Mojim prijateljima Charlieju Mangelu i Bobu LaRueu Najneobičniji lov na vukove onaj je u kojem se koriste orlovi. U Europi se na takav lov nalazi rijetko; njegova je domovina Kirgistan u južnocentralnoj Rusiji. Posebno odgajane ptice - iz reda zlatnih orlova zvane berkut - uzgajaju nomadska plemena. Te ptice, teške samo petšest kilograma, zariju svoje kandže na leđa vuka i toliko snažno udare kljunom vukovu njušku da se on gotovo paralizira od bola. Često orao zarije kandže jedne noge u vukova leđa, a kada se vuk okrene kako bi se zubima obranio, drugim mu kandžama primi njušku i tako ga uguši ili ga čvrsto drži dok ne stigne lovac. Te su ptice neobično jake, što se ne bi reklo na prvi pogled, ali svaka njena noga ima snagu jedne tone, a udarcem krila, većim od pola metra, može čovjeku slomiti ruku ... U Rusiji, kirgistanska plemena još uvijek love vukove na tradicionalan način, jašući, uz pomoć orlova i pasa. Barry Holstun Lopez: ,,0 vukovima i ljudima“
I. BIJEG
1 28. travanj 1945., 3:30 Pukovnik Gunter Brumm s mukom se uvlačio u tijesnu kabinu malene letjelice. Bio je visok čovjek, krupan i mišićav, i upravo je zbog svoje građe postao prvoklasni kadet vojne škole prije više godina. Njegova lijepa, plava kosa, nekad gusta i bujna, a sada prljava, počela se prorjeđivati prebrzo i prerano za njegovih trideset i pet godina. Šake su mu bile ogromne, s dugim, debelim prstima, koje je u šali jedan njegov sudrug nazvao drškama za metlu. Većina njegove visine činio je torzo jer su mu noge bile kratke, tako da je za noge u kabini bilo i previše mjesta dok mu je ostatak tijela bio stiješnjen ne ostavljajući mu dovoljno mjesta za pomicanje. Napokon se smjestivši na tvrdo sjedište, Brumm počne nogama pažljivo opipavati pedale za upravljanje letjelicom. Kada ih je napokon osjetio, pitao se hoće li moći upravljati obzirom da je na nogama imao čizme debelih đonova. Jedrilicom je upravljao svega par puta do tada, i nikada ovako malenom. Bit će to izazov za njega, i već ga je sama pomisao na to uzbuđivala. Zadovoljan što se uspio smjestiti u sjedište, ugurao je torbu s vojnom opremom i ruksak na pod ispred sebe. Provjerio je da li je spona njegova padobrana pričvršćena s opremom. Njegov automatski pištolj, uobičajen i model standardnog naoružanja njemačkih trupa, nalazio se u posebnoj navlaci od divokozine kože vezanoj preko ramena zajedno s još šest dodatnih spremnika municije. Pregledavajući kontrolnu ploču, Brumm je ustanovio kako njegova oprema ometa palicu za upravljanje i ne dozvoljava da se povuče do kraja. Kao životinja koja uređuje svoj brlog, Brumm je pažljivo premještao stvari sve dok ih nije doveo u red . Odavno je pukovnik naučio kako su sitnice važne za opstanak; postao je stručnjak za planiranje, provjeravanje i ponovno provjeravanje svakog elementa koje se odnosi na zadatak koji izvršava. Konačno se smjestivši, duboko uzdahne i nasloni glavu na paket s padobranom. Ako ovaj zadatak ne uspije, mrtav sam, reče u sebi. Profesionalnom vojniku činjenice su činjenice. Nije se bojao smrti; razmišljanje o njoj nije ga plašilo. Jednostavno, bio je to način da njegova podsvijest prihvati situaciju, a mozak hitro reagira kad je to potrebno. Kao specijalni komandos , Brumm je bio jedan od nekolicine preživjelih iz elitne jedinice koja je naređenja dobivala izravno od Hitlera. Među njegovim se preporukama nalazilo i Hitlerovo pismo koje mu je omogućavalo da zapovijeda svim
Nijemcima, bilo civilima bilo vojskom. Ta dozvola omogućavala mu je da pribavi sve što mu je potrebno i u trenutku kada mu je potrebno, mimo uobičajenih administrativnih propisa. Kao pripadnik jedinice specijalnih komandosa Brumm je izvršio bezbroj opasnih zadataka. Ne samo svojom izvanrednom fizičkom građom već i psihološkim osobinama zadivio je Fiihrera, koji je osobno davao konačno odobrenje za stupanje u specijalne jedinice. Brummovo tijelo bilo je prekriveno brojim ožiljcima, koji su svjedočili ne samo o okrutnosti njegovog zanimanja već i o njegovoj izdržljivosti. Tijekom godina ranjavan je bezbroj puta u Francuskoj, Čehoslovačkoj, Rusiji i u mnogim drugim zemljama, tako da je već izgubio računa o tome. Sin pruskog vojnika i unuk liječnika, odrastao je pored smrti i leševa. Nijedan način umiranja nije ga zabrinjavao, čovjek ili diše ili ne diše. Upravo njegova prisnost sa smrću utjecala je da postane odličan vojnik. Brumm pogleda na sat. Ako aviontegljač stigne na vrijeme, letjelica bi trebala biti u zraku za sedam minuta. Nadao se kako preostali dio uzletišta neće biti razrušen za tih nekoliko minuta. Rusi su svuda naokolo. Potisnuli su njemačku vojsku s rijeke Odre u veljači, zatim su uzeli predah dug gotovo dva mjeseca za odmor i obnovu zaliha uoči konačnog juriša na Berlin . Napali su punom snagom šesnaestog travnja, i tri dana poslije su premjestili linije fronta za dvadeset i pet kilometara zapadno od rijeke Odre, ostavljajući Brummovu četu odsječenu iza neprijateljskih trupa. Sada su se Rusi vraćali istim putem kako bi uništili i posljednje pokušaje otpora. Iako s u podaci o bitkama i pouzdani izvještaji tajne službe bili oskudni, svakom iskusnom vojniku bilo je jasno koja je namjera Rusa, razrušiti Berlin do temelja. Tenkovi će se koristiti kao predvodnica koja probija njemačke redove, sovjetska pješadija kretala je u izravan napad na Nijemce. Odvija se strašan topnički sukob i stotine svjetlećih metaka šišteći je preletjelo u velikim lukovima dok su se dvije strane trudile uništiti jedna drugu. Nitko više nije nišanio; jednostavno su punili oružje i ispaljivali metke što su brže mogli. Na kraju jedna strana više neće biti u stanju uzvratiti pucnjavom. Brumm nije bio iznenađen što su ostaci njemačke jedinice zarobljeni u klopku; izgubili su volju za borbom. Sve što se dogodilo kod Staljingrada, jasno mu je govorilo da je kraj samo pitanje vremena. Bio je ondje, spušten padobranom u snijeg kako bi smaknuo jednog važnog ruskog generala, što je i učinio. Izvukao se i pri tome nije izgubio nijednog čovjeka. Hitler je smatrao da će smrt ovog generala promijeniti tok događaja, ali to se nije dogodilo; Rusi su nastavili gurati Nijemce natrag kroz tisuće kilometara osvojenog teritorija i pri tome plaćali strašan danak i svojom i neprijateljskom krvlju. Fuhrer je često isticao kako su Slaveni niža rasa. Sad je bilo očigledno kako je ruska pješadija težak protivnik upravo zahvaljujući svojoj primitivnoj prirodi. Poput divljaka, zapljuskivani su u krvi i klanju. Viđao ih je kako puze naprijed na truplu bez nogu ne prestajući pucati. Jednom je vidio kako se Rus zalijeva benzinom, pali i zalijeće u redove njemačkih vojnika. Brumm se divio takvoj okrutnosti. Posao vojnika je jednostavan . Uhvati neprijatelja, a zatim ga ubij. Poslije Staljingrada, Rusi s u ozbiljno shvatili taj zadatak i žrtvovali su milijune kako bi ga izvršili. Bilo je jasno da će tako raditi sve dok ne unište Njemačku. Kada to uspiju uzeti će sve što mogu nositi sa sobom i vratiti se u domovinu. Kraj Trećeg Reicha neće biti nimalo lijep; biti će to završni udarac koji će sve izbrisati. Dok je sjedio u letjelici čiji je platneni krov bio otvoren, Brumm kao da se izdvojio iz bitke koja bjesni od njega. Zaštićen samo drvenim okvirom i trupom od lakiranog platna, ali odvojen od vatrene linije. Proučavao je prizor osvijetljen treperavom umjetnom svjetlošću koju su stvarali požari i eksplozije. Bilo je kao i u ostalim bitkama, samo razornije: krater do kratera; iščupana stabla prekrivala su polje, zapaljena i prevrnuta vozila, napušteni dijelovi opreme razbacano su ležali naokolo; svuda su ležala tijela, većinom već smrznuta, no neka su još uvijek puzala tražeći pomoć. Povremeno bi ugledao vojnike koji s u se i dalje pokušavali boriti, probijajući se kroz leševe, skupljajući oružje i municiju. Njemački vojnici, podsjetio se, i dalje rade sve što se od njih očekuje. Sve su ovo činjenice rata. Njegov posao ovdje je završen; sada je trebalo obaviti jedan drugi zadatak i od njegova ishoda zavisi budućnost Trećeg Reicha. Ako je postojalo išta što bi ga moglo dirnuti onda je to bila spoznaja da su upravo njega odabrali za tu povijesnu ulogu. Željno je iščekivao da započne. 2 28. travanj 1945., 18:35 Bio je to brežuljkast, šumovit predio ispresijecan ogoljenim i blatnjavim poljima; zbog guste magle koja ga je obavila činilo se da je mnogo kasnije. Berlin je bio opkoljen prije četiri dana, i sada su se sovjetske trupe spremale krenuti prema gradu u konačni prodor. Ovdje, istočno od grada, okončani su teški okršaji, no petorica konjanika, koji su napredovali kroz prorijeđenu šumu, mogli su čuti podmuklo puškaranje u daljini. Došavši do ruba šume, konjanici se zaustave promatrajući prizor ispred sebe. Prema jugu, u magli se nadzirao beskrajan niz vojnika od dvadeset u redu. Polja ispred njih bila su ispunjena sa tisućama konja bez jahača koji su tumarali pognutih glava, usporedno sa rutom ruske vojske. U blizini se ždrijebila riđa kobila; naprežući se i frktajući kako bi dala novi život. Nekoliko krava bilo je raštrkano među konjima tražeći hranu u blatu, dok su se vojnici, zveckajući opremom, spuštali niz put. Jedan od petorice jahača napustio je skupinu i u galop u pojurio duž šume prema trupi vojnika, no prije nego što je prešao stotinjak metara, začu se oštar prasak i konj se sruši naglavce a jahač preleti preko njega. Od ostalih trojica jahača odmah sjašu s konja. Dvojica krenu prema šumi odakle je ispaljen puščani metak, a treći pognuto dotrča do druga, kotrljajući se posljednjih nekoliko metara. Zaustavi se pored njega, držeći pištolj u ruci i gledajući prema šumi. Čovjek čijeg su konja pogodili sjedio je ispruženih nogu vrteći glavom. "Pogođen?" upita ga drug. U njegovom glasu nije bilo uzbuđenja; odavno su se navikli na blizinu smrti; uvijek je bila uz njih i prihvatili su to kao činjenicu. "Nisam pogođen, ali to je bila divna životinja", reče čovjek, i baci pogled prema mrtvom konju. "Nije važno. Ovdje se spajamo s vojskom. Ostatak puta preći ćemo pješke.“ Još jedan pucanj ih je prekinuo i obojica počeše brzo puzati prema jednom oborenom stablu kako bi s e zaklonili.
Nekoliko sekundi kasnije jedna prilika iskoči iz šume i bezglavo potrča ispred njih po blatu. Obojica ustadoše, naciljaju i opališe istovremeno. Prilika se stropošta i oni potrčaše prema njoj. Teško dišući, njihova dva prijatelja iziđoše iz šume na mjestu gdje se prilika pojavila. "Je li izišao?" "Evo ga" reče jedan od dvojice kada stigoše do ubijenog i prevrne ga nogom. Kada su se njih četvorica okupila priđe im i peti čovjek, još uvijek jašući konja koji je frktao i uvrtao glavom obuzdan uzdama. Kada je stigao do njih nije ni pogledao leš. "Pravo dijete", reče jedan od onih koji su stajali. "Ali Nijemac", oštro odvrati konjanik; zatim lako podbode konja i krenu kroz more blata. Ostali se pogledaše, vrativši se do konja, pokupiše opremu i krenuše pješice za tamnim obrisima prilike ispred njih koja se jedva nazirala u sutonu. 3 28. travnja 1945., 18:40 Plan za izvlačenje pukovnika Brumma bio je jednostavan koliko i opasan , vrh jedrilice povezan je dugim, elastičnim kabelom, kojeg je napravio specijalni istraživački tim za ispitivanje novog plastičnog polimera. Stotinjak metara ispred njega, kabel je bio savijen tako da tvori veliku petlja naslonjenu na dva stupa visoka oko šezdeset metara. Letjelica bez motora za prijevoz je po planu trebao letjeti nisko i iza sebe vući kuku za podizanje. Kuka će se zakvačiti za kabelsku petlju koja će se zategnuti i povući letjelicu uvis. Jednostavno i neposredno plan koji njemu odgovara. Ljudi koji su osmislili ovaj sistem nazivali su ga "pogodak praćkom". Tijekom godina, u pokušaju da se ova metoda bijega usavrši poginulo je dvadesetak probnih pilota. Smišljen je kao način da se Fuhrer prebaci i z Orlovog gnijezda u Obersalzbergu, i postupno je usavršen . Više od stotinu mjesta za podizanje jedrilica po cijeloj zemlji sagrađeno je tijekom godina i na svakom tom mjestu nalazilo se skladište malih jedrilica. Iako je sada metoda funkcionirala dobro, zadržala se izvjesna sumnja u uspjeh, jer se većina proba odvijala na planinskim vrhovima. Ovdje, u prorijeđenoj šumi, postoji izvjesna mogućnost pogreške. Međutim, Brummova najveća briga bila je preživljavanje posade transportne jedrilice. Oni se moraju probiti kroz tešku topovsku prepreku da bi došli do njega; rizik je velik za njega, ali za posadu je još veći. Naredio je njemačkom topništvu da prekine vatru na tri minute, kako bi im pomogao, i sada je prošla tek minuta tog prekida. Avion će morati stići na vrijeme i zakvačit kuku već u prvom pokušaju; sumnjao je da bi preživio drugi pokušaj. Izvukao se iz pilotske kabine kako bi osluhnuo. Odjednom je njemačka naoružanje obustavilo vatru; sovjetska se vatra malo utišala. U roku od trideset sekundi i Sovjeti su prestali pucati, očito su se njihovi zapovjednici pitali što znači prestanak vatre s njemačke strane. Prvi puta poslije dugo vremena nad ovim je poljima zavladala tišina, i osim povremenog praska iz automatskog oružja, pucnjava je prestala. Odjednom je čuo motor nadolazeće jedrilice. Avion je bio blizu. Nije ga mogao vidjeti, ali je mogao ocijeniti zvuk motora koji se nagnuo na krilo kako bi mu se mogao približiti. Letjelo je nisko, nad samim vrhovima drveća. Nije uopće sumnjao da će pilot obaviti svoj posao. To je bio njegov način da od svojih podređenih uvijek očekuje najvišu moguću granicu u savršenom obavljanju zadatka. One koji u tome ne bi uspjeli strogo je kažnjavao, a one koji nisu mogli prebacivao je u druge rodove u kojima se od njih manje očekivalo i zahtijevalo. Zadovoljan što je stigla letjelica koju je naručio, Brumm se izvuče iz pilotske kabine, uperi pušku sa svjetlećim mecima prema noćnom nebu i povuče okidač. Zeleni bljesak vine se uvis i eksplodira; vodopad smaragdnih iskra ispuni nebo. Otvori spremnik, izvuče čahuru i ubaci novi metak. Izvukavši se ponovo iz kabine, nanišani uz trup letjelice i opali prema početku šume. Tamo se pod tankim slojem prašine nalazilo skriveno nekoliko kanti s benzinom. Svijetleći metak proleti kroz gomilu kanti i izazove jaku eksploziju; plamen osvijetli cijeli predio; jasno su se vidjela dva stupa koje je pridržavala petlja od kabela. Gledajući u napadanu petlju i stupove iznenadio se što još uvijek na svojem mjestu i da nije ni skrovište s benzinom, niti petlja pogođeni neprijateljskom topničkom paljbom. Smatrao je to dobrim znakom. Zvuk letjelice je utihnuo; sada se nalazila iza njega. Brzo je ponovno provjerio opremu, stavi noge na pedal e za upravljanje i rukom u rukavici uzme upravljač. Prijevoz mu je brujao gotovo iznad glave, tako da je na trenutak pomislio kako će se spustiti na njega. Usprkos jakoj vatri ispred letjelice, vidljivost je bila ograničena s njegovog mjesta u pilotskoj kabini, pa nije mogao vidjeti da li je kuka provučena kroz petlju . Ali ju je zato mogao osjetiti. Prvo se začuje lagano šuštanje, a zatim je letjelica kliznula prema naprijed, popraćena snažnim praskom kada se petlj a zategnula. Letjelica poskoči, a zatim se uzdigne. Držao je pod kontrolom pedale za upravljanje, i u trenutku kada je povukao kormilo nazad , lagana letjelica se vinula u zrak. Dok je prolazio preko drveća plamen sa zemlje poleti prema njemu , ali nije obraćao pažnju na svjetleće metke; pokušao se usredotočiti na letjelicu. Brzo su se popeli, okrećući se postupno, ali sigurno prema jugozapadu. Uspjelo je! Ubrzo, bojno polje ostane iza njega a ispod se stvori mrakom obavijen kraj. Namjestio je letjelicu tako da se nalazi neposredno iza i ispod avionategljača, te dohvati radio. "Dobro obavljen posao", reče mirno. "Stabilan sam. Okreni u pravcu nula devet nula." Transporter se odmah okrene i pukovnik počne razgledavati teren ispod sebe kako bi pronašao navigacijske oznake. Posad a letjelice ne zna njegovo odredište; oni samo trebaju slijediti njegova uputstva. U jednom trenutku, prema planu koji posada ne zna, on treba iskočiti. Brumm je bio zadovoljan . Rusi s u trenutno iza njega, i ponovo je imao u rukama svoju sudbinu. Do sada se sve uspješno odvijalo i vjerovao je da će operacija, koja je tako brižljivo razrađena, uspješno i završiti. Kada je šifrirana poruka stigla do njega, nalazio se u glavnom stožeru zbora. Sadržavala je samo jednu riječ. "Vuk", glasno izgovori Brumm. 4 29. travanj 1945., 01:00 Petorica pripadnika Grupe za specijalne zadatke s mukom su kročili put kroz ruševine berlinskih predgrađa sa istoka koristeći dijelove Treće udarne jedinice kao štit. Dok su se probijali preko osamdesetak kilometara od rijeke Odre, Vasilij Petrov pažljivo je štitio svoju malu jedinicu; nije imao nikakvu namjeru izgubiti nekoga od svojih pažljivo odabranih ljudi dok je sovjetska vojska napredovala prema nacističkom glavno m gradu. Grupa je
predstavljala preveliku dragocjenost i u nju je mnogo uloženo da bi se sada ugrozila njeno stradanje prije nego što se iskoristi. Petrovu je predstavljalo zadovoljstvo koristiti ekonomske termine dok razmišlja; kapitalisti mogu biti pokvareni, ali su također efikasni, a on je efikasnost cijenio više od svih drugih osobina. Mali Rus je stalno svoju jedinicu držao iza trupa regularne vojske kako bi spriječio gubitak dragocjenog resursa prije vremena, i dozvoljavao je vojnicima da plate cijenu za napredovanje. Dok su on i njegovi ljudi išli tragom sovjetskih bojni, podsjećao je sebe da je njihov zadatak daleko važniji od osvajanja nekoliko kvadratnih kilometara nacističkih ruševina. Sovjetske trupe, koje su štitile Grupu za specijalne zadatke, pojavile su se u 01:00 iz nekoliko krivudavo paralelnih ulica, te su stigle do otvorenog trga na kojem se nalazio zapušteni park s kipom na postolju i jezičastim cvijetom od glatkog kamena. S očiglednim zadovoljstvom Petrov udahne miris jorgovana u proljetnom zraku. Ali zastane kada je ruska pješadija počela ulaziti u park; nešto nije u redu. Ezdov, Sibirac, u trenu se stvorio pored svog vođe. Narančasti odsjaj treperio je nad gradom, ali ta svjetlost nije bila dovoljna da obasja cijeli prostor. Davno prije veći dio Berlina ostao je bez struje, pa su jedino požari iz okolice osvjetljavali grad, i ovdje je, za razliku od drugih dijelova grada, još uvijek gorjelo nekoliko požara. Ezdov nije pogledao vođu, već je čučnuo pored njega, zureći u tminu, klimajući glavom s jedne na drugu stranu da bi na taj način nadoknadio ograničenost ljudskog vida noću zbog slijepe točke u oku. Tu je tehniku naučio kao lovac tijekom višemjesečnih noći arktičkih zima. "Opasnost", reče. To nije bilo pitanje; u borbi je njegov instinkt bio gotovo isti kao i Petrovljev, i kada bi njegov vođa zastao, on bi smjesta osjetio isti val sumnje. Petrov prošapta: "Osjećaš li?“ "Nema otpora", mirno reče Sibirac. "Veliki prostor, lako se može obraniti, prirodno usko grlo za svakog tko bi se našao na ulicama. Nijemci nas ne bi pustili do ovamo da ne žele da tu stignemo." To je bio neočekivani razvoj događaja; iako amaterski, otpor koji su im do tada Nijemci pružali bio je snažan. Hitler je naredio borbu do smrti, i mnogi su ga građani slijepo slušali. Sada, na mjestu gdje je obrana laka, čak prirodna, nje nema. Nešto nije u redu. "Zasjeda?" upita Petrov. Ezdov se polako podiže iz čučnja da provjeri kako napreduju vojnici ispred njih. Neki su se već približavali drugom dijelu parka. "Ne", reče uvjerljivo. "Zasjeda bi nas spriječila da stignemo ovako daleko. Čini se da su nas uvukli u smrtonosnu klopku s namjerom da nas pobiju.“ Petrov nije trebao drugu potvrdu; došao je do istog zaključka. Područj e je bez sumnje bilo minirano i netko tko ih promatra s obližnjeg krova dići će ih u zrak daljinskim upravljačem. "Pokret", naredi iznenada, lako odgurnuvši Sibirca. "Idioti", doda okrenuvši se vojnicima koji su nadirali u park i uzimajući predah od borbe, za odmor i da popuše po cigaretu. Petrov ugleda zapovjednika bojne okruženog svojim vojnicima i s radiom pored sebe; sjedili su na niskom zidu od žute cigle. Čim su se Petrov i Ezdov odvojili, ostala trojica pođoše za njima. Nisu postavljali nikakva pitanja kada je njihov vođa u akciji; takvo nešto moglo bi biti sudbonosno. Dok su njih petorica trčali daljnjom stranom parka, nekoliko vojnika im dobaci: "Opustite se, nacistički gadovi su kaput." Ne obraćajući pažnju na uzvike, nastavili su trčati. Na posljetku su stigli do izlaza na ulicu koja je vodila prema sjeveru i skrenuše u nju. Kada su došli do prolaza, Ezdov se zaustavi, spusti se na koljena, nacilja prema trgu kako bi ih zaštitio s leđa. Kada su svi sigurno prošli pored njega, pokuša ih pratiti ali prije nego što je ušao, jak odbljesak svjetla obasja cijeli park, a zatim je uslijedio udar koji ih baci na tlo; puzeći, zaslijepljeni, borili su se da dođu do daha dok su se oko njih rušile zgrade. Gnedin, hrtoliki liječnik i najnoviji član grupe, prvi se oporavio. Ne osvrćući se na drugove, uputi se prema Petrovu i nađe vođu Grupe za specijalne zadatke kako kleči nasred ulice prekriven slojem prašine i krvareći iz ušiju. Bailov, mišićavi mladi Ukrajinac s dugom riđom kosom i kratko podrezanom bradom, sljedeći dođe sebi. U glavi mu se vrtjelo, koraci su mu bili nesigurni, ali odskoči i čvrsto držeći oružje krene prema Gnedinu. "Je li dobro?“ "Blagi potres mozga." odgovori liječnik. "Ništa ozbiljno. Provjeri ostale.“ Ezdov je bio izložen najjačem udaru eksplozije, jer je posljednji napustio trg; leđa njegove platnene jakne bila su nagorena i bio je ošamućen, ali već je bio na koljenima s oružjem uperenim u pravac iz kojega su došli. Bailov ga potapša po ramenu. "Gdje je Rivitski?“ "Bio je pored Petrova". Bailov ostavi Sibirca kako bi potražio druga i nađe ga poslije nekoliko trenutaka. Noge Rivitskog virile s u iz gomile kamenja. Na prvi pogled Bailov pomisli na najgore, ali prigušeni glas ljutito promrmlja iz ruševine: "Skini ova govna s mene!" Naređenje je bilo isprekidano dugim kašljanjem. Bailov je brzo uklanjao kamenje. Na njegovog druga srušio se zid, ali se, srećom, prvo urušila potporna greda pod takvim uglom da ga je zaštitila od zida koji je kasnije pao. Kada ga je na posljetku oslobodio, lice mu je bilo prekriveno prašinom sitnom kao kreda pa j e izgledao kao debeli duh. Bailov se nervozno nasmije kada ugleda taj prizor, što isprovocira Rivitskog koji je i dalje ležao na leđima, te ga pokuša udariti, ali promaši. "Druže" opušteno će Bailov, "zar se tako postupa sa svojim spasiteljem?“ Kada su se dovoljno oporavili, Petrov okupi ljude u jednom zaklonu. Još mu je tekla krv iz ušiju, ali je, kao i uvijek, bio na čelu. "Eksplozija izazvana daljinskim upravljačem", kaže Ezdov vodi. Petrov nije čuo baš sve riječi koje mu je Sibirac izgovorio, jer mu je još zvonilo u ušima, ali je razumio što se dogodilo; godinama je postavljao iste klopke neprijateljima, i znao je u što je vojska glupo uletjela. Bailov je sav na oprezu nervozno lupkao drškom svoje puške, gledajući naokolo. Gnedin je sjedio u tišini pokušavajući se sabrati. Jedno je vidjeti posljedice nasilja, a nešto sasvim drugo biti sudionik. Njemu je sve ovo još bilo novo, i ovaj ga je događaj potresao. Rivitski je još uvijek kašljao i pokušavao otresti prašinu sa svoje odjeće; usprkos tome što je nalikovao
na krušku, pripadao je ljudima koji su brižljivo vodili računa o svojoj odjeći. Debeli i spori Rivitski rođenje i odgojen u Lenjingradu. Lako se umarao, kada je Grupa za specijalne zadatke bila na terenu; oneraspoložio bi se i stalno nešto prigovarao. Petrova, međutim, nisu zamarale takve beznačajnosti; u Rivitskog je imao povjerenja, koliko je sebi dozvoljavao da vjeruje drugom ljudskom biću. Potpuno je nevažno što proćelavi debeljko nije rođen za duge ratne napore. Imao je čeličnu konstrukciju, nesalomljivu volju i sposobnost da golim rukama ubije ako se netko previše približi. Još je važnija bila njegova pamet, sposobnost za organizaciju, logičko razmišljanje i pamćenje velikog broja pojedinosti. "Što ćemo sada, druže?" upita kašljući. Petrov nije bio raspoložen za objašnjenja. Njihov zadatak bio je što brže stići do Ureda Reicha na drugoj obali rijeke Spree. Jedinica se nije smjela dovesti u opasnost u sukobima s odrpanom vojskom njemačkih građana koji se očajnički bore da obrane izgubljeno. Grupa za specijalne zadatke imala je značajniji cilj - mnogo značajniji - ali je sada pješadija, koja je bila određena za pratnju, uletjela u klopku. Petrov nije sumnjao što će naći u parku, ali je znao da mora pogledati, ako ni zbog čega drugoga onda zbog radija koji će im biti potreban kako bi se povezali s drugom vojnom jedinicom. Njih petorica su se oprezno kretala preko Platza i ušli su u park jedan po jedan: Petrov u sredini, Ezdov na čelu i Bailov na kraju . Kada su stigli do mjesta gdje su posljednji puta vidjeli zapovjednika bojne, našli su samo jednu ruku pored ruševina zida, ostatke odjeće i upropašteni radio, koji je Petrov šutnuo nogom, stisnutih usana. "Kad dobijemo novu pratnju, osigurat ćemo si svoj radio", objavi. "Ne možemo si dopustiti više kašnjenja niti možemo više vjerovati vojsci.“ Petrov povede ljude u pravcu iz kojega su došli, ne želeći ostati na otvorenome. Gnedin pomisli da postoji pogreška i da je rijeka koju traže na zapadu, a da se oni kreću u suprotnome smjeru. Kao najnoviji član grupe još nije upoznao logično razmišljanje Petrova i njegov nepogrešivi instinkt. "Iako nas geometrija uči da je najkraća udaljenost između dvije točke uvijek ravna linija, to je rijetko kada točno u ratu. U praksi je teorija nešto sasvim drugo", strpljivo, ali odlučno reče Petrov. Ezdov laktom gurne Bailova, i oboje se nasmijaše. Doktor će već naučiti, kao što su i oni naučili - inače ... 5 29. travanj 1945., 04:00 Pukovnik se kretao kroz sumporn u izmaglicu koja se nadvila nad gradom. Provjerio je automatski pištolj u kožnoj navlaci. Prstima je prelazio preko kočnice. Pištolj otkočen, reče u sebi. Večeras ne smije biti nikakve slučajnosti. Kako bi se umirio, dodirne džepove jakne u kojima je ostavio rezervne spremnike. Skočio je padobranom u grad prethodne večeri, odmah poslije osam sati i kroz predgrađe se probijao prema jugu. Nije mu bilo lako kretati se među ruševinama, ali je ustanovio da može održati prilično ujednačen tempo ako trči. Svako malo je zastajao da razmisli i odluči kojim putem da krene. Jasno je vidio; činilo se da se Berlin peče na vrelom narančastom plamenu. Ruska topovska paljba obrušila bi se na grad svakih pola sata i trajala bi petnaest minuta. U prekidima vatre između napada ruski bombarderi ili pojedinačni lovci bacali bi bombe ili nasumice gađali leteći nisko iznad ruševina. Izgledalo je kao da u Berlinu gori sve što se moglo zapaliti, ali on je znao da to nije tako. Rat ovakvih razmjera je izvan ljudskih osjeta i shvaćanja. Iznad grada čovjek možda misli da može sve zapaliti i svakog ubiti, ali kada se avion izgubi iz vida, vatre će se ugasiti, sunce će izaći i ljudi će ispuzati iz svojih skrovišta znajući da će preživjeti novi dan. Takav je rat, i sada je počeo u Berlinu. Izgledalo je kao da je grad mrtav, ali Brumm je znao da je Berlin pun života: Berlinci su neuništivi. Brumm je shvatio da se nalazi usred najdužeg i najžešćeg sukoba u vojnoj povijest, ali to ga nije plašilo. U borbi s Rusima i ranije je bio na gubitničkoj strani. On je profesionalac. Kao odrastao čovjek cijeli je život proveo u sličnim situacijama: razlikovale su se samo po veličini. Ovaj je rat, to zna, izgubljen. Davno je izgubljen, a samim time i Treći Reich. Sve što stoji na putu Ivanima je nekoliko tisuća pubertetlija Hitlerove mladeži i njihovi mahniti zapovjednici, nekoliko staraca i možda šačica elitnih jedinica koje se trude da pokažu koliko su jaki. Sva što je vidio potvrdilo je da Rusi mogu ući u grad i zauzeti ga. Ali znao je da neće: prvo će stajati izvan grada i napadati izdaleka pokušavajući uništiti stanovništvo. Takva je odluka donekle praktična. Zašto uletjeti u neprijateljsko gnijezdo? Djelomično iz osvete, kao odgovor za sve što su nacisti učinili prelazeći Rusiju. Rusi uvijek vraćaju sve što su dobili. Dok se oprezn o kretao naprijed, Brumm uhvati sebe kako razmišlja. Ovo ... Akcija Veliki vuk. Ja sam izabran. Ja predstavljam budućnost. Riječi su se neprekidno ponavljale u njegovim mislima primajući polako ritam jednoličnog crkvenog pjevanja. Broj otkucaja srca mu se poveća i ubrza mu se korak. Akcija. Tisuće Nijemaca nalazilo se oko njega, skrivenih u skrovištima, pretvorenih u oči koje iz mraka podruma čekaju svjetlost dana i izbavljanje. Samo je on ostao vani, jedini preostali njemački napadač. Prije zore trebao je prijeći udaljenost od nekoliko kilometara i, ako to bude moguće, prijeći rijeku Spree. Ispod rijeke nalazili su se tuneli podzemne željeznice i u njima će se moći slobodno kretati, čak i kada ruske jedinice prodru u grad. Gospodin Goebbels se to g vrlo lijepo sjetio preko svog Ministarstva za propagandu. Stručnjaci ministarstva su vješto napravili plan po kojem će nacisti, u slučaju ruske invazije, namamiti neprijatelje u tunele i poplaviti ih vodom i z rijeke Spree. Znao je da će Rusi takvo nešto naslutiti i zadržati se iznad vode što je dulje moguće. Ivani imaju crnu dušu, ali zato ne vole tamu, reče u sebi. U svakom slučaju, ovo se Brumma ne tiče. Postoje mnogi putovi kojima bi se mogli koristiti, iznad i ispod rijeke, sve ih je proučio. Jednim od tih putova će se prebaciti preko rijeke. Ispred njega nije bilo više ruševina već se ukazala prostrana ulica Friedrichstrasse. Odredi svoj položaj gledajući prema jugu i pomoću ostataka crkvenog tornja. Shvati da nije daleko od rijeke, najviše kilometar. Krenut će prema jugozapadu, prema Schiffbauerdammu i tamo će se spustiti jednim od onih ulaza koje korist e željeznički inspektori kada silaze u berlinsku podzemnu željeznicu. Jednom kada siđe, put će osvjetljavati novom jakom svjetiljkom koju nosi u prtljazi i tako će se moći kretati puno brže. U ovom trenutku njegov zadatak je da stigne do rijeke i ispod nje bez stajanja. Što je bio bliže centru grada činilo mu se da se sve više ljudi kreće ulicama i osjećao je kako napetost u njemu raste. Na kraju sporedne ulice čučne i ogleda se kako bi se uvjerio da je put siguran. Nekoliko prevrnutih, iskrivljenih vozila uništenih vatrom ležalo
je uokolo, kao da ih je tu bacio i ostavio neki ljutiti div. Činilo se kao da na ulicama nema ljudi, iako su se grupe građana kretale prema sjeveru glavnom ulicom, dalje od centra grada. Izračunao je da ima oko sat i pol do svitanja. Nada se da će do tada već biti na drugoj strani rijeke. Kada se jednom nađe na drugoj obali, neće imati potrebe da se zadržava iznad zemlje. Do središta kancelara moći će se kretati krtičnjacima koje su izgradili birokrati. Bilo mu je potrebno manje od petnaest minuta kako bi stigao do brane i pronašao ulazni otvor, debelu, okruglu betonsku ploču s metalnim volanom kojim se otvara ulaz. Pokušao ga je okrenuti, ali bio je zaglavljen. Spusti prtljagu i pokuša još jednom, ali nije uspio iako je upotrijebio svu snagu. Znao je da otvor nije zaključan; Nijemci nisu vandali i nema potrebe da se ovakvi ulazi zaključavaju. Očito je proteklo dosta vremena otkako su posljednji puta podzemnu željeznicu pregledavali; sada je vjerojatno hrđa počela nagrizati volan koji se zaglavio, jer nije redovito podmazivan i održavan . Potrebna mu je poluga. Brzo se uputi betonskom stazom prema bombardiranoj zgradi. Išao je od stana do stana; potrebna mu je čelična šipka iz nekog zida i znao je da samo treba pažljivo tražiti i da će je pronaći. Na kraju zgrade, u stanu s ružnim, žutim tapetama sa slikom razigranih satira, u velikoj rupi u zidu ugleda nekoliko iskrivljenih šipki. Gomile kamenja i žbuke ležale su razbacane uokolo, ali sve šipke bile su još uvijek čvrsto zacementirane, tako da će morati razvaliti pod kako bi došao do jedne. Izašao je iz stana, ovoga puta u potrazi za neki m alatom. U prizemlju, u jednom stanu okrenutom k ulici, našao je čekić s polomljenom drškom, ali izliven od metala i težak. Mogao bi mu poslužiti. Shvativši da će mu ovo neplanirano rušenje oduzeti vrijeme, pukovnik je radio vrlo brzo. Udario je rub zida, izdahnuo, udahnuo i udario ponovo, poput stroja, neumoljivo. Odvajali su se, uglavnom, listići betona, ali bi s vremena na vrijeme odletio i poveći komad koji bi muklo pao na pod. Povremeno bi prestajao udarati kako bi rukama povukao čeličnu šipku. Već je labavo stajala u zidu. Vani je bivalo sve svjetlije i izgledalo je kao da se sprema nova ruska topovska vatra. Avion je zviždao nisko nad rijekom, a čula se i mjestimična paljba njemačkog topništva. Ponestaje im ili municije ili snaga, pomisli. Možda su se bojali pucati kako ne bi otkrili svoje položaje. Bez obzira iz kojih razloga, bedem protuavionske artiljerijske zaštite, koji je nekada branio Berlin nestao je. Brummu je bio potreban točno jedan sat da izvuče čeličnu šipku iz zida. Ali se taj napor isplatio; šipka je predstavljala savršenu polugu: bila je čvrsta, jaka i gotovo ravna. U tili čas, reče u sebi s divljenjem, biti će ispred rijeke i time će se skoro završiti prvi dio puta. Okrene se s namjerom da krene i nađe se pred puščanom cijevi. Oči mlade žene koja je držala oružje bile su sive, boje neba punoga snijega koji samo što nije počeo padati. Dok su ostali Berlinci koje je uspio vidjeti bili kost i koža, kao duhovi, ova žena je bila snažna, mišićava, uhranjena i djelovala je živahno. Instinkt mu je govorio da se nalazi u velikoj opasnosti. Kako bi se umirio duboko udahne. "Dobro jutro", reče veselo, lagano klimnuvši glavom, u nadi da će ovladati situacijom. "SSovac", ona primijeti. "Broj vaše jedinice, molim.“ "Jesam li zarobljenik?" upita izazivački. "Nisam još odlučila.“ "Prešao sam rijeku prije tjedan dana kako bi izvidio koji su ruski položaji i njihova kretanja. I sada se ne mogu vratiti. Pokušao sam krenuti ispod rijeke i sići u tunel podzemne željeznice, ali je ulaz blokiran. Potrebna mi je poluga." Podiže čeličnu šipku da joj pokaže. "Gdje su Rusi?" ona upita. "U blizini. Ovdje će uskoro stići tenkovi, ako budu imali hrabrosti da uđu.“ "Nema nikakve nade?" ona upita. "Uvijek ima nade, Fraulein", odgovori on blago. Odjednom ona čvršće stegne oružje u ruci i podiže ga prema njemu. "Ne davi SSovče, nisam ja neka obična, njemačka Frau. Ja sam nova njemačka žena. Ne ležim više u krevetu, čekajući da me jebu. Borim s e kako i svaki muškarac da obranim svog Fuhrera i moj Reich.“ Shvati da sada ima priliku. "Onda se makni u stranu i pusti me da prođem. Moram izvršiti zadatak, a ti me ometaš. Sklanjaj mi se s puta.“ Ona se nasmiješi. "Gospodine pukovniče, izgledaš i ponašaš se kao čovjek koji je naviknut da izdaje naređenja. Samo se pitam što takav čovjek radi ovdje. Mnogi SSovci pokušavaju pobjeći iz grada i napustiti Fuhrera.“ "Tko su oni?" on upita. Ona se nasmiješi i ne odgovori. Oči s u joj svjetlucale. Usne su joj bil e ovlažene. Na kraju polak o kaže: "Osvetnici njemačke časti. Našega Fuhrera izdali su njemački generali. Ljudi dezertiraju. Prepuštaju Njemačku Rusima. Dragi moj pukovniče, lovimo izdajnike Reicha. Izvršavamo pravdu u ime našeg Fuhrera, Adolfa Hitlera. Mislim, gospodine pukovniče, da si ti jedan od onih za kojima tragamo." "Tragamo?“ "Ima nas šestero.“ "I ti vjeruješ da sam dezerter?“ "Zar je to nemoguće? Gdje s u tvoja ovlaštenja, tvoji dokumenti? Jedan SSovski pukovnik bez oružja, prestrašen u bombardiranoj zgradi?“ Njene riječi su ga razljutile. "Sklanjaj mi se s puta, djevojko. Ne igraj se vojničkih igri. Platit ćeš to životom.“ "Mi se ne igramo", začu glas iza sebe. Baci pogled preko ramena. Naišle su još dvije žene, obje odjevene u mušku odjeću i u sjajnom fizičkom stanju, kao i prva. Jedna je držala automatski pištolj uperen u njega; druga je vitlala čvrstim užetom oko sebe. Nijedna nije djelovala prijateljski raspoloženo prema njemu. "Ubij ga, Gretchen, i završi s tim", nestrpljivo reče ona s užetom u ruci.
