Uvala jedne ljubavi ljubavi
Rosi Kugli
2
Sjećanja Novogodišnja noć. Vani vatromet. Ljudi na ulicama. Vesele se. Slave. Šampanjac teče u potocima. Čestitke i dobre želje. Smiješak ne silazi s usana... Počelo je sniježiti. Prve pahulje kao dobre želje padaju s neba. Uskoro će zabijeliti krovovi susjednih kuća. U ruci držim pismo. Vjerojatno sam ga već stotinu puta pročitala. Znam svaku rečenicu, zarez. Nije ljubavno pismo. Baš naprotiv! Šturo pismo mog odvjetnika. Javlja mi da su našli kupca za kuću i veliko zemljište na moru, koje sam godinama bezuspješno prodavala. Kako su godine prolazile, a nitko nije pokazivao interes za moju djedovinu, djedovinu, umalo sam zaboravila da sam oglasila prodaju. Sve do današnjeg današnjeg dana. Odjednom nisam tako sigurna želim li to doista i učiniti. Najljepše uspomene vežu me za tu malu kamenu kućicu. Tamo sam doživjela svoje najljepše dane, prvu ljubav. Tamo sam se vraćala kad mi je bilo teško, kad nisam znala što ću, jer u tom sam kamenjaru, crpila snagu. Tamo me čekao on. I primao natrag u svoj zagrljaj. Nakon što sam "izdala" našu ljubav, nisam više smogla snagu vratiti se i pogledati ga u oči. Tolike su godine prohujale od toga dana, a ja se sama borim sa svojom boli, nekad više, a nekad manje uspješno. Upravo zato, odlučila sam još jednom proživjeti svoj život satkan od uspomena. Zaroniti u more sjećanja, oživjeti ih, a potom ih zauvijek zaboraviti. Na taj ću način presjeći i posljednju nit koja me veže s njim, kućicom i otokom moje mladosti. U ponedjeljak dolazi kupac i ja se moram pojaviti na potpisivanju ugovora. Isplata oveće svote novca bit će prebačena na moj račun. "Ha, haha", nasmijem se sama sebi. Mnogi mogu samo sanjati o takvim novcima, a nikada ih neće imati. Mene ne zanimaju, štoviše, i ne znam što ću s njima. Vjerojatno ih neću moći potrošiti do kraja života. Sama sam. Umorna i tužna. Nemam nikoga pokraj sebe. Već dulje vrijeme osjećam samoću. "To je moj izbor", znala sam govoriti. "Moj izbor... ili možda moja sebičnost", pitala sam se ove tužne i prazne večeri.
3
Sada to uopće nije važno. Samoća boli. Fizički me boli. Gotovo me guši. Otišao je prije puno godina, ranjenog srca. Ja sam mu slomila srce. Nastavila sam živjeti, ali nikada nisam zaboravila taj kišni dan. Njegov užasnuti pogled i pitanje, "Pa kako si mi to mogla učiniti?" Sada znam da je on bio ljubav mog života. Ljubav kakva je opjevana u pjesmama. Ispisana na stranicama čarobnih ljubavnih romana, ljubav, onako strastvena, koja se dešava samo jednom u životu. Još mogu osjetiti njegov stisak. Poljubac. Miris. Smiješak. Zagrljaj. Sjaj u očima. Pun mjesec. Prva jutarnja buđenja. Kasne večere uz čašu dobrog crnog vina. Glasan smijeh. Ruka na ruci. Njegov glas. Duboki pogled kojim me prožima. Tugu u očima. Moj odlazak. Moje odlaske. Mislim da mi nikada nije oprostio. Sve ove godine, tako sam grubo odbacivala našu ljubav. Kad sam ga ponovno pronašla, splet okolnosti doveo je do strahovite zablude. Gledam slike. Obnavljam uspomene. Vraćam se daleko. U neku davnu prošlost. U jednu mladost. Ujedno ljeto. A umjesto snježnih pahulja i mirisa tolikih zima koje su prohujale negdje mimo mene, preplavi me miris mora, lavande, kadulje, borova. Čula se zrika zrikavaca, a toplina sjećanja ugrije moje hladno i oronulo tijelo. To ljeto hodala sam bosa. To ljeto sam se pretvorila u ženu. A on je bio taj koji je počeo i završio moju metamorfozu. Dao mu željeni smisao, taj "final touch". Gdje je nestao taj smisao? A gdje je djevojka koja je postala ženom? Polagano se pretvaram u ogorčenu i nesretnu ženu. Osamljena sam. No, nisam li to uvijek željela? Biti sama, slobodna, neovisna? Osjećam se prevarenom. Ostala sam sama. Napuštena. To svakako nisam imala u planu. Gdje li sam to pogriješila? Ili samo skupo plaćam grijehe mladosti?
4
*** Bila sam divlja i neobuzdana. Svjesna snage koju posjeduje mladost. I spremna istražiti je do krajnjih granica. Udahnuti život punim plućima, živjeti život, ma što god to značilo. Bez obzira na posljedice. To bijaše moja deviza. Uvijek sam se držala toga. Uzeti, iskoristiti, uživati život... Nisam se osvrtala iza sebe, iako sam znala da prečesto ostavljam zgarišta. Nikada me nije bilo briga. Bila sam samoživa. Sebična. Nisam marila za tuđe osjećaje. Pogotovo ne za njegove. Živi za danas, nikada za sutra. Smij se sad, jer tko zna. Ne razbijaj glavu glupostima, što te briga za druge. On se našao na pravom mjestu. U pravo vrijeme. Iako možda nije bio onakav kakvim sam ga zamišljala, krojeći ga po sebi, poslužio je. I te kako je poslužio! Sramim se reći, ali da, jesam, iskoristila sam ga. I nastavila iskorištavati njegovo tijelo, dobrom, naivnost koju je posjedovao. Koliko sam mrzila tu njegovu priprostu seljačku glupost, toliko sam je i obožavala. Bio je i ostao neiskvaren. Kao nebrušeni dijamant u moru lažnjaka. Čitav sam život bila okružena lažima. A on mi je na neki čudan način davao vjeru da ipak nije sve tako crno. Bio je dijete ribara, odrastao na kršu i kamenjaru, u poljima blitve, izložen burama i olujama, neimaštinom - moja sušta suprotnost. Sada nakon toliko godina, mogu ga samo zamišljati. Vjerojatno više nije onako uspravan kao nekada, pretpostavljam da su ga pognuli vjetrovi koji su ga godinama nemilice šibali. Ali osjećam da je njegovo lice ostalo isto. Iste one prekrasne crte u koje sam se tako davno zaljubila. Crna kosa zasigurno je prošarana srebrnim sjedinama koje poručuju da je stasao u zrelog muškarca. I njegove oči! Svjetlucaju li još i sada onim čarobnim sjajem? Bih li i danas vidjela bljesak u zjenicama koje se šire i sužavaju kad bi mi se približio i gledao pogledom od kojeg protrnem? Od vrhova kose pa sve do nožnog palca. Uvijek sam ga željela. Nikada si to nisam željela priznati. Za mene je to uvijek bila samo igra. Voljela sam je voditi, izmišljavati i nametati vlastita pravila, kao i svoju volju. Sve je trebalo biti kako sam ja htjela. Na kraju ništa nije bilo tako. Sve
5
je ispalo drugačije, jer život je ono što se dešava dok se sanjaju snovi i kuju planovi. A sada je prekasno...
Djetinjstvo Bila sam jedinica, oduvijek pažena i mažena. Mala razmaženka, durilica ako nije bilo sve po mom. Išla glavom kroz zid, borila se s vjetrenjačama, prkosila glupim normama i pravilima ponašanja, ali čini mi se, sve na svoju štetu. Odrastala u finoj zagrebačkoj familiji u staroj vili na Pantovčaku, koja je već tada vrijedila milijune starih dinara. Ako ćemo po onoj izreci "rodila se s zlatnom žlicom", ja sam se rodila s cijelim "beštekom" među zubima. Gospođa majka bila je jedna od onih dobrostojećih, vječno nezadovoljnih zagrebačkih frajlica koja je udajom postala nevjerojatno frustrirana žena. Fina gospođa koja je imala svoju bedinericu, dadilju za nemoguće dijete poput mene i nevjerojatno dobrog i pažljivog muža kojeg je vječno maltretirala svojim nezadovoljstvom. Papak, rekli bi stari Zagrepčanci, ali moj otac to nije postao. Bio je odveć fin i učen, a nadasve učtiv. Nikada nije povisivao glas, stoički je trpio sve njene ispade. Da sam ga kojim slučajem priupitala, zbog čega je trpi, sigurno bi mi pokušao objasniti da nije ona tako loša, ta svi imamo svoje dane! Ta moja majka bila je čudna u najgorem smislu te riječi. Nikada ništa nije radila, a vječno je bila umorna. "Pretrgavala" se od posla, a jedini pravi posao bio je primati goste i odlaziti u kavane s prijateljicama iz mladosti. A sve su bile slične njoj. Izgubljene u prostoru i vremenu. Dokone žene. Zapravo sam je žalila. Ostala je zarobljena u ponoru koji nije uspjela prijeći i ostvariti se kao netko i nešto. Iako je bila žena, nije bila dobra supruga, iako je imala kućanstvo, nije bila domaćica. Iako je imala dijete, nije bila dobra majka. Voljela je odlaziti k šnajderici, jer bi tada njezine briljantne ideje bile pretočene u remek-djela koje je kasnije satima prepričavala prijateljicama ili baki. Voljela se oblačiti i imala je nevjerojatan ukus za lijepo. Naravno, kako je bila iz jedne "hoch" familije, školovala se u Beču, gdje su je savršeno osposobili da bude nesposobna. Iz onog austrougarskog štimunga, valcera i
6
lijepog plavog Dunava bila je katapultirana u ralje socijalizma i samoupravljanja. Iz tog područja nije uzela dodatne satove. Ljudi na vlasti bili su njezini klasni neprijatelji, banda i primitivci.
*** Nejasno mi je kako se u tom vrtlogu našao moj otac. Vjerojatno se siroček, ni kriv ni dužan, našao na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. A ona ga se dočepala i smazala ga za doručak. Bio je "dotepenec" kako su ga pogrdno zvale mama i baka, nikad doduše preda mnom, no dovoljan je bio samo jedan pogled. Tek kad je postao sveučilišni profesor, zašutjele su. No, i dalje, unatoč svemu, pa čak i činjenici da je imao ugled u društvu, nije ga cijenila. Nije ni pokušala. I godinama kasnije, unatoč doktorskim titulama, njihovi se odnosi nisu nikada popravili. Duh smrti njihova braka vječno je bauljao velikom, nekad otmjenom kućom. A moja majka, uvijek nezadovoljna, nije prestajala: "Kaj sad dižeš taj svoj nos? Kad si došel s onim raspadnutim koferom bez prebijenog dinara u džepu, nisi bio tak pun sebe gospon profesor! Bil si manji od makova zrna." Kroz maglu pamtim i naboranu staricu, predivnih blagih očiju s vječno crnom maramom na glavi. Moja draga i stara nona. Moja fina zagrebačka baka bila je zgrožena, jer ona je nosila otmjene šešire i bisere oko vrata. Sjećam se kako su podrugljivo gledali tu staricu kad nas je jednom prilikom posjetila. Nesigurnim koracima ušla je u onu veliku kuću i na njoj se vidjelo kako se gubi u prostoru. Nije očekivala takvu raskoš i blještavilo. Bila je kao mali uplašeni miš koji čeka da ga se proždre. Njezine ruke, tamne i izborane, zbunjeno su gladile moju kosu. Ja sam bila jedino opipljivo i stvarno u toj kući što je donekle imalo neke veze s njom. Otac je nosio njen mali kofer i isto tako glasom stranca upitao: "A kud s tim?" "Pa valjda u gostinjsku sobu", frknula je mama nosom. Vjerojatno je mislila da bi i djevojačka soba bila predobra za nju. No, ona je bila zauzeta. U njoj je živjela naša domaćica Jelica, kao pridruženi član naše obitelji.
7
Djed je bio visok i prštio snagom. Autoritetom. Nitko mu se nikad nije suprotstavio. Ja sam naravno, bila predmet njegova obožavanja, što sam obilato iskorištavala. "Da se nisi usudila! Adica nije niš' kriva", grmio je na majku ili baku kad su me grdile zbog mojih ispada. Pucale bi od bijesa, ali ja sam se lukavo skrivala iza djeda. A baka? Fina gospođa, iz fine familije, udana za finog gospodina, s finim manirama i pristojnim djetetom. Sve u njenom životu bilo je fino. Posloženo u savršen red. Onako školski, po špagici. Tako fin i ušećeren život nakon nekog vremena postane bljutav, jer nema soli, začina života.
*** Kao jako mala provodila sam ljeta kod none, no ta su sjećanja prekrivena gustom maglom prohujalog vremena. Pamtim staru kamenu kuću, vjetar i buru koja je puhala tako da sam se bojala da će nas otpuhati, velike valove kako zapljuskuju u obalu i mirise morskih trava. Sjećam se onih vjetrom šibanih škripavih škura, zrike zrikavaca, mirisa mora. Onda sam se jedno ljeto otrovala s nečim i skoro umrla kako je moja majka užasnuto prepričavala tu prestrašnu epizodu. Ne vjerujem da je moglo bilo tako dramatično, ali moja majka, kraljica drame, uspjela me odvojiti od te drage starice. Nakon toga više nisam vidjela svoju nonu. Nisam sigurna jer ne pamtim takve stvari, ali mislim da se tog dana kad je nona umrla, nešto prelomilo u mom ocu. Oca pamtim kao divnog i strpljivog. Penjala sam mu se na vrh glave, a on je bio blag i lijepo se smijao. Znao mi je ponekad čitati zanimljive priče grčku mitologiju. Za mene su to bile priče o velikim divovima u borbi sa zmajevima i predivne žene oko kojih su se vodili ratovi. Sjećam se lijepe Helene, ona mi se naročito urezala u pamćenje. I ja sam se htjela zvati Helena. Na žalost, moje kruto i hladno Adela nije se moglo promijeniti. Otac me nekoliko puta nazvao Ela, Elica, no oštar pogled majke i njene hladne riječi:
8
"Kakva su to prenemaganja, zove se Adela! Ime joj je Adela", presjekli su ga. Otac je većinom bio zatvoren u svojoj radnoj sobi. Čitao je debele knjige, a potom je pisao svoje. Vjerojatno je tako izbjegavao moju majku, ali i njenu majku, a tko zna, možda i mene. Imao je poštovanje moga djeda, no ta dva muškarca nikada se nisu zbližila. Pamtim da me ponekad vodio u zoološki vrt, a kasnije u kino i u kazalište. Znao me i pričekati poslije škole pa smo išli na sladoled ili na toplu čokoladu. Obećao je da će me odvesti i na klizanje kad se smrzne jezero u Maksimiru, no te se zime jezero nije zaledilo. Naučila sam klizati tek mnogo godina kasnije.
Neukroćena goropadnica Trpjela sam mamina čudna raspoloženja, dokoličarenja i blage histerije. Učila me da sam iznad svih, ipak sam iz fine familije, fine kuće, finog pedigrea. A tek kućni odgoj! Moj djed, njezin otac, bio je vrlo cijenjeni arhitekt, zadužio je svoj grad, govorila je s ponosom moja majka i mislila da je time lišena bilo kakvih daljnjih obveza prema bilo kome jer je to već učinio njen otac. S obzirom da nije imala ništa pametnije, neprekidno je kritizirala sve oko sebe: "Ne znam kamo srlja ovaj svijet! Sve je tako izopačeno, društveno nevrijedno, srozano do krajnjih granica. Hrpa prostaka i huligana! Ovaj današnji svijet, ova neodgojena mladež! Ali ti si Adela drugačija, odrastaš u finoj i pristojnoj obitelji, pa bi te molila da se tako i ponašaš! Mislim postani svjesna da si drugačija od njih, bolja od te dječurlije" Meni svijet nije izgledao tako strašno. Bilo mije strašno to što se nisam smjela družiti s djecom iz ulice. Moje prijateljice morale su biti kćerkice maminih prijateljica, male glupačice, kako sam ih zvala. Poslušne djevojčice u bijelim uškrobljenim haljinicama i usiljenog osmijeha. Bile su predodređene da postanu kopije svojih majki i tu "finoću" i "blaziranost" prenose s koljena na koljeno. Nisam ih voljela, a kasnije sam uživala gledajući ih kako se ne snalaze u tim novim, uzburkanim vremenima, jer su odrastale ispod staklenog zvona.
9
A ja, buntovnica, neprekidno sam se zaletavala u stakleni zid koji me dijelio od slobode, želeći ga razbiti. Željela sam izaći van i disati punim plućima. Valjati se po travi i preskakati blatne lokve. Zamazati svoju bijelu haljinu i zablatiti lakirane cipelice. Ono za čim sam toliko čeznula, bilo mi je strogo zabranjeno. Nisam shvaćala. Ta samo sam se željela igrati! Mrzila sam svoje bijele uškrobljene haljinice i fine stvari koje se nisu smjele zamazati. Visoki ovratnici penjali su se i davili me. Nisam mogla disati, toliko sam bila utegnuta i "pritegnuta". Ostala sam podalje od ulice, smijeha i dreke, a svega nekoliko metara i debelo prozorsko staklo dijelilo me od slobode i djece koja su uživala u igri i smijehu. Čekala sam gospodičnu Eriku koja me podučavala klavir. Mrzila sam crno-bijele klavirske tipke i čitav taj cirkus. Gospodska prenemaganja, tako mi se to danas čini.
*** "Also dakle", počinjala bi stara usidjelica svoj monolog: "Jesi li danas vježbala? Naravno da nisi. Jadna tvoja majka, opet ćemo je ražalostiti. To ne bu dobro. To nikak' ne bu dobro." Glava joj se kimala na raštimanom vrata, dok bi joj naočale obvezno spuznule niz dugački i šiljasti nos. Uvijek sam se pitala čemu joj služe naočale jer je uvijek gledala iznad njih. Nosila je usidjeličke kostime od tvida, a mali šeširići kao gnijezda napuštena od ptića, bila su obvezni modni dodatak. "Kako je samo fina ta gospodična Erika", oduševljavale su se mama i bake. "Eto takve fine gospodične ostaju same, stare cure, jer grad je pun raznih seljačkih udavača, provincijalki, koje samo čekaju da se zahaklaju za nekog finog zagrebačkog momka. Da se dobro uvale", režala je mama. "Ma da, fufica kolko hoćeš, prošla su ona dobra vremena", sjetno će baka razmišljajući o nekim pradavnim vremenima kad su gospodičnice mogle birati fine momke s istim pedigreom. Kroz našu kuću prodefilirala je sva sila učiteljica koje su se silno trudile utuviti mi nešto lijepo i pametno u glavu, no gospodičnu Eriku neću
10
nikada zaboraviti. Čula sam kasnije da je tragično skončala u nekoj umobolnici. "Pa kako i ne bi! Provesti cijeli život sama, udarajući po crno bijelim tipkama glasovira. Moraš prošvikati", zlobno sam pomislila. Zato sam obožavala školu. Konačno sam se mogla stopiti s ostalom djecom. Da je u Zagrebu postojao internat za bogate gospodične, bila bih predbilježena generacijama unaprijed. Tada bi vjerojatno prekinula školovanje i pobjegla od kuće. Srećom, postojale su samo obične pučke škole u kojima smo glumili da smo svi jednaki. Bio je to privid kao, uostalom, i većina stvari koje su nas okruživale i sistema u koji su mnogi u to vrijeme željeli vjerovati, jer obećavao je nemoguće - jednakost za sve! Sve što nisam mogla kod kuće, obilato sam nadoknađivala u školi. Druženje, igru, sitne nepodopštine... Bila sam omiljena u društvu, zato jer se ničeg nisam bojala, uvijek spremna za akciju. Željela sam nadoknaditi one godine koje sam provodila s druge strane kao pasivni promatrač dječjih nepodopština. A s godinama postajala sam sve gora, kao neukroćena goropadnica, kako je govorila moja baka.
