Sadržaj Predgovor ..................................................................................................................................... 3 Povijest Srbije ............................................................................................................................... 5 Kosovo ......................................................................................................................................... 8 Hrvatska........................................................................................................................................ 9 Prapovijest Hrvata ....................................................................................................................... 15 Prapovijest Srba koja počinje vrlo kasno ...................................................................................... 21 Stvaranje Jugoslavije ................................................................................................................... 28 Nezavisna Država Hrvatska (NDH).............................................................................................. 56 Istra ............................................................................................................................................ 64 Bosna .......................................................................................................................................... 67 NDH ........................................................................................................................................... 74 Kosovo ....................................................................................................................................... 89 Srbija .......................................................................................................................................... 92 Cvetković – Maček ...................................................................................................................... 99 Takozvana Narodnooslobodilačka borba (NOB) ......................................................................... 106 Moja sjećanja ............................................................................................................................ 131 Početak raspada Jugoslavije ....................................................................................................... 145 Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ)................................................. 173
Predgovor Kakvu povijest učite zavisi samo od toga tko je na vlasti u danome trenutku i kakva mu povijest odgovara. Time se nitko ne opterećuje, a kada mu nešto ustreba da bi nešto dokazao, uzima ono što mu se čini idealnim. Je li to ukradeno ili izmišljeno, sasvim je nevažno jer narod koji nema svoju povijest, istu stvara. To je lažna povijest, ali uz stalno ponavljanje postaje istina. Kasnije će se drugi povjesničari nadovezati na tu priču, utkati je u svoje radove i više se o toj povijesti neće dvojiti, postat će čista kao suza. Evo najnovijeg primjera. Muslimani su u BiH većinski narod, stvoreni Titovim naređenjem, što osobno pozdravljam, jer su tu. Problem je što oni u Bosni nemaju svoju povijest, u stvari imaju onu iz doba osmanske vladavine tijekom koje su živjeli skoro pa samostalno i sve sami odlučivali, ali ništa vrijedno pamćenja. Sada kada su dobili nekakvu državu, uzeli su povijest srednjovjekovne Bosne koja je čisto hrvatska u kojoj je puk starosjedilaca bio samo potrošna roba, a od toga puka bogumila nastali su Muslimani. Naime, taj je puk prešao na islam dok Hrvati to nisu učinili jer su bili bogumili i donekle rimokatolici, o čemu ću kasnije. Da se Muslimani nisu utopili u vladajuću hrvatsku manjinu, najbolje se vidi iz spisa Dubrovačke Republike. Tamo postoje brojni ugovori dubrovačkih trgovaca koji su u dolini Neretve kupovali roblje dok je ta trgovina bila dopuštena. Nijedan rob nikada nije bio iz hrvatskog korpusa, a to znači da su bili robovi ili sasvim obespravljeni. Sedamdeset posto robova bile su žene, pretpostavljam zgodne. To bi značilo da smo mi mogli sebi pripisati povijest Austrije jer smo pod njima živjeli i ne samo to; naši su velikaši sudjelovali u toj vlasti što kod bogumila, kasnije Muslimana, nije bio slučaj. Svejedno, bosanski Muslimani kradu hrvatsku povijest srednjovjekovne Bosne i pripisuju je samo sebi, što je sasvim sigurno barbarski čin, ali bolesnim nacionalistima to ne smeta. Usput uzurpiraju naziv Bošnjak samo za sebe iako je taj naziv pripadao svim narodima u BiH. I sada ono najgluplje, Muslimani se u Sandžaku isto zovu Bošnjaci. Što oni imaju s Bosnom? Tu se vidi koliko je sve napuhano samo da bi se dobila nekakva povijest. Muslimani koji su vjernici mogu se samo tako zvati, a koji nisu, mogu se zvati Bošnjaci, kao i pojedinci iz druga dva naroda, mislim da bi to bilo u redu. Idu još i dalje, izmišljaju bosanski jezik da bi farsa bila potpuna. To bi značilo da država BiH kao i svaka država ima svoj bosanski jezik, srpski i hrvatski su manjinski jezici. Uz napomenu da Muslimani Hercegovci nemaju svoj jezik pa zato pričaju manjinskim jezicima. Sjećam se da su se svi smijali tim izmišljotinama kada su se pojavile, neki su se i bunili, dok su
neki sve to smatrali šalom. Izetbegovićevi nacionalisti mislili su ozbiljno nastavljajući u istom pravcu. Nakon nekoga vremena i raznih svađa sve se zaboravlja i sada se priča o Muslimanima Bošnjacima i bosanskom jeziku u Sandžaku također. Slično je bilo i s vojskom BiH. Taj su naziv Muslimani pripisali samo sebi što je značilo da su ostale vojske bile paravojne. Samo se vojska BiH borila za slobodu protiv agresije koja nije ni postojala ili je postojala samo u nečijim glavama zato što su Srbi uzeli oružje JNA i krenuli u borbu, doduše s malo pomoći paravojnih bandi iz Srbije, za razliku od Hrvatske u kojoj su bande dolazile u obliku rezervista JNA. Kada narod vode ljudi bez skrupula, onda je žrtva uvijek narod, nikada vođe. Jedan od takvih bio je Izetbegović, potomak turskog časnika. Bio se spreman boriti do posljednjeg Muslimana samo da bi sačuvao vlast. Sjetimo se Kurtiljerovog plana koji je Izetbegović potpisao i uz nagovor SAD-a odmah povukao jer su Sjedinjene Države željele pokazati ostalim islamskim zemljama da se bore za islam. Podvalili su Izetbegoviću jer je bio zaslijepljen slavom, spominjao ga je čitav svijet, ali i trećina Bosne bila mu je malo, želio je sve, a na kraju će biti isto kao kod braće Srba - daj što daš kada sve fantazije propadnu. Ti prijatelji Amerikanci isto su se bili spremni boriti do posljednjeg Muslimana ako odgovara njihovim interesima jer nitko u životu ne pomaže drugome ako nema interesa. Poslije rata, kada je Alija vidio da je sasvim zabrljao, bojeći se smjene, tuži invalidnu Jugoslaviju za agresiju na čitavu BiH iako je polovica već pripadala Srbima, što je bila nezapamćena prepotentnost ili jednostavno, idiotizam. To još nije viđeno u svijetu, da polovica države tuži susjednu državu zbog agresije, a baš ta susjedna država stvorila je tu državu, dobro – identitet, odnosno tzv. Srpsku, samozvanu državicu stvorenu na etničkom čišćenju i sudski osuđenoj za genocid, prvi put poslije rata. I sada se događa da su Srbi jedini genocidni narod u Europi, a znali su taj 'epitet' dijeliti svima drugima.
Povijest Srbije Sada ćemo pogledati kratku srpsku povijest, onu pravu, a ne izmišljenu slavnu. Znamo da su došli s Avarima, preko ruske ravnice, u grupi bezimenih slavenskih plemena. Zaustavili su se u Raškoj na ne baš plodnom tlu. Tu su osnovali malu srpsku državicu krajem dvanaestog stoljeća, u svakom slučaju poslije Bosanske Banovine. Odmah, 1204. godine, Bizant pada pod vlast križara u četvrtom pohodu križara na Svetu Zemlju. Pošto vlast Bizanta nestaje, Srbi kreću u osvajanje prema jugu jer je sjeverno od Rasa moćna bugarska država. U našim se izvorima Srbi prvi puta spominju za vrijeme kneza Trpimira koji je upravo pobijedio Bugare, a poslije i Bizant. Srbi dolaze tražiti pomoć u borbi protiv Bugara. Kasnije će Srbi često dolaziti i tražiti pomoć, ali sumnjam da su je ikada dobili jer to nije bio interes hrvatske države. To je čisto moja pretpostavka. Slaveni koji su stigli s Avarima nisu bili prvi Slaveni koji su stigli na Balkan. Prije njih su dolazila neka plemena jer sam proučavao kovani novac Viminaciuma. Za vrijeme cara, mislim, Galijena, počinje se kovati provincijski novac u bronci. Ovo sada pišem po sjećanju. Na dupondiusu iz treće godine kovanja imamo Meziju, zaštitnicu kolonije, koja stoji i u svakoj ruci drži standardu na kojoj su brojevi IV i VII koji govore da su te legije sada u Viminaciumu. Odmah poslije imamo sestercius na kojem Mezija u lijevoj ruci drži standardu bez oznaka legija, dok u desnoj ruci drži živoga zeca uhvaćenog za zadnje noge ušiju podignutih prema gore. To sam obradio za časopis muzeja Požarevca, po zamolbi kustosa, mislim da se zvao Jarić. Ne vjerujem da je objavljeno jer je počeo raspad Jugoslavije. Po mome sjećanju, u zimi su obje legije otišle na istok ugasiti jedan ustanak pa je Viminacium ostao bez vojske. Preko smrznutog leda prešlo je neko slavensko pleme koje je htjelo ući na područje Rimskog Carstva. Svi su uzeli oružje u ruke i protjerali napadače. Tu pobjedu prikazuju zecom koji se brzo povukao bježeći kao zec. Do propasti Konstantinopola, Srbi su živjeli u Raškoj u nekoj seljačkoj zajednici. Imali su kneza čije se ime nije pamtilo, kao ni kod Hrvata ranije. Neki izvori tvrde da su Srbi krajem dvanaestog stoljeća dobili lozu Nemanjića koja je u to doba bila vrlo brojna i moćna. Problem je kod Srba što sve uveličavaju pa ne znaš što je prava istina, dok kod nas Hrvata u svu našu povijest sumnjaju iako su izvori sasvim pouzdani. Ja jednostavno sumnjam o toj moći Nemanjića, jer ne zaboravimo, sjeverno od Raške, gdje mogu samo vladati, moćna je Bugarska država. Na istoku i jugu moćni je Bizant, na zapadu opet moćna Bosna, doduše u usponu, s Kulinom banom na čelu. Između Bosne i Raške nalazi se mala Duklja, seoska knežija, koju je osnovalo najmanje hrvatsko pleme koje je stiglo iz Velike Hrvatske. Nešto slično postoji pod Mosorom, Poljice, za koje se tvrdi da su osnovane na kraju sedmog
stoljeća. Pronađen je prijepis statuta iz 1333. godine. Ta se knežija sastojala od dvanaest sela, katuna i mnogo zaselaka. Mila Gojsalić, 1530. godine, uništava Turke u velikoj eksploziji u kojoj i ona gine. Turke pobjeđuju 1686. godine. Ta knežija imala je i svoju himnu, a na dan svetog Jurja svake godine imali su izbor kneza. Knežiju je uništio general Marmont kada je osvajao Dalmaciju pa i Dubrovnik. Više vjerujem da bi povijest Poljica odgovarala Duklji jer je ona bila prvo mala i nevažna i nije imala susjede koji bi pokazali apetit prema njoj. Doduše, to će učiniti Srbi kada počnu svoju ekspanziju. Iz Duklje će u Poljice pobjeći pop Dukljanin s jednim dijelom stanovništva koje nije željelo živjeti pod Srbima i tako ćemo saznati za hrvatsku Duklju jer se vodila kao crnogorska srednjovjekovna državica. Poslije pada Konstantinopola, 1204. godine, Srbi su krenuli u osvajanje. To će činiti uvijek i kasnije kada znaju da je protivnik slab. Prvo osvajaju Kosovo pobijedivši pretke današnjih Albanaca. Kasnije će uvijek tako osvajati područja krećući se prema jugu i Grčkoj, a na istok sve do rijeke Marice. Dolaskom Turaka, koji pobjeđuju Srbe na Marici i kasnije na Kosovu, na Balkan, nestaje srpske srednjovjekovne države. Srbi su sastavni dio Turskog Carstva i moraju davati vojsku Turcima kada ovi kreću u osvajačke pohode. Ubrzo zatim, Mongoli napadaju Tursku s istoka. Poraz Turske je potpun, čak je zarobljen i sultan Bajazit, koji će do kraja života biti u mongolskom zarobljeništvu, živeći u kavezu, odjeven u žensku opravu. Propašću Bugarske države, Srbi kreću na sjever jer je teritorij Vlaha slobodan i osvajaju ga bez rata, znači bježeći prema sjeveru gdje grade Smederevo, koje Turci ubrzo osvajaju. Granica je na Dunavu, Savi i Drini. Tako će Srbi od sada osvajati sva područja kada krenu na sjever i zapad skroz do Hrvatske. Prvo će doći kao izbjeglice koje bježe pred Turcima, tražeći samilost. Onda tu ostaju i na kraju istjeruju sve koji nisu Srbi. Srijem je najbolji primjer. Bio je u sastavu Hrvatske više od trinaest stoljeća, a onda su ga Srbi oteli kada su bili moćni i kada su vidjeli priliku tvrdeći kako oni tu žive stoljećima, a u stvari od samoga kraja šesnaestog stoljeća. I sada mi pada nešto na pamet, čitava kasnija srpska povijest osvajanja jednostavno je bježanje u susjedne zemlje koje im pomažu, a za uslugu će im sve to oteti. Bježat će preko Dunava u Mađarsku, a Mađari će pomagati ljudima u nevolji. Isto će tako bježati preko Save, gdje će im pomagati Hrvati. Kao zahvalnost, poslije Prvog svjetskog rata Srbi će te teritorije pripojiti sebi, stalno tvrdeći da svoje ne daju, a tuđe neće. Naime, to je uvijek bila hrvatska krilatica, a susjedi su nam oduzimali teritorije. Prvo Srijem, Boku kotorsku, Turci Bosnu, komunisti Cazinsku krajinu, jer je granica uvijek bila na Uni, a sada i Slovenija traži svoj dio. Za vrijeme turske vladavine, svuda su imali bježanije. To je narod koji je stalno negdje bježao i tako osvajao. Samo će poslije Oluje i Bljeska bježati nazad. To će nazvati genocidom nad srpskim narodom što je bilo nešto najsramnije u čitavoj srpskoj povijesti do sada. U
stvari, to je nova riječ u srpskom jeziku 'bježocid'. Oni su bježali daleko ispred hrvatske vojske. Oni će svoju povijest nazivati slavnom, a ja sam vidio da su samo balkanski ustanci, Prvi i Drugi, bili slavni, dok je sve ostalo bilo priklanjanje pobjedniku. Naposljetku, Francuzi slave kraj Prvog svjetskog rata, a Srbi uvijek sudjeluju kao folklor iako oni to negiraju. Slično će biti i u Drugom svjetskom ratu kada će krajem četrdeset i četvrte, krenuti po Srbiji i tamaniti četnike, a njihovu djecu poslati u partizane pa će od dvadesetak posto Srba u partizanima, većinom iz Bosne i Hrvatske, sada partizani iz Srbije činiti veliku većinu. Poznavao sam nekoliko tih ljudi, bili su u mirovini, a radili su u policiji. Takozvana Ranković jugend, bili su mu zahvalni do groba jer je od čobana stvorio komunističku gospodu. Tako su se osjećali. Stalno su mi pričali priče iz rata i sve se završavalo ulaskom u Zagreb. Par puta sam ih pitao da nastave što su činili poslije, nikada nisam dobio odgovor, kao da su bili gluhi. Poslije rata, Srbi su pričali o svojoj velikoj pobjedi protiv fašizma, a nisu ni znali da su se borili protiv nacizma, a s talijanskim fašistima su surađivali naveliko protiv ustaša. Doduše, hrabrom srpskom vojniku to neznanje nije bilo važno, kao kasnije i sve ostalo, jer su odmah uzeli sve u svoje ruke, nastavljajući srbovanje. Sve počinje Četvrtim križarskim ratom. Dužd Dandolo nudi križarima prijevoz u Svetu Zemlju morem, ali moraju osvojiti Zadar što oni čine 1202. godine u jesen i zimi. Tu ostaju više od godinu dana bančeći i pljačkajući zaleđe. Zatim vojska kreće u Konstantinopol smijeniti vlast, a sve će biti plaćeno. To je inscenirao slijepi dužd Dandolo da bi se Venecija domogla velikog bogatstva Bizanta, što i uspijeva. Bizant više nikada neće biti to što je bio. Njegova je moć slomljena jer uzurpator nije imao novca platiti križare pa su oni opljačkali grad. Venecija će sljedećih šezdeset godina iz Bizanta ukrasti sve što se može odnijeti, a ima neku umjetničku vrijednost. Sve se to nalazi i sada većinom u Katedrali svetog Marka, gdje su barbari pljačkali barbare.
Kosovo Albanci su jedini narod koji se nije pomiješao sa Slavenima, tako da su zadržali svoje stare osobine, ali su se stalno morali braniti od Srba koji svoje ne daju, a tuđe neće. Pretpostavljam da su oni ostaci Kelta iz doline Morave, koje su Rimljani potisnuli na današnje prostore. Naime, kada Aleksandar kreće na istok, odvodi sve sposobno za rat sa sobom pa su Grci prisiljeni kupovati hranu od susjeda iz doline Vardara i doline Morave. U Boki kotorskoj na mjestu današnjeg Kotora nalazio se grad Damastion, koji kuje tetradrahme, platežno sredstvo onoga doba. Naveliko trguje s ostalim grčkim gradovima, ali sada, za vrijeme vojne, njihovi su resursi nedovoljni pa većina trgovine kreće prema sjeveru. To je lako primijetiti po kovanju novca jer se smanjenjem kovanja u Damastionu povećava kovanje tetradrahmi kod Kelta. Oni posjeduju to znanje. Naime, Grci kupuju hranu od Kelta i plaćaju je srebrnim tetradrahmama. Pošto je potražnja velika, Kelti odlaze na sjever kod svojih zemljaka i od njih kupuju hranu, a plaćaju je svojim novcem, vrlo lukavo. Kelti od jedne tetradrahme prave dvije, s upola manje srebra, tako da su zarade ogromne. Ispočetka je novac lijepo izrađen, ali je zbog velike potražnje sve lošiji, kako stilski, tako i sastavom srebra. Na kraju se u tetradrahmi nalazi samo dvadeset do trideset posto srebra. Aleksandrovom smrti, trgovina zamire. Dolaskom Rimljana, Kelti nestaju u Europi, a moravski se Kelti sele u današnju Albaniju i Kosovo. Oni nisu brojni pa ih Srbi pokoravaju bez velikih problema. Tu na Kosovu, Srbi će stvoriti svoju srednjovjekovnu državu i tvrditi kako je to uvijek bilo njihovo. Osvajanjem Turaka današnji Kosovari prelaze na islam i sada su oni gospodari Kosova dok su Srbi bespravna raja. Svima koji su dragovoljno prešli na islam, Turci su davali veliku autonomiju. To se dogodilo i s bogumilima u Bosni. Zbog nedostatka zlatnog novca na Kosovu, porta dopušta Kosovarima da kuju svoj vlastiti. Kovan je u dva apoena, s nazivom Kosova i to, zamislite, prije Srba. U Balkanskim ratovima Srbi opet osvajaju Kosovo i od tada se Kosovari bore za svoju slobodu i napokon bijeg od Srba koji su jednostavno postali bolesni jer su svi gledali da pobjegnu od njih, čak i braća Crnogorci.
Hrvatska Mi Hrvati bili smo jako dobri ljudi, nismo se svađali ni sa kime i većinom smo sve trpjeli. Dobri ljudi i budale su braća, tako se tvrdi. Mi smo svima vjerovali i ulazili u razne zajednice, prvo s Mađarima. Ta se zajednica pokazala kao dobra jer smo zadržali državnost, samo smo kralja imali zajedničkog, dok je Hrvatskom vladao potkralj, odnosno ban. Onda smo ušli u zajednicu sa Habsburgovcima, poslije poraza Mađara na Mohaču i odatle više nismo mogli van. Poslije propasti Carevine, po drugi put ulazimo u zajednicu sa Srbima, s idejom južnih Slavena, a nismo znali da su Srbi pleme s turskim genima koje slučajno govori jednim slavenskim jezikom. I odatle nismo nikako mogli van, do raspada Jugoslavije. Svakome se može dogoditi da ga jedanput prevare, kada se to dogodi i drugi put, onda možemo sa sigurnošću reći da je naivko, a kada se dogodi treći puta, onda je nepopravljiva budala jer sada i treći puta ulazimo u Europsku zajednicu. Bio bih najsretniji da nisam u pravu. Ali EU nudi nešto besplatno, a toga nema i nikada nisam vidio pa ni čuo da netko nešto dragovoljno nekome daje ako nema neki interes. Imamo još jednu manu bar što se povjesničara tiče. Naime, oni većinom sumnjaju u sve što neki stranci pišu o nama jer tako vide događanja. Recimo, ne vjeruju u Pactu Conventu, a poslije se baš sve događa po njoj ili tvrde da je Ljudevit Posavski pobjegao u Srbiju poslije propasti ustanka, a u to doba Srba nije bilo nigdje osim u Raškoj. To je neznanje pa se pitam jesu li to Srbi opet pravili svoju slavnu povijest uz pomoć neukih hrvatskih povjesničara. Nikada se nisam zanosio da napišem bilo kakvu knjigu, a najmanje s temom iz povijesti. Jednostavno sam prisiljen napisati ono što sam doznao, inače bi se to moglo izgubiti jer sam primijetio da o povijesti Srba nemamo pojma i s takvim neznanjem ulazimo u zajednicu koja to neće biti, dok Geđe stvaraju našu povijest onako kako je oni zamišljaju i toga se drže, bez obzira koliko glupa bila. Pretpostavljam da je to rezultat srpskog jednoumlja jer još i sada vladaju buzdovani stvoreni u svome sistemu. Odmah da objasnim, buzdovani su većinom ljudi s visokim školama, a kao djeca pedesetih i šezdesetih godina bili su čobančići. Ušavši u partiju, brzo su preuzeli vlast i vladali bez skrupula. Glavna im je odlika da mogu pričati o svemu i svačemu, ali u životu nisu nikada ništa pametno uradili. I sada ih je puna politika. U politici se smjenjuju, mnogo pričaju, a nama je sve gore i gore. To znanje sam sakupio kroz svoje hobije, putujući naokolo i stupajući u kontakte s drugim ljudima koji su imali isti hobi. Najinteresantniji su bili povjesničari iz Srbije i kada bismo negdje sjeli i popili po koju, odvezao im se jezik pa su se hvalili, a to je velika odlika Srba. Pričali su mi o stvarima koje je bile zabranjeno spominjati pa i neke iz odnosa s Turcima svojeg vremena, koje su čuli od svojih starih. Sve
su to bili potencijalni svjedoci svojega vremena. U te priče mogao sam vjerovati ili ne. U većini slučajeva, priče sam uzimao kao vjerodostojne ako su se pojavljivale iz makar dva kanala. Naposljetku i ja se mnogo čega sjećam sa početka pedesetih godina jer sam kao dječak sjedio na samom izvoru informacija, a da toga nisam ni bio svjestan. Često ćete čuti naše drugove kako se hvale da su bili antifašisti. I Staljin je bio antifašist! A borili su se protiv nacista što je velika razlika. Fašisti su tvrdili da su antikomunisti. Oba pokreta u jednom su bili u pravu: da mrze demokrate iako su se komunisti i time kitili jer su bili neuki pa nisu ni znali što je demokracija, ali su svoju vlast nazivali demokratskom. Vrlo je zanimljivo da sam otkrio samo dvije veće razlike između te dvije bratije. Fašisti su uvijek uništavali tuđe narode, a komunisti samo svoj. Druga razlika je što su obje bratije dizale ruke na pozdrav; jedni s ispruženom šakom, a drugi sa skupljenom šakom. Pa kod njih i nije bilo neke razlike? Također sam imao sreću posjedovati dvije knjige izdane u staroj Jugoslaviji. Tiskane su pred sam Drugi svjetski rat. To je doba kada se Hrvatskoj vraća banovina, ali u sastavu Jugoslavije. Sada Hrvati napokon dobivaju slobodu izražavanja na svim poljima što se janjičarima u Beogradu nimalo ne sviđa. Spremni su na sve samo da se vrati zlatno doba tiranina Aleksandra. Obje knjige nastaju prije pojave fašizma i komunizma pa su za mene vjerodostojnije od kasnijih novokomponiranih povijesti. Prva je knjiga Josipa Horvata tiskana tisuću devetsto trideset devete godine, Kultura Hrvata kroz 1000 godina. To je opširno djelo u kojem se spominju mnogi povjesničari koji su se bavili tom temom pa i sve njihove sumnje onoga doba. Međutim, ja nemam drugih izvora i moram se zadovoljiti time što imam. Ne trebamo ništa izmišljati, ali ni dodavati jer to je onda isto falsifikat. Naposljetku, to je naša povijest, sviđalo se to nama ili ne. Srbi tu istu hrvatsku prapovijest pripisuju i sebi iako se oni nigdje ne spominju, ali zato obavezno prešućuju da se tu spominju Hrvati. Kod Srba to nije ništa novo, rado uzimaju tuđe jer svoje nemaju. To će uvijek biti sastavni dio srpske megalomanije o kojoj ću kasnije. Ta krađa hrvatske povijesti morala je nastati kada smo ušli u Jugostan. Mi ulazimo s našom prapovijesti u državu pa je ta prapovijest sada državna. Kada se država raspala, ponijeli smo našu prapovijest s nama, dok su Srbi smatrali da su oni jedini sljedbenici SFRJ pa prema tome i njezine povijesti. Čak idu i dalje pa tvrde da su Hrvati Srbi rimokatolici, što je sasvim netočno jer su Srbi genetski tursko pleme koje samo govori slavenskim jezikom i ima ortodoksnu vjeru katolika. Nešto slično tvrde i za Muslimane jer narod koji nema povijest, istu izmišlja, a ako je megaloman, što Srbi jesu, možete doživjeti svega i svačeg.
Druga je knjiga Borba Hrvata, Mirka Glojnarića, jednog HSS-ovca koji je mnogo propatio braneći sa svojim istomišljenicima slobodu hrvatskog puka. Knjiga opisuje patnje ljudi pa i ubojstva koja su izvršili žandari tiranina. Računa se da je ubijeno preko 400 ljudi koji su tražili pravdu. Većina ih je pobjegla u inozemstvo i stvorila ustaški pokret. Preko deset tisuća čamilo je po tiraninovim zatvorima. Takav egzodus stvara udrugu ustaša koja ima samo jedan cilj - ubiti tiranina jer on uništava sve što nije srpsko, stvara janjičarsku državu, a sebe vidi kao sultana u Jugostanu. Tako su se ponašali svi srpski vladari, od Karađorđa pa naovamo. Nije se moglo ništa drugo ni očekivati od svinjara. Naime, obje dinastije nastaju od svinjarske loze, očevi su im čuvali svinje, usput jedino dozvoljeno zanimanje u turskoj carevini koje je donosilo sultanu velike prihode od carina, a poslije se počeli baviti trgovinom. Na takve brutalne odnose srpski je puk navikao još od Turaka pa mu sve to nije mnogo smetalo jer kada su se zadnji put pobunili pod Obrenovićem, završilo je krvavo. Puk je tražio samo malo slobode jer su ginuli za nju i za Srbiju. I onda su se sjećali dobrih starih vremena kada su Srbijom vladali Turci, a ne ove krvopije. Neki su tražili da se Turci vrate, ali se vratio Obrenović i u krvi ugušio Timočku bunu. Od tada Srbi slušaju svoje vladare ili ih jednostavno likvidiraju. I to odmah čitavu svinjarsku lozu Obrenovića. Usput, likvidirat će i hrvatske i muslimanske političare kada im se ukaže prilika, da ne govorimo o Ferdinandu u Sarajevu pa i protivnike Miloševića u invalidnoj Jugoslaviji i to preko pet stotina. To je jednostavno narod sklon terorizmom rješavati svoje probleme kada se nakupe, ali s tvrdnjom da je to patriotizam, a ne terorizam. Takav pritisak tiranina postojao je prema svim narodima u Jugostanu, a posebno prema Hrvatima jer smo se mi bunili tražeći nasljedna prava. Tiranin to ne priznaje, čak nam ukida banovinu, stariju više od osamsto godina i s preko četiristo banova. Stariju i od srednjovjekovne srpske države. U stvari, ova bi se knjiga morala zvati Balkanski kotao. Pogledajmo: u sredini je BiH s tri vjere i tri naroda na malom prostoru koji se stoljećima ne podnose i stalno je jedan nad drugim vladao. Samo je za vrijeme Tita bilo zatišje pred buru koja je bila krvava. Gledajući globalno, to je jedna juha Slavena, Anta i starosjedilaca, kod kojih su svi osvajači ostavljali svoje gene. Uz to, s istoka je opasana megalomanima iz Srbije, sada zadrtim komunjarama koji se ponašaju kao njihovi djedovi Turci, gledajući genetski. Turskih gena Muslimani imaju najmanje jer kod njih nije vladao zakon prve bračne noći, kada su Turci prenosili gene na raju. Sa zapada je narod koji vode po srpski 'poštene' komunjare Hrvati koje ne znaju ni tko su ni gdje su. Doduše, jedan od njih, koji nije želio biti podoban pa ni 'pošten' Hrvat kada je bilo najopasnije, učinio je pravu stvar, postao je najveći sin Hrvatske. Mislim na Tuđmana. Jedan njegov general, kasnije i saborski zastupnik, jednom je prilikom rekao, parafraziram: 'Predsjednik Tuđman mora dobiti
Nobelovu nagradu iz kemije jer je iz toliko govana stvorio slobodnu državu.' Naši podobni političari i dalje imaju plan uvesti nas u neke nove zajednice jer su glupi da vode državu, ali neće se skloniti jer su buzdovani i misle da su bogom dani. Da nešto znaju raditi, mogli su to u svojoj struci jer su većinom završili razne fakultete, ne ulazeći kako. I tamo su bili loši pa su zato ušli u politiku jer tu možeš pričati i raditi svakakve gluposti koje nitko neće primijetiti, a i zaštićen si zakonom kao lički medvjed. Stalno prave nove zakone, a poslije ih obavezno dopunjuju i izmjenjuju pa tome nikad kraja, kao ni njihovom neznanju. Dati ostavku ne dolazi u obzir jer nikada nijedan buzdovan nije dao ostavku. To je jednostavno bilo nezamislivo. Samo je smrt buzdovana značila i ostavku. Iz knjige Kultura Hrvata kroz 1000 godina, izvadit ću najvažnije stvari iz hrvatske prapovijesti da bi Srbi napokon upoznali našu prapovijest jer je stalno izmišljaju. I to svaki akademik priča neke priče koje on misli da su takve jer je to svojstvo glupih buzdovana iz komunizma, jednostavno da sve znaju i o svemu znaju pričati. To će biti vrijeme od prelaska hrvatskih plemena preko Iranske visoravni pa do formiranja prve zvanične hrvatske kneževine 818. ili 819. godine pod knezom Bornom. U toj knjizi izučavane su rasprave koje su vodili povjesničari 19. stoljeća pa i kasnije. Sve se svodilo na to može li se vjerovati djelu De administrando impero iz 952. godine Konstantina Porfirogeneta jer je pisano poslije više od tristo godina. Konstantin je morao imati neke dokumente jer točno navodi petero braće i dvije sestre, poimence, koji vode svoje vojske. Na poziv iz Bizanta, te vojske kreću u pomoć Konstantinopolu. On ne spominje njihovog oca, bana Velike Hrvatske, koji je sve to odobrio. Za Konstantina on nije bio važan jer nije sudjelovao u pohodu protiv Avara. Zato mu treba vjerovati jer on iznosi samo činjenice iz onoga vremena koje su mu bile pri ruci. Pisao je kao administrator, a ne povjesničar i zato su ti podaci u suštini točni. Za Konstantina je to bila obična činjenica, priča o nevažnim plemenima Hrvata koja dolaze u pomoć kao i svi ostali plaćenici Bizanta u njegovoj dugoj povijesti. Neki su hrvatski povjesničari istraživali vrijeme prelaska preko Iranske visoravni, ali podataka nije bilo. Tek je lingvistika dala nadu i povezanost s Iranom preko iranske riječi 'Hu urvath', a s Čerkezima preko riječi ban (vođa) i Ant (narod). Za pretpostaviti je da nismo poznavali riječi vođa i narod. To su bile karakteristike Slavena. Naposljetku, da to djelo ne postoji, mi o našoj prapovijesti ne bismo imali nikakvih saznanja. Možda bismo tvrdili da smo bili borbenog duha, narod koji se volio hrvati. Ovako smo dobili svoje ime među bezimenim slavenskim plemenima koja su stigla s Avarima. S ovim saznanjima možemo reći da smo mi pleme Anta i donekle različiti jer postajemo borbeniji
od ostalih slavenskih plemena koja su stigla na Balkan s Avarima. Za pretpostaviti je da su sva ta plemena imala neka svoja imena koja su se vremenom izgubila i nigdje se ne spominju, osim Srba koji će se zaustaviti u Rasu, gdje će biti, pretpostavljam, sigurni od susjeda. Jednostavno o Srbima nema nikakvih podataka osim iz hrvatskih izvora, a koliko ih poznajem, sigurno su nešto izmislili. Kada se prošle godine prikazivala serija Hrvatski vladari na HRT-u, neki su to gledali u Srbiji pa su počeli pričati da i oni imaju kneževe iz toga perioda, samo se moraju otkriti. I sada će otkrivati ranu srednjovjekovnu povijest izmišljajući sve i svašta. Siguran sam u to. Pleme koje je živjelo na području današnje Bugarske, nije imalo ime. Ime će dobiti po Balgarima, jednom turskom plemenu koje će se spustiti preko ruske stepe i stići u područje ispod Dunava i Save, a na zapadu do Drine. Balgari će se poslaveniti, ali se neće povlasiti. Vlasi su ostaci građana Rimskog Carstva i žive između Timoka i Drine. Tu imaju pastirsku kraljevinu. Kralj stoluje u Kraljevu u jednom meni nepoznatom vremenu. O njima se ne zna mnogo jer su ih Bugari jednostavno prisvojili u svoj korpus, što će kasnije učiniti i Srbi kada osvoje područje ispod Dunava i Save. Ti će se Vlasi povući između Timoka i Morave, ispod Dunava gdje i sada žive, sa svojim jezikom i kulturom. Za vrijeme Trpimira, Bugari prvi put napadaju Hrvatsku i bit će poraženi. Tada se u našoj povijesti prvi puta spominju Srbi koji traže pomoć u borbi protiv Bugara. Svi kasniji kneževi Hrvatske, vodit će bitke s Bugarima i uvijek ih pobjeđivati. S prvim hrvatskim kraljem Tomislavom, Bugari će voditi zadnju bitku i više nas neće napadati. Uvijek ćemo graničiti s Bugarskom državom, tek propašću nje, graničimo s Turcima, a poslije pada Smedereva, kada Srbi s njima dolaze na te prostore, ali u okviru turske carevine. Od početka Bugarske države Srbi se bore za opstanak, izbjegavajući direktne sukobe jer su slabi. Njihova je sreća što su bili na periferiji događanja pa za taj teritorij nije bilo interesa kod susjeda. Tek kada su stvorili svoju prvu srednjovjekovnu državu i krenuli u osvajanja prema jugu, bili su potencijalni protivnici Bugarima, ali su Bugari ostali na svojim područjima, a Srbi krenuli osvajati prema jugu. Mržnja među ta dva naroda trajat će vjekovima, ali bit će prekinuta za vrijeme turske vladavine jer će obje države nestati. Bugari su prvi narod koji počinje pisati ćirilicom koju je sastavio Ćiril za moravskog kneza Rastislava 863. godine. Kasnije će Srbi prisvojiti ćirilicu i tvrditi da je ćirilica njihova, što sve dolazi iz neznanja što opet govori da ne moraš biti pametan nego glup i ne mijenjati svoje mišljenje pa će vremenom i ostali u to povjerovati. To doba kada se počinje upotrebljavati ćirilica u Moravskoj traje jako kratko što je samo pretpostavka. Sljedeće dvije slavenske države koje počinju upotrebljavati ćirilicu su Hrvatska koja je već moćna kao i Bugarska malo kasnije. To su države koje trebaju pismo. Izgleda se u Hrvatskoj ćirilica upotrebljava vrlo kratko vrijeme i ne na čitavom prostoru jer se mi
okrećemo glagoljici koja je fonetsko pismo znakova. Na glagoljici je pisana Bašćanska ploča, najstariji spomenik hrvatskih knezova. Izdana je u ime Dimitrija Zvonimira i tu uz Jadran, glagoljica će se upotrebljavati do1206. godine. Bugari će stalno upotrebljavati ćirilicu jer imaju moćnu državu pa trebaju pismo. U dvanaestom stoljeću, stvaranjem bosanske države pojavljuje se varijanta ćirilice, tzv. bosančica, koja će se upotrebljavati i u nekim dijelovima Hrvatske. Tek će formiranjem srpske države krajem dvanaestog stoljeća ćirilica postati pismo Srba poslije glagoljice, kada će je sasvim napustiti. Do toga vremena Srbi nemaju pravu državu u kojoj se pamte vladari pa im nije ni potrebno pismo jer nemaju ništa važno zapisati. To smo razdoblje imali i mi, Hrvati, od dolaska na ove prostore 626. godine pa do pojave prvog kneza, Borne. U stvari, Srbi će se ćirilicom početi služiti tek četiri stotine godina poslije njenog stvaranja što njima ništa ne znači jer je kod njih neznanje dobra osobina, a vole uzeti tuđe jer nemaju svoje.
Prapovijest Hrvata U svome djelu, Konstantin Hrvate naziva Horovathos. U izvornom iranskom, riječ znači 'Hu urvath' - prijatelj. Tako će nastati naše ime. Taj put preko Iranske visoravni, možda je trajao nekoliko stoljeća jer nam se nigdje nije žurilo, a nismo ni znali kuda idemo. Sigurno smo bili veliko pleme pa se nitko nije usudio napasti nas, a mi nismo nikoga dirali, nego smo se ponašali prijateljski prema svima koje smo sretali na putovanju. Jedno je sigurno - nismo bili brutalan narod, što je bila odlika svih plemena koja su željela opstati. Mi krećemo prema zapadu, a poslije na sjever gdje zaobilazimo Kaspijsko jezero i preko južne ruske stepe, nastavljamo put prema zapadu. Teško je reći koliko je trajao taj polagani put, pretpostavljam ne zimi. Negdje na tome putu srećemo pleme Čerkeza, koje nam se pridružuje zbog zaštite. Od njih preuzimamo nekakvo vojno ustrojstvo po kojem je na čelu plemena ban, što znači vođa. A riječ Ant označavat će cio narod. Od toga momenta ban nosi titulu bez ličnog imena, kao i ranije, što je odlika Slavena. Titula bana je nasljedna i tako će biti do kneza Borne. Tek će kralj Tomislav dobiti titulu kralja, koja će biti izvedenica od Karla, misli se na Karla Velikoga. Titulu bana ćemo uvesti tek poslije propasti hrvatskih vladara, kada uzmemo kralja Kolomana za svoga suverena. Znači mi smo Anti - što je varijanta Slavena. Poslije Pacta Convente 1102. godine uzimamo Kolomana za kralja, kako je on rekao: 'pod uvjetima kako Hrvati odluče' za čitavo kraljevstvo, dok će Hrvati dobiti bana, odnosno potkralja. Ban se bira na dvije godine, ali se toga nisu mnogo držali. Ja sam jednom prilikom vidio spisak, mislim da je bilo oko 445 banova u razdoblju od osam stoljeća, ali bez ijedne banice. Banovinu će ukinuti tiranin jer u njegovom Jugostanu nema mjesta za bana, hrvatsko nasljedno pravo. Tiraninova je država bila vrlo mlada pa nije ni znala što je nasljedno pravo, a kada se sjetite da je iz loze svinjara, sve je jasno, za maloga kralja koji je htio izigravati sultana. Hrvatskoj se vraća banovina još uvećana dobrim dijelom BiH, kada vlast u Beogradu slabi i janjičari, gdje mislim na velikosrbe i radikale, moraju odstupiti s vlasti na trenutak. To se događa pred sam početak Drugog svjetskog rata pa nema velikog učinka. Od prelaska preko stepe, ban predvodi čitavo veliko pleme Hrvata. On je institucija dokle god je živ jer mu ime nije važno. Najvažnije od svega je to što pleme ostaje čvrsto zajedno i stabilno, prolazeći kroz more bezimenih slavenskih plemena. Zaustavljamo se na području Buge i Visle. Tu se stvara Velika ili Bijela Hrvatska. Ban je stup države, ali pada u zaborav kada umre, a titula prelazi na najstarijeg sina ili kći. Hrvati na tome području
žive nekoliko stoljeća. Nitko ih ne dira jer su izvan putova barbarskih pohoda na Rimsko Carstvo ili su jednostavno bili moćni, a oni sami nisu imali nikakvih ambicija u osvajanju. Sigurno su svi stalni narodi znali za njih i o njihovoj snazi jer je Bizant uvidjevši opasnost od Avara potražio njihovu pomoć. Prije dolaska na Balkan sigurno nemamo pismo i ništa se ne bilježi ni kasnije. Kada dobijemo pismo, nećemo zapisivati imena vođa jer je titula bila dovoljna. Njihova su djeca nasljednici sigurno imali neke titule kao princ, inače ne bi znali tko je nasljednik. Jer kada su sinovi i kćeri sa svojim vojskama napustili bana oca, svi su imali titule bana ili banice. Međutim, nigdje se ne spominje ban otac, koji je najvažniji jer je odobrio odlazak velikog dijela plemena. Izgleda da Bizantu njegovo ime uopće nije bilo važno, a još manje ime najstarijeg sina ili kćeri koji će ga naslijediti. Neki će Hrvati odlaziti na zapad i tamo će se izgubiti. Jedan dio njih nastanit će se na području Moravske gdje će sudjelovati u stvaranju prve slavenske države, kobne po njih. Hrvati se tu spominju do desetog stoljeća, a onda se stapaju s masom pridošlog slavenskog življa. Na tome području Boleslav Hrabri 999. godine stvara prvu poljsku državu. Još poslije prvog rata, Ukrajinci na zapadu taj su dio Karpata zvali Hrvatske planine, tako sam čuo. Pretpostavljam da u Panonskoj nizini živi mnogo bezimenih slavenskih plemena koja su stizala samostalno, prije i poslije Hrvata. S Avarima dolaze plemena koja pljačkaju s njima, ali se i polako osipaju. Balkan se pljačka bez ikakvog otpora jer je Bizant bez vojske. Sva vojska koju su imali povukla se u grad Konstantinopol. Na kraju, kada su sve opljačkali, kreću na Konstantinopol. Car je to znao pa se pripremio za opsadu, a i sjetio se Hrvata koji bi mogli pomoći, jasno za novac, pa je poslao izaslanstvo u Veliku Hrvatsku. Slavenska plemena koja stižu s Avarima mnogobrojna su i polako se osipaju nalazeći svoje mjesto pod suncem. Neka od njih i dalje sudjeluju u pljačkama, uvijek kao podanici. Iako su brojniji od Avara, jako su razjedinjeni i ne priznaju ničiju vlast iz svoga korpusa, ali zato strance bez pogovora. To je tipična slavenska osobina. Avarska je konjica nepobjediva, Balkan je opljačkan i Avari odlučuju napasti i Konstantinopol, što i čine, ali bez uspjeha. To je prebogat grad koji je stoljećima skupljao bogatstva, koji sve plaća u solidusima, najcjenjenijom valutom u povijesti čovječanstva. Novac od srebra kuju samo ponekad. Na kraju Avari ostaju sami pod gradom bijesni na sve Slavene što su ih napustili i spremaju im se osvetiti kada osvoje grad. Konstantinopol je napadnut u ljeto 626. godine. Nekako u to vrijeme, u Velikoj Hrvatskoj nalazi se izaslanstvo iz Bizanta s ponudom koja se ne može odbiti. Pomoć protiv Avara bit će plaćena brdom solidusa koji su svjetlucali na suncu, pred banom i čitavim pukom. Hrvati u životu nisu vidjeli toliko
zlata, možda su neki mislili da je to sve zlato svijeta na okupu? Vidjeli su i cara na novcu i znali da mora biti jako moćan kada nudi toliko zlata. Možda najvažnije, ne bi bilo loše biti u dobrim odnosima s takvim moćnikom, a uz to bit će dobro plaćeni u zlatu. Rim je stvarao legionare, dok je Bizant iste iznajmljivao od plemena iz okruženja. U većini slučajeva ta se plemena tu nastanjuju i postaju izvor novih plaćenika. Oni zarađuju novac boreći se za interese Bizanta, u kojem taj novac i troše. Tako car ima dvostruku korist, plaća vojsku samo kada je treba, a novac se vraća u kasu. To je bilo idealno rješenje dok nisu pozvali Turke koji će uništiti Bizant. Pretpostavka je da ban otac šalje većinu mladeži prema jugu da bi osvojili nova područja koja su mnogo toplija. Na put kreću stasiti, dobro izvježbani mladići sa svojim curama i ženama, predvođeni novim banovima i banicama. Zato su vrlo pokretni i brzi. Kod kuće ostaju ban otac i najstariji sin ili kći koji će ga naslijediti. Sestre su Tuga i Buga, a braća Klukas, Lobelos, Kosences, Muhlo i Hrobatos. Sa sigurnošću možemo tvrditi da su Hrvati konjanici. Bilo bi nezamislivo da se pješaci bore protiv avarske konjice koja je bila nepobjediva do tada. Iza mlade vojske kreće se masa žena, neke i s malom djecom. Svi znaju da bitku s Avarima moraju dobiti. Možda su imali i savjetnike iz Bizanta? U svakom slučaju, Hrvati su morali napraviti odličnu taktiku ako su željeli pobijediti. Na sjeveroistoku današnje Mađarske, između Dunava i Tise, nalazio se kanov Hring. To je drveni grad, možda i utvrđen, pun opljačkanog blaga sakupljenog u svim dosadašnjim pohodima posljednjih decenija. Avari su gospodari ravnica i nemaju se čega bojati. Svi im se sklanjaju s puta. Manje jedinice donose opljačkano blago pa se vraćaju nazad. Stanovnici grada većinom su starci i žene s djecom i pokojom jedinicom za osiguranje. Pretpostavljam da su odabrali jedinu moguću taktiku, izbezumiti i uvrijediti Avare, a pogotovo kana. To će učiniti ako Hring sravne sa zemljom i pobiju čitavo stanovništvo, a blago opljačkaju, što je uvijek bio običaj onoga vremena pa i poslije. Doduše, bio je običaj zadržati mlade cure, ali su ih Hrvati sve pobili. Drugo što je bilo važno, morali su dopustiti nekim zarobljenicima da pobjegnu kako bi kanu javili tužnu vijest. Najvažnije od svega je bilo da se glasonoše uvjere da su to učinili Slaveni. Avari nisu cijenili Slavene pa će u bitku ući bez ikakvog plana, bolesni od želje za osvetom. Njima je bilo nezamislivo da ih netko napadne, a pogotovo Slaveni, koje su dobro poznavali. Kan je već prekinuo opsadu grada, vidjevši da ga ne može osvojiti. To je bilo prvi puta da Avari doživljavaju neuspjeh. Bili su strašno bijesni i poniženi. Svu krivnju pripisuju Slavenima koji su ih ostavili na cjedilu. Sada ih samo žele sve pobiti i dati primjer da se gospodari moraju uvijek slušati.
Nekako u to vrijeme stiže vijest o propasti Hringa. Kan mijenja odluku, sav bijesan i željan osvete. Nikako ne može shvatiti kako su se tamo neki Slaveni usudili tako nešto učiniti, njemu kanu svih Avara, čovjeku koji jedini na ovim prostorima ima pravo odlučivati o životu i smrti. Kreće nazad u divljačkom jurišu, samo s jednom željom - pobiti sve Slavene koji su izgubili razum napavši njega. Neuki um gospodara ravnice to jednostavno nije mogao razumjeti. Razni povjesničari nisu se mogli dogovoriti gdje je došlo do odlučujuće bitke. U većini se slučajeva tvrdi da se bitka odigrala između Save i Drave, na putu koji je vodio prema Sirmiumu. Ja mislim da se bitka odigrala odmah poslije Osijeka jer će jedno pleme odmah poslije bitke krenuti Dravom uzvodno, gdje će se zaustaviti ispod Alpa i tu nastaniti. Ostalih šest plemena razdvaja se na Savi. Hrvatska vojska postavlja izvidnice očekujući napad, za razliku od Avara koji samo nadiru ne očekujući nikakve probleme. Osjećali su se gospodarima rata, nikad pobijeđeni, a znali su i da idu u bitku protiv Slavena. Njih su dobro poznavali pa ih nisu ni cijenili. Da bi njih netko napao, o tome nisu ni razmišljali. Sve te greške dovele su do toga da su uletjeli u hrvatsku potkovicu koja se zatvorila. U kasnijim stoljećima, Avari se više ne spominju kao sila, ali i dalje žive tu, u Panonskoj nizini, koju će kasnije osvojiti Mađari. Pretpostavka je da se Avari miješaju sa stanovništvom ili samostalno stvaraju svoja naselja po cijeloj Panonskoj nizini manje-više pa tako i kod nas, na našim prostorima. Kolika je bila hrvatska vojska teško je reći, dok izvori govore da je Avara bili možda i sto tisuća. Mislim da je sve pretjerano jer su često pretjerivali u brojkama, zbog dva razloga. Prvi je bio da protivnika uplaše velikim brojem, a drugi, da nije bilo toliko stanovnika da bi se stvorila tolika vojska i još govorimo o konjanicima, jednostavno nisu mogli imati toliko konja. Doduše, to je samo moje mišljenje. Jedno pleme kreće uz Dravu na zapad gdje se naseljava podno Alpa. I sada postoje mjesta koja su nastala od riječi Hrvat. Pri dolasku na to područje sigurno zatiču neka slavenska plemena koja su bila stigla ranije. Tu su stvorili novu banovinu tipa Velike Hrvatske, što je za očekivati. Koliko je ta državica postojala može se samo nagađati. Jedno je sigurno, s vremenom će se utopiti u okolno stanovništvo i spomen na Hrvate će sasvim nestati. Za vrijeme Franačke oni se i ne spominju. Za njima će ostati samo imena mjesta koja svjedoče da su dovde stigli Hrvati na svom putu na zapad. Izgleda da najveće pleme naseljava područje između Save i Drave, a Sisak uzima kao glavni grad, koji je možda bio pošteđen od Avara. Za vrijeme Rimske Imperije, Sisak je bio glavni grad Panonije, a kasnije će Sirmium, koji je sada razrušen, biti glavni grad. U Saloni, koju su Avari također razrušili, smješta se pleme buduće Dalmatinske Hrvatske.
Zauzimat će područje od Salone pa daleko na sjever. Odnosi između novopridošlih Hrvata i starosjedilaca bili su vrlo loši jer su im Slaveni srušili i opljačkali grad pa su se preselili u Dioklecijanovu rezidenciju koja je izgleda bila prazna. U Saloni se stvara bansko središte koje će se kasnije seliti do Biograda, Šibenika, Zadra i napokon do Nina. Svi će ti gradovi biti sjedišta banova u raznim vremenima. Sljedeće područje koje Hrvati zauzimaju je Cetinska krajina, sa sjedištem pri moru, u Omišu. Oni će postati poznati moreplovci, a u jednom razdoblju i gusari, pljačkajući venecijanske galije kao i otoke. Jedno će pleme naseliti Zahumlje, današnju zapadnu Hercegovinu, sa sjedištem u Blagaju. Sam grad bit će spominjan u srednjem vijeku, sve do dolaska Turaka. Dolinom Drine kreće predzadnje pleme koje će stvoriti malu seosku zajednicu Duklju. Oni ne predstavljaju nikakvu prijetnju susjedima pa ni obrnuto. Duklju će osvojiti Srbi koji će je pripojiti svojoj državi u trinaestom stoljeću. Ta je državica živjela sedam stoljeća u miru dok je barbari nisu uništili, i ne samo to, prisiljavali su stanovništvo da preuzme ortodoksnu vjeru, što je velika većina odbila. Naselili su se u Poljicama, između Omiša i Splita, podno Mosora. Najpoznatiji među njima bio je pop Dukljanin koji je sa sobom ponio većinu arhivske građe iz Duklje. Bez tih zapisa ne bismo ništa znali o Duklji i Hrvatima u njoj. Uz pomoć popa Dukljanina, tu će se usavršiti seoska knežija koja je već postojala. Slična je knežiji Duklje. Tek će je Napoleonov prodor uz obalu uništiti nakon možda i desetak stoljeća postojanja, dok će Duklja završiti svoje postojanje već u trinaestom stoljeću. Prešavši Savu kod Sirmiuma zadnje pleme Hrvata kreće na istok, zatim Moravom i Vardarom na jug sve do Grčke. Tu će ostaviti samo imena mjesta koja će podsjećati da su nekada davno ovdje stigli Hrvati. Oni su se stopili sa susjedima jer su izgleda bili malo pleme. Ovdje na Balkanu nalazi se nevjerojatna mješavina ljudi. Tu su svoje gene ostavili svi osvajači i prolaznici. Tako se dobio jedan kotao izmiješan s dvije naravi: Slavena i one druge barbarske, da ne zaboravim starosjedioce. Često sam susretao ljude s tih prostora dok sam boravio u inozemstvu. Kada bi sreli seljanina ili nekoga iz susjednog mjesta, odmah bi se izljubili jer su to većinom bili Bosanci. Jasno je da se moralo zaliti litrama alkohola i sve je trajalo duboko u noć. Obavezno su i zapjevali zaboravljajući tešku stvarnost. To su većinom bili seljaci koji su silom prilika morali napustiti ognjišta i otići u pečalbu. Onda se netko sjetio nečega iz prošlosti pa često i lične nepravde od naroda čiji je član sjedio tu, preko puta njega za stolom. Počeli su se optuživati i svađati jer je materijala bilo mnogo i napokon se sve završilo tučom pa i noževima. Rakija im je razbistrila ograničene mozgove i sada su se sjetili svih zala
koja su njima učinjena, a zla koja su oni drugima učinili nisu se sjećali. Možda stotinjak ili više godina nakon odlaska hrvatskih plemena na jug, jedno drugo pleme krenulo je na zapad. O tome plemenu znamo iz čeških izvora. Naime, oni su se naseli blizu Morave gdje su živjeli Česi. Onda su počeli voditi ratove između sebe. To je trajalo možda i stoljeće. Onda je pao dogovor da se dogovore na nekome odabranom mjestu. Hrvati su stigli i čekali dok su Česi napali njihova sela i uništili ih stekavši tako prednost koju više nisu ispuštali. Sada Česi stvaraju prvu slavensku državu u kojoj se s vremenom ostaci Hrvata utapaju. Kao godina dolaska Hrvata na Balkan može se sa sigurnošću uzeti 626. godina. Od te godine pa do kneza Borne, nemamo zapisano nijedno lično ime bilo kojega bana ili kneza. Neki će se spominjati u crkvicama koje su podigli, ali bez ličnog imena. Izgleda da njima u to vrijeme nije bilo važno. Sve hrvatske državice do kneza Borne, koji počinje vladati 818. ili 819. godine, bile su krnje državice jer vladar nije imao ime uz titulu pa se zato ne mogu svrstati među države. Inače, imale su teritorij, na njemu svoj narod pa i banove, nažalost bez imena. Kada bi ban umro, zamjenjuje ga se sa istom titulom dok vlastito ime gubi jer više nije bilo važno Možda je pravi razlog bio što nisu imali prave neprijatelje jer su živjeli pod zaštitom Bizanta pa se nisu imali potrebe ujediniti. Skoro su svi živjeli na posjedima Bizanta i služili kao plaćenici. Novac bi trošili u gradovima na moru koji su bili u rukama Bizanta. Bizant ih je mogao onako razjedinjene zbrisati u jednom pohodu, što nije učinio jer je od njih imao velike koristi.
X Razdoblje od kneza Borne do formiranja SHS države preskočit ću iz jednog dobrog razloga. Naime, to je razdoblje zaprljano utjecajem jednoumnih sistema, prvo fašista pa komunista, a sada i novokomponiranih demokrata koji su u suštini buzdovani i prevrću se kako njima odgovara. U daljnjem pisanju vraćat ću se na pojedina događanja kako budem imao potrebe, da bih nešto razjasnio.
Prapovijest Srba koja počinje vrlo kasno Poslije Prvoga svjetskog rata, SAD nudi svim potlačenim narodima pravo da osnuju svoje države. Europske pobjednice žele suprotno. Među njima su nezasitni Geđe. Samoj pobjedi nisu mnogo pridonijeli, osim folklornog utiska koji su pretvorili u veliku slavnu pobjedu bježeći preko Albanije do Krfa, jedine osobine koja ih je uvijek krasila. Bili su jedini krivac za izbijanje Prvog svjetskog rata jer su izveli atentat na Ferdinanda, zbog svojeg nerealnog narcizma, megalomanije tvrdeći da je Bosna srpska i da tu žive stoljećima, što uopće nije točno. Uz primjedbu da su muslimani Srbi islamske vjeroispovijesti. Meni je tu nešto vrlo nejasno. Gledajući srpske filmove koji prikazuju život u Bosni iz zadnja dva stoljeća, uvijek se vidi da ti Srbi nose fesove, a žene dimije pa se pitam nisu li Srbi iz Bosne nastali od muslimana koji su promijenili vjeru u ortodoksne katolike jer su uvijek spremni krivotvoriti svoju povijest ako im odgovara, ali se manipulacije uvijek primijete, kao u ovom slučaju gdje se vidi u odjeći baš suprotno. Uzgred, ako pogledamo prezimena Dalmacije i svoga zaleđa kao i zapadne Hercegovine, vidimo da ne završavaju na -ić što je karakteristika hrvatskog korpusa, dok kod Srba sve završava na -ić. Tako vidimo da su neki Srbi u stvari porijeklom iz hrvatskog korpusa što nije ništa loše jer svatko sebi bira vjeru. Uzmimo primjer Tesle ili Šešelja, da uzmem samo dva najpoznatija, od kojih je jedan pozitivan, a drugi negativan tip. Srbi su od Tesle napravili cirkus, a on je u Srbiji proveo 30 sati i 52 minute, što su službene informacije iz Srbije. Kažite mi što ima aerodrom u Beogradu s Nikolom Teslom? Uzgred, svi su tražili povod za rat, a on se uvijek nađe jer su se sve moćne barbarske države Europe htjele obračunati zbog posjeda i utjecaja. Srbijance sam dobro upoznao jer sam proveo u Požarevcu najgorih devet godina svoga života. To je izgledalo kao da sam se vratio na kraj turskog doba. Za sve njih mogao bih reći bez grižnje savjesti da su narod bez kriterija o sebi. Sve se treba vrtjeti samo oko njih i oni su uvijek na prvom mjestu. Još kada sam u inozemstvu upoznao prve seljake, često mi se događalo da sretnem neke kako traže hleba u trgovini. Ja sam im rekao da moraju reći brot, na što su oni odgovorili neka Švabe nauče srpski. Što reći na to? Tamo negdje za vrijeme amputirane Miloševićeve Jugoslavije, stigla je iz Amerike neka buzdovanka koju su postavili za neku ministricu da bi ovoj vlasti popravila rejting. Gledao sam njenu presicu, iz Amerike su stigli desetci TV novinara. Jednostavno je bila senzacija. Ona je počela otprilike ovako: 'Sada ću da govorim na srpskom, da me ceo svet razume, a onda ću ponoviti na engleskom.' Gledao sam novinare, imao sam osjećaj da su pali s Marsa. To ćete često čuti. Puni su hvale do neba, ali nitko u to ne vjeruje pa se hvale još više, doduše u Beogradu toga nema ili vrlo malo. Zato neki vjeruju da su nebeski narod i da je sve ovdje na Zemlji napravljeno samo za njih. Tako su se u
Jugoslaviji i ponašali, svi su radili, a oni gradili novi Beograd i kasnije trošili. Čak tvrde da se spominju u Starom zavjetu, samo mi je nejasno zašto, izgleda i njima jer treba samo netko da kaže neku glupost i to postaje srpska istina. Gledajući sa strane, Srbijanci su u velikom postotku tursko pleme koje upotrebljava slavenski jezik i ima ortodoksnu vjeru. U prvom redu mislim na genetiku. Naposljetku, to sam čuo upravo od njih, kada bi malo popili i u čavrljanju. Turci su Srbijom vladali skoro petsto godina i stalno je važilo pravilo prve bračne noći, kada je mladenka prvu bračnu noć provela s nekim Turčinom, većinom iz više klase. Takav je običaj bio povremeno i u ostatku Europe, ali je bio dvosmjeran, što je kod Turaka bilo nezamislivo. Što mislite koliko je turskih gena ostavljeno u srpskom narodu, što nije ništa loše, ali ako se to negira, onda je problem baš u tom narodu. Znate, mozak može sakriti sve što želi, njime se može upravljati, ali zato osjećajima ne. Trebate vidjeti zanos tih ljudi, pogotovo u teškim vremenima, kako se tješe akordima iz Anadolije. Za vrijeme raspada Jugoslavije, bili su gladni, ali je treštala turska glazba koju su oni zvali srpska ili ćirilica u čemu su bili sasvim u pravu. To je u genima i ne može se sakriti. Sve je počelo tamo sedamdesetih godina na Ibarskoj magistrali po kafanama u koje su svraćale kamiondžije. Uz glazbu su obavezno išle polugole cajke, kopije sam vidio u arapskom folkloru, ali su pokrete imale modernog plesa. Sve je bilo izmiješano jer je uzeto iz raznih izvora, zato što Srbi nemaju ništa što su oni stvorili. Sve su to neke bezvrijedne kopije. Ti pokreti i pjevanje, u ambijentu kamiondžija, bili su smiješni, u stvari žalosni. Vrlo rijetko koja ima lijep glas, većinom je to zvuk koji mogu slušati seljaci koji nemaju sluha, važno da je bučno i polugolo. Neki padaju u ekstazu ili možda samo glume. Kasnije se sve to brzo proširilo i na TV. Tamo se ukus malo popravio, ali su tu bili bar za mene interesantni muškarci. Obavezno su se pojavljivali u odijelima, izašli bi na pozornicu, zasukali rukave i počeli pjevati. Ja sam mislio da će kopati. Kako sam se prevario, to je bio takav stil pjevača kopača. Često puta sam naišao na neke svetkovine ili nešto slično, morao sam se obavezno priključiti. Pošto takvu glazbu nisam mogao podnijeti, obavezno bih se ispričao i otišao. Kasnije su za mene pričali da sam neki jadnik koji ne voli glazbu. Kada me netko od poznanika branio i rekao da ja volim neku drugu glazbu, onda su se čudili i obavezno postavljali pitanje pa kakve to još muzike ima, čudeći se, a bogami ponekad su se i krstili. Ponose se time što nisu željeli tuđi teritorij, što su preuzeli od Hrvata, nego uvijek samo brane svoje i svoj napaćeni narod. Za ovo drugo sam siguran jer je narod mnogo propatio, petsto godina pod Turcima i sto pedeset godina pod svojom vlašću. Nitko to ne spominje, ali Srbi nisu nikada bolje živjeli nego kada je Jugom vladao Tito, tamo sedamdesetih godina i Ante Marković, krajem osamdesetih godina. Markovića su srušili jer nije bio pošten Hrvat, a to znači da nije radio samo za Srbe. Jednom
smo se prilikom porječkali, kada se u jednom društvu punom Srba povelo pitanje da neće tuđe. Više ih nisam mogao slušati. Pitao sam kako su iz male Raške državice osvojili sve ovo što sada imaju. Nikada nisam dobio odgovor i postao sam nepošten Hrvat, barem u njihovim očima. Govorio sam u vjetar koji je moje pitanje nosio preko polja i planina goleme Srbije, što je prema Raškoj i bila. Oni su i dalje pisali o jadnom srpskom narodu koji svi hoće uništiti, možda zato što ne valja, jer Srbe na Balkanu nitko ne voli, osim možda Grka jer ne graniče s njima. Čak su se i braća Crnogorci morali odvojiti jer im je bilo dosta bratstva i jedinstva. Srbi su ih uvjeravali da se sve dijeli bratski, kao za Jugoslavije. Crnogorci su rekli da im je dosta bratske podjele, mi hoćemo pola-pola i onda su se razdvojili. Sada je Srbija sama i propast će jer je uvijek živjela na tuđi račun, međutim oni to još ne shvaćaju. Srbija kao država ne bi nikada bila formirana da je Crnogorci nisu napustili pa su zato postali samostalna država koja ne zna što će sa sobom. U takvoj državi narod mora raditi, a Srbi to nisu naučili jer su uvijek drugi radili, a oni naređivali, što obožavaju. No, ono što je najgore, stalno spominju i ostale srpske zemlje koje su u sastavu drugih država. Taj teritorij nisu nikada posjedovali, osim možda u mašti. Tvrdili su da je gdje god živi jedan Srbin i gdje je jedan srpski grob, Srbija. Tako je cijeli svijet Srbija, u snovima nebeskog naroda koji živi na Zemlji. Evo jednog indikativnog primjera. Za vrijeme komunizma, kada je vladalo bratstvo i jedinstvo, bilo je pjesama koje se nisu smjele pjevati jer su bile nacionalističke i obavezno se išlo u zatvor. Jednom prilikom za vrijeme odmora u Kaštelima, bilo je i Geđa iz Beograda. Kada su dobro popili, omiljena im je pjesma bila, onako iz duše, da pjevaju 'igrale se delije, nasred zemlje Srbije'. Prevedeno na hrvatski jezik to je značilo da se turski junaci igraju nasred zemlje Srbije. Nama je smetalo što ovo nije Srbija pa je pozvana i policija, koju su većinom sačinjavale Geđe, djeca četnika. Sve se završilo riječima da su dečki malo popili i nisu mislili ništa loše i na tome se završilo. Dečki su tu pjesmu nosili u genima jer su se tako Turci igrali po Srbiji u svoje vrijeme pa su fascinirani, preuzeli istu pjesmu. Ljudima na moru drago je kada turisti dođu kod njih provesti odmor. Uopće nije važno jesu li to turske delije ili netko drugi. To što o sebi misle da su junaci, njihova je stvar, ali ne smiju nikoga vrijeđati jer ipak je ovo kulturno okružje, a ne kao ono iz kojega dolaze. U Beogradu postoji nogometni klub čiji se navijači zovu Delije - turski junaci, to je komunistički klub kakvih je bilo mnogo u Jugoslaviji. Tvrde da im se stadion zove Marakana, a koliko ja znam Marakana je u Brazilu. Ovo može biti samo loša imitacija, svi su je suparnici zvali Makarona. Naposljetku su svi zadovoljni jer sve je to sportsko natjecanje pa što onda što su neki turski junaci, Bad Blue Boys ili Torcida. Tu pjesmu 'Igrale se delije', pjevali su svuda kada su išli na gostovanja. Stavljali su nam do znanja da stižu Turci koje smo mi davno isprašili pomoću oružja i bez tuđe pomoći, što se za
Geđe ne može reći jer im je pomogla Rusija, ali zato pričaju o slavnoj srpskoj povijesti i da su delije. Srbi u stvari strašno mrze Turke, čak do bola. Tako je to; uvijek se mrze svoji ako ti kvare rejting. Može se razumjeti petsto godina pod njima, ali Muslimane iz Bosne mrze još i više. Ne znam razlog, ali koliko sam vidio u Srbiji, rodbina se skoro uvijek mrzi. U stvari, Srbi uvijek nekoga mrze. Za Muslimane tvrde da su Srbi koji su promijenili vjeru, znači da ta vjera i nije bila nešto vrijedno, mislim ako su je promijenili jer bilo je i toga na sve tri strane. Turci u Bosni nisu provodili zakon prve bračne noći jer su bili iste vjere, a kod Srba to jesu, a i bilo je vrlo malo Turaka. To bi značilo nešto nevjerojatno, van pameti. Srbi su tursko pleme, što je svima jasno, samo njima ne, a Muslimani iz Bosne pravi Srbi jer oni nemaju turskih gena. Da podsjetim: kada su Turci osvojili Bosnu, u Bosni još nije bilo Srba, osim nekih koji su zalutali i čista je izmišljotina da su Srbi tu živjeli vjekovima. Naposljetku kako, kada su bili malo pleme u Raškoj? Naposljetku, zar je važno tko je tko kad su svi narodi kroz povijest gubili i dobivali tuđe gene? Uzmimo nas, Hrvate. Nemamo puno gena Hrvata koji su prelazili preko Iranske visoravni, a ipak smo zadržali ime koje su nam Iranci dali i ponosimo se njime. Srbija završava Prvi svjetski rat na strani pobjednika, a započela ga je zbog megalomanskih apetita. Njena idiotska megalomanija dovela je do Prvog svjetskog rata. Prvo su ubili Obrenoviće i završili s tom svinjarskom lozom zauvijek. Onda su ubili Ferdinanda i započeli rat. Sve su to bili teroristički akti koje oni nazivaju rodoljubljem jer ne znaju razliku. Poslije Drugog svjetskog rata u čitavoj Jugoslaviji dolazi do masovnih ubojstava svih koji nisu za komuniste, dok se najveće likvidacije događaju u Sloveniji nad ustašama. Za vrijeme povampirenog srpstva za vrijeme Miloševića, ubijeno je preko petsto protivnika vlasti na srpski način: ako nisi naš, protiv nas si. O ubojstvima u tzv. Krajinama nema uopće nikakvih podataka jer su stavljeni u grupu žrtava ustaša, kako se navodi kod bolesnika Save Štrbca iz Veritasa. Ubojstvo tiranina u Marseillesu nazivaju atentatom, što je i bio, ali opravdanim jer je maltretirao Hrvate, a oni koji su uspjeli pobjeći, stvorili su ustaše koje su ga likvidirale jer je tako i završio. Kada su ustaše došle na vlast u NDH, nisu u prvom trenu imale ništa protiv Srba, ali su hrabri janjičari koji su pobjegli u istočnu Hercegovinu i počeli orgije nad Hrvatima i Muslimanima okrenuli ustašku vlast protiv Srba. Hrvatska završava na strani gubitnika, to je rat koji nije željela, nego je bila uvučena u njega. Rat nam je donio samo zlo, a da je naša strana pobijedila, rezultat bi bio isti. U ratu je Srbija mnogo nastradala, bila je razrušena i ostala bez četvrtine stanovnika, ali je sama kriva za to. Srbija je uvijek bila stočarska zemlja, s vrlo malo obradivih površina. Bacili su oko na plodne ravnice Banata i Bačke, koje su bile tisućugodišnje vlasništvo Mađarske, dok je plodna ravnica Srijema stoljećima bila sastavni
dio Hrvatske koja je od desetog stoljeća graničila s Bugarskom, dok Srba nije bilo nigdje na vidiku. Oni su čamili tamo u Raškoj i često dolazili kod naših knezova i kraljeva moleći pomoć protiv Bugara. Od boja na Kosovu, Srbi su samo dva puta bili prave bojeve i to u Balkanskim ratovima protiv Turske i kasnije protiv Bugarske, zbog teritorija. Sve ostalo bilo je bježanija. I sada svaki grad ili selo ima svoje bježanije, gdje su bježali kada su Turci dolazili. To je bio bježeći narod i uvijek je bježao, a ono što je najinteresantnije, tako je osvajao tuđi teritorij. Bježeći od Turaka u nekoliko navrata, Srbi prelaze Dunav i Savu. Pružaju se utočišta ljudima u nevolji i dopušta da se tu nastane. Odužit će se tako što će Hrvate očistiti iz Srijema, a Mađare iz Vojvodine svesti na manjinu. Na isti su način osvajali i druga područja pa i Bosnu bježeći od Turaka iz Srbije. Nemojmo zaboraviti, u Bosni skoro nije ni bilo Turaka jer je sva uprava prepuštena Muslimanima Bosne. Tako su Srbi bili sigurniji u Bosni nego kod svoje kuće. To je bio možda jedini razlog što su naseljavali Bosnu jer granice među Srbijom i Bosnom nije bilo. Srpske izbjeglice u Srijemu, na području Hrvatske, uskoro stvaraju naseobine. Stvara se i bogati sloj srpskih trgovaca svinjama jer to su sve bili svinjari u Srbiji. Kasnije će kupovati svinje iz turske Srbije i prodavati ih u Pešti i Beču. Postat će bogataši, moćniji od susjeda Hrvata i Mađara koji su tu živjeli jer su Srbi vjerovali više svojima, nego nekome koga nisu poznavali, a kako je u trgovini sasvim normalno, njihovi su ih najviše varali. Turci ne žele imati ništa s prljavim svinjama jer je njihovo meso zabranjeno jesti pa raji prepuštaju rad i trgovinu svinjama, ali zato naplaćuju ogromne carine za izvoz. Ti prečanski Srbi s vremenom postaju podanici Habsburga, preuzimaju odgovarajuće manire pa i prava i obaveze, kao ostali puk. Prava nisu velika, ali sa Srbijom u kojoj vladaju Turci, nemjerljiva su. Ni za vrijeme Obrenovića u Srbiji neće biti ništa bolje. U Hrvatskoj, mislim na Srijem, Srbi održavaju vjerske običaje. Na Fruškoj gori grade desetine samostana. Pojavljuju se pisci, tiskaju knjige, što je pod Turcima bilo nezamislivo. Pomažu svoje, kupuju im oružje za vrijeme pobuna pa i poslije kada poraženi ustanici bježe iz Srbije. Sklad kod prečanskih Srba narušava dolazak Vuka Karadžića, poslije propasti Prvog srpskog ustanka. To je čobanče koje nije moglo savladati staroslavenski govor i azbuku kojom su govorili Prečani pa je došao na ideju da sve pojednostavni. Piši kako čitaš i uvodi štokavsko narječje. To će se govoriti tako do raspada Jugoslavije i sada u Srbiji. On traži od Prečana da tako pišu, što ovi odbijaju. Onda će pustiti krilaticu kako, eto, Hrvati već govore kao on, iako Hrvati o njemu nisu imali pojma jer se u Hrvatskoj pojavio ilirski pokret. Vuk je bio jedan od Srba koji je zaključio da su Hrvati Srbi rimokatoličke vjere. To je mogla izmisliti samo glupa neznalica, što je i bio, želeći tako steći ime kod svojih sunarodnjaka. Prečanski Srbi nazivaju Vuka čobaninom, što je i bio, sasvim neuk, bez ikakvog obrazovanja.
Govore da je došao uništiti sve što su oni stvorili. Tek će druga i treća generacija Srba prihvatiti Vukovu ideju i svi u Jugoslaviji, kada se osnuje. Poslije oslobođenja Srbije u Prvom svjetskom ratu, srpska vojska kreće u osvajanja, na sjeveru otima Mađarima Banat i Bačku, a Srbi u Srijemu proglašavaju odcjepljenje od Hrvatske, iako su u manjini. Poslije rata, u Vojvodini i Srijemu dolazi do referenduma. Za i protiv je oko polovice, ali glasovima Hrvata donosi se prevaga da sve ostaje u Jugoslaviji. Velika većina Nijemaca i Mađara napušta područje. Pošto su Hrvati dali prevagu i sve je ostalo u Jugoslaviji, bili su nagrađeni na srpski način, istjerivanjem i zabranom hrvatskog imena. Čak su Srbi odlučivali tko je Hrvat, a tko nije, tako su za Bunjevce odlučili da nisu Hrvati, a ovi nisu smjeli ni pisnuti jer je tako odlučio neki idiot, buzdovan. U isto vrijeme, Srijem je sasvim očišćen od Hrvata uz pomoć Šešeljevih janjičara. Poslije raspada carevine, Hrvatska nema vojsku da brani svoj teritorij. Prepušteni su na milost i nemilost srpskim hordama koje uzimaju sve što žele. Doduše, pljačke nisu velike jer se nema što odnijeti, ali će zato u drugoj provali barbara s istoka, kod raspada Jugoslavije, Vukovar i okolica pucati od bogatstva, koje će sve završiti u Srbiji što sam se i sam uvjerio. Najgore od svega je bilo, pravo barbarski, da su uživali uništavati sve što je došlo pod ruku. Čak su se hvalili time na TV-u. To je bila obijesna mržnja svega što je hrvatsko jer više nisu željeli živjeti s njima, Geđama, koji su eto duša od ljudi, uvijek spremni pomoći i bla, bla, bla. To je bilo vrijeme kada su se na TV-u pojavljivali akademici koji su s bijesom u očima pričali kako su Hrvati i Slovenci odlučili da nema više bratstva i jedinstva. Išli su tako daleko da su obećavali da Hrvate i Slovence ne smiju više primiti nazad jer kada propadnu bez njih, htjet će se vratiti. Sve je pucalo od oduševljenja. Nekoliko mjeseci ili koju godinu to je bilo uvijek interesantna tema. Jednom prilikom dolazi iz Haaga advokat Fila i donosi senzaciju kako se vraća bratstvo i jedinstvo jer u Haagu radi s hrvatskim pravnicima i žive kao braća. To je bilo neviđeno veselje u studiju pa i sutra na ulicama jer se ne može zaboraviti vrijeme bratstva i jedinstva, kada su svi u Jugoslaviji radili i gradili novi Beograd, a kasnije radili za srpsku komunjarsku elitu, na njihov račun odlično živjeli, umnožavajući se rođacima i prijateljima. Srbi su dopuštali i nekom 'poštenom' pripadniku nekih drugih naroda, da jede i pije s njima, ali ako je nekome puknuo film zbog srbovanja pa ih je napustio, onda je kolala priča ovako, s Hrvatima možeš jesti i piti, ali kada im okreneš leđa, dobit ćeš nož u njih. Hrvati i Slovenci nisu se nikada obračunavali nožem nego vilama ili sjekirama. Nož je bio turska ostavština i bio je sastavni dio srpskog ponašanja. Gdje ste vidjeli četnika ili janjičara bez noža za pojasom ili u zubima? Taj je običaj bio i u Bosni. Sjećam se tamo pedesetih godina, kada su u Slavoniju stizali Bosanci tražeći posao. Uvijek su nam pokazivali 'čakiju' što je kod
njih bilo kao osobna iskaznica. Sedamdesetih godina to je nestalo. U inozemstvu smo se pozdravljali sa zdravo, bez obzira iz kojega si dijela Juge. Ja sam otišao odmah poslije privredne reforme 1965. godine. Prvi razlog je bio što sam vidio da neki jadnici, jasno komunisti, mogu postati direktori, a najvažnije, želio sam pobjeći od oca jer se ponašao kao pravi buzdovan, samo je zapovijedao, često bez veze. To sam odlučio još u gimnaziji, kada mi je rekao da završim gimnaziju pa će me odmah zaposliti u banci u kojoj je bio direktor. Kada sam stigao van, sreo sam najbolje društvo, nekoliko stotina dečki. Svi su dobili putovnice samo da bi otišli iz Beograda, u stvari da ih se riješe. Većina su bili Beograđani. Bili su spremni svakome pomoći, pravi drugari. Kasnije, krajem šezdesetih, počele su dolaziti prave Geđe, seljaci koji su gledali samo kako da ti podvale i da te prevare. Kasnije, Geđe će postati vrlo bogati jer su radili svaki dan i samo sakupljali novac. Počeli su se natjecati gradeći ogromne kućerine po selima i kupujući poljoprivredne strojeve kojima nije imao tko raditi jer su bili vani. Svega sam doživio kada sam se vratio sredinom osamdesetih. Jedan takav Geđo vodio me u svoju kuću. Izvana sve u mramoru, s kičom na sve strane, a unutra, u svim prostorijama osim kuhinje, kupatila i smočnice, skupi tepisi od zida do zida i sa strane pa i na stropu, u dvije boje. Jedna boja daje okvir, sredina se izbaci pa se unutra ubaci druga boja, zbilja bolesno. Kasnije jednom prilikom bio sam tumač slučajno, kada je jedan radnik svome gazdi pokazivao svoju kućerinu koja je bila veća od gazdine i molio me da prevedem. Ja sam preveo da je to najveća kuća u njegovom selu, nisam smio reći da je njegova jer mu je gazda pomagao misleći da je jadnik. Geđe su se obavezno pozdravljale sa 'Zdravo, Srbine'. Jednom sam se prilikom usprotivio pa sam postao nacionalist. Crnogorci su u Balkanskim ratovima od Turaka osvojili Skadar, ali su ga morali vratiti Albaniji jer je Europa tako tražila. Zato od Hrvatske otimaju Boku kotorsku iako je tamo živjela velika većina Hrvata, a s Crnogorcima rimokatolicima činili su skoro sto posto stanovništva jer su Talijani pobjegli. Doduše, ta populacija Hrvata nije bila velika u Boki, možda dvadesetak tisuća. Ni tu nije bilo referenduma, nego čista otimačina. Za tiranina će Hrvati bježati pod raznim pritiscima i navalom gorštaka. I sada Hrvati čine samo dio folklora u Boki. Uskoro će njihova Katedrala svetog Trifuna ostati prazna. Boka će 1947. i službeno biti pripojena Crnoj Gori, a oni će hrvatsku povijest pripisati sebi, kao i Srbi kada im ustreba.
