Nakladnik Golden marketing-Tehnička knjiga Jurišićeva 10, Zagreb Za nakladnika Ana Rešetar Urednik Mirko Banjeglav Recenzenti prof. dr. sc. Živojin Aleksić prof. dr. sc. Vladimir Ljubanović prof. dr. sc. Darko Maver
Objavljivanje ovoga sveučilišnog udžbenika odobrilo je Sveučilište u Rijeci odlukom svoga Povjerenstva za izdavačku djelatnost klasa: 602-09/06-01/21, ur. br: 2170-57-05-06-3.
Copyright © 2006, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, Hrvatska Sva prava pridržana
ISBN 953-212-283-4 (cjelina) ISBN 953-212-288-5 (1. knjiga)
Berislav Pavišić - Duško Modly - Petar Veić
KRIMINALISTIKA KNJIGA PRVA
Treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje
Golden marketing-Tehnička knjiga Zagreb, 2006.
Suradnici u trećem izdanju* 1. Vladimir Botica, dipl. ing., stalni sudski vještak za cestovni promet, procjenu motornih vozila i strojarsko-tehnološka vještačenja, Centar za sigurnost, Zagreb 2. Željko Bursač, dipl oecc, Info-Lab, Zagreb 3. dr. sc. Zvonimir Dujmović, dipl. iur., docent, Visoka policijska škola, Zagreb 4. Dubravka Klobučar, dipl. ing., sudski vještak za kontaktne tragove, Zagreb 5. dr. sc. Milovan Kubat, dr. med., docent, Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku, Medicinski fakultet, Zagreb 6. dr. sc. Tajana Ljubin, dipl. psiholog, docentica, Visoka policijska škola, Zagreb 7. Boško Lučev, dipl. ing., APIS IT d.o.o., Zagreb 8. Damir Marić, dipl. ing., stalni sudski vještak za dokumente i rukopise, Centar za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić", Ministarstvo unutarnjih poslova, Zagreb 9. Vojin Maštruko, dipl. ing., stalni sudski vještak za balistiku i mehanoskopiju, kemijsko-fizikalna vještačenja i forenzične 3D rekonstrukcije, Zagreb 10. mr. sc. Davor Mayer, dr. med., specijalist sudske medicine, asistent, Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku, Medicinski fakultet, Zagreb 11. Želimir Radmilović, dipl. kriminalist, voditelj odsjeka za kriminalističkotehničke poslove, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb 12. Biserka Riha, mr. pharm., specijalist toksikološke kemije, stalna sudska vještakinja za toksikologiju 13. Zdravko Pavić, dipl. kriminalist, kriminalistički vještak za identifikaciju i daktiloskopiju, Centar za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić", Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb 14. Davor Štrk, dipl. kriminalist, predavač, Visoka policijska škola, Zagreb 15. Milana Trbojević, dipl. iur., asistentica, Pravni fakultet, Rijeka 16. Tomislav Veić, dipl. ing., savjetnik uprave društva Hrvatska pošta d.d., Zagreb 17. mr. Romeo Vrečko, dipl. kriminalist, Centar za poslovne informacije, Zagreb
18. Filip Vukov, dipl. iur., asistent, Pravni fakultet, Rijeka 19. mr. sc. Joško Vukosav, dipl. psiholog, viši predavač, Visoka policijska škola, Zagreb 20. dr. sc. Gordana Zauhar, prof. fizike i kemije, docentica, Zavod za fiziku, Medicinski fakultet, Rijeka
Abecednim redom prezimena.
PREGLEDNI SADRŽAJ
Predgovor trećem izdanju ......................................................... Predgovor drugom izdanju ....................................................... Predgovor prvom izdanju .......................................................... Prvi UVOD
25 27 28
dio
Glava i. Pojam kriminalistike .................................................................. 1. Određenje pojma kriminalistike.......................................... 2. Pojam kriminalističke procedure ........................................ 3. Značajke sustava kriminalističke procedure .......................
33 33 34 37
Glava II. Predmet i zadaće kriminalistike................................................
39
1. Predmet kriminalistike .......................................................
39
2. Zadaće kriminalistike ..........................................................
41
Glava III. Sustav kriminalistike..................................................................
43
1. Tradicionalna podjela ........................................................ 2. Novi pristupi sustavnoj podjeli kriminalistike ...................
43 45
Glava IV. Kriminalistika i druge discipline .............................................. 1. Kriminalistika i kaznene znanosti....................................... 2. Kriminalistika i sudska medicina ....................................... 3. Kriminalistika i psihologija ................................................ 4. Kriminalistika i druge discipline ........................................ Glava V. Kriminalistika kao praksa, znanstvena disciplina i program obrazovanja .............................................................. 1. Kriminalistika kao praksa ................................................... 2. Kriminalistika kao znanstvena disciplina ........................... 3. Kriminalistika kao program obrazovanja ...........................
49 49 51 51 88 91 91 92 96
7
KRIMINALISTIKA
Drugi dio KRIMINALISTIČKA TAKTIKA Odsjek prvi Radnje otkrivanja kaznenog djela ............................................
223
Glava XI. Mjere osiguranja učinkovitosti kaznenog postupka ............... 1. Poziv ................................................................................... 2. Dovođenje ........................................................................... 3. Mjere opreza ....................................................................... 4. Jamstvo ............................................................................... 5. Uhićenje .............................................................................. 6. Zadržavanje ......................................................................... 7. Pritvor ................................................................................. 8. Postupanje sa sumnjivim stvarima ......................................
223 223 224 225 226 226 229 231 234
Glava XII. Početna saznanja o kaznenom djelu ......................................... 1. Opći pristup......................................................................... 2. Način saznanja o kaznenom djelu ....................................... 3. Međusaznanja kao priprema istraživanja ............................
237 237 238 246
Glava XIII. Izvidi kaznenih djela .................................................................. 1. Općenito o izvidima ............................................................ 2. Opći izvidi........................................................................... 3. Posebni izvidi......................................................................
249 249 251 291
Glava XIV. Potražna djelatnost i kriminalističke evidencije .....................
305
1. Potražna djelatnost .............................................................. 2. Kriminalističke evidencije .................................................. Glava XV. Prikupljanje podataka o kaznenom djelu od strane posebnih subjekata .................................................... 1. Izvidi zapovjednika hrvatskog broda .................................. 2. Privatna istraživanja ...........................................................
312 312 313
Odsjek drugi Radnje dokazivanja....................................................................
317
Glava XVI.
6
305 307
Pretrage .......................................................................................
317
1. Pojam i vrste pretraga ......................................................... 2. Opća taktička pravila pretrage ............................................
317 318
KRIMINALISTIKA 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.
Pripremanje pretrage ........................................................... 321 Jamstva valjanosti pretrage ................................................. 322 Pretraga osoba ..................................................................... 324 Pretraga stana i drugog prostora ......................................... 326 Pretraga prirodnoga prostora .............................................. 329 Pretraga pokretne stvari ...................................................... 332 Pretraga i pretraživanje prema posebnim propisima ........... 354 10. Izuzeci i ograničenja pretrage po međunarodnom pravu ...
Glava XVII. Privremeno oduzimanje predmeta ........................................... 1. Općenito o privremenom oduzimanju predmeta ................ 2. Posebni slučajevi privremenog oduzimanja predmeta ....... 3. Izuzeci od primjene privremenog oduzimanja predmeta ... 4. Postupanje sa sumnjivim stvarima .....................................
361 361 363 368 369
Glava XVIII. Ispitivanje okrivljenika .............................................................. 1. Općenito o ispitivanju okrivljenika ..................................... 2. Pristup ispitivanju okrivljenika ........................................... 3. Ispitivanje posebnih kategorija okrivljenika ....................... 4. Tijek ispitivanja okrivljenika .............................................. 5. Šutnja okrivljenika .............................................................. 6. Bilježenje iskaza okrivljenika .............................................
37i 371 374 379 380 391 391
Glava XIX. Ispitivanje svjedoka.................................................................... 1. Pojam svjedoka i iskaza svjedoka ....................................... 2. Klasifikacija svjedoka ......................................................... 3. Ispitivanje svjedoka kao istražna radnja ............................. 4. Bilježenje iskaza svjedoka .................................................. 5. Psihologija svjedočenja ....................................................... 6. Posebno o psihološkom pristupu u procjeni laži................. 7. Analitička i sintetička ocjena iskaza svjedoka .................... 8. Tipične pogreške pri ispitivanju svjedoka ......................... 9. Posebne skupine svjedoka...................................................
394 394 395 401 406 407 410 411 417 419
358
7
KRIMINALISTIKA
10. Posebne vrste ispitivanja svjedoka ...................................... 425 11. Zaštita svjedoka................................................................... 434 Glava XX. Očevid, rekonstrukcija i pokus ................................................. 439 1. Pojam očevida ..................................................................... 439 2. Načela provođenja očevida ................................................. 443 3. Organizacija istraživanja mjesta događaja .......................... 446 4. 5. 6. 7. 8. 9.
Prvi zahvat kao koncepcijska cjelina .................................. Klasifikacija očevida ........................................................... Taktika provedbe očevida ................................................... Prostor očevida .................................................................... Osiguranje mjesta događaja ................................................ Razvojni stadiji očevida .....................................................
446 447 450 452 456 457
Bilježenje opažanja ............................................................. Rekonstrukcija .................................................................... Pokus ................................................................................... Očevid i vještačenje kao simultane radnje .......................... Posebnosti očevida u središnjem stadiju postupanja...........
462 467 470 472 473
15. Pogreške pri očevidu ...........................................................
473
10. 11. 12. 13. 14.
Glava XXI. Prepoznavanje ............................................................................ 1. Općenito o prepoznavanju .................................................. 2. Čimbenici koji utječu na pouzdanost prepoznavanja.......... 3. Postupak prepoznavanja predmeta ...................................... 4. Prepoznavanje osoba na osnovi lica ...................................
483 483 484 487 490
Glava XXII. Uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela ........
494
Glava XXIII. Vještačenje i stručna pomoć ...................................................... 1. Vještačenje ......................................................................... 2. Postupak vještačenja ........................................................... 3. Pogreške u vještačenju ........................................................ 4. Stručna pomoć .................................................................... 5. Stručni savjet....................................................................... 6. Ekspertizna tijela ustanovljena posebnim propisima .........
496 496 514 519 520 521 523
Treći dio
8
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA Glava XXIV. Kriminalistička identifikacija ................................................... 1. Pojam identiteta .................................................................. 2. Vrste identiteta .................................................................... 3. Postupovni smisao identiteta .............................................. 4. Pregled metoda identifikacije osoba ...................................
528 528 529 533 533
Glava XXV. Kriminalistička traseologija ......................................................
580
1. Pojam traga ......................................................................... 2. Elementi i oblici tragova ..................................................... 581 3. Taktička klasifikacija tragova ............................................. 582 4. Klasifikacija tragova prema vremenu nastanka ................. 586 5. Mikro- i makrotragovi i druge polazne klasifikacije ......... 587 6. Klasifikacija tragova prema vrsti informacija koje trag sadrži 588 7. Klasifikacija prema prirodi traga ........................................ 591 8. Postupanje s tragovima ....................................................... 649 9. Taktička važnost odsutnosti tragova ................................... 656 10. Pregled traseoloških i registracijskih metoda ...................... 656
580
Kazalo pojmova
9
KRIMINALISTIKA
SUMMARY OF CONTENTS*
Foreword to the 3rd edition ........................................................ Foreword to the 2nd edition........................................................ Foreword to the 1st edition .........................................................
25 27 28
Part One INTRODUCTION Chapter I. Notion of criminalistics .............................................................. 1. Defining the notion of criminalistics .................................. 2. The notion of criminalistic procedure ................................. 3. Features of the system of criminalistic procedure ..............
33 33 34 37
Chapter II. The object and tasks of criminalistics ......................................
39
1. The object of criminalistics ................................................. 2. The tasks of criminalistics ..................................................
39 41
Chapter III. The system of criminalistics ......................................................
43
1. Traditional classification ..................................................... 43 2. New approaches to systematic classification of criminalistics Chapter IV. Criminalistics and other disciplines.......................................... 1. Criminalistics and penal sciences ....................................... 2. Criminalistics and forensic medicine .................................. 3. Criminalistics and psychology ............................................ 4. Criminalistics and other disciplines ....................................
49 49 51 51 88
Chapter V. Criminalistics as practice, science and educational program 1. Criminalistics as practice .................................................... 2. Criminalistics as a scientific discipline ............................... 3. Criminalistics as an educational program ...........................
91 91 92 96
Prevela Ksenija Pritchard.
10
45
Chapter VI. Development of criminalistics ................................................... 1. Development of criminalistics through practice................. 2. Period of scientific criminalistics ....................................... 3. Development of Croatian criminalistics ............................. 4. Prospects for further development......................................
102 102 104 105 107
Chapter VII. Fundamental characteristics and principles of Croatian criminalistics 110 1. Legal framework................................................................. 110 2. Scientific approach ............................................................. 114 3. Fundamental principles of criminalistics ............................ 116 Chapter VIII. Criminalistic procedure as investigation and exposition ........ 120 1. Cognitive functions in criminalistic procedure ................... 120 2. Description, explanation and anticipation in criminalistic procedure 123 3. Gnoseological component of the criminalistic procedure .. 127 4. Cognitive science and criminalistic procedure ................... 128 5. Cybernetics, communication and information in criminalistic procedure .................................................. 129 6. The fact in criminalistic procedure ..................................... 132 7. Evidence in criminalistic procedure ................................... 134 8. Circumstancial evidence in criminalistic procedure ........... 137 9. Cognitive path of the criminalistic procedure..................... 150 10. Inductive and deductive methods in criminalistics ............. 11. Holism of the criminalistic cognition .................................
160 164
Chapter IX. Versions (criminalistic hypotheses) .......................................... 166 1. Versions in criminalistics ................................................... 166 2. Conditions for the formation of versions ............................ 168 3. Classification of versions ................................................... 168 4. Examination of versions ..................................................... 171 5. Versions and planning in criminalistics .............................. 173 6. Planning on the macro and micro level, operative models . 174 7. Phenomenology in criminalistics as a starting point of planning 183 8. Planning in criminalistics as protection against false judicial decisions ............................................
189 11
KRIMINALISTIKA
Chapter X. Prevention of crime .................................................................... 1. Review of the strategies of crime prevention ..................... 2. International criminalistic cooperation ...............................
12
191 191 195
TABLE OF CONTENTS
Part Two CRIMINALISTIC TACTICS Section One Acts of discovery of the criminal act .........................................
223
Chapter XI. Measures of securing efficacy of the criminal procedure ....... 223 1. Summons............................................................................. 223 2. Compulsory appearance ...................................................... 224 3. Precautionary measures ...................................................... 225 4. Garanty ................................................................................ 226 5. Arrest................................................................................... 226 6. Delay ................................................................................... 229 7. Detention ............................................................................. 231 8. Treatment of suspicious objects .......................................... 234 Chapter XII. Initial knowledge of the criminal act ........................................ 237 1. General approach ................................................................ 237 2. Mode of discovering the criminal act ................................. 238 3. Intermediary information for preparation of the investigation 246 Chapter XIII. Investigative acts ........................................................................ 249 1. Introductory about police investigative acts ....................... 249 2. General investigative acts ................................................... 251 3. Special investigative acts .................................................... 291 Chapter XIV. Warrant proceedings and criminalistic databases .................. 305 1. Warrant proceedings ........................................................... 2. Criminalistic databases ....................................................... Chapter XV. Gathering of data about the criminal act by special subjects ...................................................................... 1. Investigative acts of the captain of a Croatian ship ............ 2. Private investigations .......................................................... Section Two Evidentiary acts .......................................................................... Chapter XVI. Searches ....................................................................................... 1. The notion and types of searches ........................................
305 307
312 312 313 317 317 317
13
KRIMINALISTIKA
2. General tactical rules on search ..........................................
14
318
TABLE OF CONTENTS
3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.
Preparation of the search..................................................... 321 Guarantees of a valid search ............................................... 322 Search of persons ................................................................ 324 Search of a home and other places...................................... 326 Search of natural place ........................................................ 329 Search of movable objects .................................................. 332 Special rules applying to search.......................................... 354 10. Exceptions and limitations of the search under international law .... 358
Chapter XVII. Seizure of objects ........................................................................ 1. General about seizure .......................................................... 2. Special cases of seizure ...................................................... 3. Exceptions of the application of seizure ............................. 4. Treatment of suspicious objects .......................................... Chapter XVIII. Interrogation of the defendant .................................................. 1. Introductory about the interrogation of the defendant ........ 2. Approach to the interrogation of the defendant .................. 3. Interrogation of special categories of defendants ............... 4. Course of interrogation of the defendant ........................... 5. Silence of the defendant ...................................................... 6. Recording the defendant's statement...................................
361 361 363 368 369 371 371 374 379 380 391 391
Chapter XIX. Interrogation of witnesses .......................................................... 394 1. Notion of the witness and his statement ............................. 394 2. Classification of witnesses .................................................. 395 3. Interrogation of the witness as an (evidentiary) investigative act 401 4. Recording witness statement............................................... 406 5. Psychology of examination ................................................. 407 6. In particular about the psychological approach to evaluating a lie... 410 7. Analytical and synthetic evaluation of the witness statement 411 8. Typical errors during the interrogation of a witness .......... 417 9. Special groups of witnesses ................................................ 419 10. Special forms of witness interrogation ............................... 11. Witness protection ..............................................................
425 434
Chapter XX. 15
KRIMINALISTIKA
Crime scene search, reconstruction and experiment .............. 1. Notion of the crime scene search ........................................ 2. Principles of conducting the crime scene search ................ 3. Organization of the crime scene investigation ....................
16
439 439 443 446
TABLE OF CONTENTS
4. 5. 6. 7. 8. 9.
The first approach as a conceptual compex ........................ Classification of the crime scene searches .......................... Tactics of the crime scene search ........................................ The crime scene area ........................................................... Securing the crime scene..................................................... Developing stages of the crime scene search .....................
446 447 450 452 456 457
10. 11. 12. 13. 14.
Recording the observation .................................................. 462 Reconstruction ................................................................... 467 Experiment .......................................................................... 470 Crime scene search and expertise as simultaneous acts ...... 472 Special aspects of the crime scene view in the main part of the process 473 15. Errors during the crime scene search .................................. 473 Chapter XXI. Recognition ................................................................................. 1. Introductory about recognition ........................................... 2. Factors influencing the reliability of recognition ............... 3. Procedure of recognizing objects........................................ 4. Face recognition of persons ................................................
483 483 484 487 490
Chapter XXII. Taking of fingerprints and prints of other body parts ...........
494
Chapter XXIII. Expertise and professional assistance ....................................... 1. Expertise ............................................................................. 2. The process of expertise ..................................................... 3. Errors in conducting expertise ............................................ 4. Professional assistance ........................................................ 5. Professional advice ............................................................. 6. Expert agencies established through special provisions .....
496 496 514 519 520 521 523
Part Three CRIMINALISTIC TECHNIQUE Chapter XXIV. Criminalistic identification ........................................................ 1. The notion of identity.......................................................... 2. Types of identity ................................................................. 3. Procedural meaning of identity ........................................... 4. Review of the methods of identification .............................
528 528 529 533 533
17
KRIMINALISTIKA
Chapter XXV. Criminalistic trace study ...........................................................
580
1. Notion of the trace ...............................................................
18
580
TABLE OF CONTENTS
2. Elements and forms of traces .............................................. 581 3. Tactical classification of traces ........................................... 582 4. Classification of traces with regard to when they were created 586 5. Micro and macrotraces and other basic classifications ...... 587 6. Classification with regard to the type of information contained in the trace .......................................................... 7. Classification with regard to the nature of the trace ........... 591 8. Conduct with traces............................................................. 649 9. Tactical significance of a lack of traces .............................. 656 10. Review of the methods of finding and registering traces ... Subject index ................................................................................
588
656
695
19
INHALTSÜBERSICHT
Vorwort zur 3. Auflage .............................................................. Vorwort zur 2. Auflage .............................................................. Vorwort zur 1. Auflage ..............................................................
25 27 28
Erster Teil EINLEITUNG Kapitel I. Begriff der Kriminalistik ........................................................... 1. Definition des Begriffs der Kriminalistik ........................... 2. Begriff der kriminalistischen Prozedur ............................... 3. Eigenschaften des Systems der kriminalistischen Prozedur
33 33 34 37
Kapitel II. Gegenstand und Aufgaben der Kriminalistik .........................
39
1. Gegenstand der Kriminalistik ..................... , ......................
39
2. Aufgaben der Kriminalistik ................................................
41
Kapitel III. System der Kriminalistik ........................................................... 43 1. Traditionelle Klassifikation ............................................... 43 2. Neue Ansätze der systematischen Klassifikation der Kriminalistik.... 45 Kapitel IV. Kriminalistik und andere Disziplinen ...................................... 49 1. Kriminalistik und die Strafwissenschaften ......................... 49 2. Kriminalistik und gerichtliche Medizin .............................. 51 3. Kriminalistik und Psychologie ........................................... 51 4. Kriminalistik und andere Disziplinen ................................. 88 Kapitel V. Kriminalistik als Praxis, wissenschaftliche Disziplin und als Ausbildungsprogramm ................................................. 91 1. Kriminalistik als Praxis .......................................................
91
* Prevela Ute Karlavaris Bremer.
20
KRIMINALISTIK^
2. Kriminalistik als wissenschaftliche Disziplin ....................
92
3. Kriminalistik als Ausbildungsprogramm ...........................
96
Kapitel VI. Entwicklung der Kriminalistik ................................................. 102 1. Entwicklung der kriminalistischen Praxis .......................... 102 2. Phase der Entstehung der wissenschaftlichen Kriminalistik 104 3. Entwicklung der kroatischen Kriminalistik ........................ 105 4. Entwicklungsperspektiven .................................................. 107 Kapitel VII. Grundmerkmale und Grundsätze der kroatischen Kriminalistik ... 110 1. Rechtlicher Rahmen............................................................ 110 2. Wissenschaftlicher Ansatz .................................................. 114 3. Grundsätze der Kriminalistik .............................................. 116 Kapitel VIII. Kriminalistische Prozedur als Untersuchung und Auslegung ......................................................................................................120 1. Kognitive Funktionen in der kriminalistischen Prozedur ... 120 2. Beschreibung, Erklärung und Erwartung in der kriminalistischen Prozedur ....................................... 123 3. Gnoseologische Komponente der kriminalistischen Prozedur 127 4. Kognitive Wissenschaft und kriminalistische Prozedur ..... 128 5. Kibernetik, Kommunikation und Information in der kriminalistischen Prozedur ....................................... 129 6. Die Tatsache in der kriminalistischen Prozedur ................. 132 7. Der Beweis in der kriminalistischen Prozedur ................... 134 8. Indizien in der kriminalistischen Prozedur ......................... 137 9. Kognitiver Ablauf der kriminalistischen Prozedur ............. 150 10. Induktive und deduktive Methoden in der Kriminalistik .... 11. Holismus des kriminalistischen Wissens ............................ Kapitel IX. Versionen (kriminalistische Hypothesen) ................................ 1. Versionen in der Kriminalistik............................................ 2. Bedingungen zur Aufstellung von Versionen ..................... 3. Klassifikation von Versionen ............................................. 4. Untersuchung derVersionen ............................................... 5. Versionen und Planen in der Kriminalistik.........................
21
160 164 166 166 168 168 171 173
KRIMINALISTIK^
6. Planen auf der Makro- und Mikroebene, operative Modelle 174 7. Kriminalistische Phänomenologie als Ausgangspunkt des Planens .. 183 8. Kriminalistisches Planen als Schutz gegen falsche Gerichtsentscheidungen ............................... Kapitel X. Kriminalitätsprävention ............................................................
22
191
189
INHALTSÜBERSICHT
1. Blick auf die Strategien der Kriminalitätsprävention ......... 2. Internationale kriminalistische Zusammenarbeit................
191 195
Zweiter Teil KRIMINALISTISCHE TAKTIK Erstes Buch Handlungen bei der Entdeckung der Straftat .........................
223
Kapitel XI. Maßnahmen zur Sicherstellung der Verfahrenswirksamkeit 1. Ladung ................................................................................ 2. Vorführung.......................................................................... 3. Vorsichtsmaßnahmen .......................................................... 4. Garanty................................................................................ 5. Verhaftung .......................................................................... 6. Vorläufige Festnahme ......................................................... 7. Untersuchungshaft .............................................................. 8. Behandlung von verdächtigen Sachen ................................
223 223 224 225 226 226 229 231 234
Kapitel XII. Erste Kenntnisse über die Straftat ........................................... 1. Allgemeiner Ansatz ............................................................ 2. Weise der Erkenntnis über die Straftat ............................... 3. Zwischenkenntnisse als Vorbereitung der Untersuchung ...
237 237 238 246
Kapitel XIII. Polizeiliche Ermittlungen .......................................................... 1. Allgemeines über die polizeilichen Ermittlungen .............. 2. Allgemeine polizeiliche Ermittlungen ................................ 3. Spezielle polizeiliche Ermittlungen ....................................
249 249 251 291
Kapitel XIV. Fahndung und kriminalistische Datenbanken ........................
305
1. Fahndungsverfahren ........................................................... 2. Kriminalistische Datenbanken ............................................
305 307
Kapitel XV. Sammeln von Daten über die Straftat seitens spezieller Subjekte 312 1. Ermittlungen des Schiffskapitäns ....................................... 2. Private Ermittlungen ...........................................................
312 313
23
KRIMINALISTIKA
Zweites Buch Beweishandlungen ......................................................................
317
Kapitel XVI. Durchsuchungen .........................................................................
317
24
INHALTSÜBERSICHT
1. Begriff und Arten der Durchsuchung ................................. 317 2. Allgemeine taktische Regeln der Durchsuchung ................ 318 3. Vorbereitung der Durchsuchung......................................... 321 4. Gewährleistungen für eine gültige Durchsuchung ............. 322 5. Durchsuchung der Person ................................................... 324 6. Durchsuchung der Wohnung und anderer Räume .............. 326 7. Durchsuchung des natürlichen Raumes .............................. 329 8. Durchsuchung von beweglichen Gegenständen ................. 332 9. Besondere Regeln über die Durchsuchung ......................... 354 10. Ausnahmen und Grenzen der Durchsuchung im Internationalen Recht Kapitel XVII. Beschlagnahme von Gegenständen ........................................... 1. Allgemeines über Beschlagnahme ...................................... 2. Besondere Arten der Beschlagnahme ................................ 3. Ausnahmen von der Anwendung der Beschlagnahme ....... 4. Behandlung von verdächtigen Sachen ................................
361 361 363 368 369
Kapitel XVIII. Vernehmung des Beschuldigten .......................... .................... 371 1. Allgemeines über die Vernehmung des Beschuldigten ...... 371 2. Ansatz zu der Vernehmung des Beschuldigten .................. 374 3. Vernehmung von besonderen Kategorien von Beschuldigten 379 4. Verlauf der Beschuldigtenvernehmung ............................. 380 5. Schweigen des Beschuldigten ............................................. 391 6. Protokollierung der Aussage des Beschukigten.................. 391 Kapitel XIX. Vernehmung von Zeugen.................... ...................... 394 1. DerBegriff desZeugen und seiner-_5i;:r ......... 394 2. Klassifikation von Zeugen .......... ................... 395 3. Vernehmung von Zeugen als Unte-;,:-;i_: ....................... 401 4. Protokollierung der Zeugenaussage ........... 406 5. Psychologie der Vernehmung .... ............ 407 6. Besonderes über den psychologisc-e- --sar 3~ -s;-ä:zung410 7. Analytische und synthetische Bewerbe ZK? Ze-jge^a-ssage 411 8. Typische Fehler bei der Zeugenveme'-—_-c .... 417 9. Spezielle Gruppen von Zeugen .. ......... 419 10. Spezielle Formen der Zeugenver'-e" 11. Zeugenschutz............................
..... ...................
425 434
25
KRIMINALISTIKA
Kapitel XX. Augenschein, Rekonstruktion, Experiment 1. Begriff des Augenscheins ..
26
...........
439 ................
439
INHALTSÜBERSICHT
2. Prinzipien für die Durchführung des Augenscheins ........... 3. Organisation der Tatortuntersuchung.................................. 4. Der erste Zugriff als konzeptuelle Einheit .......................... 5. Klassifikation des Augenscheins ........................................ 6. Taktik der Durchführung des Augenscheins ....................... 7. Gebiet des Augenscheins ................................................... 8. Sicherung des Tatorts .......................................................... 9. Entwicklungsphasen des Augenscheins .............................
443 446 446 447 450 452 456 457
10.Protokollierung der Wahrnehmungen ................................. 462 11.Rekonstruktion ................................................................... 467 12.Experiment .......................................................................... 470 13. Augenschein und Sachverständigenbeweis als simultane Handlungen 472 14. Besonderheiten des Augenscheins in dem zentralen Stadium des Verfahrens ..................................................... 473 15. Fehler bei der Augenscheinseinnahme ............................... 473 Kapitel XXI. Wiedererkennung ....................................................................... 483 1. Allgemeines über die Wiedererkennung ............................. 483 2. Umstände die Einfluss auf die Verlässlichkeit der Wiedererkennung haben ............................................. 484 3. Verfahren der Wiedererkennung ......................................... 487 4. Personenerkennung auf Grund des Gesichts ....................... 490 Kapitel XXII. Abnahme von Fingerabdrücken und Abdrücken anderer Körperteile 494 Kapitel XXIII. Sachverständigenbeweis und Expertenhilfe ............................ 496 1. Sachverständigenbeweis .................................................... 496 2. Das Sachverständigenverfahren .......................................... 514 3. Fehler bei Durchführung des Sachverständigenbeweises ... 519 4. Expertenhilfe ....................................................................... 520 5. Expertenrat .......................................................................... 521 6. Auf Grund besonderer Vorschriften gegründete Gutachten-Behörden 523 Dritter Teil KRIMINALISTISCHE TECHNIK Kapitel XXIV. Kriminalistische Identifikation .................................................
528
27
KRIMINALISTIKA
1. Begriff der Identität............................................................. 2. Arten der Identität ............................................................... 3. Prozessuale Bedeutung der Identität ................................... 4. Überblick der Methoden der Personenidentifikation ..........
28
528 529 533 533
INHALTSÜBERSICHT
Kapitel XXV. Kriminalistische Spurenkunde.................................................. 580 1. Begriff der Spur .................................................................. 580 2. Elemente und Formen der Spuren ...................................... 581 3. Taktische Klassifikation von Spuren .................................. 582 4. Klassifikation von Spuren aufgrund der Zeit der Entstehung 586 5. Mikro-und Makrospuren und andere Ausgangsklassifikationen 587 6. Klassifikation aufgrund der Information, die die Spur enthält 588 7. Klassifikation aufgrund der Beschaffenheit der Spur ......... 591 8. Behandlung von Spuren ...................................................... 649 9. Taktische Bedeutung des Fehlens der Spuren .................... 656 10. Überblick über die Registrierungs-und Spurenkunde-Methoden ... 656 Sachregister ..................................................................................
695
29
KRIMINALISTIKA
______________________________________________________________
Predgovor trećem izdanju
Drugo izdanje Kriminalistike već je dulje vrijeme rasprodano. Zbog različitih okolnosti, tek sada, sedam godina od njezina objavljivanja, u proširenom autorskom timu, predajemo čitateljima treće, znatno izmijenjeno i dopunjeno izdanje. Proširena koncepcija udžbenika, izmijenjena izlaganja u većini tematskih jedinica, uvođenje novih tema, detaljnija razrada pojedinih pitanja utjecali su u znatnoj mjeri na povećanje opsega knjige. Udžbenik u 3. izdanju obuhvaća heurističku i silogističku kriminalistiku, a brojna doticajna područja obrađuje u mjeri koja je nužna studentu, a korisna kriminalisti koji istražuje suvremene pojave kriminaliteta bez obzira na ulogu u kojoj djeluje. Posebna je pozornost posvećena međunarodnoj, prije svega europskoj kriminalističkoj suradnji. Za studente i druge čitatelje koji se uvode u područje kriminalistike iza svake glave uvrstili smo pitanja za provjeru znanja. Daljnjem, produbljenom istraživanju poslužit će tematski raspoređen popis literature dopunjen aktualnim izvorima. Kriminalistika je u trećem izdanju podijeljena u dvije knjige. U prvoj su, osim uvoda, cjeline opće kriminalističke taktike i opća pitanja kriminalističke tehnike. Za drugu je knjigu predviđena sustavna obrada posebnih taktičkih cjelina istraživanja pojedinih skupina i kaznenih djela. U novije vrijeme posebne taktike istraživanja snažno su se razvile i tome se nastojalo dati primjereno značenje. Time udžbenik u trećem izdanju smjera širim ciljevima od onih koje su imala prethodna dva izdanja. Područje kriminalistike je u suvremenim razmjerima iznimno multidisciplinarno i interdisciplinarno. U nastojanju da udžbenik bude osnovni izvor svih aktualnih komponenti kriminalističkog istraživanja, da kriminalističke radnje budu prikazane u njihovim najvažnijim slojevima, mnoga pitanja interferentnih područja raznih disciplina, u trećem su izdanju obradili odgovarajući stručnjaci. Njihova su imena, osim na samom početku knjige, bilješkom označena i uz dio teksta što su ih napisali ili bitno sudjelovali u njegovu pisanju.
30
Zahvaljujemo svim suradnicima i recenzentima na uloženome trudu i korisnim sugestijama. Zahvaljujemo nakladniku, lektorici, urednicima teksta i priloga uz tekst, te svima drugima koji su pridonijeli u pripremi ove knjige. Treće izdanje Kriminalistike objavljujemo u godini u kojoj se navršava stotinu godina od uvođenja sustavne primjene dakltiloskopije u Hrvatskoj (1906.). Želja je autora da i ova knjiga bude skroman prilog obilježavanju važnosti nastojanja brojnih stručnjaka tijekom punog stoljeća razvoja suvremene hrvatske kriminalistike. Rijeka/Zagreb, lipanj 2006.
Autori
31
KRIMINALISTIKA
______________________________________________________________
Predgovor drugom izdanju
Knjiga koju predajemo čitatelju razlikuje se od teksta prvoga izdanja prije svega uvodnim dijelom koji na nov način razmatra teorijske osnove kriminalistike, kao i izmijenjenim ili dopunjenim sadržajima u četvrtom dijelu posvećenom kriminalistici postupovnih radnji. Novi sadržaji i nov pristup pojedinim ranije razmatranim temama nisu utjecali na koncepciju djela kao kompendija silogističke kriminalistike, ni na njegovu namjenu temeljnog udžbeničkog štiva za program kriminalistike u okviru studija prava. Takva namjena ove knjige uvjetovala je razdiobu gradiva koja se razlikuje od tradicionalnoga sustava kriminalistike koji prevladava u literaturi srednjoeuropskih zemalja. Pozivna literatura i u ovom je izdanju uključena u odgovarajuće dijelove teksta. Time su autori, slijedeći prokušane uzore klasičnih kriminalističkih izvora, nastojali olakšati produbljeni studij pojedinih tema, toliko potreban u suvremenoj stvarnosti sve složenijih pojava zločina i uvećanih zahtjeva na sudionike kaznenog postupka. Istoj svrsi služi priložena bibliografija članaka objavljenih u hrvatskim časopisima. Drugo izdanje kompendija pojavljuje se nakon značajnih izmjena kaznenoga zakonodavstva. Novi su propisi nužno morali naći odraza i u razmatranju kriminalističkih tema. Tome su autori posvetili posebnu pozornost dosljedno nastojeći ostati u okviru kriminalističkih razmatranja. Redakciju teksta drugoga izdanja izvršio je Berislav Pavišić. Autori duguju zahvalnost svima koji su pomogli u nastanku ove knjige, a posebno recenzentima drugoga izdanja prof. dr. Mladenu Singeru i prof. dr. Ivanu Beleu na korisnim prijedlozima i sugestijama. Za nedostatke u radu odgovorni su isključivo autori. Rijeka/Zagreb, kolovoz 1999.
32
Autori
Predgovor prvom izdanju
Knjigom koju predajemo čitatelju nastojali smo postići dva temeljna cilja. Prvi se sastoji u nakani da se u hrvatskoj stručnoj literaturi nakon dulje stanke objavi cjelovit udžbenički izvor iz područja opće kriminalistike namijenjen poglavito studentima pravnih fakulteta, mlađim dužnosnicima sudbene vlasti, policijskim službenicima te inim stručnjacima koji se u djelokrugu svoga rada susreću s kriminalističkim problemima. Drugi cilj je, potaknut dijelom i stranim uzorima, pokretanje stručne kriminalističke biblioteke u kojoj bi se objavljivali ne samo udžbenički izvori nego i monografske studije, eventualno i sustavi gradiva kriminalistike. Aktualnost temeljite obrade iznimno bogate i vrlo složene građe izvan je svake dvojbe. Ona, što je također izvan dvojbe, znatno prelazi područje policijske discipline i nameće cjelovit, promišljen i temeljit pristup. Tijekom dosadašnjeg razdoblja kriminalistika je razvijana poglavito kao policijska znanost i praksa. Njena silogistička komponenta učenja o sadržaju, modalitetima i odnosima radnji od kojih se (kao stvarnih akata) sastoji kazneni postupak znatno je slabije razvijena. Učinci takvih odnosa ne mogu biti pozitivni niti za djelotvornost tijela državne kaznene vlasti u razjašnjavanju (dakle i suzbijanju) zločina, niti za građanina sudionika kaznenoga postupka (kao jamstvo nepovredivosti njegovih temeljnih prava). Pomanjkanje znanstvenoga interesa za navedeno područje kriminalistike negativno se odražava u procesu školovanja diplomiranih pravnika. U Republici Hrvatskoj ne postoji izvor iz kojega bi student mogao steći sustavna, osnovna znanja o stvarnim sadržajima radnji kaznenoga postupka, o "postupovnoj metodologiji, tehnologiji kaznenoga postupka". Ako se k tome doda da je praktično osposobljavanje pravnika za rad u kaznenome (i drugim) postupcima prepušteno spontanitetu, faktičnim prilikama u kojima se ostvaruje vježbenička praksa, inicijativi pojedinca i njihovoj zainteresiranosti, da nema jedinstvenoga sustavno organiziranog, standardiziranoga i didaktički osmišljenoga programa, onda je nužnost razmatranja "postupovne" kriminalistike izvan svake dvojbe. U predmetnome radu po prvi puta su uvrštene neke sasvim nove teme, kojih u postojećim domaćim izvorima kriminalistike nema ili se spominju
33
PREDGOVOR IZDANJU
PRVOM
tek marginalno što je u oštroj suprotnosti s važnošću tih pitanje za teoriju i praksu i zato nema nikakve dvojbe o potrebi poznavanja tih cjelina već na temeljnoj razini predviđenoj nastavnim programom. Kompendij silogističke kriminalistike pripremljen je upravo imajući u vidu opisano stanje i njegove lako uočljive negativne učinke. Namijenjen je poglavito studentima pravnih fakulteta kao izvor za pripremanje ispita iz predmeta "Kriminalistika". Sadržaj i opseg izlaganja, a posebice način obrade pojedinih tema dimenzionirani su sukladno programu dotičnoga predmeta. Osim te osnovne namjene, vjerujemo da će njegov tekst, a posebice pozivna domaća i strana literatura biti od koristi polaznicima poslijediplomske nastave, doktorandima i svima koji se s bilo kojih aspekta bave pitanjima koja su predmetom razmatranja. Željeli bismo posebice da za predmetnim tekstom kao temeljnim vodičem posegnu i kolege praktičari suci, državni odvjetnici, odvjetnici, vještaci i policijski službenici. U tom smislu nastojat će se u budućnosti pripremiti praktikum silogističke kriminalistike, koji će biti poglavito usmjeren praktičnim aspektima kriminalističkoga rada u okviru kaznenoga postupka. Kompendijem kojega predajemo čitateljima htjeli smo u što kraćem roku popuniti prazninu u domaćoj udžbeničkoj literaturi iz područja kaznenih znanosti. Redakcija teksta osim tematskoga plana ograničila se na osnovna povezivanja i usklađivanja, ostavljajući u obradi pojedine teme slobodu svakome autoru. Stručnjacima, istraživačima, polaznicima poslijediplomskoga studija i znanstvenicima knjiga nudi pomoć u brojnim aktualnim izvorima citiranim u tekstu i u priloženoj bibliografiji radova. Njenim sastavljanjem nastojali smo postaviti osnove za daljnje prikupljanje izvora. Zahvaljujemo dipl. kriminalisti Marijanu Superini, asistentu, te Ines Stančer, studentici Policijske akademije u Zagrebu i Nikši Marušiću, istraživaču Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, na pomoći u pripremi teksta i sastavljanju priložene bibliografije. Posebnu zahvalnost dugujemo recenzentima doc. dr. Andriji Makri i prof. dr. Mladenu Singeru za brojne prijedloge i sugestije. Rijeka, srpanj 1995.
prof. dr. sc. Berislav Pavišić
Prvi dio
UVOD
Glava I. Pojam kriminalistike
1. Određenje pojma kriminalistike Kriminalistika je disciplina koja sustavno istražuje i primjenjuje znanstvene metode i pravila iskustva u otkrivanju i razjašnjavanju pojava kaznenih djela i utvrđivanju njihovih počinitelja. Za kriminalistiku je bitno 1) poznavanje pojava kaznenih djela (koji su podaci važni za razjašnjenje stanovitog kaznenog djela), 2) istraživanje metodologije (koje mogućnosti otkrivanja i prikupljanja podataka stoje na raspolaganju) i 3) razrada načina otkrivanja, razjašnjavanja i bilježenja (kako se u konkretnom predmetu ima postupati). Kriminalističko istraživanje bavi se kaznenim djelom kao stvarnom pojavom, tj. vanjskim i unutarnjim stvarnim promjenama koje je kazneno djelo izazvalo i koje se mogu spoznati. U to istraživanje uključene su radnje kojima se razjašnjavaju pitanja u vezi s pojavom kaznenoga djela, počinitelja, žrtve i drugih okolnosti. Kriminalistika je usmjerena na prikupljanje saznanja koja su važna za postizanje cilja istraživanja. Ta se saznanja otkrivaju i prikupljaju u predkaznenom i kaznenom postupku kriminalističkim radnjama. Međusobno se razlikuju s obzirom na svrhu zbog koje su prikupljena, načina prikupljanja i značenja za postupak. Najvažnija saznanja konačno se oblikuju u kaznenom postupku. Ostala saznanja koje također prikuplja kriminalistika ne oblikuju se postupovnim radnjama, već imaju radno, operativno značenje. Kriminalističko istraživanje je mikroanaliza, rekonstrukcija događaja iz prošlosti - vjerojatnoga kaznenog djela. Ona istraživanjem neposredno rekonstruira stvarnu, objektivnu i subjektivnu strukturu kaznenoga djela. Time se kriminalistika razlikuje od drugih kaznenih disciplina koje se također bave kaznenim djelom, ali na drugi način. Shematski je kriminalističko istraživanje prvi u hrvatskoj literaturi prikazao Tomislav Marković u priloženom prikazu.
2. Pojam kriminalističke procedure U sociologijskome smislu kriminalističko istraživanje sustav je radnji i odnosa. Njegovo je bitno obilježje postupno obavljanje radnji i sustavna primjena različitih mjera. Radne operacije se na istovjetan način obavljaju u istovrsnim situacijama. Kriminalističko istraživanje je prema tome cjelina s tipiziranim sustavom i redoslijedom radnji. Cjelina s takvim značajkama shvaća se u sociologiji kao procedura. Kao tipični dijelovi cjeline (podsustavi radnji), kriminalističke procedure jesu radnje prvog zahvata, prikupljanja obavijesti, pronalaska i osiguranja predmeta nositelja dokaza, potražna djelatnost itd. Unutar tih podsustava izdvajaju se pojedine skupine (npr. obrada mjesta događaja) ili pojedine radnje (npr. očevid, pregled, privremeno oduzimanje predmeta). Kriminalističko istraživanje uvjetuju strukturni, teleologijski i realni Shematski prikaz kriminalističkog istraživanja sastojci. Kriminalistika istražuje okolnosti u vezi s (neposredno prijetećim ili) počinjenim kaznenim djelom i počiniteljem. Budući da kriminalističko istraživanje dovodi do konkretnih spoznaja o pojavi kaznenoga djela, moguća je njihova primjena i u djelatnosti sprječavanja tih djela. U vezi s tim se prema nekim stajalištima kriminalistiku dijeli na represivnu i preventivnu kriminalistiku. Represivna kriminalistika ili kriminalistika u užem, strogom, smislu riječi je prema tim stajalištima nužna komponenta radnji prikupljanja podataka o kaznenom djelu i počinitelju u stadiju otkrivanja i vođenja kaznenoga postupka.
37
Preventivna kriminalistika bi prema istom shvaćanju bila usmjerena sustavnom istraživanju mjera kojima se sprječava počinjenje kaznenih djela. Takvo dvodimenzionalno shvaćanje kriminalistike prema drugim stajalištima nije prihvatljivo, jer prema njima preventivna kriminalistika izlazi izvan okvira kriminalistike. U smislu i pod uvjetima određenim kaznenim pravom, kriminalističko istraživanje počinje najranije s pripremanjem određenoga kaznenoga djela. Zaštita od mogućih, ili čak vjerojatnih (ali još nepripremanih), kaznenih djela nije ni predmet ni zadaća kriminalistike. Time se bave strategija zaštite od kriminaliteta, kriminalna politika, kriminologija i druge discipline. One se za svoje svrhe koriste saznanjima i metodama kriminalistike. No to, prema tim stajalištima, pojmovno nije kriminalistika nego primjena kriminalističkih saznanja u okvirima drugih disciplina. V. izlaganje o tome infra Glava IV., pod 4. Istraživanje kaznenoga djela i okolnosti u vezi s počiniteljem odvija se u različitim oblicima postupanja. Temeljna dva oblika prikupljanja podataka jesu otkrivanje kaznenog djela i počinitelja (izvidi kaznenih djela) i dokazivanje (radnje kaznenoga postupka). Izvidi kaznenih djela samo su okvirno predmet uređenja propisa kaznenog postupka. Njihovi rezultati mogu se uporabiti u kaznenom postupku samo kad to zakon iznimno predviđa. Detaljnije su uređeni posebnim (policijskim) zakonskim i podzakonskim propisima. Za njihovu provedbu posebno je važno oblikovanje i prilagodba kroz praksu. Radnje kaznenoga postupka, naprotiv, detaljno su uređene postupovnim propisima. Oni prije svega uređuju oblik (formu) postupanja (iz čega izvire i naziv postupovna ili formalna pravila). Međutim, i pored bitnih razlika u odnosu na stupanj pravne uređenosti, obje skupine radnji imaju uvijek nužno dvije komponente: formalnu (pravom određenu) i stvarnu (provedbenu). Stvarna, kriminalistička komponenta je, kao i pravna, nužno uključena u obje kategorije radnji prikupljanja saznanja o kaznenom djelu. Ispitivanje osobe, očevid i pretraga jesu postupovne radnje. Da bi rezultati tih radnji mogli biti upotrijebljeni kao dokazi u kaznenom postupku, radnje se moraju provesti prema propisima kaznenoga postupka, a to znači da moraju biti provedene u obliku i pod uvjetima koji su uređeni tim propisima. To je postupovna komponenta. Kako će se u tim okvirima i uvjetima konkretno provesti radnja (primjerice koji će se tragovi i na koji način izmjeriti, kojim redoslijedom će se opisati mjesto očevida, kojom će se metodom osigurati pojedini trag, hoće li se snimiti ili osigurati trodimenzionalni model) uređuju pravila kriminalistike. To je kriminalistička komponenta. Taj odnos je suština uvodno, pod 1. spomenutoga cilja optimiranja kojeg nastoji postići kriminalistika. Nema dakle nikakve dvojbe da je u svakoj
38
radnji kaznenoga postupka kriminalistička komponenta (ili razina), da je ona neizbježan njen sadržaj (pojednostavljeno: očevid se mora provesti vlastitim opažanjem koje je ili spontano ili plansko i sustavno, a tu temeljnu stranu razmatra kriminalistika). Izvidi kaznenih djela, kao što je rečeno, nisu postupovne radnje. U pravilu, njihovi se rezultati ne mogu uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku. Ipak, time već opisani odnos forme i stvarnog sadržaja nije nipošto drukčiji od ranije opisanoga u istražnim radnjama. Naime, izvidi kaznenih djela su u odnosu na postupovne radnje prije svega samo manje cjelovito uređene radnje u propisima kaznenoga postupka. Ti propisi uređuju izvide okvirno i skupno. Međutim, ako rezultati izviđa iznimno mogu biti upotrijebljeni kao dokaz, onda je stupanj uređenosti jednak postupovnoj radnji i u tom slučaju vrijedi već ranije rečeno za istražne radnje. No i onda kad rezultati izviđa ne mogu biti upotrijebljeni kao dokaz, postoje pravila (policijskoga zakonodavstva, ali i temeljne ustavne odredbe o slobodama i pravima čovjeka) koja uređuju oblike forme) postupanja. Pregled i prikupljanje obavijesti kao izvidi kaznenih djela također imaju nužno dvije komponente: pravom uređene forme u kojima se izvode (postupovna komponenta koja je za izvide jednim dgeloan uređena izvanpostupovnim, policijskim propisima) i stvarni, realni sadržaj od kojega se sastoje (kriminalistička komponenta). U odnosu na izvide kaznenih djela, postupovna (formalna) komponenta odnosi se u pravilu na uvjete provedbe, a ne na provedbu u užem smislu. Izvidi kao ključna otkrivačka djelatnost pretpostavljaju veću slobodu djelovanja od strogih okvira u kojima se odvijaju postupovne radnje koje su srž dokazne djelatnosti. Ta istraživačka sloboda osnova je razlikovanja cjelokupne kriminalistike na heurističku (otkrivačku) i silogističku (dokaznu) knnainalistiku, koja, kao što je pokazalo prethodno izlaganje, ima u stvarnom smislu relativno značenje, iako je važna s didaktičkoga stajališta. Osim od strane tijela kaznene represije, pravila kriminalističkoga istraživanja na odgovarajući način primjenjuju i drugi subjekti. Tako, primjerice, branitelj u prikupljanju podataka za obranu okrivljenika obavlja pregled mjesta događaja ili očevid. Može to učiniti spontano, laički ili organizirano, planski prema kriminalističkim pravilima. Ta pravila primjenjuje privatni istražitelj u okviru svojih prava i dužnosti, zatim punomoćnik oštećenika koji prikuplja podatke o šteti uzrokovanoj kaznenim djelom itd. Na opisani način kriminalistička procedura izlazi izvan uskoga prostora shvaćanja umijeća istraživanja kaznenoga djela i postaje znatno više: operacionalna tehnologija prikupljanja podataka o kaznenom djelu koju je moguće na odgovarajući način primijeniti i u drugim istraživačkim postupcima usmjerenim prikupljanju i obradi podataka radi primjene prava.
39
KRIMINALISTIKA
_________________________________________________________________
UVOD Formalna komponenta je uvjet koji određuje uporabljivost saznanja prikupljenih istraživačkom radnjom. Ako nije postupljeno u skladu s postupovnim pravilima, prikupljena saznanja neće se moći uporabiti. Spoznajna vrijednost radnje, međutim, u bitnoj mjeri ovisi o stvarnoj kriminalističkoj komponenti. Svijest o tome da spoznajnu vrijednost radnje bitno određuje kriminalistička komponenta nalaže drukčiji, planirani, na znanstvenim i iskustvenim osnovama utemeljeni pristup. U suprotnom umjesto planiranja dolazi spontanitet, ovisnost o slučaju i u skladu s tim manja vjerojatnost saznanja i niža kakvoća spoznajnih rezultata.
3. Značajke sustava kriminalističke procedure Kriminalistička procedura kako je netom prikazana, osobit je sustav. Objekti koji ga tvore ulaze stalno u određene procese, pa se u skladu s tim u svakom trenutku procedura nalazi u stanovitom stanju sustava. Stanje sustava može se karakterizirati, opisati, dijelom vrednovati. Prema značajkama kriminalistička je procedura stohastičan, probabilističan ili vjerojatnosan sustav. Stanje toga sustava ne može se jednoznačno odrediti i predvidjeti kao što je to moguće kod determinističkoga sustava. U kriminalističkoj proceduri najviše je moguće postići određenu distribuciju vjerojatnosti u skupu svih budućih mogućnosti, pri čemu uvijek postoji manja ili veća neizvjesnost u odnosu na buduće stanje sustava. Promjenom stanja (prije svega novim ulazima) sustav kriminalističke procedure stvara informaciju, što je njegova glavna svrha. Literatura: Ackermann et al., 596; Aleksić, 3; Aleksić Ž. - Milovanović Z., Kriminalistika, Partenon, Beograd, 1991., - Leksikon kriminalistike, Beograd, 1993.; Clages H., Kriminalistik, Stuttgart, 1994.; Cunliffe F. - Piazza P., Criminalistics and Scientific Investigation, New Jersey, 1980.; Geerds, 121, 3; Gilbert, 2 - 34; Gross - Geerds, I., 5; Kind, S. - Overman, M., Science Against Crime, Doubleday and Company, New York, 1972.; Kirk, P. L., The ontogeny of criminalistics, Journal of Criminal Law, Criminology and Police Science, 54, 1963., 235 238; Kriminalistik - Lexikon, 174; Krivokapić, V., Kriminalistika. Opšti deo. Naučna knjiga, Beograd, 1990., 42 - 59, - Suvremene tendencije u kriminalistici, 33 - 35; Kube - Schreiber u Kube - Störzer
40
- Timm, I., 2, 5; Luhmann, 76; Marković, 27; Maver, 15; Modly - Korajlić, 269 272; Nisse, R., Symposium zum Stellenwert der Kriminalistik, Kriminalistik, 7/2003. (57); Osterburg - Ward, 346; Pavišić, 121, 123; Pavišić u Lee, 204; Pohl, 22; Schurich, F., Kriminalistik als Wissenschaft und Studienfach, Kriminalistik, 10/1990. (44); Stoney, D. A., Criminalistics in the new millennium, The CACNews, 1st Quarter, 2000.; Swanson - Chamelin Territo, 27; Tuđman M., Teorija informacijske znanosti, Informator, Zagreb, 1990., 15; Walder, 4 17; Weihman, R., Kriminalistik, Hilden, 1996., Vodinelić - Aleksić, 3; Vodinelić 121, I, 32 - 51, - Kriminalistika u sistemu znanosti, Priručnik, 1/1989., 3 - 22.
41
KRIMINALISTIKA
_________________________________________________________________
Pitanja za provjeru znanja: 1.Što je kriminalistika? 2. Objasnite smisao pojma kriminalističke procedure. 3.Kad počinje kriminalističko istraživanje u strogom smislu riječi? 4.Objasnite pojmove postupovna i kriminalistička komponenta u istraživanju kaznenoga djela i počinitelja. 5. Mogu li se kriminalistička znanja koristiti izvan kaznenoga postupka? 6.Kakve obavijesti prikuplja kriminalistika? 7.Od kojih se kategorija radnji sastoji kriminalističko istraživanje? 8.U čemu su najvažnije razlike izviđa kaznenih djela i postupovnih radnji? 9.Kakav je sustav kriminalistička procedura? 10. Što je glavna svrha sustava kriminalističke procedure?
42
Glava II. Predmet i zadaće kriminalistike
1. Predmet kriminalistike Predmet kriminalistike je ispitivanje signala, nositelja poruke, pravila nastanka, prikupljanja, ispitivanja i ocjene obavijesti te njezina korištenja u informacijskim sustavima izvanpostupovne (operativne) djelatnosti i kaznenog postupka. To su sadržaji koji ulaze u okvire predmeta kriminalistike kao znanstvene discipline. Kriminalistika je prema do sada rečenom prikupljanje i prerada podataka, obavijesti, informacija o pojavi kaznenoga djela, počinitelja, žrtve i pratećih okolnosti. Ona se bavi pojavom kaznenoga djela kao objekta istraživanja i razmatra proceduru istraživanja kao stvarnu strukturu. Podatak i obavijest su središnje kategorije u kriminalistici. Podatak je priopćenje o nečemu. Obavijest je protumačeni podatak. Oba pojma valja shvatiti vrlo široko jer to priliči kriminalistici. Izvori podataka i obavijesti su raznovrsni: osobe, predmeti, isprave, medijske poruke, računalni zapisi itd. Sustav kriminalistike mora se prilagoditi takvoj strukturi izvora podataka i obavijesti. Zato je sustav kriminalistike složen, vrlo često plod sjedinjenja spoznaja i metoda više različitih područja. No, i onda kad kriminalistika koristi metodologiju drugih disciplina, čini to na poseban način, redovito uz prethodnu pretvorbu izvorne metode svojim posebnim ciljevima (o čemu se govori u nastavku). U tom smislu može se govoriti o predmetu kriminalističke procedure. Kriminalistička procedura odnosi se na tri osnovne skupine podataka. To su 1) podaci o djelu (je li, ako jest - koje kazneno djelo), 2) podaci o počinitelju (je li osoba počinitelj, tko su sudionici itd.) i 3) drugi podaci važni za kazneni postupak.
43
KRIMINALISTIKA
Predmet kriminalističke procedure 1. Podaci o djelu: 2. Podaci o 3. Drugi podaci važni a) radnja počinitelju za (sredstvo, a) postupak način, modaliteti) (su)počinitelj(i a) podaci važni za b) uzročna veza ) primjenu propisa c) posljedica b) suučesnici kaznenoga prava d) protupravnost c) udio u radnji b) podaci važni za d) krivnja primjenu postupove) okolnosti važne za nih propisa primjenu kaznenih sankcija Kriminalistička procedura je osobit informacijski i komunikacijski sustav. U njezinoj je srži informacija kao obilježje stvari, stanja, odnosa, iskazano u obliku određenoga znaka, svojstva, podatka s važnošću i određenom svrhom, koja služi za odlučivanje i upravljanje. Put do kriminalističke informacije sastoji se od 1) činjenice - objekta promatranja, 2) podatka - onoga što opisuje činjenicu, 3) obrade podataka - spajanje podataka rečenicama prema pravilima sintakse, 4) vijesti - rečenice u prostoru i vremenu dostavljene od strane pošiljatelja primatelju, 5) informacije - sadržaja vijesti koji za primatelja ima vrijednost novosti koja pokreće djelovanje. Kakvoća rezultata kriminalističkoga istraživanja uvjetovana je velikim brojem raznovrsnih čimbenika. Ona u velikoj mjeri ovisi o ulaznim veličinama. Ulazne veličine su podaci koji tvore osnovu za pokretanje istraživanja (prva obavijest o vjerojatnoj pojavi kaznenoga djela) i sastoje se u spoznajama o kaznenome djelu i počinitelju (cjelovitost, jakost i sadržaj sumnje). O tome opširnije v. izlaganja infra, Glava VIII. Složena struktura sustava kaznenoga postupka zahtijeva od sudionika poznavanje njegovih pravnih okvira. Budući da je sustav kaznenoga postupka sredstvo primjene odredaba materijalnoga kaznenoga prava, nužno je poznavanje i toga sklopa pravnih propisa. Istražitelj mora posjedovati i nešto više: operativno znanje o stvarnim pojavama zločina, o sredstvima prikupljanja spoznaja, o upravljanju i vođenju istraživanja. Opisana, većim dijelom izvanpravna, znanja bitna su za stvarnu komunikaciju u sustavu kaznenoga predmeta, interakciju s drugim subjektima i ponašanje prema okolini sustava. To je logičan i neizbježan uvjet kakvoće konkretnoga kaznenog predmeta, poglavito postizanja istinitosti utvrđenja u kaznenome postupku, djelotvornosti kaznenog sustava kao mehanizma društvene obrane od zločina i zaštite temeljnih prava i sloboda. Promatrana sa stajališta kaznenoga prava kriminalistika razmatra stvarne značajke pojave kaznenoga djela (što se ponekad kolokvijalno i ne sasvim točno označuje kao corpus delicti) i u tom okviru posebice sklop načina postupanja počinitelja ili modus operandi, odvijanje uzročnoga
44
UVOD tijeka između radnje i posljedice, uporabu određenih sredstava radnje ili instrumenta sceleris, predmeta nastalih kaznenim djelom ili producta sceleris, okolnosti počinjenja djela. Kriminalističko istraživanje usmjereno je na osobne značajke počinitelja i žrtve, njihove prethodne odnose i odvijanje odnosa u vrijeme počinjenja kaznenoga djela (tempore criminis) i na mjestu počinjenja kaznenoga djela (locus delicti). I mnoge druge okolnosti važne za primjenu materijalnog kaznenog prava predmet su kriminalističkoga istraživanja. Sa stajališta kaznenoga postupka postoji neraskidiva povezanost kriminalistike s postupovnim radnjama. Cjelina radnji istraživanja kaznenoga djela uključuje, kao što je već rečeno, kriminalističku komponentu. Kriminalistička komponenta je bitna za kakvoću i valjanost rezultata istraživanja, tj. otkrivačke rezultate izviđa kaznenih djela i dokazne rezultate postupovnih radnji. Treće područje primjene kriminalističkih metoda jesu mjere osiguranja tijeka postupka.
2. Zadaće kriminalistike Procedura istraživanja kaznenog djela sastoji se u 1) otkrivanju i prikupljanju posebnih kriminalističkih signala, 2) njihovoj preradi pomoću simbola i znakova te 3) izlaganju u obliku informacije koja ima formalni (kaznena prijava, optužnica, presuda) ili neformalni oblik (operativno izvješće, bilješka). Kriminalističko istraživanje nužno uključuje 1) utvrđivanje istražne zadaće (postavljanje problema), 2) kako (u socijalnoj interakciji) postupati pri traženju rješenja (planiranje istraživanja), 3) koje prepreke razjašnjenja postoje (otklanjanje informacijskoga deficita), 4) koje rješenje problema valja prihvatiti (vrednovanje rezultata) i 5) kako prikazati prihvaćeno rješenje (izlaganje). Primjena kriminalističkih znanja ne prestaje otkrivanjem počinitelja kaznenoga djela. Ona je prijeko potrebna i u djelatnosti koja slijedi, a koja je organizirana u kazneni postupak. Ovdje je njen sklop snažno obilježen opstojnošću niza postupovnih propisa u čije se okvire mora uklopiti konkretni kriminalistički sadržaj. Kriminalistika se tu prostire u okvirima postupovnih i supstancijalnih kaznenopravnih ustanova. Njen je sadržaj u odnosu na ranije opisano područje sužen, strogo određen, ali ne zato manje važan. Zadaće kriminalistike kao znanosti jesu sustavna istraživanja o njenom predmetu kako je određen u prethodnom odjeljku. Kriminalistika kao praksa ima zadaću nastojati optimirati djelatnost istraživanja kaz-
45
nenoga djela. Usmjerena je na podatke, obavijesti, izvore, načine, sredstva i uvjete prikupljanja saznanja, dakle na gnoseološke i informacijske sadržaje. U tom smislu postaje operacionalna, tehnologijska komponenta u strukturi cjelokupnoga tijeka izvanpostupovne i postupovne obrade kaznenoga djela. Prikupljanju saznanja neophodnih kaznenome postupku kriminalistika pristupa sustavno, kao cjelini međusobno povezanih radnji. Pomoću njih kriminalistika nastoji rekonstruirati prošlost: događaj kojega istražuje, a to je (vjerojatno kazneno) djelo ili pojedini isječak prošlosti, kao i osigurati neometan tijek procedure kojoj je predmet razmatranja kazneno djelo. Literatura: Ackermann, R., Zu Funktionen und Aufgaben der Kriminalistik, Kriminalistik, 5/2002. (56) - Teil 2, 6/2002. (56); - Kriminalistik weiter entwickeln, Kriminalistik, 3/2003. (57); Bauer, III, 184; Belkin - Vinberg, 7; Berthel, R., Wie sollte Kriminalistik gelehrt werden?, Kriminalistik, 2/2006. (60); Conklin, J., The Impact of Crime, MacMillan, New York, 1975.; Ecco, U., La struttura assente, Bompiani, Milano, 1968., 28; Geerds, /1/, 3; - /2/, 3; Gilbert, 53; Grafl, C, Perspektiven der Kriminalistik, Kriminalistik, 6/2002. (56); Gross Geerds, I., 5; Kleinschmidt, 45; Klink - Kordus, 11, 27; Kriminalistik Lexikon, 171, 172; Krivokapić, 37; Kube - Störzer - Timm, I., 9, 19; Lee, 7; Makra, A., Krivični postupak i kriminalistika, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, 1980.; Makra, 20; Marković, 2, 28; Maver, 16; Modly Korajlić, 483, 744; Munda, 5; O'Hara C, - O'Hara G., 13; Opp, 229; Osterburg - Ward, 14, 345; Sorrentino, III, 15; Pause, Z., Uvod u teoriju informacije, Školska knjiga, Zagreb, 1980., 2; Rüdiger, W, Kriminalistik im Rahmen der Aus- und Fortbildung, Kriminalistik, 12/2001. (55); Schmidt, A., Kriminalistik im Wandel, Kriminalistik, 8-9/1995. (49); Schmitz, W, Kriminalistische Handlungslehre, Kriminalistik, 1/1995. (49); Schneider, H. J., PolizeiWissenschaft, Kriminalistik, 4/2000. (54); Sielaff, W., Kriminalistik im europäischen Wandlungsprozeß, Kriminalistik, 1/1997. (51); Soine, M., Meilensteine der Kriminalistik, Kriminalistik, 8-9/1993., (47); Thorwald, J., Das Jahrhundert der Detektive, Verlag Das Beste, Zürich, 1966.; Vodinelić, V, Kriminalistika u sistemu znanosti, Priručnik, 1/1989.; Vodinelić - Aleksić, 3; Vodinelić, 121 I, 247; Walder, 111, 11; Weiß, D., Kriminalistik - quo vadis?, Kriminalistik, 3/1996. (50); Wilhelm, J. G., Einführung in die praktische Kriminalistik, 2. Auflage, Kohlhammer, Stuttgart, 1947., 112; Willner, J., Perspektiven der Kriminalistik, Kriminalistik, 11/1990. (44); Wietczorek, 31;Zbinden, 11. Pitanja za provjeru znanja:
46
1. Što je osnovna zadaća kriminalističkog istraživanja? 2. Što je predmet kriminalistike? 3. Koje ciljeve vezane uz područje sociologije nastoji postići kriminalistika? 4. Zašto se ne mogu poistovjetiti kriminalistika i policijska znanost? 5. O čemu ovisi kakvoća rezultata kaznenog postupka? 6. Objasnite tvrdnju da je kriminalistika operacionalna tehnologijska postupovna komponenta! 7. Objasnite smisao pojmova: -
corpus delicti modus operandi tempore criminis locus delicti instrumenta sceleris producta sceleris.
47
Glava III. Sustav kriminalistike
1. Tradicionalna podjela Tradicionalna i široko prihvaćena podjela polazi od toga da kriminalistiku tvore dvije tematske cjeline, dva njena velika znanstvena područja (dihotomija). To su kriminalistička taktika i kriminalistička tehnika. a)Kriminalistička taktika Kriminalistička taktika sustavno razmatra iskustva i saznanja o najprikladnijem djelovanju u kriminalističkom postupanju. To je opća kriminalistička taktika, primjenjiva na sva kaznena djela i počinitelje. Naziv taktika potječe iz vojnoga rječnika gdje se taj pojam rabi kao oznaka za umijeće ratovanja između suprotstavljenih strana. Ovdje se to uvjetno može uzeti da su istražitelj i istraženik. Oznaku kriminalistička taktika prvi je uveo Weingart 1904. godine u djelu Kriminaltaktik. U novijoj literaturi se kao posebni dijelovi kriminalističke taktike uzimaju i neke druge discipline. To prije svega vrijedi za kriminalističku fenomenologiju, koja uključuje ispitivanje 1) pojavnosti kaznenih djela (kriminalistička morfologija), 2) značajki počinitelja (kriminografija) i 3) načina počinjenja kaznenoga djela (tehnika zločina). Suvremeni ubrzani razvoj cjelokupne discipline, i posebice proces specijalizacije, doveo je do potrebe sustavnog izdvajanja i trećega područja posebnih kriminalističkih taktika (ranije poznatih pod nazivom kriminalističke metodike). b) Kriminalistička tehnika Kriminalistička tehnika sustavno prikuplja i istražuje metode različitih prirodnih, tehničkih i drugih znanosti i vještina radi njihove primjene u
48
UVOD
kriminalističkom istraživanju. To je vrlo široko i raznovrsno područje u kojemu se posebice ističu cjeline traseologije i identifikacije, u čiju se svrhu koriste najrazličitije znanstvene metode i vještine. Prema nekim stajalištima kriminalističku tehniku tvore cjeline: - identifikacijskih metoda (antropometrije, signaletičke znanosti, osobnog opisa, daktiloskopije, kriminalističke fotografije, rekonstruktivnih postupaka, odontologijske identifikacije, identifikacije pomoću rontgenskih zraka, identifikacija glasa, identifikacija putem računala); - ispitivanja tragova koja uključuju klasifikaciju tragova (prema dinamici postanka, materiji, mogućnosti skupne ili individualne identifikacije, vrsti traga) pronalaženje, osiguranje, ispitivanje i vrednovanje tragova; - posebnih kriminalističkotehničkih ispitivanja iz područja humane medicine (sudske medicine i psihijatrije te ostalih područja), veterinarstva, biologije (antropologije, genetike, zoologije, botanike, mikrobiologije); - psihologije (ispitivanje rukopisa, prepoznavanje glasa) i pedagogije; - kemije (kromatografije, toksikologije, ispitivanje isprava) i fizike (mikroskopija i uporaba drugih optičkih pomagala, spektrografija i kristalografija, ispitivanje fizikalnih svojstava, posebice radioaktivnosti i dr.); - ostalih prirodnih i matematičkih znanosti (matematika, geologija, mineralogija, balistika, metalurgija); - humanističkih znanosti (povijest, arheologija, povijest umjetnosti, sociologija, lingvistika); - različitih vještina (razni obrti, industrijsko umijeće); - znanja koja još nemaju općepriznatu znanstvenu vrijednost (psihoanaliza, psihologijska dijagnostika činjeničnoga stanja, grafologija, karakterologija, numerologija, parapsihologija, radiestezija i druge tzv. alternativne discipline). Područje kriminalističke tehnike iznimno je heterogeno, dinamično i izmiče uklapanju u dosljedno organiziran sustav. Mnogo je važnije izložiti njegova praktično najznačajnija područja. Tako je postupljeno i u sustavnom uređivanju gradiva ove knjige. Imajući u vidu sve poteškoće sustavnog organiziranja gradiva kriminalističke tehnike, u trećem dijelu rada odgovarajuća je materija sustavno organizirana u tri odsjeka. Prvi se odnosi na kriminalističku identifikaciju, drugi razmatra kriminalističku traseologiju, a u trećem dijelu izložene su najvažnije kriminalističke ekspertize. c) Posebne kriminalističke taktike ("kriminalističke metodike") Posebna kriminalistička taktika sustavno je razmatranje iskustava i saznanja o najprikladnijem postupanju u odnosu na pojedina kaznena djela (npr.
49
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
istraživanje silovanja) ili pojedine skupine kaznenih djela (npr. istraživanje prometnih kaznenih djela) ili počinitelja (npr. krivotvoritelja kreditnih kartica), iznimno u odnosu na neke druge okolnosti (npr. značajke žrtve: istraživanje podvođenja djece). Ranije su te posebne taktike imale naziv "kriminalističke metodike" koji, kao što je rečeno, nije semantički prihvatljiv jer oznaka metodika ima sasvim određen smisao prije svega u pedagogiji. Zbog postojanja posebnih taktičkih cjelina, sadržaj znanstvene discipline kriminalistike moguće je (prije svega zbog didaktičkih razloga) rasporediti i kao trihotomiju: opće taktike, tehnike i posebne taktike. Trihotomijom se zbog većeg stupnja specijalizacije stvara vrlo pregledna osnova za proučavanje predmeta kriminalističke znanosti. Trihotomija je važna kao osnova stvaranja posebnih cjelina kriminalističkih saznanja, a zatim za selekcioniranje i okupljanje sadržaja posebnih didaktičkih programa. U tom smislu je primijenjena i kod sustavnog organiziranja izlaganja u ovoj knjizi.
2. Novi pristupi sustavnoj podjeli kriminalistike Pitanje sustava kriminalistike danas je aktualno. Osim stajališta o kojima je bilo riječi tijekom dosadašnjih izlaganja, valja posebice upozoriti još na neka gledišta. U romanskim zemljama još se zadržalo poimanje kriminalistike u okvirima discipline police scientifique (E. Locard), koja zapravo uključuje sadržaje primjene prirodnih znanosti (kriminalističke tehnike) na razjašnjavanje zločina, pri čemu postoje značajne razlike među pojedinim autorima. Takva stajališta su posebice vidljiva kod starijih francuskih, belgijskih i talijanskih autora. U osnovi sličan pristup obilježava mnoge autore iz anglosaksonskog područja (primjerice u 6. izdanju Black's Law Dictionary iz 1991. godine kriminalistika se označuje kao "science of crime detection based upon the application of chemistry, physics, physiology, psychology and other sciences"). To se stajalište u najnovijim američkim izvorima donekle mijenja, ali je još uvijek obilježeno dvostupanjskim (ali trokomponentnim) pristupom: 1. forensic science uključuje: a) criminalistics (s pretežitim sadržajima kriminalističke tehnike) i b) forensic medicine (koja sadržajno obuhvaća cjelokupno područje sudske medicine i psihijatrije) koje funkcijski sjedinjuje na znanstvenoj, didaktičkoj i dakako praktičnoj osnovi, 2. criminal investigation koja kao funkcijsko sjedinjenje prema najnovijim američkim izvorima postaje "a focus of academic study... in which the impact of forensic science is felt more and more". Izraz kriminalistika u opisanom smislu prvi put upotrijebio je Macmillan (Introduction to Criminalistics) 1948. godine.
50
UVOD
U sadašnje vrijeme kriminalistički sadržaji uklopljeni su u brojne sveučilišne nastavne programe predmeta criminal investigation, criminal justice i dr. Među pionirima koji su tome pridonijeli valja svakako spomenuti američke kriminaliste Paula P. Kirka (University of California) i Ralpha F. Turnera (Michigan State University). U nekim bivšim socijalističkim zemljama razvoj u području kriminalistike bio je vrlo dinamičan. To posebice vrijedi za rusku, poljsku, istočnonjemačku i mađarsku literaturu. U tome se krugu razvilo mnogo stajališta o temeljnome pitanju naravi kriminalistike. Prema ranijima (do 1952. prevladavajućim) stajalištima kriminalistika sjedinjuje učenje pravne znanosti i drugih disciplina u području dokaznoga prava. Druga stajališta određuju kriminalistiku kao sintetičku znanstvenu disciplinu koja se bavi istraživanjima načina neposrednoga sprječavanja i razjašnjavanja pojava kaznenih djela. Treći pod kriminalistikom razumijevaju cjelokupno područje borbe protiv zločina. U nekim izvorima kriminalistiku se shvaća u smislu police scientifique. Bliskost predmeta istraživanja ponekad čini složenim dosljedno razlikovanje kriminalistike i kaznenoga postupovnog prava. Problemi forme (kazneno postupovno pravo) i sadržaja (kriminalistika) u mnogim su interferentnim pitanjima toliko isprepleteni da bi strogo razlikovanje bilo ne samo teško, nego i štetno. U tako zadanome okviru silogistička kriminalistika (kao kriminalistika postupovnih radnji) svojim posebnim metodama razmatra stvarne, konkretne sadržaje kaznenoga postupka. Ona je područje kriminalistike, koje je neopravdano ostalo u sjeni tradicionalno mnogo privlačnijeg i vrlo intenzivno obrađenog područja heurističke kriminalistike (kao kriminalistike izvidnih radnji). Hrvatska kriminalistička znanost pretežito je bila usmjerena na područje heurističke kriminalistike. Nasuprot tome, silogistička kriminalistika znatno je slabije razvijena. U kojoj mjeri takvo stanje pridonosi sporosti u radu sudova, značajnome broju ukinutih sudskih odluka, poteškoćama u korištenju pojedinih dokaza i općenitoj nepripremljenosti obnašatelja funkcija kaznenoga postupka za djelotvoran rad u složenim predmetima? O tim pitanjima se iz ove perspektive u domaćoj sredini vrlo malo govori, što potiče na sumnju da taj aspekt problema i mogući put njegova rješavanja nisu još uvijek prepoznati. U doktrini postoje i drukčiji pogledi na sustav kriminalistike, koji se također ukazuju kao tradicionalni. Uvjetovani su brojnim čimbenicima. U tom je smislu važno spomenuti suprotstavljena shvaćanja kriminalistike kao prirodno - tehničke ili kao (društvene) pravne znanosti. Obje krajnosti dovode do neprihvatljivih sustavnih rješenja, kako sa stajališta znanstvene dosljednosti, tako i sa stajališta praktičnih ciljeva.
51
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Kriminalistika je znanost o stvarnim, činjeničnim pojavama. Ali ona nije skup odvojenih saznanja tehnike, taktike i metodike, već jedinstven, povezan, složen znanstveni sustav, koji je naprosto neophodan u suvremenom sustavu kaznene represije! Pokušaj da se kriminalistika podijeli u dvije temeljne cjeline općega i posebnoga dijela, što posljedično zahtijeva daljnje vrlo razgranate podjele, zapada u pogrešku eklekticizma. To dovodi do disperzije sustava koji, upravo u takvoj disciplini kakva je kriminalistika, mora biti utemeljen na jasnim i prepoznatljivim osnovama. Znatnu je pozornost privuklo gledište o pripadnosti kriminalistike integralnoj kriminologiji kao sveobuhvatnoj znanosti o zločinu (to je u osnovi austrijska škola ili stajališta pojedinih njenih varijanti proširenih u brojnim izvorima njemačkoga jezičnog kruga). Učenje je aktualno i u nekim najnovijim djelima. Kriminalistika je prema tome shvaćanju samostalna disciplina, dio širega sklopa učenja o suzbijanju kriminaliteta, sastavljena od kriminalne taktike, tehnike i strategije. Stajalište uključuje razlike u gledanju na pojedine discipline cjeline znanosti o zločinu. Povezanost obje discipline prema nekim je stajalištima zapravo odnos dijela (kriminalistika) i cjeline (kriminologija). Kriminalistika bi prema tome bila posebna kriminologijska disciplina {Teildisziplin der Kriminologie). Međutim, u tome istome području brojni autori smatraju da je kriminalistika samostalna disciplina. S obzirom na stvarne dosege opisanih nastojanja tradicionalna koncepcija sustava kriminalistike ostaje ipak još uvijek pouzdan, pregledan, logički strukturiran, i stoga najprihvatljiviji temelj njene znanstvene obrade. On je prikladan za daljnje proširenje novim spoznajama i područjima, a na suvremenome stupnju razvoja omogućuje integriranje s drugim interferentnim disciplinama. Literatura: Aleksić, I I I , 3, 5; Aleksić, 5; Belkin, R.S., Kurs sovetskoi kriminalistiki, tom I., Moskva, 1977., 18; Belkin - Vinberg, 18; Beveridge, W. I. B., The Art o f Scientific Investigation, Norton, New York, 1957., 55; Ceccaldi, 14; Eisman, Sovetskaja kriminalistika, Moskva, 1978., 34; Fombonne, 8, 20; Geerds, 121, 111-152; Gilbert, 2, 53; Grassberger, 3, 9; Gross Geerds, I., 39; Gross - Geerds, II., 152; Heinz, W., Entwicklung, Aufgaben und Probleme der Kriminalistik, Zeitschrift für die gesamte Strafrechtwissenschaft, svezak 84/1972.; Hoeveler, H., Das Lehrfach Kriminalistik im internationalen Vergleich, Polizeiführungsakademie Seminar: Systematik des Lehrfachs Kriminalistik, Münster, 1978.; Holyst, B., Das System der Kriminalistik, Kriminalistik und forensische Wissenschaften, 48/1982., 5; - Kryminalistyka, PWN, Varšava, 1981., 12; Huelke, I I I , 43; Jäger, Systematik des Lehrfachs Kriminalistik, Kriminalistik, 31/1978.; 52
UVOD
Kerner, H. J., Theoretische Grundlagen der Kriminalistik in: Bundeskriminalamt Forschungsreihe, svezak 16/2, Wiesbaden, 1983.; — Verbrechenswirklichkeit und Strafverfolgung, Goldmann, München, 1973.; Kriminalistik - Lexikon, 171, 174; Koldin, V., Aktuelle theoretische Fragen der sowjetischen Kriminalistik, Kriminalistik und forensische Wissenschaften, 51 - 52/1983., 5; Krivokapić, 5, 49; Kube - Störzer - Timm, L, 1 - 23, 51, 151, 459; Lee, 2, 11; Ley, T, Thüringische Fachhochschule für öffentliche Verwaltung, Kriminalistik, 8 - 9/2001.
53
KRIMINALISTIK^
(55); Leonhardt, R., Abschied von einem Schatz (Kriminalistik an der Berliner Universität), Kriminalistik, Heidelberg, 1993. (47); Leonhardt - Schurich, Die Kriminalistik an der Berliner Universität, Kriminalistik, Heidelberg, 1994., 8; Locard, 18.; Makra, 2, 21, 36, 37; Marković, 24, 32, 52; Maver, 19, 31; Mergen, 35, 38; Munda, 6, 10; Naucke, H., Über die juristische Relevanz der Sozialwissenschaften, Metzner, Frankfurt am Main, 1972.; O'Hara O'Hara, 5, IX; Osterburg - Ward, 1, 3, 12, 29, 346, 655; Opp, 14, 109; Pfister, G., Begriff, Inhalt und Bedeutung der Kriminalistik im System der Kriminalwissenschaften, Polizeiführungsakademie Seminar Systematik des Lehrfachs Kriminalistik, Münster, 1978.; Pohl, 8, 14; Rehberg, J., Zur Standortbestimmung der Kriminalistik in der Gegenwart, Veldenz, 1966.; Rosenow, H., Vorschlag für ein Gesamtsystem "Kriminalistik", Kriminalistik, 5/1984. (48); Sannie, C, La Recherche scientifique du criminel, Librairie Armand Colin, Pariz, 1954., 19; Schmelz, G., Die Kriminalistik im System der Kriminalwissenschaften, Kriminalistik, 89/1997. (51); Steinke, W., Kriminalistische Ausbildung bei der Polizei u: Kube - Störzer - Brugger, Wissenschaftliche Kriminalistik, BKA Forschungsreihe, Wiesbaden, 1/1983.; Störzer, H. U., Kriminologisch - kriminalistische Ausbildung an der Universität, u: Kube - Störzer - Brugger, Wissenschaftliche Kriminalistik, 1. i 2., BKA Forschungsreihe, Wiesbaden, 1992.; Saver Vinberg, 3, 5; Ulrich, 28; Vodinelić, /1/, 24; Vodinelić, /21,1., 16, 21, 25, 30; Vodinelić Aleksić, 4, 6; Vordermaier, G, Simmross, U, Kriminaltechnik im europäischen Raum, Kriminalistik 6/2005. (59); Walder, 111, 17, 29, 32; Walter, B., Humboldt und die deutsche Polizei, Kriminalistik, 11/2000. (54); Weiss, Kriminalistik, quo vadis?, Kriminalistik, 3/1996. (50); Wigger, E., Kriminaltechnik, Bundeskriminalamt Schriftenreihe, 50/1980.; Willmer, R., Kriminalistik im Rahmen der Aus - und Fortbildung, Kriminalistik, 12/2001. (55); Zbinden, 11, 17, 21; Zečević Skavić, 13; Zipf, H., Kriminalpolitik, C. F. Müller Verlag, Karlsruhe, 1971. Pitanja za provjeru znanja: 1. Navedite stajališta o samostalnosti kriminalistike kao znanstvene discipline! 2. Dvodioba sustava kriminalistike! 3. Doktrinarni pogledi na sustav kriminalistike! 4. Što je predmet proučavanja - kriminalističke tehnike, - taktike, - posebne taktike? 5. Što je forensic science?
54
Glava IV. Kriminalistika i druge discipline
1. Kriminalistika i kaznene znanosti Kriminalistika pripada području kaznenih znanosti u širem smislu riječi jer je njezin predmet razmatranje pojave kaznenoga djela. Središnja nepravna kaznena znanost jest kriminologija. To je znanost o kriminalitetu kao masovnoj društvenoj pojavi. Kriminološka saznanja važna su za razjašnjenje konkretnoga kaznenoga djela, ali i obrnuto. Znanstvena je zadaća kriminalistike eruiranje (pronalaženje) sredstava i metoda nužnih za razjašnjenje kaznenoga djela, tj. za otkrivanje i izvođenje dokaza o kaznenom djelu i počinitelju. Saznanja i metode su vrlo korisne za kriminološko razmatranje. Prije izlaganja o sustavu kriminalistike valja u osnovnim naznakama opisati cjelinu koja se s više ili manje dosljednosti u europskoj kontinentalnoj literaturi (posebice njemačkoga govornog područja) označava kao kaznene znanosti (Strafwissenschaften). Time se pitanja sustava kriminalistike i, posebice, njenih odnosa s drugim disciplinama ukazuju mnogo razumljivijim. Kaznene znanosti obuhvaćaju sve discipline koje se izravno ili neizravno bave kaznenim djelom. Predmet je njihova istraživanja takav da je povezan s kaznenim djelom kako je određeno u središnjoj disciplini kaznenoga materijalnog prava. One se mogu podijeliti na pravne i nepravne kaznene discipline. Pravne kaznene znanosti jesu materijalno, postupovno, izvršno i organizacijsko kazneno pravo. Nepravne kaznene discipline jesu kriminologija (u najširem smislu riječi), kriminalistika i dr. Veći se broj nekih drugih disciplina povezuje s cjelinom kaznenih znanosti (to su prije svega tzv. pomoćne znanstvene nekaznene discipline, poput sudske medicine i psihijatrije, kriminalističke biologije, kemije, toksikologije itd.). Za kriminalistiku kao samostalnu znanost najznačajniji su odnosi sa središnjim kaznenopravnim disciplinama. Kriminalistika nije pomoćna kaznena disciplina u odnosu na kazneno materijalno i postupovno pravo.
55
Predmet kriminalistike bitno je drukčiji i širi od predmeta kaznenoga postupovnog prava. a) Kriminalistika i kazneno pravo Prostor i predmet kriminalističkog istraživanja omeđen je kaznenim pravom. Posebnu važnost u tome imaju propisi o kaznenim djelima. Zakonski opisi kaznenih djela sastavljeni su iz apstraktnih pojmova (tuđa pokretna stvar, teška tjelesna ozljeda, prouzrokovanje smrti itd.). Ti se pojmovi konkretiziraju radnjom kaznenog djela i ostvarenjem drugih njegovih sastojaka. Kazneno pravo tim svojim sadržajima određuje koje konkretne pojave istražuje kriminalistika da bi postigla svoj cilj. Uz to i ustanove općega dijela sastavljene su iz apstraktnih pojmova kojima se također bavi kriminalistika (napad pri nužnoj obrani, opasnost pri krajnjoj nuždi, bitan prinos radnji supočinitelja itd.). Iz toga slijedi da kazneno pravo određuje predmet i okvire kriminalističkog istraživanja u konkretnom kaznenom predmetu. b) Kriminalistika i kazneno postupovno pravo Kriminalistika je imanentna konkretnom kaznenom postupku. Ona to i jest: njegov realitet, tehnologijska komponenta, konkretna procedura. Ako prema ranije izloženom kazneno pravo određuje predmet i okvire kriminalističkog istraživanja, kazneno postupovno pravo određuje uvjete i način prikupljanja podataka, a time okvirno uređuje i oblik kriminalističkog istraživanja. S obzirom na to tvrdnja o pomoćnome značenju kriminalistike kao prakse neprikladna je, kao i teza o tome da je kazneno postupovno pravo u odnosu pomoćne discipline kaznenom pravu (jer služi utvrđivanju postojanja kaznenoga djela i počinitelja). Brojna ranija stajališta povezivala su kriminalistiku poglavito s dokaznom teorijom. To je, primjerice, bilo prevladavajuće stajalište starije izvanredno bogate sovjetske literature. Predmet kriminalistike međutim, znatno je širi, kao što je to uostalom danas vladajuće stajalište i u tom okruženju, koje počinje vraćati svoje nekada visoko mjesto. Niti kao praktična djelatnost kriminalistika nije u odnosu pomoćne discipline kaznenoga postupovnog prava, poput primjerice ranije spomenutih disciplina sudske medicine i psihijatrije. Naime, nemoguće je voditi kazneni postupak bez (spontane, intuitivne ili racionalne) primjene kriminalističkih metoda. S obzirom na to, kriminalistika je nužna komponenta kaznenog postupka.
56
UVOD
c) Kriminalistika i druge kaznene znanosti Kriminalistika i neke druge nepravne kaznene discipline poput socijalne patologije i kriminalne pedagogije razlikuju se predmetom i pristupom proučavanju. Za obje discipline značajna su kriminalistička istraživanja, ali i obrnuto, u konkretnom kriminalističkom istraživanju koriste se saznanja tih disciplina.
2. Kriminalistika i sudska medicina Sudska (forenzička) medicina (i psihijatrija) i kriminalistika u snažnom su međusobnom doticaju i ispreplitanju. Sudska medicina je znanstvena disciplina koja sustavno istražuje medicinske pojave u svrhu korištenja prikupljenih spoznaja u primjeni pravnih propisa. Zbog toga između obje discipline postoji tijesna povezanost. Povezanost dvaju područja izražava se i stvaranjem novih disciplina - prije svega medicinske kriminalistike. Najvažnija doticajna pitanja kriminalistike i sudske medicine nalaze se u području traseologije, identifikacije i posebnih taktika (kaznena djela protiv života i tijela, ćudoređa, djece i mladeži i dr.).
3. Kriminalistika i psihologija" a) Općenito o psihologiji Čovjek je oduvijek nastojao spoznati samoga sebe, tj. načine vlastitog funkcioniranja kako bi se što bolje prilagodio uvjetima okoline u kojoj živi. Zašto smo takvi kakvi jesmo? Kako to da se u jednoj situaciji ponašamo sasvim različito od nekih drugih ljudi, ili, što je još manje razumljivo, kako to da se mi sami u nekim situacijama koje su dosta slične najčešće ponašamo na uobičajeni način, a ponekad se dogodi da naše ponašanje bude sasvim različito? Zbog čega nas neki životni događaji "snažno pogađaju", dok neke druge ljude isti ti događaji "uopće ne diraju"? Zašto su neki ljudi jako agresivni, dok mnogi drugi to nisu? Sto potiče ljude na činjenje kaznenih djela? - samo su neka od pitanja na koja psihologija kao znanost nastoji odgovoriti. Tekst 3. odjeljka napisao je Joško Vukosav.
57
KRIMINALISTIKA
_______________________________________________________________
Psihologija traži, te u mnogim slučajevima i nalazi, suvisle odgovore na ova kao i na mnoga druga pitanja koja možemo postaviti, bilo da nas zanima nešto vezano za svakodnevnu životnu problematiku, bilo iz domene policijske struke. Od grčkih filozofa pa sve do današnjih dana psihologija se razvila u suvremenu znanost koja ima svoje vlastite metode istraživanja i predmet proučavanja. Ako razmotrimo psihologiju definiranu na ovaj način, onda bi to bila "znanost o duši", što je ujedno i njena najstarija definicija. Razvojem psihologije i njezina se definicija mijenjala mnogo puta, i to vjerojatno uvijek u skladu s idejama i interesima koji su bili dominantni u određenom vremenskom razdoblju. Suvremenu psihologiju možemo definirati kao znanost koja se bavi proučavanjem ljudskog (i životinjskog) ponašanja i doživljavanja. Tu, naravno, spadaju i one vrste ponašanja kojima se krše legalne norme ponašanja koje ima svako uređeno društvo i kojima se propisuju prihvatljivi i poželjni oblici ponašanja, kao i oni koji su neprihvatljivi i nepoželjni. Zbog složenosti pojava kojima se psihologija bavi te zbog raznolikih mogućnosti primjene dobivenih spoznaja, psihologija se sastoji od niza različitih grana i disciplina. Jedan dio psihologa bavi se teorijskim istraživanjima, i tu u prvom redu možemo spomenuti sljedeće discipline: opća ili sistematska psihologija, socijalna psihologija, eksperimentalna psihologija, fiziološka psihologija i sl. Neki psiholozi bave se primjenom dobivenih teorijskih spoznaja u praksi, dakle bave se primijenjenom psihologijom, gdje možemo spomenuti primjerice: kriminalističku psihologiju, psihologiju kaznenog postupka, kliničku psihologiju, forenzičku i penološku psihologiju, policijsku psihologiju, školsku psihologiju, industrijsku psihologiju, vojnu psihologiju, prometnu psihologiju, sportsku psihologiju itd. Već iz površnog pregleda područja primijenjene psihologije možemo izvesti zaključak da su psihologija kao znanost i njene spoznaje prisutne na svim područjima ljudskog rada i djelovanja. Isto tako, pored navedenih područja kojima se psihologija bavi, postoje i neka "rubna područja" koja također spadaju u domenu proučavanja psihologije, a najzanimljivije je za kriminalistiku područje tzv. parapsihologije, o kojem se govori u daljnjem izlaganju pod e). b) Psihologija kaznenoga postupka Psihologija kaznenog postupka istodobno je dio kriminalne psihologije koja pripada kriminologiji i dio sudske psihologije koji je vezan uz kriminalistiku. To je znanstvena disciplina koja ispituje psihička zbivanja i ponašanja sudionika kaznenoga postupka. U tom smislu ona je dio sudske psihologije koja se bavi odgovarajućim pitanjima i u drugim postupcima
58
UVOD
(građanskom, upravnom). Još se uvijek tom cijelom kompleksu pretežito daje značenje znanstvene discipline, a ne samostalne znanosti, iako o tome ima i suprotnih uvjerljivih stajališta. V. izlaganja infra, Glava XVIII. pod l.g) i 4.c); Glava XIX. pod 5. i 6., XXI. pod 4. Sudska psihologija, osim upravo opisanoga užega predmetnoga određenja, ima i širi smisao. Naime, temeljito i cjelovito razumijevanje mnogih pitanja sudske psihologije pretpostavlja uzimanje u obzir znanja iz nekih drugih psihologijskih disciplina ili barem tematskih područja. To poglavito u vezi s psihologijom kaznenoga postupka kao dijelom sudske psihologije vrijedi u odnosu na sljedeće: a) psihologiju zločina (kriminalnu psihologiju), b) kaznenopravnu (zakonsku) psihologiju i c) zatvorsku (penologijsku) psihologiju. Spomenute cjeline bave se mnogim važnim pitanjima u odnosu na sudsku psihologiju, i posebice psihologiju kaznenoga postupka. To se najbolje vidi iz pregleda predmeta istraživanja pojedinih disciplina. Kriminalna ili psihologija zločina istražuje psihološke osnove i pojave kriminalnoga ponašanja (dinamogene i inhibitorne čimbenike). Svoju pozornost poglavito usmjerava na psihološke osnove i pojave pojedinoga zločina imajući u vidu značajke zločina kao masovne pojave. Sustavno je kriminalna psihologija ustrojena oko dvije središnje cjeline: 1. okolnosti psihološkoga razvoja počinitelja zločina i 2. psihologije prijelaza na djelo (passage a l'acte). U prvoj se tematskoj cjelini istražuju čimbenici razvoja ličnosti počinitelja koji utječu na njegovo kriminalno postupanje. Tu je kriminalna psihologija tijesno povezana s kriminologijskom etiologijom. Kriminologija, naime, u istraživanju uzroka zločina primjenjuje psihološki pristup. Iz toga je nastao veći broj psiholoških teorija o uzrocima zločina (motivacijska, frustracijska, psihoanalitička, psihopatologijska i dr.). Prijelaz na djelo uključuje niz psiholoških sadržaja: motivacijski proces, psihologiju ličnosti, psihologiju odluke, psihologiju ostvarenja, psihologiju postupaka nakon ostvarenja djela. Zakonska (kaznenopravna) psihologija istražuje psihološke sadržaje pojmova kaznenoga prava. To su, prije svega, ubrojivost, svijest, volja, oblici krivnje, psihološki sastojci djela, osnove isključenja krivnje, zablude, opasnosti pojedinca, namjere, ciljevi, motivi, zatim posebna stanja (strah, isprepadanost, mržnja) itd. Vrlo je važno kako na ta pitanja gleda pojedina psihologijska struja itd. c) Interindividualne razlike Što nekog čovjeka čini posebnom individuom i koji čimbenici dovode do nastanka interindividualnih razlika? Kad želimo objasniti zašto je svaki
59
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
pojedinac individua za sebe s nizom različitih specifičnih karakteristika koje njegovu osobnost ili ličnost čine različitom od bilo kojega drugog živog bića, moramo uzeti u obzir nekoliko različitih objašnjenja. U prvu skupinu spadaju pripadnici empirizma, koji smatraju da je okolina u kojoj neki pojedinac živi onaj temeljni čimbenik koji određuje ličnost čovjeka. Naime, po shvaćanju pripadnika ove struje svaki se čovjek rađa kao tabula rasa ili neispisana ploča, na kojoj će tek iskustvo ili empirija ispisati sve ono što čovjeka čini takvim kakav jest. Pri tome se, naravno, gotovo u potpunosti zanemaruje mogućnost nasljeđivanja psihičkih osobina. Drugu skupinu, također ekstremnu u svojim shvaćanjima, ali u suprotnom smjeru, čine predstavnici nativističke struje. Oni misle kako je cjelokupni čovjekov fizički i psihički razvoj determiniran ili određen jedino i isključivo nasljeđem i da okolina pri tome uopće nije važna. Prema njima, okolinski čimbenici mogu djelovati samo ubrzavajuće ili usporavajuće u procesu nečijeg razvoja, ali smatraju da sami po sebi uopće nisu bitni. Oba su ova pristupa ekstremna i međusobno isključiva i u konačnici netočna. Suvremena psihologija ističe važnost i nasljeđa i okoline u razvoju naše osobnosti. Međutim, ona uvodi i jednu međusobnu poveznicu u ova suprotstavljena stajališta smatrajući da je pojedinac produkt međusobnog interakcijskog djelovanja nasljeđa i okoline. Isto tako ističe i jedan dodatni čimbenik, a to je vlastita samoaktivnost svakog pojedinca u izgradnji njegove osobnosti, koja je također iznimno važna. U samim počecima istraživanja ličnosti istraživački okvir bio je orijentiran samo na temperament i karakter. Temperament se odnosi na afektivni, odnosno emocionalni dio čovjekove osobnosti i uglavnom je determiniran genetskim čimbenicima, iako se pod utjecajem okoline može u određenoj mjeri mijenjati. Karakter je izraz za ličnost u užem smislu i odnosi se samo na emocionalno-motivativne karakteristike i stavove, dok se karakterom u svakodnevnom govoru označava čvrsta etična ličnost. Dakle, kad za nekoga kažemo daje "čovjek od značaja". Međutim, ličnost se ne može svesti samo na navedene značajke već ona u sebi uključuje znatno širi aspekt u koji spadaju i različite druge kognitivne, konativne i afektivne komponente (stavovi, motivi, uvjerenja, sustav vrijednosti i sl.). Čovjekova ličnost je iznimno strukturirana i složena, pa je bez obzira na to koliko dobro nekoga poznajemo, gotovo nemoguće sa sigurnošću predvidjeti nečije ponašanje. Iako postoje određene zakonitosti ljudskog ponašanja i doživljavanja, ne može se matematičkom preciznošću (kao što je to moguće kod predviđanja nekih fizikalnih promjena) izvoditi takva procjena. Možemo reći kako će se neka osoba, za koju smo utvrdili njene psihološke karakteristike, u određenoj situaciji najčešće ponašati na, za tu osobu, uobičajeni način, ali moramo biti svjesni činjenice da su iznenađenja moguća.
60
UVOD
Svakome se ponekad dogodi da iznenadimo sami sebe nekim za nas neuobičajenim reakcijama, pa se poslije pitamo zašto smo tako reagirali jer to nije u skladu s našim ponašanjem i svjetonazorom. Koliko smo puta čuli da je okolina koja je "dobro poznavala" nekog pojedinca koji je izvršio neko teško kazneno djelo (primjerice ubojstvo) ostala užasnuta i iznenađena takvim činom osobe koja je inače bila "vrlo draga, mirna i povučena" i za koju se nikada ne bi pomislilo da može učiniti takvo što? Vjerojatno mnogo puta i, nažalost, vjerojatno ćemo još mnogo puta čuti takve priče. Sve ovo ukazuje na teški zadatak koji stoji pred psihologijom, a sve to zbog činjenice da je njezin predmet proučavanja, čovjek, iznimno složen. c.1) Percepcija Kako uopće znamo da postoji vanjski svijet? Odgovor na to pitanje vjerojatno se čini vrlo jednostavnim jer "vidimo" i na druge načine osjećamo svijet oko nas. Međutim, sam proces spoznavanja vanjskog i unutarnjeg svijeta (ono što se događa u nama samima) nije ni približno jednostavan kako se u prvom trenutku možda čini. Ukratko ćemo pokušati objasniti procese i funkcije u organizmu koji se nužno "trebaju izvršiti" (osim ako čovjek nema neke druge sposobnosti koje spadaju u domenu parapsihologije) da bi uopće došlo do nastanka nečega što se zove osjet, a koji predstavlja osnovu procesa opažanja ili percepcije kao više razine u spoznavanju svega onoga što se događa oko nas i u nama samima. Dakle, da bi uopće došlo do nastanka osjeta kao elementarnog psihičkog doživljaja, u prvom redu mora postojati neki odgovarajući podražaj koji djeluje na ljudski organizam. Podražaj je svaka fizikalna ili kemijska promjena u okolini ili u samom organizmu koja izaziva osjetilni, odnosno perceptivni doživljaj. Ljudski organizam pomoću svojih osjetilnih sustava, specijaliziranih za recepciju samo određenih vrsta podražaja, reagira u području vida npr. na elektromagnetske valove određene valne duljine (vidni dio spektra), na području sluha na titraje zraka u određenom opsegu frekvencija (16-20 000 Hz) i intenziteta itd. Kada govorimo o tome da podražaj mora biti adekvatan ili odgovarajući, onda to znači da mora biti određene jačine, vrste i trajanja. Ako je, primjerice, na području sluha neki podražaj ispod 16 Hz ili iznad 20 000 Hz, iako on objektivno postoji (može se instrumentima registrirati), za čovjeka nema nikakvog praktičnog značenja jer "izlazi" izvan okvira ljudske slušne osjetljivosti. Da bi neki podražaj uopće bio registriran, osim navedenih preduvjeta, mora jedno određeno vrijeme "trajati" kako bi ga naš osjetilni sustav pravilno registrirao. Primjerice, ako nekome na velikom platnu projicirate neku sliku u trajanju od svega nekoliko milisekundi, sigurno je da taj čo-
61
KRIMINALISTIKA
_______________________________________________________________
vjek neće uspješno percipirati o čemu se radi već će to doživjeti samo kao promjenu u osvijetljenosti podloge. Kada je riječ o vrsti podražaja, onda moramo odmah istaknuti da čovjek ne posjeduje osjetilne organe za sve vrste podražaja koji se mogu registrirati u njegovoj okolini. Primjerice, iako u svakom trenutku u našoj okolini vjerojatno postoje određeni radio i televizijski valovi, mi ih ne možemo registrirati zbog jednostavnoga razloga što nemamo odgovarajuću "antenu", tj. osjetilni organ ili receptor koji bi bio "zadužen i osposobljen" za registriranje takvih podražaja. Oni za nas "kao da i ne postoje" jer po svojim karakteristikama spadaju u one vrste podražaja za koje nemamo "specijalizirane" receptore. Tijekom evolucije ljudski osjetilni sustav prilagođavao se uvjetima okoline koja ga okružuje i razvijao se u onom pravcu koji je bio optimalan za čovjekovu prilagodbu okolini u kojoj živi. Tako danas sa sigurnošću znamo da osjet mirisa nema ni približno onako važnu ulogu kakvu je možda imao nekada, u ranijim fazama čovjekova razvoja, ali isto tako znamo da je organ vida "stekao" najvažnije mjesto u osjetilnom sustavu današnjeg čovjeka. Prema nekim procjenama, više od 90% informacija koje čovjek registrira iz svoje okoline dolaze putem vidnog osjetilnog sustava. Vidljivo je, dakle, da su osjetilni organi ili receptori drugi preduvjet (osim samih podražajnih karakteristika) koji mora biti ispunjen da bi uopće došlo do nastanka osjeta. Ti su receptori raspoređeni po cijelom tijelu, tako da možemo slobodno reći kako je ljudski organizam jedan "veliki osjetni organ" koji se onda dijeli na pojedinačne osjetilne podsustave (npr. oči su organi vida, uši sluha itd.). Samo se po sebi podrazumijeva da osjetilni organi moraju biti "ispravni", odnosno moraju biti u mogućnosti obavljati funkciju koja im je namijenjena. Zadnju instancu potrebnu za nastanak osjeta i percepcije predstavljaju tzv. centri u mozgu u kojima i nastaju osjeti i percepcija. Živčani sustav i sustav žlijezda s unutarnjim izlučivanjem organski su sustavi koji u najvećoj mjeri sudjeluju u nastanku i regulaciji doživljavanja i ponašanja. Osnovna je strukturalna i funkcionalna jedinica živčanog sustava živčana stanica, koja je obavijena polupropusnom membranom, a sastoji se od tijela i dvije vrste izdanaka dendrita i aksona. Dendriti su kratki tanki izdanci kojih na svakoj živčanoj stanici može biti i više od tisuću. Njihova je osnovna funkcija zaprimanje signala ili obavijesti koje dolaze s osjetilnih organa ili drugih živčanih stanica. Ako se tijekom tog procesa podraži dovoljan broj dendrita dotične stanice, nastaje živčani impuls ili živčano uzbuđenje koje se onda preko tijela živčane stanice širi dalje do aksona. Svaka živčana stanica ima samo jedan akson, čija dužina može varirati od nekoliko mikrona pa do više od jednog metra (u mišićima nožnog
62
UVOD
palca završavaju aksoni čija su stanična tijela smještena u kralježničnoj moždini, tako da netko tko je iznimno visok zasigurno ima aksone koji su duži od jednog metra). Temeljna je funkcija aksona prenositi živčano uzbuđenje s jedne živčane stanice na druge živčane stanice ili na izvršne organe (mišiće i žlijezde). Taj prijenos uvijek ide u smjeru od tijela živčane stanice prema dendritima drugih živčanih stanica i izvršnim organima, a nikada obrnuto. Svaki akson se na završetku grana u veći broj tankih nastavaka koji na svom kraju imaju zadebljanje ili tzv. završne kvržice kojima se jedna živčana stanica prislanja na druge stanice. U tim završnim kvržicama nalaze se kemijske tvari koje se nazivaju neuroprijenosnici ili neurotransmiteri i omogućuju prijenos živčanog uzbuđenja s jedne živčane stanice na druge. Naime, između aksona jedne i dendrita druge stanice postoji razmak koji se naziva sinapsa. Za "savladavanje" tog razmaka živčana stanica "koristi" neurotransmitere. Svaka živčana stanica je u dodiru s mnoštvom drugih živčanih stanica s kojima komunicira posredstvom živčanih impulsa. Najnovija istraživanja govore nam kako u ljudskom tijelu postoje milijarde živčanih stanica, tako da bismo mogli reći kako je živčani sustav najsloženiji poznati sustav na zemlji, znatno složeniji od najsuvremenijih računala. Kao što je istaknuto, živčani je sustav biološka osnova doživljavanja i ponašanja, a možemo ga podijeliti na središnji i periferni. U središnji živčani sustav spadaju mozak (koji se dijeli na tri veće cjeline: moždano deblo, mali mozak i veliki mozak) i leđna moždina, koji su zbog svoje iznimne osjetljivosti obavijeni zaštitnim koštanim oklopom. Naime, kosti lubanje štite mozak, dok kosti kralježnice štite leđnu moždinu. Najjednostavnije rečeno, leđna moždina i mozak primaju informacije koji dolaze u obliku živčanih impulsa tzv. aferentnim (senzornim) dijelom perifernog živčanog sustava. Dospjele informacije obrađuju se i onda se eferentnim (motoričkim) dijelom perifernog živčanog sustava odašilju u mišiće i žlijezde koje onda, u skladu sa zaprimljenim obavijestima, reagiraju na odgovarajući način. Dvije temeljne funkcije leđne moždine su prijenos živčanih impulsa iz tijela u mozak i iz mozga u tijelo i upravljanje mnoštvom refleksa. Mozak upravlja i regulira nastanak mnogih aspekata čovjekova doživljavanja i ponašanja kao što su: mišljenje, pamćenje, percepcija, nastanak emocija, voljni pokreti, disanje, gutanje itd. U mozgu postoje centri koji su specijalizirani za pojedine funkcije. Veliki mozak podijeljen je na lijevu i desnu hemisferu, s time da se zna kako su govorne funkcije kod većine ljudi vezane za rad lijeve hemisfere, dok je desna hemisfera specijalizirana za zahvaćanje prostornih odnosa. Za neke druge funkcije postoje pretpostavke, koje nisu u potpunosti potvrđene, o
63
KRIMINALISTIKA
_______________________________________________________________
tome gdje se nalaze centri koji su zaduženi za njihovo nastajanje. Postoje različite "mape mozga" koje pokazuju koji dio mozga je za što odgovoran, ali koje se mora shvatiti s određenom rezervom sve dok istraživanja nedvosmisleno ne potvrde te pretpostavke. Potrebno je spomenuti jednu predrasudu koja je duboko ukorijenjena u svijest mnogih ljudi, a odnosi se na način nastanka emocija. Naime, mnogi ljudi, još od Aristotela, smatrali su, ili još uvijek tako misle, da je čovjekovo srce sjedište ili centar u kojemu nastaju emocije. Moramo znati kako su danas sasvim jasno identificirane strukture u našem mozgu zadužene za nastanak emocija. To je u prvom redu tzv. limbički sustav, koji obuhvaća niz struktura smještenih s unutarnje strane svake hemisfere. Periferni živčani sustav strukturalno čine snopovi živčanih vlakana, odnosno izdanci živčanih stanica koji povezuju središnji živčani sustav sa strukturama na periferiji, kao što su osjetilni organi, mišići i žlijezde, neke manje nakupine živčanih stanica smještene izvan središnjeg živčanog sustava. Ti snopovi živčanih vlakana, odnosno izdanci živčanih stanica koji povezuju osjetilne organe sa središnjim živčanim sustavom te strukture središnjeg živčanog sustava s mišićima i žlijezdama zovu se živci. Čovjek ima ukupno dvanaest pari tzv. moždanih ili kranijalnih živaca koji izlaze iz mozga, te trideset i jedan par tzv. moždinskih ili spinalnih živaca koji izlaze iz kralježničke moždine. Gledajući funkcionalno, periferni živčani sustav dijeli se na somatski i vegetativni (autonomni). Somatski dio perifernog živčanog sustava u vezi je s poprečnoprugastim mišićima i osjetilnim organima, a omogućava nam prijenos informacija zaprimljenih od osjetilnih organa i njihovo slanje u pojedine dijelove središnjeg živčanog sustava gdje se te informacije obrađuju. Tako obrađene informacije ponovno se putem dijelova somatskog živčanog sustava šalju natrag u izvršne organe i mišiće kako bi se realizirala zadana reakcija. Vegetativni živčani sustav regulira rad unutarnjih organa važnih za održanje života, kao što je rad srca, pluća, želuca, te tako omogućuje održavanje homeostaze (ravnoteže) u organizmu, a isto tako sudjeluje i u nastanku različitih tjelesnih promjena koje nastaju uz emocije. Autonomni ili vegetativni živčani sustav dalje se dijeli na simpatikus i parasimpatikus. Simpatikus mobilizira organizam, odnosno uključen je u pobuđujuće aktivnosti organizma. Kada on djeluje, dolazi do ubrzanog rada srca, povisuje se krvni tlak, šire se zjenice, ubrzava disanje, koči rad probavnog sustava te pospješuje lučenje adrenalina. Obično se aktivira u nekim prijetećim situacijama u kojima je ugrožen život. Tada se znatno podiže razina motoričkih sposobnosti organizma kako bi se što lakše otklonila nadolazeća opasnost. Većina čuvstava također je praćena pojačanim radom simpatikusa. Na taj način, primjerice, u nekim za život opas-
64
UVOD
nim situacijama simpatikus podiže razinu straha i tako omogućava bijeg od izvora opasnosti, ali isto tako podiže i razinu srdžbe kako bi se, ako se ukaže takva potreba, taj izvor opasnosti mogao i napasti, te se i na taj način zaštititi od njegova negativnog utjecaja. Aktivacija parasimpatikusa ima suprotne učinke od simpatikusa, odnosno uključen je u funkcije mirovanja i oporavka organizma. Žlijezde s unutarnjim izlučivanjem, ili endokrine žlijezde, izlučuju svoje produkte, a to su hormoni, izravno u krvotok. Putem krvi hormoni dolaze do različitih stanica u tijelu, kontrolirajući prvenstveno metaboličke funkcije u organizmu. Hipofiza je glavna endokrina žlijezda, koja ujedno kontrolira rad većine ostalih žlijezda. Njezin je rad pod neposrednim utjecajem strukture u mozgu koja se zove hipotalamus, a posredno, putem hipotalamusa i središnji živčani sustav utječe na njenu funkciju, a samim time i na rad ostalih endokrinih žlijezda kao što su štitnjača, nadbubrežne žlijezde, gušterača i spolne žlijezde. Isto tako znamo da je funkcija živčanog sustava pod značajnim utjecajem hormona, tako da možemo govoriti o njihovoj međuzavisnosti koja je važna za kontrolu određenih fizioloških procesa u organizmu, kao i za odvijanje i kontrolu različitih psihičkih procesa. Naime, ako dođe do poremećaja ili disfunkcije rada pojedinih endokrinih žlijezda, koja se očituje u smanjenom ili povećanom lučenju pojedinih hormona, može doći do različitih organskih oboljenja, a isto tako i do poremećaja u doživljavanju i ponašanju. Primjerice, zbog nedovoljnog lučenja hormona rasta (izlučuje ga hipofiza) u djetinjstvu dolazi do pojave patuljastog rasta, dok prekomjerno lučenje utječe na pretjerano visok rast koji nazivamo gigantizmom. Osim ovog, hipofiza izlučuje i mnoge druge hormone koji utječu na različite funkcije organizma, kao što su oksitocin (potreban je pri porodu jer utječe na kontrakcije maternice, a isto tako djeluje na započinjanje protoka mlijeka kroz bradavice na majčinim grudima), vazopresin ili antidiuretički (ADH) hormon (regulira količinu vode u organizmu te djeluje na procese pamćenja), melanocit (tzv. poticajni hormon koji uzrokuje tamnjenje kože) te niz drugih hormona kao što su gonadotropni hormoni, tireotropin i adrenokortikotropni hormon kojima hipofiza kontrolira rad ostalih endokrinih žlijezda. Štitnjača (tiroideja) izlučuje hormon tiroksin koji regulira brzinu metaboličkih procesa u stanicama većine tkiva u organizmu. Zbog nedostatka tiroksina može doći do značajnog usporavanja metabolizma, te je takav čovjek stalno pospan, osjeća mišićnu tromost, smanjena mu je frekvencija srčanih kontrakcija, a on je obično debeo i trom. Ako se tiroksin izlučuje znatno manje nego što je to organizmu potrebno za vrijeme vrlo osjetljivog doba najranijeg djetinjstva, nastaje poremećaj koji se očituje u mentalnoj zaostalosti i patuljastom rastu, a zove se kretenizam.
65
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
Prekomjerno lučenje tiroksina može dovesti do pojave tzv. Bazedovljeve bolesti, koja se očituje u povećanju štitne žlijezde, što dovodi do gušavosti. U takvih osoba bazalni je metabolizam povišen, imaju ubrzani puls, pojačano se znoje i osjećaju mišićnu slabost. Na doživljajnom planu dolazi do osjećaja izrazite emocionalne labilnosti. Nadbubrežne žlijezde sastoje se od dva dijela: srži i kore. Iz srži se izlučuju dva hormona koja imaju sličan učinak kao i pojačana aktivnost simpatikusa: adrenalin (ubrzava rad srca, ubrzava metabolizam u svim stanicama tijela, ubrzava protok krvi kroz skeletne mišiće, povećava krvni tlak, općenito govoreći dovodi cjelokupni organizam u stanje pojačane budnosti, što onda omogućava pojačanu aktivnost čovjeka u stanjima fizičke ili psihičke ugroženosti) i noradrenalin. Kora nadbubrežne žlijezde luči skupinu hormona koji se zajedničkim imenom nazivaju kortikostereoidima, a djeluju na rad imunološkog sustava, tako da poremećaj u njihovu radu može dovesti do značajnog smanjenja obrambenih sposobnosti organizma. Gušterača izlučuje dva hormona koji reguliraju metabolizam glukoze, koja je osnovni izvor energije iznimno važan za pravilan rad stanica, a to su inzulin i glukagon. U doba puberteta dolazi do pojačanog lučenja gonadotropnog hormona, kojeg, kao što smo ranije naglasili, luči hipofiza, i koji dovodi do sazrijevanja spolnih žlijezda. To su jajnici ili ovariji u žena, koji izlučuju ženske spolne hormone estrogen i progesteron, te testisi u muškaraca, koji izlučuju muške spolne hormone, među kojima je najznačajniji testosteron. Navedeni hormoni utječu na razvoj sekundarnih spolnih obilježja. Muškarcima raste brada, glas "mutira" i postaje dublji, povećavaju se tjelesna muskulatura, penis, prostata i sjemene vrećice. Ženama rastu grudi, povećava se maternica te dolazi do pojave menstrualnog ciklusa. Ove žlijezde također proizvode i spolne stanice (spermu kod muškaraca te jajašca kod žena). c.2) Proces nastanka osjeta i percepcije Kad osjetni organ zaprimi određeni podražaj, dolazi do procesa pretvaranja tog podražaja u živčano uzbuđenje ili živčani impuls koji se onda živčanim stanicama i živčanim vlaknima provodi do mozga. Ovisno o vrsti podražaja, živčani impuls će se dovesti u različite dijelove mozga. Naime, kao što je već naglašeno, u mozgu postoje "centri" zaduženi za nastanak različitih vrsta osjeta. Osjetom dolazimo do sljedeće faze u spoznavanju svijeta koji nas okružuje, a to je proces percipiranja. Riječ "percepcija" mogla bi se na hrvatski jezik prevesti kao: opažanje, primanje dojmova, poimanje, shvaćanje. Proučavajući percepciju nastojimo shvatiti kako ljudi stvaraju određene smislene cjeline od informacija koje dobivaju putem osjetilnih organa tijela. Već smo istaknuli da se informacije koje dobivamo izravno iz osjetilnih organa nazivaju osjeti.
66
UVOD
Percepcija nije isto što i osjeti, iako ona nužno nastaje iz osjeta, odnosno, da nema osjeta, ne bi bilo ni percepcije. Isto tako, iako nastaje iz osjeta, percepcija se ne može svesti samo na zbroj tih osjeta, jer, kako to ističu geštaltisti (pripadnici psihologijske škole koja se razvila u Njemačkoj, v. izlaganje infra, Glava VIII. l.d), ona ima jednu kvalitativno višu razinu. Odnosno, mogli bismo reći kako je cjelina doživljaja znatno više nego ukupnost njegovih dijelova. Informacije ne primamo pasivno, već te informacije organiziramo, integriramo, analiziramo i interpretiramo, jer u protivnome one za nas ne bi imale nikakvu vrijednost. Ako bismo samo zaprimali podražaje, a da ih ne "obradimo" na navedeni način, ne bismo znali što učiniti s njima. Prilikom zaprimanja informacija vezanih za neki objekt ili događaj vizualne informacije nisu ništa drugo nego "komadići" različitih osvjetljenja i boja. Tada još moramo otkriti što ti znače, a to i jest temeljna "zadaća" procesa percipiranja. Prvi je korak u interpretaciji osjetnih ili senzornih informacija njihova organizacija, tako da se uzorci svjetla, tame i boje mogu doživjeti kao podaci koji nam nešto znače, radije nego kao slučajni senzorni odrazi. U najmanju ruku to znači biti u mogućnosti izdvojiti, razlikovati i na pravi način "imenovati" objekte i figure iz njihova okruženja. Dakle, dvije osnovne funkcije percepcije su utvrđivanje što određeni predmeti jesu, odnosno njihova interpretacija ili davanje tim predmetima i pojavama određeno smisleno značenje, a druga funkcija bila bi utvrđivanje gdje se oni nalaze, odnosno njihovo lokaliziranje (njihovo međusobno razlikovanje, a zatim razlikovanje od svih ostalih struktura koje se nalaze u njihovom okruženju). Percepcija se također često definira kao psihički proces koji nam omogućava da predmete i pojave iz vanjskog svijeta doživljavamo na jedinstven i cjelovit način, odnosno percepcija je subjektivni odraz ili naša interpretacija nečega što objektivno postoji. Premda se često čini da svi ljudi oko nas jednako doživljavaju svijet koji nas okružuje, to nije točno. Ako bi od nekolicine ljudi koji se nalaze u istoj prostoriji tražili da u nekoliko jednostavnih rečenica opišu tu prostoriju, vidjeli bismo da se njihovi doživljaji, a samim time i opisi, bitno razlikuju. Što bi se tek dogodilo, a što se vjerojatno policajcima u obavljanju njihovih svakodnevnih poslova redovito događa, kada bismo trebali uzeti iskaz, odnosno svjedočenje od nekoliko svjedoka koji su bili prisutni kada se dogodila neka prometna nezgoda. Naime, događa se da se iskazi, odnosno svjedočenja ljudi koji su bili prisutni na mjestu događaja prometne nezgode toliko razlikuju da bi se trebalo upitati opisuju li ljudi istu prometnu nezgodu, ili bi se isto tako moglo zapitati lažu li možda neki od njih. Najvjerojatnije bi odgovor bio niječan (osim ako za to nemaju poseban motiv, što se vrlo lako može utvrditi) i da
67
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
su svi prisustvovali jednoj te istoj prometnoj nezgodi. Kako je onda moguće da se njihovi iskazi u tolikoj mjeri razlikuju? Moguće je upravo zbog razloga koje smo prethodno naveli. Dakle, svatko objektivni svijet koji nas okružuje doživljava na sebi svojstven, jedinstveni način. Međutim, kako ne bismo ostali u uvjerenju da je percepcija svakoga od nas u potpunosti različita od percepcije svih ostalih ljudi, moramo spomenuti i činjenicu da su ljudi skloni percipirati svoju okolinu na sličan, iako ne i isti način. Na tu spoznaju upozorili su još tridesetih godina prošlog stoljeća psiholozi, pripadnici već ranije spomenute geštaltističke psihološke škole, ukazujući na činjenicu da su neki od načina klasifikacije vizualnih informacija koje dobivamo iz naše okoline veoma čvrsto "ugrađeni" u naš perceptivni sustav. To su tzv faktori percepcije koji pridonose sličnosti percipiranja različitih ljudi, bez obzira na njihovu etničku, kulturnu ili rasnu pripadnost. Na koji način ćemo doživjeti svijet koji nas okružuje, ovisi o čitavom nizu različitih vanjskih ili podražajnih (načini strukturiranja i organiziranja podražaja) i unutarnjih ili subjektivnih čimbenika (motivacija, vlastite želje i potrebe, prethodno iskustvo, očekivanja, vjerovanja, kultura iz koje dolazimo itd.). V. izlaganje infra, Glava XX. i XXI. c.3) Vanjski čimbenici percipiranja Geštaltisti su identificirali nekoliko načela percepcije, kao što su: načelo sličnosti, načelo blizine, načelo kontinuiteta ili "dobre forme" te načelo zatvorenosti. Ova načela nam pokazuju kako pridajemo značenje svim vrstama podražaja, od jednostavnih sve do najsloženijih vizualnih podražaja. Grupiranje podražaja u određene smislene cjeline način je na koji to činimo. U skladu s geštaltističkim načelom sličnosti, ako gledamo u skup podražaja, automatski ćemo zamijetiti da slični podražaji "pripadaju" zajedno, te imaju znatno veću mogućnost činiti grupu. Načelo blizine govori o tome da oni podražaji koji su bliže jedni drugima formiraju grupu, te ih percipiramo kao cjelinu. Načelo "dobre forme" ili kontinuiteta govori o našoj tendenciji slijeđenja i doživljavanja svojevrsne dobre forme, tj. riječ je o tome da smo skloni percipirati podražajni kontekst radije kao kombinaciju pravilnih i povezanih podražaja nego kao kombinaciju nepravilnih i nepovezanih podražaja. Jedno od najvažnijih geštaltističkih načela percipiranja, koje na određeni način prevladava nad svim ostalima, jest načelo zatvorenosti. Općenito govoreći, ljudi imaju snažnu tendenciju da preferiraju zatvorene likove, likove koji na određeni način čine neku logičku cjelinu, nego rascjepkane ili nepovezane linije. Osim navedenih načela opažanja nužno je spomenuti još jednu važnu karakteristiku procesa opažanja ili percepcije, a to je perceptivna kon-
68
UVOD
stantnost. Ova značajka percepcije omogućava nam da percipirane objekte opažamo u njihovoj "pravoj" veličini, obliku, osvjetljenju i boji, bez obzira na eventualne promijenjene uvjete opažanja, kao što su promjena udaljenosti s koje se nešto opaža, promjena kuta opažanja, promjena osvjetljenja i sl. Promatramo li vrata koja se otvaraju prema nama, primijetit ćemo da se slika koja se pri tome stvara na mrežnici oka mijenja, ovisno o položaju u kojem se vrata opažaju. Međutim, to ne znači da ćemo mi oblik tih vrata doživjeti različito. Činjenica da se doživljeni oblik ne mijenja, dok se slika tog promatranog objekta na mrežnici oka mijenja, primjer je konstantnosti oblika. Konstantnost veličine najviše je istraživana perceptivna konstantnost, odnosno činjenica da predmeti zadržavaju svoju relativnu veličinu bez obzira na eventualnu promjenu udaljenosti s koje se neki objekt opaža. Povećavanjem udaljenosti objekta od opažača značajno se smanjuje slika tog objekta koja se pri tome stvara na mrežnici, ali to ne znači da se i promatrani objekt smanjio, naprotiv, on se doživljava jednako velik. Primjerice, netko tko s velike visine (iz zrakoplova) promatra objekte i ljude, neće ih pogrešno percipirati kao nešto vrlo maleno (čovjek nam može izgledati poput mrava). Bez obzira na to što je njihova projekcija na mrežnici oka iznimno mala, postoji prijašnje iskustvo o tome da tako mali ljudi ne postoje, pa samim time i njihova percepcija neće biti pogrešna. Oni će se doživjeti kao ljudi normalne visine, koji izgledaju tako zbog promijenjenih uvjeta njihova opažanja. Dodatni znaci koji nam pomažu pri ispravnom opažanju veličine nekih predmeta nalaze se u percepciji udaljenosti. c.4) Subjektivni čimbenici koji utječu na percepciju Kada govorimo o subjektivnim čimbenicima, naglašavamo da smo već spomenuli kako je jedan od njih i naša motivacija. Naime, čovjek je motiviran da "lakše" percipira one podražaje koji pozitivno potkrepljuju i zadovoljavaju njegove motive, dok će one podražaje iz okoline za koje nikada nije bio nagrađen, nastojati ignorirati i izbjegavati. Važni su i naši interesi, stavovi i vrijednosti. Češće opažamo ono što je u skladu s našim vrijednosnim sustavom nego ono što nije. Životno iskustvo pojedinca kao i njegova profesija imaju isto tako veliku važnost za proces opažanja vanjskog svijeta. Tako će psiholog, češće i detaljnije nego netko tko to nije, opažati reakcije ljudi i njihovo ponašanje, dok će policajac, i onda kad nije na dužnosti, percipirati prekršaje koji se oko njega događaju. Kod osnovnih zakonitosti opažanja potrebno je još spomenuti selektivnost opažanja i perceptivnu podešenost. Selektivnost opažanja odno-
69
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
si se na tendenciju čovjeka da iz mnoštva podražaja koji djeluju na njega selektira, odnosno izabire samo one podražaje koji su za njega na određeni način važni. Primjerice, netko tko je gladan zasigurno će prije percipirati restoran, u kojem može zadovoljiti svoju trenutnu potrebu "za jelom" nego što će usmjeriti svoju pozornost na neki drugi sadržaj. Međutim, to ne znači da će čovjek doista opažati samo ono što je za njega važno, već se može dogoditi da opazi i nešto što ga posebno ne zanima, ali je po svome intenzitetu tako jak podražaj da ga ne može izbjeći (recimo pucanj iz pištolja u neposrednoj blizini i sl.). Perceptivna udešenost definira se kao "spremnost ili očekivanje pojedinca da će nešto opaziti". Ta karakteristika percepcije ponekad nam može pomoći da brže i točnije percipiramo neki objekt ili sadržaj iz okoline, ali nas isto tako može navesti i na "pogrešno" opažanje. Ako se dogovorimo s prijateljem da dođe na neko mjesto u određeno vrijeme, onda ćemo ga vjerojatno u mnoštvu drugih ljudi, možda već i na velikoj udaljenosti, "prepoznati i lokalizirati". Međutim, ponekad nas to očekivanje može i zavarati, i to pogotovo onda kada je podražajna struktura koju smo očekivali u jednom obliku poprimila sasvim drugačije karakteristike. Tako ćemo puno teže prepoznati prijatelja kojeg godinama nismo vidjeli, a koji je u međuvremenu od mršavog i mladog (mi smo ga takvog posljednji put vidjeli, pa očekujemo da je još uvijek takav) postao debeo i star. Međutim, kada govorimo općenito o načinima kojima se koristimo tijekom procesa prepoznavanja imenovanja i interpretacije pojedinih, više ili manje kompleksnih struktura podražaja, moramo naglasiti kako postoje različite teorije koje ih pokušavaju objasniti. Jedno objašnjenje za prepoznavanje uzoraka podražaja iznosi se u teoriji uparivanja oblika, a odnosi se na činjenicu da čovjek ima u svojoj memoriji pohranjene različite uzorke i oblike. Kada opažamo neki objekt iz vanjskog svijeta, onda te podatke koji se odnose na karakteristike promatranog predmeta uspoređujemo s podacima koji su već prisutni i pohranjeni u našoj memoriji, te izabiremo za interpretaciju i prepoznavanje one oblike iz memorije koji su najsličniji promatranom predmetu. Međutim, osnovni nedostatak takvog objašnjenja odnosi se na činjenicu da ovaj sustav uopće nije fleksibilan, naime pomoću njega nije moguće objasniti kako ipak uspijevamo prepoznati karakteristike i oblike koji su različiti od onoga što je već pohranjeno u našoj memoriji. Osim toga, vrlo je upitno koliko je ovakav način obrade informacija racionalan i ispravan. Kada bismo uzeli za primjer proces čitanja, onda bismo vidjeli da čovjek obično uspije pročitati oko dvjesto riječi u minuti. Ako bi morao za svaku pojedinu riječ "pretresti" cijelu memoriju, onda bi doista bilo vrlo teško pročitati više od nekoliko riječi u minuti.
70
UVOD
Kasniji istraživači razvili su teoriju različitih karakteristika koja se zasniva na ideji da se čovjek u svom opažanju usmjerava na tzv. kritične, odnosno razlikovne detalje koji su karakteristični za neki objekt ili pojavu i koji se stoga uvijek pojavljuju, čak i onda kada se neke druge karakteristike onoga što opažamo od situacije do situacije mijenjaju. Znači nije bitna cjelokupna forma promatranog, već specifične karakteristike promatrane strukture koje uvijek ostaju iste i na temelju kojih mi onda vršimo identifikaciju. Treća teorija koja govori o prepoznavanju onoga što opažamo jest teorija prototipa, gdje se također promatrani uzorci uspoređuju s pohranjenim mentalnim strukturama, ali ne s jasno definiranim oblicima, nego s prototipovima koji su mnogo fleksibilniji nego klasični oblici. Oni formiraju idealizirane, apstraktne uzorke koje se koristi za komparaciju s bilo kojim postojećim podražajem, ne vodeći pri tome računa o nekim specifičnim karakteristikama onoga što se opaža, prihvaćajući sve ono što na bilo koji način sliči prototipu. c.5) Poremećaji percepcije Postoje situacije u kojima se pod utjecajem različitih čimbenika objektivna podražajna situacija u značajnoj mjeri "pogrešno" percipira, odnosno dolazi do netočne interpretacije podražaja. To je pojava koja se naziva perceptivna varka ili perceptivna iluzija. Od čimbenika koji gotovo redovito dovode do nastanka ovih iluzija možemo u prvom redu spomenuti tzv. podražajni kontekst, odnosno način na koji su neki podražaji strukturirani. Jedna je od najjednostavnijih, a ujedno i najpoznatija tzv. geometrijsko-optička iluzija. To je Muller-Lyerova iluzija kojoj podliježe gotovo svatko tko se nađe u poziciji da percipira. Naime, postoji sklonost čovjeka da predmete i pojave iz okoline opaža na cjelovit način, tako da je prilično teško apstrahirati neke elemente podražajne situacije koji nas navode na krive percepcije.
Muller-Lyerova iluzija
71
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
Na slici je prikaz Muller-Lyerove iluzije. Na slici gore lijevo, gornji oblik čini se manjim, kraćim od donjeg, iako su u stvarnosti jednake veličine; gore desno, linija unutar zaobljenijeg luka čini se manje zaobljenom od one unutar luka koji je više izdužen, iako su jednako zaobljene; dolje lijevo, oba luka pripadaju istoj kružnici, iako se tako ne čini; dolje u sredini i desno, koncentrični lukovi (desno) u crnom obliku (u sredini) više se ne prepoznaju, zbog različitog stupnja njihove otvorenosti u sredini. Iluzije također mogu nastati pod utjecajem različitih očekivanja, vjerovanja, jake emocionalne uzbuđenosti i sl. Primjerice, netko tko se boji mraka, a šeće sam noću, može u svakom stablu vidjeti čudovište ili susjeda koji je davno preminuo. Jedna od poznatijih iluzija, koju često možemo doživjeti, iluzija je brzine kretanja vozila koja nastaje kao posljedica utjecaja specifičnog prethodnog iskustva. Ako se duže vrijeme vozite vrlo sporo (npr. u gradskoj gužvi, a onda se gužva naglo raščisti) pa ubrzate i dođete do brzine od sto kilometara na sat, činit će vam se da vozite iznimno brzo. Međutim, ako je vaše prethodno iskustvo drukčije, onda će ta ista brzina od sto kilometara biti doživljena kao iznimno spora vožnja. To se događa u situaciji kada se duže vrijeme vozite znatno većom brzinom od sto kilometara na sat (npr. na autocesti vozite pet minuta sto osamdeset na sat), pa onda naglo smanjite na sto kilometara na sat. Činit će vam se kao da stojite. Dakle, vožnja istom brzinom (sto kilometara na sat), ovisno o prethodnom iskustvu, može biti doživljena kao iznimno brza, odnosno iznimno spora vožnja, a objektivno gledajući nije nijedno ni drugo. Za razliku od iluzija kod kojih postoji objektivni vanjski podražaj, ali se pogrešno interpretira, halucinacije su doživljaji koji nastaju bez neposrednog posredovanja perifernih dijelova osjetilnih organa. To su doživljaji koji imaju osobito visoku razinu "senzorne živosti", te je osoba koja halucinira potpuno uvjerena da su sadržaji njenih halucinacija objektivno prisutni i doživljava ih kao subjektivnu psihološku realnost. Nemoguće je osobu koja halucinira uvjeriti da to nije stvarno, dapače, čak i onda kada je sadržaj tih halucinacija takav da je nemoguć (npr. osoba halucinira da vidi samu sebe), nije ju moguće u to uvjeriti. Halucinacije se često kod ljudi koji nemaju dovoljno znanja o njima poistovjećuju s psihičkim poremećajima. Naime, postoje psihički poremećaji kod kojih su halucinacije gotovo redovita pojava, ali isto tako moramo znati da i normalne, psihički zdrave osobe mogu u nekim situacijama halucinirati. Jedna je od takvih situacija i stanje ekstremne senzorne deprivacije (lišenosti podražaja), kao i senzorno preopterećenje (previše podražaja istodobno). Istraživanja su pokazala kako ljudi nisu u stanju duže izdržati u takvim ekstremnim situacijama podraživanja, odnosno to su situacije u
72
UVOD
kojima dolazi do prelaženja praga čovjekove normalne senzorne adaptacije, te on nije u stanju ispravno interpretirati podražajnu okolinu, pa dolazi do pojave halucinacija. Kad uopće nema podražaja, čovjek ih na neki način "traži" kako bi situacija bila bliže normalnim okolnostima, a kad ih kroz jedno duže razdoblje ima previše, očito se ponekad ne snalazi najbolje te može doći do halucinacija. Isto tako je poznato da visoka tjelesna temperatura, različiti lijekovi, droga, alkohol, umor i iscrpljenost, dugotrajna nesanica itd. također mogu izazvati halucinacije. U dosadašnjem dijelu opisali smo koliko je u stvarnosti složen sam proces nastanka najjednostavnijeg psihološkog doživljaja koji se zove osjet. Vidljivo je da postoji mnogo preduvjeta, od samih podražajnih karakteristika do složenog funkcioniranja fizioloških mehanizama, da bi osjet, a nakon njega i percepcija, uopće nastali. Stoga se čini gotovo nevjerojatnim da postoje ljudi koji mogu "zaobići" sve navedeno i na taj se način "suprotstaviti" svim poznatim fizikalnim zakonitostima. Pojedinci koji to navodno mogu predmet su proučavanja već ranije spomenute parapsihologije. d) Kriminalistička psihologija Kriminalistička psihologija grana je primijenjene psihologije koja se bavi primjenom psihologijskih spoznaja za potrebe kriminalističke obrade. Iz toga je jasno da je dio tih znanja jednako primjenjiv i u području forenzičke psihologije, odnosno za potrebe suda. Nekoliko je područja psihologijskih spoznaja koje imaju direktne implikacije na djelatnosti kriminalističke obrade, no ovdje izdvajamo samo najvažnija: a) psihologija svjedočenja odraslih i djece; b) psihologijske spoznaje o detekciji laži putem neverbalnog ponašanja te analize izjava; c) psihologija ispitivanja okrivljenika i priznavanja djela. 0 pitanjima pod a) i c) govori se u okvirima izlaganja o ispitivanju okrivljenika i svjedoka, a o pitanju pod b) u nastavku izlaganja. d.1) Psihologija i grafologija Grafologija bi se mogla definirati kao još uvijek znanstveno nepriznata, ali i široko primjenjivana tehnika (disciplina) namijenjena otkrivanju i definiranju širokog spektra osobina i sposobnosti. Katkad se naziva i psihologija rukopisa. Grafologijom se u širem smislu može smatrati i analiza rukopisa kao vrsta kriminalističke ekspertize kojom se utvrđuje identitet osobe (skriptera), o čemu se govori u trećem i četvrtom dijelu ove knjige. V. izlaganje infra Glava XXV., 3.h. Grafologija se u Europi primjenjuje već oko 100 godina, a danas se najviše primjenjuje za analizu osobina ličnosti, općih i specifičnih intelektual-
73
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
nih sposobnosti, kao i određivanje razine empatije, socijalne kompetencije i komunikativnosti, motivacije te različitih psihofizičkih poremećaja i bolesti. Slijedom toga svoju primjenu tehnika nalazi u selekciji za najrazličitije poslove, uključujući i najzahtjevnije (npr. pilota), profesionalnoj orijentaciji, jer pruža brzi uvid u široki spektar sposobnosti, psihoterapiji, jer daje kvalitetne naznake postojanja poremećaja, a može se koristiti i kao dio terapije, tzv. grafoterapija. Prednost je što, za razliku od većine ostalih tehnika analize osobnosti, ne zahtijeva prisutnost analizirane osobe te se koristi u otkrivanju i sprječavanju krivotvorenja rukopisa i potpisa. Grafološki nalaz temelji se na analizi više od 200 značajki rukopisa u kategorijama oblika i veličine slova, njihova prostornog smještaja i odnosa te ritma i povezanosti. Ideja o mogućnosti i smislu analize osobnosti putem rukopisa nalazi opravdanje u činjenici da je pisanje psihofiziološki iznimno složen, centralno kontroliran proces koji uključuje i zahtijeva koordiniranu aktivnost širokih područja kore velikog mozga, te time prenosi korisne informacije o osobinama ličnosti i emocionalnom stanju osobe koja piše. Jedan od dokaza da je pisanje centralno kontroliran proces jest to da se osnovne značajke rukopisa pojedine osobe ne mijenjaju bez obzira na to kojim udom se (desnom ili lijevom rukom ili nogom) odnosno dijelom tijela (usnama, glavom i sl.) piše. Usprkos širokoj primjeni, u Europi ne postoji konzistentan i od države potican sustav obrazovanja i osposobljavanja za zanimanje grafologa (koje se upisuje u radnu knjižicu), već se znanja stječu uglavnom tečajevima registriranih grafoloških društava. U Hrvatskoj nema organiziranog osposobljavanja za zanimanje grafologa. d.2) Hipnoza Unatoč širokoj raširenosti hipnoze, ne samo u medicinske i terapeutske svrhe (hipnoterapija), već i kao oblika zabave (hipnotičke seanse), u znanosti još je uvijek sporna njezina prava priroda. Brojni autori smatraju da je hipnoza promijenjeno stanje svijesti slično snu, obilježeno jakim stupnjem sugestibilnosti subjekta. Drugi, pak, ukazuju na znanstvena istraživanja (analize aktivnosti mozga tijekom hipnoze) koja pokazuju da su brojne biološke funkcije tijekom hipnoze jednake kao u budne osobe, a treći usvajaju sociološki pristup i tvrde da je riječ samo o voljnom preuzimanju uloge koju nameće hipnotizer (role playing) u kojemu važno mjesto ima želja i očekivanje hipnotizirane osobe. Brojna istraživanja ukazuju na to da je stupanj sugestibilnosti osobe presudan za hipnozu, te su u tu svrhu izrađeni posebni testovi razine su5 Tekst odjeljka d.2) napisali su Joško Vukosav i Filip Vukov.
74
UVOD
gestibilnosti (Harvard Group Scale of Hypnotic Susceptibility; Stanford Hypnotic Susceptibility Scales). Iskusni hipnotizeri, naprotiv, tvrde da mogu hipnotizirati bilo koga. Pored svih tih dvojbi, korist od primjene hipnoze u psihijatrijskoj terapiji, kontroli boli i raznim drugim medicinskim tretmanima znanstveno je potvrđena. Postupak hipnoze započinje uvođenjem (indukcijom) subjekta u stanje transa, za što mnogi hipnotizeri koriste verbalne tehnike opuštanja, no postoje i razne druge tehnike, npr. korištenje mehaničkih naprava. Nastup stanja hipnotiziranosti obilježava fokusiranje pozornosti na tijek misli i ravnodušnost u odnosu na okolinu. Stanje dublje hipnoze obilježava gubitak kritičnosti i povodljivost. Za kriminalistiku je značajno da osoba koja je uspješno hipnotizirana doista striktno slijedi upute hipnotizera. Potencijalne, etički i pravno dvojbene primjene uključuju sljedeće: 1) hipnoza se uspješno može primijeniti za pristup sjećanjima na događaje koje je osoba potisnula duboko u podsvijest, tako da ih se u normalnom stanju uopće ne može sjetiti; 2) od hipnotizirane osobe moguće je dobiti odgovore i na ona pitanja na koja bi joj u potpuno svjesnom stanju zbog različitih razloga bilo neugodno odgovarati. Čovjek u svjesnom stanju svoje ponašanje i reagiranja podvrgava svojevrsnoj "kognitivnoj kontroli", odnosno dobro razmisli prije nego što odgovori na neka pitanja, vodeći pri tome računa da se ne kompromitira i ne pokaže u "lošem svjetlu". Etičnost i primjena hipnoze u svrhe kaznenog postupka vrlo je dvojbena, iako ne toliko kao metode poput narkoanalize i "pranja mozga". U obzir se mora uzeti činjenica da u rješavanju nekih slučajeva ima pojedinaca koji su spremni potpuno surađivati s policijskim istražiteljima, pa vrlo rado pristaju biti hipnotizirani. Tijekom ispitivanja osoba pod hipnozom može se doista prisjetiti zaboravljenih ili potisnutih događaja, usmjeravajući ju na odabrane detalje zločina, a zatim i rekonstrukciju prizora. Međutim, istraživanja su pokazala da, iako pojedinci mogu dati više informacija dok su pod hipnozom, one su često pogrešne, makar ih hipnotizirane osobe daju uz visoki stupanj vlastitog uvjerenja u njihovu točnost. Zbog te pojave, policijski istražitelji moraju s oprezom uzimati ovako dobivene podatke. Vrhovni sud SAD-a u predmetu Rock v. Arkansas ocijenio je da bi opća dokazna zabrana u odnosu na iskaz okrivljenika dobivenog nakon što mu je hipnozom "osvježeno" pamćenje kršila ustavno pravo iskazivanja svega što mu ide u korist. Viši sudovi nekih saveznih država SAD-a prihvaćaju kao dokaz iskaz koji je dobiven nakon što je hipnozom "osvježeno" pamćenje svjedoka. U Njemačkoj je Vrhovni sud u jednom predmetu silovanja prihvatio kao dokaz svjedočenje žrtve koja je tek nakon provedene hipnoze prepoz-
75
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
nala počinitelja. Zabranjena je primjena hipnoze kako bi se utjecalo na svijest i volju okrivljenika tijekom davanja iskaza. Hipnoza se može upotrijebiti i kao tehnika počinjenja kaznenoga djela. Poznat je slučaj Bjorna Nielsena i Palle Hardrupa iz poslijeratne Danske. Nielsen, iskusan kriminalac, tijekom višegodišnjeg dijeljenja zatvorske ćelije uspio je sugestibilnog Hardrupa uvesti u stanje dubokog hipnotičkog transa, u kojemu je Hardrup funkcionirao gotovo kao robot koji se odaziva samo na njegov glas. Stanje hipnotičke sugestibilnosti nije prekinuto ni razdobljem od šest mjeseci koje je Hardrup, otpušten ranije, sam proveo na slobodi. Po izlasku iz zatvora, Hardrup je po Nielsenovim uputama počinio dvije razbojničke krađe, a tijekom izvršenja druge usmrtio je dvoje ljudi. Nakon što je uhićen, psihijatar je utvrdio da je počinitelj doista cijelo vrijeme bio hipnotiziran. Narkoanaliza je psihijatrijski terapeutski postupak utemeljen na psihoanalitičkim postupcima uklanjanja psihičkih poremećaja pomoću narkotičnih sredstava. Moguće ju je koristiti i u druge svrhe. Za kriminalistiku je značajno korištenje da bi se dobilo obavijesti ili priznanja, uz uporabu tzv. seruma istine. Serum istine je pojam kojim se označavaju opojne droge koje mogu biti upotrijebljene za dobivanje točnih informacija od strane osoba nevoljnih za suradnju. Postupak započinje davanjem preparata kojima se postiže stanje narkotične pospanosti, a zatim se drugim preparatima pospješuje verbalna nadraženost, što olakšava dobivanje priznanja. Prikladne tvari uključuju sedative, koji kao depresori središnjeg živčanog sustava smanjuju više kortikalne funkcije, a kako je laganje složenije od govorenja istine, uporaba prave doze može, uz prikladne metode ispitivanja, uroditi željenim rezultatom. Poznato je da su mnoge vojne i obavještajne službe vršile ispitivanja različitih tvari u tu svrhu, od običnog alkohola (etanola), raznih sedativa, do skopolamina, sodijum amobarbitala i sodijum tiopentala (naziva se i sodijum pentotal). Skopolamin je antikolinergik koji ima određenu primjenu u oftalmologiji, a njegova primjena kao seruma istine istraživana je od strane obavještajnih službi tijekom 50-tih godina 20. stoljeća. Rezultati su uglavnom bili nepouzdani, jer su ispitanici zbog halucinogenog djelovanja droge bili skloni iskrivljavanju istine uslijed nerazlikovanja stvarnosti od mašte. Danas se koristi kao "droga za silovanje", jer u žrtve izaziva retrogradnu amneziju, tj. osoba se naknadno ne sjeća razdoblja nakon intoksikacije. Sodijum tiopental je snažan i brzodjelujući barbiturat koji se koristi za postizanje opće anestezije, umjetne kome, a u kombinaciji s nekim drugim
76
UVOD
tvarima i kao smrtonosna injekcija za izvršenje smrtne kazne u Sjedinjenim Državama, odnosno eutanazije u Nizozemskoj. Narkodijagnoza je psihijatrijski postupak dijagnosticiranja psihičkih poremećaja uporabom sedativa ili hipnotičkih droga. U odnosu na narkoanalizu razlika je, dakle, u svrsi, koja se ne sastoji u pribavljanju informacija koje osoba ne želi dati, već radi utvrđivanja duševnog stanja subjekta. U prošlosti su vođene rasprave je li narkodijagnoza prikladno sredstvo za utvrđivanje duševnog stanja okrivljenika u kaznenom postupku, a poneki autori su isticali kako psihijatar, vezan obvezom čuvanja profesionalne tajne, ne bi na štetu okrivljenika mogao odati eventualno dobivene informacije, nego bi se njegova uloga ograničila na utvrđivanje eventualnog postojanja poremećaja. Uporaba opojnih sredstava u psihijatriji raširena je pojava, a u prošlosti su korištena i sredstva koja su zbog zloporaba kasnije zabranjena ili je njihovo korištenje podvrgnuto strožem nadzoru, poput ketamina, LSD-a i MDMA (ecstasy). Brojni međunarodni izvori o ljudskim pravima zabranjuju uporabu mučenja i drugih nečovječnih postupaka (i) za svrhe kaznenog postupka. Pitanje je što sve ulazi u područje primjene tih normi. Konvencija Ujedinjenih naroda protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja u članku 1. određuje mučenje kao: svaki čin kojim se osobi namjerno nanosi bol ili teška tjelesna ili duševna patnja da bi se od te osobe ili neke treće osobe dobile obavijesti ili priznanja, ili da bi se ta osoba kaznila za djelo što ga je ona ili neka treća osoba počinila ili za čije je izvršenje osumnjičena, da bi se ta osoba zastrašila ili da bi se na nju izvršio pritisak, ili zbog bilo kojeg drugog razloga utemeljenog na bilo kojem obliku diskriminacije, ako ta bol ili te patnje nanosi službena osoba ili bilo koja druga osoba koja djeluje u službenom svojstvu ili na njezin poticaj ili s njezinim izričitim ili prešutnim pristankom. Taj se izraz ne odnosi na bol ili patnje koje su posljedica isključivo zakonskih sankcija, neodvojive od tih sankcija, ili koje te sankcije uzrokuju. Priručnik Ujedinjenih naroda o učinkovitoj istrazi mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja (tzv. Istanbulski protokol) navodi da je razlikovanje između fizičkih i psihičkih oblika često kontraproduktivno. Priručnik sadrži popis oblika mučenja koji se ne može smatrati konačnim, a uključuje: a) traume izazvane udarcima, šibanjem, padovima i sl.; b) mučenje držanjem tijela u određenom položaju (npr. rastegnutih udova) ili dulje onemogućavanje kretanja; c) opekline izazvane cigaretama ili drugim izvorima topline, poput vruće vode; d) elektrošokovi; e) asfiksija - davljenjem, gušenjem, uporabom kemikalija; f) nanošenje ozljeda udarcima, primjerice udaranje prstiju teškim predmetom; g) penetrirajuće ozljede, primjerice ubodi hladnim oružjem te ozljede koje nastaju uslijed
77
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
ulaza projektila vatrenog oružja u tijelo; h) izlaganje kemijskim supstancijama, poput otopina soli, papra, benzina (naročito rana i tjelesnih otvora); i) svi oblici seksualnog nasilja (diranje spolovila, verbalno uznemiravanje seksualne prirode); j) svi oblici sakaćenja prstiju i udova; k) medicinsko odstranjenje udova ili organa; k) farmakološki oblici mučenja uz uporabu toksičnih doza sedativa, neuroleptika, paralizirajućih sredstava i sl; 1) uvjeti oduzimanja slobode koji uključuju sljedeće: mala ili prenapučena prostorija, samica, nezadovoljavajući higijenski uvjeti, nepristupačnost sanitarnih prostorija, neredovita ili zagađena hrana i voda, izlaganje ekstremnim toplinskim uvjetima, povreda privatnosti, prisilna nagost; lj) deprivacija normalnih senzornih podražaja, poput zvuka, svjetlosti, osjećaja za vrijeme, izolacija, manipulacija svjetlom u prostoriji, zlostavljanje iskorištavanjem fizioloških potreba osobe, ograničenje sna, hrane, vode, pristupa prostorijama za nuždu i osobnu higijenu, onemogućavanje kretanja, nedostupnost medicinske njege, nedostupnost socijalnih kontakata unutar zatvora i s vanjskim svijetom; m) poniženje verbalnim i drugim oblicima zlostavljanja; n) prijetnje smrću, prijetnje nanošenja zla članovima obitelji, daljnjeg mučenja ili zatvaranja, lažne egzekucije; nj) prijetnje napadom životinjama (psi, mačke, štakori, škorpioni itd.); o) kršenje tabua; p) bihevioralno zlostavljanje, primjerice, prisilno sudjelovanje u aktivnostima protiv vlastitih vjerskih uvjerenja (npr. prisilno davanje svinjetine pripadnicima muslimanske vjeroispovijesti), prisilno uništenje vlastite imovine, prisilna izdaja druge osobe; r) prisilno gledanje mučenja drugih osoba. Priručnik određuje i način postupanja tijela vlasti u slučajevima sumnje na mučenje. Osnovna načela su sljedeća: 1. nužnost razjašnjenja činjeničnog stanja i utvrđivanja individualne i državne odgovornosti prema žrtvi i članovima njezine obitelji; 2. identifikacija mjera nužnih da se takvi slučajevi ne bi ponavljali u budućnosti; 3. kazneni progon ili, ako je prikladno, utvrđivanje stegovne odgovornosti počinitelja i odgovornih osoba te puna odšteta od strane države, ne samo financijska, već i činjenjem dostupnima svih potrebnih medicinskih i rehabilitacijskih sredstava. d.3) Intuicija* Intuicija ima ulogu u svim područjima čovjekove djelatnosti, tako da se ovisno o kontekstu, odnosno u različitim znanostima (filozofija, matematika, psihologija, pedagogija itd.) javljaju i različita određenja toga pojma. U filozofiji se intuitivno obično suprotstavlja diskurzivnome. Dok diskurzivno pretpostavlja spoznavanje putem izvođenja zaključaka iz premisa koje se mogu verbalizirati, intuicija predstavlja izravno saTekst odjeljka d.3) napisao je Joško Vukosav.
78
UVOD
gledavanje stanja stvari ili postizanje istine a da tome ne prethodi svjesno logičko zaključivanje. Ovakvo shvaćanje intuicije potječe još iz antičkog vremena. Tako intuicija za Aristotela, kao i za Descartesa, predstavlja prepoznavanje aksiomatskih temelja znanosti do kojih se logičkim zaključivanjem ne može doći. Wittgenstein pojam intuicije stavlja u kontekst društvene i kulturološke pozadine u kojoj se koristi, te primjećuje da osoba koja je upotrijebi time jednostavno iskazuje da nema zadovoljavajuće objašnjenje kako je došla do određene spoznaje. U suvremenoj znanstvenoj psihologiji intuicija se objašnjava na više načina, prije svega funkcionalno. Prema nekim autorima, moguće je razlikovati šest osnovnih funkcija intuicije: 1) intuitivno otkrivanje - iznenadno spoznavanje koje prelazi granice dosadašnjeg znanja i logike stvari u odnosu na posve određeno ili općenito pitanje ili problem; 2) kreativna intuicija - stvaralačko, maštovito domišljanje mogućnosti i alternativa u okviru kojega se ne traži odgovor na neko određeno pitanje; 3) intuitivno ocjenjivanje - u odnosu na konkretno pitanje alternative se vrednuju na određeni način a da se ne mogu iznijeti činjenice ili jasni razlozi upravo takvog vrednovanja. Vrijednosna ocjena javlja se u obliku osjećaja, poriva, "unutarnjega glasa". Ova funkcija važna je uvijek kada je potrebno donijeti odluku, a na raspolaganju ne stoji dovoljno relevantnih informacija; 4) operativna intuicija - intuicija koja se javlja kao unutarnji fenomen u osobe u situaciji djelovanja, koja izravno utječe na to djelovanje, usmjeravajući ga. Taj "unutarnji kompas" može se doživjeti kao sila koja djeluje nesvjesno, usmjeravajući pozornost u određenom smjeru; 5) prognostička intuicija - oblik spoznaje koji se odnosi na budućnost, može se opisati pojmom predosjećaja, no može značiti i samo svijest o mogućnosti. U tom drugom smislu postavljanje bilo koje hipoteze implicira nešto prognostičko, pretpostavljajući njezinu valjanost moguće je promišljati i planirati nešto za budućnost; 6) prosvjetljenje - intuicija u svojem idealnom obliku, prosvjetljenje obuhvaća sve njezine navedene aspekte, a obilježava ga doživljavanje stanja svijesti u kojemu nestaje dualitet subjekt/objekt, postizanje jedinstva sa svime. Pitanje koje je neodvojivo od razumijevanja intuicije jest na koji način i u kojoj mjeri nesvjesni psihički procesi utječu na doživljavanje i spoznavanje stvarnosti. U psihologiji spoznaje u novije su vrijeme provedena brojna istraživanja o nesvjesnoj obradi podataka, načinima na koje podsvijest preoblikuje osjetilne podražaje, utjecaju podsvjesnoga u rješavanju problema, učenju i uopće djelovanju. Strukturu intuicije u postupku rješavanja određenog problema Bowers opisuje na sljedeći način: "intuicija implicira da određeni uzorak tragova ili podataka manje ili više nesvjesno i automatski aktivira relevantne me-
79
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
morijske i semantičke mreže i tiho vodi svijest prema eksplicitnoj hipotezi ili osjećaju (hunch)." Cjelovito zahvaćanje fenomena intuicije prema H. Petzoldu zahtijeva uvažavanje svega što sudjeluje u procesu nastanka spoznaje, od bioloških (genetskih) uvjetovanosti, nesvjesno i svjesno opaženoga, emocija i pamćenja do anticipirajućih čimbenika. Nesvjesno opažanje poznato je pod nazivom subliminalna percepcija. Mozak, naime, registrira i one podražaje koji naoko izlaze izvan domene čovjekove svjesne osjetljivosti. Eksperimentalni dokazi potkrepljuju ovakve tvrdnje. U jednom eksperimentu istraživači su za vrijeme trajanja jednog cjelovečernjeg filma, u vrlo kratkom vremenskom intervalu od svega nekoliko desetaka milisekundi, na platnu prikazali veliku bocu Coca cole. Budući da je taj podražaj iznimno kratko trajao nije moglo doći do percepcije boce već su to gledatelji doživjeli kao lagano treperenje slike, odnosno mogli su primijetiti samo malu promjenu u svjetlini slike. Nakon odgledanog filma, znatno veći broj gledatelja nego što bi se to po zakonu vjerojatnosti moglo očekivati, odlazio je kupovati upravo Coca colu. Pretpostavlja se kako je ova reklama, iako je oni nisu bili svjesni, ipak utjecala na njihovo ponašanje. U jednom drugom eksperimentu sa slobodnim asocijacijama traženo je od ispitanika da, između ostalih podražajnih riječi, izraze svoju slobodnu asocijaciju na riječ: domaća životinja. Bile su dvije skupine ispitanika, a samo jednoj skupini zadano je da u desetak sekundi gledaju nacrtanu krošnju jednog stabla, dok druga grupa nije imala takvu mogućnost. U krošnju tog stabla, koje se sastojalo od stotina različitih linija koje su predstavljale grane i lišće, bila je integrirana slika guske. Budući da je vrijeme od deset sekundi bilo iznimno kratko, nitko od onih koji su gledali to stablo nije ništa posebno primijetio, odnosno nitko nije izjavio da je tamo nešto vidio, pogotovo ne gusku. Drugim riječima, nitko nije percipirao tu gusku, dakle na svjesnoj razini nitko od njih nije bio svjestan njene "prisutnosti" u krošnji tog stabla. Međutim, kad se kroz proces slobodnih asocijacija (na neku podražajnu riječ odgovara se prvom riječju koja nam "padne na pamet") došlo do pojma "domaća životinja", gotovo svi iz skupine ispitanika koji su prethodno bili izloženi gledanju stabla odgovorili su riječju guska, dok je iz one druge skupine, koja nije prethodno gledala stablo, rijetko tko spomenuo gusku. Iz ovih primjera vidljivo je da naš mozak registrira mnogo informacija kojih mi uopće nismo svjesni. Postupak intuitivnog rješavanja problema prema Bowersu odvija se u dvije faze. U prvoj određena obilježja koherentnosti, povezanosti (clues of coherence), koja se najčešće primaju nesvjesno, aktiviraju bitne strukture pamćenja i znanja (memorijske i semantičke mreže), dakle, relevantne iskustvene sadržaje.
80
UVOD
Pe rcipir anje i obrad a tih obilje žja koher entno sti u prvom koraku (guiding stage) rezultira boljim sagledavanjem ili razumijevanjem određenoga problema ili teme. U drugoj fazi (integrating stage) ti procesi koji se odvijaju u podsvijesti mogu na određenom stupnju aktivnosti prijeći granicu iz podsvjesnog u svjesno, pri čemu dolazi do spoznaje u obliku osjećaja, hipoteze ili iznenadnog razumijevanja. Prijelazu obično prethodi nekakav predosjećaj, uvjerenje. Intuicija, dakle, izravno ovisi o dosadašnjim iskustvima osobe, zapisanim u strukturama dugotrajnog pamćenja. Intuitivna obrada situacija i problema ne javlja se na mahove, sporadično, već se na podsvjesnoj razini odvija paralelno sa svjesnim procesima i pod određenim uvjetima prelazi granicu svjesnoga. Neki autori psihologije spoznaje bave se konceptima implicitne spoznaje, implicitnog učenja i "tihog" znanja (implicit cognition, tacit knowledge). Prema riječima znanstvenika i filozofa Michaela Polanyija, svatko zna više od onoga što može izraziti. Implicitno učenje je stjecanje znanja koje je u pravilu neovisno o trudu da se nešto nauči i bez svijesti o tome što je naučeno. Prema Arthuru Reberu, takvo učenje je temeljni proces koji leži u srži sposobnosti svakog složenog organizma za prilagođavanjem uvjetima okoline. Sadržaj učenja određuje sredina, kultura, ono zajedničko većoj skupini ljudi, no i od pojedinca do pojedinca različiti sadržaji mikrosredine. Krajnji rezultat takvog procesa učenja u konkretnoj situaciji može se nazvati intuicija. Drugdje se upotrebljava pojam proceduralnog znanja (procedural knowledge), tzv. know-how, koji je u svojoj funkciji upravljanja djelovanjem predmet svjesne spoznaje, no snažno ovisi o kontekstu, situaciji u kojoj dolazi do primjene, izvan koje se teško može jasno sagledati i verbalizirati. G. H. Neuweg razlikuje tri osnovna obilježja implicitnog znanja: 1) nemogućnost verbaliziranja; 2) nemogućnost formaliziranja - složenost i velika varijabilnost tijekom djelovanja kod primjene ovih znanja ukazuje na
81
K R I M I N A L I S T I K A ________________________________________________________________________
to da nemogućnost njihova formaliziranja i ekspliciranja nije posljedica toga što ona izmiču svijesti subjekta koji djeluje, već njihove strukture, koja odolijeva postavljanju strogih granica; 3) uvjetovanost iskustvom - implicitno znanje proizlazi iz individualne obrade proživljenoga, "iz prakse za praksu". Odnos eksplicitnog i implicitnog znanja ili svijesti i intuicije ne bi se trebao shvatiti kao međusobno isključiv. Oni se greškom suprotstavljaju, a trebali bi biti shvaćeni kao procesi u međudjelovanju, koji mogu sudjelovati u sinergijskom odnosu. Postavlja se pitanje na koji način pospješiti sinergijski učinak toga međudjelovanja, za što neki autori (Tony Bastick) upotrebljavaju model četiri faze kreativnoga procesa: 1) priprema - usmjeravanje pozornosti na određeni zadatak i svjesno bavljenje problemom, prikupljanje informacija koje mogu biti od koristi; 2) inkubacija - razdoblje mira i svjesnog nebavljenja predmetom, tijekom kojega dolazi do podsvjesne obrade podataka o predmetu; 3) spoznaja, prosvjetljenje - redovito iznenadni impuls koji predstavlja bitan doprinos u rješavanju određenog pitanja ili problema; 4) verifikacija - provjera rezultata na temelju postavljenih kriterija ili izravna primjena spoznaje u djelovanju. e) Parapsihologija, ESP I PK* Naziv u sebi sadrži prefiks "para" kojim se obično označava nešto "lažno" ili "tobožnje". Tako da to nije ustvari "prava" nego prije "tobožnja" psihologija. Proučavanje takvih tzv. paranormalnih pojava koje izlaze iz okvira uobičajenog i znanstveno objašnjivog doživljavanja spada u područje parapsihologije. Kako bismo mogli suvislo razmatrati domenu parapsihologije, moramo prije svega temeljito objasniti koji su to "uobičajeni" načini nastanka osjeta i percepcije. Naime, vrlo često postoje pogrešne predodžbe o tome. Počeci razvoja parapsihologije vežu se uz pojavu spiritualizma, odnosno idealističke filozofije koja poriče stvarnost materije ističući duhovnu stranu i bit svijeta. Uz to ističu i postojanje medija koji komuniciraju na duhovnoj razini bez korištenja ikakvih poznatih materijalnih oblika komuniciranja. Poznat je slučaj dviju sestara, Kate i Margarette Fox, koje se smatraju "prvim suvremenim medijima". One su navodno, još dok su bile djevojčice, godine 1848., u svojoj drvenoj kućici u gradiću Hydesvillu, država New York, ostvarile komunikaciju s duhom čovjeka koji je bio sahranjen ispod njihove kuće. On im je na njihove upite o različitim stvarima "odgovarao" Tekst odjeljka e) napisao je Joško Vukosav.
82
UVOD
kucanjem i lupanjem. Javnost je vrlo brzo saznala za taj slučaj i sestre su ubrzo imale i javne prezentacije svojih spiritualnih moći. Taj su slučaj od samog početka pratile različite kontroverze. Naime, neki istraživači ozbiljno su posumnjali da zvukovi koji se čuju u kući nisu dolazili od duha čovjeka koji je umro nego da su te zvukove producirale same sestre kuckajući vlastitim zglobovima. Godine 1888., nakon dugih desetljeća oštrih polemika između pobornika i skeptika o istinitosti duhovnih moći sestara Fox, one same su priznale da su cijelo vrijeme varale sve oko sebe. Čak su i pokazale kako su to činile. Kritičari su to prihvatili kao priznanje vlastitih sumnji, dok su pobornici isticali da su sestre to priznale zato što su tada bile alkoholičarke bez sredstava za život, koje su bile podmićene da to učine. Nakon ovog slučaja diljem svijeta pojavljivali su se razni mediji koji su navodno imali nadnaravne moći. Međutim, kod većine navodnih medija naknadno je otkriveno da se radilo o dobro smišljenim trikovima, te da su oni bili samo relativno uspješne varalice. Izuzetak je slučaj jednog medija koji se zvao Daniel Dunglas Home, koji nikad nije uhvaćen da vara. Za razliku od ostalih medija koji su redovito preferirali demonstraciju svojih nadnaravnih moći u zatamnjenim prostorima, on je svoje prezentacije izvodio redovito u dobro osvijetljenim prostorima. Njegove prezentacije obično su uključivale nekoliko različitih situacija kao što su: držanje goruće žeravice u ruci, a da pri tome nikada nije bio opečen, podizanje i lebdenje teškog stola u zraku izazvano samo snagom misli, te čak lebdenje i izlazak kroz jedan prozor i ponovni ulazak u istu prostoriju kroz drugi prozor. Njegove demonstracije paranormalnih moći bile su toliko impresivne da je jedan od najpoznatijih kemičara tog doba, Sir William Crookes, bio uvjeren kako njegove moći ukazuju na postojanje jednog potpuno novog, dotad nepoznatog oblika energije. Kad bi to bilo točno, tada bi znanost koja se temelji na materijalizmu, a ne na duhovnosti, izgubila svoj smisao. Stoga su znanstvenici "shvatili ozbiljno" ovo još uvijek neistraženo područje i parapsihološka istraživanja doslovno su se "razbuktala". Osnovana su različita udruženja za parapsihologiju. Među prvima bila su ona u Engleskoj (1882.) i SAD-u (1885.). U svijetu trenutno postoji preko 50 parapsiholoških časopisa, a osnovano je više od 150 udruženja. To su vrlo zorni pokazatelji koji govore o velikoj popularnosti parapsihologije i među populacijom "običnih" ljudi i u populaciji znanstvenika različitih usmjerenja, od psihologije, medicine, kriminalistike pa sve do fizike. U kolokvijalnom govoru pod pojmom parapsihologije podrazumijevaju se različite pojave kao što su: komuniciranje s duhovima, različite druge okultne pojave, magija, dijagnosticiranje bolesti pomoću viska, traženje vode pomoću rašlji i sl. Prvi znanstvenici koji su napravili odmak od "čis-
83
KRIMINALISTIKA
______________________________________________________________
tog" spiritualističkog pristupa objašnjavanju ovih fenomena bili su bračni par J. B. Rhine i njegova žena Louisa. Po struci su bili biolozi, i vrlo zainteresirani za pronalaženje dokaza koji su suprotni stajalištima "čistog materijalističkog" pogleda na ljudsku prirodu. J. B. Rhine bio je više orijentiran u svom radu na eksperimentalne metode, nastojeći verificirati dobivene rezultate koristeći se statističkim i eksperimentalnim nacrtima istraživanja, dok je njegova žena Louisa Rhine skupljala sve što bi joj "došlo pod ruku", nadajući se kako će iz velikog broja slučajeva koji se pojavljuju, bez obzira na to što oni možda nikada neće biti potvrđeni, ipak naučiti nešto o pravoj prirodi čovjeka. J. B. Rhine prvi uvodi pojam "ekstrasenzorne percepcije" podrazumijevajući pod tim tri vrste pojava koje nastaju izvan postojećeg poznatog osjetilnog sustava, a to su telepatija (gdje informacije dolaze od strane druge osobe), vidovitost (informacije dolaze od udaljenih objekata ili događaja) i prekognicija (informacije dolaze iz budućnosti). Sve ove pojave jednim imenom su nazvane ESP (extrasensory perception). Osim njih, pod pojmom PSI (parapsychology) podrazumijeva se i psihokineza (PK), odnosno mogućnost pomicanja predmeta samo snagom uma, bez djelovanja fizičke sile. Drugim riječima, parapsihologija u sebi uključuje ekstrasenzornu percepciju i psihokinezu. Međutim, kao što smo već ranije istaknuli, u kolokvijalnom govoru i laičkom pristupu u parapsihologiju ubraja se još i: okultizam, dijagnosticiranje bolesti pomoću rašlji ili viska, prizivanje duhova i sl. e.1) Praznovjerje i okultizam* Praznovjerje i okultizam, koji se uglavnom na njemu temelji, unatoč tome što ne pripadaju sami po sebi u kriminalnu sferu, kriminalistički su zanimljivi iz više razloga. Neka obilježja tih vjerovanja mogu biti elementi kriminalne tehnike ili utjecati na neke oblike kriminalnog ponašanja. Iako ćemo danas na proricanje sudbine iz karata ili na horoskop u pravilu gledati kao na oblik bezazlene zabave, stvari stoje drukčije s raznim urocima, magičnim iscjeliteljima i sličnima koji iskorištavaju lakovjernost drugih radi ostvarenja vlastite koristi. Praznovjerjem se može smatrati svako vjerovanje u nešto prirodnim zakonima nedokazivo, pri čemu se od religije može razgraničiti elementom htijenja utjecanja ne samo u duševnoj ili duhovnoj sferi čovjeka, već postizanja "magičnih" učinaka u vanjskom svijetu. Za kriminalistiku je važno razlikovati između oblika praznovjerja koji imaju kriminogeno djelovanje, od onih koji mogu biti nebitni popratni elementi počinjenja djela, a svejedno od važnosti za njegovo rasvjetljavanje. S obzirom na iznimnu šarolikost Tekst odjeljka e.l) napisao je Filip Vukov.
84
UVOD
toga područja, ovdje treba ukazati samo na najznačajnije oblike praznovjerja s potencijalno kriminalističkim značajem. Proricanje sudbine prvi je takav oblik. Želja ili potreba ljudi da saznaju što će (im) se dogoditi u budućnosti, uvijek je predstavljala priliku za zaradu iskorištavanjem lakomislenosti drugih. Astrologija je naročito u srednjem vijeku uživala gotovo status znanosti prema kojoj ni viši društveni slojevi nisu bili ravnodušni. Astrologija je i danas vrlo popularna, pri čemu se može razlikovati «višu» astrologiju, koja prema točno određenim pravilima tumači značaj određenih odnosa nebeskih tijela i zemlje, od izmišljenog iskazivanja o budućnosti pukom uporabom mašte, što se može smatrati oblikom prijevarnog ponašanja. Drugi oblik proricanja sudbine je čitanje iz dlana (kiromantija), osnova kojeg je vjerovanje da oblik i raspored crta na dlanu određuje budućnost osobe. Treći oblik je čitanje budućnosti iz karata, što je tehnika stara koliko i same karte. Svaka karta ima određeno ili više značenja, a kombinacija izvučenih karata pruža osnovu za cjelovitu interpretaciju, koja uz dobru procjenu ljudskih osobina i želja iskusnim "prorocima" dopušta da iznesu što god je prikladno. Tumačenje snova kao iskaza podsvjesnoga u osobi danas ima sve više psihologijskih, znanstvenih osnova, iako tumačenje koje iz snova iščitava budućnost zasigurno spada u praznovjerje. Rašljarstvo (biolokacija, rabdomacija) je pojam kojim se označava navodna sposobnost otkrivanja predmeta (najčešće vode) ispod zemljine površine, iako su se takvi predmeti u povijesti koristili i kao sredstvo dijagnosticiranja bolesti i u svrhu izliječenja. U pravilu se koriste rašlje ili sličan predmet, navodno da bi se učinili vidljivim inače neprimjetni nesvjesni pokreti ruku, potaknuti prisutnošću nekog izvora. U biti je riječ o ideomotornom efektu, poznatom u psihologiji kao nesvjesno izazvanom pokretu subjekta koji vjeruje u prisutnost neke paranormalne ili natprirodne sile. Poznati su primjeri iz vremena kada zajednice u potrazi za izvorima vode nisu imale na raspolaganju suvremene tehnologije, nego su se često obraćale osobama koje su tvrdile da imaju takve sposobnosti. Poznat je slučaj rašljara Edle von Graevea koji je, tvrdeći da je svojim sposobnostima otkrio mnoge izvore vode u Palestini, financijski ruinirao brojne općine koje su skupa iskapanja vršile na temelju njegovih uputa. Kada je riječ o proricanju sudbine uporabom viska, njegovo kretanje u određenom smjeru tumači se kao odgovor natprirodnih sila na pitanje koje je ispitaniku postavio voditelj "seanse". Vjerovanje u vještice i njihove okultne sposobnosti bilo je u srednjem vijeku ne samo rašireno u puku, već je predstavljalo državnu i crkvenu politiku. Tako je i poznata Constitutio Criminalis Carolina (1532.), stoljećima osnovni izvor kaznenog prava u njemačkim zemljama, u članku 109.
85
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________________
tog" spiritualističkog pristupa objašnjavanju ovih fenomena bili su bračni par J. B. Rhine i njegova žena Louisa. Po struci su bili biolozi, i vrlo zainteresirani za pronalaženje dokaza koji su suprotni stajalištima "čistog materijalističkog" pogleda na ljudsku prirodu. J. B. Rhine bio je više orijentiran u svom radu na eksperimentalne metode, nastojeći verificirati dobivene rezultate koristeći se statističkim i eksperimentalnim nacrtima istraživanja, dok je njegova žena Louisa Rhine skupljala sve što bi joj "došlo pod ruku", nadajući se kako će iz velikog broja slučajeva koji se pojavljuju, bez obzira na to što oni možda nikada neće biti potvrđeni, ipak naučiti nešto o pravoj prirodi čovjeka. J. B. Rhine prvi uvodi pojam "ekstrasenzorne percepcije" podrazumijevajući pod tim tri vrste pojava koje nastaju izvan postojećeg poznatog osjetilnog sustava, a to su telepatija (gdje informacije dolaze od strane druge osobe), vidovitost (informacije dolaze od udaljenih objekata ili događaja) i prekognicija (informacije dolaze iz budućnosti). Sve ove pojave jednim imenom su nazvane ESP (extrasensory perception). Osim njih, pod pojmom PSI (parapsychology) podrazumijeva se i psihokineza (PK), odnosno mogućnost pomicanja predmeta samo snagom uma, bez djelovanja fizičke sile. Drugim riječima, parapsihologija u sebi uključuje ekstrasenzornu percepciju i psihokinezu. Međutim, kao što smo već ranije istaknuli, u kolokvijalnom govoru i laičkom pristupu u parapsihologiju ubraja se još i: okultizam, dijagnosticiranje bolesti pomoću rašlji ili viska, prizivanje duhova i sl. e.1) Praznovjerje i okultizam" Praznovjerje i okultizam, koji se uglavnom na njemu temelji, unatoč tome što ne pripadaju sami po sebi u kriminalnu sferu, kriminalistički su zanimljivi iz više razloga. Neka obilježja tih vjerovanja mogu biti elementi kriminalne tehnike ili utjecati na neke oblike kriminalnog ponašanja. Iako ćemo danas na proricanje sudbine iz karata ili na horoskop u pravilu gledati kao na oblik bezazlene zabave, stvari stoje drukčije s raznim urocima, magičnim iscjeliteljima i sličnima koji iskorištavaju lakovjernost drugih radi ostvarenja vlastite koristi. Praznovjerjem se može smatrati svako vjerovanje u nešto prirodnim zakonima nedokazivo, pri čemu se od religije može razgraničiti elementom htijenja utjecanja ne samo u duševnoj ili duhovnoj sferi čovjeka, već postizanja "magičnih" učinaka u vanjskom svijetu. Za kriminalistiku je važno razlikovati između oblika praznovjerja koji imaju kriminogeno djelovanje, od onih koji mogu biti nebitni popratni elementi počinjenja djela, a svejedno od važnosti za njegovo rasvjetljavanje. S obzirom na iznimnu šarolikost
Tekst odjeljka e.l) napisao je Filip Vukov.
86
UVOD
toga područja, ovdje treba ukazati samo na najznačajnije oblike praznovjerja s potencijalno kriminalističkim značajem. Proricanje sudbine prvi je takav oblik. Želja ili potreba ljudi da saznaju što će (im) se dogoditi u budućnosti, uvijek je predstavljala priliku za zaradu iskorištavanjem lakomislenosti drugih. Astrologija je naročito u srednjem vijeku uživala gotovo status znanosti prema kojoj ni viši društveni slojevi nisu bili ravnodušni. Astrologija je i danas vrlo popularna, pri čemu se može razlikovati «višu» astrologiju, koja prema točno određenim pravilima tumači značaj određenih odnosa nebeskih tijela i zemlje, od izmišljenog iskazivanja o budućnosti pukom uporabom mašte, što se može smatrati oblikom prijevarnog ponašanja. Drugi oblik proricanja sudbine je čitanje iz dlana (kiromantija), osnova kojeg je vjerovanje da oblik i raspored crta na dlanu određuje budućnost osobe. Treći oblik je čitanje budućnosti iz karata, što je tehnika stara koliko i same karte. Svaka karta ima određeno ili više značenja, a kombinacija izvučenih karata pruža osnovu za cjelovitu interpretaciju, koja uz dobru procjenu ljudskih osobina i želja iskusnim "prorocima" dopušta da iznesu što god je prikladno. Tumačenje snova kao iskaza podsvjesnoga u osobi danas ima sve više psihologijskih, znanstvenih osnova, iako tumačenje koje iz snova iščitava budućnost zasigurno spada u praznovjerje. Rašljarstvo (biolokacija, rabdomacija) je pojam kojim se označava navodna sposobnost otkrivanja predmeta (najčešće vode) ispod zemljine površine, iako su se takvi predmeti u povijesti koristili i kao sredstvo dijagnosticiranja bolesti i u svrhu izliječenja. U pravilu se koriste rašlje ili sličan predmet, navodno da bi se učinili vidljivim inače neprimjetni nesvjesni pokreti ruku, potaknuti prisutnošću nekog izvora. U biti je riječ o ideomotornom efektu, poznatom u psihologiji kao nesvjesno izazvanom pokretu subjekta koji vjeruje u prisutnost neke paranormalne ili natprirodne sile. Poznati su primjeri iz vremena kada zajednice u potrazi za izvorima vode nisu imale na raspolaganju suvremene tehnologije, nego su se često obraćale osobama koje su tvrdile da imaju takve sposobnosti. Poznat je slučaj rašljara Edle von Graevea koji je, tvrdeći da je svojim sposobnostima otkrio mnoge izvore vode u Palestini, financijski ruinirao brojne općine koje su skupa iskapanja vršile na temelju njegovih uputa. Kada je riječ o proricanju sudbine uporabom viska, njegovo kretanje u određenom smjeru tumači se kao odgovor natprirodnih sila na pitanje koje je ispitaniku postavio voditelj "seanse". Vjerovanje u vještice i njihove okultne sposobnosti bilo je u srednjem vijeku ne samo rašireno u puku, već je predstavljalo državnu i crkvenu politiku. Tako je i poznata Constitutio Criminalis Carolina (1532.), stoljećima osnovni izvor kaznenog prava u njemačkim zemljama, u članku 109.
87
KRIMINALISTIKA
_______________________________________________________________
propisivala kaznu za vještičarenje: "Ukoliko netko drugome čarobnjaštvom učini štetu, treba biti kažnjen smrću, a kaznu treba izvršiti vatrom". Crkveni inkvizitori širili su vjerovanje da su vještice u izravnom odnosu sa sotonom te da vode rat protiv kršćanskog svijeta, što je bila dovoljno neodređena osnova za optužbe zbog gotovo bilo čega, pa i prirodnih pojava poput bolesti. Optuživane su osobe koje su inače bile na zlu glasu, najčešće starije neugledne žene. Prema novijim istraživanjima, u cijeloj srednjoj Europi vođeno je oko 3 milijuna postupaka protiv vještica, a na smrt je osuđeno između 40.000 i 60.000 osoba. Naročito u jugoistočnoj Europi bilo je rašireno vjerovanje u vampire, umrle koji se vraćaju kao duhovi koji ispijaju krv živih osoba, koje na taj način usmrćuju. Ne bi li preminula osoba postala vampir (npr. samoubojice, druge neugledne osobe), znalo se pokop izvršiti na poseban način, često uz oskvrnuće tijela. U novije vrijeme neki se oblici vampirizma javljaju kao dio drugih okultnih vjerovanja, posebno uvjerenje da je psihokinezom ili na drugi način moguće "isisati" životnu energiju iz jedne i prenijeti je u drugu osobu. Vjerovanje u opsjednutost zlim duhovima, vragom i sl., koje se onda liječi istjerivanjem tih sila - egzorcizam - ima korijene u antičkom sinkretizmu, tijekom povijesti ga je širila Crkva, a aktualno je i danas. Najčešće je riječ o duševnim bolesnicima koji se podvrgavaju raznim oblicima terapije, koja je u povijesti nerijetko bila okrutna i završavala smrću. Prirodna ili narodna medicina, koja se ne može svesti samo na vjerovanje u magično, čudotvorno iscjeljenje, oduvijek je popularna. Znanstvena medicina još nije dosegla taj stupanj razvoja da tržište zdravlja ne bi nudilo mjesta raznim oblicima šarlatanstva, u što se možemo uvjeriti čitajući razne oglase. Unatoč tome, ne treba podcijeniti značaj raznih homeopatskih oblika tretmana naročito onih bolesti za koje medicina još nema lijeka, pa i kada su rezultati proizvod puke (auto)sugestije. Iako je upravo zbog snage sugestije teško povući granicu, iscjeljenje dodirom ruke, magnetima, izgovaranjem magičnih formula ili davanjem čarobnih napitaka i sl. sigurno donosi više koristi čarobnom iscjelitelju nego bolesniku. e. 2) Telepatija* Telepatijom se označava neposredan prijenos misli između dviju osoba, a da se pri tome ne koriste poznati oblici prijenosa energije, već neke nepoznate mentalne sile i sposobnosti. Taj je fenomen dosta istraživan, a dobiveni rezultati nisu jednoznačni. Naime, bilo je istraživanja koja su navodno potvrdila postojanje ove sposobnosti u određenom broju ljudi. Tekstove odjeljaka e.2), e.3) i e.4) napisao je Joško Vukosav.
88
UVOD
Prvi eksperiment vezan za ispitivanje telepatskih sposobnosti izveden je davne 1882. godine. Jedna bi osoba gledala u neki crtež i slala bi misli drugoj osobi koja je onda morala reproducirati tu istu sliku. Slike su bile dosta složene, s mnogo detalja, tako da nije bilo sasvim jasno koje je od tih detalja primatelj misli mogao reproducirati po čistom slučaju. Samim time je upitna i vrijednost dobivenih rezultata. Da bi izbjegao ove nejasnoće, već spomenuti Rhine u eksperiment za ispitivanje telepatskih sposobnosti uvodi tzv. Zenerove karte (ime su dobile po njihovu dizajneru). Te karte sastoje se od pet likova: zvijezde, kruga, križa, kvadrata i valovitih linija. U jednom paketu ima dvadeset i pet karata, po pet od svake vrste. U ovakvim eksperimentima posebno je važno da poredak karata koje se nalaze u špilu bude sasvim slučajan. U početnim fazama ta se slučajnost određivala miješanjem karata, što se pokazalo neadekvatnim i nepouzdanim. Da bi se to prevladalo, u kasnijim eksperimentima korištene su druge, znatno pouzdanije metode za određivanje slučajnog poretka karata kao što je tablica slučajnih brojeva. Primjerice, svaki od pet navedenih simbola dobio bi jedan broj za identifikaciju i zatim bi se iz tablice slučajnih brojeva iščitao poredak svake pojedine karte. Tablica slučajnih brojeva je niz znamenki od nula do devet gdje su dobiveni brojevi slučajno poredani. Naime, u svakom trenutku, svaka od deset mogućih znamenki ima jednaku mogućnost pojaviti se, isto tako je onda i poredak Zenerovih karata, ako se ovako određuje, u potpunosti slučajan i neovisan o bilo kakvim sistematskim ili nesistematskim čimbenicima kao što je, primjerice, objektivnost onoga koji provodi dotični eksperiment. Eksperiment bi se obično sastojao u tome da dvije osobe koje navodno posjeduju telepatsku sposobnost, a koje su fizički razdvojene (nema izravnog kontakta među njima, jer su, primjerice, svaka u drugom gradu te nema ni teoretske mogućnosti da bi mogli komunicirati na uobičajene načine tj. vidom, sluhom i sl.), "šalju" misli jedna drugoj. Obično je riječ bila o tome da su slali jedan drugome već navedene likove iz Zenerovih karata. Primjerice, osoba A zamislila bi trokut, a osoba B morala bi pogoditi što je osoba A zamislila. U najvećem broju istraživanja rezultati su bili takvi da su ukazivali na potpuno slučajno pogađanje, ali je bilo i takvih rezultata koji su upućivali na statistički značajnu razliku između broja točnih reprodukcija i onoga što bi se moglo očekivati po zakonu vjerojatnosti (naime, budući da je broj geometrijskih likova ograničen, odnosno ima ih pet, postoji velika mogućnost, i to čak dvadeset posto za slučajno pogađanje). Statistički bitna razlika govori o tome da dobiveni rezultat nije slučajan, nego da je posljedica nekog sustavnog djelovanja. Međutim, temeljni je problem u tome što i oni pojedinci koji su se u jednom istraživanju pokazali kao oni koji imaju mogućnost slanja misli, već
89
KRIMINALISTIKA
_______________________________________________________________
u sljedećem, ponovljenom istraživanju nisu uspjeli ponoviti tako "dobre rezultate", odnosno oni su također bili na razini slučajnog pogađanja. Tako da nije bilo sasvim jasno kako "stvari stoje" s telepatijom. Ipak, u zadnjih dvadesetak godina rezultati dobiveni u nekim eksperimentima takvi su da ih je teško pripisati slučajnosti, što onda baca sasvim novo svjetlo na fenomen telepatije. U literaturi se posebno ističu tzv. Ganzfeld eksperimenti (njem. cjelovito polje). Naime, tijekom godina eksperimentiranja s telepatskim sposobnostima, istraživači su shvatili da klasični eksperimentalni nacrti u kojima su ispitanici morali pogađati vrlo duge serije karata koje su se pojavljivale, za njih predstavljaju iznimno dosadnu aktivnost u kojoj nisu nimalo uživali, pa je to vjerojatno utjecalo na nešto lošije rezultate koji su se s vremenom javljali. Nasuprot tome, provedena su istraživanja gdje je prevladana ova dosada uzrokovana karakteristikama samog eksperimenta. Tu u prvom redu spadaju istraživanja telepatskih sposobnosti u ljudi tijekom spavanja. Jedan od najpoznatijih eksperimenata te vrste izveo je 1960. godine Montague Ullman. Koristeći elektroencefalograf bio je u mogućnosti identificirati različite faze spavanja u ispitanika koji su bili uključeni u eksperiment. Poznato je da se u čovjeka tijekom spavanja ciklički izmjenjuju četiri različite faze koje se temelje na različitim vrstama aktivnosti mozga koja se očituje u različitim tipovima moždanih valova (od alfa do delta). U vezi s navedene četiri faze spavanja psiholozi razlikuju dva osnovna tipa spavanja: REM (rapid eye movement: brzo pokretanje očiju) i non-REM spavanje. U REM fazi gotovo redovito se javlja sanjanje, dok se u non-REM fazi javlja dosta rijetko. Za sanjanja EEG snimka vrlo je slična snimci za vrijeme budnosti, tako da neki autori REM spavanje nazivaju još i "paradoksalnim spavanjem". Odnosno, puls, disanje i EEG valovi vrlo su slični onima u budnom stanju. Taj bi eksperiment započinjao u onome trenutku kad bi EEG pokazao da se ispitanik nalazi u REM fazi, odnosno u fazi sanjanja. Tada bi pošiljatelj počeo usmjeravati svoju pozornost na neke po vlastitom izboru odabrane ciljeve. To je moglo biti bilo što iz njegove okoline što bi mu u tom trenutku bilo zanimljivo. Ponekad su se događale iznenađujuće podudarnosti između onoga što je pošiljatelj promatrao i onoga što je primatelj sanjao. Međutim, ni ovdje nije bilo posve jasno, s obzirom na kompleksnost sadržaja koji su bili "mete" pozornosti pošiljatelja, koliko je toga slučajno pogođeno. Da bi se te nejasnoće prevladale, u eksperimentima koji su uslijedili broj mogućih meta (promatranih sadržaja) bio je reduciran na njih nekoliko, a samo je jedna meta bila ona "prava" koju je pošiljatelj slao prima-
90
UVOD
telju poruke. Tada bi neovisni sudac, na temelju analize snova primatelja, pokušao utvrditi broj točnih pogodaka. U tim eksperimentima dobiveni rezultati redovito su bili bolji nego što bi se po slučaju mogli očekivati. U nekim drugim laboratorijima ti nalazi nisu potvrđeni, a i zbog skupoće same metode, metoda je vrlo brzo napuštena. Iako nisu nastavljeni, ovi eksperimenti bili su odlična teorijska podloga za nastanak već spomenutih "ganzfeld tehnika". Naime, ove tehnike prvi je počeo primjenjivati Charles Honorton 1974. godine, ističući kako se ESP pojave javljaju u snovima, za vrijeme meditacije i si. upravo zbog činjenice da su to sve stanja u kojima je znatno reduciran senzorni input, a u znatnoj mjeri povećana unutarnja pozornost. Nastojeći stvoriti takvo okruženje, a bez uporabe skupih laboratorijskih tehnika (EEG i sl.) on dolazi na ideju već navedenog ganzfeld postupka. Kao i u drugim eksperimentima vezanim za proučavanje telepatije, tako i ovdje imamo "pošiljatelja" i "primatelja" poruka, odnosno misli. Primatelj bi bio smješten u akustički dobro izoliranoj sobi u određenoj perceptualnoj izolaciji. Naime, preko očiju bi mu bile stavljene polovice loptica za stolni tenis kroz koje se do njegovih očiju moglo probiti samo difuzno svjetlo, a u ušima bi mu bile slušalice kroz koje se puštao jednoličan šum sličan onome koji se javlja kad biramo radiostanice pa smo na nekim frekvencijama koje se nalaze između dviju radiostanica. Na taj način stvoreno je vizualno i auditivno okruženje nazvano ganzfeld. To naravno nije potpuna senzorna izolacija, ali svejedno omogućava ispitaniku veću usmjerenost na unutarnje doživljaje. Pošiljatelj bi bio u odvojenoj, također akustički dobro izoliranoj sobi. Podražaji u obliku već navedenih slika bili bi mu zadavani na slučajan način. Njegov zadatak bio je da u točno određeno vrijeme usmjeri svoju pozornost na dotičnu sliku koju je onda morao poslati primatelju te poruke. Primatelj bi morao u tom trenutku opisati koju od pet mogućih slika prima od pošiljatelja. Jedan malo drukčiji eksperimentalni nacrt bio je izveden tako da bi pošiljatelj poslao primatelju neku sliku, a zadatak primatelja bio je da od četiri slike koje bi se stavile pred njega za svaku odredi postotak za koji smatra da je ona upravo ta slika koju je primio od pošiljatelja. Kao točan rezultat bodovala se ona situacija u kojoj je primatelj najveću mogućnost da je bila poslana dao slici koja je to stvarno i bila. Kad je riječ o varijanti eksperimenta sa Zenerovim kartama, u svakome od njih bilo je nekoliko stotina ili čak tisuća pokušaja. Pri tome je nedvojbeno utvrđeno da neki ljudi gotovo redovito imaju znatno veći postotak točnih reprodukcija nego što to slučaj dopušta. Tako je kod jednog medija tijekom četiri godine izvršeno trinaest pokusa, a u svakom pokusu bilo je po dvjesto pogađanja. Od tih dvjesto pokušaja, prilikom svakog pojedinog eksperimenta vjerojatnost slučajnog pogađanja dala bi rezultat od
91
KRIMINALISTIKA
_______________________________________________________________
četrdeset točnih reprodukcija (ponekad nešto više, a ponekad nešto manje), ali ovaj medij je u čak jedanaest slučajeva imao veći broj pogodaka (između 49 i 65), a samo u dva slučaja manji broj pogodaka (33 i 39). Kad je riječ o ovoj drugoj varijanti eksperimentalnog nacrta s pogađanjem između četiri ponuđene slike, analizirani su rezultati dobiveni u više od pedeset različitih eksperimenata provedenih u deset neovisnih laboratorija. Pokazalo se da neki ispitanici u prosjeku imaju oko 38% točnih reprodukcija, što je statistički značajno više od onoga što bi se moglo očekivati kod slučajnog pogađanja, gdje bi onda taj postotak trebao iznositi 25 posto. Vjerojatnost da se nešto ovako dogodilo slučajno, manja je od jedan na bilijun slučajeva. e.3) Ostali parapsihološki fenomeni Prekognicija je percepcija budućih događaja koja nije mogla nastati na temelju nikakvih poznatih podataka, npr. predviđanje da će prilikom sljedećeg bacanja igraće kocke pasti točno određeni broj. Osoba koja ima ove sposobnosti prvo je morala obaviti u eksperimentu s igraćim kartama predviđanja o redoslijedu karata, a tek zatim su karte poredane na slučajan način, bez mogućnosti da itko ima uvida u njihov raspored. Vidovitost je mogućnost "razaznavanja" informacija koje nije moguće dobiti putem osjetila (npr. "viđenje" prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti bez uporabe postojećih poznatih osjetilnih organa). Informacije na temelju kojih ove osobe ("mediji") ostvaruju svoju navodnu sposobnost, one dobivaju izravno, a ne preko neke druge osobe kao što je to slučaj s telepatijom. Vrlo često se u medijima mogu naći informacije o tome kako se policija u nekim slučajevima koristila uslugama vidovnjaka (posebice u situacijama traženja nestalih osoba), ali o tome nema službenih podataka, koji bi se eventualno mogli naći u policijskim evidencijama. Vjerojatno najpoznatiji slučaj traženja nestale osobe uz pomoć vidovnjaka bila je otmica Lindbergova djeteta. Tada su se javljali mnogi vidovnjaci koji su tvrdili da znaju gdje je dijete. Prikupljeno je ukupno 1300 takvih izjava vidovnjaka. Samo u pet posto tih izjava bilo je rečeno da je dijete ubijeno (što je bilo točno), samo u četiri slučaja tvrdilo se da je dijete zakopano među stablima, dok je samo u jednom slučaju bilo dosta detalja koji su se pokazali točnima. Dakle, od 1300 prognoza, samo se jedna pokazala približno točnom. Dakako da se na ovako velikom broju prognoza može dogoditi i da netko sasvim slučajno približno točno kaže što se dogodilo s nestalim djetetom. Mnogi se autori slažu da nema ništa lošega u tome da se policija u svom poslu povremeno obrati za pomoć osobama koje navodno imaju neke parapsihološke sposobnosti, ali da tako prikupljene informacije posluže samo kao dodatna pomoć u istrazi, a nikako ne kao glavna metoda rada.
92
UVOD
Psihokineza je navodna sposobnost pomicanja predmeta samo snagom "vlastite volje", bez uporabe bilo koje poznate fizikalne sile (primjerice, utjecanje na to koji će broj pasti prilikom bacanja igraće kocke). Izvantjelesna iskustva su fenomen koji se također istraživao pod okriljem parapsihologije. Naime, prema nekim istraživanjima, gotovo deset posto populacije tvrdi da je barem jednom u životu imala ovakvu vrstu iskustva. Ona se očituju u činjenici da je "duša", "duh" ili, kako ga neki nazivaju, «centar za svjesnost« tih osoba privremeno napustio tijelo, te da putuje okolo bez tijela i iz te nove perspektive promatra svijet i svoje napušteno tijelo. Takva iskustva najčešće se javljaju kod osoba koje su u stanju stresa, senzorne deprivacije, duboke relaksiranosti ili u situaciji smrtne opasnosti, a traju vrlo kratko. Još uvijek nije pronađena valjana metoda kojom bi se potvrdilo postojanje ove pojave. Ono što je sigurno potvrđeno i dokazano jest djelovanje tzv. uroka. Naime, kod nekih osoba koje je netko, primjerice, ukleo i prorekao im obolijevanje od neke teške bolesti, doista se takva proročanstva često i ispune. Bitno je naglasiti da se osobe nisu razboljele zbog samog uroka, već zbog jake autosugestije koja se javlja u takvim situacijama, što je nedvojbeno dokazano. Istraživanja vezana za ostale parapsihološke fenomene nisu postigla takve rezultate kakvi su dobiveni kod telepatije, odnosno gotovo da i ne postoje valjani dokazi koji bi ukazivali na postojanje bilo koje od ovih sposobnosti nekog čovjeka. e.4) Završne napomene o parapsihologiji Kao što se može vidjeti iz primjera koji su ranije navedeni, postoji niz argumenata dobivenih istraživanjima koji govore u prilog postojanju parapsiholoških pojava. Stoga, kad je riječ o svim navedenim parapsihološkim fenomenima, mora se reći kako ni jedan ozbiljan psiholog neće unaprijed odbaciti mogućnost njihova postojanja, ali ih neće ni uzeti za ozbiljno sve dok ne budu postojali čvrsti, jednoznačni znanstveni dokazi koji bi ih potvrdili. Poznato je da u znanosti općenito vrijedi pravilo da se neki fenomen ne smatra dokazanim ako ga u neovisnim eksperimentima nije potvrdilo više različitih istraživača. Drugim riječima, ako nešto doista postoji i možemo to izraziti nekim pravilima ili zakonitostima, onda to postoji i ne može se dogoditi da jedanput ima, a već drugi put nema nikakvog efekta. Odnosno, jedan od temeljnih kriterija znanstvenosti, a to je ponovljivost, u ovim istraživanjima nije potvrđena. Kao što je i ranije istaknuto, čak i u situacijama u kojima je isti istraživač provodio ponovno istraživanje, na istim pojedincima, nisu dobiveni oni efekti koji su utvrđeni u nekim ranijim pokusima.
93
KRIMINALISTIKA
_______________________________________________________________
Međutim, parapsiholozi ne spore da je to činjenica, ali ističu kako navedene parapsihološke pojave zapravo i nisu ponovljive, jer ih ne možemo proizvesti kad nam se prohtije, budući da su one ovisne o "posebnom stjecaju okolnosti" u kojima isključivo nastaju. Tu u prvom redu spadaju okolnosti koje se odnose na određeno psihološko stanje medija, kao što je njegovo trenutno raspoloženje i "nadahnutost". Neke druge kritike parapsiholoških eksperimenata odnose se na objektivnost samog postupka. Općenito znamo da je objektivno ono mjerenje u kojem rezultati koji se dobivaju ne ovise o onome tko to mjerenje provodi, već jedino i isključivo o onome što se mjeri. U istraživanjima različitih parapsiholoških pojava gotovo redovito potvrđena je činjenica da se u eksperimentima koje provode i u njima sudjeluju osobe koje i same vjeruju u postojanje ovih fenomena dobivaju znatno bolji rezultati nego kad te eksperimente provode oni koji nisu baš uvjereni u postojanje parapsiholoških sposobnosti. Ovo ne mora značiti da su rezultati dobiveni u prvo spomenutim istraživanjima nužno neobjektivni, ali određena sumnja postoji. Nadalje, poznata je stvar da su mnogi pokusi u kojima nisu dobiveni nikakvi značajniji rezultati "gurnuti pod tepih" i nikad nisu objavljeni. Dakako da nije zanimljivo pokazati da navedeni fenomeni ne postoje. Mnogo su zanimljiviji pozitivni rezultati. Tako je poznat slučaj osobe koja je izjavila da će dobiti na lutriji. Kad se to stvarno i dogodilo, to su objavili svi mediji. Međutim, tisuće onih koji su taj isti dan također imali osjećaj da će dobiti na lutriji, a nisu ništa dobili, nitko nije spomenuo. Istina je d a j e vjerojatnost da će ova gospođa dobiti na lutriji bila iznimno mala, međutim ovo se mora sagledati u malo drukčijem kontekstu. Naime, vjerojatnost da će dobiti netko od onih nekoliko tisuća igrača koji su taj dan izjavili da će dobiti, znatno je veća. Da ne spominjemo činjenicu da je navedena osoba stotinama puta prije također izjavljivala kako će dobiti na lutriji, a nikad nije ništa dobila, odnosno njene prognoze su bile pogrešne. Slične se stvari događaju s tzv. prekognitivnim snovima, tj. snovima u kojima se vide budući događaji. Kad nešto sanjamo, ako se i sjećamo što smo sanjali, tijekom vremena imamo tendenciju da zaboravimo te snove. Međutim, kad se za nekoliko dana dogodi ono što smo prethodno sanjali, "izvučemo" taj san iz našeg sjećanja i uvjereni smo kako je taj naš san bio viđenje budućnosti. Pri tome zaboravljamo koliko je bilo sadržaja koje smo sanjali, a nikada nam se nisu dogodili. Da ne govorimo o nekim predviđanjima budućnosti koje iznose različiti proroci koji vide u budućnost. Budući da je takvih proroka mnogo (a svakodnevno ih je sve više), veoma je velik broj i predviđanja koje oni daju. Po zakonu vjerojatnosti, neka od tih proročanstava će biti točna i to će
94
UVOD
onda svima biti znak "prekognitivnih sposobnosti" tog proroka. Tu se opet postavlja pitanje što je s tisućama onih krivih predviđanja? Ona nisu zanimljiva i kao takva ostaju nepoznata. Mnogi parapsiholozi bune se na vrlo rigorozne kriterije koji se javljaju kod testiranja vrijednosti dobivenih rezultata koji ukazuju na parapsihološke pojave, ističući kako bi i mnogi rezultati dobiveni u nekim drugim, priznatim znanostima bili proglašeni nevažećima kad bi se i na njih primjenjivali tako rigorozni metodološki i statistički kriteriji. Kritičari parapsihologije pak odgovaraju kako ekstremno važne pojave (ako bi parapsihološki fenomeni bili potvrđeni, promijenili bi svijet), zahtijevaju ekstremno stroge kriterije provjere. U posljednje vrijeme, posebice u području kvantne fizike, javljaju se neke nove ideje koje idu u prilog pozitivnijem stavu prema parapsihologiji. Naime, neki fizičari smatraju da u kvantnoj fizici nema niti jedne činjenice koja bi isključivala mogućnost postojanja parapsiholoških pojava, odnosno tu nije riječ o pojavama koje bi se suprotstavljale poznatim fizikalnim zakonima, već o pojavama koje su u skladu s novim, tek otkrivenim zakonima. e.5) Parapsihologija i kriminalističko istraživanje U nekim, osobito težim slučajevima kaznenih djela, pojavljuju se osobe koje putem svojih parapsiholoških sposobnosti nastoje pridonijeti razjašnjavanju okolnosti pojave kaznenog djela. U pravilu radi se 1) o otkrivanju mjesta u kojemu se nalazi osoba ili predmet (žrtva koja je oteta ili predmet koji je otuđen), 2) okolnosti u vezi s događajem (osobe koje su sudjelovale, sredstva koja su upotrijebljena), 3) aktualnom stanju (mogući počinitelj, tragovi, predmeti itd.). Za kriminalistiku ključni, najvažniji smisao razmatranja odnosa s parapsihologijom je mogućnost pomoći u prikupljanju podataka. Kriminalističko istraživanje je višeslojna cjelina primjene znanstvenih saznanja i sustavno prikupljenih iskustava. Stajališta o pojavama i procesima se tijekom razvoja ljudskog znanja bitno mijenjaju. Pitanje je kako će se u budućnosti "službena" znanost odnositi prema parapsihološkim pojavama. Za racionalnu kriminalistiku nema dvojbe. Svako saznanje do kojega se došlo valja svrhovito i prikladno uporabiti u istraživačke svrhe. Ako je kriminalistički istražitelj podatak saznao od osobe koja posjeduje izvanosjetilne sposobnosti, i ako je taj podatak prikladan za daljnju provjeru, ili daljnje istraživanje, valja s njim postupiti kao i s drugim saznanjem koje vodi rješavanju kriminalističke zadaće.
95
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________________
4. Kriminalistika i druge discipline Značajne podatke kriminalistika pruža i disciplini politike suzbijanja kriminaliteta. Povezanost obje discipline navela je neke autore na stajalište o preventivnoj kriminalistici. Pritom je ključna važnost diferencirajućega obilježja kriminalistike kao discipline koja se bavi proučavanjem mjera neposrednoga istraživanja pojava kaznenih djela. Kao primijenjena znanost kriminalistika je u brojnim, vrlo složenim odnosima i s većim brojem znanstvenih disciplina izvan kruga kaznenih znanosti. Brojne veze postoje između prirodnih i tehničkih znanosti i kriminalistike u području kriminalističko - tehničkih metoda. Treba istaknuti biologiju, fiziku, kemiju, medicinu i druge discipline. Vrlo su značajni odnosi kriminalistike prema nekim društvenim disciplinama, posebice sociologiji, statistici, ekonomiji. Važnost sociologije bitna je za svaku proceduru, pa tako i za cjelinu kriminalističkoga istraživanja. Poglavito je riječ o tome da sociologija pruža polazišta u objašnjavanju nastanka pojave koja je predmet istraživanja oblikovanjem niza varijabli. Varijable se vrlo prikladno mogu koristiti za svrhe kriminalističkoga istraživanja. Sociologija posredstvom metoda odabira prikladnih mjera daje osnovu za stvaranje prognozirajućih sudova, koji su posebice važni u području prevencije kriminaliteta. Njena pomoć važna je kod izvođenja vrijednosnih kvalifikatornih sudova, supsumpcija itd. U tom se području mora nastojati u većoj mjeri koristiti empirijsko - iskustvene metode na račun pretežitih pristupa s polazištem svakodnevnoga životnoga iskustva, dugogodišnje prakse i slično (za koje se nikad ne zna jesu li doista rezultirale saznanjem, tko je ta saznanja prikupio, na koji načinje to postignuto, mogu li se ona provjeriti). Sociologija omogućuje da se proces kriminalističkoga istraživanja organizira kao sociologijska raščlamba. To je posebice slučaj u primjeru utvrđivanja subjektivnih činjenica na temelju indicija. Statistička istraživanja su zbog svoje važnosti dovela do stvaranja posebne kriminalističke statistike. Ekonomija ima dvostruko značenje. S jedne strane, kao komponenta svake djelatnosti i kriminalistika uključuje ekonomičnost. S druge strane cio niz se ekonomskih metoda primjenjuje u kriminalističkome istraživanju. Dinamičnost i prilagodljivost novim uvjetima kriminalistika izražava i time što za svoje ciljeve iskušava i mnoga druga područja ljudskih postignuća, pa tako i metode koje još nisu službeno verificirane, ali i razne vještine. U suvremenim razmjerima kriminalistika je u visokom stupnju oslonjena na organizacijsku i informacijsku znanost. Kazneni postupak je dinamički, teleologijski i organizmički, prema okolini otvoren informacijski sustav.
96
UVOD
Komunikacijska znanost je također bitna za kriminalistiku jer kazneni postupak mora osigurati selektivnost, otpornost prema iskrivljavanju informacija, utjecaj na postupanje primatelja informacije i ekonomičnost. Za planiranje i vođenje u kriminalistici važna je kibernetika, posebno stoga što istražuje mogućnosti planskog djelovanja na odvijanje istraživanja u zadanim okvirima pravnih normi. Literatura: Archer, D., Gartner, R., Violence and Crime in Cross-National Perspective, Yale University Press, New Haven - London, 1984.; Aronson, E., et al., Social Psychology, Harper-Collins College Publishers, New York, 1994.; Atkinson, L., et al., Hilgard's Introduction to Psychology, Harcourt Brace College Publishers, New York, 1996.; Berkowitz L., Aggression: Its Causes, Consequences, and Control, Temple University Press, Philadelphia, 1993.; Blackmore S., Parapsychology, Longman Group Limited, New York, 1995.; Buchmann, K. E., Aufgaben der Polizeipsychologie zur Unterstützung des täglichen Polizeidienstes, Kriminalistik, 4/2005. (59); Carnap-Bornheim, C, Frensel, P., Kriminalistik und Archäologie, Kriminalistik, 2/1998. (52); Cornish D. B., Clarke R. V. (ur.), The Reasoning Criminal, Springer Verlag, New York, 1986.; Curtis L. A. (ur.), American Violence and Public Policy, Yale University Press, New Haven, 1985; Feldman, P., The psychology of crime, Cambridge University Press, Cambridge, 1993.; Fisher, R. P., Geiselman, R. E., Memory-enhancing techniques for investigative interviewing: The Cognitive Interview, Charles Thomas Publishers, Springfield, 1992; Gmür, W., Das psychiatrische Glaubwürdigkeitsgutachten, Kriminalistik, 2/2000. (54); Goldstein, J. H., Aggression and crimes of violence, Oxford University Press, New York, 1986.; Gudjonsson, G., The psychology of interrogations, confessions and testimony, John Willey & Sons Ltd., Chichester, 1992.; Hagan, J., Peterson, R. D., Crime and Inequality, Stanford University Press, Stanford, 1995.; Händel, K., Aktuelle Rechtsmedizin, Kriminalistik, 3/2001., (55); Händel, K., Rechtsmedizin und Kriminalistik, Kriminalistik, 12/2002., (56); Hollin, R. C, Psychology and crime: An introduction to criminological psychology, Routledge, London i New York, 1998; Howitt, D., Forensic and criminal psychology, Prentice Hall, London, 2002.; Kezele, A. P., Intuicija, Dvostruka duga, Čakovec, 2004.; Kolesarić, V., et al., Uvod u psihologiju, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1991.; Kolesarić, V. - Petz, B., Statistički rječnik, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1999.; Leder, H.-C, Sozialtechniken, Kriminalistik, 7/2003. (57); Lippert, F., Ratzel, M.-P., Controlling und Qualitätsmanagement bei einer kriminalpolizeilichen Zentralstelle, Kriminalistik 3/2004. (58); Malim, T., et al., Introductory Psychology, Macmillan
97
UVOD
Press Ltd., London, 1998.; Milne, R. - Bull, R., Investigative interviewing, Psychology and Practice, John Willey & Sons Ltd., Chichester, 1999.; Palmer, T., Programmatic and Nonproerammatic Aspects of Successful Intervention: New Directions for Research, Crime & Delinquency, 1/1995. (41), 100-131; Petz, B., Psihologijski rječnik, Prosvjeta, Zagreb, 1992.; Petz, B., Uvod u psihologiju: Psihologija za nepsihologe, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2003.; Pollak, 5.. Rechtsmedizinische Forschung, Kriminalistik, 12/2003. (57); Pollak, S., Rechtsmedizin und Innere Sicherheit, Kriminalistik, 1/2005. (59); Prins, H., Offenders, deviants or patients?, Routledge, London - New York, 1995.; Raskin, D. C. (ur.), Psychological methods in criminal investigation and evidence, Springer, New York, 1989.; Seibt, A., Forensische Schriftvergleichung und Schriftpsychologie, Kriminalistik, 4/2004. (58); Semin, G. R., Fiedler, K, Applied Social Psychology, SAGE Publications Ltd, London, 1996.; Towl, G. J., Crighton, D. A., The Handbook of Psychology for Forensic Practitioners, Routledge, London and New York, 1996.; Vrij, A., Detecting lies and deceit: The psychology of lying and the implications for professional practice, John Willey & Sons Ltd., Chichester, 2000.; Wagner, N, Verfahrensmanagement in komplexen Ermittlungsverfahren, Kriminalistik, 3/2005. (59); Zarevski, P., Modifikacija ponašanja u području kriminaliteta i penologije, Penološke teme, 3-4/1989. 4), 173-192. Pitanja za provjeru znanja: 1. Objasnite odnos kriminalistike i - kaznenog prava, - kaznenog postupovnog prava,
98
KRIMINALISTIKA
_______________________
- kriminologije, - sudske medicine. 2. Objasnite pojam kaznene znanosti. 3. Što je kriminalistička psihologija? 4. Što je parapsihologija? 5. Kakvo je značenje - hipnoze u kriminalistici - parapsihologije u kriminalistici - okultizma u kriminalistici? 6. Objasnite značenje intuicije u kriminalistici. 7. Štoje REM?
99
Glava V. Kriminalistika kao praksa, znanstvena disciplina i program obrazovanja
1. Kriminalistika kao praksa Istraživanje okolnosti kaznenog djela, utvrđivanje počinitelja, njegove krivnje i uvjeta primjene kaznenih sankcija koje se odvija prema pravilima uređenim kaznenim postupkom, nužno uključuje složeno mnoštvo radnji kojima se rekonstruiraju činjenice iz prošlosti. Te radnje uključuju primjenu znanstvenih spoznaja, iskustvenih pravila i vještina. Poput mnogih drugih disciplina kriminalistika je od svojih početaka u praktičnoj komponenti uključivala primjenu vrlo raznovrsnih saznanja, njihovo kombiniranje, stvaranje novih derivata izvornih metoda, povezivanje s iskustvenim pravilima kako bi optimalno postigla cilj rekonstruiranja prošlosti (i poduzimanja mjera za sprječavanje pojava kaznenih djela u budućnosti). Kriminalistika je prema naravi stvari smjerala postizanju što veće učinkovitosti. Subjekti koji su provodili kriminalistička istraživanja vrlo su rano svoju djelatnost obavljali kao tijelo državne vlasti. Kriminalistička znanja upotrebljavala su se od ranih početaka za razjašnjenje pojava kriminaliteta, ali, gotovo u istom trajanju, sporadično upotrebljavala i zlorabila za očuvanje vladajućeg poretka. Razvoju suvremene kriminalistike najviše je pridonijela praksa. Istodobno, u nekim slučajevima kriminalistika je bila izvor najgrubljih, povremeno masovnih povreda ljudskih prava. Kriminalistika je zaslužna za napredak u sprječavanju i suzbijanju kriminaliteta, za humanizaciju i osuvremenjivanje kaznenog postupka, ali nosi teret zloporabe čije su žrtve bili mnogobrojni subjekti prije svega u totalitarnim, ali i u demokratskim sustavima. U suvremenim prilikama kriminalistika se kao praksa razvija mnogo brže od pravnih okvira u kojima se kreće. Nov, globaliziran, strukturno složen, organizirani kriminalitet i nagli razvoj znanosti, osobito telekomu-
100
UVOD
nikacija i tehnologije, postavljaju kriminalistici nove zadaće i pružaju nove mogućnosti primjene znanstvenih spoznaja. S tim izazovima kriminalistika u svjetskim razmjerima spremno komunicira, posebno u komponenti novih metoda istraživanja i novog pristupa postavljenim zadaćama. Kriminalistika je u novom vremenu organizirana uz ključnu novu odrednicu zaštite ljudskih prava. Ta se prava, nažalost, još uvijek sporadično krše i organiziranom "kriminalističkom" djelatnošću pod plaštom zaštite od najpogibeljnijih zločina, očuvanja demokratskih vrijednosti i sličnih iz povijesti poznatih fraza opresivnog političkog čelništva nekih od najmoćnijih država.
2. Kriminalistika kao znanstvena disciplina Za kriminalistiku je bitno da sustavno istražuje znanstvena, ali i iskustvena pravila u području svojih istraživanja. Time daje vlastiti, izvorni prinos cjelini područja znanosti o pojavama kaznenih djela. Mnoge se kriminalističke metode, kao što je već istaknuto, koriste i izvan područja prikupljanja saznanja o kaznenom djelu i počinitelju (npr. pravila o očevidu, ispitivanju svjedoka i vještaka u građanskom i upravnom postupku itd.). Nastala kao sustav učenja koji je iznikao iz potrebe stalne prilagodbe i traganja za novim metodama suzbijanja pojava kaznenih djela, kriminalistika je tijekom svojega razvoja uključivala sve više novih znanstvenih metoda te utjecala na njihov razvoj i promjene. Znanstveni sadržaji u nekada izrazito prakticističkome (pretežno iskustvenome) skupu kriminalističkih metoda danas su lako uočljivi. Uvođenje tih sadržaja zahtijeva sustavna istraživanja izvan područja njihove neposredne praktične primjene. Proširenje kriminalistike novim područjima i njihov postupni razvoj nameće pitanje je li kriminalistika na suvremenome stupnju razvoja već dosegla razinu da bude samostalna znanstvena disciplina, koja ispunjava uvjete 1) određenosti (posebnosti) predmeta istraživanja, 2) koja ima koherentan sustav zakonitosti i 3) određene metode, ili je, naprotiv, još uvijek samo više ili manje sustavno organiziran skup učenja o postupanju u djelatnosti istraživanja kaznenih djela. Na pitanje o samostalnosti kriminalistike teorija odgovara (još uvijek) različito. Stajališta se u osnovi mogu razvrstati u četiri skupine. U prvoj skupini su autori koji smatraju da kriminalistika na suvremenome stupnju razvoja ne ispunjava uvjete koji su neophodni da bi joj se priznalo značenje samostalne znanosti (Wissenschaft). Ne odriče se postojanje i važ-
101
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________________
nost teorijskih istraživanja u kriminalistici, ali se ta istraživanja uzimaju kao posebne tematske cjeline, obilježja metode pristupa, aspekta istraživanja itd. Smatra se da to nije dostatno za priznavanje samostalnosti kriminalistike kao znanosti. Krajnji rezultat tih stajališta gledište je o kriminalistici kao učenju (Lehre), sustavu pravila o neposrednome istraživanju pojava o kojima je bilo riječi, ili pravilima djelovanja (Handlungslehre). To je stajalište bilo posebice zastupljeno u njemačkoj literaturi, čak ojačano neposredno nakon gašenja kriminalističkih akademskih programa u području nekadašnje Istočne Njemačke. U posljednje vrijeme izloženo je vrlo ozbiljnim i opravdanim kritikama. Nekim područjima kriminalistike priznaju značenje samostalne znanosti, iako se prema njoj kao cjelini odnose suzdržano. Zastupnici toga gledišta ističu važnost razvoja teorijske kriminalistike, smatrajući da je to nužan uvjet razvoja kriminalističke prakse, ali ujedno kretanje prema samostalnoj znanosti. U tu skupinu ulaze također stajališta o kriminalistici kao ukupnosti funkcijski povezanih posebnih znanstvenih disciplina. Treća skupina stajališta uzima kriminalistiku kao samostalnu znanost. Oni smatraju da su njen skup znanja, određenost predmeta istraživanja, zakonitosti i metode takvi da ispunjava sve uvjete za samostalno postojanje i razvoj. Osim u ruskoj i poljskoj, danas je sve više takvih stajališta i u njemačkoj literaturi. U četvrtu skupinu ulaze mišljenja koja se temelje na posebnome sustavnom pristupu. Obilježen je time što se pojmovnom oznakom kriminalistika (criminalistics, la criminalistique) označava posebni sadržaj, uže područje prirodnih i tehničkih znanosti. Ostali sadržaji koji su obuhvaćeni polaznim određenjem pojma kriminalistike (posebice područje taktike) uključuju se u šire područje kriminalističkoga istraživanja (criminal investigation, la recherche du crime). To je stajalište posebice zastupljeno u američkim, ali također i u izvorima iz romanskoga jezičnoga područja. U nekim je sredinama pojmovna oznaka kriminalistike kao samostalne discipline nepoznata. Umjesto nje upotrebljavaju se druge oznake. Primjerice, u talijanskim izvorima upotrebljava se oznaka polizia scientifica. Ona poglavito obuhvaća područje primjene prirodnih i tehničkih metoda u istraživanju kaznenih djela. Sadržaj kriminalistike označava se u nekim izvorima i kao forenzička znanost (forensic science) i policijska znanost (police sciences). Kriminalistika kao kaznena disciplina sintetizira i sustavno sjedinjuje znanja iz prirodnih, društvenih i tehničkih znanstvenih disciplina te iskustvena pravila. Ona ispituje pojavnost oblika činjeničnoga stanja kaznenoga djela, njegove posebne značajke, evidentira i katalogizira najvažnije dokaze, pronalazi optimalne modalitete izvedbe postupovnih radnji
102
UVOD
konvergiranjem svih utjecajnih čimbenika, obrađuje svojstva počinitelja, žrtve, načina ostvarenja djela itd. Kriminalistika je usmjerena na pitanja koja su u visokome stupnju istovjetna s disciplinom kaznenoga postupka. Bilo bi, međutim, pogrešno poistovjetiti predmet znanstvene discipline kaznenog postupovnog (isto tako i materijalnoga) prava i kriminalistike. Očito je da među spomenutim disciplinama postoji bitna razlika. Ona je tematske, ali još više metodologijske naravi. Kazneno djelo je složeni splet sadržaja objektivne i subjektivne naravi. Objektivna ili vanjska strana pojave kaznenoga djela obuhvaća vrijeme, mjesto, sredstva, radnju i posljedicu, tijek i druge objektivne okolnosti djela. Subjektivna ili unutarnja strana odnosi se na unutarnja zbivanja, značajke ličnosti počinitelja i žrtve, motiv, sadržaje i oblik krivnje itd. Kazneno (materijalno i postupovno) pravo bavi se kaznenim djelom sa stajališta pravne znanosti. Kazneno pravo određuje kaznena djela, uvjete krivnje i primjene kaznenih sankcija. Tematski se kazneni postupak vodi o zahtjevu ovlaštenoga tužitelja u cilju 1) da se utvrdi je li kazneno djelo počinjeno, 2) tko je počinitelj, 3) je li počinitelj kriv i 4) jesu li ispunjeni uvjeti za primjenu kaznenopravnih sankcija. Kriminalistika razmatra okolnosti u vezi s pojavom kaznenoga djela kao stvarnog događaja. Tu valja imati u vidu dvije različite komponente kriminalistike: otkrivačku i dokaznu, a na toj osnovi moguće je razvrstavanje i cjelokupne kriminalističke djelatnosti. U otkrivačkoj komponenti znatno je veća sloboda djelovanja i znatno su veći prevladavajući zahtjevi otkrivanja novog, nepoznatog. Ta se kriminalistička djelatnost opravdano uzima kao njena osnovna zadaća. Prema naravi svrhe radnji koje smjeraju otkrivanju nepoznatog, novog, rješavanju nepoznanica, naziva se heuristička kriminalistika. Otkrivanje kaznenoga djela i počinitelja uvjet je pokretanja kaznenoga postupka, ali to, u pravilu (još) nije kazneni postupak. U pravnom smislu to su izvidi kaznenih djela, s obzirom na vremensku komponentu, predistražni postupak ("otkrivačka kriminalistika"). Prema izloženom, između heurističke kriminalistike i kaznenoga postupka postoje tematske i metodologijske razlike. Pokretanjem kaznenoga postupka uloga kriminalistike postaje važnija u metodologijskoj, provedbenoj komponenti. Kazneni postupak je u odnosu na predmet i ciljeve tematski jasno određen. Kriminalistika ovdje uključuje planiranje i način provedbe postupovnih radnji, njihov redoslijed i druge modalitete stvarnog značenja. Ona je stvarna komponenta postupovne radnje čiji je oblik određen zakonom i može se shvatiti kao "dokazna kriminalistika". Kriminalistika se tu nalazi u "zadanim" okvirima postupovnih propisa kojima pruža stvarni sadržaj. Zato se u
103
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________________
odnosu na to govori o silogističkoj kriminalistici ili kriminalistici postupovnih radnji, odnosno kriminalistici kaznenog postupka ("dokaznoj kriminalistici"). Tematske razlike, kao u slučaju heurističke kriminalistike, kod silogističke kriminalistike nema. Ona se od kaznenoga postupka razlikuje prema metodologijskim značajkama. Ipak, opisano je važnije za potpunije razlikovanje svih komponenti složene strukture kriminalistike nego za stvarni sadržaj radnji, jer u slučaju izviđa čiji se rezultati mogu uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku opisane razlike znatno se smanjuju. Razlika između heurističke i silogističke kriminalistike korisna je u drugom smislu, tj. kao osnova za razlikovanje kriminalistike kao znanstvene discipline od doticajnoga područja kaznenopravne znanosti. Zakonitosti koje su predmet ispitivanja kriminalistike vrlo su složene. Stvarnu strukturu njenoga predmeta istraživanja tvori međusobno prepleten, višerazinski sklop društvenih, prirodnih i tehničkih sastojaka koji se mogu promatrati kao posebni podsustavi. Budući da je kazneno djelo u prvome redu društvena pojava, i kriminalistika pripada poglavito području društvenih znanosti. Međutim pojedini dijelovi istodobno jesu posebne inačice mnogih prirodnih, humanističkih, tehničkih i matematičkih znanosti. Takva heterogenost i posljedično obilježje multidisciplinarnosti, interdisciplinarnosti, hibridnosti nije značajka samo kriminalistike. Svojstveno je to i medicini, komunikologiji, ali i nekim drugim novijim znanstvenim disciplinama. Kriminalistika se ponekad svodi na učenje o tehnici i taktici prikupljanja dokaza, ili znanstvenu policiju, znanost o prikupljanju materijalnih dokaza, iskustvenih pravila policijskoga rada i slično. Takva i slična određenja ne izražavaju bit i složenu cjelovitost predmeta kriminalistike. Ona su izraz 1) nedovoljnoga poznavanja problema, 2) nekritičkih isključivosti, 3) prakticističkih, površnih pristupa, odnosno 4) pogrešnih motrišta na cijeli sklop kaznenih znanosti. U kriminalistici je više složenih cjelina. Među njima se važnošću ističu poznavanje pojava kaznenih djela, razrada metodologije izvođenja radnji kojima se otkrivaju i razjašnjavaju kaznena djela, uporaba znanstvenih metoda u posebne kriminalističke svrhe i prilagodba kriminalističkih radnji posebnim obilježjima kaznenih djela. U suvremenim uvjetima kriminalistika mora nastojati postati zalogom veće djelotvornosti cjeline kaznenopravne zaštite. To je posebice aktualno u suvremenom svijetu suočenom s pojavama vrlo pogibeljnih oblika organiziranoga zločina, s nasiljem koje se izražava i masovnim stradanjem ljudi, korupcijom te trajno prisutnim visokim brojkama niza drugih kaznenih djela.
104
UVOD
Jednako je važno da se povećanje učinkovitosti kaznenopravne zaštite postiže uz stalan obzir prema potrebi očuvanja temeljnih ljudskih prava i sloboda te suzbijanja pojava koje su protivne ne samo formalnim zakonskim propisima već i standardima zaštite nepovredivosti ljudskoga bića. Sukladno određenju pojma kriminalistike, i onome što je do sada istaknuto pri razmatranju predmeta te znanstvene discipline, kriminalistika se ne bavi kaznenim djelom u smislu kako to čine discipline kaznenoga prava, niti u smislu razmatranja uzroka i pojavnosti kriminaliteta kao što je slučaj s kriminologijom. Kriminalističko djelovanje odvija se uslijed pojave kaznenoga djela (koje je bitno određeno kaznenim pravom), u cilju pripreme ili u okviru kaznenoga postupka (koji je uređen kaznenim postupovnim pravom).
3. Kriminalistika kao program obrazovanja Kriminalistika je, sukladno ranijim izlaganjima, sustavna cjelina određenih znanja. Ona se prikladnom didaktičkom preradom mogu oblikovati u nastavni predmet. Kriminalistički sadržaji mogu također biti uključeni u sadržaj nastave kriminologije, predmete forenzičke ili policijske znanosti, čak policijskoga prava ili, konačno, u cjelinu organizacije djelatnosti suzbijanja zločina, zatim u predmete sudske medicine, psihologije i psihijatrije. Ključnu važnost u koncipiranju predmeta kriminalistika ima konkretan obrazovni program. Sadržaj predmeta kriminalistike modelira se u ovisnosti o tome u kojim se okvirima izvodi, kakve su mu dimenzije, položaj i odnos prema drugim predmetima u cjelokupnom obrazovnom programu. U vezi s tim značajkama postoje različita rješenja. Zadaća oblikovanja predmeta kriminalistike pojavljuje se prije svega u okvirima studija prava i (znanstvenog ili još češće stručnog) studija policijskih učilišta te još uvijek rijetkih znanstvenih studija sigurnosti. Strukturiranje i modeliranje predmeta kriminalistike u okvirima studija prava uključuje više zadaća. Prva je zadaća u tom nastojanju utvrđivanje ciljeva nastave, koji mogu biti znanstveno, znanstveno-stručno, stručno, ili praktično obrazovanje. Kriminalistički sadržaji izlažu se na različitim stupnjevima pravnoga obrazovanja: dodiplomskoga ili poslijediplomskoga studija, ali i u programima specijalističkoga, stručnoga obrazovanja izvan klasičnih akademskih modela. Za dodiplomski pravni studij valja imati u vidu da sadržaji kriminalistike pripadaju području sudskoga ili kaznenopravnoga usmjerenja. Učenje kriminalistike mora biti povezano, uvjetovano prethodnim učenjem odgo-
105
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________________
varajućih pravnih i nepravnih predmeta, u prvome redu kaznenoga materijalnog i posebno postupovnog prava te kriminologije. Sadržaj predmeta kriminalistika mora se temeljiti na općem teorijskom, makar sažetom pristupu u kojemu se s posebnom pozornošću moraju uspostaviti odnosi i veze s drugim disciplinama i naglasiti multidisciplinarnost, interdisciplinarnost te interferencija u cjelini područja kaznenih znanosti. Objektivno, u nacionalnim, ali i općeeuropskim razmjerima, uključivanje novih izvanpravnih predmeta u studij prava općeg smjera jedva da je ostvarivo. Najviše što se može postići je uključivanje kriminalistike kao predmeta izbornog statusa na višim godinama studija. Bolje mogućnosti postoje odnedavno u uvjetima produljenog petogodišnjeg ili dvostupanjskog pravnog studija s usmjerenjima. Izgledi za uvođenje novih, a među njima i kriminalističkih, sadržaja nastave ovdje su mnogo bolji. Da bi mogla uspješno konkurirati, kriminalistika mora biti jasno smještena u cjelinu sustava kaznenih znanosti, i na toj osnovi mora biti provedeno njeno uključivanje u konkretni nastavni program, posebno dodiplomskog pravnog studija. Novi, suvremeni program studija prava mora se "otvoriti" prema novim sadržajima, ali i metodama nastave. To u punoj mjeri vrijedi za sadržaje predmeta kriminalistika koji u izvedbenom smislu nalaže posve nov, drukčiji pristup, koji je svojim "kliničkim", praktičnim značajkama prilično stran postojećem tradicionalnom normativističkom katedarskom modelu nastave prava u sveučilišnim ustanovama kontinentalne Europe. Opseg, dubina i redoslijed nastavnoga programa kriminalistike, te tri temeljne didaktičke dimenzije, moraju se utvrditi osim nastavnim programom, svrhom obrazovanja, nastavnom tehnologijom, intelektualnom i emocionalnom stranom nastave, artikulacijom nastave u cjelini, te drugim čimbenicima. Predmet kriminalistike u dodiplomskom studiju prava mora tematski obuhvatiti temeljna područja discipline, a zatim područja kriminalistike vezana uz budući poziv pravnika. U najopćenitijim naznakama tu ulaze teorijske osnove kriminalistike, zatim temeljna polazišta fenomenologije, sustavni pregled kriminalističke tehnike, i, kao ključno područje, taktika radnji kaznenoga postupka. Spoznajna strana nastave (poglavito osnovne funkcije: promatranje, mišljenje, praksa) ima za predmet kriminalistike posebno značenje. Suvremeni kriminalistički nastavni programi morali bi polaziti od sedam osnovnih nastavnih metoda (demonstracije, praktičnog rada, crtanja, pisanja, čitanja i rada na tekstu, razgovora, usmenoga izlaganja). S osobitom pozornošću valja se odnositi prema metodama (operacijskoga ili globalnoga sustava) vježbanja kao samostalne nastavne komponente u vezi s kojom se koriste algoritam i druga modelska pomagala.