Nikša Neukroćena goropadnica, divljakuša, prostakuša - bili su samo opisni pridjevi kojima me obilato častila moja majka. Bitka koju je vodila sa mnom, bila je odavno izgubljena. Na ljestvici društveno prihvatljivog ponašanja i društva, moja stremljenja i očekivanja, bila su apsolutno neprihvatljiva. Iako odmalena usađivane vrijednosti i vrline, kod mene nikada nisu naišle na plodno tlo. Provela sam djetinjstvo i mladost u buntovništvu i moralnom prekršaju. Družila sam se s radničkom djecom, preskakala ograde, umjesto plisiranih suknjica navlačila sam uske traperice, a lakirane cipelice zamijenile su robusne tenisice. Tukla sam se dečkima, ukratko nisam zadovoljila visoka očekivanja mojih najbližih. Bila sam pod povećalom i zbog mojeg obiteljskog naslijeđa. I baš zato su moju majku toliko puta pozivali u školu na razgovor. Tada su slijedile
11
mučne svađe i prijetnje. A ja sam bivala sve tvrdoglavijom i sve sam više padala na dno, kako je govorila moja baka. Ali moj najveći grijeh bio je on. Nikša. Moj Nikša. Iako bi moju snobovski i materijalistički orijentiranu gospođu majku "šlag strefil", magičnu privlačnost koja me vukla prema njemu, nikada nisam osjetila niti prema jednom muškarcu. To je bilo to! Nikad se nije izgubilo, izblijedjelo. Zapravo svaki put bilo je sve bolje i bolje. Neki to zovu ljubav na prvi pogled, sudbina, tvoja druga polovica. Nisam puno razbijala glavu. Znala sam jedino da ga hoću i da ću ga imati. I dobila sam ga. U tišini ljetnih noći, uz šum valova i zriku zrikavaca, otkrila sam čaroliju. Zapravo skupa smo je otkrivali. I svaki dodir, pogled, riječ, samo je upotpunjavala tu magiju. Iz noći u noć upoznavala sam nepoznate strasti, tonula u njih da bi potom u sekundi eksplodirao, erupirao vulkan koji kao da je stoljećima spavao. Oštar iritantan zvuk telefona naglo i brutalno prekine sjećanje. Kao omamljena oteturam do telefona. Uzimam slušalicu koja me vraća u stvarnost. "Suseda, večer! Zamislite oni banditi kaj pucaju su mi razbili prozor! Užas! Dajte poglete, morti su i vama nekaj naredili! Kaj ste sami suseda?". Tišina, muk. "E, da Sretna nova, suseda", promrmlja na kraju, a ja tresnem slušalicom. Najradije bih razbila telefon. Ali opet, nemam snage. Osmijeh zbog sjećanja na to ljeto pretvorio se u ledenu grimasu. Naježila sam se. Ta grozna baba prekinula je moju čaroliju. I sve zbog glupog prozora. U sekundi postajem svjesna da je ponoć prošla, a meni nitko nije čestitao. Niti jedan jedini poziv. Bila sam sama. Samo ja i moja sjećanja. Samoća ispunjava svaki kutak mog velikog i otmjenog stana. Ne staje. Svoje duge krake mota i oko mene. Steže me i guši. Kako da se oslobodim tog neželjenog zagrljaja? Prilazim prozoru. Da, snijeg je zabijelio krovove kuća. Ljudi se razilaze. Euforija prolazi. Uvijek je tako. Sve prolazi, a ono što ostaje, nije više lijepo. Ostaje praznina. Uskoro će i glavni gradski trg opustjeti. Ostaju samo prazne boce kao žalostan podsjetnik, a i one će uskoro nestati pod bjelinom snježnih pahulja. Volim gledati kako pada snijeg. Sjećam se našeg prvog snijega...
12
Zvono, ali ovaj put na vratima ponovno prekine nit mojih misli. Koji vrag... preplavi me neka neugoda. Željela sam biti sama sa svojim sjećanjima. Nisam željela nikoga.
Nezvani gosti "Draga", hodnikom se prolomi iritantna vriska nekog tko se sam prozvao mojom prijateljicom. "Draga, vidjeli smo te na prozoru, i baš dobro da si kod kuće! Znaš, bili smo na super dočeku Nove i tak je bilo fenomenalno! Znaš kak smo čagali, evo pukla mije peta...", nisam više mogla slušati taj nadnaravno visok ton. "Da, naravno, doček", pomislim. Uvijek je postojalo neko mondeno okupljalište onih "odabranih". Sada mogu očekivati pitanje: "A ti, draga? Gdje si bila? S kim'? Kaj? Pa kak to? Ma daj! Nemoj me zezati." Baš zato sam ostala sama. Nisam se odlučila na isforsiranu proslavu punu "sretnih" parova gdje ću biti okružena umirovljenim macho tipovima, ili će mi zahofirati neki "sretno" oženjeni gospodin, čija žena kod kuće čuva djecu ili unuke. Ako je žena sama, ma kako uspješna bila, opet ne valja, jer nema "muški dodatak". Ispada da je bolje imati bilo koga, nego nikoga! Tipičan primjer su proslave Novih godina, obiteljska okupljanja, obljetnice! Ako si sama, stršiš kao neka ružna i čudna izraslina, jer svi su u paru, a gdje je tvoja polovica? Naravno da sam mogla doći na proslavu, smijuljiti se kao neka majmunica, trpjet cjelivanja raznih nepoznatih ljudi, točno u 0.0.! Natakati se šampanjcem i cupkati na plesnom podiju pod blagim djelovanjem pjenušca. Mogla sam čak i dovući nekog tko bi izigravao moga pratioca, ali koga. više briga! Svoju sam šansu odavno prokockala! O kako sam bolno bila svjesna toga! Povrijedila sam ga previše puta. Mogla sam imati ljubav, ali moja je tvrdoglavost bila jača. Uvijek sam mislila da mogu bolje. Da zaslužujem bolje! Da zaslužujem najbolje! Pa zar me nisu tako odgojili? Ostala sam sama i borim se s duhovima prošlosti. Iznevjerila sam ga u trenutku kad mi se činilo da smo imali priliku. Šansu za novi početak.
13
Kako li sam samo pogriješila! Kako sam bila glupa!
*** "Ej, draga, pa kaj je? Kaj si gluha? Kaj ne čuješ?", grozan glas bolno propara moj mozak. Maja je bila jedna od onih pravih alapača. Nametljiva, glasna, direktna, neugodna... Uspjela je uloviti, na sveopće čuđenje svih naših poznanika, jednog vrlo finog i uglađenog gospodina, a kako ga je uspjela sve te godine zadržati, nikom nije bilo jasno. Zapravo i nije tako neuobičajeno da užasne babetine završe s nekim finim, zgodnim i pametnim, a one dobre i fine sirotice, budu ugnjetavane nekim divljakom! Život zaista nije fer! Maja je i dalje verglala, ušla, raskomotila se i natočila piće. "O, da, osjećajte se samo ko kod kuće", suho sam rekla i odmah zažalila jer se Neve-novo lice zacrvenjelo od neugode. Bila je vidno pijana i još napornija nego inače. Mljela je dvostruko brže nego inače. Jedva sam se suzdržavala da je ne tresnem velikim srebrnim svijećnjakom po pretjerano izblajhanoj glavurdi. "O, kak imaš lijep bor", primijeti. "Draga, ti si neka super ženska. Kak si ga samo mogla dovuć na peti kat? Aaaauuu!", zavrištala je. "Sigurno imaš nekog novog? Znaš kaj bum ja tebi rekla", i ne očekujući moj odgovor, nastavila je kreštati onim svojim iritantnim prenaglašenim zagrebačkim slangom. "Svi se čude kaj jedna takva zgodna puca nema nikoga! Pa prošlo je tak puno vremena otkad si se rastala od onog kak se zvao? Frano? Franko? Kaj ti je? Pa moraš malo mislit na sebe, nemreš tak živeti, bez muškog oslonca! Znaš kak je bitno imati mušku ruku", ponavljala se u pijanstvu. "Ili, možda, već imaš nekoga? Dobro ga skrivaš! Ha koka?", uzviknula je slavodobitno, kao da je otkrila novi kemijski element. "Kaj? Sam pogodila! Jel ga poznam? Sigurno je oženjen, pa ga zato skrivaš ko zmija noge", i počela se nekontrolirano smijati.
14
Neven joj je "diskretno" pokušao dati do znanja da je pretjerala, nakašljavanjem, laganim udarcima u nogu pod stolom i sličnim glupostima ali naravno, njegovi pokušaji nisu polučili rezultate. Baš suprotno! "Ma daj otkači! Kaj me to lupaš? Pa smijem, valjda, reći kaj mislim, pa nismo deca. Ajde pričaj, hoću detalje", i zavjerenički se okrene prema meni. Lice crveno, oči cakle. Kao životinja koja je nanjušila krv. Očekuje nešto bombastično. O čemu će sutra moći izvijestiti sve babe željne sočnog trača. A meni raste tlak, bijes je pod pritiskom, pretislonac uskoro će eksplodirati. Krajnjim naporima susprežem bijes. Ne može me to pitati. Sjećanja su previše svježa. Čitavu večer ronila sam u jezeru davnih sjećanja. I ne samo to! Zamišljala sam kako bi bilo da skupa kitimo bor, a kasnije odmotavamo prekrasno zapakirane poklone. Na radiju trešte božične pjesme, miris bora miješa se s cimetom i narančom, vanilijom. Pijuckamo topli čaj, kuhano vino, dodirujemo se i ljubimo. Gledamo snijeg i pravimo planove kako ćemo se popodne prošetati po Zrinjevcu! "Ma koga ja to zavaravam", bjesnjela sam na sebe. Tako je lagano živjeti u prekrasnim slikama. U mislima možemo biti zajedno i to je prekrasno. Upravo je tako trebalo biti. No, bio je to samo privid. Samo iskra. Iskra koja me zapalila i sada izgaram. Čini mi se kao da ću prestati disati, jer svaki novi uzdah pokreće samo jednu misao. "Uništila si svoju ljubav, uništila je do kraja", govorio je onaj hladan racionalan glas u meni. Glas koji nikad nije htio umuknuti. Maja, kao neka krvožedna zvjerka njuši moj nemir. Pogledam Nevena. Vidim da mu je neugodno. Pokušavam mu se nasmiješiti, dati mu do znanja da je sve O.K. i da ga ne krivim, no jednostavno smiješak ne prelazi preko mojih usana. Suzdržavam se da ga ne upitam kako je uspio izdržati sve ove godine? Ne vjerujem da ga može bilo čime impresionirati. Zašto se vezao za tako krivu osobu? Ali, zašto se ja nisam vezala za pravu? Previše pitanja za novogodišnje jutro. Osim toga, moram još "izdržati" Maju i Nevena. Valjda ću ih moći uskoro izbaciti iz stana. Nikako mi ne uspijeva. Gnjave me do sitnih jutarnjih sati. Pred jutro odlazim na počinak. Ne mogu zaspati. Vrtim se u velikom kreveta. Krevet je hladan, ne mogu se zagrijati. Nekako padam u san,
15
sanjam njega. Osjećam njegovu toplinu. Njegov miris. Njegov dah na mom licu. Sanjam naš prvi susret.
Ljeto prve ljubavi To ljeto majka nije išla s nama na more. Djed je umro. Njegova smrt strašno nas je pogodila. Ostali smo živjeti u njegovoj sjeni. Mama i baka potpuno su se pogubile. Izgubile su oslonac, nit vodilju, tlo pod nogama. Baka je također bila stara i bolesna. Majka je postala bolno svjesna da gubi. No gubila je i mnogo više, samo to nije primjećivala. Oca i mene. Vremena su se promijenila, nismo si više mogli priuštiti spremačice, bedinerice, dadilje. Ostala je samo Jelica na čija je leđa pao čitav teret našeg neorganiziranog života. Majka je i dalje izigravala žrtvu, toliko se uživjela u tu uloga da je zaista to i postala. A bakina bolest bila je još jedna u nizu prestrašnih stvari koje joj je život priredio. I tako smo otac i ja prvi put krenuli sami bez nje, nesputani bez obveznih okova i lanaca malograđanštine kojima nas je vezala.
*** Sjećam se male kamene kućice u makadamu na velikoj mirisnoj livadi, u draču i velikim poljskim cvjetovima. Okruživao nas je prizor neshvatljive ljepote i slobode. To sam ljeto i oca doživjela u nekom drugom svijetlu. Opuštenog, veselog, razgovorljivog. Svako je jutro odlazio u nabavu, vraćao se s štrucom mirisnog kruha i svježim ribama koje je spravljao na gradelama. Odlazio je u mjesto i kartao belu s tamošnjim ribarima, razgovarao s njima, smijao se s njima. Disali smo punim plućima i otkrivali neki novi svijet. Na njegovom otoku, sve je bilo ljepše. Lakše. Otac i ja savršeno smo se razumjeli. Zbližili smo se.
16
Prijašnjih se godina odmor sastojao od deset dana provedenih u jednom od otmjenih hotela na jadranskoj obali, gdje se išlo na doručak, pa na plažu. Upravo kad smo se smjestili, namazali i umočili prst u more, bilo je već vrijeme ručka. Vratili bismo se u hotel. Popodne se cijela priča ponavljala i tako svih deset dugih i dosadnih dana gdje se sve vrtjelo između plaže i odlazaka na ručak ili večeru. Nisam ni slutila da ljudi mogu živjeti tako mimo i opušteno. Bio je to za mene neki novi drugačiji, nepoznati svijet. Ljudi dragi, srdačni, miljama udaljeni od civilizacije i žurbe. Moj je otac potjecao s tog kamenjara. I ja sam u sebi nosila njegove gene i bila ushićena surovom prirodom i olujnim morem. Jednostavnim i neiskvarenim ljudima. Upoznavala sam mještane, djecu, vršnjake i otočku mladež koja nije bila kao ja. Gledala sam cure mojih godina kako rade fizičke i teške poslove. Bile su priproste, ali pune životnog veselja. Nije bilo prenemaganja niti lažnog poziranja. Prihvaćaju život i žive ga mirnom staloženosti priprostoga puka. Nema pitanja niti analiza situacije. Živi se jer se živjeti mora, hrabro i tvrdo bez milosti. Sve je bilo tako prirodno kao i nebo iznad nas i more koje nas je okruživalo. I kako to već biva u onim opuštenim ljetnim mjesecima, okupljali smo se u uvalama, jer ničeg drugog i nije bilo. Uzimala se gitara i pjevale pjesme. Bila sam ushićena i sretna. Sviđao mi se takav život jer to nije bio moj život. Nije ni mogao biti. Stoga sam se prepuštala čarima ljetnih večeri, mirisima i zvukovima mora.
*** Ljeto moje prve ljubavi ostalo je utisnuto u mene kao žig koji me obilježio do kraja života. Kad je ljeto završilo, nastavila sam "živjeti". Ali to više nisam bila samo ja. U mene je bio utkan i on. Naši životi stalno su se isprepletali. Na jednom ili više nivoa. Uvijek bi se nekako pronalazili, pa čak i kad se nismo tražili.
17
Bilo mi je samo 16 godina i bila sam jako mlada. Odgajana po modelu zagrebačkih primadonica i dugih "hofiranja" s jedno te istim dečkom iz prikladne familije, a kao žigosana buntovnica i goropadnica, željela sam kušati zabranjeno voće, procijeniti je li dovoljno slasno. Uživati u čarima toga "misterioznog" čina. Gutala sam knjige, ljubavne romane, krišom palila TV, gledala ne baš pristojne scene. Dok se većina mojih kolegica glupo hihotala, smijuljila i crvenjela se, ja sam bila spremna zagristi u rajsku jabuku.
*** U mojim je snovima princ tek trebao doći. Bilo bi to neko izvanzemaljsko biće nadnaravne snage, spreman lansirat me na Mjesec. Taj bi netko trebao imati pozamašan račun u banci, posjedovati plantaže svega i svačega, impresivan vozni park, nekoliko dvoraca porazbacanih po svijetu, zrakoplov, jahtu i naravno, nekoliko doktorskih titula. Nikad, pa ni u najluđim snovima, nisam mislila da će mi se tu dogoditi ljubav. Trebalo je to biti u nekoj svjetskoj metropoli, recimo na vrhu Eiffelovog tornja, s prstenom načičkanim brilijantima od kojih bi trenutačno oslijepila. Bila bi njegova kraljica, a on bi mi skidao zvijezde s neba. Moja kosa vijorila bi u otvorenom crvenom kabrioletu koji bi nas razvažao po mondenim mjestima, francuskoj rivijeri, Španjolskoj, Grčkoj, Portugalu. Svakako nisam planirala voditi ljubav na kamenjaru, s lokalnim ribarom u nekoj zabiti. Pa ipak, ljubav ne pita, ona se dešava. Kao u filmovima, na najčudnijim mjestima, s najčudnijim likovima i najbizarnijim scenarijem. Često ima prizvuk onog nemogućeg, sladunjavog, lagana ljetna limunada koja se dešava samo u trećerazrednim holivudskim sapunicama. Nikad u stvarnom živom i jedino u stvarnom živom. Kad se ne nadaš, kad je ne očekuješ, iznenada te zaskoči i pokosi bez milosti.
18
*** Nikša nam se pridružio tek nakon tjedan ili dva. Išao je s ocem i braćom na ribe, jer od riba se živjelo. U trenutku kad se pojavio, onako visok i crn, kovrčave kose u kojoj je još bilo soli, čvrstog i mišićavog tijela, osjetila sam kao da me netko svom snagom udario u trbuh. Ostala sam bez zraka. Njegove metalnoplave oči imale su onu magnetsku snagu koja me privukla i paralizirala. Munje, gromove, sijevanje, leptirići u želucu, trnci koji struje tijelom, ubrzano kucanje i pulsiranje u sljepoočnicama bile su samo neugodne nuspojave koje su eruptirale u meni. Usta su mi se osušila, čelo orosilo znojem, bila sam istovremeno i prestravljena i ushićena. Snaga mojih pulsirajućih emocija lansirala me u orbitu. Pred mojim očima plesalo je na tisuće zvijezda. Od tog trenutka više ništa nije bilo isto. Željela sam zabaciti svoju raskošnu plavu grivu, dobaciti mu zavodljiv osmijeh, znajući da će ga to sigurno izbaciti iz takta. Umjesto toga, nespretno sam zatresla glavom, a osmijeh se jedva nazirao na mom ukočenom licu. Moji pokreti, kao da nisu više bili moji. Pogledi su nam se privukli se kao dva magneta, a snažna privlačnost koja se ovila oko nas, doslovno se mogla rezati. Stajali smo tako jedno nasuprot drugom, drsko se odmjeravajući. Željela sam da prvi spusti pogled. Da mu natjeram crvenilo u lice, da osjeti nelagodu. Nije se dao. Njegov pogled dug i upitan prodirao je ispod kože. Nepopustljivo me gledao, a ja sam imala osjećaj da me potpuno ogolio. Nije ga se moglo zbuniti, odavao je dojam neuništivosti. Nastavio je bezobrazno piljiti, a meni je postalo neugodno. Uzvrpoljila sam se. Iako sam stajala na žarkom suncu, koža mi se naježila. Vrhovi suncem izblijedjele kose naelektrizirali su se. "A tko je ova?", kratko je upitao. Maknula sam pogled, automatski ali krajičkom oka pratila sam njegove pokrete. Odjednom me obuzela slabost. U glavi mi se zavrtjelo. Naslonila sam se na užareni kameni stup. Hvatala sam zrak, pokušavala disati. U glavi mi je još tuklo, mislila sam da će mi srce prsnuti.