Stvaranje Jugoslavije Srpski radikali, pravi janjičari po ponašanju, žele Veliku Srbiju poslije Prvog svjetskog rata, a Europa protiv toga nema ništa. U stvari, Geđe to ne zovu Velika Srbija, nego jednostavno Srbija jer to smatraju svojim teritorijem. Kralj Aleksandar nema ništa protiv Pašićeve ideje. Kada iz Slovenije, a poslije i iz Hrvatske, dođe ozbiljna ponuda da se stvori jedna država s Aleksandrom na čelu, kralj je odmah stavlja na prvo mjesto, zbog čega dolazi u sukob s Pašićem, jer radikali, odnosno janjičari, žele Srbiju. Pašić mora pobjeći iz Jugoslavije u inozemstvo. Nema kralja koji ne želi veći teritorij, zbog toga se vode ratovi, žrtvuju vojske, a ovo je poklon kojemu se ne gleda u zube. Što se događa s Hrvatskom? Ona nema vlastitu vojsku, čak ni policiju. Vojska Geđa kreće se Hrvatskom gdje god želi i ne pitajući nikoga, uzima što hoće. Hrvatski su političari paralizirani Pašićevom tvrdnjom da će Hrvatska biti ono što se vidi sa Zagrebačke gore, prema istoku i jugu. Kasnije, pri raspadu SFRJ, Geđe traže iste granice jer su to srpske zemlje. Uz veliku vojnu pomoć iz Beograda stvara se tzv. Krajina. Ona je manja nego što je zacrtao Pašić što neke bolesne Geđe na TV-u dovodi do nekontroliranog izljeva bijesa i stalno se govori o srpskim zemljama ostalim u Hrvatskoj. Na RTS-u su hrabri i odlučni, a kada budu bježali glavom bez obzira poslije Oluje, pjevat će neku drugu pjesmu, što je običaj kod Geđa. U samoj početnoj fazi srbovanja, jedan je govornik spomenuo srpski Dubrovnik, neki su se nasmijali, ali su odmah ukoreni da se takvim idejama ne smiju smijati. Moramo biti složni! Stalno su pričali o srpskom Jadranu, svim imenima na moru dodavali su “srpski”. Samo su takvi termini bili dozvoljeni. Sutradan je na ulicama narod bio oduševljen jer je Srbija napokon imala svoje more. I sada imamo Jadransku ligu za košarkaše. Tamo su i Geđe, a nemaju mora. Kako je to moguće? Jasno, postojao je srpski Dubrovnik, zatim srpski Split i da ne nabrajam dalje. To je bilo grozno slušati, a Geđe su cvjetale od radosti. Htio sam ih pitati jesu li psi i mačke u tim gradovima isto bili srpski, ali se nisam usudio jer bi još više podivljali. Sasvim sam napustio to društvo i mislim da im je bilo drago. Bilo je par ljudi koji su mi govorili da pustim budale jer im ni Bog ne može pomoći. U Srbiji je vladalo bolesno ludilo povezano s megalomanijom. Sve svoje uveličavali su do besvijesti, čak su se natjecali tko će reći nešto još veće o Srbima, dok su o ostalim susjedima pričali s omalovažavanjem ako su ih uopće spominjali. Novokomponirani demokrati, pravi buzdovani, uvjeravali su neuki srpski narod kako je Srbija sada trebala imati šezdeset milijuna stanovnika, ali su je stalno gazili strani osvajači. U tome slučaju sa Srbima bi se sada drugačije razgovaralo. U takva se
mišljenja nije smjelo dirati pa su to postale 'činjenice' i nikakvo drugo mišljenje nije bilo dopušteno. Za vrijeme tih megalomanskih priča koje su samo zaluđivale narod, tzv. Krajinu je otpuhao vjetar. Svi drugi su bili krivi, Srbi nikada. Sveznajućih akademika i takozvane inteligencije, nestalo je s ekrana dok se na Kninskoj tvrđavi vijorila šahovnica. Odmah je na RTS-u bilo javljeno da je to ustaška fotomontaža i svi su to vjerovali dok se nisu počele pojavljivati kolone jadnih srpskih izbjeglica. Većina je imala traktore kojima su bježali. Bilo je bolno gledati kako svi odlaze prema Srbiji. Naposljetku, Milošević je stalno govorio da će svi Srbi živjeti u jednoj državi. Onda sam se zapitao, odakle tome narodu toliki traktori? Dok su neke kolone prolazile kroz Hrvatsku za Srbiju, neke su izbjeglice prepoznavale svoje traktore i tako je tajna riješena. Nekoliko mjeseci poslije, na RTS-u su se pojavljivali buzdovani koji su uvijek srbovali pa su tražili da se Hrvatska kazni što je poubijala Srbe koji su prešli preko njenog teritorija, njih otprilike deset tisuća. Naime, nitko iz RTS-a nije slikao dolazak izbjeglica u Srbiju pa narod o tome nije imao pojma, ali su se pametnjakovići i dalje javljali s pitanjem. A tek da ste vidjeli što se dogodilo poslije Bljeska. Skupilo se nekoliko komunjarskih akademika koje sam poznavao od ranije. To je bilo pametovanje. Pričali su kako će ustaše, jer je riječ Hrvat bila zabranjena, sada početi otkidati komad po komad Srpske Krajine i onda su svi bili složni da je na redu Baranja i sve u tome smislu. Poslije Oluje, mjesecima nisam vidio nijednog srpskog pametnjakovića na TV-u. Kao da su u zemlju propali. Napokon su valjda shvatili da su obični duduci i da su titule zaradili samo zato što su bili poslušni komunisti. Tresnuli su na zemlju, ali ni to nije pomoglo. Na ekranu su se pojavljivali novi buzdovani, takozvani demokrati pa se nastavlja sa srbovanjem do neba, kao da se ništa nije dogodilo, ponovo postaju nebeski narod. Da nije bilo NATO-a i bombardiranja Srbije, oni bi i sada jezdili nebeskim plavetnilom, ali samo u mašti, tražeći srpsku istinu na srpskom nebu. Stalno su dizali tri raširena prsta u zrak. To je bio ustaški pozdrav, o kojem ću kasnije. Znali su to, ali stranci nisu to znali pa je izgledalo da su oni jedini i po tome prepoznatljivi. U stvari, Srbi isto imaju tri prsta, što je Sveto Trojstvo, ali se kod njih jabučice dodiruju. Usput, ni naši akademici nisu to znali, a o narodu da se i ne priča, jasno da su donedavno sjedili u istim klupama akademije. Do bjesnila ih je dovodilo to što ih nitko ne razumije. Kada bi kojim slučajem pronašli nekoga tko je bio na njihovoj strani, tko zna iz kojih interesa, onda je povazdan hvalio Srbe s ekrana, a oni su slavili što se istina probija u svet. Sjećam se trojice ljudi u dvije ili tri godine koji su povazdan visili na RTS-u. Jedan je bio neki Talijan koji je nekome Srbinu oteo ženu i pobjegao kada mu je bilo dosta srbovanja, ali se divno i besplatno provodio. Drugi je bio neki francuski filozof koji je i sam ubrzo
pobjegao kada je upoznao te luđake, a treći je bio Englez, Kennedy, mali čovječuljak koji se obavezno slikao uz stepenice da bi bio najviši. Brzo je nestao, ali se dugo pričalo kako istina prodire u svet. Iako mislim da to u svijetu nikoga nije zanimalo. Sva trojica jednostavno nisu mogla držati korak u srbovanju sa srpskom megalomanijom pa su ih po odlasku, po starom srpskom običaju, počeli blatiti. Iste one koji su ih donedavno hvalili. Više nisu bili 'pošteni' stranci, što je značilo bez pogovora slušati Srbe, bili oni glupi ili manje glupi. Protiv njih je bio bijesni Šešelj koji je takve srboljupce smatrao konkurencijom jer je u to doba on Srbima solio pamet. On je obznanio da je Talijan nekome oteo ženu jer je to bila tajna. Mislim da je sve to proizlazilo iz jednoumlja komunizma koji u Srbiji ima svoju logiku jer su Srbi obožavali komunizam iako su u srcu bili janjičari. Jednostavno, svi su u Jugi radili, a oni odlično živjeli. To jednoumlje nastaje kada su radnici i seljaci komunisti, počeli vladati državom, primjenjujući logiku čobana, a ona je išla nekako ovako: Ako su željeli nešto dokazati, stvoriti 'činjenicu', počeli bi ovako: 'Ako je istina da je taj i taj rekao to i to, a rekao je, onda je to istina. Kraj.' Čobani više nisu dopuštali da se dira u tu istinu jer odmah postaješ neprijatelj srpskog naroda. U vrijeme komunizma obavezno si završavao u zatvoru ako si sumnjao u njih.
X Vratimo se na početak stvaranja SHS države. Hrvatski sabor mora odlučiti, a on ne postoji. Stvara se nekakvo izaslanstvo koje mora birati jer je izbor težak, ipak biraju kraljevu varijantu. Sada znamo da je to bila najgora varijanta. Hrvatsku po Pašiću koja je sigurno bila najbolja, odbacuju, ali na kraju. On je bio nitko i ništa, nevažan, običan janjičar. Za početak bismo bili jako mali, ali bismo se referendumom povećali i oslobodili tiranina i janjičara, jednostavno Geđa. U našem bi sastavu ostali Srijem i Boka u prvom redu. Zamislite samo: ne bismo imali ustaše koje je stvorio tiranin, ne bi bilo Domovinskog rata pa možda ni komunjara. Bili bismo na Zapadu kojem smo oduvijek pripadali. Nažalost, poslije bitke svatko može biti dobar general pa tako i ja. Valjda su razmišljali: on je kralj naše slavenske braće s istoka, kršćana, doduše ortodoksnih, ali to nama ne smeta. Mi smo već imali Srbe i bili su u redu. Svatko će pisati svojim pismom pa u ujedinjenju nisu vidjeli ništa loše. Napokon su se riješili Austrije i Mađarske, izašli iz pakla naroda i pridružit će se svojoj braći na Istoku. U stvari, srljali su u primitivni turcizam koji je nestao još prije dvije stotine godina u Turskoj koja je mnogo napredovala dok su Srbi još živjeli u onom vremenu. U Hrvatskoj je Stjepan Radić govorio: 'Ne srljajte kao guske u maglu', izgleda je govorio
patkama. Nitko ga nije slušao jer su drugi političari obećavali med i mlijeko. U stvari, mislili su na svoju dobit i položaj. Zar nije i sada tako? Buzdovani u politici se mijenjaju, a nama je sve gore i gore. I bit će još gore jer naveliko rasprodaju obiteljsko srebro. I kada dođu novi izbori, birat će opet neke nove buzdovane ili čak stare jer je glupost Hrvata nemjerljiva. Da postoji aparat koji mjeri pamet naroda, bili bismo na samome kraju, a možda i niže. Kada pogledam s ove distance, o Geđama nisu znali ama baš ništa. Mislili su da su Srbijanci, odnosno Geđe, i Srbi iz Hrvatske isti narod. Naši se Srbi nisu mnogo razlikovali od nas, osim po vjeri, kroz sve dobro i zlo prolazili smo skupa. Tek smo u Domovinskom ratu shvatili da smo gajili guje u njedrima jer su nam htjeli oteti zemlju u koju su počeli dolaziti tek početkom sedamnaestog stoljeća, a ne od sedmog stoljeća, kako su oni tvrdili. U to doba, pa ni pet stoljeća kasnije, nismo ni znali da Srbi postoje dok nisu došli tražiti pomoć kneza Trpimira. Da su naši stari to znali, nikada ne bi ušli u Jugostan, još goru tamnicu od one iz koje smo pobjegli. Ja sam rođen u Vukovaru. Uz njega je bilo Borovo, a Borovo Selo stvorile su kasnije, sedamdesetih godina, Geđe koje su stigle iz Srbije i tu se zaposlile. Kod raspada SFRJ samo je Borovo Selo bilo u srpskim rukama i tu su Geđe prelazile čamcima u Hrvatsku, a na TV-u su pričali kako tu Srbi žive stoljećima i takve gluposti. Svi su znali da to nije istina, ali laž je kod Geđa uvijek njihova istina. Hrvatska delegacija stiže u Beograd s ponudom da uđe u kraljevinu. Iznose svoje zahtjeve koje nitko ne odbija pa ni kralj tako da naši misle da je sve dogovoreno. Čak nema nikakvog ugovora. Kasnije kralju ne pada na pamet ispuniti bilo koji zahtjev, ne samo prema nama, on crnogorsku kraljevinu jednako briše, što je možda još veća svinjarija iz srpske elite svinjarske loze. Već tu počinju problemi u hrvatsko-srpskim odnosima. Dok mi očekujemo nekakva nasljedna prava, što se podrazumijeva, tiranin gasi sve što ima nekakav hrvatski predznak pa i banovinu s banom na čelu, stariju i od srednjovjekovne srpske države. U ranijim sustavima prolazili smo kroz sve i svašta, ali nam nitko nije dirao banovinu jer je to bilo nasljedno pravo koje su priznavali svi kulturni vladari Europe, a što barbarin i svinjar još nije znao. A što smo mogli i očekivati od kralja čiji su preci prije malo više od sto godina bili svinjari, što mi nismo onda znali? Valjda smo bili dosta glupi. U planu je bilo još i gore jer tiranin vidi samo Srbostan u kome će živjeti samo jedan narod, Srbi. Svi će imati jednu ortodoksnu vjeru, jedan jezik - srpski i jednog sultana, a sve će to čuvati janjičari.
X
Stanovništvo Hrvatske većinom je seosko. U većim gradovima postoji jaka industrija i mnogobrojno radništvo koje će simpatizirati komuniste zbog njihove agitacije. Seljaci će osnovati svoju stranku, HSS, u kojoj će niknuti značajni branitelji svega što je hrvatsko. I ne samo to. Oni će braniti i interese drugih naroda u Jugostanu jer će biti jedina snažna oporba tiraninovim janjičarima. Ono što je groteskno, Geđe će u beogradskom tisku seljačku stranku nazivati 'svinjama'. Eto kako od megalomana svinjara postaju umišljena gospoda bez imalo grižnje savjesti i vrlo kratkog sjećanja, čistog idiotizma. U Hrvatskoj postoji veliki broj plemenitaša još od početka banovine, velikaških obitelji pa i velikodostojanstvenika i bogatih seljaka. O takvoj eliti Srbija ne može ni sanjati, čak i ne znaju što je to. Oni poznaju samo svoje elite svinjara za koje misle da su najveće i najpametnije. Hrvatska elita ima dva izbora: ili prisile, slušati opančare ili otići. Izbor je jednostavan, ali financijski vrlo bolan. To što su Geđe nedavno izašle iz opanaka nije tako strašno. Problem su bili maniri koji su bili na razini svinjara. Tako Hrvatska gubi svoju elitu koja je napušta po drugi put. Usput, prvi put je to bilo 1102. godine poslije Pacta Convente. Bio je to veliki gubitak za čitavi puk, ali se te ljude moralo razumjeti. Izgledalo bi grozno da te plemenitaše maltretiraju nedavni svinjari bez manira. Da se kočopere i prave važni jer to je kod Geđa posebno u krvi. Tako se ponašala i Rankovićeva policija poslije rata, puna Geđa koji su sinovi četnika i sišli sa tko zna kojih planina, toga se sjećam. Šetala se ulicama kao generali, visoko podignuta nosa i maltretirala narod jer su pazili što rade ustaše, tako su nas zvali. Posao su izvršavali revnosno jer im je Ranković tako naredio. Za ljude koji su ostali, bilo je najbolnije što su većinu poreza morali slati u Beograd koji je izgledao kao turska mahala, osim nekoliko reprezentativnih zgrada pa je tiranin od toga htio izgraditi metropolu. Pritjecanjem novca iz Hrvatske počela je izgradnja jer je sve porušeno, tako će biti i poslije Drugog svjetskog rata. Najviše novca stiže iz Zagreba. Zagreb se ne izgrađuje pa će desetljećima ostati zapušten. Ni za komunizma neće biti bolje. Kada su početkom šezdesetih Zagreb htjeli proširiti preko Save, morali su tražiti dozvolu iz Beograda da sagrade most. Most je sagrađen, i mnogo štošta još, SFRJ se raspala, a dozvola još nije stigla. Čak mi je malo neugodno. Netko će reći da sam srbomrzac, što nije točno. Pišem ja i o dobrim stvarima kod Srba, ali su vrlo rijetke, tu i tamo pokoja. Hrvatska ima mnogo snažniju industriju od Srbije. Sjetimo se usporedbe iz SFRJ. Brutoprodukt Zagreba bio je veći od čitave uže Srbije s Beogradom koji je imao dvostruko više ljudi. Beograd je bilo najveće selo Europe sedamdesetih godina. Doduše, pred sam raspad SFRJ, brutoprodukt se izjednačio. Kroz svoj hobi upoznao sam mnoge srpske povjesničare, između ostalih drugih, a uz njih srpsku
povijest. Odmah su me upozorili, kada bi malo popili, da imaju dvije povijesti, jedna je istinita, ali se malo ili nikako upotrebljava, osim malo u školi. Druga je slavna, izmišljena u legendama i nju poznaju svi.
X Pogledajmo pravu srpsku povijest osamnaestog stoljeća pa će nam mnogo toga biti jasnije. Ja ću vam sada ispričati zvaničnu povijest Srbije, koje se ne drže mnogo, nego samo tamo gdje im odgovara. Mnoge se stvari prešućuju, a dobre uveličavaju do besvijesti. Jer da biste o nekome sudili, morate ga obavezno i poznavati. Srbi to nisu nikada činili i zato su bili posvađani sa svim susjedima, a to već govori samo po sebi da s njima nešto nije u redu. Počinje Prvi srpski ustanak, u prvom redu protiv dahija. U samom početku i Muslimani iz Bosne su na srpskoj strani. Vođa Srba postaje Karađorđe, jedan naprasit i svojeglav čovjek svinjarskog porijekla, kao i svi u Srbiji. Otac mu je bio svinjar, a poslije trgovac svinjama. Baš zbog tih loših osobina, bit će izabran za vođu. Pred ustanak, u svađi ubija oca jer se protivio ustanku, a za vrijeme rata naređuje da mu ubiju i brata, pravi nasilnik i tiranin. Brat mu se osilio, što je u Srbiji obavezna karakteristika, kada se dođe do vlasti bez obzira koliko bila visoka. U to sam se i sam uvjerio dok sam živio tamo. U vrijeme prije ustanka, on je bogati trgovac svinjama o kojima se brinu sluge. Kralj Aleksandar bit će gora kopija svog pretka, a u mnogim će ga stvarima nadmašiti. Moramo imati na umu da su Turci u svojoj carevini kontrolirali sve zbog ubiranja poreza. Ne vjerujem da su se približavali oborima i brojali svinje pa je postojala velika mogućnost utaje poreza koji je za svinje bio jako velik, iz razumljivih razloga. Narod k'o narod, voli krasti, a krasti se može samo tamo gdje nešto ima, a to stvara svinjarske bogataše. Svinje su se prodavale prečanskim Srbima preko Save u Hrvatsku, što Srbi uvijek negiraju jer govore u Mađarsku, pa su Prečani postali vrlo bogati. Tako se s obje strane pojavljuje elita trgovaca svinjama. Turci takve bogate trgovce prihvaćaju čak i kao knezove jer preko njih lakše upravljaju rajom. Negdje sam pročitao ili čuo da je godišnje slano i preko 450 000 tisuća svinja za Peštu i Beč. Polazište je bilo na ušću Morave u Dunav, tu kod Požarevca. Svinje su putovale šlepovima. Mislim da je to bilo za vrijeme kneza Miloša. Evo jedne usporedbe. Venecija je u najbolje vrijeme zarađivala deset milijuna dukata na godinu od trgovine, dok je recimo otok Hvar zarađivao 70 000 dukata od izvoza vina. To sam negdje pokupio. Tako da je Srbija imala velike prihode od jedinog izvoznog
artikla. Svinje su bile stoka prema kojoj se tako i ponašalo pa ni ljudi nisu prolazili bolje. Tako se ponašao i tiranin prema svojim podanicima. Za Srbe, to je bilo sasvim normalno jer su tako obespravljeni živjeli i pod Turcima. Srbi su ga zvali ujediniteljem. Za neke narode u Jugostanu, bilo je nepodnošljivo, ali nisu mogli izaći van. U Europi već pušu humaniji vjetrovi, ali se tiranin na to ne obazire iako ga neki vladari upozoravaju da se prema svojim podanicima ne može tako ponašati. Kad su ga ustaše ubile, nitko u Europi nije žalio za njim, osim janjičara. Ni Obrenovići nisu bili ništa bolji prema svojim Srbima koji su im dali vlast plaćajući je svojim životima. Ipak narod diže bunu na Timoku jer je teror veći nego za vrijeme Turaka. Čak neki traže da se Turci vrate. Buna je ugušena u krvi, a Srbi se više nikada neće buniti protiv svojih vladara. Sjetite se Miloševića. Kada sam tamo živio, bilo je grozno jer ljudi nisu imali što jesti. Sve je odlazilo za vojsku u Bosnu, a u Srbiji se tresla glazba njihovih djedova iz Anadolije i samo se srbovalo praznih stomaka jer su seljaci slaveći zaboravljali glad, uz to hrabreći se dizali tri prsta, ustaški znak koji su jednostavno obožavali. Čudno je to. Geđe stalno spominju ustaše u svim prilikama. To iz njih govori njihov umišljeni strah koji su sami stvorili ne znajući da su ustaše bile samo Hrvati koji su željeli živjeti bez Geđa. Točno su znali da su tri raširena prsta ustaška jer oni imaju tri skupljena prsta, a jabučice prstiju se dodiruju. Važno je bilo živjeti uz staru poslovicu kruha i igara, a kada nema kruha, treba više igara i zato su Geđe za vrijeme Miloševića bili najsretniji narod. Srpskim vladarima smjelo se obraćati samo s 'gospodaru'. To je ostavština iz turskih vremena jer je gospodar mogao svakoga dati ubiti, bez suda i sličnih gluposti. To i sada važi u Jugostanu, a zakoni su samo za ukras. To pokazuje koliki je bio jaz u kulturi, običajima pa i načinu života između Geđa i Hrvata. Takvi turski običaji bili su utkani u obje dinastije, kao i u srpskom narodu koji je pobio Obrenoviće. Hrvati su bili podanici Habsburškog Carstva koje je imalo određene manire pa i zakone. Sam je car bio potomak careva Svetog Rimskog Carstva Germana, a Carevina je bila važna u Europi. Dobili smo malu primitivnu karikaturu sultana čiji su preci nedavno izašli iz opanaka. Petsto godina bili su pod Turcima, a to je teško prebroditi. Naši glupi očevi o tome nisu imali nikakvih spoznaja, isto kao i ovi današnji buzdovani koji vode državu i sve ostalo. Bili su jako naivni pa i glupi. Ruku na srce, možda bolje nisu ni zaslužili. Prvi srpski ustanak počinje kao pobuna protiv dahija koji su se toliko osilili da nisu slušali ni sultana. Sultan je spreman dati i neke ustupke Srbima ako se riješe dahija. To dovodi do oduševljenja među ustanicima. Sva je Srbija u zanosu. Odmah se počinju stvarati veliki megalomanski planovi koji
po starom srpskom običaju nemaju veze sa stvarnošću. Takav je njihov način života, života nebeskog naroda koji živi u oblacima. Najgore od svega je to što iz toga nikad ništa ne nauče, nego pametuju. Kada nešto traže, traže sve pa i više od toga. Poslije, kada sve izgube, onda daj što daš. Nikada se toga neće riješiti jer žive u oblacima. Na kraju uz taj srpski idiotizam uvijek dođe rečenica: 'Nitko nas ne razumije' ili 'Cijeli je svet protiv nas'. Nitko ih ne razumije jer nitko ne živi u oblacima. Međutim, 1806. godine ruske trupe prodiru na Balkan. Počinje Rusko-turski rat. Srbiji se šalje pomoć pa i neke trupe i sada kreće ustanak protiv sultana čija je vojska zauzeta u borbi s Rusijom. Turske bitke protiv Srba vode Muslimani iz Bosne. To su mali sukobi od nekoliko tisuća s obje strane koje će kasnije postati slavne pobjede. Zanos je neizreciv, Karađorđe raspaljuje narod pričama o potpunom oslobođenju od Turaka. Opet traže sve. Kako je Rusko-turski rat počeo, tako će i završiti, 1812. godine mirom u Bukureštu. Rusija se mora povući iako ima uspjeha u ratu jer je Napoleon krenuo na Rusiju. Jedna točka ugovora obavezuje Portu da mora Srbima dati neku autonomiju. Ustanici ne shvaćaju situaciju jer nema pametnih ljudi, a i opijeni su nevažnim pobjedama, pogotovo svojeglavi Karađorđe. Ustupci ga ne zanimaju, traži samostalnost. Vrlo brzo slobodne carske trupe vraćaju sve na staro. Velika većina ustanika bježi u Hrvatsku preko Save, kod svojih Prečana. Turci harače po Srbiji jer se žele osvetiti za neposluh. Ubijaju rodbinu ustanika, pale sela. Sada Turci ne daju ništa i time su ustanici zadovoljni jer kod Turaka nema daj što daš. Među ustanicima bio je i momčić Vuk Stefanović Karadžić, čobanče koje je godinama učilo čitati i pisati staroslavenski jezik i pismo koje se primjenjivalo samo u crkvama. Godinama je imao problema da sve to nauči. Onda je sve pojednostavnio, jedno slovo jedan glas ili čitaj kako pišeš, a jezik je uzeo seljački, iz njegovog kraja. Prečanski Srbi taj jezik odbacuju jer se smatraju srpskom elitom, što u stvari i jesu bili, i nisu htjeli učiti čobanski jezik. Uz to, Srbe u matici smatraju nepismenim seljacima, što i jesu bili, i manje vrijednima. Tek će se u drugoj polovici devetnaestog stoljeća taj jezik probiti i kod Prečana, pogotovo kada Vuk bude pričao da Hrvati pričaju njegovim jezikom i da su oni Srbi rimokatolici. Vuk je bio čovjek bez ikakvog obrazovanja, a pogotovo bez znanja pa je mogao izvaliti takvu glupost ljudima koji isto nisu ništa znali. Najvažniji razlog zbog kojeg i Prečani počinju govoriti i pisati po Vuku je taj što se to već naveliko primjenjuje u Srbiji. Mi o Vuku nismo znali ništa, ali je počeo ilirski pokret. U to doba se u Hrvatskoj govorilo njemački, mađarski i talijanski, a mi smo govorili i pisali latinski. Onda smo prešli na hrvatski jezik i to se više nije mijenjalo. Vuk je to izgleda primijetio pa je mislio da je to njegov pravopis. Tek kada uđemo u Jugostan, morat ćemo pisati po Vuku. Naime, Vuk je često odlazio kod Prečana pa je upoznao
i Hrvate koji su pisali latinicom. Jezik je bio sličan, a on onako neuk, nazvao ih je Srbima. To je u Srbiji koja pati od megalomanije odmah bilo prihvaćeno i više se nije smjelo mijenjati.
X
Hrvatska elita i narod odvojeni su prije ilirskog pokreta jer je puk nepismen, a elita upotrebljava latinski, ali za razliku od Srba, naša je pismenost dosta raširena među elitom. Ilirci ujedinjuju elitu i puk pomoću narodnog jezika.Za vrijeme, a pogotovo poslije ilirskog pokreta, dolazi do suživota elite i pučke klase, ali ne na čitavom području Hrvatske. Sada svi mogu čitati iste knjige i razgovarati. Ilirizam se širi i zato postaje opasan za vlast pa slijedi zabrana spominjanja ilirskog imena. Ulazeći u Jugostan, nemamo pojma o Srbima. Poznajemo naše pa mislimo da su i Geđe takve što će nam se osvetiti, dok Srbi znaju da mi moramo sve promijeniti i prilagoditi se njima ako hoćemo u njihovu državu. U dvadesetom stoljeću, Turci se mijenjaju, ali zato Srbi ne jer žive u prošlosti. Stalno će pričati o svojoj slavnoj prošlosti koju nitko osim njih ne vidi. Oni ne poznaju tuđu povijest pa misle da je samo njihova jedina velika. Što mislite da smo im kazali da smo pobijedili Turke 1593. godine kod Siska čime je Hrvatska ostala slobodna osim Slavonije koja je oslobođena poslije turskog poraza pod Bečom? Ta se pobjeda nije smjela ni spominjati u SFRJ jer su samo Geđe imale slavnu prošlost, a mi smo morali šutjeti. Njihova povijest počinje kako su došli s Avarima, s prostora Velike Hrvatske, ali Hrvatsku ne spominju. Potom su naselili sva područja gdje sada žive, što je totalno glupo, ali od gluposti glava ne boli. Tako bih mogao pisati u nedogled o njihovoj izmišljenoj povijesti, ali čemu to vodi? U stvari, naši stari ulaze u zajednicu s jednim turskim plemenom, gledajući genetski. Ako im to kažete, steći ćete doživotnog neprijatelja, a ja sam upravo to čuo u Srbiji dok sam tamo živio. Čovjek je bio povjesničar, malo više popio pa otvorio dušu. Strašno je mrzio cajke i seljački turbofolk, koji Srbi često nazivaju ćirilicom. Što ima ćirilica sa zvucima iz Anadolije pojma nemam, a izgleda ni oni. Među tom turskom glazbom imaju dvije ili tri pjesme koje se i meni sviđaju. Ni jednu od njih ne pjevaju cajke. Možda i ja imam pokoji turski gen? Kod nas u Slavoniji, Turci su vladali sto pedeset godina, a turske gene mogli smo dobiti preko Srba koji su se doselili i od Hrvata iz Bosne. Što je sasvim nevažno, kao i geni jer svi mi imamo nečijih tuđih gena. U svim zemljama Europe pa tako i u Turskom Carstvu, vladao je zakon prve bračne noći kada je mlada morala prvu bračnu noć provesti s nekim viđenijim odličnikom. U Europi je bilo i poduljih
prekida dok kod Turaka nije. U Europi je to obavezno dvosmjerna izmjena gena jer su naši velikaši isto to činili na svojim područjima izvan Hrvatske gdje su imali svoja dobra. Kod Turaka je to išlo samo u jednom smjeru i to petsto godina. Srbin nikada nije mogao oženiti Turkinju. Naposljetku, to sve nije ništa loše i treba izmjena gena, a o ukusima se ne treba raspravljati. Svatko treba slušati glazbu koja mu je bliska srcu i duši pa što ako je iz Anadolije ili nekog drugog kraja svijeta? Dok sam živio u Srbiji za vrijeme rata u Bosni, često sam slušao priče srpskih boraca koji su se vratili s ratišta u Bosni. Tamo su se borili protiv Muslimana. Hrvate više nisu dirali jer kada su napali Hrvate iz Hercegovine, dobili su takve batine pa se buzdovan Mladić pobojao za svoju reputaciju velikog vođe. O tim porazima nije se pričalo pa se nisu ni dogodili. Kada je trebalo, Srbi su rado pomagali HVO-u protiv Muslimana. Doduše, sve je bilo plaćeno, obavezno uz prevaru jer je to jedna srpska odlika, jednostavno moraju nekoga prevariti. Većinom su naplaćivali minobacačke mine većeg kalibra, a trošili manji kalibar jer HVO nije imao toga oružja. Srbi bi to činili i besplatno, samo da im se ne zamjere jer su se još sjećali batina koje su dobili. Naposljetku, počeli su Mladiću otimati dijelove Hercegovine, počevši s Kupresom. Kada je HVO vidio da Srbi bježe k'o zečevi, krenuo je i dalje jer hrabroj srpskoj vojsci nije bilo ni traga, svi su bježali. Sve je završilo operacijom 'Maestral'. Združene snage HVO-a, HV-a i vojske BiH, zaustavljene su pred Banjom Lukom jer prijatelji Srba nisu željeli srpski poraz. Tako će biti stvorena takozvana Republika Srpska izrasla na etničkom čišćenju, najviše Muslimana i genocidu nad njima. Kada je NATO vidio kako hrabri srpski vojnici bježe, i on se uključio sa zrakoplovstvom. Svi su strahovali od hrabrih Srba što su Srbi stvorili hvaleći se gdje su bili prvaci, možda i svijeta. Kad su vidjeli da su obične jajare koje samo bježe, i oni su se uključili u bitku. Srbi su oko svih gradova imali mjesta bježanije i uvijek su bježali. Tako su i osvojili sve gdje se sada nalaze. U to doba živio sam u Slavonskom Brodu pa sam slušao Radio Banju Luku jer srpska TV nije imala struje. Bila je jedna emisija, mislim da se zvala 'Ostajmo ovdje' ili nekako slično. Nekoliko su se dana hrabrili, ali samo riječima, da neće napustiti Banju Luku, to jest pobjeći, najomiljenija osobina u Srba. Bilo mi je grozno slušati jer ste slušali pojedince koji su se stalno javljali drhtećim glasom obećavajući da neće pobjeći, iako je hrvatska vojska zaustavljena kod Jajca uz prijetnju da ćemo ako krenemo dalje, dobiti sankcije kao Srbija. Tako je stvoren nakaradni identitet koji je teritorij osvojio etničkim čišćenjem, a zapečatio genocidom potvrđenim sudskom presudom. I sada su Srbi postali prvi narod u Europi za koji je sudski utvrđeno da je genocidan, što su drugima prišivali. Sva ta njihova hajka i pretjerivanje o ustašama sada je proizvela revanšizam koji ih je doveo gdje jesu. Oni su postali genocidni. U tome genocidu imali su veliku pomoć iz Srbije tako da je obuhvaćen cio korpus jer je sve i počelo u Srbiji. Na RTS-u su samo pričali o ustašama, svaki dobar Srbin morao je nešto ispričati, tako
da je sigurno bilo i podosta izmišljotina. Jednu takvu sam i sam doživio. To je bila emisija Pressing, mislim na 'Mreži'. Kasnije sam se uključio. Tu je bio Židov Ari Lihvej, preživjeli logoraš, zatim umirovljenica Zorka Skiba, profesor Živanović iz Londona i jedan Rom. Zorka je pričala kako su je ustaše zarobile s mnogo djece na Kozari, onda ju je kardinal Stepinac prekrstio na rimokatoličku vjeru. Odmah se javio Ari Lihvej i otprilike ovako rekao: Kod vas Srba postoji problem da uvijek nešto dodate pa vam zato nitko ne vjeruje jer primijeti da lažete. I to je kod svih. Prvo, kardinal Stepinac nikada nije radio takve poslove, to rade njegovi podređeni, a ona je opet slagala jer je rekla da onda nije bio kardinal, nego obični svećenik, što opet nije točno. Gospodin Lihvej je samo odmahnuo rukom. Svi su Srbi vjerovali njoj. Onda je profesor pričao da su ga odmah poslije rata poslali iz Beograda u Jasenovac da prebroji srpske žrtve. Strašno je mrzio jezuite i stalno ih je spominjao. Vratio se u Beograd sa brojkom od preko 600 000 ubijenih Srba. Onda ga je gospodin Lihvej pitao kako je došao do toga broja. Jednostavno, pomnožio je sve kvadratne metre sa trideset i dva. Gospodin Lihvej je zakolutao očima i odmahnuo rukom, možete misliti što je mislio. Na kvadratni metar sahraniti trideset i dva čovjeka je budalaština. Par godina kasnije, opet sam vidio profesora kojega su istjerali iz zemlje pa se zaposlio u Londonu. I tamo je nastavio srbovati. Objavio je da su riječi Temza i London srpske. Gledateljstvo je bilo oduševljeno, a ja sam bio bez komentara. Ipak nisam. Šteta što ne postoji Nobelova nagrada za glupost, mislim da bi je samo Srbi dobivali, ovaj profesor, bio bi jedan od njih obavezno uz janjičara Šešelja koji je u Haagu, gdje proizvodi same gluposti, bio bi kandidat za nekoliko nagrada, čak je i biračima u Srbiji počeo ići na živce pa je njegova stranka ispala iz Parlamenta. Ima još jedan janjičar, Nikolić, isto jedna sorta buzdovana. Za Srebrenicu je rekao da nije bio genocid jer ako se ubije jedan Srbin, onda je genocid, ali ako Srbi ubiju osam tisuća Muslimana, to nije genocid. Mislim da je vrhunac njegov odnos prema Kosovu, tipično srpski idiotizam buzdovana koji još nisu shvatili da se Srbiju više ništa ne pita. Čak je ni Crnogorci ne slušaju, njihova braća. Jednostavno još žive u oblacima. Slušam Nikolića koji je spreman dati Albancima na Kosovu nekakvu autonomiju. Što će im? Pa oni imaju državu, a što je Srbija ne priznaje, jako važno. Srbija ispočetka nije priznavala nijednu državu koja se odvojila kao republika pa je na kraju ostala sama. Zamislite glupe ideje koju može izmisliti samo neki glupi idiot. Ostavite Republiku Kosovo i postanite naša autonomna oblast, ali morate promijeniti ime u Kosovo i Metohija, zamoliti preko sto država koje su priznale Kosovo da povuku priznanje, itd. To je sigurna Nobelova nagrada za idiotizam. Vratimo se hrabrim Banjolučanima. Emisija je trajala po čitav dan. Bilo je grozno i smiješno kako svi hrabre jedni druge, a da je samo netko javio da dolaze ustaše, nastao bi stampedo kao i u tzv.
Krajini za vrijeme Oluje, kada su bježali kao zečevi na sam spomen imena ustaša. Srbi tvrde da su istjerani, to je samo blaža riječ za bježanje. Sjećam se jednog slučaja kada su naši stigli u predgrađe Jajca, pričao je jedan vojnik HV-a. Došao je do govornice i našao nekoliko novčića, ubacio je jedan u telefon i vidio reklamu Beobanke, nazvao je, javila se službenica i upitala što želi. On se zezao i rekao sad ćemo doći kod vas da podignemo devize. Pitala je tko ste vi, on je odgovorio ustaše, čuo je kako je slušalica pala na stol i izbezumljeni ženski glas koji viče da ustaše dolaze i onda je nastao stampedo. Mi smo znali da se ne ide naprijed. Do sada su Srbi stalno granatirali naše gradove, sada su prestali jer smo im zaprijetili da ćemo sravniti Banju Luku sa zemljom, odmah su postali mirni kao bubice. U Banjoj Luci nisu znali da mi stojimo pa su se nastavili hrabriti. Stalno su se javljali slušatelji da oni neće napustiti grad, to je trajalo dan ili dva. Na radiju se javljao i Karadžić tvrdeći da su srpske granice čvrste i neprobojne. Neki su ga slušatelji ismijavali tvrdeći da sjedi u Han Pijesku i da nema pojma što se događa. Odmah je tvrdio da Jajce nije palo, ali se javio gledatelj koji je na ulici pitao izbjeglice odakle su. Iz Jajca, odgovorili su. Onda su isključili Karadžića i nitko ga više nije slušao, samo su se dalje nastavili hrabriti, a onda odjednom, zvuci Anadolije, sve je treštalo eterom. Javili su da su Hrvati zaustavljeni. Nastalo je veselje jer su Hrvati zaustavljeni hrabrošću Banjolučana koji su obećali da neće bježati iz Banje Luke. Bilo je mnogo takvih priča, većinom žalosnih, ali moram spomenuti neke. Sve su te priče bile u suštini vrlo slične. Pričali su ih Srbi koji su se vraćali sa bojišta Bosne, a živjeli su u Požarevcu i okolici. Neki su prisilno unovačeni, a neki su išli dragovoljno pa su se vraćali na odmor u Srbiju. Između ostalih dogodovština, jedna je bila indikativna. Na crti razdvajanja između Muslimana i Srba, u pauzi između borbi, Srbi su obavezno puštali svoju ćirilicu sa zvucima Anadolije. Takva se glazba sviđala i drugoj strani, što je razumljivo, čak su obožavali neku cajku čiji je muž pljačkao i klao po Bosni baš Muslimane. Zbog pljački su i stigli ovdje, ali je to prešućivano jer se podrazumijevalo. Službeno su dolazili braniti srpstvo dok im se u Srbiji gomilalo opljačkano blago svih vrsta. Teško je to shvatiti ako niste s ovih prostora. Ovdje to nitko i ne pokušava. Svatko ima svoju istinu, zakon uma, dok je zakon srca nešto drugo. To ne razumije nitko u kotlu Balkana. Muslimani su tražili da se glazba pusti jače, da i oni dobro čuju. Stalno su se dovikivali, neki su se i poznavali. Neki su se poznavali od ranije, bili prijatelji, a sada su pucali jedni na druge. Možda ih je to podsjećalo na svadbe koje su nedavno skupa slavili i onda su skupa pucali, ali u vis. U povijesti njihova suživota uvijek je bilo tako. Uvijek su bili na suprotnim stranama, a poslije opet prijatelji, čak su se ženili među sobom. Jednostavno, to su bili njihovi običaji jer su se često ponavljali. Stalno su prijetili, psovali svu rodbinu, dobacivali, pakostili na sve moguće načine, a i pucali su
jer zato su i bili tu. Ali! Sve bi utihnulo pri prvim akordima glazbe njihovih očeva iz Anadolije. Uz glazbu su zamišljali polugole cajke, a o tome sanjaju svi vojnici. Osim smrti koja prijeti, one su radost življenja i nada da će se sve jednom završiti. Ta je glazba na trenutak stvorila od njih obične ljude raznih zanimanja, svjetonazora i zaboravljanja teških trenutaka u životu, a sad ih je poslala u rajski vrt glazbe u kojem se sve zaboravlja. Čak se zaboravlja da cajkin muž možda baš sada kolje nekoga tko mu je drag jer su koljači takvi, uz to i otimaju, što govori da su to geni predaka iz Anadolije. I da nije bilo toga prokletog rata, možda bi sjedili na istome mjestu, slušali istu glazbu, jeli i pili rakiju i radili sve ostalo što su ranije radili u takvim prilikama. Recimo, udvarali se curama i to ne samo iz svoga naroda. Ne samo to, ne tako davno, prije dvije godine, to su i činili često se potukavši iz nekog nevažnog razloga. To je bio njihov način života. U pauzama između glazbe, pucali su jedni na druge. Svaka je pucnjava bila začinjena sočnim psovkama. Uz ostale psovke koje su kod nas češće nego reći dobar dan, bile su riječi koje same po sebi nisu bile uvredljive. Strana koja je takve riječi upućivala, radila je to u najcrnjoj namjeri pa su te riječi postajale uvredljive. Svrha je bila da se netko na drugoj strani nađe uvrijeđen pa se pojavi malo izvan zaklona. U većini slučajeva to rade iz dosade. Dani su bili dugi, a riječi kratke. Ali! Mjesto, vrijeme, žar borbe pa ako hoćete, i količina rakije koju su popili, davali su tim običnim riječima težinu koja se mogla sprati samo protivnikovom krvlju. Zato su tu i sjedili danima, mjesecima pa i godinama jer nisu znali kada će sve završiti. Sjedili su po kiši, vjetru, snijegu pa i žarkom suncu. Obje strane uvijek su bile tu. Srbi su Muslimanima dovikivali Turci, a imali su mnogo više turskih gena od Muslimana, a za Muslimane, to je bila neoprostiva uvreda. To je bilo smiješno i sasvim zbunjujuće. Nazivati nekoga Turčinom, a u stvari biti veći Turčin od njega. I ne samo to, Hrvatima su vikali ustaše podižući tri raširena prsta, ustaški pozdrav, i ubijajući sve Hrvate po selima. S druge strane, Muslimani Srbima viču četnici. Za komuniste kod Srba to je bila uvreda, a za one koji su promijenili boju košulje, bila je čast biti četnik, nešto slično janjičaru. U Drugom svjetskom ratu, četnici su bili glavna konkurencija partizanima. Živjeli su po šumama isto kao i partizani, neobrijani, dugih neurednih brada, kao strašila i neugledne vanjštine. Za simpatizere Kraljevine, četnici su bili borci za slobodu, iz vremena oslobodilačkih ratova, kraljevska vojska. Srbi su uvijek bili ponosni na četnike i svi borci u većini slučajeva tako su se nazivali. Ali! Takva riječ iz usta omrznutog neprijatelja bila je jednostavno uvreda.
X Iz Beograda se vraća hrvatsko izaslanstvo. Stvorena je opet zajednica, bar tako misle jer to je ono što većina hrvatskih političara želi. Meni je nešto neshvatljivo. Preko osamsto godina sanjamo o vlastitoj državi to je san svih generacija. Već su naučili da u zajednicama nema budućnosti. Doživljavali su teške poraze, vodili bitke po saborima i nažalost, ponovo se pridruživali nekome. Uvijek se našla jedna grupa političara koji nisu znali voditi državu, ali nisu htjeli otići jer su dobro živjeli. Gledali su samo svoje interese, a govorili da se brinu za jadni narod. I sada imamo takve ljude na vlasti već više od dvadeset godina, nesposobni do zla boga. Osam godina vladali su buzdovani iz HDZ-a, a sada se vratili komunisti. Ovi su još više zbunjeni i ne znaju što da rade, samo obećavaju. Izgleda da ćemo poslije četiri godine biti sretni da se grozni HDZ ponovo vrati. U svakom slučaju, jao nama. Ovi do sada, obje struje, ranije su većinom bili dobri komunisti i nadasve podobni. Nikada nisam sreo sposobnog komunista, a bilo ih je? Takve jednostavno nisu trpjeli među sobom. Sposobni komunist mogao je skinuti s vlasti, ne daj, bože, nekoga važnog druga buzdovana. To bi opet značilo da bi na red mogli doći i drugi drugovi buzdovani. Zato u svojim redovima nisu trpjeli sposobne. Kada su vidjeli da SFRJ propada, brzo su promijenili stranu i postali demokrati. I ranije su se nazivali demokratima u komunizmu pa je sve ostalo isto, bili su nesposobni buzdovani pa i Tuđman, izuzevši činjenicu da nas je briljantno oslobodio fašističke Krajine. Doduše, uvijek su se borili za narod, radnike i seljake pa i njihova rodbina i prijatelji, bili su dio naroda, a što je najvažnije, oni će im čuvati leđa, ne daj, bože, bude li trebalo. To je sasvim humano, ne treba se čuditi. Pa zar obitelj i prijatelji ne spadaju u radnike i seljake? Takve ljude naći ćete od mjesnih zajednica do vrha države. Sada se razlikuju od SFRJ samo po tome što imamo šahovnicu svoj novac i himnu. Sve je ostalo kao i prije. Usput, u Srbiji neki su prekinuli igrati šah. Što mislite zašto? Pretpostavljam zbog šahovnice koja je pokrenula grupnu megalomaniju srbovanja. Ali i to će ih proći. Sve je ostalo kao i prije. Jedina razlika je kod mita i korupcije. Ranije je tisuću maraka rješavalo svaki problem. Sada se za tu svotu nitko ne trudi. Naposljetku, sada imamo kapitalizam pa su kapitalisti puni novca i da ne bi čekali često i godinama, znaju što je činiti. Mito i korupcija bili su sastavni dio novokomponirane inteligencije koja je šezdesetih godina preuzela vlast. Od rata pa do šezdesetih tako nešto je bilo nezamislivo kod starih drugova koji su prošli rat i stvorili državu. Mogli ste im pripisati svega i svačega, ali vladalo je poštenje i iskrenost. Držali su
se skupa, ali su nečasne radnje strogo kažnjavali u svojim redovima jer oni su bili djeca radnika i seljaka i dobro su znali što su mito i korupcija ranije stvarali. U tome su bili jako grubi. Nepoštene drugove kažnjavali su ukorom, što je bila nepodnošljiva sramota koja se završavala samoubojstvom??? Kada pogledam s ove distance, mislim da su bili grubi jer ih je život takvima učinio, a željeli su stvoriti novo, pošteno društvo, bar u teoriji. Bili su čobani, nadničari, seljaci i radnici koji su uvijek patili i većinom bili gladni. Prema simpatizerima bili su više nego humani, govorili su 'to su naši'. Prema ostalima bili su jako grubi, često i brutalni, što su naučili od svojih gazda kada su oni bili nitko i ništa. To je išlo tako daleko da su na Golom otoku svoje suborce iz rata s kojima su dijelili sve dobro i loše, sada zvjerski mučili uživajući u tome. Nisu ih ubijali, željeli su da pate jer su izdali Tita, a to je bilo sasvim neoprostivo. Buduća inteligencija dolazi iz istog miljea kao i oni. Moraju stvoriti svoju inteligenciju jer su svu staru pobili zbog nepouzdanosti. Jednostavno, svi koji su bili pismeni bili su izrabljivači radnog naroda, tako su ih zvali. Kasnije, poslije stvaranja Hrvatske, na TV-u je bila emisija o jednom Dubrovčaninu koji je imao malu maturu iz stare Jugoslavije i nekim je čudom preživio rat. Pričao je da su došli po njega odmah poslije rata i odveli ga u Beograd govoreći mu da se ne boji jer mora nešto učiniti za našu narodnu vlast. 'Moja je dužnost bila naučiti naše ministre da se potpisuju,' tako je pričao. Uništili su desetine pera jer nisu imali osjećaj u rukama, a tinte je bilo posvuda. Razmišljam, je li moguće da su komunisti došavši na vlast u Beogradu pobili sve pismeno stanovništvo pa su morali uvesti pismene ljude? Tko zna koji je razlog. Gospodin je jedno vrijeme učio ministre i ostalim općim stvarima. Onda su ga poslali nazad jer nema najvažnije - znanje o ratnim pobjedama, a tu su ministri bili dobro potkovani. Ta je nova inteligencija imala svugdje protekciju. Uvijek je netko imao nekoga na nekom mjestu tko je mogao nešto učiniti i svi su bili naši. Srednje i visoke škole završavali su brzo i bez problema, bez školskog znanja koje je bilo manje važno od podobnosti. Tako je stvarana nova inteligencija podobne pa i priglupe inteligencije koja će uvijek zavisiti od nekoga kome će morati čuvati leđa jer zavisi od njega i njemu sličnih. Na sastancima su bez imalo stida pričali jedno, kako se starim drugovima sviđalo, dok su u stvarnosti radili za sebe i svoje stvarajući sebi bolje uvjete za napredovanje i samo čekali da neki stariji, nedodirljivi drug otegne papke. Kasnije će, kada osvoje položaje, sve smatrati svojim vlasništvom, ali to je neslužbeno. Radna će mjesta dijeliti po visini mita, doduše ne uvijek, jer će tu igrati i prijateljstvo koje će morati poštovati. Stvara se kasta mita i korupcije i ništa se ne može postići bez nje. Takve ljude
lako je bilo prepoznati, što važi i sada. Uvijek su davali savjete, kao da su bogom dani i mrzili su kritike. Uvijek su obavezno tvrdili 'kako mi moramo napraviti to i to', a rad su prepuštali drugima. Zar i sada nemamo iste drugove na vlasti koji nam sole pamet, a nama je sve gore? Jedan mali broj buduće inteligencije koji nije bio podoban, morao se znanjem boriti za svaku ocjenu. Lako ćete ih prepoznati. Vrlo su sposobni, ali ne sjede na važnim mjestima i prema tome ne pitaju se ni za što. Sve je to naslijeđeno i preneseno u novu državu glupih buzdovana i odgovarajućeg naroda koji ih bira. Možda je najbolji primjer kada na vlast dolazi Sanader. On je nedodirljiv i radi što hoće. Ako mu se najbolji prijatelj zamjeri, koji ga usput je doveo na vlast, on protiv njega pokreće parnicu. Čovjeka osuđuju za ratni zločin po kratkom postupku, mislim na Glavaša. Zašto to Sanader nije učinio ranije jer je i onda sve o njemu znao? Čak mu je jedan osuđenik kojemu je napakirano po njegovom mišljenju, prognozirao da će Sanader završiti kao on, nazvavši ga Smrnader. Nije pogodio ni približno jer Sanadera izgleda čeka katastrofa ako sve opet ne bude zataškano. Možda se najbolje vidi koliko je Sanader bio umišljen buzdovan i širio strah oko sebe, dok je vladao. Samo je zaboravio jedno - kada buzdovan izgubi vlast, nikada se više ne vraća. Tako je žalosno izgledao pokušavajući se vratiti na vlast koja se promijenila i zato nije bila po njegovoj volji. Bio je toliko umišljen misleći da će ga svi odmah objeručke prihvatiti jer to su bili njegovi prijatelji. Pokazalo se da su svi jedva dočekali da ga se riješe. Nemate pojma koliko jedan buzdovan može napraviti štete, da tisuće to ne mogu popraviti i uvijek im je netko drugi kriv. To su preuzeli od Geđa jer se u podobnom sistemu sve to pokazalo jako dobrim. Doduše, kada su naši drugovi stvarali novu slobodnu državu, mislim slobodnu od Geđa jer je sve ostalo bilo isto ili slično, na mjesto KPJ-ota stvorene su druge stranke, s KPJ-ovcima pa tu i tamo nekim nekomunistom. Pogotovo je HDZ postao zamjenska stranka komunista. Ali su zato počistili sve Geđe s položaja. Možda su neki i ostali, što je bilo za pretpostaviti, kao 'pošteni Srbi'. Slobodna radna mjesta popunili su svojim pouzdanim drugovima, ne baš mnogo sposobnima, ali zato podobnima, koji će im biti zahvalni i ispunjavati sve želje koje budu imali. Da ne zaboravim na čuvanje leđa, što je isto tako jako važno. U principu nije se ništa puno dogodilo, osim što je vlast postala podobnija i gluplja. Nije poznato koliko je Srba izgubilo posao u Hrvatskoj po dolasku HDZ-a na vlast. Većina njih je srbovala i gledala da sruši HDZ-ovu vlast. Sve je to stiglo iz Beograda i kada su vidjeli što se Srbima u Hrvatskoj dogodilo, postali su još bjesniji. Morali ste ih vidjeti na TV-u, sijevali su očima jer kako se netko usudio izbaciti Srbe s posla, kada su Srbi duša od ljudi i bla, bla, bla. Čak su tvrdili da je s poslova izbačeno 150 000 Srba i većina protjerana. Pričali su, eto, kako su ustaše zle, nisu im dali srbovati.
Ne ulazeći u napuhanu cifru od 150 000 protjeranih Srba, sami sebe optužuju. Jer ako je toliko Geđa vladalo Hrvatskom, ne treba se ni čuditi što smo željeli otići iz SFRJ. Čitateljima koji to ne shvaćaju, objasnit ću ovako. Biste li trpjeli da vam tamo neki polupismeni Geđa govori što ćete raditi i kako ćete živjeti, i to u vlastitoj kući? Ako se pobunite, nazvat će vas ustašom. Pitat ćete se odakle toliko Srba u Hrvatskoj. Veliki je broj ne-naših, a dobar je dio došao iz Srbostana jer je Hrvatska bila obećana zemlja u kojoj vladaju Geđe. Neki su dolazili i po naređenju, nadgledati ustaše. Tu su se poženili, doveli rodbinu i sve nadgledali. Uvijek su imali prednost pri zapošljavanju. Indikativno je da je sposobni Hrvat bio odmah pozvan u Beograd i postavljen na dobar položaj, što važi i za ostale narode, ali kod kuće nije imao šanse. Sjećate se da poslije rata nije bilo pismenih ljudi u Beogradu jer ih je Ranković dao sve pobiti. Tako je Beograd bio veliko nepismeno selo pa su počeli naseljavati sposobne ljude iz svih krajeva Jugoslavije. Najviše ih je stiglo iz Hrvatske. Moj stric je po naređenju prebačen u Rakovicu za tehničkog direktora gumare. To znam jer sam živio s njima dok nisam pošao u školu. Tako su po naređenju odlazili sposobni ljudi iz Hrvatske da bi popravili ugled svinjara iz Beograda. Sjetite se nogometaša Dinama čiji su svi najbolji igrači morali otići u Partizan. S vremenom se sva elita države koja je nešto vrijedila, našla u Beogradu. Međutim, sam se grad napunio seljacima, većinom iz Srbije, tako da je krajem šezdesetih postao najveće selo Europe, što je ostao do danas. Sjećam se vremena iz Događanja naroda za vrijeme Miloševića. U Beogradu se dogodio narod u kome su sudjelovali Hrvati iz Beograda. Gledali smo na TV-u kako su digli glas protiv fašista u Zagrebu. Sve je to bilo na dobrovoljnoj bazi što se podrazumijeva. Skupilo ih se preko trideset tisuća, tako su bili javili. Pitam se gdje su ti ljudi jer se o njima ništa ne zna? Kao da su nestali. Što je bilo s drugim ljudima iz drugih Republika? Oni su morali samo šutjeti ako su željeli preživjeti. Sjećam se da je vlast tvrdila kako Bunjevci nisu Hrvati. I sada, poslije dvadesetak godina, jedna trećina njih tvrdi da nisu Hrvati. Eto, to je manjinsko pravo fašističke Srbije u kojoj janjičar Nikolić i dalje tvrdi da nisu Hrvati jer on najbolje zna tko je tko i kojem narodu netko pripada. Naši novokomponirani demokrati imali su stare provjerene neprijatelje. U prvom redu domaće, koji nisu bili iz njihove stranke. Oporba je uvijek bila neprijatelj broj jedan. Strani neprijatelji nisu navođeni pojedinačno, ali pošto je svijet bio velik, bilo je i mnogo neprijatelja. Svi su oni samo željeli srušiti novu demokratski izabranu vlast. Bar je to svima jasno!!! Kod nas u Hrvatskoj imamo obavezno zlu i lošu oporbu koja samo kritizira vlast. Vlast misli da oporba mora samo šutjeti jer je tako bilo ranije i nitko se nije bunio. Kritizirati može svaka budala, što često i čini praveći se važna i to se zove demokracija. U stvari, nitko u politici nije ni znao što je to
demokracija pa je svatko imao svoju. Kada oporba dođe na vlast, dogodi se božje čudo, od loše oporbe postane bogom dana vlast koja se samo hvali demokracijom, da ne stigne ništa raditi. Za to je kriva opet oporba koja ih stalno kritizira i ne da im raditi u miru. Djeca se rađaju, stari umiru, ali vlast i oporba uvijek su tu, boreći se za bolje sutra sebi i svojima, obećavajući svega i svačega jer priče ne koštaju ništa. Kada su u oporbi, pričaju jedno, često dosta realno, da se začudite odakle im ta pamet. Kada dođu na vlast, sve dobro zaborave, isto kao i glupi narod jer svaki je narod glup, doduše on ima pametne pojedince koje nitko ne sluša jer nisu na vlasti, zato što su pošteni, ali ne zaboravite, i oni se mogu pokvariti jer sve je to kvarljiva roba. Možda ćete reći da pretjerujem što neke političare nazivam čobanima i buzdovanima. Kao prvo, svi su kao djeca, tamo pedesetih i šezdesetih, bili čobani u selima. Takve su manire i zadržali. Ne psuju iako je to kod nas na Balkanu sasvim normalno, ali čim se naljute, upotrebljavaju stare čobanske riječi kao lažeš. Zbog takvih primitivnih riječi, na Zapadu se obavezno daje ostavka, iako je izgovorena u jeku neke svađe ili slično. Jedno vrijeme kada su se svađali u Saboru, svi su jedni drugima govorili da lažu. Nisam ni znao do tada da imamo sabor čobana. Ja sam se zgrozio jer su najoštrije bile neke čobanice, a svi će ti čobani i čobanice završiti u europskim ustanovama, da nas predstavljaju kao zemlju čobana. Kada bi za riječ lažeš dali ostavke, brzo bismo ostali bez političara, međutim ne bi se ništa dogodilo jer drugi čobani već stoje u redu i sebe će voditi u bolje sutra. Morali bi kazati 'govoriš neistinu' što je sasvim prihvatljivo, ali nelogično jer oni su uvijek govorili istinu, doduše neku samo njima poznatu. Bio je jedan primjer gdje je jedan 'drug' optužio drugoga da mu je ponudio 200 000 eura da pređe na njihovu stranu. Drugi drug je rekao da je to notorna laž i nikom ništa. Jedno je sigurno, jedan od njih dvojice govori neistinu, a takvi nam ljudi u politici nisu potrebni. Ako hoćemo naprijed, doduše ne znam s kim, moramo pomesti kuću i izbaciti smeće iz nje, što radi svaka dobra domaćica. Sjetite se Oluje. Kada je stvarana Hrvatska, nesposobni drugovi brzo su zauzeli sebi mjesta u novokomponiranim demokratskim strankama, a da nitko od njih nije znao što je demokracija. Narodu su rekli da sada nastupa konkurencija, a nisu ni znali što je to, a kamoli da objasne i pomognu pa su mnogi izgubili sve što su imali jer su ušli u kredite i razna obećanja buzdovana. Nakon nekoga vremena, narod želi da se vrati stari sistem jer su tamo bolje živjeli jer su većina bili isti ljudi iz onog sistema koji sada pričaju iste glupe priče, obećavajući sve i svašta ako budu izabrani. Najgore od svega je to što oni ne znaju da su nesposobni. Ako im netko to kaže, stvorit će
smrtnog neprijatelja, a to nikome ne treba. Uvijek misle da će bez njih sve propasti jer oni su časni ljudi. Na izborima mogu propasti katastrofalno, ali i dalje misle da su bogom dani. Samo oporba traži njihove ostavke, ali ona je zlobna pa se o njoj uopće ne razmišlja. Razlog nije što su nešto loše učinili, to čine svi, nego zato što nisu dobro sakrili, a to je neoprostivo u demokraciji. Možeš pozelenjeti tražeći ostavku od političara koji u Zagrebu noću potpuno pijan autom juri kroz grad bježeći od policije. Kada su ga uhvatili, prijeti. Sutradan policajac koji je savjesno vršio svoju dužnost dobije otkaz od prijatelja iz stranke koja je na vlasti. I onda se pojave zli novinari koji sve to objave u tisku. Ta je tema danima punila stupce dok se sve nije zaboravilo. Čak su zaboravili vratiti policajca na posao i tako dali do znanja ostalim policajcima da ne smiju dirati bogom dane političare. Ili negdje u Lici, jedan mladić sasvim pijan, očevim BMW-om usmrti dvije djevojke siromašnih roditelja. Ode na sud i dobije dvije godine zatvora s obrazloženjem da je iz poštovane obitelji, pretpostavljam nekog starog komunjare ili novokomponiranog buzdovana. Čak sumnjam da mu je sin bio dugo u zatvoru jer sve se brzo zaboravi pa tako i zatvor. U samohvaljenju ne zaostaju ni za Geđama čiji predsjednik Tadić stiže u posjetu Zagrebu. Pun je hvale i mora se zaboraviti sve što su uradili neki drugi stvorivši zlu krv među našim narodima. Točno, to su bili neki srpski Marsovci! Čak predlaže da Hrvatska pričeka Srbiju pa da svi kao braća uđemo u EU. U Srbiji su oduševljeni danima i opet se priča o nekom bratstvu i jedinstvu. Ja sve to pratim na RTS-u, a naši se samo šepure jer su dobili termin za ulazak u EU, od sreće ne mogu noću spavati. I sada se događa da su svi, kako u Zagrebu tako i u Beogradu, oduševljeni. Tadić se šepuri jer će Hrvati pričekati Srbe pa da zajedno uđu u EU. Valjda je sramota da Hrvati budu bolji u bilo čemu od Srba, od nebeskog naroda koji eto mora živjeti ovdje na prljavoj Zemlji. Samo trči okolo i pobojao sam se da će početi ljubiti od sreće naše političare koji su, eto, pristali čekati Srbe na putu u EU. A u Srbiji su oduševljeni, jer kako se vidi, Srbi su neizostavni čimbenik na Balkanu, što je njima životno važno. Naši ostavljaju da prijedlog visi u zraku što dovodi do oduševljenja kod Geđa. Geđe na RTS-u pričaju kako su se Hrvati napokon opametili. Sanjaju o starim dobrim vremenima kada su oni vladali Jugoslavijom dok su ostali radili. I tako se srbovalo danima dok se nije pojavila neka nova tema. Bilo je žalosno gledati Tadića i njegovu svitu kako se trude iz petnih žila izgledati prijateljski jer sada je eto nastupila pomirba. Oduševljen je idejom da Hrvatska pričeka Srbiju na putu u Europu. To je čak i tema ovdje u Zagrebu, a o Beogradu da i ne govorimo. Naši se dužnosnici samo kočopere i ne pada im na pamet nikakvo čekanje, a pogotovo ne Srba, sadašnji jad i bijedu Europe. Jedno smo zaboravili, Srbi imaju moćne prijatelje pa smo ostali na čekanju jer se postavljaju novi uvjeti.
Da su naši dužnosnici pametni, trebali bi to iskoristiti jer EU želi sve europske države u svojem okrilju. Kada bismo počeli s otezanjem i ne velikom željom za ulaskom, razloga možemo naći koliko hoćemo, nudili bi nam sve i svašta. Jer ne zaboravite - nijedna članica nije morala ispuniti toliko novih uvjeta kao mi. Što god nam postave za uvjet, mi trčimo da ga što prije ispunimo zato što nas vode buzdovani. I ako jednog dana uđemo u EU, bit ćemo u rangu banana republike što i jesmo, ali bez banana, s puno gladnih majmuna. Ulazak nam neće donijeti ništa dobro jer nemamo multi-imperijalne kompanije koje bi jedine profitirale. Svi su zaboravili da smo devet stoljeća živjeli u raznim zajednicama i one nikad nisu donijele ništa dobro, osim ponekad eliti. Ostavimo drugoj ili trećoj generaciji da odluči. Nažalost, naši buzdovani nisu baš jako pametni, osim za sebe. To je pitanje života i smrti za njih. U slučaju da nam loše krene, a krenut će, kriva će biti EU. U suprotnom, što je teško vjerovati, onda će samo oni biti zaslužni. Njihovi nekadašnji drugovi preko Drine, puknut će od muke jer će vidjeti kako bez njih idemo naprijed i da smo se preporodili pobjegavši iz Jugostana. To nam nikada neće oprostiti. To je lako vidjeti u sportu, protiv nas se bore do iznemoglosti, dok je za nas sve sport. Ali u slučaju srpske pobjede, padaju u ekstazu dižući tri raširena prsta, što je ustaški pozdrav. To oni znaju, ali su ga ukrali, kao i sve ostalo što imaju. U stvari, ja nisam nikada vidio nešto zaista srpsko, sve su to nečije kopije, dobre ili loše. U Srbiji se mijenjaju sve strane valute osim kune. Nisam je nikako mogao zamijeniti jer je nezamislivo da se za kunu mora platiti preko deset slavnih srpskih dinara. Sada je tečaj negdje oko petnaest. Jednostavno, bolje je ne mijenjati nego trpjeti kako hrvatski novac vrijedi više nego srpski jer dinar je imitacija novca Rimskog Carstva, a para je turska. Sve zajedno, srpski. Bio je indikativan trenutak kada se Srbija pojavila prvi put na Euroviziji. Mi smo im dali dvanaest bodova. Takav šok kod Geđa nisam vidio, čak je i zastava na Kninskoj tvrđavi proizvela manji šok jer je objašnjeno narodu da je to montaža. Sve su očekivali, ali ne dvanaest bodova. Morate ih shvatiti. Kada Srbi nekoga mrze, to graniči s epidemijom, a kada nekoga ne mrze, onda samo sebe vole. Njihova je pjesma dobila od nas dvanaest bodova jer nam se najviše sviđala. Mislim da je bila druga, a prevedeno na srpski jezik bila je moralni pobjednik. Ne pitajte me što to znači. Nama se pjesma sviđala pa što ako je srpska, to je natjecanje u glazbi, a ne politika i međudržavni odnosi. Kod Geđa je sve srbovanje, a o moralu ne želim diskutirati. Nešto se slično dogodilo i sada na Olimpijadi u Londonu. Srbi su pričali kako su osvojili 102 medalje, zbrojivši sebi sve medalje iz Jugoslavije. U stvari, osvojili su tri medalje dok smo mi imali samo tri zlatne, što nisu mogli podnijeti, pa su pozvali
Jugoslaviju u pomoć da bi bili bolji od nas. U jednom smo isti, oni i mi zbrajali smo medalje, zlato, srebro i broncu što je osobina glupana. Valjda su zaboravili da se kruške, jabuke i šljive ne mogu zbrajati, osim kod komunista koji su imali posebnu logiku, kao važno je sudjelovati. Ta je parola izmišljena za gubitnike jer samo pobjedniku pripada zlato, a ostalo je uspomena. Naši političari, bez obzira kojoj stranci pripadaju, prodaju našu srebrninu da bi preživjeli na vlasti. Ta poduzeća ne vrijede mnogo pa se prodaju po sistemu daj što daš. Umjesto da taj novac investiraju, oni ga troše za gluposti jer samo to znaju proizvoditi. Usput, u Kumrovcu o tome nisu učili, a možda ih nije ni bila briga. Zamislite situaciju koja se dogodila, doduše sakrivena je, kao da su je montirali drugovi iz Kumrovca. 'Samozvana demokratska šestorka', mislim na pola tuceta stranaka koje su osvojile vlast, poslije propalog HDZ-a, treba hitno novac. U Jugoslaviji su imali prave ljude koji su znali otimati novac od naroda, a da on to ne primijeti. U stvari, zar to nije trgovina? To je bila jedina produktivna struka, nekada pa i sada. Pojavit će se i jedan broj ljudi koji će to shvatiti. Njih će nazvati stokom sitnog zuba ili neprijateljima demokracije, što je svima jasno. Na kraju, s vremenom će se sve zaboraviti, novac će se potrošiti i pojeo vuk magare. Polovici na vlasti treba pola milijarde dolara da zakrpi rupu u proračunu. Stvar preuzimaju eksperti koji pronalaze izlaz, vuk sit i magarac živ jer mora plaćati. Postoje dvije mogućnosti, stvoriti novi namet od recimo pedeset kuna po domaćinstvu i to godinama. Narod će se buniti jer svaki narod misli da je pametan, a ovo izgleda kao porez na budale, ali ne i za budale. Prodat će Hrvatski telekom strancu, doduše samo jedan dio, i za to će dobiti pola milijarde dolara, ali uz to, stranac želi neke ustupke i jamstva jer je on ovdje došao zaraditi. Ugovor je načinjen, novac isplaćen. Svi siti i ovce na broju, koje se počinju buniti jer je Telekom podigao pretplatu s dvadeset na šezdeset kuna mjesečno, zvali vi koga ili ne. Uzgred, svatko je morao dobro platiti u svoje vrijeme ako je želio priključak. I dalje sve plaćamo, uskoro će i desetogodišnjica mužnje ovaca preko Telekoma da bi se zadovoljila potreba samozvane demokratske šestorke koja je skočila na noge kada je gospođa Kosor uvela takozvani harač, ime koje je dala ista oporba koja se nekada zvala demokratska šestorka. Glupi se narod malo bunio i bio ljut na Telekom. Dobro, narod se uvijek buni. Čim se pojavi novi problem, ovaj će se zaboraviti, a narod će moći uživati u demokratskoj šestorki do sljedećih izbora. Ako se nađe neki nedemokrat i šestorku nazove jadnom, onda drugovi, pardon gospoda, iz demokratske polovice objašnjavaju kako smo mi sretni jer su Geđe trebale tuce i pol stranaka da sruše Miloševića. Ta se anti-Miloševićeva udruga zvala DOS, imali su i uzrečicu za izbore koja je glasila 'Začepi nos i biraj DOS'. Narod je bio spreman začepiti sve što su tražili samo da se riješi Miloševića
koji je obećao napredak, a stvorio jad i čemer Balkana iz kojega Srbija možda neće nikada izaći dokle god bude nebeski narod.
X Trebalo nam je devet stoljeća da vratimo izgubljenu državu i još nismo naučili da u zajednicama nema budućnosti. Mi smo mala država i brzo ćemo nestati kao narod. Uz Jadran će živjeti europska elita jer mi nećemo imati novca da si kupimo posjede koje ćemo odmah na početku prodati istima za vrlo mali novac. Taj ćemo novac držati u njihovim bankama i kada one propadnu, ostat ćemo golje u vlastitoj zemlji. Nestat će naša kultura, a narod koji nema svoju kulturu nestaje u vremenu. Vrijeme je čudna biljka, ono teče za sve jednako, ali oni koji imaju veći sat, uvijek mogu znati koliko je sati i s daljine dok mi s malim satom vrijeme lako zametnemo. Kasnije kada budemo željeli znati koliko je sati, morat ćemo gledati na neki tuđi sat ako nam budu dopustili. Sjetimo se zajednice između Mađarske i Hrvatske utemeljene 1102. godine. Pošto smo ostali bez svojih vladara (Petar Svačić je poginuo na Gvozdu 1097. godine) pa Mađari dolaze do mora. Dvije godine kasnije, Mađari gube bitku protiv Rusa kod Przemysla pa se Hrvatska oslobađa vlasti Mađara u jednom uspješnom ratnom pohodu protiv njih. Izbacuje ih iz Hrvatske. Sam Koloman nudi Hrvatima ugovor da im bude kralj 'pod uvjetima kako Hrvati žele'. I onda dolazi 1102. godine do PACTA CONVENTE, ugovora između mađarskog kralja i hrvatskih velikaša. Kralj je zajednički, a Hrvatska dobiva bana, to jest potkralja. Svako hrvatsko pleme u slučaju ratne opasnosti mora osigurati deset vitezova koji će sudjelovati samo u obrambenim ratovima. Uz njih idu i pješaci, ali o tome se ništa ne navodi. Ta će zajednica odlično funkcionirati do poraza Mađara kod Mohača, kada su brzopleto uletjeli u bitku ne čekajući hrvatsku bansku vojsku koju vodi plemić Krsto Frankopan. Poslije pobjede, Sulejman Veličanstveni za mađarskog kralja postavlja Ivana Zapolju. 1527. godine dolazi do Sabora u Cetingradu i zaključka o podršci novom kralju, a istovremeno u Križevcima dolazi do krvavog Drugog sabora i podrške austrijskom caru.(?) Nedavno sam gledao našu seriju o hrvatskim vladarima. Ona je čak grozna, skoro se u svaki podatak koji je pronađen, original ili prijepis, sumnja. Jednostavno, sve što je pouzdano, mislim na stare izvore, treba se uzeti s vjerom dok se ne dokaže suprotno. Prvo su sumnjali o dolasku hrvatskih plemena. Zašto bi netko nešto izmišljao kad su mu Hrvati bili nevažni ili tvrdio da Pacta Conventa nije postojala kada se život u Hrvatskoj odvijao baš po njoj i to više od četiri stoljeća itd.? Za vrijeme banovine koja je trajala do 1926. godine, kada je ukida tiranin, Hrvatska je imala oko
440 banova, vidio sam taj popis, ne ulazeći kako je nastao i tko je sve to sakupio. U principu, banovi su bili velikaši, naši ili stranci po imenima, ali je svima banovina bila u srcu pa čak i Khuenu Hedervariju, najomraženijem mađaronu u Hrvatskoj. Jedino mu se mora priznati da je za vladavine od dvadeset godina izgradio najljepša zdanja u Zagrebu. O svemu je uvijek Sabor odlučivao i svi njegovi staleži. Bilo je slučajeva da su zastupali različite interese, međusobno ratovali. Na kraju ulazimo u Habsburšku Monarhiju, opet zaključkom Sabora što s ulaskom u Jugoslaviju nije bio slučaj. Zadržavamo sva ranije stečena prava, ali se sve gubi za vrijeme apsolutizma. Recimo, ban postaje instrument vladavine Beča, a za vrijeme Carske i kraljevske monarhije (nadalje: K. u K. monarhije) službenik Pešte. U oba slučaja, više nismo mogli napustiti zajednicu jer ona to nije ni bila. Na Krbavskom polju 1493. godine doživljavamo poraz od Turaka koje vodi Hadum Jakub-paša i koji su se vraćali iz pljačkaških pohoda, zavivši Kranjsku u crno. On ima oko 20 000 konjanika, mnogo roblja i plijena. Na drugoj strani čeka ga ban Derenčin s 3 000 vitezova konjanika, kremom tadašnje banovine i 2 000 banovaca plus na brzinu skupljenih 10 000 naoružanih seljaka. U bitci gine ban i većina plemstva, oni su bili vitezovi, samo se oko 2 000 ljudi spašava. Po nekim istraživanjima, u to doba Hrvatska ima oko 900 000 stanovnika. Ista istraživanja tvrde da smo u sljedećih tristo godina, za vrijeme turske opasnosti, izgubili oko milijun stanovnika. Branili smo Europu, a nju nije bilo briga za nas. Tako gubimo Slavoniju, Srijem i sve južno od Siska. Često je izložena napadima turskih pljačkaša iz Bosne, ali nikada nije sasvim osvojena. Uvijek smo imali neku državu, ostatak ostataka, kako je neki nazivaju. Poslije točno sto godina, Turci pod vodstvom Hasan-paše s 20 000 vojnika napadaju tvrđavu Sisak, koja je jedina slobodna na tom području. Brani je tristo vojnika zatvorenih između zidina. Od bana Erdödija traže pomoć. On stiže s 5 000 banovaca. Turski je poraz katastrofalan, više od polovice turske vojske utopilo se u Kupi i Savi, bježeći s poprišta bitke pa i sam Hasan-paša. Kasnije će Turci dobiti takav strah od banovaca da će izbjegavati svaki veći sukob. Poslije turskog poraza pod Bečom, Srijem i Slavonija će se vratiti u okrilje Hrvatske. Ukratko ću objasniti stanje na istočnom Balkanu poslije turskog poraza kod Siska. Naime, u svoje vrijeme Bizant prebacuje Turke na Balkan za borbu protiv Bugara. Turci uništavaju Bugarsko Carstvo i okreću se razjedinjenim srpskim velikašima koje pobjeđuju na rijeci Marici. Srbi bježe na zapad i od tada, oni će osvajati nove prostore bježeći većinom pred Turcima. Postaju bježeći narod. Pored svih mjesta na kojima će živjeti, imat će bježanije, koje se i sada tako zovu. Zadnja bježanija bila je u Oluji jer je bježanje Srbima, izgleda, u krvi. Pogledajte, od bitke na Marici do Oluje, Srbi su uvijek
bježali. Iznimka kada su se borili i osvajali bio je Prvi balkanski rat. Nekoliko desetaka godina poslije bitke na Kosovu, Srbi bježe na sjever. Zaustavljaju se na Dunavu i grade Smederevo. Bježeći prema Smederevu, oni jednostavno uništavaju Vlašku državu, s glavnim gradom Kraljevom. Tu stoluje vlaški kralj. Vlasi su većinom nomadi, putuju sa svojim stadima ovaca, tako da nije bilo nekakvog otpora osvajaču koji je osvajao bježeći. Kasnije će za vrijeme Turaka, Vlasi imati velika prava da sa svojom stokom, ovcama, putuju po čitavoj Carevini. U Bosni još nema Srba, oni će doći kasnije, ali ima ortodoksnih kršćana raznih izgubljenih plemena koja su se istopila, a koja su došla u svoje vrijeme s Avarima. Ti Slaveni će se kasnije pripojiti drugim narodima pa i Srbima jer imaju istu, ortodoksnu vjeru. Tako je i s Vlasima. Područje Kninske krajine poslije bitke kod Siska skoro je bez ljudi pa habsburške vlasti počinju naseljavati prebjege, većinom Vlahe jer su oni spremni čuvati granicu. Dobivaju i posebne uvjete jer ne smijemo zaboraviti da u Hrvatskoj postoje kmetovi na imanjima, a Vlasi su slobodnjaci. Kasnije će se jedan dio tih Vlaha pripojiti hrvatskom korpusu, a većina srpskom jer imaju istu vjeru. Još se i danas ti ljudi iz krajine zovu Vlaji, pogotovo u Dalmaciji. Tada se na području Hrvatske prvi puta pojavljuju Srbi, koji su u stvari Vlasi, i one fantazije kako Srbi u Hrvatskoj žive vjekovima, obična su izmišljotina megalomana koji nemaju ništa svoje pa kradu tuđe. Čisti idiotizam koji je za njih normalan. Poslije turskog poraza kod Beča, sedamdesetak godina kasnije, doći će do velikog naseljavanja Srba preko Dunava u Mađarsku i preko Save u Srijem tj. u Hrvatsku. Naime, za Srijem će uvijek govoriti da je to Mađarska jer kako objasniti da se teritorij krade od Hrvatske. Lakše je reći Mađarske. Točno, za vrijeme Khuena Hedervarija, Srijem se smatrao dijelom Mađarske, kao i ostatak Hrvatske. Srbi će naseljavati i Posavinu, a za vrijeme obje Jugoslavije, osvajat će bježeći iz Srbije čitavu Hrvatsku pa i ostale krajeve u kojima se dobro živjelo pa će kod raspada Jugoslavije tvrditi da su tu uvijek živjeli, a nisu se ni makli iz Raške dok križari nisu 1204. godine osvojili i opljačkali Konstantinopol. Možda je važno još spomenuti da na području Kninske krajine nema više ratova, osim pljačkaških prepada i zasjeda kada se hvataju važni ljudi koji se oslobađaju otkupninom. Taj je novac potreban jer se od njega živi na obje strane. Naime, krajišnici su prepušteni sami sebi iako se gradi, recimo, Karlovac kao obrambena utvrda i grad, što košta mnogo novaca pa nema za krajišnike. Sama Krajina bit će sasvim izdvojena iz banske uprave i potpadat će pod carsku vlast. Tek dolaskom bana Jelačića na vlast čitava će se Hrvatska ujediniti, na istoku do Zemuna, a na jugu Savom i Unom. Za vrijeme vladavine Napoleona, svi francuski zemljovidi Bosnu spominju kao tursku Hrvatsku, što je i bila prije Turaka.