"Pozabavit ću se s njim", odbrusi prva. "Fuhrer je naredio da se aktiviraju Vukodlaci.“ Pukovnik se nasmije. "Vi sebe smatrate Vukodlacima?“ Žena po imenu Gretcher ga mrko pogleda. "Kad Rusi stignu ovdje, sići ćemo pod zemlju. Znamo sigurna mjesta. Poslije nekog vremena njihov pritisak će popustiti. Tada ćemo ispuzati iz naših jazbina i napasti. Ima nas na tisuće i čekamo ih.“ Pukovnik razmisli o svemu što je rekla. Hitler je izdao proglas kojim se osniva jedna gerilska grupa, nazvana Vukodlaci, čiji je zadatak braniti svaki grad i mjesto do smrti. U nekim krajevima, ljudi će bez sumnje poslušati naređenje i pružati otpor neprijatelju, ali, koliko on poznaje svoje zemljake, većina će izabrati spas svoje kože. Kada Rusi stignu, Hitler više neće postojati. Što se tiče Vukodlaka, oni ne predstavljaju neku veliku snagu. Kao i mnoga posljednja Fuhrerova naređenja, niti ovo se nije provodilo i uglavnom nitko nije obraćao pažnju na njega. Ove s u žene patetične, mlade neznalice koje su postale fanatici. Ipak, mogle bi biti korisne. "Od koga ste saznale za Vukodlake?“ "Ispričao nam je jedan general", reče žena koja je stajala iza njega. "Tko je on?“ "Misliš tko je bio on? Objesile smo tog razbojnika", pohvali se Gretchen. "Uhvatile smo ga u bijegu s nekom prostitutkom, Talijankom; sudile smo mu i ubile kao izdajnika. Puno toga nam je rekao prije nego je umro.“ "Vukodlaci ne postoje. To je bio samo plan , zamisao koja se nije ostvarila", reče Brumm ženama. "Nema pravog, organiziranog otpora. Postoji samo vas šest i nekoliko preostalih upornih vojnika koji će sačekati Ruse kada stignu u punoj snazi. Samo ćemo se mi, šačica nas, nastaviti boriti. Nema vremena za igrarije", reče. Uputi se prema ženi po imenu Gretchen, odgurne automatski pištolj i produži pored nje. Kada je prošao, ona ga udari oružjem po potiljku i on se ispruži u predvorju. Čim je dotaknuo pod, cijev oružja mu je pritisnula na potiljak. "Diži se", naredi. Učini kako mu je naređeno, trljajući glavu dok je pokušavao stajati. Izvedoše ga iz zgrade, uskom stazom između gomile cigli, jedinih ostataka temeljne građevine od crvene opeke, zatim ga gurnuše u neko predvorje i odvedoše do početka stepeništa. "Silazi, gospodine pukovniče." Pri dnu su se nalazila teška, metalna vrata. "Ulazi", reče mu jedna od njih, i on osjeti udarac po leđima; gurnuše ga unutra. Zurio je s nevjericom. Prostorija je bila osvijetljena ogromnim svijećama, debelim kao ruka, koje su vjerojatno uzele iz gradskih crkava. Pored vrata stajala je još jedna, također naoružana žena koju nije do tada vidio. U uglu se nalazio vrlo mršavi mladić odjeven u besprijekornu uniformu Hitlerove mladeži. Od glave do pete je bio čvrsto vezan začepljenih usta; tijelo mu se polako izvrtalo u pokušajima da se oslobodi. Brumm primijeti da je u bolovima. "Izdajnik", reče Gretchen iza njega. "Lovimo ih i potom izvršavamo smrtnu kaznu.“ Psihopati, pomisli pukovnik. Kao i agenti Gestapa koje je poznavao. "Kakav je on zločin počinio?" upita pokazavši glavom prema mladiću. "Ogriješio se je o budućnost države. Homoseksualac, slabić. Zatekli smo ga nad ljubavnikom koji je poginuo u borbi. Pao je na koljena i molio za milost. Reich ne može tolerirati izopačene, pogotovo ne u ovome trenutku . Njemačkoj su potrebna djeca.“ "Hoće li se i meni suditi?" upita Brumm. "Postoji i ta mogućnost.“ Vrijeme je brzo proticalo. Erst besinnen, dann beginnen - prvo razmisli, onda počni, pomisli u sebi. Brumm se obruši na najbližu ženu, udarivši je šakom u trbuh. Ona padne presavinuvši se, i on zgrabi kratku cijev njenog automatskog pištolja i izvuče joj oružje iz ruke ne skidajući pogled s vođe skupine. Sve se odigralo tako brzo da nijedna žena nije reagirala. "Nemam više vremena za ovo", ljutito reče pukovnik, duboko dišući. "Imam zadatak, a vi me ometate u njegovom izvršavanju. U nekim drugim okolnostima mogao bih se igrati s vama d o kraja, ali ne sada." Naciljao je oružjem prema vođinom licu. "Sada odluči, Frauelein. Oboje ovdje pogibamo ili ćeš mi se skloniti s puta. U svakom slučaju, nema više priče. Koja je odluka?“ Ona zakorači u stranu i spusti svoje oružje. "Jesi li ozbiljno odlučio da ubijaš Ruse i pronalaziš izdajnike?" on upita. Ona potvrdno klimne glavom. "Želiš li služiti Fuhreru i Reichu?" Sve žene klimnuše glavom u znak potvrdnog odgovora. "Dobro", reče on. "Pokupite svoje oružje i opremu i krenite samom. Ako želite služiti Reichu, tada vas je bog meni poslao; vidjet ćete, moje Walkure. Gretchen, 'jel tako?" obrati se vođi. "Da.“ "Gretchen, neka jedna on njih ponese čeličnu šipku iz one zgrade i krećemo. Nemamo mnogo vremena.“ Ponosno napusti sobu i popne se stepenicama. Žene se pogledaše na trenutak dok njihov vođa na posljetku ne spusti glavu. "Pokret", reče ona. Čekao ih je na vrhu stepeništa. "Ti", reče uperivši prst na Gretchen, "ti si sada Obersturmfuhrer; moj zamjenik.“ "Ja?“ "Ti", ponovi. "Da li je to previše za tebe?" "Waller", odvrati ona brzo, "Obersturmfuhrer Waller", odrješito se predstavi. "Vrlo dobro, Waller. Pričekaj ovdje." Ponovo siđe niz stepenice. Odozdo se začuje pucanj. Zatim se vrati. "Nesretnik više neće trpjeti bolove", reče im. "Prestajemo ubijati. Borit ćemo se kada vam to naredim. Sada ste pripadnice SStrupa.“ "Nema žena među SSovcima", reče Waller. "Ali žene u sebi imaju mnogo SSovskog", reče jedna od njih. Svi se nasmijaše. "Za sada sam samo ja SSovac", reče Brumm, "i ja odlučujem ima li žena SSovaca. Očekujem potpunu poslušnost,
savršenu disciplinu, kao i kod mojih ljudi. Na to ćete se zakleti." Svih šest žena ga okružiše. Po prvi puta zapazi koliko su mlade - osamnaest, devetnaest, najviše dvadeset godina — i kako djeluju zdravo. Naredi stav mirno i podiže desnu ruku u znak nacističkog pozdrava. One učine isto. "Zaklinjem se tebi, Adolfe Hitleru, kao Fiihreru i kancelaru njemačkog Reicha, na vjernost i hrabrost. Zaklinjem se tebi i mojim nadređenima, koje ćeš ti imenovati, na poslušnost do smrti, uz božju pomoć." Rukovao se sa svakom ženom i svaku od njih ovlaš poljubio u obraz. "Waller, jesmo li spremni za pokret?" "Jesmo, gospodine pukovniče." "Pokret!“ Deset minuta kasnije nalazili su se u tunelu podzemne željeznice. Pomoću šipke su lagano okrenuli kotač na ulazu. Prvo je žene poslao unutra, a zatim je i sam sišao i željeznom polugom zaglavio vrata tako da ih nitko neće moći pratiti. Kada je stigao do tunela, djevojke s u čučale pored zida, sklupčane jedna uz drugu. Zrak je bio težak i ustajao. Baterijskom svjetiljkom osvijetlio je tunel ispred njih. Iako je mjestimično bilo vlage, put je bio uglavnom suh. Lako će se kretati. "Postoji li izlaz?" upita Waller. "Uvijek postoji izlaz, Waller, ako ostaneš pri zdravoj pameti. Naprijed.“ Prvi dio zadatka se približavao kraju. Dodao je neke neplanirane elemente, ali operacija nije predvidjela mogućnost da je Berlin preplavljen luđacima. Potrebna mu je pomoć; za sada, ove djevojke će mu je pružiti. "Waller", tiho upita pukovnik dok s u hodali, "tk o vas je naučio da se borite?" "Same smo naučile", ponosno ona odgovori. Wer sein eigener Lehrmeister sein will, hat einen Narr zum Schiller, pomisli. Samouk ima budalu za učitelja. To je bila omiljena poslovica njegovog djeda. 6 29. travnja 1945., 09:40 Vodeći svoju grupu kroz berlinske katakombe, Brumm je pomno razmišljao o planu i zadacima koje je trebalo izvršiti. Kada su planirali ovu operaciju, predvidjeli su opću paniku u gradu - u stvari, računali su na to kao na ključni faktor - ali nisu shvaćali koliko će ta zbrka biti užasna. Otkako se padobranom spustio u grad, ništa se nije odvijalo kako su predvidjeli. Ipak, sigurno je prešao rijeku Spree i kretao je prema dogovorenom sastanku . Sastanak je ključni korak. Ako sastanak ne uspije, ili ako se nešto dogodi ostalima, ostatak plana će biti ugrožen. U stvari, plan više neće postojati; to će biti samo jedan očajnički pokušaj u posljednjem trenutku. Iako je dobro shvatio posljedice neuspjeha, nij e razmišljao o mogućim okretima operacije. Pred sobom je imao posao koji je trebalo izvršiti i o n će ga obaviti što preciznije bude mogao, oslanjajući se na svoje sposobnosti i instinkt da ga vode ako to bude neophodno. Sada je imao svoje valkire kao nove adute u igri. Na stanici podzemne željeznice Stadtmitte izveo je djevojke iz tunela, sretan što je opet na površini. Topovska vatra je bjesnila na drugoj obali rijeke, kao i odgovor na nju iz susjedstva. Ruski avioni zviždali su nad gradom, bacali bombe i mitraljirali iz zraka sve po redu. Rat je stigao do Berlina i bjesnio je svom snagom. Lako je mogao odrediti ruske položaje. Kao taktičari nedostajala im je njemačka istančanost i preciznost. Ivani imaju vrlo konzervativni stav u borbi. U pitanju nije njihova hrabrost koja se i očekivala, već sposobnost da shvate bit ratovanja. I njemu i Sovjetima jasno je da bi Rusija danas bila pod vladavino m Reicha bez američke intervencije. Ali, uz pomoć savezničke opreme, oružja i milijuna njihovih vojnika uključenih u borbu, ustrajno su napredovali sve dok nis u potisnuli Wehrmacht natrag preko Odre. Na zapadnom frontu saveznici su zatvarali krug. Beč je pao u ruke Sovjetima. Amerikanci su, po Brummovom proračunu, već prešli Elbu i kreću se prema Berlinu. Englezi su osvojili Hamburg i metodično i oprezno su prodirali preko sjevern e Njemačke. Moćni Reich se drastično smanjio. Možda je već završeno povezivanje Istoka i Zapada; ukoliko nije, uskoro će se dogoditi. Sve to nije utjecalo na njegov položaj ali, kao vojnik, razmišljao je o trenutnoj situaciji. Rusi sigurno još nisu stigli do rijeke Spree. U njihovoj praksi je da trupe napreduju s topničkom vatrom i eksplozijom naprave smrtonosnu zavjesu neposredno prije napada svoje vojske. Za Berlince koji nisu borci, ovo je pravi kaos, ali Ivani imaju svoj način razmišljanja i bombe koje su padale na grad Brummu su odavale njihov točan položaj. Kao i sve drugo u ljudskom životu, i rat je mogao razumjeti svatko tko je za rat obučen. Što s u Ivani bliže, to će borbe biti žešće, a ruski vojnici će se sve manje željeti žrtvovati pred očiglednim krajem. Sumnjao je da će sovjetske trupe biti sumnjičave u sve, i zbog svoje opreznosti i bježanja velikog broja građana iz grada, računao je da će i njegova grupa uspjeti pobjeći. Dva ugla od mjesta gdje Friedrichstrasse presijeca BelleAlliance Platz, pukovnik skrene u usku, bočnu ulicu. Iznenađeno primijeti da ovdje nema mnogo srušenih zgrada. Poslao je Waller i još dvije djevojke na drugu stranu ulice i, kada su zauzele označeni položaj, osmotrio je okolinu. Za razliku od drugih ulica, fanatici nisu u ovoj za sobom ostavili njemačke vojnike obješene na bandere kao podsjetnik građanima da se grad mora obraniti. Vješali su ljude koji se nisu htjeli boriti i ovako ih izlagali kao opomenu. Ovaj dio grada izgledao je gotovo isto kao i prije ruskog napada: uredan, tih i običan. Vrlo maleni broj ljudi je znao da se ispod gusto poredanih kuća, sagrađenih od crvene cigle prije stotinjak godina, nalazi sistem bunkera koji su sazidani prije nekoliko godina u velikoj tajnosti. Građevinski radnici su bili zatvorenici koji su smaknuti kada je gradnja završena. Po svemu sudeći, čak ni stanari ovih zgrada nisu posumnjali što je ispod njihovih domova. Na sredini ulice Brumm skrene u prolaz između dvije ciglene zgrade. Ključem koji mu je visio na uzici oko vrata, otvori dvorišna vrata i uđe u stan. Rasporedio je i ostavio valkire da motre na vrata i prozore, te otišao ravno u spavaću sobu u prizemlju okrenutu prema dvorištu i ušao u prostranu garderobu. Pažljivo zatvorivši vrata za sobom, olabavio je vješalicu, koja je u stvari bila skrivena poluga. Povukavši je prema dolje, pokrenuo je u pogon mali hidraulični sistem, i prostorija se počela spuštati. Zaustavi se poslije nekog metara, i hrapavi glas ga pozove. "Vuk", odazva se Brumm i spuštanje se nastavi
uz zujanje električnog lifta. Na dnu su se nalazila čelična vrata. Kada se lift zaustavio, vrata su se otvorila i on uđe u lijepo namještenu sobu, udobnu i ugodno osvijetljenu žućkastom svjetlošću, sa zidovima obloženim mahagonijom. Brumm gotovo naleti na cijev automatskog pištolja. "Za svaki slučaj. Prokleti Rusi su svugdje. Kasniš", dobroćudno reče čovjek. Brumm je primijetio njegovu zabrinutost. Stožerni narednik Hans Rau imao je dugu plavu kosu i gustu riđu bradu, zbog koje je dobio nadimak "Bradonja". Bio je obučen u civilno odijelo, ali je kao i Brumm bio zapovjednik. "Sve je otišlo k vragu", požali se. "Ruski snajperi jure po cijelom gradu i pucaju na sve što se kreće. Nevjerojatni su strijelci! Čista je sreća što ova ulica nije već sravnjena sa zemljom. Ako nastave bombardirati ovim tempom, borbe još neće dugo trajati. Čuo sam izvještaj Vukodlaka s Elbe: Amerikanci su zaustavili napredovanje.“ Brumm se ukoči i zagleda se u narednika: "Zaustavili?" "Potpuno; ne miču se. Čini se da žele Rusima prepustiti Berlin." "Gadovi", glasno opsova pukovnik. "Rasprodaja.“ "Kakve to ima posljedice za nas?“ "Predviđali smo da će se Amerikanci u prodoru na Berlin raširiti i da će to nama pružiti priliku za provlačenjem kroz neki razmak u njihovim redovima. A sada će se oni grupirati uz rijeku i pokrivati će sve točke gdje se ona može prijeći, što će nama otežati posao. Gdje je naš Alfa?“ Rau pokaže na obližnja vrata i namigne. "Unutra, puni jednu uslužnu Fraulein posljednjim sjemenom." Napravi u zraku sa cijevi od pištolja krivudavu liniju. "Alfa je spreman i jedva čeka izvršiti svoju dužnost prema Reichu i Fiihreru - čim završi." Glasno se nasmije i lupi po bedru. "Kako je u bunkeru? Znaš li što se tamo događa?“ "Uređaji za prisluškivanje rade. Polak o odlaze. Nekolicinu su poslali admiralu Doenitzu, sa Fuhrerovom posljednjom željom i oporukom.“ "Koga je poslao?“ "Johannmeier, Zander i Lorenza su otišli u podne. Boldt, Weiss i Freytag von Loringhoven će krenuti kasnije." To su sve bili pomoćni suradnici Reichove službe; Brumm ih je sve dobro poznavao. Ali je za jednog brinuo više nego za ostale. To je mladi Hitlerov pobočnik, pripadnik Luftwaffe; on im je potreban izvan središta Reicha. "A von Below?" "Nisu ga spominjali.“ "Fuhrer će se pobrinuti da pukovnik von Below ode. Suviše je opasan da bi mu dozvolili da ostane. Osim toga, on je Hitlerov miljenik. Kao i većina naših pilota, i ovaj gmaz je leden. On će vidjeti što se to događa." "Amerikanci nisu jedino iznenađenje danas", reče ozbiljno Brumm. "Prijatelju moj, kakvo mišljenje imaš o ženama u SSjedinicama?" Usne mu se polako razvukoše u osmijeh. "Bitte?" reče Rau. Pukovnik se ne bi na taj način šalio. 7 30. travnja 1945., 13:45 Adolf Hitler je sjedio u tišini za stolom i prebirao po tanjuru u kojem je bilo malo špageta. Povremeno bi odsutno, kao zec, oglodao u žurbi mali list uvele salate. Fuhrerove tajnice, Frau Christian i Frau Junge, s olakšanjem su primijetile da je zamišljen. Dvije žene, obje u srednjim dvadesetim godinama i lijepe, imale su vlastitih briga. Događaji koji su se odvijali tijekom nekoliko posljednjih sati sve su više otkrivali istinu da je kraj Trećeg Reicha već tu, i svaka se pitala što je čeka. Fuhrerova sudbina nije tajna, njegove namjere su sasvim jasne. Junge se osjećala napuštenom. Muž joj je poginuo, ubili su ga Rusi prošle godine. Ponosila se što je dao život za domovinu, ali sada ju je najviše od svega zabrinjavao vlastiti opstanak. Mjesecima su žene iz Hitlerove pratnje u bunkeru pričale samo o brutalnosti Rusa kojih su se užasavale. Jedne noći Frau Goebbels, koja im je prenosila te informacije - a čini se da je u tome i uživala - objašnjavala im je gotovo dva sata, kako Ivani siluju zarobljene žene, udubljujući se u svaku anatomsku pojedinost. Posebno je naglasila da Rusi neće silovati niti nju, niti njene kćeri; radije će ubiti i sebe i djecu nego dozvoliti Ivanima da ih iskoriste. Frau Junge je često razmišljala o mučenju koje je očekuje i donijela je drugačiju odluku. Neće ni u kojem slučaju počiniti samoubojstvo, ali neće dozvoliti niti da je siluju. Osjećala se kao u klopci između ove dvije krajnosti, bez mogućnosti da izabere treće. Neuobičajena Hitlerova zamišljenost samo je povećavala njezin strah. Christian je također, na neki način, udovica. Plave, lepršave kose, zgodna, navikla je da privlači pažnju muškaraca. Gadio joj se kukavičluk njenog muža. Nije bilo potrebno da se vrati u svoju jedinicu , ali napustio je bunker pod nekim neumjesnim izgovorom, dok je svaki njegov pokret odavao strah. Spašavao je svoju kožu; njena ga se nije ticala. Iako po prirodi nije nasilna žena, počela je sanjati kako ga nalazi i ubija. Ona je napuštal a muškarce, a ne oni nju . Donijel a je odluku; kada se sve ovo završi, razvesti će se od tog gada. U atmosferi koja je vladala prostorijom nije imala želju za jelom. Ali Hitler je ovakve sitnice primjećivao, i ako se barem ne pretvara kao da jede, Hitler će joj održati predavanje o važnosti pravilne ishrane. Nijedna žena nije prigovarala. Nisu navikle da one vode razgovor. Fuhrer je bio poznat kao pravi govornik i u javnosti i u privatnom životu. Kao samozvani stručnjak za svaku temu koja se može zamisliti, zajedničke objede je koristio da opširno raspravlja o raznim stvarima, često dajući potpuno netočne podatke. Svi koji su morali živjeti s njim, odmah su shvatili da se ne treba suprotstavljati tim tvrdnjama, i da jednostavno ne treba obraćati pažnju na njegovo ponašanje i idiotizam. Jedino je tako čovjek mogao ostati mentalno zdrav. Međutim, nisu znale što trebaju raditi s Fuhrerom koji šuti. Tu novu ulogu igrao je povremeno podižući pogled sjela uz bezizražajni osmjeh. Obje žene su željele da on što prije završiti s jelom i ode, ali iz iskustva su znale da će jesti brzinom koja njemu odgovara. Sve se u Njemačkoj kretalo Hitlerovom brzinom. Iza troje ljudi za stolom, Constanze Manzialy, Fuhrerova osobna kuharica i stručnjak za njegova omiljena vegetarijanska jela, sjedila je na stolici ne miješajući se. Šutjela je i drugi su je ignorirali, što je njoj odgovaralo. Manzialy je bila sitna, ne
baš pametna i niti po čemu posebna žena. Uglavnom, sve što bi čula u bliskim Hitlerovim krugovima za nju nij e imalo nikakvog značaja. Sada ju je zanimalo samo jedno: izaći iz bunkera i vratiti se u dom u planini blizu Innsbrucka. Mrzila je biti zarobljena u bunkeru pod zemljom; više je voljela planinski zrak. Teško joj je padalo razmišljanje; ali je znala ako sada shvati što se događa, kasnije joj to može spasiti život, te se usredotočila da čuje što drugi govore. Približavao se nekakav kraj, i mnogo se pričalo o odlasku. Zanimalo ju je saznati što je više moguće o tome što će ostali raditi kako je ne bi zapostavili. Bila je ljuta što su se prema njoj ophodili kao s komadom namještaja. Ukoliko odlaze, i ona će s njima, čak i ako to znači sukob s Rusima. Čula je priče o tome što rade njemačkim ženama, i već je odlučila ako je zarobe, brzo reći Ivanima da nije Njemica već Austrijanka; nikada joj nije palo na pamet da njih neće biti briga za tu razliku. Stresla se pri pomisli da je jedan od onih ogromnih, dlakavih ljudi prisili da mu se poda. Nekoliko je puta pokušala voditi ljubav, ali joj se to nije svidjelo čak i kada je ona birala muškarce. Kako bi to izgledalo pod prisilom? Željela je zaplakati. Čuvar, vojnik koji je također bio u sobi trudio se, poput kuharice, držati podalje od ostalih i ostati neprimijećen. Negdje oko dva sata, Hitler konačno pojede i posljednji zalogaj hrane s tanjura, potiho se podrigne ne stavivši ruku na usta, ustane i bez riječi izađe. Dvije tajnice su se netremice gledale. "Sve je pojeo", reče jedna od njih s nevjericom. "On uvijek sve pojede", uzvrati druga podrugljivo. Zatim doda: "Čudi me što nije htio svoje omiljene kolače s kremom. Krade ih i proždire kao svinja.“ U svojem privatnom prostoru Hitler zatekne Evu Brau n kako sjedi na ru b u kreveta u svjetlucavom, satenskom kombinezonu kupljenom u Parizu. Više srebrnast nego bijel pratio je obline njenog tijela. "Lijepo se obuci", tiho reče Fuhrer. "Moramo im pokazati kako se to radi. Mi uvijek moramo biti uzor." I ode u susjednu sobu. Začudo, Eva Hitler je bila smirena. On je u pravu, naravno. Drugi će je, kao i uvijek, gledati. Voljela je da je gledaju. Kao Fuhrerova supruga, pokazat će im kako se treba ponašati vjerna njemačka žena. Ništa neće nedostajati. Stajala je ispred ormara sa odjećom i osjećala je kako je prožima samosažaljenje. Nikada više neće biti u mogućnosti nositi lijepe, svilene haljine i bundu, niti gomilu dragocjenog darovanog nakita. To su zemaljska zadovoljstva, podsjećala se. Mora razmišljati o važnijim stvarima. Njen posljednji trag u životu neće biti njezin istančani stil niti uzvišeni duh, već nešto trajnije. Na kraju će njoj, Evi Braun, jednoj od milijun njemačkih žena, pripasti konačna nagrada. Brak je učinio to službenom vezom, i to je bilo potpuno iznenađenje kao i sitnice koje je činio na početku njihove veze. Godinama je uživala promatrajući druge žene kako se bore da ih zapazi. Gledale su je pogledima punim smrtne zavisti i pitale su se kako izgleda leći u krevet s najmoćnijim čovjekom na svijetu. Jesu li istinita šaputanja o njegovim seksualnim navikama? Nasmijala se. S Fuhrerom sve je bila istina i sve je bila laž; obje stvari su bile u isto vrijeme moguće i nemoguće. Samo ga je izuzetna žena mogla zadovoljiti. Mnoge su pokušale, ali nisu uspjele. Samo je ona izdržala i sada je za to nagrađena. Godinama nije na nju obraćao pažnju, ulazeći i izlazeći i z njezinog život a kako je njemu odgovaralo. U početku je bil a zabrinuta da će ju odbaciti, ali nakon prvog seksualnog doživljaj a znala je,da će se vratiti. Prihvaćanje njegovih neobičnih želja - ili točnije, poticanje tih želja predstavljalo je njenu konačnu moć, odlučujuću sponu koja ih je povezala. Mogao je eksperimentirati s drugim ženama, ali će se uvijek njoj vratiti jer ona ne postavlja pitanja niti podcjenjuje, a kada je počela uživati u njihovom tajnom životu stekla je vlast nad čovjekom kojim nitko nije mogao vladati. Izabrala je svoju omiljenu crnu haljinu, koja joj je dobro pristajala, zatim je sjela na rub kreveta i obula talijanske cipele ručne izrade, poklon od Mussolinija i njegove žene. Pogledala je koliko je sati. Nadal a se da će sve završiti brzo i bez ometanja. Ne bi bilo pošteno da bude suprotno, reče u sebi. Ali on je znao odjednom i neopozivo promijeniti mišljenje; iznad svega ju je zastrašivala pomisao da bi mogao izmijeniti plan. Željela je da se sve što prije završi. Kada se Eva obukla, pogledala se još jednom u malom ogledalu na zidu i namirisala jakim parfemom. Nije volio parfem niti šminku barem ne na njoj. Ali sada se osjećal a živahno i moćno i znal a je da će joj progledati kroz prste ovaj mali prekršaj. Paradoksalno, Fuhrer nije nekim tvornicama kozmetičkih proizvoda i parfema dozvolio da se prenamjene u tvornice za ratnu opremu, tvrdeći da su njemačkim ženama potrebni kozmetički proizvodi i da će Treći Reich pronaći druge načine za proizvodnju oružja. Prošla je pored kupaonice i ušla u njihovu malu dnevnu sobu. U predvorju, između sobe i hodnika Hitler je razgovarao sa Heinzom Lingerom, svojim osobnim sobarom. Na stolu, ispred malog, plavog kauča ležala su dva pištolja pored dvije male, crne metalne cijevi, veličine ruža za usne. U njima se nalazile ampule s cijanidom. U susjednoj prostoriji čula je kako njezin muž govori Lingeru: "Čekaj punih deset minuta nakon što se vrata zatvore i sve se umiri." Linge potvrdi da je razumio uputstva tonom koji je govorio da će sve biti izvršeno prema planu. Takav je Linge. 8 30. travanj 1945., 14:10 Ulazak u državni ured Reicha bio je prilično jednostavan. Brumm je na ulazu zatekao jednog jedinog stražara; pošto ga je namamio u susjednu sobu, ubio ga je nožem, a tijelo bacio van na gomilu ruševina. Očekivali su da će sve ići glatko jednom kada uđu u zgradu, ali neočekivano su naišli na još jednog stražara u podzemnom hodniku koji vodi u bunker. Objasnili s u čovjeku da je stražarsko mjesto na ulazu prazno, u što je on povjerovao jer je vidio Alfu s njima. Koristeći Alfino prisustvo uvjerili su čovjeka da ide gore i zauzme stražarsko mjesto. Bojeći se da će se stražar pokolebati Brumm brzo pođe za njim. Dok je išao hodnikom čuo je korake koji se ubrzo zastali. Kao što je i očekivao, stražar je zastao da još jednom provjeri, ali ga je Brumm požurio da krene naprijed. Pukovnik je znao da se stražar više neće vratiti. Bolje bi bilo da ga je ubio, ali ovdje dolje nije imao gdje ostaviti tijelo. Morali su brzo djelovati, prije nego ih netko prekine. Ovo je ključan trenutak. Duž oba zida, iza metalnih ploča veličine jednog kvadratnog metra, naišli su na kante koje su služile za skladištenje materijala. Iza njih su se nalazile gasmaske, aparati za gašenje požara, limenke s rezervnom vodom i mali generatori na plin. Od stražarskog mjesta, Brumm je izbrojio šest ovakvih skladišta. Nožem je skinuo dva donja vijka kojima je ploča bila pričvršćena i stavio ih u džep. Gornji dio ploče bio je pričvršćen šarkama i podignuo ju je kao da su vrata u podu,
iznenađen njenom težinom i lakoćom kojom se pomaknula; ploča je bila izvrsno pričvršćena. Unutra, prostor za odlaganje bio je plitak; tu je bila smještena cijev za gašenje požara savijena oko male, uske metalne trake na kojoj se nalazio samo jedan kotač. Na prvi pogleda nije bilo jasno za što služi metalna traka; ipak, činilo se da je sastavni dio unutrašnje strukture. Kotač je bio napravljen na posebni način; u njemu se nalazio opruga, i uvijek je isto izgledao bilo da je čvrsto ili labavo namješten. Brumm ga odvrne, snažno udari rukom u unutrašnji zid spremišta i sruši ga; pred njim se stvori uzak i mračan prolaz. Alfa je stajao iza Brumma i nervozno je pogledavao čas jednu, čas drugu stranu hodnika. "Dobro", reče pukovnik. Čvrsto stisnuvši ruke napravio je stepenicu. "Stani". Alfa je zurio u sastavljene ruke, kao da ne shvaća. "Stavi ovdje nogu i uđi unutra", odlučno mu zapovjedi Brumm. "Na kraju se nalazi lažni zid. Uđi i otpuži dovoljno daleko da i se ja mogu uvući. Tiho", doda. Alfina noga užasno se tresla. Brumm je zgrabi, povuče Alfu naprijed i ubaci ga gore u otvor. Iz državnog Ureda su se začuli koraci u trenutku kada se Brumm popeo u otvor i zatvorio metalnu ploču. Zalupila se uz tih, metalni zvuk, koji se nadao se neće čuti. Izvukao je pištolj, provjerio prigušivač i čekao. Koraci su se udaljili bez usporavanja. Ušli su. Brumm se jako znojio; brišući čelo puzao je duž metalne cijevi iza Alfe. Provjerio je još jednom je li pažljivo zatvorio vrata, a zatim sjeo da dođe do daha. Čak i ako netko primijeti da na ploči nedostaju dva vijka, unutrašnja će struktura izgledati sasvim uobičajeno. Uzimajući u obzir količinu ruske paljbe, nekoliko vijaka manje ili više na metalnim vratima neće se nikome učiniti neobičnim. Sada kada je ušao, osjećao s e mnogo opuštenije i bolje. Odavde će lakše napredovati. Naslonio je glavu na rame i pogledao na sat. Nije prošlo više od minute otkako je odvinuo dva vijka, ubacio Alfu u otvor i pošao za njime. Otvori torbu s opremom i izvadi svjetiljku. Nalazili su se u metalnom tunelu, u dijelu koji je izgledao na spoj nekoliko cijevi. Ali, toje varka. Samo jedna od ovih cijevi, koje se granaju u raznim pravcima, dugačka je više od metar i vodi u samu zgradu, a on zna koja. Osvijetli prostor ispred sebe i obasja Alfu koji počne žmirkati. Otpuže do njega i kucne ga po nozi. "Naprijed". "Mrak je", zacvili Alfa. "Kao u paklu", reče Brumm. Zidovi tunela bili su hladni. Njihovo kretanje po metalu je odzvanjalo. Brumm se u početku brinuo zbog tog zvuka, ali tada se sjeti da ih obavija gotovo metar armiranog betona, i nastavi se kretati naprijed sigurnije i opuštenije. Kada su prešli oko dvadesetak metara, naišli su na jedno proširenje i nekoliko cijevi se granalo u svim pravcima. Brumm ostavi Alfu na mjestu gdje se cijevi križaju i krenu tunelom do mjesta gdje se on spušta pod pravim kutom. Uperi svjetiljku prema dolje. Po njegovoj procjeni, tri metra, možda malo manje. Osvijetli sadržaj torbe i izvuče iz nje metalni planinarski klin, zatim ga pomoću noža ubaci u spoj površine kanala. Omota petlju od tankog užeta na klin i brzo je zategne u nekoliko stručnih pokreta. Provjeri da li je dobro zategnuto i otpuže natrag do Alfe. Brumm mu objasni što trebaju napraviti. "Tu, ispred nas je tunel kojim se spuštamo unutra. Ja ću prvi. Ti se prebaci preko ruba potrbuške i zakači se za uže. Ja ću ti pomoći. Kada nogama udariš o pod, okreni se za sto osamdeset stupnjeva i sjedni. Na leđima se kreći prema naprijed dok ne dođeš do sljedećeg tunela. Zatim legni potrbuške i kreći se unazad iza mene." Natjerao ga je da dva puta ponovi plan, sve dok nije bio siguran da je sve razumio. Ostaje još da vidi hoće li moći sve napraviti. Brumm se prvi spusti. Ležeći na trbuhu, podiže ruke i uhvati Alfu za noge i pomogne mu da se spusti. Dugo su puzali do sljedećeg proširenja u tunelu. Brumm pogleda na sat: tri sata. Dobro napreduju. Nemaju previše vremena, ali dovoljno čak i u slučaju da nešto nepredviđeno iskrsne. Kada je Alfa stigao do proširenja, Brumm brzo krene ispitivati ostatak tunela. Sada više nisu daleko; gotovo su stigli. Lako je pronašao mjesto koje je tražio. Nije bilo široko kao kanal i bilo je odsječeno na kraju. Vodovodna cijev pružala se nadesno, i odatle izlazila ravno na površinu. S one strane nalazile su se dvije male poklopljene rupe u cijevi. Brumm podigne jedan poklopac, pažljivo proviri i ugleda krevet. Znao je da ti otvori, gledani iz bunkera, izgledaju kao i ostale instalacije za osvjetljenje. Zadovoljan onime što je našao, vrati se nazad. "Pa vrijeme je", obrati se Alfi. "Skini kaput i čizme." Čovjek ga posluša. I Brumm spusti opremu i skine kaput. Biti će mu potrebni samo nož i svjetiljka. "Ulazimo", reče mu. "Prvo ti, pa ja.“ U roku od nekoliko minuta bili su spremni. Opet pogleda na sat: tri i dvadeset. Do sada se sve odvijalo prema planu. Uskoro se treba začuti pucanj. 9 30. travanj 1945., 15:20 Kada je sobar izašao, Hitler pogleda svoju ženu i rukom joj dade znak da mu se pridruži. Ušli su u predvorje od armiranog betona ruku pod ruku. Poredani uza zid, u iščekivanju povijesnog trenutka, ukočeno su stajali ljudi, ili ono što je ostalo od njih, iz njihovog najužeg kruga. Martin Bormann, tajnik Nacističke partije, virtualna osoba koja ne postoji za većinu Nijemaca, je bio na čelu tog reda sa svojim gnjusnim osmjehom na licu. Eva je mrzila Bormanna i tijekom svih ovih godina koristila je svaku priliku koja joj se pružila da poljulja njegov utjecaj. Bez uspjeha. On je uporno stajao uz njenog muža, usprkos svim njenim pokušajima. On je bio životinja; i koža joj se ježila od same njegove prisutnosti . Do njega je stajao Goebbels. Trzao je glavom goredolje; visoko koščato čelo bilo je orošeno kapljicama znoja. Zbog velikog nosa, koji je ličio na kljun, podsjećao je na pile koje kljuca po prašini. Borila se da se ne nasmiješi. Kako su mogli ozbiljno shvaćati ovog čovjeka? Otto Gunsche, Hitlerov SSovski pobočnik, stajao je pored Goebbelsa; izgledao je sasvim opušteno i vladao je sobom, vjeran formi. Generali Krebs i Burgdorf stajali su u stavu mirno i pokušavali izgledati kao preslika svih vojnih pravila, ali miris koji se širio od Burgdorfa svima je jasno davao do znanja da je opet pijan. Krebs, koščat i obrijane glave, zbog čega mu se lubanja presavijala pod umjetnom rasvjetom, izgledao je manje pijano od Burgdorfa. Sa monoklom koji mu je čvrsto stajao na mjestu sličio je na karikaturu pruskog časnika, što je obilato koristio. Kulturniji i obrazovaniji od većine njih, Krebs je tečno