19
"Diši, diši, diši!", pokušala sam ujednačiti svoj dah, sabrati se, umiriti košmar koji je bjesnio u meni. Ruke su mi se tresle, nisam imala hrabrosti dignuti pogled. U tom trenutku jedino što sam istinski željela, bilo je utopiti se u plavetnilu njegovih očiju. Vjerojatno je ponovno upitao prijatelja tko sam ja, jer gledao me kao da traži neki znak prepoznavanja, kako bi me smjestio u odgovarajuću ladicu. Osjetio da ne pripadam ovdje. Moje prenapuhano držanje, izdvajalo me iz skupine djevojaka koje su me okruživale. Nisam pripadala na ta rivu, Mare i Kate nisu mi bile najbolje prijateljice, otvarala sam usta jer nisam znala riječi pjesama koje su se pjevale. Ubrzo je nezainteresirano maknuo pogled s mene. Osjećala sam se odbačeno, bila sam bijesna, ogorčena, ljuta ko ris. "Kako me ova seljačina mogla tako izbaciti iz takta!", bjesnjela sam u sebi. "Nije dostojan moga pogleda! Pa zar on ne zna tko sam ja! Seljačina, obična seljačina!", ponavljala sam u sebi pokušavajući se sabrati. Ali ta me seljačina dirala duboko ispod površine koja je naizgled ostala hladna kao led. "Pokazat ću ja njemu, pokazati..." Ali pokazao je on meni. Nikad nisam saznala je li me slučajno ili namjerno gurnuo u more. No, nije bilo važno. Od tog trenutka više ništa bilo važno.
Zabranjena ljubav "Što ću danas raditi", počela me loviti panika. Nikad prije nisam imala napad panike. Sjetila sam se da me nitko nije nazvao i čestitao Novu godinu! Polagano sam ispijala jutarnju nesicu. Mogla sam nekoga nazvati. Ne, još je prerano, a osim toga svi su s obiteljima. Svečani ručak, purica, mlinci. Postajem svijesna što znači blagdanska depresija. Zapravo i ja sam u depresiji. Kad se samo sjetim svoje mladosti! Svoje ljepote i vedrine! Pa kako sam onda postala tako jadna i tužna?
20
Gledam kroz prozor. Snijeg još pada, a grad je čarobno bijel. I tišina. Prvi put u sve ove godine skoro da sam je mogla čuti. Bijelu tišinu. Gotovo je nestvarno da je prije samo nekoliko sati m bilo veliko slavlje i veselje. Buka i galama. "Kao i moj život", ironično se nasmijem sama sebi. Da, mogla sam biti najsretnija žena na svijetu. Moj veliki i prazan stan također je mogao biti ispunjen životom, smijehom, glasovima. Možda čak i dječjim. Naježila sam se. Ne sviđa mi se trenutačan tijek misli. Vraćam se u prošlost. Tamo je toplo. Tamo sam zaštićena. Imam još toliko prekrasnih sjećanja. Recimo, naš prvi poljubac! Mokar i strastven. Bili smo samo dvoje djece željne ljubavi, topline, nježnosti. Zajedno smo je otkrivali i tonuli u nju. Njegov prvi dodir...
*** Sjećam se kako mi je prišao i gurnuo s mola. U sljedećoj sekundi, bila sam na dnu mora. Hladna me voda razbistrila, a Nikša je skočio za mnom. Automatski sam posegnula za njim i osjetila sigurnost u njegovom naručju. Iako je to bio zagrljaj stranca, meni se činio dobro poznatim. Brzo me izvukao na površinu vode i čula sam kako mi govori: "Oprostite, šinjorina, ali mislija sam da vas triba spasiti! Mislija san da ne znate plivat", smijao se i pritom otkrivao redove bisernih zubi. Bjesnjela sam. U trenu sam zauzela svoj uzvišeni gard. Nitko me nikada nije tako ponizio. Čula sam glasan smijeh, svi su upirali prstom u mene. Ispala sam glupača! "Ma što ti imaš misliti? Prostak jedan neodgojeni, kako se usuđuješ!", vrisnula sam, a on me ponovno potopio. Naravno da se nisam nadala takvom bezobrazluku. Napila sam se vode i teško dolazila do zraka. Bilo je to ipak previše! Bijes me palio i žario, ali on nije shvaćao zašto se uzbuđujem, ta oni se guraju i potapaju cijeli život. Pokušavao mi je objasniti da je to samo igra. Običan pokušaj zbližavanja. "E, a što sam tribao učiniti? Poljubiti ti ruku i predstaviti se?"
21
"Bilo bi bolje", promrsila sam kroz zube. On se nije dao smesti. Gledao me tako prodorno da sam morala maknuti pogled. Moja plava kosa prekrivala mi je lice, tako da nije mogao vidjeti kako se crvenim od neugode. Nisam slušala što mi to govori, šutke sam sjedila pokraj njega. Divila se njegovom preplanulom, vitkom, mišićavom tijelu i raskuštranoj crnoj kosi. Izgledao je kao da se taj tren vratio s dugog putovanja morem s vjetrom u kovrčama. Nikada je nije uspio zagladiti, uvijek bi koji nestašni uvojak iskočio poput starog federa. Pitala sam kakav bi to osjećaj bio da prođem rukom kroz njegovu kosu. Pokušala sam se koncentrirati na nešto drugo, izigravala uvrijeđenu primadonu, no ništa ga nije moglo pokolebati. Stari nagoni u borbi protiv pristojnosti i svega što su majka i baka usađivale u mene, protiv neumoljivih pravila ponašanja žene u odnosu na muškarca nisu bili potisnuti. Naprotiv! Kao nezaustavljiva bujica, samo je čekala kad će probiti branu ustaljenih moralnih zakona. Željela sam ga dodirnuti, željela sam da svoj trbuh pritisne o moj, poželjela sam ljubiti nepoznatog mladića koji me prije pola sata osramotio pred svima. Osjećala sam da ni on ne može maknuti pogled s mene, premda se trudio ne gledati me. Udisala sam miris njegovog tijela koji je bio stotinu puta opojniji od mirisa čarobnih mediteranskih trava. Njegov dalmatinski šarm, mogao je otopiti i najdeblje sante leda. Nije mu trebalo dugo da se počnem rastapati pod vrelinom ljetnog sunca, njegovih pogleda i riječi koje je izgovarao jakim dalmatinskim akcentom. Ostali smo na obali, počela sam odgovarati na njegova pitanja, proturječiti mu. Željela sam započeti svađu i pokazati mu kako sam intelektualno iznad njega, no nije se upecao na moje britke dosjetke. Nakon nekog vremena prekinula sam tu igru nadmudrivanja i počela se opuštati. Napetost se, međutim, nije mogla samo tako izbrisati. Nije to bila neugodna napetost, naprotiv. U meni je sve jače gorjela željela da se bacim na njega, okusim sol na njegovo koži, prijeđem rukama kroz gustu crnu kosu, dodirnem njegovo preplanulo tijelo. I on se teško suzdržavao. Pogled mu je bježao prema mojem tek propupalom tijelu, zamamnim oblinama kojih sam i te kako bila svjesna. Dizao je pogled, zajapurenih obraza, jezik mu se petljao. Pala je noć, a da uopće nismo primijetili. Postalo je hladno. Povjetarac se lagano pretvorio u vjetar koji je sve jače puhao. "Otac!", skočila sam kao iz puške.
22
"Moram ići! Tata me već sigurno traži...." Privukao me k sebi. Silovito. Strastveno. Poljubio me, a ja sam isto tako strastveno, uzvratila poljubac. Sviđao mi se okus koji je ostavljao na mojim usnama. Svaki djelić moga tijela vapio je za njegovim stiskom, poljupcem. Ipak, brzo sam se izmaknula iz njegovog zagrljaja.
*** "Pa gdje si ti?", vikao je moj otac kad sam se negdje u gluho doba noći dovukla kući. "Što ti se desilo? Jel te netko napao? Gdje si bila? Odgovori! Odgovori!", otac je bio potpuno izvan sebe. "Oprostite, barba, ali bila je samn...", kao pravi muškarac, Nikša nije bježao od odgovornosti. Stajao je pred ocem koji je bjesnio. "A ko si ti? Kako se usuđuješ? Pa znaš koliko je sati? Zar se sada dolazi kući? Dripac, baraba, huligan!" Nikša je stoički podnosio teške riječi, kao da želi reći: "Da, gospodine, kriv sam po svim točkama optužbe, ali zaboravili smo na vrijeme!" Pokušala sam smiriti razjarenog oca. "Ali; tata, sve je u redu, Nikša je samo..." "Što samo? Ma dat ću ja vama! Kako u redu? Cijelu noć ne spavam, već sam se spremao otići na policiju!", činilo mi se da će doživjeti srčani udar. "Izlazi iz kuće, da te nisam vidio, a ti!", okrenuo se prema meni i glasom stranca rekao: "Ti ćeš vidjeti svoje! Što bi majka rekla? Do jutarnjih sati smucaš se naokolo s nekakvim probisvijetom!" Izgurao je zbunjenog mladića iz kuće i nastavio urlati iz petnih žila. Nikada ga nisam vidjela tako uzrujanog. Pokušala sam ga smiriti, no nisam uspjela. Tu noć nismo oka sklopili.
23
*** Trebalo je mnogo mudrosti, takta, ženske lukavosti da umirim oca. Toliko je bio uzrujan da je već spakirao kofere. Htio je da se odmah vratimo kući. Izmislila sam nevjerojatnu glupu priču u koju nitko zdrave pameti ne bi povjerovao. Moj je otac tako žarko želio vjerovati da je njegova kći, maleni i naivni anđelak, pa je progutao cijelu izmišljotinu. Njegov se bijes polagano stišavao, ali bio je na oprezu. Počeo je vrebati svaki moj pokret, pa sam počela izmišljavati rođendane, zabave, noćna kupanja i razne druge budalaštine. Otac je isprva bio sumnjičav, ali nadmudrila sam ga. Dovlačila sam Mare, Kate i Ane u kuću, govorila što trebaju reći mome ocu, a zauzvrat bi ih podmitila lakom za nokte, ružem ili sjajilom za usne. One su se glupo smijuljile i na svako očevo pitanje kimale su glavom. Ocu je to bilo malo čudno, ali nije postavljao pitanja. Svake bi noći jurila Nikši u zagrljaj. Iskradala bi se iz kuće i po mraku tapkala do naše uvale. Tada bi se u tami, pod okriljem mudrog i šutljivog Mjeseca i sićušnih zvjezdica koje su treperile na nebeskom svodu, stapali ujedno. Upoznavala sam njegovo tijelo, istraživala snagu koju je imao. otkrivala nove svjetove. U tom svijetu nije bilo važno podrijetlo, novac, status. Jedino je bilo važno da su se naša tijela našla. I spojila u savršenu puzzlu.
Rastanak Bila sam u sedmom nebu. Luda od sreće. Opijena od ljubavi. Začarana nevjerojatnim osjećajem lakoće i blaženstva. Nisam imala potrebu za snom. Niti za jelom. Nikša je bio moja jedina životna potreba. Bez njega, njegovog poljupca i čvrstog zagrljaja bila sam izgubljena. Plutala bi olujnim morem, bez sigurne luke. Tek sam u njegovoj blizini osjećala da sam uplovila u mirnu luku, no ona nije dugo bila mirna. Bure, valovi, nevere, potresi, sve je to drmalo našu malu lučicu. Bila je to strast koja je ovladala našim tijelima i
24
životima. Kako se bližilo vrijeme odlaska, među nas se počeo uvlačili nemir. Bili smo toliko zaluđeni jedno drugim, ovisni o dodirima, poljupcima, zagrljajima, da u tim trenucima ništa nije bilo važno. Ali opet, u trenucima predaha, dugih šetnji i razgovora koje smo vodili, i te kako samo bili svjesni da nas dijele nepremostive razlike. Ocean se nije mogao preplivati. Za mene je on otpočetka bio siromašan sin ribara, osuđen na krš i kamen, dok je mene čekao svijet. A opet duboko u sebi slutila sam i osjećala, da takvu snagu, tjelesnu privlačnost i dodir od kojeg sam gubila glavu i dah, nikada više neću pronaći.
*** Dani su postali kraći, a večeri hladnije. Nikša je osjetio hladnoću i želio me zagrijati. Držao me dulje no obično, njegovi su poljupci postajali mekši, duži. Nježniji. To me zbunjivalo. Činilo nervoznom. Nisam znala kako bi se postavila. Moje je srce krvarilo, ali tada to nisam shvaćala. Bol koju sam osjetila, luđački sam željela poreći. Negirati. Kao da će samim time nestati. U želji da odagnam taj čudan osjećaj, povređivala sam ga. I to češće nego što sam željela. Mislila sam da će me tada manje boljeti. No, bol je uvijek nekako uspjela isplivati na površinu. U njegove predivne oči počela se uvlačiti tuga. Nemir. Žalost. Željela sam ga snažnog i muževnog. Sirovog, ali osjećajnog, grubog, ali i beskrajno nježnog. Njegov pogled uznemirenog štenca išao mi je na živce. Tada je u mene ušla ona ledena odbojnost, pretvarala sam se u zlu i sebičnu djevojčicu. Sve samo da prikrijem strah, zbunjenost i nesigurnost. "Reci mi, reci da me voliš, da ti ovo vrijeme koje smo proveli znače nešto!", gledao me molećivo. Nikada te riječi, nisu prešle preko njegovih usana. "A što da ti kažem?", ni ja nisam mogla izgovoriti otrovne riječi koje su mi žarile grlo. "Da ti se zavjetujem? Obećam da ću ostati s tobom do kraja života i provesti ga na ovim poljima blitve, šibana burom i neverom? Da svoj život potratim ovdje s tobom? Seljačinom koja u života nije pročitala
25
niti jednog ruskog klasika? Nikada se nisi maknuo iz ovog bijednog ribarskog seoceta?" Željela sam vikati u bijesu, da se opameti i ne gleda me suznim očima. "Adela, osjećam da ću te izgubiti, ali ja to ne želim", rekao mi je jedne večeri. Tiho, a ja sam se pretvarala kao da ih nisam čula. Šutjela sam dok mi se pogled gubio u pučini. Bila sam tako sigurna da me čeka nešto veliko i senzacionalno. Iako na početku života, zamišljala sam ludu vožnju, dok ću stiskati papučicu gasa i nikada ne maknuti nogu s nje. Mislila sam da ono najbolje tek dolazi. Odakle bi mogla znati, da sam ono najbolje ostavljala ovdje, kako sam znala govoriti, na ovom kršu u poljima blitve i lavande? Nikša je postajao nervozan. Želio je razgovarati. Odgađala sam taj razgovor koliko god sam mogla, no znala sam da je neminovan. "Što ćemo mi sada?", upitao je dva dana prije mog odlaska. "Kako to misliš, što ćemo sada?", narogušila sam se "Pa ništa! Ja odlazim, a ti ostaješ", grubo sam mu odgovorila. "Ali ne možeš tako!", moj je Nikša tonuo u vlastitom očaju: "Ja te volim! Mi se volimo!", jedva se suzdržavao da ne počne plakati. "Ma daj ne gluparaj! Imali smo jedno dobro ljeto, dobro smo se proveli, ali sada se vraćamo u realnost", ne znam odakle sam crpila svu tu snagu. Sjećam se samo kako su mi koljena klecala, ali nisam htjela popustiti. Prije bi umrla nego si priznala da sam se zaljubila. "Hoćeš reć da sam ja tebi bio samo tako? Jedno ljeto? Dobar provod? Bezveznjak kojeg si iskoristila?", Nikša je bjesnio. Bio je povrijeđen. Njegov strogi patrijarhalan odgoj, sistem u kome muškarac dominira i sve je po njegovom, a žena ostaje podčinjena i bez prava glasa, bio je totalno uzdrman. Zaljubio se i očekivao je da ću mu istom mjerom uzvratiti osjećaje. "Pa ti si mi se podala?", izgovarao je ove riječi u potpunoj nevjerici, kao da nije želio vjerovati da sam zaista tako nisko pala, jer odbacujem ono što je njemu bila svetinja. "I što sada? Počet ćeš me zvati pogrdnim imenima ili ćeš me htjeti ženiti?" izazivala sam ga. "U ovom svijeta ili si nečija žena ili nisam mogla dovršiti. Nikša me u naletu bijesa grubo odgurnuo i odjurio u mrak. Ostala sam stajati sama u mraku, ali suze mi nisu dolazile na oči.
26
Bez obećanja "Volim te, volim te, volim te!", vikao je Nikša noć uoči mog odlaska. Gledao me sa suzama u očima i velikim upitnikom. Bila sam hladna kao led. Nisam mu željela dati obećanje koje je on tako očajno želio čuti. "Znam, zaboravit ćeš me. Naći ćeš nekoga i zaljubit ćeš se. Ali nitko te neće voljet ko ja. Vidjet ćeš!" "Nije me briga! Zaboravi me!", hladno sam rekla. Nikada neću zaboraviti očaj koji je zatitrao na njegovu licu. Brada mu je podrhtavala. Mislila sam da će zaplakati. Nije skrivao bol, razočaranje, izgubljenost. A ja sam stajala skamenjena i hladna. Rekla sam mu zbogom i okrenula leđa. Da sam bar mogla plakati! Čitavo mi je tijelo bilo zgrčeno u boli, tresla sam se i pokušavala misliti na nešto drugo. Na veliki grad i zanimljiv život koji me čekao. Hinila sam veselje, no bila sam prazna. Kako da se veselim tome, kad sam uvalu svoje ljubavi, miris bora i kadulje, more i valove koji su se razbijali o stijene, kao i njega, tako okrutno ostavila? Bio je u pravu. Nikad me nitko nije volio kao on. Tada nisam bila svjesna da sam i ja voljela njega istim intenzitetom. Trebao je proći cijeli život da to shvatim. Ima mnogo istine u uzrečici, tek kad nešto izgubiš, shvatiš što si izgubila.