X Ulazimo u Jugoslaviju, prvi put bez zaključka Sabora. Slovenci su najglasniji, ali i kod nas ima mnogo važnih ljudi, možda i većina koja želi jednu veliku slavensku državu. Naposljetku, znali smo naše Srbe s kojima smo se dobro slagali i mislili smo da sa Srbijancima neće biti problema. Mi ćemo im reći svoje želje i naša nasljedna prava iz ranijih zajednica i stvar je riješena. Međutim, malo je ljudi znalo da su Srbijanci genetski ustvari tursko pleme koje govori slavenski jezik i ima ortodoksnu vjeru, a uz to će se ponašati kao janjičari, što znači da na svome području mogu raditi što hoće, kao Turci. Na drugoj strani, Geđe imaju Pašića, jednog nasilnog i prefriganog janjičara, koji samo sanja o nekoj vlasti u Srbostanu. Prvo želi uzeti točno onoliko koliko su nekad osvojili njegovi djedovi jer krv nije voda. Hrvatska će biti samo ono prema jugu, što se vidi sa Zagrebačke gore. Kasnije će Geđe stalno spominjati tu granicu, a među prvima nekakva karikatura novokomponiranog političara Vuka Draškovića koji će ići čak tako daleko da će pričati o hrvatskoj povijesti o kojoj nema pojma, ali ne znam gdje je sakupio toliko gluposti. Pametni Geđe se s njom rađaju jer su nebeski narod. Janjičar Pašić dolazio je s pozicije pobjednika u Prvom svjetskom ratu iako Srbija nije ništa važno ratu i pobjedi pridonijela, osim svoje megalomanije da su pobjednici. Doduše, učinila je nešto što nije nitko, bježala je hrabra vojska sve do Krfa. Francuzi svake godine slave pobjedu u Prvom svjetskom ratu na koju je obavezno i Srbija pozvana, ali samo kao folklor što i jest bila. Međutim, Geđe to još ne mogu shvatiti. Pašić zagovara veliki Srbostan dok kralj Aleksandar želi sveslavensku državu u koju će rado ući i Slovenci koji su najveći zagovornici. Bolje bi nam bilo da je bilo po Pašiću jer bismo imali referendum i povratili bismo sve teritorije koje bi janjičar okupirao. Imali bismo i dalje Srijem i Hrvatsku do Zemuna, kakva je bila više od tisuću i dvjesto godina. Ovako smo dobili primitivnog, malog, umišljenog sultana iz svinjarske loze za koju nismo čak ni znali. S njim smo dobili i ustaše koje tiranin stvara. Ne bismo imali ustašku NDH, a možda bismo preskočili i sam komunizam. Zamislite, ne bismo imali ni Domovinski rat, jedan nepotreban rat koji su poveli Geđe jer su se uvrijedili. Nisu mogli shvatiti da netko odlazi od njih, a tako su divno živjeli. Postojali su takvi ljudi koji su željeli vlastitu državu, bez obzira koliko velika bila. Oni su shvaćali situaciju mnogo bolje nego ja sada, kada imam sve pri ruci, gledajući s ove distance. Nažalost, oni su bili u manjini.
X
Hrvati su prvi osjetili tiraninovu zlobu, većina je protivnika likvidirana odmah kako su otkrivani. Za njegove vladavine imamo popis preko 400 ljudi koji su jednostavno likvidirani. Po zatvorima je ležala hrvatska elita od preko 10 000 ljudi. Više se nitko ne buni, nego se bježi van jer to je jedini spas. Većina radništva pridružuje se komunistima čije članstvo stalno raste jer nude utopiju. S vremenom postaju najopasnija stranka po tiranina pa će uskoro biti zabranjena. Ne smije se zaboraviti da su naši komunisti sačinjavali najveći broj komunista i bili njihova elita. Za vrijeme Španjolske Republike, mnogi je odlaze braniti i ispeći zanat revolucionara. Kada su se vratili poslije poraza, postali su najcjenjeniji ljudi u partiji. Zvali su ih Španjolci. Bila je to važna titula i velika čast za pojedinca. Važili su za neustrašive i prekaljene borce. Na izborima komunisti imaju velikog uspjeha pa ih zabranjuju kao i ostale stranke koje su protiv tiranina. Jednostavno je postavljen uvjet da stranka mora imati članstvo u čitavom Jugostanu. To može ispuniti samo janjičarska stranka koja je u rukama tiranina. Komunisti su sasvim zabranjeni, prelaze u ilegalu, moraju se sakrivati ili bježe van granica jer ih vlast poznaje poimence. Kada padnu u ruke policije, odmah ih likvidiraju kao neprijatelje države. Prvi sekretar KPJ, Đuro Đaković, likvidiran je na austrijskoj granici pri bijegu. To je bilo službeno objašnjenje u koje nitko nije vjerovao, ali je služilo kao opomena. Ni u drugim dijelovima Jugostana nije bilo bolje. O njima ne mogu ništa pisati jer nemam pouzdanih podataka. Većina se pomirila sa sudbinom pa je tiranin povjerovao da su svi sretni, osim tih buntovnih Hrvata koji se stalno bune što im je oduzeo sva nasljedna prava, čak je i ukinuo banovinu. Uvođenjem diktature rješava hrvatsko pitanje, a ubojstvima i punjenjem zatvora stvara strah. Problem je riješen, tiranin postaje gospodar života i smrti, kao i ranije njegovi preci janjičari iz roda svinjara. Pitat ćemo se kako to da se Geđe ne bune. Jedanput su se pobunili protiv svoje vlasti, u Timočkoj buni, čak su tražili da se Turci vrate i više im tako nešto neće pasti na pamet. Naposljetku, to je njihov sultan, mogu se moliti svome Bogu pa i nije tako loše. Jednostavno, Srbi nisu nikada pristojno živjeli, osim kada su vladali Hrvati, Tito, sedamdesetih godina i Ante Marković. Onda im je bilo tako dobro da su od obijesti počeli srbovati, što se drugim narodima nije svidjelo pa su rekli da će izaći iz Jugoslavije na što su se Srbi uvrijedili jer oni su bili duša od ljudi i da ih netko napusti, nisu mogli zamisliti. Vrlo je interesantno, kolala je jedna pošalica, što je preslika pravog života u narodu. Kada je narod nemoćan, onda ismijava vlast i pravi pošalice koje priča uokolo, ali pazi kome. Pošalice mogu biti dobre ako narod nekoga voli, što je vrlo rijetko i loše ako mu se smije iz potaje, iza leđa, jer
drugačije ne može sebi dati oduška. Zbog pošalica na račun vlasti uvijek se ide u zatvor pa se zato pazi kome se priča. Na kraju su svi zadovoljni, narod jer ismijava glupu vlast koja mu, eto, ne može ništa dok vlast cvjeta od sreće što ima miran i poslušan narod. Ispričat ću jednu pošalicu koja izlazi iz puka sredinom dvadesetih godina negdje u Slavoniji. Pojavljivat će se sljedećih pedesetak godina za vrijeme različitih vlasti. U jedno slavonsko selo dolazi tiraninova tajna policija. Ljubazni su i seljacima odmah sumnjivi. Pokušavaju zaustaviti bilo koga, ali se seljaci miču s puta. Napokon nailaze na bakicu koja nije bila dovoljno brza da pobjegne. Pitaju je za zdravlje, kako živi, itd., a onda postavljaju pitanje. - Bako, ima li u selu lopova pljačkaša i ubojica? - Nema, sinko. Svi su otišli u žandare. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, opet se događa isto. Opet pitaju baku, a njen je odgovor sličan. - Nema, sinko, svi su otišli u ustaše. Sada u selo stižu partizani i opet isto pitanje, očekujete opet isti odgovor. Varate se. Lopovi, pljačkaši, neće otići u partizane jer će tamo biti gladni, a mogu i poginuti. Ali u Titovoj Jugoslaviji, u selo stiže zloglasna UDBA. To je Ranković jugend, čobančići, djeca četnika koja su postala najbolji komunisti i policajci u Hrvatskoj. Sada su gospoda i svi ih se boje pa su zahvalni Rankoviću do groba. Ja sam ih poznavao jer su dolazili kod moga djeda na vino, nedjeljom dopodne. Jasno da je vino bilo besplatno jer je djed volio dobro društvo koje je znalo potegnuti. Bio je u mirovini. Kada bi malo popili, zapjevali bi 'Još ni jedan Zagorec nije prodal vina'. Zamislite kako to zvuči kada pjevaju pijane Geđe. Nosili su kožne jakne, vozili se u crnim Mercedesima, a sličnost sa SS-om je slučajna. I tako UDBA stiže u selo, ostalo već znate. - Nema, sinko, otišli su u komuniste. Kada bi bakica bila živa i da je sada pitaju, ima li u selu lopova i prevaranata, rekla bi: 'Nema, sinko, svi su otišli u Zagreb, postali su političari i demokrati.' Što reći o ostalim strankama za vrijeme tiranina? Služile su samo kao kulisa u Parlamentu. Kada bi se pojavile velike vođe kao što je bio Stjepan Radić kod Hrvata ili doktor Spaho kod Muslimana, odmah bi ih janjičari likvidirali. Radića su ustrijelili, a doktora Spahu otrovali. Naime, knez Pavle je pozvao doktora Spahu u Beograd. On je odsjeo u hotelu Srpski kralj gdje je otrovan 1939. godine jer su se janjičari bojali da uz vladu Cvetković-Maček ne dođe i doktor Spaho. Stavili bi njihove glave na vrh koplja da se nisu bojali naroda. Pa što ako su ih likvidirali neki neistomišljenici? Tako je sultan radio sa Srbima u svoje vrijeme pa se Europa nije bunila. Naposljetku, koga je briga što Europa misli? Tiranin je gospodar nad životom i smrću, kao i sultani u svoje vrijeme, a on je bolovao od megalomanije, kao i
većina Geđa, pa se uspoređuje sa sultanom. Naposljetku, svi su se srpski vladari ponašali kao da su im preci bili svinjari i što tu Europa ima razumjeti. Poslije toga atentata, Seljačka stranka više ne predstavlja nikakvu opasnost za tiranina. U potlačenoj Hrvatskoj javlja se želja uzvratiti istom mjerom jer Geđe razumiju samo silu. Ovdje je to nemoguće. Svi su viđeniji Hrvati ubijeni ili leže po tamnicama. Neki rijetki su uspjeli pobjeći u inozemstvo. Doba je beznađa i frustracije, nemoćnog bijesa koji se sakuplja u puku.
Nezavisna Država Hrvatska (NDH) Već pri samom stvaranju države, bogata hrvatska elita napušta zemlju. S njom odlaze i velikaške obitelji koje jednostavno ne žele kralja čiji su preci bili svinjari, što je i razumljivo s njihove točke gledišta. Ubrzo se stvaraju i političke izbjeglice koje bježe preko Drave u Mađarsku. Te izbjeglice nailaze na razumijevanje Mađara pa dobivaju i financijsku pomoć, kao i jednu pustu u samoj blizini granice. Mislim da se zvala Janka Pusta. Pusta je na osami pa ni okolno stanovništvo ne zna što se na njoj događa. Mađari su jako zainteresirani da se Jugostan raspadne. Bjegunci to znaju, ali od dva vraga biraju manjeg. Tu se skupljaju izbjeglice koje imaju samo jednu misao, uništiti tiranina te se pomno biraju. Ostale izbjeglice odlaze i gube se u Europi. Stvara se jezgra ljudi spremnih na sve – ustaše - koji ustaju protiv tiranina. To je njihov smisao života. Možda su riječ ustaše upotrebljavali i ranije. Doduše, ja je kao takvu nigdje nisam susreo. Mogla je nastati za vrijeme bana Khuena Hedervarija, najcrnje tiranije do tada u Hrvatskoj, kada su se Hrvati iseljavali u obje Amerike, a na njihova se imanja naseljavali Mađari. U to doba u Hrvatskoj postoje dvije struje. Ona manja, mađaroni, imala je velike povlastice i dobro živjela pa se borila očuvati takvu vlast. Nešto je slično postojalo i u komunizmu kada su postojali 'pošteni Hrvati', a to su bili oni koji su bez pogovora slušali Geđe. Takvo stanje trajalo je dvadesetak godina, ali politički protivnici nisu nikada ubijani kao za vrijeme barbarina tiranina. Naposljetku, sam je Khuen bio predstavnik K. u K. monarhije, što govori samo za sebe da je kultura bila na visokoj razini. Bana su jednom prilikom gnjevni hrvatski sabornici ispratili iz Sabora udarcem u stražnjicu. Čitava je carevina čula za to pa i sam car je mogao pročitati u tisku. Nitko zbog toga nije izgubio glavu, nije čak ni otišao u zatvor. Naime, vlast se dosjetila pa je na sudu dokazala da se udarac nije ni dogodio. Kada se nešto ne dogodi, za to se ne može ići u zatvor. Vlast je bila zadovoljna jer nije izvrgnuta ruglu, a puk je uživao što je napakostio banskoj stražnjici. Reklo bi se svi siti i ovce na broju. Uskoro je i ban nestao pa je puk bio presretan, a pale su i tenzije, počelo se humanije živjeti. Na toj pusti stvoren je ustaški pokret koji ima samo jedan cilj - ubiti barbarina, glavnog janjičara koji će ubiti svakoga tko se ne pokori. Sebi je uzeo pravo jačega i svi mu se moraju pokoriti. Svi su u Jugostanu nezadovoljni osim Srba jer su oni naučili trpjeti, a zvali su ga ujedinitelj pa su u principu i bili jako zadovoljni. Tu se vidi u kolikom očaju svi žive, ne samo Hrvati, nego i većina puka u Jugostanu. Tiranin nije dobio dozvolu od Hrvatskog sabora pa ni od bana. Nema ih pravo ubiti ako traže svoja nasljedna prava. On je želio sve poturčiti, da postanu poslušne Geđe. Kome se to nije sviđalo, bio
je likvidiran, poslan u zatvor ili je morao pobjeći van. Dobar dio završio je na pusti gdje se pridružio ustašama, borcima za hrvatsku slobodu, jedinu nadu za narod koji živi u vilajetu primitivnog sultana. Poslije rata, komunisti pričaju o ustašama samo sve najgore, često dodajući ponešto, što je bio običaj kod Srba. Zato im u svijetu mnogo i ne vjeruju jer su te izmišljotine često prozirne. Zabranjeno je pričati nešto dobro, iako i toga ima, jer se Hrvati prikazuju u dobrom svjetlu pošto nisu svi Hrvati bili ustaše, kako su ih Geđe opisivale. Jedan moj susjed u Požarevcu ispričao mi je jednu takvu priču koja se dogodila odmah po stvaranju NDH. Morao sam se zakleti da je neću širiti dalje jer su mu 'drugovi' otvoreno rekli da će ga progutati mrak. O tome ću kasnije, kod stvaranja NDH. Komunisti su stalno solili pamet kako su ustaše ubijale jadni srpski narod, što je bilo donekle točno, ali je za to postojao razlog. Taj pokolj Srba proizvelo je divljanje janjičarskih hordi u Hercegovini, kada su čuli da su Hrvati stvorili NDH, a oni, bogom dani Geđe, izgubili državu bježeći iz nje. Uz orgije, poklali su sve Hrvate, sve žene, djecu i starce te vrlo velik broj Muslimana koji su bili hrvatsko cvijeće. Sve se to dogodilo odmah po stvaranju NDH, o čemu ću kasnije. Često ćete čuti Geđe kako tvrde strancima da oni žele pričati o ustašama od 1941. godine, ali tek kada su se ustaše počele osvećivati Srbima. Sjećam se Vuka Draškovića koji je s tom pričom obišao svijet, ali ga nitko nije uzeo za ozbiljno jer je on jedan neozbiljan političar kojega više nitko ni kod kuće ne sluša. Jer kada pričate jednostrano, onda to izgleda strašno, a kada se čuje i druga strana, onda sve izgleda drugačije. To se Srbima na kraju osvetilo jer nikada nisu pričali o pokolju u Hercegovini, nego su tjerali samo svoju jednoumnu priču. I sada su dobili revanš. Naime, stalno tvrde da se Srebrenica dogodila zato što su Muslimani iz zaštićene zone ubijali Srbe po okolnim selima. Srbi tvrde da je ubijeno preko 3 000 Srba. Prvo, oni vole pretjerivati, a svijet to ne zanima mnogo. Točno je to da su Muslimani izlazili iz Srebrenice i haračili okolo i da su Srbi zato zauzeli Srebrenicu. Sada kada njima odgovara, spominje se uzrok, a kod ustaša se o tome nije smjelo ni govoriti iako su učinili janjičari, ali su ih srpski komunisti štitili i plašili narod ustašama. Na kraju su i sami komunisti bježali među prvima s područja Bljeska i Oluje. Svijet priča o genocidu sudski potvrđenom 2007. godine u Haagu. Ono što su pričali kako su Hrvati genocidni narod, sad im se vratilo. Sudski je utvrđeno da su to Srbi, samo da bude jasno. Čak su i neki srpski generali osuđeni za genocid što se kod Srba ne spominje, recimo, general Krstić i još neki. Očekuje se osuda u udruženom zločinačkom poduhvatu za Karadžića i Mladića, što je izmislio Savo Štrbac za hrvatske generale pa mu se razbilo o glavu jer će zadesiti upravo njegove Srbe. Ni u kom slučaju ne želim braniti ustaše, ubojice. Ustaša je bilo oko 120 000, ali je mali broj njih sudjelovao u ubijanju Srba, i ne samo njih. Tu su bili Židovi, Romi i Hrvati koji se nisu slagali s njima, naposljetku, kao i u Nedićevoj Srbiji koja nije mnogo zaostajala s ubijanjima. Naposljetku, oni su imali
pet logora u kojima su ljude samo likvidirali. Neke od tih logora poslije rata preuzeli su komunisti. I u Hrvatskoj je bilo nekoliko logora koji su služili samo za likvidaciju nepoželjnih, ali Jasenovac nije bio takav. To je srpsko-komunistička propaganda stvorila od njega. U stvari, Jasenovac je bio radni logor u kojem su logoraše izgladnjivali do kraja radom. Preko Save, u Gradini, vršena su ubijanja, ali je sve pripisano Jasenovcu zbog neznanja, što je običaj kod Geđa, i pakosti da se sve pripiše Jasenovcu. U stvari, većina Hrvata krenula je u ustaše jer je trebali braniti novostečenu slobodnu državu. Neki su se kasnije razočarali, kada su vidjeli da samo služe nacistima za sve prljave poslove. Poslije rata, pogotovo u Srbiji, dolazi do većih likvidacija od strane komunista. Broj je premašio broj likvidiranih u Jasenovcu, gdje se u muzeju holokausta u Washingtonu spominje preko 86 000 tisuća žrtava, a oni su znali što rade. Ne smijemo zaboraviti ni križni put Hrvata poslije pobjede komunista. I taj se broj kreće oko 250 000 ubijenih, rasutih od Slovenije do Niša, gdje se ne zna ni približni broj. Po mojoj računici, od 1 700 000 ubijenih u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata, preko milijun su ubili komunisti, direktno ili indirektno, što ću objasniti kasnije. Srpski komunisti sva ubojstva za vrijeme rata pripisuju nacistima i ustašama, vrlo malo četnicima. O njihovim ubojstvima nije se smjelo pričati pa su zaboravljena, kao da nisu ni postojala. Te izbjeglice na pusti su demokrati i patrioti koji su izgubili sve. Zaklinju se da neće činiti drugima ništa loše pa ni Srbima koji su predstavljeni kao žandari. Žele stvoriti poštenu državu, kakvu nikada nisu imali. Imaju svoj pozdrav koji je i znak raspoznavanja, a služi i pri zakletvi. To je podizanje desne ruke i širenje tri prsta koja predstavljaju Sveto Trojstvo. Churchill će tek dvadesetak godina poslije dići dva prsta kao slovo V što je značilo Victory (pobjeda). Dizanje tri raširena prsta za ustaše znači sve jer ništa drugo nemaju. To će biti njihov pozdrav, znak prepoznavanja na ulici, polagat će zakletvu i još neke stvari. Za vrijeme rata, morat će uzeti fašistički pozdrav, ali ako pogledate slikopise iz NDH, u svakom ćete vidjeti tri raširena prsta. I Srbi imaju tri skupljena prsta koja se dodiruju jabučicama, kao znak Svetog Trojstva. Onda se pojavila neka komunjara Vuk Drašković, koji je odjedanput postao demokrat, a da nije znao što to znači. U stvari nije imao pojma ni o čemu, osim što je htio vratiti kralja. On je povazdan visio na TV-u i srbovao, pričao o hrvatskoj povijesti kakvu je on zamislio, kao i sve Geđe. Prvi je spomenuo najveći srpski grad pod zemljom, milijun mrtvih u Jasenovcu i poslije takve gluposti ostao je živ. Najgore od svega, raširio je tri prsta, baš kao ustaše i klicao sebi, svi, svi, svi, a glupaci su ga slijedili. I tako je nastalo srpsko podizanje tri prsta pred svijetom, ustaški pozdrav za koji su u svijetu znali, ali kod nas naši buzdovani nisu. Čak su se sekirali kada su Geđe dizale tri raširena prsta. Čak su i tri raširena prsta ukradena od ustaša jer Geđe nisu nikada imali nešto svoje, a da nisu od nekoga posudili ili ukrali.
X Zaposlio sam se u jednoj tvrtki sredinom šezdeset i šeste u Beču. Poslije nekog vremena, upoznao sam jednog čovjeka koji je bio pred mirovinom, a meni je pomogao kod prevođenja jer nisam znao njemački. Kasnije sam ga često sretao jer smo radili skupa. Imao je neki hrvatski jezik koji je meni bio malo čudan. Mislio sam da je Hrvat iz Burgelanda. Negdje koji mjesec poslije, naš je vlasnik slavio rođendan pa smo svi bili pozvani u jednu veliku kavanu, nas oko stopedeset. Ja sam sjeo pored njega jer sam mogao s njim pričati. Poslije nekoga vremena, kada je malo popio, počeo mi je pričati svoj život jer sam bio možda jedini kojega je to interesiralo, a on si je oslobodio dušu uz pomoć vina. Živio je u jednom gradiću u Podravini, ne znam kojem. Učio je zanat, ali ne sjećam se koji. Imao je djevojku kojom se spremao oženiti čim završi zanat. Sasvim običan život bio je pred njim, a onda je upoznao neke patriote koji su ga zaludili. Ubrzo je završio u zatvoru, prekinuo je sa zanatom i uskoro postao stalna mušterija žandara. Izvukao je grdne batine i na kraju, uz vezu, s nekim prijateljima pobjegao u Mađarsku, na neku pustu. Oni su bili među prvima koji su stigli. Kasnije su dolazili neki novi ljudi, s nekim drugim idejama. Dobili su i ime ustaše jer su ustali protiv tiranina. Samo su ga tako zvali. Dolazili su ljudi pa i odlazili jer im se nije sviđao način života i ideje. Onda smo se jednoga dana morali na brzinu skupiti i nestati. Čuli smo da dolazi inspekcija koju je inicirao tiranin pa je prijetila opasnost da Mađarska zbog toga ima problema. Rasuli smo se Europom, a ja sam otišao u Italiju jer je tamo bilo sigurno. Pričao je kako se moramo prilagoditi fašistima jer će nas samo oni zaštititi od tiranina. Onda je nastalo jedno razdoblje gdje smo pokušali nešto učiniti, čak smo se sastali i s komunistima da bismo digli ustanak u Jugostanu. Međutim, oni su bili nepouzdani. Mi smo radili razne stvari za fašiste koje oni nisu htjeli ili smjeli, tražeći priliku da se riješimo tiranina. Prilika se pojavila pa smo je iskoristili uz pomoć fašista, a da sumnja ne padne na njih. Atentat je trebao izvesti Makedonac. Sve sam te ljude poznavao. Mi smo se u Italiji spremali preuzeti vlast kada tiranin nestane. Kovali smo svoj novac i pripremali ostale stvari. Poslije ubojstva tiranina, nije se ništa dogodilo. Sada je došlo najgore razdoblje moga života. Nisam imao ništa pred sobom za što bih se borio. Tiranin je bio mrtav, a ja prazan, bez želje za životom. Sva su moja sjećanja otprilike kako mi je on pričao, možda sam nešto dodao ili oduzeo, da bi bilo logično, ali ništa nevažno. U stvari, ja sam sve dobro skratio, izbacujući nevažne stvari. Onda su dobili nalog da preuzmu vlast u Hrvatskoj. Pavelić je bio oduševljen jer on će biti čovjek koji će Hrvatima vratiti državu poslije devet stoljeća. Svi smo odjedanput bili oduševljeni i jedva čekali da stignemo u Zagreb. Tamo su nas dočekali nacisti i Pavelić se odmah opredijelio za njih pa su
Talijani bili jako ljuti na njega, a on na njih jer im je morao prepustiti veći dio obale. Postao je zamjenik nekoga ministra, mislim unutarnjih poslova, ali se ne sjećam. Ostale stvari nisu važne, osim kada je sudjelovao u razgovoru s nacističkom upravom NDH. Naime, njegov ministar je išao kod nacista s molbom da nacisti prestanu ubijati hrvatske taoce, što se stalno događalo. Za svakog njemačkog vojnika ubijeno je pedeset taoca, mislim da je broj točan. Obrazloženje je bilo da će rodbina ubijenih otići u partizane, što se nekad i događalo. Na taj način imat ćemo sve više partizana. Bio sam iznenađen kada su poslije dogovora s Berlinom to prihvatili. Više nije bilo ubijanja talaca u Hrvatskoj pod nacističkom kontrolom, samo su Talijani nastavili. Talijani su nam stalno pravili probleme jer su podržavali četnike, a nacisti se nisu htjeli miješati zbog nas. Poslije nekoliko mjeseci umro je ne dočekavši mirovinu. Pazio sam da me ne vide s njim jer sam poznavao neke ljude koji su imali problema kasnije. Kada je umro, nisam mu išao na sprovod jer tu je bilo dosta ljudi, pa i UDBA. Reći ćete da UDBA nema što tražiti u inozemstvu. Da, ali UDBA nije tako mislila. Jednostavno, njegov je život bio propast. Prvo je morao napustiti zavičaj, ostaviti djevojku koju više nikada nije vidio, sakrivati se na pusti, kasnije u Italiji biti sluga fašistima. Ni za vrijeme NDH nije bilo bolje. Stalno je negdje žurio, pošteno radio svoj posao, a ipak je morao bježati na vrat na nos. Život je poklonio Hrvatskoj i ustaštvu, a da nije točno znao što se čini u njegovo ime ili mi nije htio priznati. Nekoliko mjeseci prije mirovine je umro, a ja se sada ne sjećam ni njegovog imena.
X Vratimo se pusti. Prve ustaše imaju želju likvidirati tiranina i napraviti jednu demokratsku državu u kojoj neće biti nepravdi. To treba biti država kakvu nitko nema. To je odraz stoljeće lutanja i patnji, neka vrsta utopije. Svi vjeruju u to pa je i život lakši na pustari, daleko od ljudi, rodbine i poznanika. Najteže je što moraju čekati, a ne znaju točno što. Nada koja je varljiva i bijes koji se sakuplja, često dovode do ludila. Znaju da će ih Mađari iskoristiti da bi se osvetili drugima. Takav je život koji su odabrali ili je bilo obrnuto. Svemu dobrom uvijek dođe kraj, moraju pod hitno napustiti pustu. Nisu ni znali koliko im je bila draga dok je nisu izgubili. Moraju u nepoznato jer su tiraninovi špijuni doznali za nju. Prijetio je međunarodni incident pa ustaše bježe glavom bez obzira. Nitko ih u okruženju ne želi primiti jer spremaju ubojstvo. Mussolini vidi priliku koju bi mogao iskoristiti jer samo od Hrvata mogu dobiti obalu, a to je najsigurnije. Zna da ustaše nemaju izbora pa će od njih vrlo lako napraviti fašiste. Koliko je meni
poznato, to mu nije uspjelo. Ustaše su živjele u fašističkoj Italiji, željeli su ubiti tiranina, a kada dođu na vlast, stvorit će demokratsku državu, što god to značilo. Fašisti uništavaju tuđe narode, a komunisti samo svoj, to je moje mišljenje. Kada su ustaše došle na vlast u Hrvatskoj, bili su humani. Za Muslimane su rekli da su hrvatsko cvijeće, sviđalo se to njima ili ne. Protiv Židova i Roma nisu imali ništa, čak ni protiv Srba. Imali su samo protiv tiranina, a njega sada nije bilo. Srbi im nisu bili nikakva prijetnja pa su se prema njima odnosili kao prema ostalom puku. Par sedmica po ustoličenju države dolazi nekoliko Hercegovaca iz istočne Hercegovine s pričom kako srpski janjičari kolju sve što je hrvatsko i muslimansko, praveći orgije i bijesni što oni nemaju državu, a Hrvati je sada imaju. Odmah se mijenja odnos prema Srbima. Nacistima se ne sviđa kako se ustaše odnose prema Srbima. Žele da se riješi pitanje Židova i Roma, što se silom prilika počinje provoditi. Od toga trenutka, nacisti se više ne miješaju u likvidacije. Kasnije će i oni sudjelovati u likvidaciji Srba, a odnos će biti jedan prema sto, većinom u Srbiji. Nakon napuštanja puste, pokret se raspada. Glavnina odlazi u Italiju gdje će pod okriljem fašista nastaviti borbu protiv tiranina. Nemaju drugog izbora. To će biti obostrana dvoličnost koja je važna objema stranama. Glumit će da su fašisti, a talijanski će fašisti sebe vidjeti kao spasitelje ljudi u nevolji, nešto kao novokomponirani demokrati ovdje na Balkanu. Zar to nije dvoličnost? Ulagivati se "'prijateljima', a misliti samo kako ih iskoristiti za svoje interese. Na pusti je bilo i zagriženih demokrata koji nisu željeli ići u Italiju. Rasuli su se diljem Europe izgubivši se u prošlosti. Jedan dio njih bio je likvidiran po nalogu tiranina. Manji dio ustaša u Italiji su postali fašisti, čak i zadrti, izgubivši se u povijesti. To se ne može točno raščlaniti. Bit će i mnogo raznih struja. Ipak gro ustaša ostaje oko Pavelića. Spremni su na sve pa i brak s vragom, bez obzira koliko je crn. Važno je samo jedno, da je na našoj strani. S vragom koji je crven, ustaše nisu željele imati nikakvog posla iako je sama ideja bila vrlo dobra. Naime, hrvatski komunisti nude ustašama da djeluju zajedno protiv tiranina, što ovi odbijaju. Novopridošle ustaše usijanih glava koje stižu preko Istre žele podići ustanak protiv tiranina pa će se narod priključiti. Bilo je nekih pokušaja, ali su to janjičari odmah likvidirali. Tu su komunisti nudili logistiku, a ustaše donijele oružje. Nemam podataka jesu li fašisti odbili dati oružje komunistima u Jugoslaviji ili su ustaše samostalno odlučile ne ulaziti u brak s komunistima. Među sobom se i dalje pozdravljaju podizanjem tri raširena prsta. Službeni pozdrav je fašistički, s ispruženim dlanom. Kod komunista je isto, samo je šaka stisnuta, zbog bijesa. Vidite li koliko je mala razlika među njima?
Ustaše vide način da se uz pomoć Mussolinija napokon riješe tiranina i osnuju svoju državu nakon osam stoljeća. Bilo bi to neopisivo oduševljenje u Hrvatskoj i nitko ne bi zamjerio način na koji su došli do toga. Tako je nekako i sve to izvedeno uz veliku sreću. Mussolini pravi plan, a za ustaše postoje samo dvije mogućnosti, pristati, što su i učinili ili odbiti i napustiti Italiju. Znaju da fašisti za nagradu traže veći dio hrvatske obale i da cijenu moraju platiti. Za Italiju je najbolje rješenje da im sami Hrvati daju svoj teritorij. Mussolini zna da dolazi rat, on se za njega sprema. Ima velike apetite, obnoviti Rimsko Carstvo. Posjedovanje Jadrana samo je epizoda jer hrvatsku obalu ima, a Crnogorci neće biti problem. Albaniju će pripojiti kad ga oni pozovu u pomoć. Odmah će krenuti u osvajanje Grčke gdje će loše provesti. U stvari, ustaše su zahvalne Mussoliniju što ih je primio jer nitko u Europi ne želi ljude koji govore da će ubiti svoga vladara i za to se zdušno pripremaju, ne prezajući ni od čega. Znaju da je Mussolini veliki primitivac i pretjerano brutalan. S druge strane, kao demokrati u fašističkoj Italiji, nisu mogli opstati jer se Mussolini već riješio svojih demokrata. Bez ikakvih problema prelazi se granica prema Istri koja će do kraja rata biti u talijanskim rukama, engleski poklon Talijanima što su sudjelovali na njihovoj strani. Tako velikodušni, moćni barbari dijele tuđe teritorije koje čak i ne posjeduju, a uz to se smatraju uljudbenom zemljom i velikom demokracijom. Kakva farsa. Ni ostale granice Jugostana nisu bile dobro čuvane. To je bio način da se tiranin riješi protivnika koji mu smetaju. Što manje Hrvata, tim bolje. Dovest će Srbe, što je i činio. U razdoblju do atentata, u Italiju stiže velik broj izbjeglica i ne samo iz Hrvatske. Svi oni većinom spašavaju život bježeći. Velika većina mora odmah napustiti Italiju jer ne žele biti fašisti. Mnogi ne shvaćaju da ustaše tvrde kako su demokrati, a ponašaju se kao fašisti. To je bio razlog što je ustaša bilo vrlo malo kada su došli na vlast. To je bila odabrana krema koja je prošla sve poteškoće, ponašala se dvolično i ipak ostala demokratska. Ustaše nestrpljivo čekaju rat koji je Mussolini obećao. Odjednom se pruža prilika jer tiranin najavljuje posjet Francuskoj. Ustaše dobivaju svu pomoć od fašista i sam plan izvedbe. Sve je izvedeno tako da sumnja ne padne na ustaše ni na Mussolinija. Otkrio sam nekoliko razrađenih planova, većinom ustaških. Poslije atentata, svi su znali tko stoji iza njega, ali čvrstih dokaza nije bilo. Ubrzo se sve zaboravilo. Italija otvoreno sudjeluje na strani Franka, a ustaše gube svaku nadu da će srušiti Jugostan. Sam atentat bio je poruka kralju Petru i njegovoj kamarili što ga čeka ako nastavi putem svoga oca. Petar je dobro shvatio poruku pa u Kraljevini pušu humaniji vjetrovi. Srbima treba pokazati zube pa se odmah primire. Svim narodima Jugoslavije postaje bolje, pogotovo Hrvatima, jer ćemo uskoro
vratiti banovinu. Nigdje nisam našao ni spomena da se ustaše žele riješiti kralja Petra. Ako pročitate tisak u Beogradu iz vremena obnove banovine, vidjet ćete da su janjičari bijesni na čitav svijet, a najviše na kralja. Oni Hrvatsku već smatraju dijelom Srbostana i to se nikada neće promijeniti. Za njih je to izdaja koju je dopustio kralj iako se njega možda najmanje pitalo. Čak su tvrdili da sve Hrvate treba pobiti pa će se riješiti problem. Isto su mišljenje imali i kod raspada SFRJ. Ne znam zašto se onda bune na ustaše. Pa i oni su tako mislili svojevremeno ili misle da samo Geđe imaju pravo odlučivati što činiti. Tako je bilo i sada, u Domovinskom ratu, kada su neki ustaški simpatizeri bili jako ljuti na ustaše iz NDH jer nisu do kraja završili sa srpskim pitanjem, i sada ne bi bilo rata. Jedna moja opaska, možda ne demokratska? Odmah poslije poraza i ulaska nacista u Jugoslaviju, slavna srpska vojska bježi, opet bježe, i sakuplja se u istočnoj Hercegovini nadajući se da će ih Englezi evakuirati. Tada dolazi do izljeva bolesnog bijesa, kada su doznali da su Hrvati dobili državu u kojoj se sada nalaze. Odmah se pojavila srpska hrabrost pa su počeli sav živalj masakrirati, od djece do odraslih, praveći prave orgije. Ustaše imaju pripremljene neke varijante kada se vrate u Hrvatsku. Odlučuju kovati novac od pet i pedeset kuna koje sam imao u ruci. Kada su vidjeli da od povratka nema ništa, prekinuli su kovanje. Zato je taj novac jako rijedak, ima povijesnu vrijednost. U stvari, to je posmrtni novac tiranina. O ustašama se poslije atentata više ništa ne priča. U Hrvatskoj se i ne spominju pa su brzo zaboravljeni. U stvari, učinili su jako mnogo za sve narode u Jugoslaviji, pogotovo za Hrvate. To samo pokazuje da se janjičarima moraju pokazati zubi, kao i svim barbarima. Pogotovo Geđama jer kada ih napadneš, vrlo su hrabri u bijegu da se sve praši za njima, ali su zato svirepi kada su moćni i mogu klati nedužne, baš kao i njihova rodbina iz Anadolije.
Istra Prvi narod koji je osjetio grozote fašizma bili su Istrani. Barbarska Engleska velikodušno je poklonila Talijanima Istru i neke otoke ako stupe u Prvi svjetski rat na njihovoj strani. Barbari dolaze i osvajaju tuđe prostore zato što su barbari. Tvrde da donose uljudbu, što je druga riječ za barbarstvo. Moraš se pomiriti ili umrijeti jer u barbarizmu nema alternative. Barbari iz Engleske nisu ni znali gdje se nalaze područja koja poklanjaju. Na stranu što nisu njihova. Tako to rade države koje o sebi misle sve najbolje, a u stvari su obični barbari. Istrane nije nitko ništa pitao, nisu ni znali za trgovinu među barbarima. Zato se Istrani mole Bogu da ih sačuva od uljudbenih država. Bog ih je uslišio i poslao komuniste. Bili su prvi narod u Europi koji je osjetio grozote fašizma, a da s njim nije htio imati nikakva posla. Bio je i jedini narod u svijetu koji je u komunizmu bio presretan. Za vrijeme komunizma, Istrani nisu nikada bolje živjeli niti su ikad imali veće slobode, bez obzira kome su pripadali. U slobodnoj Hrvatskoj zamišljali su da su pravi demokrati, stranka IDS, pa su išli tražiti kruha preko pogače. Naime, odlučili su pozvati sve Istrane koje su istjerali komunisti. Napravili su nekakav kongres pa je stiglo mnogo istjeranih Talijana koji su u svoje doba bili fašisti i brzo se obogatili. Kada su došli na kongres, tražili su sve što su im komunisti oduzeli, isto onako kako su oni oduzeli od Austrijanaca i Mađara. Čak su bili jako grubi, a ove naše nazovi demokrate smatrali su običnim budalama. Takav sam imao utisak. Jer jezule su trebale isplatiti talijanske vlasti po ugovoru poslije rata. Ubrzo su se naši demokrati u IDS-u opametili i izbacili ponovne otimače. Uz Hrvate u Istri živi i jedan dio drugih naroda, u prvom redu Talijana, s najvećim stažom. Poslije Napoleonovih ratova, dolaze Austrijanci i Mađari. Oni otimaju sva bogatstva koja su držali Venecijanci jer su je okupirali, kao i veći dio hrvatske obale. Venecija je Istru barbarizirala, što zavisi s koje se strane gleda, jer uvijek je tako kada vas osvoje barbari, bez obzira što oni misle o sebi. Nestankom venecijanske vlasti, u Istri ostaju većinski Hrvati i siromašni Talijani. Bili su u istom rangu s Hrvatima bez ikakvih prava. Bogati Venecijanci morali su otići, a sve što je vrijedilo, prešlo je u ruke novih barbara koji su stigli kao osvajači. Poslije Prvog svjetskog rata, opet jedni barbari odlaze, a vraćaju se drugi koji uskoro postaju fašisti. Ako ste pomislili da su novi barbari nešto kupovali od starih, grdno se varate. Pogotovo fašisti, oni samo uzimaju, naseljavajući svoje ljude iz Italije. Uvijek je bilo tako. Kako su se osjećali barbari iz K. u K. monarhije kada su morali sve napustiti? Iako su njihovi preci isto tako sve oteli od ranijih vlasnika, vladalo je pravo barbarstva i osjećali su se poniženima i
frustriranima, isto kao i Istrani kada su oni sve zaposjeli. Sve bogatstvo prelazi u ruke fašista, uz teror koji sprovode. I fašisti će se osjećati isto kada budu morali pobjeći pred nadolazećim komunistima. Morat će sve ostaviti i pobjeći glavom bez obzira, spašavajući goli život. I sada se priča po Italiji kako su ih slavenski barbari maltretirali jer oni i dalje imaju lijepo mišljenje o sebi, što je prava odlika barbara. S tim se bijegom nikada neće pomiriti i stalno će tražiti svoja barbarska prava. Istrani se bune protiv talijanske okupacije, ali ne mogu ništa učiniti. Stvaraju i Labinsku Republiku koju su u krvi ugušili opet barbari fašisti. Već viđeno na svim prostorima svijeta. Kod nas se u narodu govorilo 'Dođoše divlji i istjeraše pitome'. Stara je to uzrečica, kao i ljudska uljudba. Pod barbarskom vlašću sve što je imalo hrvatski predznak moralo je nestati, moralo se pobarbarizirati, postati talijansko. To je važilo za čitavu obalu. Mijenjana su imena i prezimena. Smjelo se govoriti samo talijanski. U školi isto tako ako je netko imao sreće pohađati je. Najgore su prošli Talijani starosjedioci čiji su preci na ovim područjima još od Rima. Iako su Hrvati osvojili Istru, među njima nikada nije bilo problema. Ograničeni fašisti to nisu mogli shvatiti. Kako netko tko je Talijan drži stranu Slavenima, a ne njima, njihovoj braći po krvi? Taj su problem brzo riješili na fašistički način. Većina Istrana traži izlaz iz okupacije. Taj izlaz vidi samo ako se pridruži partizanima. Pojavljuje se tračak nade da nije sve propalo. Komunisti nude utopiju, besklasno društvo bez izrabljivanja. Uvijek su bili izrabljivani pa je za njih to bila rajska glazba, zato će u komunizmu biti najsretniji narod koji je više dobio nego izgubio. Naposljetku, u Istri je uvijek vladalo jednoumlje tuđina, ali bez ikakvih prava, osim da dirinče. Sada su imali isto jednoumlje, ali i velika prava uz vlast. Istrani su prvi narod u Europi koji je osjetio barbarsku fašističku čizmu. Kao narod morali su nestati. Nisu imali nikakva prava, ali su obaveze bile velike. Smjeli su govoriti samo talijanski, a u školama je to bila obaveza. Promijenjena su imena i prezimena na barbarski jezik pod prisilom. Otimana su im dobra iako nisu bila velika. Doduše, bilo je i okupatora koji se ponašao ljudski, ali vrlo mali broj. I onda se događa nešto neshvatljivo. Istrani počinju obožavati komuniste i to je bio jedini narod koji je to činio. Veći su simpatizeri komunista nego hrvatstva. Recimo, nacionalistička stranka HDZ uvijek je bila nevažna u Istri dok je u ostatku Hrvatske vodeća. Sve to važi i za Talijane starosjedioce, koji sada počinju razmišljati drugačije, ne ulazeći u razloge, iako imaju sve što trebaju na talijanskom jeziku. Prema broju stanovnika, Istra je bila na samome vrhu u odlasku u partizane. Poslije rata najviše je profitirala izgradivši zavidno društvo, možda najdemokratskije u ovom dijelu Balkana. Sjećam se jedne priče prije koju godinu na HTV-u. Javljeno je da su gradski oci Rima podijelili
medalje za hrabrost fašističkoj vladi Zadra koja je sada u izbjeglištvu, dakle u Rimu. Nešto nepojmljivo, Talijani pa hrabrost, prava utopija. Ja sam mislio da je u Italiji demokracija na vlasti? Izgleda da su se fašisti koji iznose obrazloženje da se fašistička barbarska vlada Zadra, hrabro nosili za vrijeme savezničkog bombardiranja Zadra. U stvari je kompletna fašistička vlast Zadra napustila grad koji dan ranije, glavom bez obzira. Što je tu istina? Dodjela medalja fašističkoj vladi Zadra od demokratske rimske vlasti ili je istina što tvrdi HTV da su pobjegli prije bombardiranja? Svi novinari za vrijeme komunizma bili su demokrati. Nismo ni znali da smo imali toliko demokracije pa ni što ćemo s njom. Svaki su dan išli u centralni komitet svoga mjesta, po mišljenje buzdovana o onome što će pisati. Bez toga se nije moglo ništa objaviti ako si želio zadržati posao. U sportu to nije bila obaveza. Kako velikodušno. Sada su odjedanput opet postali demokrati, ali bez centralnog komiteta. Ne razumijem kako netko može biti demokrat pa se preobraziti ponovo u demokrata s promjenom vlasti. Fraze su im iste, članci bombastični jer se samo takvi prodaju. Imaju i svoje mišljenje koje sada samo zavisi o boji košulje koju nose. Ja takvim novinarima ništa ne vjerujem, a informacija o dodjeli odlikovanja u Rimu mogla je biti sasvim točna. Živjela fašistička demokracija Italije ili kako biste vi to nazvali?
Bosna Poslije Pacte Convente 1102. godine, Hrvati uzimaju mađarskog kralja za suverena jer nijedna država ne može postojati bez kralja koji ima božanska prava. To je zakon u Europi, ništa novo. U suštini to su dvije države. Hrvatska s banom ili potkraljem koji vrši vlast nad čitavim teritorijem Hrvatske. Zajednička je vojska, a kralj je vrhovni vladar obiju država. On je i vrhovni zapovjednik kako Mađara tako i banskih trupa. Jedan manji dio Hrvata ne može se pomiriti s takvom zajednicom pa odlazi u Bosnu. Tamo ne postoji nikakva vlast. To je zemlja između Bizanta i Hrvatske u kojoj žive većinom starosjedioci prošarani pokojim izgubljenim slavenskim plemenom. Ne zaboravimo, s Avarima dolazi mnogo malih slavenskih plemena kojima se gubi trag. Jedina plemena čije se ime sačuvalo su u stvari samo Srbi jer su Bugari dobili ime po turskom plemenu koje je kasnije stiglo pa se poslavenilo. Za pretpostaviti je da je na tome području u to vrijeme živjelo možda i nekoliko manjih plemena koje su Balgari ujedinili, isto kao što će to učiniti Srbi kada počnu sa svojom ekspanzijom. Naposljetku, to su učinili i Hrvati koji su uz starosjedioce sigurno zatekli i neka manja slavenska plemena koja su izgubila svoj identitet i postali Hrvati, kao i starosjedioci. Izgleda da u Bosni žive bogumili, jedna vjera koja je svojstvena jednom bezvlašću jer je i ona takva. Bogumilstvo se pojavljuje u Bugarskoj u desetom stoljeću. Međutim, kasnije sam čuo da se pojavilo u Makedoniji, u što neću ulaziti. Najbolje je da se o bogumilima pročita u knjizi 'Kultura Hrvata kroz 1000 godina', Josipa Horvata koji je sve u tančine opisao, od stranice 198. Sve se svodi na bogumilsko kršćanstvo. Evo neka mišljenja: Pravi bogumil ne laže i ne zaklinje se, priznaje samo evanđeosko da i ne, ne jede meso samo ribu, ne smije ubiti osim zmije koja je simbol đavola. Od svih kršćanskih obreda poslije molitve, najstariji kida i dijeli kruh u ime Isusa. To je blagoslovljeni kruh, ali ne tijelo Isusovo. Na područje Bosne iz Hrvatske je krenulo petnaest križarskih ratova koji nisu imali velikog uspjeha jer je bogumilstvo ušlo u srž života tih Bošnjaka. To će dovesti do lakše islamizacije Bosne. Nazivaju se kršćanima i dobrim Bošnjacima. Bogumili čine osobne žrtve i sva odricanja. Biskup se zove djed, a svećenici gosti, dok se đakoni zovu starcima. Vrlo je malo svetih ljudi i narod ih obožava zbog strogog života i zove ih svetim ljudima. U slučaju političke nužde, tvrde da su rimokatolici. (iz Muhašinovića, Visoko XII. stoljeće). Ljiljan i starohrvatski mač prvi se put pojavljuju na sarkofagu iz XI. stoljeća u biskupiji u Kninu. U Bosni za vrijeme islama, jedini koji neće imati problema bit će franjevci jer su bili red ubogih, slično bogumilstvu.
O tom prvom razdoblju do pojave Kulina bana ne zna se mnogo osim iz dubrovačkih izvora koji su dosta šturi. Sam će ban biti mjerilo u Bosni jer će se govoriti 'od Kulina bana naovamo'. Prije toga sve će biti tama, odnosno ništavilo. Nedavno sam gledao znanstvenu emisiju s akademikom iz tzv. Republike Srpske. On tvrdi da se u Bosni upotrebljavala ćirilica i prije Kulina bana, što je moguće. Ta bosanska ćirilica zvala se bosančica pa su i neki Hrvati pisali njom, ali nikako Srbi jer nisu nigdje živjeli osim u Raškoj, što drugu akademiku nije smetalo da objasni da je to srpska ćirilica koju su, eto, u Bosni pisali prije svih ostalih. Da pojasnim, u Bosni nije bilo Srba do najranije pred kraj šesnaestog stoljeća, kao ni u Hrvatskoj kada su došli Vlasi koji su kasnije povukli i ostale Srbe sa sobom. Kasnije će dolaziti u većem broju jer su ih Bosanci maltretirali kao kod kuće Turci, uz primjedbu da su pojedinci svih plemena putovali amo i tamo, što je za povijest nevažno, kao i to da u srednjovjekovnoj Bosni hrvatskog predznaka nije moglo biti Srba, ali je bilo bogumila od kojih su nastali muslimani, svojom željom, pretpostavljam. Oni su bili pravi narod na području Bosne, dok su Hrvati bili neka vrsta okupatora u vrlo malome broju. Prije pojave Kulina bana, na tome području žive bogumili sastavljeni od starosjedilaca i Slavena koji su stigli s Avarima, kao i Hrvata koji se nisu željeli pokoriti Rimokatoličkoj crkvi jer su se mise u to doba držale na latinskom, a oni su željeli hrvatski jezik. U stvari, to će uvijek biti problem kod prelaska Hrvata na kršćanstvo. Srbi još žive na području Rasa. Imaju državu tipa Velike Hrvatske, gdje se ne spominju vladari. Neću se čuditi ako jednoga dana izmisle svoje vladare, od dolaska na Balkan pa do prvih kraljeva i države koju su stvorili poslije pada Konstantinopolisa 1204. godine, od razularene vojske križara koja nije plaćena za svoje usluge, o čemu ću kasnije. Kako slabi Bizant, tako jača bosanska država. Njom vladaju Hrvati i stalno će to činiti do samoga kraja. Kaže se da je Bosna pala šapatom, što je točno ili ne, zavisi kako gledate, ali su povijesne činjenice utvrdile da su Turci osvajali Bosnu oko sto godina i tek je s Bihaćem, Bosna postala islamska. Da se razumijemo, Turci su osvojili dio Bosne pa je jedan dio naroda prešao na islam. Taj narod je nastavio dalje osvajati Bosnu. Možda je zbog toga nastala uzrečica da je Bosna pala šapatom. Bosna u samim počecima postaje sve manje hrvatska, a više bogumilska. Od banovine ona postaje kraljevina i to vrlo moćna. Po snazi je odmah poslije Bizanta. Doživjet će i stvaranje srpske države i njezin pad, a dvanaest godina prije Kosovskog boja, Srbija postaje sastavni dio bosanske kraljevine koja se izgleda sastoji samo na papiru jer u Srbiji glavnu vlast imaju razjedinjeni velikaši. Vladat će i nekim hrvatskim krajevima koje će oteti od Venecije i banovine, u prvom redu mislim na Dalmaciju. Bosna je vrlo moćna, kuje svoj srebrni i zlatni novac. Pogotovo je zanimljiv zlatnik, koji
ima težinu od četiri dukata i kao takav je prvijenac u kovanju dukata Europe. Porazom i osvajanjem Jajca, kada gine posljednji hrvatski kralj Hrvatinić, završava hrvatska prevlast nad Bosnom i počinje islamska. Vojvoda Radak, koji je bogumil, predaje utvrdu Bobovac. Imam podatak da je papa Pio II. 1461. godine okrunio Stjepana Tomaševića kao zadnjeg hrvatskog kralja Bosne. Od predaje Bobovca, bogumili masovno prelaze na islam i ne samo oni. Ima mnogo Hrvata koji to čine. Mnogo seljaka s čitavim porodicama bježi iz Hrvatske u Bosnu i uzima islam kao vjeru jer im Turci obećavaju miran život. Da ne zaboravimo, u Hrvatskoj su seljaci bespravni kmetovi i žive jako loše. To dovodi do toga da počinje lov na seljake koji bježe s posjeda kojima su pripadali. Dobivali su teške kazne kada su uhvaćeni, tako da je bijeg uskoro zamro. U Bosni od svećenika ostaju samo siromašni franjevci. Vrlo je važna jedna činjenica o kojoj nijedan povjesničar nije vodio brigu. Ona stvara sasvim drugu sliku o životu u Bosni i njenom ustroju, kako države tako i vlasti. Naime, iz dubrovačkih spisa, dok su Dubrovčani trgovali robljem koje je kupovano u dolini Neretve, a stizalo iz Bosne, nije naveden nijedan slučaj da su rob ili robinja bili hrvatske narodnosti. U jednom se spisu navodi da su dubrovački trgovci od 16. srpnja 1282. godine do 7. siječnja 1284. u Bosni kupovali bogumilske robove. Bilo je 95 žena i ljudi. Jedna robinja stoji kao 31 koza i 5 kozlića ili 260 kg janjetine ili 490 kg pšenice. Jesu li ukućani prodali nekoga svog člana da bi preživjeli? To je samo moja pretpostavka. U principu, 70% robova činile su žene. To bi značilo da su u Bosni vladajuća kasta bili Hrvati, a svi ostali podčinjeni i činili su nižu kastu iz koje su uzimali roblje. Isto je tako za pretpostaviti da je ta niža kasta mogla sudjelovati i u važnijim zbivanjima države, recimo vojnim, i služiti kao časnici i podčasnici uz vojnike. Ne mogu zamisliti da su Hrvati mogli stvoriti moćnu vojsku bez pomoći ostalih. Mislim da su Dubrovčani zakonom zabranili trgovinu robljem 1466. godine i da je od toga trena svaki rob koji je došao na dubrovački brod postao slobodan čovjek. Naime, Dubrovnik je prvi u svijetu zabranio trgovinu robljem, prije svih država koje su se nazivale uljudbenim, a u stvari bile barbarske kao i sam Dubrovnik jer je bilo takvo vrijeme. Za vrijeme turske vladavine, Bosna ima samoupravu koju nadgleda izaslanik sultana, a sve poslove vrše sami Bosanci, bez velikih uplitanja sa strane, dok se poštuju islam i sultan. Bogumili prelaze na islam dok Hrvati napuštaju Bosnu. Taj egzodus trajat će stoljećima pa i danas. S područja južno od Save i Dunava, prema zapadu kreću Vlasi, rekli bismo današnji Rumunji. To su ostaci naroda koji je živio pod Rimom u gornjoj i donjoj Meziji. S tih prostora potiskuju ih Srbi koji bježe pred Turcima. Jedan dio Vlaha odlazi južno od Dunava u Homoljske planine do Timoka, a drugi, manji dio širi se područjem turske carevine kao nomadi sa svojim stadima ovaca, bogatstva koje je jako važno
Turcima pa ih zato uzimaju u zaštitu. Oni su ortodoksni kršćani, a jezik je rumunjski. S vremenom će naučiti i slavenski jezik i asimilirati se u srpski korpus jer su iste vjere, zaboravivši svoj jezik. To važi samo za područja Bosne i Hrvatske, dok će u Srbiji uz srpski, zadržati običaje i jezik. Oni će na kraju šesnaestog stoljeća, poslije bitke kod Siska, naseljavati područja Kninske krajine. I sada ih u dalmatinskom zaleđu zovu Vlajima, što je malo pogrdan naziv. To će stanovništvo stoljećima popunjavati gradove Dalmacije, što i sada čine, uz hrvatsko stanovništvo. U stvari taj se narod razlikuje samo po vjeri i ničem drugom. Kršćani su obespravljena raja. Vlast je u rukama muslimana koji upravljaju svojim interesima. U slučaju potrebe, Bošnjaci odlaze s turskom vojskom u ratne pohode. Isto će tako gušiti ustanke Srba u okruženju. Na Krbavskom polju pobjeđuju hrvatsku vojsku, a sto godina kasnije, pod Siskom doživljavaju poraz. Od poraza pod Siskom, na granici, vrijeme je čarki bez osvajačkih pohoda. Pod K. u K. vlašću, za muslimane se nije mnogo promijenilo pa su bili donekle zadovoljni. Srbi su bili ti koji su se stalno bunili poticani iz Beograda, od velikosrpskih janjičara i njihove megalomanije. Često su govorili da ih nisu gazili stoljećima, sada bi imali šezdeset milijuna stanovnika pa bi oni odlučivali o svemu na Balkanu pa i Europi. Zbog takvih bolesnih megalomana, počeo je i Prvi svjetski rat. Uzgred, taj rat svi priželjkuju dok je razlog sasvim nevažan. Atentat koji su Srbi izveli bio je pravedan, grozan, zvučan i daleko se čuo, a uz to i barbarski čin. Sve samo zavisi s koje i čije strane gledate. Opće je poznato da su Bošnjaci bili najbolji vojnici u K. u K. monarhiji. Pred borbu su dobivali rakije i odlazili u najveći krkljanac, što je u Austriji opće poznato. Bili su najbolji vojnici monarhije i uvijek pouzdani, pretpostavljam zbog rakije. Bili su poznati kao Bošnjaci. Najviše je bilo muslimana. Srbi i Hrvati rado su pili rakiju, a muslimanima je alkohol branila vjera. Možda su neki pili rakiju, pogotovo u stresu rata, a bila je i besplatna. Kako su gledali na svoju vjeru preko rakije, ne znam. Od aneksije Bosne, K. u K. monarhija postavlja za ministra nekog Kalaja, muslimana koji uvodi u uporabu bosanski jezik. Njegovom smrću, jezik postaje opet srpski ili hrvatski, iako neki muslimanski nacionalisti tvrde da se jezik Bosne i prije Kulina bana zvao bosanski. Dabome, a kako bi se drugačije zvao kada je država bila Bosna? Vlast je govorila hrvatski, a ostali narod slavenski. Pretpostavljam da nije bilo neke velike razlike jer su pisma iz Dubrovnika lako čitana kod bana i obratno. I što je najvažnije, nije bilo Srba pa nije mogao postojati srpskohrvatski jezik, nego samo bosanski koji je bio pisan bosančicom koju su razumjeli i Hrvati, pa i Dubrovčani. Ali taj bosanski jezik koji spominju prije i poslije Kulina bana nije imao turskih riječi kao ovaj sadašnji pa je možda razumljivo da se zvao po državi u kojoj je upotrebljavan. Svejedno, muslimanski nacionalisti sve će
pripisati sebi, kao i Srbi, pa će čitavu hrvatsku povijest Bosne konfiscirati za svoje interese, umjesto da uzmu povijest od kada su prešli na islam i povijest Turske u Bosni, koja je u stvarnosti nevažna. Ništa od toga nije smetalo muslimanskim nacionalistima da se nazovu Bošnjacima poslije raspada SFRJ. Mislim da se naziv Bošnjaci muslimani ne bi trebao odnositi na prave muslimane koji poštuju svoju vjeru, nego na muslimane koji vole malo popiti. Doduše, to je moje mišljenje. Bošnjaci muslimani čisti su povijesni falsifikat, kao da su ga Srbi pravili. Recimo bogumili muslimani bolje bi odgovaralo. Ili još veći idiotizam, ne znam kako drugačije nazvati činjenicu da su Muslimani iz Sandžaka isto nazvani Bošnjacima. Pa oni nisu ni dolazili u Bosnu, osim da se bore za svoje. S Bosnom nemaju ništa zajedničko. Tako se svaki musliman s područja SFRJ može nazvati Bošnjakom. Čisti falsifikat. Još gore je s jezikom, to je čista nacionalistička izmišljotina jer bosanski jezik nije nikad postojao. Ostala dva naroda imaju svoje jezike u BiH, ali oni ne nose naziv svoje države, mislim na BiH pa su prema tome drugorazredni jezici, s gramatikom kojom pričaju muslimani. Taj novokomponirani bosanski jezik nosi ime države pa su ostala dva jezika koja su u stvari glavna, u ovom slučaju nevažna. Usput, kojim jezikom pričaju muslimani iz Hercegovine? Oba jezika imaju mnogo turskih riječi, ali to nije razlog da se napravi novi jezik s imenom bosanski. Tako bih mogao od hrvatskog ili bilo kojeg drugog jezika, napraviti američki koji u stvari ne postoji jer u hrvatskom ima jako mnogo amerikanizama, više nego što ima turcizama, što važi i za ostale jezike. Čitava priča o demokraciji i suživotu obična je farsa. Muslimani su vojnički izgubili rat, doduše ne svojom krivnjom, zbog embarga i poslije traže i više nego su dobili u miru. U Washingtonu su sklopili ugovor o konfederaciji s Hrvatskom. Tom je prilikom ukinuta Herceg-Bosna i napravljena federacija BiH. Kada su malo ojačali, jednostrano su raskinuli konfederaciju, ali nisu vratili HercegBosnu. Doduše, to ide na dušu glupacima među hrvatskim političarima jer da sada postoji HercegBosna, stvari bi za Hrvate bile mnogo drugačije, ovako su nevažni. Jer kada jedna strana nešto ukida, onda to ne može biti polovično, a još manje na štetu druge strane. Doduše, ovdje mnogo pomaže Europa, ali oni ne znaju što? Što je jako žalosno, da nije komično. Postoje tri varijante da se riješi problem BiH ali one su nerealne u Bosni jer je tamo sve farsa. Odmah je uzeti u Europsku uniju, kao protektorat i nedemokratskim zakonima prisiliti na držanje reda i zakona. Imat ćete samo tri nezadovoljna naroda. Druga je mogućnost podijeliti državu na tri dijela, kao za vrijeme Kutiljerovog plana i neka svaki po zasluzi uđe u EU. To je grozna varijanta, ali izgleda jedina. Te će džepne državice morati imati sva ustavna prava i za druga dva naroda. Na papiru lijepo zvuči, ali koliko ih poznajem, neće vrijediti ni pišljiva boba. Sjetite se prava Hrvata u Federaciji sada. I treća, samo moja varijanta u kojoj bi BiH bila najveselija država svijeta, samo bi se pjevalo i igralo, a
sve je jednostavno. Srbe iseliti u Srbiju, Hrvate u Hrvatsku,a muslimane u Tursku. Ostali bi samo Romi, i vjerujte, oni bi samo pjevali i igrali!!! Ne možete stvoriti državu od tri naroda koji se mrze stoljećima. To su tri vjere koje se nikada ne mogu pomiriti. Svaka je vjera utkana u svoj narod i s obaveznom željom da vlada nad ostala dva naroda. Sada postoji i visoki predstavnik koji uvijek odlučuje na nečiju štetu. Tako se ne stvara demokracija. Hoće li kasnije EU tako prisilno djelovati i među svojim članicama koje ne budu poslušne? Sve stranke u BiH stvorili su komunisti i ne znaju što je demokracija. Uvijek će makar dvije biti protiv visokog predstavnika jer je on četvrta strana koju nitko ne cijeni. Ta strana je nužno zlo, ali ne znaju kako da je se riješe. Sva tri naroda u BiH reći će vam isto, možeš jesti i piti s ostalom dvojicom, ali kada se okreneš, dobit ćeš nož u leđa. Najdraže oružje sva tri naroda koje je iskorijenjeno šezdesetih godina. To je ostalo od vremena Osmanlija. Nekima će izgledati tužno, ali je točno. Uvijek je tako bilo, optuživati bez razloga sasvim je lako kada imaš mržnju. Možete li ovo zamisliti: Srbi muslimanima viču da su Turci, a gledano genetski Srbi su tursko pleme koje govori slavenski jezik. Srbi Hrvatima viču ustaše dižući tri raširena prsta, što obožavaju, ustaški pozdrav i znak raspoznavanja. Muslimani Srbima dovikuju četnici, a većina janjičara je zbog toga sretna. Za vrijeme komunista, četnici su značili koljači što u stvari i jesu bili, slično ustašama. Muslimani Hrvate nazivaju ustašama, a za vrijeme NDH, u ustašama je bilo podosta muslimana, ali nijedan Srbin. Hrvati Srbima dovikuju četnici, čime se ovi ponose, dižući ustaški pozdrav. Hrvatsku pogrdnu riječ za muslimane ne znam, ali kako poznajem Hrvate, sigurno postoji. Da ne postoji, bila bi to neoprostiva slabost, a to ne želi nitko na hrvatskoj strani. Kod formiranja Jugostana, Muslimane nije nitko ništa pitao. Srbi su ih smatrali Srbima islamske vjere. Da su Muslimani ustvari bogumili, nisu ni znali. A da su znali, bilo bi isto. Neki je bolesni Srbin tako zaključio i o tome se više nije smjelo raspravljati ako niste imali problema s vlašću Srba. Slično su tvrdili i za Hrvate, da su Srbi rimokatolici. Kakav idiotizam! Koliko je meni poznato, Muslimani su u početku stvaranja islamske države govorili hrvatski, kasnije dolaskom Srba i njihovom prevlasti, počeli su govoriti srpski, što je zavisilo o gustoće Srba ili Hrvata na tome teritoriju. Kao bogumili govorili su sigurno hrvatski ili možda bosanski. Sada u svome govoru upotrebljavaju mnogo turskih riječi, više nego ostala dva naroda, da bi možda dokazali da je to sada bosanski jezik. Dok ćete kod Hrvata u BiH naći prezimena koja ne završavaju na -ić, kod Muslimana toga nema. Srbi su ih potiho prisilili da svom prezimenu dodaju –ić pa više nisu imali problema.
Muslimani su narod koji je naučio trpjeti, usput, kao i ostala dva naroda. Znali su svi da silom ne mogu ništa postići pa se nitko nije posebno bunio. Muslimani su većinom bili zanatlije, a ostali seljaci u većini. Industrija je bila zanemariva i više slučajnost nego potreba. Svi narodi BiH znali su bolesno mrziti svoje susjede. Na prvom mjestu to su bili Srbi zbog njihove megalomanije. Čak i mržnja prema svome susjedu koji je druge narodnosti, zbog neke sitnice, automatski je prenosila mržnju na čitav susjedov narod. S druge strane, znali su trpjeti, ali kada se ukazala prilika, a prilike se mijenjaju, bolesno su se svetili za sva zla koja su pretrpjeli. Ponešto bi dodavali pokazujući svoju moć. Taj kotao tvorile su tri vjere na jednom prostoru. Svaka je vjera imala želju vladati nad drugim dvjema. Pošto su se uvjeti često mijenjali, uvijek je netko drugi bio na vrhu i pokušavao vladati ostalima. Postoji jedno vrijeme kada mržnja među narodima nestaje, za ne vjerovati. Čak se sklapaju mješoviti brakovi i to u velikom broju. Ranije je to bilo nezamislivo. U većini slučajeva to je značilo smrt za jednu ili obje strane. Čuvari vjere to jednostavno nisu dopuštali. Nevjerojatno je i to što se sve događa u jednoumlju komunizma, za vrijeme bratstva i jedinstva. Vjera je otjerana sa ovih prostora i u BiH se vraća zaglušujuća tišina. Za vrijeme komunizma svi su se pritajili, a mržnja se nakupljala. Pričalo se jedno, a radilo drugo. Tako je bilo i s vjerom. Važni drugovi komunisti bili su česti gosti na crkvenim događanjima, pogotovo u Srbiji, dok je u drugim dijelovima države bilo manje poželjno. Kasnije, poslije sedamdesetih, više se nitko nije obazirao na vjernike, ali ih je bilo jako malo koji su išli u crkvu. Valjda zato što nije bilo zabranjeno. Iz tih podobnih komunista, regrutirat će se najveći broj nacionalista koji će sve zapaliti u ime svoje nacije i svoga boga. Nacionalizam je povezan s vjerom koja će rastrgati BiH. Što je najgore, u tako maloj državi postoje tri vjere, s tri nacionalizma i tri mržnje između njih i ne traje tri stoljeća. Sva tri naroda bolesno pamte sva zla koja su nad njima učinjena, a zla koja su oni učinili drugima su zaboravljena. Baš s tim zaboravljenim zlom, počinje se stvarati novo koje će pamtiti neka druga generacija i sve će se vrtjeti u krug.
NDH NDH zauzima skoro čitavu Hrvatsku osim dijela danog Italiji, ali zato veliki dio BiH. Bit će podijeljena na dvije zone, sjeverni pod zaštitom nacista i južni pod zaštitom talijanskih fašista. Prava su vlast ustaše na čitavom teritoriju, izuzev šuma koje su u rukama partizana ili četnika. Partizani su rasprostranjeni po čitavoj NDH dok su četnici samo u južnom dijelu pod talijanskom upravom. Samo formiranje ustaške države bilo je stvar velike sreće jer nacisti ulaze u Zagreb. Pri raspadu SFRJ, Srbi na svojoj TV postaji prikazuju ulazak nacista u Zagreb koji su dočekani bacanjem cvijeća pred njih. Nisu željeli shvatiti da je taj čin značio odlazak omrznutih Geđa zauvijek, bar su se tako nadali. Zato je na ulicama bacano cvijeće jer je značio i prekid s nametnutim načinom života turske čaršije, koja je nama bila strana. Zato su nacisti dočekani kao osloboditelji. Hitler već ima plan što učiniti s Hrvatskom i Srbijom koja će biti protektorat. Hrvatskoj će se vratiti banovina, uvećana za dio BiH, a na čelu te države bit će čovjek kojega svi obožavaju, vođa Seljačke stranke, dr. Maček, supotpisnik Trojnog pakta. Nacisti vjeruju da je on njihov simpatizer ako ne i nešto više. Idealna prilika da se takav popularan čovjek stavi na njihovu stranu. Međutim, dr. Maček je u prvom redu demokrat. Nije simpatizer nijednog jednoumlja i u njegovim očima svako je jednoumlje bilo zlo. To što je svojevremeno pristupio Trojnom paktu imalo je svoje razloge. Bili su to sami uvjeti pakta, neutralnost i zabranjen prolaz vojskama preko državnog teritorija. Želio je da Hrvatsku mimoiđe taj rat, ali su mu engleski barbari pobrkali račune jer Europom već dvije godine hara rat. Kod uspostave Titove Jugoslavije, pozvat će ga isti ti Englezi da sudjeluje u vlasti na kraljevoj strani, što je odbio jer im nikada više nije vjerovao. Neki sadašnji nazovi demokrati, učenici srpskih komunista krojača povijesti, tvrde da je nacistima rekao kako će oni izgubiti rat. Možda je bio uvjeren u to, ali sumnjam da im je to otvoreno rekao. Dokaz je što je ostao živ jer takve stvari nacisti nisu nikome praštali. Pošto je dr. Maček odbio sudjelovati u vladi, nacisti ostaju zbunjeni. Jednostavno ne znaju što dalje. Tu uskače Mussolini i predlaže zbog svojih interesa da se na vlast pozovu ustaše iz Italije. Nacistima je to pitanje nevažno pa dozvoljavaju dolazak ustaša. Pavelić stiže u Zagreb i 15. travnja proglašava NDH. U Zagorju su seljaci izlazili na ulice tražeći republiku. Naišla je razbijena jedinica hrabrih Geđa koja je bježala prema Srbiji poslije kapitulacije Jugoslavije i u jednom selu 8. travnja 1941. godine, dva dana prije uspostave NDH, izvršila pokolj 10-20 seljaka iz čista mira. To je slavna jedinica Geđa Dušan Silni. Zašto Geđe ne spominju taj pokolj kao početak sukoba između ustaša i Srba? Jer je to mogao biti
povod da ustaše počnu rješavati pitanje Srba. No, ustaše to ne čine, prelaze preko toga jer su janjičari jednostavno bolesnici pa im je oprošteno, iako ne i rodbini ubijenih. Tek će kasnije kada se dogode ubijanja u istočnoj Hercegovini, odgovoriti pravom mjerom jer Geđe poznaju samo silu i onda bježe, najdraže zanimanje u srpskom narodu što ustaše možda nisu znale. Ustaša je svega nešto preko pet stotina i počinju s velikom propagandom. Hvale se da su poslije 800 godina napokon obnovili hrvatsku državu. U novoj će državi samo Hrvati biti svoji na svome. Većina naroda je oduševljena pa i malo uplašena jer oko sebe vidi stranu vojsku. Međutim ima mnogo mladeži koja je u zanosu što su se napokon riješili Geđa pa pristupaju ustašama. Negdje sam čitao da je najviše bilo oko 120 000 ustaša. Kasnije je taj broj opadao. Domobrana je bilo dva ili tri puta više jer su oni bili državna vojska. Među njima je bilo i Srba, doduše vrlo mali broj, dok ih u ustašama uopće nije bilo. Za narod je najvažnije da su ustaše naši koji pričaju da svi imaju jednaka prava. Muslimani postaju hrvatsko cvijeće. Njihov vođa i zastupnik u NDH bio je dr. Džafer Kulenović. I Srbi su svojatali Muslimane, da su to Srbi islamske vjeroispovijesti. Možda je to nekakav dokaz da nisu razmišljali kao fašisti jer fašisti uništavaju tuđe narode, što ustaše nisu imali u planu. O Srbima nisam čuo ništa ni dobro ni loše jer oni zli Geđe, već su davno pobjegli, osim janjičara Dušana Silnog koji će se kod raspada SFRJ opet povampiriti na području Hrvatske, stvorivši uz pomoć ostalih janjičara iz Srbije profašističku takozvanu Republiku Srpsku Krajinu, čisto fašističku tvorevinu u kojoj su živjeli samo Srbi, janjičari. Ostali su Srbi istjerani direktno ili su sami pobjegli. Doduše, to je bio mali broj. Neke sam i poznavao. Vrlo brzo dolazi do uspostave državnih tijela. U domobrane ulaze svi građani NDH. Kod njih postoje dušobrižnici iz svih vjera. Časnika ima iz svih naroda, Srba možda najmanje. Poglavnik naziva Muslimane hrvatskim cvijećem pa se prijavilo podosta mladih Muslimana u ustaše, neki da bi se lakše osvetili svojim susjedima Srbima. Kasnije će osnovati zajedničke divizije koje će se pokazati jako lošima. Zato dolazi do stvaranja jednostranih divizija u kojima su samo Muslimani, koje će se pokazati vrlo pouzdane. Jedna najpoznatija zvala se Handžar divizija, iz koje će se devedesetih godina stvoriti jezgra muslimanskog nacionalizma. Poglavnik je u prvo vrijeme oduševljen prilivom mladih Muslimana. Na svojemu području dobivaju vlast i priliku da se osvete Srbima, za sva zla koja su pretrpjeli za njihove vladavine. Zdušno im pomažu i neki Hrvati čija je rodbina morala pobjeći u inozemstvo, za vladavine tiranina. Dolazi do otimanja i kupovanja imanja za male sume pa čak i ubojstava. U stvari, dolazi do vraćanja milo za drago. To samo govori da NDH nije imala pravu demokratsku vlast na čitavom svom teritoriju, a pogotovo tamo daleko kao u istočnoj Hercegovini gdje su se sakupile janjičarske jedinice poslije
sloma. Sreća da to bezvlašće ne traje jako dugo jer poslije dva ili tri mjeseca poduzimaju se mjere da se prekine s tim. Nitko od počinitelja za svoje rabote nije bio kažnjen. To je doba o kojem se kod komunista nije smjelo pričati ništa dobro. Ustaše nisu smjele biti prikazane u dobrom svjetlu. Neke pozitivne priče o ustašama gubile su se jer nisu prepričavane. Postoji samo jedna verzija iz srpske kuhinje. Za njih su ustaše koljači jadnog srpskog naroda, a o tome da su ubijali svakoga tko je bio protiv njih, nije bilo ni spomena. Isto to radili su komunisti i četnici, ali se o tome nije mnogo pričalo, pogotovo o partizanima. Oni su uvijek prikazivani kao poštena vojska, što je u samome početku i bila. Osim Srba pobijeni su skoro svi Židovi i Romi po naređenju nacista, isto kao u Srbiji. Ubijani su i Hrvati, Muslimani i ostali koji se nisu slagali s politikom ustaša, naposljetku to je isto važilo i u Srbiji. Ljudi, bio je rat, kada ljudski život ne znači ništa, u doba barbarstva. Za vrijeme komunizma, Tito je obilazio mnoga mjesta, ali nikada nije posjetio Jasenovac. Mnogi su se pitali zašto? Pogotovo Srbi. I mene su to pitali svojedobno. Onda im nisam znao odgovoriti. Mislim da sada znam jer mi je važna informacija upravo stigla iz Srbije. Neki drugovi znali su razlog, ali su ga držali za sebe jer su u njemu sudjelovali. Jasenovac je bio simbol za ubijanje Srba, ali su im grobovi bili većinom u Srbiji i to velika većina. To se nigdje ne spominje, a broj mrtvih je pridodan Jasenovcu, samo zato što su ubojice bili komunisti, s Rankovićem na čelu, pravim janjičarem kod komunista. Bio je bez vjere i savjesti, a u duši janjičar. Dok je bio na vlasti, Ščiptari na Kosovu bili su mirni kao bubice jer kada su podigli glas, on ih je odmah umirio, a odmazde su bile krvave, pogotovo poslije rata. Sami Ranković je imao genetsku mržnju prema Ščiptarima, čak to nije ni skrivao. Bio je glavni kasapin, protiv svega što je odgovaralo Titu. Bio je Titov Beria, s tom razlikom, što je Ranković udario na Tita, a i svi ostali su ga se bojali. Jednostavno bio je opsjednut srpskom megalomanijom. Poslije njegovog odlaska, Srbi su dugo žalili za njim očekujući da će zamijeniti Tita. Možda ga zato nisu likvidirali? Iz srpske kuhinje izlazi fama o genocidnim Hrvatima. I meni je to stalno smetalo u svoje vrijeme jer ja se nikako nisam osjećao genocidno, što god to da znači. Kad god se poveo nekakav razgovor tu među Srbima, bio sam ušutkivan da ne pričam mnogo jer ne znam što su sve ustaše radile. Kao oni su znali, a većina je bila mlađa od mene. Onda mi je postalo jasno da je dio tih priča izmišljen. Pošto sam rođen za vrijeme NDH i ja sam bio ustaša pa sam zato većinom šutio. Poslije rata, kada su komunisti preuzeli vlast, prvo su se obračunali sa svojim protivnicima. To su bili svi školovani ljudi i nesimpatizeri. U stvari, s čišćenjem su počeli još u jesen 1944., kada su se okomili na simpatizere četnika jer je srednja Srbija bila slobodna od nacista. Kada su ulazili u sela, već su njihovi simpatizeri imali spiskove za likvidaciju, što je važilo i za sve gradove. Nikome nisu ostali
dužni. Poslije oslobođenja Zagreba, Ranković šalje depešu hrvatskim komunistima u Zagreb. Kako je moguće da su ubili samo 200 ustaša kada je Zagreb pun ustaša? Ta je depeša sačuvana. Zato on preuzima da riješi taj problem u Hrvatskoj. Svuda postavlja svoje ljude, Ranković jugend. To je mladež koju su pokupili po Srbiji ubivši im prije toga očeve. Navodno su bili simpatizeri pa i učesnici četništva, na pravdi boga. Ta je mladež dobila zvijezdu na kapu i poslana je na Srijemski front da se kali. Oni koji su preživjeli, postali su Rankoviću zahvalni do groba. Neke sam i ja upoznao, bili su policija u mirovini. Nekako u to vrijeme s tom masom ljudi, Srbija ima dvije najjače vojske koje će krenuti Savom i Dravom prema zapadu pa će sebi pripisati sve pobjede u ratu, što su uvijek činili. Ta djeca četnika bila su zahvalna Rankoviću što ih nije ubio jer su gledala smrt svojih očeva, a uz to, od njih je stvorio gospodu policajce koji su se samo šetali po Hrvatskoj i pratili što ustaše rade. Taj janjičar koji je eto zaglavio kod komunista radeći najprljavije poslove, bio je higijeničar komunista. Kasnije, kada je on otišao s vlasti, prvo će se represalije ublažiti i brzo nestati pa puk može lakše disati. Jednostavno se osjetila nekakva sloboda. U Hrvatsku su i dalje stizali načelnici iz uže Srbije, što sam ja u svoje vrijeme smatrao dobrim odabirom jer je takav načelnik bio neutralan, a znali smo kako se sve dijelilo po prijateljstvu i rodbini. Kada sam došao u Požarevac, tamo su načelnici bili samo Srbi, kao i u čitavoj Srbiji. Toliko o neutralnosti komunista. I dalje će stizati načelnici iz Srbije, uz opasku da ne znam važi li to za čitavu Hrvatsku pa i druge republike. Kod formiranja NDH moraju pozdravljati fašističkim pozdravom jer su oko njih nacisti i fašisti, ali se između sebe kada su sami pozdravljaju s tri raširena prsta. To je vidljivo na svim slikopisima iz onoga vremena, kojih je bilo možda na stotine i stotine u Jugoslavenskoj kinoteci, iako je velik broj prerađen poslije rata u kombinatu Borovo za pravljenje češljeva. Čak sam vidio i kod nas na HRT-u par isto takvih slikopisa. U srcima nisu fašisti pa se ponašaju dvolično jer su prisiljeni na to. Nacisti i fašisti cijene svoj narod ako je poslušan, ali će druge narode uništavati ako ih mrze ili su neposlušni. Usput, komunisti uništavaju samo svoj narod i to je jedina velika razlika među njima. Kod ustaša toga nema. Neposlušne će likvidirati kao i svi barbari. Čak nemaju ništa protiv običnog srpskog puka dok Muslimani mogu ući u sve pore države ako žele, kao braća. Nemaju ništa ni protiv Židova ni Roma što će se kasnije pod pritiskom nacista promijeniti. Bilo bi vrlo interesantno naći Srbina koji je pristupio ustašama jer je i među Srbima bilo patriota kojima je Hrvatska bila u srcu. Međutim, takvo što nećemo naći jer su ih sigurno likvidirali komunisti, a i kasnije su promijenili mišljenje. Možda su neki morali šutjeti da ih ne bi progutala noć, kao moj poznanik koji mi je ispričao jednu nevjerojatnu priču. Za čitavo vrijeme rata, u domobranima je bilo podosta Srba pa i časnika, doduše u manjem broju jer im se kasnije nije vjerovalo.