106
UVOD
U suvremenom modelu europskoga studija prava to je posve strani pristup. Koliko je izostanak tih metodologijskih postupaka u aktualnom studiju prava značajan za nedovoljnu kakvoću rada u kaznenom postupku, može se samo pretpostavljati. Izvjesno je da pravnici koji bi trebali biti "profesionalni zaštitnici ljudskih prava" moraju dobiti obrazovanje po mjeri složenosti i težine zadaća koje ih očekuju. Za njih valja pronaći pravu mjeru i pravo mjesto. U nastavnome programu kriminalistike posebno je važna psihologijska strana usmjerena razvijanju operantnog reagiranja, kortikalnih funkcija (odražavanja, uspoređivanja, modeliranja), a iznad svega osobite vrste interesne pozornosti svojstvene za osobu i djelatnost kriminalista. U tom smislu u studiju prava valjalo bi uvesti praktikume, vježbe, hospitiranja, simulacijske modele, analize slučajeva i slične suvremene nastavne metode poznate u sveučilišnim ustanovama u SAD-u. Prema do sada rečenom, u aktualnim programima dodiplomske sveučilišne nastave prava u Hrvatskoj kriminalistika je predviđena kao samostalni izborni predmet (na fakultetima u Rijeci i Zagrebu), ili su njeni sadržaji uključeni u predmete koji imaju status glavnih (u prvome redu kaznenoga postupovnog prava, kao u okvirima studija u Osijeku i Splitu), a rjeđe u neke druge predmete izbornog statusa (primjerice kriminologije). Uključivanje kriminalistike kao programa nastave u studij prava nužno je zbog više razloga. Suvremene pojave kaznenih djela i razvoj postupovnih ustanova čija se struktura širi novim sadržajima potaknuli su napuštanje nekadašnjih stajališta o kriminalistici kao policijskoj vještini, pomoćnoj znanosti. Gledište o potrebi stjecanja kriminalističkih znanja u okviru pravnoga studija više ne treba posebno obrazlagati. Ono je u nizu visokorazvijenih zemalja na različit način dio nastavnih planova pravnoga studija. Tamo gdje su brzopleta, ishitrena rješenja dovela do izbacivanja takvih programa, kao što je to bio slučaj s izvrsnim kriminalističkim studijem u (nekadašnjem Istočnom) Berlinu, štete su očite, na što je, uostalom, pravodobno bilo upozoreno iz više najuglednijih svjetskih sveučilišnih središta. Nažalost, uzalud! Izrada nastavnog programa polazna je pretpostavka integriranja kriminalistike u okvire nastavnih planova studija prava. To zahtijeva proces prerade kriminalistike kao znanstvene discipline u nastavni predmet, a zatim rješavanje drugih pitanja vezanih uz proces integracije i diferencijacije, statusa i dimenzija predmeta. Polazište u sastavljanju nastavnoga programa kriminalistike za pravnike mora biti marketinški orijentirano i koncipirano u smislu da se što jasnije utvrdi 1) koje potrebe i ciljeve taj program mora zadovoljavati i 2) koji sadržaji znanstvene discipline kriminalistike imaju najveću važnost kao predvidivi sadržaji nastavnoga predmeta.
107
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________________
Nastavni program predmeta kriminalistika u okviru pravnog studija mora biti orijentiran: a) na saznanja koja su važna u području budućega rada pravnika - krivičara i b) u istome smislu na razvijanje odgovarajućih sposobnosti. Pri tome ne treba izgubiti iz vida da se znanja i sposobnosti koja bi u opisanome smislu pružila kriminalistika, koriste ne samo u kaznenome postupku, nego i u mnogim drugim postupcima kao npr. građanskom, upravnom itd. Primjera radi u tom smislu može se spomenuti očevid, prepoznavanje, rekonstrukcija, ispitivanje, čija je izvedba u stvarnome smislu jednaka u svim postupcima. Način didaktičke prerade znanstvene discipline kriminalistike u nastavni predmet pravnog studija mora biti takav da udovoljava određenim didaktičkim ciljevima. Materijalni je cilj nastave stjecanje sustavnog pregleda činjenica i generalizacija o sadržajima u programu. Tu valja odrediti na koja područja kriminalističkih sadržaja mora biti usmjeren sveučilišni predmet kriminalistike i s kojim stupnjem ona moraju biti provedena. Funkcionalni cilj nastave razvijanje je perceptivnih i praktičnih sposobnosti, zatim sposobnosti izražavanja i, konačno, određenih intelektualnih sposobnosti čiji je sadržaj određen nastavnim programom. Sukladno opisanim pretpostavkama valja odrediti temeljne didaktičke dimenzije: opseg, dubinu i redoslijed nastavnog programa. Opseg (ekstenzitet) nastavnog programa predmeta kriminalistike, kao količina činjenica, generalizacija i aktivnosti utvrđena prema određenim koncentrima, mora uključiti sadržaje koji su bitni za upotpunjavanje materijalne i formalne dimenzije nastavnog plana. To je sadržajna cjelina znanstvenoga područja kriminalistike. U razmjernome odnosu s opsegom predmeta mora biti i dubina (intenzitet) obrade, kakvoće i stupnja raščlanjivanja nastavnih cjelina. Nastavni program kriminalistike strukturno znači proširivanje i produbljivanje, dakle diferenciranje, obrazovanja u okviru nastavnog plana pravnoga studija. Za nastavni program bitna je i treća didaktička dimenzija: redoslijed (struktura) nastavnoga programa. Tu valja razlikovati opći program i specijalizirane programe. Zajednički sadržaj (prva didaktička faza) svih programa jest uvodni dio koji sadrži materiju teorijske kriminalistike. Opći dodiplomski nastavni program kriminalistike trebao bi sadržavati sljedeća tradicionalna predmetna područja (didaktičke faze): uvod (teorijske osnove kriminalistike), kriminalistička taktika i kriminalistička tehnika. Sukladno tome treba rasporediti nastavne sadržaje kombiniranom metodom sa znatnijom ulogom linijskoga ili sukcesivnog rasporeda. Kriminalistika kao nastavni program u studiju prava zahtijeva daljnja istraživanja brojnih problema. Pretpostavka za uspjeh je stvaranje metodologije kriminalistike, u okviru koje će se povijesnim, empirijskim
108
UVOD
i teorijskim pristupom razmatrati odgovarajuća pitanja s ciljem postizanja i proširivanja spoznaja. Za pravni studij program kriminalistike treba istodobno suziti i produbiti. Osim zajedničkog uvoda u kriminalistiku, u drugom dijelu valja izložiti učenje o kriminalističkim sadržajima postupovnih radnji. U poslijediplomskom stručnom studiju kriminalistički sadržaji morali bi imati posebno mjesto, čak tvoriti jezgru pojedinih smjerova. U tom smislu mogu se naznačiti kao moguće cjeline područje istraživanja općeopasnih i prometnih kaznenih djela, kaznenih djela nasilja, zatim kaznenih djela maloljetnika, organiziranoga kriminaliteta, kaznenih djela protiv života i tijela itd. Upravo u takvim stručnim poslijediplomskim studijima potrebno je tražiti moguće putove poboljšanja razine stručnosti rada u praksi kaznenog sudovanja. Uz to bi dobro došli kraći tečajevi iz, primjerice, tehnike utvrđivanja činjeničnoga stanja, psihologije i taktike ispitivanja, sudskih ekspertiza, taktike istražnih radnji itd. Stručni poslijediplomski studiji morali bi biti usmjerene specijalističke edukacije, toliko potrebne u djelatnosti suzbijanja kriminaliteta. Nikako ne koncipirane samo na pukim, mehaničkim ekstenzijama osnovnih programa iz dodiplomskog studija. Nužno je stalno i trajno praćenje razvoja kriminalistike u procesu samoobrazovanja sudaca, državnih odvjetnika i odvjetnika. To je zadaća stvaranja okoliša učenja koji još nedostaje, ali bez kojega nema visokih dostignuća kaznene represije u cjelini. Na tom strateškom zadatku morat će se u vrlo skoroj budućnosti sustavno angažirati znanstvene ustanove, tijela državne vlasti i stručne udruge. Kriminalistika ima svoju najrazvijeniju didaktičku razradu na posebnim kriminalističkim sveučilišnim i stručnim studijima. Tu se osim središnjega integralnoga sadržaja izvode posebni diferencirani programi pojedinih područja kriminalistike. Diferencijacija programa je dvostupanjska. Na prvima razinama izvode se opći uvodni sadržaji (uvod u kriminalistiku, kriminalistička taktika i tehnika), a na drugoj posebni taktički i tehnički programi, među kojima posebice kriminalističke metodike. Konačno opredjeljenje za koncepciju studija i oblikovanje programa nastave u Hrvatskoj još čeka svoje rješenje. Neke susjedne zemlje (Bosna i Hercegovina i Slovenija) već imaju više ili manje oblikovan dvojni sustav kriminalističkog obrazovanja (znanstveni studij na kriminalističkim fakultetima sigurnosti, a stručni u okviru resora policije (što je slučaj u Srbiji). Hrvatska je krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća bila znatno ispred mnogih drugih sredina. Do prije nekoliko godina Policijska akademija u Zagrebu postigla je obećavajuće početne rezultate, povezivanje s prestižnim inozemnim (posebno njemačkim) ustanovama. Organizacijsko-personalne reforme poduzete nakon 2004., uz odljev nekolicine nositelja
109
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________________
jezgrovnih predmeta, objektivno su stvorile stanje ozbiljne krize specifičnog policijskog obrazovanja u Hrvatskoj. Policijska akademija, posebno njena Visoka policijska škola, u aktualnom vremenu deficitarna je nastavnicima jezgrovnih, prije svega kriminalističkih predmeta, njezin sadašnji program bremenit je "fundamentalnim" ili prilično neočekivanim sadržajima, a oskudan specifičnim kriminalističkim ili "policijskim" znanjima. Ta, u nekadašnjoj Jugoslaviji najbolja policijska obrazovna ustanova, zaostaje za sredinama u kojima ranije nisu ni postojale slične ustanove (Sarajevo, Ljubljana) u specifičnom području obrazovanja koje je postalo iznimno važno. Istodobno, uočava se nedostatak kompetentnih policijskih profesionalaca. Počinitelji nekih iznimno teških kaznenih djela nisu otkriveni, ili postupci "posrću" zbog krupnih pogrešaka u postupku otkrivanja. Stupanj sigurnosti u mikrostrukturama društva nije zadovoljavajući. Neki strani koncepti, poput policije u zajednici, nameću se autoritetom političke vlasti kao posljedica modnih trendova ili vanjskih pritisaka, a da se nije prethodno temeljito analiziralo što oni novoga objektivno donose i je li to uopće primjenjivo na hrvatske prilike. Literatura: Ackermann et al., 597; Alderson, 18 ; Aleksić, IV, 3; Clarke R. V., Felson M. (ur.), Routine Activity and Rational Choice, NJ: Transaction, New Brunswick, 1993.; Clarke R. V., Mayhew P. (ur.): Designing out Crime, Her Majesty's Stationary Office, London, 1980; Fuchs, B., Deutsch-deutsche Kriminalistik, Kriminalistik, 3/1990. (44); Geerds, 121, 6; Gilbert, 57, 64; Gross - Geerds, I., 10; Kurapka, V. E., Malevski, H., Kriminalistiklehre an Universitäten Notwendigkeit, Realität oder Problem?, Kriminalistik, 1/2005. (59); Klink Kordus, 205; Koetzsche, H., Studium für Kriminalistik, Kriminalistik, 6/1992. (46); Kube, Technische Entwicklung und neue Kriminalitätsformen, Kriminalistik, 10/1996. (50); Kube Störzer Timm, I., 5, 167; Makra, 2, 20; Marković, 28, 31; Leonhardt, R., - Schurich, F.-R., Zur Geschichte der Kriminalistik an der Berliner Universität, Kriminalistik, 1/1993. (47); Meixner, 121, 15; Modly - Korajlić, 153, 140-141, 525-534; Osterburg - Ward, 5, 27, 636; Pavišić u Lee, 246; Quambusch, E., Hochschulausbildung von Polizei und Verwaltung, Kriminalistik, 5/1994. (48); Schurich, F., Kriminalistik als Wissenschaft und Studienfach, Kriminalistik, 10/1990. (44); Singer, M., Kriminologija, 2. izdanje, Globus, Zagreb, 1996., 23; Šeparović, Z., Kriminologija i socijalna patologija, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1981., 11; Turner, C, Personal communication, University of Chicago Press, Chicago, 1987.; Vodinelić, 121, I., 8, 13, 201; Vodinelić, V, Da li je kriminalistika kriminološka nauka, Anali, 1 2/1994., 47; Weihmann, R., Kriminalistik als Lehrfach, Kriminalistik, 8/1996. (50); Weihmann, R., Deutsche
110
UVOD
Hochschule der Polizei und die Polizeiwissenschaft, Kriminalistik, 6/2005. (59); Zbinden, 17. Pitanja za provjeru znanja: 1. Što su heuristička i silogistička kriminalistika? 2. Objasnite tvrdnju da je polazišna kategorija kriminalistike obavijest ili podatak. 3. Kakav je odnos kriminalistike i pravnih disciplina? 4. Objasnite najvažnija stajališta o samostalnosti kriminalistike kao znanstvene discipline. 5. Navedite značajke nastavnih programa kriminalistike.
111
Glava VI. Razvoj kriminalistike
1. Razvoj kriminalističke prakse Svako nastojanje za pregledom povijesnoga razvoja kriminalistike mora prethodno odrediti predmet prikaza. Mora biti sasvim jasno smjera li se prikazu povijesnoga razvoja kriminalističke prakse ili kriminalistike kao znanstvene discipline. Znatna podudarnost u mnogim točkama ne umanjuje važnost toga razlikovanja. Budući da se kriminalistika još i danas shvaća poglavito kao policijska djelatnost, u brojnim se izvorima povijest kriminalistike prikazuje kao povijest razvoja policijske službe. Neki pak povijest kriminalistike izlažu prikazom razvoja kriminalističkih ustanova. Sustavno, znanstveno istraživanje povijesti kriminalistike zadaća je koju tek valja riješiti u budućnosti. Ovdje će se u nastavku izlaganja sintetički izložiti samo najvažnije naznake. Razvoj kriminalistike kao prakse kaznene represije moguće je prikazati s oslonom na razvojne stadije dokaznoga sustava. Na toj osnovi povijest kriminalističke prakse može se razvrstati u četiri faze. Prva (etnička) faza obilježena je ocjenom dokaza na temelju osobnih iskustvenih saznanja. Kriminalistička nastojanja ovdje su tek prigodni, prateći, fragment kaznenoga postupanja, neusporediva sa suvremenim shvaćanjima kriminalistike. Drugu (religijsku, mističnu) fazu obilježuju dokazne provjere putem različitih, često pogibeljnih iskušenja (božji sudovi, ordalije). Razvoj tih sredstava i tehnologija primjene mogu se uzeti kao "kriminalistika" tek u instrumentalnom smislu, ali ne kao racionalno istražno djelovanje. U trećoj fazi (formalne ocjene dokaza), koja je nastupila kao reakcija na prethodnu, mističnu fazu, teži se utvrđivanju istine koja kao najviši cilj nalaže pouzdane dokaze i opravdava sredstva kojima se postiže. Apsolutno je prevladala formalna, zakonska ocjena dokaza. U tom razdoblju se posebice ističe značenje priznanja (sacra luce meridionalis, regina probationum) i potpuni dokaz (suglasni iskaz dvaju besprijekornih svjedoka).
112
UVOD
Usmjerenost na priznanje dovela je do njegova dobivanja pod svaku cijenu i konačno do mjera (tjelesne i duhovne) torture. Istodobno su zanemarivani gotovo svi drugi dokazi. Tortura je doduše bila uređena detaljnim propisima, podložna posebnim uvjetima primjene, a za njenu protupravnu primjenu predviđale su se stroge kazne, ali time nije postala prihvatljivom. Stroga dokazna pravila toga razdoblja sadržavala su kriminalističke sadržaje. Posebice važna za cjelokupni razvoj kriminalistike bila su pravila rada s indicijima (tablice indicija i indicijalni proračun). Logična reakcija na zastranjivanje u fazi formalnog dokaznoga sustava pojavila se u sljedećoj, četvrtoj fazi dokaza na osnovi unutarnjega uvjerenja (intime conviction), odnosno u fazi slobodne sudačke ocjene dokaza. Opet je u pitanju bila radikalna suprotnost prethodnome sustavu, tijekom čega je unutarnje sučevo uvjerenje ili posve slobodno, ili je sučeva slobodna ocjena dokaza uvjetovana obvezom iznošenja razloga kao značajnim ograničenjem, koje je važno i za područje kriminalistike. Faza slobodnoga sudačkoga uvjerenja prema mnogim je autorima još uvijek bitna značajka suvremenoga dokaznoga sustava. Oni smatraju da nije nastupila (ili da će ikad nastupiti) daljnja znanstvena faza koju bi trebalo obilježavati ne samo znanstveno utvrđivanje činjenica, već njihovo sustavno sjedinjavanje putem razrađenih pokusa. Neki pak misle da je već počelo razdoblje pretežite uporabe znanstvenih dokaza. U tom najnovijem razdoblju značajan pečat kriminalističkoj praksi dale su mnogobrojne kriminalističke ustanove uglavnom utemeljene krajem devetnaestoga ili u dvadesetom stoljeću. Nastanak i razvoj tih ustanova izražava nastojanje da se u djelatnost razjašnjavanja zločina uvedu znanstvene metode. Njihovi su znanstvenici i stručnjaci pronašli i do razine praktične primjene razvili brojne metode bez kojih se djelatnost suzbijanja zločina na suvremenom stupnju njegova razvoja ne može zamisliti. Kriminalistika je kao samostalna (znanstvena) disciplina nastala koncem devetnaestoga stoljeća. Do tada je primjena znanstvenih saznanja u otkrivanju i razjašnjavanju zločina bila prigodna, iako to ne znači da pojedine i danas korištene metode nisu bile razvijene (korištenje papilarnih linija zabilježeno je još u staroj Kini). Ali, to nije bio jasno izdvojeni znanstveni sustav. Stoga se navedeno, vremenski najdulje razdoblje koje seže od prvih istraživanja sve do druge polovine devetnaestoga stoljeća, može označiti kao predznanstveno razdoblje kriminalistike.
113
KRIMINALISTIKA
______________________________________________________________
2. Razdoblje nastanka znanstvene kriminalistike Nastanak znanstvene kriminalistike, nakon radova nekih starijih autora, vezuje se uz ime Hansa Grossa i objavljivanje njegova djela Priručnik za istražne suce kao sustav kriminalistike (Handbuch für Untersuchungsrichter als System der Kriminalistik), 1893. godine. Pojava Grossova djela značila je stvaranje sustava samostalne znanstvene discipline i istodobno razradu niza važnih pitanja. Nagli razvoj prirodnih i društvenih znanosti, intenzivna društvena kretanja, ali i pojava novih, složenih vidova zločina djelovali su poticajno na razvoj nove znanosti. U relativno kratkome vremenu kriminalistika je oblikovala svoj sustav, stvorila metodologijsku osnovu i djelovanjem većega broja znanstvenika i, posebice, novoosnovanih ustanova izvršila snažan utjecaj na praksu. Razvoj kriminalistike je od početaka bio vrlo brz. Tome su pridonijela brojna važna otkrića u prirodnim i tehničkim znanostima. Već se u toj fazi razvija proces unutarnje diferencijacije i specijalizacije. Vrlo rano pojavljuju se sustavna djela iz tih posebnih područja. Ključnu ulogu u razvoju nove discipline imaju ustanove. Kriminalističke ustanove razvijale su se kao policijski kriminalistički laboratoriji, kriminalistički i kriminologijski zavodi i znanstveni instituti. Za praksu je osobito važna djelatnost policijskih laboratorija i kriminalističkih zavoda. Dio ustanova djeluje u okviru visokih škola ili fakulteta, drugi pripadaju državnim tijelima, a neki djeluju samostalno. Među najstarijim ustanovama valja prije svega istaknuti Institut znanstvene policije i kriminologije u Lausanni (utemeljitelj Rudolph Reiss). Institut je sveučilišna znanstveno-nastavna ustanova na kojoj se nakon sedam semestara stječe visokoškolska naobrazba (diplome d'etudes de police scientifique). Institut osim intenzivnih kriminologijskih istraživanja obavlja i najsloženije kriminalističke ekspertize. Kriminologijski institut u Grazu utemeljen je tri godine prije smrti Hansa Grossa, zapravo prije svega kao kriminalistički institut. Institut je ustrojbena jedinica pravnoga fakulteta, a osim primarne nastavne zadaće bavi se istraživanjima i ekspertizama. Na bečkome je sveučilištu grof Gleispach 1923. godine utemeljio Institut za kaznenopravne znanosti i kriminalistiku, koji kasnije mijenja naziv u Institut za kriminologiju. Prvi kriminalistički laboratorij u SAD-u utemeljio je August Volmer u Los Angelesu 1923. godine. Pod tim skromnim nazivom djeluje ta ustanova koja je prerasla u iznimno bitan institut. Tijekom dvadesetih godina 20. st. osnovani su policijski laboratoriji u mnogim drugim središtima. FBI je brojne svoje institute počeo osnivati nakon 1930. godine.
114
UVOD
U Francuskoj posebno mjesto pripada Policijskome kriminalističko-tehničkome laboratoriju u Lyonu (utemeljitelj Edmond Locard). U Italiji takvu je ulogu početkom stoljeća odigrao utemeljenjem škole znanstvene policije Salvatore Ottolenghi. U Njemačkoj je 1951. godine sa sjedištem u Wiesbadenu utemeljen Savezni kriminalistički ured (Bundeskriminalamt). To je tehnički i kadrovski izvanredno opremljen institut koji obavlja niz policijsko-operativnih i znanstveno-istraživačkih zadaća, izdaje vlastita izdanja, organizira skupove, ustrojava evidencije itd. U pojedinim zemljama djeluju zemaljski kriminalistički uredi, od kojih neki imaju dugu uspješnu tradiciju. U bivšemu SSSR-u djelovali su, između ostalih, u Moskvi Svesavezni znanstveno-istraživački institut Ministarstva zaštite javnog poretka i Svesavezni institut za proučavanje uzroka zločina i razradu mjera sprečavanja kriminaliteta. U bivšim zemljama realnoga socijalizma djelovali su zavodi, instituti i laboratoriji u sklopu policijskoga resora. Kasnije su se pojedine ustanove osnivale izvan toga na sveučilištima ili samostalno. Valja posebice upozoriti na nekadašnji kvalitetni studij kriminalistike na Sveučilištu Alexander von Humboldt u (nekadašnjem Istočnom) Berlinu, čiji je program ugašen 1994. godine. Povijesni osvrt na razvoj kriminalistike u mnogim se izvorima povezuje s poviješću nastanka suvremene policije. Ne smije se zanemariti da je djelatnost policije od njena nastanka znatno prelazila okvire kriminalističke djelatnosti, prakse kako se oni shvaćaju u suvremenome smislu. Važno je podsjetiti da za razvoj kriminalistike veće značenje imaju pojedini znanstvenici i njihova otkrića.
3. Razvoj hrvatske kriminalistike a) Razdoblje prije osamostaljenja U Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji pojava nove znanstvene discipline imala je snažnoga odjeka. Profesor Julije Čakanić 1880. godine vodi na Pravnome fakultetu u Zagrebu kriminalističke vježbe, koje od 1885. godine dobivaju naziv kriminalistički praktikum. Na poticaj profesora Josipa Silovića, doktor Ernst Miller izvodi predavanja iz predmeta kriminalna znanost i sociologija, u koji je uključeno i gradivo kriminalistike, koje se ostvarivalo posebnim vježbama. Znameniti Grossov članak "Naobrazba praktičnih pravnika" objavljen je u prijevodu Milana Müslera u Mjesečniku Pravničkoga družtva u Zagre-
115
KRIMINALISTIKA
______________________________________________________________
bu već 1894. godine, dakle godinu dana iza pojave izvornoga teksta. Još je ranije u istome časopisu bilo drugih članaka s kriminalističkim temama. Nastava iz kriminalistike na (tada jedinome) zagrebačkom Pravnom fakultetu ukinuta je 1928. godine. Nekoliko kriminalističkih djela objavljeno je početkom Drugoga svjetskoga rata. Nakon toga došlo je do ozbiljnoga zastoja u razvoju hrvatske kriminalistike, koji je trajao sve do pedesetih godina. Tada se objavljuju prvi opsežniji praksi namijenjeni radovi. Ured za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja (kasnije Zavod za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja), kao ustrojbena jedinica hrvatskoga resora unutarnjih poslova utemeljen je 1952. godine. S promjenama u organizaciji i područjima rada, djeluje i danas kao ustrojbena jedinica Ministarstva unutarnjih poslova i nosi ime Ivana Vučetića. Početkom dvadeset i prvog stoljeća počinju s radom i privatne pravne i fizičke osobe u oblasti kriminalističkih ekspertiza. Pojedini istraživači i voditelji te ustanove, poput Tomislava Markovića, Andrije Makre i Duška Modlyja, osim stručnoga rada, svojim su djelima bitno pridonijeli stvaranju i razvoju hrvatske teorijske kriminalistike. Kao posebno usmjeren kriminalistički stručni časopis, prije svega stručnoga značenja, u ranijem razdoblju izlazio je Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutarnjih poslova. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske prerastao je u znanstveno-stručni periodik Policija i sigurnost, koji izlazi povremeno s očitim teškoćama. Prva opsežnija kriminalistička djela pojavila su se u Hrvatskoj krajem pedesetih i početkom 60-tih godina iz pera Ivana Kobovca, Save Gorkiča, Mije Lazića, Milana Paukovića, a u kasnijem razdoblju Zvonimira Rose, Dragutina Papeša, Vlade Perića, Nikole Telente, Andrije Makre i drugih. U istom razdoblju započeo je objavljivati radove, i do sada najplodniji kriminalistički autor u Hrvatskoj, Duško Modly. Prvi cjeloviti izvor kriminalistike u Hrvatskoj napisao je Tomislav Marković, dugogodišnji direktor Zavoda za kriminalistička vještačenja i kriminološka istraživanja (i honorarni nastavnik Pravnog fakulteta u Zagrebu), pod naslovom Suvremena tehnika istraživanja krivičnih djela (Kriminalistika) 1962. godine. Objavljenje u više izdanja. Tijekom više godina na Pravnome fakultetu u Splitu djelovao je profesor Vladimir Vodinelić. Objavio je vrlo poznati udžbenik kriminalistike u više izdanja i prometnu kriminalistiku, napisao niz članaka i utemeljio istraživački institut. Posebice je značajna Vodinelićeva dvotomna zbirka rasprava iz područja teorijske kriminalistike, pod naslovom Kriminalistika - otkrivanje i dokazivanje, objavljena 1985. godine u Skopju. Zajedno s profesorom Živojinom Aleksićem, koji posebno uspješno u svojim radovima uvodi najsuvremenije znanstvene metode, objavio je u Zagrebu 1990. godine udžbenik kriminalistike.
116
UVOD
Važne priloge razvoju pojedinih područja kriminalistike dali su i mnogi drugi mlađi znanstvenici i stručnjaci praktičari. Kriminalistička znanost je svojedobno dobila snažan poticaj otvaranjem Fakulteta kriminalističkih znanosti u Zagrebu 1986. godine, koji je osim nastave razvio i značajnu izdavačku djelatnost iz područja kriminalistike. Taj program nakon 2004. godine prolazi vrlo neizvjesno razdoblje. Hrvatski znanstvenici dali su ozbiljan prinos i svjetskom razvoju kriminalistike. Ivan Vučetić (1858. - 1925.) kao visoki policijski službenik u Argentini objavio je djelo Usporedna daktiloskopija. Tvorac je deseteroprstne daktiloskopske klasifikacije i znanstvenik svjetskoga glasa. Po njemu je ranije bio nazvan kriminalistički zavod Pravnoga fakulteta u Splitu, a u novije vrijeme ekspertni centar policijskog resora. Drugi je hrvatski znanstvenik velikog međunarodnoga ugleda Vladimir Vodinelić. U vrijeme dok je bio profesor Pravnog fakulteta u Splitu, djelovao je, između ostaloga, i kao gostujući profesor na nekadašenjem poznatom kriminalističkom studiju na Sveučilištu Alexander von Humboldt u Berlinu. Vodinelić je nekoliko godina nakon osnivanja Fakulteta kriminalističkih znanosti u Zagrebu izvodio nastavu iz više predmeta. U nastavi na tom fakultetu su u istom razdoblju sudjelovali profesori Živojin Aleksić i Vladimir Krivokapić. b) Razdoblje nakon osamostaljenja U posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća i početkom dvadeset i prvoga stoljeća objavljen je veći broj značajnih kriminalističkih djela. Prvi hrvatski sveučilišni udžbenik iz (silogističke) kriminalistike (autori Berislav Pavišić i Duško Modly sa suradnicima) objavio je 1995. i 1999. godine Pravni fakultet u Rijeci. Izašlo je više monografskih djela, priručnika i velik broj članaka (v. hrvatsku bibliografiju u dodatku ove knjige). Nastavljena je praksa objavljivanja prijevoda inozemnih radova i članaka. Objavljena su značajna djela iz doticajnih područja pomoćnih nekaznenih znanosti (npr. Zečević - Skavić, Osnove sudske medicine i dr.). Hrvatski znanstvenici sudjeluju u nastavi inozemnih učilišta i na međunarodnim skupovima.
4. Perspektive razvoja Tri su temeljne značajke aktualnoga razvoja kriminalističke znanosti. U prvome redu to je prodor novih znanstvenih metoda u područje kriminalističke tehnike.
117
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Druga je značajka specijalizacija, grananje kriminalistike u posebne cjeline. Naročito se to izražava razvojem taktičkih podsustava. U tome smislu vrlo je važna aktualnost pojedinih skupina zločina, ali i njihova struktura. Povijesni razvoj kriminalistike do polovine dvadesetog stoljeća bio je usmjeren na istraživanje tradicionalnih krvnih, imovinskih, seksualnih i drugih "klasičnih" pojava kaznenih djela čiji je corpus delicti u komponenti modus operandi obilježen 1) pojedinačnim počiniteljem (rijetko sudioništvom), 2) osobnim sukobom počinitelj - žrtva i 3) neposrednim počinjenjem radnje od strane počinitelja prema objektu radnje, 4) s manje ili više jasnim motivom. Te opće značajke pojava tradicionalnih kaznenih djela omogućavale su stvaranje istražnih modela koji su se tijekom vremena razvili do vrlo visokoga stupnja specijalizacije. Kriminalistika je danas pred novim izazovima. Kaznena djela u posljednjim se desetljećima bitno razlikuju od tradicionalnih pojava. Cjelokupni kriminalitet je sa stajališta morfologije razdvojen u dvije vrlo različite cjeline. U prvoj su laka kaznena djela i tradicionalni oblici teških kaznenih djela "klasičnog" općega kriminaliteta. Kriminalistika posjeduje, u odnosu na to područje pojava kaznenih djela, zavidan izbor sredstava i načina prikupljanja podataka. Drugu skupinu tvore pojave novoga kriminaliteta. Corpus delicti novih pojava suvremenih kaznenih djela obilježavaju: 1) primjena tehnologijskih i tehničkih dostignuća, 2) organizirani marketinški usmjereni pristup, 3) nasilje kao sredstvo postizanja ciljeva i 4) teške posljedice nerijetko masovnoga stradanja. Iznova je postalo aktualno istraživanje ratnih zločina. Terorizam je ozbiljna prijetnja svjetskom poretku i nalaže hitno pronalaženje novih, njemu primjerenih istraživačkih metoda. U stalnom su porastu nezakonit promet opojnim drogama, oružjem, ljudima, opasnim tvarima, vozilima, računalni kriminalitet, pranje novca, kaznena djela na štetu djece, trgovina ljudskim organima. To je djelatnost zločinačkih kolektiviteta organiziranih na transnacionalnoj, ili čak globalnoj osnovi. Kriminalitet je u tim područjima poslovna djelatnost. Morfolgijska struktura tih pojava bitno se razlikuje od tradicionalnih oblika kaznenih djela i zahtijeva toj strukturi prilagođen sustav istraživanja. Prilagodba kriminalističke djelatnosti konceptu zaštite prava čovjeka je treća značajka, zahtjev posebne vrste iznikao krajem dvadesetog stoljeća. Ova zadaća snažno je prisutna u svim područjima kriminalistike. Jamstvo poštivanja temeljnih prava čovjeka opći je uvjet za kriminalističku proceduru. Posebice za dokaznu valjanost kriminalističke radnje. Taj se uvjet u slučaju najtežih i u pravilu najsloženijih kaznenih djela, ponekad nalazi na ozbiljnoj kušnji. U svakom slučaju, već je do sada snažno utjecao na pristup kriminalističkoj proceduri i obrazovanju kriminalista.
118
UVOD
Literatura: Alderson, 20; Aleksić, I I I , 9; Bauer, 111, 1; Berthel, R., Kriminalstrategie gestern und heute, Teil 2, Kriminalistik 12/2005. (59); Biermann, T., Grieve, M., Die Zukunft der forensischen Faseranalyse, Kriminalistik, 5/2001. (55); Eckert, S., Die SMS-Fahndung in Deutschland, Kriminalistik, 8 - 9/2005.; Eisman, 132; Flormann, W., Heimliche Unterwanderung, Schmidt-Römhild, Lübeck, 1996.; Fombonne, 21; Geerds, I I I , 1, 7; -121, 16, 18, 19; Gilbert, 1, 354; Grafl, C, Perspektiven der Kriminalistik, Kriminalistik, 6/2002. (56); Gross - Geerds, I., 18, 23, 42; - IL, 611; Gorphe, I I I , 96; Huelke, I I I , 43; Kleinschmidt, 70; Koch, K. F, Electronic Commerce, Kriminalistik, 3/2001. (55); Kube, E., Technische Entwicklung und neue Kriminalitätsformen, Kriminalistik, 10/1996. (50); Kube - Störzer - Timm, I., 19; Larl, W., Digitale Spuren, Kriminalistik, 2/2003.; Lorch, S., Ermittlungen im Internet, Kriminalistik, 5/2001. 55); Marković, 41 - 77; Maver, 35; Meseke, B., Ermittlungen im INTERNET - Positionen und Dissonanzen, Kriminalistik, 4/2000. (54); Moenssens, 113; O'Hara O'Hara, 964; O'Hara - Osterburg, 9; Osterburg - Ward, 16 - 23, 561 - 624; Pohl, 9; Roos, J., Nichts geht mehr ohne Kamera, Kriminalistik, 7/2002. (56); Schneickert, 121, 3; Schurich, F., Kriminalistik - eine aussterbende Disziplin?, Kriminalistik, 4/1998. (52); Soine, M., Straf(verfahrens)recht und Kriminalistik, Kriminalistik, 4/1998. (52); Tetu, 3; Veić, P., Međunarodni standardi policijskog postupanja, MUP RH, Zagreb, 1996., 25; Thali, M., Kneubuehl, B., Wundballistik und "Virtopsy", Kriminalistik, 12/2005. (59); Ulrich, 54; Vodinelić, 121, IL, 11; Vodinelić - Aleksić, 10; Weingart, 7; Wiedemann, P., Tatwerkzeug INTERNET, Kriminalistik, 4/2000. (54); Wietczorek, 18; Zbinden, 24, 129. Pitanja za provjeru znanja:
119
1. Opišite razvojne stadije dokaznoga sustava u kaznenom postupku. 2. Značajke razdoblja nastanka znanstvene kriminalistike. 3. Opišite razvoj hrvatske kriminalistike. 4. Opišite odnos kriminalistike prema pojavama novih zločina.
120
UVOD
Glava VII. Temeljne odrednice i načela hrvatske kriminalistike
1. Pravni okviri Kriminalistička djelatnost je ostvarenje državne kaznene vlasti u vrlo osjetljivome području razjašnjavanja postojanja kaznenoga djela i utvrđivanja počinitelja. U pretežnome dijelu stvarnoga sadržaja ta djelatnost zahvaća temeljna ljudska prava i slobode. Zbog takve naravi kriminalističkih radnji nužno je upozoriti na opće okvire koji uvjetuju pojedini kriminalistički zahvat i cjelinu konkretnoga postupka. Pravni okviri kriminalističkog djelovanja su sva pravna pravila koja izravno ili posredno određuju kriminalističku djelatnost. Oni za kriminalistiku imaju posebnu važnost. To se ogleda u okolnosti da najnoviji kriminalistički izvori u pravilu sadrže posebna razmatranja toga sklopa, dok u ranijima to nije bio slučaj. U novim se izvorima najprije razmatraju pitanja ustroja zaštite tjelesnoga integriteta, slobode, strogo osobnih prava ličnosti, nepovredivost doma, pošiljaka, imovine i drugih prava, dakle (ustavom i međunarodnim pravom) zajamčeni zaštićeni ustroj u njegovim pravnim i stvarnim aspektima. Suvremena kriminalistika razmatra stvarne sastojke konkretnih zahvata u zaštićeno područje ispitivanjem kriminalističkih ustanova tjelesnih pretraga i pregleda, uhićenja, pregleda prostora, uvida u računalne zbirke podataka, pregleda i obdukcije leša, privremenoga oduzimanja predmeta, zabrane raspolaganja ili vršenja prava, oduzimanjem ovlasti, nadzorom nad sredstvima priopćavanja itd. Ukazuje se da i kriminalistika daje prinos ukupnosti učenja o ljudskim pravima koje polazi od općih filozofskih stajališta, a oblikuju se u teoriji ljudskih prava, okvirno uklapaju u materijalno i postupovno zakonodavstvo te konkretno razrađuju u kriminalističkoj proceduri. Takvim cjelovitim, dosljednim, koherentnim ustrojem postiže se cilj provedbe ustavnih okvira istražne djelatnosti. Pravni okviri kriminalističkoga djelovanja slijede iz većega broja različitih pravnih propisa.
121
Ustav Republike Hrvatske u III. dijelu uređuje temeljne slobode i prava čovjeka i građanina. Kao ustavni okviri kriminalističkoga djelovanja te odredbe važne su stoga jer određuju 1) doseg i mjeru zahvata u temeljna prava i slobode (kao primjerice odredba članka 17. stavak 3. kojom se isključuje ograničavanje određenih temeljnih prava kao što je pravo na život, zabrana mučenja, surovog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, jamstvo pravne određenosti kažnjivog djela i kazne, sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti), 2) temeljne standarde poduzimanja postupovnih radnji (kao postupanje u slučaju uhićenja prema članku 24. i 25. Ustava) i 3) određuju polazne uvjete za pokretanje postupka i njegovo vođenje (kao primjerice cjelinu jamstava prava na pošteno suđenje iz članka 29. Ustava). Budući da je Ustav najviši normativni izvor, njegove su odredbe, iako okvirne, od prvorazredne važnosti za kriminalistiku. U novijim se izvorima toj cjelini "ustavnoga kaznenoga prava" posvećuje velika pozornost. Kriminalistička radnja u suprotnosti s tim temeljnim, jamstvenim odredbama nije prihvatljiva. Ustav suvremene demokratske države (i dakako svi niži normativni izvori) mora biti sukladan s odgovarajućim međunarodnim aktima. Zbog važnosti za razmatranu materiju mogu se navesti: Opća deklaracija o pravima čovjeka, Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, iz 1950. s protokolima, Standardna minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima, iz 1955., Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, iz 1966. godine s protokolima, Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1966. godine, Deklaracija o policiji Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (Rezolucija 679/1979.), Europska konvencija protiv torture i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz 1984., Kodeks službenika odgovornih za primjenu prava Opće Skupštine OUN, iz 1979., Europski etički policijski kodeks, dokumenti Kopenhaškog i Moskovskoga sastanka Konferencije o ljudskoj dimenziji KESS-a, iz 1990. i 1991. godine itd. U spomenutim se i drugim aktima ustrojava niz standarda koji se izravno ili posredno odnose na kriminalističko postupanje. Među važnijima su 1) zakonitost u postupanju, 2) poštivanje ljudskih prava, 3) jednakost službenoga postupanja prema svakoj osobi u jednakoj situaciji, 4) suzdržanost u uporabi prisile (što uključuje legitimnost, neophodnost, razmjernost, postupnost, preciznost, selektivnost), 5) isključenje ponižavajućeg, okrutnoga i nečovječnoga postupanja, 6) obveza čuvanja tajne, 7) pravo odbijanja nezakonitoga naloga, 8) obveza pomoći osobi u pogibelji, 9) otpor podmićivanju, 10) stalno učenje u materiji zaštite ljudskih prava i dr. Kriminalistika također mora posebnu pozornost poklanjati ustrojavanju vlastita postupanja na način da se uvijek, i u svim okolnostima, očuvaju temeljna ljudska prava koja su neisključiva u svim okolnostima
122
UVOD
(primjerice tzv. "čvrsta jezgra" - članci 2, 3, 4, 7. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda). Kazneno pravo utvrđuje kaznena djela kojima se zabranjuje zloporaba kriminalističkih radnji. Primjeri za to su zlostava zloporabom položaja, iznuđivanje iskaza, nezakonito lišavanje slobode, odavanje službene tajne, neovlašteno snimanje i prisluškivanje, povreda tajnosti pisama, lažno prijavljivanje, zloporaba službene dužnosti, krivotvorenje isprava, prijevara u službi i druga kaznena djela u Kaznenom zakonu. Kriminalistika je bitno određena postupovnim i drugim propisima. Oni tvore osnovu i okvir koji popunjavaju kriminalistički, realni sadržaji. U spomenutome smislu takvo značenje imaju sva postupovna pravila, a posebice ona kojima se uređuju pojedine postupovne mjere, istražne, raspravne i druge radnje (u prvome redu izvođenje dokaza), način donošenja odluka i drugo. To je nužan, polazni sadržaj istraživanja u (silogističkoj) kriminalistici na koji se nadovezuje drugi, središnji, realni sadržaj pojedine ustanove. Nove postupovne ustanove u određenoj vrsti predmeta (primjerice nove istražne mjere u predmetima organiziranoga kriminaliteta) zbog svojega se značaja, posebice jakosti zahvata u ljudska prava, uređuju kao višerazinski sadržaji. Temelj za takvu ustanovu jest ustavni propis, polazna, okvirna odredba nalazi se u kaznenome postupniku, njena daljnja sadržajna razrada u posebnome (policijskom) zakonu, a pravila načina izvedbe u podzakonskom aktu. Osim toga izravnoga i odlučnog utjecaja na strukturu sadržaja silogističke kriminalistike, postupovna pravila djeluju u istome smislu na drukčiji, posredan način. Naime, iz njihove se cjeline izvode opća načela, koja također vrijede i za silogističku kriminalistiku. To su opća, zajednička načela kaznenog postupovnog prava i (silogističke) kriminalistike, kakva su primjerice: načelo akuzatornosti, dispozitivnosti, inkviziciona maksima, javnosti, kontradiktornosti, usmenosti, koncentracije glavne rasprave, legaliteta, materijalne istine, neposrednosti, oficijelnosti, oportuniteta, raspravna maksima, slobodna ocjena dokaza, te zakonska ocjena dokaza. Heuristička kriminalistika danas je također znatno određena sustavom posebnih pravnih pravila. To posebice vrijedi za radnje koje znače zahvat u ljudska prava. U takvome slučaju nema bitnih razlika režima između obje kategorije radnji, naročito u odnosu na isključivanje određenih postupaka kojima se zahvaća u temeljna prava. Osim propisa kaznenoga postupka kriminalistiku uvjetuju i druga pravila. To su prije svega pravni propisi izvan kaznenoga postupka, koji uređuju pojedine odnose važne za ostvarenje izviđa kaznenih djela i postupovnih radnji.
123
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Treba poglavito spomenuti propise posebnoga kaznenoga postupovnog prava (posebne ovlasti postupovnih organa iz nužde, poput zapovjednika broda ili zrakoplova, konzula, zatim odredbe koje uređuju pojedina postupovna pitanja, a nalaze se izvan kaznenoga postupnika, na primjer odredbe u propisima o suzbijanju korupcije i organiziranog kriminaliteta, o postupovnim imunitetima, organske propise itd.). Za kriminalistiku (osobito heurističku) važni su redarstveni propisi. Tu je postavljen organizacijski ustroj i u tom okviru ustroj kriminalističke policije. Zatim su razrađene mjere koje okvirno postavlja postupovni zakon (izvidi kaznenih djela i mjere osiguranja tijeka postupka, te druge mjere). Osim toga, osnovni policijski zakonski izvor predviđa ovlast donošenja provedbenih podzakonskih propisa koji sadrže detaljna provedbena pravila kriminalističkih radnji. Među propisima koji bitno određuju područje kriminalistike raznovrsna su pravila struke. Tu prvenstveno dolaze propisi o izvođenju pojedinih stručnih poslova čiji se rezultati koriste u kaznenome postupku (primjerice propisi o načinu obavljanja analize uzoraka krvi i mokraće radi utvrđivanja koncentracije alkohola, o mrtvozorničkoj službi, obdukciji, liječničkome pregledu, izvješćivanju o ozljedama u prometu itd.). Profesionalna (znanstvena i iskustvena) pravila i standardi jednako su značajni (primjerice način obavljanja vanjskoga pregleda i obdukcije leša, temeljne kinematičke veličine i odnosi u prometno-tehničkim vještačenjima itd). Pojedini sudionici kaznenoga postupka podvrgnuti su posebnome režimu pravila postupanja izvan kaznenoga postupnika, pa se i utjecaj tih pravila može ukazati važnim (poslovnički red, pravila službe). Nije moguće zanemariti ni utjecaj etičkih pravila, kodeksa vladanja i sličnih izvora. Deontologijski okviri kriminalističkog djelovanja izviru iz pravnih pravila. Ali njihovo je izvorište znatno dublje od izričitoga sadržaja pravne norme. Nije moguće pravila postupanja kriminalista, čak i u području silogističke kriminalistike, propisati u svim detaljima. Baš u tim rubnim područjima, u detaljima koji izmiču mogućnosti prethodnoga predviđanja, ističe se važnost općih rukovodnih načela, standarda poduzimanja pojedine radnje. Kolika god bila opravdana težnja za postizanjem temeljnoga cilja kaznenoga postupka, on je zamisliv samo u određenim okvirima, u granicama koje su sukladne osnovnim etičkim, moralnim, civilizacijskim shvaćanjima. Zbog toga je obzir prema tim značajkama kriminalističkoga djelovanja posebno važan. Nužno je i poštivanje temeljnih vrijednosti dotičnoga društva te razmatranje kriterija ocjene društvenih odnosa, moralnosti itd. Mnoga od spomenutih i drugih pitanja nisu još temeljitije obrađena. Deontologija kriminalističkoga rada poglavito se iskazuje u području silogističke kriminalistike. Tu se rezultati kriminalističkoga rada podvrgavaju strogoj, minucioznoj postupovnoj analizi i stvaraju se pretpostav-
124
UVOD
ke za ocjenu djelotvornosti cjeline sustava kaznenopravne zaštite, ali i o njenoj prikladnosti da osigura pouzdanu zaštitu od neosnovanih zahvata u ličnost pojedinca. Kriminalistička deontologija ne smije se temeljiti samo na pisanim pravilima postupanja. Ona mora biti komponenta utkana u strukturu pojedine radnje i postupka u cjelini. To je zalog kakvoće kaznenoga postupka, pouzdanosti i društvene prihvatljivosti istine koja je njegov krajnji rezultat. Deontologija se osobito ukazuje potrebnom u dvojbenim situacijama nedorečenosti pravnih propisa, otvorenim problemima uporabe stanovitih sredstava u postupku razjašnjavanja činjenica itd. Njeno je značenje mnogo veće od pozornosti koja joj je posvećena. U strogo pojedinačnom smislu deontologija u prvi plan ističe važnost razvijanja stručnih sposobnosti, profesionalne odgovornosti, objektivnosti, kritičnosti i niza drugih osobina koje igraju važnu ulogu u funkcioniranju konkretnoga sustava kaznene represije. O tim se pitanjima posebno mora voditi računa pri primjeni kriminalističkih radnji u kojima je sudionik postupka fizički objekt njena sadržaja (uhićenje, pretraga, pregled, uzimanje uzoraka tjelesnih sastojaka), kao i kod radnji koje uključuju aktivno sudjelovanje subjekta (ispitivanje, prepoznavanje, suočenje). Te radnje upravo mogu služiti za izravno (fizičko ali i drugo) djelovanje na osobu, a njima se povređuju temeljna ljudska prava. Deontologija je jednako važna i za sve druge radnje u kojima su postupanja suprotna njenim postavkama manje uočljiva, posredna, prikrivena, ali neprihvatljiva. Primjera radi može se spomenuti uplitanje kao vanjsko djelovanje suprotno propisima, a koje je usmjereno na izazivanje određenoga postupanja tijela kaznenoga postupka. Netom izloženo ukazuje na važnost uključivanja sadržaja koncepcije ljudskih prava, vladavine zakona, pravne države, etičkih standarda te drugih srodnih sadržaja u kriminalistiku. Suvremeni pristup kriminalistici bez tih je sadržaja teško zamisliv. Začuđuje stoga da neki najnoviji izvori ne ističu tu komponentu kriminalističke procedure.
2. Znanstveni pristup a) Kriminalistika kao "znanstvena procedura" U prethodnim je izlaganjima istaknuta važnost znanstvenoga pristupa. To se jednako odnosi na područje heurističke i silogističke kriminalistike. Znanstveni pristup, itekako važna komponenta u sustavu kriminalističke djelatnosti, ne znači međutim, zamjenu postupovnog sustava možebitnim
125
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
novim modelom "znanstvene procedure" u kojoj bi se maksimalno objektivizirali, racionalizirali i učinili egzaktnim izvori saznanja i metode njihova prikupljanja. Kazneni postupak u propisanim okvirima smjera istinitim i cjelovitim utvrđenjima. Njegov je cilj pouzdano utvrđivanje činjenica u okvirima postupovnih pravila, a to su uvjeti pod kojima se u kaznenom postupku utvrđuje istina. Za sada još uvijek nema cjelovitih znanstvenih metoda koje bi omogućavale zamjenu klasične procedure znanstvenim postupkom - to bi bila negativna scientizacija koja bi ugrozila, ili mogla ugroziti, značajnu komponentu kaznenoga postupka: težnju zaštite ličnosti okrivljenika i humanizacije kaznene procedure. Kazneni postupak mora biti što je moguće racionalniji. To nalaže uporabu znanstvenih postignuća u posebne svrhe kaznenoga postupka. Zahtjev se u prvome redu odnosi na dva ključna područja: a) razvoj postupovne metodologije (procedure u formalnome smislu i realne strukture, dakle postupovne tehnologije) i b) uvođenje znanstveno provjerenih, pouzdanih metoda utvrđivanja istine u kaznenome postupku. Što je više takvih pouzdanih znanstvenih metoda, to će utvrđenja u kaznenom postupku biti izvjesnija, bliža istini. Uporaba znanstvenih metoda ovisi i o tome jesu li sukladna pravima sudionika postupka, prije svega zajamčenim pravima okrivljenika. Kriminalistika je velikim dijelom skup iskustvenih pravila. Njihovo je poznavanje i primjena pretpostavka svake učinkovite djelatnosti. Iskustvena pravila valja kombinirati, povezivati s raspoloživim i prikladnim znanstvenim metodama. To je jamstvo postizanja valjanih rezultata. Ovdje znanstveni pristup nalaže obvezu sustavnoga razvrstavanja i temeljitoga proučavanja iskustvenih pravila te prilagodbe znanstvenih metoda ciljevima i uvjetima kriminalističkoga istraživanja. U naznačenim okvirima, znanstveni pristup u kriminalistici važna je i nezaobilazna komponenta koja na poseban način uvjetuje odnos dviju temeljnih tendencija: djelotvornosti postupka i zaštite ličnosti okrivljenika. b) Uklopljenost kriminalistike u djelatnost suzbijanja kriminaliteta Kriminalistika je važna karika u lancu djelatnosti usmjerenih ka suzbijanju kriminaliteta. Njeno je posebno obilježje što pojavama kriminaliteta prilazi s visokim stupnjem konkretizacije kao mikrostrukturi zločina. Razjašnjenje sastojaka pojave kaznenog djela pridonosi poznavanju stvarnih prilika, otkrivanju tendencija razvoja i time omogućuje modeliranje ne samo istražnih, nego i zaštitnih mehanizama na različitim razinama cjelokupnoga sustava. Kriminalistika, posredstvom vlastitih saznanja, u vrlo visokome stupnju komunicira s drugim znanstvenim disciplinama.
126
UVOD
Kriminalistička istraživanja su posebice značajna za kriminologiju, viktimologiju i kriminalnu politiku. Te discipline se u pravilu koriste saznanjima do kojih je u konkretnom istraživanju predmeta došla kriminalistika. U svome povijesnom razvoju kriminalistika je prošla kroz različite stadije brzoga napretka, zastoja, osporavanja i konačno se našla kao ravnopravan, vrlo važan dio cjeline sustava zaštite od zločina, ili kaznenih znanosti. U tome smislu valja je dalje razvijati, osobito ona njena područja koja, poput silogističke kriminalistike, objektivno zaostaju za njenim zadaćama.
3. Temeljna načela kriminalistike Kao i druge znanstvene discipline, kriminalistika istražuje opća pravila koja sažeto izražavaju bit i smisao pojedinačnih znanstvenih pravila te najvažnijih značajki promatranih odnosa. Posebna je značajka temeljnih načela kriminalistike bitna veza s načelima kaznenoga postupka. Postupovna načela, kao sinteze, zajednička pravila, izviru iz postupovnih propisa. Kriminalistika, kao znanost o realitetu procesa istraživanja kaznenog djela, sadrži opća načela koja osiguravaju što potpunije ostvarenje postupovnih načela. Funkcionalni smisao kriminalističkih načela postizanje je postavljenih ciljeva u realnoj strukturi odnosa pretkaznenog postupanja i kaznenoga predmeta. Kao što su discipline kaznenoga postupovnog prava i kriminalistike usmjerene na različite aspekte i razine kaznenoga postupka, isti je odnos između temeljnih načela u obje discipline. Budući da se kriminalistika poglavito odnosi na taktiku i tehniku postupovnih radnji, to se temeljna kriminalistička načela označavaju i kao tehničko-taktička, taktička ili operativna načela. Kriminalistička temeljna načela djelomično izviru iz propisa koji uređuju kriminalističko postupanje. To su propisi kaznenoga postupka, ali i drugi izvori (primjerice o ljudskim pravima). U svom drugom dijelu načela izviru iz stvarnih sadržaja kriminalističkoga postupanja. S obzirom na to temeljna kriminalistička načela mogu se razvrstati i razraditi na različitim stupnjevima njihove sadržajne određenosti. U pojedinim izvorima temeljnim kriminalističkim načelima pristupa se različito. Neki ih razvrstavaju na višem stupnju specijalizacije u veći broj načela. Drugi, za razliku od toga, daju prednost okupljanju više pojedinačnih načela u zajedničko načelo višeg stupnja. Sukladno već izloženim gledištima, temeljna kriminalistička načela odnose se prvenstveno na pojedinu kriminalističku radnju, ali i na cjeli-
127
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
nu konkretne djelatnosti. Veći broj načela naglašava posebnosti koje se u klasifikacijama s manjim brojem načela uključuju u sadržaj općenitijih i obuhvatnijih načela. U detaljnijem razvrstavanju nije uvijek moguće izbjeći preplitanje istih sadržaja u različitim načelima, pa čak i stanovit unutarnji nesklad. Osim toga smisao je načela kao najopćenitijih pravila izraziti opće, temeljno, zajedničko, vodeće nastojanje. To ukazuje na korisnost ograničavanja njihova broja. Čini se da sadržaj temeljnih kriminalističkih djelatnih načela dostatno izražava klasifikacija u kojoj su načela 1) zakonitosti, 2) objektivnosti, 3) metodičnosti, 4) operativnosti i 5) razmjernosti. Svako od tih načela sadržajno obuhvaća više cjelina, koje u nekim slučajevima mogu biti uzete kao samostalno načelo niže razine. To su, u pravilu, složena, višerazinska načela. Načelo zakonitosti ima ishodišno značenje za kriminalističku djelatnost. Izravno je povezano s istoimenim načelima u materijalnom i postupovnom kaznenom pravu. Njime se izražava da kriminalistička radnja može biti poduzeta 1) samo u okviru djelatnosti istraživanja kaznenoga djela uređenog zakonom, 2) kad su ispunjene zakonske pretpostavke za obavljanje radnje i 3) samo u okvirima zakona. U okvire načela zakonitosti ulaze i sadržaji koji se ponegdje spominju kao posebna načela: načela obveze diskrecije, čuvanja službene tajne i humanizma. Diskrecija ne može biti djelatno načelo već je to oznaka profesionalnoga odnosa, pravne obveze i etike. Čuvanje tajne profesionalna je obveza uređena pravom, a humani pristup je komponenta već uključena u strukturu ustavnoga te zakonskoga ustrojstva i njeno dosljedno poštivanje obveza je koja ulazi u sklop načela zakonitosti. Kriminalistički rad zahtijeva objektivnost koju je nemoguće zamisliti bez visoko razvijene kritičnosti prema vlastitome i tuđem radu i rezultatima. Objektivnost zahtijeva pozitivne komponente: savjesnost, odgovornost i kritičnost u radu. Isto tako su važna i negativna nastojanja: odbacivanje subjektivnosti, iracionalnosti, nekritičnosti. Tu valja osobito uključiti zahtjev otklona vanjskoga uplitanja. Uplitanje u kriminalističko postupanje djelovanje je koje nije predviđeno pravnim propisima, a usmjereno je na izazivanje određenoga učinka. Uplitanje određuju sastojci predmeta, subjekta i načina. Načelo objektivnosti mora biti zaštita i od takva djelovanja. Ono se podjednako odnosi na izvođenje radnje i ocjenu rezultata kriminalističke djelatnosti. Načelo metodičnosti uključuje osobito nužnost organiziranja i planiranja kriminalističke djelatnosti, postojanost i temeljitost u ostvarenju cilja. Te se njegove komponente ponekad uzimlju kao samostalna načela. Najvažnija je značajka kriminalističke radnje planiranje koje se utemeljuje na posebnim osnovama i provodi na poseban način. Planiranje je
128
UVOD
srž metodičnosti, a suprotstavlja se neplanskome, spontanom poduzimanju radnji. Metodičnost uključuje program izvedbe sa svim tehnologijskim, komunikacijskim, informatičkim i drugim komponentama. Načelo operativnosti kao složeno načelo uključuje: brzinu, koordiniranje, suradnju, ekonomičnost, prilagodbu stvarnim prilikama, posebne oblike postupanja. Operativnost zahtijeva organizacijske pretpostavke, ali poglavito uključuje modalitete izvedbe kriminalističke radnje. Operativnost pojedinoga subjekta i cjeline sustava kriminalističke djelatnosti bitan je preduvjet učinkovitosti sustava kaznene represije. Visok stupanj operativnosti sustava zalog je učinkovitome otkrivanju kaznenoga djela i procesuiranju počinitelja, a to je prema proširenome shvaćanju bitan uvjet suzbijanja pojava zločina, ali također i pravičnome postupku. Načelo operativnosti osim osnovnih komponenti uključuje određenu kakvoću znanja i sposobnosti, stvarne mogućnosti djelovanja u konkretnome kaznenom predmetu. Vrlo je važno i posjedovanje određenih svojstava subjekta koji izvodi kriminalističku radnju. Istražitelj, u ovisnosti o svojem formalnom položaju i istražnoj ulozi (istražni sudac, državni odvjetnik, policijski službenik), mora posjedovati dvije vrste uvjeta: sposobnosti (prirodne i stečene učenjem) i vještine. Obje se moraju nalaziti na stupnju koji je neophodan za izvršenje istražne zadaće, a to nalaže stalno obrazovanje i pripremu. Načelo razmjernosti izražava zahtjev da se svaki kriminalistički zahvat poduzima strogo u zakonom određenim okvirima određenoga postupanja uz ispunjenje pretpostavki neophodnosti i razmjernosti. Kazneni postupak ne smije biti u povodu neosnovanih i nepotrebnih zahvata u prava i slobode pojedinca. To znači da odabir konkretne radnje mora biti obavljen uz uzimanje u obzir težine konkretnoga djela, stvarnih prilika i alternativa koje eventualno postoje, da se isti cilj s jednakom djelotvornošću postigne uz najmanju mjeru zahvata u prava čovjeka. Razmjernost, konačno, uključuje i vođenje računa o ekonomičnosti postupanja, sukladno svim navedenim okolnostima.
129
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Literatura: Alderson, 2, 23; Aleksić, III, 3; Čehok - Veić, 23 - 45; Geerds, III, 3; Gilbert, 35 - 38; Holyst, B.. Die Verbindung der Kriminalistik mit anderen Wissenschaften, Kriminalistik und Strafrecht. Festschrift für Friedrich Geerds, Schmidt - Rönhild, Lübeck, 1995., 351 - 370; Inman, K, Principles and Practice of Criminalistics, CRC Press, Boca Raton, 2000.; Krivokapić, 67; Kube - Störzer - Timm, I., 199 - 309; - IL, 287; Maver, 42; Meixner, 121, 15; Modly - Korajlić, 339-344; Moenssens, 389; Osterburg - Ward, 12, 643 - 661; Pavišić, 121, 124, 147, 243; Police ethics in a democratic society, Council of Europe Publishing, Strasbourg, 1997., 9 - 22; Ulrich, 31; Veić, P., Međunarodni standardi policijskog postupanja, MUP RH, Zagreb, 1996., 51 - 166; Vodinelić, 12/, L, 19, 28, 45; Vodinelić - Aleksić, 14; Walder, 111, 19; Zbinden, 24. Pitanja za provjeru znanja: 1. Opišite pravne okvire kriminalističkog djelovanja. 2. Koji su važniji standardi kriminalističkoga rada? 3. Objasnite pojam kriminalističke deontologije. Objasnite smisao i važnost kriminalističkih načela. 5. Navedite sadržaj pojedinih kriminalističkih načela.
130
Glava VIII. Kriminalističko postupanje kao istraživanje i izlaganje
1. Spoznajne funkcije u kriminalističkoj proceduri Predmet kaznenoga postupka u istraživačkom je smislu teza koju valja u postupku razjasniti. To se ostvaruje istraživanjem i izlaganjem, čime se postiže cilj kaznenoga postupka: (postupovna) istina o predmetu kaznenoga postupka kao istraživačkome problemu. Kriminalističko postupanje uključuje i radnje koje neposredno nisu usmjerene istraživačkom problemu nego su povezane sa samim postupanjem. Kriminalističko istraživanje uključuje ispitivanje činjeničnih okolnosti u tri osnovne, međusobno uvjetovane cjeline: kaznenoga djela, krivnje i kazne (sankcije). Ovo je (materijalnopravni) sklop koji tvori glavni predmet kaznenoga postupka. Uz to, istraživanje uključuje i druge sporedne predmete (primjerice imovinskopravni zahtjev), kao i postupovna pitanja. No, valja upozoriti da se sve činjenice koje se utvrđuju u kaznenome postupku, utvrđuju prema pravilima toga postupka. Proces kriminalističkog istraživanja kaznenoga djela odvija se na dva različita načina: postupovnim radnjama, dakle na formalan način, i izvidima kaznenih djela na neformalan način. U oba slučaja radi se o kriminalističkom postupanju. Kriminalističko postupanje nije jedini vid kojim se prikupljaju podaci o kaznenom djelu i počinitelju. Postoje i druge radnje kojima se prikupljaju podaci o kaznenom djelu (branitelj koji sam ili putem privatnog istražitelja prikuplja podatke o djelu, oštećenik koji prikuplja podatke za kaznenu prijavu, okrivljenik koji traži svjedoka alibija, privatni detektiv koji istražuje povjereni slučaj, novinar koji istražuje događaj itd.). Potonje aktivnosti nisu kriminalističko postupanje. Međutim, one u pravilu uključuju odgovarajuću primjenu kriminalističkih pravila. Za razliku od kaznenog postupka, podaci i obavijesti o kaznenom djelu i počinitelju te drugim okolnostima koje će kao činjenice biti predmet kaznenoga postupka, prije započinjanja kaznenoga postupka - u izvidima
131
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________
kaznenih djela - prikupljaju se pomoću dvije različite vrste radnji: izviđa i istražnih radnji. Predistražni je postupak zbog te dvoznačnosti, dualiteta radnji, strukturno najsloženija cjelina kriminalističke procedure. V. izlaganje infra Drugi dio, Odsjek prvi. Predistražni postupak (dvoznačnost radnji) a) Izvidi kaznenih djela -» otkrivačko značenje —» (iznimno imaju dokazno značenje) = heuristička, otkrivačka kriminalistika. b) Hitne istražne radnje -» dokazno značenje = silogistička ili dokazna kriminalistika. Najprije, u zakonom izričito propisanim slučajevima moguće je poduzimanje postupovnih radnji (hitne istražne radnje). Njih izvodi subjekt kaznenoga postupka i redarstvena vlast. Okvir kriminalističkoga postupanja i ovdje je određen zakonom. Za provedbu tih radnji vrijedi na odgovarajući način već rečeno za kriminalističko postupanje tijekom kaznenoga postupka. Druga, za pokretanje kaznenoga postupka ključna djelatnost, kriminalističko je postupanje provedbom izviđa kaznenih djela. Izvidi kaznenih djela radnje su prikupljanja obavijesti, podataka o kaznenom djelu i počinitelju, koje poduzimaju tijela otkrivanja kaznenih djela i počinitelja i tijela kaznenog progona. Izvidi kaznenih djela nisu postupovne radnje. Podaci prikupljeni izvidima samo iznimno, u zakonom predviđenim slučajevima, mogu biti upotrijebljeni kao dokaz u kaznenom postupku. Izvidne radnje bitno određuje otkrivačka, inventivna komponenta. Oni su postupanje kojim se bavi heuristička kriminalistika. Mogu se uz saznanje o do sada rečenom uzeti kao kriminalističko istraživanje u najužem smislu riječi ili otkrivanje kaznenoga djela i počinitelja. Otkrivanje kaznenoga djela i počinitelja zadaća je u kojoj su početna saznanja u pravilu vrlo skromna. Kriminalističko istraživanje počinje s polaznim stupnjem saznanja koji se označuje kao osnove sumnje i izjednačuje s pojmom indicija. Prema svojem sadržaju i stupnju vjerojatnosti ta prva obavijest o vjerojatnom kaznenom djelu može biti vrlo različita (v. izlaganja infra Glava XII.). U okvirima kaznenoga postupka kriminalističko istraživanje izvodi subjekt kaznenoga postupka kao postupovnu radnju. U kaznenom postupku nema dualiteta vrsti radnji. Postoje samo postupovne radnje. Njihove kriminalističke komponente predmet su razmatranja silogističke kriminalistike. V. izlaganje infra Drugi dio, Odsjek drugi. Kazneni postupak (jednoznačnost radnji) Postupovne radnje -» dokazno značenje = silogistička ili dokazna kriminalistika.
132
UVOD
Značajka koja utječe na kriminalističko istraživanje jest i svrhovit utjecaj počinitelja kaznenoga djela. Počinitelj kaznenoga djela poduzima više ili manje planske mjere kojima primarni stadij djela zamjenjuje sekundarnim stadijem (koji se označava kao "skok u tamu"). U sekundarnom stadiju počinitelj nastoji ukloniti ili izmijeniti izvore obavijesti kojima bi se u tercijarnome stadiju rekonstruiranja sadržaja pojave kaznenoga djela moglo uspostaviti (rekonstruirati) stanje koje odgovara primarnome stadiju. Čak i ako toga cilja nema, slučajni tijek stvari može dovesti do jednakoga rezultata. Kriminalistika se tim negativnim utjecajima suprotstavlja programiranom djelatnošću planski vođene procedure. Ta je djelatnost uvjetovana kako logičko-spoznajnim tako i psihološkim pretpostavkama, odnosno istodobnom simultanom i sukcesivnom primjenom spoznajnih funkcija: promatranja, mišljenja i prakse. Promatranje je plansko, organizirano percipiranje onih svojstava predmeta koja se mogu percipirati osjetilima. Osjetima su područja (modaliteti) brojna i vrlo različita. Osjetilne kvalitete koje imaju posebnu važnost u kriminalističkome istraživanju su opažanja: obilježja ljudi, drugih živih bića, boje, oblika, strukture, prostornoga položaja, prostornoga odnosa, množine, veličine, međusobnih odnosa, kretanja, mirovanja, materijalnih svojstava, zvuka, međudjelovanja itd. Prema načinu percepcije promatranje može biti izravno ili posredno, pomoću naprava koje proširuju, izoštravaju, produbljuju, ubrzavaju, usporavaju, odnosno uopće omogućavaju promatranje neke pojave. Te naprave dubinske su, mjerne ili regulacijske. Prema trajanju promatranje je kratkotrajno ili dugotrajno, trajno, povremeno, neprekidno, s prekidima, unaprijed određeno ili neodređeno. Prema načinu izvedbe vođeno je ili slobodno. S obzirom na prostor ono je u zatvorenom ili slobodnom prostoru, a s obzirom na motritelja, pojedinačno ili skupno. S obzirom na predmet promatranje je pojedinačno ili skupno, u mirovanju ili kretanju itd. Promatranjem se prikuplja činjenični materijal prijeko potreban za daljnja poopćavanja. Motritelj ga prikuplja na temelju vlastitoga promatranja ili tako da prenosi drugome subjektu koji na temelju toga vrši poopćavanje. Mišljenjem, kao drugom spoznajnom funkcijom, spoznaju se generalizacije, općenitosti, apstrakcije, a to znači da se time dostiže spoznaja o onome što prelazi granice osjetilne danosti. To je psihički proces uspostavljanja veza i odnosa između sadržaja objektivne stvarnosti. Mišljenje počiva na brojnim, raznovrsnim misaonim operacijama. Rezultat tih operacija jest shvaćanje (poimanje, razumijevanje) odnosa i veza među pojavama. U kriminalistici su jednako važne operacije upoznavanja i operacije stvaranja. Prve poglavito u analitičkoj djelatnosti prikupljanja,
133
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________
razvrstavanja i odabira obavijesti, a druge u stvaranju metodičkih osnova (zaključaka, hipoteza). Kriminalistika je razvila široko područje kriminalističkoga mišljenja. Gnoseološki sadržaji tematski pripadaju logici i psihologiji u ovisnosti o tome što je predmet razmatranja. Praksa je treća spoznajna funkcija. Posebnost predmeta istraživanja, kako je ranije opisana, ističe važnost sustavnoga prikupljanja, razvrstavanja i obrade praktičnih iskustava. Praksa je u kriminalistici više nego provjera pravilnosti naučenoga znanja. Ona ima stvaralačku spoznajnu funkciju koja je prema svojoj važnosti ravnopravna prethodno opisanim funkcijama promatranja i mišljenja. Na taj način stvara se spoznajna trijada kriminalističke procedure: promatranje - mišljenje - praksa. Kriminalističko istraživanje pretpostavlja sposobnost primjene odgovarajućih metoda na određene sadržaje. Ta se sposobnost stječe učenjem i praksom. U suvremenoj psihologiji i doticajnim granama značajna je pozornost posvećena sklopu pitanja povezanim s teorijom učenja.
2. Opis, objašnjenje i predviđanje u kriminalističkoj proceduri Kriminalistička procedura uključuje komponente koje su svojstvene svakoj racionalno zasnovanoj istraživačkoj metodi: opis, objašnjenje i predviđanje. Opis kao polazište kriminalističkoga istraživanja mora ispunjavati određene uvjete. Osnovni je uvjet predmetna određenost. Ona znači da se pri opisu uvijek mora točno odrediti: a) objekt opisa, b) sredstva opisa i c) način na koji se opisuje. Objekt opisa može biti osoba, fizički predmet, događaj, stanje, odnos itd. On se odnosi na objekte o kojima se saznaje davanjem odgovora na pitanja: tko, što, gdje, kada, kako i čime. Ključna je komponenta kriminalističkoga istraživanja, kojoj se posvećuje iznimna pozornost. To je središnja kategorija u području kriminalističke identifikacije. Sredstva opisa su obilježja pomoću kojih se izražava sadržaj opisa. Tako shvaćena sredstva opisa ne uključuju sredstva kojima se priopćava sadržaj opisa. Potonja ulaze u način iznošenja, pohrane i priopćavanja opisa. Način na koji se iznosi opis ovisi o vrsti i namjeni opisa, subjektu i upotrijebljenim sredstvima kojima se pohranjuje i priopćava opis. Za potonje je posebice važno opisivanje u posebnim vrstama isprava (zapisnici) ili tehničkih naprava (filmske, video i TV snimke, magnetofonske, računalne snimke). Daljnja je značajka opisa u kriminalistici tipizacija, stvaranje standardnih modela opisa. Ona se temelji na različitim osnovama (naravi objekta, svrsi opisa, sredstvima, načinu itd.). Pojedine vrste opisa srž su određenih postupovnih radnji.
134
UVOD
Opis je ključni sadržaj očevida, prepoznavanja osoba i predmeta, suočenja, pretraga, privremenoga oduzimanja predmeta, i vještačenja. Neke druge vrste opisa predmet su uređenja izvanpostupovnih policijskih ili drugih propisa. Tipizacija se odnosi na cjelinu ili pojedine sastojke strukture objekta opisa. U nekim slučajevima ona ulazi u obavezni standard sadržaja, a u drugima je pitanje odabira. Opisi u kriminalističkoj proceduri mogu potjecati od tijela kaznenoga postupka, vještaka, stranaka, svjedoka i drugih osoba. Prema podrijetlu opažanja opis može sadržavati rezultat neposrednoga opažanja, rezultat rekonstrukcije, pokusa ili analize, priopćenja drugoga izvora, reproduciranja tehničke snimke itd. Objašnjenje je logički postupak kojim se predmet, događaj ili općenito činjenicu dovodi u vezu s drugim predmetom, događajem ili činjenicom, najčešće zbog toga što je prva činjenica razlog ili uvjet opstojnosti, promjene ili stanja druge činjenice. Zadaća je objašnjenja odgovor na pitanje zašto, te što i kako? Predmet objašnjenja, okolnost koju valja pojasniti, označuje se kao explanandum. Uvjet objašnjenja je prethodni opis pojave. Objašnjenje pojave ostvaruje se putem antecedentnih okolnosti i općih zakona koji tvore sredstvo pojašnjenja, ono što objašnjava ili explanans. Kao primjereno, adekvatno, uzima se objašnjenje čiji explanans doista objašnjava explanandum. Uvjeti za to jesu: a) dostatnost explanansa za objašnjenje explananduma, odnosno da sudovi kojima objašnjavamo explanandum slijede iz sudova koji izražavaju explanans, i b) istinitost sudova koji izražavaju explanans. Predmet objašnjenja u kriminalističkoj proceduri su pojedinačne činjenice ili skupovi činjenica. Prema naravi explanansa ili točnije zakona koji ulaze u njegov sastav razlikuje se kauzalno i statističko (prema nekima postoji i teleologijsko kao zasebno) objašnjenje. Kauzalno objašnjenje temelji se na kauzalnom zakonu. Kauzalni zakoni izražavaju pravilnost koja vrijedi uvijek i svagdje. Ti zakoni izražavaju uzročnu povezanost među pojavama, kauzalitet kao invarijantni, neizbježni odnos između dviju pojava: uzroka i posljedice. Kauzalni zakoni su opći, univerzalni zakoni, koji imaju jedan te isti smisao u prirodnim znanostima i pravu. Statistički zakoni za razliku od kauzalnih izražavaju omjer u kojemu vrijedi određena pravilnost. Prvonavedenim zakonima odgovara nomologijsko-deduktivno pojašnjenje, drugima pak nomologijsko-probabilistično pojašnjenje. Kauzalno objašnjenje u kriminalistici tematski obuhvaća razmatranja: a) o značaju općih zakona u razjašnjavanju uzročne veze, b) o kriterijima prema kojima se u konkretnom slučaju kauzalni zakon uzima valjanim, c) o strukturi razloga kojima se stanoviti kauzalni odnos podvodi pod za-
135
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________
konska obilježja i d) o kriterijima ustanovljavanja pojedinačnih uzročnih odnosa za svaku posljedicu. Kriteriji značenja općih zakona su neophodnost uzimanja u obzir određenoga zakona, je li to kauzalni ili statistički zakon i, konačno, je li prema standardnome modelu podvođenja pod zakonsku odredbu ispunjen uvjet conditio sine qua non. Kriterij strukture razloga podvođenja pod zakonska obilježja u prvome redu nameće neophodnost zauzimanja stajališta o tome o kojemu se omjeru pravilnosti radi, kolika je vjerojatnost statističkoga zakona, odnosa više uzroka i posebice prostora neobjašnjivih djelovanja. Kriteriji valjanosti kauzalnoga zakona posebice se odnose na važnost indukcije, metoda koje valja rabiti u ocjenjivanju osnovanosti ili neosnovanosti kauzalnoga zakona i ocjene rezultata primjene znanstvenih pravila. Uzročno-posljedični sklop može biti složen iz većega broja uzroka i posljedica čiji odnosi mogu biti različiti. Tu je prijeko potrebno prethodno utvrditi posljedice, zatim pojedine uzroke i uzročne odnose koje valja razjasniti. U primjeru konkurirajućih uzroka, postavlja se pitanje kriterija izdvajanja, posebice ocjenjivanja postojanja ili nepostojanja međusobnih veza između pojedinih uzroka. U filozofiji znanosti u tu se svrhu predlaže model kontinuirane serije (continuous series model) primjenjiv na svekoliku djelatnost istraživanja. Kauzalni odnos je suštinski sastojak pojave kaznenoga djela. Kriminalističko istraživanje posebice je u početnome stadiju snažno usmjereno upravo na razjašnjenje njegova mehanizma. O rješenju toga pitanja ovisi objektivna opstojnost pretpostavki za kazneni postupak (objektivna pripisivost djela počinitelju), što je prvi i najvažniji uvjet kriminalističke diferencijalne dijagnoze. No, ništa nije manje njegovo značenje tijekom stadija kaznenoga postupka. Valja upozoriti na ključnu važnost jasnoga određenja kaznenopravnoga pojma uzroka koji je jednak prirodnom pojmu uzroka uz ograničenje da je to ljudsko vladanje koje je uklopljeno u radnju kaznenoga djela. Takvim poimanjem stvara se osnova za rješenje za praksu iznimno važnoga pitanja: je li sudac obvezan utemeljiti ocjenu o kauzalnome značenju radnje na znanstvenome objašnjenju? Problem obveznosti prihvaćanja znanstvenoga dokaza ovdje se razmatra samo u odnosu na područje kauzaliteta. On je danas aktualiziran s jedne strane opstojnošću slobodne sudačke ocjene dokaza, a s druge, razvojem znanosti i većom pouzdanošću rezultata istraživanja, ali također i ograničenjima u izvedbi pojedinih dokaza proisteklih iz načela isključenja nevaljanih dokaza kao izvora saznanja u kaznenome postupku. U razjašnjavanju problema kauzaliteta načelo slobodne ocjene dokaza ne smije se pretvoriti u osnovu za odlučivanje prema nahođenju suda, mimo ili protiv drukčijih pouzdanih utvrđenja. Sud nikad ne smije zane-
136
UVOD
mariti polazne odrednice: a) da je uzrok conditio sine qua non, b) da je to ontologijski pojam, c) da u kaznenome pravu ne može postojati pristup koji bi uzrokom proglasio čimbenik koji to nije u prirodnome smislu, niti koji nije conditio sine qua non, d) da je uzrok sastojak radnje kaznenoga djela. Polazišta u rješavanju pitanja kauzaliteta nalažu da sud ne može biti paralelni stvaratelj kauzalnih zakona, nego samo njihov korisnik. Tamo gdje postoje opći kauzalni zakoni, vrijede i obvezuju i sud jednako kao i bilo koga drugog. Dakako, ti zakoni moraju imati značenje pravila koje vrijedi uvijek i svugdje. Nešto je drukčije ako su u pitanju statistički zakoni koji se odnose na kauzalitet. Dokazna snaga statističkoga zakona ovisi o stupnju vjerojatnosti, o omjeru u kojemu pravilnost koju izražava taj zakon vrijedi. U tome omjeru počiva i dokazna snaga takva zakona i o njoj sud mora voditi računa kao i o svakome drugom dokazu. U praksi se pojavljuje problem proturječnih ili različitih znanstvenih gledišta o sadržaju i pouzdanosti znanstvenoga pravila. U takvim slučajevima sud ne može postati znanstveni arbitar, niti je ovlašten otkrivati nove znanstvene zakone. 0 uzročnosti kao o činjeničnome pitanju mora se odlučiti sukladno pravilima postupka, a to u krajnjem ishodu znači primijeniti pravilo in dubio pro reo. No, ako je pravilo statističkoga zakona visokoga stupnja vjerojatnosti, sud ne može samo na temelju naravi pravila odbaciti njegovu valjanost. Tu postoji dužnost koja prethodi slobodnoj ocjeni dokaza, a koja slijedi iz naravi stvari. Sud je dužan uzeti u obzir "stanje znanosti" koje, u nedostatku kauzalnoga zakona, raspolaže s neizvjesnijim statističkim zakonom. No, takva narav toga pravila ne znači da u konkretnome slučaju to nije pouzdan izvor saznanja. Stoga u odnosu na taj izvor saznanja pojašnjenje mora polaziti od znanstvenih spoznaja, logičkih pravila i iskustva. Objašnjenje u kriminalističkoj proceduri nalaže primjenu određenih znanstvenih metoda. Prema sadržaju objašnjenje se može odnositi na različita pitanja. Među najvažnijima su objašnjenja koja sadrže konačne odluke o predmetu kaznenoga postupka. Riječ je o retorici i topici kaznene presude kao komponentama o kojima ovisi valjanost obrazloženja. Predviđanje je valjano i osnovano ako se predviđeni događaj mora dogoditi, ako su dani opći zakoni i antecedentne okolnosti i ako su sudovi koji sadrže te zakone i okolnosti istiniti. U strukturi predviđanja jasno se raspoznaje predmet predviđanja i osnova na temelju koje se predviđa. Iako je struktura predviđanja slična objašnjenju, valja naglasiti da se predviđanje odnosi samo na buduće činjenice. Za razliku od toga, pojašnjenje se odnosi na prošle činjenice, ali i zakone. U kriminalističkoj proceduri predviđanje je vrlo važno. Osim što može služiti kao provjera objašnjenja, bitnu ulogu ima u odnosu na cjelinu po-
137
_____________________________________________________________________________________
UVOD
stupka i pojedine radnje. Ključnu važnost predviđanje ima za planiranje istraživanja i posebice za izvedbu pojedine radnje. O tome se govori u odjeljku posvećenom planiranju. Predviđanje je stvaranje i izricanje mišljenja o tome što će se dogoditi. Može se temeljiti na razumskom, diskurzivnom predviđanju, intuiciji, ili znanstveno nerazjašnjenim sposobnostima pojedinca (prekognicija, proročanstvo, vidovnjaštvo, naslućivanje ili predosjećaj). V. izlaganje supra Glava XIII. pod 2.d) i Glava XX.
3. Gnoseološka komponenta kriminalističke procedure Gnoseološka (gnoseologija - spoznajna teorija) strana kriminalističke procedure izravno je povezana s materijalnim, organizacijskim i tehničkim uvjetima. Kriminalističko istraživanje posebni je proces spoznavanja, koji je donekle podudaran procesu znanstvenoga istraživanja. Za razliku od, primjerice, nastavnoga procesa u kojemu nastavnik prema programu vodi učenika do već otkrivenih spoznaja, srž je kriminalističke procedure rekonstruiranje prošlosti, otkrivanje novoga, nepoznatog, kod čega postoje mnoge unutarnje i vanjske prepreke, neke među njima postavljene planski, kao mjere posebno predviđene za ometanje kriminalističkoga istraživanja. Kriminalističko istraživanje razlikuje se od znanstvenoga kao i od povijesnoga istraživanja s kojima ima znatne sličnosti. Valja najprije podsjetiti da je istraživanje u kaznenome postupku određeno, točnije ograničeno predmetom postupka i svrhom te postupovnim pravilima. To se ukazuje kao prvo kvantitativno, tj. ograničenje opsega istraživanja. Postoje i druge, sadržajne odrednice koje razlikuju kriminalističkog istražitelja i znanstvenika. Prva se sastoji u tome da je istraživanje u kaznenome postupku (u prvome redu u utvrđivanju činjenica) nužno podložno socijalnome nadzoru prosječne kulturne razine društva (interpersonalna prihvatljivost dokaza) u kojemu se ostvaruje. To isključuje da se sudac pretvori u znanstvenika jer tada navedena kontrola ne bi bila moguća. Osim toga, sudac nipošto ne smije umjesto korištenja znanstvenoga saznanja posegnuti za općim uvjerenjem. Ako znanstveno saznanje postoji, sudac ga mora uporabiti u kaznenome postupku ali na način koji omogućuje ranije rečenu socijalnu kontrolu. To je druga odrednica. Važno pitanje povezano je sa stupnjem socijalne kontrole utvrđenja u kaznenome postupku. Nipošto se ne može prihvatiti da to bude samo prosječni ili čak ispodprosječni stupanj opće kulturne razine. Tu se kao i u nizu drugih područja socijalne stvarnosti (politika, gospodarstvo, promet), ima u vidu viši prosjek, ali još uvijek prihvatljiv za većinu članova zajednice.
138
UVOD
Daljnji razlog iz kojega nije prihvatljiva "scijentizacija" kaznenoga suda jest u nužnosti da se znanstvena saznanja u kaznenome postupku primjenjuju sukladno znanstvenoj metodologiji, lege artis. To samo po sebi isključuje drukčiju uporabu koja otvara put zloporabi, nepravilnosti do kojih može doći ako sudac preuzme ulogu za koju nije osposobljen. Glede odnosa djelatnosti povjesničara i suca sličnosti koje postoje ograničavaju se na opće epistemološke uvjete istraživanja, te okolnost da se i djelatnost suca odnosi na rekonstruiranje prošlosti. Istodobno, sadržaj i uvjeti njihove djelatnosti bitno su različiti.
4. Kognitivna znanost i kriminalistička procedura Nakon najstarije asocijativne teorije biheviorista, uvjetno refleksnog učenja, konekcionističke teorije, u novije vrijeme razvija se pristup koji se naziva kognitivna znanost (cognitive science). Ona se posebice bavi inventivnim, kreativnim učenjem. Inventivno ili kreativno učenje i na njemu utemeljena Gestaltpsychologie polazi od problemske situacije, a to je, kao što će pokazati daljnje izlaganje, upravo tipična značajka kriminalističkoga istraživanja. Kognitivna znanost uključuje procese spoznavanja prirodne i umjetne inteligencije. Među brojnim istraživanjima u tome području valja spomenuti razmatranja: arhitektonike tvorbenih sustava, zaključivanja, pristupa učenju, stvaranju i proučavanju psiholingvistike itd. Riječ je o složenoj cjelini pitanja koja dijelom također ulaze u druga područja logike, komunikologije, ali i biologije, kemije, fizike, matematike, filozofije i dr. Za kriminalistiku se važnima pokazuju postignuća kognitivne znanosti upravo u područjima koja su tijesno povezana s psihologijom. Kao važniji primjeri mogu se navesti nova koncepcija teorije učenja i poučavanja (kompiliranje znanja koje se sastoji iz komponiranja i proceduralizacije, učenja rješavanjem problema, specifikacijom problema i otklanjanjem pogrešaka, što je i te kako primjenjivo na pripremu rada istražitelja), zatim nov pogled na teoriju mišljenja utemeljen na novim okvirnim pretpostavkama situacijske kognicije, osobne i socijalne epistemologije i pojmovne kompetencije. O istraživanjima u području psiholingvistike valja posebice voditi računa. Ona smjera novim saznanjima u razumijevanju, proizvođenju i usvajanju jezika. U tim se nastojanjima koriste posebne tvorbene strukture, obrasci obrade obavijesti, spoznajne sheme i obrada diskursa. Najvažnijim se ipak ukazuje pristup kognitivne znanosti inteligenciji. To pitanje uključuje istraživanje procesa (algoritma, heurističke strategije,
139
KRIM INALISTIKA
__________________________________________________________
mehanizma učenja u području rješavanja općih problema, znanja, ekspertnih sustava, baza i organizacija znanja, uvjerenja, povezivanja podataka u bazama znanja, arhitektonika), zatim razinu razumijevanja, učenja (u tvorbenim sustavima, u modelima usporedne distribuirane obrade), opreme i programa. Posebnu važnost za kriminalistiku ima metoda kognitivnoga interviewa. Valja podsjetiti i na kognitivno-bihevioristički pristup u kriminologiji i psihologiji zločina.
5. Kibernetika, komunikacije i informacije u kriminalističkoj proceduri a) Organizacijska znanost i kriminalistika Za upoznavanje strukture kriminalističke procedure važno je imati u vidu opće učenje o organizaciji. Naime, i kazneni sud je oblik organizacije, kao što su to i neka druga tijela koja djeluju u kaznenome postupku (državni odvjetnik, policija). Organizacija se općenito može promatrati s materijalnog, strukturnog i teleološkog stajališta. Kao organizacijsku strukturu moguće je promatrati na primjer kazneni sud u kojemu djeluju procesi diobe i povezivanja, unutar kojih se lako raspoznaju skupine nižih zadataka, poslova, shvaćenih kao funkcije koje su međusobno u hijerarhijskim odnosima, zatim vanjske i unutarnje organizacijske jedinice. Kazneni sud, shvaćen u opisanom smislu organizacije, može se teleološki promatrati i tako da se kao najmanji još cjelovit njegov dio uzme pojedina ustrojstvena jedinica (vijeće, sudac), ali također i pojedini posao (određeni kazneni predmet, postupovna radnja). Na analogni način može se promatrati druge subjekte kriminalističkoga istraživanja. Predmet istraživanja, kao temeljni, cjeloviti dio funkcionalne strukture, bitno je obilježen protokom informacija (upravo tome je u posebnom smislu i namijenjen). Informacija je značajka podražaja pretvorenih u znakove ili signale koja omogućuje odlučivanje između više mogućnosti. Za usvajanje informacije nužno je najprije naučiti signale, a zatim preraditi informacije koje se njima prenose. To polazi od podatka i obavijesti o kojima je bilo govora u Glavi II. U kriminalistici imaju važnost informacije nižega i višega reda. Tako shvaćena organizacija ljudske djelatnosti može se promatrati kao informacijski sustav. Temeljni sastojci kaznenoga predmeta kao informacijskoga sustava jesu ulaz, izlaz, proces i povratna veza. Valja pripomenuti da je riječ o upravljačkome sustavu.
140
UVOD
To znači da se i u kaznenome predmetu shvaćenom u opisanom smislu mogu jasno raspoznati temeljne aktivnosti: prikupljanja podataka, obrada podataka, pohranjivanje podataka i informacija i dostavljanje informacija i podataka korisnicima. Po vrsti informacijski sustav kaznenoga predmeta dinamički je, teleološki i organizmički sustav. Njegovo se ponašanje može prognozirati, ali on nije deterministički sustav. S obzirom na odnos prema okolini, to je otvoren sustav u kojemu je rješenje obvezatno, a njegov sadržaj može biti različit. Imajući u vidu raniji prikaz najvažnijih pitanja kaznenoga postupka kao spoznajnoga procesa, odlučujući su momenti o kojima ovisi funkcioniranje razmatranoga sustava kaznenoga postupka: 1) točnost informacija, 2) odabir informacija, 3) aktualnost informacije (koja ima poglavito komunikacijski značaj, o čemu se govori u nastavku) i 4) ekonomičnost funkcioniranja. U takvome sustavu, proces odlučivanja istodobno je intuitivan i racionalan (formalan, algoritamski). Ranije je već ukazano da se u kaznenome predmetu jasno prepoznaju zadaće definiranja problema i odabira relevantnih informacija kao podloge donošenja odluke. Sukladno izloženome, u pristupu kaznenom postupku također vrijede načela sustavnoga pristupa: 1) kompleksnosti (i sinergijskog efekta), 2) integralnosti, 3) dinamičnosti, 4) interdisciplinarnosti, 5) orijentiranosti odlučivanja, 6) samoorganiziranosti, 7) otvorenosti. Njegova je struktura po svome tipu bliska zvjezdastoj. U kaznenome predmetu odlučivanje je, ipak, pretežito neprogramirano jer predmet kaznenoga postupka nema sasvim određene parametre, a ni promjene situacija nisu determinističke. Složenost strukture kaznenoga postupka (a cjeline kriminalističkoga istraživanja u još većoj mjeri), aktualizira zadatak informatizacije. U tome je smislu u mnogim zemljama mnogo učinjeno. Već je vrlo razvijeno uvođenje automatske obrade podataka u praksu i teoriju kaznenoga postupka. Kao temeljna i najaktualnija područja valja spomenuti: primjenu računala u znanstvenim istraživanjima kao pomoć u pripremi i poduzimanju postupovnih radnji, zatim uvođenje računalne tehnologije u operativne sustave kriminalističke procedure, računalnih podataka kao dokaza, stvaranje tezaurusa, evidencija prakse itd. Najvažnija područja primjene suvremene računalne tehnike jesu, osim već spomenutih, u području ustrojavanja pomoćnih istražnih modela (npr. identifikacijskih slika compu-sketch), zatim operativnih evidencija (npr. daktiloskopskih snimki), analitičko-tehničkih naprava (sustav za prepoznavanje glasa). Uz uvjet prihvaćanja pristupa koji je opisan, za uspostavljanje modela kaznenoga predmeta važna je prethodna sustavna analiza, što je u zakonodavnoj djelatnosti i praksi iznimno rijetko, a u nas nepoznato.
141
KRIM INALISTIKA
__________________________________________________________
Sustavna analiza kaznenoga postupka kao informacijskoga sustava posebice je važna pri njegovu projektiranju, uspostavljanju (primjerice kod zakonodavnih izmjena), kao i pri prosudbi njegove kakvoće. Njene su faze: 1) utvrđivanje informacijskih potreba, 2) istraživanje postojećega sustava, 3) izrada glavnog projekta, 4) izrada izvedbenoga projekta, 5) izgradnja sustava, 6) provjera sustava, 7) implementiranje sustava, i 8) ocjena rada. To je opća, prva razina sustava kaznenoga predmeta. Kao sadržaji spoznajnih, postupovnih modela, ili druga razina strukture, važne su struktura učenja o dokazima (i drugim izvorima saznanja) i tehnologije postupka. Na daljnjem stupnju razrade u prvoj skupini izdvajaju se modeli učenja o pouzdanosti izvora saznanja i njihovoj vjerodostojnosti. Oni se dalje mogu razvrstati na temelju kriterija izvora saznanja, vrste dokaznoga sredstva itd. b) Kriminalističko istraživanje kao komunikacijski sustav Ako se kriminalističko istraživanje, sukladno svemu što je rečeno, promatra kao ukupnost sredstava i metoda kojima se prenose posebne informacije, moguće je njegovo ispitivanje kao komunikacijskoga sustava. Komunikacijski kanali poklapaju se u tom pristupu s organizacijskim vezama. Komunikacijska mreža nije u jednakome odnosu s organizacijskom strukturom jer je komunikacijska mreža izravno povezana s temeljnom istražnom aktivnošću. Osnovni sastojci komunikacijskoga sustava su: 1) davatelj informacije (subjekt koji u kaznenome postupku daje obavijest u cilju izazivanja odgovarajućeg postupovnog učinka), 2) primatelj informacije (subjekt postupka na čije se ponašanje želi utjecati), 3) sadržaj informacije (značenje koje davatelj priopćuje), 4) sredstva informacije (fizički medij pomoću kojega se informacija prenosi), 5) tijek komunikacije (krug osoba preko kojih informacija prolazi - on može biti serijski i simultan). Kao i u svim racionalnim komunikacijskim sustavima, i u kaznenome postupku mora se osigurati: 1) selektivnost (maksimum, ali samo potrebnih informacija), 2) otpornost prema iskrivljavanju i brzina ispravljanja iskrivljenih informacija, 3) utjecaj na ponašanje primatelja informacije i 4) ekonomičnost. Tu su posebice važni brojni semantički problemi kao što su sustav i struktura simbola, standardizacija te, posebice, utjecaj na sustav. Razvoj kibernetike i uvođenje glavnih dijelova sustava: efektora (nositelja djelatnosti) i regulatora (upravljača koji upravlja efektorom: selektora i transduktora), omogućuje bolju spoznaju o mogućnostima djelovanja na promatrani sustav. Za komunikacijsku strukturu kriminalističke procedure važna su sredstva i pojedini postupci. Na njihovoj se osnovi može cijeniti određeni komunikacijski sustav.
142
UVOD
Komunikacija i njena teorija (komunikologija s retorikom) imaju stohastički značaj i počivaju na poštivanju četiri temeljna načela: pravilnosti, preciznosti, prikladnosti i izražajnosti. Njih je vrlo lako prepoznati. Svaki od njih ima teorijsku, normativnu i praktičnu razinu. Značajka kaznenoga postupka kao komunikacijskoga sustava jest formalizacija oblika komunikacija. To je posebice važno za planiranje i vođenje, o čemu se govori u nastavku izlaganja. Osim onoga što je bilo ranije rečeno, valja istaknuti da se komunikacija u postupku može razmatrati s gledišta: 1) sintakse (legislativnog ustrojstva, komunikacijskih kanala i redundacije), 2) semantike (značenja sredstava komuniciranja) i 3) pragmatike (utjecaja komunikacije na ponašanja sudionika u postupku). Za praksu je najvažniji pragmatički aspekt, koji se vrlo jasno odražava u strukturi temeljnoga relacijskoga sustava: pitanje - odgovor. Središnja je cjelina navedenog sustava postavljanje pitanja. Nju bitno uvjetuju pretpostavke (okolnosti koje logički preliminarno određuju valjanost pitanja) i predviđanje (u američkoj praksi postoji pravilo da se u direktnome ispitivanju postavljaju pitanja na koja se očekuje određen odgovor ili neutralan odgovor). Zatim slijede semantičke i sintaktičke značajke postavljenih pitanja, dopustivost pitanja i uzroci pogrešnih odgovora. Druga komponenta sustava je odgovor. To uključuje vrlo različite sadržaje od kojih su neki određeni formalno, a neki su glede toga slobodni. U pravilu, oblik odgovora bitno određuje pitanje.
6. Činjenica u kriminalističkoj proceduri Prikupljanje podataka o stanovitoj činjenici predmet je kriminalističkoga postupanja. Činjenica je stvar, svojstvo i odnos čije se postojanje utvrđuje u kriminalističkom postupanju. Polazište poimanja činjenica u kriminalistici valja utemeljiti na učenju dokazne teorije uz jasno određenje eventualnih posebnosti određenih pojmova. Sa stajališta kaznenoga predmeta činjenice se mogu razvrstati u četiri skupine: a) činjenice uključene u apstraktni zakonski opis djela, b) njima odgovarajuće činjenice u stvarnosti, c) činjenice od važnosti za kazneni postupak, d) činjenice koje nemaju važnost za kazneni postupak. Činjenice koje se utvrđuju u kaznenom postupku, prema terminologiji u sadašnjem hrvatskom postupovnom zakonodavstvu jesu važne činjenice. To su činjenice navedene pod a) do c). U kaznenom postupku još se kao važne činjenice u širem smislu riječi označava stanje stvari kao ukupnost činjenica kaznenoga predmeta.
143
KRIM INALISTIKA
__________________________________________________________
U dokaznoj teoriji važne se činjenice razvrstavaju obično dvostupanjski u dvije kategorije odlučnih i koneksnih činjenica, time da se u drugoj kategoriji razlikuju indiciji i pomoćne činjenice. Odlučne (pravno relevantne) su činjenice na koje se primjenjuju pravni propisi. Ukupnost odlučnih činjenica je činjenično stanje. Na činjenično stanje primjenjuje se pravo tako da se one podvode (supsumiraju) pod pravne propise. Druga kategorija su činjenice indiciji ili dokazne činjenice. Ključna je njihova dvostruka značajka: činjenice i dokaza (otud i funkcijska oznaka: dokazna činjenica, tj. činjenica koja služi kao dokaz). Indicij se najprije utvrđuje kao činjenica, a zatim služi kao dokaz za utvrđivanje odlučne činjenice. Konačno, treća skupina činjenica su one kojima se provjeravaju dokazi i prethodno označene vrste odlučnih činjenica i indicija. Nazivaju se zbog takve svoje funkcije kontrolne činjenice. Na njih se ne može uopće primijeniti pravo, ali imaju vrlo važnu instrumentalnu ulogu.
a) Važne činjenice Sve činjenice koje se utvrđuju u kaznenom postupku
Vrste činjenica b) Odlučne činjenice c) Koneksne činjenice Činjenice na koje 1. Indiciji (dokazne činjenice) se primjenjuje pravo 2. Pomoćne, kontrolne činjenice (činjenice za provjeru)
Činjenice koje se utvrđuju u konkretnom kaznenom predmetu određene su predmetom kaznenoga postupka. Prije svega optužbom, zatim zahtjevima i prijedlozima stranaka i, konačno, sudskim odlukama donesenim po službenoj dužnosti. Iz toga slijedi druga odrednica koja upućuje na to koje zakonske propise valja primijeniti. To neposredno određuje koje se odlučne činjenice imaju utvrditi u kaznenom postupku, tj. u silogističkoj kriminalističkoj proceduri. Kao predmet utvrđenja u konkretnom predmetu činjenica mora biti jasno određena. To je prva istraživačka zadaća. Druga je određivanje sredstava kojima će se utvrditi i, konačno, treća je postupovno vrijeme u kojemu će se utvrditi ta činjenica. Krug činjenica indicija nije pravno određen na jednak način. Predmet postupka određen optužbom ne određuje krug indicija. Pojedine indicije i njihovu ukupnost određuje istražna situacija. Dakle predmet postupka je quaestio facti i slijedi iz konkretnih sadržaja, što znači da je u više predmeta zbog istog kaznenoga djela krug
144
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________________
odlučnih činjenica djela (konstitutivna, kvalifikatorna i privilegirajuća obilježja) tematski isti, sadržajno dakako različit, dok je krug činjenica indicija uvijek tematski i sadržajno različit i neovisan o optužbi. U heurističkoj kriminalističkoj proceduri krug činjenica znatno je širi, manje određen. On se ovdje, ovisno o trenutnim saznanjima tek prikuplja, oblikuje. Mnogo češće se prikupljaju podaci za pojedinačne činjenice u svrhu oblikovanja činjeničnoga sklopa budućega predmeta kaznenoga postupka.
7. Dokaz u kriminalističkoj proceduri Pojam dokaza se u kriminalističkoj proceduri upotrebljava u različitom smislu. Dokaz (argumentatio) je u logici metodologijski postupak (dokazivanje) za potvrđivanje istinitosti postavke. On uključuje potvrđivanje (probatio) i pobijanje (refutatio) određene postavke. Elementi dokaza u logici jesu 1) tvrdnja ili teza čija se istinitost utvrđuje (thesis probandi), 2) razlozi ili argumenti zbog kojih se utvrđuje činjenica (argumenta probandi), 3) način na koji se utvrđuje (modus probandi) i sredstva kojima se utvrđuje činjenica (instrumenta probandi) te 4) uvjerljivost, snaga dokaza (nervus probandi). Struktura dokaza u kaznenom postupku može se prikazati na drugi način, tako da ju tvori 1) sadržaj dokaza (u nekim sustavima element dokaza), 2) izvor dokaza (u nekim sustavima nositelj) dokaza, 3) dokazno sredstvo (način unošenja dokaza u postupak), i 4) rezultat dokaza (činjenični zaključak). 1. Sadržaj ili element dokaza: iskaz, sadržaj isprave, značajka predmeta.
Struktura dokaza u kaznenom postupku 2. Izvor ili 3. Dokazno sredstvo 4. Rezultat nosije dokaza je telj dokaza: postupovna radnja po- zaključak svjedok, pred- moću koje dokaz ulazi o činjenici. met, isprava, u postupak: mjesto itd. ispitivanje, vještačenje itd.
Sadržaj dokaza su, primjerice, iskaz svjedoka, značajka predmeta, sadržaj isprave. Prema nositelju, dokazi se dijele na osobne (personalne, primjerice svjedok) i stvarne (materijalne, primjerice isprava), iako mnogi odbacuju takvu podjelu. Rezultat dokaza, dokazni zaključak nastaje intelektualnom operacijom nakon izvođenja dokaza. U kriminalističkoj proceduri pretežito se radi o induktivnim dokazima, tj. takvima koji se temelje na većoj ili manjoj vjerojatnosti. Međutim, u
145
KRIMINALISTIKA
pravilu ti se dokazi razmatraju kombiniranom induktivno-deduktivnom metodom koja stvara najpovoljnije mogućnosti zaključivanja. Neki teoretičari kaznenoga postupka uzimaju vlastito opažanje kao drugi, od dokazivanja različit, vid utvrđivanja činjenica. Prema tim shvaćanjima suštinska razlika prema dokazivanju bila bi u izravnoj spoznaji činjenice i izostanku ocjene dokaza. Većinski dio teorije ne prihvaća tu diobu utemeljenu na posebnosti opažanja činjenice smatrajući dokaze jedinim izvorom saznanja o činjenicama, a vlastito opažanje kao posebni vid kontakta s predmetom spoznaje. Dokaz može biti izravan ili posredan. Odlučna činjenica dokazuje se izravno, neposredno ako obavijest o njoj slijedi neposredno iz dokaza. Izvor saznanja je u tom slučaju izravni, neposredni dokaz. Izravni (prirodni) dokaz Dokaz (iskaz svjedoka očevica) -» Odlučna činjenica (razbijanje stakla) Iz dokaza izravno slijedi zaključak o odlučnoj činjenici (očevidac je vidio počinitelja kako razbija staklo) Za razliku od toga, odlučnu činjenicu moguće je u kaznenom postupku dokazati posredno, tako da se najprije dokažu jedna ili više drugih činjenica indicija iz kojih se zatim logički zaključuje o odlučnoj činjenici. Te "međučinjenice" služe kao dokaz za odlučnu činjenicu. Imajući u vidu takvu njihovu funkciju, nazivaju se, kao što je rečeno ranije pod a), dokazne činjenice ili indiciji. Uporaba činjenice indicija kao dokaza uvijek je uvjetovana logičkim zaključivanjem. To je dakle, indicijalni, posredni, složeni dokaz i drukčija vrsta ocjene dokaza. Indicijalni (posredni, složeni, logički) višestupanjski dokaz 1. 2. 3. Odlučna Činjenica Činjenica Činjenica činjenica indicij -> indicij -> indicij -> (očevid: (očevid: staklo (iskaz: osveta) (razbijanje posjekotina stakla) na na ruci) odjeći) Trostruki indicijalni niz u kojemu su tri indicija (1,2,3) najprije utvrđeni kao činjenice, a zatim tako utvrđeni služe u međusobnoj povezanosti kao dokazi za utvrđivanje odlučne činjenice. Indiciji u međusobnoj vezi navode na zaključak da je počinitelj osoba koja je prijetila osvetom, s posjekotinom na ruci i staklom na odjeći koje odgovara razbijenom staklu. 146
UVOD
To je zaključak do kojega se dolazi logičkim zaključivanjem (otuda i naziv logički dokaz). Neposredne i posredne dokaze kao i činjenice valja provjeriti. Tom cilju u kaznenom postupku služe pomoćne ili kontrolne činjenice.
147
KRIMINALISTIKA
Provjera dokaza pomoćnim, kontrolnim činjenicama Dokaz (iskaz svjedoka očevica) -> Odlučna činjenica (razbijanje stakla) Pomoćne činjenice za provjeru dokaza: 1. Iskaz svjedoka (ni)je dosljedan. Odlučna činjenica 2. Svjedok (ni)je vidio prozor. (ni)je dokazana. 3. Svjedok (ni)je gledao prozor. 4. Svjedok nije mogao vidjeti prozor. U heurističkoj kriminalističkoj proceduri nema potrebe za razgraničenjem između indicija (u kriminalističkom smislu) i pomoćnih činjenica. To bi, uostalom, u toj fazi bilo iznimno teško. U kriminalističkom se istraživanju neki oblici pogrešaka u dokazu javljaju učestalije od drugih. Oni su vrlo važni ne samo stoga što izravno utječu na rezultate kaznenoga postupka, nego i zato što je njihovo razmatranje ključno u obrazovanju kriminalista. Prvi oblik pogreške u dokazuje nedovoljan dokaz. Nedovoljan dokaz (probatio minus probans) postoji ako se tvrdnja uzima dokazanom, iako je dokazano manje od onoga što se tvrdi. U vrlo velikom broju predmeta za cjelokupni sadržaj kaznenoga predmeta nema dovoljnih dokaza. Pri tome je važna još jedna okolnost. Naime, kao dokazi mogu se uzeti samo oni koji su prikladni za unošenje u postupak. To je posebno važno u odnosu na pravilno razlikovanje dokaza u spoznajnom i formalnom smislu. Drugi oblik pogreške je preobilan dokaz (probatio plus probans) koji postoji ako se dokazuje više nego što je značenje tvrdnje koju dokazujemo. Taj je oblik pogreške u dokazu posebice bitan za ekonomično vođenje postupka. Osim toga, on upozorava na neophodnost da se u kriminalističkoj proceduri u svakom trenutku vodi računa o predmetu istraživanja i prikladnosti dokaza tom sadržaju. Treća je pogreška u dokazu prijelaz u drugi rod (metabasis), tj. slučaj kad na temelju jednih obilježja predmeta misli dokazujemo druga obilježja predmeta dokaza. Četvrta je pogreška odsutnost načela (petitio principi). Ona postoji ako argumente od kojih se polazi prethodno i same valja dokazati jer su neosnovani. Treća i četvrta pogreška u dokazu za kriminalističku proceduru važna je s obzirom na pojave da se kao dokazi uzimaju izvori saznanja koji se mogu, ali i oni koji se ne mogu upotrijebiti u kaznenom postupku. Začarani krug (circulus vitiosus), peta pogreška, postoji ako se postavka dokazuje razlogom, a razlog postavkom. Šesta je pogreška neistine u temelju (pseudoproton), tj. ako se polazi od neistinite početne postavke. Ta pogreška je posebno opasna i upućuje na nužnost stalne provjere prikupljenih saznanja.
148
UVOD
Kao sedmu pogrešku u dokazu valja spomenuti poznati argument protiv čovjeka (argumentum ad hominem) kad se umjesto protuargumentom, tuđa teza obara upozoravanjem na neke osobine čovjeka. U kriminalistici je to povezano prije svega s neprikladnom uporabom podataka iz života određene osobe. U suvremenoj utrci medija za senzacijama i osvajanja vlasti, mimo politički predviđene procedure, sve je rasprostranjenija pojava uplitanja u kazneni postupak. To novinari i urednici (u pravilu odabrani bez ikakvog utjecaja javnosti), ostvaruju senzacionalističkim, često neobjektivnim "paralelnim" suđenjem, što teži izvesti postupak na ulicu, umjesto da ostane isključivo tamo gdje mu je i mjesto: u sudnici. Drugi, opasniji i vjerojatno u nekim slučajevima s kriminalnim sredinama povezan (i od njih financiran) vid je "medijski racket", tj. različite najave, napisi i priopćenja u cilju uznemiravanja, zastrašivanja, difamiranja ili prijetnje osobama iz javnog života s konstrukcijama kaznenih optužbi, "hajke" na osobe itd. Alibi za takva društveno štetna postupanja je zloporaba slobode medija. To sve dakako ne umanjuje važnost objektivnog, profesionalnog, kvalitetnog obavještavanja o svim događajima, pa i kriminalističkim postupanjima, ali mu i te kako šteti. V. izlaganje infra Drugi dio, Odsjek prvi.
8. Indiciji u kriminalističkoj proceduri a) Kriminalistički pojam indicija Indicij (od latinskog indicium, znak) u kriminalistici je okolnost povezana s kaznenim djelom koja ima spoznajnu vrijednost za kriminalističko istraživanje. U cjelokupnom kriminalističkom istraživanju indiciji imaju ključnu ulogu. Uz stanovito pojednostavljenje može se uzeti da je kriminalističko istraživanje rad s indicijima. Pojam indicija u kaznenom postupovnom pravu i kriminalistici nije istovjetan. Indicij je u postupku, sukladno ranijim navodima (v. izlaganje pod 19.), činjenica koja se utvrđuje da bi se pomoću nje, kao dokaza, utvrdila druga činjenica. Zato se indicij u kaznenom postupku označuje kao dokazna činjenica ili posredni, logički dokaz. U funkciji posrednoga dokaza u kaznenom postupku mogu se uporabiti indiciji u skladu s postupovnim dokaznim pravilima. Izravni dokaz osnova je za zaključak o postojanju odlučne činjenice. Indicij sam izravno nije osnova za zaključak o postojanju odlučne činjenice. Da bi se izveo takav zaključak, neophodan je logički misaoni proces
149
koji se temelji na ocjenjivanju pojedinačnih i skupine indicija. To su osnovne značajke indicija u kaznenom postupku. U kriminalistici je značenje indicija drukčije. U kriminalistici kao indiciji ulaze, dakako, sve dokazne činjenice, dakle indiciji u postupovnom smislu, ali i druge okolnosti koje kriminalistika uzima kao indicije. Velik broj drugih indicija poput poligrama, operativne bilješke o karakternim osobinama osumnjičenika, izjava u obavijesnom razgovoru, ne mogu biti upotrijebljeni u kaznenom postupku kao dokazi. Oni, dakle, ne mogu postati dokazne činjenice. Ali, u kriminalističkom smislu jesu indiciji. Između postupovnog i kriminalističkog pojma indicija razlika se najjasnije može izraziti time da je u kriminalističkom smislu indicij istraživački važna okolnost, a da samo neki od ukupnoga broja indicija mogu postati indiciji - dokazne činjenice u kaznenom postupku. Dokazivanje pomoću indicija u izloženom je smislu složeno, stupnjevito, ovisno o otkrivanju, osiguranju, kritičkoj analizi i vrednovanju većeg broja okolnosti. Prema takvim je svojim značajkama izloženo stalnoj opasnosti pogrešaka i nalaže temeljit i savjestan visokostručni rad. Zbog toga se načelno uzima da je izravni dokaz, ako je pouzdan, po dokaznoj snazi ispred indicija. Za indicijalni postupak je vrlo važno da se u obzir uzmu svi indiciji, pri čemu se pozitivni i negativni moraju ocjenjivati u međusobnom odnosu. U neizvjesnoj situaciji valja se prikloniti rješenju koje je vjerojatnije, ali ne smije doći do neosnovanog prenaglašavanja pojedine okolnosti. Ako se ne može postići izvjesnost, unaprijed valja odrediti vjerojatnost koja se zahtijeva. b) Metodologija rada s indicijima Rad s indicijima pretpostavlja određenu metodologiju. Ona počiva na općim i posebnim metodologijskim smjernicama. Opće smjernice vrijede općenito, a posebne u određenim uvjetima.
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.
150
Opće smjernice rada s indicijima Prethodno poznavanje tipičnih (ne)očekivanih indicija Otkrivanje, prikupljanje i provjera indicija Okupljanje i slaganje indicija u cjeline Stvaranje indicijalnih verzija Spoznajna provjera indicijalnih verzija Dokazna provjera indicijalnih verzija Konačni zaključak o stupnju vjerojatnosti
UVOD
Kriminalističko istraživanje uključuje rad s više indicija, iz čega slijedi nužnost razmatranja međusobne neovisnosti i povezanosti indicija. Dva su tipična oblika međusobne povezanosti indicija: indicijalni prsten i indicijalni lanac. U pravilu, kriminalistička procedura razmatra više indicija. U takvom se slučaju nameće nužnost utvrđivanja međusobne (ne)ovisnosti indicija. Ovisnost može biti pozitivna i negativna, nepostojeća, slaba ili jaka, i na različit se način odražavati na dokaznu snagu indicija za glavnu činjenicu i druge indicije.
Automobi l je sredstvo radnje
>
Automobil je vlasništvo osumnjičeni ka
>
Automobi l koristi i njegov brat
>
Osumnjiče nik je vozio automobil
Shema indicijalnog lanca
151
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
Za dokazni indicijalni prsten vrijedi količnik učestalosti, tj. ranije opisani teorem - pravilo da indiciji koji terete uvećavaju konačnu vjerojatnost, dakle dokaznu snagu postojanja glavne činjenice. U primjeru indicijalnog lanca za dokaznu snagu vrijedi pravilo ukupnoga učinka (Produktregel), pri čemu se pojedini indiciji umnožavaju. Dokaznu snagu indicijalnog lanca određuje najslabiji indicij. Valja još jednom ponoviti da je za kriminalistiku indicij svaka podupirača okolnost, čak i onda kad njeno dokazno značenje nije takvo da bi bila pouzdana osnova za zaključak o činjenici. Već iz toga slijedi raznolikost kao vrlo važna značajka indicija. Naime, svaka stvar, događaj, odnos može postati indicij ako postoji određen odnos, stanje, veza s predmetom istraživanja. Niti jedno kazneno djelo nije izolirano. Naprotiv, ono je i pored svih mjera koje poduzima počinitelj neizbježno povezano s nizom raznovrsnih, neograničenih okolnosti. One umješnom kriminalistu stoje na raspolaganju. Laik ih i ne zamjećuje! Metodologija rada s indicijima osnova je za razradu konkretnih metoda kao načina rada s indicijima. Rad s indicijima složena je djelatnost sastavljena iz više cjelina. Te cjeline tvore u pravilu sukcesivni, a rjeđe paralelni slijed radnji. Obično se uzima da se sastoji iz 1) otkrivanja, 2) sravnjivanja, 3) tumačenja i 4) uspoređivanja indicija. Prikupljanje indicija započinje planiranim (ili spontanim) otkrivanjem indicija. Otkrivanje i analiza indicija uključuje stvarnu i misaonu komponentu. Rad se nastavlja analizom, uspostavljanjem odnosa s drugim indicijima i ocjenom rezultata saznanja koji slijede iz analize i sinteze utvrđenih indicija. Ostale se faze sastoje u misaonoj djelatnosti. Tri metode rada s indicijima značajne su u misaonom indicijalnom procesu. To su metode eliminacije, difundiranja i akumulacije. Metoda eliminacije temelji se na odnosu isključenja, opovrgavanju jedne ili više pojava drugom pojavom. Indicijalna osnova verzije u odnosu na konkurirajuću je njoj suprotstavljena pojava. Ako su sve takve pojave opovrgnute, verzija je dokazana. Verzija je dokazana jednoznačno ako se temelji na konačnom isključenju. U protivnom, ako nema osnove za takvo isključenje, verzija je dokazana djelomično. Metoda eliminacije svoje rezultate daje u vidu potpunog isključenja (požar nije uzrokovan neispravnom grijalicom), ili više manje ograničenog rezultata (ozljeda je nanesena tupotvrdim predmetom). Metoda difundiranja temelji se na negativnim činjenicama, prije svega na izostanku očekivanih okolnosti (tipičnih ili čak neizbježnih tragova). Negativna činjenica stvara sumnju o tezi (postojanje okolnosti koja je protivna hipotezi koja se pojavljuje u većem broju slučajeva, tako primjerice ako između dva rukopisa postoji niz različitih obilježja, nema identiteta skriptera). Ovdje se ne radi o lancu dokaza, dakle o uzastopnoj strukturi
152
UVOD
prednik - sljednik, nego o paralelnim, neovisnim strukturama u kojima je pojedini indicij usmjeren na predmet dokaza. Izdvajanje jednoga indicija ne znači nužno isključenje sustava koji je predmet dokaza, ako za to postoje drugi indiciji. Metoda akumulacije dokaza temelji se na dokaznom smjeru različitih, neovisnih indicija, pri čemu je važno u kakvom su odnosu ti međusobno različiti indiciji prema postojanju iste činjenice (jezgrovna, povezujuća, čvorna okolnost). Ova se metoda vrlo uspješno koristi stvaranjem podsustava dokaza za koje se zahtijevaju isti uvjeti istosmjernosti kao i za pojedine indicije, pri čemu je posebno značenje rijetkih i iznimnih okolnosti (prvenstvo malog broja posebnih (visokospecifičnih), ili čak jedne iznimne okolnosti ispred velikog broja zajedničkih (malospecifičnih) okolnosti). Činjenica je prema toj metodi dokazana ako su indiciji povezani u podsustav. U konkretnom istraživanju pri uporabi pojedinog indicija potrebno je koristiti sve tri metode. Time se dobivaju najbolji rezultati. Pribavljanje indicija i rad s indicijima pravilo je u kriminalistici. To je složen, temeljit, detaljan, obuhvatan i dugotrajan proces. On započinje prethodnim poznavanjem tipičnih indicija do kojega se dolazi poznavanjem 1) fenomenologijskih značajki djela, 2) analizom značajki sudionika događaja, 3) uzimanjem u obzir pratećih okolnosti, 4) poznavanjem naravi indicija i 5) uvažavanjem iskustvenih rezultata. Indiciji nalažu analitičko-sintetički pristup, čije je polazište značajka ključna za djelo koje je predmet istraživanja (kao njegovo bitno obilježje), koje valja povezati s iskustvenim spoznajama za postavljanje indicijalne istražne verzije. Zatim se traga za daljnjim indicijima koji se postavljaju u odnos s ranije pribavljenim indicijem, analiziraju i nakon toga izvodi prvi ili daljnji djelomični, parcijalni zaključak polaznoga stupnja kojega se dalje nadograđuje na jednak način novim spoznajama. Istodobno se uvijek ispituju pozitivni i eventualno prisutni kontrarni, negativni indiciji, uporabom dostupnih indicija za provjeru. Indiciji moraju biti pažljivo analizirani i pojedinačno vrednovani. Tek ako se nakon toga ocijene pouzdanima, dovode se u odnos prema drugim indicijima i zatim sintetički ocjenjuju u međusobnom odnosu. Uzimajući u obzir prethodne naznake, indiciji su sasvim jasno ključno, nužno jezgro kriminalističke procedure. To bezuvjetno vrijedi za njenu heurističku komponentu, ali također u značajnoj mjeri i izvan toga u silogističkoj proceduri. Ako se to ima u vidu, onda se zapravo bez dvojbe kriminalistika može uzeti i kao sustav rada s indicijima. Takvo je stajalište, nema sumnje, posebice prihvatljivo u odnosu na područje kriminalističke taktike, koje je najvećim dijelom sustav učenja o umijeću rada s indicijima.
153
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
c) Indicijalni proračuni* Indicijalni zaključak počiva na pravilima iskustva, rjeđe na znanstvenom pravilu. To izražava poznati primjer iz starije kriminalističke literature: ako su u jednome mjestu posađena tri stabla u ravnoj liniji na jednakoj udaljenosti, vjerojatno ih je posadio čovjek. Ako je na isti način posađeno šest stabala, isti je zaključak vrlo vjerojatan. Ako je to slučaj s dvanaest stabala, nijedna razumna osoba neće dvojiti o tome da je taj drvored zasadio čovjek. Prethodni primjer ukazuje na ključno pravilo u radu s indicjima: da uvjerljivost raste s brojem indicija. No, jednako je bitna dokazna snaga pojedinog indicija koji sadrži posebnu značajku. Tako primjerice okolnost da osumnjičenik ima krvnu grupu A jednako kao i sporni trag krvi, manje je značajan indicij, jer je to krvna grupa koju u našim krajevima posjeduje oko 45% ljudi. To će biti bitniji indicij, ako osumnjičenik ima krvnu grupu AB kao i sporni trag krvi, jer tu rjeđu krvnu grupu ima svega oko 4% ljudi. Pravila iskustva u strukturi indicijalnog zaključka izražavaju ono što se događa: id quod plerumque accidit. S obzirom na to postaje važnim pouzdano utvrditi stupanj te učestalosti. To je ključni problem indicijalnog utvrđivanja činjenica. Time se vrlo rano i na rad s indicijima nastojalo primijeniti pravila raznih matematičkih metoda. Rad s indicijima obuhvaća složenu djelatnost otkrivanja, prikupljanja, razmatranja i ocjene indicija. Ta djelatnost ovisno o konkretnom slučaju uključuje različite metodologijske i tehničke postupke. Označuje se kao indicijalni misaoni proces, iako se realna djelatnost prostire znatno izvan okvira misaonog procesa. Indicijalni misaoni proces, kao što slijedi iz prethodnih izlaganja, pretpostavlja uvijek utvrđivanje 1) glavne činjenice, 2) indicija kao činjenica koje utječu na vjerojatnost postojanja glavne činjenice, 3) smjera indicija, 4) dokazne snage indicija, tj. kako često pojavu glavne činjenice (ne) prati pojava indicija te 5) ocjenu dokazne snage indicija. Takva struktura indicijalnog misaonog procesa rano je navela na primjenu računa vjerojatnosti kao indicijalnog proračuna. U vezi s tim mogu se spomenuti Bernoullijeva pravila, Bayesov teorem itd. Tijekom povijesti mnogi su znanstvenici rad s indicijima, u širim okvirima primjene računa vjerojatnosti u pravu, pokušali poboljšati, olakšati, učiniti što pouzdanijim i djelotvornijim primjenom matematičkih metoda. Stvorena je tako 1713. godine Ars coniectandi in iure (naziv istoimenog posthumnog djela Jakoba Bernoullija, u slobodnom prijevodu umijeće Indicijalne proračune izradila je Gordana Žauhar.
154
UVOD
izvođenja zaključaka povezivanjem). Njome su se bavili i De Moivre, De Montmort, Young, Boole, Craig. Kod primjene matematičkih modela potrebno je imati u vidu da indiciji koji postoje, ali se za njih ne zna, nemaju utjecaja na proces utvrđivanja činjenica. Ta okolnost upućuje da niti jedan, ma koliko potpun, pouzdan i valjan matematički izračun, nema nikakva značenja ako prethodno nisu prikupljeni kriminalistički značajni podaci. Thomas Bayes je 1764. godine formulirao teorem o vjerojatnosti hipoteze o stanovitom uzroku. U računu se polazi od početne vjerojatnosti (apriori vjerojatnost) koja se mijenja uključivanjem novih podataka, te se primjenom Bayesove formule izračunava konačna (aposteriorna vjerojatnost). Na konkretnom primjeru taj izvod izgleda kako slijedi. Neka je s P(Hk)označena početna vjerojatnost hipoteze Hk. Ako se događaj A može realizirati pod bilo kojom od n disjunktnih hipoteza Hp Hn, tada se konačna (aposteriorna) vjerojatnost hipoteze Hk izračunava prema formuli
Tu općenitu formulu za proračun vjerojatnosti moguće je primijeniti na primjer iz kriminalistike. U tu svrhu gore navedenu formulu malo ćemo pojednostaviti. Neka X označava indicij, a E predstavlja činjenicu čija je istinitost upravo dokazana. Prije nego je utvrđena činjenica E, istražiteljeva subjektivna procjena vjerojatnosti X bila je P(X). Nakon otkrića činjenice E, mijenja se istražiteljeva subjektivna procjena vjerojatnosti. Problem je kako točno izračunati konačnu vjerojatnost nakon uključivanja upravo dokazane činjenice. Upravo to omogućuje primjena Bayesovog teorema koji se u ovom slučaju može napisati u obliku
U navedenoj formuli s P(X) označena je početna procjena vjerojatnosti indicija X, dok P(XIE) označava konačnu vjerojatnost nakon utvrđivanja činjenice E. P(EIX) označava vjerojatnost za E, ako je X istinit, dok P(E) označava vjerojatnost za E bez obzira je li X istinit ili nije. P(not-X) se može lako izračunati i jednako je 1-P(X). Radi pojašnjenja primjene Bayesovog teorema u indicijalnom proračunu prikazat ćemo nekoliko konkretnih primjera izračuna (prema: Tribe, Trial by mathematics: precision and ritual in the legal process, Harvard Law Revieiv, sv. 84. br. 6.,1971., 1329-1393).
155
KRIMINALISTIKA
X je hipoteza da je osumnjičenik počinio kazneno djelo ubojstva. E predstavlja činjenicu da je osumnjičenik (indicij bijega) napustio grad prvim raspoloživim avionom, nakon što je počinjeno ubojstvo. Prije nego je bio poznat indicij E, istražitelj je pretpostavljao, na temelju podataka koji su mu bili do tada poznati, da postoji dvostruko veća vjerojatnost da je osumnjičenik počinio kazneno djelo, negoli da je nedužan, pa je stoga prema njegovoj procjeni početna vjerojatnost indicijalnog zaključka bila P(X) = 2/3, a P(not-X) =1/3. Kakav će utjecaj na ocjenu o vjerojatnosti počinjenja kaznenoga djela imati otkriće činjenice E? Odgovor na to pitanje ovisit će o prosudbi istražitelja o tome koliko je veća vjerojatnost da stvarni krivac u cilju bijega odleti avionom odmah nakon ubojstva, nego što bi bila vjerojatnost da to učini neka nedužna osoba. Pretpostavimo da je vjerojatnost takvog leta ako je osumnjičenik kriv 20%, odnosno P(E/X) = 1/5, dok je vjerojatnost takvog leta u slučaju da je osumnjičeni nedužan 10%, odnosno P(E/not-X) = 1/10. Nakon tako postavljenih osnovnih verzija valja procijeniti vjerojatnost krivnje počinitelja. Primjenom Bayesovog teorema može se izračunati konačna vjerojatnost na sljedeći način
Matematički proračun pokazao je da je vjerojatnost da je osumnjičenik kriv, nakon što je utvrđeno da je odletio prvim avionom nakon izvršenog ubojstva, porasla na 4/5. Činjenica da je osumnjičenik letio povećala je pretpostavku o vjerojatnosti krivnje s 2/3 na 4/5. Primjena Bayesovog teorema omogućava da se matematički proračuna kako akumuliranje dokaza utječe na povećanje vjerojatnosti nekog indicija. To je matematički izražena metoda akumulacije u radu s indicijima o kojoj se govori u nastavku. Finkelstein i Fairlay (A Bayesian approach to identification evidence, Harward Lavo Review, 3/1970.) smatraju da bi 1 matematički stručnjaci trebali biti uključeni u istražni proces, te da bi oni trebali objasniti istražitelju kako neka činjenica matematički utječe na vjerojatnost indicija. Izložit ćemo hipotetski slučaj koji su oni uzeli za primjer. Ženski leš pronađen je u jarku urbanog naselja. Postoji dokaz da se pokojnica glasno svađala sa svojim prijateljem prethodne noći i da ju je on znao ponekad udariti. Otisak dlana sličan osumnjičenikovom pronađen je na nožu kojim je ubijena žrtva. Budući da su tragovi na nožu bili slabo sačuvani, stručnjak za otiske mogao je samo reći da se takav oti-
156
UVOD
sak javlja s vjerojatnošću 1:1000 u ljudskoj populaciji. Iz toga slijedi da je riječ o rijetkoj pojavi, što je značajno za matematički izračun. Pronalazak relativno rijetkog otiska koji se poklapa s otiskom osumnjičenika svakako je značajan događaj. Finkelstein i Fairley smatraju da bi iznošenje samo tog podatka sudu dalo premalo informacija o pravom značenju pronalaska, te da bi pri obrazloženju trebalo koristiti Bayesov teorem, i to na način koji je prikazan, a koji je ujedno matematička osnova za prikaz odnosa verzija - protuverzija. Neka doznačava indiciju da je osumnjičenik upotrijebio nož da ubije svoju djevojku, a neka E označava činjenicu da je otisak dlana sličan osumnjičenikovom nađen na nožu kojim je izvršeno ubojstvo. P(E/X) označava vjerojatnost pronalaska otiska sličnog osumnjičenikovom na nožu kojim je izvršeno ubojstvo ako je on stvarno počinio ubojstvo, dok P(E/not-X) označava vjerojatnost da se takav otisak nađe na nožu ako osumnjičenik stvarno nije počinio ubojstvo. Istražiteljeva početna pretpostavka o vjerojatnosti da je osumnjičenik izvršio ubojstvo označena je sa P(X), a konačna vjerojatnost nakon što je na nožu otkriven otisak sličan osumnjičenikovu, označena je sa P(X/E). U primjeni Bayesovog teorema u izračunu vjerojatnosti Finkelstein i Fairley su pretpostavili da bi osumnjičenik neizbježno ostavio takav otisak na nožu, pa je P(EIX) = 1. Pretpostavlja se da je vjerojatnost pronalaska otiska sličnog osumnjičenikovu na nožu ako osumnjičenik stvarno nije ubio djevojku, jednaka vjerojatnosti da slučajno izabrana osoba u populaciji ima takav otisak. To znači da je P(E / not-X) = 0,001. Ako je početna pretpostavka istražitelja o vjerojatnosti da je osumnjičenik učinio ubojstvo bila 1:4 prije nego je saznao za otiske na nožu, onda će vjerojatnost nakon otkrića otisaka sličnih osumnjičenikovim biti
Primjena Bayesovog teorema na izračun vjerojatnosti pokazuje da ako se otisak sličan osumnjičenom pojavljuje s vjerojatnošću 1:1000, tada će vjerojatnost da je osumnjičenik počinio ubojstvo nakon otkrića takvog rijetkog otiska na nožu kojim je izvršeno ubojstvo porasti na čak 0,997. Valja se upitati kako promjena vrijednosti početne procjene vjerojatnosti P(X) utječe na konačnu vjerojatnost, te koliko bi iznosile konačne vjerojatnosti kada bi se otisak nađen na nožu pojavljivao češće u populaciji. Stoga su u tablici dane izračunate konačne vjerojatnosti za različite vrijednosti početnih vjerojatnosti i za različite učestalosti danog otiska u pretpostavljenoj populaciji. Ovisnost konačne (aposteriorne) vjerojatnosti P(X/E) o početnoj (a priori) vjerojatnosti P(X) i o učestalosti pronađenog otiska u populaciji vidljiva je iz priložene tablice. 157
KRIMINALISTIKA
Učestalost otisaka u populaciji P(E/not-X) 0,50 0,10 0,001
Početna (apriori) vjerojatnost, P(X) 0,01 0,25 0,75 0,019 0,400 0,091 0,769 0,909 0,997
0,857 0,967 0,9996
U nastojanjima znanstvenika o kojima je riječ pozornost je, uz ostalo, bila usmjerena na minimalnu vjerojatnost na kojoj se temelji indicijalna sudska odluka. Tako se, primjerice, Bernoulli, kritizirajući slobodnu sudačku diskrecijsku ocjenu, zalaže da bi za slučajeve u kojima nije moguće postići izvjesnost valjalo unaprijed odrediti koji se stupanj vjerojatnosti zahtijeva. Na primjer, može se odrediti da je potrebna vjerojatnost od 0,99 ili čak 0,999, ali važno je da taj kriterij mora biti unaprijed određen, kako bi sudac uvijek imao isti kriterij prema kojem donosi presude. Indiciji uzeti u proračun nisu jednako važni. To posebice vrijedi za identifikacijske indicije. U tom smislu razlikuje se narav indicija prema argumentativnoj snazi (nužnost, mogućnost, vjerojatnost). Jakob Bernoulli također dijeli indicije prema kvaliteti na čiste i mješovite. Kao primjer on navodi sljedeći slučaj. Za vrijeme svađe ubijen je muškarac. Jedan očevidac je izjavio da je ubojica nosio crno odijelo. Zna se da G i još tri muškarca nose crno odijelo. Ovaj indicij je prema Bernoulliju mješovit, zato jer je vjerojatnost da je G kriv 1/4, dok je vjerojatnost da je nevin 3/4. Ako za vrijeme ispitivanja G problijedi, to je čisti indicij jer povećava vjerojatnost njegove krivnje. Snaga dokaza, prema Bernoulliju, ovisi o broju slučajeva. Vjerojatnost nekog događaja može se predvidjeti, ali samo ako se u razmatranje uzme velik broj događaja. Kod predviđanja na temelju jednog događaja, rizik pogreške ostaje vrlo velik. Kad broj promatranja raste, vjerojatnost apriori i vjerojatnost aposteriori sve se manje razlikuju. Tu je činjenicu Jakob Bernoulli formulirao u obliku svog "Zakona velikih brojeva". Moguće je navesti još nekoliko primjera tih povijesnih indicijalnih matematičkih operacija (primjeri uzeti iz Rosoni, Quae singula non prosunt, collecta juvant, Giuffre, Milano, 1995.). Klasični problem vjerodostojnosti svjedoka Nikolas Bernoulli (De usu coniectandis in iure, 1709.) rješava tako što smatra da je vjerodostojnost iskaza rezultat koji se dobiva dijeljenjem broja okolnosti o kojima je svjedok iskazao istinu, s brojem okolnosti o kojima je vjerojatno lagao. Od istoga autora potječe pokušaj da se izračuna vjerojatnost krivnje, odnosno nedužnosti okrivljenika.
158
UVOD
Ukoliko se na nekog sumnja da je počinio kazneno djelo jer protiv njega postoje stanovite indicije koje same za sebe ne mogu ništa dokazati, onda se na temelju njih može izračunati vjerojatnost da je osumnjičeni kriv, ili da je nevin. Ako se sa svakom novom činjenicom eksponencijalno povećava vjerojatnost da je osumnjičeni nevin, te ako se istodobno ne pojavi niti jedna nova činjenica protiv osumnjičenog, onda je njegova nevinost sigurna i jednaka 1. Neka je po početnoj pretpostavci dvostruko veća vjerojatnost da osumnjičeni nije izvršio zločin, nego da jest. Znači da je početna vjerojatnost da je osumnjičeni nevin 2/3, a da je kriv 1/3. Ako se u tijeku istrage pojavi i drugi indicij, vjerojatnost da je osumnjičeni nevin iznosit će
Ako se broj indicija poveća na 3, vjerojatnost nevinosti bit će
dok će za 4 indicije vjerojatnost nevinosti biti
Vidljivo je da vjerojatnost nevinosti osumnjičenika pada kako se povećava broj indicija, a njezin iznos može se izračunati tako da se razlomak potencira na eksponent koji je jednak broju indicija. Ako protiv osumnjičenog imamo deset indicija, onda će vjerojatnost da je on nevin biti a to je mala vjerojatnost pa možemo zaključiti da je osumnjičeni kriv. D'Alembert razvrstava ocjenu postojanja činjenice od (moralno) izvjesne do neizvjesne, s prijelazima vjerojatne i vrlo vjerojatne. Ta četiri stupnja mogu se prikazati matematički kao: mnogo više od 1/2 sigurnosti, više od 1/2 sigurnosti, 1/2 sigurnosti i manje od 1/2 sigurnosti. Prema D'Alembertu svaku činjenicu trebalo bi procijeniti prema navedenoj podjeli. S mnogo je više skepse primjeni matematičkih modela na indicijalni proračun prišao Jeremy Bentham, smatrajući da su znanstveni dokazi jedna vrsta (znanstvene), a sudska utvrđenja druga vrsta (logičke, argumentativne) spoznaje. I u novim radovima više je pokušaja primjene opisanih metoda u kriminalističkom istraživanju.
159
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
d) Podjela indicija Rad s indicijima nalaže njihovo prethodno poznavanje. Poznavanje indicija odnosi se na dvije zadaće. Prva je otkrivanje indicija, a druga njihovo korištenje u istraživanju. Obje zadaće ističu važnost kataloga indicija. Katalozi indicija temelje se na različitim osnovama, a njihova izrada pretpostavlja mnogostruku i višestupanjsku podjelu na kategorije i vrste. Značenje je tih podjela prije svega u tome da svaka iz određenoga stajališta pruža saznanja o raznolikoj prirodi indicija. Kriteriji za klasifikaciju indicija su: 1) sadržaj, 2) opće i posebno značenje, 3) narav, 4) prostorni smještaj, 5) kauzalno značenje, 6) vremenske značajke, 7) način rada, 8) istinosna vrijednost i 9) dokazna snaga indicija. Prema svojem dosegu prva je podjela na opće i posebne indicije. Opći indiciji su okolnosti bitne za sva kaznena djela. Posebni su indiciji povezani s određenim skupinama ili s određenim kaznenim djelima. Prema vezi indiciji se dijele u tri osnovne skupine indicija: o kaznenom djelu, počinitelju i žrtvi. Iza te osnovne podjele slijedi izdvajanje kriterija za daljnju klasifikaciju indicija. Za praksu ima osobitu važnost Vodinelićeva vremenska klasifikacija indicija. Prema njoj indiciji se razvrstavaju na one koji nastaju prije (prospektivni), tijekom (simultani) i nakon (retrospektivni) počinjenja kaznenoga djela. Indiciji prije počinjenja djela su: 1) moralna sposobnost za počinjenje kaznenoga djela, 2) motiv, 3) izražavanje volje za počinjenjem djela, 4) sumnjivo vladanje, 5) prethodna osuđivanost, 6) osobna svojstva, 7) (nepoznavanje posebnih okolnosti. Indiciji koji nastaju tijekom počinjenja kaznenoga djela su: 1) nazočnost na mjestu počinjenja, 2) posjedovanje sredstava počinjenja, 3) osobna svojstva, 4) karakter, 5) (ne)poznavanje okolnosti, 6) motiv, 7) sudjelovanje u radnji. Indiciji nakon počinjenja djela su: 1) tragovi na počinitelju, 2) sudjelovanje u radnji, 3) korist od djela, 4) psihičko djelovanje, 5) sumnjivo držanje, 6) neuspjelo opravdanje. S predmetnoga stajališta indiciji se mogu razvrstati na one 1) čijom se pomoći traži odgovor na pitanje je li počinjeno kazneno djelo, 2) pomoću kojih se razjašnjava tko je(su) počinitelj (i), 3) koji ukazuju na tijek događaja, 4) koji pružaju podatke o alibiju, 5) koji ukazuju na doticaj s predmetom i sredstvom ili prihodom od počinjenja kaznenoga djela, 6) koji upućuju na ranije vladanje, sklonosti, značajke, 7) značajne za vladanje nakon djela, 8) u vezi s posebnim znanjima, sposobnostima, vještinama osobe, 9) koji ukazuju na posebne okolnosti djela. Još u srednjemu vijeku indiciji su se razvrstavali prema dokaznoj snazi, pa se tako spominju očigledni, bliski i daleki indiciji imajući u vidu je
160
UVOD
li okolnost koja je indicij s činjenicom koja je predmet dokaza imala neposredan ili posredan odnos. Prema opsegu indiciji su ili opči (koji se odnose na sva kaznena djela) ili posebni, tipični za određenu vrstu kaznenih djela. U vezi s tom podjelom jedno je stajalište prema kojemu dokaznu vrijednost indicija određuje stupanj u kojemu indicij jasnije ukazuje samo na jednu činjenicu, a manje ili ništa u odnosu na druge činjenice. Neka suvremena postupovna zakonodavstva izričito za indicijalni dokaz zahtijevaju određenu količinu i kakvoću. Tako se primjerice zahtijeva težina, jasnoća i međusobni odnos indicija (sklad) itd. S obzirom na stvarnu narav indiciji se međusobno znatno razlikuju, a to utječe i na rad s indicijima. Valja ponoviti: svaka okolnost koja može biti izvor saznanja o stanovitoj činjenici može biti indicij. Tako se kao indiciji upotrebljavaju materijalni predmeti, duševne i tjelesne značajke, sklonosti, patološka stanja, javni pogovor, priopćenja, nalaz predmeta, isprave itd. e) Nedostaci i pogreške u radu s indicijima Indicijalni zaključak uvijek je rezultat složene djelatnosti. Ta njegova složenost dovodi do toga da na svakom stupnju postoje opasnosti od pogrešaka u spoznaji. Postoje brojni više ili manje tipični nedostaci, ali i tipične pogreške u radu s indicijima. Prvi je nedostatak prethodno nepoznavanje važnosti indicija u cjelokupnom kriminalističkom istraživanju. Izražava se u više oblika. Postoji prije svega nedovoljno poznavanje općih, ali posebice tipičnih, konkretnoj pojavi kaznenoga djela svojstvenih indicija. Time nastaje opasnost da se takvi indiciji ne traže, ili se ne otkrivaju pa slijedom toga nisu uopće upotrijebljeni u funkciji indicija. U prvoj fazi rada s indicijima važna je odsutnost tipičnih indicija. Vješt kriminalistički istražitelj iz postojanja odnosno nepostojanja određenoga indicija može izvoditi bitne zaključke. Drugi je oblik nedostatak znanja o značenju indicija. Nepoznavanje važnosti indicija odnosi se na sve sudionike kriminalističkog istraživanja. Izražava se kao odricanje dokazne važnosti indicija, precjenjivanje dokazne vrijednosti indicija ili neprepoznavanje stanovite okolnosti kao indicija. Postoje nadalje nedostaci druge vrste. Vrlo bitna pogreška u radu s indicijima njihovo je nedovoljno učinkovito otkrivanje. Odnosi se na fenomenologijske značajke (corpus delicti) pojava kaznenih djela, zatim na okolnosti "tehničke izvedbe" kaznenoga djela (modus operandi), na druge tipične indicije pojedinih sastojaka pojave kaznenoga djela kao mjesta počinjenja, sredstava radnje (instrumenta sceleris), predmeta nastalih
161
K R I M I N A L I S T I K A __________________________________________________________________
kaznenim djelom (producta sceleris), okolnosti doticaja djela s mjestom počinjenja (locus delicti), prethodnog i naknadnog postupanja počinitelja i žrtve, sekundarnoga, eventualno i tercijarnoga stadija kaznenoga djela itd. U praksi je vrlo važna pogreška prespora, zakašnjela ili neprikladna provjera pojedinih indicija. To se posebice odnosi na indicije koji su važni za tijek i smjer istraživanja poput alibija i slično. Daljnja je pogreška propust uočavanja bitnih okolnosti, zatim slijede pogreške pri prepoznavanju situacijskih značajki (poglavito tragova), utvrđivanju fizičkog i vremenskoga slijeda itd. Postoje i pogreške neprikladnog načina provjere indicija. To je, primjerice, propust prikladne znanstvene provjere gdje za to postoje pretpostavke, uporaba neprovjerenih iskustvenih spoznaja, stvaranje verzija bez sigurnih indicijalnih uporišta, propust stalne provjere protuindicija, pogreške u logičkom zaključivanju itd.
9. Spoznajni tijek kriminalističke procedure a) Opći pristup Kriminalističko istraživanje u sociološkom je smislu vrsta procedure kao relativno autonomne strukture različitih uloga, neovisne o ostalim društvenim ulogama, koja je utemeljena radi donošenja ispravnoga rješenja. Temelji se na svojstvima strukture: totalitetu, transformaciji i autoregulaciji. Budući da još uvijek nema opće teorije procedure, valja najprije odrediti da se ovdje, za potrebe sustavno-strukturnoga pristupa kriminalističkome istražnome procesu, on neophodno mora uzeti kao cjelina koja smjera pravilnosti utvrđenja, omogućuje komunikaciju, donošenje odluka, a pri utvrđivanju istine otklanjanje predvidivih prepreka. U opisanom smislu kriminalističko postupanje je procedura kao realni, vremenski i socijalni sustav čija su zadaća i trajanje određeni ciljem rješavanja predmeta. Primarni stadij kaznenoga djela vrlo je često prikriven sekundarnim stadijem djelovanja sudionika događaja: prikrivanjem, promjenom, uništenjem, nestankom tragova i svih drugih nositelja signala. U tom smislu valja razlikovati: primarnu, sekundarnu, (simuliranu, fingiranu) i rekonstruiranu sekvencu. Rekonstruirana sekvenca morala bi u što je moguće većoj mjeri biti podudarna stvarnoj, primarnoj strukturi. Kriminalističko istraživanje tematski se sastoji iz metodologijskih zadaća 1) određivanja (postavljanja, opažanja i oblikovanja) problema
162
UVOD
(state the problem), 2) postavljanja preliminarne i pomoćnih hipoteza (form the hypothesis), 3) njihova razmatranja i oblikovanja, verifikacije ispitivanjem ili pokusom (observe and experiment), 4) izvođenja konzekvencija iz hipoteza i 5) praktične primjene dobivenih rješenja. Sustav procedure kriminalističkoga istraživanja nužno mora postići izdvajanje od okoline, tako da može selektivno upravljati informacijama iz okoline prema vlastitim pravilima i kriterijima "filtriranja". Izdvajanje se ostvaruje u više područja. Posebice je važno izdvajanje uloga sudionika kriminalističkoga istraživanja koje primjerice uključuje određivanje okvira postupanja, održavanje kontakata, funkcionalnu sposobnost i taktičku djelotvornost sudionika, prihvaćanje postupovnih odluka itd. Daljnji je zahtjev autonomija u smislu zahtjeva da procedura upravlja odnosima pomoću struktura koje pripadaju njoj samoj. Tu je posebice važno pravilno postupanje glede pravnih i faktičnih premisa odluke koje se jezikom postupka označavaju kao pravna i činjenična pitanja. U okviru sustava procedure kriminalističkoga istraživanja njegovi sudionici ostvaruju složene odnose. Oni imaju svoj sadržajni, vremenski i socijalni aspekt. U tome je važno preuzimanje uloga, a u vezi s tim prikazi i rasterećenja. Prikazi (izjave volje) sudionika procedure imaju temeljnu važnost za rješenje predmeta istraživanja. Iz toga izvire zahtjev za njihovom konzistencijom, čemu bi posebice služila ritualizacija postupovnih radnji. No, ona može imati upravo suprotan učinak zamke (kao u primjeru unošenja u zapisnik iskaza svjedoka koji je izrečen frazeologijom istražitelja). Prikazi u postupku su u znatnome broju primjera takvi da utječu na odluku. Rasterećenje se (nastojanje da se osobnost svede na sadržaj postupovne uloge) u postupku ponajprije pojavljuje kao "anonimiziranje" udjela vlastite osobnosti. To vrijedi za profesionalne sudionike (osobna svojstva, vještine suca, tužitelja, istražitelja), a usmjereno je u prilog očuvanja postupka kao socijalnoga sustava kojim upravlja samo zakon. Primjer za to su mogućnosti i granice korištenja privatnoga znanja suca u konkretnom procesu. Neprofesionalni sudionici ulaze u postupak sa svim osobnim značajkama, a to poglavito vrijedi za okrivljenika. Kod tih sudionika se kao posebni problem pojavljuje poteškoća pronalaženja "ekspresivne distance" glede prikaza kojima sudjeluju u postupku, a koji sadržajno uključuju podatke iz područja njihove privatnosti, ali također iz niza drugih područja, kao na primjer osobnih svojstava, naobrazbe, socijalnih odnosa, imovinskog stanja itd. Kriminalističko istraživanje promatrano kao procedura institucionaliziran je sukob ustrojen poglavito stoga da spriječi poopćenje, generali-
163
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
zaciju određivanjem okvira predmeta istraživanja ponajprije okvirno u heurističkoj, a zatim još preciznije u silogističkoj fazi. To se postiže specificiranjem predmeta (na kazneno postupovnoj razini poglavito pravilima o identitetu predmeta postupka). Drugi način institucionalizacije postupka (poglavito u fazi kaznenoga postupka) je diferencijacija uloga. To ima za posljedicu da odluke ne donose sukobljene stranke, zatim se time stvara osnova za niz pravila regulacije sukoba koji se kao predmet sudskoga procesa sada pretvara u nesuglasnost glede činjeničnih i pravnih pitanja sjedinjenih u veći broj manjih tematskih cjelina. Programska struktura kriminalističkoga procesa uključuje kondicionalni program rješenja (ako - onda). Njoj priliči dihotomni, antitetički pristup obrazloženju sudačkih odluka (dokazano - osporeno). Kriminalističko istraživanje započinje uočavanjem problema. Za tu polaznu djelatnost zahtijeva se: a) prethodno znanje, b) opažanje i c) izražavanje problema. U vezi s uočavanjem (budućeg) istraživačkoga problema valja razlikovati redoslijed radnji u heurističkoj i silogističkoj kriminalistici. U heurističkoj kriminalistici uočavanje problema ima bitno značenje, jasne inventivne značajke. Prethodno znanje odnosi se na: a) na sadržaje operativnoga znanja morfologije kaznenih djela (iz čega slijedi neophodnost njena poznavanja) u punini njena sadržaja kao osnove za kriminalističko istraživanje i b) na tipične "nulte indicije" koji u pravilu postoje u ovisnosti o polaznim saznanjima, Opažanje može uslijediti na vlastiti poticaj ili kao rezultat primljene obavijesti. U ovisnosti o sadržaju prvoga saznanja opažanje može imati neformalni vid ili se može obaviti kao formalna postupovna radnja. Izražavanje problema ili njegovo oblikovanje zapravo je preliminarna kriminalistička diferencijalna dijagnoza. Ako je pozitivna, ispunjeni su uvjeti za daljnje istraživanje. Ako je, naprotiv, negativna, tih uvjeta nema. Izložena stajališta vrijede u situaciji u kojoj postoji dvojba glede temeljnoga pitanja vjerojatnosti je li promatrana pojava kazneno djelo. Međutim, istraživački se problem može odnositi na drukčiju situaciju, tj. da nema dvojbe glede toga osnovnoga pitanja nego valja postaviti osnove za rješavanje drugih sadržaja problemske situacije, kao na primjer prijeke potrebe poduzimanja mjera radi otkrivanja počinitelja itd. U silogističkoj kriminalistici problemska situacija je drukčija, već oblikovana. Tu nema nultih saznanja, već prema naravi stvari postoji određen, značajan viši i jasnije oblikovan stupanj prikupljenih saznanja. U strukturi kriminalističkoga djelovanja razlikuju se tri komponente istražne radnje: inventivna, interpretativna i spekulativna. Njih nije mo-
164
UVOD
guče jasno odvojiti prema fazama istraživanja, iako u početnim stadijima prevladava interpretativna, a u zaključnim spekulativna komponenta. U cjelini područja kriminalistike bitno je značenje prije svega oblika i istinitosti misli te svrhe i oblika mišljenja. O valjanosti misli bitno ovisi istinitost utvrđenja. Stoga suvremena kriminalistika nužno mora na prikladan način sustavno razmatrati logičke i gnoseološke sadržaje istraživanja. Kriminalistička procedura je stupnjevita spoznaja koju su još u 13. stoljeću razvrstavali u šest stadija (nescentia, dubitatio, suspicatio, opinio, credulitas, fides). Istraživanje u kriminalistici potaknuto je vjerojatnošću i započinje postavljanjem problema. U znanstvenoj metodologiji govori se o uočavanju problema kao prvome stadiju procesa istraživanja i izlaganja, koji se sastoji iz zapažanja problema i njegova formuliranja, o čemu je već bilo riječi. Uočavanje problema u opisanom smislu primjereno je poglavito heurističkoj kriminalističkoj djelatnosti. Tu valja prikupiti saznanja (dakle u prvome redu zapaziti), na temelju kojih se problem može formulirati na temeljnoj, preliminarnoj, prima faciae, razini. Zatim slijede daljnji sadržaji spoznajnoga procesa: prikupljanje i sustavno razmatranje podataka, te njihova ocjena. Spoznajna jezgra, središnji quadrum kriminalističkog istraživanja je: sumnja - istina - zabluda - laž. Kriminalistička procedura je, dakle, razvojna sustavna struktura zasnovana sumnjom, okončana istinom (ili nemogućnosti njena utvrđenja). Spoznajna struktura kriminalističke procedure Sumnja Istina Osnove sumnje -> ▌Osnovana sumnja ->Činjenični zaključak Vjerojatnost Izvjesnost Predistražni -> ▌Istraga -> Glavni stadij ▌
165
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Konačno, spoznajni tijek kriminalističke procedure određuju pravna pravila prije svega u smislu na koji način se radnje koje su sredstva spoznaje izvode i koji se izvori spoznaje mogu upotrijebiti. b) Sumnja Sumnja je pretpostavka o kaznenome djelu, tj. vjerojatnost da je počinjeno kazneno djelo. To je najmanji sadržaj koji je potrebno zahtijevati za svako kriminalističko istraživanje: neophodni spoznajni, ali i jamstveni uvjet. U opisanom smislu sumnja je vjerojatnost (probabilitas), tj. sud koji se ontološki temelji na iskustvu ranijih zbivanja. Ta zbivanja upućuju da će se događaj gotovo sigurno odvijati na određeni način. Broj i vrsta razloga na koje se oslanja taj sud određuju stupanj vjerojatnosti. Vjerojatnost je kvalitativna ako je utemeljena na primjerenim analogijama, a kvantitativna ako se temelji na broju slučajeva. U subjektivnom smislu vjerojatnost je uvjerenje u ishod, a objektivno ukazuje na stvarnost. Sumnja se u vezi s kaznenim postupkom može predmetno odnositi i na druge okolnosti (uvjete primjene mjera postupovne prisile itd). U nastavku se poglavito razmatra sumnja u odnosu na središnji predmet: počinjenje kaznenoga djela. Kriminalistički istražni proces u izloženome je smislu 1) pokrenut sumnjom, 2) smjera istinitom utvrđivanju činjenica, 3) nastoji isključiti zabludu, pogrešku, te 4) otkriti i suzbiti laž. U kriminalistici sumnja je uvijek vjerojatnost koja se zasniva na okolnostima. Puko nagađanje nije dostatno. Nužni su sastojci kriminalističkoga pojma sumnje stvarne okolnosti koje ukazuju na postojanje kaznenoga djela, pretpostavka, teza o kaznenome djelu i stupanj vjerojatnosti te pretpostavke. Sumnja mora biti konkretna (okolnosna), zasnovana na podacima. S obzirom na taj zahtjev prve dvije pretpostavke mogu se uzeti kao konstante vrsnoga pojma sumnje. U kriminalističkome smislu nema sumnje glede pitanja počinjenja kaznenoga djela, koja nije utemeljena na stvarnim okolnostima i koja ne sadrži pretpostavke o kaznenome djelu. Nema dakle u nekim prilikama spominjane "opće sumnje". Taj se u nekim izvorima spominjani pojam može prihvatiti jedino kao polazište kriminalističkoga općega nadzora i poduzimanja mjera sprječavanja pojava mogućih (ali ne pripremanih ili započetih kaznenih djela). Sumnju je moguće stupnjevati, mjeriti. Osnova toga je upravo stupanj vjerojatnosti sadržaja na koji se odnosi sumnja. Različiti stupnjevi sumnje označavaju se na različite načine. Tako se spominju osnove sumnje, osnovana sumnja, opravdana sumnja, zatim daleka, bliska, laka, teška, hitna, malo vjerojatna, vjerojatna, vrlo vjerojatna, vjerojatna koja graniči s
166
UVOD
izvjesnošću, početna ili osnovna sumnja, nužna sumnja, dostatna sumnja, ozbiljna, opravdana itd. Precizno značenje pojedinih oznaka različitih stupnjeva sumnje zavisi o konkretnom ustroju kaznenoga postupka, ali isto tako i o tumačenju u praksi. Za heurističku kriminalistiku bitni su polazni oblici sumnje (osnove sumnje) jer je to stupanj vjerojatnosti s kojim započinje istraživanje pojave za koju postoji mogućnost da je kazneno djelo. Osnova sumnje podatak je koji potiče, navodi na vjerojatnost. Neki sustavi već u toj fazi zahtijevaju da ta početna sumnja ima stanovitu provjerljivu utemeljenost (probable cause). Početna je sumnja obilježena niskim diferencijalnim domašajem. On je prvenstveno usmjeren na rješavanje temeljne dvojbe: (vjerojatnosti) postojanja kaznenoga djela i otkrivanja počinitelja. U postupovnom smislu početna sumnja u pravilu ne znači postojanje pretpostavki za pokretanje kaznenoga postupka. Ona vrlo često tek omogućuje preliminarnu kriminalističku diferencijalnu dijagnozu: je li pojava koja se ispituje vjerojatno kazneno djelo ili ne? Moguće je, ali ne i nužno, da početna sumnja ukazuje i na počinitelja. Međutim, početna sumnja može imati i bitno drukčiju kakvoću osnovane sumnje kod, primjerice, agrantnih kaznenih djela (u strogome i širem, nepravom smislu), ali i drugih kaznenih djela za koja u konkretnome slučaju postoje podaci s većim informacijskim sadržajem. Polazna sumnja redovito je uključena u kaznenu prijavu o kaznenome djelu (ne nužno i o počinitelju, jer takva sumnja postoji i kod prijave protiv nepoznatoga počinitelja). Već to ukazuje na posebnost osnova sumnje, koji ne moraju ukazivati na počinitelja, što je sadržajno bitno drukčije kod osnovane sumnje. Osnove sumnje s identifikacijom počinitelja ulaze u optužne akte skraćenih vidova procedure (optužni prijedlog i privatna tužba). U njima nema prethodnoga postupka ili nije predviđeno ispitivanje osnovanosti optužnoga akta. Takav optužni akt ne sadrži razloge kojima bi se tvrdnja optužbe argumentirala. To su u prvome redu slučajevi lakih kaznenih djela. Silogistička kriminalistika razmatra viši stupanj sumnje. Bavi se strukturama kaznenoga postupka te njeno istraživanje sumnje započinje tamo gdje je sumnja bitna za kazneni postupak. To znači od već oblikovanoga predmeta postupka kao problema istraživanja i od podataka koji omogućuju kriminalističku diferencijalnu dijagnozu, tj. polaznu kvalifikaciju kaznenoga djela i (postupovnu) identifikaciju počinitelja kao okrivljenika. Uključuje to drugi, viši stupanj sumnje utemeljen na prikupljenim podacima te prikladan za razjašnjenje u kaznenome postupku. Taj viši stupanj sumnje uobičajeno se označuje kao osnovana sumnja. Nju sadrže akti kojima započinje kazneni postupak. Kod (težih) kaznenih djela za koja je predviđeno vođenje kaznenoga postupka u njegovu razvi-
167
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
jenom obliku, taj stupanj sumnje valja razjasniti u prethodnome stadiju postupka. Osnovana sumnja je podatak na kojemu se temelji opisani viši stupanj vjerojatnosti. U najvažnijoj kategoriji kaznenih postupaka bitno je i s metodološkoga stajališta odrediti značenje zadače razjašnjavanja osnovane sumnje u prethodnome kaznenom postupku. Uključuje to stvaranje verzija, njihovu provjeru i određenje vjerojatne verzije, takve koja je potkrijepljena dokazima. Osim temeljne funkcije saznajnog kriterija, sumnja ima još neke postupovne funkcije, pa tako i jamstvenu, garantnu (neki je nazivaju "legitimacijskom"), a u smislu koje sumnja mora biti 1) jasna da bi mogla biti predočena sudu, 2) stvorena prije određene radnje i 3) okolnosna, predmetna, prikladna za kontradiktornu provjeru. Sumnja je zakonska osnova za zahvate u temeljna ljudska prava (primjerice privremeno lišavanje slobode, oduzimanje predmeta, pretrage), uvjetovane posebno predviđenim postupovnim razlozima. Tijekom postupka sumnja se proširuje, produbljuje i raste, pa tako dostiže količinu višeg stupnja vjerojatnosti: opravdane sumnje. Taj stupanj sumnje sadržan je u optužnome aktu u kojemu je definiran predmet optužbe. Potrebno je naglasiti da je to još uvijek samo sumnja koja i onda kad dostigne taj visok stupanj, ostaje vjerojatnost, ali još uvijek ne izvjesnost. Budući da se saznajni proces kaznenoga postupka dinamički razvija od početne vjerojatnosti do takva saznanja za koje se uzima da su istinita, korelativni je par: sumnja i istina. Sumnja je uvijek vjerojatnost, različita mjera mogućnosti. Ona može imati različitu jakost, veću ili manju vjerojatnost. U vezi s vjerojatnošću valja upozoriti na pojam vjerodostojnosti koji se povezuje s personalnim dokazima. Vjerodostojnost je složen kriterij (prije svega sudačkoga) vrednovanja iskaza, koji se sastoji od četiri pojedinačna kriterija 1) osobnih značajki, 2) motivacije, 3) situacije i 4) sadržajne analize. Kriminalističko istraživanje mora imati u vidu aktualne sadržaje sudačke primjene ovih kriterija i njima se rukovoditi u pribavljanju iskaza i izjava. Iskaz će postupovno vrijediti toliko koliko se na njega uspješno mogu primijeniti aktualni kriteriji vjerodostojnosti. c) Istina Istina je izvjesnost. Ona je jedna i nema alternative. Ne može se stupnjevati, nije mjerljiva. Ona jest ili nije, tertium non datur. Druga je kakvoća, iako potječe iz vjerojatnosti. Sustav (primjerice istinitih dokaza) više je od puke cjeline zbroja sastavnih dijelova (holizam sustava). Kazneni postupak osobit je spoznajni proces u kojemu u početnome stadiju postoje tek izolirani, nepovezani podaci koji se postupovnim radnjama
168
UVOD
obogaćuju novim saznanjima, integriraju u sustavnu cjelinu mijenjajući njen intenzitet i ekstenzitet sve do razine u kojoj ona postaje nešto znatno više, drugo. Umjesto vjerojatnosti izvjesnost, umjesto sumnje istina. Istina u kaznenome postupku bitno je obilježena značajkama općeg, filozofskog, saznajno-teorijskog pojma istine, kojega primjerice Spinoza izražava kao: veritas est adaequatio intellectus ac rei. Istina je i u kaznenome postupku objektivna, ali to ne znači potpuno poklapanje mišljenja s bitkom. Još je važnije da je utvrđivanje istine ovdje ovisno o postupovnim pravilima, čovjeku i ljudskoj svijesti. Na istinu se odnosi i jamstveno načelo: veritas, non auctoritas facit iudicium. Tako shvaćenu istinu valja teorijski dokazati i praktično provjeriti. Istina koja se utvrđuje u kaznenome postupku ima istodobno značajke apsolutne i relativne istine. Relativna je zato što samo djelomično odražava stvari i odnose među njima (poglavito zbog određenosti predmeta kaznenoga postupka i postupovnih pravila koja djeluju u ograničavajućem smislu), a apsolutna stoga što u sebi uključuje elemente trajnoga i apsolutnoga značenja. Uz optiku Lockeova i Leibnizova razlikovanja, istina u kaznenome postupku pripadala bi kategoriji faktičnih (za razliku od logičkih) istina. Kazneni postupak smjera istini kao sigurnosti, izvjesnosti, kakvoćom drukčijem saznanju u odnosu na mogućnost i vjerojatnost. Ipak, istina u kaznenom postupku uvijek ostaje samo bitno uvećan stupanj vjerojatnosti, takav koji se izražava kao vjerojatnost bliska izvjesnosti. U postupovnom sustavu common lavo ta se istina označava kao vjerojatnost izvan svake razumne sumnje (beyond a reasonable doubt). Objektivno kriminalističko nastojanje najviše može postići to da je istina utvrđena u kaznenome postupku koherentan skup vjerovanja (kontekstualnost istine). Kazneni postupak prema glavnoj funkciji jednosmjerno je specificiran. Postupak se mora okončati na zakonom predviđeni način jer sadrži imperativ rješenja. Imperativ rješenja istodobno ne može biti apsolutni jamac utvrđivanja istine jer postoje situacije u kojima nema dovoljno osnova za utvrđivanje istine, a postupak se mora riješiti. S obzirom na to istina u kaznenome postupku, a to vrijedi i za kriminalističku proceduru u cjelini, ima metodološki, funkcijski smisao. Ona u takvom shvaćanju ispunjava određenu socijalnu zadaću prenošenja reducirane kompleksnosti zbilje, kod čega redukcija slijedi iz postupovnih ograničenja (prije svega pravila dokazivanja i očuvanja zajamčenih prava). Koliko god da se u kriminalističkome istraživanju primjenjuju znanstvene metode, istina kojoj smjera ta je procedura samo najveći stupanj izvjesnosti koji se može postići u konkretnome predmetu. James Osterburg različite je vrste i stupnjeve dokaza razvrstao imajući u vidu znanost, pravo i kriminalistiku prema tablici na sljedećoj stranici.
169
STUPNJEVI DOKAZA
IZVORI DOKAZA I DOKAZI U ZNANOSTI, PRAVU I KRIMINALISTICI3 Nejasnoća Primjena u Pravo Količina ili dvojba znanosti
Vrsta izvora spoznaje
Kriminalističko istraživ
Vllb Znanstvena
Podaci mjerenjem
Prevladavajući, ali još vjerojatan
U bitnom Znanstveni zakon je nema
Rijetko postignut
Vlb Izvan
Dodatne činjenice, pretežno potvrđujuće, utvrđene iskazom svjedoka očevica, uvidom u isprave, fizičkim predmetima - otisak prsta, alata, streljiva, tehnička snimka itd. Forenzički znanstvenik može trebati zbog tumačenja i vrednovanja značaja nekog od ovih izvora spoznaje radi primjene u pravu.
Dovoljna za isključenje svake razumne hipoteze osim one koju podupire
Uglavnom je nema
Teorija
Osnova na kojoj se rješa- Osnova na kojoj se rješav kazneni predmet va kazneni predmet
Dovoljno za unutarnje moralno uvjerenje
Mala dvojba može ostati
Negdje između hipoteze i teorije
Predsjednik SAD-a može biti opozvan. Duševno bolesna osoba može biti prisilno smještena.
Više od 50% činjenica govori u prilog zaključka
Stanovita Hipoteza je dopuštena
Osnova na kojoj se rješava građanski predmet.
III Osnovana
Činjenice prihvatljive razumno pažljivom čovjeku
Prima facie; Vjerojatne, ali podložne pobijanju
Nije jasno no posve vjerojatno
Zadovoljava pretpostavke za uhićenje ili izdavanje naloga za pretragu i privremeno oduzimanje nositelja dokaza
Ispunjava pretpostavke z uhićenje ili izdavanje nal za pretragu i privremeno oduzimanje nositelja dok
II Spekulativan
Dojam, nagađanje
Neuvjerljiv
Prividan
Neprimjenjiv
1 Intuitivan
Nagađanje, intuicija, predosjećaj
Nestvarna
Bitna
Upotrebljiv tijekom prvih istraživanja. Koncept istr čkog razmišljanja primje u tom rasponu.
izvjesnost
razumne sumnje
V Jasnoća i
uvjerljivost
IV Pretežitost dokaza
sumnja
Otkrivanje
Rijetko dostižan
Neprimjenjiv
a Iako opisana u sedam kategorija iz didaktičkih razloga, ova podjela može se promatrati i kao neprekinuti slijed, b "Izvan sjene sumnje" kolokvijalan je izraz koji potpada između kategorije VI. i VII. c Okolnosni izvori spoznaje ulaze u kategorije IV - VI. Riječ je o izvorima spoznaje koji se ne odnose izravno na sporne činjenice, nego na r padajuće okolnosti pomoću kojih sud ili porota mogu logički zaključiti o postojanju sporne činjenice. To je posredan izvor spoznaje putem se induktivno dolazi do glavne činjenice.
UVOD
S obzirom na takav položaj istine u kaznenom postupku, veliku važnost za utvrđivanje istine u kaznenom postupku imaju kriteriji istine ili realiteta. Uobičajeno se dijele u tri skupine kriterija 1) sadržaja, 2) strukture i 3) ponavljanja. Kao kriteriji sadržaja dolaze prije svega kriterij detalja (ili pojedinosti), zatim individualnosti i prepletenosti (detalja). Onaj tko je stvarno nešto doživio može to opisati živopisno, konkretno u detaljima. Pri tome ipak svaki nedostatak ne znači nužno laž, ali je vrlo važno iznošenje komplikacija, obilježja razgovora, pozivanje na ranije postupanje. U kriteriju individualnosti važni su izvornost, osjećaji (opis osjećaja) i nerazumijevanje smisla (što će onaj tko laže redovito izostaviti). Onaj tko laže ne može prikazati prepletenost događaja kako je ona stvarno uslijedila. Strukturalni kriteriji su kriterij strukturalne jednakosti (tempa i drugih značajki) i kriterij neusmjeravanja (obrnutoga redoslijeda, logičke potpore, homogenosti). Kriterij ponavljanja tvore kriteriji konstante (ili nepromjenljivosti), koji valja primijeniti s krajnjim oprezom, i proširivanja (koji govori u prilog istinitosti iskaza). Kriteriji laži suprotnost su kriterijima istine. To je prije svega izostanak kriterija istine, a zatim i znakovi mašte (fantazije). Uobičajeno se razvrstavaju u znakove zbunjenosti, pretjerivanja i nedovoljne mjerodavnosti (oskudnosti ili strukturalnog prekida iskaza). Mora se posebice podsjetiti da je saznanje istine ograničeno nekim postupovnim propisima. Tako, primjerice, (prema nekima dvojbenim) značajem taksativnosti propisa o dokazima, zatim isključivanjem ili zabranom pribavljanja odnosno korištenja određenih rezultata dokaza, preostalim formalnim dokaznim pravilima, fikcijama, snižavanjem stupnja vjerojatnosti za određena poglavito postupovna pitanja (gdje je dovoljna primjerice osnovana sumnja), prostorom dispozicije stranaka, propisima o granicama ispitivanja u postupku pravnih lijekova, zabranom reformatio in peius i pravilom in dubio pro reo, zatim prijašnjim subjektivnim uvjerenjima i stavovima suca, njegovim "životnim iskustvom" itd. U bitnome, zabrane koje ograničavaju utvrđivanje istine u kaznenom postupovnom pravu mogu se razvrstati u skupine zabrana 1) predmeta dokaza, 2) uporabe dokaznoga sredstva, 3) načina izvedbe dokaza i 4) uporabe dokaza.
171
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
10. Induktivne i deduktivne metode u kriminalistici a) Induktivne metode u kriminalističkoj proceduri Induktivna metoda sustavna je primjena induktivnih zaključaka i dokaza u postupku otkrivanja i dokazivanja istine. Ona se temelji na protokolarnim, zamjedbenim iskazima. Oni sadrže podatke prikupljene: a) rezultatima promatranja i eksperimenta, b) stupnju reprezentativnosti promatranoga uzorka i c) postojanju međusobno povezanih induktivnih generalizacija. Na toj osnovi postavljaju se općenitije, ali uvijek samo vjerojatnije pretpostavke ili hipoteze koje se zatim provjeravaju. Pomoćne induktivne metode su: a) promatranje, b) eksperiment, c) brojenje i d) mjerenje. Promatranje obuhvaća predmet, cilj i rezultat promatranja. Promatranje nije obično, već plansko programirano zapažanje. S obzirom na to, predmet i cilj promatranja moraju biti točno određeni u planu promatranja. Za kriminalističko promatranje važno je da mora biti nepristrano, objektivno i egzaktno (takvo da se zapažaju samo ona svojstva koja objektu promatranja doista pripadaju). Kod brojčano mjerljivih predmeta promatranje mora biti precizno tako da što točnije izrazi količinu. Zahtjevi u odnosu na promatranje kao pomoćnu induktivnu metodu važni su za cjelokupnu kriminalistiku. Kod svih identifikacijskih (traseoloških i drugih) metoda bitno je precizno određenje predmeta promatranja i uzorka promatranja. Eksperiment (pokus) kao pomoćna induktivna metoda uključuje namjerno izazivanje pojava koje se promatraju. U odnosu na promatranje eksperiment je bitno obilježen aktivnim miješanjem u zbivanje. To i jest razlika eksperimenta u odnosu na promatranje. Eksperimentom se mogu izazvati pojave koje su u naravi vrlo rijetke. Moguće je i mijenjanje uvjeta nastupanja i izazivanje pojava kojih u naravi nema. Promatranje ipak ima nad pokusom jednu, ali važnu prednost: ono je moguće i tamo gdje se pokus ne može izvesti. Brojenje je metodski postupak kojim se utvrđuje broj sastojaka nekoga skupa ili klase (primjerice dakiloskopska obilježja). Može imati različite načine, stupnjeve, oblike i sredstva pomoću kojih se provodi. Mjerenjem se pomoću mjernoga pribora utvrđuje brojčana vrijednost određenoga svojstva. Svojstva koja je moguće mjeriti nazivaju se ekstenzivnim svojstvima ili kvantitetima. Ona koja se ne mogu mjeriti jesu intenzivna svojstva ili kvaliteti. Nužna pretpostavka mjerenja je jedinica mjere i mjerni pribor. Mjerenjem se doznaje vrijednost fizikalne veličine. Mjeriti se mogu samo jednoznačno definirane fizikalne veličine. One se mjere prema mjernoj jedinici ili prema drugoj jednoznačno definiranoj re-
172
UVOD
ferentnoj vrijednosti mjerene fizikalne veličine. Za svako je mjerenje bitno iskazivanje mjernoga rezultata koje mora sadržavati izmjerenu i standardnim postupkom obrađenu vrijednost mjerne fizikalne veličine, mjernu nesigurnost (pogrešku) iskazanu donjom i gornjom granicom te statističku sigurnost, vjerojatnost da se naznačena nesigurnost nalazi unutar iskazanih granica. Izvori pogrešaka u mjerenju mogu se pojaviti kao grube pogreške, sustavne pogreške ili slučajni propusti. U kriminalistici mjerenje ima iznimnu važnost prvenstveno stoga što je, za razliku od procjene odoka (koja je u pravilu subjektivna), objektivno. Induktivna metoda pretpostavlja i korištenje statističkih metoda. Za kriminalistiku posebnu važnost imaju: srednja vrijednost, devijacija, disperzija, aritmetička sredina, medijan, mode, koeficijent disperzije itd. Dva su odnosa posebice značajna: temporalitet i kauzalitet. Temporalitet je vremenski slijed, sukcesija pojava. Vrlo je važna kako za pojave koje su predmet istraživanja, tako i za samu kriminalističku proceduru. Kauzalitet je tip nepromjenjivog odnosa, invarijantne relacije u kojemu je čimbenik nepromjenljivo povezan s učinkom. U području induktivnih metoda vrlo važno, i za kriminalistiku prvorazredno, mjesto imaju metode kauzalne indukcije koje je sastavio John Stuart Mill. Millove induktivne kauzalne metode istodobno su pravila za pronalaženje uzročnoga odnosa i pravila za njegovo dokazivanje. One imaju praktičnu važnost za kriminalističko istraživanje. Zato će u nastavku biti izložene bitne postavke tih metoda. Prva je među njima metoda slaganja: ako se pojava P koju istražujemo javlja jedanput u okolnostima ABC, drugi put u okolnostima ADE, treći put u okolnostima AFG, okolnost A u kojoj se svi slučajevi slažu, može biti uzrok ili posljedica pojave P. Druga je metoda razlike: ako se u okolnostima ABC javlja pojava P, a u okolnostima BC u kojima je izostala okolnost A, izostaje i pojava P vjerojatno je da su okolnost A i pojava P u uzročnoj vezi. Sljedeće dvije metode izvedene su iz gore opisanih. Treća je kombinirana (spojena) metoda slaganja i razlike: ako se svaki puta u okolnosti A javlja pojava P, a kad izostane A, izostane i P, vjerojatno je da su okolnost A i pojava P u međusobnoj uzročnoj vezi. Četvrta induktivna kauzalna metoda jest metoda ostatka: ako se u okolnostima ABC, javljaju pojave PQR, a otprije je poznato da je okolnost B uzrok pojavi Q, a okolnost C uzrok pojavi R, vjerojatno je da okolnost A i pojava P mogu biti u uzročnoj vezi. Peta je metoda popratnih promjena: svaka pojava koja se mijenja na neki način uvijek kad se na neki način mijenja neka druga pojava jest uzrok ili posljedica te pojave, ili je s njom uzročno povezana.
173
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
Poznati su prigovori domašaju i pouzdanosti Millovih induktivnih kauzalnih metoda. Isključuje li to njihovu primjenu u kriminalistici? Odgovor je na postavljeno pitanje niječan, čak i unatoč činjenici što se u najnovije vrijeme među logičarima povećava broj pristalica induktivne metode. Kauzalitet se u kriminalistici kao empirijskoj znanosti istražuje najprikladnijom metodom. Budući da ovdje nema metode koja na sasvim izvjestan način vodi istini, nužno je prihvatiti metode koje vjerojatno, ili barem češće, vode istome cilju. Millove metode kauzalne indukcije smjeraju istini. Kad su ispunjeni uvjeti postavljeni u pojedinoj metodi, metoda daje pouzdane (iako vjerojatne) rezultate. Ako tih uvjeta nema, metode ne bi ni trebalo primjenjivati. Razmatrajući nedostatke Millovih metoda valja posebno istaknuti jednu važnu okolnost. Kad izvorni smisao pojedinih metoda kauzalne indukcije ne vodi željenome cilju, vrlo se korisnim ukazuje njihova inverzija u negativni izraz. Takve pretvorbe pojedinih metoda daju vrlo korisne i za kriminalistiku naročito pouzdane eliminacijske kriterije (primjerice inverzija metoda slaganja i razlike). Kombinirana metoda vrlo prikladno služi za utvrđivanje smjera kauzalnoga istraživanja, osobito za eliminiranje irelevantnih okolnosti. Načelo indukcije je uz spomenute nedostatke metoda kojima se ostvaruje ipak nužni postulat saznanja, ne samo u oblasti kauzalnih razjašnjenja. Kao primjer za primjenu induktivne metode u oblasti kriminalistike mogu se uzeti poopćavajući i analogijski induktivni zaključci u radu s indicijima. Bez induktivne metode kriminalistika kao i druge znanstvene discipline jednostavno ne mogu postojati. Induktivna metoda se u sklopu rada s verzijama ne upotrebljava sama, nego u kombinaciji s deduktivnom metodom. Time se stvara mogućnost cjelovitije provjere verzija. b) Deduktivne metode u kriminalističkoj proceduri Deduktivna je metoda sustavno i dosljedno postupanje u kojemu se primjenjuju deduktivni zaključci s ciljem da se otkrije i dokaže istina. Njenom primjenom u području stvaranja verzija postavljaju se deduktivne verzije. U ishodištu induktivne metode osjetilno je opažanje. Deduktivna metoda u istu svrhu primjenjuje aksiome (očite istine koje se same ne dokazuju) i iz njih izvedene sudove, teoreme. Metoda izgradnje sustava sudova koji čine aksiomi i teoremi je aksiomatska metoda. Međutim, o toj se metodi u užem smislu može ipak govoriti samo onda ako se radi o razmatranju cijeloga područja do njegovih krajnjih polaznih ishodišta. To se označuje i kao deduktivna metoda u užem smislu riječi.
174
UVOD
Deduktivna metoda u širem smislu riječi svaka je metoda u kojoj se primjenjuju deduktivni zaključci. Ona služi i za: a) objašnjenje činjenica i zakona, b) predviđanje budućih događaja, c) otkrivanje novih činjenica i zakona, d) dokazivanje postavljenih teza i e) izlaganje znanosti. Smisao je aksiomatske metode otkrivanje veza među dotad nepovezanim spoznajama. Njihove su zajedničke pretpostavke aksiomi. Sustavno složene konzekvencije tih pretpostavki su teoremi do kojih se dolazi eliminiranjem sporednih teza koje proturječe osnovnim pretpostavkama i uklanjanjem eventualnih proturječnosti među osnovnim pretpostavkama. Iako aksiomatska metoda ne jamči istinu, bitno pomaže da, otkrivajući pretpostavke prihvaćenoga i konzekvencije pretpostavljenoga, isključimo neistinu. Tako organizirani sudovi međusobno se podupiru i time imaju veće izglede da budu istinitiji od izoliranih i nepovezanih sudova. Isticanje najosnovnijih značajki funkcija aksiomatske metode pretpostavka je za aksiomatizaciju konkretnih teorija. To je teorija koja smjera istinitom objašnjenju jednoga područja stvarnosti. Konkretne, materijalne ili intuitivne teorije bitne su za kriminalistiku. Kriminalistika kao objekt istraživanja ima vrlo različite pojave kaznenih djela. U logičkome smislu to su različite "materije i sadržaji". Pojave koje istražuje kriminalistika, jer su kaznena djela, imaju jednaku strukturu ili formu. U aksiomatskoj metodi to se naziva izomorfizam. Teorija koja prikazuje područje određene pojave ili njen fragment naziva se model. Objekt kriminalističkoga istraživanja je model pojave kaznenoga djela. Izomorfizam i teorija modela omogućuju i za kriminalistiku ključni obrnuti (reverzibilni) proces: interpretacije ili tumačenja, polazeći od aksiomatskog sustava prema konkretnim pojavama. Kriminalistika mora nužno imati u vidu i tradicionalna, danas sporna, osnovna načela ili zakone misli. To također pripada problematici aksiomatizacije logike. Prema tradicionalnom shvaćanju četiri su temeljna načela mišljenja: 1) načelo identiteta (principium identitatis), 2) načelo proturječnosti (principium contradictionis), 3) načelo isključenja trećega ili srednjega {principium exclusi tertii sive medii) i 4) načelo dovoljnoga razloga (principium rationis sufficientis). Osnovna načela mišljenja primjenjuju se na pojmove i sudove. Njihovu je sadržaju istaknut niz prigovora. Ipak nema dvojbe da su ta načela, bez obzira na neosnovane pretenzije njihovih zagovornika, važna logička načela nužna u misaonoj djelatnosti kriminalista. Verzije u kaznenome postupku, prema svemu što je navedeno, moraju se postaviti sukladno temeljnim logičkim pravilima. Ali još uvijek nedostaje za cjelovito i temeljito proučavanje zadatka postavljanja verzija. Postavljanje verzija nije formalna, postupovna, već kriminalistička (parapostupovna) djelatnost.
175
KRIMINALISTIKA
U kaznenome postupku (to u još većoj mjeri vrijedi za heuristički stadij kriminalističkoga istraživanja) pojam verzije nužno uključuje pluralitet (govori se o načelu maksimalno mogućega broja verzija, ali najmanje verzije i protuverzije). Dihotomija verzija - protuverzija posebice je važna u okvirima kaznenoga postupka, jer slijedi iz same kontradiktorne naravi kaznenoga postupka. Koje se vrste verzija mogu uzeti tipičnim za silogističku kriminalistiku?
11. Holizam kriminalističke spoznaje U kriminalističkoj proceduri induktivne i deduktivne metode međusobno su povezane. U vrlo složenom procesu postupne kriminalističke spoznaje nužno je provjeravanje predviđanja svih postavljenih hipoteza, kao i njihovo opovrgavanje ako promatranje niječe posljedicu koja iz hipoteze deduktivno slijedi. To nalaže uporaba obiju metoda. Iz toga slijedi da je u kriminalističkoj proceduri nužan cjelovit, dakle holistički, pristup. Literatura: Bender - Nack, I., 259, 453; - IL, 95; Cardozo, B. N, The Nature of the Judicial Process, Yale University Press, New Haven, 1921., 113 - 121; Cohen - Nagel, 31; Damaska, M., Izazovi slobodnoj ocjeni dokaza, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1995.; Denti, V., Scientificitä della prova e libera valutazione del giudice, Rivista italiana di diritto e procedura penale, 1972., 414; Dewey, J., Logic: The Theory of Inquiry, Holt and Co., New York, 1939., 58; Dray, W. H., Filosofia e conoscenza storica, II Mulino, Bologna, 1969., 98; Dray, W. H., Leggi e spiegazione in storia, II Saggiatore, Milano, 1974., 15; Eggleston, R., Evidence, Proof and Probability, 2. izdanje, Weidenfeld & Nicholson, London, 1983., 37, 277; Ekelöf, P. 0., My Thoughts on Evidentiary Value, u: Philosophical Judicial and Psychological Aspects of a Theory, edited by Gärdenfors, P., et al., Library of Theoria, Lund, 1983.; Engisch, K., Die Kausalität als Merkmal der strafrechtliche Tatbestände, CJB Mohr, Tübingen, 1931., 21; Feldman, 262; - Geerds, 121, 42; Geerds, /3/, 5; Gil, 51; Gilbert, 52; Getto, W., Kriminalistisches Denken und polizeilichen Tatsachenfeststellung, Kriminalistik, 8 - 9, 10/1998. (52); Gross, H., Die Erforschung des Sachverhalts strafbarer Handlungen, Schweitzer, München, 1918.; Gross - Geerds, I., 99; Grubisa, 3, 5, 17 - 31; Haas, H., Kriminalistischer Erkenntnisgewinn durch „systematisches Beobachten", Kriminalistik, 2/2003; Hall, K. A., Die Lehre vom "Corpus Delicti", Kohlhammer, Stuttgart, 1933.; Kino, A., et al. (ur.), Intuitionism and Proof Theory, North Holland, Amsterdam, 1970; Keller, C, Datenerhebung im Privatbereich, Kriminalistik, 11/2004. (58); Klein, T, Strategische Kriminalitätsanalysen, 176
KRIMINALISTIKA
Kriminalistik, 9/2000. (54); Kriminalistik. Lexikon, 147, 148; Kube - Störzer - Timm, IL, 81 - 165, 192; Maver, 76 - 83; -121, 46 - 67; Modly - Korajlić, 168-170, 191, 630; Opp, 124; Osterburg, 14; Osterburg - Ward, 376; Pavišić, 9; Pavišić, 121, 230; Pavišić /ZKP/, 150, 177, 187, 343; Roll, H., Mathematische Aspekte in Kriminalistik und Kriminologie, Kriminalistik, 1/1994. (48); Schütte, K., Beweistheorie, Springer Verlag, Berlin, I960.; Stella, 8, 25, 56, 84, 154; Supek, L, Teorija spoznaje, Institut za filozofiju, znanost i mir JAZU, Zagreb, 1974., 228 - 235; Tarski A., u: Semantica e filosofia del linguaggio, II Saggiatore, Milano, 1969.; Taruffo, 67, 71, 146, 154, 161, 171, 182, 308, 309; Tetu, 137, 158; Villa, V, Teoria della scienza giuridica e teorie delle scienze naturali, Giuffre, Milano, 1984., 35; Vodinelić, V, Istina - jedan od osnovnih problema nauke o krivičnom postupku, Naša zakonitost, 6/1978.; Vodinelić, I I I , 6; 121, L, 62, 77, 105; Vodinelić - Aleksić, 7; Vodopivec, K, Sistemna analiza predkazenskega in kazenskega postopka, Revija za kriminologijo in kriminalistiko, 3/1985.; Walder, 111, 54; - 121, 3, 32, 99; Yablon, M. C, Problem diskrecije u američkoj pravnoj misli, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, br. 9/1988., 163; Zbinden, 17, 57.
177
Pitanja za provjeru znanja: 1.Objasnite zašto je kriminalističko postupanje istraživanje i izlaganje. 2.Što je vremenska podjela indicija? 3.Što je činjenica? 4.Što su nulti indiciji? 5.Objasnite pojam preliminarne kriminalističke diferencijalne dijagnoze. 6.Što je promatranje? 7.Objasnite sadržaj spoznajne kriminalističke trijade. 8.Objasnite kriminalističku važnost opisa, objašnjenja i predviđanja. 9.Pojam sumnje i stupnjevi sumnje. 10. Istina u kriminalistici. 11.Što je vjerodostojnost iskaza? 12.Navedite kriterije istinitosti. 13.Što je dokaz u kriminalistici? 14.Razvrstajte osnovne skupine kriterija laži. 15.Postoje li ograničenja utvrđivanja istine u kaznenom postupku?
178
UVOD
Glava IX. Verzije (kriminalističke hipoteze)
1. Verzije u kriminalistici Hipoteza je, općenito, sud za koji se pretpostavlja da je istinit. On je stvoren da bi se pomoću njega moglo tumačiti i objašnjavati određene činjenice. Hipoteza je vjerojatan sud i temeljni dio logike otkrića. Verzija kao kriminalistička hipoteza jedna je od više hipoteza koja objašnjava nastanak, svojstva, međusobne veze, odnose i okolnosti pojave kaznenoga djela, značajki, stanja i odnosa počinitelja, žrtve te druge okolnosti u vezi s predmetom kriminalističkog istraživanja. Ona smjera vjerojatnome objašnjenju. Istraživanje u kriminalistici znači odabir između više rješenja na temelju ne sasvim pouzdanih saznanja. Kao i svako drugo racionalno istraživanje, utemeljuje se na hipotezi o predmetu istraživanja koja nastoji pronaći što uvjerljiviju potporu postavci koju sadrži. Otkriće je prvo opažanje nečega ili prvo utvrđivanje neke pravilnosti. Logički uvjeti otkrića u kriminalističkoj proceduri su istinitost i novost otkrivene teze. Prema svojem sadržaju otkrića u kriminalističkoj proceduri pripadaju onima iz svakodnevnoga života, ali također i znanstvenim otkrićima u užem smislu riječi. To su pojedinačna otkrića čije je značenje smješteno u okvire kaznenoga predmeta. Kriminalistička otkrića odnose se na činjenice. Prema vremenu nastanka razlikuju se otkrića prije i tijekom postupka (potonja se dalje mogu dijeliti prema stadiju postupka). Dioba otkrića moguća je i na temelju drugih kriterija. Kriminalistička procedura usmjerena je obogaćivanju spoznaje novim otkrićima. Provjera istinitosti kriminalističkih otkrića provodi se dokazima. Time je stvoren antitetički par: otkriće - dokaz. On tvori sadržaj postupka provjere koja se ostvaruje na osnovi kriminalističke hipoteze. Funkcija je kriminalističke hipoteze usmjeravanje istraživanja na određene pravilnosti među činjenicama. Pravilnosti na koje je usmjerena kriminalistika ne smjeraju utemeljenju apsolutnoga suda o istinitosti ili laži. Cilj je kriminalističke hipoteze racionalizirati neizvjesnost, pružiti
179
osnovu za ocjenu stanovitoga stupnja utemeljenosti. Dakako, hipoteza se kao važan sastojak pojavljuje i u jednome drugom smislu. Heuristička kriminalistika tradicionalno se služi hipotezama posebno u cilju postavljanja kriminalističke diferencijalne dijagnoze. U silogističkoj kriminalistici hipoteza popunjava iskustvene praznine, pretpostavljajući odnose, razloge, uzroke, pravilnosti zbivanja, zakonitosti među činjenicama kaznenoga predmeta. Pravilno postavljanje hipoteza uvjetovano je općim logičkim i posebnim, kriminalističkim pretpostavkama. Hipoteza pruža moguće (vjerojatno) rješenje. Je li to doista rješenje problema, zadatak je istraživanja. U tome smislu hipoteza mora prije svega udovoljavati općim uvjetima valjanosti. Hipoteze u kriminalistici imaju neke posebne značajke. One slijede iz okolnosti da se kriminalističke hipoteze odnose na pojedinačne činjenice i da su utemeljene na vrlo ograničenom promatranju. Važnost znanstvenih zakona kod tih je hipoteza manja nego kod hipoteza u znanstvenim istraživanjima. U kriminalistici se hipoteze označuju kao verzije. Kao i svaka druga hipoteza, i verzija je složen, uvjetovani, implikativni sud. Za nju vrijede opći i posebni uvjeti stvaranja hipoteza. Ona mora biti postavljena sukladno logičkim i metodologijskim uvjetima spoznaje. Zbog čega je rad s verzijama toliko važan u kriminalistici? Prema do sada izloženom slijedi da je istraživanje kaznenoga djela put od mogućih i vjerojatnih do istinitih i vjerodostojnih zaključaka o predmetu istraživanja uokvirenih u pravom uređena pravila postupanja. Složenost činjeničnih pitanja djela, odnosa među sudionicima i pravnih propisa koji uređuju postupanje nalaže prethodno pretpostavljeno moguće objašnjenje predmeta istraživanja, koje se postiže postavljanjem verzija. Verzija je sredstvo kojim se put dokazivanja umjesto spontano, nasumice, prolazi planski, svrhovito. U tom smislu stvaranje i rad s verzijama srž je racionalnog kriminalističkog postupanja. Kao parapostupovna djelatnost verzije imaju jednaku važnost za kazneni postupak. Bez prikladne uporabe verzija slaba je vjerojatnost otkrivanja i razjašnjenja složenih slučajeva kaznenih djela. Istodobno verzije postavljaju daljnju važnu zadaću koja pripada području kriminalističke taktike: planiranja kriminalističkoga istraživanja. U tome je njihovo mjesto također ključno. Za sud koji donosi odluku u kaznenom postupku verzija je nezaobilazno i najpouzdanije sredstvo pri donošenju i argumentiranju odluke. Spoznajna osnova sudske odluke mora poći od toga 1) da su postavljene sve moguće verzije, 2) da su postavljene verzije ispitane s jednakom pozornošću, 3) da je jedina verzija koja je izdržala provjeru utemeljenja na valjanim dokazima, 4) da provjerena verzija potpuno i sukladno tumači predmet postupka te 5) da je ta verzija jedini mogući zaključak.
180
UVOD
U opisanom smislu kriminalističko istraživanje kao kazneni postupak u širem smislu ukazuje se kao struktura koju u svim fazama bitno određuju: planiranje — verzije - dokazivanje.
2. Uvjeti postavljanja verzija Polazište postavljanja verzije su prikupljeno saznanje (i intuicija). Struktura kriminalističke verzije sastoji se od 1) prikupljanja činjenica na temelju poznavanja fenomenoloških podataka o tipu vjerojatnoga kaznenoga djela, 2) sređivanja prikupljenih činjenica, 3) raščlambe ključnih sastojaka, 4) usporedbe pojedinih sastojaka s drugim suprotstavljenim stajalištima, 5) usporedbe verzije i mogućih verzija, 6) vanjske provjere verzije te 7) ocjene stupnja prihvatljivosti verzije. Svaka hipoteza (dakle i verzija) u logičkome je smislu sud o nekoj okolnosti. Iz toga slijedi da se u postavljanju verzija primjenjuju induktivne i deduktivne logičke metode izvođenja i zasnivanja sudova. Induktivne i deduktivne metode se u kriminalističkoj praksi prepliću, nadopunjavaju. Isključivost u odabiru metode prepreka je za rješavanje pitanja zbog kojih je postavljena verzija. Vrlo je teško očekivati da se u kriminalističkome istraživanju koristi samo jedna metoda. Stoga se samo općenito može govoriti o prevladavajućim značajkama metodološkog pristupa. U tom smislu uvjetno se može uzeti da u heurističkoj kriminalistici prevladavaju induktivne metode, dok silogističku kriminalistiku više obilježuje deduktivni pristup. Na odgovarajući način to se može primijeniti na predistražni i kazneni postupak.
3. Podjela verzija Podjela verzija moguća je na temelju različitih kriterija. Kriteriji podjele pripadaju ili općim logičko-metodološkim, ili specifičnim kriminalističkim kriterijima. U prvu skupinu logičko-metodoloških kriterija ulaze primjerice podjele verzija na preliminarne, radne i konačne. Verzije se prema dosegu dijele na glavne i pomoćne. Glavna je verzija o predmetu istraživanja, a pomoćna o pojedinim sastojcima kojima se provjerava glavna verzija. Osnovna je verzija ona koja se odnosi na polazišne sastojke istraživanja. Iz nje se stvaraju pomoćne i dopunske verzije. Prema vremenu verzije su retrospektivne ili prognozne, sukcesivne ili simultane. S obzirom na međusobne odnose verzije su podudarne, isključive, neutralne itd.
181
Verzije su najčešće retrospektivne, ali kad služe kao temelj planiranja i poduzimanja određene radnje, imaju prognozno značenje. Međusobno i prema stvarnim okolnostima mogu biti neutralne ili u odnosu podudarnosti, konkurencije i isključivosti. Jedinstvenoga učenja o verzijama, posebice u teorijskome smislu, u suvremenoj kriminalistici nema, iako su tome posvećeni brojni radovi. Kategorijalna je podjela verzija na kriminalističke i postupovne. Polazište kriminalističkih verzija poglavito su indiciji. Otuda se i nazivaju indicijalnim kriminalističkim, heurističkim, otkrivačkim verzijama. Postupovne verzije počivaju na dokazima. To su postupovne, silogističke, dokazne verzije. Među kriminalističkim verzijama praktično veliko značenje imaju tipične verzije, kao vrsta općih verzija. Tipične su kriminalističke verzije ustrojene modelski. Tu ulaze verzije o 1) biću kaznenoga djela, 2) o radnji i posljedici i njihovim sastojcima (vladanju, kauzalnoj vezi, posljedici), 3) subjektivnoj strani kaznenoga djela (obliku krivnje, motivu), 4) postupanju žrtve, 5) tragovima na mjestu događaja itd. Kriminalističke verzije temelje se na indicijima u kriminalističkom smislu. Postupovne verzije imaju sličnosti, ali i razlike u odnosu na kriminalističke verzije. Među postupovnim verzijama pretežu retrospektivne, a ima i prognoznih verzija (primjerice nalog o pretrazi temelji se na prognoznoj verziji da će se pretragom pronaći određeni predmet). U cjelini postupovnih verzija razlikuju se istražne i raspravne verzije. Istražne verzije se u odnosu na kriminalističke razlikuju poglavito instrumentalno. Umjesto indicija ovdje su elementi verzije dokazi ili indiciji, ali potonji u postupovnom smislu dokaznih činjenica. Ove verzije imaju pretežito prognozni značaj i u tome su slične kriminalističkim verzijama. Verzije raspravnoga suda temelje se na dokazima ili indicijima, ali u postupovnom smislu kao dokaznim činjenicama. U pravilu su to retrospektivne verzije o glavnom predmetu. Prema sadržaju i dosegu među svim verzijama ističe se opća i osnovna, složena metodološka verzija temeljnih ili glavnih ("zlatnih") pitanja kriminalistike koja stvara Verzija glavnih pitanja kriminalistike cjelinu istražnih zadaća 1. što (quid) - kazneno djelo - corpus ustrojenu prema pojedidelicti nim pitanjima. 2. tko (quis) - počinitelj - auctor To se uzima i kao op- 3. gdje (ubi) - mjesto kaznenoga djela ća, glavna, središnja, te- locus delicti meljna, složena i cjelovita 4. kada (quando) - vrijeme - tempus kriminalistička verzija. delicti kako (quomodo) - modus operandi Gross ta pitanja (sieben 5. 6. čime (quibus auxiliis) - instrumenta goldenen kriminalisti- sceleris schen W) pripisuje 7. zašto (cur) - motiv filozo8. s kime - sudionici - concursus 9. koga ili što - žrtva
182
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
fu Joachimu Georgu Dariesu (umro 1791. godine u Frankfurtu na Odri). Vodinelić je tim pitanjima dodao još dva: s kime i koga ili što, i tako stvorio još razrađeniju deveteročlanu klasifikaciju. Broj posebnih verzija vrlo je velik. Kao primjeri mogu se spomenuti verzije o 1) naravi kaznenoga djela, 2) subjektu i subjektivnoj strani, 3) objektu, 4) modalitetima radnje, 5) žrtvi, 6) situaciji i načinu, sredstvima ostvarenja, 7) tragovima itd. Najnovija istraživanja u dokaznoj teoriji ukazuju na posebnu pozornost koju kriminalistika mora posvetiti podjeli verzija na temelju kriterija dokazne strukture verzije ili odnosa verzija - dokaz - činjenica kojega ona sadrži. Prema modelu dokazne strukture verzije mogu biti jednostavne i složene, konvergentne i divergentne, zatim verzije koje uključuju izravne i neizravne dokaze, koje se odnose na odlučne ili druge činjenice itd. Postavljanje verzija čije su logičke osnove prikazane ima ključnu važnost za kazneni postupak. Verzije ne valja uzimati isključivo kao logičke misaone tvorevine, jer je osim logičkih pravila o postavljanju verzija bitna i prikladna primjena kriminalističkih pravila, poglavito temeljnih pojmova kriminalističke morfologije, zatim psihologijskih saznanja i pravila taktike. Verzija se postavlja na temelju 1) modelske strukture situacije kaznenoga djela, 2) raspoloživih saznanja, 3) stadija istraživanja te 4) taktičkog načina. U silogističkoj kriminalistici osnova verzija su dokazi u formalnom smislu riječi ili indiciji. Primjena verzija u kaznenome postupku odvija se sukladno logičkim, taktičkim psihološkim i komunikološkim pravilima. Osobito je to važno za provjeravanje verzija. Sadržaji verzija tvore bitni, središnji dio planiranja kaznenoga postupka. Za rad s verzijama bitno je poznavanje fenomenologije pojava kaznenih djela. Na toj osnovi stvaraju se tipične planske verzije. Njihovo je polazište radnja ili neki drugi sastojak pojave kaznenoga djela, poput mjesta ili vremena počinjenja kaznenoga djela. Primjeri takvih modela su modeli obrade mjesta događaja: Crime Scene Research, Tatortarbeit. U primjeru povratništva (u kriminalistici perseveracije) verzija se planira na temelju pojave istovjetnoga postupanja. Osnova stvaranja modela je "tragovni tekst", tj. tragovi tipični za pojavu kaznenoga djela. Na drugoj su osnovi utemeljene verzije postupanja usmjerene utjecaju na tijek djela, kao primjerice sheme djelovanja u talačkim situacijama, prijetnji eksplozivom itd.
183
KRIMINALISTIKA
_______________________________________________________________
4. Provjera verzija Racionalni kazneni postupak nužno uključuje provjeravanje, (verifikaciju) svih valjanih verzija. To su u ranije opisanome smislu hipoteze koje imaju izgleda izdržati provjeru, i koje su u tome slučaju pogodne za rješavanje problema. Verzije moraju, u prvome redu, ispunjavati opće logičke uvjete valjanosti hipoteza, tj. 1) relevantnosti, 2) provjerljivosti, 3) plodnosti (eksplanatorno-prediktivne moći), 4) kompatibilnosti s već prihvaćenim hipotezama i 5) jednostavnosti. Relevantnost hipoteze znači prikladnost za rješavanje problema za koji je postavljena. U kriminalistici relevantnost verzije određuju tri kriterija. To su 1) narav kaznenoga djela (morfološki kriterij), zatim 2) izvori saznanja (dokazni kriterij) te 3) postupovne radnje kojima se provjeravaju kakvoća i stupanj saznanja koja iz njih slijede (postupovni kriterij). Provjera svake verzije mora biti u kaznenome postupku logički jasno zasnovana i postupovno pravilno izvedena. To znači jasno određenje činjenica koje se utvrđuju i sredstava koja se koriste u tome cilju. Najčešće je provjera usmjerena k istodobnoj verifikaciji proturječnih verzija optužbe i obrane. Vjerojatnost tih verzija provjerava se tijekom postupka. Provjera verzije odnosi se na glavni predmet kaznenoga postupka (kao predmet optužbe), ili na pojedine njegove dijelove. U prvome slučaju se radi o provjeri integralne optužne verzije kao opće verzije, a u drugome o provjeri partikularnih verzija o pojedinim pitanjima. Provjerljivost silogističke verzije ima svoj poseban metodološki smisao. Zbog njene naravi, kriminalistička verzija je provjerljiva samo u kriminalističkom postupanju, što znači sredstvima koja predviđa to postupanje. U tome se smislu kao posebni zahtjev može istaknuti prikladnost verzije za praktičnu provjeru u okviru toga postupanja. To je iznimno važno, ali gotovo nezapaženo područje ne samo logike, nego i komunikologije i semiotike. Tek se posljednjih godina o tome javljaju prva ozbiljnija istraživanja. Verziju valja provjeriti već na polaznoj metodološkoj razini. Zatim slijedi provjera njenih logičkih sastavnica (sudova, zaključaka, teorija). Tu bi valjalo posebice primijeniti učenje o zaključku i istinosnim funkcijama. Kriminalistika mora u potrebnoj mjeri istraživati temeljne pojmove komunikologije i semiotike. To su npr.: primjena opće teorije govornoga sustava (semiotike) i njenih područja sintakse, semantike i pragmatike, zatim značajke komunikacijskoga procesa kaznenoga postupka. Posebna je važnost materijalnih nositelja znakova (simbola), pošiljatelja signala i primatelja poruke, te osnovnih, složenih, pravno oblikovanih i slobodnih izraza. Među njima, osobito važnost različitih vrsta iskaza, ulo-
184
UVOD
gu pojedinih vrsta izraza kakvo je primjerice ime (pojedine individue, opće pravo i nepravo relativno ime, neodređeno, korelativno ime, homonimi i sinonimi) i njemu pripadajućih denotata i dezignata, primjenu funktora (predikatnih, onih koji zasnivaju iskaz, koji utemeljuju pravilo) i operatora (kvantifikatora, upitnih i operatora - oznaka), uvrštenje posebnih i logičkih konstanti, varijabli i formula itd. Moraju se uzeti u obzir i teleološke značajke (odnos: svrha - sredstvo), jer je to upravo posebna značajka kriminalističkog pristupa. U kaznenome postupku postoji sustav ciljeva koje glavna postupovna verzija mora nužno uključiti. U tome sklopu sredstvo može istodobno služiti većem broju ciljeva. Tu valja tražiti optimalna sredstva, a to zahtijeva procjenu odnosa pretpostavki. Verzija može biti provjerljiva konkluzivno (kad se istinitost verzije utvrđuje sa sigurnošću), ili parcijalno (kad je njena istinitost tek vjerojatna). To je vrlo bitno za izvođenje konzekvencija iz verzija, posebice za središnju djelatnost utvrđivanja činjenica u kaznenom postupku. Verzije koje sadrže indicije po naravi stvari samo su parcijalno provjerljive. Na osnovi toga može li se hipoteza potvrditi ili opovrgnuti opažanjem, razlikuje se izravna (direktna) i posredna (indirektna) provjerljivost. Za verziju kao vrstu posebne empirijske hipoteze provjerljivost uključuje i opovrgljivost: prikladnost da je njeno opovrgavanje zamislivo i moguće u kaznenome postupku i da takvo opovrgavanje verzija može uspješno izdržati. Plodnost verzije izravno je određena brojem konzekvencija koje se mogu iz nje izvesti. U postupku provjere verzija to znači primjeren obzir na narav kaznenoga djela, eventualno postojanje formalnih dokaznih pravila i sadržaj pojedinoga dokaza te postupovne mogućnosti konvergiranja raznih izvora saznanja i njihovih rezultata. Kakvoća verzije bitno je uvjetovana kompatibilnošću s drugim verzijama. To posebice vrijedi za posebne indicijalne verzije čija se logička struktura izravno vezuje uz taj uvjet. Kompatibilnost ne znači apsolutnu podudarnost, ali niti to da razlika može postojati u odnosu na ključne, bitne okolnosti. Jednostavnost verzije opcije logički zahtjev kojega u nizu situacija nije moguće dosljedno primijeniti. Heurističke verzije mogu biti vrlo složene, a da su ipak valjane. Samo se u tome smislu može relativizirati opći zahtjev za jednostavnošću verzije. U silogističkoj kriminalistici zahtjev za jednostavnošću verzije postoji u općem smislu i osobito je važan kad je riječ o optužnoj verziji. Kod preliminarnoga ispitivanja to već može ukazivati na neosnovanost verzije. Ovdje valja ukazati na stajalište u suvremenoj logici koje je vrlo prikladno za primjenu u kriminalističkome radu s verzijama.
185
KRIMINALISTIKA
_______________________________________________________________
Svaka hipoteza koja je dovedena u pitanje omogućuje ipak daljnju provjeru stvaranjem pomoćnih (kontrolnih) ad hoc hipoteza koje mogu dovesti do pozitivne ocjene, pod uvjetom da protuverzija nije dovela u pitanje postavke koje čine jezgro hipoteze. Jednostavnijoj hipotezi, dakle lakše provjerljivoj, svojstven je manji broj takvih ad hoc hipoteza.
5. Verzije i planiranje u kriminalistici Prethodno je izlaganje ukazalo na važnost verzija u cjelokupnom kriminalističkom istraživanju. Verzija prema svojoj naravi uključuje planski pristup. Ipak, postavljanje verzija nije samo po sebi dostatno kako bi se radilo o planiranom kriminalističkom istraživanju. Svrhovito kriminalističko istraživanje znači postupak svjesnog odabira i razrade ciljeva i metoda, tj. planiranje. Planiranje se može odnositi na programske cjeline, i tad ima strateški smisao, ili na planiranje rada koje ima taktički smisao. Strateški ciljevi planiranja za kriminalističko istraživanje uređeni su postupovnim propisima: traženje odgovora na temeljna postupovna pitanja. Planiranje rada odnosi se na kriminalistički predmet. Verzija je polazna pretpostavka u tom planiranju. Ona je u središtu planiranja rada koje mora predvidjeti: 1) ciljeve, 2) prikupljanje podataka, 3) potrebne radne operacije, 4) raspored poslova te 5) redoslijed radnji. U stvaranju plana moraju se imati u vidu značajke predmeta istraživanja kako bi se došlo do temeljnih pretpostavki za odluku. Predmet kriminalističkoga istraživanja obuhvaća brojne raznovrsne čimbenike, međusobno uvjetovane odnose i veze te sljedne, često kauzalno povezane aktivnosti. Sa stajališta planiranja on je problemska situacija koju najprije valja dijagnosticirati, a zatim odrediti ciljeve istraživanja (prognozu). Planiranje se u kriminalističkom predmetu ostvaruje stvaranjem operativnih modela i razradom konkretnih planova. Pojava kaznenoga djela promatra se kao sustavno-strukturni model. Operativni modeli pojavljuju se kao jednostavni i složeni, a njihova je bitna značajka tipicitet. Njihovi učestaliji pojavni oblici su tabelogrami, obrasci, upitnici, sheme, aplikativni programi, hodogrami. Metode planiranja također su raznovrsne, od najosnovnijih tradicionalnih do različitih suvremenih metoda planiranja. U sustavnom smislu planiranje pripada području kriminalističke taktike. Polazište planiranja istraživanja u konkretnom predmetu je situacija pojave kaznenoga djela (kriminalna situacija). Situacija pojave kaznenoga djela sustavna je cjelina svih sastojaka u vremenu i prostoru počinjenja kaznenoga djela. U situaciju pojave kaznenoga djela ulaze sastojci osobnoga, socijalnoga, zemljopisnoga, klimatskoga, tehničkoga i drugog značenja. Ona se u kon-
186
UVOD
kretnom predmetu istražuje kao stvarna cjelina međusobno uvjetovanih sastojaka. Na temelju prikupljenih saznanja i daljnjih istraživanja stvaraju se modelske strukture tipske situacije. To su osnove za planiranje oblikovane kao kriminalističko-taktički način. Kriminalističko-taktički način prema Vodineliću najsvrhovitiji je i najprikladniji način obavljanja istraživanja (u predistražnom ili istražnom postupku i na glavnoj raspravi). Sloboda izbora kriminalističko-taktičkoga načina u kriminalistici je ograničena postupovnim propisima te raspoloživim tehničkim i spoznajnim mogućnostima. Kriminalističko-taktički načini su opći (primjenjivi na različite situacije pojave kaznenih djela) i posebni (primjenjivi na određene situacije pojave kaznenih djela). U ovisnosti o strukturi sadržaja oni su jednostavni ili složeni (taktičke kombinacije). Taktička kombinacija je konkretni plan postupanja, operativna osnova djelovanja. On može obuhvatiti jednu ili više radnji, situacija itd. Te su radnje ili istovrsne (primjerice pojedini izvidi kaznenih djela) ili raznovrsne (izvidi i istražne radnje). Taktičko rješenje je daljnja konkretizacija planskoga postupanja. To je smisleni odabir konkretnoga sadržaja postupanja koji uključuje vrijeme, prostor, sredstva, osobe i načine provedbe radnje.
6. Planiranje na makro- i mikrorazini, operativni modeli Kriminalističke radnje mogu se izvoditi na dva načina. Prvi je spontano izvođenje radnji. Drugo je izvođenje na temelju plana. Planiranje je stalan proces svjesnog predviđanja, odabiranja i razrade ciljeva i metoda. Kriminalistika ispituje različite sadržaje i stupnjeve planiranja. U prvome redu ta djelatnost odnosi se na (strateško) planiranje programskih cjelina i (taktičko) planiranje rada. Prema opsegu planiranje se odnosi na makro- i mikrorazinu. Makroplaniranje ili planiranje programa polazi od dijagnoze, sadrži ciljanu prognozu i provedbenu strategiju. Zadatak planiranja programa znači okvirno utvrđivanje ciljeva i načina njihova ostvarenja (odabir ciljeva, utvrđivanje stanja, razradu ciljeva u konkretne zadaće, određivanje sredstava, utvrđivanje općih uvjeta ostvarenja i postavljanje mjerila za provjeru rezultata). Makroplaniranje je napose značajno za heurističku kriminalistiku. U odnosu na kazneni postupak makroplaniranje je uglavnom riješeno donošenjem postupovnih propisa, dakle na legislativnoj razini. Propisima kaznenoga postupka određeni su strateški ciljevi. Ti su ciljevi dio cjeline kriminalno-političkih ciljeva kojima teži sustav kaznenopravne zaštite.
187
KRIMINALISTIKA
_______________________________________________________________
Mikroplaniranje ili planiranje rada, djelatnost bitna za kazneni postupak, tj. za silogističku kriminalistiku, ulazi u posebno područje organizacija i metoda. To je za kriminalistiku ključna, najvažnija vrsta planiranja koja je znanstvenu pozornost privukla u vrlo ranoj fazi njenoga razvoja. Planiranje rada znači predviđanje odvijanja pojedinih radnih operacija i njihovo međusobno povezivanje tako da se postignu najbolji mogući učinci valjanosti, brzine i ekonomičnosti ostvarenja određenoga posla. Općenito, a to vrijedi i u silogističkoj kriminalistici, planiranje tijeka rada nužno mora imati u vidu: 1) određenje cilja, 2) prikupljanje podataka, 3) analizu potrebnih operacija, 4) raspored aktivnosti i 5) utvrđivanje redoslijeda operacija. Time se planiranjem omogućuje dolazak i do temeljnih sastojaka za stvaranje odluke. Ti su sastojci uključeni kao svojstva, značajke modela i sadrže 1) opis problema, 2) ciljeve kojima teži donositelj odluke, 3) ograničenja koja dolaze iz okoline i 4) optimizacije uvjetovane navedenim čimbenicima (1-3). Planiranje u kriminalistici uključuje sadržaje temeljnih kriminalističkih načela te primjenu odgovarajućih sredstava i metoda. Ipak, planiranje kao samostalan polazni proces nije uvijek nužno. Kod jednostavnijih slučajeva planiranje se svodi na odabir redoslijeda radnji koje su ranije planski standardizirane (što je također rezultat planiranja). Polazište planiranja u kriminalistici je problemska situacija koju valja prije svega dijagnosticirati (dijagnoza). Sljedeći je korak prognostičko određivanje ciljeva (prognoza), zatim razrada strategije i taktike. Kod toga je potrebno uzeti u obzir kriminološka i sva druga saznanja o predmetu na kojega se plan odnosi. Planiranje u kaznenome postupku valja razlikovati od heurističkoga planiranja pretprocesne djelatnosti, u kojemu je moguć ili čist model operativnih mjera ili mješovit model operativnih mjera i (pret)postupovnih radnji. Razlike se ovdje temelje kako u odnosu na cilj (u prvome je slučaju to preliminarna kriminalistička diferencijalna dijagnoza, a u drugome u zavisnosti o stadiju postupka, osnovana sumnja ili još veća vjerojatnost sve do "izvjesnosti" ostvarenja kaznenoga djela i krivnje počinitelja), tako i u odnosu na sredstva kojima se taj cilj postiže. Taktičko planiranje se u kriminalistici ostvaruje u dva vida: 1) stvaranjem operativnih modela i 2) razradom konkretnih planova. Operativni modeli stvaraju se istraživanjem morfologije kaznenih djela, uključivanjem postupovnih uvjeta te najprikladnijih metoda njihova razjašnjavanja. Tu je planiranje ključna polazna odrednica taktičkoga pristupa. Operativni modeli mogu biti jednostavni ili složeni. Bitna je njihova značajka tipicitet. Zato se u tome smislu u novije vrijeme spominju kao operativni modeli: taktički načini, opcije, rješenja o kojima je bilo govora ranije. Konkretni oblici modela postupanja su: obrasci, upitnici, standardne sheme, aplikativni programi i dr. Konkretni planovi izrađuju se s polaziš-
188
UVOD
tem u operativnim modelima i uvrštavanjem sadržaja konkretnoga predmeta u njihovu strukturu. Bitno značenje u tome imaju metode planiranja. Metode planiranja su u kriminalistici raznovrsne. Važno je istaknuti da su uspješno primijenjene suvremene metode planiranja koje stvaraju racionalnu i mnogo pouzdaniju osnovu od ranijih spontanih, samo na iskustvu utemeljenih načina postupanja. Bilo bi pogrešno apsolutizirati bilo koju, pa i najsuvremeniju metodu kao jedino moguću. Među novije ulazi složena američka planska cjelina MCI (Managing Crime Investigation). Sastoji se iz funkcijskih podskupina: 1) početnoga istraživanja (the initial investigation), 2) "prosijavanja" slučaja (case screening), 3) upravljanja daljnjim radnjama (management ofthe ongoing investigation), 4) odnosom policije i državnoga odvjetnika (police - prosecutor relations) te 5) neprestanoga promatranja istražnoga procesa (continous monitoring of the investigative process). Standardne sastojke imaju najvažnije planske cjeline poput njemačke tabele obrade mjesta događaja (Tatortarbeit). Ona se sastoji iz: 1) osiguranja mjesta događaja (materijalne zaštite prostora i objekata ispitivanja), 2) pregleda mjesta događaja, 3) ispitivanja, 4) vrednovanja i 5) bilježenja rezultata ispitivanja. V. izlaganje infra Glava XX. pod 4. Jednaku važnost ima shema prvoga zahvata (der erste Angriff). Te su i druge planske osnove kriminalističkoga djelovanja stvorene prema najnovijim metodama planiranja s polazištem na fenomenološkoj strukturi kaznenoga djela. Kriminalističko planiranje odnosi se na strukturu koja je obilježena: 1) brojnošću relevantnih čimbenika, 2) međusobno uvjetovanim odnosima i vezama i 3) sljednim (uglavnom kauzalno povezanim) aktivnostima. Takve značajke kaznenoga predmeta dopuštaju da se on kao objekt planiranja promatra kao velik, složeni projekt za koji se prikladnim ukazuju poglavito metode operativnoga istraživanja. Osim spomenutoga, kazneni predmet može zahtijevati i daleko manje, osnovno plansko skiciranje i sukladno tome različite metode. U svakome slučaju, planiranje bi moralo poći od sinoptičkoga prikaza procesa istraživanja događaja - vjerojatnoga kaznenog djela. Osnovni metodski vid planiranja (točnije njegov pisani oblik) tabelogram istraživanja prikazanje za stadij istrage priloženom tabelom. Na isti način moguće je prikazati cjelinu strukture kaznenoga postupka u širem smislu služeći se, još jednostavnijom, metodom lente kao elementarnim grafičkim pomagalom prikladnim za prikaz vremenskoga slijeda, odnosno pravcem s označenim točkama koje označavaju pojedine cjeline unutar određenoga stadija kaznenoga postupka, kao što je to prikazano u priloženim skicama. Na isti način te se modelske skice mogu upotpuniti dodatnim podacima koji su važni za konkretan slučaj, i tada postaju prikladno radno pomagalo.
189
UVOD
191
KRIMINALISTIKA
Sinoptički prikaz procesa istraživanja djela Faze i etape Osnovni elementi istraživanja istraživanja Problem Metode Podaci Rezultati a) iznošenje Povod: b) Istraživanje preliminarna operacionaln tipologijsko opće 1. saznanja klasificiranje Analiza i pojave kriminalistič - ekspertni 2. podaci o diferencijalni ka Preliminarno rad vjerojatnim u dif. ispitivanje -tehničke značajkama kriminalističdijagnoza kauzalne događaja kome smislu analize utvrđivanje kriminalistič prikupljeni 3. osnova za Kriminalistič elemenata ke: dokazi i odluku o kaznenog ko a) podaci postojanju djela istraživanje heurističk kaznenog ei djela i b) odgovornosti silogistič ke 4. stvaranje zakonom pouzdani i zaključci o Registriranje, osnova za i drugim činjenicama valjani obrada odluku propisom djela i analiza predviđene podataka iznošenje odluka prikupljeni utvrđivanje 5. razloga predviđena postojanja istraživanje Interpretacija procesnim kaznenog m propisom djela 0 rješenje Primjena rezultata Osnovni metodski vid planiranja (točnije njegov pisani oblik) tabelogram je istraživanja prikazan za stadij istrage priloženom tabelom. Temeljna shema plana istrage mora imati ove dijelove: 1. Verzija 2. Pitanja 3. Istražne 4. Vrijeme 5. Ostalo koja koja mora radnje op(posebne se ispituje razmotriti služivanja odluke)
192
Shema vremenskog prikazana metodom lente:
tijeka
kaznenog
postupka
izvršenje presude
stadij redovitoga pravnoga lijeka glavna rasprava s donošenjem i objavljivanjem presude optuživanje istraga
pretpostupovna aktivnost Struktura glavne rasprave može se prikazati još jednostavnije: početak glavne rasprave - ispitivanje okrivljenika - dokazni postupak - riječ stranaka - donošenje i objavljivanje presude
Veće zahtjeve postavlja hodogram, kao osnovni grafički prikaz.
HODOGRAM ISTRAGE 1. Istražni zahtjev 2. Dostava zahtjeva istražnom sucu 3. Rješenje o provođenju istrage 4. Istražne radnje 5. Završetak istrage 6. Dostavljanje spisa tužitelju 7. Optužnica
194
UVOD
Za donošenje odluka u kaznenome postupku vrlo je prikladna metoda tablice odlučivanja s dva temeljna područja: konstelacije uvjeta i slijeda radnji. Tablica odlučivanja istražnoga postupka (područje konstelacije uvjeta) (POKAZATELJI UVJETA) "ako" - protiv određene osobe ako je podnesen istražni zahtjev - za određeno kazneno djelo - ako postoje dokazi i podaci predviđeni zakonom (područje slijeda radnji) (POKAZATELJI RADNJI) "onda" - zahtjev podnio ovlašteni donošenje rješenja o provođenju tužitelj istrage - zahtjev utemeljen jer postoji osnovana sumnja za određeno kazneno djelo protiv određene osobe - ispunjeni svi zakonski uvjeti za provođenje istrage Posebno mjesto u planiranju kaznenoga postupka potrebno je dati metodama mrežnoga planiranja (CPM, GANNT, PERT, PLANNET). Polazne strukture mrežnoga planiranja su projekt, aktivnost i događaj. Mrežni plan može se izraditi za pojedini stadij, skup radnji ili veći dio postupka, kao i za pojedinu postupovnu radnju. Suvremeni tipični modeli postupovnih radnji vrlo su često stvoreni mrežnim planiranjem. Mrežno planiranje omogućuje stvaranje globalnih planskih modela, ali također i parcijalnih modela i mikroplanova. Struktura spoznajnoga procesa kaznenoga postupka može se prikazati tako da se u tabelu uvrste kao vrijednosti: nositelji saznanja, dokazna sredstva, postupovni oblici i realne radnje kojima se te spoznaje unose u kazneni postupak. Mrežni plan osobito je važan za stvaranje metodičkih modela istraživanja pojedinih kategorija delikata, što je vidljivo iz primjera osnovnoga modela takvoga plana za prometne delikte. Vrlo veliko značenje za kriminalističko planiranje imaju sintetički funkcijski modeli skupa postupovnih radnji. Opći mrežni plan kaznenog postupka
195
196
____________________________________________________________________________________________
Glavna pitanja
Osnovne verzije
i. vozač traktora ii. strojovođa iii. prometnik 2. Što sudar na prijelazu 3. Gdje mjesto x a) traktor 4. strojni vlak Čime b) c) signalne naprave a) naletom na 5. Kako traktor b) izlijetanjem traktora pred vlak c) zaustavljanjem traktora na pruzi a) 05.05.1999. u 6. 5.40 Kada b) 05.05.1999. u 5.53 c) 05.05.1999. u 6.00 a) neuključen 7. Zašto signal b) alkoholizirani vozač c) kvar kočnica I.Tko
Zadaci Planirane istrage radnje i redoslijed ispitivanje ▲ razjasniti osumnjičenika verzije i - iii saslušanje a)-c) svjedoka y a-c očevid rekonstrukcija vještačenje
UVOD
Rješenje odluka o provođenju istrage optužnica odbacivanje prijave odustajanje
Planiranje u silogističkoj kriminalistici mora uključiti i odgovarajuće sheme verzija o kaznenome djelu. Kao polaznu shemu ovdje treba uzeti makroanalitički model strukture kaznenoga djela kao najpouzdanije polazište u stvaranju opće i posebnih verzija. Tu s posebnom pozornošću valja uočiti prepletenost odnosa i veza unutar konkretne pojave kaznenoga djela. Praktički, najčešći planovi odnose se na sheme ispitivanja, saslušanja i suočenja. Ti se planovi znatno razlikuju u zavisnosti o stadiju postupka u kojemu se ispitivanje izvodi. Osobito se važnim ukazuje brižljivo planiranje prvoga ispitivanja okrivljenika. Bitno je uvjetovano konkretnim okolnostima kaznenoga djela, postavljenim verzijama i prikupljenim podacima. U suvremenoj kriminalistici planiranje dobiva sve više na važnosti. Nastoji se na stvaranju planskih cjelina kriminalističke strategije rješavanja problema. U tome okviru važno je razvijati divergentno i konvergentno mišljenje. Nužna pretpostavka za postizanje tako složenih ciljeva je primjena
197
KRIMINALISTIKA
teorije mišljenja, posebice tehnika kreativnog mišljenja (slobodnih asocijacija, analize putem metafora, liste aktivnosti, liste pitanja, smiješnih pitanja, ideja nastalih imitacijom, rastavljanja pitanja, "oluje mozgova", zapisivanja misli, Delfi-metode). U kriminalističkoj je praksi svrhovita primjena tih spoznaja nedostatna. Nema dvojbe da bi to znatno unaprijedilo zadaću izrade istražne strategije i taktike te kakvoću rada na konkretnim predmetima. Proučavanje pojavnih oblika i strukture kaznenih djela ima za kriminalistiku posebno značenje. Svrhovito i plansko istraživanje nije moguće bez temeljitoga poznavanja stvarnih značajki pojava kaznenih djela. To je, u izloženome smislu, uočeno već u ranim radovima utemeljitelja kriminalistike. Za postizanje toga cilja stvorena je kriminalistička fenomenologija.