*** Vratila sam se u Zagreb, namjerno ga ponizivši i ne obećavši mu ništa. A i što sam mu mogla obećati? Mislila sam i osjećala da je cijeli svijet moj, da ga mogu pokoriti i ničeg se ne moram odreći. Po nauku moje majke bila sam bolja od svih, pogotovo od Nikše. S tako pogrešnom premisom kretala sam u život. Bila sam spremna hrabro zagristi u njega. Mlada, zgodna, bogata, pametna, hrabra i gdje je tome kraj? No, svemu dođe kraj, sve se potroši, tako i život. Mladost prođe, ljepota izblijedi, bogatstvo i novac ne donose i sreću, a pamet... Zazvonio je telefon. Netko me se ipak sjetio i prekinuo nit mojih sjećanja. Oduševljenje je brzo splasnulo. Bila sam prisiljena suočiti se s
27
realnošću i odgovarati na uobičajena pitanja tipa gdje sam provela najluđu noć. Objašnjavati zašto sam ostala sama. Jednostavno nisam imala snage, pa sam brzo okončala razgovor. A što da kažem? Bila sam napuštena, sama. O da, i nemam nikakve planove za ručak! Opet sam sama... Vraćam se svojim sjećanjima. Toliko je još slika ispred mene! Skoro cijeli život! Nižu se kao u nekom ubrzanom filmu. Usporile bi samo kad je on ušetao u kadar.
*** Živjela sam kao na vrtuljku. Jurcala s jednog mjesta na drugo, tražila društvo, utapala se u gomili ljudi. Tražila sam ispunjenje, nešto što bi mojoj potrazi dalo neki znak, smisao, da se ponovno osjetim živa, ushićena, da krv počne ubrzano kolati mojim tijelom. No, ništa mi nije moglo nadomjestiti ono što sam osjetila s Nikšom. Moje su se misli vraćale njemu, našoj uvali i ljubavi. Počela sam se gristi, jer nisam ostavila neki broj na koji me može dobiti, adresu da mi može pisati. Ja sam njegovu znala, no bila sam preponosna da bi učinila taj prvi korak. Zapravo bilo me strah. Nisam znala što misli o meni, nakon svega što sam učinila. U dugim me noćima hvatalo grizodušje kad sam se sjetila kako sam bila bezosjećajna i pokvarena. Željela sam ga zaboraviti, no nisam mogla. Na Božić sam mu ipak poslala čestitku. Nakon mjesec dana stiglo je njegovo prvo pismo. Sjećam se "kako su mi ruke drhtale dok sam otvarala prljavo bijelu kuverta. "Draga Adela, često sam mislio na tebe i jako mi fališ..." odahnula sam. Nikša mi nije zamjerio. To proljeće shvatila sam da brojim dane do početka ljetnih praznika.
28
Ponovni susret Nakon cijele godine koja je prošla, u kojoj smo razmijenili nekoliko pisama ljubavnog sadržaja, konačno je stiglo ljeto. Kako sam se veselila što ću se opet s ocem vratiti na otok, tako sam plašila od pomisli na naš ponovni susret. Nisam znala kako će se ponašati kad me ugleda. U pismima koje mi je slao, nije spominjao moj hladni odlazak i kako sam ga povrijedila, no što će biti kad se ponovno sretnemo? Nisam vjerovala da se tako nešto može zaboraviti. Je li rana koju sam mu zadala još bila otvorena, ljuta? Hoće li me primiti natrag u svoj zagrljaj? Ako je zlopamtilo, sigurno će mi vratiti na isti način, jer to sam i zaslužila. Svaki sam dan zamišljala nove obrate. Iz pisama se još dalo naslutiti da se raduje mom dolasku i samo o tome razmišlja. Najčešće mi je pisao o tome kako ide s ocem i braćom u noćni ribolov, kako su duge i hladne te noći, ali tada razmišlja o meni pa mu je lakše. Nisam znala gdje počinje ljubav, velika strast, o tome nismo učili u školi. Ipak sve sam naučila. Kad sam ga ponovno srela, kad su nam se tijela ponovno stopila u jedno, znala sam. Nepogrešivo sam osjetila snagu ljubavi. Bilo je to drugo ljeto naše ljubavi. Samo on i ja. Nikša je znao kad dolazim i čekao me u našoj uvali. I što reći? Nema tih riječi kojima bi mogla opisati ta sreću, ta zanesenost. Godina dana koja je prohujala, kao i ružne riječi na odlasku, bile su zaboravljene. Ili barem pokopane. Počivale su u miru i nije bilo potrebe otvarati Pandorinu kutiju. Ljeto je bilo pred nama i odlučili smo uživati u njoj. "Adela!", povikao je ugledavši me, a ja sam pojurila. Svom snagom bacila sam se u njegov siguran i snažan zagrljaj. Usne su nam se stopile u mokar i poznat osjećaj. Kao da se nikada nismo razdvajali, ponovno samo osjetili bliskost. Proživljavala sam "deju vu". Iskradala iz kuće, bježala u uvalu u njegov zagrljaj. Naša je ljubavna priča već je bila ispričana, viđena i doživljena. Takva će i ostati. Svaki put kad bi nam se putevi ukrstili, naša tijela pričala su jedno te ista priču. O dubokim osjećajima, eruptivnoj strasti, carstvu nježnosti. Sve se to isprepletalo u našim životima. Ti osjećaji nikada se nisu
29
promijenili. Protek vremena nije ih zatamnio. Nisu izblijedjeli. U vrelim ljetnim noćima postajali bi jedno, zamršeno klupko koje se trga u ekstazi. Osjećala sam sol na koži. Miris mora. Njegov miris, miris strasti. Osjećam trnce koji struje tijelom i toplinu koja me preplavljuje. To smo ljeto, bili nerazdvojni. U toj uvali nalazila sam mir i sreću. U dugim vrelim noćima dok sam ležala i prepuštala se maštanjima, zamišljala sam da ljeto nikada neće proći, kako ću zauvijek ostati u njegovom zagrljaju. Ponekad, kad bi me gledao ravno u oči, svijet je izgledao još ljepši nego što je uistinu bio. No unatoč svemu, unatoč nevjerojatnoj strasti i ljubavi, ja sam i dalje mislila da je Nikša tek sporedan lik. Ovo je trebala biti samo uvertira, jer prava ljubav, tek će doći. Ljetni dani kao i noći izmjenjivali su se nevjerojatnom brzinom. Pribojavala sam se rastanka, a primjećivala sam neko uzbuđenje kod Nikše. "Čini mi se da si uzbuđen zbog nečega, što se dešava", stalno sam ga ispitivala. "Još je prerano, ali uskoro ćeš saznati", odgovarao mi je. Nakon nekoliko dana saznala sam veliku vijest. Nikša je bio toliko uzbuđen, da je jedva govorio. Nisam mogla zamisliti što bi to moglo biti tako važno. "Idem u Zagreb! Idem k tebi!", skakao je od sreće. Grlio me i ljubio. Bio je izvan sebe od ushita. "Kako je to moguće?", zamuckivala sam. Nisam očekivala ovakav razvoj i na njegovu žalost nisam dijelila silno oduševljenje. Nikša je pripadao ovdje, ovom škoju, miru i tišini, a nipošto buci velikoga grada. "Ne veseliš se, ljubavi?" Njegova se euforija utišala i primijetio je moje čudno ponašanje. "Ma da, veselim se, nego, znaš", izvlačila sam se, dok je osmijeh na njegovom licu polagano nestajao. Pokušavala sam glumiti veselje no nije mi baš polazilo za rukom. U njegove oči uvukla se tama. "Pa zar ga nisi voljela?", upitala me jednom prilikom moja dobra prijateljica "Voljela sam ga. I te kako voljela. Nisam bila svjesna koliko. Imala sam peh! Upoznala sam ga prerano", tužno sam odgovarala gledajući u jednu točku. Ljeto je prohujalo, a on se spremao doći u Zagreb. Tako smo izbjegli jedan mučan rastanak.
30
Veliki grad Nikša je stigao te jeseni. Klasika! Uplašeni dečko koji je iz malog mjesta došao na studij u veliki grad. Bio je izgubljen. Računao je na mene. Očekivao je dobrodošlicu. Da ću ga primiti za ruku i uvesti u svoj život. Da ćemo od sada biti konačno skupa. Vjerovao je u mene. Vjerovao je u nas. U našu ljubav! Kako se samo prevario! Kako sam ga samo prevarila! Kad me nazvao, hladno sam ga odbila pod izgovorom da moram učiti. Ponovno sam navukla ljušturu hlade i nedodirljive. Bezosjećajne i bahate. Da sam kojim slučajem glumila u predstavi, vjerojatno bi glumila zlu ledenu kraljicu. Bila sam uistinu prava razmažena gradska cura. Kako sam već sam iskusila ljubavni napitak, bila sam puna sebe. Izlazila sam i provodila se, a šaroliko zagrebačko društvo bilo je idealno. Tu nije bilo mjesta za skromnog "blitvara" ustrašenog velikim gradom. Dok sam se ja provodila, on se prilagođavao. Moram priznati da se nakon početnog kulturološkog šoka vrlo dobro snašao. Bio je toliko drugačiji od onih praznoglavih zagrebačkih dečki s kojima sam gubila vrijeme. Trošili su novce svojih bogatih roditelja i ponosili se time. Budale! No, tada sam drugačije razmišljala, jer bila sam mlada i naivna. Kad su krovove kuća zabijelile prve snježne pahulje, sjetila sam se njega. Što li radi? Je li se snašao? U tišini hladnih noći sve sam češće izgovarala - Nikša. Prisjećala se naših trenutaka i vrelih ljetnih noći. S osmijehom koji me grijao prisjećala sam se svih epizoda moje ljetne romanse. Iznova sam proživljavala svaki dodir, riječ, pogled. Počela sam žudjeti za njim. Njegovom blizinom, pogledom, dodirom. Nakon što sam ga i ovaj put iznevjerila ne poželjevši mu dobrodošlicu, kako učiniti prvi korak? Kako učiniti da me ponovno voli? Nikad nisam bila majstor u tome. Uvijek sam bila tako puna sebe. A ta moja uobraženost, skupo me stajala u životu. Kad si mlad, to još ne možeš znati. Život te uči ako želiš učiti, ali na kraju, uvijek naučiš lekciju.
31
*** Počeli su prvi sukobi s majkom. Bila sam maturant, trebalo se pripremati za fakultet za život. "Fina cura ne smuca se okolo", bila je omiljena rečenica moje majke. Ona mi je usadila taj osjećaj da vrijedim više nego drugi, ta ona je na svakoga gledala s visoka. Osim toga, uvijek je lakše kriviti nekog drugog za svoj neuspjeh, zar ne? Iako sam se smucala po svim mjestima, nisam ga susrela. Znala sam da studira pravo i često sam kao slučajno prolazila baš tim putem, ali naš se susret dogodio nenadano, neplanirano. Jedan od onih neobjašnjenih susreta kad iz nepoznatog razloga skreneš u pogrešnu ulicu, sjedneš na tramvaj koji ide u suprotnom smjeru, potpuno nesvjestan toga da će taj "pogrešni" korak promijeniti tvoj život, ili bar nešto u njemu. "Ti si, Adela, u krizi identiteta", govorila je moja majka. Istina, tražila sam sebe i nisam imala pojma što ću studirati. Odlučila sam upisati Akademiju likovnih umjetnosti, na opći užas mojih roditelja. Da bi se pripremila, pohađala sam tečaj slikanja na Rokovom perivoju. Tog sam dana, iz nekog čudnog nagona, nisam išla Dežmanovim prolazom, već Mesničkom ulicom. I dok sam zamišljeno koračala krivudavom uličicom, iz susjednog ulaza izašao je moj Nikša! Kao u trećerazrednim američkim limunadama, ili još gore u meksičkim sapunicama. Trenutak nevjerice, sreće, zaprepaštenja, i čuđenja. Čuđenja. Čuđenja... Bujica nadirućih osjećaja šutke su se izmjenjivali kako na njegovom; tako i na mom licu. Prišao je bliže, da bude siguran da sam to ja, s obje ruke prešao po mom licu, snažno me prodrmao, i nevjerojatno blago prošaptao: "Srićo, moja! Sad kad sam te našao, više te ne puštam!" Primio me za ruku i u maniri gore navedenog, potrčali smo. Za razliku od meksičkih scenarija, odjurio je na svoj prvi ispit. Rimsko pravo. "Poželi mi sreću", rekao mi je i oštro zaprijetio "Da se nisi opet negdje izgubila! Dobro?" "Dobro", kimnuh i poljubim ga u obraz. Dok sam ga čekala, dugim mramornim hodnikom odzvanjao je nervozni zvuk mojih potpetica. Osjećaji
32
u meni kolali su nevjerojatnom brzinom. Bila sam tako sretna, tako nevjerojatno sretna. Iako je djelovalo pomalo ljigavo, sapunaste i nestvarno dogodilo se! Sve kasnije, bilo je kao u snu. Položio je ispit i to smo i proslavili na najbolji mogući način. Odveo me u studentsku menzu na mizerni ručak. Još pamtim ukus bljutave blitve i ribe pečene na starom užeglom ulju. Još mogu vidjeti vlažne mrlje koje su krasile zidove njegove male uske podstanarske sobe. Još mogu čuti škripu malog kreveta i nas. Našeg strastvenog nenadanog susreta. Još pamtim njegov dah, okus soli na koži. Pamtim, pamtim, pamtim...
Trenuci sreće i ponovnog rastanka Njegova sobica postala je moje utočište. Bila sam presretna. Moji satovi slikanja pali su u zaborav. Profesor je rekao da mu je žao jer sam bila talentirana, ali to nije bilo najvažnije. Upornost je bila važnija, ali ja to nisam bila. Punim plućima uživala sam u svom dvostrukom životu. Nakon škole jurila bih u mali podstanarski stan, pod izlikom da idem na slikanje. U toj maloj podstanarskoj sobi koja je zaudarala na vlagu i siromaštvo odvijala se naša ljubavna priča. Dok je za mene život bio samo igra, on je život živio. Mala trošna sobica bila je njegova realnost. Ja sam u njoj bila samo gost. Uvečer sam se vraćala u veliku otmjenu kuću, večerama koje nam je posluživala naša domaćica, srebrnom bešteku i bezbrižnom životu. Sjećam se i kad sam ga prvi put pozvala k sebi. Roditelji su nekamo otputovali. Bili smo sami, ali nismo bili opušteni. Nešto u njemu podsjetilo me na moju nonu i njenog davnog posjeta. Možda je tada shvatio koliko smo udaljeni, jer ova kuća i moj život bio mu je stran. U velikom gospodskom stanu, sa zidova slike mojih prapredaka koji mrko zure u njega, debeli perzijski tepisi, veliki klavir, lusteri, nije se snalazio. Blještavilo velike kuće potpuno ga je zbunilo, postao je šutljiv, neraspoložen.
33
I mene su počele smetati neke stvari. Ludila sam zbog loše hrane u menzi, plastičnih podmetača i limenih tanjura, vožnji tramvajem, Nikšinih ispranih pulovera, starih cipela, nervoznog prekapanja po izlizanom i praznom novčaniku. Izlazili smo u neke smrdljive rupe. Tješila sam se da je to bohemski život, ali ja nisam bila stvorena za njega. Uskoro sam pala na "ispitu" ljubavi. Sjećam se, smiješak mi je još titrao na usnama, kad sam se naglo izvukla iz njegova zagrljaja. U susret nam je dolazila moja tada najbolja prijateljica Livija. Znala je da imam nekoga, ali izjedalo ju je to što nije znala tko je taj tajanstveni lik. Njega sam skrivala kao zmija noge. Moje društvo bilo je uvjereno da sam se spetljala s nekim oženjenim likom. U svakom slučaju, taj netko trebao je biti poseban, jer zašto bi ga inače tako ljubomorno čuvala? Kako ću joj sada reći da je to misteriozno biće koje je zarobilo moje srce, samo jedan običan Dalmoš u ružnoj jakni i smiješnim naglaskom? "Dakle, Adela, hoću li konačno imati čast upoznati tvog tajanstvenog princa?'" značajno ga prostrijeli onim svojim bezobraznim pogledom. Taj pogled pun omalovažavanja, čuđenja, podsmijeha, zbunio je i mene. Nikša je zastao. Kao na dvoboju, imala sam sekundu. Morala sam nešto reći. Moja je reakcija bila pogrešna. Izgovorena rečenica, jako ga je povrijedila. "Ma ne, Nikša mi je samo dobar prijatelj! S mora!" zamuckivala sam i crvenjela. Bilo mi je nelagodno. Mogla sam učiniti ili reći bilo što, ali nisam. Proglasila sam ga običnim prijateljem! U tom trenutku kao da se veličina naše ljubavne priče pretvorila u prah i pepeo. "Daj, molim te, ne pričaj gluposti, poznat mi je taj izraz na tvom licu! Samo zaljubljeni se tako drže za ručice i smješkaju", nastavila je sijati otrovne strelice koje su pogađale ravno u srce. "Ne, ne, Nikša mi je samo dobar prijatelj! S mora", ponovila sam rečenicu i ponovno neuvjerljivo zatajila našu ljubav. Njegov pogled izgubio se u daljini. Nikša nikad nije zaboravio moje riječi "prijatelj". "Dakle, mi smo samo prijatelji", gorko je konstatirao. "Iskreno, mislio sam da sam ti više od običnog prijatelja."
34
Počela sam se izvlačiti, ali nisam bila uvjerljiva. Glupo je kad želiš popraviti nepopravljivo. Ono što je bilo rečeno, pamtilo se. Zanijekala sam ga. Nikad neću zaboraviti njegov nježan pogled, sjetan podsmijeh i prst na mojim usnama koji je govorio - zašuti! Sjećam se kako smo to popodne vodili ljubav. Bila je to njegova bitka. Tako ju je lako dobio. Njegov nagon za "teritorijalnim" osvajanjem bio je gotovo opipljiv. Gotovo sam osjećala zahvalu dok me proglašavao svojom, likujući kao general koji gleda osvojenu zemlju, ili kao lovac koji se naslađuje plijenom, šapnuo mi je: "prijateljice". Kako me samo posramio! Ali duh mojih izrečenih riječi proganjao nas je. Tada su počeli i prvi problemi. Nikša se zaposlio u obližnjem kafiću, mondenom okupljalištu zagrebačkih besposličara, tatinih sinčića i osamljenih djevojaka u vječnoj potrazi za muškarcima. Atmosfera u tom minijaturnom lokalu bila je odlična. Muzika je treštala, nikada nije bilo slobodnog stola, pića su se ispijala, premjeravalo se i odmjeravalo. Cure su očima proždirale Nikšu i otvoreno koketirale s njim. Znala sam se igra ta igra. Pa ja sam je izmislila! S nedužnim treptajima, naivnim pogledom, zabacivanjem plavih uvojaka mogla sam postići skoro sve! Gledala sa kako suparnice dugim pogledima, smješkanjem i treptanjem seciraju ono što je pripadalo samo meni. Nikša je bio idealan ulov. Zgodan. Mišićav. Muževan. Isticao se u gomili. Kretao se brzo, poput neke egzotične životinje, šarmirao ženski rod. Brzo je učio. Uživao je u svom novom poslu. Uživao je i u ženskim pogledima. Znao je da ga žene obožavaju. To me izluđivalo. Bila sam bijesna, povrijeđena. Ta on je pripadao meni. Nikada se nisam naučila nositi s ljubomorom, a vrlo brzo, kako to obično i biva, pronio se glas o zgodnom konobaru. Moja je ljubomora rasla. Gledala sam kako ga fine gospodične svojataju, što to je nerijetko znalo premašiti granice dobrog ukusa. Gubila sam živce, priređivala sam ljubomorne scene. Nikša je bjesnio.