govorio ruski, ali je kao i ostali bio spletkar. Izvan svake sumnje, pomisli Eva, upravo u ovome trenutku smišlja kako će izaći na kraj sa Ivanima kada joj muž umre. Nije imala nikakvu iluziju kada se radilo o ovim ljudima. Poznavala ih je, i za razliku od svog muža, točno je znala zašto su tu; bilo je prirodno da zna jer je i ona jedna od njih. Walter Hewel, pobočnik iz Ministarstva vanjskih poslova, čvrsto je priljubio ruke uz tkanin u svog savršeno skrojenog odjela. Izgledalo je da admiral Voss, snažan čovjek, pažljivo prati tok događaja. Ovo je mogla biti samo jedna od uobičajenih konferencija s Fuhrerom. Werner Naumann je stajao malo dalje od svoga šefa Goebbelsa. To je bilo neuobičajeno; obično je stajao tik pored njega, kao poslušan pas. Već neko vrijeme je sumnjala da Naumann ima tajnu ljubavnu vezu s Magdom Goebbels - iako nije sličilo Magdi da nešto drži u tajnosti. Možda stoji udaljen od njega da pokaže svoje neslaganje s odlukom svojeg nadređenog da se složi s planom svoje žene i radije ubije šestero vlastite djece, ženu i sebe, nego da padnu u ruke neprijatelja. Eva je bila sigurna da će od svih njih Nauman n pobjeći nepovrijeđen; instinkt za preživljavanje je bio u njegovoj prirodi. Johann Rattenhuber, šef Tajne policije Reicha, stajao je ukočeno, pogleda uperenog ispred sebe. Imao je tešku i naglu narav. Izvršavao bi naređenja i ukoliko bi se netko pobunio poslao bi ga do vraga. Hoegl, njegov podređeni stajao je pored njega, pokušavajući oponašati svog zapovjednika, ali nije bio izgrađen od istog materijala. Doktor Werner Haase, kirurg, oslonio se na zid, ne iz nepoštovanja, već od iznemoglosti. Maramicom je pokrio usta. Na njoj su se vidjele kapi krvi, što je bio dokaz da se njegovo zdravstveno stanje pogoršava. Već je izgubio jedno plućno krilo. Mogao je stajati najviše nekoliko trenutaka. Međutim, Eva je znala da čak i u ovakvom stanju operira po dvadeset i četiri sata dnevno u nezdravim uvjetima u prizemlju Ureda. Pomisli kako ne pripada ovdje među ostale. Na kraju reda nalazile su se četiri žene. Frau Junge i Frau Christian izgledale su umorno, a Else Kruger, Bormannova tajnica, koja je mrzila svog poslodavca, ali ga se i bojala, bil a je vidljivo nervozna. Sirotica, pomisli Eva, izgleda kao preplašena košuta. Četvrta žena, Fraulein Manzialy, stajala je po strani. Posljednji u nizu bio je Linge, temeljit i pouzdan, iako sićušan, kao sidro. Poslije kratke pauze, dramatičnog oklijevanja koje moćnici koriste kako bi privukli pažnju, Hitler se počeo rukovati redom sa svima. Bezizražajnog lica, kratko i čvrsto je stezao ruku svojim ljudima. Eva je, idući iza njega, također pružala ruku osmjehujući se svima osim Bormannu. Kada je Hitler stigao do Frau Junge, tiho reče: "Sada kada smo do ovdje došli, gotovo je. Zbogom." Žena mu čvrsto stegne ruku. Eva je zagrli. "Pozdravite mi Munchen i uzmite moju bundu za uspomenu.", prošapta. "Uvijek su mi s e sviđali lijepo obučeni ljudi", reče potom. Zatim tiho doda: "Recite mojim roditeljima da ih volim.“ Hitler pozove Gunschera na stranu. "Ne želim postati klaunom na ruskom karnevalu. Kada se sve završi naša tijela zapalite." Gunsche klimne glavom. "Računamo na vas, Otto", doda Fuhrer. Kada se sa svima pozdravio, Hitler lakim pokretom glave pokaže na Lingera da otprati njega i Evu do njihovih privatnih prostorija. Zatim pozove Evu da uđe. Ona uđe ne osvrnuvši se. Hitler se okrene prema Lingeru. "Stari prijatelju , sada želim da se pridružiš grupi koja će napustiti bunker. " Linge je izgledao iznenađeno "Zašto, moj Fuhreru?“ "Da služiš vođi koji će doći poslije mene." Nitko nije imao pojma što to znači. Vođa Trećeg Reicha baci posljednji pogled na skup i ode u predsoblje zatvarajući za sobom čelična vrata otporna na vatru. Eva je već ušla u dnevnu sobu. "Mogu li na trenutak izaći?" tiho upita. On odmahne rukom i ona ode u kupaonicu, te odvrne slavinu. Iznenada se začuje nekakva buka i vrata se odjednom otvoriše. Magda Goebbels uleti u sobu poput zmaja moleći ga da se predomisli. "Morate pobjeći", vrisne. "Potrebni ste ovom narodu!“ Hitler pogleda Giinschera, koji ju je pokušavao zaustaviti da uđe. "Neću s njom više razgovarati", tiho reče Hitler. Giinsche zgrabi ženu za ruku i čvrsto je držeći, izvede iz sobe zalupivši teška vrata za sobom. Hitler uđe u dnevnu sobu i ukočeno sjedne na plavi kauč. Podiže pištolj sa stola kako bi provjerio jesu li napunjeni i spremni. Zatim pažljivo otvori metalne cijevi i iz njih izvadi staklene ampule s cijanidom. Čuo je kako Eva zatvara slavinu; uđe u sobu i lagano zatrese glavom, kao što žene rade kada žele kosu dovesti u red. Sjela je s njegove lijeve strane i podvila noge, kao što obično čini kad sjedi ispred kamina u Berghofu. Nedostajat će joj planine u Bavarskoj. Hitler joj pruži jednu ampulu i ona je pažljivo uzme svojim njegovanim rukama. Pokaže joj manji pištolj na stolu, Walther 7.35, ali ona odmahne glavom. Razumio je: žene više vole otrov. U ovome trenutku očekivala je da on skine službenu masku i kaže joj nešto nježno i umirujuće. U privatnom životu uvijek je bio kao osjetljivo dijete koje stalno traži odobravanje. "Zagrizi", reče bezosjećajno. "Ne boli.“ Bila je razočarana, ali se trudila da to ne pokaže. Držala je ampulu blizu usta promatrajući svojega muža. Lijevom rukom je s lakoćom podigao ampulu s cijanidom. Eva zine u čudu. Posljednjih mjeseci nije se uopće mogao služiti lijevom rukom koja se tresla i trzala; nije ju mogao kontrolirati, a sada je zdrava kao desna ruka. Desnom rukom je podigao veći pištolj sa stola, Walther 7.65 i zategne okidač. Ampulu je držao pored usta i klimne glavom, ne gledajući je. Ona duboko udahne, reče tihim glasom: "Moj Fiihreru", i oštro zagrize ampulu, lomeći je zubima. Istog trenutka poleti naprijed, rukom sruši malu vazu s cvijećem koja je stajala na stolu ispred kauča. Hitler na trenutak ostane zureći u nju, zapanjen brzinom djelovanja otrova, zatim spusti ampulu i pištolj koje je držao u
rukama, i gurne Evu natrag na kauč. Odveže cipele, izuje se i ode u spavaću sobu do mjesta ispod svjetiljke smještene u uglu. Štapom kucne svjetiljku nekoliko puta, koja se podiže i čovjek ga pogleda kroz rešetku . "Požurite", nervozno reče Hitler čovjeku i pomakne se u stranu. Svjetlo nestane. Dvije debele noge u maskirnom odjelu izletješe iz rupe; zatim se teško tijelo spusti pored njega. Hitler čvrsto zgrabi Brummovu ruku, ali je vojnik oslobodi i usmjeri pažnju na strop. "Može", naredi pukovnik. Još jedan par nogu se pojavi. Brumm ih dohvati i spusti čovjeka na pod. Hitler i Alfa su netremice zurili jedan u drugoga. Svakom se činilo da gleda sebe u ogledalo. "Počašćen sam, moj Fiihreru", prošapta čovjek. Hitler ne odgovori. Dohvati stolicu, stvari je ispod otvora na stropu i pokuša se popeti. Pukovnik gurne Alfu prema dnevnoj sobi i dovede ga do kauča. "Sjedi", naredi mu i podiže sa stola veći pištolj. "Obuj cipele." Čovjeku su se toliko tresle ruke da nije mogao zavezati čvor na cipelama, pa Brumm klekne i zaveže ih. S mjesta gdje je stajao mogao je vidjeti da je Hitler već prošao kroz rupu, samo su mu još noge virile. Odozgo. Alfa je zurio u beživotno tijelo Eve Braun. "Lijepa je". Pukovnik mu ne odgovori, već mu u ruke ugura ampulu s cijanidom. "Zagrizi.“ Čovjek zatetura, oči mu iskočiše od straha. Odjednom mu sine što se u stvari događa i on počne oklijevati. Pukovnik uoči paniku u njegovom pogledu. Imao je iskustva s takvom vrstom straha. Prisloni cijev pištolja čovjeku na čelo i ponovi naređenje. Alfine oči se napune suzama, ali stavi ampulu između zuba. "Zagrizi, gade jedan", hladno reče pukovnik. Čovjek čvrsto zažmiri, zagrize ampulu i zacvili, a u tom trenutku mu pukovnik prisloni cijev u usta i opali. Metak potpuno raznese prednje zube i lubanju: ljepljivo moždano tkivo i krv prsnuše po naslonu kauča i zidu. Tijelo teško zatetura i pukovnik spusti pištolj na pod, odmah ispod njegove desne ruke. Brumm primijeti da je dio metka ili kosti, nije bio siguran , izletio kroz desnu sljepoočnicu i napravio manju ranu iz koje je polako curila krv. Samo četiri minute ranije izgurali su Magd u Goebbels iz predsoblja. Brumm brzo otrča natrag u spavaću sobu, vrati stolicu na svoje mjesto pored zida i skoči da dohvati rešetku na stropu. Prvo se umiri kao gimnastičar, a onda zanjiše noge da dobije zamah, zatim se podiže i jednim gipkim pokretom uvuče u mali otvor za ventilaciju. Povuče se još malo gore, a zatim se nagne naprijed i spusti svjetiljku na njeno mjesto. Zadovoljan što ju je namjestio, nasloni lice na metal i svjesno počne usporavati dah i smirivati otkucaje srca. Nekoliko trenutaka je dolje sve bilo tiho; zatim je Brumm čuo kako se otvaraju čelična vrata. Ljudi su ušli u sobu smrti. Čuo je kako Bormann mrmlja. "Pozovite doktora", a poslije nekoliko trenutaka: "Oboje su mrtvi. Dajte osmrtnice.“ Opet Bormann: "Uzmite pokrivače. Treba nam nešto da ih pokrijemo.“ "U vrtu je sve spremno", objavi drugi glas, čini se Gunscherov. Više se nije čuo nikakav razgovor. U tišini su premjestili tijela u vrt Ureda da ih spale prema Fuhrerovom posljednjem naređenju. Poslije nekoliko trenutaka tišine, Brumm prvi puta pogleda Hitlera. "Gotovo je. Sada moramo čekati", reče vođi. Iznenada se Hitlerove oči izokrenu i on se počne bacati, u početku polako, a onda sve brže i žešće, tako da su uskoro metalni zidovi ventilacijske cijevi odzvanjati. Brumm se pomakne do njega, uhvati Fuhrera za ruku i stegne ga takvom snagom da je bol nadjačala uspaničarenost. "Štakori", uzbuđeno prošapta Hitler, osvrćući se. Pukovnik pojača stisak. "Moj Fuhreru", reče hladno, "živjeli smo životom slobodno g vuka, ali trenutno je naš najbliži prijatelj štakor.“ Hitler sijevne pogledom punim mržnje. Čista pljuvačka počne mu curiti iz uglova usana i polako padne na pod tunela koji ih je sakrio od svijeta. 10 30. travanj 1945., 15:30 Začuo se samo jedan pucanj, prigušeni tresak koji se jedva mogao čuti kroz debela, metalna vrat a koja s u odvajal a male prostorije Adolfa Hitlera i njegove žene od ostalog dijela podzemnog Fuhrerovog bunkera. Zauvijek su se pozdravili; sve je završeno. Hitler je svojem osobnom pilotu, Gruppenfuhreru Hansu Bauru, dao sliku Friedricha Velikog koju je naslikao Anton Graff, s naređenjem da je ponese na sigurno mjesto. Usprkos mnogim molbama posljednja je došla od rastrojene Magde Goebbels, žene ministra propagande - Hitler je odbio pokušati pobjeći. Ako se Berlin ne može održati pod naletom Rusa, on više voli smrt od života. Bojao se zarobljeništva, više nego smrti. Rusi bi ga, u to je bio siguran, izložili u kavezu, kao najobičniju životinju. Neće riskirati da mu se takvo nešto dogodi. Berlin pada, kao i on. Njegova je odluka neopoziva. Petnaest metara pod zemljom, zidovi bunkera od armiranog betona široki pet metara, podrhtavali su pod kišom granata i mina na površini. Nijemci su sada držali manje od šesnaest kvadratnih kilometara površin e Berlina, I čak i u ovome posljednjem njemačkom džepu broj jedinica ruske pješadije ustrajno je nadirao prema Uredu, osvajajući zgradu po zgradu. Sturmbannfuhrer Heinz Linge i Otto Gunsche sa ravnodušnim izrazom lica, čuvali su stražu ispred metalnih vrata. Imali su naređenje od svog nadređenog i znali su što im je dužnost. Nitko ne smije uči u prostoriju deset minuta - što je Hitler opisao kao "pristojno vrijeme". Joseph Goebbels, izobličeni patuljak, koji je upravljao nacističkim propagandnim strojem i koji je doprinio ustoličenju mita o arijevcima, čovjek koji je obožavao samo sebe - vrzmlao se uokolo. Nervozno je pušio, glava mu se trzala svaki puta kada bi uvukao dim. Prijeteće namršten, stajao je nepomično prekriženih ruku Martin Bormann, Reichsleiter, tajnik partije. Linge je pogledao na sat i klimnuo glavom čovjeku do sebe. Giinsche otvori metalna vrata i Goebbels s e odmah progura između njih u predvorje Hitlerovih privatnih prostorija i sledi se. Bormann, Linge i Giinsch e prođu pored njega i produže u malu dnevnu sobu. Reichsjugendfuhrer Artur Axman n je stigao prekasno za
oproštaj s Fuhrerom, i sada je s ostalima pojurio u sobu. Još je bio crven u licu, jer je gore bio usred ruske topovske vatre. Batrljak njegove ruke opisivao je male krugove dok se trudio shvatiti što se dogodilo. Dva tijela nalazila su se na sofi pored stražnjeg zida. Vaza s cvijećem pala je na pod i voda je polako curila na tepih. Hitler je ležao na jednom kraju kauča, tijela neznatno nagnuta naprijed, dok mu je desna ruka virila preko naslona. Walter 7.65 bio je na podu, blizu njegove ruke. Eva Brau n je bil a na suprotnom kraju male sofe, podvijenih nogu, kao da se odmaral a ispred kamina u Berghofu . Krv je curila iz Hitlerovih ustiju i mal e rane na desnoj sljepoočnici. Kauč je bio natopljen njegovom krvlju i nitko nije imao želju da se približi i bolje pogleda cijeli taj prizor. Evina crna haljina bila je mokra, a njene oči bile su širom otvorene. Rana se nije nigdje vidjela, ali mogli su osjetiti miris badema i vidjeti sivkastiplavu boju njezinih usana. Cijanid. Njene meke, kožne, elegantne cipele uredno su složene ispod kauča. Bormann i Goebbels staviše maramice preko lica da se zaštite od isparavanja iz ampule s cijanidom. Gunsche je neko vrijeme zurio u tijela, a zatim se okrenuo i izašao. U prostoriji za konferenciju naišao je n a malog Ericha Kempkea, Hitlerovog vozača. Prije toga je Giinsche naredio Kempkeu da donese dvije stotine litara benzina u kanistrima, koje je trebao ostaviti pred ulazom u bunker u vrtu Ureda. Kempke se prepirao s njim preko telefona. Nije želio riskirati život kako bi stigao do tajnog skloništa s benzinom; bilo je previše opasno. Morat će pričekati, kasnije tijekom dana, kada ruski strijelci prekinu paljbu za jelo ili obavljanje nužde ili što već rade kasno poslije podne kada je zatišje. Giinsche je predložio Kempkeu još jednu mogućnost. Mogao je pokušati isisati sav benzin iz vozila u podzemnoj garaži. Ulice su bil e toliko zakrčene da se vozila Ureda nisu mogla probiti, i nije im više trebao benzin. "Što se, dovraga događa?" upitao je Kempke kada je ugledao SSovca. "Der Fuhrer is tot", svečano izjavi Giinsche. Kempke se odmah izašao sam uvjeriti, ali je sreo Lingea koji je htio znati gdje je benzin. "U vrtu. Sto sedamdeset litara. To je sve što sam mogao nabaviti.“ Brigadefuhrer Johann Rattenhuber, šef odjeljenja tajne policije Reicha u bunkeru, stigao je poslije Kempkea. Ostali su ulazili i izlazili iz sobe smrti, nakon što su na trenutak pogledali tijela, jer su bili ili previše uzrujani ili previše uplašeni da se zadržavaju pokraj strašnog prizora. To je kraj. Poslije nekog vremena, Rattenhuber, praktičan čovjek sa smislom za brzo odlučivanje odlučio je uzeti stvar u svoje ruke. Naredio je da se tijela odnesu gore u vrt. Hitlerovo tijelo su umotali u sivi vojnički pokrivač, prekrivši lice sve do čela. Fuhrerova lijeva noga i ruka su visjele; običavao je nositi crne hlače s gornjim dijelom uniforme. Jedan od ljudi koji su ga nosili, sagne se i obriše krv s cipele. Bormann je s lakoćom podigao sićušno tijelo Eve Braun. Njena plava kosa bila je raščupana, prije je izgledalo kao da spava, nego da je mrtva. Linge i Ludwig Stumpfegger, SSov pukovnik i kirurg nosili su Hitlerov leš; u stvari glavnu težinu nosio je doktor. Pri dnu betonskog stepeništa sićušni Kempke stane ispred Bormanna ne dozvoljavajući mu da gore krene. "Ja ću je nositi", reče mu. Kempke je znao koliko je Eva mrzila i koliko se bojala Reichsleitera; nije mogao podnijeti da je taj čovjek dodiruje. Ali njeno tijelo je bilo za njega preteško, i kada ju je gotovo ispustio, jer se spotaknuo na stepeništu, Giinsche i još jedan SSovac priđoše da mu pomognu. Dva tijela su odnijeli u vrt Ureda i spustili u rupu udaljenu tri metara od ulaza u bunker. Giinsche prekriži Evine ruke na grudima i počne polijevati tijela benzinom. Kempke privuče Hitlerovu lijevu ruku bliže tijelu. U tom trenutku granate počnu padati i prisutni su bili primorani brzo se povući u bunker. Pušili su i nervozno se vrpoljili dok su čekali da paljba prestane. Kada je topnički napad prestao, nastavili su polijevati benzin kako bi ih što bolje natopili. Na posljetku je zadatak bio završen i u jami koju je napravila granata, tijela su plutala u zapaljivoj tekućini. Dogovarali su se o najboljem načinu kako zapaliti posmrtnu lomaču . "Granatom", predloži Giinsche. Al i Kempke se glasno pobuni; to bi bilo previše grubo i nedostojno njihovog Fuhrera. Kada je zašutio Kempke primijeti komad tkanine ispred cijevi za gašenje požara. Donese je i pruži Gunscheu, koji je natopi benzinom. Kad je bacio komad tkanine prema jami svi se povukoše korakdva unazad. Za trenutak, vrijeme je stalo. Ukočeno su promatrali kako zapaljeni komadić tkanine polijeće uvis a zatim nestaje. Tada se jama uz tih i mukli udarac zapali i crni dim sukne uvis, kao zmija na zvuk frule. Prisutni su promatrali bez riječi dok Giinsche nije naredio stav mirno. Podigao je ispruženu desnu ruku i ostali su slijedili njegov primjer. "Heil Hitler", rekoše uglas posljednji put. Gotovo je, Adolf Hitler je mrtav. Deset dana poslije pedeset i šestog rođendana, vođa tisućugodišnjeg Reicha tinjao je na brzinu usred posmrtne lomače na mjestu posljednje bitke. Iako se već smračilo, Rattenhuber i njegovi ljudi su još uvijek dodavali benzin na vatru. Negdje oko deset sati, šef tajne policije Reicha naredio je svom pobočniku satniku Schedleru da izabere trojicu povjerljivih ljudi i sahrani ostatke izgorenih tijela. Ruske granate su još uvijek zasipale kraj oko Ureda. Schedle i njegov mali odred umotaše ostatke u platnena šatorska krila i sahraniše ih u obližnjem rovu koji je napravila topovska granata. Nakon što su ispunili grob blatom i zemljom, lopatama poravnaše mjesto. Cijelo vrijeme dok su radili, i njima i njihovim vodama, kao i onima dolje u bunkeru, u glavi je bila samo jedna misao: bijeg. 11 30. travanj 1945., 16:50 Prošao je cijeli sat prije nego su krenuli. Brumm je želio biti siguran da je sve utihnulo u bunkeru ispod njih. Kada je procijenio da je dovoljno sigurno, polako je poveo svog štićenika kroz metalnu cijev do mjesta gdje ih je čekala njihova oprema. Hitler je izgledao umorno. "Odavde se moramo početi malo penjati", reče Brumm.
"Ja sam sve ovo projektirao", podsjeti ga Hitler. Brumm gurne prema starijem čovjeku par oguljenih crnih čizmama."Obujte ih." Brzo i kratko objasni kako će se popeti na površinu. "Ja ću voditi", doda i krene osvjetljavajući svjetiljkom mrak. Penjanje je bilo naporno. Iako su računali na Hitlerovo stanje, kada su ovo planirali, nisu znali da je ovoliko propao. Tijekom posljednjih tjedana u bunkeru on uopće nije održavao kondiciju i snaga ga je napustila. Brumm ga je morao vući kroz vertikalan zid. Kada su konačno stigli do sljedeće razine, sjeli su na prošireni dio gdje se granaju slijepi tuneli. Brumm je žvakao tvrdi kruh dok je na malenu platnenu krpu redao stvari iz svoje torbe. Zapalivši dvije svijeće, nagne ih kako bi nekoliko kapi voska palo na metal, a zatim ih učvrsti. Pod njihovom svjetlošću će raditi, jer mora štedjeti svjetiljku za važnije potrebe. Prvi zadatak je promijeniti izgled svojeg štićenika. Sam Hitler je smislio te izmjene. Stalno je podsjećao Brumma da kao "najveći europski glumac" neće imati problema promijeniti svoj izgled. Proučio je tajne i tehnike kazališne šminke i napravio je tisuće skica da pokaže kako bi mogao izgledati uz različita kozmetička dotjerivanja. Brumm je smatrao da sve skice sliče jedna na drugu i malo je pažnje obraćao n a Hitlerovu dugu i zamornu učen u raspravu o korištenju kostima i šminke u Wagnerovoj operi. "Moja ruka još uvijek nije dobro", primijeti Hitler kada je ispružio lijevu ruku prema svijeći. "Tek sam nedavno prestao uzimati lijekove. Jača, ali u pitanju je ipak atrofija; s vremenom će ojačati.“ Brumm klimne glavom. " Pridržite svjetiljku", reče. Hitler uzme svjetiljku desnom rukom i namjesti je ispod brade; svjetlost je prikazivala jeziv prizor, tamne sjenke su naglašavale udubljenja i bore na licu. Brumm otvori bočicu sa sapunom u prahu, naspe malo na dlan, pljune i promiješa prstom, a zatim smjesu utrlja Hitleru u brkove. Kada je napravio dobru sapunicu, obrijao je brkove. Hitler je imao zatvorene oči dok ga je pukovnik brijao. Izgled Hitlera bez brkova je iznenadio Brumma. Zurio je u Hitlerov nos, do ovoga trenutka nikada nije primijetio koliko je velik. Brkovi, taj elegantni dodatak koji izrazito mijenja izgled, odvlači pažnju s nosa. Možda Fuhrer zna što govori. Zatim mu je nasapunao kosu. "Odreži je", naredi mu Hitler. "Ne", odlučno odbije Brumm. "Obrijat ćemo je - cijelu." Hitler se zagleda u pukovnika. Ramena mu se skupiše; izgledao je kao da će svakog trenutka prasnuti, ali poslije nekoliko sekundi izdahne, slegne ramenima i opusti se. "Žilet je u tvojim rukama", reče. Kada ga je obrijao, gotovo ništa nije ostalo od starog Adolfa Hitlera. Brumm mu pruži teške, metalne naočale s podesivom dioptrijom. S novim naočalama, voda Trećeg Reicha izgledao je kao neka ptica. Još je trebalo napraviti neke izmjene. Brumm je izvadio veliki zavoj i odvio ga je. "Samo naprijed", zapovijed i Hitler prihvaćajući zavoj. Brumm je oklijevao. "Što se mora, mora se", reče Fiihrer. "Oklijevanje ništa ne olakšava. Osim toga, tvoja uloga je jaka". Leđima se okrenuo prema Brummu i spustio glavu pukovniku u krilo. Brumm duboko udahne, stisne šaku, podiže je i spusti na korijen nosa; čulo se pucanje hrskavice. Hitler jauknu od bola i niz lice mu potekoše suze. Brumm brzo počne zavojem zaustavljati krv i za nekoliko trenutaka Hitlerovo lice počelo je oticati. Oba oka su poplavila i na kraju se zatvorila od otekline. Ozljeda nosa bila je prilična. Hrskavica je bila razbijena u samom korijenu nosa, tako da je sada visio pod oštrim uglom i izgledao je zašiljeno. Da je udarac usmjeri o malo više iznad korijena, usmrtio bi ga. Na trenutak zamisli mrtvog Hitlera u svojem krilu. "Možete li disati?“ "Smeta mi krv. Moram ustati. Jako me boli", promrmlja Hitler. Brumm se zabrine. Njegov štićenik nije naviknut na bol i s mukom će se na to naviknuti. Imao je običaj uzimati lijekove za najmanje bolove, ali u ovoj situaciji mu ih neće dati. "Moramo obaviti još jedan posao", reče Brumm. "Ništa više nećeš raditi", zakrklja Hitler. "Može nam kasnije pomoći". Pukovnik digne rukav i pokaže unutrašnju stranu mišića. Otkrije se istetovirani broj. Hitler snažno odmahne glavom. "Ne. Zabranjujem ti. Ne dolazi u obzir.“ Brumm počne tiho govoriti. "Vani vlada kaos. Ako se pokaže prilika, može nam dobro doći da nas smatraju Židovima iz logora. Možda ćemo se provući zahvaljujući tome. "Ne, ne kao Židov.“ Brumm prestane obraćati pažnju na njegove riječi i uhvati ga za mišicu, kaže mu da miruje i počne ocrtavati broj tamnoplavom tintom i debelom iglom. 12 2. svibanj 1945., 00:30 Nekoliko stotina ljudi okupilo se u tami, pod niskim stropom garaže koja je služila kao spremište za ugljen ispod Ureda. Bili su to vojnici i službenici, vozači i pekari, tajnice, stražari, partijski službenici i činovnici - sve ono što je ostalo od nekad elitne grupe Ureda Reicha. Od rane večeri polako su kapali na svoja mjesta sami ili u grupicama. General Wilhelm Mohnke iz SS pilotskih jedinica, vojni komandant u bunkeru, je preuzeo na sebe zadaću da ih raspodijeli. Po planu ih je trebao podijeliti u manje grupe koje će kretati iz bunkera u vremenskim razmacima od dvadeset minuta. Svaka grupa za bijeg treba pokušati prijeći ulicu kroz podzemni tunel, zatim se popeti i trčati preko otvorenog dijel a od Wilhelmplatza do stanice Stadtmitte. Niti Mohnke niti Giinsche nisu imali bistru predodžbu što slijedi nakon toga. Rusi su bili svuda uokolo, većinom na krovovima s puškama, pucajući na sve što se kretalo na ulicama, ispod njih. Ruska artiljerija je još uvijek pucala, ali sada je to eksplodiralo u ritmičku i složnu paljbu, s intervalima između baražne vatre. Više nije bilo mirne kiše eksplozija, i to je nacistima dalo tračak nade. Osnovni plan je bio priječi rijeku Spree, a zatim krenuti prema sjeveru kroz predgrađa i na kraju izaći iz grada, nastaviti prema sjeverozapadu do šume blizu Mecklenburga, nekih sto osamdeset kilometara sjeverozapadno od Berlina, gdje se trebaju sastati. Nisu se nadali da će izbjeći zarobljeništvo, samo da ih neće zarobiti Rusi. Zato s u izabrali put kojim će brzo presjeći tri ruske linije koje okružuju grad i nastaviti prema
zapadnim saveznicima, čija će dobrodošlica biti daleko blaža od svega što mogu očekivati od Rusa. SSovcu , Unterscharfuhreru Gustavu Rudolfu bijeg je izgledao kao beznadni, idiotski pokušaj. Tih sto osamdeset kilometara do mjesta sastanka lako je moglo biti osamdeset tisuća ili osamdeset milijuna kilometara. Nema nade da se probiju. Imao je predosjećaj da će umrijeti. Usta bi mu se osušila i ledena jeza bi ga obuzela pri toj pomisli. Ono čega se najviše bojao, konačno ga je snašlo i proklinjao je svoju zlu sudbinu. Proveo je strašnih mjesec dana, ropski uslužan u podrumima Ureda; čuvajući posljednje uporište Trećeg Reicha. Tridesetoga u mjesecu je vidio Hitlera i od tog trenutaka je znao da se kraj približava. Fiihrer nije više ličio na nekadašnjeg vođu, potpuno se povukao u sebe. Kasnije je Rudolf čuo da se Fiihrer ubio tog popodneva. Sve je izgledalo kao noćna mora. Nestala je i posljednja snaga koja je držala ostatke Njemačke. Sada je prisiljen uhvatiti se u koštac s još većim užasom. Radije će čekati da ga Rusi zarobe. Barem će ostati na životu; poslije će se boriti sa svim nedaćama koje ga budu nalazile. Ali, ovo razmišljanje je zadržao za sebe, jer je vladalo opće uvjerenje da zarobljeništvo znači trenutno pogubljenje, posebno onih Nijemaca koji su služili samom Hitleru. On se nije nikada suprotstavljao. Često je razmišljao da upravo tako postupi, ali nikada nije u tome uspio. Kak o je napravljen plan bijega, Rudolf se potrudio uvjeriti svoje nadređene da on treba ostati kako bi se pobrinu o za stotine ranjenih u podrumu Ureda; ali čak niti oni, fanatici do kraja nisu željeli niti čuti za to. Pohvalili su njegovu hrabrost i želju da se žrtvuje, ali htjeli su da krene s ostalima obraniti civile, među kojima je bio veliki broj žena. Da su se složili s njegovim planom, on bi skliznuo u neku slamaricu i pretvarao se da je ranjen. Umjesto toga, natjerali su ga gore u grad, gdje se ljudi ubijaju. Vrijeđalo ga je što je on trebao čuvati žene, njima zaštita nikada nije bila potrebna. Život u Uredu najbolji je dokaz za to; da bi dobile što žele samo su trebale raširiti noge; Rusi vjerojatno nisu drugačiji od ostalih muškaraca. Sudbina je htjela da Rudolf bude izabran i da štiti prvu grupu koju vode Mohnke i Giinsche. U grupi su bile četiri žene koje su pripadale Hitlerovom osobnom osoblju, mornarički viceadmiral, nekoliko pobočnika iz raznih organizacija i Hilco Poppen, još jedan stražar. Rudolf je očekivao da će Poppen, jedan nezavisni i neuravnotežen tip iz rajnske oblasti, krenuti svojim putem čim grupa izađe na površinu. Padne mu na pamet da ga prati, ali nakon što je kratko razmislio o toj mogućnosti, odbaci je. Više je volio, kao i uvijek, sigurnost i anonimnost koju mu je pružala grupa. Rudolf je donio samo jednu važn u odluku . Ako neki glavešina bude pogođen u bijegu , isprazniti će mu džepove. Mjesecima kruže glasine da nacističke vođe stavljaju milijune maraka u švicarske banke. Svakako će nositi velike sume novaca i dragocjenosti, a ako ih ubiju u bijegu, zemaljske tričarije neće im biti više potrebne. Pokazalo se da je izlazak na površinu mnogo teža noćna mora nego što je Rudolf ikada mogao zamisliti. Smrad leševa lebdio je u prašini koja je obavijala cijeli grad. Berlin je bio toliko razrušen da je ostalo samo nekoliko mjesta koja su se mogla prepoznati. Nije mogao shvatiti kako će se probiti kroz takvu pustoš. Odlučio je da je bilo previše stresno promatrati okolinu; umjesto toga, usredotoči se na put pred sobom i gledao je samo u otiske stopala onoga ispred, dok su jedan iza drugoga pognutih tijela išli naprijed. Do dva sata ujutro u grupi je ostalo samo petnaest preživjelih. Zastali su da se malo odmore pored stanice podzemne željeznice "Franzosische Strasse. Mohnke je pokušao nagovoriti dva naoružana čuvara berlinske željeznice da otvore ulaz koji je vodio u podzemni tunel, ali oni su ustrajno odbijali; otvaranje ulaza u tunel je protiv propisa i nije u skladu sa naređenjima njihovih nadređenih. "Poslušni, glupi Nijemci do kraja!“ prosikta Rudolf u njihovom pravcu, kada se Mohnke okrene od njih i bijesno se udati po nozi svojim Schmeisserom. Kako stražari nisu htjeli otvoriti prolaz ispod rijeke, morali su se vratiti do stanice Friedrichstrasse. Kada su se pojavili iznad zemlje, ugledali su tenkove u zasjedi na mostu Weidendammer, te čuli kako njemački tenkovi tutnje preko ruševina iznad njih. Idioti, pomisli Rudolf. Tenkisti se još uvijek bore. Pravi dokaz kakve su se sve budale dobrovoljno uključile u oklopne jedinice, reče u sebi. Mohnke je uspio naći usku stazicu ispod velikog luka mosta. Probijali su se kroz debele kolutove ispleten e žice i ubrzanim tempom se kretali prema pokretnom mostu širokom dva metra. Rudolf je nekoliko puta posrnuo, ali je uspio nastaviti trčati naprijed zahvaljujući povišenom adrenalinu. Ispred njih, rijeka je svjetlucala crvenim odsjajem od požara; po njoj su, kao crne točke, plovili leševe. Kada su stigli do sredine mosta, malokalibarski snajper otvorio je vatru na njih. Netko neposredno ispred Rudolfa glasno zastenja i postrance se strmoglavi u rijeku uz glasni pljusak na vodi. Svi u grupi polegoše dok su vode pokušavale otkriti odakle sijeva cijev snajpera, kako bi ga uzele na nišan. Iako su bili sagnuti nastavili su puzati prema naprijed. Rudolf je osjećao kako mu se uniforma razdire; oštra površina nesigurnog mosta isjekla mu je i oderala kožu s koljena i laktova. Kada je ugledao drugu obalu, nešto ga je snažno udari po šljemu. Nije osjetio bol, samo jedan nevjerojatno kruti trzaj. Imao je utisak da je naletio na nešto, ali kada je pokušao puzati nije se mogao pokrenuti. Netko se dovuče do njega i nadvije se nad njim. "Jesi li pogođen?“ Rudolf je htio odgovoriti da je dobro, ali kao i njegovi beživotni udovi, glas ga izda. Osjetio je kako mu mokraća curi niz noge, to ga je zagrijalo, ali mu se i gadilo. Dok je tako ležao nepokretan i nijem, netko skine s njega remen s municijom i pretrese mu džepove; uzme novčanik i skine sat s ruke. Drugi pređu preko njega puzeći, ostavljajući ga na mostu preko crvene rijeke. Pokrao me neki časnik, reče u sebi, iznenađen ironijom događaja. Ležao je na trbuhu, nepokretan, zatvorenih očiju i sve sanjiviji. Nije osjećao nikakvu bol, i na tome je bio zahvalan. Cijelo vrijeme je znao da će poginuti u bijegu i baš sada umire. "Prokleti časnici!" vikne u sebi. "Prokleti Hitler. Prokleti ...prokleti..." Zatim izgubi svijest. 13 2. svibanj 1945., 05:40 Dva čovjeka su ostala u tunelu sljedećih trideset i šest sati, sve do zore 2. svibnja. Tog jutra, pred samo svanuće, Brumm je krenuo prema ulazu u podzemnu željeznicu. Hitler je nosio uniformu časnika Wehrmachta. Još je bio slab, oba oka su mu bila natečena i plava, ali Brumm je primijetio da je ipak uzbuđen što kreću. Obojica su željno
očekivali da izađu van. Brumm je prvi ušao u predvorje, a zatim je pomogao Hitleru da izađe. Fiihrer je zauzeo stav mirno dok je Brumm ponovno stavljao i pričvršćivao vijke na ploči. "Kuda?" nestrpljivo upita. "Prema Uredu." Kretali su se najbrže što su mogli, ali ipak sporo; Hitler je vukao desnu nogu i često zaostajao da dođe do daha. Izašli su van bez da su ikoga vidjeli; izgledalo je kao da je Ured napušten. Pored gomile polomljenih greda Brumm je vidio da je tijelo stražara kojeg je ubio još tamo. Čuli su se povremeni pucnjevi sa zapada, blizu Tiergartena. Sve će očistiti, pomisli Brumm. Nekoliko trenutaka prije svanuća, njih dvojica pređoše Wilhelmstrasse i krenu prečicom između nekoliko gotovo potpuno razrušenih zgrada raznih ministarstava. Leševi Rusa i Nijemaca ležali su na sve strane. U jednoj sporednoj ulici, obješeni o bandere visjeli su goli njemački vojnici. Njihovi plavi jezici visjeli su iz usta kao prekuhane, nabrekle kobasice, a njihove oči su bil e izbuljene. Hitler nije niti podigao pogled dok su prolazili pored njih. Na ulici se začuj e kratka kiša metaka iz pješadijskog oružja, ali Brumma to nije zabrinjavalo, a Hitler je bio previše slab i mogao je jedino pratiti Brumma u stopu, teško dišući. Na posljetku su prešli jednu široku aveniju u kojoj je drveće bilo iščupano iz korijena i ležalo na ciglom popločanoj ulici. Jedan njemački tenk "tigar", ležao je prevrnut i crna prilika, nekada ljudska, raširenih je ruku visjela iz otvora na tenku, ukočena u zagrljaju smrti. Na početku jedne ulice naiđu na tijelo starice. Ruke s u joj bile stavljene ok o vrata i vezane suknjom; na nogama i butinama se vidjela sasušena krv, oči i usta su joj bili širom otvoreni. U istoj ulici dijelovi raščetvorenog konja ležali su naslagani pored požarnih ljestva izvučenih iz neke zgrade. Rojevi muha letjeli su svuda uokolo. Kada su stigli do zelene zgrade, Brumm gurne Hitlera unutra i provjeri da li ih netko prati. Pretpostavljao je da su krovovi puni Rusa sa snajperom i da je ruska pješadija zauzela cijeli grad. "Bradonjo!" povikne prema stepeništu. "Evo me gore s momcima", grmnu Rau. Brumm se popne stepenicama i dva vojnika se zagrliše. "Sve je išlo po planu?“ "Do sada. Kakva je ovdje situacija?“ "Živci su mi slabi, ali drže se bolje nego što sam očekivao. Sinoć su Rusi naišli, ali su ih zanimale zgrade koje su pružale otpor." "Ima li nekih poteškoća?“ "Samo jedna. Dva Rusa su ovdje logorovala, u našem ulazu. Jedna djevojka ih je namamila gore i likvidirali smo ih. Nožeml" Nagne se prema njemu "Ženama se izgleda sviđa hladni čelik, zar ne?" Blago odgurne Brumma laktom, i namigne. "Djevojke su ih likvidirale?“ "U dva poteza. Capcap, i padoše dva Rusa. Ni glasa nisu pustili. "Baci pogled preko Brummovog ramena. "Gdje je on? Ovdje dolje?“ "Idi mu pomoći", reče pukovnik. "Slab je. Mislim da neće moći hodati, morati ćemo ga iznijeti.“ "Divno", reče Bradonja podrugljivo. "Još malo jačanja karaktera." Brumm se nasmiješi. Dočasnik je uvijek teške zadatke nazivao jačanjem karaktera. Dok je Bradonja silazio niz stepenice, Brumm potraži Waller. Bila je na vratima s desne strane. "Skupi djevojke u tu sobu", reče pokazujući na vrata iza nje. Brzo je okupila žene; zveckajući oružjem prolazile su pored njega jedna po jedna. Brumm dade znak Waller da se pridruži; ona posluša, ali prije nego je zatvorila vrata pogledi im se sretnu. Znao je da to nešto znači, ali nije bio raspoložen da odgonetne što. Hitler se sav tresao kada je stigao na drugi kat. Bradonja pogleda pukovnika i zavrti glavom. Brumm prihvati Hitlera s druge strane i pomogne mu da dođe do vrata. "Čekaj", naredi Brumm dočasniku. "Čuvaj stražu." Brumm klimne glavom i nestane u sjenci. Pukovnik SSa uđe u sobu. Žene su klečale, očiju otečenih i crvenih od nespavanja; umor im se vidio na licu. U poderanoj odjeći izgledale su kao siročići; kroz slojeve odjeće nazirala se njihova mladost. Nasmiješile su mu se, sretne što vide još jedno prijateljsko lice; na trenutak su se mogle opustiti i prestati stražariti. Brumm shvati da su u lošem psihičkom stanju; po prvi puta primijeti strah u njihovim očima. "Doveo sam nekoga i želim vam ga predstaviti", obrati im se dok je širom otvarao vrata. Hitler je bio leđima okrenut vratima i kada je čuo da su se otvorila, Fiihrer se nelagodno okrene i u nedoumici pogleda djevojke na podu. S mukom uđe u sobu sitnim koracima, pognut i stane ispred njih netremice ih gledajući. Samo jednom okrzne Brumma pogledom, ali kako nikakvo objašnjenje nije uslijedilo, vrati pogled na djevojke. "Da lije on jedan od tvojih ljudi?" upita jedna djevojka. Brumm je šutio i promatrao što se događa. * * * Pričalo se da Hitler ima posebnu moć nad ženama. Govorilo se da padaju, pa čak se i onesvješćuju pod snagom njegova pogleda. Ali oči koje su sada žmirkale gotovo da nisu vidjele od otekline i nisu ništa zračile. Djevojke su se ubrzo prestale zanimati za njega i počele su drijemati. Samo ga je Waller i dalje pažljivo promatrala. "Rekao sam vam da imam specijalni zadatak, zadatak od najvećeg značaja za Reich." Djevojke pogledaju Brumma. On skine Hitleru naočale. Djevojke ga još uvijek nisu prepoznale; Brumm je bio zadovoljan. Uzme jednu crnu rukavicu, otkine kraj jednog prsta i prinese ga pod Hitlerov nos. Fiihrer odgurne rukavicu , kihne i ljutito pogledom sijevne na pukovnika. Waller je prva shvatila. Glasno se zagrcne, s mukom se pridiže, sagne glavu i reče jedva čujnim šaptom: "Moj Fiihreru!" Druge je djevojke pogledaju kao da je poludjela, ponovo pogledaše čovjeka, i zatim skoče na noge. Jedna od njih uz glasan prasak baci svoj Schmeisser na pod, rukama poklopi uši i glasno zajeca. Osmjeh se razlije po Hitlerovom licu i on