7. Kriminalistička fenomenologija kao polazište planiranja Kriminalistička fenomenologija usmjerena je na istraživanje svih komponenti kaznenih djela. Konkretne pojave kaznenih djela složene su od niza čimbenika koji tvore holizam sustava zločina. Njegovo potpuno razjašnjavanje pretpostavlja isto takav sustavni pristup i na toj osnovi temeljito razmatranje objektivnih i subjektivnih sastojaka. Tek je na taj način moguće stvarati planske istraživačke modele. Sustav planiranja u kriminalistici nužno mora uključivati fenomenološku cjelinu. Njezine su spoznaje putokaz za istraživanja u oblasti taktike i tehnike, te izravna osnova za razvrstavanje kaznenih djela i stvaranje metodičkih modela. U okvirima predmeta istraživanja kriminalističke fenomenologije razlikuju se tri donekle zasebne cjeline: 1) kriminalistička morfologija, 2) kriminografija i 3) tehnologija i tehnika zločina. Kriminalistička morfologija istražuje značajke stvarne pojave kaznenih djela s ciljem sustavne analize i razvrstavanja u skupine srodnih djela radi stvaranja osnove za svrhovito istraživanje. Za razliku od kriminološke morfologije, ovdje se primjenjuje niži stupanj apstrakcije i generalizacije. Osobito se mora upozoriti na tijesnu vezu s posebnim dijelom materijalnoga kaznenoga prava. Poglavito je to važno za silogističku kriminalistiku. U posebnom dijelu kaznenoga materijalnog prava predviđeni su apstraktni pojmovi inkriminacija kao sustavne cjeline zakonskih obilježja. Kriminalistička fenomenologija ispituje njihove konkretne pojave. Obje su discipline, na način koji je opisan, u odnosu korelacije. Između kaznenoga materijalnog prava i kriminalističke morfologije postoje i druga doticajna mjesta. Istraživanja u obje discipline nužno moraju poštovati učenje općega dijela materijalnog kaznenog prava o kaznenome djelu (o temeljnim sastojcima, stadijima kaznenog djela, sudionicima djela
198
____________________________________________________________________________________________
UVOD
i odnosima među kaznenim djelima). Temeljna je kategorija kriminalističke morfologije (i fenomenologije u cjelini) pojava kaznenoga djela. Ona omogućuje daljnju razradu i dovođenje u vezu s drugim pojmovima. Kriminografija je područje kriminalističke fenomenologije koje se bavi proučavanjem ličnosti sudionika pojave kaznenoga djela, svojstava koja su značajna za to djelo i međusobnih odnosa. To je sklop "personalne strukture" pojave kaznenoga djela. Nastojanja kriminografije idu za stvaranjem analitičke tipologije ličnosti počinitelja i žrtve, unutarnjih (interdeliktnih) odnosa u pojavi kaznenoga djela i odnosa prema okolini. Ti ciljevi zahtijevaju prethodno istraživanje niza okolnosti i svojstava među kojima se važnošću posebice ističe pojava opetovanog ostvarenja kaznenoga djela (povrat u kaznenopravnom smislu) ili zločinačka perseveracija. Osobito su značajne kriminalističke kvalifikacije počinitelja. Ništa manje važno nije istraživanje značajki žrtve kaznenoga djela. Taj viktimološki aspekt nužno je uključen u kriminografska razmatranja, osobito u slučajevima pojava kaznenih djela obilježenih suprotstavljenim odnosima počinitelja i žrtve. Zato je i tipologija žrtava važan cilj kriminografske analize. Ličnost počinitelja i žrtve nužno upućuje na promatranje društvenoga okruženja i njegova značenja za pojavu delikta. Razmatrana disciplina, kao i cijelo područje kriminalističke fenomenologije, ima svoj zajednički, opći, i drugi, za konkretno razmatranje važniji, poseban aspekt. Prvi se odnosi na istraživanje zajedničkih, kriminalistički relevantnih obilježja počinitelja i žrtve. U tome je dijelu kriminografija u vrlo bliskome odnosu prema kriminologijskoj fenomenologiji, iako su razlike jasno prepoznatljive. U drugome su dijelu predmet razmatranja sudionici određenih skupina, ili čak pojedinih kaznenih djela. Tu je osnova razvrstavanja konkretnija, podjele detaljnije. Posebice treba upozoriti da se na temelju kriminografskih spoznaja izrađuju razne klasifikacije i praktične operativne evidencije. Značajke sudionika kaznenoga djela omogućuju vrlo selektivnu klasifikaciju koju je moguće konvergirati s većim brojem dopunskih obilježja, kao što su način postupanja, mjesto i vrijeme, sredstva ostvarenja. Tako se dolazi do vrlo znakovite relacijske kategorije: "počinitelj - proces i sredstva ostvarenja djela - žrtva". Međutim, tematski to već ulazi u područje tehnologije i tehnike kaznenoga djela i, napokon, kriminalističke morfologije. (Tehnologija i) tehnika zločina kao posebna grana kriminalističke fenomenologije bavi se istraživanjem procesa ostvarenja zločina. Ona je usmjerena na središnji dinamički dio pojave kaznenoga djela: radnju i sve njene sastojke, uključujući posljedicu. Tehnološka komponenta izražava tipski model procesa ostvarenja djela, a tehnička komponenta sastojke mehanizma njegova konkretnoga ostvarenja. Polazni, temeljni pojam tehnologije zločina pojava je kaznenoga djela. To je skup sastojaka konkret-
199
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
noga događaja, stanja ili odnosa kojima se ostvaruju obilježja zakonskoga bića kaznenoga djela. Sastojci tvore objektivnu i subjektivnu komponentu ili stranu pojave kaznenoga djela. Objektivnu komponentu (stranu) pojave kaznenoga djela tvore cjeline ili podsustavi stvarnih sastojaka radnje, protupravnosti i objektivnih uvjeta kažnjivosti. Subjektivna se sastoji od stvarnih sastojaka krivnje i kažnjivosti. Objektivnu komponentu pojave kaznenoga djela moguće je istraživati pomoću kategorije modus operandi. Modus operandi u užem smislu riječi odnosi se na način ostvarenja kaznenoga djela. U širem smislu u kojemu se taj pojam ovdje shvaća modus operandi obuhvaća cjelokupnu objektivnu stranu pojave kaznenoga djela. Uključuje to veći broj cjelina koje je moguće analizirati i kao posebne sklopove, ali prije svega radnju. Tako se radnja može istraživati kao složena cjelina, ali predmetom analize mogu biti njeni pojedini sastojci ili značajke. Radnja je u pojavi kaznenoga djela središnji, dinamički sastojak. Ona ima svoj vremenski sklop, koji poglavito izražava dinamičku progresiju djela (primjerice prethodni, središnji i završni stadij), zatim sadržajni ili gramatički sklop (konkretni akti ili propusti od kojih se sastoji), prostorni sklop (mjesto u kojemu je vladanje ostvareno i mjesto u kojemu je učinak nastupio, kao i drugo mjesto u kojemu je ostvaren doticaj s prostorom), tehnički, modalni ili instrumentalni sklop (način i sredstva koja su upotrijebljena), kauzalni sklop (tip uzročno-posljedičnoga odnosa, način djelovanja uzroka i nastupanja posljedice), sklop pratećih okolnosti koje se u kaznenopravnome smislu mogu, na primjer, sastojati u objektivnome uvjetu kažnjivosti, posebnim okolnostima itd. Kad složeni pojam radnje i njenih modaliteta izražava tipična svojstva koja ujedno odlikuju počinitelja, tada se postojanost, istovjetnost ili sličnost postupaka počinitelja označava kao zločinačka perseveracija, također važan pojam razmatranoga područja. On je izravno povezan s kaznenopravnim pojmom povrata i stjecaja. Sustavno ulazi u područje tehnike zločina. Zločinačka perseveracija je unatoč očitoj važnosti još uvijek nedovoljno istražena. Vrlo je bitno da se u daljnjim nastojanjima upravo tom području posveti odgovarajuća pozornost. Subjektivna strana kaznenoga djela uključuje u prvome redu sklop sastojaka krivnje u širem smislu riječi (ubrojivosti, oblika krivnje), zatim njenih posebnih sastojaka (primjerice namjere, motiva, posebnih znanja i drugih posebnih subjektivnih okolnosti), svojstava počinitelja itd. Zatim tu dolazi odnos žrtve i počinitelja, vladanje žrtve, prinos vlastitome stradanju itd. Ciljevi su kriminalističke fenomenologije razmatranje stvarnih pojava kaznenih djela radi stvaranja strukturnih modela predmeta kriminalističkoga istraživanja. Valja utvrditi tipičnosti ostvarenja kaznenoga djela, značajke pojedinih vidova, odstupanja, odnose s okolinom itd. Proces o kojemu je riječ zapravo je morfološka analiza sastojaka zakonskoga opisa
200
UVOD
u svrhu morfološke diferencijacije i specijalizacije na kojoj se utemeljuje klasifikacija pojava kaznenih djela. S tim ciljem spaja se istraživanje objektivne i subjektivne strane, pojedini se sastojci konvergiraju, nastoji se sustavno sjediniti znanja o stvarnim značajkama pojava kaznenih djela kojima se raspolaže kako bi se stvorio model na temelju kojega valja planirati istraživanje. Tu se operira s funkcijskim modelima, među kojima su ključni 1) model situacije ostvarenja kaznenoga djela, 2) model načina ostvarenja djela (u tom smislu funkcijskoga modela također se koristi modus operandi) i 3) model viktimizacije. Uz njih se mogu oblikovati i drugi funkcijski modeli. Opisani modeli uspostavljaju izravnu vezu kriminalističke fenomenologije, kriminalističke taktike i kaznenoga prava. Njihova je zadaća stvaranje temelja za razradu taktičkih pravila postupanja u razjašnjavanju kaznenoga djela. Oni tako postaju polazištem kriminalističke metodike. Međutim, njihovo je sustavno mjesto u kriminalističkoj morfologiji. U praktičnome smislu funkcijski modeli osnova su kriminalističkih operativnih evidencija. Tradicionalna je takva evidencija MOS (modus operandi sustav). Funkcijski modeli vrlo su prikladna osnova za rad ne samo u operativnoj, heurističkoj, već i u silogističkoj kriminalistici, dakle u okviru kaznenoga postupka. Valja posebice upozoriti da se ti modeli koriste i u kriminološkim istraživanjima. Kriminalistička fenomenologija usmjerena je na prikupljanje znanja o pojavi kaznenoga djela. Prikupljena znanja treba temeljito obraditi i sjediniti u sustavnu cjelinu nekoga od ranije opisanih ili drugih funkcijskih modela. Sustavnost zahtijeva da se u stvaranju modela polazi od zakonskih bića kaznenoga djela ili pojedinih sastojaka, i zatim ta saznanja konvergiraju sa stvarnim pojavama. Obje te komponente: apstraktnu, zakonsku i konkretnu, realnu, valja razmotriti na znanstveni način, najprije selekcijom predmeta, zatim strukturnom i poredbenom analizom da bi se ostvario teleološki moment: morfološka tipologija i klasifikacija pojava kaznenih djela. Morfološka tipologija i klasifikacija pojava kaznenih djela razvrstavanje je pojava kaznenih djela na temelju utvrđenih kriterija u svrhu stvaranja funkcijskih istražnih modela opisanih u 18. odlomku. To je u opisanom smislu sintetički kriterij razvrstavanja stvarnih pojava u čijim se okvirima apstraktni sastojci zakonskoga bića popunjavaju stvarnim, tipičnim i posebnim sadržajima njihova ostvarenja i tako konkretizirani razvrstavaju u odgovarajuće skupine. Rezultat takva metodološkoga postupka jest 1) stvaranje tipologije pojava kaznenoga djela, 2) istraživanje značajki pojedinih vidova ostvarenja i 3) stvaranje posebnih taktičkih cjelina (kriminalističke metodike). Budući da je morfološka klasifikacija pojava kaznenih djela utemeljena na kombiniranom kriteriju obilježja zakonskih bića i stvarnih značajki, ona se razlikuje od zakonske klasifikacije
201
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
kaznenih djela. Spomenute razlike izražavaju se na različit način, zavisno o tome je li u pitanju globalna morfološka klasifikacija pojava kaznenih djela, klasifikacija većih skupina pojava kaznenih djela na temelju određenoga kriterija ili klasifikacija pojava određenoga kaznenog djela. Kao makroklasifikacija uobičajena je, primjerice, podjela na "krvne delikte" i "imovinski kriminalitet", zatim "opći kriminalitet", "prometni kriminalitet" itd. Polazište klasifikacije može biti drukčija, šira osnova, do koje se dolazi spajanjem srodnih pojava, na primjer uzimanjem tipičnoga zajedničkoga sastojka (kao što je nasilje, koristoljublje, politički motiv, opća opasnost, socijalno stanje, izvanredne prilike, poremećaji u javnim službama), u kojemu slučaju morfološka klasifikacija znatno odstupa od zakonske. U odnosu na pojedino kazneno djelo ona zadržava važnost. Takvom stupnju selektivnosti odgovaraju podjele koje se susreću u praksi na "klasični kriminalitet" (kod čega je kriterij izdvajanja vrlo difuzan), "karnalni delikti", "politički delikti", "transnacionalni delikti", "gospodarski delikti" itd. Vrlo je velika praktična važnost klasifikacije pojava pojedinih kaznenih djela. Ona se odlikuje visokim stupnjem selektivnosti i omogućuje stvaranje posebnih funkcijskih istražnih modela. Razvijena je uglavnom kod pojava kaznenih djela koja su brojnija i koja imaju odgovarajuće praktično značenje. To je morfološka klasifikacija, ona ima najveću važnost za kriminalistička, fenomenološa razmatranja, za taktiku u cjelini, dakle, za operativnu i postupovnu djelatnost. Na njoj se izravno temelje metodička pravila istraživanja pojedinih kaznenih djela. Kako se stvara funkcijski morfološki model pojave kaznenoga djela? Sukladno prethodno izloženome pristupu, potrebno je u prvome redu utvrditi stalne i promjenjive sastojke promatrane pojave. Prvi potječu poglavito iz zakonskoga bića (npr. sitno djelo krađe), a drugi su stvarni vidovi njihova pojavljivanja (npr. krađa slatkiša u samoposluzi). Najvažniji je zadatak da se promjenjivi sastojci što prikladnije i preglednije smjeste u sustav funkcijskoga modela koji mora biti klasifikatoran. Pojedini model uspješan je u mjeri u kojoj omogućuje daljnju klasifikaciju. Zato je korisno razlikovanje temeljnog i dopunskih, funkcijskih modela pojave kaznenoga djela. Posebni modeli tvore osnovu planiranja u konkretnome predmetu. Za pojedina kaznena djela u ovisnosti o njihovoj strukturi i odnosima prema drugim djelima, temeljni model može biti isključiv ili zajednički s drugim djelima, što uvjetuju značajke konkretnih pojava, ili promjenljivi sastojci. Dopunski modeli su posebni, takvi koji vrijede samo za određene vidove pojava kaznenoga djela. Kao diferencijalna obilježja klasifikacijskoga značenja dolaze, primjerice, u obzir varijable: modus operandi u užem smislu riječi, objekt radnje (napadni, gramatički), sredstva radnje, narav posljedice, mjesna, vremenska i socijalna obilježja, svojstva sudionika djela (posebice počinitelja i žrtve), motivi djela, posebne okolnosti i drugo.
202
KRIMINALISTIKA
__ : ________________________________________________________________
Modus operandi za predmetnu je klasifikaciju temeljna osnova. Koristi se prema posebnoj metodologiji. Ponajprije se izdvajaju pojedini konkretni sadržaji radnje počinjenja djela, zatim se oni konvergiraju s drugim diferencijalnim oznakama (na primjer, konkretan sadržaj radnje i upotrijebljena sredstva (instrumenta sceleris), svojstvo sudionika djela, motivi djela). To je provjerena metoda u stvaranju funkcijskih istražnih modela. Važno je istaknuti da je svaka varijabla moguća osnova daljnje diferencijacije. Posebice se istražuju kauzalne veze, podsustavi koji su utemeljeni na nekoj među varijablama kakvi su primjerice: traseološki podsustav kauzalno povezan s pojedinom varijablom (modus operandi i sklop "situacijskih tragova"), podsustav situacije ostvarenja kaznenoga djela uvjetovan međusobnim djelovanjem više varijabli, dinamički podsustav uvjetovan sadržajem i modalitetima radnje te nastupanjem posljedice i pratećim djelovanjima, kauzalni podsustav uključen u sklop radnje i posljedice itd. U prethodnim je izlaganjima istaknuta važnost proučavanja kriminalističke morfologije. Djelotvorno razjašnjavanje zločina moguće je jedino ukoliko se oni doista upoznaju. Tu dragocjenu pomoć kriminalistici pruža kriminologija. I obrnuto! Bliskost kriminalističke i kriminološke fenomenologije iznimno je velika. Ipak, jasno se razabiru i razlike koje među njima postoje. Kriminalistička fenomenologija mora prodrijeti u mikrostrukturu procesa ostvarenja kaznenoga djela, izdvojiti pojedine sastojke, nastojati utvrditi kauzalne veze, odnose među podsustavima kaznenoga djela i sukladno tome otkriti djelotvorne i pouzdane metode utvrđivanja činjenica koje su predmetom kaznenoga postupka, takve koje odgovaraju uvjetima kaznenoga postupka. Ponekad, a to osobito vrijedi za silogističku kriminalistiku, mora se odreći stanovite metode ukoliko je ona neprihvatljiva sa stajališta odredaba kaznenoga postupka. Za kriminalističku fenomenologiju u cjelini bitno značenje ima kriminalna statistika. Na temelju njenih podataka mora se ocijeniti stvarno značenje pojava kaznenih djela, njihovi konkretni oblici, sudionici u djelima, sastojci strukture procesa ostvarenja itd. Vrlo vrijedan izvor poznavanja fenomenologije pojava kaznenih djela pružaju prikazi slučajeva iz prakse i pojedinačnih ili sintetiziranih iskustava praktičara, naročito ukoliko su poslužili kao temelj znanstvene ili stručne analize. U suvremenim uvjetima informatička znanost pruža mogućnost sustavne obrade prikupljenih saznanja iz svih područja kriminalističke fenomenologije, što se u praktičnome smislu ostvaruje putem kriminalističkih registara, operativnih i drugih evidencija. Istraživanja u području kriminalističke morfologije, uz sve što je istaknuto, imaju vrlo određenu, konkretnu svrhu: odabir svrhovitoga, najprikladnijeg, taktičkog pristupa. Odnosi se to na sve stadije: planiranja, pripreme i izvođenja radnje i vođenja postupka u cjelini.
203
_____________________________________________________________________________________
UVOD
Racionalno vođen kazneni postupak usmjeren je traženju odgovora na sklop temeljnih pitanja silogističke kriminalistike na način predviđen postupovnim propisima. Jasnoća određenja predmeta istraživanja, činjeničnoga sklopa pojave kaznenoga djela i s tim povezanih pitanja logična je pretpostavka kakvoće njegovih tvrdnji. Bez toga nemoguće je očekivati uspješan rezultat. U opisanom smislu kriminalistička taktika utemeljena je na kriminalističkoj fenomenologiji. Zbog toga se u mnogim sustavima kriminalistike fenomenologija smješta u tu granu kriminalistike kao njen temeljni dio. Iako se ovdje kriminalistička fenomenologija smatra posebnim područjem kriminalistike, njena je važnost u odnosu na taktiku iznimna. Može se to izraziti na krajnje određen i jednostavan način: morfološka identifikacija pojave kaznenoga djela osnova je kriminalističko-taktičkoga odabira. U tom smislu ona je polazište strateškoga i taktičkoga planiranja u kriminalistici. Morfološka identifikacija pojave kaznenoga djela zadržat će svoju važnost tijekom cjeline kaznenoga postupka kao stvarni sadržaj, činjenični supstrat postupka, sve do njegova završetka donošenjem odluke o postojanju kaznenoga djela i kaznene odgovornosti počinitelja.
8. Kriminalističko planiranje kao zaštita od pogrešnih sudskih odluka Općenito se smatra da vrlo velik broj uzroka pogrešnih sudskih odluka leži prethodnom postupku. To se posebice odnosi na pogreške u postupanju s neponovljivim i neodgodivim dokazima. Podsjećajući na već rečeno, valja naglasiti da je zabluda o činjenicama koja potječe iz propusta u prethodnom postupku opasnija od one koja nastane u glavnom stadiju. Tu zabludu je teže razjasniti i zato što je u stanovitom smislu već prošla filtar ispitivanja optužbe. S obzirom na to istražitelj u prethodnom postupku mora postupati planski, organizirano, metodički pravilno u smislu kako je to bilo opisano u dosadašnjim izlaganjima. No, pravila planskoga postupanja mogu se postaviti i drukčije: sustavnim popisom postupaka koji se moraju isključiti kao vjerojatni ili mogući uzroci sudskih pogrešaka. Time se omogućuje vrlo korisna osnova praktičnoga rada. Neki najvažniji oblici pogrešaka u vezi s planskim postupanjem su: 1) nepoznavanje tipičnih dokaza, morfoloških značajki, situacijskih tragova, posebice odnosa zakonskoga opisa kaznenoga djela i djela; 2) nepotpuno ili nepravilno otkrivanje, osiguranje i vrednovanje indicija, propusti logičkoga zaključivanja; 3) neodgovarajući odnos prema materijalnim i verbalnim dokazima, propust pravodobnih ekspertiza; 4) nedovoljna pri-
204
prema za hitno, ali plansko provođenje dokaznih radnji s protuučinkom upozoravanja na težišna pitanja; 5) površno pribavljanje izjava i iskaza, nekritično opredjeljenje za jednu ili drugu formu pribavljanja priopćenja, pogreške u postupanju u pribavljanju priopćenja i prepoznavanju; 6) nekritička procjena priznanja, terećenja, alibija, iskaza svjedoka, prepoznavanja, suočenja, neprikladno bilježenje sadržaja iskaza i predočavanja; 7) neprikladni pristup određenim sudionicima postupka (djeca, starije osobe, žrtve, ugroženi svjedoci, pokajnici); 8) izostanak stalnoga nadzora nad prikupljenim dokazima, propust analize i sinteze i u skladu s tim izostanak ili pogrešni nastavak istraživanja; 9) nedostatak istraživačke pozornosti, pomanjkanje koncentracije pri izvođenju ili bilježenju dokaza; 10) neprikladna priprema za provedbu određene radnje ili postupka u cjelini. Literatura: Becker, J., Die Kausalmatrix als Hilfsmittel polizeilicher Planung und Entscheidungsfindung, Die Polizei, 9/1988.; Benenson, F. C, Probability, Objectivity and Evidence, Routledge, London, 1984.; Brisach, u: Kube - Storzer - Timm, I., 185; Cohen - Nagel, 218, 292; Geerds, 121, 23, 25; Gross - Geerds, L, 18, 55; - II., 14; Gross - Seelig, I., 198; Goldman, A. I., Epistemology and Cognition, Harvard University Press, Cambridge - New York London, 1986., 326; Kerner, H. J., Theoretische Grundlagen der Kriminalistik, u: Kube Storzer Brugger, Wissenschaftliche Kriminalistik; Theorie, Lehre und Weiterentwicklung, Bundeskriminalamt Forschungsreihe, svezak 6/2, Wiesbaden, 1984.; Kerner, H. J., Verbrechensivirklichkeit und Strafverfolgung. Erwdgungen zum Aussagewert der Kriminalstatistik, Goldmann, Miinchen, 1973.; Klug, U., Juristische Logik, Springer Verlag, Berlin, 1958.; Kovač, 99 156, 158; Kube - Storzer - Timm, I., 181 - 185; Lakatoš, L, Historija nauke i njezina racionalna rekonstrukcija, Zbornik radova Filozofija nauke, Beograd, 1986., 122; Locard, 113; Maver, 83 95; Meixner, III, 72, 77; Meurer D., u: Kriminalistik und Strafrecht (Festschrift fiir F. Geerds), Schmidt-Romhild, Liibeck, 1995., 473; Modly - Korajlić, 714 - 716; Osterburg, 367; Osterburg - Ward, 49, 347 - 349, 367; Pavišić, B., Pojam uzroka u kriminalistici, Zbornik radova Više škole za unutarnje poslove, Zagreb, 1991.; - Sustavna analiza uzročnoga odnosa kaznenoga djela, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, 12/1991.; - III, 127; Perelman, C, Logique juridique. Nouvelle rhetorique, Dalloz, Pariz, 1976. ; Philipp, 132; Popper, 83; Ranieri, S., Causalita nel diritto penale, Giuffre, Milano, 1936.; Schafer, G., A Mathematical Theory of Evidence, Princeton University Press, Princeton, 1976.; Schafer, H., Hypothese und Logik bei der kriminalistischen Aufklarungsarbeit, Die Polizei, XII/1954.; Silberstein, L., Causality, Macmillan, London, 1933., 71; Taruffo, 217, 218; Vodinelić, III, 231; Vodinelić Aleksić, 40, 78; Walder, H., Grenzen der Ermittlungstatigkeit, Zeitschrift fiXr die gesamte 205
KRIMINALISTIKA
Strafrechtswissenschaft, 1983.; Walder, /1/, 46, 137; - /21, 81. Pitanja za provjeru znanja: 1.Što je hipoteza u kriminalistici? 2. Koji su uvjeti postavljanja verzija? 3. Induktivne metode i njihova uporaba u kriminalistici. 4. Objasnite smisao načela maksimalno mogućeg broja verzija. 5. Verzija temeljnih pitanja kriminalistike. 6.Koji su uvjeti valjanosti verzija? 7. Kriteriji relevantnosti verzija. 8. Navedite neke tipične modele rada s verzijama. 9. Provjera verzija. 10.Objasnite Vodinelićevo proširenje verzije temeljnih pitanja kriminalistike. 11.Oblici nedostataka rada u prethodnom postupku.
206
Glava X. Djelatnost sprječavanja kaznenih djela
1. Pogled na strategije prevencije kriminaliteta Kriminalistika u širem smislu, kao što je bilo ranije rečeno, obuhvaća i prevenciju, sprječavanje pojava kaznenih djela. Vjerovanje u represiju kao jedino sredstvo u borbi protiv kriminaliteta odavno je napušteno. Još su prije više od dva stoljeća Henry Fielding i Robert Peel u Londonu te Alan Pinkerton u Chicagu počeli različitim mjerama sprječavati kriminalitet, dok je prevencija kao ideja bila poznata još u staroj Grčkoj. Odustajanje od represije kao jedinog sredstva rezultat je njene neuspješnosti, sjedne strane, i općeg kretanja prema humanizaciji i traženju nepenalnih načina suzbijanju kriminaliteta. U suvremenim društvima prevenciji se pristupa sustavno, izradom strategije sprječavanja kriminaliteta, ili spontano, poduzimanjem mjera ad hoc, odnosno prigodno kad društvena potreba za to postane neizbježna. Strategija sprječavanja kriminaliteta može biti opća, takva da obuhvaća sva kaznena djela ili posebna, koja se odnosi na određene skupine ili čak na određena kaznena djela. Prevencija kriminaliteta obuhvaća sve mjere kojima se smanjuje ili na drugi način pridonosi kvalitativnom i kvantitativnom smanjenju kriminaliteta i osjećaja nesigurnosti građana, bilo izravnim odvraćanjem od kriminalnih aktivnosti ili politikom intervencije osmišljene u cilju smanjivanja potencijala za kriminalitet i uzroke kriminaliteta. To uključuje rad državnih tijela, sustava kaznenog prava, lokalnih vlasti, udruga stručnjaka, privatnoga, dobrovoljnog i civilnog sektora, znanstvenika i javnosti potpomognutih medijima. Preventivne mjere ne odnose se samo na kriminalitet stricto sensu, nego i na antisocijalno ponašanje koje je najčešće uvertira u kriminalitet. Ne manje važan problem odnosi se na eliminaciju ili smanjenje straha od kriminaliteta, odnosno stvaranje subjektivnog osjećaja sigurnosti. Strategije sprječavanja kriminaliteta razlikuju se i prema većem broju drugih značajki. Ovdje ćemo spomenuti najvažnije. Prema cilju preventivne akcije razlikuju se prevencija usmjerena na prilagodbu kaznenog za-
207
KRIMINALISTIKA
konodavstva, na kriminalnu situaciju, potencijalnog počinitelja i ostalo. Prema dosegu strategija sprječavanja kriminaliteta obuhvaća prevenciju koju provode tijela državne vlasti, zatim posebna tijela, društvene organizacije, obitelj, obrazovne ustanove, lokalne zajednice i prevenciju koju provode građani. Sadržajno se mjere prevencije razlikuju s obzirom na to jesu li usmjerene na kriminalnu situaciju, poduzimanje određenih tehničkih mjera, uvođenje ili pojačanje nadzora, djelovanje na društvenu sredinu i, konačno, mjere djelovanja na određene osobe. S obzirom na vrijeme primjene, razlikuju se kratkoročne, srednjoročne ili dugoročne. Druge značajke temeljem kojih se razlikuju mjere prevencije odnose se na ciljane skupine prema kojima su preventivne mjere usmjerene. Tako govorimo o generalnoj prevenciji i specijalnoj prevenciji te o primarnoj, sekundarnoj i tercijalnoj prevenciji. 0 generalnoj prevenciji govorimo onda kada su mjere usmjerene prema društvu kao cjelini ili prema pojedinim njegovim dijelovima. Specijalna prevencija predstavlja djelovanje prema pojedincu poštujući pojedinosti njegove osobnosti. Primarna prevencija stavlja naglasak na korijene kriminaliteta istražujući poticajne čimbenike. Pri tome teži oblikovanju uvjeta življenja na način da se uzroci kriminaliteta smanje ili uklone, otežanju kriminalnog ponašanja, učvršćenju pravne svijesti građana kao čimbeniku odvraćanja od kriminaliteta. Sekundarna prevencija usmjerena je prema počinitelju i njegovu odnosu prema žrtvi. Glede počinitelja valja poduzimati mjere za sprječavanje, odnosno otežavanje počinjenja djela različitim mjerama, od onih koje jamče sigurnost do povećanja rizika otkrivanja djela. Odnos prema žrtvi obuhvaćen sekundarnom prevencijom iscrpljuje se imuniziranjem na ranjivost. Tercijarna prevencija je sprječavanje ponovnog počinjenja djela. U ostvarenje razmatrane prevencije pripadaju mnogobrojne stvarne sankcije, postupci koji su usmjereni prema počinitelju kako bi shvatio neprihvatljivost svojeg ponašanja, medicinske mjere i sl. Među najpoznatije preventivne koncepte policijskog rada ulazi Community Policing. Iako ga je filozofski osmislio Trojanoivicz znatno ranije, u praksu je uveden 1993. u New Yorku za vrijeme gradonačelnika Giulianija. U nas se Community Policing prevodi kao Policija u zajednici. To je koncept policijskog rada utemeljen na stajalištu da društvo može imati prihvatljivu razinu sigurnosti ako se policijski službenici ujedine s građanima u rješavanju problema lokalne zajednice koji su povezani s kriminalitetom, strahom od kriminaliteta te različitih oblika društvenih poremećaja. U tom smislu zadaća je potaknuti neporočne građane (građane koji poštuju zakone) s kojima će se definirati prioriteti policijskog djelovanja radi poboljšanja ukupnog života lokalne zajednice. Navedenim pristupom policija prestaje biti reaktivna služba koja čeka poziv da se negdje doga-
208
UVOD
đa sigurnosni problem koji je u njezinoj nadležnosti. Policija je na takvim mjestima i sprječava, djeluje proaktivno. U svakom ozbiljnom preventivnom konceptu poseban je naglasak na policijskoj ophodnji. Tradicionalna policijska ophodnja ne gubi u konceptu policije u zajednici tradicionalne značajke, neke od njih se više ili manje naglašavaju. U potonje značajke pripadaju: odvraćanje od počinjenja kaznenih djela, traganje za počiniteljima kaznenih djela i njihovo lišenje slobode, ispunjavanje zahtjeva građana koji nisu povezani s kriminalitetom, razvijanje svijesti o opasnosti kriminaliteta i upoznavanje s načinima prevencije i vraćanja oduzetih materijalnih dobara. U SAD-u je nastalo više preventivnih koncepata, među koje pripada Zero tolerance-Strategy, koja bi trebala "ponovno osvojiti javne prostore". Temelj navedene strategije jest Broken windows theory. Polazište teorije jest stajalište - ukoliko se jedan razbijeni prozor kuće odmah ne popravi, uskoro će svi prozori biti razbijeni. Prepuste li se javni prostori vandalizmu, beskućnicima i neredu, to se može shvatiti kao znak odustajanja od njih, čime oni propadaju i pružaju infrastrukturu pojavama kriminaliteta. Od preventivnih koncepata rada policije u lokalnoj zajednici valja razlikovati kriminalnu prevenciju, koja se do određene mjere preklapa s ranije razmatranim, ali je svojom glavninom nastojanja usmjerena prema počiniteljima kaznenih djela. a) Državna tijela Prevenciju i represiju kriminaliteta provode prije svega različita državna tijela u djelokrugu svoje nadležnosti. Opće okvire prevencije kriminaliteta trebalo bi utvrditi u najvišem tijelu vlasti - parlamentu. Planove prevencije trebala bi razraditi izvršna vlast. Državna tijela provode prevenciju prije svega posredno, kao prevenciju putem represije. Takvu prevenciju izvršenjem osnovnih zadaća provode tijela kaznenog progona, policija i sudovi, zatim posebno ustrojena tijela u okvirima njihova djelokruga (carina, ured za pranje novca, ured za suzbijanje zloporabe opojnih droga itd.). Prevencija koju provode tijela državne vlasti u pravilu je povezana s represivnom djelatnošću, a rjeđe je isključivo proaktivna. Obavljanjem svojih zadaća policija, državno odvjetništvo i sudovi djeluju ujedno i preventivno. Neposrednu, proaktivnu prevenciju tijela državne vlasti provode kao posebnu zadaću. Osnova za to su ili zakonski propisi ili posebne odluke, u pravilu akcijski planovi, sustavi mjera i tome slično. Posebno je važno da te polazne osnove mogu biti nacionalne, ali i međunarodne kao što je npr. slučaj s akcijskim planovima za suzbijanje terorizma.
209
KRIMINALISTIKA
_________________________________________________________
U obje komponente spoznaje kriminalistike bitni su sastojak izrade plana prevencije i njegove provedbe. Kriminalističke spoznaje o morfologiji kriminaliteta, njegovim modalitetima i sudionicima osnova su preventivnog djelovanja. b) Privatna zaštita Uz državni, javni, u suvremenom svijetu jača privatni sustav zaštite od kriminaliteta. Razmatrajući izvorište ovlasti uočavamo zamjetnu razliku između javnog i privatnog sustava zaštite. Javni sustav zaštite crpi svoje ovlasti iz prava i obveze države da progoni i kažnjava počinitelje nedopuštenih ponašanja. U slučaju privatnog sustava zaštite izvorište je u pravu pojedinca na samozaštitu koje on prenosi ugovorom na privatni sustav zaštite. Koristeći pravo na samozaštitu, ovlaštenik time štiti pravni poredak. Danas je područje samozaštite ograničeno na sprječavanje izravnih oblika ugrožavanja u okolnostima nemogućnosti intervencije države. Dopuštajući pojedincima prepuštanje zaštite svojih dobara drugima, odnosno dopuštajući privatnu zaštitu, postavlja se pitanje mora li država takvu djelatnost posebno nadzirati u onom dijelu koji se odnosi na modalitete takve zaštite? S obzirom na to da privatna zaštita ne može imati posebna prava, zbog iznesenih razloga odgovor bi bio negativan. Na potrebu posebnog nadzora ipak upućuje činjenica da je privatna zaštita postala ozbiljan čimbenik sigurnosti u suvremeno doba i da su u tom području moguće snažne zloporabe. Eventualni oštećenici ne mogu se oduprijeti u ostvarivanju svojih prava tako snažnom sustavu kakav je privatna sigurnost, zbog čega je nužan poseban nadzor nad korištenjem određenih prava. Takvo je stajalište načelno prihvatljivo i imaju ga mnoge države. Djelatnost privatne zaštite obuhvaća poslove koji imaju za cilj zaštitu osoba i imovine, a osobito: 1) osiguranje mirnih prosvjeda i javnih okupljanja, 2) osiguranje stambenih i poslovnih prostora, 3) neposrednu tjelesnu zaštitu osoba (tjelohranitelj), 4) zaštitu prirodnih dobara i okoliša, 5) osiguranje i pratnju novca, vrijednosnih papira i dragocjenosti. Ovlašteni subjekti privatne zaštite su: zaštitari, čuvari, redari, privatni detektivi, lovočuvari, ribočuvari i dr. Njihove se ovlasti međusobno razlikuju. c) Društveni subjekti Gledajući u cjelini, društveni nadzor može biti formalni (državni), neformalni i samonadzor. Kad se govori o društvenim subjektima nadzora, onda imamo u vidu dio neformalnog nadzora u što pripada: škola, radno mjesto i različite društvene organizacije koje može osnovati i država. Zakonodav-
210
UVOD
na vlast donosi okvir za njihovo djelovanje, ali akti na kojima počiva njihova djelatnost radi sprječavanja nedopuštenog ponašanja nisu zakoni već različite strategije, upute, programi djelovanja i sl. Njihov rad nije simbolički, od njega se često mnogo očekuje, iako njihovi prinosi ponekad ne zadovoljavaju. Najbolji primjer za to je škola. U tom smislu policijski propisi predviđaju mogućnost osnivanja koordinirajućih tijela sastavljenih od policijskih službenika i građana koji bi pratili sigurnosne probleme i predlagali rješenja. Pitanje samonadzora valja razmotriti u interakciji pojedinac - zajednica. Ovdje je od važnosti stupanj socijaliziranosti pojedinca i njegov odnos prema moralnim normama kao najčvršćem kohezijskom faktoru.
2. Međunarodna kriminalistička suradnja a) Uži i širi smisao pojma međunarodne kriminalističke suradnje a.1) Opće naznake Međunarodna kriminalistička suradnja dio je zajedničkih nastojanja za sprječavanjem i suzbijanjem kriminaliteta. Suvremene pojave kaznenih djela u sve većoj mjeri sadrže u sebi inozemni sastojak, tj. stvarnu okolnost koja djelo povezuje s najmanje dvije države. On se može sastojati u vrlo različitim okolnostima od državljanstva sudionika u djelu, mjesta počinjenja djela, predmeta radnje i slično. Već ta okolnost postavlja pitanje međunarodne policijske suradnje na posve nov način. Od tradicionalnih vidova klasičnoga kriminaliteta, preko epidemije raširenosti prometnih delikata, najviše pozornosti privlače novi, sofisticirani vidovi međunarodnoga, poglavito organiziranog, zločina koji teži ekonomskom profitu, stvaranju paralelnih struktura vlasti te kao krajnjem cilju stvaranju države zločina. Zločin je danas globaliziran u svojim najpogibeljnijim vidovima. Nova, međunarodna dimenzija zločina tamna je strana znanstvenih dostignuća u razvoju fizike, kemije, biologije, elektronike, informatike, medicine, prometa. Suvremena komunikacijska infrastruktura omogućuje trenutnu razmjenu informacija i brz prijenos dobara. Suvremena sredstva prijenosa omogućuju zločincima iznimnu mobilnost. Te mogućnosti u izvanredno brzim prilagodbama koriste pojedinci i zločinačke skupine. Rezultat je nagli rast pojava nezakonitoga prometa opojnim drogama, oružjem, ljudima, terorizma, pranja novca, odlaganja opasnoga otpada, kao tipičnim djelatnostima suvremenih zločinačkih skupina. Suvremeni organizirani kriminalitet ima značajke marketinški orijentirane djelatnosti, s tendencijama preuzimanja političkoga nadzora,
211
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
nasiljem kao sredstvom ostvarenja ciljeva i područjem djelovanja u više zemalja. U međunarodnoj zajednici jedno od najaktualnijih pitanja jest zajedničko organizirano suzbijanje pojava međunarodnoga ili transnacionalnog kriminaliteta. Mobilnost suvremenih zločinaca zahtijeva odgovarajuću zajedničku i solidarnu akciju, organizirane i koordinirane mjere država u cilju zaštite temeljnih vrijednosti ozbiljno ugroženih valom zločina. Svijest o nužnosti suradnje danas je općeprisutna. Suzbijanje zločina u međunarodnoj zajednici ostvaruje se u različitim oblicima i na različitim razinama. Posebno mjesto u tome ima međunarodna policijska suradnja. Međunarodna policijska suradnja u užem smislu obuhvaća suradnju među policijskim tijelima. U širem smislu u tu cjelinu ulaze i određeni sadržaji međunarodne kaznenopravne pomoći. Dakle, obuhvaćene su raznovrsne policijske i ine djelatnosti koje se mogu razvrstati prema različitim kriterijima. Prema prostornom kriteriju međunarodna policijska suradnja može biti univerzalna, regionalna i dvostrana. Univerzalni značaj ima Međunarodna organizacija kriminalističke policije - INTERPOL. Primjeri regionalne suradnje su Europski policijski ured - EUROPOL i SECI. U oba slučaja posebna međunarodna policijska tijela utemeljena su mnogostranim međunarodnim ugovorima. Međunarodna policijska suradnja odvija se i na drugim područjima, poglavito djelatnošću znanstvenih ustanova i stručnih udruženja. Među potonjima valja spomenuti Međunarodno policijsko udruženje (IPA) i Međunarodno udruženje šefova policije (IACP) itd. Dvostranu policijsku suradnju uređuju brojni dvostrani ugovori. Izvori prava međunarodne policijske suradnje mogu se podijeliti u skupinu izvora međunarodnog i unutarnjeg prava. Tako su pravila INTERPOL-a i EUROPOL-a izvori međunarodnog prava, a pravila o međunarodnoj policijskoj suradnji u Zakonu o policiji unutarnja pravila. Međunarodna policijska suradnja obuhvaća organizacijske propise, propise koji uređuju postupanje policijskih tijela i djelatnost nekih drugih tijela. Prema sadržaju djelatnost međunarodne policijske suradnje obuhvaća dvije cjeline. Prva se odnosi na prikupljanje i razmjenu obavijesti, podataka i predmeta, a druga na mjere osiguranja tijeka postupka (potraga za osobama i predmetima, uhićenje, provedba drugih mjera). U okvirima prve cjeline veći broj međunarodnih i unutarnjih izvora predviđa prikupljanje i razmjenu obavijesti o kaznenim djelima i počiniteljima. Razmjena podataka ovisno o konkretnim prilikama može se odnositi samo na podatke u užem smislu riječi (to se danas prije svega odnosi na podatke u računalnim bazama podataka) ili na podatke u širem smislu, kojima se obuhvaća i dostava predmeta, u pravilu nositelja dokaza.
212
UVOD
U najnovije vrijeme javljaju se prve međunarodne odredbe o policijskom prikupljanju podataka u stranoj zemlji, sužavanju ili isključenju važenja pravila locus regit actum, uporabi tehničkih uređaja za pribavljanje dokaza (audio-video konferencije, telefonske konferencije itd.), djelovanje zajedničkih i mješovitih istražnih timova, povezane ili objedinjene istrage itd. Značajan iskorak u tom području je Schengenska konvencija iz 1990., kojom se uvodi prekogranični kontinuirani nadzor nad osobom sumnjivom za ekstradibilno djelo, pod uvjetima da je podnesen ili će biti podnesen zahtjev za odobrenjem. Mogućnost poduzimanja policijskih radnji o kojima je riječ predviđena je u Konvenciji iz 1951. godine o položaju snaga zemalja članica organizacije NATO-a, za vojnu policiju jedinica zemalja članica koje su smještene u inozemstvu. U suvremenom pravu više je mjera međunarodne policijske suradnje koje su usmjerene osiguranju tijeka postupka. Tu prije svega dolaze u obzir mjere prisile prema osobi ili objektu, prikupljanje podataka o osobama i predmetima, objave i tjeralice itd. Regionalna policijska suradnja također je razvijena u Europi, izvan Europske unije. Primjer takve regionalne suradnje jest SECI, Ugovor o suradnji u sprječavanju i suzbijanju prekograničnog kriminala i Povelja o organizaciji i djelovanju inicijative za suradnju u jugoistočnoj Europi - SECI Regionalnog centra sa sjedištem u Bukureštu. Ugovor uređuje regionalnu suradnju u području prekograničnog kriminaliteta koji obuhvaća sva kršenja ili pokušaje kršenja unutarnjeg prava i propisa u cilju organiziranja, upravljanja, pomaganja ili omogućavanja djelatnosti međunarodnog kriminaliteta. Prema ugovoru stranke su dužne putem svojih imenovanih tijela vlasti pomagati jedna drugoj u sprječavanju, otkrivanju, istrazi, progonu i suzbijanju prekograničnog kriminaliteta. Kao članice INTERPOL-a, Svjetske carinske organizacije (WCO), zemlje sudionice dužne su razmjenjivati i razrađivati informacije o kriminalitetu, u suradnji sa svojim tijelima za provedbu zakona i s Glavnim tajništvom tih organizacija. Ugovorom se predviđa pomoć carinskim i kriminalističkim istragama prekograničnih kaznenih djela, zatim utvrđivanje, proučavanje 1 iznošenje prijedloga važnih za kvalitetnu suradnju na provedbi zakona u regiji. U Hrvatskoj tijela koja izvršavaju suradnju u području ugovora SECI su Ministarstvo financija te Ministarstvo unutarnjih poslova. Dvostrana policijska suradnja ostvaruje se temeljem tri vrste ugovora. Prva su opći ugovori o policijskoj suradnji. Druga su ugovori koji uređuju šira područja (npr. kaznenopravnu pomoć) te među njima i policijsku suradnju. Treću vrstu tvore ugovori o posebnim vidovima policijske suradnje. Predviđeni oblici suradnje su: a) razmjena podataka o sudionicima organiziranog kriminaliteta, o postojećim vezama među kriminalcima, o
213
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
udruženjima kriminalaca i o osnivanju kriminalnih skupina, o tipičnim počiniteljima kao i o ponašanju skupine i osoba, o činjeničnom stanju, poglavito o vremenu, mjestu i načinu počinjenja djela, o napadnutim objektima, o posebnim okolnostima kao i o prekršenim pravnim propisima te o odgovarajućim poduzetim mjerama, ili o otkrivanju ozbiljnijih prijetnji za javni poredak; b) poduzimanje na zahtjev jedne od ugovornih stranaka policijske mjere koja je u skladu s njenim propisima, c) usklađivanje policijskih istraga i stručne pomoći pružanjem materijalne i ustrojstvene potpore; d) razmjena podataka i saznanja o novim metodama i oblicima koji su uočeni u međunarodnom kriminalitetu, o tvarima, predmetima ili sredstvima koji su primijenjeni u počinjenju djela, kao i njihovih predložaka korištenih od sudionika međunarodnoga kriminaliteta; e) razmjena rezultata postignutih u kriminalističkim i kriminološkim proučavanjima, f) razmjena stručnjaka potrebnih za doškolovanje i specijalizaciju i g) ustrojavanje radnih sastanaka za pripremu i ostvarenje planiranih djelatnosti. Posebne odredbe ugovora uređuju suradnju u području sprječavanja uzgoja i iskorištavanja sirovina za proizvodnju opojnih droga te psihotropnih tvari i prekusora. Ugovorne stranke tu suradnju ostvaruju: 1) davanjem obavijesti o osobama koje su sudjelovale u nezakonitoj proizvodnji i trgovini drogom i psihotropnim tvarima, o njihovim skloništima i prijevoznim sredstvima, o načinu obavljanja tih djelatnosti, o podrijetlu opojnih droga i psihotropnih tvari, o mjestima njihove isporuke, kao i davanjem opisa osobitih potankosti takvih kriminalnih djelatnosti, 2) razmjenom podataka i saznanja o uobičajenim i novim metodama koje se koriste u međunarodnom prometu droge i psihotropnih tvari kao i sve obavijesti u vezi s tim, 3) razmjenom iskustava i rezultata kriminalističkih i kriminoloških istraživanja, 4) razmjenom uzoraka droga biljnog podrijetla, sintetičkih ili psihotropnih tvari te 5) osmišljavanjem i koordiniranjem policijskih akcija u cilju poduzimanja sprječavanja nezakonite proizvodnje opojnih droga i psihotropnih tvari. Radi sprječavanja terorizma, ugovorne stranke sukladno zakonima na snazi svojih država razmjenjuju podatke i saznanja o planiranim i počinjenim terorističkim akcijama, o osobama koje su sudjelovale u njima, o načinu počinjenja tih djela kao i o tehničkim sredstvima koja su bila pri tome upotrijebljena i podatke i saznanja o terorističkim skupinama i njihovim članovima koji čine, koji su počinili ili namjeravaju počiniti kriminalnu djelatnost u području, protiv javnog poretka ili protiv interesa druge države, kao i spoznaje koje su važne za terorističke ili druge kriminalne djelatnosti, a predstavljaju prijetnju za javni poredak. Suradnja uključuje i razmjenu obavijesti o pravnim propisima koji se odnose na kaznena djela, borbu protiv nezakonitih novčano-bankovnih
214
UVOD
operacija, krivotvorenja platežnih sredstava i vrijednosnih papira i protiv kriminala u području gospodarstva i financija, borbu protiv nezakonite trgovine umjetninama i kulturnim blagom te razmjenu obavijesti koje se odnose na pitanja nezakonitih migracija i trgovine ljudima. Stranka koja je dobila podatke može ih upotrijebiti samo u one svrhe i pod onim uvjetima koje je odredila ugovorna stranka koja ih daje; na zahtjev stranke koja daje podatke stranka koja ih prima dužna je dati obavijesti o načinu uporabe tih podataka i o postignutim rezultatima, a podaci koji se odnose na osobe mogu se predati isključivo policijskim službama, a drugim službenim tijelima samo na temelju pisanog dopuštenja stranke koja je dala podatke. Prigodom davanja podataka ugovorna stranka dužna je poštovati pravila o tajnosti, zabrani davanja, čuvanju i uništenju podataka prema nacionalnom pravu stranke koja daje podatke. a.2) INTERPOL* Najvažniju ulogu u međunarodnoj policijskoj suradnji ima Međunarodna organizacija kriminalističke policije (INTERPOL), utemeljena 1923. godine u Beču kao Međunarodna komisija kriminalističke policije. Od 1956. djeluje pod novim imenom, s aktualnim sjedištem u Lyonu. Danas ima 184 države članice, što ga čini međunarodnom organizacijom s najviše članica nakon Ujedinjenih naroda. INTERPOL je utemeljen i djeluje na ideji poštivanja nacionalnog suvereniteta. Njegov Statut nije međunarodna konvencija u užem smislu riječi, jer ne zahtijeva ratifikaciju u državama članicama. Tijela INTERPOL-a su Opća skupština, Izvršni komitet, Generalno tajništvo, koje na čelu s generalnim tajnikom koordinira većim brojem stručnih i administrativnih službi, među kojima su najvažnije 1) uprava za stalnu potporu nacionalnim uredima INTERPOL-a (I-24/7), 2) uprava za pojedine vrste kriminaliteta, 3) uprava za informacijske sustave i tehnologiju. Službeni jezici organizacije su engleski, francuski, španjolski i arapski. Organizacija nema vlastite policijske snage. One su u isključivom djelokrugu nacionalnih policija, koje s međunarodnom organizacijom surađuju posredovanjem nacionalnih ureda koji djeluju u svakoj zemlji članici. INTERPOL se bavi sljedećim pojavama kriminaliteta: a) ilegalnom trgovinom drogama i organiziranim kriminalitetom, b) krivotvorenjem i raspačavanjem krivotvorenog novca i vrijednosnih papira, prijevarama, te računalnim i drugim tehnološkim kriminalitetom, uključujući onaj na štetu okoliša, c) pružanjem potpore u pronalasku bjegunaca pred tijelima kazne-
Tekst odjeljka a.2) napisao je Filip Vukov.
215
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
noga progona, c) krađama umjetničkih slika i umjetnina, f) ubojstvima, g) trgovinom ljudima i seksualnom eksploatacijom, f) terorizmom i ostalim oblicima kriminaliteta koji predstavljaju opasnost za javnu sigurnost. Ciljevi su uspostavljanje i razvijanje opsežne međusobne policijske suradnje u okvirima nacionalnih propisa te izrada smjernica djelovanja nacionalnih policija. Djelatnost obuhvaća tijela države koja imaju ovlasti kriminalističke policije. INTERPOL isključuje primjenu svojih pravila suradnje u predmetima političke, vojne, vjerske, rasne naravi, pri čemu su te okolnosti određene rezolucijama. U vezi s klauzulom isključenja primjene na politička kaznena djela došlo je do promjene u odnosu na terorističke radnje, kojima se odriče politička narav, pa je osnovan i posebni antiteroristički odjel. INTERPOL se bavi transnacionalnim kriminalitetom jer nema ovlasti djelovanja u odnosu na pojave kriminaliteta koje nisu obilježene prekograničnim elementom. Svrha organizacije Statutom određena je na sljedeći način (članak 2): osiguranje i unapređenje što šire suradnje tijela kriminalističke policije unutar pravnih okvira koji vrijede u državama članicama i u duhu Opće deklaracije o ljudskim pravima. Daljnja je svrha razvijanje oblika i sredstava suradnje koji mogu unaprijediti sprječavanje i suzbijanje pojava kriminaliteta. INTERPOL ne raspolaže vlastitim operativnim jedinicama, jer niti ima ovlasti niti mu je svrha neposredno djelovanje na teritoriju država članica. Djelovanje organizacije, dakle, ovisi o neprestanoj i aktivnoj suradnji nacionalnih ureda INTERPOL-a, koji imaju obvezu služiti kao sredstvo veze između policijskih tijela na tri razine. Prva razina je zahtjev da nacionalni ured mora ostvarivati komunikaciju između različitih tijela policije koja djeluju u državi članici, (primjerice, između Uprave kriminalističke policije i Uprave za granicu Ministarstva unutarnjih poslova). Zatim, drugo, isti mora biti u vezi s tijelima koja u stranim državama članicama vrše ulogu nacionalnog ureda INTERPOL-a. Radi se o neposrednoj komunikaciji nacionalnih ureda INTERPOL-a radi provođenja zajedničkih kriminalističkih istraživanja, traganja za bjeguncima i sl. Ovim oblicima suradnje tijela u središnjici INTERPOL-a pružaju komunikacijsku i informacijsku potporu, posebice putem svojeg Ureda za ravnanje i komunikaciju (Command and Co-ordination Centre), ustrojenog kao tijelo koje je operativno 24 sata na dan. Treće, nacionalni ured ostvaruje vezu i služi kao spona između cjelokupne organizacije policije u državi članici i Generalnog tajništva INTERPOL-a. Osim ovih tijela, komunikacijski sustav INTERPOL-a mogu koristiti ovlaštena nacionalna tijela koja su prema posebnom postupku od strane nacionalnog ureda INTERPOL-a dobila odobrenje za neposredan ograničeni pristup određenim podacima iz INTERPOL-ovih baza podataka (primjerice, granična policija).
216
UVOD
Takvo tijelo može predstavljati i izvor informacija koje u skladu s pravilima INTERPOL-a unosi u njegove baze podataka. Nacionalni ured INTERPOL-a odgovoran je za poštivanje pravila vezanih uz obradu podataka. Zatim može koristiti ovlaštene međunarodne i međuvladine organizacije. INTERPOL, naime, ulazi u oblike trajne suradnje s drugim međunarodnim organizacijama radi promicanja vlastitih ciljeva, a u tom slučaju takva organizacija može pridonositi informacijskim resursima organizacije te ih koristiti na način određen sporazumom koji mora odobriti Opća skupština INTERPOL-a. Među takvim instrumentima, naročito je važan Sporazum između INTERPOL-a i EUROPOL-a, potpisan 5. studenog 2001. radi promicanja suradnje u borbi protiv teških oblika međunarodnog organiziranoga kriminaliteta u okviru djelokruga obje organizacije. Suradnja se ostvaruje razmjenom operativnih, strateških i tehničkih informacija, koordinacijom djelovanja, uključujući razvoj zajedničkih standarda i akcijskih planova, te razmjenom časnika za vezu - liaison officer (članak 2. Sporazuma). Razmjena informacija ostvaruje se na dva načina: a) na zahtjev ili b) spontanim informiranjem. Informacije se zahtijevaju i dostavljaju uz obrazloženje svrhe prijenosa, a koriste pod uvjetima određenim Sporazumom i dodatnim uvjetima koje može postaviti pružatelj informacije. Jamči se "reciprocitet povjerljivosti" koji uključuje razvoj zajedničkih standarda i razina povjerljivosti pojedinih skupina informacija te postupke njihove izmjene (članak 11.). Od 1. siječnja 2006. na snazi su nova Pravila o obradi informacija u svrhe međunarodne policijske suradnje, koja u 26 članaka detaljno uređuju područje koje čini osnovu INTERPOL-ove djelatnosti. Obrada informacije predstavlja svaku radnju ili skup radnji (automatskih ili manualnih) učinjenih s informacijom u bilo kojem obliku i s bilo kojim medijem, od trenutka pristupa do trenutka brisanja informacije, te svaki prijenos informacije tijekom toga razdoblja. S obzirom na način postupanja s informacijom, razlikuju se: a) informacije koje služe međunarodnoj policijskoj suradnji, b) osobne informacije, c) naročito osjetljive osobne informacije. Informacije se prenose putem policijskog informacijskog sustava, što je skupna oznaka za sve INTERPOL-ove baze podataka i komunikacijske mreže koje služe obradi podataka u svrhe međunarodne policijske suradnje (članak 1. Pravila). Informacije se obrađuju radi sprječavanja, istraživanja i procesuiranja kaznenih djela koja su predmet INTERPOL-ove djelatnosti, a posebice radi (članak 3.1. Pravila): 1) traganja za osobom radi njezina uhićenja, 2) pribavljanja podataka o osobama koje su vjerojatni počinitelji kaznenih djela, 3) upozoravanja nacionalnih policijskih tijela o kriminalnim aktivnostima određene osobe, 4) pronalaska nestale osobe, 5) pronalaska svje-
217
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
doka ili žrtve kaznenog djela, 6) utvrđivanja identiteta osobe ili mrtvog tijela, 7) lociranja i utvrđivanja identiteta predmeta, 8) radi utvrđivanja ili opisivanja modus operandi, kaznenih djela počinjenih od strane nepoznatih počinitelja, obilježja krivotvorenih predmeta ili novčanica, oduzimanja predmeta u vezi s aktivnostima protuzakonite trgovine predmetima i 9) identificiranja zločinačkih organizacija i drugih izvora opasnosti. Svaka radnja u procesu obrade informacija mora sadržavati naznaku svrhe s kojom je informacija obrađena. Svako tijelo koje je sudionik u procesu obrade informacija unutar policijskog informacijskog sustava odgovorno je za istinitost i relevantnost informacije koju je pružilo, a ako uvidi netočnost ili prestanak značaja, dužno je upozoriti Generalno tajništvo da ju je potrebno obrisati odnosno izmijeniti ili je to dužno samo učiniti, ako je za to ovlašteno (što će, u pravilu, biti ako je upravo to tijelo unijelo informaciju u sustav; članak 5.3.b Pravila). Nacionalna tijela nisu samo korisnici, već i najvažniji izvor informacija, a kao takav imaju pravo odrediti i ograničenja raspolaganja informacijom, prema uvjetima propisanim Pravilima, te se protiviti davanju odobrenja za pristup informaciji nacionalnom uredu neke druge zemlje ili drugom tijelu (članak 5.4. Pravila). Generalno tajništvo, međutim, može pružiti informacije i bez potrebnog odobrenja njezinog izvora (članak 17.1. c): a) ako je informacija već u javnom optjecaju (public domain), b) u stanju nužde, tj. kada Glavni tajnik INTERPOL-a ocijeni da postoji stvarna i neposredna opasnost za organizaciju, njezine djelatnike, državu članicu ili građane države članice, ako ta opasnost ugrožava fizičku sigurnost osoba (članak 22.a) te c) ako je pružanje informacije nužno radi zaštite interesa organizacije, njezinih država članica ili djelatnika. Generalno tajništvo informacije čini dostupnima na jedan od sljedećih načina (članak 17.1 Pravila): a) na obrazloženi zahtjev ovlaštenoga tijela, b) na vlastitu inicijativu i c) odobravanjem otvorenog pristupa određenim bazama podataka. Ukoliko primi obrazloženi zahtjev, Generalno tajništvo može tražiti dodatna pojašnjenja uz točno navođenje činjenica koje zahtjev opravdavaju. Na vlastitu inicijativu ono će pružiti informaciju nacionalnom uredu ili drugom ovlaštenom nacionalnom ili međunarodnom tijelu ako uvidi svrhovitost takvog postupanja s obzirom na ciljeve organizacije, uz navođenje svrhe takvog priopćenja. Odobrenje otvorenog pristupa nacionalnim tijelima odnosno međunarodnim ili međudržavnim organizacijama predmet je detaljnog uređenja provedbenim pravilima koja donosi Generalno tajništvo, a njihovo provođenje nadzire Komisija za kontrolu INTERPOL-ovih baza podataka (Commission for the Control of INTERPOL's Files). Generalno tajništvo vodi registar svakog pojedinog ostvarenog pristupa nekoj informaciji na temelju odobrenog otvorenog pristupa (članak 20.1.b).
218
UVOD
INTERPOL-ov sustav međunarodnih objava (notices) predstavlja jedinstven način za brzo i učinkovito obavještavanje policijskih tijela diljem svijeta o podacima od značaja za promicanje ciljeva organizacije. Objave se izdaju od strane Generalnog tajništva na zahtjev države članice ukoliko su ispunjeni propisani uvjeti, naročito u odnosu na vjerodostojnost podataka koji se na taj način objavljuju. Sedam je različitih vrsta objava: a) crvena - izdaje se radi uhićenja osobe u svrhu njezina izručenja. Ovaj instrument osobito se često koristi, a predstavlja sredstvo po učinku najsličnije nekakvom (nepostojećem i nedostižnom) međunarodnom uhidbenom nalogu; b) žuta - predstavlja zahtjev za pomoć u potrazi za nestalom osobom ili u identifikaciji nepoznate osobe; c) plava - zahtjev za dodatnim informacijama vezanim uz osobu koja je osumnjičena za određeno kazneno djelo; d) crna - zahtjev za informacijama o neidentificiranom mrtvom tijelu; e) narančasta - mjera za uzbunu policijskih i drugih javnih tijela i međunarodnih organizacija o potencijalnoj opasnosti od eksplozivnih naprava, drugog oružja ili sredstava koja predstavljaju veću opasnost; f) zelena - jedina objava koju organizacija izdaje na vlastitu inicijativu, a sadrži upozorenje i kriminalistički bitne podatke o počinitelju kaznenih djela za kojeg postoji vjerojatnost da će ih ponovno počiniti u drugim zemljama. Tu objavu moguće je izdati pod sljedećim alternativno postavljenim uvjetima: a) da je osoba osuđena za kazneno djelo u najmanje tri različite države; b) osuđena je za kazneno djelo u jednoj, a u daljnje dvije države vodi se u policijskim kriminalističkim evidencijama kao osoba koja je bila predmet kriminalističkog istraživanja i vjerojatno je sudionik međunarodnog kriminaliteta; c) vodi se u policijskim kriminalističkim evidencijama u dvije države, ali za određena teška kaznena djela; d) vodi se u kriminalističkim evidencijama jedne države, radi vjerojatnog sudjelovanja u teškim kaznenim djelima počinjenih u okviru zločinačke organizacije koja djeluje na prostoru više država; g) UN-objava - uvedena kao potpora Vijeću sigurnosti UN-a u borbi protiv terorizma, izdaje se za pojedince i skupine za koje je utvrđena povezanost s Al-Qaedom ili bivšim talibanskim režimom u Afganistanu. b) Europska kriminalistička suradnja b.1) Općenito o europskoj kriminalističkoj suradnji Europska kriminalistička suradnja jest suradnja tijela kriminalističkog istraživanja europskih država. Ostvaruje se prema pravilima o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima i prema pravilima o policijskoj suradnji. Prema prostoru u kojemu se ostvaruje razlikuje se kriminalistička suradnja u prostoru Vijeća Europe i ona u prostoru Europske Unije. Važno je
219
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
da postojanje ustanova europske kriminalističke suradnje počinje stvarati cjelinu zajedničkih ustanova koje se uvjetno može smatrati europskim kriminalističkim ustanovama. Značajno je da je nastanak i razvoj tih ustanova rezultat približavanja i ujednačavanja pravila nacionalnih sustava, a u suvremenim se razmjerima već pojavljuju i prve naddržavne kriminalističke ustanove o kojima se govori infra pod b.3). b.2) Kriminalistička suradnja u prostoru Vijeća Europe Policijska suradnja među državama članicama Vijeća Europe obuhvaća različite sadržaje ovisno o području na kojem se ostvaruje. Osim u okvirima INTERPOL-a države članice razvijaju regionalnu i dvostranu suradnju. Kriminalistička suradnja obuhvaća prije svega raznolike oblike međunarodne kaznenopravne pomoći, a zatim i posebne specifične vidove suradnje u sprječavanju i razjašnjavanju kaznenih djela. Približavanjem ustanova kaznenog prava i postupka, prihvaćanje mnogostranih konvencija Vijeća Europe, uređenje brojnih pitanja putem preporuka i drugih načina usklađivanja stajališta, intenzivna teorijska obrada doveli su do značajnog stupnja otvorenosti nacionalnih sustava i konkretnih oblika suradnje. Mnoge političke prepreke iz ranijeg razdoblja podijeljene Europe otklonjene su ili umanjene što je dovelo do visokog stupnja suradnje. To posebno vrijedi u najaktualnijim područjima internacionaliziranog kriminaliteta (terorizam, organizirani kriminalitet, trgovina ljudima, promet opojnim drogama, korupcija, pranje novca). Neophodnost zajedničkog djelovanja dovela je do usklađivanja i ujednačavanja u područjima uređenja raznih vidova kriminalističke djelatnosti (prije svega istražne tehnike, neposrednog komuniciranja, razmjene podataka, zajedničkih istraživanja). Razvijena i pojačana suradnja među državama članicama Vijeća Europe, u prvim godinama trećeg tisućljeća prati mnogo intenzivniju policijsku suradnju u zemljama članicama Europske Unije (v. izlaganje infra pod b.3) i nagovješćuje postupni razvoj europske kriminalistike kao ukupnosti usklađenih kriminalističkih mjera usmjerenih istim ciljevima. b.3) Policijska suradnja u Europskoj Uniji Policijska suradnja unutar Europske zajednice započinje 1976. programom TREVI (Terrorism, Radicalism, Extremism, Violence, International), pokrenutom na sastanku ministara unutarnjih poslova i pravosuđa tada devet država članica. Suradnja se odvija na tri razine. Na prvoj razini djeluju tri stručne radne skupine. Prva (TREVI I) bavi se pitanjima borbe protiv terorizma, druga (TREVI II) razmjenom iskus-
220
UVOD
tava o općim pitanjima policijske obuke i opreme, treća (TREVI III) suradnjom na području borbe protiv organiziranoga kriminaliteta, naročito u suzbijanju nezakonitoga prometa opojnim drogama. Drugu razinu čine periodični sastanci visokih policijskih dužnosnika država članica, a treću razinu konferencije nadležnih ministara (unutarnjih poslova i pravosuđa). S vremenom se osniva radna skupina za pitanja prekogranične kontrole (u povodu Schengenskog sporazuma) te tzv. TREVIEuropol skupina, sa zadatkom pripreme osnivanja Europskoga ureda za droge i, kasnije, Europskoga policijskog ureda. Stupanjem na snagu Ugovora o Europskoj uniji (1. studenoga 1993.) ovaj izvaninstitucionalni oblik suradnje zamijenjen je suradnjom u okviru "trećega stupa" Europske unije. Pet zemalja članica Europske ekonomske zajednice (Njemačka, Francuska, Belgija, Luksemburg i Nizozemska) 14. lipnja 1985. godine zaključuju Schengenski sporazum. Cilj sporazuma je postupno uklanjanje graničnoga nadzora na zajedničkim granicama država potpisnica sporazuma. Omogućavanje nenadziranoga kretanja fizičkih osoba državljana potpisnica sporazuma, ali i državljana trećih država na cjelokupnom schengenskom području bilo je motivirano perspektivama jače ekonomske i političke integracije. Poglavlje VI. Ugovora iz Maastrichta (potpisan je 7. veljače 1992. a stupio na snagu 1. studenoga 1993.), uvodi nov institucionalni okvir policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima: "treći stup" Europske unije. Krajnji cilj suradnje je stvaranje "područja slobode, sigurnosti i pravde". Suradnja se ostvaruje u neposrednim odnosima policijskih, carinskih i drugih nadležnih tijela država članica, a predviđa se i osnivanje Europskoga policijskog ureda (EUROPOL). Radi promicanja pravosudne suradnje predviđa se osnivanje Europskoga ureda za pravnu pomoć (Eurojust). Ugovor obvezuje države članice na poduzimanje mjera radi ujednačavanja (materijalnoga) kaznenog zakonodavstva, naročito u odnosu na zakonske opise kaznenih djela organiziranoga kriminaliteta, terorizma i nezakonitoga prometa opojnim drogama (članak 31. 1. (e) UEU). Konvencija o primjeni Schengenskog sporazuma (Schengen II ili Provedbena konvencija) potpisana je 19. lipnja 1990., a stupila na snagu 1. rujna 1993. za izvorne potpisnice Sporazuma te Portugal i Španjolsku. Njome se uređuju: a) jednoobrazna tzv. Schengen-viza za državljane trećih država, b) postupak postavljanja zahtjeva za azil u državama potpisnicama, c) mjere za sprječavanje prekograničnog prometa opojnim drogama, d) policijska suradnja država Schengenskogci područja i e) pravosudna suradnja. Pitanja policijske suradnje uređena su u I. poglavlju III. dijela Konvencije (članci 39. - 47.). Navedene odredbe predviđaju suradnju radi prevencije i otkrivanja kaznenih djela na područjima država potpisnica. Članak 40. Konvencije ovlašćuje policijske službenike jedne države potpisnice na nastavak provođenja mjera nadzora nad osobama osumnjičeni-
221
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
ma za ekstradibilna kaznena djela i na području druge države potpisnice, na temelju prethodnoga zahtjeva i odobrenja, odnosno u hitnim slučajevima i bez odobrenja države na području koje se nadzor vrši, ali uz obavještavanje njihovih policijskih tijela. Članak 41. uređuje pitanje prekogranične potjere. Policijski službenici države potpisnice mogu nastaviti potjeru osobe osumnjičene za određena teža kaznena djela na prostoru druge države potpisnice, u slučajevima hitnoga postupanja i bez postavljanja zahtjeva. Predviđa se uspostava sustava veza između policijskih vlasti država potpisnica putem sredstava tehničke komunikacije, naročito u graničnim područjima, te stalna razmjena informacija u svrhu sprječavanja i suzbijanja pojava kaznenih djela. Dugoročnije, predviđa se uspostava središnjeg informacijskog sustava (SIS, Schengen Information System), temeljenog na jedinstvenoj bazi podataka o osobama osumnjičenima za određena kaznena djela i o ukradenim vozilima i drugim predmetima. Osnova sustava su podaci koje u njega unose vlasti država članica, a baza podataka stoji na raspolaganju svim policijskim i carinskim tijelima država potpisnica. Policijska suradnja država članica Europske unije u pitanjima suzbijanja prometa opojnim drogama unaprijeđena je osnivanjem posebnoga ureda, Europske izvještajne jedinice za droge (EDU), na temelju sporazuma Europskoga vijeća, od 29. listopada 1993. Jedinica je započela s radom 3. siječnja 1994. godine. Organizacijski je EDU djelovala putem koordinatora i njegova zamjenika, administrativnoga osoblja te službenika za vezu s ovlaštenim nacionalnim policijskim uredima. Jedinica je imala zadatak razmjene i analize informacija koje se tiču barem dvije države članice te pružanja podrške policijskim vlastima i drugim tijelima nadležnim za suzbijanje nezakonitog prometa opojnim drogama. EDU je od početka djelovanja zamišljena kao prethodnik Europskog policijskog ureda, te je do 1. srpnja 1999., kad je Europol preuzeo njegove poslove, proširio djelatnost na suzbijanje nezakonitoga prometa nuklearnim materijalom, trgovine ljudima te na aktivnosti organiziranoga kriminaliteta i pranja novca. Ugovorom o Europskoj uniji predviđena je uspostava središnjeg ureda koji bi trebao omogućiti poboljšanje učinkovitosti nacionalnih policijskih tijela i njihovo usklađeno djelovanje u određenim područjima. Ove odredbe Ugovora konkretizirane su donošenjem Konvencije o Europskom policijskom uredu (Europolu) 26. srpnja 1995. godine. Zadaci Ureda su: a) razmjena podataka između država članica, b) prikupljanje i analiza podataka o određenim vrstama kaznenih djela, c) obavještavanje nacionalnih vlasti o pitanjima od interesa te o uočenoj povezanosti između kaznenih djela, d) pružanje podrške nacionalnim istragama, e) održavanje računalne baze podataka. Djelatnost Ureda obuhvaća pitanja terorizma, nezakonitoga prometa opojnim drogama, ljudima, nuklearnim materijalom, ukradenim vozilima,
222
UVOD
borbe protiv krivotvorenja novčanica zajedničke europske valute i drugih sredstava plaćanja, te sprječavanje aktivnosti pranja novca. Sjedište Ureda je u Den Haagu. Ravnatelja Ureda bira Vijeće ministara Unije na 4 godine. Svaka država članica osniva, odnosno određuje, nacionalni ured ovlašten za provođenje navedenih zadaća, koji ujedno služi kao tijelo veze između Europskog policijskog ureda i nadležnih nacionalnih tijela. Svaka država članica šalje u sjedište Ureda najmanje jednoga službenika za vezu, koji predstavlja nacionalne interese i odgovara nacionalnom uredu. Ured održava vlastiti informacijski sustav — Europol computer system (TECS), koji se sastoji od baze podataka i sustava za analizu podataka. Informacijski sustav omogućuje razmjenu podataka između Europola i država članica, a služi i za izradu općih strateških izvješća i analizu određenih vidova kriminaliteta. Ugovorom iz Amsterdama (potpisan 2. listopada 1997., a stupio na snagu 1. svibnja 1999.) određena područja policijske i pravosudne suradnje prenesena su iz trećega stupa u prvi stup, čime su prestala biti isključivo pitanja međuvladine suradnje država članica i postala područjima djelovanja i odgovornosti institucija Zajednice. U tom smislu izmijenjen je Ugovor o Europskoj zajednici unošenjem Dijela IV. s naslovom "Vize, azil, imigracijska i druge politike koje se odnose na slobodno kretanje osoba" (članci 61.-69.). Tijela Unije trebaju u roku 5 godina od stupanja ugovora na snagu osigurati slobodu kretanja osoba u granicama Unije, između ostaloga provođenjem mjera ujednačavanja nadzora vanjskih granica, useljeničkoj politici i pitanjima azila (članak 61.), te mjera prevencije i suzbijanja pojava kaznenih djela. Ovaj dio Ugovora u uskoj je vezi s primjenom Schengenskoga sporazuma, koji je posebnim protokolom uz Ugovor iz Amsterdama integriran u institucionalni okvir Unije. Naime, Ugovorom iz Amsterdama uvodi se koncept «pojačane suradnje» (closer cooperation), koji omogućuje određenom broju država članica korištenje institucionalnoga okvira Europske unije radi provođenja oblika suradnje u kojima ne sudjeluju sve članice Unije (Velika Britanija i Irska). Ugovorom iz Nice (potpisan 26. veljače 2001., stupio na snagu 1. veljače 2003.) izmijenjene su odredbe Ugovora o Europskoj uniji koje se odnose na pojačanu suradnju pojedinih država članica. Novi članci 40., 40.a i 40.b uređuju postupak pojačane suradnje policijskih i pravosudnih tijela te postupak naknadnoga pristupa proširenim oblicima suradnje. Ugovor iz Nice uvodi promjene sa svrhom prilagođavanja postupka odlučivanja u tijelima Unije u perspektivi širenja pristupom novih deset članica. Nove članice u prvom razdoblju ostaju izvan Schengenskoga područja. U zaključcima Europskoga vijeća, od 29. svibnja 2001., kao jedan od preduvjeta širenja
223
KRIMINALISTI KA
__________________________________________________________
Schengenskog režima na nove članice ističe se razvoj druge generacije Schengenskoga informacijskog sustava (SIS II). Vijeće ministara Europske unije u ožujku 1998. iniciralo je Program Falcone, sa svrhom financijske potpore suradnji i razmjeni informacija između pojedinaca i organizacija angažiranih u borbi protiv organiziranoga kriminaliteta (suci, državni odvjetnici, djelatnici policijskih i carinskih tijela, članovi akademske zajednice i drugi). U razdoblju do 2002. pokrenuti su i programi Grotius-Criminal (sa svrhom podrške suradnji i razmjeni informacija pravnih praktičara iz država članica Europske unije koji se bave kaznenim pravom), Hipocrates (potpora privatnim udrugama i organizacijama koje djeluju na području prevencije pojava kriminaliteta), Oisin (potpora programima razmjene iskustava pripadnika policijskih i carinskih tijela država članica), Stop (namijenjen financiranju programa borbe protiv trgovine ljudima) i drugi. Svi navedeni programi 2002. godine zamijenjeni su programom AGIS, čija je svrha promicanje različitih oblika suradnje u sprječavanju, otkrivanju, istraživanju i procesuiranju različitih vidova kriminaliteta. Ugovor o Europskom ustavu (Treaty establishing a Constitution for Europe) potpisan je u Rimu 29. listopada 2004. i sadrži temeljne odredbe o policijskoj suradnji. Prema člancima III-275. do III-277. zakonodavna tijela Unije trebaju donijeti mjere koje se odnose na: a) prikupljanje, čuvanje, analizu i razmjenu informacija, b) podršku obuci i razmjeni osoblja i opreme, c) oblikovanje zajedničke istražne tehnike radi otkrivanja ozbiljnih oblika organiziranoga kriminaliteta. Članak III-276. odnosi se na Europol, čija je zadaća pružanje potpore policijskim i drugim tijelima država članica i jačanju međusobne suradnje u prevenciji i suzbijanju ozbiljnih oblika kriminaliteta koji se tiču najmanje dvije države članice, terorizma, te kriminaliteta koji ugrožava zajedničke interese Unije. Organizacija, područje djelovanja i zadaci organizacije Europol uređuju se sekundarnim zakonodavstvom Unije. Primjena mjera prisile je isključiva ovlast nadležnih nacionalnih tijela. Članak III-277. propisuje da će se sekundarnim zakonodavstvom Unije odrediti uvjeti i ograničenja djelovanja policijskih i drugih nadležnih tijela jedne države članice na području druge države članice. Suradnja policija unutar Europske unije odvija se u području suzbijanja organiziranog kriminaliteta (Program Falcone), dječje pornografije, urbanoga nasilja, trgovine ljudima, korupcije. Valja napomenuti da je policijskoj suradnji posvećeno posebno poglavlje (VI.) u Amsterdamskom sporazumu. Za kriminalističko postupanje posebno značenje imaju nove ustanove: europski uhidbeni nalog, europski kazneni ispis i europski dokazni nalog.* Dio teksta o tim ustanovama napisala je Milana Trbojević.
224
UVOD
Europski uhidbeni nalog (European Arrest Warrant) kao novi oblik kaznenopravne suradnje između država članica Europske unije sadržajno je izmijenio tradicionalni sustav prava izručenja. U odnosu na klasičnu ekstradiciju on omogućuje: a) izravnu suradnju pravosudnih tijela bez (prethodnog) korištenja diplomatskih putova, b) uzajamno priznavanje odluka pravosudnih tijela svih država članica, c) izručenje neovisno o zahtjevu identiteta norme u odnosu na djela izričito predviđena u katalogu, c) kraće rokove za izručenje tražene osobe, koja može biti i d) državljanin države članice kojoj je upućen zahtjev da postupi prema Nalogu. Nalog se temelji na Okvirnoj odluci Vijeća Europske unije usvojenoj 2002. godine. Na snagu je stupio dvije godine kasnije. Iako je obveza o implementiranju navedene Odluke u nacionalna zakonodavstva trebala biti izvršena do kraja 2003., do sada je samo nekoliko europskih zemalja udovoljilo tom zahtjevu. Trenutkom implementacije Okvirne odluke, u odnosu na kaznena djela predviđena Okvirnom odlukom države članice prestale su primjenjivati Europsku konvenciju o izručenju, Konvenciju o pojednostavljenju postupka izručenja između država članica Vijeća Europe (1995.), Konvenciju o izručenju između država članica Europske unije (1996.). Okvirna odluka definira Europski uhidbeni nalog kao sudsku odluku izdanu od strane jedne države članice Europske unije u cilju uhićenja i izručenja određene osobe od strane druge države članice, a radi vođenja kaznenog postupka ili izvršenja zatvorska kazne. Pitanje koje je pravosudno tijelo nadležno za izdavanje odnosno izvršavanje uhidbenog naloga uređuje se nacionalnim zakonom. Okvirna odluka u tom smislu postavlja zahtjev da se radi o tijelu s ovlastima suda. U odnosu pretpostavke za izdavanja Naloga nužno je razlikovati slučajeve u kojima je izdavanje Naloga: a) obvezatno, odnosno b) podložno dispozitivnoj odluci nadležnog tijela. Nalog se mora obvezno izdati kada se radi o jednom ili više od 32 kaznena djela izričito navedena u Okvirnoj odluci (članak 2. stavak 2.). Međutim, Vijeće može naknadno, jednoglasnom odlukom, dodati na listu i druga kaznena djela. Daljnja je pretpostavka da je riječ o djelu za koje je prema propisima države izdavateljice propisana kazna zatvora od najmanje 3 godine. Nadležno tijelo može donijeti odluku o izdavanju uhidbenog naloga za djela za koja je po pravu države izdavateljice predviđena kazna zatvora ili druga kaznenopravna sankcija oduzimanja slobode u trajanju od najmanje 12 mjeseci, odnosno da je pravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora ili sankcija koja podrazumijeva oduzimanje slobode u trajanju od najmanje 4 mjeseca. Osim kaznenih djela koja su navedena u katalogu Okvirne odluke Europski uhidbeni nalog može se izdati i za druga djela. U takvim slučajevima izručenje se može uvjetovati postojanjem identiteta norme između države izdavateljice i države izvršiteljice u odnosu na (nekataloško) djelo navedeno u Nalogu.
225
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
U odnosu na rokove za donošenje odluke o izvršenju Naloga razlikuju se dva slučaja. Kada postoji suglasnost određene osobe za njeno izručenje, sudsko tijelo mora u roku od 10 dana donijeti odluku o izvršavanju Naloga. U svim drugim slučajevima rok za donošenje odluke je 60 dana. U izvanrednim situacijama, rokovi se u oba navedena slučaja mogu produžiti za još 30 dana, uz obvezu da se o razlozima kašnjenja odmah obavijesti država izdavanja Naloga. Kada nadležno tijelo donese odluku da će postupiti prema postavljenom Nalogu, počinje teći rok za izvršenje izručenja. Krajnji rok jest 10 dana od dana konačnosti odluke. Međutim, izručenje se privremeno može odgoditi ukoliko bi se ugrozio život ili zdravlje tražene osobe. Okvirna odluka predviđa tri obvezne i više fakultativnih osnova za odbijanje izvršenja uhidbenog naloga. Pravosudno tijelo države izvršiteljice odbit će izvršiti nalog ako je: a) djelo obuhvaćeno amnestijom prema zakonu države izvršiteljice, a ona i sama ima jurisdikciju za postupanje u tom predmetu, b) ako pravosudno tijelo države izvršiteljice utvrdi da je osoba za isto djelo pravomoćno osuđena u jednoj od država članica, pod uvjetom da je izrečena sankcija izvršena, da je izvršenje u tijeku odnosno da se više ne može izvršiti, i c) ako osoba na koju se nalog odnosi prema pravu države izvršiteljice zbog svoje dobi ne može biti kazneno odgovorna za djelo koje je predmet naloga. Fakultativne osnove za odbijanje naloga uključuju: a) neizručenje zbog nepostojanja dvostruke kažnjivosti za nekataloško kazneno djelo, b) vođenje postupka za isto djelo od strane države kojoj je nalog upućen, te c) pravomoćnu presudu treće države (nečlanice) u odnosu na isto djelo. Prema Okvirnoj odluci razlikuju se dva slučaja u kojima postoji sukob naloga za izručenje. U prvom se slučaju radi o sukobu Europskog uhidbenog nalog dvije ili više država članica Unije, a u drugom slučaju o sukobu Naloga države članice i tradicionalnog naloga za izručenje države nečlanice Unije. U slučaju kad je više država članica izdalo Nalog za izručenje iste osobe, odluku o tome kojoj od njih će tražena osoba biti izručena donosi sudbeno tijelo države izvršiteljice vodeći računa o svim okolnostima slučaja, a posebno o: a) težini kaznenog djela i mjestu izvršenja, b) datumu izdavanja Naloga, i c) odnosi li se Nalog na vođenje kaznenog postupka ili na izvršenje kazne. Kad se radi o sukobu zahtjeva države članice i države nečlanice Unije Okvirna odluka propisuje da će odluku donijeti nadležno tijelo države izvršenja (u ovom slučaju Okvirna odluke ne propisuje da se izričito mora raditi o sudskom tijelu) uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti. Osim okolnosti koje su navedene u prvom slučaju, nadležno tijelo pri donošenju odluke mora uzeti u obzir i okolnosti koje su predviđene u primjenjivim konvencijama.
226
UVOD
Europski dokazni nalog (European Evidence Warrani) projekt je koji smjera pojednostavljenju postupka pružanja (male) međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima među državama članicama u slučaju. Tim instrumentom mijenja se dosadašnji postupak pružanja međunarodne pomoći u kaznenim stvarima koji je među državama članicama uređen Europskom konvencijom o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima i njezinim protokolima, te Konvencijom o provedbi Schengenskog sporazuma. U okviru Europske unije 2000. donesena je i Konvencija o uzajamnoj sudskoj pomoći u kaznenim stvarima između država članica, kojoj je godinu dana kasnije pridodan i protokol, no oba izvora još nisu stupila na snagu. Prijedlog Okvirne odluke o Europskom dokaznom nalogu iz 2003. godine definira Nalog kao sudsku odluku izdanu od strane jedne države članice Europske unije u cilju pribavljanja predmeta, isprava i podataka od druge države članice Unije, a radi vođenja izričito propisanih postupaka. Zahtjev za izdavanje Naloga može se postaviti u: a) kaznenom postupku za kaznena djela koja su predviđena u prijedlogu Okvirne odluke (članak 16. stavak 2.), b) upravnom postupku za prijestupe, ukoliko je predviđena mogućnost podnošenja pravnog lijeka sudu nadležnom za kaznene stvari, i c) postupcima koji se vode za kaznena djela ili prijestupe za koje pravna osoba može odgovarati prema pravu konkretne države članice. Sadržaj i oblik Europskog uhidbenog naloga određeni su obrascem koji se nalazi u prilogu prijedloga Okvirne odluke. U odnosu na dokaze koji se pribavljaju, mogućnost izdavanja Naloga predviđena je u odnosu na sve predmete, isprave i podatke koji se mogu uporabiti kao dokaz u navedenim postupcima. Izdavanje Naloga isključeno je u odnosu na: a) dokaze koji se pribavljaju ispitivanjem (uključujući video i telefonsku konferenciju) osumnjičenika, svjedoka, vještaka ili trećih osoba, b) uzimanje dokaznog materijala sa/iz tijela osobe, posebno DNA uzoraka (kose, iz usta ili krvi osobe), c) prikupljanje dokaza u realnom vremenu primjenom nadzora telekomunikacijskog prometa, prikrivenih mjera istraživanja ili nadzora nad bankovnim računima, d) slučajeve u kojima je nužno daljnje istraživanje, posebno kroz prikupljanje ili istraživanje postojećih predmeta, isprava ili podataka. U slučaju potrebe prikupljanja dokaza za koje se ne može izdati Nalog, države članice moraju koristiti postojeće mehanizme međunarodne pomoći. Međutim, Nalog se može izdati i radi prikupljanja podataka o dokazima koji su izvedeni prije postavljanja zahtjeva za izdavanje Naloga, što uključuje i mogućnost prikupljanja podataka o dokazima za koje je izdavanje Naloga u pravilu isključeno (v. supra Glava X. pod 2.bi). Prema prijedlogu Okvirne odluke Europski dokazni nalog može izdati samo sudac, istražni sudac odnosno državni odvjetnik. Način prikupljanja dokaza ovisi o odredbama prava države izvršiteljice. U slučaju pozitivne
227
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
odluke o izvršenju Naloga pravosudno tijelo države izvršiteljice mora koristiti mjeru najmanjeg intenziteta dovoljnu za izvršenje Naloga, te poštivati pravo na slobodu od samooptužbe i načelo ne bis in idem. U odnosu na prisilne mjere (pretragu i privremeno oduzimanje) predviđena je mogućnost sudskog ispitivanja zakonitosti mjere. Takav zahtjev može se podnijeti samo pred sudom države izdavateljice. Europska komisija je u srpnju 2004. pripremila Bijelu knjigu o sastavljanju Europskog kaznenog ispisa (European Criminal Record), čije je prihvaćanje bilo predviđeno krajem godine. Europski kazneni ispis predstavlja jednostavan mehanizam međudržavne razmjene informacija između država članica Europske unije o kriminalnoj prošlosti njihovih državljana. U vezi s potrebom pribavljanja podataka o kažnjavanju, pojavile su se dvije koncepcije. Prva, koja polazi od prihvaćanja jedinstvenog, zajedničkog ispisa i druga koja ide za povezivanjem postojećih nacionalnih evidencija (u lipnju 2006. godine Belgija, Češka, Francuska, Njemačka i Španjolska pokrenule su projekt s ciljem povezivanja postojećih kaznenih evidencija). Stupanjem na snagu Odluke Vijeća o razmjeni podataka iz kaznenih evidencija 2005. godine stvoren je temelj za pojednostavljenje organiziranja vođenja i razmjene podataka iz kaznenih evidencija u država članicama Unije. Navedena Odluka obvezuje države članice na: a) međusobnu razmjenu podataka iz kaznenih evidencija u slučajevima kada nakon provedenog postupka jedna država članica kazneno osudi državljanina druge države članice, b) na osnivanje Središnjeg tijela nadležnog za prikupljanje i razmjenu podataka i c) uvođenje odgovarajuće tehničke i elektroničke infrastrukture koja će omogućiti njihovu razmjenu. U prilogu odluke nalaze se i dva standardizirana obrasca: a) zahtjev za dostavu podataka iz kaznene evidencije i b) odgovor na zahtjev naveden pod a). Suradnja između Europol-a i Republike Hrvatske uređena je Sporazumom o operativnoj i strateškoj suradnji od 13. siječnja 2006. godine (dalje u tekstu: Sporazum). Osim razmjene saznanja u vezi sa specifičnim policijskim izvidima, suradnja uključuje i druge zadaće Europol-a navedene u Konvenciji o uspostavljanju Europskog policijskog ureda, posebice razmjenu stručnog znanja, opća situacijska izvješća, rezultate strateških analiza, saznanja u policijskim izvidima, saznanja o metodama sprječavanja kriminala, sudjelovanje u aktivnostima obuke kao i savjetovanje i podršku u individualnim policijskim izvidima. Odsjek Europol-a pri Odjelu za međunarodnu policijsku suradnju Uprave kriminalističke policije Ministarstva unutarnjih poslova određen je za nacionalnu kontakt točku između Europol-a i drugih nadležnih tijela Republike Hrvatske. Uz Sporazum postoje četiri Dodatka. Dodatak 1. sadrži opise sedam oblika kaznenih djela, i to: nezakonito trgovanje drogom, kazneno djelo u vezi nuklearnih i radioak-
228
UVOD
tivnih tvari, krijumčarenje nezakonitim migrantima, trgovanje ljudima, kriminal vezan za motorna vozila, krivotvorenje novca i sredstava plaćanja, nezakonite aktivnosti pranja novca. Dodatak 2.određuje tijela koja su u Republici Hrvatskoj nadležna za sprječavanje i suzbijanje kaznenih djela navedenih u Sporazumu. Status, obveze i metode rada časnika za vezu uređuje Dodatak 3. Dodatak 4. potvrđuje da su razine klasifikacije službene tajne prema nacionalnim propisima Republike Hrvatske i klasifikacije koje koristi Europol jednako vrijedne. c) Suradnja s tijelima međunarodne sudbenosti Kriminalistička suradnja nacionalnih policija odvija se također u području djelovanja međunarodnih sudbenih tijela. Tematski obuhvaća sadržaje kao i u drugim područjima suradnje, samo što je riječ o suradnji tijela državne vlasti s tijelom međunarodne sudbenosti. Tijela međunarodne sudbenosti su različita. To su prije svega naddržavni međunarodni ad hoc tribunali i Stalni međunarodni kazneni sud, te mješoviti međunarodni sudovi nove kombinirane koncepcije nacionalnog i međunarodnog sastava (za Istočni Timor, Sierra Leone, Kosovo). Potonji sudovi se vrlo razlikuju prema ustroju, vanjskim i unutarnjim odnosima i drugim značajkama. Tijela međunarodne sudbenosti imaju vlastite kriminalističke istražne jedinice. Ta tijela postupaju prema pravilima odgovarajućih statuta. Kad surađuju s međunarodnim istražnim tijelima, nacionalne policije i druga tijela, prije svega INTERPOL, vode računa o tim pravilima (što je uređeno implementacijskim propisima) skrbeći da radnja koju poduzimaju ima odgovarajući stupanj upotrebljivosti pred tijelom međunarodne sudbenosti. d) Djelatnost Ujedinjenih naroda* Globalni problem kriminaliteta zahtijeva i odgovarajuću, zajedničku ili barem u osnovi usklađenu reakciju država. Važnu ulogu u tome imaju nastojanja Ujedinjenih naroda. Ostvaruju se u više razina u raznim smjerovima. Ujedinjeni narodi se od osnivanja bave pitanjima kaznenog pravosuđa i borbe protiv kriminaliteta. U prvom razdoblju djelovanja naglasak je bio na donošenju općih načela koje države članice trebaju poštivati u zakonodavnom osmišljavanju i provedbi vlastitih sustava kaznenog progona i pravosuđa.
Tekst odjeljka d) napisao je Filip Vukov.
229
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Tu su u prvom redu od značaja međunarodne konvencije o ljudskim pravima, poput Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966. (posebno njegovi članci 9. i 14.), te Konvencije protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupanja ili kažnjavanja iz 1984., s Protokolom iz 2002. Takvi instrumenti podložni su ratifikaciji država članica, a često se njima predviđaju i tijela koja trebaju nadzirati njihovu provedbu i poštivanje, poput Odbora za ljudska prava, Odbora protiv mučenja ili Odbora protiv rasne diskriminacije. Preuzimanjem obveza na temelju ovih konvencija, države stranke iskazuju opredjeljenje za izgradnjom sustava vlasti, pa i sustava kaznenog pravosuđa, temeljenog na poštivanju temeljnih ljudskih prava svakog pojedinca. S druge strane, suradnja u okviru Ujedinjenih naroda nalaže nužnost suradnje država u suzbijanju najtežih oblika kriminaliteta, koji ne poznaje nacionalne granice. Štoviše, takve su konvencije donesene i prije nastanka UN-a, (npr. u okviru Lige naroda donesena je Međunarodna konvencija o sprječavanju krivotvorenja novca iz 1931. godine). Konvencije bitne za kazneno pravo donesene u okviru UN-a mogu se, prema vrsti kriminaliteta, podijeliti kako slijedi: a) najteži oblici kaznenih djela protiv čovječnosti, poput genocida, apartheida ili ropstva (Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.; Dopunska konvencija o ukidanju ropstva, trgovine robljem i ustanova i prakse sličnih ropstvu iz 1956.; Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz 1968.); b) nedopuštena proizvodnja i promet različitim vrstama opasnog oružja (primjerice, Konvencija o zabrani usavršavanja, proizvodnje i stvaranja zaliha bakteriološkog (biološkog) i toksičnog oružja i o njihovu uništavanju iz 1972.); c) djela međunarodnog terorizma (primjerice, Konvencija o kaznenim djelima i nekim drugim aktima izvršenim u zrakoplovima iz 1963., Konvencija o suzbijanju nezakonite otmice zrakoplova iz 1971., Međunarodna konvencija protiv uzimanja talaca iz 1979., Međunarodna konvencija o sprječavanju financiranja terorizma iz 1999. te najnovija, Međunarodna konvencija o suzbijanju djela nuklearnog terorizma iz 2005.); d) djela organiziranog kriminaliteta (najvažnija je Konvencija protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta iz 2000. s tri protokola, no treba spomenuti i druge, primjerice, Konvencija o suzbijanju trgovine osobama i iskorištavanja prostitucije iz 1950., Konvencija o suzbijanju nezakonitog prometa opojnim drogama i psihotropnim tvarima iz 1988.); e) korupcija (Konvencija Ujedinjenih naroda protiv korupcije iz 2003. godine); f) kriminalitet na štetu okoliša ili kulturnih dobara (primjerice, Konvencija o mjerama zabrane i sprječavanja nedopuštenog uvoza, izvoza ili prijenosa vlasništva kulturnih dobara iz 1970. te Konvencija o zabrani korištenja tehnika izmjene okoliša u vojne ili druge neprijateljske svrhe); g) u posljednju skupinu mogu se uvrstiti instrumenti međunarod-
230
UVOD
ne kaznene sudbenosti (Statut Međunarodnog kaznenog tribunala za područje bivše Jugoslavije iz 1993., Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda iz 1998., Statut Međunarodnoga kaznenog tribunala za Ruandu iz 1995., Statut Specijalnog suda za Sierra Leone iz 2002.). Osim radi donošenja međunarodnih ugovora, prihvat i stupanje na snagu koja uvijek ovisi o državama članicama, Ujedinjeni narodi djeluju radi promicanja zajedničkih minimalnih pravila i standarda i na manje obvezujuće načine. Tu je naročito važna djelatnost brojnih specijaliziranih ustanova, ekspertnih tijela koja djeluju unutar njih, te periodičkih svjetskih i drugih međunarodnih kongresa. Značajni primjeri su: a) Standardna minimalna pravila za postupanje s pritvorenicima, donesena 1955. godine; b) Smjernice za sprječavanje kriminaliteta iz 2002. godine; c) Pravila ponašanja (Code of Conduct) za djelatnike redarstvenih vlasti donesena od Opće skupštine u obliku rezolucije 1979. godine; d) Osnovna načela o uporabi prisile i vatrenog oružja, donesena na UN-ovom 8. kongresu o sprječavanju kriminaliteta i postupanju s prijestupnicima. U novije doba posebno je bitno djelovanje dvaju tijela ustanovljenih 1997. godine: UN-ovog Ureda za opojne droge i kriminalitet i Centra za međunarodno sprječavanje kriminaliteta. UN-ov Ured za opojne droge i kriminalitet, sa sjedištem u Beču (UNODC), a sa zadaćom pružanja potpore državama članicama u borbi protiv zloporabe opojnih droga, kriminaliteta i terorizma. Ta se potpora ostvaruje u prvom redu analitičkim radom na boljem razumijevanju problema zloporabe opojnih droga i kriminaliteta povezanog s tom pojavom, podršci u usvajanju i legislativnoj provedbi međunarodnih instrumenata s toga područja, te raznim oblicima tehničke potpore. U okviru svojega rada usvaja programe, rezolucije, pravila, načela te objavljuje priručnike: Osnovna načela o primjeni programa restorativnog pravosuđa u kaznenopravnim stvarima, Akcijski plan o promicanju učinkovitog suzbijanja kriminaliteta (iz 2002. godine), Priručnik o međunarodnim standardima koji se odnose na postupanje s pritvorenicima, Priručnik o maloljetničkoj delinkvenciji, Priručnik o ulozi žrtava kaznenih djela u pravosuđu itd. Centar za međunarodno sprječavanje kriminaliteta od 1997. godine bavi se pitanjima sprječavanja kriminaliteta, kaznenog pravosuđa i reforme kaznenog prava, a od 2002. spojen je s UNODC-om i preimenovan u Program za borbu protiv kriminaliteta Ureda za opojne droge i kriminalitet (UNODC Crime programme). U okviru toga tijela donesen je niz programa borbe protiv pojedinih oblika kriminaliteta: Opći program (Global programme) protiv terorizma, Opći program protiv korupcije, Opći program protiv trgovine ljudima, Opći program protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta, te Opći program protiv pranja novca.
231
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
U okviru Ujedinjenih naroda djeluju i uredi koji na regionalnoj razini pridonose ostvarenju ciljeva Programa sprječavanja i borbe protiv kriminaliteta. Najvažniji su UNICRI (United Nations Interregional Crime and Justice Research Institute), osnovan 1967. godine, sa zadaćom pružanja potpore državama u istraživanju pojava kriminaliteta, sprječavanju kriminaliteta i kaznenom pravosuđu, te HEUNI (European Institute for Crime Prevention and Control, affiliated with the United Nations), osnovan Sporazumom Ujedinjenih naroda i Vlade Republike Finske 1981. godine, kojemu je svrha koordinacija djelatnosti ustanova koje na području Europe sudjeluju u ostvarenju Programa Ujedinjenih naroda o sprječavanju kriminaliteta i kaznenom pravosuđu. e) Dvostrana policijska suradnja Dvostrana policijska suradnja ostvaruje se temeljem tri vrste ugovora. Prva su opći ugovori o policijskoj suradnji. Druga su ugovori koji uređuju šira područja (npr. kaznenopravnu pomoć) te među njima i policijsku suradnju. Predviđeni oblici suradnje su: a) razmjena podataka o sudionicima organiziranog kriminaliteta, o postojećim vezama među kriminalcima, o udruženjima kriminalaca i o osnivanju kriminalnih skupina, o tipičnim počiniteljima kao i o ponašanju skupine i osoba, o činjeničnom stanju, poglavito o vremenu, mjestu i načinu počinjenja djela, o napadnutim objektima, o posebnim okolnostima kao i o prekršenim pravnim propisima te o odgovarajućim poduzetim mjerama, ili o otkrivanju ozbiljnijih prijetnji za javni poredak; b) poduzimanje na zahtjev jedne od ugovornih stranaka policijske mjere koja je u skladu s njenim propisima, c) usklađivanje policijskih istraga i stručne pomoći pružanjem materijalne i ustrojstvene potpore; d) razmjena podataka i saznanja o novim metodama i oblicima koji su uočeni u međunarodnom kriminalitetu, o tvarima, predmetima ili sredstvima koji su primijenjeni u počinjenju djela kao i njihovih predložaka korištenih od sudionika međunarodnog kriminaliteta; e) razmjena rezultata postignutih u kriminalističkim i kriminološkim proučavanjima, f) razmjena stručnjaka potrebnih za doškolovanje i specijalizaciju i g) ustrojavanje radnih sastanaka za pripremu i ostvarenje planiranih djelatnosti. Posebne odredbe ugovora uređuju suradnju u području sprječavanja uzgoja i iskorištavanja sirovina za proizvodnju opojnih droga te psihotropnih tvari i prekusora. Ugovorne stranke tu suradnju ostvaruju: 1) davanjem obavijesti o osobama koje su sudjelovale u nezakonitoj proizvodnji i trgovini drogom i psihotropnim tvarima, o njihovim skloništima i prijevoznim sredstvima, o načinu obavljanja tih djelatnosti, o podrijetlu opojnih droga i psihotropnih tvari, o mjestima njihove isporuke, kao i davanjem
232
UVOD
opisa osobitih potankosti takvih kriminalnih djelatnosti, 2) razmjenom podataka i saznanja o uobičajenim i novim metodama koje se koriste u međunarodnom prometu droge i psihotropnih tvari kao i sve obavijesti u vezi s tim, 3) razmjenom iskustava i rezultata kriminalističkih i kriminoloških istraživanja, 4) razmjenom uzoraka droga biljnog podrijetla, sintetičkih ili psihotropnih tvari, te 5) osmišljavanjem i koordiniranjem policijskih akcija u cilju poduzimanja sprječavanja nezakonite proizvodnje opojnih droga i psihotropnih tvari. Radi sprječavanja terorizma, ugovorne stranke, sukladno zakonima svojih država koji su na snazi, razmjenjuju podatke i saznanja o planiranim i počinjenim terorističkim akcijama, o osobama koje su sudjelovale u njima, o načinu počinjenja tih djela kao i o tehničkim sredstvima koja su bila pri tome upotrijebljena i podatke i saznanja o terorističkim skupinama i njihovim članovima koji čine, koji su počinili ili namjeravaju počiniti kriminalnu djelatnost u području, protiv javnog poretka ili protiv interesa druge države, kao i spoznaje koje su važne za terorističke ili druge kriminalne djelatnosti, a predstavljaju prijetnju za javni poredak. Suradnja uključuje i razmjenu obavijesti o pravnim propisima koji se odnose na kaznena djela, borbu protiv nezakonitih novčano-bankovnih operacija, krivotvorenja platežnih sredstava i vrijednosnih papira i protiv kriminala u području gospodarstva i financija, borbu protiv nezakonite trgovine umjetninama i kulturnim blagom te razmjenu obavijesti koje se odnose na pitanja nezakonitih migracija i trgovine ljudima. Stranka koja je dobila podatke može ih rabiti samo u one svrhe i pod onim uvjetima koje je odredila ugovorna stranka koja ih daje. Na zahtjev stranke koja daje podatke stranka koja ih prima dužna je dati obavijesti o načinu uporabe tih podataka i o postignutim rezultatima, a podaci koji se odnose na osobe mogu se predati isključivo policijskim službama, a drugim službenim tijelima samo na temelju pisanog dopuštenja stranke koja je dala podatke. Pri davanju podataka, ugovorna stranka dužna je poštovati pravila o tajnosti, zabrani davanja, čuvanju i uništenju podataka prema nacionalnom pravu stranke koja daje podatke. Literatura: Artkämper, H., Gesamtgesellschaftliche Verantwortung für die öffentliche Sicherheit, Kriminalistik, 5/2002. (56); Astor, D. S., Loss Prevention: controls and Concepts, Security World Publishing, Los Angeles, 1978.; Bosiočić, G. - Veić, P., Zakon o zaštiti osoba i imovine, MUP RH, Zagreb, 1997.; Clarke R. V. (ur.), Situational Crime Prevention: Successful Case Studies, Harrow and Heston, New York, 1992.; Čas, X, Zasebno varovanje in pooblastila varnostnikov, Zbornica Republike Slovenije za zasebno varovanje, Radije ob Dravi, 1995.; Degan Pavišić, Međunarodno kazneno pravo, Rijeka, 2005., 367 - 376, 553, 554; Djelotvornost policije u suzbijanju kriminaliteta - neka tekuća britanska istraživanja, Izbor, 1-2/1979.; Crowe T. D.: 233
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
Crime Prevention through Environmental Design, Butterworth-Heinemann, Boston, 1991.; Friedrich, E., Fälschungskriminalität und Prevention, Kriminalistik, 4/2001. (55); Geerds, 121, 316, 317; Gross - Geerds, IL, 728, 736; Hetzer, W., Europäische Strategien gegen Geldwäsche und Terror, Kriminalistik, 10/2004. (58); Hoeveler, H., Internationale Bekämpfung des
234
KRIMINALISTIKA
Verbrechens, Verlag Deutsche Polizei GmbH., Hamburg, 1966.; Klink Kordus, 203 227; Kriminalistik - Lexikon, 98, 151, 267; Kube, E., Privates Sicherheitsgewerbe im Aufwind?, Kriminalistik, 7/2001. (55); Kube - Störzer - Timm, IL, 287 - 324; Manske, M., Das Europol - Informations - System, Kriminalistik, 2/2001. (55); Maver, 66 - 74; Modly Korajlić, 302 - 303, 493 - 496; Morgan, R. - Newburn, X, The Future of Policing, Clarendon Press Oxford, 1997.; Osterburg - Ward, 622; Pavišić, B., Pojave suvremenih zločina, Priručnik, 3/1991.; Pecar, J., Neformalno nadzorstvo, Kriminološki in sociološki pogledi, Didakta, Radovljica, 1991.; - Policija jutri - izziv (bližnje) prihodnosti, Policija na prehodu v 21. stoletje, Zbornik posvetovanja, Višja šola za notranje zadeve, Ljubljana, 1993.; - Privatizacija in komercijalizacija policijskih dejavnosti v dihotomiji: državno - zasebno, Zbornik posvetovanja, Društvo za zasebno varstvo in državljansko samovarovanje, Portorož, 2000., 11 - 27; Schmidt, W., Handy-Ortung zur Gefahrenabwehr, Kriminalistik, 1/2002. (56); Sohn, W., Kriminalitätsprävention in europäischer Perspektive, Kriminalistik, 1/2003. (57); Stenning, P., Power and Accountability of Private Police, European Journal on Criminal Policy and Research, 8, 3 (2000), 325-352; Storbek, J., Operation E - day im kriminalistischen Visier, Kriminalistik, 8 - 9/2001. (55); Sturm, J., Schengen - EUROPOL - INTERPOL Konkurenz oder Partnerschaft, Kriminalistik, 2/1997. (51); Tuffner, M., Das Schengener Informationssystem (SIS), Kriminalistik, 1/2000. (54); Ulrich, 197; United Nations Standards and Norms in Crime Prevention and Criminal Justice: Compendium of United Nations Standards and Norms in Crime Prevention and Criminal Justice; Minimum Rules for the Treatment of Prisoners; Declaration against Torture and other Cruel, Inhuman or Degrading Treatment or Punishment; Use and Application of the Code of Conduct for Law Enforcement Officials, including the Basic Principles on the Use of Force and Firearms; Safeguards Guaranteeing Protection of the Rights of those Facing the Death Penalty; Guidelines for the Prevention of Crime; Veić, P., Privatna sigurnost u Republici Hrvatskoj, Policija i sigurnost, MUP RH. Zagreb, 1994.; - Zakon o policiji s komentarom i stvarnim kazalom, MUP RH, Zagreb, 2001.; Zakonita uporaba sredstava prisile kao razlog isključenja protupravnosti, MUP RH, Zagreb, 2000.; Vodinelić - Aleksić, 26; Vrbanc, D., Osobna zaštita, Zagreb-Štit, Zagreb, 2002.; Weinreich, R., Das geographische Informationssystem GLADIŠ, Kriminalistik, 2/2000. (54); Ziercke, J., Kommunale Kriminalprävention, Kriminalistik, 5/2003. (57). Pitanja za provjeru znanja: 1. Što je međunarodna kriminalistička suradnja? 2. Štoje INTERPOL?
235
KRIMINALISTIKA
3. Što je TREVI? 4. Što je EUROPOL? 5. Što su Schengenski sporazumi? 6. Razvrstajte međunarodnu policijsku suradnju prema važnijim kriterijima. 7. Što je privatna zaštita? 8. Što je proaktivna prevencija?
236
Drugi dio KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Drugi, središnji dio knjige obuhvaća materiju kriminalističke taktike. Redoslijed izlaganja gradiva nastojalo se sustavno organizirati tako da istodobno obuhvati cjelinu materije kriminalističke taktike i postigne jasnoću, preglednost i jednostavnu usporedbu s uređenjem kaznenog postupka. Područja kriminalističke taktike izložena su u dva odsjeka. Prvi se odsjek bavi radnjama otkrivanja kaznenog djela. Materija je u tom dijelu izložena sljedećim redoslijedom: 1) mjere osiguranja učinkovitosti kaznenog postupka, 2) početna saznanja o kaznenom djelu, 3) izvidi kaznenih djela, 4) potražna djelatnost i kriminalističke evidencije, 5) prikupljanje podataka o kaznenom djelu od strane posebnih subjekata (zapovjednik broda, subjekti privatne zaštite). Drugi se odsjek odnosi na radnje dokazivanja kaznenog djela. U tom odsjeku razmatraju se: 1) pretrage, 2) privremeno oduzimanje predmeta, 3) ispitivanje okrivljenika, 4) ispitivanje svjedoka, 5) očevid, rekonstrukcija i pokus, 6) prepoznavanje, 7) uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela, 8) vještačenje i stručna pomoć i 9) nove dokazne radnje u području međunarodne kriminalističke suradnje. Razmatranje se odnosi na opća pitanja navedenih radnji. Posebna taktika, tj. način postupanja kod pojedinih skupina ili kaznenih djela izložen je u drugoj knjizi. Podjela prema kojoj su raspoređena izlaganja u drugom, središnjem dijelu knjige, polazi od razlikovanja heurističke i silogističke kriminalistike, što je važna komponenta s obzirom na suvremeni aktualni jamstveni ustroj kaznenog postupka. To je ujedno samo po sebi podsjećanje da ocjena uspješnosti kriminalističkog postupanja nije kao nekada samo u tome je li istraživanje rezultiralo novom spoznajom. Jednako je bitno je li ta spoznaja stvorena i oblikovana tako da se može optimalno upotrijebiti u kaznenom postupku čija su pravila detaljno uređena. Taktika kriminalističkog postupanja mora biti takva da postiže optimalne rezultate, na ekonomičan i djelotvoran način. Tu je nužan obzir na postupovna pravila pojedinog sustava, koji bi trebao biti skladna cjelina materijalnih, postupovnih, organizacijskih i drugih doticajnih propisa. Osim te osnovne, normativne komponente, jednako je bitna druga, praktična. Kriminalisti moraju postupati planski. Jedan je od najvažnijih zahtjeva pravilan odabir vrste i oblika radnje koji mora biti uvjetovan načelom postizanja optimalnog rezultata. Ako se radnjom ide za otkrivanjem, mora se imati u vidu daljnji korak: oblik i način na koji će se otkriveni rezultat osigurati da se može upotrijebiti u kaznenom postupku, dakle da se postigne krajnji cilj dokazivanja.
238
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Da bi postigao opisani rezultat kriminalist mora za njega biti najprije operativno osposobljen. Bitno je prikladno, prije svega specifično, obrazovanje. To je također kritično pitanje ako u sustavu nema uvjeta diferenciranja stupnja i područja struke (npr. ako se zahtijeva visoka stručna sprema bez dodatnog uvjeta specificiranja polja, područja i grane). Zatim je vrlo važna praktična osposobljenost koja se u suvremenim uvjetima stječe stalnim i planskim osposobljavanjem tijekom cijele službe. Kriminalist s opisanim kvalitetama visoko je profesionalno osposobljena osoba koja za punu uspješnost i općedruštvenu korisnost vlastitog rada mora potpadati samo pod kriterije stručne sposobnosti i etičnosti djelovanja. Nipošto, kao što je još uvijek slučaj, pod iracionalne kriterije (nekad je to bila politička podobnost, koju danas zamjenjuje njen surogat bliskosti ili, čak, pripadnosti nekoj političkoj opciji). Zadaća je kriminalistike višestupanjska. To se prije svega ogleda u području kriminalističke taktike. Kriminalistika mora najprije jasno i temeljito razjasniti odnose pojedinih sadržaja u otkrivačkim i dokaznim radnjama, kao što su vlastito opažanje, materijalno istraživanje, raspolaganje s predmetima itd. Zatim valja utvrditi na koji su na膆††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††† †††††††††††††††††††††††††††††††††††††††††tkrivačkim i dokaznim radnjama, kao što su vlastito opažanje, materijalno istraživanje, raspolaganje s predmetima itd. Zatim valja utvrditi na koji su način ti sadržaji uklopljeni u pravno uređenje pojedinih radnji. Na trećoj razini potrebno je izgraditi standardne postupke prijelaza iz jedne kategorije radnji u drugu. To je vjerojatno jedna od najkritičnijih točaka funkcioniranja mnogih sustava. Postizanje te zadaće nalaže sastavljanje poredbenih struktura heurističkih (izvidnih) i silogističkih (postupovnih) radnji. No, osim tog osnovnog redoslijeda, važno je razraditi unutarnji sadržaj pojedinih dokaznih radnji i to s posebnim obzirom na posebne jamstvene dokazne uvjete, kako bi se dobila osobito važna daljnja razina odnosa i uvjeta prijelaza iz jedne u drugu radnju. Na taj način praktično se razjašnjavaju tipične situacije kakve su odnosi pregleda, očevida i pretrage, kriminalističke, stručne pomoći i vještačenja itd. Na toj se osnovi stvara i druga selekcija pojedinih radnji prema kriteriju veće m a n j e , u k l j u e n o s t i s a d r ~ a j a j e d n e u d r u g u i t d . U n a v e d e n o m p o d r u j u k r i m i n a l i s t i k o j e p o s t u p a n j e b i t n o u v j e t o v a n o p r a v i l i m a 騠潴猋慶慫潫瘠污慪瀠潲業敪楮楴മ穉慬慧橮潫慪猠楬敪敤椠慭番 瀠汯穡驩整甠愠瑫慵湬浯栠癲瑡歳浯瀠慲當ବ污敳摧敪朠摯樠慺琠
239
楢潬瀠楲楬敫慮瑳橯歵穡瑡慮欠浯慰慲楴湶橲騋湥慪 ୩牥橭潫潳楶⁵敪楶甠敪
驯樨癡牰湶潰畴獯瀠潮敮穡欠潫獴慶版 楤番
ijicpecnok
an
avičop
ijok
vatsus
inarizilajic
gonenzak agonarirgetni postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
240
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
241
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
242
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
243
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
244
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
245
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
246
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. oji su način ti sadržaji uklopljeni u pravno uređenje pojedinih radnji. Na trećoj razini potrebno je izgraditi standardne postupke prijelaza iz jedne kategorije radnji u drugu. To je vjerojatno jedna od najkritičnijih točaka funkcioniranja mnogih sustava. Postizanje te zadaće nalaže sastavljanje poredbenih struktura heurističkih (izvidnih) i silogističkih (postupovnih) radnji. No, osim tog osnovnog redoslijeda, važno je razraditi unutarnji sadržaj pojedinih dokaznih radnji i to s posebnim obzirom na posebne jamstvene dokazne uvjete, kako bi se dobila osobito važna daljnja razina odnosa i uvjeta prijelaza iz jedne u drugu radnju.
247
Na taj način praktično se razjašnjavaju tipične situacije kakve su odnosi pregleda, očevida i pretrage, kriminalističke, stručne pomoći i vještačenja itd. Na toj se osnovi stvara i druga selekcija pojedinih radnji prema kriteriju veće m a n j e , u k l j u e n o s t i s a d r ~ a j a j e d n e u d r u g u i t d . U n a v e d e n o m p o d r u j u k r i m i n a l i s t i k o j e p o s t u p a n j e b i t n o u v j e t o v a n o p r a v i l i m a 騠潴猋慶慫潫瘠污慪瀠潲業敪楮楴മ穉慬慧橮潫慪猠楬敪敤椠慭番 瀠汯穡驩整甠愠瑫慵湬浯栠癲瑡歳浯瀠慲當ବ污敳摧敪朠摯樠慺琠 楢潬瀠楲楬敫慮瑳橯歵穡瑡慮欠浯慰慲楴湶橲騋湥慪 ୩牥橭潫潳楶⁵敪楶甠敪
驯樨癡牰湶潰畴獯瀠潮敮穡欠潫獴慶版 楤番
ijicpecnok
an
avičop
ijok
vatsus
inarizilajic
gonenzak agonarirgetni postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
248
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
249
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
250
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
251
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
252
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
253
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
254
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. o, osim tog osnovnog redoslijeda, važno je razraditi unutarnji sadržaj pojedinih dokaznih radnji i to s posebnim obzirom na posebne jamstvene dokazne uvjete, kako bi se dobila osobito važna daljnja razina odnosa i uvjeta prijelaza iz jedne u drugu radnju. Na taj način praktično se razjašnjavaju tipične situacije kakve su odnosi pregleda, očevida i pretrage, kriminalističke, stručne pomoći i vještačenja itd. Na toj se osnovi stvara i druga selekcija pojedinih radnji prema kriteriju veće m a n j e , u k l j u e n o s t i s a d r ~ a j a j e d n e u
255
d r u g u i t d . U n a v e d e n o m p o d r u j u k r i m i n a l i s t i k o j e p o s t u p a n j e b i t n o u v j e t o v a n o p r a v i l i m a 騠潴猋慶慫潫瘠污慪瀠潲業敪楮楴മ穉慬慧橮潫慪猠楬敪敤椠慭番 瀠汯穡驩整甠愠瑫慵湬浯栠癲瑡歳浯瀠慲當ବ污敳摧敪朠摯樠慺琠 楢潬瀠楲楬敫慮瑳橯歵穡瑡慮欠浯慰慲楴湶橲騋湥慪 ୩牥橭潫潳楶⁵敪楶甠敪
驯樨癡牰湶潰畴獯瀠潮敮穡欠潫獴慶版 楤番
ijicpecnok
an
avičop
ijok
vatsus
inarizilajic
gonenzak agonarirgetni postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
256
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
257
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
258
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
259
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
260
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
261
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
262
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. javaju tipične situacije kakve su odnosi pregleda, očevida i pretrage, kriminalističke, stručne pomoći i vještačenja itd. Na toj se osnovi stvara i druga selekcija pojedinih radnji prema kriteriju veće m a n j e , u k l j u e n o s t i s a d r ~ a j a j e d n e u d r u g u i t d . U n a v e d e n o m p o d r u j u k r i m i n a l i s t i k o j e p o s t u p a n j e b i t n o u v j e t o v a n o
263
p r a v i l i m a 騠潴猋慶慫潫瘠污慪瀠潲業敪楮楴മ穉慬慧橮潫慪猠楬敪敤椠慭番 瀠汯穡驩整甠愠瑫慵湬浯栠癲瑡歳浯瀠慲當ବ污敳摧敪朠摯樠慺琠 楢潬瀠楲楬敫慮瑳橯歵穡瑡慮欠浯慰慲楴湶橲騋湥慪 ୩牥橭潫潳楶⁵敪楶甠敪
驯樨癡牰湶潰畴獯瀠潮敮穡欠潫獴慶版 楤番
ijicpecnok
an
avičop
ijok
vatsus
inarizilajic
gonenzak agonarirgetni postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
264
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
265
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
266
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
267
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
268
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
269
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
270
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. n o s t i s a d r ~ a j a j e d n e u d r u g u i t d . U n a v e d e n o m p o d r u j u k r i m i n a l i s t i k o j e p o s t u p a n j e b i t n o u v j e t o v a n o p r a v i l i m a 騠潴猋慶慫潫瘠污慪瀠潲業敪楮楴മ穉慬慧橮潫慪猠楬敪敤椠慭番 瀠汯穡驩整甠愠瑫慵湬浯栠癲瑡歳浯瀠慲當ବ污敳摧敪朠摯樠慺琠 楢潬瀠楲楬敫慮瑳橯歵穡瑡慮欠浯慰慲楴湶橲騋湥慪
271
୩牥橭潫潳楶⁵敪楶甠敪
驯樨癡牰湶潰畴獯瀠潮敮穡欠潫獴慶版 楤番
ijicpecnok
an
avičop
ijok
vatsus
inarizilajic
gonenzak agonarirgetni postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
272
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
273
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
274
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
275
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
276
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
277
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
278
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu.
279
cijalizirani sustav koji počiva na koncepciji integriranoga kaznenog postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
280
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
281
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
282
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
283
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
284
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
285
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
286
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. izirani sustav koji počiva na koncepciji integriranoga kaznenog postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
287
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
288
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
289
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
290
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
291
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
292
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
293
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. cepciji integriranoga kaznenog postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
294
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
295
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
296
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
297
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
298
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
299
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
300
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. epciji integriranoga kaznenog postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
301
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
302
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
303
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
304
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
305
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
306
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
307
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. pciji integriranoga kaznenog postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
308
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
309
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
310
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
311
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
312
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
313
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
314
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. ciji integriranoga kaznenog postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
315
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
316
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
317
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
318
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
319
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
320
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
321
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. iji integriranoga kaznenog postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
322
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
323
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
324
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
325
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
326
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
327
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
328
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. iranoga kaznenog postupka kao cjeline prethodnog i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
329
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
330
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
331
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
332
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
333
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
334
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
335
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. i glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
336
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
337
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
338
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
339
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
340
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
341
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
342
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
343
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
344
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
345
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
346
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
347
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
348
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
349
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. glavnog stadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
350
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
351
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
352
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
353
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
354
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
355
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
356
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. tadija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
357
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
358
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
359
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
360
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
361
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
362
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
363
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. adija, s kategorijalnom podjelom na izvide i postupovne radnje, ili kriminalističkim rječnikom - na radnje otkrivanja i dokazivanja.
364
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Odsjek prvi RADNJE OTKRIVANJA KAZNENOG DJELA
Glava XI. Mjere kaznenog postupka
osiguranja
učinkovitosti
1. Poziv Poziv je temeljna mjera osiguranja nazočnosti okrivljenika i drugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
365
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
366
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
367
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
368
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
369
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
370
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. ugih subjekata radnjama u kaznenome postupku i drugim postupcima kad je to propisano. Propisima su predviđeni opći i posebni sastojci sadržaja poziva. Potonji ovise o vrsti postupovne radnje, svojstvu osobe kojoj je poziv upućen, stadiju postupka itd. Pozivanje je provedbena mjera za poduzimanje izviđa i omogućavanje obavljanja određenih policijskih poslova. Druga pitanja, prije svega sadržaj poziva (naziv, mjesto, adresa, razlog, mjesto i vrijeme pozivanja), uređena su podzakonskim aktima. Postupovni propisi te propisi koji uređuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pita-
371
nja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
372
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
373
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
374
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
375
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
376
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
377
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. eđuju postupanje policije uređuju sadržaj poziva zbog sljedećih jamstvenih pitanja: 1) prisilno dovođenje, 2) zabranu ponovnog pozivanja zbog istog razloga u slučaju odbijanja davanja obavijesti i 3) zabranu pozivanja osobe u njenom domu tijekom noći. Kriminalističke komponente pozivanja sadržane su poglavito u planskoj prosudbi okolnosti redoslijeda i mjesta pozivanja. Temeljna je pretpostavka postupanje sukladno zakonskim odredbama. U vezi s tim valja imati u vidu da se i u policijskim propisima predviđaju stanoviti slučajevi radnji supstituiranja redovnoga režima poziva. To je pozivanje odgovara-
378
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
jućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
379
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
380
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
381
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
382
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
383
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
384
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu.
385
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
ga režima poziva. To je pozivanje odgovarajućim telekomunikacijskim sredstvom te putem sredstva javnog priopćavanja. Osobi se uvijek mora priopćiti razlog pozivanja, odnosno mora biti vidljiv iz poziva objavljenog putem sredstava javnog priopćavanja.
386
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Iako je zahvat u integritet prava i slobode čovjeka u slučaju pozivanja relativno blag, valja imati u vidu da je strogo pridržavanje odredaba o pozivanju pretpostavka za eventualnu primjenu strožih mjera. U složenom kaznenom predmetu pozivanje je "tehnička", ali ipak formalna postupovna mjera osobite važnosti. Naime, slijed pozivanja morao bi biti izrazom planskoga pristupa postupovnoj radnji, postupovnom stadiju, poglavito u primjeru glavne rasprave. O tome ovisi ne samo ekonomičnost, već i pravilnost tijeka postupka. Postupovne odredbe u nekim primjerima (ročište glavne rasprave) zahtijevaju istodobnu nazočnost više sudionika postupka, koja je u biti nepoželjna. Zato u takvim primjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
387
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
388
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
389
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
390
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
391
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. imjerima valja ispitati mogućnosti da se udovoljavanje formalnim pretpostavkama ne pretvori u temeljnu štetu za postupovne ciljeve. Tu valja posebice voditi brigu o stvarnome cilju (ili ciljevima) pozivanja (radi ispitivanja, prepoznavanja, suočavanja). U okviru planiranja kaznenoga postupka i plan pozivanja ima znatnu važnost. On, u pravilu, izražava stupanj pripremljenosti subjekta postupka za rješavanje postupovnih zadaća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje.
392
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
393
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
394
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
395
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
396
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
397
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. daća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak.
398
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
399
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
400
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
401
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
402
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
403
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. aća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak.
404
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
405
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
406
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
407
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
408
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
409
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. ća. Ne manje važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili
410
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
411
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
412
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
413
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
414
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
415
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. važan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak.
416
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
417
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
418
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
419
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
420
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
421
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. ažan kriminalistički moment jest procjena opasnosti od bijega pozivane osobe ili djelovanje na sudionike kaznenog djela i dr. Navedeno upućuje na poduzimanje drugih izvidnih i hitnih istražnih radnji kako bi se stvorili uvjeti za uhićenje. 2. Dovođenje Dovođenje je mjera postupovne prisile prema okrivljeniku, svjedoku ili
422
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
vještaku, koja se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
423
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
424
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
425
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
426
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
427
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. se sastoji u prisilnom dovođenju tijelu koje vodi postupak. Dovođenje je takvo oduzimanje osobne slobode pri kojemu službena osoba dovodi građanina u prostorije suda, policije, drugoga tijela ili do drugog mjesta, uz pristanak ili bez pristanka te osobe. Dovedbeni nalog je sredstvo kojim se ostvaruje nazočnost osoba u nekom od službenih postupaka. Osnove za izdavanje dovedbenog naloga od suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka.
428
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
429
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
430
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
431
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
432
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
433
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. suda u vezi s kaznenim postupkom su: dovođenje uhićenika, dovođenje osumnjičenika i okrivljenika, dovođenje temeljem raspisane tjeralice, dovođenje osobe osuđene na kaznu lišenja slobode, dovođenje osobe koja je pozvana u svojstvu svjedoka ili vještaka. Dovođenje može odrediti i policija. Razlozi za to mogu biti: 1) dovođenje osobe koja se nije odazvala pozivu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na
434
koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
435
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
436
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
437
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
438
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
439
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. vu policije radi davanja obavijesti (uz prethodno upozorenje) i 2) dovođenje istražnom sucu osobe zatečene u kaznenom djelu, čiji su bijeg spriječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
440
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
441
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
442
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
443
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
444
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu.
445
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
riječili građani zbog osnovane sumnje da je počinitelj kaznenoga djela za koje se progoni po službenoj dužnosti. Dovedbeni nalog ostvaruje se tako da policija predaje nalog osobi na koju se odnosi, osim u onim slučajevima kada se pretpostavlja otpor. Kad
446
osoba odbije nalog (odnosno ne postupi po zapovijedi službene osobe da pođe s njom), mogu se primijeniti sredstva prisile. U cilju osujećivanja bijega, napada ili samopovređivanja, osobu se može vezati. Radi uspješnosti dovođenja, osobito kad se očekuje otpor (osoba je otprije poznata policiji kao nasilna ili se po vrsti i načinu počinjenja kaznenog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
447
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
448
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
449
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
450
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. nog djela to može zaključiti), nužno je pažljivo planirati dovođenje osobe. Pri planiranju će se voditi računa o ambijentalnim okolnostima (stan, kuća, poljoprivredni posjed, ugostiteljski objekt i sl.) te stupnju opasnosti osobe i o drugim okolnostima. Neće se privesti ona osoba čije je kretanje znatno otežano zbog bolesti, iznemoglosti ili trudnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena.
451
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
452
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
453
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
454
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
455
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. dnoće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji
456
upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
457
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
458
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
459
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
460
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. noće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji
461
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
462
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
463
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
464
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
465
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. oće, ni osoba čije bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za
466
određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
467
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
468
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
469
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
470
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. je bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji
471
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
472
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
473
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
474
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
475
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. e bi se zdravlje pogoršalo, ali će se o tome odmah obavijestiti tijelo koje je donijelo dovedbeni nalog. Isto će se postupiti prema osobi koja obavlja takve poslove koji se ne mogu prekinuti bez teže štete dok joj se ne osigura zamjena. 3. Mjere opreza Sud prema okrivljeniku može odrediti mjere opreza kad postoje uvjeti za
476
određivanje pritvora. U takvom slučaju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
477
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
478
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
479
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
480
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. ju sud mora raspolagati podacima koji upućuju da se ista svrha može ostvariti i nekom od propisanih mjera opreza. Mjerama opreza smjera se postupnosti. Prije oduzimanja slobode moraju se iscrpiti mogućnosti osiguravanja nazočnosti osobe blažom mjerom. Mjere opreza su: zabrana napuštanja boravišta, zabrana posjećivanja određenih mjesta ili područja, obveza okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu, zabrana približavanja određenoj osobi i zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozač-
481
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
ke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
482
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
483
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
484
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
485
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. a veze s određenom osobom, zabrana poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti, privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice i privremeno oduzimanje vozačke dozvole. Okrivljeniku se može odrediti jedna ili više navedenih mjera. U određivanju mjera opreza valja voditi brigu o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a na-
486
kon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
487
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
488
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
489
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
490
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. o ograničenjima koja propisuje Zakon o kaznenom postupku. Ograničenja se odnose na zabranu zadiranja u određena prava okrivljenika. Mjere opreza vremenski su ograničene, one mogu trajati dok za njima postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. 0 primjeni mjera opreza odlučuje istražni sudac tijekom istrage, a nakon podignute optužnice ili optužnog prijedloga pa do pravomoćnosti presude - sudac pojedinac ili predsjednik vijeća, odnosno drugo tijelo suda. Ograničeno pravo u primjeni mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa.
491
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
492
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
493
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
494
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
495
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu.
496
mjera opreza ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
497
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
498
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
499
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
500
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. za ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
501
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
502
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
503
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
504
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. a ima policija u slučaju vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa. U tom slučaju može se privremeno, a najdulje tri dana, oduzeti vozačka dozvola od osobe za koju postoji osnovana sumnja da je počinitelj.
505
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
4. Jamstvo Jamstvo je mjera za osiguranje nazočnosti okrivljenika u kaznenom postupku koju može odrediti samo sud. Jamstvo je zamjena za pritvor kad postoje uvjeti za određivanje pritvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
506
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
507
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
508
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. tvora zbog opasnosti od bijega okrivljenika. Jamstvo glasi na novčanu svotu ili neku drugu materijalnu vrijednost koja se određuje s obzirom na težinu kaznenoga djela, osobne i obiteljske prilike okrivljenika te imovinsko stanje osobe koja daje jamstvo. Ciljevi jamstva postižu se pravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika 509
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
510
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
511
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
512
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. ravilnim odabirom predmeta, odnosno novčanim iznosom koji odgovara stvarnim mogućnostima osobe. Odluku o tome sud može temeljiti na saznanjima policije o imovini osobe, odnosno o predmetima koji za tu osobu imaju posebnu vrijednost, naročito afekcijsku. Uzastopno nuđenje jamstva treba izazivati sumnju u namjere okrivljenika. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr.
513
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
514
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
515
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
516
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. a. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje 517
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
518
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
519
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
520
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. . Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje 521
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
522
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
523
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
524
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. Određivanjem jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno za-
525
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
državanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
526
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
527
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
528
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. m jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje 529
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
530
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
531
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
532
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. jamstva od strane suda i ostavljanjem okrivljenika na slobodi ponekad je moguće prikriti neke kriminalističke mjere kojima je svrha prikupiti podatke o ponašanju počinitelja glede odnosa prema suučesnicima, tragovima kaznenog djela i dr. 5. Uhićenje Uhićenjem se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno za-
533
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
državanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
534
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
535
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
536
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. m se smatra svaka mjera ili radnja koja uključuje prisilno zadržavanje neke osobe pod sumnjom da je počinila kazneno djelo. Uhićenje uključuje oduzimanje slobode, na što se može nadovezati zadržavanje (kao posebna mjera osiguranja nazočnosti) i pritvor. Pravna je priroda uhićenja složena, posebice u vezi s operativnim radnjama kao što su dovođenje, upućivanje i zadržavanje. Svima njima pretpostavka je oduzimanje, odnosno ograničenje slobode kretanja, ali s bitno različitim daljnjim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi 537
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
538
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
539
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
540
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. njim učincima koji su pravne prirode. Razlike između njih kvalitativne su naravi. Uhićenje kao kriminalistički pojam sastoji se od niza stvarnih postupaka koje poduzima policija prema određenoj osobi kako bi se poduzele neke druge zakonom propisane mjere. Razlozi za uhićenje sadržani su u postupovnim propisima. To su: 1) izvršavanje dovedbenog naloga prema određenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga 541
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
542
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
543
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
544
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. ređenoj osobi, 2) zatjecanje osobe u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti i 3) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, kad postoje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
545
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
546
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
547
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu.
548
toje određeni razlozi za određivanje pritvora. Uhićenje može biti samoinicijativno i temeljem dovedbenog naloga kojeg izvršava policija. O obvezi uhićenja u potonjem smislu valja suditi temeljem značajki navedenog akta, o čemu pored postupovnih propisa
549
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
550
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
551
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. propisa
552
govore i propisi koji uređuju policijske ovlasti. Zato treba istaknuti kako obveza uhićenja postoji kad je sud raspisao tjeralicu za okrivljenikom, ili kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
553
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
554
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. kad je policija raspisala potragu za osumnjičenikom ili kad je sud donio rješenje o pritvoru. Sprječavanje bijega osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti mogu izvršiti i građani uz obvezu predaje osobe policiji ili sudu. Pojmom "sprječavanje bijega" postupovni propisi označavaju sadržaj ograničavanja slobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest).
555
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
556
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
557
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. lobode kretanja, sukladno sadržaju što ga za to predviđaju članci 22. i 25. Ustava, koji svojim sadržajima odgovaraju smislu i svrsi koje u suvremenom kaznenom pravu ima ustanova "građanskoga uhićenja" osobe zatečene u kaznenom djelu (citizen's arrest). Zakon o kaznenom postupku za građane predviđa sprječavanje bijega. Osoba koja sprječava bijeg ima još dvije dužnosti: a) dovođenje istražnom sucu ili redarstvenoj vlasti ili b) izvješćivanje tih tijela ako dovođenje nije moguće. Prema zakonskom određenju zatečena je u kaznenom djelu osoba: a) koju netko vidi kako čini radnju kaznenog djela, ili b) koja je neposredno po počinjenju kaznenog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju
558
da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
559
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
560
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. nog djela zatečena pod okolnostima koje upućuju da je upravo ona počinila kazneno djelo. Navedeno podrazumijeva i uporabu sile kako bi se ostvarili navedeni ciljevi. Mogućnost o kojoj je riječ posebno je važna za zaposlenike u području privatne zaštite. Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je podu-
561
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
zimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
562
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
563
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. . Da bi se osobu moglo uhititi, potrebno ju je pronaći (kad nije zatečena u počinjenju kaznenog djela). Počinitelji kaznenih djela kriju se kad im je poznato da su traženi. Slična situacija je i s drugim osobama koje nisu počinitelji, a policija ih traži. Kriminalistička taktika uključuje mnogobrojne mjere kojima je cilj utvrditi gdje se nalazi osoba koju treba uhititi. U tu svrhu moguće je poduzimati različite aktivnosti, između kojih su najvažnije: tajno promatranje, postavljanje različitih klopki radi uhićenja, obavljanje potražne djelatnosti. Navedenim aktivnostima svojstvena je interferencija s drugim opera-
564
tivnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
565
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
566
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. erferencija s drugim operativnim radnjama, jer su im one instrument za odvijanje (npr. postavljanje klopke može biti nesvrsishodno bez postavljanja zasjede). Zbog toga je gotovo nemoguće primijeniti pojedinu operativnu radnju u njezinom čistom obliku. Postupovni propisi određuju uvjete pod kojima se može obaviti uhićenje, a kriminalistička taktika utvrđuje načine prema kojima se uhićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i
567
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
568
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
569
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. hićenje obavlja. Uhićenje je potrebno prilagoditi predvidivim okolnostima glede mjesta izvršenja uhićenja i osobina budućeg uhićenika te obaviti pravilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
570
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
571
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu.
572
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
vilan izbor službenika čije psihofizičke sposobnosti moraju odgovarati situaciji i odrediti njihovu opremu. Uhićenje je potrebno izvršavati obzirno, pri čemu je nužno biti odlučan, ali i uljudan. S mjesta uhićenja, kada se ono obavlja na javnom mjestu, a
573
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kada je to moguće, treba udaljiti one koji nemaju službenih razloga prisustvovati tom činu. Policijski službenici moraju biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
574
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. u biti pripravni na iznenađenja, zato je najbolje djelovati iznenada. Nakon samog čina treba obaviti pregled osobe i prema potrebi provjeriti njezin identitet. Tijekom pregleda od osobe se oduzimaju predmeti podobni za napad, samoozljeđivanje ili bijeg. Kad se pretpostavlja da osoba ima predmete koji se mogu u daljem tijeku postupka koristiti kao dokaz, zatražit će se nalog za pretragu osobe. Ako uslijedi napad ili bijeg osobe, moguće je u propisanim slučajevima uporabiti sredstva prisile. Načelno, sredstva prisile smiju biti uporabljena radi zaštite života ljudi, svladavanja otpora, sprječavanja bijega ili odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome
575
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
576
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. odbijanja napada ako mjere upozorenja i zapovijedi ne jamče uspjeh. Pri tome valja skrenuti pozornost na važno taktičko načelo razmjernosti, što znači da opseg, intenzitet i način uporabe tih sredstava budu prilagođeni okolnostima konkretnog slučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi
577
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
578
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. lučaja. Najteži zahvat policije prema čovjeku ostvaruje se uporabom vatrenog oružja. Zakon o policiji, koji uređuje policijsku uporabu vatrenog oružja, dopušta uporabu vatrenog oružja ako su druga sredstva prisile korištena neuspješno ili ne jamče uspjeh. Policijski službenik ovlašten je uporabiti vatreno oružje kad na drugi način ne može: zaštititi svoj život ili život drugih ljudi, spriječiti izvršenje kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina i više, spriječiti bijeg osobe zatečene u počinjenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža ili osobe za ko-
579
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
jom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
580
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. e za kojom je raspisana potraga zbog izvršenja takvoga kaznenog djela, spriječiti bijeg osobe koja je uhićena zbog izvršenja kaznenog djela iz prethodne točke ili osobe za kojom je raspisana potraga radi bijega s izdržavanja kazne za ta kaznena djela. Preuzimanjem vlasti nad uhićenikom nije dovršen službeni zadatak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe.
581
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
582
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. tak uhićenja. Osobu je potrebno dovesti do određenog mjesta. Taj postupak naziva se preprata. Prepratu treba obavljati tako da se ne izaziva nepotrebna pozornost prolaznika. Samo iznimno se preprata obavlja pješice, osobito uz prethodno vezivanje osobe. U pravilu, prepratu se obavlja motornim vozilima prilagođenim za te svrhe. U njima su uhićenici zaštićeni od samopovređivanja, bijega, napada i pogleda građana. Preventivna mjera iz toga sklopa upravo je vezanje osobe, koje je moguće izvesti na različite načine. Najčešće se izvodi vezanje ruku tzv. lisicama, pri čemu se ruke mogu vezati s prednje strane, leđne
583
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
strane, provlačenjem sredstva za vezivanje ispod remena hlača i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
584
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu.
585
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
i dr. U novije doba u uporabu se uvode polivinilske trake za jednokratnu upotrebu. Prednost im je pred klasičnim sredstvima, "lisicama" i lancima, u tome što su lagane i nije potrebno posebno mjesto na odori gdje se drže. Uklanja ih se posebnim alatom.
586
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vezanje osobe nije obvezno, odluka o tome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. ome ovisi o konkretnim okolnostima. Nužna pretpostavka za vezanje osobe jest: sprječavanje otpora osobe ili odbijanje napada usmjerenog na policijskog službenika, sprječavanje bijega osobe, onemogućavanje samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Drugi razlozi vezivanja ne dolaze u obzir. Nažalost, događa se da se, posebno u situacijama u kojima se očekuje snimanje uhićenja ili dovođenja, vezivanje primjenjuje zbog nekih drugih motiva (za pokazivanje uspješnosti rada, iz razloga pridobivanja naklonosti građana itd.). Vezivanje koje u osnovi ima neki drugi razlog, osim ranije navedenih, radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osob-
587
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
nog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. radnja je kaznenog djela zlostave u obavljanju službene dužnosti. To je vrlo teško kršenje osobnog dostojanstva, posebno u slučajevima "pripremljenih" dovođenja, kad novinari i reporteri zapravo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno
588
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. avo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. vo sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u sluča-
589
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
ju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. o sudjeluju kao suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom
590
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. suučesnici u kaznenom djelu službene osobe. Za prepratu se, u nuždi, mogu koristiti sredstva javnog prijevoza. Ako prostorne mogućnosti dopuštaju, uhićenici moraju biti odvojeni od ostalih putnika. Uhićenik uvijek mora biti pod nadzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. adzorom. 6. Zadržavanje Zadržavanje je privremeno ograničenje slobode kretanja na određenom
591
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
mjestu ili prostorijama. Pojam zadržavanja ima različito značenje. Uređeno je postupovnim propisima, a provodi ga policija u povodu počinjenja kaznenog djela. Zadržavanje osobe u vezi s kaznenim postupkom pojavljuje se u slučaju: 1) zatjecanja osobe na mjestu počinjenja kaznenoga djela, 2) zadržavanja uhićenika na prijedlog policije ili državnog odvjetnika kada postoje točno određeni razlozi za određivanje pritvora, a zadržavanje je potrebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. trebno radi utvrđivanja istovjetnosti, provjere alibija, prikupljanja podataka o dokazima te otklanjanja opasnosti po život ili zdravlje ljudi ilmjestu, a ne na mjestu počinjenja kaznenog djela. On se temelji na iskustvenom pravilu, da nitko ne može u isto vrijeme biti na dva mjesta. To je dokaz koji osoba najčešće pruža kako bi od sebe otklonila sumnju da je počinitelj. Osoba nije dužna isticati navedenu činjenicu niti je dužna predlagati dokaze kojima bi ta činjenica mogla biti utvrđena, iako je to u njenom interesu. Pojam alibi određuje mjesto - vrijeme - odnos. U tom smislu, sumnjivom osobom valja smatrati svaku osobu koja je prije počinjenja, u vrijeme
592
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
počinjenja ili izravno poslije počinjenja kaznenog djela bila na mjestu počinjenja toga djela. Nazočnost na mjestu događaja ne znači istodobno da je osoba počinitelj kaznenog djela, ali je to povod policiji ili tijelima kaznenog progona za traženje objašnjenja od osobe zašto se nalazila na tom mjestu te što joj je poznato o događaju koji je predmet istraživanja. Odsutnost osobe s mjesta događaja predstavlja negativnu činjenicu koja se utvrđuje u slučaju sumnje da se tamo nalazila. Istinit alibi zato predstavlja pouzdan dokaz da sumnjiva osoba nije bila na mjestu događaja, ali to ne znači da ona ne može na drugi način pridonijeti kaznenom djelu. Alibi se utvrđuje temeljem: a) iskaza osoba, b) tragova na mjestu događaja, c) tehničkim registracijama činjenica. 0 nazočnosti osobe izvan mjesta počinjenja kaznenog djela osoba može iskazivati sama i/ili to priopćava neka druga osoba. U istraživanju valja provjeravati iskaze kako bi se utvrdila njihova vjerodostojnost. Tragovi koji mogu poslužiti kao dokaz da se osoba nalazila na određenom mjestu mogu biti tragovi koji su istovjetni kao u slučaju da je osoba počinitelj. Kad se takvi tragovi nalaze na drugom mjestu i uz to s tragovima koji govore o vremenu boravka osobe na tom mjestu, to može biti upravo potvrda alibija. Posebno su važne tehničke registracije činjenica. Tehničke registracije činjenica danas su brojnije nego ikada prije. Kao primjer mogu se spomenuti videozapisi nastali kao rezultat videonadzora poslovnih prostora, prometnica i sl. Ovdje svakako treba podsjetiti na različite vrste karata za javni prijevoz, predstave, mobitele, aparate koji bilježe nazočnost na radnom mjestu i dr. Obveza je policijskih službenika zaštititi zadržane osobe od samopovređivanja, ukloniti od njih predmete podobne za samopovrjeđivanje ili napad, skinuti vezice s cipela, remen, kravatu, oduzeti žigice, upaljač i sl. Radi sprječavanja samoozljeđivanja, zadržanu osobu, osobito kada je ona u policijskim prostorima za zadržavanje, treba povremeno obilaziti. Intenzitet, odnosno vrijeme obilaska ovisi o nizu okolnosti. Posebnu pozornost valja posvetiti suicidogenim osobama kod kojih je ponekad nužno provoditi stalan nadzor. Osobe kojima je po bilo kojoj osnovi oduzeta sloboda kretanja imaju potrebu za tajnim sporazumijevanjem, koje se može odvijati između osoba kojima je oduzeta sloboda ili između tih osoba i onih koje su na slobodi. Počinitelji kaznenih djela u svrhu tajnog sporazumijevanja mogu koristiti sljedeća sredstva: a) nevidljiva sredstva za pisanje (tinta, crnila i dr.), b) emitiranje poruka koje razumije samo primatelj, c) znakove dane dijelovima tijela (gestikulacija), d) krijumčarenje potajnih poruka napisanih uobičajenim sredstvima, e) tajno pismo (kriptogram), f) akustične
593
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
znakove, g) tehnička sredstva i h) ostalo. Poseban pristup zahtijevaju osobe koje posjeduju sredstva podobna za napad. Zadržavanje nema samo po sebi posebno dokazno značenje. Međutim, ono može pojačavati pouzdanost drugih radnji u vezi s postupkom svojim preventivnim djelovanjem. Kad zadržimo osobu na mjestu počinjenja kaznenog djela (na što su službene osobe ovlaštene do dolaska istražnog suca, ali najdulje šest sati), dolazi se do najpouzdanijeg iskaza te osobe. Osoba zadržana na mjestu gdje se poduzima pretraga dovodi se u poziciju da drugima ne može prenijeti sadržaj istražnih aktivnosti i dr.
7. Pritvor Pritvor je lišavanje slobode okrivljenika (iznimno nekih drugih osoba, o čemu se ovdje ne govori) radi osiguranja njegove nazočnosti ili iz drugih razloga predviđenih zakonom. Po jakosti, pritvor je najteža mjera usmjerena osiguranju učinkovitosti postupka, jer zadire u osobnu slobodu. Stoga se za nju predviđaju strogi, zakonom predviđeni, razlozi i isto takav postupak. Taj je opći standard kaznenoga postupka suvremenih pravnih država proširen zahtjevom da o pritvoru hitno odlučuje nepristrano sudsko tijelo (habeas corpus). Od pritvora valja razlikovati mjere lišavanja slobode izvan kaznenoga postupka (primjerice policijsko sigurnosno zadržavanje). U pravilu, takve mjere ne udovoljavaju uvjetima za pritvor o kojima je bilo riječi. Konačno, postoje i mjere iz nužde, slične pritvoru, predviđene posebnim propisima (ovlasti zapovjednika broda na lišavanje slobode počinitelja kaznenoga djela na brodu). Slučajevi pritvora imaju vrlo bitnu kriminalističku stranu. U tome sklopu valja najprije upozoriti da pritvor nije i ne može biti sredstvo nedopuštenih pritisaka na volju sudionika postupka, poglavito okrivljenika, kao ni sankcija za konkretno postupovno držanje. To su oblici zloporabe, upravo kazneno djelo postupovnog subjekta. Valja istaknuti kako se određivanje pritvora zbog obrane šutnjom ne smije uvijek smatrati sredstvom postupovne prisile. Ponekad, zbog takva okrivljenikovog držanja sud nema boljih mogućnosti od mukotrpnog prikupljanja dokaza, zbog čega je nužno da mu je okrivljenik u blizini. Pritvor, dakle, služi strogo određenim, zakonom predviđenim, ciljevima. Međutim, to nipošto ne znači da pritvor ne nameće nužnost primjene posebne postupovne taktike. Naime, predmet u kojemu je određen pritvor ima posebni postupovni režim. U prvome redu to je hitnost pos-
594
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
tupanja, zatim strogi nadzor nad trajanjem pritvora i, konačno, posebne okolnosti povezane s razlozima zbog kojih je u konkretnome slučaju pritvor određen. Općenito se može reći da je dinamika pritvorskoga predmeta bitno uvećana u odnosu na ostale predmete. Osim toga, sam pritvor predstavlja relativno samostalan sadržaj postupanja, koji nije uvijek konvergentan radnjama usmjerenim na glavni predmet (upućivanje spisa na odluku izvanraspravnom vijeću i posljedična nemogućnost izvođenja istražnih radnji za to vrijeme). Valja imati u vidu da pritvorski predmet predstavlja uvećane zahtjeve za sve postupovne subjekte. Pojedini slučajevi pritvora zahtijevaju poseban kriminalistički pristup koji određuje narav pritvorske osnove, dakako uz opći, zajednički uvjet postojanja osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo. Za prvi slučaj među fakultativnim osnovama određivanja pritvora bitna je pravodobna kriminalistička obrada konkretnih okolnosti koje upućuju da se okrivljenik krije, prepreka koje sprječavaju utvrđivanje njegova identiteta odnosno drugih okolnosti koje upozoravaju na opasnost od bijega. Utvrđivanje tih okolnosti mora biti pravodobno (to znači, u pravilu, hitno), precizno i jasno. Okolnosti o kojima je riječ najčešće utvrđuje policija. U tom smislu one moraju biti sastojak obavijesti koje se dostavljaju državnom odvjetniku uz kaznenu prijavu. Određivanje pritvora zbog koluzijske opasnosti pretpostavlja osnovanu (dakle, na konkretnim okolnostima utemeljenu) bojazan da će okrivljenik uništiti tragove kaznenoga djela (pri čemu pojam tragova valja tumačiti vrlo široko u smislu tragova u vezi s kaznenim djelom), odnosno opstojnost osobitih (opet konkretnih) okolnosti koje pokazuju da će okrivljenik ne samo utjecati na svjedoke i druge osobe, već da će taj utjecaj biti takav da će ometati istragu. Kriminalističke osobitosti u vezi s pritvorom izražavaju se, također, u odnosu na njegovu primjenu u skraćenome postupku i u postupku prema maloljetnicima te u posebnim postupcima (u kojima na mjesto pritvora dolaze posebne mjere). Kod podnošenja optužnog prijedloga podnositelj može predložiti da se okrivljenik stavi u pritvor. Takav prijedlog mora se obrazložiti. Ovdje također dolazi do izražaja ranije navedena obveza policije da izvijesti državnog odvjetnika o stvarnim razlozima koji upućuju na nužnost pritvora, kako bi ih on mogao istaknuti u zahtjevu. Obavijesti koje se prikupljaju kad je posrijedi maloljetnik brojnije su od onih koje se prikupljaju u odnosu na punoljetnu osobu, jer moraju obuhvatiti više činjenica iz osobnog i obiteljskog života maloljetnika. Razlika je i u supsidijarnosti samog pritvora. Sudac za mladež može odrediti pritvor tek kad svrhu nije moguće postići primjenom mjera opreza ili privremenim smještajem.
595
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Privremeni smještaj određuje sudac za mladež sam ili na prijedlog državnoga odvjetnika. On se sastoji u privremenom stavljanju maloljetnika pod nadzor centra za socijalnu skrb radi pružanja pomoći i zaštite ili privremeno smještanje maloljetnika u ustanovu socijalne skrbi kad je to primjereno očekivanoj sankciji, da bi se maloljetnik zaštitio od daljnjeg ugrožavanja njegova razvoja, posebno od napasti ponavljanja kaznenog djela. Osobi s duševnim smetnjama može se odrediti pritvor kad postoji vjerojatnost da bi osoba zbog težih duševnih smetnji mogla počiniti kazneno djelo. Državni odvjetnik o navedenoj opasnosti dužan je pribaviti mišljenje vještaka psihijatra. Vrlo važno pitanje u vezi s pritvorom povezano je s posrednim utjecajem pritvora na spoznajnu stranu i opći tijek postupka. U tom smislu osobito valja imati u vidu psihološke utjecaje pritvora na okrivljenika i njegove postupovne radnje. To je, također, jedan od važnih momenata koji zahtijevaju strogo poštivanje zakonskoga režima pritvora u cilju onemogućavanja pozivanja na "pritvorski sindrom" kao obrazloženja ranijih nepovoljnih iskaza. Zato je jednako važan nadzor nad režimom pritvora. Pritvorom se osigurava dostupnost počinitelja da u svakom trenutku može biti ispitivan, odnosno da iznese svoju obranu, zatim da se spriječi njegov bijeg od kaznene odgovornosti, da se omogući neometano dokazivanje kaznenoga djela. Posebni slučaj pritvora jest pritvor u području međunarodne pravne pomoći. Kao ni zadržavanje, pritvor nema samostalno dokazno značenje, iako ponekad nužnost određivanja pritvora zbog reiteracijske opasnosti, koluzijske opasnosti, može govoriti protiv počinitelja kaznenog djela. On je mjera koja ima isključivo preventivni karakter, jamstvo koje omogućuje poduzimanje potrebnih operativnih ili istražnih radnji. Kućni pritvor posebna je vrsta pritvora. Može se odrediti ako se svrha pritvora zbog ranije opisanih osnova može postići zabranom da se osoba udaljuje iz stana ili drugog prostora u kojem boravi. Kako bi se nadzirala provedba mjere kućnoga pritvora, sud može uz suglasnost osobe odrediti primjenu elektroničkog ili videonadzora. Pritvorenik tijekom trajanja pritvora ima određena prava, koja u načelu moraju biti usklađena sa zahtjevima vođenja kaznenog postupka. Sudac koji određuje pritvor mora upozoriti zatvorsku ustanovu o posebnim zahtjevima glede komuniciranja pritvorenika s okolinom i osobama s kojima ne smije biti u istoj prostoriji ili s kojima se ne smije susretati. To može biti koluzijska opasnost, ali i mogućnost nasilja prema oštećeniku, sudioniku ili svjedoku. Ograničenja koja može postaviti sud odnose se i na određivanje osoba s kojima se pritvorenik ne može dopisivati i s kojima ne može ostvarivati telefonski kontakt. Da bi sudac mogao postaviti takve
596
KRIMINALISTIKA
zahtjeve, mora raspolagati određenim saznanjima, koja, osobito kod prvog određivanja pritvora, pribavlja policija. Elektronički nadzor može se odrediti primjenom vanjskog elektroničkog i video nadzora za vrijeme trajanja kućnog pritvora na svim otvorima stana ili drugog prostora u kojem osoba boravi. Bolje rješenje bio bi osobni elektronički nadzor, tj. da se elektronička sredstva praćenja (elektroničke ručne ili nožne obujmice ili ogrlice) mogu vezati samo za osobu kojoj je određen pritvor. Prema potrebi, sud može osobi prema kojoj određuje pritvor zabraniti uporabu sredstava za komuniciranje na daljinu. Nadzor nad poštivanjem kućnog pritvora ima sud, a takav nadzor može zahtijevati od policije. Bez obzira na istaknuto, policija može i bez naloga suda Slika 7. Uređaji za praćenje nadzirati kućni pritvor. Nadzor se uhićenika sastoji u provjeri - nalazi li se osoba kojoj je određen kućni pritvor u određenom prostoru, te poštuje li zabranu komuniciranja s drugim osobama.
8. Postupanje sa sumnjivim stvarima Pod sumnjivim stvarima valja razumjeti pokretne stvari koje su nađene u posjedu okrivljenika, a ne zna se čije su. To su stvari koje nisu u vezi s kaznenim djelom zbog kojeg je okrivljenik osumnjičen, niti su to stvari koje se imaju oduzeti prema Kaznenom zakonu. To mogu biti dvije skupine stvari. Prvo, to može biti stvar koja se pronađe kod okrivljenika, a ne zna se kome pripada. Da bi se utvrdilo kako stvar doista ne pripada okrivljeniku, moraju se prikupiti određene obavijesti. Povod za takvo prikupljanje je nemogućnost da okrivljenik objasni odakle mu stvar, a ona svojom vrijednošću ili nekim drugim okolnostima upućuje da nije njegova.
597
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
U svrhu utvrđivanja pripadnosti stvari, mogu se prikupljati obavijesti pod općim uvjetima. Druga skupina stvari pripada odbjeglom ili nepoznatom počinitelju. To mogu biti stvari koje ne pripadaju skupini sumnjivih stvari, već se može raditi o stvarima koje su neupitno vlasništvo odbjeglog ili nepoznatog počinitelja (npr. lisnica). Postupovni propisi uređuju način čuvanja i prodaje stvari. Stvari o kojima je riječ imaju potaknuti sud da od policije zahtijeva poduzimanje određenih mjera kako bi se rasvijetlile okolnosti pod kojima su takve stvari u okrivljenikovu posjedu. Veliku pomoć u traganju za vlasnikom takve stvari pružaju kriminalističke evidencije, osobito evidencija potraživanih osoba i stvari. Pored ostalog, postupovni propisi određuju način obavještavanja javnosti o pronađenim sumnjivim stvarima, načinu prodaje i dr. Posebne postupke za postupanje sa sumnjivim stvarima (iako ih tako ne naziva) sadrži i Zakon o uredu. U prvom redu to se odnosi na prihode pohranjene na bankovnim računima. Čim državni odvjetnik sazna za vjerojatnost da određena osoba na svojim bankovnim računima prima, drži ili na drugi način posluje s prihodima ostvarenima kaznenim djelima koja su u nadležnosti Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta (u nastavku: Ured), a ti su prihodi važni za izvide i istragu tih kaznenih djela ili podliježu prisilnom oduzimanju prema odredbama Kaznenog zakona, Zakona o kaznenom postupku i Zakona o odgovornosti pravnih osoba za kaznena djela, Ured će zahtjevom zatražiti od banke dostavljanje podataka o tim računima. Banka je dužna zatražene podatke dostaviti u roku određenom u zahtjevu Ureda. Ako banka ne postupi po zahtjevu, Ured će zatražiti od istražnog suca da odluči o zahtjevu. Izvanraspravno vijeće županijskog suda može odlukom, a istražni sudac nalogom, obvezati banku da Uredu dostavi podatke o stanju računa osobe, prati platni promet na računima određene osobe o kojoj je riječ, te da za vrijeme određeno odlukom ili nalogom o praćenju platnog prometa redovito izvješćuje Ured o transakcijama na računu koji se prati. Kad je banci izdao nalog, istražni sudac može na zahtjev Ureda pozvati i ispitati članove tijela banke, dioničare, zaposlenike i sve ostale osobe koje imaju pristup povjerljivim podacima, u svrhu prikupljanja obavijesti o okolnostima koje je banka saznala na temelju pružanja usluga i obavljanja poslova s određenim klijentom.
598
KRIMINALISTIKA
Literatura: Goreta et at., Prisilno zadržavanje i prisilni smještaj s forenzičkopsihijatrijskog aspekta, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/2002.; Hadžić, M., Pritvor u skraćenom postupku, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 4/1978.; Hirjan - Singer, 127129; Josipović, L, Međunarodnopravno određenje prava na slobodu, ustavne odredbe o pravu na slobodu i njihove implikacije na kazneni postupak, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 8-12/1993.; - Neka pitanja preventivnog oduzimanja slobode u hrvatskom kaznenom postupku, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1994.; - Uhićenje i pritvor, Targa, Zagreb, 1998.; Uhićenje i pritvor u međunarodnom pravu s posebnim osvrtom na uređenje uhićenja i pritvora u Europskoj konvenciji o ljudskim pravima te praksu Europske komisije i suda za ljudska prava, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 6/1993.; - Utjecaj tranzicije na uređenje mjera za osiguranje prisutnosti okrivljenika i uspješno vođenje kaznenog postupka: načelo razmjernosti kao temeljni postulat tranzicije, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1996.; Katušić - Jergović, S., Privremene mjere osiguranja u kaznenom postupku teoretski i praktični aspekti, Ing biro, Zagreb, 2004.; Kobe, P., Krivični postupak i pravo na putnu ispravu, odnosno vizu, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 3/1968.; Krckovski, M., Oduzimanje putnih isprava, Naša zakonitost, 4/1978.; - Pravni aspekti zadržavanja, Priručnik, 6/1970.; Ljubanović, V., Problematika pritvora u krivičnom postupku, Pravni vijesnik, 1-2/1998.; Marina, P, Neka pitanja pritvora kao mjere obezbjeđenja prisustva okrivljenika i uspješnog vođenja krivičnog postupka, Pravni život, 1-2/1994.; Matovski, N., Izvjesni aspekti lišenja slobode okrivljenika u krivičnom postupku, Priručnik, 3/1972.; Pavišić, B., Ustavna tužba protiv odluke o pritvoru u kaznenom postupku, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, 1/1999.; Pavišić - Kos - Čalić, Progon plovnog objekta zbog kaznenog djela, Policija i sigurnost, 1/1994.; Pavlica, J., Pritvor u krivičnom postupku, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 4/1978.; Radić - Tomašević, Neke napomene o pritvoru u sudskoj praksi, Naša zakonitost, 2 - 3/1989.; Vasiljević - Grubač, 322; Vasiljević, 373-409; Veić, P., Hrvatska policija i međunarodni standardi policijskog postupanja, MUP RH, Zagreb, 1996.; Vodinelić, 121 II, 933 - 951; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure, West Publishing Company, Minneapolis/St. Paul, 1994., 323-350, 712-724; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure. Constitution and Society, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 347 409; Zupančić et al., Ustavno kazensko procesno pravo, 3. izd., Pasadena, Ljubljana, 2000., 475 - 525. Pitanja za provjeru znanja:
599
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
1.Navedite mjere kojima se osigurava učinkovitost kaznenog postupka. 2. Navedite osnove za izdavanje dovedbenog naloga. 3. U kojim je slučajevima policija ovlaštena odrediti dovođenje? 4. Na koji se način izvršava nalog za dovođenje? 5.Kako će se postupiti u slučaju da okrivljenik nije u mogućnosti odazvati se pozivu zbog neke neotklonjive smetnje (bolest, trudnoća itd.)? 6.Tko odlučuje o primjeni mjera opreza? 7. Koja se mjera može primijeniti u slučaju kada okrivljenik prekrši obećanje da neće napustiti boravište? 8. U kojim se slučajevima može primijeniti jamstvo? 9.Navedite razloge za uhićenje. 10.Tko je ovlašten spriječiti bijeg osobe zatečene u kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti? 11.Navedite slučajeve u kojima se u vezi s kaznenim postupkom može odrediti zadržavanje osobe. 12.Što je alibi i kako se utvrđuje? 13.Objasnite sadržaj pojma habeas corpus. 14.Što je kućni pritvor? 15.Navedite posebne postupke postupanja sa sumnjivim stvarima prema Zakonu o Uredu.
600
Glava XII. Početna saznanja o kaznenom djelu
1. Opći pristup Početna saznanja o kaznenom djelu su prva vijest i "međusaznanja" prije započinjanja prve radnje, dakle spoznaja koju kriminalist ima o događaju prije početka prve radnje. Početna su saznanja quaestio facti. Ipak, valja imati u vidu značajke pojava kaznenih djela koje utječu na početna saznanja. Sasvim točno radi se o zakonskom biću i značajkama pojava kaznenih djela. Kaznena djela razlikuju se u opisanom smislu. Najprije, neka kaznena djela svojim bićem određuju krug počinitelja (službenička, vojna, kaznena djela, ratni zločini, nehatna jamstvena kaznena djela, kaznena djela protiv okoliša itd.). "Skok u tamu" ovdje je moguć u smislu nijekanja djela ili njegovih sastojaka, a ne kao klasično sredstvo prikrivanja počinitelja. Tome nasuprot, kaznena djela "klasičnog" kriminaliteta mogu imati vrlo različitu situaciju glede početnih saznanja: od situacije zatjecanja, postojanja tehničke snimke, do vrlo razrađenog prikrivanja djela i počinitelja. Kaznena djela protiv sigurnosti prometa, u pravilu su događaji čiji su sudionici od početka poznati. Međutim, ima situacija u kojima to nije tako (bijeg s mjesta prometne nezgode). Kaznena djela organiziranog kriminaliteta obavijena su, u pravilu, posebnom zaštitom čiji opseg i struktura može imati vrlo razvijen sadržaj. Nerijetko se u vezi s tim kaznenim djelima poduzimaju i proaktivne mjere poništenja i skretanja saznanja. Kod nekih kaznenih djela početna saznanja otežana su situacijom ili, točnije, okolinom počinjenja djela. Primjeri su spolna iskorištavanja djece i mladeži, obiteljsko nasilje, rodoskvrnuće itd. Pojave novog kriminaliteta (pedofilija, trgovina ljudima, računalni kriminalitet itd.) u odnosu na početna saznanja stvaraju sasvim nove problemske situacije za koje valja primijeniti nove metode.
601
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Posebnosti koje su navedene nalažu i posebnu prilagodbu postupanja jer su početna saznanja odrednica koju nije moguće zaobići u kriminalističkom istraživanju. Prva vijest i "međusaznanja" nalažu kriminalistu temeljito poznavanje kriminalističke morfologije. Tipične situacije u praksi su najčešće polazište za stvaranje plana prvog zahvata (v. izlaganja supra Glava IX., pod 6. i infra Glava XX., pod 4.). 2. Način saznanja o kaznenom djelu a) Operativni rad policijskog službenika Policijski službenici obavljajući svakodnevne policijske poslove prikupljaju obavijesti o svim događajima koji mogu biti zanimljivi za sigurnost građana, odnosno za obavljanje policijskih poslova. Policijski službenik prikuplja obavijesti usmjerenim radom na određeno kazneno djelo ili o tome saznaje slučajno, obavljajući druge zadaće. Vrlo je važno razviti sposobnost, ali i način prikupljanja obavijesti u obje situacije. To nije isključivo vezano uz pojedinačnu osposobljenost policijskog službenika, nego ulazi u sustavna pitanja kriminalističkog nadzora, strategije sprječavanja i otkrivanja kriminaliteta. b) Kaznena prijava Kaznena prijava (notitia criminis, denuntiatio) je pisana ili na drugi način priopćena obavijest o kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti (eventualno i o njegovu počinitelju), upućena izravno ili posredno državnom odvjetniku. Kaznena prijava glavni je povod za pokretanje kaznenog postupka. Podaci u kaznenoj prijavi, osim iznimno u zakonom propisanim slučajevima, nisu izvor saznanja u kaznenom postupku. Posebna vrsta kaznene prijave jest kaznena prijava policije, koja može biti različita s obzirom na sadržaj, a posebice imajući u vidu je li ta prijava povod za poduzimanje izviđa kaznenih djela ili je rezultat tih izviđa. Kaznena prijava može biti protiv poznatog ili nepoznatog počinitelja. To je važno za daljnje postupanje. S obzirom na podnositelja, razlikuju se službene ili privatne kaznene prijave, u ovisnosti o tome je li ih podnijelo tijelo državne vlasti u vezi s obavljanjem poslova iz svoje nadležnosti ili je prijavu podnijela privatna osoba. Podnositelj prijave može biti poznat, s prikrivenim identitetom (pseudonimna kaznena prijava) ili nepoznat (anonimna kaznena prijava).
602
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
Podnošenje kaznene prijave obvezatno je u zakonom predviđenim slučajevima. To se osobito odnosi na državne službenike, poglavito na policijske službenike i druge službene osobe. Postupovni propisi propisuju dužnost prijavljivanja koja obvezuje tijela državne vlasti, neovisno o tome je li im obavijest o kaznenom djelu dojavljena ili su za kazneno djelo saznali na drugi način. Tijelo državne vlasti u tom slučaju ima obvezu navesti dokaze koji su poznati i poduzeti mjere da bi se sačuvali tragovi kaznenog djela, predmeti na kojima ili kojima je djelo počinjeno te svi drugi dokazi. Posebna dužnost podnošenja kaznene prijave uređena je u Zakonu o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta u slučaju postojanja naznaka organiziranog kriminaliteta. Pored policijskih službenika važno je spomenuti i inspektore Državnog inspektorata u koji je organizacijski smještena većina inspekcijskih službi u Republici Hrvatskoj. Inspektori su educirani za samostalnu obradu slučajeva iz svoje nadležnosti. Međutim, oni često u obavljanju svojih poslova dolaze do podataka o kaznenim djelima koja nisu u njihovoj nadležnosti ili zbog složenosti ne mogu po njima postupati, što je razlog da o tome podnose prijave policiji. Posrijedi je pouzdana prijava uz koju mogu biti naznačene osobe koje mogu dati dodatna obrazloženja. Valja istaknuti da inspektori ne mogu poduzimati izvide kaznenih djela, jer je to ovlast policijskih službenika i, pod određenim okolnostima, vojnih policajaca. Bitno mjesto imaju i carinski službenici prema Zakonu o carinskoj službi. Oni također nisu redarstvena vlast u smislu postupovnih propisa, stoga nemaju ovlast poduzimanja izviđa kaznenih djela. Važno je istaknuti da su pojedine ovlasti carinskih službenika poglavito u odnosu na pregled i pretragu po modalitetu izvedbe i značenju za eventualni kazneni postupak ekvivalentne ovlastima koje imaju policijski službenici, ali bitno različite s obzirom na mogućnost uporabe u kaznenom postupku. Otkrivanje kaznenog djela uključuje velik broj međusobno različitih radnji pojedinaca, tijela vlasti i pravnih osoba. Zaštitu vlastitih interesa uspostavljaju trgovačka društva, banke, financijske i druge ustanove, obrtnici i tvrtke za zaštitu imovine i osoba. Postupovni propisi određuju tajnost podataka o istovjetnosti prijavljene osobe i podataka na temelju kojih se može zaključiti o njenoj istovjetnosti. Time se nastoji zaštiti osoba koja je prijavljena i osigurati svrhovito provođenje potrebnih radnji. Državni odvjetnik dužan je prije davanja podataka o kaznenoj prijavi utvrditi koji su podaci u tom smislu službena tajna u konkretnom slučaju. U praksi, posebno u novinskim napisima, mnogo je primjera kršenja zabrane i objavljivanja podataka iz kriminalističkih evidencija o prethod-
603
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
nim izvidima, što pojačava difamiranje osobe u krajnje dvojbenom trenutku, ali uz to bitno negativno utječe na djelotvornost postupanja. Kaznena prijava je usmena (usmeno priopćena državnom odvjetniku ili drugom tijelu) ili pisana (pisani sastavak dostavljen državnom odvjetniku ili drugom tijelu). Lažno prijavljivanje kaznenog djela je prema uvjetima iz Kaznenog zakona kazneno djelo. Pri podnošenju usmene prijave tijelo koje prima takvu prijavu mora na to upozoriti podnositelja. O usmenoj prijavi, ovisno o načinu na koji je podnesena, sastavlja se zapisnik ili službena zabilješka. Zaprimanje prijava uređuju i podzakonski propisi policijskog postupanja. Kaznena prijava podnesena drugom tijelu odmah se dostavlja nadležnom državnom odvjetniku. b.1) Službena kaznena prijava Kad kaznenu prijavu podnosi policija, u njoj treba navesti dokaze za koje su saznali tijekom izviđa kaznenih djela. U kaznenu prijavu ne unose se sadržaji izjava koje su pojedini građani dali pri prikupljanju obavijesti. Uz nju se dostavljaju predmeti, skice, slike, pribavljena izvješća, spisi o poduzetim mjerama i radnjama, službene zabilješke, izjave i drugi materijal koji može biti koristan za uspješno vođenje postupka. Obveza je policije da ako nakon podnošenja kaznene prijave sazna za nove činjenice, dokaze, tragove kaznenog djela, podatke o tome, kao dopunu kaznene prijave, dostavi državnom odvjetniku. Postupovni propisi ovlašćuju državnog odvjetnika na odbacivanje kaznene prijave na temelju podataka koji proistječu iz prijave. Državni odvjetnik odbacuje kaznenu prijavu obrazloženim rješenjem: 1) ako iz same prijave proistječe da prijavljeno djelo nije kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti, 2) ako je nastupila zastara ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem, 3) ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivnju ili kazneni progon i 4) ako ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičenik počinio prijavljeno kazneno djelo. 0 razlozima odbacivanja kaznene prijave obavještava oštećenika u roku od osam dana (osim u propisanim slučajevima kad je odlučio ne poduzeti progon), a ako je prijava podnesena policiji, obavještava i to tijelo. Postupanje državnog odvjetnika u cilju prikupljanja podataka radi odlučivanja o kaznenoj prijavi ili o obavijesti o kaznenom djelu poduzima se 1) ako državni odvjetnik iz same prijave ne može ocijeniti jesu li vjerodostojni navodi prijave (nevjerodostojna prijava), 2) ako podaci u prijavi ne daju dovoljno osnove da državni odvjetnik može odlučiti hoće li zahtijevati provođenje istrage (neosnovana prijava), 3) ako je do državnog odvjetnika samo došao glas da je počinjeno kazneno djelo i 4) ako je počinitelj ostao nepoznat (kaznena prijava protiv nepoznatog počinitelja). Državni odvjet-
604
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
nik može sam poduzeti prikupljanje podataka - izvidima kaznenih djela i drugim mjerama ili obraćanjem policiji.
605
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
U zahtjevu policiji državni odvjetnik može: 1) prepustiti policiji odabir mjere i radnje i tijek njihova poduzimanja, a može i 2) pobliže odrediti sadržaj mjere i radnje te a) odrediti da ga policija odmah obavijesti o poduzetoj mjeri ili radnji ili b) zatražiti da prisustvuje mjeri ili radnji. U tom slučaju policija mora provesti mjeru ili radnju na način na koji joj se to omogućuje. Ako državni odvjetnik nije istaknuo poseban zahtjev glede modaliteta provođenja mjera ili radnji, policija je dužna o svemu što je poduzela obavijestiti državnog odvjetnika najkasnije u roku od trideset dana. U protivnom je dužna postupiti prema posebnom zahtjevu državnog odvjetnika. Posebno pravo davanja obvezujućih naputaka policiji predviđa Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Navedena i druga državna tijela i sve druge pravne osobe dužne su postupiti prema zahtjevu državnog odvjetnika za dostavu podataka. Zahtjev se mora odnositi na određene podatke. Iznimka od dužnosti dostave podataka su oni podaci koji su zaštićeni kao tajna, npr. podaci o štednim ulozima i bankovnim depozitima građana te o poslovanju putem tekućih računa građana, koji se mogu dati isključivo na pisani nalog suda kad je pokrenut kazneni postupak ili ako to traže interesi zaštite banke prema posebnim propisima. Nepostupanje ili zakašnjenje s dostavom teža je povreda službene ili radne dužnosti. Posebne ovlasti kontrole poslovanja pravne i fizičke osobe predviđene su posebnim propisima. Državni odvjetnik može pozvati podnositelja kaznene prijave, osumnjičenika i druge osobe za koje smatra da mogu pridonijeti ocjeni vjerodostojnosti kaznene prijave. Pozivanje se obavlja prema pravilima pozivanja u izvidima. Državni odvjetnik odbacuje službenu kaznenu prijavu nakon prikupljenih obavijesti 1) ako postoje okolnosti na koje je naprijed ukazano i 2) ako nema osnovane sumnje da je prijavljena osoba počinila kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti. b.2) Privatna kaznena prijava U pravilu je relativno malo prijava koje pojedinci i različiti društveni subjekti podnose izravno državnom odvjetništvu, a ne policiji. Prijave o događajima koji mogu upućivati da se radi o kaznenom djelu svatko može uputiti policiji. Pri tome podnositelj, kao što je uvodno istaknuto, nije vezan načinom podnošenja ni formom. Policijski službenik dužan je zaprimiti prijavu o počinjenom kaznenom djelu koje se progoni po službenoj dužnosti. Ako se pri podnošenju kaznene prijave utvrdi postojanje osnovane sumnje da se radi o kaznenom djelu koje se progoni po privatnoj tužbi ili se utvrdi da događaj nema obilježja
606
K R I M I N A L I S T I K A _________________________________________________________________________
kaznenog djela, policijski službenik dužan je o tome izvijestiti oštećenog kad oštećenik sam nije prijavitelj. Ako policijski službenik zaprimi pisanu ili usmenu prijavu o kaznenom djelu s poznatim počiniteljem za koje se progoni privatnom tužbom, dužan je o tome obavijestiti oštećenu osobu. I u potonjem slučaju policijski službenik ne može biti potpuno nezainteresiran. Policijski propisi ga obvezuju da na zahtjev oštećenog ili druge osobe ovlaštene na podnošenje privatne tužbe poduzme nužne radnje koje one ne mogu samostalno poduzeti, osim kada postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo protiv časti i ugleda. Navedena prijava nije kaznena prijava o kojoj ovdje raspravljamo u smislu postupovnih propisa. Oštećeni je čest izvor saznanja o kaznenom djelu. Bez obzira na to što je propisana odgovornost za lažno prijavljivanje, prijave oštećenika često prate nedostaci. Osobito se to odnosi na agravaciju događaja. Osoba koja se u kasnijem tijeku može koristiti kao svjedok može zbog svoje nezainteresiranosti za ishod biti pouzdanija od oštećenika. b.3) Anonimne i pseudonimne kaznene prijave Anonimnoj prijavi nedostaje potpis ili druga oznaka stvarnog podnositelja, dok pseudonimna nosi lažni potpis ili lažnu oznaku podnositelja. Iskustvo uči da su veoma česte anonimne prijave. Navedenim načinom podnositelji prijave ne žele da se sazna za njihov identitet. Oni tako izbjegavaju svaku odgovornost za ishod postupka i ujedno izbjegavaju moguće neugodnosti zbog prijavljivanja kaznenog djela. U novije doba važne su poruke odaslane putem interneta, e-mail i sms poruka s prikrivenim identitetom. Anonimne i pseudonimne prijave brojne su u praksi i one bitno opterećuju sustav zbog čega je nužno izraditi određene kriterije kako bi se olakšala selekcija i postupanje. Načelno, stajalište o tome da te prijave nisu prikladne za postupanje, da su one povod za uznemirivanje i difamiranje prijavljenih, samo su djelomično prihvatljive. Postoje naime, kaznena djela za koje se sasvim razumno može očekivati da će za njih eventualno biti podnesena jedino anonimna ili pseudonimna prijava. To su npr. kaznena djela terorizma, organiziranoga kriminaliteta, obiteljskog nasilja, spolne zloporabe u obitelji, namjernog otuđivanja imovine pravne osobe, špijunaže itd. Tu se naprosto anonimna ili pseudonimna prijava mora razjasniti. Nadalje, anonimne ili pseudonimne prijave su očekivane od strane osoba u podređenom položaju na čiju je štetu počinjeno kazneno djelo (domsko dijete koje je žrtva spolnog zlostavljanja, član zločinačke organizacije, zaposlenik tvrtke). S obzirom na to postoje brojne situacije u kojima je anonimna ili pseudonimna prijava jedini očekivani oblik prijave od strane takvih osoba.
607
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Valja imati u vidu i činjenicu da se mnoge anonimne i pseudonimne prijave podnose iz osobnih ili tuđih interesa ili psihopatoloških razloga. To nalaže posebni obzir u postupanju s prijavom. Nadasve diskreciju, jer postoji ozbiljna pogibelj nanošenja nepopravljive štete nedužnoj osobi. Zapravo, to je ključna osobitost postupanja s takvim prijavama. Prijave o kojima je riječ mogu biti lažne, istinite ili djelomično istinite. Bitan je u pravilu sadržaj prijave, a ne podnositelj. Zato općenito u tom smjeru valja usmjeriti postupanje. Postoje situacije u kojima se istraživanje usmjerava na podnositelja. To se prije svega odnosi na samoprijave, zatim na započeta ili kaznena djela koja traju, te na neke druge situacije. Radnje usmjerene utvrđivanju podnositelja su prije svega uvjetovane oblikom u kojemu je prijava podnesena (pisana prijava, poruka, telefonska obavijest itd.). c) Samoprijava počinitelja Samoprijava počinitelja (i sudionika) kaznenog djela relativno je rijedak slučaj. Različiti razlozi mogu potaknuti počinitelja na takvo ponašanje. To može biti kajanje zbog djela, pokušaj umanjivanja posljedica, strah od eventualnoga grubog uhićenja, želja za publicitetom, kažnjavanjem i dr. Samoprijavljivanje može biti istinito ili neistinito. Navedena mogućnost stvara obvezu vođenja cjelovitog razgovora, odgovaranjem na "zlatna pitanja" kriminalistike. Samoprijavljivanje izravno nakon počinjenog djela, u stanju uzbuđenja, može biti korišteno za počiniteljev cjeloviti prikaz. Lažnom prijavljivanju sklone su neke kategorije duševnih bolesnika koji mogu reagirati samoprijavljivanjem djela za koje su čule da se dogodilo ili kao prijavu izmišljenog djela. Povod za preuzimanje djela druge osobe kao oblik lažnog samoprijavljivanja dolazi u obzir radi koristoljublja, solidarnosti između srodnika, iz samilosti, straha i sl. Posebnu važnost imaju samoprijave podnesene u cilju stvaranja alibija za neko drugo teže kazneno djelo. Upravo ta mogućnost nalaže da se samoprijava razmatra analitički čak i onda kad postoje i druge okolnosti koje navode na njenu istinitost. d) Javni pogovor d.1) Općenito o značenju javnog pogovora za kriminalistiku Javni pogovor predstavlja prenošenje vijesti o tome kako je počinjeno neko kazneno djelo ili da je određena osoba počinitelj djela, a ne zna se je li to istina i od koga potječe vijest. To znači da vijest koja se prenosi može biti
608
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
istinita ili neistinita ili da istinit može biti smo jedan njezin dio. Javni pogovor, osobito ako je duljeg trajanja, može mijenjati vijest tako da prvobitna vijest može biti umanjena ili uvećana. Isto tako, može se izmijeniti ili dopuniti uloga pojedinih sudionika. Javni pogovor može biti snažno sredstvo manipulacije koje je osobito korišteno u kriminalnom ambijentu, često radi zavaravanja i skretanja pozornosti kriminalističkih tijela. Posljedica javnog pogovora može biti i objavljivanje njegova sadržaja u sredstvima javnog priopćavanja. d.2) Javni pogovor kao izvor saznanja o kaznenom djelu Kad se javnim pogovorom pronose vijesti o počinjenom kaznenom djelu, zadaća je policije da najprije istraži, ako je to u konkretnim okolnostima moguće, je li kazneno djelo prijavljeno. Ako je kazneno djelo prijavljeno, valja smatrati da je policija već poduzela ono što je nužno poduzeti nakon saznanja o kaznenom djelu. Kad je vijest tek prvo saznanje o počinjenom kaznenom djelu valja postupati žurno, izaći na mjesto događaja, poduzeti radnje prvog zahvata, izraditi određene planove postupanja i dr. Svakako se mora podnijeti izvješća o onome što je sadržaj javnog pogovora, od koga i gdje se to saznalo i od koga je osoba saznala vijest te ima li saznanja da je o sadržaju vijesti upoznata još koja osoba. Prenošenje vijesti o prijavljenom kaznenom djelu zanimljivo je stoga što policijski službenik koji je saznao za sadržaj javnog pogovora u daljnjem postupanju polazi od činjenice da se zna o postojanju kaznenog djela. Navedeno istodobno ne mora značiti da odsutnost javnog pogovora dokazuje da se ne zna o počinjenom kaznenom djelu. d.3) Javni pogovor i odnos prema kriminalističkom istraživanju Javni pogovor je važan za tijek kriminalističkog istraživanja jer on izaziva interes javnosti. Javni pogovor može se odnositi na interpretaciju činjenica koje su poznate, ali i na iznošenje pretpostavki, nagađanja i činjenica koje nisu poznate tijelima koja istražuju. Na javni pogovor tijekom kriminalističkog istraživanja valja gledati kao na dinamičan proces koji ovisi ne samo o sposobnostima sudionika već i o stupnju napretka u kriminalističkom istraživanju, zbog čega mu uvijek valja pridavati važnost. Često, osobito u javnosti zanimljivim slučajevima, policijski službenici radi umirivanja javnosti moraju komentirati javni pogovor i poduzimati radnje koje nije nužno poduzimati i koje se ne temelje na rezultatima kriminalističkog istraživanja sve u cilju koncilijantnosti. U oblikovanju javnog pogovora sudjeluju i osobe koju su davale obavijesti policiji. Vrlo je teško takve osobe obvezati na šutnju. One iznose sadr-
609
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
žaj svoje obavijesti ali i pitanja istražitelja koja mogu poticajno djelovati i stvaranju javnog pogovora. e) Javna priopćavanja e.1) Općenito o javnom priopćavanju U oblasti javnog priopćavanja više je važnih pitanja u vezi sa saznanjem o kaznenom djelu. To je važno, ali jedva prepoznato pitanje koje u znatnoj mjeri utječe na kriminalističko istraživanje. Kao izvor saznanja o kaznenom djelu i počinitelju bitne su dvije skupine sadržaja koji se prenose sredstvima javnog priopćavanja. To su autorski prilozi kao vijesti, kolumne i sl., na jednoj strani, i oglasi, na drugoj. U prvoj skupini sadržaja može izravno biti počinjeno kazneno djelo (npr. odavanje državne tajne) ili se može iz same vijesti ili reportaže zaključiti da je počinjeno kazneno djelo ili saznati o osobi koja je počinila kazneno djelo. Također, može se raditi o radnji vezanoj uz kazneno djelo (kojom se npr. upozorava na nove sigurnosne mjere, ili naprotiv, na njihov nestanak i tome slično). Za drugu skupinu bitno je da oglasi sadrže usluge koje su kazneno djelo (npr. prostitucija ili prodaja robe čiji je pravni promet zabranjen ili potječe iz zabranjene aktivnosti). Oglasi su također sredstvo kojima se priopćavaju vijesti u kriminalnom prostoru, poput šifriranih poruka ili drugih priopćenja. Iznimno važno mjesto u razmatranom području ima tajnost izvora ili pravo novinara i urednika da ne otkrije izvor informacija. Neka zakonodavstva diferenciraju tu blagodat predviđajući iznimke za teška kaznena djela. Druga, (poput hrvatskog), naprotiv, predviđaju gotovo apsolutno važenje tajnosti izvora. Za javno priopćavanje nadalje je vrlo važno pitanje zaštite kriminalističkog istraživanja od javnog objavljivanja podataka za koje postoji interes da ostanu u diskreciji. Ili drugim riječima, to je pitanje kako se priopćava o kriminalističkom istraživanju. Mediji idu za brzom i privlačnom vijesti. Istražitelj, naprotiv, mukotrpno slaže mozaik spoznaja. Tu su moguće napetosti i sukobi. Nije isključeno ni manipuliranje medijima, opstrukcija kriminalističkog istraživanja, stvaranje neprijateljske klime ili klime javnog progona itd. Zloporabe slobode medija mogu u kriminalističkom postupanju imati ozbiljne posljedice. e.2) Subjekti kriminalističkog istraživanja kao "medijske zvijezde" Noviji je razvoj u više različitih sredina donio novu pojavu: stvaranje "medijskih zvijezda" od subjekata kriminalističkog istraživanja (najčešće policijskih službenika i sudaca). Postupci se iz sudnice sele na novinske stranice, tamo se daju prognoze prije okončanja, iznose "dokazi" itd. Okrivljenik dolazi u sudnicu već "osuđen" ili "oslobođen" - jer tako piše novinar.
610
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
Stvarna kakvoća samozatajnog sudačkog i istražiteljskog rada postaje drugorazredna značajka koja u sredini nesigurnog poretka vrijednosti ustupa pred količinom prisutnosti u novinarski stvorenoj posredovanoj javnosti. U pravilu to ima negativne posljedice za kakvoću kriminalističkog istraživanja koje su u nekim slučajevima krajnje ozbiljne. e.3) Javna priopćavanja i uporaba u kriminalističkom istraživanju Sadržaji javnog priopćavanja važan su i učestali predmet kriminalističkog istraživanja. U priopćenjima se prije svega nalaze podaci koji su predmet istraživanja (opisi događaja, kronologije, fotografije itd.), ili predmet provjere (npr. alibi). To su podaci kojima se prikupljaju osnove za stvaranje verzija itd.
3. Međusaznanja kao priprema istraživanja a) Opća priprema Međusaznanja se prije svega temelje na kriminografiji, tj. dobrom poznavanju pojavnosti kaznenog djela koje je budući predmet istraživanja (v. izlaganja supra Glava IX. pod 6. - 8.). To je opći, sintetički pogled na istraživanje koje slijedi. Kriminalna situacija je, naprotiv, analitički pristup, uzimanje u obzir posebnosti pojave kaznenog djela koje je u pitanju, svih poznatih okolnosti i okvirno postavljanje istraživačkog plana. Prethodna dva uvjeta dovode do trećeg i ključnog koji se oblikuje u taktičkom načinu kao konkretnoj planskoj osnovi istraživanja kaznenog djela (v. izlaganje supra Glava IX. pod 6.). b) Kriminalističko profiliranje Kriminalističko profiliranje (criminal profiling, offender profiling) temelji se na saznanjima biheviorističkih i kriminalističkih znanosti, a primjena te metode razvija se od početka pedesetih godina dvadesetog stoljeća, u prvome redu u posebnom odjelu FBI-ja, Behavioral Science Unit, koji danas kao jedinica za potporu istragama (Investigative Support Unit) djeluje u sklopu nacionalnog centra za analizu kaznenih djela nasilja (National Center for the Analysis ofViolent Crime). U okviru INTERPOL-a djeluje odjel za kriminalističku obavještajnu analitiku (Analitical Criminal Intelligence Unit), koji se u svome radu
611
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
također bavi izradama profila počinitelja na temelju analize brojnih podataka, izrade hipoteza, prepoznavanja nizova povezanih kaznenih djela i uzoraka u kriminalnom ponašanju. U praksi je izrada kriminalističkih profila naročito značajna u istraživanju serijskih ubojstava. Izrada osobnog profila počinitelja kaznenog djela temelji se na pretpostavci da je ponašanje, pa tako i počinjenje odnosno konkretan način počinjenja kaznenoga djela, odraz osobina ličnosti. Profiliranje ima za svrhu suziti opseg kriminalističkog istraživanja na one osobe koje posjeduju značajke potrebne za počinjenje djela na način na koji je ono, prema dostupnim podacima, počinjeno. Profiliranje dolazi do izražaja kad su na raspolaganju samo početna, za identifikaciju mogućeg osumnjičenika nedovoljna saznanja, a svrha mu nije identifikacija konkretnog počinitelja, već sužavanje "popisa" mogućih počinitelja. Metoda također pruža mogućnost da se redarstvena vlast s određenim psihološkim profilom obrati za pomoć javnosti, ukazujući na određene neobične značajke koje se mogu ispoljiti u ponašanju počinitelja. Kod istraživanja kaznenih djela ubojstva, profiliranje se vrši na više načina. Prema jednom autoru, (Gregg O. McCrary) ono obuhvaća traženje odgovora o značajkama počinitelja s obzirom na četiri faze u počinjenju djela: 1) prethodna - kakav je plan ili fantazija, ili oboje, pokrenulo počinitelja? Što je počinitelja nagnalo da počini djelo u određeno, a ne neko drugo vrijeme?; 2) metoda i način - kakvu je žrtvu (žrtve) počinitelj izabrao? Na koji načinje izvršio djelo: vatrenim oružjem, hladnim oružjem, davljenjem ili na drugi način; 3) tijelo žrtve - što je učinio s mrtvim tijelom? Je li ga ostavio na licu mjesta, u kakvom stanju, odnosno, je li ga premjestio na jedno/više mjesta; 4) razdoblje nakon počinjenja djela - naročito su bitne pojave kada počinitelj pokušava "sudjelovati u istrazi", bilo kontaktima sa sredstvima javnoga priopćavanja, istražiteljima, ostavljanjem tragova ili na drugi način. Prema drugima (Douglas, Ressler, Burgess i Hartman), profiliranje se sastoji od pet ili šest faza: 1) podaci za profiliranje {profiling inputs): prikupljanje svih podataka o djelu, naročito temeljitom analizom mjesta počinjenja kaznenog djela i svih tragova i predmeta na i oko njega, izjava svjedoka, žrtve i drugoga; 2) izrada modela: profiler sastavlja modele svrhovitih pitanja s obzirom na dostupne podatke; 3) ocjena djela sastoji se u misaonoj rekonstrukciji počiniteljeva i žrtvinog ponašanja, ocjeni je li počinitelj djelovao organizirano ili spontano itd.; 4) izrada prvog mogućeg psihološkog opisa počinitelja - takav opis obično obuhvaća procjenu spola, dobi, bračnog statusa, uvjeta života, obrazovanja i radnog iskustva, psiholoških osobina, uvjerenja, moguće reakcije na istragu policije te moguću kriminalnu prošlost; 5) istraga; 6) otkrivanje počinitelja. U suvremenim prilikama profiliranje je važno i u nekim područjima "profesionaliziranog" kriminaliteta (transnacionalni organizirani krimi-
612
KRIMINALISTIK^
___________________________________________________________________
nalitet, terorizam, trgovina ljudima itd.). Kod toga se uglavnom radi o perifernim (počiniteljskim) radnjama (npr. profesionalni ubojice), koje ipak nisu zbog toga manje opasne. Literatura: Cohen, W. - Danelski, D. J., Constitutional Law. Civil Liberties and Individual Rights, 4. izdanje, Foundation Press, Westbury, 1997., 301 - 321; Esherick, J., Criminal Psychology and Personality Profiling, Mason Crest Publishers, Broomall, 2005.; Fatić, Pravna priroda odbačaja krivične prijave, „13. maj", 1/1972.; Krapac, D., Smiju li organi unutrašnjih poslova tražiti od banke podatke o štednim ulozima građana, Odvjetnik, 5 - 6/1974.; Krivokapić, V., Krivična prijava organa unutrašnjih poslova, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 1/1974.; Lüpke, A., Täterprofile, Kriminalistik, (1999) 12, 814 820; Makra, A., Krivična ili kaznena prijava, Priručnik, 6/1991.; Modly, D., Krivična prijava organa unutarnjih poslova, MUP RH, Zagreb, 1992.; - Sadržaj kaznene prijave redarstvenih vlasti kod ubojstva, Policija i sigurnost, 13(2004) 3 -4; Pavišić, /ZKP/, 224 - 229; Sijerčić Čolić, 26 30; Simonović, 28 - 30; Simović, 20 - 31; Trifunović, M., Odbačaj krivične prijave protiv nepoznatog izvršioca, Pravni život, 8-9/1970.; Vasiljević - Grubač, 471; Vasiljević, 197 216; Vodinelić, /2/, tom I, 273 - 276; Vodinelić, Zaprimanje prijave o sumnjivoj ili nasilnoj smrti, Suzbijanje kriminaliteta, 7-17; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure, West Publishing Company, Minneapolis/St. Paul, 1994., 153—167; — Criminal Procedure. Constitution and Society, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 195-206. Pitanja za provjeru znanja: 1. Navedite moguće izvore saznanja o kaznenom djelu. 2. Što je sadržaj operativnog rada policijskog službenika? 3. Na koji način i kome se podnosi kaznena prijava? 4. Mogu li se podaci navedeni u kaznenoj prijavi upotrijebiti kao izvor saznanja u kaznenom postupku? 5. Kakva može biti kaznena prijava s obzirom na njenog podnositelja? 6. Je li stupanj obvezatnosti u vezi s podnošenjem kaznene prijave od strane državnih tijela i građana isti ili je različit? 7. Koji se problemi javljaju pri pitanju zaštite kriminalističkog istraživanja od javnog objavljivanja podataka?
613
Glava XIII. Izvidi kaznenih djela
1. Općenito o izvidima a) Pojam izviđa kaznenih djela Izvidi kaznenih djela su radnje koje se poduzimaju ako postoje osnove sumnje da je počinjeno kazneno djelo za koje se progoni po službenoj dužnosti. Saznanja prikupljena izvidima kaznenih djela ne mogu se upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku, osim ako to Zakon iznimno ne predviđa. Pored izviđa propisanih Zakonom o kaznenom postupku, izvide propisuje i Zakon o sudovima za mladež u predmetima kaznenih djela za koja vrijede odredbe tog zakona, kao i Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Izvidima se otkrivaju, prikupljaju i izlažu podaci o vjerojatnom kaznenom djelu za koje se progoni po službenoj dužnosti, njegovu počinitelju i drugim okolnostima bitnim za pokretanje kaznenog postupka. Izvide poduzima, sukladno postupovnim propisima, policija na vlastiti poticaj ili na zahtjev državnog odvjetnika. Krug subjekata koji ulaze u pojam policije ovisan je o konkretnom zakonodavstvu. Valja imati u vidu da se i u području izviđa sve više razvija međunarodna policijska suradnja (v. izlaganje supra Glava X. pod 2.). Pravna pravila koja uređuju izvide kaznenih djela prema svojoj naravi pripadaju posebnom upravnom (točnije policijskom) pravu. Izvidi se mogu shvatiti kao parapostupovna djelatnost u uvjetima potrebe prikupljanja podataka u vrijeme kad još nisu sazreli uvjeti za kazneni postupak. Izvidima se, kao i postupovnim radnjama, zahvaća u prava i slobode pojedinca. Važnost zaštite prava i sloboda nalaže da se postave granice takve djelatnosti baš u kaznenom postupku, kako ciljevi zbog kojih je predviđen taj postupak ne bi postali opravdanje za posezanje izvan zakonom predviđenih okvira. To su razlozi zbog kojih su osnovna pravila o izvidima uvrštena u Zakon. Dakle, valja razlikovati pitanje pripadnosti propisa o izvidima kaznenih djela kaznenom postupovnom pravu od pitanja (postupovno) pravne naravi izviđa.
614
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Svrha izviđa je da se 1) pronađe počinitelj kaznenog djela, 2) počinitelj ili sudionik ne sakrije ili ne pobjegne, 3) otkriju i osiguraju tragovi kaznenih djela i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica i 4) prikupe sve obavijesti koje mogu biti od koristi za uspješno vođenje kaznenog postupka. Predmet izviđa je prikupljanje podataka. Podatak je opis ili priopćenje o činjenici koji daje subjektivnu sliku o objektivnoj stvarnosti (v. izlaganje supra Glava II.). On je osnovna jedinica svakog informacijskog sustava. Kad je protumačen, postaje obavijest (informacija - v. izlaganje supra Glava II.). Da bi se obavijest mogla upotrijebiti u kaznenom postupku, valja ju oblikovati na način uređen postupovnim pravilima, tj. postupovnom radnjom. Tad postaje izvor spoznaje u kaznenom postupku i može se upotrijebiti kao dokaz. Dvije su vrste izviđa kaznenih djela: a) opći i b) posebni izvidi (privremenim ograničenjem ustavnih prava i sloboda). Opći izvidi namijenjeni su za sva kaznena djela za koja se progoni po službenoj dužnosti. Posebni izvidi poduzimaju se samo za zakonom određena kaznena djela i prema posebnim pravilima. U Zakonu o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta uređeni su posebni modaliteti, ali i neki posebni oblici izviđa kaznenih djela za čiji je progon nadležan Ured. Ključna je razlika između izviđa i postupovne (istražne) radnje ta što se prvim otkriva, a drugom dokazuje. Izvidi se poduzimaju u svrhu odlučivanja o pokretanju postupka. Zbog takve značajke podsustav izviđa kaznenih djela označuje se kao pripremna, latentna faza ili kazneni postupak u nepravom, širem smislu, odnosno kriminalističko istraživanje i slično. Važnost razlikovanja izviđa kaznenih djela i postupovnih radnji bitna je posebice stoga što, u pravilu, među njima postoji stvarna (fizička) podudarnost ili sličnost strukture (osjetilno opažanje, način stvaranja spoznaje). Spoznajni rezultati do kojih se došlo izvidima kaznenih djela koriste se za 1) pokretanje kaznenog postupka, 2) odlučivanje o započinjanju kaznenog postupka, 3) provedbu pojedinih radnji u prethodnom postupku i 4) iznimno, kao dokaz u kaznenom postupku Nisu izvidi kaznenih djela mjere istraživanja koje poduzimaju: a) tijela državne vlasti poput financijske policije, carine, inspekcijskih tijela, b) tijela osnovana s posebnom zadaćom prikupljanja podataka, poput Ureda za sprječavanje pranja novca, c) posebna istražna tijela poput istražnih povjerenstava Hrvatskog sabora, d) stručna tijela osnovana prema posebnim propisima, kao primjerice povjerenstva za ispitivanje nesreća brodova i zrakoplova, e) povjerenstva ili osobe koje prikupljaju podatke o kaznenome djelu počinjenom u vezi s djelatnošću pravne osobe i f) privatni detektivi. Izvidi kaznenih djela nisu ni radnje tajnoga prikupljanja podataka koje u okviru svoje djelatnosti obavljaju sigurnosne službe.
615
_____________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Za izvide ključnu važnost ima provedbena komponenta. Naime, izvidi se provode 1) u pravilu s bitno većim stupnjem slobode od postupovnih radnji, 2) često uz primjenu posebnih "istražnih tehnika" od kojih se samo neke na posebno uređen način primjenjuju u provođenju istražnih radnji, 3) pri čemu za neke izvide nema propisanih pravila postupanja dostupnih javnosti (posebni izvidi), jer bi to onemogućilo ili bitno otežalo njihovu razumnu provedbu. b) Poredbene naznake Kategorijalno razlikovanje izviđa i postupovnih radnji svojstveno je judicijaliziranim sustavima kaznenog postupka, u kojima prethodni postupak vodi istražni sudac. U sustavima gdje prethodni postupak vodi državni odvjetnik ili drugo nesudsko tijelo (npr. policija) razlikuju se dokazne radnje od otkrivačkih (i drugih) radnji. Za prve se postavljaju posebni jamstveni uvjeti ili određuje da ih mora provesti sud (npr. prethodno dokazno ročište), a za druge vrijede policijska pravila postupanja. U tim sustavima često prethodni postupak ne ulazi u pojam kaznenog postupka, koji u znatnom broju sustava počinje tek pravomoćnošću optužnice. Razlike sustava važne su u području međunarodne kaznenopravne i kriminalističke suradnje, a nastoje se prevladati načelom locus regit actum, posebnim odredbama međunarodnih sporazuma ili, u novije doba, usklađivanjem sadržaja i oblika radnji. Međutim, za oba je sustava značajno da radnje koje se ovdje razmatraju kao izvidi kaznenih djela tvore ključnu jezgru prikupljanja saznanja, koja će svoju konačnu provjeru imati u kaznenom postupku.
2. Opći izvidi Izvidi su usmjereni otkrićima bitnim za budući kazneni postupak. Otkriće, nova spoznaja do koje se došlo izvidnom radnjom, mora biti tako oblikovano da se može koristiti za: a) odluku o pokretanju kaznenog postupka i b) iznimno, kad to Zakon predviđa, kao dokaz u kaznenom postupku. Stoga se kao jedan od najvažnijih momenata u sklopu izvidnih radnji upućuje način na koji će se otkrića do kojih se došlo izvidima osigurati, omogućiti njihovu uporabu. Rezultat izviđa služi kao izvor spoznaje u obliku u kojem je sačuvan (zapisan, snimljen, usmeno priopćen, zapamćen). Taj rezultat temelj
616
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
je odluke državnog odvjetnika o pokretanju kaznenog postupka. Prema postupovnim odredbama državni odvjetnik dostavlja istražnom sucu uz istražni zahtjev sve spise i zapisnike o radnjama koje su poduzete. Spisi i zapisnici o kojima je riječ uključuju u prvom redu zapisnike o izvidima kaznenih djela. Rezultati izviđa su na taj način bitna osnova odluke o pokretanju kaznenog postupka. To valja uzeti kao redovitu, izravnu uporabu rezultata izviđa kaznenih djela. Ona je usmjerena i strogo ograničena na odlučivanje o postojanju uvjeta za vođenje kaznenog postupka, tj. na odlučivanje o istražnom zahtjevu. U drugom slučaju koji je iznimka, izvidna radnja služi kao dokaz za utvrđivanje činjenica u kaznenom postupku. Samo u tim slučajevima izvidna radnja se s obzirom na rezultat izjednačava s istražnom radnjom i postaje dokazno sredstvo, tj. postupovni način unošenja spoznajnog materijala. Izvidi kaznenih djela služe u spoznajne svrhe i u jednom drugom smislu koji je njihova tipična značajka. Radi se o situaciji u kojoj se spoznaja do koje se došlo izvidnom radnjom nakon toga oblikuje na postupovno predviđeni način, osobnim ili stvarnim dokaznim sredstvom. Izvidi su u ovom slučaju povod za istražnu radnju. To se sa spoznajnog stajališta može označiti kao prijelaz ili pretvorba (rezultata) izvidne u istražnu radnju. U tom smislu postoje tipični odnosi među pojedinim izvidnim i istražnim radnjama. Najvažniji primjeri takva odnosa postojanja spoznajnih veza izvidnih i istražnih radnji su: a) traženje potrebnih obavijesti od građana i ispitivanje okrivljenika i svjedoka, b) pregled prijevoznog sredstva, osoba, prtljage, objekata i prostorija i pretraga stana, osobe i stvari te privremeno oduzimanje predmeta, c) utvrđivanje istovjetnosti osobe i predmeta i prepoznavanje. Do pretvaranja spoznajnih rezultata izviđa u dokaz može doći: a) prije početka kaznenoga postupka i b) tijekom kaznenog postupka. U prvom slučaju to se ostvaruje hitnim istražnim radnjama, u drugom slučaju istražnim radnjama ili radnjama dokazivanja tijekom glavne rasprave. Postupovni propisi sadrže deset općih izvidnih radnji i još jednu otvorenu, neimenovanu kategoriju "drugih" radnji. Izvidne radnje su 1) traženje potrebnih obavijesti od građana, 2) poligrafsko testiranje, 3) analiziranje glasa, 4) pregled prijevoznih sredstava, osoba i prtljage, 5) nadzor i ograničenje kretanja na određenom prostoru (promatranje, pratnja, blokada, racija, zasjeda, klopka, nadzor prijenosa stvari i druge slične mjere), 6) utvrđivanje istovjetnosti osoba i predmeta, 7) potraga za osobom i stvarima, 8) pregled određenih objekata i prostorija državnih tijela i pravnih osoba te drugih poslovnih prostora i uvid u njihovu dokumentaciju i podatke, 9) prikupljanje obavijesti uz prikrivanje svrhe ili svojstva policijskoga službenika ili putem tajnoga izvjestitelja, 10) provjera istovjetnosti telekomunikacijskih adresa i 11) druge mjere ili radnje.
617
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA a) Prikupljanje obavijesti Prva među imenovanim izvidnim radnjama jest traženje potrebnih obavijesti od građana. Traženje se predmetno odnosi na obavijest koju ovdje valja shvatiti kao priopćenje određenoga sadržaja, informaciju, tj. iskaz o stvari, svojstvu ili odnosu. Taj iskaz ima oblik podatka, znaka ili svojstva, a danje s određenom važnošću i svrhom. U skladu s rečenim i ovdje se za obavijesti može jasno razabrati sastavne dijelove njena nastanka: 1) činjenica - objekt promatranja, 2) podatak kao ono što činjenicu opisuje, 3) rečenica ili obrada kao oblik koji spaja podatke, 4) vijest kao prostorno i vremensko dostavljanje pošiljatelja primatelju i 5) informacija kao dio vijesti koji služi primatelju. Sadržaj obavijesti bilježi se u službenoj zabilješki. U službenoj zabilješki ne vrijedi pravilo isključivosti sadržaja koje je ključno za zapisnik o istražnoj radnji, a prema kojemu se u zapisniku (osim uvoda i drugih općih dijelova) imaju nalaziti; a) upozorenja tijela koje izvodi postupovnu radnju kojom se pribavlja iskaz, b) sadržaj priopćenja osobe koja se ispituje, c) eventualno sadržaj pitanja koja su postavljena ispitaniku. Glede sadržaja priopćenja u službenoj zabilješki tih ograničenja nema. Za izdvajanje iz spisa zabilješki i zapisnika s obavijestima građana vrijede posebni postupovni propisi. Izvidna radnja ima svoj najvažniji vid u prikupljanju obavijesti od građana, koje ovaj daje usmenim ili pisanim priopćavanjem određenog sadržaja. Prikupljanje obavijesti od građana, promatrano u perspektivi budućega, vjerojatnoga kaznenog postupka, uključuje izjave dviju različitih skupina osoba: vjerojatne okrivljenike i vjerojatne svjedoke. Vjerojatno svojstvo u kojemu će osoba sudjelovati u pripremanom kaznenome postupku određuje modalitete pribavljanja obavijesti. To posebice vrijedi ako se izjava pribavlja verbalnom komunikacijom, što je najvažniji oblik te izvidne radnje. Izjava koju daje vjerojatni okrivljenik pribavlja se na način koji se u kriminalistici označuje kao informativno (obavijesno) ispitivanje, pribavljanje izjave. U sudskoj psihologiji označuje se kao (obavijesni) informativni razgovor. Od toga se razlikuje izjava koju daje vjerojatni svjedok ili druga osoba različita od vjerojatnoga okrivljenika. Za tu se izjavu u psihologiji kaznenoga postupka upotrebljava oznaka interview. U odnosu na to pitanje nema dvojbe da se u oba slučaja radi o pribavljanju izjava ispitivanjem, te je sukladno tome riječ o obavijesnom ispitivanju kao izvidnoj radnji. U prvome slučaju to je obavijesno ispitivanje osumnjičenika, a u drugome obavijesno ispitivanje vjerojatnoga svjedoka. Time je označena izvidna radnja, koja je bitno različita, ali usporediva s postupovnom radnjom ispi-
618
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
tivanja i, što je posebice važno, koja se, iznimno, u slučaju predviđenom Zakonom, može uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku. Osumnjičenik nije dužan davati obavijesti. Vjerojatni svjedok također ima mogućnost odbijanja davanja obavijesti. Budući da je prema postupovnim propisima isključena mogućnost da policijski službenik ispita osobu kao svjedoka, to lažna izjava u obavijesnom razgovoru nije davanje lažnog iskaza u smislu Kaznenog zakona, jer ta izjava nije iskaz svjedoka, nego obavijest. Drukčije je, međutim, glede neprijavljivanja pripremanja kaznenoga djela iz članka 299., neprijavljivanja počinjenja kaznenoga djela iz članka 300. i lažnoga prijavljivanja kaznenoga djela iz članka 302. Kaznenoga zakona. Ta kaznena djela osoba koja daje ili uskraćuje obavijesti može počiniti kao i svaka druga osoba. Obavijesna ispitivanja izvode se prema pravilima kriminalistike stvorenim na temelju iskustvenih pravila i učenja psihologije kaznenoga postupka, posebice područja psihologije iskaza. Tradicionalno mjesto pripada priznanju, takvom sadržaju izjave kojom osumnjičenik priznaje djelo zbog kojega se ispituje. Priznanje je u psihološkome smislu proces koji rezultira izjavom određenoga sadržaja. V. detaljnije izlaganje infra Glava XXVIII. 4.c. Izjava o priznanju može biti istinita ili neistinita. U potonjem slučaju može se raditi o priznanju u zabludi ili o svjesnom lažnom priznanju. Svjesno lažno priznanje, u pravilu, izraz je taktike ispitanika. Motivi takva priznanja su najčešće (dragovoljni ili iznuđeni) utjecaj na tijek izviđa. Osim toga, pojavljuju se izmjena, oduzimanje, dopuna, povlačenje, pojašnjenje i slične promjene u sadržaju priznanja. U vezi s povlačenjem priznanja kriminalistika sadrži posebna taktička pravila kojima se već pri davanju priznanja sprječava kasnije manipuliranje. Ta posebna pravila svode se na to da priznanje mora biti uvijek detaljno, okolnosno i što je prije moguće potkrijepljeno "vanjskim" podatkom. S obzirom na to, priznanje je doista samo jedan mogući, vrlo važan, ali nikako odlučujući sadržaj izjave osumnjičenika. Cilj obavijesnoga ispitivanja ne smije biti priznanje osumnjičenika nego prikupljanje obavijesti. U takvome nastojanju priznanje gubi u stvarnosti nepostojeću kardinalnu važnost. Izjava, pa tako i priznanje, moraju biti dani vlastitom slobodnom voljom. Izjava osumnjičenika, kao i svjedoka tijekom izvidne radnje ispitivanja, mora isto tako biti pribavljena na način koji isključuje primjenu zabranjenih metoda ispitivanja. Među zabranjene metode ulaze takve koje uključuju fizičku ili psihičku silu i prijetnju, primjenu sredstava kojima se utječe na svijest i volju ispitanika. Tu nema nikakve razlike u odnosu na ispitivanje kao postupovnu radnju. Glede uporabe zabranjenih metoda nema razlike između obavijesnoga ispitivanja i ispitivanja kao postupovne radnje. U nedopuštene metode ulaze i psihološke nasilne metode.
619
_______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Glede vrste pitanja valja smatrati da su i u obavijesnom ispitivanju isključena kapciozna i sugestivna pitanja te uporaba obmane. No, za obavijesno ispitivanje valja nužno razlikovati dvije razine pitanja. Prva se odnosi na vodeće, osnovno pitanje (izjašnjenje o činjenici), a druga na pojedinosti o činjenici. Pri obavijesnom ispitivanju glede osnovnih pitanja valja smatrati da vrijede iste zabrane kao i kod formalnoga ispitivanja. Takva pitanja moraju biti neutralna, izravno postavljena i jasno oblikovana. Glede pitanja o pojedinosti o činjenici o kojoj se osumnjičenik već izjasnio, zabrana sugestivnih pitanja nije stvarno provediva. Ta se pitanja, međutim, moraju postavljati kao pitanja za provjeru ili dopunu izjave. Koliko su pri obavijesnom ispitivanju dopušteni postupci usmjereni na dobivanje određenoga sadržaja izjave poput taktičkih varki, obećanja pogodnosti, stavljanjem u izgled nastupanja štetnih posljedica? Do kraja jasan, općenito važeći odgovor na postavljeno pitanje nije moguće dati, jer valja kazati da su u nekim primjerima teško raspoznatljive granice između dopuštenoga i nedopuštenoga. Posebice je krajnje složeno pitanje razgraničenja između taktičke varke i obmane. Izvjesno je to da je zabranjeno sve što predstavlja radnju kaznenoga djela. Izvan toga, zabranjeno je nadalje sve što je usmjereno na dobivanje izjave određenog sadržaja (u pravilu, priznanja ili terećenja drugoga), pod svaku cijenu, bez obzira je li istinita ili nije i bez obzira je li dana slobodnom voljom osumnjičenika. To je, naime, radnja ispitivača koja znači zloporabu, dakle, opet kazneno djelo. Taktičke varke izvan toga tijekom obavijesnoga ispitivanja koje ne služi kao dokaz u kaznenome postupku, nisu isključene pod uvjetom da je osumnjičenik dao izjavu svjestan da je može uskratiti i da ju je dao svojom slobodnom voljom. Okolnost da je pri tome "upao" u taktičku zamku ne dovodi u pitanje spoznajnu vrijednost te izjave. To vrijedi i za vlastoručno napisane izjave osumnjičenika. Drugo je pitanje uporabe tih saznanja u kaznenom postupku. Problem prikupljanja obavijesti od građana, vjerojatnih osumnjičenika, koji su nijemi, gluhi ili nesposobni da se sami brane, valja razmotriti u prvome redu kao pitanje povezano s ispitivanjem osumnjičenika sukladno postupovnim propisima. Obavijesno ispitivanje svjedoka razlikuje se od ispitivanja vjerojatnoga osumnjičenika. U odnosu na svjedoka to je komunikacija kojoj se pristupa prema načelu "promatrati i razgovarati", čime se upućuje na važnost verbalne i neverbalne komunikacije između ispitivača i ispitanika. To ispitivanje posebna je vrsta interviewa. Ovisno o zadaći kojoj je namijenjeno, ispitivanje se izvodi i kao obični nesustavni interview za kojega nema posebne pripreme. Učestalija je primjena sistematskoga interviewa. Njegove su značajke da je unaprijed određeno područje problema kojega valja raz-
620
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
jasniti, ali ne i pojedina pitanja, što sa sobom nosi opasnost izlaska izvan tematski zadanoga područja. Standardizirani interview izvodi se na temelju točno određenih pitanja na koja se traže odgovori koji se unose što vjernije. On izražava smisao izreke da se dokaz zapravo sastoji iz pitanja i odgovora. Komunikacija tijekom ispitivanja svjedoka odvija se na više razina, kao i pri ispitivanju osumnjičenika. Način pristupa mora biti takav da se uspostavlja kontakt sa svjedokom. Primarni izvori saznanja imaju prvenstvo nad sekundarnim i tercijarnim. U obzir se nužno uzimaju sve verzije, izvore saznanja valja sačuvati, a posebice je važno odmah zabilježiti izjavu. Pozitivni i negativni motivacijski čimbenici bitno utječu na rezultate ispitivanja. Za svjedoke za koje se očekuje da će govoriti istinu vrlo je korisna primjena spoznajnoga (cognitive) interviewa. Ona se temelji na četiri polazišta (obnova konteksta događaja, cjelovitost prisjećanja, prikaz različitim slijedom i u pojedinostima i promjena načina promatranja). U praksi taj se oblik ispitivanja provodi u pet stadija (1. uvod, 2. otvoreno izlaganje, 3. analiza pamćenja, 4. revizija sadržaja i 5. završetak) korištenjem određenih vještina (1. predstavljanje i uvodni razgovor, 2. slušanje, 3. poziv ispitaniku da sam iznese prikaz, 4. otvorena i zatvorena pitanja, 5. stanka u ispitivanju, 6. slušanje odgovora, 7. pitanja za razjašnjenje detalja, 8. poziv ispitaniku na najveću koncentraciju, 9. poziv ispitaniku na slikovit opis, 10. predočavanje izvorne situacije, 11. prihvaćanje položaja očevica, 12. postavljanje kompatibilnih pitanja i 13. praćenje slijeda kognitivnoga ispitivanja). Bilježenje izjava pribavljenih ispitivanjem određuje stupanj uporabljivost sadržaja zabilješke. Kao osnovno pravilo u planiranju obavijesnoga ispitivanja valja uzeti tri komponente svakoga ispitivanja: a) okolnosti o kojima se ispituje, b) okolnosti koje su poznate i c) izvori koje valja razjasniti ili pribaviti. Pri obavijesnom ispitivanju osumnjičenika izjava može biti zabilježena simultano (snimanjem, pisanjem) ili sukcesivno (diktiranjem u zapisnik). Obje metode imaju prednosti i nedostatke. Pri simultanoj metodi dobiva se izvorni sadržaj izjave bez taktičke pretvorbe: a) ako je izjava snimljena i b) ako ju je osumnjičenik sam diktirao. Kod sukcesivnoga bilježenja izvorni sadržaj izjave nužno se mijenja. Taj se sadržaj može proširiti, sažeti i sustavno rasporediti, a ako izjavu diktira osobno osumnjičenik, može tijekom diktata unositi izmjene izvornoga priopćenja. Sukcesivno bilježenje, kao i uporaba bilježaka pri ispitivanju, stvara ozračje službene komunikacije, s neizbježnom napetošću, ali je istodobno jasno da bez toga u pojedinim predmetima nije moguće postupati. Polazno i najvažnije načelo pri sukcesivnom modelu bilježenja može se sažeti tako da se zahtijeva da zapis bude: 1) jasan, 2) određen i 3) razmjeran.
621
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Sastavljanje službene zabilješke o obavijesnom ispitivanju bitno se razlikuje od zapisnika, jer u odnosu na prikupljene podatke omogućuje prethodnu provjeru, sustavno sređivanje, procjenu i međusobnu usporedbu. Osim toga, tu nema smetnje da se unesu i "prateće protokolarne zabilješke" kakve su, primjerice, opis držanja ispitanika, način njegova vladanja i slično. Ako je predmet obavijesnog razgovora podatak koji ulazi u područje tajnih podataka, valja postupati prema postupovnim i posebnim propisima koji uređuju razmatrana pitanja. U okvirima prikupljanja obavijesti posebno se uređuje provjera alibija koja se zasniva na načelima 1) konkretnosti podataka, 2) kontinuiteta provjere i 3) žurnoga postupanja. U kriminalistici se razlikuje istinit od neistinitoga alibija, prethodno planiran od naknadno konstruiranoga itd. Uspješnost izvršavanja policijskih poslova značajno ovisi o suradnji policije s građanima. Traženje obavijesti od građana samo je jedna vrsta suradnje jer, pored navedenog, policijski službenici mogu tražiti obavijesti od građana i radi otklanjanja opasnosti. Da bi pristupili traženju obavijesti od građana, nužno je utvrditi osobe koje mogu dati podatke o kaznenome djelu ili počinitelju. Policijski službenik može doći do osoba na različite načine. Ako su na mjestu događaja, tada je potrebno utvrditi identitet osoba koje bi mogle dati podatke, a kada nisu i ne zna se tko je očevidac događaja, tada je nužno raspitivati se o osobama koje nešto znaju o događaju ili koristiti druge kriminalističko taktičke mjere. Kad je istražitelj na mjestu događaja na kojem se može zateći veći broj osoba, postavlja se pitanje koliko je osoba nužno za prikupljanje obavijesti, samo jedna, više njih ili sve. U navedenu svrhu ne može se dati opće pravilo, primjenjivo na sve situacije. Od kolikog broja osoba treba tražiti obavijesti, ovisi o konkretnim okolnostima događaja. Valja istaknuti da policijski službenik može obavijesti tražiti od svake osobe, a na njegovoj je stručnoj procjeni da odluči kada je slika o događaju do te mjere potpuna da bi daljnje ustrajanje bilo suvišno. U svakom slučaju, bolje je prikupljati obavijesti od osoba koje su očevici nego od osoba koje su o događaju saznale od treće osobe. Nikada se ne može isključiti mogućnost da se utvrdi identitet svih prisutnih osoba, ponekada i onih koje tvrde da nisu ništa vidjele ili čule. Teži je put dolaska do osoba koje mogu dati obavijesti o kaznenom djelu raspitivanjem kod građana. To je dvostupanjska aktivnost. Najprije je potrebno utvrditi osobu koja ima informacije o tome da netko drugi zna nešto o događaju ili o počinitelju. Nakon toga potrebno je pronaći tu drugu osobu. U praksi nisu rijetki slučajevi da građani samoinicijativno dojavljuju policiji obavijesti o događajima i o počiniteljima. To je oblik suradnje policije i građana koji treba poticati i njegovati jer o takvoj suradnji u velikoj mjeri ovisi djelotvornost policije.
622
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Kada god je to moguće, policijski službenik se za razgovor mora pripremiti. To znači da mora pomno proučiti prijavu i sve do tada prikupljene obavijesti. Nakon toga valja razgovor, odnosno pitanja sastaviti u obliku podsjetnika. Kada to okolnosti ne dopuštaju, nužno je barem misaono razraditi plan razgovora. Misaona priprema razgovora osobito mora uključiti psihološki pristup osobi uzimajući u obzir do tada poznate podatke o njenom spolu, dobi, socijalnom podrijetlu, obrazovanju i sl. Policijski službenik mora biti lišen svake predrasude, glede krivnje kao i svega drugog što može biti povezano s rasnom, vjerskom, etničkom, spolnom i drugom pripadnošću osobe. Sljedeće pitanje koje se postavlja jest: gdje i kada voditi razgovor? Niti na ovo pitanje nije moguće dati jednoznačan odgovor. Ponekad je dovoljno da se porazgovara na mjestu događaja, odnosno na mjestu gdje je osoba zatečena, a ponekad je potrebno pronaći mirno mjesto (službene prostorije, stan i sl.). Razgovor na mjestu događaja može imati višestruke prednosti. To je mjesto gdje je osoba zapažala činjenice i još ih uvijek može zapažati. Policijski službenik te činjenice može izravno provjeravati. Mjesto događaja izravno nakon što se događaj zbio ima snažno emocionalno djelovanje na osobu i ne ostavlja vrijeme za gubitak sjećanja i eventualni utjecaj trećih na sadržaj izjave. Odabir mjesta za razgovor može ovisiti o duljini vođenja razgovora, njegovoj povjerljivosti, emocionalnom stanju osobe i dr. Iako nema formalnih ograničenja oko vremena kada je moguće razgovarati, ipak treba istaknuti - u pravilu tijekom dana. Razgovor tijekom noći može se dopustiti kada to nalažu stvarne okolnosti, kada je temeljem pretpostavljenih obavijesti nužno poduzeti one radnje koje ne trpe odgodu. Postupovni propisi ne sadrže mjere postupovne prisile prema osobama koje odbiju razgovor, stoga razgovor u načelu možemo smatrati aktom dobrovoljne suradnje. Netom istaknuto ne odnosi se na slučajeve kada građani moraju prijaviti pripremanje ili počinjenje kaznenog djela. Policija prikuplja obavijesti i od osumnjičenika u različitim situacijama. Najvažniji su slučajevi: a) bez poziva, b) na temelju poziva i c) od uhićenika. Bez poziva policija prikuplja obavijesti od osumnjičenika u različitim situacijama: na mjestu provođenja očevida, izvan službenih prostorija u poduzimanju izviđa te u službenim prostorijama ako je osumnjičenik pristupio bez poziva. Na temelju poziva policija prikuplja obavijesti od osoba u (pravilu službenim) prostorijama za koje je poziv poslan. Prikupljanje obavijesti od osobe koja je u pritvoru moguće je pod određenim uvjetima. Prvi uvjet je svrha (otkrivanje kaznenih djela iste osobe, njenih sudionika i kaznenih djela drugih osoba), a drugi je odobrenje suda na temelju pisanog prijedloga. Prijedlog ne mora biti obrazložen, ali u nje-
623
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
mu mora biti označena svrha zbog koje se ima ispitati pritvorenika. Treći uvjet je nazočnost pri ispitivanju istražnog suca ili branitelja i ukazivanje na određena prava. b) Poligrafsko testiranje* Uporaba poligrafa tijekom općih izviđa ima dvije važne uloge: a) izravnu ulogu: u kojoj usmjerava rad policijskih službenika u razjašnjavanju kaznenog djela, i b) neizravnu ulogu: koja nije manje važna, u smislu pogodovanja postizanju priznanja, odnosno saznanja o činjenicama važnim za vođenje budućega kaznenog postupka. Poligrafsko ispitivanje obavlja se na osnovi potpune dragovoljnosti osobe. Isključena je primjena sile u bilo kojem obliku. Osim što osoba mora dragovoljno pristati kako bi se ispitivanje uopće moglo izvršiti, pri planiranju ispitivanja mora se svakako znati da nije moguće ili nije poželjno svaku osobu testirati, jer postoje određene skupine ljudi koje zbog svojih fiziološko-psiholoških karakteristika nisu podobne za testiranje, te bi se njihovim testiranjem dobili netočni ili se ne bi uopće dobili rezultati, a svaki neuspjeh testiranja navodi osobu na osjećaj nadmoćnosti i ona učvršćuje svoje obrambene pozicije. Pri odabiru slučajeva za poligrafsko testiranje najprimjereniji su oni slučajevi kod kojih su glavni detalji poznati počinitelju kaznenog djela, osobama koje su s njime u vezi i policijskim službenicima. Masovna proizvodnja poligrafa, sve veći broj ispitivača i interes javnosti utjecali su na to da se primjena poligrafa proširi izvan kriminalistike. Banke su počele provjeravati poštenje svojih službenika, osiguravajuće tvrtke poštenje svojih klijenata, trgovine testiraju namještenike kao prevenciju protiv krađa, a obavještajne službe lojalnost svog osoblja. To je danas u mnogim državama, a od nedavna i u nas, značajno područje primjene poligrafa. Da bi se prikazalo rad poligrafa, nužno je osvrnuti se na neke pojmove čije je razumijevanje nužno za shvaćanje njegova rada. U tom smislu valja započeti s emocijama. Za emocije se može reći da su to jaki osjećaji koje prate psihičke i tjelesne reakcije. Psihičke reakcije predstavljaju izvjesnu disocijaciju svijesti i prolaznu intelektualnu smetnju. Dokaz za povratnu vezu emocija na percepciju svakodnevno nalazimo. Može se reći da se percepcija sužuje proporcionalno s intenzitetom emocija. Slično je i s kvalitativnim promjenama percepcije koja se u funkciji emocija mijenja u značenju. Tjelesne
Tekst odjeljka b) napisao je Romeo Vrečko.