35
"Moram zarađivati za život", izderao se na mene "nemam bogate roditelje koji sjede na parama! Uostalom, mi smo samo prijatelji", značajno me pogledao i otišao. Ostala sam stajati na cesti. Sama. Posramljena. Izgubljena. Te sam noći prvi put plakala zbog njega. Boljele su me njegove riječi. Ali ja sam bila ta koja mu ih je servirala, stavila ih u usta. Iako sam sama sebi obećala da je to bio prvi i zadnji put, što sam plakala zbog njega, nisam uspjela održati obećanje. Prolila sam još mnogo suza. Istovremeno nisam razmišljala o boli koju sam ja nanosila njemu. Kao da sam ja imala pravo na nedopustive ispade i grube riječi, bahato ponašanje, ali on ne. Ocjenjivala sam svaku njegovu riječ, svaki pogled koji je bio upućen nekom drugom, bio je predmetom naših svađa. Zaboravljala sam pritom da sam ja sam bila ta koja je izgovarala da me nije dostojan, koja sam se sve ove godine pravila da sam iznad njega, da sam bolja, finija, da .zaslužujem bolje. Naše svađe nisu dugo trajale. Naravno, svako naše mirenje bilo je slatko, nezaboravno. I tko zna kako bi sve završilo da Nikša nije naglo napustio Zagreb. Kako je došao, tako je preko noći nestao. "Mater mi je javila da mi je ćaća"... nije mogao izgovoriti rečenicu do kraja. Spakirao je stari kofer i vratio se na svoj otok.
Iz ljeta u ljeto Njegov nenadani odlazak uzdrmao me više no što sam mislila. Nestao je jedan paralelni život, čarobni svijet i zabranjena ljubav koju sam živjela i u koji sam se poprilično uživjela. Iako sam se borila i nisam htjela priznati, Nikša je iza sebe ostavio popriličnu bol. Vjerujem da je otišao je u pravo vrijeme i da se to baš tako trebalo dogoditi, jer poznajući sebe, ne bih se mogla nositi s ljubomorom, a vjerujem da moje ispade ne bi dugo podnosio. Nije bilo telefoniranja, ljubavnih pisama, pjesama, emocionalne prtljage kojom bi opteretili onog drugog. Jednostavno, nastavili smo živjeti.
36
Blijedo se sjećam događaja koji su uslijedili. Nižu se neke isprane slike, nebitni događaji. Ništa me nije moglo oduševiti, nisam nalazila razlog za veselje u živom, sve sam tada radila bilo je bez puno duha ili oduševljenja. Fakultet sam uspjela upisati tek nakon što je tatica potegao neke svoje veze. Stadij arhitekture ipak se pokazao kao pun pogodak. Zavoljela sam projektiranje, crtanje, prostorno planiranje. Ipak, prazninu koju je Nikša ostavio, ničim nisam mogla ispuniti. Kako su prolazile zime, tako su dolazila ljeta. A u tim ljetima, ja bih se uvijek vraćala njemu. On bi me strpljivo čekao i bez riječi primao natrag u svoj zagrljaj. I uvijek je bilo tako. Naši susreti, začinjeni strašću, naelektrizirani nabojem koji je frcao u vatrometu. Žaruljice su ponovno svijetlile, strujni krug naše ljubavi ponovno se aktivirao, akumulator se ponovno punio i bez puno osvrtanja na ono što je bilo, okretala se nova stranica. Nikša me volio. Nije postavljao pitanja, niti je očekivao da ću ostati s njim. Godinama je uzimao ono što sam mu davala, bez da je tražio išta od mene. Možda je u dubini duše očekivao neki čudesan obrat. Sebično i ljubomorno očekivala sam njegovu potpunu predanost, iako pred sebe nisam postavljala identične zahtjeve. Ljeta su bila uvijek rezervirana za nas. Za našu ljubavnu storiju, kako ju je Nikša nazivao. Jednog sam ljeta osjetila da polagano gubim moć. "Žao mi je, ali ja ne mogu više ovako", rekao mi je. "Ti odlaziš, a ja moram nastaviti živjeti, ovdje u ovom selu, gdje svi upiru prstom u mene. Gledaju me kao ridikula, shvati me! Moram se oženiti! Vrime je", molio me da ga razumijem. "Šuti, šuti! Ne želim pričati!", i poljupcima sam prekidala njegove riječi. On je u još nekoliko navrata pokušao razgovarati, no ja nisam željela znati. Vrlo vješto zaobilazila sam vruće teme, vjerujući da će same od sebe nestati. Kad sam se naužila njega, njegova tijela, ljeta i ljepota, vraćala sam se u svoj svijet i živjela svoj život. Znala sam da ga ostavljam s tako malo riječi, bez obećanja da ću mu se vratiti, u malom mjestu prepunom pogleda, ogovaranja, zlih jezika. Te poglede i zle jezike iskusila sam i na svojoj koži. Ali nije me bilo briga. Nisam se čak pretjerano zapitivala kako je zapravo njemu. On ostaje, ja odlazim.
37
*** Polagala sam nepostojeće pravo na njega i nisam željela dopustiti da živi svoj život. Znala sam da će me na kraju odbaciti, ionako je predugo trpio moje sebično ponašanje. Očekivala sam da on presječe nevidljivu sponu koja nas je spajala. Bilo mu je teško, jer male sredine teške su za život. U velikom gradu stopiš se u gomili, nestaneš, ali u onom ribarskom seocetu! U moru dosade, svaka se vijest mjesecima prepričava, dok neke ostaju lebdjeti u zraku i tokom cijele godine. Mogu zamisliti sve one nonice koje sjede na klupicama pred kućnim pragom, u crnini, sa strogo začešljanim punđa-ma, prepričavajući tuđe živote, križajući se u nevjerici. Odavno su izgubile bilo kakav smisao vlastitog života, a ispunjenje tražili u tuđima. Svaki došljak bio je izložen nemilim pogledima, kao stranac koji nosi loše vijesti, koji će narušiti sklad vječne monotonije. Seoske ćakule, bile su jedino stvarno što se dešavalo tijekom dugih i hladnih zima. Nikša se nije mogao samo tako otarasiti zlobnih pogleda i ogovaranja, međutim nije mnogo pričao o svom životu. "Nema se ta šta reći", znao mi je govoriti "ništa se ne događa, nema ta ludih provoda, o tome ti pričaj meni". I ja sam pričala i prepričavala razne zgode i nezgode, namjerno izostavljajući dijelove priče za koje sam slutila da bi ga pogodile. U mojem su se životu pojavljivali mnogi usputni muškarci, no niti jedan nije se dulje zadržao. Znala sam da će se i u njegovom životu kad - tad, pojaviti ona. I pojavila se! Mala prkosna djevojčica, garava crnka koja je vrebala sa strane i gledala mene kao nedostižnu boginju koja ima moć baciti ga na koljena. Za nju sam bila nedokučiva, nedostižna, vječna suparnica. Suparnicu koju je mislila pobijediti najjačim oružjem - djecom. Ta djevojčica izrasla je ženu, pravu ljepoticu i kako bi tamo rekli punu dišpeta. Bacala je mrežu toliko dugo dok se budalasti Nikša, moj iskusni ribar, nije upleo u nju. Nejasno sam naslućivala da ona postoji, no za takve vijesti nikad nije bilo pravo vrijeme. Iako me malo toga moglo iznenaditi, jer suvereno sam upravljala kormilom svog života, vijest me dočekala nespremnom.
38
Udarac Nakon napornog studiranja i polaganja ispita konačno sam dočekala ljeto. Te sam godine briljirala. Mlada, zgodna, uvijek okružena brojnim hofirantima. Gledali su me s obožavanjem, dok sam ih ja odbacivala kao istrošene maramice. Bila sam tako puna sebe! Uistinu sam mislila kako mogu imati svakoga. Neustrašiva, spremna na izazove, i uvijek spremna izazvati. Nisam bila neka praznoglava ljepotica, i te kako sam se snalazila, vrsno baratala riječima. Uzvraćala bi tako jetko, kako bi na kraju svake žustre rasprave izlazila kao pobjednica. Dok sam tako živjela punim plućima, nisam puno razmišljala o "svom Dalmošu". On je bio samo lijepa uspomena, dok je moj život bio vrtoglava vožnja u ludom toboganu. Počela sam putovati. Otkrivati nove krajeve, nove ljude i običaje. Obišla sam neke svjetske metropole. Zaljubila sam se u Pariz. Odlučila sam da ću se jednog dana vratiti u taj čarobni grad i živjeti otmjenošću pariških dama. Ljeta više nisu bila rezervirana samo za nas. Ali tog ljeta, prije dosta godina, život je ipak neočekivano skrenuo s putanje. Prvi dio ljeta provela sam u Dubrovniku. Fascinacija starim zidinama nije dugo trajala. Postajala sam nervozna. Nisam uživala u buci, vrućem, užarenom kamenu koji je isijavao neku čarobnu moć, prepunim plažama, ekstravagantnim večerama na terasama elegantnih i skupih hotela, šetnjom po Stradunu, zalascima sunca i dočekivanjem zore u kultnom Trubaduru. Naprotiv, čeznula sam za malim skrivenim uvalama, ubogim mandračima, tišinom oskvrnjenom jedino zrikom zrikavaca i galebova, valovima koji su valjali kamenje i klesali ih do savršenih oblutaka. Čeznula sam za mirom i malim ribarskim seocetom. Čeznula sam za njim. Za njegovim pogledom, dodirom, stiskom. Moja potreba za njim bila je neizmjerna, fizička glad neutaživa. Iznenadila sam ga, nije me očekivao. Dugo se nismo vidjeli. Čuo je da sam u Dubrovniku i vjerovao je da sam ga zaboravila i ostavila. Jednom zauvijek. Bio je razočaran, zbunjen. Želio me mrziti što ga tako olako doživljavam, želio me voljeti kao nekada, ali prije svega, želio mi je nešto reći.
39
Naravno da mu nisam dopustila. Osjećala sam nešto u zraku. Poglede pune prijekora. Njegovu nervozu, zbunjenost, strah. "Pusti riječi!", šaputala sam u njegovom čeličnom stisku. On se izmicao, ali ja sam ga ljubila, strastveno kao i svako ljeto. "Bit će vremena, za razgovor, tek sam došla", ponavljala sam. Sve je bilo kao prije. Savršeno. Pogled od kojeg protrnem, koji mi tjera krv u lice i lupa o sljepoočice. Ubrzano pulsiranje kao tupo udaranje čekića do trenutka kad se probije brana i sva snaga koja je gomilana i potiskivana, eksplodira dok su naša tijela isprepletena u jedno.
*** "Čemu riječi, razgovori?", umiljavala sam se. "Kako čemu?", oštro me presjekao. "Zato što ne mogu više ovako, Adela! Zato što sam se zaručio". Šokirao me. Užasnuo. Bio je to težak, neočekivan udarac. Nisam bila spremna na tako nešto. "Ali, zašto, kako, zašto...?", mucala sam. "Zašto, kako?", bio je grub. Polako je i on počeo gubiti živce. "A što si očekivala? Da ću čekati ljeta da se šinjorina udostoji doći?", grubost u njegovom glasu samo je rasla. "Zato što moram imati svoj život! Nikad me nisi htjela voljeti. Htjela si me imati! I znaš što? Ti me imaš! Uvijek si me imala", počeo se derati. "Nikad me nisi voljela. Voliš moje tijelo, užitak koji ti pružam, ali za tebe ja sam još uvijek nitko, gologuza seljačina nedostojna za tako finu damu, buduću arhitekticu!" I odjednom, u djeliću sekunde, promijenio je ton i boju glasa. Tiho, jedva čujno, samo mi je šapnuo: "Znaš, bolje je tako, prijateljice moja!" "PRIJATELJICE, PRIJATELJICE!" - jeka nekad davno izrečenih riječi kao da je oživjela. "Vjeruj mi, tako je bolje", tiho mi je rekao. "Ako pristaneš biti mojom, učinit ćeš mi najveću sreću i čast! U sekundi ću razvrgnuti zaruke! Učinit ću sve za tebe! No, jesi li ti spremna na to?", upitao me. Šutjela sam. Kako bi mu mogla odgovoriti?
40
"Evo vidiš", tužno je rekao "puštam te da živiš svoj život. Znam da se na uklapam u njega, u veliki grad, među onu finu gospodu, ali shvati! I ja moram živjeti", gorčina je ispunila prostor među nama. "Volim te najviše na svijetu, ali vrijeme je da konačno okrenem stranicu. Ne mogu vječno čekati ljeto, treba prezimiti duge mjesece samoće". Vjerojatno je želio reći i sve ono što ti ostavljaš za sobom, ali nije. Uvijek je pažljivo birao riječi. A one, izrečene s tako mnogo iskrenosti i nježnosti zadale su mi udarac kojeg sam dugo osjećala kao neizrecivu bol na duši.
Život ide dalje Stigla je jesen, a mi smo nastavili živjeti. Svatko u svom svijetu u zadanim okvirima. Naša dva svijeta polako ali sigurno udaljavala su se. Ubrzo, Nikša se oženio. Onom malom koja je nekad davno stajala na kamenoj ogradi i gledala me mješavinom mržnje i strahopoštovanja. Strahopoštovanje je godinama, blijedjelo, nestajalo, a mržnja rasla. Iako me imala razloga mrziti, nikad nije ništa rekla ni učinila. Nazvala sam ga nedugo nakon vjenčanja. Željela sam mu poželjeti sreću. Plakala sam dok je izgovarao: "Ti ćeš za mene uvijek biti jedinstvena. Nitko te neće zamijeniti, jer ono što imamo, to je naše i to nam nitko ne može uzeti! Nikad me nemoj pitati za nju i moj život, a ona se neće upletati o ovo naše! Obećavam ti". Bila sam u čudu. Pa kako to misli? Zar nije odlučio da će me maknuti iz svog života? "Što to treba značiti? Trebala bih nestati, imati grižnju savjesti, preboljeti te?", šaptala kroz telefonsku žicu. "Ti ostaješ u mom životu", odvrati. "Ali kako? Zašto?", pitala sam, zamuckivala. "Zato što te volim, i uvijek ću te voljeti", zagrmi. "Ne mogu protiv toga, Adela, jednostavno ne mogu!", nasmijao se nekom čudnom mješavinom gorčine i cinizma.
41
*** A ja? Jesam li ja ikad voljela? Jesam li potratila život boreći se protiv tog uzvišenog osjećaja? Možda. Gledam lice umorne žene. Oči mutne, pogled izgubljen, tup. Vrijeme je iscrtalo fine crte kao niti blage paučine, a godine koje su tekle i urezivale su ih sve dublje. Nestao je smijeh koji prkosi, pogled koji ne uzmiče i gleda ravno, neustrašivo. Nestalo je i čvrsto tijelo, uzak struk i ponosno držanje. Nestao je sjaj u kosi. Mnogo toga je izbrisano. Izgubilo se u olujama koje su slijedile. Ostalo je, opet ću ponoviti po tisućiti put, samo sjećanje na njega. To je ujedno i sve što vrijedi. Nekoliko mjeseci kasnije povjerio mi je još nešto. Osjećao se prevarenim jer još nije bio spreman za taj potez. Našao se u klopci. Iz pisma sam saznala, da ona čeka dijete, a ja sam mu teška srca čestitala. Nisam se mogla pomiriti da on sada pripada drugoj, da nije više moj, da vodi ljubav s drugom ženom. Zaboljelo me, možda najviše to da će uskoro dobiti dijete, a ljubav prema djetetu neće se moći mjeriti ni s čim na svijetu.
*** Odlučila sam okrenuti stranicu u svom životu. Zaboraviti ga. Ionako je sve gotovo, mislila sam. Tješila sam se da je tako najbolje, završena storija. Nikada ga nisam uključivala u svoje planove, putovanja i osvajanje svijeta. Naumila sam pronaći onog tko će zadovoljiti moje visoke kriterije i prohtjeve. Nekoga kome ću se diviti i tko će mi imponirati svojim intelektom, manirama, podrijetlom. I kako to već obično biva, ubrzo sam upoznala svog gospodina savršenog. Bio mi je profesor. Uglađen gospodin finih manira. Vrhunski arhitekta. Oličenje šarma i inteligencije, duhovitog i uspješnog. Zaljubila sam se kao neka mala šiparica. Taj je gospodin imao vrlo visoko mišljenje o sebi. Bio stariji od mene i glumio je nedodirljivog. Neuhvatljivog. Studentice su pričale samo o njemu. Zaboravila sam na Nikšu, a moje srce počelo je jače kucati u njegovoj blizini.
42
Nakanila sam osvojiti svog omiljenog profesora. Nisam ga od prve zainteresirala, a to me učinilo još odvažnijom u svojoj namjeri. Lovila sam ga i lovila. Iako sam pokušala sve stare i dobro uhodane trikove, gospodin profesor ostao je nedodirljiv. Igra koju smo zaigrali, oduševila me. Konačno sam imala dostojnog protivnika. S vremenom sam postala nestrpljiva. "Zar je moguće da ga ne interesiram? Ja? Prekrasna, pametna, ta nitko mi nikad nije mogao odoljeti?", pitala sam se ogorčeno. Bila sam bijesna. "Imat ću ga pošto-poto", obećala sam samoj sebi.
Fatalna pogreška "A da i ti glumiš nedodirljivu? Neuhvatljivu ženu?", upitala me moja prijateljica Livija. "Kako to misliš nedodirljivu?", naljutila sam je svojim pitanjem. "Nemoj se praviti glupa, jer to nisi! Nedodirljiva! Ta je taktika, kao što vidiš, vrlo učinkovita", nasmije se. Livija je bila u pravu. Najviše me privuklo to da nije odmah pokleknuo. Ostao je hladan, ma što god sam učinila. Osvajala sam ga svim mogućim oružjem, ali nisam uspjela! Taj šarmantni i nedodirljiv gospodin, držao me u neizvjesnosti više od godine dana! Odlučila sam poslušati prijateljičin savjet. Nisam imala što izgubiti, jer ionako sam već isprobala sve taktike. Zaigrala sam na njegovu kartu, što je uskoro urodilo plodom. Započeli smo vezu. Tretirao me kao kraljevnu. Majka bila presretna mojim izborom. Hvalila se svojim prijateljicama, u našoj se kući govorilo samo o njemu. "Znala sam da me nećeš razočarati, Adela! Toliko sam uložila u tebe", suznim očima ponavljala mi je svaki dan. "Znaš, fina cura iz tak fine obitelji ne nalazi se svaki dan! Bojala sam se da te ne smota nekakav divljak, kakvih je pun grad! Ali vidi se da je moj odgoj ipak bio presudan. Adela, izbrala si savršenog gospodina", bljezgarila je mama. Što se ona više oduševljavala, crv sumnje u meni počeo je rasti.