Za vrijeme moga boravka u Požarevcu, imao sam jednog susjeda koji je rođen u Banovini, u nekome selu, na granici sa samom Bosnom. Bio je petnaestak godina stariji od mene. Odlično smo se slagali jer smo obojica bili iz sličnog miljea, uz to dođoši u Požarevac, a njegova unuka i moja kćerka bile su nerazdvojne prijateljice prije nego su pošle u školu. Često su spavale jedna kod druge i slično. Jednom smo prilikom pijuckali pivo sami na verandi i on je počeo pričati o ustašama. Pravo da vam kažem, bilo mi je dosta priča o ustašama, ali sam stvorio obrambeni sistem, dok su ljudi pričali, ja ih nisam slušao, jednostavno sam vrtio neki svoj film koji me je u tome trenu zanimao. Bilo mi je neugodno prekinuti sugovornika jer se to moglo pogrešno protumačiti. Jasno da sam neke stvari morao čuti iako nisam htio. Onda mi odjedanput nije bilo jasno što on to priča, prekinuo sam ga uz ispriku. Zamolio sam ga da mi sve ponovi, objasnivši mu da se kod takvih priča ja isključim i ne slušam jer mi stalno njima pune glavu. Možda je pomislio i da sam glup jer teško shvaćam o čemu se radi. Ništa nije rekao, ali me je upozorio s velikom molbom da to što će mi reći moram zadržati za sebe. Jednom je prilikom drugovima u Požarevcu ispričao istu priču pa su mu rekli da to više nikome ne priča jer će ga progutati noć. Smio je pričati samo loše stvari o ustašama. Prvo su mi rekli otvoreno da lažem i izmišljam, a kada sam rekao da je sve istina, digli su se i otišli. Zato te molim kao boga, ako si prijatelj, ne pričaj nikome. Obećao sam. Evo sada kršim obećanje, neka mu je laka zemlja. Sve se to događalo krajem osamdesetih, kada nitko nije mislio o ratu. Nažalost, za vrijeme Miloševićevog blagostanja, kada sam već pobjegao iz Požarevca, umrla mu je kći pa žena od tuge, a odmah poslije i on. To sam doznao mnogo godina kasnije. Ne sjećam se više ni njegovog imena, a bili smo nerazdvojni. U vrijeme formiranja NDH, imao je oko trinaest godina. Nisu čak ni znali da žive u novoj državi. Moralo je biti krajem svibnja ili početkom lipnja, ne sjećam se točno. Jednog jutra vrlo rano, prijeko iz Bosne, stigli su Muslimani i opkolili to srpsko selo. Vrhom brda išla je granica, kao i obična prašnjava cesta, a zimi puna blata. Rekao mi je i ime sela, ali sam ga zaboravio jer mi onda nije bilo važno. Sada vidim koliko sam pogriješio. Tko je mislio da ću ikada pisati ovakvu knjigu, a i obećanje da nikome o ovome neću pričati nije ni zahtijevalo da zapamtim ime sela. Već stoljećima su vladale svađe između ta dva sela, srpskog i muslimanskog u Bosni. Onih prvih razloga za svađe nitko se više nije ni sjećao, čak su bile nevažne. Takav je jednostavno bio običaj na Balkanu. Na nekim su se svetkovinama muškarci iz suparničkih sela obavezno potukli na nož, što je bio običaj. Razlog se uvijek našao, a rakija sve ubrzala. Ono glavno, mržnja, e, ona se prenosila s koljena na koljeno i nije se smjela zaboraviti. Opkolili su selo i pohvatali svu čeljad, staro, mlado, žene, djecu, sve koji su se zatekli u selu. Sve su ih povezali i poveli preko brda prema svome selu. I on je bio među njima. Tko nije slušao, bio je
udaran pa su se poslije nekoga vremena svi pomirili sa sudbinom, iako su prijetili da će ih sve pobiti. Kada su stigli nadomak ceste, na granicu i do vrha brda, vidjeli su neku vojnu formaciju koja im se približavala. Na čelu je bio jahač, a ostalo su bili pješaci. Nisu znali kakva je to vojska koja je imala nekakve žute uniforme pa ni država u kojoj su sada živjeli. Jedinica se približavala putem koji su oni trebali prijeći na putu za Bosnu. Nekoliko je Muslimana požurilo u susret jedinici vičući i mlatarajući rukama, puni oduševljenja što se pojavila vojska koju su izgleda poznavali. Razgovor je trajao vrlo kratko, dok su valjda objasnili časniku što rade. Odjednom je časnik pobjesnio i nešto naredio svojim vojnicima koji su izašli iz stroja i nogama u tur počeli udarati Muslimane koji su se dali u bijeg prema Bosni, ne gledajući prema njima. Kada su to vidjeli Muslimani oko zarobljenika, i oni su se dali u bijeg preko brda. Ostali su sami i zbunjeni, ali onako vezani nisu mogli bježati ni da su htjeli. Nadali su se da je to njihova vojska koja ih je spasila. Zbunjivala ih je boja uniforme koju nisu nikada vidjeli. Stajali su i čekali ne očekujući ništa dobro. Ustaški je časnik naredio vojnicima da sve oslobode, što su oni učinili vrlo brzo, uz ispriku što ih nova hrvatska vlast nije mogla zaštititi od zlih ljudi. Bili su slobodni i vratili su se u selo sasvim uplašeni. Muslimanima je bilo zabranjeno prelaziti granicu. Onda krajem ljeta, došli su jednog jutra jako rano i sve živo pobili. Samo je par ljudi koji nisu bili u selu preživjelo. Sada shvaćate zašto je ova priča na mene djelovala šokantno. To je možda jedna od činjenica da su ustaše u srži bili nekakvi demokrati iako su morali raditi neke nedemokratske stvari prema Židovima i Romima. Doduše, oni su s time odugovlačili. Protiv Srba nisu imali ništa pa ni protiv ostalih manjina. Kod komunista su smjele postojati samo zle ustaše jer što su groznije opisivani, to su partizani bili pozitivniji. Ti čobanski komunistički umovi znali su manipulirati ljudima. Skoro su svi partizani dolazili sa sela i povremeno su bili čobani ili pastiri, često i nadničari. To je bilo tako na selu jer je bilo mnogo stoke koju se moralo čuvati. Uz to, većina je bila i nepismena pa je među partizanima bilo vrlo važno opismenjivanje ljudi. U stvari, o životu izvan sela nisu znali ništa, ali su zato odlučivali o životu i smrti. Kasnije te priče o zlim ustašama prihvaćaju svi i to postaje srpski usud koji im se toliko usjekao u svijest da su se za vrijeme početka Oluje na sam spomen 'dolaze ustaše' dali u paničan stampedo koji su kasnije da bi se oprali sramote proglasili etničkim čišćenjem Srba iz tzv. Krajine. Sjetimo se, uvijek su drugi krivi u srpskoj panici s razlogom u koji vjeruju. Mene zanima je li bilo još takvih slučajeva jer je vrlo mali broj ustaša bio sklon revanšizmu zbog svojih ličnih tragedija koje su učinili janjičari u istočnoj Hercegovini. Mislim na slične slučajeve koji bi samo potvrdili ovu priču. Većina tih svjedoka već je davno pomrla, a oni koji su još živi, izdali bi
srpstvo da kažu pravu istinu pa im to ne pada na pamet. Tako će ovo ostati jedini poznat slučaj koji nešto govori. Komunistima nemojte ništa vjerovati jer je većina laž čobanskog uma. U istočnoj Hercegovini skupio se šljam srpske vojne klike koji je samo pričao o slavnoj srpskoj prošlosti, a obavezno su bježali, što su galantno nazivali povlačenjem. Bili su to sve velikosrbi koji su živjeli u nekome svom filmu, pravi janjičari, jer su mislili da samo oni smiju raditi što im se prohtije. U stvari, poslije kapitulacije, nemaju pojma što raditi. Tu je i hrabri kralj sa svojom svitom, nekadašnjim svinjarima. Svi se spremaju za bijeg u London što je običaj kod hrabrih srpskih svinjara na vlasti jer im je put prema Krfu bio presječen, a sada imaju i avione pa zašto bježati pješke. I vojska očekuje sjećajući se kako je bilo u Prvom svjetskom ratu. Hrabre se međusobno obećavajući borbu protiv nacista do posljednjeg čovjeka što većinom znači do posljednjeg nesrbina jer Srbi radije bježe nego vode bitke iako to nikada neće priznati. Znaju da je sukob sa fašistima neizbježan jer su na njihovom teritoriju. Bile su to dvije vojske, u duši kukavice, a na riječima heroji. Tipično velikosrpski. I tko zna kako bi se sve završilo da nije stigao glas o formiranju NDH, baš tu gdje su oni. Države koju nisu mogli zamisliti ni u snu. Kada su shvatili da Hrvati imaju državu, a oni, nebeski narod, nemaju ništa, jednostavno su prolupali. Na ovom terenu, Srbi su često dizali bune koje su uvijek gušene u krvi. Na tome je području živjelo dosta Muslimana i manji broj Hrvata. Pošto su vlasti NDH trebale vremena da zauzmu sva područja, ovaj dio bit će zadnji, u stvari neće nikada biti pod vlašću ustaša jer je najdalje od Zagreba i pun bijesnih pijanih janjičara. Ustaše će biti uvijek u manjini pa se janjičarima ne mogu suprotstaviti. Između njih, kasnije će dolaziti do sukoba u kojima će ustaše izvlačiti deblji kraj, što će janjičari slaviti kao velike pobjede. Janjičari o sebi misle da su bogom dani i da smiju raditi sve što hoće u njihovom Jugostanu. Zato kreću protiv Hrvata, odnosno ustaša, a kasnije i partizana. Poslije janjičarskih orgija nad hrvatskim pukom, talijanski ih fašisti uzimaju pod svoje okrilje snabdijevajući ih sa svom logistikom. U stvari to su strvinari koji rade sve prljave poslove za Talijane. Pomoću tih strvinara, s popom Đujićem na čelu, Talijani će stalno držati ustaše pod pritiskom, sve do njihove kapitulacije. Razlog je vrlo prost. Ustaše napuštaju fašiste i okreću se nacistima. U pitanju je čisti interes pa je NDH podijeljena na dvije zone, sjevernu i južnu u kojoj su vlast imali fašisti, a s njima i janjičari. Nacisti su upravljali sjevernom zonom pomoću ustaša koje su držale gradove, dok su šume bile u rukama partizana, sve više i više, a su oko Dinare su haračili janjičari popa Đujića, uz obilatu pomoć Talijana. U najbolje vrijeme ta je Dinarska divizija imala oko 5 000 koljača jer su se samo time bavili, ubijajući narod koji ih nije slušao i izbjegavajući ozbiljne okršaje s ustašama i partizanima. Poslije uspostave NDH janjičari kreću u rat protiv svega što je hrvatsko. Muslimani su također na
udaru jer su hrvatsko cvijeće. Protiv države su nemoćni, što ih izluđuje, čak i boli, jedina utjeha je rakija. Hrvatski je narod nezaštićen pa hrabri janjičari kreću protiv njih vičući da sve Hrvate treba pobiti. To sam čuo i pri raspadu SFRJ vrlo često, a prvi put od moga kuma Ace, policajca u mirovini, koji je svojedobno bio u Ranković jugend. Možda čovjek i nije bio mnogo kriv. Vjerovao je Miloševićevoj TV koja je svaki dan poslije dnevnika pokazala jedan leš tvrdeći da je to Srbin kojeg su ubile povampirene ustaše. I ja sam vjerovao na početku, a onda se pitao zar to nije mogao biti i Hrvat kojega su četnici ubili jer ih je bilo naveliko u Borovu Selu. Svejedno, taj dodatak dnevniku s mrtvacem trajao je svaki dan oko sat i pol. Iz dana u dan. Sutra si vidio bijesan narod koji je bio za to da se sve ustaše pokolju. To je bio termin koji se stalno koristio. Kasnije su počeli pokazivati i više leševa pa je bijes naroda bio veći. Ovo vam objašnjavam s jednim razlogom. Naime, jedan ubijeni Srbin, ako je uopće bio Srbin, proglašavan je genocidom mjesecima pa i kasnije sa slikama iz Bosne. A 8 000 ubijenih Muslimana u Srebrenici nije bio genocid, kako tvrde neki bolesni Srbi. Pitam se gdje živim? Tko je tu lud. Tko je tu jednostavno kreten gdje je stanje njegovog duha nasljedni idiotizam. Doduše, i idioti imaju pravo na život, ali u odgovarajućim ustanovama. Oni imaju svoju državu koja je stvorena etničkim čišćenjem i sudski u Haagu označena kao krivac za genocid izvršen u Srebrenici. Iako su tu prste imali i Slobodanovi janjičari, Srbija se ne spominje. Po logici, Srbi su jedini genocidni narod u Europi osuđen poslije Drugog svjetskog rata. I tu se više nema što dodati ili oduzeti. Sve njihove priče za druge narode, Hrvate, Muslimane, Ščiptare, kao i druge, da su genocidni, ne stoje jer samo oni imaju važeću presudu Međunarodnog suda u Haagu. A takozvana Republika Srpska je genocidna tvorevina stvorena na etničkom čišćenju jer kad je stvorena u Daytonu, u njoj su živjeli samo Srbi s prostora BiH i susjednih zemalja, koji su pobjegli od Hrvata. U toj državi nije bilo ni jednog nesrbina, osim ako nije bio 'pošten'. To je doba neviđenog divljaštva i iživljavanja bolesnih spodoba dugih neurednih brada koje izlijeću iz šuma, urlajući kao zvijeri i po selima kolju sve što stignu, pogotovo ako je hrvatsko ili muslimansko selo. Ni prema srpskim selima nisu ništa bolji ako su na strani partizana. Pravili su orgije, igrali kolo s noževima u zubima. U hrvatskim i muslimanskim selima poklali su sve što su pohvatali, čak i životinje. Valjda su i one bile ustaše. Tko zna što bolesni i pijani mozak misli? Poslije rata tu su ostali živjeti samo Srbi i pokoji Musliman dok su Hrvati nestali, a oni koji su uspjeli pobjeći nisu se smjeli vratiti. Doduše, to je važilo i za neka druga područja Jugoslavije. Janjičari su uvijek klali jer je to ostavština azijskih naroda, pa tako i Turaka. Uz četnike janjičare idu uvijek kama i pištolj, što imaju na zastavi. Čak uživaju dok režu ljudske vratove i na taj način stavljaju do znanja da su žrtve životinje, jer se samo životinje kolju. Sve je to većinom zataškano
poslije rata. Pop Đujić je pobjegao u Ameriku, preko nekih kanala, kao i većina ratnih zločinaca. Samo su ostali partizani, zločinci koji su pobijedili pa su oni pisali novu povijest kako je njima odgovaralo. Sada se u Srbiji mijenja povijest i četnici kao i Draža postaju antifašisti, a nacisti su ustašama naredili da mjesec dana prije sloma propuste preko teritorija NDH svu četničku gamad koja se uskoro izgubila na zapadu. Janjičari jednostavno ne mogu shvatiti da Hrvati imaju državu, a oni, nebeski narod, nemaju. To je moralo strašno boljeti i dovodilo ih je do ludila jer su stalno bili pripiti. Zato su s uživanjem klali sve što im nije bilo po volji. Jednostavno su klali iz zadovoljstva, što životinje nikada ne rade. Kasnije će se tako ponašati i neke ustaše, većinom iz Hercegovine. U Hrvatskoj do toga vremena ne postoji običaj klanja, iznimka su samo životinje, kao i svuda u svijetu. Jedan mali dio ustaša uz nagovor svojih istomišljenika iz Hercegovine, počet će s klanjem Srba samo iz osvete. Revanširat će se istom mjerom i istim manirama pa će ih i nadmašiti jer ih ništa ne sputava. Čak će usavršiti i neke izume kojima će komunisti poslije rata dodati još ponešto, samo da bi što više ocrnili ustaše. Sve je to bila osveta za srpski narod koji je bio kriv samo što je živ. S ubojstvima Srba u NDH počeli su istočnohercegovački Hrvati i manje Muslimani, koji su nekim čudom pobjegli ispod janjičarske kame. U svakom slučaju, nije ih bilo više od desetak ili dvadesetak, koliko je meni poznao. Većina njih gledala je sakrivena orgije janjičara. Gledali su kako im kolju djecu koja su ih zvala u pomoć jer su očevi uvijek štitili svoju djecu, a pogotovo sinove. Poslije orgija, danima su se skrivali na putu za Zagreb gdje su sve ispričali. I ustaše su bile ljute što Srbi četnici na njihovom teritoriju rade zvjerstva protiv Hrvata. Ubrzo su se složili pokazati zube. Djela i odmazde na ovim prostorima uvijek su bile povezane i onda se više nisu razlikovali od druge strane, ali su se zato sasvim uklopili u običaje Balkana. Postali su ljudi bez duše jer je duša ostala tamo dolje u Hercegovini, pored njihove izmrcvarene djece čiji su pozivi u pomoć i dalje odjekivali u njihovim ušima. Taj glas će ih pratiti do njihove smrti. Znali su to i nije ih bilo briga jer sada vode svoj rat, osvetu koju druga strana mora dobro zapamtiti da se takvo što ne bi ponovilo. Samo pedeset godina poslije, srpski su janjičari opet u pohodu, očistivši etnički trećinu Hrvatske u kojoj su ostale samo Geđe. U BiH je bilo i gore, tamo su očistili preko 70% teritorija od svih koji nisu bili Geđe. To je najveće etničko čišćenje koje je Zapad dopustio stvorivši etnički očišćenu tzv. srpsku državu genocidnih manira, državu koja je izgubila rat, ali Zapad nije dopustio da se tzv. Srpska porazi iako su oni po starom srpskom običaju samo bježali prema Banjoj Luci gdje su Hrvatska vojska i HVO bili zaustavljeni uz prijetnju sankcija kakve je imala Srbija. Naći će i mnogo istomišljenika koji su propatili pod Geđama i tako se pokreće kolo revanšizma nad
nedužnim stanovništvom, i ne samo Srbima, nego protiv svih koji žele uništiti NDH. Ustaše otvaraju logore kao sabirne centre, u prvom su redu Jasenovac i Stara Gradiška. Rukovodstvo Jasenovca odlazi u Njemačku, sjeverno od Berlina, gdje postoji takav centar. Isto tako će funkcionirati Jasenovac koji je ranije bio ciglana, a vlasnik Geđa je pobjegao u Beograd. U muzeju holokausta u Washingtonu navodi se oko 86 000 žrtava Jasenovca. Tu se ubraja i dvadesetak tisuća djece pokupljene na Kozari. U stvari, ta djeca nisu ubijena, nego su podijeljena ustaškim obiteljima u većini slučajeva. To je tvrdila umirovljenica Srpkinja u jednoj emisiji na Alternativnoj TV. Tu je bio jedan gospodin, mislim da se zvao Livaj, preživjeli njemačkog logora i profesor u Londonu, zanimanje 'Srbin'. Umirovljenica je pričala kako su ih skupili i poslali u Zagreb gdje je došao kardinal Stepinac pa ih je sve prekrstio i podijelio obiteljima ustaških časnika. Odmah se javio gospodin Livaj: 'Vi, Srbi, imate uvijek problem što volite nešto nadodati, a kada stranci to shvate, onda vam ne vjeruju. Prvo, kardinal Stepinac nikada ne radi takve poslove nego to rade njegovi podčinjeni.' Kasnije je pričao profesor kojega su komunisti odmah poslije rata poslali u Jasenovac da prebroji srpske žrtve. Vratio se u Beograd s cifrom od 600 000 ubijenih Srba. Livaj ga je pitao kako je došao do toga, a on je odgovorio čistom računicom 32 kostura po kvadratnom metru puta metara, i to je to. Gospodin Livaj je samo zakolutao očima i kiselo se nasmijao. Kada je stigao u Beograd, odmah su ga izbacili iz partije i ostalih funkcija jer su vidjeli da je idiot. On je pobjegao u London, gdje je radio na iskopinama i bio profesor. U Londonu su ga odmah primili jer je postao veliki antikomunist, pretpostavljam. Poslije par godina opet sam ga vidio na istoj TV postaji. Pričao je obične stvari, čak nevažne. Onda je izrekao jednu veliku istinu gdje su svi gledatelji poludjeli od sreće. Naime, rekao je da su riječi London i Temza srpske riječi. Na to ću se vratiti poslije, kada budem pisao o Kosovu. Jasenovac je tip logora 'Arbeit mach frei' što znači da se sakupljaju logoraši koji se prisiljavaju na teški rad uz lošu hranu. Njihov vijek je kratak i oni su potrošna roba. U Jasenovcu nema ubijanja. Sve je to izmislila komunistička propaganda, tako da je sve što se pričalo o Jasenovcu većinom izmišljotina, što je kod Srba bilo sasvim normalno. O tome se nije dugo znalo, tek je gospodin Ivo Goldberg, mislim da se tako zove, došao do tih saznanja pa je sve opisao u svojoj knjizi. Uz napomenu da su skoro svi bili protiv njegovog mišljenja jer je većini odgovaralo staro izmišljeno stanje, tko zna iz kojih razloga. Ubojstva koja se pripisuju Jasenovcu događaju se preko Save, u Gradini. Neki će Srbi reći da je to isto jer glupost i neznanje stvaraju nove priče. Nacisti traže da se počne rješavati problemi Židova i Roma, dok se Srbi ne spominju osim možda kao protivnici sustava. Nacisti se u početku čude velikom broju Srba u tim logorima. Umireni su tvrdnjom da su to simpatizeri partizana koji već čine štetu nacistima. Više se neće miješati u upravljanje tim logorima. Ne
smije se zaboraviti da logora ima po čitavoj NDH, većih i manjih, često se gase, a novi otvaraju. U svakom slučaju, nedovoljni su da se riješi srpski problem. Zato odlučuju trećinu prekrstiti, trećinu istjerati i trećinu pobiti, kako vidite vrlo humano, čak da im se divite na humanosti. Naposljetku, mogli su ih sve pobiti, nitko u Europi ne bi maknuo prstom jer su sve strane slično radile. I sve su se nazivale humanima. Recimo kod janjičara, oni su klali sve, a pošto su Srbi, o njima se nije mnogo pričalo, pogotovo što su pred kraj rata prešli u partizane jer su i tu imali svoje ljude koji su za njih garantirali. Poslije rata postoje područja Hrvatske bez ijednog Hrvata jer su ih pobili janjičari uz pomoć talijanskih fašista. Poslije rata o tome se ne smije pričati jer Srbi ne smiju biti zli kao ustaše. Pošto su ustaše jednostavno okrenule leđa Talijanima, oni su iz pakosti počeli surađivati s janjičarima, koji su za njih radili sve prljave poslove. Ta je pakost išla tako daleko da je neki ministar vidio na stolu poglavnika košaru punu srpskih očiju. To mora da je bio vrlo genijalan čovjek koji je znao kako izgledaju izvađene srpske oči za razliku od nekih nesrpskih, zbilja briljantno. Kasnije su ga uhvatili u laži pa je priznao da je htio napakostiti ustašama. Međutim, Srbi su to stalno spominjali i prije raspada Jugoslavije izveli nešto slično. Naime, na TV-u su jednog dana pokazali glave srpskih žrtava iz Hrvatske koje su odrezale povampirene ustaše. Kasnije se uspostavilo da su to atrape iz nekog kazališta. Stvari će trajati do propasti fašista, a onda će se početi snalaziti na razne načine, bježeći van ili u partizane, kada budu osjetili da će ovi pobijediti. Baš ti koljači prebjezi bit će veliki protivnici da se poslije rata mali dio Hvata vrati svojim kućama. Isto se događalo i za vrijeme tiranina. Hrvati moraju šutjeti u svojoj kući jer će odmah biti proglašeni ustašama, a to je gore od smrti. Recimo, nemaš pravo na rad, svi te šikaniraju itd. Policija koja šeta Hrvatskom puna je mladeži četnika, a sada u službi Rankovića. Do raspada SFRJ u Hrvatskoj su na svim važnijim mjestima bili Srbi i Geđe koji su stigli naknadno, a Hrvati su i dalje morali šutjeti. Jedino su mogli napredovati na saveznom nivou jer su Srbi bili glupi za takve poslove pa su ih uz Hrvate vršili i Slovenci. Tek dolaskom HDZ-a na vlast, Geđe su otjerane sa vlasti i izgubili su sve pogodnosti, pogotovo stanove koje su dobivali šakom i kapom. Vrlo je teško bilo naći Geđu da je podstanar, o tome se ništa ne zna, a išlo je sve uhodano. Dijeli se recimo tri stana, ima dvadesetak potrebitih. Da se Hrvati ne bi svađali, dvojica Geđa dobiju stan i jedan hitni slučaj Hrvat. Nitko se ne buni jer će ga pobuna izbaciti s liste. U stvari zbog izbacivanja Geđa s odličnih pozicija, počeo je rat i raspad SFRJ. Znali su da radna mjesta ne mogu vratiti, ali Hrvatskoj mogu napakostiti. To se vidjelo na svakom koraku, a pogotovo na RTS-u. Pričali su s uživanjem kako će se Hrvati vratiti na koljenima i moliti Srbe da ih opet prime i takve gluposti. Najgore je to što su oni u to vjerovali i pošto su Srbi duša od ljudi, oni ćemo im oprostiti, a ne bi trebali. Zaluđivali su ludi narod, jer uz onoliku propagandu i glad koja je kasnije
vladala, mislim da je većina prolupala. Pa oni i sada pričaju o svojoj istini. Zamislite, sada slušam. Imitacija Miloševića, Dačić ide na razgovore sa Thacijem, predsjednikom Kosova da Kosovo postane sastavni dio Srbije, s velikom autonomijom, ali mora povući proklamaciju da Kosovo više nije republika. Zar to nije idiotizam? Thaci je u Zagrebu rekao da Srbi nemaju nikakva prava odlučivati o Republici Kosovo. Mogu razgovarati o životnim problemima građana. Ja mislim da sadašnja vlast živi samo trošeći temu Kosova, koje je davno izgubljeno. To neće prestati jer ne znaju ništa raditi osim mlatiti praznu slamu. U Srbiji postoje jake formacije četnika s Dražom na čelu. On vlada selima i planinama Srbije. Narod je dužan četnike snabdijevati hranom i ostalim potrebama pa i ljudima jer su oni janjičari, sultanova vojska. S nacistima nemaju problema jer imaju zajedničkog neprijatelja, a to su partizani koji obitavaju kao i oni, u šumama i selima. U ofenzivama će uvijek sudjelovati na strani nacista. Na područjima Hercegovine i Like nalazi se nekoliko bandi janjičara. Najveća je Dinarska divizija, oni žive od pljački Srba jer tvrde da su kraljeva vojska. Najbogatija logistika stiže od fašista, sve do njihove kapitulacije, kada veći dio odlazi u partizane, s pričom kako su bili regrutirani na silu. Kasnije će o talijanskim fašistima pričati samo pohvale jer su bili na njihovoj strani, a mrzili su ustaše kao i Srbi. Oni nisu rado išli u janjičare jer su jednostavno bili bolesni. Vojsku su i tukli za svaku sitnicu. Oficiri su u svakom selu morali biti posluženi pečenjem, dok seljak nije imao što jesti. Kod partizana toga nema, ne otimaju ništa niti što traže, ako što dobiju, zahvaljuju. Zato su partizani bili na cijeni. Janjičare je vodio pop Đujić. Poslije rata pobjegao je u SAD i tamo živio kao nepopravljivi antikomunist. Sedamdesetih je izbio skandal kad ga je UDBA pokušala ubiti, ali su sve izveli traljavo. Poslije rata se o janjičarima neće mnogo govoriti pa će se sve brzo zaboraviti. Neki Srbi ne žele da se dozna što su radili za vrijeme rata i na čijoj su se strani borili. Pošto su završili u partizanima, morali su se boriti protiv ustaša. Zato po starom srpskom običaju pričaju bajke o ustaškim zlodjelima. Na kraju će samo ustaše biti koljači i zli momci. Uveličavali su do iznemoglosti svoje uspjehe koji to nisu bili, kao i zlodjela ustaša. Čak ni neki komunisti nisu vjerovali u te priče jer su bile nelogične i napuhane, ali su morali šutjeti da ih ne bi nazvali simpatizerima ustaša. Partizani i četnici imali su isti način popunjavanja svojih redova. Kod partizana su gubitci bili mnogo veći, pogotovo među narodom koji je bježao s njima. Četnici nisu imali gubitaka osim u sukobima s partizanima i od dezerterstva, a bitke su vodili samo onda kada su bili sigurni da su mnogo jači. Zar i za vrijeme raspada SFRJ nije bilo tako? U stvari obje bratije vršile su samo prepade pa bježi,
osim kada su bile stjerane u kut. Hrabrost, nema što? Partizani će to nazivati povlačenjem. Kada bi u neko selo ušla bilo koja vojska, narod je bježao u šume. Sva su sela imala straže. Tako je uvijek bilo na ovim prostorima. Ako su naletjeli na partizane, primani su odmah bez obzira na narodnost. Kod janjičara su Srbi odmah unovačeni, a Hrvati ubijani u orgijama koje su slijedile poslije slavne srpske pobjede. Janjičarima je bilo toliko dosadno da je lov na Hrvate za njih bio dan zabave. U Titovoj Jugoslaviji Srbi su sve Hrvate zvali ustašama između sebe, često su mislili da sam i ja Srbin jer je zvanično vladalo bratstvo i jedinstvo. Doduše, bilo je i poštenih Hrvata, a to su bili oni koji su bez pogovora slušali Srbe. To je važilo i za ostale nacije. Samo su Srbi imali pravo odlučivati je li netko pošten ili ne. Jasno da su svi Srbi bili pošteni. Samo sam jedanput čuo da je Blago Zadro rekao da su svi građani dobrodošli, što važi i za poštene Srbe. Izgleda takvih oko Vukovara nije bilo. Kod raspada SFRJ, kum mi je rekao da me treba odmah zaklati. Znao sam da posebno vole klati kumove, to im je valjda sport broj jedan. Srbima je u krvi da kolju, kao i njihovi djedovi iz Anadolije kada su vladali ovim prostorima i ja kuma razumijem. U svoje doba, kada sam došao, navalio je da im budem kum unuci. Nikako nisam htio pa je onda sve učinjeno na silu, valjda po srpski. Znadete što mislim. Ti, ti, ti... vi ste dobrovoljci, je li tako! Ja sam znao za taj stari srpski običaj ubijanja kuma, zato valjda postoje. Naposljetku sam ga razumio, nešto mi je pričao, a ostatak sam shvatio jer ne smijete zaboraviti da je kurs opismenjivanja završio pred sam kraj rata. Kao mladiću, komunisti su mu ubili oca koji je bio ili je simpatizirao četnike. Tako su čistili sva sela po Srbiji, a nepismenu mladež s petokrakom na čelu poslali nas Srijemski front da gine umjesto starih boraca čije su živote sada čuvali. Tamo su izginule desetine i desetine tisuća četničke mladeži. Mnogima nisu ni imena znali, sve sam to doznao od povjesničara. Oni preživjeli činit će novu srpsku vojsku koja će po broju preteći sve i postati pobjednička vojska. Ići će sve do Maribora, ubijajući Hrvate. I on mi je pričao svoj vojni put do Zagreba. Rekli su im da ne smiju uzimati ništa od Hrvata jer će ih otrovati. Ja sam ga pitao što je bilo poslije Zagreba, ponašao se kao da ne čuje. Kod raspada SFRJ, jednom mi je rekao otprilike da smo vas onda sve sredili, ne bismo sada imali problema. Poslije rata je stupio u Ranković jugend i poslije kursa postao policajac, ali je u krvi ostalo da kolje kada je bijesan, kao i njegovi djedovi iz Anadolije. Stalno je gledao Miloševićevu TV gdje su im ispirali ne baš bogate mozgove, samo su srbovali. Da ne zaboravim, tu u mojoj blizini bilo je nekoliko umirovljenika policajaca. Možda jedna priča koju mi je ispričao. Dobio je zadatak odmah poslije rata vlakom otići u Rijeku po jednog zatvorenika koji je bio iz Požarevca. Išao je putničkim vlakom jer drugih nije bilo. Negdje oko Zagreba kupio je burek. Kada se vraćao isto je negdje kupio burek koji je podijelio sa
zatvorenikom, a sada ono najinteresantnije, put je trajao četiri ili pet dana, s dva bureka. On je jednostavno obožavao svoga gazdu jer od čobanina postao je cijenjeni drug milicioner, a to se poštuje. Za vrijeme raspada SFRJ, Srbi Hrvate nazivaju ustašama, a Hrvati Srbe četnicima. Iako ni jedni ni drugi s tim nisu imali skoro ništa. RTS je stalno plašila Srbe povampirenim ustaštvom i da će sada završiti ono što nisu završili za vrijeme NDH. Srbi u Hrvatskoj sve su vjerovali i tražili pomoć od Geđa, koji su došli pod raznim slavnim nazivima, a u duši su bili kukavice. Prava svrha bila je pljačka istočne Slavonije koja je pucala od bogatstva. Hrvatska uzima šahovnicu kao grb i kunu kao novac, a to je imala i NDH što je bio dokaz da je HDZ fašistička stranka. Da su to hrvatska znamenja stara nekoliko stoljeća, Srbi nisu znali, samo izmišljaju. Sjećam se nekih ljudi iz Hrvatske koji su bili na RTS-u i kleli se da neće živjeti pod šahovnicom i s kunom u džepu. Sada im je smisao života da se vrate u Hrvatsku, pod šahovnicu i da dobiju kunu u džep, iako je kod nas grozno. Možete misliti kako je u Srbiji? NDH je imala ministra Budaka, bio je pisac, ali nije volio Srbe, a ni oni njega jer su ga zvali koljač iako nije nikoga zaklao. Možda je to radio zakonima? Bio je fašist i to je Srbima bilo dovoljno. Za vrijeme tzv. Krajine, u fašističkoj vlasti je bilo srpskih ministara koji su držali mitinge, bacali drvlje i kamenje na sve što je hrvatsko. Prijetili da će osvojiti čitavu Hrvatsku ako se napadne tzv. Krajina. Sada sjede u Hrvatskom saboru, uzevši visoke funkcije koje pripadaju manjinama, a plaću moraju uzimati u njima omrzlim kunama. Voze državne skupe automobile, to se podrazumijeva. Zato srpski narod živi kako živi i da nemaju mirovine u kunama, umrli bi od gladi. Jednostavno kunu obožavaju, ali zato šahovnicu mrze. Morao sam to spomenuti, samo da se zna razlika između Mile Budaka i Hrvata s jedne strane i srpskih političara iz tzv. Krajine, koji obožavaju kune, s druge strane. Da se ne zaboravi, u takvoj tzv. Krajini nije bilo Hrvata, svi su istjerani i poubijani, osim Srba. I sve to uz pomoć janjičara iz Srbije. Vlasi su došli na te prostore krajem šesnaestog i početkom sedamnaestog stoljeća. Hrvati tu žive od 626. godine i opet smo bili istjerani od naroda koji je uvijek osvajao bježeći. I uvijek su pričali da oni tu žive stoljećima, što je izmišljotina jer su Srbi kod pada Konstantinopola živjeli samo u Raškoj, jedino kao nebeski narod mogli su živjeti gdje su htjeli. Od političara iz tzv. Krajine nije se tražilo da odgovaraju, makar po savjesti, ako su je imali. Naposljetku, bio je rat, tko misli na savjest ako je uopće ima. I sada još pričaju kako će se vratiti za pedeset godina i ponovo obnoviti fašističku vlast i ostale gluposti bolesnog uma. Kada je počeo Bljesak i kasnije Oluja, sve hrabre delije dale su vjetra petama. Neki su završili i
na Kosovu, sve to nazivajući etničkim čišćenjem. Da, to je bilo etničko samočišćenje jer na narod nitko nije pucao, oni su bježali pred ratom, na čelu su im bili popovi i političari. Za hrabre Srbe sam spomen da dolaze ustaše imao je učinak tornada, sve je bježalo glavom bez obzira. Bio je to izbezumljeni strah umišljene opasnosti i krivnje koja je stigla na naplatu. I onda kao i uvijek traže razlog i izmišljaju kako se nešto dogodilo. Svi drugi su bili krivi samo Geđe nikada. Bilo je žalosno gledati stampedo uplašenog naroda i hrabrih srpskih vojnika kako se guraju s narodom prema istoku. To su bili isti vojnici koji su prijetili da će osvojiti čitavu Hrvatsku ako ih napadnu. Srpska posla, sami su sebe hrabrili, ali su bili složni u bijegu. Sad sam se sjetio jedne reportaže iz vremena kada su Crnogorci morali bježati kući poslije pljačke po Konavlima. Prikazano je samo jedanput na RTS-u i išlo je ovako: - Oni su napadali kao kukavice, a mi smo se povlačili kao sokolovi jer su Crnogorci uvijek tvrdili da su sokolovi.
Kosovo U vremenu kada su Sredozemljem vladali Grci, u većini Europe živjeli su Kelti, jedan narod koji mi znamo samo pod tim imenom. Možda se sastojao od više različitih plemena, što bi bilo logično s malim i velikim razlikama u govoru. Međutim, o njihovom pismu kojega nisu imali, ne znamo ništa pa prema tome ne znamo ni srž govora. Tek nedavno mogli smo uspoređivati lingvistiku pojedinih ostataka tih naroda pa smo stekli neka saznanja o njima. Smatra se da su Velšani potomci Kelta. Zatim ih ima u Francuskoj, a po mome mišljenju, Albanci su izravni potomci Kelta koji se nisu mnogo izmijenili jer su se jednostavno izolirali. Naposljetku, oni imaju i svoju fizionomiju pa se odmah primijeti kojemu narodu dotični pripadaju. To je jedini narod Europe s tim karakteristikama. Ranije su tvrdili da su oni Iliri što ja mislim da ne stoji. Grci su područje današnje Albanije nazivali Ilirija iz njima nekoga razloga. Kasnije će se sva područja zapadnog Balkana zvati Ilirija, iako samo tu na području priobalja i Hercegovine nalazimo nekoliko naroda s imenima koja se spominju za vrijeme Rima pa i kasnije. Naposljetku, to je samo moje mišljenje, a bazira se na sljedećem. Grci imaju matičnu domovinu i kolonije diljem Mediterana. Sva područja vrlo lako mogu doseći morem dok je kopno povezano s većom opasnošću. Mi znamo skoro sve gradove državice starih Grka, osim Damastiona i sela oko njega. Do sada je nepoznato gdje se nalazio taj grad, pretpostavlja se zapadno od današnje Makedonije ili čak Albanije. Smatralo se da nije bio na moru pa je zato bio vrlo tajanstven jer je sama postavka o njemu bila pogrešna. Zato ja mislim da je Damastion bio Kotor sa selima oko zaljeva, baš idealno na prijevoju prema Bosni. Damastion je poznat po velikoj količini kovanja različitih tetradrahmi, koja je bila platežno sredstvo stare Grčke. Uz to, većina sela oko Damastiona isto je kovala novac sa svojim imenom. To je značilo da je trgovina cvjetala, a Damastion bio centar preko kojega se odvijala trgovina iz Bosne prema Grčkoj. Naime, za mene nema dileme da je Damastion bio na području Boke kotorske. Je li Kotor bio Damastion, mogu pretpostaviti, a ostala sela bila su u vidokrugu jer im je stil kovanja bio sasvim sličan pa postoji i mogućnost da su isti majstori rezbarili različite žigove kojima će se kovati tetradrahme toga područja. Uz to, najveći nalaz toga novca nađen je baš na prijevoju iz Boke ka Bosni. U Bosni se moglo kupovati rudno bogatstvo, a nadasve srebro, od kojega je kovan novac, možda i hrana koja je tu uspijevala, ali ne u velikim količinama. Trgovina s maticom odvijala se brodovljem koje i nije bilo mnogo sigurno, pogotovo zimi kada bi sva trgovina stala. Kopneni su putovi bili jako nesigurni i vrlo dugi, a trgovci su bili prepušteni sami sebi.
Sve se mijenja kada Filip II. osvaja Grčku. Stvara se nova vojna sila sastavljena od Makedonaca i Grka s jednom željom, krenuti na istok u osvajanje. To će učiniti Aleksandar, a u državi će doći do velikih promjena, dobrih i loših. Naime, sve za rat sposobno stanovništvo odlazi u pohode, udaljujući se sve dalje i dalje od kuće. Pretpostavljam da stižu veće količine plijena i plemenitih metala od kojih se kuju nove količine novca jer se on troši u kupovanju hrane iz susjedstva. Grčka nije u stanju prehraniti svoj narod zbog nedostatka muške radne snage. Pretpostavljam da se hrana pa i ostale potrepštine kupuju sjeverno od Makedonije, u današnjoj Srbiji i Bugarskoj, manje u današnjoj Albaniji ili čak Italiji. Ubrzo će se stvoriti trgovački putovi koji će biti najbliži i donositi najveću zaradu trgovcima, što je i svrha trgovine. U prvome redu mislim na područje uz dolinu Morave, što je sjeverno od Makedonije i najbliže. Hrane ima dovoljno, a Kelti koji vladaju Europom nemaju ništa protiv da je prodaju. S vremenom se potražnja za hranom povećava, sigurno zbog zarade, jer ona pokreće sve, ali Keltima nedostaje robe. Pretpostavljam da odlaze na sjever preko Save i Dunava, gdje istu kupuju. Plaća se sve u pouzdanim tetradrahmama. Neki promućurni Kelti dolaze na ideju da od jedne tetradrahme iskuju dvije što bi donosilo dvostruku zaradu. S tim novcem koji sadrži polovinu ili manje srebra, odlaze na sjever i tamo kupuju hranu. Ti Kelti nisu nikada vidjeli pravu tetradrahmu pa će uzeti ovu bez pogovora. Sada donose velike količine hrane, pretpostavljam i po sasvim prihvatljivim najnižim cijenama. Oni su bez konkurencije. Na samom početku kovanja novca, on se topi i od jedne tetradrahme kuju se dvije, a sadržaj srebra je upola manji. Stilski je malo primitivniji, ali se stil brzo kvari, tako da kasnija kovanja imaju samo krivine koje podsjećaju na sapi konja, uz samo jedne trećine srebra pa i manje. Ne ulazeći u razlog kovanja, koji je mogao biti da taj novac više nitko nije htio uzeti, a i nestala je potražnja za dobrima jer se grčka vojska vratila kući. Uspoređujući kovanja novca iz Damastiona i Kelta vidi se jasni trend. Kovanjem novca kod Kelta smanjuje se kovanje Damastiona i na kraju prestaje. To je vrijeme od samo desetak godina, manje-više jer toliko traje vojni pohod Aleksandra prema istoku kada trgovina Damastiona sasvim propada i nestaje sa svjetske pozornice. Makedonska je država okrenuta ka istoku, Aleksandar je umro, ali njegovo nasljedstvo živi i stvara dalje. Uz Damastion, koji je uništen kovanjima keltskog novca i Kelti doživljavaju poslije jedne dekade ekspanzije propast i nestanak. U toj bogatoj dekadi kod Kelta se stvara elita bogatih trgovaca koji su spremni platiti svaku cijenu za luksuznu robu. Tako se na području Morave nalaze fibule koje su izradili francuski Kelti. Vrlo su bogato ukrašene sedefom, neke sam i vidio. To je značilo da su najbolje radionice bile na području današnje Francuske, gdje se izrađivala i druga luksuzna roba za kojom je postojala potražnja. Moravski Kelti poznati su samo po svojim
primitivnim kovanjima kopija tetradrahme, bez nekog stila, jednostavno sasvim primitivnog, jer je svrha bila zarada. Poslije par godina, keltski novac sadrži samo trećinu srebra pa i manje, tolika je bila pohlepa koja je možda i dovela do propasti takve trgovine. Naime, nekako u isto vrijeme moravski Kelti kupuju hranu i uz rijeku Dravu jer je u Đurđevcu otkriveno kovanje keltskog novca. Ono ima samo jedan otkov, što znači vrlo kratko vrijeme, možda u samom početku jer je kvaliteta toga kovanja i tetradrahme skoro isti. Stilski ima karakteristike Kelta, a podsjeća na tetradrahmu. Tu u Đurđevcu, Kelti kuju tetradrahmu od svojega srebra koje sigurno posjeduju. S uživanjem se rezbari alat za kovanje pa su otkivci, odnosno novac, stilski, možda i vrjedniji od grčkog novca ako uzmemo da su to kovanja primitivaca, s nikakvim iskustvom u tome poslu. Izgleda da Kelti uz Moravu nisu mnogo naučili jer je jedna dekada sasvim kratka da bi se nešto više moglo stvoriti. Tako će s vremenom Kelti nestati s područja Europe zadržavši se na nekim mjestima na kojima će naći nekakvu sigurnost, ne miješajući se u događanja seoba pa i osvajanja Rima. U prvom će ih redu rimska osvajanja prisiliti da se sklone s prometnih putova pa će balkanski Kelti potražiti zaštitu albanskih planina. Tamo će stoljećima biti zaštićeni od svih dobrih i loših stvari i ostat će sasvim nepromijenjeni. Zato smatram da su današnji Albanci potomci moravskih Kelta jer i samo lice toga plemena dovodi do zaključka da su posebni jer se razlikuju od svih susjeda po fizionomiji, što je sasvim dovoljno. U stvari imam utisak da Albanci uopće ne pristaju među narode Balkana jer su toliko različiti od svih ostalih. A u stvari oni su jedini autentični prastanovnici Balkana. Oni će tisućljećima sebi stvarati način života i običaje, i neće dozvoliti da ih neka strana vlast izbaci iz takta ili promijeni njihov način života. Slabo se druže s drugim narodima koji ih izbjegavaju pa nemaju ni protivnike koji ih žele pokoriti. To dovodi do toga da oni sami sebi stvaraju protivnike jer su na taj način stalno spremni za borbu ako bude potrebna. Naime, oni žive u velikim obiteljima između kojih postoji krvna osveta što je način borbe za opstanak pa se jako pazi na ponašanje pojedinaca jer za pojedinca odgovara čitava obitelj. To je njihov način života. Gustoća takvih obitelji na području današnje Albanije dosta je velika dok se na periferiji toga područja to ne može reći. Možda su i obitelji manje uz rijetkost naselja. To će dovesti da će periferna područja potencijalni osvajači lako osvajati, u prvom redu mislim na Srbe koji će jednostavno preplaviti Kosovo kada se oslobode opasnosti od Bizanta.
Srbija Sjetimo se dolaska Avara na Balkan. Oni stvaraju svoju državu u sjeveroistočnom dijelu današnje Mađarske pa onda kreću u pljačke po Balkanu. Prvo bih objasnio, svi napadači su barbari i primitivci iako o sebi imaju visoko mišljenje. To je jednostavno prirodni odabir po kojem slabiji gube bitke, a jaki uzimaju sve. To je evolucija, barbari uvijek ruše, osvajaju, ubijaju, otimaju, siluju - gotovo, to je sve jer većeg izbora nije bilo. Na svome putu iz Azije, Avari povlače sa sobom veći broj manjih slavenskih plemena koja su njihove sluge, dok glavne bitke i pljačke vrše sami Avari jer im je to u krvi. Prolazeći područjem Balkana, ta mala plemena jednostavno, namjerno ili ne, zaostaju i nastanjuju se na tim područjima na kojima će se s vremenom spojiti sa starosjediocima. Neka od tih plemena kasnije će se spojiti s Hrvatima koji su Anti i podložni stvaranju svoje države tipa Velike Hrvatske, što znači imati vladara bana, ali bez imena, što njima nije važno. Prvi će Hrvati stvoriti sebi državu na Balkanu, 818. ili 819. godine s knezom Bornom na čelu. Od 626. godine, Hrvati imaju nekoliko banovina, ali bez imena vladara pa se to ne računa kao država. Prvi koji će osnovati sljedeću slavensku državu bit će Balgari, jedno manje tursko pleme koje je protjerano iz Azije i preko ruske stepe stiglo na područje današnje Bugarske. Tu zatiču nekoliko slavenskih plemena pa će se brzo poslaveniti. Stvorit će moćnu državu koja će kao sve barbarske države krenuti u osvajanja, što je evolucija. Prvo se osamostaljuju od Bizanta. Nisu dovoljno moćni da ga osvoje pa se okreću prema zapadu. Na udaru su Vlasi koji žive u Meziji, rimskoj pokrajini koja je sasvim uništena još od prodora Avara. To je područje današnje Srbije. Vlasi su jednostavno žitelji Bizanta koji ih nije u stanju obraniti od Bugara. Nastavljaju prema zapadu sve do Drine gdje se prvi put sukobljavaju s Hrvatima za vrijeme kneza Trpimira. Tako piše u našim povijesnim podacima. Za Trpimira se još kaže da je vodio dva rata, jedan protiv Bugara, a drugi protiv Grka, gdje se misli na Bizant, jer on vlada ostatkom Balkana. Za vrijeme kneza Trpimira prvi puta se spominju Srbi koji šalju izaslanstvo koje traži pomoć u borbi protiv Bugara. To je sve što se znalo o Srbima. O njima se neće više ni razmišljati, iako će često dolaziti Slaveni koji će tražiti pomoć za borbu protiv Bugara. Naši izvori će sve te ljude zvati Srbima, s razlogom ili ne? Čak i za vrijeme kralja Tomislava, kada je sazvan Sabor u Splitu 925. godine spominje se dvanaest hrvatskih plemena i izaslanstvo Srba, koji opet traže pomoć za borbu protiv Bugara. To je sve što je zabilježeno o Srbima. U stvari, Sabor je sazvan da bi se izgladio sukob između latinaša Splitske i Ninske nadbiskupije u kojoj se božja služba vrši na hrvatskom jeziku. Nekako u to vrijeme spominje se stara slavenska vjera, boum, što mnogo podsjeća na bogumile?
Na tome se području događaju neke stvari, u prvom redu bugarski napadi prema Hrvatskoj koji su uvijek odbijeni. O sukobima Bugara i Srba nema nekih informacija. Razlog je možda taj da se Srbi bore za opstanak u Raškoj, koja je neplodna pa Bugari nemaju baš neki velik interes za to područje. Možda bih trebao spomenuti prvi poraz Bizanta od Seldžuka 1071. godine, na istoku Male Azije, što će nagovijestiti dolazak Osmanlija. U to vrijeme, Petar Krešimir vlada Hrvatskom od Drave do mora, a na istoku do Drine, gdje je susjed Bugarska. Do ponovnih burnih događanja počinje se sa pripremom Četvrtog križarskog pohoda na Svetu Zemlju. Dužd Dandolo, jedan prefrigani političar, uz to i slijep, nudi križarima da ih venecijansko brodovlje preveze u Svetu Zemlju, a zauzvrat traži da mu osvoje Zadar. Sada se prvi puta kreće protiv braće po vjeri tako da četvrti pohod postaje jednostavno pljačkaški pohod. U to doba Zadar je hrvatski grad s hrvatskim stanovništvom. Grad je osvojen, stanovništvo pobijeno, osim maloga broja koji se uspijeva sakriti u Nin, koji će od tada predstavljati neku vrstu liderstva. Križari osvajaju Zadar 1202. godine u kasnu jesen i ostaju tu više od godinu dana trošeći vrijeme u razvratu i pljački. Pokreće ih ponuda da se osvoji Konstantinopol, od uzurpatora koji je spreman platiti za usluge kada dođe na vlast. U tim poslovima postoji veliki interes dužda Dandola jer bi propašću Bizanta, Venecija bila jedina vlast Sredozemlja. Sve će se događati po tome scenariju. Križari će u zimu 1204. godine sasvim opljačkati Bizant i onda se povući, dok će barbari iz Venecije još šezdeset godina odnositi sva kulturna blaga, gomilajući ih u Veneciji. Među tim blagom bit će i četiri konja iz kvadrige, koja je stajala na hipodromu Konstantinopolisa. Sada se ti konji nalaze na pročelju Crkve svetog Marka, koja je isto tako napunjena opljačkanim dobrima, u prvom redu iz Aja Sofije, o čemu se mnogo ne priča jer barbari o sebi misle i pričaju samo najljepše. Vlast Bizanta uništena je pogotovo na Balkanu za sljedećih šezdeset godina, kada će se Bizant ponovo obnoviti, ali nikada više kao moćna država. Balkanom vladaju Bugari, međutim bude se i Srbi. Oni osvajaju Kosovo koje se nalazi u vakuumu bezvlašća jer nisu interesantni za Bugare koje zanimaju druga, bogatija područja. Ščiptari s Kosova preplavljeni su Srbima koji odmah sve preuzimaju u svoje ruke. Od toga trenutka počinje neravnopravna borba Ščiptara za oslobođenje od srpskih barbara. Izgleda da je Raška prenapučena pa dolazi do velike seobe Srba prema istoku, to jest Kosovu. Tu će Srbi stvoriti svoju prvu kraljevinu i krenuti u osvajanja, u prvom redu prema jugu. Poslije osvajanja Grčke, krenut će na istok, u pravcu Konstantinopolisa. Sam će grad biti u opasnosti da ga pregaze Srbi i Bugari pa će po svome običaju tražiti stranu pomoć, koja se pojavljuje tu, u blizini, u Maloj Aziji. To su Osmanlije koje će Bizant svojim brodovljem prebaciti na Balkan. Osmanlije imaju zadatak uništiti Bugare što odmah čine, a poslije i Srbe na rijeci Marici. Poslije smrti Dušana Silnog, koji je po imenu
Silni sigurno bio najveći osvajač svijeta ili je to već početak srpske megalomanije, svejedno, carstvo se raspada na područja kojima vladaju velikaši koji se stalno svađaju, tako da nisu nikakav problem za Osmanlije. Srbi bježe prema Kosovu, što će od tada uvijek činiti. Naime, to je jedini narod Europe koji bježeći osvaja nova područja u koja se naseljava. Iznimka je Prvi balkanski rat koji dovodi do oslobođenja od Turaka i povratka na nekada napuštena područja, u prvom mjestu mislim na Kosovo. Srbi pričaju o oslobađanju Kosova, a Ščiptari o ponovnom porobljavanju, pogotovo poslije Kumanovske bitke 1912. godine. Ponovo osvajaju Priština koja ima oko 28 000 stanovnika, od toga broja samo 3 000 Srba pa nije točna srpska tvrdnja da je Priština oslobođena jer taj narod odmah počinje s ustankom protiv Srba koji je ugušen u krvi. Od toga trenutka, Ščiptari stalno pričaju o srpskoj okupaciji Kosova i ne mogu se pomiriti sa tim. Vratimo se malo nazad, poslije bitke na Kosovu koju Srbi katastrofalno gube, stvara se mit o Kosovu, ali taj poraz Srba, Ščiptari doživljavaju kao oslobođenje jer će uskoro prijeći na islam pa će postati neovisna turska pokrajina koja će imati svoju vlast, plaćati porez sultanu i imati obavezu ići u ratove kada sultani pozovu. Tako je bilo i s Bosnom pa i drugim pokrajinama koje su na miran način priznale tursku vlast. I ne samo to, Kosovo je za vrijeme te samostalnosti kovalo vlastiti zlatni novac u dva apoena i to prije Srbije, bar tako mislim, što nije bio običaj u svijetu, ali se znalo događati kada je bila oskudica u novcu zbog povećane trgovine. Taj novac sam vidio, nalazi se u 'World Coins News' pod imenom Kosova. I kakva prava imaju Srbi na Kosovu tvrditi da je Kosovo bilo uvijek njihovo? To je njihova poznata poštapalica, mi tu živimo stoljećima, što u većini slučajeva nije točno jer su prije njih živjeli neki drugi narodi koji i dalje tu žive, a oni su bježeći uvijek potiho osvajali, a kada su bili u velikom broju, onda su to područje jednostavno oteli. Sve je to tako trajalo dok nisu udarili na Hrvatsku pa ih je Oluja otjerala tamo odakle su došli. Možda bih trebao spomenuti uzrečicu u Hrvatskoj - tuđe nećemo, a svoje ne damo, što baš nije bilo točno jer su nam Srbi većinom otimali teritorije. Zato su preuzeli uzrečicu da svoje ne daju, a tuđe neće, a pod svoje misle na ono što su oteli na razne načine.
X Poslije bitke na Kosovu koju Srbi gube, dolazi do početka nerealnog narcizma kod Srba. Tako je to nazvao jedan profesor iz Beograda, možda i jedini čovjek u Srbiji koji tako misli. Svejedno, od toga trena počinje srpska megalomanija pa se ne zna što je istina, a što je izmišljotina. Evo, sada sam gledao nekoga Deretića koji je izdao devet knjiga iz srpske prošlosti koje navodno opisuju Srbe od trenutka kada se spominju u Bibliji pa do sada. On tvrdi da su na Kosovu pobijedili Srbi jer su Turci odmah
pobjegli nazad, a to pobjednici ne rade. Druga priča je kako je Miloš Obilić sjekao Turke dok nije došao do sultana kojega je ubio. Možda dotični fantazer nije znao da Miloš Obilić nikada nije postojao, nego je čisti proizvod srpske megalomanije. Pretpostavljam da je i ostali sadržaj izmišljen jer narod koji nema svoju povijest, izmišlja. I kada netko za stotinjak godina bude čitao te knjige, smatrat će ih izvornikom i rezultatom povijesnih istraživanja. Ili ona srpska priča koja se uvijek ponavlja da je crkva Notre Dame u Parizu zvonila kada je čula za pobjedu kršćana nad islamom na Kosovu polju, ali Srbima to ništa ne znači jer svaka neistina koja se ponavlja s vremenom postaje istina pa se onda može razbiti o glavu baš tim 'lažovima koji su je izmislili'. Naime, poslije Drugog svjetskog rata, Srbi su pričali često i izmišljene priče o ustašama, tako da se broj ubijenih na kraju popeo na milijun i pol. Nikome nije smetalo što ni približno toliko Srba nije živjelo u NDH. Uvijek su Srbe plašili ustašama da bi sakrili zločine koje su činili četnici ili kako ih ja zovem, janjičari. I onda se moralo jedanput dogoditi, kada su krenuli Bljesak i Oluja i na sam spomen da dolaze ustaše, nastao je stampedo hrabrog srpskog naroda. To se ponavljalo i u Bosni kada su naše jedinice uz prijetnju sankcija zaustavljene pred Banjom Lukom koja je već bila spremna na paničan bijeg. Odmah poslije Kosovske bitke, Srbi su morali javiti mobitelom u Pariz za svoju pobjedu koja u stvari nije to ni bila. Sumnjam da su u Parizu i znali za tu bitku, možda i nedjeljama jer je crkva kao takva mrzila islam, a ortodoksne katolike još više jer su bili njihov otpadak. I samo totalni idiot može doći na ideju tvrditi kako su Parižani slavili pobjedu omrznutih ortodoksnih kršćana. Ali to megalomani iz Srbije nisu znali, kaon i većinu stvari o kojima će kasnije pričati i stvarati svoje i tuđe povijesti. Kada se samo sjetim kako su izmislili hrvatsku povijest bez ijednog pravog oslonca, jednostavno svoje budalaštine. Zato je skoro nemoguće pisati o srpskoj povijesti i razlučiti što je istina, a što idiotizam, neka mi oproste na izrazu, ali mislim da je to prava riječ. Srbi imaju dvije povijesti, jedna je velika i slavna, a drugu ne spominju, koja je nerealni narcizam. Obje su povijesti izmiješane pa se ne mogu ni razdvojiti. Vratimo se porazu Srba na Kosovu. Sultan Murat je ubijen i Bajazit preuzima titulu koja se mora utvrditi kod kuće. Zato se Turci vraćaju kući jer je protivnik uništen i postaje vazal sultana. Par godina poslije bitke, Bajazit kreće u novu bitku protiv Mongola koji napadaju s istoka. Turci su poraženi, a Bajazit zarobljen. Stalno će ga nositi u kavezu te će i umrijeti u zarobljeništvu. Srbi se oporavljaju od poraza i poslije nekoliko desetaka godina kreću u osvajanje prema sjeveru. U stvari, to je opet bježanje s Kosova jer su Kosovari prešli na islam i sami upravljaju Kosovom. Sjeverno od Kosova stvorena je jedna nova država koja se možda tako ne može ni nazvati. To je Vlaška čiji kralj stoluje u Kraljevu, koje će po kralju dobiti ime. O toj se državi malo zna jer su Vlasi
većinom pastiri i nemaju čvrsto prebivalište. Njihovo glavno bogatstvo je stoka, u prvom redu ovce što će kasnije biti prednost u turskoj državi. Dobit će sva prava i prednosti pa će se moći šetati gdje hoće. Znači, Srbi osvajaju tu Vlašku državu koju odmah uništavaju i s većinom naroda kreću prema sjeveru, a zaustavljaju se na Dunavu. Tu grade Smederevsku tvrđavu i formiraju novu državu koju će Turci vrlo brzo osvojiti, kao i čitavo područje gdje žive Srbi. Od tada će Srbi živjeti pod Turcima kao obespravljena raja do trenutka kada će poslije sloma Prvog srpskog ustanka, uz pomoć Rusije i Bukureštanskog sporazuma, sultan morati Srbima dati razne ustupke. Ta će država i dalje biti vazalna, ali će imati pravo nasljedstva. U vrijeme pada Smedereva, Beograd kao grad i ne postoji. To je samo malo selo bez ikakvog značenja. Porazom Bugara od Turaka odmah na početku, područje Mačve kao i okolina prelaze u vlast Mađarsko-Hrvatske države, s tom razlikom što to područje pripada Mađarima, dok je Srijem sastavni dio Hrvatske, što će ostati do 1918. godine. Sada dolazi do bježanja Srba na zapad, naseljavaju Bosnu koja je već u rukama Osmanlija. Velika većina bogumila prešla je na islam. Hrvati su zadržali svoju vjeru, a neki Slaveni koji su ostali pri svojoj ortodoksnoj vjeri postat će polako Srbi. Vlasi će imati dozvolu sultana da se kreću gdje žele. Oni su u principu ortodoksne vjere pa će se u sljedećim stoljećima stopiti sa Srbima. Za vrijeme turske vladavine, Srbi će krenuti u seobe, čitaj bježanje, i to preko Dunava. Tamo će biti prihvaćeni kao izbjeglice koje će pojačati obranu od Turaka. To važi i za Srijem gdje će ljudima u nevolji domaći narod pomoći da se prilagode. Prvom prilikom, poslije Prvog svjetskog rata, Srbi će im se odužiti tako što će taj dio pripojiti sebi, a nezadovoljnike istjerati. Ide se čak tako daleko da Hrvate kod raspada SFRJ sasvim čiste s popisa broja stanovništva. Toliko da se zna, kako Srbi svoje ne daju. a tuđe neće.
X Granica se polako stabilizira, Pešta i Beč trebaju velike količine svinja kojih u Srbiji ima za izvoz. Tako počinje trgovina s dozvolom Turske. Turci imaju velike namete na izvoz svinja, ali su one i dalje vrlo jeftine. Sve odlazi preko Srijema prema Pešti i Beču. S obje strane granice pojavljuju se bogati trgovci svinjama, kojima se otvaraju apetiti da bi se mogli osloboditi Turske. Tako se počinje pričati o ustanku protiv Turaka. Preko Save se kupuje oružje i stvara se veliki zanos. Srbi imaju i svoje knezove koje su Turci odobrili jer tako lakše upravljaju rajom. Srbi to koriste i počinju s pripremama za ustanak koji počinje kao ustanak protiv dahija koje ne slušaju sultana. Tako imaju prešutnu suglasnost da se riješe dahija. S njima su i turske čete iz Bosne.
Srbi biraju vođu među svojim knezovima. To je Karađorđe, jedan naprasni siledžija. Njegov je otac bio svinjar kao i on, ali se posluje pokazao kao dobar trgovac. U svađi ubija oca jer se ne slaže s dizanjem ustanka. Ta njegova brutalnost ga je i uzdigla do vođe jer su barbari u takvim situacijama uvijek traženi. On organizira ustanak i kreće protiv sultana. Iz Bosne dolaze manje vojske koje pobjeđuju pa im i apetiti rastu. Nekako u to vrijeme i Rusija ulazi u rat protiv Turske. Ima dosta uspjeha pa Srbima šalje pomoć. Kada Napoleon kreće na Rusiju, Rusi traže primirje do kojega dolazi u Bukureštu gdje je porta obvezna Srbima dati neku samoupravu pod svojim patronatom. Međutim, Srbi zaslijepljeni megalomanijom kreću protiv carske vojske koja je oslobođena od rata s Rusijom i dolazi do katastrofe. Sada će kao i uvijek biti, daj što daš, ali Turci na daju ništa. Počinje velika bježanija preko Save i Dunava, spašava se svatko tko može. Oni koji su ostali, doživjeli su strašan teror. Tako završava Prvi srpski ustanak Sada na scenu stupa Miloš Obrenović, jedan prefrigani trgovac koji se obogatio trgovinom svinjama i to će biti druga svinjarska dinastija kod Srba. On je ponizan prema Turcima i uspijeva dobiti povlastice pa čak i pravo nasljedstva dinastije, što će ojačati srpsku državu. Sada po običaju kod Srba dolazi do raznih podmetanja, mijenjaju se kneževi i naposljetku, Srbija postaje kraljevina pod Obrenovićima. Srpski su vladari male kopije sultana i tako se ponašaju. Obavezno se moraju nazivati gospodarima, čak guše Timočku bunu, gdje narod traži da se Turci vrate. Takav je zulum srpskih kraljeva i narod će se naviknuti na to i do dana današnjega nikada se neće buniti protiv vlasti, koliko god život bio grozan. Čak će godinama podnositi Miloševića koji ga je zavio u crno i Srbi nikada neće izaći iz gliba u koji su upali. Možda će netko reći da pretjerujem. Živi bili pa vidjeli. Osnovne činjenice koja mi to govore su sljedeća razmišljanja. Prvo, to su megalomani koji uživaju da pate, razlog se uvijek nađe. Imaju nasljeđe janjičara, koje tvrdi da su uvijek u pravu, kao i Turci prije nekoliko stoljeća jer još nisu shvatili da je došlo novo doba u kojem se barbarizam ne cijeni. U duši su četnici, a u glavi komunisti. Zavadili su se sa svim susjedima pa i ostatkom svijeta jer su se ponašali kao fašisti. Primjer, očistili su krajinu u Hrvatskoj od svih nesrba istjeravši od 100 do 200 000 građana i sve im opljačkali. Kada se slično desilo u Oluji gdje su po starom srpskom običaju opet bježali, ali u suprotnom smjeru, pričaju kako su istjerani. Njih se jednostavno ne može razumjeti. Oni jednostavno ne znaju što je realnost, uz opasku da ih nitko ne razumije, što je sasvim točno. 1903. godine likvidiraju dinastiju Obrenovića, postavljaju Karađorđeviće i sve ide po starom. Ulaze u Prvi balkanski rat, ali ne hrabro kao prvi nego tek pošto su Crnogorci započeli oružanu borbu. Kasnije se priključuju i druge balkanske države. Glavna bitka događa se kod Kumanova, koja uopće
kao glavna nije ni počela jer je sve bila velika sreća, a i Turci su bili nesigurni. Turci su protjerani, a Kosovo oslobođeno tvrde Srbi, dok Kosovari tvrde da su ih Srbi ponovo okupirali. Dižu ustanak koji je ugušen u krvi pa će Kosovari čekati skoro sto godina da se riješe Srba i stalno moraju slušati nebuloze srpskih političara kako nikada neće priznati Kosovo. Ista je vlast kao i kod raspada SFRJ mini Milošević i Šešeljev privjesak Toma grobar, a to znači desetljeće patnje za narod jer je vodstvo jednostavno glupo i ne vidi dalje od nosa. Poslije poraza Turaka, Albanci stvaraju svoju državu u kasnu jesen 1912. godine, skoro petsto godina poslije prve Albanske države koju je od Turaka oslobodio Skender-beg, jedan vojskovođa koji je bio u službi Osmanlija, ali se osamostalio. Poslije njegove smrti 1445. godine, Osmanlije se vraćaju i Albanija, Zemlja Orlova, opet gubi samostalnost. Drugi balkanski rat počinje zbog nezadovoljstva Bugarske jer nije dobila svoje posjede koje je imala poslije poraza od Turaka. U prvom redu ide se za područjem između Timoka i Drine, koje su zauzeli Srbi bježeći s Kosova jer ne zaboravimo da je knez Trpimir branio granicu na Drini od Bugara, a ne od Srba kako oni izmišljaju jer narod koji nema povijesti mora svoju izmišljati, što je sasvim normalno jer nema nijedna ustanova u Ujedinjenim narodima koja to brani, jedino im se drugi dobro upućeni mogu smijati, dok je ostalima sasvim svejedno. U Drugom balkanskom ratu, Bugari će biti gubitnici pa će izgubiti i izlaz na Egejsko more, koji su dobili poslije pobjede nad Turcima. Zbog toga će Bugari uvijek sudjelovati u ratovima obavezno protiv Srbije i biti gubitnici. Poslije Drugog svjetskog rata trebali su se ujediniti svi Južni Slaveni, ali su Srbi bili protiv toga jer su oni sami željeli vladati ostatkom Jugoslavije, a ne da dijele vlast s Bugarima ili još gore da Bugari budu vodeći jer bi njihovu stranu sigurno držali Hrvati, a možda i još neki. Srbi su dobili neke posjede u dolini Vardara koji su pripadali Bugarima, tako da su uz Kosovo okupirali i dio Makedonije čiji su dijelovi ostali u Bugarskoj i sjevernoj Grčkoj jer tolika je bila Makedonija koju su držali Turci, kao zadnju koloniju u Europi. O Prvom svjetskom ratu neću mnogo pisati jer je sve već poznato, osim što su neki izmišljali pobjede, a drugima pripisivali poraze. U principu, Srbi su izgubili trećinu stanovništva, izvojevali jednu pobjedu na Ceru, a onda panično kompletno bježali prema Albaniji. Opet bježe, to je valjda nacionalni sport kod njih. Kasnije će pričati bajke i o bitkama na Solunskom frontu i slavnoj pobjedi kada su se vraćali u Srbiju. To je već poznato, Srbi vode najslavnije bitke kada je protivnik gotov ili vrlo slab, kao kod raspada SFRJ. Doduše, bili su na strani pobjednika i uvijek se Srbi pozivaju na slavlje u Francusku kao dio folklora što i jesu bili.
Cvetković – Maček U toj vladi prvi put dolazi do nekakvih normalnih odnosa između Srba i Hrvata. Sam je Cvetković sasvim nepoznati političar iz Niša koji želi srediti odnose u državi između dva naroda jer se do sada janjičarskom logikom nije otišlo nigdje. On uspijeva stvoriti vladu do koje u Srbiji nije nikome stalo, kao ni do Cvetkovića, a da Mačeka i njegovu banovinu i ne spominjemo. Sve je to nužno zlo za Srbe, pogotovo za janjičare koji prvi puta gube vlast. Maček smatra da je prvi puta sređen odnos između Srba i Hrvata pa se može više okrenuti puku i napretku. U raznim previranjima, knez Pavle u jednom trenutku odlazi u posjetu Hitleru jer nacisti žele Jugoslaviju privući na svoju stranu, a knez Pavle misli da su bolja opcija od Engleza, pogotovo što su oni daleko. Uz to, Hitler mu je priredio nezaboravan doček, kao ni jednom posjetiocu do tada pa se uvjerio u vojnu moć Njemačke. Priređena je i velika parada svih rodova vojske, nešto neviđeno do tada. Knez je stalno u centru pažnje što mu jako godi pa je oduševljen i postaje veliki obožavatelj Reicha, a posebno Hitlera. Nudi se i ugovor o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu, a uvjeti se jednostavno ne mogu odbiti. Dvije od točaka daju Jugoslaviji neutralnost i zabranu prolaska vojnih jedinica preko njenog teritorija. Uvjet je samo jedan, izbacite Engleze van. Samo ove dvije točke za svaku državu znače život i neuplitanje u rat, neutralnost, što knez možda i žarko želi, i ne samo on. Samo je pitanje bi li se nacisti držali ugovora, možda isto kao i Englezi koji bi se borili za Jugoslaviju do posljednjeg Jugoslavena. Krajem ožujka 1941. godine potpisuje se pakt. I prije potpisivanja pakta sve su engleske službe vrlo aktivne i huškaju sve protiv potpisivanja pakta. Traže se demonstracije jer Englezi znaju da će se Hitler uvrijediti i krenuti u rat protiv Jugoslavije, a to će oslabiti pritisak na Englesku. Takve engleske igre nitko ne prepoznaje u Beogradu nego kao naivci srljaju u propast izvikujući neke glupe parole koje može izmisliti samo glup narod, kao: Bolje grob nego rob ili bolje rat nego pakt. Malo su se inatili što Srbi jednostavno obožavaju praveći se važni, a onda su od Engleza dobili čestitke: Bolje grob nego rob i pakt nego rat. Dobili su naivci baš što nisu tražili, ali su prkosili nacistima dok su se Englezi debelo smijali na sigurnom. Te engleske igre nije prepoznala ni KPJ koja je bila protiv pakta i automatski za Engleze, što je i razumljivo jer tu partiju nisu vodili baš pametni ljudi. Poslije rata komunisti su sve to pripisati sebi kao pokazivanje zubi Hitleru i dizanje i pripremanje naroda za ustanak, iako su u to vrijeme na ulicama Beograda bili nevažna manjina. Već 6. travnja dolazi Hitlerov odgovor. Engleska je službeno iznenađena, a u stvari je presretna što je za svoje interese nekoga glupaka uvukla u rat na svojoj strani. Za nešto više od dvije sedmice
Jugostan je gotov, a tako su bučni bili na demonstracijama. Kod Srba je uvijek tako da su na jeziku bez premca i mogu svakoga uplašiti, a u zbilji su šaka jada. Nacisti završavaju rat s manje od 200 mrtvih vojnika. Nešto nepojmljivo jer rat se ne dobiva jezikom. Nitko u Jugoslaviji nije imao interesa boriti se za Srbe koji nikada ništa ne rade nego samo srbuju. Skoro isto će se dogoditi i kod raspada SFRJ. Poslije rata će srpske komunjare sve učiti kako je kraljevina propala zbog pete kolone. To je samo još jedan dokaz koliko su glupi pa nisu primijetili takvu petu kolonu koja je postojala samo u njihovim praznim glavama. Možda je i bilo sabotaža? Sve to govori samo jedno: Srbi nikada ne gube ratove i uvijek je netko drugi kriv. Čak i zadrti komunisti koji su mrzili kralja, brane vojsku samo zato što je bila srpska. Tu i tamo bilo je otpora skoro nevažnog, što ne važi za Beograd. Toga jutra kada je počeo napad štuka na Beograd, svi su zrakoplovi poletjeli braniti grad. Poletjelo je sve što je moglo letjeti. Nad gradom se vodila neravnopravna borba, pričao mi je jedan časnik, imali smo isti hobi. Gledao je bitku sa zemlje. Kasnije je bio pilot kod partizana. Po njegovim riječima bilo je strašno. Pričao je sa suzama u očima o bitci koja se dogodila prije 50 godina. Gledao je svoje drugove kako padaju jedan za drugim, sve to nije dugo trajalo i nebo je bilo bez nas, samo su letjele štuke. Ostao je prizemljen jer nije imao čime poletjeti. Gledao ih je i znao poimence koji pada, shvativši da ih više nikada neće vidjeti. - Teško je kada svi polijeću bez mene i svi znamo da se više nikada nećemo spustiti. Tako je nekako rekao o čitavoj bitci. Jednostavno nisu imali šanse, ali su poginuli herojski. Poslije rata bilo mu je zabranjeno o tome govoriti. Nije se smjelo pričati o njihovoj hrabrosti samo zato što nisu bili komunisti, ali su zato o svojim pilotima pričali bajke u koje ni oni nisu vjerovali, a narod jest. Poslije okupacije, ostaci poražene vojske, janjičari, bježe, pardon, janjičari nikada ne bježe, oni se povlače na jug, silom prilika u istočnu Hercegovinu i Crnu Goru. Taj dio je zabačen i izvan putova, a bio je to i ustanički kraj poznat po bunama koje su sve završile loše. Petar s vladom bježi u Englesku, a janjičarima ostavlja u zadaću da se bore protiv neprijatelja. Valjda nisu naveli ime neprijatelja pa su se janjičari morali spanđati sa dojučerašnjim neprijateljem. Kasnije će se uspostaviti da su najveći prijatelji janjičara bili talijanski fašisti kojima su služili ropski do samoga pada Italije. S nacistima su se odlično slagali, kao i s ustašama za vrijeme nacističkih ofenziva. Inače se ustaše i janjičari nisu nikako podnosili jer su bili nacionalisti. Doduše imali su jednu zajedničku stvar, mrzili su komuniste. Jugoslavija se komada, Kosovo se pripaja Albaniji pod talijanskom upravom. Počinje odlazak Srba koji će trajati do kraja rata. Sada se Srbima sve vraća što su Kosovari morali ranije trpjeti jer se na Balkanu ništa ne zaboravlja.