624
KRIMINALISTIKA
reakcije spadaju u grupu neurovegetativnih simptoma kao što su crvenilo, znojenje, promjene u disanju, srčanom ritmu, ali i motoričkim manifestacijama: mimika, geste, položaj tijela. Emocije imaju svoju neurološku osnovu. Smatramo da su u izravnoj vezi s radom autonomnog živčanog sustava, koji se pak dijeli na dva podsustava. Simpatikus ima aktivirajuću (ergotropnu) funkciju, njegov je zadatak pripremiti organizam za što efikasniju akciju. Parasimpatikus je protuteža simpatikusa. Zadaća mu je, općenito govoreći, omogućiti organizmu stvaranje "zaliha" i opuštanje organizma. Izravna kontrola ta dva sustava nalazi se u nižim dijelovima središnjeg živčanog sustava. Tako su centri za kontrolu disanja i krvotoka smješteni u produženoj moždini (medulla oblongata). U hipotalamusu nalaze se glavni centri autonomnog živčanog sustava. On regulira rad srca, krvni tlak, disanje, osjećaj gladi i žeđi, ritam budnosti i spavanja, razinu šećera i vode u organizmu, temperaturu organizma, izmjenu tvari i seksualnu aktivnost. Talamus se nalazi u gornjem dijelu međumozga i ima integracijsku funkciju. Na neki način usmjerava informacije prema velikom mozgu po principu važnosti i hitnosti. Zbog toga se smatra da je odgovoran za emocionalni ton i raspoloženje. Emocije su usko vezane s tjelesnim promjenama. Možemo reći da ako nema tjelesne promjene, nema niti emocije. Za njih je uglavnom odgovoran hipotalamus. Najizrazitija fiziološka simptomatska slika jest ona elementarnih emocija: veselja, žalosti, bijesa i straha, a za nju je odgovoran simpatički dio autonomnog živčanog sustava. Treba naglasiti i da nema specifičnih "obrazaca" fiziološke reakcije za pojedinu emociju. Sljedeći je pojam strah. Strah je svrhovita reakcija čovjeka na opasnost. On je svakodnevna pojava i pomaže čovjeku da se obrani od opasnosti mobiliziranjem čitavog organizma. U poligrafskom se ispitivanju strah (shvaćen u dosta širokom smislu) pojavljuje kao emocija lažljivca koji se boji da će biti otkriven. Fiziološka strana straha očituje se u napetosti shvaćenoj u najširem smislu. Dolazi do napetosti poprečnoprugaste muskulature koja daje čovjeku poseban izgled, a nakon dužeg trajanja rezultira i drhtanjem. Povećan stupanj napetosti muskulature može dovesti i do nakostriješenosti dlačica na koži i kose. Zbog pojačanog lučenja adrenalina dolazi i do većeg tonusa glatke muskulature u arterijskom krvožilnom sustavu, što dovodi do smanjenja volumena krvnih žila i porasta krvnog tlaka. Skupljanje krvnih žila pri površini kože daje izgled za koji se kaže "problijedjeo od straha". Dolazi do promjene u ritmu rada srca, ono kuca snažnije i brže. Povećava se frekvencija udisaja i izdisaja. Mišići oko bronha mogu se toliko stegnuti da disanje postane otežano. Probava se u strahu
625
____________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
uglavnom obustavlja, a može se javiti i osjećaj grča. Vidljiv je i grč mišića za žvakanje. Za takvog se čovjeka kaže da je "blenuo od straha". Ljudi su svjesni da je njihov strah lako uočiti pa tome nastoje doskočiti samokontrolom. Oni se ponašaju strogo pravilno, sjede upadljivo mirno, govore polagano i kontrolirano bez gestikulacije. Poligrafi standardne konstrukcije baziraju se na bilježenju parametara rada kardiovaskularnog sustava, disanja i električne provodljivosti kože. Može se koristiti i dodatnom opremom za preciznije očitavanje osnovnih parametara, npr. monitor srčanog ritma (Heart Rate Monitor). Koriste se i ergografski uređaji za kontrolu pokreta mišićnih skupina. Specijalne stolice koje se isporučuju s novijim modelima poligrafa imaju mogućnost registracije pokreta ruku i bedara, koji su bitni kao indikatori tjelesne i psihičke uznemirenosti, ali i pokušaja svjesnog ometanja testiranja. Potrebno je spomenuti neke od pomoćnih poligrafskih metoda. Pletismografija se zasniva na činjenici da je ljudska koža prozirna, i da je na osnovi toga moguće utvrditi prokrvljenost određenog dijela tijela. Uređaj je jednostavan i nalikuje štipaljci koja se ispitaniku stavlja na prst. Analizator stresa u glasu (Voice stress analyzer) temelji se na analizi nečujnih frekvencija glasa koje su superponirane glavnoj frekvenciji. Nastaju kao posljedica mikrotremora glasnica. U stresnom stanju organizma ovaj mikrotremor nestaje. Ovaj uređaj može se koristiti za analizu audiozapisa i telefonskih razgovora. Oftalmometrija i pupilometrija polazi od činjenice da se iskrenost odgovora može provjeriti analizom pokreta oka i širenjem i skupljanjem zjenice. Utvrđeno je da se prilikom "ugodnih" podražaja zjenica širi, a u suprotnom se slučaju skuplja. Računalni poligrafski sustavi (CPS) predstavljaju spoj računalne tehnike i klasičnih poligrafskih metoda. Osim pohranjivanja rezultata i drugih podataka na magnetski medij, izrađeni su i algoritmi za automatsku procjenu vjerojatnosti iskrenosti ispitanikova odgovora. Kardiosfigmograf je standardni dio poligrafskog uređaja. Bilježi krvni tlak, sistolni volumen i frekvenciju pulsa. Kao noviji dodatak opreme u uporabi je Korotkoff manšeta s mikrofonom koji registrira specifične tonove u radu srca i pretvara ih u slušni signal. Stupanj, intenzitet reakcije krvnim tlakom individualan je. Ovisi o temperamentu i općem zdravstvenom stanju ispitanika. Kretanje krivulje krvnog tlaka označavamo kao: lagan ili nagli pad, blagi porast, izrazit i maksimalan porast krivulje krvnog tlaka. Kut "uspona" krivulje tlaka proporcionalan je doživljenoj emociji ispitanika. Pulsna frekvencija je indikativna ako nakon kritičnih pitanja raste za 5 do 10 otkucaja u minuti. Usprkos mišljenju da je disanje podložno samokontroli, treba naglasiti da je ono samo djelomično voljna radnja. Pokušaj kontroliranog disanja
626
KRIMINALISTIKA
toliko je očit na poligramu da ispitanik njime postiže suprotan efekt. Sabotiranje testa lako je uočljivo. Pneumograf bilježi ritam disanja, što znači respiratorni volumen, frekvenciju i odnos trajanja udisaja i izdisaja. Uređaj se sastoji od dvije cijevi koje se postavljaju u visini grudi i želuca (prsno i trbušno disanje). Cijevi se zbog promjene volumena torza stežu i rastežu. Odavno je poznato da se električne karakteristike kože mijenjaju pod utjecajem emotivnog uzbuđenja. Radi se o otporu što ga koža pruža prolasku električne struje i koji se u slučaju uzbuđenja smanjuje. Ta se pojava naziva psihogalvanskim refleksom (PGR), elektrodermalnom reakcijom (EDR), ili kožno-električnom reakcijom. EDR u osnovi obuhvaća dvije pojave. Prvu pojavu predstavljaju promjene u električnoj provodljivosti tijela. Drugu pojavu nazivamo Tarchanovljevim efektom. Radi se o kratkotrajnim promjenama u električnom potencijalu različitih dijelova tijela bez utjecaja vanjske struje. U svakom slučaju, EDR je prilično pouzdana mjera emotivnog stanja jer čovjek nema podataka o električnoj vodljivosti kože i bez posebnog treninga ne može je kontrolirati. U situaciji poligrafskog ispitivanja uzbuđenje ili strah zbog otkrivanja pojačava EDR, dok ju ravnodušnost smanjuje. Osim amplitude krivulje EDR-a bitna je i brzina reakcije kao značajan pokazatelj reagiranja na kritično pitanje. Individualne karakteristike ispitanika utječu na rezultate poligrafskog ispitivanja i praktično rezultiraju time da je neku osobu lakše otkriti u laži nego drugu. Zbog toga je upoznavanje osobnosti ispitanika bitno pri sastavljanju pitanja za testove i kod interpretacije poligrama. Različite fiziološke i psihološke anomalije i oboljenja mogu biti smetnja ili zapreka primjeni poligrafa. Od fizioloških abnormalnosti kao kontraindikaciju testiranju treba spomenuti ekstremnu hipotenziju i hipertenziju, Bazedovljevu bolest praćenu tahikardijom, smetnje u disanju, od kronično smanjenog plućnog kapaciteta, astme od bronhitisa pa sve do kašlja, bronhitisa i hunjavice. Na rezultate poligrafskog testiranja negativno utječe i velika fizička iscrpljenost i umor bilo kojeg podrijetla, nesanica, povrede i drugi bolni procesi u organizmu, toksična i narkotizirana stanja, stanje šoka, adrenalnog iscrpljivanja i ekstremna tjelesna debljina. Duševni bolesnici su, bez iznimke, osobe nepogodne za poligrafsko testiranje. Granični poremećaji, kao što su neuroze ili psihopatije, mogu otežati interpretaciju poligrama, ali im poligraf nije kontraindiciran. Osobe ometene u razvoju, izrazito niskih intelektualnih sposobnosti također spadaju u kategoriju nepogodnih. Farmakoterapija sredstvima za umirenje ili stimulaciju značajno mijenja način prenošenja živčanih impulsa i onemogućuje registraciju uobičajenih fizioloških promjena u organizmu. Zbog toga je tijekom predtestnog
627
____________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
razgovora neophodno od ispitanika tražiti podatke o zdravstvenom stanju i eventualnoj terapiji kojoj se podvrgavaju. Poligrafsko ispitivanje sastoji se od tri dijela: od predtestnog razgovora, poligrafskog testiranja i poslijetestnog razgovora. Predtestni razgovor s ispitanikom ima četiri osnovna cilja: a) međusobno upoznavanje i prilagodbu ispitanika na okolinu i situaciju, b) utvrđivanje ispitanikove informiranosti o predmetu testiranja i primanje na znanje njegove verzije podataka koji će biti provjeravani, c) objašnjavanje postupka i osiguravanje potrebnih uvjeta za testiranje, i d) promatranje ponašanja ispitanika. Trajanje predtestnog razgovora određeno je ispitanikovim osobinama i predmetom ispitivanja. Ne preporučuje se predtestni razgovor dulji od 90 minuta. Podatke koje treba prikupiti tijekom predtestnog razgovora moguće je podijeliti u nekoliko skupina: a) osnovni biografski podaci i podaci s područja socijalne anamneze, b) zdravstveno i psihičko stanje ispitanika, te c) podaci o predmetu testiranja. U kriminalističkoj praksi to su podaci iz tzv. kriminalističke anamneze. Poligrafsko testiranje započinje stavljanjem mjernih priključaka na ispitanika, ispitaniku se daje standardna uputa: "Sjedite mirno na stolici i na pitanja odgovarajte kratko s "da" ili "ne". Ako želite, možete uskratiti odgovore ili zatražiti objašnjenja na pitanja koja vam nisu jasna. Želite li dati neku izjavu izvan pitanja u testu ili ih opširnije komentirati, učinite to u stankama između testova. Pojedini test traje oko pet minuta. Nakon toga slijedi stanka i s vas će biti uklonjeni priključci. Od daljnjeg testiranja možete odustati kad god želite." Nakon toga treba bilježiti fiziološke parametre ispitanika u trajanju od oko jedne minute, bez postavljanja pitanja. Ovaj postupak služi baždarenju mjernih instrumenata i fiksiranju ispitanikovog "nultog stanja". Prije samog testa ispitaniku se mora pokazati pitanja i upitati ga kako će na njih odgovoriti. Pitanja treba postavljati jednakom intonacijom u razmacima od oko 15 do 30 sekundi. Po završetku jednog testa ispitanik ostaje priključen na uređaj još desetak sekundi. Pauza između testova traje nekoliko minuta, a s ispitanika se skidaju priključci. U tom vremenu može se razgovarati i o predmetu testiranja i o samim testovima. U kriminalističkoj praksi čest je slučaj da ispitanik priznaje djelo upravo u pauzi između testova. Jedan test ne treba ponavljati više od tri do četiri puta. Ponavljanje je obvezatno. Cijelo testiranje ne smije trajati duže od 90 minuta jer dolazi do zamora i pada koncentracije ispitanika i ispitivača. Rečeno je da se poligrafski testovi izrađuju od slučaja do slučaja, ali njihovo sastavljanje nije nasumično. Kontrolni (stimulativni) ili eksperimentalni testovi služe da se prije ili tijekom testiranja utvrde specifični načini fiziološkog reagiranja kako bi ih se mogli komparirati s reakcijama u stvarnom testu. Druga svrha im je uvjeriti ispitanika u točnost poligrafa.
628
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
Operativni testovi su oni koje ispitivač sastavlja i primjenjuje u rješavanju konkretnog problema. Njih se, opet, najgrublje može podijeliti u sljedeće skupine: a) testovi vrhunca napetosti (Peak ofTension Test, PoT), b) direktni testovi ili testovi s kontrolnim pitanjem (Control Question Test, CQT), c) testovi poznavanja kritičnih činjenica (Guilty Knowledge Test, GKT). Test vrhunca napetosti (PoT) polazi od pretpostavke da će počinitelj kaznenog djela intenzivno emotivno reagirati nakon lažnog odgovora na kritičnu činjenicu koja je u testu uklopljena u druge činjenice sličnog značenja za "nedužnu" osobu. Nevina osoba ili neće reagirati niti na jedno pitanje, ili će, ako je uzbuđena, reagirati na sve činjenice podjednako. Test vrhunca napetosti po pretpostavkama rabi se u slučajevima razjašnjavanja kaznenog djela ili kada se samo sumnja na izvršenje kaznenog djela. Tako se može doći do relevantnih podataka o sredstvu, načinu i objektu izvršenja djela. Testiranje i konstrukcija pojedinog testa ovisi o reakcijama ispitanika na prethodnom testu. Test s kontrolnim pitanjem ili direktna metoda (Control Question Test, CQT) ima težište na spoznaji krivnje i signifikantnosti pitanja, a ne na samom krivcu i emocionalnom sadržaju pitanja. Test poznavanja okrivljujućih činjenica ili test prikrivene informacije (CIT ili GKT) možemo nazvati indirektnim jer nevinoj osobi ne kazuju ništa o djelu koje je predmet ispitivanja. Nedužnoj osobi ne smije se ni dati naslutiti kritične činjenice, jer bi time test postao nevaljan. CQT se zasniva na postavljanju izravnih i jasnih pitanja o okolnostima djela koje se istražuje. GKT ima cilj utvrditi zna li ispitanik pojedinosti koje su poznate samo počinitelju. Prilikom interpretacije rezultata testova treba očekivati da će krivac neprestano pokazivati reakcije na točnu tvrdnju, dok se reakcije nevinog ispitanika neće razlikovati. Test se ponavlja tri ili četiri puta, a za siguran zaključak potrebna je konzistentnost ispitanikovih reakcija. Testom se mogu naknadno provjeravati ranije dane izjave. Test tihog odgovora (Silent Answer Test, SAT) smatra da se deceptivni ispitanik mora više koncentrirati na pitanja na koja bi lagao, a reakciju izaziva ili čak pojačava činjenica da se ispitanik glasno lažući "brani" od ispitivača i time rješava psihičke napetosti. Takav test stimulirajuće utječe i na reakcije koje će se javiti i u kasnijim testovima. Smatra se da je to zbog bolje koncentracije ispitanika na pitanja i strepnju u vezi sa situacijom kada će morati glasno odgovarati na pitanja. Sastavni dio svakog poligrafskog ispitivanja je i razgovor nakon završenog testiranja, odnosno poslijetestni razgovor. Taj se razgovor razlikuje od klasičnog ispitivanja. U njemu poligrafski ispitivač vodi običan neformalan razgovor fleksibilniji od svakog ispitivanja i lišen proceduralnih formalnosti. Tijek razgovora nenametljivo se usmjerava u željenom smjeru, služeći
629
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
se pritom rezultatima dobivenim poligrafskim testiranjem, prikupljenim dokazima te ostalim saznanjima o kaznenom djelu i osobnosti ispitanika. Interpretacija poligrama svakako je najdelikatniji i najsloženiji dio posla. Od ispitivača zahtijeva stručnost kojoj je teorijsko obrazovanje samo preduvjet, a iskustvo glavni kriterij. "Eksperimentalnim" rječnikom rečeno, unutarnja psihološka stanja unutarnje su organske ili intervenirajuće varijable koje imaju svoj utjecaj na zavisne varijable, u ovom slučaju mjerene fiziološke parametre koji su dijagnostički izvori za procjenu. Na te "organske" varijable utječe ispitivač svojim pitanjima koja predstavljaju nezavisne varijable. Poligraf spada u indicijalnu metodu, jer se tijekom interpretacije poligrama ispituju emocionalna stanja, a o istini i laži govori se zbog praktičnih razloga. U praksi su polazna točka za interpretaciju iregularnosti u fiziološkom stanju koje se javljaju kao posljedica psihološke stimulacije. Postavlja se pitanje koje su iregularnosti dovoljne indikacije da ispitanik laže. Često se spominje pojam specifične reakcije. Po poligrafskoj teoriji specifičnom reakcijom smatra se ona koja indicira lažan odgovor ispitanika, odnosno njegovu aktivnost u izvršenju kaznenog djela ili nekog drugog predmeta ispitivanja. Takva reakcija mora biti u vezi sa stimulansom i emocijama koje takav stimulans izaziva. Za uspješnu interpretaciju potrebno je utvrditi dvoje: je li reakcija specifična i na koji način su reakcije raspoređene u testu. Sve druge iregularnosti u fiziološkim funkcijama ne smatraju se specifičnom reakcijom i eventualno se mogu koristiti u kontrolne svrhe. Upravo takva nespecifična reagiranja otežavaju interpretaciju poligrama. Osim opće poznatih stanja i bolesti (psihoze, alkoholizam, narkomanija), poligrafsko ispitivanje može biti otežano i u slučajevima kad su posrijedi nedužne osobe i kad su posrijedi počinitelji. Kod nedužnih osoba navedena stanja grupiramo na: a) bolesna stanja kao što su glavobolja i zubobolja koje se javljaju u bolnim "valovima", a mogu utjecati na reaktivnu sliku krvnog tlaka, b) tjelesna iscrpljenost od teškog rada, dugog putovanja, gladi, žeđi, nesanice, postoperativna stanja, c) nevina osoba može pokazati strah ili opće uzbuđenje zbog izražene sumnje u nju ili zbog samog testiranja u tolikoj mjeri da omete testiranje, d) suviše senzibilan ispitanik ili osoba u stanju psihičkog šoka, u velikoj žalosti ili egzaltiranosti, e) neke osobe mogu biti previše zabrinute da ispitivač ili poligraf ne pogriješe na njihovu štetu, f) postoje osobe koje iz nekih iracionalnih razloga zaziru od bilo kakvih tehničkih uređaja, bojeći se da im oni ne nanesu bol ili neku drugu nepoznatu štetu, g) stanje ogorčenosti osumnjičenih osoba može otežati interpretaciju poligrama, h) neke nevine osobe nisu u stanju surađivati u testiranju, i) preduga kriminalistička ispitivanja osoba (pogotovo nevinih) ometaju testiranje jer im pro-
630
KRIMINALISTIKA
širuju "asocijativni repertoar" ili im omogućuju i saznanja o konkretnim činjenicama vezanim uz djelo. Ove poteškoće možemo većim dijelom ublažiti i preduhitriti tijekom predtestnog razgovora. Ispitanika se može i jednostavno pitati osjeća li se sposoban za testiranje. On ionako ima pravo odbiti poligraf bez ikakvog objašnjenja. Mogu se primjenjivati tehnike relaksacije kod uzbuđenih ispitanika. Kontrolni testovi primijenjeni na početku ispitivanja mogu otkloniti sumnju u netočnost postupka. Objašnjavanje i demonstriranje rada poligrafa i njegove neškodljivosti (čak i na ispitivaču) smanjit će iracionalan strah manje obrazovanih osoba od kontakta s kompliciranom aparaturom. U slučaju kada bi osoba bila počinitelj, tj. lagala na ispitivačeva pitanja, moguće je da se pojave sljedeći slučajevi koji ometaju ispravno dijagnosticiranje: a) "lutajuća stanja svijesti" uzrokovana unutarnjim poremećajima ili medikamentima, narkoticima ili alkoholom, b) emocionalna tupost ili izrazito flegmatičan temperament ispitanika u kojega izostaje osjećaj krivnje ili straha od otkrivanja, c) autosugestivna kontrola (biofeedback), u onim rijetkim slučajevima potpune kontrole fizioloških funkcija, d) stanje adrenalnog iscrpljenja (podšoka) zbog suviše dugog ispitivanja ili nekog drugog razloga, e) ako je ispitanik u dovoljnoj mjeri uspio racionalizirati svoje djelo, uvjerivši sebe da nije kriv ili da je u stvari učinio ono što je trebao, f) počinitelji mogu sabotirati ispitivanje simuliranim disanjem i grčenjem mišića. Kao i u svakoj praktičnoj primjeni znanosti, i u poligrafiji ima odstupanja od standarda, ali i neistraženih područja. U praksi se, međutim, susreću i atipični i nečitki poligrami. U tom slučaju je najbolje primijeniti kontrolne postupke i njih koristiti kao normative za interpretaciju. Na kraju se treba osvrnuti i na stupanj određenosti dijagnoze koju ispitivač treba dati. Mnogi smatraju da dihotomna "da" ili "ne" dijagnoza nije znanstveno utemeljena niti je pogodna za praktičnu primjenu. Predlaže se sljedeća ljestvica: 1) sigurna eliminacija, 2) vjerojatna eliminacija, 3) moguća eliminacija, 4) neodređeno mišljenje, 5) mogući počinitelj, 6) vjerojatni počinitelj, 7) sigurni počinitelj. Dogma o potpunoj samostalnosti autonomnog živčanog sustava odavno je srušena. Budući da je dokazano da čovjek može imati voljnog utjecaja na svoje fiziološke reakcije, može li na taj način prevariti poligrafskog ispitivača? Protumjere koje ispitanici koriste ovise o korištenoj metodi ispitivanja. Ako se radi o testu s kontrolnim pitanjima, ispitanici nastoje pojačati svoje reakcije na kritično pitanje. Kod drugih vrsta testova, nastoje izazvati reakcije na sva pitanja i na taj način "preplaviti" reakciju na kritično pitanje. Pokušaji "suzdržavanja" fizioloških reakcija uglavnom su neuspješni i upravo kontraproduktivni. 0 posebnim protupoligrafskim treninzima agenata nekih službi nema konkretnih podataka. Međutim, sigurnosne službe posvećuju tome ozbiljnu pozornost.
631
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Slika 2. Polig ram i popi s pitan ja Pr otum jere koje ispit anici prim jenju ju tijekom poligrafskog ispitivanja PITANJA mogu 1. Jeste li tijekom 8 mjeseci ove godine izvršili kazneno djelo: provale u automobil? 2. Jeste li tijekom 8 mjeseci ove godine izvršili kazneno djelo: provale u kiosk? se 3. Jeste li tijekom 8 mjeseci ove godine izvršili kazneno djelo: provale u kuću? podij 4. Jeste li tijekom 8 mjeseci ove godine izvršili kazneno djelo: provale u trgovinu? eliti u 5. Jeste li tijekom 8 mjeseci ove godine izvršili kazneno djelo: provale u vikendicu? tri skupine: a) svladavanje fizioloških reakcija na relevantna pitanja, b) pojačavanje fiziološkog reagiranja na kontrolno pitanje, c) svladavanje cjelokupnog fiziološkog reagiranja. Najjednostavniji način sabotiranja testa je izvođenje neprimjetnih pokreta, tj. kontrakcija nekih mišića. Ovime se isprovociraju fiziološke reakcije na kontrolna pitanja. Postoje poligrafi suvremene konstrukcije koji imaju mogućnost registracije takvih pokreta. Tražitelj poligrafskog ispitivanja dužan je poligrafskom laboratoriju, odnosno poligrafskom ispitivaču dostaviti Zahtjev za provođenje poligrafskog ispitivanja (propisan obrazac). U zahtjevu navodi anamnestičke podatke ispitanika, opis inkriminiranog događaja te željena saznanja, odnosno provjere do kojih želi doći poligrafskim ispitivanjem. Zahtjevu prilaže cjelokupan predmet, odnosno: zapisnik o očevidu, kaznenu prijavu, službene zabilješke, fotoelaborat i ostalo.
632
KRIMINALISTIKA
O poli graf sko m ispit ivan ju sasta vlja se zapi snik. U dom aćoj poli cijskoj praksi primjenjuje Slika 3. Soba za poligrafsko ispitivanje se tipizirani obrazac. On sadrži podatke o ispitaniku, ali i njegove izjave da prije testiranja nije konzumirao alkohol ili druga omamljujuća sredstva te da je upozoren da je pristupanje ispitivanju dragovoljno. Obvezatno je od ispitanika prikupiti anamnestičke podatke o eventualnim oboljenjima relevantnim za ispitivanje. Sustavno se navode testovi i pitanja koja su korištena, korištene metode testiranja i opis ispitanikovih reakcija. Predviđeno je i mjesto za druge ispitanikove izjave koje je dao tijekom razgovora. U zapisnik se stavlja i kratak opis djela, predmeta testiranja. Uz njega se pohranjuju poligramske trake. Posebna rubrika odnosi se na verifikaciju ispitivanja. Izvješće o poligrafskom ispitivanju isprava je koja se dostavlja tijelu koje je ispitivanje tražilo. Uglavnom se unose rezultati ispitivanja, podaci o ispitaniku i kaznenom djelu. Vođenje poligrafske dokumentacije važno je i zbog provođenja statističke obrade i zbog edukativnih razloga. Posebno je važno voditi kartoteku poligrama ako se očekuje ponovno poligrafiranje istih osoba. Atipične reakcije su od posebne vrijednosti. c) Analiza glasa Ponekad je za policijsko postupanje važno utvrditi identitet osobe koja nešto dojavljuje ili koja je zbog drugog razloga važna za prikupljanje obavije-
633
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
sti, a čiji identitet nije poznat. Isto tako, analizom glasa moguće je ocijeniti stupanj ozbiljnosti neke obavijesti. Potreba za analizom može se pojaviti osobito kod različitih prijetnji (terorizam, ucjena, prijetnja, iznuda i sl.) kada identifikacija osobe može biti od velike koristi za daljnje postupanje. Glas koji je predmetom analize mora biti snimljen na neki od medija. To znači da razmatranu izvidnu mjeru nije moguće primijeniti tako da osoba koja analizira glas taj glas sluša izravno, bez tehničkih pomagala. Potonje stajalište ima iznimku - kad se glas analizira putem elektroničkih medija. Kad je potrebno koristiti tehnička sredstva kako bi se snimio i analizirao nečiji glas, radit će se o prisluškivanju, odnosno, tajnom snimanju, što je mjera posebnih izviđa. Kao i kod vještačenja glasa, identitet osobe moguće je utvrditi putem predočavanja snimljenog glasa drugim osobama ili fonoskopskom identifikacijom, što znači određenim tehničkim sredstvima. Navedena aktivnost ima spoznajnu vrijednost i od značenja je za poduzimanje drugih izviđa kao i za sprječavanje počinjenja drugih kaznenih djela. U dokazne svrhe metoda može biti korištena samo kao dio vještačenja, podložna propisima o vještačenju. 0 fonoskopskoj identifikaciji v. infra Glava XXIV. e.4. d) Pregled d.1) Značajke pregleda Pregled je usmjereno opažanje (promatranje) osjetilima ili pomagalima ljudskih osjetila. Za pregled se mogu koristiti sva ljudska osjetila, iako se najčešće radi o osjetilu vida. U okviru pregleda moguće je koristiti različita pomagala ljudskih osjetila koja bilježe promjene kemijskih ili fizikalnih veličina i pretvaraju ih u signale koji se mogu mjeriti. V. izlaganje supra Glava VIII. pod 2. Razlike pregleda - izviđa i pregleda kao sastojka istražne radnje jesu, prije svega, u cilju radnje. Cilj pregleda - izviđa jest otkrivanje (nepostojanja određene okolnosti. Pregledom ta okolnost nije utvrđena kao činjenica nego je otkrivena. Pregled je radnja kojom se otkrivaju izvori saznanja. Otkrivena okolnost je nakon pregleda predmet druge radnje (pretrage, privremenog oduzimanja, očevida, vještačenja) u kojoj sadržaj pregleda ima drugi smisao. Tek se tim drugim, istražnim radnjama, okolnost otkrivena pregledom dokazuje (ili utvrđuje) kao činjenica. Za to je neophodan prijelaz (pretvorba) rezultata izviđa u rezultat postupovne radnje. Pregled kao izvid u fizičkom smislu seže samo do granice vanjske strukture objekta, bez djelovanja na njegove sastavne dijelove. Granice pregleda moraju se odrediti načelno, ali tumačiti ovisno o vrsti objekta pregleda
634
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
(osoba, stvar, prostor, vozilo, arhiva), njegovu stanju i položaju u kojem se nalazi, zatim o mjestu i vremenu u kojima se pregled obavlja. Određivanje granica pregleda zapravo je određivanje početne zone zahvata u nepovredivost osobe i stvari, ali istodobno i određivanje granice do koje ta radnja može ići. Prema intenzitetu, pregled uključuje opažanja koja su na dosegu osjetila bez ikakvih prepreka (poznata američka doktrina plain view, odour, feel, hear). Prema opsegu, pregled u odnosu na objekt može biti potpun ili djelomičan. Smisao određenja sadržaja i granica pregleda jest uspostavljanje stvarnih razlika između: a) pregleda kao izvidne radnje, b) pregleda kao stvarnog sastojka postupovnih radnji: prepoznavanja, očevida, vještačenja i c) pretraga. Imajući u vidu razmatranje o sadržaju, naravi i opsegu pregleda, valja upozoriti da je pregled vrlo važna otkrivačka izvidna radnja na temelju koje se dolazi do saznanja o potrebi poduzimanja istražne radnje (pretrage, privremenog oduzimanja predmeta). Nju policija poduzima pod uvjetima koje određuju predmetne odredbe i policijski propisi. U momentu nove spoznaje - primjerice otkrića predmeta kaznenoga djela - policija mora postupiti tako da se osigura uporaba toga izvora saznanja u kaznenom postupku. To je pretvorba izvidnog otkrića u dokazno saznanje. Valja razlikovati dvije situacije, ovisno o tome kakva je važnost otkrića do kojega se došlo pregledom. Ako je otkriće takvo da već sljedeća istražna radnja omogućuje uporabu saznanja do kojega se došlo pregledom, poduzet će se ta istražna radnja. Ako, međutim, otkriće pregledom ima drukčije značenje, posebice ako su njime otkriveni važni indiciji, to je osnova za poduzimanje istražne radnje, pri čemu je ključno postupanje prema propisima o dotičnoj istražnoj radnji. Primjerice, ako je pregledom otkriven trag, valja naložiti vještačenje, provesti očevid, naložiti pretragu ili prepoznavanje. Ako su tijekom pregleda otkriveni podaci koji su tajni, valja postupiti prema odredbama posebnih propisa. Svojstvo objekta pregleda može se shvatiti u različitom smislu. Osim fizičkih razlika, tu su posebice značajne razlike u namjeni, stanju, ali, prije svega, u pravnome položaju pojedinoga objekta pregleda. To su posebni slučajevi pregleda. U vezi s tim valja upozoriti da je pregled zapravo jedina radnja koja se barem djelomično može izvesti i onda ako je u pitanju prijevozno sredstvo koje zbog posebnoga položaja putnika ili namjene ne može biti objektom pretrage, očevida ili druge istražne radnje (diplomatsko vozilo, strani ratni brod itd.). U tom slučaju pregled valja obaviti tako da se ni sa čim ne povređuje nepovredivost takva prijevoznoga sredstva. Tu se opet ranije određeni kriterij pokazuje prikladnim. U tom slučaju pregled se doista ograničava na vanjsko opažanje, odnosno služenje pomagalima koja ostaju u tim okvirima.
635
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Ako postoje osnove sumnje da pregledavana osoba kod sebe, u prometnom sredstvu ili u predmetu koji nosi sa sobom posjeduje predmete koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom ili prekršajnom postupku, policijski službenik ovlašten je zadržati osobu do pribavljanja naloga za pretragu, a najdulje šest sati. Prilikom poduzimanja svih vrsta pregleda valja usmjeriti pozornost na osobu prema kojoj se pregled poduzima. Ponekad navedena osoba ima interesa osujetiti pregled bijegom ili napadom na policijskog službenika. Isto tako valja obratiti pozornost na nesvjesne reakcije osobe koje mogu biti smjerokaz za daljnje postupanje. Glede postupaka za sprječavanje osujećenja pregleda taktika policijskog postupanja stvorila je niz pravila kojih se nužno pridržavati. Pravila o kojima je riječ ovise o stvarnim i ambijentalnim značajkama obavljanja pregleda, okolnostima na kojima se temelji potreba za pregledom, broju osoba prema kojima se pregled obavlja i broju policijskih službenika koji pregled poduzimaju. 0 razlikama između pregleda i pretraga v. izlaganja infra Glava XVI. d.2) Pregled prijevoznih sredstava Prijevozno sredstvo valja shvatiti u najširem smislu riječi, kao svako sredstvo koje služi prijevozu ljudi ili dobara premještanjem s jednoga mjesta na drugo. U tako shvaćen pojam ulaze kategorije vozila i transportnih sredstava, odnosno tehnološki sustavi kojim se obavlja prijenos ljudi i dobara, a to znači da su ovdje uključeni svi dijelovi tehnološke cjeline koji služe kao prijevozno sredstvo (npr. žičara, pokretna traka itd.). Valja razlikovati pregled prijevoznih sredstava kao policijski, sigurnosni pregled, koji se obavlja pri prelasku preko državne granice, kontroli prometa i pregled kao izvidnu radnju. S tim u vezi valja uvijek imati u vidu da rezultat obje kategorije radnji može dati jednak otkrivački rezultat, iza kojega valja poduzeti dokaznu radnju (privremeno oduzimanje predmeta, pretragu itd.). Za određenje granica pregleda prijevoznih sredstava treba postaviti kriterij da se pregled sastoji u promatranju bez djelovanja na stvarno stanje objekta. To se može označiti kao funkcionalno određenje granica pregleda. Pri tome se imaju u vidu kako dijelovi cjeline složene stvari koju tvori prijevozno sredstvo, tako i njegove pripadnosti, te stvari koje se nalaze u prijevoznom sredstvu. Ako je neka stvar u prijevoznom sredstvu u posebnom stanju glede dostupnosti (zatvorena, zaključana i slično), tada se o toj okolnosti mora posebno voditi računa. Ključnu važnost ima kategorija prijevoza (ili prijenosa). Naime, bitno je različita situacija u javnom ili privatnom prijevozu, odnosno u javnom ili privatnom transportu. U javnom prijevozu, odnosno prijenosu, moguć je pregled u odnosu na sve dijelove prijevoznog ili prijenosnog sredstva,
636
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
njihove pripadnosti, kao i pregled stvari u tim prostorima trećih osoba (putnika i sl.). Ulazak u potonje više nije pregled. Tako se, primjerice, zaključani pretinac osobnog motornog vozila ili brodice može pregledati samo ako to svojom voljom omogući vozač, u protivnom taj se prostor jedino može pretražiti. Unutrašnjost motornoga vozila, vlaka ili broda, čak i ako su vrata ili drugi ulazi samo zatvoreni, ali ne i zaključani, može se pregledati samo izvana. Međutim, ako su vrata otvorena, unutrašnjost se može pregledati. Pregled se ne ograničava samo na osjetilo vida. Prtljagu na krovnom nosaču osobnog motornoga vozila može se izvana pregledati opipom, njuhom, sluhom. Isto vrijedi i za opip prostora motora, blatobrana, prikolice, teretnoga prostora koji nije zatvoren itd. Unutrašnjost otvorenog prijevoznog sredstva može se pregledati kao i njegovi vanjski dijelovi (otvorena vrata napuštenoga automobila, otvoren prostor prtljažnika, otvorena kabina brodice). Prostor u kojem se nalazi prijevozno sredstvo te predmeti u njemu također se mogu pregledati. Pregled prijevoznih sredstava obavlja se kao mjera posebnoga upravnog postupka za svako prijevozno sredstvo pri prijelazu državne granice, o čemu postoje posebni policijski, carinski i drugi propisi. Nadalje, u pojedinim vidovima prometa postoji ovlaštenje državnih tijela za obavljanje tehničko-sigurnosnih pregleda. U cestovnom prometu tu zadaću obavlja policija. Posebni vid pregleda propisan je za policiju propisima koji uređuju nadzor državne granice i u tom sklopu poslove granične kontrole. Poslovi granične kontrole obuhvaćaju: a) kontrolu osoba, b) kontrolu stvari i c) kontrolu prijevoznog sredstva. U sklopu kontrole osobe kao iznimna mjera - ako na drugi način nije moguće obaviti kontrolu - propisano je obavljanje kontrole osobe pregledom. Kontrola stvari obuhvaća kontrolu predmeta koje osoba koja namjerava prijeći državnu granicu ima sa sobom ili u prijevoznom sredstvu. Policijski službenik ovlašten je zahtijevati od osobe da pokaže predmete koje ima kod sebe te izvršiti njihov pregled u cilju pronalaska zabranjenih stvari i predmeta ili zbog utvrđivanja identiteta. Kontrola prijevoznog sredstva obuhvaća unutarnji i vanjski vizualni pregled prijevoznog sredstva, pretragu prijevoznog sredstva i provjeru u potražnim evidencijama. Policijski službenik obavit će pretragu prijevoznog sredstva u slučaju kada postoji osnova sumnje da osoba u prijevoznom sredstvu prevozi skrivene osobe, zabranjene predmete ili stvari koje bi pridonijele utvrđivanju njezinog identiteta ili identiteta drugih putnika, radi sprječavanja nezakonitog prelaska državne granice, te kada je potrebna pretraga svih njegovih dijelova, uključujući i rastavljanje prijevoznog sredstva. Pri obavljanju poslova pregleda prijevoznog sredstva policijski službenici smiju koristiti odgovarajuća tehnička pomagala i službene pse.
637
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Kada policijski službenik pri pregledu ili pretrazi osobe, stvari ili prijevoznog sredstva nađe predmete koji se trebaju oduzeti prema odredbama Zakona o kaznenom postupku, odnosno Zakona o prekršajima ili predmete koji su potrebni za vođenje kaznenog ili prekršajnog postupka, policijski službenik nastavit će postupak po odredbama zakona koji uređuje kazneni, odnosno prekršajni postupak. Policija pri obavljanju poslova u zračnim lukama obavlja protudiverzijski pregled zrakoplova, putnika i prtljage, pregled prtljage koja se prevozi odvojeno od putnika, pregled zaostale, izgubljene, nađene i nepraćene prtljage, te poslove granične kontrole. Na odgovarajući način tako se postupa i u pomorskim i lukama unutarnje plovidbe. U posebnim slučajevima pristup prijevoznom sredstvu u određeni prostor može biti uvjetovan prethodnim pregledom (industrijski, vojni, zdravstveni i slični objekti). d.3) Pregled osoba Pregled osobe znači usmjereno opažanje putem tjelesnih osjetila: odjeće, obuće, vanjskih proteza (slušni aparat, štap, naočale), stvari u neposrednoj, fizičkoj detenciji osobe, iznimno i druge osobe koja se nalazi u takvoj detenciji (kao dojenče u naručju), te pod istim uvjetima tijela životinje koja je u fizičkoj detenciji osobe.
Slika 4. Načini pregleda osobe
638
KRIMINALISTIK^
____________________________________________________________________
Pri pregledu osobe ne smiju se skidati proteze unutar tijela (primjerice zubalo) ili proteze tjelesnih udova ili dijelova tijela. Nikako se ne smije upotrijebiti sredstvo istražne tehnike koje može ugroziti ili oštetiti zdravlje osobe, s obzirom na posebne okolnosti (primjerice, ugrađen stimulator rada srca). Pregled osoba je prije svega pregled osjetilom vida, sluha, mirisa. Opip u odnosu na osobu znači veći stupanj zahvata nego kod pregleda stvari. d.4) Pregled prtljage Prtljaga kao objekt pregleda zahtijeva šire razmatranje. U prvome redu valja odrediti pojam prtljage. U prometnome pravu prtljagu određuje niz propisa koji uređuju različite vrste prometa. Predmetna odredba je oznakom prtljaga posebice imala u vidu ručnu prtljagu, tj. stvari koje putnik ima u vozilu ili na njemu, ili koje čuva ili nadzire. Proširenje u smislu čuvanja i nadzora ovdje je nužno jer uključuje i stvari koje putnik ima sa sobom tijekom pripreme ili nakon završetka putovanja, što je za svrhe pregleda nužno. Ručna i prtljaga općenito podložna je pregledima na temelju posebnih, već spomenutih propisa (prijelaz državne granice, ali i ostavljanje u garderobi, na temelju ugovora o depozitu). Izvan toga, pregled prtljage kao izvidna radnja obuhvaća vanjski pregled svih stvari koje prtljaga sadrži. Ulazak u unutarnju strukturu, poput ulaska u zaključanu torbu ili kovčeg, nije više pregled. Nema smetnje da se takve stvari pregledaju pomagalima (primjerice, da ih izvana provjeri dresirani pas, da se pregledaju röntgenskim aparatom). No, ulazak u takve zatvorene prostore izvan je okvira pregleda i u slučaju potrebe tu pretragu valja obaviti. Pregledi vozila s imunitetom nisu isključeni. Dakako, oni se doslovno svode na vanjski pregled, vlastito opažanje kriminalista, bez ikakva doticaja, ulaženja u strukture ili daljnjega opažanja. Za uspješno obavljanje pregleda kriminalist mora praktično poznavati strukturu prijevoznog ili prijenosnog sredstva. U tom smislu korisni mogu biti tehnički podaci, promidžbeni materijali i slično. Međutim, najprikladnija je pomoć stručne osobe (inspektora tehničke ispravnosti prijevoznih sredstava, istražitelja osiguranja i slično). d.5) Pregled objekata i prostorija Pregled određenih objekata i prostorija državnih tijela, pravnih osoba te drugih poslovnih prostora policija može poduzeti iz dva razloga. Prvi razlog sadržan je u postupovnim propisima kao izvidna radnja, a drugi u policijskim propisima. Prvi slučaj pregled je određenih objekata i prostorija državnih tijela, pravnih osoba te drugih poslovnih prostora u nazočnosti odgovorne osobe. Pred-
639
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
metna odredba uređuje pregled unutar objekta, kojemu prethodi ulazak u objekte i prostorije. Ovdje je riječ o sljedećim objektima pregleda: a) objekti, b) prostorije, c) poslovni prostori. Kao poslovni prostor u smislu predmetnog članka valja uzeti svaki prostor koji je određen posebnim propisima. Za ulazak u poslovni prostor kao izvidnu radnju postupovni propisi ne predviđaju posebne uvjete nego dostaju uvjeti za izvide. Drugo je, dakako, pitanje korištenje rezultata saznanja proisteklih iz ulaska u poslovni prostor. U odnosu na to vrijede pravila o pretrazi, pri čemu valja imati u vidu da je neovlašteno prodiranje ili neudaljavanje iz poslovnog prostora kazneno djelo. Drugu vrstu pregleda prostorija i objekata propisuju policijski propisi. U smislu toga propisa policijski službenik ovlašten je ući u poslovni prostor te obaviti njegov pregled radi pronalaska počinitelja kaznenih djela ili prekršaja te kada postupaju po dojavi o nazočnosti eksplozivne naprave ili druge opasnosti. Policijski propisi obvezuju policijskog službenika na javljanje odgovornoj osobi i priopćavanje razloga policijskog postupanja. Brzina policijskog postupanja mora imati prednost pred predstavljanjem i objašnjavanjem razloga postupanja prisutnim osobama. Policijski službenik je u pregledu razmatranih prostora radi pronalaska počinitelja kaznenih djela ili prekršaja ovlašten pregledati sve prostore za koje je vjerojatno da se u njih može skloniti tražena osoba. U svrhu utvrđivanja takvih prostora ovlašten je pregledati dokumentaciju iz koje je vidljivo gdje su takvi prostori. Kad postupa po dojavi o nazočnosti eksplozivne naprave u određenom poslovnom prostoru, policijski službenik dužan je poštivati propisanu proceduru za takve slučajeve. To znači da je prvi zadatak pristupiti objektu i odgovarajućom obavijesti skrenuti pozornost korisnicima poslovnog prostora. Istodobno valja obavijestiti policijske službenike osposobljene za protueksplozijski pregled objekta. Hoće li se odrediti evakuacija osoba iz takvog objekta sukladno policijskim propisima, to je quaestio facti. O utvrđenim okolnostima na mjestu događaja i cijelom nizu drugih okolnosti ovise modaliteti konkretnog postupanja. d.6) Uvid u određenu dokumentaciju i podatke Uvid je sadržaj pregleda koji se provodi u odnosu na određenu dokumentaciju i podatke. Podatak je u smislu ove odredbe sadržaj, a dokumentacija skup podataka koji su zabilježeni u vezi s djelatnošću navedenih subjekata. Razmatrana ovlast povezana je uz pregled određenih objekata i prostorija državnih tijela, pravnih osoba te drugih poslovnih prostora, v. supra d.5. Uvid se kao izvidna radnja obavlja u određenu dokumentaciju i podatke. On ne može biti osnova za pregled cjelokupne dokumentacije i svih po-
640
dataka, jer obuhvaća samo dokumentaciju i podatke za koje postoji vjerojatnost da su u vezi s kaznenim djelom u povodu kojeg se poduzimaju izvidi. Ta izvidna radnja osnova je za privremeno oduzimanje dokumentacije i (nositelja) podataka. Privremeno oduzimanje valja provesti na propisani način. Uvid u dokumentaciju i podatke iz predmetnog članka uključuje i preslikavanje (snimanje ili prepisivanje) dokumentacije ili podataka ako je preslikavanje ili snimanje moguće ostvariti bez iznošenja dokumentacije i spisa iz prostorija državnog tijela, pravne osobe ili drugog subjekta ili uz njegov pristanak. Ako se dokumentacija iznosi iz prostorija bez pristanka, tada valja primijeniti odredbe o privremenom oduzimanju predmeta. d.7) Pregled prema drugim propisima Osim pregleda sukladno postupovnim i policijskim propisima, u koje se može ubrojiti i propise o nadzoru državne granice i nadzoru prometa, postoje i propisi koji uređuju postupanje pravosudnih policajaca i carinika. Potonji propisi govore o pretragama iako je posrijedi pregled (v. infra XVI. pod 9.). Kao posebnu vrstu pregleda možemo označiti pregled mjesta događaja. Pregled mjesta događaja je radnja na koju je ovlaštena policija nakon saznanja da je na određenom mjestu počinjeno kazneno djelo, prekršaj ili drugi događaj u povodu kojeg je potrebno izravnim opažanjem utvrditi ili razjasniti činjenice. Svrha je utvrđivanje tragova i predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz, pronalaženje počinitelja te prikupljanje obavijesti u vezi s kaznenim djelom. Takvim se pregledom zapravo utvrđuje mjesto događaja kako bi ga se osiguralo ili kako bi se određeni prostor isključio kao mjesto događaja. Navedena radnja može biti uvod u očevid, a najčešće ga poduzimaju policijski službenici koji će, kada utvrde mjesto događaja, isto osiguravati do dolaska tijela za obavljanje očevida. e) Nadzor i privremeno ograničenje kretanja osoba na određenom prostoru Riječ je o dvije vrste policijskih radnji. Radnje nadzora predstavljaju promatranje određenog prostora, objekata i prijevoznih sredstava. U to pripadaju: promatranje, pratnja, zasjeda, klopka i prijenos stvari. Druga skupina je stvarno ograničenje slobode kretanja: potjera, blokada i racija. Dok kod prve skupine osobe koje su predmet interesa policije nisu toga svjesne, u drugoj skupini radnji policija dolazi u izravni susret s osobama, mora im se predstaviti i navesti razlog zbog kojeg poduzima kriminalističko-taktičke radnje. Iako postupovni propisi uređuju ovu kriminalističko-taktičku mjeru kao izvidnu aktivnost, o njoj opširnije govore policijski propisi uređujući uvjete za njezinu dopustivost.
641
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Privremeno ograničenje slobode kretanja poduzima se radi 1) sprječavanja izvršenja kaznenih djela ili prekršaja, 2) pronalaženja i hvatanja počinitelja kaznenih djela ili prekršaja, 3) pronalaženja i hvatanja osoba za kojima se traga, i 4) pronalaženja tragova i predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz da je počinjeno kazneno djelo ili prekršaj. Zakon o policiji uređuje privremeno ograničenje slobode kretanja i zadržavanja na određenom prostoru ili objektu u slučajevima ugrožavanja sigurnosti izazvanih elementarnim nepogodama, epidemijama i u drugim slučajevima ugrožavanja sigurnosti i imovine, dok takvo ugrožavanje traje. Potonji slučaj u praksi nazivamo sigurnosni pregled, koji je usmjeren na pronalaženje eksplozivnog ili sličnog sredstva. e.1) Promatranje i pratnja Promatranje (observatio) i pratnja operativne su mjere kojima je cilj prikupljanje obavijesti o osobama koje se nalaze na određenom području o putu kretanja određene osobe ili o predmetima koji su važni za izvide kaznenih djela. Policijski službenik koji izvršava navedenu mjeru promatranjem određenog objekta ili osobe nastoji zapaziti okolnosti koje imaju važnost za policijsko postupanje. On će tako pokušati saznati koje se osobe nalaze na određenom otvorenom prostoru ili objektu, s kim se sastaju, imaju li uz sebe neke stvari ili kakve stvari razmjenjuju s drugim osobama i sl. Nakon promatranja određene osobe može uslijediti provjera ili utvrđivanje identiteta osobe, uhićenje osobe za kojom se traga i sl. Način promatranja i pratnje, njihova svrha te korištena sredstva moraju biti utvrđeni u planu koji je nužna pretpostavka navedenih mjera kada one traju dulje od dva sata. S obzirom na to da se navedenim mjerama značajno zahvaća u temeljna prava čovjeka, dopuštenje za njihovo izvođenje, sukladno podzakonskim policijskom propisima izdaju viši operativni policijski rukovoditelji. Obje mjere mogu biti sastojak općih i posebnih izviđa. Sukladno podzakonskim policijskim propisima, razmatrane mjere su kratkotrajne i imaju samo spoznajnu važnost. Kad su posrijedi mjere posebnih izviđa, njih određuje sud, one su dugotrajnije i pored spoznajnog mogu imati i dokazno značenje. e.2) Racija Racija je operativna mjera koja se provodi iznenadno i žurno radi hvatanja počinitelja kaznenih djela, pronalaženja osoba i predmeta za kojima se traga, kontrole prijavljivanja prebivališta i boravišta građana i sl. Ona je s jedne strane privremeno ograničenje slobode kretanja osoba, a s druge
642
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
strane prikupljanje informacija. Njome mogu biti obuhvaćena određena mjesta (prostor) ili određene skupine osoba. Iako je od značenja za kazneni postupak, racija nije uvjetovana odlukom tijela kaznenog postupka, već policije, jer pripada skupini općih izviđa. Racija je mjera koja se provodi nakon počinjenog kaznenog djela kako bi se uhitili počinitelji tih djela. Međutim, može biti i preventivna mjera, kada se poduzima radi prikupljanja informacija o vjerojatnim počiniteljima kaznenih djela. Stoga je važan pravilan odabir objekata, odnosno prostora gdje se zadržavaju osobe sklone određenom, zabranjenom ponašanju. U izvedbi racije najprije je potrebno opservirati objekt kako bi se stvorila određena situacijska slika i kako bi se temeljem te slike odredio najpogodniji trenutak za početak racije. Nakon odluke o početku racije prostoru ili objektu prilaze policijski službenici za vanjsku blokadu određenog prostora ili objekta. Njihova je zadaća brzo onemogućavanje napuštanja prostora svim osobama koje se tamo zateknu. Raciju je moguće poduzeti i u objektu kako bi se stabiliziralo uznemirenje osoba koje se zateknu. Zatim slijedi ulazak policijskih službenika radi provjere i eventualnog oduzimanja slobode osoba ili određenih predmeta. U vanjskom području valja smjestiti policijske službenike za prihvat, obradu i prijevoz osoba, regulaciju prometa i eventualno za rad s javnošću. Prema potrebi, raciji u objektu može prethoditi blokada, kako bi se stabiliziralo uznemirenje osoba koje se zateknu. Zatim slijedi ulazak policijskih službenika koji su temeljem plana zaduženi za provjere identiteta osoba i eventualnog oduzimanja slobode osoba ili pronalazak i oduzimanje određenih predmeta. U vanjskom području valja smjestiti policijske službenike za prihvat osoba za kojima se traga ili kojima treba utvrditi identitet, te njihov prijevoz do određenog mjesta. Isto tako, valja osigurati normalno odvijanje prometa oko objekta (kada osobita potreba ne nalaže zatvaranje). Kod racija većih razmjera nužno je odrediti i policijske službenike za rad s javnošću. e.3) Zasjeda Zasjeda je mjera kojoj je cilj sprječavanje počinjenja kaznenih djela ili uhićenje osoba za kojima se traga. To je potajno nadziranje određenog objekta ili prostora sa svrhom da se uhiti određena osoba, bilo da izvršava kazneno djelo, bilo da je raniji počinitelj kaznenoga djela. Uspjeh takvog nadziranja ponajprije ovisi o saznanjima o tome što se događa, odnosno što bi se trebalo dogoditi na određenom mjestu, kako bi se u skladu s tim izradio potreban plan. Plan zasjede prije svega određuje njezin cilj, nadalje, vrijeme i mjesto obavljanja zasjede, policijske službenike koji će je izvršiti, i, na kraju, potrebna sredstva. Ona može trajati unaprijed određeno vrijeme, međutim,
643
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
može biti organizirana i u neodređenom trajanju, tako da plan akcije mora sadržavati i način smjene policijskih službenika. Za uspjeh zasjede značajne su psihofizičke karakteristike policijskih službenika, jer oni moraju odražavati smirenost, strpljenje, ne smiju se udaljavati s ponekad veoma ograničenog prostora i dr. U zasjedi se mogu, ako se smatra svrsishodnim, koristiti policijski psi. Sudionicima zasjede mora se ukazati na sva pitanja koja se očekuju tijekom zasjede: kada treba intervenirati, na koji način, kojim sredstvima, što s uhićenom osobom, oduzetim predmetima i sl. e.4) Blokada Blokada je složena mjera kojom se oko određenog prostora zatvaraju svi izlazni ili ulazni pravci za promet vozila ili osoba, ili se takav promet ograničava. Ciljevi blokade mogu biti sljedeći: a) sprječavanje počinjenja kaznenih djela, b) pronalaženje ili uhićenje počinitelja kaznenih djela (u koje ubrajamo i osobe za kojima se traga), c) pronalazak tragova kaznenih djela, d) pronalazak žrtava kaznenih djela ili elementarnih nepogoda, e) sprječavanje ometanja na mjestu intervencije, f) radi zaštite osoba od opće opasnosti ili otklanjanje posljedica takvih opasnosti. Blokadom mogu biti obuhvaćeni otvoreni i zatvoreni prostori. Blokada je složena mjera jer u nju mogu biti uključene mnoge druge policijsko-taktičke radnje, zasjeda, racija, potjera i dr. Bez njih ona ne bi imala smisla, ali se ona razlikuje od svake navedene aktivnosti. Najveća je sličnost s racijom. Svaka racija sadrži elemente blokade, ali ne i obrnuto. Od iznimne su važnosti za uhićenje počinitelja teških kaznenih djela stalni planovi blokade. Oni sadrže načine zatvaranja posebno ugroženih objekata unutar određenog mjesta, kao što su zrakoplovne luke, važni gospodarski objekti i dr. U primjerima napada na takve objekte ili određenih akcidenata postupa se po ranije pripremljenim planovima. Plan izvedbe koji se sastavlja u konkretnom slučaju mora, pored razloga zbog kojih se poduzima, sadržavati i stajalište o mogućnosti propuštanja osoba i vozila, određenje osoba koje su ovlaštene prelaziti, način provjere osoba i nadležnost za odlučivanje o prijelazu. Kad nije moguće blokadom obuhvatiti sav prostor, govori se o blokadi s "rupama". Takve situacije obično se događaju kod iznenadnih događaja, kad u pravilu na raspolaganju ne stoji dovoljan broj policijskih službenika. Pojedini kriminalističko-taktički zahtjevi mogu određivati vrstu i oblik blokade. U tom smislu razlikuje se: a) blokada opkoljavanjem, b) blokada dio po dio, c) unutarnja blokada - vanjska blokada, d) stacionarna blokada - mobilna blokada, e) otvorena blokada, f) prikrivena blokada, g) kombinirana blokada.
644
KRIMINALISTIKA
Pojedine vrste blokada mogu se poduzimati uz korištenje tehničkih sredstava, a njihovo ostvarivanje može se pratiti iz zraka. Kada se poduzimanjem blokade pretpostavlja stvaranje opće opasnosti za ljude ili imovinu, mora se voditi briga o nazočnosti stručnih službi. e.5) Potjera Potjera je radnja koja se poduzima radi hvatanja počinitelja kaznenog djela ili prekršaja. Navedenu radnju izrijekom ne spominju postupovni već policijski propisi. U njenom izvođenju naglasak je na korištenju prometnih sredstava i takvom kretanju koje brzinom ili prostorom gdje se potjera ostvaruje izlazi iz okvira redovnog prometovanja. Najčešće se u svrhu skretanja pozornosti okolini, a radi njene uspješnosti, koriste zvučni i svjetlosni prometni znaci. Potjeru najčešće nije moguće unaprijed planirati. Modalitete izvedbe određuju ambijentalne okolnosti, vrsta i gustoća prometa, razlog njenog poduzimanja i dr. Zato za potjeru vrijede opća načela policijskog postupanja. Poseban je oblik potjere progon plovnog objekta. e.6) Klopke Klopke su kriminalističko-taktičke mjere koje se temelje na iskorištavanju navika počinitelja kaznenih djela kako bi ih se spriječilo u počinjenju ili kako bi ih se uhitilo. Najraširenije su sljedeće vrste klopki: daktiloskopska klopka postavlja se tako da počinitelj mora ostvariti kontakt s predmetima glatkih ploha na kojima se relativno jednostavno fiksiraju tragovi papilarnih linija. Pri tome mogu biti korišteni predmeti koji navode počinitelja da skida rukavice kako bi ih uklonio; alarmni uređaji su tehnička sredstva koja akustički ili vizualno reagiraju na nazočnost osobe na određenom mjestu, najčešće tako da počinitelja odvrate od kaznenog djela ili da izazovu potajno upozorenje kako bi se određena osoba uhitila; softwarska klopka postavlja se na računalu ili računalnoj mreži kako bi se utvrdilo korištenje određenih podataka; kemijske klopke se najčešće postavljaju nanošenjem kemijskih supstanci na predmete kod kojih je predvidivo da su zanimljivi počinitelju kaznenog djela. Nakon kontakta takve supstance najčešće su nevidljive, a uklanjaju se posebnim postupkom. e.7) Nadzor prijenosa stvari Nadzor prijenosa stvari poseban je oblik promatranja bitan za određena kaznena djela (primjerice tranzitna kaznena djela, djelovanje organiziranih zločinačkih mreža), a uređen je policijskim propisima. Ima ključnu važnost za otkrivanje i suzbijanje transnacionalnog organiziranog kriminaliteta.
645
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Nadzor i ograničenje kretanja na određenom prostoru moguće je polazište i okvir za druge izvidne radnje, prije svega, pregled prostora ili istražne radnje kao što su očevid, pretraga ili privremeno oduzimanje predmeta, pri čemu je važno da se postupa prema pravilima koja uređuju te radnje, posebno ako su one uvjetovane posebnom odlukom suda, kao što je npr. slučaj s pretragom. Nadzor prijenosa stvari je opći izvid koji je provedbeno sličan posebnom izvidu nadziranog prijevoza i isporuke predmeta kaznenog djela. f) Provjera i utvrđivanje istovjetnosti osoba i predmeta Postupovni propisi govore o poduzimanju potrebnih mjera u vezi s utvrđivanjem istovjetnosti osoba i predmeta. U tom sklopu, poštujući policijske propise, valja govoriti o provjeri identiteta i utvrđivanju identiteta. Ovlast za utvrđivanje identiteta sadržana je i u Zakonu o sigurnosti prometa na cestama, Zakonu o nadzoru državne granice i drugim propisima. Provjerom identiteta određuje se identitet osobe uvidom u osobnu iskaznicu, putovnicu ili drugu javnu ispravu koja sadrži fotografiju osobe i njene osobne podatke. Provjera identiteta djece može se obaviti i uvidom u ispravu koja sadrži fotografiju. Kada osoba kod sebe nema odgovarajuću javnu ispravu, provjera identiteta može se utvrditi i temeljem vjerodostojnog iskaza osobe čiji je identitet provjeren. Razlozi za provjeru identiteta brojni su, a najšire su sadržani u policijskim propisima. Osobi se mora priopćiti razlog utvrđivanja njenog identiteta. Ono što se mora istaknuti s policijsko-taktičkog gledišta su mjere predostrožnosti u pristupu osobi kojoj se namjerava provjeriti identitet kako bi se osujetio napad ili bijeg. Postupak utvrđivanja identiteta po modalitetima izvedbe složeniji je od postupka provjere identiteta. Na to upućuje sama činjenica da se poduzima prema osobi kojoj se ne zna identitet ili postoji sumnja u ustanovljeni identitet ili to zahtijeva sud ili drugo nadležno tijelo. Policijski službenik dužan je osobi nad kojom provodi radnju utvrđivanja identiteta, na njoj razumljiv način objasniti svrhu i način poduzimanja radnje. Utvrđivanje identiteta osoba provodi se provjerom podataka o građanskom statusu osobe korištenjem osobnih isprava i uvidom u matice rođenih, vjenčanih, umrlih i druge evidencije: uzimanjem otisaka papilarnih linija i usporedbom s otiscima u bazama podataka, fotografiranjem i usporedbom s već postojećim fotografijama, utvrđivanjem strukture DNA, prepoznavanjem odjevnih predmeta, osobnim opisom osobe koja poznaje određenu osobu te drugim raspoloživim metodama. U potonju skupinu valja ubrojiti superpoziciju, analizu glasa, grafološko vještačenje, zubnu formulu i sl.
646
Metode o kojima je riječ možemo podijeliti u dvije skupine: to su kriminalističke metode koje poduzima policija kao izvidne radnje i vještačenje koje se poduzima po nalogu suda. Provjeru i utvrđivanje identiteta osoba treba razlikovati od prepoznavanja osobe u smislu postupovnih propisa. Potonje je istražna radnja kojoj cilj nije provjera ili utvrđivanje identiteta već utvrđivanje istovjetnosti okrivljenika, svjedoka, ili predmeta. g) Prikupljanje obavijesti uz prikrivanje svrhe prikupljanja ili prikrivanjem svojstva policijskog službenika Izvid obuhvaća dvije policijske aktivnosti: prikupljanje obavijesti uz prikrivanje svrhe prikupljanja i prikupljanje obavijesti uz prikrivanje svojstva policijskog službenika. Obje aktivnosti iznimke su od pravila da policijski službenik mora izvijestiti osobu od koje prikuplja obavijesti, razlog zbog kojeg on postupa i tom prilikom se predstaviti kao policijski službenik. Prikupljanje obavijesti uz prikrivanje svrhe prikupljanja poseban je taktički način pri čemu se glavni predmet prikriva prikupljanjem obavijesti o drugom, sporednom predmetu ili drugim razlogom. Policijski službenik može, ako to zahtijevaju interesi postupanja, prikriti svoje službeno svojstvo, to jest neće se predstaviti kao policijski službenik pokazivanjem službene značke i službene iskaznice ako bi time mogao ugroziti postizanje mjere ili radnje koju provodi. U provođenju mjere policijski službenik može imati isprave koje ne odgovaraju njegovu identitetu i isprave o vlasništvu nad stvarima (npr. motornom vozilu). Posebno odobrenje za takvo prikupljanje obavijesti daje prema policijskim propisima načelnik Uprave kriminalističke policije. h) Prikupljanje obavijesti putem tajnog izvjestitelja Tajni izvjestitelj jedan je od subjekata koji prikupljaju ili daju podatke i obavijesti na prikriveni način, a pripada skupini informatora. Razlikuje se od drugih kategorija informatora. To je građanin koji temeljem plana kojeg sastavlja policija obavješćuje policiju o stvarima koje su korisne za obavljanje policijskih poslova. Tajni izvjestitelj mora potpisati pisanu izjavu o suglasnosti da dragovoljno pristaje na suradnju, i tom prilikom mora biti upoznat s pravima i obvezama. Ne može se koristiti za tajnog izvjestitelja osoba koja je svjedok ili sudionik kaznenog djela u vezi s kojim se provodi prikrivena izvidna mjera. Prilikom podnošenja izvješća o prikupljenim obavijestima tajnog izvjesti-
647
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
telja, policijski će službenik uskratiti podatak o identitetu osobe ako prosudi da bi je otkrivanjem njenog identiteta izložio ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost ili bi time ugrozio njenu slobodu i imovinu. Tajnom izvjestitelju pripadaju troškovi koje je imao tijekom izvršavanja postavljenih zadaća, a policija ga može i novčano nagraditi. Kao informatori se, osim tajnog izvjestitelja, još imaju uzeti pouzdanik, koji djeluje u posebnim izvidima te osobe koje povremeno ili stalno obavještavaju kriminaliste o okolnostima važnima za istraživanje ili sprječavanje kaznenih djela. Te se osobe pejorativno označavaju i kao "doušnici", "dostavljači" i slično, ali ih je najpravilnije označavati kao informatore. Informatori djeluju na vlastiti poticaj, na zahtjev policije, stalno ili povremeno, a pružaju podatke u pravilu iz okoline u kojoj žive ili djeluju. Cesto su pripadnici kriminalne sredine. j) Provjera istovjetnosti telekomunikacijskih adresa* Uvid u ispis ulaznih i izlaznih poziva određenog uređaja za tehničko komuniciranje na daljinu provodi se kad je potrebno prikupiti obavijesti važne za otkrivanje počinitelja kaznenog djela te sprječavanje ili prekidanje činjenja kaznenih djela ili kada je tijekom prikrivenih istražnih mjera potrebno prikupiti obavijesti o kontaktima osobe koju se nadzire s drugim osobama. Nadzor zaprimljenih poziva na uređaju za tehničko komuniciranje na daljinu oštećenika može se poduzeti na zahtjev oštećenika i u situaciji iznude, tj. kojem nepoznata osoba prijeti ugrožavanjem života, tijela, imovine i sl., ili ucjene, kad mu prijeti da će protiv njega ili njemu bliskih osoba otkriti nešto što bi moglo škoditi njegovoj časti ili ugledu, u svrhu prisiljavanja da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine. Zlonamjerni telefonski pozivi mogu biti upućivani tako da imaju velik utjecaj na život građana. Zbog toga je za policiju važno utvrđivanje s kojeg se telefona upućuje poziv, npr. lažne obavijesti da je na određenom mjestu postavljena eksplozivna naprava, preuzimanje odgovornosti za teroristički čin, pozivanje hitne službe i dr. U okvirima razmatrane mjere ne mogu se prikupljati podaci o sadržaju telekomunikacijskih poruka. Razmatrana izvidna radnja može se poduzeti u fiksnoj i mobilnoj telefonskoj mreži. Kako bi se uspostavio nadzor nad svim sustavima za telekomunikacije, zakonodavac je predvidio osnivanje operativno-tehničkog centra za nadzor telekomunikacija koji u suradnji s operaterima i davateljima usluga provodi mjere tajnog nadzora - prisluškivanja telefona i mobitela te nadzor elektroničke pošte. Tekst odjeljka j) napisali su Željko Bursač i Tomislav Veić.
648
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________
Detaljno su propisane mjere koje tvrtke i davatelji telekomunikacijskih usluga moraju poduzeti da bi se mogle primijeniti mjere tajnog nadzora. Tako davatelji telekomunikacijskih usluga moraju osigurati sadržaj nadziranog poziva, sve podatke o pozivu, sve pokušaje uspostave poziva, podatke o korištenim telekomunikacijskim uslugama, datume i vremena te aktivnosti, kao i lokaciju subjekta tajnog nadzora. Sve podatke moraju čuvati na način kako je propisano zakonom. Nadzor poziva primjenjuje se na subjekt tajnog nadzora, pri čemu funkcija tajnog nadzora mora osigurati: a) sadržaj poziva, b) podatke o pozivu. Posebno treba navesti koje podatke o pozivu (dolaznim i odlaznim pozivima) davatelji usluga moraju osigurati. To je važno jer se naknadnom analizom sa specijalnim programskim aplikacijama može doći do bitnih saznanja koja mogu biti od velike važnosti prilikom provedbe istražnih radnji za počinjeno kazneno djelo. Podaci o pozivu moraju se bilježiti: a) pri pokušaju uspostave poziva, b) pri uspostavi poziva, c) kod prekida poziva, d) pri neuspjelom pokušaju uspostave poziva, d) pri promjeni statusa (npr. pristupna mreža), e) pri promjeni telekomunikacijske usluge ili obilježja usluge, f) kod promjene lokacije neovisno o telekomunikacijskoj aktivnosti. Podaci o pozivu moraju sadržavati: a) identifikacijske podatke sredstava za komuniciranje koja su pokušala ostvariti telekomunikacijsku vezu, neovisno o tome jesu li u tome uspjela ili ne, b) druge podatke vezane uz identitet subjekta tajnog nadzora, c) podatke o korištenim telekomunikacijskim uslugama i pripadajuća obilježja, d) podatke vezane uz status ciljane telekomunikacijske usluge, e) datume i vremena telekomunikacijske aktivnosti, f) lokaciju subjekta tajnog nadzora. Treba naglasiti kako je za učinkovito obavljanje nadzora nad telekomunikacijskim linijama nužno osigurati od strane davatelja usluga tajni nadzor telekomunikacija u stvarnom vremenu. Svi podaci o pozivu moraju biti na raspolaganju odmah po završetku poziva. Tajni nadzor mora biti neprekinut za cijelo vrijeme trajanja poziva. Davatelji usluga moraju čuvati podatke o svim pozivima ostvarenim unutar i putem vlastitih telekomunikacijskih kapaciteta za razdoblje od 12 mjeseci. U okvire izvidne radnje ulazi i utvrđivanje adresa sms (short message service) poruka. Mjesta na kojima se mogu pronaći podaci o istovjetnosti telekomunikacijskih adresa su tehnički uređaji pravne osobe koja pruža telekomunikacijske usluge (operater), ali i interne centrale poslovnih subjekata, kućni telefonski uređaji koji imaju mogućnost registracije telefonskih poziva i bežični telefoni. Provjera istovjetnosti telekomunikacijskih adresa ima svoju širu uporabu kad su posrijedi prijenosni telefoni. Prijenosni telefon ili "mobitel" u svijetu ima velik broj sinonima, a potrebno je spomenuti engleske nazive
649
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
mobile ili cellular ili skraćeno cell, radi razumijevanja terminologije koja će u nastavku biti korištena. Mobitel je postao sredstvo svakodnevne uporabe u različitim oblicima komuniciranja. Pored vrlo široke razmjene podataka u privatnoj namjeni, mobitel se koristi i u poslovnim komunikacijama. Pri tome se primjenjuju različite komunikacijske metode i tehnologije kako audio tako i vizualnim sredstvima. Pored klasične glasovne komunikacije, koriste se sustavi razmjene alfanumeričkih i multimedijalnih poruka, mobiteli postaju TV-prijamnici, terminali za pristup internetu, digitalne kamere velike razlučivosti, radioprijamnici i uređaji za audio-vizualno snimanje i reprodukciju, koriste se kao planeri i računala. Zbog tako masovne primjene i funkcionalne upotrebljivosti mobitel je vrlo tražena potrošna roba, pa je tako postao i predmet kriminalnog interesa i zloporabe. Najčešći oblik kriminalnog napada je krađa, džeparenje ili razbojništvo zbog mogućnosti jednostavne preprodaje. Sve se češće javljaju i sofisticiraniji oblici zloporabe zamjenom identiteta i pokušajem pristupa do povjerljivih podataka izvornog vlasnika radi stjecanja imovinske koristi. U svijetu se za ove potonje koristi izraz mobitelska prijevara (cellular fraud), koju se definira kao neovlaštenu uporabu, kopiranje ili manipulaciju bežičnog telefona ili bežične telefonske usluge. Koristi ga se i kao sredstvo u počinjenju najrazličitijih oblika kriminalnih radnji koje su komunikacijom putem mobitela olakšane i ubrzane. Danas se u svijetu koristi više od 4 milijarde mobitela. Primjenu i kontrolu prometa na bežičnim mrežama provode u međusobnoj suradnji GSM telefonski operatori - poduzeća specijalizirana za prihvat mobitelskog poziva i uspostavu komunikacije s pozvanim mobitelom (ili "fiksnim" telefonskim aparatom) u okviru svoje mreže ili u komunikaciji s nacionalnim i međunarodnim mrežama drugih operatora bilo na bežičnim ili tzv. fiksnim linijama. Pri tome, zbog naplate svojih usluga, operatori sve te uspostavljene komunikacije evidentiraju u računalnim bazama podataka. Mobiteli su uređaji s ograničenim emisijskim dosegom iz dva osnovna razloga. Prvi je njihova dimenzija koja onemogućuje ugradnju uređaja veće emisijske snage, a drugi je razlog ograničenom dosegu onemogućavanje međusobnog ometanja. Zbog toga se operatori nužno koriste teritorijalno distribuiranom mrežom repetitora pomoću kojih se signalom u potpunosti pokriva teren od interesa za pojedinog operatera. Da bi se mobitele kod uspostave komunikacije moglo razlikovati, svaki mora biti jednoznačno identificiran. To se provodi kako slijedi: 1. Dodjelom jedinstvenog broja kojega upisuje proizvođač u EEPROM (Ellectricaly Erasable Programable Read Only Memory, tj. električki izbrisiva programabilna čitljiva memorija) mikročip mobitela.
650
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
2. Kod starijih modela to je ESN (Electronic Serial Number, tj. elektronički serijski broj) koji je zbog golemog povećanja broja uređaja u primjeni postao premalen i zamijenjen je 15-znamenkastim kodnim brojem IMEI (International Mobile Equipment Identifier, tj. međunarodna oznaka mobitelske opreme). U SAD-u se taj broj naziva MEID (Mobile Equipment Identifier). 3. IMEI broj se kod tzv. multimode terminala (tj. višenamjenskih terminala) ili, kako ih nazivaju, GSM (Global System for Mobile Communications) telefona, a to je većina modernih mobitela, upisuje u decimalnom obliku, a struktura je broja kako slijedi: Oznaka proizvođača Serijski broj Z Z P P P P O O S S S S S ZZ Zemlja proizvodnje PPPP Identifikator proizvođača 00 Oznaka odobrenja za proizvodnju SSSSSS Serijski broj uređaja Kontrolni broj (ne emitira se kod uspostavljanja veze)
S
KB K
Jednoznačni IMEI broj mobitela utvrđuje se jednostavno upisivanjem sljedećeg niza znakova: *# 0 6 # 4. Uključivanjem tzv. SIM kartice (Subscriber Identity Module, tj. modul za identifikaciju pretplatnika) u mobitel, koja se kupuje kod operatora po izboru, mobitelu se pridjeljuje na njoj upisani pretplatnički telefonski broj IMSI (eng. International Mobile Subscriber Identity Number) koji sadrži pozivni broj države (3 znaka) predodređeni pozivni broj mreže GSM operatora (2 znaka) kao i pretplatnički broj SIM kartice (do 10 znakova). Operatori koriste ovaj broj za svoje potrebe dajući njime mogućnost korisnicima za ostvarivanje željene komunikacije s drugim korisnicima, ali ga ne treba miješati s ranije spomenutim IMEI brojem. Naime, SIM karticu moguće je premještati u druge mobitelske uređaje, pa samim time ona ne određuje jednoznačno mobitelski uređaj već ugovornog pretplatnika nekog operatora. Spomenuta EEPROM memorija još se naziva i "fleš" (eng. flash) memorija. Podaci u njoj upisani mogu se mijenjati primjenom specijaliziranog uređaja koji se naziva "flešer" (eng. flasher) i kojim bi prema prihvaćenim standardima i legislativi smjeli raspolagati isključivo ovlašteni servisi za potrebe održavanja mobilnih uređaja. Nažalost, ti se uređaji danas mogu naručiti čak i putem interneta, što omogućuje tzv. kloniranje mobitela, tj. nelegalno mijenjanje izvornog IMEI broja mobitela u neki drugi postojeći IMEI broj.
651
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
GSM operatori evidentiraju uspostavljene veze među mobitelima (i "fiksnim" telefonskim uređajima). Pri tome kontroliraju pretplatničke brojeve radi autentifikacije korisnika i naplate usluge, a neki operatori kontroliraju i evidentiraju i IMEI brojeve. Zbog učestalih krađa i gubitaka mobitela, operatori putem svojih udruženja (npr. GSMA Europe) osnivaju baze podataka u kojima se globalno evidentiraju prijavljeni ukradeni i izgubljeni uređaji. Kako pristup do tih baza podataka imaju svi nacionalni operatori, članovi udruženja, uključujući i hrvatske operatore T-Com, Vip-Net i Tele2, krađa mobitela radi preprodaje gubi smisao jer se automatski onemogućuje uporaba takvih uređaja kao i uređaja s evidentiranim "kloniranim" IMEI brojevima. Preduvjet učinkovitoj primjeni takvog oblika zaštite promptno je prijavljivanje gubitka i krađe mobitela uz prethodno evidentiranje svih prodanih uređaja. Baza podataka europskog udruženja GSM operatora zove se skraćeno CEIR (Central Equipment Identity Register) i nalazi se na računalima smještenim u sjedištu GSMA (GSM Association) u Dublinu u Irskoj. Pored toga, neki proizvođači mobitela od "kloniranja" se štite korištenjem memorijskih čipova čiji se sadržaj ne može mijenjati, na što ih je npr. u SAD-u obvezao i zakon. To u drugim državama nije slučaj. Također, proizvođačka industrija u SAD-u razvila je autentifikacijske sustave koji su se pokazali kao vrlo učinkovita protumjera "kloniranju". Autentifikacija je nadopunjena primjenom IMEI i IMSI brojeva s promjenjivim kriptiranim kodom do kojega se ne može dostupiti bez uspostavljene direktne veze s operatorom prilikom promjene IMEI broja. Masovna uporaba mobitela kao osobnog sredstva za komuniciranje čini u svijetu sve važnijim korištenje mobilnih telefona kao dokaznog sredstva. U budućnosti će se mobiteli sve više koristiti kao sredstvo poslovnih komunikacija, naročito u e-trgovini, tj. za obavljanje poslovnih transakcija putem priključenja na internet, te će time i korištenja mobitela u dokaznim postupcima dobiti daleko veću važnost. Dobar primjer te masovnosti već je i današnja primjena naplate parkiranja pomoću mobitela što se obavlja u izravnoj vezi s operatorom i samo naznačuje koje će razmjere dosegnuti korištenje mobitela u e-trgovini. U ranim danima uporabe mobitela kao podatka pojavljuje se velika mogućnost da nepotpuno razumijevanje ove tehnologije od strane policije i pravosudnog sustava može dovesti do pogrešnih sudskih odluka. Stoga je potrebno ukazati na neke ključne podatke do kojih se može doći iz evidencija u mobitelskim memorijama koji su podjednako važni za opće i posebne izvide. To su: a) uvid u pretplatničke brojeve koji su s mobitela pozivani s datumom i vremenom poziva, b) uvid u pretplatničke brojeve s kojih su na mobitelu primljeni pozivi s datumom i vremenom poziva, c) uvid u eviden-
652
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
ciju osoba (kontakata) iz adresara u mobitelu, d) uvid u detalje primljenih i poslanih sms poruka, e) uvid u detalje sms predložaka, f) uvid u spremljene (muzičke) tonove i igre u uređaju, g) uvid u fotografije i video zapise spremljene u memoriju na SIM kartici ili na "fleš" memorijskoj kartici mobitela. Podaci iz točaka a) i b) također su raspoloživi i iz evidencije operatora. Dapače, dok je broj upisa u evidencije na mobitelu ograničen veličinom memorije uređaja (zavisne od tipa i modela), operatori imaju detaljnije i pouzdanije podatke s vremenom trajanja poziva, radi naplate usluge. Operator može pružiti podatke zapisane u svom računalu, a na temelju podataka iz SIM kartice koju je njihov sustav prepoznao kod uspostavljanja poziva. Ako podaci s operatorovog sustava odgovaraju podacima o nedugo pozvanim i primljenim pozivima kako su zatečeni na uređaju, to može značiti da su podaci na SIM kartici u mobitelu identični onima koji su raspoloživi kod operatora. Ako se ti podaci ne podudaraju, to znači da je na SIM kartici bilo manipulacija s podacima. Kao što smo rekli, manipulacija podacima na ovom tipu memorije na SIM kartici relativno je jednostavna te prema tome podatke sa SIM kartice treba uzeti samo kao sumnju koja mora biti potpuno dokazana da bi ju se upotrijebilo kao dokaz. S druge strane, podacima na operaterovom računalu ne može se manipulirati osim uz izričito odobrenje operatora, naravno, uz uvjet pravilne i potpune zaštite od neovlaštenog (hakerskog) pristupa do računala operatora te se vidljivi podaci s terminala operatorovog računala mogu uzeti kao prima facie pouzdani, na koje se može osloniti uz potkrijepljenu potvrdu da podaci nisu skoro mijenjani. Budući da se konverzacija s mobitela kod operatora u redovnom radu za sada ne evidentira, nije ju moguće dobiti kao podatak, iako je, uz odgovarajući zakonski postupak, to snimanje tehnološki moguće obavljati. Dapače, tehnološki je moguće i vještačiti tako snimljene glasove. Određeni broj ulaznih sms poruka sprema se u evidenciju mobitela te se usporedbom s podatkom o datumu i vremenu poruke iz operatorove evidencije mogu uzeti kao dokaz o ulaznoj poruci. Predlošci mogu ukazivati na vjerojatnost postojanja izlaznih poruka te, ako sadrže inkriminirajuće podatke, mogu indicirati namjeru korisnika mobitela i ništa više od toga. Spremljene muzičke sekvence i igre mogu biti relevantne sa stanovišta kršenja autorskih prava. Detalji slika i videozapisa iz pratećih memorijskih kartica mogu ukazivati na namjeru korisnika mobitela te ako ih se može upariti s izlazom (paketnih) podataka prema evidenciji operatora, mogu biti upotrijebljeni kao dokaz vjerojatno poslanih poruka. S ugradnjom digitalnih kamera u mobitele stvorena je mogućnost njihove primjene za svrhe videonadzora koji u dokaznom postupku opet, radi vjerodostojnosti mora biti povezan
653
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
sa operaterovom evidencijom. U svakom slučaju, povezivanje spremljenih podataka iz mobitela i poslanih poruka zahtijeva vještačenje. Na kraju, radi mogućeg provođenja potražnih mjera, treba spomenuti i tehnološku mogućnost geografskog lociranja bežičnog telefona. Kao što je rečeno, mobiteli se pri međusobnom komuniciranju koriste mrežom repetitora koje operator postavlja radi pokrivanja terena signalom. Dok je mobitel uključen, on emitira signal prema najbližem repetitoru i obratno, s najbližeg repetitora signal dolazi do mobitela. Prema tome je općenito, uz suradnju s operatorom, moguće ustanoviti geografsku lokaciju mobitela i iskoristiti je za spomenutu svrhu. Pri tome postoje tehnološka ograničenja u pogledu preciznog određivanja lokacije vezane uz karakteristike samog uređaja, geografsku zaklonjenost uređaja, vremenskih uvjeta, eventualnih ometanja itd. k) Javno raspisivanje nagrade Javnom raspisivanju nagrade za danu obavijest pribjegava se radi: a) otkrivanja i uhićenja osobe koja je počinila teže kazneno djelo, b) pronalaženja nestale osobe, c) drugih opravdanih slučajeva kada su obavijesti građana potrebne u ostvarenju policijskih poslova. U raspisivanju nagrade koriste se sredstva javnog priopćavanju ili drugi pogodni način. Visinu nagrade sukladno policijskim podzakonskim propisima utvrđuje ravnatelj policije uz suglasnost ministra. Kada policija raspolaže informacijom za koju je raspisana nagrada u trenutku kada je osoba dala obavijest, ona nema pravo na nagradu. I) Snimanje na javnim mjestima Snimanje na javnim mjestima uređuju policijski propisi, a radnja spada u tzv. druge potrebne mjere i radnje o kojima govore postupovni propisi. Zakon o policiji razlikuje dvije situacije u kojima se može snimati prostor (javno mjesto) uporabom tehničkih sredstava. Prvo, to je trajno snimanje prostora na kojima je svakodnevna koncentracija ljudi, npr. trgovi, kolodvori, prolazi i si. Smisao je toga nadzora prevencija (počinjenja kaznenih djela ili narušavanje javnog reda i mira) i pravodobno reagiranje na određene nezakonite aktivnosti. Temeljni uvjet za primjenu ovlasti učestalost je kaznenih djela ili prekršaja. Koji je broj navedenih nedopuštenih ponašanja minimalan za primjenu mjere faktično je pitanje. Druga vrsta snimanja povezana je s javnim okupljanjem, kad postoji opasnost da će doći do ugrožavanja života i zdravlja ljudi te imovine. U toj
654
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
prilici moguće je snimanje već prije početka javnog skupa, kao i za vrijeme njegovog trajanja. Prva vrsta snimanja obavlja se pomoću stacionarnih kamera pričvršćenih na zidove zgrada ili posebne stupove, koje su povezane s određenim policijskim stanicama. Razmatrano snimanje preventivnog je značenja, ono služi odvraćanju počinitelja od počinjenja kaznenih djela ili prekršaja i omogućuje policiji brzo reagiranje. Prilikom snimanja javnog okupljanja snimanje ima najčešće preventivni i represivni smisao. Ono se poduzima kad je očito da će doći do eskalacije, do pretvaranja javnog skupa u mjesto nereda bilo ograničenog ili širih razmjera. Kamere registriraju vrijeme snimanja, a stacionarne i mjesto. Snimke dobivene snimanjem na javnim mjestima slijede sudbinu rezultata izvidnih aktivnosti policije. One se kao takve dostavljaju državnom odvjetniku, odnosno sucu za prekršaje. Radi utvrđivanja identiteta sudionika određenog događaja snimke se mogu objaviti u medijima. Na takvo objavljivanje ne odnose se postupovni propisi, jer se ne radi o osumnjičeniku za što bi trebalo odobrenje istražnog suca. Nadzoru u oba slučaja mora prethoditi obznanjivanje namjere u tom smislu. Namjera se može izraziti u sredstvima javnog priopćavanja kada je posrijedi snimanje mjesta gdje se učestalo čine kaznena djela ili prekršaji te zvučnim priopćenjem kada je posrijedi održavanje javnog skupa. Izvan normativnog uređenja su snimanja na prometnicama (frekventnijim raskrižjima, naplatnim postajama autocesta, tunelima, graničnim prijelazima, i si). Svrha je takvog snimanja nadzor i upravljanje prometom. Primarna svrha sustava videonadzora za nadzor prometnica je sigurnost i efikasnost upravljanja prometom sukladno zakonima koji uređuju navedeno područje. Potrebno je napomenuti kako se nadzorom prometnica bitno smanjuje vrijeme reagiranja na uočena nezakonita ponašanja na prometnicama. Tako na primjer, operator sustava može trenutno reagirati na prometnu nesreću koja je snimljena putem sustava videonadzora na prometnici. Navedene snimke mogu biti važne pri otkrivanju počinitelja drugih kaznenih djela pri čemu se koristi prometno sredstvo koje je primjerice upotrijebljeno pri razbojništvu. U okviru snimanja prometa posebno mjesto zauzimaju sustavi za automatsko prepoznavanje registarskih oznaka. Posrijedi je globalna sigurnosna metoda koja se koristi prepoznavanjem registarskih pločica očitavanjem znakova s njih putem optičkog prepoznavanja. Sam sustav može očitati znakove na registarskim pločicama u kratkom vremenu za vozila koja se kreću brzinom do 300 km/h. Potrebno je istaknuti kako se za funkcioniranje predmetnog sustava može iskoristiti postojeći sustav videonadzora koji se nalazi na prometnicama, jer je predmetno rješenje bazirano na softverskom prepoznavanju registarskih oznaka vozila.
655
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Pr edme tni susta vi mog u se iskor istiti za nadzi ranje neza konit ih prometn ih aktivnosti na cestama, kao Slika 5. Snimka tehničkog nadzora prometa primjerice: prolazak kroz crveno svjetlo, prekoračenje brzine itd. Ujedno predmetni sustavi mogu biti učinkoviti za rad kriminalističke policije, npr. za nadzor kretanja sumnjivog vozila po gradu. Tehnička iskoristivost očituje se u mogućnosti spremanja slike koju je snimila kamera, kao i teksta sa registarske pločice, te mogućnosti spremanja i fotografije vozača. Sustav se koristi zajedno sa infracrvenim osvjetljenjem za noćno snimanje. Bitan dio sustava je programska aplikacija koja se koristi za obradu i arhiviranje snimaka, te dodavanje specifičnih zahtjeva u smislu snimanja vozila (npr. alarmiranje ako je prepoznata registarska pločica vozila kojim je izvršeno razbojništvo). Alarm se istog trenutka putem programske aplikacije i telefonske linije prosljeđuje policiji. Upotrebljivost tih snimki u svrhe kaznenog postupka ovisi o postupovnim propisima.
3. Posebni izvidi a) Pojam i značajke Posebni izvidi kaznenih djela privremenim ograničenjem ustavnih prava i sloboda razlikuju se od općih izviđa prema većem broju značajki. Prva je supsidijarnost - poduzimaju se samo ako nema mogućnosti pro-
656
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
vesti opće izvide kaznenih djela ili je poduzimanje općih izviđa povezano s nerazmjernim teškoćama. Posebne izvide određuje istražni sudac na zahtjev državnog odvjetnika. Mogu se poduzeti samo za točno propisana kaznena djela (katalog kaznenih djela), njihovo je trajanje vremenski ograničeno i podložno nadzoru suda. Posebni izvidi taksativno su predviđeni u Zakonu o kaznenom postupku i Zakonu o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. Imajući u vidu takve njihove značajke, jasno je da su posebni izvidi u pravilu jači zahvat u temeljna ljudska prava od općih izviđa i zbog toga su podložni posebnom uređenju. Posebni izvidi kaznenih djela još se označavaju kao mjere prikrivenog istraživanja, posebne istražne tehnike itd. Posebni izvidi uređuju se i u međunarodnim konvencijama, prije svega u području nezakonitog prometa opojnih droga, korupcije, pranja novca, kibernetičkog i organiziranog kriminaliteta i terorizma. Konačno, posebnim izvidima posvećene su i rezolucije i preporuke međunarodnih organizacija. To je važno jer se posebni izvidi u suvremenim uvjetima provode kao nacionalna, dvostrana ili mnogostrana međunarodna policijska suradnja (v. izlaganja supra Glava X. pod 2.). S postupovnim, prije svega istražnim radnjama, posebni izvidi imaju zajedničku značajku da njihovi rezultati mogu biti upotrijebljeni kao dokaz u kaznenom postupku. Razlikuje ih otkrivačka komponenta, koja je kod posebnih izviđa izričito naglašena, a kod istražnih radnji eventualno uključena. Posebni izvidi kaznenih djela uređeni su na poseban način. Okvirna pravila su u Zakonu o kaznenom postupku (i Zakonu o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta). Ta su pravila bitna za ograničavanje zahvata u ljudska prava i njihovu zaštitu. Isto tako bitna su za upotrebljivost spoznaja u kaznenom postupku. Provedbena pravila su opća unutarnja pravila policijskog postupanja, tehnička pravila uporabe određenih naprava i sredstava i iskustvena pravila. Protivno stajalištima o tome kako bi i te "niže" komponente valjalo urediti pravilima koja bi bila svima dostupna, postoje jasni razlozi iz kojih to nije svrhovito. Navedena pravila u posebnim izvidima moraju ostati izvan dosega javnosti. Bez toga nema učinkovitog djelovanja u predmetima najtežeg kriminaliteta. Zaštita temeljnih prava građana osigurana je okvirnim pravilima i to je jedini interes javnosti. Za javno objavljivanje detaljnih "tehničkih" provedbenih pravila prikrivenog policijskog istraživanja interes imaju zločinačke organizacije, ali ne građani. Provedba mjera prikrivenog istraživanja zbog istih razloga prelazi okvire udžbeničkog teksta iz općeg programa kriminalistike. To je pitanje posebnog stručnog obrazovanja užeg kruga službenika. Prikriveno istraživanje uključuje sljedeće mjere: a) dugotrajne prikrivene mjere praćenja (opservacija), b) tehničko snimanje, c) prisluškivanje
657
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
i snimanje nejavno izgovorenih riječi, d) presretanje i snimanje telefonskih komunikacija, e) uporaba tehničkih sredstava, f) uporaba privatnih osoba kao nositelja informacija (tajni izvjestitelji, pouzdanici), g) uporaba službenih osoba kao prikrivenih istražitelja, h) simulirano davanje i primanje potkupnine, predmeta, sklapanja poslova, i) simulirano osnivanje trgovačkih društava, j) rasterska potraga itd. b) Osobe i predmeti prema kojima se provode posebni izvidi Posebni izvidi provode se 1) protiv osumnjičenika ili drugih sudionika u kaznenom djelu, 2) prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja određenih kaznenih djela prenose priopćenja i poruke ili osobama čijim se telekomunikacijskim uređajima osumnjičenik služi, 3) na sredstvima oštećenika ili sredstvima kojima se oštećenik koristi i 4) prema predmetu kaznenog djela. Za svaku od navedenih kategorija moraju se ispuniti opći (osnove sumnje, neophodnost, katalog kaznenih djela) i posebni uvjeti koji vrijede za pojedinu kategoriju subjekata, što je određeno postupovnim propisima (npr. pristanak oštećenika, nepoznati počinitelj itd.). c) Svrha posebnih izviđa kaznenih djela Opći izvidi kaznenih djela imaju u pravilu otkrivački, heuristički smisao. Oni se provode kako bi državni odvjetnik mogao pokrenuti kazneni postupak. Samo iznimno, rezultati tih izviđa mogu se upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku. Posebni izvidi kaznenih djela, suprotno tome, uvijek imaju i dokazni, silogistički smisao. Oni se poduzimaju da bi se njihovi rezultati upotrijebili kao dokaz u kaznenom postupku. S obzirom na to, podložni su detaljnom zakonskom uređenju. Ranije spomenuta okvirna pravila za te su izvide detaljnija od odgovarajućih okvirnih pravila koja vrijede za opće izvide. d)
Zabrana poticanja na kazneno djelo
Neke mjere u okviru posebnih izviđa kaznenih djela lako mogu postati poticanje na kazneno djelo. Zbog toga zakon izričito zabranjuje takvu deformaciju u provedbi posebnih izviđa. Zabrana u prvom redu ima u vidu djelatnost prikrivenih istražitelja kao policijskih službenika zatim pouzdanika, ali i druge posebne izvide.
658
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Toj zakonskoj odredbi cilj je spriječiti zloporabu izviđa u svrhu poticanja na kazneno djelo. U nekim situacijama vrlo je teško postaviti granicu između dopuštenog djelovanja u okvirima izviđa i provokacije na kazneno djelo. Za materijalno kazneno pravo to je pitanje (ne)postojanja razloga isključenja protupravnosti i skrivljene radnje koje nije lako riješiti. Kriteriji važni za prosudbu su djelovanje u okvirima utvrđenog istraživačkog plana, situacija u kojoj se prikriveni istražitelj nalazio tijekom određene djelatnosti, oblik i važnost konkretnih radnji za obavljanje stanovite djelatnosti, razmjer između glavnog djela i vladanja prikrivenog istražitelja itd. Prosudba uvijek mora uzeti u obzir konkretnu situaciju. e) Nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora, odnosno sredstava za tehničko komuniciranje na daljinu Nadzor nad tehničkim komuniciranjem na daljinu mjera je zahvata u nepovredivost komuniciranja. Telekomunikacijski uređaj je u smislu Zakona o telekomunikacijama žični, bežični, svjetlosni ili drugi elektromagnetski uređaj za prijenos, odašiljanje i prijam znakova, signala, pisanog teksta, slika i zvukova ili priopćenja bilo koje prirode. U tehničkom smislu izvid se primjenjuje na sva sredstva i uređaje za tehničko komuniciranje na daljinu (nepokretne "fiksne" telefonske i telefaks priključke, pokretne telefone, radio stanice, internetske priključke, elektronsku poštu). Međutim, uređaj za tehničko komuniciranje na daljinu ima se tumačiti i šire od toga - prema značajkama i svrsi uređaja. Taj pojam, dakle, ima autonomno značenje jer bi u protivnom izvan dosega mjere mogao ostati neki posebno pripremljen uređaj za kriminalnu djelatnost. Izvid uključuje dva oblika: nadzor i tehničko snimanje sadržaja komuniciranja. Oba oblika, dakako, uključuju opći izvid utvrđivanja kontakta telekomunikacijskih adresa, tj. ispis ulaznih i izlaznih poziva određenog uređaja za tehničko komuniciranje na daljinu i nadzor primljenih poziva na uređaju za tehničko komuniciranje na daljinu (v. izlaganje infra pod j). Nadzor telefonskih razgovora i komunikacija na daljinu drugim sredstvima sastoji se u "presretanju" (detournement, interception) komunikacijskih poruka, koje se sastoji u tajnom nadzoru razgovora što se vode sredstvima komunikacije na daljinu. Mjera se može odrediti prema počinitelju, ali i prema osobama za koje postoje osnove sumnje da počinitelju ili od počinitelja iz kataloga kaznenih djela prenose priopćenja i poruke u vezi s djelom, odnosno da se počinitelj služi njihovim priključcima na telekomunikacijski uređaj.
659
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Tehničko snimanje je djelatnost tajnoga bilježenja zvučnih ili optičkih signala. Nadzor i tajno snimanje uključuju razne situacije. Kao tipična područja mogu se uzeti kaznena djela zloporabe opojnih droga, iznude, otmica, primanje i davanje mita, djelatnosti transnacionalnog organiziranog kriminala i dr. f) Ulazak u prostorije radi provođenja nadzora i tehničko snimanje prostorija Posebni izvid sastoji se od ulaska u prostoriju radi provođenja nadzora i tehničkog snimanja prostorija. Provodi se ulaženjem u prostoriju i postavljanjem uređaja te tehničkim snimanjem prostorije putem postavljenih uređaja. To su dva "opća" oblika tog posebnog izviđa. Tehničko snimanje prostorije obuhvaća snimanje prostorija koje su određene u nalogu i koje su predmet nadzora. Treći oblik tog izviđa provodi se prema odredbama Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta. U tom slučaju izvid je proširen sadržajem uporabe tehničkih sredstava za snimanje nejavnih razgovora. Te uređaje može upotrebljavati policijski službenik izravno (npr. da je "ozvučen") ili neizravno, tako da se razgovori snimaju "na daljinu". Najpoznatiji uređaji koji se upotrebljavaju za svrhe predmetnoga izviđa su audio predajnici manje snage i video predajnici u kombinaciji s kamerom. Oba sustava mogu biti povezana s određenim mjestom (centrom) žicanim i bežičnim putem. g) Tajno praćenje i tehničko snimanje osoba i predmeta (observotio) Izvid obuhvaća plansko, prikriveno i sustavno, vremenski određeno promatranje s tehničkim snimanjem osoba i predmeta. Potonja komponenta uključuje sadržaje prethodno opisanog posebnog izviđa. Ciljevi praćenja mogu biti sljedeći: a) otkrivanje osoba s kojima kontaktira sumnjiva osoba, mjesta i vremena njihova sastajanja, b) tajno fotografiranje ili prisluškivanje razgovora, c) priprema i izvršenje diskretnog uhićenja, d) otkrivanje pojedinih momenata iz privatnog života osobe, e) provjera anonimne dostave, f) utvrđivanje sadržaja korespondencije, g) utvrđivanje skrovišta, priprema i provođenja pretrage, privremenog oduzimanja predmeta te hvatanja osoba za kojima se traga, h) kontrola tajnih izvjestitelja, i) otkrivanje mogućeg kontrapromatranja, j) utvrđivanje drugih pravno relevantnih činjenica, k) sprječavanje počinjenja kaznenog djela. Da bi praćenje bilo uspješno, policijski službenik koji ga izvršava mora dobro upoznati opservata, njegove navike, uobičajene pravce kretanja i
660
KRIMINALISTIKA
drug e okol nosti koje su bitne za tajno st izvrš enja ove radnj e. Ono mož e biti staci onar no (stac ionar na opse rvaci ja) ili u pokr etu. Stacionarna
Skica 6. Načini praćenja
opservacija
obuhvaća
osobe promatranje i nadziranje određenih mjesta i objekata koje koristi praćena osoba. Osnovna poteškoća navedene opservacije je u pronalaženju pogodne baze za smještaj promatračke skupine. Praćenjem u pokretu policijski službenik (ili više njih) fizički slijedi praćenu osobu, pri čemu se mogu koristiti i prometna sredstva. Ono se može nadovezivati na stacionarnu prismotru, a ima različite modalitete.
661
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Praćenje pješice fizički je slijed jedne ili više osoba, pri čemu mogu biti korištene različite tehnike. Najčešće su sljedeće: a) lančani sistem, u kojem dva do četiri službenika slijede opservata na određenom međusobnom odstojanju. Ta se tehnika koristi na frekventnim mjestima; b) modifikacija lančanog sistema, gdje se ekipi za praćenje na suprotnoj strani ulice dodaje "pojačanje". Ovoj je varijanti slična ABC tehnika; c) sustav paralelnih ulica, kod kojeg se usporedo s praćenjem lančanom tehnikom u sporednim ulicama nalaze službenici koji se uključuju kada opservat u namjeri izbjegavanja praćenja skrene u te ulice ili kada posumnja da je praćen. Tehnike praćenja ovisne su o mnogobrojnim situacijskim elementima i tijekom izvođenja mogu biti modificirane. Posebni zahtjevi postoje u sljedećim primjerima: praćenje u prometnoj ulici s dva nogostupa, praćenje u prometnoj ulici s jednim nogostupom, praćenje u neprometnoj ulici, praćenje po parkovima i šumama. Za praćenje biciklom, motociklom i automobilom potrebno je najmanje dvoje pratitelja s odgovarajućim prometnim sredstvima, povezanih sustavom veze. Tako se mogu pratiti opservati - pješaci ili oni koji koriste prometna sredstva. Pri takvom praćenju posebnu pozornost treba pridati ponašanju kako ono ne bi bilo kompromitirajuće za pratitelja. Valja izbjegavati situacije prisilnog pretjecanja. Mjesta na kojima se odvija kružni tok prometa podobna su za opservata da utvrdi praćenje. Posebna vještina potrebna je kod praćenja prometnih sredstava. U prometno sredstvo treba ulaziti nakon ulaska opservata i zadržati se blizu izlaza. Potrebno je da praćenje izvršava više službenika, koji će svoje ponašanje usklađivati s postojećom situacijom. U lokalu pratitelji, u pravilu, sjedaju za stol nakon opservata, ako je moguće za više stolova, tako da mogu "pokriti" opservata i izlaz. Naručeno jelo ili piće valja odmah platiti. Tijekom svakog načina praćenja praćenik i pratitelj mogu koristiti različite varke koje ovise o situaciji i domišljatosti. Na pretpostavljena mjesta dolaska osobe koju je potrebno uhititi mogu se postavljati različite vrste klopki. Klopkama je svrha utvrđivanje da se osoba nalazila na određenom mjestu, odnosno da je imala kontakt s određenim predmetom, kako bi nakon toga uslijedilo uhićenje. h) Uporaba prikrivenih istražitelja i pouzdanika Prikriveni istražitelj je (domaći ili inozemni) policijski službenik, posebno obrazovan, s promijenjenim identitetom i uklopljen u kriminalnu sredinu u kojoj djeluje sukladno određenim smjernicama koje je primio od istražnog suca. Svojom pripadnošću kriminalnoj sredini on prati i izvješ-
662
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
ćuje o kretanjima, kriminalnoj aktivnosti, planovima i drugim pojedinostima koje mogu biti važne za kazneni postupak. Ako se pojave takve okolnosti da prikriveni istražitelj mora otkriti svoje svojstvo policijskog službenika, on je to ovlašten učiniti prema prethodno utvrđenom planu koji uključuje obzir prema izbjegavanju dovođenja u opasnost drugih osoba. Ta okolnost ovisi o konkretnim prilikama, u pravilu pojavi okolnosti koje ugrožavaju prikrivenog istražitelja. Prikriveni istražitelj (ne i pouzdanik) ima pravo ulaska u nečiji dom sukladno propisima Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, ako su ispunjeni uvjeti što ih predviđaju zakonski propisi o ulasku policije u dom bez sudskog naloga a u tom slučaju, prema nalogu, može upotrijebiti tehnička sredstva za snimanje nejavnih razgovora. Pouzdanik je građanin koji nije policijski službenik, koji se u posebne izvide uključuje na osnovi naloga suda. Pripada skupini informatora (v. izlaganje supra pod g). Djeluje na osnovi jednakih smjernica kao i prikriveni istražitelj i ima u osnovi jednake zadaće, ali je njegov položaj drukčiji. Pouzdanik se može ispitati o onome što je opazio prilikom simuliranog otkupa provedenog u okvirima i uvjetima iz pisanog naloga, pa tako i o identitetu osoba koje su sudjelovale u simuliranom otkupu, a u odnosu na koje nije izdan pisani nalog. Pouzdanika se ne može ispitati o sadržaju razgovora s osumnjičenikom ili svjedocima. i) Simulirani otkup predmeta te simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine Radi se o složenom izvidu koji obuhvaća tri oblika: 1) simulirani otkup predmeta, 2) simulirano davanje potkupnine i 3) simulirano primanje potkupnine. Svrha je simuliranog (hinjenog) otkupa predmeta da policijski službenici kupuju predmete koji su izvan pravnog prometa, potječu od kaznenog djela, ili su namijenjeni za počinjenje kaznenog djela, ili su na bilo koji način povezani s kaznenim djelom. Simulirano davanje potkupnine je tipično povezano s istraživanjem određenih kaznenih djela, npr. davanjem mita, nedopuštenim prometom opojnih droga, krivotvorenjima itd. Simulirano primanje potkupnine druga je "zrcalna" strana prethodno spomenutih kaznenih djela kao npr. primanjem mita itd. Za uspjeh mjere od odlučujuće je važnosti opskrba osobe koja će "nositi" potkupninu s odgovarajućim pouzdano, ali neprimjetno označenim predmetima. Najčešće su to novčana sredstva. Za označavanje se koriste različite tehnike. Davanje potkupnine, u pravilu, obavlja osoba od koje se potkupnina traži. Sredstva kojima se potkupnina ostvaruje mogu pripadati osobi od
663
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
koje se potkupnina traži ili policiji. Važno je istaknuti kako davanje potkupnine, kao i izvršenje drugih sličnih mjera, ne smije predstavljati poticanje na kazneno djelo. To znači da potkupnina mora biti na jasan način tražena. Način traženja potkupnine mora biti vidljiv iz kaznene prijave koju osoba od koje se traži mito mora podnijeti prije nego sud odluči o primjeni mjere. Razmatrana mjera nije primjenjiva na sva kaznena djela u istraživanju kojih mogu biti korištene mjere posebnih izviđa. Važnija područja primjene simuliranog otkupa predmeta vezana su za kriminalitet opojnih droga, oružja, krijumčarenje roba i sl. Simulirano davanje potkupnine i simulirano primanje potkupnine povezano je s korumptivnim kaznenim djelima. j) Nadzirani prijevoz i isporuka predmeta kaznenog djela Posebnom izvidu cilj je utvrditi putove kretanja određenih predmeta kaznenog djela radi identificiranja osoba koje sudjeluju u njemu. Prvi put je takva mjera predviđena Konvencijom Ujedinjenih naroda protiv nezakonitog prometa opojnim drogama i psihotropnim tvarima. Osim toga nadziranu isporuku (controlled delivery) predviđaju i drugi međunarodni izvori (v. izlaganje infra pod m). Izvid se u pravilu odvija kao kontinuirani nadzor uz prijenos ili zadržavanje ovlasti provođenja. Ako se zadržava provođenje i izvan državnog područja, radi se o prekograničnom nadzoru koji mora biti uređen međunarodnim sporazumom (npr. Schengenskim). Inače se radi o prijenosu ovlasti provođenja, kao o obliku međunarodne kriminalističke suradnje koja se također određuje u međunarodnom sporazumu (v. izlaganje supra Glava X. i infra pod m). k) Sravnjivanje računalnih podataka (Rasterfahndung) Posebni izvid oslanja se na uporabu posebnih računalnih programa za međusobno sravnjivanje osobnih podataka građana u policijskim registrima s podacima koje vode drugi subjekti, npr. financijske ustanove, sustavi za opskrbu energijom i dr. u koju se svrhu upotrebljavaju posebne aplikacije nekih programa (npr. Watson). Temeljno je pravilo u stvaranju računalnih baza podataka zakonska dopustivost prikupljanja podataka i korištenje podataka u svrhu radi koje su sustavno prikupljani i uvršteni u odgovarajuću bazu. U vezi s razmatranom mjerom značajna su dvije okolnosti. Prvo, mogu se sravnjivati samo podaci iz policijskih evidencija i podaci koje vode drugi subjekti, ali ne samo podaci koje vode drugi subjekti.
664
Usporedba podataka povezana je s postojanjem sumnje na počinjenje zakonom taksativno nabrojenih kaznenih djela. Cilj mjere je pribaviti podatke koji su potrebni za istraživanje pojava tih djela. I) Pružanje simuliranih poslovnih usluga ili sklapanje simuliranih pravnih poslova Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta predviđa kao posebne izvide mjere pružanja simuliranih poslovnih usluga i sklapanje simuliranih pravnih poslova. Pojam poslovne usluge ima opći smisao. Posebni izvid slijedi pravila pružanja poslovnih usluga, ali je njegova bitna značajka da se radi o simuliranom postupanju koje ide za istraživačkim ciljevima, a ne za ciljevima kojima inače smjera pružanje usluge. Sklapanje simuliranih pravnih poslova odnosi se na sve pravne poslove kad je to motivirano postizanjem istraživačkih ciljeva. Oba izviđa mogu se primijeniti samo ako se na drugi način kazneno djelo ne može otkriti, spriječiti ili dokazati ili bi to bilo povezano s nerazmjernim teškoćama. Provedba posebnog izviđa nalaže dopunsko uređenje u provedbenim policijskim propisima. m) Posebne tehnike kriminalističkog istraživanja u međunarodnom i inozemnom pravu* m.l) Posebne izvidne tehnike u međunarodnom pravu Posljednjih desetljeća u međunarodnom se pravu pojavljuje posebna skupina izviđa u području "globaliziranog" kriminaliteta (predmeti kaznenih djela transnacionalnog organiziranog kriminaliteta, nedopuštenog prometa opojnim drogama, oružjem, umjetničkim djelima, trgovinom ljudima, organima, nuklearnim i drugim opasnim otpadom, računalnim kriminalitetom itd). Osim toga, djelovanje međunarodnih naddržavnih sudbenih tijela i razvoj ustanova međunarodne kaznenopravne pomoći rezultirao je također nekim novim vidovima istražnih tehnika. Tri su skupine izvora koji okvirno uređuju predmetnu materiju. Prvu tvore mnogostrane konvencije koje uređuju određeno područje kriminaliteta. Druga su međunarodne konvencije u području pravne pomoći, a treća dvostrane konvencije i sporazumi, u prvom redu one o policijskoj suradnji. Tekst odjeljka m) napisala je Milana Trbojević.
665
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
U prvoj skupini valja podsjetiti na Konvenciju protiv nezakonite trgovine opojnim drogama i psihotropnim tvarima iz 1988., Europsku konvenciju o pranju, traganju i privremenom oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom iz 1990., Sporazum Vijeća Europe o nezakonitoj trgovini opojnih droga morem iz 1995., Konvenciju o suzbijanju transnacionalnog organiziranog kriminaliteta iz 2000., Kaznenopravnu konvenciju o korupciji i Konvenciju o kibernetičkom kriminalitetu. U drugoj skupini primjeri su Drugi protokol uz Konvenciju o sudskoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, dok treću skupinu tvori cio niz dvostranih izvora, kao što je spomenuto, prije svega onih o policijskoj suradnji. Važnije nove kriminalističke radnje koje se predviđaju u tim izvorima su: prekogranično nadziranje, prekogranično praćenje, razmjena podataka (npr. Schengenski informacijski sustav - SIS - v. izlaganje supra Glava X. pod 2.), nacionalni informacijski sustavi u zemljama članicama Schengenskog sporazuma (NSIS), nadzor prometa i isporuke opojnih sredstava, psihotropnih tvari, oružja, nuklearnog otpada i drugih predmeta, zatim nadzor nad financijskim operacijama, tijekovima kretanja novca itd Vrlo bitna novost su povezane istrage i zajednički istražni timovi bez čijeg je djelovanja jedva moguće djelotvorno otkrivanje i suzbijanje suvremenog, posebno organiziranog kriminaliteta. Nove istražne metode oblikuju se i profiliraju na općoj razini. Važno je također da te metode snažnije zahvaćaju u temeljna prava i slobode. U pravilu uključuju uporabu sofisticirane tehničke potpore i vrlo često sasvim nove vidove suradnje tijela različitih država. Neke nove metode vezane su uz određene skupine kaznenih djela pri čemu se u posljednjim godinama posebno razvijaju tehnike istraživanja terorističkih kaznenih djela (v. supra pod Glava X.). m.2) Posebne izvidne tehnike u inozemnom pravu Nove istražne metode uvedene su posljednjih desetljeća u nacionalna zakonodavstva. U nastavku izlaganja lapidarni je osvrt na sedam suvremenih zakonskih sustava. U Austriji se primjenjuju sljedeće metode: računalno sravnjivanje podataka, optičko i akustičko nadziranje osoba primjenom tehničkih sredstava, elektronički nadzor telekomunikacija, korištenje prikrivenih istražitelja, simulirano davanje potkupnine i simulirani otkup predmeta kaznenog djela, policijska prismotra i dugotrajni policijski nadzor, nadzirana isporuka predmeta kaznenog djela i druge mjere. Reforma kaznenog postupovnog zakonodavstva iz 2004. osim opservacije, prikrivenog istraživanja, uvodi i neke novosti kao sklapanje simuliranog pravnog posla, prikupljane obavijesti o podacima vezanim uz mjesto i prijenos kao i nadzor nad porukama koje se prenose putem telekomunikacije ili
666
KRIMINALISTIKA
______________________________________________________________
računalnog sustava, optički i akustički nadzor osoba, te sravnjivanje podataka uz računalnu podršku. U Engleskoj se primjenjuju sljedeće metode: dugoročni policijski nadzor, tajno praćenje uz uporabu tehničkih sredstava, elektronički nadzor telekomunikacija radi pribavljanja spoznaja za vođenje drugih istražnih radnji (saznanja prikupljena ovom mjerom ne mogu se koristiti pred sudom na glavnoj raspravi), ozvučenje prostorija, uporaba prikrivenih istražitelja za otkrivanje kaznenih djela u vezi sa zloporabom droge, terorizma i javnih nemira, simulirani otkup droge, oružja ili eksploziva, simulirana prodaja droge, nadzirana isporuka predmeta kaznenih djela u vezi sa zloporabom droge, oružja i eksploziva. Francusko zakonodavstvo također propisuje mogućnost korištenja posebnih izvidnih tehnika, kao što su: dugotrajni policijski nadzor, tajno praćenje uz uporabu tehničkih sredstava, elektronički nadzor telekomunikacija radi pribavljanja saznanja i dokaza potrebnih za vođenje kaznenog postupka, ozvučenje prostorija, uporaba prikrivenih istražitelja sa svrhom razjašnjenja kaznenih djela u vezi sa zloporabom droge, simulirano davanje potkupnine, simulirani otkup predmeta, nadzirana isporuka predmeta kaznenog djela. Osim navedenih tehnika to zakonodavstvo dopušta korištenje mjera koje nisu uobičajene u kriminalističkoj praksi drugih europskih zemalja, osim djelomično u Italiji. To je simulirano osnivanje tzv. paravanskih trgovina, simulirano osnivanje pravnih osoba radi otkrivanja i sprječavanja pranja novca. U Italiji navedene metode obuhvaćaju: dugotrajni policijski nadzor, tajno praćenje uz uporabu tehničkih sredstava, elektronički nadzor telekomunikacija, ozvučenje prostorija, presretanje komunikacija, uporabu prikrivenih istražitelja, simulirano davanje potkupnine, simulirani otkup predmeta, nadziranu isporuku predmeta kaznenog djela. Ostale, uobičajene izvidne mjere nisu posebno zakonski uređene, nego su prepuštene policijskoj praksi i uglavnom se poduzimaju u preventivne svrhe. U Njemačkoj se predviđaju sljedeće mjere: računalno sravnjivanje podataka, ozvučenje prostorija, zaplijena poštanskih pošiljaka, elektronički nadzor telekomunikacija, utvrđivanje dolazno-izlaznih telefonskih poziva s nadziranog telefonskog priključka (metering), tajno praćenje uz uporabu tehničkih sredstava, uporaba prikrivenog istražitelja sa svrhom razjašnjenja kaznenih djela u vezi sa zloporabom droga, oružja i krivotvorenja novca, nadzirana isporuka predmeta kaznenog djela u vezi sa zloporabom droge. Posebne izvidne tehnike u SAD-u su: dugotrajni policijski nadzor, tajno praćenje uz uporabu tehničkih sredstava, elektronički nadzor telekomunikacija radi pribavljanja saznanja i dokaza potrebnih za vođenje kaznenog postupka, ozvučenje prostorija, uporaba prikrivenih istražitelja, simulirano davanje potkupnine, simulirani otkup predmeta, nadzirana isporuka
667
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
predmeta kaznenog djela. Osim spomenutih, u SAD-u se uvode i druge novije tehnike (npr. termičko snimanje zgrada) pod uvjetom da se njihovom primjenom ne povrjeđuje Amandman 4. Ustava. Literatura: Bakalović, H., Predkrivični postupak i istraga, Pravna misao, 3-4/1978.; Buterin, T., Kriminalistička motrišta na nove pojavne oblike kriminala u financijskim institucijama, Policija i sigurnost, 3-4/1999.; Carić, A., 124-131; Cvitanović, L., Kontrola zakonitosti postupanja OUP (policije) u vezi s kaznenim (krivičnim) postupkom, Priručnik, 4/1991.; Damjanović, D., Javnost prethodnog krivičnog postupka u jugoslavenskom pravu, „13. maj", 5-6/1976.; Dimitrijević, D., Okrivljeni u prethodnom krivičnom postupku, Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu, 1/1957.; Dundović, D., Kriminalistička motrišta na nove pojavne oblike kriminala zloporabom opojnih droga, Policija i sigurnost, 3-4/1999.; - Tajne policijske operacije, Informator, Zagreb, 2003.; Fatić, H., Procesno-pravne pretpostavke i ovlašćenja suda za odluku da nema mjesta zahtjevu za sprovođenje istrage i da nema mjesta optužbi, „13. maj", 11/1973.; Gavrilović, M., Uloga javnog tužilaštva kod otkrivanja krivičnih dela i usmeravanja prethodnog krivičnog postupka, Pravni život, 5/1973.; Gluščić, S., Kaznenopravni sustav pred izazovom organiziranog kriminaliteta - međunarodnopravna kaznenopravna pomoć i suradnja, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; Guyton, A. C, Medicinska fiziologija, Medicinska knjiga, Zagreb, 1981.; Jelačić, O., Medicinska kriminalistika, Pravni fakultet u Splitu, 1978.; Kankaraš, S., Aktuelni problemi predkrivičnog postupka s aspekta javnog tužilaštva, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 2/1979.; Karanović, M., Sumnja u krivičnom postupku, Pravni život, 6-7/1984.; Krapac, D., Pogled na neke važnije odredbe novog hrvatskog kaznenog zakonodavstva o organiziranom kriminalitetu i pitanja njihove praktične primjene, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; Posebne mjere i radnje za otkrivanje i suzbijanje kaznenih djela organiziranog kriminaliteta u novom ZKP RH, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1997.; Krckovski, M., Način i obim korištenja materijala prikupljenih operativnim radom u pretkrivičnom postupku, „13. maj", 6/1978.; Marina, P., O pretkrivičnom postupku u jugoslavenskom krivičnoprocesnom pravu, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 1-2/1982.; Marinković, D., Tajna opservacija u sprječavanju i suzbijanju krivičnih djela, Suzbijanje kriminaliteta, 215 235; Matte J. A., Forensic Psychophysiology using the polygraph, J. A. M. Publications, New York, 1996.; Meesing R. - Horvath F., A National Survay of Practices, Policies and Evaluative Comments on the Use of Pre-Employment Polygraph Screening in Police 668
KRIMINALISTIKA
______________________________________________________________
Agencies in the United States, Polygraph, 2/1995. (24); Modly, D., Informatori, Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, 1992; - Priprema poligrafskog ispitivanja, Policija i sigurnost, 3/1998.; Moore, M. H., et al., Polygraph and Lie Detection, National Academies Press, Washington, 2003.; Pavišić, B., Kazneni postupak u Republici Hrvatskoj: pogled na reformu iz 1997. godine s posebnim osvrtom na predistražni postupak i istragu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/2000.; 543-637; - Mjesto i uloga organa unutrašnjih poslova u istrazi, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 4/1989.; - Pretprocesna aktivnost, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1994.; Roso, Z., Poligraf u kriminalistici, MUP RH, Zagreb, 1996.; Sačić, Z., Kaznenopravne mogućnosti u suzbijanju organiziranog kriminaliteta, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1996.; - Organizirani kriminalitet u Hrvatskoj, Zagreb, 1997.; - Primjena prikrivenih, posebnih izvidnih mjera za suzbijanje organiziranog i drugog teškog kriminala na području Republike Hrvatske, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/2000.; Svedrović, M., Položaj branitelja u kaznenim postupcima za kaznena djela u vezi s organiziranim kriminalitetom, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; Tomašević, G, Organizirani kriminalitet - neka kaznenoprocesna pitanja, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; - Primjena novih istražnih metoda na području Županijskog suda u Splitu, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/2000.; Vasiljević, T, 467-480; Veić, P., Kaznenopravne mogućnosti u suzbijanju organiziranog kriminaliteta, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1996.; Vodinelić - Aleksić, 31-53; Vrečko R., Interpretacija poligrafskog grafikona, Policija i Sigurnost, 6/1996.; - History O f Polygraph in Croatia, Polygraph, APA, Maryland, 1997.; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure, West Publishing Company, Minneapolis/St. Paul, 1994., 184-225; - Criminal Procedure. Constitution and Society, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 206-216; Zobec, Ž., Aktuelni problemi pred krivičnog postupka, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 2/1979.
669
KRIMINALISTIKA
Pitanja za provjeru znanja: 1.Kada se poduzimaju izvidi kaznenih djela? 2.Koja je svrha izviđa? 3.Objasnite zašto izvidi predstavljaju latentnu fazu kaznenog postupka. 4.Navedite u koje svrhe koristimo rezultate izviđa. 5.Navedite opće izvidne radnje. 6.Pod kojim je uvjetima moguće prikupljanje obavijesti od osobe koja je u pritvoru? 7.Objasnite što je sastavni dio svakog poligrafskog testiranja. 8.Kojom se izvidnom radnjom može izvesti pregled vozila zaštićenog imunitetom? 9.Što čini nadzor, a što stvarno ograničenje slobode kretanja? 10.Kojim je zakonom regulirano i pod kojim je uvjetima moguće snimanje na javnim mjestima? 11.Navedite osnovna načela, tj. značajke poduzimanja posebnih izviđa. 12.Koji su adresati protiv kojih se poduzimaju posebni izvidi? 13.Nabrojite posebne izvide. 14.Objasnite razliku između prikrivenog istražitelja i pouzdanika.
670
Glava XIV. Potražna djelatnost i kriminalističke evidencije
1. Potražna djelatnost Potražna djelatnost predstavlja sustav mjera koje imaju za cilj otkrivanje počinitelja kaznenih djela i njegovo dovođenje ovlaštenom tijelu. Njome policija traži osobe nepoznatog boravišta ili nestale stvari te prikuplja obavijesti o pojedinim okolnostima i stvarima od važnosti za kazneni postupak. Osnovno je načelo brzina. Potrage se obično organiziraju u cilju pronalaženja i hvatanja počinitelja kaznenih djela, što zahtijeva visok stupanj operativnosti i koordiniranosti policije, koja je uključena ili može biti uključena u potražnu djelatnost. Počinitelji kaznenih djela najčešće su svjesni traganja, zbog čega poduzimaju različite mjere osujećenja, uz spremnost na pružanje otpora. Kada se traga za počiniteljima određenih kaznenih djela, policijski službenici ovlašteni su u cilju sprječavanja bijega na uporabu sile opasne po život ili koja može teško narušiti zdravlje uhićenika. U potražne mjere pripadaju sve one radnje koje provodi policija radi pronalaženja poznatih i nepoznatih osoba ili stvari koje se dovode u vezu s kaznenim djelom ili koje su zbog nekog drugog razloga od interesa za policiju. Uspješnosti potražnih mjera umnogome mogu pomoći kriminalističke evidencije. Potražne mjere sastoje se od operativnih mjera policije, koje su najčešće kombinacija pojedinih mjera, opservacija, prikupljanja obavijesti, legitimiranja, pregleda prijevoznih sredstava, putnika i prtljage, prirodnoga prostora, racija, zasjeda, blokada i dr. U navedenom sklopu poseban je položaj triju potonjih mjera, o čemu v. infra pod 2. Interesi kaznenog pravosuđa, posebno kada je riječ o teškim kaznenim djelima ili djelima koja su uznemirila javnost, zahtijevaju posebnu učinkovitost. U takvim okolnostima može se posegnuti za svestranom akcijom kako bi se pronašlo počinitelja kaznenog djela. Te posebne mjere moraju predstavljati ultima ratio, treba ih koristiti kao krajnje sredstvo, ne samo zbog velikih troškova, nego i zbog uznemiravanja javnosti. U takve mjere
671
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
pripadaju: a) objava fotografije tražene osobe putem dnevnog tiska, radija i televizije, interneta, b) objave plakata i letaka u području gdje se pretpostavlja skrivanje okrivljenika, c) javno izlaganje predmeta koji su u vezi s kaznenim djelom kako bi ih građani doveli u vezu s konkretnom osobom, d) pojačana kontrola objekata u kojima se kriju sumnjive osobe, e) kontrola prometa s naglaskom na traženu osobu, f) javno raspisivanje nagrade, g) postavljanje zasjeda i blokada te organiziranje racija. Postupovni i policijski propisi su u razmatranom području nepovezani, pa govore o: tjeralici, međunarodnoj tjeralici, objavi i potrazi. Tjeralica je akt suda ili kaznene ustanove kojim se pokreće potražna djelatnost za određenom osobom. Uvjete za raspisivanje tjeralice propisuju postupovni propisi. Tjeralica može biti raspisana za okrivljenikom protiv kojeg je pokrenut kazneni postupak zbog kaznenog djela za koje se progoni po službenoj dužnosti i za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a nalazi se u bijegu, ili ako je osuđenik pobjegao s izdržavanja kazne ili zavodske mjere. Prema području na kojem se vodi potražna djelatnost, tjeralice mogu biti raspisane za područje cijele države ili mogu biti međunarodne Kad raspisuje tjeralicu na području države, sud koji vodi kazneni postupak obraća se nalogom određenoj policijskoj upravi mjesno nadležnoj za određeni sud. Policijska uprava raspisuje tjeralicu putem računalnog sustava, tako da je cjelokupnom području države u svakom trenutku dostupna lista potraživanih osoba. Međunarodnu tjeralicu raspisuje sud putem Središnjeg nacionalnog ureda INTERPOL-a. U sklopu INTERPOL-a od 1987. godine djeluje računalni sustav kriminalističkih informacija (CIS). Baze podataka tog sustava sadrže i podatke: a) traže li se određene osobe ili su osumnjičene za određena kaznena djela, b) terete li određene osobe obavijesti temeljem kojih se zahtijeva uhićenje ili postoji nalog ili opis određenog modus operandi; c) smatraju li se pojedine osobe međunarodno važnima i postoji li opasnost da će počiniti nova kaznena djela. Potrebno je razlikovati tjeralicu od potrage. Osnova za raspisivanje potraga jesu postupovni i policijski propisi. Potragu raspisuje policijska uprava koja provodi kriminalističku obradu, putem istog sustava kao i tjeralicu, zbog određenog kaznenog djela, a kada joj osumnjičenik, neka druga osoba ili stvar za koju je ovlaštena raspisati potragu nije dostupna. U okvirima potrage, koja se raspisuje u cijeloj državi, postoje tzv. ciljane potrage, koje predstavljaju poseban način potražne djelatnosti. Ciljane potrage usmjerene su na određene objekte ili prostore gdje je predvidivo pronalaženje tražene osobe. Potrage, za razliku od tjeralica, nisu ograničene samo na osumnjičene, one se mogu odnositi i na: oštećenike, svjedoke ili druge osobe koje mogu
672
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
dati podatke važne za kazneni postupak ili druge važne podatke koji su od interesa za rad policije, za dijete ili maloljetnika koji su se udaljili od kuće, radi prikupljanja podataka za identifikaciju osoba koje o sebi ne mogu dati podatke. Zatim, potrage se mogu odnositi i na stvari, kada je potrebno prikupiti podatke ili pronaći stvari koje su u vezi s kaznenim djelom. Objava je akt kojim sud od policije zahtijeva traženje okrivljenika, traženje potrebnih podataka o određenim stvarima ili traženje obavijesti o leševima i nestalim osobama. Valja razlikovati objavu u smislu policijskih propisa. Policijski propisi proširuju je i na traganje za nestalim osobama radi utvrđivanja identiteta osoba koje ne mogu dati podatke o svom identitetu i dr. Valja razlikovati tri vrste objava: a) objava radi pronalaska podataka o predmetima koji su u vezi s kaznenim djelom, b) objava radi prikupljanja podataka o leševima i nestalim osobama kada postoje sumnje u nasilnu smrt, c) objava u smislu policijskih propisa. Raspis o traganju propisuju policijski propisi. On se objavljuje za osobama oštećenim kaznenim djelom, svjedokom ili drugom osobom koja može dati važne podatke za provođenje kaznenog postupka, na zahtjev suda kada traži adresu za osobu, na zahtjev drugog državnog tijela ili ustanove kada traži dojavu adrese, za maloljetnika ili dijete koje se udaljilo od kuće kada roditelj ili staratelj zatraži traganje
2. Kriminalističke evidencije* Kriminalističke evidencije su sustavno prikupljanje, unošenje, snimanje, organiziranje i spremanje podataka o kaznenim djelima, počiniteljima, osobama, stvarima, objektima i događajima od interesa za policiju, a u cilju otkrivanja kaznenih djela, pronalaženja stvari i poduzimanja mjera za sprječavanje kaznenih djela. Kriminalističke evidencije pomažu da se pronađe počinitelj kaznenog djela, da se utvrdi je li kazneno djelo počinjeno, da se otkriju i osiguraju tragovi kaznenog djela i predmeti koji mogu poslužiti pri utvrđivanju kaznenog djela i njihovog počinitelja. Otkrivanje kaznenog djela i njegova počinitelja ovisi i o sposobnosti policijskog službenika da se koristi kriminalističkim evidencijama. Međutim, treba ukazati da kriminalističke evidencije više služe kod rasprostranjenih, masovnih oblika kaznenih djela i pronalaženju počinitelja koji su povratnici.
Tekst odjeljka 2. napisao je Zvonimir Dujmović.
673
KEIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
a) Prikupljanje, obrada i korištenje osobnih podataka U kriminalističkim evidencijama spremaju se, pohranjuju podaci. Razvoj informacijske tehnologije i njena primjena u policiji dovele su do tri različite faze u korištenju kriminalističkih evidencija. U prvoj fazi, koja je trajala od prvih početaka stvaranja kriminalističkih evidencija s kraja 19. stoljeća do 80-ih godina 20. stoljeća, korištena je ručna, odnosno mehanička obrada podataka u zadovoljavanju potrebe policijskih službenika za informacijama. Posebno poučeni policijski službenici analizirali su kriminalističke predmete (spise) i unosili podatke u različite formulare koje su zatim pohranjivali u kartoteke, ormare ili 'bazene'. Policijski službenici koji su radili u kriminalističkim evidencijama bili su nižeg ili srednjeg ranga i odvojeni od samih operativnih ustrojstvenih jedinica i više ili manje neovisni od njihova djelovanja. Formalno ili neformalno takav rad specijaliziranih policijskih službenika i njihove kriminalističke evidencije svrstavale su se u pomoćne kriminalističke aktivnosti (službe). Takvo korištenje podataka bilo je razumljivo svim kriminalistima, jednostavno za uporabu - nije zahtijevalo dublje razumijevanje informacijsko-tehničkih procesa. Druga faza razvoja kriminalističkih evidencija vezana je za razvoj informatičke tehnologije, odnosno primjenu računala, posebno osobnih računala u policiji. Nema više pomoćne službe koja bi kao logistička služba održavala cijeli sustav, formulirala okvire, standarde unošenja i korištenja podataka. Podatke u sustav trebali bi unijeti policijski službenici koji su obrađivali određeni slučaj. Prijenos podataka iz klasičnih evidencija u računalne baze podataka pratila je nužna promjena evidencijskih listova. Na obrascima su se pojavila nova polja s oznakama za šifre. Ono što unesu, odnosno kvalitetu koju unesu, sutra mogu dobiti kada budu koristili kriminalističke evidencije. Nestala je nekadašnja klasična pomoćna služba. Unošenje podataka i stvaranje kriminalističke baze podataka demistificirano je, ali ponekad previše vezano za individualni pristup pojedinog policijskog službenika, možda njegov amaterski entuzijazam ili nedovoljno sagledavanje cjeline sustava i njegovih informatičko-tehničkih karakteristika. Treća faza korištenja kriminalističkih evidencija, koja je započela na samom kraju 20. stoljeća, zapravo je faza koja će se u potpunosti razviti tijekom 21. stoljeća. Tu fazu karakterizira integriranje policije primjenom informacijske tehnologije. Korištenjem programske podrške križanjem podataka dolazi se do nove informacije. Unos podataka u pravilno organiziranu računalnu bazu podataka nije samo njegovo pohranjivanje, već se tom prilikom pokreće proces međusobnog dovođenja podataka u vezu te nastaju novi podaci odnosno informacije.
674
KRIMINALISTIKA
b) Prikupljanje, obrada i korištenje osobnih podataka kao policijska ovlast Policija prikuplja, obrađuje i koristi podatke radi obavljanja policijskih poslova. To su policijske evidencije. Sve su kriminalističke evidencije i policijske, ali sve policijske evidencije nisu kriminalističke. Prikupljeni podaci, kada je to određeno, spremaju se u evidencije (zbirke). Izrijekom je propisana ovlast policije da prikuplja, obrađuje i koristi osobne podatke radi sprječavanja i otkrivanja kaznenih djela i prekršaja te pronalaska počinitelja. Osobni podaci spremljeni u evidencijama mogu se koristiti samo u svrhu za koju je evidencija osnovana. Osobnim podatkom valja smatrati svaki podatak koji se odnosi na određenu ili odredivu osobu, nezavisno od načina na koji je izražen. V. izlaganje supra Glava II. pod 1. Prikupljanje, obrada i davanje osobnih podataka mora biti u skladu s propisima o zaštiti osobnih podataka. To znači da je potrebno u svakom konkretnom slučaju utvrditi razmjernost i nužnost korištenja osobnih podataka. Prikupljeni i u evidencije uneseni osobni podaci moraju biti točni. Podatke koji su spremljeni u evidencijama, zbirkama podataka, moraju se ispraviti kada se nakon njihovog bilježenja utvrdi da su netočni. Osobe o kojima su podaci prikupljeni u evidencijama imaju pravo uvida u sadržaj zbirke. Polazi se od prava 'vlasnika' osobnog imena da se uz njegovo osobno ime vežu točni podaci. Međutim, pravo na uvid može se isključiti ako bi uvid mogao prouzročiti štetne posljedice za svrhu njihova sakupljanja. Policija može tražiti podatke od državnih tijela i drugih pravnih i fizičkih osoba koji posjeduju određene podatke ili su ovlašteni voditi zbirke podataka. Također može pod zakonskim uvjetima sravnjivati tako dobivene osobne podatke s osobnim podacima koje je ovlaštena prikupljati (sravnjivanje računalnih podataka). Osobne podatke pohranjene u evidencijama (zbirkama) koriste policijska tijela. Policija ih u skladu sa zakonom daje sudu i državnom odvjetništvu, a mogu se dati na korištenje tijelima državne uprave te pravnim osobama, kada su takvi podaci nužni za otklanjanje opasnosti. Policija može sakupiti ili učiniti dostupnim podatke koje je prikupila temeljem zakonskih ovlasti inozemnim policijskim tijelima ili međunarodnim organizacijama koje se bave suzbijanjem kriminaliteta. Mogu se koristiti u znanstvene i statističke svrhe u skladu s posebnim propisima. Osobni podaci moraju se brisati u slučaju kad se utvrdi da nisu točni ili su prestali postojati razlozi, odnosno uvjeti radi kojih je osobni podatak unesen u evidenciju koja se vodi u računalnom sustavu. Oni moraju biti zaštićeni od strane voditelja evidencije odgovarajućim organizacijskim, tehničkim, kadrovskim i drugim sigurnosnim mjerama. Posebno treba naglasiti da će biti zaštićen i identitet osobe koja je dala podatke.
675
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
c) Katalog policijskih evidencija Policija vodi evidencije: 1) osoba kojima je po bilo kojoj osnovi oduzeta sloboda (uhićenje, zadržavanje, dovođenje, i dr.), 2) osoba za koje postoji osnovana sumnja da su počinile kaznena djela i prekršaje, 3) počinjenih kaznenih djela koja se progone po službenoj dužnosti, prekršaja i osoba oštećenih tim djelima, 4) počinjenih kaznenih djela nepoznatih počinitelja koja se progone po privatnoj tužbi, 5) traženih osoba i predmeta te osoba kojima je zabranjen ulazak u Republiku Hrvatsku, 6) provjere identiteta osoba, 7) osoba nad kojima je provedeno utvrđivanje identiteta, daktiloskopiranih osoba, fotografiranih osoba, i DNA pretraga, 8) operativnih izvješća, operativnih izvora saznanja i osoba pod posebnom policijskom zaštitom, 9) događaja, 10) upotrijebljenih sredstava prisile, 11) predstavki građana. Policijski službenik mora sve što utvrdi na mjestu kaznenog djela i što sazna od osoba, "preslikati" u podatke. Na njihovoj osnovi sastavlja se dokumentacija za tijela progona i dokumentacija o aktivnosti policije. Kriminalističke podatke o kaznenim djelima, oštećenim osobama i počiniteljima kaznenih djela unosi se u kriminalističke upitnike. Njihovom obradom može se doći do informacija koje su podloga za sprječavanje i otkrivanje novih kaznenih djela. Vezu između pohranjenih podataka u bazi podataka i korisnika čine modeli podataka - slike podataka u bazi, iz kojih su vidljiva sva moguća pitanja koja policijski službenik može postaviti. Različiti korisnici imaju prema istoj bazi podataka različite zahtjeve. Literatura: Allen, R. J. - Kuhns, R. B., Are Analytical Approach to Evidence, Little, Brown and Company, Boston, 1989., 461-472; Bayrle, T. - Gallwitz, K., Rasterfahndung, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1985.; Belair, R. R., Intelligence and Investigative Records (Criminal Justice Information Policy), U. S. G. P. O., Washington, 1985.; Brezak, M., Prva hrvatska policija čimbenik integracije Hrvatske u sjedinjenu Europu, Priručnik, 6/1991., 437-445; Burghardt, 102; Gemmer, K., Fahndung und Polizeialltag, Kriminalistik, 1/1980., 2-7; Graf, V., Rasterfahndung und organisierte Kriminalität, Forum Verlag Godesberg, Mönchengladbach, 1997.; Haring, K. H, Grenzfahndung, Kriminalistik, 2/1980., 83-87; 216-260; Hinton, D., The Criminal Records Manual: The Complete National Reference for the Legal Access and Use of Criminal Records, 2. izdanje, Facts on Demand Press, Tempe, 2004.; Klever, S., Die Rasterfahndung nach § 98a StPO, Schilling, Münster, 2003.; Leitner, N, Fahndung durch Sicherheitsbehörden und Sicherheitsorgane, Neuer Wissenschaftlicher Verlag, Beč, 2002.; Lisken Deninnger, 280; Marković, 148 - 161, 392-404; Maver, 103-135; Proschak, C. A., Moderne Fahndungstechnologien 676
KRIMINALISTIKA
im Spannungsfeld mit dem Privatleben. Sicherheits- und kriminalpolizeiliche Informationseingriffe im Lichte der Rechtsprechung ... Europäischen Gerichtshofs für Menschenrechte, Verlag Dr. Kovač, Hamburg, 2005.; Quinn, O, The Medical Record as a Forensic Resource, Jones and Bartlett Publishers, Boston, 2004.; Schöffler, R., Modus operandi System und Elektronische Datenverarbeitung, Kriminalpolizei und Technik, Bundeskriminalamt, Wiesbaden, 1967., 167-176; Schwan, Identitätsfeststellung, Sistierung und Razzia, Archiv des öffentlichen Rechts, 1977., 102; Simon, J. - Taeger, J., Rasterfahndung. Entwicklung, Inhalt und Grenzen einer kriminalpolizeilichen Fahndungsmethode, Nomos, Baden—Baden, 1981.; Simonović, B., 24; Stefanou, C. - Xanthaki, H, Financial Crime in the EU: Criminal Records
677
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
as Effective Tools or Missed Opportunities?, Kluwer Law International, Den Haag, 2005.; Vodinelić, 111 I, 355 - 367; Vodinelić - Aleksić, 86-90; Vogt - Siegbert, Fahndung Planung und Durchführung u: Polizeiführungsakademie. Rechtsfragen zu Fahndung und Observation einschliesslich der Verwendung optischer und akustischer Hilfsmittel, Münster, 1977., 39-64; Zeiger, u: Kube - Störzer - Timm, L, 237-242, 315-339. Pitanja za provjeru znanja: 1. Objasnite potražnu djelatnost te navedite koje je njeno osnovno načelo. 2. U čemu se sastoji razlika između tjeralice i potrage? 3. Što se pohranjuje u kriminalističkim evidencijama? 4. Što su to policijske evidencije te u kojem su odnosu s kriminalističkim evidencijama? 5. S kojom je izvidnom radnjom povezana policijska ovlast prikupljanja i korištenja osobnih podataka?
678
Glava XV. Prikupljanje podataka o kaznenom djelu od strane posebnih subjekata
1. Izvidi zapovjednika hrvatskog broda U Zakonu o kaznenom postupku izvide kaznenog djela počinjenog na hrvatskom pomorskom ili brodu unutarnje plovidbe provodi zapovjednik broda na način uređen posebnim zakonom. Posebni plovidbeni propisi uređuju to postupanje sasvim općenito. Pravo i dužnost zapovjednika na provođenje izviđa kaznenih djela uvjetovano je time da je kazneno djelo počinjeno na pomorskom ili brodu unutarnje plovidbe koji vije hrvatsku zastavu. Brod je plovni objekt kojega takvim određuju odgovarajući plovidbeni propisi. Ovdje se ima u vidu brod u smislu plovidbenog i posebno međunarodnog prava, a njegove plovidbeno-tehničke značajke su sporedne. Počinjenje kaznenog djela procjenjuje se u smislu ubiciranja i lokaliziranja kaznenog djela prema materijalnom kaznenom pravu. Zapovjednik broda je izvidno tijelo iz nužde: on postupa ako redovna tijela provođenja izviđa ne mogu postupati. To nije samo slučaj ako se brod nalazi izvan područja državne vlasti, kad druga tijela ne mogu djelovati, nego i onda kad djelo kao stvarni događaj ne izlazi izvan prostora broda i kad je zapravo jedina zainteresirana država zastave broda. Upravo u tom slučaju radi se o tipičnom postupanju u nuždi. Zapovjednik broda poduzima izvide kaznenih djela i posebne mjere koje odgovaraju mjerama osiguranja nazočnosti i drugim mjerama opreza. U poduzimanju izviđa kaznenih djela, zapovjednik broda nije isključivo vezan pravilima provođenja izviđa, nego i posebnim plovidbenim propisima o provođenju javnih ovlasti na brodu. To je posebno važno, jer se u tom slučaju omogućuje uporaba rezultata radnji zapovjednika broda kao dokaza u kaznenom postupku i bez obzira na to jesu li izvorno radnje poduzete kao izvidi iz nužde.
679
_____________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
O poduzetim radnjama zapovjednik broda sastavlja izvješće koje predaje policiji pri dolasku u prvu hrvatsku luku. Uz to ključne radnje upisuje u brodski dnevnik. Time podatak o radnji postaje sadržajem javne isprave, što ima veliku važnost u odnosu na upotrebljivost rezultata kao dokaza. Prema naravi, radnje zapovjednika broda mogu se razvrstati u tri skupine. Prva su mjere osiguranja postupka i broda koje zapovjednik poduzima nakon počinjenja kaznenog djela (uklanjanje posljedica, ograničenje slobode počinitelja, obavještavanje itd.). Drugoj skupini pripadaju radnje kojima se prikupljaju materijalni dokazi: očevid, privremeno oduzimanje predmeta, pretraga. Treću skupinu tvore radnje prikupljanja izjava osoba: svjedoka i počinitelja. Iako je zapovjednik broda tijelo koje provodi izvide, a ne istražne radnje, ne može se izjednačiti njegov položaj s položajem policijskog službenika. Naime, neki su izvidi koje provodi zapovjednik broda neponovljivi i via facti moraju se njihovi rezultati uporabiti u kaznenom postupku. To upućuje na to da zapovjednik mora sve takve radnje zabilježiti u obliku javne isprave, prije svega u brodskom dnevniku, zatim cjelovit zapisnik priključiti uz brodski dnevnik i time osigurati upotrebljivost u dokaznom postupku. Dakako, zapovjednik bi morao primijeniti sva jamstvena pravila u odnosu na konkretnu radnju (npr. ispitivanje počinitelja, svjedoka) uz dopunska jamstva (npr. nazočnost svjedoka).
2. Privatna istraživanja a) Djelatnost privatnih istražitelja Privatni detektiv je osoba koja ima ovlast za obavljanje detektivskih poslova i odobrenje za početak rada. Detektivska djelatnost razumijeva poslove prikupljanja i obrade podataka i dokaza od osoba koje su takve podatke i dokaze voljne dati. To mogu biti podaci o: a) izgubljenim osobama ili osobama koje se skrivaju od stranke ili osobama koje su napisale ili poslale anonimna pisma ili osobama koje šire klevete, sumnjičenja ili uvrede, b) osobama koje su stranci prouzročile štetu, c) predmetima koji su izgubljeni ili ukradeni, d) podacima koji su stranci potrebni za osiguranje ili ostvarivanje prava ili povlastica koje ostvaruje pred sudbenim ili drugim tijelima državne vlasti te društvima i udrugama, e) uspješnosti osoba u obavljanju poslova, i f) uspješnosti i poslovnosti trgovačkih društava i drugih pravnih osoba. Prikupljajući podatke privatni detektiv ne smije ometati obavljanje poslova iz djelokruga tijela državne vlasti. To se poglavito odnosi na pri-
680
kupljanje podataka u situacijama kada i tijela državne uprave prikupljaju istovjetne ili slične podatke. Kao primjer valja istaknuti poduzimanje izvidnih mjera. To područje zbog interferencije detektivske djelatnosti i djelatnosti policije zahtijeva pobliže uređenje. Zakon o zaštiti osoba i imovine obvezuje ovlaštene osobe tijela državne vlasti ili pravne osobe koja na temelju javnih ovlasti vodi određene upisnike te drugih pravnih osoba na davanje podataka privatnom detektivu o: a) stalno i privremeno prijavljenim osobama, b) policama osiguranja, c) poreznim prijavama, d) vlasnicima motornih vozila i plovila, e) podatke iz državnih matica i f) podatke o mirovinskom i invalidskom osiguranju. Ovlaštena osoba neće dati privatnom detektivu podatke koji su posebnim propisom određeni kao službena tajna. Posebna obveza postoji prema kaznenom djelu o kojem je privatni detektiv saznao tijekom obavljanja poslova koji su mu povjereni. Takvo kazneno djelo dužan je bez odgode prijaviti. Ako je saznao da je takvo kazneno djelo počinila stranka s kojom je sklopio ugovor o obavljanju detektivskih poslova, to nije dužan prijaviti, osim kada su posrijedi kaznena djela protiv Republike Hrvatske, vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom te kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa. Ono što poprilično dezavuira netom spomenuto odnosi se na omogućavanje uvida policijskom službeniku u sve prikupljene podatke i dokaze kojima detektiv raspolaže, što je teško shvatljivo. Problem nastaje i onda kada privatni detektiv obavlja poslove za odvjetnički ured. Obveza stavljanja na uvid prikupljenih podataka policiji je i u takvim slučajevima okolnost koja u bitnom kolidira s nužnošću zaštite odnosa između odvjetnika i njegova klijenta. b) Djelatnost građana i pravnih osoba Uz opću građansku dužnost da prijavljuju kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti, građani mogu obavještavati tijela kaznenog progona o činjenicama koje su važne za progon bez obzira na to kako su saznali za kazneno djelo. Javni pogovor i sredstva javnog priopćavanja često su prožeti podacima o kaznenim djelima, što može poticajno djelovati da građani "pozornije promatraju" i eventualna saznanja dojavljuju. Motiv zbog kojeg se građani samoinicijativno angažiraju nije bitan, ali ga je dobro znati. Važno je istaknuti da građani mogu prikupljati tragove o činjenicama važnim za rješavanje slučajeva u kojima su izravno zainteresirani. Tragove o kojima je riječ mogu dostavljati policiji a mogu ih opisivati kao svjedoci, oštećenici ili stranke u kaznenom postupku. Djelatnost pravnih osoba u vezi s istraživanjem kaznenih djela vezana je uz vrstu njihove djelatnosti, gospodarsku snagu, broj zaposlenih i
681
_____________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
sl. Često se u pravnim osobama s određenom gospodarskom djelatnošću osniva posebna služba koja prati stanje i poduzima preventivne i istražne mjere radi samozaštite. Djelatnost o kojoj je riječ pripada u pojam business-intelligence u najširem smislu. Navedenim pojmom označavaju se postupci sustavne analize vlastitog poslovnog pothvata i njegovog poslovnog okruženja, odnosno određenih aspekata tog okruženja. Svrha im je ostvarenje boljeg, bržeg i potpunijeg informiranja o svemu što je od značaja za donošenje operativnih, taktičkih i strateških poslovnih odluka. Za vrednovanje podataka dobivenih na različite načine koriste se konceptualna sredstva i sustavi računalne obrade podataka. U vezi s načinom prikupljanja poslovnih podataka treba spomenuti pojam industrijske špijunaže (industrial espionage), obavještajnog djelovanja čija je svrha prikupljanje podataka o poslovnim aktivnostima konkurenata, ali i drugih subjekata iz vlastita poslovnog okruženja, primjerice javnih vlasti, tijela koja provode postupke javnih natječaja itd. Pritom se koriste različita sredstva, no u suvremeno doba najvažniji su sustavi tehničkog nadzora. Praksa obavještajnog djelovanja u gospodarske svrhe upućuje na prepletenost javnih i privatnih interesa: države koje upravljaju suvremenim obavještajnim sustavima koriste njihove resurse i za velike korporacije. c) Djelatnost subjekata privatne zaštite U djelatnost privatne zaštite pripadaju zaštitari, čuvari, redari, privatni detektivi i dr. Djelatnost privatnih detektiva, zbog njihova posebnog značaja u prikupljanju osobnih podataka prikazana je supra pod b. Djelatnost privatne zaštite obuhvaća poslove koji za cilj imaju zaštitu osoba i imovine, a osobito: 1) osiguranje mirnih prosvjeda i javnih okupljanja, 2) osiguranje stambenih i poslovnih prostora, 3) neposrednu tjelesnu zaštitu osoba (tjelohranitelj), 4) zaštita prirodnih dobara i okoliša, 5) osiguranje i pratnja novca, vrijednosnih papira i dragocjenosti. Radnje zaposlenika u privatnoj zaštiti ne mogu imati neki drugi smisao od onog koji ima radnja "izvornog" ovlaštenika — subjekta čija se prava štite. Literatura: Bienert, A., Private Ermittlungen und ihre Bedeutung auf dem Gebiet der Beweisverwertungsverbote, Shaker Verlag, Aachen, 1997.; Bockemühl, J., Private Ermittlungen im Strafprozess. Ein Beitrag zu der Lehre von den Beweisverboten, Nomos, Baden-Baden, 1996.; Dessau, M., Privat-detektive, Einführung in den Beruf, Detektivische Schriftenreihe Nr. 102, 1995.; Hilliard, T. M., Public vs. private security: what's the difference?, Security Management, vol. 35 (1991) 1.; Hulnick, A. S., Risky business: private sector intelligence in the United States, 682
Harvard International Review, vol. 24 (2002) 3., 68-79; Joh, E. E., The Paradox of Private Policing, Journal of Criminal Law and Criminology, vol. 95 (2004) 1.; Kriminalistik. Lexikon,
683
K R I M I N A L I S T I K A _____________________________________________________________________
42; Pavišić, B., Istraživanje krivičnih djela u plovidbi, Pomorski zbornik, Rijeka, 22/1984.; - Organi sigurnosti plovidbe i pretkrivični postupak, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 4/1972.; - Krivično djelo izvršeno na brodu i radnje zapovjednika broda, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1/1984.; - Metodika istraživanja prometnih delikata, MUP RH, Zagreb, 1993.; - Ovlaštenja zapovjednika broda u predkrivičnom postupku, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 3/1977.; - Uloga stručnjaka u prethodnom krivičnom postupku, Naša zakonitost, 6/1981.; Simović, M., 42-51; Sklansky, D. A., Private Police and Democracy, American Criminal Law Review, vol. 43 (2006) 1.; Ström, P., Die Überwachungsmafia. Das gute Geschäft mit unseren Daten, Hanser, München, 2005.; Veić Nađ, Komentar Zakona o privatnoj zaštiti, Zagar, Rijeka, 2006. Pitanja za provjeru znanja: 1. Za koje tijelo kažemo da je izvidni subjekt iz nužde? 2. Kako će postupiti privatni detektiv ako tijekom obavljanja povjerenih mu poslova sazna za kazneno djelo? 3. Navedite subjekte privatne zaštite. 4. Koji je cilj djelatnosti privatne zaštite?
684
Odsjek drugi RADNJE DOKAZIVANJA
Radnje dokazivanja ključna su djelatnost kaznenog postupka i središnje područje silogističke kriminalistike. Analitički pregled pojedinih radnji dokazivanja sustavno je raspoređen prema istražnim radnjama u aktualnom hrvatskom kaznenom postupku. Međutim, kao što je to navedeno u uvodu drugoga dijela, i ovdje se vodilo računa o drugim sustavima, te je na odgovarajućim mjestima izložen poredbeni osvrt.
Glava
XVI.
Pretrage
1. Pojam i vrste pretraga Pretraga je istraživanje predmeta uporabom osjetila i njihovih pomagala. Prema svojim stvarnim sadržajima i osobito načinu spoznaje pretraga je u osnovi istovjetna s pregledom kao izvidom, ali jednako i očevidu i prepoznavanju. V. izlaganje infra Glave XX. i XXI. Međutim, iako se u pravilu kod pretrage radi o pojačanom istraživanju, razlika između pretrage i pregleda je prije svega u pravnom uređenju. Za pretragu je nužno da se izvodi prema strogim zakonskim pravilima. U protivnom, njeni se rezultati ne mogu upotrijebiti kao dokaz i svode se na opće spoznaje do kojih se dolazi pregledom. Pretrage se mogu razvrstati na temelju različitih kriterija. Najprije, valja imati u vidu da pretragu uređuju različiti propisi (Ustav, zakonski i podzakonski propisi). Prema tom kriteriju valja razlikovati pretrage uređene općim propisima (to je zapravo vertikala propisa: Ustav,
685
Zakon o kaznenom postupku, Zakon o policiji i policijski podzakonski izvori) i pretrage izričito uređene posebnim propisima (propisi o graničnoj i carinskoj službi) ili uključene u posebne propise (ovlast za pretragu zapovjednika hrvatskog broda). Izlaganja koja slijede odnose se na opće propise, a tamo gdje je potrebno, upućuje se na posebne propise. Prema postupovnom cilju za kojim idu, pretrage se poduzimaju radi 1) pronalaska i uhićenja počinitelja, 2) pronalaska i privremenog oduzimanje predmeta, tragova i drugih nositelja dokaza (dokazne pretrage), 3) osiguranja tijeka postupka ili s drugim posebnim ciljem. S obzirom na predmet pretrage se dijele na 1) pretragu osoba, 2) pretragu stana, 3) pretragu prirodnoga prostora, 4) pretragu pokretne stvari, 5) pretragu prijevoznog sredstva, 6) pretragu opasne stvari i 7) pretragu računala. Prema postupanju pri pretrazi razlikuje se 1) redovita, 2) izvanredna i 3) hitna pretraga. U odnosu na stadij u kojemu se poduzima pretraga se provodi 1) prije početka, 2) tijekom kaznenog postupka i 3) kao radnja nepravog kaznenog postupka (npr. kod pružanja međunarodne pravne pomoći). Pretragu u pravilu nalogom određuje sud, a provodi u pravilu policija. U ovisnosti o konkretnoj vrsti pretrage uređeni su modaliteti provedbe i jamstveni uvjeti (sudjelovanje branitelja, nazočnost osoba, način postupanja).
2. Opća taktička pravila pretrage Opća taktička pravila pretrage su 1) planiranje, 2) zakonito postupanje, 3) tajnost priprema, 4) iznenadno postupanje. a) Planiranje pretrage Pretragu se uvijek mora izvoditi planski. Kad je to moguće, valjaju unaprijed konkretno planirati. Planiranje pretrage je planiranje radne cjeline međusobno povezanih raznorodnih zadaća usmjerenih određenom cilju. Kod planiranja valja uzeti u obzir dvije konstante: 1) predmeta pretrage i 2) vrste pretrage (radi li se o redovitoj i izvanrednoj, s jedne strane, ili hitnoj pretrazi, s druge strane). Ostali su čimbenici varijabilni i ovise o konkretnim sadržajima istraživanja. Redovitu i izvanrednu pretragu valja temeljito i detaljno pripremiti. Hitnu pretragu mora se izvoditi planski prema općem obrascu postupanja ko-
686
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
jega mora praktično usvojiti svaki službenik ovlašten na njeno provođenje. Svaki plan pretrage mora imati pravnu, tehničku i provedbenu komponentu. Planiranje pretrage posebna je vrsta kriminalističkog planiranja koja polazi od 1) elemenata istražne situacije, 2) razrađuje taktički način i 3) određuje ciljeve koji se namjeravaju postići. To su osnovne zadaće planiranja i ujedno kostur svih planskih shema pretrage. Prije prelaska na konkretnu izradu plana valja sastaviti katalog tih elemenata. Elementi istražne situacije obuhvaćaju postojeća saznanja, s jedne strane, i očekivane spoznaje, s druge strane. U konkretnom planiranju redovitih i izvanrednih pretraga valja ih postaviti u tablicu odlučivanja (ako - onda), kako je to bilo prikazano supra u Glavi IX. pod 7. Bez toga, poduzimanje pretrage je više spontano (možda se nešto pronađe - umjesto: vjerojatno će se određeni objekt pronaći). Za planiranje u prvoj komponenti bitno je dobro poznavanje kriminalističke morfologije i uopće fenomenologije i posebno poznavanje tipičnih tragova i njihovih nositelja, a vrlo korisno je poznavati modus operandi i druge posebne okolnosti. U sklop elemenata istražne situacije ulaze, osim okolnosti u vezi s djelom i počiniteljem, okolnosti prostora u kojemu se planira pretraga (vrsta prostora, stanje, okolina i drugo) ili osobe, odnosno objekta pretrage (osobna svojstva, stanje u kojemu se nalazi, posebni rizici i drugo). Sve što djeluje kao "vanjski" čimbenik mora se uzeti u obzir kod planiranja konkretne pretrage. To u detalje mora poštivati voditelj pretrage, a s tim moraju biti upoznati subjekti koji obavljaju pretragu. Taktički način polazno uvjetuju elementi istražne situacije, pravila postupanja koja se imaju primijeniti i konkretni modaliteti pretrage. Pravila postupanja određuju vrstu, okvire, sadržaj i doseg zahvata. Konkretni modaliteti pretrage odnose se na njenu stvarnu, tehničku provedbu. Njih mora u što je moguće većoj mjeri unaprijed odrediti (i provesti) voditelj pretrage. On mora znati točno što traži, značajke objekta u kojem pretražuje i način na koji to traži! U protivnom, pretraživanje se svodi na spontano ili, još gore, improvizirano "kopanje" koje nema izgleda na uspjeh, osim ako on nije slučajan. Osim preciznog određenja (jednog ili više) objekata koje se traži, važno je uzeti u obzir značajke prostora pretrage. To je posebno važno ako se pretražuju prijevozna sredstva, tehnološka postrojenja, računala, telekomunikacijski sustavi, mase (npr. kamenolom) i drugi objekti posebnih značajki. U nekim od takvih slučajeva valja koristiti proceduru rutinskih pregleda (carinski i granični pregledi brodova) ili pak planske sheme i nacrte strukture. Dio plana pretrage moraju biti tehnička sredstva (vozila, istražna tehnika, eventualno tehnika za rastavljanje predmeta, pristup predmetima
687
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
itd.). U tom dijelu plana valja predvidjeti sudjelovanje stručnih osoba i druge oblike tehničke pomoći. Planiranje hitne pretrage značajno se razlikuje od netom opisane. To nije planiranje konkretne pretrage, nego primjena općeg plana hitne pretrage na konkretni slučaj. Opći plan hitne pretrage valja izraditi s drukčijim pristupom od opisanog za redovitu i izvanrednu pretragu. Naime, polazište su tipični slučajevi hitne pretrage (hitna pretraga stana i drugog prostora, hitna pretraga osobe) i tipične zadaće hitne pretrage (uhićenje ili dokazna pretraga). Provedba hitne pretrage mora biti prilagodba općega plana postupanja konkretnim okolnostima slučaja. Službenici koji imaju ovlast poduzimanja hitne pretrage moraju detaljno poznavati opći plan hitne pretrage i način na koji će ga provesti u konkretnim okolnostima. To nalaže ne samo poznavanje pravila postupanja i elemente plana, nego praktično usvajanje hodograma poduzimanja konkretnih radnji, dakle praktičnu uvježbanost. Pravna komponenta mora uključiti sve što je odlučujuće za valjanost dokaznih rezultata pretrage. Tu valja postupati tako da se u dvojbi uvijek ide za najvišim jamstvenim uvjetom (ako je dvojbeno je li branitelj valjano obaviješten ili nije, uzeti da nije, ako je sumnjivo postojanje uvjeta za izvanrednu pretragu, treba obaviti redovitu itd.). Policijski službenik koji obavlja pretragu mora uvijek kao načelo postupanja imati u vidu da pretragu poduzima radi toga da njeni rezultati budu pouzdani i uvjerljivi, ali posebno provjerljivi na način koji uređuju postupovna pravila. Sama spoznajna vrijednost rezultata pretrage nije dovoljna, niti je primjereno samozadovoljstvo policijskog službenika postignutim rezultatima koji su neupotrebljivi u kaznenom postupku (poznata floskula: "...sve smo otkrili, ali je palo na sudu."). Pretraga je postigla punu svrhu samo ako su njeni rezultati takvi da mogu izdržati postupovnu provjeru. To je jedini kriterij na temelju kojega se ima vrednovati uspješnost izvršitelja pretrage. Sve drugo je nebitno (za državu jako skupo, za građane beskorisno). b) Zakonitost postupanja Pretraga ima u pretežnom području primjene stroga jamstvena pravila kojih se uvijek mora pridržavati. Povreda tih pravila u najtežim je slučajevima kazneno djelo, a uvijek neopravdano trošenje sredstava državnog proračuna i, u pravilu, neuspješan kazneni progon ili, što je najgore, pogrešna sudska odluka.
688
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
c) Tajnost priprema Pripreme za pretragu moraju se zaštiti tajnošću. To je operativno načelo od kojega se može odstupiti samo iz taktičkih razloga kad je "curenje" informacija svrhovito. Objava planirane pretrage nužno dovodi do nemogućnosti postizanja ciljeva i trebala bi posljedično dovesti do kaznenog progona službenika koji su odali tajnu. Isto tako, objavljivanje planirane pretrage trebalo bi - kad su za to ispunjeni uvjeti - uzeti kao pomaganje počinitelju kaznenog djela, bez obzira na to radi li se o građaninu ili novinaru (jer potonjeg u toj ulozi ne zaštićuje imunitet neodgovornosti). d) Iznenadnost postupanja Pretraga u pravilu mora biti iznenadna. Iznimke su neke pretrage u nepristupačnim prostorima ili takve kod kojih se opravdano uzima da nema mogućnosti utjecaja na prostor, te pretrage kod kojih je objekt uočen, ali se pretraga provodi tek nakon osiguranja tehničkih mogućnosti (špilje, podmorje i slično). Iznenadnost je isključena i kod rekonstruktivnih pretraga koje se u dokazne svrhe provode tijekom rasprave ili u kasnijoj fazi. Isto vrijedi i za pretrage koje su uvjetovane priznanjem okrivljenika u kojemu označuje prostornu lokaciju određenog predmeta (npr. leš na morskom dnu ili u planinskoj špilji) ili osobe (talac zatočen u stanu).
3. Pripremanje pretrage Pripremanje pretrage različito je od planiranja. Prije pristupa samoj pretrazi potrebno je izvršiti određene pripreme. U pripremanje pretrage obično ulaze sljedeće radnje i postupci: prikupljanje informacija o mjestu gdje će se obaviti pretraga, prikupljanje informacija o vremenu kada obaviti pretragu. Nadalje, potrebno je obaviti izbor službenika i odrediti potrebnu opremu. Kad god postoji mogućnost, pretragu valja temeljito pripremiti, prikupiti potrebne informacije i izvršiti odgovarajuće provjere. Pretragu treba provoditi oprezno i uvijek valja imati u vidu opasnosti, mogućnost otpora ili nekog oblika iznenađenja u cilju ometanja uspješnog provođenja pretrage. Nadalje: treba primjenjivati načelo razmjernosti, izbjegavati površnost, pretragu treba provoditi sustavno i planski, koristiti ranija iskustva, dovoljan broj ovlaštenih osoba i potrebnu tehničku opremu, policijske pse i sl., pretragu treba izvršiti pravilno, dosljedno i temeljito, po mogućnosti bez prekidanja i bez nanošenja nepotrebnih šteta.
689
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
S pretragom se ne smije započeti ni prerano ni prekasno. Ako se s pretragom započne kada se još traženi predmeti ili osobe ne nalaze na mjestu pretrage, time se daje signal i otkrivaju ciljevi istrage. Ako se s pretragom započne prekasno, tragovi i predmeti mogu biti uništeni, uklonjeni, skriveni, a osobe mogu pobjeći ili se sakriti na drugom mjestu. Prilikom rješavanja pitanja kad započeti s pretragom, treba uzeti u obzir karakter kaznenog djela, sve podatke o kriminalnoj djelatnosti okrivljenika, njegovim vezama i planovima. S obzirom na to da pretraga dekonspirira radnju, ona je uvijek svojevrsni rizik. Treba se čuvati taktički neutemeljenih pretraga, koje vrlo lako mogu predstavljati oblik šikaniranja. Kao pravilo uvijek treba služiti kriterij: ako se s obzirom na raspoložive podatke prije očekuju negativni nego pozitivni rezultati, provođenje pretrage treba odložiti. Nepravilno je s taktičkog stajališta odustati od pretrage zato što je prošlo određeno vrijeme ili zato što su izvršene druge postupovne radnje, pa se pretpostavlja da okrivljenik ili druge osobe neće više držati tražene predmete i sl. Kad se tijelo postupka odluči za provođenje pretrage, treba je izvršiti planski, pravilno i dosljedno, sustavno i temeljito, u pravilu bez prekidanja. Treba prikupiti podatke o osobnim svojstvima osoba kod kojih će ili na kojima će biti izvršena pretraga. Prema tim svojstvima, s obzirom na moguća vladanja (fizički ili oružani otpor, primjena varki, navike, način života i sl.) valja prilagoditi taktiku i vrijeme pretrage te broj ovlaštenih osoba, izvršiti pravilan izbor ovlaštenih osoba koje će vršiti pretragu s obzirom na iskustvo, sposobnosti (osobito mentalne), poznavanje predmeta i sl., predvidjeti i osigurati dovoljan broj ovlaštenih službenika. Nadalje, treba osigurati potrebnu opremu za sigurno i učinkovito pretraživanje (izvori svjetlosti, detekcijska sredstva, alati za nasilno otvaranje, sredstva za pakiranje, sredstva za tehničku registraciju nalaza itd.). Ponekad će biti potrebno osigurati službene pse, bilo napadače, bilo tragače, a kad god je moguće, valja načiniti operativni plan pretrage. U okviru operativnog plana pretrage treba odgovoriti na sljedeća pitanja: a) što ili koga treba tražiti (objekti pretrage), b) gdje treba tražiti, c) kad treba tražiti, d) kako treba tražiti, e) s kakvom opremom, f) s kojim brojem i profilima ovlaštenih osoba treba pretraživati?
4. Jamstva valjanosti pretrage Najvažnija jamstva pretrage su: predaja naloga, pouke o pravima, nazočnost osoba, način pretrage, privremeno oduzimanje predmeta, bilježenje tijeka i rezultata pretrage i njihova uporaba u postupku.
690
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
Prije početka (redovite) pretrage osobi se predočava sudbeni nalog za pretragu. Prije pretrage stana osobu se poučava da ima pravo izvijestiti branitelja. Prije početka pretrage pozvat će se osoba na koju se odnosi nalog o pretrazi da dobrovoljno izruči osobu, odnosno predmete koji se traže. (Izvanrednoj) pretrazi može se pristupiti i bez prethodne predaje naloga te bez pouke o pravu na branitelja, odnosno poziva za predaju osobe ili stvari, ako se pretpostavlja oružani otpor ili ako je nužno da se kod sumnje na teška kaznena djela koja je počinila grupa ili zločinačka organizacija ili čiji su počinitelji povezani s inozemstvom, pretraga obavi iznenada ili ako se pretraga ima obaviti u javnim prostorijama. Za (hitnu) pretragu bez naloga vrijede posebna pravila. To je pretraga u slučaju kad je policija po posebnom zakonu ovlaštena ući u tuđi stan ili drugi prostor, a postoje posebno propisani uvjeti, zatim ako je to prijeko potrebno radi izvršenja naloga o uhićenju ili hvatanja počinitelja kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine, te kad je to prijeko potrebno radi otklanjanja ozbiljne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine većeg opsega. Kad se provodi razmatrana pretraga radi izvršavanja naloga o uhićenju ili radi hvatanja počinitelja kaznenog djela u stanu ili drugim prostorijama počinitelja, ona može obuhvaćati i pronalaženje ili osiguranje dokaza. Za potonje je nužna nazočnost svjedoka. Pretraga se u pravilu obavlja danju, u vremenu od sedam do dvadeset jedan sat. Pretraga se može obaviti noću ako je danju započeta pa nije dovršena, ako postoje razlozi za poduzimanje pretrage koja se može obaviti bez sudskog naloga ili ako osoba kod koje se pretraga obavlja to sama zahtijeva. Da bi rezultati pretrage stana i osoba imali postupovnu vrijednost, potrebni su svjedoci pretrage, za koje treba koristiti punoljetne osobe. Svjedoke se ne smije izvrgnuti mogućnosti tjelesnoga napada, zbog čega je potrebno osigurati nepovredivost prije njihova ulaska u stan. Svjedoci ne smiju imati nikakav dodir, odnosno interes s predmetom u povodu kojeg se obavlja pretraga. U primjerima pretrage osoba treba obratiti pozornost vrijeđanju osjećaja srama osobe. Ženske osobe mogu pretraživati samo ženske osobe, a kada se pretraga provodi razodijevanjem ženske osobe, svjedok može biti samo ženska osoba. Ako okolnosti konkretnog slučaja ne nalažu skidanje dijelova odjeće, svjedok može biti i osoba suprotnog spola. Predaja predmeta ne mora biti zapreka za nastavak s pretragom ako postoji vjerojatnost pronalaženja drugih sumnjivih predmeta ili osobe.
691
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
5. Pretraga osoba Pretraga osoba predstavlja jednu od vrsta pretrage koja se obavlja sa svrhom da se kod pretraživane osobe pronađu tragovi kaznenog djela, predmeti važni za kazneni postupak ili drugi predmeti. U okvire pretrage osobe ulazi pretraga odjeće i obuće, stvari kojima osoba faktično raspolaže, pa i prijevoznih sredstava poput bicikla, motocikla, automobila ili brodice. Pretraga osobe uključuje i pretragu dijelova prostora u kojima se osoba nalazi u vrijeme pretrage. To posebice vrijedi za slučajeve hitne i iznenadne pretrage. Ako pretragom osobe ne bi bio obuhvaćen uži prostor u kojemu se nalazi osoba kod koje se obavlja pretraga, stvar koja se u trenutku pretraživanja ne nalazi u njenom fizičkom doticaju izlazila bi izvan okvira pretrage, iako je u takvom odnosu da se može kazati da osoba koja se pretražuje glede te stvari ima faktičnu vlast. Faktičnu vlast ovdje valja shvatiti ne isključivo u fizičkom, naturalnom smislu, nego u smislu vršenja posjedovnih akata. U pretragu osobe, prema takvu stajalištu, ulaze svi oni slučajevi kad se prema općem životnom iskustvu može uzeti da osoba drži stvar i onda kad ona nije u stalnoj njenoj izravnoj fizičkoj vlasti. Nužno je da ta osoba stvarno raspolaže s tom stvari, jer ona nije u detenciji druge osobe koja bi je ograničavala. Tu valja imati u vidu američki standard area within immediate control. Za pretragu osobe vrlo je važno odrediti način, granice i jakost posizanja u osobu koja se pretražuje. Način pretrage kod osobe uključuje, prije svega, odabir prostora, vremena, sadržaja i redoslijed pojedinih radnji materijalnoga istraživanja (pretraživanja), ali i pratećih radnji, među kojima su posebno važne radnje osiguranja pretrage i sprječavanja bijega ili otpora osobe kod koje se obavlja pretraga. To su pitanja taktike i tehnike pretraživanja kojima se bavi kriminalistika. Pitanje bitno za dokaznu pretragu vezano je uz granice do kojih dopire pretraga, a s tim je u vezi i jakost posezanja u osobu koja se pretražuje. Pretraga je radnja kojom se, prije svega, pribavljaju predmeti, tragovi ili drugi dokazi da bi se na toj osnovi drugim radnjama utvrđivale činjenice. Zbog toga treba poglavito odrediti granicu između pretrage osobe, s jedne strane, i očevida i tjelesnoga pregleda kao vještačenja, s druge strane. U okvire pretrage osobe, shvaćene u ranije opisanom širem smislu, ulaze samo radnje koje su usmjerene pronalaženju dokaza materijalnim istraživanjem u sljedećih sedam objekata: 1) na (i u) odjeći i obući, 2) na (i u) osobnim stvarima, 3) na (i u) prtljazi, 4) na (i u) prijevoznim sredstvima pod ranije opisanim uvjetima, 5) na (i u) stvarima koje su u detenciji osobe, 6) na površini tijela osobe i 7) u prostoru u kojemu se nalazi osoba kod koje se obavlja pretraga u ranije opisanom smislu.
692
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
Pretraga osobe se prema izloženom zapravo sastoji od većega broja pojedinačnih objekata pretraživanja i ovisno o konkretnom slučaju može se izvesti kao potpuna ili djelomična, odnosno proširena pretraga. Ona jest pretraga na tijelu osobe koja uključuje pretragu površine tijela. U to ulaze šupljine tjelesnih nabora, kosa, prostori na tijelu obrasli dlakama, prostori između nožnih prstiju, pod pazusima. Pretraga se sastoji u istraživanju osjetilima i njihovim pomagalima. Granice pretrage ostaju na površini tijela. Tu je situacija drukčija nego u odnosu na pokretne stvari, a razlog leži u ustavnoj zaštiti osobnosti u koju ulazi i tjelesna nepovredivost. Sve više od toga što se poduzima na tijelu, osobito svaki prodor u tijelo osobe, više nije pretraga nego tjelesni pregled i to valja obaviti sukladno propisima o vještačenju. To, međutim, ne isključuje primjenu određenih pomagala već pri pretrazi (službeni psi, detektorske naprave i slično), ali pod uvjetom da se oni koriste stručno i u opisanim okvirima pretrage, što posebice znači njihovo korištenje na način koji još nije posezanje u tijelo, niti je opasan za zdravlje osobe. Stručno korištenje medicinskih pomagala nalaže liječničku radnju. Takva je radnja prema postupovnim propisima tjelesni pregled, a to znači vještačenje. Kod pretrage osobe važno pitanje vezano je uz svladavanje osobe koja se pretražuje, i to kako glede sudjelovanja u postizanju ciljeva pretrage, tako i u odnosu na očuvanje prava te osobe na obranu, koja su predviđena postupovnim propisima. Osoba koja se pretražuje nije dužna surađivati u pretrazi, ali je tijelo koje obavlja pretragu dužno tu osobu pozvati da dobrovoljno izruči osobu, odnosno predmete koji se traže. Zahtjev za izručenjem stvari u pravilu je povezan s prikrivanjem stvari, jer ako osoba na taj poziv preda stvar koja je cilj pretrage, tada za njom prestaje potreba. Međutim, situacija je bitno drukčija ako osoba ne postupi po zahtjevu tijela koje obavlja pretragu, odnosno ako se aktivnim ili pasivnim otporom protivi pretrazi. Subjekt pretrage može radi njenog obavljanja zahtijevati određeno postupanje od osobe koja se pretražuje (okretanje glave, zabacivanje kose, širenje nogu, pregibanje tijela, podizanje masnih naslaga, dizanje ruku itd.). Osoba koja se pretražuje nije dužna provoditi zahtjeve subjekata koji pretražuju, kao što nije dužna predati predmete koji se traže. No, kako je ovdje objekt pretrage tijelo osobe, nepostupanje prema zahtjevu tijela koje obavlja pretragu jest oblik otpora pretrazi. U takvu slučaju tijelo koje obavlja pretragu moralo bi potražiti pomoć stručne osobe ili, još bolje, u slučaju kad na to upućuju opravdane okolnosti, pomoć vještaka. Primjena fizičke prisile radi pronalaženja stvari skrivenih u tjelesnim šupljinama dolazi u obzir samo kao tjelesni pregled kojeg poduzima vještak (primjerice, vađenje prikrivenog predmeta iz tjelesne šupljine). To su, dakle, liječničke radnje (vještačenje), a ne više pretraga.
693
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Od razmatrane uporabe sredstva prisile valja razlikovati uporabu sredstava prisile radi odbijanja napada, sprječavanja bijega osobe, sprječavanja uništavanja predmeta koji se imaju oduzeti ili sprječavanja samoozljeđivanja. Potonji razlozi, kada postoji vjerojatnost, dovoljni su sami po sebi za posebnu taktiku policijskog postupanja. Taktika o kojoj je riječ dopušta izdavanje određenih zapovijedi osobi da nasloni ruke na okolne čvrste predmete (zid, stablo, vozilo i sl.), da raširi noge, stavi ruke iza potiljka, da legne i dr. Koju će mjeru policijski službenici primijeniti, ovisi o konkretnim okolnostima. Važnu ulogu pri tome ima načelo razmjernosti, koje se temelji na pretpostavljenoj opasnosti. To znači da presudni značaj nema povod pretrage. Zakon izričito zabranjuje odvajanje nadomjestaka tjelesnih organa pri pretrazi. Ako je to potrebno, mora se provesti kao liječnička radnja, a to znači kao vještačenje. Valjalo bi uzeti kao načelni pristup za sve sadržaje pretrage osobe da se dvojba glede granica pretrage rješava u korist vještačenja, tj. tjelesnog pregleda i drugih liječničkih radnji. Valja upozoriti da se posebni propisi o pretrazi i pregledu tijela kaznenika predviđaju u Zakonu o izvršavanju kazne zatvora. Propis o kojem je riječ bitno se razlikuje od postupovnih propisa. Važno je istaknuti da se taktika pretrage u potonjem primjeru ne razlikuje od taktike pretrage koja je sadržana u postupovnim propisima. Pregled i pretragu osobne prtljage i druge stvari koje osobe u prekograničnom putničkom prometu nose sa sobom, sukladno propisima o carinskoj službi, ovlašteni su poduzeti i carinski službenici. Pregled i pretraga obuhvaća pregled svega što osoba nosi u tijelu, na tijelu ili uza se, pri čemu se utvrđuje ima li kod sebe odnosno na sebi stvari koje su predmet kršenja carinskih, odnosno trošarinskih propisa. Pregled i pretragu smiju obavljati samo ovlašteni carinski službenici istoga spola kojeg je osoba koju pregledavaju ili pretražuju. Pregled i pretragu maloljetne osobe smije se obaviti samo u prisutnosti njenih roditelja ili skrbnika, ili ako njih nema ili odbiju prisustvovati pregledu odnosno pretrazi, u prisutnosti socijalnog radnika. Navedeni propisi koriste pojmove pregled i pretraga u bitno različitom smislu od postupovnih propisa.
6. Pretraga stana i drugog prostora a) Pojam stana Postojeće zakonsko uređenje opravdano široko određuje pojam stana kao jednu ili više prostorija koje osoba koristi kao svoj dom i prostorija povezanih istom svrhom. Stan prema tome može biti vrlo raznovrstan prostor, od
694
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
samostojećih kuća, imanja, gradskih stanova do automobilskih prikolica, koliba, brodskih kabina, podstanarskih i hotelskih soba itd. Način pretrage stana uvjetuju cilj pretrage (što se traži) i predmet, veličina stana, vremenski i prostorni uvjeti u kojima se ona poduzima, raspoloživa tehnička sredstva i broj službenika koji su na raspolaganju. Pristup zgradi temelji se na pribavljenom nacrtu objekta i okoline. Najprije se izvrši blokada u cilju onemogućavanja bijega osoba, iznošenja predmeta, bacanja predmeta kroz prozor, a nakon toga službenici određenim planom za pretragu same zgrade pristupaju pretrazi. Kad policija izvršava naredbu suda o pretrazi, potrebno se pridržavati propisanog redoslijeda radnji. Tu je važno očekuje li se otpor ili drugo ometanje pretrage. Ako se ne očekuje otpor, nalog za pretragu predaje se osobi kod koje se pretraga obavlja, u suprotnom se najprije poduzimaju mjere za suzbijanje otpora. Nakon toga određuju se svjedoci pretrage, osobe koje su punoljetne i koje su jamci pravilnosti postupanja. Pri odabiru svjedoka moguće je poštivati prijedloge osobe kod koje se pretraga obavlja, što nije obvezno jer mogu postojati razlozi koje govore protiv takvog odabira. Pretraga mora imati sustavni redoslijed. U zavisnosti od prostora i predmeta traženja, pretragu je moguće, uz odgovarajuće mjere predostrožnosti, započeti od tavanskih, odnosno najviših prostora zgrade ili od podruma, odnosno najnižih prostora. Iznimno, uigrani tim može provoditi simultanu pretragu, pri čemu se mora uvijek paziti da nalaz predmeta pretrage uvijek bude u neposrednoj nazočnosti svjedoka. Pretražuje se prostore koji su u neposrednoj uporabi, ali i one koji nisu (razvodne kutije elektroinstalacija, odvode vode, kutije roleta i dr.), za što su ponekad potrebni odgovarajući stručnjaci. Prolazak kroz određeni prostor ne smije značiti završetak pretrage na tom prostoru, njemu se uvijek, dok je pretraga tijekom, može vraćati. Koristeći psihološke razloge ponekad je dobro ponoviti pretragu. Počinitelj se nakon prve pretrage može osjećati sigurnim i tražene predmete staviti na dostupna mjesta ili ih može premjestiti i time olakšati njihovo pronalaženje. Vlasnik ili korisnik stana ima pravo biti nazočan pretrazi. Međutim, pretraga se može provesti bez njegove nazočnosti uz pridržavanje zakonskih propisa. Pretragu je moguće provesti i protiv volje vlasnika ili korisnika stana, a u tom se slučaju postupa prema pravilima o sredstvima prisile. Na odbijanje vlasnika stana da dopusti pristup stanu ili mogućnost očekivanja napada, mora se uvijek računati i to mora biti stavka u planu akcije. Kod pravilne procjene, predviđeni su i policijski službenici za blokadu zgrade, stana ili drugog prostora koji se pretražuje. Nakon blokade objekta pristupa se pregovaranju ili poduzimanju drugih potrebnih mjera koje mogu ići do postupaka koji se koriste kada se lišavaju slobode zabarikadirane osobe. Ne treba isključiti mogućnost da se za omogućavanje pretra-
695
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
ge koriste posebne policijske jedinice. Njihova je uloga da uđu u prostore predviđene za pretragu i svladaju eventualni otpor. Nakon toga se pripadnici navedenih jedinica mogu povući. Odugovlačenje držatelja stana s otvaranjem prostorija valja razjasniti. Potrebno je obratiti pozornost na one promjene koje je moguće u takvom razdoblju izvršiti i tražiti objašnjenje zbog čega je došlo do odugovlačenja u otvaranju. U nekim slučajevima nasilno pretraživanje je posebno složeno (brod, opasno postrojenje, skupina ljudi, javno okupljanje), što bi valjalo prethodno uzeti u obzir pri planiranju. Pretraga stana uključuje i pretragu stvari koje su u stanu. To znači i pretragu zasebno odvojenih i zaključanih stvari koje su dio stana (npr. ugrađen trezor), ili se radi o pokretnim stvarima u stanu (ručna prijenosna blagajna). Imajući u vidu da je pretraga stana radnja najvišeg jamstvenog stupnja, to se i te inkludirane pretrage imaju obaviti po njenim pravilima. Pored navedenih taktičkih uputa ne smije se izgubiti iz vida i druge psihološke elemente koji se temelje na sljedećem: pretražujući određene prostore uvijek smo spremniji pozornost usmjeravati na otkrivanje tajnih skrovišta, tražiti po teško pristupačnim mjestima i dr., izostavljajući pogled prema stvarima koje su "ispred nosa". Ta je činjenica dobro poznata počiniteljima kaznenih djela koji su skloni držati predmete na vidljivim mjestima i tako odvratiti pozornost policijskih službenika. Moguće je koristiti zaštitne pse zbog blokade prostora oko zgrade, sprječavanja bijega osoba, zaštite osoba koje obavljaju pretragu, te pse tragače. Ovi potonji mogu tragati za predmetima temeljem slijeđenja traga, konzerviranih mirisa ili za predmetima čija opasnost nalaže posebnu dresuru, kao što su eksplozivi i narkotici. Prilikom pretrage zgrada, od tehničkih sredstava najčešće se koriste sredstva uobičajene namjene: odvijači, čekić, razna kliješta i dr., koji su smješteni u kovčežić za obavljanje pretrage. Uz to mogu biti u zavisnosti od predmeta koji tražimo i različiti specifični uređaji i alati, detektor metala, različiti otpirači za brave i sl. Iz vida se nikada ne smije ispuštati osoba protiv koje je pretraga usmjerena, kako bi se temeljem njezinih nesvjesnih reakcija formirali određeni zaključci. Od svjedoka treba tražiti pomno i stalno praćenje tijeka pretrage da bi njihova nazočnost imala stvarni smisao. Posebice kada je glede svjedoka udovoljeno izboru osobe kod koje se vrši pretraga, pratimo i njih, kako ne bi poduzimale mjere usmjerene na osujećenje pretrage. b) Pretraga drugog prostora Kao drugi neimenovani prostori značajni su uredi, obrtničke i druge servisne radionice, trgovine, industrijski pogoni, ugostiteljski objekti, škole, bolnice, vjerski objekti i dr.
696
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Mutatis mutandis za pretragu drugog prostora vrijedi prije rečeno o pretrazi stana, osim dakako jamstvenih pravila koja su bitno različita.
7. Pretraga prirodnoga prostora Prirodni prostor je prostor na kojega se ne odnose propisi o pretrazi stana i drugog prostora. Policija provodi pretragu prirodnog prostora na način koji smatra svrhovitim prema konkretnim okolnostima, vodeći brigu o tome da rezultati pretrage mogu biti upotrijebljeni u kaznenom postupku. To načelno upućuje na primjenu pravila o očevidu i, dakako, privremenom oduzimanju predmeta. Potonja se i ovdje imaju primijeniti u punini sadržaja. Prirodni prostor kao objekt pretrage obuhvaća: planinsko zemljište, šumsko područje, poljoprivredno zemljište, potoke, rijeke, jezera, obale, more, javne ceste, javne željeznice itd. Ako je na neki od tih dijelova pristup ograničen, valja uzeti da se ne radi o prirodnom prostoru i postupati kao kod pretrage drugih prostora. Kod pretrage prirodnoga prostora posebnu okolnost tvori veličina prostora na kojem se provodi, broj policijskih službenika i drugih koji je provode te sredstva koja pri tomu koriste. Iz toga izviru posebne zadaće 1) snalaženja u prostoru, 2) pronalaženja i pristupa objektu, 3) utvrđivanja pozicije objekta, 4) provedbe privremenog oduzimanja i 5) bilježenja tijeka pretrage. a) Snalaženje u prirodnom prostoru i utvrđivanje pozicije objekta Prilikom planiranja i provođenja pretrage potrebno je odrediti prostor na koji će se ona ograničiti. Ponekad je potrebna stručna pomoć topografa ili geometra. U nekim prilikama potrebno je prostor prethodno podijeliti na sekcije. Za planiranje, pripremu i provođenje pretrage prostora valja koristiti neku od standardnih geografskih karata. Još je pouzdanije i praktičnije upotrijebiti suvremena sredstva određivanja geografske pozicije. Više o tome govori se u izlaganju o očevidu infra u Glavi XXI. Prilikom provedbe valja primijeniti operativne mjere kako bi se spriječio izlaz iz tog prostora, odnosno ulaz osoba koje namjeravaju poduzeti radnje u cilju sprječavanja uspješnosti racije, zasjede, blokade. Osobe koje izvode akciju moraju biti upoznate s njezinim ciljem, podijeljene u skupine koje imaju određene dionice prostora i pomoću rukovoditelja skupine moraju biti povezane s rukovoditeljem akcije. Ta se pretraga može odnositi na otvorene prostore, ali može zahvaćati i građevinske objekte na njima. Zato je potrebno unaprijed odrediti stav
697
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
prema objektima na pretraživanom prostoru, treba li ih zaobilaziti ili i njih pretraživati. Kada ih se pretražuje, primjenjuju se taktička pravila o pretrazi prostora. Prethodno valja razjasniti radi li se o prirodnom prostoru ili prostoru dijelu prirode s ograničenim pristupom (npr. posjed koji obuhvaća privatni park). U sumnji treba uzeti da se radi o prostoru na koji se odnose pravila o pretrazi i postupati u tom smislu. Višak jamstvenosti samo će pojačati dokaznu vrijednost radnje, ali izostanak može dovesti do neupotrebljivosti njenih rezultata. b) Pronalaženje i pristup objektu Za pretragu prirodnog prostora potrebna su posebna tehnička sredstva. Tako će za vizualni pregled prostora biti iznimno korisna letjelica ili plovni objekt, terensko vozilo, sredstva veze, promatranja, suvremene tehničke naprave kojima se otkrivaju predmeti u zemlji ili moru. Osim toga, pretrage u prirodi moguće su samo uz posjedovanje trivijalne tehnike (lopate, pijuci, motike, četke, plastične vreće itd.), čemu vrlo korisno može poslužiti odabir alata za arheološka iskopavanja. Često pronalaženje i pristup objektu ovise o posebnim sposobnostima i opremi (podvodni nalazi, planinske stijene). U tim slučajevima, ako nema osposobljenih policijskih službenika, valja kao stručnu pomoć uzeti ronioce odnosno gorsku službu spašavanja, speleologe i slično. U pretrazi prirodnoga prostora vrlo je značajan službeni (policijski) pas. U svrhu pretrage može se koristiti pozorničko-patrolne pse i pse tragače. Pozorničko-patrolni psi nemaju tragačkih sposobnosti, već se mogu koristiti u cilju odbijanja napada na policijske službenike koji provode traganje te kao pomoć policijskom službeniku prilikom čuvanja uhićenih osoba. Psi tragači, koji su važniji za razmatranu svrhu, služe za pronalazak osoba koje se kriju, izgubljenih i odbačenih predmeta, progon i uhićenje osoba koje su u bijegu te za slijeđenje tragova. Rezultati njihova korištenja ovisni su o frekventnosti osoba na mjestu događaja, atmosferskim prilikama i karakteristikama podloge na kojoj je ostavljen trag. Povoljni su uvjeti traganja po maglovitom, mirnom, hladnom vremenu (ne ispod 15 °C) po polju, šumi, mjestima koja nisu frekventna, te koja nisu obložena asfaltom, kamenom ili drugim vrstama umjetnog pokrova. Predmete pronađene na mjestu događaja koji su bili u vezi s počiniteljem moguće je konzervirati, dovesti u takve prostore gdje neće gubiti miris (staklene boce, varenje u polietilenske vrećice i dr.). U tom smislu valja unaprijed planirati način osiguranja predmeta.
698
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Za pronalazak metalnih predmeta valja koristiti detektore metala, a za pronalazak osoba termoviziju. c) Sheme tijeka pretrage Za pretrage prostora važno su pomagalo sheme pretraživanja. Radi se o grafičkim prikazima plana pretrage prostora. Njih ima više i posebno su prilagođene nekim tipičnim situacijama. Važnije sheme su: a) linijska, b) paralelna, c) po prugama, d) rešetkasta, e) zonska, f) zrakasta, g) stezno spiralna i h) rastezno spiralna. d) Bilježenje tijeka pretrage Pretragu prirodnog prostora valja u zapisniku logičnim slijedom opisati tako da je jasna tijelima postupka, provjerljiva eventualnim izlaskom u prostor i precizna glede utvrđivanja lokacija. Važno je navesti na kojoj je osnovi tijek izložen (kronološki, geografski, rekonstruktivno prema fazama itd.). Uz zapisnik bi trebalo, ovisno o prostoru u kojemu je obavljena pretraga, obvezatno priložiti skicu prostora s temeljnim geografskim koordina-
699
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
tama te kartu u razmjeru s ucrtanim referentnim točkama koje se imaju povezati s navodima zapisnika i fotografijama.
8. Pretraga pokretne stvari Postupovni propisi govore o pretrazi pokretnih stvari, ali izrijekom ne određuju taj pojam. Iz toga slijedi da se taj pojam ima tumačiti prema općem određenju u Kaznenom zakonu. U sklopu pretrage posebno se spominju: prijevozna sredstva, pokretne stvari koje osoba nosi sa sobom ili su u njezinu posjedu, opasna stvar i računalo i slični uređaj za automatsku obradu podataka. Svim navedenim pretragama zajednička je mogućnost korištenja stručnih osoba koje tijelu koje obavlja pretragu može pomoći savjetom ili izravno fizički u ostvarenju pretrage. a) Pretraga prijevoznog sredstva* Pretraga prometnih sredstava obuhvaća pretragu prometnog sredstva u prometu kopnom, vodom ili zrakom, bez obzira na posebne značajke pojedinog sredstva. Pretragu prometnih sredstava moguće je obaviti u sklopu pretrage zgrada kada se ono nalazi uz zgradu, u samoj zgradi ili samostalno. Kad se pretražuju prometna sredstva namijenjena javnom prijevozu, autobusi, vlakovi, brodovi ili zrakoplovi, razlikujemo situacije u kojima je nužno pretražiti samo prometna sredstva od situacije kad su kod pretrage i osobe sa svojom prtljagom. 0 pretrazi osobe i prtljage v. supra pod 5. Kod vlakova i brodova navedeni problem pojačan je mogućnošću kretanja putnika po prometnom sredstvu i ostavljanje predmeta bez nadzora ili odbacivanje predmeta. O tome valja voditi računa kod planiranja i provedbe pretrage. Prostor osobnog automobila trebalo bi prije započinjanja pretrage načelno podijeliti u četiri cjeline i to: a) prostor motora automobila, b) putnički prostor, c) prtljažni prostor, i d) podvozje, gume i rezervoar automobila. Pretrazi prostora motora valja pristupiti krajnje sustavno i nastojati provjeriti i pretražiti sve one prostore i dijelove koji s obzirom na oblik i svojstva predmeta koje se traži predstavljaju pogodno skrovište. Kod krijumčarenja opojnih droga, dragog kamenja i sličnih predmeta, dijelovi vozila akumulatora, filtara zraka, filtara ulja, ekspanzionih posuda rashladnih sistema, posuda s uljem za kočnice i slično idealno su skrovište. Kod motora s više od četiri cilindra postoji mogućnost da se primjerice peti i šesti cilindar namjerno onesposobe kako bi mogli poslužiti za skrivanje predmeta.
Tekst odjeljka a) napisao je Davor Štrk.
700
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Kod pretrage putničke kabine valja krenuti od krova prema podu. Prostor krova između lima i zaštitne dekoracijske oplate predstavlja potencijalno skrovište. Prilikom pretrage krova pozornost valja obratiti na rasvjetu interijera, koja se veoma lako demontira i na taj način čini dostupnim ranije spomenuti međuprostor krova, a da se ne demontira i ne oštećuje zaštitna dekoracijska oplata krova. Štitnici za sunce također su pogodni za skrivanje raznih dokumenata i, primjerice, novca koji se sakriva iza ogledala ili u samoj unutrašnjosti štitnika. Neka vozila u prostoru krova imaju ugrađene razne pretince koje također treba obuhvatiti pretragom. Prostor komandne ploče vozila isto tako se može koristiti kao skrovište. Predmeti se obično sakrivaju unutar komandne ploče, što zahtijeva njenu demontažu, pa je stoga korisno tražiti stručnu pomoć automehaničara. Kod novijih generacija vozila koja su opremljena sigurnosnim sustavima poput zračnih jastuka, njihovim demontiranjem u kokpitu vozila nastaju prostori koji također mogu poslužiti kao skrovišta. U praksi se veoma često kao skrovište koristi i prostor sirene u kolu upravljača, te ventilacijski otvori. Razni serijski ugrađeni pretinci u automobilu mogu, premda rjeđe radi svoje očitosti i dostupnosti, poslužiti kao skrovišta. Prilikom pretrage kokpita pozornost valja obratiti i na prostore gdje su ugrađeni zvučnici. Vrata automobila, tj. međuprostor između lima i zaštitne dekoracijske oplate u praksi se vrlo često koristi kao skrovište, pri čemu, da bi se izvršila njihova pretraga, valja demontirati zaštitne dekoracijske oplate. Unutrašnjost sjedišta vozila ispunjena je spužvom u koju se mogu sakriti razni predmeti. Pritom valja napomenuti da se češće kao skrovište koristi prostor naslona sjedišta negoli sjedeće površine. Prostor poda automobila često služi za ugradnju posebnih skrovišta - bunkera, koja se najčešće ugrađuju između prednjeg i zadnjeg sjedišta. U podu prtljažnog prostora automobila obično je smještena rezervna guma, obvezna oprema poput kutije za prvu pomoć, trokuta, žarulja, rezervnog alata i slično. Prilikom pretrage prtljažnog prostora preporučljivo je isprazniti cjelokupni sadržaj prtljažnika i pomno pretražiti sve ranije spomenute predmete. U unutrašnjosti rezervne gume često se skrivaju razni predmeti i to u unutarnjoj zračnici, ako ona postoji. Iz prostora prtljažnika dostupna su stražnja svjetla, čiju unutrašnjost također treba pretražiti. Kao vrlo često skrovište upotrebljava se rezervoar vozila i to na način da se prethodno pregradi bilo okomito ili paralelno, odnosno da se ugradi rezervoar manjeg obujma unutar postojećeg rezervoara, pri čemu nastaju idealna skrovišta za razne predmete. Pregrade unutar rezervoara moguće je detektirati kucanjem, pri čemu se javljaju različiti zvukovi, međutim, to nije moguće kada se radi o skrovištu (rezervoaru) unutar rezervoara, a tada je najbolje provjeriti obujam.
701
KRIMINALISTIKA
I sto tako treb a prip aziti i na spre mni k za gori vo koji tako đer mož e biti mod ifici ran kak o bi se dobi lo skro vište . Gume na kotačima Slika 8. Fleksibilni endoskop također, kako je već rečeno, mogu poslužiti kao skrovišta. Provjeriti nalazi li se što unutar guma moguće je na način da se vrhovi prstiju jedne ruke polože na vlakno gume dok se drugom rukom ili tvrdim predmetom lupi po suprotnoj strani. Ako je u gumi samo zrak, osjetit će se samo jasna zvonka vibracija, dok će se u suprotnom osjetiti mukla tutnjava i slabe vibracije. Osim navedenog, kao skrovište mogu poslužiti i ispušni sustav, te tzv. krila za gume unutar kojih se ugrađuju skrovišta.
702
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
U pretraživanju kamionskih prikolica osobitu pozornost valja usmjeriti na zidove, krovove, stropove, podove i teret. Osim navedenih mjesta, veoma zanimljiv je i stajni trap prikolica, zračni tankovi i gume. Pretragu prikolica valja vršiti krajnje sustavno i to na način da se najprije pretraže vanjski dijelovi, obraćajući pozornost pritom na stanje metalnih dijelova i zakovica koje drže krov. Krov bi morao biti ravan, dok bi na zakovicama trebali biti vidljivi znakovi vremena (istrošenosti). Ako se naiđe na suprotno, odnosno na postojanje novih zakovica, te na mehanička oštećenja, to svakako govori u prilog postojanja potencijalnog skrovišta. Sljedeći korak je pretraga stajnog trapa. Vrlo male pukotine u konstrukciji stajnog trapa ponekad mogu poslužiti kao odlično skrovište za krijumčarenje manjih količina opojnih sredstava. Vrlo često se kao skrovište koriste i dovodi zraka iz tankova do zračnog kočionog sustava. Ako su tankovi u kojima se nalazi zrak prazni, prilikom udarca metalnim predmetom po njima moraju proizvesti jasan, zvonki zvuk. Kao skrovište koriste se i gume. Ako naiđemo na premalo napumpane gume, to može biti indicij za potencijalno skrovište. U prilog sakrivanju raznih predmeta u gumama govore i ogrebotine na nosaču matice, čisti nosač matice na inače prljavom kotaču, svježa boja ili masnoća na nosačima matice i dr. Prikolicu pridržavaju dva seta traverzi koje idu ispod poda od stražnjih vrata do prednje ploče kućišta. Montiranjem čelične ploče od jedne do druge traverze nastaje pogodan prostor za skrivanje predmeta. Spomenuti prostor u normalnim je okolnostima otvoren, a drveni pod prikolice jasno vidljiv. Sljedeće potencijalno mjesto za skrivanje predmeta nastaje produženjem platforme koja služi da bi se prikolica mogla zakačiti za vučno vozilo. Mnoge prikolice imaju panele od različitih materijala koji prekrivaju unutarnje stijenke, a služe za zaštitu unutarnjih stijenki od oštećenja prilikom podizanja tereta. Isto tako panel pločama može biti prekriven i strop prikolice. Lažne stijenke predstavljaju idealno mjesto za skrivanje predmeta. Prilikom pretrage stijenki prikolice valja obratiti pozornost i na prisutnost raznih mirisa ljepila, zatim na nove zakovice, vijke, čavle i druga sredstva koja se koriste za pričvršćivanje panela. Jedan od načina otkrivanja lažnog zida jest mjerenje i komparacija unutarnjih i vanjskih dužina prikolice. Da bi se otkrile preinake na podu prikolice, treba izvršiti komparaciju unutarnjeg i vanjskog drvenog poda, odnosno utvrditi odgovaraju li propisanim standardima. Nadalje, valja potražiti nove dijelove drvenog ili čeličnog materijala u podu i provjeriti je li pod neuobičajeno podignut. Osobitu pozornost valja obratiti i na zračne i druge tankove koji predstavljaju već gotove odjeljke koji se mogu uporabiti za skrivanje predmeta.
703
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
Željeznička vozila su prijevozna sredstva predviđena za kretanje tračnicama bilo da imaju vlastiti pogon ili ih pokreću druga vozila. Predviđena su za prijevoz putnika ili roba ili za vlastite tehničke potrebe željeznice. U organiziranom prijevozu putnika ili roba vozila se povezuju u odgovarajuću skupinu posebnih karakteristika koju nazivamo vlak. U prigradskom prijevozu putnika često se koriste motorni vlakovi sastavljeni od motornih vagona, upravljačkih vagona i prikolica, koji pak može biti izveden kao dvodijelni, trodijelni i slično. Osim prema dosegu opsluživanja (lokalni, prigradski, međugradski, međunarodni vlakovi), mogu se podijeliti i prema eksploatacijskoj namjeni (putnički, teretni, univerzalni). Vlakovi kao i druga prijevozna sredstva također mogu poslužiti kao potencijalna skrovišta za prijevoz i sakrivanje različitih nedopuštenih sredstava koji su predmet interesa policije. Predmeti se mogu sakriti u svima dostupnim unutarnjim i vanjskim područjima putničkih i teretnih vagona, kao i u područjima koja su dostupna prvenstveno uslužnom i tehničkom osoblju vlaka, poput kuhinja, dijelova vagon restorana (šank, skladišta i slično), te sama lokomotiva. Prilikom pretrage vlakova valja krenuti od ulaza, gdje vrlo često kod pojedinih tipova vlakova postoji mogućnost pomoću obične kovanice otvoriti prostor koji se nalazi iza ulazno/izlaznih rukohvata i čini pogodno skrovište. Osim toga, novije generacije vlakova opremljene su raznim vitrinama u kojima su izloženi zemljovidi i rute kretanja vlaka, koje se također vrlo lako otvaraju i koje je radi toga potrebno pretražiti, kao i prostor ormarića u kojem je smještena ručna kočnica. Kod pretrage zahoda pozornost valja obratiti i na prostor iza ogledala, gdje je smješten upravljački ormarić i odgovarajuća šupljina. Osim toga, treba pregledati i koševe za smeće koji se moraju u potpunosti izvaditi te prostor WC školjke i umivaonika. Prostori kupea obično imaju klizna vrata čiji se klizni mehanizam nalazi u zaštitnim kutijama iznad vrata čiji se poklopci lako otvaraju i mogu poslužiti za skrivanje predmeta. Prilikom pretrage kupea pretragu treba vršiti na način da se započne s prostorom stropa, a završi s podom. Prilikom pretrage stropa pozornost valja obratiti na ugrađene zvučnike i rasvjetna tijela koja valja demontirati i pretražiti dotični prostor. U kupeima je potrebno pretražiti i sama sjedišta te koševe za smeće. Osim zvučnika treba otvoriti i sve panele kojima su zatvoreni otvori na stropovima iza kojih se nalaze prostori pogodni za skrivanje stvari. U vlakovima su kao posebno pogodno mjesto za skrivanje predmeta i garderobe te stalci za kišobrane. Kod vanjskog pregleda vlaka potrebno je pregledati sanduke s pijeskom za kočenje koji se nalaze s vanjske strane kotača i lako su dostupni, kao i prostore gdje su smješteni kontrolni instrumenti kočionog uređaja.
704
g vagona
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Tijekom pretrage vlaka, a posebice lokomotive, preporučljivo je koristiti stručnu pomoć željezničkih djelatnika koji su opremljeni alatima za otvaranje svih spomenutih prostora koje valja pretražiti. Isto tako, preporuča se da prilikom pretrage restorana bude prisutno osoblje. Pri pretrazi plovnih objekata valja poznavati neke osnove vezane uz osnovne klasifikacije plovnih objekata. Moguće izvedbe brodova raznovrsne su, pa ih stoga možemo podijeliti temeljem raznih kriterija kao što su: namjena, područje plovidbe, materijal od kojeg je izrađen trup broda, vrsta pogona i dr. Najprije valja razlikovati brodove u užem plovidbeno-tehničkom smislu od brodica i plutala. Pomorski propisi određuju brod kao plovni objekt namijenjen za plovidbu morem, čija je duljina veća od 12 metara, a bruto tonaža veća od 15 brt, ili je ovlašten prevoziti više od 12 putnika, dok se brodicom smatra plovni objekt namijenjen za plovidbu morem koji nije brod ili jahta, čija je duljina veća od 2,5 metara, ili ukupne snage porivnih strojeva veća od 5 kW. Pojam brodice ne obuhvaća: a) plovila koja pripadaju drugom pomorskom objektu u svrhu prikupljanja, spašavanja ili obavljanja radova, b) plovila namijenjena isključivo za natjecanja, c) kanue, kajake, gondole i pedaline, d) daske za jedrenje i daske za jahanje na valovima. Osim toga od brodova i brodica valja razlikovati i plutala odnosno plutajuće objekte koji su definirani kao pomorski objekt stalno privezan ili usidren na moru, koji nije namijenjen za plovidbu (npr. plutajući dok, plutajuće skladište, plutajući restoran, plutajuća elektrana, pontonski most, pontonska marina i sl.). S obzirom na namjenu, možemo govoriti o trgovačkim brodovima (teretni, putnički, teretno-putnički), o ratnim brodovima, specijalnim brodovima (ribarski, tegljači, ledolomci). S obzirom na područje plovidbe dijele se na pomorske brodove, brodove unutarnje plovidbe (potisnice, teglenice, samohodni brodovi), pomorsko riječne brodove. S obzirom na materijal od kojeg je izrađen trup broda dijele se na drvene, čelične, kompozitne brodove i dr. S obzirom na vrstu pogona možemo ih podijeliti na jedrenjake, parobrode, motorne brodove i brodove s električnim pogonom.
705
KRIMINALISTIKA
Tr gova čki brod ovi s obzir om na vrstu roba koju prevo ze mogu biti teretni brodovi,
Slika 10. Shema presjeka putničkog broda
brodovi
za
prijevoz
rasutih tereta, brodovi za prijevoz kontejnera, tankeri za prijevoz sirove nafte i raznih tekućina, brodovi za prijevoz plina, Ro - Ro brodovi, Ro - Lo brodovi i dr. Za plovidbu unutarnjim plovnim putovima moguće je koristiti potiskivane ili tegleće sastave ili samohodne brodove. Tegleći sastavi sastoje se od tegljača i niza teglenica, pri čemu je tegljač opremljen pogonskim uređajem i iza sebe vuče teglenice koje su namijenjene za smještaj tereta. Svaka teglenica za razliku od potisnica zahtijeva vlastitu posadu i ima vlastiti uređaj za kormilarenje. Za razliku od njih, potiskivani sustavi se sastoje od potiskivača i potisnica, pri čemu se potiskivač nalazi na kraju potiskivanog sastava i ispred sebe gura potisnice na kojima je smješten teret. U novije doba potiskivani sastavi sve više zamjenjuju tegleće sastave. S obzirom na mnoštvo klasifikacija plovnih objekata na ovom mjestu bilo bi korisno nakratko se upoznati s osnovnim dijelovima plovila, jer o njihovu temeljnom poznavanju uvelike ovisi sama taktika provedbe pretrage kao i njena učinkovitost. Gledano po vertikali, svaki brod/plovilo može se podijeliti na pramčani i krmeni dio broda te trup, a po horizontali na nadgrađe, palubu, potpalublje gdje je smještena strojarnica, tankovi ili štive i drugi radni prostori, te dno i dvodno gdje se nalazi stro tunel pogonske osovine. U donjem dijelu pramca nalazi se bulb broda (prednji ojačani dio broda koji se obično nalazi ispod razine vode), a u koji se ulazi iz dvodna, te s obzirom da nema
706
KRIMINALISTIK^
neku posebnu namjenu glede prijevoza tereta predstavlja veoma interesantan i pogodan prostor za skrivanje osoba i predmeta. Pramac je prednji dio broda. Na pramčanom dijelu palube nalaze se privezana vitla, dizalice, jarboli, čamci za spašavanje (s motorom ili bez), konopi i dr., dok se s unutarnje strane u samom pramcu obično nalazi spremnik lančanika lanca i skladište sidrenog lanca. Svi navedeni predmeti potencijalna su skrovišta i samim time predmet pretrage. Valja imati na umu činjenicu da na brodu ne postoji niti jedan prostor u koji se ne može ući iz susjednog prostora, osim u tankove koji također moraju imati dva ulaza, jedan za punjenje i jedan za pražnjenje. Ako naiđemo na neki takav prostor, on samim time postaje veoma ozbiljan indicij da je upravo na tom mjestu nešto skriveno. Pri utvrđivanju takvih činjenica od velike su nam pomoći konstrukcijski nacrti broda, kao i tragovi koji nastaju prilikom zavarivanja i eventualno svježeg bojenja. Krma je stražnji dio broda, te se kod teretnih brodova i tankera obično na krmenom dijelu nalazi nadgrađe s komandnim mostom. Na krmenom dijelu palube nalaze se privezana vitla, samarice brodskih dizalica, krmeni jarbol, signalni jarbol, dimnjak, čamac za spašavanje (s motorom ili bez), skladište sidrenog lanca, konopi i dr. U potpalublju krmenog dijela nalazi se više raznih skladišta kao i glavno brodsko skladište, a do njih i brodska radionica. Ovisno o samoj konstrukciji broda kormilarski stroj može se nalaziti u nadgradnji ili u potpalublju. Strojarnica je prostor u više etaža u kojem su smješteni motori broda (glavni i dva pomoćna). Osim motora u strojarnici se nalaze i agregati razne namjene i veličine, veći broj manjih tankova za vodu, ulje, naftu i dr. Tankovi ili stive nalaze se u potpalublju i međusobno su odvojeni jedan od drugoga, kako konstrukcijski, tako i oplatama i izolacijom koja je ugrađena oko tankova. Upravo spomenute oplate i izolacija, kao i unutrašnjost samih tankova potencijalna su skrovišta. I na ovom mjestu valja naglasiti da do svih tankova mora biti moguć pristup, te je u svaki tank moguće ući i izvršiti pretragu. Prije započinjanja pretrage nužno je izvršiti uvid u brodsku dokumentaciju glede dobivanja informacija o sadržaju i karakteristikama tereta koji se prevozi. Iznad štiva na palubi, ako se radi o brodu za prijevoz rasutih tereta i kontejnera, nalazi se veći broj različitih dizalica u čijim se samaricama također mogu sakriti razni predmeti. Dvodno je prostor cca 80 cm od dna do prve platforme, te se proteže cijelom duljinom broda i ima isključivo sigurnosnu ulogu prilikom eventualnog nasukavanja broda. U dvodno je moguće ući, te samim time predstavlja potencijalno skrovište. U dvodnu se nalazi tunel pogonske osovine broda, koji je ovisno o veličini broda dimenzija 60 - 80 x 40 cm, s gornje strane prekriven oplatom i također je pogodno mjesto za skrivanje raznih predmeta.
707
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
S lijeve i desne strane broda nalaze se balansni tankovi koji služe za održavanje ravnoteže broda. Prilikom pretrage korisno je znati da oba balansna tanka ne mogu istodobno biti puna, što znači da prazniji tank može poslužiti za skrivanje predmeta. Nadgrađe je prostor iznad palube koji se sastoji od raznih kabina i drugih prostora, hodnika, restorana, sala i komandnog mosta, koji se također, ovisno o veličini i namjeni broda, može sastojati od više prostorija. Kod teretnih brodova nadgrađe se obično nalazi na krmenom dijelu broda, dok se kod putničkih brodova nalazi po cijelom brodu. Komandni most smješten je na gornjoj etaži pramčanog dijela broda. U samom nadgrađu nalaze se kabine posade broda, radne prostorije za časnike broda, prostorije dnevnog boravka posade broda, TV sale, restorani, kuhinje, hodnici, skladište prehrambenih artikala, skladišta carinjene robe i brodskog materijala, ambulanta, zatvor, putničke kabine i dr. Kroz šupljine konstrukcije broda između izolacije i oplata provlače se razne instalacijske cijevi i kablovi (električne instalacije, rasvjeta, ventilacija, vodovod, odvodnja i dr.) koji su razvedeni po cijelom brodu, pri čemu se najveći dio cijevi i kablova nalazi u dvodnu. Upravo spomenute cijevi pogodne su za skrivanje raznih predmeta. Kabine, hodnici i drugi prostori obično su obloženi izolacijskim materijalom i oblogama koje su vijcima pričvršćene na konstrukciju broda, te se samim time vrlo lako demontiraju i prostori iza i unutar njih postaju pogodni za skrivanje predmeta. Upravo radi toga valja obratiti pozornost na stanje i eventualna oštećenja vijaka kojima su pričvršćene obloge. S vanjske strane broda na podvodnom dijelu krme nalazi se smješteno kormilo (ravna ili profilirana pokretna ploča), koje služi za usmjeravanje kretanja plovila a pokreće se ručno ili pomoću motora. Samo kormilo kao predmet pretrage nije suviše zanimljivo, osim u slučajevima kada se za njega pričvršćuju razni predmeti, pri čemu je prilikom pretrage samog kormila kao i podvodnog dijela trupa broda potrebno koristiti ronioce. Međutim, kod kormila valja imati na umu kanale za lance koji vode do stroja kormila i predstavljaju potencijalan prostor za skrivanje predmeta. Brodski vijci smješteni na stražnjem i bočnim dijelovima broda, nisu nimalo pogodni za skrivanje predmeta. Međutim, pozornost valja obratiti na privezna vitla koja se nalaze na pramčanom i krmenom dijelu, te trupu broda, odnosno na njima pripadajuće konope koji predstavljaju pogodno mjesto za skrivanje predmeta. Pretraga brodova, osobito ako imamo u vidu velike putničke i teretne brodove, velik je izazov za osobe koje ju provode, odnosno to je jedna od najtežih operativno-taktičkih mjera koje poduzima policija. Složenost i opseg same pretrage determinirana je veličinom, konstrukcijom i namjenom broda, odnosno vrstom i količinom tereta, brojem put-
708
KRIMINALISTIK^
nika i same posade, ako se radi o putničkom brodu. Pretraga se može provoditi na sidrištu, u luci ili pristaništu, što ovisi o svrsi i cilju provođenja pretrage, te je stvar procjene voditelja pretrage. Provođenje pretrage manjih plovila tipa glisera, ribarskih čamaca i manjih jahti te jedrilica ne zahtjeva veliki angažman ljudskih potencijala, te je u ovisnosti gdje se pretraga provodi dostatna posada patrolnog policijskog čamca, odnosno maksimalno desetak osoba. Kod provođenja pretrage na velikim putničkim i teretnim brodovima stvar je daleko složenija i zahtijeva prethodno planiranje i u skladu s time formiranje više grupa za pretragu. Kao kriterij za formiranje grupa valja uzeti osnovne konstrukcijske dijelove broda te u skladu s time formirati grupu za pretragu nadgrađa, grupu za pretragu palube, grupu za pretragu strojarnice itd. Broj djelatnika unutar svake grupe ovisi o veličini i namjeni broda, odnosno predmetima koji se traže. U pretrazi putničkog broda važno mjesto zauzimaju prethodne mjere osiguranja mjesta provođenja pretrage. S obzirom na to da se može dogoditi da se ponekad pretraga broda mora provesti na sidrištu broda, potrebno je prethodno osigurati dovoljno plovila kojima će se djelatnici koji će vršiti pretragu transportirati do samog sidrišta. Valja izbjegavati situaciju da se svi djelatnici transportiraju jednim plovilom, posebice u situaciji kade je objekt pretrage brod većih gabarita, zbog učinkovitosti, odnosno mogućnosti efikasne provedbe mjera osiguranja. Naime, za pretpostaviti je da su za učinkoviti nadzor nad plovilom koje je predmet pretrage potrebna minimalno dva plovila za nadzor oba boka broda, odnosno u idealnim uvjetima četiri plovila koji bi nadzirali bokove, pramac i krmu broda. Prije samog dolaska na putnički brod i započinjanja pretrage nužno je formirati tim za pretragu. Organizacijsku strukturu za pretragu trebao bi činiti: a) rukovoditelj, b) pomoćnici rukovoditelja, c) inspektori sigurnosti plovidbe i d) grupe za pretrage pojedinih dijelova broda (skupina za pretragu nadgrađa, grupa za pretragu palube, grupa za pretragu trupa broda, grupa za pretragu strojarnice, grupa za pretragu pramca i dvodna, vodiči službenih pasa i liječnička ekipa). Isto tako, korisno je pribaviti nacrt broda u kojem su ucrtani svi prostori broda, kao i kanali i brodske instalacije. Nakon ukrcavanja na brod, rukovoditelj sa svojim malim zapovjednim stožerom (pomoćnici i inspektor sigurnosti plovidbe) dužan je potražiti zapovjednika broda, uručiti mu nalog o pretrazi, te izvršiti uvid i pretragu brodskih dokumenata. Pomoćnici za to vrijeme mogu izvršiti pretragu zapovjedničkog mosta. Prije započinjanja pretrage preporučljivo je putem razglasa naložiti putnicima i članovima posade da uđu u svoje kabine i ostanu u njima do
709
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
završetka pretrage. Članovi posade kojima je to nužno mogu ostati na svojim radnim mjestima. Prilikom pretrage kabina valja utvrditi identitet prisutnih te utvrđene podatke usporediti s listom putnika. U kabinama se nalaze kreveti, stolovi, stolice, ormari, a u ponekim i sanitarni čvorovi. Prilikom pretrage kabina valja se pridržavati taktičkih pravila koja vrijede i za pretragu zatvorenih prostora tj. doma. Kao što je već ranije spomenuto, u prostoru između pregradnih zidova i osnovne konstrukcije broda nalazi se izolacijski materijal, cijevi, cjevovodi te kablovi koji su obloženi raznim panelima (drvo, metal, plastika), pričvršćeni vijcima na samu konstrukciju. Zbog toga su dotični prostori putnicima i posadi relativno lako dostupni i predstavljaju idealan prostor za skrivanje raznih predmeta. Prilikom pretrage kabine osobitu pozornost valja obratiti na vijke kojima su paneli pričvršćeni, odnosno na postojanje eventualnih oštećenja na njima. Prema vlastitoj procjeni panel možemo demontirati i izvršiti detaljnu pretragu prostora iza panela u cilju pronalaska traženih predmeta. Osim spomenutih prostora, posebnu pozornost valja obratiti na krevete, razne šupljine, podove, stropove, rasvjetna tijela, wc školjke, odvodne cijevi i kanalizaciju. Prilikom pretrage palube osobitu pozornost valja usmjeriti na pomoćne čamce, razne namotane konope, ulaze u dizalice, jarbole, stepeništa i sve ono što je već ranije spomenuto u vezi s palubom broda. Pretraga trupa broda kod putničkih brodova odnosi se na pretragu međuprostora između tankova koji su smješteni iznad dvodna, samih tankova, kotlova, cijevi, cjevovoda, kablova i prostora u sredini broda u dvodnu. Pritom naročitu pozornost valja obratiti na vijke kojima su zavrnute brtve na prolazima između rebara i dvodna. Kod pretrage pramca treba obratiti pozornost na dio dna od pramca do trupa broda, prostor između tankova, skladište sidrenog lanca i sam bulb i prostor dvodna. Pretraga strojarnice zasigurno je najteža, što proizlazi iz same činjenice da su u tom prostoru smještena tri motora, dva agregata, razni tankovi, radionice, skladišta, posude, bačve i drugo. Kao prikladno mjesto za skrivanje predmeta mogu poslužiti motori koji trenutno nisu u pogonu. Prilikom pretrage strojarnice bilo bi uputno koristiti stručnu pomoć, te detaljno pregledati svaki spomenuti predmet. Osim skladišta u sklopu strojarnice na brodu se, najčešće u neposrednoj blizini kuhinje i restorana, nalaze skladišta za hranu i piće, te, osim njih, skladišta za rezervne dijelove, carinjenu i necarinjenu robu i dr., koja su također vrlo pogodan prostor za skrivanje predmeta. Ako se radi o trajektima, tada svemu ranije spomenutom valja nadodati i potrebu provođenja pretrage u prostoru garaža, gdje mogu biti smješteni osobni, teretni automobili i autobusi kao i potrebu pretrage samih vozila koja također mogu poslužiti kao pogodan prostor za skrivanje pred-
710
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
meta. Pretragu zatečenih vozila valja provoditi temeljem utvrđenih općih taktičkih pravila. Posebnu skupinu putničkih brodova čine hidrogliseri koji mogu biti jednotrupci ili dvotrupci - katamarani. Što se građe tiče, sastoje se samo od mosta, salona za putnike i prtljagu, te strojarnice koja se nalazi u dvodnu. Provođenje pretrage takvog broda uvelike je olakšano te je potreban znatno manje ljudi. Kod pretrage pojedinih dijelova hidroglisera provode se identični postupci kao i kod pretrage ranije opisanih putničkih brodova. Za razliku od putničkog broda, teretni brod za prijevoz rasutih tereta ima sasvim drukčiju namjenu i konceptualno je potpuno drukčije oblikovan, jer se mora imati u vidu da mu je, za razliku od putničkog broda, osnovna namjena prijevoz rasutih tereta. Upravo iz toga proizlazi činjenica da će putničke kabine zamijeniti mnoge stive i tankere koji služe za smještaj rasutih tereta. Iako se na prvi pogled možda čini da je upravo radi toga provođenje pretrage mnogo lakše, u stvarnosti nije tako. Pretraga stiva i tankova te pramčanog dijela i dvodna predstavlja velik izazov za djelatnike koji vrše pretragu. Pretraga nadgrađa, strojarnice pramca i palube vrši se u načelu na isti način kao i kod pretrage putničkog broda. Razlika je jedino u tome što se kao dodatni element kod ove vrste brodova javlja veći broj dizalica koje služe za utovar i istovar roba, a koje kao takve predstavljaju dodatno potencijalno skrovište koje, kao i prostor oko njih, skupina za pretragu palube moraju detaljno pretražiti. Pretragu stiva i tankova otežava rasuti teret, u koji se vrlo lako mogu sakriti različiti predmeti koje je vrlo teško pronaći da se teret prethodno ne iskrca. Pritom se prije započinjanja pretrage treba upoznati sa vrstom i svojstvima prevoženog tereta, kako bi se izbjegle eventualne opasnosti i štetni utjecaji na zdravlje djelatnika koji provode pretragu. Sama pretraga zbog spomenutog razloga često zahtijeva korištenje raznih tehničkih naprava poput sondi i mjerača kako bi se mogli detektirati i pronaći traženi predmeti. Osim stiva, pozornost prilikom pretrage broda valja obratiti i na unutrašnjost balastnih tankova, tankova za otpadna ulja, naftu i drugo, koji u praksi vrlo često služe za skrivanje predmeta. Postoje razni modaliteti skrivanja predmeta unutar tankova, od najjednostavnijih, poput ubacivanja predmeta, do zavarivanja unutar tankova, pregrađivanja tankova i dr. Kao što je već ranije spomenuto, u svaki se tank mora moći ući i izvršiti pretragu pod pretpostavkom da je prazan. Ako se pak radi o tanku ispunjenom teretom, prilikom pretrage valja koristiti sonde i razne vrste mjerača. Prilikom pretrage tankova stvarno stanje treba usporediti sa stanjem navedenim u svjedodžbi o pregledu tankova. Ako ima odstupanja, valja provesti detaljnu pretragu.
711
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Što se tiče samih kabina, i kod ove vrste brodova postoje kabine za smještaj posade, pri čemu se valja držati principa koji se odnose na pretragu putničkih kabina kod putničkog broda. Broj djelatnika i broj grupa koje obavljaju pretragu ove vrste brodova ovisi prvenstveno o njegovoj veličini i teretu koji prevozi, odnosno predmetima za kojima tragamo. Ekipu za pretragu teretnog broda trebali bi činiti rukovoditelj, pomoćnici rukovoditelja, inspektori sigurnosti plovidbe, grupa za nadgrađe, grupa za palubu, grupa za strojarnicu, grupa za stive i tankove, grupa za pramac i dvodno, vodiči pasa i liječnička ekipa, pri čemu grupu čine vođa grupe, službenici kriminalističke policije po liniji rada, službenici kriminalističke policije za droge, službenici carinske službe, službenici temeljne policije, policijske službenice i kriminalistički tehničar. Brodovi za prijevoz kontejnera po svojoj konstrukciji vrlo su slični brodovima za prijevoz rasutih tereta, pri čemu su stive namijenjene slaganju kontejnera, pa su stoga nešto šire. Paluba je vrlo sužena i svodi se na prolaze sa strana broda, dok se po sredini broda nalaze stive za slaganje kontejnera. Što se tiče pretrage nadgrađa, način provođenja je identičan prethodno opisanom. Isto vrijedi i za pretragu strojarnice, pramca, bulba, dvodna i drugih prostorija. Najprikladnije mjesto za skrivanje raznih predmeta upravo su kontejneri. Kako bi se to koliko je god moguće spriječilo, kontejneri se u stive broda slažu na način da se vrata kontejnera okreću jedna prema drugima s manjim prolazima između njih, pri čemu se u tom slučaju vrata kontejnera ne mogu u potpunosti otvoriti. Osim toga, vrata kontejnera se zaključavaju i pečate tako da se postavlja plomba. Upravo zbog toga posebnu pozornost valja obratiti vizualnom pregledu plombe. Za različite potrebe koriste se razne vrste kontejnera, pa tako postoje zatvoreni kontejneri namijenjeni transportu robe koja nije u tekućem stanju, kontejneri otvoreni na vrhu, kontejneri s bočnim otvorom, kontejneri za rasuti teret, kontejneri s policama ili prečkama, kontejneri s tankovima i rashladnim uređajima i dr. Kao najučestaliji javljaju se oni dužine 20 odnosno 40 stopa. Kontejneri se sastoje od čvrstog okvira, obično od čelika ili aluminija, s panelima između konstrukcijskih dijelova. S prednje i stražnje stijenke kontejnera nalaze se otvori za prozračivanje. Većina kontejnera na uglovima ima izbočene odljevke koji služe za podizanje kontejnera pomoću krana. Pod kontejnera sačinjen je od drveta ili kombinacije metala i drvenih obloga, dok se vanjsko dno kontejnera sastoji od isturenih čeličnih poluga s četiri viljuške okrenute prema gore. Kao najčešće metode skrivanja u tzv. suhim kontejnerima javljaju se lažne prednje stijenke, lažni ili ugrađeni dvostruki podovi, lažni stropovi, ograđena vanjska dna, vanjske konstrukcije kontejnera i dr. Prilikom ugradnje lažne prednje stijenke ugrađuju se i lažni kutni blokovi, pri čemu je lažni zid poravnan uz panel za obilježavanje. Indiciji koji
712
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
govore u prilog ugradnje lažne prednje stijenke su svježa boja, tragovi varenja na unutarnjem ili vanjskom zidu kontejnera, varijacije u kvaliteti stijenke, nedostaci nabora na metalnom dijelu, miris svježe boje, izgorjelog drveta ili tvari koja se nalazi u samom kontejneru. Kod ugradnje lažnih podova podne daske obično vire iznad razine okvira ili se pronalaze nove koje nisu u razini ili su pak iskrivljene prema gore u odnosu na prednju stijenku kontejnera, što sve govori u prilog postojanja dvostrukoga lažnog poda. Drugi način otkrivanja lažnog poda je da se pokuša dohvatiti strop kada se uđe u kontejner i hoda po prednjoj stijenci. Ako se to čini rutinski, promjena u visini ili mogućnost da se dotakne strop mora biti očita ako su na podu učinjene izmjene. Konstrukcija lažnih stropova može biti vanjska ili unutarnja. Vanjski lažni strop ili lažni krov može se detektirati promatranjem udaljenosti između vrhova kutnog bloka i vrha krova, pri čemu bi krov u normalnim okolnostima trebao biti nešto ispod ili u ravnini s vrhom kutnih blokova. Ako je krov iznad kutnih blokova, tada se može raditi o lažnom krovu. Lažni strop iznutra se detektira također dosezanjem stropa rukom, odnosno promjenama visine unutrašnjosti kontejnera. Osim navedenog, u prilog postojanja lažnog stropa govore i svježa boja, prikriveni kutni blokovi, tragovi varenja, nagorena boja uslijed varenja i dr. Predmete skrivene u samoj konstrukciji kontejnera najčešće je moguće otkriti isključivo bušenjem i probijanjem konstrukcije kontejnera. Kontejneri s rashladnim uređajem, u odnosu na ostale vrste kontejnera, najpogodniji su za skrivanje predmeta. Unutarnji zidovi, strop i vrata odvojeni su od svih vanjskih dijelova izolacijskim materijalom. Na prednjem dijelu kontejnera zaštitni zid dijeli rashladni uređaj od tereta, čija veličina i udaljenost od zida može varirati. Neki od ovih zidova su okovani šarkama u sredini i mogu se uklanjanjem nekoliko vijaka povući nadolje. Unutarnji dio ispušne cijevi izlazi kroz prorezani dio zaštitnog zida. Od tog odvoda, cijelom dužinom kontejnera proteže se cijevni sustav koji raspoređuje rashlađeni zrak po unutrašnjosti. Ako zaštitni pregradni zid doseže strop ili pod ili ako unutarnji ispušni sustav jedva proviruje u kontejner, postoji mogućnost da postoji dvostruki prednji zid. Stražnji zidovi s kojih je oguljena izolacija također mogu poslužiti kao idealno skrovište. Indiciji da su na zidovima načinjene preinake su nove zakovice, zakrpe od kudjelje i smole, tragovi ljepila, nabori na mjestima gdje je stijenka kontejnera savijena unazad, valovita ili neravna stijenka i slično. Podovi su ovih kontejnera izrađeni od valovitog aluminija, dok su stropovi izolirani izolacijskim materijalom. U prilog postojanju lažnih podova i stropova govore varijacije u visini, neravne površine, dodatni materijali kao zakrpe i slično.