podigne desnu ruku elegantnim pokretom. Djevojke mu se približiše i stanu tik uz njega. Brumm je gledao kako djeluje njegova moć i bio je zapanjen. "Waller". Ona smjesta zauzme stav mirno. "Pomozi Herr Wolfu." Htio je da se navikne na to ime. "Vi", obrati se ostalim djevojkama i pomilova ih po glavi, "Vratite se na stražu i kažite Bradonji da dođe.“ Dok su djevojke uzimale oružje i izlazile, Hitler se smjesti uz zid uz pomoć Waller. Smjesta se sklupča i zaspi. Waller ga pokrije zavjesom koju su našli u zgradi. Kada je Bradonja ušao, Brumm ga smjesti pored Waller: "Imamo puno za razgovarati.“ Plamen velikog požara bešumno sukne i neometano nastavi gorjeti u obližnjoj zgradi. Začuju se usamljeni pucnjevi negdje vani, na ulici. 14 2. svibanj 1945., 11:30 Vasilij Petrov je uvijek počinjao iz početka. Brzo je mislio, ali nije brzo primjenjivao svoje metode ispitivanja. Radio je polako obraćajući pažnju na pojedinosti - sve pojedinosti. To ne znači da je pokušavao sve sam raditi. Znao je objasniti što želi, ali je uvijek provjeravao da li njegovi podređeni točno znaju što trebaju raditi i kakve rezultate on očekuje. Povremeno bi provjeravao provode li se njegova naređenja. To je pitanje kontrole. S vremenom je povećao grupu na četvoricu; svi su bili različiti, ali sa sličnom motivacijom. Svaki čovjek je bio fanatično posvećen zadatku koji je cijela grupa trebala obaviti; svaki od njih je bio fizički jak, pun snage i izdržljivosti kao dobro dresirani lovački pas. Sva četvorica su osjećala naklonost prema svom vođi. Po prirodi tajanstven, hladan i logičan, bilo ga je teško upoznati. Umjereno su se divili Petrovu kao čovjeku , ali su zato istinski i izuzetno poštovali Petrova kao vođu. Drug Petrov nije otvoren čovjek, ali svi su znali kada je bio zadovoljan njihovim radom. Vjerovali su mu i učili su od njega. Ali ipak su ga se bojali, jer Petrov - tajno ime Berkut - nije nikome štedio život niti je podnosio nesposobnost. Neuspjeh znači smrt; to je pravilo Grupe za specijalne zadatke. Nekoliko minuta prije ponoći 2. svibnja Petrov i njegovi ljudi polako su se kretali ostalim mračnim prostorijama Ureda Reicha. Petrov je namjeravao stići do Ureda ranije, ali nakon što su uspješno izbjegl i klopku s minama, zadržali s u ih tvrdoglavi njemački građani starci i pubertetlije s automatskim oružjem i granatama - i bili su prisiljeni sačekati pješaštvo da im pomogne likvidirati civile. Petrov je mrzio kašnjenja, ali se morao sa time pomiriti. Njegovi ljudi su bili savršeno sposobni obaviti zadatak, ali takvo izlaganje lako ih je moglo koštati života, a on ih je morao sačuvati za više ciljeve. Kroz razbijeni prozor ušli su u razrušen Ured sa sjeverne strane. Popeli su se na gomilu kamenja i skočili u nekada raskošnu unutrašnjost zgrade. Sovjetska tajna služba ih je obavijestila da su Rusi osvojili cijeli Berlin, ali sami su se uvjerili da su ostali džepovi otpora, te su se morali oprezno probijati prema Uredu. Bili su obaviješteni da su njihovi drugovi zauzeli Ured u prvim jutarnjim satima 2. svibnja. Sada je Petrov namjeravao naći neku vrstu sovjetskog zapovjednog mjesta. Grupa za specijalne zadatke željno je očekivala da počne raditi. Službeno nisu imali nikakvu ulogu u istrazi koja slijedi barem ne onakvu kakvu će odigrati ruske SMERŠ'jedinice. Njihov zadatakje potpuno drugačiji. Na drugom katu Ureda, u prostranoj sali koju su Nacisti nazivali Plava soba, pronašli su privremeni vojni stožer. U sobi se nalazilo oko stotinu vojnika, većina njih je spavala. Nekolicina je stajala u grupicama i tiho razgovarala; drugi su sjedili na drvenim sanducima s municijom ili s u radili za stolovima napravljenih od vrata. Prostoriju su osvjetljavale baklje od grube smole ili baterije. Tričetiri veće vatre gorjele su na raščišćenom dijelu sobe. Petrov je nekoliko trenutaka pažljivo promatrao ljude, a zatim je prišao grupi časnika u južnom dijelu prostorije. "Koja je ovo jedinica?" upita Petrov. "Tko pita?“ "Petrov, Grupa za specijalne zadatke - Moskva." Pričekao je da riječi naprave utisak. "Sedamdeset deveti korpus, Peta udarna armija", ponosno kaže jedan od časnika. "Gdje je nacistički zločinac broj jedan?" kruto upita Petrov. Njegovi ljudi su se gurkali i smješkali. Počelo je: bez uvoda, bez ćaskanja, ravno u srž. Berkut se vinuo u zrak u potrazi za plijenom. "Tko?“ "Hitler. Gdje je on?“ "Mrtav. Tako su nacisti objavili na radiju", odgovori jedan časnik. "Gdje je tijelo?“ Časnici slegnuše ramenima. "Pod zgradom se nalazi bunker. Jeste li ga otkrili?“ "Da li netko zna nešto o bunkeru?" doviknu jedan od časnika grupi vojnika. Svi slegoše ramenima. Nekoliko njih se nasmije. Tko je ovaj neobičan, mali stranac? "Bio sam u podrumu", reče jedan od njih. "Pun je ranjenika, njih četiripet stotina. Smrdi.“ 1 SMERŠsmrt špijunima. Naziv posebne protuobavještajne organizacije u SSSRu stvorene 1943 godine. "Jeste li premjestili ranjenike? Jeste li uzeli njihove podatke? Što ste napravili do sada?“ "Ništa", s nevjericom odgovori pukovnik kratkog, debelog vrata. "Upravo smo prešli tisuću i pol kilometara boreći se cijelo vrijeme i sada hoćemo jednu slobodnu noć. Podrum ispod nas je ispresijecan tunelima. Izgleda da su sve vladine zgrade povezane ispod zemlje. Bez sumnje su nam ti prokleti nacisti ostavili puno miniranih zamki. Sutra kada svane, ćemo se organizirati i sve provjeriti. Što se tiče ranjenih nacističkih gadova koje su ostavili, i oni mogu pričekati. Na kraju krajeva, to su samo nacisti. Moji ljudi večeras spavaju. Ja sam Aširov. Ovdje ja zapovijedam.“ "Ja sam Petrov. Dođite pukovniče, hoću s vama nasamo razgovarati“ Njih dvojica odu u mračni ugao prostorije; Petrovljevi ljudi su se u iščekivanju nasmijaše, dok je njihov vođa pokazivao pukovniku jedan dokument. Poslije nekoliko sekundi njih dvojica se vrate, pukovnikov stav se potpuno promijenio. "Georgij", poviče. "Diži ljude. Hoću da se postavi kružna obrambena linija oko ove zgrade. Na svaki izlaz neka se postavi
jedan stražar, iznad i ispod zemlje. Odmah se pobrini za zarobljenike u podrumu . Ustanovi tko su, zatim ih smjestite u ambulantu. Mora se napraviti zapisnik o svakom bolesniku, mora se znati gdje je uhvaćen. Juri, ti se pobrini o zatvorenicima. Ti odgovaraš za spisak. Aleksi, povedi svoje ljude u podrum. Ostali, slušajt e me", nervozno je vikao na vojnike. "Budite pripravni, i kada drug Petrov zatraži pomoć, ne oklijevajte. Pokret!“ Grupa se brzo raziđe. Činovnici počnu buditi vojnike. U roku od pet minuta u ogromnoj sobi nije ostalo niti deset vojnika. "Možete li nam dodijeliti jednu grupu izviđača?“ Pukovnik klimne glavom. "Nekoliko". "Hoću najbolju", odgovori Petrov. "Sve su najbolje", uzvrati pukovnik zaštitnički. "Nesposobni su stradali usput.“ Petrov stisne usne. "Onda mi dajte onu u kojoj ih je najmanje stradalo.“ Kada je stigla grupa od dvadeset izviđača, Petrov im nakratko izloži što želi od njih. Zatim njih dvanaestorica, Petrov i njegovi ljudi siđu u podrum Ureda, a sovjetski pukovnik ode izvršavati svoje dužnosti. Stojeći usred stotine tijesno zbijenih ranjenika, Petrov izvadi pištolj, napne okidač stane na sredini sobe tako da ga svi vide. Tišina zavlada među Nijemcima; čak su i najteži ranjenici, predosjećajući opasnost, prestali jaukati. "Gdje je Hitler?" upita Petrov polako na savršenom njemačkom jeziku. Pitanje ostane bez odgovora. Još jednom ga ponovi. Ponovo, bez odgovora. On pogleda prisutne i pokaže na visokog, mišićavog dočasnika čije su ruke bile omotane u prljave zavoje. Petrov rukom pozove čovjeka da priđe. Nijemac stane u stavu mirno. "Gdje je Hitler?" ponovi Petrov pitanje. "Ne znam", odgovori vojnik prkosno. Petrov podigne pištolj prema njegovom srcu. "Gdje je Hitler?" ponovi. Nijemac ljutito zavrti glavom. Petrov opali ravno u srce. Sila udarca odbaci tijelo na slamaricu na kojoj je ležao jedan ranjenik; on krikne kada mrtvo tijelo padne na njega. Petrov pokaže rukom na sljedećeg vojnika koji priđe drhteći. "Gdje je Hitler?" Petrov je još uvijek govorio tihim, smirenim glasom. Čovjek pokuša odgovoriti, ali nije mogao otvoriti usta od straha. Počne plakati i moliti za milost. Pištolj se još jednom podigne i odjekne pucanj; vojnik padne na pod pored ubijenog čovjeka. Petrov odabere sljedećeg vojnika, ali prije nego što je uspio postaviti pitanje, jedan stariji čovjek se progura do njega. Nosio je liječnički ogrtač, isprskan većinom osušene krvi. "Ja sam Haase", umorno izjavi pognuti starac. "Doktor Werner Haase. Svi ovi ljudi znaju da je Hitler mrtav. Radio je objavio da je poginuo u borbi, ali to nije točno. Ubio se u bunkeru. Bio sam ovdje cijelo vrijeme i pouzdano znam da je tako. E, sada, ukoliko me hoćete ubiti, obavite to brzo, ili me pustite da se vratim na posao.“ "Pokažite mi", reče Petrov ne osvrćući se na doktorovu izazovnu hrabrost. "Što da vam pokažem?“ "Hitlera.“ "Mislite Hitlerovo tijelo?" "Pokažite mi.“ "Spalili su ga", odgovori Haase. "Nema se što vidjeti. Samo pepeo, ali ne znam gdje. Stigli ste prekasno." "Pokažite mi", uporno je ponavljao Petrov savršeno mirnimglasom. Haase slegne ramenima i krene šepajući. Petrov i ostali Rusi krenuše za njim. Doktor je jedva hodao. Morao je često zastajati zbog teškog kašlja; gotovo je krkljao. "Tuberkuloza", objasni kada je došao do daha. Trebalo im je nekoliko minuta da stignu do bunkera. Haase stane u stranu ispred debelih metalnih vrata. "Bunker je unutra", pokaže rukom. "Koliko ima izlaza?“ "Računajući i ovaj?" Petrov klimne glavom. "Četiri“ Rusi ostave jednog izviđača da Čuva stražu na vratima i siđu na gornji kat bunkera. Čak se i Haase iznenadio što generator u bunkeru još radi i osigurava svjetlo i odvod ustajalog zraka. Petrova su zanimali samo izlazi. Na svakom je postavio stražara. Haase mu pokaže stepenice u jednom uglu. "One vode do nezavršenoga tornja na površini; to, u stvari nije izlaz." Petrov je ipak postavio stražara. Uvijek se kasnije ispostavi da je baš ono što se propusti trebalo napraviti u odsutnom trenutku. Berkut ne radi takve greške. Nakon što je osigurao izlaze, Petrov naredi pretres prostorija na gornjem i donjem katu bunkera. Njegovi ljudi počnu se raspoređivati, dok je on počeo ispitivati pregrađeni odjeljak glavnog hodnika na donjem katu. Na crvenom tepihu je ležalo tijelo generala; na glavi je imao ranu, a opekotine od baruta oko rane odavale su da je riječ o samoubojstvu. Na podu je ležalo nekoliko praznih boca viskija, grlići na bocama su bili razbijeni kao da se nekome žurilo da dođe do pića. Vrhom čizme Petrov ih pažljivo sakupi na gomilu. Pola sata kasnije vojnici su završili pretres i podnijeli su izvještaj. Našli su tijela šestero djece: pet djevojčica i jednog dječaka. Petrov ih je pogledao. Kada je završio naredio je ljudima da stave tijelo generala pored dječjih tijela. Kasnije je doktor Haase identificirao mrtvaca: bio je to general Krebs. Nakon što su uklonili tijelo, Petrov sjedne sa svojim ljudima. Sva četvorica izvade izlizane, crvene bilježnice, spremni da započnu bilježiti istovremeno jedući dnevni obrok. "'Jedan. Hoću znati ime svake osobe koja se ovdje nalazila tijekom posljednja dva tjedna, posebno posljednjih sedamdeset i dva sata prije samoubojstva. To vrijedi i za žene. Osjećam parfem, a i djeca ne bi ovdje živjel a bez neke žene. Sastavite radni spisak od poznatih imena. Primjer: znamo da je doktor bio ovdje. Neka on imenuje svakog koga se može sjetiti. Dok pokušavamo doznati imena ostalih, to isto napravite još jednom.“
Petrov zastane dok su bilježili. "Usredotočite se na ljude za koje imamo više podataka", nastavi. "Podijelite spisak na kategorije. General može biti prvi na popisu onih za koje pouzdano znamo da su mrtvi. Druga kategorija će biti zatvorenici. Na taj popis stavite doktorovo ime. Zatim, grupa nestalih, ali nama važnih, jer su bili ovdje na kraju i mogu imati korisne informacije. Svakih dvanaest sati prosljeđivat ćemo nove popise nestalih našim vojnim komandantima na terenu i tajnoj službi. Dajte im točne upute kako da čuvaju , ispitaju i proslijede nama ove zarobljenike. Naglasite da je važno da nas odmah obavijeste kada nađu ljude koje hoćemo saslušati; u bilo koje doba noći i dana." Sijevne pogledom kao da želi naglasiti posebnu važnost ovoga uputstva. "Moraju se odvojiti od ostalih njemačkih zarobljenika dok ih ispitujemo. Nama se moraju predati svi dokumenti o postojanju i prebacivanju ovih zarobljenika", reče Petrov. "Bez izuzetaka.“ "Dva. Potrebno je osigurati sredstva za rad . Zauzmite jednu zgradu, dvokatnicu ili trokatnicu, u kojoj ćemo smjestiti specijalne zarobljenike. Moraju biti odvojeni od ostalih. Koristite naša ovlaštenja kako bi osigurali unutarnje i vanjsko osiguranje. Osim nas, ovdje ne smije biti nekih drugih pripadnika sovjetskih jedinica koje govore njemački jezik. Tri. Hoću da se u prizemlju te zgrade podučavaju administrativno odjeljenje. Nađite njemačke civile, isključivo žene. Ne smiju znati ruski. Četiri. Svaki zarobljenik se mora odmah saslušati po dolasku u sigurnom odjeljenju . Saslušanje se mora bilježiti stenografski, ali svaki časnik koji vodi saslušanje mora također raditi svoje bilješke." Zastane i reče: "Čitko pišite". Njegovi ljudi se nasmiješe na tu napomenu. "Stenografske i osobne bilješke se moraju staviti u poseban fascikl. Svaki fascikl se mora staviti na moj stol redoslijedom kojim je saslušanje teklo. Kao najvažniji dokument svaki fascikl mora sadržavati podatke o tome gdje, kako, kada i tko je uhvatio zarobljenika. Hoću znati sve okolnosti pod kojima je uhvaćen, imena prisutnih kao i imena ljudi koji su ih zarobili. Kasnije ćemo i njih saslušati i njihove će se izjave usporediti s izjavama zarobljenika. Zapamtite, sve pojedinosti se moraju unijeti u izvještaj o zarobljavanju; ništa nije toliko nevažno niti previše obično da bi se moglo izostaviti. Za vrijeme prvih saslušanja posebnu pažnju obratite na imena drugih nacista koji su se zatekli na mjestu hvatanja zarobljenika. Pet. Zarobljenicima se mora odmah pružiti potrebna medicinska njega i treba ih dobro nahraniti. Ne smiju se fizički napadati, iako imate pravo iskoristiti svoju maštovitost i vještine da biste uspjeli dobiti od njih što više informacija. Šest. Zarobljenici ne smiju dolaziti u vezu niti sa kim osim s nama. Ako netko izvana pokuša, zarobite ga i odmah me obavijestite. Sedam. Da ponovim: kada nam druge jedinice isporuče zarobljenike, ne smije postojati dokument o tome. Kada jednom dođu u naše ruke, ovi zarobljenici prestaju postojati." Petrov napravi malo dužu stanku da bi njegove riječi ostavile što veći dojam. "Osam. Prilikom pretresa zarobljenika posebno vodite računa o sakrivenim predmetima kojima se može izvršiti samoubojstvo. Najvjerojatnije ćete nalaziti ampule s otrovom. Devet. U pauzi između saslušanja zarobljenike treba držati u mraku. Svjetlost je dozvoljena samo tijekom objeda. Deset. Kada se Tempelhof osposobi za normalni avionski promet, na aerodromu se u svakom trenutku moraju nalaziti tri transportna aviona s gorivom. Dalje, kada pošaljem avion odavde, hoću da iz Moskve istovremeno krene drugi ovamo.“ Petrov pogleda svoje ljude. Rijetko je pitao da li imaju kakvih pitanja; ako su ih i imali, očekivao je da ih sada postave. Smatrao ih je profesionalcima. Nije bilo pitanja. Sićušni Rus ih nije tjerao da izvršavaju svoje dužnosti; sasvim su to dobro znali. Također su znali cijenu nekog propusta: smrt. Bila je velika čast izvršavati dužnost u Grupi za specijalne zadatke. Služenje u ovoj jedinici značilo je bolju plaću, bolje životne uvjete kada nisu u borbi, što je najvažnije, posebnu moć. Petrov je sam birao ljude. Otkako je osnovana ova jedinica u njoj je služilo devet ljudi. Od sadašnje četvorice, samo je Rivitski pripadao prvoj grupi. Rivitski, sa svojim bebastim licem, ružičastim obrazima i bez brade, ostao je debeo usprkos tome što je više mjeseci proveo u borbi i izvršavao teške zadatke. Djelovao je nevino i svojom pojavom je znao razoružavati neupućene; tečno je govorio deset jezika. Četrdesetogodišnji udovac bio je nemilosrdan i pametan kao i Petrov. Nekadašnji detektiv, mogao je voditi filozofske rasprave s akademicima i učenim duhovnicima, sa znanstvenicima je mogao rješavati najsloženije tehničke probleme i popiti više pića od najsirovijeg pripadnika sovjetske pješadije. Rivitski je bio Petrovljev izvršitelj, pedantan čovjek koji je mogao brzo i efikasno organizirati obavljanje svakog zadatka, bez obzira na njegovu složenost. Gnedin, Moskovljan, sa svojih dvadeset i sedam godina bio je najmlađi pripadnik grupe. Visok i mršav, predstavljao je medicinskog stručnjaka u timu. Školovao se na Medicinskom fakultetu McGill u Montrealu. Petrov ga e preuzeo iz malog sanatorija blizu Moskve, gdje su se liječili partijski rukovoditelji. Bio je izuzetno bistar, s nevjerojatnim darom zapažanja. Ezdov je bio najneobičniji član Grupe za specijalne zadatke. Rođeni Sibirac, čovjek odrastao u prirodi, sa oštrim okom kao u pticegrabljivice i izuzetnom sposobnošću za deduktivno zaključivanje. Nije bilo stroja kojeg nije mogao popraviti; također je bio iskusan pilot. Od svih je imao najlošije obrazovanje, ali ih je sve nadmašio svojim nagonom za preživljavanje. Njegove sposobnosti su ih spašavale u borbi. Bio je po prirodi usamljenik, najšutljiviji u grupi. Posljednji član grupe bio je Bailov, Ukrajinac. Kao i ostali, govorio je nekoliko jezika. Vrlo snažne građe, bivši atletičar poznat u cijeloj zemlji, s vrijeme na vrijeme su ga prepoznavali zahvaljujući nekadašnjim uspjesima. Njegov doprinos grupi bila je njegova neograničena energija. Kakav god zadatak imali, neće odustati dok ga ne izvrši. Svi su bili članovi Komunističke partije i svi su bili odani Petrovu i svom vođi Josefu Staljinu, kojega su zvali Veliki šef. Petrov ih otpusti nakon što im je izložio sve upute, i zamoli Rivitskog da ostane. Gnedin, Ezdov i Bailov odu za svojim zaduženjima. Kao i uvijek kada su sami, Petrov nije pokazivao nikakve znakove prisnosti sa svojim kolegom anđeoskog lika, iako se Rivitski nije osjećao nelagodno zbog svog superiornog formalnog položaja. "Osjećam ga", reče Petrov.
"Pokušat ćemo naći tijelo ujutro", reče Rivitski. "Da ujutro, u ranu zoru", odsutno reče Petrov. "Ali on nije ovdje.“ 15 Vasilij Petrov Petrov je rođen u selu u Karpatima na krajnjem jugozapadu Ukrajine. Što se fizičkog izgleda tiče, nije bio posebno uočljiv, ali je ipak imao određenu upečatljivost. Bio je malog rasta, krhke građe, tamne puti, kratko podšišane kose crne kao ugljen. Kao svi ljudi, i Petrov je djelomično proizvod sredine iz koje je potekao. Dio Ukrajine gdje je rođen spada u najnaseljeniji u Sovjetskom Savezu. Povijesno gledano, tu su se našli ekstremisti i izbjeglice iz istočne Europe, Turske i muslimanskih zemalja s jugoistoka. U vrijeme njegove mladosti stanovnici su uglavnom bili katolici, i bilo je mnogo crkvi, ali usprkos katoličkom utjecaju i znatnim naporima svećenika da utječu na stanovništvo i izmjene svoje navike, bezrezervno praznovjerje i dalje se zadržalo. Čak su i najpobožniji župljani poštovali i izvodili poganske obrede. To je također, kraj u kojem se neprijateljstvo između obitelji prenosi s generacije na generaciju, u kojem seljaci pokušavaju dobiti neki prinos s tvrde, neplodne zemlje, a lovci i šumari žive sami u šumama s pustinjacima i odmetnicima. U tom kraju, sinovi se odgajaju kao neprocjenjivo blago, a kćerke se prodaju. Čak i danas je stopa smrtnosti novorođene djece najviša na svijetu, cijelih 33 % viša od prosječne stope smrtnosti novorođenčadi u Sovjetskom Savezu. Petrov je iako potekao iz jedne takve sredine, bio jedinstven u mnogo čemu drugom. Izraz "fotografsko pamćenje" se olako upotrebljava, ali njegovo pamćenje j e zaista bilo izuzetno; ako takva sposobnost uopće postoji, onda je Petrov svakako pripadao rijetkim ljudima koji je imaju. Što se fizičkog izgleda tiče, Petrov je jedino imao izuzetne oči: kao i kosa, bile su crne, primaknute, pogled mu je bio prodoran i prijeteći. I taj pogled i tih, gotovo ženski glas izazivali su nelagodnost kod ljudi. Nije se znao ponašati u društvu; malo je govorio i odmah je prelazio na stvar. Bio je osjetljiv kada je se radilo o vremenu, uvijek se trudio što prije završiti zadatak, koristeći svak o raspoloživo sredstvo za tu svrhu. Tijekom saslušanja ravnodušno je prikupljao informacije a da nije otkrivao svoje mišljenje. Bio je poznat po svojoj temeljitosti; iz dana u dan bi ispitivao isto, svaki puta neumorno tražeći više pojedinosti. Kada je to bilo potrebno davao je zarobljenicima drogu; također je koristio hipnozu i postizao nevjerojatne rezultate. Iako nikada nije osobno mučio zarobljenike složio bi se da se pozove stručnjak ukoliko drugi pokušaji propadnu. Petrov je u partiji "rođen" tridesetih godina dvadesetog stoljeća, kada je navršio četrdeset. Šuškalo se da je odigrao važnu ulogu u ubojstvu Trockog u Mexico Cityju, u kolovozu 1940. godine. Po nekim izvorima, on je isplanirao cijelu operaciju; svakako je imao ugleda i veze koje su opravdavale ovakve pretpostavke. Otkako se pojavio u Moskvi, povezali su ga s tajnom službom i osiguranjem vrhovne vlasti Sovjeta. Kada je Hitler započeo operaciju Barbarossa protiv Sovjetsk o g Saveza, Petrovu je dodijeljen mali, elitni ogranak NKVDa, koji je izvještaje slao izravno Staljinu, i dobio je jedan jedini zadatak. Tjednima su tajni agenti i piloti izviđačkih aviona obavještavali o koncentriranju Hitlerovih jedinica duž izuzetno dugog dijela ruske granice. Zabilježeno je više od pet stotina preleta njemačkih aviona preko granice; neposredno prije 22. lipnja prelijetanje se udvostručilo. Pouzdano se znalo da je sagrađeno više od sto uzletnih pista, sve na oko stotinjak kilometara od granice. Iako je postojao uvjerljiv dokaz da se priprema više od tri milijuna njemačkih vojnika, Staljin se nije osvrtao na izvještaje i upozorenja koja su stizala od njega; i dalje je uporno tvrdio da je imao povjerenja u Hitlera. Od prvog trenutka kad su ga obavijestili o okupljanju njemačkih jedinica u blizini sovjetske granice, ruski vođa je bio nepopustljiv u tome da niti jedan ruski vojnik ne smije ništa napraviti što bi Nijemci mogli protumačiti kao izazivanje. Imao je sporazum s Hitlerom; Austrijanac mu je dao riječ. Tri danas poslije početka invazije, Petrova su pozvali na sastanak u jednu sobicu u središtu Kremlja. Soba je bila puna polica s knjigama rukom uvezanih u kožu od kojih su neke bile od neprocjenjive vrijednosti; većinu njih sadašnji stanovnik Kremlja nije ni otvorio. Zrak je bio zagađen dimom cigareta, a na svijetlom tepihu vidjele su se svježe mrlje od čaja. Mape i karte ležale su na gomili bez nekog reda. Vani, u hodniku, Petrov je zatekao generala sa crvenim epoletama i stražare, Azijce u zelenim tunikama, kako se sudaraju jedni s drugima dok čekaju da dobiju naređenja. Nijemci su napali, prešli rijeku Bug i otvorili liniju fronta dugu oko dvije tisuće kilometara, od Baltičkog do Crnog mora. Izvještaji sa fronta bili su nepotpuni i netočni, ali je bilo jasno da udarne jedinice njemačkih oružanih snaga napreduju prema glavnim ruskim gradovima. Tijekom prvog sata invazije, na zemlji je uništeno više od dvije tisuće ruskih aviona, i tako su nacisti stekli premoć u zraku. Već je bilo zarobljeno ili ubijeno na desetke tisuća ruskih vojnika i civila; deset većih i manjih gradova je buktalo. Staljin je sjedio za malim osmerokutnim stolom od crnog drveta i guščjim perom crtao po tankom, žutom pergamentu. Petrov je bio miran dok je ruski vođa kratkim potezom crtao vučju glavu , podebljavajući osnovn u liniju sve dok se nije zamrljala i pokvarila. Jedina svjetlost u sobi dolazila je od male petrolejke na stolu i osvjetljaval a intarziju od oniksa na njemu. Na posljetku se Staljin okrene prema Petrovu. Pažljivo savine pergament, gurne ga u džep kaputa i zakopča kako bi svitak bio na sigurnom. Ispod zakrvavljenih očiju imao je tamne podočnjake; kosa, s tek nekoliko sijedih , izgledal a je mokra i masna. Njegova ionako velika glava nasađena na malo, ali snažno tijelo, izgledala je još većom i to je njegovu pojavu činilo groteskom. "Gad me slagao", prošapta vrhovni sovjetski vođa prijetećim glasom. "Slagao. Taj jebeni, nacistički razbojnik me je slagao; rekao je da će poštivati dogovor tisuću godina; rekao je da su Rusija i Njemačka neopozivi saveznici. A ja sam ga slušao, vjerovao sam mu! Čak me je nazvao Soso, i to me je dirnulo. Tako su me zvali u obitelji kada sam bio dječak, i ja sam dozvolio toj nacističkoj svinji da me tako oslovi! Nikada više neću da Čujem tu riječ!“ "Naša vojska čeka naređenja, druže", reče Petrov. "Jebeš vojsku!" urlao je Staljin. "Stalo mi je samo do Hitlera. On sebe naziva Wolf. Ljigavi, smrdljivi, lažni vuk. Znam ja vukove! Vuk kolje ovce. Bježi od običnih pasa i valja se u vlastitim govnima". Ruski vođa se tresao, drhtao, šutirao mape i
papire po podu do mračnih uglova sobe. "Jel 'tako želi: Vuk protiv medvjeda. Napoleon je došao i dobio svoje. Sada dolazi ovaj nacist, vuk, ovaj manijak Austrijanac. Znam, sada znam. Shvaćam igru.“ "Druže Staljine?“ "Igra", ponovi Staljin smirenijim glasom. "Zar ne shvaćaš? Mene želi. Znam ja takve kao što je on. Evo. Imam njihove kosti i kosti njihovih očeva i sinova; sada ću imati i njegove. Hoćeš moja naređenja? Pronađi ga. Dovedi mi ga. Živog.“ Od tog trenutka Petrov je dobivao naređenja neposredno od Staljina i povremeno se s njim sastajao da porazgovaraju kako napreduje. Kao što je i odgovaralo zadatku , mali Ukrajinac j e imao potpunu samostalnost, izvršnu vlast i moć. S oduševljenjem se prihvatio zadatka i cijelo ministarstvo za propagandu Josepha Goebbelsa natjerao da se angažira u operaciji koja je u današnjim krugovima tajne službe poznata pod imenom "dezinformacija". Hitler je najviše od svega strahovao da ga Rusi zarobe. Bio je uvjeren da će ga Rusi odvesti u Moskvu i izložiti kao životinju na zoološkoj izložbi. Taj njegov strahje bio sasvim opravdan. Staljin se preko Petrova potrudio da ova informacija procuri u Berlin i dođe do Hitlerovih ušiju iz najpouzdanijih izvora. Petrov i Staljin su željeli da Hitler zna što ga očekuje; nadali su se da će ga uhvatiti panika. Petrov nije strahovao da će Hitlera navesti na samoubojstvo. Njegova skica karaktera njemačkog vođe, napravljena je na isti način na koji saveznici rade svoju; pokazivala je vođu Trećeg Reicha. Iako je povremeno prijetio samoubojstvom zbog zastoja u političkoj karijeri, nikada se nije zaista pokušao ubiti. Hitler, Rus je u to bio uvjeren, samo priča; to je jedan vješt glumac koji zna svojim proračunatim ponašanjem izazvati željeni učinak. Ruska skica Fuhrerovog karaktera je pokazivala da Hitler uvijek bježi iz konfliktnih situacija iz kojih ne može izaći kao pobjednik. Petrov je bio uvjeren da će Hitler upravo to učiniti kada dođe do sloma Trećeg Reicha. Početkom četrdesetih godina američki vrhunski psihijatri intervjuirali su liječnike koji su liječili Hitlera i došli do različitih zaključaka. Rukovodioci OSS2a dali su skicu Hitlerovog karaktera Rusima i Staljin je Petrovu skrenuo pažnju na taj izvještaj. U izvještaju se navodi nekolik o mogućih Hitlerovih odluka; najvjerojatnija je samoubojstvo. Petrov je odmah odbacio tu mogućnost. Prije svega Hitler je kukavica, zato će se, Petrov je bio uvjeren, boriti da preživi. Pokušat će pobjeći, a njegov ga je zadatak u tome spriječiti i uhvatiti. Petrov i njegova jedinica su bili uz maršala Žukova kada se njegova vojska od rijeke Odre probijala prema Berlinu u travnju 1945. godine. Amerikanci, kao uostalom i svi zapadni saveznici, vjerovali su da je Hitler cijelo to vrijeme u Obersalzberg na mjestu koje su nacisti zvali Alpsko skrovište. Eisenhowerov G2 bio je u to toliko uvjeren da je ta činjenica odigrala presudnu ulogu kada su saveznici odlučili odgoditi konačni napad na Berlin; umjesto toga poslali su oružane snage preko južne polovice Njemačke da odsjeku planine u kojima se, mislili su, nalazi Hitler. U prosincu 1944. godine, kada su Nijemci započeli "Stražu na Rajni", očajničku operaciju koju su saveznici nazvali Operacija u Ardenima - Borba za vitku liniju, Petrov i njegovi ljudi su bili u okolini Obersalzberga na jugoistočnoj Njemačkoj i pretraživali taj planinski kraj pokušavajući pronaći neki znak da se tu okupljaju njemačke jedinice. Kako nije naišao na pripreme karakteristične za Nijemce, Petrov je zaključio da je alpsko skrovište običan trik, koji je savršeno i uz puno truda smislio Goebbels kako bi zavarao i podijelio snage vojske koja je krenula u invaziju. Tako je glasio Berkutov izvještaj Staljinu, te su odlučili krenuti s konačnim prodorom na Berlin. Petrov nije točno znao gdje je Hitler, ali je pouzdano znao da gdje nije. Fiihrer je volio sebe nazivati najvećim europskim glumcem; ovakva predstava o samom sebi zahtijeva središnje mjesto na pozornici u Berlinu, ali to je privremeno, razmišljao je Petrov. Staljin je Petrovu pružio podršku. U stvari, napravio je puno više. Naveo je saveznike da krenu prema planini i podnio im je lažne izvještaje obavještajne službe kako bi potkrijepio njihovo uvjerenje o Hitlerovom boravku u Obersalzbergu. Možda je baš zahvaljujući tim lažnim izvještajima Staljin uspio doći do sporazuma s Eisenhowerom da savezničke snage napreduju do rijeke Elbe, nekih sedamdeset kilometara zapadno od grada. U međuvremenu, Rusi će napredovati prema nacističkom glavnom gradu i sravniti ga sa zemljom jednom zauvijek. U svakom slučaju, Staljin je htio da Berlin plati za sve što su nacisti napravili u njegovoj domovini. 16 3. svibanj 1945., 07:00 Počelo je svitati, ali Rudolf se nije radovao novom danu, osjećao se loše. Zajeca i okrene se na bok, pitajući se ima li hrabrosti danas izaći iz skrovišta. Kada se prethodnog dana probudio, noge su mu još uvijek virile preko ruba mosta. Očajnički je zgrabio uspravni nosač i nekako se podigao na most. Na šljemu koji je ležao nedaleko od njega, vidjelo se udubljenje od nekoliko centimetara. Pogođen je, ali spasio ga je šljem. Nikada ga više neće proklinjati. Po izmaglici je pretpostavio da je zora. Ostali su otišli. Oko njega požari su buktali u nedogled sa svake strane. Na vidiku se nije mogla prepoznati niti jedna poznata građevina; dolje, na obali rijeke, leševi su se gomilali kao nasukani trupci koji plove niz rijeku. Novčanik i sat su mu nestali. Iza sebe je čuo paljbu iz automatskog oružja, i nagonski je počeo puziti, te se stropoštao niz željezne stepenice na obalu ispod mosta. Nekako je uspio kleknuti, pokušavajući povratiti, gotovo nepokretan od straha. Sljedeće zasipanje metaka ga je odbacilo na veliku gomilu ruševina. Nastavio se kretati sve dok nije izgubio ravnotežu i upao u jedan otvor između prevrnute betonske ploče. Uspio se otkotrljati pod zaštitničku stijenu i ostao tamo cijeli dan i sljedeću noć. Tijekom prethodnog popodneva Rudolf je primijetio da je prestal a topovska paljba. I dalje su se čuli promukli hici iz pješadijskog oružja, ali u daljini; izgledalo je kao da je nastao prekid vatre, predah u borbi. Ljudi su počeli izlaziti iz bunkera stalno pričajući o Wenckovoj vojsci koja dolazi osloboditi Berlin; možda se probio i zadao udarac Ivanima. U glavi mu se malo razbistri. Počeo je osjećati glad, što je sigurni znak da mu je bolje. Ali još je rano d a izađe iz skrovišta. Čak i u slučaju da je Wenck stigao do grada, Nijemci nisu mogli potisnuti Ruse tako brzo. Tog je dana nastupilo neobično zatišje; tišinu su razbijali samo šumovi požara i poneki pucanj. Povremeno bi provirio iz skloništa pod betonskim pločama, ali u blizini nije bilo ljudi i to ga je živciralo. Potrebna mu je hrana, međutim, neki osjećaj ga je nagnao da ostane gdje je; uskoro je opet zaspao.