X Poslije nacističke okupacije Srbije i njenog raspačavanja, na čelo ostatka postavljen je Nedić. Bit će poznat vrlo malo, ali samo u negativnom smislu jer srpski komunisti nisu željeli da se zna kako su i Srbi imali pronacističku vlast kao ustaše u Hrvatskoj. Zato se o njemu skoro nije ništa pisalo poslije rata. Tako krajem osamdesetih u Srbiji nitko od mladeži nije čuo za Nedićevu Srbiju. To je bila vojna uprava. Uz Dražu, kojega su mrzili, nisu htjeli spominjati i Nedića. On se borio najviše protiv partizana. I nacistima su partizani bili glavni problem pa su se brzo složili. Što mislite kako bi prošao Draža kod nacista da je rekao kako je on predstavnik kralja u Londonu? Sigurno su nacisti to znali, ali su ga željeli što više iskoristiti. Pravo stanje nećemo nikada doznati, a nije ni mnogo važno. U Srbiji postoji nekoliko struja koje sve služe nacistima, a između sebe se baš ne podnose. Najpoznatiji su četnici, zatim Nedićevci, Ljotićevci, koliko se sjećam i još neke frakcije kojih se ne sjećam dobro. Poslije rata srpski će komunisti iskoristiti sve podatke koje budu trebali, a ostalo će uništiti jer će se tu spominjati i neki sadašnji drugovi koji su promijenili stranu, milom ili silom. Jedan veći dio njih bit će uzet u službu komunista jer su bili majstori svoga zanata i kao takvi trebali novoj vlasti, u prvom mjestu mislim na Rankovića jer on počinje formirati UDBU. Komunisti o nacistima pričaju grozne stvari koje su sasvim normalno izmišljene, što je bio običaj kod Srba pa se istinita događanja nisu uzimala za istinu kod stranaca u kasnijim razgovorima. Tako će Srbi uvijek pričati o zlodjelima recimo ustaša, a stranci se na to neće obazirati jer su se uvjerili kako Srbi vole dodavati pa i izmišljati razna događanja. Sve prljave poslove u Srbiji radit će kraljeve službe koje sada imaju novoga gospodara, naciste. Poslije oslobođenja Beograda, partizani će zadržati iskusni kadar iz stare vlasti, a ostale sluge nacista će pobiti. Ti pojedinci usavršit će funkcioniranje UDBE, u kojoj će raditi skupa s Rankovićem, u likvidacijama nepodobnih elemenata, neposlušnog naroda, koji se ne može pomiriti da su nekadašnje sluge i čobani, ti koji sada odlučuju o svemu. Pošto su komunisti bili vrlo slabi, napadali su naciste samo iz potaje. Nanosili su svakakvu štetu gdje su stigli ne obazirući se na posljedice jer su većinom bili fanatici. Ubijaju i njihove vojnike obavezno iz potaje. Nacisti odgovaraju oštro i za svakog svog ubijenog vojnika strijeljaju sto civila nasumce odabranih. To traje koji mjesec, a na nekim mjestima i po koju godinu, što je različito. Ubijeno je na desetine talaca i obje strane tvrde da ona druga mora prestati. Bio je to vražji krug. Partizani ubiju nacista i za njega se strijelja sto civila Srba. Narod mrzi
naciste jer ubijaju Srbe, ali zato postoje naši, a to su partizani koji se svete nacistima vraćajući milo za drago. Tako narod pravi izbor. Pošto nacisti ubijaju taoce, narod i ne zna zašto, on je ljut na njih, a partizani nikako ne navode razlog da su oni ubili jednog ili više nacističkih vojnika jer tako dovode do toga da narod mrzi još više Nijemce i sve okupatore. Tako Srbi prave izbor, počinju podržavati prave krvnike svoga naroda, a da to i ne znaju. Kada narod bude doznao, bit će kasno jer će oni držati čvrsto vlast u svojim rukama i rješavati se otvoreno svojih protivnika kao i nacisti. U školi smo morali učiti sve o srpskim komunistima jer su nam oni donijeli slobodu. To je bila srpska istina i ako bi rekao nešto drugo, odmah bi bio strani plaćenik i ustaša ako si Hrvat. Zato su svi šutjeli jer je noć gutala sve nepodobne. Napamet smo učili pjesme Desanke Maksimović, potresne stihove o ubijenim đacima kao što smo bili i mi. Tužna je to priča iz Kragujevca, ali istinita, o profesoru i njegovim đacima koji su odvedeni s nastave, samo da se popuni broj od sedam tisuća talaca. Još se i sada sjećam nekih stihova, poslije skoro šezdeset godina jer smo to morali temeljito znati. ..... iste su godine svi bili rođeni, isti su im tekli školski dani, od istih su bolesti bili pelcovani, i svi umrli u istom danu. Toga je dana ubijeno sedam tisuća talaca koje su pokupili po gradu. Bili su živi i zato krivi, građani okolnih sela kao i Kragujevca jer su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme. Nitko se nije pitao zašto su ubijeni, a oni vrlo rijetki koji su tražili razlog, nisu nikada ništa doznali. Naposljetku, bio je rat. Komunisti su znali što se dogodilo jer su sve organizirali. Nisu govorili nacisti nego Nijemci jer su htjeli da narod mrzi sve Nijemce, u čemu su i uspjeli. To je i sada tako, Srbi mrze Nijemce, ali su im oni veliki primjer što neće nikada priznati, čak je i njemačka marka bila glavna valuta SFRJ. Vrlo je interesantno da se slično ponašaju sada prema Hrvatskoj. O njoj govore sve najgore, a uvijek je navode kao dobar primjer uspješnosti koju Srbi nemaju. To ćete vidjeti na svakoj TV postaji. Bože moj, koliko su neki Srbi glupi kad nas jadnike uspoređuju kao uspješnu državu, a političare kuju u nebo. Zbilja je to jako glup narod koji nas uzima za primjer jer mi smo isti jad kao i Srbi. Nacisti su bili Nijemci, ali svi Nijemci nisu bili nacisti, janjičari su bili Srbi, ali svi Srbi nisu bili janjičari. Većina su bili četnici i komunisti. Ustaše su bile Hrvati, ali svi Hrvati nisu bili ustaše, neki su bili komunisti, a komunisti su bili jednoumnici koji su jednim zlom stvarali drugo zlo. Razlog toga masakra znali su samo rijetki komunisti i o tome se nije smjelo pričati, bilo je opasno
po život. To se zvalo širenje neprijateljske propagande da bi se blatili bogom dani drugovi. Razlog sam doznao osamdesetih godina, za jednoga moga posjeta Kragujevcu. Pričao mi je jedan Hrvat koji se tu oženio kada su ga oslobodili odmah poslije rata. Bio je sudionik kolone iz četveroreda, koja je stigla iz Slovenije pješke do Niša, o čemu ću kasnije. Pričao mi je šapatom iako u blizini nije bilo nikoga jer su se takve stvari uvijek pričale šapatom, a možda i zbog pijeteta prema žrtvama na obje strane. Bio sam jako dobar s tim čovjekom, imali smo isti hobi i zajedno mrzili komuniste. Partizanima je javljeno da dolazi vlak pun nacista. Bez razmišljanja miniraju prugu. Vlak iskače iz tračnica. Rezultat, ubijeno je mnogo djece, a još više ranjeno, nedužne djece koja su pošla na ljetovanje u Grčku. Znam, komunisti će reći bio je rat, a djeca će biti budući vojnici. Dobro sam poznavao razmišljanja drugova jer su uvijek mislili da su u pravu. Zar i nacisti nisu tako mislili. U Nedićevoj Srbiji potrebni su logori, to je jedan od zahtjeva nacista. Neki logori već postoje iz vremena tiranina. Ubrzo se pune protivnicima, u prvom redu komunistima i njihovim simpatizerima. Ima i Židova, ali ne mnogo, dok Roma ima koliko god hoćeš. Oni su uvijek krivi, zato što su živi. U samoj okolini Beograda i u gradu, čuo sam za pet logora, Sajmište, Banjica, a drugih se ne sjećam. Logora je bilo i u drugim dijelovima Srbije. Prema nekim podacima koji su mi rečeni u njima je za vrijeme rata ubijeno od 200 000 do 300 000 ljudi. Pouzdanih podataka nema i sve su to pretpostavke. Ti ubijeni će se kasnije pripisati žrtvama Jasenovca jer Srbi nisu zvanično ubijali svoj narod, čak su i partizani sakrivali tu činjenicu. Najlakše je bilo optužiti drugoga pa neka se on brani ako može. Neki logori pripadaju raznim frakcijama koje se često bore jedna protiv druge, ulizujući se tako nacistima iz raznih interesa. Radili su do proljeća 1945. godine. Po oslobođenju Beograda rade za komuniste istu stvar i većina istih provjerenih ljudi sada sakuplja neke druge ljude za nove gospodare. Sve će se te žrtve poslije rata pripisati nacistima i Jasenovcu. Čim je Beograd oslobođen uz pomoć Crvene armije, komunisti počinju s likvidacijama nepodobnih elemenata, tako su ih zvali ili jednostavno bandom. U tu grupu spadaju svi koji nisu simpatizeri ili komunisti. Svi ostali su sumnjivi jer su mirno živjeli pored Nedića. Čobani imaju svoju logiku, 'ako te stari režim nije dirao bio si njihov'. Dugo će im trebati da se riješe takvog razmišljanja koje je iza sebe ostavilo stotine tisuća nedužnih žrtava koje će se većinom voditi kao ubijeni Srbi u Jasenovcu. Komunistima je Jasenovac bio idealan jer se tu moglo sve sakriti pa će Srbi stalno licitirati broj žrtava Jasenovca. Tako će doći do milijun i pol, a u stvari Jasenovac je bio obični radni logor u kojem se u principu nije ubijalo, nego su logoraši umirali od gladi i iscrpljenosti, ali to glupi komunisti pa ni ostali nisu mogli znati pa i da su znali, oni su stvarali novu povijest kao pobjednici. Preko Save u Gradini tamo se ubijalo na veliko, ali se o tome nije pričalo jer Gradina nije bila u Hrvatskoj.
Bilo je i mnogo tužakanja pa i ličnih obračuna. Bio je nepisani zakon, 'ako nisi s nama, protiv nas si'. Takvo ludilo traje oko godinu dana, a onda se sve zaustavlja jer prijeti opasnost da grad ostane bez stanovnika. Ljudi sa školama bili su klasni neprijatelji, kao i bogataši izrabljivači naroda. Ubijani su bez milosti. Pošto su za vrijeme rata živjeli lagodno, značilo je da su služili okupatora. U stvari, razdoblje Nedićeve Srbije vrlo je nejasno i zamagljeno. O tim vremenima nema uopće bilo kakvih dokumenata jer su poslije rata srpski komunisti sve spalili. Pretpostavljam da je to bilo zbog sakrivanja pravog stanja i stvaranja nove povijesti u kojoj Srbi nisu bili na strani nacista osim četnika jer se to nije više moglo sakriti. Tako su skoro svi dokumenti Nedićeve države uništeni, a neki njegovi ljudi iz policije sada su radili za Rankovića i nije im padalo na pamet hvaliti se prijašnjim poslom kada su lovili ne samo komuniste nego i običan narod. Bez dokumenata o zlim Srbima, sada je bilo čak poželjno za sve optuživati ustaše, što će činiti često i tako da će ubijati simpatizere četnika po selima Srbije, a sva ta ubojstva pribrojit će se žrtvama Jasenovca jer nisu mogli priznati da su većinu Srba ubili odmah poslije rata, a još veći dio je ubijen kada je narod bježao s partizanima poslije gubitka slobodnog teritorija jer su partizani gledali da se izvuku iz obruča, a za narod ih nije bila briga. Po mojim procjenama tako je izgubljeno oko milijun života, za što su bili krivi samo partizani jer da nisu stvarali takozvane slobodne teritorije, ne bi bilo ni ofenziva i gubitaka u narodu. Do toga sam zaključka došao zato što sam krajem osamdesetih godina, u razgovoru sa susjedima koji su bili komunisti dotaknuo tu temu. To su bili mlađi ljudi otvorenih pogleda i bez predrasuda, inače se s njima ne bih družio, a s jednim sam bio i kum. Često smo diskutirali o svemu i svačemu i uz piće ubijali vrijeme. Jednom prilikom je postalo oštrije. Prebacili su mi onako u šali, ali su mislili ozbiljno, pa Srbi su, da su svi Hrvati ustaše i prijatelji nacista. Slijedilo je o ubijanjima Srba i bla, bla, bla. Onda sam i ja počeo pričati o Nedićevoj Srbiji i prijateljstvu s nacistima, više nego su to činile ustaše. Nažalost tako sam branio i ustaše, a oni su to shvatili doslovce. Bio sam branitelj ustaša i automatski mrzitelj Srba, što je kod njih logično. Bili su šokirani više nego poslije Oluje ako bih mogao usporediti ta dva slučaja. Gledali su me širom otvorenih usta i razrogačenih očiju, a njihovi mozgovi su bili paralizirani. Za Nedića nikada nisu čuli. Onda su im proradili jadni komunistički mozgovi. Napali su me da je to ustaško kapitalistička propaganda koju sam došao širiti po Srbiji i da me zato sigurno netko u inozemstvu plaća. Komunistima su to bile najmilije rečenice ako nisu znali logično odgovoriti. Povisili su i glas jer nisu mogli više slušati takve laži, na trenutak sam se i uplašio. Znao sam za takva čobanska razmišljanja i najbolje je bilo šutjeti da se oni opet nađu na strani pobjednika i da potroše sve floskule koje su slušali čitavi život. Već sam nekoliko puta doživio takve napade koji su započinjali sa to se kosi s našim socijalističkim pogledima, bla, bla,
bla. Nikada nećete čuti da su Srbi bili za nešto krivi, uvijek su krivi bili neki drugi. Samo mi je nejasno zašto Srbe na Balkanu nitko ne voli, čak ni ne simpatizira, ne mora ih voljeti. Tko zna kako bi sve završilo po mene da se nije pojavio jedan stari prvoborac koji je kod nas stao čuvši svađu, u stvari napade na mene. Potvrdio je moju priču uz opasku da prekinemo pričati o glupim stvarima. 'Pričajte o fudbalu', bio je njegov zaključak. Eto tako sam izgubio 'drage' prijatelje i bio sam sretan jer sa Srbima možeš biti prijatelj samo ako imaš njihovu izopačenu jednoumnu logiku i sve im povlađuješ. U protivnom si neprijatelj srpskog naroda i ostale gluposti. Upravo tako su se ponašali janjičari kada su harali Balkanom. Za vrijeme rata u Hrvatskoj, prolazili su pored mene i pričali dosta glasno kako u Srbiji treba pobiti sve ustaše.
Takozvana Narodnooslobodilačka borba (NOB) Posebno aktivni bili su hrvatski komunisti. Brojčano su bili najjači i odlično organizirani. I rukovodeći kadar su bili Hrvati, sjetite se Đure Đakovića i Tita. Mnogi su bili đaci Moskve i prošli su rat u Španjolskoj. U ožujskim demonstracijama u Beogradu bili su samo glasno pojačanje jer je sav rusvaj pripremljen u Engleskoj. Bili su jednostavno huškači, povećavajući mržnju Beograđana prema Nijemcima i kao budale bili iskorišteni od Engleza. Srbi su uvijek mrzili Nijemce i to se neće nikada promijeniti, ali su od njih sve kopirali i bili im uzor. To nikada neće priznati jer pravi Srbin ništa ne priznaje ako mu ne odgovara, koliko god bilo očito, jer ako ne prizna, nije se ni dogodilo. U SFRJ-u je jedini važeći novac bila njemačka marka jer neki dinare nisu htjeli uzimati iako je to bilo kažnjivo. I komunisti su štedjeli u markama jer su banke davale 10% kamate na godinu, dok su od naroda zahtijevali da se svi obračuni vrše u dinarima. Narod ih nije slušao. Pogotovo su Srbi insistirali da se svi obračuni vode u dinarima jer su to bili srpski dinari, ne znajući da je denar bio novčana jedinica Rimskog Carstva, a para sitni novac Turske, sveukupno to je srpski novac. Kao dan ustanka protiv okupatora uzet je sedmi srpnja, kada je neki komunist ubio dva žandara, kakva hrabrost. Ubijeni su iz potaje, ali se to sakrivalo. Tako će se voditi skoro čitav rat, udari pa bježi, što je stara osobina Srba jer su i osvajali bježeći. Kasnije će takav način biti jedino opravdan jer pobjednici pišu povijest. Kao dan ustanka u Hrvatskoj i BiH uzet je datum kada je neki Srbin ubio nekog ustašu čuvara negdje u nekom zapećku jer samo su Srbi dizali ustanke. Prvi ustanici protiv fašizma u Europi bili su Istrani. Pošto nisu bili prvo Srbi pa ni komunisti, bili su sasvim nevažni kao ustanici. Sjetimo se Labinske republike. U stvari prvi koji su digli ustanak u Jugoslaviji bili su Siščani i to 22. lipnja 1941. godine. O tome se nije smjelo govoriti jer ga nisu digli simpatizeri komunista nego obični rodoljubi među kojima je bilo i Srba koji se sada negiraju, ali se spominju neki ljudi koji su sebi pridavali veliku zaslugu. Tako se pravila naša povijest koju su i sada vodili čobani, a neki to čine i dalje pa nam zato sve ide lošije. Evo male kronologije iz moga kuta gledanja. O tome ustanku čuo sam krajem pedesetih, ali u to doba tome nisam pridavao nikakav značaj. Ispričao je čovjek koji je bio velika Hrvatina pa sam mislio da sve jednostavno izmišlja. Kada sam se vratio iz Srbije 1995. godine, na taj dan HRT je podsjetila gledatelje zašto je taj dan za nas važan. Još traje rat, a spomenuto je sve što sam i ranije čuo. Kada na vlast dolazi samozvana demokratska šestorka, na TV-u se priča nešto sasvim drugo, kao da nije isti
slučaj. Svaka vlast ima svoju priču. Sada se tvrdi da su samo Hrvati bili sudionici i to skoro svi komunisti. Da je general Bobetko bio među sudionicima od prvog dana. Srbi se i ne spominju jer u to doba nije bilo poželjno govoriti pozitivno o Srbima. Tako su radili i u Srbiji jer su imali iste učitelje. Početkom ljeta 1941. godine, Tito odlučuje da se diže ustanak. U većini slučajeva to će učiniti hrvatski komunisti jer su najbolje organizirani. Kreću u sve krajeve Jugoslavije pripremajući domaće komuniste za borbu. U Srbiji je najveći odaziv. U Valjevo šalju jednog 'Španjolca' ne sjećam se imena, on je Hrvat i bit će strijeljan kao i većina ostalih kada ih uhvate pa će postati narodni heroji. Poslije rata mu u gradu podižu velebni spomenik kako kliče slobodi dignutih ruku raširenih u zrak. Na godišnjicu izdaju spomen blok za filateliste. Kod razdruživanja na RTS-u se pojavljuje janjičar Šešelj tvrdeći da se to ruglo mora dići u zrak. Mislim da su to učinili jer se o tome više nije pričalo. Šešelj je govorio kako ne može gledati ustašu u svome gradu koji likuje nad jadnim srpskim narodom. Na početku rata partizani stvaraju odrede koji se sastoje od komunista i Španjolaca. Kasnije će ti borci iz 1941. godine biti vrlo cijenjeni i imat će velike mirovine. Zvat će se prvoborci. Dobit će i spomenice. Da bi netko bio prvoborac trebao je dva svjedoka koja su s njim ratovala 1941. godine. Tito je jednom prilikom rekao da smo 1941. godine imali toliko prvoboraca, odmah bismo dobili rat. Poslije Domovinskog rata i kod nas je bilo skoro isto, samo su se zvali dragovoljci. Partizani su imali i neke nepisane zakone ili kodeks časti. Bio je vrlo strog i nepoštivanje istog značilo je strijeljanje. Taj kodeks imao je veliki propagandni učinak na narod. Partizani su bili skoro goli i bosi, a nadasve gladni jer nisu posjedovali logistiku. Hranom su se snabdijevali samo ako bi je dobili ili oteli od protivnika. Oskudica je bila vrlo velika, a sela siromašna. Za seljake oni su bili samo jedna od vojski koja je prolazila kroz selo. Sve su vojske otimale od seljaka kroz stoljeća. Seljak je to dobro znao pa je sakrivao hranu. Uvijek bi nešto ostavio da se pronađe pa su vojske bile većinom zadovoljne time. Kada su partizani ulazili u selo, lijepo su se ponašali, nisu otimali ništa pa ni tražili. Pričali su da su oni narodna vojska radnika i seljaka i da ne otimaju od svoga naroda. Bore se za slobodu protiv fašista i domaćih izdajnika. Nisu im rekli da se bore protiv svih koji nisu uz partizane. Kada poslije rata narod shvati, onda mu ni bog više neće moći pomoći. Većina partizana bili su seljaci pa su poznavali mentalitet sela i znali što seljak voli čuti. Zato su skoro uvijek imali uspjeha. Narod ih je obožavao i slijepo slijedio. Svoju pravu ćud pokazat će odmah poslije rata kada budu osvojili vlast. Tada će narod platiti za sve za što su partizani bili uskraćivani. Vrlo rijetko su se predstavljali kao komunisti jer ih seljaci nisu voljeli zato što su branili Boga koji je bio sastavni dio svakog seoskog života, kako na selu tako i u gradu. Zato su partizani upotrebljavali skraćenice kao SKJ ili SKOJ.
Bilo je rijetkih slučajeva da je netko od partizana ukrao nešto hrane od seljaka, namjerno ili ne zbog gladi ili nečeg drugog svejedno. Odmah je bio strijeljan pred čitavim selom. Možete misliti kakav je to učinak imalo na seljane. Ubiti svoga druga koji je nešto uzeo bez pitanja, ali je njima bilo vrijedno jednog života i to svoga suborca. Takva vojska u njihovim očima postaje i njihova vojska. Prva vojska koja brani seljaka od sebe same, što se nikada nije dogodilo, a ništa ne traži zauzvrat. To je za narod bila prava narodna vojska u koju je mogao ući svatko, ali samo ako je bio pošten. Bila je to vojska u kojoj se mogu boriti samo slobodni i pošteni ljudi. Takva je propaganda imala veliki učinak. Priče o poštenim partizanima kolale su od sela do sela pa su partizani rado primani po selima. Što je bilo najvažnije, smatrani su narodnom vojskom. Postoji nepisano pravilo ako si slab, smiješ se udružiti i sa samim đavolom da bi se postigao cilj. Tako je bilo i s partizanima u Srbiji gdje se udružuju sa četnicima u borbi protiv nacista. Ovi četnici su bolesni janjičari nacionalisti s Dražom na čelu. Njihova jedina svrha je opstati i poslije rata vratiti kralja na vlast, kao za vrijeme tiranina, ali bez hrvatske banovine. Oni će klati po Srbiji i Hercegovini, a glavni protivnik bit će im partizani jer i oni žive po šumama kao i četnici. To su isti ljudi koji su prije samo koju godinu ubijali komuniste gdje god su stigli kada su bili na vlasti. Ta ljubav nije trajala dugo jer su četnici izdali partizane koji nastavljaju borbu sami. Gdje god su partizani dolazili uspostavljali su svoju vlast, vlast komunista. To su bila većinom područja u Bosni, gdje NDH nije bila dovoljno jaka kao država. To se zvalo slobodni teritorij. Stalno se gubilo i ponovo stvaralo novo na nekom novom području. Kada su bježali, narod je morao bježati s njima zbog komunističke propagande da će svi biti pobijeni ako ostanu, što se često i događalo. Partizani su uvijek bježali, ali su to nazivali povlačenjem. Narod se povlačio s njima i trpio najveće gubitke. Sve te gubitke iz sedam ofenziva pripisat će Jasenovcu jer im nije palo na pamet priznati da su za ta ubojstva samo oni bili krivi, vežući narod uz slobodni teritorij. Takav pogled na stvarnost nisam mogao nigdje čuti, nego su uvijek krivci bili drugi. Uvijek su nalazili novi narod koji će se povlačiti i ginuti kada ustreba. U svih sedam ofenziva partizani nisu bili uništeni, ali je većina naroda bila pobijena ili završila u logorima. Bio je to njihov način preživljavanja, žrtvovati narod kojega ima više nego što će im ikada ustrebati. Za narod koji je ostajao u obruču, nije nikoga bilo briga. Obećavali su da će ga osvetiti, a u stvari je bio obična roba. Važno je bilo da se partizani izvuku jer moraju nastaviti borbu, a narod, naroda ima koliko hoćeš i nikada neće nedostajati, a kada je rat završio, onda su nastavili ubijati one koji im se nisu sviđali. Partizani pričaju o bitkama koje to uopće nisu bile. To je jednostavno bilo bježanje s narodom ili bez njega. S narodom su uvijek mogli lakše pobjeći jer dok su nacisti lovili narod, partizani bi uvijek
uspjeli pobjeći. Pravo lice pokazat će u Srbiji krajem 1944. godine, kada se nacisti povlače preko Bosne jer je Beograd već oslobođen. Moraju izbiti na Savu pa tek onda imaju otvoren put ka zapadu. Nacisti prave obrambeni bedem između Dunava i Save, Srijemski front. Bit će napušten kada se jedinice grupe "E" upute prema zapadu.
X Krajem 1944. godine u Srbiji osim Beograda, koji će osloboditi Crvena armija, nema nijednoga nacista. Partizani počinju čistiti sela i gradove od četnika i njihovih simpatizera, a to su većinom svi jer su četnici bili kraljeva vojska. Kada partizani uđu u selo, odmah pobiju sve četnike i njihove simpatizere. Tu se već nalaze ljudi koji prokazuju neprijatelje nove vlasti. Mnogo se ne bira i tko je sumnjiv odmah je likvidiran po kratkom postupku. Na prvom mjestu to su pismeni ljudi koji su uvijek upravljali selima i gradovima, a usto su bili i bogati. Od njih je narod uvijek strahovao jer su ih izrabljivali. Ta elita bila je bogata, a ovo će biti država bez bogataša. U stvari, od sada će bogati biti samo komunisti. Poslije prvog vala likvidacija, nastala je mala pauza. To je u suštini bilo vrijeme koje je seljak dobro poznavao. Dodvoriti se osvajaču ako si želio ostati živ. Dolazili su s pričama kako su mrzili četnike i da vole samo partizane i novu vlast. Znali su da ih lažu, ali nisu mogli sve pobiti i sela ostaviti pusta. Nisu mnogo vjerovali ni četničkoj mladeži pa su došli na ideju da ih iskoriste. Partizani su znali da rat još nije gotov pa da bi zaštitili svoje borce, oni regrutiraju svu tu četničku mladež da dalje vodi rat, ali pod njihovim nadzorom. Neka oni ginu, neće biti velika šteta, a partizani će sačuvati živote svojih drugova jer bila bi velika šteta da sada poginu kada je sloboda na vidiku. Poslije rata će ih zvati Ranković jugend. Zamislite selo koje je uvijek bilo četničko, uostalom kao i sva sela u užoj Srbiji. Odjednom ta četnička mladež nosi na kapi zvijezdu umjesto kokarde. Srpska mladež je opet u srpskoj vojsci i sada su partizani. To su stotine tisuća mladića koji će se kaliti na Srijemskom frontu i stvoriti dvije srpske armije koje će s četničkom mladeži oslobađati Jugoslaviju. I sada Srbija dobije najbrojniju vojsku koja će je postaviti kao glavnu silu u Jugoslaviji. Kasnije će to biti najodaniji kadar komunista, na prvom mjestu Rankovića. Od tih ljudi poslije rata stvorit će samo sebi odane žandare koji su ranije bili nepismeni seljaci, poslati ih svugdje gdje treba. Samo će njima vjerovati. Bit će to Rankovićeva milicija, koja će u prvom redu paziti na ustaše u Hrvatskoj, da ponovo ne povampire. Radit će isti posao kao i žandari tiranina, vratit će se janjičari pod zvijezdom. Tako
Ranković počinje kontrolu s ljudima odanim njemu, a ne partiji, što nitko ne primjećuje jer postoji stotinu drugih važnijih problema. To su bili seljaci uvijek gladni pod svakom vlašću i radili su uvijek za nekoga drugoga. A sada su bili gospoda i svi su ih pozdravljali, dok su se šepurili u policijskim uniformama i zato su bili odani do groba. Jedan Rankovićev policajac koji je sada bio u mirovini, pričao mi je jednom prilikom kako je morao putovati u Rijeku po nekog kriminalca iz Požarevca. To je bilo negdje na samom početku pedesetih godina. Putovao je putničkim vlakom dva dana tamo i toliko nazad. Kada je putovao tamo, u Zagrebu dok je čekao da presjedne u vlak u pravcu Rijeke, kupio je burek. Kada se vraćao, isto je u Zagrebu kupio burek koji je podijelio sa zatvorenikom. Za četiri dana pojeo je burek i pol i Rankoviću bio zahvalan do groba jer mu je osigurao odličan život. Što reći? Možete zamisliti kakav su život imali seljaci prije nego su postali Ranković jugend. Nekoliko sam takvih ljudi poznavao jer su živjeli tu, u susjedstvu. Bili su u mirovini. Jako fini ljudi spremni uvijek pomoći. Počeli su se mijenjati kada su na RTS-u pokazivali ubijene Srbe iz Hrvatske. Kod komunista sam znao da je sve namješteno, što čak nisu ni pokušavali sakriti jer da si ih upozorio, odmah bi te napali da si protiv srpstva, prema tome izdajnik, a to nije želio nitko biti. Jednostavno su željeli da Srbi počnu ponovo mrziti Hrvate jer su napustili bratstvo i jedinstvo, u kojem su oni, Srbi, divno živjeli. Možda su neka ubojstva i bila autentična, što ne mogu negirati. Svejedno na RTS-u prikazuju povampirene ustaše pa mi je jedan od njih rekao, usput moj kum: - Trebali smo vas sve pobiti kada smo imali priliku i sada ne bismo imali nikakvih problema. Za vrijeme demokratskih promjena, čuo sam s raznih strana pa i s RTS-a, da su partizanske orgije po selima srednje Srbije odnijele od sto do tristo tisuća četničkih života, a mnogi s četnicima nisu imali mnogo veze. Ni približno točan broj neće se nikad doznati jer dokumenata nema, a očevici su već davno pomrli, recimo prirodnom smrću. Ta će se ubojstva pripisati nacistima i njihovim slugama, kako se to uvijek govorilo, dok će broj biti pripisan Jasenovcu ili ste naivni pa očekujete kako će komunisti reći da su ih oni pobili. Tako će ustaše ubijati Srbe i u užoj Srbiji, a sahranjivati ih u Jasenovcu. Zar zbilja moram pisati takve gluposti da bih objasnio nekome kako je netko drugi jednostavno glup? Dobrovoljno je regrutirano mnogo četničke mladeži. Stvorene su dvije velike vojske koje će krenuti na zapad poslije 'probijanja' Srijemskog fronta. Sada zamislite dvije vojske četničke mladeži s crvenom zvijezdom na kapi, tamane sve pred sobom. Ta neiskusna srpska mladež poslana je na Srijemski front da se kali u borbi i gine umjesto partizana koji su preživjeli do sada i bilo bi šteta da sada poginu, kada je sloboda na vidiku. Imali su samo puške i pokoju strojnicu, a neki ni to. Davali su sve od sebe da bi pokazali privrženost novoj vlasti koja ih je ostavila na životu. Na drugoj strani
Srijemskog fronta, stajale su prekaljene jedinice s teškim naoružanjem i svaki napad pretvarale u masakr. Kada je grupa 'E' otišla na zapad, Srijemski front je bio napušten. Skoro svi podaci su frizirani i nejasni i nadasve nepouzdani. Gubitci se kreću od dvadeset do sto tisuća mrtvih mladića koji su prali krv s imena svojih očeva. Bio je to cvijet srpske mladeži, poslan u besmislene juriše da bi komunisti napravili odabir ako prežive. Ništa bolje nisu prošli ni Albanci s Kosova. Borili su se u izgubljenom ratu do zadnjeg čovjeka na svojoj rodnoj grudi, ne želeći je napustiti. Da se predaju srpskim partizanima, nije dolazilo u obzir. Odmah bi bili ubijeni u cirkusu koji je uslijedio na narodnom sudu i uz mnogo priče bolesnih Geđa. Zato su se nastavili boriti, da prežive možda još jedan dan? I među Albancima je bilo komunista koji su bili srpske sluge ili 'pošteni Albanci'. Samo su Geđe imale pravo odlučivati tko je pošten građanin, a tko nije među narodima Jugoslavije, uz pretpostavku da su sve Geđe rođene poštene, za ostale narode moralo se utvrditi jesu li bili na strani Geđa ili ne pa su tako postajali pošteni ili ne, i to bez imalo srama ili ustezanja. To je bila logika Geđa i o njoj nije bilo rasprave. Kasnije su i drugi nesrbi tu i tamo tako dijelili ljude. Ti pošteni Albanci nisu prezali ni od čega samo da dokažu kako su veće Geđe od Geđa. Poslije rata s Geđama, Rankovićeva milicija završit će čišćenje Kosova od albanskih rodoljuba koji su nazivani balisti i borili se na strani gubitnika. Po vrletima je vojska uništavala ostatke balista, a Rankovićeva je milicija po selima Kosova uništavala albansko stanovništvo, dok Srbe većinom nisu dirali. Albanci su živjeli u velikim obiteljima u kojima je bilo nekoliko generacija na okupu. Ako je netko bio nepouzdan, jednostavno su likvidirani svi. Razlog nije bio važan. Tako jednostavno nisu ostavljani svjedoci pa se sve brzo zaboravilo. To se zvalo uništavanje buntovničkih gnijezda. Nepojmljivo, ali istinito je bilo da je albansko stanovništvo imalo takav strah od Rankovića da se desetljećima nisu usudili glasno disati. On ih je jednostavno tamanio kao pravi janjičar sa zvijezdom na kapi, što se moglo dogoditi samo kod Geđa. Pa i kada je smijenjen, strah od Geđa bio je prisutan i dalje. Tek će sredinom sedamdesetih narod doći k sebi, možda zbog ustava iz 1974. godine, kada su Albanci dobili posebna prava uz financijsku neovisnost, a i brojčano su nadjačali Srbe. Imao sam osam godina, pred crkvu je dolazio svaki dan jedan dječak, od jutra do mraka stajao bi tamo, po vjetru i kiši ili po vrućini, uvijek je bio tamo, kao neki kip. Bio je mojih godina. Nosio je sanduk s nogarima i prodavao bombone. Stajao je tu od jutra do mraka da bi prehranio svoju obitelj koja je morala pobjeći s Kosova. Zamislite obitelj koja je živjela od zarade toga dječaka jer ako nije ništa prodao, taj su dan bili gladni. Od njega sam čuo mnogo stvari, bili smo najbolji prijatelji, a ja
najbolja mušterija. Izgubio je sve muške članove obitelji pa je bio glava kuće. U to doba Albanci su se raširili po čitavoj Jugoslaviji jer s Geđama nije bilo života. Radili su kao pekari slastičari i sladoledari, dok su u Srbiji mogli nositi samo ugljen pogotovo u Beogradu. Druge poslove nisu mogli ili smjeli raditi, ne znam zašto? Računa se da je za vrijeme rata pa i poslije njega ubijeno na stotine tisuća ljudi na obje strane. Sva ubojstva pripisana su balistima, iako su komunisti ubijali naveliko poslije rata sve svoje protivnike, u prvom redu Albance pa i neke Srbe. Većina je bio običan narod koji je stalno ginuo u nekim odmazdama s jedne ili druge strane. Za vrijeme rata to su činili balisti protjerujući i ubijajući Srbe, a poslije rata sve je bilo obrnuto, s istim rezultatom. To je uvijek bio način života tu na Kosovu, u zemlji Ščiptara, koju su Srbi nazivali Majka Srbija. To ne može nitko shvatiti jer i na Kosovu to nitko i ne pokušava shvatiti, a i zašto, što bi to donijelo jer bi problem i dalje ostao isti. I u Makedoniji je sigurno bilo komunističkih zločina poslije rata jer oni su pobijedili, ali o tome nemam nikakvih podataka, čak ni nepouzdanih. U prvom redu mislim na područje Velike Albanije u koju je spadao i dio Makedonije. Za Vojvodinu važi nešto sasvim drugo. Još prije dolaska komunista, Vojvodinu napuštaju podunavske Švabe, skoro kompletno jer nitko nije želio dočekati srpske komuniste. Većina Švaba morala je surađivati s nacistima dragovoljno ili ne. Sada napuštaju svoja ognjišta i kreću u neizvjesnost. Nešto se slično događa i Mađarima. Kasnije će komunisti tvrditi da je pobjeglo preko pola milijuna Švaba i Mađara iz Jugoslavije. Brojke su sigurno pretjerane, osim ako tu nisu uračunate i žrtve koje su komunisti počinili u čišćenju terena jer se tako najlakše mogu sakriti. Nikada nisam čuo od komunista da su oni vršili neke odmazde, to su uvijek činili drugi. Kada sve saberem, mislim da su komunisti bili na direktan i indirektan način krivi za milijun žrtava manje ili više. Sjetite se, stvore slobodni teritorij i svoju vlast na njoj. U sljedećoj ofenzivi ljudi s tog teritorija bivaju ubijeni ili poslani u logore, dok komunisti pobjegnu s manjim gubitcima da bi na nekom drugom mjestu stvorili novi slobodni teritorij. Znam za jedan veliki pokolj mađarskih fašista nad Srbima, u zimi ne znam koje godine, gdje je ubijeno oko 4 000 ljudi svih godišta gdje su završili pod ledom Dunava, mislim u Novom Sadu. Kada se grupa 'E' uputila prema zapadu, slijedila ih je masa gubitnika. Bilo je Hrvata, Muslimana pa i četnika među njima. Mnogi su vodili porodice jer nisu željeli ostati pod komunistima. Srijemski je front tiho napušten, a nacisti se povlače preko noći u pravoj organiziranoj povorci, tako da druga strana satima nije imala pojma da su položaji prazni. Kada su shvatili, Srbi naređuju totalnu ofenzivu i u slavnoj bitci, kao i uvijek kod Srba, jedinice probijaju front. Svi koji su prespavali
povlačenje svojih jedinica poginuli su. Jednostavno, Srbi obožavaju takve bitke gdje su višestruko jači od protivnika jer onda to mogu nazvati velikom pobjedom. To su uvijek radili u zadnja dva rata, osim u bitci za Cer, koja je na kraju dovela do propasti srpske vojske koja je pobjegla u Grčku. Opet pobjegla jer to je najdraža osobina srpskih janjičara. Oni su čak svjetski fenomen jer osvajaju tuđa područja bježeći od protivnika na jednoj strani, a onda se uz malo sreće, uvijek prikače pobjednicima. Onda će pričati o slavnom srpskom vojevanju dok će ih saveznici tretirati samo kao folklornu skupinu što u stvari i jesu. Međutim, kao samozvani pobjednici uzet će stvar u svoje ruke pišući slavnu povijest Geđa u koju nitko od njih ne vjeruje, ali je potvrđuju tako dugo dok mlade generacije ne uzmu sve za gotovo i to je prava povijest i velika pobjeda naroda koji samo zna bježati. Prvi put u Bljesku i Oluji, Geđe bježe prema nazad, pričajući o izdaji i sličnim glupostima. U stvari pobjeda u jednoj bitci na Ceru dovela je do toga da su Srbi izgubili supstancu. To je tipičan primjer Pirove pobjede nakon koje su morali bježati, na što su navikli u svojoj slavnoj povijesti. Tako nešto neće učiniti nijedan general, pa ni glupi, što kod Geđa nije bio slučaj. Da su se predali odmah na vrijeme, prošli bi kao Crnogorci bez velikih i nepotrebnih gubitaka. Ne, oni su tvrdoglavo tjerali svoje pa su dobili što su tražili. Držali su se isto kod raspada Jugoslavije koji su sami inicirali svojim ponašanjem, držeći se tvrdoglavo, pa čak i glupo nekih pogleda koji su ih vodili u propast. A narod je uvijek trpio jer je glupo vjerovao svome vodstvu i uvijek će tako trpjeti jer Geđa voli trpjeti pa onda može do mile volje kukati i tvrditi kako ga nitko ne razumije. To su radili petsto godina pod Turcima, tako da je to prešlo u njihovu genetiku kao i brutalnost koju su naslijedili od svojih pradjedova iz lijepe Anadolije, što neće priznati, ali se tako ponašaju. Tu na Bosutu podići će veliki skupi spomenik četničkoj mladeži koja je ginula kao muhe bez ikakve potrebe, samo da bi se komunisti svetili njihovim nedavno ubijenim očevima. Poslije čišćenja područja i izbijanja na austrijsku granicu i likvidacije protivnika, te mlade četničke jedinice postat će sada naše srpske oslobodilačke jedinice. Srbi jednostavno obožavaju takva obilježja kada oni pišu svoju novu povijest, onako kako to žele, ne ustručavajući se uporabe epiteta o veličini i slavi. S vremenom će i hrvatski komunisti krenuti istim stopama gradeći rugla po mjestima gdje je poginuo neki čobanin iz družine koja će vladati državom. Tako danas u Hrvatskoj imamo mnogo mjesta na kojima je poginuo neki nevažni drug. Takva će se mjesta označavati spomenicima, ruglo okoliša, za koje se nitko ne brine. Ne bih bio za to da se sve ukloni, trebalo bi nešto i ostaviti jer je to naša loša povijest. Svaki narod ima loše trenutke povijesti i takva obilježja bi poslužila kao upozorenje budućim generacijama. Čitave partizanske vojske pune mladih prekaljenih četnika, sada opranih mozgova kreću prema
Zagrebu. Teren je ravan, a protivnici pobjegli pa napredovanje nije teško. Vojska dobiva naređenje da od Hrvata ne smije uzimati ni vodu ni hranu jer će ih otrovati. To su mi rekli 'moji' prijatelji i susjedi. Samo napredovanje i nije bilo baš brzo iako su dobili zadaću da oni, Geđe, moraju osloboditi Zagreb, iako je on već davno bio oslobođen. Tu i tamo netko je žurno napuštao grad jer je zakasnio, a građani su opet čekali Geđe da im se osvete za cvijeće koje su bacali pred naciste kada su ulazili u grad 1941. godine. Hrvatski partizani su u predgrađu i ne smiju ući u napušteni Zagreb jer čekaju četničke oslobodioce u službi komunista. I tako će Geđe opet biti oslobodioci Zagreba pa i čitave Hrvatske u slavnim pobjedama srpske vojske u koje nitko neće vjerovati jer nisu svi čobani. Naši hrvatski komunisti nisu ni prstom maknuli da do toga ne dođe. Od njih će nastati slavna hrvatska elita poštenih Hrvata, jedna duga žvaka koja još i sada traje. Na putu prema zapadu partizanske su jedinice bivale ponekad zaustavljane od zaostalih vojnika u povlačenju koji su se žestoko borili za svoj goli život dok hrabrost četnika i nije bila na visini. I mladež se opametila pa ne srlja kao na Srijemskom frontu, jednostavno čekaju da se sve završi, a oni ostanu živi da bi pričali svojim unucima i meni o njihovom slavnom vojevanju. Većini je to uspjelo zato što su postali mladi komunisti, a takve više nisu gurali u prve redove. Par puta sam razgovarao sa sudionicima oslobođenja Zagreba, bili su moji susjedi i dobri komunisti i to mi je bilo nejasno, kako su već više od pola stoljeća komunisti, a nisu ni znali što to znači jer su uvijek slavili sve crkvene slave i obilazili manastire na određene dane, što su radili i ostali građani pa i ja jer su me zanimali običaji pa i povijest, koja mi je bila hobi. Poslije rata su prešli u policiju jer nisu imali nikakva zanimanja. Tu su naučili čitati i pisati oba pisma i bili su vrlo ponosni na to jer Srbi po selima nisu nikada učili latinicu. Pričali su mi svoj život, a pogotovo vojevanja u čemu su uživali jer Srbin rado ide u vojnike, tako su tvrdili. Mnogo ih je ostalo u vojsci gdje su dobili činove i stalno nama vojnicima solili pamet kako smo mi nepobjediva vojska s njima na čelu, a ne tako davno bili su nepismeni i čuvali ovce. Kada bismo nešto kritizirali, objašnjavali su nam kako smo mi sretna generacija jer su nam oni donijeli slobodu pa imamo svega što nam treba, jer kada su oni vojevali, bili su gladni i bosi i na njih se još pucalo, dok mi sada živimo u blagostanju. Ti čobani nisu ni znali što znači ta riječ. Pokupili su je sa svakodnevne političke nastave gdje su se prali mozgovi bez sapuna, puneći nam glave glupostima, a što je najgore, ti buzdovani su u to vjerovali. Vrlo rado su pričali o svome ratnome putu. Bili su sretni ako ih je netko slušao. Za mene je to bilo nešto novo i vrlo interesantno, dobiti informacije iz prve ruke. Slušao sam ih vrlo pažljivo jer o toj
strani rata nisam ništa znao. Poslije nekoga vremena, počeli su se ponavljati pa sam izgubio interes. Sve priče završavale su prolaskom kroz Zagreb gdje ih je narod s oduševljenjem primio kao prave oslobodioce. Svi su klicali i bili oduševljeni. A ja sam mislio da je taj narod u sebi plakao jer su se evo ponovo pojavili opančari koji će im soliti pamet. Ja sam to doživio kada sam morao slušati glupu polupismenu seljačinu koji se još iživljava nad svima, a ne smiješ mu ništa kazati jer je zbog nekoga razloga zaštićen kao lički medvjed. Bio sam u pravu, doduše bilo je još brutalnije nego za vrijeme tiranina. Tu će umjesto žandara u čitavoj Hrvatskoj vladati četnička mladost pod komandom Rankovića, jednog primitivca, janjičara sa zvijezdom na kapi. I on sam je to znao jer je često među svojim drugovima, Titom i ostalima znao govoriti: - Kada se mora uraditi nešto prljavo, onda hajde, Rankoviću. Znali su i ostali i prali ruke od svega, a narod je plaćao dokle god ga se nisu riješili jer su ga se svi bojali. Bio je Titov Beria koji je radio sve prljave stvari, rekli bismo da je bio higijeničar. Sve priče su završavali njihovim prolaskom kroz Zagreb. Jednom prilikom onako naivno sam pitao što je bilo dalje jer sam osjetio da je priča jednostavno prekinuta. Odgovor nisam nikada dobio. Nastavili su pričati kako su se vratili i ostale gluposti. Možda su se stidjeli svojih djela u što ne vjerujem jer je janjičarima u krvi klati i ubijati ili se jednostavno nisu više toga htjeli sjećati. Najvjerojatnije su dobili naređenje da se o tome šuti. I oni su šutjeli dok nije počeo rat u Hrvatskoj, a onda mi je jedan od njih rekao kako su nas sve trebali poklati, janjičari obožavaju klati, i sada ne bi s ustašama bilo nikakvih problema. Interesantno, upravo suprotno su pričali simpatizeri ustaša kada sam se vratio doma. Oni su bili ljuti na svoje ustaše što za vrijeme NDH nisu završili sa Srbima pa sada ne bismo imali Domovinski rat i sva razaranja. Začudo, pri prolasku tih vojski prema Zagrebu nije bilo skoro nikakvih odmazdi prema stanovništvu jer će to činiti kasnije. Možda zato što se narod sklanjao s puta, a oni su žurili naprijed. Tek poslije Zagreba, a najviše u Sloveniji, nastala su stratišta svih koji nisu bili njihovi. Moram li podsjetiti da su sve žrtve pripisane Jasenovcu? Onda sam se sjetio jednog profesora Živanovića iz Londona, Srbina kojega su poslali da pobroji žrtve Jasenovca i to je učinio, a objasnio je ovako, trideset i dva leša na kvadratni metar puta toliko kvadrata, o čemu sam već pisao, ovo samo podsjećam. Komunističke orgije počinju odmah u Sloveniji i prelaze na Bleiburg gdje su se sakupile sve izbjeglice iz Jugoslavije pod englesku zaštitu koju ovi gaze i izručuju sve izbjeglice partizanima. To su vojnici i civili, često s obiteljima, ustaše, domobrani, četnici i muslimani, svi koji su zatražili azil. Velika većina ubijena je u Sloveniji. Krajem devedesetih objavljuje se podatak da su u Sloveniji pronašli ukupno 192 000 kostura, u raznim grobištima, u što neću ulaziti jer su HDZ-ovci tvrdili da je bilo i dvostruko više.
Hodali su u četiri reda na putu kući, s malo hrane i vode. Vodili su ih kroz sela da seljak vidi moć nove vlasti koja ne preza ni od čega. Išli su pješke često pod batinama. Sretniji su bili ubijeni na križnom putu ratnih gubitnika. Ogromna većina je samo radila svoj posao ne čineći ništa loše. Radili su za državu koja je činila zlo, kao i sve vlasti prije i poslije, i zato su postali zao narod, ti Hrvati bez domovine. Zamislite da je neki ustaša koji nije ubio nikoga došao u saveznu skupštinu na rad. Nešto sasvim nezamislivo u državi Ranković jugend. Srbi su u Krajini imali isto fašističku državu koja je činila zla nad Hrvatima i ostalim građanima pa se tim Srbima nije ništa dogodilo. Čak im Hrvatska zida nove udobne kuće o kojima su samo sanjali, a koje su bile popaljene u ratu. Neki su Srbi iz te fašističke tvorevine došli i u Hrvatski sabor da nastave srbovati tražeći sve i svašta, o čemu hrvatski građani mogu sanjati. Ali su i dalje Hrvatsku zvali fašističkom jer u stvari nisu ni znali što je to. Pravo lice tih ljudi se vidi kada dođu kod svojih preko puta Save, gdje se samo jadaju i nadaju de će se pojaviti pošteni Hrvati i s pričom kako se hrvatska vlast ne ponaša demokratski. Da se razumijemo, sve što Srbi traže to je demokracija i to važi samo za njih, drugi narodi od njih to ne mogu dobiti. Vratimo se četveroredu. Pri prolasku kroz Hrvatsku, mnoge su ubili Srbi koji su se svetili za sve što im je palo na pamet ili jednostavno što se vole praviti važni. Takve nasrtaje čuvari nisu branili, nego su ih hrabrili, što je zavisilo jesu li Srbi u pratnji. Tako su pješice išli do Niša, 700 kilometara križnog puta ljudi koji su bili na krivoj strani života. Neki su se razdvojili, a u Niš ih nije mnogo stiglo. Sve je podatke frizirala OZNA pa se ne može nikome vjerovati. Prvo su ih dobro ispitali uz batine. Za to su imali isprobani kadar Nedićeve Srbije, sada pouzdane komuniste, koji su nedavno prošli iste torture. Ta nova vlast činila je sve da se dopadne novim gospodarima koji su odlučivali o životu i smrti. Sumnjivci su odmah bili likvidirani, a ostatak bezlične mase podvrgnut je pranju mozgova bez sapuna. To je moralo biti jako grozno jer nitko od tih ljudi nije nikada pričao što im se dogodilo. Sve je bilo zataškano i sakriveno građanima Jugoslavije. Tek poslije raspada SFRJ doznalo se nešto jer su svjedoci pomrli, a sam prolazak kroz ruke OZNE je garancija za vrlo kratak rok trajanja. Tako je završio križni put Hrvata kasnije nazvanih ustaše, a oni su bili uvijek zli jer su komunisti tako odlučili. Među samim ustašama velika većina nije radila ništa loše. Pravi krivci odavno su napustili zemlju, ostavivši narod na cjedilu, usput kao i svaka vlast. Većina sadašnjih ustaša bila je krajem rata prisilno unovačena dok je u početku bilo na dobrovoljnoj bazi. Svi su imali naredbu obući uniforme bilo kakve i krenuti na zapad, gdje će se predati saveznicima. Mnogi su baš zbog tih uniformi i nastradali. Među tim izbjeglicama bilo je i dobrostojećih obitelji koje su jednostavno bježale od komunizma. Zajedničko im je bilo što su bili iz države koja je izgubila rat, NDH, dok je Nedićeva
Srbija kao gubitnik u ratu pripojena pobjednicima, jer vrana vrani oči ne kopa. To je išlo tako daleko da sredinom osamdesetih godina u Požarevcu ljudi nisu nikada čuli za Nedića, a kada sam im to spomenuo, nazvali su me stranim plaćenikom koji širi laži. Na granicu Srbije četverored dolazi sasvim iznemogao. Što ih tek čeka ovdje među Srbima, smrt, kako bi to bilo divno. Mnogi su se veselili smrti, u stadu koje su vodili čobani, na prašnjavom putu koji sada vodi ravno u pakao, a ako bude sreće, u slobodnu smrt. Hodali su u ritama, gladni i žedni, bili su izložbena roba prikazivana srpskom puku koji ih je promatrao dok su prolazili. Komunisti već tada daju do znanja što su u stanju učiniti svome dragom puku koji oni vode u bolje sutra. Možda će netko reći da nije bilo razlike između nacista i komunista. Varate se. Ta je razlika postojala, i to vrlo velika. Nacisti su uništavali tuđe narode, a komunisti samo svoj. U to se ubraja i likvidacija rodbine koja je bila odmah nepodobna i nije vjerovala u bolje sutra kao svi čobani. Takva pojedinačna mučenja i ubojstva bila su svakodnevica i obavezno pred publikom. Većina je šutjela, manja grupa je vrištala od sreće i likovala. U arenama Rimskog Carstva, svi su likovali. Jednostavno, ovo je bilo novo komunističko društvo naprednije od barbara Rima. Pogotovo je bilo grozno kod stvaranja zemljoradničkih zadruga. Bilo je svega i svačega. Neki nisu htjeli dati svoju djedovinu pa su nazivani pogrdnim imenima. Prema njima su bili posebno grubi. Bilo je svakakvih situacija pa i smrtnih. Kada je četverored stigao na granicu Srbije, pojavljuje se nešto nevjerojatno. Čitavim putom srpski seljak koji nije imao mnogo, dijelio je hranu i piće pa i odjeću toj napaćenoj ljudskoj masi. Čuvari su to sprečavali tvrdeći da su to ustaše, ali je srpski narod vidio ljude kojima treba sva pomoć koju mogu dobiti. Bilo je presudno što su znali tko ih vodi, komunisti. Njih su mrzili jer brane Boga, a tko to čini u očima seljaka je zao. Prije samo nekoliko mjeseci tamanili su nas seljake jer smo vjerovali u srpsku vojsku koja nas je uvijek branila, što je tu loše? Jedno neće komunistima nikad zaboraviti, što su odveli njihovu mladež da u cvijetu mladosti ginu kao muhe u prvim borbenim redovima. Za koga? Za ubojice njihovih očeva. To ne mogu zaboraviti. Kada rat završi, ta će mladež postati komunisti, dobit će razne povlastice i zauvijek napustiti selo. Neki od njih vodit će glavnu riječ i bit će jako grubi što su naučili u životu pa i od komunista kojima i sami pripadaju. Za vrijeme formiranja seljačkih radnih zadruga, borit će se protiv svojih roditelja koje će nazivati zaostalima. Sva iskustva ranijih generacija bit će odbačena, a na snagu stupa zakon komunista. On kaže da se sve može napraviti, samo to treba poželjeti. Tako će se završavati zadani
zadaci uz velike žrtve i gubitke pojedinih života. Jedan dio će postati Rankovićevi janjičari, u stvari milicija. To je Srbima u krvi - biti u uniformi policije koja će biti država u državi. Za svoga sultana spremni su dati i život i nisu se nikad razlikovali od pravih janjičara. Ranković je najpopularniji Geđa gdje god ima Geđa. Voli narod i Tita, ali on nije naš, tvrde. Polako njegovi apetiti rastu pa počinje raditi na smjeni Tita. Prisluškuje sve pa i Tita, što će ga stajati položaja. Tito više ne ubija, nemam pojma zašto, jednostavno ljudi više ne nestaju bez traga i glasa kao što je bilo u pedesetima. Ranković je želio stvoriti Srbostan, ali komunistički. Interesantno da su se u Srbiji mijenjala razna državna uređenja, sjetimo se despotizma, kneževine, kraljevine pa i malo demokracije, fašizma i na kraju, komunizma tipa Tita, kasnije Rankovića i da ne zaboravimo Miloševića, ali svi oni imaju svoga sultana i janjičare ako ne u stvarnosti, onda kao ideal. Do njegova pada bilo je mnogo pošalica, često i masnih o komunistima koje su se pričale samo ljudima kojima si vjerovao jer si mogao gadno nastradati. Mi smo ih rado slušali i smijali se. Baš nekako pred sam Rankovićev pad, pojavile su se pošalice o njemu i Titu, čuo sam neke, ali su se pričale samo među Geđama. Tu je Tito uvijek bio gubitnik, a Ranković sveukupni pobjednik. To što je Ranković bio dobar dečko, nismo mnogo razmišljali jer u pošalici uvijek netko mora biti loš ili dobar. A u stvari to je bio signal Geđama da se spreme jer će Ranković preuzeti vlast. Tako će biti sve do njegovog pada pa i dalje. Geđe će uvijek tugovati za Rankovićem i često se u razgovoru pričalo, ja sam već bio vani, da bi bilo mnogo bolje s Rankovićem na čelu jer nitko ne bi trebao ići van na rad. To će prestati kada počne vrijeme izobilja, nešto nevjerojatno u komunizmu. Mi dobivamo kredite jer Tito koketira s oba suprotstavljena bloka. Bila je jedna šala koja kaže da Tito dolazi na raskrižje vozeći svoj Mercedes i daje pokazivač smjera na desno, a odlazi lijevo. Razgovarao sam s jednim čovjekom iz četveroreda. Živio je u Nišu jer se nije vraćao kući. Tu se i oženio. Nije htio pričati o svome križnom puta, valjda da se ne bi prisjećao, a bilo im je i zabranjeno. Samo mi je jednom rekao da je bilo grozno izdržati sve to, svaki dan. - Molim te ne pitaj me više o tome, želim sve zaboraviti. Sretali smo se još godinama svaki mjesec jedanput. Imali smo isti hobi, pričali vrlo često uz piće o raznim stvarima, ali o križnom putu nikada. O ubojstvima odmah poslije rata postoji vrlo malo podataka jer nisu ostavljani svjedoci. Evo nekih koje sam doznao, a koji ipak nešto kazuju. U BiH je ubijeno 387 rimokatoličkih svećenika, dvadeset sestara i sto osamdeset hodža. Broj ortodoksnih katolika ne znam jer nemam podataka, ali su masovno ubijani u Srbiji, i ne samo to, komunisti su svećenike jahali tu, pred narodom. Prvo to nisam
mogao vjerovati, ali kada sam vidio kasnije kako se Geđe odnose prema svima, nije za isključiti. U Jastrebarskom odmah po propasti NDH, naši komunisti naočigled naroda strijeljaju oko četiri stotine domobrana uživajući i praveći se važni pred pukom. Čuo sam da i sada žive te ubojice s dobrim mirovinama i mirnim snom, na kraju dvadesetog stoljeća. Partizanska vojska koja napreduje obalom, sačinjena je većinom od Hrvata. Čistili su obalu i otoke, ali nisu činili zvjerstva, tek poslije rata stizale su kažnjeničke bojne koje su vršile ubojstva. Možda je bilo tu i tamo nekih ispada, ali samo prema talijanskim slugama jer su Talijani odavno pobjegli. S njima odlaze sve sluge i veliki broj pridošlica fašista, koji su se vrlo brzo obogatili otimajući sve što su stigli. Kada su bježali, jedna grupa fašista je završila u fojbama, njih oko tristo. Slušao sam jednog od izvršitelja koji je tvrdio da su imali proces, a bili su poznati po zlodjelima. Svake godine na dan fojbi u Italiji se priča kako su zli Slaveni pobili desetak tisuća jadnih Talijana u fojbama. Šteta što to nije točno jer fašisti koje Talijani i sada cijene, nisu ništa drugo zaslužili. Te talijanske barbare trebali smo sve pobiti kada smo imali priliku, kao i sve ostale barbare koji su došli osvajati i imali visoko mišljenje o sebi, a u stvari su bili obični barbari u skrojenim uniformama da se barbarizam ne bi vidio. Kada su odlazili narod je slavio, pa i neki Talijani starosjedioci jer su svi mnogo propatili pod barbarima. Život nije vrijedio ništa i lako se gubila glava, a oni koji su uspjeli, pobjegli su u partizane.
X Prvi ustanak protiv fašista dižu labinski rudari u Istri. Bilo je to odmah po okupaciji Istre. Ustanak je ugušen u krvi, a ustanike su pobili fašisti. Drugi ustanak dižu rodoljubi oko Siska u lipnju 1941. godine. Kasnije se svuda dižu ustanci koje vode komunisti. Stvaraju odrede koji u početku imaju mali broj boraca, većinom komunista. Glavnu riječ ima komesar i on je bog i batina. Njegova riječ je zadnja, kao i zadrtost, dok je komandant samo figura. Partizani ne vode nikakav pravi rat, to su mali prepadi na ceste i pruge. Kasnije će se ohrabriti i biti opasniji. Jedina iznimka su proboji za vrijeme ofenziva kada se moraju izvlačiti iz okruženja, što im uvijek uspijeva uz velike gubitke i skoro cijelog naroda koji su prisilili da ih slijedi. I kada se sjetimo da je bilo sedam ofenziva i sedam gubitaka naroda, nije daleka cifra od milijun ljudi koji su im vjerovali, a ipak su ostavljeni na cjedilu. U stvari mijenjala se samo jedna jednoumna vlast drugom, još jednoumnijom. Tako počinje rat za oslobođenje od nacizma i okupacija komunizma. Kasnije dolazi i do većih čarki, što nije vrijedno spomena, što će se poslije rata slaviti kao velike
pobjede nad fašizmom, a u stvari nad nacizmom jer komunisti izgleda nisu znali razliku, što je njima bilo sasvim nevažno. Sa slavljem će početi Srbi jer to obožavaju, a kasnije će se priključiti i ostali na svojim područjima praveći od običnih prepada slavne pobjede. Srbi će snimati masu filmova, većinom izmišljenih, sa svojim glumcima koji su imali samo jedan talent, podobni su komunisti. Kod raspada SFRJ imali smo više spomenika nego proizvodnih pogona. Mislim da nisam pretjerao? Samo su Crnogorci u ustanku napravili pravu stvar, u jednom potezu rastjerali su hrabre Talijane da su se ovi zabarikadirali u gradove i samo iznimno i u velikom broju iste napuštali. U kasnijem razdoblju, nacisti poduzimaju velike akcije čišćenja terena da bi se riješili partizana. To im ne uspijeva u šest ofenziva. Sedmi put mijenjaju taktiku, traže Tita i nalaze ga, ali uz sreću se izvlači. U ofenzivama se samo bježi, što drugovi nazivaju povlačenjem. Znali su se i žestoko boriti, ali samo kada su bili u bezizlaznoj situaciji. Stalno su stvarali slobodni teritorij. To su većinom područja bogu iza leđa, gdje nije bilo protivnika, ali su nestajala u sljedećoj ofenzivi. Kada dođu na takvo područje, odmah uspostavljaju svoju vlast, iako su komunisti po broju zanemarivi. Pitat ćete se kako je to moguće? Vrlo jednostavno, obećavali su narodu zemlju koju će oteti narodnim izrabljivačima koje je puk dobro poznavao i bio je odmah na strani komunista, iako nisu ni znali što komunist znači. Kada shvate, bit će kasno. Dobro su to izvodili, samonametanje narodu koji sam bira, vrlo lukavo. Išlo je otprilike ovako, kod biranja uprave i tome slično, vladala je demokracija. To su stalno isticali, da narod sam mora birati svoje predstavnike. Recimo, bira se predsjednik narodne vlasti. Narod je neuk pa i uplašen. Po ranijem dogovoru, netko predloži čovjeka simpatizera iz sela ili nekog komunista, nitko se ne buni jer se seljaci boje i svoje sjenke. Svi ga jednoglasno prihvate jer se nitko ne usudi biti protiv. Ako se netko i pobuni, odmah je žigosan kao izdajica naroda, a to nije nitko želio biti. Kada su jednom uzeli vlast, više je nisu ispuštali iz ruku. Svi su morali biti za novu vlast, a kolebljivce koji su razmišljali, napadali su buzdovani da su reakcionari, neprijateljske sluge, a često i špijuni. Narod nije volio takve ljude pa su loše prolazili. Od početka u partizanima vlada jednoumlje koje nitko sa strane ne primjećuje pa će se tako nastaviti. Kada narod jednom shvati da je izigran, bit će kasno, jedino će moći šutjeti. Partizani su u svojim očima bili jedina poštena vojska. Imali su svoj narod, a protivnici su bili izdajice i sluge fašista. U rečenici 'Smrt fašizmu, sloboda narodu' sve je rečeno. Te parole su ispisivane od početka rata pa do u pedesete godine i svatko ih je razumio. Značile su smrt svima koji nisu za nas, a slobodu onima koji su za nas. Stalno su bile obnavljane. Prvim dolaskom njemačkih turista, parole su jednostavno nestale sa zidova.
Za vrijeme rata pa i poslije, bilo je mnogo parola, uvijek ispisanih u punoj dužini jer je narod bio neuk i morao je točno pročitati što piše, na taj način mislio je da mu nitko ništa ne podvaljuje jer se uvijek toga bojao iz iskustva. Najčešća od tih parola bila je 'Živio SKOJ' i 'SKJ', a većina naroda nije ni znala što to znači i pošto su komunistima vjerovali, stalno su je skandirali. Znali su da je važna, ali ih nije bila briga. Kada budu shvatili, bit će kasno.
X Možete li zamisliti kakvi ljudi čine vlast? Ako bih rekao da su bili sirovi, nepismen,i bahati, glupi i nekulturni, možda mi ne biste povjerovali, a najviše nepovjerljivi ako nisi njihov. Evo jednog primjera. Krajem rata, Englezi uzimaju jedan broj partizana koje osposobljavaju za pilote lovce. Znaju da su to komunisti, ali razmišljaju da je vrag dobar ako je na njihovoj strani. Tako Tito dobiva pilote i zrakoplove za daljnju borbu protiv nacista. Odmah poslije rata, Engleska i Amerika klasni su neprijatelji i kao takvi se tretiraju na odgovarajući način. Ti lovci ruše jedan američki zrakoplov koji prelijeće preko našeg teritorija na putu za Italiju. Naši ga piloti ruše. Odmah zatim srušen je i drugi zrakoplov. Komunisti su u ekstazi jer Amerika šuti, a kod primitivaca stvara osjećaj da su nepobjedivi. Odmah javljaju Staljinu o velikoj pobjedi. Očekuju se pohvale velikog učitelja, a on se javlja: - Budite oprezni s Amerikom jer imaju atomsku bombu. U prvi trenutak naši su drugovi razočarani jer nema pohvale pa su se počeli sami hvaliti u Beogradu, izgleda neki rukovodilac nad stadom ovaca. On tvrdi: - Pa što ako Amerikanci imaju atomsku bombu, pa i mi imamo partizanske bombe. Za one koji ne znaju što su partizanske bombe, evo kratkog opisa. To su bile obične cijevi punjene eksplozivom i aktivirane fitiljem. Drugi primjer je isto tako nevjerojatan. Čuo sam ga sredinom devedesetih godina na HTV-u. Bila je emisija o jednom Dubrovčaninu. Bio je u mirovini. Od škole je imao malu maturu. Reći ćete što je tu čudno, koliko ljudi ima s malom maturom pa se ne pojavljuju na TV-u. On je bio nešto posebno, učio je Titove ministre da se potpisuju. Do sada smo imali nepismene ministre. Ako se neki od sadašnjih ministara nađe pogođen, to nije namjerno nego čisti slučaj, iako su kao djeca bili čobančići, što je opet čista slučajnost. Naposljetku, oni se znaju potpisati. Meni je tu bilo čudno nešto drugo. Zar u čitavoj Srbiji nije bilo nikoga s malom maturom? Nije moguće da su Geđe pobile sve pismeno, u Srbiji pa i dalje. Morali su ići čak do Dubrovnika. Samo da podsjetim.
X
Tamo sredinom devedesetih gledam RTS. Milošević je još na vlasti. Govori gospodin u mirovini. Negdje početkom 1945. godine, njegov prijatelj iz djetinjstva vraća se s partizanima. Ima zadaću osnovati novu vlast. Obojica su sretni jer su preživjeli rat i ponovo se vidjeli. Postali su nerazdvojni i jednom prilikom mu je pokazao mjesto na kojem su partizani strijeljali 2 500 ljudi. U tim smaknućima i on je sudjelovao prije par mjeseci. S uživanjem je pričao kako su pobili te ljude jer su bili izdajnici. Mjesto smaknuća je bilo između rijeke Morave i kuća u predgrađu Čačka. U međuvremenu rijeka je promijenila svoj tok pa je otvoreno grobište gdje su virile kosti iz obale. U doba zločina tu je bila velika ledina podalje od Čačka, koji se u međuvremenu proširio. Zatim je pričao o velikom grobištu u gradskom parku, tu je zakopano 3 000 nacista, po njegovoj priči. Poginuli su navodno u borbi s partizanima. Možete li zamisliti da partizani u otvorenoj borbi pobiju toliko nacista? Dalje tvrdi da leševi nacista nisu imali pločice, što je bilo nezamislivo. Kaže da je s razlogom posumnjao da su i to bili civili Čačka i okolice, takozvane izdajice. Tu mi je bilo mnogo nelogičnosti, ali mislim da je to posljedica nelogičnog redoslijeda pričanja, a nikako izmišljotina jer bi njih sigurno odlično ukomponirao, kao i ostale primjedbe koje slijede, zato uzimam ovo kao vjerodostojno iako nemam povratnih potvrda. Zatim je pričao o velikom pokolju na Zelengori, ali ništa pobliže, jer je to tamo bilo svima poznato pa se nije zadržavao na tome. Sada je potvrdio ubojstva četnika i njihovih simpatizera po selima Srbije i odvođenje njihovih sinova u partizane. Dalje tvrdi da su poslije rata pronađeni dokumenti iz nacističke vrhovne komande grada Čačka, u kojima njemački komandant javlja svojoj komandi da je strijeljao 4 000 Srba za odmazdu. U to doba u čitavoj okolici Čačka nije bilo nikakvih strijeljanja civila. Komandant je jednostavno poslao lažnu depešu da bi opravdao gubitke jer je on bio vojnik, a ne kasapin, što je za njega moglo biti vrlo opasno. Ovdje bi bilo interesantno doznati jesu li takva ubojstva vršili po većini gradova Srbije, po selima su čistili četnike, a po gradovima građane koji su bili sumnjivi i nisu bili na njihovoj strani. Reći ćete znalo bi se o tome, ali o Čačku se nije ništa znalo dok se nije javio očevidac. Tvrdi se da su u 1941. godini Srbi vodili borbu u Beogradu protiv nacista ubijajući iste. Međutim iz dokumenata je vidljivo da je u Beogradu u toj godini poginuo samo jedan vojnik, ne sjećam se kako, ali se sjećam filmova koji su pravljeni sa hrabrim skojevcima, što je isto dokaz kako su Geđe hrabar narod i pravi vojnici.
X
Negdje sredinom rata, i Tito želi suradnju s nacistima, što je sasvim nepoznato, a o tome se nije smjelo pričati jer su partizani jednostavno odbijeni. Tito vidi da ustaše i četnici dobivaju svakakvu pomoć, u prvom redu hranu i municiju što im je uvijek nedostajalo. Šalju i delegaciju na visokoj razini koja se vraća živa i zdrava nazad neobavljena posla. Nacisti glatko odbijaju suradnju jer su partizani jedna obična banda, a s bandama se ne surađuje. Za partizane glavni protivnik nisu bili nacisti iako su to stalno tvrdili. Bili su moćan okupator s kojim su uvijek izvlačili deblji kraj pa su ih izbjegavali u borbi. Boriti se s ustašama i četnicima, bilo je lakše, a i češće su pobjeđivali. Zato su napravili plan da oni unište ustaše i četnike, a da saveznicima prepuste naciste, što im je donekle uspjelo jer su četnike skoro uništili, kao da je to bio problem? Borbe se razvijaju drugačije jer nacisti žele uništiti partizane pa pokreću masovne ofenzive koje nikad u potpunosti ne dovode do uspjeha. Ustaše drže gradove pa su u većini slučajeva nedodirljivi. Jedini uspjeh imaju protiv domobrana koji su prisilno mobilizirani i nemaju nikakvog interesa ratovati. Problem su četnici koji žive po šumama kao i partizani i na istom su izvoru popune logistike. Ako izuzmemo početak rata, partizani su brojem uvijek premašivali četnike i mogli su ih odmah likvidirati. Izgleda da su ih se bojali zbog fame koju su sami širili kako su hrabri i nepobjedivi, što se u svim bitkama nije pokazalo. Jednostavno su bili kukavice i za svaki poraz imali nekakvo opravdanje. Zar vam to nije poznato? Da su uništili četnike, partizani bi postali gospodari šuma i uništili bi osnovu na koju se oslanjao kralj. Nema četnika, nema kralja. Pavelić je bio prisiljen biti na strani nacista, jednostavno nije imao nikakvog izbora. Draža je bio slobodan odlučiti hoće li držati gradove kao ustaše ili živjeti na partizanskom terenu, bez velikih sukoba. Glavni protivnik bili su mu komunisti i zato je odabrao njihovo dvorište. Bio je slučajno na strani nacista, kao i ostali. Vidite, saveznici pomažu komunistu Staljina, a Tito želi biti prijatelj nacistima, što su ovi odbili. Stara narodna poslovica kaže: I crni vrag je dobar ako je na mojoj strani.