713
KRIMINALISTIK^
B roj djela tnika i broj grup a koji obav ljaju pretr agu i kod ove vrste brodova ovisi o njeg ovoj veličini
i
teretu
Slika 7 7. Sastavni dijelovi kontejnera
koji
prevozi,
odnosno predmetima za kojima tragamo. Ekipu za pretragu teretnog broda trebali bi činiti rukovoditelj, pomoćnici rukovoditelja, inspektori sigurnosti plovidbe, grupa za nadgrađe, grupa za palubu, grupa za strojarnicu, grupa za stive i pretragu kontejnera, grupa za pramac i dvodno, vodiči pasa i liječnička ekipa, pri čemu grupu čine vođa grupe, službenici kriminalističke policije po liniji rada, službenici kriminalističke policije za droge, službenici carinske službe, službenici temeljne policije, policijske službenice i kriminalistički tehničar. Tankeri su brodovi za prijevoz tekućina i ukapljenih plinova i obično se radi o brodovima duljine do, pa i više od 300 metara, čija nosivost može dosezati i 500 000 BRT. Specifičnost ovih brodova je u tome da se u trupu broda nalazi više tankova dok je udio nadgrađa relativno malen. Način obavljanja pretrage nadgrađa, strojarnice, dvodna i pramčanog dijela broda istovjetan je kao i kod prethodno opisanih brodova. Dakle, posebnu pozornost prilikom pretrage tankera valja obratiti na tankove kao središnji dio broda.
714
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Za razliku od otvora u tankove i stive broda za prijevoz rasutih tereta, otvori tankova kod tankera relativno su mali i obično su zatvoreni, te se moraju učestalo kontrolirati. Postoji mogućnost da su tankovi ostali otvoreni, ali to treba prihvatiti s osobitim oprezom, jer prilikom pronalaska otvorenog grotla tanka mora se postaviti osnovana sumnja da je tank poslužio kao skrovište te da je u njemu nešto skriveno. Prije započinjanja pretrage nužno je utvrditi sadržaj koji se prevozi ili se prevozio u tankovima. Tijekom pretrage, svojstvima prevožene materije valja prilagoditi zaštitnu i drugu opremu koja će se koristiti. Prilikom pretrage tankova u kojima se prevozi tekućina najčešće će se koristiti razne sonde, mjerači i druga dostupna i pogodna sredstva za detekciju. Svakako valja napomenuti da se u unutrašnjost tankova, bez obzira na to jesu li puni ili prazni nikada ne ulazi bez propisane opreme. Ako se radi o tankerima za prijevoz ukapljenog plina tada su dotični opremljeni i rashladnim sustavima koji se sastoje od niza cjevovoda i ventila smještenih između ostalog i na palubi broda. Imajući to u vidu, posebnu pozornost kao potencijalnim skrovištima valja posvetiti i njima, s time da se tijekom provođenja pretrage preporuča, ili bolje rečeno, uvjetuje prisutnošću stručnog djelatnika poduzeća koje se bavi utovarom i transportom ovakvih sredstava. Broj djelatnika i broj grupa koji obavljaju pretragu i kod ove vrste brodova ovisi o njegovoj veličini i teretu koji prevozi, odnosno predmetima za kojima tragamo. Predmet pretrage mogu biti i brodske isprave, i to: upisni list, očevidnik za čamce, popis posade, brodski dnevnik, brodski manifest tereta, plan utovara, carinski manifest, odobrenje za plovidbu, dozvola za ribarenje u hrvatskom obalnom moru, prijava o dolasku broda u luku, prijava o odlasku broda, potvrda o sposobnosti pomorskog broda za krcanje krutog, rasutog i opasnog tereta, svjedodžba o sigurnosti opreme teretnog broda, potvrda o obavljenim pregledima, svjedodžba o sigurnosti putničkog broda, popisna lista narkotika. Upisni list, očevidnik za čamce - temeljem ovog dokumenta moguće je doznati državnu pripadnost plovila, namjenu, kategoriju plovidbe, vlasništvo, luku upisa, tonažu, dimenzije i dr. Popis posade - podaci o svim članovima posade ukrcanih na temelju pomorske knjižice (matrikula). Popis putnika - popis svih putnika ukrcanih na brod koji je sastavljen na temelju njihovih putnih isprava, te njihov raspored i smještaj po kabinama. Brodski dnevnik — svi podaci vezani uz navigaciju, teret, putnike, odnosno događaje vezane uz plovidbu. Dužni su ga voditi svi brodovi nosivosti veće od 50 BRT, odnosno čija snaga motora prelazi 150 KS. Brodski manifest tereta — popis ukrcanog tereta s mjestima i rasporedom tereta po skladištima, štivama, tankovima, palubi i dr. Kao prilog manifestu postoji i plan krčanja - grafički prikaz razmještaja tereta na brodu.
715
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Carinski manifest - popis svih predmeta koji podliježu carinjenju, a koji se nalaze na brodu. Odobrenje za plovidbu - ako se radi o stranom plovilu za sport i razonodu. Dozvola za ribarenje u hrvatskom obalnom moru - ako se radi o stranom ribarskom brodu (navedene granice i dopuštene ribolovne zone). Prijava o dolasku broda u luku - isprava iz koje je vidljivo odakle je brod došao, na kojoj ruti je plovio, vrsta tereta, opterećenost i dr. Prijava o odlasku broda - isprava iz koje je vidljivo kada je brod otplovio, što prevozi, opterećenost, veličina i snaga roda i dr. Jedan primjerak prijave nalazi se kod zapovjednika broda dok se drugi nalazi u lučkoj kapetaniji. Potvrda o sposobnosti pomorskog broda za krcanje krutog, rasutog i opasnog tereta - sadržaj vidljiv iz naziva. Svjedodžba o sigurnosti opreme teretnog broda - popis sigurnosne opreme koja se nalazi na brodu, njenim kapacitetima i svojstvima. Potvrda o obavljenim pregledima - koji su dijelovi broda i kada pregledani, eventualne opaske i dr. Svjedodžba o sigurnosti putničkog broda - iz koje je vidljivo kada je brod pregledan, kada je pregledana konstrukcija trupa, glavni i pomoćni kotlovi, posude s tlakom, čime je brod opremljen i dr. izdaje se u skladu s Međunarodnom konvencijom o zaštiti ljudskih života na moru iz 1974. godine. Popisna lista narkotika - popis medikamenata iz brodske ljekarne, s napomenama kome, kada i u koju svrhu su medikamenti izdani i dr. Vodi je kapetan broda. Osim spomenutih isprava na brodu se nalazi i niz drugih isprava koje je sve prije ili tijekom pretrage broda potrebno proučiti kako bi se olakšala i efikasnije provela sama pretraga. Sve brodske isprave nalaze se kod kapetana broda na komandnom mostu. Pretragu i uvid u brodske isprave u pravilu će izvršiti rukovoditelj tima i njegovi pomoćnici, djelatnici carine te lučke kapetanije. Pri pretrazi zrakoplova preporučljivo je s obzirom na brojnost vrsta zrakoplova da se za pretragu koriste podsjetnici o prostorima podobnim za smještaj stvari, koje za svaku vrstu zrakoplova posjeduje osoblje zrakoplova. Podsjetnici o kojima je riječ namijenjeni su protueksplozijskom pregledu zrakoplova (In-flight Bomb Search Procedure). Pretraga zrakoplova provodi se u sljedećim razvojnim stadijima: a) pretraga vanjskih dijelova zrakoplova, b) pretraga prostora zrakoplova u području ulaza, c) pretraga pilotske kabine, d) pretraga toaleta, i e) pretraga jedinica za posluživanje putnika. Vanjskom pretragom pretražuju se odjeljci, otvoreni prostori koji su dostupni zemaljskom osoblju. Spomenuta mjesta vrlo se lako otvaraju pomoću brzih kopči i sličnih tipova zatvarača. Sva mjesta koja je potrebno pretražiti prilikom vanjske pretrage zrakoplova dostupna su sa zemlje i pritom nije potrebno ulaziti u unutrašnjost zrakoplova. Provođenje vanjske pretrage zrakoplova preporučljivo je provesti od nosa k repu zrakoplova.
716
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Ti jeko m pretr age pilot ske kabine
Slika 72. Traka za pečaćenje otvora na zrakoplovu
osobitu
pozornost valja obratiti na upravljačke ručice i prekidače, koji se ne smiju dirati. Ako je moguće, pretragu pilotske kabine valja obavljati uz nazočnost člana posade. Pretragu svih dijelova zrakoplova valja poduzimati uz pomoć stručnih osoba. Važno je istaknuti da postoje pravila o pečaćenju propisanih vanjskih dijelova zrakoplova kad je on izvan uporabe (aircraft seal kit). Oštećenje navedenih traka upućuje na otvaranje zapečaćenih prostora, o čemu valja voditi osobitu brigu. b) Pretraga opasne stvari Opasna stvar je u smislu pravila o pretrazi quaestio facti, bez obzira na to što posebni propisi taksativno određuju taj pojam. U smislu propisa koji uređuju promet opasne stvari, opasna stvar razvrstana je na sljedeći način: - klase 1 - eksplozivne tvari i predmeti punjeni eksplozivnim tvarima ("eksplozivne tvari") krute su i tekuće kemijske tvari koje imaju svojstvo da, pod pogodnim vanjskim djelovanjem (udar, trenje ili toplina), eksplozivnim kemijskim razlaganjem oslobađaju plinove i energiju u obliku topline, - klase 2 - stlačeni plinovi, tekući plinovi ili pod tlakom otopljeni plinovi ("plinovi") tvari su koje imaju kritičnu temperaturu nižu od 50°C ili na 50°C tlak pare viši od 300 kPa (3 bara), - klase 3 - zapaljive tekućine su tekućine ili smjese tekućina koje na temperaturi od 50°C imaju tlak pare niži od 300 kPa (3 bara), a plamište niže od 100°C, - klase 4.1 - zapaljive krute tvari su krute tvari koje se, kada su u suhom stanju, lako mogu zapaliti u dodiru s plamenom ili iskrom (sumpor, celuloid, nitroceluloza, crveni fosfor i dr.), ali nisu sklone samozapaljenju, - klase 4.2 - samozapaljive tvari krute su tvari koje se pale u dodiru sa zrakom ili vodom bez posredovanja drugih tvari (bijeli i žuti fosfor, cinkovi-alkili, otpaci, nitrocelulozni filmovi, sirovi pamuk, rabljene krpe i dr.),
717
KRIMINALISTIK^
___________________________________________________________________
- klase 4.3 - tvari koje stvaraju zapaljive plinove u dodiru s vodom tj. koje u dodiru s vodom razvijaju plinove koji se pale u dodiru s plamenom i iskrom (natrij, kalij, kalcij, kalcijev karbid, alkalni silicidi i dr.), - klase 5.1 - oksidirajuće tvari su tvari koje se u dodiru s drugim tvarima razlazu i pritom mogu uzrokovati vatru (kloriti, perklorati, vodena otopina vodikova peroksida, peroksid alkalnih metala i njihove smjese i dr.), - klase 5.2 - organski peroksidi organske su tvari s višim stupnjem oksidacije koje mogu izazvati štetne posljedice za zdravlje ili život ljudi ili oštećenje materijalnih dobara, a manje su osjetljive na eksploziju od dinitrobenzena u dodiru s plamenom ili na udar, odnosno trenje, - klase 6.1 - otrovi su tvari sintetičkog, biološkog ili prirodnog podrijetla i preparati proizvedeni od tih tvari, koji uneseni u organizam ili u dodiru s organizmom mogu ugroziti život ili zdravlje ljudi ili štetno djelovati na životnu okolinu, - klase 6.2 - zagađujuće i infektivne tvari su one koje šire neugodan miris ili sadrže mikroorganizme ili njihove toksine za koje se zna da mogu izazvati zarazne bolesti u ljudi i životinja (svježa nesoljena ili usoljena koža, otpaci, iznutrice, žlijezde, fekalije i dr.), - klase 7 - radioaktivne tvari su tvari čija specifična aktivnost prelazi 74 bekerela (0,002 mikrokirija) po gramu, - klase 8. - korozivne (nagrizajuće) tvari su one koje u dodiru s drugim tvarima i živim organizmima izazivaju njihovo oštećenje ili uništenje (sulfatna kiselina, nitratna kiselina, brom, mravlja kiselina, natrijev hidroksid i dr.), - klase 9. - ostale opasne tvari i predmeti su one koje tijekom prijevoza predstavljaju opasnost za sudionike prometa, ljude i okoliš, a ne mogu se svrstati u klase od 1 do 8 (azbest, suhi led, magnetni materijali i sl.). Opasnim tvarima smatraju se i sirovine od kojih se proizvode opasne tvari i otpadi ako imaju svojstva tih tvari. Tipični slučajevi pretrage opasne stvari su pretrage u prostorima s opasnim stvarima, bilo da se opasna stvar koristi u proizvodnji, ispitivanju ili je skladištena ili se nalazi u prijevoznom sredstvu. Prilikom pretrage opasne stvari osoba koja upravlja ili raspolaže takvom stvari dužna je na zahtjev tijela koje provodi pretragu poduzeti neophodne mjere za sigurno i neometano provođenje pretrage, pod prijetnjom sankcija. Osoba koja rukuje takvim stvarima najbolje zna kako se stvar može uništiti ili kako se može stvoriti opasna situacija koja će tijelo koje provodi pretragu natjerati na odustajanje od pretrage. Zato je preporuka da se pretraga takve stvari pažljivo isplanira. Potrebno je u tu svrhu prikupiti podatke o stvari, stupnju opasnosti, mogućnostima uništenja i osigurati sudjelovanje stručne osobe, te poduzeti mjere osiguranja od opasnih događaja.
718
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
c) Pretraga računala* Pretraga računala važna je osobito nakon prihvaćanja Konvencije o kibernetičkom kriminalu. Navedena konvencija uvodi niz postupaka koji moraju biti uređeni nacionalnim pravom kako bi se pružila zaštita podataka koji su pohranjeni u računalnim bazama i kako se računalni sustavi ne bi zloporabili. Radnje koje moraju biti propisane u nacionalnim zakonodavstvima kao kaznena djela su: nezakoniti pristup, nezakonito presretanje, ometanje podataka, ometanje sustava, ometanje naprava, računalno krivotvorenje, dječja pornografija i povreda autorskih i srodnih prava. Pretraga računala i sličnih uređaja za obradu podataka koji su povezani s računalom pripada skupini pretraga pokretnih stvari. Objekti na kojima se nalaze dokazi su prema radnim svojstvima aktivni ili pasivni. Aktivni objekti imaju sposobnost izmjene sadržaja. Najčešći oblici su: a) osobno računalo, b) računala povezana u malu/kućnu mrežu, c) računala u manjoj poslovnoj mreži, d) velike računalne mreže, e) korporacijski informacijski sustavi i mreže. Pasivni objekti su mediji koji sadrže podatke. Najvažniji predstavnici su: a) diskete, b) ZIP i Jazz diskovi, c) CD / DVD diskovi za jednokratni upis, d) CD / DVD diskovi za višekratni upis, e) USB memorije, f) memorijske kartice raznih formata, g) magnetske vrpce raznih oblika, h) PCMCIA memorije, i) vanjski HDD itd. Prema radnom okolišu računalni sustavi mogu biti jednostavni i složeni. Jednostavni računalni sustavi su oni koji nemaju vezu prema nekoj drugoj aktivnoj komponenti koja bi na bilo koji način u određenom trenutku mogla utjecati na njegov rad. Složeni su sustavi svi ostali. Razvojem jeftinih bežičnih komunikacija i stalnim proširenjem mogućnosti spajanja uređaja putem USB tehnologije nužno je sve sustave promatrati kao složene. Utvrđivanje postojanja skrivene bežične komunikacije prema nekom aktivnom uređaju moguće je jedino detaljnim pregledom kompjutora, uključujući i njegovu unutrašnjost ili uporabom detektora bliskog radio zračenju što najčešće nije moguće. Pretraga računala podrazumijeva pretragu sadržaja samog računala kao i pretragu sadržaja svih pripadajućih medija i uređaja. U prvim koracima pretrage nameće se jedno vrlo važno pitanje: Što ako je računalo u pogonu, kako ga isključiti? Treba li koristiti standardni shutdown postupak? U čemu je smisao ovako postavljenog pitanja? Računalna tehnologija omogućava brzo i nepovratno izvršavanje operacija kojima je moguće obrisati ili uništiti neki sadržaj odnosno trag. Ra-
Tekst odjeljka c) napisao je Boško Lučev.
719
KRIMINALISTIKA
čunalo može biti tako programirano da zbog poremećaja u predviđenom postupku izvrši pripremljenu proceduru brisanja određenih podataka ili skrivanja sadržaja. Zbog takvih mogućnosti postupci izuzimanja moraju biti planirani i izvršavani prema propisanoj proceduri. Kao odgovor na prije postavljeno pitanje teorija i praksa pokazale su kako je najbolje odnosno najmanje rizično nasilno isključiti struju za pogon računala. Na isti način treba postupati i s ostalom opremom. Takvim postupanjem se očekuje najmanji gubitak tragova. Posebno je korisno cijeli postupak snimati videokamerom i opisivati sve detalje. Prvi postupci na mjestu počinjenja djela odnose se na sigurnost osoba i imovine, uz stalnu brigu o očuvanju integriteta tragova, kako klasičnih tako i elektroničkih. Svi postupci moraju biti u skladu s propisanim postupanjem. Prvi je korak, nakon uspostave elementarnih sigurnosnih preduvjeta, udaljavanje svih osoba koje nisu nužne za obavljanje pregleda mjesta događaja. Sljedeći korak je vizualno utvrđivanje mjesta i procjenjivanje eventualnih lako pokvarljivih tragova. Tek nakon toga počinje se planirati provedba prikupljanja tragova. Istodobno se može provoditi ispitivanje sudionika i svjedoka. Osim klasičnih policijskih pitanja treba obraditi i ona vezana uz računalno područje: a) namjena sustava i vlasništvo opreme, b) sigurnosna shema i sigurnosne lokacije, c) dizajn i specifičnosti sustava, d) dokumentacija koja objašnjava hardver i softver na sustavu, e) imena i oznake korisnika, zaporke, f) logon procedure, g) vanjski dobavljači usluga (internet, mreža, telefonija) i kontakt osobe, h) identifikacijske oznake telefonskih, ISDN i DSL linija. Prilikom postupka izuzimanja elektroničke opreme s ciljem kriminalističkog ispitivanja treba poštivati sva pravila kojima se isključuje utjecaj na valjanost dokaza, a određena su postupovnim propisima. Elektronički uređaji mogu sadržavati i klasične tragove, npr. otiske prstiju koje je potrebno obraditi. Pri tome valja imati u vidu osjetljivost računalne opreme i primijeniti provjerene metode i sredstva. Tijekom pripreme računala za prijenos do laboratorija mora se izraditi određena dokumentacija i opis istraživanog mjesta: a) sve uređaje, kabele i međusobne veze treba označiti i popisati, b) sve uređaje popisati po nazivu i serijskom broju, c) skenere je potrebno posebno zaštititi od dodira kako bi se očuvali tragovi na staklenoj ploči uređaja, d) precizno dokumentirati sve detalje, osobito one čiju funkciju ne prepoznajemo, e) pokupiti sav zatečeni softver i pripadajuće upute zbog eventualnih specifičnosti uređaja, f) pokupiti sve zatečene računalne medije, g) pregledati okolinu radnog mjesta zbog eventualnih bilješki sa zaporkama, čime se mogu olakšati daljnji postupci, h) bilo koja nelogičnost mora biti višestruko dokumentirana jer takve informacije kasnije mogu biti vrlo korisne, i) posebno je važna logika označavanja i opisivanja zbog kasnijih koraka.
720
Prikupljene materijale treba osigurati od namjernog ili nenamjernog poremećaja sadržaja. Preporučljivo je: a) odvojeno spremati uređaje i pripadajuće kabele i konektore, b) onemogućiti pristup konektorima na računalu, c) medije zaštititi od elektromagnetskog zračenja, svjetlosti, vlage i topline, d) onemogućiti pristup pohranjenim materijalima, e) sve postupke popratiti odgovarajućom dokumentacijom. Osim uobičajene opreme predviđene za osiguravanje mjesta kaznenih djela, potrebno je osigurati i specifična sredstva za obradu slučajeva "računalnog" kriminaliteta: oznake za kabele, neizbrisivi flomaster, samoljepive oznake, odvijače s posebnim nastavcima (križni, šesterokutni, imbus, zvjezdasti itd.), antistatičke vrećice, mekane vrećice sa zračnim jastucima, zaštitne ljepljive vrpce. Druga grupa poslova odnosi se na tehničku obradu prikupljenog materijala. Glavna značajka postupaka je kopiranje svih sadržaja u dva primjerka. Taj se postupak mora provesti prije bilo kakvog istraživanja sadržaja prikupljenih računalnih medija. Za pregled sadržaja koristi se jedna od kopija. Najveću pozornost treba pokloniti unutarnjim tvrdim diskovima računalnog sustava. Oni se moraju pomoću posebno pripremljenih uređaja i programa najprije identično prepisati takozvanom bit stream ili mirror metodom. U ovaj početni dio posla ubraja se i analiza hardverske konfiguracije. U ovoj "tehničkoj skupini poslova" potrebno je specijalističko poznavanje interne strukture i arhitekture tvrdih diskova i raznih "file sustava" koji opisuju tu strukturu. Pretražuje se struktura sadržaja diskova. Najprije se istražuje postojanje više particija, uz posebnu pozornost na postojanje tzv. non-DOS particija, jer one upućuju na mogući skriveni sadržaj ili korištenje više operativnih sustava. Isto tako i utvrđivanje bilo kakvih anomalija file sustava, značajni pomak datuma ili sistemskog vremena, raspored i izgled particija indicira nešto neuobičajeno i zahtijeva dodatni oprez. Poslovi u ovoj grupi provode se specijaliziranim programima točno određene namjene. Zbog mogućih primjena poznatih i nepoznatih načina skrivanja sadržaja, mnoge je operacije korisno provoditi različitim programskim sredstvima pa uspoređivati njihove nalaze i rezultate. Nakon ove faze potencijalni dokazi pripremljeni su za nastavak pretraživanja. U svim ovim poslovima nužan je oprez zbog mogućih prepreka postavljenih od strane korisnika računala kojima se navodi na pogrešan trag. Time se u pitanje može dovesti vjerodostojnost metode obrade dokaza kao i sposobnost osobe koja je provodi. U posljednjem koraku može biti potrebno uključenje stručnjaka za tumačenje značenja podataka, od ekonomista i pravnika do matematičara, fizičara i inženjera. Pri analizi specifičnih podataka i sadržaja vjerojatno će biti potrebna pomoć stručnjaka. U nekim slučajevima može biti potrebna i pomoć tvorca određene aplikacije.
721
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
d) Pretrage ostalih pokretnih stvari Tijekom obavljanja očevida, pretraga i privremenog oduzimanja predmeta može se pojaviti potreba za pretragom određenih pokretnih stvari. Isto tako moguće je da tijelo koje vodi postupak raspolaže okolnostima zbog kojih se može s osnovom očekivati da se u pokretnoj stvari nalazi predmet koji može poslužiti kao dokaz u postupku. Stvar o kojoj je riječ može se nalaziti u posjedu osobe, njegovu domu i na drugom mjestu. Pri pretrazi doma važno je pitanje otvaranja zatvorenih predmeta, npr. sefa, metalnog ormara. Ako otvaranje slijedi u okvirima pretrage, pokriveno je izvornim nalogom o pretrazi. Međutim, ako se npr. provodi očevid, u okvirima te radnje nije uključeno pravo otvaranja takvih predmeta i zato tu valja tražiti nalog, a osiguranje pronađenog predmeta, bez njegova otvaranja, moguće je samo putem privremenog oduzimanja predmeta.
9. Pretraga i pretraživanje prema posebnim propisima a) Posebni slučajevi pretrage Postoji više propisa koji određuju posebnosti provođenja "kaznene" pretrage u odnosu na pojedine prostore. To su: članak 17. Zakona o odvjetništvu, članak 40. Zakona o javnom bilježništvu, članak 55. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju i članak 26. Zakona o liječništvu. U sva četiri slučaja radi se o pravim "kaznenim" pretragama. Posebnosti se odnose na: uvjete, način provedbe, nazočnost osoba, ograničenje predmeta pretrage, isključenje pretrage bez sudskog naloga odvjetničkog ureda i liječničke ordinacije i dr. Zakon o odvjetništvu uređuje pretragu odvjetnika i odvjetničkog ureda. Pretragu odvjetnika i odvjetničkog ureda može odrediti samo nadležni sud ako su za to ispunjeni uvjeti predviđeni zakonom kojim se propisuje kazneni postupak. Kada se odredi pretraga odvjetnika i odvjetničkog ureda, sud će o tome odmah obavijestiti Komoru i odvjetnički zbor na čijem se području nalazi ured u kojemu treba obaviti pretragu. Pretragu se ne smije započeti ni provesti bez nazočnosti ovlaštenog predstavnika Komore ili područnog zbora, osim ako se oni bez opravdanog razloga ne odazovu pravodobnom pozivu da prisustvuju pretrazi. Pretrazi je dužan nazočiti sudac koji je izdao nalog za pretragu ili drugi sudac kojega on na to ovlasti, koji će odlučiti o tome koje će se isprave i predmeti pregledati. Kod pretrage odvjetnika i odvjetničkog ureda ne smije biti povrijeđena tajnost isprava i predmeta na štetu stranaka. Pretraga odvjet-
722
nika i odvjetničkog ureda ograničit će se na pregled samo onih isprava i samo onih predmeta koji su u izravnoj vezi s kaznenim djelom zbog kojega se vodi postupak. Zakon o javnom bilježništvu uređuje pretragu javnobilježničkog ureda. Pretraga ureda i oduzimanje isprava koje su povjerene na čuvanje javnom bilježniku, novca i predmeta od vrijednosti koje je javni bilježnik preuzeo radi predaje trećim osobama te javnobilježničkih spisa i knjiga dopuštena je samo glede isprava, predmeta i knjiga koje su izričito navedene u odluci o pretrazi donesenoj u kaznenom postupku protiv javnog bilježnika. Pri pretrazi ureda mora biti nazočan predstavnik Komore. Zakon o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju govori o nepovredivosti sveučilišta. Nadležna državna tijela na prostoru sveučilišta mogu uredovati samo uz suglasnost čelnika, prema odluci nadležnog suda ili ako postoji neposredna opasnost za život i zdravlje ljudi ili za imovinu. Pretragu prostora sveučilišta može iznimno odrediti samo nadležni sud ako su ispunjeni uvjeti propisani Zakonom o kaznenom postupku. Pretraga visokog učilišta može se poduzeti bez nazočnosti čelnika, odnosno osobe koju on ovlasti, samo ako se oni bez opravdana razloga nisu odazvali pravodobnom pozivu. Zakon o liječništvu uređuje pretragu liječničke ordinacije. Pretragu liječničke ordinacije može odrediti samo nadležni sud pisanim nalogom ako su za to ispunjeni uvjeti propisani zakonom. Kad se odredi pretraga liječničke ordinacije, sud će o tome odmah obavijestiti Hrvatsku liječničku komoru, odnosno njezino povjerenstvo na čijem se području nalazi ordinacija u kojoj treba obaviti pretragu. Pravo je liječnika da on ili njegov zastupnik i obvezatno dva svjedoka, od kojih jedan može biti i predstavnik Hrvatske liječničke komore, prisustvuju pretrazi liječničke ordinacije. Kod pretrage liječničke ordinacije ne smije biti povrijeđena tajnost liječničke dokumentacije i predmeta na štetu pacijenata. Pregled liječničke ordinacije ograničit će se na pregled samo onih dokumenata i predmeta koji su u izravnoj vezi s kaznenim djelom zbog kojeg se vodi postupak. Posebna pravila o pretrazi predviđena su nekim drugim propisima. Neki se od tih propisa odnose na pretragu kojoj je povod kazneno djelo, a drugi taj uvjet ne predviđaju. b) Pretraga pri prijelazu granice Na prvom mjestu valja upozoriti na propise o graničnom nadzoru i carinskoj službi. Radi se o dvije "administrativno-sigurnosne" pretrage: policijskoj i carinskoj. Važne su s obzirom na to da u oba slučaja posebni zakon
723
_____________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
ovlašćuje tijela graničnog nadzora na pretragu, ali, da bi se njeni rezultati mogli uporabiti kao dokaz u kaznenom postupku, valja pretraživanje uskladiti s odredbama o pretrazi. Propisi o graničnom nadzoru pregled i pretragu sagledavaju u sklopu poslova granične kontrole. Poslovi granične kontrole obuhvaćaju: a) kontrolu osoba, b) stvari i c) prijevoznog sredstva. Pri obavljanju granične kontrole policijski službenici smiju koristiti odgovarajuća tehnička pomagala i službene pse. Pregled i pretraga su iznimna sredstva granične kontrole - ako ju nije moguće obaviti na drugi način, policijski službenik ovlaštenje obaviti kontrolu osobe pregledom ili pretraživanjem. Pretraživanje ne podrazumijeva pretraživanje tjelesnih šupljina. Kontrola stvari obuhvaća pregled predmeta koje osoba koja namjerava prijeći državnu granicu ima sa sobom ili u prijevoznom sredstvu. Kontrola prijevoznog sredstva obuhvaća unutarnji i vanjski vizualni pregled prijevoznog sredstva, pretragu prijevoznog sredstva i provjeru u potražnim evidencijama. Policijski službenik će obaviti pretragu prijevoznog sredstva u slučaju kada postoji osnova sumnje da osoba u prijevoznom sredstvu prevozi skrivene osobe, zabranjene predmete ili stvari koje bi pridonijele utvrđivanju njezina identiteta ili identiteta drugih putnika, radi sprječavanja nezakonitog prelaska državne granice, te kada je potrebna pretraga svih njegovih dijelova, uključujući i rastavljanje prijevoznog sredstva. Vlasnik prijevoznog sredstva i vlasnik stvari, odnosno osoba koja ih posjeduje, može biti nazočna pri pregledu, odnosno pretrazi. Kad policijski službenik pri pregledu ili pretrazi osobe, stvari ili prijevoznog sredstva nađe predmete koje se treba oduzeti po odredbama Zakona o kaznenom postupku, odnosno Zakona o prekršajima ili predmete koji su potrebni za vođenje kaznenog ili prekršajnog postupka, policijski službenik će nastaviti postupak po odredbama zakona koji uređuje kazneni ili prekršajni postupak. Propisi o carinskoj službi ovlašćuju carinske službenike na pregled i pretragu: a) prijevoznog sredstva za prijevoz osoba u području graničnog prijelaza i ostalog prostora carinarnice, b) prijevoznog sredstva za prijevoz robe i stvari u prijevoznom sredstvu na cijelom carinskom području Republike Hrvatske. O pregledu kao izvidnoj radnji v. supra XIII, pod d. Isto tako carinski službenici mogu na cijelom carinskom području obavljati pregled i pretragu poslovnih prostorija i drugog poslovnog prostora u kojima se roba istovaruje ili utovaruje ili pretovaruje, te poslovnih prostorija i drugog poslovnog prostora u kojima se obavlja djelatnost proizvodnje ili dorade robe, uključujući uredski prostor. Carinski službenici ovlašteni su i prisilno zadržati prijevozno sredstvo radi obavljanja pregleda i pretrage na području graničnog prijelaza ili pro-
724
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
stora carinarnice ili drugih uredovnih prostora duže od šest sati, odnosno u slučaju prisilnog zadržavanja prijevoznog sredstva za prijevoz robe radi obavljanja pregleda i pretrage na preostalom dijelu carinskog područja, ali o poduzetoj radnji moraju obavijestiti nadležnu policijsku upravu. Razmatrana ovlast uključuje i pravo pregleda svih dijelova prijevoznog sredstva i stvari u njemu te pravo rastavljanja pojedinih dijelova prijevoznog sredstva ako postoji osnovana sumnja o izvršenju ili pokušaju izvršenja prekršajnog ili kaznenog djela u povodu carinskih ili trošarinskih propisa. Kad se pri pregledu ili pretrazi robe, prijevoznog sredstva ili osobe pronađe oružje, druge opasne stvari, opojne droge ili druge stvari koje se neovlašteno prenose u carinsko područje ili iz carinskog područja Republike Hrvatske, odmah će se oduzeti, a osobama kod kojih su pronađene i vozačima prijevoznih sredstava privremeno će se ograničiti sloboda kretanja i o tome izvijestiti nadležna policijska uprava. c) Pretraga kaznenika i prostora kaznionice Pretraga obuhvaća: pretragu osoba (zatvorenika, zaposlenika, posjetitelja, branitelja ili punomoćnika zatvorenika), stvari, prostorija, prostora kaznionice ili zatvora te vozila koja ulaze ili izlaze iz kaznionice ili zatvora. Pretraga osobe može biti djelomična ili temeljita. Djelomična pretraga osobe uvid je u sadržaj njezine odjeće i obuće, a obavlja se na način da službenik pravosudne policije otvorenih šaka i jednoličnim pokretom tj. laganim dodirom bez zastoja prelazi po odjeći koju pretražuje, te pregled obuće. Temeljitu pretragu osobe obavljaju najmanje dva službenika pravosudne policije u zasebnoj prostoriji, bez nazočnosti drugih osoba, detaljnim pregledom i uvidom u sadržaj odjeće, obuće i stvari osobe koja se pretražuje. Pregled tjelesnih otvora obavlja se u zatvorenoj prostoriji bez nazočnosti drugih osoba, a u prisutnosti službenika pravosudne policije. Prilikom pretrage osobe i njezinih stvari smiju se koristiti tehnička pomagala (detektori, sustav ogledala i sl.). Pretragu osobe bez tehničkih pomagala obavlja službenik pravosudne policije istog spola kao osoba koju se pretražuje. Posjetitelji, branitelj ili punomoćnik koji bez nadzora posjećuju zatvorenika u zatvoru, zatvorenoj ili poluotvorenoj kaznionici, pretražit će se djelomično, a temeljito u slučaju sumnje da unose nedopuštene stvari ili tvari. Pretraga prostorija i prostora obuhvaća pregled prostorije i prostora u kojoj zatvorenici borave, rade ili se kreću, opreme, uređaja i drugih stvari koje se u njima nalaze kao i zidova i podova, a obavlja se prema planu osiguranja (redovita), a najmanje dvaput godišnje.
725
_____________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Razmatrana pretraga prostorija i prostora obavlja se uvijek kad postoji sumnja da se u njima nalaze stvari ili tvari čije držanje nije dopušteno ili kad postoji sumnja da zatvorenici obavljaju nedopuštene radnje (izvanredna). Pretragom se pretražuju pojedine prostorije ili prostori (posebna) ili sve prostorije i prostori kaznionice ili zatvora (opća). Tijekom pretrage prostorija i prostora pretražuju se i zatvorenici i stvari. Pretrazi podliježu i paketi. Pošiljatelj paketa obvezan je uz paket priložiti popis sadržaja. Paket otvara i pregledava ovlaštena službena osoba u nazočnosti zatvorenika. Zatvorenika i njegove stvari može se u svako doba pretražiti. Zatvorenika smije pretražiti samo ovlaštena službena osoba istoga spola. Pregled tijela koji uključuje razodijevanje obavljaju najmanje dvije ovlaštene službene osobe u zatvorenoj prostoriji bez nazočnosti drugih osoba. Pregled tjelesnih otvora može obaviti samo liječnik.
10. Izuzeci i ograničenja pretrage prema međunarodnom pravu Najvažniji slučajevi izuzimanja od pretrage su personalni i realni imuniteti po međunarodnom pravu. Personalni imunitet odnosi se na nepovredivost osobe koja uživa imunitet. Realni imunitet je isključenje da se prema određenim prostorima, (zgrade, stanovi) i stvarima (prijevozna sredstva, dokumentacija, valiza, namještaj) obavi pretraga, privremeno oduzimanje ili neke druge izvidne ili istražne radnje. U smislu propisa međunarodnoga javnog prava izvjesne prostorije (zgrade, stanovi i sl.) uživaju kaznenopostupovni imunitet. U tim prostorijama ne mogu se obavljati nikakve procesne radnje kaznenog postupka, bez obzira na to što se taj postupak vodi protiv osobe koja ne uživa imunitet prema međunarodnom pravu. Prema međunarodnom pravu nepovredive su prostorije diplomatske misije. Pod tim pojmom podrazumijevaju se zgrade ili dijelovi zgrada i okolno zemljište, ma tko bio njihov vlasnik, a iskorištavaju se za potrebe misije, uključujući i rezidenciju (stan) šefa misije. U navedene prostorije može se ući samo uz pristanak šefa misije. Istu nepovredivost uživa i privatni stan diplomatskog agenta. Službene prostorije konzulata također su nepovredive. U njima se ne mogu poduzimati nikakve službene radnje bez prethodnog odobrenja šefa konzulata ili druge ovlaštene osobe. Nepovredive su i prostorije Organizacije Ujedinjenih naroda. Isto tako nepovredive su i prostorije specijaliziranih ustanova Organizacije Ujedinjenih naroda.
726
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Potpuni kaznenopostupovni imunitet isključuje mogućnost kaznenog progona osoba bez obzira na to koje su djelo počinile. To istodobno uključuje nemogućnost da se prema njima poduzimaju mjere kojima je cilj utvrđivanje jesu li one počinitelji kaznenog djela. Takav imunitet uživaju: a) šefovi stranih država kad borave u Republici Hrvatskoj, njihovi bračni partneri i njihova djeca, te članovi njihove službene pratnje, ako je riječ o službenom posjetu, b) diplomatski agenti stranih država akreditirani u Republici Hrvatskoj. Pod diplomatskim agentima smatraju se šefovi stranih diplomatskih misija i članovi diplomatskih misija. Te osobe dokazuju svoj status diplomatskom iskaznicom. Uz njih, imunitet uživaju i članovi obitelji diplomatskog agenta, pod uvjetom da nisu hrvatski državljani, članovi administrativnog i tehničkog osoblja i članovi njihovih obitelji, pod uvjetom da nisu hrvatski državljani i da nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Glede osoblja Organizacije Ujedinjenih naroda, kaznenopostupovni imunitet uživaju sljedeći međunarodni službenici: dužnosnici Organizacije Ujedinjenih naroda koje odredi Glavni tajnik, stručnjaci što ih OUN šalje u misijama, predstavnici država članica u specijaliziranim ustanovama OUN-a, dužnosnici specijaliziranih ustanova OUN-a što ih svaka specijalizirana ustanova sama određuje i predstavnici država članica u OUN-u koji svoju državu predstavljaju u tijelima OUN-a. Posebne klauzule proširuju imunitet na nepovredivost prostorija, pokućstva, ostale imovine koja se nalazi u prostorijama misije i prijevoznih sredstava od svakog pregleda, pretrage, zaplijene ili mjera izvršenja. Nepovredivi su također arhiva i dokumenti misije, službeni dopisi i valiza te nepovredivost kurira. Konzularni agenti uživaju konzularni imunitet koji se odnosi na nemogućnost vođenja kaznenog postupka za kaznena djela počinjena u obavljanju službe. Konzularna valiza je nepovrediva, isto kao i diplomatska. Posebna pravila se odnose na valizu predanu zapovjedniku trgovačkog broda ili zrakoplova koji je kurir ad hoc. On se zbog toga ne smatra kurirom, što znači da ne uživa imunitet, ali valiza koju on nosi je nepovrediva. Od drugih osoba koje prema međunarodnom pravu uživaju imunitet valja spomenuti: a) suce i tužitelje te određene službenike međunarodnih sudbenih tijela, b) osobe koje sudjeluju u radu određenih ustanova, npr. Svjetske poštanske unije, Međunarodne telekomunikacijske unije, Svjetske meteorološke organizacije i dr., c) osobe koje postupaju temeljem određenih međunarodnih dokumenata koji utvrđuju imunitet, npr. članovi Odbora za prava čovjeka koji djeluje temeljem Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, i dr. Kad se pretraga ne smije poduzeti valja izvijestiti sud koji je pretragu odredio. U slučaju sumnje u vjerodostojnost isprave o imunitetu ili drugim pitanjima, valja zatražiti izvješće Ministarstva vanjskih poslova.
727
KRIMINALISTIKA
Literatura: Bassiouni, M. C, Citizen's Arrest: The Law of Arrest, Search and Seizure for Private Citizens and Private Police, Thomas Publishing, New York, 1977.; Bertron, M. C, Home is where your modem is: an appropriate application of search and seizure law to electronic mail, American Criminal Law Review, vol. 34 (1996) 1., 163 - 195; Bloom, R. M., Searches, Seizures, and Warrants: A Reference Guide to the United States Constitution, Praeger Publishers, Westport, 2003.; Bramow, Festnahmen, Durchsuchungen und Beschlagnahmen u: Das kriminalpolizeiliche Ermittlungsverfahren, Bundeskriminalamt, Wiesbaden, 1957., 183; Burghardt, 81; Ciolek - Krepold, K., Durchsuchung und Beschlagnahme in Wirtschaftsstrafsachen, NJW-Schriftenreihe, Beck, München, 2000.; Clark, F. - Diliberto, K., Investigating Computer Crime, CRC Press, Boca Raton, 1996.; Fleischmann, V., Die Bedeutung des Verwaltungs und Polizeirechts für die kriminalpolizeiliche Aufklärungstätigkeit u: Taschenbuch für Kriminalisten, Band XXIV/1974., 381; Gluščić, S., Pretraga stana i drugih prostorija u kaznenom postupku, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1997.; Pretraga stana prema odredbama Zakona o kaznenom postupku, Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu, MUP RH, Zagreb, 2001.; Günther, J., Die Durchsuchung von Räumen und Sachen, Eine strafprozessualkriminalistische Studie zu den par. 102 ff. StPO unter besonderer Berücksichtigung der Geschichte und der Regelungen im ausländischen Recht, Frankfurt am Main, 1972., 107; Hubbart, P. A., Making Sense of Search and Seizure Law: A Fourth Amendment Handbook, Carolina Academic Press, 2005.; Hutchison, S. C. - Morton, J. C, Search and Seizure Law in Canada, Carswell Legal Publications, Toronto, 1992.; Krapac, D., Načela o pribavljanju okrivljenikova iskaza te pretraga stana i prostorija u krivičnom postupku prema novom ustavnopravnom uređenju u Republici Hrvatskoj, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1/1991.; - Izdvajanje zapisnika o nezakonitoj pretrazi, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1999.; Kriminalistik. Lexikon, 81, 82; Kube - Störzer - Timm, I., 249-257; Modly Leksikon, 838, 882; -121, 85-87; Moore, R., Search and Seizure of Digital Evidence, LFB Scholarly Publishing, New York, 2005.; Park, T., Handbuch Durchsuchung und Beschlagnahme, Beck, München, 2002.; Pavišič, /ZKP/, 287-298; Polizei. Lexikon, 147, 148; Rutledge, D., The Search and Seizure Handbook, 6. izdanje, Wadsworth Publishing, Belmont, 2001.; Sijerčić - Čolić, H, I., 267-279; Souvall, H. H, Recent Trends involving the Law of Arrest, Search and Seizure, Lorman Education Services, Eau Ciaire, 2005.; Stone, R., The Law of Entry, Search and Seizure, 4. izdanje, Oxford University Press, New York, 2005.; Tetu, 45 52; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure, West Publishing Company, Minneapolis/St. Paul, 1994., 728
KRIMINALISTIKA
225-319, 354-437; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure. Constitution and Society, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 117-179, 283-347. Pitanja za provjeru znanja: 1. Što je pretraga? 2. Koja se vrsta pretrage provodi primjenom općeg plana pretrage, a koje su značajke pretrage koja se uvijek unaprijed konkretno planira? 3. Navedite jamstva valjanosti pretrage te objasnite u kojim se slučajevima od njih može odstupiti. 4. U kojem se slučaju pretraga može poduzeti bez zakonom izričito propisanih uvjeta? 5. Koja se pravila načelno primjenjuju prilikom pretrage prirodnog prostora? 6. Kojoj skupini pretraga pripada i što uključuje pretraga računala? 7. Objasnite zašto je važno odrediti sadržaj i granicu pregleda?
729
Glava XVII. Privremeno oduzimanje predmeta
1. Općenito o privremenom oduzimanju predmeta a) Općenito o postupanju kod privremenog oduzimanja predmeta Privremeno oduzimanje predmeta je istražna radnja kojoj je cilj učiniti predmet dostupnim sudu ili nekom drugom tijelu koje će ga koristiti kao dokaz ili u neku drugu svrhu, nakon čega može biti vraćen njegovu vlasniku. Privremenom oduzimanju predmeta pridružena je dužnost predaje (edicijska dužnost). Privremeno oduzimanje predmeta namijenjeno je pokretnim stvarima, ali se ne može isključiti njegova smislena primjena u odnosu na nepokretne stvari (ograničenjem pristupa nekretnini, zabrana mijenjanja posjeda ili slobodnog raspolaganja). Privremeno oduzimanje predmeta heteronomna je istražna radnja, a posebne odredbe predviđene su za sljedeće: a) oduzimanje podataka pohranjenih u uređajima za automatsku, odnosno elektroničku obradu podataka, b) pokazivanje ili izdavanje spisa i drugih isprava, c) davanje poslovnih podataka, d) davanje bankovnih računa, e) obustava financijskih transakcija, f) privremeno oduzimanje spisa koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica, g) zadržavanje i otvaranje poštanskih, telefonskih, brzojavnih pošiljaka i pisama. Osim općih propisa postoje i posebna međunarodna i unutarnja pravila o privremenom oduzimanju predmeta. Od međunarodnih izvora primjerice valja spomenuti Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv nezakonitog prometa opojnim drogama, Konvenciju o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom Vijeća Europe i Kaznenopravnu konvenciju o korupciji te dvostrane sporazume iz područja kaznenog prava. Navedeni dokumenti omogućuju poduzimanje privremenih mjera i oduzimanje prihoda stečenog kaznenim djelom. Oblici privremenih mjera mogu biti zamrzavanje ili privremeno oduzimanje radi sprječavanja sva-
730
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
ke trgovine, prijenosa ili raspolaganja vlasništvom nad imovinom koja bi kasnije mogla biti predmetom zahtjeva za oduzimanjem, odnosno koja je takva da bi mogla udovoljiti tom zahtjevu. Glede unutarnjih propisa valja imati u vidu osnovne pojmove iz Zakona o zaštiti tajnosti podataka, kojima su određeni: tajna (podatak koji je zakonom, drugim propisom, općim aktom ili drugim aktom nadležnog tijela donesenim na temelju zakona, određen tajnim), zatim podaci (dokumenti i njihov sadržaj i prilozi, predmeti, objekti, mjere ili postupci, kao i usmena priopćenja ili informacije povjerljive naravi izneseni u radu tijela državne vlasti, jedinica lokalne samouprave i uprave, ustanova i pravnih osoba koje imaju javne ovlasti) i dokumenti (svi pisani sastavci - akti, tablice, grafikoni, nacrti, crteži i sl.). Kod privremenog oduzimanja predmeta treba se pridržavati sljedećih pravila: 1) predmeti moraju biti oduzeti na zakonit način, 2) moraju biti adekvatno opisani u zapisniku o pretrazi i potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta, a poželjno ih je fiksirati i tehničkim snimkama, 3) treba ih propisno identificirati i obilježiti, 4) treba ih adekvatno pakirati i pohraniti tako da se osigura njihov identitet i integritet. Namjena i način privremenog oduzimanja predmeta mogu biti različiti: 1) oduzimanje predmeta koji mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku, a pronađeni su tijekom pretrage stana, drugih prostorija, objekata, dokumentacije tijela i organizacija ili osoba, 2) kad okolnosti slučaja upućuju da je određeni predmet namijenjen izvršenju kaznenog djela ili prekršaja, 3) oduzimanje predmeta koji su podobni za napad, bijeg ili samopovređivanje, a pronađeni su prilikom pretrage osobe koju se privodi, prepraćuje ili lišava slobode, 4) predmeti koji se moraju oduzeti jer to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala. Privremeno oduzimanje predmeta može poduzeti sud ili policija. Uvijek kad je to moguće, poziva se osoba koja drži predmet da ga dobrovoljno preda. Uz to joj se može uputiti prijetnja da će se primijeniti sila ako izostane dobrovoljnost kod oduzimanja predmeta. O oduzetim predmetima izdaje se potvrda u kojoj se opisuje predmet te se upisuju osobni podaci vlasnika. Potrebno je istaknuti obvezu brižljivog opisivanja i snimanja predmeta. Pri oduzimanju novčanica potrebno je navesti i serijske brojeve novčanica. Zahtjevi za pomnim opisivanjem predmeta postoje glede generički određenih predmeta, npr. oduzetog nakita. Nužno je kod oduzimanja i opisivanja takvih predmeta koristiti stručnu osobu. Ako to nije u mogućnosti odmah osigurati, najbolje je nakit pohraniti u prikladnu kutiju i zapečatiti. Predmeti koji zbog svojih karakteristika (količine, veličine, posebne osjetljivosti i dr.) ne mogu biti otpremljeni s mjesta gdje se oduzimaju,
731
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
mogu se zaključati u posebnu prostoriju, zapečatiti ili osigurati na drugi pogodan način. Oduzimanje predmeta ne može se promatrati odvojeno od pojedinih oblika pretraga, jer je ono najčešće njihov produkt. Uz oduzimanje predmeta vezana je operativna radnja prepoznavanja predmeta. Cilj je takve radnje utvrđivanje pripadnosti nekog predmeta određenoj osobi ili nekom mjestu. Ako se privremeno oduzimaju spisi koji mogu poslužiti kao dokaz, oni će se popisati. Ako to nije moguće, spisi će se staviti u omot i zapečatiti. Vlasnik spisa može na omot staviti i svoj pečat. Prepoznavanje predmeta obavlja se tako da osoba koja prepoznaje predmete najprije opiše predmete prepoznavanja, pri čemu se pozornost pridaje individualnim karakteristikama predmeta. Što je veća rasprostranjenost određenih predmeta i što su individualne karakteristike manje izražene, to je prepoznavanje teže i s manje samostalne dokazne vrijednosti. Nakon opisivanja predmeta osobu se dovodi do mjesta gdje je neosporni predmet u skupini sa sličnim predmetima, sa zahtjevom da pokaže predmet prepoznavanja. Zapisnički je potrebno konstatirati po kojim je diferencijalnim obilježjima stvar prepoznata. Predmet oduzet prema zakonom propisanoj proceduri dokaz je koji se može koristi pri donošenju odluke. Osobi od koje se oduzima predmet izdaje se potvrda koja, pored osobnih podataka, mora sadržavati i opis predmeta te potpise osobe koja oduzima predmete i od koje se predmeti oduzimaju. Oduzeti predmet može biti isprava koja se uz potvrdu nalazi u spisu predmeta, međutim, to može biti i predmet koji se zbog svojih karakteristika čuva odvojeno od spisa. Kada se osobi ne izda potvrda o oduzetim predmetima, logično je da se takav predmet ne može koristiti kao dokaz pred sudom. Kada govorimo o zakonom propisanoj proceduri za oduzimanje predmeta, onda ovdje treba razlikovati razmatrano oduzimanje predmeta od oduzimanja predmeta u sklopu pretrage stana i osoba, o čemu govorimo na odgovarajućim mjestima.
2. Posebni slučajevi privremenog oduzimanja predmeta Posebni slučajevi privremenog oduzimanja predmeta su: a) pokazivanje i izdavanje spisa državnih tijela, b) zahtjev trgovačkog društva da se ne objave podaci o poslovanju, c) davanje bankovnih podataka, d) obustava izvršenja financijske transakcije, e) zadržavanje i otvaranje pisama i drugih pošiljki i f) zadržavanje i predaja istražnom sucu pisma, brzojavne i druge pošiljke. Posebnim zakonom je uređeno osiguranje prisilnog oduzimanja sredstava, prihoda ili imovine ostvarene kaznenim djelom (g).
732
a) Pokazivanje i izdavanje spisa državnih tijela Državna tijela mogu uskratiti pokazivanja i izdavanja spisa i drugih isprava ako smatraju da bi objava njihova sadržaja bila štetna za opće probitke. Radi li se o šteti za opće probitke, odlučuje sud. Da bi to sud mogao učiniti, državno tijelo mora navesti razloge koji istodobno moraju udovoljiti dvama suprotnim zahtjevima. Za te podatke ne zahtijeva se da su državna, vojna ili službena tajna, pa čak ni isprava sa sadržajem tajnosti sukladno posebnim propisima. b) Zahtjev trgovačkog društva da se ne objave podaci o poslovanju Trgovačko društvo može zahtijevati da se ne objave podaci o poslovanju. Takav zahtjev može podnijeti samo pravna osoba koja ispunjava uvjete za trgovačko društvo. Ako se radi o podacima koji nisu u okviru radnje počinjenja kaznenog djela niti su s njom u vezi, takav zahtjev je načelno opravdan. Istražitelji su inače obvezni postupati tako da se nepotrebno ne otkrivaju podaci o poslovanju. Namjerno drukčije postupanje može biti zloporaba službenog položaja. Ako se podaci o poslovanju odnose na radnju počinjenja kaznenog djela za koje može biti odgovorna osim fizičke i pravna osoba, o zahtjevu trgovačkog društva odlučuje sud, vodeći pri tome računa o interesima istrage. c) Davanje bankovnih podataka Banka mora čuvati kao povjerljive podatke o stanju pojedinačnih štednih uloga i ostalih novčanih depozita banke te stanju i prometu po tekućim i žiro računima, kao i sve podatke, činjenice i okolnosti koje je saznala na temelju pružanja usluga klijentima i u obavljanju poslova s pojedinačnim klijentom. To znači da bankovna tajna predstavlja obvezu kreditne ustanove na šutnju o imovinskim prilikama svoga klijenta i uskratu trećima obavijesti o svom klijentu ili o trećemu o kojemu se doznalo u radu s klijentom. Navedeni podaci mogu se dati isključivo na pisani nalog suda kad je pokrenut kazneni postupak ili ako to traže interesi zaštite banke prema posebnim propisima. Sadržaj tajne može za određenu osobu biti službena tajna i poslovna tajna. Konačnu odluku glede opravdanosti uskrate donosi vijeće županijskog suda na osnovi zahtjeva istražnog suca ili državnog odvjetnika. Posebni oblik istražne radnje privremenog oduzimanja predmeta je davanje podataka o bankovnim računima okrivljenika ili druge osobe protiv
733
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
koje se vodi postupak za oduzimanje imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom. Bankovni podatak koji potpada pod posebna pravila privremenog oduzimanja je podatak o bankovnom računu navedenih osoba. Bankovni račun u smislu ove odredbe je poslovni oblik prema kojem banka ili neka financijska ustanova obavlja promet novcem ili drugim platežnim sredstvom dopuštajući njegovo polaganje i podizanje za tuđi "račun". Posebnom uvjetu - zahtjevu istražnog suca, podložan je bilo koji podatak o bankovnom računu, od sama postojanja, do detaljnih podataka o sadržaju računa. Pravila o primjeni tog oblika istražne radnje su različita s obzirom na to je li je radi o postupku tijekom, ili postupanju prije započinjanja kaznenog postupka. U potonjem slučaju traži se vjerojatnost da se na bankovnim računima nalaze sredstva pribavljena sudjelovanjem u kaznenim djelima koje je počinila grupa, ili zločinačka organizacija ili kaznenom djelu zloporabe opojnih droga za koja je propisana kazna zatvora u trajanju višem od tri godine. Ako banka ne dostavi zatražene podatke nakon odluke vijeća, istražni sudac obavještava Hrvatsku narodnu banku i poduzima druge zakonske mjere. Te druge zakonske mjere mogu biti npr. nalog vještaku da pregleda odgovarajuće podatke ili nalog za privremenim oduzimanjem odgovarajuće dokumentacije itd. Ovaj oblik privremenog oduzimanja predmeta može biti predmet međunarodne kriminalističke suradnje što je predviđeno mnogostranima (npr. u Konvenciji o pranju traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog kaznenim djelom, Kaznenopravnoj konvenciji o korupciji Vijeća Europe, Konvenciji Ujedinjenih naroda o transnacionalnom organiziranom kriminalitetu, Konvenciji UN-a protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih supstancija iz 1988.) i dvostranim ugovorima. d) Obustava izvršenja financijske transakcije Financijska transakcija je svaki oblik plaćanja robe i usluga kao i svaki drugi oblik kretanja novca, kao konverzija, pri kupnji ili prodaji valuta, vrijednosnica, otplate kredita i sl. Obustavu izvršenja financijske transakcije može zatražiti istražni sudac ako se protiv osobe vodi kazneni postupak za oduzimanje imovinske koristi, ako postoji vjerojatnost da se na bankovnim računima nalaze sredstva pribavljena sudjelovanjem u kaznenim djelima koje je počinila grupa ili zločinačka organizacija ili kaznenim djelom zloporabe opojnih droga te kaznenih djela za koja je propisana kazna zatvora više od tri godine.
734
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Sud može naložiti pravnoj ili fizičkoj osobi obustavu financijske transakcije za koju postoji sumnja da služi prikrivanju kaznenog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene kaznenim djelom. Takva sredstva deponiraju se na posebni račun i čuvaju do prestanka razloga koji su doveli do obustave, odnosno do okončanja postupka. Odredbe o obustavi izvršenja financijske transakcije nalaze se i u propisima koji uređuju postupanje u slučaju sumnje da se radi o pranju novca. Osobita ovlast predviđena je Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta prema kojoj Ured od Ministarstva financija može zatražiti kontrolu poslovanja pravne i fizičke osobe i privremeno oduzimanje, do donošenja presude, novca, vrijednosnih papira, predmeta i dokumentacije koji mogu poslužiti kao dokaz, obavljanje poreznog nadzora i dostavu podataka koji mogu poslužiti kao dokaz o počinjenom kaznenom djelu ili imovini ostvarenoj kaznenim djelom, obavljanje inspekcijskog nadzora te zatražiti obavijesti o prikupljenim, obrađenim i pohranjenim podacima u vezi s neobičnim i sumnjivim novčanim transakcijama. Navedeni propisi uređuju i osiguranje prisilnog oduzimanja sredstava, prihoda ili imovine ostvarene kaznenim djelom. Postupak o kojemu je riječ nije kazneni postupak i u njemu se na odgovarajući način primjenjuju odredbe propisa o ovrsi, ako odredbama Zakona o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta nije što drugo propisano. Oduzimanje osiguranih sredstava, prihoda ili imovine izvršit će se prema odredbama o oduzimanju imovinske koristi Zakona o kaznenom postupku. e) Zadržavanje i predaja istražnom sucu pisma, brzojavne i druge pošiljke Kad postoje okolnosti zbog kojih se s osnovom može očekivati da pisma, brzojavne i druge pošiljke mogu poslužiti kao dokaz u kaznenom postupku, istražni sudac može naložiti da poštanske, telefonske i druge prometne organizacije zadrže i njemu dostave uz potvrdu primitka takve pošiljke. Postupovni propisi koji uređuju otvaranje pisama, brzojavne i druge pošiljke, odnose se na otvaranje pisma temeljem rješenja istražnog suca. Pri tome se ne čini razlika glede težine i značenja kaznenog djela, već je ključno da se sadržaj pisma koje je upućeno okrivljeniku može koristiti kao dokaz u postupku. Kriminalističko rasvjetljavanje sumnji vezanih za pismo obuhvaća primjenu taktičkih postupaka, zavisno od konkretnog slučaja, a odnose se na prikupljanje činjenica vezanih za namjenu pisma, njegovu uporabu, njegov odnos prema ostalim prikupljenim činjenicama i dr. Pored sadržaja pisma koji treba saznati, potrebno je razjasniti sumnju u mogućnost da je ono potpuno ili djelomično krivotvoreno te da u njemu postoji tajno sporazumijevanje, odnosno da sadrži tajne poruke.
735
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Prvi korak nakon uzimanja pisma jest pronalaženje otisaka prstiju, pronalaženje znakova mehaničkog ili kemijskog oštećenja, obraćanje pozornosti na pojedine detalje, je li pismo namjerno gužvano, jesu li pojedini dijelovi namjerno zbijeni ili razvučeni, jesu li pojedine riječi ili slova ispravljani ili mijenjani. Mnoge od navedenih elemenata nije moguće utvrditi jednostavnim metodama, pa je potrebno laboratorijsko ispitivanje dokumenta, koje obuhvaća optičke, kemijske, fizikalne, grafičke i druge metode (v. infra Glava XXV, pod 10.). U sklopu pisma moguće je vidjeti znakovlje koje upućuje na tajno sporazumijevanje. Najčešći načini takvog sporazumijevanja su udubljeni tekst, tajna crnila, vodeni žig, tajni indigo i mikrotočke. Udubljeni tekst nastaje utiskivanjem pomoću tvrdog predmeta na papiru ili nekoj drugoj podlozi. Kao tajna crnila mogu poslužiti razni sokovi, sapunica, slana i slatka voda, pljuvačka, znoj i dr. Vodeni žig nastaje kao posljedica pisanja na vlažnom papiru tvrdim predmetom. Kada se papir osuši, napisani tekst na njemu postaje nevidljiv. Ponovno je vidljiv vlaženjem. Tajna indiga su određenom kemijskom supstancom posebno preparirani papiri. Naizgled se ne razlikuju od ostalog papira. Kada se preko takvog papira napiše tekst, na indigu ostaju udubljenja, odnosno s druge strane ispupčenja. Mikrotočke nastaju umanjivanjem fotografije teksta ili predmeta na vrlo male dimenzije, uz korištenje specijalne optičke tehnike. Otvaranje i pregled pisma ponekad može biti iznimno važan postupak namijenjen stručnim osobama. Sam čin otvaranja može uzrokovati samozapaljenje pisma, a uporaba pogrešne supstance pri čitanju nevidljivog pisma uništenje njegova sadržaja. Izvedbu mjere za potrebe kaznenog postupka uređuju postupovni propisi. Poštanskoj organizaciji državni odvjetnik može odrediti zadržavanje pošiljke, a istražni sudac može odrediti zadržavanje i predaju. Procedura otvaranja pošiljke kad je to u interesu sigurnosti zemlje, uređena je posebnim propisima. Dokazno značenje pisma upućenog okrivljeniku ili onoga koje on šalje nije sporno. Sadržaj tog pisma može se koristiti kao dokaz u kaznenom postupku, pod uvjetom da je poštovana procedura sadržana u postupovnim propisima. Propisi koji uređuju poštanski promet poglavito Zakon o poštama ovlašćuju davatelja poštanskih usluga na otvaranje i pregledavanje sadržaja poštanske pošiljke uz pristanak ili bez pristanka pošiljatelja ili primatelja. Kriminalistički je značajno otvaranje poštanske pošiljke koje mogu provoditi i carinski službenici zbog sumnje da se u njoj nalaze zabranjeni predmeti (npr. otrovi, eksplozivne tvari ili opojne droge).
736
U slučaju da davatelj poštanskih usluga ili carinik utvrdi da sadržaj poštanske pošiljke predstavlja predmet koji se po procesnim propisima ima oduzeti valja privremeno oduzeti predmet pri čemu je nužno voditi brigu o ostalim tragovima koji se javljaju pri otvaranju pošiljke. f) Osiguranje prisilnog oduzimanja sredstava, prihoda ili imovine ostvarene kaznenim djelom Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta predviđen je posebni nekazneni postupak osiguranja prisilnog oduzimanja sredstava, prihoda ili imovine ostvarene kaznenim djelom. To su prethodne i privremene mjere kojima Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i sudovi osiguravaju prisilno oduzimanje sredstava, prihoda ili imovine ostvarene kaznenim djelom istraživanje kojih je u nadležnosti navedenog Ureda. Navedeni propisi određuje pojmove: sredstvo, prihod i imovina. Sredstvo je svaki predmet uporabljen ili namijenjen uporabi, na bilo koji način, u cijelosti ili djelomice, pri počinjenju jednog ili više kaznenih djela ili predmet koji je rezultat kaznenog djela. Prihod predstavlja bilo kakvu imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom. Imovina su nekretnine, imovinska prava, novac te pokretne stvari. Taj postupak nije kazneni postupak, a na njega se primjenjuju odredbe Ovršnog zakona.
3. Izuzeci od primjene privremenog oduzimanja predmeta Izuzeci od privremenog oduzimanja predmeta taksativno su navedeni u postupovnim propisima, to su: a) spisi i druge isprave državnih tijela čije bi objavljivanje povrijedilo obvezu čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok nadležno tijelo ne odluči drukčije, b) pisana priopćenja okrivljenika branitelju ili osobama koje su oslobođene obveze svjedočenja, osim ako ih okrivljenik dragovoljno na zahtjev preda, c) tehničke snimke koje se nalaze kod osoba koje su oslobođene obveze svjedočenja, a koje su one učinile o činjenicama o kojima su oslobođene dužnosti svjedočenja, d) zapisi, izvodi iz registara i slične isprave koje se nalaze kod osoba oslobođenih obveze svjedočenja, a koje su one sačinile o činjenicama za koje su u obavljanju svoga zanimanja saznale od okrivljenika, e) zapisi o činjenicama koje su učinili novinari i njihovi urednici u sredstvima javnog priopćavanja o izvorima obavijesti i podataka za koje su saznali u obavljanju svoga zanimanja i koji su korišteni prilikom uređivanja sredstava javnog priopćavanja, a koji se nalaze u njihovom posjedu ili u uredništvu u kojem su zaposleni.
737
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Zabrane privremenog oduzimanja predmeta, isprava i tehničkih snimki od točke b) do točke d) ne primjenjuju se u pogledu branitelja ili osobe oslobođene obveze svjedočenja ako postoji osnovana sumnja da su okrivljeniku pomogli u počinjenju kaznenog djela, pružili mu pomoć nakon počinjenja kaznenog djela ili postupali kao prikrivatelji, te ako se radi o predmetima koji se imaju oduzeti prema Kaznenom zakonu.
4. Postupanje sa sumnjivim stvarima Sumnjive stvari su pokretne stvari nađene u posjedu okrivljenika, a ne zna se kome pripadaju. To su stvari koje nisu u vezi s kaznenim djelom zbog kojeg je okrivljenik osumnjičen, niti su to stvari koje se imaju oduzeti prema Kaznenom zakonu. Stvari o kojima je riječ moraju potaknuti sud da zahtijeva od policije poduzimanje određenih mjera kako bi se rasvijetlile okolnosti pod kojima su takve stvari nađene u okrivljenikovu posjedu. Bitnu pomoć u traganju za vlasnikom takve stvari pružaju kriminalističke evidencije, osobito evidencija potraživanih osoba i stvari. Pored ostalog, postupovni propisi određuju način obavještavanja javnosti o pronađenim sumnjivim stvarima te načinu prodaje putem objave. Literatura: Apap, J., Justice and Home Affairs in the EU: Liberty and Security Issues after Enlargement, Edward Elgar Publishing, Cheltenham, 2004.; Burghardt, 40; Califana Levkov, Criminalistics for the Law Enforcement Officer, McGraw-Hill, New York, 1978., 307; Čule, J., Traganje i osiguranje prisilnog oduzimanja sredstava, prihoda ili imovine ostvarene kaznenim djelom prema odredbama ZUSKOK—a, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 12 (2005.) 2, 703—738; Dvoršek, A. — Selinšek, Lj., Problematika finančnega kriminala v Sloveniji, Fakulteta za policijsko-varnostne vede, 2005.; Hehn, Linguistische Aspekte von Erpresserbriefen, Kriminalistik, 7/1992., 463-467; Krapac, D., Pogled na neke važnije odredbe novoga hrvatskoga kaznenog zakonodavstva o organiziranom kriminalitetu i pitanja njihove praktične primjene, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; Kube Störzer Timm, I., 259-271; Kurtović, A., Organizirani kriminalitet: Kaznenopravna pitanja odgovornosti (krivnje) i sankcija, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; Kurtović, A. Tomašević, G., Organizirani kriminalitet: Oduzimanje koristi stečene kaznenim djelom, Policija i sigurnost, 3-4/1999.; Marković, 313, 424-426; Modly, 121, 65-85; Modly, Leksikon, 530; Mosch, Rechtliche Probleme bei Fangschaltungen und Zahlervergleichseinrichtungen, Kriminali738
stik, 1976., 441; Novoselec, P, Organizirani kriminal - pitanja kaznenopravnih inkriminacija nedopuštenih ponašanja i dr., IX. savjetovanje hrvatskoga udruženja za kaznene znanosti i praksu, Opatija, 8. - 12. VII. 1998., Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 5 (1998) 2; Pavišić, /ZKP/, 185-186, 298-306; Sačić, Z., Suzbijanje organiziranog kriminaliteta u Republici Hrvatskoj - kriminalistička stajališta, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; Schott, P. A., Reference Guide to Anti-Money Laundering And Combating the Financing of Terrorism, World Bank, Washington, 2006.; Simonović, 285-286; Singer, M., Organizirani kriminalitet, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1998.; Svedrović, M., Bankarska tajna i njezina normativna ograničenja prema ZUSKOK-u, Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 12 (2005) 2, 573-596; Vodinelić, I I I , 161-162; Welp, J., Strafprozessuale Funktionen der Post u: Archiv für das Post und Fernmeldewesen, 1976., 763; Zbinden, 140.
739
KRIMINALISTIK^
Pitanja za provjeru znanja: 1. Što je to edicijska dužnost? 2. Koji predmeti ne podliježu radnji privremenog oduzimanja predmeta? 3. Kojih se jamstvenih pravila potrebno pridržavati prilikom poduzimanja privremenog oduzimanja predmeta? 4. Može li redarstvena vlast privremeno oduzeti predmet? 5. Navedite posebne slučajeve privremenog oduzimanja predmeta.
740
Glava XVIII. Ispitivanje okrivljenika
1. Općenito o ispitivanju okrivljenika a) Pregled djelovanja okrivljenika u kaznenom postupku Okrivljenik u mješovitom kaznenom postupku, kakav je uređen Zakonom okaznenom postupku, ima položaj stranke, nositelja materijalne obrane i nositelja dokaza. Kao stranka djeluje u postupku priopćenjima, radnjama i propustima na temelju kojih raspolaže s obranom u odnosu na optužbu, tijek postupka i odluku. Položaj okrivljenika u akuzatornim sustavima znatno je različit. Okrivljenik je u njima stranka u postupku koja ostvaruje funkciju obrane, a koji u klasičnom akuzatornom postupku samo iznimno može biti nositelj dokaza, a ako se ispituje, potpada pod pravila ispitivanja svjedoka. Kao nositelj materijalne obrane slobodno bira sadržaj i način obrane u okvirima postupovnih propisa. Uz to može ili mora imati i stručnog pomoćnika - branitelja koji ostvaruje formalnu ili stručnu obranu okrivljenika. Kao nositelj dokaza okrivljenik osobno, fizički sudjeluje u dokaznim sredstvima: postupovnim radnjama koje su usmjerene na utvrđivanje činjenica. Riječ je o dvije vrste takvih radnji. Prva je ispitivanje okrivljenika, kojim se pribavlja iskaz okrivljenika kao dokaz. Ispitivanje okrivljenika različito je uređeno u različitim postupovnim situacijama. Najvažnija je razlika između uređenja ispitivanja u prethodnom postupku i na glavnoj raspravi. U prvom slučaju ispitivanje je uređeno s polazištem u inkvizitornom modelu. Ispitivanje na raspravi (prije svega u redovitom postupku) uređeno je prema modelu akuzatornog postupka. Drugu skupinu tvore ostale radnje u kojima okrivljenik fizički sudjeluje: pretraga, očevid, prepoznavanje, vještačenje, privremeno oduzimanje predmeta, uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela itd. U nekima među tim drugim radnjama okrivljenik sudjeluje aktivno, a kod drugih trpi, dakle sudjeluje pasivno u provođenju određene radnje. Niti u jednoj od tih radnji nije rezultat iskaz okrivljenika kao dokaz. To je ključ-
741
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
na razlika u odnosu na ispitivanje okrivljenika koje ima posebno mjesto među radnjama dokazivanja. b) Značajke radnje ispitivanja okrivljenika Ispitivanje okrivljenika je postupovna radnja kojom se dolazi do iskaza okrivljenika kao dokaza. Ispitivanje je radnja u kojoj okrivljenik aktivno sudjeluje. Ispitivanje okrivljenika sredstvo je spoznavanja istine, dakle, dokazno sredstvo. Istodobno ispitivanje je pravo okrivljenika da izlaže svoju obranu ili da ju uskrati. Ispitivanje okrivljenika pojmovno uključuje postupovnu radnju pribavljanja iskaza od različitih subjekata, čiji postupovni položaj ima određene razlike koje se odražavaju na njenu provedbu. Naime, ispitivanje okrivljenika obuhvaća ispitivanje: osumnjičenika, okrivljenika u užem smislu i optuženika (i osobe protiv koje se vodi posebni postupak za primjenu sigurnosne mjere, te osobe u postupku pružanja međunarodne pravne pomoći). Različitost postupovnog položaja navedenih kategorija ispitanika, ipak, nije tolike jakosti da se ključna kriminalistička pitanja ne bi mogla razmatrati jedinstveno za sve osobe koje se ispituju u tome svojstvu. Ispitivanje okrivljenika prema sadržaju postupovna je radnja u kojoj je okrivljenik pozvan dati priopćenje u obliku iskaza. Pravila o toj radnji se odnose na odgovarajući izvid, ali pod posebnim uvjetima provođenja (nazočnost branitelja) o kojima je bilo govora supra u Glavi XIII, 2.a). c) Jamstvena pravila Ispitivanje okrivljenika dokaz je samo u slučaju ako je provedeno prema određenim postupovnim pravilima. Među njima se ističu jamstvena pravila uređena međunarodnim izvorima (npr. Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima), Ustavom i razrađena u Zakonu o kaznenom postupku. Ključna su jamstvena pravila 1) obavijest o optužbi, 2) pravo na šutnju, 3) sloboda obrane, 4) pravo na branitelja, 5) sloboda i ravnopravnost u predlaganju i izvođenju dokaza, 6) nepovredivost osobe i 7) pravo na tumača. Posebnu važnost ima presumpcija nedužnosti i sklop prava na javni postupak određene kakvoće pred zakonom ustanovljenim, neovisnim i nepristranim sudom u razumnom roku. Rečena jamstvena pravila razrađena su u Zakonu o kaznenom postupku, i to posebno u uvodnim odredbama općenito i posebno za uhićenje, prvo ispitivanje i općenito postupanje prema okrivljeniku uz posebna načelna pravila o dokaznim standardima (presumpcija nedužnosti, in dubio Tekst odjeljka f) napisala je Tajana Ljubin.
742
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
pro reo i dr.) i favor defensionis. Zatim slijedi niz pravila o obrani okrivljenika te drugih pravila među kojima posebno jamstveno mjesto imaju pravila koja uređuju ispitivanje okrivljenika u prethodnom i glavnom stadiju. d) Subjekti koji provode ispitivanje okrivljenika Ispitivanje okrivljenika provode različiti subjekti. To su redom: policijski službenik, državni odvjetnik, istražni sudac, raspravni sudac i članovi vijeća, te branitelj i oštećenik. U kaznenom postupku ispitivanje okrivljenika je u pravilu sudska radnja (osim ako se ne radi o povjerenoj istražnoj radnji). Prije kaznenog postupka ispitivanje osumnjičenika može biti sudska (hitna istražna) radnja ili radnja drugog tijela (koje provodi izvide). e) Povod, prostor, vrijeme i druge okolnosti ispitivanja Ispitivanje okrivljenika poduzima se u različitim situacijama (u povodu uhićenja, prije početka istrage, tijekom istrage, na glavnoj raspravi itd.). U pravilu radnja se provodi u službenim prostorijama tijela koje provodi ispitivanje, ali također i na vanjskim uredovanjima (na mjestu očevida, prepoznavanja, u zdravstvenoj ustanovi itd.). Mnoge druge okolnosti također su značajne za radnju ispitivanja (je li osoba uhićena i dovedena, je li došla na temelju poziva ili na vlastiti poticaj, ima li branitelja i je li nazočan itd.). Značajno je i psihofizičko stanje i socijalni trenutak u kojemu se nalazi okrivljenik, kao i narav kaznenog djela. Isto su tako važni vanjski utjecaji (obitelj, uža društvena sredina, javna glasila i drugo). f) Verbalne i neverbalne komunikacije okrivljenika* Ispitivanje okrivljenika daje rezultate koji su po svom sadržaju verbalne i neverbalne komunikacije. Osobe koje su dobri intervjueri izuzetno su vješti i u komunikaciji, verbalnoj i neverbalnoj. Oni znaju stvoriti dobar emocionalni odnos s ispitanikom, dobro uočavaju neverbalno ponašanje, u stanju su dobro pročitati verbalnu poruku (kako onu očitu tako i ono što stoji "između redova"), vladaju komunikacijskim vještinama (pregovaranje, uvjeravanje, konfrontacija, racionaliziranje itd.). V. izlaganje Glava IV. pod 3. Dobra verbalna komunikacija uključuje bogatstvo rječnika i ideja, prilagođavanje sugovorniku izborom riječi i stilom, izbjegavanje komunika-
743
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
cijskih blokada, strpljenje u građenju odnosa, stvaranje pozicije u kojoj kriminalist ima autoritet, no uz istovremeni odnos poštovanja. O čitanju neverbalnih znakova postoji opsežna literatura. Neverbalni znakovi manje su pod svjesnom kontrolom od verbalnih i njima se pretežno izražavaju emocije i stavovi (ne uvijek, npr. geste imaju direktni sadržaj). Danas je prihvaćena Ekmanova neuro-kulturalna teorija emocija. Prema njoj, temeljne ljudske emocije imaju univerzalne facijalne izraze i specifični fiziološki sklop, no kako će u konačnici izgledati facijalni izraz, ovisi i o procesu socijalnog učenja po pravilima dotične zajednice u kojoj pojedinac živi. Npr. osoba može osjećati gađenje, ali ako socijalna pravila nalažu da u određenoj situaciji ne pokaže tu emociju, tada će pojedinac pokušati sakriti taj facijalni izraz i maskirati ili modificirati neverbalno ponašanje. No što je emocija jača, to ju je, naravno, teže maskirati. Postoje dva odvojena neuralna puta koji upravljaju facijalnom ekspresijom. Voljni pokreti lica potječu iz motornog korteksa i putuju piramidalnim motoričkim putem. Nevoljni pokreti lica podrijetlo imaju u subkortikalnim dijelovima mozga povezanim s emocijama, a impulsi putuju ekstrapiramidalnim motoričkim putem. Istraživanja su pokazala kako facijalna ekspresija koja prati stvarno doživljene emocije ima donekle drukčiji oblik od one kada čovjek nastoji glumiti emociju. Npr. kada ljudi nastoje pokazati da su sretni, obično to pokazuju ustima šireći ih (kao u klauna), no kada su istinski sretni, to se osim po ustima vidi po sitnim pokretima oko očiju. Osim čitanja neverbalnih facijalnih znakova i čitanje drugih neverbalnih znakova od velike je važnosti: pokret ruku, nogu, položaj tijela i drugo. No, osim čitanja neverbalnih znakova u drugih, poznavanje neverbalne komunikacije važno je i zbog upravljanja vlastitim neverbalnim ponašanjem. Primjerice, izborom mjesta sjedenja u odnosu na drugog može se ostvariti pozicija kakvu želimo. Da bi bio uspješan intervjuer, kriminalist svojim držanjem mora odražavati kompetentnost, odnosno samopouzdanje. Ako pak ostavlja dojam neodlučnosti, i dokazi mogu također izgledati nesigurno, a to može imati znatan utjecaj na rezultat intervjua, jer je percepcija dokaza od strane ispitanika ključan čimbenik za odluku da prizna djelo. Za procjenu laži tijekom ispitivanja okrivljenika v. izlaganje infra Glava XX, pod 3.b).
2. Pristup ispitivanju okrivljenika a) Opći pristup Pristup ispitivanju okrivljenika određuje 1) stadij u kojemu se radnja provodi, zatim 2) svojstva okrivljenika i 3) skup okolnosti koje se može označiti kao "postupovna situacija".
Tekst odjeljka f) napisala je Tajana Ljubin.
744
KRIMINALISTIKA
_________________________________________________________
Stadij u kojemu se ispituje okrivljenik ima ključno značenje zbog više razloga. Najprije, stadij uvjetuje mogućnost ili nemogućnost upoznavanja s predmetom, (ne)mogućnost pripreme za ispitivanje, zatim način provedbe i posebno ograničenja koja se postavljaju pri ispitivanju. Tu se jasno razlikuju "istražna" od "raspravnih" ispitivanja. Ispitivanje osumnjičenika prije početka kaznenog postupka provodi se kao ispitivanje okrivljenika samo ako iskaz može biti upotrijebljen kao dokaz. Pri takvom ispitivanju bitno se razlikuje situacija flagrantnog kaznenog djela od situacije u kojoj se prikupljaju podaci o ranije počinjenom kaznenom djelu. U prvom slučaju ispitivanje je usmjereno na prvi, spontani iskaz osumnjičenika. To ispitivanje valja nastojati provoditi paralelno s drugim radnjama imajući u vidu da će u mnogim slučajevima osumnjičenik uskratiti iskaz. Za prvo ispitivanje u slučaju zatjecanja u kaznenom djelu ili ispitivanje u povodu uhićenja, bitno je da istražitelj odredi ključne ciljeve ispitivanja i ako osumnjičenik iznosi obranu, da na njih dobije odgovore. U drugom slučaju istražitelj u pravilu priprema ispitivanje. Taktička pravila su uglavnom iskustvena. Točnije je govoriti o preporučljivom postupanju nego o pravilima. U nastavku se navode najvažnija. Ispitivanje u težem slučaju ne započinje osoba koja nema dovoljno iskustva. Prvo ispitivanje treba biti rezervirano za najiskusnije ispitivače. Prije ispitivanja ili tijekom ispitivanja potrebno je informirati se o osobnim prilikama, socijalnom okružju, sklonostima i željama okrivljenika. Potrebno je odbaciti predrasude o ljudima, a naročito one koje se odnose na rasnu, vjersku, nacionalnu ili socijalnu pripadnost. Navođenjem sitnih pojedinosti iz životopisa ispitanika stvara se dojam da se o njemu zna mnogo više nego on pretpostavlja. Treba uspostaviti neposredan kontakt s ispitanikom tijekom ispitivanja i nalaziti se u njegovoj blizini. Ispitaniku treba omogućiti da u neometanom neprekidnom izlaganju iznese sve što zna o kaznenom djelu, a odgovarajuća pitanja valja postavljati nakon toga. Valja obratiti pozornost na tzv. simptomatsku sliku ispitanika. Potrebno je da ispitivač govori što manje, ne smije moralizirati i sl. Neka govore činjenice, dokazi, kontradikcije. Ako ispitivač utvrdi da ispitanik laže, treba ga pustiti da laže, ali iskaz mora detaljno bilježiti. Ispitivač treba povremeno pokazivati znakove prijateljstva ili izigravati ljutnju. Ako bi se ispitivač stvarno naljutio, ispitanik bi postigao jedan od svojih ciljeva. Dokaze treba predočavati postupno, od slabijih prema jačima. Najbolji je put do priznanja brižljivo skupljanje, provjeravanje i predočavanje dokaza. Treba objasniti ispitaniku prednosti iskrenog priznanja, ali izbjegavati frazu: "Priznaj, mi sve znamo". Ako je tako, čemu onda ispitivanje? Ispitivač ne treba stvarati utisak da razjašnjenje slučaja ovisi od priznanja okrivljenika. Pretjerano inzistiranje u tom pravcu izaziva suprotne
745
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
učinke. Ako je ispitanik priznao ili povukao priznanje, treba provjeriti zašto. Kad se dobije priznanje, treba se ponašati kao da ono ne postoji. Treba se čuvati sugestivnog djelovanja priznanja, jer ono može djelovati tako da se zapostavi utvrđivanje objektivnog stanja. Ispitivač mora stvoriti dojam da ima još mnogo vremena za ispitivanje, a stvarni završetak ispitivanja ne treba unaprijed najavljivati. Priznanje ima dokaznu snagu samo ako je jasno i potpuno razjašnjeno kazneno djelo, motiv počinjenja i ličnost počinitelja. Nedopuštene metode ispitivanja (sila, prijetnja, obmana) imaju svoju genezu upravo u nepravilnom shvaćanju dokazne snage priznanja (v. izlaganje infra Glava XVIII, pod 4.c). b) Razlike između prikupljanja obavijesti (interview) i ispitivanja (interrogation) Kriminalistika mora imati u vidu razlikovanje koje poznaju suvremena postupovna zakonodavstva između prikupljanja obavijesti i ispitivanja. Razlika je uvjetovana drukčijom biti otkrivačke i dokazne naravi pojedine radnje. Polazi se od zajedničkih značajki važnih za obje radnje. Istodobno se mora imati u vidu zajedničke ciljeve obje radnje: prikupiti novo saznanje, isključiti nedužne osobe, identificirati krivca i pribaviti priznanje. Razlike su brojne. One se sastoje u svrsi (prikupljanje obavijesti ili provjera postojećih saznanja), tijeku (prethodna pouka o pravima), načinu (kooperativni odnos ispitivača i ispitanika, odnosno formalna distanca), pripremi (temeljitost priprema), prostoru (neslužbeni, odnosno službeni ambijent) itd. c) Pripremanje ispitivanja Priprema ispitivanja uključuje više raznovrsnih zadaća. Kao opće, zajedničke (koje vrijede za svako ispitivanje) mogu se uzeti: 1. opća pravila pristupa postupovnoj radnji ispitivanja okrivljenika, 2. poznavanje predmeta, 3. poznavanje ispitanika i 4. određivanje načina provedbe ispitivanja. Posebne zadaće izviru iz svojstava okrivljenika, stadija postupka i drugih okolnosti. Opća pravila pristupa radnji ispitivanja okrivljenika odnose se na ispitivača, opću i posebnu tehniku ispitivanja, jezik i bilježenje iskaza. Poznavanje predmeta ispitivanja temeljni je uvjet uspjeha. Kao opći uvjet mogu se uzeti osam pravila pristupa ispitivača: prilagodba, uspostava kontakta (Columbo efekt), pristojan odnos, zanimanje, poziv na suradnju, otvorenost za iskaze okrivljenika, stručna sposobnost i strpljenje. Konkretni sadržaj, i, posebice, doseg toga zahtjeva, ovisi poglavito o vrsti ispitivanja okrivljenika. Naime, kod iznimno važnoga prvog ispitiva-
746
KRIMINALISTIKA
_________________________________________________________
nja, poznavanje predmeta znatno je skromnijega sadržaja nego, primjerice, poznavanje predmeta za ispitivanje na glavnoj raspravi. Bez obzira na to o kojemu se konkretnom sadržaju radilo, poznavanje predmeta mora biti takvo da omogućuje stvaranje verzija koje će biti predmetom ispitivanja. To su, u pravilu, verzije o biću kaznenoga djela, o načinu ostvarenja djela, o suučesnicima te o drugim konkretnim obilježjima njegove pojave, koje se razjašnjavaju ispitivanjem. Tu kao osnove postupanja dolaze funkcijski modeli (v. izlaganje supra Glava IX, pod 6.). Poznavanje predmeta znači prethodno proučavanje spisa predmeta ili barem isprava s kojima se prije ispitivanja raspolaže, a u kojima postoje podaci o kaznenome djelu koje je predmet ispitivanja. Bez ispunjenosti toga uvjeta ispitivanje nema smisla. Ono, naime, nije heuristički neformalni razgovor. U formalnom se ispitivanju, naprotiv, poznate okolnosti moraju razjasniti, precizirati, nove okolnosti unijeti na postupovno valjan način i ujedno otkloniti do tada postojeće nejasnoće. Time ispitivanje osim spoznajne funkcije dobiva i drugu, jednako značajnu funkciju ukazivanja na druge radnje koje valja poduzeti. Proučavanje predmeta kao priprema za ispitivanje metodologijski uključuje: 1. utvrđivanje obilježja konkretne pojave kaznenoga djela i izvora saznanja o tome, 2. određivanje pitanja koja valja razjasniti ispitivanjem i 3. odnos prema drugim postupovnim radnjama. Rezultat opisane pripreme može se izraziti tablicom ispitivanja u koju su uvrštena pitanja koja valja razjasniti, njihov redoslijed, odnos prema drugim pitanjima i podacima, zatim raniji odgovori, iskazi drugih itd. Ta pre-interrogation checklist sastoji se od više detalja (opisa djela, posljedica, vremena i mjesta događaja, opisa mjesta događaja, prikupljenih materijalnih dokaza, vremenskih prilika, opisa kretanja počinitelja, opisa dolaska i povratka s mjesta događaja, modus operandi, sredstava počinjenja djela, mogućih motiva, kruga sumnjivih osoba). Tablica ispitivanja nužna je osnova ispitivanja na glavnoj raspravi jer jamči cjelovitost, sustavnost i preglednost podataka o kaznenome djelu, ali istodobno i ekonomičnost postupka. Još veću važnost ima kao priprema za prvo ispitivanje. Tu se njenom uporabom osigurava unošenje prvih formalnih saznanja o kaznenome djelu u spis predmeta. Bitno je da su prva formalna saznanja o kaznenom djelu upravo u zapisniku prvoga ispitivanja što je moguće više određena. To poglavito znači okolnosna (takva da sadrže konkretne detalje), cjelovita (da se odnose na cjelinu predmeta ispitivanja i cjelokupne spoznaje), izvorna (da okrivljenik iznosi nove sadržaje) i sustavna (da prvo ispitivanje, koje ima ključno mjesto u kriminalističkom istraživanju, pruža lako preglednu sliku pojave kaznenoga djela i stava okrivljenika o tome).
747
U kriminalističkoj se literaturi kao općeprihvaćeni zahtjev postavlja poznavanje ličnosti okrivljenika. To osobito znači poznavanje karaktera, predživota i okoline u kojoj živi okrivljenik. Taj je uvjet bitan za psihološku komponentu pristupa ispitivanju, ali također i za sam predmet ispitivanja. d)
Provedba ispitivanja
Određivanje načina provedbe ispitivanja uključuje izradu plana ispitivanja korištenjem verzija i ranije opisanih saznanja o djelu i okrivljeniku, zatim odluku o konkretnim detaljima taktike ispitivanja i bilježenja iskaza, a posebice redoslijed pojedinih radnji koje prethode ili slijede iza ispitivanja. Modaliteti prostora, vremena i sredstava uvjetovani su postupovnim odredbama i njih se valja bezuvjetno pridržavati. To je iznimno važna okolnost o kojoj se mora voditi računa i kod pripreme ispitivanja, jer propusti u odnosu na postupovne odredbe mogu obezvrijediti sadržajno i stvarno vrlo važan, ponekad ključni iskaz. Plan ispitivanja okrivljenika nužno mora sadržavati i sastojke koji jamče formalnu besprijekornost iskaza (primjerice obvezu imenovanja branitelja po službenoj dužnosti i pravodobno izvješćivanje branitelja o terminu ispitivanja). U aktualnim prilikama još uvijek je previše lutanja i nesnalaženja. Tužitelji u velikom broju nisu operativno pripremljeni za aktivnu ulogu u raspravnom ispitivanju. Još uvijek ima pretjerano revnih sudaca koji ne uvažavaju položaj kojega imaju prema aktualnom ustroju i uzimaju ispitivanje "u svoje ruke". Svojim "inkvizitorskim pristupom" i pretjeranom aktivnošću takvi suci u dokazivanju kompenziraju nedovoljnu aktivnost državnih odvjetnika (rjeđe branitelja), što je pozitivno, ali gube položaj trećeg, nepristranog u postupku, dakle jedini položaj kojega može imati sudac u sustavu poštenog suđenja, što je bitan nedostatak. e) Postupovna situacija Postupovna situacija su sve ostale okolnosti konkretnog predmeta koje određuju ispitivanje. Među njima je ključni splet okolnosti situacije kaznenog djela, koji se odnosi prije svega na pitanje dokazivanja činjenica kaznenog djela. Ispitivanje okrivljenika je dokazno sredstvo koje samostalno i u vezi s drugim takvim sredstvima valja najprikladnije uklopiti u cjelinu radnji istraživanja. Kod toga su značajni redoslijed i konkretni oblik i modalite-
748
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
ti provođenja. Ta radnja je provedbeno bitno slična ispitivanju svjedoka. Međutim, uvijek valja voditi računa o tome da je ispitivanju okrivljenika prvenstveni cilj pribaviti njegovu materijalnu obranu. Ispitivanje svjedoka naprotiv, prvenstveno je usmjereno utvrđivanju istine. Bez obzira na to tko ga je predložio, svjedok se ispituje radi utvrđivanja istine.
3. Ispitivanje posebnih kategorija okrivljenika a) Ispitivanje maloljetnika U postupku prema maloljetniku primjenjuju se posebna pravila usmjerena prema što jačoj zaštiti osobe maloljetnika. Ona obvezuju sve subjekte koji sudjeluju u postupku na osobiti obzir. Najprije, propisani su određeni uvjeti za suce i druga tijela u vidu nagnuća za odgoj, za potrebe i probitke mladeži te vladanje osnovnim znanjima iz područja kriminologije, socijalne pedagogije i socijalne skrbi za mlade osobe. Položaj maloljetnog okrivljenika pri ispitivanju pojačan je i obvezom nazočnosti branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora dulja od tri godine, a za ostala kaznena djela, za koja je propisana blaža kazna — ako sudac za mladež ocijeni da je maloljetniku potreban branitelj. Prilikom postavljanja branitelja treba, po mogućnosti, postaviti odvjetnika s izraženim sklonostima i osnovnim znanjima u području odgoja i skrbi za mlade osobe. b) Ispitivanje okrivljenika s duševnim smetnjama Posebnu prilagodbu nalaže ispitivanje okrivljenika s duševnim smetnjama. Prije svega, duševne smetnje mogu biti različita oblika, vrste i težine. Za svaku je situaciju potrebno unaprijed predvidjeti odgovarajući način pri čemu valja voditi računa o stanju u kojemu se osoba nalazi te o svrsi ispitivanja. U nekim slučajevima ispitivanje se provodi u cilju provjere stanja počinitelja, a u drugima uz to ima opće spoznajne ciljeve. Dakako, potonji se moraju ocjenjivati s posebnom pozornošću. Valjalo bi kao pravilo uzeti da ispitivanju prisustvuje vještak ili stručna osoba. Osim toga, valja voditi računa o posebnim opasnostima uvjetovanim stanjem ispitanika i s obzirom na njih poduzeti posebne mjere osiguranja tijeka ispitivanja.
749
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
c) Ispitivanje predstavnika pravne osobe Ako se postupak vodi i protiv pravne osobe, u postupku se ispituje njen predstavnik bez obzira na to je li imenovan prema ustroju pravne osobe ili odlukom suda. Pravila ispitivanja okrivljenika primjenjuju se na predstavnika pravne osobe samo djelomično, i to prije svega u komponenti ispitivanja kao dokazne radnje. U tom smislu vrijede, mutatis mutandis, pravila kao i za ispitivanje okrivljenika fizičke osobe.
4. Tijek ispitivanja okrivljenika a) Općenito Hrvatsko kazneno postupovno zakonodavstvo na bitno različit način uređuje ispitivanje okrivljenika u prethodnom i skraćenom postupku od ispitivanja na glavnoj raspravi u redovitom postupku. U potonjem slučaju ispitivanje ima značajke dokaznog iskazivanja, "ispitivanja stranke" nakon prethodnog očitovanja o optužbi koje nije ispitivanje u razmatranom smislu. U izlaganju koje slijedi pozornost je usmjerena prije svega na ispitivanje prije glavne rasprave. U početnoj fazi uspostavlja se komunikacijski odnos između ispitivača i ispitanika, postavljaju pitanja ad personam, koja ulaze u sklop temeljnih identifikacijskih podataka ispitanika, daju pouke o pravima ispitanika tijekom ispitivanja te određuje polazna taktika ispitivanja. Ona, osim o već spomenutim čimbenicima, ovisi posebice o predmetu ispitivanja (jedno ili više djela, narav djela, modaliteti ostvarenja, pluralitet počinitelja i dr.). U tome stadiju ostvaruje se ključni psihološko-komunikacijski proces: međusobna procjena ispitivača i ispitanika i uspostavljanje njihove interakcije koje mogu imati različit sadržaj (povjerenje, nepovjerenje, simpatija, antipatija, interes, ravnodušnost, otpor, osuda itd.). Posebice je važno da u tome stadiju ispitivač mora započeti promatranje držanja ispitanika u cjelini, njegove svjesne i nesvjesne reakcije, čija se važnost poglavito ogleda u heurističkom ispitivanju, ali se ni ovdje ne može sasvim zanemariti. Ispitivači koriste taktiku "čitanja misli" okrivljenika. To su slučajevi u kojima se ispitivač stavlja u položaj okrivljenika (empatički pristup) i nastoji si predočiti njegove reakcije, imajući na umu njegovu osobnost i okolnosti slučaja. Da bi se postiglo "čitanje misli" o kojem je riječ, ispitivač treba nastojati shvatiti duševno stanje okrivljenika.
750
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Vođenje ispitivanja vrlo je zahtjevna postupovna aktivnost za koju je, osim temeljite pripreme, bitno iskustvo u pojedinoj vrsti ispitivanja. Tu je, prije svega, značajan: konkretni postupovni ustroj ispitivanja, stadij (i vrsta) postupka, kazneno djelo. Za tehničku izvedbu ispitivanja važne su i neke stvarne okolnosti kao kabinetska atmosfera, reducirana (stranačka) javnost istražnoga postupka, zatim opća javnost ili njeno isključenje tijekom ispitivanja na glavnoj raspravi. Nije nimalo pogrešno ukazati na to da je ispitivanje u istrazi primarno usmjereno na komponentu dokaznoga sredstva, dok je ispitivanje na glavnoj raspravi usto snažno obilježeno komponentom obrane. U oba slučaja zahtjevi koji se postavljaju pred ispitivača dosta se razlikuju, kao što je uopće različita komunikacijska struktura istrage i glavne rasprave. Posebnu pozornost zaslužuju jezik i ton ispitivanja, tj. modalitet govora kao sredstva verbalne komunikacije između ispitivača i ispitanika (iznimno će biti pisano komuniciranje ili posebni znakovi za određene kategorije osoba). Najvažnija pravila koja se odnose na jezik ispitivanja jesu razumljivost (jasnoća i jednoznačnost), određenost i postupnost pitanja. Ton ispitivača mora biti takav da potiče ispitanika da odgovara, ozbiljan, s otklonom prema objema strankama, miran, jasan i razgovijetan. Ispitivač ne smije dopustiti da mu postupak izmiče ispod nadzora, ne smije se dati isprovocirati, niti smije dopustiti bilo koju radnju koja ugrožava pravilan tijek ispitivanja. U slučaju da ispitanik koristi pravo uskrate davanja iskaza ili odgovora na pojedina pitanja, upozorenje na moguće štetne posljedice mora biti izraženo u istome tonu. Pitanja koja se postavljaju okrivljeniku moraju biti precizna, kratka i jasno oblikovana, takva da je na njih moguće odgovoriti pod istim uvjetima, o čemu je općenito bilo riječi u ranijem izlaganju. Tako postavljena pitanja sprječavaju nesporazume koji, bez obzira što ih pojmovno nije moguće isključiti, uglavnom služe okrivljeniku kao opravdanje za kasnije izmjene i dotjerivanja iskaza. Za jasno postavljena pitanja (koja se prema potrebi mogu izričito unijeti u zapisnik) takva će argumentacija biti očito neprihvatljiva. Suprotno, ako ispitivač postavlja opsežna, složena, komplicirana i duga pitanja, logično je očekivati nejasne, dvosmislene i neprecizne odgovore. To, međutim, ne znači da se od ispitanika bezuvjetno zahtijeva precizan odgovor, jer ga on uvijek (ne želi) ne može dati. No, ako je pitanje bilo jasno postavljeno, takav je odgovor sasvim razumljiv, a to je osnovni zahtjev svakog ispitivanja. Prema potrebi pojedina se pitanja mogu ponoviti, razdvojiti, postaviti potpitanja itd. Tijekom ispitivanja ispitaniku se predočavaju drugi dokazi, iskazi i predmeti, što mora biti jasno ubilježeno kao i odgovori ispitanika u vezi s tim.
751
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Ispitivanje mora biti vođeno na način koji je predviđen postupovnim propisima. Ti se propisi razlikuju s obzirom na oblik postupka i stadij u kojemu se okrivljenik ispituje. Okrivljenika u istrazi ispituje osobno sudac ili u zakonom predviđenim slučajevima policijski službenik ili sudski savjetnik. Također, u zakonom predviđenim okvirima, pojedina pitanja mogu postavljati tužitelj i drugi sudionici postupka. Ispitivanje optuženika na glavnoj raspravi u redovitom postupku postavljeno je "akuzatorno", jer u stvarnom smislu bitno ovisi o sadržaju očitovanja optuženika o osnovanosti optužbe. Ako se optuženik očitovao krivim za sve točke optužbe, ispitivanje je bitno reducirano u komponenti dokaznoga sredstva. Ispitivanje ne smije dovesti do iscrpljivanja ispitanika, ne smije trajati toliko dugo da se ispitanik više nije u stanju koncentrirati. Ispitivač uvijek mora omogućiti okrivljeniku slobodno iznošenje iskaza koji on smatra svrhovitim. Niti okolina u kojoj se ispitanik ispituje ne smije u tome smislu dovesti u pitanje tu svrhu. Posebne mjere ispitivač mora poduzeti u slučaju simuliranja bolesnih stanja (padavice, srčanoga napada itd.). U pravilu, tu je najvažnije osigurati hitan dolazak liječnika koji će se nakon pregleda izjasniti o mogućnostima ispitivanja, o čemu ispitivač sastavlja bilješku. Ponekad će biti potrebno primijeniti metodu "pipanja" pri ispitivanju okrivljenika. To je metoda koja se primjenjuje kada ispitivač raspolaže s malo dokaza ili kada dokazi nisu čvrsti. U okviru te metode koriste se fini psihološki mehanizmi kao što su: transfer odgovornosti, osjećaj časti, osjećaj krivnje, sukob sa "super egom" i sl. Kod primjene ove metode dolaze do izražaja iskustvo i intelektualna intuicija ispitivača. Središnji stadij postupovne radnje ispitivanja okrivljenika uključuje poseban komunikacijski odnos ispitivača i ispitanika, koji ima osobne, stvarne, informacijske i druge značajke. U tome odnosu posebnu važnost imaju okolnosti koje se mogu uzeti kao temeljne odrednice tijeka ispitivanja. To su: 1. odnos ispitanika prema ispitivanju, 2. vrsta ispitivanja, 3. početak ispitivanja, 4. tijek ispitivanja, 5. prigovori i teškoće u ispitivanju i 6. neuspjeh u postizanju cilja ispitivanja: uskrata odgovora i lažni iskazi. Četiri skupine čimbenika uvjetuju odnos ispitanika prema ispitivanju: 1. energija otpora, suprotstavljanja, 2. inteligencija suprotstavljanja, 3. osjećajna strana i 4. karakterne osobine. Navedeni čimbenici mogu djelovati samostalno, izdvojeno, ali će, u pravilu, njihov utjecaj biti složen, zajednički, pri čemu je uloga pojedinih od njih različita. Vrsta ispitivanja ima mnogo veće značenje nego što se misli. Opravdano se u svim kriminalističkim radovima ističe važnost prvoga ispitivanja.
752
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Između ostaloga zato što samo tijekom toga ispitivanja okrivljenik iznosi izravna sjećanja, a kasnija su ispitivanja, u pravilu, izvedena iz prvoga. Uz to, na prvom se ispitivanju, i izvan skupine pitanja ad personam, prikupljaju najvažnija saznanja o osobi ispitanika. Posebnu pozornost ovdje privlače posebnosti taktike uvjetovane razlikama između ispitivanja osumnjičenika, (po naravi stvari to je uvijek prvo ispitivanje), okrivljenika u istrazi i optuženika (ili okrivljenika) na glavnoj raspravi (ili drugostupanjskoj raspravi). Usto, u istome smislu djeluju razlike do kojih dolazi u zavisnosti o kojoj se vrsti kaznenoga postupka radi (već spomenute razlike između redovnoga oblika kaznenoga postupka, sumarnih oblika, postupka prema malodobnicima ili posebnoga postupka za primjenu mjera sigurnosti). Određeno značenje za praksu imaju teorijska nastojanja da se stvori prikladna klasifikacija ispitanika koja bi bila pouzdana osnova taktičkoga pristupa, a koju valja utemeljiti na "operacionalizaciji" karakternih i drugih osobina. Tako se dobivaju brojni, međusobno različiti tipovi ispitanika (lukav, iskren, tih, razmetljiv, sklon konfliktu itd.). Pokušaji stvaranja tipologije ispitanika imaju ograničenu vrijednost, koja se poglavito odražava u tome da se skreće pozornost na važnost prosudbe i odgovarajuće taktičke prilagodbe očekivanom ponašanju okrivljenika tijekom ispitivanja. Za razliku od heurističkoga ispitivanja, silogistička radnja mora biti ostvarena tako da se ispitaniku omogući neometano izlaganje. Predmet ispitivanja na glavnoj raspravi je sasvim određen optužnim aktom, u istrazi zahtjevom ili rješenjem o provođenju istrage, i to je bitna razlika u odnosu na jednu jedinu vrstu silogističkoga ispitivanja gdje to nije slučaj: ispitivanje osumnjičenika, u kojemu ispitivač mora sam izložiti predmet ispitivanja i okolnosti koje upućuju na njega. Iz tih okolnosti slijedi važno ograničenje u odabiru taktičkih opcija silogističkoga ispitivanja. Ovdje, naime, ne dolazi u obzir primjena određenih taktičkih opcija heurističke kriminalistike poput taktike iznenadnoga pitanja (koje odmah ide u samu srž predmeta računajući s psihološkim učinkom iznenađenja). Neki drugi taktički postupci mogu se primijeniti tek u drugoj fazi ispitivanja. To se odnosi, primjerice, na taktiku mrvljenja i sitnoga kriminalističkog rada, u kojoj je dominantna značajka krajnja temeljitost i dosljednost u razjašnjavanju ključnih detalja i ciljano ponavljanje pitanja koja su važna za ocjenu, primjerice, priznanja, zbog toga što ispitanik iznosi pojedinosti koje su bitne kod procjene naknadnoga poricanja. Praktično je nezaobilazna primjena sondažnih pitanja posebice kod upornih a neuvjerljivih poricanja. Različite taktičke opcije uvjetovane su nizom drugih čimbenika među kojima valja posebice istaknuti narav kaz-
753
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
nenoga djela. Moguće je, naime, da ona zahtijeva ne samo pažljiv odabir taktičke opcije nego još više od toga, korištenje složene taktičke sheme. Primjer za to je ispitivanje uz pomoć stručnoga savjetnika, zahtjev za zornim iskazom, skiciranjem, predočavanjem itd. Analogni problemi i zahtjevi nastaju u slučaju posebnih dokaznih struktura. Početak ispitivanja ima višestruku važnost, iako je teško prihvatiti stajalište da prve tri minute odlučuju o uspjehu ili neuspjehu ispitivanja. Ispitivanju čiji rezultati govore protiv interesa okrivljenika obično se stavljaju prigovori koji su uglavnom usmjereni na isticanje: a) nepravilnosti u vezi s obranom okrivljenika (odsutnost, nepravodobno pozivanje branitelja, nemogućnost uvida u spis i kontakta s okrivljenikom), b) nepravilnosti postupanja ispitivača (propust davanja pouke o pravima, samovoljno sastavljanje sadržaja zapisnika, nekorektan odnos prema ispitaniku, nejasne, dvosmislene formulacije, propuštanje bitnih pitanja, ignoriranje prigovora i prijedloga okrivljenika itd.), c) okolnosti u kojima je vođeno ispitivanje (nazočnost policijskih službenika, prijetnje pritvorom, zadržavanje u policijskim prostorijama prije formalnoga ispitivanja, lažna obećanja itd.). Spomenuti prigovori vrlo su dragocjeno didaktičko pomagalo u naobrazbi ispitivača. Valjalo bi, naime, sustavno obraditi i temeljito proučiti takve prigovore, ocjenu instancijskih sudova o njihovoj osnovanosti i nastojati da se unaprijed spriječi mogućnost njihova isticanja dosljednom i pravilnom primjenom postupovnih odredaba. U nekim primjerima ispitivanje okrivljenika ima negativni rezultat za utvrđivanje istine u kaznenome postupku. Ti se slučajevi mogu razvrstati u dvije skupine. Prvu skupinu tvore slučajevi u kojima je neistinitost iskaza posljedica postupaka okrivljenika. Najvažnije situacije u ovoj skupini povezane su s pravima okrivljenika na šutnju i njegovom mogućnošću da daje lažne iskaze. Konkretne su pojave različite. U prvoj su podskupini one koje se svode na to da okrivljenik nije pridonio utvrđivanju istine. One se mogu sastojati u odbijanju okrivljenika da iskazuje, da daje odgovore na pojedina pitanja. On nadalje može iznositi sadržaje koji nemaju veze s predmetom ispitivanja (sabotiranje pitanja). Drugu skupinu tvore lažni iskazi. Lažni iskaz može biti takav da zadire u pravna dobra trećih osoba (tu okrivljeniku prijeti mogućnost pozivanja na odgovornost u posebnome postupku) ili da je u odnosu na to neutralan (takav iskaz okrivljenik može davati praktično bez ikakve opasnosti). Zajedničko je svim nabrojenim, međusobno različitim slučajevima da ne pridonose utvrđivanju istine. Zbog toga je ispitivač dužan da s posebnom pozornošću o tim situacijama vodi računa. Mogućnosti reagiranja na pojedine pojave znatno se razlikuju, što ovisi o postupovnim pravilima.
754
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Općenito, vrlo su skromne mogućnosti kompenziranja informacijskoga deficita uvjetovanog postupanjem okrivljenika. To je specifična posljedica okolnosti da je iskaz okrivljenika uvjetno i u ograničenoj mjeri (poglavito određenoj voljom okrivljenika) dokaz u kaznenome postupku. Jedini nadomjestak takvome ishodu jest izvođenje drugih dokaza, eventualno ponovno ispitivanje itd. Uostalom, ni odlučno priznanje okrivljenika ne oslobađa sud obveze izvođenja drugih dokaza, barem onih kojima se to priznanje provjerava. Ispitivač mora s posebnom pozornošću paziti na laž ispitanika. Sloboda u odabiru sadržaja obrane koju ima ispitanik nije zapreka da se s najvećom pozornošću pazi na svjesno iznošenje neistine. To zahtijeva poseban taktički pristup s većim brojem varijanti, među kojima je elementarna ona kojom se svi iskazi detaljno bilježe, posebice ponavljanja ispitanika, u kojoj se zahtijeva iznošenje okolnosti u ponovljenome ispitivanju, predočavaju skice, crteži, fotografije, da bi u tom krugu mnogostrukih provjera ispitanik nužno došao u proturječnost. I u tome smislu je važno ranije upozorenje o izbjegavanju nesporazuma zbog nejasnoća u postavljanju pitanja, koje može otežati primjenu kriterija vjerodostojnosti iskaza. b) Dvojbene i zabranjene metode Druga vrlo važna skupina slučajeva u kojima iskaz okrivljenika ne pridonosi utvrđivanju istine u kaznenome postupku povezana je s uporabom stanovitih metoda ispitivanja okrivljenika (to su zabranjene ili barem sporne metode kao primjerice: uporaba varki, lažnih obećanja, sugestivnih i kapcioznih pitanja, sile, psihičke zlostave, prijetnje i već spomenutih medicinskih, tehničkih i drugih sredstava). Uporaba varki predstavlja način ispitivanja pri kojem ispitivač svjesno dovodi ispitanika u zabludu, isticanjem lažnih pretpostavki ili okolnosti kako bi ispitanik nešto priznao ili negirao. Ispitivanje korištenjem varke polazi od pretpostavki koje nisu točne ili ispitivač nije siguran da su točne, a okrivljeniku ih predstavlja kao istinite ili vjerojatne. Ispitivač je u slučaju uporabe varke svjestan da ispitanika dovodi u zabludu. Uporaba varki predstavlja postupak protivan pravu na dostojanstvo ispitanika, zbog čega ih valja smatrati nedopustivim. Lažnim obećanjima označavaju se postupci kojima ispitivač nastoji potaknuti ispitanika na suradnju, otvorenost i vjerodostojnost za trajanja ispitivanja i pri tome ga dovodi u zabludu obećavajući neke pogodnosti koje mu ne može ili ne smije ispuniti. Prava koja ispitanik ima u postupku normativno su uređena u visokom stupnju tako da tijelo koje provodi ispitivanje ima ograničeni prostor diskrecije. Neprihvatljivo je dovođenje u zabludu okrivljenika da će mu se dati određene pogodnosti ili da njegov
755
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
iskaz neće imati osobito značenje za njegov dalji položaj ili da će mu se zapravo uzeti u obzir kod odlučivanja o krivnji i dr. Poticanje na iskaz temeljem lažnog obećanja negacija je prava na dostojanstvo ispitanika. Sugestivnim pitanjima okrivljeniku se predočuju okolnosti koje bi se trebale saznati tek iz njegovih odgovora pa ga se tako navodi na sadržaj odgovora. Svako pitanje je na određeni način sugestivno, ono potiče odgovor u određenom smjeru, ali ono ne smije biti takvo da ispitanika navodi na netočne odgovore. Sugestivnost pitanja očituje se u njegovoj formulaciji, sadržaju, ali i cjelokupnom ponašanju ispitivača u određenoj situaciji. Osobito su opasna za ispitanike slabijeg obrazovanja i inteligencije jer oni mogu potpasti pod utjecaj ispitivača. Pitanja o kojima je riječ mogu se postavljati svim ispitanicima: okrivljenom, svjedoku i vještaku. Ipak se kao posebna opasnost ističu svjedoci. Sugestivna pitanja mogu biti: a) potpuno disjunktivna, b) nepotpuno disjunktivna, c) ekspektativna, d) odlučna i e) nadovezna pitanja. Kod potpuno disjunktivnih pitanja ispitivanoj osobi se ne dopušta drugi odgovor osim odgovora samo s "da" ili "ne", npr. "jeste li vidjeli nalet automobila na pješaka?" Kada u konkretnim okolnostima ne bi bilo postavljeno takvo pitanje, ispitivana osoba bi možda iznijela treći odgovor. Ispitivanu osobu se "prisiljava" da odgovori na ograničen način. To je razlog za isticanje kako ovakva pitanja nisu načelno korektna. Nepotpuna disjunktivna pitanja ne isključuju i druge mogućnosti osim onih koje su obuhvaćene pitanjem. Kad se ispitaniku postavi, primjerice, pitanje je li automobil bio crvene ili tamne boje, on može odabrati i neki treći odgovor. Navedenim pitanjem sugerira se odgovor, što ga čini opasnim za vjerodostojnost iskaza. Ekspektativna pitanja dijele se na potvrdna i odrečna. Ona su tako uobličena da se očekuje točno određeni odgovor. Primjer je za potvrdno pitanje sljedeći: "Vi ste vidjeli crveni automobil, zar ne?" Odrečno pitanje glasilo bi: "Vi niste vidjeli crveni automobil, zar ne?" Odlučnim pitanjem se na pogrešan način potiče prisjećanje. Kod ove vrste pitanja ispitanik ne osjeća poticanje, ali je ono svakako prisutno, npr. "je li automobil bio crven?" Kod nadoveznih pitanja ispitaniku se postavljaju pitanja nakon što je on ranije popustio sugestiji i pogrešno odgovorio. Takvim ispitivanjem on produbljuje svoja pogrešna prisjećanja. Valja upozoriti da netom izloženo vrijedi za radnju ispitivanja tijekom istrage. Kapcioznim pitanjima ispitivač smjera brzom odgovoru na pitanje koje ima pogrešnu ili neprovjerenu premisu, npr. "je li crveni automobil jurio velikom brzinom?" U istaknutom primjeru ispitivač polazi od pretpostavke da je automobil bio crven, iako to nije utvrđeno. Tako postavljenim pitanjem želi se ispitanikova pozornost usmjeriti u pogrešnom smjeru i tada ga "uhvatiti" da on iskaže ono što ne bi želio reći.
756
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Sila je primjena tjelesne snage prema osobi radi svladavanja njena otpora ili radi prisiljavanja na poslušnost. U razmatranom smislu ona može biti kao i u materijalnom kaznenom pravu, apsolutna i kompulzivna. Apsolutna sila postoji kad osoba prema kojoj je primijenjena nema nikakva izbora i kada ona mora izvršiti upravo ono što se od nje traži. To može biti slučaj kad se osobi pruža olovka da potpiše određenu izjavu uz prijetnju smaknućem. Kod kompulzivne sile ozbiljnost zla je udaljenija i osoba ima mogućnost izbora. Uporabom sile tijekom ispitivanja osobe moguće je ostvariti slijedeća kaznena djela: iznuđivanje iskaza, zlostavljanje u obavljanju službe ili javne ovlasti i mučenje i drugo okrutno, neljudsko i ponižavajuće postupanje. Uporaba sile tijekom prikupljanja dokaza nezakonit je način pribavljanja dokaza. Psihička zlostavljanja predstavljaju nečovječno postupanje prema ispitaniku u sklopu kojeg se primjenjuju posebne tehnike ispitivanja kao npr. stajanje uza zid, izlaganje buci, uskraćivanje spavanja, vode i hrane. Pored navedenog, u psihička zlostavljanja ulaze i ponižavajuća postupanja, kad se kod osobe pobuđuje osjećanje straha, tjeskobe ili inferiornosti, prikladne da ih se ponizi i prema okolnostima slomi njihov tjelesni i moralni otpor. Prijetnja predstavlja stavljanje u izgled zla nekoj osobi ako se ona ne pokori zahtjevu onog tko upućuje prijetnju. Postupanje počinitelja u određenim okolnostima mora biti ozbiljno, što znači djelotvorno u odnosu na volju osobe prema kojoj se djeluje. Prijetnju je moguće primijeniti prema svim ispitanicima, najčešće ipak prema okrivljeniku ili svjedoku. Uporaba prijetnje tijekom prikupljanja dokaza nezakonit je način pribavljanja dokaza. Od medicinskih sredstava valja spomenuti narkoanalizu (o kojoj je bilo govora supra Glava IV. pod 3. d.2) i lobotomiju. Lobotomija predstavlja mehaničko djelovanje na koru mozga i odstranjivanje "svjesne cenzure". Metoda o kojoj je riječ bila je sredstvo u liječenju osoba s duševnim smetnjama, ali je kao sredstvo za dobivanje iskaza zbog svoje tjelesne okrutnosti ili/i odstranjivanja svijesti kod osobe nedopustiva. Od tehničkih sredstava valja spomenuti uporabu struje odnosno strujnih udara. Gledajući u cjelini, uporaba sredstava o kojima je riječ predstavlja uporabu sile sa svim daljim posljedicama. Razmatranje ovih sredstava sustavno ovdje ulazi samo u mjeri u kojoj je riječ o uporabi koja je sukladna postupovnim pravilima (primjerice mehanički zapisnik). Izvan toga silogistička kriminalistika se njima mora baviti kao s posebnim oblicima kaznenih djela iznuđivanja iskaza, prisile, zloporabe položaja ili ovlaštenja itd. Važna razlika između te dvije skupine je u tome što su pod zakonskim uvjetima slučajevi druge skupine formalno nevaljani dokazi. Lažni iskaz okrivljenika ili iskaz u kojemu je uskraćen odgovor na pojedina pitanja to, dakako, nije.
757
KRIMINALISTIKA
c) Priznanje Priznanje mora biti dovoljno opsežno da obuhvati one elemente koji su potrebni da se pokrene kazneni progon. Riječ je o legalnoj definiciji priznanja. Priznanje zahtijeva i shvaćanje potrebnih elemenata kaznenog djela od strane okrivljenika. Ono treba odražavati protupravnost djela i ukazivati na namjeru počinitelja. Na temelju toga može se odrediti stupanj štetnosti delikta i pridruženog stupnja kažnjavanja. Priznanje može omogućiti predviđanje počiniteljeve sklonosti nasilju i eventualnom povratu. To je tek jedan među dokazima. Confessio non est regina probationum. Svako priznanje treba kritički ocijeniti i provjeriti u smislu: a) povoda priznanja, b) vremena priznanja, c) sadržaja priznanja i d) oblika priznanja. Priznanje mora: a) biti činjenično detaljno, tzv. okolnosno priznanje, b) obuhvatiti što više pojedinosti u vezi s pripremanjem i počinjenjem kaznenog djela, c) obuhvatiti radnje i postupke poslije počinjenja djela, d) obuhvatiti motiv ili motive i duševno stanje prije, u vrijeme i poslije počinjenja kaznenoga djela, e) obuhvatiti povod i vrijeme priznanja i f) mora biti zabilježeno riječima i govornim stilom onoga tko priznaje, tako da predstavlja vjerno zrcalo njegove ličnosti, bez ikakvih govornih transformacija ili transpozicija ispitivača. Preporučuje se registracija priznanja tehničkim registracijskim sredstvima. Priznanja okrivljenika s formalnopravnog stajališta dijele se na sudska i izvansudska. S psihološkog stajališta dijele se na ona motivirana osobnim motivima, tzv. "ja" priznanja i ona rukovođena motivima usmjerenim na okružje. Prema opsegu dijele se na potpuna i djelomična priznanja. Jednako tako, koristi se i podjela na jednostavna i složena priznanja. Etiološki gledano, lažna priznanja svrstavaju se u svjesna lažna priznanja, lažna priznanja kao rezultat nepravilnog ili nedopuštenog načina ispitivanja i lažna priznanja s psihopatološkom pozadinom. Svjesno lažno priznanje može biti taktički potez počinitelja kada priznaje kazneno djelo koje je stvarno počinio. Međutim, on to čini tako da u nepotpuno priznanje umeće neke bitne elemente koji ne odgovaraju činjeničnom stanju. Te je neusklađenosti kasnije lako otkriti, osporiti priznanje, pa i samo počinjenje kaznenog djela. Svrha je takvog priznanja da se nedovoljno stručnog i neiskusnog ispitivača navede na "tanak led", tj. odvrati od daljnjeg ispitivanja i prikupljanja daljnjih relevantnih obavijesti, da mu se ukrade vrijeme i zavede ga se u pogrešnom smjeru. Time okrivljenik dobiva na vremenu, omogućuje mu se da kasnije na sudu tvrdi kako je priznanje iznuđeno na policiji ili kod istražnog suca nedopuštenim sredstvima, što može neutralizirati ili obezvrijediti prikupljene dokaze.
758
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Profesionalni kriminalci ponekad priznaju lažno ili istinito jedno kazneno djelo da prekinu akciju otkrivanja čitave serije takvih kaznenih djela koja su počinili ili da na takav način izbjegnu otkrivanje sudionika. Ponekad se priznaje izmišljeno ili lakše kazneno djelo da bi se izbjeglo otkrivanje težeg ili težih kaznenih djela. Lažno priznanje može biti motivirano i normalnim emotivnim ljudskim stanjem, kao što su ljubav, samilost, privrženost rodbini, bližnjima, mržnja ili osveta, želja da se nekome nanese bol i sl. Kada profesionalni kriminalci priznaju kazneno djelo, obično je riječ o šturom priznanju i bez detalja. Ne upućuju na motiv, način počinjenja, ne opisuju mjesto, sredstvo počinjenja i sl. Lažno priznanje može biti rezultat nepravilnog ili nedopuštenog načina ispitivanja. Riječ je o uporabi sile, prijetnje, nerazmjernih psiholoških pritisaka, obmanjivanja, sugestivnih pitanja i sl. Ispitanik je svjestan da priznaje djelo koje nije počinio, ali procjenjuje da priznanjem trenutno nešto dobiva (spas od fizičke prisile, puštanje na slobodu, prestanak zamornog ispitivanja i sl.). Takve osobe obično ne brinu dovoljno o značenju i posljedicama priznanja. Umor i fizička iscrpljenost, osobito ako se ispitivanje ne vodi korektno, mogu djelovati kao opojno sredstvo. Nerijetko je riječ o slučaju mirenja sa sudbinom ili pojavi fatalizma. Može se javiti konfuzija izazvana velikim psihološkim pritiskom, gubitak povjerenja u vlastitu memoriju i sl. Lažna priznanja mogu biti uvjetovana psihopatološkim razlozima. Postoje psihološki "ranjive" osobe koje su sklonije lažnim priznanjima nego druge osobe. To su, primjerice, osobe s umanjenim kognitivnim (spoznajnim) mogućnostima zbog niske inteligencije, neukosti i sl., maloljetnici, osobe s mentalnim poremećajima (manično-depresivne osobe, histerici, psihopate, padavičari, neurotici i sl.). U određenim stanjima svijesti takve osobe ne razlikuju stvarnost od fantazije i u stanju su prihvatiti zločine kao svoje. Opsesivna želja za popularnošću i publicitetom može biti tako jaka da osobe same sebe lažno okrive za teške delikte ne bi li došle u fokus javnosti. U praksi problem stvaraju tzv. dragovoljna lažna priznanja. To su priznanja koja su dali pojedinci bez ikakvog vanjskog pritiska. Najčešće zastupljeni oblik takvog priznanja u kriminalističkoj praksi onaj je koji se manifestira na način da pojedinci odu na policiju i prijave sebe kao počinitelje, tj. priznaju počinjenje kaznenog djela koje nisu počinili. Takva priznanja mogu biti dana i na sudu. Pod pretpostavkom da je ispitivač dobro procijenio ličnost okrivljenika i primijenio odgovarajuću taktiku ispitivanja, geneza samog priznanja obično ima sljedeći tijek, stadije priznanja: jači ili slabiji početni otpor okrivljenika, slabljenje verbalne obrane, pojava simptoma opće nervoze i
759
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
psihosomatski znaci unutarnje napetosti, prva nepotpuna verzija priznanja i potpuno priznanje. Kod ispitivanja okrivljenika (ali i drugih osoba) treba paziti na tzv. "govor" tijela ispitanika o čemu je bilo govora u ranijim izlaganjima pod d). Uvijek treba misliti i o tzv. "inteligenciji otpora" okrivljenika. To je zbir razumskih snaga koje su odlučujuće po sposobnost okrivljenika da sam kritički procijeni djelovanje svoje neistinite obrane, da uvidi smisao pretpostavki ispitivača, te da nasluti i, konačno, spozna kad je igru neopozivo izgubio i kad je svaki daljnji otpor besciljan. Riječ je o čistoj funkciji razuma u smislu dara opažanja i duševne okretnosti, sposobnosti kombiniranja, sposobnosti kritike, oštrine rasuđivanja i shvaćanja itd. Kriminalističko-taktički dokazi istinitosti priznanja jesu: poznavanje okolnosti kaznenog djela i detalja raznih opisa koje može znati samo počinitelj ili suučesnik (iznimno promatrač), izvornost iskaza u smislu da je riječ o podacima koje može znati samo počinitelj, tajnost podataka, originalnost upotrijebljenih izraza, izbjegavanje dvosmislenosti i opisivanje raznih mirisa i zvukova i drugih stvarnih detalja. Posebni problemi javljaju se pri ispitivanju lukavih (prepredenih) okrivljenika. Riječ je o osobama koje su sposobne i spremne smišljati razne smicalice i neistinitosti tijekom ispitivanja. Za to je potrebno na njihovoj strani dosta iskustva i drskosti. Takve se osobe uglavnom nalaze među profesionalnim kriminalcima ili osobama koje često imaju posla s policijom i sa sudovima. Oni "vladaju" sobom pa mogu mimikom prikriti svoje unutarnje raspoloženje. Mogu se čak i zabavljati na račun ispitivača. Kod njih se ne smije gubiti strpljivost ili dopustiti skretanje s glavne teme. Ako se ne postigne uspjeh postavljanjem pitanja, valja okrivljenika pustiti da govori, pri čemu treba biti oprezan i iskoristiti trenutak kada se ispitanik uhvati u mrežu vlastitih laži. Potrebno je tražiti da ponavlja iskaze, jer se tada mogu uočiti mnoge promjene, s obzirom na to da su navodi izmišljeni, a ne doživljeni. Za njih se preporučuje tzv. "luping" tehnika ispitivanja. U njoj ispitivač prijeđe na neku novu temu i onda se nakon nekog vremena opet vrati na istu temu, ali pod drugim kutom, npr. izmjenom pitanja. Pri priznanju posebno su važni tzv. "pametni" okrivljenici. Oni posjeduju zdrav razum i sposobnost izražavanja i često ne žele ostati dužni odgovora. Tome je uzrok taština koja brani pametnom čovjeku da izgleda kao da se ne može jasno izraziti u određenoj okolnosti. Ponos od njega traži da ustraje na svom mjestu, da se ne da uplašiti i iznenaditi. Priznanje se može dobiti izazivanjem taštine ili upućivanjem na nelogičnost navoda. Oni često prihvaćaju nešto nepovoljno po sebe radije nego da budu ocijenjeni kao nelogični. Ispitivač mora imponirati nastupom,
760
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
izgledom i znanjem. Suzdržani pametni okrivljenici vrebaju s hladnom proračunatošću ne bi li prozreli sve i sagradili čvrsta uporišta za obranu. Treba im postavljati određena pitanja i ne gubiti se u sporednim stvarima. Ispitivač ne smije pokazati da je nespreman ili iznenađen. V. izlaganja infra Glava XIX., pod 6.
5. Šutnja okrivljenika Pravo na šutnju temeljno je jamstveno pravo okrivljenika. Okrivljeni ima pravo na slobodnu obranu, a u tom okviru i pravo na uskratu iskaza u cijelosti ili djelomično (npr. uskratu odgovora na određena pitanja). S tim u vezi valja razlikovati suzdržavanje okrivljenika da poduzima radnje vlastite obrane (dakle njegovu pasivnost kao postupovne stranke) i pravo na šutnju u okvirima (dokazne) radnje ispitivanja. Šutnja okrivljenika u zakonom predviđenim slučajevima uzima se kao poricanje optužbe, što je izraz favor defensionis. To je u skladu s presumpcijom okrivljenikove nedužnosti jer okrivljenik nije dužan dokazivati vlastitu nedužnost, teret dokaza je na tužitelju. U nekim drugim slučajevima šutnja, ili točnije pasivnost okrivljenika ima drukčije značenje (npr. kad propusti podnijeti prigovor protiv presude s kaznenim nalogom). U dokaznom smislu šutnja okrivljenika je okolnost o kojoj sud vodi računa - jer zakonska presumpcija govori u prilog poricanja optužbe. Samu po sebi šutnju sud ne može uzeti okrivljeniku na štetu. U takvu slučaju ocjenjuje druge dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi i na temelju njih donosi odluku.
6. Bilježenje iskaza okrivljenika Iskaz okrivljenika vjerodostojan je dokaz u mjeri u kojoj je ubilježen u zapisniku o ispitivanju. U tom smislu postoje mnoga otvorena pitanja. Naime, ekonomičnost i brzina postupka upućuju na bitno, sažeto prepričavanje sadržaja priznanja. Analiza dokaza i kasnija sinteza, pak, tome nasuprot, upućuju da priznanje, posebno njegova "jezgra", mora biti što vjernija priopćenom sadržaju. S tim u svezi značajan je način, put kojim se došlo do priznanja. Priznanje do kojega je došlo spontano, na vlastiti poticaj okrivljenika, valja zabilježiti što je moguće vjernije. Druga priznanja do kojih se došlo uspješnom taktikom, ili koje je okrivljenik dao pod dojmom rezultata
761
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
prikupljenih dokaza, zahtijevaju cjelovito upisivanje pitanja i odgovora, po mogućnosti što vjernije stvarnome tijeku ispitivanja. Korisno je njihove glavne sadržaje ponoviti na više mjesta u zapisniku. Time se u daljnjemu postupku dobiva vrlo značajno uporište za ocjenu vjerodostojnosti toga dokaza. Skice, crteže, modele i druge zorne prikaze valja priključiti zapisniku. Za ključni iskaz treba osigurati da okrivljenik pročita iskaz i osobno (ako je to u stanju) unese ispravke. Mehanički zapisnici objektivno pružaju znatne prednosti upravo kad registriraju priznanja okrivljenika. Strogi formalni zahtjevi prema zapisniku o ispitivanju okrivljenika nameću nužnost odgovora na pitanja da li se iskazi okrivljenika nalaze samo u tim zapisnicima ili isto značenje imaju i izjave okrivljenika, tjelesni pokreti i sl., kojima je on sudjelovao u drugim radnjama (primjerice rekonstrukciji, očevidu, prepoznavanju, suočenju). Načelno, valja uzeti da je iskaz okrivljenika samo priopćenje u kojemu su primijenjena jamstvena pravila ispitivanja. Kada je ispitivanje okrivljenika završeno, tada je nužno potrebno uz pomoć zapisnika još jedanput predočiti u mislima cijelo ispitivanje korak po korak. Kad ispitivanje bude završeno, ispitivač bi se u retrospektivnoj analizi uvijek i ponovno morao upitati: jesam li i kada previdio da je okrivljenik lagao? Koje se psihološke indicije tada nije pravilno objasnilo ili su previđene i sl. Takvom samokontrolom dolazi se do usavršavanja tehnike poznavanja ljudi. Ispitivanje okrivljenika može se snimiti uređajem za zvučno i optičko snimanje. Odluku o tome donosi sud koji je dužan obavijestiti okrivljenika. Prije snimanja iskaza okrivljenika moraju se istaknuti svi identifikacijski podaci (o predmetu i osobi) kao i kod registracije iskaza zapisnikom. Nakon obavljenog snimanja snimka se, na zahtjev okrivljenika, mora provjeriti odnosno osoba može dati ispravke ili objašnjenja. Uz snimku obvezno se vodi zapisnik o radnji u koji se unosi da je obavljeno tehničko snimanje, podaci o osobi koja je obavila snimanje, da je prethodno upoznata sa snimanjem, zatim da je snimka reproducirana te mjesto gdje se snimka čuva, ako nije priložena spisu. Sud može odrediti potpuno ili djelomično prepisivanje tehničke snimke uz bilježenje tehničkih značajki uređaja radi olakšavanja eventualnog vještačenja vjerodostojnosti snimke. Ispitivanje okrivljenika može se, kad to predviđaju postupovni propisi, obaviti kao audio-video konferencija ili telefonska konferencija. (V. izlaganje infra Glava XIX, pod 13.).
762
Literatura: Aleksić, I I I , 188; Bauer, 111, 319-330; Bauer, 121, 326, 355; Bayer, 124, 141-142; Bender Nack, IL, 1, 492, 534; Bloom, R. M. - Brodin, M. S., Constitutional Criminal Procedure, Little, Brown and Company, Boston, 1992., 215-291; Cohen, W. - Danelski, D. J., Constitutional Law. Civil Liberties and Individual Rights, 4. izdanje, Foundation Press, Westbury, 1997., 1145-1172; Damaska, 11, 54, 57, 68, 87; Davis, R., The Right to Silence, Hodder & Stoughton, Abingdon, 1999.; Deb, J., Wie soll man Verdächtige vernehmen? Internationale Kriminalpolizeiliche Revue, 1958., 239; Döhring, E., Persönlichkeitserforschung im Rahmen der Beschuldigtenvernehmung, Kriminalistik, 1967.; Fisher, 48; Geerds, 210; - III, 203211; -131, 11, 70, 79, 95, 99, 177; Gorphe, III; Gössweiner - Saiko, Vernehmungskunde, Ein Grundriss, Graz, 1979.; Gross - Geerds, IL, 167-179, 189; Gross - Seelig, L, 45, 158; - IL, 19; Grassberger, 19, 126, 146, 157, 164; Hampton, 78; Heitmann, H, Wert und Sicherung der ersten Beschuldigten Vernehmung, Kriminalistik, 1962., 102; Hellwig, 184, 204 - 207, 265; Herren, R., Die Vernehmung als soziale Kommunikation. Strategie und Gegenstrategie, Archiv für Kriminologie, 159/1977., 129; Ingraham, B. L., The right of silence, the presumption of innocence, the burden of proof, and a modest proposal: a reply to O'Reilly, Journal of Criminal Law and Criminology, svezak. 86 (1996)2, 559-595; Leng, R., The Right to Silence in Police Interrogation: Study o f some Issues Underlying Debate, Stationery Office Books, London, 1993.; Leone, 237; Marković, 493, 501, 511; Modly, Leksikon, 67,100,130-131,149, 193, 202, 220, 302-303, 324-325, 333, 349, 459-460, 502, 588-589, 734; O'Hara, 30; Quaderni del Consiglio Superiore della Magistratura, 49/1991.: Tecnica dell'esame delle parti e dei testimoni nel dibattimento penale: Amodio - Chelazzi, Disciplina processuale e poteri del giudice nel dibattimento, Carponi - Schittar - Gulotta, L'uso strategico delle domande: Fesame diretto, l'esame incrociato; Pavišić, /Kazneno/, 103, 104; - /ZKP/, 306-316; Redecker, 46; Roxin, 37, 137; Schneickert, 121, 229; Sijerčić - Čolić, I., 173-197, 291-303; Šaver - Winberg, 133; Vodinelić Aleksić, 287, 360 - 370; Williamson, T., Investigative Interviewing: Rights, research and regulation, Willan publishing, Portland, 2006.; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure, West Publishing Company, Minneapolis/St. Paul, 1994., 515-629, 877-902; Zalman, M. Siegel, L., Criminal Procedure. Constitution and Society, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 467-535, 678; Zbinden, 154-155; Zupančić B. et al., Ustavno kazensko procesno pravo, II. Izdanje, Pasadena, Ljubljana, 1996., 146. Pitanja za provjeru znanja:
763
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
1. Kojim se dokaznim sredstvom pribavlja iskaz okrivljenika i što ono uključuje? 2. Pod kojim se uvjetima iskaz okrivljenika može koristiti kao dokaz? 3. Objasnite značenje tablice ispitivanja za prvo ispitivanje okrivljenika. 4. Navedite posebne kategorije okrivljenika. 5. Koji su subjekti ovlašteni provoditi ispitivanje okrivljenika? 6. Navedite temeljne odrednice tijeka ispitivanja. 7. Čime je određen predmet ispitivanja osumnjičenika, a čime predmet ispitivanja okrivljenika? 8. Na koje načine okrivljenik utječe na nemogućnost utvrđivanja istine u kaznenom postupku? 9. Za razliku od dragovoljnih lažnih priznanja, čime mogu biti uvjetovana lažna priznanja?
764
Glava XIX. Ispitivanje svjedoka
1. Pojam svjedoka i iskaza svjedoka Svjedok je osoba različita od okrivljenika, za koju je vjerojatno da će moći dati obavijesti o kaznenome djelu, počinitelju i o drugim važnim okolnostima. Postupovni položaj svjedoka je bitno određen time što on nije stranka (niti glavni subjekt postupovnog odnosa) nego sudionik postupka. To je svjedok u užem smislu riječi. Osim toga se kao svjedok u kaznenom postupku pojavljuje osoba koja je jamac pravilnosti radnje (tzv. solenitetni svjedok). Temeljne su obveze svjedoka odazivanje na poziv suda, svjedočenje i (ako postoji takva odluka) polaganje zakletve. U tome se smislu govori o svjedočenju kao građanskoj dužnosti. Od toga postoje značajne iznimke uređene postupovnim odredbama o tome koje se osobe ne mogu saslušati kao svjedoci (isključenje svjedoka), zatim osobe koje su oslobođene dužnosti svjedočenja (privilegirani svjedoci) i o tome na koja pitanja svjedok nije dužan dati odgovor. Svjedok kojega treba ispitati je svjedok optužbe, obrane ili svjedok kojega je sud pozvao prema vlastitoj odluci. Međutim, tijekom ispitivanja svaki je od njih samo svjedok istine. To vrijedi i za iskaz svjedoka, koji je isključivo izvor saznanja istine. Ispitivanjem svjedoka u postupku dobiva se poseban dokaz: iskaz svjedoka. 0 značenju iskaza svjedoka kao dokaza postoje različite gledišta, od stajališta da je iskaz svjedoka osnovni i najvažniji dokaz, zatim suprotnog stajališta da je to najnepouzdaniji dokaz i, konačno, srednjeg, realističkog gledišta koje iskazu svjedoka ne daje a priori ni veću ni manju dokaznu vrijednost od drugih dokaza, ali uzima u obzir njegovo golemo, ključno praktično značenje i brojne izvore mogućih pogrešaka. Iskaz svjedoka je priopćenje koje sadrži podatak. Priopćenja koja daje svjedok o činjenicama koje se razjašnjavaju u kaznenome postupku imaju vrijednost iskaza (dokaza) samo ako su dana u postupovnim odredbama
765
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
predviđenoj formi. Ta priopćenja postaju obavijest na način koji uređuju postupovna pravila (v. o pojmu podatka i obavijesti izlaganje supra Glava II. pod 1.). Iskaz svjedoka odnosi se predmetno na osjetima opažanja činjenice ili odnosa. U domaćem postupovnom zakonodavstvu nije predviđena apsolutna nesposobnost svjedočenja prema kojoj stanovita osoba ne bi mogla uopće biti svjedokom. Za razliku od toga, relativna nesposobnost, koju poznaju svi postupovni režimi, odnosi se na isključenje od svjedočenja određene osobe zbog veze s konkretnim kaznenim predmetom.
2. Klasifikacija svjedoka Nužnost istraživanja iskaza svjedoka, kao jednoga od najzastupljenijih (i već stoga najvažnijih) dokaza, potaknula je na stvaranje velikoga broja podjela svjedoka utemeljenih na različitim osnovama. Na osnovi toga tko je predložio ispitivanje svjedoka razlikuju se svjedoci optužbe, obrane i svjedoci čije je ispitivanje (u postupcima u kojima je to predviđeno) odredio sud na vlastitu inicijativu. Opisana podjela utemeljena je na formalnome kriteriju i nema osobite važnosti za kriminalističko istraživanje. Sasvim drukčija je važnost kategorijalne podjele svjedoka utemeljene na razlici u načinu stjecanja znanja o činjenicama koje su predmet iskaza. U tom smislu svjedoci se dijele na dvije osnovne skupine. U prvu skupinu ulaze svjedoci koji imaju izravna (neposredna) opažanja činjenica tzv. svjedok očevidac (testis de scientia propria). Svjedok po čuvenju (testis de auditu) kao iskaz iznosi sadržaj koji mu je priopćen od treće osobe, o kojemu nema vlastitih, izravnih opažanja i stoga se bitno razlikuje od svjedoka s izravnim opažanjem činjenica. Kriminalistički nije bez važnosti upozoriti na to da svjedok po čuvenju može iskazivati o sadržaju koji je čuo izravno od osobe koja ga je opažala, ali i od osobe kojoj je ta osoba priopćavala o tom opažanju, a takvih posrednika, prenositelja sadržaja iskaza svjedoka po čuvenju, može biti nekoliko. Na taj način se izvorni sadržaj opažanja na svakom stupnju mijenja, prilagođava i, u pravilu, udaljuje od izvornoga opažanja. U tom smislu može se razlikovati osnovni (jednostupanjski) i složeni (višestupanjski) iskaz svjedoka po čuvenju. Temeljni problemi u vezi s iskazom svjedoka po čuvenju jasno se razabira ako se poduzme strukturna analiza dokazne situacije. Nju obilježavaju četiri osnovna pitanja: 1. Je li osoba koja je opazila činjenicu uopće nešto priopćila svjedoku po čuvenju? 2. ako je odgovor na prvo pitanje po-
766
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
zitivan, kako je svjedok po čuvenju reproducirao to priopćenje, 3. što je u dokaznom smislu točno reproducirana izjava osobe koja je opažala činjenicu i 4. je li iskaz svjedoka po čuvenju istinit? Iskaz svjedoka po čuvenju je a priori manje pouzdan i nameće nužno uvećan obzir. Ipak, nije ga moguće sasvim isključiti iz sustava iskaza svjedoka, posebice u prethodnome postupku, jer se uz pojačanu kritičnost prema takvu izvoru saznanja u nekim slučajevima mogu izvoditi za postupovne ciljeve korisni zaključci. Neki pravni sustavi (SAD) ga kao dokaz, osim izuzetno, isključuju. Složene probleme u vezi sa svjedokom po čuvenju nametnuli su novi oblici organiziranoga međunarodnog zločina, korištenje informatora itd. No, niti time izazvana nužda ne može dovesti u pitanje načelo da se, ako postoje neposredni svjedok i svjedok po čuvenju, uvijek mora dati prednost prvome (što dakako ne znači bezuvjetno prihvaćanje toga iskaza). Taj se iskaz, naime, ocjenjuje prema pravilima o kojima će biti riječi u nastavku. Iskaz svjedoka po čuvenju uvijek je samo indicijalnog značenja. Kao načelni kriterij prihvaćanja iskaza svjedoka po čuvenju može se uzeti uvjet da se uz pomoć iskaza svjedoka po čuvenju mogu utvrditi druge činjenice (a ne samo činjenica da je priopćenje ostvareno). To valja procjenjivati prema općim kriterijima, o kojima će biti još riječi u nastavku. Daljnja osnova moguće podjele svjedoka je na zainteresirane i nezainteresirane. Zainteresiranost se procjenjuje poglavito u odnosu prema okrivljeniku, ali nije isključena niti ona u odnosu prema tužitelju ili oštećeniku. U opisanom je smislu važna podjela svjedoka prema značajkama njihova odnosa prema kaznenoj stvari kao cjelini ili pojedinome dijelu. Prema tom kriteriju svjedoci se dijele na: dobronamjerne, neprijateljske, prijateljske, zainteresirane i nezainteresirane svjedoke. Taktičko značenje te podjele izloženo je u nastavku. Razrađena klasifikacija svjedoka moguća je na temelju karakternih osobina, odnosa prema okrivljeniku, sociologijskih obilježja te drugih okolnosti. U kriminalističkoj teoriji navode se klasifikacije čija je metodologijska važnost nedvojbena. Takve su, primjerice, podjele na svjedoke koji su objektivno - konzervativni i druge, subjektivno - obrađivačke. Prema značajkama iskaza svjedoci se dijele na: površne, harmonične opisivače, ambiciozne opisivače i tumače. Sasvim određeni smisao ima podjela na (deskriptivne) svjedoke koji opisuju i (interpretativne) svjedoke koji objašnjavaju. Tu podjelu neki još određenije daju kao podjelu na svjedoke promatrače i svjedoke tumače. Te podjele imaju taktičku vrijednost u konkretnom slučaju zbog toga da se u iskazu svjedoka razdvoje sudovi (rasuđivanje, zaključci) od opažanja, što nije jednostavan niti lak zadatak. O tome će biti govora i kod suočenja i prepoznavanja.
767
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Indiferentni svjedoci su oni koji nastoje izbjeći ispitivanje, a ako baš moraju svjedočiti, teže da ga što prije završe, a da se pri tome nikome ne zamjere. Najmiliji su im odgovori tipa: "O tome ne znam ništa", "Ne mogu ništa reći" i sl. Načelno njihovi iskazi nikome ne štete, ali ne služe ni spoznaji istine. Inteligentan tip svjedoka je onaj svjedok koji ima sljedeće kvalitete: dobar je promatrač, razmatra cjelinu i bavi se karakterističnim elementima slučaja, ima dobro i pouzdano pamćenje, pravilno izražava svoja prisjećanja, daje precizne i logične odgovore, sposoban je oduprijeti se sugestiji itd. Neobrazovan, ali prirodno inteligentan tip svjedoka ne razlikuje bitno od nebitnog. Lakše podliježe sugestiji. Otežano je sporazumijevanje s ispitivačem zbog jezično-terminoloških barijera. Ne smije mu se istodobno postaviti više pitanja. Ne ide dalje od konkretnog, ne može apstrahirati i zapada u opasnost da opažanje zamijeni tumačenjem. Instrumentalni svjedoci su osobe koje svojim potpisom na nekom dokumentu, odnosno vrijednosnom papiru potvrđuju da je određena osoba preuzela obvezu po tom papiru. Instrumentalni svjedoci najčešće se javljaju kod slijepih, nepismenih i tjelesno nesposobnih osoba kada ove preuzimaju neku obvezu, a nisu u mogućnosti da to perfektuiraju svojim potpisom. Toj skupini pripadaju i solenitetni svjedoci. Interpretirajući svjedoci su utjelovljenje subjektivizma. Preobražavaju svoja opažanja i tumače stvarnost na njima svojstven način. Teže da pripišu određeno značenje slučaju i da ga objasne (interpretiraju). Neprijateljski svjedoci su svjedoci koji s neuspjehom postupka mogu nešto izgubiti, pretrpjeti neku štetu. Obično su to prijatelji, rodbina, ortaci, jataci i druge osobe koje žele dobro okrivljeniku i njegovoj obitelji. U radu s takvim svjedocima treba biti jako oprezan. Oni su skloni ispitivača navesti na krivi trag, zavesti postupak u krivom smjeru. Kod korištenja tih svjedoka ispitivač mora biti faktičan, razborit i odlučan. Na strani ispitivača traži se, osim službenog autoriteta, inteligencija i duh. Ispitivač ne smije dopustiti da takav svjedok prozre njegovu namjeru. Uvijek je dobro iznenaditi ga. S nervoznim svjedocima treba postupati polako i postupno. Treba im dati vremena da se saberu i postavljati pojedina pitanja postupno, jedno za drugim (metodički). Ako ih se obaspe pitanjima, to samo povećava njihovu nervozu i zbunjuje ih. Treba ih primiti sa simpatijom i ispitivati ih u ambijentu koji im najviše odgovara. Ispitivanje bi trebalo imati oblik interviewa. U nezainteresirane svjedoke spadaju osobe koje niti imaju što dobiti, niti izgubiti, bez obzira na rezultat postupka. Njihovu svjedočenju treba, u pravilu, pokloniti najviše vjere. Treba izabrati mjesto i vrijeme koje njima
768
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
odgovara. Tijekom iskaza treba pokazati zanimanje za iskaz i osobu svjedoka. Ovim svjedocima ne treba postavljati pitanja "iz neba pa u rebra". Postupajući na taj način izbjegava se da ovi svjedoci zapadnu u indiferentnost. Vrlo dobar dojam na njih ostavlja ljubazan prijam. To stvara uvjete da se razgovor zatim povede u ugodnoj atmosferi. Zainteresirani svjedoci su osobe koje imaju neki interes u postupku i žele postići neke rezultate. U te svjedoke spadaju rođaci počinitelja i žrtava, razni rivali, susjedi s kojima je netko u zavadi, ljubomorni ljudi, nezadovoljni namještenici i sl. Ti svjedoci skloni su pretjerivanju, poradi čega treba kritički prosuđivati njihove iskaze. U protivnom ispitivač može postati igračka u njihovim rukama. Nerijetko dolaze s unaprijed smišljenom pričom. Oprezni svjedoci su oni koji vode računa o tome da govore samo istinu. To može prijeći u plahost i nesigurnost i kočiti iskaz. Opširni svjedoci su svjedoci koji kad počnu svjedočiti, ne znaju prestati. Zapliću se u sporedne činjenice i udaljavaju se od teme ispitivanja, ponavljaju se i sl. Površni (efemerni) svjedoci imaju smisla za orijentaciju i dobro pamćenje, iskazuju bez kontradikcija, brzo govore i sugestibilni su, ali su im iskazi obično dokazno nekorisni jer su zapazili samo površinu događaja, a ne i njegovu srž. Oni opažaju i opisuju samo najočitije karakteristike osoba, predmeta i događaja. Strašljivi svjedoci su svjedoci koji zbog zbunjenosti i treme postaju bespomoćni. Najčešće je riječ o ženama, djeci i mladeži, osobito ako im je to prvi susret s tijelima postupka. Iz njih valja izvlačiti riječi. Treba ih prethodno umiriti i uspostaviti odnos povjerenja i ljudski kontakt. Svjedoci s otvorenim preduvjerenjem obično su žrtve autosugestije. Imaju čvrsto oblikovano (oformljeno) mišljenje koje je "jedino ispravno." Motivi koji su doveli do preduvjerenja usmjeravaju i iskaz. Najčešće nije riječ o svjesnom krivotvorenju sjećanja. Svjedoci dobri govornici rado govore i uživaju u slušanju samoga sebe. Za volju svoje govorničke vještine mogu zbog forme iskaza zanemariti sadržaj iskaza. Svjedoci fanatici su oni iza kojih se u pozadini nalaze borbe političkih stranaka, ideologija, religija, sekti i sl. Te se borbe nastavljaju i u kaznenom postupku. U žestini političke borbe sugestija i autosugestija snažno djeluju na mnoge svjedoke. Opažanje i "prerada" opaženog trpe od snažnih afekata koji ih prate. Ukrštaju se mnogostruki utjecaji. Svjedoci koji lažu mogu dati krive obavijesti o činjenicama npr. zato što uopće nisu prisustvovali događaju i vidjeli činjenice o kojima svjedoče, ili zato što su slabo opazili ili što im je inteligencija ispod prosječne, što nemaju dovoljno naobrazbe ili zato što su u bilo kom smislu zainteresirani za ishod postupka ili okrivljenika. Treba otkriti motiv laži i na to paziti pri postavljanju pitanja. S prvim znacima umora javit će se kontradikcije u iskazu, prvi tragovi laži.
769
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Uzroci uskraćivanja iskaza svjedoka mogu biti različiti. Jedan od razloga može biti određena vrsta zainteresiranosti za ishod postupka, za okrivljenika i sl. Ima svjedoka koji ne žele svjedočiti jer ne trpe tijela postupka, ne žele se pojaviti pred sudom, mrze publicitet ili se boje za svoju sigurnost, ne žele se inkomodirati obvezama koje proizlaze iz postupka, ne žele se nikome zamjeriti itd. Treba nastojati odstraniti uzroke odbojnosti i nastojati privoliti svjedoka na svjedočenje. Prijetnjama i zastrašivanjem samo se pogoršava situacija. Danas je sve više svjedoka koji žele da se njihov identitet sačuva u tajnosti i onih kojima je potrebno pružiti zaštitu nakon davanja iskaza. Svjedok "o vladanju" onaj je svjedok koga se pita o tome je li neka osoba u stanju učiniti određeno kazneno djelo, o općem ponašanju okrivljenika, njegovoj radinosti, skromnosti, sklonosti pijanstvu ili drogi, mržnji, ljubomori itd. Isto vrijedi i u odnosu na žrtvu. Svjedok "učesnik" naziv je za osobe koje nisu izravno pogođene djelom, ali su u unutarnjoj kauzalnoj povezanosti s djelom, što upućuje na potencijalnu zainteresiranost. To su npr. roditelji djece žrtava seksualnih delikata ili se radi o roditeljima djece koja su počinila kaznena djela. Šutljivi svjedok je onaj svjedok koji obično odgovara s "da" ili "ne", "ne znam", "točno je", "možda" i sl. Nestrpljivi ispitivači mogu postaviti sugestivna pitanja, što je opasno za spoznaju istine. Da se oslobodi "tereta" iskaza, odgovara potvrdno na sva pitanja. Spori svjedoci (kunktatori) su oni svjedoci koji mogu dobro opažati i pamtiti, precizno se izražavati, ali sporo misle i treba im puno vremena da završe s izlaganjem. Takve se svjedoke ne smije požurivati ili ljutiti, jer ne mogu biti brži, a ako ih se zbuni ili naljuti, trpi vjernost iskaza. Tašti (častoljubivi svjedoci) su svjedoci koji nastoje izazvati što veći utisak iznošenjem svog znanja i mišljenja. Oni govore kao glumci na "forenzičkoj" sceni. Svjedočenje im je prilika da istaknu vlastitu ličnost. Osjećaj vlastite vrijednosti tjera ih naprijed, diže ambiciju, potiče uobraženost i maštu. Oduševljavaju se svojom sposobnošću da na fantastičan način preobražavaju stvarnost. To je kod njih nesvjestan proces, ali neće ustuknuti ni pred laži samo da bi ostavili dojam. Zbog efektnosti scene uljepšavaju svoj iskaz. Sigurni svjedoci su svjedoci koji iskazuju sigurno (kategorički), jasno, živo, hladnokrvno, spremno i brzo. Uporno ostaju pri danom iskazu usprkos postupovnoj borbi. Izlažu masu pojedinosti ne dolazeći u kontradikciju s ranijim iskazom. Kod njih se ne smije zamijeniti istinitost iskaza sa sigurnošću iskaza. Nesigurni svjedoci ostavljaju dojam plašljivih ljudi, govore tiho, gledaju u pod, kroz prozor, "jedu" slogove i riječi, dugo pauziraju. Nesigurnost se javlja zbog pritiska odgovornosti. Javlja se paraliza mišljenja. Važu i provjeravaju svaku riječ kako bi rekli maksimalnu istinu.
770
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Tvrdoglavim svjedocima ne može se dokazati da su u zabludi. Treba izbjegavati konflikt s njima i bilo kakvo proturječje. Svjedoci s otvorenim preduvjerenjem obično su žrtve autosugestije. Imaju čvrsto oblikovano (oformljeno) mišljenje koje je "jedino ispravno". Motivi koji su doveli do preduvjerenja usmjeravaju i iskaz. Najčešće nije riječ o svjesnom krivotvorenju sjećanja. Svjedoci homo duplex su osobe loših etičkih kvaliteta i insuficijentnog karaktera. Ispod dopadljive maske vrlo uspješno skrivaju svoje lice, koje je ustvari beskarakterno. Oko sebe šire cinični osmijeh i hladni lažni "šarm" koji nije ništa drugo nego svojevrsna mimikrija. Puni su manira i malograđanskog ponašanja koje je lišeno pravog dostojanstva. Za sve druge ljude i za sve situacije oni imaju imperativ kojim oni određuju pravila. Prema različitim osobama različito se ponašaju. Ti suvremeni Janusi nalaze jedno od svojih lica i za ulogu svjedoka, ovisno o tome o čijem slučaju treba svjedočiti. Pri tome se mogu opredijeliti za potpunu šutnju, parcijalno prešućivanje nekih činjenica ili pak za neistinito kazivanje. Oni se ne upuštaju u rizike, otvorene sukobe, strpljivo čekaju svoju karijerističku šansu ili materijalne uspjehe. Oni jedno misle, drugo govore i treće rade. To su za spoznaju istine opasni svjedoci. Suviše objektivni svjedoci jesu oni koji žele biti rigorozno objektivni, zato što su svjesni svojih simpatija i antipatija. To je nesvjestan proces. Oni su svjesni svoje težnje za nepristranošću, ali ne primjećuju da su u tome pretjerali. Nespretni svjedoci ne upravljaju svojim govorom. Ne kažu ono što bi htjeli reći. Ne daju govorom prikladan oblik svojim mislima. Paze više na tehniku nego na sadržaj iskaza. Kojiput sve potvrđuju. Nestrpljivi ispitivači mogu im postaviti sugestivna pitanja. Brbljavi svjedoci preobražavaju svoja opažanja tumačeći ih na nepovoljan način po svoje bližnje. Skloni su beskrajnim ogovaranjima. Često nisu svjesni da preoblikuju svoja opažanja, a ako su toga svjesni, neugodno im je povući iskaz. Deskriptivni svjedoci daju točne i iscrpne iskaze, držeći se teme. Nedostatak im je što znaju izgubiti iz vida povezanost cjeline, udubljujući se u nevažne činjenice. Previđaju važne okolnosti. Nisu sugestivni. Ličnost svjedoka u smislu kako je to bilo već opisano, također je jedan od važnih kriterija za ocjenu vjerodostojnosti njegova iskaza. Pri tome valja misliti o tzv. oportunizmu svjedoka. To je nastojanje svjedoka da se ravna prema situacijama i prilikama, iskorištavajući ih sebi u prilog, bez obzira na etička i pravna načela društva čiji je pripadnik. Svjedok oportunist je sklon pasivnosti, ne želi iskazivati, prikriva se šutnjom (prešućivanjem), očekuje da se problem riješi bez njega. Svjedoci oportunisti moralno su bezbojne osobe, kalkulanti. Karakterizira ih strah od posljedica svjedočenja, nezdravi karijerizam i ljudski egoizam.
771
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Najvažnije pitanje kriminalističke taktike u odnosu na svjedoka je razlikovanje istinitoga i (svjesno i nesvjesno) neistinitoga iskaza. O tome se govori u nastavku izlaganja. Najprije o "poštenim pogreškama" svjedoka. To je naziv za slučajeve svjedočenja u kojima je svjedočenje svjedoka kombinacija onoga što je svjedok zapazio i onoga što je svjedok zaključio neposredno nakon događaja, a čega on tijekom iskaza nije svjestan. Znano je da je pamćenje nestalna stvar i da se čovjek ne sjeća svega čega se želi sjetiti. Drugo je slučaj tzv. "pozitivne laži svjedoka". To su slučajevi potpune izmišljotine, dodavanja, izobličavanja, pretjerivanja, pretvaranja i sl. Njom se mijenja istina u namjeri da se prevari. Drugo su zabune svjedoka. To su mješavine predodžbi na temelju kojih se jedna osoba ili stvar uzima za drugu, ili se svojstva jednog predmeta pripisuju drugom. Događa se u slučajevima kada opažanje nije jasno ili kada je ometeno uzbuđenjem ili iznenađenjem, što može izazvati ozbiljne zablude. "Nazovi-laž" svjedoka je oblik izvrtanja istine. Do nje dolazi zbog nedovoljnog obraćanja pozornosti istini, a ne od svijesti da se laže. Obično se javlja u slučajevima postavljanja sugestivnih pitanja ili neke žive strasti, u pretjeranoj mašti i sl. Ni sam svjedok ne pravi više dobro razliku između istine i laži. Negativne zablude svjedoka slučajevi su lokalnih amnezija kada svjedoci tvrde da stvar u pitanju ne postoji. "Negativne laži" svjedoka naziv je za slučajeve potpune dvoličnosti u iskazu, poricanju, uskrati iskaza, propuštanju, sakaćenju i ublažavanju u iskazu. Posebna vrsta svjedoka jesu anonimni i pseudonimni svjedoci. To su svjedoci čiji se iskaz unosi u postupak, a da identitet svjedoka nije poznat svim postupovnim sudionicima, ili svjedok nastupa pod izmišljenim identitetom. Takvi svjedoci mogu se u postupku pojaviti samo pod strogo određenim zakonskim uvjetima. Oni se ili ispituju izravno ili posredno, posredstvom tehničkih naprava. 0 ranjivim i ugroženim svjedocima govori se infra pod 9.
3. Ispitivanje svjedoka kao istražna radnja Pribavljanje dokaza, iskaza svjedoka, ostvaruje se postupovnom radnjom ispitivanja svjedoka. Temeljna polazišta i priprema za ispitivanje već su izloženi u odgovarajućim dijelovima posvećenim ispitivanju okrivljenika. Ispitivanje svjedoka ovisi poglavito o tome o kojoj se vrsti radi s postupovnoga stajališta (ispitivanje kao hitna istražna radnja, u istrazi, na glavnoj raspravi, na instancijskoj raspravi). Zatim se kao taktičke odrednice i ovdje pojavljuju čimbenici koji su opisani u odnosu na ispitivanje okrivlje-
772
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
nika, ali i o okolnostima u vezi s osobom svjedoka na koje je ranije ukazano. Ovdje se izlaže radnja ispitivanja svjedoka u prethodnom postupku, dakle kao istražna radnja. Mutatis mutandis, priprema za ispitivanje svjedoka uključuje sve zadaće o kojima je bilo riječi, s time da se neke od njih, kao primjerice poznavanje ličnosti ispitanika, ne čine toliko važnim kao kod ispitivanja okrivljenika. Uvijek treba misliti o psihološkom redoslijedu pitanja. Planiranje ispitivanja, odnosno stvaranje plana ispitivanja posljednji je dio priprema za ispitivanje, čiji temelj čini sedam (ili devet) zlatnih pitanja kriminalistike. Ide se postupno korak po korak, od poznatog prema nepoznatom. Treba odrediti pravilnu polazišnu točku, ono što se želi utvrditi i dokazati ispitivanjem te jesu li predviđene mjere, radnje i njihov redoslijed za to pogodni. Uvijek se mora polaziti od neosporno utvrđenih činjenica, privatne i društvene sredine ispitanika, njegovih životnih i stambenih prilika, profesionalne sredine itd., dakle, od socijalne anamneze ispitanika. Ako se ispitivač ne pridržava postupnog načela spoznaje istine, dolazi do preskakanja u pronalaženju činjenica i razmišljanjima o njima, što dovodi do zabluda. U pravilu, plan ispitivanja treba sadržavati: popis okolnosti koje treba razjasniti ispitivanjem i oblikovanje pitanja s tim ciljem, te eventualno redoslijed pitanja. Ispitivanje je živ i gibak proces, pa se plan "u hodu" ispitivanja mijenja i nadopunjuje. Plan nije anketa i ispitivanje se ne iscrpljuje u davanju odgovora na tu anketu. Taktička situacija će diktirati čitav niz nepredviđenih pitanja u postupku ispitivanja, bilo da je takvu situaciju stvorio ispitivač, bilo da ju je nametnuo ispitanik; redoslijed pitanja i u kom vremenskom intervalu treba pristupiti razjašnjavanju različitih okolnosti, dakle, u kom trenutku i kojim redom će se postaviti određeno pitanje i predviđanje tzv. vanjskih elemenata ispitivanja: dan i sat ispitivanja, određivanje mjesta gdje će ispitanik čekati do početka ispitivanja i sl. Plan ispitivanja je neodvojiv od plana istraživanja kaznenog djela. Iskaz svjedoka pribavlja se zato da svjedok iznese opažanja o činjenicama. U iskazu nije moguće sasvim izbjeći mišljenja i zaključke svjedoka. Štoviše, to ponekad može biti i korisno. Opažanje svjedoka o činjenicama (glavni sadržaj iskaza svjedoka) mora biti jasno razdvojeno od njegovih zaključaka i mišljenja, i to je jedna od najvažnijih zadaća ispitivača. Valja jasno oblikovati opažanje svjedoka te odvojeno, na jednako jasan način, ubilježiti njegove sudove, stajališta i mišljenja koja su u vezi s predmetom opažanja. Uvijek treba od svjedoka zahtijevati da objasni podrijetlo sadržaja koji iznosi (causa scientiae). S tim u vezi valja provjeriti sve objektivne i subjektivne uvjete i okolnosti opažanja, koje mogu biti endogene ili egzogene
773
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
naravi. Tu su posebice važne ambijentalne okolnosti u kojima je svjedok opažao (vidljivost), njegovo stanje (umor, iscrpljenost, strah, uzbuđenje, preplašenost), tjelesne sposobnosti (vid, sluh, raspoznavanje boja, miris), odnos prema događaju (izravno ili posredno sudjelovanje, slučajno ili usmjereno opažanje, profesionalni odnos) itd. Važne su i osobine svjedoka koje se mogu uzeti kao konstante barem u odnosu na konkretno opažanje (obrazovanje, stručnost, dob, spol, obiteljsko stanje, posebni interesi). Tijekom ispitivanja mora se voditi računa o aktualnome stanju svjedoka (umor, uzbuđenje, strah, ogorčenje, napetost). Ispitivač mora pokazati zanimanje za iskaz svjedoka i razumijevanje situacije koju svjedok iznosi. Vrlo je ozbiljna pogreška ispitivanje svjedoka "na brzinu", bez poznavanja problema i pripreme ispitivanja. Jednako je loše autoritativno postupanje prema svjedoku. Čak i kad je svjedok nedobronamjeran, više uspjeha valja očekivati od dobro prostudiranoga ponovnog ispitivanja nego od grubo izrečenih prijetnji primjene sankcija za odbijanje iskaza. Ispitivanje dobronamjernih svjedoka vrši se po određenim stadijima u okviru kriminalističke psihologije iskaza osoba. Prvi stadij počinje utvrđivanjem identiteta i drugih pitanja "ad personam" i priopćavanjem svjedoku zašto se poziva i u vezi s kojim slučajem. Ta prva pitanja i prvi razgovor na relaciji ispitivač - ispitanik omogućuju prirodni kontakt koji služi za uspostavljanje određenog odnosa povjerenja. Dobiveni podaci služe i za određivanje tipa svjedoka. Stvarno je riječ o svojevrsnom anketiranju i uspostavljanju radnog kontakta, što treba pomoći dobronamjernom svjedoku da zaboravi na eventualne neugodnosti i svlada taktičku zbunjenost. Od dobrog početka ovisi mnogo! Osobnim kontaktom ispitivač može stvoriti sliku o svjedoku, a svjedoku se omogućava snalaženje u novonastaloj situaciji i stvaranje slike o ispitivaču. Treba pronaći pravi ton. Nisu umjesni činovnička ukočenost, prisnost, galama, napuhanost i sl. na strani ispitivača. Trajanje ove faze ovisi uz ostalo i o tipu svjedoka i slučaju o kojem se radi. U drugom stadiju poziva se svjedok da u slobodnom (spontanom) izlaganju iznese sve što zna o slučaju. Tijekom spontanog iskaza nije umjesno prekidati svjedoka pitanjima, osim iznimno, npr. kada svjedok iskazuje o irelevantnim činjenicama, kada "skrene s puta". Riječ je o činjenicama koje nisu ni u kakvoj vezi sa slučajem u vezi s kojim se ispituje svjedok. Ispitivač je prividno pasivan. On sluša i treba znati slušati! Pri tome intenzivno misli. Proučava inteligenciju, vanjske manifestacije obrazovanja, sposobnost izražavanja, logičnost u kazivanju i simptomatsku sliku svjedoka. Pokušava shvatiti ličnost svjedoka. Pri tome zaključuje ostavlja li svjedok utisak osobe koja govori istinu. Prenagljuje li svjedok ili iskazuje trijezno i oprezno? Je li iskaz samostalan ili se razvio pod utjecajem okruženja svjedoka (obitelj, ideologija, predrasude i sl.).
774
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Kriminalistička praksa pokazuje da su iskazi utoliko bolji ako su događaji o kojima se svjedoči jednostavniji i zanimljiviji, opažanje potpunije, događaj vremenski bliži, ako svjedok nije zainteresiran (pristran), a ispitivač kritičan. Prekidi u ispitivanju dezorijentiraju svjedoka i skreću s pravog puta ometajući njegove asocijacije. Treći stadij obično započinje postavljanjem pitanja svjedoku nakon stadija spontanog iskaza. Riječ je o iskazu u vidu odgovora na postavljena pitanja. U ovom stadiju ispitivač mora stvoriti konačnu sliku o tome radi li se o dobronamjernom svjedoku ili svjedoku koji laže. Pri tome se treba čuvati prenaglih zaključaka. Naime, sadržaj iskaza svjedoka može biti u potpunoj suprotnosti s utvrđenim činjenicama putem drugih dokaza, a da nije riječ o lažnom (zlonamjernom) svjedoku. Svjedok može zbog raznoraznih razloga govoriti neistinu, ali to nije laž. On može dobronamjerno iznositi svoju subjektivnu istinu koja se ne mora poklapati s objektivnom istinom. Uzroci tome mogu biti: pogrešno opažanje, zaboravljanje i ponavljanje zaboravljenih sadržaja zaključivanjem i dr. I u ovom stadiju iskazivanje svjedoka treba na neki način ostati "slobodno". Svjedok priča o onome što zna i na način kako može, ali je pri tome vezan pitanjima. U ovom stadiju ispitivač je aktivniji. Zadaće ove faze ispitivanja jesu: 1. dopuna onih dijelova iskaza koji nisu potpuni; 2. preciziranje dijelova sadržaja slobodnog izlaganja koji su ostali neodređeni i 3. omogućavanje svjedoku da iznese kontrolne podatke ili se izjasni o predočenim dokazima. Postavljena pitanja moraju biti kratka, konkretna, jasna, točno određena i formulirana s obzirom na pretpostavljeni simultani kapacitet svjedoka i raspoređena tako da čine logičnu cjelinu. U drugom dijelu ovog iskaza svjedoku se, prema potrebi, postavljaju dopunjujuća pitanja, ako je nešto propušteno u spontanom dijelu iskaza, zatim precizirajuća i kontrolna pitanja, ako je iskaz nedovoljno točan te podsjećajuća i kontrolna radi provjere pravilnosti iskaza. Sjećanja izazvana pitanjima nisu sasvim pouzdana. Zahvaća se u šire područje sjećanja ispitanika. Pitanja se trebaju odnositi na slabo zapamćene pojedinosti. Uočeno je u praksi da pitanja koja sadrže mnogo pojedinosti dovode do krivotvorenog sjećanja, kao i u slučajevima kada su previše detaljizirana. Više detalja ograničava područje o kome se daje iskaz. U kriminalističkoj taktici vrijedi pravilo: postavljaj opća pitanja, a u pojedinosti ulazi samo ako je neizbježno. Uvijek treba imati u vidu da je svako pitanje u izvjesnom smislu sugestivno. Ta sugestibilnost često leži u sadržaju i načinu oblikovanja pitanja, kao i u načinu njihova postavljanja. Iz ispitivača može "zračiti" sugestija, a svjedok može biti predisponiran. Dakle, osim sadržaja pitanja važni su i ton, pogled kojim su pitanja popraćena, pokreti i dr. ispitivača, cijela mimika i motorika.
775
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
S autoritetom ispitivača raste mogućnost sugestije. Ako je svjedok pod sugestivnim utjecajem, davat će netočne odgovore. Sugestivna pitanja usmjeravaju iskaz u pogrešnom smjeru. Treba se čuvati gomilanja ili slaganja pitanja. Riječ je o postavljanju više pitanja odjedanput, prije nego se ispitaniku omogući da odgovori na pojedino prethodno pitanje. Gomilanje pitanja obično je prevelik zahtjev za ispitanike s obzirom na opseg njihove memorije. Ono može dovesti do konfuzije, tako da ispitanik ne zna na koje pitanje treba odgovoriti. To je prema saznanjima kriminalističke psihologije osobito opasno pri ispitivanju djece žrtava delikata nasilja i seksualnih delikata. I druge se žrtve mogu zbuniti i biti pod još većim pritiskom i anksioznošću u jednom već samom po sebi traumatskom ispitivanju kada je riječ o žrtvama kao svjedocima. Pri ispitivanju svjedoka treba uvijek voditi računa o grupama intelektualnih sposobnosti svjedoka. To su: 1. sposobnost pamćenja, 2. sposobnost kognitivnog mišljenja, 3. sposobnost konvergentnog mišljenja, 4. sposobnost divergentnog mišljenja i 5. sposobnost evolutivnog mišljenja. Također treba misliti i o tzv. metakomunikacijskim ključevima. Naime, izjava svjedoka može imati mnogo značenja, što ovisi o kontekstu i načinu na koji su riječi izgovorene. Ispitivač mora neprekidno tražiti "ključ" koji pokazuje kako svjedok želi da njegovo svjedočenje bude protumačeno. Ovi se čimbenici često spominju u psihologiji iskaza osoba kao metakomunikacijski ključevi. Primjeri tih ključeva su visina i jačina glasa, volumen i modulacija glasa, geste, izrazi lica (mimika), gestikulacija, odjeća, osobno distanciranje i sl. Ti "ključevi" mogu pojačati značenje riječi ili čak biti u njihovoj suprotnosti. Ako između svjedočenja i metakomunikacijskih ključeva postoji konflikt, svjedok neće djelovati vjerodostojno. U nekim slučajevima preporučuje se primjena metode "rekonstruirania" događaja. To je jedna od tehnika za osvježenje sjećanja svjedoka. Sastoji se u tome da se od svjedoka traži da pokuša rekonstruirati u svojim mislima (misaona rekonstrukcija) sve ono što se zbilo u vezi s kaznenim djelom (npr. razmislite o tome kako je prostorija izgledala i gdje ste se u toj prostoriji nalazili i što ste radili). Na kraju ispitivanja treba provjeriti istinitost sadržaja iskaza osobe. Za tu provjeru kriminalistička taktika razradila je dvije temeljne metode: 1. provjeru sadržaja iskaza putem ostalih raspoloživih dokaza (objektivna metoda) i 2. provjeru prikladnosti osobe za davanje istinitog iskaza (subjektivna metoda). Iskaz se može smatrati pouzdanim ako su ove dvije metode dale suglasne (potvrđujuće) rezultate. Uvijek treba imati na umu opseg svjedočenja. On je predstavljen odnosom između ukupnog broja činjenica na koje se treba odnositi svjedočenje i broja odgovora koji trebaju biti točni ili netočni.
776
Problem prešućivanja svjedoka u postupku danas je sve aktualniji fenomen. Prešućivanje relevantnih činjenica negativno se odražava na rezultat postupka. Šutnja kao negacija intelektualnog komuniciranja među ljudima kod svjedoka koji nemaju zakonsko pravo na šutnju suprotna je zakonu i etičkim normama i smetnja utvrđivanju istine kao temeljnog postulata zakonitosti i pravde. Neki svjedoci prešućuju sve, a neki samo neke važne činjenice. Motivi takvih ponašanja različiti su. Uvijek treba uzeti u obzir da se svjedoci i sudionici događaja međusobno dogovaraju o sadržajima svojih izjava. Oni se možda poznaju od vremena prije nego se kazneno djelo dogodilo. Branitelji ponekad sa svojim klijentima i svjedocima rade tzv. probna ispitivanja. Također i zainteresiranost za doživljeni događaj i potreba da ga se "razradi" dovodi do toga da svjedoci i drugi sudionici u događaju razgovaraju o njemu prije službenog ispitivanja. Pri tome oni zajednički "osvježavaju" doživljeno. Nije uvijek namjera da se tijekom postupka da prethodno dogovoreni krivi iskaz. Često svjedoci međusobno utječu jedni na druge a da toga nisu svjesni. Ako je više osoba doživjelo neki događaj, a o tome se nisu dogovorili, gotovo uvijek iskazuju različito. Općenito vrijedi pravilo da se čovjek sigurno sjeća samo biti događaja, dok se periferni i prateći elementi doživljaja zaboravljaju. Poseban oprez potreban je u slučajevima kod kojih se sadržaji iskaza većeg broja osoba slažu baš u svim pojedinostima, kada prikaz događaja odudara od ličnosti ispitanika, kada su priopćenja dana kao po obrascu, stereotipno, bezbojno i bez pojedinosti, ili kada ispitanik upotrebljava za njega netipične izraze, tj. one koji, inače, nisu prisutni u njegovu uobičajenom rječniku. U takvim slučajevima prilikom ispitivanja treba pokušati proširiti iskaz, ali pri tome ne treba ispitivati o relevantnim činjenicama kronološkim redom. Korisnije je prolaziti temu "uzduž i poprijeko" kako bi se ispitanika navelo da daje spontane i nepripremljene odgovore, postavljajući takva pitanja na koja će morati biti u stanju odgovoriti, ako je doista osobno doživio prikazano.
4. Bilježenje iskaza svjedoka Za bilježenje iskaza svjedoka vrijedi polazno ono što je istaknuto u odnosu na iskaz okrivljenika. Uz to valja posebice paziti na okolnosti koje ovdje imaju posebnu važnost. Svjedok mora biti propisno upozoren na svoja prava i dužnosti. To mora biti propisno ubilježeno u zapisnik. Iskaz svjedoka mora u zapisniku biti unijet što vjernije, sukladno njegovu stvarnom sadržaju i obliku.
777
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Pitanja postavljena svjedoku radi razjašnjavanja, dopune ili provjere, moraju se izdvojiti od cjeline iskaza. Iskazi koji se odnose na ključne okolnosti mogu se radi sigurnosti ukratko ponoviti s dodatnim objašnjenjem ili sličnim, za autentičnost bitnim podatkom. Pri snimanju iskaza svjedoka valja paziti na postupovne zahtjeve koji se kod toga postavljaju. Ako se, primjerice, na glavnoj raspravi iskaz svjedoka reducira na određeni detalj ranije danog širega iskaza, tada taj dio valja unijeti prema općim pravilima, a ne skraćeno, prepričavanjem u trećem licu i sličnim nepravilnim metodama koje onemogućuju ocjenu i interpretaciju iskaza. Prema potrebi (primjerice kod lažnoga iskaza) uz zapisnik o ispitivanju korisno je vođenje posebnih bilješki o svemu što je ispitivač zapazio u ponašanju svjedoka. Te bilješke korisno su pomagalo i za dopunska pitanja, planiranje drugih radnji itd. Uvijek valja u zapisnik o iskazu svjedoka precizno unijeti što je svjedoku predočeno i na koji način se on o tome očitovao. Posebni oblici ispitivanja svjedoka jesu ispitivanje uz prikrivanje identifikacijskih podataka i posredstvom tehničkih naprava, zatim iskazi tijekom drugih radnji: očevida, pretrage, prepoznavanja itd. Važno je kod toga da se iskaz uvijek uzima prema pravilima o ispitivanju svjedoka.
5. Psihologija svjedočenja* Intervjuiranje svjedoka jedan je od središnjih dijelova kriminalističke obrade, a prema mišljenju mnogih, točnost i cjelovitost podataka dobivenih od svjedoka jedan su od najvažnijih čimbenika za rješenje slučaja. Točno svjedočenje skraćuje kriminalističku obradu, jer su osumnjičenici skloniji priznati djelo ako su suočeni s podacima dobivenim od svjedoka. Što će svjedok iznijeti u svom navodu ovisi o tome što je percipirao, o tome što je zapamtio, no i o tome na koji se način odvija iznošenje informacija iz sjećanja. Već na razini percepcije dešava se ispuštanje informacija te iskrivljavanje. Na razini epizodičkog pamćenja, o kojem je ovdje riječ, također dolazi i do ispuštanja informacija tijekom vremena i do iskrivljavanja. Naime, jedna od središnjih karakteristika pamćenja epizoda jest rekonstruktivnost: pojava da se praznine u sjećanju nesvjesno popunjavaju sadržajima umetnutima na temelju prethodnog znanja i pretpostavki o tome što se dogodilo. V. izlaganje Glava IV, pod 3. Ako protekne duže vrijeme između događaja kojemu je svjedok bio prisutan i dosjećanja tog događaja, točnost dosjećanja kao i cjelovitost doTekst 5. odjeljka napisala je Tajana Ljubin.
778
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________
sjećanja dramatično se smanjuje. Stoga je nužno što prije (važni su sati!) ispitati svjedoka. No, dosjećanje svjedoka ovisi i o tome kako ga se ispituje. Primjerice, dosjećanje je bolje ako je kontekst dosjećanja sličan onome u kome se pamćenje odvijalo. Točnost podataka koje će se od svjedoka dobiti ovisi u velikoj mjeri o tome kojim se pitanjima informacije "izvlače" iz memorije. Primjerice, dokazan je utjecaj sugestibilnih pitanja na pamćenje, ne samo djece već i odraslih osoba. I razina stresa, odnosno s time povezan komunikacijski stil, ima utjecaja na dosjećanje svjedoka. Ako taj stil nije relaksirajući (pauze, aktivno slušanje, uporaba empatije i dr.), dosjećanje je lošije negoli kada se odvija u ležernoj atmosferi, bez osjećaja napetosti. Ove i druge spoznaje iz kognitivne psihologije (koja se bavi pitanjima pamćenja) te primijenjene socijalne psihologije - psihologije komunikacije (koja se bavi pitanjima ostvarivanja primjerene socijalne interakcije te vještinama komunikacije) navele su psihologe da razviju posebne tehnike kojima je moguće poboljšati dosjećanje svjedoka (npr. tehnika strukturiranog intervjua, tehnika vođenog dosjećanja, itd.). Kognitivni intervju jedna je od najpoznatijih tehnika za koju je znanstveno potvrđeno da daje više podataka. Razvila su ga dva američka psihologa, Ronald P. Fisher sa Sveučilišta u Floridi i R. E. Geiselman sa Sveučilišta u Kaliforniji. Postoje dvije verzije kognitivnog intervjua, originalna i poboljšana (često se naziva i revidirana) verzija. Originalna verzija kognitivnog intervjua sadržava kognitivne tehnike, a poboljšana verzija uz kognitivne tehnike naglašava i vještine socijalne interakcije i komunikacije. Četiri kognitivne upute koje se daju svjedoku jesu: a) uputa o obnavljanju konteksta događaja (svjedoku se kaže da se u mislima vrati na mjesto događaja, da se prisjeti detalja o izgledu mjesta), b) uputa o reprodukciji svih detalja kojih se svjedok sjeća (svjedoka se poziva da kaže sve čega se sjeća, pa i najsitnijih detalja koji mu se čine nevažni), c) naputak za dosjećanje u obrnutom redoslijedu (svjedoka se poziva da ponovno ispriča događaj, no ovaj put odostraga prema naprijed), d) uputa o promijenjenoj perspektivi (naputak svjedoku da još jednom ispriča događaj, no ovaj put iz promijenjene perspektive). Kognitivni intervju danas se upotrebljava u kriminalističkim policijama u nizu zemalja, npr. u Engleskoj, Njemačkoj, nekim zemljama SAD-a, a poučava se i u Hrvatskoj na studiju kriminalistike. Iako se pred svjedoka puno češće stavlja zahtjev ispričati događaj i opisati osobu, a puno rjeđe prepoznati osobu, u psihološkim istraživanjima tek su se nedavno počeli proučavati procesi intervjua i ranije opisane tehnike intervjua, a dominirala su istraživanja o čimbenicima koji utječu na točnost prepoznavanja. Pokazalo se da način na koji se provodi prepoznavanje može znatno povećati vjerojatnost pogreške, tj. vjerojatnost da će svjedok u identifika-
779
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
cijskom redu kao počinitelja prepoznati osobu koja u stvari nije počinitelj. Ova pogreška povećava vjerojatnost da će svjedok nakon što je jednom netočno prepoznao nevinu osobu, i u ponovnim prepoznavanjima opet prepoznati tu nevinu osobu kao počinitelja. V. izlaganje infra Glava XXI. pod 3. Primjerice, istraživanja su pokazala da se vjerojatnost da svjedok netočno identificira nevinu osobu kao počinitelja uvećava ako se povećava vrijeme između događaja i prepoznavanja, ako je svjedok uvjeren da je počinitelj u liniji za prepoznavanje, ako postupak prepoznavanja vodi osoba koja zna tko je osumnjičenik, ako je svjedok prethodno gledao fotoalbum, ako je osumnjičenik po bilo čemu uočljiv i privlači pozornost u odnosu na ostale osobe u liniji za prepoznavanje, ako je osumnjičenik osoba druge rase negoli svjedok, ako je u liniji za prepoznavanje osoba koja je svjedoku od nekud ranije poznata, npr. također se nalazila na mjestu događaja, ili je tu osobu svjedok vidio u policijskoj postaji, ili u nekom drugom kontekstu, ako se od svjedoka prije nego je provedeno prepoznavanje uporno zahtijeva da dade potpun i detaljan opis počinitelja. Iako bi se na temelju znanstvenih istraživanja o čimbenicima koji utječu na točnost prepoznavanja moglo izvesti brojne upute, tj. pravila o tome kako provesti postupak prepoznavanja, ovdje navodimo minimalni broj takvih pravila koja je preporučio Izvršni Odbor Američkog društva za psihologiju i pravo (Executive Committee of the American Psychology / Law Society). Radi se o sljedeća četiri pravila: 1. da osoba koja vodi postupak nije upoznata s tim tko je osumnjičenik, 2. da se svjedoku obvezno treba eksplicitno reći da počinitelj možda nije u liniji za prepoznavanje te da se svjedok ne treba osjećati obveznim nekog identificirati, 3. treba mu reći da osoba koja vodi prepoznavanje ne zna tko je osumnjičenik i 4. da osumnjičenik ne smije u odnosu na druge osobe u liniji za prepoznavanje po nečemu biti različit niti privlačiti pozornost, a svjedokovu izjavu o sigurnosti u identifikaciju treba uzeti za vrijeme prepoznavanja, a ne kasnije, odnosno prije bilo kakve povratne informacije koju svjedok može naknadno dobiti. U novije doba posebna pozornost počela se posvećivati načinima na koje se intervjuiraju djeca, jer se prepoznalo da i djeca mogu, pod uvjetom da ih se ispravno ispituje, biti pouzdani svjedoci, te je i tom području posvećena brojna literatura. I ovdje je razvijeno nekoliko postupaka za ispitivanje djece, a primjenjiv je i kognitivni intervju. Općenito je prepoznato da su djeca u dobi od 4-5 godina većinom sposobna razlikovati laž od istine, da su sugestibilnija od odraslih te da stoga ispitivanje treba obavljati trenirani ispitivač, i to određenim redoslijedom pitanja, tako da se prvo postavljaju pitanja koja potiču slobodno dosjećanje, a tek onda prepoznavanje. S djecom je važno ostvariti dobar
780
kontakt, objasniti prirodu intervjua i očekivanja od djeteta s obzirom na način odgovaranja, dati uputu da dijete kaže da "ne zna" ako ne zna odgovor, kao i da kaže da "ne razumije pitanje" ako ga ne razumije. Iznimno je važna sposobnost ispitivača da se prilagodi djetetu te da znade u dovoljnoj mjeri poticati dijete kako bi ono dalo odgovor i izbjegavati pitanja koja su djetetu nerazumljiva, ili koja navode na odgovor ili su za dijete prijeteća (npr. pitanja s dvostrukom negacijom, zatvorena pitanja, pitanje zašto i sl.).
6. Posebno o psihološkom pristupu u procjeni laži* Iako postoji brojna policijska literatura o detekciji laži, koja se većinom temelji na osobnim iskustvima autora, tek su u novije vrijeme provedena znanstvena istraživanja koja su pružila točniji uvid u ponašanje ljudi kada lažu, posebno u kriminalističkim situacijama. Jedan od najinteresantnijih nalaza je da su ljudi, pa i detektivi, u pravilu loši u detekciji laži (iako za sebe, posebno detektivi, ne misle tako), te se njihova sposobnost procjene laže li netko kreće oko slučajnog pogađanja. Ipak, određene kategorije osoba relativno su uspješne u detekciji laži: osobe koje su prošle određene treninge, osobe koje su iskusne i prepoznate u svojoj sredini kao iskusni kriminalisti, osobe koje se bave špijunažom i kriminalci. Ovi posljednji, ne treba čuditi, uspješniji su zato što o toj sposobnosti - s obzirom na okolinu u kojoj se kreću, u kojoj laganje i prijevara uobičajen način ponašanja - izravno ovisi njihovo snalaženje u životu. Možda je najznačajniji aspekt koji se vidi iz pregleda literature činjenica da neka "nervozna" ponašanja, kao što su skretanje pogleda ili nemir ispitanika, suprotno općem (pogrešnom) stereotipnom uvjerenju, zapravo nisu povezana s laganjem. Objašnjenje za to može biti da neki ljudi (npr. recidivisti, za koje je vjerojatnije da imaju sklonost psihopatskom ponašanju) čak i u situacijama u kojima je ulog visok (kao što je u kriminalističkoj situaciji, gdje je ulog sloboda), pokušavaju kontrolirati svoje ponašanje, a uz to laganje predstavlja i kognitivno naporan zadatak, što za posljedicu ima smanjenje motoričkih pokreta, a ne njihovo povećanje. Ostaje i činjenica da su neki ljudi nervozni, čak i kada govore istinu. U ispitivanju Mannove i suradnika (2002.) najizrazitiji pokazatelj laži 13 muških osumnjičenika bilo je smanjenje treptaja tijekom intervjua. U svakom slučaju, znanstvene studije pokazale su da laganje nije jednostavan proces. Tekst 6. odjeljka napisala je Tajana Ljubin.
781
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Tijekom laganja mogu se iskusiti različite emocije i o tome koja se doživi, ovisi i ponašanje osobe (npr. strah ili izazov da će se uspjeti prevariti kriminalista). Uspješnost laganja i ponašanje ovisi o ličnosti osumnjičenika (određen broj psihopata hladnih je emocija i u stresnoj situaciji ostaje miran, što im dopušta da mogu kontrolirati svoje ponašanje te racionalno razmišljati o tome što reći), o usvojenoj vještini laganja (osobe koje često lažu postaju vještije), o visini uloga (kod većih uloga vjerojatnije je da raste nervoza), o određenim aspektima inteligencije (brzo domišljavanje odgovora koji mogu zvučati vjerojatno i nisu kontradiktorni) i drugo. Sveukupno se pokazalo da je procjena laži najbolja ako se radi ne samo na temelju neverbalnih već i verbalnih pokazatelja, te kod osoba koje znamo od ranije. Za analizu verbalnog sadržaja izjave njemački i švedski psiholozi razvili su posebnu metodu po kojoj se analizira izjava, poznatu u literaturi pod nazivom procjena valjanosti izjave (SVA - Statement Validity Assessment). Metoda je razvijena prije svega za analizu izjave djece o seksualnom zlostavljanju, no primjenjiva je i na odrasle osobe. Metoda obuhvaća: a) intervju; b) analizu izjave pomoću 19 kriterija; c) analizu načina na koji je dobivena izjava pomoću ček-liste. Istraživanja potvrđuju da istinite izjave u većoj mjeri naglašavaju ovih 19 kriterija, no metoda ima i nedostataka. Primjerice, jedan od nedostataka je da se ljude može poučiti kako da daju izjavu koja će biti ocijenjena većim brojem bodova (što povećava vjerojatnost da će izjava biti ocijenjena kao istinita). U novije vrijeme ova se metoda nastoji kombinirati s drugom metodom, poznatom pod nazivom monitoriranje izvora sjećanja (Reality Monitoring), te s promatranjem neverbalnog ponašanja, i predlaže se kao metoda u kriminalističkim istragama za eliminaciju potencijalnih osumnjičenika, za provjeru istinitosti navoda informanata, ili da se pomoću nje ispitaju kontradiktorni navodi žrtve, svjedoka i osumnjičenika.
7. Analitička i sintetička ocjena iskaza svjedoka Cilj je zakona da se kao podloga za utvrđivanje činjenica uzima iskaz svjedoka koji je vjerodostojan i smatra se istinitim. O psihološkim kriterijima za ocjenu vjerodostojnosti iskaza bilo je govora u prijašnjim izlaganjima. To je polazište u ocjenjivanju svih iskaza, pa tako i iskaza svjedoka. Međutim, posebno značenje i praktična važnost iskaza svjedoka kao dokaza zahtijeva poseban osvrt. Ocjena iskaza svjedoka uvijek je sinteza vrednovanja niza okolnosti. Među njima se na prvome mjestu moraju spomenuti osobine svjedoka.
782
K R I M I N A L I S T I K A _________________________________________________________________________
U njih ulaze moralne osobine, intelektualne sposobnosti, dob, spol, fizički status (posebice stanje osjetila), psihičko stanje, emocionalni odnos. Daljnji, vrlo važan kriterij su svojstva predmeta, situacija i način opažanja. Opažanje, naime, može biti ostvareno nižim osjetilima i takvo da ne traži tumačenje (primjerice opažanje predmeta). No, ono može biti takvo da je tumačenje nužno (zvuk izazvan određenim izvorom, a takav je slučaj i s drugim opažanjima posredstvom osjetila sluha ili mirisa, ali i s nekim vrstama opažanja osjetilom vida, i to u prvome redu opažanjima dimenzija predmeta, dinamike kretanja i slično, zatim kod prepoznavanja, o čemu se govori posebno). Za kakvoću iskaza također su vrlo bitni uvjeti u kojima je opažanje ostvareno. U razmatranje kriterija ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka pripada i primjena i detaljnije razvijanje općih kriterija o kojima je bilo govora prije. Vjerodostojnost svjedočenja označava pouzdanost svjedokova iskaza, stupanj istinitosti, tj. podudarnosti sadržaja iskaza sa stvarnim događajem. Svjedoci očevici događaja, u najboljoj namjeri i uvjerenju da govore istinu, daju iskaze koji su samo subjektivno točni. Takvi iskazi često su manje ili više, barem u nekim dijelovima, objektivno neistiniti, jer nisu vjerodostojni opis stvarnog događaja. Psihološka osnova za procjenu, odnosno ocjenu vjerodostojnosti iskaza počiva na relativnim spoznajama o determinantama percepcije, procesima pamćenja, zaboravljanja i reprodukcije doživljenog, kao i o postupku i načinu dobivanja iskaza. Utjecaj mnogih specifičnih čimbenika na točnost iskaza istražuje se primjenom testova iskaza (svjedočenja). Kod ocjene vjerodostojnosti svjedočenja primjenjuje se provjeravanje sposobnosti svjedoka za svjedočenje, raspolaže li svjedok nužnim osobinama za davanje pouzdanog iskaza, kao i kriteriji za ocjenu vjerodostojnosti samog iskaza. Detaljno izlaganje prelazi okvire ovoga rada pa će u odnosu na to biti istaknuta samo najznačajnija posebna obilježja koja upućuju na vjerodostojnost iskaza svjedoka: sadržajno bogatstvo detalja (brojnost detalja, važnost, vrsnoća detalja, vlastiti udio psihičkih doživljaja, okolnosno uvjerljiv opis, zatim izvorne komplikacije koje iznosi svjedok u okviru iskaza, uvjerljivo opisivanje odnosa, ispreplitanje i povezanost sadržaja iskaza s drugim vanjskim okolnostima, nagađanje o nekim okolnostima koje je na taj način izloženo, stanje pojedinih tipičnih detalja); cjelovitost iskaza — uključuje u prvome redu razvojnost u iskazu (uvjerljiv opis promjena stanja i odnosa, razvoja situacije), ali i druge s tim povezane sadržaje koji mogu biti pozitivni ili negativni (izostavljeni, ali zbog svoje tipičnosti dragocjeni za ocjenu vjerodostojnosti iskaza); homogenost iskaza - izražava temeljne odnose cjeline iskaza, poglavito kauzalnu strukturu opisa-
783
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
nih sastojaka, odsutnost proturječnosti itd.; postojanost iskaza - jedan je od temeljnih kriterija za sudsku ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka, ali valja upozoriti da u iznimnim slučajevima kao kriterij vjerodostojnosti može doći u obzir i odstupanje od ranijega iskaza. Na što se mora odnositi postojanost iskaza? Općenito, na najvažnije momente koji su predmet razmatranja u kaznenome postupku: opis ponašanja (počinitelja, suučesnika, žrtve), mjesne prilike, način kretanja (promjene mjesta), odnos između pojedinih događanja, okolinskih uvjeta, posebice osvjetljenja, položaja osoba i stvari itd. Za ocjenu vjerodostojnosti iskaza važno je i razmatranje pojava nepostojanosti iskaza. Njih valja razlikovati od razlika između iskaza koje su prirodna posljedica zaboravljanja, a koje su spomenute u prijašnjem izlaganju. Općenito se uzima da rastuća nedosljednost u iskazu upućuje na neistinitost. No, valja upozoriti da to može biti posljedica propusta u vođenju ranijega ispitivanja, pa je kasnije ispitivanje zbog toga drukčije. Odstupanja iskaza pojavljuju se posebice u odnosu na sporedna zbivanja, redoslijed postupaka, datume, vrijednosne sudove, učestalost pojava koje se ponavljaju, prostorne odnose i položaje tijela, postupanja sporednih sudionika događaja, opise odjeće, objašnjenja sadržaja ranijih iskaza, smisao razgovora, motive postupanja, vremenske prilike, osjećaje boli, brojeve itd. Životno iskustvo svjedoka, posebna znanja, interesi bitno utječu i na postojanost iskaza, a jednako značenje imaju i akutna stanja, zatim potiskivanje osjećaja, poteškoće izražavanja i slično; osjećajno sudjelovanje (emocionalna participacija) svjedoka u iskazu vrlo je važan kriterij. Kod lažnih iskaza to je umjetno, glumljeno, više ili manje uvjerljivo prikazivanje osjećaja, dok je kod istinitoga iskaza važna osnova za takvu njegovu ocjenu. Inkontinentnost kao značajka iskaza traži temeljitu analizu jer može biti uvjetovana osobinama svjedoka, ali i izraz neistinitoga iskazivanja. Ona često izaziva nejasnoće iskaza i pojavljuje se, u pravilu, u početnome dijelu iskaza. Motivacija svjedoka bitna je za objektivnost njegova iskaza. Njeno ispitivanje otežano je momentima koji općenito utječu na analizu motivacije, ali još posebice složenošću odnosa svjedoka i okoline prema osobama na koje se iskaz odnosi. Tu valja tražiti najvažnije razloge za davanje lažnoga iskaza. Među takvima valja spomenuti potrebu isticanja, osvete, seksualnih želja, stanja nužde, solidarnosti i dr. U kaznenome postupku iskazi svjedoka ocjenjuju se najprije samostalno, svaki za sebe. Jednaku važnost ima ocjena više iskaza, dakle skupine svjedoka. Polazni kriterij u toj sintetičkoj ocjeni uklapanje je i međusobno upotpunjavanje više iskaza koji tako tvore "zupčaničku povezanost". Postoje prirodne reakcije ljudi koje se mogu ocijeniti kao znak govorenja istine. Gleda se da li se osoba koja daje iskaz ponaša prirodno ili se pretvara.
784
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________
U prilog govorenja istine idu i neka tjelesna stanja: a) što se mimika i gestikulacija više podudaraju s onim što je rečeno, to prije se može pretpostaviti da ispitanik govori istinu; b) što su vanjske emocije više u skladu s prikazanim slijedom događaja, i s njim se mijenjaju, tim prije sve govori u prilog prikaza koji odgovara istini; c) mimika i gestikulacija, više nego sam iskaz, upućuju na emocionalnu uzbuđenost. To je osobito slučaj s osobama koje daju iskaz, a kojima je teško riječima izražavati svoje doživljaje. Brži govor tijela uzima se kao znak za subjektivnu istinu, a izostanak emocionalnog uzbuđenja nije bezuvjetno i znak laganja. Osobe pod snažnim pritiskom nekog događaja pokušavaju ponekad takve događaje odbaciti od sebe; pokušavaju ignorirati stvarnost kako se ne bi slomili pod tim društvenim teretom. Navedene reakcije jedan su od načina provjere vjerodostojnosti iskaza svjedoka. Tu se posebice govori o podudarnosti pojedinih navoda do koje dolazi bilateralnom ili multilateralnom motivacijom. Riječ je o podudarnosti navoda u iskazima svjedoka koji, inače, pokazuju (ili objektivno imaju) posebni odnos prema subjektima postupka čiji su interesi suprotstavljeni. Primjer koji se pojavljuje u praksi jesu kolektivni iskazi protiv učitelja i odgojitelja (i uopće osoba prema kojima svjedok ima odnos zavisnosti). Slične su pojave moguće kod svjedoka alibija, posebice u skupini poznatih ili povezanih osoba, zatim masovnoga psihološkoga djelovanja jednih svjedoka na druge, djelovanjem roditelja na djecu, stranke na svjedoka, međusobnim komuniciranjem svjedoka itd. Uvijek treba brinuti o dodatnim elementima verbalnog ponašanja svjedoka. Tim elementima pripadaju: a) stupanj sigurnosti i jasnoće iskaza; b) klasificiranost primjedaba; c) zainteresiranost koja se očituje u tonu glasa; d) geste; e) brzina govora; f) snaga intonacije ili akcenta; g) izvor riječi i h) složenost gramatičkih konstrukcija. Zakočenja se često manifestiraju kao neprijatna kašljucanja i začepljenja glasa i mogu najavljivati predstojeću laž. Poteškoće u disanju javljaju se ponekad kada se ispitanik koleba između istine i laži, a svjestan je velikog rizika. Suha usta upućuju na neurovegetativnu napetost, na nemir kojim čovjek ne upravlja svjesno u slučajevima laganja. Ponekad se javlja i nervozno gutanje sline. Znojenje i crvenilo upućuju na nervozu i napetost, ali i na ljutnju. Opisani kriteriji ocjene istinitosti iskaza svjedoka omogućuju sažeto ponavljanje najvažnijih osnova za zaključak o tome da je iskaz lažan. Na prvome mjestu to je slučaj odsutnosti kriterija istinitosti iskaza svjedoka. Najčešće se radi o iskazima koji pretežito sadrže pasivno laganje. Iskazi koji su izravno lažni (aktivna laž) ocjenjuju se takvima na osnovi kriterija, "signala" lažnoga iskaza. U tu skupinu ubraja se cijeli niz netom spomenutih osnova od kojih se neke ne mogu prihvatiti kao pouzdane.
785
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Obično se polazi od toga da se odsutnost nekog kriterija istinitosti pod daljnjim pretpostavkama uzima osnovom za ocjenu o lažnosti iskaza. Zatim se ističu izravni simptomi lažnoga iskaza, kao što su manjkavost iznošenja detalja koje je logično očekivati, prelaženje preko kritičnoga mjesta, prevelika određenost prema nekoj okolnosti i dr. Vrlo se pozorno i temeljito u svakome slučaju sumnje mora tragati za motivima lažnoga iskaza koji mogu biti vrlo različiti (materijalne i psihološke naravi). Taktički je vrlo značajan problem razlikovanje lažnoga iskaza i lažnoga navoda (dijela iskaza koji se odnosi na pojedinu okolnost). Nije prihvatljivo stajalište koje se susreće u praksi o tome da se iskaz mora cijeniti uvijek globalno. U nizu je primjera gotovo vjerojatna laž sudionika stanovitih kategorija delikata o pojedinim okolnostima, a da je kod toga u odnosu na druge okolnosti iskaz vjerodostojan. Posebnu kategoriju lažnih iskaza tvore lažni opozivi iskaza do kojih često dolazi zbog solidarnosti. Lažni iskaz može, dakako, biti nesvjesno takav. 0 tome je bilo govora u ranijim izlaganjima. Vrlo je složen zadatak ocjena kratkoga lažnog iskaza koji najčešće ima sadržaj negativne činjenične tvrdnje s dodatkom kako svjedok ne raspolaže nikakvim drugim znanjem (to je zapravo uskrata iskaza). U zakonodavstvu i praksi vrlo često se kao kriteriji ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka primjenjuju: a) tzv. preambula vjerodostojnosti (preambula fidei) koja se sastoji iz svih, pretežito unutarnjih, okolnosti koje utječu na vjerodostojnost iskaza svjedoka, b) raniji život svjedoka, c) obveza iskazivanja istine (prisega), d) postupovni interes (oštećenik, privatni tužitelj, srodnik okrivljenika) itd. Kod ocjene iskaza svjedoka (osoba) posebnu ulogu ima tzv. kriterij realnosti iskaza ili bliže veze sa stvarnošću. Riječ je o zahtjevu koji jedan iskaz treba ispuniti da bi se moglo reći da je suglasan sa stvarnošću. Smatra se da su oznake priopćenja suglasne s istinom ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: 1. da postoji odsutnost proturječnosti s drugim do tog trenutka utvrđenim činjenicama. Njima pripadaju kako faktične životne okolnosti, tako i zakonitosti prirodno-znanstvene, tehničke, medicinske i psihološke prirode; 2. ako je opis realističan i blizak istini; 3. ako se opis tijeka vanjskog događanja kaznenog djela odlikuje konkretnošću, očitošću, originalnošću i individualnim obilježjem. Prema ovom kriteriju osoba koja daje iskaz stvarnim je opažanjem događaja postala kompetentna da dade iskaz. To su slučajevi kada osoba koja je izvršila stvarno opažanje može priopćiti pojedinosti za čiji joj opis, inače, nedostaje kompetencija. To su npr. iskazi djece kod seksualnih delikata ili kad svjedok opiše opservacije koje sam ne može razumjeti, ali se to kasnije može objasniti uz pomoć nezavisnih informacija; 4. ako postoji unutarnja suglasnost i dosljednost u iskazu.
786
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________
Ovaj se kriterij naziva i kriterij homogenosti. Riječ je o elementima koji neovisno opisuju istu okolnost, kazivanje jedinstvenih i posebnih pojedinosti. Te se pojedinosti ne javljaju više puta, nego su baš zbog jednog javljanja jedinstvene. Homogenost postoji kad su realna zbivanja "okolnosna" tj. utkana vremenski i prostorno u posebne životne okolnosti počinitelja i žrtve, kada "izrastaju" iz određenih polaznih situacija i na neki način moraju odgovarati razvoju kasnijih zbivanja, pa to i u iskazu treba doći do izražaja. U istom smislu valja cijeniti priopćenje pojedinosti koje leže izvan kapaciteta osobe koja daje iskaz ili čak i izvan njenog horizonta razumijevanja, osobito kada značenje tih pojedinosti osobi koja daje iskaz ni naknadno nije postalo jasno, npr. kada neuka osoba opisuje postupak isključenja struje prije počinjenja djela ili kada dijete opisuje kako ga je u parku pedofil milovao i davao čokoladu prije nego ga je seksualno zlostavljao. Na homogenost upućuje situacija kad iskaz pored vanjskih zbivanja djela pokazuje i nešto od psihičkih zbivanja koja su se razvila u odnosnoj situaciji (npr. krik oštećene iz susjednog stana jako je potresao svjedoka jer mu se činilo da dolazi iz sobe njegove kćeri). Spontano popravljanje vlastitog iskaza važan je signal koji upućuje na homogenost. Ima veliku simptomatsku vrijednost. Fragmenti i komplikacije zbivanja obično se ne unose u netočne iskaze jer traže daljnje objašnjenje, ponekad vrlo komplicirano. Iznošenje nečeg neugodnog za svjedokovu ulogu u odnosnoj situaciji ili neko samoterećenje govori u prilog činjenici da se svjedok ne koristi maštom, da ne izmišlja, ako svjedoci optužbe odmah sami navode odlučne prigovore protiv pravilnosti vlastitih iskaza, osim ako je riječ o vrlo inteligentnim osobama (npr. kad prostitutka izjavi da djelo nije ranije prijavila jer je smatrala da joj se neće vjerovati zato što je prostitutka) itd. Posebnu važnost ima konstantnost i nepromjenjivost iskaza. Pri ocjeni sadržaja iskaza svjedoka uvijek treba voditi računa o mogućim njihovim izmišljanjima. To su normalni procesi koji se javljaju kod poremećenog pamćenja. Sastoje se u tome da se nesvjesno dopunjavaju subjektivnim predodžbama očite praznine u sjećanju, tzv. rupe u pamćenju, kojih svjedok nije potpuno svjestan, ali osjeća potrebu da dopuni ono što nedostaje. To su obično slučajevi amnezije, staračke iznemoglosti, stanja alkoholičara i ovisnika o drogama, ranjavanja u glavu i sl. Isto tako, treba skrbiti o mogućem krivotvorenju sjećanja svjedoka. To su slučajevi kada svjedoci "praznine" u sjećanju popunjavaju svojim tumačenjem, zaključcima do kojih su došli obavljajući rekonstrukciju opaženog na temelju iskustva, mašte, stereotipa, shema kojima raspolažu. Riječ je o metamorfozi sjećanja. Ispitivač treba nastojati u iskazu svjedoka razdvojiti ono što je stvarno opaženo od onoga što je zaključeno. Isto tako treba imati na umu tzv. kri-
787
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
vulju zaboravljanja. Ustvari, radi se o primjeni kriterija istine (realiteta) pri analizi sadržaja iskaza svjedoka. Oni se obično dijele u tri skupine: sadržajne kriterije, strukturalne kriterije i kriterije ponavljanja.
8. Tipične pogreške pri ispitivanju svjedoka Suvremena kriminalistička psihologija prepoznala je pogreške koje se smatraju vrlo opasnima za spoznaju istine, posebno ako se ispitivač ne pridržava određenih pravila: ako ne poštuje načelo objektivnosti i ako se "upliće" u situaciju kaznenog djela, bilo sa simpatijama ili antipatijama, pa čak i osvetoljubivosti; ako nije dovoljno uporan i odlučan, ali ne tvrdoglav; ako ispitivanje osobe nema istraživački karakter; ako postavlja nejasna ili neodređena pitanja, nerazgovjetno, prerano, ako pitanja nisu razumljiva ili nisu u slijedu od općeg prema posebnom. Među najopasnijim pogreškama je postavljanje sugestivnih i kapcioznih pitanja; ako pitanjima nameće vlastita mišljenja, kako putem njihova sadržaja i formulacije, tako i tonom, naglaskom, mimikom i gestikulacijom; ako ispitivač ne izbjegava konfliktne situacije; ako se ne prilagođava osobi ispitanika i situaciji kaznenog djela te uvjetima ispitivanja; ako ispitanika zbunjuje i dovodi u nepriliku; ako ispitivač preuzima dominirajuću ulogu; ako ispitivač gubi kontrolu nad tijekom ispitivanja; ako podudarnost u iskazima više osoba a priori smatra dokazom istinitosti iskaza, a ne eventualnim dogovorom ili razmjenom opaženih sadržaja. Drugim riječima, kada ispitivač zaboravlja da se iskazi osoba "važu," a ne broje, ako ispitivač ne "sravnjuje" sadržaj verbalnog iskaza s govorom tijela ispitanika (kinetički govor), ako ispitivač gubi koncentraciju tijekom ispitivanja, ako se sadržaj iskaza ne bilježi selektivno, ako se ispitanika nepotrebno prekida tijekom spontanog iskaza, ako ispitivač ne sluša pažljivo ispitanika ili ne sluša tzv. "trećim" uhom. To znači kad ispitivač ne pokušava uočiti skrivene osjećaje iz određenih riječi, poluizražena ili neizražena mišljenja i sl.; kada se unaprijed ograničava krug osoba koje treba ispitati; ako se ispitivač prema ispitaniku ne ponaša s razumijevanjem, pa ponekad i diplomatski; ako ne obuzdava svoje osjećaje, želje i afekte; ako određene ispitanike ne stimulira na davanje iskaza, ako ih ne ohrabruje, ako im ne sugerira da se pokušaju prisjetiti i si. kada je to potrebno; ako ne otklanja ono što smeta koncentraciji; ako ne nastoji otkloniti strah kod ispitanika kada on realno postoji; ako ne utvrđuje objektivne i subjektivne uvjete opažanja ispitanika; ako kao kostur ispitivanja ne uzima devet "zlatnih" pitanja kriminalistike; ako ne vodi računa o tome da je ispitanik u prvom planu, a ne on; ako zaboravlja
788
da je ispitivanje osoba živ i gibak proces; ako zaboravlja da se istina spoznaje korak po korak, bez žurbe; ako ne radi plan ispitivanja, kada je to potrebno; ako ne vodi računa o tome da svako novo pitanje ovisi od odgovora na ranije postavljeno pitanje, s kojim mora činiti logičku i psihološku cjelinu; ako ne uspostavi duševni kontakt s ispitanikom tako da se odmah počne uživljavati u razumski, osjećajni i voljni život ispitanika (empatički pristup); ako pravovremeno ne formulira pitanja i ne odredi redoslijed njihova postavljanja; ako pušta ispitanike da dugo čekaju na davanje iskaza, što rađa nervozu, bilo zbog fizioloških potreba, radnih obveza ili osjećaja neodgovornosti ispitivača, uz prateći osjećaj poniženja na strani ispitanika; ako ne vodi računa o simultanom kapacitetu ispitanika i o tome je li riječ o induktivnom (sintetskom) ili deduktivnom (analitičkom) tipu ispitanika itd. Danas se općenito smatra da ispitivač mora imati sljedeće kvalitete: da je dobar poznavatelj ljudi (psiholog zdravog razuma); da u svim situacijama tijekom ispitivanja mora ostati stvaran, ozbiljan, hladnokrvan i miran; da nikada ne smije izgubiti prisutnost duha; da ne smije biti sklon ponižavanju ispitanika i da ispitanik mora steći utisak njegove maksimalne objektivnosti; da se mora pokazati kao snažna ličnost, ali pri tome ne smije biti grub, ciničan, podrugljiv, galamdžija i sl.; mora biti uljudan i uravnotežen, ne smije se dati izazvati ili padati u afektivna stanja i to manifestno pokazivati; ne smije imati osoran ton, a još manje je prikladan prijateljski šaljivi ton; mora imati dobro pamćenje, mora znati strpljivo promatrati (često neupadno), diferencirati i razumjeti; mora biti inteligentan i prodoran, metodičan, praktičan, kojiput i duhovit i prilagodljiv svakoj situaciji; mora imati dar za kombiniranje, koncentraciju pozornosti, kritičnost, otklanjanje pogrešaka u interpretaciji i sl.; treba izbjegavati nepotrebnu gestikulaciju i biti "bezličan"; ne smije dolaziti u osobni sukob s ispitanikom; mora se strogo pridržavati zakona, biti samostalan u radu, hrabar i imati snažan karakter. Smatra se da suvremeni ispitivač mora biti: oštrouman, mudar, ponosan, nepodmitljiv, strpljiv, marljiv, ustrajan, uporan, nepopustljiv i sl., drugim riječima treba biti dosljedno ispravan; mora imati sposobnost uživljavanja i biti čovječan u postupcima; ličnost ispitivača mora zračiti autoritetom, a ne da on ističe svoje pravo na autoritet. Pri tome treba imati u vidu da autoritet ne isključuje ljubaznost i dobrodušnost; vanjština treba biti pristojna, ali ne ekstravagantna, a nastup prirodan, itd. Kao posebne metode provjere istinitosti iskaza svjedoka javljaju se centripetalna i centrifugalna metoda. Međusobno su proturječne, ali ih je moguće kombinirati. Po centripetalnoj metodi pitanja koja se postavljaju svjedoku ne odnose se izravno na kazneno djelo, već bi se prije moglo reći da se udaljuju od njega.
789
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Pitanja dolaze s periferije "društvenog kompleksa zločina". Iako metoda glede zamisli koja ju diktira nije lako shvatljiva, ona svjedoku otežava iskrivljavanje istine. Pitanja se postavljaju tako da kod svjedoka izazivaju osjećaj iskrenosti ili laži. Centrifugalna metoda, za razliku od centripetalne, ide suprotnim smjerom. Prema njoj ispitivanje ima oslonac u deliktnoj situaciji ili ponašanju okrivljenika. Svjedok koji je sklon okrivljeniku ili mu želi naškoditi, zna kako se treba ponašati i time se otkriva. Pitanja se također postavljaju tako da kod svjedoka izazivaju osjećaj iskrenosti ili laži. Uvijek treba voditi računa o tzv. nesvrsishodnim odgovorima svjedoka. Opisani odgovori se u kriminalističkoj taktici obično dijele u tri skupine. U prvoj skupini su odgovori koji nisu proizašli iz sjećanja, nego su nametnuti svjedoku. To su naročito odgovori s "da". Svjedok se dao zavesti autoritetom ispitivača. Zbog toga odgovara odmah i bez prisjećanja. U drugoj su skupini odgovori dani usprkos znanju o činjenicama. To su slučajevi kada svjedok popušta pod oštrim ili grubim nastupom ispitivača, ne usuđujući mu se oduprijeti i svjedoči prema želji ispitivača ili svjedok dobiva utisak da je njegov iskaz bez značenja i stoga popušta. U trećoj skupini nalaze se odgovori koji su doveli do unutarnjeg suprotstavljanja i do toga da se svjedok suprotstavio svojim iskazom ispitivaču koji je previše inzistirao na svom autoritetu. Takvi odgovori nisu pogodni za spoznaju istine.
9. Posebne skupine svjedoka a) Ranjivi svjedoci Ranjivi svjedoci su 1) osobe koje uslijed posebnih svojstava ili 2) posljedica kaznenog djela ne mogu bez opasnosti za vlastita prava i slobode sudjelovati u kaznenom postupku na način koji je općenito propisan za svjedoke. Pribavljanje iskaza tih svjedoka valja provesti na način koji je prilagođen takvu stanju svjedoka. Radi se o prilagodbi općeg načina pribavljanja iskaza (ranjivog) svjedoka, ili točnije modificiranja provedbe ispitivanja. Situacija ranjivog svjedoka nije nužno vezana uz kazneno djelo (teška bolest, tjelesna mana, dječja dob ili poodmakla starost i nemoć ne moraju biti ni u kakvoj vezi s kaznenim djelom). a.1) Ispitivanje žena kao ranjivih svjedoka Žena je ranjivi svjedok prije svega ako se radi o žrtvi seksualnog kaznenog djela, kaznenog djela obiteljskog nasilja, trgovine ljudima i sličnim kaznenim djelima u kojima spolnost ima ključnu ili značajnu ulogu.
790
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Konkretne modalitete prilagodbe pribavljanja iskaza određuju osobine ličnosti svjedoka i okolnosti kaznenoga djela. To će u nizu situacija zahtijevati da ispitivanje obavi ispitivač žena. Preporuka R (2002) 5 Odbora ministara Vijeća Europe o zaštiti žena od nasilja navodi da države imaju obvezu spriječiti, istražiti i kazniti kaznena djela nasilja nad ženama, neovisno o tome jesu li djela počinjena od strane države (službenih osoba) ili građana, te su u obvezi osigurati zaštitu žrtvama nasilja. Pojam "nasilja nad ženama" definira se kao svaki oblik spolnog zlostavljanja koje kao učinak ima ili može imati fizičku, seksualnu ili psihičku povredu žene, a uključuju prijetnje zlostavljanjem, prisilu, ograničenje slobode, kako u javnosti tako i privatno, te dalje nabraja specifične oblike nasilja. Kazneni zakon treba propisati kažnjivim nasilje među bračnim drugovima, izvanbračnim drugovima, odnosno osobama koje žive zajedno. U kaznenom se postupku mora osigurati da se za ta kaznena djela postupci vode po službenoj dužnosti, a žrtvi omogućiti medicinsku i psihološku pomoć i podršku nužnu za učinkovito sudjelovanje u postupku. Predviđa se osiguranje posebnih uvjeta uzimanja iskaza žrtava tih kaznenih djela, te, ako je potrebno, izvanpostupovna zaštita. Ako su u postupak uključena djeca, mora im biti pružena stručna pomoć. Istodobno, nije manje važan ni psihološki utjecaj žene svjedoka na ispitivača, pri čemu na iskaz djeluju koketiranje, izazivanje osjećaja samilosti, solidarnosti, opraštanja. U tom se cilju koriste plač, prikazivanje stanja bespomoćnosti, zatim zavođenje itd. Najteži problemi mogu nastati s histeričnim osobama pa je u takvim slučajevima pri davanju iskaza obvezatna pomoć psihologa. a.2) Ispitivanje (mladeži i) djece kao ranjivih svjedoka Kod ispitivanja mladeži nalaže se općenito obzirno postupanje kako se ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje maloljetnika. Ispitivanje djece - svjedoka uključuje u prvome redu temeljitu pripremu tijekom koje se mora utvrditi stupanj razvijenosti i razumijevanja djeteta. Sposobnost davanja iskaza je posebice važna za najmlađi uzrast. Zatim se u razdoblju prije i za vrijeme puberteta mora uzeti u obzir cijeli niz momenata koji obilježavaju tu dob, a mogu utjecati na iskaz. Dijete je uvijek ranjivi svjedok. Međutim, modaliteti ispitivanja djeteta su različiti. Najviši zahtjevi su pri ispitivanju djeteta žrtve kaznenog djela. U takvom slučaju ispitivanje se provodi 1) uz pomoć stručne osobe, 2) bez nazočnosti suca i stranaka u prostoriji gdje je dijete, 3) posrednim postavljanjem pitanja i 4) snimanjem tehničkim uređajima. U tom slučaju je, dakle, obvezatna audio-video konferencija.
791
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Posebnu pozornost valja posvetiti mogućnosti utjecaja na dijete zbog njegove veće sugestibilnosti. Pitanja moraju biti oblikovana s posebnim oprezom i mora se izbjegavati svaka sugestivnost. Držanje ispitivača jednako je značajno i mora biti takvo da se dijete svjedok osjeća slobodno i, koliko je moguće, sigurno. Općenito se preporučuje ograničiti broj ispitivanja po mogućnosti na samo jedno ili najviše dva. S primjerenim obzirom postupa se i kod bilježenja iskaza djeteta. Treba imati u vidu da djeca često prenose svoje subjektivno stanje na objektivni svijet, da ne prave dovoljno jasnu razliku između istine i laži, mašte i stvarnosti. Mašta djece ima važnu ulogu i ne smije se zanemariti. S djecom ne treba razgovarati djetinjastim tonom. S njima valja postupati kao sebi ravnima, treba ih pitati ozbiljno i razumno. Pitanja se moraju postavljati tako da ih djeca razumiju i ne pitati ih za stvari, pojave i odnose koje ona ne shvaćaju. Posebno treba izbjegavati apstraktne pojmove. Tijekom prvog ispitivanja posebnu pozornost treba posvetiti uspostavljanju kontakta. Pri tome službene prostorije mogu djelovati negativno. Djeca su vrlo sugestibilna, osobito pred autoritetom odraslih. Već samim ponavljanjem pitanja djetetu se može sugerirati da se tu nešto dogodilo. Ako je to moguće, djetetu se ne smije dati vremena i priliku da razgovara s drugim osobama. Brzo postupanje i žurno provođenje ispitivanja može svesti na minimum krivotvorenje iskaza. Važno je postići koncentraciju djetetove pozornosti. Stalno treba imati u vidu činjenicu da djeci nedostaje životno iskustvo. Ispitivač ne smije pred djetetom ispitanikom dijelu iskaza ili cijelom iskazu poklanjati preveliku pozornost, jer se na taj način kod djeteta može pobuditi želja za isticanjem. Odnos ispitivača ne smije biti ni preblag, ni prestrog. Bezuvjetno treba sačuvati mirnoću, nastojati da se stekne povjerenje djeteta i razbije eventualni strah, postupati krajnje strpljivo i voditi računa da se ispitivanje obavlja u granicama simultanog kapaciteta ispitanika. Prvo ispitivanje, kada god je to moguće, trebalo bi biti i posljednje, osobito kada je riječ o djeci žrtvama seksualnih delikata ili svjedocima takvih delikata. Iskaz djeteta ne treba a priori ni odbaciti ni usvojiti, nego provjeriti i pažljivo ocijeniti. Treba imati u vidu da su djeca, u pravilu, moralno nepokvarena i iskrena. S druge strane, ona su bez životnog iskustva, lako padaju pod tuđi utjecaj i obdarena su bogatom maštom. Zbog toga često netočno tumače pojave oko sebe i daju netočan iskaz. Mogu poslužiti kao svojevrsno "oružje" određenim osobama. U skupini djece moguća je pojava svjedoka ejdetičara, osoba koje posjeduju sposobnost očitih optičkih predodžbi sa svim značajkama osjeta i stoga su iznimno pouzdani svjedoci. Najčešće je riječ o mladeži u pubertetu. Odbor ministara Vijeća Europe donio je brojne preporuke radi zaštite i poboljšanja uvjeta pod kojima djeca kao ranjivi svjedoci sudjeluju u
792
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
kaznenom postupku. Preporuke sadrže opsežan katalog mjera koje države članice trebaju poduzeti u odnosu na kazneni postupak. U odnosu na kazneni postupak, država mora osigurati zaštitu interesa djeteta u postupku, pružanjem stručne pomoći i podrške, te, gdje je potrebno, pravne pomoći. Te mjere moraju se provesti uz poštivanje prava obrane. Postupci u povodu kaznenih djela seksualnog iskorištavanja djece moraju se voditi žurno, uz naročitu pozornost usmjerenu zaštiti privatnosti djeteta, žrtve kaznenog djela. Države moraju osigurati posebne uvjete pribavljanja iskaza djece žrtava kaznenih djela seksualnog zlostavljanja, kako bi se izbjeglo ponavljano uzimanje istih iskaza tijekom postupka, a ujedno osigurao visok stupanj vjerodostojnosti takvih iskaza. Žrtvama se, kad je potrebno, mora osigurati i prikladna izvanpostupovna zaštita. U odnosu na počinitelje, ističe se da oni moraju biti kažnjeni, a gdje je potrebno, podvrgnuti liječenju; predviđa se odgoda tijeka zastarnog roka do punoljetnosti žrtve, a preporuča se i uvođenje posebne sigurnosne mjere zabrane kasnijeg obavljanja djelatnosti koje bi osuđenog počinitelja mogle dovesti u kontakt s djecom. a.3) Ispitivanje starijih, bolesnih osoba ili osoba s tjelesnim manama kao ranjivih svjedoka Ispitivanje starijih osoba ovisi o konkretnome psihofizičkom stanju svjedoka koje može biti takvo da uvjetuje posebni taktički pristup. Ako je stanje takvo da se zbog njega osobe ne mogu odazvati pozivu, mogu biti ispitane 1) u mjestu gdje borave, odnosno 2) putem audio-video konferencije, pri čemu se određuje stručna osoba, a prema potrebi i liječnik vještak ili druga osoba ili tumač. Proces starenja obično prate sljedeće psihofizičke promjene: a) fiziološko slabljenje osjeta, što dovodi do zabluda, pa i halucinacija. Oštrina vida popušta, sluh slabi, sporije se shvaća (jer slabi produktivnost predodžbi) i sl.; b) pamćenje zbog reducirane plastičnosti ganglijskih stanica mozga dovodi do nepotpunosti sjećanja novih događaja ili zaboravljivosti. Sukladno tom se postupa i pri ocjeni iskaza takvoga svjedoka. Praznine u opažanju proizvoljno se popunjavaju izmišljenim sadržajima. Stare osobe su sugestibilne i lako padaju pod utjecaj drugih osoba i postaju tvrdoglave, pune ironije i prezira ili postaju blage i mirne itd.; c) javlja se promjenjivost raspoloženja, nepovjerenje, neosnovano sumnjičenje drugih osoba; d) rijetko objektivno shvaćaju i prosuđuju. Javljaju se duboke promjene karaktera, egocentričnost koja se manifestira u sužavanju kruga interesa i u traženju da se poštuju njihove navike, zdravlje i interesi; e) naginju melankoliji i sanjarenju, a proizvode svojih sanjarenja mogu smatrati istinom; f) praznine u sjećanju popunjavaju ele-
793
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
mentima iz ranijih događaja (ranije doživljenog). Budući da je to popunjavanje nesvjestan proces, sami vjeruju da govore istinu; g) zbog slabijeg pamćenja, brzog umaranja i sugestibilnosti opasno je izvrgnuti ih dužem ispitivanju. Treba imati u vidu i karakteristike duševnog života starijih osoba kao što su, npr.: a) popuštanje životnog tonusa; b) stanovita krutost; c) povlačenje u sebe; d) smanjenje interesa; e) odbijanje novog; f) više ili manje uspjela prilagodba na starenje. Iskaz starih osoba načelno nije ni istinit ni lažan, ali treba biti sumnjičav kod ocjene sadržaja iskaza, možda čak više nego kod djece. Izvori pogrešaka mnogobrojni su, no to nije razlog da se stare osobe ne ispituju kao svjedoci. Treba biti posebno oprezan pri ocjeni iskaza starih osoba jer su one, kako je istaknuto, u pravilu, krajnje subjektivne, jer pri opisivanju događaja unose svoje zaključke. Na prikladan način treba ispitati je li se na njih utjecalo jer, s obzirom na veliku sugestibilnost, valja utvrditi stupanj vjerodostojnosti i objektivnosti iskaza. Na odgovarajući (neopažen i neuvredljiv) način treba utvrditi stanje osjetila, moć pamćenja i sl. Ispitivanje starih osoba treba biti vremenski što kraće. Ne smije ih se ostaviti da dugo čekaju na ispitivanje. Ispitivanje treba prilagoditi njihovoj ličnosti. b) Ugroženi svjedoci Ugroženi svjedok je osoba za koju postoji vjerojatnost da davanjem iskaza ili davanjem odgovora na pojedina pitanja može izložiti sebe ili bliske osobe ozbiljnoj opasnosti po život, zdravlje, tjelesnu nepovredivost, slobodu ili imovinu većeg opsega. U tu skupinu ulaze prije svega a) slučajni svjedoci, b) žrtve kaznenog djela i c) sudionici u kaznenom djelu - pokajnici koji u postupak ulaze kao krunski svjedoci. Pribavljanje iskaza ugroženog svjedoka obuhvaća ne samo prilagodbu načina pribavljanja iskaza nego posebne mjere zaštite svjedoka u postupku i izvan postupka. Za razliku od ranjivog svjedoka, ugroženi svjedok je izravno ili neizravno vezan uz kazneno djelo (on o njemu ili njegovu počinitelju ima saznanja ili je njegova žrtva ili sudionik). Moguća je kumulacija položaja ranjivog i ugroženog svjedoka. U tom slučaju postupa se prema najvišim zahtjevima situacije, a to je primjena pravila o ranjivom i ugroženom svjedoku. Ispitivanje ugroženih svjedoka je stupnjevano: od općih pravila, preko anonimiziranja podataka, audio-video konferencije s prikrivanjem građanskog i fizičkog identiteta, do uspostavljanja izvanpostupovne zaštite svjedoka. Zaštita svjedoka sastoji se od posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja u postupku i mjera zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka.