Probudili su ga glasovi. Učinilo mu se da su u blizini, na samoj riječnoj obali. Oslušnuo je. Glasovi su se približavali. Rusi! Počeo je rukama kopati rahlu zemlju, pokušavajući se uvući dublje u sklonište ispod betonskih ploča. U roku od nekoliko sekundi začuo je glasove na udaljenosti od samo nekoliko metara. Nije mogao procijeniti koliko ih ima u grupi, ali bilo je i žena i muškaraca i živo su razgovarali, gotovo radosno. I slobodno su hodali, nisu se skrivali! Taj prokleti Wenck nije stigao; Sovjeti su zauzeli grad. Zato je paljba utihnula; obavili su posao. Rudolf je bio očajan i bojao se kao nikada u životu. Smrt je sada njegova sigurna sudbina. Scuttlebutt je pričao kako su crvenoarmijci tenkovima gazili izbjeglice u istočnoj Pruskoj. Strijeljali s u žene i djecu . Razapeli su nekoliko njemačkih vojnika, pa je počela kružiti priča kako su Ivani zadobili ne samo zapadne saveznike, već se trude da regrutiraju i Boga. Rudolf nije znao ruski jezik; zvučao mu je prosto; ipakje shvatio da je grupa pijana. Izgleda da su se napadači iznad njega smjestili; čuo je zveckanje njihove opreme i oružja po kamenju. Očajnički se osvrtao pokušavajući naći neki način da pobjegne, ali ga noge nisu držale. Njegovo sklonište se nalazilo ispod mosta Pichelsdorf, u zaštićenom dijelu grada. Nije čudo da su Rusi odlučili napraviti odmor od borbe. Poslije kratkog vremena utihnuo je glasan razgovor i Rudolf začuje korake. Na stijeni, iznad glave ugleda dva para crnih kožnih čizmi od teleće kože. Dva para čizmi dugo su bili okrenuti jedan prema drugome; zatim su se njihovi vlasnici spustili i sjeli. Oboje su nosili hlače od debelog materijala, košulje i meke kape, i kada su se počeli hrvati, Rudolf se na trenutak zbuni. Žele se tuči! On se skupi. Hrvanje je naglo prestalo kao što je i počelo, i jedan od njih dvoje počne se skidati. Rudolf shvati. Žena! Dvoje Rusa će ... O, Bože! pomisli. Bili su udaljeni samo tri metra, i najviše metar iznad njega. Ako otvore oči u nekom strasnom zagrljaju, mogu ga ugledati. Pokušao se još više zgrčiti i povući se u sjenku skrovišta. Ovaj par očigledno nije tražio Nijemce; na pameti su imali jednostavniju zabavu. Žena se brzo skine, raširi odjeću po ravnoj stijeni, legne na leđa i pozove partnera podižući debele noge kao da upravo treba roditi. Muškarac se, čiji gornji dio tijela Rudolf nije vidio, nagne i pruži joj čuturicu. Dobro je potegnula; tekućina joj je curila niz bradu. Dok se muškarac skidao, ona se okrene i namjesti, oslanjajući se na koljena i ruke, blago raširenih nogu. Kleknuo je iza nje. Oboje su se smijali i roktali dok je prodirao u nju. Rudolf je bio opčinjen prizorom koliko i uplašen. Gledao je razne filmove namijenjene samo muškarcima, ali nikada nije prisustvovao činu kao gledatelj. Nevjerojatno. Osjećao je kako se uzbuđuje dok je onaj gore dahtao; žena se stalno smijala i poticala ga grlenim uzvicima, lajući na njihovom barbarskom jeziku. Zapanjio se koliko je sve to dugo trajalo. Poslije, kako se njemu činilo, beskrajno dugo vremena, muškarac se povukao, i zatim skočio dolje sasvim blizu Rudolfa, rukama zahvatio vodu iz rijeke i zapljusnuo se. Cijelo vrijeme žena mu je nešto govorila. Ležala je na boku, njene male grudi nisu se micale kada se bi se okretala. Vidio je veliki trokut kovrčavih dlaka ispod trbuha. Rudolf je bez prestanka zurio u nju. Sve je to samo ružan san; padne mu na pamet da je možda već mrtav i da se nalazi u paklu. San je završio kada je muškarac iznenada ubacio cijev puške u Rudolfovo sklonište i jako ga lupio po čelu. Čupava glava s nepravilnim zubima cerila se, a zatim nešto dovikne ženi. "Van iz te rupe", naredi žena na lošem njemačkom jeziku. Još se nije obukla a već je u ruci držala ogromni pištolj uperen u Rudolfa. Odjednom ga obuze strah. Pokušao se pokrenuti, ali nije uspio. Neka ruka da grubo povuče prema gore kako bi ga izvukla iz rupe, ali on je i dalje bio čvrsto sklupčan u nadi da će se tako zaštititi. Dvoje Rusa je stajalo iznad njega s uperenim oružjem. Rudolf je gledao ženu točno između nogu. Neprozirne iskrice sjemena svjetlucale su na crnim dlakama. Zurio je u nju i nije imao snage skrenuti pogleda. Sam se sebi gadio, osjećao je mučninu u želucu. "Hajde", gukala je žena, "gledaj je, Nijemce. Dobro je pogledaj. Za koji čas žensko ti više nikada neće biti važno." Rudolf se počeo tresti kada je čučnula pored njega. Iznenada skoči i obujmi ga nogama raskalašeno se smijući. Čuo je kako vrišti od smijeha i gura mu glavu prema zemlji. Odgurne ga iznenada kao što je i skočila na njega i on osjeti snažnu bol među nogama; zatim ga zapljusnuše udarci po rebrima. Bio je sav iscrpljen kada se žena uspravi i nogom ga udari posred lica. Osjetio je kako gubi svijest drugi put u nekoliko sati, ali sada nije potpuno izgubio svijest. Cijelo tijelo ga je boljelo i osjećao je kako mu krv curi iz nosa i gornje usne. Kao iz daljine, do njega su dopirali njihovi glasovi dok su ga kao crkotinu vukli po stijenju. Pokušali su ga osoviti na noge, ali se srušio. Ispred njega žena je zakopčavala vojničku bluzu. "Čin i jedinica?" upita na lošem njemačkom. Kada je čula odgovor, podiže obrvu i pozove svojeg druga. Zatim se nagne nad Rudolfa i nasmiješi. "Nacistički gade, imaš sreće." Zatim ga opet udari između nogu; počeo je povraćati dok su ga stavljali na nasip prema ulici. 17 3. svibanj 1945., 1 1 : 1 5 Dvadeset i četiri sata po dolasku u Ured Reicha, Grupa za specijalne zadatke se udobno smjestile u praznoj, sivoj zgradi koju je Rivitski silom zauzeo. Nekada je služila kao pomoćna zgrada Ministarstva zdravstva i zbog svoje jedinstvene arhitekture nije bila jako oštećena za vrijeme sovjetskih napada. Bila je to građevina na dva kata iznad zemlje i četiri kat a ispod zemlje, ali za razlik u od nacističkih službenih zgrada u Berlinu, nije bila povezana s podzemnim tunelom ni s jednom drugom. Bila je nalik usamljenom otoku i nacisti su je izbjegavali dok su pružali posljednji otpor neprijatelju. Plan zgrade se odmah svidio Rivitskom. U prizemlju su nekada bila smještena administrativna odjeljenja. Na gornjem katu nalazili su se prostrani kabineti i Rivitski je odlučio tu smjestiti članove Grupe. Tri kata ispod zemlje su bila odjeljenja za manje urede koji su se mogli pretvoriti u ćelije. Na četvrtom podzemnom katu, četrdeset metara pod zemljom, nalazila se kuhinja i blagovaonica. Kada je Petrov stigao pregledati prostorije novog stožera, Rivitski je već našao njemačko osoblje za čišćenje prostorija; drugi su zazidali vrata i pravili ćelije u koje će smjestiti zarobljenike; gradili su pravi labirint koji će ih onemogućiti u bijegu. Uklonili su sav uredski namještaj iz prostorija na donjim katovima i unijeli vojničke vreće za spavanje i pribor za jelo. Ćelije
su bile masivne, bez prozora i s jakim vanjskim osiguranjem. "Labirint postoji na ulazu i izlazu", objasni Rivitski svom vođi. "Može se mijenjati u nasumice izabrano vrijeme, bez predviđanja. Bodljikava žica. Nekolik o mina povezanih s nabojnim trakama. Automatsko oružje da sva četiri ugla zgrade i na tornjevima izvan ograde. Čuvari će biti Azijati koji ne govore njemački jezik. Ovdje ćemo biti sigurni.“ Petrov uđe u zgradu. U uskoj sobici između metalnih vrata, debelih nekoliko centimetara, bila je smještena kontrolna ploča svih uređaja za osiguranje. Metalna vrata su se mogla otvoriti samo izvana. Kada bi se netko vodio u prostoriju, druga vrata bi se otvarala tek nakon što se prva vrata zatvore. To je bio omiljeni sistem Čeka koji je kasnije preuzeo NKVD, a Petrov ga je prenio svojim ljudima. U prizemlju zgrade smjestila su se dva duga niza stolova s pisaćim strojevima za kojima su već sjedile blijede Njemice, kose zategnute na zatiljku. Čitko otkucane stranice već su bile uredno poslagane na male hrpice. "Naše prostorije su gore", reče Rivitski. "Dokumenti će gore stizati pneumatikom, ravno nama u ruke.“ "Osoblje?“ "Nijemci, kao što si naredio. Uzeli smo isključivo ljude koji su ostali sami. Smješteni su u blizini u šatore. Dolaze i odlaze pod oružanom pratnjom, i ne smiju se kretati izvan logora poslije radnog vremena." "Prihvaćaju li to?“ "Sve prihvaćaju samo da dobiju hranu.“ Poveo je Petrova niz hodnik i odveo ga do liftova. "Sva stepeništa su zatvorena. Jedan lift se spušta dolje u kuhinju u prizemlju. Drugi se spušta na kat niže od ulaza s osiguranjem i prihvatnim prostorijama. Ovdje ćemo voditi sve zarobljenike. Treći lift ide do naših odjeljenja i zaključava se." Pružio je Petrovu veliki ključ; on ga spusti u džep ne pogledavši ga. "A opasnost od požara?“ "U zgradi ima vrlo malo zapaljivog materijala. Ako budemo morali, ljude možemo izvesti preko posljednjeg kata, na krovu se nalazi čelični poklopac. Nije potpuno sigurno, ali smatram da je važnije da se zgrada dobro čuva.“ Petrov nije imao nikakvih primjedbi. Rivitski ubaci svoj ključ u bravu lifta; kada se vrata bešumno otvore, siđu na donji kat. Tamo je pokazao Petrovu još jedan uređaj za sigurnost. Njegov vođa primijeti da je žbuka duž stepeništa mjestimično vlažna i pipne ju rukom da ispita čvrstoću. Rivitski mu je pokazao nekoliko ćelija i kada je Petrov vidio sve što ga je zanimalo, popeli su se na posljednji kat da pogledaju namještaj u prostorijama koje su sebi namijenili. Ezdov je upravo povezivao izrazito složen sistem za komunikaciju i mrmljao neku pjesmicu dok je radio. Duž zida se nalazilo nekolik o malih drvenih stolova; zidovi su bili oblijepljeni plutom i nizovi fotografija već su se nalazili na svojem mjestu. Zatim je Rivitski poveo Petrova u njegovu sobu i rukom ga pozvao da uđe. U sobi je, osim kreveta s udobnim madracem ukrašenim mesingom, bilo vrlo malo namještaja. "Bez vreća za spavanje?" primijeti Petrov. "Možemo kratko uživati u udobnosti", objasni Rivitski, osmjehujući se. Ovim pitanjem je vođa izrazio svoje veliko zadovoljstvo. Do popodneva su pristigli i ostali članovi Grupe, odložili su opremu i opet prionuli na posao. Predvečer su počeli pristizati prvi zarobljenici iz raznih logora iz Berlina i okolice. Profesor Werner Haase, nacistički liječnik koji im je pokazao put do Hitlerovog bunkera, prvi je smješten u novi zatvor. Gnedin ga je vrlo temeljito pregledao i odmah podnio Petrovu izvještaj. "Tuberkuloza u podmuklom stadiju , oba plućn a krila zahvaćena. Najbolje je da odmah izvučemo iz njega sve što zna. Neće još dugo.“ "Koliko?“ "U ovim uvjetima, samo nekoliko tjedana ili dana. Teško je procijeniti. Izgladnio je i iscrpljen.“ Uveli su doktora u sobu za saslušanje. Petrov nikada nije saslušao zarobljenika u ćeliji. Bez obzira koliko je zatvorenik izdvojen u ćeliji, mjesto gdje provodi najviše vremena za njega je dom, i prema tome, mjesto koje mu pruža određenu sigurnost. Duge godine prakse naučile su Petrova da se najlakše ispituju zatvorenici koji se drže u mračnim, ogoljenim prostorijama. Ustanovio je također da goli zarobljenici odgovaraju puno brže od obučenih. Petrov je zaključio da duge pripreme za saslušanj e zarobljenika iz Ureda Reicha neće biti neophodne. Većina zarobljenih nacista, u to je bio uvjeren, očajavaju što su izgubili rat i slobodu. U takvim situacijama do informacija se lako dolazilo; čvrsto je odlučio to iskoristiti i odmah početi ispitivati tek uhvaćene zarobljenike. Doktor Haase je sijevnuo pogledom prema Petrovu. "Vi ste ubili ranjenike.“ Petrov počne polako govoriti. "Recite mi što se dogodilo u vrijeme vašeg boravka u bunkeru s ostalim ratnim zločincima.“ Haase se ukoči. "Ja sam prvo liječnik, a tek onda vojnik. U svakom slučaju nisam zločinac." "Svi ste vi ratni zločinci", reče Petrov. Haase se usprotivi. "Već sam dao izjavu. Stenograf je bio prisutan. Nemam što dodati toj izjavi." Petrov opet progovori; glas mu je bio tih, gotovo zavodljiv. "Ipak bih želio da ju ponovite.“ Haasea iznenada uhvati napad kašlja i Rivitski mu pruži čuturicu s hladnom vodom. Kada se oporavio, ponovio je priču. Petrov nije ništa bilježio i kad je Haase završio, počeo je postavljati pitanja. Haaseova priča nije ispunil a njegova očekivanja; činilo mu se da čovjek nešto krije. "Jeste li sigurni da je Hitler mrtav'" počne Petrov. "Da", odgovori Haase. "Da li odluka da si oduzme život sliči na vašeg vođu?" "Na to pitanje ne želim odgovoriti. Nisam bio njegov bliski prijatelj, i to bi bila moja nagađanja." "Ali vi ste ga upoznali, zar ne?" "Naravno." "Bili ste njegov liječnik?“ "Službeno, da, ali ga ja, u stvari, nikada nisam liječio.“ "Razgovarali ste o medicinskim stvarima?" "Da.“
"I samo o tome?" "Ne baš uvijek.“ "Rekli su nam da je Hitler obrazovan čovjek, dobar sugovornik.“ "Bio je" ispravi ga Haase. "Je li ikada govorio o samoubojstvu u vašem prisustvu?" "Teorijski. Raspravljao je o učinkovitosti metoda samoubojstva." "Učinkovitosti?“ "Da. Koliko brzo smrt nastupa. Kakva se bol javlja? Postoji li mogućnost pogreške? Takva pitanja." "Je li se bojao bolova?" "Bio je bolestan." "Kakve prirode je njegova bolest?“ "Nisam bio u mogućnosti postaviti određenu dijagnozu. Izgleda da je bio u pitanju poremećaj živčanog sistema. Lice mu je bilo otečeno i podbuhlo. Počeo je nejasno izgovarati riječi. Lijeva ruka mu se tresla uslijed jedne vrste paralize. Vukao je desnu nogu kao da je trupac. Teško je hodao. Ne bi nikako mogao preći veću udaljenost.“ Petrov ga prekine: "Lijeva ruka i desna noga?“ "Točno. To je sve što znam", odsječe Haase. Teško je disao i svaki čas kašljao. Petrov nije imao namjeru da ga prestane ispitivati. Vratio se na početak. "Hitler je raspravljao o samoubojstvu. To je bila teorijska diskusija i vi ste mu rekli teorijska objašnjenja.“ "Da, da", odgovori doktor umorno. "Ali zašto je vas o svemu tome ispitivao? To je zagonetka." "Rekao sam vam da sam bio njegov osobni liječnik", odbrusi Haase. "Zar niste, kao liječnik - pretpostavljam, položili zakletvu da ćet e čuvati život svojih pacijenata - bil i zabrinuti takvim razgovorima?“ "Fiihrer je imao različite interese.“ "Ima." Ispravi ga Petrov. "Što ste mu, teorijski, preporučili?" "Istovremenu upotrebu oružja i otrova.“ "Istovremeno?" "Da.“ "Objasnite, molim vas. Ne shvaćam kako je to moguće - ili, što je još važnije, u čemu je praktična vrijednost takvog postupka?“ "Želio je znati koji način osigurava sigurnu smrt. Ampula s cijanidom može se smjestiti među zube, a pištolj prisloniti na sljepoočnice. Ampula se pregrize samo sekundu prije nego se povuče okidač. Posljedica je trenutna smrt čiji je uzrok ili metak ili otrov. U stvari, to nije važno; korištenjem oba sredstva možete biti sigurni da će nastupiti smrt.“ "Ali to je samo teorijski." "Da.“ "Je li t a metoda isprobana u vašim logorima smrti?" Haase pocrveni i kaže: "S tim nemam ništa." "Ali znali ste da postoje." "Šuškalo se o tome.“ "Zašto bi Hitler tražio vaš savjet o tome? Ja bih se raspitao kod izvršitelja, a ne liječnika. " "Bio sam njegov liječnik. Smatrao je to pitanje medicine i htio je mišljenje stručnjaka." "Vi ste stručnjak za samoubojstva?“ "Za smrt", promuca Haase. "Doktor se bavi smrću.“ Petrov uputi doktoru dug, oštar pogled. " U Sovjetskom Savezu naši liječnici se bave životom; grobari se bave smrću.“ Haase se s mukom podiže. "Dosta mi je ovog razgovora.“ "Doktore", reče Petrov mirno, "ako ne sjednete i ne odgovorite na sva moja pitanja, narediti ću da vas izvedu i odmah strijeljaju." Haase se strovali na stolicu, oborene glave. "Fuhrer je strahovao da sam otrov neće djelovati. Tražio je od mene da isprobam otrov", poslije kratke šutnje iznenada izgovori doktor u jednom dahu. "Prije ili poslije vaše teorijske rasprave?“ "Prije. Čuvar pasa i ja dali smo otrov Fuhrerovoj omiljenoj kuji." "Čuvar pasa?“ "Dočasnik Tarnow. Mislim da je, u stvari pripadao SSjedinici u bunkeru." "Zajedno ste ubili kuju?" "Da.“ "Recite mi kako ste to izveli.“ "Dočasnik je držao psu glavu. Ja sam kliještima držao ampulu. Kada je na silu otvorio psu usta, ubacio sam ampulu s otrovom i zdrobio je. Pas je izdahnuo u roku od nekoliko sekundi." "I o tome ste obavijestili Hitlera?“ "Da.“ "Zatim ste vodili teorijsku raspravu o različitim načinima samoubojstva?" Doktor klimne glavom. "I Hitler je, pretpostavljam, izvršio samoubojstvo upravo tako?" "Naravno. Smatrao je metodu potpuno prikladnom." "Ali niste prisustvovali samom činu, niti ste vidjeli tijelo?" Haase zavrti glavom. Zadovoljan onime što je doznao, Petrov naglo izađe iz sobe. Gnedin ga je čekao u predvorju. "Rekao mi je sve što zna. Osiguraj njegovo prebacivanje u Moskvu. Želim da ostane na životu. Pokazao je Hitleru kako da se ubije.“ 18 3. svibanj 1945., 14:45 Rudolf je proklinjao svoju zlu sreću, Njemačku , Adolfa Hitlera, nacističke zvjerke, Ruse i rusku pičku koja ga je zarobila i pretukla. Testisi su mu bili toliko natečeni da nije mogao stajati, pa je bio prisiljen sjediti raširenih nogu na kiši, u nadi da će bol postupno nestati. Njemački zarobljenici su bili smješteni u malom dvorištu, točnije, na mjestu koje je nekada bilo malo dvorište; sada je to samo mali raščišćen prostor između gomile ruševina visokih po nekolik o metara. Na vrhu su se smjestili Rusi s automatskim oružjem i netremice motrili Rudolfa i druge zarobljenike. S vremenom na vrijeme čuvari bi donosili kavu. Osjećao se miris i dolazio je u iskušenje da zamoli jednu šalicu, ali Rusi nisu djelovali blagonaklono i prijateljski, tako da je svoje želje zadržao za sebe. Gotovo dvije stotine njemačkih vojnika bilo je smješteno u tom privremenom zatvoru pod otvorenim nebom. Nisu se imali čime zaštititi od kiše; kako bi se zagrijali hodali su satima u krug, te su napravili veliku brazdu u blatu. Često su se
spoticali o Rudolfa i ostavljali modrice na njegovim nogama, psujući ga. Rudol f mu je uzvraćao psovke, ne obraćajući pažnju na čin koji imaju. "Ustaj, ti kukavičko kopile", izdere se na Rudolfa njemački časnik. "Jebi se", uzvrati Rudolf. Čovjek se nadvije nad Rudolfa sa čvrsto stisnutom šakom, imao je čin bojnika. "To je neposlušnost. Vojni sud može te osuditi na smrt strijeljanjem". "Čime? Tvojim kurcem? Ostavi me na miru, luđače.“ Bojnik ga šutne u bok, ali ga odvuče gomila vojnika koji su marširali u krug prije nego je uspio da mu nanese još neku povredu. Rudolf ga je pokušavao pratiti pogledom, pretpostavljajući da će ga šutnuti svaki puta kada prođe pored njega. Takav je tip. Bilo mu je hladno i osjećao je glad. Hoće li Ivani nahraniti zarobljenike ili će ih strijeljati? Ona kurva je pokazala kakve su životinje; još uvijek je osjećao gorki okus u ustima, a na licu neprijatan miris koji nije mogao nikako isprati blatnjavom vodom. Naslonio se na gomilu ruševina i pokušao se opustiti. U sumrak jedan časnik uđe u dvorište. Kada je stao u sredini vojnici prestanu marširati. "Dočasnik Gustav Rudolf.“ Rudolf je čuo vlastito ime, ali je i dalje šutio pokušavajući smisliti što će napraviti. "Moli se Gustav Rudolf da istupi", reče Rus gotovo prijatnim glasom. Pokušao je smisliti neki izlaz iz ovoga škripca. Bio je siguran da će strijeljati sve njemačke zarobljenike. To su radili na istočnom frontu; otada su Nijemce svakodnevno obavještavali o sovjetskim zlodjelima. S druge strane, ovaj Rus nije izgledao niti zvučao prijeteće. Možda postoji mogućnost da se izvuče. Da li bi se mogao pretvarati da nije u grupi? Teško. Kada su ga izvukli, zabilježili su njegovo ime, čin, osobni broj i jedinicu. Ivani znaju da je on u ovom dvorištu. Nema izbora. "Ovdje", javi se Rudolf slabim glasom. Kada su začuli njegov glas, Nijemci ispred njega ga pogledaše i razmaknuše se, ne želeći da ih miješaju s prozvanim. Sovjetski bojnik priđe i odozgo ga pogleda. "Dočasnik Rudolf?" "Ja sam.“ "Jeste li ranjeni?“ "Ne. Jedan vaš časnik me je šutnuo u jaja. Ne mogu ustati." Nekoliko Nijemaca koji su stajali u blizini prasnuše u smjeh. Bojnik mu pruži ruku i podigne ga. Odmah mu se zavrti u glavi, ali ga je časnik pridržavao i pomogao da korača. "Imate sreće, vodniče. Premještamo vas na drugo mjesto", reče bojnik do k ga je pratio do izlaza gdje je u kamionu čekao Bailov. Bailov se nasmiješi kada mu je Nijemac prišao. Ovaj je bio u teškom stanju; sve će izbrbljati. "Rudolf?“ "Da." Bailo v klimne glavom bojniku i uzme Rudolfa pod ruku. Zajedno ga smjeste u zadnji dio kamiona pokrivenog ceradom. Rudolf legne i umiri se, sretan što nije više na kiši. Bailov je potpisao da je preuzeo zarobljenika, uzeo je tanki fascikl s dokumentacijom koju je počela voditi protuobavještajna služba i zapisao ime časnice koja je zarobil a Nijemca i kojoj jedinici pripada. Te podatke Grupa za specijalne zadatke mora imati. "Hvala", reče Bailov i potapšat časnika po ramenu. Zatim uđe u zadnji dio kamiona sa zarobljenikom i dovikne vozaču da krene. "Rudolf iz tajne službe Reicha?“ Motor kamiona zabrunda; Rudolf se okrene prema nepoznatom čovjeku i zagleda se u njega. Koliko će puta to provjeravati? Bailov mu pomogne da se smjesti na klupu i pruži mu čuturicu, ali je Rudolf oklijevao da ju prihvati. "Votka", objasni Bailov. "Zagrijati će vas." Nasmiješi se kako bi ga ohrabrio. Rudolf prinese čuturicu ustima i otpije dobar gutljaj. Žestoko piće mu ožeže grlo i on se zagrcne, ali odmah povuče još jedan gutljaj. Vožnja je dugo trajala i već se smračilo kada su stigli; kiša je polako prestajala, ali se spuštala magla. Rudolf se pitao hoće li spavati vani. Bailov ga je poveo nekim čudnim labirintom od trokutastih metalnih sipki kroz ogromna čelična vrata. Nakon što su se zatvorila za njima, Bailov mu je rekao da se skine. Nijemac je oklijevao; Bailov se nasmije "Dati ćemo vam suhu odjeću.“ Rudolf se svuče. Unutarnja čelična vrata se otvoriše i uđe jedan Azijac u bijelom radnom odijelu. S mukom je navlačio gumenu rukavicu i nešto mu je naređivao na ruskom jeziku. Bailov prevede. "Hoće provjeriti što skrivate u ustima.“ "Samo zube", progunđa Rudolf. Azijac nije obraćao pažnju na njegovo mrmljanje i zavukao mu je prst u usta i njime prešao preko desni, a zatim pritisnuo jezik dok mu nije došlo da povrati. Kada je izvukao ruku iz usta, čovjek ga udari po ramenu. "Sagnite se", reče Bailov. Rudolf je s nevjericom i nerazumijevanjem zurio u njega. "Hoće provjeriti još jednu šupljinu.“ Rus ga zgrabi za glavu i povuče prema dolje, a zatim mu pokaže da raširi noge. Oklijevajući, Rudolf učini kako mu je naredio. Čovjek ga primi za stražnjicu, i zavuče prst u čmar. Rudolf se gotovo onesvijesti od boli dok je Azijac provjeravao ima li nešto unutra. Nakon što je pregled bio gotov, unutrašnja vrata se opet otvore i Bailo v gurne unutra zarobljenika. Drugi naoružani Azijac zablokira vrata za njima, stavljajući debelu čeličnu polugu na mjesto. Onaj u bijelom radnom odjelu skine rukavice i baci ih u kantu koja se nalazila u blizini. Rudol f je pokušao vidjeti kolik o ima unutra rukavica, ali kada se nagnuo da pogleda shvatio je da se nalazi u sobi punoj pisaćih strojeva. Iznenada kuckanje prestane i Rudolf primijeti da je u prostoriji prepunoj žena koje sve zure u njega. Osjetio je kako crveni od neugodnosti i ljutnje. Prokleti Rusi!