X Rat ima jednu prednost jer koju god stranu držao, ne možeš promašiti, uvijek ćeš nekoga pogoditi. To je zakon svemira, odabir, samo sretni idu dalje i nastavljaju vrstu, a sve ostalo je potrošno. Tako je i s partizanima jer seljaku obećavaju zemlju. To je ponuda koju seljak nikada nije imao, dobiti besplatno zemlju i raditi na njoj. Zemlja će se oduzeti velikim zemljoposjednicima i crkvi, jer su to
protivnici i mrzitelji partizana pa automatski simpatizeri okupatora. Primjenjivalo se komunističko pravilo: 'Tko nije za nas, protiv nas je.' Velika većina bogataša brinula je o posjedima koje su naslijedili i takve moraju predati sljedećim pokoljenjima, što važi i za crkvu. Uvijek je tako bilo. Vlasti su dolazile i prolazile, samo je zemlja bila vječna. Ona je hranila i gazdu i seljaka pa su obojica ovisila o njoj. Neuki komunisti razmišljali su drugačije. Ako se neki bogataš održao bez štete za vrijeme fašizma, to je samo značilo da je radio za njih i bio je odmah narodni neprijatelj. Od početka je bio i klasni neprijatelj zato je sve to trebalo uništiti u srži jer se stvara besklasno društvo. Društvo radnika, seljaka i poštene inteligencije. Pošto tu inteligenciju nisu znali razdvojiti, što je pošteno, a što ne, oni su likvidirali sve. Tako su po oslobođenju imali veliki manjak pismenih. Samo da napomenem, počinju proizvoditi svoju vlastitu inteligenciju koja je pričala jedno, ono što su voljeli slušati, a radila drugo, što je samo njima odgovaralo. U stvari stvoreni su buzdovani, inteligencija sa završenim visokim školama preko veze i bez pravoga znanja. Ljudi koji u životu neće napraviti ništa vrijedno, ali će se uvijek gurati u prve redove. I sada ih imamo u politici koliko god hoćeš, oni se svađaju i vode nas u bolje sutra, europske zajednice, a narod gladuje, što je dobro jer neće biti debeo, a zna se da je debljina bolest. Da sam član tih buzdovana, ja bih upotrijebio riječ 'pretili' jer obožavaju upotrebljavati strane riječi, onda misle da više vrijede, samo u svojim očima, što je njima dovoljno. Po stupanju na vlast, dolazi do otimanja tvrtki i velikih posjeda. Zemlja se dijeli seljacima, u prvom redu svojim ljudima, a kasnije i ostalima. Tvornice prelaze u ruke vlasti, njima sada upravljaju čobani, na sreću uz pomoć starih radnika pa se sve ne urušava. Sve tvrtke dobivaju nova imena važnih ljudi iz redova drugova, većinom poginulih. Od živih je samo Tito dopušten i to pretjerano. U tim poratnim godinama velike obnove, država nema dolare za dijelove kako bi pokrenula proizvodnju. Europa je uništena, a dijelova ima samo u Americi, zloj kapitalističkoj tvorevini. Stišću zube i nemilice sijeku šume. Prodaju omrznutim kapitalistima za male pare jer su čobani pa ne znaju koliko što stoji. S druge strane, kada ovi vide te jadne čobane još smanjuju cijene jer znaju da ovi naši čobani baš moraju prodati, pod daj što daš. To je jedini izvor deviza. I onda jednoga dana stiže naređenje nekog kapitalista iz Amerike, zle kapitalističke tvorevine, u Gavrilović. Traži se asortiman od ranije koji se prodavao između dva rata u Americi. Imali su dobru prođu i još bolju zaradu, što je najvažnije. Dopis je sačinjavao probnu količinu, ali u obzir dolazi samo tvrtka Gavrilović. Naši čobani ispune sve uvjete kako se tražilo i pošalju prvu pošiljku. Trljali su ruke zbog velike zarade jer na tako nešto nisu ni pomišljali. Usput su Amerikance smatrali glupacima jer ne
znaju to isto napraviti kod kuće. Bio je to prvi veliki posao s klasnim neprijateljem. Bilo je zadrtih Srba protivnika toj trgovini s Amerikom jer nije tražena njihova roba za koju su mislili da je najbolja, već nam je poznato! Onda je Tito prekinuo svađe pa je zavladao mir. Nakon nekoga vremena, sva je roba vraćena nazad s obrazloženjem da su oni tražili robu marke Gavrilović. Drugovi čobani baš su tako uradili. Poslali su baš onako kako je kupac tražio. Nisu se mogli načuditi zašto je roba vraćena jer je proizvedena u Gavriloviću, koji je sada nosio neko novo ime čobanina koji je poginuo u ratu boreći se za slobodu svoga naroda dok je ozloglašeno ime narodnog izrabljivača izbrisano. Čobani pucaju od bijesa jer kupac želi poznatu marku koja donosi dobru zaradu, što je najvažnije. Međutim čobani traže da se roba prodaje samo pod njihovim slavnim imenom. Ugovor se raskida. Svi su bijesni jer su se smatrali bogom dani i obljubljeni u narodu, sami su sebe dizali u nebo po važnosti. To će biti i kasnije odlika svih čobana, a najbolji je primjer sada propali premijer Sanader, koji napušta mjesto i kada mu se ne sviđa daljnji tijek, vraća se i počinje uredovati kao da je on jedini pametan čobanin na Balkanu, u zemlji čobana i buzdovana. Neki buzdovani predlažu da se vrati ime Gavrilović, ali se nitko ne usudi, mora se pitati Beograd, a u Beogradu svi kipte od bijesa što omraženim kapitalistima moraju popustiti i sve završava pred Titom jer to je presedan, iako čobani ne znaju što je to. Tvornici se vraća staro ime Gavrilović dok njihov čobanin u kapitalizmu ne vrijedi ni pišljiva boba. Samo je vrlo malo tvrtki uspjelo zadržati svoje staro ime zbog potražnje njihovih proizvoda vani, i to većinom iz Hrvatske. To su bila jedina imena firmi kapitalista u raju komunista i trn u oku čobana. Kod prvih žetvi dolazi do prisilnog otkupa po smiješno niskim cijenama. Pošto nitko ne želi prodati, dolazi do prisilnog oduzimanja ljetine. Uvodi se i obaveza s kvotama koje moraš predati bez obzira je li zemlja rodila ili ne. Stoka se ne smije klati jer su velike kazne. Usput, to smiju samo čobani u za njih važnim prilikama. Puk gladuje, a neposlušni se stavljaju na stup srama kao neprijatelji naroda. U prvom zanosu raščišćavanja i obnove, narod pjeva. Uskoro elan opada pa i nestaje. Puk ide na kazan u narodne kuhinje i hranu dobiva samo onaj koji radi. Neradnici su opet neprijatelji socijalizma. Čak su i omrznuti kapitalisti bolje plaćali od ovih jer ih vode čobani koji misle da znaju sve. Sve se počinje osipati i prijeti totalni raspad, kao kod drugova na istoku. Hrane je sve manje, seljaci je sakrivaju. To je većinom samo mast i brašno. Seljaci to zakopavaju noću, a čobani traže po danu. Ubrzo dolazi do formiranja zemljoradničkih zadruga, po ugledu na baćuške. Svi se moraju upisati i unijeti svoju zemlju dragovoljno. Vlastitu i dobivenu. Sve ide uz veliku propagandu. Zadruge su narodne, ali su pravi vlasnici čobani koji žare i pale. Dolazi do groznih scena, ali se na kraju sve
sprovodi dragovoljno. Industrija ide slično. Devize su potrebne za dijelove, a njih nema. Jedino što imamo su šume koje se sijeku kao da su tuđe i prodaju van. Čobanima će trebati deseci godina da shvate kako će dobiti duplo više novca ako balvane izrežu i sortiraju. Čobani su već odavno shvatili da trebaju novi narod koji će misliti kao i oni i raditi sve što im se kaže. Dug je to proces i za to treba vremena, a čobani ga imaju. Ovaj ih narod nije volio, čak ih je i mrzio. Prvo, jer su branili Boga i to vrlo brutalno, već od prvog razreda OZNA je stajala pred crkvom na polnoćki i bilježila tko je ulazio u crkvu. Čak je i moja učiteljica, mlada partizanka koju sam obožavao, išla na polnoćku da zapiše djecu koja su s roditeljima ulazila u crkvu. Sutra dan su dobivali jedinice. Do kraja školske godine sve se zaboravilo, ali je na sljedećoj polnoćki bilo isto. U stvari bilo je to zastrašivanje i ništa više, ali vrlo neugodno. Kako je bilo u drugim krajevima, ne znam, ali kod nas ustaša tako se radilo. Sve je to nadgledao Ranković sa svojom četničkom mladeži, koja mu je bila zahvalna do groba jer su gledali pogubljenja svojih očeva pa su i oni očekivali isto. Narod je bio frustriran jer su partizani za vrijeme rata bili sasvim drugi ljudi. Ljudi čobani iz susjednih sela, čak i susjedi. Nikada nisu nikoga maltretirali, ubijali ili otimali. Sada samo to čine, gori su od nacista. Svi moraju sudjelovati u obnovi jer se samo onda dobiva jesti. Isto tako svi su nezadovoljni, ali šute jer tko se pobuni nestaje, kažu pobjegao u inozemstvo. Izlaz nalaze pričajući pošalice na račun čobana, često i masne. To je jedini način da si daju oduška u beznađu koje vlada. Pričanje pošalica nije problem jer se već zna tko je naš, a tko njihov. Sjećam se toga vremena tamo sredinom pedesetih. Za vrijeme raščišćavanja netko bi ispričao vic, a narod bi se preporodio da to ne možete ni zamisliti. Kao kada grane sunce iza oblaka, tako su se ozarila lica prašnjavog naroda s djecom. Nama djeci rad je bio igrarija iako smo čistili cigle od maltera. Narod je čak znao zapjevati da se sve orilo poslije dobrog vica o glupim čobanima koji su stajali uokolo i sve nadgledali. Ljudi su se većinom došaptavali kada su čobani bili dalje od njih, a ovi su bili sretni što narod pjeva jer to čini narod koji je sretan vlašću. Kada pogledam bolje, puk je i bio sretan ovom vlašću jer bez nje ne bi bilo ni pošalica o čobanima koji su uvijek bili glupi, što je i bila istina. Posebno su bile na cijeni pošalice o Titu, pa i neke 'masne', ali si morao paziti kome pričaš jer su neki bili pretučeni kada su pokušali pobjeći preko granice, tako su tvrdili, a dotični je šutio kao zaliven. Ali! Zadovoljstvo pričanja takvih pošalica bilo je veće od straha, možda i jedina sreća toga vremena. Komuniste nitko ne voli, čak ih i mrze. Mnogi bježe van, u prvom redu mladež. Kod neuspjeha završavaju u zatvoru gdje ih čeka četnička mladež. Sjećam se jednog slučaja kada se jedan dečko, moj
susjed, hvalio kako je bio u Italiji pa mu nisu vjerovali. Onda su se okladili. On se izgubio na nekoliko dana, a onda se vratio kući. Ujutro je stigla UDBA i uhitila ga na spavanju. Naime, presreli su dopisnicu koju je poslao iz Italije kao dokaz. Od toga trena, mladež je shvatila da se ni s čobanima ne treba igrati. Na kraju je taj dečko pobjegao u Njemačku gdje je radio kao tumač. Ako si komunist, nije važno kojem narodu ili narodnosti pripadaš, važno da si naš pa su ti sva vrata otvorena. Počinje se s ubrzanim programom opismenjivanja. Svi su nepismeni jer su pismene pobili od straha što im nisu vjerovali. Počinju stvarati svoju inteligenciju i svatko može ići u bilo koju školu. Sve je besplatno osim knjiga, a djeca poginulih boraca imaju posebne povlastice. Svi učitelji i profesori pomno su birani i obavezno članovi partije, u vrlo neprijatnim uvjetima jer moraju slušati čobane i raditi što im narede, bez obzira koliko to glupo bilo. Svakome se to događalo pa i meni, što je bio jedan od razloga da odem van. Još prije Informbiroa, Ranković otkriva pravo lice, ali čobani oko njega to nisu ni primijetili. Naime, Tito ima u planu s Bugarima stvoriti državu Južnih Slavena. Mislim da im se predsjednik zvao Dimitrov. Skoro sve je bilo sređeno, ali su Ranković i ostale Geđe bili protiv toga jer onda gube nadzor nad čitavom državom, što nisu htjeli. Imali su i sreće, došao je Informbiro i sve je stopirano. U Jugoslaviji su svi bili za to, ali ih Geđe nisu mogle smisliti. Te trzavice postoje i ranije, sjetite se vremena Trpimira kada su Srbi došli prvi put tražiti pomoć. Bugari su imali starije i moćnije carstvo, prvi upotrebljavali ćirilicu nekoliko stoljeće prije Srba, što srpska megalomanija nije nikad mogla oprostiti. Vodili su i ratove između sebe, a što je najvažnije, Srbi nisu željeli da se po Jugoslaviji šeću Bugari jer su je smatrali velikim Geđostanom. U školi smo učili da je Jugoslavija izgubila 1 700 000 stanovnika koje su ubili fašisti. Mislim da su oni ubili najmanje ljudi direktno. Većinom su to radile druge službe koje su bile u njihovim službama. Više od milijuna ide na dušu komunistima, direktno i indirektno. U prvom redu mislim na puk koji ih je slijedio, a onda su ga ostavljali na milost i nemilost kada su bježali. To su činili u svakoj od šest ofenziva. To govori da im nije stalo do naroda, nego su samo mislili kako da se oni spase. Komunisti su s ubijanjima počeli odmah pred kraj 1944. u Srbiji, koja je bila slobodna. Rješava se problem s četnicima. Od tada pa do Staljinove smrti stalno su bila smaknuća i ljudi su nestajali preko noći. Bio je to dobro isproban način iz Rusije. Sve komunističke likvidacije bile su pripisivane okupatoru zbog dviju važnih stvari. Zataškavali su svoja zlodjela, a narod je još više mrzio fašiste i njihove sluge. Pošto narod mrzi fašiste, mora voljeti svoje oslobodioce. Vrlo jednostavno. Onaj koji je doživio suprotno mora šutjeti ili će ga progutati noć. Velika većina puka prvih dvadesetak godina komunistima ništa ne vjeruje. Čak ih i mrzi jer brane
Boga. Sam život je nepodnošljiv. Komunisti to znaju, ali čobani to ne znaju riješiti. Možda čekaju pomoć Boga? I ona će doći s neočekivane strane, od klasnih neprijatelja. Sada su svjesni da moraju stvoriti novi narod. Rađat će se nove generacije koje će ići u njihove škole, učiti njihovu izmišljenu povijest i gledati isto tako izmišljene partizanske filmove u kojima partizani uvijek pobjeđuju jer su samo oni dobri momci. Koga briga što je stvarnost drugačija. S ocem tajno slušam Glas Amerike. Objasnio mi je da o tome ne smijem pričati u školi jer se za to ide u zatvor. Imao sam oko osam godina, 1951. Bio sam oduševljen Grgom Zlatoperom koji je bio spiker. Išao sam u drugi razred i zamišljao kao Grga piše zlatnim perom. Mi smo pisali na pločicama s kredom jer olovke nismo ni poznavali. Imao sam učiteljicu partizanku koju sam obožavao. Čitala je tužne priče iz rata i svi smo plakali i mrzili fašiste. Onda nam je rekla da su ustaše i Nijemci ubili 300 000 ljudi u Jasenovcu. Nismo imali pojma koliko je to, ali je bila jako tužna pa smo i mi bili tužni. Kasnije u gimnaziji, krajem pedesetih, učio sam da su ustaše ubile 600 000 ljudi, a Srbi su tvrdili da je upravo toliko Srba ubijeno. O tim ciframa nisam mnogo razmišljao pa ni sedamdesetih kada je cifra skočila na 700 000 ubijenih Srba, ostali valjda nisu važni. Sljedećih dvadesetak godina nije bilo više licitiranja broja ubijenih Srba jer je vladalo izobilje i nikoga nije bila briga za ustaše i njihove žrtve. Vratio sam se u Jugoslaviju, točnije u Požarevac. Prije raspada Jugoslavije na RTS-u se pojavio neki Vuk Drašković koji je povazdan zavijao i bio glavni huškač, prepun žuči i napadao je sve ustaško misleći na Hrvate. Povazdan je visio na TV-u i zabavljao narod. Neki su ga ismijavali, ali je na prvim izborima dobio skoro milijun glasova. Tvrdio je da je četnik i imao je svoju stranku. Hvalio se da će u Srbiju dovesti svoga kralja jer je to srpsko nasljeđe. Obećao je da će otići u najveći srpski grad pod zemljom, gdje leži ni manje ni više nego milijun ubijenih Srba, Jasenovac. Svi su se smijali jer je stalno pretjerivao u pričanju pa tako i u broju žrtava. Kasnije kada počne rat u Hrvatskoj, stalno će se spominjati samo ta cifra. Tamo u proljeće pred Bljesak slušao sam nekoga Mirka Jovića iz čije četničke stranke su svi izašli, Vuk, Šešelj, Koštunica, a možda i još neki manje važni čobani. On je spomenuo 1 300 000 ubijenih Srba u Jasenovcu. Kasnije za vrijeme borbi u Bosni slušao sam nekog ortodoksnog popa koji je spomenuo 1500 000 ubijenih Srba. Onda je došla Oluja i otpuhala i ono malo pameti koju su neki bolesnici imali. Vuk i Šešelj bili su tipični srpski čobani koji su znali pričati o svemu i svačemu, a da u stvari nisu imali pojma. Meni je bila najsmješnije kada su Srbima na TV-u pričali o hrvatskoj povijesti. To je bila povijest njihovog bolesnog uma za koju su se zaklinjali da je točna. Šešelj je zbog svog ograničenog znanja tvrdio da su Hrvati Srbi katolici. Tu su dvije tvrdnje koje može reći samo glupak i neznalica. Prvo, Srbi su došli s Avarima, a Hrvati ne, i ono najgluplje, Hrvati nisu samo katolici, nego
rimokatolici, a to nije isto. Srbi su ortodoksni katolici i kada psuju katolike psuju i sebe, ali to je njihov problem, kod Geđa često izražen. On je tražio da se stvori Srbija, Karlobag, Karlovac, Virovitica, što je ogromna glupost jedne budale jer mogao je tražiti Veneciju, Zürich, Beč jer kao što je dobio jedno tako će dobiti i drugo, ali će njegova megalomanija biti sasvim zadovoljena. Napisao je preko sto knjiga i sada ima sabrana djela, nešto slično Titu. Zajedničko im je da su stvarali smeće koje nitko ne čita. Šešelj je svaku rečenicu koju je izgovorio, unio u knjigu. Naposljetku se i narodu smučio pa mu je stranka sasvim propala, a bila je nekada odmah uz Miloševića. Kod Vuka nije sve bilo jednostavno. Prvo, svaki je čas mijenjao mišljenje jer su mu ljudi objašnjavali kakve gluposti govori. Tako je počeo kada je na TV-u objasnio Srbima hrvatsku povijest. Kasnije sam pitao susjede koja je to budala pa su rekli da je književnik. Dobro, književnik može biti svatko, samo mora napisati knjigu, dok su gluposti u njoj nevažne. Pogledajte, možete i za mene reći da sam književnik jer sam sakupio samo neka znanja na hrpu, ali mi možete i mnogo zamjeriti jer nisam pokupio sve, a to je zato što to nisam jednostavno znao. Dobro, kod Vukovih knjiga sve je izmišljeno pa je i njegova priča o hrvatskoj prošlosti razumljiva, iako priča same gluposti. Vuk priča nekako ovako. Hrvati su uvijek bili strane sluge, nikada nisu imali državu i oni se ne mogu nositi sa slavnom srpskom povijesti. Možda je sada prilika da usporedimo obje povijesti u kratkim crtama pa tko hoće neka vjeruje, a tko neće, neka uživa u svojoj slavnoj povijesti. Poveće srpsko pleme stiže s Avarima na samome kraju šestog stoljeća pljačkajući Balkan, kao podanici Avara, da ne kažem njihove sluge, kao i ostala slavenska plemena. U jednom trenutku, Srbi bježe i sakrivaju se na području Raške. Jesu li Avari bijesni što su ovi pobjegli, nemam pojma, ali mogu pretpostaviti. Hrvati stižu 626. godine na poziv Bizanta kao plaćenici protiv Avara, koje su izgleda napustili svi Slaveni. Tu su se naselili na području Balkana, a 818. ili 819. s Bornom na čelu stvaraju drugu slavensku kneževinu uopće. To razdoblje do Borne crna je mrlja o kojoj ne znamo ništa. Od 925. godine Hrvatska postaje kraljevina s kraljem Tomislavom na čelu. S Petrom Svačićem gubimo zadnjeg narodnog kralja 1097. godine, a 1102. godine stupamo u zajednicu s Mađarskom. Ta je zajednica fantastična, kralj i vojska su zajednički, a sve ostalo je razdvojeno. To traje do bitke na Mohaču i velike pobjede Sulejmana Veličanstvenog nad prepotentnim Mađarima, čija je vojska zbrisana salvama topova u par sati jer nisu sačekali banovce s banom Krstom Frankopanom. Koliko je meni poznato, Srbi se prvi puta spominju kada dolaze kod kneza Trpimira tražiti pomoć u borbi protiv Bugara, koje je Trpimir upravo zaustavio u nadiranju prema Hrvatskoj. Usput, oni će to pokušavati uvijek iznova i uvijek će dobivati batine, iako je bugarska država bila vrlo moćna, tako da
joj ni Bizant nije mogao nauditi, a kamoli uništiti je. I Srbi će uvijek ponovo moliti da im se pomogne, što mislim da nikada nije učinjeno, naposljetku, zašto bi Hrvati nekome pomagali ako nemaju koristi. Tek tamo krajem jedanaestog stoljeća, Srbi stvaraju svoju državicu jer imaju jako mnogo ljudi koji su se nakupili na malom prostoru. I kada su križari opljačkali Bizant 1204. godine, Srbija kreće u osvajanja. Njenu ekspanziju zaustavljaju Turci koji su porazili Bugare i uništili njihovu državu. To će učiniti i sa srpskom državom, prvo na rijeci Marici, onda na Kosovu polju i na kraju osvajanjem Smedereva. Poslije bitke na Mohaču, Hrvatska uzima austrijskog cara za vladara, po odabiru Hrvatskog sabora. Međutim, 1493. godine na Krbavskom polju gube od Hadum Jakub paše dok je nasuprot njemu bio ban Derenčin s 3 000 vitezova. Hrvatska gubi bitku s Turcima i pada u tursko ropstvo u kojem se Srbi baškare već više od sto godina. U šesnaestom stoljeću, Hrvatska prvi puta gubi Srijem i Zemun, ali 1593. godine kod Siska pobjeđuje Turke, odnosno Hasan pašu. Pobjedu odnosi ban Toma Bakač Erdödy i mi se zauvijek oslobađamo Turaka osim istočnog dijela, Srijema i Slavonije, koji ostaju u Turskom Carstvu do sloma Turaka pod Bečom. Od tada je čitavo područje Hrvatske slobodno. I kada smo bili osvojeni od Turaka, uvijek je jedan dio Hrvatske bio slobodan, doduše, kako se kaže ostatci ostataka, o čemu Srbi mogu samo sanjati. Zamislite pobijediti i istjerati Turke uz pomoć banovaca i bez ičije pomoći sa strane. I u ovoj zajednici narod je loše prošao, kao i svaki narod u Europi. Srbi su bili raja, a kod nas su kmetovi. Međutim, u Hrvatskoj su cijelo vrijeme postojali velikaši koji su imali svoja dobra u drugim dijelovima carstva, što je bio običaj. Znači da smo bili nekakva država, ne slobodna, ali država. I Srbi su bili država u Smederevskom sandžaku, dok im je sultan sjedio u Carigradu. Srbi se baš nisu mnogo slagali sa svojom braćom po krvi, ali je važno da su imali slavnu prošlost što god to značilo. I kada su se oslobodili svoje braće uz pomoć Rusije, onda su se priklonili Austro-Ugarskoj u kojoj smo i mi bili. Kada se carevina raspala, mi smo izašli iz nje i ušli u zajednicu s turskim plemenom. Ako ne vjerujete, pogledajte kako se raduju glazbi svojih djedova iz Anadolije jer se geni ne mogu sakriti. A imaju i kraljevsku lozu svinjara kao i čitav narod, i zato naša elita napušta državu jer ne želi da im zapovijedaju donedavni svinjari, i odlazi u inozemstvo. Ostaje samo glupi narod, seljačke duše jer nisu ništa bolje ni zaslužili.
Moja sjećanja Za vrijeme raskida sa Staljinom, dolazi do maltretiranja svih koji ga spominju. To su u prvom redu komunisti koji su uvijek vikali Tito-Staljin. A sada puj-pik Staljin ne važi. Mnogima nije bilo jasno zašto je sada Staljin izostavljen. Tu je bilo i mnogo tužakanja da bi se nekome naudilo i osvetilo za tko zna što. Ako si se nekome želio osvetiti, prijavio si ga da je simpatizer Staljina. Svi muškarci završavali su na Golom otoku, a nešto je slično postojalo i za drugarice. Bilo je to mučilište posebnog ranga za komuniste koji su sada bili izdajice. Nikada im buzdovani s Titove linije to neće oprostiti. Mogli su ih ubiti, što im nije nikada bilo teško, ali su željeli da pate jer su izdali Tita. Sjećam se jednog gospodina koji je na HTV-u pričao o svojoj kazni. Poslije mirnog doručka svi su morali u stroj. Na zapovijed čuvara da se počne s radom svi su potrčali koliko ih noge nose. Shvatite, nitko te ljude nije tjerao da trče. Činili su to sami svojom voljom, odnosno svojom potrebom. Pitat ćete se zašto? Vrlo jednostavno, da se uzme alat, lopate, pijuci i krampovi sa držalicama na kojima nema kvrga. Najveće patnje su bile čitav dan raditi s kvrgavom držalicom. Pokušajte ako ne vjerujete, te bolove nećete nikada zaboraviti. Goli otok bio je pravo mučilište za koje smo čuli tek kada je zatvoren i to se vrlo tiho šaputalo. Službeno, tamo su išli kriminalci i bili su pod nadležnošću, a koga drugog do Rankovića, i nikome nije uspjelo pobjeći s njega koliko je meni poznato. Taj raskid sa Staljinom nije ostao neprimijećen na Zapadu pogotovo od Amerike. Jedna velika demokracija stupa u kontakt sa svirepim režimom Tita, držeći se pravila 'vrag je dobar ako je na našoj strani'. Možda bih to mogao nazvati američka vražja demokracija. Eto, otkrio sam i novo državno uređenje. Tamo sedamdesetih pročitao sam negdje da su se za vrijeme vojnih hunti u Južnoj Americi, navodno sastali na nekom prijemu političari nižeg ranga iz SSSR-a i SAD-a. Rusi su predbacivali Amerikancima kako oni i nisu neka demokracija jer su na strani divljih pasa, misleći na vojne hunte, koje je usput rečeno stvorila CIA. Ameri su navodno odgovorili: - Mi znamo da su divlji psi, još i gore, ali su oni naši psi. Baš lijepo, prava vražja demokracija. To prijateljstvo s Amerikancima otvara vrata i prema Engleskoj, klasno gledano neprihvatljivo, jer se još pjeva 'Amerika i Engleska, bit će zemlja proleterska', prava čobanska himna. Sjećam se Titovog puta u Englesku brodom Galeb. Svi smo pratili taj put i bili jako sretni, pa i ja, ali ne znam zašto. O politici nisam razmišljao jer nisam ni znao što je to. To je putovanje prikazano kao prijateljsko među slobodnim narodima i zato smo bili oduševljeni.
Veza s SAD-om u početku je velika tajna jer Staljin ne smije znati. Ipak su naši drhtali. Jugoslavija dobiva veliku pomoć u hrani, bez koje bi narod umirao kao muhe. Mi smo u školi počeli dobivati hranu i to svaki dan, mlijeko s rižom, sir, ponekad i kakao, što je bio pravi praznik. Sve je nosilo natpis UNRA. Komunisti dijele pomoć prvo svojima, a onda i ostalim ugroženim obiteljima. Pošto je pomoć obilata, na kraju se dijeli svima, a mi smo oduševljeni Amerikom. Stiže i teško oružje s odgovarajućim streljivom. Dok sam bio u Hadžićima, čuvao sam te magazine s topovskom municijom. Streljivo je bilo u jednoj kartonskoj futroli i dva komada u sanduku. Stalno se sve otvaralo, mijenjao barut i vraćalo nazad. U svakome je magazinu bilo možda i pedesetak kamiona streljiva. Koliko se sjećam, bilo je možda sedamdesetak magazina u Hadžićima pored Sarajeva, pa su valjda zato sve te granate poslane na Sarajevo za vrijeme srpske opsade. To oružje bilo je pomoć Titu za slučaj obrane od Staljina. Sve se to moralo platiti jer nitko ne dijeli pomoć ako nema interesa. Tako je i bilo. Tito obustavlja svu pomoć grčkim partizanima koji tamo vode uspješan rat protiv demokracije. On prodaje nekoliko desetaka tisuća ljudi za oružje koje će se potrošiti za razaranje Sarajeva i drugih bosanskih gradova. Nikada nisam čuo da su grčki partizani pričali bilo što loše o Titu i njegovoj izdaji za koju su znali. Pitate se zašto? Vrlo jednostavno, demokrati u Grčkoj su ih sve na demokratski način pobili. Grci se nisu mogli riješiti komunista jer je pomoć dolazila od Tita. U drugoj polovici pedesetih dolazi do maloga otvaranja prema Zapadu. Dolaze prvi turisti iz Njemačke s toliko potrebnim markama. Rat se odmah zaboravlja jer buzdovani trebaju devize. Sve se uskoro počinje računati u markama i marka postaje glavna valuta u državi. Jedino buzdovani iz Srbije i dalje računaju u dinarima. Dopušteno je držanje deviza, čak je otvorena i devizna štednja uz kamatu od deset posto. To ne postoji nigdje, pa i buzdovani štede u markama, samo budale u dinarima jer postoji stalna inflacija koja uništava dinarske štednje. Jest da su marke iz omrznute Njemačke, ali buzdovani gutaju knedle i sve računaju u dolarima. Možda bih trebao početi od vremena kojeg se sjećam, viđenog mojim očima, kada polazim u prvi razred u jesen 1949. godine. Dječak koji nije razumio mnoge stvari. Prvo, iz Beograda dolazim živjeti na selo i tu susrećem stvari o kojima nisam imao pojma. Drugo, u centru sam pažnje jer sam došao iz glavnog grada, a da ja nisam ni znao što je to, kao da sam pao s Marsa. Djeca me vodaju po selu i mislim da sam bio u većini dvorišta. U Slobodnici su sve kuće bile jako siromašne, što me jako pogodilo. Jedanput sam sa svojim najboljim prijateljem ostao kod njega na ručku. Na stol je stavljena velika šerpa puna zelene salate i svatko je dobio krišku kruha. Gledao sam što oni rade pa sam činio isto. Jeli smo svi iz iste posude. Meni je bilo i zabavno jer nisam morao upotrebljavati viljušku. Kada
smo pojeli salatu, čekao sam što sada dolazi. Bio sam razočaran jer je to bilo sve. Nisam majci ništa kazao jer bi mi zabranila da jedem kod drugih, što je meni bilo zabavno. Onda nisam znao da je hrane bilo malo pa su djeca navečer možda išla gladna na spavanje zato što sam ručao kod njih. Jednu od stvari nisam nikako mogao razumjeti. Zašto su moji roditelji pričali o svojim poznanicima vrlo tiho, čak sa strahom, kao da ih netko sluša na prozoru, a drugom su prilikom pričali sasvim normalno. Shvatio sam da su prvi bili krivi za nešto pa sam se čudio zašto su se družili s njima. Pitao sam oca da mi objasni neke stvari, a on mi je rekao da sam mali i da je jako opasno pričati o tome. Može te netko čuti pa ćemo svi završiti u zatvoru. S vremenom sam shvatio da je najbolje ništa ne pitati. Doselili smo se u Slobodnicu, zapadno od Broda, jer je otac dobio službu na rižinom polju kao knjigovođa, što je i bio. Često je pričao majci kako su 'oni' glupi kao noć jer je ovdje jako hladno da se uzgaja riža. Trebalo im je desetak godina da shvate da od riže nema ništa. Često su kod nas dolazili ljudi, obavezno nedjeljom rano ujutro, s crnim mercedesom, iz grada i odvozili oca. Ono što sam čuo u prolazu, nisam razumio pa sam išao svojim poslom. Kada se vraćao navečer, bio je veseo i govorio majci kako su mu dobro platili. Znao sam da je sređivao nekakve papire, a ja se nisam usudio pitati o čemu se radi jer će reći da sam mali. Zato sam stvorio svoje mišljenje i bio siguran da sam u pravu. Otac je bio sretan kada je odlazio s njima jer su mu dobro platili. Drugi koji su odlazili s njima nisu dobili plaćeno pa su zato svi u kući plakali. Daleko se čulo u selu, a ulice su bile puste. Stanovali smo kod jednog seljaka, preko puta župnog doma na kome je bilo veliko rodino gnijezdo. Odmah pored je bila crkva pa moja škola. Kod župnika smo držali drva, otac je bio jako dobar s njim. Ja ga baš nisam volio jer sam uvijek poslije mise dobivao packe, da su me ruke boljele dugo vremena. Onda sam odlučio da ne idem više u crkvu. Župnik me tužio roditeljima pa sam morao i dalje ići na mise. Majka mi je rekla ako ću ne idem u crkvu, završiti u paklu. Jako sam se bojao pakla, a još više velečasnog Cenceka, valjda zato što je on bio tu. Inače u svome dvoru, bio je jako dobar, davao mi je slatkiše kada sam dolazio po drva, ali sam ga se opet bojao. Ipak poslije nekoga vremena navikao je da ne dolazim u crkvu. Nisam ni znao da sam bio najmlađi komunist u Jugoslaviji jer kod nas se nije znalo ni za ateiste ni što to znači. Kasnije poslije par godina čuo sam od oca da je velečasni Cencek umro. Bilo mi je jako žao jer sam ga volio. I dalje mi je davao slatkiše, ali sam tada prvi put čuo da je netko umro. Mislio sam da svećenici ne umiru. Otac je bio na sahrani. Pričao je majci da je sprovod bio veličanstven. Došlo je mnogo ljudi iz Zagreba jer je tamo bio vrlo cijenjen, a 'oni' su ga ovdje poslali po kazni. Jedino nisam znao tko su 'oni' iako ih je otac stalno spominjao, kako su čitavo vrijeme bili svuda okolo i kako su
htjeli puknuti od muke, ali mi onda nije bilo jasno, zašto? U siječnju 1951. vratili smo se u grad, ali na periferiju jer nam je kuća u gradu dobila izravan pogodak bombom pa su djed i otac odlučili otići na periferiju, jer tako rade u Americi. Djed je u vinogradu sagradio kuću, a otac vilu u kojoj i sada živim. Svuda je bilo zelenilo, ali nisam imao društvo. Otac je postao direktor gradske štedionice, a poslije i banke. Nije htio ići u partiju, ali je stalno bio tražen. Nedjeljom dopodne dolazili su ljudi iz grada kod nas na vino. Djed je bio u mirovini i volio je društvo koje je voljelo gucnuti, kao i on. Sakrio bih se u gustiš lipe i slušao što pričaju. Pošto nisam ništa razumio, brzo bih izgubio interes. Jednom prilikom, pošto su otišli, otac je djedu objašnjavao tko je tko. Stalno su spominjali riječ komitet, a ja nisam znao što to znači. S vremenom sam shvatio da su ti ljudi jako važni, važniji i od Tita jer o Titu nisu nikada pričali, a o njima jesu. I onda sam teška srca odlučio da kada porastem i ja radim u komitetu. Bilo mi je žao što neću biti traktorist jer su to željeli svi dječaci koje sam poznavao. Bilo je divno gledati te velike crvene traktore kako riču i čuju se kilometrima daleko jer onda nije bilo kamiona. Kada su prolazili pored škole, mi smo svi skakali na prozore da ih gledamo. Učiteljica je uvijek vikala da svi sjednemo na mjesta, što smo učinili, ali tek kada su prošli. I onda jedne nedjelje, kada su ljudi otišli, slušao sam oca kako objašnjava djedu o tim novim ljudima. Djed je pitao što su radili prije rata. Odgovor mog oca je bio da su svi bili pastiri, seljaci i najamnici. To je bio šok za mene, bio je to smak svijeta jer mi je postalo jasno da ne mogu raditi u komitetu pošto nisam bio čobanin, jer onih pola dana se sigurno ne računa. Djeca iz škole su često čuvala stoku, znači da će neki od njih moći biti u komitetu. Onda sam se smirio i odlučio da ću ipak biti traktorist.
X Poslije drugog razreda odlazim prvi put na more u Kaštela. Takvo siromaštvo nisam vidio, uz to bilo je i nekako malo ljudi. Desetak ili dvadesetak kuća - selo. Putovali smo vlakom koji je stajao na svakoj stanici. Klupe su bile drvene i jedva sam čekao da se sve završi, a gužva neopisiva jer je to bila valjda jedina veza Zagore sa Splitom. Uz obalu ne postoje ceste koje povezuju mjesta. Putovi su obična kaldrma i jedva dva ili tri metra široki. Bile su same krivine, jedna do druge, pa se kolima moralo voziti polako. Odjedanput bi se put
završio negdje u nedođiji, visoko iznad mora, ali je pogled bio divan. Sav se promet odvijao morem. Dalmatinski seljak, ili težak, sama riječ kaže kako je živio bio je jako siromašan i jedina hrana mu je bila riba, sir, smokve i zeleniš, uz vino. Dolaskom turista stanje se nevjerojatno mijenja na bolje. Njemački turisti stižu svuda, sa svojim bubama. U početku su malobrojni, ali ih svake godine dolazi sve više i više. Nisu izbirljivi, a hrana koju nudi težak, za njih je delikatesa. Ovdje je za njih sve vrlo jeftino, mnogo jeftinije nego život kod kuće, a uz to su na odmoru. Turisti su oduševljeni ljubaznošću domaćina koji ponekad neke usluge i ne naplaćuju, što se turistima još više sviđa smatrajući domaćine i glupima jer odakle oni dolaze, ništa se ne dobiva besplatno, sve stoji novca. Neki turisti su toliko oduševljeni da dolaze svake godine kod istih jer ih smatraju nekom vrstom rodbine. Hrvatski komunisti odlučuju izgraditi cestu uz more, ali ih u Beogradu glatko odbijaju. Cement koji se proizvede troši se za izgradnju novog Beograda, velike seoske spavaonice. Najvećeg sela u državi jer tu nalaze smještaj svi seljaci iz svih sela Jugoslavije, koji će postati radnička klasa seljačkih manira, što je kod Geđa napredak i ponose se time. Uvijek će biti najveće selo možda i Europe, s odgovarajućim manirama čobana, prljavo i neuredno. I sada, poslije šezdeset godina nije se mnogo promijenilo, osim što su primitivni čobani druge ili treće generacije, ponašaju se isto. Mali broj pravih građana sa pravim manirama gubi se u masi primitivizma. Jedno im se mora priznati široke su ruke i prihvatit će svakoga pogotovo ako je 'pošten' građanin prema Geđama. Uz rijeku Savu ide Autoput bratstva i jedinstva, koji spaja četiri republike i jedina je brza poveznica između Ljubljane preko Zagreba, Beograda do Skopja. Srbi sebi uzimaju pravo odlučivati što će se graditi ili ne, bez obzira je li to nekome potrebno ili ne. Važno je samo je li njima potrebno. Zato ne dopuštaju gradnju ceste uz more jer je to u Hrvatskoj. Žele izgraditi svoje kupke, hvaleći se do neba kako su važne. U Splitskom bazenu nalaze se najveće tvornice cementa i cesta bi bila isplativa, najisplativija najviše zbog turista. Geđe hoće da turisti idu u njihove kupke, a ne na hrvatsko more. Ali ih zato ništa neće spriječiti da sve devize odnesu u Beograd i tamo kupuju licence svakakvog smeća koje će proizvoditi u zemlji. Jednom sam prilikom rekao u klubu, zar tu nema pametnih ljudi da uzmu limun šećer i vodu i naprave limunadu, a ne da kupuje strane licence za to isto. Svi su se slatko nasmijali, ali mi je kasnije jedan buzdovan u prolazu rekao da pazim što pričam. Da su mi uzeli putovnicu, izgubio bih posao i mnogo toga, što se često dešavalo. U mučnoj situaciji Hrvatska se sprema graditi Jadransku magistralu pa što košta da košta jer je potrebna za turizam. Nekako u to vrijeme, Amerikanci nude izgraditi sve važne autoputove s dvije trake u svakom smjeru, na dvadeset i pet godina eksploatacije, gdje bi oni postavili svoje pumpe.
Beogradu ne pada na pamet to prihvatiti jer svu zaradu uzimaju drugi, a ne oni, s obrazloženjem da ne znaju hoće li će htjeti napustiti Jugoslaviju kada ugovor istekne. I onda su svi pričali kako smo eto prepametni jer Ameri ne bi htjeli napustiti ono što jedanput osvoje. Gradnja počinje od Slovenije prema jugu. Sve je povezano s velikim poteškoćama koje Geđe prave gdje stignu. Jednostavno su ljubomorni. Zavist je na prvom mjestu jer traže da se ceste grade kroz Srbiju, prema njihovim kupkama. I onda graditelji dolaze na jedinstvenu i učinkovitu ideju. Sve dižu na razinu vojne potrebe. U slučaju rata, jer još prijeti opasnost od Varšavskog pakta i presijecanja puta Bratstvo-jedinstvo, pomoć u logistici može ići Jadranskom magistralom od Slovenije do Makedonije. Sada odlučuje vojni vrh i daje odmah pristanak i svu pomoć koja treba, a Geđe pucaju od muke, da se čuje do mora. Još dok je magistrala došla do Zadra, osjetio se veliki priliv njemačkih turista i mnogo niže čak i do Splita jer su težaci u Kaštelima već naveliko izdavali sobe pa su ubrzo postali mali milijunaši. To je tada bio pravi biznis jer si odjedanput imao novaca, a nisi ga znao potrošiti. Ubrzo su shvatili i počeli graditi veće kuće s mnogo više soba za iznajmljivanje. Jednostavno su postali bogati, a da nisu znali kako, iako je sezona trajala samo dva mjeseca. Jer kada nemaš ništa i onda mnogo zaradiš, kažeš da si desetostruko zaradio, ali je to samo prve godine. No, svejedno, turizam je postao biznis za težake, a počele su lagano nicati i vikendice, pogotovo su dolazili Geđe pa će kasnije kod raspada SFRJ pričati kako tu žive stoljećima i slične gluposti. Početkom šezdesetih dopušta se posjedovanje deviza što je do tada bilo nezamislivo. Do tada je i samo posjedovanje deviza za buzdovane značilo da si strani špijun, odakle ti inače devize nego plaća za izdaju. S vremenom počinje raditi i privreda. Seljaci su pozvani raditi u tvornicama. Trebaju postati radnici koji su osnova komunizma. Jer seljaci to nisu bili, a buzdovani su bili seljaci pa su sada kao radnici popeli se kastu više. U poduzećima ima nekoliko puta više radnika nego što je potrebno. Radi se od šest do dva popodne. U šest su svi pospani i prva dva tri sata slabo se radi, a poslije se nešto kotrlja pa se sve počinje ubrzavati radom baš kada moraju ići kući tako da posao nastavljaju kod kuće na svojoj zemlji jer su uvijek bili seljaci. U poduzeću imaju socijalno, mirovinsko i plaću koja nije velika, ali su svi zadovoljni jer nikada nisu bolje živjeli. I kada gledam s ove udaljenosti od pola stoljeća, taj narod nikada više neće tako udobno i galantno živjeti kao tada, bez obzira koliko nam se komunizam činio brutalnim ili uređenjem svijetle budućnosti. Još ljepše nam je bilo za vrijeme Ante Markovića, koji je uveo kapitalizam. Mogli smo otvoriti poduzeće bez novaca, s pologom od 30 maraka i kupovati robe koliko god hoćemo, što su neki i koristili. Jednostavno su svi živjeli u izobilju kakvo nije postojalo nikada prije na kugli zemaljskoj niti će ikada više biti. Jednostavno to je bio fenomen, tako usklađeno da je vlast bila nedodirljiva, a biznis otvoren za sve s toliko malim porezom
da je bilo smiješno. Mislim da nešto slično sada uspijeva u Kini koja će uništiti sve privrede starih imperija i jednostavno zavladati svijetom, a mi ćemo propasti zajedno s Europskom unijom. I onda se Geđama Ante nije sviđao jer nije bio pošten Hrvat pa su ga srušili i tako započeli raspad SFRJ. U Hrvatskoj dolazi do invazije Geđa. To je riječ u Srbiji za nekoga tko je sitan, nikakav, jednostavno geđav. Tako su ih Turci zvali. Prvo su stigli milicioneri, četnička mladež pa su se poženili, a onda pozvali rođake da im se pridruže jer su Geđe kod posla uvijek bili u prednosti, da ne bi netko našim buzdovanima rekao da su nacionalisti. Sve se polako uhodava i sedamdesetih dolazi do pravog blagostanja jer se krediti daju nemilice. Najbolje je bilo u banku položiti devize koje ste kupili na crno pa se za njih dobije tri puta veći kredit koji poslije par godina pojede inflacija i zarada je nekoliko puta veća, što zavisi od dužine kredita. Na kraju, istu količinu deviza dobijete nazad, ali bez kamata. Stalno se dotiskava novac pa se skinu dvije nule i nastavi dalje. Postoji i sasvim liberalno tržište deviza, ali ne u bankama. Naime, radnice vas puste da čekate dok one piju kavu ili pričaju jer im je najdraže da mijenjate negdje drugdje. Dinar je bezvrijedan i odmah se pretvara u devize. Malo je ljudi koji to ne rade, čak i srpski buzdovani, koji su tvrdili da je samo dinar platežno sredstvo u SFRJ. Poslije dvadesetog kolovoza na Zapadu se mogu kupiti dinari, doduše samo crveni točno u pola cijene pa smo ih svi kupovali i nosili za Jugoslaviju. Mnogi su ih nosili na veliko. To su bila originalna pakiranja Narodne banke Jugoslavije. Prodavana su iz manjih banaka nerazvijenih područja pa i pomoći koje se dobivala od federacije. To se iznosilo u vrećama preko službenih kanala i za taj se novac dobivala jedva jedna četvrtina vrijednosti. Krade se i pljačka državna imovina. Mito i korupcija su obavezni i bez toga se ne može ništa postići. Država u inozemstvu dobiva kredita koliko hoće, a doznake naših radnika penju se do pet milijardi dolara godišnje. Meni je bilo najgluplje što si u banci morao čekati i po sat vremena u redu da promijeniš devize, a pred bankom par minuta. U isto vrijeme dolazi do buma novokomponirane inteligencije opranih mozgova koji na jednoj strani polažu ispite bez problema i znanja, jer im znanje neće ni trebati uz titulu 'buzdovan', dok se na drugoj strani mora dobro učiti, ali ta uspješna inteligencija neće imati uspjeha kod kuće, nego će sreću morati potražiti vani. Ako bi netko sposoban ušao u partiju, to mu je bila neoprostiva greška i takvi su ljudi uz pomoć namještaljki brzo izbacivani van jer ti sposobni ljudi mogu doći na položaj koji je već zauzeo neki buzdovan, što je nedopustivo. Buzdovane ćete lako prepoznati, stalno vise na TV-u i svima sole pamet, a u životu nisu ništa vrijedno učinili i smatraju se nezamjenjivima. I sada ih ima, da ne kažem skoro svi političari koji su uz to podobni i pokorni, jer se pomoću njih izdigao Sanader koji je
bio nešto posebno po negativnosti u politici pa i privredi jer mu nitko nije mogao ništa učiniti. Sjetite se Glavaša koji je digao glas protiv njega. Glavaš ga je tu postavio i kako je završio, kao osuđeni ratni zločinac. Pa zar nije i ranije to bio uz znanje Sanadera, ali mu je onda trebao. Jadni smo vam mi. Jedini koji su mogli imati svoje mišljenje bez opasnosti da im se što dogodi, bili su liječnici. Najdraži su im bili nesposobni direktori jer su stalno dolazili moliti za financijsku pomoć pa tako zavisili od buzdovana, dok su sposobni direktori, doduše vrlo rijetki, radili bez pomoći buzdovana. Tih sedamdesetih, država je čvrsto u rukama glupih buzdovana koji pričaju jedno, rade drugo, a misle treće. Postoji puna kontrola, kako policijska tako i vojna, pod parolom 'lako ćemo i sutra ćemo'. Administracija se sastoji samo od korumpiranih i podobnih, koji jedni drugima čuvaju leđa i sve je dopušteno. U to doba država ima slobodu krajnosti. Smiješ raditi što god hoćeš, dopušteno ili ne. Ako si uhićen, mito i prijateljstvo najbolji su pravnik, bez ikakvih posljedica. Znam da pred Titovu smrt u svijetu nije bilo otvorenije i slobodnije zemlje. Mogao si raditi što si htio, a plaćao si porez samo ako se to zanimanje nalazilo na popisu za plaćanje poreza. Izvan toga mogao si mlatiti milijune, nikoga nije zanimalo osim zavidnih susjeda. Jedno nisi smio ni za živu glavu dirati u vlast buzdovana.
X Pedesetih godina jedina je zabava bila kino, većinom vesterni. Počeli su snimati filmove o partizanima. Tako smo subotom navečer imali film koji smo prepričavali čitave sedmice. Po parkovima su postavljeni zvučnici koji su po čitav dan emitirali glazbu. Uz nju je išla i komunistička propaganda koju mi nismo kao takvu doživljavali. Radio je bio vrlo rijedak. Narod se zabavljao pričajući pošalice o buzdovanima i u njima nalazio zadovoljstvo. Škole su bile pune radnika i seljaka koji su se pripremali za besklasno društvo u koje nas je vodio Tito. Rankovićeva policija šetala je ulicama i uvijek su išla po dvojica, zato jer je jedan znao čitati ćirilicu, a drugi latinicu. Ili je jedan znao čitati, a drugi pisati, što su narodne umotvorine. Vidjelo se da su primitivci, a tako su se i ponašali. Kada je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost, u državi su svi bili oduševljeni. Pogotovo buzdovani koji su njegov uspjeh pripisivali samo sebi, ne znam zašto. Možda nisu ni oni znali? A narod kao narod, od toga je odmah napravio pošalicu. Usput, Andrić je bio Hrvat iz Bosne, a u Jugoslaviji je bio Jugoslaven – ne Jugosloven, a sada je Srbin, čak je pored ćuprije dobio i Andrić-grad. Čista povijest.
Pošalica ide ovako, u Slavonskom Brodu, načelnik SUP-a zatraži da se pošalje jedan profesor iz Zagreba, koji treba malo podučiti njegove glupe milicionere Geđe, ali dobre komuniste o općem znanju. Usput, svi načelnici SUP-a, pa i zamjenici, dolazili su obavezno iz srednje Srbije, samo ne znam je li to važilo za čitavu Hrvatsku, toliko da se zna. I jednoga dana profesor stiže, počne s nastavom iz opće kulture. Znao je gdje je stigao i s kime ima posla. Nije imao izbora jer je bio zamjenjiv. Poslije nekoliko dana, svi mediji donose vijest da je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu za književnost. Knjiga se zvala 'Na Drini ćuprija'. Odmah sutradan na početku sata, profesor upita milicionere jesu li čuli za Ivu Andrića. Nitko se nije javio. Znaju li tko je napisao knjigu 'Na Drini ćuprija'? Ni to nisu znali. Počeo je bjesnjeti, a onda shvatio da to nije dobro za zdravlje pa se umirio. Počeo ih je postepeno uvoditi u problem ne spominjući pisca. U razredu je bio i milicioner Jova (po hrvatski Ivo). Stalno je nešto pričao i nasmijavao ostale. Mogao je to raditi jer je imao rodbinu na visokim položajima. Profesor je to znao, već ga je načelnik upozorio. - Jova je jedan nemiran duh, ali zato jako dobar komunist. Svejedno iznerviran Jovinim ponašanjem, profesor mu postavi pitanje: Kaži, druže Jovo, znaš li tko je napisao 'Na Drini ćupriju'? Jova se okrene razredu, onako šeretski i odgovori: - Nisam ja! Svi su se smijali, oni su se Jovi uvijek smijali, a možda je netko i povjerovao. Profesoru je puknuo film jer nije naučio raditi s ovakvim duducima. Spakirao je svoje stvari i raspustio razred. Odlučio se vratiti u Zagreb. Bilo mu je dosta. Otišao je u načelnikov ured, ali on nije bio tamo. Onda je otišao u donačelnikov ured odmah pored i jednostavno mu objasnio da nije više u stanju voditi nastavu. Rekao je. - Čvrsto sam odlučio vratiti se u Zagreb. - Dobro. Ako ste odlučili, tu se ništa ne može, ali kažite mi makar razlog zbog kojega odlazite. - Zamislite, pitam milicionera Jovu tko je napisao roman 'Na Drini ćuprija', a on mi kaže da nije on. - Druže profesore, to nije razlog da nas napustite, mi smo zadovoljni vašim radom, a to što Jova tvrdi možda je točno! Možda zbilja nije on napisao to o Ćupriji. Profesor ništa ne odgovori, nego krene pješke prema željezničkoj postaji. Tamo, pred samom postajom, začuje sirenu policije, okrene se i vidi kako dolazi policijsko vozilo, a iz njih mu mašu da stane. Auto se zaustavi pored njega, a iz njega iskoči načelnik osobno i pobjedonosno objavi: - Druže profesore, možete se vratiti, sve je sređeno. Jova je priznao da je napisao to o Ćupriji.
X
S dvadeset i dvije godine, 1965. odlazim u inozemstvo, a putovnicu sam dobio preko velike veze, što se podrazumijeva. Kada sam tražio putovnicu normalnim putem, u SUP-u su mi rekli da sigurno hoću uspostaviti nekakve veze protiv države. Morate ih razumjeti. Ta je policija bila sasvim ograničena u svome razmišljanju, a svaki Hrvat koji odlazi van potencijalni ustaša. Onda mi je direktor banke, koji je zamijenio moga oca, osigurao putovnicu, jedan fin gospodin. Jednom je prilikom rekao kod moga oca, ovi idioti će me postaviti za direktora banke, a ja o tome nemam pojma, ja sam policajac. Nisu dopuštali da napuštamo ovaj raj, to je bilo odmah poslije privredne reforme kada su htjeli uvesti tržišnu ekonomiju. Već je poslije dvije godine bilo toliko nezaposlenih koji su izgubili posao da je prijetila opasnost od pobune. I nekako u vrijeme studenskih demonstracija, otvaraju se vrata za put u inozemstvo na privremeni rad. Mislim da se i danas ljudi koji su vani vode pod istim imenom. U SFRJ sam se stalno bavio sportom koji je bio besplatan, osim ako ga nije uzurpirao brat nekoga buzdovana koji je odlučivao tko će igrati stolni tenis ili ne, kao u mome slučaju. Vani si morao platiti pa si mogao igrati do milje volje, što sam smatrao iskorištavanjem. Psovao sam kapitalizam koji samo izrabljuje. Više se nikad nisam bavio sportom. Pretplatio sam se na Vjesnik kako bih znao što se događa kod kuće. Već sutradan je bio u sandučiću, a prekosutra u pauzi čitao sam ga kada i moje kolege svoje tiskovine. Kada je izbio šestodnevni rat između Izraela i Arapa, čitao sam kako su Arapi srušili pokoji izraelski zrakoplov ili uništili pokoji tenk. Onda se u njihovom tisku javlja velikim slovima na svim prvim stranicama da je Izrael pobijedio pošto je porazbijao svu arapsku vojsku. Svi su bili radosni jer su držali stranu Izraela, dok sam ja navijao za Arape, kao i čitava Jugoslavija. Pitao sam jednog od njih što se dogodilo. Rekao je da su Izraelci pobijedili. Bio sam zbunjen i jedva sam čekao da dođem kući i pročitam naš tisak koji piše samo istinu. U našem tisku, Arapi su i dalje rušili izraelske zrakoplove i uništavali tenkove. Bio sam strašno ljut na te kapitaliste koji samo lažu svoj narod. Tek dva dana kasnije, pobjedu Izraela javlja i Vjesnik. Više nisam obnavljao pretplatu na Vjesnik. Bilo mi je glupo nekome plaćati da mi laže. Do tada sam komunistima vjerovao iako ih nisam cijenio zbog glupaka koji su ga vodili. Bili su jednostavno nužno zlo koje će jednoga dana nestati. Kako? E, to nisam moga ni zamisliti, ali sam se ipak tješio, iako mi je razum govorio da se to neće nikada dogoditi. Bilo je to doba kada sam progledao drugi put. Jako je boljelo jer ponos strašno boli, a onda i vjera koja je još razornija u mome biću, kada sam shvatio da je tamo neki čobanin upravljao mojim životom i solio mi pamet, a ja sam mu vjerovao, čak bio spreman i svoj život dati ako treba. Onda sam bolno shvatio da me može prevariti samo onaj kome vjerujem. Onaj kome ne vjerujem, ne može me nikada
prevariti. To je bilo jako bolno, naposljetku, nekome ipak moraš vjerovati, ne možeš živjeti ako nikome ništa ne vjeruješ. On je odlučivao što ću nositi u svojoj glavi, pa i na glavi što je nevažno jer je stvar mode. Bilo mi je teško kada sam shvatio da komunisti lažu, i to svoj narod. Kako su onda lagali tuđe narode? Odjednom sam shvatio da oni nemaju tuđi narod, nego samo svoj koji im je predan na milost i nemilost. Više im nisam nikada vjerovao, pa i kada su govorili istinu ako su je ikada govorili. Jako je boljelo kada sam shvatio nešto još gore. Oni su mi oprali mozak, i nije bio bog zna što, jer sam mislio tuđom glavom, glavom nekoga čobanina koji je odlučivao preko radija i TV ekrana čime puniti naše mozgove. Od onda sam prestao slušati dnevnike i slične tvorevine pa i ostale medije. Tek pri raspadu SFRJ, počeo sam pratiti demokratsku TV Srbiju. Ubrzo sam shvatio da su sve to isti idioti koji samo ljepše obećavaju, a od demokracije nema ništa. Razmislite, kako da netko objašnjava što je demokracija kada ni sam nema pojma o tome. Međutim, u Srbiji je normalno nešto objašnjavati na taj način, dotični buzdovan objašnjava onako kako on zamišlja što je demokracija ili nešto sasvim drugo. Sjetite se da će neki glupi buzdovani prepričavati hrvatsku povijest onako kako njihovi ograničeni mozgovi zamišljaju da se dogodila. U prvom redu mislim na Draškovića i Šešelja, jer su oni bili među prvima koji su pucali od znanja i pametovali na TV-u demokratskog RTS-a, tako su se zvali onda pa ni sada nije ništa bolje. Sada se zove 'Medijski javni servis evropske Srbije', ali stvara samo svoj način mišljenja da se ljudi ne bi mnogo opterećivali. Evo jednog primjera. Na HTV-u javljaju da je predsjednik Mesić smanjio kaznu jednom u Hrvatskoj osuđenom ratnom zločincu za godinu dana, s obrazloženjem da je taj čovjek otkrio nekoliko grobišta gdje su bili pokopane žrtve za koje je osuđen pa i neke druge. Medijski javni servis evropske Srbije javlja sve isto, ali bez obrazloženja, a slušatelji su opet ljuti na vlast u Hrvatskoj koja oprašta ratnim zločincima koji su ubijali Srbe. I tako se sve na ovim prostorima vrti u krug, dok jedni hoće naprijed, drugima uvijek odgovara stvaranje nekakvih problema koji upućuju gladni narod da mrzi svoga susjeda, zaboravljajući probleme kod kuće. Tako nikada neće ni doći do bilo kakvog pomirenja jer to je način vladanja u Srbiji. Pogledajte, stalno se stvaraju problemi sa susjednim državama. Srbija je imala problema sa svim susjedima, znači da ne valja, da je vodstvo, pa i narod, bolesno. Kada su nestale države, okrenuli su se svojim pokrajinama koje jednostavno tjeraju u odcjepljenje, držeći se tvrdoglavo svojih stajališta koja su sama po sebi velika glupost. Sjetite se kada su promijenili ustav i ubacili u njega da je Kosovo sastavni dio Srbije, a Kosovo je već objavilo svoju nezavisnost i sada ga je priznalo oko sto država svijeta. Najsmješnije od svega je što predsjednik buzdovan Nikolić dijeli odlikovanja svim predsjednicima svijeta koji nisu priznali Kosovo i uz priču kako oni neće nikada priznati Kosovo i sve takve gluposti koje može gutati samo
nebeski narod zaluđen megalomanijom Srba.
X
Kada sam svraćao sedamdesetih, vidio sam velike promjene. Bilo je mnogo ljudi sa srednjom i visokom spremom, ali sve bez zanatlija. Svi su išli u škole, a onda se zapošljavali u radne organizacije, tako su se zvale. Da biste dobili posao, trebali ste postati član partije. Ili preko neke rodbinske veze, a najčešće je par tisuća maraka otvaralo sva vrata. Nevjerojatno, ljudi su bili presretni jer nikada nisu bolje živjeli nego sada, ali se ta sreća mijenjala pa je jedanput bilo odlično, a onda je sve pojela inflacija. To sam primijetio po tome što je ponekad plaća u Jugi bila veća i do dva puta nego vani, a samo par mjeseci kasnije bila je upola manja. U stvari, sve je u SFRJ bila jedna farsa i nikoga nije bila briga za to. Živjelo se od danas do sutra jer se za sve brinula partija podižući plaće kada su postale male. Bilo je godina kada je pametni seljak za jednu žetvu mogao kupiti golfa ili traktor. A momci su curama obećavali da će ih oblačiti samo u Trstu ako se uda za njega. Većina je zidala ogromne nove kuće, u stvari vile, bez dozvola za gradnju, u alpskom stilu, ali koga je to zanimalo kada većina o stilu nije imala pojma. Većina ljudi radila je u velikim državnim poduzećima. Država se brinula o svemu. Škole su izbacivale nove generacije pouzdane inteligencije opranih mozgova. Ono što je najvažnije, vani je radila čitava vojska djelatnika koji su kućama slali milijarde dolara. Putovnicu je mogao dobiti svatko, a najčešće za šoping u Trstu što je bio pojam kod običnih primitivaca. Tamo se kupovala bofl roba koja je bila bolja od naše ako se izuzme slovenska i hrvatska, ali samo oko Zagreba. To su bile vrijednosti iz područja primitivizma povezanog sa stvarnošću. Kratka pričica za razmišljanje. Za vrijeme moga školovanja u gimnaziji, jedan se kolega prestao družiti s nama u cigaret-pauzama. Mi smo svi bili 'asovi' jer smo ih imali koliko je tko uspio sakupiti ne brinući se mnogo za školu. Odmah poslije, javio se i počeo ispravljati jedinice jednu za drugom, što mi nije padalo na pamet. Čitav je razred bio oduševljen njegovim znanjem osim nas asova, jer je bio priglup, nije čak razumio ni neke pošalice i ostale gluposti koje smo radili. Na kraju je popravio sve jedinice i postao cijenjen đak kod profesora. I onda smo jednog dana doznali da je primljen u partiju. Sve je bilo jasno, komunisti su uvijek bili primjerni učenici. Jednom je prilikom netko iz društva rekao da bi i on bio odličan đak kada bi mu profesori javili što će ga pitati. Ja ne vjerujem u to, a vi? Poslije rata najčešća je uzrečica bila 'Radnici, seljaci i poštena inteligencija'. Sada je ovo zadnje nestalo jer je inteligencija bila njihova i prema tome poštena. Nisu ništa krali jer se nije ni moglo kada
je sve bilo narodno svačije i ničije, samo si se trebao poslužiti, a to nije značilo da si krao. U najvećem selu u SFRJ ta se novokomponirana inteligencija nazivala intelektualcima, uzdižući se iznad običnog puka koji je upravo stigao sa sela. Završili su visoke škole, uz veze i bubanje, ali bez ikakvog znanja, ali su se vrlo brzo uklopili u društvo jer su bili prilagodljivi. Jer nije bilo lako na sastancima pričati jedno jer je netko iz vlasti, neki buzdovan, obavezno slušao, i moralo je dobro zvučati. U životu su radili drugo, a mislili nešto treće. U većini slučajeva činili su velike štete zbog nesposobnosti jer je podobnost bila čarobna riječ i otvarala je sva vrata. Na TV-u koji je imala većina vođeni su dugi jalovi razgovori. Narod je to upijao kao spužva. U važnim trenucima države, sav je rad zaustavljen da bi svi bili pred televizorima i slušali tamo neki jako važan govor nekoga buzdovana koji hvali Tita i njegov put u budućnost. Svi su u to vjerovali i bili oduševljeni. Često sam razmišljao o tim promjenama. Bio sam vani pa sam ih odmah primijetio po dolasku u zemlju. Do polovice šezdesetih, komuniste nitko nije volio čak su ih mrzili. Možda je sve bilo povezano s Rankovićem? Desetak godina kasnije, svi su bili oduševljeni putom u socijalizam i radničkim samoupravljanjem koje je bilo obična farsa. Samo desetak godina ranije sve je bilo sumorno i jadno.
X Poslije Titove smrti, država je morala vraćati sve kredite koje je ranije uzela dok nove kredite nitko više nije davao. Devizna kamata iznosila je dvanaest posto na oročenu štednju. Možete li takvo što zamisliti? Narod je bio pun dinara koje nije mogao nigdje potrošiti jer je sva imalo luksuznija roba nedostajala. Banane i naranče bile su misaone imenice i plaćane su koliko god je traženo. Svi su kupovali devize misleći na crne dane koji su bili na vidiku. Gradovi su ostajali u mraku jer se struja izvozila da bi se podmirili krediti itd. Onda sam napokon shvatio, možda u nekoj budućnosti čovječanstvo čeka baš to. Zamislite, imam jedan kruh, a sugovornik vreću novca i spreman je platiti svaku sumu koju tražim za taj kruh. Ja ga ne želim prodati jer njegov novac ne mogu jesti. Čeka li nas takvo što? Na granici, pri ulasku u državu, ništa što je bilo imalo luksuzno nije se smjelo uvesti pa ni uz plaćanje carine. Koji su idioti smislili takvu štednju? Sigurno učeni buzdovani na vlasti, jer nitko to nije mogao razumjeti. Država je mogla zaraditi ogroman novac od carinskih pristojbi, ali mislim da je najveći strah buzdovana bio taj da će se netko obogatiti na račun krize, što je točno, ali će nestati
nestašice. Sjećam se da su odjednom zabranili uvoz televizora u boji i to preko noći, tako da smo o zabrani doznali na granici. I meni se to dogodilo pa sam ga morao vratiti, a da platim carinu nije bilo šanse. Onda poslije par mjeseci na granici je počela hajka na gume svih vrsta i veličina jer naše tvornice nisu imale repromaterijal za proizvodnju gume. A uvoz je odmah zabranjen dok su carinici samo tražili gume i oduzimali ih, što me čudilo jer nisu nikada ništa oduzimali ako si prijavio za carinu. Imao sam jednog dobrog prijatelja Savu, Srbina iz Banje Luke. Bio je vozač gradskog autobusa pa je poznavao sva mjesta oko grada gdje smo vikendom odlazili na izlete. Ja sam već imao plan da se vratim živjeti u Srbiju. Savina žena mu je stalno predbacivala da misli samo na rad, a u Banjoj Luci nemaju ni kuću itd. Onda jedne nedjelje nema Save, žena kaže da radi. To je trajalo preko ljeta do kasno u jesen. Onda se pojavio Savo i ispričao mi priču kako je svakog petka kupio dvije stare vanjske gume i stavio ih u prtljažnik, a na zadnje je sjedište stavio televizor u boji koji je pokrio dekom. U subotu je otišao na granicu. Na upit carinika što ima i pri spomenu guma, carinik ih je odmah zaplijenio, a njemu naredio da nastavi put dok se Savo strašno ljutio i svađao s carinikom, i to svake subote, čitavo ljeto, do kasne jeseni. Pitao sam ga koliko si televizora u boji prenio, nije imao pojma jer je kasnije nosio i po tri komada na zadnjem sjedištu. Dolje dva, a gore jedan i sve pokriveno dekom. Kasnije je uvoz svega bio dopušten jer se vlast pobojala revolucije pretpostavljam, jer je bila aktualna solidarnost u Poljskoj. Savo je kupio plac pored Vrbasa i napravio kuću.
Početak raspada Jugoslavije Teško je reći kada je počeo raspad SFRJ, možda smrću Tita jer nestaje važna karika koja sve to spaja. Prvi se bude Albanci na Kosovu, Kosovari. To je tiha buna s demonstracijama i parolom hoćemo republiku. Kosovom vladaju takozvani pošteni Albanci. Naime, u Jugoslaviji ima nekoliko naroda i manjina, a Srbijanci ih dijele na poštene, to jest 'njihove' i druge. Sami Srbijanci su pošteni, to se podrazumijeva. U Beogradu smatraju da pošteni Albanci drže njihovu stranu jer tako izgleda, ali je u stvari pobuna čitavog albanskog življa, Kosovara, protiv vlasti u Beogradu. Srbijanci se ne pitaju mnogo, ali drže vlast, bar tako misle, nad Kosovom i pravo intervenirati, koje su sebi dali. Kosovo je dobivalo pomoć za nerazvijene od čitave SFRJ. Nitko ih nije mogao kontrolirati pa je većina novca otišla na kupovinu srpskih imanja po selima, tako da se s vremenom mijenjao sastav sela u kojima su Srbijanci bili u većini. Krajem osamdesetih, doći će do kulminacije kada Srbijanci budu istjerivani jer ih je par ostalo u selu. To je vršeno paljevinom ljetine, nanošenjem razne štete pa i silovanjima. Sve će to probuditi janjičare, čuvare srpstva i završiti u Događanjima naroda, što je obična farsa. Zlo nacionalizma više se ne može zaustaviti, širi se čitavom državom koja je sastavljena silom komunizma, od šest republika i sedam naroda, da manjine ne brojimo. Jedan narod je višak, nema republiku i zato je traži, dok drugi, najveći narod, to ne želi dopustiti jer gubi vlast koju je ranije držao nad svima. Izgubit će povlastice u cijeloj državi ako dođe do raspada jer će onda i drugi htjeti tim putom. Za te Srbijance nesposobnjakoviće, najbolnije je izgubiti vlast. Uvijek su moćni i ujedinjeni u srpstvu, bez obzira koliko sama ideja izgleda glupo. Ne smijemo zaboraviti da jugoslavenskom politikom upravljaju političari iz Hrvatske i Slovenije, a to je zato što Hrvati i Slovenci imaju manire koji se ne mogu steći u jednom stoljeću, što Srbijanci nemaju. Oni su i dalje svinjari kao i njihova dinastija i nije se mnogo promijenilo. Doduše, i Geđe su u početku bili u diplomaciji dok su vladali Staljinovi maniri, što se nije moglo primjenjivati na Zapadu pa su zato diplomaciju prepustili Hrvatima i Slovencima. To su radili i u kraljevini kada je trebalo pokazati manire u diplomaciji, sjetimo se zadnjeg bana, Šubašića, koji je vodio razgovore s Titom o uspostavi višestranačja u Jugoslaviji. Često sam slušao te diplomate kako su govorili da su oni bili vrlo cijenjeni u svijetu, a pogotovo među nesvrstanima, što je točno, ali u oglasima u kojima traže radnike na Zapadu uvijek je stajalo 'ne Jugoslavene' jer su bili na lošem glasu. Srbijanci su mislili da ih i vani svi moraju slušati. I to su zahtijevali obični glupi seljaci koje sam upoznao u Beču. Jedan je u trgovini tražio hleba, a prodavačica ga nije razumjela. Ja sam mu pomogao i kasnije rekao da mora reći brot, na što je on odgovorio da
prodavačica mora naučiti srpski. To su oni bolesnici koji su govorili: 'Govori srpski da te čitav svet razume', jer za ovakve ideje morate biti idioti. Na drugoj strani, većina naroda iz SFRJ želi otići od Geđa jer su ih koristili većinom vrlo brutalno ne dopuštajući im razvoj. Morali su ih trpjeti i sada žele imati svoju pušku o svome ramenu i svoj novac u svom džepu, jer je dinar uvijek bio ruglo kao i srpska vlast. U krvavom obračunu će se razdvojiti, a onda će jedva čekati da uđu u EU, u kojoj će samo velike tvrtke živjeti kao bubreg u loju, a naše male državice bit će samo nevažan broj, uz primjedbu da imaju protekciju i budu primljene jer će za Srbiju biti skoro nemoguće jer su nesposobni raditi i privređivati. Uvijek su živjeli samo na račun drugih, a kod BiH će problem biti nacionalizam, jer Muslimani žele vladati nad ostala dva naroda isto kao i Geđe u SFRJ. Kasnije će mnogi kukati za dobrim starim vremenima Tita, kada su odlično živjeli. Takav je život. Sada će netko drugi imati odličan život i živjeti u izobilju i sve će se vrtjeti u krug. Krajem osamdesetih, vrijeme je emisija RTS-a koje prikazuju izbjegle Srbe s Kosova. Bježe da bi sačuvali glavu, a sve počinje silovanjima, što je na Kosovu uvreda za čitavu obitelj. Televizija sve to uveličava, a izbjeglice pričaju svoje tužne priče. Koliko poznajem komunističke srbobuzdovane manipulatore, sve se dogovori prije emisije što će izbjeglice pričati. Bez toga nema nastupa na TV-u. Ništa novo, to je roba kao i svaka druga i koristi se za nečije interese. Jedno je jasno, Albanci se moraju ocrniti što god je moguće više. Često se vidi da je sve naivno režirano, ali koga od Srba briga za to, svi mrze Albance toliko da to jednostavno boli, što mogu samo Srbi. U čitavoj zemlji još vladaju bratstvo i jedinstvo i u to se ne smije dirati. Nitko se i ne usudi osim Srba, jer su oni iznad svih, nebeski narod, koji stalno jezdi negdje u visinama i nema veze sa zemljom. RTS to uspijeva ocrniti, a narod je oduševljen jer više nema bratstva i jedinstva između Srba i Albanaca. U narodu se svuda čuje da sve Šiptare treba pobiti, toliko o srpskoj humanosti. Kasnije jedan od važnih razloga zbog kojeg dolazi do rata u Hrvatskoj, upravo je isto. U Hrvatskoj kažu da više nema bratstva i jedinstva jer su ga Geđe ukinuli. To Srbima ne odgovara i dovodi ih do izljeva nekontroliranog bijesa na TV ekranima, što uopće ne pokušavaju sakriti. Ne mogu shvatiti da netko može tako što tvrditi jer to pravo posjeduju samo Srbi i Bog na nebu, gdje Geđe pripadaju. Stalno će se spominjati bratstvo i jedinstvo u svim mogućim varijantama. Kako će se Hrvati vratiti i moliti Srbe da se pomire, a oni imaju veliku dušu pa će izgubljeni narod Hrvata vratiti pod svoje okrilje. To je trajalo jedno dvije-tri godine i onda je tema skinuta s ekrana. Jednog dana na RTS dolazi pravnik Toma Fila, ravno iz Haaga sa senzacijom da u Haagu i dalje vlada bratstvo i jedinstvo između hrvatskih i srpskih branitelja. Svi su oduševljeni, ali se pojavljuju i neki koji tvrde da se treba odmaknuti od Hrvata jer su Srbima zaboli nož u leđa. I onda uvijek ista priča koja se pojavljuje kod
svih naroda ovdje na Balkanu. 'S njima možeš jesti i piti, ali će ti prvom prilikom zabiti nož u leđa.' Da bi se razumjela situacija na Kosovu, moramo se vratiti pred kraj rata. Kosovo je sastavni dio Velike Albanije. U tome se razdoblju iseljavaju Srbi pod pritiskom i to traje do dolaska partizana. Srpski partizani ubijaju sve albansko gdje god se pruži prilika i to s uživanjem, uz primjedbu da su balisti. Velika većina su nedužni seljaci, ako je takvih uopće bilo. Jedan veći dio Albanaca bori se u partizanima i na kraju rata zajedno kreću u čišćenje balista, to jest albanskih domoljuba. Poslije par godina, vojska uništava baliste i Srbi opet preuzimaju upravu nad Kosovom, ali uz pomoć poštenih Albanaca. U to doba na Kosovu živi oko dvjesto tisuća Albanaca i isto toliko Srba. Za vrijeme Velike Albanije, ubijani su samo Srbi, sada je obrnuto. Većina je kriva zato što je živa, a pravi krivci obje bratije većinom su se sklanjali na vrijeme ili branili oružjem. Broj žrtava nitko nije ni pokušao pobrojati. Moguća je cifra od pedeset tisuća do sto ili dvjesto tisuća ubijenih na obje strane. Sve se radilo tiho na obje strane među narodom koji se mrzi od pada Konstantinopola, kada su Srbi osvojili Kosovo i tu postavili svoju srednjovjekovnu državu. Jedno će biti sigurno, ubijeni će biti pripisivani žrtvama balista, što je stari komunistički običaj. I kada tako pogledate žrtve, samo su balisti ubijali pa i svoje Albance, a komunisti su samo bili neutralni i sve to promatrali. To samo mogu idioti vjerovati i oni su to činili. Preživjeli Albanci stavljaju se na milost i nemilost Rankovićevim janjičarima, koji nisu mogli podnijeti Albance i barbarski su ih ubijali, a kasnije maltretirali kada su zabranjena ubijanja. Neke sam Albance pitao da mi ispričaju što se dogodilo jer su sve to doživjeli, ali se nitko nije usudio. Toliki su strah janjičari ostavili u albanskom puku. I kasnije na sam spomen imena Rankovića, svi bi zašutjeli, iako je prošlo više od deset godina od njegovog pada. Bio je živ pa se mogao i vratiti, tko zna, valjda su tako mislili. Poslije rata na Kosovu je vladala velika glad kakvu ostatak države nije poznavao. Nevjerojatno kako su Albanci bili vrijedni ljudi. Šire se po državi prodajući sladoled i bombone. Rade i djeca. Neku sam i ja upoznao u svoje vrijeme. U vojsci rade kao pekari, a kasnije po gradovima kao pekari i slastičari. U Beogradu smiju raditi samo kao nosači ugljena, ali se i to mijenja. Kada Srbi zaborave na Rankovića, sve će se promijeniti. Albanci će biti najobespravljeniji narod u Jugoslaviji jer su pod direktnom kontrolom Srba. Doduše imaju pokrajinu kojom upravljaju pošteni Albanci. Situacija se počinje popravljati kada krajem šezdesetih godina iz visokih škola počinje izlaziti nova inteligencija opranih mozgova, kao i u ostatku države. Sada su to drugovi 'pošteni Albanci'. Tako ih od tada nazivaju Srbijanci i takvi će ostati dokle god budu držali srpsku stranu.
Početkom sedamdesetih počinje doba izobilja pa se spominje krilatica 'radi malo, živi dobro', a sve to proizlazi iz samoproklamirane podjele rada u svijetu, na koju svijet fućka, čak i ne zna da postoji osim nekih opranih srpskih mozgova koji uz pomoć nesvrstanih misle vladati čitavim svijetom, čista bolesna megalomanija srpskog tipa jer oni još vladaju državom i to će trajati do poslije Titove smrti kada će silom prilika morati prepustiti upravljanje državom sposobnim ljudima iz Hrvatske i Slovenije, koje će u početku sabotirati gdje god mogu. Srpska pakost koja će se ponovo pojaviti kod raspada države koju su sami započeli, postavivši srpsku megalomaniju, a Miloševićem na čelo SFRJ. Naime, buzdovani inzistiraju na podjeli rada u svijetu koja izlazi iz srpskih opranih mozgova, gdje čitava vojska slabo plaćenih radnica radi 'lon poslove' stvarajući punu zaposlenost. U Beogradu se samo kupuju razne licence pa i neke koje su istekle i otvaraju se novi pogoni. Tako buzdovani Beograda ne oskudijevaju ni u čemu. Da objasnim, sve su to seljaci čobančići koji su završili visoke škole uz pomoć partije i rodbine, a ima nekih koji su učili i zato će ostati na dnu hranidbenog lanca jer nemaju nikakve veze, što je neoprostivo u radničkom raju, 'snađi se, druže'. Jednom sam prilikom u jednom društvu rekao zar u Beogradu nema nikoga tko je dovoljno pametan da izmiješa limun, vodu i šećer pa napravi limunadu jer su baš takvu licencu kupili u Austriji čija je vrijednost već istekla u Austriji, što sam kasnije doznao. Vlasnik licence je istu prodao nekom buzdovanu iz Beograda, jer je Beograd bio puna košnica trutova. Odmah sam preko posrednika bio upozoren da pazim što pričam. Nisu mi ništa učinili jer sam bio u pravu, što buzdovani nisu znali. Ako je netko u pravu, to mora zadržati za sebe, a ne praviti se pametan, kao što sam ja činio. Na Kosovu se pjeva vrlo tiho 'dok Trepča radi, Beograd se gradi' što nije daleko od istine jer je poslije rata građen samo novi Beograd, koji je do tada bio obično veće selo što će i kasnije ostati samo će biti najveće selo Europe. Kosovo je pokrajina i ustavom iz 1974. godine nema pravo na odcjepljenje kao ostale republike, dok Kosovari imaju samo jednu želju - otići od Srba što prije. Sedamdesetih dolazi do blagostanja, a Rankovićevih janjičara više se nitko i ne sjeća. Dolazi do eksplozije albanskog stanovništva zbog zaustavljanja smrtnosti djece. Od tada Kosovo dobiva veliku financijsku pomoć koja stalno pritječe od svih republika za daljnji razvoj. Tamo se gradi i stvara, dok glavnu riječ vode pošteni Albanci. Sve je počelo prodajom srpskih imanja po selima. Recimo, stigne Albanac u čisto srpsko selo i kupi prvu kuću ne pitajući što košta. On nudi odličnu cijenu i uvijek se nađe neki Srbin koji odluči prodati. Meni je to ponekad izgledalo kao urota. Ne mogu se oteti dojmu da je sve to dogovoreno, kako ući u čisto srpsko selo i kupiti prvu kuću. Kasnije je lako kupiti drugu i treću kuću kada se ima novaca, možda čak i od pomoći za nerazvijene. Doduše, za sve to nemam nijedan dokaz, ali zato dobro
poznajem situaciju onoga vremena. Kad prvi Albanac stigne u selo, nitko na njega ne obraća pažnju. To su većinom velike obitelji, tuce-dva ili više članova. U dobrim su odnosima sa Srbima u selu i nitko nema pritužbi u bratstvu i jedinstvu na Kosovu. Čim netko od Srba izrazi želju da proda imanje, odmah dolazi kupac Albanac čiju ponudu ne možeš odbiti. I tako se prodaju srpske kuće i poslije desetak godina Albanci su većina u selu. Sada oni odlučuju o svemu, a Srbi se ne pitaju ni za što. Kuće se i dalje kupuju, ali sada za smiješne sume i na kraju tih par zadnjih Srba jednostavno istjeruju. Pali se ljetina, truje stoka, prijeti i siluje. Čak ni ubojstva nisu iznimka, dok albanska policija ne čini ništa. To je doba kada se kod Srba pojavljuje novi vožd. Milošević je jedan podobnik oženjen kćerkom zadrtog komunista, tipičnog buzdovana. I ona je takva, pravi tip staljinista, bez ikakvih skrupula. Ženidba ga uzdiže među srpsku elitu podobnika koji samo čekaju da se netko na višem položaju oklizne i padne. On je svog štićenika jednostavno smijenio, a poslije dao ubiti samo ne znam je li bilo direktno ili indirektno naređenje. U stvari, Stambolić je potpisao svoju smrtnu presudu kada se odlučio kandidirati protiv Miloševića. Milošević je u prvom redu komunist koji primjenjuje staljinističke metode samo po nagovoru Mire, njegove žene, koja u stvari iz sjene vodi državu. To će se tek kasnije vidjeti kada ona osniva novu stranku, JUL ili Jugoslavenska udružena ljevica. Prava je idiotkinja koja očekuje da svi komunisti iz čitave Jugoslavije postanu njeni članovi. Poslije sljedećih izbora ta mala stranka vodi glavnu riječ u državi, pretpostavljam u dogovoru s Miloševićem. To je najcrnje doba vladavine amputirane Jugoslavije. Milošević odmah postaje socijalist što je samo igrokaz za strance jer na Zapadu nitko ne voli komuniste. Sjećate se, ako si komunist, nije važno kojem narodu pripadaš, naš si. Toga se drže kao i bratstva i jedinstva. Milošević nikada nije bio oštar prema Albancima, ali su to činili drugi janjičari u njegovo ime dok on to nije branio. Nikada ga niste čuli da napada Albance, on samo brani Srbe. Ideal mu je komunistička Jugoslavija u kojoj žive svi Srbi. Veliku Srbiju nije nikada spominjao, ali nije volio ni krnju. Od Makedonije do Knina bio je njegov ideal, ali pod nazivom Jugoslavija, čije je ime nešto značilo u čitavom svijetu i bila je u rukama komunista. Na vlasti u Srbiji je stara islužena garda buzdovana na čelu sa Stambolićem koji je jednostavno administrator, gleda da sve ide kao do sada. Milošević je njegov miljenik. Ta hijerarhija ne zna riješiti problem na Kosovu jer tamo vladaju podobni drugovi Albanci koji bi rado republiku, ali to ne traže sasvim otvoreno, nego huškaju narod ili ne čine ništa kada se narod budi. Stambolićev izbor je slučajan i on šalje Miloševića na Kosovo. U Srbiji nitko od njega ne očekuje ništa i šalju ga da bi skinuli odgovornost sa sebe. Već je bilo govornika iz Srbije koji su samo pričali, držali političke govore, a
Srbima je toga bilo dosta. To je narod koji je izgubio vjeru u vlast Albanaca, čija ih policija samo mlati čim podignu glavu. Čak nemaju volju za životom, ne boje se ni poginuti ako treba. Jednostavno ne znaju što činiti, a njihovi šalju opet neke govornike, kao i do sada. Govorancije im je bilo dosta. Tko zna kako bi se sve završilo da albanska policija ispred sastajališta nije počela mlatiti Srbe koji su prosvjedovali u ogromnom broju. Jednostavno nisu svi mogli ući unutra. Milošević je prekinuo litaniju i izašao van. Pitao je što se događa. - Oni nas biju! - Nitko ne smije da vas bije, nitko! vikao je Milošević. Bio je to krik nade za Srbe na Kosovu. To je bio čovjek o kojem nisu znali ništa, ali čovjek koji će ih braniti i obraniti. Čovjek budućnosti, njihov čovjek spasitelj, zadnja nada, slamka spasa i oni su se uhvatili za tu slamku. Na Kosovu svi viču njegovo ime, a preko TV-a sve se prenosi u Srbiju. Srbi imaju novoga vožda, a da on to još i ne zna. Stvaraju se manifestacije i nose parole, među kojima je najčešća "SLOBODA-n". Srbi na Kosovu su bez posla jer su sva mjesta zauzeli pošteni Albanci koji upravljaju Kosovom. Zato imaju vremena za demonstracije, a sada su dobili i novog vožda, kojim su oduševljeni jer je netko napokon zauzeo njihovu stranu. Miloševića smatraju svojim bogom jer on jedini ne da 'da se Srbi biju', što je albanska policija često činila. Odmah počinju takozvana Događanja naroda što se uz pomoć janjičara prenosi u Srbiju, gdje se uključuje i TV, što dovodi do buđenja najnižeg nacionalizma, što se kod Srba lako događa. To su manja okupljanja janjičara s Kosova i istih iz Srbije. Ovi s Kosova dobivaju hranu, piće i prenoćište pa postaju profesionalni demonstranti. Idu od događanja do događanja i uvijek u grad ulaze trčeći, dok narod uz put kliče. Kao nekada kod nošenja Titove štafete. Ubrzo se pojavljuje masa profesionalnih mitingaša, većinom s Kosova jer su bez posla, a ima i iz Srbije, jer kada se dijele hrana i pivo, mušterija ima koliko hoćeš, samo se mijenja grad, mitinguje, a poslije do drugog mjesta jede se i pije, da, zaboravio sam i srbuje, što je najvažnije. Svuda ih prati TV, ali ne prikazuju razvrat i pijančenja. Milošević nikada nikoga ne vrijeđa, čak ni Albance. Ne prijeti, ne pravi planove, bar ne otvoreno, niti se pojavljuje na TV-u i ne drži govore. On je sve svoje rekao. Izgleda da je u to vrijeme preuzimao svu vlast pa je bio zauzet u sklanjanju drugova koji su vodili Srbiju do tada jer se pojavljuju novi ljudi uz njega. Sve što se događa, Događanja naroda, itd. prepušta drugima da odrade, a ima ih mnogo koji mu se žele dodvoriti jer osjećaju da je u usponu pa nije loše biti uz njega. Nije nimalo osvetoljubiv jer se ljudi koji padnu u nemilost jednostavno sklone u stranu. To je vidljivo svakome i svi to znaju i svi se otimaju da mu služe jer Srbija ima samo podobnike, kao i ostatak SFRJ.