794
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Svjedok ima pravo uskratiti iznošenje podatka o svojem identitetu dok mu se ne osigura potrebna zaštita. Prijedlog za zaštitu svjedoka može uputiti državni odvjetnik istražnom sucu, a može i sam svjedok istaknuti takav zahtjev tijekom ispitivanja. Do zaštite svjedoka u postupku može doći i temeljem odluke izvanraspravnog vijeća suda. Prijedlog za posebni način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku državni odvjetnik podnosi istražnom sucu u zapečaćenom omotu s naznakom "ugroženi svjedok — tajna". U prijedlogu državni odvjetnik označava posebni način sudjelovanja svjedoka u postupku i posebni način ispitivanja svjedoka i razloge za to. Uz prijedlog dostavlja i mjere zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka koje je prihvatilo tijelo koje provodi program zaštite svjedoka i podatke o početku njihove primjene. Prijedlog za posebno sudjelovanje i poseban način ispitivanja svjedoka može se podnijeti i prije prvoga ispitivanja svjedoka. Ako istražni sudac prihvati prijedlog državnog odvjetnika, odredit će pseudonim svjedoka i posebni način ispitivanja i sudjelovanja u postupku, a ako se ne suglasi s prijedlogom, odluku donosi izvanraspravno vijeće suda. Podatke o svjedoku koji će se ispitati i sudjelovati u postupku na posebni način, istražni sudac će zapečatiti u poseban omot i predati na čuvanje tijelu koje provodi program zaštite svjedoka. To će zabilježiti u spisu koristeći pseudonim ugroženoga svjedoka. Zapečaćeni omot s podacima svjedoka može iznimno zatražiti od tijela koje provodi program zaštite svjedoka i otvoriti samo drugostupanjski sud kad odlučuje o žalbi protiv presude. Na omotu će se zabilježiti da je otvoren i navesti imena članova vijeća koji su upoznati s njegovim sadržajem. Nakon što se članovi vijeća upoznaju sa sadržajem, omot će se ponovno zapečatiti i vratiti tijelu koje provodi program zaštite svjedoka. Ako je svjedok uskratio iznošenje podataka o svojem identitetu tijekom ispitivanja te ga obrazložio postojanjem opasnosti za sebe ili svoje bližnje, istražni sudac će, ako ocijeni osnovanim postojanje opasnosti, prekinuti ispitivanje i o tome bez odlaganja obavijestiti državnog odvjetnika dostavom prijepisa zapisnika, s pozivom da u roku koji ne može biti dulji od tri dana dostavi pisani obrazloženi prijedlog za primjenu posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku i, prema potrebi, izvješće o mjerama zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka. Ako istražni sudac uskratu iznošenja podataka ocijeni neosnovanom, može primijeniti mjere procesne prisile prema svjedoku koji odbija svjedočiti bez opravdanog razloga, a ako državni odvjetnik ne podnese prijedlog za posebni način ispitivanja svjedoka ili predloži da se svjedok ispita prema općim pravilima, istražni sudac će zatražiti odluku vijeća.
795
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Ispitivanje svjedoka provodi se na način određen u rješenju. On se može odnositi na anonimizaciju svjedoka i na prikrivanje izgleda svjedoka. Ako se posebni način ispitivanja svjedoka odnosi samo na anonimizaciju, tada se ispitivanje provodi pod pseudonimom. U ostalom dijelu, ispitivanje svjedoka provest će se prema postupovnim propisima. Ako se posebni način ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku odnosi pored anonimizacije i na prikrivanje izgleda svjedoka, ispitivanje se obavlja pomoću tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka. Prilikom ispitivanja lik i glas svjedoka moraju se izmijeniti. Svjedok se tijekom ispitivanja mora nalaziti u prostoriji koja je odvojena od prostorije u kojoj se nalaze istražni sudac i druge osobe koje su nazočne ispitivanju. Nakon završenog ispitivanja, svjedok potpisuje zapisnik pseudonimom u nazočnosti istražnoga suca i zapisničara. Osobe koje u bilo kojem svojstvu saznaju podatke o svjedoku (stvarni identitet, lik) dužne su ih čuvati kao tajnu. Presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može se temeljiti samo na iskazu ugroženog svjedoka.
10. Posebne vrste ispitivanja svjedoka a) Predočavanje Predočavanje je postupak tijekom ispitivanja u kojem se osobi koju se ispituje predočavaju sadržaji a) njenih izkaza ili iskaza drugih osoba ili b) predmeti. Zadaća je provjere vjerodostojnosti iskaza da im se ukaže na stajališta drugih ili na njihove ranije iskaze, ili da im se pomogne prisjetiti se određenih okolnosti. Predočavanje je primjenjivo tijekom ispitivanja kad se iskaz osobe ne podudara s već izvedenim dokazima ili kad osoba ne daje odgovore na ona pitanja za koja je vjerojatno da bi ih morala znati. Posebni je oblik radnje predočavanje radi prepoznavanja, identificiranje osobe, predmeta, crteža i sl. Predočavanje radi prepoznavanja razlikuje se od prepoznavanja kao istražne radnje po tome što se osobu ne dovodi u situaciju da između više predmeta ili iskaza odabire jedno, već joj se predočava samo ono o čemu se može izjasniti da to prepoznaje ili ne. Predočavanje je upravo zbog takvih značajki prije svega prikladno za raspravno razmatranje.
796
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
b) Suočenje b.1) Općenito o suočenju Suočenje (confrontatio) je postupovna radnja s kriminalističkim sadržajem u okviru koje se zajedno ispituju dvije osobe koje su ranije ispitane o važnim činjenicama o kojima su njihovi prijašnji iskazi različiti (proturječni ili nepodudarni). Postupovna radnja ima za cilj da postupovno tijelo vlastitim opažanjem utvrdi koji je od nesuglasnih iskaza već ispitanih osoba istinit. Suočavanjem se nastoji potaknuti rasprava koju postupovno tijelo promatra i ocjenjuje o tome koji je iskaz vjerodostojniji. Teorijski se može suočiti više osoba, ali se, u pravilu, suočavaju samo dvije osobe. To je psihološki i taktički opravdano. Suočenje se, u pravilu, temelji na stvaranju konfliktne situacije. Ispitivač mora potpuno nadzirati takav konflikt, njegovo odvijanje i registrirati njegov tijek. Cilj suočavanja je ocjena vjerodostojnosti iskaza osoba. Uspjeh suočavanja ovisi o nizu subjektivnih i objektivnih okolnosti. Traži se izrada plana suočavanja, koji u prvom redu uključuje određivanje redoslijeda iskaza osoba koje se suočavaju. S postupovnog stajališta suočavanje je samostalna postupovna radnja. Njen je rezultat, ako ga tijelo postupka prihvati, oblik dokaza. To je poseban oblik ispitivanja osoba. Mogu se suočiti dva svjedoka, dva suokrivljenika i svjedok i okrivljenik. Ponekad suočavanje okrivljenika i svjedoka treba provesti i onda kada su mali izgledi na uspjeh. Impresioniran onim što mu se predočava, okrivljenik može promijeniti iskaz. Kod suočavanja treba promatrati i "govor tijela" suočavanih osoba. Suočavanje je dvoboj riječima i rat živaca. Pri ocjeni istinitosti dobivenih iskaza treba biti oprezan i rukovoditi se taktičkim načelom kritičnosti i samokritičnosti (skepse). Suočavanje ne treba ponavljati niti provesti ako se ne računa na uspjeh. Okrivljenika se ne smije prisiliti na suočavanje. Suočavanje kao planska, namjerno stvorena konfliktna situacija je metoda kojom se kombinirano djeluje na razum i osjećajne elemente suočenika. Pri stvaranju plana suočavanja treba ocijeniti je li suočenik, za koga se pretpostavlja da je dao lažan iskaz, pretežito intelektualno ili osjećajno biće, te se na temelju toga odabire način suočavanja. Kod lažljivog okrivljenika ulogu igraju inteligencija i energija obrane, a kod lažnog svjedoka osjećajnost i sustav karakternih osobina. U planski stvorenoj konfliktnoj situaciji važno je održati stegu suočavanja. Suočenje na mjestu događaja bitno utječe na prisjećanje, kako u pogledu obujma, tako i točnosti. Ono potiče i pomaže maksimalnom izazivanju asocijacija. Dolazi do vjernog oživljavanja bogatstva vanjskih predodžbi po prostoru, dodiru i vremenu. Prirodno okružje oživljava sjećanje putem
797
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
asocijacija slika i ideja. Ovo suočavanje mobilizira sjećanje i omogućava istovremenu uspješnu kontrolu. Kriminalni događaj nije bio opažen izolirano, nego u okviru složenih utisaka osjetila. Cilj suočavanja je ocjena vjerodostojnosti iskaza. Za uspjeh suočenja važan je opći plan i, posebice, detaljno promatranje i bilježenje tijeka suočavanja i odgovora na pojedina pitanja te drugih reakcija sudionika suočavanja. Planiranje suočavanja uključuje u prvome redu određivanje redoslijeda iskaza kojima se provodi suočenje. Smatra se da je taktički preporučljivo da prvi iskaz bude: 1) pozitivan (kojim se nešto tvrdi), 2) takav kojim se počinitelja okrivljuje za djelo, 3) od osobe koja je predlagala suočenje, 4) onaj za kojega se vjeruje da je istinit i 5) od osobe koja svojim iskazom otkriva netočnosti u iskazu okrivljenika. Konkretna postupovna situacija može, međutim, zahtijevati sasvim drukčiji pristup. To posebice u slučaju nužnosti da se okrivljenika koji laže taktički iznenadi provođenjem suočavanja sa svjedokom koji iznosi uvjerljivu istinu. U tome primjeru bolje je suočavanje započeti s iskazom okrivljenika kojemu se tada suprotstavlja iskaz pouzdanoga svjedoka. Neki vidovi suočavanja nisu obilježeni umjetnim, taktičkim stvaranjem konflikta. Naime, razlike u iskazima nisu uvijek proturječnosti. Suočavanje može poslužiti za otklanjanje pogrešaka i praznina u iskazu. Tada je preporučljivo provesti ga na mjestu događaja, ili u drugome prostoru u kojemu je djelovanje asocijacija očekivano snažnije, odnosno na način koji će služiti istome cilju. Suočavanje treba voditi osoba koja je vodila i ranija ispitivanja suočavanih osoba jer poznaje detalje. Preporučuje se da suočavanje vode dva ispitivača. Razjašnjavanje proturječnosti tijekom suočavanja mora se temeljiti na postavljanju općenito formuliranih pitanja koja se odnose na sporne točke. Na ta pitanja suočene osobe spontano odgovaraju u okviru neprekidnog monologa. Zatim se ta ista pitanja ili pitanje postavlja drugoj suočenoj osobi, koja također na njega spontano odgovara. Potom slijedi postavljanje detaljnih pitanja pojedinim suočavanim osobama. Zbog toga se objašnjenje proturječnosti prilikom suočavanja odvija u obliku pitanje - odgovor, uz izostavljanje spontanih iskaza. Suočenim osobama pitanja postavlja tzv. voditelj suočavanja prema redoslijedu koji sam odredi. Takav način suočavanja pruža mogućnost potpune kontrole izjava suočavanih osoba, a istodobno ograničava mogućnost slučajnog ili namjernog informiranja osoba o drugim činjenicama bitnim za daljnji tijek postupka, koje ne ulaze u područje suočavanja. Iskaze i/ili objašnjenja treba davati prvo osoba čije se izjave smatraju vjerodostojnima. Ta činjenica lišava osobu koja laže mogućnosti da se suočavanje odvija u njezinu korist. Osim toga, izazivanjem snažnog utiska navodi se osobu koja laže da dade istinit odgovor.
798
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
Treba zabraniti neposredno obraćanje suočavanih osoba jedne drugoj. Može se iznimno dopustiti kada je voditelj suočavanja siguran da neće dovesti do neželjenih posljedica, i to samo u određenom dijelu suočavanja. U prostoriju gdje se vrši suočavanje treba prvo uvesti osobu za koju se pretpostavlja da govori istinu, čime se postiže bolji psihološki učinak. S tom osobom treba obaviti kratki razgovor i tako je pripremiti za suočavanje s osobom koja laže. Suočavane osobe moraju sjediti na sigurnoj udaljenosti. Suočavanje treba biti trenutak iznenađenja za osumnjičenika, odnosno osobu koja laže. Takve osobe ne smiju znati da će biti suočene. Pitanja suočenim osobama moraju biti jednostavna i razumljiva. Neprimjerena su tzv. "zakučasta" pitanja. Redoslijed pitanja mora biti takav da postupno dođe do objašnjenja proturječnosti, od manje važnih do najvažnijih za konkretni slučaj. Posebna taktika suočavanja nužna je u slučajevima u kojima u suočavanju sudjeluju osobe s posebnim osobinama. To su poglavito posebne kategorije subjekata o kojima je već bilo riječi, ali i cijeli niz, primjerice, svjedoka s određenim psihičkim i psihološkim posebnostima. Posebni problemi nastaju kod suočavanja djece i odraslih. Polazište u planiranju takvih suočavanja mora biti studiozno proučavanje značajki ličnosti suočenika, utvrđivanje modaliteta suočavanja i redoslijeda pitanja i nužan obzir tijekom provođenja radnje. Valja unaprijed procijeniti, ali i na vrijeme prekinuti suočavanje ako bi njegov rezultat bio učvršćivanje obrane okrivljenika i negativno djelovanje na sigurnost svjedoka posebnih značajki. Tada suočavanje valja brižljivo pripremiti i provesti, ako je ikako moguće, na glavnoj raspravi. Pravila kriminalističke taktike preporučuju da prvi suočenik treba biti osoba: koja je dala pozitivan iskaz, dakle, nešto tvrdila a ne negirala; koja tereti drugog suočenika; koja je inzistirala na suočavanju; čiji je iskaz po mišljenju ispitivača točan i koja razotkriva okrivljenika (osumnjičenika). Ovu formulu ne treba smatrati kategoričkom. Srž pravila kriminalističke taktike je u tome da se njena opća pravila smiju primjenjivati sukladno stvarnim okolnostima i situaciji svakog konkretnog slučaja. Šablone, recepti i rutina suprotni su učenju o planiranju u kriminalistici. Zato odluka o redoslijedu mora ovisiti o snazi i mjerljivosti iskaza i svojstvima vjerodostojnosti suočenika. Suočavanja moraju neposredno slijediti jedna za drugima radi ostvarenja taktičkog načela iznenađenja. Snaga emocionalnog djelovanja suočavanja jača paralelno s intenzitetom iznenađenosti. Kada je riječ o svjedocima, treba izabrati najpouzdanije i najsigurnije svjedoke. Suočavanje dobronamjernih svjedoka može biti korisno kada uklanja ozbiljne nesporazume i osigurava točke oslonca koje se, inače, ne dobivaju čak ni ponovnim ispitivanjem.
799
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Nekonfliktno suočavanje može biti izvršeno s ciljem da se jednom od suočenika pomogne što potpunije i vjernije prisjetiti se kriminalnog događaja, što većeg broja činjenica i okolnosti koje je zaboravio, jer su potisnuti u tzv. posredno sjećanje. U praksi ovaj oblik suočavanja daje dobre rezultate. Dobra je strana suočavanja ta što uspješna taktika i tehnika (strategija) ispitivanja primoraju lašca da mijenja iskaz i na taj način otkriva novu frontu za lakše razotkrivanje. Tijekom suočenja lažac može utjecati na drugog suočenika da promijeni iskaz u prilog lažnog iskaza ili lažne obrane. Suočavanjem se stvaraju i velike mogućnosti za sugestiju i time ono može postati izvor pogrešaka i smetnji za utvrđivanje istine. Ponekad suočenik ne želi priznati pogrešnost iskaza pred drugim suočenikom, već radije samo pred ispitivačem. Uvijek treba poduzeti mjere opreza radi sprječavanja tajnog dogovora. Zbog toga pravila kriminalistike stoje na stajalištu da suočavanju treba pristupiti samo ako se smatra da se njime mogu otkloniti bitne razlike u iskazima. Prednost uvijek treba dati jednostavnijim postupovnim radnjama, a suočavanje treba tretirati kao posljednju u nizu radnji. Zapisnik o suočenju valja voditi s posebnim obzirom na oblikovanje pitanja i odgovora. U njega valja ubilježiti verbalne i sve druge odgovore na pitanja ili osvrte tijekom suočavanja. Ako je sudionik suočavanja zorno nacrtao neku pojavu, i to valja priključiti. Jednako je važno i ovdje unijeti sva upozorenja kao i kod drugih iskaza. b. 2) Ograničenja pribavljanja i provjere dokaza suočenjem Suočenje je ključna radnja kojom se neposredno provodi kontradiktorna provjera suprotstavljenih ili različitih dokaza, prije svega iskaza okrivljenika i svjedoka ili vještaka odnosno iskaza svjedoka i vještaka. U nekim slučajevima takva je provjera isključena. To je vrlo značajno ograničenje slobode obrane. Najvažniji su slučajevi pribavljanje iskaza ranjivih i ugroženih svjedoka kad su njihovi iskazi pribavljeni kao iskazi zaštićenih svjedoka. To ograničenje uvjetovalo je posebno pravilo o tome da iskaz zaštićenog svjedoka ne može biti jedini dokaz. Iz toga slijedi da u takvim predmetima valja posebno intenzivno pribavljati druge dokaze. c) Posebno o dokaznom ispitivanju svjedoka izravnim i unakrsnim ispitivanjem c.1) Opća napomena Akuzatorni sustavi kaznenog postupka ispitivanje svjedoka uređuju na posebni način na raspravi, kao središnjem stadiju postupka. Uz to suvremene angloameričke (adverzarijalne) inačice tog sustava predviđaju posebnu radnju: ispitivanje okrivljenika kao svjedoka (u vlastitoj stvari).
800
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
Sve veći je broj suvremenih europskih kaznenih postupaka koji izvođenje dokaza ispitivanjem svjedoka i vještaka te ispitivanje okrivljenika kao dokaznog sredstva u središnjem stadiju rasprave, uređuju prema modelu izravnog i unakrsnog ispitivanja, ali kombinirano s elementima mješovitog modela. To zahtijeva posebni kriminalistički pristup, koji pred sudionike rasprave, prije svega tužitelja i branitelja, postavlja vrlo visoke zadaće. Sud postaje pasivan, proaktivna ("inkvizitorna") uloga raspravnog suca nestaje. Valja ponoviti već prije rečeno: i ovdje vrijedi načelno stajalište da postoji svjedok optužbe i obrane, ali samo do početka ispitivanja, a nakon toga, svaki svjedok je svjedok istine (v. izlaganje supra pod 1.). c.2) Izravno i unakrsno ispitivanje (direct and cross examination) Izravno ispitivanje provodi tužitelj ili branitelj koji je predložio ispitivanje svjedoka ili vještaka kao vlastiti dokaz. Svjedok u izravnom ispitivanju izlaže logički i kronološku svoj iskaz, a prekida ga se ako iznosi nebitne detalje ili skrene s teme svjedočenja. U skladu s obvezama utvrđivanja činjenica u prilog i na štetu okrivljenika, tužitelj, u pravilu, predlaže sve svjedoke za koje smatra da imaju saznanja o činjenici koja se utvrđuje. Naprotiv, branitelj okrivljenika predlaže svjedoke za koje drži da će biti od koristi za obranu. Tužitelj i branitelj moraju prije predlaganja "svojih" svjedoka znati što će njihovim iskazom dobiti, a što izgubiti. To praktično znači da je dio taktičkih priprema predviđanje sadržaja odgovora. Kod izravnog ispitivanja u središtu je svjedok (ispitanik). Procjena prikladnosti svjedoka obuhvaća stanje stvari u predmetu (prije svega strukturu ostalih dokaza), osobu svjedoka (prošlost, osobne značajke, odnose, situaciju u kojoj živi itd.). To je dakle važna planska djelatnost i značajan dio priprema. Ključno mjesto ima analiza i procjena koliko je svjedok pouzdan i postojan, vodeći računa o tome da odmah nakon izravnog ispitivanja slijedi unakrsno ispitivanje protivnika. Pouzdanost se odnosi na opažanje, prisjećanje, sposobnost pamćenja i iznošenja, a postojanost na "otpornost" svjedoka u ispitivanju. Predlagatelj prije davanja iskaza može svjedoka pripremiti za sudjelovanje na raspravi opisom tijeka radnji, simuliranjem pitanja, ali ne smije svjedoku davati sadržaj odgovora. Predlagatelj bira način i redoslijed postavljanja pitanja koja moraju optimalno utjecati na sud. Izravno ispitivanje je prema svojoj strukturi dijalog predlagatelja - ispitivača i svjedoka. Svjedok iskazuje o sadržajima koje je svojim pitanjima odredio ispitivač. Pitanja su izravna, tematska i opisna (npr. koliko je osoba bilo u prostoriji kad ste ušli u nju), moraju biti jasna i razumljiva za sve sudionike postupka, posebno za laički dio sudskog tijela.
801
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Iskaz svjedoka mora biti potpun, što znači da se svjedok mora izjasniti o svim poznatim okolnostima, bile one povoljne ili nepovoljne. To je bitno, jer se time ograničava prostor "neprijateljskog" unakrsnog ispitivanja. Pokazatelj je uspješnosti ispitivanja izostanak unakrsnog ili dopunskog ispitivanja od strane suda. Unakrsno ispitivanje provodi (protu)stranka koja nije predložila svjedoka kao svoj dokaz. U njegovu središtu je ispitivač. Cilj unakrsnog ispitivanja je 1) provjeriti sve dokaze ako ima sumnje, 2) utvrditi činjenice koje idu u prilog onoga tko provodi unakrsno ispitivanje, 3) diskreditirati svjedoka i 4) razotkriti nedostatke osobe svjedoka ili njegova iskaza. Predmet je provjera istinitosti sadržaja pribavljenog izravnim ispitivanjem, prikupljanje daljnjih dokaza ili drugo. Način na koji se nastoji postići ta svrha je provjera vjerodostojnosti, sigurnosti i pouzdanosti iskaza svjedoka traženjem pogrešaka, nesklada, neistina itd. Unakrsno ispitivanje uključuje posebnu strategijsku i taktičku pripremu. Provodi se kratkim, određenim i jasnim pitanjima koja u sebi sadrže sugestiju, a postavljaju se planski, prema unaprijed utvrđenom redoslijedu. Obično se grupiraju u nekoliko skupina. Do unakrsnog ispitivanja dolazi samo onda ako je izravno ispitivanje svjedoka rezultiralo štetom za postavke predlagatelja (tzv. destruktivni svjedok) i ako se opravdano očekuje uspjeh. Tome nasuprot, ako iskaz svjedoka nakon izravnog ispitivanja nije prouzročio štetu (konstruktivni svjedok) nema potrebe za unakrsnim ispitivanjem jer može štetiti tezi protivnika. Općenito, unakrsno ispitivanje važno je prije svega za obranu, jer omogućuje diskvalificiranje svjedoka optužbe. Priprema unakrsnog ispitivanja je u pravilu mnogo zahtjevnija od priprema za izravno ispitivanje jer uključuje detaljnu analizu svih dokaza i traženje "slabih" mjesta. Provedba tehnike unakrsnog ispitivanja je prepričavanje iskaza svjedoka na koje svjedok odgovara potvrdno ili niječno. Ispitivač stalno nadzire, "pritišće" svjedoka, ne dopušta mu samostalno iskazivanje ili objašnjavanje te prekida ispitivanje čim postigne cilj jer u protivnom ugrožava vlastiti cilj. Unakrsno ispitivanje posebno je uspješno diskreditiranjem svjedoka što je moguće prethodnom detaljnom analizom svih podataka. Provodi se prema najraširenijem obrascu u tri stadija. Svjedoka se najprije podsjeća na ranije iskaze ili neke druge "neutralne" okolnosti ("omekšavanje"). Zatim se prelazi na fazu vezivanja svjedoka za iskaz ("želite li iskazati drukčije od onoga što ste rekli?"). U trećoj fazi se svjedoku predočava okolnost koja njegov iskaz dovodi u sumnju ("kako je moguće da ste s tog mjesta vidjeli pješaka?") U razmatranom sustavu ključnu važnost imaju replike i duplike. Naime, nakon unakrsnog ispitivanja moguće je ponovno drugo izravno ispiti-
802
K R I M I N A L I S T I K A __________________________________________________________________
vanje (redirect examination). Ono je ograničeno na pitanja koja su se pojavila u unakrsnom ispitivanju. Iza njega može slijediti ponovno unakrsno ispitivanje (recross examination), opet vezano uz nova pitanja iz ponovnog izravnog ispitivanja. U sustavu izravnog i unakrsnog ispitivanja sugestivna komponenta je uređena znatno drukčije nego u sustavu inkvizitornog i mješovitog postupka. Načelni stav u potonjem je da su sugestivna pitanja isključena. To stajalište kao polazno u akuzatornom postupku vrijedi i u odnosu na izravna pitanja. Izravna pitanja koja navode na određeni odgovor (leading question) mogu se pri izravnom ispitivanju iznimno postaviti samo radi razjašnjenja iskaza. Pri unakrsnom ispitivanju sugestivna su pitanja dopuštena. To vrijedi posebno u odnosu na svjedoka protivne stranke ili neprijateljskog svjedoka koji ne želi surađivati (hostile witness), kad sud može dopustititi uporabu takvih pitanja. To je prijelaz s izravnog na unakrsno ispitivanje, čime stranka dobiva mogućnost ispitivanja svjedoka protivne stranke kao vlastitog, izravnim umjesto unakrsnim ispitivanjem. Posebno značenje pri adverzarijalnom ispitivanju imaju prigovori (objections). Razlikuju se formalni (objections as to form) i supstancijalni prigovori (objections as to substance). U mješovitom postupku, ali i u nekim sustavima akuzatornog postupka, sud nije potpuno isključen iz dokaznog postupka. Sud može nakon stranke postavljati pitanja, ali također izvoditi dokaze bez obzira na prijedloge stranaka. Time se kontradiktornost kao temeljno načelo uređenja dokaznog postupka, nadopunjuje inkvizitornošću, a to povezivanje ima poslužiti za pouzdano i potpuno utvrđivanje istine. U tim slučajevima najprije sud, zatim stranke ispituju svjedoka prema pravilima izravnog ispitivanja, a stranke ga zatim mogu unakrsno ispitati. U akuzatornim sustavima postoje također posebna pravila ispitivanja u određenim predmetima (npr. za seksualna kaznena djela). d) Pribavljanje iskaza svjedoka audio-video i telefonskom konferencijom* Pribavljanje iskaza moguće je, ovisno o konkretnom uređenju i putem audio-video konferencije, "na daljinu". Njegova je značajka 1) prostorna izdvojenost svjedoka, makar i jednog od ispitivača te 2) uporaba audio i video sredstava kojima se prenosi slika i glas ili samo glas. Za svrhe te radnje koriste se zatvoreni audio-vizualni televizijski ili digitalni računalni te telefonski sustavi, što ovisi o konkretnom uređenju.
Tekst odjeljka d) napisao je Tomislav Veić.
803
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Ispitivanje svjedoka "na daljinu" poduzima se u različitim, ali tipičnim situacijama o kojima je dijelom već bilo riječi. To je 1) ispitivanje ugroženog ili ranjivog svjedoka, zatim 2) provjera alibija, ali je u novije vrijeme takav model ispitivanja uređen, i 3) kao oblik međunarodne suradnje i suradnje s naddržavnim tijelima, koji zahvaljujući tehničkim uređajima bitno ubrzava i pojeftinjuje izvršenje zamolbe a ujedno je kompromis u odnosu na pravilo locus regit actum. Taj oblik ispitivanja svjedoka znatno mijenja suštinu radnje jer isključuje neposredni kontakt ispitivača i ispitanika. Sustav videokonferencije interaktivna je tehnologija kojom se putem javne telekomunikacijske mreže prenose slika, zvuk i podaci na način da dvije ili više osoba ili grupe osoba mogu istodobno komunicirati na daljinu. Pojednostavljeno gledano, tehnologija koja se koristi u sustavima videokonferencije je dvosmjerna digitalna audio/video veza koja se sastoji od televizijskih monitora, Videokamera za snimanje sudionika i dokumenata, mikrofona i specijalnih programskih aplikacija koje digitalno kompresirani zvuk i sliku prenose putem ISDN linije na drugu lokaciju. Komunikacija u realnom vremenu između dviju (moguće i više) lokacija omogućuje osjećaj kao da se komunicira istodobno na jednoj lokaciji. Potrebno je naglasiti kako sustavi video konferencije ne moraju nužno koristiti ISDN linije; neki od sustava koriste izravne veze optičkim kabelima, mikrovalne linkove ili satelitske linkove (satelitski telefoni), no velika većina koristi se ISDN linijama. Sustav videokonferencije može biti trajno instaliran na određenoj lokaciji (npr. sudnici) ili može biti izveden na način da je mobilan, te da se može premještati s jedne na drugu lokaciju. Na primjer, iz jedne sudnice u drugu. Općenito gledajući, bilo koja dva sustava videokonferencije koji koriste ISDN linije mogu biti zajednički povezani bez obzira na njihovu veliku geografsku udaljenost. Odnosno, da bi dvije strane bile videokonferencijski povezane, sudionik na jednoj lokaciji jednostavno mora putem ISDN telefonske linije pozvati drugu lokaciju. Videokonferencijski uređaji isporučuju se s različitim vrstama protokola. Komunikaciju mogu ostvariti samo oni uređaji čiji se komunikacijski protokoli podudaraju. Iako neki proizvođači još uvijek koriste vlastite protokole, većina ih ipak koristi standardne protokole: H.320 (ISDN i TI proizvodi), H.323 (mrežni proizvodi za LAN, WAN i Internet), H.324 (to su obične analogne linije i sporiji ISDN uređaji). Iako se često izražava u FPS (slika u sekundi), kvaliteta videokonferencijske veze ovisi o nekoliko čimbenika. Kvaliteta slike i zvuka funkcija je: a) širine pojasa veze (digitalna 64-712 kbps, analogna 9,6-33,6 kbps)
804
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
b) broja prikazanih piksela (Full CIF (352x288), Quarter CIF (176x144), Sub Quarter CIF (128x96) c) količine pokreta na slici (spiker koji govori zahtijeva mnogo manje prijenosa podataka nego full-motion) d) kvalitete programa i programiranja kojim se vrši kompresija slike. Broj slika u sekundi (FPS) mijenjat će se u ovisnosti o raspoloživoj širini pojasa i količini podataka koji se šalju. Na primjer: a) Na 384 kbps, maksimum je 30 FPS za full CIF (odgovara fps kod TV-a), B) Na 128 kbps maksimum je 15 FPS za full CIF. Značajna razlika u kvaliteti (i pouzdanosti) postoji između sustava temeljenih na DSP-u (digital signal processing) i videokonferencijskih sustava temeljenih na PC-u. Ostale komponente kvalitete uključuju: audio kvalitetu, korisničko sučelje, veličinu ekrana, mogućnost spajanja dva monitora, mogućnost multi-point veze, itd.
11. Zaštita svjedoka a) Općenito o zaštiti svjedoka Zaštita svjedoka je nova ustanova koja je odgovor na nove vidove zastrašivanja, pa čak i eliminiranja svjedoka ili njemu bliskih osoba. Kasnije je zaštita proširena i na neke druge osobe, u pravilu žrtve ili osobe posebnih značajki zbog kojih valja prilagoditi način postupanja. Zaštita svjedoka složena je djelatnost postupovnih i izvanpostupovnih sadržaja. Postupovna zaštita uređena je pravilima kaznenog postupka, a odnosi se na posebnosti ispitivanja svjedoka i sudjelovanja u postupku. Zaštita izvan postupka provodi se prema posebnom zakonu. Objekti zaštite ranjivi su i ugroženi svjedoci (v. izlaganje supra pod 9.a). b) Zaštita svjedoka u kaznenom postupku Postupovna zaštita svjedoka je višestupanjska. Prvi stupanj je anonimiziranje. U cilju samozaštite svjedok ima pravo uskratiti iznošenje podatka o svojem identitetu dok mu se ne osigura potrebna zaštita. Prijedlog za posebni način sudjelovanja i ispitivanja svjedoka u postupku podnosi državni odvjetnik istražnom sucu prema posebno propisanom postupku. U prijedlogu državni odvjetnik označava posebni način sudjelovanja svjedoka u postupku i posebni način ispitivanja svjedoka koji predlaže, kao i razloge za to. Uz prijedlog se dostavljaju i mjere zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka koje je prihvatilo tijelo koje provodi program zaštite svjedoka i podatke o početku njihove primjene.
805
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Ako istražni sudac prihvati prijedlog državnog odvjetnika, odredit će pseudonim svjedoka i posebni naćin ispitivanja i sudjelovanja u postupku. Podatke o svjedoku kojeg će se ispitati i koji će sudjelovati u postupku na poseban način, istražni sudac će zapečatiti u poseban omot i predati na čuvanje tijelu koje provodi program zaštite svjedoka. To će zabilježiti u spisu koristeći pseudonim ugroženoga svjedoka. Zapečaćeni omot s podacima svjedoka može iznimno zatražiti od tijela koje provodi program zaštite svjedoka i otvoriti samo drugostupanjski sud kad odlučuje o žalbi protiv presude. Na omotu će se zabilježiti da je otvoren i navesti imena članova vijeća koji su upoznati s njegovim sadržajem. Nakon što se članovi vijeća upoznaju sa sadržajem, omot će se ponovno zapečatiti i vratiti tijelu koje provodi program zaštite svjedoka. Ako je svjedok uskratio iznošenje podataka o svojem identitetu tijekom ispitivanja, te ga obrazložio postojanjem opasnosti za sebe ili svoje bližnje, istražni sudac će, ako ocijeni osnovanim postojanje opasnosti, prekinuti ispitivanje i o tome bez odlaganja obavijestiti državnog odvjetnika dostavom prijepisa zapisnika, s pozivom da vrlo brzo dostavi pisani obrazloženi prijedlog za primjenu posebnog načina ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku i, prema potrebi, izvješće o mjerama zaštite svjedoka i njemu bliskih osoba izvan postupka. Ispitivanje svjedoka može se provoditi na dva načina: prikrivanjem osobnih podataka i prikrivanjem izgleda svjedoka. Kad se posebni način ispitivanja svjedoka odnosi samo na prikrivanje osobnih podataka, tada se ispitivanje provodi pod pseudonimom. U ostalom dijelu, ispitivanje svjedoka provodi se prema općim odredbama o ispitivanju svjedoka. Kad se posebni način ispitivanja i sudjelovanja svjedoka u postupku odnosi osim na prikrivanje osobnih identifikacijskih podataka i na prikrivanje izgleda svjedoka, ispitivanje se obavlja posredstvom tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka, (audio-video i telefonskom konferencijom. V. prethodno izlaganje pod d.) Nakon završenog ispitivanja svjedok potpisuje zapisnik pseudonimom u nazočnosti istražnoga suca i zapisničara. Iskaz svjedoka ne može biti jedini dokaz: presuda i ocjena o nezakonitosti dokaza ne može se temeljiti samo na iskazu ugroženog svjedoka. c) Krunski svjedok Krunski svjedok je pripadnik zločinačke organizacije kojem je Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, zbog važnosti njegovih saznanja, dodijelio položaj svjedoka u kaznenom postupku protiv pripadnika organizacije kojoj je bio član.
806
K R I M I N A L I S T I K A ________________________________________________________________________
Glavni državni odvjetnik može pod uvjetima i na propisani način rješenjem odbaciti kaznenu prijavu ili odustati od kaznenog progona tijekom kaznenog postupka protiv osobe koja je pripadnik zločinačke organizacije ako je to, razmjerno težini počinjenih kaznenih djela i važnosti iskaza te osobe, važno za otkrivanje kaznenih djela i članova zločinačke organizacije. Položaj krunskog svjedoka može se dodijeliti osobi koja je pripadnik zločinačke organizacije: 1. protiv koje je podnesena kaznena prijava ili se vodi kazneni postupak za kazneno djelo iz nadležnosti Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, 2. protiv koje postoje okolnosti na temelju kojih se prema Kaznenom zakonu pripadnik zločinačke organizacije može osloboditi kazne i postoje olakotne okolnosti na temelju kojih se ta kazna može ublažiti, 3. kad je iskaz krunskog svjedoka razmjeran težini počinjenih kaznenih djela i 4. kada je iskaz važan za otkrivanje, dokazivanje i sprječavanje kaznenih djela zločinačke organizacije odnosno otkrivanje članova organizacije. Prije donošenja odluke o krunskom svjedoku mora se pribaviti pisana izjava od osobe kojoj se namjerava dodijeliti status krunskog svjedoka kojom se osoba obvezuje na istinito svjedočenje i suradnju u kaznenom postupku. Status krunskog svjedoka ne može dobiti osoba koja je počinitelj točno određenog, teškog kaznenog djela. Na ispitivanje krunskog svjedoka primjenjuju se odredbe Zakona o kaznenom postupku s tim da on mora odgovarati i na pitanja koja njega i njegove bližnje izlažu teškoj sramoti, znatnoj materijalnoj šteti ili kaznenom progonu. Mjere zaštite krunskog svjedoka i njemu bliskih osoba izvan kaznenog postupka provode se prema posebnim propisima. d) Zaštita svjedoka izvan kaznenog postupka Zaštita svjedoka izvan kaznenog postupka obuhvaća postupke za pružanje zaštite i pomoći ugroženim osobama radi svjedočenja u kaznenom postupku. Ugrožene osobe su svjedoci ili druge osobe čije je uključenje u program zaštite opravdano zbog vjerojatnosti ugrožavanja života, zdravlja, tjelesne nepovredivosti, slobode ili imovine većeg opsega, a zbog važnosti njihovih saznanja za kazneni postupak. Bliska osoba je član zajedničkog kućanstva ugrožene osobe, kao i druga osoba koju ona označi i zahtijeva njezino uključivanje u program zaštite. Do uključenja u program zaštite dolazi ako ugrožena osoba na to pristane dobrovoljno, a njezin iskaz, kao budućeg svjedoka u kaznenom postupku ocjenjuje se toliko važnim da bi dokazivanje kaznenog djela bez njega bilo povezano s nerazmjernim teškoćama ili se ne bi moglo provesti na drugi način kod kaznenih djela protiv Republike Hrvatske, vrijednosti
807
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
zaštićenih međunarodnim pravom, organiziranog kriminaliteta i drugih kaznenih djela za koja se prema zakonu može izreći kazna zatvora od 5 godina ili teža kazna. Program zaštite provode državno odvjetništvo i policija putem Jedinica za zaštitu i Povjerenstva. Zadaća je Povjerenstva donositi odluke o uključivanju osoba u program zaštite svjedoka. Sastav Povjerenstva određen je tako da objedinjuje sva tijela države koja sudjeluju u kaznenom progonu. Jedinica za zaštitu dio je Ravnateljstva policije, a zadaća joj je provoditi i organizirati program zaštite. Ona odlučuje o vrsti mjera koje će se provoditi, osim mjere promjene identiteta, a u odnosu na osobe lišene slobode, to čini u dogovoru s tijelom nadležnim za upravljanje zatvorskim sustavom. U programu zaštite primjenjuju se: mjere zaštite, mjere pomoći i mjere potpore. Mjere zaštite ugroženih osoba su: 1. tjelesna i tehnička zaštita, 2. premještanje, 3. mjere prikrivanja identiteta i vlasništva, 4. promjena identiteta. Mjere pomoći su: 1. psihološka pomoć, 2. pravna pomoć i 3. socijalna pomoć. Mjere potpore su: 1. ekonomska potpora i 2. socijalna potpora. Zaštita osobe traje dok traje opasnost, odnosno dok postoji potreba za zaštitom, osim u slučajevima promjene identiteta, kad osoba ostaje doživotno u programu zaštite. Literatura: Aengenendt, J., Die Aussagen von Kindern in Sittlichkeitsprozessen, Basel, 1955.; Aleksić, 111, 194; Allen, R. J. - Kuhns, R. B., An Analytical Approach to Evidence, Little, Brown and Company, Boston, 1989., 293-493, 498-502; Altavilla, 90, 310, 379, 391; Arntzen, R, Vernehmungspsychologie, München, 1978.; - Begabungspsychologie, Berlin, 1976.; Psychologie der Kindervernehmung, Bundeskriminalamt, Wiesbaden, 1970.; Bach, W., Kindliche Zeuginen in Sittlichkeitsprozessen, New York, 1957.; Bauer, I I I , 170, 290, 326; Bayer, 296, 302; Bender - Nack, IL, 257, 873; Black's Law Dictionary, 498; Breucker, M. Engberding, R., Die Kronzeugenregelung. Erfahrungen, Anwendungsfälle, Entwicklungen, Boorberg, Stuttgart, 1999.; Brown, P. The Art o f Questioning: Thirty Maxims o f Cross Examination, New York, Macmillan, 1987, 18 - 59; Burghardt, W., Gegenüberstellungen im Ermittlungsverfahren, Taschenbuch für Kriminalisten, svezak XXVI/1976., 87; Conso, G., Le nuove norme del processo penale, Giuffre, Milano, 1991.; Cordero, 480, 954; Döhring, 92; Geerds, 121, 217; Geerds, /3/, 125, 189; Gluščić, S. — Kralj, T., Zakon o zaštiti svjedoka. Tekst zakona s bilješkama i poveznicama, Narodne novine, Zagreb, 2004.; Gorphe, 121, 145-146, 170, 227; Grassberger, 122, 144, 201, 203, 227; Gross - Geerds, II., 180, 183, 193, 237; Gross Seelig, I., 74, 142; Hampton, 45, 137, 225; Hellwig, 28, 46, 88, 163, 213, 299; Holland, K, Zur Psychologie der Zeugenaussage, Kriminalistik, 1972.; Janovsky, T., Zeugenvernehmung mit Video, Kriminalistik, 7/1999.; Kalleicher - Grimm, Die Gegenüberstellung als 808
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
kriminalistische Massnahme, Grundlagen der Kriminalistik, svezak 11/1977., Ill; Klein, I. J., Law o f Evidence for Criminal Justice Professionals, 4. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 4797; Kleinknecht, 139, 727; Kube - Leineweber, Polizeibeamte als Zeugen und Sachverständige, Bundeskriminalamt, Wiesbaden, 45/1976.-1977.; Lechat, 857; Leone, 214; Ljubin, T. Bauer, K, Vjerodostojnost izjave djeteta o seksualnom zlostavljanju — CBCA procedura, Policija i sigurnost, 12 (2003) 4-6; Marković, 475, 478; Maver, 185-226; Meinert, 73; Modly, Leksikon, 50, 59, 65, 78, 91, 129-130, 148, 155, 183, 192-199, 212, 229, 251-252, 312, 339340, 347-353, 367, 368, 404, 406, 410, 413-418, 456, 463, 468, 484-485, 511-512, 525-527, 529, 541, 546, 547, 551, 557, 558, 562-566, 574, 583, 615-616, 637, 668, 671-672, 695, 708, 727-728, 731-733, 740, 756, 800, 823-824, 837, 864, 867, 873; Mönkenmöller, 30, 68, 108; Osterburg Ward, 667 - 673; Pavišić, /ZKP/, 316-334; Plaut, 54, 213, 224; Quaderni del Consiglio Superiore della Magistratura, 49/1991.: Tecnica dell'esame delle parti e dei testimoni nel dibattimento penale: Addezio, Simulazioni; - 50/1992.: Albano, II convincimento sulla attendibilitä della
809
dichiarazione; Rieder, H., Die Gegenüberstellung zur Identifizierung des Beschuldigten, Kriminalistik, 1977., 111; Roso, Z., Poligrafu kriminalistici, MUP RH, Zagreb, 1996.; Roxin, 143, 264; Schneickert, 152, 163, 180, 207; Schneickert, 121, 152; Sijerčić - Čolić, H, Svjedok u kaznenom postupku (doktorska disertacija), vlastita naklada, Sarajevo, 1997.; Sijerčić Čolić, H., I., 303-321; Spangher, 153; Stefani - Levasseur - Bouloc, 600; Šaver - Winberg, 125; Undeutsch, U., Beurteilung der Glaubhaftigkeit von Zeugenaussagen, ForensischePsychologie, 11., Göttingen, 1967., 175; Vodinelić - Aleksić, 337; Vodinelić, 121, II., 62, 582, 587, 589, 593, 599, 604, 611, 628, 632; Williams, 6, 77, 105, 195; Williamson, T., Investigative Interviewing: Rights, research and regulation, Willan publishing, Portland, 2006.; Zalman, M. Siegel, L., Criminal Procedure, West Publishing Company, Minneapolis/St. Paul, 1994., 841872; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure. Constitution and Society, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 679, 680; Zbinden, 157; Zlatarić - Damaska, 322. Pitanja za provjeru znanja: 1. Tko je svjedok? 2.Tko je svjedok po čuvenju? 3. Što su to kognitivne upute? 4.Objasnite stadije ispitivanja svjedoka. 5.Kojim je kriterijem moguće provjeriti suglasnost sadržaja iskaza svjedoka sa stvarnošću? 6.Objasnite metode provjere istinitosti iskaza svjedoka. 7.Tko je svjedok ejdetičar? 8.Što se postiže suočenjem? 9.Što je izravno i unakrsno ispitivanje? 10.Objasnite smisao oznake: svjedok istine. 1 1 . Kojim se osnovnim mjerama provodi zaštita svjedoka, što one uključuju te kojim su zakonima uređene?
810
Glava XX. Očevid, rekonstrukcija i pokus
1. Pojam očevida Očevid je postupovna radnja koju poduzimaju tijela postupka, a u propisanim slučajevima i policija. Obilježava ga izravno čulno opažanje, utvrđivanje i razjašnjenje pojedinih činjenica i okolnosti koje su važne za vođenje postupka. Činjenice i okolnosti koje se utvrđuju očevidom raznovrsne su, što ovisi o pojedinom slučaju. Najčešće se očevid poduzima radi: a) utvrđivanja radi li se u konkretnom slučaju o kaznenom djelu, b) razjašnjenja o kojem se kaznenom djelu radi, c) prikupljanja tragova, d) pronalaženja i utvrđivanja identiteta žrtve, e) utvrđivanja vrste i razmjera štete, f) ispitivanja vjerodostojnosti tragova. Tragovi o kojima je riječ dijele se na sljedeće skupine: a) tragovi kojima se dokazuje postojanje kaznenog djela; b) tragovi kojima se otkriva tijek kaznenog djela; c) tragovi kojima se otkriva počinitelj i stupanj njegove krivnje; d) tragovi koji upućuju na uzroke i ciljeve djelovanja; e) tragovi koji upućuju na nepoznatog oštećenika. Očevidna djelatnost, koja je po svom sadržaju kriminalistička, mnogo je šira i od osjetilnog opažanja i obuhvaća kriminalističko-tehničko i taktičko-metodičko postupanje, dakle, određenu metodiku rada. Provođenje očevida nije jednostavno osjetimo opažanje objektivne stvarnosti kako se ona nameće očevidnom tijelu, već je riječ o svestranom kriminalističkom opažanju, istraživanju, opisivanju, fiksiranju i registriranju činjeničnog stanja na mjestu očevida i samog mjesta očevida, dakle, materijalnih objekata očevida. Postupanje očevidnog tijela i članova očevidnog tima na mjestu očevida obuhvaća niz mjera i radnji koje se po svom karakteru ne mogu isključivo smatrati vlastitim opažanjem. Zbog toga se aktualne definicije očevida još uvijek smatraju jednim od spornih pitanja u dokaznom postupku. Ipak, u osnovi svih definicija očevida nalazi se spoznaja da je očevid cjelina tehnič-
811
K R I M I N A L I S T I K A _________________________________________________________________________
kih, taktičkih i metodičkih mjera kojima se na mjestu događaja opažanjem utvrđuju ili objašnjavaju zapažene činjenice. Očevid je osnovna istražna (postupovna) radnja koja ulazi u radnje prvog zahvata, čija se priroda i funkcija iscrpljuju u pronalaženju (ptkrivanju), fiksiranju i aserviranju, tumačenju i ocjenjivanju dokaznih informacija materijalne prirode. Drugim riječima, očevid je postupovno oblikovana metoda, sustav sredstava i načina otkrivanja, prikupljanja i aserviranja tragova i predmeta kaznenog djela. Očevidno tijelo obavlja očevidne radnje kao niz predmetno-praktičnih operacija. Pri tome se služi metodikom provođenja očevida u cilju pronalaženja, fiksiranja i interpretacije stvarnih dokaza, kako bi putem njih došlo do spoznaje o postojanju ili nepostojanju (prema zakonskoj terminologiji "važnih") činjenica. Očevid je formalna istražna radnja. Pod pojmom postupovna vrijednost očevida treba razumjeti prikupljanje opsežnog objektivnog materijala lege artis u cilju dokumentiranja svih okolnosti u vezi s kaznenim djelom, koji sudu omogućava potpuno snalaženje i ocjenu prijestupničkog djelovanja počinitelja. Kriminalistička pravila o provedbi očevida promjenjiva su kategorija i ovise o nizu čimbenika kao što su: lokacija mjesta događaja, opseg i veličina mjesta događaja, vrsta predmeta očevida, vrsta događaja, način počinjenja djela, vrste i oblici nastalih tragova, doba dana ili noći, atmosferski i klimatski uvjeti, vidljivost, konfiguracija terena i sl. Može se govoriti samo o relativnoj stalnosti pravila i načela kriminalistike koja se primjenjuju tijekom očevida. Istaknuto je da propisima Zakona o kaznenom postupku nisu detaljno regulirani struktura očevida i tijelo njihove provedbe. Ako forma za provođenje očevida, kao postupovne radnje, nije propisana, postupovni subjekt obavlja očevid na način koji smatra najpogodnijim za postizanje cilja očevida u skladu s osnovnim načelima kaznenog postupka i pravnog poretka. Zbog toga očevidno tijelo tijekom provedbe očevida primjenjuje pravila kriminalistike koja osiguravaju provedbu očevida s tehničko-taktičkog aspekta kao kontinuirani radni i misaoni dokazni proces sukladan normama Zakona o kaznenom postupku. Riječ je o kriminalističkom postupku od sumnje do dokaza kao misaonoj i radnoj cjelini. Primjena pravila kriminalistike u okvirima očevida proces je utvrđivanja i spoznaje relevantnih činjenica i njihova uzročno-posljedičnog objašnjenja i povezivanja s iskazima osoba i drugim dokazima u cilju utvrđivanja istine. Kriminalističko razmišljanje očevidnog tijela (i očevidnog tima) intelektualna je aktivnost sui generis, koju mora razviti onaj koji želi razjasniti kazneni događaj. Budući da očevidno tijelo očevidom mora utvrditi i objasniti činjenično stanje i njegove specifičnosti vlastitim opažanjem, ono mora na poseban način zapažati činjenice i imati jasne i definirane pojmove kao pretpostavke svojih intelektualnih napora.
812
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
Bez obzira na aktualna pravila kriminalistike, očevidno tijelo prilikom određivanja najsvrhovitijih kriminalističkih metoda mora uvijek skrbiti o postupovnim odredbama, čak i onda kada bi možda drugačiji postupak s kriminalističkog motrišta bio svrsishodniji. Očevid je, dakle, jedinstvena postupovna i kriminalistička radnja koja se poduzima u zakonom propisanim okvirima (formalni aspekt) uz primjenu pravila kriminalistike (sadržajni aspekt), čija je svrha jedinstvena. Postupovnopravni propisi reguliraju postupovne formalnosti u vezi s provedbom očevida, a pravila kriminalistike reguliraju način provedbe očevida s tehničko-taktičkog motrišta. Osjetimo opažanje nije samo karakteristika očevida, već zajednička karakteristika svih postupovnih dokaznih radnji. U biti sve dokaze utvrđuje se vlastitim osjetilnim opažanjem tijela postupka. Međutim, pojam radnji koje se poduzimaju u okviru očevida ne može se poistovjetiti s pojmom "osjetilnog opažanja". V. izlaganje supra Glava IV. pod 3. i infra XXI. pod 4. Očevid kao misaono-osjetilna djelatnost ne iscrpljuje se u golom opažanju, percepciji, već je on sustav radnji s bogatim kriminalističkim sadržajem, po čemu se i razlikuje od ostalih srodnih postupovnih radnji. Uloga osjetilne spoznaje u okviru očevida vrlo je važna, ali ne smije se zaustaviti samo na osjetilnoj spoznaji (percepciji), jer je bit očevida u pronalaženju, fiksiranju, ispitivanju i ocjeni dokaznih informacija materijalne prirode, planiranju verzija i poduzimanju niza praktičnih kriminalističkih radnji i mjera. Složenost radnji tijekom provedbe očevida nije u tome što materijalne objekte kao signale, nositelje informacija, treba opažati i fiksirati, nego u složenosti i kompliciranosti misaonih zadataka koji se javljaju tijekom očevida, kao rezultat opservacije. Tijekom očevida proučavaju se stanja, svojstva, obilježja pronađenih materijalnih dokaznih informacija, dovodi ih se u vezu s kaznenim događajem. Osjetila, kao putovi za dobivanje informacija o materijalnim objektima očevida, pružaju očevidnom tijelu iskustvene podatke. Promatračka djelatnost očevidnog tijela osjetima je i teorijska (postavljanje ciljeva i zadataka očevida, planiranje verzija i sl.) i organizacijsko-praktična (dolazak na mjesto kaznenog događaja, organizacija očevida, korištenje kriminalističko-tehničkih i drugih metoda i sredstava, poduzimanje očevidnih radnji, promatranje pokusa u okviru očevida i sl.). Iz izloženoga proizlazi da očevidne činjenice nisu rezultat pasivnog opažanja i jednostavnog opisivanja nekakve očite stvarnosti (na što upućuje odredba Zakona o kaznenom postupku), nego su one rezultat složene spoznajne djelatnosti koju obilježava isprepletenost osjetilnog i racionalnoga. Očevidno tijelo tijekom promatranja primjenjuje specifična sredstva promatranja i posebna sredstva za fiksiranje i aserviranje materijalnih
813
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
objekata, primarno tragova. Posebnu ulogu pri tome igraju konceptualna sredstva, npr.: kriminalistički pojmovi, traseologija, učenje o verzijama i sl., pomoću kojih se organizira i interpretira promatranje tijekom očevida. Korištenje tih specijalnih materijalnih i konceptualnih sredstava daju promatranju prilikom očevida kvalitetu koja nedostaje svakodnevnom laičkom opažanju. Ključnu ulogu imaju tzv. produžena osjetila očevidnog tijela. Pod tim pojmom podrazumijevaju se različita tehnička pomagala očevidnog tijela i članova očevidnog tima koja se koriste tijekom očevida da se nevidljivo učini vidljivim. To su npr. detektori, endoskop, ogledala, izvori svjetlosti s promjenjivom frekvencijom svjetla, UV svjetiljke, razni ispitivači i instrumenti za ispitivanje strujnih krugova i elekrične energije, ručne lupe - povećala i sl. Detektori se ovisno o namjeni mogu koristiti za: detekciju plinova, eksploziva, lakozapaljivih tvari, radiološkog zračenja, bojnih otrova i drugih opasnih tvari, pokreta, toplinskog zračenja, prisutnosti osoba i tvari i dr. Detektori pokreta uglavnom se koriste radi osiguravanja prostora. To su protuprovalni alarmi, ali mogu se koristiti i za detekciju pokreta u prostoru na kojem se obavlja očevid. Detektori toplinskog zračenja primjenom u najkraćem mogućem roku (do 60 minuta pri sobnoj i stabilnoj temperaturi) mogu pomoći pri određivanju nazočnosti osoba u prostoru, te određivanju njihova međusobnog položaja i kretanja, kao i položaja njihova tijela. Endoskopi su izrađeni na optičkom sustavu leća koji omogućuje pregled prostora kroz minimalne otvore npr. kroz bravu se pregledava prostorija u koju se ne može ući. Uređaj se sastoji od minimalnog optičkog sustava i gleda se kroz okular. Kad se radi o fleksibilnom endoskopu, to je uređaj s optičkim kablom koji na svom kraju ima objektiv, a na početku je monitor na kojem se vidi ono što objektiv registrira. Viđeno se može snimiti u vidu fotografija, ili videozapisa, odnosno pohraniti na razne digitalne medije. Specijalna inspekcijska ogledala za pregled nepristupačnih dijelova obično imaju izvor svjetlosti koji omogućuje pregled slabo vidljivih i nepristupačnih dijelova prostora; ispod automobila, donji postroj vozila, podovi ormara i dr. namještaja, prostor iza ormara, ispod kupaoničke kade, sudopera i sl. Izvori svjetlosti s promjenjivom frekvencijom svjetla, od infracrvenog do ultraljubičastog (poliylight, dactilight) mogu raditi autonomno (s vlastitim izvorom el. energije) ili se napajaju iz električne mreže. Osnovna namjena ovih uređaja je pregled mjesta događaja s ciljem pronalaska prostim okom nevidljivih ili slabo vidljivih tragova, uglavnom u sferi daktiloskopije i bioloških tragova.
814
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
UV svjetiljke imaju široku primjenu u postupku pronalaska tragova, npr. nevidljive ljudske izlučevine pod UV svjetlom postaju vidljive. U području falsifikata, opće je poznato da dokumenti, a posebno novčanice imaju "tajnu" zaštitu koja se uočava pod UV svjetlom. Razni ispitivači i instrumenti za ispitivanje strujnih krugova i električne energije (voltmetar, ampermetar, ohmmetar), primjenjuju se kod strujnih udara i požara kod kojih se sumnja na struju kao uzrok, njima se provjerava napon, otpor, zatvorenost strujnog kruga, ispravnost osigurača, kratki spoj. Ručne lupe/povećala omogućavaju ili pojačavaju vidljivost određenih tragova. 2. Načela provođenja očevida U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi iskristalizirala su se određena kriminalističko-taktička načela prema kojima treba provoditi očevid da bi se postigla svrha očevida i optimalni rezultati i otklonile moguće pogreške, dakle, da bi se očevid obavio lege artis. Isto tako, navedena načela omogućavaju da se očevid provede s maksimalnom uštedom vremena, snage i sredstava, uz istovremenu maksimalnu učinkovitost i primjenu odgovarajuće metodologije rada (načelo ekonomičnosti postupka). Kriminalistička taktička načela u vezi s očevidom mogu se svrstati u dvije skupine. Prvu, u kojoj su taktička pravila o postupanju očevidnog tijela od trenutka donošenja odluke o potrebi provođenja očevida, pa sve do ocjene rezultata dobivenih očevidom. Drugu, u kojoj su temeljna taktička načela (načini) koja se primjenjuju u provođenju pojedinih kriminalističko-tehničkih radnji i mjera na mjestu očevida sukladno pojedinim stadijima očevida. Najvažnija načela pri provođenju očevida su: zakonitost, humanizam, potpunost, pravodobnost, istina, načelo pažljivosti i svestranosti, načelo objektivnosti, sustavnost, brzina i točnost, racionalno djelovanje i svrsishodnost, programiranje djelovanja, temeljitost, aktivnost očevidnog tijela i članova očevidnog tima, dosljednost itd. Svako od navedenih načela ima svoje etimološko značenje. Dalje se detaljnije objašnjavaju neka od navedenih načela. Načelo metodičnosti i dosljednosti kod provođenja očevida znači da se očevid mora provoditi planski. Metodičnost se sastoji u planskoj primjeni potrebnih kriminalističko-tehničkih sredstava i metoda. Dosljednost se očituje u poduzimanju određenih radnji i mjera na temelju utvrđenog redoslijeda. Načelo programiranja očevida - s obzirom na razlike među kaznenim djelima zbog njihove prirode i karaktera ne mogu se unaprijed dati
815
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
"recepti" za izradu programa temeljnih radnji i mjera tijekom očevida, jer pravila kriminalistike ne trpe šablone. Ipak, u kriminalističkoj praksi iskristalizirala su se neka opća pravila koja vrijede za programiranje očevida. To su sljedeća pravila: detaljna analiza prvih informacija o kaznenom djelu, identifikacija objekata gdje će se i/ili na kojima će se provoditi očevid, podjela zadataka (poslova) među članovima očevidne ekipe prema njihovim stručnim profilima i specijalnosti, određivanje područja na kome će se provesti očevid, određivanje redoslijeda mjera i radnji koje će biti poduzete itd. Načelo racionalizacije djelovanja znači da treba stvoriti uvjete za pravilno poduzimanje, organiziranje, planiranje i provođenje kriminalističko-tehničkih mjera i radnji. Načelo sustavnosti provođenja očevida dolazi do izražaja kroz sustav postupanja kao kompleks uzajamno povezanih sastojaka. Kazneno djelo i mjesto njegova počinjenja određeni su dinamički materijalni sustav koji je podložan strukturalno-funkcionalnoj analizi. U sustavu kakav je kazneno djelo, određeni podsustavi osposobljeni su za samostalno postojanje, pa se osnovna svojstva podsustava ne određuju strukturom (zakonomjernošću) sustava kao cjeline, nego unutarnjom strukturom tog podsustava. Počinjenjem kaznenog djela dolazi do uzajamnog djelovanja raznih sustava jednih na druge. Pa i sam proces provođenja očevida složeni je sustav koji sjedinjuje u jednu cjelinu sve moguće modele objekata očevida. Objekti očevida se javljaju kao sustav u dezorganizaciji. Riječ je o raspadu sustava na određene podsustave i sastojke, koji su sve manje ovisni o sustavu i međusobno. Načelo temeljitosti i upornosti znači da sve što se otkrije tijekom očevida mora biti precizno opisano i postupovno i tehnički dokumentirano. To načelo osobito je važno u vezi s budućim vještačenjima jer se objektivni nalazi tijekom očevida javljaju kao potencijalni predmeti vještačenja, a to znači da treba pronalaziti (otkrivati) i osiguravati sve potencijalne dokazne informacije i poduzimati mjere i radnje strpljivo i uporno. Primjena ovog načela traži dobru i pravovremenu procjenu onoga što je bitno, a što sporedno za utvrđivanje istine. Pretjerana naglost, u pravilu, uzrokuje površnost u radu. Načelo točnosti tijekom očevida odnosi se na pregled mjesta očevida i pojedinih objekata i tragova na njemu. Točnost pregleda u velikoj mjeri ovisi o stručnom znanju članova očevidne ekipe, ispravnosti njihovih osjetila, njihovu profesionalnom i životnom iskustvu, marljivosti, razini tehničke opremljenosti i dr. Načelo taktičko-tehničke slobode u osnovi znači da je tijelo očevida slobodno u izboru tehničkih sredstava i metoda i pomoći stručnih osoba unutar zakonskih okvira.
816
KRIMINALISTIKA
Načelo potpunosti znači da tijekom očevida treba obuhvatiti sve dokazne činjenice. Da bi ovo načelo došlo do izražaja, očevidno tijelo i članovi očevidne ekipe moraju biti aktivni. Aktivnost kao odlika očevida upućuje na to da očevidno tijelo određuje i izvodi očevid po službenoj dužnosti i da u postupku otkrivanja i razjašnjavanja kaznenog djela i počinitelja pokazuje stvaralačku aktivnost. Načelo najboljeg dokaza pretpostavlja nužnost izvođenja najboljeg dokaza neovisno o troškovima njegova izvođenja. To je posebno važno kod nastojanja za potpunošću očevida. Načelo objektivnosti znači da se tijekom provođenja očevida ne smije biti pristran ili jednostran. Ono dolazi do izražaja kroz sustavnost, svestranost, potpunost i realnost u provođenju očevida. Prema tom načelu očevidno tijelo kao aktivni subjekt dužno je ostvariti opažanje koje je u skladu s postulatom da predodžbe o stvarnosti moraju imati karakter objektivnih istina ako njihov sadržaj točno odražava tu stvarnost. Zato se od očevidnog tijela traži posebna savjesnost, marljivost, strpljenje, upornost, dinamičnost, nepristranost i dr. Sukladno tom načelu, tijekom očevida treba stalno paziti da se otkloni sve ono što nije odraz stvarnosti, sve subjektivno. Očevidno tijelo i drugi sudionici u očevidu postižu to tako što verzije o događaju ravnomjerno provjeravaju i što se opažanje, ispitivanje i fiksiranje utvrđenog činjeničnog stanja obavlja bez ikakvog preduvjerenja. Otkrivanje pojedinosti (u kriminalističkom žargonu "provaljivanje") može dovesti do neuspjeha postupka (prikrivanje ili uništavanje tragova i predmeta, prilagođavanje lažne obrane i sl.). Javnost očevida odnosi se na njegovo javno provođenje, ali ne i na povod, cilj i rezultate. Preuranjeno objavljivanje podataka može otežati ili paralizirati otkrivačko-dokaznu funkciju tijela postupka i bitno otežati prikupljanje, izvođenje i provjeru dokaza. To načelo odnosi se na planirane mjere i radnje i rezultate poduzetih mjera i radnji. Diskrecija uz ostalo onemogućava poduzimanje osvetničkih čina i sl. Njegova primjena osigurava uspjeh postupka i dobru suradnju s građanima. Načelo pravodobnosti znači da se očevid mora poduzeti odmah kada je nastala potreba za njegovom provedbom i kada se očekuje da se provođenjem mogu postići optimalniji rezultati, najveća učinkovitost i korisnost u kriminalističkom i postupovnom smislu. Načelo lojalnog prikupljanja dokaza predviđa prikupljanje dokaza na način koji je sukladan izvjesnim etičkim postulatima koji se odnose na okrivljenikova prava u kaznenom postupku. Načelo kritičnog prilaženja postupanju načelo je kritičnosti i samokritičnosti. Riječ je o poznatom načelu skepse koje je posebno važno za očevide kao hitne radnje.
817
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
3. Organizacija istraživanja mjesta događaja Organizacija istraživanja mjesta događaja kod očevida pojam je koji obuhvaća tri glavne funkcije koje se moraju ostvariti na mjestu očevida: koordinacija i integracija napora, tehničke i istraživačke usluge. Prvu funkciju provodi tzv. koordinator rada na mjestu očevida, koji je odgovoran za tehničke i istražne funkcije. On mora donijeti i osigurati provođenje svih glavnih odluka u vezi s konkretnim slučajem. Tehničke usluge tiču se kriminalističko-tehničkog postupka na mjestu očevida i obuhvaćaju prikupljanje, obilježavanje, osiguranje i identifikaciju tragova, prateću dokumentaciju, skiciranje, tehničko dokumentiranje i dr. i slanje stvarnih dokaza u pohranu ili na vještačenje. Istraživačke usluge tiču se korištenja personalnih izvora dokaza. Cilj je svakog očevida pronalaženje i prikupljanje maksimalne količine bitnih informacija stvarne prirode o kaznenom djelu i počinitelju. Te informacije sadržane su primarno u otkrivenim i osiguranim tragovima i predmetima koji su u vezi s kaznenim djelom. Treba nastojati osigurati maksimalnu količinu kvalitativno i kvantitativno pravilno odabranih relevantnih tragova i predmeta kaznenog djela kao stvarnih dokaza ili budućih predmeta vještačenja. Kvaliteta i kvantiteta tragova i predmeta kao izvora informacija ovisi o mehanizmu njihova nastanka i protoku vremena od trenutka počinjenja kaznenog djela do početka očevida. Riječ je o traseološkom (gnoseološkom) kritičnom vremenu. Stvarno činjenično stanje na mjestu očevida treba biti zatečeno u što manje izmijenjenom stanju. Ako je došlo do bitne promjene činjeničnog stanja u informacijskom smislu, i to na gore, rezultati očevida u otkrivačko-dokaznom smislu mogu biti bezvrijedni. V. izlaganje supra Glava IX. pod 6.
4. Prvi zahvat kao koncepcijska cjelina Pojmovno prvi zahvat je posebna sustavno ujedinjena cjelina radnji tipizirana u postupanju njemačke policije. Prvi zahvat (Erster Angriff) obuhvaća prve poduzete policijsko-taktičke radnje radi obrane od opasnosti i/ili radi rasvjetljavanja kaznenog djela. Koncept prvog zahvata usporediv je s planskom shemom Crime Scene Research, iako ta cjelina više odgovara drugom konceptu Tatortarbeit (v. izlaganje supra Glava IX, pod 5.). Prvi zahvat vezan je uz mjesto i vrijeme, što znači da policija najprije mora utvrditi mjesto gdje se nešto zbilo i prikupiti informacije koje su nužne za preliminarnu kriminalističku diferencijalnu dijagnozu. Izlasku na mjesto događaja prethodi analiza saznanja o potrebi izlaska bez obzira na
818
KRIMINALISTIKA
to je li se do toga saznanja došlo radom policijskih službenika ili na neki drugi način. Nakon dolaska na mjesto događaja, potrebne radnje razvijaju se u više smjerova. Uvjetno ih možemo podijeliti u tri skupine: radnje pružanja pomoći i otklanjanja daljnje opasnosti, utvrđivanje osoba koje mogu dati informacije o događaju i utvrđivanje prostora na kojem se nalaze tragovi kako bi ih se zaštitilo od propadanja ili oštećenja. Pretežit broj kriminalističkotaktičkih radnji koje se poduzimaju u sklopu prvog zahvata važne su za očevid ili sastavni dio očeviSlika 13. Tragovi na mjestu događaja da, čemu se mora pridati odgovarajuća pozornost zbog postupovnog značenja očevida kao istražne radnje. 5. Klasifikacija očevida Očevide se može klasificirati temeljem različitih kriterija. S obzirom na polaznu vjerojatnost glede ostvarenja kaznenog djela, očevid se često poduzima u okolnostima izvjesnosti da se kazneni postupak neće voditi, ali upravo je svrha očevida da na polaznoj razini utvrdi ili razjasni činjenice na kojima se temelje odluke. Vrsta kaznenog djela vrlo je važan kriterij za klasifikaciju očevida. Kod krvnih delikata očevid je zahtjevniji glede stručnog znanja i korištene opreme u odnosu na provalu u osobni automobil. Dulje vrijeme u nas je prisutna podjela koja se temelji na vrsti kaznenog djela prema kojoj su, na jednoj strani prometni delikti, a na drugoj svi ostali. Navedeni kriterij u razmatranom slučaju je nadopunjen i određenim zahtjevima policijske organizacije. Sljedeći je kriterij podjela očevida prema širini i specifičnosti posljedica pri čemu se za njegovo poduzimanje moraju koristiti posebna pomoćna sredstava (helikopteri, zrakoplovi, izvori energije) i stručne osobe. Karakter situacije na mjestu kaznenog događaja diktira način provođenja očevida. Za rad tijela kaznenog postupka važno je da se očevid provodi s jasnih pravnih stajališta, uzimajući u obzir određene elemente bića pretpostavljenog kaznenog djela.
819
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
M jesto očevi da je prost or koji je u nekoj vezi s djelo m. To je mjest Slika 14, Pribor za obavljanje očevida o radnje, posljedice, odbacivanja predmeta, skrivanja počinitelja, kretanja žrtve itd. Primarno su to mjesta gdje je kazneno djelo pripremano, pokušano, počinjeno ili gdje su nastupile posljedice. U obzir se uzimaju faze kaznenog djela. Da bi se mogle objasniti okolnosti mjesta očevida, treba ga prethodno identificirati, tj. odrediti: a) njegovu preciznu lokaciju, b) granice rasprostranjenosti, objekte koji ga čine, c) stanje koje na njemu vlada i d) okvirne odrednice pristupa daljnjoj obradi. Predmet očevida je svaki objekt, bez obzira na to gdje se nalazi, ako je dostupan, pod uvjetom da je u relevantnoj vezi s kaznenim djelom. To mogu biti mjesta, stvari, živa bića, mrtva tijela, životinje i sl. Oni se javljaju kao predmeti očevida ako je vjerojatno da na sebi nose relevantne materijalne informacije, tzv. signale, dakle, da je riječ o nositeljima materijalnih informacija. U osnovi signali se dijele na: optičke, akustičke, odoriferne (olfaktroničke) i mehaničke. Ti signali kao materijalne informacije izraz su strukturalnih promjena u određenoj sredini, izazvanih pripremanjem ili počinjenjem kaznenog djela. Po prirodi stvari najveći broj predmeta očevida nalazi se na mjestu kaznenog događaja. Ono je najvažniji izvor relevantnih materijalnih informacija. Ukratko, očevid se može poduzeti na mjestu kriminalnog događaja, na pokretnim i nepokretnim stvarima, ispravama, biljkama, prijevoznim sredstvima (automobilima, plovilima, zrakoplovima), tvarima bez obzira na njihovo agregatno stanje itd. Predmeti koji se lako prenose ili prevoze u kriminalistici se nazivaju pokretno mjesto događaja. Uspjeh i kakvoća budućeg kaznenog postupka ovisi o kakvoći i pravodobnosti pronalaženja i osiguranja nositelja informacija. Tragovi i pred-
820
KRIMINALISTIKA
_________________________________________________________
meti u vezi s kaznenim djelom kao prirodno-materijalne forme signala u osnovi sadrže informacijske elemente glede tzv. sedam (ili devet) zlatnih pitanja kriminalistike. Danas kriminalisti sve informacije materijalne prirode s identifikacijskog aspekta dijele na: 1. informacije s općom informacijskom vrijednošću i 2. informacije s identifikacijskom vrijednošću. Iz tih se informacija otkrivaju i dokazuju kaznenopravno relevantne činjenice pod pretpostavkom da su osigurane (fiksirane) u postupovnom ruhu. Kako je istaknuto, mjesto kaznenog događaja i svi navedeni drugi objekti postaju objekti očevida ako postoji vjerojatnost da na sebi nose određene tragove važne za objašnjenje kaznene stvari, dakle, ako su nositelji materijalnih informacija. Predmete kao objekt očevida u osnovi možemo podijeliti s identifikacijskog motrišta na: 1. one koji su poslužili kao sredstvo počinjenja kaznenog djela ili su za to bili namijenjeni; 2. one koji su nastali počinjenjem kaznenog djela; 3. one koji su pribavljeni kaznenim djelom ili su dobiveni kao nagrada 4. one koji na sebi nose tragove kaznenog djela (nositelji tragova) i 5. koji pružaju podatke o osobi počinitelja ili žrtve, odnosno oštećenika. Tijelo živih ili mrtvih osoba (leš) može biti objekt očevida. Očevid na mrtvom tijelu (lešu) postupnik naziva "pregled". Poduzima se kada u nekom smrtnom slučaju postoji sumnja ili je očito da je smrt uzrokovana kaznenim djelom, ili je u vezi s kaznenim djelom. Ako je leš zakopan, odredit će se njegova ekshumacija u cilju pregleda i obdukcije. U praksi se, u pravilu, očevid kombinira s obdukcijom. U pravilu se očevid na mrtvom tijelu provodi na mjestu pronalaska leša (tijela), na koje mjesto je leš mogao biti donijet. Očevid se uvijek provodi i na okolini gdje je mrtvo tijelo otkriveno. Obično mjesto nalaza mrtvog tijela prate tragovi biološkog podrijetla, osobito ljudskog. Ako mrtvo tijelo pregledava vještak sudske medicine, onda je riječ o pregledu mrtvog tijela unutar vještačenja. Instrumentalni očevid je naziv u kriminalistici za onaj dio očevida u kome se provodi tzv. posredno promatranje. To su slučajevi kada očevidno tijelo i članovi očevidne ekipe ne mogu opažati stanja i svojstva objekata očevida neposredno svojim osjetilima, nego se pri promatranju služe tehničkim sredstvima (pomagalima). Ta sredstva se interpoliraju između očevidnog tijela i promatranih objekata i drugih subjekata. Ograničenost ljudskih osjetila ne javlja se kao prepreka za spoznavanje objekata očevida koji su od interesa za tijelo postupka. Tako se npr. m'ikrotragovi na mjestu očevida izuzimaju "na pamet", jer nisu dostupni osjetilnom opažanju. Njihova traseološko-dokazna interpretacija moguća je tek u kriminalističkim i inim laboratorijima. Aktivni trenutak u odabiru kruga i objekata promatranja kod posrednog promatranja odnosi se
821
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
na svjesno biranje objekata i kruga za koje se pretpostavlja da su nositelji mikrotragova na temelju makro-traseološke situacije. Zato s teleološkog stajališta postupovne odredbe pokrivaju i izuzimanje mikrotragova tijekom očevida.
6. Taktika provedbe očevida Riječ je o organizacijsko-taktičkim načelima istraživanja mjesta kaznenog događaja, pri čemu je važna primjena kriminalističkih i postupovnih načela i pravila. Pravila provedbe očevida promjenjiva su i ovise o nizu čimbenika kao što su: lokacija, opseg i veličina mjesta događaja, vrsta događaja, način počinjenja djela, vrste tragova i predmeta, klimatski uvjeti, doba dana, vidljivost i sl. Postupak očevidnog tijela tijekom očevida treba biti s tehničko-taktičkog aspekta kontinuirani misaoni i dokazni proces u skladu s pravilima kriminalistike i normama postupovnog prava. Primjena pravila kriminalistike u okvirima očevida proces je utvrđivanja i spoznaje relevantnih činjenica i njihova uzročno-posljedičnog objašnjenja i povezivanja s iskazima osoba u cilju utvrđivanja istine. Istaknuto je da norme Zakona o kaznenom postupku ne uređuju neposredno način provedbe očevida s organizacijsko-taktičkog i metodološkotehničkog stajališta. Svaki oblik istraživanja mjesta događaja u okviru očevida složena je i odgovorna djelatnost, određeni sustav, diktiran metodološkim razlozima i odlikuje se time da među elementima koji ga čine postoji niz povezanosti i odnosa. Zbog toga način i redoslijed realizacije pojedinih mjera i radnji tijekom očevida, u pravilu, imaju određeni utjecaj na mogućnost nastajanja, učinkovitost i svrsishodnost ispoljavanja drugih elemenata danog sustava. Neizbježan uvjet za pravilno odvijanje složenih procesa tijekom očevida jest izrada odgovarajućeg sustava njihove provedbe (organizacije), temeljenog na klasificiranju radnji što tvore te procese u skladu s utvrđenim redom koji obuhvaća karakter, svrhu i mogućnost tih aktivnosti. Pravilna organizacija rada tijekom provedbe očevida (način njegova provođenja) treba osigurati: 1. svođenje na minimum nepredviđenih okolnosti koje mogu otežati ili onemogućiti pravilnu provedbu očevida i 2. takav način postupanja u kojem se postiže maksimalna učinkovitost u smislu pronalaska dokaznih izvora materijalne i personalne prirode i korištenja raspoloživih ljudskih efektiva i tehničkih sredstava. Kod određenih kategorija kaznenih djela postoje posebne "istražne situacije" u različitim varijacijama. Za svaku istražnu situaciju radi se al-
822
KRIMINALISTIKA
_________________________________________________________
goritam koji omogućava da se pravila kriminalističkih metodika podignu na višu razinu. Tako se za određene kategorije kaznenih djela uočavaju tipične situacije koje se javljaju kod očevida. Za te situacije izrađene su posebne metodičke preporuke tehničko-taktičke prirode. Istraživanje i objašnjenje materijalne situacije na mjestu očevida kreativan je kriminalistički rad za koji nije dovoljna samo intuicija i veliko iskustvo, nego i znanstvena utemeljenost i orijentacija. Zato se unutar kriminalistike posebnim taktikama pri provođenju očevida za različita kaznena djela poklanja posebna pozornost, poglavito tzv. tipičnim istražnim situacijama koje se javljaju u pojedinim etapama postupka, pa tako i očevida, i to sukladno njegovim stadijima. Riječ je o tipičnim radnjama i sklopovima radnji. Očevidno tijelo i članovi očevidnog tima moraju sve događaje i predmete sagledati, shvatiti, opisati i registrirati određenim redoslijedom, s njihovim individualnim osobinama, specifičnostima i obilježjima. Samo na taj način može se realizirati kriminalistička i kaznenopravna identifikacija predmeta i osoba ili rekonstrukcija činjeničnog stanja. Promatranje, zapažanje, utvrđivanje i mišljenje prilikom provođenja očevida treba shvatiti i prakticirati kao jedinstveni, kompleksni postupak. Tijekom očevida ide se unatrag, od posljedica djela i zaključuje se o njegovim uzrocima i modalitetima. Uspjeh očevida ovisi o pravilnosti rada očevidne ekipe na mjestu događaja. Istraživanje mjesta kaznenog događaja vrlo je složena aktivnost, koja se sastoji od niza mjera i radnji. Zato na osnovi početnog informacijskog fonda treba očevidno tijelo sastaviti plan rada očevidne ekipe. U pravilu, pisani plan rada sastavlja se u složenijim slučajevima. Planom rada treba predvidjeti vremenski redoslijed poduzimanja parcijalnih kriminalističko-tehničkih radnji koje tvore kriminalistički proces istraživanja objektivne stvarnosti. Planom se svode na minimum nepredviđene okolnosti i omogućava postizanje maksimalne učinkovitosti. Mnogi teoretičari kriminalisti smatraju da se ne može unaprijed i općenito propisati način provedbe očevida i slijed tehničko-taktičkih mjera i radnji koje treba poduzeti. Zato se plan rada u pogledu slijeda navedenih mjera i radnji stvara ad hoc, jer ovisi o objektivnoj situaciji svakog konkretnog slučaja. Stoga se mogu dati samo opće smjernice o načinima provođenja očevida. Uvijek treba brinuti o globalnom planu provođenja očevida. On predstavlja sistematiziranje niza radnih operacija koje se moraju poduzeti tijekom očevida. Te radne operacije razrađuju se prema temeljnim pitanjima: 1. svrhe pojedinih skupina radnih operacija, 2. njihovu sadržaju, 3. načinu postupanja tijekom njihova izvođenja, 4. subjektu zaduženom za njihovo izvođenje, 5. vremenu u kojem ih treba provesti, 6. logističkoj
823
tehničkoj potpori nužnoj za njihovo obavljanje i 7. uvjetima pod kojim ih mora primijeniti. Osiguranje mjesta događaja i izlazak na mjesto događaja suvremeni kriminalisti ne smatraju stadijem očevida. Izlazak na mjesto događaja inherentan je dio mjera prvog zahvata, ključnog kompleksa radnji čiji se pretežiti dio ostvaruje na mjestu događaja. Kompleks radnji i mjera koje predstavljaju prvi zahvat omogućava utvrđivanje lokacije mjesta događaja, njegovo osiguranje, primjenu daljnjih aktivnosti, isključenje negativnih utjecaja na daljnji tijek radnji u cjelini, te omogućuje da se u slučaju potrebe poduzmu dodatne tehničko-organizacijske mjere i započne s istraživanjem na mjestu događaja. Na mjesto kaznenog događaja treba izaći što prije i započeti s obavljanjem očevida kako bi nastupile što manje promjene dokaznih informacija objektivne prirode. Razloge hitnosti izlaska na mjesto događaja i provođenja samog očevida procjenjuje očevidno tijelo. Pri tome osnovni kriterij kojim se treba rukovoditi je dobivanje odgovora na pitanje: hoće li kasnija provedba očevida dati iste rezultate kao i očevid koji je započet ranije? V. još izlaganje supra Glava XVI. pod 7.
7. Prostor očevida Očevid treba precizno smjestiti u određeni geografski prostor. To pretpostavlja smještanje u užem smislu, tj. određivanje prostora očevida. U slučaju potrebe, orijentacija se ostvaruje egzaktnim metodama: upotrebom kompasa, topografskim kartama, elektroničkim, radarskim napravama, sustavom globalnog pozicioniranja itd. Uporaba kompasa i topografske karte - iako je to danas zastarjeli način utvrđivanja određenog mjesta - ipak je vrijedna pozornosti. Navedenim načinom može se utvrditi mjesto događaja s većim ili manjim odstupanjima. Odstupanja o kojima je riječ većim dijelom ovise o mjerilu topografske karte. Radarske naprave predstavljaju jedan od načina utvrđivanja određenog mjesta, npr. potonuća broda, pada zrakoplova i sl. S obzirom na suvremenije i pouzdanije načine utvrđivanja mjesta nužno ga je koristiti kada nema drugog izbora. Sustav globalnog pozicioniranja (Global Positioning System) radi tako što "prevodi" signale primljene od satelita u točne geografske širine i dužine. Na taj način se dobiva trenutačna lokacija prostora. Riječ je o pozicioniranju (određivanju) prostornog odnosa cjeline mjesta događaja prema drugim objektima koji su važni za djelatnost obrade mjesta događaja u kriminalističko-taktičko-tehničkom smislu. Za smještanje u širi geografski
824
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
prost or bilo bi dobr o upot rijeb iti ozna ku lokal izaci je, ali u razli čito m smis Slika 15. Mjesto događaja lu (geografske koordinate, predio mora ili kopna, dio vodotoka, planine). Za širi prostor (mjesto) prikladna oznaka bila bi ubikacija. Ona označava uži fizički dio prostora obavljanja radnje. Pozicioniranje znači i određivanje unutarnjeg odnosa u okviru prostora mjesta očevida koji će biti predmet istraživanja u kasnijim stadijima njegove obrade. U početnim stadijima očevida pozicioniranje se ostvaruje na temeljnoj, indicijalnoj razini. Riječ je o tzv. preliminarnom pozicioniranju. Detaljno pozicioniranje provodi se u statičkom i dinamičkom stadiju očevida. Pozicioniranje je osobito važno kada je riječ o disperzivnosti objekata na mjestu očevida. Prostor očevida je netaknut ako nakon događaja na njemu nije bilo utjecaja koji mijenjaju odnose objekata očevida i njihovo stanje. Neizmijenjen je prostor očevida u kojemu je došlo do promjena stanja objekta očevida (utjecaj kiše, mraza, snijega, truleži), ali ne i njihovih odnosa. Izmijenjenim prostorom smatra se onaj prostor po kome su se prije očevida kretale osobe ili životinje, na kome su pomicani predmeti, odnošene ozlijeđene osobe, otklanjana opasnost i sl. Na taj način prostor je kontaminiran u traseološkom smislu, a, u pravilu, dolazi i do izazivanja novih tragova.
825
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Pod zatvorenim prostorom razumiju se prostorije namijenjene za stanovanje (stanovi, hotelske sobe, vikendice i sl.) kao i sporedne prostorije (smočnice, praonice, podrumi, štale, ambari i sl.), te radionice, skladišta itd. Zatvorenim prostorima smatraju se i pokretni zatvoreni prostori, koji služe za stanovanje (kabine na plovilima, automobilske prikolice, unutrašnjost šatora itd.). Takvi su i unutrašnjost prometnih sredstava (automobili svih vrsta, brodovi, čamci, željeznički vagoni, tramvaji, zrakoplovi i sl.). Kao objekti očevida javljaju se kako navedeni prostori, tako i predmeti koji se u njima nalaze. Pod prirodnim prostorima razumiju se otvoreni prostori na kopnu i vode, ali i objekti koji nisu nikakvi građevinski pojam, kao što su dvorišta, oranice, kupovi drva, stogovi sijena ili kukuruzovine i sl. Očevid se ne provodi samo na usko ograničenom prostoru unutar kojega je počinjeno kazneno djelo, već i na bližoj i daljoj okolini u kojoj se mogu pronaći tragovi i predmeti u vezi s kaznenim djelom. To mogu biti: put dolaska i odlaska počinitelja, skrovišta u kojima je skriven plijen, sredstva počinjenja kaznenog djela i sl. To može biti mjesto gdje je zakopan ili spaljen leš. Kod nekih kategorija kaznenih djela (terorizam, sabotaža, diverzije i sl.), kod eksplozija, požara i masovnih katastrofa, javlja se plurilokalizacija mjesta očevida. O plurilokalizaciji mjesta očevida govori se kada se prostor mjesta događaja prostire na više lokaliteta u geografskom, pravnom (sudbenost i mjesna nadležnost), strukturalno-morfologijskom (prostor radnje počinjenja i nastupanja posljedice), dinamičkom, kauzalnom ili drugom smislu. 0 diskontinuitetu mjesta očevida govori se kada ono iskazuje odlike dinamike kaznenog događaja, modalitete djelovanja aktera kriminalne drame. U uskoj vezi s plurilokalizacijom i diskontinuitetom mjesta očevida je i pozicioniranje mjesta očevida. Riječ je o određenju prostornog odnosa cjeline mjesta očevida prema drugim objektima koji su značajni za djelatnost obrade mjesta očevida. Kad je riječ o plurilokalizaciji i diskontinuitetu mjesta očevida u kriminalističkoj praksi, na odvojena mjesta očevida upućuje se više očevidnih ekipa, osobito kada to nalažu razlozi hitnosti traseološke prirode. Paralelno provođenje više očevida u vezi s jednim kaznenim djelom zahtijeva najužu suradnju očevidnih timova. Ako jedna očevidna ekipa provodi očevid, a očevid nije moguće završiti na vrijeme, morat će se njegovo provođenje prekinuti i naknadno nastaviti. U takvim slučajevima već tijekom prvog očevida treba pronaći i fiksirati tzv. prolazne ili privremene tragove. Nakon prekida očevida treba osigurati njegovo čuvanje. Prema pravilima kriminalistike očevid bi treba-
826
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
lo nast aviti isto očev idno tijel o i očev idni tim. U proti vno m treba detal jno upoz nati očevidno tijelo i tim s rezultatima ra-
Slika 16, Prijenosni GPS s digitaliziranom kartom novo očevidni postignutim nijim očevidom. Prvi idealno-materijalni podsustav kaznenog djela čini ličnost počinitelja, a drugi čine: mjesto događaja s tragovima i predmetima kaznenog djela, kao i oštećenik (ali ne kao svjedok). Radnjom počinjenja kaznenog djela oba podsustava dolaze u međusobni uzajamni odnos, vezu i djelovanje. Treći idealno-materijalni podsustav čine svi elementi koji teku od mjesta događaja prema počinitelju - u ovaj podsustav ulaze tragovi i predmeti kaznenog djela, korist od djela (materijalne posljedice djela), psihičko djelovanje djela na počinitelja itd., a četvrti čine svjedoci i vještaci, pri čemu ovi potonji dešifriraju kazneni događaj na osnovi stvarnih dokaznih informacija. Navedeni složeni dinamički sustav, uz uzimanje u obzir mjesta i vremena počinjenja djela, objektivno uvjetuje način postupanja očevidnog tijela. Ponekad će biti potrebno da žrtva ili svjedok (eventualno počinitelj) pokažu tijelu postupka mjesto počinjenja kaznenog djela. Pri traženju tog mjesta ulogu igraju karakteristike mjesta događaja (orijentacijske točke) i protok vremena od trenutka počinjenja djela. Prepoznavanje mjesta očevida treba obaviti što prije.
827
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
8. Osiguranje mjesta događaja Osiguranje mjesta događaja je cjelina aktivnosti koje se provode već od stadija otkrivanja kaznenog događaja. Ono se nastavlja i tijekom provođenja očevida, a po potrebi i nakon njegova završetka. U pravilu, osiguranje obavljaju policijski službenici, kao neformalnu taktičko-tehničku mjeru i radnju, ali to mogu učiniti i druge ovlaštene osobe ili građani. Kada osiguranje mjesta događaja provode djelatnici policije, riječ je o samostalnoj operativnoj taktičko-tehničkoj mjeri i radnji. Cilj osiguranja je zaštita tragova i predmeta kaznenog djela, cijele situacije, zatjecanje svjedoka očevidaca i njihovo zadržavanje, uhićenje počinitelja ili zadržavanje osumnjičenika, ako je poznat i nazočan, poduzimanje drugih mjera koje pripadaju radnjama prvog zahvata, a obavljaju ih policijski službenici, primarno u odori. Opseg mjesta događaja koji valja osigurati ovisi o karakteru mjesta događaja, njegovoj lokaciji, vrsti kaznenog događaja (pretpostavljenog), načinu počinjenja i samim tragovima i predmetima. Način osiguranja diktiran je objektivnim okolnostima svakog konkretnog slučaja, lokacijom, vrstom i prirodom tragova i predmeta i inim uvjetima i drugim modalitetima događaja. To je osiguranje uvijek žurno i prijeko potrebno zbog opasnosti od traseološkog informacijskog deficita (traseološka entropija) i zbog kritičnoga gnoseološkog vremena kada je riječ o osobama kao potencijalnim izvorima informacija (krivulja zaboravljanja). Kriminalistika je razradila posebna pravila za osiguranje mjesta događaja, i to s obzirom na njegovu lokaciju, na vrstu kaznenog djela, način i vrijeme njegova počinjenja i dr. U slučaju dvojbe glede prostora koji treba osigurati treba poduzeti šire osiguranje. Osiguranje mjesta događaja kao mjesta budućeg očevida obuhvaća mjere i radnje kojima se zabranjuje pristup i kretanje po mjestu događaja nepozvanim osobama, kao i provizorno osiguranje (zaštita) tragova i predmeta. Ponekad bit će primijenjen i provizoran konzervacijski postupak. Situacije na mjestu događaja često postavljaju svoje zahtjeve i prioritete koji su u suprotnosti s apsolutnim traseološkim razlozima, npr. pružanje pomoći žrtvama ili otklanjanje opasnosti. Riječ je o neodgodivim razlozima zbog kojih traseološki postulati nisu u funkciji, tj. moraju odstupiti. Tako se zbog razloga humanosti dopuštaju izmjene činjeničnog stanja na mjestu budućeg očevida. Isto tako, traseološki razlozi nerijetko traže da ovlašteni policijski djelatnici uđu u tzv. unutarnji krug mjesta događaja prije dolaska očevidne ekipe. To su već spomenuti razlozi provizorne zaštite tragova, pružanja pomoći žrtvama, otklanjanja opasnosti i sl.
828
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
Radnje osiguranja mjesta događaja uključuju i žurnu identifikaciju osoba, razdvajanje potencijalnih svjedoka i presumptivnih okrivljenika radi sprječavanja bilo kojeg oblika komunikacije i stavljanje pod siguran i učinkovit nadzor. Slijedi udaljavanje nepozvanih osoba i znatiželjnika, prikupljanje obavijesti svih vrsta itd. Posebni slučajevi osiguranja mjesta događaja jesu oni kada na mjestu događaja ima mrtvih osoba ili su velike štete, odnosno kada prijeti bilo koji oblik ozbiljne opasnosti po ljude i okolinu. Ako mjesto događaja osiguravaju policijski djelatnici, od njih se traži određena razina stručnosti iz područja traseologije i kriminalističke psihologije. Mjesto događaja treba ne samo čuvati nego i "sačuvati". Pri tome oni moraju imati u vidu da se posljedice kaznenog djela kao realna pojava u vanjskom svijetu nalaze u procesu stalne dekompozicije, a ne u stanju mirovanja. Zbog toga je svako grubo kašnjenje glede osiguranja mjesta događaja postupanje vitium artis.
9. Razvojni stadiji očevida Orijentacijsko-informacijski stadij očevida započinje dolaskom očevidnog tijela i tima na mjesto događaja. Očevidno tijelo (s rukama u džepovima ili na leđima) orijentira se o mjestu budućeg očevida i vremenu (orijentacija glede mjesta i vremena). U ovoj fazi očevidno tijelo prima izvješće od policijskih djelatnika, ako su oni osiguravali mjesto događaja, ili obavlja razgovor s drugim osobama koje su osiguravale mjesto događaja ili imaju neka saznanja o samom kaznenom događaju. Načelno treba obići mjesto događaja bez ulaženja u njegov prostor. Prostor mjesta očevida može se sukladno prosudbi očevidnog tijela i članova očevidnog tima povećati ili smanjiti. Posebna pozornost posvećuje se dobivanju saznanja o mogućim promjenama na mjestu događaja nakon počinjenja kaznenog djela (da li su i koji tragovi i predmeti uništeni, kontaminirani ili generirani). Prikupljaju se podaci o atmosferskim prilikama u vrijeme kaznenog događaja i konstatiraju vremenske prilike u vrijeme započinjanja očevida (vidljivost, oborine, smjer i jačina puhanja vjetra, temperatura i sl.). U ovoj fazi donosi se i odluka o tome kako izvršiti očevid (od periferije k centru ili obratno, ili po tzv. čvornim situacijama). Kod većeg prostora mjesta događaja na otvorenom, u pravilu, treba ići od periferije k centru, a kod manjih mjesta obratno. U složenim slučajevima izrađuje se pisani plan provođenja očevida, s posebnim naglaskom na kriminalističko-tehničkim mjerama i radnjama, njihovu redoslijedu i
829
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
određivanju tko će ih i čime provesti. Donosi se i odluka o eventualnom proširivanju očevidne ekipe ili o sudjelovanju vještaka. Struktura činjenične situacije (stanje na licu mjesta) na početku očevida javlja se kao kaotična cjelina koja se sastoji od nepoznatih, neuočenih, neobjašnjenih podsustava i elemenata. Samo manji dio te cjeline neposredno se zapaža, a veći dio strukture otkriva tek pomoću misaonih operacija (analize, sinteze, analogije, dedukcije, indukcije, generalizacije i sl.). To se osobito odnosi na različite veze između tragova i predmeta, kao i njihove odnose. Statički stadij očevida svodi se na pregled lica mjesta i utvrđivanje općih uvjeta u kojima se događaj zbio. Obavlja se pregled šire okoline, raznih prostorija i sl. U ovom stadiju utvrđuje se točno mjesto kaznenog događaja, pronalaze i promatraju tragovi i predmeti u vezi s kaznenim djelom bez dodirivanja, micanja, mijenjanja položaja i sl. Tragove i predmete se opisuje, mjere razdaljine između njih, obilježavaju brojevima ili slovima (markiranje), proučavaju, fotografiraju u cjelokupnosti izgleda mjesta kaznenog događaja i u detaljima, određuje se njihov odnos i suodnos s drugim tragovima i predmetima. Opažene činjenice moraju se objektivno konstatirati i fiksirati. Stalno treba paziti da se odvajaju zapažene činjenice od mišljenja i zaključaka. Objektivno opisivati znači opisivati rezultate osjetilnih zapažanja bez iznošenja vlastitih ili tuđih sudova. Uz ostalo, u ovoj fazi teži se sintetiziranju saznanja prikupljenih u ranijim stadijima: izlazak na mjesto događaja, osiguranje mjesta događaja i orijentacijsko-informacijski stadij. Tijekom ove faze stvara se i plan rada za naredni, dinamički stadij očevida. Riječ je o općem pregledu tijekom kojeg se dobivaju odgovori o morfologiji konkretnoga kaznenog događaja i činjenicama koje treba objasniti očevidom. Riječ je o utvrđivanju polazne osnove i konkretnih zadataka. Očevidno tijelo i članovi očevidnog tima predviđaju konkretne mjere i radnje koje treba poduzeti i njihov redoslijed i sadržaj. Pri tome se mora brinuti o metodičkim aspektima očevida. Tu se određuje početna (nulta) točka mjerenja, u slučaju potrebe mjesto očevida dijeli sa na sektore ili čvorne točke i sl. Rezultate statičke faze treba opisati s krajnjom određenošću i jasnoćom tako da se lako razlikuje od kasnijih utvrđenja u dinamičkoj fazi očevida. Dinamički stadij očevida središnji je dio istraživanja mjesta događaja. Način njegova provođenja diktiran je konfiguracijom terena (topografski aspekt) i dimenzijama prostora kaznenog događaja, osobito njegovim diskontinuitetom i disperzijom njegovih elemenata, te prilika uvjetovanih samim tijekom događaja. Poslije opisivanja, mjerenja, skiciranja, fotografiranja i drugih tehničkih registracija objektivnog nalaza nastupa navedeni aktivni, dinamički
830
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
stadij očevida. U ovom stadiju ekipa je aktivnija, dinamičnija, traži, otkriva i fiksira pojedine predmete i tragove i njihov međusobni odnos. Mogu se raditi potrebne promjene i istraživanje pojedinih tragova i predmeta. Tako se obavlja mulažiranje, izazivanje latentnih otisaka papilarnih linija, fotografiranje različitim tehnikama, izuzimanje mikrotragova i sl. Ovaj stadij ima naglašeni istraživački karakter. Utvrđuje se podrijetlo pronađenih tragova i predmeta i gleda koji se zaključci iz njih mogu izvući glede kaznenog događaja koji ih je uzrokovao. To i jest cilj i težište očevida u traseološkom smislu. Statički i dinamički dio očevida ne smiju se, a najčešće i ne mogu, u praksi mehanički odvajati, jer se često po prirodi stvari (logički) "u hodu" očevida izmjenjuju, kad to zahtijeva stanje na licu mjesta (veliki prostor, udaljenost, puno traseoloških čvornih situacija i sl.). Podjela stadija očevida ima veliku praktičnu vrijednost jer omogućava da se na mjestu događaja može u svako doba konstatirati (rekonstruirati) relevantna situacija kakva je postojala u vrijeme počinjenja djela i da se činjenično stanje fiksira i locira za raspravni sud i državnog odvjetnika kako bi mogli dobiti živu predodžbu događaja, kao da su sami sudjelovali u provedbi očevida. U dinamičkoj fazi, koja se nadovezuje na statički stadij, i, kako je istaknuto, s njim "u hodu" očevida stalno isprepliće, mogu se predmeti uzimati u ruke, micati, razgledati i sl., pazeći pritom da se ne unište postojeći tragovi (osobito latentni), ne kontaminiraju i ne generiraju novi tragovi i predmeti koji nemaju veze s kaznenim događajem. Iz do sada izloženoga proizlazi da se u svim navedenim stadijima, a poglavito u dinamičkom, mora izvršiti tzv. katalogiziranje predmeta očevida. U osnovi ono se sastoji u uspostavljanju odnosa važnosti, redoslijeda, sortiranju prema grupnoj pripadnosti i sl. Riječ je o standardnom obilježavanju uz uzimanje u obzir navedenih kriterija. Samo obilježavanje uvjetovano je raspoloživom tehničkom opremom, općim prilikama u kojima se provodi očevid, karakteristikama tragova i predmeta. Privremenost (prolaznost) tragova zahtijevat će kojiput njihovu prioritetnu obradu u smislu aserviranja. Niz objekata javlja se kao nositelj tragova. Tijekom očevida kumuliraju se svi podaci o makrosituaciji. Dioba prostora na dijelove olakšava obradu tragova, predmeta i samog prostora. Diskontinuitet i disperzija mjesta očevida (događaja) mogu zahtijevati da se pojedini segmenti prostora, ako to nije već učinjeno u statičkoj fazi, obilje1 že u dinamičkoj, i to nerijetko na različite načine radi lakšeg razlikovanja. V. izlaganje supra Glava XVI. pod 7.b. Istraživanje mjesta događaja u dinamičkoj fazi upravo se svodi na detaljno opisivanje uz paralelno ili sukcesivno snimanje i paralelan izmjer
831
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
razdaljina, dimenzija i značajki prostiranja predmeta. Središnji zadatak istraživanja mjesta očevida jest obrada tragova (pronalaženje i nepronalaženje očekivanih, izmjere, analize strukture i pripadnosti, opisivanje, snimanje, skiciranje itd.). Kriminalistička tehnika daje odgovor na pitanje detekcije, konzervacije, aserviranja i interpretacije tragova. Pregledom mjesta događaja u svim stadijima očevidno tijelo realizira dvije mogućnosti: prvo: da vlastitim opažanjem utvrdi činjenično stanje objektivne prirode i drugo: da na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja izvede verzije o djelu, njegovu načinu počinjenja, vremenu počinjenja, mogućim motivima, o počinitelju (kriminalističko profiliranje) itd., da dobije odgovore na zlatna pitanja kriminalistike. Svako očevidno tijelo prije početka očevida u osnovi si postavlja dva pitanja: što treba tražiti i istraživati na mjestu događaja (očevida) i kako treba tražiti? Ispitivanje tragova provodi se primarno u dinamičkom stadiju očevida. Pri tome je bitno da se tragovima i predmetima osigura njihov identitet, integritet, izvorna struktura, da ne dođe ni do kakvih promjena, izmjena, uništenja, kontaminacije ili da ne postanu nepodesni za daljnje ispitivanje i korištenje u otkrivačko-dokazne svrhe zbog bilo kojih razloga. Središnji zadatak ispitivanja mjesta očevida u dinamičkom stadiju jest obrada tragova, pod kojim pojmom se danas u suvremenoj kriminalistici podrazumijeva pronalaženje ili nepronalaženje očekivanih tragova, njihova izmjera, analiza strukture i pripadnosti, njihovo osiguranje, snimanje, skiciranje, mulažiranje i sl. Ovisno o morfološkoj strukturi tragova i uvjetima mjesta očevida, prilazi se s kriminalističko-tehničkog stajališta njihovoj detekciji, konzervaciji, aserviranju i spoznajnom korištenju (interpretaciji). Pri tome brojnost i raznovrsnost tragova zahtijevaju različit pristup u obradi i ispitivanju. Mora se paziti na to da li se radi o trodimenzionalnim, dvodimenzionalnim (površinskim), statičkim ili dinamičkim tragovima, lokalnim ili perifernim tragovima nanosa i formi, privremenim ili prolaznim tragovima itd. U pravilu, ispitivanje i interpretacija tragova obavlja se prema utvrđenim ili pretpostavljenim mehanizmima njihova nastanka u fizikalnokemijskom smislu, tj. s obzirom na strukturu djelovanja sila i prijenosa energije. Da bi se ispitalo tragove lege artis, moraju se primijeniti kriminalističko-tehnička pravila pojedinih metoda i podijeliti ih prema taktičkim cjelinama. Riječ je o operacionalnoj podjeli (diobi) tragova, koja omogućava sustavni pregled najvažnijih značajki pojedinih skupina tragova. Iz svakodnevne kriminalističke prakse poznato je da tragovi na mjestu kaznenog djela ili mjestima koja su s njim u vezi mogu, sami za sebe ili u kombinaciji s iskustvom kriminalista i drugim tragovima i dokazima, pružiti niz relevantnih informacija o kaznenom djelu i počinitelju. To mogu biti informacije o tijeku i načinu počinjenja kaznenog djela, o vjerojatnom
832
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
počinitelju kaznenog djela, njegovu ponašanju prije, tijekom i nakon počinjenja djela, tj. je li ono bilo profesionalno, amatersko-diletantsko (osim ako nije riječ o fingiranju), je li se radilo o afektu, pomnom pripremanju, poznavanju lokalnih prilika, tjelesnim osobinama počinitelja, sposobnostima, motivu, psihološkom profilu i sl. Riječ je o tzv. indirektnoj kriminalističkoj identifikaciji počinitelja kaznenog djela. U osnovi, ispitivanjem tragova utvrđuje se postojanje ili nepostojanje kaznenog djela, počinitelja i suučesnika, žrtve, štete koja je nastupila i sl. Posebna je vrijednost tragova tijekom očevida u tome što oni pomažu pri provjeri personalnih dokaza, ako se pojavi sumnja glede točnosti ili vjerodostojnosti iskaza osoba u vezi sa slučajem u povodu kojeg se provodi očevid. Oni mogu poslužiti i kao tipično asocijativno sredstvo za pobuđivanje memorije osoba. Promjene materijalne prirode u obliku tragova i predmeta kaznenog djela, kao objektivni nalaz na mjestu očevida, pružaju brojne informacije o kaznenom djelu. Nerijetko je riječ o tzv. stvarnim dokazima (res ipsa loquitur, internal evidence) kada te promjene koristi u dokazne svrhe izravno tijelo postupka bez pomoći stručnih osoba ili vještaka u okviru očevida. Te materijalne promjene moraju biti utvrđene i ispitane od strane očevidnog tijela i sudionika u očevidu općim spoznajnim, kriminalističko-tehničkim i postupovno-pravnim metodama i sredstvima, da bi mogle biti korištene u kaznenom postupku kao dokazi. Kako je naglašeno, njih u postupak uvodi tijelo postupka bez pomoći stručnih osoba ili vještaka, na temelju svojih općih znanja i poznavanja pravila kriminalistike. Riječ je o slučajevima kada objektivni nalaz u vidu tragova i predmeta ne traži stručno tumačenje i objašnjenje, nego oni govore sami za sebe svojim postojanjem, svojom pojavnošću. Oni mogu zahtijevati identifikaciju, ali se time ne dovodi u pitanje njihovo neposredno korištenje u dokazne svrhe. Tragove kao stvarne dokaze stvaraju, u pravilu, počinitelj i žrtva te drugi sudionici u kaznenom djelu. V. izlaganje infra Glava XXV. pod 9. U istraživanju mjesta očevida nerijetko dolazi u radu očevidnog tijela i članova očevidne ekipe do tzv. misaonih stanki. Suprotno nazivu, riječ je o zastoju u radu kada se intenzivno razmišlja i analizira o svemu što je do tada utvrđeno i urađeno (prijeđeni put) u smislu utvrđenog činjeničnog stanja i poduzetih kriminalističko-tehničkih mjera i radnji. Riječ je o stalnom procesu misaone rekonstrukcije i trasiranju puta za nastavak očevida. Misaone stanke se koriste za izmjenu i dopunu plana provođenja očevida "u hodu" očevida. Završnim mjerama pripadaju: kontrolni stadij očevida i finalni stadij očevida. U okviru kontrolne faze očevidno tijelo i članovi očevidnog tima rezimiraju rezultate očevida i traže eventualne propuste. U tom stadiju
833
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
dolazi do važnoga taktičkog načela kontrolnog provjeravanja učinjenih mjera i radnji i eventualnog ponavljanja nekih od njih, kada se ustanovi daje to potrebno. Finalna etapa očevida ostvaruje se sastavljanjem zapisnika o očevidu, pakiranjem corpora delicti, aserviranjem predmeta i tragova i njihovim prilaganjem u zapisnik. Svaki pojavni oblik kaznenog djela odlikuje se kompleksom svojevrsnih i neponovljivih obilježja. Zato pravilna orijentacija glede provedbe očevida, osobito u odnosu na kriminalističko-taktičko-tehničke mjere i radnje, mora biti apsolutno individualizirana i prilagođena uvjetima i specifičnostima svakog konkretnog slučaja. Zbog raznolikosti kriminalističkih situacija na mjestu očevida ne mogu se unaprijed dati recepti za izradu programa osnovnih radnji i mjera. Iako nema šablona u svakodnevnoj kriminalističkoj praksi, stvorena su nova opća pravila koja vrijede za sve očevide, kao npr.: 1. uvijek raditi detaljnu analizu prvih informacija; 2. odrediti potencijalne objekte očevida; 3. izvršiti podjelu zadaća među članovima očevidne ekipe prema stručnim profilima i adekvatno odrediti područje provedbe očevida, način njegove provedbe, poglavito glede slijeda mjera i radnji kriminalističko-tehničkog karaktera.
10. Bilježenje opažanja Sve pronađene činjenice i okolnosti očevida treba trajno i u potpunosti sačuvati od uništenja ili zaborava. To se čini adekvatnim fiksiranjem. Riječ je o činjenicama i okolnostima koje su rezultat neposrednog opažanja očevidnog tijela. Sav dokazni materijal mora se registrirati u njegovu izvornom obliku. To znači da tragovi i predmeti kaznenog djela, kao nositelji materijalnih dokaznih informacija, tzv. signali kaznenog djela, moraju biti osigurani i fiksirani u onom stanju u kojem su zatečeni, po mogućnosti s nositeljem traga. Konstatira se i odsutnost činjenica koje bi po prirodnom tijeku stvari morale biti prisutne ili odsutne, tzv. negativne činjenice. Sve činjenice treba konstatirati i fiksirati bez navođenja mišljenja očevidnog tijela ili članova očevidnog tima. Osnovni načini fiksiranja činjeničnog stanja utvrđenog očevidom jesu: 1) opisivanje riječima i sastavljanjem zapisnika o očevidu kao ključne postupovne isprave, 2) mehanički zapisnici (tehničke snimke), 3) grafički načini (skice, sheme, nacrti i sl.), 4) fotografije i izrada fotoelaborata, 5) ostali posebni načini fiksiranja tragova i predmeta kao što su mulažiranje (odljevci), izazivanje i "skidanje" otisaka papilarnih linija folijama, čestice baruta, 6) maketom i sl.
834
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
a) Zapisnik o očevidu Zapisnik o očevidu je pisana isprava u kojoj se reproducira određeni misaoni sadržaj vezan uz utvrđivanje činjeničnog stanja tijekom očevida. To je javna i službena isprava. S dokaznog stajališta zapisnik o očevidu, odnosno njegov sadržaj, jest dokaz ispravom. Neovisno o tome što je zapisnik o očevidu javna i službena isprava, on sam po sebi nema neku posebnu dokaznu snagu u postupku niti je njegov sadržaj isključen iz redovitog postupka ocjene dokaza. On mora imati neoborivu dokaznu snagu na temelju biti svog sadržaja, a to su objektivno utvrđene činjenice tijekom očevida. Objektivno utvrđene i zapisnički fiksirane činjenice teško je s uspjehom pobijati, osim ako se ne raspolaže s činjenicama koje ove prve argumentirano pobijaju. Ovo tim više ako je mjesto očevida istodobno fiksirano tehničkim, grafičkim i drugim načinima. Sadržaj zapisnika o očevidu treba uključiti sustavan, organiziran, temeljit i cjelovit, istodobno detaljan opis stanja i izgleda mjesta događaja, koji je rezultat kompleksne djelatnosti tijekom očevida. Koncepcijski, zapisnik o očevidu može se sastaviti na osnovi metode upitnika, liste, dakle, skale pitanja, anketnog obrasca ili u slobodnoj formi bez rubriciranja sadržaja. Riječ je o supstancijskom spoznajnom sadržaju koji predstavlja minimum formalnih sastojaka propisanih zakonom. Ne može se prihvatiti kao opće pravilo posve slobodno sastavljanje zapisnika o očevidu. Time bi se umanjila uporabljivost u postupku, npr. zbog traganja za tematskom cjelinom gdje se određena tematska jedinica obrađuje. Zapisnici bi bili glomazni (nekritičko gomilanje registracija) ili obratno, potpuno sumarni, uz moguće previde važnih činjenica ("očitih") okolnosti. Sadržaj zapisnika o očevidu usmjerava način istraživanja (standard), objašnjenja određenog tipa delikta te diktira sadržaj kaznene prijave tijela unutarnjih poslova (tzv. službena kaznena prijava). Taj sadržaj mora biti objektivan nalaz o stvarima i činjenicama, odnosima, stanjima, kretanjima i sl., dakle, o situaciji lica mjesta. U zapisniku se ne smiju nalaziti hipoteze, mišljenja, sudovi (zaključci). O tome treba sastaviti posebnu bilješku jer to može korisno poslužiti u kasnijem postupku. Ne unose se ni verzije ili sumnje o stupnju doprinosa sudjelovatelja u deliktu ili njihovoj eventualnoj krivnji. Tematski, zapisnik o očevidu treba sadržavati pretežito okolnosti bitne za objašnjenje dinamike i uzroka, okolnosti koje su pratile delikt, tehnički modus operandi počinitelja i dr. Model standardnih dijelova zapisnika o očevidu sastoji se od uvodnog, općeg (opisnog) i zaključnog dijela. Uvodni dio (formalni), strogo određeni
835
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
dio s redoslijedom podataka koji su postavljeni u zakonskoj odredbi glede: tijela, povoda, prisutnih osoba, vremena i sadržaja polaznih saznanja, izlaska na mjesto događaja, vremena početka radnji, općih uvjeta u kojima se očevid provodi i posebnih prilika. Uvodni dio zapisnika sadrži podatke o kaznenoj stvari u vezi s kojom se poduzima očevid. U preambuli se navode podaci iz Zakona o kaznenom postupku, tj. podaci o kaznenoj stvari u povodu koje se poduzima očevid. Kazneni događaj treba opisati činjenično, bez ikakva prejudiciranja biti stvari. Navode se i osobe koje prisustvuju provođenju očevida. Točno se geografski locira mjesto očevida, navode podaci o osiguranju lica mjesta i sl., te početku očevida. Opći dio je dio zapisnika s prikazom općeg stanja na mjestu događaja, utvrđivanjem bitnih elemenata makrosituacije, stanja tragova i drugih predmeta, razdiobe mjesta događaja na pojedine sektore, žurno poduzetih mjera osiguranja tragova i drugim podacima statičke faze očevida. Zapisnik mora sadržavati precizne poveznice s pratećim snimkama i prikazima zatečenog stanja te jasnim naznakama programa ispitivanja mjesta događaja. Ispitivanje okolnosti na mjestu događaja, središnji dio, dinamički stadij, mora biti opisan sustavno, detaljno i temeljito, s posebnim naglaskom na redoslijed kojim se taj opis izlaže. Evidentiranje predmeta očevida, koje je učinjeno u prethodnom dijelu, mora se upotpuniti njihovim metodičkim razvrstavanjem te iznošenjem načina izmjera, označavanja, osiguranja, privremenih oduzimanja, svih stvarnih mjera na mjestu događaja, objašnjenja pojedinih pitanja. Sve mjere poduzimaju se sinkronizirano s njihovim snimanjem i skicom, odnosno planom. Posebno mjesto tu pripada obradi tragova. U opisnom dijelu zapisnika detaljno se opisuje makro- i mikrotraseološka situacija zatečena na mjestu događaja. Opisivanje mora ići određenim redom od općeg izgleda mjesta događaja do karakteristika, s tim da se ide od općeg k posebnom. U pravilu, prvo se opisuju veličine, oblik, visina i druge karakteristike objekta očevida. Posebno se opisuju leševi i ozlijeđene osobe. Opisuje se i način fiksiranja tragova i predmeta, izuzimanja i sl. Na kraju ovog dijela treba navesti vrstu i približnu visinu štete, ime oštećenoga, naziv osiguranja i sl. U zaključnom dijelu zapisnika unosi se vrijeme završetka očevida, eventualne primjedbe sudjelovatelja i drugih kaznenopostupovnih subjekata koji su prisustvovali očevidu (pitanja, primjedbe, prijedlozi), što je učinjeno s corpora delicti i sl. Ako zapisnik o očevidu ispunjava sve postupovne zahtjeve glede forme i kriminalističke zahtjeve glede sadržaja, on je svojevrstan neoborivi dokaz ispravom glede činjenica koje su u njemu sadržane. Zaključni dio zapisnika o očevidu, osim odgovarajućeg formalnog sadržaja, mora posebice imati detaljan opis i pregled svih priloga zapisnika
836
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
o očevidu, oznake u prilogu te njihove poveznice s pojedinim dijelovima teksta zapisnika o očevidu. Neki kriminalisti navedene dijelove zapisnika o očevidu nazivaju: uvodni dio, opisni dio i zaključni dio zapisnika. b) Snimke, grafički prikazi i drugi prilozi zapisnika o očevidu Grafički prikazi i drugi prilozi uključuju i sve oblike uporabe vizualnih i audio sredstava tehničke registracije. Fotografsko snimanje mjesta događaja uključuje: orijentacijske, pregledne, čvorne, detaljne snimke i snimke mrtvog tijela. Fotografiranje mora biti integrirano u druge radnje očevida, posebice traseološke, obradu makrosituacije, izmjere i sl. Povezanost mora biti ostvarena na stvarnoj razini i u formalnom pogledu, tako što će bilježenje zapaženih činjenica u zapisniku o očevidu pratiti fotografija i što će svaki odsječak toga biti jasno obilježen. Kada je riječ o očevidu, fotografije su poseban postupovni spis tehničke prirode. Riječ je o tehničkoj registraciji činjenica pomoću tehničkih instrumenata (optičkih, akustičkih ili kombiniranih). Tehničke snimke sačinjene tijekom postupovnih radnji, pa i anticipiranih istražnih radnji, samostalan su postupovni dokaz sui generis. Sadržaj tih snimki dokaz je i na njemu se može temeljiti odluka. Tako je i fotografija izvor dokaznih činjenica, odnosno oblik (forma) u kome su sadržane ili se javljaju činjenice koje su predmet utvrđivanja (dokazivanja) u kaznenom postupku. Zakon o kaznenom postupku ne govori o tehničkim snimkama u smislu forme u kojoj trebaju biti izvedene. Fotografije se prilažu zapisniku o očevidu i s njime čine cjelinu. Tehnički moraju biti opremljene tako da su pregledne, razumljive i što duže upotrebljive. Tehnička se oprema standardno ostvaruje izradom fotoelaborata, fotodokumentacije i sl. Važan je i smjer iz kojeg je snimano, i to je potrebno označiti u skici. Potrebno je označiti fotografsku kameru s kojom je snimano, karakteristike objektiva i sl. Sve se više ističe zahtjev da sva tehnička sredstva koja se koriste budu standardizirana i odgovarajuće testirana. V. izlaganje supra Glava XVI. pod 7.b. Kod određenih kategorija kaznenih djela postoje posebne "istražne situacije" u različitim varijacijama. Za svaku istražnu situaciju radi se algoritam koji omogućava da se pravila postupanja podignu na višu razinu. Tako se kod određenih kategorija kaznenih djela uočavaju tipične situacije koje se javljaju kod očevida. Za te situacije izrađene su metodičke preporuke taktičko-tehničke prirode. Riječ je o posebnim istražnim situacijama koje se javljaju tijekom provođenja operativnih i istražnih radnji, pa tako i očevida.
837
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Istraživanje i objašnjenje situacije na mjestu kaznenog događaja kreativan je kriminalistički rad za koji nije dovoljna samo intuicija i veliko iskustvo, nego i znanstvena osnovanost i orijentacija. Zato se posebnim taktikama prilikom provedbe očevida različitih kaznenih događaja poklanja posebna pozornost, poglavito tzv. tipičnim istražnim situacijama koje se javljaju u pojedinim etapama obrade, pa tako i očevida kao mjere prvog zahvata. Riječ je o tipičnim radnjama ili sklopovima radnji. Grafički prikazi se u osnovi sastoje od karata, nacrta, crteža, skica. Kada se govori o kartama, onda valja imati u vidu prije svega katastarsku izmjeru, topografske karte koje su u takvom mjerilu da se omogućava prepoznavanje određenog mjesta i karte nastale GPS-sustavom. Nacrti građevina vrlo su korisno sredstvo kada je potrebno vjerno prikazati određene prostorije. Pri tome treba imati u vidu eventualne građevinske zahvate koji mogu izmijeniti stanje u odnosu na nacrte. Skice u metodologijskom smislu služe kao podsjetnik za sastavljanje zapisnika o očevidu, za izradu drugih grafičkih prikaza, za zorni prikaz i kao pomoćno, vizualno sredstvo tijekom uzimanja iskaza osoba ili izvođenja drugih dokaza, ali i kao izvor saznanja o činjenicama u kaznenom postupku s jednakim režimom i statusom ocjene vjerodostojnosti kakvom je podvrgnut zapisnik o očevidu. Dakle, skice su poseban procesni akt, posebna vrsta dokaza. Može se smatrati da je skica specifičan dokaz ispravom, samostalan, s naglašenim tehničkim karakteristikama. Riječ je o posebnom grafičkom obliku izražavanja (pismom). Ovaj pojam dokaza obuhvaća sve oblike grafičkog izražavanja, kao što su crteži, gravure i sl. Ipak, skiciranje nikad ne može zamijeniti fiksiranje činjeničnog stanja fotografijom. Skice i fotografije se međusobno ne isključuju, već nadopunjuju. Očevidno tijelo mora odabrati adekvatnu vrstu skica i one moraju biti u razmjeru. Prema opsegu skice mogu biti opće, pregledne i posebne. Prvi stadij izrade skice je rad na krokiju, prostoručnom grafičkom opisu podataka i veličina objekata očevida. Izrada krokija inherentan je dio rada tijekom očevida. Drugi je stadij, ili kabinetski stadij, izrada skice u razmjeru. Pregledna skica bez razmjera ima vrijednost crteža s dokaznog stajališta. Ona nije prikladna za kritičku provjeru i s teškoćama se može koristiti u radu tijela postupka. U skici mora biti jasno obilježeno polazište mjerenja, a sve mjere moraju u naravi i u skici biti uzete na propisani način. Bitni detalji zahtijevaju posebne (detalj) skice. Osobite mogućnosti u određenju mjesta očevida pruža GPS (Global Positioning System). On se bazira na orijentaciji, odnosno preciznom određivanju određene točke na zemlji, pomoću mreže satelita Ministarstva obrane SAD-a koji kontinuirano odašilju signale, kodirane informacije na prijamnik.
838
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
Uz prikladnu informatičku i kartografsku podršku, GPS ima konkretnu kriminalističku primjenu u preciznom lociranju pozicije u prostoru u kojem nije moguća orijentacija putem postojećih objekata, npr. mjesta pada zrakoplova u pustom i nepristupačnom području. Ovakvo, vrlo precizno definiranje točke-mjesta gdje se nalazi GPS prijamnik omogućuje "ubacivanje" te pozicije u digitalne zemljopisne karte i jednostavno grafičko prikazivanje određene zemljopisne pozicije mjesta događaja.
11. Rekonstrukcija Rekonstrukcija je radnja koja se poduzima radi provjere izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su važne za razjašnjenje stvari. Ona se može izvoditi samostalno a može biti dio metodike provođenja očevida ili vještačenja. U tom slučaju nema samostalno značenje. Dakle, pojedini metodologijski postupci nemaju značenje samostalne radnje. Ako se rekonstrukcijom uspostavlja (modelira) stanje koje je objektom ispitivanja, riječ je o samostalnoj postupovnoj radnji, koja zahtijeva poseban pristup u pripremi, provođenju i ocjenjivanju njezinih rezultata.
839
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Rekonstrukcija u supstancijalnom smislu stvara stanje koje je slično onome kakvo je bilo na očevidu ili tijekom neke druge radnje, a ta sličnost može iznimno ići do istovjetnosti. Zato je ona po svojim obilježjima slična očevidu, ali nije poseban vid očevida jer se u njenim okvirima umjetno ponavljaju neke činjenice i okolnosti kaznenog djela u umjetno postavljenim uvjetima. Rekonstrukcija nije nikad radnja čiji bi objekt bio ispitivanje originalnog stanja. Uvijek treba brinuti o tzv. istinskim uvjetima kod provođenja rekonstrukcije. Riječ je o uvjetima pod kojima se provodi rekonstrukcija i koji moraju biti što sličniji (približniji) uvjetima koji su vladali u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Uvjeti pod kojima se obavlja rekonstrukcija uvijek su umjetno stvoreni. Rekonstrukcijom se fiksira stanje pod umjetno obnovljenim elementima sustava mjesta događaja. Rekonstrukciju prati podešavanje i upravljanje. Uvijek je riječ o simulaciji kaznenog djela. U njenim okvirima, kako je istaknuto, umjetno se obnavljaju elementi sustava mjesta događaja i razni oblici veza među objektima. Neposredno osjetilno opažanje, ispitivanje (istraživanje, proučavanje) materijalnih objekata, poduzimanje kriminalističko-taktičko-tehničkih mjera i radnji, postavljanje verzija i sl. javlja se i kod rekonstrukcije. Ipak, iako se i kod rekonstrukcije radi o neposrednom osjetilnom opažanju objektivne stvarnosti, ona nema široko postavljene zadatke proučavanja i fiksiranja cjelokupne situacije na licu mjesta, što je karakteristika očevida. Rekonstrukcija je po svojim obilježjima slična očevidu. Prema odredbi Zakona o kaznenom postupku ona je vrsta očevida, postupovna radnja s kriminalističkim sadržajem, koja se poduzima radi provjere izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su značajne za objašnjenje stvari. U okviru rekonstrukcije ponavljaju se radnje ili situacije pod uvjetima u kojima se prema izvedenim dokazima kazneni događaj odigrao. Rekonstrukcija sa sadržajne strane ne može biti očevid. Iako i očevid ima rekonstruktivni karakter, kod njega je težište na istraživanju objektivnih nalaza na licu mjesta koje je intaktno ili relativno izmijenjeno. Pri rekonstrukciji težište je na obavljanju stanja ili radnji. Tijekom očevida ne smije biti nikakve prilagodbe zahvata od strane tijela postupka, dok se rekonstrukcija upravo i sastoji u intervenciji tijela postupka. Zato rekonstrukcija bez obzira na niz sličnosti s očevidom nije poseban vid očevida, jer se u njenim okvirima umjetno ponavljaju neke činjenice ili okolnosti kaznenog događaja u umjetno postavljenim uvjetima, o čemu je naprijed bilo riječi. U pravilu, ako se rekonstrukcija ne provodi nakon završenog dinamičkog dijela očevida, provodi se na osnovi modela što ga je dao provedeni očevid, pa se na taj način stvarno pojavljuje kao "model modela" i time
840
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
gubi na autentičnosti i originalnosti. Uvjeti rekonstrukcije kaznenog događaja uvijek su umjetno stvoreni. Rekonstrukcijom se samo provjeravaju poznate činjenice i uspoređuju s izvedenim dokazima, odnosno provjeravaju poznate ili pretpostavljene okolnosti s utvrđenim činjenicama kako bi se utvrdila neka nova okolnost koja može biti od važnosti za kazneni postupak. Za uspjeh rekonstrukcije važna je priprema. Rekonstrukciju treba brižno planirati. U obzir se mora uzeti sve što je utvrđeno, kritički preispitati i stvoriti planske osnove za rekonstruktivne zahvate. Nužno je prosuditi mogućnost adekvatnog provođenja i očekivani rezultat, razraditi način provedbe i redoslijed mjera i radnji te uvjete u kojima će se obaviti. Pri tome važnu ulogu igraju i stručni profili sudionika rekonstrukcije. Rekonstrukcijom se provjeravaju nalaz i mišljenje vještaka. Inače, modaliteti rekonstrukcije uvjetovani su morfologijskim značajkama pojedinih tipova kaznenih djela. O tome treba misliti pri sastavljanju standarda postupanja za takva djela. Uvijek treba kritički prihvatiti rezultat rekonstrukcije kao dokaz, jer je on rezultat situacije stvorene modeliranjem. Ipak, moguće je tijekom rekonstrukcije ispraviti pogreške do kojih je došlo tijekom očevida. Zato se i kaže da je rekonstrukcija posljedica loše provedenog očevida. Rekonstruirati se može cijeli kazneni događaj ili samo neki njegovi dijelovi. Cilj rekonstrukcije provjera je izvora saznanja i dotadašnjih činjeničnih spoznaja i samo utvrđivanje (novih) činjenica. Rekonstrukcijom se kojiput analiziraju okolnosti koje nemaju materijalni karakter, npr. je li svjedok pod određenim uvjetima mogao nešto vidjeti, čuti i sl. Budući da se kod rekonstrukcije radi o ponavljanju kaznenog događaja na razini simulacije u umjetno postavljenim uvjetima, ti uvjeti trebaju biti što sličniji uvjetima koji su bili u vrijeme počinjenja djela, tzv. istinski uvjeti. Zato, kako je rečeno, rekonstrukcija može biti samo uvjetno posebna vrsta očevida. I rekonstrukcija, kao i očevid, ima dvojaki karakter. Ona je uvijek postupovna radnja ako su ispunjeni propisani formalni uvjeti. Ako nisu ispunjeni propisani formalni postupovni uvjeti, dokazna vrijednost rezultata rekonstrukcije isključena je. Ona bi trebala imati kriminalistički sadržaj. Na taj način se javlja kao jedinstvo forme i sadržaja. Rekonstrukcija se vremenski (temporalni element rekonstrukcije), može poduzimati tijekom očevida (nakon dinamičke faze), neposredno nakon očevida, te kraće ili duže vrijeme iza očevida u svim stadijima postupka. Bischoff je svojevremeno upozorio da rekonstrukcija izvršena mjesecima poslije trenutka kada je djelo počinjeno, nikada nije vjerna, što više, ona je često vrlo opasna jer može dati posve pogrešan dojam o onome što se u stvarnosti tempore delicti zbilo. Rekonstrukcija se ne smije obavljati
841
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
na način kojim se vrijeđa javni red i moral ili se dovodi u opasnost život ili zdravlje ljudi. Provođenje rekonstrukcije nije unaprijed uvjetovano određenim situacijama i okolnostima već o provedbi prosuđuje ad hoc tijelo postupka. Za uspjeh rekonstrukcije važna je priprema. Rekonstrukciju treba detaljno planirati. Tijek i rezultati rekonstrukcije bilježe se na način analogan bilježenju zapaženih činjenica tijekom očevida. Sadržajno, zapisnik o rekonstrukciji ima dijelove u kojima se moraju opisati zadaci rekonstrukcije, način provođenja, sredstva i sudionike, opći uvjeti i odstupanja od ranije situacije. Sadržaj zapisnika o rekonstrukciji mora biti komplementaran grafičkim prikazima i snimkama. Po prirodi stvari, modaliteti rekonstrukcije uvjetovani su i morfologijskim značajkama pojedinih tipova kaznenih djela. O tome valja misliti prilikom sastavljanja standarda postupanja kod takvih djela. U zapisnik o rekonstrukciji unose se, za razliku od zapisnika o očevidu, zorni iskazi osoba, sudionika ili svjedoka kaznenog događaja. Rekonstrukcijom se kojiput provjerava nalaz i mišljenje vještaka. Rekonstrukciju uvijek provodi tijelo postupka, a ne vještak. Rekonstruktivni postupci vještaka tijekom rekonstrukcije nisu rekonstrukcija.
12. Pokus U praksi se pokus javlja kao sastavni dio drugih postupovnih radnji, npr. vještačenja, očevida, rekonstrukcije. Tijekom očevida pokus se javlja kao nastavak dinamičkog stadija očevida ili kao stadij dijela rekonstrukcije. Pokus je složena i autonomna kriminalistička radnja, dokazno iznimno važna. Neposredno osjetilno opažanje, ispitivanje (istraživanje, proučavanje) materijalnih objekata, poduzimanje pojedinih kriminalističkih taktičko-tehničkih mjera i radnji, postavljanje verzija i sl. javlja se i kod kriminalističkog, odnosno istraživačkog pokusa (ali i rekonstrukcije). Za razgraničenje očevida od pokusa potrebna je pravilna definicija očevida i srodnih postupovnih radnji. Osnovni cilj pokusa jest provjeravanje činjenica koje bi mogle poslužiti kao dokaz. U okviru pokusa planski se vrši eksperimentiranje u svjesno izmijenjenim uvjetima. Riječ je o promatranju u okviru prilagodbe stvari i okolnosti čije se ponašanje želi proučiti. Pokus se izvodi uz svjesno podešavanje scenarija, promatrajući i rekonstruirajući ono što se želi proučiti. Dakle, planski se uvodi nove okolnosti u strukturu umjetno obnovljenog događaja. Kod očevida je i rekonstrukcije obratno je, tijelo postupka trudi se da u izvođenje tih postupovnih radnji
842
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
ne uđu pretpostavljene i nove okolnosti. Zato pokusu nedostaje originalnost. Štoviše, pokusom, kao i rekonstrukcijom, često se proučavaju i fiksiraju okolnosti koje nisu materijalni objekt. Ne ulazeći u postojeće definicije pokusa, riječ je o provjeravanju bilo kojeg dokaza tijekom očevida ili rekonstrukcije svjesnim i planskim uvođenjem novih činjenica u strukturu kaznenog događaja na osnovi kojih se vrši rekonstrukcija i očevid, a u cilju utvrđivanja učinka koji će te činjenice proizvesti. Pokus prolazi skoro kroz iste faze kao i rekonstrukcija: planiranje, pripremanje, eksperimentiranje, fiksiranje, interpretacija rezultata. Konačni učinak pokusa svodi se na to da nakon provjeravanja određenih činjenica one bivaju eliminirane kao dokaz ili se pretvaraju u dokaz. Kod pokusa tijelo postupka "miješa" se u stvari i promatra rezultate svoje intervencije. Riječ je o promatranju uz predočavanje stvari čije se promatranje želi proučiti. Pokusom se utvrđuje što to mora biti prisutno da bi se pojavilo ili dogodilo nešto drugo. Riječ je o temeljnom metodičkom pravilu poznatom kao izolacija, tj. da se smije mijenjati samo jedna okolnost u danoj prilici, te, eventualno, sukcesivno mijenjanje druge u drugom pokusu. Drugim riječima, rezultat pokusa služi da se sazna može li ovaj ili onaj uzrok izazvati odgovarajuće posljedice koje su utvrđene očevidom ili nekom drugom postupovnom radnjom. Pokus služi za kontrolu registriranih dokaza i omogućava tijelu postupka da utvrdi pravnu prirodu i značenje već poznatih činjenica, pa čak i da otkrije nove činjenice u vezi s poznatim dokazom. Ima dokaza koje je jedino moguće otkriti pokusom. Zbog toga tijelo postupka koje provodi istražni postupak mora znati splet okolnosti koje čine kriminalni događaj. Ono mora u mislima stvoriti sliku pretpostavljene prvobitne cjeline i nakon toga umjetno rekonstruirati cjelinu. To tijelo planira i odlučuje koje će utvrđene ili neutvrđene, provjerene ili neprovjerene, pretpostavljene ili nove činjenice i okolnosti uvesti u strukturu događaja koji se rekonstruira pokusom u cilju utvrđivanja kakve će posljedice proizvesti. Istodobno se smije mijenjati samo jedna okolnost (varijabla). U protivnom, ne postiže se cilj pokusa. Zato se ponavljanje pokusa u planiranim varijacijama javlja kao primjena metode eliminacije. Pokusom se stvarno provjeravaju ili odbacuju postavljene verzije. U osnovi pokusa leži misao da se s najvećom mogućom točnošću uspostave okolnosti (sve ili pojedine) koje su postojale tempore delicti i da se približno u istoj objektivno-subjektivnoj situaciji i sredini ispita i prosudi kazneni događaj. Na licu mjesta, tijekom istražnog postupka, moguće je utvrditi i uzeti u obzir sve okolnosti i uvjete koji se više ne mogu rekonstruirati, kao i uočiti stupanj nastalih promjena. Uloga pokusa osobito je važna kod fingiranih kaznenih djela. Potreba za pokusom može se javiti i
843
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
tijekom glavne rasprave. Tada od kvalitete provedenog očevida ovisi kvaliteta, pa čak i mogućnost provedbe pokusa. Pokus se osniva na primjeni metode komparacije sličnosti i razlika. To pretpostavlja intenzivan misaono-logički rad. Zaključivanje tijela postupka polazi od utvrđenog činjeničnog stanja i pokušava ga objasniti logikom koja je znanstveno-kriminalistički i psihološki osnovana. Kriminalističko rasuđivanje o rezultatima pokusa složena je misaona radna djelatnost. Polazi se od općeg pravila da isti uzroci, u pravilu, izazivaju iste posljedice. Sve što se zbilo u jednom slučaju pod istim okolnostima, trebalo bi se zbiti i u drugom slučaju ili slučajevima, pod pretpostavkom da se radi o stvarnoj jednakosti. Zato je zaključak izveden iz pokusa uvijek zaključak po analogiji. Iz izloženog proizlazi da se pokus bavi novostvorenim promjenama, dok se tijekom očevida promatraju originalni objekti. Kod očevida se ne unose novi sadržaji, naprotiv, u okviru pokusa se unose. Zato pokus kao temeljnu oznaku ima kauzalno značenje - utvrđuje se i objašnjava da li neki uzrok, pod kojim uvjetima i u kojoj mjeri uzrokuje određene posljedice. Tipični slučajevi pokusa su: 1. provjera mogućnosti zapažanja, 2. provjera mogućnosti ostvarenja određene radnje, 3. provjera opasnosti određene pojave, 4. objašnjenje nastanka određene pojave (poglavito tragova) i 5. objašnjenje tijeka određenog događaja. Tijek i rezultate pokusa treba posebno zapisati. Načelno je samo uvodni dio zapisnika (preambula) jednak onom kod zapisnika o očevidu. U ostalim dijelovima zapisnik o pokusu mora jasno izražavati objekt provjere, njenu svrhu i posve određen način i modalitete provjere, te njihov ishod. Sigurnosno-zaštitni uvjeti pokusa jednaki su onima koji vrijede kod rekonstrukcije.
13. Očevid i vještačenje kao simultane radnje Tijekom očevida mogu se pojaviti pitanja o kojima ovisi tijek očevida, a na koja tijelo očevida ne može dati odgovor ili činjenice upućuju na to da bi potpune odgovore na otvorena pitanja trebala dati osoba određene struke. To je povod za uzimanje vještaka već tijekom očevida. U takvim uvjetima vještak je podređen očevidnom tijelu i u obvezi je odgovarati na pitanja koja postavlja očevidno tijelo. Razlog je takvom odnosu funkcijski: očevidno tijelo ovlašteno je na obavljanje očevida, a funkcija vještaka je u konkretnom slučaju bitno drugačija. Odgovori vještaka na postavljena pitanja mogu olakšati postavljanje verzija i tako pridonijeti bržem rješenju slučaja.
844
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Očevid i vještačenje kao simultane radnje ne bi smjele biti vezane samo za teške slučajeve već za sve one gdje se upravo vrijeme obavljanja očevida pokazuje kao najprikladnije za odgovore na stručna pitanja. U praksi se navedene radnje najčešće koriste kod prometnih nesreća, požara i eksplozija, ubojstava i dr.
14. Posebnosti očevida u središnjem stadiju postupanja Očevid je u prethodnim izlaganjima izložen prije svega kao istražna radnja, individualno postupanje istražitelja. Takav individualni očevid moguće je provesti i u središnjem stadiju. Za njega vrijedi mutatis mutandis, već rečeno. Međutim, očevid je predviđen i kao radnja zbornoga sudskoga tijela tijekom glavnog stadija (rasprave i eventualno postupka o pravnom lijeku). Imajući u vidu da se očevidom činjenice utvrđuju vlastitim opažanjem, "raspravni" očevid je ukupnost takvih opažanja članova vijeća. To može izazvati vrlo ozbiljne probleme: što je raspravni sud utvrdio? Vlastito je opažanje individualno. Ovisi o osjetilnim sposobnostima pojedinca. Pojedini članovi sudskoga tijela imaju različite sposobnosti. U tom smislu kolektivno tijelo koje provodi očevid mora, prema pravilima o vijećanju i glasovanju, utvrditi rezultate očevida. To valja zabilježiti na odgovarajući način u zapisniku. U protivnom, ne samo što se ne bi znala činjenica koja je utvrđena nego bi strankama bilo nemoguće pobijati njenu pravilnost. Posebna postupovna pravila u odnosu na to pitanje ne postoje. Zbog toga su kriminalistička pravila i te kako značajna.
15. Pogreške pri očevidu Uspjeh očevida u velikoj mjeri ovisi o pravilnosti rada očevidnog tijela i sudionicima u očevidu. Pogreške učinjene tijekom očevida često su nepopravljive. Sam način provođenja očevida zavisi uz ostalo i od mentalnog sklopa očevidnog tijela i sudionika u očevidu, njihove stručnosti i intelektualne i praktične intuicije. Svakodnevno se tijekom provođenju očevida zbog objektivnih i subjektivnih razloga javljaju brojne pogreške. U nastavku će biti upozoreno na najvažnije od njih. Izlasci na mjesto očevida nisu pravovremeni, osobito kada je gnoseološki kritično vrijeme nalagalo žuran izlazak. Dinamika promjena poje-
845
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
dinih tragova, brzina izlaska na mjesto očevida i započinjanje s očevidom uz brigu o traseološkim prioritetima ponekad uvjetuju početak očevida s dinamičkom fazom. Očevidna tijela ponekad pogrešno tumače odredbe Zakona o kaznenom postupku o rukovođenju očevidom, pa misle da moraju osobno obaviti svaku pojedinu radnju. Očevidna tijela, s druge strane, nisu uvijek sklona nadziranju rada sudionika očevida. Posebno se zazire od stručnih osoba i vještaka. Provođenju očevida ne pristupa se mirno i staloženo. U nekim slučajevima s teškim posljedicama u smislu broja poginulih osoba ili velikih materijalnih šteta prisutna je i panika. Ne skrbi se dovoljno o prirodi i specifičnosti svakog konkretnog kaznenog djela s obzirom na način, mjesto, sredstvo i vrijeme počinjenja, sudionike i sl. Riječ je o posebnim taktikama postupanja u pojedinim kategorijama kaznenih djela. Ne pazi se dovoljno na razini pripremnih radnji i određivanja sastava očevidnog tima, osobito glede stručnih profila, ni o razlozima neponovljivosti očevida s traseološkog (ne postupovnog) aspekta, i pogrešno se smatra da će se i kasnijom provedbom očevida postići bitno isti traseološki rezultati, što je iluzija. Ponekad se na mjestu očevida radi neorganizirano, bez potrebne podjele rada među sudionicima u očevidu. Ne poklanja se dovoljno pozornosti traseološkoj situaciji na mjestu očevida. Ne postavljaju se ili se postavljaju prekasno verzije o kaznenom djelu, počinitelju i drugim modalitetima djela. Kada se verzije i postavljaju, očevidno tijelo ne rukovodi se načelom pluraliteta verzija. Jednako tako, postavljene verzije se u "hodu" očevida neadekvatno provjeravaju, eliminiraju, dopunjuju, a ne postavljaju se nove u skladu s novoutvrđenim činjenicama. Kazneno djelo ne promatra se svaki put kao dinamički materijalni proces, s određenim posljedicama i određenim međudjelovanjem različitih čimbenika, niti se dijagnosticira kao sustav sa svojim podsustavima. S tim u vezi ni mjesto očevida se svaki put ne tretira kao materijalni okvir unutar kojeg je počinjeno kazneno djelo. Zbog komotnosti, žurbe i sl. ne traže se svi pretpostavljeni tragovi i predmeti, nego se radi po nedopuštenoj metodi uzoraka. Ne koristi se uvijek sva raspoloživa tehnička oprema. Uočena je tendencija da se raspoloživim kriminalističko-tehničkim sredstvima ne fiksiraju svi pronađeni tragovi u njihovoj ukupnosti, poretku i suodnosu, obliku (formi) i sl. Ne daje se prednost modernim tehničkim načinima pronalaženja i fiksiranja utvrđenih činjenica, nego se radi po inerciji i robuje starim metodama i tehničkim sredstvima. Ne poklanja se dovoljno pozornosti utvrđivanju postojanja negativnih (odrečnih) okolnosti i ne traži se uzrok njihova postojanja ili nepostoja-
846
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
nja. To su činjenice i okolnosti koje bi po prirodnom tijeku stvari morale postojati na mjestu očevida, a ne postoje ili obratno, postoje, a ne bi morale postojati. Opisivanje objekata očevida ne obavlja se po određenom planu i redoslijedu, nego stihijski, spontano, kako se nameće osjetilima očevidnog tijela i sudionika u očevidu, s visokim udjelom elemenata slučajnosti. Nema sustavnih prijelaza od općeg k pojedinačnom, nego se radi skokovito. Ne brine se dovoljno o tzv. situacijskim tragovima. Tragovi se ne dijele i ne traže prema stadijima počinjenja kaznenog djela. Stadij prije počinjenja (ante delictum), stadij počinjenja (tempore delicti) i stadij nakon počinjenja djela (post delictum). Ne vodi se dovoljno brige o posebnim interdeliktnim situacijama na relaciji: počinitelj - način počinjenja - sredstvo počinjenja - žrtva ili objekt napada. Premalo pozornosti posvećuje se interpretaciji pronađenih tragova, osobito u smislu daljnjeg trasiranja provođenja očevida, odnosno poduzimanja paralelnih istražnih radnji. Rijetko se traži tzv. "vodeći" trag koji se na mjestu očevida javlja kao stožer oko kojega se "roje" drugi tragovi. Osnovni razlog tome leži u činjenici da se ne provodi misaona rekonstrukcija tijeka kaznenog djela. U složenijim kriminalnim slučajevima u kaznenopravnom i kriminalističkom smislu ne izrađuje se pisani plan provođenja očevida. Planovi očevida su osobito važni kad se mjesto očevida pruža na velikom prostoru ili kad je riječ o plurilokalizaciji ili diskontinuitetu mjesta očevida. Pri izradi plana očevida ne pazi se dovoljno na sektorsku ili čvornu diobu mjesta očevida, koja omogućava pravilno provođenje očevida. Ne skrbi se dovoljno o tome da očevid predstavlja središnju radnju obrade mjesta kaznenog djela i da posebnost očevida određuju konkretne okolnosti i prilike svakog kaznenog djela, nego se nastupa po šabloni kao da su svi očevidi jednaki bez obzira na to o kojem je kaznenom djelu riječ. Zaboravlja se i da je očevid uvijek zbroj pojedinačnih radnji izvedenih od strane očevidnog tima. Prije početka očevida ne prikupljaju se informacije o tome radi li se o netaknutom, neizmijenjenom ili izmijenjenom mjestu očevida. Određuje se premalen opseg mjesta očevida, što rezultira traseološkim deficitom. Postoji tendencija da se očevid ne poduzima kada je proteklo "dosta" vremena od trenutka počinjenja kaznenog djela. Zaboravlja se da svrha očevida nije samo pronalaženje tragova i predmeta u vezi s kaznenim djelom, nego i dobivanje predodžbe o lokaciji, konfiguraciji i topografiji mjesta događaja, kada je riječ o otvorenim prostorima, odnosno o karakteristikama interijera, kad je riječ o zatvorenim prostorima. Očevidno tijelo i sudionici u očevidu ne pridržavaju se kriminalističko-traseološkog načela da se do dinamičkog stadija očevida na mjestu oče-
847
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
vida ništa ne smije mijenjati, kontaminirati ili stvarati nove tragove koji nisu u vezi s počinjenim kaznenim djelom. Nerijetko je prisutna malograđanska znatiželja. Ne poštuje se postupnost u provođenju očevida u smislu njegovih stadija. Tijekom opisivanja zatečenog stanja na mjestu očevida opisuju se i registriraju tragovi irelevantni za razjašnjavanje slučaja. U složenim i društveno štetnijim slučajevima, osobito onima koji izazivaju poseban interes javnosti i koji zahtijevaju sudjelovanje većeg broja stručnih osoba različitih stručnih profila, zbog interdisciplinarnog pristupa obradi mjesta očevida, te osobe se ne angažiraju u dovoljnom broju ili se čak uopće ne angažiraju zbog troškova postupka. Načelu ekonomije nema mjesta kada se utvrđuje istina, što se u praksi zaboravlja. Tijekom očevida ne provodi se "dešifriranje" traseološke situacije ili se težište stavlja na pronalaženje samo tzv. klasičnih tragova. Ne nastoji se pronaći što više tragova nego se postupa protivno postulatima kriminalistike prema nekakvom principu uzoraka. Ne poštuje se kriminalistička maksima da tek svi tragovi zajedno, ili barem najveći dio tragova, njihov cjelokupni izgled, raspored i suodnos, tzv. dokazna zgrada, mogu dati potpunu sliku kaznenog djela. Ne poklanja se dovoljno pozornosti analiziranju vrste, prirode, vremena nastanka i redoslijeda nastanka tragova, iako te analize uz ostalo upućuju na mjesta gdje treba tražiti tzv. dopunske tragove. Ne poklanja se dovoljno pozornosti mehanizmu nastanka tragova, odnosno traseološkom podsustavu koji obuhvaća cjelokupnost tragova i predmeta u vezi s počinjenim kaznenim djelom. U znatnom broju slučajeva ne opisuju se sljedeći elementi: 1. vrsta, dužina, širina, početak, tijek i svršetak traga; 2. pojavni oblik traga (morfološki aspekt); 3. izvor (generator) traga i mehanizam nastanka traga; 4. vrsta, svojstvo i oblik podloge na kojoj je nastao trag (podloga kao nositelj traga); 5. ne povezuje se način nastanka, položaj i međusobni odnos tragova, kao i njihov odnos prema raznim predmetima i okružju; 6. ne označava se pravac kretanja tragova; 7. nedostaju podaci o tome gdje je pronađen trag, na kojoj udaljenosti od određenih orijentacijskih točaka (orijentiri) i u kom položaju: 8. ne navode se izmjere u odnosu na okružje traga kao što su visina traga iznad razine tla ili njegova dubina; 9. ne označuju se mjesta s kojih se fotografiraju tragovi; 10. ne navode se metode i sredstva fiksiranja tragova i tko je fiksiranje obavio itd. U praksi ima i nepreciznog opisivanja tragova i mjesta njihova nalaza uz upućivanje na skicu i fotografije. Neke vrste tragova se jednostavno izostavljaju. Objektivni nalaz u vidu tragova i predmeta ne koristi se za izvođenje zaključka o nositeljima subjektivnih tragova u vidu engrama u sjećanju ljudi. Ne traže se tragovi koji upućuju na mjere
848
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
predostrožnosti koje je poduzeo počinitelj radi zaštite od iznenađenja, prepoznavanja (maskiranje), lakšeg savladavanja određenih fizičkih i tehničkih prepreka i slično iako ti podaci upučuju na profesionalnost počinitelja, njegova znanja, sposobnosti i vještine, kao i poznavanje prilika na mjestu očevida. Ne poklanja se dovoljno pozornosti pronalaženju i interpretaciji tragova koji omogućavaju izvođenje zaključka o vještini, upornosti, drskosti, okrutnosti i drugim nerijetko kvalifikacijskim elementima. Površno se utvrđuju točno mjesto počinjenja djela, položaj žrtve i napadača u vrijeme počinjenja djela kada je to relevantno za ocjenu situacije i kvalifikaciju djela. Površno se utvrđuju i fiksiraju tragovi i predmeti koji upućuju na mehanizam počinjenja djela, tzv. tehnički modus operandi. Na temelju utvrđenog načina počinjenja djela, upotrijebljenih sredstava počinjenja i drugih podataka ne izvode se misaone pretpostavke (verzije) o tjelesnim osobinama počinitelja, njegovu poznavanju navika, odnosa i sl. U odnosu na žrtvu jednako se tako ne izvode zaključci o spolu, dobi, zanimanju, mogućem motivu počinitelja. Ne utvrđuje se kakve je tragove počinitelj morao ili mogao ponijeti na sebi s mjesta počinjenja kaznenog djela. Ne poklanja se dostatno pozornosti adekvatnom uzimanju tzv. neutralnih komparativnih uzoraka ni utvrđivanju podataka o odnijetim predmetima u smislu njihova opisa i vrijednosti te identifikacijskih karakteristika, iako se putem tih podataka omogućava i olakšava traganje za njima, a time i rad na pronalaženju počinitelja i dokazivanju njegove krivnje. Pri ocjenjivanju dokazne vrijednosti pronađenih materijalnih indicijalnih dokaza dolazi do podcjenjivanja ili precjenjivanja pojedinih dokaza, što je suprotno postulatima suvremene kriminalistike. To ocjenjivanje ili neocjenjivanje provodi se u skladu s osobnim stavovima, mišljenjem i uvjerenjem očevidnog tijela ili članova očevidnog tima. Zaključci izvedeni iz materijalnih indicijalnih dokaza nerijetko se tumače kao "istina", i to na početku očevida i cijeli kasniji tijek očevida podvrgava se toj navodnoj istini. To je, u pravilu, kretanje u smjeru iz koga nema povratka. Materijalni indicijalni dokazi ne uzimaju se u obzir i ne interpretiraju u njihovu totalitetu, te se na temelju razmatranja nepotpunog činjeničnog indicijalnog traseološkog dokaznog stanja postavljaju "sigurne" dijagnoze. Tijekom provođenja očevida ne koristi se postupak retrogradne analize. Pri provođenju očevida mora se ići od posljedica prema uzrocima, kao činjenicama iz prošlosti. Na taj način zanemaruje se svrha poduzimanja očevida, a to je dobivanje odgovora na brojna pitanja u vezi s počinjenjem kaznenog djela.
849
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Posebno se ne vodi računa o podjeli tragova na one koji dokazuju postojanje kaznenog djela, upućuju na njegov tijek i modalitete, koji služe za pronalaženje počinitelja, upućuju na oblik krivnje i nju dokazuju, i služe za utvrđivanje identiteta žrtve i utvrđivanje štete itd. Ne utvrđuje se relevantna uzročno-posljedična veza između situacije na mjestu očevida i tragova i predmeta kaznenog djela. Drugim riječima, ne utvrđuje se kauzalni neksus. Na taj način se, uz ostalo, onemogućava otkrivanje fingiranih kaznenih djela. Trajanje očevida prekratko je u odnosu na zahtjeve traseološke situacije. Pregled mjesta očevida obavlja se površno, članovi očevidnog tima se žure, ne traže se svi relevantni tragovi i predmeti. Često je previše naglašeno osjetimo opažanje u odnosu na racionalnu stranu očevida, tj. očevid se doživljava kao mehaničko fiksiranje materijalnog činjeničnog stanja, onako kako se ono nameće osjetilima očevidnog tijela i sudionicima u očevidu. Budući da je očevid uvijek jedinstvo osjetilnoga i racionalnoga, zbog takvog pristupa i ponašanja promatranje očevidnog tima nema postupovno-rekonstruktivan karakter. Često se zaboravlja da je očevid takva postupovna radnja koja traži misaonu rekonstrukciju događaja. Očevidna ekipa mora ići od posljedica prema uzrocima, retroaktivno. Zbog navedenog nerijetko je potrebno nakon dinamičkog stadija očevida provesti realnu rekonstrukciju. U tome i leži istraživački karakter očevida. Iscrpnost poduzetih mjera i radnji u okviru očevida i vrijeme njegova trajanja ne prilagođavaju se karakteru kaznenog djela. Orijentacija glede načina provedbe očevida, osobito u odnosu na kriminalističko-tehničke radnje i mjere, često nije dovoljno individualizirana i prilagođena uvjetima i specifičnostima konkretnog slučaja. Ponekad se previše pozornosti poklanja tragovima i predmetima koji upućuju na postojanje kaznenog djela, a premalo onima koji upućuju na tijek i način počinjenja ili služe u identifikacijske svrhe. Ne poklanja se dovoljno pozornosti traseološkoj eksploataciji puta dolaska i odlaska počinitelja, njegovu kretanju po mjestu događaja, vremenu zadržavanja, poduzetim radnjama i si. Traseološki nalaz ne nastoji se fiksirati sa što više raspoloživih registracijskih sredstava. Ne poklanja se dovoljno pozornosti pronalaženju i tumačenju tragova koji upućuju na broj sudionika u počinjenju djela i kakve su im pri tome bile uloge. Ne brine se dovoljno o kriterijima podobnosti nositelja tragova, kao i kriterijima podobnosti tragova i predmeta za identifikaciju ili grupifikaciju. U slučajevima požara tragovi se ne grupiraju na: 1) tragove iz šireg i užeg okružja mjesta požara; 2) tragove iz središta požara i 3) tragove na osumnjičenicima i žrtvama. Pri eksplozijama ne traži se dovoljno
850
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
uporno i ne utvrđuje središte eksplozije i kretanje eksplozivnog vala, termičke i mehaničke promjene (destrukcije), lomne površine kod primarnih i sekundarnih lomova i sl. Zaboravlja se da je pregled mrtvih tijela sastavni dio očevida. Odabir, pakiranje i obilježavanje (aserviranje) pronađenih tragova i predmeta ne obavlja se prema pravilima kriminalističke tehnike. Kad se poduzima očevid u vezi s pronalaskom mrtvog tijela, ne poštuje se pravilo da se na mjestu očevida od samog početka treba ponašati kao da je riječ o ubojstvu. Ne vodi se dovoljno računa o mogućnosti fingiranja nesretnih slučajeva ili samoubojstava. Ne poklanja se dovoljno pozornosti promjenama na tijelu koje indiciraju način i vrijeme smrti i sl. Leševima iz vode pristupa se kao utopljenicima i smrtna posljedica primarno dovodi u vezu sa samoubojstvom ili nesretnim slučajem. Ne poklanja se dovoljno pozornosti objektivnim nalazima koji govore u prilog samoubojstva, nesretnog slučaja ili ubojstva. U slučajevima vješanja među očevidnim tijelima rašireno je mišljenje da je ono tipičan samoubojstveni čin, pa se ne poklanja dovoljno pozornosti objektivnom nalazu koji govori u prilog samoubojstva, nesretnog slučaja ili ubojstva. Isto tako provođenje očevida ne prilagođava se mjestu nalaza obješenog (otvoreni ili zatvoreni prostori). Kad je riječ o padu s visine od početka se polazi od pretpostavke da se radi o samoubojstvu ili nesretnom slučaju. U slučaju gaženja vlakom ne uzimaju se dovoljno u obzir stadiji pregaženosti i tragovi pruge. Tijekom organiziranja provođenja očevida, kada je riječ o mrtvim tijelima, očevidna tijela nisu dovoljno uporna i ne inzistiraju na sudjelovanju sudskog liječnika i drugih stručnih osoba različitih profila s obzirom na poznati ili pretpostavljeni mehanizam smrti. Često se ne nastoji dobiti odgovor na dvadeset osnovnih pitanja zbog kojih se očevid i poduzima. Ta pitanja su: 1) koji je put dolaska koristio počinitelj; 2) kuda se po mjestu očevida počinitelj kretao i koja je mjesta kontaktirao ili se na njima nalazio; 3) koliko dugo se počinitelj (ili počinitelji) zadržao na mjestu očevida; 4) vrijeme počinjenja djela i nastupanja posljedica (makar i približno); 5) vremenske prilike u vrijeme počinjenja djela; 6) vremenske prilike koje su vladale u vrijeme provođenja očevida, kao i uvjeti vidljivosti, čujnosti i sl.; 7) sredstva, načini i metode počinjenja djela; 8) koliko je osoba sudjelovalo u počinjenju djela ili bilo umiješano u počinjenje djela i na koji način; 9) položaj sudionika u djelu u vrijeme ostvarenja radnje počinjenja; 10) mjesta s kojih se moglo opaziti počinjenje kaznenog djela; 11) postojanje negativnih ili odrečnih činjenica; 12) okolnosti pripremanja djela, osiguranje od iznenađenja ili prepoznavanja, okolnosti koje upućuju na poznavanje mjesnih prilika i okolnosti; 13) izgubljene, ostavljene ili zaboravljene
851
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
stvari počinitelja ili suučesnika; 14) posljedice djela; 15) ostale materijalne indicije o objektivnim okolnostima djela; 16) objektivni nalaz koji upućuje na motiv; 17) smjer udaljavanja počinitelja s mjesta kaznenog djela; 18) poduzete mjere predostrožnosti i osiguranja od iznenađenja na mjestu počinjenja djela; 19) vrsta i visina nanijete štete, po kome, pod kojim uvjetima i 20) put kojim se počinitelj udaljio s mjesta počinjenja djela i ostale okolnosti. Pri prekidu provođenja očevida zbog mraka, vremenskih neprilika ili umora sudionika, ne poduzimaju se adekvatne mjere osiguranja mjesta očevida do njegova nastavljanja. Nisu rijetki slučajevi da očevid nastavlja drugo očevidno tijelo i članovi očevidnog tima koji nisu dovoljno upoznati s dosadašnjim tijekom provođenja očevida. Postupovno-tehničkoj dokumentaciji očevida ne poklanja se dovoljno pozornosti. Ne obavljaju se potrebne izmjere, nego se rastojanja procjenjuju odoka. Ne vodi se dnevnik fotografiranja. Fotografije se poveznicama ne povezuju sa skicama i ne čine s njima logičnu cjelinu. Pri opisivanju poduzetih kriminalističko-tehničkih mjera i radnji u zapisniku o očevidu često se koristi previše laički rječnik, a ne stručni kriminalistički i pravni rječnik. Zaboravlja se da kriminalistika i pravo imaju svoj terminološki i pojmovni aparat, jezik struke. Da bi odgovorno i uspješno obavili očevid, očevidna tijela i sudionici u očevidu moraju u svom radu koristiti jasno diferencirane kriminalističke pojmove i pretpostavke za ostvarivanje svojih intelektualnih funkcija. Opasno je za budući rezultat postupka kada očevidna tijela i sudionici u očevidu upotrebljavaju samo njima znane kovanice i izraze, kao i sinonime. Izbjegava se provođenje očevida noću i onda kada to tehnički uvjeti omogućavaju, a priroda kaznenog djela to imperativno traži. Pronađeni tragovi i predmeti neadekvatno se izuzimaju, pakiraju i obilježavaju (aserviraju). Tijekom provođenja očevida svaki put se ne poduzima istodobno i očevid na tijelu osumnjičenika ili počinitelja i žrtve kada je to indicirano. Pronađeni tragovi se na mjestu očevida odmah ne selekcioniraju na one koji upućuju na postojanje kaznenog djela, one koji upućuju na njegov tijek, služe pronalaženju počinitelja i suučesnika, upućuju na oblik krivnje i mogući motiv ili služe za identifikaciju žrtve i utvrđivanje štete itd. Kad raspoložive informacije to omogućavaju, ne postavljaju se sve moguće verzije, iako one služe kao misaoni instrument za pronalaženje novih relevantnih činjenica, provjeravanje i sl. Postoji težnja da se rezultati očevida ne uspoređuju s rezultatima drugih operativnih i postupovnih radnji i mjera. Očevidna tijela i sudionici u očevidu ne čuvaju se tzv. "očitih situacija". To su situacije kod kojih je od početka na prvi pogled "sve jasno," a ustvari ništa nije razjašnjeno. Postoje
852
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
brojne druge pogreške taktičke, tehničke i metodičke prirode, ali prostor ne dopušta da se na njih upozori. Literatura: Adams, T. F. et al., Crime scene investigation, Prentice Hall, Upper Saddle River, 2004.; Aleksić - Kostić, Požari i Eksplozije, Savremena administracija, Beograd, 1982.; Almirall, J. R. - Furton, K. G., Analysis and Interpretation of Fire Scene Evidence, CRC Press, Boca Raton, 2004.; Byrd, M., Crime scene evidence - Guide to the Recovery and Collection of Physical Evidence, Staggs Publishing, Wildomar, 2001.; Carić, A., Krivičnopravni status broda, Pravni fakultet Sveučillišta u Splitu, Split, 1985., 32-34; - Elementarne nezgode i zaštita, Zagreb, 1985., 150-157; Fisher, 1-89; Gardner, R. M., Practical crime scene processing and investigation, CRC Press, Boca Raton,, 2005.; Gilbert, 99; Goc, M., Organizacija očevida kriminalističko istraživanje mjesta događaja, Problemy Kryminalistyki, 144., Varšava, 1980., 249; Guth, R., Checklisten für den Ersten Angriff: Ein praxisorientiertes Handbuch für die Scutz— und Kriminalpolizei, Boorberg, Stuttgart, 2000.; Hawthorne, M. R., First unit responder a guide to physical evidence collection for patrol officers, CRC Press, Boca Raton, 1999.; Klein, I. J., Law of Evidence for Criminal Justice Professionals, 4. izdanje, West/Wadsworth, 1997., 439471; Kulišić, D., Neki aspekti hitnih mjera osiguranja mjesta incidenta s velikim količinama zapaljivih eksplozivnih tvari, Zbornik radova Fakulteta kriminalističkih znanosti, Zagreb, 1992., 193., 45-70; Lakoš, S., Pomorske nezgode na Jadranu, Policija i sigurnost, Zagreb, 5-6/ 1993., 382-392; Lee, 169-170; Marković, 316; Maver, III, 137, 145; Modly, 111, 20-21; -121,19, 97, 108-117, 125-140, 149-162, 165-166, 175-178; - Leksikon, 28, 148, 192, 205-206, 208, 212, 303, 371-372, 385-391, 407, 416, 469, 472-473, 475-476, 514, 523, 534, 546, 547, 556, 563, 593, 594, 639-640, 753, lid-Ill;-Metodika uviđaja, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 1999., 40-61; - Objašnjenje trileme: ubojstvo, samoubojstvo ili nesretni slučaj, MUP RH, Zagreb, 1999., 1-2, 223-234; Ogle, J. R., Crime scene investigation and reconstruction with guidelines for crime scene search and physical evidence collection, Prentice Hall, Upper Saddle River, 2004.; Pavišić, 111, 58, 59, 115, 145-153, 164-172, 170-171, 175-178, 222-235, 266-277, 342; -121, 141; - /ZKP/, 335-340; - u: Lee, 229, 231, 233; Istraživanje plovidbenih nezgoda, Pomorski zbornik, Rijeka, 20/1982.; - Kaznenopravni režim morske luke, Pomorski zbornik, Rijeka, 1993.; - Krivično djelo napada na sigurnost nepokretnih platformi smještenih u epikontinentalnom pojasu, Pomorski zbornik, Rijeka, 1993.; - Posebni upravni postupci ispitivanja nesreća brodova i zrakoplova, Priručnik, 4/1989., 350; - Temeljni elementi metodike istraživanja željezničkog prometnog delikta, Priručnik, 6/1990., 441;
853
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Pfister, Prilog kriminalističkom misaonom procesu, Izbor, 1/1981., 45; Schramm, G., Podsjetnik pomaže pri osiguranju lica mjesta, Izbor, 1-2/1961., 75; Schurich, 37; Simonović, 287-323; Simović, 52-54; Staggs, S., Crime scene and evidence photographer's, Staggs Publishing, Temecula, 1997.; Šipraga - Aleksić, Kriminalistička metodika, VSUP, Beograd, 1986., 313-335; Vodinelić, III, 378; - 121, I., 471; - Revidirani pojam uviđaja - uvjet uspješne forenzičke djelatnosti, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 3/1977., 37; - Novo shvaćanje očevida u krivičnoprocesnoj nauci i kriminalistici, Naša zakonitost, Zagreb, 9/1979., 70, 371; Vodinelić V. et al., Saobraćajna kriminalistika, Savremena administracija, Beograd, 1986., 704-711, 735-744; Zeba, J., et al., Glavne značajke željezničkih nesreća u razdoblju 1987. 1991., Policija i sigurnost, 5-6/1993., 418-425.
854
KRIMINALISTIKA
Pitanja za provjeru znanja: 1.Što obuhvaća očevidna djelatnost? 2.Što omogućuju kriminalističko-taktička načela te kako se ona dijele? 3. Kako se postiže načelo objektivnosti? 4. Što je mjesto, a što predmet očevida? 5.Je li očevid moguće provoditi posrednim opažanjem? 6. Što se postiže tzv. prvim zahvatom? 7. U kojem se stadiju očevida primarno provodi obrada tragova? 8. U čemu je značaj zapisnika o očevidu? 9. Kakva je vrijednost tehničkih registracija činjenica u zapisniku o očevidu? 10.Što je rekonstrukcija? 11.U čemu se razlikuje pokus od očevida? 12.Koje su najčešće pogreške kod očevida?
855
Glava XXI. Prepoznavanje
1. Općenito o prepoznavanju Prepoznavanje (agnoscia) je identifikacijska metoda i posebna vrsta iskaza osoba. Prepoznaju se: osobe, prostori i prostorije, fotografije, crteži, leševi i razni drugi objekti. Radnju čine: opisivanje objekata prepoznavanja, razgledanje objekta prepoznavanja i davanje suda o identitetu ili neidentitetu. O prepoznavanju osobe temeljem glasa kao izvidnoj radnji v. supra Glava XIII, pod 2.c). Prepoznavanje može biti izvršeno kao postupovna radnja uz pridržavanje postupovnih kautela ili kao operativno-taktička radnja redarstvenih tijela. Pravila kriminalistike utvrdila su maksimalan i minimalan broj osoba u liniji prepoznavanja. U praksi se javljaju problemi u vezi s određivanjem najnižeg "praga" sličnosti. Istovremeno predočavanje više objekata prepoznavanja nije moguće kada je riječ o leševima ili rijetkim predmetima. Vrijednost prepoznavanja uvjetuje niz čimbenika među kojima valja istaknuti pridržavanje postupovnih odredaba o izvođenju radnje prepoznavanja, pouzdanost, detaljnost i karakterističnost prethodnoga opisa, sigurnost u prepoznavanju i jasnoća iskaza o tome. Neizvjesnost prepoznavanja kao dokaznoga sredstva povezana je poglavito sa subjektivnim osobinama onoga tko obavlja prepoznavanje, njegovim općim i posebnim sposobnostima uočavanja konkretnih identifikacijskih obilježja i stvarnih prilika u kojima je opažanje ostvareno. U odnosu na osobe, uvjet za prepoznavanje je primjena metode osobnoga opisa prema kojoj svjedok prethodno opisuje osobu koju će prepoznavati. Ako su predmet prepoznavanja stvari ili prostori, valja također primijeniti standardne metode opisa karakterističnih, identifikacijskih obilježja. Prepoznavanje u užem smislu sastoji se iz predočavanja predmeta prepoznavanja. Taj se dio radnje prepoznavanja razlikuje u ovisnosti o samom predmetu. Kod prepoznavanja osoba i pokretnih stvari svjedoku valja predočiti više predmeta. V. izlaganje supra Glava XIX., pod 5.
856
KRIMINALISTIKA
Slika 19. Prepoznavanje predmeta
Predmeti koji se prepoznaju moraju biti slični. Sličnost se ovdje zahtijeva u odnosu na većinu identifikacijskih obilježja. Nije prihvatljivo već na osnovnoj razini odabrati predmete koji su očito različiti. Takvo prepoznavanje nema postupovnu vrijednost. Da bi se to moglo provjeriti, prethodni opis predmeta prepoznavanja mora sadržavati i popis obilježja pomoću kojih se ostvaruje prepoznavanje. 2. Čimbenici koji utječu na pouzdanost prepoznavanja Za prepoznavanje je vrlo važna tipologija percepcije svjedoka. Razlikuju se, naime, sintetički tip (koji prima opći dojam), ali ne uočava detalje, zatim analitički tip, čija je percepcija obrnuta i, konačno, analitičko-sintetički tip koji objedinjuje svojstva prethodnih. Govori se i o simultanom ili sintetičkom i sukcesivnom ili analitičkom opažanju. Valja upozoriti da između prethodnoga opisa i prepoznavanja vrlo često nema podudarnosti i da razlike između njih same za sebe ne isključuju vrijednost prepoznavanja. Naime, to je samo razlog da se nakon takva prepoznavanja krajnje detaljno sasluša svjedok i provjeri prihvatljivost asocijacijom izazvanoga prepoznavanja, rekognicije. Prepoznavanje valja uzeti individualno. Grupno prepoznavanje nije identifikacija već određivanje skupne pripadnosti. Kao posebna pitanja u kriminalistici razmatraju se mogućnosti zapažanja s obzirom na rastojanje, osvjetljenje, kretanje, narav događaja itd. U okviru kriminalističke taktike i forenzičke psihologije na temelju prakse i eksperimentalnih ispitivanja - istraživanja razvila su se posebna pravila kod prepoznavanja osoba, kojih se treba pridržavati u postupku prepoznavanja.
857
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Treba nastojati doznati da li se svjedok očevidac nekoga ili nečega boji, osjeća li tjeskobu ili možda strah od osvete ili svjedočenja na sudu. Neki svjedoci očevici već unaprijed umanjuju mogućnost prepoznavanja potencijalnog počinitelja pa postavljene osobe u vrsti gledaju samo letimično i površno. Prije prepoznavanja treba što približnije utvrditi osobni opis počinitelja, odnosno osobe koju treba prepoznati i valja imati u vidu mogućnost prerušavanja. Konačno, treba utvrditi postoji li kod svjedoka očevica osobna zainteresiranost da nekog prepozna ili ne prepozna. Neki svjedoci osjećaju strah od moralne osude okoline, osobito kod seksualnih delikata, strah od obiteljskih neprilika i sl. Kod takvih svjedoka postoji tendencija svjesnog neprepoznavanja osumnjičenika. V. izlaganje supra Glava XIX. pod 5. U (paradi) liniji prepoznavanja (vrsti) treba se nalaziti najmanje troje, a najviše sedam osoba, iznimno do dvanaest. Moraju biti što ujednačenijeg osobnog izgleda, što sličnije, tako da nitko od njih suviše ne odudara od drugih. Time se smanjuje mogućnost autosugestije i sugestije. Osumnjičenika treba na odgovarajući način pripremiti za prepoznavanje, tako da se ne drži bojažljivo, servilno ili nesigurno, nego spontano i normalno. U protivnom postoji opasnost od krivog prepoznavanja. Osobe postavljene u liniju prepoznavanja ne smiju znati tko je osumnjičenik. U liniju za prepoznavanje ne smiju se stavljati policijski službenici. Oni svojim autoritativnim i krutim držanjem nesvjesno otkrivaju svoj status, a ako ih pozna ili prepozna osumnjičenik, može se neprirodno ponašati i tako demaskirati. U liniji prepoznavanja moraju se nalaziti osobe nepoznate svjedoku očevicu. Uvijek treba nastojati utvrditi psihosomatsko stanje svjedoka očevica, a osobito emocionalno stanje u kojem se nalazio u vrijeme promatranja događaja. Jednako tako važne su i njegove emocionalne reakcije u vrijeme prepoznavanja. Ponekad je potrebno svjedoka očevica prethodno "uigrati" probnim (simuliranim) prepoznavanjem. Prepoznavanje osoba treba biti prividno spontana radnja, izvedena slobodno i bez straha, ali isto tako i dobro organizirana da je ne očekuju ni subjekti ni objekti prepoznavanja. Preporučuje se korištenje jednosmjernog, transparentnog tzv. feničkog ili venecijanskog zrcala. Valja nastojati izbjeći ili neutralizirati sve oblike svjesne ili nesvjesne sugestije. Očevidac koji je pod sugestivnim pritiskom nastojat će pod svaku cijenu prepoznati počinitelja, da udovolji želji tijela postupka. Treba izbjegavati ponovno prepoznavanje, jer postoji opasnost da svjedok zamijeni prije viđene osobe u liniji prepoznavanja sa sada pokazanim. Izbor mora biti slobodan i spontan. U slučaju pozitivne identifikacije treba uzeti u obzir okolnost da je očevidac mogao zamijeniti slično s identičnim. Opasne zamke postoje ako je očevidac prije neposrednog izbornog prepoznavanja vođen u kriminalistič-
858
KEIMINALISTIKA
___________________________________________________________
ku evidenciju poznatu kao album fotografija kriminalaca, jer je među fotografijama mogao vidjeti i osobu koju je kasnije prepoznao u liniji prepoznavanja na temelju sjećanja posljednje viđene fizionomije. Prepoznavanje bi trebalo provoditi pod uvjetima što sličnijim onima koji su vladali u vrijeme opažanja. Nije isto prepoznavati nekog u zatvorenim prostorijama ili na mjestu događaja koji se zbio na otvorenom. Stanje vidljivosti ili nevidljivosti, čujnosti, pokretne prepreke i sl. moraju biti uzete u obzir. Već poziv svjedoku očevicu da dođe u tijelo postupka koje će provesti prepoznavanje oblik je sugestije. Zato pod svaku cijenu treba izbjeći svaki oblik svjesne ili nesvjesne sugestije da se osumnjičeni nalazi u liniji za prepoznavanje. Treba se ponašati kao da se sumnjivac još uvijek traži, a ne d a j e tu. Slično je i kod izdvajanja sumnjivih osoba putem razgledanja signaletičkih fotografija. Očevici su skloni prepoznavanju osoba koje imaju grub izgled lica ili djeluju kao "snagatori". Prepoznati znači utvrditi istovjetnost prisutne osobe ili stvari s ranije viđenom osobom ili stvari. Prepoznavanje je složen psihički proces, koji je manje ili više emotivno obojen, počiva na utjecaju već ranije viđenog. On dolazi do izražaja u sudu o istovjetnosti između jednog sadašnjeg i jednog prošlog opažanja. Drugim riječima, prepoznavanje je sjećanje ranije viđenog. Psihološki proces prepoznavanja, osobito prepoznavanja fizionomije osoba, temelji se na nekoj vrsti potpunog utiska, obavijestima pohranjenim u pamćenju neke osobe. Psiholozi govore o "paketu utisaka". Praksa i iskustvo kriminalista i kritičara pokazuju da nije samo riječ o zbirci pojedinih karakteristika. V. izlaganje supra Glava XIX. pod 5. i infra pod 4. Forenzičko-psihološki gledano prepoznavanje osoba temelji se na pamćenju individualnih obilježja osobe koja je viđena i korištenja tih obilježja postupkom prisjećanja radi prepoznavanja (iznalaženja) opaženog (promatranog) objekta između više sličnih objekata iste vrste - osoba. Prepoznavanje je rezultat predočavanja osoba, stvari ili njihovih fotografija. Ako postoji opravdana bojazan za sigurnost života i tijela osobe koja obavlja prepoznavanje ili njoj bliskih osoba, ili ako postoji opravdana bojazan da će osoba čije će se prepoznavanje obavljati utjecati na tijek prepoznavanja, tijelo koje provodi prepoznavanje provest će ga tako da osoba čije se prepoznavanje obavlja ne može čuti i vidjeti osobu koja obavlja prepoznavanje. Građanska je dužnost sudjelovati u prepoznavanju osobno ili dati na raspolaganje stvari, osim ako ne postoji opravdani razlog za oslobođenje od te dužnosti. 0 vrijednosti prepoznavanja odlučuju dar promatranja, sposobnost pamćenja fizionomija, motorike i sl., sposobnost prisjećanja (reprodukcije), ali i taktika i tehnika ispitivanja. Metode prepoznavanja su predočava-
859
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
nje osoba i stvari, tzv. izborno prepoznavanje, posredno prepoznavanje putem fotografija, prepoznavanje predočavanjem subjektivnih portreta (compu - sketch, fotorobot, identitet i sl.). Eksperimentalna psihologija i kriminalistička praksa upozoravaju na opasnosti koje u sebi krije prepoznavanje. U prepoznavanju se odražavaju nepreciznosti ranije percepcije i njenog pamćenja. Osnovni razlozi zabluda pri prepoznavanju su: zamjenjuje se istovjetnost sa sličnošću, nepovoljni uvjeti u vrijeme opažanja kao i u vrijeme prepoznavanja i sl. Postupak prepoznavanja ima određene stadije. Prvi stadij je davanje detaljnog opisa osobe ili stvari u smislu navođenja karakteristika prema kojima se razlikuju od drugih osoba ili stvari. Drugi stadij je postupak prepoznavanja, a treći ocjena rezultata prepoznavanja, tj. objašnjavanje na temelju kojih diferencijalnih karakteristika su osoba ili stvar prepoznati. Fotografije su nužno pomoćno sredstvo za pronalaženje i prepoznavanje traženih osoba i stvari. Naime, čovjek se vremenom mijenja, a na slici nisu "uhvaćena" sva obilježja ličnosti, ona je statična, a čovjekova je ličnost dinamična. Prepoznavanje je često izvor sudskih zabluda. Prepoznavanje stvari provodi se u vezi s počinjenim kaznenim djelima ili izgubljenim stvarima. Da bi stvari mogle poslužiti kao dokaz, potrebno ih je sačuvati relativno neoštećene i nepromijenjene glede integriteta i u postupovnom smislu registrirati od koga, kada, gdje i kako su oduzete.
3. Postupak prepoznavanja predmeta Postupak prepoznavanja predmeta sličan je onome pri prepoznavanju osoba. Svjedok koji vrši prepoznavanje mora prethodno opisati predmet i to prema individualnim karakteristikama, prema kojima se jedna stvar razlikuje od stvari iste vrste, a nakon toga slijedi postupak prepoznavanja. Mišljenja kriminalista su podijeljena glede broja stvari koje treba predočiti, ali po svemu sudeći idealan je broj od 5 - 7. Preporučuje se neparan broj, kako bi prepoznavanje imalo izborni karakter. Prepoznavanje predmeta viđenih u pokretu, kao što su automobili, izaziva u praksi znatne teškoće. Česte su zamjene brojeva na registarskim pločicama (inverzija) ili dolazi do ispuštanja brojeva i slova. Profesionalne navike, npr. kod vozača, policajaca i sl., umanjuju ove teškoće. Sukladno pravilima kriminalističke taktike, prepoznavanje treba obavljati u prostornim i svjetlosnim uvjetima što sličnijim onima kakvi su vladali u stvarnosti u vrijeme opažanja. Ako se ne poštuje ovo pravilo, postoji realna opasnost od pogrešnog prepoznavanja jer se zamjenjuje sličnost s identitetom. Kada se obavlja prepoznavanje u prostorijama, te prostorije
860
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
trebaju ispunjavati određene uvjete glede dimenzija, rasvjete, mogućnosti smještaja, dolaska i odlaska svjedoka, osobito u slučaju potrebe čuvanja identiteta svjedoka u diskreciji. Teško je svjedoku omogućiti da promatra osobu koju je vidio u ambijentu i pod uvjetima koji su vladali u vrijeme opažanja. Fotografije prema kojima se obavlja prepoznavanje osoba mogu potjecati iz različitih izvora. Osim tzv. kriminalističkih signaletičkih fotografija, to mogu biti i amaterske fotografije. Prepoznavanje prema fotografiji može dovesti do zablude jer taj postupak ima puno nedostataka. Snimljeni objekti predočavaju se u dvije dimenzije. To onemogućava uočavanje mnogih karakteristika kao što su: izgled čitavog stasa, mimika, gestikulacija i sl. Izvor mogućih pogrešaka su i različiti uvjeti rasvjete koji uzrokuju promjene u izgledu lica. Određeno značenje ima i činjenica radi li se o crnobijeloj ili kolor fotografiji. Ulogu igra i vrijeme kada je nastala fotografija. Ako je previše stara, neće odgovarati izgledu osobe u vrijeme kada je snimljena. Kada se svjedocima pokazuju signaletičke fotografije iz albuma kriminalaca, oni znaju da je riječ o osobama s kriminalnom prošlošću. Ta okolnost stvara posebno psihološko stanje kod kojeg se povećava stupanj subjektivne tolerancije prema eventualnoj pogrešci u smislu "pa oni su i tako kriminalci". U prepoznavanju putem fotografija važan je i način kako se to čini. Postoje određena pravila, npr. ne smije se predočavati samo jedna fotografija, nego više njih istodobno. Najbolje je predočavati 5 - 7 fotografija. Broj fotografija mora biti dovoljno velik da omogući istinsku provjeru sposobnosti svjedoka da izvrši prepoznavanje. Važan je i način predočavanja fotografija i njihov izbor. One ne smiju sugerirati koja bi od njih mogla predstavljati osumnjičenika. Preporučuje se izdvajanje fotografija koje imaju najveći stupanj sličnosti. Osim putem fotografije, prepoznavanje se može izvršiti i putem drugih tehničkih registracija, kao što su video ili filmske projekcije i sl. Nerijetko je u praksi potrebno da žrtva ili svjedok, iznimno i počinitelj, pokažu mjesto događaja. Pri tome ulogu igraju karakteristike mjesta događaja i protok vremena od trenutka počinjenja kaznenog djela. I ovo prepoznavanje treba obaviti što prije. Poteškoće se javljaju u vezi s okolnostima pod kojima je osoba opažala (dan, noć, u stanju mirovanja, u pokretu i sl.), poznaje li to mjesto od ranije ili ne i si. Posebne karakteristike mjesta mogu pomoći u prepoznavanju. Njih se naziva orijentacijskim točkama. Prepoznavanje leša nerijetko prati pogrešna identifikacija. Razlozi za to su mnogobrojni, npr. perspektiva iz koje se promatra leš, nedostatak mimičkog izraza, mrtvačka ukočenost ili mlohavost, nagost leša, stanje u kome se leš nalazi kad nije izvršeno njegovo tzv. toaletiziranje,
861
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
raskomadanost ili ozlijeđenost, uzbuđenost osobe koja obavlja prepoznavanje. Preporučuje se leš zavezati za dasku i postaviti ga u okomit ili barem sjedeći položaj. Nije dobro obavljati prepoznavanje u ležećem položaju jer je to perspektiva u kojoj pokojnika možda nikada nije vidjela osoba koja obavlja prepoznavanje. Na temelju rezultata eksperimentalne i kriminalističke psihologije došlo se do spoznaje da neki čimbenici relativiziraju dokaznu prirodu prepoznavanja. Ti su čimbenici: 1) nepreciznost opažanja i shvaćanja; 2) nepreciznost pamćenja; 3) nepreciznost prisjećanja (evokacije) itd. V. supra Glava XLX. pod 5. Osnovni razlozi zabluda pri prepoznavanju su: 1) zamjenjivanje istovjetnosti sa sličnošću i 2) nepovoljnost uvjeta opažanja uopće ili samo za neku osobu (kratkoća promatranja, stanje vidljivosti, udaljenost, položaj objekta promatranja, kretanje objekta promatranja, položaj svjedoka tijekom promatranja, psihičko i emocionalno stanje svjedoka u trenutku promatranja, njegov stupanj koncentracije itd.). Postoje individualne razlike u vezi s mogućnošću prepoznavanja. Ulogu igraju značajke svjedoka: dob, spol, zanimanje, trenutno duševno stanje i dr. Kao što je već istaknuto pri analizi dobne strukture svjedoka (v. supra Glava XIX. pod 6.), dob osobe bitno određuje kvalitetu prepoznavanja. U pravilu bolje mogućnosti za prepoznavanje imaju mlađe osobe. U toj dobnoj skupini, iako malobrojni, osobito se ističu ejdetičari. Osobama starije životne dobi u prepoznavanju pomaže životno iskustvo a na prepoznavanje negativno djeluje sklonost zaboravljanju. Spol osobe utječe na selektivnost u prepoznavanju. Tako će osobe ženskog spola lakše i pouzdanije upamtiti one predmete koji su vezani uz općeniti interes žena, modne detalje, stvari namijenjene kućanstvu. Osobe muškog spola će biti određenije glede tehničkih predmeta. Zanimanje osobe omogućuje značajnu pouzdanost u prepoznavanju kad se predmet prepoznavanja odnosi na područje određenog zanimanja. Osoba određenog zanimanja može istaknuti gotovo neprimjetne individualne karakteristike predmeta. Duševno stanje osobe važno je kako u trenutku opažanja predmeta tako i u trenutku prepoznavanja. Kad u trenutku opažanja osoba očekuje da se nešto dogodi, ona je duševno napeta i perceptivne sposobnosti usmjerene su prema očekivanom. Ona je tada zainteresirana i temeljitije memorira situaciju. Ako se događaj odvija iznenadno, za promatrača nezainteresirano, mogućnosti percepcije su skromne, osobito tamo gdje nema opasne situacije koja promatrača prisiljava na samoobrambene reakcije. Govoreći o duševnom stanju, uvijek se mora imati u vidu je li osoba alkoholizirana, pospana, umorna i sl. jer takva stanja utječu kako na percepciju tako i na prepoznavanje.
862
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
4. Prepoznavanje osoba na osnovi lica* Za kriminalistiku je od iznimne važnosti proces prepoznavanja i identifikacije čovjeka na temelju izgleda njegova lica. Prepoznavanje ljudi na osnovi lica nešto je do čega dolazi naizgled automatski, bez ikakvog napora. Možemo prepoznati osobu koju nismo godinama vidjeli, bez obzira na to što se njeno lice možda tijekom godina značajno promijenilo. Međutim, kada su se istraživači počeli baviti ovim područjem, ustanovili su da je to postupak koji u sebi uključuje čitav niz različitih kompleksnih zadataka. V. izlaganje supra Glava IV. pod 3.c. Ljudsko lice je dosta mobilno i promjenjivo i makar se ne čini posebno teškim prepoznati ga bez obzira na čitav niz promjena koje su na njemu možda tijekom godina nastale, takav zadatak za računalo predstavlja iznimno tešku i gotovo nerješivu zadaću. Općenito se smatra da se ljudi prilikom prepoznavanja nečijeg lica više oslanjaju na gornje dijelove glave kao što su oči ili kosa. Isto tako je prilično važno na koji su način ove karakteristike kombinirane. Ako računalo dobije zadatak prepoznati neko lice, onda je vrlo moguće da i najmanja promjena na tom licu bude dovoljna da ga "zavara" tako da to lice ne bude prepoznato. Izgleda da postoje i značajne razlike u načinu prepoznavanja otprije poznatih i nepoznatih lica. Kada je riječ o prepoznavanju poznatih lica, ljudi imaju tendenciju da se usmjere na neke "unutarnje" karakteristike lica kao što su oči, nos i usta, dok se u prepoznavanju nepoznatih lica više usmjeravaju na vanjske znakove, kao što su kosa i brada. Bruce i Young sugerirali su da za svako poznato lice razvijamo određeni set podataka za prepoznavanje. Za lica stranaca taj set podataka nije razvijen, tako da smo prisiljeni usmjeriti se na neke detalje, kao što je kosa, da bismo se sjetili jesmo li to lice ili njegovu sliku vidjeli ranije ili ne. Ovo također može biti objašnjenje zašto sličnosti među prijateljima vrlo često ostaju neprimijećene, dok je lakše zamijetiti sličnost nekog stranca s nekim od prijatelja. Za svakog prijatelja postoji specifični nezavisni set podataka koji je dovoljan sam za sebe. Lica stranaca mogu se, međutim, povezati s drugim setovima podataka jer oni nemaju svoj vlastiti zaseban set elemenata za prepoznavanje. Ovaj set podataka za prepoznavanje uključuje u sebi i jedno "šire" poznavanje određene osobe, koje u sebi sadrži i emocionalni odnos prema toj osobi, npr. sviđa li nam se ili ne. Lica koja se svakodnevno susreću opažaju se zbog različitih razloga. U policijskom poslu pravilno prepoznavanje nečijeg lica često može biti od iznimne važnosti. Lica nam služe da bismo prepoznali prijatelje ili doni-
863
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
jeli određene procjene o nepoznatim osobama iz naše okoline koje možda mogu biti "interesantne" policiji. Tekst 4. odjeljka napisao je Joško Vukosav.
864
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Sliko 20. Prepoznavanje osoba putem fotografije
Slika 21. Prepoznavanje osobe Čovjekovo lice je prvi stupanj u stvaranju dojmova o nekoj osobi. Promatranjem nečijeg lica može se dobiti mnogo dragocjenih podataka o stanju u kojem se nalazi neka osoba, te na osnovi toga prilagoditi socijalne kontakte sa svojom okolinom. Naime, ne treba biti psiholog da bi se na osnovi izgleda nečijeg lica zaključilo u kakvom se "stanju" otprilike u tom trenutku nalazi ta osoba. Naravno da takva brza procjena na temelju nekih neverbalnih znakova koje se može primijetiti kod drugih ljudi nije dovoljna (čak ni ako je radi neka stručna osoba) za neku objektivniju prosudbu psiholoških karakteristika nekog pojedinca, kao što to često zna biti predrasuda ljudi koji se ne bave stručno ovom problematikom.
865
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Često se može čuti kako osobe koje se nađu u društvu psihologa izjavljuju "kako sad trebaju dobro paziti što govore", jer ovaj to sve "snima i analizira" i "odmah zna sve o nama". Prepoznavanje ljudi koje smo već sreli uključuje u sebi čitav niz različitih podataka kao što su sjećanja na naša prošla iskustva, znanje o tome kako se tijekom godina (proces starenja) događaju različite promjene na ljudima, ponekad se nastojimo sjetiti gdje smo neku osobu sreli, odnosno u kojoj situaciji i društvenom okruženju i sl. Dakle, u prepoznavanju nečijeg lica, osim informacija koje su dostupne u trenutku dok to lice gledamo, također nastojimo "izvući" iz sjećanja i "iskoristiti" sve naše prethodno znanje o dotičnoj osobi kako bismo je mogli na ispravan način doživjeti. Naime, mnogo puta opazimo neku osobu u našoj okolini za koju "sigurno znamo" da smo je već negdje vidjeli, ali ne znamo ni gdje ni kada. Tada se najčešće osjećamo nelagodno jer ne znamo kako se postaviti prema njoj. Ne znamo najčešće, barem ne u prvom trenutku, jesmo li u prošlosti imali ugodno ili pak neugodno iskustvo vezano uz tu osobu. Zbog toga se u početku držimo dosta oprezno, dok ne uspijemo "dozvati" informacije koje imamo o tom licu, odnosno o osobi koju to lice predstavlja. Kad je proces prepoznavanja prošao, možemo uspostaviti odgovarajući socijalni kontakt. Literatura: Beth, M., The Effects of Repeated Tests on Face Recognition: Some New Twists on a Classic Paradigm (disertacija), University of California, Irvine, 2006.; Bloom, R. M. Brodin, M. S., Constitutional Criminal Procedure, Little, Brown and Company, Boston, 1992., 293-299; Bruce, V., Face Recognition, Special Issue of the European Journal of Cognitive Psychology, 1. izdanje, Taylor & Francis, Oxford, 1991.; Gilbert, 509 i 510; Gong, S. et al., Dynamic Vision: From Images to Face Recognition (Image Processing), World Scientific Publishing Company, Singapore, 2000.; Johnson, M. H. - Morton, J., Biology and Cognitive Development: The Case of Face Recognition, Blackwell Publishers, Oxford, 1991.; Kreutz, K., Verhoff, M. A., Gesichtserkennung oder der etwas andere Sinn des Menschen, Giessener Universitätsblätter, 2004., (sv. 37), str. 23-29; Lee, K. C, Representing the Appearances of Human Faces for Recognition, ProQuest, Ann Arbor, 2006.; Li, S. Z. - Jain, A. K., Handbook of Face Recognition, Springer, New York, 2005.; Künzel u: Kube - Störzer - Timm, I., 817 843; Maver, 227-238; Modly, D., Prepoznavanje osoba u toku kriminalističke obrade, Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 1975.; Milovanović, Z., Prepoznavanje osoba po fotografiji, Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 1988.; Osterburg - Ward, 159 - 170; Rakover, S. S. - Cahlon, B., Face Recognition:
866
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Cognitive and Computational Processes (Advances in Consciousness Research), John Benjamins Publishing, Amsterdam, 2001.; Rose, P., Forensic Speaker Identification, Taylor & Francis, New York, 2002.; Schwarzfischer u: Kube - Störzer - Timm, I., 735 - 763; Simonović, B., Neka nova saznanja u vezi s predočavanjem radi prepoznavanja, Suzbijanje kriminaliteta, 95 - 115; Swanson - Chamelin - Territo, 216 - 222; Valentine, T, Cognitive and Computational Aspects of Face Recognition; Explorations in Face Space, 1. izdanje, Routledge, Oxford, 1995.; Vodinelić 111 II, 575 - 588; Wechsler, H. (ur.), Face Recognition: From Theory to Applications, NATO Advanced Study Institute on Face Recognition, Springer Verlag, Berlin, 1998.; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure, West Publishing Company, Minneapolis/St. Paul, 1994., 655-680; Zalman, M. - Siegel, L., Criminal Procedure. Constitution and Society, 2. izdanje, West/Wadsworth, Belmont, 1997., 535-577.
867
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Pitanja za provjeru znanja: 1. Od čega se sastoji prepoznavanje? 2. Ima li prepoznavanje uvijek postupovnu vrijednost? 3. Što prethodi prepoznavanju? 4. Što predstavljaju orijentacijske točke? 5. Koja je vrsta prepoznavanja iznimno važna za kriminalistiku? 6. Navedite tipične pogreške u prepoznavanju. 7. Što je "dozivanje informacija" kod prepoznavanja?
868
Glava XXII. Uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela Uzimanje otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela je identifikacijska istražna radnja. Razlikuje se s obzirom na svrhu i način provedbe od izvidne radnje utvrđivanja istovjetnosti osumnjičenika putem otisaka prstiju. Otisci prstiju mogu se uzimati od osoba za koje postoji vjerojatnost da su mogle doći u dodir s pojedinim predmetom na kojemu su nepoznati otisci prstiju ili otisci drugih dijelova tijela. Otisci o kojima je riječ mogu se uzimati i bez privole osobe za koju je vjerojatno da je mogla doći u dodir s pojedinim predmetom. Vjerojatnost se odnosi na dodir s predmetom, a ne na pripadnost otiska. Pravo uzimanja otisaka bez privole ne odnosi se samo na eventualno teško provedivo prisilno uzimanje otisaka, nego i na uporabu nespornih otisaka osobe koja odbija dati otisak. Otisci se uzimaju prema jedinstvenim pravilima koja vrijede i za uzimanje otisaka prstiju osumnjičenika i u slučajevima utvrđivanja identiteta osoba koji su uređeni policijskim propisima. Postupovni propisi ne ograničavaju dijelove tijela od kojih se mogu uzimati otisci. Pored otisaka prstiju u obzir najčešće dolaze otisci tabana, dlana, usnica, zubi i tjelesnih proteza itd. Otisci prstiju uzimaju se prema daktiloskopskim pravilima (v. izlaganje infra Glava XXIV, pod 3. b). Na mjestu nalaza daktiloskopskog traga valja uz ostalo pouzdano otkloniti mogućnost simulacije i disimulacije, podmetanja lažnih tragova ili iskrivljavanja postojećih. To nužno uključuje pažljivo obavljanje očevida, pretrage i privremenog oduzimanja predmeta, a prema potrebi vještačenje. Među otiscima drugih dijelova tijela značajni su otisci zuba, usnica, tabana, ušnih resa i drugih dijelova tijela. Hoće li se uzimati te otiske ovisi o traseološkoj situaciji i verzijama na mjestu događaja. Važno je naglasiti da se uzimanje otisaka dlanova i tabana primjenjuje kod pronalaska fragmenata otiska papilarnih linija, kad jednostavnim pregledom nije moguće utvrditi kojem dijelu tijela otisak papilarnih linija pripada. Otisci usnica sumnjičenika mogu nastati na mekanoj i tvrdoj podlozi. Na mekanoj podlozi (npr. kolači) to može biti mehanički trag u obliku utisnuća a na čvrstoj podlozi u obliku otiska. Otisak o kojem je riječ nastaje od tragova hrane na usnicama (npr. masti, šećera i sl.), ruža i zaštitnih
869
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
krema. Identifikacijom osoba temeljem veličine, položaja i oblika usnica bavi se heilologija, v. izlaganje infra XXIV. pod 5. a. Tragovi otisaka zubi mogu biti kvalitetno sredstvo za identifikaciju osobe (v. izlaganje infra Glava XXIV. pod 4. i.). Posebno su značajni u slučajevima događaja u kojima smrtno strada velik broj osoba uz prateće uništenje mrtvih tijela (prometne nesreće, industrijske katastrofe i slični događaji). V. izlaganje infra Glava XXIV. Pod 4. i. Od tragova otisaka proteza mogu doći u obzir tragovi proteza zubi i ekstremiteta. Otisci proteza zubi mogu se izuzimati istovjetnim postupcima kao i tragovi otisaka zubi. Tragovi proteza nogu (rjeđe ruku), ovdje dolaze u obzir prije svega kao otisci obuće (v. izlaganje infra Glava XXV. pod 7. b) ili otisci proteza šake. Od drugih dijelova tijela valja spomenuti tragove ušne školjke koje imaju visoke diferencijalne značajke i otiske tjelesnih nabora na koljenima, laktovima ili drugim dijelovima tijela. Tragovi ušnih školjki mogu se pronaći na mekanim podlogama kao utisnuća ili otisak nastao krvarenjem ili od tjelesne masnoće. Navedeno vrijedi i za otiske tjelesnih nabora na koljenima i laktovima. Identifikacijsko značenje navedenih tragova pojačavaju deformacije kože nastale mehaničkim oštećenjima. V. još izlaganja infra Glava XXIV. pod 4. b. Otisci drugih dijelova tijela zahtijevaju također odgovarajući postupak koji omogućuje pouzdanu usporedbu, njeno predočavanje sudu. Pri tome je nužna pomoć stručnih osoba ili vještaka sudskomedicinske struke. Literatura: Ahouse, J. J., Fingerprinting, Gems Publishing, Killarney, 1987.; Amerkamp, U., Spezielle Spurensicherungsmethoden. Verfahren zur Sichtbarmachung von daktyloskopischen Spuren, Verlag für Polizeiwissenschaft, Frankfurt a. M., 2002.; Barnes, D. K., Dusted and Busted!: The Science of Fingerprinting, Franklin Watts, London, 2006.; Brandon, M., Egli, K., Unander, A., "Klonirani primati" i mogućnost identičnih otisaka prstiju, Izbor članaka iz stranih časopisa, 1998.; Cole, S. A., Suspect Identities: A History of Fingerprinting and Criminal Identification, Harvard University Press, London, 2002.; Collins, C. G., Fingerprint Science, Wadsworth Publishing, Belmont, 2001.; Edzhubov, L. G, Nacionalni standardi identifikacije otisaka prstiju, Izbor članaka iz stranih časopisa, 1997.; Gilbert, 489 - 503; Iyengar, G. V., et al., Element Analysis of Biological Samples: Principles and Practices, Volume II, CRC Press, Boca Raton, 1998.; Maltoni, D., et al., Handbook on Fingerprint Recognition, 1. izdanje, Springer Verlag, Berlin, 2005.; Maver, 250-253; Mrgić, N., Tragovi otisaka papilarnih linija, Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 1985., - Klasifikatori za otiske prstiju, Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 1984.; — Nove metode izazivanja tragova otisaka papilarnih linija s raznih podloga, Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 1983.; Osterburg - Ward, 63 - 77; Smolić, T. Fragmentarni tragovi oti-
870
saka papilarnih linija i njihovo korištenje, Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 1991.; Swanson - Chamelin - Territo, 95 - 107; Vodinelić 121, II, 849 877; Vodinelić, V., Sto je to daktiloskopski dokaz i starost otisaka prstiju kao njegov relevantni elemenat (studija), Priručnik za stručno obrazovanje radnika unutrašnjih poslova, 1988. Pitanja za provjeru znanja: 1. Kojim radnjama pripada uzimanje otiska prstiju i otisaka drugih dijelova tijela? 2. Navedite kriterije razlikovanja uzimanja otiska prstiju kao izvidne radnje utvrđivanja istovjetnosti i kao identifikacijske istražne radnje. 3. Tko je, kada i na koji način ovlašten uzeti otiske prstiju od žive osobe? 4. Određuju li postupovni propisi dijelove tijela od kojih se mogu uzimati otisci? 5. Mogu li se otisci prstiju uzimati bez privole osobe?
871
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Glava XXIII. Vještačenje i stručna pomoć
1. Vještačenje Vještačenje je postupovna radnja kojom se utvrđuju ili razjašnjavaju činjenice na osnovi posebnog izvanpravnog znanja, iskustva ili umijeća. To je uvijek postupovna radnja u okviru koje se izvodi znanstvena ili stručna interpretacija materijalnih činjenica, materijalnog činjeničnog supstrata, promjena, okolnosti i sl., bez obzira na to o kojoj fazi postupka se radi. Riječ je o primjeni znanstvenih, stručnih ili iskustvenih načela i metoda na činjenično stanje koje predstavlja predmet vještačenja od strane vještaka kao osobe koja raspolaže posebnim stručnim znanjem ili umijećem. Vještačenje je oblik utvrđivanja činjenica u postupku uz pomoć vještaka. Svako vještačenje je, za razliku od postupka istraživanja, nužno fragmentarno. Vještačenje kao postupovna radnja (dokazno sredstvo) posebna je stručna djelatnost koja se mora odvijati u propisanoj postupovnoj formi. Iskaz vještaka (nalaz i mišljenje) postaje dokaz ako ga tijelo postupka nakon ocjene prihvati. Postupovno uređenje vještačenja odnosi se na njegovu formu (vanjska strana vještačenja, tj. sam postupak vještačenja). Unutarnja strana vještačenja, sadržajna strana, odvija se prema pravilima određene znanosti i tehnike ili struke, koju primjenjuje vještak ovisno o stručnom profilu u postupku vještačenja i ona nije predmet pravnog reguliranja. O vještačenju u užem smislu govori se kada je inokosni vještak ili iznimno tim vještaka u mogućnosti da na ročištu na kojem preuzimaju vještačenje ili tijekom glavne rasprave odmah daju iskaz. U praksi je rijetko moguće da vještak na ročištu određenom u nalogu o vještačenju odmah obavi vještačenje. U takvim se slučajevima najprije treba održati ročište za preuzimanje vještačenja. Samo u slučajevima kad nije potreban dugotrajniji pregled predmeta vještačenja ili ranijeg nalaza, kada se od vještaka traži da na temelju tog nalaza da mišljenje na ročištu određenom u nalogu o određivanju vještačenja i vještaka, obavit će se i vještačenje.
872
Pravila kriminalistike daju postupovnoj formi (pravnom okviru) stvaran, iskustveni životni sadržaj. Ona pružaju postupovnim normama realni sadržaj, ispunjavaju postupovnu formu životnom konkretnošću i detaljiziraju taktičko-tehničke načine i metode, znanstveno-tehnička sredstva i metodičke načine postupanja, pa tako i u vezi s vještačenjem. Kriminalistika u svojim okvirima istražuje i stvara obrasce (modele) taktičkih, tehničkih i metodičkih načina postupanja kojima se oživotvoruju postupovne radnje. U okviru kriminalistike stvaraju se posebne teorije i samostalne metode. Znajući kako i zašto nastaju dokazne informacije, gdje ih i kako treba tražiti, što su one kao izvori informacija, kriminalist može odlučiti koja mu znanost putem vještačenja može pružiti sredstva i metode za otkrivanje i istraživanje kaznenih djela. Zahvaljujući pravilima kriminalistike, kriminalist praktičar znat će kad i kako optimalno iskoristiti znanstvena sredstva i metode. Pravila kriminalistike i razlozi hitnosti određuju koje činjenice treba samo osigurati, a koje treba i izvesti postupkom vještačenja. Normama kaznenog postupovnog prava normirana je formalna, postupovna strana vještačenja kao postupovne radnje (forma utvrđivanja činjenica). Ali vještačenje po svojoj prirodi i sadržaju ima i drugu stranu, koja je u vezi s primjenom stručnog znanja i/ili umijeća. Taj aspekt nije, i ne može biti, normiran pravnim normama. Znanstvena (stručna) djelatnost vještaka odvija se po pravilima određene struke, znanosti ili umijeća (lex artis). U odnosu na te metode utvrđivanja činjenica pravila kriminalistike igraju veliku ulogu. Štoviše, vještake obvezuju nepisana pravila kriminalističke deontologije. Vještak mora povezati razmišljanje prema pravilima struke s normativnim pravnim kriminalističkim mišljenjem. Kriminalističko mišljenje pomaže da se činjenično stanje utvrdi različitim spoznajnim procesima. Dobro poznavanje pravila kriminalistike potrebno je tim više što je riječ o utvrđivanju činjenica koje imaju rekonstruktivni karakter. Specifičnost vještačenja je kreativnost u radu u smislu samostalnog razvijanja i iskorištavanja znanstvenih dostignuća u raznim područjima znanosti i tehnike s ciljem prilagođavanja i korištenja za otkrivanje i dokazivanje kaznenih djela i počinitelja. Primjena često paralelnih metoda jamči mogućnost provjere točnosti rezultata. Vještaci, uz poznavanje pravila matične struke, moraju dobro poznavati i pravila kriminalistike i postupovne odredbe vezane uz vještačenje i šire.
873
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
a) Klasifikacije vještačenja U teoriji kaznenog postupovnog prava i zakonodavstvu primjenjuju se različiti kriteriji za klasifikaciju vještačenja u kaznenom postupku. Osnovni razlog leži u tome što su predmeti vještačenja vrlo raznovrsni, pa se s tim u vezi javlja i relativnost klasifikacija vještačenja na njihovoj osnovi. Vještačenja koja se mogu javiti u kaznenom postupku mogu biti vrlo raznovrsna s obzirom na znanstvena područja čija se dostignuća i metode primjenjuju u postupku vještačenja. Osnovna razlika između obligatornih i fakultativnih vještačenja leži u tome što za obligatorna vještačenja, osim općeg režima koji je normiran postupovnim normama, vrijede i posebne dopunske odredbe. Za njih se propisuju pored općih i posebni uvjeti u smislu kada i u kom pravcu treba poduzeti vještačenje. Obligatorna vještačenja ujedno su relativne dokazne zabrane. To su slučajevi kada zakon propisuje da se određene činjenice isključivo ili primarno utvrđuju vještačenjem, npr. kao što su uzrok i vrijeme smrti (sudsko-medicinsko vještačenje), narav ozljeda, neubrojivost, trovanje. Prema broju stručnih osoba koje sudjeluju u postupku vještačenja razlikuju se individualna i timska vještačenja (komisijska). Timska vještačenja provode se onda kada se tijekom vještačenja traže vrlo uske specijalizacije. Kao kriterij javlja se broj vještaka. Kod osnovnih i dopunskih vještačenja kao kriterij javlja se opseg ekspertizne djelatnosti. Razlikuju se prve i ponovne ekspertize. Tu se kao kriterij javlja vrijeme počinjenja (provođenja) ekspertize. Zatim se razlikuju vještačenja s obzirom na faze postupka. Slijedi podjela na kompleksne i sve ostale ekspertize. Kod njih se kao kriterij javlja primjena specijalnih znanja iz određenog znanstvenog područja ili iz više znanstvenih područja. Zakon o kaznenom postupku neka vještačenja navodi izrijekom, imenuje ih (nominira) u svojim odredbama, od kojih su neka istodobno i obligatorna. Tako se npr. imenuju: pregled i obdukcija leša i začetka, odnosno leša novorođenčeta, toksikološka vještačenja, tjelesnih ozljeda, ubrojivosti, poslovnih knjiga. Takvim pravnim normiranjem zakonodavac je omogućio određivanje niza neimenovanih vještačenja za koja se u postupku osjeti potreba, sukladno dostignućima znanosti i tehnike. Neki teoretičari kaznenog postupovnog prava i kriminalisti razlikuju postupovna (formalna) i izvanpostupovna (neformalna) vještačenja. Prva su ona koja se provode sukladno postupovnim normama tijekom postupovnih radnji. Druga se, u pravilu, provode prije pokrenutog kaznenog postupka, primarno od strane tijela unutarnjih poslova. To su neformalni nalazi i
874
KEIMINALISTIKA
____________________________________________________________
mišljenja vještaka, zapravo ekspertize kojima se utvrđuje je li riječ o kaznenom djelu i sl. Isto tako, pomoću njih suzuje se krug osoba koje dolaze u obzir kao počinitelji kaznenog djela itd. Za ovo potonje nije dobro upotrebljavati izraz neformalna vještačenja, nego je bolje govoriti o posebnim ekspertizama. Samo kod postupovnih vještačenja nalaz i mišljenje vještaka, ako su ispunjeni postupovni uvjeti, mogu biti korišteni kao dokaz u kaznenom postupku. Jedna od klasifikacija vještačenja je i prema vrsti činjenica koje se otkrivaju, utvrđuju i ocjenjuju (dokazuju) u postupku, dakle, prema predmetu vještačenja. Naš zakonodavac primjenjuje taj kriterij vještačenja. Sam predmet vještačenja može biti raznovrstan. Predmet vještačenja važne su činjenice za čije je utvrđivanje i razjašnjenje potrebno pribaviti nalaz i mišljenje vještaka. Te činjenice se mogu odnositi na sam kazneni događaj. To su primarno tragovi i predmeti kao nositelji tragova, sredstva počinjenja kaznenog djela (instrumenta sceleris), predmeti koji su bili objekt radnje kaznenog djela, predmeti nastali počinjenjem kaznenog djela (producta sceleris), leševi, žive osobe u odnosu na njihova somatska, fiziološka i psihološka svojstva itd. Nadalje, to su činjenice koje su uzrokovale ili pogodovale počinjenju kaznenog djela (uzroci i uvjeti), tzv. činjenice etiološke prirode. Logičkim tumačenjem odredaba Zakona o kaznenom postupku dolazi se do zaključka da je pod predmetom vještačenja zakonodavac mislio na predmete u fizičkom smislu. Međutim, postoji mogućnost da predmeti vještačenja budu odnosi, pojave i sl., kao vanjske manifestacije koje vještak opaža. U osnovi, predmet vještačenja može biti: lice mjesta i druga mjesta u vezi s kaznenim djelom (situacijsko-dijagnostička vještačenja), predmeti, žive i mrtve osobe i sl. Raznovrsnost predmeta vještačenja uvjetuje i raznovrsnost klasifikacije vještačenja. Zakonodavac je nominirao neka vještačenja prema predmetu vještačenja i poredao prema njihovu značenju. Postavlja se pitanje cilja i motiva takvog zakonskog reguliranja vještačenja. Vrsta predmeta vještačenja nužno opredjeljuje stručne profile vještaka, potrebni instrumentarij i metode vještačenja. Individualno vještačenje može biti cjelovito i djelomično. Tijelo kaznenog postupka može zatražiti od vještaka samo stručno mišljenje, a da vještak prethodno ne da bilo kakav nalaz. To mogu biti slučajevi kada je nalaz i mišljenje već prije dao drugi vještak, pa mišljenje toga vještaka tijelo postupka želi provjeriti pomoću iskaza drugog (novog) vještaka. Moguće je da sud zatraži od vještaka samo apstraktno mišljenje o nekom stručnom pitanju koje se pojavilo pri utvrđivanju činjenica tijekom postupka.
875
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Ponekad će tijelo postupka zatražiti samo nalaz, bez mišljenja, tj. jednostavnu stručnu konstataciju neke činjenice koju vještak na osnovi svog stručnog znanja i vlastitog opažanja može konstatirati bez ikakvog zaključivanja, npr. kao što je utvrđivanje količine neke robe u skladištu i sl. U ovim slučajevima riječ je o djelomičnim individualnim vještačenjima. Navedeni slučajevi su u praksi dosta rijetki. U pravilu, sud u pisanom nalogu postavi vještaku određena pitanja, nakon čega je vještak obvezan obaviti pozorno sva potrebna opažanja predmeta vještačenja, a zatim na osnovi tih opažanja dati odgovore na postavljena pitanja. Taj dio iskaza vještaka zove se mišljenje ili zaključak. Kod većine vještačenja danas davanju nalaza i mišljenja prethode laboratorijske analize i druga ispitivanja. Ovdje je riječ o cjelovitom individualnom vještačenju. Skupno vještačenje može biti kolektivno (multidisciplinarno) i kompleksno (interdisciplinarno). S obzirom na broj vještaka koji sudjeluju u postupku vještačenja, ona se dijele na individualna i kolektivna (timska). Pravo kolektivno vještačenje postoji kad isti predmet vještačenja ispituju (analiziraju) vještaci koji mogu biti istih ili različitih struka i koji na kraju vještačenja sastavljaju zajednički nalaz i mišljenje. Međutim, bez obzira na broj vještaka koji se javlja u okviru vještačenja, njihova su mišljenja uvijek individualna. Nepravo kolektivno vještačenje, tzv. kompleksno, postoji kada u postupku vještačenja sudjeluju stručnjaci različitih struka, stručnih profila, dakle, uski specijalisti, a njihov se zajednički nalaz i mišljenje sastoji od niza sukcesivnih nalaza i mišljenja pojedinih vještaka. Međutim, i pri pravom i nepravom kolektivnom vještačenju vještaci snose individualnu moralnu, materijalnu i kaznenu odgovornost za dati nalaz i mišljenje. Kompleksne ekspertize provode se kada je na pitanje iz jedne znanstvene kompetencije nemoguće odgovoriti bez specijalnih znanja iz srodnih ili nesrodnih znanosti. U pravilu, javlja se tzv. vodeći vještak. To je vještak čijem stručnom profilu najviše odgovara široko oblikovano pitanje ili pitanja suda (tijela postupka). Kao uski specijalisti javljaju se vještaci koji odgovaraju na posebna detaljizirana pitanja radi utvrđivanja pojedinačnih i posebnih činjenica, čija tek cjelokupnost dopušta davanje mišljenja o činjenicama na koje se odnose pitanja koje je formuliralo tijelo postupka. Iako u vještačenju sudjeluje više vještaka uskih specijalnosti različitih ili srodnih kompetencija, polazeći s motrišta više srodnih ili nesrodnih znanosti, u kompleksnoj ekspertizi ne dolazi do stapanja i utapanja primijenjenih znanstvenih grana. U okviru kompleksne ekspertize jedne te iste činjenice ispituju se pomoću metoda raznih srodnih znanstvenih disciplina. Različite metode i načini ekspertiznog ispitivanja organski su povezani, te se dobivaju odgo-
876
KEIMINALISTIKA
____________________________________________________________
vori na tijesno povezana pitanja koja sva ulaze u prvobitno široko formulirana pitanja. Mišljenje u kompleksnoj ekspertizi ima uvijek individualan karakter. Na kraju, obično vodeći vještak sintetizira sve zaključke, ali tako da se oni izlože odvojeno i kao takvi označe. Jedna od poznatih klasifikacija vještačenja je i ona prema vrsti stručnog znanja ili umijeća koja primjenjuju vještaci u svom radu (sudskomedicinska, psihijatrijska, knjigovodstvena i sl.). Poznata je i klasifikacija vještačenja na kontradiktorna i nekontradiktorna. Kod kontradiktornih vještačenja uz tijelo postupka imenovanje vrše i stranke ili samo one. Prema vrsti postupka vještačenja se dijele na ona u kaznenom postupku, prekršajnom, upravnom i sl. Poznata je i podjela na kriminalistička vještačenja i sva ostala vještačenja. Kriminalistička vještačenja u širem smislu riječi bila bi ona koja se javljaju u okviru kaznenog pravosuđa, a u vezi s objašnjenjem, ali i otkrivanjem kaznenih djela. S obzirom na svrhu možemo načelno razlikovati kriminalistička vještačenja koja se poduzimaju radi dokazivanja određenih činjenica i kriminalistička vještačenja radi otkrivanja i dokazivanja do tada neotkrivenih kaznenih djela i njihovih počinitelja. Kriminalistička vještačenja predmet su kriminalističke ekspertologije, koja je nastala na temelju kriminalističkog učenja o identifikaciji. Pojam kriminalističkog vještačenja obuhvaća sam postupak te djelatnosti i njezin rezultat. Kriminalistička vještačenja se u osnovi nalažu radi rješavanja sljedećih kategorija zadaća: 1. utvrđivanja i dokazivanja relevantnih činjenica, koje se ne mogu utvrditi običnim opažanjem, nego samo kriminalističko-znanstvenim metodama; 2. rješavanja identifikacijskih pitanja svih vrsta; 3. rješavanja dijagnostičkih zadaća u smislu dijagnosticiranja nekih činjenica, stanja ili situacija; 4. rekonstrukcije određenih kaznenih djela ili procesa ili njihovih pojedinih aspekata (npr. starost traga); 5. utvrđivanja uzročno-posljedične veze uvjeta koji su pogodovali kriminogenezi ili viktimogenezi raznih oblika veza između predmeta i predmeta i osoba (individualizirajuća, supsidijarna veza, povezanost u vremenu i prostoru, veza preobražavanja i sl.) i 6. izrade prijedloga za profilaktičko djelovanje (preventivni aspekt kriminalističkih vještačenja). Postupak kriminalističkih vještačenja ima više faza. U prvoj fazi prethodnog ispitivanja predmeta vještačenja vještak se upoznaje s okolnostima kaznene stvari u potrebnoj mjeri i opsegu. Ekspertiznom utvrđivanju zadaća i opsega ispitivanja slijedi faza pregleda objekata, predmeta kriminalističkog vještačenja, proučavanje postavljenih pitanja i odlučivanje o metodama i sredstvima koja će vještak primijeniti tijekom vještačenja. U trećoj fazi
877
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________________
izolirano se ispituje predmet vještačenja (utvrđivanje svojstava predmeta vještačenja analizom njihovih obilježja - odraza svojstava u tragu, otkrivanjem podudarnosti i razlika komparativnom metodom i ocjena kompleksa utvrđenih razlika i podudarnosti, te utvrđivanje temelja za zaključivanje). Često se u okviru komparativnog ispitivanja poduzima i pokus vještaka. Kriminalističko vještačenje je genusni pojam koji je širi od pojma identifikacijskih traseoloških vještačenja. Ona se poduzimaju znanstvenim metodama i sredstvima radi ispitivanja tragova i predmeta za koje se pretpostavlja da su u vezi s kaznenim djelom. Osnovna je i središnja zadaća kriminalističkih vještačenja identifikacija predmeta vještačenja, a ako to nije moguće, barem utvrđivanja njihove grupne pripadnosti tzv. grupifikacija. U vezi s tim kriminalistička vještačenja se u osnovi dijele na identifikacijska i neidentifikacijska ili dijagnostička. Druga skupina zadaća kriminalističkih vještačenja jest davanje odgovora na devet zlatnih pitanja kriminalistike. Kriminalistička vještačenja imaju svoje podvrste: traseološka, balistička, grafološka (grafoskopska), identifikacija cjeline prema ranijim dijelovima (mehaničko uklapanje) i sl. Najvažnije su traseološke identifikacijske ekspertize koje imaju zadaću da se putem njih utvrdi identitet osoba, stvari, životinja i svih ostalih kategorija predmeta koji su u nekoj vezi s kaznenim djelom. Tipična kriminalistička vještačenja jesu: traseološka (vještačenje tragova papilarnih linija, stopala, oruđa, vozila i sl.), utvrđivanje identiteta osoba prema elementima osobnog opisa, balistička i dr. V. izlaganje infra Glava XXV. Postoje tri razine rješavanja zadaća u okviru kriminalističkih vještačenja: identifikacijska, dijagnostička i situacijska razina. Najviša razina rješavanja ekspertnih zadaća odvija se u okvirima identifikacijske ekspertize. Tu su mišljenja vještaka najodređenija. U okviru ovih vještačenja vještaci operiraju s konkretno-individualnim čimbenikom. Tim vještačenjima utvrđuje se konkretni identitet traženog objekta. Kod ovih vještačenja zaključak vještaka može biti apsolutno pozitivan (kategoričan) ili negativan. Pri ostalim kriminalističkim vještačenjima postoje različiti stupnjevi vjerojatnosti i mogućnosti u mišljenju vještaka. Sva kriminalistička vještačenja traže znanstvenost metoda i sredstava koja se primjenjuju tijekom vještačenja, egzaktnost tih metoda i nesumnjivost podrijetla predmeta vještačenja u smislu njegova identiteta i integriteta. Kriminalistička vještačenja se s obzirom na njihovu svrhu u osnovi dijele na ona koja se poduzimaju radi dokazivanja određenih činjenica i ona koja se poduzimaju radi otkrivanja i dokazivanja do tada neotkrivenih kaznenih djela i njihovih počinitelja. Kriminalistička vještačenja u širem smislu javljaju se gotovo isključivo u vezi s radom pravosuđa, a u vezi s počinjenim kaznenim dje-
878
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
lima. Kriminalistička vještačenja u užem smislu jesu ona u okviru kojih se vještače relevantni kriminalistički tragovi i predmeti u vezi s kaznenim djelom u identifikacijske svrhe. b) Dokazna vrijednost vještačenja Vještak tijekom vještačenja iz utvrđenog činjeničnog stanja izvodi određene zaključke (sudove). Oni mogu biti valjani ili nevaljani. Istinitost zaključka vještaka ovisi i o istinitosti premisa, a ispitivanje premisa nije stvar logike nego pojedinih disciplina u koje te premise spadaju. U okviru vještačenja dolazi do široke primjene znanstvenih saznanja iz mnogih područja, pri čemu gotovo svaka disciplina, bez obzira na njenu integriranost u pravila kriminalistike, ima svoja pravila ponašanja, svoja lex artis. Točnost iskaza vještaka varira ovisno o objektivno-subjektivnim čimbenicima. Znatnu ulogu igra napredak u pojedinim znanstvenim disciplinama, kao i napredak glede instrumentalne tehnike. Iz izloženog proizlazi da je iskaz vještaka izvorni dokaz, nov dokaz, jer stvara nove informacije. Vještak otkriva nove činjenice, iako su njihovi nositelji ranije fiksirani i izuzeti tijekom procesnih radnji (aserviranje). Zbog primjene znanstvenih i aprobiranih metoda iskaz vještaka naziva se i znanstveni dokaz. Unatoč tome, on nije poseban vid dokaza, iako je, kako je istaknuto, stvoren na temelju znanstvenog ispitivanja i u posebnom postupovnom poretku. Iskaz vještaka postaje dokazom tek nakon što ga tijelo postupka ocijeni i prihvati. Sve veća uloga i dokazna vrijednost iskaza vještaka ne umanjuje dokaznu vrijednost drugih dokaza, već samo povećava mogućnost tijelu postupka da utvrdi istinu. Iskaz vještaka kao dokaz, nikad, ne smije potisnuti ostale dokaze. Prije svega, to je nerealno, a znači i pasivizaciju tijela postupka i prepuštanje otkrivanja i dokazivanja kaznenih djela vještacima, što je vrlo opasna orijentacija. Mišljenje vještaka ne treba suprotstavljati ostalim dokazima, nego ga uklapati u sustav raspoloživih dokaza. Tijelo postupka mora uvijek cijeniti nalaz i mišljenje (a ne samo nalaz ili samo mišljenje) vještaka u odnosu na rezultate ostalih dokaza izvedenih tijekom postupka, koji se ne moraju slagati s iskazom vještaka. Ako drugi dokazi proturječe iskazu vještaka, proturječje se mora razjasniti. Razlikovanje određenih kategorija dokaza danas, silom prilika, ima još samo ograničenu vrijednost. Nije dopušten izolirani način promatranja i ocjenjivanja dokaza. U postupku dokazivanja treba uzeti u obzir sve dokaze i može ih se razlikovati u dokaznom smislu samo u okvirima određenim postupovnim propisima. Tijelo postupka je, sukladno pozitivnim
879
KRIMINALISTIKA
propisima, dužno iskaz vještaka tretirati kao i svaki drugi dokaz i na isti ga način ocjenjivati. Činjenice utvrđene iskazom kao dokazom moguće je konfrontirati i dovesti u vezu s činjenicama utvrđenim drugim dokazima, ako dokaz iskazom vještaka nije jedini dokaz. U svakom stadiju postupka određeni postupovni subjekti imaju pravo i dužnost kritički ocjenjivati dokaze, pa tako i dokaz vještačenjem. Načelno uzevši, ocjena dokazne vrijednosti iskaza vještaka (nalaza i mišljenja) kritička je ocjena tog dokaza u vidu iskaza, kojoj je krajnji cilj prihvaćanje ili neprihvaćanje iskaza što ga je dao vještak u konkretnom kaznenom slučaju. Tu ocjenu osobito daju istražni sudac i raspravni sud. Ona obuhvaća pravne i stvarne činjenice utvrđene iskazom vještaka, pri čemu se u ocjeni ovih posljednjih subjekti služe prirodno-znanstvenim metodama, ako njima vladaju ili koriste određene stručne osobe kao svojevrsne "tumače". Dakle, rezultat vještačenja, kao i svaki drugi dokaz, podvrgava se ocjeni. Tijelo postupka cijeni iskaz vještaka prema općim pravilima o ocjeni dokaza, prema slobodnom sudačkom uvjerenju. Ako iskaz vještaka sadrži određene nedostatke, potrebno ih je, sukladno zakonskim odredbama, otkloniti prije nego se pristupi ocjeni iskaza. Nedostaci se mogu odnositi kako na nalaz, tako i na mišljenje. Tek kada je sud poduzeo sve što je imao na raspolaganju da otkloni nedostatke u iskazu vještaka, dobiven je konačni iskaz vještaka u konkretnom predmetu. Konačni iskaz vještaka sud će prihvatiti ili neće prihvatiti. Iako kod ocjene iskaza vještaka vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza, ta "sloboda" je snažno ograničena elementom nestručnosti suda. Nalaz vještaka znači utvrđivanje činjenica prema pravilima određene struke. To znači da pri ocjeni iskaza vještaka tijelo postupka mora utvrditi postojanje, odnosno nepostojanje svih onih činjenica koje je prema pravilima struke vještak trebao utvrditi u nalazu i je li ih ispravno utvrdio. Očito je da onaj koji daje takvu ocjenu mora poznavati pravila odnosne struke, a ta pravila tijelo postupka, u pravilu, ne poznaje. Stoga tijelo postupka može kritički ocijeniti nalaz vještaka samo u onoj sferi u kojoj on ne znači primjenu pravila odnosne struke, a ta sfera je vrlo ograničena, u nekim slučajevima praktički uopće ne postoji. I ocjena vještakova mišljenja moguća je u cijelosti samo onda kada ocjenjivač poznaje pravila odnosne struke. Naime, mišljenje kao zaključak daje se na temelju nalaza i pravila odnosne struke, koja upućuje na to kako treba odgovoriti na pitanja koja su vještaku postavljena. Znači da je i kod ocjene mišljenja mogućnost laičke ocjene svedena samo na sferu pitanja za rješenje kojih nije potrebna specijalna stručna sprema. Iskaz vještaka na glavnoj raspravi predmet je kontradiktornog raspravljanja. Pravo stranke da pobije dokaz vještačenjem istodobno znači obvezu suda da se upusti u ocjenu njegove vrijednosti i kaže tko je u pravu. Budu-
880
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
ći da iskaz vještaka, kao rezultat vještačenja, u pravilu, predstavlja znanstveno-objektivan dokaz, on rijetko pobuđuje sumnju tijela postupka. Zbog toga se danas u praksi povremeno javlja predominantnost dokaza vještačenjem, tako da ponekad stvarno vještak odlučuje o sudbini kaznenog predmeta. Razlozi su sljedeći: 1. tijelo postupka nije dovoljno stručno osposobljeno za samostalnu ocjenu iskaza vještaka; 2. tijelo postupka prosuđuje ekspertizni dokaz u odnosu na druge dokaze, nesvjesno polazeći od pretpostavke da je rezultat vještačenja u obliku mišljenja kao rezultat primjene znanosti i tehnike dokaz superioran ostalim dokazima. Iz navedenog je vidljivo da ocjena iskaza vještaka prema slobodnom sudačkom uvjerenju nije samo teorijski zahtjev integralnog provođenja ovog načela, već i zakonska obveza. Da bi znanstvena metoda mogla biti primijenjena u rečenome cilju, mora ispunjavati određene uvjete. Prvi uvjet je pouzdanost znanstvene metode. Taj se uvjet ocjenjuje prema kriterijima znanosti kojoj pripada znanstvena metoda, a kod metoda koje su stvorene na temeljima više znanosti, prosudba također mora poštovati sve sastavnice takve složene ili skupne metode. Drugi uvjet jest provjerljivost rezultata znanstvene metode. Provjerljivost je opća, bitna značajka svake znanstvene metode. Ona nužno mora postojati kod znanstvenog dokaza jer u protivnom izvor saznanja gubi značenje znanstvenog dokaza. Taj uvjet u forenzičnoj znanosti uključuje provjerljivost znanstvenih, kriminalističkih i postupovnih hipoteza (verzija) uporabom metoda određenog znanstvenog područja, ali u okvirima i pod uvjetima uporabe propisa kaznenog postupka. Treći uvjet je prikladnost znanstvene metode za uporabu u kaznenom postupku. Za razliku od prvog (i djelomično drugog) uvjeta, koji pripada općim pravilima znanstvene metodologije i logike otkrića, ovdje se radi o posebnom, forenzičkim metodama svojstvenom uvjetu, koji se odnosi na više zahtjeva. Naime, znanstveni dokaz, kao i svaki drugi dokaz u kaznenom postupku, može rezultirati samo iz djelatnosti koja je u svojoj formalnopostupovnoj i izvanpostupovnoj znanstvenoj komponenti ustrojena tako da je sukladna međunarodnim i ustavnim pravilima o zaštiti temeljnih prava čovjeka, posebice ličnosti, osobne nepovredivosti, slobode, privatnosti, doma, imovine itd., koji tvore osnovni okvir postupka. Znanstveni dokaz mora u opisanom smislu biti pribavljen na postupovno pravilan način. Pod uvjetom poštivanja svih pravnih i deontologijskih okvira u njegovu stvaranju, znanstveni dokaz postaje prikladan ili, jezikom kaznenog postupka, valjan izvor saznanja o činjenicama koje se utvrđuju u kaznenom postupku. Opisana tri uvjeta moraju se ispuniti kumulativno. Njihovim ispunjenjem izvori saznanja o činjenicama koje su predmetom razjašnjavanja u kaznenom postupku utemeljenom na uporabi znanstvenih metoda, znanst-
881
______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
veni su dokazi. Naprotiv, u slučaju neispunjenja bilo kojeg od rečenih uvjeta, ne može se govoriti o znanstvenom dokazu. Ako, naime, nije ispunjen prvi uvjet, takav izvor nije pouzdan izvor saznanja. Na nepouzdanom izvoru saznanja ne može se temeljiti saznanje o činjenicama kaznenog postupka. Neprovjerljiv izvor saznanja gubi značajku znanstvenog dokaza jer je upravo provjerljivost značajka znanstvenog dokaza. U oba spomenuta primjera takav izvor saznanja nije znanstveni dokaz. Time još uvijek nije isključena njegova spoznajna vrijednost. No, ona će se cijeniti jednako kao za druge dokaze koji nisu znanstveni u netom izloženom smislu. Izostanak trećeg uvjeta postupovne pravilnosti dovodi do posljedica nevaljanosti dokaza u drugome smislu, uvjetovanih nedostacima u postupku prikupljanja dokaza. Postavlja se pitanje kakva je danas mogućnost tijela postupka da sam ocijeni dokaz vještačenjem sa svojim općim iskustvom i pravnom naobrazbom u okvirima znanstveno-tehnološke revolucije, koja je, uz ostalo, obilježena sve dubljom socijalizacijom znanstvenog i stručnog znanja. On može dokaz vještačenjem prihvatiti u cijelosti ili djelomično, ili ne prihvatiti odnosno djelomično odbaciti, ako ga njegov sadržaj nije uvjerio u postojanje relevantnih činjenica. Drugim riječima, iskaz vještaka podliježe istim metodama i pravilima slobodne ocjene dokaza kao i svaki drugi dokaz, iako se tijelu postupka sve više osporava stručnost, kompetentnost glede ocjene iskaza vještaka. Vještačenje je jedan od načina i metoda utvrđivanja činjenica. Ocjenu nalaza i mišljenja vještaka treba zato uvijek promatrati kroz prizmu postupovnih odredaba. Prema njima, kako je navedeno, sud ne mora prihvatiti iskaz vještaka kao dokaz, dakle, nije vezan mišljenjem vještaka. Odredbe Zakona o kaznenom postupku imaju imperativan karakter. Tijelo postupka, međutim, ne može odmah ne usvojiti nalaz i mišljenje vještaka koji imaju nedostatke (netočnost, neuvjerljivost i sl.), nego mora prvo pokušati otkloniti te nedostatke. Prema načelu slobodne ocjene dokaza, sud je ovlašten ne usvojiti mišljenje vještaka. To znači da takvo mišljenje prema ocjeni suda s dokaznog stajališta ne zadovoljava. Zato činjenice koje je trebalo utvrditi vještačenjem mora smatrati neutvrđenim, tj. nedokazanim. Sud je obvezan primijeniti institut in dubio pro reo, što znači da nije ovlašten odbačeno mišljenje zamijeniti svojim, suprotnim. Da bi se mogla učiniti kontrola slobodne ocjene dokaza vještačenjem, sud je dužan obrazložiti svoje slobodno sudačko uvjerenje, svoju ocjenu dokaza. Danas se pravo tijela postupka da samostalno ispituje i konačno ocjenjuje nalaz i mišljenje vještaka često svodi na golo pravo (nudum jus), pravo bez stvarnog učinka. Ipak, sudac, iako laik u odnosu na stru-
882
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
ku koju primjenjuje vještak, mora biti konačni arbitar vještakova stručnog djelovanja. Sud pri ocjenjivanju izvedbe vještačenja glede pravilnosti ili nepravilnosti, odnosno uspjelosti (u cijelosti ili djelomice) ili neuspjelosti može postupiti na dva načina: 1. da nalaz i mišljenje vještaka podvrgne samostalnoj ocjeni glede njihove pravilnosti ili nepravilnosti i prihvatljivosti s gledišta logike i općih pravila iskustva ili 2. da angažira stručne osobe kao svojevrsne "tumače" nalaza i mišljenja vještaka, odnosno da angažira nove vještake koji će se eventualno konfrontirati s prvim vještakom. Ne smije se nekritički i odmah usvojiti zaključak vještaka, jer tada via facti odlučuje vještak, a ne sud. Privremenu (radnu) ocjenu iskaza vještaka mogu donositi i policija, istražni sudac, a definitivno raspravni sud. Tijelo postupka ispituje: 1. koliko je vještak poštovao odredbe Zakona o kaznenom postupku tijekom vještačenja (npr. je li vještak izašao izvan određenih granica zadanih nalogom glede opsega vještačenja ili izvan postavljenih pitanja, zadataka, je li zakoračio u zonu pravnih pitanja (npr. davanja kvalifikacije djela i sl.); 2. kreće li se iskaz vještaka u granicama specijalnosti vještaka (to je posredna provjera stručnosti i podobnosti vještaka); 3. jesu li činjenice koje vještak uzima kao polaznu osnovicu svojih istraživanja i zaključaka objektivno utvrđene i postoje li druge važne činjenice o kojima vještak nije vodio računa; 4. autentičnost predmeta vještačenja, podobnost i dovoljnost materijala prema opsegu i kvaliteti za dobivanje pravilnog zaključka (provjera načina izuzimanja, fiksiranja, pakiranja i obilježavanja predmeta vještačenja); 5. jesu li metode koje je vještak primijenio i opseg u kojem je obavio vještačenje zadovoljavajući; 6. usklađenost nalaza i mišljenja s drugim dokazima (sukladnost ili proturječnost, potpuna ili djelomična); 7. vrijednost zaključka o istovjetnosti, te je li jasan, razumljiv i logičan. Nalaz mora biti istinit i potpun, vjerodostojan i pouzdan. Ovisno o nalazu, i mišljenje može biti istinito i neistinito, pouzdano i nepouzdano, potpuno i nepotpuno, argumentirano i neargumentirano. Tijelo postupka provjerava sadržaj iskaza vještaka kontrolom logike zaključka. Vještak mora obrazložiti mišljenje i navesti znanstvene podatke iz područja svog stručnog znanja pod koje podvodi otkrivene činjenice i zaključuje o postojanju ili nepostojanju činjenica koje treba utvrditi tijekom vještačenja. Tijelo postupka može utvrditi unutarnje proturječnosti između pojedinih dijelova mišljenja istih vještaka ili između mišljenja različitih vještaka o istom pitanju, ispitati uzroke neslaganja, ocijeniti stupanj uvjerljivosti i stvoriti sud o pravilnosti i nepravilnosti. Tijelo postupka mora provjeriti i jesu li dedukcije vještaka u skladu s pravilima logike. Isto tako jesu li znanstveni "zakoni" koje je vještak uzeo kao osnovicu svog iskaza nepobitni, koliko se konstatacije vještaka slažu s ostalim dokazima i sl.