Stigli su na kraj prostorije kada netko visokim tonom izusti na njemačkom: "Neobično mala stvarčica za pripadnika više rase." Žene zaurlaše od smijeha, i Rudolf projuri pored Bailova kroz sljedeća vrata. "Na posao", opomen u ih Bailov dobroćudno se smješkajući. Rudolfa su liftom spustili u prostoriju ispod zemlje, gdje su ga letimično pregledala još dva naoružana azijska čuvara, a zatim su ga uveli u malu, mračnu sobu. "Tu na podu je vreća za spavanje", reče Bailov. "Ovdje nema luksuza na koje ste vi nacisti navikli, ali barem ćete biti na toplom i suhom. Predlažem vam da se naspavate.“ "Ja sam samo vojnik", reče Rudolf braneći se. "Gladan sam.“ "Znam", reče Bailov. "Tek trebamo naći jednog nacista u Njemačkoj. Nevjerojatno. Spavajte. Zatim će vas temeljito pregledati. Poslije toga jelo.“ Vrat a se zalupišć ispred njegovog nosa i Rudolf ostane u potpunom mraku . Spusti se na sve četiri i tako, puzeći nasumce, napipa vreću za spavanje. Sanjao je streljački vod u kojem su postrojene nasmiješene žene. Kada su se vrata ćelije ponovo otvorila, Rudolf je već bio budan. U stvari, njegove noćne more su bile toliko stvarne da nije mogao spavati više od nekoliko minuta. Na posljetku je širom otvorenih očiju ležao na leđima, boreći se sa snom kako bi izbjegao noćne more. Isti onaj Rus goji ga je doveo u ćeliju, sada ga je pozvao da izađe. Nakon što je jedan mršavi liječnik uz pomoć debele, proćelave žene završio liječnički pregled, natjerali s u ga da se istušira, a zatim su ga zasuli praškom protiv ušiju. Doktor ga je odveo Bailovu, koji ga je zamolio da sjedne na stolicu u sredini male, jako osvijetljene sobe. Gnedin je stajao u uglu držeći blok za pisanje u ruci. "Kada ću dobiti jelo?" upita Rudolf slabim glasom. Gnedin je počeo pisati čim je Rudolf progovorio. "Kada završimo ovdje posao", odgovori Bailov. "Želim da mi kažete sve što ste radili od dvadeset šestog travnja do dana kada ste zarobljeni.“ "Čak i kada sam išao na toalet?“ "Sve.“ Rudolf se na trenutak zamisli o redoslijedu događanja, a zatim se opusti i ispriča sve što zna. Bailov ga je slušao ne prekidajući njegovu priču. Čovjek je brbljav, ali je pričao nepovezano. Mora još s njim razgovarati. Iako je nevažan, nikada se ne zna od koga će se izvući važna informacija. Bailov se nadao da će od ovoga nešto saznati. Kada je Nijemac zašutio, Bailov je naredio da mu donesu hranu. Rudolf je jeo kao životinja; na kraju je velikim komadom crnog kruha pokupio i posljednju mrvicu jela. " G u f " , reče, pa glasno podrigne. Bailov preko stola gurne pred njega hrpu složenih papira i nekoliko olovaka. "Željeli bi da napišete svoju autobiografiju." "Moju, što?" "Životnu priču.“ "Od trenutka kada sam rođen?“ "Baš tako. Kada to završite, želimo da napišete spisak svih ljudi u vašoj jedinici i imena svih osoba koje ste vidjeli u Uredu u toku posljednja dva tjedna.“ "Nisam poznavao sve ljude u mojoj jedinici. Mnogi su stradali, pa smo dobivali nove.“ "Biti će dovoljno imena vama poznatih ljudi.“ "Biti će to poprilično dugačak spisak. Možda će potrajati." kaže Rudolf misleći da će se moći s njima pogađati. "Vremena imate dosta." Kada je Bailov izašao, Rudolf je već počeo pisati na papir i tiho mrmljati nešto sebi u bradu. 19 3. svibanj 1945., 17:00 Brumm ih je vodio uz strmi greben obrastao borovinom, pažljivo birajući stazu pri vrhu grebena kako se njihove sjenke ne bi vidjele. Bradonja ih je rasporedio u nepravilnu, uglastu formaciju na čijem čelu se nalazio Brumm, na začelju, Čuvajući leđa grupe on, a ostali između njih. Četiri djevojke su vukle nosila s Herr Wolfom. Pred njima se greben širio u nekoliko pravaca. Hodali s u cijeli dan i zaustavili su se samo jednom; po Brummovoj procjeni prešli su oko dvadeset kilometara, izvanredno postignuće. Krenuli su rano ujutro 3. svibnja, još je bio mrak. Plan je bio vrlo hrabar. Izašli su iz skloništa u zelenoj zgradi i grabili su prema zapadu sve dok kod Zoološkog vrta nisu naišli na veliku rijeku izbjeglicu. Sreća ih je poslužila da na kraju ulice nađu napuštena kola s drvenim kotačima okovanih metalom. Ukrcali su Herr Wolfa na kola i pridružili se koloni izbjeglica. Dvije djevojke su gurale kola i držale u pripravnosti oružje. Ostatak grupe se rasuo po gomili, držeći se podalje od kola i putnika u njima, ali su jedni druge imali na oku. Herr Wolf je bio u užasnom stanju. Uopće nije mogao otvoriti oči od otekline; bio je slijep, a lice mu je bilo nezdrave sive boje. Kisnuli su na toploj, sitnoj kiši pa su djevojke prekrile svog putnika odbačenim, smeđim šatorskim platnom koje su usput našle. Prije podne je kiša prestala padati i sunce se polako počelo probijati. U jednom trenutku netko je smjestio troje male djece na kola koja nisu niti riječ izustila, sretna što više ne pješače. Ako je njihova majka i bila u blizini, nije se pojavljivala. Putnici na kolima, djeca sa svojim zavežljajima i starac sklupčan kao dijete u majčinoj utrobi, sličili su na preostale članove jedne obitelji. Ruske trupe su bile posvuda na putu, ali oni su se izgleda više zanimali za sunce nego za njemačke izbjeglice. Ivani su golih prsa stajali na tenkovima ili sjedili na vozilima, panjevima i kamenju, i kao hladni gmazovi grijali se na suncu. Bilo je i domaćih životinja u nekim dijelovima Zoološkog vrta i sovjetske trupe su uzimale konje za jahanje, a goveda, ovce i svinje su odvodili na klanje. Brumm je promatrao kako nekoliko Ivana igra neku vrstu pola, jašući neosedlane konje, držeći ih za grivu. Jahali su prirodno i divlje, uzvikujući i dobroćudno psujući jedan na drugoga, naizgled sasvim bez straha da će slomiti vrat sada kada je rat završen. Polje je blještalo od odsjaja deset tisuća brončanih čahura na suncu. Na otoku na rijeci Havel su tisuće njemačkih vojnika i civila. Topovska vatra potpuno je uništila borove na otoku i među ogoljenim i srušenim drvećem, nezaštićeni od sunca ili kiše sjedili su poraženi. Jedan zarobljenik naglo zaroni u vodu i počne plivati prema sjeverozapadu, ali za njim odmah ispališe dva metka da utvrde gdje je on, a onda ga nanišane i pogode u nabujaloj vodi. Nije izronio. Ruski vojnici na obali zamahaše oružjem u znak trijumfa, a jedan od njih zaigra na
malom, pješčanom tlu preko puta otoka. Zarobljenici su sve to promatrali. Na zapadnom kraju šume nalazio se mali, uređen park s kipom Friedricha Velikog i tu je nekoliko Ivana postavilo šatore. U parku nije više bilo cvijeća; uništili su ga konji i vojna vozila. Glava kipa je bila odvaljena i stajala je na zemlji. Na zidu fontane ispod kipa, jedna djevojčica, Brumm procijeni da nije mogla imati više od dvanaest godina, opkoračila je crnokosog Rusa, jašući ga kao konja uz povike i vesele usklike njegovih drugova. Dvojica časnika mirno su promatrala ovaj prizor, pušeći na niskom zidu. Brumm nije niti na trenutak sumnjao što će je zadesiti; civili koji su tapkali na putu uglavnom su se pretvarali da ništa ne vide. Sirotica nije prošla ništa bolje od tisuće drugih; sada svako preživljava pakao na svoj način. Ipak Brumm je imao jaku želju da isprazni spremnik od pet metaka na Ivane i da sklizne u šumu. Ali osjećaj dužnosti, kao i želju da ne strada, spriječila ga je u tome; nastavio je ići prema zapadu dok su krici, koji su parali srce, odzvanjali u šumi još neko vrijeme, a zatim su utihnuli. Brumm se najviše brinuo da njega ili Bradonju ne izvuku iz gomile izbjeglica; koliko je mogao vidjeti, njih dvojica su tu bili jedini snažni muškarci. Ali nitko ih nije primijetio. Računao je s tim da će, jednom kada borba prestane, Rusi popustiti pritisak. To je prirodno ponašanje na završetku bitke, posebno poslije bitke koja, svakom je to bilo jasno, znači kraj rata. U takvim situacijama, ne prave se gluposti. Usprkos grubosti, Ivani su samo ljudi i žele ostati na životu kao i svaki Nijemac. Njihovo odredište je šumoviti predio zapadno od Potsdama. Brumm je imao namjeru prijeći rijeku Havel preko mosta koji se nalazio jugoistočno od Werdera. Nakon prelaska rijeke, zašli bi u šumu i našli zaklon . Najviše ga je brinuo prelazak mosta, ali kada su stigli vidjeli su ruske stražare kako se veselo brčkaju u plićaku s Nijemcima. Dok su prelazili most, Brumm je gledao kako beba koju je majka ostavila samu na obali, puzi pored grupe ljudi do same obale i pada u vodu. Promatrao je kako rijeka odnosi dijet e ispod mosta, a nitko ništa ne primjećuje. Nij e tako loš kraj, za dijet e patnje su završile. Nakon što su prešli most, izbjeglice brže krenu, jer su se željele što prije se udaljiti od Berlina. Brumm je hodao daleko ispred svoje grupe i pomagao jednoj hromoj starici. Na mjestu gdje je put oštro skretao, on siđe s puta i skrene u šumu; za njim odmah pođe Waller, a zatim pričekaju ostale da im se pridruže. Bradonja je stigao posljednji. Nakon što su prešli most kod Werdera, on je preuzeo kola; Herr Wolf je bio budan i smiren, ali se žalio na drmusanje. Djeca više nisu bila na kolima, i Brumm nije pitao Bradonju što je s njima napravio. Valkire su se brinule za Herr Wolfa; masirale s u mu leđa i tako pokušavale olakšati putovanje. Brumm je dozvolio da nakratko predahnu, dok su on i Bradonja prenijeli putnika na nosila. Deset minuta kasnije ponovo su krenuli stazom preko grebena. Prijao im je svježi zrak i miris borovine u šumi poslije odvratnog zadaha smrti i sumpora u gradu; čak se i Brumm bolje osjećao otkako je sišao s gradskog pločnika i našao se u šumi. Ali nisu bili sami. S vrijeme na vrijeme nailazili su na druge ljude, same ili u grupama, međutim, nitko od njih nije pokazivao želju da im se pridruži. Ispred njih prostiralo se nekoliko planinskih padina. Brumm ih je instinktivno poveo najnižom, koja je završavala strminom oko pedesetak metara i izlazila preko uskog pojasa kamenjara na samoj obali rijeke. Upravo je to tražio. Mjesto pod drvetom bilo je ravno i prekriveno debelim slojem smeđih iglica, povezanih s glavnim grebenom jednom vrlo uskom prevlakom koja se naglo širila. Okupio je cijelu grupu i dao im je uputstva kako će provesti noć; stražu je postavio na uskim prolazima; on i Bradonja će se smjenjivati s jednom djevojkom kako bi pokrili prolaz s obje strane. Vjerovao je u zanos ovih djevojaka, ali još uvijek im je nedostajalo iskustvo i obuka. Nije ih dozvolio zapaliti vatru, i takva odluka razljutila je Herr Wolfa, ljutnju je izrazio ljutitim pogledom. Morali su se zadovoljiti obrokom koji se sastojao od tvrdog keksa i sasušene salame. Herr Wolf nije htio jesti. Ljutito je pozvao Brumma do nosila i glasno napomenuo, da ga svi mogu ćuti, da je on vegetarijanac, i hrana koju imaju ne odgovara njegovim potrebama. Brumm mu odgovori da možda nitko neće morati jesti ako se on ne smiri. Ukoliko njihovo putovanje krene neočekivanim tijekom, svi će morati postati vegetarijanci i čeprkati po zemlji u potrazi za hranom. Herr Wolf prosikta neki nerazumni odgovor, legne na bok i svima okrene leđa. "Krećemo prije izlaska sunca", reče Brumm ostalima. Zatim on i Bradonja odu na stranu kako bi se dogovorili. "Ide suviše lako", reče stariji dočasnik. "Ne sviđa mi se." "Što bi ti htio? Borbu na svakom koraku'„ "Jednostavno mi se ne sviđa kako to sve izgleda. Rusi su preblagi; to ne sliči njima. Njihova disciplina je popustila.“ "Stavi se u njihov položaj", tiho kaže pukovnik. "Pobijedili su; dosta im je rata. Sada nisu raspoloženi za nove poteškoće. Previše su daleko stigli da bi sada u nekom glupom sukobu izgubili život, kada je rat završio. Ako se držimo po strani, Ivani nam neće zadavati brige.“ "Ali ti si još uvijek zabrinut", reče Bradonja. "Čitam te.“ Brumm klimne glavom. "Znaš kako je poslije bitke. Biti će pljački, nereda. Dosta nam je naših vlastitih izgreda. Tu leži prava opasnost. Sigurni ćemo biti tek u planinama." "Možda bi ga trebali ubiti i leš baciti u rijeku.“ Brumm se tiho nasmije. "A što poslije? Da se predamo? Da postanemo civili? Nismo nasilno regrutirani, mi uspijevamo napraviti nemoguće. Ovaj zadatak i naša dužnost je sve što imamo. Ti i ja smo profesionalci, Hans. Dok je on na životu, naš život ima smisla,još nam je jedino to preostalo.“ "On je ... lud", prošapta Bradonja. Stavi prst na sljepoočnicu i napravi nekoliko krugova. "Jesi li vidio njegov pogled? Pravi luđak. U logorima su stradali Židovi, cigani, Poljaci, starci i zaostali - cijeli svijet će se htjeti osvetiti. Ne možemo ga sakriti od cijelog svijeta, Guntere, ne od svih njih.“ Pukovnik potapša vojnika po ruci i nasmije se. "Zar ne možemo? Nije to tako jednostavno, prijatelju moj. Netko želi Adolfa Hitlera živog.“ 20 SsOberfuhrer Gunter Brumm Gunter Brumm, jedinac, rođen je 1910. godine u Carskoj vojnoj bolnici u Berlinu. Njegov otac je postao poručnik 1905. godine. To je bio posljednji dan prvog svjetskog rata, a on je bio među posljednjim
vojnicima koji su izgubili život u oružanom sukobu. Svakog kolovoza Elisabetha von Brumm vodila je sina u posjet svojoj obitelji u Bad Hartzburg, gradiću s oko dvadeset tisuća stanovnika u negostoljubivom planinskom klancu Hartzburg. Dječak je jedva pamtio oca, djed s majčine strane, Walther Halter ga je zamijenio. Kada je imao šest godina upisali su ga u uglednu školu za činovničku djecu u Berlinu. Odmah se pokazalo da ga odlikuje izuzetna inteligencija i čelična upornost. U sedmoj godini premješten je u odjeljenje gdje su se dva razreda završavala u jednoj godini. Kada mu je otac poginuo, majka se preselila u Bad Hartzburg, i dječak je nastavio školovanje u tamošnjoj školi i ubrzo je stekao ugled kao učenik koji mnogo obećava. Gunterov djed, farmaceut, bez formalnih kvalifikacija, i koji je pravio lijekove od prirodnih sastojaka, provodio je mnogo vremena s dječakom i često ga je vodio na izlete po zabačenim predjelima Hartzburga. U tim prilikama ga je učio kako se može živjeti i opstati u divljini, spavali su pod vedrim nebom, čak i zimi. Uz djeda je postao savršen lovac i odlično se snalazio u prirodi. Te njegove dvije osobine nastavnici u školi teško su povezivali s talentom koji je doslovno pokazivao za svaki predmet koji bi učili. Djed koji je do smrti živio u Hartzburgu, otkrio je dječaku sve tajne tog kraja; malo poznate špilje, ostatke tektonskih građevina i uske, duboke kanjone gdje su se nalazili čopori veprova. U jedanaestoj godini Giinter se upisao u mjesnu gimnaziju. I tamo je postigao natprosječan uspjeh, njegovo poznavanje kemije i matematike ozbiljno je prijetilo ugroziti ugled njegovih nastavnika. Djed je zahtijevao da studira medicinu, ali u petnaestoj godini dječak je donio vlastitu odluku: ići će očevim stopama kojega se jedva sjeća, i postati će vojnik. Djed nije bio toliko razočaran jer je znao da će dječak uspjeti u svakom polju. Postignuti uspjeh u gimnaziji otvorio je Gunteru vrat a vojne akademije. Bio je to poratni period; po Versailleskom sporazumu njemačka vojska je bila ograničena na sto tisuća ljudi. Ekonomija je bila u krizi, nezaposlenost velika i zbog svega toga, broj mladića koji su tražili mjesto u vojsci bio je izuzetno velik. Dječak se upisao u istu vojnu školu u Stuttgartu kao je već pohađao Erwin Rommel. U dvadesetoj godini Gunter je postao poručnik u pješadiji, i izbacio je "von" iz svog imena, jer mu se nije sviđao elitizam koji je titula nosila. Diplomirao je kao prvi u klasi, poznat po sjajnom uspjehu u teorijskoj nastavi, ali i po hladnokrvnom i nepogrešivom odlučivanju u najtežim situacijama na terenu. Usprkos svim osobinama, u vojsci nije tako brzo napredovao. Stigao je do čina satnika 1935. godine i zapovijedao je patrolnom jedinicom na njemačkočeškoj granici, južno od Dresdena. U Njemačkoj su počeli puhati novi politički vjetrovi i novo vodstvo je pokušalo izvesti zemlju iz krize. Godine 1932. Hindenburg je ponovo izabran za predsjednika države. Godinu dana kasnije, imenovao je za vođu Nacionalsocijalističke partije, Adolfa Hitlera, Austrijanca, za kancelara. Hitler je brzo izveo Njemačku iz Lige naroda. Kakav god je bio, Brumm je imao svoje mišljenje o tome, taj Austrijanac je imao hrabrosti. Časnici su izražavali krajnje različita mišljenja o Hitleru, jedni su smatrali da je izuzetno dobro za zemlju što je on postao kancelar, drugi su smatrali da je to vrlo loše. Brumm je svoje mišljenje zadržao za sebe, prvo ga je želio vidjeti na djelu. Hitler je 1934. godine uveo u Njemačkoj redovnu vojnu obavezu za sve muškarce i Brumm je podržao ovakav stav, jer je smatrao da njemačka mladež postaje previše nježna uslijed nedostatka vojne obuke, a i zato što u velikom broju jedinica nedostaje ljudi. Novi zakon će vojne snage dovesti u višu pripravnost. Brummova jedinica se 1936. godine našla u sustavu tri bojne koje je Hitler uputio u Rajnsku oblast. Tu su se smjestili i čekali su da vide kako će Francuzi na to odgovoriti. Francuzi su nedaleko od njih imali više od sto divizija koje su mogli poslati na malobrojne njemačke jedinice, ali kao što se Hitler nadao, nije bilo borbe, već samo pregovora. Od 1936. godine do 1938. godine Brumm je služio u Belinu u Glavnom stožeru u odjeljenju za planove i radne zadatke. Opet su njegove analitičke sposobnosti i vrhunska inteligencija zadivili pretpostavljene, ali nije bilo unaprjeđenja. U ožujku 1939. godine zapovijedao je bojnom prilikom ulaska u Čehoslovačku. U studenom iste godine podnio je zahtjev da pristupi osnovnoj školi za padobrance, zahtjev mu je odobren i nadređeni su opet zabilježili njegov uspjeh tijekom obuke. U lipnju 1940. godine Brumm je zapovijedao padobranskom jedinicom. Stotinu četrdeset i tri njemačke divizije bilo je rašireno preko četiri stotine kilometara fronta kada je Hitler, s osvojenom Nizozemskom i Belgijom, prebacio vojsku preko Somme. U Francuskoj je Brumm vodio svoju skupinu u prve borbene skokove, i njegova je jedinica prva, 13. lipnja stigla u Pariz, cijeli jedan dan prije nego što su njemačke jedinice ušle u grad. Do kraja mjeseca Brummova jedinica povučena je s fronta i vraćena u Njemačku na dodatnu obuku. U to vrijeme Brumm je tražio jednomjesečno odsustvo, koje je i dobio. Dio tog vremena proveo je u Bad Hartzburgu s majkom i djedom, a dio u Berlinu s jednom ženom koju je sreo dok je radio u Ogranku za planiranje i radne zadatke. Za Božić 1940. godine dobio je novi zadatak; zapovijedat će specijalnom jedinicom za izviđačke napade u 258. pješačkoj diviziji. Krajem lipnja 1941. godine sa strahom je promatrao kako gotovo milijun njemački vojnika navire preko ruske granice na početku operacije Barbarossa. Hitler je bio siguran da će uspjeti tamo gdje je Napoleon propao. Brumm nije bio toliko siguran, Rusija je ogromna, a ruski je narod primitivan. Možda nisu dobro opremljeni, ali njihova žestina je već bila legendarna i ono što je najgore, Nijemce čeka smrtonosna i neumoljiva ruska zima. Po Brummovom mišljenju, invazija kasni dva mjeseca, ukoliko ih ne posluži sreća, do studenog će biti u ozbiljnoj nevolji. Također je uočio da nije dodan posebni budžet za zimsku opremu, što je, govorio mu je zdrav razum i iskustvo u planiranju, ozbiljan propust i osjećao je obavezu da kaže nešto o tome. Svoje razmišljanje iznio je na sastanku o planiranju uoči invazije, ali mu je uz ledene poglede nadređenoga odbrušeno: Fiihrer je rekao da to može izvesti, a on do tada nikada nije izdao pogrešno naređenje. Samo je jedan SSov časnik - jedan Oberleutnant - obratio izvjesnu pažnju na Brummovu temeljnu i nepristran u analizu situacije. Taj čovjek, Bečanin po imenu Otto Skorzeny, odveo je Brumma na stranu poslije sastanka i proveo više od dva sata razgovarajući o njegovom mišljenju o planu invazije. Skorzeny je samo slušao - što je bilo neuobičajeno za njega, jer ga je Brumm već ranije nekoliko puta čuo kako oštro reagira. Nakon što mu je postavio nekoliko ključnih pitanja, Brumm je ostavio utisak svojim smislom za organizaciju i jasnu analizu, te je Skorzeny
zaključio da je Brumm iznio važne probleme. Brumm je smatrao mlađeg časnika drskim, ali ipak mu je godilo saznanje da ga je netko slušao, čak i ako je to samo hvalisavi Austrijanac. Tijekom nekoliko tjedana operacije Barbaross, Brumm je počeo sumnjati u svoju procjenu. Ruse, koji su prije nekoliko mjeseci dosađivali cijelom svijetu spominjući moguću invaziju, napad ih je izgleda iznenadio. Njemačke borbene divizije brzo su prodrle duboko u sovjetski teritorij. Brummova jedinica je bila u sastavu onih snaga čiji j e zadatak bio osvojiti Moskvu. Kao što je bio prvi među Nijemcima u Pragu, a kasnije i u Parizu, sada je postojal a mogućnost da Brummova izviđačka jedinica stigne među prvima i u Moskvu - to bi bio lijep uspjeh, čestitao je sam sebi. Ali bio je, na kraju, u pravu, do početka listopada ostvarila se noćna mora. Ruska zima stigla je ranije nego obično. Prvo su počeli ledeni, neumoljivi pljuskovi koji su prodirali kroz kožu sve do kosti, stvarajući oceane mulja i kaljuže u koju su se ljudi i strojevi zaglibili. Bio je to fenomen prije zime koji su Rusi nazivali rasputita. U listopadu je pao snijeg i temperatura se spustila na deset stupnjeva ispod nule. Nijemci su usporili prodor, ali ga nisu prekinuli. Po naređenju časnika, njemački vojnici se probijali prema Moskvi kroz horde ruskih seljaka naoružanih puškama starim stotinama godina, sabljama i lopatama s naoštrenim rubovima. Brumm je uveo svoju jedinicu u moskovsko predgrađe Himki, 2. prosinca 1941. godine dok je ledena mećava bjesnila. Borbe su bile žestoke, prsa o prsa, osvajala se kuća po kuća. Ruske žene i djeca su iz zaklona gađali granatama tenkove na ulicama, žestoko se braneći. Temperatura je bila trideset ispod nule i mnogi iz pješadije izgubili su prste na nogama i rukama od mraza. Brumm je dozvolio ljudima odmor. Nakratko su se sklonili u napušteno skladište i zapalili vatru na prljavom podu; po prvi puta su se nakon nekoliko tjedana zagrijali. U svitanje 3. prosinca, Brumm je poveo malu patrolu dobrovoljaca u centar Moskve kako bi ocijenili snagu neprijatelja. Sljedećeg jutra je vratio jedinicu do glavne njemačke utvrde i podnio izvještaj nadređenima da Moskva, po svemu sudeći, ima slabu obranu. S obzirom na žestinu s kojom su se Sovjeti do sada borili, nije razumio takvu situaciju i teško je mogao prihvatiti tu činjenicu; osjećao je da nešto jako nije u redu. Pokušao je svoju zabrinutost podijeliti sa zapovjednicima, ali odbili su ga slušati. Njihovo objašnjenje bilo je jednostavno: ostalo je još maleni broj Rusa koji se bori i nije ostalo ništa za što bi se borili; Njemačka je konačno uništila svojeg povijesnog neprijatelja. Viši časnik poticao je ljude da se ponose tim uspjehom. Brumm je znao da griješe. Iskustvo ga je naučilo da Rusi, čak i ako im ne ostane ništa osim golih ruku, neće ustuknuti pred kišom metaka iz automatskog oružja da bi zadavili jednog Nijemca. Nesumnjivo je da će se takva obrana naglo pojaviti, posebno u ruskom glavnom gradu s njemačkom vojskom na puškomet od samog Kremlja. Brummovi strahovi su potvrđeni 6. prosinca 1941. godine: Rusi su sa stotinama dobro oružanih i odmorenih divizija započeli snažnu protuofenzivu na frontu dugom oko tristo kilometara; njemački osvajači su bili zapanjeni. Hitler je u Vinici, u Ukrajini odakle je rukovodio operacijama u tom trenutku, odbio primiti hitne poruke koje su poslali zapovjednici s fronta. Nakon što je ipak pročitao njihove izvještaje, Fiihrer je mirno naredio da nastave napredovati prema Moskvi, a zatim se povukao u samoću da razmišlja o problemima koji su imali veći značaj za budućnost Reicha. Sve je već bilo prekasno; Rusi su imali prednost i bili su u punom zamahu. U roku od nekoliko dana svakom njemačkom vojniku je bilo jasno da dolazi dramatična promjena. Do veljače 1942. godine Brummova mal a izviđačka jedinica potisnuta je čitavih šezdeset i pet kilometara i tom prilikom od stotinu ljudi ostalo je na životu samo trideset i pet. Obavještajna služba izvještavala je da je svega 31% ukupnih vojnih snaga, koje su sudjelovale u invaziji, ubijeno ili ranjeno u sovjetskom protunapadu. Broj divizija u vojsci u Brummovom području smanjenje sa 162 na 8; šesnaest oklopnih divizija imalo je još samo 140 tenkova u voznom stanju. Kada je shvatio u kakvoj je opasnosti, odsječen od pješačke bojne kojoj pripada, Brumm se ubacio u malu oklopnu jedinicu i naredio svojim ljudima da izvedu izviđački napad ispred šest tenkova - tigrova koji s u još preostali. Zauzvrat, oklopna jedinica je prebacila njegove ljude kada je put bio raščišćen, što je bil a velika rijetkost. Usprkos jačini ruskih naleta, disciplinirana i dobro uvježbana njemačka pješadija, dobro se držala; Hitler je naredio borbu do posljednje kapi krvi i posljednjeg metka, i njihovi zapovjednici nisu imali drugog izbora nego poslušati Fuhrerovo jasno naređenje. U ožujku, za vrijeme jakih proljetnih kiša, jedinica tenkova dodijeljena Brummu konačno je uništena u noćnom napadu koji su izvele sovjetske oklopne jedinice. Poveo je preostale ljude (kojih nije bilo više od dvadeset) prema jugozapadu, k rijeci Don u susret s Hitlerovim južnim jedinicama koje s u imal e zadatak preuzeti Staljingrad i ruska naftna polja na Kavkazu . Putovali su noću, a danju su se krili, i tako su gotovo šest tjedana proveli na ruskom teritoriju , kako bi na posljetku došli do glavne njemačke jedinice koja se nalazila južno od rijeke, blizu ukrajinske granice. Cijelim putem mladi zapovjednik jedinice je pisao detaljne, opsežne bilješke o ruskim jedinicama, njihovoj snazi i metodama borbe. Stigao je na siguran teren sa šestoricom preživjelih; Nijemci s u ih u čudu dočekali. Mladi satnik je opisao stradanje svoje jedinice i njihovo probijanje do njemačkih redova u dugim razgovorima koji su trajali tjedan dana s osobljem obavještajne službe. Obavještajci su bili zapanjeni kada im je Brumm pokazivao svoje bilješke; odmah su znali dragocjenost tih dokumenata. Brumm je imao brojne informacije od izuzetne važnosti i rukovodioci obavještajne službe na istočnom frontu su zaključili da mu je mjesto u Berlinu. Tako su Brumm i ostali preživjeli vojnici iz njegove jedinice prebačeni u Njemačku; po dolasku je opet bio podvrgnut detaljnom ispitivanju. Kasnije su ga ponovo uputili Odjelu za planiranje i radne zadatke, ali mu je iskustvo s istočnog fronta donijelo viši položaj; postao je stručnjak za sovjetsku taktiku i strategiju. Bio je zadužen za sva pitanja u vezi s Rusima; osnovna mu je dužnost bila kontroliranje saslušanja odabranih sovjetskih zarobljenika koje su obavještajci s istočnog fronta prebacivali u Berlin. Osoblje Gestapa je primjenjivalo posebne metode kada se radilo o izuzetno teškim slučajevima. Bio je to surov i odvratan posao, ali Brumm se često prisjećao onoga što se događalo u Ukrajini i to mu je pomoglo da svlada u sebi gnušanje. Jedan Rus u Berlinu mogao je spasiti stotine Nijemaca na istoku. U lipnju se Nijemci ponovo počeli nizati pobjede. Brumm je zatražio premještaj u borbenu jedinicu, jer je smatrao da na
frontu postoji potreba za iskusnim časnicima. Prvi puta u njegovoj karijeri zahtjev je odbijen; otvoreno su mu rekli da je suviše dragocjen da bude hrana topovima i da je Reichu potrebniji na mjestu koje zauzima. Brumm se osjećao prevarenim; počeo je provoditi više slobodnog vremena uz piće i zabavu koju je grad mogao ponuditi, što njemu nije bilo svojstveno. U jesen rat se ponovo preokrenuo na štetu Njemačke i Brumm je nastavio sa svojim lošim navikama; pridružio se grupi viših SSovskih zračnih časnika koji su mogli nabavljati na izgled neograničene količine francuskog šampanjca, vina i čitave legije mladih djevojaka iz Lige njemačkih djevojaka koje su uvijek bile raspoložene za zabavu. Nekoliko puta je išao s višim časnicima na usamljeno i dobro čuvano imanje izvan grada gdje je bilo smješteno oko tri stotine mladih djevojaka; većina ih nije bila starija od dvadeset godina. Njemački front rada nadgledao je ovaj objekt koji je nazivao "Centrom za rekreaciju" i radio je pod pokroviteljstvom organizacije koja se zvala Kraft durch Freude ( Uživanjem do snage). Brumma su obavijestili da je prava rijetkost dobiti dozvolu za zabavu na ovome mjestu; rezervirana je isključivo za članove SSa, ali njegovi prijatelji koji su bili pripadnici SSa. Rekli su da ga smatraju ravnopravnim i nisu obraćali pažnju što je njegova uniforma drugačije boje. U travnju 1941. godine Brumm je imao posjetu koja ga je vrlo iznenadila: Otto Skorzeny, SSOberleutnant koji ga je temeljito ispitivao o operaciji Barbarossa. Skorzeny, koji je sada imao isti čin kao i Brumm, umišljeno je ušao u njegov ured, sjeo i noge u visokim, kožnim čizmama Stavio na Brummov pisaći stol . "Imam novi posao", reče Brummu , "možda bi te zanimao.“ Ove riječi probude Brummovo zanimanje. Ako bi ga taj posao izvukao iz Belina i odvukao iz ovog besmislenog života koji vodi, svakako će ga zanimati. Nije važno o čemu je riječ, bitna je akcija. Ali kada je od Skorzenyja pokušao izvući pojedinosti SSov časnik se samo smješkao i rekao: "Možda ću te jednom potražiti.“ Mjeseca dana kasnije Brumm je od Skorzenyja primio telegram s oznakom "povjerljivo". Ako Brumm želi postati SSov bojnik, može mu se ponudit posao koji će testirati njegove izuzetne sposobnosti. Skorzeny nije dugo čekao odgovor. Brumm je dobio svoja prva naređenja u roku od tjedan dana. Brumm je avionom otputovao u Munchen, a odatle su ga odvezli do jedne usamljene kuće u planini gdje su ga odveli u Skorzenyjev ured. Mišićavi Austrijanac ponosno mu je objasnio da mu je Centar za sigurnost u Reichu dao posebno zaduženje. Skorzeny je sada, jer su ga zbog čira vratili s istočnog fronta 1942. godine, zapovijedao specijalnom jedinicom vojnika pod imenom Friedenthal. Uvjeravao je Brumma kako će imat i "jedno vrlo zanimljivo" zaduženje. Potreban mu je dobar stručnjak za planiranje u kojega može imati povjerenja. Brumm je prihvatio posao, nakon što mu je Skorzeny objasnio da mu novi položaj otvara put u SSjedinice. Zbog toga će morati ispitati cijeli postupak njegovog podrijetla. Brumm je čuo za takve postupke, ali nije na njih obraćao pažnju; elitne jedinice često imaju neuobičajene običaje. Iz Berlina su hitno uputili dva tima koji će ispitati Brummovu obiteljsku povijest; u roku od nekoliko dana vratili su se s dokumentima i podnijeli s u izvještaj. Ni s majčine, niti s očeve strane nije bilo ni traga slavenske i židovske krvi od tridesetogodišnjeg rata. Ljudi su pod zakletvom izjavili da u obitelji nije bilo duševnih oboljenja i da s u fizičke osobine nekih dvadeset različitih mjera, počevši od visine u sjedećem stavu do razmaka između očiju - u skladu s normama elitnog korpusa. Poslije određenog vremena, Brummovo ime je službeno uneseno u SSove knjige podrijetla Das Sippenbuch - i položio je zakletvu na vjernost, kao i svi časnici koji postaju pripadnici Hitlerovog crn o g reda. To je bio mali ustupak za preskakivanje birokratskih redova, a može mu pomoći kod unapređenja. 21 5. svibanj 1945., 15:00 Ezdov je stigao popodne u sjedište te se uputio na kat u njihove privatne prostorije. "Našli su tijela", izvijestio je Petrova koji je upravo čitao jednu izjavu sa saslušanja. "Jučer su našli dva sasvim izgorjela leša - muški i ženski - u vrtu Ureda. Navodno ih nisu smatrali značajnim, jer su ih omotali dekama i ponovo ih spalili. Ali jutros su stigli kamionom, ponovo ih iskopali, stavili ih u drvene kutije i odvezli su ih u SMERŠ Treće udarne armije, nadomak grada.“ "Vidio si ih?“ "Samo kamion kada je kretao." " Izvor informacija?“ "Jedna ženaporučnik. Dodijeljena je jedinici SMERŠa zajedno s Petom udarnom armijom.“ Ostali su se smijali dok je on na svoj način objašnjavao situaciju, kao i uvijek u pitanju je bila žena. "Sumnjam u malu teritorijalnu ljubomoru. Ona tvrdi da sigurnost područja Ureda pripada Petoj armiji, a potraga za Hitlerom Trećoj. Bila je neraspoložena, pa sam joj dao malo votke da ju utješim. Sve mi je ispričala. Sada se osjeća mnogo bolje.“ Ezdov je bio niskog rasta i veoma snažan, kao mali, crni, himalajski medvjed, razvijenih ramena, mišićavog vrata i ruku. Glava mu je bila nerazmjerno mala u odnosu na tijelo, i crna kovrčava kosa mu je bila prorijeđena. Imao je tamnu put i lice puno ožiljaka od velikih boginja koje je preživio u djetinjstvu. Po svim mjerilima bio je ružan, ali ipak su ga žene smatrale privlačnim, što je čudilo i izazivalo ljubomoru kod ostalih prijatelja. O toj neobjašnjivoj pojavi znali su često pričati. "Jesi li sa siroticom još nešto podijelio osim svoje votke?" upita ga Bailov i značajno se nasmije. Petrov prekine šalu. "Što još?“ "Pronašli su dva psa pored leševa. I bazuku.“ Petrov smjesta ustane i počne oblačiti kaput. "Osiguraj prijevoz." Bailov podigne telefonsku slušalicu. "Za sve?“ Petrov promrmlja potvrdan odgovor. "Misliš da bi to mogao biti Hitler?" zabrinuto upita Ezdov "Prvo ćemo pogledat, zatim ćemo razmisliti, a tek onda ćemo odlučiti", odgovori Petrov i povede ih prema liftu. Bilo im je potrebno dva sata kako bi stigli do sjedišta Treće udarne armije. Kada su ušli, Petrov se prvo uputi prema zapovjednikovom uredu ne obraćajući pažnju na poglede službenika koji su se bunili. Vratio se za manje od dvije minute, a za njim je išao krupni, ćelavi general cupkajući za vođom Grupe za specijalne zadatke pokušavajući navući drugu čizmu na