Uskoro na Kosovo odlazi rezervni sastav policija, pravi batinaši i sve uzimaju u svoje ruke. Kosovari gube sve pozicije i bivaju istjerani sa svih poslova koje sada preuzimaju Srbi s Kosova. Sada se za sve samo oni pitaju, dok Kosovari napuštaju sve poslove pod prijetnjom ili samostalno, pritiskom svojih. Svi ti uspjesi pripisivat će se njemu jer, znate, Srbi se smatraju nebeskim narodom, što je ostatak poraza s Kosova pa im treba bog. To što je komunist nije nikome važno. Poslije nestanka Miloševića, Srbi više ne spominju da su nebeski narod, možda zbog Oluje jer su sada postali bježeći narod što su uvijek bili jer sve što su osvojili poslije Kosovske bitke, bilo je bježeći od Turaka na sve strane. Usput, u blizini svakoga grada u Srbiji postoji mjesto koje se zove bježanija. Što mislite zašto? Poznavao sam mnogo malih privrednika jer sam i ja bio jedan od njih. Svi smo bili protiv Miloševića, zbog velike inflacije pa nismo mogli raditi normalno. Za vrijeme sankcija bilo je još gore. Da bismo smjeli raditi, morali smo platiti deset tisuća maraka po godini ili zatvoriti firmu, što sam i učinio. Vlast je trebala novac za rat pa je otimala, a što je najgore, nitko se nije bunio jer je sve bilo za srpstvo. Jednom prilikom poslije izbora koji su se održavali skoro svake godine, pitam neke prijatelje za koga su glasali. Svi su glasali za Miloševića jer im je donosio ogromnu zaradu, često i preko sto tisuća maraka čistog profita jer su krali na porezu, u stvari, krali su gdje su stigli. U stvari kralo se samo od velikih firmi dok nisu i njih uništili. Narod je živio od desetak maraka mjesečno jer su tolike bile plaće. Robu kupujete za dinare od državnih poduzeća pa je plaćate poslije nekoga vremena kada inflacija sve to obezvrijedi. Zatim se roba prodaje za marke dok je cijena ispisana u bodovima gdje je bod jedna marka da se ne bi moralo stalno mijenjati. Porez se plaća svakih petnaest dana i sve to uz hiper-inflaciju. Čim dođemo do dinara, idemo pred banku i kupujemo marke koje se mijenjaju poslije petnaest dana da bismo platili porez. Neki koji imaju veći promet, ne mijenjaju marke, nego ih čuvaju u kući. Sjećam se jednog trenutka kada smo prijatelj i ja prodavali margarin na tržnici, on ga je imao preko pola tone. Četvrt kilograma je koštalo marku ili četrdeset milijuna dinara. Počeli smo oko osam sati, a završili oko jedanaest, kada je marka koštala skoro dvostruko. Čim bismo skupili dinare, jedan od nas je odlazio kupiti deset maraka kod dilera ispred banke. U to doba u banke nije nitko ulazio jer je tečaj bio smiješno nizak. Pitat ćete se čiji su to dileri. Opet jednostavno. Svako dopodne iz Beograda stiže običan automobil s vozačem i pomoćnikom. Zaustavi se pred bankom i suvozač izađe van, uzme iz prtljažnika oko osmine prostranog metra originalno zapakiranih novčanica najvećeg apoena, drugi se i ne tiskaju
zbog velike inflacije i sve to odnese u banku dok vozač čuva ostatak. Sada nastupaju dileri gdje svaki dobiva jednu količinu novca i u okolici kupuje devize po trenutnom tečaju koji im se stalno javlja jer banke ne smiju to raditi. Sada zamislite. Banka je zadužena određenom količinom novca. Za sav prispjeli novac kupe se devize, desetci tisuća maraka. Sutradan za par stotina maraka može se namiriti suma kojom je banka zadužena dok je za koji dan ta suma bezvrijedna, a novac stiže svaki dan. Gdje odlaze te devize mogu samo nagađati, recimo za rat u Bosnu, a usput se svi namire. Pred sam početak rata u Hrvatskoj, na Kosovu vlada mir koji je uspostavila srpska policija. To su sve uspostavili srpski rezervisti, jako brutalni i bezobzirni, često su tukli sve redom pa i svoje Srbe, što se vidjelo na TV-u kada je čovjek vikao da je Srbin, a policajac je i dalje mlatio. Uz pomoć poštenih Albanaca, uz mnoga obećanja, Srbi ruše autonomiju Kosova, a kasnije i Vojvodine. Na Kosovu svu vlast i poslove preuzimaju Srbi dok Albance istjeruju s poslova ili pod pritiskom svojih iste napuštaju. Na Kosovu živi nešto manje od dva milijuna ljudi, većinom Albanaca dok je Srba samo nekoliko postotaka koji upravljaju svim resursima. Doduše, Albanci na papiru imaju sva prava kojih se nitko ne pridržava. Narod šuti i trpi dok veliki broj bježi u inozemstvo jer nemaju novca za život. Prava srpska demokracija, što se tvrdi na TV-u. Kosovo ima nešto manje stanovnika od Slovenije, a tri puta više od Crne Gore. Svijet počinje pritiskati Beograd tražeći da se vrati autonomija, a Srbi odmah govore o svojoj istini koju nitko ne razumije. Za vrijeme balvan revolucije, Srbi za svoje u Hrvatskoj traže državu u državi pa im je ponuđen Plan 4 koji nisu htjeli ni pogledati jer nije bio država. Za njih je srpska istina samo ono što megalomani žele i samo maksimum bez imalo realnosti. Kada izgube, onda daj što daš. Kada sam jedanput u diskusiji spomenuo da i Albanci na Kosovu moraju dobiti nešto slično ako ne i više, to je izazvalo nekontroliranu bujicu bijesa sa srpske strane. Svi su mi se unosili u lice vičući istovremeno. Zar netko tko ima imalo mozga može uspoređivati Srbe s njihovom slavnom istorijom i Albance? Albance sve treba poklati i stvar je riješena. Takav je bio odgovor mojih prijatelja i susjeda.
X Zbog uvođenja embarga na oružje, Hrvatska je predana na milost i nemilost Geđama, barbarima s istoka koji su imali uniforme JNA, a dušu janjičara. Pogotovo to važi za područje Knina gdje stiže pomoć janjičara iz Srbije, a domaći Srbi padaju u zanos pogotovo kada stiže oružje u ogromnim količinama kao pomoć ugroženoj braći. U to doba još se ne ratuje, ali se Srbi spremaju za obranu od
ustaša jer takva retorika podiže moral i zanos, u čemu ne oskudijevaju. Oružje se dovozi iz rezervi koje šalju isluženi srpski generali, u duši janjičari. Samo jedna primjedba, u Knin su stigli kamioni i kamioni svakakvog oružja, a dio su dobili i od JNA. Nije poslan nijedan traktor kao pomoć Srbima, a kada su hrabri Srbi bježali, skoro su svi imali traktore dok su Hrvati bježali iz tzv. Krajine s plastičnim vrećicama, sa svojih trinaeststoljetnih ognjišta, dok su Vlasi u Krajinu došli na samom kraj šesnaestog stoljeća. To što govore da oni tu žive odvajkada, samo je srpska megalomanija i neznanje i uveličavanje jer kako bi drugačije bili slavni i veliki, kakvim se predstavljaju. Na drugoj strani, kod Borova Sela koje poslije Drugog svjetskog rata uopće nije postojalo, sjećate se da sam u Vukovaru rođen pa sve dobro poznajem. Tu su se naselili Srbi iz Srbije koji su stalno tvrdili da tu žive vjekovima, kao i uvijek. Na RTS-u će se kleti da tu žive stoljećima i da su ugroženi jer ih ustaše žele istjerati. U Borovo Selo će nahrupiti horde barbara svakakvog kalibra, od kriminalaca do janjičara pa i nekih zavedenih koji su pošli braniti srpstvo. Kada su ubili dvanaest hrvatskih redarstvenika, pokazivali su slike toga masakra s tvrdnjom da su samo branili svoju nejač, koju su još prije nekoliko mjeseci poslali u Srbiju pa sam neke upoznao i u Požarevcu. Geđa je u stanju gledati vas u oči i bezočno lagati i svi će ga podržati u toj laži. Tako su pokazivali izrešetane autobuse s rupama gdje se može gurnuti prst i tvrdili da su pucali samo lovačkim oružjem jer drugoga nisu imali. U stvari su imali nekoliko stotina divljih Geđa prispjelih iz Srbije s ogromnom količinom svakakvog oružja kojim je zločin počinjen. Te slike su stalno prikazivali na RTS-u pa sam se pitao je li srpski narod stvarno glup pa ne vidi da je sve to igrokaz ili su Geđe toliko glupe pa misle da to nitko neće primijetiti. Za obranu srpstva, kod njih je svaka laž dopuštena pa se zato nitko nije bunio. Sve su te manipulacije naučili od komunista koji su tvrdili da je dopušteno sve pa i manipulacije da bi stigli do pobjede. To je važilo za sve komuniste, a ne samo srpske. Danima smo pratili informacije koje su stizale iz Borova Sela u slici jer se odande moglo nesmetano u Srbiju i nazad bez ikakvih ograničenja preko Dunava. Tu je bio veliki promet pa se broj stanovnika uvećao nekoliko puta. Naime, u centru sela je uvijek bila vidljiva velika gužva kad god bi TV pokazivala slučajno ili ne to područje. Nejač niste mogli nikada vidjeti jer je bila poslana u Srbiju. Oni su već davno bili spremni za rat, braniti vjekovna ognjišta, kako su tvrdili, koja su bila stara dvadesetak godina, ali tvrdnja je važna. Sve je bilo organizirano davno prije nego su u Zagrebu počeli razmišljati o ratu. To je bilo i mnogo prije nego je slavna JNA u Sloveniji doživjela blamažu jer su je vodile nesposobne Geđa koje su vladali njom. Svrstavali su je u četvrtu vojsku Europe, možda po oružju, ali po hrabrosti srpskih oficira koji su vodili vojsku, bili su mućak, kao i sve srpske vojske od
ranije koje su bile na strani pobjednika, ali nisu bili pobjednici nego šleperi, izuzev možda Prvog balkanskog rata. Naposljetku, pogledajte hrabre srpske delije koje su bježale pred narodom za vrijeme Oluje. Takvu sramotu Srbi nisu nikada doživjeli i trebat će nove generacije koje će kukati nad Olujom i zaboraviti Kosovski boj. Uvijek će pričati o genocidu nad Srbima u Oluji, a neće spominjati kako su istjerali sve Hrvate s njihovih vjekovnih ognjišta na fašistički način, dozvolivši im da ponesu samo plastične vrećice, obavezno bez novca koji su otimali. Kada su jadni Srbi bježali, nosili su svoje stvari na traktorima i te kolone traktora prolazile su danima. Nitko se nije pitao odakle tim ljudima toliki traktori. Nikako nisu bili tako jadni kako su ih opisivali, nego su bili jadni Hrvati koji su bježali s plastičnim vrećicama, spašavajući glavu od povampirenog srpskog fašizma. Da podsjetim, fašisti uništavaju tuđe narode, a komunisti uvijek svoj, a tzv. Krajina je bila samo srpska, u kojoj se pljačkalo i ubijalo između Srba, kada su nestali Hrvati i to naveliko između bandi od crvenih beretki koje su bile sigurnosni sastav iz Srbije do nekih bezveznih bandi iz amputirane SFRJ. Službeno je Oluja trajala 84 sata, a u stvari je rat završen već drugog dana kada je Knin pao, a poslije je bila samo bježanija, najdraže srpsko osvajanje do sada. Sljedeća dva dana bježalo se traktorima, a oni nisu bili baš mnogo brzi, zato je sve trajalo 84 sata. Meni je najbolesniji bio janjičar Vučić, sada na vlasti u Srbiji, koji je rekao da će uvijek tvrditi da je Oluja bila etničko čišćenje. Tvrdoglavi idiotizam. Slažem se s njim da poslije Oluje u tzv. Krajini nije ostao nijedan traktor, sve je traktorsko etnički očišćeno. Jednom prilikom slušao sam 'Brbljalište', popularnu emisiju kod Geđa. Zvalo se 'Veče s Ivanom Ivanovićem', imao je tipično srpsko ime. Tako je jednom prilikom poslije padanja snijega, javio kako su Hrvati počistili sav snijeg na svome teritoriju, uz primjedbu kako je Srbima poznato da su oni najveći đubretari na Balkanu, što je popraćeno velikim ovacijama. On je taj zaključak dobio sjetivši se Bljeska i Oluje, pretpostavljam, jer su Hrvati tada zbilja očistili sav šljam koji se nakupio u tzv. Krajini. Nešto slično na Ćirilici, isto jedno 'Brbljalište', koja je imitacija nekada hrvatske Latinice s tom razlikom što se naš novinar zvao Latin a njihov Ćiril, ne... Jednostavno, Marić, a emisija je čisto srbovanje. Jednom prilikom došli su neki buzdovani iz tzv. Krajine i pričali kako su poslije Oluje ostavili oko 40 000 traktora, 200 000 krupne stoke i 300 000 sitne stoke, milijun trsova loze itd. Ako su bili tako bogati s 40 000 traktora i jedno 70 000 traktora ili više kojima su pobjegli, ne shvaćam što su tražili kruha preko pogače jer kada slušaš Beograd, a živiš u drugoj državi, uvijek nastradaš jer su se Srbijanci spremni boriti do posljednjeg Srbina u Hrvatskoj ili negdje drugdje, što bi ih trebalo opametiti, ali nažalost kod Srba to ne prolazi, oni jednostavno vole glavom kroz zid pa kada sve izgube, onda daj što daš! Kakav idiotizam jer su svu stoku pojeli pošto su istjerali sve nesrbe, ostalo je samo
par tisuća krupne stoke. Neki njihov akademik tvrdio je kako su Srbi naselili Liku u četvrtom stoljeću. Poznat je i lički krumpir koji su Srbi donijeli sa sobom i to 1368. godine. Zamislite, znaju točnu godinu. Jednostavno nitko se nije bunio uz primjedbu da je krumpir stigao iz Južne Amerike na naše područje tek za vrijeme Marije Terezije. Stalno su dolazili takvi ljudi s takvim izmišljenim pričama, a ja sam odabrao bombončiće idiotizma koje nema nijedan narod ovdje na Balkanu, a možda i dalje 'u celom svetu' kako vole Srbi tvrditi, jer su svuda razbacani, narod koji voli bježati. U stvari, područje Borova Sela bilo je test, pošto narod odlučuje kome pripada teritorij, a tu žive sto posto samo Geđe. To će biti mjera koju će Milošević stalno upotrebljavati. Tamo gdje su Srbi, to je Srbija, sviđalo se to nekome ili ne. Pošto je Borovo Selo u Slavoniji, Slavonija je srpska, kako je sve jednostavno. Često su pokazivali ljude koji su stizali čamcima preko Dunava u selo. Kakvog je tu ološa bilo, groznih četničkih faca koje su sličile majmunima, a nikako ljudima, okićenih oružjem u jednoj ruci i bocom brlje u drugoj ruci, tako su i izgledali - brljivo. Čak se jedanput i vojvoda janjičara Šešelj pobunio na smeće koje se tu sakuplja. Naime, jednom prilikom je žestoko napao Arkana Jajaru, baš su ga tako nazivali hrvatski kriminalci jer je bio operni pjevač bez sluha. Naime, oni su s Arkanom opljačkali putničku agenciju u Zagrebu i odnijeli nekoliko milijuna maraka pa su se razbježali s plijenom po inozemstvu dok je Arkan pobjegao u Makedoniju i tamo se hvalio pa su ga ulovili i on je sve ispjevao, bez da su ga prisiljavali. Kada se ostatak bande vratio u zemlju, policija ih je pohvatala i svi su završili u zatvoru. Tako je Jajara ušao u Službu bezbjednosti pa mu nitko nije mogao ništa. Janjičar Šešelj jednom je pričao kako su na Dunavu ubijani i Srbi koji se nisu slagali s Jajarom. Pokazivao je i papir i tvrdio da ima svjedoke i kada dođe na vlast, prvo će zatvoriti Jajaru. Kada je janjičar došao na vlast, to obećanje je zaboravio ili mu je možda umro svjedok, sve je moguće. Borislav Jović je dobio informaciju od svojih drugova iz Rusije da JNA ima slobodne ruke u gušenju svake pobune u republikama, osim Miloševićeve kamarile. Stari srpski saveznici neće se miješati, a ostali ne mogu. Odmah je napravljen plan da se uništi HDZ. Krenut će u dvije kolone Savom i Dravom i osvojiti Zagreb. Taj plan propada jer je većina nesrpskih oficira zbunjena i ne zna što raditi, takvu mogućnost nisu nikada vježbali, da krenu protiv svoga naroda. Tako će se početi čistiti JNA od svih koji nisu uz Miloševića, a prilika je otišla u nepovrat. Hrvatska je jedina država Europe čiji je teritorij bio podijeljen među trima barbarima našim susjedima i to na duže razdoblje, stoljećima. Obala je bila u rukama Venecije, sjeverni krajevi pod vlašću Habsburgovaca dok je Bosna, takozvana Turska Hrvatska, bila pod Turcima koji su stoljećima pustošili Kninsku krajinu. Turci su uvijek dobivali dobre batine, ali barbari se nisu okanili pljački. Iako su 1593. bili poraženi kod Siska i doživjeli su još nekoliko poraza. Možda je najbolniji bio kod Sinja
kolovoza 1715. godine jer poslije toga su se opametili. Nakon poraza kod Siska, na granici su stalno bili manji prepadi s obje strane. Odlazilo se preko granice u pljačku i gledalo se zarobiti nekoga visokog dužnosnika koji je morao platiti otkupninu od koje su obje strane živjele. To je trajalo tamo do Napoleona. Možda je iz toga pljačkaškog vremena nastala priča koja se često pričala. Navodno je neki putnik pitao krajišnike kako žive na ovome nemirnom prostoru. Objasnili su da je bilo loših i dobrih vremena. Loše je bilo kada su barbari iz Bosne dolazili pljačkati, paliti i otimati, a dobro je bilo kada su oni išli kod njih. I sada se napokon pružila prilika da se riješimo barbara koje smo sami pozvali da nam sole pamet, ne znajući da su oni obični svinjari koji su se ponašali kao janjičari, što i sada čine. Naime, Srbi nemaju nijednog susjeda s kojim nisu ratovali i pokušavali oteti njihov teritorij stalno tvrdeći da tu žive stoljećima, što nije točno. Oni su stoljećima živjeli u Rasu i tek su krajem dvanaestog stoljeća krenuli u osvajanje Kosova. Ta netočnost se stalno ponavlja u njihovoj povijesti tako da je postala sastavni dio srpske povijesti. Stalno ćete je čuti, kao i hrvatsku priču da tuđe nećemo, a svoje ne damo, ipak su nam otimali teritorije gdje god su stigli, dok su Srbi iz Raške osvojili Makedoniju i Grčku, a Turci su ih zaustavili na rijeci Marici. Međutim, stvara se jedan srpski fenomen, možda jedini u povijesti svijeta, da oni kreću u osvajanja bježeći, računajući na samilost susjeda koji su ih primali na svoj teritorij znajući da bježe od Turaka. Kada se stvorila kritična masa, taj teritorij su pripojili Srbiji. Tako su osvojili srednju Srbiju gdje su živjeli Vlasi. Kraljevo je bio kraljevski vlaški grad. Kasnije su prešli Savu i Dunav i sve tamo do Slovenije i Budimpešte stalno tvrdeći da tu žive vjekovima. Nisu dozvoljavali da netko dira u tu srpsku istinu jer se loše proveo zato što su imali manire svinjara i janjičara. Tek su Bljesak i Oluja napokon uputili Srbe tamo odakle su došli, ali ne sve. Neki su ostali i nastavili po starom, pričajući da moraju imati suživot sa Hrvatima jer smo u demokraciji, a ne dao bog da se dogodi što misle jer ja ih jako dobro poznam, oni su takvi prema svojim susjedima u svome selu i neće se nikad promijeniti. Naposljetku, poznata je uzrečica kod srpskog seljaka, kako želi da susjedu ugine krava, iako njemu ništa ne zamjera. Jednostavno, od smrti krave on nema nikakve koristi dok susjed ima štetu. Možda je to samo zavist koja je ostala iz vremena Turaka ili nešto drugo? Evo dok ovo pišem, izbori su na Kosovu. Po običaju, Srbi su nesložni. Tu srpsku logiku ne može nitko shvatiti. Ja to zovem srpski idiotizam, što je kod njih sasvim normalno jer oni to nazivaju demokracijom. Možda je i jedno i drugo točno? Pogledajmo, DSS je janjičarska stranka koja priča kako Kosovo kao republika ne postoji i da je to dio Srbije. Stranku vodi Koštunica, tipični buzdovan koji je kao dijete bio čobanče. To je odlika svih buzdovana s ovih prostora, možda izuzevši Sloveniju. Uz to, on je i profesor u Beogradu pa možete
misliti kako i čime puni mozgove studenata. On će reći demokracijom jer tako počinje ime njegove stranke, tipično buzdovanski, možda čak i bolesno. Kakav je to profesor koji nema pojma što je demokracija? Zato ga zovem janjičar jer su oni u svoje doba činili što su htjeli i to smatrali naprednim i nekom svojom istinom. Tko tvrdi drugačije, izdajnik je uz ostale bolesne epitete koji se priljepljuju. Sada ta ista stranka koja ne priznaje Republiku Kosovo koju je priznalo preko sto država, poziva Srbe na bojkot izbora jer ih nisu postavili srpski organi. Radi točno suprotno od interesa Srba s Kosova, u stvari radi za Prištinu. Pretpostavljam da on, bogomdani lider fašističke stranke, jer ona to jest, očekuje da preko sto država svijeta povuče priznanje Kosova i da ono postane sastavni dio Srbije. Kažite mi, zar to nije više od idiotizma i što je najžalosnije, ima jedan postotak srpskog stanovništva koji misle kao on. Gdje će Srbija koja nije na dobrom glasu u svijetu, završiti jer je poznaju samo po lošem? Toliko daleko ide ta mržnja među janjičarima, u koje spadaju radikali kao i naprednjaci koji su napredniji od radikala samo po tome što žele ići u Europu. Sve ostalo je isto ili slično. Sve te slične janjičarske stranke jednostavno se ne mogu podnijeti, bez obzira koliko sve košta pa i na račun srpskog naroda do kojega im uopće nije stalo, iako će tvrditi suprotno, da obožavaju srpski narod, a budale vjeruju očekujući tko zna što jer svi su narodi u principu glupi. Pogledajte kako je Hitler prevario Nijemce, jedan napredan narod, i uvalio ga u zlo. Moja je misao da su svi narodi glupi, ali imaju pametne pojedince, što se za vrijeme Miloševića ne može nikako reći. Ja sam tamo živio u to doba, kada je vladalo narcisoidno ludilo, i svatko se trudio biti luđi od svog sugovornika, hvaleći Miloševićeve postupke do besvijesti. Tko se suprotstavio, ne znam što se dogodilo jer ne znam nijedan takav slučaj. Nestajale su čitave obitelji i to vrlo često pa smo kasnije čuli da su se javljali iz Australije i drugih dalekih zemalja. I u Hrvatskoj ponekad imamo nešto slično što su naši buzdovani rado preuzeli od janjičara iz Beograda, a što je ostavština Jugoslavije. Naime, danas su HDZ-ovci napali gospodina Linića da sve njihove reforme ne vrijede ništa i bla bla,bla. I to je neka vrsta HDZ-ovog idiotizma, biti protiv svega što netko drugi radi, pogotovo ako ima velike probleme koje je stvorio upravo HDZ u zadnjih osam godina dok je bio na vlasti, čiji su dužnosnici krali gdje su stigli pa i stranka nije bila bolja, držeći se stare buzdovanske 'tko je jamio-jamio', zakona iz doba komunizma kada su svi političari bili zaštićeni više nego medvjedi. Vratimo se najvećem Vučićevom idiotizmu, traži od Euleksa da dozvoli ulazak srpskoj policiji na Kosovo da bi zavela red na izborima zbog svađe Srba pa i prekida glasovanja. Možda je sve to bio samo dogovor među strankama jer su komunisti radili takve stvari, a svi lideri bili su nekada drugovi. Možda bi netko trebao objasniti tome janjičaru, koji ima iste poglede kao i Šešelj samo želi u EU, po
tome se razlikuju. Možda on ne zna da je Kosovo republika ili je toliki idiot i očekuje da njegova policija uđe u neku susjednu državu bez problema. Mislim da se tako što nikada nije desilo u čitavoj svjetskoj povijesti. Kako vidite, srpski idiotizam može sve. Ili kako je rekao jedan srpski povjesničar, Srbi imaju nerealni narcizam. Većina Srba ne razumije tu riječ. Nedavno je i Dačić napao turskog predsjednika koji je došao na Kosovo u posjet, zato što je rekao Kosovo je Turska, a Turska je Kosovo. To što Dačić ne priznaje Kosovo njegova je stvar ili glupost i nitko ne mora misliti isto jer Kosovo je pod Turskom imalo neku svoju samostalnost, čak su kovali i svoj zlatni novac u dva apoena. Imaju i istu vjeru i što je tu čudno osim Dačićevog idiotizma. Ista ona logika koju je slijedio pod Miloševićem. Naposljetku, da je rekao za Srbiju da je Turska, ne bi mnogo pogriješio jer su Srbi genetski Turci, sjetite se prve bračne noći iz toga doba, i naposljetku Srbi su bili pod Turcima skoro petsto godina, a kao samostalna država ili neka zajednica mnogo manje, to su činjenice koje neke neznalice ne žele znati, ali se vole praviti pametni pred narodom koji naposljetku bira. X I sada se napokon pružila prilika da se oslobodimo Srba zauvijek, ali nam nisu dopustili da kupimo oružje. Srbima jesu i to na mala vrata. Uz sve oružje JNA, Srbi kupuju sedam brodova rashodovanog oružja u Libanonu i iskrcavaju isto u luci Bar, kada stiže embargo. Oružje je iskrcano i od UN-a sve to lijepo zapečaćeno i zaboravljeno. Sve je potrošeno u Bosni, a da se svijet nikada nije pitao što se dogodilo s tim oružjem, namjerno ili ne. Svijet se bojao dati Hrvatima oružje jer su se bojali sveopćeg rata koji je ipak došao. Računali su da će Hrvati biti poraženi i stvar je gotova, pravo demokratski jer su strahovali od Srba koji su uvijek samo pričali i veličali pobjede. Kako je tako hrabar narod mogao doživjeti Bljesak? Poslije njega su se samo prepirali optužujući druge za izdaju. Zaključak, svi su bili izdajice ili kukavice. Ne zaboravite, kraj svakoga grada u Srbiji postojala je bježanija u koju su se za vrijeme opasnosti od Turaka sklanjali svi hrabri Srbi sa svojom nejači ili su bježali na Krf, a za vrijeme Oluje i na istok. Za pedeset godina kada se pojave nove generacije neopterećenih Srba, više se neće spominjati boj na Kosovu nego Oluja koja je doslovno pomela hrabre Srbe. Oni su bježali na samu pomisao da dolaze ustaše jer su o ustašama izmišljali nevjerojatne priče, njih su se bojali više nego Turaka. Netko će reći da je to bilo etničko čišćenje jer mu tako odgovara. Da, bilo je to etničko samočišćenje jer ne zaboravimo da je tzv. Krajinom vladao ološ sakupljen iz svih dijelova srpskog etnosa. Oni su vladali ostavljenim pukom koji nije znao što raditi, držeći se svojih vlasti. Nažalost, Oluja je pomela sve smeće pa i običan puk, koji je
postao kolateralna šteta, iako su i oni pridonijeli takvoj državi ako ništa drugo, na izborima. Bježanje za vrijeme Oluje Srbi nazivaju etničkim čišćenjem dok je za vrijeme tzv. Krajine ubijeno preko tisuću nesrba i skoro su svi istjerani iz srpskog raja, to nije bilo etničko čišćenje jer oni broje samo ono što se njima dogodilo. I to bez imalo srama. Srbi to i ne spominju, a naši buzdovani se pravdaju umjesto da ih napadnu istom pričom. Jednostavno, Oluja je očistila sve smeće koje se nakupilo za četiri godine u tzv. Krajini. Dokumenti koji su pronađeni poslije bježanja Srba pokazuju kako su se Srbi borili između sebe jer su svuda vladale razne bande. Sva ta ubojstva kojih je bilo na stotine bit će pripisana Hrvatima, jer je bolesnik iz Veritasa tako odlučio. On je za mene neki bolesni tip. Prvo je bio član vladajuće bratije tzv. Krajine, a kada je ona otpuhana, pronašao je posao stvorivši Veritas, ustanovu koja s istinom nema ništa, osim što njemu daje posao. Sjećam se da je pričao kako je on haškim istražiteljima podastro sve za tužbu protiv hrvatskih generala na čelu s Gotovinom. Kada su optuženi u prvostupanjskom postupku, a Srbi slavili, Bolesnik je bio u središtu pažnje i u svim srpskim medijima nije silazio danima, stalno se hvaleći kako je baš on predložio haškim istražiteljima da se hrvatski generali optuže uz vlast s Tuđmanom na čelu za 'udruženi zločinački pothvat'. Generali su bili baš tako uz ostalo osuđeni, kasnije su bili oslobođeni i sve je brisano. Srbi su digli takvu galamu. Čak su organizirali prosvjed u UN-u. Kada su oslobođeni srpski zločinci Simatović i njegovi kompanjoni, onda se nije aktivirao UN iako su bili visoki dužnosnici UDBE ili kako se već zvala, jer su upravljali crvenim beretkama. Bura se odmah stišala jer su i neki njihovi ljudi bili oslobođeni. Međutim, ono što je najslađe, mnogi su Srbi iz Bosne osuđeni da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu. Sve će to završiti kada osude i ovu zadnju dvojica za isto. Mislim na Karadžića i klošara Mladića. Sjećate se kako je izgledao kao klošar kada su ga uhvatili? Da je imao imalo ponosa ubio bi se jer to je sastavni dio časnika, što on nije mogao nikako biti jer je bio klošar, jadnik koji je od suda tražio prava koja svojim žrtvama nije nikada davao. Ne znam zašto su ga okupali i uredili u Haagu, trebali su ga ostaviti da živi po rupama kao i svi štakori, jadno, jer je baš to zaslužio. Sjetite se majki Srebrenice. Sada se Bolesnik iz Veritasa ne javlja jer je napravio pravu stvar. Napokon je pomogao da se neki Srbi koji su to zaslužili pošteno kazne u udruženom zločinačkom pothvatu. Da nije bilo njega, Save Štrpca, udruženi pothvat ne bi se spominjao. Napokon je i Veritas učinila jedinu pravu stvar osudivši mnoge Srbe za ono što su zaslužili. Pošto smo sada ušli u EU i mi ćemo morati nekome zabranjivati da ne smije biti slobodan jer se starim imperijalističkim silama tako sviđa. To je njihov interes, a demokracija, jako važno. Rat u Hrvatskoj ne bi dugo trajao, možda jedna ili dvije bitke, i hrabri bi Srbi pobjegli, ni u kome slučaju do Krfa jer bi Albanija zabranila prolaz. Vratili bi se nazad na područje stare Vlaške države iz koje su
bježeći osvojili druga područja. Poslije Kosova bježe na sjever do Smedereva. Za vrijeme robovanja pod Turcima, to se područje zvalo Smederevski pašaluk, a ne Beogradski, kako Srbi zovu to područje. Što ćeš, narod ne poznaje ni svoju povijest, zato što je megalomanija idiotizma stalno na djelu, što Srbima uopće ne smeta. Mi smo dobro poznavali Srbe, pogotovo predsjednik Tuđman, naposljetku bio je rijetki hrvatski general. Većina generala bili su Srbi pa je zato i propala ova država kao i prethodna, jer kada svinjarima dadete generalske titule, a oni nemaju ovce, dolazi do poraza. Tuđman je znao da Srbi nisu nikakvi borci što je bilo vidljivo iz njihove povijesti jer su se uvijek priklonili pobjednicima. Sami su pravili slavnu famu o sebi ne trpeći kritike, pogotovo ne ustaša, dok su drugi šutjeli. Europa je sve vjerovala jer su u strahu velike oči, jednostavno su se bojali svoje sjene. Pogledajte, poslije kapitulacije kraljevine, kralj bježi u Englesku. Srbija je protektorat s generalom Nedićem na čelu, nacističkim slugom koji izvršava sve zapovijedi dok je u šumi general Draža, koji čeka u prikrajku, kako će se sve razvijati. Jedina konkurencija su partizani. Kako god rat završio, Geđe će biti na pobjedničkoj strani i to na onoj na kojoj se nisu ni nadali, partizanskoj, gdje su bili u manjini, međutim pošto Ranković regrutira četničku mladež, iz rata Geđe izlaze najmoćniji i s ogromnom vojnom silom iz koje će se opet regrutirati čitava bratija nesposobnih čobana-oficira, s komunističkim predznakom i koja će čuvati srpsku stečevinu u SFRJ. Sjetite se kada je Karadžić vezao mirovnjake uz magazine da ih NATO ne bi bombardirao, Europa je molila sklopljenih ruku da ih puste jer su se oni samo igrali rata. Kasnije kada se mesar s Balkana nakašljao, Europi su se tresle gaće. Sve dok nije došao Bljesak pa i onda su strahovali da će sada nepobjedivi Srbi krenuti u obračun s Hrvatskom, tako da su zabranili Oluju bojeći se invazije Hrvata na zapad kada dođu Srbi. I onda kada se dogodila Oluja koja je otpuhala smeće na istok, napali su Hrvatsku jer je ona očistila svoj teritorij od zla bez pomoći 'hrabre' Europe. To se vidi po tome jer su svi trpjeli srpske provokacije i nisu odgovarali na vatru. Sjećam se, prvo su Francuzi žestoko uzvratili pa su se Srbi primirili i bili mirni kao bubice. Odmah poslije su to učinili ostali, ali nitko od njih nije dao priznanje hrvatskoj vojsci koja je sve započela. Europa ne voli učiti od malih država jer je i ona onda mala i nevažna država, zato je najjednostavnije sve što prije zaboraviti. Sumnjam da se netko sjeća trenutka kada je na početku rata u BiH kasapin Mladić ponesen svojim slavnim uspjesima boreći se protiv slabo naoružanih Hrvata na području Knina, krenuo u obračun protiv Hrvata u Hercegovini, gdje je u dva dana dobio takve batine da mu više nije palo na pamet da ih dira, jer su mu rušili reputaciju, iako su bili malobrojniji od Srba. Hercegovci su imali oružje i žestoko pucali nazad, a Srbi su navikli da samo oni pucaju, zato su se okrenuli Muslimanima
koji se nisu imali čime braniti. To je demokracija u Europi, pustiti jedan narod da se masakrira u ime demokracije i ne poduzeti ništa, a trebali su samo udariti šakom o stol pa bi Srbi pobjegli možda i do Krfa jer kada bježe onda to čine kao počišćeni, što kasnije zovu etničko čišćenje. Europa nije željela da Srbi stignu na Krf jer to je sada teritorij Europe, a oni kao demokrati vole samo pričati o ljudskim pravima, ali ne i pomoći. Poslije Vukovara i Hercegovaca, kasapin Mladić shvaća poruku, ne ići u rat čovjek protiv čovjeka jer će ih Muslimani potući. Proći će kao s Hercegovcima. Treba primijeniti Vukovar, iz daljine sve uništiti topovima i onda mjesto samo padne u ruke. Srbi obožavaju voditi bitke topovima, na daljinu, jer protivnici ne mogu nazad pucati, a ako su u blizini strane TV kamere, onda odmah dižu tri raširena prsta, ustaški pozdrav, pa se hvataju za bocu i njom nazdravljaju svojoj hrabrosti, onako bradati i neuredni, kao da su izašli iz svinjca. Hrabrost im daje rakija u jednoj i strojnica u drugoj ruci, i sve to uz cajke i zvuke svoje narodne muzike iz Anadolije. Takve slike stvaraju strah kod evropskih demokrata koji se groze rata i krvi, pričajući o neuljudbenom Balkanu. Oni su se samo do prije pedesetak godina ponašali i gore uništavajući uljudbe širom planeta, donoseći svoj način života, a sve ostalo kod tih naroda nazivali primitivizmom. Je li se štogod promijenilo? Ne. Sada osvajaju perfidnije i zakukuljenije, da državice same idu na klanje u ime neke europske demokracije. Vraća li se grčka demokracija, mislim na demokraciju u robovlasničkom uređenju, jer je ona tako i nastala, gdje imaš sva prava, ali si rob jer moraš raditi za neku crkavicu? Zašto moraš, ne moraš raditi, možeš i umrijeti od gladi jer uvijek imaš izbor. Svi smo u Srbiji na RTS-u gledali slavne srpske rezerviste u pohodu na Vukovar. Bile su to desetcima kilometara duge kolone ljudstva u kamionima, oko četiri stotine oklopa, što tenkova, što transportera, čitavih pet bojni u punoj ratnoj spremi koje su krenule u osvajanje. Rezervisti su mahali sa tenkova, uz dizanje tri prsta, ustaški pozdrav, dok su kamere zujale. Bili su u transu, kao i većina građana Beograda koja ih je došla ispratiti zasipajući kolonu cvijećem. Europa šuti - demokracija šuti. Komentator je ovoj srpskoj sili najavljivao veličanstvenu budućnost u čemu su Srbi nezaustavljivi dok se sami hvale. Najavio je brz slom ustaša koje će se sakriti u mišje rupe. Pomislio sam da Srbi opet buncaju, da su opet u oblacima, lete visoko zanoseći se iluzijama, a kada budu pali na zemlju, to će boljeti. Iskreno, nisam znao kako uz sve to oružje mogu izgubiti. Čak sam i ja povjerovao komentatoru koji je tvrdio da će se za par sedmica javljati iz Zagreba. Ta sila tenkova topova i hrabrih pijanih Geđa, krenula je nezadrživo prema Vukovaru. Tu i tamo na nju su vršeni prepadi hrvatskih branitelja koji su izgledali kao ubodi komaraca, ali su dali naslutiti
što čeka tu napadačku pljačkašku bagru koja je baš to i postala. Ulazili su u Vukovar meljući sve pred sobom. Išli su nezadrživo do Trpinjske ceste gdje je od oklopa formiran otpad starog željeza. Četiri bojne su skoro nestale u uličnim borbama, izgubivši većinu tenkova dok petu nisu smjeli upotrijebiti. Grad je branilo oko tisuću osamsto branitelja naoružanih osobnim i protutenkovskim oružjem. Napadali su samo noću tako da su Geđe spavali u strahu, što nisu željeli priznati. Put u Zagreb bio je samo pusti san. Ta velika sila od nekoliko stotina tenkova, uz podršku topništva i zrakoplovstva i desetci tisuće rezervista, da ne spominjem janjičare svih vrsta i boja, nije mogla pobijediti branitelje Vukovara, slabo naoružane, ali spremne dati svoj život za domovinu. Ta moćna barbarska sila doživljavala je takve udarce noću da su se hrabri Srbi bojali spavati. Oficiri te komunističke soldateske, koji su nekad kao djeca bili svinjari i čobančići, odlučili su iz daljine razoriti Vukovar. Takvo osvajanje kasnije će primjenjivati svinjar iz Bosne, Mladić, u svome pohodu protiv Muslimana, koji se nisu imali čime braniti. Nekoliko dana nakon napada na Vukovar, RTS pobjedonosno javlja da je Vukovar oslobođen. Čega, ljudi? Zvali su ga srpski Vukovar. U većini Srbije nastalo je neopisivo slavlje, a svinjari su i dalje ginuli u tome oslobođenom gradu. Grad jest bio uništen, ali ne i razoren, to će učiniti na kraju orgija. Branitelji se i dalje bore nanoseći teške gubitke osvajaču. Ta slavna srpska vojska mora se sakrivati kada padne mrak jer su onda branitelji u prednosti. Elan u vojsci brzo nestaje, javlja se strah i to paničan koji se može izliječiti samo rakijom i drogom. U tome prednjače horde janjičara koje su formirane od raznih četničko-janjičarskih stranaka iz parlamenata jer su sve one željele sudjelovati u pobjedi hrabre srpske vojske u pohodu protiv ustaša, tako su najavljivane. Te janjičarske horde samo će pljačkati trošeći velike količine brlje i droge koja ih pokreće. Tako RTS nekoliko puta javlja da je Vukovar pao. Padao je tri mjeseca dok ga buzdovani nisu sasvim razorili. O osvajanju Osijeka i Vinkovaca više nitko nije pričao, iako su prije koji mjesec to obećavali. O osvajanju Zagreba nisu ni razmišljali. Kada su zadnji put javili da je Vukovar pao, nitko nije vjerovao jer su se i dalje vršile sahrane po gradovima Srbije. Majke su plakale jer one uvijek plaču za vrijeme rata. O gradu više nitko nije govorio jer je postao najbolnija rana pobjede Geđa. Ta slavna srpska pobjeda odnijela višestruko više srpskih života, koje su kasnije Srbi nadoknadili kada su masakrirali civile. Takva je bila slika barbarina koju je Europa vidjela, ali nije shvaćala o čemu se radi. Neki će se u Europi malo buniti zbog nepotrebnog razaranja Vukovara i nikome ništa, ali će zato suditi o prekomjernom granatiranju Knina generalu Gotovini, što je bila obična farsa koja je tako i završila.
X
U to doba gledao sam oba TV programa, HTV-a i RTS-a. Sve su programe radili samo podobni novinari. Promijenili su boju košulje, ali ne i ćud. Često su spominjali koliko je granata palo na pojedini dio grada. Jesu li su imali brojače granata ili su procjenjivali odoka? Od njih nisam nikome vjerovao jer su donedavno svi bili podobni novinari i po mišljenje išli u komitet. Upotrebljavali su iste smicalice jer su tako bili učeni. Držali su se i dijela ratnog prava, ali samo onoga koji je njima odgovarao. Sve svoje žrtve umanjiti, a protivničke povećaj. I sada se priča na HTV-u kako su četnici imali u Vukovaru petnaest tisuća mrtvih, što je mogao reći samo novinar koji je izgubio komitet pa je bez njega jurio kao muha bez glave. Kod izbjeglica bilo je suprotno. To važi za obje TV kuće koje su imale huškačku politiku. Stalno sam očekivao da će Geđe javiti kako su ustaše granatirale neki srpski grad. Najbolji grad bio je Šid jer je blizu hrvatske granice. Znao sam unaprijed što će biti pogođeno: bolnica, škola i dječji vrtić. To uvijek dobro zvuči ako hoćeš nekome napakostiti, a to su svi željeli. To uvijek ima veliki odjek u svim medijima, pogotovo stranim. Svi će se zgražati i reći da žale i nikom ništa. Vrijeme je prolazilo i ništa takvog nije se događalo. Onda sam shvatio da su Geđe znali da im nitko u svijetu to ne bi vjerovao, čak ni novinari koji bi dali život za takvu senzaciju. Zato takvo što nisu ni izveli, u čemu su bili pravi majstori. Prošla je godina ili više, već sam zaboravio na takvu mogućnost, kada se upravo to dogodilo. RTS senzacionalistički javlja da su ustaše granatirale Šid. Imao sam loše mišljenje o srpskim buzdovanima koji su vodili rat, ali ovo je bilo dno dna jer im je trebalo toliko vremena da to smisle, da dođu na tako jednostavnu ideju. Zbilja su me razočarali, pa nije ništa drugo ni očekivati od čobana. Oni koji to učine nemaju velike šanse preživjeti jer će ih zrakoplovstvo napasti već kod drugog ili trećeg ispaljivanja granate. RTS je prikazivao srušene zgrade i naveo da su to bolnica, škola i vrtić, baš kako sam zamišljao. Bilo je i mrtvih. Nitko im sa Zapada nije vjerovao, čak se nije ni zanimao za slučaj. Svi su očekivali da će Geđe baš tako nešto izvesti. Nevjerojatno, zamislite Hrvati pucaju na srpski teritorij i pogađaju važne ustanove. Nikoga u svijetu to namještanje nije zanimalo. Do kraja rata tako što više nisu izvodili na području Hrvatske, dok su im u Bosni vrata bila otvorena. Kasnije, poslije rata, kada sam došao u Hrvatsku, razgovaram s jednim dragovoljcem. Služio je na istoku i pričao mi svoje dogodovštine, dobre i loše. I onda počne pričati o granatiranju Šida. Nisam ništa rekao jer sam bio totalno zbunjen. Čak sam pomislio da me dečki zafrkavaju jer sam ja to granatiranje jedanput spomenuo u nekom razgovoru. Onda sam shvatio da on to nije mogao znati jer se
upravo vratio s bojišta skinuvši uniformu. Pitao sam ga da mi lijepo objasni, a on je upitao zašto, kao da se nečega bojao. Tek je par dana poslije ispričao pravu priču, poslije nekoliko piva. Namjestili su haubicu u noći na sam kraj šumarka kojih je tu bilo mnogo u Slavoniji. Kamion su sakrili dublje u šumu. Namjestili su nišanske sprave i čekali da prođe zračna patrola. Ispalili su tri granate jer više nisu ni imali i pobjegli dublje u šumu. Dok su bježali, čuli su eksplozije koje su pogađale mjesto s kojega su pobjegli. Po njegovim riječima, jedva su izvukli živu glavu, ali su pokazali Geđama da su i oni ranjivi. To su učinili dečki iz porušenih sela, tu uz granicu. Bila je to osveta za njihova sela i mrtve. Stalno su slušali radio Beograd da čuju jesu li što pogodili. Kad je javljeno, svi su bili oduševljeni. Napokon su osvetili svoje srušene domove i ubijenu rodbinu. Kasnije kada su pitali iz komande je li netko pucao na Šid, jer je bilo zabranjeno, rekli su da nemaju pojma. 'Vjerojatno četnici opet lažu.'
X Sjećam se točno kada je prvi put upotrijebljen pozdrav dizanjem tri raširena prsta u Srbiji na televiziji. To je učinio Drašković koji se pojavio niotkuda i po čitav dan solio narodu pamet. Onda sam doznao da je književnik. Tražio je da se vrati kralj i zastupao njegove interese, kao i interese četnika. Prije toga je bio u jednoj četničkoj stranci nekog Mirka Jovića, kao i ostali četnici, mislim na Šešelja, Koštunicu i neke druge nevažne srpske političare koji su kasnije osnovali svoje stranke. Bilo je to razdoblje pojave Miloševića koji je otvorio mogućnost višestranačja. U stvari, Milošević je bio pokretač demokracije. Dopustio je višestranačje. Čak je i ortodoksna vjera dobila pristup na RTS što je ranije bilo nezamislivo. To su svećenici dobro iskoristili da bi narodu približili vjeru koju je u međuvremenu izgubio. Narod se nije znao ni prekrstiti pa je počela neka vrsta vjeronauka. Jedan visoki crkveni dostojanstvenik tom je izgubljenom stadu objašnjavao da ne psuju katolike, što se na veliko činilo, misleći pritom na Hrvate. On je objasnio da su i oni pravoslavci, odnosno ortodoksni katolici pa tako psuju i svoju vjeru. Međutim, narod je tjerao po starom jer je svaki narod glup, ali ima pametne pojedince. Objasnio je da Srbin ne smije promijeniti svoju vjeru jer je to zabranjeno i preći na drugu. Drugim riječima, sipao je žuč na sve i svakoga tko nije bio na njegovoj liniji, pogotovo na komuniste i Miloševića kojega nije spominjao poimence, tako da se svećenici više nisu pojavljivali na RTS-u. Bila je opasnost da se narod vrati u srednji vijek, iako nije bio daleko od njega. To je bila velika promjena koju sam uočio kod ortodoksne crkve. Naime, kada sam doselio u
Srbiju, obilazio sam većinu njihovih manastira jer se tu sakupljala kultura čitavog naroda. Mnogo sam razgovarao s tamošnjim svećenicima jer me sve zanimalo i za mene kao ateista bilo novo. Nemojte zaboraviti da sam ja to činio u doba kada to nije bilo nikakva preporuka, čak suprotno. U to doba su svećenici bili vrlo susretljivi i zahvalni na svakoj donaciji koju sam ostavljao manastiru. Čim su dobili mogućnost pričati otvoreno, što im je Milošević omogućio, postali su brutalni. Oni i samo oni, i sve u ime Boga. Pojava vjere na srpskoj televiziji jednostavno je vodila ka bolesnom nacionalizmu koji je već postojao i kod komunista, ali je bio sakriven. Svećenici su išli tako daleko da su žestoko počeli napadati i Miloševića jer je bio komunist. U svakom slučaju, Srbijom počinje vladati povampirena vjera u sprezi s nacionalizmom koji zastupaju Drašković, Šešelj i Koštunica od velikih stranaka, koje nazivam janjičarima jer se tako brutalno ponašaju protiv svih koji misle drugačije, pa čak i između sebe jer se ne podnose. Prisjetio sam se vremena poslije Oluje, kada su u manastiru Krka pronađene ogromne količine oružja i streljiva svakoga kalibra. Sjećam se kako su svećenici manastira Krka predvodili svoj narod u paničnom bijegu prema Srbiji. U stvari, oni su prvi pobjegli pa kada je narod to vidio, što mu je preostalo nego da i on bježi jer su popovi najbolje informirani, valjda odozgo? Sada su se svećenici vratili u svoj manastir na Krki koji je bio pošteđen ratnih razaranja. Mi čekamo da zatraže da im se vrate oružje i streljivo koje su pokupile ustaše. To je i dalje naziv za Hrvate kada razgovaraju između sebe i to neće nikada nestati, kao ni nada da će to opet biti Krajina. Nekako u to vrijeme pojavljuje se Drašković, tipični komunistički buzdovan koji o svemu ima mišljenje, a u stvari nema pojma ni o čemu, kao i svi komunistički buzdovani koji su uvijek solili pamet jer su rođeni pametni. Tako se hvali da će posjetiti najveći srpski grad pod zemljom, Jasenovac gdje je sahranjeno milijun Srba. Mnogi su se smijali jer se prvi put pojavljuje cifra od milijun ubijenih. Kasnije to će biti srpska istina, čak će je i dvostruko povećati kada sve završi. To će biti jedan tipičan srpski idiotizam kada neki profesor iz Čikaga, Jovan Deretić, spominje dva milijuna ubijenih Srba u Jasenovcu, a čitava Jugoslavija je izgubila milijun i sedamsto tisuća ljudi u Drugom svjetskom ratu. Usput, izdao je četrnaest povijesnih knjiga u kojima je srpska povijest povezana s cijelim svijetom jer je srpska povijest ustvari svjetska povijest. Nešto je pričao o tome pa su se i srpski novinari čudili glupostima koje je iznosio. Naime, on je povezao sve važne svjetske likove iz prošlosti i u njih ubacio Geđe kao glavne junake. Drašković povazdan visi na TV-u i svima soli pamet. Pošto je bio komunist, kao i svi ostali vođe, nije se mnogo razumio u vjeru, a i znanje mu je bilo na nuli, iako je završio fakultet, ali to je odlika
svih pravih buzdovana. Znao je da se Srbi krste sa tri prsta, ali izgleda nije znao da su skupljeni, a i sa bine se nije dobro vidjelo pa je raširio tri prsta vičući svi, svi, svi. To je bio njegov poklič ne znajući da su prije šezdeset godina to ustaše uzele za svoj pozdrav. Zar i to nije idiotizam, uzeti znak ustaša i prisvojiti ga sebi, a ustaše mrziti i napadati gdje god mogu? Nitko nije kriv što nešto ne zna, ali takvi ljudi u svijetu trebaju čuvati ovce, a ne se baviti politikom. Drašković je imao još jedan idiotizam, kada je pričao o hrvatskoj povijesti. Naime, rekao je kako su Hrvati jadan narod koji nikada nije imao svoju državu i uvijek su bili nečije sluge, dok Srbi imaju slavnu prošlost. Da podsjetim ukratko, u južnoj Poljskoj imali smo Veliku Hrvatsku. 626. godine stigli smo na Balkan porazivši Avare, 818. ili 819. dobili smo kneza Bornu, 925. kralja Tomislava, a 1102. ušli u zajednicu s Mađarima i imali potkralja odnosno bana, kojega je 1926. godine ukinuo tiranin. Bili smo slobodna država sa zajedničkim mađarskim kraljem. Imali smo svoje plemenitaše kada su Srbi bili sluge Turcima. U to doba imali smo Dubrovačku Republiku u kojoj je vladala vlastela. Hrvati su imali i jednu seosku kneževinu, Duklju, o kojoj znamo vrlo malo i to samo po informaciji popa Dukljanina, koji je pobjegao iz Duklje kada su je osvojili Srbi u trinaestom stoljeću. Pop Dukljanin je pobjegao u Poljičku knežiju, koja je u to doba imala neku samostalnost što pretpostavljam, a možda je postala knežija na njegov nagovor ili savjet. Bila je na mjestu južno od Mosora do mora i na istoku do rijeke Cetine. To je izgleda bilo područje koje nikoga od osvajača nije zanimalo. Samo su Turci jedanput osvojili taj predio, ali je oslobođen uz pomoć Mile Gojsalić koja je digla u zrak turskog pašu i njegovu vlast, gdje je poginulo mnogo Turaka, koji su poslije pobjegli nazad u Bosnu. Napoleon je uništio tu knežiju kao i Dubrovačku Republiku. Sve vijreme Srbi su bili svinjari i obična raja pod Turcima, bez ikakvih prava. Zbilja slavna povijest. Kada smo ušli u zajednicu sa Habsburgovcima, zaključcima Sabora, postali smo sastavni dio carevine. Sve vrijeme imali smo naše plemenitaše koji su vladali banovinom. Jasno da je narod bio potlačen kao u cijeloj carevini, jer je to bilo tako. Naši plemenitaši imali su vlast u drugim dijelovima carevine pa i kod nas, uz ostale strane plemenitaše što je bio običaj onoga doba. Srbi su bili samo raja bez plemenitaša. Nisu ih imali ni na području carevine, iako su bili u velikom broju tu nastanjeni. Ulaskom u Jugoslaviju, veliki broj plemenitaša Hrvata napustio je novu državu ne želeći živjeti pod vlašću kralja iz svinjske loze. Toliko o našoj robovskoj i srpskoj slavnoj prošlosti, iz usta glupog buzdovana. Vuk priča o srpskim zemljama po Pašiću i srpskom moru. Uvijek su sanjali da imaju more i sada se pojavljuje čovjek koji hrvatsku obalu naziva srpskim morem. Narod je oduševljen, na izborima će uskoro dobiti skoro milijun glasova. Posebno je oduševljena mlađarija. Gledajući njih osjetio sam neku jezu koju nisam odmah razumio. Pričao je da će NDH biti onoliko velika koliko se vidi sa Zagrebačke
gore. Ostalo će biti Kraljevina Srbija. I treba da se dijelimo vikao je onako bradati četnik na TV-u kome je nedostajala samo kama u ustima, nastavljajući kako su svi iskorištavali Srbe, a pogotovo ustaše i Slovenci. Govori su mu bili u zanosu, podsjećao me na Hitlera svojedobno. Urlao je da će nova NDH bez Srba brzo propasti. Kada si se pobunio protiv takvog govora mržnje, bio si odmah ustaša i nacionalist, uz to i srbomrzac što je neoprostivo za Geđe kada oni o sebi misle samo najbolje. Kako netko ne želi vjerovati Vuku kad kao pisac on sve zna? Buzdovani iz komunizma su svi već rođeni sa znanjem koje rasipaju kao neko cvijeće polenov prah. Sjetite se, samo nakon par godina, Srbi se bore protiv cijelog svijeta dižući tri raširena prsta, ustaški pozdrav, tvrdoglavo se držeći idiotizma da su oni u pravu, a cijeli svijet ne. Tek će bombe NATO-a razbiti tvrdoglavost jednog složenog jednoumlja. U trenu početka bombardiranja sav je narod bio uz Miloševića i bagru, iako su ih u stvarnosti jako mrzili, ali su NATO mrzili više jer nije vidio srpsku istinu. A srpska istina bila je jedna velika obmana, kao prvo stalno su spominjali demonstracije u svijetu protiv bombardiranja koje su organizirali Srbi koji su živjeli vani, dok je sve predstavljano kao simpatije dotičnog naroda za jadne Srbe. Druga još izraženija stvar bila je kako je narod izlazio na mostove da ih čuva od bombardiranja. Tu na mostovima bile su ekipe novinara iz cijelog svijeta prenoseći uživo demonstracije civila koji su branili mostove. Na znak sirena prvi su pobjegli hrabri novinari, a kada su oni otišli, nastao je stampedo hrabrih Geđa jer su svaki čas mogli stići zrakoplovi NATO-a koji sa visine ne vide je li narod na mostu ili ne. U trenu su mostovi bili pusti. Čitav je svijet vidio srpsku istinu i prave hrabre Srbe koji su svojim tijelima čuvali mostove. Nikome nije palo na pamet da shvati kako kod bombardiranja nekih mostova, jer su pogođeni skoro svi, nije bilo ljudskih žrtava što znači da su bili prazni. Naposljetku, tko kaže da su novinari baš pametni? Jednom prilikom, tamo pred kraj bombardiranja, jedna ekipa novinara ostala je duže čekajući napad zrakoplova pa je snimila stampedo hrabrih Srba kako bježe. Više nije bilo građana po mostovima, prepušteni su zračnim udarima. Od toga vremena Srbi počinju dizati tri raširena prsta. Na RTS-u se prije svake rasprave, pa i za vrijeme nje, prikazuju slikopisi iz NDH. To su žurnali zaplijenjeni u Zagrebu poslije rata i odneseni u Beograd kao i sve ostalo jer je Beograd bio selendra bez ičega važnog. To će raditi za čitavo vrijeme do samoga raspada države. Takve priče na televiziji stvarale su mržnju prema svemu što je ustaško jer riječ Hrvat bila je zabranjena. Meni su bili najsmješniji komentari poslije prvog slikopisa, koji prikazuje ulazak nacista u Zagreb. Nacisti su bili zasipani cvijećem, što ograničeni Srbi nisu mogli nikako shvatiti. Bilo im je nepojmljivo da su naciste zasipali cvijećem, a njih ne. Nisu nikada shvatili da ih nitko nije volio u toj državi koja je bila samo nužno zlo. Mnogi to ni sada ne shvaćaju. Na ekranu su kipjeli od bijesa što se kasnije prenosilo i na narod, koji je bio spreman opet krenuti u klanja, što je kod
četnika bio način života. Nevjerojatno koliko su imali slikopisa iz NDH, svaki dan su prikazivali nove. Emisije bez toga materijala bile su nezamislive. Ja sam odmah na početku primijetio ustaški pozdrav s tri raširena prsta, koji se pojavljivao u svakom slikopisu i po nekoliko puta. Nisam u početku znao o čemu se radi, ali sam kasnije shvatio da je to ustaški pozdrav koji su upotrebljavali između sebe na pusti, kada su ustaše osnovane. Trebalo je nekoliko tjedana da i Srbi to primijete. Jednom se prilikom javio jedan gledatelj koji je sve upozorio otprilike ovako: - Zašto mi Srbi dižemo tri raširena prsta kada su to činile ustaše prije pedeset godina? To je ustaški pozdrav. Odgovor nije nikada dobio, a sretni Srbijanci više nikada nisu vidjeli nijedan slikopis iz NDH, ali su zato svi dizali tri raširena prsta. Meni osobno je tragikomično kada vidim da Geđe dižu tri raširena prsta kao svoj pozdrav prkoseći Hrvatima i vičući ustaše. Zar i to nije srpski idiotizam? Neznanje ne može opravdati glupost, tko zna pravi razlog kada su megalomani na djelu, kradući sa svih strana što im se sviđa. U stvari, ja kod Srbijanaca nisam vidio ništa što je njihovo. Bile su to uvijek imitacije koje su posudili od nekoga i zaboravili vratiti tvrdeći kasnije da je njihovo. Pogotovo su to činili komunisti, primitivna družina, koja nije priznavala ni neke elementarne zakone jer su se kosili s Marxom. To je bilo jako glupo, ali je bilo vrlo opasno ukazati na tu činjenicu jer si odmah postao reakcionar i neprijatelj naroda. Te priče o ustašama stalno su dopunjavane izmišljenim pričama koje su bile prozirne pa im na Zapadu nitko nije vjerovao jer su primijetili da su mnoge neistinite. Ustaše su toliko ocrnjene da su u svim filmovima prikazivani u crnim uniformama, što nije sasvim točno. Ustaše su imale crvenkasto smeđu boju uniformi u Hrvatskoj. Samo su ustaše iz Bosne, odnosno Sarajeva, imali crne uniforme jer su kod šivanja uniformi imali samo takav materijal. Ustaše je stvorio tiranin jer je sebi uzeo pravo u Hrvatskoj raditi što hoće. Ljudi koji nisu ubijeni ili nisu završili u zatvoru, pobjegli su u Mađarsku na pustu, samo s jednim ciljem - ubiti tiranina, što su i uspjeli. Poslije ubojstva tiranina, ta je epizoda za njih završena, ali tako ne misle janjičari u Beogradu, izbezumljeni od nemoći što nije po njihovom. Ne mogu zaustaviti naciste, Srbi se okreću da unište ustašku NDH koju jednostavno ne mogu podnijeti, dok oni nemaju državu, koja je bila trula kao i oni. U istočnoj Hercegovini gdje su hrabri janjičari pobjegli, jer Srbi uvijek bježe i uvijek će to činiti, počinju s orgijama koljući sve što je hrvatsko, kao i njihovi preci iz Anadolije. Potom će ustaše odgovoriti većom mjerom u svojoj državi, da bi se riješili srpskog pitanja zauvijek. Nedavno sam čuo jednog simpatizera ustaša koji je bio jako kivan na njih. Rekao je da su ustaše bili nesposobni jer da su
se riješili onda janjičara, ne bismo sada imali Domovinski rat i razaranja. Komunistima su ustaše trn u oku, ali izvan dohvata dok su četnici po šumama kao i oni. Pred kraj rata četnici mijenjaju kokardu za zvijezdu i uz pomoć svoje četničke mladeži stvaraju partizanske jedinice pune janjičara, tako da samo ustaše ostaju zli momci. Do raspada SFRJ ništa se neće mijenjati jer su za Srbe ustaše uvijek zli dečki pa to postaje možda i patološki strah od njih. Sjetimo se Bljeska i Oluje, kada je hrvatska vojska oslobodila svoj okupirani teritorij od janjičara, sve je izvedeno brzo i briljantno. Najveći uspjeh u tome imala je riječ ustaša. Na sam spomen da ustaše dolaze, Srbe hvata strašna panika kakvu nisu proizvodili ni Turci svojedobno. Sve živo bježi, pa i hrabra srpska vojska, gazeći vlastiti narod, doduše samo u jednom slučaju. Taj
strah usađivan
desetljećima sada je eksplodirao. Zlo koje su pričali o ustašama sada se vratilo u najgorem obliku i ne samo po narodu. Za napuštanje ognjišta krivi su samo komunistički janjičari stvarajući mit o ustašama, a novokomponirani demokrati sve to još produbljivali. Narod im je vjerovao i zato tako i prošao, iako je narod najmanje kriv. I sada nas zovu ustašama i vrlo se rado vraćaju nazad jer su im ustaše draže od njihovih lažova na vlasti. Drugi će vjerovati istim ljudima koji su ih već varali. To će činiti i dalje jer su nebeski narod kojemu je dozvoljeno sve, a glupost se uvijek plaća i vraća. Sada se u Srbiji vode diskusije da su četnici bili antifašisti, još jedan idiotizam pa je tako Draža bio antifašist u bolesnim mozgovima janjičara. A znamo da su radili s nacistima, a četnici s talijanskim fašistima. Poslije čišćenja četnika krajem četrdeset četvrte i pete, četnici i ostala bolesna bratija idu u pravcu zapada predati se saveznicima. I na kraju, mjesec dana pred kraj rata, nacisti naređuju ustašama da propuste sve četnike i njihove simpatizere preko svoga teritorija na putu ka zapadu gdje su stigli bez problema i razmiljeli se Europom, dok je jedna grupa iz Crne Gore nastradala.
X Za vrijeme i poslije formiranja HDZ-a bilo je Srba u Hrvatskoj koji su već znali iz predizbornih govora čelnika HDZ-a da će izgubiti svoju vlast i radna mjesta. Ta mjesta su dobili preko veza pa i kao podobnici, ni u kome slučaju po sposobnosti. Hrvati koji su bili sposobniji od njih posao su morali potražiti u inozemstvu. Sada se nisu željeli pomiriti s tim da moraju otići, jer su oni Srbi i uvijek imaju prednost. Hrvatu koji to traži tvrdili su da nije normalan, nego je ustaša koji ne voli Srbe. Je li vam to logično? Nije važno, logično je Srbima i tu se sve završava. Odmah su dobili svu podršku iz Srbije jer su oni uvijek spremni braniti Srbe od ustaša koji su se povampirili.
Često sam to slušao od Srba pridošlih iz Hrvatske. Za njih postoji samo jedno, njihovi položaji moraju se sačuvati. O tome se nije ni raspravljalo, samo treba uništiti HDZ. Kada se uništi HDZ, opet će zavladati bratstvo i jedinstvo u kojem su Srbi odlično živjeli. To sam shvatio što znači kada su se Srbi razdruživali s Crnogorcima. Srbi su tvrdili da ostanu u zajednici jer žive i dijele sve kao braća, dok su Crnogorci tvrdili da trebaju sve dijeliti pola-pola, na što Srbi nisu pristali. Svi su dolazili u Beograd srbovati jer to nisu mogli u Zagrebu, usput poveli su i svoje obitelji koje su ostale u Srbiji, u stvari vratili su se kući jer su odavde otišle u Hrvatsku po savjetu svojih koji su tamo ranije otišli, hvaleći se kako su tamo samo oni glavni i sve ih ustaše moraju slušati. To sam čuo ne jedanput jer su me smatrali svojim. Kasnije će svi Srbi dovesti svoje obitelji još mnogo prije nego počne rat. Bit će najljući protivnici ustaša. Tvrdit će kako su bili ugroženi i zahtijevat će da se HDZ uništi. U njihovim govorima postoje samo zle povampirene ustaše. Svi Srbi imaju umišljeni strah od ustaša, jer su godinama izmišljali priče o njima i svaki je ustaša bio koljač, a sada su to bili i Hrvati. Sve će to kulminirati u Bljesku i Oluji, koji će sve počistiti na sam spomen 'ustaše dolaze.' Među Srbima u Hrvatskoj ima i kolebljivaca, pa i Srba koji se slažu sa svojim susjedima Hrvatima. Na njih će se vršiti pritisak i na kraju će svi otići u svoje jato. Pogotovo što se događaju neka ubojstva koja se ne mogu prihvatiti u tim situacijama. To su u prvom redu okorjeli komunisti na visokim položajima koji žele samo jedno, uništiti sve što im ne odgovara, a u prvom redu HDZ. Moguće da dolazi i do osobnih obračuna jer se oni najbolje rješavaju u ratu. To su dugovi zbog tko zna čeka i kada nastali. Najgore od svega, HDZ-ova vlast sve to dopušta i nijedan Hrvat zbog toga ne odgovara. Tako se svi sakupljaju u svome plemenu, dolazi do referenduma, skoro jednoglasno za odlazak ili ostanak u SFRJ. Za sve loše okrivljuje se protivnik, on je zao pokvaren i divlji, a mi smo fini, kulturni i humani. Tako nećemo pobijediti misle neki pa si dozvoljavaju stvari koje nisu fine, kulturne ni humane. Tko ima priliku pljačkati, to čini. U prvom redu to su Srbijanci koji sve odvlače na istok kao ratni plijen jer su Vukovar i okolina vrlo bogati. U Srbiji možete kupiti sve stvari za bagatelu jer je ponuda vrlo velika. Uz rezerviste koji pljačkaju, na djelu su i paravojne srpske horde kojima je rat jedina svrha bogaćenja. Najpoznatiji je Arkan Jajara jer kada se njegova banda vraća s ratišta, za njima idu šleperi puni opljačkanih stvari, što je svima u Srbiji poznato. Velika je to vojska koja je krenula braniti srpstvo pa i mnogo kasnije kada je rat zaustavljen dolaze Srbi iz Srbije u istočnu Slavoniju kamionima skidati s kuća stolariju, krov, crijep pa i ciglu, i sve to odvoziti na isto jer su znali da se tu neće dugo zadržati. Nitko im nije branio pa ni zaustavljao ih.
Jedan dan sjedim pred kućom, Vukovar je pao. Dolazi mi jedan razvojačeni vojnik s naprtnjačom. Pita: - Stanuje li tu ta i ta drugarica? Kažem da mi je to žena. On je neki dalji rođak iz nekoga sela. Upravo se vratio s bojišta Slavonije. Pričao je razne dogodovštine i nudio mi da kupim ručnu bombu, imao ih je nekoliko. Tvrdio je da je bomba odlična za lov ribe. Sjedili smo i pili pivo, a pored nas su prolazila kola ulicom. Onda je prošla jedna crvena Mazda starijeg godišta pa me upozorio na nju. Vidiš mogao sam voziti novu novcatu crvenu Mazdu da sam bio imalo pametan. Rekao je i nastavio pričati. U ulicu se ulazi u dvije kolone, jedna ide jednom stranom, a druga drugom stranom ulice. Sve je pusto i napušteno, a mi rezervisti idemo u čišćenje. Prvi u redu ulazi u prvu kuću i pregleda je s puškom na gotovs. Većinom izlazimo i odlazimo na kraj reda. Tu ide kapetan i njemu javljam što sam našao. Poslije raporta, stanem zadnji u red. On ulazi u kuću s dvije garaže, jedna je otvorena, dok je druga zatvorena. Kuća ima dva kata i vidi se da je tu stanovao netko vrlo bogat. U zatvorenoj je garaži Mazda crvena kao krv. Prva pomisao je bila s kakvim je tek autom pobjegao vlasnik. Mazda je nedavno kupljena, što se vidi po kilometraži. Pregledao je čitavu kuću i po povratku raportirao kapetanu što je otkrio. – Eno, sada moj kapetan vozi crvenu Mazdu, a ja sam je našao.
X Kada je UN uveo sankcije za područje SFRJ, u luku Bar stiglo je sedam natovarenih brodova punih oružja koje nitko u Libanonu nije trebao pa su kupljeni od Srba. Naveliko se istovarivalo kada je stigao embargo na oružje. Odmah su stigle visoko plaćeni birokrati UN-a pa je sve iskrcano zaključano i zapečaćeno. To je par dana bila tema na RTS-u. Birokrate su se potom brzo vratili svojim kućama jer ih je doma čekala visoka plaća i obitelj. Od tako visoke plaće neki njihovi sunarodnjaci mogli su živjeti možda i godinama, ali takav je život. I svi su to zaboravili. Kada je ustrebalo oružja u Bosni jer je trošeno nemilice, Srbi odlaze u 'robne kuće UN-a' koje raspolažu velikim izborom oružja za svaki ukus i potrebu. Luka je bila zatvorena bez prometa i trebalo se samo poslužiti, ali je postojao jedan veliki problem. Zamislite UN birokraten ponijele su sve ključeve magazina sa sobom u New York. Ključevi i sada vise na sigurnom mjestu, čak sam siguran da imaju i vlastitog čuvara, a možda i nadglednika čuvara i sve to uz visoku plaću. Poslije odlaska UN-ovih službenika iz Bara, nitko više nikada nije spominjao to oružje, kao da je bilo zabranjeno govoriti o tome, pogotovo novinarima. Informacija je bilo samo tu u Srbiji jer se počela naveliko trošiti u Bosni. Ne vjerujem da to nitko nije znao. Morale su znati tajne službe srpskih prijatelja koje su se slobodno kretale državom. Možda su i savjetovale Srbe da se posluže, doduše za to
nemam dokaza, ali i bez njih nešto gadno smrdi. U Srbiji nije bila neka tajna, čak se o tome otvoreno govorilo i to s ponosom. Na RTS-u su davali savjete što činiti za vrijeme embarga. Tko je bio patriot, imao je dužnost kršiti embargo. Govorili su da im bjelosvjetski ološ stavlja zabrane, a njihova je dužnost iste kršiti. Sam embargo je u početku bio smiješan. Mogli ste kupiti što ste htjeli, samo je sve bilo skuplje. Javna je tajna bila da su UN-ovi nadglednici embarga svaki prolaz robe dobro naplaćivali. Jedini koji je trpio bio je narod oprana mozga, koji je za srpstvo bio spreman dati sve što ima i biti ponosan zbog toga. Uvijek je bilo tako, kada se dvoje svađaju, narod plaća. Sve bi bilo divno da se neki buzdovani na RTS-u nisu počeli hvaliti kako su prevarili zapad i njihov smiješni embargo. Bili su veliki Srbi, baš onakvi kakve narod obožava. Netko je to gledao vani pa je poslije hvaljenja postalo jako gadno. Sve je postalo mnogo skuplje pa su se pojavile i nestašice, a narod je i dalje branio srpstvo gladujući. Eliti buzdovana pa i novokomponiranih bogataša nije ništa nedostajalo jer je profit bio ogroman pa je završio na Cipru jer su znali da će jednom morati bježati, da će ih narod pročitati pa nije loše imati kakvu rezervu. Nešto su slično radili u Hrvatskoj kada su osvojili pojedini teritorij koji su opljačkali i sve odnijeli u Srbiju jer su znali da to nije njihovo i da će morati jednoga dana otići, doduše oni nisu otišli nego su bježali, što je stari srpski običaj.
Raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) Iz inozemstva sam se vratio u siječnju 1986. godine. Tu mi je bilo divno jer sam radio samo ono što mi se sviđalo. Bio sam financijski neovisan. Odjedanput sam shvatio da se svijet oko mene jako promijenio za ovih par godina. Grad su naselili neki drugi ljudi, s običajima sela iz turskog doba pa sam ubrzo shvatio da sam grdno pogriješio došavši ovamo. Na Kosovu su počeli nemiri, prvo tihi, a onda sve žešći. Srbi su istjerivani iz kuća i s imanja, njihove kćerke silovane, ljetina uništavana. Na TV-u se samo o tome govori i nitko ne zna kako sve to zaustaviti. Koliko poznajem Srbe, ima mnogo namještaljki tako da se ne zna što je prava istina. U stvari ona nikoga i ne zanima, važno da su Kosovari za sve krivi, a Srbi su po običaju nevinašca. Odmah poslije Titove smrti, na Kosovu počinju nemiri. Traži se republika. Pokrajinom upravljaju pošteni Albanci. To je srpski naziv za prodane ulizice na vlasti koji služe samo sebi i Srbima. Nešto kao poštena inteligencija ranije. Od sada će takve ljude Srbi nazivati poštenima bez imalo stida jer su na njihovoj strani, bez obzira iz kojega naroda dolaze. Takvo ponašanje Albanaca budi već probuđenu srpsku megalomaniju, a uz nju i nacionalizam. Počinje nevjerojatni srpski nacionalizam koji graniči s idiotizmom jer su samo Srbi uvijek u pravu, a svi ostali u krivu. Sve što pričaju na TV-u nazivaju činjenicama i nitko se ne buni jer na ekran stižu samo odabrani. Ne može se pobiti nijedna 'činjenica', a u stvari su sve floskule. Narod je na nogama jer nikome nije drago živjeti u državi u kojoj svi iskorištavaju samo jadne Srbe. Pogotovo Slovenci i Hrvati jer su oni uz Albance sada na tapeti. Najsmješniji su primjeri koji se iznose, kako Srbi moraju kupovati robu iz ove dvije republike, a za male pare prodavati njima svoja rudna bogatstva. Nikome ne pada na pamet da su u Hrvatskoj, a pogotovo u Sloveniji, sposobni ljudi na čelu firmi, dok je tako nešto u Srbiji misaona riječ. Kao obrana od srbovanja, bude se i ostali nacionalizmi. To su sve male grupice ljudi koji brzo završavaju po zatvorima. Svi će nekako izaći u isto vrijeme van, poslije rušenja Berlinskog zida. Krajem osamdesetih dolazi do brutalnog progona Srba s Kosova. Tamo su manjina i nezaštićeni. Pomoću tih Srba na vlast u Srbiji dolazi zagriženi komunist sa još zagriženijom buzdovankom. Ona će upravljati Srbijom uz pomoć muža. Bit će siva eminencija i nijedna važna stvar neće se moći učiniti bez nje. U Srbiji želi uvesti staljinističke metode, ali je odgovaraju od toga iako je izvela i tenkove protiv demonstranata. Kasnije će napraviti novu stranku, JUL-Jugoslavenska udružena levica. Slušao sam je jednom prilikom, ta žena živi u dobu Staljina. SFRJ se raspada, Srbe nitko ne može smisliti, a ona priča o nekom ujedinjenju svih komunista u Jugoslaviji pod njezinim vodstvom, bolesni idiotizam.