43
"Ako je on tako savršen za moju mamu, sigurno sam negdje jako pogriješila", nisam se mogla osloboditi tog nagrizujućeg osjećaja da ta nešto nije u redu. Frano je, baš kao i ja, imao solidno obiteljsko naslijeđe. Bio je petnaestak godina stariji od mene i na prvi se pogled činilo kao da je već pokorio svijet. Bio je načitan, vrli intelektualac, kretao se u akademskim krugovima. Slovio je kao veliki stručnjak. Činjenica da je nekoliko godina živio i radio u gradu mojih snova, Parizu, toliko me oduševila da sam pristala udati se za njega. Moja je majka bila u sedmom nebu od sreće. Planirala je veliko slavlje, gdje će svima pokazati tko je njezin budući zet. Otac koji se nikada nije pretjerano miješao u moj život, samo me kratko upitao: "Kćeri, voliš li ga?" Zbunila sam se. Nisam očekivala takvo pitanje. Pogotovo ne od oca. A zapravo pitanje je bilo vrlo logično i jasno. Jesam li ga voljela? U dubini duše nešto me opominjalo. Potiskivala sam taj uznemirujući osjećaj. Željela sam zatomiti, zakopati ono što je neprekidno izlazilo na površinu. Umjesto toga, oduševljavala sam ne nebitnim sitnicama. Načinom na koji se Frano oblačio, hodao, jeo, razmišljao. Nosio je manžete, leptir-mašne i ulaštene cipele. Nakon ručka volio je popiti fini konjak i zatim zapaliti lulu. Imao je svoje male rituale, živio u svijetu u koji ja nisam imala ulaz. Nekim čudom nisam se bunila, prihvatila sam pravila koje je nametnuo. S druge strane, bio je vrlo fin i pažljiv prema meni. S obzirom da sam ga zainteresirala tek kad sam počela glumiti hladnu i nedodirljivu, nastavila sam ta igru. Bilo mi je čudno da me nikad nije pokušao strastvenije poljubiti, zagrliti ili nešto više. Ipak je bio muškarac od krvi i mesa! Naravno, tješila sam se da je on savršen gospodin, te da mu takvo ponašanje ne priliči. A ja sam čeznula za njegovim usnama, poljupcem zagrljajem. Moje je tijelo gorilo od želje za tjelesnim dodirom, u sebi sam vrištala poljubi me, ljubi i nemoj stati! Prisiljavala sam se ostati mirnom i staloženom. "Strpi se još malo", tješila sam sebe tolike neprospavane noći. Nagrizajući crvić opet me kopkao.
44
Naše su se zaruke kao i vjenčanje odigrali takvom brzinom da se nisam ni snašla. Vjerovala sam da ćemo, kad jednom obavimo to ceremoniju, moći slobodno i nesputano uživati jedno u drugom. Gorjela sam od želje da osjetim njegovo tijelo, usne, zagrljaj. Nekoliko sam puta pokušala razgovarati o tome, no prekinuo me. Na sam dan vjenčanja bila sam strahovito nervozna. Glas u meni opominjao me da činim pogrešku. Veliku pogrešku! Nisam željela poslušati svoj unutarnji glas, instinkt koji mi je nepogrešivo ukazivao radim li nešto dobro ili loše. "Draga, nešto si mi blijeda i nervozna", primijetila je Livija koju sam izabrala za vjenčanu kumu. "Ah to je sigurno od uzbuđenja. Nisam cijelu noć spavala" odgovorila sam. "O pa nisam znala da ste bili tako zločesti" i značajno me pogleda. "A tko bi rekao da je Frano takav nestaško?" Zbunila sam se. "Ma ne, krivo si shvatila". Počela sam se ispričavati. "Znaš, naime, on i ja... petljala sam. Mi nismo nikada!" Livija problijedi. "Ali, draga, ne kupuješ auto, ako nisi bila na probnoj vožnji", napokon je izustila, zaprepaštena. Osjećaj da ću upravo učiniti veliku pogrešku, više nisam željela poricati. Suznih sam očiju uhvatila oca pod ruku i krenula prema oltaru. I dok su mi suze kapale na bijelu vjenčanicu, zavjetovala sam se na ljubav čovjeku koji mi je nikada nije mogao pružiti.
45
*** Prvu sam bračnu noć proplakala. Nije bilo nježnosti, ljubavi, tjelesne povezanosti. Ničega. Frano se nije ni potrudio. Nakon mojih suza i provala histerije, obukao se i otišao u noć. Nikada nisam saznala gdje je bio, niti s kim se družio. Zaspala sam u suzama i sanjala sam ljeto. Nikšu. Tada su se u moj život ponovno vratila sjećanja. Slike davne ljubavi postale su svijet u koji sam bježala. Tada sam tek shvatila da je Nikša bio moja prava ljubav. Počela sam razmišljati o njemu. "Tko zna što je s njim, što radi, u kakvom je braku, koliko ima djece", pitanja su navirala. Bila su bez odgovora. Gorko sam se nasmijala sama sebi. A moj smijeh postajao je sve glasniji i glasniji, da bi me na kraju slomio. Nakon što sam isplakala sve svoje suze, nastavila sam sa svojim lažnim brakom i lažnim životom. Frano nije želio čuti o tome da bi se rastali ili poništili brak. Uostalom, žar bi nakon cijele ceremonije mogla doći ljudima na oči i reći: "To je to bila pogreška!" Riječ pogreška nije smjela postojati u mom rječniku, a pogotovo u Franinom! Sve kod njega trebalo izgledati savršeno. Nije tolerirao ni male greške, a kamoli životnu pogrešku! Nekim je čudom imao vlast nad mojim krhkim bićem. Sve je bilo onako kako je zamislio, dok sam se ja, kao mala ranjena ptičica koprcala u zlatnom kavezu. U dugim i hladnim noćima kad se u snovima i mislima nisam vraćala svojim sjećanjima i Nikši, razmišljala sam o tome da ću, možda, jednog dana ipak uspjeti promijeniti Franu. Početnička pogreška. Odrasle ljude ne možeš mijenjati. Frano je bio jedan samoživi gad. Ispod kore profinjenog i otmjenog gospodina, bio je nagrizen crvotočinom i destrukcijom. Uživao je biti najbolji, imati sve što poželi, manipulirati svakim. I mene je u to uvjerio, kao i to da je on jedini zaslužan za moj uspjeh, moju sreću. Da ne bih uspjela bez njega i njegove podrške. Frano je očekivao je zahvalnost i podatnost. Želio me učiniti
46
svojim vlasništvom. Ubrzo sam se prestala boriti s njim i potpuno se predala poslu. Počela sam napredovati u karijeri u kojoj sam nalazila spas. Bio mi je potreban osjećaj da se mogu isključiti, pobjeći u neki drugi svijet. Daleko od groznog muža i nepostojećeg braka. Nikada nisam uspjela shvatiti kako Frano me uspio podčiniti, jer i sama bijah samoživa i egocentrična. Nisam marila za tuđe osjećaje, već sam uzimala samo najbolje od života. - Vjerojatno sam plaćala za svoje mladenačke grijehe! Postala sam nesigurna u sebe, osmijeh koji je nekada krasio moje lice, nestao je. Ne znam što me toliko dugo zadržalo kod tog čovjeka. Čudno je to, netko ti nanosi bol, a ti neprestano tražiš razlog kojim bi ga opravdao. Tada sam počela lagati samu sebe da to i nije toliko važno. Ponavljala sam njegove riječi, ispirala si mozak. A tada se desilo nešto što će iz dubine prodrmati naše živote i odvesti ih u nekom drugom smjeru. Našli smo se u vihoru rata.
*** Kad su se prvi put oglasile sirene, osjetila sam strah. Nelagodu. Iako se nagovještaj rata mogao naslutiti, mi koji smo živjeli udobnost građanskog života u velikom gradu mislili smo da je to nešto što se dešava nekom drugom. Bila sam nepripremljena na ono što će uslijediti, bila sam već toliko ranjena, da me i sama pomisao da može biti gore, dovodila na rub očaja. Frano me ponovno razočarao. Bio je slabić, kukavica. Počeo se bojati za sebe i svoj život. Strah da će ga pozvati i da će, kao i svaki pravi muškarac morati braniti svoju domovinu, bacala ga je u strašna raspoloženja. Počeo me sve jače stezati nevidljivim obručem posesivnosti. Moj se loš brak počeo pretvarati u agoniju koja me gušila. Izgubila sam sjaj u očima, životnu radost, smjelost. Mnoge vrline koje su me krasile, nestale su. Svakim sam danom sve više tonula. Kad je rat počeo bjesnjeti, Frano je odlučio otići. Dignuti sidro i spasiti se nadolazećih nevolja. Bila sam zgrožena.
47
"Kako misliš otići?", vikala sam iz petnih žila. "Otići sada, kada smo potrebni ovdje?" "Ma kome si ti potrebna? Oćeš ići u rat? Samo izvoli, jer ja ti neću praviti društvo, draga moja", cinično mi dobaci. "Ali ja ne mogu otići, imam stare roditelje...", počela sam nabrajati razloge zbog kojih je meni bilo nemoguće. "Pa neću, valjda, ostati ovdje, zbog neka dva starca! Daj se priberi ženo! Nudim ti spas, novi život! Trebaš mi hiti zahvalna što te nakon svega želim povesti iz ovog pakla u Grad svjetlosti". "U kakav grad..", zamuckivala sam. "U Pariz! Tuko jedna, nudim ti spas", nadmeno je rekao. Sve mi je ovo došlo prebrzo. I rat i strahote koje on donosi sa sobom. Neizvjesnost. A sada i odlazak? Ne nisam bila spremna. Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću imati priliku otići u Pariz, vjerojatno bi skakala od sreće. A sada? Osjećala sam da to nikako ne bi bilo u redu. Bio bi to bijeg. Ja nikada nisam bježala pred problemima, makar kako oni veliki bili. Moji su stari i onemoćali roditelji, naravno podržali Franovu zamisao. Nisu ni željeli čuti da bi ostala ovdje, jer ženi je mjesto s mužem, a oni će se već nekako snaći. Jelica je uvijek bila uz njih. Imala sam osjećaj kao da se borim s vjetrenjačama. Frano je pronašao fakultet na kojem će predavati kao gost predavač, a ja sam trebala biti u najljepšem gradu na svijetu i uživati.
*** Pariz! Grad svjetla, mode, kulture, romantike, provoda, elegancije, ekstravagancije, uživanja u životu. Grad glazbe, plesa i odličnog provoda. Kavane, barovi, kabareti. Grad kulture, odličnih izložbi, muzeja, galerija. Odlična kuhinja i vrsna vina. Nalazila sam se u pravoj kozmopolitskoj prijestolnici, najljepšem gradu na svijetu. Eiffelov toranj, najpoznatiju parišku ikonu mogla sam vidjeti iz dnevne sobe. Hodala sam širokom Avenijom des Champs-Elysees, iliti Elizejskim poljama, najprestižnijom avenijom u Parizu, gledala remek-djela u Louvreu ili pokušavala pronaći
48
mir u velebnoj crkvi Notre Dame. Lutala sam trgovima, ulicama, prolazila pokraj nebrojenih znamenitosti, ali ništa od toga nisam primjećivala. Moja je domovina bila zahvaćena vihorom rata. Djeca su ginula, granate su padale, sela se spaljivala. Ljudi su preko noći ostajali bez svega, pa čak i svojih najmilijih. Mislila sam da su oči cijeloga svijeta uprte u nas, ali lutajući osvijetljenim gradom, shvatila sam da ljude nije briga. Sjedili su u kavanama, ispijali svoje kave i grickali croissante, ručavali, večerali, išli u kino. Živjeli svoj život, uživati u životu. Plakala sam zbog nepravde, rata, zbog svog života, zbog svega što se događalo, a nisam mogla promijeniti tijek zbivanja. Mislila sam da su oči cijeloga svijeta uprte u nas, malu zemlju zahvaćenu ratom. No, prevarila sam se. Postala sam ovisnik o televiziji. Satima sam gledala izvješća, čitala novine. Gutala sam vijesti o tome što se dešava kod nas, nabijala telefonske račune jer sam strahovala za život svojih roditelja i htjela saznati što se dešava. Ništa me nije moglo pripremiti na užas, kad sam u jednoj reportaži, krajičkom oka ugledala njega. Nikšu! Usta su mi se osušila, a srce počelo kucati. Osjetila sam onu poznatu slabost koja mi je obuzela cijelo tijelo. Morala sam sjesti. Pa naravno! Ni sekundu nisam dvojila. Nikša nije bio jedan od onih kojih se skrivao, bježao. To su radili samo slabići. I ja! Spakirala sam se i pod izgovorom da idem posjetiti roditelje, jer je ocu loše, napustila sam čarobni grad i muža koji me nikada nije volio.
*** "Pa dobro, jesi ti potpuno poludjela?", vikala je moja mama kad me s jednim koferom ugledala na vratima. "Kćeri, zašto si se vratila?", zamuckivao je otac. "Vidiš da je potpuno poblesavila! Otići iz Pariza i vratiti se ovamo! Pa znaš što se ovdje dešava?", bjesnjela je i dalje. "Naravno da znam! Zato i nisam mogla više ostati", kratko sam rekla, ne obazirući se na viku i konsternaciju koju sam izazvala. Nekolicina mojih dobrih prijatelja, bila je, baš kao i moji roditelji, vidno iznenađena mojim povratkom.
49
"Baš si potrefila pravo vrijeme za povratak! Planirala sam te posjetiti i malo se maknuti iz ove strahote! Uništila si mi planove", povikala je Livija, a svi su me dočekivali s istim pitanjem: "Zašto si se vratila? Nitko se normalan ne vraća iz Pariza da bi ovdje strahovao za živu glavu! A tko zna što nas još čeka?" Neizvjesnost se kao ružna magla nadvila nad sve nas, ali ja sam osjećala kako sam dobro postupila. Meni je mjesto ovdje. Sada možda više nego ikada. Prvi put u ne znam ni sama koliko godina, znala sam da postupam ispravno. Bjesomučno sam se bacila na posao. Počela sam volontirati, učlanila se u nekoliko nevladinih udruga, sudjelovala u procesu razmjene ratnih zarobljenika, prikupljala i tražila pomoć, zbrinjavala izbjeglice, ukratko radila sam sve i svašta. Osjećala sam se živom. Ništa čovjeka ne može više usrećiti, od osjećaja pomaganja bližnjemu svome. Moje su oči ponovno zasjale, smiješak se ponovno pojavio, nakon svakog dobro obavljenog posla, osjetila sam kako mi srce jače kuca. Nakon nekoliko mjeseci nisam se više sjetila ni Frana ni Pariza. Život mi se počeo ubrzavati.
*** Lutam u olovnom oklopu sjećanja. - Nikako se ne mogu osloboditi tih slika. Uopće nisam svjesna činjenice da mi je cijeli dan proletio u osvrtu na prošlost. Moja sjećanja lagano se bliže kraju, no ne nalazim olakšanje. Naprotiv! Slike koje slijede, vjerojatno su najteže u mom životu... Negdje duboko, u dubini duše vjerovala sam. nadala se, strahovala. Vjerovala sam da će se moji i Nikšini putevi ponovno ukrstiti, pa makar i u ovim teškim ratnim vremenima. Nadala se da me nije zaboravio, da će me ponovno prostrijeliti svojim pogledom, kao i svaki put kad bi se nakon dugog vremena ponovno sreli. Da će oštri kutovi njegovih usana zadobili blagost pomiješanu s čežnjom, razvući se u širok osmijeh i privući me k sebi. Strahovala sam za njega i njegov život, na posljedice i duboke ožiljke koje rat ostavlja. Strahovala sam hoće li ga ratna zbivanja
50
promijeniti, hoće li me nakon svih ovih godina prepoznati? Sjetiti se naše priče? Razvijala sam duboke mreže poznanstava, žudjela za informacijama, samo da saznam gdje je, ali i ono najvažnije, je li živ. U ratu se lako sklapaju prijateljstva, ljudi se nekako promijene. Možda zbog činjenice da smo svaki dan izloženi pogibelji, razaranjima, patnjom i stradanjima, cijenile su se male stvari, male radosti. Ljudi su postali svjesni tanke granice koja dijeli život i smrt, svaki udah i izdah, jednostavno je neprocjenjiv. Proživljavali smo ratne strahote. Uzbune, zamračenja, granatiranja. S nevjericom smo pratili vijesti. Moje su misli bile s njim. Zamišljala sam ga kako u vojničkoj uniformi i velikim čizmama gazi preko polja i šuma. Mogla sam zamisliti strah koji je osjećao. Vidjela sam ga kako se bori, puca iz mitraljeza istim onakvim žarom, kakvim se borio za sve u stoje vjerovao. Duboko sam uzdahnula i prekinula tok misli. "Je li ikada vjerovao u nas?" Postajem svjesna da je pala noć. Cijeli dan ništa nisam stavila u usta, ali ne osjećam glad. Toliko sam prazna, da gotovo mogu osjetiti kako mi otkucaji srca odzvanjaju u praznini moga bića. Nastavljam sa sjećanjima!
*** Preko nekih svojih veza pokušala sam saznati gdje se nalazi, a vijest je ubrzo i stigla. Bila je kratka. "Nikša R. ranjen je na bojištu stop oporavlja se u bolnici Sestara milosrdnica u Zagrebu stop na odjelu..." u glavi mi se zamaglilo. Suze su počele teći, a ja ih nisam pokušala zaustaviti. Pojurila sam u bolnicu, bolničkim stubama nikad kraja, proklinjem dugački bolnički hodnik. Utrčavam u svaku sobu, tražim ga pogledom. Nigdje ga ne vidim. Nije moguće! Moram ga pronaći! "Gospođo, ne možete ovako!", grmio je stari doktor kojeg sam umalo srušila. "Stanite, stanite!", autoritativno je povikao, no nisam ga čula. U polumraku sobe, skoro na dnu, među mnoštvom uredno naslaganih kreveta, osjetila sam njegov pogled.
51
Nesigurnim koracima prišla sam krevetu. Koljena mi klecaju. U glavi košmar. Moram priznati da nikada u životu nisam osjetila takav strah. Hoće li me se sjetiti? Mrzi li me? Hoće me otjerati? Dva umorna oka piljila su u mene. U njima nikakav trag prepoznavanja. Prazan, gotovo nezainteresiran pogled. Borila sam se sa suzama. Grizla sam donju usnicu. "Moram biti jaka, ne smijem pokleknuti, ne smijem plakati!", smirivala sam oluju koja je bjesnjela u meni. Kad sam konačno stigla do njegovog kreveta, na njegovom licu nisam mogla pročitati ništa što bi mi ulilo hrabrost, dalo snagu. Naprotiv, sve ono što sam vidjela, još me više dotaklo. Nikša je ležao sav izranjavan, u zavojima, strahovito mršav. Kosti su stršale, lice je bilo posve upalo. Njegove prekrasne oči bile su obrubljene crnim podočnjacima. Izgubile su ono po čemu sam ih pamtila. Sjaj. Netremice smo se gledali sekundu ili dvije. Te su mi sekunde bile najdulje u životu. "Gospođo, a što bi bilo da svatko tako ulazi?", bolničko me osoblje sustiglo i željelo odvesti. Stajala sam kao ukopana. Nisam se željela pomaknuti, mislim da nisam bila u stanju. Kao ukopana gledala sam u sjenu svoje davne ljubavi. Od čovjeka koji je prštao snagom i životom, skoro da nije ništa ostalo. Bio je ljudska olupina. Znala sam da rat čini strašne stvari ljudima, a to sam sada, na žalost, imala priliku vidjeti. "Osim ako niste član najuže obitelji, nemate pravo biti ovdje! Jeste li član obitelji? Čujete li me?", pitanja su pljuštala, ali ih ja nisam čula. Napokon je Nikša dao neki znak života. Polagano je kimnuo, kao sve je u redu. "Ostavite nas", tiho je rekao. Osjetila sam golemo olakšanje, kao da je veliki kamen pao s mojih pleća. Suze su mi navirale na oči, polagano se počele lijevati niz moje obraze. A tada se pojavio tračak nade. Kao u zoru, sjaj se polagano počeo nazirati u njegovim očima. No, ubrzo ga je nestalo. Oči su mu ponovno poprimilo tup i rezigniran pogled. "Kako si?", vlastite riječi iznenadile su i mene.