nogu i s nakošenim naočalama metalnih okvira. Čim je uletio u sobu, general j e zaviknuo da mu dođe njegov vozač. Članovi grupe su još uvijek uživali promatrati kakav utisak ostavlja njihov vođa gdjegod da se pojavi. Petrov se odvezao s generalom, a ostali su krenuli drugim vozilom. Vozili su se oko kilometar do razrušenih nizova baraka koje su služile kao privremena poljska bolnica. Za vrijeme vožnje general se uspio obuti, ali i dalje nije mogao sakriti svoje uzbuđenje. U bolnici je vikao i naredio je apsolutnu tišinu. Zahtijevao je da zna gdje se nalazi pukovnik doktor Škaravski, šef sudske medicine. Izgledalo je kao da nitko ne zna, ali ipak su grupu brzo uveli u drvenu kućicu, izdvojenu od ostalih baraka. Nisu postavili stražu i Petrov je odmah generalu skrenuo na to pažnju, general je prvo poblijedio, a zatim pocrvenio i rukama se udario po nogama, kao nadurena ptica koja zamahuje krilima u ljubavnoj igri. Na golom drvenom podu u kućici bilo je poredano jedanaest leševa. Slabunjav bolničar sjedio je na drvenom sanduku u uglu i nožićem je čistio nokte. Pogledao ih je kada su ušli, ali nije progovarao niti riječ niti se uznemirio zbog njihovog prisustva. Vani je počela padati kiša, kapi su udarale po krovu i slijevale se niz oluk u zidu. Bolničar je prestao čistiti nokte i počeo promatrati kišu. General mu naredi da ustane. "Jesi li ti na dužnosti?“ "Osim mene ovdje nema nikoga.", promrmlja čovjek. "Znači ti si odgovoran što vani nema straže.“ Usta mu se razvuku u slabašan osmijeh. "Ja sam bolničar, druže generale.“ "Ti pripadaš Trećoj udarnoj armiji i propustio si izvršiti svoje vojne dužnosti.“ "Ali druže, tek sam stigao ovdje, samo nekoliko trenutaka prije vas." Znoj je lio s njega i nervozno se premještao s noge na nogu. "Znaš što te čeka", vrištao je general. "Druže generale, tek sam stigao!" Krikne čovjek. "Rekli su mi da se javim u mrtvačnicu, pa sam došao prvo ovdje. Ne možete strijeljati bolničara zato što je izvršavao naređenja.“ General otkopča futrolu za pojasom, izvuče revolver, uperi cijev u bolničara i kao nekim nevidljivim štapom izbaci ga van. Čovjek izgubi ravnotežu, padne na leđa i sklizne u blato i busen trave. Petrov i Gnedin se nisu osvrtali na cijelu zbrku, i počeli su pregledavati leševe. Ostala trojica su gledal a kroz prozor kako general gura bolničara prema velikom hrastu. Čovjek je dva puta pao, ali ga je general svaki puta natjerao da ustane i nastavio ga je gurati. Kada su stigli ispod drveta, general je prislonio cijev na bolničarevu glavu i opalio. Ukazao se oblačić dima i on se zgrči i padne na bok. Umiri se poslije dvatri trzaja nogama. Zbog jake kiše, pucanj se čuo kao da je ispaljen iz dječjeg pištolja. Ezdov se tiho nasmije. "Mrtvi vojnici ne rade iste greške.“ "Govno se kotrljalo nizbrdo", primijeti Rivitski. "Kada mastodont trči, trava nastrada", Ezdov procvrkuta. "U redu, idemo se igrati stražara, dok drug general ne dovede u red svoje ljude", reče Rivitski. "Petrove, osigurati ćemo ovo područje. Želiš imatj privatnost?“ "Gnedin će ostati sa mnom. Iz Moskve će poslati doktora Čenka. Dovedite ga k meni čim stigne, ali naš susret mora izgledati sasvim slučajno." Petrov nije želio da ruska medicinska uprava sazna da je Staljin imenovao promatrača iz njihovih redova. Rivitski, Bailov i Ezdov izašli su i zauzeli svoja mjesta. "Što misliš?" upita Petrov mlađeg kirurga. Gnedin se nakašlje kako bi pročistio grlo. "Ovaj leš smo vidjeli u bunkeru", kaže i pokaže na leš generala Hansa Krebsa, zapovjednika Glavnog stožera. "Onaj tamo je Goebbels. Vidiš, zabrljali su kada su ga spaljivali, ali taj je profil jedinstven. A evo i njegove metalne proteze za nogu. Žena je vjerojatno njegova supruga, ili neka njegova ženska, imao je sklonost za blud i njegova ga je žena na to poticala. Pretpostavljam da su i djeca koju smo našli njihova; šestero ih je.“ Petrov prstom gurne jedan leš i skupi usne. " Jesu li ovo leševi koje su jutros donijeli iz vrta Ureda?“ "Izgorjeli su, jedno je muško, drugo žensko. Moguće je.“ U prostoriju uđe Rivitski i kroz prozor im pokaže kako pješački vod ubrzano maršem formira zaštitni pojas. Vojnici su se rasporedili na udaljenost od dva metra, leđima okrenuti baraci, i s puškama i bajunetima spremni za napad. "Dolaze neki liječnici. S njima je i Čenko", kaže Rivitski Petrovu. "Uvedi ga.“ Čenko je nosio uniformu Crvene armije bez čina i ordena. Na čizmama bile su naslage blata. Bio je nizak, zakržljao, s krivim nogama i dugim, mršavim rukama. Nos mu je bio baburast i otečen; plavičaste kapilare s vrha nosa širile su se preko naboranih i smežuranih obraza. "Čenko", obrati mu se Petrov jednostavno. "Zapovjednice Petrove. Kada me je naš zajednički prijatelj zamolio da vam pomognem, nisam niti pomišljao da će se to tako brzo dogoditi. Donosim vam pozdrave iz Moskve.“ "Danas smo saznali kako je protuobavještajna služba Treće udarne armije iskopala dva spaljena tijela, muškarca i žene. Sumnjamo kako su to leševi Hitlera i njegove konkubine. Moramo ih pregledati prije autopsije.“ "Kako god želite zapovjednice, ali trebate biti svjesni osjetljivosti ove situacije sa političke točke gledišta. Zapovjednik Žukov nadgleda ove događaje iz neposredne blizine. Postoji određeni pritisak na identifikaciju Hitlerovog leša i svi ovi znanstvenici koji vani čekaju na kiši već imaju naređenja za preciznošću, ako shvaćate što želim reći.“ "Fučka mi se za politiku, Čenko. Ja želim istinu.“ "Da, to shvaćam. Ali morate znati da je istina relativna, zavisi o onome tko ju govori.“ Petrov je zurio u Čenkova. "Istina je istina, druže. Relativno je ono što se s njom radi. Istina pruža niz mogućnosti za
akciju, i ja namjeravam doći do njih. Jesu li ovo pristigli leševi?“ Čenko klimne glavom. "Tu su ispod.“ Njih četvorica sidu u podrum s visokim stropom. Stolovi za leševe i druga oprema već su bili postavljeni i ulične svjetiljke na baterije bile s u uperene na dva stol a kao da su promatrači. Na svakom stolu nalazio se p o jedan jako izgoreni i poluraspadnuti leš. "Zreli su", promrmlja Rivitski. Gnedin upali svjetiljke i stane između stolova. "Ovdje leži muškarac, a žena je s desne strane. U ovom trenutku ih nije lagano identificirati, u lošem su stanju.“ "Što kažeš?" upita Petrov. U uglu sobe je našao kutiju, okrene ju i sjedne na nju, više ga je zanimalo gledati leševe, nego slušati što mu imaju za reći. "Muškarac je ubijen. Vidiš, ovdje nedostaju dijelovi lubanje. Što se žene tiče, ne mogu odrediti, ali oštećenja su ozbiljna. Patolog će morati utvrditi jesu li glavne povrede nanijete prije ili poslije smrti. Da tijelo nije spaljeno, stupanj posivjelosti mogao bi nam dati odgovore koji su nam potrebni, ali u ovom stanju, to je već pitanje umjetnosti, a ne znanosti.“ Rivitski je netremice gledao u leševe."Kako će ih identificirati? Nije puno ostalo od njih.“ "Zubni karton." Gnedin se sagne i zavuče mali prst lijeve ruke u usta leša, otvori ih i pojave se bijeli zubi i pocrnjeni jezik. "Vidiš, zubi s u crni, ali s u još uvijek tu . Povijest bolesti će također navesti na izvjes n e zaključke, postoje mnoge mogućnosti.“ "Ipak nema puno toga od čega da počnemo.“ "Točno. Često ćemo biti prisiljeni osloniti se na pretpostavke." "Sudska medicina se uvijek na njih i naslanja", primijeti Čenko. "Želiš li ti raditi autopsiju?" upita Petrov Gnedina. "Mislim da nije potrebno. Potrebna su mi samo njihova izvješća", reče Gnedin. "Želiš li prisustvovati?“ "Ne, drug Čenko može prisustvovati kao naš promatrač." Gnedin strogo pogleda starijeg doktora kako bi vidio njegovu reakciju. "To je grupna psihologija, tijekom autopsije, vrlo često čovjek shvati kako misli kao i ostali.“ "Koliko će to trajati?" upita Petrov Čenka. "Nekoliko sati, rekao bih. Do jutra bi se preliminarni izvještaj završiti. Narediti ću da vam ga pošalju." "Osobno mi ga donesite.", reče Petrov. "Ezdov će ovdje ostati. On će vas dovesti do nas.“ Kada su se vratili u prizemlje, čekao ih je general s još pet liječnika i nekoliko tehničara. Svi su stisnuto stajali uz vrata, trudeći se ne pokisnuti. "Sve je u redu?" nestrpljivo upita general kada su stigli do njih. Petrov stane na stepenicu iznad generala i pogleda ga odozgo. "Kada završe autopsiju, doktor Čenko će mi donijeti preliminarni izvještaj. Moj čovjek će ostati ovdje kako bi ga kasnije dopratio.“ Ezdov dodirne kapu palcem i nasmiješi se. Petrov se obrati Čenku. "Ovaj izvještaj mora biti čist." I general i Čenko klimnu glavom. Doktor i general su tek ušli u zgradu kada su se Petrov i njegovi ljudi izgubili iz vida. Vani, Ezdov i Čenko stajali su ispod krova. Sibirac ispruži ruku i Čenko je prihvati. "Biti ću u blizini, doktore. Pobrinite se da dobro obavite posao." Čenko klimne glavom i zajedno s ostalima uđe u baraku. Ezdov osjeti laganu studen. Vidio je nekoliko bolničarki u bolnici i poželio je onu snažnu, s gustim dlakama ispod pazuha. Kao kod žena u domovini. Tu negdje, u bolničkom krugu mora naći barem jednu koja će ga malo zagrijati. Podigne ovratnik, kako mu vrat ne bi kisnuo i krene. Unutra jedan doktor zaustavi Čenka i povuče ga u stranu. "Tko je taj čovjek?" Čenko se namršti i prošapta mu na uho: "Druže, to ne želiš znati.“ 22 13. svibanj 1945., 23:30 Petrovljevi ljudi s u imali utisak da sada znaju što se događalo u bunkeru posljednjih nekoliko sati. Sigurno je bilo izvjesnih nepodudaranja u pričama koje su ispleli razni preživjeli zarobljenici, ali one nisu imale neki veći značaj - barem ne još. Bilo je kasno, gotovo ponoć, kada je Petrov zakazao sastanak. Petrov je stajao u sredini, okružen petoricom ljudi, kao profesor među studentima. Uvijek su tako bili raspoređeni na sastancima. Rivitski je donio nekoliko štruca tek ispečenog crnog kruha, Gnedin teglu marmelade od naranče i svežanj crnobijelih fotografija s autopsije, povećao ih je i zakvačio na plutu na zidu. Ezdov je, donio nekoliko boca njemačkog, bljutavog piva, a Bailov je donio za svakoga po punu bocu votke, i žuti, zemljani ćup s povrćem u octu. Ovo posljednje je bio dar jedne židovske starice koja ga je poljubila i zahvalila što su je oslobodili od nacista. Od 1941. godine je živjela na tavanu kod prijatelja. Ljudi su jedva čekali da sastanak počne. Vrijedno su radili kako bi doznali sve pojedinosti i sada je bio trenutak da ih pokušaju povezati u priču. S vremenom su ovakvi sastanci postajali prava svečanost. Posao pribavljanja informacija bio je završen i pobrinuli su se doći do velikog broja naizgled nevažnih pojedinosti. Sada će Petrov izvesti svoj posao čarobnjaka, kao kada je u pitanju maestro, svi se instrumenti sviraju kako on dirigira. Bailov otvori bocu votke i svakome nalije u čašu. "Da nazdravimo", reče Petrov podižući čašu. Svi odgovore u glas: "Za one koji su pali." Ispiju, te uzmu nekoliko zalogaja crnoga kruha i povrća. Petrov glasno cmokne i spusti čašu. "Daleko smo dogurali, drugovi." Ustade, stavi ruke na leđa, podigne glavu i počne govoriti. "Saslušali smo Baura, Gunschea, Haasea, Lingea, Vossa, Minkea, Rattenhubera, Weidlinga, Echolda i bezbroj stražara iz bunkera. Također imamo zapisana saslušanja Kunza i Hasseovu izjavu je potvrdio Schencke, koji ga je vidio s Hitlerom. Stražar Mengershausen je ispitan danas popodne, tvrdi da je prisustvovao spaljivanju i sahranjivanju tijela u vrt. Stražar Karnau tvrdi to isto, iako je dao neznatno drugačiji opis događaja. Imamo mišljenja Mischa i Hentschela, koji su posljednji izašli iz bunkera, kao i Hoegl, od kojega nismo puno saznali zbog lošeg zdravstvenog stanja.“
Petrov zastane i pogleda ljude; često je po položaju koji zauzimaju procjenjivao kako se sastanak odvija. "Još uvijek nam nedostaju Bormann, Burgdorf, Naumann i pilot Beetz. Žene Kruger, Junge, Christian i Manzialy još nisu uhvaćene i sudeći po raspoloženju naših vojnika, nema mnogo nade da ćemo ih žive pronaći. Doktor Stumpfegger, koji je otišao s Bormannom, nije uhvaćen, kao niti Kempka, Hitlerov vozač, Axmann koji ima jednu ruku, Schwagermann, Horbeck i još nekoliko manje važnih osoba. Još uvijek ima posla, iako smo napredovali.“ Ljudi se nasmijaše. "Hewel se ubio u pivovari. Imamo njegov leš", nastavi Petrov. "Koliko ih još ima, mislim na one važnije?" "Žene", brzo odgovori Ezdov. Ostali mu se počnu smijati. "One su bile tamo na kraju", reče on, braneći se. "Tako je", potvrdi Petrov. Ezdov se zadovoljno nasmije. "Gunsche i Linge", Rivitski doda. "Da.“ "Rattenhuber. Po svemu sudeći, on je hladnokrvan, pravi profesionalac", reče Gnedin. "Slažem se doktore.“ "Hoegl, kada bi mogao govoriti; bio je Rattenhuberova desna ruka.“ "Da. Kada se Hitler sa svima opraštao Bormann, Goebbels, Krebs, Burgdorf, Hewel, Voss, Rattenhuber, Hoegl, Linge, Gunsche, Christian, Junge, Kruger i kuharica Manzialy su bili prisutni. Hasse je možda bio, a možda nije; u svakom slučaju, u Moskvi je, pa ćemo s tim pitanjem morati malo pričekati. Jesmo li nekoga izostavili?“ Bailov nalije još votke, a Ezdov otvori bocu razblaženog piva. "Četrnaest ljudi - petnaest, ako računamo i Haasea - uz Hitlera i Evu Braun. Četvoro njih su mrtvi, ne znamo gdje je petero, a šestero su naši zarobljenici. Smatram da su Rattenhuber, Gunsche i Linge ključne osobe; njih imamo. Sve u svemu, zadovoljavajuća žetva za ovo doba godine. Od onih koji su još na slobodi, Bormann nam je cilj broj jedan. Linge i Baur misle da je mrtav, ali nismo našli leš. Mengershausen se kune kako nije ubijen.“ "Bili s u pored nekih tenkova na mostu Weidendammer", reče Bailov. "Pogođen je jedan tenk koji je eksplodirao. Vjerojatno je tada stradao.“ "Možda", pažljivo kaže Petrov. "Svatk o od vas zna kako je u bitkama. Ispostavi se da nije točno niti ono u što ste potpuno sigurni.“ "Fatamorgana", ubaci doktor Gnedin. "Kao Ezdovi njegov harem", podrugljivo primijeti Rivitski. "Uzimajući u obzir izjave svih raspoloživih svjedoka, dogodilo se sljedeće", započne Petrov. Prije nego je počeo govoriti duboko udahne. "Prije ručka Hitler je obavijestio Gunschea o svojoj namjeri da se ubije. Zatim je ručao s Junge, Christian i kuharicom Manzialy. U isto vrijeme Gunsche je telefonirao Kempki i naredio mu neka osigura benzin. Kempke je htio znati razlog, i rekao je Gunscheu da su preostale zalihe benzina zasute našom artiljerijskom paljbom. Dobio je naređenje da isprazni sav benzin iz uništenih vozila, kao i onih u garaži i neka donese sve raspoložive količine u vrt. Hitler i žene su pojeli ručak oko pola tri. Poslije toga kratko je posjetio Lingea kako bi ga obavijestio o svojem planu i rekao mu neka se pobrine da se leševi spale, kako se ne bi moglo prepoznati čiji su. Također je naredio Lingeu neka spali sve njegove osobne stvari, osim portreta Friedricha Velikog; tu sliku je predao pilotu Bauru kako bi ju mogao iznijeti iz grada prilikom bijega.“ Rivitski ga prekine. "I koji sada krasi naš zid." Portret je ponovo uramljen u ramu koju je Baur ostavio u bunkeru. Sliku je ovio oko štapa i vezao ju konopcem. Poleđinu je zaprljao blatom, ali kada je ranjen u pokušaju bijega, Rusi su ubrzo pronašli portret i predali ga Petrovu. "Ružna slika", doda Rivitski. "Friedrich izgleda kao homoseksualac.“ "Nijemci se nikada neće promijeniti", reče Ezdov. "Otruju šestero djece, a onda dovode čovjekov život u opasnost samo kako bi spasili komad naslikanog platna. Tko ih može razumjeti?“ Petrov im je dozvoljavao da ga prekidaju, jer su često ti spontani komentari otkrivali zanimljivo zapažanje. Ali ih sada prekine i nastavi. "Otprilike četrdeset i pet minuta poslije ručka, svi ljudi u bunkeru su pozvani u prostoriju za konferenciju izvan Hitlerovih odaja. On je nosio sivi sako i crne hlače. S njim je bila Eva Braun, na sebi je imala crnu haljinu, smeđe cipele i sat od platine ukrašen dijamantima. S okupljenim ljudima su se rukovali. Hitler je progovorio tek po neku riječ.“ "To nije njemu slično, zar ne?" upita Gnedin. "Vjerojatno ne", potvrdi Petrov. "Lijepo si to primijetio, ali na to ćemo se kasnije vratiti. Oproštaj nije trajao više od pet minuta, možda i kraće. Zatim je Linge otvorio vrata apartmana. Hitler se rukovao sa sobarom i rekao mu da s ostalima napusti bunker. Onda su se vrata zatvorila. Gunsche je otišao smijeniti stražare u gornjem dijelu bunkera i brzo se vratio dežurati. Linge je također otišao gore.“ "Primjedba", upadne mu u riječ Bailov. "Ako je Gunsche smijenio svoje ljude, koje točno ljude i na kojim mjestima?“ "Odlično", reče Petrov s neznatnim uzbuđenjem u glasu. "To zabilježi", naredi Gnedinu, koji je vodio zapisnik. "Vrata su se zatvorila. Odjednom Goebbelova žena juri niz hodnik i ulijeće u Hitlerov apartman . Do k on stoji u predvorju ona ga preklinje neka bježi. Gunsche, koji se u tom trenutku vraća, ulazi za njom, Hitler pogleda Gunschea i kaže: "Ne želim je vidjeti." Gunsche je odvodi. Čelična se vrat a zatvaraju. Prolazi odreženo vrijeme. Ljudi u hodniku čuju pucanj iznutra. Otprilike je tri i trideset. I dalje čekaju. Poslije određenog vremena ulaze u sobu. U tom trenutku je otprilike tri i četrdeset minuta.“ "Nakon što su čuli pucanj, čekali su da prođe deset minuta", reče Rivitski. "Gunsche nam je rekao kako je Hitler dao izričitu naredbu da se tek deset minuta poslije pucnja uđe u sobu. Zašto deset minuta?" "Da im se da vremena za smrt?“ "Zašto samo jedan pucanj?" upita Ezdov. "Prava pitanja: zabilježi ih", reče Petrov i nastavi. "Izjave o redoslijedu ulaska ljudi u sobu se ne podudaraju. Izgleda da je ušao prvo Goebbels ili Bormann, zatim Gunsche, a nekoliko sekundi poslije njega Axmann, koji je stigao prekasno u bunker za oproštaj s Hitlerom. Tijela s u ležal a na kauču. Hitler je bio neznatno nagnut prema naprijed , lice mu je bilo
krvavo. Žena je bila na drugom kraju kauča, uz naslon za ruke. Bez krvi. Hitlerova desna ruka visila je preko kauča. Na podu, pored njegove desne ruke, nalazio se Walther 7.65. U blizini je bio i pištolj kalibra 6.35. Neki tvrde kako su vidjeli ranu na desnoj sljepoočnici iz koje je curila krv, ali je najviše krvi curilo iz usta; u tome se svi slažu . Na ženi nije bilo nikakvih posebnih povreda. U sobi se osjećao jaki miris gorkih badema - cijanid. Gunsche je ostavio leševe i u prostoriji za konferenciju je sreo Kempkea. On mu je rekao kako je Hitler mrtav. Bormann nije ništa rekao, već je otišao obavijestiti pijane generale Burgdorfa i Krebsa. Nekoliko je trenutaka Axmann, pripadnik Hitlerove mladeži, ostao sam pored leševa. Linge je pitao Kempkea je li osigurao benzin. Ovaj mu je odgovorio da se u vrtu Ureda nalaze kante sa sto sedamdeset litara benzina. U tom trenutku stigli su Rattenhuber i dr. Stumpfegger. Linge je umotao Hitlerovo tijelo u pokrivač, samo su mu noge u cipelama bile otkrite. Stumpfegger pomaže Lingeu nositi tijelo. Borman n nosi ženu, ali je Kempke uzima od njega. Na stepeništu koje je vodilo u vrt Kempke se oklizne i gotovo ju ispusti, ali mu je Gunsche pomogao. U trenutku kada unose leševe u vrt, pojavljuje se jedan SS stražar. Gunsche na njega počne vikati i naređuje mu neka se smjesta skloni.“ "Stražarevo ime?" upita Rivitski. "Ne zna se", reče Petrov. "To zapiši. Leševe spuštaju u plitko udubljenje, jednu rupu koju je napravila eksplozija granate. Kempke polijeva leševe benzinom. U tom poslu ih prekida artiljerijska paljba.Tek kad a je nastupilo zatišje, Gunsche pomaže Lingeu benzinom potopiti leševe. Gunsche predlaže zapaliti ih granatom, ali to Kempke ne dozvoljava. Goebbels je donio šibice i pale jednu krpu. Stražar Mengershausen je u to vrijeme na dužnosti u Sobi mozaika u Uredu, udaljen otprilike stotinu metara. Vidio je kako su leševi iznijeti iz bunkera i zapaljeni. Drugi stražar, Karnau je dok je hodao oko stražarskog mjesta vidio kako se pali vatra, tvrdi da je bio iza ugla i ostali ga nisu mogli vidjeti. Bio je dovoljno blizu da vidi lice leševa i Hitlera je prepoznao po brkovima. Ostatak je lica, po njegovom opisu, 'smrvljen'. Ovo se događa oko četiri ili četiri i trideset popodne. Gorivo se dolijevalo na vatru tijekom sljedećih nekoliko sati. Za to se vrijeme nekoliko stražara zaustavilo da vidi što se događa. Izvještaji tih ljudi se razlikuje u zavisnosti od stanja u kojem su se leševi nalazili kada su ih vidjeli. Gunsche tvrdi da su ostatke zamotali u šatorsko krilo i sahranili u jednu rupu pored mjesta kremacije, jer leševi nisu u potpunosti izgorjeli." "Nedovoljna toplina", primijeti Gnedin. "To su mjesto u potpunosti poravnali kako nitko ne bi primijetio da su tamo sahranjeni", završi Petrov. "Tu su bili sve dok ih nisu pronašli hrabri borci Sedamdeset devetog streljačkog korpusa", završi Rivitski priču. "To je sve što znamo", reče Petrov. "Kakva pitanja postavljati? Gdje su rupe?" "Autopsija", Gnedin reče. "Ako je tijelo zaista Hitlerovo, onda je naš zadatak završen.“ "Znamo nalaz autopsije, samo ga moramo analizirati. Brine me to što, po izvještaju stručnjaka za sudsku medicinu, nitko nije umro od metka, uključujući i generala Krebsa, koji nije sahranjen i čije smo tijelo vidjeli. Ako je to politička procjena, razumijem je; ako je to njihovo stručno mišljenje, onda imamo ozbiljan problem. U tom slučaju, ili imamo pogrešne leševe, ili su svi svjedoci lagali.“ "Masovna histerija može izazvati psihozu grupe, ali postoji mala vjerojatnost da će se to dogoditi. Ovi su ljudi naviknuti na nasilje i grotesku", reče Gnedin. "Krebs se ubio pištoljem", reče Rivitski. "Pronašli smo tijelo i na njemu je rana koju je napravio metak. " "Da", reče Petrov. "Na trenutak ćemo pretpostaviti kako naši dobronamjerni stručnjaci za sudsku medicinu ne žele imati ratnog zločinca koji je dovoljno hrabar da se ubije. Čenko to potvrđuje. Njegovo je mišljenje kako su rane na tijelu nesumnjivo od metaka, ali on nije član službene komisije, već samo promatrač. Nalazi komisije su, međutim, službeni.“ "To nije važno", nestrpljivo kaže Gnedin. "Zubi to dokazuju. Komisija je pronašla dva zubna tehničara, Heusermanna i Evhtmanna, kao i potpunu dokumentaciju o liječenju zubi. Saslušavali su ih nekoliko puta i sa sigurnošću su identificirali Hitlera i Evu Braun po popravcima na zubima, uključujući i njezinu protezu. Teško da se takav dokaz previdi. To se ne može tek tako odbaciti.“ "Primjedba zabilježena", veselo odvrati Petrov. "Molim vas , imajte na umu vaš zadatak. Na nas ne smije utjecati mišljenje komisije. Njihovi nas nalazi ne zanimaju. Ponovo vas podsjećam, mi želimo istinu i samo istinu.“ U glasu vođe se osjećao prizvuk koji je iznenadio ljude. Bio je uzbuđen, iako i dalje suzdržan, kada ga ne bi poznavali, pomislili bi kako ih zadirkuje. Nešto krije od njih. "Ezdov, reci svojim drugovima što znaš.“ Svi puni očekivanja pogledaju Sibirca. On je iskoristio priliku napraviti se važnim; popio je gutljaj votke, isprao malo usta, i tek tada progutao i progovorio. "Momci iz SMERŠa s u jučer završili posao s Fraulei n Heusermann. Ona mala plavuša s velikim grudima." Pokaže rukama izgled. "Čenko nam je rekao da ju je komisija zamolila da identificira zubne radove na vilici koju su izvadili iz Hitlerovih usta. Preuzeo sam je od SMERŠa, rekao joj kako sam član komisije i da želim pregledati vilicu kako bismo bili sigurni. Rekao sam joj kako shvaćam da je pod velikim pritiskom i smatram kako je do tada lijepo surađivala. Željela mi je ugoditi, to vam mogu reći. Objasnio sam joj da je u pritvoru, ali da je želimo nagraditi za pomoć koju nam pruža, pa joj dozvoljavam da se vrati u stan i uzme svoje osobne stvari. Bila je na tome vrlo zahvalna." "Mogu misliti", zadivljeno kaže Bailov. "Pažljivo slušaj", opomene ga Petrov. "Odvezao sam je u stan. U početku je bila nervozna, ali sam joj dao malo votke i izgleda kako ju je to umirilo." Svi se nasmijaše. "Opustila se. Tražio sam od nje da mi ispriča kakav se život vodio u višem sloju Trećeg Reicha. Rekla mi je: 'Održavale su se mnoge zabave. Trajale su po cijele noći, a ponekada su se nastavljala i sutradan.' Rekla mi je kako je Borman n jebao više od pol a žena u Uredu, a zatim pisao pisma ženi o tome, uz mnogo pojedinosti. Rekla je kako je Goebbels jebao samo mlade djevojke, nijedna nije smjela biti starija od njegove najstarije kćerke.“
"U redu", kaže ljutito Petrov. "Prijeđi na stvar.“ "Kod nje smo u stanu. Udobno je. Njeni prijatelji, nacisti, su bili vrlo darežljivi; rekl a je kako je imala puno momaka. Ostavio sam je da sprema stvari u kovčeg, dok sam ja za to vrijeme pregledavao stan. Na nekoliko mjesta našao sam mrlje od krvi. Rekla je kako je u noći kada su svi napustili bunker kod nje došao satnik po imenu Helmut Beerman i molio je za utočište. On je pripadao Mohnkeovoj grupi, ali se od njih odvojio, bojao se sam priječi rijeku . Sutradan ujutro, Beetz, Baurov kopilot, dovukao se do njenog stana. Bio je ranjen u glavu. Djevojka i Beerman su mu pokušavali pomoći, ali umro je kasnije tijekom dana. Sahranili su ga ispod gomile ruševina ispred zgrade. Beerman je još uvijek želio pobjeći. Zvao je djevojku da pođe s njim, ali ga je odbila i otišao je sam. U podne istoga dana po nju dolazi jedan student medicine, Bugarin, kako bi je odveo na saslušanje SMERŠa“ "Toliko o Beetzu. Možemo ga premjestiti na drugi popis", reče Rivitski. "Što se dogodilo s Beermanom?“ Ezdov slijegne ramenima. "Nitko ga više nije vidio. Konačno sam prešao na pravu stvar s djevojkom. Odmotao sam vilicu i položio sam je na stol. Trebalo je vidjeti izraz na njezinom licu.“ "Vilicu s leša iz mrtvačnice?" upita Gnedin. Ezdov nije obrati pažnju na prijateljevo pitanje. "Dugo je razgledaval a vilicu. I konačno je rekla: 'Njegova je?' 'Čija?' pitam. 'Fuhrerova', kaže ona. Pitam je li sigurna. Vrlo je odlučna i objašnjava mi po redu kako se sve slaže s podacima iz kartona - sve po sjećanju . Djeloval a je uvjerljivo. Tražio sam od nje neka potvrd i kako je to ista vilica koju je već pregledavala pred komisijom. To ju je razljutilo; 'Svakako', uzviknula je. Tada sam joj rekao kako je vilica koju je upravo pregledala izvađena iz usta jednog SS snajperista ubijenog prethodnog dana, koju sam zatim malo zapalio.“ Gnedin, Rivitski i Bailov zinuše u čudu; netremice su ga gledali. "Ova izjava ju je rasplakala, pustio sam je neka se isplače, a onda sam joj dao još jednu votku kako bi se smirila. Rekla mi je kako njene procjene uopće nisu pouzdane. Povjerila mi se kako se boji Rusa, rekla je komisiji sve što je mislila da žele čuti od nje. Dalje, kada su je momci iz SMERŠa odveli u ordinaciju doktora Blaschkea u Ured, uzela je jedan most iz njegove kutije, napravljen za Evu Braun, i pomiješal a ga s ostalima. Kasnije kada s u od nje tražili identifikaciju mosta, pokazala je na taj, dakle nije slagala. Samo, taj most Evi Braun nikada nije namješten.“ Petrov ga prekine. "Sjetite se kako je taj most ključni dokaz u izvještaju sudskih vještaka, na osnovu njega su zaključili da je riječ o lešu Eve Braun.“ "Ali to ne može biti dokaz", zaključi Ezdov. "U trenutku kada je Hitlerova žena umrla, most je bio u ordinaciji, ne u njenim ustima. Ispostavilo se da je svjedočenje Fraulein Heusermann potpuno nepouzdano." "Do vraga", izusti Bailov. "Tko je onda mrtva žena?", upit a Gnedin . Petrov nakon krače pauze kaže. "Eva Braun." Sada su svi sjedili kao na iglama. "Tijelo je izrešetano artiljerijskom vatrom u dvorištu, ali siguran sam da je njeno.“ "Onda je muškarac ipak Hitler", reče Rivitski. "Vidjet ćemo", reče Petrov. "Ako je ratni zločinac broj jedan želio inscenirati vlastitu smrt, leš njegove nevjeste najbolji je mamac.“ Rivitski ga opet prekine. "Misliš da je živ?“ "Treba uzeti u obzi r još jednu činjenicu. Jučer sam posjetio jedan sabirni logor u predgrađu, gdje su skupil i razne nacistkinje", reče Petrov. "Uhvatili su samo žene u uniformi, sumnjam da ćemo tamo naći tajnice. Ako su se probile kroz naše jedinice - što bi bilo pravo čudo pažljivo će se skrivati. Nećemo ih naći među izbjeglicama, već će krenuti prema zapadu. Ali imam nešto drugo na umu. Linge mi je rekao da je Hitlerova kuharica Austrijanka. Imam dojam kako misle da smo mi blaži prema Austrijancima, nego prema Nijemcima.“ "Hitler je bio Austrijanac", naglasi Gnedin tu očiglednu činjenicu. "Točno, ali nebitno", reče mu Petrov. "Veliki broj SSovaca su rođeni Austrijanci. Također još jedna nevažna činjenica. Važno je, međutim, činjenica da je Austrija pripojena Njemačkoj protiv svoje volje." "Sranje", kaže Rivitski. "Svi znaju kako su Austrijanci dočekali Nijemce raširenih ruku.“ "Narod da, vlada, ne. Austrija zapravo ima isti status kao Francuska i Čehoslovačka ili bilo koja druga zemlja koju je Hitler okupirao. U skladu s našim sporazumom sa zapadnim saveznicima, smatra se kako s u građani ovih zemalja oslobođeni našim ulaskom u zemlju i mogu se vratiti kućama. Naša se vlada s tim složila.“ "Jedna kuharica to ne zna.“ "Ona je očajna, njena jedina misao je kako se vratiti kući, to je sve što ima. Pratio sam put kojim je krenula Mohnkeova grupa, ona je bila s njima. Prošao sam tim putem. U tom kraju su tri bolnice, ali samo je jedna za civile. Otišao sam tamo i tražio sam popis pacijenata. Volim Nijemce jer uvijek pedantno i pažljivo vode evidenciju. U bolnici je bilo smješteno pet Austrijanaca i dvije Austrijanke. Ona je jedna od njih.“ Ljudi se nasmijaše. "Silovali su je i tukli, pucali u nju i ostavili je takvu da umre. Izgubila je puno krvi, ali je povremeno dolazila k svijesti. Rekla mi je dvije stvari. Prvo, Hitler je završio ručak zelenom salatom i rezancima, i sve je ostalo pojeo. Drugo, posljednjeg dana za stolom se nalazilo pet osoba, SSstražar, niži Časnik Schweibel.“ "Izvanredno", reče Bailov, očigledno zadivljen. "Sve pojede, čak i kada se sprema da se ubije.“ "Zanimljivo", primijeti Rivitski. "Kada sam saznao njegovo ime, izdao sam tjeralicu za Schweibelom. Sinoć su me pozvali. Ovdje su ga doveli i saslušao sam ga." Petrov podigne dokument i zamahne s njim. "Nema puno podataka. Izašao je s posljednjom grupom i zarobljen je na drugoj strani rijeke. Ali je potvrdio što je Hitler pojeo kada je posljednji put ručao, i da nije ništa ostavio na tanjuru.“
Petrov na trenutak zašuti. "Zatim sam potražio Čenka. U izvještaju s autopsije ne piše je li želudac seciran . Prema izvještaju, uzeli su malo mokraće iz mjehura, ali nisu otvarali želudac. Čenko je to potvrdio. Izvadili su organe i stavili su ih u posebnu posudu. Jutros smo Čenko i ja bili u mrtvačnici. Leševi su već bili kremirani, ali su crijeva ostala netaknuta. Čenko je secirao želudac. Nije našao ostatke hrane - nikakve." "Zelena salata", reče Gnedin dubokim glasom. "Zelena salata", potvrdi Petrov. "List zelene salate ne probavlja se tako lako. Da je Hitler izvršio samoubojstvo samo jedan sat poslije ručka, Čenko bi našao ostatke salate u želucu.“ "Ali, tijelo je spaljeno", prekine ih Bailov. "To je moglo uništiti salatu.“ "Samo pod uvjetom da je vatra uništila želudac, ali želudac je ostao netaknut. Mjestimično je nagorio i sasušio se, ali je sadržaj želučane šupljine neoštećeni, u njemu nije bilo salate kao što se očekivalo." "Ako je to bio Hitler", Ezdov glasno izgovori mišljenje ostalih. U sobi zavlada tišina. Petrov sjedne, prođe rukom kroz kosu i podigne čašu. "Popiti ću još jednu.“ Gnedin se povukao u drugi kraj sobe. Želio je biti sam. Prošlo je nekoliko minuta. Petrov je promatrao kako razmišljaju o činjenicama koje su upravo saznali. "Dvojnik", progovori Ezdov. "Njemačka riječ glasi Doppelganger", podsjeti ih Petrov. "Imamo razloga vjerovati da je Hitler rijetko koristio trojicu svojih dvojnika jedan je ovdje u Berlinu. Nesumnjivo ih je bilo još. Pripadnici Sedamdeset devetog streljačkog korpusa su, u stvari iskopali jednog od njih kada su pretraživali vrt Ureda.“ "Leš u cisterni za vodu.“ "Vjerojatno je to odredio Goebbels prije svoje smrti, kao zadnju gestu svojem gospodaru", kaže Petrov. "Fašistička odanost.“ "Neosporivo", kaže Petrov. "Slažete li se?" "Da", promrmlja Ezdov. "Ona žena je pružila nesumnjive dokaze, a i prazan želudac ide tome u prilog.“ "Da", kaže Gnedin, "Mislim da tu ima nešto." Rivitski klimne glavom. "Težak slučaj." "Da", potvrdi Bailov. "Koji će biti naš sljedeći korak?" upita Rivitski. "Izvijestit ću Staljina. Zatim ćemo na spavanje. Razmislite u kojem je trenutku dvojnik mogao biti ubačen. Osjećam kako su to morali izvesti u zadnjem trenutku, svakako u posljednjim minutama.“ "U toku ovih deset minuta neposredno poslije pucnjave?" "Kako?“ "Ne znam", odvrati Petrov. "Još ne znam. Ali leš koji nije Hitler govori nam kako je postojao neki način. " Gnedin ga prekine. "Još uvijek sumnjam u to." "Objasni zašto", naredi Petrov. "Zubi. Možda je ona žena lagala Ezdovu, čak i komisiju , ali patolozi su ipak, u stvari, usporedili zube s podacima u kartonu u ordinaciji. Što se salat e tiče, također imam određene primjedbe, još se to mora razmotriti i ispitati, o svemu moramo razmisliti. Možda ne želimo shvatiti očigledne činjenice.“ "Pretpostavimo, zbog rasprave", usprotivi se Petrov, "da su zubi dvojnika pripremljeni i izmijenjeni. To nije tako teško izvesti, i ukoliko su planirali pucati liječnici žele identificirati Hitlera - ako ne živog, onda mrtvog. Njihova opravdana želja za slobodom od ovog čudovišta utječe na njihov rad . Ovdje govorim o izvjesnim izmjenama koje će ispitivačima omogućiti privremeno obuzdavanje nevjerice.“ "A testis koji nedostaje?“ "Da", kaže Petrov. "Jednostavno. Prvo se šuškalo o tome da Hitler ima smo jedan testis. To je možda točno, a možda i nije; u zdravstvenim podacima ne postoji zapis koji bi to potvrdio. Ali, razmislite; da ste na njegovom mjestu i da imate neprijatelja koji u to vjeruje, koji bolji dokaz o vlastitoj smrti može pružiti leš sa samo jednim testisom? Dvojnik je operiran. Sumnjam kako Hitlera nedostaje jedan testis, ali se potrudio kako bi ljudi našli ono što očekuju, zar ne?“ Gnedin zavrti glavom. "Sve je to logično, ali to je samo nagađanje, nisu činjenice.“ "U istrazi se uvijek kreće od činjenica prema nagađanju. Činjenice su samo formalni način razmišljanja i klasificiraju očekivano, postupak kojim se povezuje poznato s nepoznatim. Ali, u ovom slučaju, osjećam u dubini svoje duše, ozbiljnost dokaza pokazuje na točnost naših pretpostavki. Komisija je pogriješila: Adolf Hitler je živ. Pitanje je samo kuda je otišao.“ 23 14. svibanj 1945,10:00 Sutradan su se Petrov, Bailov i Gnedin vratili u bunker ispod Ureda Reicha. Bailov je pronašao dizelmotor koji je služio kao generator, uključio ga je i svjetlost se upalila prije nego što se cijela grupa okupila u Hitlerovom apartmanu. "Sve je tako jednostavno, pa se nešto sasvim očigledno može vrlo lako previdjeti", reče Petrov. "Umjetnici provedu svoj cijeli život u pokušaju da nauče promatrati. Policajci rade to isto. Većina ljudi prolazi kroz život promatrajući svijet oko sebe, ali bez uspjeha, nikada ne vide ono što se tu stvarno nalazi. U tome je naš problem. Sve je tu, pred nama, sve je toliko očigledno da se ne može jednostavno shvatiti. Zamjena se morala odigrati u posljednjem trenutku boravka u bunkeru, tek nakon što su svi prisutni vidjeli kako su se zatvorili u sobu. Očigledna, ali nama još nepoznata, činjenica je kako još jedan izlaz mora postojati." "Možda se sakrio i čekao, a zatim se odšuljao stepenicama do završenog tornja i onuda izašao?" pitao se Bailov. "Nije. Prvo, to bi značilo kako se dvojnik krio u bunkeru izvjesno vrijeme prije nego je izvršena zamjena. Drugo, to bi bilo teško sakriti od Eve Braun. Dvojnik je morao ući putem kojim su pobjegli." "Osim ako je znala što Hitler planira", primijeti Gnedin. "Da, to je moguće", prihvati Petrov. "Ona je bila priglupa i odana svojem gospodaru. Ali pitanje je bi li žrtvovala svoj život kako bi prikrila njegov bijeg; u to sumnjam. Po svemu što znamo o njoj, bila je sebična i puna sebe. Krzno, svilene haljine,