883
______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Tijelo postupka treba ocijeniti i razloge nemogućnosti davanja kategoričkih zaključaka vještaka. Najčešći su razlozi tome: nedovoljnost ili nepotpunost predmeta vještačenja ili njegova kontaminiranost, nekvalitetnost predmeta vještačenja, ograničenost dometa metode ispitivanja (analiziranja) u smislu nedovoljne znanstvene pouzdanosti, neprimjenjivanje odgovarajuće metode ili neadekvatno primjenjivanje metode, nepostojanje znanstvene kvalifikacije vještaka (kompetentnosti), neadekvatnost primijenjenog laboratorijskog instrumentarija, odnosno nedostatak kondicioniranja i baždarenja instrumenata i nejasna, nestručna ili sadržajno nepravilno oblikovana pitanja vještaku itd. Tijelo postupka treba ocijeniti je li vještak tijekom vještačenja planirao potrebne verzije. Vještaci tijekom prvog stadija vještačenja trebaju planirati opće i osnovne verzije na temelju raspoloživog činjeničnog supstrata. Vještak ne smije automatski preuzeti verzije tijela postupka jer je on zahvaljujući svojim specijalnim znanjima i iskustvu, u pravilu, u stanju planirati potpunije, pravilnije, sadržajno bogatije verzije. Ako bi verzije vještaka proširivale granice zadaća postavljenih vještaku u nalogu za vještačenje, vještak mora zatražiti dopunu naloga za vještačenje u smislu njegova proširivanja, modificiranja ili preciziranja postavljenih zadaća i pitanja. Opće i posebne verzije vještak treba navesti u zapisniku o vještačenju, opisati ih i obrazložiti, i to na plastičan i uvjerljiv način. Na taj način vidljivi su tzv. putovi vještačenja, a ne samo njegov rezultat. Planiranje verzija u radu vještaka znači i traženje pravilnih putova za vršenje vještačenja. Posebne verzije vještak planira za pojedine etape ekspertiznog planiranja, a opće vrijede za čitav postupak i rezultat vještačenja. Planiranje verzija često je usko povezano s vještakovim pokusom. Rezultati pokusa mogu nalagati potrebu planiranja novih verzija vještaka, ako se došlo do podataka koji negiraju dotadašnje verzije. Iz predočenoga proizlazi da se ocjena iskaza vještaka svodi na ocjenjivanje četiri skupine činjenica: 1. provjeru stvarnog i postupovnog fiksiranja činjenica; 2. posrednu provjeru stručnosti i podobnosti vještaka; 3. provjeru metoda rada; 4. provjeru usklađenosti iskaza vještaka s ostalim dokazima. Analizirajući navedena pitanja, tijelo postupka može posumnjati u točnost danog mišljenja i odlučiti ne prihvatiti ga. Zakon o kaznenom postupku razlikuje slučajeve nedostataka nalaza od slučajeva nedostataka mišljenja. Ako je nalaz nejasan, nepotpun, proturječan sam sa sobom ili drugim okolnostima, ili ako je vještačilo više vještaka, a njihovi se nalazi bitno razilaze, tijelo postupka treba najprije pokušati otkloniti te nedostatke ponovnim saslušanjem istog vještaka, a tek ako to nije moguće, ponovnim vještačenjem (obnova vještačenja) s istim ili drugim vještacima.
884
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Razmatrajući rječnik zakonodavca, izraz "točnost" odnosi se na točnost odnosno netočnost podataka na osnovi kojih je donijeto mišljenje, a ne nepravilnost ili neosnovanost samog konačnog mišljenja vještaka. Obično su to slučajevi kada su podaci na kojima se temelji mišljenje vještaka netočni ili je vještačenje očito nekvalitetno provedeno. Nakon što je tijelo postupka poduzelo sve zakonom predviđene radnje kako bi otklonilo nedostatke u iskazu vještaka (ako ih je bilo), dobiva se konačni iskaz vještaka. Rečeno je da mišljenja vještaka mogu biti suprotstavljena, mogu se razilaziti, a mogu biti i pogrešna. Zato pri kritičkoj ocjeni dokaza vještačenjem prema unutarnjem sudačkom uvjerenju tijelo postupka mora cijeniti sve okolnosti kaznenog djela i sve raspoložive dokaze na potpun i objektivan način. Pri ocjeni mišljenja vještaka mogu se javiti sljedeće dokazne situacije: 1. mišljenje vještaka slaže se s drugim raspoloživim dokazima; 2. postoji suprotnost između zaključaka vještaka i drugih dokaza (svih ili nekih); 3. između vještačenja i drugih dokaza nema nužne povezanosti. Ako se proturječnosti među dokazima ne mogu riješiti bez određivanja ponovnog vještačenja, treba ponoviti vještačenje, ako je to s obzirom na predmet vještačenja moguće. Tijelo postupka ne smije unaprijed pokloniti vjeru niti jednom dokazu i odbaciti drugi ili druge bez studioznog provjeravanja, jer je takav postupak protuzakonit. Svi dokazi moraju činiti elemente jedne cjeline, tzv. sustav dokaza (dokazna zgrada). Ta cjelina daje sintetičan i definitivan dokaz na kojemu sa gradi rekonstrukcija činjeničnog stanja. Ocjenjujući iskaz vještaka, tijelo postupka mora paziti ne radi li se slučajno o tzv. ispričivoj pogrešci vještaka. Riječ je o slučajevima atipičnog događaja ili predmeta vještačenja, kada redovito profesionalno stručno znanje uza sve individualne napore vještaka ne omogućuje uspješno rješenje slučaja, pa ako pri tome vještak pogriješi, riječ je o ispričivoj pogrešci vještaka (ispričivi vitium artis). S druge strane, postoje i neispričive pogreške vještaka. To su slučajevi kada vještaci ne raspolažu potrebnim stručnim znanjem ili vještinama. Može se raditi i o nedostatnosti ili neadekvatnosti predmeta vještačenja, pri čemu se vještak, iako je toga svjestan, ipak upušta u postupak vještačenja i meritorno rješavanje neke stvari, ne dopuštajući mogućnost alternativa, iako su one, barem teoretski, moguće. Ako vještak u takvim slučajevima očiti nedostatak znanja ne kompenzira potrebnim konzultacijama s drugim vještacima (stručnjacima), ili ne konzultira stručnu literaturu ili ne da mišljenje s potrebnim ogradama u smislu njegove kategoričnosti, i pri tome pogriješi, riječ je o neispričivoj pogrešci vještaka, neispričivom vitium artis. Ovom pogreškom dovodi se u pitanje ne samo objektivnost zaključka vještaka nego se i degradiraju temeljni postulati funkcije vještaka i samog pravnog instituta vještačenja. Time se ipso facto takav vještak kompromitira.
885
_______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Tijelo postupka mora brinuti i o elementima neznanstvenosti pri vještačenju. Neznanstvenost se manifestira kroz sljedeće oblike: 1) mistiku (kada budete radili tako dugo kao ja ...); 2) intuiciju (ja se pouzdajem u svoju intuiciju...); 3) samozadovoljstvo (riješio sam tisuće slučajeva i nikada se nije utvrdilo da sam u krivu...); 4) "ukopavanje" (moji nalazi i mišljenja podnijeli su test vremena...). Tijelo postupka jednako tako mora voditi računa o tzv. obvezi znanstvenosti vještačenja, koja dolazi do izražaja kroz: 1. znanstveno istraživanje, znanstveni i vještakov pokus i diskusiju: (koji su naši temeljni principi?); 2. kontinuirano usavršavanje: (zašto sam to učinio na taj način, postoji li bolji način?); 3. samoanaliziranje: (zašto tako zaključujem, mislim?); 4. kalibraciju: (jesam li tako dobar kao što mislim da jesam?) Riječ je o kontroli znanstvene utemeljenosti sredstava i metoda vještaka. Za procjenu navedene znanstvene utemeljenosti danas vrijede sljedeći kriteriji: 1) znanstvenost upotrijebljenog sredstva ili metode prema osobnom izboru vještaka u postupku vještačenja mora biti utemeljena na znanstvenoj provjeri ili preporuci prakse; 2) primijenjena sredstva i metode moraju biti u skladu sa suvremenom razinom znanosti i tehnike; 3) mora postojati mogućnost znanstvenog predviđanja rezultata vještačenja i određivanja stupnja pouzdanosti rezultata i 4) mora postojati mogućnost pravovremenog i utemeljenog određivanja optimalnih uvjeta primjene sredstava ili metoda (vještakovih zahvata). Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku, ako se podaci vještaka u njihovu nalazu bitno razilaze, ili ako je njihov nalaz nejasan, nepotpun ili u proturječnosti sam sa sobom ili s izviđenim okolnostima, a ti se nedostaci ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, obnovit će se vještačenje s istim ili drugim vještacima. Ako u mišljenju vještaka ima proturječnosti, ili nedostataka ili se pojavi osnovana sumnja u točnost danog mišljenja, a ti se nedostaci ili sumnja ne mogu otkloniti ponovnim ispitivanjem vještaka, zatražit će se mišljenje drugih vještaka. Iz izloženog proizlazi da se nedostaci u nalazu i mišljenju vještaka o kojima je riječ mogu otkloniti: ponovnim saslušanjem istog vještaka, ponovnim vještačenjem istog vještaka i ponovnim vještačenjem drugog vještaka. Ponovna ekspertiza određuje se glede istog predmeta vještačenja i radi rješavanja istih pitanja koja su bila postavljena i u ranijem vještačenju. Zbog toga zakonodavac vjerojatno i koristi izraz "obnovit će se", dakle, riječ je o obnovljenom vještačenju. Stvarno je riječ o ponovnom vještačenju. Bitna obilježja ponovnog vještačenja jesu da se određuje u vezi s istim predmetom vještačenja i radi rješavanja istih pitanja koja su bila postavljena u prvobitnom nalogu za vještačenje. Po svemu, izraz "obnovljeno" vještačenje nije prikladan, jer
886
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
upućuje na obično ponavljanje, a radi se upravo o tome da se izbjegne stari nalaz i ponovi vještačenje na drugi način. Tijelo postupka mora uvijek utvrditi mogu li se nedostaci u ranijem vještačenju otkloniti ispitivanjem istog vještaka. To znači da on mora ocijeniti karakter nedostataka i nepotpunosti u prvom vještačenju i kako su se oni odrazili na zaključak prvog vještaka. To je ključ za razgraničenje i razlikovanje dopunskih od obnovljenih (ponovnih) vještačenja. Tijekom dopunskog vještačenja ispituju se dopunski materijali koji nisu bili ranije ispitivani kao predmeti vještačenja tijekom prvog vještačenja i daju se odgovori na pitanja koja nisu bila postavljena ranijem vještaku. Novi nalaz i novo mišljenje o novim činjenicama koje su bile predmet dopunskog vještačenja u izvjesnoj su mjeri neovisni od ranijeg vještačenja. Ako novo vještačenje ima za predmet isti objekt koji je imalo i ranije vještačenje, ali se provodi radi dobivanja odgovora na nova pitanja, koja nisu bila postavljena ranijem vještaku, riječ je, ustvari, o novom samostalnom vještačenju. Takvo vještačenje može se povjeriti i istom (ranijem) vještaku. Odnos između osnovnog i dopunskog vještačenja određen je njihovim nazivom. Dopunsko vještačenje dovršava "ekspertiznu zgradu", zaokružuje osnovno vještačenje. Nepotpunost osnovnog vještačenja, što vodi u obvezno provođenje dopunskog, u osnovi se svodi na slučajeve kad prvi vještak nije ispitao materijal vještačenja u cjelini ili/i kad nije odgovorio na sva pitanja u slučajevima parcijalnih nejasnoća u nalazu ili mišljenju osnovnog (prvog) vještačenja. To je primarni razlog za određivanje dopunskog vještačenja. Isto tako, preporuča se provođenje dopunskog vještačenja ako se jave nove činjenice iz istoga kompleksa ili/i nova pitanja u vezi s njima. Iz navedenoga slijedi da se nužnost glede određivanja dopunskog vještačenja može javiti neovisno od kvalitete osnovnog vještačenja. Za brojna kriminalistička vještačenja neće biti moguće provesti dopunska vještačenja ili ponovno vještačenje jer je sav materijal koji je bio predmet vještačenja uništen tijekom prvog ispitivanja. To su slučajevi kada su primijenjene destruktivne metode ispitivanja predmeta vještačenja. Zato tijekom vještačenja prednost uvijek treba dati nedestruktivnim metodama. Zakon o kaznenom postupku propisuje, ako je moguće, da se dio predmeta vještačenja ostavi za ponovno vještačenje. Određivanje dopunskog vještačenja ne mora značiti nezadovoljstvo osnovnim (prvim) vještačenjem, nego može značiti da su se pojavili novi materijali za vještačenje i javila nova pitanja, bilo da su otkrivene nove činjenice ili je postupak bacio novo svjetlo na već poznate činjenice, pa je za njihovo objašnjenje potrebno dopunsko vještačenje. To znači da osnovno vještačenje može biti i vrlo kvalitetno provedeno, pa da se, ipak, javi potreba za dopunskim vještačenjem.
887
_______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Kad je riječ o obnovi vještačenja (ponovno vještačenje), ono mora biti rezultat kritičke ocjene mišljenja prvog vještačenja s negativnim rezultatom. Kao osnova za obnovu vještačenja mogu se javiti sljedeće činjenice: 1. bitno razilaženje podataka u nalazima više vještaka kod timskih vještačenja; 2. nejasnoće u nalazu ili nepotpunost nalaza; 3. proturječnost nalaza u njemu samom ili s izviđenim okolnostima. Za obnovu vještačenja važne su: 1. proturječnosti u samom mišljenju ili s izviđenim okolnostima; 2. osnovana sumnja u točnost danog mišljenja; 3. pogreške u mišljenju, npr. u vidu bitnog razilaženja podataka u mišljenju s onim u nalazu; 4. nejasnoća ili nepotpunost mišljenja. Kada sud raspolaže s dva proturječna mišljenja vještaka, koja su kategorička (izvjesna), ili s dva neodređena mišljenja vještaka, odnosno s neodređenim i kategoričkim mišljenjem, može se postupiti na sljedeće načine: 1. ukloniti proturječnosti ili nedostatke ponovnim saslušavanjem istog ili istih vještaka (dopunsko vještačenje); 2. odrediti ponovno vještačenje s istim vještakom ili drugim vještakom; 3. ukloniti iskaz jednog, a prihvatiti iskaz drugog vještaka. Obnova vještačenja provodi se ako su nejasnoće i nepotpunosti od bitne važnosti, a ne mogu se ispraviti s istim vještakom koji je proveo osnovno vještačenje. Kod ponovnog vještačenja ono će iznimno biti povjereno ranijem vještaku, inače, novim vještacima. Ponovna se vještačenja najčešće određuju zbog znanstvene neosnovanosti osnovne ekspertize ili primjene neadekvatnih metoda vještačenja. Isto tako, to su slučajevi kad je činjenično stanje i nakon vještačenja ostalo nerazjašnjeno, kad se predmet vještačenja ne može postupovno identificirati ili je manjkav, a naknadno je primljen materijal koji omogućuje uspješno ispitivanje i sl. Kad god se javlja sumnja u kvalificiranost ranijeg vještaka, treba u obnovljenom vještačenju odrediti nove vještake. Proturječnosti koje se javljaju pri vještačenju mogu biti rezultat primjene različitih metoda ispitivanja. Međutim, iako se može raditi o različitim metodama, ako su one znanstveno verificirane i stručno primijenjene, moraju dovesti do istog rezultata. Primjena neznanstvenih metoda vodi do kontradiktornih rezultata vještačenja. Kao česta i značajna osnova za obnovu vještačenja javlja se postojanje proturječnosti između nalaza ekspertize i drugih dokaza u istoj kaznenoj stvari. Zakonodavac za to koristi izraz "s izviđenim okolnostima". Kada je riječ o mišljenju vještaka, tijelo postupka, ako nije zadovoljno s njim, prosuđuje je li mu potrebno novo mišljenje ili ne. On može prihvatiti nalaz, a odbaciti mišljenje, osobito ako ono ne proizlazi iz danog nalaza. S obzirom na prirodu spornih činjenica i metodiku njihova utvrđivanja, tijelo postupka će zatražiti ponovno mišljenje kada nije u stanju samo razgraničiti identifikacijska obilježja i dati njihovu pravilnu ocjenu, jer ne ras-
888
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
polaže posebnim izvanpravnim znanjima. Međutim, i kada bi raspolagalo tim znanjima potrebnim za davanje nalaza i mišljenja, ono ih ne može dati zbog nespojivosti funkcija. Proturječnost rezultata vještačenja s drugim dokazima svakako dovodi u sumnju pravilnost mišljenja vještaka. Ako tijelo postupka spornu činjenicu ne može dokazati drugim dokazima, mora odrediti novo vještačenje. Međutim, ako tijelo postupka smatra da je sporna činjenica dokazana drugim dokazima, koji su pouzdani, ne mora odrediti ponovno vještačenje. U protivnom, obvezatno je ponovno vještačenje. Tijelo postupka nije dužno licitirati nova vještačenja sve dok se ne postigne jednoglasnost među vještacima. Sud je ovlašten prikloniti se jednom vještačenju, a odbaciti drugo ili druga, ali tu svoju odluku mora uvjerljivo i jasno obrazložiti i čvrsto argumentirati (potkrijepiti činjenicama). Nema svrhe određivati ponovno vještačenje ako se unaprijed sigurno zna da njegovo određivanje nema smisla jer neće pružiti nove i sigurne rezultate, npr. zato što je uništen ili bitno izmijenjen predmet vještačenja ili ne postoje provjerene znanstvene metode za rješavanje postavljenih pitanja i sl. Dopunsko vještačenje ili ponovno vještačenje određuju se novim pisanim nalogom u kojem se mora navesti u vezi s kojim se činjenicama poduzima vještačenje i kome se povjerava. Treba navesti da je u konkretnoj kaznenoj stvari već ranije provedeno vještačenje i koji su odgovori dobiveni, kome je bilo povjereno. Ako je bilo više vještačenja, sud mora navesti koje iskaze vještaka ne smatra prihvatljivim i zbog čega, navesti eventualne primjedbe i prigovore stranaka ako ih je bilo u odnosu na prvo vještačenje, obrazložiti u čemu se sastoji nejasnoća, nepotpunost, proturječnost prvog iskaza vještaka. Dakle, tijelo postupka mora dati kritičku analizu ranijeg vještačenja s do tada utvrđenim činjenicama. Isti je slučaj kada tijelo postupka usvaja mišljenje vještaka. On mora detaljno obrazložiti zašto je prihvatio određeno vještačenje. U slučaju kada ne prihvati iskaz vještaka, ali i ne odredi ponovno vještačenje, mora osim obrazloženja zašto nije prihvatio iskaz vještaka navesti i razloge zašto nije odredio ponovno vještačenje. Iz obrazloženja proizlazi da je temelj za razlikovanje dopunskih od ponovnih vještačenja pitanje o kakvim se prazninama radi u nalazu i mišljenju prvog vještaka (ranijeg), tj. jesu li oni problematični u određenom dijelu ili u cjelini. U prvom slučaju sud mora odrediti dopunsko, a u drugom ponovno vještačenje. Zadaci ponovnog vještačenja jesu stvaranje novog znanstvenog dokaza i kritička ocjena ranijeg vještačenja. Sud ne može odrediti ponovno vještačenje samo radi dobivanja kritičkog osvrta na ranije vještačenje. Ocjena prvog vještačenja pitanje je suda.
889
_______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Sud mora riješiti sljedeća pitanja: 1. je li provođenje ponovnog vještačenja uopće moguće; 2. je li iskaz vještaka bitan za rješenje kaznene stvari; 3. mogu li nedostaci u osnovnom vještačenju utjecati na njegovu osnovanost, pravilnost i potpunost; 4. je li ponovno vještačenje svrsishodno; 5. je li moguće dati odgovor na tražena pitanja; 6. kako je naknadno utvrđivanje razloga za izuzeće moglo utjecati na objektivnost osnovnog vještačenja, dakle, kada je riječ o tzv. sumnjivom vještaku (expertus suspectus) u smislu objektivnosti njegova iskaza. Određivanje ponovnog vještačenja je taktičko pitanje koje se rješava ovisno o okolnostima svakog konkretnog slučaja. U praksi se postavlja i pitanje koliko vještaka treba odrediti pri ponovnom vještačenju? Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku određuje se jedan vještak, a dva ili više kada je riječ o složenim vještačenjima. Sud će odrediti više vještaka ako to zahtijeva opsežnost vještačenja, ako se traži veća pouzdanost njegovih rezultata, kada je predmet vještačenja potrebno pregledati sa stajališta različitih struka, zbog kratkoće vremena, odnosno zbog vezanosti za rokove i sl.
2. Postupak vještačenja U svakodnevnoj praksi najčešće se stadiji vještačenja dijele na uvodni, analitički i sintetički. Uvodni se stadij sastoji u određivanju vještačenja i pozivanju vještaka da predmet vještačenja pažljivo razmotri, da točno navede sve što zapazi i nađe, te da svoje mišljenje iznese nepristrano i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Posebno treba upozoriti vještaka na posljedice davanja lažnog iskaza. Pitanja koja se u ovom stadiju postavljaju vještaku moraju pripadati području njegove stručnosti i moraju biti stručna. Vještak ne smije sam proširivati pitanja iz svog stručnog područja, niti smije ulaziti u pitanja izvan područja svoje stručnosti, iako su u vezi s njim. Tom stadiju ponekad pripadaju i prethodne konzultacije s vještakom. To su konzultacije tijela postupka koje ono poduzima s vještakom prije određivanja naloga za vještačenje. One tijelo postupka usmjeravaju na pravo znanstveno područje, omogućuju mu pravilno formuliranje pitanja i zahtjeva vještaku, kao i osiguranje potrebnog materijala za vještačenje. Vještak vještači ono što mu je naloženo. Zadaci vještačenja moraju biti precizirani. On je dužan tijelo postupka uputiti na potrebu provođenja dopunskih ispitivanja te zatražiti dopunu ili izmjenu naloga. Zaključni stadij svodi se na davanje nalaza i mišljenja.
890
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
a) Odabir vještaka Jedno od središnjih pitanja dokazivanja vještačenjem jest izbor osobe vještaka, što je u nadležnosti tijela postupka, i to kako s obzirom na stručni profil vještaka, tako i u odnosu na njegovu osobnost. Svrsishodan izbor osobe vještaka pretpostavlja posjedovanje širokog općeg i profesionalnog obrazovanja na strani tijela postupka. Bez tog znanja tijelo postupka ne može ni pravilno sastaviti nalog za vještačenje. S obzirom na to da vještak u postupku svojim stručnim znanjem iz izvanpravnih područja treba dopuniti iskustveno znanje tijela postupka, izbor osobe vještaka javlja se kao središnji problem dokaza vještačenjem. Pri određivanju vještačenja tijelo postupka mora voditi računa o sljedećem: 1. potrebnoj specijalnosti i kompetentnosti vještaka u odnosu na konkretni slučaj (karakter stručnosti) - riječ je o elementima tzv. tehničke sposobnosti vještaka. To je posjedovanje potrebnog znanja u vidu stručne spreme koje omogućuje vještaku provođenje vještačenja prema pravilima struke. Pojam stručne spreme prilično je neodređen, što u praksi dovodi do relativnosti potrebe izvođenja dokaza vještačenjem, osobito ako se sporne činjenice mogu utvrditi drugim dokazima. Krug znanja i vještina koje se koriste u postupku vještačenja praktički je bez granica. Kako bi tijelo postupka moglo odlučiti kome povjeriti vještačenje, mora postaviti bar približnu verziju o tome kako će se vještačenje konkretno odvijati. Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku nalog za vještačenje dostavlja se i strankama. Ovaj postupovni institut jamči strankama mogućnost kontroliranja ispravnosti naloga za vještačenje, profila vještaka ili stručne ustanove (državnog tijela), kao i, eventualno, činjenica vezanih uz moralne i profesionalne kvalifikacije vještaka, tehničku opremljenost itd. Kvaliteta pitanja postavljenih vještaku igra veliku ulogu u postupku vještačenja. Ta pitanja moraju imati određeni sadržaj i kvalitetu, moraju biti što konkretnija, precizna i jasna, tako da omoguće vještaku davanje jasnog i odlučnog odgovora. Ne treba rabiti malo poznate termine, osobito ne one koji nisu poznati vještaku, a ako je to nužno, treba ih objasniti. Pitanja moraju biti pravovremeno postavljena, što znači niti prerano niti prekasno, vezana uz stručna znanja zbog kojih se i određuje vještačenje (ovo u svakodnevnoj praksi tijelima postupka čini određene teškoće), tako formulirana da vještak može dati ili pozitivan ili negativan odgovor, postavljena određenim redom, kako bi odgovori na njih dali jasnu sliku okolnosti koje se ispituju. Riječ je o skali pitanja od općih do konkretnih, koja moraju biti nedvosmislena i vezana uz bitne (važne) činjenice koje pridonose razjašnjavanju slučaja.
891
_______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
Sukladno postupovnim odredbama, vještačenje se određuje pisanim nalogom tijela koje vodi postupak. U nalogu se mora navesti u vezi s kojim činjenicama se vještačenje obavlja i kome se povjerava. Nalog se dostavlja i strankama. Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može obaviti unutar državnog tijela, takva vještačenja, osobito složenija po slovu zakona, povjeravaju se takvim ustanovama, odnosno državnom tijelu. Zakonska koncepcija davanja prednosti stručnim ustanovama i državnim tijelima polazi sa stajališta da ta tijela mogu najpotpunije udovoljiti visokim aspiracijama kaznenog postupka, jer se pretpostavlja stručnost vještaka i suvremena znanstveno-tehnička instrumentalna baza. Inače se, u pravilu, nalogom određuje jedan vještak, a ako je vještačenje složeno - dva ili više vještaka. b) Preuzimanje vještačenja Preuzimanje vještačenja jedna je od temeljnih obveza vještaka. To je dužnost pristupa tijelu postupka i preuzimanja zadatka vještačenja. Sukladno zakonskim odredbama, osoba koja se poziva za vještaka dužna je odazvati se pozivu, preuzeti nalog za vještačenje i dati nalaz i mišljenje. U slučaju postojanja razloga za izuzeće, vještak nije dužan prihvatiti vještačenje (pravo odbijanja vještačenja). Pravne osobe koje ne raspolažu odgovarajućim stručnim profilima kadrova ili opremom nisu dužne postupiti po nalogu, ali moraju obavijestiti tijelo postupka o razlozima neprihvaćanja vještačenja. Najvažnija dužnost vještaka je izrada nalaza i mišljenja (iznimno samo nalaza ili samo mišljenja). To je druga dužnost. Treća je dužnost vještaka iznošenje nalaza i mišljenja nepristrano i u skladu s pravilima znanosti i vještine čije su metode primijenjene tijekom vještačenja. Četvrta je dužnost polaganje prisege prema odluci suda, osim ako nije riječ o vještacima koji rade u stručnim ustanovama i državnim tijelima ili su stalni sudski vještaci. Zakon inzistira na dužnosti vještačenja kao posebnoj dužnosti utemeljenoj na nalogu, iako je vještak načelno zamjenjiv. Inače, vještak ne odgovara za svoje neiskustvo i neznanje jer je u tom pogledu pokriven nalogom tijela postupka. Budući da nema dužnosti bez prava, i vještak ima određena prava, npr. pravo prisustvovanja očevidu ili rekonstrukciji ili drugoj postupovnoj radnji. U takvim slučajevima ima pravo predložiti da se razjasne pojedine okolnosti ili da se osobama postave određena pitanja. Vještak može predložiti izvođenje određenih novih dokaza ili tražiti pribavljanje određenih predmeta, odnosno podataka koji su od važnosti za
892
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
davanje nalaza i mišljenja, a može tražiti razna dodatna objašnjenja, kao i razmatrati spise. Prirodno, vještak ima pravo upoznati se s kaznenom stvari u sadržajnom smislu onoliko koliko se sadržaj neposredno odnosi na objekt vještačenja. Odredba Zakona o kaznenom postupku obvezuje vještake da brižljivo prouče predmet vještačenja, točno navedu sve što zapaze i nađu i da daju mišljenje nepristrano i sukladno pravilima znanosti i umijeća. Često će biti nemoguće da vještak na ročištu određenom u naredbi o određivanju vještačenja i vještaka odmah obavi vještačenje. U takvom se slučaju najprije mora održati ročište za preuzimanje vještačenja. Slična je situacija kada se od vještaka zahtijeva da dade samo nalaz ili samo mišljenje, a za davanje takvog nalaza, odnosno mišljenja, potreban je dugotrajniji pregled predmeta vještačenja, odnosno ranijeg nalaza. I tu će najprije trebati odrediti ročište za preuzimanje vještačenja. Samo u slučaju kada nije potreban dugotrajniji pregled predmeta vještačenja ili ranijeg nalaza (ako se od vještaka zahtijeva da na temelju tog nalaza da mišljenje), na ročištu određenom u naredbi o određivanju vještačenja i vještaka obavit će se i samo vještačenje. c) Unošenje rezultata vještačenja u predmet Da bi se na rezultatima vještačenja mogle temeljiti sudske odluke, oni moraju postati sastavni dio spisa predmeta. U nj se uvrštavaju na različite načine. Kad vještačenje određuje policija ili istražni sudac prema načelu hitnosti, vještak daje pisani iskaz koji je prilog kaznene prijave ili sastavni dio istražnog spisa, a on to postaje trenutkom dostave tijelu koje je izdalo nalog. Prigovor protiv optužnice je prva prilika za očitovanje o vještačenju. Kad se vještačenje određuje tijekom glavne rasprave, vještaka se iznimno rijetko poziva radi vještačenja na samoj raspravi, u pravilu u jednostavnim slučajevima, kad je moguće dati iskaz temeljem određene dokumenatacije. U pretežitom broju slučajeva vještaka se poziva da preuzme predmet i da vještačenje obavi izvan suda. Kad se vještačenje obavlja tijekom glavne rasprave, vještak svoj iskaz diktira na zapisnik. Nakon što iskaz iznese, otvara se mogućnost da mu stranke postavljaju pitanja. To znači da je iskaz vještaka podložan kontradiktornoj raspravi. Sastavnim dijelom predmeta navedeni iskaz postaje trenutkom sastavljanja zapisnika. Kad se vještačenje obavlja izvan glavne rasprave, vještak sastavlja nalaz i mišljenje i dostavlja ga sudu odnosno sam ga donosi na glavnu raspravu. S obzirom na načelo neposrednog izvođenja dokaza, vještak je dužan na glavnoj raspravi izložiti svoj iskaz. Pri tome njegov pisani nalaz i mišljenje mogu biti položeni u spis ili, što ovisi o nizu detalja, diktirani u zapisnik.
893
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
d) Zapisnik o vještačenju Zapisnik o nalazu i mišljenju vještaka mora se odnositi na predmet vještačenja naveden u nalogu suda, kao i na postavljena pitanja. U protivnom, iskaz vještaka nema postupovnu vrijednost u konkretnoj kaznenoj stvari i ne može se upotrijebiti kao dokaz u kaznenom postupku. Uvodni dio zapisnika, kako je ranije navedeno, treba sadržavati podatke o tijelu koje je naredilo vještačenje, uz navođenje broja i datuma naloga, njegova kratkog sadržaja (navode se opći podaci o predmetu vještačenja, postavljenim pitanjima i sl.), navode se uvjeti pod kojima je vještačenje provedeno i sl. Nalaz (visum repertum)je drugi dio zapisnika o vještačenju ili dispozitivni (opisni) dio. On u sadržajnom smislu mora biti izravan odraz onoga što je vještak ustanovio ispitivanjem predmeta vještačenja. U tom dijelu zapisnika vještak navodi sve što je opazio tijekom ispitivanja (analiziranja), a što je relevantno za zadaće dobivene od tijela postupka. Sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, vještak je dužan predmet vještačenja pozorno razmotriti i točno navesti sve što opazi i nađe. Formulacije u nalazu moraju biti takve da glede važnih činjenica daju najvjerniju sliku o onome što je bilo predmet vještačenja bez ikakvog uopćavanja ili operiranja s vjerojatnošću. Ako vještak pregledom predmeta vještačenja nije mogao utvrditi pravo činjenično stanje, treba tu nepouzdanost bez sustezanja posebno istaknuti. Iz izloženoga proizlazi da je nalaz navođenje skupa činjenica potrebnih za davanje mišljenja vještaka. U nalaz primarno ulaze činjenice koje je zapazio, pronašao i odabrao vještak, ali i druge činjenice koje je tijelo postupka utvrdilo ili koje je utvrdio i pronašao drugi vještak i sl. To znači da vještak može uzeti za osnovu svog nalaza i činjenice iz sudskog spisa za čije opažanje i pronalaženje nije potrebno posebno stručno znanje. Posebno detaljno mora biti opisan materijal primljen za vještačenje (predmet vještačenja). Mora se konstatirati pravilnost ili nepravilnost glede pakiranja predmeta vještačenja, jesu li nastupile kakve promjene (posljedice), i koje, od kakvog su eventualno mogućeg utjecaja na tijek i ishod vještačenja i sl. Navođenje i opisivanje predmeta vještačenja mora biti izvršeno tako da u svako doba omogućava njegovu identifikaciju. Slijedi prikaz pitanja i zahtjeva postavljenih vještaku, prikaz primijenjenih metoda i instrumentarija i postignuti rezultati. Navodi u zapisniku moraju biti takvi da predstavljaju vjernu sliku opaženoga (ustanovljenog) činjeničnog fonda koji je bio predmet vještačenja, bez ikakvog uopćavanja ili operiranja s pretpostavkama i vjerojatnošću. Ako vještak nije mogao utvrditi pravo činjenično stanje, on to mora u na-
894
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
lazu istaknuti. Preporučuje se utvrđene činjenice i nalaze fiksirati tehničkim i grafičkim sredstvima, osobito ako se ne mogu dobro opisati riječima. Nalaz mora biti iscrpan i jasan. Kad je netko prisustvovao vještačenju, treba i to navesti, i u kojem svojstvu, kao i nove okolnosti otkrivene tijekom vještačenja uz analizu dostavljenog materijala. Ako je vještak tijekom vještačenja koristio i druge izvore saznanja o činjenicama, a ne samo rezultate svojih pregleda, to treba posebno istaknuti radi preglednosti i potpunosti materijala. Sadržaj nalaza je de facto odraz onoga što je vještak zapazio tijekom vještačenja, korištenjem svog posebnog stručnog znanja i umijeća. U zapisniku o vještačenju moraju biti navedene i opće i posebne verzije vještaka, a ne samo konačan rezultat, jer je važan i put do rezultata. Mišljenje (parere) je treći dio iskaza vještaka. Ono se izvodi iz utvrđenog činjeničnog stanja navedenog u nalazu. Kad god je to moguće, mišljenje (zaključak) treba biti sažet i jezgrovito formuliran, znanstveno osnovan odgovor na postavljena pitanja i zadatke. Zaključak je tvrdnja koja mora biti obrazložena. Posebno treba apostrofirati činjenice na kojima se tvrdnja temelji, način na koji je izvedena, u kojoj su mjeri izvedene činjenice pouzdan temelj za izvođenje tvrdnje, daju li se tvrdnje s rezervom i sl. Mišljenje mora biti nepristrano i u skladu s pravilima znanosti ili vještine koju je tijekom vještačenja primijenio vještak. To je logični znanstveni sud o činjenicama iz nalaza, što znači da mora logički proizlaziti iz rezultata dobivenih ispitivanjem predmeta vještačenja, a u vezi s postavljenim pitanjima i zadacima vještaka od strane tijela postupka. Osim što mora biti jasno izloženo, mišljenje mora biti potkrijepljeno dokazima.
3. Pogreške u vještačenju Pogreške do kojih dolazi u vezi s vještačenjem raznovrsne su, a najčešće je riječ o sljedećim: 1. vještacima se postavljaju pitanja na koja oni prema svom stručnom profilu ne mogu dati odgovore, dakle, ona koja su u domeni drugih vještaka; 2. tijelo postupka ne poznaje dovoljno domete pojedinih područja kriminalističkih vještačenja i ne vodi dovoljno računa o nerazrađenosti odgovarajuće metodologije kod ispitivanja objektivnog nalaza u vidu tragova i predmeta kaznenog djela; 3. tijelo postupka određuje vještačenja i u slučajevima kada sporna pitanja može riješiti i bez izvođenja dokaza vještačenjem; 4. kad postoje brojni predmeti vještačenja, slučajevi tzv. mnogopredmetnih vještačenja, koji traže timsko vještačenje, tijelo postupka - što zbog brzine postupka, što zbog financijskih razloga - ne upućuje na vještačenja sve predmete vještačenja. Provođenje vještačenja ne smije ovisiti o vremenu njegova trajanja ili troškovima vještačenja, jer se provodi
895
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
u interesu spoznaje istine. Ispitivanje u postupku vještačenja samo dijela predmeta vještačenja javlja se kao dokazno nepouzdano; 5. vještačenja se ne određuju pravovremeno, što dovodi do odugovlačenja postupka, nemogućnosti utvrđivanja pravog stanja stvari zbog nastalih promjena na predmetima vještačenja (kontaminacija, uništenje ili oštećenje); 6. predmeti vještačenja se ne upućuju na vještačenje istodobno s nalogom za vještačenje; 7. sadržaji naloga za vještačenje nisu standardizirani. Tamo gdje je to potrebno, navodi se premali broj pitanja ili su ona pogrešna, ne opisuje se dobro predmet vještačenja, već se izlaz nalazi u tzv. generalnoj klauzuli; 8. tijelo postupka ne poznaje dovoljno metode i sredstva kriminalističkih vještačenja, osobito one koji se primjenjuju u posebnim stručnim ustanovama i državnim tijelima.
4. Stručna pomoć a) Opće naznake Stručna pomoć je posebni oblik djelatnosti koji se sastoji u pružanju raznovrsnih oblika stvarne pomoći tijelu koje provodi kriminalističku radnju. Teško je nabrojati u kojim se sve oblicima javlja. Ona obuhvaća ekspertiznu djelatnost, stručno-tehničku pomoć, vještine, posebna iskustvena znanja itd. Odredbe Zakona o kaznenom postupku posebno su riješile pitanje pružanja potrebne pomoći istražnom sucu od strane redarstvenih tijela i drugih državnih tijela. Riječ je o kriminalističko-tehničkoj pomoći i drugim oblicima potrebne pomoći tijekom provođenja istrage. Stručna pomoć mora biti raznovrsna, nesebična i stalna. U osnovi može biti izravna i neizravna. Neki oblici pružanja stručne pomoći ustalili su se u praksi i često se ponavljaju kao kriminalističko-tehnička pomoć. b) Oblici stručne pomoći b.1) Opći oblici Sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku, kada istražni sudac provodi očevid ili rekonstrukciju može zatražiti pomoć stručne osobe kriminalističko-tehničke, prometne ili neke druge struke. Riječ je o tzv. stručnim pomoćnicima. Kao stručna osoba u kaznenom postupku može biti samo fizička osoba, bez obzira na to što ta pomoć može biti zatražena i od pravnih osoba. Zakon o kaznenom postupku u svojim odredbama samo nominira neke oblike stručnosti koja se traži od stručnih pomoćnika.
896
KRIMINALISTIK^
____________________________________________________________
O broju stručnih osoba koje mogu biti angažirane u postupku Zakon o kaznenom postupku ne govori ništa. Sve ovisi o tehničkim i stručnim pitanjima koja se javljaju u konkretnom kaznenom slučaju, a to je opet u najužoj vezi s dostignućima znanosti i tehnike i stručnim znanjima koja se s time u vezi javljaju. Oba oblika pružanja stručne pomoći tijelu kaznenog postupka, u vidu davanja stručnih savjeta ili stručne pomoći, mogu se odvijati paralelno. Inicijativu za pružanje savjeta ili stručne pomoći, u pravilu, daje tijelo postupka, tj. istražni sudac. Bez njegova zahtjeva ne može doći do pružanja te pomoći. To znači da on slobodno ocjenjuje je li mu u konkretnom slučaju potrebna stručna pomoć, a, ovisno o vrsti tehničkih i drugih stručnih pitanja, odlučuje o vrsti i obliku stručne pomoći. b.2) Posebni oblici Posebni oblici stručne pomoći tijelima kaznenog postupka nužni su u postupcima u kojima je oštećenik dijete ili u postupcima protiv maloljetnika, u složenim istražnim predmetima i kad je nužno ispitivanje osoba putem audio-video konferencije. Postupovni propisi obvezuju tijelo postupka da pri ispitivanju djeteta koristi psihologa, pedagoga, psihijatra ili drugu stručnu osobu. Mišljenja stručnih osoba o kojima je riječ važna su i u pitanjima hoće li se dijete ispitati u sudnici ili putem audio-video konferencije. U složenim istražnim predmetima predsjednik suda može odrediti da istražnom sucu u radu pomažu sudski savjetnici i stručni suradnici kao stručni pomoćnici (diplomirani kriminalisti). Oni mogu pripremati provođenje pojedinih radnji, primati izjave i prijedloge stranaka, te samostalno poduzeti pojedinu istražnu radnju koju im je istražni sudac povjerio. Kad se radi o ispitivanju osoba putem audio-video konferencije sudu je potrebna stručna pomoć radi ostvarenja i održavanja veza. 5. Stručni savjet Stručni savjet je oblik ekspertizne djelatnosti koji se sastoji u davanju savjeta i objašnjenja iz područja važnih za kriminalističko istraživanje. Kad je riječ o stručnim savjetnicima, Zakon o kaznenom postupku ne predviđa njihove stručne profile, nego samo mogućnost korištenja. Tijelo kaznenog postupka može imenovati stručne savjetnike onih stručnih profila koji se traže u konkretnom slučaju, s obzirom na vrstu tehničkih i drugih stručnih pitanja, kao i vrstu i prirodu kaznenopostupovne radnje koja se poduzima. Stručni savjetnici dužni su dati savjete i
897
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
objašnjenja tijelu kaznenog postupka prema svom najboljem znanju te su za dane savjete i objašnjenja odgovorni.
898
KRIMINALISTIK^
____________________________________________________________
Istražni sudac može od stručne osobe tražiti stručna objašnjenja i savjete izvan kaznenog postupka, ali samo kao svoju osobnu informaciju. U takvim slučajevima ne postoji obveza udovoljavanja zahtjevu istražnog suca. Rezultati stručne pomoći u obliku savjeta, mišljenja, objašnjenja i sl. ne obvezuju sud. On može zatražiti stručni savjet ili stručnu pomoć i od drugih stručnih osoba ako nije zadovoljan rezultatima pružene stručne pomoći. Rad stručnih osoba u ulozi savjetnika ili pomoćnika može sadržajno biti jednak radu vještaka, ali bez jednake postupovne vrijednosti. Sva državna tijela dužna su sudovima i državnim tijelima koja sudjeluju u kaznenom postupku pružiti potrebnu pomoć, poglavito ako se radi o otkrivanju kaznenih djela i pronalaženju njihovih počinitelja. Riječ je o tzv. unutarnjoj pomoći u širem smislu riječi. Zakonodavac koristi izraz "potrebna pomoć". To je širi pojam od pravne pomoći, jer pored pravne obuhvaća i druge oblike pomoći, posebno one tehničke prirode. To može biti i korištenje prijevoznih sredstava, komunikacija i sl. Prema Zakonu o kaznenom postupku, istražni sudac može zatražiti od osobe odgovarajuće struke da mu radi objašnjenja pojedinih tehničkih ili drugih stručnih pitanja koja se postavljaju u vezi s pribavljenim dokazima ili prilikom ispitivanja, odnosno poduzimanja drugih istražnih radnji, daju potrebna objašnjenja. U slučaju potrebe istražni sudac može tražiti objašnjenje i od odgovarajuće stručne ustanove. Radi se o tzv. stručnim savjetnicima istražnog suca u slučajevima kada istražni sudac ne raspolaže dovoljnim znanjima iz izvanpravnih područja, kao što su razna znanstvena i tehnička područja, a čije poznavanje je odlučno za objašnjenje kaznene stvari ili za provođenje istražne radnje. U stadiju izviđa kaznenih djela spoznajnu važnost imaju rezultati kriminalističko-tehničkog ispitivanja. Riječ je o primjeni kriminalističkotehničkih mogućnosti u prikupljanju obavijesti o kaznenom dijelu i počinitelju. Kako je istaknuto u prethodnom dijelu, za početak vještačenja nužan je nalog suda ili policije (kada se radi o određenim hitnim istražnim radnjama). Ponekad policija na početku, prilikom prikupljanja obavijesti, raspolaže s određenim tragovima za koje nije jasno kakav im je značaj u odnosu na konkretne okolnosti. Kad su tragovi takvog karaktera da omogućuju i kasnije vještačenje, policija ima mogućnost zatražiti kriminalističko-tehničko ispitivanje. Najčešće u obzir dolazi primjena jednostavnijih kriminalističko-tehničkih metoda, ali to nije uvjet. To mogu biti i složenije odnosno tehnički zahtjevnije situacije koje kasnije mogu prerasti, pod zakonom propisanim uvjetima, u vještačenje. Osobe koje obavljaju ispitivanja moraju biti odgovarajuće struke; to mogu biti i osobe koje su u našim uvjetima tzv. stalni sudski vještaci, ali to nije nužno. Odgovori koji se tom prilikom mogu dobiti imaju usmjerivački značaj za poduzimanje policijskih izviđa. Kriminalističko-tehnička
899
KRIMINALISTIČKA TAKTIKA
ispitivanja mogu se obavljati u tzv. policijskih laboratorijima, kojima je to i prvenstvena uloga ili u određenim policijskim organizacijskim oblicima koji imaju stručne osobe i opremu. 6. Ekspertizna tijela ustanovljena posebnim propisima Posebna ekspertizna tijela su u suvremenim razmjerima: instituti, zavodi, policijski laboratoriji i sl. Formiranje navedenih ustanova nužna je posljedica uvođenja znanstvenih metoda u postupak otkrivanja i dokazivanja kaznenih djela i njihovih počinitelja. U okviru tih ustanova obavljaju se složene ekspertize. Ekspertizno tijelo može ostvarivati istraživačku funkciju. To je posebice slučaj u predmetima pojava složene strukture kao što su, primjerice, plovidbene i nesreće zrakoplova, željezničke, rudarske nesreće, ekološki incidenti itd. Literatura: Aleksić, /3/.10-28; Bayer, 184-199, 201-206; Allen, R. J. - Kuhns, R. B., An Analytical Approach to Evidence, Little, Brown and Company, Boston, 1989., 729-759; Barišić^Iaman, B. - Mršić. G., Primjena kompjuterskog programa PC-Crash u vještačenju prometnih nezgoda, Policija i sigurnost, 13 (2004) 3-4; Blaskiewicz, Dostignuća i perspektive poljske fonoskopije u borbi protiv kriminaliteta, Izbor, 4/1977., 386-391; Bosanac - Mandić Petković, Rječnik sociologije i socijalne psihologije, Informator, Zagreb, 1977., 510-512; Buturović, J., Psihijatrijsko vještačenje u krivičnom postupku, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 3-4/1980., 429-447; Carević, J., Osnove elektroničke obrade podataka, Zagreb, 1986.; Domachowska, R., Iz problematike identifikacije tragova usana, Izbor, 12/1980., 67-71; Georg et al., Antropološko-komparativno vještačenje, Izbor, 2-3/1984., Zagreb, 186-191; Gilbert, 29; Gorkič, S., Medicinska kriminalistika, Beograd, 1981., 61, 88-90; Grozdanić, V., Psihijatrijski nalaz i mišljenje kao osnova odluke o krivičnoj odgovornosti, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, 8/1987.; Grubiša, M., Utvrđivanje uračunljivosti u krivičnom postupku, Odvjetnik, 6/1963.; Gryglewski, J., Metalografska ispitivanja u kriminalistici, Izbor, 4/1962., 397-408; Hertz, H., Grafologija, Matica hrvatska, Zagreb, 1968., 5-132; Ionescu, L., Kompleksno sudskomedicinsko vještačenje, Izbor, 2-3/1984., Zagreb, 192-197; Jelačić, O., Osnovi sudske medicine za pravnike, Pravni fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 1985.; Jevtić, D., O uračunljivosti, Beograd, 1957.; Jurković, K. - Juričić, I. - Mršić, G., Vrednovanje DNA analize u predmetima vještačenim prije uvođenja DNA tehnologije, Policija i sigurnost, 13 (2004) 1-2; Kirk, P, Istraživanje zločina, I., Zagreb, 1973., 130-149; Istraživanje zločina, II., Zagreb, 1973., 50-59; Kobe, P., Kazensko procesno pravo, Izabrane teme, 900
KRIMINALISTIK^
____________________________________________________________
Ljubljana, 1976.; Kube - Störzer - Timm, I., 100; - IL, 44; Lagache, D., Psihoanaliza, Matica hrvatska, Zagreb, 1970., 5; Lee, 3, 18, 26, 51, 56, 61, 82-83, 91, 156,194; Marcikić., et al., Epidemiology and Forensic Pathology Characteristics of Homicides in Eastern Croatia, Croatian Medical Journal, 1997., (38), 338-344; Marković, 111-143, 176-179, 217-219, 237-242, 307308, 310-313;; Marković, T, Kriminalistička ekspertiza, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 4/1971., 638; Medicinsko i psihološko-socijalno proučavanje delinkvenata, materijali OUN ST/SOA/Ser. M/3. Odsjek za socijalna pitanja, New York, 1953., Zagreb, (materijal MUP RH); Melada, A., et al., Analysis of projectile destructive effect in missile injury to the brain, Acta medica Croatica, 1993., (47), 135-140; Milovanović, Z., Identifikacija osoba na osnovi genomskog „otiska", Priručnik, Zagreb, 5/1998., 403-407; Mimica, N, et al., Fatal Traffic ( Accidents in the Area of Zagreb (Croatia) in the Period 1940-1981. Coll. Antropol., 1993., 1), 91-101; Mitrović,V., Kriminalistička tehnika, VŠUP, Beograd, 1986., 110-112, 161-187, 311-312, 322-330, 397-407; Modly, 121, 16-20, 30-32, 71-74, 166-172, 182202, 208-210, 219-226, 234-245, 408-409, 415-430; - Kriminalističke metodike, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 1998.; - Leksikon, 68-69, 72-73, 244, 246, 262, 270-271, 288-290, 299-300, 318, 325, 363-364, 396-398, 416-417, 436-439, 491, 515, 521-522, 534-536, 621, 632, 691,
901
KRIMINALISTIKA
711-713, 839-842, 843-844; - Objašnjenje trileme: ubojstvo, samoubojstvo, nesretni slučaj, Zagreb, 1994., 223-231, 238-242; - Operativni (kriminalistički) i krivičnopravni aspekt osiguranja mjesta događaja i očevida kod cestovnih prometnih nezgoda, Zagreb, 1991., 39—42; - Lječnički pregledi žena žrtava silovanja, Policija i sigurnost, 13(2004) 5-6; Novičić, S., Organizacija i problemi psihijatrijskih vještačenja u krivičnom postupku, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 3-4/1980., 449-455; O'Hara - O'Hara, 255; Papes, D., Privredna kriminalistika, Zagreb, 1986., 334-337; Pavišić, III, 115, 198; -121, 153-154, 192; u: Lee, 204, 236, 239; - u: Zečević - Skavić i suradnici, 207; Petz B. et al., Psihologijski rječnik, Prosvjeta, Zagreb, 1992., 301-302; Ramljak, A., Medicinska kriminalistika, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 1999.; Rot, N, Psihologija ličnosti, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1969., 185-197; Rotim, D., Elementi sigurnosti cestovnog prometa, II. i III, Informator, Zagreb, 1990.; Ryzl, M., Parapsihologija, Prosvjeta, Zagreb, 1981., 235; Sabol, Z., Dokazna vrijednost vještačenja rukopisa, Pravni fakultet u Beogradu, Beograd, 1985.; Simović, 52-54; Soković, S., Neka sporna pitanja veštačenja u krivičnom postupku, Suzbijanje kriminaliteta, 489 - 505; Sommerville B. - Gee D., Znanstveno istraživanje tjelesnih mirisa, Izbor, 1/1988., 59-63; Strinović, D., et al., Prijelomi zdjelice pješaka kao element utvrđivanja naletnog položaja, Radovi Medicinskog Fakulteta u Zagrebu, 1990., (31), 167-172; Strinović, D. et al., Utvrđivanje naletne brzine vozila na pješaka na temelju ozljeda pješaka i oštećenja vozila, Radovi Medicinskog Fakulteta u Zagrebu, 1988., (29), 255-263; Određivanje položaja korisnika bicikla na osnovi ozljeda, Zbornik III. znanstvenog sastanka prometne medicine, Beograd, 1989., 487-497; - Pedestrians deadly wounded in traffic accidents by a motor vehicle hit, Proceedings, III International Meeting on Forensic Medicine AlpeAdria-Panonia, Portorož, 1993., 101-116; Skavić, J. - Strinović, D., Lethal gunshots to the head and neck, Proceedings, 3rd European Congress of the European Federation of OtoRhino-Laryngological Societies EUFOS. Budimpešta, 1996., 579 -584; Vodinelić, 121, IL, 752, 894-895; Skavić, J., et al., Wounds Inflicted by High Velocity Projectils, Croatian Medical Journal, 1992., (33), 211-215; Vodinelić- Aleksić, 300-308, 415-427, 431-453, 479-490, 568-572, 622-630; Vodinelić et al., Saobraćajna kriminalistika, Savremena administracija, Beograd, 1986., 355-510; Vouk, Odnos suda prema nalazu i mišljenju psihijatrijskih vještaka, Naša zakonitost, 5/1964.; Winberg, V, Identifikacijska, dijagnostička i situacijska kriminalistička ekspertiza, Izbor, 4/1978; Zečević, D. Organizacija i problemi sudskomedicinskih vještačenja, Jugoslavenska revija za kriminologiju i krivično pravo, 3-4/1980., 457-468; Zečević Skavić i suradnici, 71, 108-120, 149, 203, 211, 231, 295-307; Zečević, D., et al., Mogućnost
902
KRIMINALISTIKA
interdisciplinarnog vještačenja u prometnim nesrećama kod naleta dvaju vozila na pješaka, Zbornik na trudovi od XII Stručen sobir na Udruženieto za sudska medicina na SFRJ, Kruševo, 1982., 44-48; Zečević, D. et al., Use of ballistic expertise in Practice, Proceedings, V International Meeting on Forensic Medicine Alpe-Adria-Panonia, Zagreb, 1995., 41-45; Određivanje naletnog položaja pješaka u odnosu na vozilo na osnovi prijeloma kostiju potkoljenice, Zbornik na trudovi od XII Stručen sobir na Udruženieto za sudska medicina na SFRJ, Kruševo, 1982., 77—84; Županić, D., Prometno tehnička ekspertiza, Policija i sigurnost, Zagreb, 56/1993., 299-304. Pitanja za provjeru zananja: 1.Tko, kada i pod kojim uvjetima nalaže vještačenje? 2. Navedite vrste vještačenja s obzirom na njihovu obvezatnost. 3. Koje su činjenice predmet vještačenja? 4. Koja je osnovna zadaća kriminalističkog vještačenja? 5.Što je to znanstveni dokaz? 6. Podliježe li iskaz vještaka ocjeni dokazne vrijednosti? 7. Koja tri uvjeta moraju biti ispunjena da bi iskaz vještaka imao značajku znanstvenog dokaza? 8.Na što se odnosi ocjena iskaza vještaka? 9. Objasnite kada će se odrediti ponovljeno, a kada dopunsko vještačenje. 10.Koji je uvjet nužan da bi uopće došlo do pružanja stručne pomoći? 11.Kako je moguće podijeliti ekspertize s kriminalističkog motrišta? 12.Kada su stručni savjetnici dužni dati traženi savjet, a kada to ipak nisu? 13.Od čega se sastoji iskaz vještaka?
903
Treći dio KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Kriminalistička tehnika iznimno je heterogeno, složeno i dinamično područje koje obuhvaća primjenu znanstvenih spoznaja, umijeća i vještina u kriminalističkom istraživanju. U suvremenim uvjetima kriminalističku tehniku tvore posebne, ciljano razrađene kriminalističke istražne tehničke metode, prilagodbe drugih metoda za ciljeve kriminalističkog istraživanja, sustavi pravila njihove primjene, komunikacijski kanali subjekata kriminalističkog istraživanja i stručnjaka, praksa i prateća znanstvena istraživanja. Kriminalističko istraživanje ima i svoju "tehničku", provedbenu, logističku komponentu (prijevozna sredstva, mjerne naprave i druga osnovna očevidna pomagala, baze podataka, komparativne uzorke itd.). Njih se u suvremenim razmjerima uzima kao standardni sastojak opće tehničke osnovice iako je, zapravo, i ovdje riječ o uporabi tehničkih spoznaja koje su razvojem prihvaćene kao svakodnevno pomagalo. Područje kriminalističke tehnike je zbog stupnja razvijenosti mnogih metoda, njihove složenosti i opsega u općem udžbeničkom izvoru jedva moguće cjelovito sustavno klasificirati. Struktura pojedine metode je pitanje posebne discipline, ekspertna djelatnost koja samo rubno pripada području kriminalistike, koja se u tom općem pristupu bavi ispitivanjem prikladnosti njenih metoda, pouzdanosti rezultata i mogućih nedostataka u perspektivi ciljeva kriminalističkog istraživanja. U skladu s netom rečenim, u trećem dijelu knjige obrađene su dvije ključne opće i zajedničke tematske cjeline: kriminalistička identifikacija i kriminalistička traseologija. Detaljnije razmatranje najvažnijih pitanja kod pojedinih metoda ostavljeno je za posebne kriminalističke taktike u drugoj knjizi. Time se nastojalo omogućiti cjelovito upućivanje na dosege pojedine metode, njenu funkcionalnu uporabu i povezanost s drugim pitanjima kriminalističkog istraživanja skupine ili pojedinih kaznenih djela.
905
Glava XXIV. Kriminalistička identifikacija
1. Pojam identiteta Identitet je ukupnost obilježja koja čine određenu osobu ili stvar. To su obilježja koja su neponovljiva. Situacija s neponovljivošću obilježja i promjenama nije jednaka u osoba i stvari. Identitet osobe se protekom vremena ne mijenja, iako ona stari. Identitet stvari se uporabom i na druge načine može mijenjati. Identifikacija je utvrđivanje istovjetnosti nepoznatoga s otprije poznatim. Ostvaruje se na više razina. Prva je utvrđivanje jednakosti između objekata skupine (roda) koji se uspoređuju. To je identifikacija u širem smislu riječi. Utvrđivanje jednakosti može biti usmjereno na pripadnost klasi, vrsti. Obje identifikacije imaju skupni, a ne pojedinačni značaj. Daljnja razina je utvrđivanje istovjetnosti između predmeta. To je individualna identifikacija ili identifikacija u pravom, užem smislu riječi, odnosno utvrđivanje svih činjenica i obilježja prema kojima se određena osoba ili predmet razlikuje od ostalih. Polazište kriminalističke identifikacije moraju biti logička pravila postupka traženja identiteta. Identitet u logici odnos je među pojmovima označen time što oni imaju isti sadržaj i opseg, što se izražava sudom o identitetu. Identifikacija se sukladno tome i u kriminalistici nužno ostvaruje pomoću suda kao oblika misli kojim se nešto tvrdi ili poriče i za kojega je bitno da ima istinosnu vrijednost. Sudovi koji se koriste za identifikaciju ostvaruju se u misaonom procesu zaključivanja čiji je krajnji rezultat zaključak o identitetu. Posebnost identifikacije u silogističkoj kriminalistici je u tome što je ona: 1. realna djelatnost, 2. ostvarena u kaznenim postupkom ustrojenom obliku i 3. s posebnim ciljem. Posebnu važnost za identifikaciju imaju značajke stabilnost - promjenljivost kao i izolacijska apstrakcija. U kriminalistici se ne utvrđuje apsolutni nego relativni identitet. Naime, apsolutna podudarnost sadržaja i opsega predmeta poredbe, zbog stalnoga kretanja i promjena
906
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
vanjskoga svijeta, ne postoji. Iz toga slijedi da je apsolutni identitet zapravo apstraktan pojam. Zanemarivanje apsolutnog identiteta kao cilja kriminalističke identifikacije nameće iznimno važnu zadaću preciznoga određenja smisla relativnoga identiteta, i posebice, osnove na kojoj on mora biti utemeljen. Čim je odabran takav pristup, nužno je utvrditi metodologijske postupke koji se moraju primijeniti. Po naravi stvari, zadaće uključene u utvrđivanje identiteta nameću nužnost izolacijske apstrakcije, opredjeljenja za određena obilježja među cjelokupnim svojstvima. To su identifikacijska obilježja. Identifikacijska obilježja kao gnoseološki pojam uključuju određena, u cilju identifikacije izdvojena, izolirana svojstva objekta i sredstva identifikacije na temelju kojih se na određen način utvrđuje identitet. Svojstva objekata, pak, ontologijski su pojam, jer postoje sama po sebi, neovisno o bilo kakvom spoznajnom procesu. Identifikacijska obilježja jesu svojstva koja su izdvojena iz cjeline svojstava predmeta. Kriterij odabira tih svojstava u njihovoj je prikladnosti da izraze posebnost, individualnost (pravnu ili stvarnu). Identifikacijska obilježja mogu biti pravna (takva koja su određena pravnim pravilima) i stvarna (u tu skupinu ulaze sva faktična obilježja koja se dalje mogu razvrstavati prema raznim kriterijima, kao, primjerice, na osnovi znanstvene metode kojom se analiziraju na biologijska, kemijska, fizikalna i druga). Ovisno o konkretnoj vrsti identifikacije zahtijeva se određena vrsnoća i količina identifikacijskih obilježja. Nema dvojbe da je poredbena metoda od temeljne važnosti za kriminalističku identifikaciju. Međutim, neprihvatljivo je stajalište da je to jedina metoda kojom se provodi kriminalistička identifikacija. U identifikaciji koju određuju okolnosti, naprotiv, primjenjuje se i niz drugih metoda, poput analogije, ali i drugih metoda različitih znanstvenih disciplina. Stoga se kriminalistička identifikacija nipošto ne može svesti samo na usporednu ni bilo koju drugu metodu kao isključivu. Ona je proces unutar radnji postupka u okviru kojega se primjenjuju vrlo različite znanstvene metode.
2. Vrste identiteta Već je ranije rečeno da identitet može imati različit smisao. On, bez obzira na to radi li se o osobi ili stvari, može biti pravni i faktički. Pravni identitet osobe tvore npr. prezime i ime, prezime i ime roditelja, JMBG i sl. U
907
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________
faktički identitet pripadaju fizička obilježja osobe, osobni opis, set gena stanične jezgre, krvna grupa i sl. Policijski propisi razlikuju provjeru i utvrđivanje identiteta. Provjera identiteta je postupak koji se provodi uvidom u javne isprave, npr. osobnu iskaznicu, putnu ispravu i sl. Ona prethodi mnogim kriminalističko-taktičkim i drugim radnjama koje poduzimaju policija i sud. Utvrđivanje identiteta predstavlja složeniji postupak od provjere identiteta. On se provodi kad identitet osobe nije poznat ili se u točnost identiteta sumnja. Zahtjev za utvrđivanje identiteta je u pravilu uređen kao skup radnji određenog postupka (kaznenog, upravnog i sl.). Postupanje u kojemu se provjerava ili utvrđuje identitet u vezi s kaznenim djelom je kriminalistička identifikacija. Kriminalistička identifikacija strukturno uključuje: 1. objekt čiji se identitet utvrđuje (objekt identifikacije), 2. objekt pomoću kojega se identitet utvrđuje (sredstvo identifikacije) i 3. način na koji se identitet utvrđuje (metoda identifikacije). Takvim se određenim stajalištem otklanjaju mnoge dvojbe i nejasnoće u kriminalističkoj literaturi. Objekti kriminalističke identifikacije mogu biti vrlo različiti pa se sukladno tome u prvome redu dijele na: osobe i stvari. U skladu s time govori se o osobnoj i stvarnoj identifikaciji. U osobnu identifikaciju ulaze: 1. prepoznavanje osoba (fotografija, vizualna rekonstrukcija pomoću pomagala, izravno prepoznavanje, prepoznavanje mrtvoga tijela), 2. antropometrijski opis - Bertillonage, 3. osobni opis, 4. crtež papilarnih linija, 5. identifikacija pomoću tragova usana, 6. identifikacija pomoću tragova noktiju, 7. odontology ska identifikacija, 8. identifikacija pomoću morfologijskih obilježja stopala, 9. identifikacija pomoću rukopisa, 10. identifikacija pomoću glasa, 11. identifikacija na osnovi mirisa i 12. identifikacija na osnovi biologijskih tragova. Stvarna identifikacija uključuje prepoznavanje: predmeta kojima je ostvareno kazneno djelo ili koji su tome namijenjeni (instrumenta sceleris), predmeta koji su stvoreni kaznenim djelom (producta sceleris), predmeta koji su (izravno ili posredno) pribavljeni kaznenim djelom i predmeta na kojima se mogu naći tragovi kaznenoga djela. To je temeljna klasifikacija objekata identifikacije. Uz stvarnu identifikaciju valja istaknuti važnost drugih podjela. Takva je i podjela na osnovi kriterija prikladnosti za identifikaciju: 1. predmeti prikladni za (individualnu) identifikaciju, 2. predmeti prikladni samo za utvrđivanje skupne pripadnosti i 3. predmeti koji su svojstvima ili sadržajem važni za utvrđivanje činjeničnoga stanja. Posljednja klasifikacija zapravo je sastavljena iz dvije cjeline. Samo je prvonavedena skupina predmeta prikladna za identifikaciju u užem smislu riječi. Preostale dvije mogu biti samo objektom utvrđivanja skupne pri-
908
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
padnosti, što ulazi u širi pojam identifikacije, točnije u utvrđivanje ne individualnih, nego zajedničkih, skupnih značajki. Kriminalistička identifikacija uključuje vrlo velik broj raznih metoda. To je uobičajen, najčešći kriterij podjele područja identifikacije. Svaka od njih stvara autonomni, posebni katalog identifikacijskih obilježja kojega oblikuje u identifikacijske standarde. Oni određuju vrsnoću i količinu identifikacijskih obilježja. Upravo spomenuto odnosi se poglavito na traseološku kriminalističku identifikaciju, ali mutatis mutandis i na druge njene vrste. U nastavku izlaganja valja razmotriti drugo, ranije spomenuto pitanje: mogu li se utvrditi zajednički, temeljni kriteriji kojima moraju udovoljiti identifikacijska obilježja? Oni su spoznajne naravi, ali moraju udovoljiti i određenim logičkim pretpostavkama. U tom smislu u novijim se kriminalističkim radovima koristi teorija sustava, modelski pristup, analogija i, poglavito, teorija odraza i izomorfizam, koji je već ranije spomenut. Polazi se, naime, od toga da postoji odgovarajući stupanj ekvivalentnosti objekta koji ostavlja odraz i objekta na kojemu ostaje odraz traga. Ako se oni uzmu kao dva sustava, moguće je tu okolnost promatrati kao primjer funkcijskoga izomorfizma. Tu se dalje primjenjuju modelska ekstrapolacija, analogija i druge također već spomenute logičke metode kao okvirne pretpostavke za primjenu znanstvenih metoda prirodnih i drugih disciplina. Odnos između objekta identifikacije i njegova odraza odnos je izvornoga, primarnog i izvedenoga, sekundarnog. To je izotopnost odraza, koja je temelj stvaranju pojma identifikacijskoga obilježja. Naime, u novijoj kriminalističkoj znanosti i praksi prevladava stajalište da se identifikacija zasniva isključivo na sekundarnim svojstvima objekta identifikacije, koja su predmetom odraza na drugome objektu, a ne na njegovim primarnim svojstvima. U izloženom smislu identifikacijska obilježja su isključivo sekundarna, tj. stvarno odražena svojstva objekta identifikacije. Njihov odabir mora se ostvariti sukladno saznanjima u temeljnoj disciplini i opisanih osnovnih, zajedničkih pravila. Kao opći kriteriji prihvaćanja određenoga svojstva kao identifikacijskoga obilježja ističu se: 1. individualnost, 2. jednokratnost, 3. postojanost, 4. nezavisnost (samostalnost) i 5. brojnost. Vrijednost identifikacijskih obilježja uvjetuje njihova vrsnoća, ali i brojnost. To je posebice aktualno zbog pitanja primjene statistike kao metodologije, kao "alata" općega značenja. Ovdje se, zbog značenja u kriminalističkoj identifikaciji, mora spomenuti temeljne pojmove vjerojatnosti, mjere centralne tendencije, varijabilnosti, korelacije, uzorka i pogreške. Kriminalistička identifikacija je u ranije opisanome smislu realna djelatnost uklopljena u postupovnim pravilima oblikovane radnje i, suklad-
909
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________
no tome, prilagođena posebnim ciljevima kaznenoga postupka. Istovremeno, konkretnu identifikaciju određuje i metodologija znanstvene discipline. Iz toga slijede i temeljna, zajednička načela identifikacije. Prvo načelo izražava se zahtjevom da se konkretna cjelina identifikacijskih obilježja ne može pronaći kod drugog objekta identifikacije. Protivno tome, ako identifikacijska obilježja postoje kod nekog drugog objekta, ona mogu biti valjana osnova samo za utvrđivanje skupne pripadnosti. Drugo je načelo da identifikacijska obilježja moraju ostvariti određen stupanj podudarnosti uzoraka. Taj stupanj određuje način, smisao i metoda konkretne identifikacije. Upravo u vezi s opisanim sadržajem drugoga načela postoji i treće načelo, po kojemu se konkretni proces identifikacije ostvaruje prema posebnoj metodologiji u ovisnosti o naravi i vrsti identifikacije, u čemu je najvažnija odrednica polazna znanstvena disciplina ili njena više ili manje samostalno izgrađena kriminalistička izvedenica. Veći broj postupovnih ustanova izravno je povezan s različitim vrstama identifikacije. To je poglavito kategorija radnji osiguranja uspješnoga vođenja postupka, uključivši i radnje izdavanja tjeralice i objave. Kao sredstva identifikacije povezana s tom skupinom postupovnih radnji valja spomenuti: osobni opis, tjelesni pregled, fotografiranje, uzimanje otisaka papilarnih linija, izravno i posredno prepoznavanje, provjeravanje podataka, uvid u službene evidencije, prepoznavanje predmeta u cilju utvrđivanja identiteta osobe ili predmeta. Druga, još važnija skupina postupovnih radnji bitnih za kriminalističku identifikaciju jesu: pretraga stana i osoba, privremeno oduzimanje predmeta, postupanje sa sumnjivim stvarima, ispitivanje okrivljenika, saslušanje svjedoka, očevid i vještačenje (i stručna pomoć). Radnje pretrage, privremenoga oduzimanja predmeta, postupanja sa sumnjivim stvarima, očevida i, posebice, vještačenja i stručne pomoći, postupovni su predložak upravo za traseološku identifikaciju. U toj skupini, ali i u cjelokupnom području kriminalističke identifikacije, vrlo je značajan udio ekspertiza, osobito takvih koje se i u formalnome smislu odvijaju kao radnja vještačenja. Identifikacijske ekspertize dijele se (kao i druga vještačenja) na: 1. osnovne i dopunske, 2. prve i ponovljene, 3. individualne i timske i 4. složene. Tipični stadiji kriminalističke identifikacije u njenome razvijenom obliku jesu: 1. pripremni stadij (pregled i priprema materijala), 2. pronalazak i utvrđivanje identifikacijskih obilježja, 3. utvrđivanje uvjeta i mehanizma nastanka tih obilježja, 4. poredbena analiza identifikacijskih obilježja i 5. zaključna ocjena. Cilj je identifikacije utvrđivanje identiteta: dokaz identiteta u užem i širem smislu riječi.
910
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
3. Postupovni smisao identiteta U pravilima kaznenog postupka nema pojmovnog određenja identiteta. Međutim, nema nikakve sumnje o važnosti identiteta za kazneni postupak. Na to upućuje nekoliko osnovnih naznaka. Identitet je činjenična pretpostavka vođenja kaznenog postupka i oblika kaznenog postupka. Kazneni postupak se može voditi samo protiv individualizirane (ne nužno i točno identificirane) osobe, za najvažnije postupovne radnje propisuje se utvrđivanje građanskog, a više je dokaznih radnji predviđeno za utvrđivanje stvarnog identiteta itd. Identitet počinitelja i žrtve utvrđuje se u izvidima, a osim njihovog utvrđuje se i identitet svjedoka i drugih osoba. Identitet je polazište za razjašnjenje nekih drugih pitanja (npr. kauzalne veze, pripadnosti radnje ili sredstva i dr.). Za utvrđivanje identiteta kriminalistika razvija posebne metode koje kazneno postupovno pravo ima u vidu, te u odnosu na neke izričito uzima da je to najpouzdanije sredstvo utvrđivanja identiteta, a druge uređuje kao alternativna sredstva koja služe istom cilju. 4. Pregled metoda identifikacije osoba a) Osobni opis* Osobni opis jedan je od najstarijih načina registracije i identifikacije osoba. Znanstveno ga je obradio Alphons Bertillion. Osobni opis za potrebe identifikacije znatno se razlikuje od osobnog opisa u svakodnevnom životu građana. Ustvari, osobni opis je opisna slika riječima (Portrait parle), koja ima svoju statičku i dinamičku dimenziju. Dinamička dimenzija osobnog opisa obuhvaća: gestikulaciju, mimiku, pantomimiku, tikove, manitizme, facijalnu ekspresiju, držanje tijela, način hodanja, govor itd. Sa statičkog stajališta, dakle, kada je osoba u mirovanju, osobni opis je kompleks vanjskih anatomsko-morfoloških obilježja čovječje vanjštine. Temelj kriminalističkog osobnog opisa za potrebe identifikacije predstavljaju osnovne kategorije podataka, a to su: spol, dob, rasa, veličina, boja, morfološki podaci, opći podaci i osobiti osobni znaci. Od tih elemenata sastavlja se osobni opis. Osobni opis danas je još uvijek jedan od elemenata suvremenog sustava identifikacije. Danas se u kriminalističkoj praksi težište stavlja na utvrđivanje tzv. diferencijalnih razlika, tj. onih elemenata fizionomije, vladanja, navika koji su svojstveni određenoj osobi i prema kojima se ona razlikuje od drugih osoba.
911
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Tekst odjeljka a) napisao je Želimir Radmilović.
912
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
Važnost osobnog opisa za djelatnost policije i drugih sigurnosnih čimbenika izrazito je velika, posebno imajući u vidu nove načine počinjenja kaznenih djela, kao i moderne identifikacijske metode bazirane na biometrijskim principima. Kod suvremenih kaznenih djela (posebno razbojništava u novčarskim i sličnim ustanovama) najčešće se zbog specifičnog modus operandi susrećemo s izrazitim traseološkim deficitom. Počinitelj kaznenog djela u pravilu izbjegava ostvarivati kontakt s mjestom događaja, predmetima i drugim osobama, pa je mogućnost pronalaska materijalnih tragova minimalna. S druge strane, vrlo je velika mogućnost da je počinitelj u nekom stadiju počinjenja kaznenog djela viđen, pa se tako pribavljen osobni opis može koristiti pri njegovoj identifikaciji. Suvremene biometrijske metode identifikacije otvaraju široke mogućnosti korištenja takvih osobnih opisa i na osnovi njih izrađenih crteža. Osobni opis ili, bolje rečeno, opis osobe ustvari je slika osobe oslikana riječima. Ona se čini radi ustanovljavanja diferencijalnih ili podudarnih elemenata izgleda neke osobe u postupku identifikacije. Osobni opis i kasnija identifikacija temelji se na iskustvima anatomije i antropologije (biometrije), fiziologije, biologije, sudske medicine, psihologije i drugih znanosti i znanstvenih disciplina. Osobni opis treba razmatrati u dva smisla: registracijski i istražni (detekcijski). Registracijski smisao uzima a) osobni opis poznate osobe (počinitelja kaznenog djela) radi unosa u kriminalističke evidencije (osobu koja je pred nama opisujemo radi uvođenja u evidencije, u cilju buduće mogućnosti usporedbe tog opisa s osobnim opisima, fotocrtežima i videosnimkama nepoznatih osoba-počinitelja, kao i s bazama poznatih evidentiranih počinitelja kaznenih djela); b) osobni opis nestale osobe (kombinacija opisa dobivenog od bliskih osoba, s fotografija i drugih dokumenata), koji se unosi u policijsku bazu nestalih osoba radi njihova pronalaska. Ova baza sastavni je dio evidencije nestalih osoba, koja se vodi paralelno s evidencijom pronađenih nepoznatih leševa, a podaci iz obje permanentno se uspoređuju; c) opis nepoznatog mrtvog tijela, koji je sastavni dio evidencije nepoznatih leševa. Istražni opis nepoznate osobe (počinitelja kaznenog djela) izrađuje se na osnovi iskaza očevidaca. Osobni opis temelji se na odmaku percepcije od prosječnog i uobičajenog, pa se treba temeljiti na iskoraku iz prosječnosti, apstrahiranju svega onoga što ne diferencira opisanu osobu od svih drugih, a naglašava individualne osobine. Posebno je opasan i kontraproduktivan birokratski i shematiziran pristup sklapanju osobnog opisa prema uzoru na registracijski, gdje se inzistira na opisu detalja osobnog opisa koje u realnoj situaciji nije bilo moguće zapaziti, kao i na detaljima koji nemaju diferencijalnu ili identifikacijsku kvalitetu.
913
KRIMINALISTIKA
Policajci moraju razvijati vještinu opažanja kako bi pri opisivanju naglasili upravo one detalje koji određuju opisanu osobu. Pri "izradi" osobnog opisa na osnovi opisa očevica ta vještina pomoći će usmjeravanju i konkretizaciji osobnog opisa. Prikupljanje informacija o osobnom opisu izrazito je žurna radnja, jer, kao što je poznato, proces zaboravljanja proporcionalan je protoku vremena. Taktika i psihologija pristupa osobi koja daje podatke o opisu također je vrlo važna, osobito zbog izražene mogućnosti sugestije. Kad se opisuju osobe, najprije treba pribaviti neke opće podatke, poput spola i dobi, a zatim tjelesne karakteristike, poput stasa, položaja tijela, izgleda glave, lica, nosa, očiju, usta, kose i drugo. a.1) Stas Izrazito je važna identifikacija stasa, a odnosi se na opću viziju osobe, percepciju njenog načelnog izgleda formulacijom: slab, jak, vitak, debeo, visok, nizak itd. Važnost opisivanja stasa posebno dolazi do izražaja pri kaznenim djelima gdje je počinitelj maskiran, pa nema podataka o izgledu glave i lica. Pri određivanju kriterija za opis stasa preporučljivo je koristiti tzv. komparativnu metodu, odnosno usporedbom s nazočnim osobama ustanoviti kriterije, na primjer: "Je li nepoznata osoba bila viša od mene? Koliko?" Tako ćemo vrlo precizno odrediti visinu i druge karakteristike stasa nepoznate osobe. Primjenom ove metode mogu se dobiti pouzdani podaci i o drugim karakteristikama opisa nepoznate osobe.
Slika
22. Oblici stasa
a.2) Položaj tijela Radi se o osobitosti položaja tijela, odnosno trupa, leđa, ramena, nogu, vrata i glave, dakle specifičnosti u držanju koje su karakteristične za neku osobu, odnosno predstavljaju odmak od uobičajenoga. Položaj tijela može se opisati sljedećim načinom: a) glava - nagnuta lijevo, desno, naprijed, b) vrat povijen lijevo, desno, naprijed, c) leđa - grba (lijevo, desno), pogrbljena, povijena
914
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
lijevo, desno, i d) ramena - uzdignuta, spuštena, nesimetrična (jedno spušteno).
915
KRIMINALISTIKA
Slik a 25. Ram ena
a.3) Glava
Slika 23. Položaj glave
Slika 24. Položaj leđa
Za glavu važna su dva krite rija: velič ina i obli k. Za velič inu može-
načelno mo izdvojiti ekstreme: velika i mala. Pri opisu glave opisuju se sljedeće odrednice: a) dijelovi glave - čelo (koje može biti visoko, nisko, usko, široko), tjeme, potiljak i lice, b) oblik glave - ovalna, okrugla, četvrtasta, piramidalna, izdužena, široka, i c) osobitosti glave - spljošteno tjeme ili potiljak, deformacije, nesimetričnost.
916
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Slika 26, Oblik čela
Slika27. Oblici glave
Slika 28. Osobitosti glave
917
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
a.4) Lice Lice je dio tijela, glave, koji uobičajeno najpreciznije definira osobni opis neke osobe. Osobe u svakodnevnoj komunikaciji prepoznajemo prema licu (od tuda i inačica naziva osoba-lice). Pri postupovnoj radnji prepoznavanja naglasak je na prepoznavanju lica, iako je važno prepoznati i neke druge karakteristike. Primjenom biometrijskih metoda (precizno definirane proporcije) prepoznavanje lica dobiva vrlo visoku identifikacijsku razinu.
Slika 29. Oblici lica a.5) Usta i usnice Ovdje ćemo ponuditi moguće karakteristike usta i usnica, iako će se u praktičnoj primjeni one opisivati samo ako se radi o izraženoj osobitosti, npr. izrazito velika, mala, tanka, debela i slično, odnosno ako se radi o deformacijama usta ili usnica prouzročenih operativnim zahvatima, facijalnim grčom ili traumom.
Slika 30. Oblici usta i usnica
918
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
a.6) Nos Nos je dio lica koji je izrazito uočljiv i izrazito utječe na definiranje opće slike o izgledu nekog čovjeka. Uz općenite odrednice: velik, malen, širok i uzak, poznajemo i niz osobitosti vezanih uz dijelove nosa: korijen, hrbat, bazu i nosnice, pa se svaki od tih dijelova može opisivati. Za opis nosa izrazito je važan profil, odnosno međusobni odnos i položaj korijena, hrpta i baze nosa, kao i odnos tih dijelova nosa prema ostatku lica.
919
KRIMINALISTIKA
Slika 35. Hrbat nosa
Slika 36. Nosno usni profil a.7) Oči Oči su vrlo važan segment osobnog opisa, a posebno u situacijama maski ranja u kojima je moguće uočiti karakteristike očiju. Uz oblik, veličinu i položaj, opisuje se i boja očiju. U opis očiju, ako je to moguće, uključit će se i opis trepavica, očnih kapaka i pojedinih dijelova očiju.
Slika 37. Izgled očiju a.8) Obrve Poput drugih teško uočljivih segmenata ljudskog tijela, tako je i kod obrva teško očekivati da osoba zamijeti detalj njihova izgleda. Zato će se opisivati samo ako se radi o nekoj doista zamijećenoj osobitosti, odnosno ekstremu.
920
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
a.9) Uši U krim inali stičk oj teoriji detaljno se Slika 38. Izgled obrva opisuju uši. U konkretnoj situaciji neće biti moguće zamijetiti i opisati detalje poput ušne školjke, tragusa, antitragusa, resice, pa ćemo se zadržati na veličini, obliku i položaju uške, te karakteristikama usne resice. Uška može biti velika ili mala, okrugla, ovalna, trokutasta, četverokutna, priljubljena uz glavu, odstojeća ili tzv. klempava. Resica može biti raznih oblika, ali najvažnije je definirati njenu veličinu, te je li sraštena ili odstojeća.
Slika 40. Usna školjka
921
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________________
a. 10) Kosa i ćelavost Identifikacijska kvaliteta opisa kose vrlo je mala, kako zbog nemogućnosti preciznog definiranja njenih specifičnosti, tako i zbog mogućnosti modificiranja izgleda kose promjenom duljine, kemijskim i fizikalnim tretmanom, odnosno nošenjem perike. Opisuje se boja, duljina i kvaliteta kose. Boja kose uobičajeno se definira kao crna, smeđa, kestenjasta i plava. Međutim, s obzirom na mogućnosti kemijskog tretiranja, odnosno bojenja kose, spektar boja bezgranično se proširio. Duljina kose može se definirati kao kratka, srednja i duga. Kriterij, odnosno granice duljine nije moguće standardizirati, pa se, nažalost, moramo osloniti na percepciju i poimanje duljine osobe koja opisuje. Prema kvaliteti kosa može biti ravna, valovita, kovrčava i kudrava (afro).
Slika kose
41.
Izgled
S l i k a 42. Vrste ćelavosti
922
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
a.11) Brkovi i brada Za brkove i bradu vrijedi slično kao i za kosu, ali posebno značajnim čini opis kad je riječ o maskiranju. Opis oblika, boje i kvalitete brkova ili brade, kao i kasnije prepoznavanje maskirnog rekvizita može pomoći pri identifikaciji nepoznate osobe.
Slika 43. Brade i brkovi a.12) Naočale Sve veći broj ljudi u svakodnevnom životu koristi naočale, bilo da se radi o dioptrijskim, sunčanim ili zaštitnim naočalama. Industrijska proizvodnja rezultirala je izuzetnim šarenilom modela i vrsta naočala, što u bitnome smanjuje identifikacijsku vrijednost opisa naočala.
923
KRIMINALISTIKA
Ipak, radi se o moguće važnom detalju osobnog opisa, pa su dani neki osnovni oblici i vrste naočala.
Slika 44. Izgledi naočala a.13) Pokrivala za glavu Za pokrivala glave, odnosno razne vrste kapa, šešira i slično, vrijedi slična konstatacija kao i za naočale. Opis karakteristične kape, šešira, kacige, uz kasnije prepoznavanje prema postupovnim pravilima, može postati vrlo kvalitetno sredstvo za identifikaciju.
Slika 45. Pokrivala za glavu
924
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
a.14) Noge Pod opisom nogu podrazumijeva se položaj i oblik nogu, odnosno položaj natkoljenice, koljena i potkoljenice u odnosu na središnju os ljudskog tijela. Tako poznajemo ravne i tzv. "O" i "X" noge.
Slika 46. Izgledi nogu a.15) Hod Hod se opisuje položajem stopala, smjerom koraka i ritmom, odnosno frekvencijom hodanja. S obzirom na položaj stopala: prsti prema van, paralelan i prsti prema unutra.
paralelan
prsti prema van
prsti prema unutra
Slika 47. Položaj stopala
925
S obzirom na smjer koraka: ravan, vijugav, isprekidan.
lika 48. Smjer koraka S obzirom na frekvenciju hodanja: spor, ubrzan, brz, trk.
Slika 49. Brzina hodanja Pri opisivanju hoda, odnosno identifikacije na osnovi njega, posebno je važno uočiti eventualne karakteristične devijacije, koje mogu biti posebno važne, kao npr. šepanje, vučenje stopala, nesimetrično hodanje i slično. b) Daktiloskopija* Daktiloskopija je učenje o papilarnim linijama (dermatoglifima), formiranim u raznim oblicima na jagodicama prstiju, člancima prstiju, dlanovima i stopalima. Papilarne linije zapravo su ispupčene šare na površinskom sloju kože (epidermis) koje su sastavljene od redova pora, a kroz te pore izlaze kanali znojnih žlijezda te se na taj način izlučuje znoj. Baš taj znoj uz razne ostatke materija (prljavština i sl.) čine osnovnu sastavnicu tragova papilarnih linija. To je najraširenija sigurna metoda utvrđivanja identiteta osoba i leševa, a u kriminalistici najzastupljenija kod utvrđivanja podrijetla tragova papilarnih linija pronađenih na mjestu događaja. V. izlaganje supra Glava XXII.
Tekst odjeljka b) napisao je Zdravko Pavić.
926
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Već je ranije rečeno da izgled papilarnih linija ostaje nepromijenjen od rođenja do raspada kože, i to nakon smrti. Razlike su vidljive u kalibru - debljini papilarnih linija, ispupčenosti grebena, obliku takozvanih linija života npr. na dlanovima, kožnim oboljenjima te raznim oštećenjima (brazgotinama) nastalim uslijed ozljeđivanja. Individualnost dermatoglifa s kriminalističkog je stajališta iznimno značajna. Opet treba naglasiti kako ne postoje dva čovjeka s identičnim otiscima papilarnih linija. Galton je matematički izračunao da postoji više od 64 milijarde kombinacija šara papilarnih linija. Također je poznato da neki krvno vezani članovi obitelji imaju stanovite sličnosti po fizičkim svojstvima, pa je ta sličnost izražena i kod otisaka prstiju. Tako, dakle, u nasljedstvu unutar obitelji može biti većih sličnosti, ali nikada nema takve podudarnosti da bi se u daktiloskopskom smislu moglo govoriti o identičnim otiscima. Nova pitanja u vezi s identifikacijom osoba pomoću otisaka papilarnih linija potakla su kloniranja u životinjskom svijetu kakva su moguća i kod ljudi. U znanosti o tome još nema jasnih stajališta. Eventualno postizanje istovjetnosti papilarnih linija, dovelo bi u pitanje taj tradicionalni oblik identifikacije. Sljedeća bitna karakteristika je ta da oblici šara papilarnih linija omogućuju klasifikaciju otisaka i uspoređivanje, odnosno vještačenje papilarnih linija prema uzorcima i anatomskim karakteristikama (minucijama). Kao daljnja važna karakteristika navodi se sposobnost da na stvarima s kojima dolaze u dodir, papilarne linije ostavljaju nevidljive otiske, koji se mogu učiniti vidljivima i tako upotrijebiti za identifikaciju. Baš na tim se karakteristikama i zasniva značajna dokazna snaga papilarnih linija kao materijalnog traga s mjesta događaja. Osnovna slika crteža ili osnovnog oblika papilarnih linija javlja se u svega nekoliko osnovnih oblika, pa to predstavlja veliku prednost u sistemu kvalifikacije. Radi pojednostavljenja pristupa analizi izdvojena su tri osnovna uzorka: luk, zamka i krug. Lučni uzorak najjednostavniji je za prepoznavanje, jer linije teku sjedne strane, uzdižu se u sredini te čine luk i spuštaju prema završecima na drugoj strani. Zamka kao sljedeći osnovni uzorak nešto je kompliciraniji, jer sadrži jednu deltu ili triradijus (mjesto gdje se sastaju papilarne linije iz tri smjera) i takozvani otvor zamke. Iz otvora zamke, koji se nalazi u središtu uzorka linije i suprotno od delte, linije teku prema rubu uzorka. Zamke se u osnovi dijele na ulnarne (otvor prema malom prstu iste ruke) i radijalne (otvor prema palcu iste ruke). Krugovi su, zbog svojeg složenijeg izgleda, osnovni uzorci najkompliciraniji za analizu. Oni sadrže najmanje dvije delte, a papilarne linije formiraju kružnu sliku koja je po svojim zavijucima složenija od lukova i zamki. Delte se u pravilu nalaze na suprotnim stranama uzorka. Prema različi-
927
KRIMINALISTIKA
Slika 50. Lučni uzorak
Slika 51. Zamke, ulnarna i radijalna
Slika 52. Kružni
Slika 53. Spor ni i nesp orni otisa k
papilarnih linija s označenim anatomskim karakteristikama tim osnovnim crtežima koje krugovi formiraju, dijeli se na razne podgrupe; krugovi, elipse, spirale, dvostruko zamke, i mješoviti. Tri su osnovne grupe crteža papilarnih linija i više desetaka podgrupa, ali se svi crteži papilarnih linija ipak ne daju svesti na te osnovne oblike, Između sva tri oblika postoje rijetke kombinacije, kada se na jednom otisku pojavljuju dva ili tri međusobno kombinirana uzorka. Ostale karakteristike individualnosti koji se pojavljuju na papilarnim linearna označene su kao; početak ili završetak papilarne linije (u daktiloskopskom žargonu tzv. kraj), račvanje linije (rašlje lijevo i desno ili rašlje gore i dolje), otočić, kukica prema gore ili dolje, mostić i teškica. Daktiloskopiranje osoba uzimanje je otisaka prstiju ili dlanova, odnosno preslikavanje slike papilarnih linija pomoću boje (tamnije boje ili nevidljive emulzije) na papirnu podlogu te elektronički, pomoću tzv skenera. Provodi se postupkom valjanja prsta u potpunosti ili pritiskom po unaprijed obojenoj podlozi, za prste, dok se na dlanove boja češće nanosi izravno valjkom. Tako dobiveni otisci nazivaju se nespornima jer su, u pravilu, poznati podaci o identitetu davatelja otisaka. Ako je identitet daktiloskopiranib otisaka neke osobe nepoznat, otisci se i dalje vode kao sporni. Za takvu je osobu važno utvrditi pravi identitet.
928
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Daktiloskopiranja za eliminaciju provode se kada je potrebno utvrditi od koga potječu tragovi papilarnih linija pronađeni na mjestu događaja ili na predmetu u vezi s počinjenjem kaznenog djela. Takvi se otisci također nazivaju nespornim otiscima. Takve osobe smatraju se tzv. domaćim osobama. Daktiloskopiranje se obavlja na bijelom listu papira formata A4. Nesporni otisci prstiju i dlanova domaćih osoba odmah se nakon provedenog postupka eliminacija uništavaju. Otisci jednog prsta (monodaktiloskopija; najčešće kažiprst desne ruke) uzimaju se za tzv. građanske evidencije, npr. izdavanje osobnih iskaznica ili u kriminalističkim evidencijama pri formiranju dosjea za osobu te pri uspoređivanju radi opsežnih identifikacija u velikim katastrofama (poplave, potresi, avionske nesreće, ratni sukobi i sl,). Otisci papilarnih linija na mjestu događaja mogu biti vidljivi (oko 20 posto) i nevidljivi (oko 80 posto). U praksi ih nazivamo spornim tragovima papilarnih linija. Ti tragovi papilarnih linija s mjesta događaja u više su od 90 posto slučajeva fragmentalnog oblika, što znači da nisu cjeloviti, već su djelomični, npr. otisak prsta sadrži samo vrh prsta, dio članka (falange), krajnji rub ili samo jednu deltu, Slično je i s nespornim tragovima papilarnih linija dlanova, kod kojih je iznimno rijetke na mjestu događaja pronači cjeloviti otisak, Većinom se susreću rubni dijelovi strane malog prsta, palčane strane ili dijelovi dlana u korijenu prstiju, Vidljivi tragovi papilarnih linija nazivaju se i reljefnim (utisnuća u nekoj mekanoj masi ili otisci u prašini, krvavi otisci, ostaci masnoće i sl,), a nevidljivi latentnima. Nevidljivi tragovi posljedica su ostatka znoja s prstiju, dlanova ili stopala u kontaktu s nekom odgovarajućom podlogom, Nevidljivi latentni sporni otisci papilarnih linija ponekad se na mjestu događaja (npr, na prozirnom staklu) mogu učiniti vidljivima obilnim izlaganjem kosoj svjetlosti, Tretiranjem takvih nevidljivih tragova papilarnih linija pomoću daktiloskopskih prašaka (prašci tipa argentorata, magnetni prasci, grafitni i sl,) na trag se nanosi puder-obojenje te tako tragovi postaju djelomično reljefni, uočljivi i prilagođeni su za fiksiranje, Daktiloskopske pretrage rade se prema obveznoj misaonoj rekonstrukciji na mjestima događaja i na predmetima pronađenima u vezi s izvršenim kaznenim djelima, Daktiloskopske pretrage primjenjuju se kao optičke (ljudsko oko, obično koso svjetlo i posebni Slika 54. Latentni otisci papilarnih linija izvori svjetlosti kao npr, "Dactyizazvani praškom
929
KRIMINALISTIKA
Slika 55. Uporaba posebnih izvora svjetla za pronalazak papilarnih linija
light" ili "Crimescope"), fizikalne (daktiloskopski prašci uz korištenje raznih četkica i pulverzatora) i kemijske (npr. cyanacrylatno zaparivanje, ninhidrin, amido-black i dr.). Tragovi papilarnih linija izazvani kemijskim metodama fiksiraju se pomoću fotografije u omjeru 1:1. Općom snimkom fiksira se npr. grupacija tragova, i predmet na kojem se trag nalazi. Obvezno je korištenje mjerne trake i brojčanih ili slovnih oznaka. Prvim načinom fiksiranja tragova papilarnih linija smatra se fotografija (uz korištenje oznaka i mjerne trake). No, najraširenija metoda fiksiranja spornih tragova papilarnih linija jest pomoću daktiloskopskih folija. Uglavnom se koriste za fiksiranje tragova papilarnih linija izazvanih na neporoznim podlogama pomoću daktiloskopskih prašaka. Iznimno se folije (gel-podizači) mogu koristiti za skidanje vidljivih tragova na neporoznim podlogama bez tretiranja prašcima. U radu se najčešće koristi crna želatinasta (schneiderova) folija, transparentna folija na bijelu ili crnu podlogu i bijela želatinasta folija. Pri fiksiranju tragova papilarnih linija folijama potrebno je paziti na kontrastnost linija spornog traga u odnosu na podlogu. Tijekom fiksiranja spornih tragova papilarnih linija izazvane cjeline tragova (npr. dlan s prstima ili grupa prstiju) ne smiju se razbijati, odnosno izrezivati i dostavljati zasebno kao više tragova. Ako se tragovi "razbijaju", dobiva se više tragova, a uništava cjelina s mjesta događaja i na taj se način otežava postupak daktiloskopske identifikacije. Da bi se daktiloskopsko vještačenje moglo stručno i kvalitetno provesti, vještaci za monodaktiloskopiju i daktiloskopiju trebaju svladati: a) poznavanje i korištenje daktiloskopskih zbirki i klasifikacije; b) poznavanje ovlasti i načina korištenja baza podataka u vezi s daktiloskopskim zbirkama; c) poznavanje daktiloskopskih identifikacija uspoređivanjem spornih i nespornih uzoraka papilarnih linija prstiju i dlanova; d) poznavanje daktiloskopskih identifikacija uspoređivanjem uzoraka papilarnih linija
930
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
e) poznavanje izrade nalaza i mišljenja, te izrade fotodokumentacije; f) poznavanje vođenja svih daktiloskopskih zbirki otisaka papilarnih linija. Iako se nalazi daktiloskopskih vještačenja u više od 98 posto slučajeva određuju "sa sigurnošću", ipak postoji i mali dio nalaza kod kojih se vještak ne može opredijeliti za potpuno siguran nalaz. Tu se onda govori o određenom stupnju vjerojatnosti da neki trag s mjesta događaja prema svojim karakteristikama odgovara nespornom otisku s obrasca. Značajno je spomenuti da se u svijetu za dokazivanje podudarnosti najčešće koristi 10-12 anatomskih karakteristika. Još se Locard bavio podudarnošću otisaka kako bi mogućnost zablude bila što manja te se smatra da se u praksi mogu javiti 3 vrste slučajeva: 1. podudarnost u 12 i više anatomskih karakteristika - identitet je nesporan (i sami Galton i Balthazard su pomoću matematičkih istraživanja utvrdili da se 12 anatomskih karakteristika može smatrati dovoljnim da se isključi mogućnost zablude); 2. podudarnost u rasponu od 8 do 12 anatomskih karakteristika - tu nespornost identiteta još ovisi i o jasnoći slike, rijetkosti tipa karakteristike neke minucije, postojanja centra slike ili triradijusa u dijelu koji se može vidjeti i razlučiti analizom, prisutnosti pora i očiglednosti širine grebena i brazde (kalibar linija), pravca linija i uglova račvanja; 3. podudarnost u 7 i manje anatomskih karakteristika — u ovom slučaju govori se samo o vjerojatnom, mogućem identitetu. Daktiloskopska identifikacija provodi se na zahtjev, a radi utvrđivanja identiteta pomoću otisaka papilarnih linija. Takve se provjere najčešće obavljaju temeljem zahtjeva INTERPOL-a, tj. policija stranih zemalja, veleposlanstava i sl. Otisci papilarnih linija na obrascima koje je dostavio INTERPOL provjeravaju se, prilagođavaju zbirci i unose u opću daktiloskopsku zbirku. Jedna vrsta provjere odnosi se na klasifikaciju dostavljenih otisaka prstiju lijeve i desne ruke osobe ili nepoznatog leša i provjeru metodom perlustracije (korištenje daktiloskopske formule i brojnih kombinacija koje proizlaze iz nje) kroz opću daktiloskopsku zbirku. Metodom perlustracije kroz opću daktiloskopsku zbirku pronalaze se osobe koje koriste lažna imena i lažne podatke o identitetu. Druga je vrsta provjere uspoređivanje različitih vrsta obrazaca, na kojima su daktiloskopirani otisci na različitim mjestima u različito vrijeme, a nerijetko pod različitim podacima o identitetu. Zbog tih je razloga važno dostaviti sva saznanja o identitetu osobe (pravna i fizička obilježja). Najčešći oblik utvrđivanja identiteta jest uspoređivanje otiska kažiprsta s obrasca za izdavanje osobne iskaznice s otiskom kažiprsta desne ruke na daktiloskopskom obrascu dostavljenom od inozemne policije posredstvom INTERPOL-a. Radi provođenja vještačenja važno je da su dostavljeni otisci jasni i sadržajni. Računalni sustav AFIS (Automated Fingerprint Identification System) modernije sustav za automatiziranu obradu otisaka papilarnih linija prs-
931
KRIM INALIST IKA
Verzija od 500 DPI izlučene slike korisna je neovisno o početnoj rezoluciji slike, izlučivanje minucija se uvijek vrši na slici od 500 DPI. Međunarodni standardi određuju 500 DPI za standardnu rezoluciju u sustavima obrade otisaka prstiju. Kao takva, ova se rezolucija koristi u čitačima otisaka prstiju, uspoređivačima otisaka prstiju i algoritmima kompresije otisaka.
Kvalitativna mapa pokazuje pozadinu (crno) i četiri razine kvalitete, ukazujući na mjesta gdje su brazde konzistentnije odnosno mjesta gdje slika ima smetnje odnosno nedostatak informacija o brazdama.
933
Binarna slika pokazuje obrađenu sliku nakon što su uklonjeni sivi tonovi. Dobra slika jasno pokazuje brazde otisaka prstiju.
Mapa smjera brazde određenoj točki slike.
Konačno, slika brazdi Griaule AFIS algoritma. Slika 56. Način rada AFIS-a
pokazuje
pokazuje
prosječan
brazde
smjer
brazdi
otkrivene
na
pomoću
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
tiju i dlanova. Prva generacija takvog sustava instalirana je sredinom sedamdesetih godina u SAD-u, i od tada je sustav u stalnom razvoju. Posljednji su koraci u tom razvoju u SAD-u izgradnja IAFIS-a (Integrated AFIS), a u Engleskoj NAFIS (National AFIS) te APIS, koji uključuje obradu papilarnih linija dlanova (Palmprints). To su sustavi umreženih lokalnih AFIS-a, sa centralnom bazom podataka i mogućnošću provjere s bilo koje radne stanice u mreži. Također, u najnovije se vrijeme radi, posebice u SAD-u, na povezivanju AFIS-a različitih proizvođača pomoću ANSI-NIST standarda, što omogućava njihov međusoban rad i razmjenu informacija. Skandinavske zemlje u određenoj mjeri surađuju na način da se (uz prethodnu najavu) mogu izravno koristiti AFIS bazom druge zemlje u svrhu pretrage. AFIS sadrži u bazi podataka otiske iz opće deseteroprstne DKT zbirke, otiske dlanova i sporne tragove papilarnih linija (uključuje fragmente prstiju i dlanova). Najnovija tendencija povezivanja zemalja Europske unije planira se u obliku EURODAC-a (European Dactyloscopye), koji bi pokrivao granične prijelaze u Europi, te mogućnosti provjere otisaka sa svih graničnih prijelaza u jednoj ili više baza otisaka. Uz pomoć sustava obavlja se nekoliko vrsta provjera koje se smatraju iznimno važnim u radu policije: a ) provjera deseteroprstnog s deseteroprstnim obrascima (TP/TP), a služi za izbjegavanje duplikata u bazi te za utvrđivanje lažnih imena, a u potpunosti zamjenjuje dosadašnji način ručne klasifikacije i perlustraciju; b) provjera deseteroprstnih obrazaca kroz zbirku NN tragova (TP, PP/LP), a služi da se svaka novodaktiloskopirana osoba provjeri kroz cijelu bazu NN tragova; c) provjera NN traga s bazom NN tragova (LP/LP), a služi da se svaki novi trag provjeri kroz cijelu bazu NN tragova papilarnih linija. Uporabom sustava moguće je ustanoviti seriju kaznenih djela istog počinitelja; d) usporedba svakog novog upotrebljivog NN traga papilarnih linija sa svim otiscima prstiju u bazi podataka (LP/TP, PP), što je osnovna funkcija AFIS-a, tj. čime sve daktiloskopirane osobe provjeravamo kao osumnjičene; e) AFIS sustav ima brojne mogućnosti obrade spornih tragova papilarnih linija u svrhu poboljšanja kvalitete, što olakšava ili omogućava identifikaciju. Uporaba AFIS-a isključuje dosadašnji način klasifikacije po Roscheru opće daktiloskopske zbirke, a u potpunosti stavlja izvan uporabe monodaktiloskopsku zbirku i složeni sustav monodaktiloskopske klasifikacije. Time se štedi vrijeme potrebno za monodaktiloskopiranje (14 obrazaca za osobu), kao i za dugotrajni postupak ocjenjivanja, provjere i ulaganja u zbirku. Sustavom AFIS dobivaju se mnogo veće mogućnosti za provjeru cijele baze podataka, bilo da se radi o provjeri s deseteroprstnim obrascima ili usporedbi sa spornim tragovima papilarnih linija. Tendencija je u cijelom razvijenom svijetu automatizirati obradu podataka, a ovo je sustav koji je pravi primjer obrade goleme količine podataka
934
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
u kratkom vremenu, što "ručnom" obradom nije moguće. Uporaba AFIS-a toliko je razvijena od pojavljivanja u sedamdesetima, da se danas već ozbiljno razmišlja o povezivanju baza podataka različitih zemalja, čime bi se dobio umreženi sustav koji daje neslućene mogućnosti za daljnji razvoj. Pri tome treba posebno naglasiti da je imperativ za proizvođače da proizvode sustave koji su međusobno kompatibilni, upravo zbog mogućnosti njihovoga kasnijeg povezivanja. c) Fotografija* U kriminalističkoj tehnici u cilju identifikacije osobe posebno mjesto pripada kriminalističkoj fotografiji. U svrhu identifikacije osoba važna je osobito signaletička fotografija. Signaletička fotografija izrađuje se u boji ili crno-bijeloj tehnici veličine 4,8 x 3,8 cm, na način da se osoba fotografira s tri strane: desni profil, sprijeda i lijevi poluprofil u omjeru 1:10, fotografija je proporcionalno deset puta umanjena od fotografirane osobe. U slučaju da osoba koja se signaletički fotografira u trenutku snimanja nosi pokrivalo za glavu ili lice, naočale ili koji drugi predmet, osobu je potrebno (barem na slici poluprofila) snimiti s takvim predmetima. Na signaletičkoj fotografiji mora biti vidljiva pločica koja sadrži važne podatke o fotografskoj obradi (npr. naziv PU, fotobroj i datum). Signaletičku fotografiju treba obnavljati i za nju je potreban pisani zahtjev nadležne policijske postaje. Takva se fotografija može koristiti u identifikacijskom postupku i pri izradi crteža-portreta NN počinitelja kaznenih djela.
Slika 57. Signaletička fotografija
Tekst odjeljaka c) i d) napisao je Želimir Radmilović.
935
ot
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________
d) Fotorobot Fotorobot je općeprihvaćeni naziv za crtež nepoznate osobe izrađen na osnovi osobnog opisa. Može se izrađivati rukom, uporabom računalne tehnologije (računala i odgovarajućeg softwarea) i kombinirano. Pri izradi fotorobota potrebno je, uz opća pravila osobnog opisa, posebno naglasiti diferencijalne značajke osobe, a do izražaja dolazi i talent crtača, koji treba riječi osobnog opisa simplificiranim crtežom vizualizirati. Allen spominje primjer studenta likovne umjetnosti koji vježbanjem percepcije i vještine vremenom pri risanju počinje izostavljati detalje, ostavljajući bitne linije i sjene, postižući minimalnim crtežom maksimalnu sličnost s objektom. Tipičan primjer takvog pristupa su portreti koje izrađuju karikaturisti. Prednosti ručne izrade crteža pred strojnom mnoge su, ali najvažnije je istaknuti individualizaciju, kreativnost i razradu crteža do sitnih nijansi, što je u šabloniziranim računalnim okvirima nemoguće. Pri tome će, uz vještinu crtača, posebno važna biti sposobnost usmjeravanja iskaza te "izvlačenja" maksimalnog opisa uz izbjegavanje sugestija koje bi dovele do odmaka opisa pod utjecajem crtača. Izrađeni foto-crteži ipak trebaju biti standardizirani (dimenzije, tehnika crtanja, podloga) radi mogućnosti unosa u centraliziranu bazu neophodnu za moguće korištenje u provedbi postupka identifikacije (prepoznavanjem, usporedbom u evidenciji fotografija poznatih počinitelja kaznenih djela, usporedbom sa snimkama različitih oblika video i drugih nadzorno-zaštitnih sustava) na cijelom području države. e) Biometrijske metode identifikacije* Biometrija je matematičko-statistička metoda za istraživanje živih bića s obzirom na njihove odnose mjere i broja. U kriminalistici je poznata duže vrijeme, međutim, zbog razvoja računalne tehnologije, tek danas dobiva posebno značenje. Metode biometrije koriste se pri izradi identifikacijskih dokuTekst odjeljka e) napisali su Želimir Radmilović i Milana Trbojević.
936
_________________
- — .................. ____
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
menata, autorizaciji ulaska i kretanja štićenim područjima i objektima, pri ograničenju pristupa računalu, pa i u kriminalističkoj identifikaciji. Kao što i sama definicija kaže, matematsko-statističke metode primjenjuju se u definiranju nepromjenjivih odnosa i mjera pojedinih dijelova ljudskog tijela, prije svega dermatoglifa i glave, odnosno lica. Brojni sigurnosni sustavi, kako u svakodnevnom životu (pristup računalu, bankovnom računu, mobilnom telefonu), tako i u specifičnim područjima ljudske djelatnosti (sigurnost, policija, obavještajne službe), vezani su uz potrebu identifikacije osoba, odnosno provjeru je li neka osoba baš ta za koju se predstavlja. Takva provjera mora biti jeftina, brza, pouzdana, te ne smije zadirati u tjelesni integritet osobe. Povijesno gledano, provjere te vrste temeljile su se na vizualnom prepoznavanju (npr. portir prepoznaje djelatnike pri ulasku u poduzeće), sigurnosnim karticama, PIN-kodovima, potpisima i sl. Osim "ozbiljnih" identifikacijskih metoda, poput DNK i daktiloskopskih, svi ostali načini su u suvremenom svijetu postali izrazito nepouzdani. Biometrijska identifikacija temelji se na fiziološkim osobinama i osobitostima ponašanja određene osobe. Temelji se, dakle, na prepoznavanju obrazaca, odnosno prepoznavanju biometrijskih karakteristika. Biometrijski način identifikacije pojedinca znači uzimanje u obzir individualnih čovjekovih fizičkih osobina ili značajki ponašanja i evidentiranje te pohranu tog uzorka (živi uzorak) u standardnom podatkovnom obliku. Taj uzorak se u postupku identifikacije uspoređuje s uzorkom (memoriran uzorak ili potpis) koji se temelji na istim značajkama, a pohranjen je u sigurnosnom sustavu. Usporedba oba uzorka potvrđuje ili negira identitet pojedinca. Da bi neka biometrijska karakteristika mogla biti sredstvo za identifikaciju, treba biti: a) univerzalna (da je svatko posjeduje), b) individualna (različita kod svakoga), c) trajna i nepromjenjiva (da se ne mijenja protekom vremena i da se ne može promijeniti), d) da se jednostavno prikuplja i uspoređuje (jednostavnost apliciranja je najveća prednost biometrijske identifikacije). Potreba za zaštitom prostora, resursa, sustava i informacija obično se povezuje s kontrolom pristupa. Kroz taj se sustav osoba prvo identificira, a onda joj se omogućuju radnje u skladu s njezinim pravima i dužnostima. Ovisno o sigurnosnim postavkama, kontrola pristupa može se podijeliti na dva dijela: a) fizička kontrola pristupa, kojoj je cilj kontrolirati pristup zaštićenim zonama i prostorijama, i b) logička kontrola pristupa, gdje je cilj kontrolirati pristup zaštićenim sustavima, informacijama i resursima na računalima ili računalnoj mreži. Sam se proces pristupa može provesti u skladu s nekoliko različitih mehanizama: a) diskrecijska kontrola pristupa (osoba koja je zadužena za zaštićeno dobro nadležna je i za definiranje osoba koje će tom dobru imati pristup), b) mandatna kontrola pristupa (kontrola pristupa povjerena je
937
KRIMINALISTIKA
opunomoćenom administratoru (ili više njih) koji samostalno odlučuje o pristupu zaštićenom dobru, c) funkcijska kontrola pristupa (pristup zaštićenim dobrima ovisi e funkciji koju osoba obnaša u organizaciji, može se primijeniti na pojedinca ili grupu) i d) odredbena kontrola pristupa (pristup zaštićenim dobrima ovisi o prethodno donesenim odredbama). Najkritičniji trenutak je provođenje jedinstvene identifikacije pojedinaca. To se može postići na mnogo načina: a) pouzdavajući se u zaštitara koji provjerava zaposlenika, b) ukucavanjem tajnog broja, PIN-a na tastaturu, c) provlačenjem magnetske ili bezkontaktne magnetske kartice, d) provjerom biometrijske osobine, e) kombiniranjem dva ili više navedenih načina. Ovisno o načinu primjene, biometrijski sustav može raditi u dva režima: 1) provjera (verifikacija, autentikacija) identiteta ili 2) utvrđivanje (identifikacija) identiteta. Režim provjere zahtijeva da osoba na neki način 'kaže' sustavu tko je, a sustav onda radi tzv. provjeru jedan-na-jedan i vraća rezultat koliko je neka karakteristika te osobe slična ranije pohranjenoj karakteristici pod tim imenom. Dakle, sustav nam daje vjerojatnost da izmjerena i pohranjena karakteristika pripadaju istoj osobi. Režim identifikacije puno je tehnički zahtjevniji proces i u njemu sustav radi tzv. jedan-na-više provjeru. Sustav vraća koliko je neka karakteristika slična svakoj pohranjenoj u bazi (radi tzv. line-up). Najviši rezultat imat će osoba čija je karakteristika pohranjena u bazi najsličnija nepoznatoj osobi. Svaki biometrijski sustav u načelu se sastoji od četiri osnovna dijela: 1) senzor koji mjeri (uzorkuje) određenu biometrijsku karakteristiku, 2) modul za izvlačenje (ekstrakciju) karakteristika, 3) modul za usporedbu i odlučivanje (s ranije pohranjenim karakteristikama) i 4) baza podataka u koju se pohranjuju karakteristike. e.1) Otisak prsta
S l i k a 59. Biometrijske metode identifikacije
na osnovi lica
938
Biometrijska identifikacija pomoću otiska prsta ima brojne prednosti. Prije svega, gotovo sve zemlje svijeta imaju ogromne baze otisaka prstiju. Prelazak na novu
_________________
- — .................. ____
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
tehn ologi ju je zbog toga izni mno jedn ostav an. Isto tako, Slika 60. Biometrijske metode identifikacije na osnovi zjenice oka ljudima je ovaj način identifikacije poznat i ne izaziva nikakve predrasude. S obzirom na specifičnost udubljenja i ispupčenja od kojih se prst sastoji, pri analizi njegova otiska može se poći ili od: a) analiziranja mjesta spajanja i završetaka zavijutaka otiska, ili od b) analiziranja cjelokupnog pravca svake pojedine linije. Razlika u odnosu na ove dvije metode postoji s obziSlika 61. 3D fotogrametrijska metoda rom na: a) veličinu prostora koji zauzima identifikacije nepoznatog počinitelja skenirani otisak (otisak skeniran prvom metodom zauzima oko 250 bajta, dok drugom metodom otisak zauzima 150 kilobajta), b) brzinu prepoznavanja otiska (u prvoj metodi uspoređuje se nekoliko karakterističnih točaka, dok se u drugoj metodi uspoređivanje obavlja u bazi podataka, što traje daleko dulje). Različita je i tehnologija kojom se skenira otisak. Razlikuju se: a) mjerenje pritiskom prsta na senzor, b) optička metoda, c) termoelektrična, d) mjerenje električnog polja iznad gornjeg sloja kože gdje otisak počinje. Najzastupljeniji način jest mjerenje pritiskom prsta na senzor koji je sastavljen od niza kondenzatora, ispupčenja i udubljenja otiska mijenjat će njihov kapacitet. Prednost ove metode je što zahtijeva pravi otisak prsta. Međutim, problemi se javljaju s obzirom na kvalitetu slike koju ostavlja otisak mokrog odnosno suhog prsta. Mokri prsti dat će tamnu, a suhi svijetlu sliku. Pri optičkoj metodi skeniranja otiska prsta CCD senzor (Charge Coupled Device) bilježi sliku prsta prislonjenog na staklo, a LED diode (Light Emiting Diode) osvjetljavaju ispupčenja i udubljenja otiska. Prednosti ove
939
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________
metode su jednostavnost i niska cijena, a nedostatak su tzv. latentni otisci. Na senzorima na koje se prst prislanja cijelom površinom ostaje otisak prsta kao i na svakoj drugoj površini, što ne samo da ometa svako iduće snimanje već omogućuje "skidanje" konkretnog otiska. Termoelektrična metoda je prilično rijetka. Senzor mjeri razliku u temperaturi ispupčenja na otisku i zraka uhvaćenog u udubljenju kada je prst prislonjen uz senzor, pri čemu se dobiva slika visoke rezolucije, čak i kada je prst prljav ili otisak plitak. Prilikom skeniranja, prst se mora prevući preko senzora, čime se ujedno rješava i problem čišćenja senzora i latentnih otisaka. Dva glavna nedostatka ove metode su: a) korisnik mora znati kako koristiti senzor, i b) potreba za zagrijavanjem senzora kako bi se izbjeglo poklapanje temperature senzora i prsta, povećava potrošnju. Električno polje ispod gornjeg sloja kože gdje otisak počinje mjeri se pomoću E-Field senzora. Prednost ove metode je što se njom mogu snimiti i suhi, istrošeni i zaprljani otisci. Glavni nedostaci jesu: a) mala rezolucija snimka i b) malo polje skeniranja, što povećava postotak pogreške. V. izlaganje supra Glava XXII. i XXIV. pod 4.b. e.2) Crte lica Ljudsko lice je u najvećem broju slučajeva različito i predstavlja osnovni način na koji razlikujemo i pamtimo osobe. Međutim, glavni nedostatak prepoznavanja primjenom osjetila vida jest to što osjetilo vida ljudsko lice doživljava kao cjelinu. Prilikom softverskog prepoznavanja lica ono se dijeli na oko 80 obilježja (npr. udaljenost između očiju, širina i dužina nosa, jagodice, brada itd.). Sva ta obilježja pretvaraju se u numerički oblik. Niz tako dobivenih brojki naziva se otisak lica. Proces identifikacije obavlja se u nekoliko koraka. Softver pretražuje snimku videokamere u potrazi za licima osoba. Lice se na slici traži grubo, u niskoj rezoluciji, a na visoku rezoluciju se prelazi kada se pronađe oblik sličan licu. Zatim se određuju veličina i položaj lica u odnosu na kameru. Lice mora biti pod kutom od barem 35 stupnjeva u odnosu na kameru. Potom se vrši normalizacija, tj. lice se rotira i mijenja mu se veličina kako bi se obavilo uspoređivanje. Podaci o licu prebacuju se u numerički oblik, a zatim se oni uspoređuju s podacima u bazi. Za uspješno prepoznavanje potrebno je poklopiti između 15 i 20 obilježja, tako da se pojedinac može identificirati čak i nakon izvršene plastične operacije, što uključuje i bojanje kose ili nošenje sunčanih naočala. Budući da otisak lica zauzima samo 84 bajta, sustav je u mogućnosti usporediti između 15 i 60 milijuna otisaka u minuti. Tehnologija prepoznavanja lica iznimno je zanimljiva jer, slično otiscima prstiju, postoje velike baze fotografija ili se mogu lako napraviti (slike za osobne iskaznice ili vozačke dozvole). Također, proces identifikacije je
940
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
jednostavan, a pojedinac čak nije ni svjestan da se određuje njegov identitet. Međutim, tehnologija prepoznavanja lica još uvijek je u razvoju i oslanja se i dalje u velikoj mjeri na ljudskog operatera. e.3) Geometrija ruke i raspored vena Geometrija ruke je proces u kojem se analizira oblik šake i dužina prstiju. Pri analizi ruke uzima se oko 90 obilježja. Kako geometrija ruke nije jedinstvena za svakog pojedinca, ovi se sustavi koriste samo za provjeru identiteta. Kada se radi o identifikaciji, geometrija ruke se najčešće upotrebljava u kombinaciji s nekom drugom metodom, kao npr. s analizom rasporeda vena na šaci. Slično otisku prsta, metoda analize rasporeda vena traži mjesta njihova spajanja koja prave karakterističnu šaru. Čitači funkcioniraju tako da se dlan postavi na nekoliko centimetara iznad površine skenera. e.4) Skeniranje oka Postoje dvije metode određivanja identiteta pomoću oka: a) skeniranje šarenice (irisa) i b) skeniranje mrežnice (retine) oka. Skeniranje šarenice zasniva se na analizi pojedinosti prstena u boji koji okružuje zjenicu. Na šarenici postoji više od 200 točaka koje se mogu iskoristiti za identifikaciju, kao što su prsteni, brazde i pjege. Kako su navedene šare jedinstvene za svakog pojedinca, ova se metoda može koristiti za provjeru identiteta, ali i za identifikaciju određene osobe. Snimanje šarenice može se obaviti običnom kamerom čak i s određene daljine (i do pola metra), ali i kroz naočale. Da bi se izbjeglo korištenje umjetnog oka, sustav može osvijetliti oko da vidi dolazi li do skupljanja zjenice. Vrijeme potrebno za pregled iznosi oko dvije sekunde. Prednost ove metode je njena pouzdanost i relativna jednostavnost. Nedostatak je to što je za skeniranje oka glavu potrebno držati na točno određenom mjestu, što nije naročito praktično ako netko to ne želi učiniti svojevoljno. Također, baze skeniranih šarenica ne postoje, već bi se morale tek napraviti. Skeniranje mrežnice koristi individualnost krvnih žila na dnu oka. Ovaj oblik identifikacije je najpouzdanija od svih biometrijskih metoda. Budući da ne postoji način da se krivotvori, ona se ne mijenja tijekom cijelog života osobe, a mrežnica mrtve osobe toliko brzo propada da nisu neophodne dopunske mjere utvrđivanja je li osoba živa ili ne. Za uspješno skeniranje potrebno je skinuti naočale (ako ih osoba nosi), oko treba biti blizu skeneru i neophodno je fokusirati se na određenu točku. Proces skeniranja traje između 10 i 15 sekundi i za to vrijeme je oko osvijetljeno svjetlošću slabog intenziteta. Jasno je da je ovo složeniji i neugodniji način utvrđivanja identiteta od prethodno spomenutih. Zbog toga, a i zbog visoke cijene i pouzdanosti, skeniranje mrežnice koristi se samo za instalacije visoke razine sigurnosti (banke, vojni objekti itd.).
941
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________
e.5) Prepoznavanje glasa Prepoznavanje glasa bilježi: a) frekvenciju, b) ritam, c) tonalitet i d) visinu glasa. Iako se za snimanje glasa može koristiti i običan ili telefonski mikrofon, pouzdanost skeniranja povećava se uporabom kvalitetnijih mikrofona. Budući da ova metoda i nije naročito pouzdana, u pravilu se koristi samo u svrhu provjeravanja identiteta. Vrijeme provjere je oko pet sekundi. Krivotvorenje korištenjem snimke gotovo je nemoguće jer sustav kojim se provjerava glas traži istodobno i visoke i niske frekvencije zvuka koje se mogu naći samo u pravom glasu. Prednost ove metode je ta što je potrebna oprema iznimno jeftina i svaki se današnji kompjutor, uz odgovarajući softver, može iskoristi kao platforma za prepoznavanje glasa. Međutim, niska razina pouzdanosti prepoznavanja glasa čini ovu metodu dopunskom biometrijskom metodom (v. infra pod h). f) Fotogrametrija Fotogrametrija kao mjerna metoda, uz već prihvaćenu primjenu pri radu na mjestu događaja i izradi 3D grafičkih prikaza, sve više prostora dobiva u sferi kriminalističke identifikacije, odnosno u sferi biometrije (v. izlaganja infra, Glava XXV. pod 10.b). Najnoviji primjeri su tzv. 3D fotogrametrijska antropologija i 3D facijalna rekonstrukcija. Obje metode vrlo su značajne, kako za identifikaciju nepoznatih počinitelja kaznenih djela, tako i za identifikaciju pronađenih nepoznatih leševa s uništenim mekim tkivom. U okviru biometrije razvijena je 3D biometrijska antropologija. Primjena ove metode vrlo je zanimljiva, jer se fotogrametrijskom metodom može vrlo precizno izmjeriti pojedine dijelove tijela osobe, te na osnovi tih mjera i određenih proporcija razlikovati tu osobu od svih drugih. Punu primjenu metoda doživljava u identifikaciji nepoznatih i maskiranih počinitelja razbojništava koji su snimljeni postojećim sigurnosnim videonadzorom. Primjenom fotogrametrije moguće je "izmjeriti" dimenzije nepoznate osobe poput: visine, duljine stopala, obujma glave i sl., a ako postoji osumnjičena osoba, usporedbom se može izvršiti eliminacija ili potvrda istovjetnosti. g)
Tjelesni mirisi
Tjelesni miris pripada specifičnom području kriminalističkih istraživanja. Na tome je izrasla posebna grana kriminalistike - kriminalistička odorologija, znanost o mirisima. Iako se za detekciju mirisa i dalje koriste policijski psi, danas se sve više primjenjuju dostignuća kriminalističke
942
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
istražne tehnike. Plinska kromatografija i spektrometar masa sigurne su metode identifikacije ljudskih mirisa. Ustanovljeno je da čovjek ispušta u zrak oko 300 mirisnih sastojaka. Pomoću spektrometra masa uspjelo se identificirati 130 sastojaka mirisa. Većina proizlazi iz površine tijela, ali i iz pluća i gastro-intestinalnog trakta. Još uvijek je sporno pitanje je li tjelesni miris pojedinog čovjeka jedinstven i neponovljiv u odnosu na druge ljude. Ako jest, on je genetički određen. Drugim riječima, je li miris nasljedan i ostaje li nepromjenjiv tijekom života? Izgleda da je danas individualnost i relativna nepromjenjivost mirisa čovjeka nepobitno utvrđena. To stajalište potvrđuju istraživanja biologa, kinologa, liječnika i sl. Ova je metoda kriminalističke identifikacije u razvoju. Još uvijek imaju prednost psi kao biologijski analizatori. Uzorci mirisa na licu mjesta uzimaju se specijalnim usisivačem u vakumizirane metalne cilindre. Ljudski miris je, inače, poseban tip mikrotraga. Kako se kreće, čovjek ostavlja iza sebe molekule mirisa. Počinitelji ne mogu uništiti tragove mirisa, niti spriječiti njihovo lučenje. Trag mirisa čovjeka treba razmatrati kao složeni kompleks raznovrsnih mirisa. Sastavu spomenutog kompleksa pripadaju: 1. pozicijski mirisi (karakteristični mirisi pojedinih dijelova tijela), 2. individualni miris - njega tvore svi pozicijski mirisi, 3. opći miris - to je miris odjevenog čovjeka koji ga veže uz profesiju, a i sporedni mirisi kao parfem, sapun, pasta za zube, cigarete i dr. Prema izloženom, trag mirisa čovjeka sastoji se od individualnog mirisa i raznovrsnih mirisa sredine (stan, predmeti koji ga okružuju, zemlja i sl.). Složenost takvog traga odlučuje o njegovoj individualnosti. Promjenjivost mirisa javlja se zbog biologijskih razloga u kraćim vremenskim razmacima, ali ne utječe na njegovu identifikaciju. h) Identifikacija osoba na osnovi glasa Identifikacija osoba na osnovi glasa moguća je na dva načina: prepoznavanjem njegova glasa od drugih osoba ili pomoću tehničkih sredstava. Identifikacija glasa prepoznavanjem putem osoba dosta je nepouzdana, poglavito ako se vrši nakon proteka vremena većeg od 24 sata. Najvažniji činitelj je boja glasa, ali ulogu igraju i modulacija i frekvencija i sl. Uvjetno rečeno, prepoznavanje osoba po glasu od strane drugih osoba nije egzaktno i ima orijentacijsku vrijednost. Ljudski glas može ostaviti tragove u svijesti ljudi koji su ga čuli (namjerno ili slučajno) ili biti registriran pomoću tehničkih registracijskih sredstava, također namjerno ili slučajno. Kako je istaknuto, tragovi čovječjeg glasa koji su ostali u svijesti čovjeka i koji se koriste za prepoznavanje osoba nisu od važnosti u kriminalističko-tehničkom smislu jer ne podlije-
943
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________
žu kontroli (matematički mjerljivoj). Zbog toga se takvo prepoznavanje u biti svodi na iskaz svjedoka, oštećenika ili osumnjičenika. Kriminalistička tehnika koristi se samo snimljenim glasovima. Postupak identifikacije, tzv. fonoskopska identifikacija teče tako da se glas osobe zvučno i/ili optički snimi, pa se zajedno sa snimkom inkriminiranog glasa dostavlja vještaku. Vještak pomoću posebnog uređaja te glasove "prevodi" u električne signale, koje zatim preko pisača prevodi u grafike. Pri tome se prati promjena visine i jačine svakog tona u vremenu. Dobivene grafike se uspoređuju i vještak daje mišljenje je li oba glasa izgovorila ista osoba. Ova je metoda jako osjetljiva, pa pored identifikacije osobe po glasu omogućava utvrđivanje nekih okolnosti nastanka i manipulacije snimkama, kao što su: 1. identifikacija uređaja kojim je glas snimljen na osnovi karakterističnih šumova uređaja za snimanje; 2. identifikacija prostorije, odnosno položaja uređaja u prostoriji za vrijeme snimanja; 3. utvrđivanje prekida i nastavljanja snimanja, čime se isključuje mogućnost prikrivenog (zlonamjernog) selektivnog snimanja ili presnimavanja fragmenata nečijeg govora u vidu cjeline. Na osnovi navedena tri elementa sa sigurnošću se može utvrditi autentičnost, odnosno falsifikat snimljenog govora. Teškoće u vještačenju predstavljaju prevelika udaljenost od mikrofona, neprikladno postavljen mikrofon u odnosu na izvor zvuka, prigušivanje uzrokovano njegovim prikrivanjem, širenje glasovnih valova u fizičkoj okolini, svjesno ometanje razgovora, namjerne i prirodne smetnje u govoru, stresna emocionalna stanja, utjecaj alkohola i droga i slično. Važna je kvaliteta snimljenog glasa. Decidirana mišljenja fonoskopskih vještaka nisu moguća ako se snimljeni glas odlikuje vrlo niskim elektroakustičkim parametrima. Dokazni akustički zapisi razlikuju se po tome što delinkvent u većini slučajeva ne govori neposredno u mikrofon, već iz znatne udaljenosti, s iznimkom telefonskih razgovora ili kada koristi odašiljač radiostanice. U snimcima se često javljaju i smetnje koje nastaju na telefonskim linijama i radioprijenosima. Loša kvaliteta snimaka uzrokuje dugotrajan rad, a vještačenje je iznimno komplicirano i odvija se u raznovrsnim okolnostima. Tijekom vještačenja utvrđuju se tehničko-akustički parametri zapisa. Poznavanje pravih parametara omogućuje eliminaciju raznih mjernih pogrešaka koje bi mogle utjecati kako na ocjenu snimanja, tako i na mišljenje vještaka. Eliminiranjem raznih tipova pogrešaka zapisa primjenom specijalnih tehničkih kontrolno-mjernih i korekcijskih uređaja popravlja se kvaliteta reproduciranog snimka. S kriminalističkog stajališta to znači da se mogu činiti ispitivanja snimaka s intenzivnim smetnjama, objektivizirati parametre zapisa te olakšati i ubrzati proces mjernih i auditornih analiza. U osnovi moderne fonoskopije identifikacijske metode obuhvaćaju cjelokupnost psihofizioloških pojava koje se ispoljavaju u procesu govorenja.
944
KRIMIMALISflSA _____________________________________ ................. ________
Osim situacijskog konteksta one obuhvaćaju individualne skupine seman-tičkih, lingvističkih, fonetskih i akustičkih osobina, kao i psiholegiju i patologiju govora, gluha i glasa, Uzimaju se u obzir individualne karakteristike pojedinih govora (500 i više), što omogućava identifikaciju osoba s karakterističnim zaključkom, pa čak i kod snimaka s intenzivnim smetnjama, deformiranim i registriranim u ograničenom spektru frekvencija, pod uvjetom da razina govornih signala prelazi razinu smetnji nešto iznad teorijske ganice percepcijske mogućnosti čovjeka. Danas je uspješno riješen i problem fluktuacije pojedinih skupina osobina koje u prirodnom govoru ovise o kontekstu situacije i psihofizičkom stanju čovjeka. Postoje izrađeni kriteriji i principi uzimanja komparativneg materijala, Većina metoda koje su u primjeni danas univerzalne su, jer praktički omogućuju identifikaciju osobe neovisno o jeziku kojim se služi, pod uvjetom da se u procesu identifikacije uzima u obzir specifičnost danog jezika i da se raspolaže komparativnim materijalom uzetim na odgovarajući način. Uz ostalo, moguće je utvrditi mjesto gdje osoba govori ili je govorila (grad, selo i sl.), ulicu, prostoriju, vrstu otvorenog prostora, radi li se e snimkama s plovila, zrakoplova ili drugih prometnih sredstava, doba godine, mjesec, dan, sat i minuta snimanja (kada se radi o istovremenom snimanju radio ili televizijskih emisija), radnju koju obavlja osoba dok govori, vrstu upotrijebljenog oruđa za vrijeme vršenja kaznenog djela, nominalnu vrijednost kovanog novca itd. Govornik može šaptati ili ometati govor, ali sve smetnje mogu se otkloniti i osoba identificirati, Dokazno gledajući, fonoskopska identifikacija izvršena lege artis ima visoku dokaznu vrijednost, Rezultati identifikacije glasa mogu se svrstati u jednu od pet kategorija; 1, sigurno isti govornik, 2, sigurno nije isti govornik (kategorička mišljenja), 3, vjerojatno isti govornik, 4, vjerojatno nije isti govornik i 5. nema odluke zbog loše snimke, nema dovoljno zvukova za identifikaciju, buka itd. Od netom opisane fonoskopske identifikacije valja razlikovati analizatore glasa usmjerene drugim ciljevima, To se prije svega odnosi na ranije spomenuti analizator stresa (v. supra Glava XIV. pod 2.b). i) Odontologijska identifikacija Odontologijska identifikacija ili utvrđivanje identiteta osoba po stanju zubala uglavnom se primjenjuje kod mrtvih osoba. Identifikacija o kojoj je riječ provodi se zajedno s određivanjem uzroka smrti, najčešći je krajnji cilj sudsko-antropoloških analiza. Te osobine najčešće su antemortalni medicinski ili dentalni podaci. Ovi podaci mogu biti zubni kartoni, röntgenske snimke pojedinih zuba ili čitavog zubala, medicinska dokumentacija o preboljelim bo-
945
KRIMIMALISflSA _____________________________________ ................. ________
lestima ili traumama, i dr. U znatnom broju slučajeva moguća je identifikacija. Nezgoda je u tome što veliki broj ljudi nema registriran svoj zubni status.
946
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
K ad je riječ o trag ovi ma zuba , to mog u biti: ugri zi, odgr izi i otisc i zuba . Oni se Slika 62. Identifikacija osobe na temelju tragova zubi mogu naći na ljudskom tijelu (živom ili mrtvom), i to kako na žrtvi tako i na počinitelju, a, iznimno, i na svjedoku kaznenog djela, i to na koži ili muskulaturi. Žrtva nerijetko ugrize napadača u samoobrani, ali i napadač žrtvu, npr. kod seksualnih delikata ili sadističkih ubojstava. Pored tragova zuba javljaju se i dodatni tragovi, kao što su slina i pljuvačka, zubne naslage (plaque), ruž za usne i sl. Tragovi zuba ostaju i na prehrambenim proizvodima plastične prirode kao što su: maslac, suho meso, čokolada, voće i povrće (sirovo i kuhano) i sl. Oni se mogu naći i na nekim drugim tvrdim predmetima koje ljudi drže i stavljaju u usta, kao što su: lule, alat za počinjenje kaznenog djela, olovke, "cigaršpici" i sl. I progrizeni odjevni predmeti mogu se javiti kao predmeti ekspertize (tzv. mehanoskopska vještačenja). Predmete i površine s tragovima zuba treba hitno fotografirati razmjernom fotografijom, a, ako je moguće, učiniti i odljevak (tehnika mulažiranja) pomoću najprikladnije mase. Ako je nemoguće uzeti otisak (kopija), treba ga pohraniti u odgovarajućim otopinama, npr. ljudsku kožu u 0,5% otopini formalina, kao i voće i povrće, jer brzo gube svoj oblik ili ga mijenjaju zbog dehidracije. Nažalost, često pri tome gube prirodnu boju, zato ih je potrebno prije stavljanja u prezervati-
947
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
ve snimiti u koloru. Postoje i drugi načini konzerviranja podloga s tragovima zubi, ali nema potrebe da ih se na ovome mjestu elaborira. Tragove zuba, bez obzira na podlogu, treba uvijek prvo osigurati fotografijom. Radi uspoređivanja uzimaju se odljevci zuba osumnjičenoga iz plastelina, stentsa, gipsa, crvenog voska i sličnog materijala. Preporuča se da to obavi stomatolog. Kod ravnog otiska zuba više površinske prirode, preporuča se postupak zvan odontoskopija. Gornja vilica obilježava se obično slovom "G", a donja slovom "D", desna strana sa "d", a lijeva s "1", a zubi rednim brojevima počevši od desnog sjekutića ("1"). Kod uspoređivanja tragova ugriza i odgriza (spornih i nespornih) primjenjuju se u osnovi dvije metode: mjerenja i mehaničkog poklapanja. Radi utvrđivanja identiteta sporni i nesporni odljevak moraju se podudarati glede broja zuba, njihova oblika, rasporeda u vilici, veličine svakog zuba, rastojanja između zuba i individualnim karakteristikama svakog zuba. Mogućnost identifikacije određuje vrsta nositelja traga, mehanizam nastanka traga i snaga ugriza ili odgriza. Suradnja kriminalista i odontologa prijeko je potrebna. Osobita je kvaliteta zuba kod nasljednih bolesti, a postoje i prolazne bolesti koje, dok traju, utječu na formiranje zuba. Tako npr. stomatolog može na osnovi defekta cakline zaključiti da je riječ o rahitisu, a kod nasljednog sifilisa opažaju se na površini srednjih gornjih sjekutića defekti polumjesečastog oblika. Po vilicama i zubima utvrđuje se i spol mrtvog tijela, kao i približna starost. Vilica koju je tretirao liječnik zubar, kako je istaknuto, često pruža sigurne mogućnosti identifikacije. Kod raspadnutih ili spaljenih leševa nerijetko su zubi jedino identifikacijsko sredstvo. Zubi su osobito otporni prema kemijskom, fizikalnom i mehaničkom utjecaju. Jači su od kostiju. Individualna obilježja zuba čine: forma, kakvoća, položaj i raspored u vilici. Ulogu igra i svojevrsnost rasporeda zuba u odnosu na pojedini zub (nagnut, izvan ravnine žvakanja i drugo) ili u odnosu na čitav zubni sustav (npr. zubi gornje vilice strše na neobičan način iznad zuba donje vilice ili obratno). Karakteristike zuba su: 1. veći ili manji broj od normalnog broja, 2. anomalije oblika, 3. anomalije veličine, 4. anomalije mjesta gdje se zubi u vilici nalaze, 5. anomalije pravca rasta zuba i 6. tipične porodične anomalije. Identifikacijski gledano kod zuba nas zanima: njihov broj, odnos - položaj i raspored, veličina svakog pojedinog zuba (krupni, sitni), udaljenost između pojedinih zuba (gusti, rijetki), ostale karakteristike svakog zuba (šiljati, ravni, okrnjena ivica, rijetki otvori) i sl. Defekti mogu biti: žalom zuba, prijelom zuba, truli zubi, istrošeni zubi. Značajni su i popravci: plombe, krune, mostovi, proteze (parcijalne ili totalne) i slično. Navedeni detalji pripadaju osobnom opisu čovjeka.
948
______________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Sastav zuba odražen u tragu morfološki je dokaz. Raspored tragova može uputiti na mehanizam njihova nastanka i radnju počinjenja te položaj žrtve i napadača. Pri tome važnu ulogu igra njihova lokacija. Broj, oblik, veličina i raspored zuba imaju utjecaj na izgled (crte) čovječjeg lica, što je od značenja pri sastavljanju osobnog opisa i njegovu provjeravanju. Odontolozi i fizionomičari došli su do spoznaje da ljudi s duguljastim licem imaju obično duže zube, nedostatak prednjih zubi uzrokuje bore, zubi samo s jedne strane dovode do asimetričnosti lica, ljudi s rijetkim zubima drže usta poluotvorenim, čovjek koji nema prednje zube "šuška", "vrška", govori piskavo ako ima samo jedan prednji zub itd. Po tragovima zuba lako je razlikovati ugriz i odgriz djeteta od odrasle osobe. Opis zuba igra veliku ulogu i kod prepoznavanja. j) Identifikacija osobe analizom DNK Sredinom osamdesetih godina, zahvaljujući dostignućima molekularne biologije, počela je primjena DNK (deoxyribonucleic acid, tj. deoksiribonukleinska kiselina) u istraživanju kriminalnih radnji, utvrđivanju identiteta osoba i dokazivanju očinstva. Godine 1985. u Velikoj Britaniji je tijekom jedne kriminalističke istrage prvi put primijenjena tzv. analiza MLP (multi locus probes), što je ujedno i prva primjena DNK tehnologije u forenzične svrhe. Identifikacija osobe analizom DNK u nastavku izlaganja izložena je sljedećim redom: 1) struktura DNK, 2) uzorci biologijskog materijala potrebni za analizu, 3) metode analize DNK, 4) uvjeti primjene rezultata analize u području kriminalističke istrage i kaznenog postupka, 5) pohrana i čuvanje prikupljenih podataka, 6) međunarodna razmjena podataka. j.1) Struktura DNK* Iako su stanice, kao najmanje strukturne jedinice ljudskog organizma, specijalizirane za različite funkcije, po svojoj su strukturi slične - građene su od jezgre i citoplazme. Uz postojanje određenih iznimki, svaka od stanica u ljudskom organizmu sadrži potpuno identičnu genetsku poruku, naslijeđenu od biologijskih roditelja Cjelokupni genetički materijal jedne stanice ili organizma, bez obzira na to kakvu molekulu DNK ona sadržavala i kakvu funkciju dijelovi te DNK imali, naziva se genom. Kromosomi, od kojih je sastavljen genom, jesu nitasti ili spiralni sastavI ni dijelovi stanične jezgre koji su vidljivi samo za vrijeme diobe stanice i sastoje se od deoksiribonukleinske kiseline (DNK) i proteina.
Tekst odjeljka j.l) napisao je Milovan Kubat.
949
KRIMINALISTIKA
Od ukupno 23 para kromosoma (diploidan broj kromosoma) 22 para su autosomi i jedan je par spolnih kromosoma. Autosomi su kromosomi koji se po broju i morfološkom izgledu ne razlikuju između muškaraca i žena. Spolni kromosomi (X i Y) su, za razliku od autosoma, odgovorni za razvoj gonada i determinaciju spola. Uz 22 autosoma kod žena nalazimo dva X kromosoma, dok muškarci imaju jedan X i jedan Y kromosom. U zrelim spolnim stanicama (jajna stanica, spermij) nalazi se, za razliku od ostalih tjelesnih stanica, samo jednostruki (haploidan) broj kromosoma, odnosno njih 23. Sastavni dijelovi DNK su nukleotidi (osnovna jedinica građe Slika 63, Struktura DNK nukleinskih kiselina) koji su građeni od molekule šećera (deoksiriboze), fosfatne skupine i baze. Povezivanjem nukleotida nastaje lanac, pri čemu su dva lanca međusobno povezana u dvostruki lanac poput spiralne uzvojnice. U svakom lancu DNK baze su poredane u slijedu jedna za drugom. Slijed baza naziva se sekvenca. Pojedini funkcionalni odsječci DNK značajni su za nasljeđivanje (kodirajuća područja). U tom slučaju sekvenca baza predstavlja nasljednu informaciju (genetski kod). Sve tjelesne stanice nekog individuuma sadrže identičnu nasljednu informaciju. Položaj gena na nekom određenom kromosomu označava se kao gensko mjesto (lokus). Odsječak DNK može biti prisutan u različitim oblicima (aleli). Ako su aleli obaju roditelja na nekom genskom mjestu identični, to nazivamo homozigotnost. Različitost alela govori o heterozigotnosti. Pod genetičkom raznolikošću (polimorfizmom) podrazumijeva se zajednička prisutnost najmanje dvaju alela kod stanovništva s učestalošću većom od 1%. Jednostavni odlomak DNK iz stanične jezgre sastoji se od 3xl09 parova baza. Kada bismo mogli izravnati DNK molekule iz jezgre jedne jedine stanice, dobili bismo lanac dulji od 3 m. Bjelančevine su produkti gena, koje se u organizmu koriste kao strukturne bjelančevine ili kao enzimi u izmjeni tvari. Osim DNK u jezgri (nuklearna DNK), u citoplazmi stanice nalazi se mnogo mitohondrija od kojih svi posjeduju identičnu mitohondrijsku DNK (mtDNK).
950
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Kružna molekula sadrži 16 569 parova baza. Najmanji broj mitohondrija imaju spermiji (oko 50), a najveći jajne stanice (oko 10 000). Za razliku od jezgrine DNK, čije nasljeđivanje slijedi Mendelove zakone, mtDNK nasljeđuje se po majčinoj liniji. Udio kodirajućih odsječaka DNK procjenjuje se na manje od 10%. Preostalih više od 90% smatra se nekodirajućim područjima. Za sada ti odsječci nemaju dokazanu funkciju. Jezgrina DNK pokazuje izvan kodirajućih regija visoku varijabilnost s ponavljanim slijedovima istih sekvenca baza (ponavljajuća DNK). Ponavljajuća DNK strukturno može biti u obliku ponavljajućih sekvenci koje slijede jedna za drugom (tandem repeats) ili u obliku razbacanih ponavljajućih sekvenci. Ponavljajuća DNK može se podijeliti na satelite, minisatelite i mikrosatelite na temelju duljine ponavljane sekvence, koja se izražava brojem parova baza i učestalošću ponavljanja. Satelitska DNK sastavljena je od dugih nizova ponavljanih sekvenci s jedinicama ponavljanja koje obuhvaćaju nekoliko tisuća parova baza i mogu se ponavljati od 103 do 107 puta. Kod minisatelita duljina ponavljanja iznosi između 9 i oko 100 parova baza. Više tisuća ponavljanih sekvenci mogu slijediti jedna za drugom. Mikrosatelitska DNK sadrži ponavljanja od 1 do 6 parova baza. Pri tome nalazimo do oko 100 ponavljanja. Osobito česta su ponavljanja dinukleotida. Ponavljanja tandema tri i tetra nukleotida nastupaju rjeđe. Za označavanje mikrosatelita koristi se skraćenica STR (Short Tandem Repeat). Polimorfizmi DNK (odsječci DNK) mogu se formalno podijeliti u polimorfizme sekvenci i polimorfizme duljine. Varijacije sekvenci nastaju zamjenom nukleotida i ne uzrokuju promjenu duljine. Prilikom dodavanja ili izostavljanja pojedinog ili više nukleotida dolazi do polimorfizma duljine. Varijabilnost mini i mikrosatelita obuhvaćena je pojmom VTNR - polimorfizama u regijama minisatelita koje predstavljaju ishodište analize DNK. Tijek ispitivanja obuhvaća dva glavna koraka: 1) ekstrakcija DNK iz biologijskog materijala traga i 2) dokaz varijabilnih odsječaka DNK. j.2) Uzorci biološkog materijala potrebni za analizu DNK* Za molekularno biologijsku ispitivanje traga neophodni su materijali koji sadrže jezgru. Pravilnik o načinu uzimanja uzoraka biološkog materijala za analizu deoksiribonukleinske kiseline određuje da se uzimaju samo dostupni i uporabljivi uzorci. To su: a) uzorak krvi izuzimanjem u venilu s antikoagulansom ili ubodom u jagodicu prsta na filterpapir, b) uzorak Tekst odjeljka j.2) napisala je Milana Trbojević.
951
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
sline brisom usne šupljine sterilnom vatom ili žvakanjem sterilne gaze, c) čupanjem najmanje 15 vlasi ili dlaka s korijenom. Osim krvi, sline i dlaka za analizu DNK pogodni su i neki drugi biološki tragovi: a) sperma, vaginalni sekret i drugi tjelesni sekreti, b) koža, c) tjelesna tkiva (mišići, unutrašnji organi, kosti zubi) i d) tjelesne izlučevine (urin) i dr. Uzorak biološkog materijala uzima, u nazočnosti ovlaštene službene osobe Ministarstva unutarnjih poslova, doktor medicine ili drugi zdravstveni djelatnik zdravstvene ustanove pod njegovim izravnim nadzorom. j.3) Metode analize DNK* Analiza DNK obavlja se sukladno tehnološkim postupcima koji su utvrđeni međunarodnim standardima prihvaćenim u Republici Hrvatskoj. Obavlja se pod nadzorom Povjerenstva koje imenuje ministar zdravstva. Uvođenjem RFLP sistema (Restriction Fragment Lenght Polymorphism) u sudsko medicinsku znanost o tragovima uspješnost ispitivanja se znatno poboljšala, ali su i dalje bile potrebne relativno velike količine svježe visoko molekularne DNK u ispitivanom materijalu traga. Najmanja količina iznosila je oko 1 - 2 pg (1 mikrogram = 10-6 g), što odgovara otprilike broju od 200 000 do 400 000 tjelesnih (= diploidnih) stanica. DNK molekule nadalje moraju biti neoštećene, tj. dulje od 30 000 parova baza. Upravo u materijalu tragova DNK se brzo oštećuje autolizom uz pomoć mikroorganizama. Lančana reakcija polimeraze (Polymerase Chain Reaction; PCR) enzima koji katalizira polimerizaciju molekule DNK, omogućila je ciljano umnožavanje (amplificiranje) definiranih odsječaka DNK. Princip PCR metode sastoji se u tome da se od jednog DNK odsječka proizvedu mnogobrojne kopije. Nastali produkti amplifikacije mogu se razdvojiti elektroforezom. Za PCR metodu dvostruki lanac DNK mora se zagrijavanjem rastaviti u jednostruke lance (denaturacija). Reakcijska smjesa, uz ispitivani DNK uzorak, sadrži i dvije kratke DNK molekule. To su sintezom proizvedeni jednostruki lanci DNK duljine 20 do 30 parova baza (oligonukleotidi). Obje takve molekule sparuju se po principu komplementarnosti s nekim jednostrukim lancem i tako određuju ciljanu sekvencu. Sa svakim sljedećim ciklusom ciljana sekvenca se ponovo udvostručuje, tako da broj kopija eksponencijalno raste (lančana reakcija). Nakon 30 ciklusa teoretski bi iz jedne DNK molekule moglo nastati 230 kopija, koje reprezentiraju jedan određeni polimorfni DNK odsječak. To bi iznosilo 106 do 107 kopija.
Tekst odjeljka j.3) napisao je Milovan Kubat.
952
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Primjenom PCR tehnike osjetljivost dokazivanja jako se povećala, tako da je i iznimno mala količina DNK iz traga dostatna za uspješnu analizu. Granica dokaznih mogućnosti teoretski jednaka je jednoj jedinoj molekuli DNK. U praksi ishodna količina DNK u materijalu traga od 100 do 500 pg (1 pikogram = 10-12g), što odgovara 20 - 100 tjelesnih stanica, osigurava pouzdan nalaz. Budući da je PCR metoda osobito dobra za kratke DNK odsječke (nekoliko stotina parova baza), prednost ove metode je njena primjenjivost i u slučaju degradirane DNK. Ta činjenica je u analizi tragova od iznimne vrijednosti, jer se često ispituje zastarjeli materijal. Onečišćenje se može spriječiti osiguravanjem tragova na mjestu događaja kao i pri postupcima ispitivanja u laboratoriju. Rizik od kontaminacije treba smanjiti provođenjem odgovarajućih mjera na mjestu događaja (npr. nošenjem zaštitne odjeće) i pridržavanjem odgovarajućih standarda tijekom postupka u laboratoriju. Kod STR lokusa repetitivne sekvence i duljine fragmenata još su manje te su radi toga STR lokusi metoda izbora u slučaju analiza jako degradirane DNK. STR lokusi mogu se podijeliti ovisno o stupnju polimorfizma u tri kategorije: a) visoko polimorfni lokusi s više od 30 alela, b) srednje polimorfni lokusi s oko 10 alela, c) nisko polimorfni lokusi s brojem alela između 5 i 10. Na razini DNK moguće je i određivanje spola. To je značajno za forenzičke svrhe ne samo u slučaju analize tragova nego i u pri ispitivanju dijelova leša kada anatomsko razjašnjenje spola nije moguće. Određivanje spola metodom DNK moguće je PCR amplifikacijom specifičnih područja X ili Y kromosoma. Najčešće uporabljavani lokus u forenzičkoj praksi jest Amelogenin (Amel). Pri tome se amplificira fragment duljine 106 parova baza na X kromosomu i fragment s 112 parova baza na Y kromosomu. Razdvajanje uz pomoć elektroforeze otkriva nakon toga 1 alel u žena, dok se u muškaraca nalaze 2 alela, od kojih jedan potječe od X, a drugi od Y kromosoma. U svrhu kombiniranog dokazivanja i spola i identiteta koriste se visoko polimorfni STR lokusi. Budući da se putem Y kromosoma sva obilježja koja su na njemu lokalizirana prenose dalje isključivo na muško potomstvo, svi muški srodnici, neovisno o stupnju srodstva i generaciji, pokazuju ista Y kromosomska obilježja (nasljeđivanje po očevoj liniji, paternalno nasljeđivanje). Ta činjenica omogućuje razvrstavanje nepoznate muške osobe usporedbom s daljnjim muškim srodnicima jedne nasljedne linije. Ako se radi o materijalu traga koji ne sadrži jezgru, kao npr. korijeni dlaka ili nokti, može se napraviti analiza mtDNK. Pri tome materijali koji ne sadrže jezgre dolaze u obzir kao nosači traga koji sadrži DNK stanične jezgre (npr. krv, stanice kože).
953
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Stanice kože i sluznica od osobite su važnosti kao materijal odnosno trag. Ovisno o načinu primjene sile, DNK počinitelja može se prenijeti na tijelo i odjeću žrtve sljedećim načinima: a) gušenjem, b) udarcem šakom, c) grebanjem i obranom, d) griženjem i sisanjem kože (trag od poljupca). Ako su primijenjeni predmeti kao sredstvo počinjenja djela, može se analizirati na njima zadržana DNK žrtve: a) sredstva za nanošenje udaraca, b) sredstva za bodenje ili rezanje, c) sredstva za davljenje, d) vatreno oružje, e) obuća. Nakon prometnih nesreća ponekad je potrebna rekonstrukcija mjesta na kojima su sjedile osobe u vozilu. Karakteristični materijalni tragovi (npr. koža, dlake, krv) u unutrašnjosti vozila mogu se koristiti za uspoređivanje prilikom analize. I u slučaju prometnih nesreća s bijegom sa mjesta nesreće, može se uz pomoć analize biologijskih tragova žrtve na vozilu razjasniti pravo stanje događaja. Analiza mitohondrijske DNK (mtDNK) obogatila je forenzičku analizu tragova. Ovisno o vrsti tkiva, u stanicama se nalazi različito velik broj mitohondrija. Tako forenzički značajna epitelna tkiva (koža, sluznica usne šupljine, rodnica) imaju oko 1000 mitohondrija u svakoj stanici. Pri tome jedan mitohondrij može sadržavati više DNK molekula. Za razliku od DNK stanične jezgre, koja je u većini stanica jednostruka, kod mtDNK nalazimo nekoliko tisuća kopija po stanici. Radi toga su za analizu dostatni čak i dijelovi stanice koji ne sadrže jezgru. Kontrolna regija kružne DNK molekule, koja predstavlja nekodirajuću regiju, sadrži veliku količinu informacija. Analiza se provodi u više koraka uz pomoć selektivne amplifikacije nakon koje slijedi sekvencioniranje. Time se dokazuju polimorfizmi sekvenci kontrolne regije. Za sada je poznato nekoliko stotina sekvenci hipervarijabilne regije 1 i 2 (HV1 i HV2), HV3 regija pokazuje nisku varijabilnost. MtDNK omogućuje analizu mikro i problematičnih tragova (npr, korijen dlake, nokti, vrlo stari materijal kao kod ostataka skeleta i mumija, mješoviti tragovi), u slučajevima kada je nemoguća analiza genomske DNK, S višom je osjetljivošću metode povezan visoki rizik od kontaminacije stranom DNK, Vrlo je značajan način nasljeđivanja mtDNK, koji slijedi isključivo po majčinoj liniji. MtDNK nalazi se samo u repu i u srednjem dijelu spermija, ali ne i u glavi. Budući da pri oplodnji samo glava spermija prodire u jajnu stanicu, mtDNK se ne prenosi u oplođenu jajnu stanicu. Nasljeđivanje po majčinoj liniji omogućuje utvrđivanje identiteta nepoznate osobe usporedbom s udaljenim srodnicima po majčinoj liniji. Pojedini koraci analize DNK sve se više automatiziraju. Tako je unaprijeđen postupak razdvajanja (elektroforeza na gelu ili kapilari) te postupak kojim se fragmenti učine vidljivima (fluorescentno obilježavanje PCB fragmenata). Uz odgovarajući softver provodi se analiza fragmenata,
954
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
R ezult ati anali ze DN K omo guća vaju razli čite iska ze. Ako se ispit uje nađu jednog
materijal traga i u Slika 64. DNK uzorak (način uzimanja) njemu se najmanje tri obilježja sustava, radi se o mješovitom tragu od najmanje dviju osoba, Da bi se neki trag mogao pripisati nekoj osobi, mora se provesti analiza materijala traga i materijala s kojim se trag uspoređuje, Ako se pronađe različito obilježje, ispitivana osoba od koje potječe materijal za usporedbu, može se isključiti jer od nje ne potječe ispitivani trag. Isključenje treba biti barem u dva ili vise lokusa, Naprotiv, ako se obilježja traga poklapaju s onima iz materijala za uspoređivanje, ispitivana se osoba ne može isključiti kao osoba koja je mogla ostaviti trag, To znači da je ta osoba mogla ostaviti trag čije se podrijetlo ispituje. No, taj trag može ppticati i od neke treće osobe, a osoba s čijim se materijalom za uspoređivanje trag ispituje, samo slučajao ima isto obilježje koje je prisutno i u tragu. Ako se utvrdi preklapanje obiljelja iz materijala u tragu i materijala s kojim se trag uspoređuje, postavlja se pitanje dokazne vrijednosti takvog nalaza. Vjerojatnost da je ispitivana osoba doista ostavila trag može se izračunati. Za takav izračun potrebno je poznavati raspodjelu učestalosti obilježja ispitivanog lokusa u populaciji. Iz toga proizlazi pojedinačna vjerojatnost za svaki pojedini lokus (diskriminacijska vrijednost). Multipliciranjem pojedinačnih vjerojatnosti dobiva se kombinirani diskriminacijski indeks, koji pokazuje vjerojatnost da dvije nasumce odabrane nesrodne osobe neke populacije imaju istu kombinaciju obilježja. Osobe
5955
moraju biti nesrodne zbog toga što je kod krvnih srodnika znatno veća vjerojatnost prisutnosti istih obilježja i kao posljedica toga procjena raspodjele učestalosti bi mogla biti pogrešna. Na temelju svog nasljednog identiteta jednojajčani blizanci imaju u svim sustavima identična obilježja, pa se tako istojajčani partner ne može isključiti kao ostavljač traga. Budući da raspodjela obilježja varira od populacije do populacije, učestalosti se smiju primijeniti samo za onu populaciju za čije pripadnike će se izračunavati ova vjerojatnost. Visoka osjetljivost DNK analize prisiljava na najveću moguću pozornost prilikom rukovanja s ispitivanim materijalom. Vanjske nepogodnosti za sve biologijske tragove su vlaga i toplina. Pod tim uvjetima bakterije i gljivice razmnožavaju se osobito brzo, što ima za posljedicu razgradnju DNK. Skladištenje vlažnog traga u uvjetima bez pristupa zraka (staklena ili plastična posuda, plastična vrećica) često je istovjetno s uništenjem traga. j.4) Uvjeti primjene rezultata analize DNK u području kriminalistike* Tehnika analize DNK pruža određene prednosti, posebno u području otkrivanja počinitelja kaznenih djela nanošenja tjelesnih ozljeda ili seksualnih delikata. Međutim, kontrola postojećeg sadržaja i granica zaštite ljudskih prava javljaju se kao neizostavna posljedica konstantnog razvoja i usavršavanja ove tehnike. Države članice Vijeća Europe svjesne ubrzanog razvoja biologije i medicine, te mogućeg ugrožavanja ljudskog dostojanstva uslijed njihove zloporabe, usvajanjem Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini nastojale su zaštiti: a) dostojanstvo i identitet, b) poštovanje ljudskog integriteta i c) drugih prava i temeljnih sloboda u području primjene biologije i medicine. U cilju razrade odredbi Konvencije usvojen je i Dodatni protokol uz Konvenciju o ljudskim pravima i biomedicini, u vezi s biomedicinskim istraživanjima. Opseg i ograničenja primjene rezultata analize DNK u kriminalističkoj istrazi ograničeno je na ispitivanje sljedećih pitanja: a) tko, b) kada, c) od koga, i d) na koji način može naložiti uzimanje uzoraka biologijskog materijala. U većini europskih zemalja uzimanje takvog uzorka moguće je jedino pod točno određenim zakonskim uvjetima i u točno određenim slučajevima, npr.: a) ako postoji osnova sumnje da je osoba počinila određeno kazneno djelo, b) ako je za konkretno kazneno djelo predviđena kazna zatvora (u nekim je slučajevima dovoljno da je to kazneno djelo prema zakonskoj Tekst odjeljaka j.4), j.5) i j.6) napisala je Milana Trbojević.
956
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
definiciji težak oblik kriminalnog ponašanja), c) ako se smatra da će se tom analizom pribaviti podaci od važnosti za ishod kriminalističke istrage, d) ako uzimanje uzoraka ili ispitivanje može biti izvedeno bez nepotrebnog rizika, e) ako postoje zakonske odredbe koje dopuštaju uzimanje uzoraka, f) ako to zahtijeva javni interes. Odluku o uzimanju uzorka biologijskog materijala za potrebe analize DNK donosi u pravilu sud. Prema Preporuci R (92) 1 analiza DNK trebala bi biti dopuštena u svim relevantnim slučajevima, bez obzira na težinu kaznenog djela. Međutim, Zakon o kaznenom postupku odstupa od tog pravila u odnosu na uzimanje uzorka od osumnjičenika odnosno okrivljenika. Uzimanje uzorka sud može odrediti prema osobi za koju smatra da će se primjenom te analize pribaviti podaci važni za uspješno vođenje kaznenog postupka. Spomenuta Preporuka propisuje da se uzorci mogu uzimati od: a) osobe za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo u svrhu njezine identifikacije, ali i od neke b) druge osobe bitne za ostvarivanje ciljeva kriminalističke istrage i kaznenog postupka. Pravilnik o načinu uzimanja biologijskog materijala za analizu deoksiribonukleinske kiseline, koji je donijet na temelju te Preporuke, izričito propisuje da se uzorak može uzeti od a) osobe za koju postoje osnove sumnje da je počinila kazneno djelo, b) bilo koje osobe radi utvrđivanja njene istovjetnosti, c) dobrovoljnih donora, i od d) članova obitelji radi utvrđivanja istovjetnosti mrtvog tijela. U odnosu na odluku suda osoba može: a) dati pristanak za uzimanje medicinskog uzorka ili b) se može protiviti radnji u cijelosti ili njezinom dijelu. Mogućnost uzimanja biologijskog materijala u nekim je europskim zemljama uvjetovana pribavljanjem, vrlo često i pisane, suglasnosti od strane osobe od koje se zahtijeva davanje uzorka. Suglasnost osobe od koje se uzima uzorak DNK za analizu obvezna je u Francuskoj i u Velikoj Britaniji. U odnosu na pitanje radi li se o povjerljivim (krv, sperma itd.) ili nepovjerljivim uzorcima (kosa, nokti itd.) postoje neznatne razlike između Engleske, Welsa, Škotske i Sjeverne Irske. Za uzimanje povjerljivih uzoraka u ovim je državama, u pravilu, potrebno zatražiti pisanu suglasnost. Odbijanje osumnjičene osobe može biti tijekom glavne rasprave upotrijebljeno protiv nje kao dokazno sredstvo. U odnosu na uzimanje nepovjerljivih uzoraka moguća je primjena sile od strane policije. U slučajevima kada osoba odbija dati svoj pristanak, ovlasti istražnog suca ovise o: a) svrsi koja se želi ostvariti analizom uzorka biologijskog materijala, i b) davatelju od kojeg se uzima. Prikupljanje uzoraka i analiza DNK poduzima se u svrhu identifikacije određene osobe radi ostvarivanja ciljeva vođenja kriminalističke istrage
957
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________
odnosno kaznenog postupka. Uzorci DNK, prikupljeni od živih osoba, a namijenjeni za medicinske svrhe, te rezultati takve analize, ne mogu se koristiti u svrhe istrage i kaznenog postupka, osim u slučajevima koji su izričito predviđeni obiteljskim pravom. Prema odredbama Zakona o kaznenom postupku, uzimanje uzorka bez privole osobe istražni sudac može odrediti samo ako postoji osnova sumnje da je počinila kazneno djelo za koje je predviđena kazna zatvora kao glavna kazna (v. supra). U odnosu na sve druge osobe sud je vezan izričitom privolom davatelja. Prema odluci Europskog suda za ljudska prava, pravo čovjeka da sam sebe ne optužuje prije svega se odnosi na poštovanje njegove volje da šuti. Međutim, to se pravo, prema stajalištu Suda, ne odnosi na uporabu materijala u kaznenim postupcima, koji se mogu pribaviti od osobe putem sredstava prisile, ali koji postoje neovisno o njegovoj volji kao što su dokumenti pribavljeni u skladu s nalogom, alkotestovi, uzorci krvi, urina i biologijskog materijala za potrebe analize DNK. U slučajevima kada ne postoji privola osobe valja razlikovati poduzimanje liječničkih radnji u cilju uzimanja biologijskog materijala bez privole osumnjičenika odnosno okrivljenika od primjene sredstava prisile da on u njima aktivno sudjeluje. On mora trpjeti liječničke radnje poduzete bez njegove privole, ali nema obveze da u njima aktivno sudjeluje. j.5) Pohrana, čuvanje i brisanje Pohranjivanje osobnih podataka dobivenih analizom DNK mora biti ograničeno na podatke koji su nužni za uspješno okončanje kaznenog postupka. Postupci prikupljanja podatka te njihove analize moraju biti u skladu sa standardima zaštite podataka koje je odredilo Vijeće Europe u Konvenciji o zaštiti osobe glede automatizirane obrade podataka i u svojim preporukama pri čemu posebnu pozornost treba obratiti na Preporuku R (87) 15, kojom je regulirana uporaba osobnih podataka pri obavljanju policijskih poslova. Uzorak uzet od osobe za koju postoji osnova sumnje da je počinila kazneno djelo označava se barkodom. Uzorci se pohranjuju u Centru za kriminalistička vještačenja "Ivan Vučetić" u Ministarstvu unutarnjih poslova RH u Zagrebu, a podaci dobiveni analizom u Ministarstvu unutarnjih poslova, koje o tome vodi evidenciju. Naznakom imena, prezimena i jedinstvenog matičnog broja građana označava se uzorak uzet od osobe u svrhu utvrđivanja njene istovjetnosti, od članova obitelji u svrhu utvrđivanja istovjetnosti mrtvog tijela te od dragovoljnih donora. Uzorak biologijskog materijala mrtvog tijela osobe označava se prema utvrđenim pravilima kriminalistike. Podaci dobiveni analizom uzoraka navedenih osoba pohranjuju se u evidenciji DNK laboratorija ustanove koja je obavila analizu.
958
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Uzorci DNK uzeti za analizu i dobiveni podaci mogu se pokazati potrebnima za znanstvena istraživanja i statistička praćenja. Takva primjena uzoraka DNK i rezultata njihove analize prihvatljiva je jedino pod uvjetom da se osigura anonimnost identiteta osobe od koje je uzorak uzet. Stoga, imena i prezimena te drugi identifikacijski podaci moraju biti uklonjeni prije nego se određeni uzorak DNK uopće primjeni u te svrhe. O načinu označavanja uzoraka biologijskog materijala v. supra. Prema Pravilniku o načinu uzimanja biologijskog materijala za analizu DNK podaci dobiveni analizom uzoraka od osumnjičenika odnosno okrivljenika smatraju se službenom tajnom. Zaštita osobnih podataka o fizičkim osobama, te nadzor nad prikupljanjem, obradom i njihovim korištenjem regulirana je Zakonom o zaštiti osobnih podataka. Osobni podatak je svaka informacija koja se odnosi na identificiranu fizičku osobu ili fizičku osobu koja se može identificirati. Osobni podaci smiju se dalje obrađivati samo: a) uz privolu ispitanika ili b) u slučajevima određenim zakonom. Način obrade uređuje Uredba o načinu pohranjivanja i posebnim mjerama tehničke zaštite posebnih kategorija osobnih podataka i Uredba o načinu vođenja i obrascu evidencija o zbirkama osobnih podataka. Podaci o analizi uzoraka drugih osoba mogu se koristiti za znanstvena istraživanja i statistička praćenja. S obzirom na to da je primarni cilj prikupljanja uzoraka i provođenje analize DNK identifikacija počinitelja kaznenog djela odnosno sužavanje kruga osumnjičenih osoba, podaci bi trebali biti izbrisani iz dosjea onog trenutka kada njihovo daljnje postojanje nije više nužno za ostvarivanje svrhe zbog koje su pohranjeni, odnosno, ne postoji sumnja da je osoba počinila konkretno kazneno djelo. U određenim slučajevima i za određene kategorije kaznenih djela prikupljeni podaci mogu se pohraniti i čuvati nakon završetka kaznenog postupka. Preporuka R (92) 1 određuje da se uzorci i ostala tkiva ljudskog tijela te iz njih dobiveni rezultati mogu pohraniti na duže vrijeme: a) kada osoba od koje su uzeti to zahtijeva, ili b) kada određeni uzorak ne može biti povezan s određenom osobom. Kad je u pitanju ugrožavanje sigurnosti države i ustavnog poretka, zadržavanje i pohranjivanje uzoraka, rezultata analize DNK i tako dobivenih spoznaja može se dopustiti i onda kada osoba nije optužena ili osuđena za konkretno kazneno djelo. Prema Zakonu o kaznenom postupku takve iznimke dopuštene su pod sljedećim uvjetima: a) kad je osobi u kaznenom postupku izrečena osuđui juća presuda, b) kad je osoba osuđena zbog teškog kaznenog djela protiv života i tijela, spolne slobode i spolnog ćudoređa, braka, obitelji i mladeži i zdravlja ljudi. Vrijeme pohranjivanja izričito je ograničeno na deset godina nakon završetka postupka.
959
KRIMINALISTIKA
j.6) Međunarodna razmjena podataka Podaci o rezultatima analize DNK smatraju se službenom tajnom. Međutim, u svrhu utvrđivanja istovjetnosti neke osobe ili mrtvog tijela nepoznate osobe, uzorci biologijskog materijala i rezultati analize DNK mogu se dostaviti inozemnim policijskim tijelima sukladno odredbama Statuta INTERPOL-a, a u druge svrhe odredbama međunarodnih ugovora o pružanju međunarodne pravne pomoći (v. izlaganje supra Glava IX. pod 2. a.2). Svaka država može se koristiti rezultatima analize DNK provedene u laboratoriju ili instituciji neke druge države ako taj drugi laboratorij ili institucija ispunjavaju sve zahtjeve navedene u Preporuci R (92)1. Međunarodna rasprava i razmjena zaključaka i iskustava analize DNK moguća je između država koje se pridržavaju uvjeta propisanih istom preporukom. Pri takvim razmjenama mora se postupati u skladu s međunarodnim pravilima razmjene podataka vezanih uz kaznenopravne probleme te u skladu sa člankom 12. Konvencije za zaštitu podataka. Literatura: Belkin, R. S., Sobiranie, issledouanie i ocena dokazateljstva, Moskva, 1966.; Beveridge, W. I. B., The Art of Scientific Investigation, Norton, New York, 1957.; Butler, J. M., Forensic DNA Typing: Biology and Technology behind STR Markers, Academic Press, San Diego, 2001.; Castner, J. L. - Byrd, J. H., Forensic Insect Identification Cards, Feline Pr, 2000.; Clement, J. G. - Ranson, D. L., Craniofacial Identification in Forensic Medicine, Oxford University Press, New York, 1998.; Crippin, J. B., Explosives and Chemical Weapons Identification (Forensic Science Techniques), CRC Press, Boca Raton, 2005.; Döhring, 160; Eisman, Zaključenie eksperta, Moskva, 1967., 37; Gross - Geerds, I., 443; Gross - Seelig, 284; Harvey, W., Dental Identification and Forensic Odontology, Kimpton, 1976.; Hepler, A. B., Improving Forensic Identification using Bayesian Networks and Relatedness Estimation (Diss.), North Carolina State University, 2006.; Huelke, /2/, 138; Hogben, Zahl und Zufall, Oldenburg, München, 1956.; Hollien, H., Forensic Voice Identification, Academic Press, San Diego, 2002.; Iannarelli, A. V., Ear Identification (Forensic Identification Series), Revised Edition, Paramount Publishing, Hertfordshire, 1989.; Jain, L.C., Intelligent Biometrie Techniques in Fingerprint and Face Recognition, CRC Press, Boca Raton, 1999.; Kasper, 67; Kässer, W., Wahrheitserforschung im Strafprozess, Schweitzer, Berlin, 1974.; Koldin, Theorie und Praxis der kriminalistischen Identifizierung, Verlag des Ministeriums des Innern, Berlin, 1959., 16; Krogman, W. - Iscan, M. Y, Human Skeleton in Forensic Medicine, 2. izdanje, C. C. Thomas, Springfield, 1986.; Kube, E., Beweisverfahren und Kriminalistik in Deutschland, Kriminologische Schriftenreihe, svezak 13/1964.; Mally, /2/, 28; Marković, 107; Masters, N. E., Safety for the Forensic 960
KRIMINALISTIKA
Identification Specialist, Lightning Powder Co., Jacksonville, 1995.; Maver, 269-274; McCartney, C, Forensic Identification in the Criminal Justice System, Willan Publishing, Devon, 2006.; Meyers, C, Silent Evidence: Firearms Forensic Ballistics and Toolmarks, Parkway Publishers, Boone, 2004.; Morris, R. N, Forensic Handwriting Identification: Fundamental Concepts and Principles, Academic Press, San Diego, 2000.; Nagel, E., Struktura nauke, Nolit, Beograd, 1974.; O'Hara - Osterburg, 70; Osterburg, 139; Osterburg - Ward, 42; Ottolenghi, 234; Sannie, C, La recherche scientifique du criminel, Armand Colin, Pariz, 1954.; Pavišić, 157; Petz, B., Statistika za praksu, MUP RH, Zagreb, 1994.; Potapov, S. M., Vvedenie v kriminalistiku, Moskva, 1946.; Reichs, K. J., et dl., Forensic Medicine of the Lower Extremity: Human Identification and Trauma Analysis of the Thigh, Leg and Foot, Humana Press, Totowa, 2005.; Reichs, K. J., et al., Forensic Osteology: Advances in the Identification of Human Remains, 2. izdanje, C. C. Thomas, Springfield, 1998.; Rose, P., Forensic Speaker Identification, CRC Press, Boca Raton, 2002.; Rudin, N. - Inman, K., An Introduction to Forensic DNA Analysis, 2. izdanje, CRC Press, Boca Raton, 2002.; Schneickert, /2/, 137, 182; Smith, E. J, Principles of Forensic Handwriting Identification and Testimony, C. C. Thomas, Springfield, 1984.; Ševčenko, B. I., Teoretske osnove traseološke identifikacije u kriminalistici, Moskva, 1975.;
961
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Silverstein, R. M., et ed., Spectrometric Identification of Organic Compounds, John Wiley & Sons, Chichester, 2005.; Thompson, T. - Black, S., Forensic Human Identification, CRC Press, Boca Raton, 2006.; Vejzagić, N., Kriminalistička policija i DNA identifikacija, Dani kriminalističkih nauka, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 2001., 261-271; Vodinelić, 121, II., 657, 669-670, 740, 753; Walls, Forensic Science, 2. izdanje, London, 1974., 127; Wigger, 17; Winberg, V., Kriminalisticeskaja ekspertiza v sovetskom ugolovnom processe, Moskva, 1973., 34, 35; Zbinden, 85. Pitanja za provjeru znanja: 1.Objasnite pojmove: a) identitet, b) identifikacija, c) identifikacijska obilježja. 2. Nabrojite metode identifikacije osobe. 3.Objasnite što je daktiloskopija. Koje su suvremene metode daktiloskopske identifikacije? 4. Koja su obilježja prepoznavanja na osnovi crta lica? 5. Što je signaletička fotografija? 6.Navedite vrste odontologijskih tragova. 7.Koje pretpostavke moraju biti zadovoljene da bi se neka biometrijska karakteristika mogla koristiti u svrhu identifikacije? 8.Navedite i objasnite metode identifikacije korištenjem svojstava oka. 9. Navedite osnovne elemente strukture DNK. 10. Koji su uzorci biološkog materijala uporabljivi za DNK analizu?
962
______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Glava XXV. Kriminalistička traseologija
1. Pojam traga U kriminalistici nema jedinstvenog shvaćanja pojma traga. Polazno, najšire određenje uzima trag kao materijalnu promjenu nastalu u vezi s ostvarenjem kaznenoga djela. Tako shvaćen trag je zapravo signal, nositelj informacije, kao što su to razni optičko-akustički (iskazi), odoriferni, palpacijski, mehanički (u koje ulaze i tragovi) i drugi signali. Trag u sebi nosi informacijske sastojke (modalne, lokalne, temporalne, objektivne, subjektivne, motivacijske, instrumentalne i druge). U tome smislu govori se o "tragovnome tekstu" (Spurentext) pojave kaznenoga djela. Kao objekt ispitivanja, tako određen najširi pojam traga predmet je raznih znanstvenih disciplina povezanih s razjašnjavanjem kaznenoga djela (primjerice sudsko-medicinska, prometno-tehnička, balistička traseologija). U tome smislu moguće je govoriti o traseologiji kao učenju o tragovima, kao ukupnosti raznovrsnih disciplina koje povezuje to što se bave tragovima kao objektima znanstvenoga ispitivanja. Ako je povod konkretnoga ispitivanja (vjerojatno) kazneno djelo, radi se o pripadnosti kriminalističkoj traseologiji u širem smislu riječi. Uži pojam traga kao specijalizacija polaznoga određenja može imati razna značenja i doseg. Među posebnim pojmovima traga važnošću za kriminalistiku ističe se pojam identifikacijskoga traga. Identifikacijski trag je odraz vanjske strukture objekta (ili njegova dijela), na drugome objektu (ili njegovu dijelu), nastao u vezi s ostvarenjem kaznenoga djela, koji je prikladan za identifikaciju. Ta je skupina tragova isključivi objekt kriminalističkoga ispitivanja: kriminalističke traseološke identifikacije. Kao učenje o tragovima, traseologija se bavi sustavnim istraživanjem tragova što uključuje djelatnosti: a) pronalaženja, b) osiguranja i c) razjašnjavanja (tumačenja) tragova. U ovisnosti o konkretnoj vrsti traga te se djelatnosti izvode na različit način, u njima sudjeluju razni subjekti.
963
Ovdje se u nastavku daje samo opći osvrt na temeljne zajedničke osnove kriminalističke traseologije prema njenim osnovnim komponentama.
2. Elementi i oblici tragova Osnovni elementi kriminalističkog traga jesu: 1) kriminalistička relevantnost, koja znači da se mora raditi o tragu koji je nastao u povodu kaznenog djela ili u vezi s kaznenim djelom i koji može pridonijeti činjeničnom objašnjenju kaznenog slučaja; 2) kriminalistički trag je materijalna promjena u vanjskom svijetu, vidljiva ili nevidljiva, makro ili mikro, do koje je u osnovi došlo kombinacijom fizikalnih procesa odražavanja i/ili separacije, a koji su rezultat djelovanja čovjeka, životinja ili predmeta i 3) podobnost za identifikaciju koja ovisi o kakvoći "zapisa" i stupnja deformiranja traga prilikom "zapisivanja". Fiksirani trag kao izvor informacija (signal) praktički ne stari. Promjene u vanjskom svijetu koje se smatraju tragovima mogu biti vrlo raznorodne. Obično se klasificiraju kao: 1) promjene oblika predmeta na koji je djelovao drugi predmet (reljefni otisci stopala, alata i sl.); 2) prenošenje supstancije s jednog predmeta na drugi, tzv. odvajanje (separacija), npr. obojeni tragovi papilarnih linija, blata i slično; 3) ostaci bilo kakvih predmeta, ili čak cijelih predmeta, ostavljenih na licu mjesta u vezi s počinjenjem kaznenog djela (npr. krhotine stakla, čahure projektila, mirisi i sl.); 4) promjena položaja pojedinih predmeta u prostoru ili njihov nestanak (srušene stolice, otvorena knjiga, rasparane stranice teke i sl.); 5) promjena kemijskog sastava ili fizikalne strukture pojedinih predmeta (izgorjeli ili polusagorjeli predmeti, raspadnuti tijekom eksplozije, brisani tekstovi i sl.); 6) promjene stanja električnog ili magnetnog polja (statički elektricitet na predmetima npr. na stolici zbog sjedenja, elektrostatička slika potplata cipela na čistom tapisonu i sl.). Sve navedene promjene vezane su uz stanje supstancije (materije), bilo da se radi o njihovu sastavu, obliku, položaju ili odnosu prema elektromagnetskom polju. Svi kriminalistički tragovi nastaju i egzistiraju prema zakonima prirodnih znanosti, primarno fizike i kemije. Ovi tragovi nastaju uvijek kada se steknu određeni uvjeti i uvijek na isti način, tako da onaj tko poznaje zakonitosti prirodnih znanosti može iz tragova dobiti pouzdane informacije o događaju, odnosno objektu od kojega trag potječe i okolnostima koje su događaj pratile. Riječ je o interpretiranju (tumačenju), a često i dekodiranju (dešifriranju) informacija koje pružaju tragovi kao tzv. "nijemi svjedoci". Ovo interpretiranje često obavljaju stručne osobe i vještaci. Informacije dobivene
964
______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
iz tragova, pod pretpostavkom da se pravilno postupalo i da osoba koja ih interpretira raspolaže potrebnim stručnim znanjem, objektivne su i vjerodostojne, dakle, izvan svake sumnje. Tragovi su nepodmitljivi. Tragovi o kojima je riječ nazivaju se i materijalni kriminalistički tragovi, jer se u kriminalistici operira i s tzv. psihičkim tragovima, kao svojevrsnim zapisima opaženih činjenica u mozgu osoba (tzv. engrami), koji se kasnije koriste u postupku davanja iskaza na osnovi prisjećanja. Tim tragovima bavi se kriminalistička taktika, a materijalnim kriminalistička tehnika, ali i taktika. S obzirom na složenost pojma kriminalistički identifikacijski trag i varijacije u kojima se javljaju tragovi, teško ih je klasificirati. Postoje različiti kriteriji za klasifikaciju tragova, primjerice: prema mjestu pronalaska, prema izvoru, tj. onome što stvara (generira) ili ostavlja trag, prema vrstama kaznenih djela (metodološki smisao), prema načinu njihova nastanka (kriminalističko-taktička klasifikacija), prema znanstvenim područjima koja se bave određenom vrstom traga itd.
3. Taktička klasifikacija tragova Pronalazak tragova pretpostavlja njihovo prethodno poznavanje. U tome je najvažnija pretpostavka klasifikacija tragova. Ona se može temeljiti na različitim osnovama, koje istodobno određuju konkretnu funkciju i doseg klasifikacije. U mnogim izvorima problemu znanstvene klasifikacije kriminalističkih tragova ne posvećuje se prikladna pozornost. Istodobno je metodologija ispitivanja pojedinih skupina tragova na praktičnoj razini razvijena do visokoga stupnja. Ta pojava, vidljiva već u ranim počecima stvaranja kriminalističke znanosti, izaziva i danas značajne probleme zbog kojih nije moguće izbjeći osvrt na temeljna znanstvena polazišta kriminalističke traseologije. U tom je smislu nužno uputiti na značenje klasifikacije tragova. U mnogim izvorima tome se pitanju prilazi mehaničkim grupiranjem tragova bez jasnih kriterija, što ne omogućava cjelovit obuhvat i pregled vrlo brojnih i raznovrsnih skupina tragova. U kriminalistici se na osnovi funkcijskoga kriterija (značenja traga za određeni sklop u sustavnoj cjelini predmeta postupka) razlikuju tragovi koji upućuju na: 1) postojanje kaznenoga djela, 2) tijek njegova ostvarenja, prethodna i naknadna zbivanja, 3) osobu počinitelja i njegovu odgovornost, 4) motive, ciljeve i uzroke djela i 5) žrtvu djela. Ta polazna klasifikacija tragova sukladna je temeljnim kriminalističkim pitanjima, iz čega slijedi njezino istaknuto metodološko značenje. Ona je važna i zato
965
što izravno korespondira s jasno prepoznatljivim temeljnim zadaćama kaznenoga postupka. Kategorijalno značenje ima podjela tragova na makro i mikrotragove. Mikrotragovi su takva vrsta kriminalističkih tragova koji se zbog svojih malih dimenzija mogu teško neposredno zapaziti. Oni se zbog toga mogu (otkrivati) i istraživati pomoću posebnih pomagala. Pojedini su pisci pokušali mikrotragove odrediti i egzaktnim veličinama mikročestica od kojih se sastoje. Praktična je važnost mikrotragova iznimna. Oni se mogu klasificirati na osnovi međusobnih odnosa četiri temeljna objekta: počinitelj — žrtva — sredstvo — mjesto. Na toj osnovi dijele se mikrotragovi u nekoliko relacijskih klasa: počinitelj — mjesto (ostvarenja radnje, drugo mjesto), mjesto — počinitelj, žrtva — mjesto, mjesto — žrtva, počinitelj — žrtva, žrtva — počinitelj, sredstvo — počinitelj, počinitelj — sredstvo, sredstvo — žrtva, žrtva — sredstvo, sredstvo— mjesto, mjesto — sredstvo. Daljnja podjela mikrotragova moguća je na temelju znanstvene discipline čijom se pomoću pojedini mikrotrag ispituje. Klasifikacije u raznim izvorima koriste i druge kriterije, pa tako posebice podjelu na makro, mikro i submikrotragove. Posljednja klasa tragova je takva da se ne može zapažati ni pomoću mikroskopa, već se mogu utvrditi samo rastvaranjem. Za kriminalistiku je značajna podjela mikrotragova na osnovi odnosa traga s objektom nositeljem traga: 1. mikrotragovi nanosi i 2. mikrotragovi unosi. Kao važnu diferencijalnu okolnost pisci uzimaju da li mikročestica dodirom s nositeljem traga prestaje postojati kao fizičko tijelo. Opisana podjela nije istovjetna s klasifikacijom na vidljive, nevidljive i latentne tragove. S tim je povezana i podjela na trajne i promjenljive tragove. U literaturi se mikrotragovi dijele i na temelju kriterija opredmećenja (mikrotragovi fizička tijela i mikrotragovi koji nemaju formu fizičkoga tijela, već su u obliku tekuće, sipke ili polutekuće tvari). Fingirani (lažni, simulirani, namješteni) tragovi, odnosno nedostajući, uništeni, izmijenjeni tragovi, daljnje su klase tragova koji su objektom kriminalističkoga istraživanja. Takvi tragovi su, u pravilu, sastavni dio (sekundarnog stadija) prikrivanja kaznenoga djela, lažnoga prijavljivanja djela ili počinitelja, namjernoga ili nesvjesnog dovođenja u zabludu postupovnoga tijela. Neki razlikuju skrivanje, uništavanje, prerušavanje i krivotvorenje tragova, zatim prave i neprave tragove itd. Tragovi se prema obliku dijele na otiske i utisnuća. Otisak je trag koji ostaje na površini nositelja traga, a utisnuće prodire u njegovu strukturu. U tu podjelu pojedini pisci uvrštavaju i "psihički uvjetovane" tragove, poput uzorka rukopisa i snimljenoga glasa, koji su predmetom identifici-
966
______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
ranja, za razliku od tjelesnih i stvarnih tragova. Ima i (neprihvatljivih) stajališta da su trag i promjene u psihi čovjeka.
967
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Materijalnima se označavaju tragovi koji nastaju promjenama tvari koje se ispituju kemijskim, fizikalnim, medicinskim i drugim egzaktnim metodama. Veliko značenje imaju dinamičke podjele tragova. U nekima od njih razlikuju se tri temeljne kategorije: a) tragovi djela, b) tragovi počinitelja i c) tragovi na počinitelju. Tragovi djela služe poglavito za rekonstruktivnu analizu tijeka odvijanja djela. Pomoću njih traže se odgovori na pitanja: što, gdje, kada, kako? Ti tragovi imaju značenje situacijskih ili okolnosnih tragova koji upućuju na zbivanja u djelu. Za razliku od opisane dinamičke podjele, postoji i materijalna podjela tragova na one koji omogućuju utvrđivanje skupne (rodne ili vrsne) pripadnosti i druge kojima se postiže (individualna) identifikacija. Ta najvažnija zadaća povezuje područje kriminalističke traseologije s identifikacijom i tvori moguću osnovu izdvajanja oba područja kao kompleksne cjeline izravno povezane sa svim kriminalističkim disciplinama, iako su predmetno kriminalistička traseologija i identifikacija u sustavnom smislu poglavito područja kriminalističke tehnike. Tragovi se, kao vrlo složena i heterogena cjelina, klasificiraju u veće skupine, komplekse srodnih tragova. To se, za razliku od opisanih klasifikacija, u brojnim izvorima uzima kao posebni dio kriminalističke traseologije. Tako se, primjerice, kao klasifikacija značajna za praksu uzimlju sljedeće temeljne cjeline: daktiloskopski tragovi, tragovi nogu i vozila, tragovi oruđa (alata i drugih sredstava), tragovi od oružja i na oružju, tragovi u požarima i eksplozijama, tragovi koji služe kemijsko-fizikalnoj identifikacijskoj analizi, tragovi otrova, tragovi koji služe medicinskoj i biologijskoj analizi (posebice tanatologijskim ispitivanjima), tragovi koji služe ispitivanju isprava, tragovi na temelju kojih se ispituje rukopis, ostali tragovi. Iako izložena klasifikacija nije ustrojena na strogo dosljednim znanstvenim kriterijima, kao operativna osnova kriminalističkoga istraživanja vrlo je pregledna i, što je posebice značajno, svaka od navedenih kategorija omogućuje daljnje podjele. Klasifikacija tragova nužna je pretpostavka za razmatranje redoslijedom prve, polazne djelatnosti označene kao pronalazak tragova. a) Tragovi počinitelja Tragovi počinitelja su svi tragovi koji služe kao osnova za pružanje odgovora na pitanje: tko? Pretežno su smješteni na mjestu ostvarenja djela, sredstvima ostvarenja i oštećeniku (žrtvi). Njihova odsutnost može biti od jednake važnosti za konkretno istraživanje kao i nalaz traga. Tragovi na počinitelju (njegovu tijelu, odjeći, obući i drugim predmetima) su svi tragovi što potječu od djela, mjesta njegova ostvarenja ili žrtve. Pod uvjetom prikladnoga korištenja to su najvažniji tragovi za razjašnjavanje djela.
968
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
b) Tragovi na počinitelju Na počinitelju djela kao tragovi su poglavito važne sve ozljede (medicinska traseologija), zatim tragovi krvi, sperme, tuđega tkiva, izlučevina, prašine, baruta i drugih tvari, nečisti ispod nokata itd. Tragovi o kojima je riječ, kao i svi drugi tragovi, uvjetovani su načinom počinjenja i vrstom kaznenog djela. Odsustnost određenih tragova na osobi, osobito kad se tragovi traže izravno nakon počinjenja djela, može upućivati na to da ona nije počinitelj ili da je koristila sredstva za uklanjanje tragova. Potonje je od osobite važnosti kad su pronađeni tragovi takvih sredstava. c) Tragovi žrtve Tragovi žrtve su oni tragovi koje je ostavila žrtva na mjestu događaja ili na počinitelju. To su tragovi koji govore o njenoj prisutnosti (daktiloskopski tragovi, tragovi obuće, tekstilnih vlakana, biološki tragovi i dr.) i tragovi koji govore o odnosu žrtve i počinitelja, koji potječu od žrtve i prisutni su na počinitelju. To mogu biti tragovi borbe, (tjelesne ozljede, biološki tragovi, tekstilna vlakna i sl.) ili kontaktni tragovi (tragovi tekstilnih vlakana, biološki tragovi i dr.). Odsutnost tragova žrtve može upućivati na to da se radi o fingiranom kaznenom djelu, ili da su tragovi žrtve uklonjeni, ili da su uništeni djelovanjem trećih osoba nenamjerno. Tragovi žrtve kao i svi drugi tragovi mogu nestati djelovanjem prirodnih sila (kiša, vjetar) ili prirodnih procesa (trulenje i sl.) Te i druge složene okolnosti valja detaljno razjasniti. d) Tragovi na žrtvi
Slika 65, Tragovi brisotina krvi nastali pomicanjem žrtve
Tragovi na žrtvi pojavljuju se u slučajevima kada je kazneno djelo izvršeno na žrtvi ili je ona postala žrtvom, jer je bila prisutna počinjenju kaznenog djela. Kad je kazneno djelo počinjeno na žrtvi, a ona se opirala počinjenju kaznenog djela, mogu se pronaći takvi tragovi. U pravilu, na žrtvi su tragovi borbe, različite vrste tjelesnih ozljeda, biološki tragovi, tragovi tekstilnih vlakana, tragovi oružja. Kad se osoba nije opirala kaz-
969
K R I M I N A L I S T I K A ___________________________________________________________________
nenom djelu, moguće je pronaći tragove kojima se može dokazivati njena prisutnost, otisci obuće ili noge, otisci papilarnih linija, biološki tragovi, tragovi tekstilnih vlakana i drugi. Odsutnost tragova na žrtvi kod određenih kaznenih djela može dovesti u sumnju počinjenje djela. To je osobito važno kod krvnih i seksualnih delikata. e) Situacijski tragovi Situacijska (dinamička) podjela tragova, prema nekim mišljenjima, ima posebnu važnost. Bitno ovisi o pojavi kriminalnog događaja. Zbog toga se situacijski tragovi pobliže razmatraju u drugoj knjizi. Prema toj se karakteristici razlikuje tragove u odlasku i dolasku na mjesto događaja, na počinitelju, žrtvi i sredstvima ostvarenja te drugim objektima. Ovisno o vrsti kaznenoga djela i konkretnim okolnostima njegova ostvarenja, tragovi stadija dolaska i odlaska su, primjerice, tragovi na obući, nogama, koljenima. Zatim slijedi skupina tragova gornjih ekstremiteta, poput otisaka prstiju, dlanova, nadlaktica, rukavica itd. Osim te dvije skupine tragova, postoji i treća, u koju ulaze ostali tragovi izazvani izravno od počinitelja i žrtve (krv, ugriz, mokraća, izmetine, sperma, kosa, tkivo, nokti, proteze, mlijeko, zametak, plodna voda itd.). Na samome mjestu djela (locus delicti) nalaze se tragovi korištenoga sredstva (instrumenta sceleris), predmeta s pisanim tekstom, komada odjeće i obuće, omota, odbačenih šibica, kutija cigareta, upaljača, opušaka, pića, jela, ambalaže itd. Posebna kategorija tragova na mjestu ostvarenja djela pojavljuje se pri raznim vrstama prometnih kaznenih djela (traseološki sklop prometnoga delikta). Na sredstvima ostvarenja radnje i drugim objektima također se mogu nalaziti opisani i drugi tragovi. Ujedno ta sredstva sama ostavljaju tragove na drugim objektima. 4. Klasifikacija tragova prema vremenu nastanka Prema vremenu nastanka tragove možemo podijeliti na tragove nastale prije počinjenja kaznenog djela, za vrijeme počinjenja kaznenog djela i nakon počinjenja kaznenog djela. Tragove nastale prije počinjenja djela počinitelj ostvaruje pripremanjem za sam čin kaznenog djela, a to mogu biti tragovi nastali pratnjom žrtve, nabavljanjem sredstva za počinjenje kaznenog djela, pripremom skloništa za počinitelja i sredstva nastalog ostvarenjem djela i slično. To su tragovi koji se najčešće ne nalaze na samom mjestu počinjenja, iako ni takav slučaj nije isključen (npr. počinitelj unese narkotik u ugostiteljski objekt i sakrije ga u posudu s cvijećem, prije predstave). Za vrijeme počinjenja kaznenog djela nastaju tragovi na žrtvi, počinitelju i situacijski tragovi, o kojima je bilo riječi.
970
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Nakon počinjenja kaznenog djela tragovi koje se može pronaći na mjestu počinjenja kaznenog djela i izvan toga mjesta govore o onemogućavanju otkrivanja kaznenog djela ili počinitelja te pohrani sredstava kojima je počinjeno kazneno djelo ili koji su nastali kaznenim djelom.
5. Mikro- i makrotragovi i druge klasifikacije Prema veličini tragove dijelimo na makro i mikrotragove (i submikrotragove). Kao granica služi najmanja veličina traga koju ljudska osjetila mogu percipirati bez pomoći instrumentarija. Mikrotragovi su tragovi čiji je informacijski sadržaj ispod podražajnog praga ljudskih osjetila i zbog toga se bez primjene pomoćnih sredstava ne mogu zapaziti i čija se egzistencija pretpostavlja. Oni su uz uporabu određenih instrumentarija i metoda kriminalistički upotrebljivi kao i makrotragovi. Mikrotragovi se u najvećem broju slučajeva prenose "kriminalnim" kontaktom i drugim fizikalnim procesima. Zato uvijek treba misliti o tzv. kontaktnim zonama. Kada je riječ o mikrotragovima, tu važnu ulogu igra kontaktna teorija ili teorija transferacije mikrotragova. Prema toj teoriji, svaki kontakt između predmeta ili osoba ostavlja trag, makro ili mikro. Fizički je nemoguće da počinitelj izvrši kazneno djelo a da ne ostavi mikrotragove i istodobno s mjesta počinjenja ne ponese mikrotragove (sa sredstva počinjenja, žrtve, objekta napada i sl.). Ovaj lanac prijenosa mikrotragova uvijek je prisutan. Kontaktne tragove u kriminalistici nazivaju i kriminalističkim vodećim elementima. Mikrotragovi, kao stvarni dokazi ili budući predmeti vještačenja koje počinitelj i ne znajući odnosi sa sobom, ili ih donosi i ostavlja na mjestu događaja, povezuju ga s počinjenim kaznenim djelom. Količina i kakvoća prenijetih mikročestica ovisi o vrsti i količini materijala predmeta i tvari koje su kontaktirale, snazi kontakta i njegovu trajanju, te uvjetima okoline u vrijeme kontakta, kao što su visoke ili niske temperature, vlažnost, suhoća zraka i sl. Navedeni prijenos mikrotragova uvijek je prisutan. Prirodno-znanstveni temelj kontaktne teorije mikrotragova čine sljedeće pojave: 1 otkrivanje, lomljenje, mrvljenje, 2. adhezija i 3. difuzija. Značajno je pronalaženje mikrotragova. Mikrotragovi se pronalaze na temelju poznavanja procesa kojima oni nastaju i provođenjem misaone rekonstrukcije na temelju makro situacije. Svojom logičkom uvjerljivošću mikrotragovi sile počinitelja na priznanje, a sudu daju temelj i za osudu bez priznanja. Što su mikrotragovi sitniji i nevidljiviji, počinitelj je manje u stanju da ih uništi, a njihova je do-
971
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
kazna snaga veća. Izdvajaju se posebnim metodama i sredstvima, kao što su: specijalni usisivači, ljepljive trake, daktiloskopske folije, struganjem, upijanjem, naelektriziranim štapom, magnetom, sve do posebnih vakumiziranih cilindara za uzimanje uzoraka zraka. U suvremenoj kriminalističkoj traseologiji mikrotragovi ne uživaju nikakav poseban status unutar kriminalističkih tragova. Svi temeljni principi koji vrijede za tragove uopće, vrijede i za mikrotragove. Posebnosti mikrotragova proizlaze iz njihova količinskog i prostornog elementa, što se odražava na metodološkom planu u odnosu na posebne taktičke i tehničke metode traganja, pronalaženja i osiguranja tih tragova. Sljedeća je klasifikacija prema broju značajnih dimenzija, jer se trag pojavljuje u prostoru (ima zapreminu), jer je to u prirodi materije i mora biti trodimenzionalan. Ponekad se treća dimenzija zanemaruje, jer je njihovo korištenje moguće i samo na osnovi dvije dimenzije. Zato se u osnovi razlikuju reljefni i površinski tragovi. Prema uočljivosti, tragovi se dijele na vidljive i nevidljive. Nevidljivi ili latentni tragovi mogu biti tragovi papilarnih linija, znoja i sl., ali tu pripadaju i mirisi. Tragovi se nadalje mogu podijeliti prema podrijetlu: na tragove ljudskog, životinjskog i biljnog podrijetla, zatim tragove predmeta i djelovanja sile. Prema načinu nastanka razlikujemo statičke i dinamičke tragove. Statički nastaju dodirivanjem površina dvaju objekata koji se ne kreću. Kod ovih tragova postoji relativno kretanje, ali ono ne utječe na točnost preslikavanja traga, pa se zanemaruje. Dinamički tragovi nastaju ako se bar jedan od objekata koji je u interakciji kreće u vrijeme nastanka traga. To su npr. tragovi rezanja ili klizanja. Mehanizam nastanka ovih tragova dosta je složen. Na kojem objektu će se vidjeti tragovi, ovisi o njegovoj tvrdoći. Kad se preslikavanje izvrši u jednoj ravnini, tragove nazivamo otisci, a kad preslikani objekt uđe u drugi, tragovi se nazivaju utisnuća. Prvi su površinski, a drugi udubljeni ili reljefni. 6. Klasifikacija tragova prema vrsti informacija koje trag sadrži Prema vrsti informacija koje trag sadrži razlikuju se: tragovi koji upućuju na postojanje kaznenog djela, na identitet počinitelja, suučesnika, na identitet oštećenika (žrtve), na način počinjenja kaznenog djela (kriminalna tehnika počinitelja), na sredstva počinjenja kaznenog djela (instrumenta sceleris), na mjesto počinjenja kaznenog djela, na vrijeme počinjenja kazne-
972
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
nog djela, na motiv kaznenog djela i sl. Uvijek treba nastojati ustanoviti izvor traga (čovjek, životinja ili predmet). Bitan je i dinamizam u nastanku tragova. Identifikacijski trag je trag u vidu odraza (vanjske) strukture objekta ili njegova dijela na drugom objektu ili njegovu dijelu koji je nastao u vezi s pokušanim ili počinjenim kaznenim djelom i koji je podoban za identifikaciju uzročnika traga. Identifikacijska vrijednost kriminalističkih tragova primarno ovisi o kakvoći "zapisa" i stupnju deformiranja traga prilikom njegova nastanka (generiranja). Prikladno fiksirani trag kao prirodno-materijalna konzervirana forma signala koja potječe ili je u vezi s počinjenjem kaznenog djela praktički ne stari, što se ne može reći i za izvor (uzročnik) traga (čovjek, životinja, predmet). Analizom sedam zlatnih pitanja kriminalistike može se zaključiti da kriminalistički trag kao nositelj informacije (signal) može sadržavati informacijske elemente koji imaju: mjesni, lokalni (gdje), vremenski (kada), subjektivni identifikacijski (tko, s kim, koga), objektivni identifikacijski (što), instrumentalni identifikacijski (što) i motivacijski (zašto) značaj. Sve informacije koje proizlaze iz tragova mogu se okvirno podijeliti na one koje imaju opću informacijsku vrijednost i one koje imaju identifikacijsku informacijsku vrijednost. Sve te informacije mogu činiti traseološki odraz, a neke i traseološki identifikacijski dokaz, izravni ili neizravni. Riječ je o tzv. stvarnom dokazu. Iz navedenih informacija otkrivaju se i dokazuju kaznenopravno relevantne činjenice, a te informacije obuhvaćene postupovnim "ruhom" postaju dokazi u postupovnom smislu ako ih tijelo postupka kao takve prihvati. Pronađeni i osigurani tragovi koji su laboratorijski obrađeni, s obzirom na vrstu i prirodu, mogu uputiti na način i tijek počinjenja djela (MOS), na uzrok nastanka i omogućiti izvođenje misaone i realne rekonstrukcije događaja, na dopunske tragove i na mjesta na kojima ih treba tražiti, na osnovi starosti tragova omogućiti vremensku rekonstrukciju tijeka kaznenog djela, opovrći lažnu obranu ili alibi, uputiti na redoslijed nastanka tragova, činjenice i okolnosti važne za otkrivanje i traganje za počiniteljem, mogu olakšati identifikaciju počinitelja itd. U osnovi, izvori (generatori) kriminalističkih tragova mogu biti: ljudi, životinje, predmeti i prirodne pojave. Ti izvori moraju imati svojstvo da mogu stvarati (generirati) tragove kao materijalne nositelje informacija tzv. signale. To su tzv. uzročnici tragova. Kriminalističke tragove uvijek treba tražiti tamo gdje je uzročnik tragova imao mogućnost stvarati ih. Uvijek treba nastojati utvrditi proces nastanka (zapisivanja - otud izrazna oznaka "tragovni tekst"), tragova, i to kako iz traženih izvora tragova, tako i sporednih. Sporedni izvori trago-
973
KRIMINALISTIKA
______________________________________________________________
va su oni koji stvaraju tragove informacije, ali nisu u uzročno-posljedičnoj vezi s kaznenim djelom. Mehanizam nastanka tragova je proces čija je konačna faza nastanak traga. U okviru tog mehanizma obvezno se javlja: 1) uzročnik traga (objekt koji stvara trag), 2) nositelj traga (objekt koji prima trag, na kome se trag odražava/ostaje ili ostaje tvar koja čini trag) i 3) kontakt (dodir) kao rezultat međusobnog djelovanja uzročnika i nositelja traga. Taj mehanizam pretpostavlja međusobno djelovanje objekata koji uzrokuju trag i objekata koji imaju pasivnu ulogu (relativno pasivnu), koji primaju trag, na kojima se trag formira. Taj proces specifičan je i modificiran kada je riječ o zvučnim (akustičkim) i mirisnim (odorifernim, olfaktroničkim) tragovima. Uvijek treba imati u vidu mogućnost stvaranja lažnih, simuliranih (fingiranih) tragova. Položaj, oblik (forma), veličina, količina i međusobni odnos makrotragova, cjelokupni izgled mjesta kaznenog djela, tzv. situacija traga omogućavaju izvođenje zaključaka o mehanizmu nastanka traga. Kad se poznaju prirodni zakoni i iskustvena pravila koja uvjetuju i određuju nastanak tragova, moguće je, polazeći od situacije traga, izvesti zaključke o okolnostima koje su uzrokovale nastanak traga, a kada je riječ o mikrotragovima, i zaključke o vrsti i mjestima na kojima bi se trebali nalaziti. U pronalaženju tragova veliku ulogu igra misaona rekonstrukcija kaznenog djela koju mora ostvariti tijelo postupka (kriminalist), kao i način "zapisivanja" tragova procesima odražavanja ili/i separacije (odvajanja) od ranije cjeline. To su primarno mjesta s kojima je počinitelj ili drugi sudionik kaznenog djela dolazio u dodir s obzirom na stadije odvijanja kaznenog djela. Važno je utvrditi i dinamiku nastanka tragova. Zato misaona rekonstrukcija treba biti dosta sveobuhvatna, jer joj je cilj pronalaženje i prikupljanje što više tragova. Pri tome se još ne ulazi u ocjenu njihove relevantnosti. Ova, uvjetno rečeno, prva misaona rekonstrukcija nužan je preduvjet za drugu misaonu rekonstrukciju, koja se odvija u kasnijim stadijima postupka, kada se na temelju provedenih operativnih i postupovnih radnji sređuju i provjeravaju prikupljeni dokazi i stvara definitivna dokazna zgrada. Za pravilno postavljanje prve misaone rekonstrukcije važno je što prije pronaći tzv. vodeći trag ili trag jezgru. Riječ je o stožernom tragu oko koga se "roje" ostali tragovi. Količina i kakvoća ostavljenih tragova ovisi i o načinu i vremenu djelovanja uzročnika traga, načinu reagiranja objekta napada, vrsti, kakvoći i količini objekata koji su sudjelovali u nastanku traga, stupnju opreznosti i vještini postupanja počinitelja i drugim okolnostima. Svaki trag je materijalizacija (objektivizacija) određenog djelovanja ili kretanja. Radnja počinitelja javlja se kao posrednik između traga i počinitelja, jer je uzročno posljedično vezana s tragom.
974
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
7. Klasifikacija prema prirodi traga a) Biološki tragovi* Tragovi biološkog podrijetla su tragovi koji potječu od ljudi, životinja i biljaka. Tragovi biološkog podrijetla iznimno su važni za istraživanje kaznenih djela i događaja, posebno u spoznajnoj sferi, a izvor su informacija o tijeku događaja, interakciji između mjesta događaja, počinitelja, žrtve i sredstva izvršenja. Prijelaz značenja bioloških tragova s indicijalne na dokaznu razinu posebno je ostvaren uvođenjem genetičkih metoda u kriminalistiku (DNA fingerprint). Uvođenjem genotipiziranja, odnosno analize DNK, biološki tragovi koji sadrže stanice ili njihove dijelove postaju nepobitan dokaz istovjetnosti pronađenog traga i genetskog koda neke osobe. Tragovi ljudskog podrijetla su tragovi: a) krvi, b) ljudskih izlučevina, c) dlake i kose i d) nokata. Radi se o tragovima koji su najprisutniji kod kaznenih djela protiv života i tijela (krvnih delikata), kao i kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa (seksualni delikti). a.1) Tragovi krvi Analiza tragova krvi započet će provjerom potječe li pojedini trag doista od krvi. Ako se na to osnovno pitanje odgovori potvrdno, daljnjim će se ispitivanjem utvrditi je li krv ljudskog ili životinjskog podrijetla, kojoj krvnoj grupi ili podgrupi pripada. Kriminalističkim ispitivanjima mogu se dobiti vrlo važne informacije koje definiraju okolnosti događaja i usmjeravaju daljnje aktivnosti policije: a) količina tragova krvi govori o vrsti ozljede, ozljedama vitalnih krvnih žila i slično. S druge strane, nenazočnost tragova krvi na mjestu na kojem bi ih, prema svim pokazateljima, trebalo biti, predstavlja jak indicij da je tijelo na to mjesto naknadno donijeto; b) oblik tragova krvi govori nam o tome je li trag nastao iz tijela ili dijela tijela koji je mirovao ili se kretao, koji je smjer i intenzitet kretanja bio, s koje visine je pala krv i si. Oblici tragova krvi su: a) tragovi slijevanja, b) tragovi kapanja i c) tragovi nastali prijenosom krvi. Tragovi slijevanja su: a) pruge, b) prožimanje i c) lokva krvi. Pruge dokazuju da se krv slijevala iz izvora krvarenja prema zemlji (gravitacija). Pomicanjem tijela nastaju naknadne pruge krvi čiji smjerovi mogu biti različiti. Prožimanje nastaje kad se izvor krvarenja nalazi u predjelu odjeće ili kad se krv slijeva do odjevnog predmeta. Krv biva upijena u tkaninu, odnosno Tekst odjeljka a) napisao je Želimir Radmilović. Sudsko-medicinska pitanja razradio je Davor Mayer.
975
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
tkanina biva prožeta krvlju. Lokva krvi posljedica je obilnijeg ili trajnijeg krvarenja na više ili manje vodoravnu podlogu iz rane na tijelu koje miruje. Tragovi kapanja nastaju kapanjem iz rane slabijim intenzitetom krvarenja. Razlikuju se sljedeći oblici: a) ako kap padne na površinu okomito, svi njeni rubovi približno su jednako udaljeni od središta mrlje. Ovisno o visini s koje je kap pala, kao i o svojstvima podloge (glatka, hrapava), rub može biti okrugao, valovit ili zvjezdast; b) ako kap padne na kosu podlogu, trag će se razliti i izduljiti u smjeru pada. Ovisno o stupnju kosine podloge, formirat će se trag izduljenog oblika, kombinacija kapi i pruge ili pak oblik uskličnika; c) ako je izvor krvarenja u pokretu, nastaju tragovi nalik onima kod pada kapi na kosu podlogu. Prskotine, nastaju prskanjem krvi iz izvora u različitim smjerovima. Do prskanja može doći izravno iz ozlijeđene arterije, udarcem po zakrvavljenom području ili zamahom zakrvavljenog dijela tijela ili zakrvavljenim predmetom. Tragovi nastali prijenosom krvi jesu: a) otisci, b) brisotine. Otisci jesu tragovi zakrvavljenih prstiju, dlana, stopala, potplata obuće, pneumatika. Vrlo su važni jer mogu biti nositelj individualnih karakteristika identifikacijske kvalitete. Brisotine nastaju brisanjem (pokušajem uklanjanja) ili povlačenjem zakrvavljenog dijela tijela ili predmeta po drugom tijelu ili predmetu. Pomažu pri rekonstrukciji tijeka događanja i međusobne interakcije. S obzirom da se radi o vrlo osjetljivim tragovima sklonim promjenama kako u kvantitativnom (uništenje, raznošenje i dr.), tako i u kvalitativnom smislu (truležne i druge promjene, kontaminacija i dr.), načelo žurnosti i opasnosti od odgode posebno je izraženo. Najčešće se radi o tragovima čija je nazočnost očita, međutim, kad je u pitanju mikro količina ili je pokušano prikrivanje ili uništenje, njihovo pronalaženje bitno je otežano. Da bi se na mjestu događaja pronašli takvi tragovi, potrebno je napraviti tzv. misaonu rekonstrukciju događaja prema svim verzijama. Kad se na takav način utvrde mogući scenariji događaja, dinamika događanja, smjer kretanja počinitelja, žrtve i drugih sudionika događaja, te predmeti s kojima su oni mogli i trebali doći u doticaj, prelazi se na detaljan pregled mjesta događaja. Posebnu pozornost treba usmjeriti na mjesta gdje su se tragovi, unatoč prikrivanju ili uništenju, morali zadržati, poput raznih utora, rubova, tepiha, hrapavih površina, sudopera, umivaonika, odvoda, ubrusa, ručnika i sl. Kad je riječ o osobama, odnosno ljudskom tijelu, tragovi se mogu pronaći u kosi (nastaju provlačenjem krvavih ruku kroz kosu), na licu (u ušima, nosnicama, brkovima i bradi), na odjeći (ovratnicima, naborima, šavovima, džepovima, dugmadi, remenu, manžetama hlača itd.), na obući (na vezicama, otvorima vezica, šavovima, udubljenjima, na potplatima itd.), na rukama (ispod noktiju, uz rub noktiju, kod prstena, sata, narukvice itd.) te na drugim dijelovima tijela. Kod žrtve će se tragovi pronaći na istim mjestima kao i kod počinitelja, s tim da će ti tragovi biti očiti, jer ih žrtva najčešće ne prikriva.
976
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
S l i k a 66. Oblici tragova krvi u odnosu na kut padanja
977
KRIMINALISTIK^
___________________________________________________________
Slika 67. Tragovi prskotina krvi U pronalaženju mikrotragova krvi na mjestima na kojima se prema misaonoj rekonstrukciji pretpostavlja njihova nazočnost, poslužit ćemo se raznim sredstvima, a među ostalim: a) izvorima svjetlosti s promjenjivom
978
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
žarišnom daljinom: razna svjetla s rasponom frekvencije od infracrvene do ultraljubičaste, s filterima koji nevidljive tragove čine vidljivima; b) benzidinska proba: u 5 ml 96%-tnog alkohola otopi se do zasićenja benzidin i doda nekoliko kapi ledene octene kiseline. U drugoj posudi pripremi se 3-5%-tna otopina vodikovog peroksida. Ovom otopinom tretira se mjesto, na kojem se očekuje nazočnost krvi, te u slučaju potvrde dolazi do tamnoplavog obojenja; c) luminolska proba: otopina luminola rasprši se po mjestu na kojem se pretpostavlja nazočnost krvi, te ako je stvarno ima, dolazi do iluminiscencije svijetloljubičaste boje; d) reagentne trake: danas se u medicini koriste razne vrste traka s tvornički pripravljenim reagensom na krv. Traka se neposredno prije uporabe navlaži destiliranom vodom, te prisloni na sumnjivo mjesto. Nakon 10-ak sekundi traka će se, ako se radi o krvi, obojiti u plavo ili zeleno. Pri postupanju s tragovima krvi vrijede univerzalna pravila postupanja s tragovima, s nekim specifičnostima vezanim u prvom redu uz nepostojanost, odnosno laku kvarljivost krvi, te uz veliku mogućnost kontaminacije (za analizu DNK). Pravilo je da treba uvijek uzimati što više uzoraka, a ako je moguće, trag treba uzimati u izvornom obliku, s predmetima ili podlogom na kojoj se nalaze. Uzorak traga se uzima tek ako se nalazi na predmetu koji nije moguće transportirati. Ako je riječ o krvi koja je još tekuća, treba je spremiti u posudu s antikoagulansom, ili je pak osušiti, čime se njena trajnost višestruko povećava. Identifikacijska važnost krvi, ljudskih izlučevina i tkiva bitno se povećava pronalaženjem novih metoda koje se nazivaju biometrijskim, kao i implementacijom analize DNK u forenzičke svrhe. a.2) Tragovi ljudskih izlučevina Čovjekov organizam izlučuje različite tvari. Dio njih su organizmu nepotrebne, štetne tvari koje nazivamo ekskretima (mokraća, fekalije), dok se druge izlučuju radi osiguravanja nekih tjelesnih funkcija - sekreti (slina, znoj, sjemena tekućina, vaginalni sekret, mlijeko, cerumen). Kriminalistička vrijednost ljudskih izlučevina prvenstveno je u tome što se u njima mogu pronaći stanice podobne za analizu DNK, odnosno karakteristike krvne grupe. Sperma se kao trag pojavljuje uglavnom kod seksualnih delikata. Ona je tekućina koja se sastoji od spermija - muških spolnih stanica koje su suspendirane u viskoznoj, sluzavoj tekućini. Izlučuje se za vrijeme koitusa, onanije ili polucije u količinama od 2-4 ml. U svakom mililitru sperme nalazi se 50 do 100 milijuna spermatozoida. Tragovi sperme mogu se pronaći: a) na mjestu događaja: na posteljini, ležajevima, stolicama, tepisima, sjedištima vozila, travi, ručnicima, maramicama, odjeći itd.; b) na žrtvi: na spolnom organu, u rodnici (kod žive žene mogu se spermiji u vaginalnom sekretu naći i više desetaka sati na-
979
KRIMINALISTIK^
___________________________________________________________
kon snošaja, dok se kod mrtvog tijela mogu uočiti i do nekoliko dana nakon smrti), u analnom otvoru, na trbuhu, ispod pazuha, na bedrima, dojkama, odjeći i obući; c) na počinitelju: na spolnom organu, na donjem rublju, na hlačama oko "šlica", na obući i sl. Tragovi kod seksualnih delikata izuzimaju se prigodom obavljanja liječničkog pregleda, od strane liječnika, na propisani način u tzv. kitove za seksualne delikte. Tragovi sline mogu se pronaći na opušcima cigareta, poštanskim markama, kuvertama, odbačenim papirnatim rupčićima i drugim predmetima koji su bili u dodiru s ustima osobe, pa i na koži kad je riječ o ugrizu. Već i mikrokoličine traga sline mogu biti dostatne za pronalazak biologijskog materijala pogodnog za analizu DNK, kojom se nepobitno utvrđuje njihov izvor, odnosno identitet osobe. Uzorci sline za usporedbu uzimaju se tako da se sažvače sterilna gaza, uzme bris vatenim štapićem ili štapićem od filterpapira, odnosno na način kako je nastao sporni trag, kao npr. da popuši cigaretu poput one na kojoj je trag, da marku ili kuvertu zalijepi svojom slinom i sl. Primjena analize DNK redefinirala je poimanje i značaj sline kao traga i podigla njegov kriminalistički, odnosno identifikacijski značaj. Tragovi znoja mogu se pronaći kod gotovo svih vrsta kaznenih djela, ali treba istaknuti da se u praksi samo iznimno koriste. Tragovi mokraće vrlo su rijetko predmet ispitivanja ili vještačenja. Uglavnom se ispitivanje svodi na utvrđivanje radi li se o mokraći. Ispituje se prisutnost klorida, fosfata, mokraćne kiseline i urina. Nema posebnog značenja u identifikacijskom smislu. Iscjedak iz rodnice sastoji se od izlučevina rodnice, stanica sluznice rodnice i bakterija. Primjenom analize DNK može se identificirati osoba od koje potječe. Minimalna je mogućnost identifikacije osobe od koje potječe izmet. Kod ispitivanja mogu se uočiti muskularna vlakna u vidu konaca različite dužine. Dodavanjem octene kiseline omogućuje se uočavanje i razlikovanje među njima ostataka povrća, biljnih vlakana, biljnih stanica i kristala organskih spojeva. U povraćenom želučanom sadržaju mogu se pronaći ostaci uzetog lijeka, otrova ili hrane koju je osoba konzumirala. Analizom uzorka može se utvrditi i krvna grupa, odnosno genotip osobe. a.3) Tragovi dlaka i kose Veći dio ljudskog tijela obrastao je dlakama, a glava kosom. Dlake i kosa permanentno otpadaju te izrastaju nove, što čini neprekidni ciklus. Niti kosa niti dlake nemaju morfološke ni fizikalne karakteristike koje bi im dale identifikacijski značaj. Zato možemo kazati da one nemaju dokaznu vrijednost, već predstavljaju indicij, informaciju koja se priključuje drugim indicijima i dokazima i daje im veću važnost.