52
"Koje glupo pitanje", što sam to upitala. Pa kako bi bio? Ranjen je, sve ga boli, tko zna što je sve proživio. A onda se pojavljujem ja, bez ikakve prethodne najave i toliko sam drska da ga pitam kako je. Željela sam se okrenuti,pobjeći, no stajala sam kao ukopana. "Zar ne vidiš?", blago je rekao. "Ranjen sam, ali vjerojatno će me doktori uspjeti pokrpati", lagano se osmjehne i s mukom nastavi: "Boli me. Svaki, pa i najmanji pokret koji napravim, kao da para moje tijelo. Osim te male sirnice, nikad nisam bio bolje". "Oh, Nikša!", prvi put sam se rasplakala pred njim. "Rado bi te utješio, ili privio k sebi, ali s obzirom na okolnosti, bit će to malo teže za izvesti. Morat ćemo pričekati, a onda ću ti dopustiti da mi se baciš u zagrljaj". Nikša se šalio. Sve ove godine, nisam primjećivala njegov smisao za humor. Možda se razvio tokom godina u kojima smo bili razdvojeni. "Ti se šališ? Kako imaš snage?", upitala sam ga kad sam se malo sabrala. "Adela, kad čovjek pređe određene godine, a tu je i rat u kojem se nagledaš svega i svačega, ako imaš sreće i preživiš, tada imaš dvije opcije. Ili poludiš, što je svakako bolje, ili svijet počneš doživljavati na jedan drugi način. Još nisam dokučio, da li sam poludio ili ono drugo". Odnekud se pojavio opet onaj stari doktor i počeo dodijavati. Želio je da smjesta napustim bolnicu, da će me izbaciti ako ga ne poslušam, da moram poštivati bolnička pravila, da pacijenti moraju imati mira jer da ovo nije kolodvor i tako dalje. Znala sam da ima pravo, no kako da odem? Nikša je kratko rekao: "Primarijuse, znam da je tako kao što vi kažete, ali ona je za mene najbolji lijek! Mogu li se malo liječiti uz nju". "E vi, Dalmoši", zlovoljno je promrmljao stari i odšepesao van. Prasnuli smo u smijeh. "Adela, prestani, zvat ću dotura da te izbaci", kroz smijeh proštenje Nikša. "Boli me i kad dišem, a di neće kad umirem od smiha! Doture, doture", šalio se. "Da se nisi usudio!", mojoj sreći nije bilo kraja. Stajala sam uz Nikšinu bolničku postelju i umjesto da oplakujemo rat, sudbinu, život, mi smo se trgali od smijeha.
53
Ruke su nam se dotakle, prsti čarobno isprepleli. Opet smo bili kao nekada. Davno na početku, kad smo bili samo djeca. Nešto nas je opet povezalo. Sjaj u Nikšinim očima ponovno je zabljesnuo. Posjećivala sam ga svaki dan. Stari je doktor prosvjedovao, ali je na kraju zaključio kako je nemoćan da se bori protiv ljubavi. "Nikada nisam vidio da se dvoje ljudi mogu toliko voljeti, nakon koliko ono", upitao me jedno poslijepodne, dok sam napuštala bolničku zgradu. "Ne shvaćam", zbunjeno sam ga pogledala; "Pa koliko ste u braku? Imate koliko ono djece? Troje, zar ne?" sad je on bio zbunjen. Gledao me u čudu. Nešto sam promrmljala i izjurila van. Brak! Djeca! Žena! Pa kako je moguće da sam zaboravila na to? Odjednom mi sine: Pa i ja sam udana! Imam muža. Tada sam se prvi put nakon jako puno vremena sjetila čovjeka koji mi više nije predstavljao ništa. Frano! Shvatila sam da se nisam čula s njim otkad sam se pokupila iz Pariza. Sjećam se samo njegovog čuđenja i uzrujavanja. Na kraju smo se ružno rastali, ali sve ove mjesece nije me niti jednom nazvao da me pita kako sam. Prožela me ona neugodna, unutarnja jeza. Kako je to moguće, pitala sam se cijelim putem do kuće. A tada se opet oglasila sirena.
*** Nikada zapravo nisam odgovorila na pitanje kako je moguće da se nisam sjetila Frane i zašto ga nisam spomenula Nikši. Nastavila sam posjećivati svog ranjenika, odlučna da ću mu ispričati priču o svom propalom braku. Smoći snagu i pitati ga ima li još nade za nas? Međutim, kad sam ga ugledala onakvog izranjavanog, odlučnost je nestala. Uvijek sam pronašla neku izliku: "Ima vremena! Ne treba žuriti! Neka se prvo oporavi". Ili: "Pitat ću ga sutra! I opet sutra! Sutra! Sutra!". Taj sutra nikada nije došao. Nisam imala srca, hrabrosti, želje, uništavati ono malog lijepog što smo provodili zajedno. Nikša se polagano
54
oporavljao. Stalno mi je ponavljao kako mu mnogo znače moji dolasci, pa ih nisam željela kvariti. Pomagala sam mu da napravi svoje prve korake, da može otići do toaleta, da se može umiti. Nakon nekog vremena izašli smo i na bolnički hodnik, a tada u proljeće, prvi put izvela sam ga u dvorište. "Ne znam kako bi sve ovo izdržao da nije bilo tebe, Adela", rekao mi je to, gledajući me ravno u oči. Bio je lijep sunčan dan, a on nakon tolikih mjeseci provedenih u krevetu, sjeo na klupu, gledao u plavo nebo i rascvale grane. "Kad sam te prvi put ugledao na vratima, mislija sam da sam umro i otišao u raj". "E pa, dragi moj, morat ćeš još malo pričekati", našalila sam se. Glas u meni govorio je kako je sad pravi trenutak u kojem mu moram reći za svoj brak. Ali te riječi jednostavno nisu prelazile preko mojih usana. Umjesto toga, on se nakašljao i počeo govoriti: "Adela, sjećaš se da imam ženu. Dobio sam i djecu", zastao je presječen oštrom boli, pa sam ga ušutkala. "Tiho, bit će vremena za ispovjedi! Trebamo krenuti u sobu, danas si puno hodao. Znaš da će se doktor ljutiti ako sazna da smo otišli čak na dvorište". "A misliš da se ja bojim? Nikoga se ja više ne bojim, draga moja", odgovorio mi je, a mi smo polaganim koracima krenuli prema njegovoj sobi.
*** "Sutra mi dolazi žena", rekao mi je jedno jutro. Već sam dulje vrijeme očekivala njezin dolazak. Ustvari, nisam mogla vjerovati kako ga sve" ove mjesece nije niti jednom posjetila. Njezin dolazak ipak me uzdrmao. Nikša je to primijetio. "Ne mogu vjerovati da smo toliko skupa, a zapravo se nismo dotakli naših života! Adela, nikada mi nisi ispričala o sebi. Što se dešavalo kod tebe, imaš li djecu?". Odmahnula sam glavom. "Ispričaj mu sad, reci mu! Reci! ", znala sam da ću to jednom morati učiniti, no svaki put kad sam bila tako blizu, kad su mi riječi bile na vrhu
55
jezika, zastala bi. Kao da sam u nekom nijemom filmu. Tada bi me netko ili nešto prekinulo, da bi kasnije ja vješto skrenula s teme i razgovor povela o nečemu sasvim desetom. Tema za razgovor imali smo napretek, ali smo kao i nekad, vješto zaobilazili pričati o našim životima. Analizirali smo vanjsku i unutrašnju politiku, tješili se da ratna zbivanja neće više dugo trajati, ljutili se na nepravdu. Nikša mi je, ponekad, pričao o tome što je sve proživio u ratu. Osjećala sam da mu je lakše ako ima nekoga tko će s njim podijeliti njegove noćne more. "Adela, što ti je? Zašto si ušutjela?", prekinuo je tijek mojih misli. Bijes koji se u meni skupljao, nisam mogla više obuzdavati. "Pa kako nije došla ranije? Mislim kako je mogla izdržati da te ne posjeti?" "Daj se smiri", umirivao me Nikša. "Nije da nije htjela, samo ja joj nisam dopuštao. Nisam želio da me gleda ovakvog, kao što mi, moram priznati, nije bilo drago kad sam te vidio". "Što, molim?", oštro sam se pobunila. "Pa što misliš kako je meni bilo kad si me gledala onako nemoćnog, ranjenog?", prosvjedovao je. "Znaš mi smo ti muškarci jako osjetljivi na te stvari. Odmalena su nas učili da ne smijemo pokazivati slabost. A ti si vidjela sve moje slabosti", uzdahne gorko. "Glupost, pa kako mi možeš tako nešto reći? Ono što sam ja vidjela, bila je samo velika hrabrost! I ponosna sam na nju". "Nikada te nisam shvaćao, pa tako ni sada. Nego, da se vratimo na Ane, tako mi se zove žena". "Pa pretpostavila sam to", prekinula sam ga. U mom se glasu opet naslutila bura. "Oprosti, mi", brzo sam pokušala popraviti situaciju. "Znaš nisam se još naviknula na to, makar je prošlo tako puno godina". Moja šala nije baš uspjela. Nikša se nije nasmijao. Počeo je pričati o svom životu. "Adela, ti si bila i ostala moja najveća ljubav". Htjela sam puknuti od sreće. Povikati, skočiti do neba, zagrliti ga, poljubiti ga onako strastveno kao nekada, osjetiti njegovo tijelo, njegov dah, ponovno stopiti se s njim. Osjetila sam kako snaga života navire, kao se punim nadnaravnim osjećajem, snagom koja će me vinuti u neslućene visine!
56
U tom sam trenutku vjerojatno bila najsretnija žena na svijetu. "No znao sam i to da te vjerojatno nikada neću imati. Mi smo, draga moja Adela, tako udaljeni, dva različita svijeta. Osim toga, ti me nikada nisi htjela..." "To nije istina, kako sa...", pokušala sam ga prekinuti, boljela me svaka njegova riječ. "Ali, draga, pa to nije kritika, nemoj misliti da te vrijeđam ili tako nešto. Baš naprotiv! Ti si uvijek bila jedna dama iz visokog društva i ja se nikako ne bi uklopio u taj tvoj svijet. A kad smo već kog toga, kakav je tvoj svijet? Još uvijek ne znam ništa o tebi", Nikša se odjednom uspravi. "Pa kako je to moguće?", upitao me s velikim čuđenjem i nastavio: "Izbjegavaš tu temu? Što se dešava? Kako tvoji roditelji? Jesu živi? Jesi se udavala? Odmahnula si glavom kad sam spomenuo djecu? Kako to da tako prekrasna žena nema dijete?" Znala sam da je došlo vrijeme za istinu. "Zato što sam glupa, zato što sam te odbacila! Zato što je jedini muškarac koji me ikada istinski volio, oženio se nekom Anom i s njom ima djecu,'zato što je sada prekasno, oh zato što...", htjela sam povikati da svi čuju, no opet sam se zaledila. Zlosutan je osjećaj ispunio moje tijelo, opet sam stajala pred njim nemoćna da išta kažem. Kad bi barem imala snagu da mu sve saspem u lice. Ali kako? Sutra mu dolazi žena! "Imate dobar brak", usta su mi bila suha, no ipak sam uspjela promucati. "Brak?", gorko se nasmijao. "Pa što ti, Adela, misliš kakav smo brak mogli imati? Ta je žena uvijek bila u tvojoj sjeni. Nikada se nije mogla pomiriti s time. Godinama se trudila da zauzme tvoje mjesto. Ni djeca nas nisu zbližila. Mislim da je proteklih godina odlučila dignuti ruke od mene i našeg braka. Uostalom, da joj je bilo stalo, sigurno bi došla", sjetno je izgovorio. "Ma nije istina", htjela sam mu olakšati bol. "Pa sam si rekao da joj nisi dopustio da dođe, nisi htio da te vidi ranjenog...", odjednom sam bila na strani žene koju nisam poznavala niti voljela. "Prestani je opravdavati! Da joj je bilo stalo, zasigurno bi došla. Pa i ti si došla, zar ne?", izgovarao je riječi s takvom boli da me duša boljela. "Molim te, otiđi. Jako sam umoran. Moram se odmoriti", tiho me zamolio.
57
Udarac Ni sama ne znam kako sam toga dana došla kući. Plakala sam cijelim putem. Na televiziji su javljali o pobjedama naše vojske. Ništa me nije moglo utješiti. Bila sam utučena. Žalosna. Zbog velike pogreške u mladosti, zbog moje bahatosti sada plaćam. I plačem. Moja izgubljena ljubav. Nikada ga neću imati! Oh, kako je to žalosno. "Zašto plačeš, kćeri?", upitao me otac. "Ma ništa, tako sam sretna da će rat uskoro prestati", neuvjerljivo sam rekla, a on je samo zakimao glavom. Nije mi povjerovao. Tih dana bila sam neobično tiha. Povukla sam se u svoju sobu i tamo, baš kao i danas, oplakivala svoju tužnu sudbinu. Odlučila sam da više neću posjećivati Nikšu. Čemu? Sada uza svoju postelju ima svoju ženu. Ane. Ionako je samo pitanje dana kad će ga otpustiti iz bolnice, a onda će sa ženom otići na svoj otok. Vratit će se tradicionalnim vrijednostima, čvrstom i stabilnom životu. Odgajat će svoje sinove i.... "I živjet će sretno, sve dok ih smrt ne rastavi", cinično sam izgovorila tu srcedrapateljsku srcedrapateljsku rečenicu kojom ko jom je završavala svaka bajka. Ali ne i život! Nakon nekoliko dana, malo sam se pribrala. Odlučila sam da ću pohvatati konce svoga života. "Prekinut ću tu farsu i zatražiti rastavu od Frane", glasno sam rekla sama sebi. Kad sam dignula telefon i okrenula njegov broj, osjetila sam neobičnu hrabrost, a čuvši njegov glas, bila sam još odlučnija u svojoj nakani. Počela sam sređivati i druge stvari u svojemu životu o kojima nisam vodila računa. Napokon sam imala vremena baviti se sobom. Otišla sam k zubaru. Posjetila sam frizera i ošišala se nakratko, kao da će s novim izgledom započeti nova faza u mom životu. Počela sam tražiti stalan posao i nastavila sam volontirati. Prihvaćala sam razne dodatne posliće kako ne bi razmišljala o Nikši. Uz sav trud, nije mi baš polazilo za rukom. Svaki slobodan trenutak, moje su se misli vraćale k njemu, našim razgovorima. Oh, kako smo se razumjeli! I unatoč tome da nije bilo nikakve tjelesne prisnosti među nama, iako sam ga vidjela u njegovom najgorem izdanju, privlačnost koju sam osjetila onog vrućeg dana kad su nam se oči srele, osjećala sam svaki puta.
58
Neopisivo mi je nedostajao. Tješila sam se kako vrijeme liječi sve. Čitala sam knjige, gledala televiziju, ali uzalud. Njegova me slika pratila kamo god sam krenula. Što god rekla ili učinila. uči nila. A onda je došao i taj dan. Čak i danas, nakon toliko vremena, sva se naježim kad pomislim... "Hoću li otići i napraviti si nešto za jelo ili ću sjećanja privesti kraju", upitala sam samu sebe. Ustala sam iz mekane kožnate fotelje i napravila korak, dva. Toliko sam bila u prošlosti da sam teško prihvaćala sadašnji trenutak. Nisam znala koji je dan, koliko je sati, koliko sam vremena provela sama u svojim mislima. Osjećala sam potrebu da još jednom proživim taj dan...
*** Tako sam žarko željela vjerovati, da ću, ako ponovno proživim sve, cijelu svoju mladost, sve greške i tugu izgubljene ljubavi, moći zatvoriti ladicu. Ako je dobro zaključam, možda će me duhovi prošlosti kojih sam se tako očajnički htjela riješiti, prestati proganjati. Sve ove godine, nisu mi dali mira. Živjela sam s njima, nosila se sa svojom boli onako kako sam najbolje znala. No, odlučila sam da ću jednom zauvijek raščistiti s time. Oplakati i taj dan, najstrašniji dan moga života. Napokon ću obrisati suze i krenuti u neke nove pobjede! Krećem prema ogledalu. Tupi pogled. Oči bez sjaja, umorne. Pokušavam pronaći tragove nekadašnje ljepote. Možda da se malo potrudim? Operem kosu i našminkam se? Ako se trgnem i ponovno osmjehnem, unesem malo živosti u svoju pustoš, vjerojatno bi mogla povratiti nekadašnji sjaj. Još imam pristojnu figuru i nitko mi ne bi dao godina koliko ih je zapravo. Mogla sam biti zadovoljna. Odmaknem pogled. Natočim si čašu jakog crnog vina i nazdravim sama sebi: "Da zauvijek izbrišem sjećanje na taj dan", i ispijem čašicu do kraja.
59
Ponovno sam utonula u misli Svega se sjećam. Kiša koja lijeva kao iz kabla. Sivo nebo i vjetar koji je puše. Hladnoća koja štipa obraze. Naravno, da nisam imala kišobran. Bila sam mokra kao miš, kad sam konačno stigla do ulaznih vrata. Petljala sam nešto s ključevima, dok su se kišne kapi slijevala niz ledene obraze. "Adela, Adela!" Njegov glas me paralizirao. Osjetila sam onu dobro poznatu slabost koja me obuzimala svaki put kad sam čula da izgovara moje ime. "Nemoguće!" Polagano sam se okrenula, a pred očima mi se zamaglilo. Suze, kiša, nevjerica, čuđenje. Osjećaji koji su se počeli rojiti u meni. Kao u nekom snu, krenula sam prema njemu. Dotakla sam mu obraze, željela sam se uvjeriti da ne sanjam. Preda mnom je stajao on. Nikša. "Ljubavi, morao sam ti doći, reći....", nije mogao izreći. Hvatao je zrak. Borio se s osjećajima. Vidjela sam da je iscrpljen. Nije se u potpunosti oporavio, vjerojatno ga još sve boli. "Tiho, tiho!", umirivala sam ga. "Imat ćemo vremena za razgovor". "Ali moram ti reći! Adela, ti si jedina žena koju sam ikada volio, koju ću voljeti". Teško je govorio. Nije mi dao da ga prekinem, želio je do kraja izgovoriti ono što mu je oduvijek o duvijek ležalo na srcu. "Moj brak je gotov", zastao je na trenutak da ulovi zrak. Primio me za ruke. Osjetila sam kako su mu prsti ledeni. U toj sekundi, kao u nekom filmu strave i užasa, ulazna vrata moje velike kuće otvorila su se i na pragu se pojavio Frano.