Po broju članova je mizerna stranka, ali u Srbiji drži svu privredu u svojim rukama ako je imalo vrijedno. Milošević je službeno glavni, vodi sve pregovore jer ga narod obožava, ali se za sve potiho pita samo nju. Svi to znaju, ali su nemoćni jer se gube glave skoro svake nedjelje. Vlast nastavlja slati novac na Cipar jer baš ne vjeruje u svoju budućnost. Oboje su patrioti zaslijepljeni moći koju su dobili, ni u kom slučaju nisu nacionalisti, ali su zagriženi komunistički buzdovani. Vremenom će zagriženosti nestati, ali nacionalisti neće nikada biti jer u komunizmu nacija ne postoji, sjetite se, ako si komunist, nije važno kojoj naciji pripadaš, glavno je da si naš. Na Kosovo se šalje srpska policija da zavede red. Strahovito je brutalna, nema ubijanja, ali su premlaćivanja golema. Kada krenu u napad, ruše sve pred sobom pa i Srbe koji se tu slučajno nađu. Vidjeli smo jedanput na TV-u, čovjek im viče da je Srbin, a oni udaraju janjičarski jer su zato i poslani. Oni bi najradije ubijali, ali im je izgleda zabranjeno pa su zato još bjesniji. Policajci koji su bili na Kosovu, bit će vrlo cijenjeni u Srbiji i uvijek će se spominjati uz njihovo ime. Nešto slično kao Španjolci u ratu. Tek kod početka rata s Hrvatskom dobit će odriješene ruke da ubijaju pa će svi nahrupiti u Hrvatsku klati ustaše, baš hrabro janjičarski. Uz pomoć poštenih Albanaca, Kosovo gubi autonomiju i tamo se od sada pitaju samo Srbi. Nesposobni srpski buzdovani preuzimaju svu vlast dok iz protesta svi Albanci napuštaju svoja radna mjesta i prave svoju paralelnu vlast u ilegali sa školama itd. Privreda Kosova doživljava kolaps. U Srbiji se počinje događati narod, tipični komunistički mitinzi koji samo prave buku i galamu, bez ikakvog uspjeha, osim što siju strah kod normalnih ljudi svuda u SFRJ. Hvali se samo svoje dok se tuđe osuđuje. Tipično bla, bla, bla. Narod se okreće nezasitnom srpskom nerealnom narcizmu jer je ugroženo srpstvo. U svim gradovima dolazi do mitinga, čak se i natječu tko će napraviti veći. Ljudi se prevoze iz jednog u drugi grad. Dijeli se besplatna hrana i pivo uz plaćene dnevnice pa kandidata imaš koliko hoćeš. Većina ljudi napušta radna mjesta da bi sudjelovala na mitinzima. Postoji i jedna velika masa ljudi sa Kosova mitingaša, profesionalaca koji putuju od mitinga do mitinga. Sve se prenosi satima na RTS-u. Stalno se svađaju o broju naroda koji se sakupio. Ponekad je sve smiješno jer pričaju o milijun ljudi, a slike pokazuju jedva koju petinu. Ta događanja naroda počinju se izvoziti po Jugoslaviji. Na prvom mjestu to je Slovenija jer je prva počela s kritikom. Njihova TV je mitingaše prikazala u pravom svjetlu što se Srbima nije svidjelo. Odlučili su otići u Ljubljanu i pokazati Slovencima istinu, jer istina je samo jedna i to srpska koja je jedina važna. Ka hrvatskoj granici je krenula velika rulja pijanih mitingaša prema Sloveniji, ali su Hrvati
zatvorili granicu i ne daju prolaz. Svi se vraćaju nazad bijesni na Hrvate i sada uz Slovence na tapeti nisu više Hrvati nego ustaše. Kada je događaj naroda stigao u Požarevac, gdje sam živio, odlučio sam otići vidjeti što se događa, što priča narod, jer na TV-u vidiš samo ono što oni hoće da se vidi. Na sam dan pred polazak navratili su kod mene buzdovani, išli su od kuće do kuće i pozivali narod da dragovoljno ide na miting. Rekli su da idemo na miting, jasno dragovoljno, zar ima i nešto drugo, pomislio sam? Na trgu se sakupio skoro čitav grad dragovoljaca pa i okolica. Treštala je glazba iz Anadolije koja se čula do prvih sela, pa su stigli i seljaci iz okoline. Za njih je to bio tipični seoski vašar u gradu, omiljena zabava seoskog stanovništva, samo su nedostajale cajke. Sve je u gradu prestalo s radom. Taj dan bio je svima plaćen ako se pojave na mitingu. Mase ljudi su se slijevale prema mjestu događaja, nedaleko od kuće Miloševića. Nosila se šuma transparenata, većinom pisanih na latinici. U prvi mah bi čovjek pomisli da se dijeli nešto besplatno. Onda su trčeći stigli profesionalci, uz gromoglasnu podršku naroda, koji je klicao i uživao u prizoru, uz objašnjenje spikera da stižu ravno s Kosova. Ne vjerujem da su trčali cijelim putem, ali o tome nije nitko mislio. Do mene je stajala grupica učenika neke srednje škole. Došli su s profesorima, dragovoljno kao i većina. U jednom trenutku jedan od učenika je rekao da se izgube kada počne cirkus, što su i učinili. Narod je stalno tražio da se pojavi Milošević. Sigurno ih je čuo jer je živio oko tristo metara dalje. Vikali su Slobo, Slobo, ali on se nije pojavio, pametan čovjek? Nije bio glup kao ja koji sam došao ne znajući zašto. Bilo mi je grozno, a onda je počeo govoriti jedan pošteni Albanac inače pekar iz grada. Ostao sam. Imao je ženu i dva sina, fin čovjek koji je pravio odličan kruh. Govorio je protiv albanskih separatista uz gromoglasno urlanje odobravanja svjetine. Stalno su ga prekidali pljeskom. Taj pošteni Albanac koji je bio u centru pažnje toga dana navečer je izašao sa sinovima na korzo uživati u popularnosti. Pred kraj korza naišla je jedna pijana obijesna grupa mladića. Samo iz njima poznatih razloga, jedan od njih je ubo jednog od sinova Albanca u oko, onako u prolazu. Jednostavno su vidjeli Albanca u svome gradu u Srbiji gdje on nema što tražiti. Dječak je izgubio oko, a poslije kratkog vremena taj se pošteni Albanac odselio iz grada, sigurno ne na Kosovo jer tamo su živjeli samo nepošteni Albanci.
X Vuk Srbima nudi kraljevinu što je po selima primljeno s oduševljenjem. Ne smijemo zaboraviti,
po selima ima jako mnogo sramotno bogatih, ali glupih seljaka pa u svakom selu dolazi do natjecanja među njima. Sve što se moglo kupiti, kupljeno je. Viđao sam kuće sa dvadeset i više prostorija sasvim uređenih, a seljak je živio tu pored, u trošnom kućerku. Jedan slučaj ne mogu nikako shvatiti. Predvorje i stepenište bili su sasvim oblijepljeni tepisima u dvije boje, mislim na zidove i strop dok je na podu bio skupi jednobojni tepih. Tepisi su morali biti istoga kroja, ali u dvije boje, crvenkasti i sivi. Na zid ili strop bio je prilijepljen crvenkasti tepih, a sredina izvađena, potom je u sredinu ubačen sivkasti tepih, dok je višak bio rubni dio tepiha. Što je rađeno s ostatkom, nemam pojma. Vuk poziva u Beograd i prijestolonasljednika koji uskoro stiže. Vuk ga prima sa svim počastima, ali većinom na selu jer se tamo otimaju da počaste budućeg kralja, jer nije svejedno kod koga će kralj odsjesti, jasno kod najboljeg domaćina. To će biti vječno zapisano u seoskoj obitelji i bit će ponos i dika svim generacijama koje dolaze pa i selu. Ono najvažnije, drugi mogu samo puknuti od muke. Budući srpski kralj bio je oduševljen svojim narodom, pogotovo načinom na koji je primljen među njih. Tamo u Engleskoj odakle je došao, nije naučio na tako nešto, bilo je čak nezamislivo, pa je izgubio svaku mjeru u hrani i piću. Kralj se uneredio i brzo otišao tamo odakle je i došao. Izlazili su mlazovi na svim otvorima i u raznim smjerovima. S kraljem je nestao i Vuk, bez hajke. Šešelj je s uživanjem to pričao na TV-u. Na sljedećim izborima, Vuk je propao. O srpskom se kralju više nije pričalo. Vuk veliča Dražu, jedinog borca protiv komunizma, što je u stvari i bio, ali je Draža bio i janjičar velikosrbin, što je zaboravio reći. Sada traži potpunu rehabilitaciju za Dražu jer tvrdi da je bio antifašist. Ja mislim da bi to moglo biti točno jer Draža nikada nije radio s nacistima dok ostali četnici jesu i to na raznim stranama Jugoslavije, ubijajući i paleći sve što je bilo protiv njihovog ideala, a to je janjičarstvo. Eto koliko daleko ide idiotizam pojedinaca u demokraciji koju su stvarali komunisti. Vuk je sebe predstavljao kao jedinog sposobnog političara u Srbiji koji je u stanju da se riješi komunjara, iako je i sam bio jedan od njih postavši buzdovan, što je i ostao. Pitat ćete se zašto to tvrdim? Vrlo jednostavno, samo priča i obećava jer sve zna i razumije. Ući će u savez i s vragom samo da se dočepa vlasti što je jednom učinio prišavši Miloševiću koji ga je iskoristio i odbacio kao opušak. Najvažnije, nije učinio nijednu stvar za Srbiju koja nešto vrijedi, kao ni svi ostali političari osim Miloševića. On je jedini stvorio jedinstvo svih Srba u Srbiji i dijaspori izazvavši NATO da ih bombardira. Po mome mišljenju, to je jedina dobra stvar koja se dogodila Srbiji i svim njenim političarima. Neki su iz toga izvukli pouke da se ne može plivati protiv svih. Znadete onu iz crtića, ako im ne možeš ništa, ti im se pridruži, i to vlada svuda, od velike politike do kriminala. Imaju još jedno što im je zajedničko: obje vrste nose skupa odijela pa ih po tome ne možeš razlikovati jer kriminala ima i u visokoj politici, samo
je sakriven i obratno. Sve je to Vuk pričao na Miloševićevoj TV. Napadao je komuniste s Miloševićem na čelu, koji uopće nije reagirao. Pustio je da Vuk zavija jer od zavijanja nema koristi, pa mu je bio zahvalan što mu je pomogao. Naime, Milošević je promijenio ime stranke i više nije bio komunist. Sada su vladali socijalisti i Vuk gubi svaku važnost. Pošto nema komunista, nestao je i Vuk opet bez hajke. Već viđeno. Po naredbi jednoumlja svi postaju socijalisti, to su mogli izmisliti samo glupi komunisti na čelu sa Miloševićem jer im nitko nije vjerovao ovdje, a pogotovo ne na zapadu. Kasnije će njegova buzdovanka osnovati JUL jer su neki napustili Miloševića, nisu željeli biti socijalisti zato što su bili komunisti. Stranka je bila mizerno mala, sastavljena samo od zadrtih staljinista koji su još preživjeli. U rukama je držala sve pa čak i Miloševića i to sve s provjerenim kadrom. Povazdan je Vuk bio na ekranu. Nije ni znao da priprema teren Miloševiću, koji nije bio nacionalist i nije se nikad nametao. Kada ga narod zamoli da ga vodi, pristat će čista obraza i s figom u džepu, što smo doznali kada je bilo kasno. Onda se pojavio Šešelj koji je imao još goru retoriku od Vuka, ali zato nije nikada mijenjao mišljenje bez obzira koliko je idiotizma i gluposti u njemu, pa čak i bolesnog uma. U principu, držao se samo što je mislio Pašić jer je bio njegov nasljedni vojvoda janjičar. Na ovim prostorima je istina samo ono što njegov um smisli i ništa drugo. To je dovelo do toga da se njegova Radikalna stranka raspala i ostala skoro sasvim nevidljiva, jer se nije znao prilagoditi i promijeniti mišljenje. To se dogodilo dok je bio u Haagu. Ta nova stranka zove se, zamislite, napredna. Radikalna pa napredna, zbilja Srbi znaju izmisliti takve nebuloze da ih ni pas s maslom ne bi pojeo, ali narod sve prihvaća. Sada je ta stranka vodeća u državi s predsjednikom koji samo priča gluposti koje je naučio od Šešelja. Bio bi mnogo pametniji da šuti. Šešelj ne trpi tuđe mišljenje jer je samo njegovo ispravno. Ide tako daleko da sve što kaže na sudu i van njega zapisuje i slaže u knjige, da se ne bi izgubilo nešto od tih umotvorina koje će ostati kao papir za potpalu ili kao predložak nekome novome idiotu za nastavak srbovanja. Izdao je već više od stotinu knjiga, šteta drveća koje je zato posječeno. Zna pričati o svemu kao rođeni komunist što je nekada bio, i sve razumije na svoj način kao svaki buzdovan i janjičar velike inteligencije koju troši samo stvarajući đubre, kako god pogledali. Tko je bio drugačijeg mišljenja, morao se pripaziti. Jedanput je pri ulazu u skupštinu demonstrantima prijetio pištoljem mašući iznad glava njegove kamarile, sve je to snimila TV. Poslije galamdžije Vuka, dolazi srpski janjičar, idol srpskog primitivizma i idiotizma. Narod ga je obožavao jedno vrijeme. Imao je drugu stranku po glasovima u toj nekoj invalidnoj Jugoslaviji. Pričao
je samo o srpskim pobjedama, a kada su mu spomenuli poraze, nazivao ih je lažovima i slugama Vatikana. Bože moj, takav se idiot morao baš sada pojaviti kod Srba da ih zavije u crno. O Oluji je znao sve i prije nego je počela, valjda zato što je prepametan. Tvrdio je kako su ustaše glupi da tako nešto naprave, nego je to izveo NATO, Amerikanci i neizostavni Vatikan. Amerikance jednostavno nije mogao smisliti iako je tamo radio neko vrijeme kao profesor. O Hrvatima i Oluji više nije pričao jer je ona u njegovom mozgu sasvim izbrisana. Ako je netko tvrdio drugačije, nazvao ga je lažovom, pravi rječnik nadglednika ovaca. Vuk je nestao negdje u inozemstvu na nekoliko mjeseci, da se zaboravi kakve je gluposti pričao. I narod je sve zaboravio. Kada se vratio, pričao je sasvim drugu priču, postao je demokrat zaboravivši na kralja. Više nije bio ni janjičar, a ponajmanje četnik, u stvari ni on nije znao što želi biti. Griješim, želio je biti vožd, kao i svi ostali buzdovani. Sada RTS-om vladaju Šešelj i Vuk, ne mogu se podnijeti, valjda zato što su kumovi. Iz srpske povijesti vidljivo je da je Srbima najslađe ubiti kuma, čak sam i ja tu opasnost doživio. Uz njih dvojicu bilo je još nekoliko profesionalnih ratnih huškača koji su dobro živjeli od srbovanja. Mogao je doći tko je htio, ali je morao biti žestok protiv Slovenaca i ustaša. Svaki dan su postojale razne emisije tipa bla bla bla, u kojima se srbovalo u svim mogućim varijantama. Kada se svi smjeste i najave sudionici, odmah počinje neizostavno prikazivanje slikopisa iz NDH koje su partizani zaplijenili i odnijeli u Beograd. Netko je mogao pomisliti da je Beograd glavni grad NDH, što je netočno. Taj je materijal pohranjen u Jugoslavenskoj kinoteci, a ne u bioskopteci. Zašto nije bio pohranjen u Zagrebu gdje pripada, ne znam, morao bih nagađati, a to ne želim. Na slikopisima su viđane svakakve grozote. Jedan talijanski fašist je pričao kako je kod poglavnika na stolu vidio korpu srpskih očiju. Kako izgledaju izvađene srpske oči, to nije znao reći. Kasnije je sve porekao. On je bio ljut na ustaše jer su prešle na stranu nacista pa je sve izmislio, ali komunisti to nisu znali pa su snimali i ubacivali u svoje žurnale tu sekvencu. Pokazivali su odsječene glave, bez tijela pa mi nije jasno kako su znali da su srpske, to im nije pisalo na čelu. Mene su više podsjećale na glave odsječene lutkama iz kazališta, polivene kečapom. Sigurno je bilo i groznih slika koje su činile ustaše jer su se samo svetili Srbima za ono što je njima učinjeno za vrijeme tiranina. Možete biti uvjereni da je bilo i fotomontaža, u prvom redu mislim na igrokaz koji je izveo Arkan Jajara kada je talijanskim novinarima pokazao ubijenu srpsku decu, što se kasnije pokazalo kao izmišljotina. Naposljetku, za vrijeme borbi u Vukovaru, opet smo vidjeli korpu punih očiju i glave bez tijela i samo je pitanje koji idiot je vadio oči ljudima i ženama da bi to prikazao. Jedino ako sve nije
bilo od plastike. Mislim da se Srbima mogu pripisati sve gadosti, ali da će netko mrtvacima vaditi oči, koje sam vidio u korpi… I kako razlikovati srpske od izvađenih hrvatskih očiju i bolesnika koji je to radio. Jednom prilikom u jednoj od rasprava za vrijeme balvan revolucije, pojavljivali su se neki srpski buzdovani iz Knina, kao i iz Slavonije, ali nikada zajedno jer se nisu mogli podnijeti. Jednom prilikom pojavila se studentica iz Beograda. Bila je u nekoj udruzi upućenoj u Knin da izvidi kakva je prava istina jer se svašta pričalo. Udruga je željela informaciju iz prve ruke. Kada je stigla na TV, izvijestila je vlast u Beogradu o oružju koje je upravo ta vlast poslala u Knin. Odmah su joj otvoreno zabranili da priča o tome jer to netko može slušati. U Knin je oružje stiglo možda s priopćenjem kako je tamo suši zrak pa oružje neće hrđati, kažem možda, a možda sam i zajedljiv, tko zna? Sjedila je tu skoro dva sata onako uplašena i naivna. Mislim da se nije ni pomakla za čitavo vrijeme diskusije koja ju je sigurno šokirala kada je slušala neistine koje su servirane. Sigurno je čula o stvarima u Kninu za koje nije znala da uopće postoje, možda i izmišljene, ali su zato gledatelji bili oduševljeni, što pretpostavljam jer kada se srbuje, oni su uvijek oduševljeni. Više joj nisu dali govoriti dok se ona nadala da će se netko smilovati, zaboravlja da Srbi nisu kavaliri, samo janjičari. Prije početka rata u Hrvatskoj, Srbi iz Hrvatske šalju svoje žene i djecu u Srbiju jer znaju što će se dogoditi. Naposljetku, sve je to već isplanirano, samo su tražili povod da se napadne Hrvatska. U Srbiju stiže velik broj izbjeglica s područja Slavonije. Muškarci su ostali doma čekajući naredbu. Jednom prilikom u moj dućan ulazi sredovječna žena. Onako uz razgovor pita jesam li i ja izbjeglica. Primijetila je po govoru da sam iz Slavonije pa me pitala kada je vidjela da tu živim. Kako mogu tu živjeti jer tu je grozno. Ovdje su bili drugi ljudi i običaji nego u njenom selu u Slavoniji. Skoro je zaplakala i upitala: - Hoćemo li se ikada vratiti kući? Često je navraćala, i ne samo ona, dolazile su i druge Slavonke bez domovine da se jadaju kod mene, kao da sam im ja mogao pomoći. Isto tako jednoga dana više nisu došle i nikada ih više nisam vidio. Žene otrgnute sa svoga ognjišta da bi plaćale zbog nekih suludih ideja o velikoj Srbiji, nebeskom narodu koji to u stvari nije nikada bio, ali je zato bio bježeći narod od Kosovskog boja naovamo.
X Poslije moga dolaska u Požarevac morao sam se navići na ovaj način života iako mi je bilo jasno da sam grdno pogriješio što sam uopće došao ovamo. Jako mi je smetala nečistoća. Za vrijeme
komunizma za okoliš se nitko ne brine. Kontejneri za smeće bili su priča za sebe, bili su razbacani prevrnuti, izgoreni, a najviše prepunjeni, s hrpom smeća pored. O čistoći ulica da i ne govorimo. To važi za sve gradove u Srbiji, pa i nekim dijelovima države dok se prema zapadu viđalo poboljšanje. Beograd je bio posebno prljav jer je tu živjelo najviše seljaka pa smo ga zvali najveće selo Jugoslavije. Jednom sam prilikom otišao do Vrnjačkih toplica. Doživio sam pozitivan šok. Jedan sam trenutak pomislio da sam na zapadu. Oko mene sve je čisto, zamislite u komunizmu pa čisto i uredno. Kontejneri složeni, svuda korpe za otpatke, ulice čiste i uredne, trava u perivoju pokošena. Ljudi u ophođenju prijatni, na ulici nema psovanja ni vike, pa ni orijentalnih zvukova koji paraju uši. Ako muzike i ima, ona je potiha samo za svoje posjetitelje. Mjesto koje ne pripada ovdje. Ni sada ne mogu shvatiti kako je sve to moguće napraviti u ovome gradiću, a nemoguće u ostatku Srbije? Zar to nije isti narod? Gradić ima kulturu življenja koja je jednostavno strana ostatku države. Na mojim putovanjima jednom sam prilikom prošao kroz malo mjesto mislim da se zvalo Svilajnac. Ulicom su prolazila volovska kola, sve je bilo neuredno i prljavo, svuda galama i vika, kao na turskoj tržnici. Iz ćumeza trešti odgovarajuća glazba ako se tako može nazvati, zvuci Anadolije. To je srpski folk koji se miješa sa susjedovim pa se ne razumiju cajke koje pjevaju. Vlasnici takvih svratišta glasnoćom folka žele nadjačati susjeda. Sasvim normalna slika svugdje u Srbiji. Odlučio sam tu više ne prolaziti iako mi je to bio najkraći put iz pravca juga. Poslije nekog vremena, godinu ili dvije, zapričao sam se i krenuo istim putem. Prolazim kroz isti gradić, a on predivan, uredan i čist. U Bosni bjesni rat. Ovako nešto nisam ni u snu zamišljao da može postojati u državi pod sankcijama i poznatoj po balkanizmu. Sve se čini nerealnim, kao da sam ušao u nečiji san koji je ovo stvorio. Ne shvaćate da ste u stvarnosti, nego mislite da ste prolupali. Osjetio sam zadovoljstvo što sam stigao u mali raj za koji nisam ni znao da postoji samo tridesetak kilometara dalje. Zaustavili smo se popiti kavu. Sve je nerealno čisto, a usluga brza jer se odmah stvorio konobar. Bio je ponosan i spreman da nam ispuni svaku želju i sve objasni jer je vidio da smo zbunjeni. Sve je počelo kada je gradonačelnik postao izvjesni drug Biđa, imena se ne sjećam. Bio je odavde i inženjer strojarstva. Jasno komunist, jer ne bi mogao doći na tu funkciju. Jako sposoban čovjek, možda jedini u Srbiji pod sankcijama, patriot jer su ostali sposobni već davno pobjegli iz Miloševićevog raja. U to doba nisam ni znao da sam i ja bio na putu da odem iz srpskog raja pod sankcijama. Od toga mjesta za samo par godina stvorio je mali raj. U gradiću nije bilo nezaposlenih. To je bilo da ne povjeruješ, svakako u Srbiji. Nije bilo ni ljudi koji su primali socijalnu pomoć, svi su morali raditi. On je tvrdio da plaću dobiva samo onaj koji radi. Kažu da je u početku čistio ulice sa socijalnim
slučajevima koji su se stidjeli toga rada. Možda pola godine kasnije, na RTS-u prikazuju taj uredni gradić. Neki novinar je zalutao isto kao i ja. Bio je oduševljen. Došao je s ekipom RTS-a i sve snimio. Tada sam prvi put vidio gospodina Biđu. Pričao je kako su sve postigli s mnogo rada i znoja svih građana. U tome gradiću su svi radili, a u ostatku Srbije srbovali. To mu je bila neoprostiva greška, biti Srbin, a ne srbovati. Zato je taj gradić izgledao kao biser na smetlištu Srbije koji je netko izgubio. Znate li što je zavist u Srbiji? To je stara srpska istina tko zna otkada i ide nekako ovako: - Želim da mome komšiji crkne krava. - Ti od toga nemaš nikakve koristi! – Da, ali on ima veliku štetu. Što je komunistička zavist, a usto i srpska, e to ne znate, pa ću vam i to ispričati. Svi trebaju biti podobni nikako sposobni, njih u stvari i nema među komunistima. To je zakon, a tko se o njega ogluši loše prolazi. Zakon treba poštovati i to se čini. S uživanjem će uništiti mali biser Srbije jer je uzburkao duhove i uz dozvolu Miloševića, problem je riješen. Ili možda mislite da bi se neki podobnik na svoju ruku usudio riješiti problem? Tako je gospodin Biđa bio grubo odstranjen, a na njegovo mjesto je postavljen super buzdovan koji je sve spustio na prosječnost Srbije, u raju pod sankcijama. Onda sam razmišljao kako bi bilo divno da se u Vukovar dovede gospodin Biđa. Znam da bi me naši buzdovani proglasili izdajicom, baš me briga jer je Vukovar moj rodni grad. Moja duša, ako je imam, izgleda isto kao i moj razrušeni grad koji bi gospodin Biđa mogao izliječiti. Rane grada su velike, a hrvatski buzdovani moćni, ipak su to pusti snovi, moji divni snovi, i nemojte ih dirati jer je to jedino što imam. Ja bih za gospodina Biđu Srbima dao stotinu naših buzdovana, pardon, gospode. Što stotinu, tisuće jer se to kod nas ne bi ni primijetilo. Za vrijeme sankcija i rata u Bosni, u Srbiji nije sve bilo crno. Bilo je i sretnih trenutaka koji su trajali danima da se narod nauživao dvostruko. Prvo su bili sretni jer su prkosili svijetu, a drugo još važnije, uživali su u pobjedama slavne srpske vojske u Bosni. Ofenziva buzdovana Mladića trajala je danima pa su se svi naslađivali. Prijetnji NATO-a nisu se ni djeca u Srbiji bojala. Tako su Srbi uživali dižući tri prsta, ustaški pozdrav dok je ostatak svijeta pucao od muke. Nitko u svijetu nije znao kada kreće ofenziva bosanskih Srba. Samo je narod pod sankcijama to znao točno u dan iako se nikada takvo što nije javljalo preko TV-a jer je neprijatelj sve pratio, a opet su svi znali vrlo jednostavno. Razmišljam što da je svijet i znao kada kreće ofenziva, i tako ne bi ništa mogao poduzeti ili zaustaviti ofenzivu. U promjeru od desetak kilometara oko grada, bilo je desetak benzinskih postaja. Svaki dan u jednu od njih stizao je benzin. Veći dio dopodneva sjedili smo pored telefona i nazivali pumpe po redu, a onda odmor sat ili dva. Ako bi se na telefon javio neki radnik, znači goriva nema, a kada se nije nitko
javljao, znači toči gorivo. Odmah smo pozvali prijatelje i pojurili zadnjim rezervama stati u red. Znao je već biti dugačak i kilometar poslije nas. Na kraju su dolazile novajlije ili optimisti. I meni se znalo dogoditi da stojim u redu sat-dva pa se ispred mene zaustavi prodaja. Davalo se samo u spremnik i svi su ga punili do vrha. Kada smo stigli kući, spremnik smo ispraznili do minimale, a onda "jovo nanovo" i čekali smo sutrašnji dan. Tako radimo svaki dan. Kada dobijemo gorivo, slobodni smo jer se nikada nije dogodilo da je stiglo na dvije pumpe u istom danu. I onda jednog dana nema goriva, svi znamo da ne trebamo više telefonirati, nego pustiti dečke na pumpama da se odmore. Svi smo znali da treći dan kreće ofenziva bosanskih Srba protiv Muslimana. Samo smo jedanput pogriješili. To je bilo kada nismo znali da je ofenziva završena i da na pumpama više nikada neće biti goriva dok traje rat. Za vrijeme ofenziva, ljudi sjede po kućama i gledaju RTS, pravu lažovsku TV kojoj svi vjeruju kao i samom Miloševiću. Pa neće valjda lagati svoj narod kao tamo vani kapitalisti? Svi gledaju uspjehe svoje braće u Bosni. Onda s vremenom shvaćaju da je bolje gledati na RTS-u slavne srpske pobjede u Bosni nego se vozikati gradom. I taman kada se sretni, ali gladni narod navikao uživati u pobjedničkim slikama iz Bosne, stiže gorivo. Mora se prekinuti gledanje i stati u red. Što da se radi, imamo sankcije. Dok goriva nema, svi sjede pred televizorima i uživaju, a kada gorivo stigne, tri dana poslije prestaje ofenziva. Nestat će radosti u državi pod sankcijama jer će se narod sada morati vozikati po gradu, a što drugo da se radi. Za vrijeme sankcija nestajat će goriva, odmah će se pojaviti novo, ali dvostruko skuplje jer se moraju podmazivati činovnici UN-a, jer je uvijek netko od njih potkupljiv. I tamo su izgleda birali samo podobne, koji se množe kao gljive poslije kiše. Odmah po potpunom nestanku goriva, jedno dva mjeseca bila je prava suša, dok se nije sve organiziralo. Od Golupca pa do Donjeg Milanovca bio je pravi raj za krijumčare, bez ikakve kontrole UN-a jer je tu Dunav širok, a i granica s dijelom Rumunjske naseljena samo tu i tamo nekim čobaninom, bez sela i gradova, naposljetku, kao i na našoj strani. Mogao si voziti satima, a da ne sretneš nijedna kola. Većini je to bilo nepoznato pa si mogao dobiti goriva koliko si htio, ali samo na burad. Tako se prodavao obični rumunjski benzin jer drugi nisu imali. Na tom potezu uz Dunav sa svake strane išla je cesta. Ovdje nikada nisam vidio carinu jer nije bilo nikakvog šverca. Razlog je prost, narod na drugoj, rumunjskoj strani bio je toliko siromašan da nije mogao ništa kupiti za robu koju je trebao. Prvi sam put po gorivo pošao s mojim dobrim prijateljem. On mi je u tišini predložio. Bio je to čovjek kojega su spasile ustaše u svoje vrijeme, u njegovu selu odmah po formiranju NDH. Sada sam
se sjetio, zvao se Dragan, bio je mesar. Uzeli smo njegovu prikolicu jer je ja nisam imao, napunili je kanistrima koje smo mogli naći. Bilo je tu i plastičnih. Bio je to opasan put jer smo vozili pravu bombu na povratku. Sve smo to prekrili i krenuli na Dunav, desetak kilometara daleko. Kada smo prošli Golubac, nigdje žive duše, sve pusto s obje strane, a onda smo čuli autosirenu. Odgovorio je. Pa se opet čula s druge strane Dunava, opet je odgovorio i stao. Na drugoj strani pojavio se čovjek iz zelenila na obali. Naš je problem bio kako se sporazumjeti jer je za viku Dunav jako širok pa se ništa ne čuje na drugu stranu. I dok smo mi razmišljali, na rumunjskoj strani su porinuli čamac u vodu koji je izvučen iz žbunja. Tu je bilo nekoliko ljudi s veslima. Dogurali su i jedno bure i stavili u čamac, vidjelo se da je teško. Onda je čovjek pokazao na bure i digao ruku u vis. Poslije razgovora sa Draganom, ja sam digao dvaput ruku u vis jer sam bio viši od njega. Stavili su i drugo bure i odmah počeli brzo veslati. Vidjelo se da znaju svoj posao jer su bili ribari kojima je pala žlica u med. Jedan je izašao iz čamca i došao kod nas. Pogledao je našu ambalažu i kimnuo glavom, jer je znao da trebamo gorivo. Kredom je napisao na asfaltu cifru i pokazao jednu ruku digavši je u zrak. Jedino što je rekao bilo je' Dojč mark'. Odmah nam je bilo lakše jer to je naša domaća valuta, s dinarima nitko nije radio zbog velike inflacije. Zatim je napisao dvostruku cijenu i dvaput digao ruku u vis. Bili smo sretni jer je cijena bila oko marku po litri dok se u gradu prodavala za tri marke. Izgleda da je i prodavač bio zadovoljan jer je viknuo nešto ljudima u čamcu. Brzo su dogurali jedno, a onda i drugo bure. Ubrzo smo se razišli napravivši dobar posao. Zamislite, na svakom raskrižju stajala je Miloševićeva policija. Samo su tražili oružje. Bojali su se da se narod ne naoruža pa digne ustanak. Šverc nisu branili jer ako se gorivo šverca, nema ustanka. Zamislite, da nema goriva narod bi se pobunio, a možda digao i ustanak, što je buzdovanima dizalo kosu na glavi. Kasnije se švercalo samo na veliko. Gorivo je dovoženo cisternama, zatim se prodavalo dilerima, a oni su stajali u grozdovima na svim cestama koje su izlazile iz grada. Nitko ih nije dirao pa ni policija. Ponekad, kada je policija ostala bez goriva, znali su zaplijeniti sve što su našli, a sutra po starom, svi sretni i ovce na broju. Nikada nije bilo dosadno u državi pod sankcijama, jednostavno narod se divno zabavljao onako iz inata, ne možete zamisliti koliko su bili ponosni na sebe što tjeraju inat zapadu prkoseći bjelosvjetskim političarima koji su uveli sankcije. Da toga inata nije bilo, svi bi prolupali.
X
Poslije dolaska mirovnjaka, trećina Hrvatske bila je u rukama pobunjenih Srba. Sve što je bilo hrvatsko opljačkano je i uništeno. Tvrdili su da ne smije ostati ništa, nijedan trag da su tu nekada živjeli Hrvati. Tako je sada u Srijemu koji je prije osamdeset godina, većinski bio nastanjen Hrvatima, sada bez njih. Za Srijem su Geđe tvrdile da je mađarski teritorij koji su im oduzeli, što je sasvim netočno. To je uvijek bio dio Hrvatske, što je bilo vidljivo na slikama u TV emisijama. Naime, sve važne državne ustanove u Srijemu na pročelju su imale stari hrvatski grb, ležeći mjesec sa šestokrakom zvijezdom iznad njega. To nitko dugo nije primijetio jer nisu ni znali što to znači. Kada su doznali, sve su grbove poskidali, tako da se sada ne vidi da je taj teritorij ikada bio hrvatski. I sada tvrde da su tu živjeli stoljećima, što je glupa izmišljotina, ali sasvim razumljiva u povijesti Geđa. U bolje kuće su doseljavani Srbi iz Srbije, pa i s Kosova, koji su se tu napokon smirili. Poslije rata sam poznavao neke koji su otišli živjeti u istočnu Slavoniju. Kada su došli jednom prilikom, hvalili su se do neba. Pokazivali su slike kuća koje su dobili besplatno gdje su sada živjeli. Bili su istinski oduševljeni. Zar ne biste i vi bili takvi da dobijete veliku kuću na poklon, doduše malo opljačkanu. Jednostavno ste otišli u susjedne kuće i uzeli što vam treba. Poslije nekoga vremena svi su se vratili. Kasnije sam čuo da su pozivani u vojsku, a to im se nije svidjelo, pobjegli su glavom bez obzira. Na tim je područjima u početku bilo mnogo napuštene stoke, krupne i sitne, bez vlasnika, koja je slobodno lutala. Vremenom je završavala na ražnju uz orgije nepobjedive vojske i hrabrih Geđa. Pozivani su bili svi na gozbu, pogotovo mirovnjaci. Većina se rado odazivala jer je jelo i piće bilo besplatno, a Geđe tako divan narod velika srca, galantan, pogotovo što stoka nije bila njihova. Na RTS-u su se pojavljivale vođe Srba iz tzv. Krajine. Magacioner iz Vukovara i žandar iz Knina. Pričali su sve najljepše o svojoj novoj državi. Pojavljivali su se skoro svakog tjedna, ali nikada skupa jer se nisu podnosili. Obojica su tvrdila da im je lord Owen rekao da se drže pedeset godina pa će imati svoju državu. Bio sam preneražen kada sam to čuo prvi put. Zar on nije došao kao neutralni promatrač iz Europe? Englez koji navija za Srbe, već viđeno. Srbi o njemu pričaju sve najbolje, nazivaju ga velikim prijateljem Srba. Uvijek su imali samo po jednog takvog velikog prijatelja u svojoj povijesti pa je to bio dokaz da svi vole Srbe, bar su tako mislili. To se događalo često, ali je uvijek završavalo tako što su veliki prijatelji odjedanput pobjegli. Onda su ih blatili do neba. Owen je stalno visio na TV-u prodajući svoju mudrost koju Geđe jednostavno nisu posjedovale. Nekoliko mjeseci poslije o lordu Owenu počeli su pričati sasvim drugu priču. Nazivali su ga lord Ovan. Pravi razlog ne znam, ali po starom srpskom običaju, počeli su ga blatiti jer ih više nije sto posto podržavao. Čovjek je shvatio da postoji srpski idiotizam koji je i za njega postao nemoguć. Ubrzo je
sasvim nestao s ekrana, kao da nije nikada ni postojao. Za područja Hrvatske pod starateljstvom UN-a život je bio grozan za većinu Srba, o rijetkima drugima da i ne govorimo. Samo se srbovalo dan i noć. Realni Srbi koji su bili u manjini stalno su ušutkivani i prozivani izdajicama, a čuo sam da su neki tvrdoglavci i likvidirani. Sve će se pripisati ustašama. Ubijeno je oko tisuću nesrba, većinom Hrvata, a da UN-ove snage nisu ni prstom mrdnule, a mogle su. Jednom prilikom pred Oluju pokazali su hrvatsku obitelj koja je istjerana sa kninskog područja. Svi su bili van sebe jer su janjičari zadržali šesnaestogodišnju kćer. Ne znam je li ona ikada došla u Hrvatsku jer naši novinari o tome nisu više pisali, senzacija je stara i koga to zanima. Bilo im je svejedno, kao i ostalima u državi. Znate, ni novinarima nije lako, ranije su po mišljenje išli kod čobana u komitet, a sada pošto je ukinut, sasvim su zbunjeni. Priznaju samo jednu vrstu istine jer je samo ona dopuštena kao u doba komiteta. O Srbima se smjelo pisati samo loše ili lošije. Ništa što je dobro. Tako je bilo i u Srbiji, ocrniti ustaše što se više može. Naposljetku, svi su oni donedavno bili drugovi novinari kuhani u istom loncu. Velika većina će se složiti da su četnici bili zli, ali to ne znači da smo mi bili dobri. U Srbiji je bilo sasvim drugačije. Vladale su sankcije, a izbjeglice koje su stizale nisu imale što jesti. Zato se samo srbovalo kao nikada do tada. Tako je iskaljivan bijes zbog nemoći i nerazumijevanja u svijetu, ali je ulicom stalno treštala glazba djedova iz Anadolije i glasovima cajki. Pomislili biste da je narod vrlo zadovoljan i sretan.
X
Bljesak je bio briljantno izvedena akcija hrvatske vojske. Gledao sam RTS. Dva je dana vladala tišina jer su janjičari ostali bez teksta. Samo su pokazivali izbjeglice koje su ustaše istjerale iz njihovih domova. Kada su oni istjerivali Hrvate, to je bilo normalno? Kakav bolesni idiotizam! Janjičarski buzdovani koji su povazdan visjeli na ekranu, većinom akademici iz doba komunizma, bili su bez riječi, čak se nisu više ni pojavljivali jer su shvatili kakve su akademske gluposti pričali. Na ekranu je vladala grobna tišina, bez diskusija, samo su pokazivane kolone izbjeglica i njihova kuknjava pa i skriveni bijes protiv svojih vlasti. Akademici su bili preneraženi i uskoro su se ponovo pojavili da bi glupom narodu solili pamet. U njihovim planovima tako nešto nije postojalo pa se nije smjelo ni dogoditi. Svi su u to vjerovali jer se raspravljalo o budućnosti tzv. Krajine, pa i Hrvatske koju su uspoređivali s banana republikom, u stvari nevažnim čimbenikom na ovim prostorima. Neki bolesni
akademici tvrdili su da samo Geđe imaju pravo odlučivati na ovim prostorima. Još je nešto bilo jako važno što su često ponavljali. Tvrdili su da Hrvati nisu nikakvi vojnici jer su to pokazali kroz svoju povijest o kojoj nisu imali nikakvog pojma. To su tipični zaključci janjičara akademika koji su postali to što jesu zahvaljujući podobnosti, a ne pameti. I mi imamo istu bratiju koja nam soli pamet. U Srbiji nema nijednog Srbina koji bi mogao ukratko prepričati hrvatsku povijest. Jednostavno to tamo nikoga ne zanima kada oni imaju svoju slavnu prošlost. To važi i za Hrvate jer mi nemamo pojma o pravoj srpskoj povijesti jer smo morali učiti samo bolesnu, izmišljenu povijest Srba. Možda zato i pišem o njihovoj povijesti da bismo napokon shvatili s kime imamo posla. Gledam naše dužnosnike koji se ponašaju sasvim uljudbeno kada razgovaraju sa Srbima, dok nas Geđe napadaju često i izmišljotinama. Jednostavno moramo odgovarati na isti način, pa i žešće, jer Geđa razumije samo silu. Udarac među rogove od njih pravi bubice, sjetite se Bljeska i Oluje. Pošto u Srbiji povijest Hrvatske nitko ne zna, možete pričati o njoj satima izmišljajući što god hoćete i prosipajući svoju veliku akademsku pamet što oni čine. Na TV ekranima viđali ste samo kolone izbjeglica poslije Bljeska, snimane iz svih kutova pa se činilo da su kolone nepregledne. Izbjeglice su pričale kako su pobjegli ispred ustaške kame, a nisu vidjeli nijednog ustašu. Srbima koji nisu pobjegli, doduše bilo ih je svega nekoliko stotina, nije se ništa dogodilo. Samo su evidentirani i pušteni kućama, dok se na TV-u pričalo o ustašama koji kolju jadni srpski puk. Na taj način stvarali su još veći strah kod hrabrih Srba, kada će sve eskalirati u stampedu poslije Oluje, jer su u strahu velike oči. Brojevi izbjeglica svaki danom bivali su sve veći, što je kod Geđa sasvim normalno. Na djelu je bio bježeći narod, a ne nebeski, uz primjedbu da je sada bježao kući. Pojavio se i Martić, šerif iz tzv. Krajine, koji je na njihovom TV-u ustašama dao ultimatum da se odmah povuku iz zapadne Slavonije koju su osvojili Bljeskom. Odmah se čuo glas nekoga čovjeka koji je rekao nekako ovako: - Budalo, ti Hrvatima daješ ultimatum, a imaš 5 000 vojnika, dok oni imaju 50 000 tisuća. Taj se osjećaj ne može opisati kada su svima paralizirani jezici koji su prije toga neumorno radili proizvodeći sve gluposti koje su moguće i onda jednoumlje tišine bez komiteta, jednostavno muk ili spoznaja da je bolje ništa ne govoriti i sve zaboraviti, što narod poslije svake njihove emisije čini. Brojevi izbjeglica svakim danom bili su sve viši i viši, što je kod Geđa sasvim normalno. Onda poslije tri dana, kao po naređenju čim se pojavio prvi bogomdani pametnjaković s akademije, odmah se pojavljuju i ostali. Nitko od njih nije želio zaostati u mudrovanju i soljenju pameti, što im je u komunizmu bio posao. Naposljetku, bili su akademci, elita polupismenog radništva, koja je znala sve, pa i što će se dalje događati. Sve te diskusije i monolozi znali su trajati satima. Svi su se izredali soleći pamet jedni drugima, a ponajviše puku koji je sve upijao kao spužva, što i jesu bili,
mrzeći ustaše još više. Sve ih je to dovodilo do izljeva bijesa jer se nisu mogli nikako osvetiti ustašama. Kao da im je bilo žao što ih ranije nisu sve poklali, kao nekad braća Turci njih, poslije propalih ustanaka. Počelo je natjecanje među akademcima i projekcija budućnosti okupiranih područja, koja su oni nazivali oslobođenima, valjda od naroda i pameti. Tvrdili su da će Hrvati početi otkidati dio po dio tzv. Krajine. Prva će biti Baranja u kojoj Srbi žive stoljećima, što nije točno, ali to se ne zna. U tome su se svi buzdovani složili iako su i pojedinci imali neke revolucionarne ideje, ali po gluposti i takvoj pameti. Po nekima, Hrvati će područje Slavonije osvajati u nekoliko navrata, ali mi ćemo ih čekati. Zamislite mozgove tih akademika, većinom nevažnih pisaca i nazovi umjetnika, koji nisu mogli ni u snu zamisliti da Hrvatska ima mnogo više vojnika od broja koji je sudjelovao u Bljesku. To samo dokazuje koliko su te Geđe bile ograničene ne samo umom, nego i stanjem duha. Za vrijeme Oluje, nekoliko je dana trajao muk. Na TV-u opet nije bilo nijednog stručnjaka. Svi su pričali da je to izmišljotina jer ne postoji Oluja koju provode Hrvati i to na čitavom području južne tzv. Krajine. Srpski su ih stručnjaci uvjeravali da će ustaše otkidati dio po dio tzv. Krajine, a što je ovo, sve odjedanput. Gdje je naša slavna vojska? Nisu znali da je ona pobjegla među prvima. Kada su na Kninskoj tvrđavi već drugog dana vidjeli šahovnicu da se vijori, svi su bili složni da je to propaganda i montaža jer da za dan i pol padne tzv. Krajina nisu mogli nikako shvatiti pored tako hrabre i nepobjedive srpske vojske koja je u stvari bila običan napuhani mućak. Neki su čekali danima da se pojavi istina da su oni u pravu, a kolone jadnih srpskih izbjeglica postajale su sve veće i veće. Onda su promijenili ploču, to su učinili NATO i Amerikanci, nikako Hrvati jer su oni kao vojnici nesposobni bilo što uraditi, naposljetku, svi su ih tako učili. Možda je to za njih bio najveći šok. I sada svi tvrde da su to učinili NATO i Amerikanci jer im tako odgovara, ali se odmah pobijaju pričom da je to etničko čišćenje i genocid ustaške države. Pitanje? Pa tko je onda izveo etničko čišćenje i genocid kako govore? NATO i Amerikanci ili Hrvati? To je isto jedan idiotizam Geđa iako znaju da je etničko samočišćenje izveo srpski strah od dolaska ustaša kako su stalno državu nazivali. Nitko od njih ne spominje kako su oni očistili sve nesrbe iz tzv. Krajine. Zar to nije bilo isto etničko čišćenje? Za idiote izgleda nije. Onda se pojavljuje jedna komična stvar. Javljaju se eksperti koji podsjećaju da su baš oni tvrdili da će se upravo to dogoditi sa tzv. Krajinom, a narod je kukao, kao za vrijeme turskih kaznenih ekspedicija svojedobno, što su zaboravili. Sjećam se jednoga buzdovana koji je pričao o leleku srpskih majki širom srpskih zemalja. Ne znam je li to točno jer su Geđe uvijek spremne sve uveličati. Turci su bili sila pa su zato pobijedili na Kosovu polju, a Hrvati ustaše nisu vrijedile ništa, a ipak su Srbima nanijeli veći i sramotniji poraz od onoga na Kosovu jer je bježalo mlado i staro, kao u dobra stara
vremena. Sjetite se, poslije bitke na rijeci Marici, Srbi su sve osvajali bježeći na zapad. Sada su napokon bježali na istok. Geđe još ne znaju da je to najveći srpski poraz u njihovoj slavnoj povijesti. To će shvatiti tek generacije koje dođu kasnije i prestanu pričati o srpskoj istini. Doduše, trebat će mnogo vremena da shvate kako su ih pobijedili bezvrijedni Hrvati. Takvo su mišljenje imali o nama, onda će shvatiti možda koliko sami vrijede. Nikada od Geđa nisam čuo da je netko rekao da je u krivu. Drugi su bili u krivu, a oni nikada jer buzdovani nikada ne griješe, kako srpski tako i naši nezamjenjivi drugovi buzdovani. I Srbi su imali jedan veliki uspjeh koji se stalno vrtio na TV-u. Bila je to nevjerojatna činjenica koja se dogodila za vrijeme Bljeska. Taj uspjeh po njihovim riječima neće nitko nadmašiti. Srušili su zrakoplov hrvatskog ratnog zrakoplovstva pa je poginuo pilot Perišin, prvi pilot koji je zrakoplovom pobjegao iz JNA. Dalje se tvrdi da je padom toga zrakoplova Hrvatska izgubila polovicu svoje zračne efektive jer je ostao još samo jedan zrakoplov, što nije točno. Eto tako su se hrabrili i sami sebi podizali ugled jer su uz ovu slavnu pobjedu zaboravili sramotni bijeg na istok. A naši su buzdovani slavili doduše sa strahom jer im je napad na tzv. Krajinu bio zabranjen, ne direktno nego riječima ako počnete gubiti, ne očekujte pomoć od nas. Jest ćete ono što ste skuhali. Strah od Srba na zapadu bio je velik jer su se Srbi hvalili hrabrošću i bili na strani pobjednika u oba rata. To je bila najveća obmana u povijesti Europe. Prikazivani su kao četvrta vojna sila na kontinentu, dok su u stvarnosti bili mućak kao i prije oba svjetska rata. Najbolje se vidjelo kada je ta golema sila navalila na Vukovar i bila desetkovana od slabo naoružanih branitelja, kojih nije bilo ni dvije tisuće. Zapad to nije tako shvatio ni razmišljao o tome, jednostavno nije ih bilo briga. Tek poslije Oluje, pa i Splitskog dogovora između Tuđmana i Izetbegovića, kada su udružene snage HVO-a, HV-a i vojske BiH krenule u oslobođenje zapadne Bosne, probudio se i Zapad, jer je vidio da Srbi uvijek bježe kada protivnik ima oružje. Onda se i NATO oslobodio straha od Srba pa ih je počeo bombardirati. To bi bez Oluje bilo nezamislivo, još bi NATO i sada molio Srbe da budu dobri, a oni bi kao i uvijek pokazivali hrabrost pucajući iz daljine na nezaštićene gradove koji se ne mogu braniti. U to vrijeme sam slušao jedinu radio stanicu iz Banje Luke, jer im je TV bila van uporabe od bombi ili tome slično. Javljali su se gledatelji koji su gledali HTV gdje su pokazivani uspjesi združenih snaga na zapadnobosanskom području, dok su ulicom prolazile izbjeglice, a buzdovan Karadžić tvrdio da su njihove crte obrane stabilne dok je slavni general Mladić bio sakriven negdje kod Han Pijeska u nekoj mišjoj rupi zbog straha od bombardiranja. Slušatelji su se izrugivali Karadžiću u strahu od dolaska ustaša u Banju Luku. To je bio panični strah jer su se odjedanput počeli hrabriti. Pošto su kroz
grad prolazile kolone izbjeglica, neki su odlučili ostati pa što bude. Doduše, nije bilo ništa jer je bilo zabranjeno da se poslije Jajca krene na Banju Luku, uz prijetnju sankcija Hrvatskoj. Jedini uspjeh je bio da su Srbi prestali granatirati preko Save inače bi Banja Luka bila uništena. Od tog trenutka odjednom su postali mirni kao bubice, što dokazuje da su goropadni kao Turci kada su moćni, a kukavice kada se bije lice u lice. I Turci su se jednostavno skupili preko noći i napuštali bojište kada su vidjeli da gube. Najbolji je primjer bila opsada Beča jer kada su branitelji Beča shvatili da nema Turaka, oni su već bili daleko desetcima kilometara ostavivši nedirnut grad šatora. Naposljetku, sve su to isti geni. Hrabrenje slušatelja postalo je pomamno. Javljali su se dva-tri dana neprekidno na telefon, kako ostaje tu uvjeren da HV ne smije ući u grad, a kolone izbjeglica su prolazile i tko zna kako bi sve završilo da Zapad nije zabranio napredovanje, ne zato što im je bilo žao Srba, nego su se bojali izbjeglica koje su mogle doći kod njih u demokraciju, a to bi koštalo što je bio najveći problem ljudi iz demokracija. Kada su Srbi shvatili da je vojska zaustavljena kod Jajca, nastalo je veliko oduševljenje jer u Banjoj Luci nisu znali zašto je sve stopirano. Mislili su da su oni svojom prijetnjom da ostaju uplašili Hrvate pa su se tako i ponašali tvrdeći da je narod pobijedio i svi su bili sretni, ali više nisu pucali preko Save. Do prije Oluje, Srbi iz Bosne su često granatirali mirovne snage, valjda pod utjecajem alkohola jer su onda bili hrabri, kao i svi primitivci. Mirovnjaci su sve trpjeli jer su imali naredbu da ne smiju uzvraćati. Bilo je i komičnih situacija kada su bili napadnuti Francuzi koji su sve trpjeli i tvrdili da ima granica koja se ne smije preći. Nitko nije znao koja je to granica. Tek poslije Oluje, Francuzi su bili prvi koji su bez dozvole žestoko uzvratili i više nikada nisu bili napadnuti jer su valjda već u prvom plotunu pobili sve pijance koji su pucali po njima. Kasnije se u obračun sa Srbima umiješao i hrabri NATO, kao i ostale članice mirovnjaka uzvraćajući udarac. Na TV-u su prikazivane naše službe koje su se brinule o ostavljenim Srbima. To su bili samo starci koji su ostavljeni iz tko zna kojih razloga. Donošena im je hrana i ostale potrepštine. Ostavljeni su im se zahvaljivali sa suzama u očima zbog zahvalnosti, ali ja mislim i što ih nisu ubili jer je bila velika propaganda da ustaše sve kolju. Bilo je jako tužno gledati sav taj napušteni svijet. Kakvi ljudi su bili ti Srbi kad su ostavljali svoju rodbinu na milost i nemilost ustašama, kako su tvrdili, dok su oni bježali. Možda im je strah od ustaša paralizirao mozak koji i nije bio bog zna što, ali ostaviti svoju rodbinu, to mi je bilo teško shvatiti. Sreća za starce što je bilo službi koje su se brinule o njima, ali samo nakratko jer su se pojavili neki divljaci možda i bolesni, koji su krenuli u osvetu za sva nedjela Srba koja su učinjena njima. Ubili su neke starce i starice i palili dotrajale kuće. Možda su i pljačkali? Ne, to ne vjerujem jer sve što je bilo vrijedno, bilo je davno prodano da bi se preživjelo.
Ta je šačica osvetnika činila stvari i u moje ime. Njihova je imena vlast morala znati, ali nije ništa poduzimala. Bila je to ista vlast kao i na drugoj strani, sazrela u komunizmu. Samo je ono što oni čine ispravno, tako su učeni u komunizmu. Izlazili su iz istih škola i isto se ponašali. Da su možda griješili, time se nisu opterećivali jer komunisti nikada ne griješe, a buzdovani pogotovo, jer su bogovi u zemlji koju su stvorili komunistički čobani. Ubijeno je oko četiri stotine staraca i starica, ostavljenih u paničnom strahu hrabrih Srba iz tzv. Krajine, koji su nedavno hrabro izjavljivali da bi voljeli napad s hrvatske strane pa bi onda završili s Hrvatskom zauvijek. To su bile prepotentne riječi hvalisavaca koje su završile u histeričnom stampedu u kojem su zaboravljali svoju rodbinu. Na sam spomen da ustaše dolaze, nastao je stampedo naroda koji su stalno plašili ustašama, što im se sada obilo o glavu. Koliko je bio kriv sav srpski narod za sva zla koja su učinjena Hrvatima, ne znam. Ako ništa drugo, davali su kredibilitet svojim glasačkim listićima na nebrojenim izborima koje su imali. Ono što je najvažnije, vlast se sastojala od smeća iz srpskog naroda koje se sakupilo u tzv. Krajini gdje su radili što god su htjeli, većinom boreći se pijani jedni protiv drugih. U Srbiji je bilo grozno, samo se srbovalo i odlazilo kod vračara. Još prije rata morao sam voziti ženine drugarice tako da sam upoznao desetine i desetine vračara u krugu od sto kilometara. Možete misliti što sam sve čuo kada smo krenuli kući. Narod je bio toliko glup da je sve vjerovao, čak sam se prenerazio kada sam čuo da je najvažniji hodžin zapis, zar to nije iz druge vjere ili vjere njihovih djedova koja je ipak ostala u srcu. Imali smo susjedu učiteljicu koju sam morao voditi kod vračare. Njen je muž našao neku žensku pa kad je ona doznala, nastao je rusvaj. Kasnije su se pomirili i poslije mjesec ili dva, ona je nagovorila moju ženu da ih odvezem kod neke nove, vrlo poznate vračare. Kada smo stigli, ja sam po običaju ukopčao radio i slušao glazbu. Poslije pet minuta ili slično, obje su se vratile. Do kuće se nije ništa pričalo, što mi je bilo drago. Kasnije, kada je učiteljica otišla, morao sam slušati ženu jer sve to nije mogla zadržati za sebe. Rekla je kako su došli kod vračare koja je odmah otvorila karte i gledala u njih dok je učiteljica stalno pričala protiv svoga muža nazivajući ga svim pogrdnim imenima dok joj vračara nije rekla da prestane blebetati jer kako ona vidi u kartama, ona je još gora od njenog muža. Učiteljica je pitala koliko je dužna, ostavila nešto novca i izašla van uz primjedbu mojoj ženi da ne smije nikome to reći. Eto to je poštenje kod Geđa. Ta ista učiteljica kojoj sam često pomagao, nije važno kako, napravila mi je igru pošto sam bio protiv Miloševića. Njen prijatelj neki Lukić sređivao mi je papire pa sam mu vjerovao. Tako sam plaćao srpski porez Ščiptarskoj iredenti na račun. Sva sreća što sam ubrzo otišao iz srpskog raja, inače bih zaglavio tko zna kako.
Sada su hrvatski Srbi izdali malu knjižicu o zlodjelima Hrvata poslije Oluje. Pokazivana je i u Saboru. Samo se nisu sjetili da napišu isto takvu knjigu za zlodjela koja su učinjena Hrvatima. Najinteresantnije je bilo da to nitko od naših buzdovana nije spomenuo, nego su se samo branili dok su Srbi srbovali. Sramotno je da naša vlast nije izdala tako nešto, ali o svim ubijenima u ovome ratu. Bili su to civili obje strane i zaslužili su to makar zbog pijeteta prema žrtvama bezumlja. Neke od tih žrtava bile su drugačijeg svjetonazora, pripadali su i nedemokratskim strankama, radili na uništenju hrvatske države, svejedno, ipak smo mi trebali to napisati. Pazite sada, knjižica je napisana na ćirilici koju Srbi za vrijeme SFRJ nisu nikad upotrebljavali u Hrvatskoj, osim možda u manastirima. Sada pišu samo ćirilicom jer je tako stiglo naređenje iz Beograda. Sve srpske političare iz Hrvatske često viđam na RTS-u i TV-u iz tzv. Srpske, čak i neke saborske zastupnike koji više s demokracijom nemaju ništa jer samo srbuju. Rado su viđeni gosti jer uvijek kritiziraju Hrvatsku kako je nepravedna prema svojim Srbima i nemaju sva manjinska prava koja nudi EU. Jasno, oni hoće sve i odmah, a za druge siromašne građane baš ih briga. Dok su njima gradili kuće koje će prodati poslije deset godina i otići u Srbostan jer su odande došli sami ili s roditeljima i sada tvrde da tu žive stoljećima. Ja sam jednom prilikom zbog svoga hobija bio i u Vukovaru pa sam posjetio neke Srbe jer to onda nije bilo važno. Vodili su me kući. Većina je stanovala u najužem dijelu grada dok su neki bili rođeni tamo negdje u zabitima Srbije. U to doba o tome nisam mnogo razmišljao. Imao sam bratića koji je radio u kombinatu Borovo, bio je jedini Hrvat u pogonu, ostali su svi bili dođoši iz Srbije. Od svih Srba najradije se išlo srbovati u tzv. Srpsku. Svi Srbi iz Hrvatske bili su dobrodošli samo ako su pričali protiv hrvatske države. Jednom prilikom došao je gospodin Veljko Džakula, bio je predstavljen kao vođa Srba iz zapadne Slavonije. Bio sam iznenađen kako je on otvoreno pričao i skoro stalno branio Hrvatsku, koju su svi govornici napadali. Srbi bi njega trebali izabrati za vođu, a ne buzdovane koji samo rade za sebe i srbovanje. Od srbovanja se može živjeti samo u Srbostanu iako je konkurencija jako velika. Više ga nikada nisu pozivali. Vidio sam još jednog ili dvojicu Srba iz njihovih udruga većinom iz Zagreba, koji su slično pričali, jasno da više nisu pozivani u genocidnu i etnički očišćenu tvorevinu koja se zove tzv. Republika Srpska. Ona je samo dio BiH i entitet pa prema tome nije nikakva republika, čak ni sudski gledano. Zapad je sve prihvatio samo da bi se rat smirio pa sada vidi da je grdno pogriješio. Jedino što je točno jest da je genocidna, sudski dokazano i po srpskoj logici koju su uvijek primjenjivali prema Hrvatima, treba važiti i sada da je tzv. Republika Srpska genocidna tvorevina, a Srbi jedini genocidni narod u Europi poslije Drugog svjetskog rata. Ono o etničkom malo se popravilo, ali kada je osnovana, bila je etnički čista. Zašto je nazivam tzv. Zato što
nije priznata. Oni Kosovo nazivaju tzv. državom koju je dosada priznalo više od sto država. Jednostavno sve je to srpski idiotizam začinjen nerealnim narcizmom kako je rekao jedan srpski povjesničar. Svi oni žive u nekoj iluziji da su nezaobilazni čimbenik na Balkanu, što je samo njihovo mišljenje i oni se sami sebi dive kada već neće nitko drugi. Mora se priznati da u Srbiji ima i realnih političara, ali njih baš ne vole, čak ih nazivaju izdajicama. Zašto živjeti u đubretu kada vam nude nebesa, kao nebeskom narodu koji obožava bježati? Ta knjižica na ćirilici koju Srbi nisu nikada upotrebljavali u Hrvatskoj opet je početak srbovanja. Pitam se što će raditi sa svjedodžbama pisanim na ćirilici, a izdanim tu u Hrvatskoj kada to za desetak ili više godina nitko neće znati čitati, a pretpostavljam da takve ljude neće ni zapošljavati jer se odmah vidi da su skloni srbovanju. Tvrdili su da je ta knjižica pisana iz pijeteta prema žrtvama, samo svojim jer baš ih briga za druge. O pijetetu pišu ljudi koji su ostavili starce i čiji su rođaci preko Save izvršili sudski dokazani genocid. I mislim da bi se već jednom trebali ostaviti bolesnog idiotizma srbovanja i nebeskog naroda i spustiti se na zemlju. Čak ih je napustio Bog jer u himni Bože, pravde mole Boga da im čuva kralja koji se uneredio i davno nestao. Bog je digao ruke od njih, doduše većina njih još to nije shvatila. Ova je knjižica pisana samo zbog srbovanja jer svaki Srbin to mora činiti inače nije janjičar. Ne bih se čudio da je naređenje stiglo iz Beograda. Vojvoda janjičara, Šešelj, naredio je svim izbjeglicama koje su prognane u Oluji da se vrate pa će pokušati ponovo stvoriti tzv. Krajinu za pedesetak godina. Ali on je samo ishlapjeli janjičar koji više i ne zna što piše pa zato svaku svoju riječ zapisuje da se ne bi izgubila. Srbi imaju i svoju stranku, SDSS, u prijevodu janjičari što su bili i za vrijeme Jugoslavije, ali potajno jer nije bio dozvoljen nacionalizam, a pogotovo srbovanje. Jedna stranka je uvijek jednoumlje što njima uopće ne smeta. Ona je samo osnovana da bi izvukla što više od hrvatske države pa će neki otići nazad, ali ako prije toga ne dobiju čir na želudcu zbog srbovanja. Oni jednostavno ne mogu podnijeti ovu državu jer nije njihova. Nas podnose samo ako smo velikodušni. Kada dobiju nove kuće, poslije deset godina će ih prodati, što nemali broj nudi i sada na prodaju, a već su otišli. Smijat će nam se jer smo glupi i kako su nas zaj… jer to rade i svojoj državi kada mogu. To je neka vrsta srpskog sporta. Ima Srba koji hrvatsku državu vide kao svoju, to je već spomenuti gospodin Džakula koji među Srbima nije baš omiljen jer ne srbuje, što je neoprostiva mana. U Saboru je bilo Hrvata koji su bili protiv ove knjige. Vidjelo se na TV-u koliko su bijesni. I mi imamo svoje nacionaliste, ali nasreću manji broj. Znam da su sudjelovali u Domovinskom ratu, ali nisam siguran na čijoj strani jer su stalno protiv nekoga. Zašto ih ta knjiga vrijeđa? Možda misle da se
civili moraju ubijati ako nisu na njihovoj strani. Jesu li ubijali i Hrvate koji nisu bili na njihovoj strani ili su drugačije mislili? Možda su samo vodili neki svoj rat. Takvih se ljudi stidim, nažalost sastavni su dio domaćeg puka. Moram ih se stidjeti jer su možda činili grozote i u moje ime, a to ne smijem zaboraviti. Ako sve to ne zaboravimo, možda se više nikada neće dogoditi.
X Kada se kreće u rat od pamtivijeka, svaki je čovjek dobrodošao. Prvo kreću veliki patrioti kojima je sve prekipjelo, ne razmišljajući hoće li poginuti jer se u ratu gine. Primaju prvi udar neprijatelja dajući svoj život da bi se ostali bolje organizirali. Poslije njih dolaze novi dečki koji nisu manje hrabri, ali su bolje organizirani i probojniji. Što je najvažnije, njihovi gubitci su mnogo manji. U svakoj vojsci i svakom vremenu među patriotima je i vrlo mali broj ljudi koji imaju neke svoje računice. Jednostavno žele ubijati, paliti kuće i voditi neki svoj rat. Za vrijeme mira to je nedopustivo i opasno jer će završiti u zatvoru i zato je rat za njih idealan. Časnici koji ne sude takvim ljudima odmah ići će u Haag, po svim vojnim pravima i običajima. To važi za sve uljudbene ratove ako se za ratove to može reći. U Haagu se odgovara i za ono što niste učinili, a trebali ste. To je optužba protiv odgovornosti za svoje područje. Tako je UN odlučio. Svi koji su mogli nešto učiniti i trebaju odgovarati pa i strani političari koji su se stalno slikali i solili pamet svima jer su oni mogli zaustaviti rat odmah, a to nisu učinili. Većina njih slikala se s Karadžićem i Mladićem. Rukovanje je trajalo dok su god kamere snimale. Takve su se snimke vrtjele na vijestima čitavog svijeta. Svaki glasač dotičnog političara vidio je kako je njegov političar važan i nezaobilazan čimbenik u svjetskoj politici. To je političar kome se opet treba dati glas. Zašto on nije u Haagu? Možda spada u grupu zaštićenih životinja. Velike svjetske TV kuće pravile su reportaže o Karadžiću i Mladiću, koji su postali velike svjetske zvijezde na ekranima demokratskih država. Karadžić je recitirao svoje pjesme dok je kasapin Mladić po gudurama Bosne dopuštao klanje Muslimana. Što je bilo s tim političarima? Hoćete reći da nisu ništa znali o tome, jesu li samo glupi ili naivni? Svako muslimansko dijete u Bosni znalo je tko su zločinci. Janjičari koji su promijenili boju košulje, ali ne i ćud. Možda su bili nesposobni, zašto birate takve političare? Možda su se samo voljeli slikati jer su neodoljivi sami sebi. Po uspostavi samostalnosti, u Sabor su stigli i neki Srbi iz Hrvatske. Stari buzdovani koji su
predstavljali svoju manjinu. Svi su oni ranije bili drugovi, a sada su sjedili na dvije strane u istom Saboru i svi su bili demokrati. Nismo znali što ćemo od toliko demokracije. Srbi u Saboru nisu smjeli srbovati jer je bilo zabranjeno. Tu se smjelo samo hrvatovati. Tako su bili uskraćeni za ta prava, što nikome u Hrvatskom saboru punom hrvatskih demokrata nije smetalo. Nisu mogli reći sve što žele ni tada, a ni poslije. Možda je i bolje jer bi samo srbovali, a to je jedino što su znali. Pronalaze drugu mogućnost, odlaze svaki čas u Beograd na RTS gdje moraš srbovati inače će te izbaciti van. Među Srbima iz Hrvatske bio je jedan koji nije smio ići u Beograd jer je imao svoje mišljenje koje im se nije sviđalo. Takvi ljudi su na RTS-u nazivani izdajicama srpskog naroda. Zato su išli u tzv. Srpsku i bili rado viđeni gosti jer su mogli srbovati koliko su htjeli. Drug Đukić je bio pravi majstor u tome. Poslije Oluje zvao je Srbe da se vrate. Mnogi su se i vratili. Gdje su bili u većini, dobili su i svoju samoupravu. Odmah je počeo srbovati mijenjajući imena svih ulica u slavna imena iz slavne srpske povijesti koja s njima ovdje nisu imala ništa zajedničko. Narod koji se vratio živio je vrlo bijedno, ali mnogo bolje nego za vrijeme tzv. Krajine. U početku su dobivali jednokratnu pomoć pa i mirovine. Sve su to bili seljaci i sada svoji na svome. Da sada žive bolje od hrvatskih izbjeglica kojim je sve uništeno, nisu željeli, a ni smjeli priznati, nego su i dalje kukali i srbovali koliko su htjeli uz preglasne zvuke Anadolije, koju su zvali svojom narodnom glazbom, što je točno. Znali su da tako Hrvatima idu na živce i tjeraju inat, a u tome su Geđe nenadmašne. Onda tamo za vrijeme samoprozvane demokratske šestorke jednu večer vidim druga Đukića kako na nekoj srpskoj TV iz Bosne srbuje, ali ne više onako žestoko kao prije. Iznenađen sam, da nije možda bolestan jer je to jedino opravdanje što ne srbuje. Javlja se neki gledatelj i pita: - Kada će Srbima u Hrvatskoj biti bolje nego sada? - Kada se pojave pošteni Hrvati,' bio je njegov odgovor. Za buzdovana Đukića u Hrvatskoj nema poštenih Hrvata. To su valjda samo Srbi, pravi idiotizam Srba s ovih prostora. Taj idiotizam je stigao s istoka od Geđa i to je njima sasvim normalno, zato i jest idiotizam. A možda on u svome raju ima dovoljno jadnih Srba koji svojim glasovima daju njemu pravo da sjedi u Saboru. Tako da mu jadni Srbi koji se još nisu vratili, više i ne trebaju. Bili bi mu samo teret u njegovom raju gdje je on bog doduše ne jako veliki, ali za buzdovana i to je odlično. Poruka je bila jasna, čekajte da se pojave pošteni Hrvati pa se onda vratite. Mene pustite da se u Saboru borim za vas uz visoku plaću koju ne možete ni zamisliti. Možda je to mislio, a možda i ne? Više ga nisam viđao ni u Saboru. Možda je otišao u zasluženu mirovinu, srbujući bez imalo stida. Vi, Srbi u Hrvatskoj, ostavite se vaših nesposobnih buzdovana jer oni misle samo na sebe. U
slučaju da učine nešto dobro, to je slučajno, nisu oni za to krivi, dogodilo se. Trebate birati mlade, neopterećene ljude, iskrene demokrate koji će misliti na vas, a ne srbovati. Srbovanje vam nije donijelo ništa dobrog, samo su vas zbog njega mrzili. Život je ipak vrijedan i nemojte ga dati nekome buzdovanu na upravljanje. Sjetite se, svi su vas do sada iznevjerili, ali sebe nisu. Pogledajte kako oni žive. Da pitam vas kako živite ili je to strašno okrutno?
X Sjetimo se sedamdesetih, vremena kada su svi išli u šoping u Trst kupovati bofl robu koja je bila mnogo bolja od domaće. I onda se u Sloveniji počinje s proizvodnjom kvalitetnije robe, što je u to doba komunističkim buzdovanima bilo čak i strano jer se valjda kosilo s nekim njihovim glupostima kojih su imali tako mnogo kao i buzdovana koji su mislili da su nezamjenjivi. Srbi su znali trgovati samo svinjama, Hrvati uspijevali sa svime i svačime. Hrvatska, a pogotovo grad Zagreb, bili su razvijeniji od čitavih republika, ali se u njih nije ništa novo ulagalo jer to glupe Geđe iz Beograda nisu dopustile, sve što je vrijedilo moralo je milom ili silom otići u najveće selo Jugoslavije. Geđe ne razumiju slovenski jezik, a nisu im ni važni jer se boje Hrvata, tako da Slovenci imaju sasvim otvorene ruke. Od malih pogona stvaraju velika, moćna poduzeća. Svaki novitet sa zapada oni odmah preslikavaju ili kupuju licencu, ali samo za robu koja nešto vrijedi, a ne kao Beograđani za sve i svašta. Tu robu prodaju po čitavoj SFRJ. U Hrvatskoj je mnogo teže jer su poduzeća u rukama nesposobnih Geđa koji kontroliraju što rade ustaše, ali ne službeno. Ti buzdovani ne znaju za promjene. Tu i tamo netko uspije nešto dobro proizvesti, ali je to skoro nevažno. Ostala poduzeća stvaraju samo bofl koje obični smrtnici moraju kupiti. Ja sam još kao dijete imao loše mišljenje o našim inženjerima koji su izlazili iz naših visokih škola. Naime kod rezanja šperploče pilicom morali ste zategnuti jedan vijak, kasnije leptir vijak, koji je napravljen od običnog mesinga i ubrzo se slomi pa smo sa sobom nosili i kombinirke i kako smo mogli napredovati kada su i inženjeri bili podobni, ali glupi. To će nas pratiti čitavo vrijeme pa i sada, poslije njega. Za vrijeme čitavog razdoblja SFRJ, prodali smo samo jednu važniju licencu u inozemstvo, antibiotik iz Plive. U Beogradu su se svi smijali rukovodstvu Plive, izgleda bez Geđa, koja se toliko mučila, a mogla je jednostavno kupiti licencu, kao pametne Geđe iz Beograda. Sasvim logično za glupe buzdovane, ali oni su bili jako dobri i pouzdani komunisti, što je bilo važnije od nekih licenci prodanih zapadu jer se pouzdanost jednog pravog komunista ne može mjeriti dolarima i zato smo bili jako bogati
buzdovanima kojih i sada imamo koliko hoćeš, počevši od Sabora pa na dolje, ali zato nemamo čobana da čuvaju stoku sitna i krupna zuba jer neki sjede u Saboru i zastupaju ovce. I onda je došao raspad države. Geđe smo istjerali s rukovodećih mjesta i na te položaje postavili pouzdane čobane iz HDZ-a, koji su se tu sakupili kada su vidjeli da brod tone, kao štakori. Sada smo dobili još nesposobnije čobane, a nije bilo čuvara stoke ni za lijek. Ti su čuvari stoke zamišljali da je to njihova svojina i ponašali su se kako su htjeli, a protivnike odmah slali na sud, sjetite se Glavaša. Bili su zaštićeniji i od ličkih medvjeda, nedodirljivi i smatrali su sebe gospodarima života i smrti. A oni i njihova stranka bili su kriminalci prvoga reda i takvu stranku ne bismo više smjeli birati, kao ni samozvanu demokratsku šestorku koja je pokazala da ne zna ništa osim trošiti. Ako i s Kukuriku koalicijom isto završi, brišite i nju sa spiska, inače ćemo stalno biti narod vođen čobanima, sviđalo se to nama ili ne. Mi moramo birati nove stranke koje možda imaju pameti sve pokrenuti, od starih čobana nema vajde. Svijet je išao naprijed, a mi smo stagnirali. I za to imaju opravdanje jer oni imaju uvijek opravdanje. Kažu imali smo rat koji smo skoro zaboravili, ali ne lopovske čobane u vlasti i zato je sve lošije. Čobani uvijek nađu opravdanje, uvijek je netko drugi kriv, oni nikada. Krivci su neprijatelji čobanskog uma, strani elementi, jer to uvijek pali kod čobanskog naroda. Unutarnji i vanjski koji žele srušiti pravu, demokratski izabranu vlast. Narod je oduševljen jer ima tako pametnu vlast koja mora pobijediti na sljedećim izborima. Mislim da svaka ovakva čobanska vlast treba što više gaziti narod jer je glup i ništa bolje nije ni zaslužio. Tek kada dobro izgladni, možda će početi misliti svojom glavom pa birati nekog drugog, a ne samo HDZ i šestorke. Jeste li ikada čuli buzdovana da kaže kako je pogriješio ili da daje ostavku? Buzdovani nikada ne daju ostavke jer ne griješe. Ako se dogodi da pogriješe, onda se lijepo kaže tko radi, taj i griješi. Znači možete griješiti koliko god hoćete, što potvrđuje da mnogo radite. Došao uspješan čovjek iz Amerike i kandidirao se za predsjednika pa izgubio. Umjesto da podnese poraz demokratski, on priča o lažiranju izbora. Kao dijete išao je u komunističke škole gdje se svima nama pralo mozgove pa i njemu, a ovo su posljedice. Govorio je ozbiljno i narod je mislio da bi mogao nešto promijeniti. Od nepoznatog čovjeka, stigao je do trećeg mjesta za predsjednika. Onda mu se dogodilo što se dogodilo, glasači iz Bosne su presudili. Bio je isti kao ostali i narod ga više nije cijenio. Dobio je neko nevažno mjesto na sljedećim lokalnim izborima, ali su ga zato financijski uništili jer je svoj kapital investirao u Baranju, dok mu vlast nije dala da diše jer nije dovoljno podmićivao, tko zna što je bilo? Mi Hrvati strašno smo pametan narod, jednostavno se volimo vozati, nije važno gdje i
kamo idemo, važno da se voza. Među šestorkom bilo je mnogo drugova koji su sudjelovali u hrvatskom proljeću. Bili su nacionalisti, upoznali su komunističke zatvore. Nedavno sam gledao filmove iz onoga vremena. Ta mlada inteligencija buzdovana upotrebljavala je meni nepoznat valjda komunistički jezik koji se morao upotrebljavati u ono vrijeme. Imao sam utisak da su svi malo podjetinjili. Pomislio sam ako ovi dođu jedanput na vlast, bit će katastrofa za sve. Nisam ni znao koliko ću biti u pravu jer je poslije Tuđmanove smrti HDZ ostao jedna prazna krpa propalih Titovih nasljednika, bez ikakve ideje. Mrtva stranka. Onda je stigla šestorka u sjajnoj izbornoj noći pa su slavili pobjedu cijelu noć. Prozvali su se demokratska šestorka jer su bili kadar Hrvatskog proljeća i komunista koji je još imao nadu. Poslije četiri godine na vlasti samozvana demokratska šestorka jedva je dočekala da je smijene s vlasti jer su bili izgubljeni. Onda se na vlast vratio ponovo već dokazani propali HDZ, ali s novim čobaninom koji će se upravo tako ponašati pogotovo poslije drugog mandata kada je prisvojio svu vlast i stranku, kao svoje vlasništvo. U jednom trenu nije vidio budućnost i napustio je položaj predavši vlast gospođi Kosor koja je žestoko krenula u obračun sa svom ostavštinom Čobanina. On se uvrijedio jer je neoprostivo uvrijediti buzdovana i krenuo nazad preuzeti vlast, ali su ga svi dočekali sa željom da ga se riješe. Što su i učinili. Sjećam se njegovog izraza lica koje ne shvaća što se događa. Takav izraz imao je i Ceausescu kada su mu počeli zviždati, njemu koji je mislio da je samo Bog iznad njega. Sanader se ponašao kao Tito i donekle Tuđman, 'država to sam ja' i sada na sudu on i dalje nije svjestan da je sve bio kriminal, kao i čitav HDZ jer ništa nije priznao, iako su neki njegovi sudrugovi sve priznali. Čobanin ostaje čobanin, a propalu državu teško je spasiti. Sjetimo se vremena kada su počeli dogovarati granice sa susjedima. Sa Srbijom je stvorena privremena granica sredinom Dunava, gdje ona nikada nije bila i sada Srbija želi da tako i ostane što je nedopustivo s naše strane jer je recimo otok preko puta Vukovara uvijek pripadao nama. Jednostavno, Srbima se mora dati do znanja da neće ući u EU dok se to ne riješi onako kako je ranije bilo. To isto važi i za Prevlaku gdje su naši čobani dali Crnogorcima prava koja nikada nisu imali. Oni ne smiju ući u EU dok se to ne riješi kao što je bilo. Kod Neuma je napravljeno nešto slično. Neum za vrijeme turske vladavine nije nikada imao otvoren put prema otvorenom moru i tako treba ostati, a ne prekidati naš morski teritorij jer nam je kopneni već prekinut Neumom. I naposljetku, kod Hrvatske Kostajnice ja se pitam koji je idiot dozvolio tzv. Srpskoj da napravi carinski prijelaz na otoku preko Unca, kada je taj otok uvijek bio u sastavu Hrvatske i s povijesnim gradom koji sada Srbi žele uzeti sebi i još traže da granica ide sredinom Une. Jednostavno, dati im rok od mjesec dana da se carinski prijelaz prebaci na njihovu stranu pa neka oni ruše kuće i zatvaraju ulice, što se nas ne tiče. Vidjet ćete kako će odmah biti
susretljivi. Sjećate se, Srbi razumiju samo udarac među rogove. Zato je na vlast došla Kukuriku koalicija, koja je isto slavila pobjedu, čak nas je veličanstveno uvela u EU odnosno prodala nam kožu pa kako nam bude. Krenuli su u totalnu rekonstrukciju HDZ-ove ostavštine i sada od nje svi očekuju čuda. Upravo je danas javljeno, dan prije Božića, da su dvije godine kako su na vlasti. I sada, uz stare nesposobne čobane iz HDZ-a koji stalno kritiziraju kako za dvije godine nisu ništa učinili, pridružuju se i drugi čobani. Kako ih drugačije nazvati? HDZ je uništavao i potkradao ovu državu osam godina, a oni hoće da netko drugi mnogo pametniji od njih sve to popravi za dvije godine. Zar to nisu glupi čobani kojima je narod svojevremeno dao da vode državu? Najgore od svega što se neki nisu ni obogatili, a zemlju urinirali i narod u njoj. Tako mu i treba kada je glup, ništa bolje nije ni zaslužio jer će ih možda već na sljedećim izborima opet birati. Mi smo možda jedini narod u Europi koji je prije devetsto godina želio da se Europa ujedini. Maltretirali su nas zbog toga i tlačili, zato mi znamo da to ne valja, a njima je trebalo baš toliko godina da dođu na istu ideju bez ratova. I sada će nas maltretirati da učinimo nešto što znamo da ne valja.