980
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
Međutim, situacija se mijenja ako dlaka ili kosa ima korijen (živu stanicu ili jezgru), jer u tom slučaju postaje iznimno pogodan rezervoar biologijskog materijala za utvrđivanje istovjetnosti. Dlake su do puberteta nježne i tanke dlačice, vršak im je bjelkast, a stablo manje ili više pigmentirano. Te dlačice nazivaju se maljama. Na njihovom mjestu, kad otpadnu, izrastaju dlake. Orijentacijski, prema duljini i debljini dlake te po njenom obliku, možemo zaključiti s kojeg dijela tijela potječe: 1. dužine do 3 cm: a) sa istrošenim vrhom, dlake trupa i udova; b) savinute s oštrim vrhom, dlake obrva i trepavica; 2. dužine 3 do 8 cm: a) kovrčave, s donjeg dijela trbuha; b) nepravilno valovite, s mošnje i stidnice; c) obložene masnim slojem, s pazuha. Dlake se uglavnom mogu naći na mjestu događaja (na posteljini, tepisima, ležajevima, sjedištima vozila) te na tijelu i odjeći aktera događaja. Najčešće ih susrećemo kod seksualnih delikata. Pored dlaka i kose koja je sama otpala, mogu se pronaći i one koje su nasilno iščupane, prelomljene ili odrezane. Kod kaznenih djela s elementom nasilja, gdje je uglavnom prisutan otpor žrtve, dolazi do borbe, hvatanja za kosu i sl., pa je čupanje gotovo redovita pojava. Često se u rukama žrtve može pronaći cijeli pramen kose počinitelja. Kod seksualnih delikata, uslijed trenja tijela o tijelo, dlake se s jedne osobe prenose na drugu. Prilikom nanošenja ozljede, dlake, odnosno, vlasi kose prenijet će se na sredstvo, tako da će se na tom predmetu uz tragove krvi i tkiva pronaći i tragovi kose ili dlaka. Ispitivanjem kose može se saznati: radi li se o kosi, dlaci ili vlaknu (prirodnom ili umjetnom); je li dlaka ljudskog ili životinjskog podrijetla; od koje životinje potječe; ako je ljudskog podrijetla, je li od muškarca, žene ili djeteta; s kojeg je dijela tijela; je li otpala, otkinuta, odrezana ili iščupana; je li oštećena i kakva su oštećenja; je li izmijenjena (bojana, frizerski tretirana itd.); potječe li od određene, konkretne osobe (ako ima korijen, moguća je analiza DNK). a.4) Tragovi nokata Tragovi nokata dosta su česti kod krvnih i seksualnih delikata. Ovi tragovi mogu biti statički (crtež ruba nokata), koji nastaju pri stezanju vrhovima prsta, odnosno udaru po njima, i dinamički. Statički tragovi nokata javljaju se prije svega u obliku crtastih ili lučnih oguljotina praćenih krvnim podljevima. Pojedini trag može veličinom i izgledom odgovarati noktu koji ga je prouzročio te omogućuje usporedbu. Dinamički nastaju uslijed grebanja nokata po površini kože i slično. Imaju oblik manje ili više paralelnih linija, ogrebotina. Tragovi nokata nemaju posebno identifikacijsko značenje, osim iznimno, kod većeg broja statičkih tragova. Sami nokti, odnosno njihovi dijelovi, mogu biti nositelji informacija o osobi od koje potječu, poput krvne grupe odnosno genotipa.
981
KRIMINALISTIKA
Slika 68. Pribor za izuzimanje tragova kod kaznenih djela protiv spolne slobode
a.5) Tragovi životinjskog podrijetla Tragovi životinjskog podrijetla najčešće se ispituju pri sumnji da se radi o tragu ljudskog podrijetla. Odnosno, najčešće se ispituju samo do onog trenutka kad se utvrdi da ne pripadaju čovjeku. Radi se o području na kojem ima puno prostora za daljnji rad i razvijanje novih metoda. a.6) Tragovi biljnog podrijetla Tragovi biljnog podrijetla koriste se u kriminalistici vrlo malo. Iako ih često susrećemo, nismo svjesni njihove važnosti. Kako su biljke nepokretna živa bića, one ne mogu prouzročiti tragove, već se tragovi biljnog podrijet-
* Tekst odjeljaka b) i d) napisao je Želimir Radmilović.
982
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
la javljaju kao tragovi prisutnosti biljke ili njezinih pojedinih dijelova na mjestu događaja, tijelu, odjeći, predmetima i dr. Neke karakteristike biljaka, poput fotosinteze, mogu uvelike pomoći u razjašnjavanju nekih okolnosti. Primjerice, ako se neki predmet ili mrtvo tijelo pronađu na travnatoj površini, nakon njihova odmicanja treba obratiti pozornost na izgled trave: izblijedjelost (etiolement) navodi na zaključak da biljke tijekom nekog vremena nisu bile izložene svjetlosti, tj. da su bile prekrivene pronađenim predmetom, odnosno tijelom. U slučajevima kada je leš zakopan, u zemlji se mogu pronaći biljke koje upućuju na dio godine kada je zakopavan. Kod uzimanja uzoraka bitno je, uz sporni uzorak, za komparaciju uzeti i nesporni uzorak iste biljne vrste s istog staništa. Osnova za uporabu tragova biljnog podrijetla je i činjenica da su pojedine vrste locirane upravo i samo na određenim područjima i površinama. b) Mehanički (mehanoskopski) tragovi* Govoreći o mehaničkim tragovima u najširem smislu može se zaključiti da je velik broj tragova mehanička promjena u okolini. U razmatranom smislu pojmom mehaničkih ili mehanoskopskih tragova podrazumijevaju se promjene (oštećenja) koje nastaju primjenom određenog sredstva (alata), kako bi se savladale prepreke radi ostvarenja kaznenog djela. Dakle, to su tragovi alata, bilo da je riječ o: 1. alatima uobičajene primjene: čekić, kliješta, odvijač, pila, bušilica, brusilica, aparat za autogeno zavarivanje i sl.; 2. specijalnim alatima (koji se izrađuju za kriminalnu namjenu): "ruski ključ", "balerina", "top", "češljevi", "belgijaner", "svinjska noga" i sl; 3. priručni alati i sredstva (razne poluge, žice, šipke, cijevi, užad i slično). Mehaničke tragove ili tragove mehaničkih oštećenja nalazimo uglavnom u području imovinskih delikata, tzv. provalnih krađa, a važni su jer se na osnovi takvih tragova primjenom određenih mehanoskopskih i fizikalno-kemijskih postupaka može identificirati sredstvo koje ih je prouzročilo. Posebno važno je istaknuti značenje mehaničkih tragova na bravama, lokotima i sličnim sredstvima. Tragovi rezanja, sječenja, piljenja, brušenja, bušenja (otisci, utisci, ogrebotine, rezovi, sjekotine) mogu se pronaći na raznim podlogama, a najčešće na metalu (metalne kase, alke i narbe lokota, metalna ograda i sl.), drvetu (dijelovi vrata, dovratnika, namještaja i sl.) te na tekstilu (kod delikata nasilja s oštrim sredstvom izvršenja), plastici, na gumi (na pneumaticima) i drugim materijalima.
983
KRIMINALISTIKA
U spore dbo m traga i sumn jivog sreds tva može se primj eno m meha nosk opskih cirati
metoda Slika 69. Razni provalnički alati identifisredstvo koje je prouzročilo sporni trag. Ova metoda temelji se na činjenici da svaki predmetalat ima svoje individualne karakteristike (bilo da su rezultat proizvodnog procesa, bilo korištenja), koje se pri korištenju prenose na predmet koji se reže, siječe, pili, buši, grebe i sl. Važno je napomenuti da se radi o komparativnoj metodi, za koju je neophodno uz trag sječenja (sporni trag) imati i sumnjivo sredstvo (nesporni trag). Uz komparativnu metodu može se korisSlika 70. Uparivanje spornog i nespornog titi i tzv. metoda uklapanja, gdje traga sječenja se dva razdvojena dijela istog predmeta uklapaju u cjelinu, poklapanjem crte loma, sječenja ili rezanja.
* Tekst odjeljaka b) i d) napisao je Želimir Radmilović.
984
_______________________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Fizikalno-kemijske metode zasnivaju se na činjenici da prilikom rezanja, sječenja, a posebno prilikom piljenja, bušenja i brušenja, na sredstvu izvršenja ostaju određene količine materijala skinutog s predmeta napada. Uglavnom se radi o mikroskopskim količinama tvari koje se mogu ustanoviti raznim fizikalno-kemijskim metodama (mikroskop, spektro-kemijske metode). Ovim područjem bavi se poseban dio mehanoskopije, gdje se uporabom mikroskopa i drugih tehničkih pomagala može odgovoriti na pitanja: je li brava otključana originalnim ili sličnim ključem, kopijom ili provalničkim alatom (češljem), odnosno je li počinjeno kazneno djelo ili je fingirano (izostanak tragova tipičnih za provaljivanje). Nastavno, klasičnim komparativnim metodama, ako nam je dostupan alat, možemo povezati sporni i nesporni trag, odnosno sredstvo i predmet napada. c) Tragovi stakla Tragovi stakla česti su tragovi na mjestu događaja i u pravilu dolaze u kombinaciji s drugim tragovima. Nalaze se na mjestu događaja različitih tipova kaznenih djela (silovanja, provalne krađe, kod sudara vozila ili naleta na pješaka u kombinaciji s bijegom s mjesta događaja, ubojstava vatrenim oružjem. Ako je riječ o većim komadima stakla, onda se izuzimaju na klasičan način, a ako je riječ o sitnim komadima stakla, oni se izuzimaju ljepljivim trakama ili pomoću specijalnog usisivača s filterom. Veće krhotine stakla treba pažljivo izuzeti te ih zajedno s glavninom razbijenog stakla uklopiti u cjelinu. Na krhotinama razbijenog stakla razlikuju se radijalni i koncentrični lom. Na temelju reljefa linija naprezanja stakla (konhoidalnih linija) moguće je zaključiti smjer djelovanja sile koja je razbila staklo. Istovjetnost spornih krhotina stakla (npr. na odjeći oštećenog) s nespornim staklom nađenim na mjestu događaja, utvrđuje se različitim kemij-
Slika
71,
Radijalni
lom
Slika 72. Kut prostrijela stakla
stakla
985
KRIMINALISTIKA
sko-fizikalnim metodama. Klasične metode pomoću određivanja indeksa loma i određivanja specifične gustoće danas mogu poslužiti samo kao pomoćne metode u svrhu trijaže. Danas se za određivanje grupnih karakteristika koristi SEM-EDX, a za identifikaciju sitnih krhotina BAAS (besplamena atomska apsorpcijska spektrometrija) ili LA-ICP-MS (Laser Ablation - Inductively Coupled Plasma - Mass Spectrometar), što bi se opisno moglo prevesti kao uređaj s laserskom ablacijom i induktivno pobuđenom plazmom te masenim detektorom (v. izlaganja infra pod 10.j i k). d) Tragovi stopala Tragovi stopala pripadaju u mehaničke tragove. Mogu biti statički i dinamički ili kombinirani. Poznate su sljedeće klasifikacije tragova: 1. prema broju značajnih dimenzija svi tragovi stopala dijele se na: a) dvodimenzionalne (površinske), koji nastaju na čvrstoj podlozi naslojavanjem boje, prašine, brašna i drugih tvari i sl. ili odslojavanjem - podizanjem sličnih tvari s podloge i b) trodimenzionalne (reljefne), koji nastaju u plastičnoj ili rastresitoj podlozi i mogu biti pozitivni i negativni (iznad ili ispod razine podloge); 2. prema broju i međusobnom položaju, tragovi stopala dijele se na: a) pojedinačne (bez obzira na broj) koji su raspoređeni bez neke vidljive logične veze i b) grupne, koji predstavljaju niz (veći broj) tragova lijevog i desnog stopala, raspoređenih tako da čine logičku cjelinu neprekidnog kretanja; 3. prema stanju stopala tragovi stopala dijele se na: a) tragove bosog stopala; b) tragove stopala u čarapama i c) tragove stopala u obući; 4. prema vidljivosti tragovi stopala dijele se na vidljive i nevidljive. Nevidljivi tragovi mogu se podijeliti na: a) tragove papilarnih linija stopala; b) tragove znoja (npr. na čarapama, kao biološki trag); c) stopalom nanijeti trag - sloj prašine na podlozi; d) stopalom podignut sloj prašine s podloge; e) sloj čestica materijala potplata i f) naelektrizirane gažene čestice. Postoje posebni načini i sredstva za vizualizaciju nevidljivih tragova stopala u različitim agregatnim stanjima: pare, tekućine i prašci. Moderni način izazivanja obavlja se pomoću lasera i cijanoakrilatnih ljepila. Kada je riječ o tragovima stopala bose noge, treba imati u vidu da nožni prsti, osim palca, rijetko imaju kompletan uzorak papilarnih linija, kao što su one formirane na vršcima prstiju šake. Zbog toga se njihovi tragovi ne mogu podvrći strogom sustavu klasifikacije. Isto tako, najčešće su nesavršeni i nejasni otisci nožnih prstiju koji se nađu na mjestu događaja.
986
_______________________________________________________________________
Slika 74.
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Slika 73. Tragovi bose noge na mekanoj podlozi
Uparivanje
spornog i nespornog traga obuće Jasni i potpuni uzorci linija normalno se formiraju na prednjem ili distalnom dijelu tabana, koji se obično zove "jastučić tabana". Ti uzorci sastoje se od lukova, zamki, kružnih i složenih uzoraka, raznih varijacija.
987
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Za potrebe klasifikacije, jastučić tabana dijeli se u: fundamentalnu zonu ili holukalno područje (područje jastučića tabana koje se nadovezuje na palac i uključuje i pravi razmak između prstiju) i tri akcesorne ili sporedne zone koje čine područje ispod preostala četiri nožna prsta. Uzorci papilarnih linija koji se susreću u fundamentalnoj zoni ili holukalnom području osnova su za "primarnu" klasifikaciju, a oni koji se nalaze u akcesornoj ili sporednoj zoni čine osnovu za "pomoćnu" ili "sekundarnu" klasifikaciju. Način klasificiranja sastoji se u određivanju slova kao simbola za uzorke linija koje nalazimo u "fundamentalnoj" zoni i u određivanju vrijednosti ili indeksnih brojki za one koje nalazimo u tri akcesorne zone. Tragovi stopala o kojima je riječ mogu biti potpuni ili fragmentarni. Služe za identifikaciju osobe ili čarapa, odnosno obuće i na taj način neizravnu identifikaciju osoba korisnika tih odjevnih predmeta. e) Tragovi oružja* Postoji više klasifikacija oružja. Za predmetno razmatranje nužno je poći od Zakona o oružju. U tom se smislu oružjem smatra: a) vatreno oružje, b) zračno oružje, c) plinsko oružje, d) rasprskavajuće oružje, e) oružje s tetivom, i f) hladno oružje. Oružjem se smatraju naprave koje su Zakonom o oružju utvrđene kao oružje. Vatreno oružje su sve vrste pušaka, pištolja i revolvera, kao i sve vrste naprava iz kojih se pomoću potisnutog djelovanja barutnih plinova izbacuje kroz cijev zrno, kugla, sačma, strelica ili drugi projektil. Ono može biti kratko ili dugačko vatreno oružje, koje može biti s repetirajućim mehanizmom, poluautomatsko ili automatsko. Zračno oružje su sve vrste pušaka, pištolja, revolvera i druge naprave koje snagom stlačenog zraka ili drugog plina izbacuju kroz cijev zrno, kuglicu ili druge projektile. Plinsko oružje su sve vrste pištolja i revolvera te drugih naprava koje potisnom energijom barutnog punjenja ili stlačenog plina usmjereno raspršuju ili izbacuju neškodljive nadražljive plinske tvari koje na ljudsko zdravlje imaju kratkotrajan učinak. Rasprskavajuće oružje su sve vrste bombi, mina, granata i drugih naprava opremljene s eksplozivnom tvari ili detonatorom kod kojih pod pogodnim vanjskim ili unutarnjim djelovanjem (težina, udar, potez, trenje, kemijska reakcija, električna energija i sl.) dolazi do oslobađanja energije i njihovog rasprskavanja. Tekst odjeljka e) napisali su Vojin Maštruko i Davor Mayer.
988
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________________
Oružje s tetivom jesu lukovi, samostreli, praćke i druge naprave koje snagom napete tetive potiskuju strijelu ili drugi projektil. Hladno oružje su bokseri, bodeži, kame, mačevi, sablje, bajunete, buzdovani (topuzi) i drugi predmeti kojima je osnovna namjena napad ili nanošenje ozljeda. Hladnim oružjem u smislu razmatranog Zakona smatraju se i predmeti pogodni za nanošenje ozljeda kada se nose na javnim okupljanjima, u lokalima i na sličnim mjestima. Mehanizmi djelovanja navedenih skupina oružja različiti su, zbog čega nastaju i različiti tragovi. U praksi se najčešće upotrebljava hladno i vatreno oružje. Posljedice njihova djelovanja, kada se radi o tijelu čovjeka, bitno su različite. U odnosu na posljedice djelovanja, kada se radi o stvarima, neka oružja ne mogu uzrokovati oštećenja. Hladno oružje se najčešće koristi za počinjenje kaznenih djela protiv života i tijela, a od ostalih skupina kaznenih djela možemo spomenuti ona protiv slobode i prava čovjeka i građanina i ona protiv imovine. Kada se hladnim oružjem djeluje prema tijelu čovjeka, nastaju mehaničke ozljede tijela zbog djelovanja oštre ili tupe sile. Pritom se ne govori o sili kao takvoj, već o posljedici i obliku mehaničkog oštećenja nastalog na ljudskom tijelu. Mehaničke ozljede mogu nastati na jedan od tri načina: kretanjem, tj. udarcem sredstva po tijelu, kretanjem tijela prema sredstvu (padom) te uzajamnim kretanjem, tj. sudarom tijela i sredstva. Mehaničke ozljede moguće je podijeliti na različite načine. Jedna od najčešćih podjela temelji se na značajkama sredstva ozljeđivanja tako da se ozljede dijele na one nastale šiljkom, oštricom i plohom. Budući da ova skupina ozljeda predstavlja i najbrojnije ozljede uopće, to je praktički važna podjela mehaničkih ozljeda prema sredstvu zadavanja. Ako na osnovi značajki ozljede nije moguće zaključiti ništa ili gotovo ništa o sredstvu ozljeđivanja, kaže se kako je riječ o nespecifičnoj mehaničkoj ozljedi, za razliku od ozljede čije značajke upućuju na sredstvo ozljeđivanja, pa su one specifične s obzirom na sredstvo. Skupinu specifičnih mehaničkih ozljeda čine rane. S obzirom na djelujuću silu i svojstva sredstva, razlikuje se djelovanje oštre i tupe sile. Tri su moguće posljedice djelovanja oštre sile na tijelo: rez, sjekotina i ubod, a koje rezultiraju nastankom odgovarajućih rana. Rezne rane nastaju kombinacijom djelovanja povlačenja i pritiska oštrice, rane sjekotine nastaju isključivo djelovanjem pritiska sječiva, a ubodne rane nastaju pritiskom šiljka. Djelovanje tupe sile uspostavlja se udarcem, tj. pritiskom ili težinom sredstva na tijelo. Oguljotina kože nastaje kosim povlačenjem tupo-tvrdog sredstva, najčešće hrapave površine, po koži, zbog čega dolazi do struganja i traumatskog defekta površinskog sloja kože - epidermisa.
989
KRIMINALISTIKA
Nakon nastanka, oguljotina se ovlaži izlaskom tkivne tekućine koja se u kontaktu sa zrakom skrutne, stvarajući krastu. Boja kraste upućuje katkad na dubinu oguljotine. Na smjer djelovanja sile može se, osim na osnovi pomaka krpica epidermisa, zaključiti na temelju širokog početka oguljotine koji je i oštro ograničen, a u smjeru djelovanja gubi na intenzitetu i širini, završavajući često u obliku pruge ili repića. Krvni podljev (haematoma) ili modrica posljedica je djelovanja sile nastale udarcem tupo-tvrdog sredstva po tijelu ili padom tijela na takvo sredstvo, odnosno kombinacijom ovih mehanizama. Pritom dolazi do ozljede krvnih žila, te izlaska i prožimanja okolnog tkiva krvlju. Dekolman je odizanje kože od potkožnog tkiva zbog gnječećeg, strižućeg, navlačećeg (natežućeg) djelovanja sile, što dovodi do krvarenja i stvaranja džepova u tkivu. Ovi džepovi, koji se šire pretežito u potkožnom masnom tkivu, mogu sadržavati veliku količinu izlivene tekućine ili krvi. Prijelom (fractura) je prekid kontinuiteta kosti. On može biti potpun (prijelom u užem smislu riječi) i nepotpun. O nepotpunom se prijelomu govori pri napuknuću (infractio), ali i otkinuću dijela kosti. S obzirom na broj nastalih koštanih ulomaka prelomljene kosti, prijelom može biti jednostruk ili višestruk. Ako su na mjestu prijeloma ozlijeđena meka tkiva (koža, potkožno tkivo, mišićje i slično), pa prijelom preko ove ozljede komunicira prema van, govori se o kompliciranom ili otvorenom prijelomu. Prijelom koji nastaje na mjestu djelovanja sile naziva se direktnim, a onaj koji nastaje na mjestu udaljenom od mjesta djelovanja sile, indirektnim prijelomom. Rana nagnječina nastaje u čistom obliku gnječenjem kože i potkožnog tkiva između tupo-tvrdog sredstva koje udara po koži i tvrde podloge, kosti koja se nalazi ispod kože. Ona je, prema tome, posljedica gnječenja i napetosti tkiva koja prelazi granicu elasticiteta kože. Rana prskotina nastaje kad na kožu djeluje sila rastezanja koja prekorači elasticitet kože pa dolazi do njezina prskanja. Takva je rana obično linearnog oblika, oštrih rubova i kuteva koji nisu nagnječeni, a ni podliveni krvlju. Sva tkiva u prostoru također su oštro prsnuta, uz postojanje mostića tkiva. Takve se ozljede vrlo često viđaju prilikom pregaženja na mjestu penjanja kotača vozila na tijelo, pri čemu dolazi do natezanja kože. Rane nagnječine i rane prskotine u čistom obliku u praksi se viđaju relativno rijetko, zbog strogo specifičnih uvjeta pod kojima nastaju. Mnogo češće nastaju rane razderotine, koje predstavljaju kombinaciju rane nagnječine i prskotine. Naime, okomitim ili kosim udarcem tupo-tvrdog sredstva (obično bridovitog) po dijelu tijela gdje se ne nalazi kost ispod kože, dolazi do kombiniranog djelovanja gnječenja tkiva zbog težine sredstva i siline udarca, ali i do rastezanja kože zbog njena elasticiteta.
990
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
R ezna rana je ozlje da koja nasta je povl ačen jem oštri ce i pritis kom nekog sredstva
Slika 75. Vrste rana (rezna, ubodna, sjekotina i razderotina)
tangencijalno
po površini tijela, pa joj je obično veća duljina nego dubina. Rubovi su rane glatki, a kutovi oštri i nerijetko se nastavljaju u fine izdanke (čak mogu završavati površinskom ogrebotinom). Za nastanak rane bitna je oštrina sredstva, a manje važna snaga povlačenja. Naime, rana nastaje samo pritiskom ili pritiskom i povlačenjem oštrice po koži. Rana sjekotina predstavlja ozljedu nastalu djelovanjem sječiva sjekire ili sredstva nalik sjekiri (alati za sječenje mesa, elisa izvanbrodskog motora i sl.) Ovakvo sredstvo djeluje udarcem, tj. pritiskom, a ne povlačenjem, zbog čega je osim oštrine važna i težina sredstva. Za razliku od reznih rana, kojima mogu katkad nalikovati, sjekotine su dublje, poprečni presjek im je klinastog oblika, a kod jakog udarca kosti ne predstavljaju granicu rane već su i one presječene. Ubodna rana je ozljeda koja nastaje kada šiljasto mehaničko sredstvo pritiskom usmjereno djeluje u dubinu tijela. Tako nastala ubodna rana ima veću dubinu od duljine. Prototipom ubodne rane smatra se rana nastala ubadanjem noža u tijelo i izvlačenjem u smjeru dulje osovine sječiva. Značajke sredstava koja nanose ovakve ozljede jesu duljina i uskoća, a ona mogu biti: 1) ubodna oruđa, tj. predmeti kao što su nož i odvijač; 2) ubodna oružja, npr. bajunete, bodeži, stileti; 3) slučajna strana tijela; kao npr. komadi stakla i tvrde plastike.
991
KRIMINALISTIKA
Tijekom izvlačenja sječiva može u nastavku ubodnog otvora na koži nastati veća ili manja rezna rana koja se nadovezuje na ubodnu, pa se govori o ubodno-reznoj rani. Kad se hladnim oružjem djeluje prema tijelu osobe, na njemu je moguće pronaći biologijske tragove, tragove tekstila, zemlje (kad se odvijala borba) i dr. Hladno oružje moguće je koristiti i za ostvarenje drugih kaznenih djela, npr. provala, oštećenja tuđe stvari i sl. Tragovi u takvim slučajevima mogu biti utisnuće i drugi mehanički tragovi. Uporabom vatrenog oružja nastaju tragovi na oružju, čahuri, zrnu, osobi koja oružje koristi i prema kojoj ga koristi i na okolnim predmetima. Mogućnost identifikacije vatrenog oružja na osnovi zrna i čahura osniva se na pojavi nastajanja mehaničkih tragova pri ispaljivanju na njima. Mehanički tragovi na čahurama i na zrnima nastaju u procesu opaljenja iz vatrenog oružja, pri čemu čahura i zrno dolaze u kratkotrajni kontakt s dijelovima mehanizma vatrenog oružja. Dijelovi mehanizma vatrenog oružja su u tvornici izrađeni pomoću odgovarajućih strojeva za obradu metala. Noževi tih strojeva napravljeni su od vrlo tvrdog materijala, no u procesu proizvodnje mehanizma vatrenog oružja oštrice se tih noževa također troše. Sve nepravilnosti na oštricama noževa za obradu metala u procesu proizvodnje dijelova za vatreno oružje preslikavaju se na dijelove mehanizma vatrenog oružja. Te nepravilnosti su jedinstvene i neponovljive. Npr. kod tvorničke, serijske izrade zatvarača vatrenog oružja, na čelima zatvarača iz iste tvorničke serije postoje fine razlike nastale u procesu proizvodnje, a kao posljedica trošenja oštrice noževa za obradu metala. Kasnije, pri uporabi vatrenog oružja, zbog pucanja te neodgovarajućeg održavanja vatrenog oružja dolazi do pojave lokalnih ogrebotina, korozije i, općenito, trošenja pojedinih dijelova, što sve zajedno dovodi do povećanja stupnja individualnosti tih tragova. U procesu opaljenja streljiva u vatrenom oružju dolazi do kratkotrajnog mehaničkog kontakta čahure i zrna ispaljenog streljiva s pojedinim dijelovima mehanizma vatrenog oružja. Npr. čahura poluautomatskog vatrenog oružja dolazi u kontakt s udarnom iglom, čelom zatvarača, izvlakačem, izbacivačem i ležištem metka. Zrno ispaljeno iz vatrenog oružja sa užljebljenom cijevi, prolazeći kroz cijev dolazi u mehanički kontakt sa žljebovima koji se nalaze u unutrašnjosti cijevi. Za vrijeme navedenog kratkotrajnog mehaničkog kontakta dolazi do nanošenja mehaničkih tragova na čahurama i zrnima. Na čahurama tipično ostaju mehanički tragovi udarne igle, čela zatvarača, izvlakača, izbacivača i ležišta metka, dok na zrnima tipično ostaju mehanički tragovi od žljebova i polja koja se nalaze u unutrašnjosti cijevi. Za navedenog kratkotrajnog mehaničkog kontakta na čahure se utiskuju
992
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Slika 76. Individualne karakteristike mehaničkih tragova čela zatvarača na spornoj i probno ispaljenoj čahuri, uklopljene pomoću komparativnog mikroskopa i individualne karakteristike mehaničkog traga žijeba cijevi na spornom i probno ispaljenom zrnu, uklopljeni pomoću komparativneg mikroskopa.
tragovi udarne igle, čela zatvarača i izbacivača, dok se tragovi izvlakača nanose grebanjem izvlakača po rubu čahure. Tragovi žljebova i polja na zrnima nastaju na način da pritisak nastao sagorijevanjem barutnog punjenja istiskuje zrno kroz cijev, koja ima nešto uži promjer od promjera zrna, a u čijoj su unutrašnjosti napravljeni spiralno uvijeni žljebovi. Na zrnu se, prolaskom kroz takvu cijev, mehanički ugraviraju negativi žljebova u cijevi, a samo zrno, osim translacione brzine, dobije i rotaciju oko uzdužne osi. Opisani mehanički tragovi na čahurama i zrnima imaju svoje opće i individualne karakteristike. Opće ili grupne karakteristike su zajedničke za pojedine klase tragova (npr. sve čahure ispaljene iz pištolja marke Walther, model PPK, kal. 7,65 mm imaju iste opće karakteristike mehaničkog traga čela zatvarača, a isto tako i udarne igle, izvlakača, izbacivača i ležišta metka, te se po njima razlikuju od općih karakteristika mehaničkih tragova čela zatvarača zaostalih na čahurama ispaljenih iz pištolja neke druge marke i modela, npr. pištolja marke Beretta, model 70, kal. 7,65 mm. Dakle, po općim karakteristikama mehaničkih tragova mehanizma vatrenog oružja na čahurama i zrnima prepoznajemo marku i model vatrenog oružja iz kojeg su ispaljene čahure i zrna. Opaljenjem i prolaskom zrna kroz cijev oružja nastaje mnoštvo procesa čija posljedica je kontaminacija površine ispaljenog zrna velikim brojem mikroskopski malih GSR (Gunshot Residue) čestica, koje za vrijeme leta zrna ubrzano otpadaju s njega zbog otpora zraka te zbog centrifugalne sile, koja je posljedica rotacije zrna oko svoje osi. Kad zrno pogodi neku prepreku, ono u neposrednoj okolini mehaničkog oštećenja koje načini ostavlja depozit GSR čestica.
993
KRIMINALISTIKA
Depozit GSR čestica treba razlikovati od tzv. prstena barutne gareži tamne boje. GSR čestice su mikroskopski male i nije ih moguće vidjeti golim okom, pa čak niti optičkim mikroskopom. U projektilnoj brisotini zrna se, osim GSR čestica (antimon, barij i olovo), može naći bakar, nikal i slični metali ovisno o vrsti košuljice projektila. Kod tzv. kratkih cijevi (do 30 cm) nesagorjele barutne čestice te GSR čestice mogu se, ovisno o vrsti i konstrukciji streljiva, naći na krajnjim udaljenostima pucanja od 50 do 100 cm, a kod dugih cijevi, ovisno o punjenju i konstrukciji streljiva, od 150 do 200 cm. Nazočnost barutnih čestica u rijetkim slučajevima moguće je opaziti golim okom, a najčešće pomoću raznih kolorimetrijskih kemijskih testova (Gonzales, Walker, Griess, Marshall i Tewari, Leszczyinski, te natrijev rodizonat-test). U praksi se javlja i problem utvrđivanja je li neka osoba pucala iz vatrenog oružja ili ga je samo držala u ruci. Ranije se taj problem rješavao pomoću tzv. Gonzalesovog testa ili parafinske rukavice, koji je u praksu USA uveden 1933. godine. Gonzalesov test su zbog nespecifičnosti, pozitivnih i negativnih lažnih rezultata te subjektivnosti procjene rezultata odbacili stručnjaci na konferenciji INTERPOL-a u Parizu 1963. godine. Sudionici navedenog INTERPOL-ovog seminara su u pogledu vrijednosti Gonzalesovog testa naveli sljedeće: "Sudionici seminara smatraju da tradicionalni parafinski test nema dokazne vrijednosti, ni kao dokaz za sudove, niti kao pouzdana indikacija za policijske službenike. Sudionici seminara smatraju da se ovaj test više ne bi trebao upotrebljavati...". Danas je u Europskoj uniji standardna metoda dokazivanja tragova pucanja na šakama osumnjičenika metoda pomoću SEM-EDX (Scanning Electron Microscope with Energy Dispersive X-ray). Tom metodom se na šakama osumnjičenika pouzdano identificiraju mikroskopske čestice koje potječu isključivo od procesa opaljenja iz vatrenog oružja. Ako se na šakama strijelca dokažu GSR čestice, tada je to materijalni dokaz da je osumnjičenik pouzdano povezan s procesom opaljenja iz vatrenog oružja. Na tijelu osobe zbog djelovanja vatrenim oružjem moguće je prepoznati više vrsta ozljeda. Strijelna rana je ozljeda nastala djelovanjem projektila ispaljenog iz ručnog vatrenog oružja. U širem smislu, prema više autora, ovamo se ubrajaju i rane nastale djelovanjem strijelnih naprava, kao što su, na primjer, one koje služe za plašenje (pištolji plašljivci), zatim za ispaljivanje signalnih raketa, za ubijanje stoke, sprave na C02, podvodni harpuni i slično, koje, sukladno naprijed istaknutom, ne ulaze u pojam vatrenog oružja. Djelovanje brzih projektila na tijelo bitno je drukčije od djelovanja sporih projektila. Dok pri djelovanju sporih projektila, koji uglavnom samo gnječe tkiva, smrtni ishod nastupa zbog ozljeđivanja jednog od vitalnih organa ili kao posljedica komplikacija ozljeđivanja, smrt zbog djelovanja brzog projektila može nastupiti zbog šoka, a da pritom nije pogođen ni jedan od vitalnih organa.
994
KRIMINALISTIK^
Slika 77. a) Izgled GSR čestica, b) raspodjela antimona, barija i olova u GSR čestici, c) dijagram opadanja broja GSR čestica s vremenom proteklim između pucanja i obljepljivanja šaka, te d) način obljepljivanja šaka za GSR analizu.
Kod strijelnih ozljeda nastalih djelovanjem brzih projektila (brzine veće od 650 m/s) hidrodinamsko je rasprskavajuće djelovanje u prvom planu biološkog djelovanja projektila. Posljedice djelovanja ovih brzih projektila podsjećaju, prema nekim autorima, na djelovanje projektila lovačkog oružja s djelomičnom košuljicom ili na djelovanje projektila ispaljenog iz blizine iz lovačke puške na sačmu. Naime, prilikom dodira projektila s tijelom, projektil prenosi na tijelo kinetičku energiju koju je moguće izračunati po formuli . Takvo se djelovanje pokušalo objasniti različitim teorijama, a jedna je od najprihvatljivijih teorija hidrodinamskog djelovanja tlaka, vezana uz imena Colersa i von Scherninga, a odgovara Kochersovu "vlažnom ili hidrodinamsko-ekspolozivnom djelovanju". Teorija polazi od činjenice da
ljudsko tijelo sadrži od 76 do 81% vode, pa čak i kompakta kortikalisa dugih kostiju sadrži oko 14% vode. 996
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Teorija hidrodinamskoga djelovanja krajem I. svjetskog rata proširena teorijom "postraničnog udara" (Ge-newein). Kako je količina tekućine u najvećem dijelu tijela vrlo velika, to projektil na probijanje tkiva troši samo mali dio svoje kinetičke energije, dok najveći dio predaje česticama tkiva. Cestice koje dobiju kinetičku energiju pomiču se radijarno u stranu, tj. okomito na strijelni kanal. Taj je pomak to veći što je veća brzina, a time i predana kinetička energija projektila. Sirenjem čestica tkiva u stranu kinetička energija prelazi u elastičnu. Kada sva kinetička energija prijeđe u elastičnu energiju tkiva, tada elastična energija vraća čestice tkiva prema strijelnom kanalu, one se sudaraju, elastična energija prelazi u kinetičku. Taj se proces pulsiranja tkiva ponavlja nekoliko puta. Kako je taj proces, u odnosu na brzinu projektila spor, to se tako nastala šupljina stvara nakon prolaska projektila, a kako traje vrlo kratko vrijeme, tj. oko 5, 10 do 30 milisekundi, to se ona naziva prolaznom, temporarnom ili pulsirajućom šupljinom (ili kavernom). Ulazna strijelna rana predstavlja rupičasti defekt kože neadaptabilnih rubova, nastao djelovanjem projektila ručnog vatrenog oružja. Ona je kod okomitog pucanja na kožu okruglog, a kod kosog pucanja u pravilu eliptičnog oblika. Ulazna strijelna rana nastaje u vrlo kratkom vremenskom odsječku u kojemu projektil probija kožu. Snimanjem ultrabrzom kamerom vidi se da u kožu najprije udari čelo projektila, koje vrlo jako komprimira tkivo. Kako se radi o praktički inkompresibilnom tkivu (tekući medij u kojemu su raspršene krute čestice), to je utiskivanje tkiva vrlo slabo, pa nastali visoki tlak raširi tkivo u obliku polukugle. Taj val tlaka - rastezanja događa se u tekućem mediju brzinom od oko 1600 m/s, dakle mnogo brže od brzine kretanja projektila. Tlak, tj. val tlaka u smjeru hica i okomito na njega u stranu ograničen je protusilom tkiva, dok se potisak prema natrag, tj. suprotno od smjera gibanja projektila - prema ustima cijevi oružja, može slobodno razvijati (osim na mjestu čela projektila), tako da dolazi do prskanja finih kapljica tkiva navedenom brzinom od oko 1600 m/s, pa te sitne čestice ostružu kožu radijarno od mjesta prodiranja projektila. Ovako nastali prsten ostrugane kože, koji je kod okomitog pucanja na kožu koncentričnog oblika oko otvora rane, naziva se nagnječnim ili kontuzijskim prstenom. Promatran pod povećalom pokazuje gubitak epidermisa (površinskog sloja kože) i sitne radijarno postavljene razderotine kože. S obzirom na karakteristike ulazne strijelne rane treba razlikovati tri mogućnosti ustrijela, i to: a) ulazna strijelna rana iz udaljenosti, b) ulazna strijelna rana iz relativne blizine i c) ulazna strijelna rana iz apsolutne blizine.
997
KRIMINALISTIK^
Iz usta cijevi oružja pri opaljenju osim projektila u obliku kruškolikog oblaka izlijeću neizgorene barutne čestice, dim i plamen. Pritom neizgorjele barutne čestice, kao najteže, dopiru najdalje, a njihov doseg ovisi, osim o karakteristikama oružja (dugocjevo, kratkocjevo, raspucano, novo), još i o jačini barutnog punjenja. PribSlika 78, Ulazna strijelna rana iz ližno na polovicu udaljenosti do apsolutne blizine koje dopiru barutne čestice doseže dim, a na polovicu pak udaljenosti plamen. Ako se tijelo nalazi izvan dosega kruškolikog oblaka (neizgorenih čestica koje dopiru najdalje), tada na mjestima ulazne strijelne rane djeluje samo projektil, i takav se ustrijel naziva ustrijelom iz udaljenosti. Približavajući usta cijevi oružja tijelu (ili obratno, tijelo ustima cijevi oružja), uz djelovanje projektila nalaze se i neizgorene barutne čestice; kod manje udaljenosti nalazi se uz čestice baruta i ogarenje zbog djelovanja dima, a kod još manje udaljenosti uz barutne čestice i dim djeluje i plamen, te se nađe opeklina ili osmuđenje kože. Prema tome, pri pucanju iz male udaljenosti vidi se na koži oko ulazne rane ili na odjeći ispred ulazne rane, ako je pucano preko odjeće, djelovanje neizgorenih barutnih čestica, dima i plamena, pa se takvu ulaznu strijelnu ranu naziva ustrijelom iz relativne blizine (neki razlikuju bližu i dalju relativnu blizinu). Treća je mogućnost pucanje iz apsolutne blizine. Pri takvom su ustrijelu usta cijevi oružja prislonjena na kožu ili nekoliko milimetara odmaknuta od nje, te na kožu na mjestu ulazne strijelne rane djeluju osim projektila još i potisni barutni plinovi koji dovode do opsežnog razaranja, što rezultira ulaznom strijelnom ranom daleko većom od kalibra oružja, tj. daleko većom od rane koja bi nastala djelovanjem jednakog projektila pri pucanju iz udaljenosti ili relativne blizine. Učinci neizgorenih barutnih čestica, dima i plamena pri takvom pucanju nalaze se u početnom dijelu strijelnog kanala, dok u pravilu nedostaju na koži uokolo ulazne rane. S procjenom udaljenosti iz koje je pucano nerazdruživo je vezano razlikovanje ulazne od izlazne strijelne rane (naravno, ako je riječ o prostrijelnoj ozljedi): naime, rekonstrukcija tijeka strijelnog kanala omogućuje nam zaključivanje o smjeru iz kojeg je pucano. Prepoznavanje ulazne rane na tijelu u nadležnosti je vještaka sudske medicine, a obavlja se temeljem njezina karakteristična izgleda. Uz nalaz na obdukciji, sudski medicinar može svoj zaključak potkrijepiti i rezultatima mikroskopske pretrage rubova rane. Prilikom protiskivanja projektila kroz kožu, čestice s njegove
998
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
površine budu otrte, obrisane o okolnu kožu, tvoreći tzv. projektilnu brisotinu. Ako je projektil na putu do tijela prošao kroz neku prepreku, primjerice odjeću, brisotinu valja tražiti na tkanini odjeće. Ova je brisotina predmet bavljenja (u nadležnosti) balističkih vještaka. Izlazna rana je oštećenje kože, u pravilu adaptabilnih rubova, nastao na mjestu izlaska projektila iz tijela u slučaju prostrijelne rane. Izlazna je rana u oko 60 posto slučajeva veća od ulazne. Izgled joj daleko više varira po obliku i veličini nego što je to slučaj s ulaznom ranom. Na izgled i veličinu rane utječu brzina, materijal i građa projektila, kao i karakteristike ozlijeđenoga tkiva. Izlazna rana može biti ekstremno mala, čak manja od ulazne, što se viđa kod sporih projektila, najčešće maloga kalibra, kao na primjer 5,6 mm kratki i dugi, 6,35 mm, koji nakon probijanja tkiva izgube gotovo svu svoju brzinu i energiju, tako da češće čine ustrijelne nego prostrijelne rane. Ako projektili ipak imaju dovoljnu brzinu da izađu iz tijela, dovode do rastezanja kože na izlazu i njezina pucanja u smjeru elastičnih vlakana pa izlazna rana nalikuje prorezu koji se može i previdjeti, tim prije što je obično praćen oskudnim krvarenjem. Osobito velika razlika između ulazne i izlazne strijelne rane postoji kod pucanja puščanim projektilima. Ulazna rana nastala djelovanjem šiljastog projektila bit će manja od one nastale djelovanjem projektila zaobljenog vrha (pri ostalim jednakim veličinama mase i brzine). Ako se radi o projektilu pune košuljice, ulaz je jedva nešto manji od izlaza. Nasuprot tome, projektil djelomične košuljice (projektil ima efekte dum-dum metka), pogotovo ako se raspada u tkivu, dovodi do daleko veće izlazne rane, veličine dlana, a i veće. Pritom se nerijetko u tkivu nađu komadići raspalog projektila (dijelovi košuljice ili jezgre). Postoje i posebne vrste projektila koji su tako konstruirani da se tijekom puta kroz tijelo programirano raspadaju. Da bi došlo do dum-dum djelovanja, potrebna je određena brzina, koja ne smije biti ispod 300 m/s, jer se ispod tih brzina projektili djelomične košuljice ne raspadaju. Goleme izlazne rane stvaraju i brzi projektili koji pri prolasku kroz tijelo pogode kost, pa komadići kosti dobiju ubrzanje, tako da svaki od njih tada djeluje kao zaseban projektil. Veća izlazna rana od ulazne nerijetko nastaje zbog skretanja i prevrtanja projektila. Dubina prodiranja projektila u ljudsko tijelo ovisi o mnogim čimbenicima, tako da nije predvidiva, za razliku od eksperimentalnog pucanja, na primjer, u jelovu dasku. Šupljina zaostala nakon prolaska projektila, koja na obdukciji izgleda kao krvlju prožeta cesta, naziva se strijelni kanal. Strijelni kanal započinje ulaznom strijelnom ranom i predstavlja njezin nastavak u tijelu. U slučaju prostrijela, kanal završava izlaznom strijelnom ranom, dok u slučaju ustrijela kanal završava slijepo, na mjestu pronalaska projektila. Strijelni se kanal rijetko prikazuje kao šupljina, i to obično kod djelovanja brzih projektila: tada kanal započinje relativno uskim prostorom kod ulazne rane da bi se proširio u opsežnu šupljinu.
999
Prostrijeli kostiju lubanje projektilima većih kalibara dovode do većih razaranja i opsežnih prijeloma kostiju. Projektili malih kalibara prave rupičasto oštećenje ljevkastog oblika, čiji je širi kraj okrenut u smjeru putanje projektila bez stvaranja radijalnih prijelomnih pukotina okolne kosti. Nerijetko kod hica kosog na površinu kosti lubanje, prijelom na mjestu ulazne rane može imati izgled ključanice, a ne tipičnog lijevka. Djelovanje sačme ovisi o tome je li pucano iz blizine, kada na tijelo djeluje odjednom čitav snop sačme, ili iz takve udaljenosti da na tijelo djeluju pojedina zrna sačme. Slika 7 9 . Strijalni kanal Određivanje udaljenosti pucanja temelji se na izgledu (morfologiji) ulazne rane, tj. na odnosu središnjeg snopa sačme i njegova rasapa na mjestu ulaska u tijelo, kao i na eventualnoj dubini prodiranja pustenog čepa u ranu. Pucanjem iz udaljenosti do oko 3 metra, snop sačme je još uzak i ulazna rana imponira kao šaka velik defekt kože i tkiva. Zrna sačme, promjera većeg od 3 mm, probijaju kožu i unutarnje organe čak i na udaljenosti od 10 do 30 m. Smrtonosna ozljeđivanja, ovisno o veličini zrna sačme, mogu se očekivati i na udaljenosti iznad 50 m. Kako prilikom djelovanja snopa sačme ili pojedinačnog zrna dolazi do predavanja velike količine energije tijelu, to su izlazne strijelne rane sačmom, tj. prostrijeli, izvanredno rijetki. Ostale mehaničke ozljede na tijelu čovjeka su: razdor, penetracija, perforacija, raskinuće i zgnječenje. Razdor je ozljeda unutarnjih organa koja nastaje obično pri jakom djelovanju sila na širu površinu tijela. Nerijetko se na mjestu djelovanja sile izvana tragovi ozljede ili ne vide ili su oni neznatni i u nesrazmjeru s obujmom ozljeda organa. Ovakve se ozljede najčešće viđaju pri prometnim nesrećama, pri padovima s visine i slično. Penetracije ne predstavljaju određenu vrstu ozljeda, već skupni naziv za sve ozljede koje prodiru u neku od tjelesnih šupljina (prsna, trbušna šupljina), otvarajući ih. Perforacije uopće nisu mehaničke ozljede, već predstavljaju patološka stanja gdje zbog nekog bolesnog (patološkog) procesa dolazi do otvaranja nekog šupljeg organa i do komunikacije s okolinom. Raskinuće je mehaničko odvajanje, tj. otkinuće dijela tijela, ali i raskomadanje
1000
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
čitavog tijela (nalet vlaka na pješaka i slično). Zgnječenje je uništenje dijela tijela ili čitavog tijela, što se viđa isključivo pri djelovanju sile iznimno velike snage, u prometnim nesrećama, pri padu s velike visine i slično. f) Tragovi požara i eksplozija Tragovi požara i eksplozija tvore zasebnu vrlo složenu cjelinu i poglavito su predmet obrade posebnih taktika kaznenih djela uz koja se u pravilu javljaju. Ovdje se izlažu samo osnovne naznake. Heterogenost problematike požara i eksplozija sustavno i detaljno će se obraditi u drugoj knjizi. Kako bi se stvorili uvjeti za požar mora postojati: a) materijal koji je prikladan za gorenje, b) određena količina topline dovoljna da zapali gorivi materijal ili da taj materijal potakne na sagorijevanje, i c) kisik. Materijali se u odnosu na gorenje dijele na nezapaljive ili negorive i na zapaljive ili gorive. Zapaljivi materijali, koje je moguće zapaliti i nakon toga mogu gorjeti, nalaze se u čvrstom, tekućem ili plinovitom stanju. Uzroci koji dovode do požara mogu biti: a) izravan dodir s plamenom ili užarenim materijalom, b) električna energija, c) mehaničko djelovanje, d) samozapaljenje i e) ostalo. Najveći broj požara i eksplozija izaziva čovjek, namjerno ili iz nehaja, odnosno zbog neznanja. Očevid na mjestu požara obavlja se, u pravilu, pod vrlo nepovoljnim uvjetima, jer je mjesto požara jako destruirano djelovanjem topline, aktivnostima gašenja ili eksplozijom. Zbog navedenih razloga, analiza stanja na mjestu događaja zahtijeva nazočnost stručnjaka u očevidnom timu. Ponekad se zbog opasnosti izbijanja novih požara ili eksplozija, odnosno visokih temperatura, otrovnih isparavanja i sl. ne može s očevidom započeti odmah, nego nakon proteka određenog vremenskog intervala. Isto tako, zbog kontaminiranosti mjesta očevida otrovima u svim agregatnim stanjima, zbog radioaktivnih zračenja i drugih štetnih emisija, očevid se ne može provesti bez posebnih stručnjaka i posebne opreme. U slučajevima diverzija kojiput će mjesto očevida prethodno morati pregledati kontradiverzijski stručnjaci. Svakako da djelatnost takvih osoba dovodi do izmjena stanja na mjestu očevida u traseološkom smislu, i to na gore. Nerijetko na mjestu očevida ima mrtvih i ozlijeđenih osoba. Mrtve osobe mogu biti ugljenizirane ili raskomadane tako da je za njihovu identifikaciju prijeko potrebno sudjelovanje sudskog medicinara. S obzirom na to da uzroci požara i eksplozije mogu biti vrlo različiti, u očevidnom timu moraju sudjelovati stručnjaci različitih stručnih (tehničkih) profila.
1001
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Profili stručnjaka određeni su okolnostima konkretnog slučaja, pa zato već prve prosudbe o vrsti događaja moraju biti što točnije. Kad je riječ o požarima, treba razlikovati požare u zatvorenim i otvorenim prostorima. Istraživanje uzroka požara vrlo je složen i stručan rad. Kako bi se utvrdilo mjesto izbijanja požara, koriste se tri metode: statička, dinamička i metoda eliminacije. Statičkom metodom utvrđuju se sveukupne posljedice koje je izazvao požar. Na temelju njih nastoji se utvrditi je li požar izbio u objektu ili izvan njega, nakon čega se proširio i na unutarnje prostore. Nakon postavljanja verzija prilazi se utvrđivanju tragova. Dinamička metoda polazi od rekonstrukcije svih važnih okolnosti i činjenica pod kojima je nastao požar i širio se po objektu. Metoda eliminacije objedinjava u sebi obje navedene uz dodatak osobitosti koje one nemaju. U prethodnim metodama, na temelju pojedinih tragova nastoji se doći do zaključka o mjestu izbijanja požara, načinu širenja i njegovu uzroku. Metodom eliminacije postupno se isključuju pojedine mogućnosti, sve dok se ne dođe do stvarnog i pouzdanog rješenja. Specifični tragovi kod požara u osnovi se dijele na: a) tragove iz središta požara, b) tragove iz dalje i uže okoline požara, i c) tragove na osumnjičeniku. Tragovi u središtu požara prikupljaju se s ciljem utvrđivanja načina na koji je nastala toplina, tj. uzrok požara, te sastav i svojstva materijala koji se prvi zapalio i eventualno prisustvo materijala koji je služio pospješenju požara. Važno je glede pospješivanja požara tražiti tragove koji upućuju na prisutnost lako zapaljivih supstanci. Njihova nazočnost u pravilu govori u prilog paljevinama. Uvijek se mora imati u vidu mogućnost distancirane paljevine. Uređaji koji se koriste za takve paljevine najčešće imaju i metalne dijelove, koji često do kraja ne izgore. Tragovi iz uže i šire okoline u pravilu su oni tragovi koji se susreću i kod drugih kaznenih djela, npr. tragovi obuće, prometnih sredstava, biološki tragovi i sl. Od karakterističnih tragova valja istaknuti tragove sredstava za pospješivanje požara, instalacije i dr. Na osumnjičenom tragovi se mogu pronaći na njegovoj odjeći, bilo da ih je ostavio na samom mjestu ili se na odjeći i obući nalaze tragovi koje je "pokupio" s mjesta događaja. To mogu biti tragovi tekućine, prašine, čađe, dima, i sl. Paljevine kao namjerno izazvani požari u kriminalističkoj teoriji i praksi zauzimaju posebno mjesto s obzirom na specifičnost koju imaju priroda i uzroci požara uopće, ali i zato što se još uvijek radi o nedovoljno precizno određenom pojmu. Paljevinama se smatraju namjerni ili kriminalni požari izazvani svjesnom ili namjernom ljudskom aktivnošću iz različitih pobuda, prema raznim objektima i na razne načine. Posebni problem predstavljaju tzv. di-
1002
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
stancirane paljevine. Kao predmet požara, odnosno paljevine, može se pojaviti svaka stvar koja može gorjeti. Pod požarom ili paljevinom podrazumijeva se i vatra koja samo tinja, dakle, ne mora biti plamen. Objekt požara, odnosno paljevine, mogu biti ljudi i imovina. Istaknuto je da objašnjenje požara traži stručno osposobljene i specijalizirane osobe. Osnovno pitanje s kojim se susreću kriminalisti jest trilema: prirodni uzrok požara, slučajni uzrok požara ili paljevina. Uključena grijalica ili koji drugi izvor topline mogu biti ostavljeni uključeni iz nemara ili namjerno. Zato na paljevine treba uvijek sumnjati. Paljevinama se nerijetko prikrivaju druga kaznena djela, npr. ubojstva, pronevjere i sl. Nažalost, u praksi se, i kada je utvrđen neposredni uzrok požara, ne može svaki put utvrditi da je riječ o paljevini. Tako se u velikom broju slučajeva (tamna brojka) paljevine smatraju požarima. Zbog toga je postupak za utvrđivanje radi li se u konkretnom slučaju o požaru ili paljevini, sustav kompleksa radnji - od kriminalističko-tehničke obrade mjesta očevida, pronalaženja središta požara, prikupljanja i obrade tragova do operativnih provjera. Za ovu vrstu očevida vrlo su važne izjave osoba koje su prve primijetile požar. Od njih treba dobiti što precizniji opis boja plamena i dima, smjer širenja vatre i sl. Cesto se mogu dobiti i podaci o mirisima sredstava kojima je vršeno potpaljivanje. Sumnju da se radi o paljevini potkrepljuju tragovi i nalazi koji upućuju na to da im je cilj bio olakšavanje širenja vatre i otežavanje gašenja požara. Odgovor na pitanje tko je počinitelj, dobiva se analizom stanja, načina počinjenja, pravilnim tumačenjem pronađenih tragova i predmeta, prikupljenih obavijesti, pretpostavljenog motiva, pravilnim postavljanjem općih i posebnih verzija i sl. 0 tome će se više govoriti u metodama otkrivanja požara i eksplozija te ekspertizama požara i eksplozija u drugoj knjizi. Ako se na mjestu očevida nađu izgorjele ili ugljenizirane osobe, nužno je da u očevidu sudjeluje sudski medicinar. Nerijetko će sudski medicinar već na mjestu očevida moći reći je li osoba bila živa ili mrtva kada je nastradala u požaru. Kad je riječ o biološkim procesima, poznato je da postoje mikroorganizmi (mezofilne i termofilne bakterije) koji tijekom svog razvoja izazivaju takve kemijske reakcije na organskim tvarima da se njihova temperatura povećava. Termofilni organizmi pod određenim uvjetima (prisutnost minimalne količine vlage i sabijenost tvari) mogu izazvati porast temperature do točke paljenja. Riječ je o tzv. samozapaljenjima. To su slučajevi vlažnog sijena i gnojiva i sl. To može biti i vlažan papir natopljen raznim otapalima i razrjeđivačima. Kao sredstva potpale javljaju se različite tvari i sredstva. Paljevine se mogu izazvati paljenjem inicijalne vatre (šibica, hrpa papira ili suhog lišća, benzin, lož ulje, barut i sl.) izravno ili putem tempiranog uređaja.
1003
KRIMINALISTIKA
________________________________________________________________
Kao tempirani uređaji mogu poslužiti svi sporogoreći predmeti, ako se potpale s jednog kraja, a lako zapaljivi materijal postavi s drugog kraja (svijeća, štapin i sl.). Nešto složeniji su uređaji s kemijskim procesima, tzv. kemijski upaljači. Tempirati se može i uporabom satnog mehanizma ili nekog uređaja s daljinskim upravljanjem. Tijekom obavljanja očevida važno je posvetiti odgovarajuću pozornost pronalasku tragova metala, nesagorjelih plastičnih, tekstilnih i papirnatih predmeta koji mogu upućivati na sredstvo počinjenja. Za utvrđivanje uzroka požara u osnovi se koriste podaci o razvoju požara i tragovi na licu mjesta. Kad je riječ o tragovima, prvi zadatak na očevidu je pronalaženje središta požara (žarišta). Sa žarišta se vatra prenosi na okolne predmete. Smjer prenošenja ovisi o smjeru strujanja zraka i rasporedu predmeta od lako zapaljivog materijala. Zračna struja sa sobom nosi toplinu inicijalne vatre (plamena), time suši susjedne objekte, snižava im točku paljenja, zagrijava ih i donosi nedogorjele čestice, čime se ubrzava proces paljenja. U samom žarištu mogu se naći tragovi koji upućuju na uzrok požara, npr. nalaz više žarišta - uz isključenje udara groma - govori u prilog paljevine, ako je požar izazvao neki uređaj, naći će se njegovi ostaci, ako je došlo do samozapaljenja zbog razvoja termofilnih bakterija, naći će se karbonizirana jezgra itd. Paljevine se koriste radi prikrivanja drugog kaznenog djela, npr. pronevjere ili ubojstva. Vatru podmeću duševno bolesne osobe, tzv. piromani (nerijetko padavičari) i duševno nerazvijene osobe. Paljevina može biti izazvana radi dobivanja osiguranja i sl. Uloga vještaka i istražne kriminalističke tehnike vrlo je velika pri objašnjavanju uzroka požara, odnosno utvrđivanja paljevina. Pod pojmom eksplozije podrazumjeva se naglo oslobađanje energije koje je povezano sa stvaranjem pritiska koji dovodi do razaranja. Da bi se neko sredstvo shvaćalo eksplozivnim, ono mora zadovoljavati slijedeće uvjete: a) pri eksplozivnom procesu mora oslobađati veliku količinu energije, b) pri eksplozivnom procesu produkti moraju biti, potpuno ili djelomično - plinovi, c) tijekom eksplozivnog procesa sredstvo mora brzo mijenjati oblik. U svakodnevnoj kriminalističkoj praksi eksplozije također izazivaju problem pri provođenju očevida. Najčešće je riječ o tzv. tehnološkim eksplozijama, ali se može raditi o eksplozijama eksplozivnih naprava i sl. Tehnološke eksplozije obično se događaju u industrijskim pogonima, domaćinstvima, zanatstvu i sl., kada se koriste eksplozivne tvari, tekućine ili pare. Česte su eksplozije lako zapaljivih i eksplozivnih para (benzin, alkohol, otapala i sl.). U industriji su s kriminalističkog stajališta zanimljive eksplozije tzv. velikih sudova pod pritiskom, kao i raznih prašina organskog i anorganskog podrijetla. U kriminalističkoj praksi posebna se pozornost poklanja eksplozijama bombi i eksplozivnim napravama.
1004
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Slika 80, Središte požara
Slika 81, Tragovi eksplozije
1005
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
Provedbu očevida pri eksplozijama karakterizira to što je većina mjesta očevida destruirana. Osnovni zadatak je otkrivanje središta eksplozije, kretanje eksplozivnog vala i traseološka obrada mjesta očevida - eksplozije. Registriraju se sve termičke i mehaničke promjene, deformacije, sekundarne ogrebotine, devijacije materijala, traže se dijelovi eksplozivnih naprava itd. Eksplozivna sredstva se dijele: a) prema agregatnom stanju — u obliku čvrstog materijala, tekućine te u obliku želatine, b) po brzini detonacije - brizantni eksploziv i ne brizantni (obični) eksploziv, c) prema namjeni vojni eksploziv, gospodarski eksploziv, eksploziv za streljivo i pirotehnički materijal, d) prema stabilitetu - eksploziv siguran za rukovanje i neosjetljivi eksploziv, eksploziv osjetljiv na udarac i termički osjetljivi eksploziv, eksploziv osjetljiv na vatru. U eksplozivna sredstva ubrajaju se: a) eksplozivi, b) sredstva za paljenje eksploziva, c) pirotehnički proizvodi, d) gospodarsko streljivo, e) barut, i f) sirovine eksplozivnog karaktera za proizvodnju navedenih sirovina. Kad je riječ o eksplozijama na otvorenom, postavlja se i pitanje određivanja mjesta očevida. Vrijedi pravilo da se na zadnju točku nalaza djelovanja eksplozivnog vala ili primarnih i sekundarnih fragmenata dodaje još 50% dužine, računajući od središta eksplozije. Pri eksplozijama na otvorenom najbolje je da se očevidni tim kreće u koncentričnim krugovima ili njihovim isječcima. Priroda događaja diktira i sastav očevidne ekipe, u kojoj mora biti barem jedan stručnjak za eksplozije i eksplozivne naprave. Nakon očevida slijedi vještačenje uzoraka uzetih s lica mjesta uz obvezatno izuzimanje tzv. neutralnih poredbenih uzoraka, pretrage prostora, prostorija i sumnjivih osoba i sl. I eksplozijama se ponekad prikrivaju druga kaznena djela. Pri znatnom broju požara i eksplozija ostaju neutvrđeni uzroci i ova tamna brojka zauzima istaknuto mjesto u strukturi pojedinih uzročnika požara i eksplozija. Eksplozije su osobito važne kao modus operandi terorističkih radnji. U navedenim slučajevima kriminalističko istraživanje ne treba usmjeriti samo na konvencionalna sredstva, već treba razmišljati o prilagodbi sredstava svakodnevne uporabe u terorističke svrhe (s obzirom na brojnost kemijskih spojeva koje je moguće redizajnirati i prilagoditi razmatranoj svrsi, kao npr. proizvodnja eksploziva iz umjetnog gnojiva (amonijev nitrat). Terorističkoj svrsi moguće je prilagoditi i predmete svakodnevne uporabe, npr. autobombe, pisma-bombe, spavajuće bombe, buby traps i dr. Govoreći o eksplozijama kao terorističkim radnjama valja u to uključiti i sabotaže na energetskim i gospodarskim postrojenjima kod kojih izvor eksplozije nije eksplozivno sredstvo već poremećaj procesa rada energetskog ili gospodarskog postrojenja. Tragovi koji u tom slučaju nastaju bitno su različiti, što zahtijeva i različite metode rada na mjestu događaja.
1006
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Eksplozivne ozljede nastaju djelovanjem krhotina rasprsnutog eksplozivnog sredstva. Najčešće se viđaju ozljede nastale djelovanjem krhotina rasprsnutih ručnih granata (bombi), koje je po učinkovitosti moguće podijeliti na ofenzivne (napadačke) i defanzivne (obrambene). Sagledavajući eksplozivna sredstva, kriminalistički osobito važno je razlikovanje na konvencionalna, tehnički proizvedena u tu svrhu i nekonvencionalna, koja ne sadrže tehničke elemente izrađene radi izazivanja eksplozije. Unutar konvencionalnih eksplozivnih sredstava razlikujemo brizantna eksplozivna sredstva, sredstva za streljivo i pirotehniku. Brizantna eksplozivna sredstva su: Trinitrotoluol (TNT), Trinitrophenylmethylnitramin (Tetryl, Tetra, Tetralit), Nitropenta (Pentryl, Pentrit, Penta, PENT), Hexogen (Trimethylentrinitramin, RDX, T4), Oktogen (Tetramethylentetranitramin, HMX), Nitroglycerin i Nitroglykol. Kao inicijalna eksplozivna sredstva pri uporabi brizantnih eksplozivnih sredstava koriste se: olovni azid, olovni trinitroresorcinat i tetrazen. Sredstva za streljivo i pirotehniku su: crni barut, nitroceluloza te chlorat i Perchlorat. Vrlo korisno sredstvo za otkrivanje tragova eksploziva je itemiser (Ion Track Instrument). Itemiser predstavlja novu generaciju detektora za otkrivanje krijumčarene robe i identifikaciju supstance, pri čemu predstavlja jedini detektor sposoban istodobno otkrivati tragove eksploziva i narkotika na ljudima, prtljazi, teretu, vozilima, sadržajima, putnim kartama i osobnim dokumentima za identifikaciju. Uzorci se prikupljaju usisavanjem ili uzimanjem brisa s površine sumnjivog predmeta, nakon čega se papirić s uzorkom umeće u uređaj koji obavlja raščlambu i identifikaciju u stvarnom vremenu. Prosječno vrijeme potrebno za raščlambu iznosi između 4 i 10 sekundi po uzorku. Rezultati detekcije mogu se očitati na monitoru, te ne zahtijevaju nikakvu dodatnu interpretaciju, a ako se želi, postoji mogućnost ispisa na ugrađenom pisaču. Uređaj se vrlo uspješno može primijeniti u zaštiti civilnog zračnog prometa, u zaštiti javnih institucija, u zatvorima i sličnim institucijama, u svakodnevnom radu djelatnika carine, granične, temeljne i kriminalističke policije, te u vojsci. g) Tragovi prijevoznih sredstava u cestovnom prometu* Prijevozna sredstva u cestovnom prometu često su sredstva koja koristi počinitelj u počinjenju kaznenog djela, ali i sredstva kojim se ostvaruje kazneno djelo. Bez obzira na bivalentnost značenja prijevoznog sredstva, Tekst odjeljaka g) napisao je Vladimir Botica.
1007
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________
tragove koji nastaju kretanjem (ili stajanjem) dijelimo na jedinstveni način. Najznačajniji među njima su tragovi pneumatika, koji mogu biti tragovi otisaka, utisaka i struganja. Kad je riječ o prometnim nesrećama, potrebno je utvrditi jesu li imali utjecaja na nastanak prometne nezgode ili je moguće oštećenje na vozilu posljedica prometne nezgode. U slučajevima drugih kaznenih djela važno je utvrditi trag radi identifikacije vozila. Oštećenja pneumatika nastaju na različite načine. Kod prejako napumpanog pneumatika niti kostura jako su napete, pa prilikom naleta kotača na neku tvrdu i čvrstu zapreku (kamen na cesti, rubni kamen i sl.) zbog jakog vlačnog opterećenja niti kostura (karkasa) može doći do pucanja pojedinih niti s unutarnje strane pneumatika. U konačnoj fazi rezultiraju eksplozijom - naglim pražnjenjem pneumatika. Osim toga, zbog povećanog broja deformacija, moguća je pojava umora materijala, što može rezultirati eksplozijom pneumatika. Ako tlak zraka u pneumatiku padne za oko 30% ispod propisane vrijednosti, pri prolasku vozila kroz krivinu većom brzinom, zbog djelovanja bočnih sila može doći do svlačenja pneumatika od naplatka, što ima za posljedicu naglo pražnjenje pneumatika, a time i zanošenje vozila. Povećano opterećenje pneumatika (prema proizvođaču pneumatika) preko dopuštenih granica za određenu brzinu kretanja vozila, može dovesti do nezgode. Posljedica preopterećenja pneumatika očituje se na isti način kao i u opisanom primjeru preniskog tlaka zraka u pneumatiku. Preopterećenje pneumatika može nastupiti ili zbog pretovarivanja vozila ili zbog nepravilnog smještaja tereta na vozilu. Velike brzine vozila (posebno u krivinama) zbog bočnog proklizavanja te poduzetim kočenjima, uz mjeru pojačanog unutarnjeg trenja, rezultiraju povećanom temperaturom pneumatika. Porast temperature smanjuje njegovu čvrstoću, čime se olakšava odvajanje protektora (gazećeg sloja) od kostura pneumatika, pa i međusobno razdvajanje pojedinih niti kostura, a raste tlak zraka u pneumatiku. Rezultat jednog i drugog može biti prskanje pneumatika. Loše stanje cestovne mreže pridonosi bržoj pojavi umora materijala, a time i smanjenju vijeka trajanja pneumatika. Loše stanje putova (udarne rupe, kamenje i sl.), osim što rezultira vanjskim mehaničkim oštećenjima gazećeg sloja, rezultira i dodatnim pojačanim pregibanjima niti karkase, što znači da ubrzava proces zamora materijala. Tragovi otisaka pneumatika nastaju kretanjem pneumatika po čvrstoj podlozi. Oni su dvodimenzionalni, mogu biti vidljivi i nevidljivi. Vidljivi tragovi fiksiraju se fotografijom uz mjernu traku ili podizačima otisaka. Pneumatici u kretanju preuzimaju dijelove površine po kojoj se kreću, prašinu, zemlju i dr. Jednako tako, tragovi se mogu zadržati na donjim dijelovima vozila, osobito u vanjskim dijelovima blatobrana.
1008
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
T rago vi utisa ka nasta ju kreta njem po mek anoj podl ozi, kao što su blato, pijesak i sl. Slika 82. Tragovi utisnuća pneumatika Djelovanjem sile na opisanoj površini nastaje slika dodirne površine pneumatika u podlozi. Na toj slici mogu biti jasno vidljive individualne karakteristike pneumatika, što je važno za identifikaciju. Tragovi utisaka pneumatika fiksiraju se fotografiranjem uz mjernu traku i mulažiranjem. Tragovi struganja nastaju pri eksploziji pneumatika ili drugih defekata zbog kojih je on ispražnjen. U navedenim situacijama, naplatak kotača vozila u pokretu može strugati po podlozi, što je vidljivo bez posebnih pomagala, bez obzira na to je li ona čvrsta ili mekana. Temeljem tragova pneumatika možemo zaključiti je li vozilo u dolasku ili odlasku. Dodirom jednog vozila s drugim vozilom ili predmetima nastaju više ili manje vidljiva oštećenja. Na vozilu nastaju mehanička oštećenja laka, metalnih i plastičnih dijelova automobila i stakla. Tragovi mogu otpasti s vozila i pronaći se uokolo na mjestu događaja ili na predmetima s kojima se vozilo dotaklo. U tom slučaju dolazi i do prijenosa materijala s jednog vozila na drugo, s predmeta na vozilo i obrnuto. Svi navedeni tragovi imaju vrijednost za korištenje u daljem postupku.
1009
KRIMINALISTIKA
h) Tragovi krivotvorina" Govoreći o krivotvorinama, valja se osvrnuti na tragove krivotvorina rukopisa, krivotvorine različitih dokumenata te krivotvorine novca. Opće značajke rukopisa su: opći izgled rukopisa, stupanj ispisanosti, veličina rukopisa, nagib i pravac pisanja, odnos prema liniji pisanja, vezanost i nevezanost slova, pisanje interpunkcijskih i dijakritičkih oznaka, brzina pisanja, ritam i dinamika rukopisa, pritisak na površinu pisanja i dr. Sve posebne značajke rukopisa nije moguće nabrojati, niti ih je moguće svrstati u neke cjeline, s obzirom na to da one izražavaju individualnost pojedinog rukopisa, te su različite od slučaja do slučaja. U pravilu, posebna rukopisna značajka je svako odstupanje od "školskog rukopisa" i što je to odstupanje veće, to je veća njezina vrijednost. U slučaju sumnje u krivotvorenje određenog rukopisa, valja za usporedbu imati nesporni rukopis. Posebni slučaj krivotvorenja rukopisa je krivotvorenje potpisa osobe. Potpis svakog čovjeka podložan je velikim promjenama tijekom godina, koje ovise i o tome koliko često se pojedinac potpisuje, kakvu važnost pridaje dokumentima na koje stavlja potpis i slično. Potpisi se mogu krivotvoriti na sljedeće načine: a) kopiranjem: ovo podrazumijeva posjedovanje nečijeg vjerodostojnog potpisa, te njegovo precrtavanje na željeni dokument. Osnovne značajke tako dobivenih potpisa su velika sličnost u općem izgledu, ali izrazito spori ritam pisanja, beživotni "crtani" potezi bez dinamike, često jače izraženog pritiska; b) imitiranjem, u ovom slučaju krivotvoritelju mora biti dostupan nečiji autentičan potpis koji on imitira ili neposrednim gledanjem ili po sjećanju na pravi potpis; c) slobodno krivotvorenje potpisa: krivotvoritelj ne ispisuje sporni potpis po uzoru na pravi, već to radi po sjećanju ili najčešće posve slobodno. Kako bi se olakšala uporaba i kontrola dokumenata, osobito javnih, dokumenti moraju zadovoljavati određene uvjete te moraju biti: 1. jasnih i očitih osnovnih karakteristika u smislu prepoznatljivog oblika (formata) obrazaca dokumenata, boje i dr.; 2. jednoobrazni (istovrsni dokumenti u uporabi); 3. adekvatno zaštićeni od različitih oblika zloporabe i krivotvorenja, kako samog obrasca dokumenta tako i upisanih podataka te fotografija vlasnika, a zaštitni elementi i djelomično prepoznatljivi za svakog građanina odnosno imaoca dokumenta; 4. prilagođeni svjetskim standardima, kako bi se omogućio i uvelike olakšao nesmetan međudržavni promet osoba i roba te njihova učinkovita kontrola.
Tekst odjeljka h) napisao je Damir Marić.
1010
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Kako svaki dokument čini obrazac dokumenta i sadržaj dokumenta, sukladno tome formirani su i različiti oblici elemenata zaštite od krivotvorenja. Pri izradi obrazaca dokumenata koriste se posebne vrste papira, specijalnog sirovinskog sastava te iznimno visoke kvalitete koja zadovoljava sve zahtjeve vezane uz tiskanje dokumenata, apliciranje dodatnih zaštitnih elemenata te uporabu gotovih dokumenata. Uobičajeni zaštitni elementi jesu: 1. vodeni znak - ovaj pasivni zaštitni element papira formira se pri samoj proizvodnji papira utiskivanjem određenog motiva u još vlažnu papirnu masu, i to utiskivanjem specijalno izrađenih reljefnih oblika, pri čemu je papirna masa na pojedinim mjestima veće ili manje debljine; 2. zaštitna vlakanca - pri prizvodnji papira, u papirnu masu dodaju se obojena vlakanca ("končići"), a rezultat toga je papir koji u svojoj masi sadrži fiksna, nepravilno raspoređena zaštitna vlakanca određenih karakteristika; 3. zaštitne podloge - nerijetko se pri proizvodnji papirne mase dodaju i različiti kemijski reagensi (indikatori) koji, pri eventualnom kemijskom ili mehaničkom tretiranju površinske strukture papira, mijenjaju boju; 4. tisak - vrlo učinkovita zaštita obrazaca originalnih dokumenata od krivotvorenja je zasigurno i u visokoprofesionalnom postupku tiskanja osnovnih obilježja obrazaca i rubrika. Obrazac dokumenta tiskan određenom tehnikom zaštićen je već standardnim i prepoznatljivim svojstvima tiskarske tehnike. Tako će npr. dijelovi dokumenta tiskani tehnikom dubokog tiska (intaglio) biti lako prepoznatljivi zbog osjetnog reljefnog nanosa boje na aversu papira, dok su na reversu ti dijelovi udubljeni. Najčešće su tiskarske tehnike korištene za tiskanje obrazaca originalnih dokumenata: a) duboki tisak (intaglio) b) visoki tisak (knjigotisak) c) plošni tisak (offset, višebojni offset). Kako bi zaštita dokumenata bila što potpunija, za tiskanje obrazaca koriste se, u pravilu, kombinacije tiskarskih tehnika, što uvelike otežava "posao" eventualnom krivotvoritelju. Važno sredstvo zaštite predstavlja i motiv (lik ili oblik) na dokumentu tiskan preciznim tiskarskim tehnikama ili formiran sitnim valovitim linijama koje se nazivaju gijoše. Gijoše su fino razgranate linije, gusto isprepletene i najčešće simetrične na zamišljenu os, koje stvaraju čitavu mrežu ornamenata ili pravilnih oblika. Tiskarske boje koje se upotrebljavaju za tiskanje obrazaca originalnih dokumenata jesu posebne boje prilagođene vrsti tiskarske tehnike, čiji sastav je tajna, te se ne mogu dobiti u slobodnoj prodaji (zaštićene boje). Od posebnih tiskarskih boja najkorištenije u funkciji zaštitnih elemenata zasigurno su "UV-zaštitne boje". Dijelovi obrazaca tiskani ovim bojama često se samo naziru pod običnim (plavim) svjetlom, dok osvijetljeni ultraljubičastim izvorom svjetlosti fluoresciraju.
1011
KRIMINALISTIKA
_____________________________________________________________
Često su na dokumentima pojedini natpisi, oznake ili rubrike tiskane izrazito sitnim slovima i to, gotovo u pravilu, tehnikom dubokog tiska. Ova vrsta tiska, odnosno, element zaštite, naziva se mikrotisak. Dokument čini njegov sadržaj, odnosno, činjenice kojima se nešto dokazuje ili, jednostavno rečeno, upisani podaci izdani od za to nadležnog tijela. Dakako da je uz obrazac nekog dokumenta, njegov sadržaj najčešći predmet raznih zloporaba te se stoga i javila potreba za što učinkovitijom zaštitom upisanih podataka, kako u smislu nemogućnosti bilo kakvih preinaka, tako i u smislu njihovoga lakšeg uočavanja. Iz navedene potrebe razvijeni su učinkoviti načini i dodatni elementi zaštite podataka te ćemo najčešće korištene i najučinkovitije navesti i u kratkim crtama objasniti. Postoji niz načina i elemenata zaštite upisanih podataka i samih dokumenata, koji se nazivaju i "pomoćnim zaštitnim elementima". Zaštitna folija sa, gotovo u pravilu, dodatnim elementima i specifičnim značajkama, jedan je od najčešćih načina zaštite upisanih podataka, fotografija vlasnika dokumenata i samih dokumenata uopće. Laminacija ili plastificiranje dokumenata postupak je kojim se obrazac dokumenta s upisanim podacima "upakira" u plastičnu košuljicu te se primjenom toplinskog tretiranja (100-180 °C) fiksira. Svaka preinaka ovako zaštićenog dokumenta (npr. osobna iskaznica RH) vrlo lako je uočljiva, s obzirom na to da je za svaki oblik krivotvorenja (izmjena fotografije vlasnika, prepravljanje podataka i sl.) nužno destruirati stabilni plastični omotač. Pečati odnosno otisci pečata zasigurno su najstariji i najčešće korišteni oblik zaštite podataka. Bilo da su mokri ili suhi, njihove opće i posebne značajke (dimenzije, oblik, sadržaj, sadržajna forma, posebna obilježja kao što su grbovi ili razni amblemi, brojčane oznake i dr.) strogo su određene i nepromjenjive, čak i zakonskim odredbama. Kako je načina krivotvorenja dokumenata nebrojeno mnogo, nemoguće ih je navesti sve, no moguće ih je svrstati u dvije osnovne skupine: a) potpuno krivotvoreni dokumenti, i b) djelomično krivotvoreni dokumenti. Potpuno krivotvoreni dokument je u potpunosti krivotvoren obrazac nekog dokumenta, što podrazumijeva i to da ga nije izdao onaj koji je u njemu naznačen kao izdavatelj, bez obzira na to je li sadržaj takvog dokumenta lažan ili istinit. Ovakav oblik krivotvorenog dokumenta u praksi je rjeđe prisutan upravo zbog izvanredno učinkovitih elemenata zaštite originalnih dokumenata. Obrazac potpuno krivotvorenog dokumenta u potpunosti je različit od originala, uključujući i sve elemente zaštite. Papir koji krivotvoritelji koriste za izradu krivotvorenih dokumenata vrlo često je približno istih "vanjskih svojstava" (boja, izgled površinske strukture, fizikalna svojstva, izgled papira u UV-području zračenja i dr.), no najčešće su razlike od originalnog već na prvi pogled uočljive.
1012
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Dimenzije krivotvorenih obrazaca kao i njihov format uglavnom u pravilu odgovaraju obrascima originalnih dokumenata s većim ili manjim odstupanjima. Tiskovna forma u kojoj su tiskane rubrike obrazaca te posebna obilježja (motivi, serijski brojevi) odgovaraju originalima uz eventualne pojedinačne pogreške koje se pripisuju neadekvatnim tiskarskim tehnikama. Za tiskanje obrazaca krivotvorenih dokumenata krivotvoritelji koriste tehnike koje su im lako dostupne i uz mala ulaganja materijalnih sredstava. Najčešće "zamjenske" tiskarske tehnike jesu offset tisak i sitotisak, čije su karakteristike već ograničavajući čimbenik pri krivotvorenju. Osim tiskarskih tehnika, sve učestalija je primjena sofisticiranih aparata za fotopresliku u boji, a koji potpomognuti odgovarajućim računalnim sustavima imaju neslućene mogućnosti. Zaštitni elementi na ovom tipu krivotvorenog dokumenta uglavnom su imitirani više ili manje uspješno, s obzirom na to da krivotvoriteljima originalni elementi zaštite nisu dostupni. Za izradu potpuno krivotvorenih dokumenata, a i različitih vrijednosnih papira (novčanice, čekovi građana), sve se više upotrebljavaju i strojevi za fotopresliku. Kvalitetnim strojem za fotopresliku u boji moguće je dobiti reprodukciju koja je, uz minimalnu doradu, svojim vanjskim izgledom gotovo identična originalu. Kako takvi strojevi novije generacije imaju mogućnost povezivanja s računalom te korištenja određenog softwarea, mogućnosti se uvelike povećavaju. Djelomično krivotvoreni dokumenti, koji nastaju zahvatom u originalni, vjerodostojni dokument koji se preinačuje bilo na obrascu dokumenta ili na originalnom sadržaju, a u svrhu prikrivanja, prijevare, lažnog predstavljanja i slično, daleko su češći oblik krivotvorenja dokumenata. Preinake na originalnim obrascima dokumenata postižu se najčešće brisanjem serijskih brojeva te naknadnim upisivanjem lažnih, a u svrhu prikrivanja određenih činjenica (npr. preinake serijskih brojeva na otuđenim originalnim bianco obrascima dokumenata). Preinake originalnog sadržaja, odnosno dijela sadržaja dokumenta češći je pojavni oblik djelomičnog krivotvorenja. Najčešće se krivotvore dijelovi sadržaja u rubrikama s osobnim podacima vlasnika dokumenta (uz supstituciju fotografije vlasnika kod nekih vrsta dokumenata), vremenskim razdobljem za koje vrijedi dokument, te podaci u rubrikama kojima se dokazuje vlasništvo ili određene sposobnosti (npr. prometna dozvola podaci o vrsti, starosti vozila, identifikacijskim brojevima, vozačka dozvola - rubrike u kojima su upisane određene kategorije za koju vrijedi dokument). Preinačenje dokumenta odnosno nekog njegovog dijela, obavlja se brisanjem, dodavanjem, prikrivanjem, supstitucijom, izostavljanjem i sl.
1013
KRIMINALISTIKA
B risan je poje dini h dijelova Slika 83. Sporni i nesporni rukopis originalnog dokumenta, neovisno o tome vrši li se brisanje dijela obrasca ili sadržaja dokumenta, može biti mehaničko i kemijsko. Dodavanje te interpolacija, uglavnom dijelova sadržaja dokumenta, obavlja se najčešće u kombinaciji s brisanjem dijelova originalnog sadržaja, i to sredstvom kojim su uneseni originalni podaci, ako je ono dostupno. Kako se danas za unos originalnog sadržaja koriste za tu namjenu odabrani pisaći strojevi ili kompjutorski pisači, koji nisu dostupni širokom krugu ljudi, za krivotvorenje se rabe zamjenski, npr. pisaći strojevi približno istih karakteristika. Sadržaj dokumenta prikriva se primjenom sredstava za pisanje, raznim korekturnim sredstvima ili čak lijepljenjem krivotvorenih dijelova dokumenta s lažnim sadržajem na postojeći originalni sadržaj koji se želi prikriti. Supstitucija fotografije vlasnika dokumenta u kombinaciji s izmjenom podataka najučestaliji je oblik krivotvorenja kod nekih vrsta dokumenata (putovnica, vozačka dozvola). i) Tragovi tla* Tragovi tla su tako uobičajeni da se primjećuju samo kod čišćenja. Čak ni onda se ne razmišlja o njihovom značaju ili sastavu. U forenzičkom kontekstu tragovi tla mogu odlučiti o smjeru cjelokupne istrage i dati ključni dokaz kojim se osumnjičenik povezuje s mjestom zločina. Razmatrani tragovi nalaze se gotovo na svim mjestima počinjenja kaznenih djela. To su u pravilu heterogene smjese, prašine u kojima se nalaze čestice zemlje, pijeska, kamenja, bilja i drugih mikroorganizama. Dakle, sastav tla varira u širokim granicama, što omogućuje diferenciranje na temelju individualnih karakteristika. U praksi nisu rijetki slučajevi da se tragovi tla nalaze na mjestu događaja u većim količinama. Tlo može biti izvorni dio mjesta događaja, a može biti i donijeto ili odnijeto s mjesta događaja. Tlo je najčešće sastavljeno od: a) anorganskih tvari, b) organskih tvari, c) umjetnih ili građevinskih materijala. Anorganske tvari su uglavnom čes* Tekst odjeljaka i) i j) napisala je Dubravka 628
Klobučar.
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
tice minerala, bez obzira na to jesu li izvorni dio prirodnog ambijenta ili potječu s drugog mjesta. Organske tvari dijelovi su biljnog ili životinjskog podrijetla koji se raspada. Umjetni ili građevinski materijali su najčešće krhotine plastike, gume, stakla, boje, asfalta, betona, vlakana i dr. mikrotragova. Treba napomenuti da na sastav tla utječu vanjski čimbenici, kao što su vjetar, kiša, snijeg, odnosno atmosferalije, koji sa površine tla odnose pojedine komponente koje izravno ili neizravno ulaze u sastav tla i donose ih na drugo mjesto, tako da se može dogoditi da se u istim uzorcima tla ne nalaze iste komponente koje se inače nalaze u jednom od uzoraka. Osim toga, na lokalnu prirodu tla također utječu dodana prirodna ili umjetna gnojiva (insekticidi, herbicidi, fungicidi - tj. sva dodana umjetna sredstva koja se koriste u poljodjelstvu), kao i djelovanje mikroorganizama. Pravilan način dokumentiranja, izuzimanja i pakiranja tragova tla od iznimne je važnosti za rekonstrukciju događaja ili za povezivanje osumnjičenika s mjestom događaja. Uzorci tla izuzimaju se tek nakon pravilnog dokumentiranja mjesta događaja i predmeta odgovarajućim fotografijama, skicama, videozapisom i opisivanjem. S mjesta događaja uzorci tla moraju se izuzeti u što kraćem vremenu nakon izvršenog inkriminiranog djela. Najmanja količina izuzetog uzorka je 100 g, a ako mogućnosti dopuštaju, izuzima se veća količina. Ako su uzorci vlažni, obavezno ih treba prostrijeti na čisti papir i sušiti 24 sata na zraku prije pakiranja, jer u protivnom dolazi do razvijanja plijesni, koja kontaminira uzorke. Izuzeti uzorci tla ne smiju se pakirati u plastične vrećice, papirnate omotnice ili neku drugu ambalažu iz koje bi uzorak mogao ispasti, već u papirnate ili plastične kutijice, odnosno staklene epruvete ili kutijice. Staklene kutijice ili epruvete moraju se zaštititi vatom ili staničevinom kako se prilikom transporta ne bi razbile. Ako su tragovi zemlje prisutni na odjeći/obući/sredstvu izvršenja, moraju se osušiti na zraku i pakirati zasebno u označene papirnate vrećice. Pritom treba naglasiti da se tragovi tla obavezno dodatno zaštite čistim, bijelim papirom, kako bi se onemogućio prijenos i gubitak tragova. Kao i u slučaju drugih tragova, ni odjeća ni obuća ne smiju se pakirati u plastične vrećice. Uzorci tla nikada se ne smiju izuzimati transparentnom ljepljivom trakom, jer se zbog ljepljivog sloja mijenjaju prvobitne značajke uzorka tla. Isto tako se čestice tla ne mogu fizički odvojiti sa trake bez uporabe nekog organskog otapala. Naime, uporabom organskog otapala ekstrahiraju se organske komponente iz uzorka tla, što naravno mijenja značajke uzorka. Važno je naglasiti da zbog velike raznolikosti sastojaka tla i neograničenog broja vrsta mješavina tla najčešće nije moguće individualizirati trag tla. U većini slučajeva moguće je samo izreći mišljenje o sličnosti između
1015
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________________
inkriminiranog traga i komparativnog uzorka. Pri ispitivanju tragova tla uvijek se obavljaju komparativna ispitivanja inkriminiranog uzorka sa komparativnim uzorkom. Makroskopsko ispitivanje inkriminiranih tragova i komparativnih uzoraka vrši se pregledavanjem uzoraka pod lupama malih povećanja i opisuju fizičke značajke uzoraka, kao što su boja i građa. Pri tome se pronađeni mikrotragovi i krhotine materijala odvajaju i zasebno ispituju. Odjeljivanje sastojaka inkriminiranih tragova i komparativnih uzoraka obavlja se prosijavanjem prethodno usitnjenih uzoraka u tarioniku kroz sita različitih veličina otvora, počevši s prosijavanjem kroz sita veličine otvora 20 mesh-a, pa sve do sita veličine otvora 300 mesh-a. Na taj se način odjeljuju sastojci prema veličini čestica. Gradijent metodom komparativnog mjerenja gustoće dobivaju se podaci o gustoćama pojedinih čestica tla te o raspodjeli tih čestica u svakom uzorku tla u svrhu usporedbe. Metoda je relativno brza i vrlo osjetljiva. Mikroskopski pregled omogućit će identifikaciju veličine čestica ili vrste čestica svakog uzorka i svakog prosijanog dijela. Uporaba polarizacijskog (spektrografskog) mikroskopa omogućava daljnju individualizaciju i identifikaciju sastojaka. Instrumentalne metode - uporabom atomske apsorpcijske spektroskopije (AAS), SEM/EDX ili emisijske spektroskopije (ES) mogu se identificirati anorganske tvari u uzorku tla. Infracrvena spektroskopija (FTIR), plinska kromatografija (GC) i diferencijalna termička analiza (DTA) mogu se upotrijebiti radi ispitivanja ostalih topivih i netopivih sastojaka tla. Za uspjeh vještačenja važno je da su tragovi tla pravilno izuzeti sa mjesta događaja, odjeće, obuće i predmeta, da nisu kontaminirani i da su osigurani neutralni komparativni uzorci. Ispitivanjem tragova tla mogu se dati sljedeći odgovori: 1) na temelju jednakih fizikalno-kemijskih svojstava ispitivanih uzoraka tla moguće je utvrditi da li neki trag tla može potjecati sa određenog mjesta događaja. Vrijedi i obratno, na temelju različitih ispitanih osobina, isključuje se mogućnost potjecanja nekog traga sa određenog mjesta; 2) rezultate ispitivanja tragova tla uvijek treba uzeti s mjerom opreza jer nekada na mjestu događaja ostaju samo pojedini slojevi nataloženog tla. To je čest slučaj kod otpadanja tla s unutarnjih strana odbojnika vozila, kada pri sudaru ne otpadnu sve naslage tla, a za ispitivanje se uzmu svi slojevi tla s odbojnika. Naravno da uslijed nejednolikog uzorka za ispitivanje dolazi do razlika u rezultatima analiza, koji mogu dovesti do krivih zaključaka; 3) pozitivni, odnosno negativni rezultati ispitivanja tragova tla mogu potvrditi ili isključiti mogućnost prisustva osumnjičenika ili oštećenog na mjestu događaja, odnosno mogu potvrditi ili isključiti mogućnost da trag na nekoj alatki, oruđu, oružju, odjeći, obući i drugom predmetu potječe, odnosno ne potječe s mjesta događaja.
1016
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
j) Tragovi tekstilnih vlakana Odjevni i uporabni predmeti, prema različitosti tragova koje ostavljaju, prema učestalosti tih zaostalih tragova, vezanosti za određena kaznena djela (kontaktni delikti) i po mogućnosti vještačenja, imaju posebnu kriminalističku vrijednost. Odjeća i vlakna pružaju vrlo široku mogućnost identifikacije počinitelja kaznenog djela. Često se odjeća počinitelja lakše zapamti nego njegovo lice ili stas. Nadalje, odjeću će mnogo lakše opisati svjedok, a brže će je primijetiti i svjedok na izvjesnoj udaljenosti negoli fizionomiju, stas ili druge osobine počinitelja kaznenog djela. Nisu rijetki slučajevi u kriminalističkoj praksi da u mekim podlogama (zemlja, kit, nesasušena boja i sl.) ostanu utisnuti (reljefni) tragovi tekstila. Ako su pravilno fiksirani (fotografija i mulažiranje), mogu se uspješno koristiti u odnosu na utvrđivanje načina tkanja (tekstura). Nadalje, na mjestu događaja nekog kaznenog djela često se mogu pronaći i istrgnuti komadići odjeće, niti, čuperci vlakana, a najčešće pojedina vlakna (mikrotragovi). Svaki se odjevni ili uporabni predmet proizvodi od prirodnih ili sintetičkih vlakana koja se mogu tkati ili presti. Rijetko se tkanine izrađuju od jedne vrste tekstilnih vlakana, češće u raznim kombinacijama vlakana. To je prva objektivna osnovica za razlikovanje tkanina. Druga je način izrade tkanina. Za uspješno vještačenje u tom smjeru potrebna je uska specijalizacija glede izrade tekstila. S obzirom na podrijetlo, tekstilna vlakna možemo klasificirati na prirodna i sintetička vlakna. Tragovi tekstilnih vlakana klasična su vrsta mikrotragova, koji — kao tipični kontaktni tragovi — imaju posebnu kriminalističku vrijednost. Naime, dok o makrotragovima počinitelj vodi računa, o mikrotragovima zna malo ili gotovo ništa. Sto su tragovi sitniji i nevidljiviji, počinitelj ima manju mogućnost njihovog uništenja. Kao elementi za uspoređivanje tkanina služe: dimenzije, boja, oblik, tip tkanine, način tkanja, broj niti i pravac sukanja niti. Sve tkanine nose u sebi otpuštena vlakna. To mogu biti otpala vlakna te iste tkanine ili otpala vlakna neke druge tkanine koja su se skupila kontaktom s nekim drugim tekstilnim predmetom. Stoga su otpuštena vlakna od iznimne važnosti u kriminalistici jer se upravo ona podijele i prenose pri kontaktu dvaju različitih tekstilnih predmeta. Ovo osnovno načelo o kontaktnim tragovima postavio je 1920. godine Edmond Locard. Svojim kratkim motom "svaki dodir ostavlja trag" Locard je postavio načelo koje još uvijek rukovodi istraživanjem svakog kaznenog djela. Jednostavnost Locardova načela uzajamnosti može zavarati. Tvrdnja možda izgleda sama po sebi očita, no njezino značenje je duboko i dalekosežno. Bez obzira na to koliko se počinitelji trudili, nikada ne mogu ostaviti mjesto zločina u istom stanju u kojem su ga zatekli.
1017
Vrijednost mikrotragova leži upravo u činjenici da oni povezuju počinitelja kaznenog djela s mjestom izvršenja. Ova povezanost mjesta izvršenja - kao lokaliziranog nosioca tragova kaznenog djela - i počinitelja, može se naći posvuda na liniji njegovog dolaska, boravka, djelovanja i odlaska s mjesta događaja. Da bi se moglo pristupiti pronalaženju, a potom i izuzimanju tragova tekstilnih vlakana (mikrotragova), prije svega se mora znati u kojim slučajevima i gdje oni mogu zaostati, jer se tragovi vlakana traže "na pamet", odnosno "s pameću". Zbog toga je prijeko potrebna misaona rekonstrukcija djela i znanje o tome kakve je tragove počinitelj određenog djela mogao ostaviti iza sebe. Samo prenošenje tragova u velikoj mjeri ovisi o svojstvima kontaktnih površina, broju i dužini kontakta, sili trenja te vanjskim utjecajima koji potom utječu na prenesena vlakna. Grube površine su kao davaoci, primaoci i nosioci tragova pogodnije od glatkih površina. Tako npr. vunena (prirodna) tkanja mnogo lakše otpuštaju vlastita i bolje primaju strana vlakna od gusto tkanih sintetičkih (kemijskih) tkanja. Kod mješovitih tkanja prijenos vlakana otprilike odgovara njihovom učešću u cjelokupnom sastavu. No postoje odstupanja od ovog načela, uzrokovana lakšim otpuštanjem kraće rezanih vlakana. Dugo rezana vlakna su bolje učvršćena u strukturu tkanine te do njihova otpuštanja dolazi tek pri većem trenju. Učestalošću kontakata i trenjem materijala o materijal većom silom u svakom će slučaju zaostati više vlakana nego kratkotrajnim (slučajnim) kontaktom. Strana vlakna su sve do trenutka njihova otkrivanja izložena najraznovrsnijim utjecajima te se, stoga, broj prenesenih vlakana s vremenom smanjuje. Na temelju serije eksperimenata utvrđeno je da se nakon jednosatnog nošenja odjevnog predmeta koji je bio u kontaktu sa stranim vlaknima broj prenesenih vlakana smanjio na cca 40%. Za uspjeh vještačenja tragova tekstilnih vlakana od velike je važnosti količina pronađenog traga koja zaostane na mjestu događaja. Prema količini zaostajanja tragova možemo razlikovati: 1) makrotragove (odjevni ili uporabni predmet, komadić/fragment tkanine ili pletiva, nit ili nekoliko niti vidljivih okom ili čuperak vlakana) i 2) mikrotragove (vlakna nevidljiva okom). Bez obzira na to o kojoj se količini zaostalog traga radi, svaki pronađeni trag mora se fiksirati tijekom očevida (obilježavanje traga mjernom trakom, brojem i fotografijom). Nakon fiksiranja slijedi izuzimanje pronađenog traga. Ako se radi o odjevnom/uporabnom predmetu ili komadiću (fragment) tkanine/pletiva, on se izuzima zaštitnom rukavicom i pakira u čisti bijeli papir, a potom u papirnatu vrećicu s natpisom i oznakom. U slučaju da je mjesto pronalaska traga nepristupačno, trag se izuzima pin-
1018
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
četom, pri čemu osobito treba obratiti pozornost na to da pinceta ne ošteti površinu tkanine. Ovakav postupak provodi se i pri pronalaženju jedne ili više pojedinačnih niti, odnosno čuperka. U slučaju da se trag ne vidi okom (mikrotrag), a pretpostavlja se da je mogao zaostati na nekom predmetu, potrebno je to mjesto fiksirati, a potom izuzeti tragove s prozirnom ljepljivom trakom (25 x 5 cm). Izuzeti mikrotragovi fiksiraju se na označenu čistu prozirnu foliju ili staklenu ploču. Osim metode izuzimanja mikrotragova vlakana prozirnom ljepljivom trakom, postoji još nekoliko prihvatljivih metoda: a) izuzimanje tekstilnih vlakana usisavanjem preko filtara, b) otresanjem odjeće na čisti bijeli papir, c) četkanjem odjeće. C. A. Pounds je uspoređivao prednost pojedinih metoda izuzimanja tragova tekstilnih vlakana te došao do zaključka da je efikasnost pronalaženja vlakana 1 sat nakon kontakta bila sljedeća: a) 18% tekstilnih vlakana izuzetih usisavanjem odjeće; b) 28% tekstilnih vlakana izuzetih otresanjem odjeće; c) 55% tekstilnih vlakana izuzetih četkanjem odjeće; d) 65% tekstilnih vlakana izuzetih slabo adhezivnom ljepljivom trakom; e) 85% tekstilnih vlakana izuzetih jako adhezivnom ljepljivom trakom. Kao što se i iz ovog prikaza vidi, izuzimanjem tragova tekstilnih vlakana prozirnom ljepljivom trakom izuzme se najveći broj stranih prenesenih vlakana. Tako izuzeti tragovi mogu se čuvati duže vrijeme bez bojazni da će im se promijeniti kemijski sastav ili oblik. Metoda je učinkovita, jeftina i jednostavna. Međutim, mora se naglasiti da se u pojedinim slučajevima ta metoda ne smije primjenjivati (kod izuzimanja mikrotragova sa kuverata, papirnatog novca, kartona, papira za pakiranje i sličnih predmeta). U tim bi slučajevima adheziona snaga ljepila pored inkriminiranih tragova iščupala s površine i brojna papirna vlakna. U takvim slučajevima je najsigurnije navedene predmete pakirati u bijeli papir s pravilnom oznakom i natpisom, te proslijediti na daljnju obradu u laboratorij. Metodu usisavanja pri izuzimanju mikrotragova treba primjenjivati tek u slučajevima koji opravdavaju takav postupak, jer ta metoda ima više nedostataka nego prednosti. Specijalni slučajevi u kojima je usisavanje prikladno su npr. obrada šavova, džepova, te drugih teško pristupačnih mjesta.
1019
KRIMINALISTIKA
____________________________________________________________________
k) Tragovi otrova* Otrov je svaka tvar ili smjesa tvari, prirodna ili sintetska, koja jednokratno ili višekratno unesena u organizam u određenoj dozi može izazvati narušenje zdravlja i/ili smrt čovjeka ili životinje. Kada govorimo o otrpvnosti, mislimo na štetne učinke u organizmu ili nekom njegovom dijelu. Štetni učinak je svako prolazno ili neprolazno oštećenje u organizmu ili nekom njegovom dijelu. Doza je količina primijenjenog otrova, bilo da je ta količina unesena u organizam udisanjem, per os (na usta) ili polivena po koži. Posljedice jednokratnog djelovanja otrova na organizam, odnosno djelovanje relativno velike količine otrova u relativno kratkom vremenskom razdoblju naziva se akutno otrovanje (akutna intoksikacija). Najteža je posljedica smrt, ali ni ostali štetni učinci nisu zanemarivi (oštećenja organa koja mogu dovesti do invaliditeta). Slučajevi akutnih otrovanja povezani su obično s nesrećama na radnom mjestu, odnosno sa slučajnim ili namjernim uzimanjem otrovne tvari. Nije važno samo koliko je kemikalija otrovna nego i kolika je količina otrova ušla u organizam. Primjerice, etilenglikol (antifriz) po klasifikaciji otrova tek je štetna tvar koja pripada III. skupini otrova, no progutana u dovoljnoj količini može izazvati smrt ili tešku invalidnost, oštećenje bubrega izazvano oksalnom kiselinom - metabolitom etilen glikola. Višekratno unošenje otrova u organizam, odnosno djelovanje relativno malih količina otrova kroz duže vrijeme naziva se kronično otrovanje (kronična intoksikacija). Prema svom ishodu otrovanja mogu biti smrtna ili ne. Ako nema smrti, onda mogu, ali i ne moraju ostati trajne posljedice po organizam. Prema podrijetlu trovanja mogu biti ubilačka, samoubilačka ili slučajna. Slučajna mogu biti zbog nepažnje, zbog zamjene lijekova, itd. Profesionalna otrovanja su posljedica djelovanja otrovnih plinova, otapala i tvari na radnom mjestu. Otrovanja mogu biti i posljedica liječenja (medicinska trovanja). Otrovnost nije lako definirati jer to nije oblik, boja ili neko drugo kemijsko-fizikalno svojstvo. Ne djeluje otrov na sve isto, niti se otrovi ponašaju uvijek isto. Zna se da su zec i koza otporni na buniku, a čovjek se otruje jedući meso ili pijući mlijeko zatrovanih životinja. Puž je otporan na strihnin, a jež na kantaridin. Arsenovi spojevi, iznimno jaki otrovi, sastavni su dio našeg organizma i u vrlo malim količinama nalaze se u hrani biljnog i životinjskog podrijetla. S druge strane, kuhinjska sol sastavni je dio ljudskog i životinjskog organizma. Svakodnevno se upotrebljava kao začin, ali u starim zapisima navodi se da su stari Kinezi vršili samoubojstva i mučenja s kuhinjskom soli. Tekst odjeljaka k), l) i lj.l) napisala je Biserka Riha.
1020
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Razlika između lijeka i otrova je, dakle, ne samo u kvaliteti nego i u kvantiteti. Paracelsus je rekao: Sole dosis facit venerium. Morfin je u dozi od 0,01 g nezamjenjiv analgetik, no u dozi 10 puta većoj iznimno jak otrov. Jasno je da djelovanje nekog otrova ne mora biti jednako za svakog čovjeka, jer će učinkovita doza ovisiti o brojnim činiteljima, kao što su dob, spol, zdravlje, tjelesna građa, otpornost prema tom otrovu itd. Ako uzmemo primjer alkohola, lako je dokazati da će djeca biti na njega osjetljivija nego odrasli. Na osjetljivost prema alkoholu imat će utjecaj veličina tijela, učestalost konzumiranja alkohola, vrsta hrane koja je uzeta prije ispijanja i mnogo drugih čimbenika. Individualne osobine trovanih su različite i nejednake. Jedan čovjek može dobro podnijeti neki otrov (lijek), dok drugi to ne može, pa u istoj količini može izazvati lakše ili teže simptome otrovanja. Primjer za to je već spomenuti alkohol. Osim preosjetljivosti, postoji i otpornost. Otpornost je neovisna o spolu, starosti, zdravstvenom stanju. Može biti urođena ili stečena. Stečena nastaje tijekom duže i češće konzumacije otrova (lijeka) i naziva se tolerancija. To je, zapravo, postupno smanjivanje djelovanje otrova (droge, lijeka) pri opetovanom uzimanju, odnosno za isto djelovanje mora se uzeti veća količina otrova (droge ili lijeka). Tako duža konzumacija lijeka (sedativa) ili droge može dovesti do navike. U prvom slučaju govorimo o tabletomaniji, a u drugom o narkomaniji. Važno je reći da uz naviku dolazi i kronično otrovanje, no nije nužno da svako kronično otrovanje dovodi do navike. Uza sve navedeno, mora se spomenuti i međusobno djelovanje otrova koje može biti sinergističko (pojačavajuće) ili antagonističko (poništavajuće). Kalijev cijanid u kiseloj sredini djeluje toksično, a na zraku prelazi u netoksični karbonat. Poznat je pokušaj trovanja Raspućina kalijevim cijanidom, koji su njegovi neprijatelji stavljali u slatkiše koje je obožavao. Iako je jeo otrovane kolače, ostao je živ. Njegovi neprijatelji bili su zaprepašteni i iznenađeni, a njegov je utjecaj porastao. Smatrali su ga čudotvorcem, a zapravo, djelovanjem kalijevog cijanida i šećera nastao je neotrovan spoj. Većina podataka o otrovnosti dobivena je pokusima na laboratorijskim životinjama (štakor, miš, pas, svinja). Kvantitativnih podataka o otrovnosti čovjeka izrazito je malo. Možemo zabilježiti da je neki čovjek primljen u bolnicu jer je zabunom popio etilenglikol (antifriz), možemo mu izmjeriti koncentraciju etilenglikola u krvi te pratiti kako se ona mijenja tijekom medicinskih zahvata te na kraju usporediti njezin tijek s oštećenjima nastalim kod bolesnika. Međutim, nismo sigurni u odnos doze i štetnih učinaka zbog nepouzdanih podataka koje dobivamo od pacijenta. Zato je dogovoreno i prihvaćeno koje će životinje biti prikladne za ispitivanje štetnih učinaka tvari, odnosno, njihove otrovnosti. Smrtne doze (dosis letalis) imaju oznake LD25 LD50 i LD100 što znači da je kod 25%, 50% i 100% ispitivanih životinja došlo do smrtnog ishoda.
1021
KRIMINALISTIKA
__________________________________________________________
Otrovi se dijele na nekoliko načina: liječnik kliničar i farmakolog dijeli otrove prema fiziološkom i farmakološkom djelovanju (na one koji djeluju u krvi, na SZS itd.), analitičari ih dijele s obzirom na metode ekstrakcije i redoslijed analiziranja (kisele, bazne, neutralne). Prema podrijetlu dijele se na mineralne (olovo, živa), na biljne (opijum, konoplja tipa droge, kokain) i životinjske otrove (zmijski i pčelinji otrov). Prema načinu djelovanja dijele se na korozivne (kiseline i lužine), tkivne otrove (arsen, fosfor), krvne otrove (ugljični monoksid, anilin) i otrove koji djeluju na SZS (središnji živčani sustav), a to su lijekovi, droge, i dr. Prema fizikalno-kemijskim svojstvima, otrove dijelimo na plinovite (ugljični monoksid), lako hlapive (fenoli, alkoholi), mineralne (olovo, živa, arsen), organske sintetičke otrove (lijekove) i pesticide. Sve navedeno treba imati na umu kada se uzimaju uzorci te njihovo pakiranje za analizu. Patolog ne smije poslati zajedno u istoj boci uzorke želučanog sadržaja, jetre i bubrega. Kad je sumnja na trovanje voćke u voćnjaku, na analizu se šalje dio voćke s vidljivim promjenama, a i zemlja ispod te voćke. Naime, moguće je da je do promjena došlo uporabom pesticida koji se mogu koristiti tako da se prskaju ili zaprašuju po biljci ili da se zalije zemlja oko voćke. Kada se izuzima voda iz bunara pri sumnji da je u njoj neki pesticid, mora se izuzeti voda s površine, iz sredine i s dna bunara, ovisno o topivosti pesticida u vodi ili organskom otapalu. Kada se sumnja na trovanje riba u ribnjaku, zbog pravilne interpretacije dobivenih rezultata, voda se uzima na ulazu u ribnjak, iz sredine ribnjaka i na izlazu iz ribnjaka. Da bi toksikolog analitičar pravilno proveo analizu, dakle identificirao otrov ili njegov metabolit (razgradni produkt), kvantificirao otrov ili njegov metabolit te konačno interpretirao dobiveni rezultat, osim podrijetla, djelovanja i fizikalno-kemijskih svojstava, mora poznavati puteve ulaska otrova u organizam te puteve izlučivanja otrova iz organizma. Otrov može ući u organizam udisanjem, kroz kožu ili na usta (per os), a izlučivanje se vrši preko organa primarne resorpcije (želudac, crijeva), te kroz organe za izlučivanje (bubreg, jetra, znoj, slina, mlijeko i izdahnuti zrak). Najčešće se analizira mokraća, s obzirom na to da se u njoj može identificirati u malom postotku nepromijenjeni otrov i njegovi metaboliti. Neki otrovi imaju sposobnost kumuliranja u organizmu zahvaljujući sporom izlučivanju. Takav otrov je alkaloid digitalis, koji se kumulira u srcu te male doze mogu dovesti do smrti. Sve ovo potrebno je znati kako se na analizu ne bi dostavilo želučani sadržaj i tražilo analizu na neku lužinu ili kiselinu kad se zna da korozivni otrovi (a to su kiseline i lužine) jedini ne trebaju biti resorbirani da bi izazvali toksični efekt. Oni već prilikom unosa na usta izazivaju nekrozu tkiva, samim tim krvarenje, ugušenje i smrt ili iznimno teška oštećenja.
1022
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Predstavnik plinovitih otrova je ugljični monoksid, plin bez boje i mirisa, lakši od zraka, te je upravo zbog toga nazvan savršenim ugušivačem. Nastaje pri sagorijevanju uz nedovoljnu prisutnost kisika, dakle u rudnicima, ljevaonicama, pri ekspolozijama, požarima, u ispušnim plinovima benzinskih motora, itd. U organizam ulazi udisanjem, a princip toksičnog djelovanja temelji se na njegovom velikom afinitetu vezanja uz hemoglobin, većem nego što ga ima kisik. Pri toj reakciji nastaje karboksihemoglobin umjesto oksihemoglobina, a njegov postotak određuje se spektrofotometrijski, mjerenjem u krvi. Trovanje monoksidom može biti kronično (pušači, prometni policajci) ili akutno (nesreća pri radu ili samoubojstvo). Opći znaci trovanja su u prvo vrijeme razdraženost uz ubrzani puls i disanje te nakon toga razdoblje depresije s usporavanjem pulsa i disanja. Pored toga, javljaju se glavobolja, nesvjestica, povraćanje, slabljenje vida, malaksalost, teška pokretljivost. S obzirom na to da osobu u toj fazi "ne drže noge", pokušava skinuti odjeću, to može izazvati sumnju na neku drugu vrstu nasilja. Krv otrovane osobe intenzivno je crvene boje, a na ustima je često ružičasta pjena. Nakon toga osoba postaje sanjiva, gubi svijest, disanje i rad srca sve su sporiji te nakon duboke kome dolazi do smrti. Predstavnik lako hlapivih otrova je cijanovodična kiselina, odnosno cijanovodik, spoj koji je ispod 26°C tekućina, a iznad te temperature bezbojni plin, lakši od zraka, mirisa na gorke bademe. Sredinom prošlog stoljeća zabranjena je njegova uporaba kao mamca kojim su lovci uništavali štetne divlje životinje. Naime, u mamce od loja ili mesa stavljali bi male okrugle od vrlo krhkog stakla izrađene ampule veličine trešnje s 0,5 g do 1,0 g cijanovodične kiseline. Životinja bi pregrizla ampulu i gotovo na mjestu, jednim udahom, ostala mrtva. U prirodi se HCN nalazi u sjemenkama koštičavog voća, a naročito u gorkim bademima. Važno je znati da 7-10 gorkih badema može izazvati smrt djeteta. Deset puta veća količina može izazvati smrt odrasle osobe. Osim same kiseline, otrovne su i njene soli, kalijev i natrijev cijanid. Kod akutnog trovanja udisanjem, osoba se već kod prvog udisaja sruši "kao gromom pogođena", katkad prodorno vrisne i onesviještena umire u grčevima za nekoliko minuta. Kronična trovanja ovim otrovom moguća su u industriji, a simptomi su mršavljenje, bljedilo kože, gađenje, grčenje mišića i paraliza ruku i nogu. Jedino obdukcijski nalaz, zbog karakterističnog mirisa na gorke bademe i svjetlocrvena krv te pojava mrtvačkih mrlja mogu dati odgovor o uzroku smrti. U ovoj skupini otrova nalazi se i metanol (metilni alkohol), koji nastaje suhom destilacijom drveta ili sintetskom proizvodnjom. Čisti metanol je bistra, bezbojna tekućina, mirisa sličnog etanolu, zapaljen gori plavičastim plamenom. Upotrebljava se kao sredstvo za gorivo, otapalo za lakove i boje u zanatstvu i industriji.
1023
Metilni alkohol ima manje narkotičko djelovanje od etanola, ali zato veću otrovnost. Razgradnjom metanola nastaje formaldehid i mravlja kiselina. Njegovi metaboliti oštećuju živčane stanice, a naročito je osjetljiv očni živac. Trovanja ovim alkoholom nastaju kao posljedica uživanja raznih rakija s velikim postotkom metanola ili uslijed zabune. Naime, etanol je antidot za metanol. Znaci akutnog trovanja slični su znacima trovanja etanolom, a to su: gađenje, povraćanje, bolovi u trbuhu, teturanje, smetnje vida, a ponekad i gluhoća. Metanol se sporo izlučuje iz organizma tako da se sedam dana nakon intoksikacije u mokraći može pronaći mravlja kiselina koja se određuje plinskom kromatografijom. U slučaju smrti analizira se krv i mokraća, želučani sadržaj te sumnjiva pića koja se zateknu na mjestu događaja i to metodom plinske kromatografije. Nekada su samoubilačka trovanja bila vrlo česta ispijanjem korozivnih otrova, kiseline ili lužine. Kiseline i lužine izazivaju nekrozu (propadanje) tkiva usta i jednjaka. Nakon toga osoba počne nesvjesno povraćati uz neizdržive bolove. Izjedine u želucu mogu biti tako duboke da dolazi do perforacije želuca te se želučani sadržaj izlije po trbušnoj šupljini. Osobe koje su popile kiselinu ili lužinu obično dugo ostaju pri svijesti, premda oslabljenoj, a često su u šoku. Smrt može nastupiti nakon nekoliko sati, ali i kroz nekoliko dana. Skupini mineralnih otrova pripadaju arsen, živa, olovo i talij. Osim talija, navedeni otrovi u današnje vrijeme mogu izazvati samo profesionalne intoksikacije, naročito živa i olovo. Čisti arsen nema otrovnog djelovanja, dok su njegovi organski i anorganski spojevi vrlo toksični. Nekada su njegovi spojevi imali veliku primjenu u industriji, za prepariranje životinja se i danas koriste, kao rodenticid, u medicini i zubarstvu. Arsen je prisutan i u našem organizmu, ali u vrlo malim količinama. U slučaju namjernog trovanja sa smrtnim ishodom, s obzirom na to da se deponira u kostima, noktima i kosi, može se naći nakon 30 godina. Pri analizi kostiju, kose ili noktiju, primjenjuje se metoda atomske apsorpcije. Elementarna živa, ona koja se nalazi u termometrima, nije otrovna, otrovne su njezine pare te organska živa. Poznata su profesionalna, kronična trovanja živinim parama kod ljudi u tvornici termometara. Toksično je metalno olovo u obliku olovne prašine ili olovnih para te isto tako može izazvati kronične intoksikacije. Talij se u obliku svojih soli, sulfata i acetata upotrebljavao kao rodenticid u tzv. "žutoj pasti" kojom su se mazali komadi hrane i ostavljali na mjestima na kojima se sakupljala štetna divljač i glodavci. Trovanja talijem nekad su davno bila samoubilačka, a rijetko ubilačka. Znaci akutnog trovanja mogu nastupiti nakon nekoliko sati ili dana, a manifestiraju se bolovima u trbuhu, zapaljenjem desni te opadanjem kose.
1024
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Pesticidi su kemijska sredstva koja se upotrebljavaju u poljoprivredi, šumarstvu, medicini, veterini i domaćinstvu. Prema svojoj namjeni, dijele se na insekticide - sredstva protiv insekata, herbicide - sredstva protiv korova, fungicide - sredstva protiv gljivica, rodenticide - sredstva protiv glodavaca itd. Primjena im je vrlo raširena, a i lako su dostupni. Preparati dolaze u raznim oblicima: prašiva, granule, koncentrati za suspenzije, otopine, koncentrati za emulzije, a u prometu su pod raznim zaštićenim tvorničkim imenima. Prašiva su najčešće bijele, rjeđe žućkaste ili sivkaste boje. Granule su tamnosive boje, a tekućine mogu biti bezbojne, žute, smeđe, plave, crvene i dr. Kao otrovi mogu djelovati oralno, dakle ako ih se uzme na usta, inhalacijski, udisanjem ili preko kože, dermalno. Ovim otrovima mogu se izazvati ubilačka, samoubilačka i slučajna trovanja. Najtoksičniji među njima su organofosforni, organoklorni i karbamatni spojevi. Navedeni spojevi koriste se i kao bojni otrovi. Od organoklornih treba spomenuti DDT, lindan, dieldrin, aldrin itd. Imaju sposobnost otapanja i deponiranja u mastima. Izlučivanje iz ljudskog organizma sporo je i nepotpuno, a izlučuju se putem mokraće, žuči i mlijeka. Organofosforni pesticidi su paration, tiometon, metasistoks i sl. Vrlo su otrovni. U dinitro spojeve pripada i DNOC (žuto ulje), koje se koristi za zimsko tretiranje voćaka. Karbamatom su nedavno otrovani bjeloglavi supovi, a njime se truju psi i mačke. No, najpoznatiji su otrovi za ubijanje pasa i mačaka rodenticidi, koji su zapravo antikoagulansi. To su sredstva koja sprječavaju zgrušavanje krvi, tako da životinja iskrvari. Pri obdukcijskom nalazu vidljiva su abdominalna krvarenja. I) Tragovi opojnih droga Posebno područje jesu tragovi droga. Opojna droga jest svaka tvar prirodnoga ili umjetnoga podrijetla, uključivši psihotropne tvari, uvrštena u popis opojnih droga i psihotropnih tvari. Droge možemo podijeliti prema djelovanju na organizam, prema kemijskoj strukturi ili prema podrijetlu. Potonja podjela je najprihvatljivija. Prirodne droge su konoplja, opijum, kokain. Konoplja tipa droge (marihuana, marica, mary jane, kiff) prema definiciji UNDP-a jest samo lišće konoplje. Konoplja je jednogodišnja, dvospolna biljka koja može narasti i do 3 m visine, karakteriziraju je prekrasni prstasti listovi. Na listovima se nalaze cistolitske dlačice pune smole koju biljka luči da bi se zaštitila od nepovoljnih uvjeta (vrućine, svjetla). U toj smoli nalaze se tvari nazvane kanabinoidima od kojih je za halucinogeno djelovanje odgovoran tetrahidrokanabinol (THC).
1025
KRIMINALISTIČKA
U kon oplji se nala zi do 10% TH C-a. Kon oplj a se konz umir a na neko liko Slika 84, a) Konoplja, b) marihuana, c) hašiš, d) hašišovo ulje načina: puši se sama, puši se u mješavini s duhanom, rade se "pite zeljanice", koristi se kao začin, kuha se čaj. Za analizu dolaze zasebno pakirane lule, opušci, omoti i omotići. Kod velikog broja omota (od po 500-1000 g) iz velikih zapljena (i do nekoliko tona) točno je određen način izuzimanja uzorka. Ako se radi o tako velikim količinama, na mjesto zaplijene bilo bi dobro pozvati kriminalističkog vještaka, koji će na mjestu odlučiti hoće li se na vještačenja poslati cjelokupna materija ili će se uzeti reprezentativni uzorak u skladu s uvriježenim i opće prihvaćenim međunarodnim načelima o uzorkovanju u analitičkoj kemiji. Ovo vrijedi za sve velike zapljene bilo koje droge. Hašiš je smola kanabisa koja se dobiva iz sasušenih cvjetova i lišća ženske biljke. Droga je zelene ili smeđe boje, stajanjem na zraku tamni, ali s vremenom i gubi na kvaliteti, jer se THC raspada na neaktivne komponente. Udio THC-a može biti i do 40%. Koristi se na isti način kao i konoplja tipa droge. Opijum se dobiva zarezivanjem nedozrelih čahura maka (Papaver somniferum, podvrsta album i niger). U toj smoli, koja je isprva blijeda, a sušenjem na sjenovitom i prozračnom mjestu postaje sve tamnija i tvrđa, nalazi se oko 25 alkaloida koji imaju djelovanje na SZS. Najzastupljeniji alkaloid je morfin (25%), a zatim slijede kodein, papaverin, narcein, narkotin, itd. Opijum se može konzumirati jedenjem, pušenjem, pijenjem, injiciranjem u venu, vaginalno i rektalno. Izaziva psihičku i fizičku ovisnost.
1026
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Slika
85.
a ) Čahure m a k a b )
heroin
Slika 86. a) Branje koke b) list koke, c) kokain prah, d) kokainski krek Heroin je zapravo polusintetska droga jer se dobiva acetiliranjem morfina. Heroin je kemijski diacetilmorfin, odnosno diamorfin. Karakterističnog je mirisa na octenu kiselinu i zato se u većim količinama krijumčari na sve moguće načine ne bi li se prikrio miris. Heroin je sintetiziran s idejom da se dobije analgetik dobar kao morfin, ali da ne izaziva takvu ovisnost, no heroin izaziva još jaču ovisnost od morima. Kada je proizveden u laboratoriju, bijele je boje, a što je bliže konzumentu, ovisniku, to mu je boja tamnija. Naime, da bi se povećala masa, a samim tim i novčana dobit, u heroin se dodaju razni dodaci: šećer, brašno, puder za lice, kreč, puding, kakao, pa čak i željezne strugotine, te tako zapravo nastaje heroinska smjesa.
1027
KRIMINALISTIČKA
__________________________________________________________________
Kokain je bijeli prah koji se dobiva iz lišća biljke Eritroxilon coca, grma koji raste u Južnoj Americi. Alkaloidi koji se nalaze u lišću jesu kokain, benzoilekgonin. Najčešće se konzumira ušmrkavanjem, injektiranjem u venu i pušenjem u obliku slobodne baze, poznatije pod nazivom crack. Crack se dobiva ukuhavanjem kokaina sa natrijevim bikarbonatom. U kokainu se kao onečišćenja nalaze tetrakain, lidokain, benzokain, prokain, a ostali aditivi su šećer, škrob, talk, borna kiselina itd. Konzumacija kokaina izaziva psihičku ovisnost. Po svom djelovanju kokain je stimulans SZS. U skupinu sintetičkih droga mogli bismo svrstati sve lijekove koji na bilo koji način djeluju na SZS, bilo kao depresori, bilo kao stimulansi, poznati pod imenima apaurin, lexaurin, heptanon, metadon, itd. Dakle, lijekovi koji su otprije poznati, no toj skupini pripadaju i oni koji su, osim LSD-a i amfetamina novijeg datuma, kao npr. MDMA, MDA, GHB, piperazin itd. Kod sintetskih droga tipa LSD, MDMA, MDA, GHB, metamfetamin itd. postoji još jedan problem. Dok je proizvodnja apaurina - diazepama ili heptanona - metadona kontrolirana, dotle su nabrojane droge proizvodi ilegalnih laboratorija. Poradi loše provedene sinteze i nekvalitetnih kemikalija, u konačnom proizvodu više je prekursora, međuprodukta i smeća, koji su toksičniji od ionako toksičnog npr. MDMA, poznatog pod imenom Ecstasy. To su, između ostalog, razlozi smrti mladih konzumenata tih sintetičkih droga. Dietilamid lizerginske kiseline (LSD) sintetiziranje 1943. godine. To je bezbojna tekućina koja može biti nakapana na male perforirane oslikane papiriće, veličine 5 x 5 mm, popularno nazvane "markice", ili na vrlo male tablete, koje se stave u usta. Izuzetno je jaka halucinogena droga koja osobu šalje "na put" u trajanju od 8 do 12 sati. Na tom putu osoba vidi muziku i čuje boje. Put može biti loš (bad trip) ili dobar (good trip), ovisno o okolnostima uzimanja droge i o samoj osobi. Ponekad osoba može pomisliti da je ptica, pa jednostavno poleti sa 12. kata nebodera ili zbog doživljenog imaginarnog straha, od npr. velike muhe, ostane s one strane razuma. Amfetamin se gotovo do 70-ih godina prošlog stoljeća normalno konzumirao, s obzirom na to da je pripadao tzv. kategoriji droga o kojima društvo nema čvrstog stava. Koristio se u tabletama za mršavljenje, upotrebljavali su ga studenti kada su spremali ispite, osobe koje su morale izdržati velike fizičke i psihičke napore itd. Danas se koristi u medicini kao lijek za liječenje hiperaktivnosti kod djece. Stimulans je SZS. Od njega su potekli i njegovi derivati, MDMA (metilendioksimetamfetamin - ecstasy, MDAmetilendioksiamfetamin i drugi). To su iznimno jaki stimulansni SZS, ali i halucinogenih svojstava, a neki pojačavaju i seksualni nagon. Dolaze u obliku tableta raznih boja i logoa. Primamljivog su izgleda i jeftini (dostupni). Zovu ih "bonkasi",
1028
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
"bonboni". Koriste se na techno i rave-partyjima, obično od 1 do 4 tablete dnevno. Korisnici uza se nose ruksake s bezalkoholnim pićem i rezervnom odjećom. Konzumacijom tablete dolazi do pojačanog znojenja, aritmije srca koja prelazi u tahikardiju, povećanja krvnog tlaka te njegova naglog pada, nakon toga nastupa bradikardija, a može doći do kome i smrti uslijed zatajenja rada srca i respiratornih organa. GHB je skraćenica za gama hidroksi butirat, koji se normalno nalazi u organizmu i zato ga je iznimno teško identificirati u biologijskom materijalu. Naziva se još i droga za silovanje. Bezbojna je tekućina koja se neprimjetno može dodati u piće osobe koja nakon nekog vremena utone u san. U tom stanju može biti silovana, opljačkana i zlostavljana na sve moguće načine, a da se toga nakon buđenja uopće ne sjeća. Jedino se prema tjelesnim pokazateljima može pretpostaviti što joj se dogodilo. Metadon spominjemo samo zato što se vrlo često zloupotrebljava, a trebao bi se isključivo koristiti u terapiji odvikavanja od opijata. To je jaki analgetik koji u navedenoj terapiji treba ordinirati liječnik.
1029
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
lj) Alkohol lj.1) Općenito Posebnu važnost u toksikologiji ima alkohol (etilni alkohol, etanol). To je bistra, bezbojna tekućina karakterističnog mirisa i okusa. Dobiva se enzimatskom razgradnjom škroba u šećer i alkoholnim vrenjem. U medicini se upotrebljava kao bakteriostatik i antiseptik. Njegova rasprostranjena uporaba u obliku različitih alkoholnih pića, koja uzrokuje i narušavanje zdravlja uživaoca i alkoholiziranost, glavni je društveni, socijalni i ekonomski problem. Alkohol u organizam može ući udisanjem, preko kože i na usta. S toksikološkog stajališta jedino je važan alkohol uzet na usta. U ustima već započinje resorpcija, prolazi kroz jednjak i dolazi u želudac, te u tanko crijevo, gdje se oko 80% unijetog alkohola resorbira. Taj prelazak alkohola u krv procesom difuzije naziva se resorpcija. U fazi resorpcije najviše alkohola ima u organima bogatim krvlju. U početnoj fazi resorpcije najintenzivnije je djelovanje alkohola na koru mozga. Kad se piće konzumira na prazan želudac, resorpcija je brža. Poremećaji se očituju u smetnjama ravnoteže, govora, vida, sluha, mišljenja i svih drugih tjelesnih funkcija. Povećanjem koncentracije alkohola u krvi može doći do kome, a na kraju i do otrovanja, pa nastupa smrt. Za jednu do dvije minute resorbira se 1 gram alkohola. Alkoholna pića u kojima je veći postotak vode (vino, pivo) duže se resorbiraju. Kod konzumacije žestokih pića (sa po 25-30 vol. postotaka alkohola) resorpcija se skraćuje. Općenito se može reći da resorpcija u prosjeku traje od 15 do 30 minuta, no kod obilnije hrane može potrajati i do 2 sata. Nakon resorpcije nastupa eliminacija alkohola iz organizma. Najviše se alkohola razgradi u jetri, manji dio se izluči nepromijenjen izdahnutim zrakom, a mokraćom i znojem najmanje. U jetri se alkohol razgradi uz pomoć enzima alkoholdehidrogenaze, a razgradnja ide preko acetaldehida i octene kiseline do ugljičnog dioksida i vode. Već dugo se pokušava pronaći način da se ubrza izlučivanje alkohola iz tijela da bi se osoba što prije otrijeznila. No takvog sredstva do danas nema. Brzina razgradnje alkohola u jetri iznosi od 6 do 12 grama po satu za osobu prosječne težine. Preračunato, to je zapravo oko 50-100 ml vina na sat. Koncentracija alkohola u krvi nekada se izražavala u promilima, a danas se izražava u g/kg.
1030
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
lj.2) Alkohol i prometna kaznena djela Posebna je važnost alkohola za prometna kaznena djela. Koncentracija alkohola u krvi je glavni čimbenik o kojemu ovisi djelovanje alkohola na čovjeka. Negativno djelovanje alkohola na vid očituje se u smanjenju oštrine vida, a utvrđeno je da alkohol započinje s djelovanjem već kod oko 0,3 g/kg, dok se oštrina dubinskog vida znatno smanjuje kod koncentracije od oko 1,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, kada dolazi do slabijeg uočavanja udaljenosti između dva predmeta. Kod određenog broja vozača se već kod oko 0,2 g/kg apsolutnog alkohola u krvi javlja optički nistagmus, pod kojim se podrazumijeva nehotično pokretanje očiju da bi slika predmeta u pokretu pala na mrežnicu. On se najčešće javlja kod koncentracija od 0,6 do 0,8 g/kg apsolutnog alkohola u krvi. Dokazano je pokusima da nistagmus može kod koncentracija od 0,8 do 1,50 g/kg apsolutnog alkohola u krvi trajati 15 i više sekundi. Zbog alkoholiziranosti dolazi do smetnji prostorne orijentacije. Dalje, ona djeluje na sposobnost i brzinu pravilnog opažanja i donošenje te provedbu odluka. Nepravilno se procjenjuje brzina i udaljenost nadolazećeg vozila, slabije se uočavaju predmeti u pokretu. Predodžba o situaciji u prometu se oslanja na pogrešnu koordinaciju pojedinih gibanja, pa je stoga nepravilna. Dolazi do trzanja očiju, što otežava fiksiranje predmeta. Pri promatranju udaljenih predmeta, kao i predmeta u mraku, zjenice se šire, a na svjetlosti se sužavaju. Uslijed djelovanja alkohola, brzina akomodacije oka poslije "zasljepljivanja" može se produžiti do 60%, a osjetljivost rožnice kod koncentracije od oko 1,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi smanjuje se oko dva puta. Kod iste se koncentracije pojavljuje i proširenje zjenice oka. Vidni kut trijezne osobe iznosi oko 180°, a može iznositi, bez pokretanja glave, i do 220°, a kod alkoholizirane osobe on se sužava, te vozač zbog toga prekasno na raskršću uočava vozila koja mu dolaze sa strane. Trijezan vozač u svakoj sekundi prima do 18 individualnih optičkih podražaja od kojih stvara cjelovitu sliku. Onaj s oko 1,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi prima 4 - 5 optičkih individualnih podražaja, dok onaj s oko 2,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi prima još samo jedan podražaj u sekundi. U brzoj vožnji, slike mu zbog toga postaju nejasne i mutne, nemaju oštrinu, a mnogo toga oko sebe nije u stanju zamijetiti. Dolazi i do pojava dvostrukih slika. Pri koncentraciji od oko 2,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi ljudi teško ili više uopće ne mogu razlikovati crvenu od zelene boje na semaforu. U Izvodi iz teksta autora Zdravka Kovačića, preuzeti iz knjige: Berislav Pavišić i suradnici, Komentar Zakona o sigurnosti prometa na cestama, Adamić, Rijeka, 2005., str. 189 — 191.
1031
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
noćnim uvjetima vožnje pod utjecajem alkohola dolazi do stvaranja iluzija, kada npr. tamna mrlja na cesti predstavlja vozaču prepreku koju je potrebno zaobići, ili zbog nje naglo zakočiti. Navedeno se zamjećuje već kod koncentracija 0,5 - 1,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi. Kod koncentracije od 0,4 g/kg apsolutnog alkohola u krvi gubi se sposobnost određivanja izvora zvuka, kod oko 1,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi kvaliteta i kvantiteta sluha opadaju za 40%. Pod utjecajem alkohola reakcijsko vrijeme ili "psihička sekunda", koje se sastoji od reakcije opažanja opasnosti, shvaćanja podataka i izvršenja određenih radnji, produžava se. Reakcijsko vrijeme prosječnih zdravih osoba može iznositi od 0,50 do 1,50 sekunde, a smatra se da optimalno iznosi 0,75 sekunde. Osim što dolazi do produženja reakcijskog vremena, raste i broj neispravnih reakcija i pogrešaka. Alkohol jače djeluje na ispravnost reakcije nego na brzinu reakcije, pa tako kod niskih koncentracija apsolutnog alkohola u krvi može brzina reakcije biti ubrzana, ali se smanjuje kvaliteta reakcije, tako da vozač reagira brže, ali lošije. I reakcijsko vrijeme i kvaliteta reakcije pri iznenadnim zvučnim ili optičkim upozorenjima slabija je kada se alkohol nalazi u fazi resorpcije u organizmu nego kada se nalazi u fazi eliminacije iz organizma. To vrijedi u slučaju da koncentracija nije prešla vrijednost od 1,0 g/kg apsolutnog alkohola u krvi. Iznad ove vrijednosti koncentracije apsolutnog alkohola u krvi više nije odlučujuće u kojoj se fazi nalazi alkohol u organizmu vozača. Razlika u vožnji trijeznog i alkoholiziranog vozača je u sljedećem: i trijezan vozač za vrijeme vožnje čini pogreške, one su pojedinačne, a kako ih je svjestan, odmah ih i ispravlja. Alkoholizirani vozač nije svjestan pogrešaka, tijekom vožnje one se zbrajaju, jer ih ne uklanja te ostaju sve dok traje vožnja u alkoholiziranom stanju. Alkohol nije jedini uzročnik nastanka prometne nesreće, on je samo jedan od čimbenika koji dovode do nastanka prometne nesreće, ali svaka, pa i najmanja količina alkohola u krvi vozača ima negativni utjecaj na vozačke sposobnosti. Nesposobnost vozača za upravljanje motornim vozilom određuje se koncentracijom apsolutnog alkohola u njegovoj krvi i njegovim ponašanjem. S porastom koncentracije apsolutnog alkohola raste i nesposobnost vozača za sigurno upravljanje motornim vozilima. Na osnovi izvršenog ispitivanja vozača, smatra se da su oni čija koncentracija apsolutnog alkohola u krvi iznosi do 1,30 g/kg, relativno nesposobni za sigurno upravljanje motornim vozilom, odnosno da su im vozačke sposobnosti smanjene, ali ne bitno. Također se smatra da oni vozači čija koncentracija apsolutnog alkohola u krvi prelazi vrijednost od 1,30 g/kg jesu apsolutno nesposobni za sigurno upravljanje motornim vozilom, a vozačke sposobnosti su im bitno smanjene. Apsolutno nesposoban za vožnju je onaj vozač koji je popio toliku koli-
1032
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
činu alkoholnog pića da bi kod te koncentracije apsolutnog alkohola u krvi svaki vozač bio nesposoban za sigurnu vožnju. S porastom koncentracije apsolutnog alkohola u krvi vozača, statistički je dokazano u brojnim ispitivanjima, raste i broj teških prometnih nesreća. Prema ispitivanjima K. Freudenberga, ako vjerojatnost da dođe do prometne nesreće sa smrtnim ishodom, ili s ozljedama, ili samo s materijalnom štetom, kod trijeznog vozača s koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi od 0,00 g/kg, iznosi 1,00, tada je vjerojatnost da dođe do smrtnog ishoda kod vozača s koncentracijom od 0,50 g/kg već 2,5 puta veća. Pri koncentraciji od 1,30 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, a što predstavlja granicu relativne i apsolutne nesposobnosti za sigurno upravljanje motornim vozilom, vjerojatnost da će doći do prometne nesreće sa smrtnim ishodom je 11 puta veća nego kod trijeznog vozača s koncentracijom od 0,00 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, ili oko 4 puta veća od onog koji u krvi ima 0,50 g/kg apsolutnog alkohola. Dokazano je da alkohol i pri nižim koncentracijama dovodi do psihičkih promjena, pa ljudi postaju slobodniji, smanjuje im se samokritičnost, raste osjećaj vlastite važnosti, javlja se euforija, a govore i rade ono što u trijeznom stanju ne bi radili. Kod koncentracija od 0,50 g/kg pa do oko 1,00 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, zbog povećanog osjećaja sigurnosti, vozači su skloni brzoj, riskantnoj vožnji i nepažljivim pretjecanjima. Karakteristično ponašanje vozača sa srednjim koncentracijama apsolutnog alkohola u krvi je prebrza vožnja uz zadržavanje smjera kretanja te izlijetanje na zavojima. Pri visokim koncentracijama apsolutnog alkohola u krvi vozače je na cesti najlakše prepoznati po polaganoj vožnji, vožnji u cik-cak liniji, a prometne nesreće najčešće prouzrokuju zbog premalog bočnog razmaka. Kad vozač pod utjecajem alkohola tvrdi da bolje vozi ako mu je koncentracija apsolutnog alkohola u krvi viša od dopuštene nego kad je u trijeznom stanju, može se zaključiti da je to posljedica smanjene samokritičnosti. Neke osobe, doduše, bolje podnose alkohol od drugih, navikli na alkohol mogu ga i brže razgrađivati, a svakodnevne, uobičajene i automatizirane radnje mogu izvršavati bez nekih vidljivih grubljih ispada. Ali zato komplicirane i složene radnje, kao i iznenadne prepreke na cesti, dakle radnje koje moraju izvršiti kod neočekivanih novostvorenih uvjeta, i nenaviknuti i naviknuti na alkohol podjednako loše izvršavaju. Značenje navike na alkohol obično se precjenjuje. Testiranjem vozača Drägerom i kemijskom analizom, moguće je u njihovom organizmu dokazati i prisutnost tzv. endogenog alkohola ili fiziološkog alkohola, čije podrijetlo u tijelu nije u potpunosti razjašnjeno. To je alkohol koji se stalno nalazi u organizmu pojedinih osoba koje nisu konzumirale alkoholna pića.
1033
KRIMINALISTIKA
Forenzička literatura priznaje postojanje endogenog alkohola u koncentracijama od 0,01 do 0,03 g/kg. Svaka viša koncentracija alkohola u krvi, uz pretpostavku da je uzorak na analizu uzet na propisani način, posljedica je konzumacije alkoholnih pića. Niti Dräger, a niti kemijska analiza nije u mogućnosti utvrditi je li koncentracija do 0,03 g/kg alkohola u organizmu posljedica endogenog alkohola ili konzumacije alkoholnog pića. Slučajevi prometnih kaznenih djela počinjenih pod utjecajem alkohola (i drugih stanja) mogu se podijeliti u dvije skupine. Za one slučajeve u kojima je (prethodno) uzimanje alkohola, droga, lijeka ili neki drugi uzrok, doveo vozača do toga da tempore criminis nije mogao shvatiti značenje svojega djela ili upravljati svojim postupcima, primjenjuje se i u odnosu na prometna kaznena djela odredba o samoskrivljenoj neubrojivosti (actiones liberae in causa seu ad libertatem relatae — članak 41. Kaznenog zakona). Ključno mjesto za pravilno rješavanje konkretnog predmeta imaju postupovna pitanja utvrđivanja činjenica 1) prisustva alkohola u tijelu počinitelja (i žrtve, iznimno drugih osoba), njegove koncentracije i 2) djelovanja alkohola na svijest i volju počinitelja djela (iznimno žrtve). Utvrđivanje alkohola u organizmu je zapravo utvrđivanje stanja alkoholne intoksikacije, akutnog pijanstva. Zakon predviđa uporabu etilometra (alkometra), liječničkog pregleda, te kemijskotoksikološku kvantitativnu analizu. To su metode koje su u području prekršajne odgovornosti metode druge razine, koje se provode pod zakonskim uvjetima (poricanje ispitanika, provjera rezultata prve razine). Metode prve razine nisu dovoljno diferencirane (poput običnoga liječničkoga pregleda) da bi mogle pouzdano odgovoriti na drugo, za kazneno pravo posebno važno pitanje konkretnoga utjecaja na duševne i tjelesne sposobnosti sudionika prometa. Klinički nalaz daje sigurnu dijagnozu akutnog pijanog lakšeg stanja samo u vrlo ograničenom broju slučajeva. Pri tome je takav pregled otežan zbog vanjskih okolnosti (strah, šok izazvan nesrećom, prikrivanje znakova, tzv. "situacijsko" otrežnjenje). Liječnički pregled radi utvrđivanja prisustva alkohola u organizmu ispitanika sastoji se od većeg broja psihosenzornih i psihomotornih testova (Romberg-ov pokus, rotacijski nistagmus itd.). I unatoč iskustvu liječnika, koji svakodnevno obavljaju navedena ispitivanja, dešava se da zapažanja liječnika o stanju alkoholiziranosti nisu sukladna analizom utvrđenim koncentracijama apsolutnog alkohola u krvi testiranih osoba. U pojedinim slučajevima, nakon prometne nesreće, zbog šoka, vozač se ponaša tako da liječnik nije u stanju zapaziti djelovanje alkohola. To je tzv. situacijsko ili prividno otrežnjenje, kada se može previdjeti djelovanje alkohola, iako je analizom utvrđeno da koncentracija apsolutnog alkohola u krvi iznosi 2,00 g/kg, pa čak i 3,00 g/kg. Suprotno tome, osoba koja je tijekom prometne nesreće doživjela potres mozga, za vrijeme pregleda će, iako nije pod utjecajem alkohola, ostavljati dojam alkoholizirane osobe.
1034
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
8. Postupanje s tragovima a) Otkrivanje i pronalaženje tragova Pronalazak tragova bitno ovisi o općim morfologijskim značajkama i konkretnim okolnostima ostvarenja djela, tipičnim svojstvima tragova o kojima je bilo riječi u prethodnom izlaganju, kao i o modalitetima radnje u okviru koje se ta zadaća ostvaruje. To je tipična i ključna radnja heurističke kriminalistike. Kao silogistička (pret)postupovna djelatnost se, u pravilu, izvodi u okviru hitnih radnji osiguranja dokaza. Nju bitno označuje žurnost, stvaranje opće slike o (vjerojatnom) djelu, određivanje zadaće otkrivanja tragova, pronalazak tragova u užem smislu. Žurnost je nužna jer su tragovi kaznenoga djela podložni promjenama i nestanku zbog djelovanja vanjskih prirodnih čimbenika i utjecaja trećih osoba. Opća slika o djelu temelj je preliminarne radne hipoteze na temelju koje se prema metodičkome modelu izvodi konkretna zadaća pronalaska tragova. Uspjeh te djelatnosti određuju mnogi čimbenici objektivne i subjektivne naravi. Središnju ulogu, ipak, ima sposobnost kriminalista da otkrije tragove (općim pregledom mjesta događaja koje je kao cjelina također složeni trag, da misaonom djelatnošću i uvidom u konkretne prilike utvrdi doticajne "kontaktne" zone u kojima treba tražiti latentne tragove, objekte - nositelje tragova), prepozna njihove temeljne odnose (ključni trag, "jezgru" i prateće tragove, kauzalni mehanizam nastanka traga, da razjasni nedostatak pojedinih tragova, naknadne okolinske utjecaje i druge okolnosti). Vrlo značajne skupine različitih tragova zahtijevaju posebnu stručnost već u tom prvom stadiju njihova prikupljanja. To određuje i sudionike konkretne (izvan)postupovne djelatnosti otkrivanja tragova, ali i sredstva pomoću kojih će takvi tragovi biti pronađeni i osigurani. Postupovne radnje kojima se ostvaruje pronalazak tragova jesu pretraga objekata (stana, prostora, osoba), očevid (sa ili bez stručne pomoći) i vještačenje. Da bi se tragovi mogli zaštititi, treba ih pronaći. Pronalaženje tragova diktirano je objektivnim i subjektivnim činiteljima. Objektivni su činitelji: vrsta (karakter) kaznenog djela i njihovi modaliteti (osobito način počinjenja i mjesto počinjenja). Subjektivni činitelji vezani su uz ličnost počinitelja, tzv. kriminalnu uvjetovanost ličnosti počinitelja. Vrijedi opće pravilo: bez obzira na fazu postupka, potrebno je pronaći što više kriminalistički relevantnih tragova, jer izolirano ispitivanje i tumačenje samo nekih tragova može dovesti do pogrešnih zaključaka. Pronalaženje i osiguranje tragova na mjestu kaznenog događaja, a, kako je istaknuto, to su sva mjesta u vezi s kaznenim događajem, hitno je i nužno.
1035
KRIMINALISTIKA
Razlozi su sljedeći: na licu mjesta postoji opasnost od nastanka dviju vrsta promjena - jednih koje nastaju neovisno o ljudskoj volji ili vanjskih utjecaja samom činjenicom postojanja kemijsko-fizikalnih procesa u materiji, a koji utječu na kvalitetu i kvantitetu materije traga ili predmeta; riječ je o promjenama u samoj strukturi materije; drugih koje nastaju zbog različitih vanjskih utjecaja na tragove i predmete, kao što su namjerno ili nenamjerno djelovanje ljudi, djelovanje životinja, insekata, mikroorganizama i sl., kao i već navedeno negativno djelovanje atmosferilija i sl. Ovi utjecaji posebno su štetni kada je riječ o mikrotragovima. Zbog navedenih utjecaja, pretekom vremena, koje može biti vrlo kratko, tragovi mogu promijeniti svoju prirodu, svoj oblik (formu), dimenzije (količinu), supstanciju (kakvoću), svojstva, boju, energetsko i agregatno stanje, kompaktnost, orijentaciju, starost, temperaturu i sl. Dolazi do promjene međusobnih Slika 88. odnosa i položaja tragova u smislu Hodogram postupanja s tragovima longitudinalne i transverzalne osi, kao i do promjena svojstava nositelja tragova. Tragove koji su izrazito skloni navedenim promjenama kriminalisti zovu prolazni ili privremeni tragovi. Svaku kriminalističku, a ujedno i kaznenopravnu situaciju, karakterizira činjenica da pretekom vremena dolazi do promjena informativnog stanja, i to na gore, bez obzira radi li se o informacijama materijalne prirode (tragovi i predmeti) ili personalne prirode (osobe kao izvori informacija). Traseološki informacijski deficit pojava je s kojom treba uvijek računati. Da bi se tragovi i predmeti kaznenog djela adekvatno osigurali na licu mjesta, potrebno je poznavati vrste tragova, njihove pojavne oblike (morfoHodogram je sastavio Želimir Radmilović.
1036
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
logija) i mehanizme nastanka. Potrebno je planski postupati tijekom osiguranja lica mjesta i koristiti potrebna raspoloživa priručna sredstva. Tragove treba osigurati i onda kada veza između njih nije očita, ili je dvojbena. Danas, na prvi pogled, bezvrijedan trag, sutra možda ključ za rješenje slučaja. Za korektnost i čistoću stvarnih dokaza prijeko je potrebno unaprijed izbjeći pogreške pri osiguranju lica mjesta i tragova i predmeta na njemu. b) Osiguranje tragova Osiguranje tragova uključuje poglavito osiguranje mjesta pronalaska traga, zatim osiguranje traga u užem smislu riječi. Osiguranje traga ostvaruje se različitim metodama ovisno o značajkama traga i mjesta u kojemu se nalazi. Osim izravnoga fizičkoga smisla, osiguranje ima i jamstveno postupovno značenje. To se izražava postupovnim odredbama koje zahtijevaju da se radnje namijenjene uglavnom osiguranju tragova (kao fazi traseološkoga ispitivanja) izvedu na način da se osigura mogućnost ocjene istovjetnosti traga. U prvome redu nameće se obveza određenoga načina bilježenja značajki traga (opisom, mjerenjem, tehničkim snimanjem, fizičkim osiguranjem, korištenjem kriminalističko-tehničkih postupaka ili posebnih metoda i načina, prigodno korištenim pomagalima, skicom, crtežom, registracijskim zapisima, kopiranjem, preslikom, modeliranjem, uzimanjem otisaka, odvajanjem, rekonstruiranjem itd.). Kod pojedinih kategorija kaznenih djela mogu u tome smislu postojati posebni, izričitim propisom predviđeni ili praksom standardizirani zahtjevi kojih se bezuvjetno treba pridržavati (vještačenje mrtvoga tijela, narkotičnih tvari, delikti zagađivanja mora i uzimanje uzoraka, utvrđivanje alkohola u tijelu itd.). Zadaća osiguranja traga, u pravilu, aktualna je u heurističkoj fazi istraživanja kaznenoga djela, već u sklopu polazne cjeline koja se metodološki označuje kao prvi zahvat. Međutim, tu se mora uzeti u obzir nužnost posebnoga postupanja prema tragu kao objektu koji će u formalnom smislu biti korišten u kaznenom postupku za utvrđivanje činjenica. Propusti u osiguranju traga mogu to onemogućiti. Zbog toga se kao opća smjernica može postaviti zahtjev da se integritet tragova od prvoga zahvata i tijekom cijeloga postupka osigura na postupovnim pravilima predviđen način. Tu, dakle, valja posegnuti za silogističkim mjerama, formalnim radnjama kaznenoga postupka. Osiguranje tragova provodi se osiguranjem lica mjesta. U osnovi, ono se sastoji u zabrani pristupa na lice mjesta nepozvanim osobama te provizornoj zaštiti tragova kaznenog djela, ako je to nužno, priručnim raspoloživim sredstvima. Na licu mjesta ništa se ne smije dirati, niti se smije pomicati prije nego što je traseološka situacija u tijeku očevida fiksirana.
1037
KRIMINALISTIČKA
Ra spore d i različ itost opera tivnotaktič kih mjera osigu ranja lica mjesta ovisi i o vrsti i težini kazne nog djela. Da bi se adekv atno osigu ralo Slika 89. Kutije i vrećica za aserviranje lice tragova mjesta s tragovima, na njemu treba pravilno odrediti krug lica mjesta. To često nije samo onaj prostor na kome se nalaze vidljivi tragovi i predmeti kaznenog djela, nego i šira okolina, kao i pretpostavljeni put dolaska i odlaska počinitelja. Tragovi su izloženi promjenama osobito zbog djelovanja atmosferskih prilika, pa ih treba provizorno zaštititi. Način zaštite diktiraju atmosferske prilike, stanje na licu mjesta (otvoren ili zatvoren prostor, topografija lica mjesta i sl.), vrsta tragova i njihova lokacija te raspoloživost sredstava za provizornu zaštitu. U pravilu, zaštita se svodi na improvizaciju. Pri
1038
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
tome treba paziti na tzv. situaciju traga, pod kojom se podrazumijeva položaj, forma (oblik), veličina i međusobni odnos tragova, cjelokupni izgled lica mjesta kaznenog događaja. c) Analiza tragova Razjašnjavanje (tumačenje) tragova bitno je osobito kao silogistička kriminalistička djelatnost. U heurističkoj kriminalistici ono je važno u operativnom smislu. U kaznenome postupku, naime, razjašnjavanje i tumačenje tragova dio je djelatnosti izvođenja i ocjene dokaza. Budući da je dosadašnje izlaganje pokazalo složenost traseološkoga ispitivanja u kaznenome predmetu, ocjena dokaza koji se sastoje u tragovima bitno ovisi o njihovoj naravi, posebice pripadnosti određenoj skupini tragova te o odnosu prema drugim izvorima saznanja. Narav traga određena je značajkama o kojima je bilo govora u ranijem izlaganju. Već ta okolnost može nametati posebnosti u postupanju prema dotičnom tragu. Niz je tragova koji zahtijevaju posebnu stručnu analizu i bez koje nije moguća njihova postupovna uporaba. Za neke tragove to izričito zahtijevaju postupovne odredbe (mrtvo tijelo, ozljede, trovanje). U primjeru takvih tragova nužno je vještačenje, što znači da sud mora biti sposoban uporabiti vještačenje, a vještak sposoban obaviti zadatak vještačenja. U taj prvi, opći uvjet, uključeni su brojni niži zahtjevi koji se odnose na prikladnu pripravu vještačenja, pravilan odabir vještaka, jasno postavljanje zadaća. Trag je, u pravilu, indicij. Ako je riječ o tragu kao neutralnom poredbenom uzorku, uzima se da je on pomoćna činjenica. On se najprije ocjenjuje samostalno i konvergira s drugim izvorima saznanja. To je daljnja okolnost koja od suda zahtijeva poznavanje realnoga dosega uporabljenih metoda, utjecaja konkretnih okolnosti kriterija znanstvenoga vrednovanja traga. Na toj osnovi posebnu pozornost treba pokloniti vrlo razvijenim, za kazneni postupak bitnim metodama identifikacije, o kojima se govori u nastavku izlaganja. Ako se, naprotiv, trag ne ocjenjuje na temelju vještačenja, tada sudac mora imati nužna znanja o njegovim temeljnim svojstvima, vrlo strogo analizirati njegove morfologijske značajke, pouzdanost dokaza u kojemu je fiksiran, prikladnost traga kao dokaza za utvrđivanje određene činjenice. Tu na prvome mjestu mora poštivati posebne zahtjeve koje kriminalistika predviđa u odnosu na stanovite kategorije tragova i pojedine vrste kaznenih djela (posebni dio traseologije). Kad tragove analiziraju stručne osobe, one koriste odgovarajuća sredstva i metode. Sredstva i metode pripadaju različitim prirodnim znanostima, poglavito području fizike i kemije.
1039
d) Ispitivanje tragova Ispitivanje tragova, u pravilu, provodi se u tijeku očevida, i to u dinamičkoj fazi. Bitno je da je tragovima osiguran njihov identitet, integritet, izvorna struktura, da nije došlo do kakvih izmjena, uništenja, kontaminacija ili da su postali nepogodni za daljnje ispitivanje. Središnji zadatak ispitivanja mjesta događaja jest obrada tragova. Pod tim pojmom podrazumijeva se: pronalaženje ili nepronalaženje očekivanih tragova, njihov izmjer, analiza strukture i pripadnosti, osiguranje, snimanje, skiciranje i sl. Ovisno o morfološkoj strukturi tragova prilazi se s kriminalističko-tehničkog polazišta njihovoj detekciji, konzervaciji, aserviranju i spoznajnom korištenju. Pri tome brojnost i raznovrsnost tragova zahtijevaju različit pristup u njihovoj obradi i ispitivanju. Mora se imati na umu radi li se o trodimenzionalnim, površinskim, statičkim ili dinamičkim, lokalnim ili perifernim tragovima nanosa i formi itd. U osnovi, ispitivanje i interpretacija tragova čini se prema mehanizmima njihova nastanka u fizikalnom smislu, tj. s obzirom na strukturu djelovanja sila. Da bi se ispitalo tragove lege artis, treba primijeniti kriminalističko-tehnička pravila pojedinih metodika i podijeliti ih prema taktičkim cjelinama. Riječ je o operacionalnoj diobi tragova, koja omogućava sustavni pregled najvažnijih značajki pojedinih skupina tragova. Iz svakodnevne kriminalističke prakse poznato je da tragovi na mjestu kriminalnog događaja (ili mjesta koja su s njim u vezi) mogu sami za sebe ili u kombinaciji s iskustvom kriminalista i drugim dokazima pružiti niz relevantnih informacija o kaznenom djelu i počinitelju. To mogu biti informacije o tijeku i načinu počinjenja kaznenog djela, o vjerojatnom počinitelju i njegovu ponašanju tempore delicti (profesionalno, amatersko-diletantsko, afekt i sl.), njegovu poznavanju lokalnih prilika, fizičkim karakteristikama, njegovim sposobnostima, motivu i sl., tzv. indirektna kriminalistička identifikacija počinitelja. U osnovi, ispitivanjem tragova utvrđuje se postojanje kaznenog djela, počinitelja i suučesnika, žrtve, štete i sl. Posebna vrijednost tragova je u tome što oni pomažu kod provjere personalnih dokaza ako se pojavi sumnja glede točnosti iskaza osoba. Oni mogu poslužiti i kao tipično sredstvo za pobuđivanje memorije osoba. Vidimo da ove promjene materijalne prirode u vidu tragova, ali i predmeta kaznenog djela, kao objektivni nalaz pružaju niz informacija o kaznenom događaju. Riječ je o tzv. stvarnim dokazima, odnosno kada res ipsa loquitur. Da bi te materijalne promjene u objektivnoj stvarnosti mogle biti korištene u kaznenom postupku, mora ih saznati i utvrditi tijelo postupka na način propisan Zakonom o kaznenom postupku. Riječ je o izvođenju dokaza u postupovnom smislu. Međutim, da bi ti stvarni dokazi kao svojevrsni
1040
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
nositelji informacija materijalne prirode (signali) bili dokazi, moraju biti uvedeni u postupak, dakle, saznati i korišteni u dokazne svrhe bez pomoći stručnih osoba ili vještaka. Drugim riječima, stvarni dokazi su promjene objektivne prirode koje tijelo postupka može spoznati i ocijeniti bez posebnog stručnog znanja izvanpravnih područja. To su slučajevi kad ti dokazi ne traže stručno objašnjenje, nego govore sami za sebe. Oni mogu zahtijevati identifikaciju, ali se time ne dovodi u pitanje njihovo korištenje u dokazne svrhe. Stvarne dokaze o kojima je riječ stvara počinitelj kaznenog djela, a tijelo postupka ih pronalazi, interpretira i koristi u dokazne svrhe. U materijalnim promjenama u vidu tragova (ali i predmeta) sadržane su informacije "na materijalan način". One traže ispitivanje i dešifriranje. Stvarne dokaze ne predstavljaju samo postojeći tragovi i predmeti u vezi s kaznenim djelom, već i njihovo nepostojanje, odnosno postojanje suprotno uobičajenom hodu stvari ili određenoj verziji (tzv. negativne činjenice). Uloga tragova kao stvarnih dokaza golema je kada se ima u vidu da tijelo postupka uvijek ima posla s kaznenim događajima (djelom) kao događajem iz prošlosti. Tijelo postupka na temelju tragova misaono rekonstruira sliku kaznenog događaja postavljanjem verzija na osnovi materijalnih promjena (ali i "idealnih" tragova u svijesti ljudi - engrami). Kad je riječ o stvarnim dokazima kao zajedničkom pojmu za više vrsta materijalnih promjena, važna je njihova podjela. Prema kriteriju uzročnosti dijele se na: 1. promjene položaja stvari u prostoru i vremenu, tzv. "trag situacije"; 2. mehaničko premještanje materije, pojava nove stvari ili njen nestanak; 3. izmjena energetskog stanja stvari (zagrijavanje, hlađenje i sl.), faznog stanja stvari (ubrzavanje, usporavanje), same strukture materije i agregatna promjena materije; 4. razdvajanje jedinstvene stvari na pojedine sastavne dijelove (odvajanje, separacija) i 5. primjena određene stvari u konkretnim uvjetima mjesta i vremena na individualan način (tehnički modus operandi). Prema funkcionalnom kriteriju razlikujemo: 1. predmete koji su poslužili kao sredstvo počinjenja kaznenog djela, 2. predmete koji su proizašli iz kaznenog djela, 3. predmete koji su pribavljeni kaznenim djelom ili dobiveni kao nagrada za počinjeno kazneno djelo, 4. predmete na kojima se mogu naći tragovi kaznenog djela, 5. predmete koji služe osvjetljavanju osobe počinitelja i motiva djela, i 6. sve druge predmete koji mogu biti od važnosti za otkrivanje kaznenog djela i počinitelja, kao i utvrđivanje njegove kaznene odgovornosti. Podjela prema znanstvenim područjima (disciplinama) primjenjuje se u ispitivanju pojedinih vrsta tragova i pokazuje kako gotovo sva znanstvena područja daju prinos ispitivanju i vještačenju tragova. Prije svega, to su matematičke znanosti, koje čine temelj niza klasifikacija, npr. daktilo-
1041
skopskih. Geometrija kao posebna grana matematike predstavlja osnovu svake metričke fotografije. Matematičke metode igraju veliku ulogu u balističkim vještačenjima itd. Primjena metoda fizike u postupku vještačenja tragova svestrana je, neposredna, a zbog egzaktnosti, kao i matematičke metode, osjetljivosti i sigurnosti, vrlo je prihvatljiva. To je veliko područje optičke tehnike i istražnog, laboratorijskog instrumentarija. Metode kemije dolaze do izražaja u mikrokemijskim ispitivanjima niza tvari. Metode biologije primjenjuju se kod ispitivanja biologijskih tragova, poglavito humanog podrijetla. U kriminalističkim ispitivanjima primjenjuju se i tehnike mineralogije, botanike i zoologije. Od primijenjenih znanosti treba istaknuti metalografiju i sl. Nakon niza povijesnih zabluda o dokazivanju putem personalnih dokaza i priznanja, do općeproklamiranog, suvremenog stava o potrebi materijalnog dokazivanja, držimo potrebnim izložiti tijek postupanja s materijalnim tragovima, kako bi oni zadržali svoje karakteristike i neupitnost integriteta, neophodne za ostvarenje mogućnosti da u nekom daljnjem postupku budu procijenjene dokazom.
9. Taktička važnost odsutnosti tragova Tragovi mogu izostati zato jer ih je počinitelj kaznenog djela izbjegao posebnim načinom počinjenja djela koji odstupa od onoga što bi se normalno očekivalo u konkretnoj situaciji, tako da ne nastaju i ne ostaju tipični tragovi. U izvjesnom smislu, riječ je o posebnoj kriminalnoj tehnici kojom se preventivno uspijeva izbjeći uobičajene tragove. Drugi je način da se tragove naknadno odstrani ili učini neupotrebljivima. Tada ostaju tragovi odstranjivanja, koji su kriminalistički također relevantni i pružaju brojne informacije o počinitelju i njegovu ponašanju. Pronalazak ili nepronalazak tipičnih tragova važan je u heurističkoj kriminalistici jer o tome ovisi stvaranje verzija i cjelokupna dalja otkrivačka aktivnost. 10. Pregled traseoloških i registracijskih metoda a) Kriminalistička fotografija Kriminalistička fotografija je sustav znanstvenih postavki i metoda koje se na njima osnivaju, načina i vrsta fotografskog snimanja, koji se primjenjuju pri prikupljanju i ispitivanju stvarnih dokaza i realizaciji drugih mjera na planu suzbijanja kriminaliteta. Kriminalistička fotografija razli-
1042
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
kuje se od opće po pravnoj osnovi za primjenu, cilju primjene, specifičnostima objekata snimanja i po pravilima snimanja (v. izlaganje supra Glava XXIV. pod c). Pod metodama kriminalističke fotografije danas se podrazumijevaju pravila i naputci za izbor tehničkih sredstava i načina njihove uporabe s obzirom na cilj snimanja i svojstva objekata snimanja. Riječ je o izboru kamera, materijala i pomoćnog pribora, osvjetljenja i izbora parametara snimanja, načinima razvijanja i fiksiranja negativa i pozitivnog materijala. Način snimanja predstavlja skup pravila koja imaju zadaću osigurati rješenje informacijskih i taktičko-operativnih zadataka. Drugim riječima, to je odgovor na pitanje: što, kada, kako i kojim redom snimati, iz kojeg položaja (kut snimanja) i koje perspektive. Način snimanja određuje se prema konkretnoj situaciji i cilju snimanja. Kriminalistička fotografija primjenjuje se kako u sustavu registracije i identifikacije osoba, stvari i događaja, tako i u operativnom radu policije i kriminalističkim vještačenjima. Kriminalističku fotografiju možemo podijeliti na registracijsku, operativnu i istražnu. Registracijska kriminalistička fotografija je ona koja služi za snimanje osoba i stvari koje se unose u kriminalističke evidencije i služe identifikaciji osoba i stvari. Tipični predstavnik je signaletička fotografija. Operativna kriminalistička fotografija ima širok spektar zadataka, koji su uglavnom vezani uz pronalaženje i fiksiranje tragova i predmeta kaznenog djela i specifičnog ponašanja određenih kategorija osoba. Ona se dijeli na: očevidnu, tajnu, reprodukcijsku i projekcijsku. Pod istražnom kriminalističkom fotografijom treba podrazumijevati fotografiju koja se koristi u postupcima koji omogućuju da se nevidljivi tragovi učine vidljivim, dakle, primarno u području vještačenja. Ona je našla posebnu primjenu u istražnoj kriminalističkoj tehnici na dva načina: za dokumentiranje nalaza vještaka i kao metoda saznanja novih činjenica. Ovoj kategoriji fotografija pripadaju: makro i mikrofotografija, fotografiranje pod različitim uvjetima osvjetljenja (koso, upadno i prodorno svjetlo, prolazno), fotografiranje raznobojnim filterima, nevidljivim zrakama i sl. Fotografija predstavlja važno sredstvo za fiksiranje činjeničnog stanja na licu mjesta. Primarno se koristi na licu mjesta tijekom očevida. Njen je zadatak da potpuno, vjerno i pregledno dokumentira utvrđeno činjenično stanje. Načine fiksiranja određuju i faze očevida, o čemu je već bilo riječi. Kriminalistički fotograf, osim odgovarajuće tehnike, mora imati i posebna znanja. Treba poznavati ne samo zakone optike već i različita djelovanja spektralnog sastava svjetlosti kako bi odgovarajućim izborom filtera i materijala za snimanje bio u stanju što vjernije reproducirati činjenično stanje s lica mjesta u totalu i detaljima.
1043
KRIMINALISTIČKA
gledanja čovjeka.
S l i k a 9 0 , Fotografiranje mikrotragova
Fotografija
S ve fotog rafije treba ju prika zivat i izgle d lica mjes ta u sklad u s načinom također
mora omogućiti kvantitativno uspoređivanje položaja i veličina tragova i predmeta. Stoga treba snimiti dvije vrste kriminalističke fotografije: panoramsku i razmjernu. Panoramska fotografija sastoji se u snimanju lica mjesta po dijelovima, pa se kasnije te fotografije spajaju u cjeline. Postoje dva načina za izradu panoramskog snimka: linearan i kružni. Razmjerna fotografija predstavlja način fotografiranja koji omogućava mjerenje pojedinih veličina na fotografiji poslije očevida. Pri tome prema složenosti problema treba voditi računa o tome da a) sve veličine koje treba izmjeriti leže u jednoj ravnini i b) da su veličine koje treba mjeriti raspoređene u prostoru. U prvom slučaju razmjerna fotografija je jednostavna, a u drugom složena. Nema potrebe na ovom mjestu elaborirati postupak snimanja i mjerenja. Mikrofotografija je, ustvari, snimanje pomoću mikroskopa. Ovom fotografijom dobivaju se snimljene pojedinosti nerazmjerno veće od njihove prirodne veličine. U pravilu, fotografira se tako da se odgovarajuće fotokamere prilagode okularu mikroskopa pomoću posebnog adaptera. Snimaju se mikroskopski sitni predmeti i mikroreljef određenih površina. Pod mikrofotografijom podrazumijeva se snimanje objekata sa željom da se dobije snimka znatno veći od snimljenog objekta ili osobe. Za tu svrhu upotrebljavaju se objektivi s kratkom fokusnom daljinom i specijalne fotografske ploče s tankim slojem emulzije i sitnozrnastom površinom.
1044
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Slika 91. Fotografiranje uz mjernu traku
Slika 92. Nepravilni i pravilni kut fotografiranja Bertillon je stvorio tzv. metričku fotografiju, koja omogućava da se obave sve vrste mjerenja i rekonstruira plan mjesta koje se snima na osnovi jedne jedine fotografije. Riječ je o snimanju pod posebnim uvjetima, pri čemu ne postoji potreba izoštravanja pri snimanju, jer je na snimku sve oštro od 1,5 m do beskonačnosti. Rekonstrukcija plana prema metričkoj fotografiji vrši se povlačenjem niza vertikalnih crta i tako se dobiva udaljenost pojedinih predmeta na snimci. Loša strana ovog metričkog sustava bila je u tome što zahtijeva specijalan aparat, koji je glomazan. Heindl je, da bi otklonio nedostatke Bertillonova metričkog sustava u praksi, predložio jednostavniji sustav. On se sastoji u tome da se pored predmeta koji se snimaju stavlja jedan predmet poznatih dimenzija (obično drvena
1045
kvadratna daščica, bijelo obojena, čija je stranica 50 cm). I po ovoj metodi rekonstrukcija je bila dosta duga i često je davala samo približne rezultate. Razvojem kibernetičke i elektroničke tehnologije dolazi do pojave novih fotografskih tehnika koje se, za razliku od analogne ili klasične fotografije temeljene na svjetlosnom zapisu na negativskom materijalu-filmu, temelje na svjetlosnom zapisu na elektronskom mediju tzv. chipu. S obzirom na uočene trendove može se pretpostaviti da će spomenute tehnologije u skoroj budućnosti u potpunosti "izgurati" klasičnu fotografiju. Ova fotografija još uvijek trpi prigovore usmjerene na mogućnost krivotvorenja. Navedena mogućnost postoji, međutim, tog prigovora nije lišena ni klasična fotografija. Izraz "palimpsest" upotrebljava se za stare pergamentske rukopise koji su, većinom zbog oskudice materijala ili zbog nekih drugih razloga, bili sastrugani radi ponovne uporabe. Tako se javio fenomen da se na velikom broju pergamentskih rukopisa nalazi više slojeva pisanog teksta. Već davno pristupilo se palimpsest-istraživanjima, čiji je cilj utvrđivanje sadržaja ranije uništenih tekstova. U početku su se koristile kemijske metode. Dobiveni su mnogi raniji tekstovi, ali ih je još veći broj uništen. Kasnije se pristupilo korištenju fotografskih metoda. One se temelje na činjenici da se intenzivnim osvjetljavanjem, bilo sa svjetlom koje pada, koje probija ili ima različiti upadni kut, postižu veći kontrasti koji omogućuju dobivanje traženog teksta. Kao izvori svjetla primjenjivane su lampe s lučnim osvjetljenjem ili živinim svjetlom. Uz navedeno osvjetljenje primjenjivani su i različiti filteri koji povećavaju kontrast. Poznati fizičar Kegel primijenio je ultravioletnu osvjetljenje palimpsesta i snimanje radi čitanja. Osim UV lampe, primjenjivao je i živinu lampu. Kriminalistička tehnika je za svoje potrebe uvela primjenu ultravioletnih lampi i živinih lampi. Naime, UV zrake imaju to svojstvo da veliki dio tvari mogu dovesti do toga da počnu fluorescirati. Ustvari, riječ je o luminiscenciji koja se, grubo rečeno, dijeli na fluorescenciju - svjetlucanje za vrijeme zračenja UV zraka i fosforescenciju koja traje i poslije zračenja, dakle, naknadno svjetluca. Danas se npr. u kriminalističkim laboratorijima obavljaju luminiscentne analize u filtriranom UV svjetlu. Na taj način moguće je razlikovati vrste papira, banknote, taksene marke, ljepila, ulja, masti obojene tvari i sl., odnosno utvrditi falsifikate. Osnovni princip palimpsest-fotografije, čitanje bez oštećenja prvobitnog teksta, danas se široko primjenjuje u svakodnevnoj praksi u kriminalističkim laboratorijima. Sadržaj fotografije, kao specijalni izvor informacija iz tzv. tehničkih registracija, općeprihvaćen je kao dokaz sui generis. Naravno, da bi određena fotografija, odnosno njen sadržaj, ono što prikazuje, bila prihvaćena kao dokaz, moraju biti poznati putovi koji su doveli do nastanka fotografije.
1046
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Ipak, izgleda da se u svakodnevnoj praksi tom dokazu ne prilazi dovoljno kritički, ponajprije zbog toga što fotografija djeluje vrlo ilustrativno. Nažalost, danas je moguće izraditi snimke kakve se žele. Tako se npr. kontrasti mogu proizvoljno povećati ili smanjiti kraćom ekspozicijom i dužim razvijanjem negativa, tako da je falsificiranje kontrasta vrlo lako. Isto tako, manipuliranjem s pravcem osvjetljenja osobe koja se fotografira može se u potpunosti izmijeniti njezina fizionomija. Pri rekonstrukciji prometne nezgode izborom odgovarajuće perspektive može se stvoriti utisak da je pješak ili vozilo bilo mnogo dalje nego je stvarno bilo. Izbor isječka slike koja se povećava može stvoriti pogrešnu predodžbu o snimljenom objektu, atmosferi i okolini oko njega. Uočeno je da fotografije izmasakriranih leševa kod sadističkih i inih ubojstava utječu na sud da pooštrava kaznu. Na fotografiju se može utjecati i izborom načina osvjetljenja, uporabom filtera i negativa. Retuširanjem mogu se ukloniti ožiljci, mijenjati oblik frizure i sl., a mogu se snimci dodavati i novi dijelovi, npr. nepostojeći trag. U izmjeni činjeničnog stanja najdalje od navedenih metoda ide fotomontaža, kojom se može od dvije ili više snimki sastaviti nova snimka sa željenim sadržajem. Kad su u pitanju fotografije u boji, intenzitetom osvjetljenja mogu se mijenjati boje predmeta. Da bi se izbjegle navedene mogućnosti, u praksi treba u zapisnik o poduzetoj radnji točno navesti podatke o tehnici snimanja, kameri i drugom korištenom materijalu i sl. Kada se radi o fotografiji u boji, dobro je snimiti jednu sivu skalu i kolor tablicu svih boja kako bi se moglo prosuditi koliko je vjerno i u kojem stupnju prenijeta boja na fotografiju. Navedene metode danas se uspješno koriste kod niza izvanpostupovnih i postupovnih radnji i mjera. Najčešće se primjenjuju pri provođenju očevida. Osobito su korisne kada je riječ o većim prostorima lica mjesta. Primjena metoda korisna je i kod vještačenja, poglavito kada se provode ekspertizni eksperimenti, a posebno pri tzv. neponovljivim vještačenjima, kod kojih se destruira predmet vještačenja. Snimke omogućavaju vještacima da kasnije u postupku plastično izlože svoj nalaz i mišljenje. Primjena se preporuča i pri provođenju eksperimenata, rekonstrukcija, kao i pri tzv. zornim iskazima. Pri saslušanju svjedoka i ispitivanju okrivljenika, osim verbalnog iskaza, registrira se i tzv. simptomatska slika, tj. vanjske objektivne manifestacije pri iskazu, kao što su mimika i pantomimika. Ove neverbalne manifestacije poglavito su važne kod suočenja. Isto tako, primjena ovih metoda korisna je pri pretragama svih oblika, odnosno tjelesnog pregleda, osobito kada je riječ o perfidnim tajnim skrovištima (bunkerima) koja upućuju na profesionalnost i kriminalnu volju počinitelja. Nadalje, navedene snimke omogućuju kasniju kontrolu provedenih radnji i mjera. U osoba koje su alkoholizirane ili pod djelovanjem droga, navedenim tehnikama zorno se fiksira stanje manifestne opijenosti ili drogiranosti. Tije-
1047
KRIMINALISTIČKA
_________________________________________________________________
kom dokaznog postupka ponekad će navedene snimke biti podvrgnuti postupku vještačenja radi utvrđivanja jesu li snimljene lege artis, tj. da nije riječ o nekim naknadnim tehničkim montažama i dodacima, dakle, falsifikatima. b) Fotogrametrija* Fotogrametrija je mjerna fotografija koja svoje korijene ima o drugoj polovini XIX. stoljeća. U nas, u policiji se počela koristiti u drugoj polovini XX. stoljeća kao stereofotogrametrija. Potonja je bila geodetska mjerna metoda koja se danas uglavnom ne koristi u radu policije zbog svoje složenosti. Stereofotogrametrijski sustav čine tzv. stereokamera, koja se sastoji od dvije sinkronizirane fotografske kamere postavljene na vodoravnu os (simuliraju se ljudske oči, odnosno vid) te autografa, odnosno analitičkog uređaja koji omogućuje da se na osnovi takvih, sinkronih snimki dobije trodimenzionalna slika snimljenog prostora. Suvremeni autograf je optičko-mehaničko-računalni uređaj pomoću kojeg se može vrlo precizno izmjeriti sve što je u vidnom polju kamera. Pomoću sustava mehaničkog prijenosa ili putem računala u situacijski plan prenose se s fotografskih snimki na papir ili u računalo objekti i dimenzije koji su relevantni za predmetni događaj. Razvojem informatičke tehnologije usvojene su nove fotogrametrijske metode koje se temelje na digitalnoj fotografiji i računalnim alatima koji omogućuju analitičku obradu digitalnog zapisa. Ovakve metode puno su jednostavnije i jeftinije od klasične stereofotogrametrije, a preciznost mjerenja vrlo je visoka. Danas kriminalistička tehnika koristi mjerni digitalni fotoaparat Rollet metric i pripadajući software. U domeni prometnih nezgoda koriste se računalni programi za rad na mjestu događaja i rekonstrukciju tijeka prometne nezgode poput PC RECT-a i PC CRASH-a. U budućnosti će primjena ovih metoda u radu na mjestu događaja, odnosno pri očevidu, apsolutno promijeniti današnje viđenje registracije, odnosno registracijskih metoda i sredstava. Naime, digitalna tehnologija omogućuje vrlo jednostavnu primjenu fotogrametrijskih metoda, čime se duljina rada na samom mjestu događaja svodi na minimum, uz maksimalnu preciznost mjerenja i neograničene mogućnosti rekonstrukcije stvarnog stanja na mjestu događaja. Uz prednosti vezane za kratkoću trajanja mjerenja na mjestu događaja, mogućnost registriranja stanja na mjestu događaja bez ulaženja u njega, te veliku preciznost mjerenja snimljenog prostora, dodatna prednost je trajnost i postojanost snimljenog materijala, kao i mogućnost da se sukladno razvoju situacije naknadno obave mjerenja i rekonstrukcije bez izlaženja na teren, odnosno terenske rekonstrukcije.
Tekst odjeljka b) napisao je Želimir Radmilović.
1048
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Slika 93. Fotogrametrijska kamera, autograf
Slika 94. Fotogrametrijska snimka, fotogrametrijska skica
Fotogrametrija, kao mjerna metoda uz već prihvaćenu primjenu pri radu na mjestu događaja i izradi 3D grafičkih prikaza, sve više prostora dobiva u sferi kriminalističke identifikacije, odnosno u sferi biometrije. Najnoviji primjeri su tzv. 3D fotogrametrijska antropologija i 3D facijalna rekonstrukcija. Obje metode vrlo su važne za identifikaciju nepoznatih počinitelja kaznenih djela i za identifikaciju pronađenih nepoznatih leševa s uništenim mekim tkivom. Fotogrametrijska antropologija - ovom metodom može se vrlo precizno izmjeriti pojedine dijelove tijela osobe, te na osnovi tih mjera i određenih proporcija razlikovati tu osobu od svih drugih. Punu primjenu metoda doživljava u identifikaciji nepoznatih i maskiranih počinitelja razbojništava koji su snimljeni postojećim sigurnosnim videonadzorom.
1049
Primjenom fotogrametrije moguće je "izmjeriti" dimenzije nepoznate osobe poput: visine, duljine stopala, obujma glave i sl., a ako postoji osumnjičena osoba, usporedbom se može izvršiti eliminacija ili potvrda istovjetnosti. c) Fizikalno-kemijske metode* Tradicionalno se metode i sredstva koje se koriste u kriminalističkim ekspertizama dijelilo na fizikalne i kemijske. U tom smislu se govorilo da se fizikalne analize zasnivaju na zakonima fizike i predstavljaju utvrđivanje nekog od mnogih svojstava uspoređivanih uzoraka. Najznačajnije je obilježje svih fizikalnih metoda diferenciranja nedestruktivnost, tj. uporabom navedenih metoda ne uništavaju se objekti analize, te se poslije njih može primijeniti svaka druga metoda ispitivanja. Kemijske metode kriminalistika je usvojila u izvornom obliku, a neke prilagodila svojim potrebama. Većina kemijskih metoda diferenciranja supstancija i utvrđivanja njihova sastava zahtijeva posjedovanje znatne količine uzorka. Koriste se za određivanje kemijskog sastava neke tvari, međusobno identificiranje dviju tvari, izazivanje latentnih tragova ili tekstova pisanih nevidljivom tintom, za restituciju uništenih tekstova na papiru ili oznaka na metalu i sl. Danas je sve manje razlika između kemijskih i fizikalnih metoda, pa je i najbolje rabiti naziv kemijsko-fizikalne metode. Sve se one u većoj ili manjoj mjeri baziraju na analizi interakcije materije (atoma i molekula) s upadnim zračenjem različitog tipa. To može biti snop elektrona, X-zraka, UV-zraka, IR-zraka, laserskih zraka i sl. Odabir tipa upadnog zračenja ovisi o vrsti i strukturi aservata koji se ispituje i radi se zapravo o "pumpanju" energije u aservat. Anorganski spojevi (metali, nemetali, kompozitni materijali i sl.) imaju sa stajališta kvantne fizike i kvantne kemije relativno grubu raspodjelu energetskih razina i prema tome se odabiru odgovarajuća upadna zračenja koja imaju odgovarajuću energiju (frekvenciju), npr. ubrzani snop elektrona. Nasuprot tome, aservate organskog tipa karakterizira znatno finija mreža energetskih razina, pa se onda za interakciju koriste finija zračenja (IR ili lasersko svjetlo, na primjer). Princip je u tome da se atomi ili molekule u aservatu pobude upadnim zračenjem (svjetlom ili česticama) na pobuđeno energetsko stanje, to stanje traje vrlo kratko i nakon njega se atomi ili molekule aservata vraćaju u osnovno energetsko stanje, a pritom otpuštaju zračenje koje odgovara razlici energija. Mjerenjem energija (frekvencija) koje ispušta aservat, pomoću odgovarajućih detektora, zaključujemo kakva je energetska struktura aservata, tj. od čega se sastoji.
Tekst odjeljka c) napisao je Vojin Maštruko.
1050
_____________________________________________________________
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
d) Termovizija* Termovizija koristi jednostavan princip: otkriva izvjesne toplinske obrasce i daje ih na uvid bilo kao fotografiju ili kao film. Ovi obrasci nazivaju se termogramima i predstavljaju temperaturni profil predmeta. Stručnjaci mogu iz ovakvih toplinskih mapa izvući dragocjene informacije, čak i daleko detaljnije nego što bi bili u stanju korištenjem drugih metoda. Ustvari, termografija je grana infracrvene radiometrije, koja mjeri i bilježi infracrvene valove emitirane iz smjera predmeta. Osnovni je princip registracija valova. Neki predmeti apsorbiraju vrlo mnogo infracrvene energije, ali i emitiraju tu energiju u istoj količini koju apsorbiraju. To omogućava mjerenje otpuštene energije i njeno dovođenje u vezu s temperaturom predmeta. U sljedećoj fazi slika se pretvara u toplinsku mapu ili termogram i omogućena je praktična eksploatacija fenomena. U tu svrhu služi instrument koji prikuplja infracrvene valove pomoću leća. Informacije o zračenju preinačuju se u električne impulse koje, kao iz neke elektronske puške, instrument baca na unutarnju stranu katodne cijevi, slično TV-signalima. Rezultat je toplinska slika predmeta, konturna mapa različitih temperatura. Crna boja predstavlja najhladnije, a bijela najtoplije točke. Nijanse sivog reprezentiraju međutemperature. Takva slika upotrebljiva je za mnoge svrhe. Načelno se primjenjuju dva osnovna tipa termografskih instrumenata. Jedni daju pokretnu sliku, slično TV-emisijama. Slika se javlja na ekranu i prati pokrete snimanog subjekta. Drugi tip termografa sličan je fotoaparatu. Ekspozicija zračenju osjetljivog materijala može potrajati od 15 sekundi do 4 minute, tijekom kojeg vremena predmet ili osoba moraju mirovati. Svaka temperaturna razina označava se jednom bojom korištenjem filtera. Na taj način, praćenje rezultata daleko je lakše i onemogućavaju se zabune koje nastaju analizom nijansi sive boje. Ovim postupkom može se utvrditi je li nedavno s parkinga odvezen automobil, je li se negdje u šumi na određenom mjestu nalazio leš koji je nedavno uklonjen itd. Mogu se pretraživati vodene površine i na osnovi razlike u temperaturi utvrditi gdje se na dnu nalazi leš čija je temperatura povišena zbog truležnih procesa. Najnovije dostignuće su termovizijske kamere koje rade na principu digitalne video kamere. Termovizija se uglavnom razvijala kroz vojne programe, a našla je svoju komercijalnu primjenu u industriji i nadzoru tehnoloških procesa. U radu policije vrlo je široka mogućnost korištenja termovizije, a posebno pri nadzoru državne granice, traganju za osobama, nekim domenama vještačenja i sl. Tekst odjeljka d) napisao je Želimir Radmilović.
1051
KRIMINALISTIKA
e) 3D
Slika 95. Termovizijska kamera, termograf i termovizijska snimka
simulacija* 3D simulacija je moderna vizualna tehnologija kojom se pomoću računalne trodimenzionalne tehnologije ostvaruje rekonstrukcija događaja konkretnog kaznenog djela pri kojem je došlo do kaznene uporabe vatrenog oružja. 3D simulacija je nadopuna verbalnog izričaja vještaka, koja omogućava bolje razumijevanje tradicionalno teških situacija, u kojima treba objasniti položaj i stav tijela oštećenika u trenutku ranjavanja ili ubojstva, bolje pojašnjavanje dinamike događaja, te je iznimno korisna u slučajevima procjene vjerojatnosti za pojedinu verziju događaja. 3D simulacija nije zamjena, već svojevrsna nadopuna za klasičnu sudsku rekonstrukciju s nekoliko bitnih prednosti: 1) za vrijeme provedbe sudske rekonstrukcije osumnjičeni u pravilu ne želi surađivati ili je "duhom odsutan", nastojeći potisnuti iz svijesti misli na traumatične događaje. Posljedica toga je da često otežava ili čak opstruira sudsku rekonstrukciju. Navedenom problemu može se doskočiti pomoću 3D modela osumnjičenog generiranog računalom, te provođenjem računalne trodimenzionalne rekonstrukcije događaja; 2) u slučaju rekonstrukcije ubojstava nužno je pronaći osobu koja mora odigrati ulogu oštećenika. Zbog različitih razloga (visina, tjelesna građa, nezainteresiranost odabrane osobe...) ovo je često loš izbor. Računalno generirani 3D model oštećenika može se napraviti kao njegova vjerna replika, a animiranjem 3D modela oštećenika može se postići željeni cilj; 3) često su posljedice strijelnih rana oštećenika takve da im je znatno smanjena pokretljivost te nisu u stanju odgovoriti zahtjevima koji se pred njih postavljaju za vrijeme sudskih rekonstrukcija. Računalno generirani Tekstove odjeljaka e), f), g), h), i), j), k), 1), lj), m), n) i nj) napisao je Vojin Maštruko.
1052
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
3D model oštećenika nema takvih problema; 4) u većem broju slučajeva nije moguće provesti klasičnu rekonstrukciju događaja zbog toga što je od trenutka izvršenja kaznenog djela pa do trenutka obavljanja rekonstrukcije proteklo toliko vremena da je u međuvremenu došlo do značajne izmjene mjesta događaja (npr. zbog promjene vlasnika lokala često dolazi do adaptacija, te značajnih građevinskih izmjena lokala, a također su poznati i slučajevi da je mjesto događaja nepovratno izmijenjeno zbog požara). U takvim slučajevima je na temelju podataka iz spisa moguće "rekonstruirati" mjesto događaja računalom, te u nastavku provesti rekonstrukciju događaja pomoću 3D tehnologije; 5) simulacija različitih uvjeta osvijetljenosti (dnevno, noćno svjetlo, snažno svjetlo "u oči"...) i vidljivosti (kiša, snijeg, magla...) ne predstavlja problem, kao ni dodavanje raznih šumova ili zvukova. Na taj način je pomoću računalne tehnologije moguće vjerno rekonstruirati različite situacije kod kojih su važni uvjeti osvijetljenosti i vidljivosti na mjestu događaja, što je veliki problem za klasičnu sudsku rekonstrukciju i što nije uopće moguće provesti bez uporabe računala; 6) balističke simulacije ranjavanja ili ubojstava u lovu uporabom 3D mogu uključivati i animirane životinje (pse, konje, medvjede, lisice, srnjake, jelene, patke, fazane i dr.), što je nemoguće izvesti klasičnom sudskom rekonstrukcijom. Računalne 3D rekonstrukcije ubojstava moraju uvijek biti bazirane na materijalnim tragovima izuzetim s mjesta događaja, na oštećenom i okrivljenom. To znači da se posebna pozornost mora posvetiti sljedećem: a) položaju čahura izuzetih s mjesta događaja; b) položaju oštećenja od zrna na vratima, dovracima, zidovima i sličnim nepomičnim objektima na mjestu događaja; c) tragovima pucanja (GSR) na rukama, odjeći, licu, kosi, obrvama i unutrašnjosti nosa oštećenog, okrivljenog te svjedoka; d) tragovima pucanja (GSR) na odjeći oštećenog, a u neposrednoj blizini mehaničkih oštećenja na odjeći; e) nalazu i mišljenju sudskog medicinara, a posebno dijelu koji opisuje strijelni kanal. Tipični su ulazni podaci za 3D rekonstrukciju događaja u kojima je došlo do kaznene uporabe vatrenog oružja sljedeći: a) svi podaci s mjesta događaja (zapisnik o očevidu, videosnimka i fotoelaborat očevida, skica mjesta događaja i sl.); b) verzije događaja okrivljenika, oštećenika i svjedoka; c) balistička identifikacija korištenoga vatrenog oružja; d) procjena ili identifikacija strijelca temeljena na tragovima pucanja (GSR) na šakama, odjeći, licu, kosi, obrvama i unutrašnjosti nosa okrivljenog; e) procjeni značaja dokazanih tragova pucanja (GSR) na šakama, odjeći, licu, kosi, obrvama i unutrašnjosti nosa oštećenika i svjedoka; f) identifikacija ulazne/izlazne rupe od zrna na odjeći oštećenog bazirane na GSR analizi okoline, mehanička oštećenja na odjeći; g) određivanje udaljenosti pucanja bazirane na GSR analizi okoline mehaničkog oštećenja na odjeći; h) procjena položaja strijelca na temelju pozicije pronađenih čahura te eksperimentalno utvrđenog načina izbacivanja čahura iz predmetnog vatrenog oružja; i) procjena
1053
KRIMINALISTIKA
___________________________________________________________
rezultata balističke i GSR ekspertize te usporedba s rezultatima sudskomedicinske ekspertize; j) procjena položaja i stava tijela oštećenika u 3D prostoru mjesta događaja u trenutku kada je projektil pogodio tijelo oštećenika. Simulacija 3D zahtijeva poznavanje različitih disciplina i tehnika: 1) tehnike koje nisu isključivo kriminalističke, kao što su: geodetske (uporaba totalne stanice, laserskog skenera ili terestričke fotogrametrije), kartografske, tehnike editiranja i nelinearne montaže digitalnog videa, cijeli spektar tehnika 3D modeliranja, animiranja i simulacija uporabom CAD i CAM softwarea, nelinearnu montažu digitalnog videa i 2) forenzične discipline: forenzične balističke ekspertize, ekspertize tragova pucanja (GSR) pomoću SEM/EDX, BAAS ili ICP/MS (Inductively Coupled Plasma/Mass Spectrometar), sudskomedicinske ekspertize. Idealna simulacija 3D zahtijeva timski rad više kriminalističkih eksperata, kao što su specijalisti za geodeziju i kartografiju, specijalista za 3D modeliranje, animacije i simulacije, specijalista za nelinearnu montažu digitalnog videa, sudskog vještaka za balistiku i tragove pucanja (GSR), sudskomedicinskog vještaka te kriminalističke eksperte drugih specijalnosti, ovisno o specifičnostima pojedinog slučaja. Svi uključeni forenzičari i specijalisti koordiniraju svoj rad i djeluju kao tim, dok su idealno samo jedan do dva eksperta odgovorni za konačni zaključak kojeg podnose sudu. Tipični redoslijed postupaka kod simulacije 3D: 1. modeliranje kompjutorskog 3D modela mjesta događaja; 2. modeliranje kompjutorskog 3D modela oštećenog, okrivljenog i svjedoka (zajedno sa svim kontrolama potrebnim za animaciju); 3. ubacivanje kompjutorskog 3D modela oštećenog, okrivljenog i svjedoka u 3D model mjesta događaja; 4. simulacije raznih verzija događaja sukladno iskazu oštećenog, okrivljenog i svjedoka; 5. simulacija vjerojatne/najvjerojatnije verzije događaja. 3D tehnologija u stvarnom vremenu je daljnje značajno unaprjeđenje simulacijske 3D tehnologije koje sudionicima u dokaznom postupku omogućava ne samo da promatraju forenzične animacije kao pasivni promatrači, već da "uđu" u dubinu 3D prostora mjesta događaja u kojem su simulirani vjerojatni položaji i stavovi tijela okrivljenika i oštećenika u pojedinim bitnim odsječcima vremena. Uporabom odgovarajućeg grafičkog sučelja računala te korištenjem VRML (Virtual Reality Modeling Language) tehnologije, sudionici u dokaznom postupku mogu "ući" u mjesto događaja i kretati se po njemu prema svojem nahođenju. Na taj način mogu dobiti realistični uvid u samo mjesto događaja te međusobne odnose pojedinih tragova na mjestu događaja, kao i na samim akterima događaja. Sucima, tužiteljima i braniteljima u istražnom i dokaznom postupku na taj se način omogućava virtualno kretanje po mjestu događaja i olakšava razumijevanje rasporeda tragova na mjestu događaja, kao i lakše razumijevanje detalja pojedinih verzija događaja.
1054
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
f) Mik rosk opi Mikr osko pi su optič ki uređ aji koji imaj u dva susta va leća. Sustav leća koji
Slika 96. Računalna 3D rekonstrukcija
stoji na strani objekta
promatranja zove se objektiv, a sustav koji stoji na strani oka okular. Postoje razne vrste mikroskopa koji mogu uvećati predmete od deset puta do milijun puta (elektronički rasterski mikroskop). Za dobivanje uvećanja većih od deset tisuća puta koriste se elektronički mikroskopi. Kod njih se umjesto svjetlosti koriste brzi elektroni, a umjesto optičkih koriste tzv. elektronske (elektrostatičke ili magnetske) leće, a slika se dobije na flourescentnom ekranu. Pored osnovnih optičkih dijelova, objektiva i okulara, svaki mikroskop mora imati sljedeće dijelove: 1. tubus (cijev koja povezuje objektiv i okular i štiti sustav od upada bočne svjetlosti), 2. stalak ili nosač (to je konstruktivni mehanički dio koji spaja sve dijelove mikroskopa u cjelinu i osigurava mu stabilan oslonac), 3. stolčić (mehanički uređaj koji ima zadatak da čvrsto drži objekt promatranja, a on se može pomicati lijevo-desno i naprijed-nazad u odnosu na os objektiva), 4. pribor za osvjetljenje objekta s izvorima svjetlosti.
1055
Prema namjeni postoji više vrsta mikroskopa koji se koriste u kriminalističkoj tehnici. Najpoznatiji su stereomikroskop i komparativni mikroskop. U težnji da se od instrumenata za promatranje prijeđe na aparature za mjerenje, danas se mogu sresti različite kombinacije mikroskopa s drugim uređajima, što proširuje polje njihove primjene. Od takvih uređaja najčešće se rabi polarizirajući mikroskop, mikrospektrofotometar i laserski mikroanalizator u sprezi sa spektrografom. Stereomikroskop je binokularni optički instrument. Upotrebljava se u vidljivom i kratkovalnom infracrvenom području zračenja. Primjena u području infracrvenog zračenja omogućava specijalni dodatni uređaj, tzv. infracrveni pretvarač za stereomikroskop. Povećanja se kreću od četiri do sto puta, ovisno o modelu. Može se koristiti u odbijenoj ili propuštenoj svjetlosti. Posebno je pogodna uporaba tzv. kosog svjetla (razantnog) kojim se jače ističe reljef promatranog predmeta. Na mikroskop se može montirati i fotografska kamera za neposredno fotografiranje u vidljivom području zračenja. Primarno se koristi za otkrivanje i interpretaciju mikrotragova ili njihovo odvajanje za daljnja fizikalno-kemijska ispitivanja. Komparativni mikroskop je optički instrument za istodobno promatranje dva predmeta u istom vidnom polju. Ustvari, riječ je o dva mikroskopa ugrađena tako da u jednom vidnom polju daju istodobno sliku dva predmeta. Može se uporabljavati u odbijenoj ili propuštenoj svjetlosti. Postoji više vrsta komparativnih mikroskopa, različite namjene i mogućnosti povećanja: monokularni i binokularni komparativni mikroskopi, kao i komparativni mikroskopi s ekranom. Prema namjeni postoje također različiti komparativni mikroskopi. Jedan od najpoznatijih je onaj koji se rabi pri balističkim ispitivanjima, tzv. balistoskop, kao i onaj za promatranje predmeta. Većina ih je opskrbljena uređajima za fotografiranje. U kriminalističkoj tehnici upotrebljavaju se različiti komparativni mikroskopi opsega povećanja od svega pet puta pa do više tisuća puta. Ubrajaju se u klasične mikroskope, premda su još uvijek nezamjenjiv instrument kriminalističke tehnike. Oni upravo predstavljaju osnovni element mehanoskopske identifikacije, odnosno identifikacije predmeta. Polarizacijski mikroskop u okvirima kriminalističke tehnike upotrebljava se za relativno usko područje ispitivanja. Pomoću njega vrši se promatranje u tzv. polarizacijskoj svjetlosti. To je, ustvari, običan mikroskop s dodatnim uređajima za polarizaciju, odnosno analizu svjetlosti. U kriminalističkoj tehnici uglavnom se koristi za ispitivanje vlakana (pamučnih, vunenih, sintetskih). Mikrospektrofotometar je aparat sastavljen od jednog mikroskopa i vrlo osjetljivog fotometra s mogućnošću selektivnog mjerenja u cijelom području vidljivog dijela spektra zračenja. Načinjen je tako što je fotome-
1056
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
tar s klinastim filterom montiran na mikroskop, koji se može koristiti samostalno ili u sklopu cijele aparature, jer se mjeri neposredno kroz njega. Mikroskop ima uređaj za promatranje i u odbijenoj i u propuštenoj svjetlosti, te se cijela aparatura može koristiti za kvalitetno mjerenje refleksije i apsorpcije, odnosno transparencije. Uvećanja mikroskopa kreću se od četrdeset do tisuću šesto puta, što omogućava mjerenje i golim okom potpuno nevidljivih detalja. Koristi se za ispitivanje boja, uglavnom u odbijenoj svjetlosti, odnosno za mjerenje refleksije. Laserski mikroanalizator sa spektrografom predstavlja kombinaciju dva instrumenta. Osnovni uređaj je laserski izvor svjetlosti, odnosno laserska zraka pulsnog lasera koja je fokusirana pomoću sustava leća, te na odabranom mjestu na uzorku postiže veliku gustoću energije. Drugi dio ovog uređaja predstavlja jedan binokularni refleksijski mikroskop s mogućnošću uvećanja do petsto puta. Priključenjem laserskog mikroanalizatora na ulaznu pukotinu spektrografa, dobiva se kompletni uređaj za mikrospektrografsku analizu. Nakon što se pomoću mikroskopa odabere mjesto na tragu koje se želi analizirati, radi se mikrokemijska analiza odabranog mjesta. To se radi na način da se odabrano mjesto gađa laserskom zrakom pulsnog lasera, koja odabrano mjesto na tragu pretvara u aerosol, oblak sitnih čestica, plina i rastaljenog materijala uzorka. Na pogođenom mjestu, kao posljedica udara laserske zrake, na uzorku ostaje krater mikroskopskih dimenzija. Dobiveni oblak se dodatno nabija energijom pomoću električne iskre, te se tako dobiveni izvor svjetlosti analizira pomoću uređaja za spektralnu analizu u vidljivom i bliskom UV području. Za to se koristi monokromator s holografskom optičkom rešetkom, koji kutno raspršuje valne duljine koje se nalaze u sastavu svjetla dobivenog interakcijom laserske zrake i uzorka, te dodatno pojačanog električnom iskrom. Rezultat analize je zapis o kemijskim elementima koji sačinjavaju mjesto na tragu te informacija o njihovoj količini (kvantitativna i semikvantitativna mikrokemijska analiza). Nije moguće analizirati samo zanimljivi dio na tragu i u potpunosti izbjeći analizu pozadine na kojoj se nalazi zanimljivi trag. Zbog toga se koriste uobičajene tehnike obrade rezultata u smislu uklanjanja udjela pozadine u korisnom signalu. Pregledom se dobiva potpun elementarni sastav nekog uzorka. Ovim uređajem mikrotragovi se ne samo vizualiziraju već se obavlja i spektrokemijska analiza samog mikrotraga, što pruža više podataka i pridonosi sigurnijoj identifikaciji mikrotragova.
1057
KRIMINALISTIČKA
________________________________________________________
g) Infracrvene zrake Infracrvene (IC) zrake po svom se djelovanju u odnosu na tvari IC zrake znatno razlikuju od UV zraka. I njihova se primjena u kriminalistici osniva na različitom ponašanju tvari pod djelovanjem ovih zraka. Naime, neke tvari propuštaju IC zrake, druge ih apsorbiraju, a neke reflektiraju. One prodiru kroz neke tvari koje ne propuštaju vidljive zrake (magla, oblak, dim, papir, koža i sl.). Zahvaljujući tome svojstvu, našle su široku primjenu u kriminalistici. Koriste se za fotografiranje kroz maglu i dim, kroz sadržaj zatvorenih kuverti, za rekonstrukciju nagorjelih i sagorjelih dokumenata, precrtanih tekstova, za otkrivanje barutne gareži na tamnim površinama, potkožnih krvnih podljeva koji se golim okom ne opažaju i sl. Prirodni izvor IC zraka je sunčeva svjetlost, a umjetni izvor su jake ugljikove i električne lampe. Inače, djelovanje IC zraka na tvari nevidljivo je za čovjekovo oko. Tek pomoću uređaja zvanog infracrveni konverter ili pretvarač slike djelovanje IC zraka može se i vizualno pratiti. Omogućeno je i istodobno slikanje. Za razliku od svjetlosnih zraka drugog podrijetla, koje su uvijek skup zraka različitih valnih duljina (polikromatsko svjetlo), laserske zrake su poseban tip zraka koje se odlikuju precizno definiranom valnom duljinom (monokromatsko svjetlo) ili skupom više precizno definiranih valnih duljina. Tako npr. argonski-ionski laser istodobno svijetli na više precizno definiranih valnih duljina različitih inteziteta. Zbog svoje precizno definirane valne duljine, kao i usmjerenosti, laserske zrake imaju cijeli niz primjena. U forenzičnoj primjeni ih se najčešće koristi za izazivanje nevidljivih otisaka prstiju. Proširenom laserskom zrakom argonsko-ionskog kontinuiranog lasera plavozelene boje izaziva se fluorescencija fluorescentnog materijala u otisku prsta. Interakcija laserske zrake i objekta promatra se pomoću skupa naročitih optičkih uskopojasnih filtara koji propuštaju valne duljine svjetla kojima fluorescira otisak prsta, a ne propuštaju valne duljine svjetla kojima fluorescira pozadina na kojoj se nalazi otisak prsta, te lasersko svjetlo koje se reflektiralo od pozadine. Forenzičar pritom vlastite oči štiti naročitim zaštitnim naočalama s ugrađenim optičkim filterom koji ne propušta lasersku zraku. Fotografsko snimanje izazvanog otiska prsta obavlja se pomoću fotoaparata kojemu se pred objektiv stavlja neki od spomenutih optičkih uskopojasnih filtara. Lasersko izazivanje nevidljivih otisaka prstiju ima neke komparativne prednosti pred klasičnim izazivanjem pomoću praškova ili cijanoakrilatnih para i primjenjuje se u slučajevima kada klasične metode ne daju dobre rezultate (glatke površine, stari otisci prstiju, otisci prstiju na tamnoj
1058
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
podlozi), te za slučajeve kad nije dobro koristiti prašak jer bi to ugrozilo druge važne tragove koji su moguće prisutni na istom aservatu (tragove krvi, vlakna, GSR čestice i sl.). Nekadašnji laseri bili su glomazni, tražili su snažno električno napajanje te vodeno hlađenje. Zato su se mogli rabiti samo u laboratorijskim uvjetima, a ne i za pretrage na mjestu događaja. Današnji laseri manjih su dimenzija, rade na akumulatorski pogon i uz pomoć zračnog hlađenja, te se koriste za laboratorijske pretrage, ali i pri pretragama samog mjesta događaja. Navedeno je osnova za ekspanziju primjene lasera u nova područja, kako na mjestu događaja, tako i tijekom pretrage aservata u forenzičnim laboratorijima. Danas laseri služe za pronalaženje nevidljivih otisaka prstiju, dokazivanje krivotvorina na dokumentima i novčanicama, pronalaženje korisnih tragova na mjestu događaja (otisaka obuće, sperme, krvi, prašine, krhotina stakla i sl.). h) Rendgenske zrake Rendgenske (RTG) zrake imaju svojstvo da jače ili slabije prodiru kroz različite tvari. Zahvaljujući tom svojstvu nalaze svoju primjenu u kriminalistici, za otkrivanje stranih tijela u čovjekovom organizmu, za utvrđivanje defekata nastalih u tehnološkom postupku, za otkrivanje nevidljivih tragova baruta, tajnih tekstova pisanih nekim supstancijama koje ne propuštaju ove zrake i sl. RTG zrake mogu se rabiti za vizualno ispitivanje i za fotografiranje. Kao izvor RTG zraka služe specijalne rendgenske cijevi. i) Neutronska aktivacijska analiza Neutronska aktivacijska analiza je analiza aktiviranih neutrona, vrlo osjetljiva i specifična, ne uništava uzorak koji se ispituje i dovoljne su njegove neznatne količine za ispitivanje, dakle, razina mikrotragova. Bit ove metode sastoji se u sljedećem: materijal koji se ispituje stavlja se u plastičnu kapsulu, a onda u nuklearni reaktor gdje se bombardira neutronima, pa kroz određeno vrijeme postaje privremeno radioaktivan i zrači gama-zrake svakog elementa koji se nalazi u uzorku. Trajanje radioaktivnog raspadanja elemenata i energije koja se stvara mjerljivi su i vrlo karakteristični za svaki element. To omogućuje da se precizno utvrdi sastav ispitivane materije. Nedostaci su metode: potreban je nuklearni reaktor, kojiput postupak je prilično dugotrajan zbog različite dužine vremena potrebnog za radioaktivno raspadanje i potrebne su posebne mjere osiguranja. Slični rezultati postižu se putem atomske apsorpcijske spektrofotometrije, o kojoj će nastavno biti riječ.
1059
KRIMINALISTIČKA
________________________________________________________
j) Laserska mikrospektralna analiza Laserska mikrospektralna analiza za razliku od drugih spektralnih analiza uništava vrlo malo tvari koja se istražuje. To se postiže tako da se pomoću laserskih zraka energija koncentrira na vrlo malu površinu, na kojoj se temperatura u vrlo kratkom vremenu podigne čak na nekoliko tisuća stupnjeva. Impulsi laserskih zraka koncentriraju se kroz mikroskop na površinu promjera 0,01 do 0,25 mm. Kada takav uski laserski zrak padne na površinu nekog čvrstog tijela, na tom mjestu, u djeliću sekunde, temperatura se podigne na 6000 - 8000°C. Na tako visokim temperaturama gotovo sve poznate tvari se skoro eksplozivno pretvaraju u paru. Tako dobiveni oblačić pare vodi se kroz električnu iskru između dviju elektroda od ugljena, pri čemu para zrači karakteristične zrake koje se preko prizma u spektrografu razlažu na spektar. Taj se spektar fotografira, pa se na snimci utvrđuju elementi koji su sadržani u ispitivanju tvari. Tijekom postupka u paru je pretvoren vrlo neznatan dio tvari, koji zauzima promjer od svega 0,05 mm i težak je svega milijunti dio grama. Ovo istraživanje praktički ne ostavlja nikakve tragove na ispitivanoj površini, pa se može primijeniti na vrijedne predmete i na vrlo male dijelove tvari. Vrlo uspješno se rabi u području mikrotragova. Laserski mikroanalizatori sa spektrografom se zbog relativno niske granice detekcije praktično više ne upotrebljavaju, a umjesto njih se rabe skenirajući elektronički mikroskopi s EDX detektorom (SEM-EDX), te tzv. uređaj s induktivno pobuđenom plazmom i masenim detektorom te laserskom ablacijom uzorka (LA-ICP-MS). k) SEM-EDX SEM-EDX (Scanning Electron Microscope with Energy Dispersive X-ray) je uređaj u kojem se uzorak vrlo precizno bombardira tankim snopom ubrzanih elektrona koji sa uzorkom reagiraju na cijeli niz različitih načina, te se posebnim detektorima vrši monitoring tog procesa. Kod skenirajućeg elektronskog mikroskopa uzorak se više ne promatra pomoću objektiva i okulara, već isključivo preko kompjuterskog monitora. Povećanja skenirajućeg elektronskog mikroskopa kreću se do oko 100 000 puta. EDX detektor omogućava mikrokemijsku semikvantitativnu analizu svake pojedine točke na promatranom uzorku. Konačni rezultat analize je slika uzorka uz mogućnost određivanja kemijskog sastava cijelog uzorka ili njegovog malog dijela. Prag detekcije EDX detektora je oko 0,5%, što je znatno lošije od praga detekcije LA-ICP-MS, koji je sposoban detektirati kemijske elemente prisutne u tragovima (ppb područje).
1060
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
S EMED X ima širok u prim jenu na razne vrste kemijsko- Slika 97. SEM-EDX fizikalnih ispitivanja sitnih uzoraka zemlje, prašine, otpalih automobilskih lakova, žarnih niti žarulja, sitnih fragmenata stakla, uzoraka opožarene materije, analiza dlaka i kose, ukrštenih poteza kod grafoloških ispitivanja, a vjerojatno najvažnija vrsta ispitivanja jest analiza GSR čestica, tj. mikroskopskih čestica koje potječu od procesa opaljenja iz vatrenog oružja. I) LA-ICP-MS LA-ICP-MS (Laser Ablation Inductively Coupled Plasma Mass Spectrometer) je uređaj kojim se pomoću optičkog mikroskopa odabere zanimljivi dio na uzorku, a zatim se taj dio gađa s fokusiranim laserskim snopom u dubokom UV području (213 nm) Nd:YAG pulsnog lasera velike snage koji odabrani dio na uzorku pretvara u aerosol, fini suhi oblak koji se sastoji od čestica, plina i kapljica rastaljenog materijala. Uzorak kojeg pogađa puls laserske zrake nalazi se u ablacijskoj komori kroz koju se propušta struja plemenitog plina argona i na njemu laserska zraka ostavlja rupu čiji se promjer, ovisno o tipu analize i uzorka podešava između 5 i 300 mikrona (0,005 i 0,3 mm), pri čemu je ukupna masa odstranjenog materijala uzorka manja od 1 mikrograma (0,000001 g). Laserom prouzročeni aerosol se pomoću struje plina argona uvodi u ICP, gdje se raspada na sitnije djelove, atomizira i ionizira, a nakon toga ioni uzorka ulijeću u vakuumski sustav masenog spektrometra, gdje maseni detektor detektira vrste masa u uzorku. LA-ICP-MS ima ogroman dinamički raspon koncentracija kemijskih elemenata koji se proteže na devet redova veličina i mjeri elementarne i izotopske koncentracije kako većinskih komponenata (%), tako i elemenata u tragovima (ppb područje). Veliki dinamički raspon koncentracija, zanemarivo pripremanje uzoraka za analizu te mogućnost analize izotopa karakteristike su koje ovu praktično nedestruktivnu mikrokemijsku analizu promoviraju na prvo mjesto u svakom forenzičnom laboratoriju za anorgansku kemijsku analizu.
1061
Danas se LA-ICP-MS koristi za forenzičnu analizu kose, dlaka, vlakana, krhotina stakla, otpalih krhotina automobilskih lakova, analize tinti, plastičnih vreča, ljepljivih traka, u analizi tragova pucanja i dr. Visoka cijena LA-ICP-MS uređaja je za sada smetnja njegovoj široj primjeni u kriminalistici, no realno je očekivati S l i k a 98. LA-ICP-MS uređaj njegovu veću primjenu u skoroj budućnosti. LA-ICP-MS i SEM-EDX (scanning electron microscopy / energy dispersive X-ray spectroscopy) su važne metode s kriminalističkog stajališta jer se pomoću njih vrši mikrokemijska analiza in-situ, tj. bez ikakvog zahvata ili s minimalnim zahvatom na objektu analize, za razliku od drugih metoda kod kojih je nužno otapati uzorke, razarati ih pomoću kiselina, fino samljeti i pomiješati s neutralnom supstancom i sl., što povećava mogućnost neželjene kontaminacije i time potencijalno smanjuje upotrebljivost dobivenih rezultata. Ij) Atomska apsorpcijska spektrofotometrija Atomska apsorpcijska spektrofotometrija zasniva se na pojavi da atomi svakog kemijskog elementa apsorbiraju svjetlost valne dužine koja je karakteristična za taj kemijski element. Kod ove metode uzorci moraju biti u tekućem agregatnom stanju. Tekući uzorci se programiranim grijanjem najprije suše, zatim spaljuju i konačno atomiziraju. Svaki element ima nekoliko svojih rezonantnih valnih dužina na kojima emitira, ali i apsorbira svjetlo. Spektar, čije rezonantne linije moraju apsorbirati element koji se određuje, proizvodi se svjetiljkama sa šupljom katodom, čije svjetlo prolazi kroz atomizirane pare uzorka. Apsorpcija energije zračenja mjerena u plamenu razmjerna je koncentraciji kemijskog elementa u atomiziranim parama uzorka. Metoda je vrlo osjetljiva za kvalitativno određivanje prisutnosti metala i polumetala u ispitivanom uzorku. Razlikujemo plamenu i besplamenu atomsku apsorpcijsku spektrofotometriju, pri čemu besplamena ima oko sto do tisuću puta niži prag detekcije pojedinih kemijskih elemenata, te zato ima veću primjenu u kriminalistici. Pomoću nje određujemo koncentracije elemenata u otopinama. Ako je uzorak krut, analizi BAAS metodom mora prethoditi razaranje uzoraka kiselinom pomoću naročitog uređaja, tzv. laboratorijske mikrovalne pećnice.
1062
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Besplamena atomska apsorpcijska spektrofotometrija s grafitnom kivetom (BAAS) ima granice detekcije od oko nekoliko nanograms po litri (ng/L) i zbog toga je dobar izbor za detekciju elemenata u tragovima. Njena mana je u tome što za svaki kemijski element od interesa mora postojati posebna lampa sa šupljom katodom Slika 99. Atomska apsorpcijska koja emitira svjetlo karaktespektrofotometrija ristične valne duljine za pojedini kemijski element, a osim toga, jednim se mjerenjem može odrediti koncentracija samo jednog kemijskog elementa u uzorku. Budući da se pomoću BAAS metode mjere iznimno niske koncentracije kemijskih elemenata u uzorku, nužno je veliku pozornost posvetiti pranju kemijskog posuđa u kojemu se uzorci pripremaju, a idealno je korištenje kemijskog posuđa za jednokratnu uporabu. m) Rendgenska difrakcijska analiza Rendgenska difrakcijska analiza je posebna metoda. Poznato je da oko 98% neorganskih i 93% organskih tvari ima kristalnu strukturu. S obzirom na raspored atoma u takvoj kristaličnoj supstanciji oblikuju se ravnine različitog položaja i međusobnog rastojanja. Ako se na te kristale usmjeri uzak snop rendgenskih zraka, one će se od tih ravnina odbijati u različitim smjerovima. Pri tome dolazi do pojave interferencije, tj. uzajamnog pojačavanja ili slabljenja rendgenskih zraka prilikom prolaska kroz kristalne površine. Ova pojava može se registrirati na kristalografu. Kristalna struktura svake tvari ovisi o njenom kemijskom sastavu. Dvije tvari koje imaju različit kemijski sastav ne mogu nikada imati jednake kristalne strukture. Na taj način ova metoda omogućava da se međusobno razlikuju tvari različitog kemijskog sastava. Zbog toga se upotrebljava kao dopuna spektralnoj analizi. Znanost koja proučava oblike, sastav, fizikalna svojstva i strukturu kristala i međusobne odnose tih svojstava je kristalografija. Dijeli se na geometrijsku, kemijsku, fizikalnu i strukturalnu kristalografiju. Koristi se u mineralogiji i u mnogim granama industrije. U području anorganske kemijsko-fizikalne analize najvažniji je instrument sa detektorom masa - uređaj s induktivno pobuđenom plazmom i masenim detektorom (Inductively Coupled Plasma Mass Spectrometry, ICP-MS). To je uređaj kojim se analiziraju tekući uzorci i utvrđuje prisut-
1063
nost kemijskih elemenata u uzorku u iznimno niskim količinama. Tipične granice detekcije ICP-MS su oko ng/L ili niže, a odlikuje se vrlo velikim dinamičkim rasponom koncentracija koje može mjeriti, te istodobno mjeri sve kemijske elemente prisutne u uzorku. ICP-MS razlikuje se od ostalih instrumenata slične namjene jer Slika 100. ICP-MS je sposoban određivati ne samo kemijske elemente u tragovima već i izotope pojedinog kemijskog elementa. Većina kemijskih elemenata postoji u više varijacija - izotopa i u prirodi se nalaze u određenim težinskim omjerima izotopa koji su karakteristični za neko geografsko područje. Pomoću ICP-MS uređaja je zbog toga moguće s daleko većom pouzdanošću interpretirati rezultate mikrokemijske analize (npr. potječe li sporna krhotina stakla nađena na odjeći osumnjičenika od razbijenog stakla pronađenog na mjestu događaja, potječe li trag zemlje nađen na potplati osumnjičenika od zemlje na mjestu događaja i sl.). Danas ICP-MS sve više zamjenjuje široko rasprostranjenu atomsku apsorpcijsku spektrofotometriju. Metode kao što su SEM-EDX i LA-ICP-MS na uzorku ostavljaju minimalna oštećenja i može se kazati da su to praktično nedestruktivne metode. To je važno zato što istodobno omogućava kontrolu dobivenih rezultata po drugom vještaku, instituciji, kontrolu rezultata analize dobivenog u istražnom postupku i sl. n) Kromatografija Kromatografija je vrlo osjetljivo raspoređivanje elemenata ispitivane materije na specijalnom kromatografskom papiru (filter papiru). Metoda se primjenjuje u analizama otrova, droga, tinte, lakova, kemijskih olovaka i sl. tvari. Razlikujemo dvije vrste kromatografije: tankoslojnu i plinsku. Tankoslojna kromatografija uspješno se primjenjuje na malim uzorcima ( 0 , 1 - 1 mg), što omogućuje analizu mikrotragova kao što je točka u tekstu. Njome se ispituje širi krug supstancija. Po učestalosti primjene na prvom je mjestu među kemijskim metodama u kriminalistici. Pomoću nje ispituju se: otrovi, boje, droga i sl. Nema potrebe elaborirati proces analize uzoraka. Osim filter papira upotrebljavaju se i staklene ploče, a posebno silikagel ploče. Metoda se svakim danom usavršava i proširuje se njezina primjena. Jednostavna je, brza i učinkovita. Temelji se na
1064
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
uspore đivanj u poduda rnosti, odnosn o nepodu darnost i neutral nih kompa rativni h uzorak sa spornim Slika 101. Maseni kromatograf uzorcima. Plinska kromatografija koristi se za utvrđivanje alkohola u krvi i urinu osoba, tragova zapaljivih tvari, za analizu masti i ulja, parafina, voska, droga itd. Temelj plinske kromatografije je postupak u kojem se materija koja se ispituje pretvara u plinovito stanje, rastavlja na plinovite komponente. Tehnika se zasniva na fenomenu apsorpcije, tj. koncentraciji jedne tvari na površini druge tvari. Dakle, dok se kod tankoslojne kromatografije radi o razdvajanju različito obojenih komponenti, kod ove metode razdvajaju se pojedini plinovi iz plinske smjese. Ali i ova potonja metoda postiže isto što i tankoslojna kromatografija - razdvaja komponente iz smjese spojeva. Nema potrebe elaborirati sastavne dijelove uređaja i način primjene. a
nj) Elektroforeza Elektroforezom naziva se pojava kod koje ioni, koloidi i veći komadići, suspendirani u tekućini, putuju u električnom polju prema anodi ili katodi, ovisno o tome jesu li pozitivno ili negativno naelektrizirani. To je jednostavna metoda izdvajanja, kojom se iz mješavine (složene supstancije) izdvajaju kemijski srodne tvari koje se ne bi mogle uspješno izdvojiti primjenom klasičnih metoda analitičke kemije.
1065
KRIMINALISTIKA
Znanstvena osnova metode leži u činjenici da su u većini molekula njihovi dijelovi vezani elektrostatičkom silom (ionska veza). Kod takvih molekula se dva ili više ioniziranih atoma međusobno vezuju. Kada se takve molekule nađu u rastvaraču, dolazi do spontanog raspada izdvojenog broja molekula. Postotak razloženih molekula stalan je na stalnoj temperaturi i koncentraciji rastvora. Ako se takva otopina nađe u električnom polju jednosmjerne struje, dolazi do usmjerenog kretanja iona, i to tako da se pozitivni ioni kreću prema negativnoj elektrodi i obratno. Kad bi se taj proces obavljao dovoljno dugo, došlo bi do potpunog razlaganja supstancije, dakle, elektrolize, ali bi se pri tome sve sastavne komponente pomiješanih spojeva opet pomiješale na elektrodama. To se izbjegava uporabom kromatografskog filter papira, na koji se stavlja djelić tvari, a papir namoči odgovarajućim sredstvom za otapanje i kroz njega se pusti slaba stabilizirana jednosmjerna struja. Djelići suspektne tvari putuju u jednom ili drugom smjeru. Pošto različito naelektrizirani djelići putuju pod istim uvjetima različitim brzinama, oni se tijekom putovanja odvajaju u pojedine elektroforetske frakcije koje se mogu izolirati. Literatura: Aleksić, III, 72; Anuschat, 10; Bauer, 121, 73, 218; Belkin, 147; Belkin, R. S., Kurs sovetskoi kriminalistiki, tom I., Moskva, 1979., 236; Bender-Nack, I., 132; Berke-Müller, 272, 320-321; Beršadski, S., Problema mikrosledov v sovremenoi kriminalistike, Kriminalistika i sudbenaja ekspertiza, Kiev, 3/1977., 64; Bevel, T. - Gardner, R. M., Bloodstain Pattern Analysis: With an Introduction to Crime Scene Reconstruction, 2. izdanje, CRC Press, Boca Raton, 2001.; Carter, R., Problemi sa drogama i narkoticima, Dani kriminalističkih nauka, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 2001., 127-135; Cornille, N, Accurate 3D Shape and Displacement Measurement Using a Scanning Electron Microscope, ProQuest, Ann Arbor, 2006.; Dereniak, E. L. - Boreman, G. D., Infrared Detectors and Systems (Wiley Series in Pure and Applied Optics), Wiley-Interscience, Chichester, 1996.; Döhring, 82; Eliopulos, L. N., Death Investigator's Handbook: A Field Guide to Crime Scene Processing, Forensic Evaluations, And Investigative Techniques, Paladin Press, Boulder, 1993.; Ferry, T. S., Modern Accident Investigation and Analysis, 2. izdanje, Wiley-Interscience, Chichester, 1988.; Fisher, B. A. J., Techniques of Crime Scene Investigation, 7. izdanje, CRC Press, Boca Raton, 2004.; Fox, R. Cunningham, C, Crime Scene Search and Physical Evidence Handbook, Paladin Press, Boulder, 1987.; Gardner, R., Practical Crime Scene Processing and Investigation, CRC Press, Boca Raton, 2004.; Garrison, D., Practical Shooting Scene Investigation: The Investigation and Reconstruction of Crime Scenes involving Gunfire, Universal Publishers, 1066
KRIMINALISTIKA
Macquarie Park, 2003.; Geerds, 111, 126; - 121, 125-134; Genge, N. E., The Forensic Casebook: the Science of Crime Scene Investigation, Ballantine Publishing Book, New York, 2002.; Gerber, S. M. Saferstein, R., More Chemistry and Crime: From Marsh Arsenic Test to DNA Profile, American Chemical Society, Washington DC, 1997.; Gross-Geerds, I., 476,482, 545; - II., 31, 38; Gross-Seelig, II., 33; Hinners, T. A., Interim Report on the Use of ICP-MS for Trace Element Analysis of Blood, U. S. Environmental Protection Agency, Washington, 1989.; Huelke, 111, 2, 15, 152; 121, 46; Hunter, W, Mark and Trace Analysis (Forensics: the Science of CrimeSolving), Mason Crest Publishers, Broomall, 2005.; James, S. H., et al., Interpretation of Bloodstain Evidence at Crime Scenes, 2. izdanje, CRC Press, Boca Raton, 1998.; Kasper, S. G., Freie Beweiswürdigung und moderne Kriminaltechnik, Kriminologische Schriftenreihe, svez. 61/1975.; Kleinschmidt, 217, 269; Kriminalistik - Lexikon, 300; Kriminalistische Spurenkunde, Bayerisches Landeskriminalamt, München, 1990., 6-12, 16, 26; Kubic, T., Forensic Science Laboratory Manual and Workbook, 2. izdanje, CRC Press, Boca Raton, 2005.; Kucera, J., et al., Nuclear Analytical
1067
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
Methods in the Life Sciences (Biological Trace Element Research), Humana Press, Totowa, 1994.; Kulišić, D., Procjenjivanje ugroženosti od požara i eksplozija i odlučivanje o prevenciji na bazi metoda indeksa opasnosti, Zbornik radova nastavnika i suradnika Više škole za unutarnje poslove, MUP RH, Zagreb, 1991., 93-112; Lee, H. C, et dl., Henry Lee's Crime Scene Handbook, Academic Press, 2001.; Linder, W., Digital Photogrammetry: A Practical Course, Springer, New York, 2003.; Locard, 124; Louwage, Police criminelle Technique et Tactique, Ninove, Belgique, 1948., 176; Mally, II., 16; Marković, 99, 102, 273; Maštruko, V., GSR pomoću SEM/EDX - modema metoda dokazivanja tragova pucanja iz vatrenog oružja, Odvjetnik 1-2/2005.; - Forenzični 3D, Odvjetnik 3-4/05; Maver, 247-268; Meixner, 121, 134; Menzel, E. R., Fingerpring Detection with Lasers, Marcel Dekker Inc., 1980.; Miller, L. S. Sansone, S. J., Police Photography, 4. izdanje, Anderson Publishing, Cincinnati, 1998.; Miller, J. M., Chromatography: Concepts and Contrasts, 2. izdanje, Wiley-Interscience, Chichester, 2004.; Milosavljević, M., Nove tehnologije kao perspektiva kriminalističke nauke, Dani kriminalističkih nauka, Fakultet kriminalističkih nauka, Sarajevo, 2001., 219-249; Modly, 121, 11, 12, 19; Montero, S. et al., Elemental Analysis of Glass Fragments by ICP-MS and Evidence of Association: Analysis of a Case; Mörbel u Kube-Störzer-Timm, I., 669, 679, 683; Munda, 114; Nickell, J. - Fischer, J.F., Crime Science: Methods of Forensic Detection, University Press of Kentucky, Lexington, 1998.; Niemöller, 436; Payne-James, J., et al., Forensic Medicine: Clinical and Pathological Aspects, Greenwick Medical Media, London, 2003.; Osterburg-Ward, 35; Pavišić, 111, 153; Scharf, D., Magnifications: Photography with the Scanning Electron Microscope, Schocken Books, New York, 1977.; Shepherd, R., Simpson's Forensic Medicine, 12. izdanje, A Hodder Arnold Publication, London, 2003.; Staggs, S., Crime Scene and Evidence Photographer's Guide, Staggs Publishing, Wildomar, 1997.; Thomas, R., Practical Guide to ICP-MS: Practical Spectroscopy, Marcel Dekker, New York, 2003.; Vander, L., Ponatie i značenie mikročestic v kriminalistike, Pravovedenie, 2/1978., 71; VodinelićAleksić, 539; Vodinelić, 111, 249; - 121,1., 63, 99; - II., 706, 717, 719, 805; Weihmann, R., Lehrund Studienbriefe Kriminalistik 22. Spurenkunde 1. Grundlagen, Suche, Sicherung, Beweiswert, Deutsche Polizeiliteratur, Hilden, 2000.; Weihmann, R., Lehr- und Studienbriefe Kriminalistik 23. Spurenkunde 2. Spurenkomplexe, Entstehung, Bedeutung, Auswertung, Deutsche Polizeiliteratur, Hilden, 2000.; Weingart, 65; Wigger, 58, 85, 271; Zbinden, 52, 62-68, 74-80, 105, 110; Zečević-Škavić, 21; Zirk, W. - Vordermaier, G, Kriminaltechnik und Spurenkunde. Lehrbuch für Ausbildung und Praxis, Boorberg, Stuttgart, 1998.; Zonderman, J., Beyond the Crime Lab:
1068
KRIMINALISTIČKA TEHNIKA
The New Science of Investigation, Revised Edition, John Wiley & Sons, Chichester, 1998. Pitanja za provjeru znanja: 1.Što je trag? 2.Koji su osnovni elementi kriminalističkog traga? 3.Razlikovanje tragova na osnovi funkcijskog kriterija. 4. U čemu se sastoji situacijska (dinamička) podjela tragova? 5.Nabrojite biologijske tragove. 6. Koje su opće značajke rukopisa? 7.Što je obuhvaćeno pojmom osiguranja tragova? 8. Objasnite pojam stvarnog dokaza. 9. Kako se dijele tragovi prema kriteriju uzročnosti? 10. Nabrojite traseološke i registracijske metode.
1069