60
*** "Adela, što radiš ovdje na kiši?", zagrmio je svisoka, tako da sam automatski ustuknula pred njim. "Tko je, dovraga, ovaj lik? Što hoće?", bijes njegovog glasa nadjačao je lupanje moga srca. Zanijemila sam. Osjećala sam se kao drveni lutak kojim upravlja neka viša sila. Trenutačan šok bio je prevelik. Stajali smo na kiši. Nikša i ja, zbunjeni, jadni, promrzli dok nas je Frano streljao pogledom. Sekunde su se činile kao vječnost, a mi smo stajali nemoćni da se pokrenemo. "Adela, hoćeš li mi konačno odgovoriti, tko je ovo? Zašto te drži za ruke?" Pogled mi automatski prema našim rukama koje su se ispreplele i kao šibom ošinuta, izvučem svoje ruke iz čeličnog stiska. Nikša se konačno malo pribrao. Vjerojatno ga je prenula moja reakcija, koja nije bila namjerna, ali moj je um bio toliko zbunjen, da nisam znala što da radim. "A tko ste vi?", upita ga Nikša. "Pa zar ne znate? Ja sam njezin muž", zagrmi bijesno. "Ili vam je, možda, zaboravila spomenuti moju malenkost?" Sve se odigralo kao u nekom usporenom filmu. Nikša se polagano, s nevjericom okrene prema meni. U njegovim očima bilo je toliko tuge, toliko boli i nemoći da sam mislila kako će se srušiti na tlo. Gledao me, a njegov me pogled doslovno bolio. Želio je nešto reći, otvarao je usta kao riba na suhom, no saznanje da sam mu zatajila muža, osjećaj izdaje, blokirao je njegove govorne sposobnosti. Netremice smo se promatrali, naša su lica bila mokra. Znam da su to bile suze pomiješane s kišom, znam da je u tom trenutku nebo plakalo zajedno s nama. Znala sam da je gotovo. Kako da mu objasnim neobjašnjivo? Nije bilo ni mjesto ni vrijeme. Franko je grmio s ulaznih vrata, no njegovi povici više nisu dopirali do nas. Nikša se polagano udaljavao od mene. Koračao je natraške, kao da zauvijek želi upamtiti tu sliku.
61
"Pa kako si mogla?", bolno me upitao. Stajala sam kao ukopana i čekala da mi mozak pošalje nekakve signale. Naredi mojim nogama da trče za njim, mojim govornim vještinama, da objasni ovaj strašan nesporazum. Željela sam potrčati, jer još nije bilo kasno, mogla sam ga sustići, no uzalud. "Što bih mu rekla?", pitala sam se. Sve što bi rekla, zvučalo bi neuvjerljivo. Licemjerno. Bilo je toliko prilika da mu kažem kako je moj brak zapravo farsa, kazalište za društvo u kojem smo se kretali? Da me moj muž nikada istinski nije volio? Nije me čak ni ljubio kao muškarac, da me ništa na ovom svijetu ne veže za tog čovjeka. Da sam, zapravo, cijeli život voljela samo njega? Gledala sam kako se udaljava, polako je okrenuo glavu od mene, dignuo ruku kao da mi upućuje posljednje zbogom i nestao iza ugla. "Nikša, Nikša..", jecala sam "vrati se, vrati...", no znala sam da je to nemoguće.
*** Otac me polagano uveo u kuću. Bila sam potpuno shrvana, gušila sam se u jecajima, nisam mogla doći do zraka. "Hajde, popij ovo!", naredio mi je tata i tutnuo neku tekućinu u ruke. "Ja sam konsterniran", vikao je izbezumljeni Franko. "Ti si jedna obična, da nisam tako fino odgojen, rekao bih ti što si! Kako si mogla? Nakon svega što sam ti omogućio? Svjetskog života, sjaja metropole, bogatstva, ti se ovako potucaš s nekim bijednicima! Mene si ostavila, a spanđala si se s nekakvim nitkovom! Ti jedna obična uvrede su pljuštale po meni, kao šamari protiv kojih se više nisam mogla boriti. "Pa da kako si mogla?", umiješa se i moja gospođa majka. "A sad je bilo dosta", zaurla moj otac . Sav bijes, gorčina, ponižavanje koje je trpio godinama, kao vulkan koji je stoljećima spavao, odjednom se aktivirao. Bijes je sukljao iz njega. "Ti se ne miješaj!", naredi majci koja se stropoštala u prvu fotelju. Nikada ga nisam vidjela takvog. Imala sam osjećaj da će golim rukama zadaviti Franu koji je problijedio.
62
"Kupi se! Van iz moje kuće! Odmah! Da te moje oči nisu više nikada vidjele! Marš napolje!", otac ga je doslovno izbacio iz kuće. Kad je zalupio vrata za sobom, mislila sam da će doživjeti srčani udar. Majka je uzdisala, stenjala, zapomagala i ridala. Nismo obraćali pažnju na nju. Otac je natočio dupli viski, nakašljao se i rekao: "Mislim da nas ovaj tupoglavac neće više smetati! S njim smo završili". "I ne samo s njim", gorko sam uzdahnula. Imala sam osjećaj kao da sam isplakala sve svoje suze. Zadnju sam suzu ipak otrla ove tužne i tihe noći. Duboko sam uzdahnula i krenula spakirati kofer. Kartu ću kupiti na kolodvoru, sutra rano ujutro. A potom ću potpisati kupoprodajni ugovor, prodati kuću i tako zauvijek prekinuti zadnju sponu koja me veže za Nikšu.
Nikad nije kasno Put je dugačak. U autobusu pokušavam zaspati, no san mi ne dolazi na oči. Kako vrijeme odmiče, postajem ukočenija. Dlanovi se počinju znojiti, a crvenilo mi udara u obraze. Odjednom mi postaje hladno. Crvenu boju s moga lica polako zamjenjuje mrtvačko bljedilo. Jučer sam sahranila svoje uspomene. Danas sam prazna. Vraćam se na otok nakon puno godina. "Hoću li stići na trajekt, gdje ću prespavati i ono najvažnije, hoću li ga vidjeti?", toliko je pitanja, ali nema odgovora. U daljini vidim more. Dubina tog plavetnila, njegova najšira dimenzija otvorena je prema svim izazovima s pučine. Odlascima, ali i dolascima. Hvatam prvi trajekt. Čarobni prizori uzburkanog mora, vjetar koji šiba i hladnoća koja se uvlači u kosti. Kako se približavam otoku moje mladosti, more sve jače počinje bjesnjeti. Zahuktalo se od valova, a za sobom valja gusta bijelu pjenu. U daljini se naziru obrisi kuća. Zatvaram oči. Vidim uske vijugave ulice, zbite kućerke koji su sagrađeni da preduhitre i razbiju udare snažnih bura koja, kao danas, nemilice šiba. Zgusnute i uske ulice nepogrešivo vode do glavnog trga na kojem se ponosno uzdiže crkva s markantnim, dominirajućim zvonikom.
63
Savršeni koncert crkvenog zvona, krika galebova, brundanje motora malih ribarskih brodića, naglo je prekinuto glasnom bukom trajekta. Nekoliko starih ribara sjede na klupi. Odjednom, razgovor prestaje, a oči im odlutaju prema pristaništa. U njihovim praznim životima, već je i dolazak trajekta veliki događaj. Lica stara i istrošena, razvlače se u smiješak pri pogledu na čudnu došljakinju koja za sobom vuče veliki kofer. Vjetar trga odjeću s mene, a od guste kose koju mi baca u na lice, ne vidim gotovo ništa. Osjećaji u meni, uzburkani su kao ovo more koje bjesni. Čas sam ushićena, čas želim nestati, pa opet plakati, a onda skakati od veselja... Pitam prvog starca za put, on odmahuje rukom, mrmlja nešto sebi u bradu. Prizivam sjećanje i krećem prema staroj kamenoj kući moga djetinjstva. Jak i oštar miris Mediterana, nošen olujnim vjetrom, potpuno me opio. Zastajkujem i zatvaram oči. Slike koje sam prizivala u nadi da ću ih se jednom zauvijek osloboditi, žive su i isprepleću se preda mnom. Ponovno zatvaram oči. Duboko dišem. Zrak struji mojim tijelom i puni me energijom. Srećom. Svakim novim korakom osjećam život koji se ponovno uvlači u moje kosti. A kad sam konačno ugledala oronulu kućicu, znala sam da je mom putovanju došao kraj. Konačno sam stigla kući.
*** "Gospođo Adela, evo sve je spremno za vaš potpis, evo ta se mo...", stari se odvjetnik, nije obazirao na moje riječi. Prije nekoliko minuta saznao je da sam se preko noći predomislila. Tu noć gotovo da nisam oka sklopila. U meni se nakupilo toliko emocija, nisam mogla mirovati. Tek me pred jutro obuzeo čudesan spokoj. Takav mir već dugo nisam osjetila. Odlučila sam da neću prodavati kuću, nego ostati na otoku. Ovaj put zauvijek. "Zar me niste čuli? Predomislila sam se, zadržat ću kuću, dapače odlučila sam doći živjeti..." "Ma dajte, gospa, ne govorite takve gluposti! Kakvo preseljenje? Kakav život, ovdje? U ovoj zabiti? Ste, možda, sišli s uma?"
64
"Ne, nisam! Odlučna sam u svojoj namjeri", prekinula sam ga. "Ali pa to nije moguće", mucao je zbunjeno. "Pa zar vi ne znate da smo postigli odličnu cijenu, više od toga ne ide". "A, vi mislite kako sam se ja došla cjenkati! Ma ne", nasmijala sam se "Platit ću sve troškove! Predomislila sam se i znam da će zbog toga biti neugodnosti, ali ne brinite, podmirit ću sve dodatne troškove!" "Ne ide to tako! Ljudi dolaze iz Njemačke! Što ćemo sad? A joj!", uzdisao je i gledao prema meni u nadi da ću se predomisli. Nesuđeni kupci bili su izvan sebe. Prijetili su tužbom, vikali ali uzalud. "Slobodno me tužite! Znate gdje će te me pronaći", rekla sam im, a oni su bijesno zalupili vratima. Konačno sam mogla odahnuti. "Bez obzira na sve neugodnosti i sramote koju ste prouzročili svojom hirovitom odlukom, zapravo sam ponosan na vas", nevoljko se osmjehnuo i zamišljeno dodao: "Te male kamene kuće, ti veličanstveni svjedoci otočne tradicije polako se urušavaju i nestaju. Vrijeme u kojem su nastajali ne može se vratiti, ali vrijedi ih sačuvati. One su spomenik jednom vremenu! Boljem vremenu", duboko je uzdahnuo. "Ovi bi je kupci srušili, kao i sve oko nje. Izgradili bi betonsko naselje, koje bi zatrlo svako sjećanje na one lijepe dane. A vi...", lagano je zastao, "...kao da ste joj dopustili da još malo živi od uspomena. I umjesto da na njenom mjestu niknu ružni apartmanski blokovi, vi ste se vratili! Vratili ste se, lipa moja! Vidite, nikada nije kasno". Nadahnuta njegovim riječima, izjurila sam van, bez riječi ili pozdrava. Postojala je još jedna stvar koju sam morala učiniti. Jurila sam prema njegovoj kući. Isto onako obezglavljena, kao i u one davne dane naše mladosti, kad sam mu hrlila u zagrljaj. Znala sam da mu moram reći. Konačno ispričati svoju priču, što sam trebala učiniti onih ratnih godina. "Nikad nije kasno! Nikad nije kasno", ponavljala sam riječi staroga odvjetnika. Na pragu njegove kuće, uhvati me panika: "Što ako je ipak prekasno?" Nije bilo vremena za razmišljanje. Vrata su se širom otvorila. Ugledala sam Nikšinu sliku i priliku. Zgodnog kršnog momka, bistrih plavih očiju i crne rudlave kose.
65
"Ajme meni, majko moja, jeste dobro? Gospa? Gospa?", tresao me mladić, očito jako prestrašen. "Ma nije mi ništa! Mala slabost. Mogu dobiti čašu vode", tiho sam promucala, dok mi je soba još čudno lelujala, a u ušima šumjelo. Kad sam se malo pribrala, pristojno sam se predstavila. "Drago mi je, moje je ime Adela i ja sam prijateljica tvoga oca još iz mladosti! Ti si pretpostavljam njegov sin? Mislim sličnost je prevelika". Mladić se nasmije. Nešto me stegne pri srcu. Tako se smijao i Nikša. Odvratila sam pogled. Bilo mi je preteško gledati ovog dečka. Toliko me vraćao u davne dane kad sam prvi put ugledala njegovog oca. "A da, svi to kažu! Ćaća kaže da je uspija napraviti čak tri svoje kopije! Ja još imam dva brata", nasmije se Nikšin sin, ne sluteći da su me njegove riječi ranile u srce. "Di su ti braća? Mislim gdje su svi", upitala sam i odmah pocrvenjela od neugode. "Oprostite, nisam htjela biti tako direktna, mislim mene. se i ne tiče, nego, ovaj, mislila sam", zamuckivala sam i opravdavala se. "Ma u redu je, gospo", umirivao me "svi su negdje svojim poslom, mater se preudala, a otac, on...", dečko zastane. U tom trenutku krv je prestala cirkulirati mojim tijelom. Ruke su mi otežale, a sitni neugodni trnci počeli su prožimati noge i ruke. Mladić duboko uzdahne. "Nikša je umro", užasnuto sam pomislila. "Rat ga je puno prominija", počeo je pričati jakim naglaskom "Postao je šutljiv. On koji je uvik bija za društvo, počeo ga je izbjegavati. U ratuje bio ranjen. Jedva da je preživija. Jednom je čak reka da bi bilo bolje da je umra." Počela sam plakati. Jecala sam pred ovim dječakom koji me zbunjeno tješio. "Ma što vi to pričate? Ranili ga u ratu, kakve vi veze imate s tim? Ajte molim vas", - umirivao me. Nakon nekog vremena, kad su se moji jecaji utišali, nastavio je: "A onda se nakon nekog vremena smirija, odlučio se osamiti. Reko je da nas je postavio na noge, pa će se on povući u mir. Izgradio je kućicu dolje u onoj maloj uvali na drugoj strani otoka i tamo živi posve sam."
66
"Sam?", upitah ga tako silovito da se mladić gotovo prepao. "A sam! Kad ga pitamo tata kako živiš, on odgovara, od uspomena! Ja to ne mogu razumiti, ali vidimo da je sretan, a to je najvažnije." "Da, da, to je najvažnije", zamuckivala sam.
*** - Znate onaj poseban miris jadranskih otoka, miris kadulje i drugih ljekovitih trava? Eto tako miriše ta pustoš. Nema ničeg samo oštre stijene i prekrasan pogled na beskonačno plavetnilo mora i neba. Nesigurnim koracima približavala sam se ogradi bijele kuće, koja je izgledom nalikovala na orlovo gnijezdo koje se uzdizalo u maloj uvali, s valovima koji udaraju u kamene stijene. Bila je to uvala naše ljubavi. Duboko sam udahnula. Nadolazeći valovi tuge straha i nemoći, preplavili su moje tijelo. Zatim bi ljubav ponovno isplivala na površinu i omogućila mi učinim još korak, dva. Ne postoje riječi kojima bi mogla opisati osjećaje koji su razdirali moju utrobu. Suze su mi dolazile na oči, a ja sam ih zadržavala da ne kapnu. Bojala sam se da se ne pretvore u led. I dok mi je tako hladnoća stezala srce, pogledavala sam okolo, ne bi li ugledala poznato lice. "Nikša, gdje si? Nikša?", uplašeno sam izgovarala. Ali ništa. Krik galebova u daljini. Udaranje starih drvenih škura i lavež psa u daljini. Bilo mi je zima. Ruke su mi već bile plavičaste od vjetra. Tada sam ga ugledala. U daljini. Slika koju sam prizivala tolike besane noći, živa je i kreće se prema meni. "Možda još nije kasno", prođe mi kroz glavu. U vrtlogu uzavrelih emocija, pokušavala sam ostati pribrana. Znala sam da me neće prepoznati, bila sam zaogrnuta šalom koji je zaklanjao lice. Ali onda pogledi su nam se sreli. A tada više nije bilo sumnje. Nikša je zastao. U čuđenju i nevjerici. Stajao je kao ukopan dok sam se laganim koracima kretala prema njemu. Zatvara oči. Ne vjeruje. I ja moram zastati. Udahnuti zrak. Skupiti hrabrost, približit mu se i pogledati ga ravno u oči.
67
Nikša je okrenuo glavu. Tko zna što mu je prolazilo glavom. "Nikša, Nikša!", iznenadim se jer čujem svoj glas. Okrene se prema meni. Sad sam već bila dovoljno blizu. Mogao me prepoznati. Ne mičući pogled s njega, ubrzam korak. Primijetila sam da je i on teškom mukom napravio korak, dva. Približavamo se jedno drugome. Udisaji su nam glasni. I kratki. Vidim kako mu krv nadire u obraze. Vidim kako mu se ramena tresu od siline osjećaja. Ja sam istovremeno uplašena, nesigurna, ushićena. Pružam polagano ruke prema njemu. Niša me začuđeno pogleda. Nije mi pružio ruku, dakle još pamti moju izdaju. Nije mi oprostio. "Pa?", promucala sam i zakašljala. "Pa, opet si došla napraviti zbrku, zar ne? Već sam čuo što si napravila! Stvarno ti nema ravne", njegov glas, prožet onom toplinom i mekoćom, razgali mi srce. Ledeni blokovi polagano su se počeli topiti. "Ma ne, došla sam ti reći...", zajecam "zamoliti te za oprost, ispričati...", jecaji mi nisu dopustili da izgovorim do kraja. "Možda je prekasno", uspjela sam izgovoriti. "Nikad nije prekasno", zamišljeno me pogleda i privuče k sebi. Zarila sam glavu grubo tkanje njegove zimske veste i natopila je suzama. Nikša me čvrsto drži u svom zagrljaju, u uvali naše ljubavi. Ovamo pripadam, u ovu uvalu i ovom čovjeku. Konačno smognem snagu i nevoljko se izvučem iz njegovog čeličnog stiska. Pogledam ga ravno u oči i obrišem suze. "Imam ti tako puno za ispričati", uzdahnem zrak, no on me prekine. "Psst! Imamo vremena, sve ćeš mi stići ispričati", umiri me. "Ali ja... ti ne znaš, mislim, znaš nije kako je izgledalo", krenem iznova objašnjavati, snažno gestikulirajući. Nikša pogleda u beskraj pučine. Duboko uzdahne. "Došla si i to je jedino važno. Znaš, sve ove godine, sam, u ovim prostranstvima, pokušavao sam dokučiti što mi se to dogodilo. Toliko sam puta proživljavao sve naše susrete ovdje, u ovoj uvali, secirao svaku pa i najmanju pojedinost, svaki trenutak koji smo proveli zajedno". "I ja, i ja", uzviknula sam neobično glasno i narušila tišinu koja nas je zaogrnula svojim plastom.
68