donje rublje iz Francuske, skupi mirisi, nakit - što to govori o Braunovoj? Svijet se rušio oko njih, a ona je uspjela ponijeti sa sobom sve te malograđanske dragocjenosti. Mala je vjerojatnost da bi se ubila ukoliko on ne bi izvršio samoubojstvo. Bez njega, ona ne predstavlja ništa. Sve su ovo znaci kako je u pitanju brižljivo pripreman pothvat koji se odavno planira. Hitler je mogao iskoristiti jednu od brojnih prilika za bijeg u Alpenfestung za vrijeme operacije Seraglio, ali odlučio je ostati u Berlinu. Sve u svemu, čudna odluka koju treba preispitati. Njegove vojske, kakve su bile, još uvijek su se borile u središnjoj Austriji i oko Munchena. Neke rezerve su postojale u Italiji, blizu granice između Austrije i Švicarske. Na posljetku, usprkos svim gubicima, Wehrmacht je još uvijek imao uski pojas Njemačke koji se protezao između Baltika i Austrije. Rat još nije završen, barem ne između fanatika kao što je Hitler. S vojne točke gledišta, još je imao prostora za manevar - taktički, ako ne i strateški - i dovoljno vatrene moći da nastavit rat, pod uvjetom da pažljivo odluči gdje i kada se njegova vojska treba boriti. Njegova prošlost potvrđuje da uvijek izbjegava sukob i kako smišlja nove planove. To je važan biografski podatak", odlučn o kaže Petrov. "Njegova metoda je jasna; takve se navike ne mijenjaju lako. On uvijek bježi. Takva je priroda čovjeka za kojim tragamo.“ Ostali su napeto slušali. "Po mojem mišljenju, Braunova nije ništa znala o tom planu. Ubila se u uvjerenju kako će zajedno umrijeti. Nakon što se ubila, izvršena je zamjena. Uzimajući u obzir sve dokaze, ovo je jedini mogući zaključak. To znači da mora postojati ulaz i izlaz odavde za koji nisu znali niti žena, ni nacisti u bunkeru.“ "Lažni zid", primijeti Gnedin. "Ili pod", brzo doda Petrov. "Čudno je kako ovaj bunker, koji je nedavno projektiran i vrlo brzo izgrađen, ima samo dvije razine. S arhitektonske točke gledišta, nema razloga da jedan dio bunkera bude niži od drugoga. Ukoliko je jedna razina gore, ispod nje je možda prolaz.“ "Zid, pod, tavan, ništa drugo ne dolazi u obzir", kaže Bailov. "Što god bilo mora biti u apartmanu, jer postoji samo jedan ulaz: vrata na hodniku. Ako bih ja bio u pitanju, želio bih izravan prolaz kako nitko ne bi saznao za dvojnika i plan.“ "Točno", reče Petrov. "Mora biti negdje ovdje, blizu nas.“ Tijekom razgovora koji je slijedio, Bailov je predložio pregled instalacija za osvjetljenje. Prvo su pregledali svjetiljke ugrađene na stropu spavaće sobe Eve Braun. Pronašli su samo plitko udubljenje u kojem je smještena instalacija. Žica se gubila u metalnoj provodnoj cijevi, obavijenoj betonom. Svjetiljka u Hitlerovoj spavaćoj sobi došla je zadnja na red. Bailov ju je otvorio, ali je ustanovio kako je ne može odvrnuti kao prethodne. "Ova je drugačija", izvijesti ih. "Ne mogu je odvrnuti.“ Petrov je žmirkajući gledao u strop. "Razbij je", naredi. Malim čekićem, koji je uzeo iz dobro opremljene kutije s alatom u prostoriji s agregatom Bailov snažno udari jednu stranu instalacije. Metalni dio se iskrivi i beton se pokaže. " Ne vrijedi. Izgleda kako se zaglavio.“ "Razbij malo betona", posavjetova ga Petrov. Stajao je točno ispod žarulje i promatrao. "Sloj je debeo tridesetčetrdeset centimetara", požali se Bailov. "Možda", uzvrati Petrov. Bailov je dugo lupao prije nego su počeli padati komadi betona. Poslije određenog vremena se umorio i Gnedin ga zamjeni. Radili su duže od sata, jer im Petrov nije dozvoljavao odmor. Na posljetku je Bailov probio beton."Do vraga", kaže. "U betonu se nalazi metalna ploča.“ "Ostavi je", reče Petrov. "Još jedno mjesto od svjetiljke ćemo pogledati." Bilo im je lakše raditi na drugim svjetiljkama, jer su ih mogli skinuti i imali su više prostora za rad uz pomoć čekića i dijetlom. Otvorili su rupe uz svjetiljke do iste dubine kao uz onu iza koje se nalazi metalna ploča, ali svuda su nailazili samo na beton, više nije bilo metalnih ploča. Nakon što su otvorili tri takve rupe, Petrov im je naredio da se vrate na prvu. Bailov je nekoliko puta jako udario u metalnu ploču. "Veliki promjer, ali mislim da ćemo je probiti maljem i dijetlom.“ Gnedin je ponio potreban alat iz radionice Ureda. Poslije dva sata teškog rada uspjeli su probiti metalnu ploču. Baterijom su osvijetlili tamnu šupljinu iznad otvora. Zadovoljni što s u došli do nečega, željeznom polugom s u izvukli instalacije iz ležišta i podigli su Petrova u otvor, dovoljno velikog za ulazak i malo krupnijeg čovjeka od njihovog sićušnog vođe. Petrov je osvijetlio prostor ispred sebe i odmah vidio kako gore ima puno mjesta. To nije bio tajni tunel za bijeg - samo jedna duga, ravna provodna cijev koja je vjerojatno služila za održavanje bunkera. Tragovi na podu cijevi upućivali su na činjenicu da je netko bio tu, ali nije mogao utvrditi kada. Prije nego je počeo pregledavati cijev, pažljivo je razgledao mentalnu instalaciju u kojoj je bila smještena svjetiljka. Velikim vijcima je bila pričvršćena na cijev. Shvatio je da je skidanje instalacije bilo moguće izvesti jedino odozgo. Odozdo je bila ista kao i ostale, ali odozgo je suučesnik mogao odvrnuti vijke, podignuti instalaciju za svjetiljku, ostaviti dvojnika, povesti Hitlera, a zatim staviti instalaciju na mjesto i pričvrsti vijke nakon što završi posao. Genijalan izlaz, niti po čemu se ne bi moglo posumnjati da se instalacija može ukloniti, niti zaključiti kako je to izvedeno, ukoliko se ne skine na silu. To su tražili. Ovo je još jedan dokaz o vrlo pažljivoj razradi plana za bijeg iz bunkera. Petrov proviri iz otvora. Želio je biti siguran da je ovo jedina instalacija za svjetiljku iza koje postoji izlaz, morao je biti siguran. "Sve ostale instalacije skinite. Želim biti siguran da je ova drugačija od ostalih.“ "Što ima tamo?" upita Gnedin, a Bailov opsuje jer je morao još raditi. "Neka vrsta velike, metalne provodne cijevi. Izgleda kako nema svrhu. Cijev je dovoljno velika da se u njoj može kretati. Instalacija za svjetiljku je vijcima pričvršćena iznutra. Tko god je projektirao bunker imao je u vidu bijeg." Petrov sjedne dok ostali ne izvrše posao. "Sve ostal e instalacije svjetiljki s u iste", povika Bailov poslije dužeg vremena. "Sve su ukopane u beton . " Petrov
promrmlja nešto u znak odobravanja. "Pogledat ću kako to izgleda gore." Ubrzo otpuže do prvog proširenja u cijevi. Pažljivo je razgledao metalnu površinu koja je izgledala kao da je upravo počišćena. Ali kada je legao na trbuh i spustio se do same površine i osvijetlio je baterijom pronašao je nekoliko crnih točkica. Kada ih je dobro pogledao, učinilo mu se kako zna od čega su. Nožićem ih je skinuo s metalne površine, a zatim ih pažljivo pokupio komadom bijele tkanine; točke su se skupile na tkanini koju je zatim brižljivo savinuo i stavio u unutrašnji džep kaputa. Nastavio je pregledavati površinu cijevi, te je pronašao nekoliko vlasi različite dužine, koje je također pažljivo pokupio i stavio u drugi komadić tkanine kako bi ih sačuvao kao dokazni materijal. Zadovoljan onime što je sve sakupio, nastavio se kretati i na kraju je stigao do mjesta gdje se cijev penjala u vis. Okrenuo se na leđa i skliznuo u vertikalnu cijev, odbacujući se nogama. Uspio je baterijom dodirnuti vrh, po njegovoj procjeni, udaljen gotovo tri metra. Pokušao gaje otvoriti, odupirući se leđima o jedan zid, a nogama u drugi, ali nije uspio. Cijev je bila previše skliska. Potrebna mu je pomoć. Bailov i Gnedin su sjedili rubu kreveta, pogleda uprtog u otvor, kada se Petrov iznenada pojavio. "Što si pronašao?" nestrpljivo upita Bailov. "Donesi uže i još jednu bateriju", naredi Petrov. Bailov ih smjesta donese. Nije želio propustiti priliku. "Ja?" upita. "Ne. Pošalji Gnedina, mršaviji je. Ovdje gore je tijesno.“ Razočaran, Bailov je pomogao Gnedinu popeti se u rupu na stropu i dva čovjeka se izgube iz vida. Petrov je mali, a Gnedin koščat i mršav, pa su obojica mogli istovremeno ući u cijev. Petrov se popne na doktora kao na ljestve i popne kako bi stigao do sljedeće razine. Na trenutak Petrov ostavi Gnedina iza sebe i krene vertikalnim tunelom, dok je njegovo uzbuđenje raslo. Poslije samo nekoliko metara opet se ukaže proširenje. Petrov je i ovo mjesto sistematski pretražio, kao i prethodno, ne obazirući se na povremene zahtjeve Gnedina da podjeli s njim što je našao. Bio je razočaran, ovoga puta nije ništa našao. Sjedne kako bi razmislio i baterijom osvijetlio zidove i strop. Odsjaj, neznatno različita boja - kasnije mu nikada nije bilo jasno što mu je točno privuklo pažnju na sustav cijevi. Visoko gore, blizu sustava, uočio je nekoliko ogrebotina. Promijenio je položaj tijela i iz tog novoga položaja uspio je vidjeti da j e metal tu malo zagreben . Daljnjim pažljivim pregledom je ustanovio kako je nešto zaglavljeno ispod sustava. Zašto? Nije imao odgovor na to pitanje, i nastavio se kretati naprijed dok nije stigao do kraja. Sada mu je sve izgledalo još više neuobičajeno, ovdje se nije moglo izaći, a sustavi na zidovima cijevi su na izgled čvrsto priljubljeni. Isprobao je zidove i utvrdio da su otporni, sasvim čvrsti, ili su barem tako djelovali. Ipak, tunel je vodio na slijepi put. Vratio se u vertikalnu cijev da pomogne Gnedinu popeti se na sljedeću razinu. Dvojica ipak više primijete. Gnedin mu ponudi uže, ali Petrov odlučno zavrti glavom. "Ovdje gore se uže nema za što zakvačiti." Tek nakon što je izgovorio te riječi, shvati što one zaista znače. Odjednom mu je postalo jasno zašto postoje one ogrebotine na zidu. Nešto je pričvršćeno iza sastava metalnih cijevi, nešto za što se moglo uže zakvačiti. "Trenutak", kaže Gnedinu, koji je čekao da se popne. Petrov uperi svjetlost baterije prema mjestu gdje su se metali preklapali, ali nije ništa pronašao. "Slušaj", reče tiho. "Želim da se pažljivo spustiš na koljena i sklizneš polako natrag u tunel. Dodiruj pod što manje možeš.“ "Misliš li da je postavljena mina?" nervozno upita Gnedin. "Reci mi kada budeš u tunelu." "Već sam u tunelu", progunđa Gnedin. "Udario sam leđima u rub", požali se. "Uzmi bateriju. Počni od početka vertikalne cijevi i govori mi što vidiš." "Ništa.“ "Pogledaj još jednom", reče Petrov odozgo i osvijetli dno cijevi još jednom baterijom. "Ovdje nema ništa", jetko reče Gnedin. "Samo malo prašine kao i posvuda.“ "Prašine? Dobro. Što još vidiš? Opiši mi sve kao da radiš autopsiju. Sjeti se što sam vam rekao o promatranju." Gledao je kako se Gnedin naginje iz tunela da bi imao bolji pogled. "Koliko mogu vidjeti, nema ničeg posebnog. Prašina, nekoliko sitnih dlaka. Ništa više.“ Petrov se nasmiješi i baci jedan dio tkanine, doktor se trgne kada je komadić dolepršao do njega. "Sve dlake koje nađeš pokupi i pažljivo stavi u tkaninu." Gnedin sve napravi što mu je bilo naređeno, usput mrmljajući kako je teško pronaći tanke dlačice pri slabom svjetlu. "U redu, pokupio sam ih." "Koliko ih ima?“ "Desetak, možda malo više. Teško je reći. Tako su sićušne.“ "U redu, evo ti ruka", reče Petrov i pomogne mu ustati. "Želim da nešto pogledaš ovdje gore.“ Vratili su se na kraj tunela i puzeći na koljenima pretražili cijeli taj prostor rukama. Ni Gnedin nije vidio ništa što bi mu objasnilo zašto ovaj otvor u stropu Hitlerove sobe uopće postoji. Na posljetku je doktor prekrižio noge, naslonio se na zid, zapalio cigaretu i zakašljao se. "Dim će nam smetati.", reče Petrov. "Baš me briga, moram popušiti jednu cigaretu. To mi omogućava bolje razmišljanje." Gnedin je spustio bateriju na pod dok je palio cigaretu i kada je opet podigne, odjednom zastane. "Pogledaj", kaže i rukom pokaže na metal ispod nogu. Petrov se sagne i osvijetli taj dio. Pažljivo ga je promatrao. "Gotovo nevidljivo.“ "Ogrebotine", izjavi Gnedin. Malo se udaljivši otkrili su neznatne ogrebotine koje su udubile široki luk, siguran dokaz da je nešto unutra. Zid pred njima otvarao se prema unutra, a ne prema van. "Ovdje ostani", reče Petrov. Kroz deset minuta počni lupati u zid baterijom u razmacima od petnaest sekundi. "Koliko dugo?“ "Dok ti ne kažem da prestaneš.“
Petrov se vrati, uz Bailovu pomoć siđe kroz otvor na stropu, povede ga u tunel kroz metalni ulaz koji nije propuštao niti zrak niti vodu. Tunel se pružao ispod Ureda. Tek su tada primijetili metalne ploče na zidovima. Bile su iste boje kao i glatki zid i tako su bile dobro spojene da ih je bilo teško uočiti. Čovjek se morao dobro zagledati kako bi ih vidio. Petrov je zastao pored prve ploče koja se nalazila odmah pored ulaza u bunker. Nožem je odvmuo vijke i podigao ploču. Unutra se nalazila metalna kantica na kojoj je pisalo 'voda'. "Skladište", reče Petrov. Počeo se polako kretati hodnikom često se zaustavljajući kako bi osluhnuo. Već su stigli do sredine drugog predvorja kada zastane. "Čuješ?" upita Bailova, koji nije ništa čuo. Nastavili su i na posljetku su čuli zvuk koji je bio dobro prigušen. Petrov je odvrnuo vijke kojima je ploča bila pričvršćena i podigne ju. Unutra se nalazilo savijena cijev za gašenje požara. Metalni zvuk je sada bio glasniji, dolazio je neposredno s druge strane. "To je to" izjavi Petrov. "To je izlaz. Ovuda su ga izveli." Pipajući po zidu našao je jedan jedini vijak u dnu i odvrnuo ga. Lupanje se nastavilo. "Vrati se", dovikne Gnedinu, a zatim se obrati Bailovu: "Ne mogu ga dohvatiti, ruke mi nisu dovoljno duge. Ti gurni ruke, vijak se okreće prema unutra.“ Bailov zastenja i pod njegovim pritiskom zadnji zid skladišta popusti, polako se okrenuvši prema unutra. Ugledaju Gnedina koji je mirno sjedio i pušio, široko se osmjehujući. "Doktor Livingstone, zar ne?" obrati se sav sretan svojim drugovima. 24 14. svibanj 1945., 17:00 Ako su bjegunci zaista upotrijebili provodnu cijev za bijeg iz bunkera, onda su morali u nju ući i iz nje izaći kroz predvorje. Petrov je uvidio nedostatak tog plana. Naredio je da se svi stražari koji s u čuvali Ured ponovo saslušaju, jer je sumnjao kako su svi nacisti u bunkeru u dogovoru s generalima o tome što se točno dogodilo, pa će stoga možda neposredni učesnici znati nešto više. Izjave osoblja u bunkeru su se poklapale. Neće se smiriti dok još jednom ne obavi razgovor, Bailov i Gnedin su dobili zadatak da ispituju. Upravo je Gnedin, kada je po drugi puta ispitivao narednika Gustava Rudolfa, došao do ključne informacije. Odmah je pozvao Petrova. Vođa Grupe za specijalne zadatke se odmah nakon što je ušao u sobu obratio Gnedinu na ruskom jeziku . "Što si saznao?“ "Želim da ovo čuješ. Reci nam ponovo kako si posljednji put smijenjen sa straže u Uredu.“ Rudolf počne pričati kako je to bilo. Hitler i jedan SSov pukovnik naišli su hodnikom gdje je on bio na straži i rekli mu da je premješten na drugo mjesto jer je stražar s tog mjesta nekuda otišao. "Zaboravio nam je to reći tijekom prvog saslušanja.", reče Gnedin na ruskom jeziku Petrovu. "Je li bilo neuobičajeno vidjeti Hitlera izvan bunkera?", upita Petrov na tečnom njemačkom jeziku. "Da, vrlo neobično tih posljednjih dana boravka u bunkeru.“ "I ti si promijenio mjesto, jer te Hitler zamolio?“ "Hitler nikada nije molio. Rekao mi je da promijenim mjesto. To je bilo naređenje. Zar vi ne biste izvršili naređenje?“ Petrov nije obraćao pažnju na njegovo retoričko pitanje. "Jesi li često viđao Hitlera?“ "Pri kraju, ne. Prije toga, da. Ne baš svaki dan - otprilike jednom tjedno, ponekada češće.“ "Ali ne pri kraju boravka u bunkeru?“ "Ponekad i na kraju, ali ne tako često kao na početku. Često je išao od bunkera do Ureda zbog sastanaka.“ "Koji je bio datum kada si ga posljednji puta vidio?" "Trideseti travanj.“ "Siguran si da je to bio baš taj datum?" "Naravno." "Koji je današnji datum?“ "Ne znam", odgovori Rudolf začuđeno. "Držite me zatvorenog u mraku. Nemam niti sat, niti kalendar. Otkuda mogu znati.“ "Ali siguran si da si tog datuma sreo Hitlera?“ "Svakako. Tada smo svi bili svjesni vremena. Brzo je prolazilo.“ "Kada si ga vidio prije toga?" "Nekoliko dana prije." "Točno.“ "Ne mogu procijeniti, ne znam točno." "Ali se sjećaš tog posljednjeg susreta.“ "Sigurno, bio je to trideseti travanja." Rudolf je bio ozlojađen. "Kladim se da se svatko od vas sjeća što se točno tih dana događalo. Svi smo bili uplašeni. Stalno smo razmišljali kako ćemo svi biti mrtvi u roku od nekoliko sati. Sjećam se tridesetog travanja, jer mi je te noći satnik rekao kako će se Hitler ubiti to popodne. Kada sam to čuo, pomislio sam kako ću i ja tada umrijeti. Samo, ja nisam umro.“ Gnedin se nasmije. "Ispričaj mi cijelu priču još jednom", naredi Petrov. Rudolf posluša, i sve pojedinosti u priči su bile iste kao i prvi puta. Petrov se obrati Gnedinu na ruskom. "Mislim da možemo iz njega izvući još neke pojedinosti. Možeš li ga hipnotizirati? Ili da mu damo neku drogu?“ Gnedin se zamisli. "Bolje da ga hipnotiziramo. Droge koje imam su jake. Sumnjam da bi nešto saznali. Korisnije su za neke važnije informacije.“ "Pokušaj.“ Gnedin se isceri. "Ostavi me nasamo s njim. Deset, najviše dvadeset minuta. Ako ga ne uspijem uspavati za dvadeset minuta, neću uopće uspjeti.“ Petrov i Bailov su čekali ispred vrata, a Petrov je u međuvremenu razmišljao o priči njemačkog stražara. Čudan osjećaj u želucu mu je govorio kako je uspio doći do važnog podatka. Točno poslije deset minuta Gnedin otvori vrata i pozove ga neka uđe. Rudolf je i dalje slijedio na stolici, ali sada sa
zatvorenim očima i opušten. "Prilično lak slučaj", objasni Gnedin. "Sada možeš postavljati pitanja. On ih očekuje." "Narednice recite mi još jednom kako je izgledao vaš susret s Hifierom.“ Rudolf još jednom sve ispriča, ali ovoga puta uz mnoge nove pojedinosti. Petrovo srce je počelo ubrzano kucati dok je čekao kraj priče. Kada je Rudolf zašutio, Petrov reče: "Hitler ti je pružio kaput?“ "Da.“ "Kojom rukom ti je pružio kaput?" "Ne razumijem.“ Petrov se namršti. "Lijevom ili desnom rukom?" Rudolf nabora čelo na trenutak. Neznatno podigne ruke koje su visjele pored tijela. "Lijevom.“ "Siguran si da je bila lijeva ruka?" "Da, lijeva.“ "Kako možeš biti siguran?“ "Jer me pozdravio kada mi ga je pružao." "Pokaži mi.“ Rudolf podigne desnu ruku i pozdravi nacističkim pozdravom, a lijevu ruku ispruži prema Petrovu kao da nešto daje. "Uvijek pozdravljaš s desnom rukom?" "Uvije desnom", ponosno izjavi Rudolf. "A on ti je pružio kaput lijevom rukom?" "Da.“ "U istom trenutku kada te pozdravljao?" "Da.“ Petrov pogleda Gnedina, ovaj klimne glavom, kao da želi reći: "Sve što čuješ je istina.“ Petrov se obrati Rudolfu. "Hitler je došao iz pravca Ureda. Je li to tako bilo?“ "Da, dolazio je iz Ureda.“ "Jesi li ga vidio prije toga? Je li prošao pored tebe kada je odlazio u Ured?“ "Ne, nisam. Vidio sam ga samo pri povratku iz Ureda." "Jesi li možda zadrijemao na straži?“ Rudolf odlučno odmahne glavom, i dalje zatvorenih očiju. "Da me Fuhrer zatekao kako spavam na dužnosti, naredio bi dame strijeljaju. Ne bih napravio takvu glupost, ne na samom kraju rata.“ Gnedin se nasmije, a Bailov se s mukom suzdržao da ne prasne u smijeh, čak su se i Petrovu razvukla usta u polu smiješak. "U koliko sati si stupio na dužnost?“ "U 11:00.“ "U koliko sati je trebalo da budeš smijenjen?" "U 15:00." "Smjena traje četiri sata?" "Da.“ "Kada je sljedeća smjena?" "Poslije osam sati.“ "Svi ljudi iz osiguranja imaju isti raspored dužnosti?" "Svi.“ "U koliko si sati vidio Hitlera?“ "U dva. Baš sam pogledao na sat. Treba sam ostati na dužnosti još jedan sat." "Vidio si Hitlera kao iz Ureda ide prema tebi u točno dva sata?“ "Prvo sam ga čuo. Čovjek mora naučiti slušati, a zatim sam ga ugledao krajičkom oka. Tako su nas obučavali. Nisu nam dozvoljavali gledati u lice velike ličnosti.“ "Prvo si čuo kako nailazi, a zatim si ga vidio krajičkom oka, a onda je došao do tebe. I onda si ga pogledao u lice?“ "Stao je točno ispred mene.“ "I rekao ti je da ideš na drugo stražarsko mjesto?“ "Da." Rudolf iskrivi lice u grimasu. "Ne. Prvo mi je to rekao pukovnik, pa onda Fuhrer.“ "Kako je Hitler izgledao?" "Ne razumijem.“ "Je li hodao brzo ili sporo? Da li se teško kretao?“ "Normalno je izgledao." "Je li šepao?" "Nisam primijetio." "Ali si znao da vuče nogu?" "Svi su to znali.“ "I nije ti palo na pamet kako je čudno što normalno hoda?" "Molim?" "Poznato ti je činjenica da mu je zdravlje narušeno?" "Da.“ "I desna mu je noga bolesna?“ "Svakako. I prije toga sam ga vidio kako teško hoda. Izgledalo je kao da ima bolove.“ "Kako objašnjavaš činjenicu da tog dana nije vukao nogu?“ "Ne znam. Možda mu je tog dana bilo bolje. Liječili su ga mnogi doktori." "Jesi li siguran da nije šepao?“ "Savršeno je hodao, baš kao ja." Rudolf se počne dizati sa stolice, ali ga Petrov dodirne po ramenu kako bi mu dao do znanja da ostane na stolici. "Zaustavio se da porazgovara s tobom?" "Da.“ "Kakav ste vodili razgovor?“ "Prijateljski, smiren. Kao da je puno razmišljao. Ali uvijek je bio prijateljski raspoložen prema osoblju. Bio je dočasnik prije nego se počeo baviti politikom." "Glas mu je bio kao i uvijek? Kosa? Oči?“ "Da ... tako nekako. Pogled mu je bio drugačiji." "Boja očiju? Je li i boja očiju bila drugačija?“ "Ne, boja je bil a ista. Izraz u očima Rudolf zašuti . "Nekako su ugasle. Gledao je ravno u mene, a ja nisam spustio pogled. To je bilo neobično. Svi smo se osjećali neugodno kada bi uperio pogled u nas.“ "Ali ne i tada?“ "Ne", prošapta Rudolf, kao da podsvjesno pokušava shvatiti taj postupak. "Što je još bilo drugačije?" "Nije znao kako se zovem.“ "Zašto bi znao?“
"Prije toga je znao kako se zovem." "Postoji li za to neki razlog?“ "Ne, znao je imena ljudi. Fuhrerova sposobnost pamćenja imena bila je nevjerojatna", kaže Rudolf s divljenjem. "Bio je po tome poznat.“ "Zabrinulo te što nije znao kako se zoveš?" "Samo na trenutak." "Ali oprostio si mu?“ "Rekao sam u sebi: 'Mora brinuti o cjelom Trećem Reichu, zašto bi se opteretio tvojim imenom?"' "Reci mi nešto o pukovniku.“ "Ne mogu. Stajao je iza Fuhrera i nisam ga se usudio pogledati. Oni su strogi.“ Petrov je postavio još nekoliko pitanja o pukovniku, ali nije uspio mnogo izvući. Prava je umjetnost, a ne slučajnost, što je pukovnik mogao stajati pored drugog ljudskog bića neprimjećen. "Jesi li sada umoran?" "Da. I gladan.“ "Još samo malo", brižnim glasom će Petrov. "Postaviti ću ti još nekoliko pitanja, a poslije se možeš odmarati." "Hvala.“ "Kada si otišao na drugo stražarsko mjesto, u koliko si sati smijenjen?" "Točno u 15:00.“ "Da li se tvoj drug uopće vratio?" "Nikada.“ "Čak niti poslije, tijekom noći?" "Nikada ga više nisam vidio." "Što misliš što mu se dogodilo?" "Vjerojatno je dezertirao. Čuvao je stražu na ulazu u bunker.“ "Zašto misliš da je dezertirao?" "Svi smo se željeli izvući.“ "Čak i ti?" "Naročito ja." "Ali si ostao.“ "Bilo me strah bježati.“ "Mislim da vas je osjećaj dužnosti sprečavao da pobjegnete, naredniče.", velikodušno izjavi Petrov. Rudolf odmahne glavom. "Bojao sam se. Nisam želio poginuti vani.“ "Ali si kasnije ipak pobjegao?" "Da.“ "U čemu je razlika?“ "Bilo nas je mnogo. Osjećao sam se sigurno u grupi." "Ipak ste zarobljeni." "Da, ali smo živi.“ "Uhvatili su vas na drugoj strani rijeke u rano ujutro ..." Gnedin podigne tri prsta. "Trećeg svibnja." "Ne znam točno. To je bilo poslije jebanja." Petrov razrogači oči. Pogleda Gnedina upitno, a stražaru kaže: "Ne shvaćam.“ "Časnica. Bio sam u rupi ispod stijene. Ona i još jedan vojnik došli su do mjesta gdje sam se sakrio. Skinuli su se i jebali. Bilo je rano ujutro. Uživali su.“ "I vidjeli su te?“ "Poslije, nakon što su obavili posao. Čovjek je mokrio pored mene kada me ugledao. Ona mi je sjela na lice.“ Petrov se zbuni. Bailov se jedva suzdrža kako ne bi prasnuo u smjeh. "Časnica ruske vojske ti je sjela na lice!" Petrov podigne obrve u čuđenju. "S golim spolovilom. A zatim me je muškarac udario između nogu . Pretukli su me. Još uvijek me boli. " Počeo im je pokazivati bolna mjesta, ali Petrov mu ponovo dodirne ruku. "Hitler ti je lijevom rukom dodao kaput?“ "Lijevom.“ "I normalno je hodao?" "Normalno.“ "I gledao si u njega?“ "To je bilo čudno.“ "I nije se mogao sjetiti kako se zoveš?“ "Morao sam mu reći svoje ime, ali mi to nije smetalo." "I nitko više nije vidio drugoga stražara?" "Ja ga nisam vidio." "Kako se zvao?" "Holzmeyer. Ernst. Bio je dočasnik." "Bio ti je prijatelj?“ "Nije.“ Petrov se obrati Gnedinu. "Svi smo ga čuli. Mislim da je sve što je rekao istina. Mozak zadržava mnoge informacije kojih se ne možemo po vlastitoj želji sjetiti. Hipnoza nam omogućava da ih saznamo. Ne znam kako funkcionira, ali je uspješna.“ "Može li nam lagati u ovome stanju?“ "To se može izvesti samo uz posebnu obuku, ali mislim da on nije istreniran. Možemo provjeriti.“ Petrov je pogledom naredio Gnedinu da nastavi. "Rudolfe, za trenutak ću te probuditi i biti ćeš potpuno svjež. Zvuči li ti to dobro?“ Da.“ "Kada se probudiš, zaboraviti ćeš ovaj razgovor. Ali prvo želim da mi nešto kažeš. Ali želim cijelu istinu . Razumiješ?" "Da.“ "Voliš li žene?" "Jako.“ "Jesi li imao vezu sa ženama u Uredu?“ "Jesam." "Koliko često?“ "Svaki put kada sam bio slobodan." "Masturbiraš li?“ Rudolf na trenutakdva zašuti. "Da." "Često?“ Pognu glavu. "Da.“ "Reci mi o čemu si razmišljao kada su ruski vojnik i žena vodili ljubav?“ Rudolf nešto promrmlja i Gnedin ga zamoli da ponovi odgovor. "Želio sam biti na njihovom mjestu." "Što si želio s njom
raditi?“ Petrov ustane prije nego je Nijemac uspio odgovoriti. "Mislim da smo završili doktore", reče, "Vidim što smjerate, ako nam takvo nešto kaže i ostalo mora biti točno. Probudite ga. Idem naći Rivitskog.“ 25 15. svibanj 1945., 1 1 : 1 5 Logan je vozio bicikl uskom planinskom stazom dok je god mogao, ali kada se staza naglo izgubila u kamenitoj zaravni, odbacio je zahrđalo vozilo i krenuo pješice kroz kamenjar. Cijele noći je bilo vlažno i sada su se oblaci zloslutno skupljali na nebu. Kada je stigao do sredine kose nizine, kiša se spustila kao iz kabla i za nekoliko sekundi je bio mokar do gole kože. Tanak sloj zemlje na stijenama je postao klizav i Logan se u žurbi oklizne i nezgodno padne; oderao je kožu na obje ruke i koljenu. Uspio se djelomično skloniti ispod velike stijene, poderao je donji dio nogavice i pogledao raskrvavljeno koljeno. Ugledao je duboku posjekotinu do slojeva kosti i masnog tkiva, shvatio je da će ranu morati šivati. Od svih trenutaka, baš se u ovome ranio. Iz Zuricha su ga poslali da isporuči šifriranu poruku Beanu Valentineu, zvanom Crawdad. Logan je osjećao nelagodno već u prvom trenutku kada je dobio ovaj zadatak; on je uredski čovjek, analitičar, plaćen kako bi u poslu koristio mozak, a ne tijelo. Ovo je prvi puta otkad je prije dvije godine stigao u Švicarsku kako su ga zamolili da obavi bilo što izvan njegovog redovno posla. Ovaj zadatak mu je neprijatan, ne samo zato što mora lutati ovim planinama, nego zato što mora otići iz Zuricha i napustiti sve pogodnosti koje pruža grad; upravo je u tom trenutku OSS u punom zamahu i pokušava utvrditi što Rusi planiraju u istočnom dijelu Njemačke. Informacije su polako pristizale. Nakon što je pregledao ranu, Logan je shvatio kako nije u pravu, najgori dio ovog posla je što se izravno mora suočiti s Beanom Valentineom, i nitko normalan se ne bi tome radovao. Svi su se slagali kak o je Crawdad najnepredvidljiviji i najsuroviji čovjek u OSSu. Kada je dobio posao, bio je u stanju prekršiti svaki zakon samo da obavi dobiveni zadatak. Sada, na najopasnijem terenu koji je ikada vidio i u vremenski uvjetima od kojih bi najotporniji ljudi odustali mora pronaći i predati poruku legendarnom Beau Valentineu koji izražava otvorenu mržnju prema administrativnom osoblju OSSa, osim časniku s kojim radi, a ovaj je pristojno odbio posjetiti svog štićenika u njegovom prirodnom okruženju. Prepustili s u to njemu, i sve što sada ima je jedna stara Valentineova fotografija i nekoliko kratkih uputa. Logan je shvatio kako će se za njegovo koljeno morati pobrinuti liječnik, i da će se ukoliko se ne nastavi kretati, noga toliko ukočiti da neće uopće moći hodati. Još uvijek nije osjećao bol, stoga ustane, podigne ovratnik i krene po kiši. U daljini, iza planinskog vijenca tutnjila je grmljavina kao bubnjanje u neravnomjernom ritmu. Kada je na posljetku stigao do kraja kamenjara, Logan je naišao na mjesto presijecanja tri blatnjave staze. U njegovim uputama spominjao se kamenjar, ali ne i ovo blatnjavo raskrižje i nije znao kamo krenuti. Dok je razmišljao gdje bi mogao biti smješten logor u kojem Valentine živi s talijanskim i jugoslavenskim partizanima, naiđe velika tamna krava gegajući se iza zavoja na stazi koja se nalazila na južnoj strani; za njom su išla dva dječaka udarajući dugim šibama kravu po boku. Svaki je preko ramena nosi sačmaricu i kada su ga ugledali, brzo ih skinu s ramena i upere u njega. "Tražim Amerikanca", obrati im se Logan na talijanskom jeziku. Nasmiješe mu se, vrate sačmarice na ramena i rukom pokažu neka ih prati. Pođe za njima, šepajući, jer ga je noga počela jako boljeti. Grmljavina je sada bila glasnija i čula se u kraćim razmacima, počelo je sijevati i činilo se kao da munje dodiruju najdalju točku na sjeveru. Pješačili su dva sata do logora od nekoliko šatora i sklepanih baraka od valovitog lima smještenog na padini strmog, kamenitog klanca. Nekoliko je pilića kljucalo uokolo dok se nekoliko svinja gegalo pored baraka. Kada su se njih trojica približili, počeli su se pojavljivati naoružani muškarci i žene, te se ubrzo oko Logana skupi gomila ljudi. Povremeno bi ga netko dodirnuo puškom, ali se od podsjeti kako se mora suzdržati od svakog nepromišljenog poteza. Znao je mnogo o partizanima. Poštovali su samo sebe i svoje drugove, ako bi ih netko uvrijedio, ubijali bi ih. Kada je za to prvi puta čuo, stresao se, ali mu je upravo to saznanje pomoglo da sada ostane smiren dok su ga gurkali. Hodali su prema središtu logora, izbrojio je oko četrdesetak baraka, oko njega se skupilo više od stotinu ljudi, možda i više, sigurno više nego je računao da će ih biti. Na sebi su imali dijelove uniforme različitih vojski, a neki su nosili majice jarkih boja. Grupa se na kraju logora zaustavi i pogleda gore prema stijenju. Na trošnom trijemu stajao je ogroman čovjek s bejzbol kapom na glavi, gledao je dolje prema njemu i široko se osmjehivao. Logan je odmah prepoznao Valentinea koji je u desnoj ruci držao bijelo pile. Iznenada, gotovo neprimjetno okrećući ručni zglob počeo je vrtiti pile kao propeler, uskoro se pile više nije vidio, već samo bijeli krug iz kojeg je izlijetalo poneko bijelo perce. Poslije nekoliko sekundi Valentine je prestao vrtiti pile i naglo mu otkinuo glavu, udaljio od sebe, dok je mlaz krvi neometano siktao. Gomila je zaurlala od smijeha, a glasniku se zavrti u glavi, ali prije nego se srušio prime ga dva partizana i odvedu u baraku. Valentine rukom raščisti stol i kaže ljudima neka spuste Logana. Valentine ga okrene na leđa, otkine nogavicu i počne grubo čeprkati po posjekotini na koljenu, dok se Logan presavijao od bolova. "Crawdad?" upita slabim glasom. "Zovi me Beau", Valentine reče zadovoljno. "Dodaj mi moju torbu", obrati se jednom partizanu, koji je počeo kopati po gomili kutija u uglu, te konačno izvuče crnu, kožnu torbu. Valentine je stavi na stol, otvori i izvadi nekoliko instrumenata i komad gaze. Otkine komad gaze i veže je oko Loganovog koljena iznad rane. Još je nekoliko partizana pokušavalo ući u malenu baraku . "Neće boljeti", izjavi Valentine. "Mene", doda poslije nekoliko trenutaka i ljudi se grohotno nasmijaše njegovoj šali. "Ima li ovdje liječnika?" uznemireno upita Logan. "Kako da ne", odgovori Valentine dok je raspoređivao instrumente i lijekove. Kada je počeo otvarati pribor s kirurškim koncem i iglama, Logan se pokuša pridignuti, ali ga nečije snažne ruke vrate u ležeći položaj. "Čekaj malo.“ "Nećeš valjda pokušati zašiti ranu?" upita uznemireno. Valentine je zagonetno zurio u Logana. "Da pokušam? Ma ne! Zašit ću je." Logan se opet počne pridizati, ali ga Valentine suosjećajno potapše po grudima. "Hajde dečko, imam ja iskustva s tim." Pogledom prijeđe po gomili, kao da
nekoga traži. "Gdje je Umberto?“ "Evo me", začuje se glas i jedan mršavi čovjek šepajući priđe. "Pokaži mu.", reče mu Valentine. Umberto korakne prema naprijed, nagne se nad Loganom i pokaže mu lice s velikim ožiljkom koji se pružao ispod oka do usta i završavao jednim ružičastim zadebljanjem ispod brade. Ožiljak je bio crvenkast, još uvijek zapaljen i povlačio je mišiće lica u lijevu stranu. Logan se pokuša odmaknuti, ali su ga čvrsto držali. "Lijep rad, zar ne Americano?" kaže Umberto. Smrdio je na bijeli luk. Taj miris se miješao s vlažnim mirisom tijela u prostoriji i Loganu pozlije. Valentine podigne bocu viskija iznad rane. "Ovo će te vjerojatno malo peći", reče i ruke koje su držale Logana stegnu još više i priljube ga za stol. Valentine zalije ran u viskijem i Loganov vrisak raspara sobu, prije nego što se pretvori u beskrajno cviljenje. "Vidiš?" upita Valentine. "Nije tako strašno", doda. Skine košulju, pruži bocu jednom čovjeku i ispruži ruke. Kada su ih polili viskijem, podigne ih u zrak i zagleda se u ranu na koljenu kao da pokušava donijeti neku odluku. "U redu", obrati se na posljetku gomili, "koliko je sati?“ "13 i 14", netko kaže. "Dobro. Tri prema jedan ako je ne zašijem za deset minuta.“ Ljudi se počnu dogovarati među sobom. "Nema oklade, Valentine", zakrešti jedan od njih. "Pet minuta ili se ne kladimo.“ Valentine se namrgodi. "Lopovi. U redu, pet minuta, i pošto sam velikodušan neka bude šest prema jedan." Ljudi se smjesta okupe oko stola i počnu bacati novčanice i sitni novac na pacijenta. Valentine uzme iglu i počne provlačiti konac, nekoliko je puta promašio, a onda netko prinese svjetiljku kako bi bolje vidio. Nagne se nad ranom i pažljivo je pregleda. "Pet minuta je potpuno nepošteno, ali kakav je to život bez izazova?" Nasmije se. "Ali prvo želim piće". Jedan čovjek donese bocu vina i Valentine potegne ne pridržavajući je rukama, crvena tekućina mu je curila niz bradu i kapala na grudi. Popio je nekoliko gutljaja, bradom odgurnuo bocu, podrignuo i skupio ramena. "Vrijeme?“ "13 i 18", izjavi čovjek zadužen za mjerenje vremena. "Na mjesto, spremni, idemo!", povika Valentine i vješto zarije krivu iglu u Loganovo koljeno. Pacijentova se glava trgne, usta otvore, oči zakolutaju i on padne na drveni stol, začuje se tupi udarac. Kada se Logan osvijestio, sjedio je na stolici na trijemu. Nogaje bila čvrsto zavijena žutom krpom s masnim mrljama i podignuta na drvenu bačvu. Nagonski je stegnuo mišiće na nozi i osjetio jaku bol. Ustanovio je da ga noga manje boli kada miruje i odlučio se kretati samo kada je to bilo zaista potrebno. Osvrnuo se i primijetio više ljudi na trijemu, ostali su i bili su u njegovoj blizini, gledajući na stijen u ili niz padinu. Kiša je polako prestajal a padati, ali se smračilo i svuda je tutnjila grmljavina. Tamu su povremeno presijecale munje koje su sijevale tako blizu da je Logan osjećao kako mu se kosa diže na glavi. Što svi to gledaju? Nagnuo se malo naprijed i dolje ugledao šestoricu ljudi kako stoje na stijenama na udaljenosti od nekoliko metara. Na sebi su imali samo čizme i iznad glave su držali po jednu metalnu šipku dugu oko tri metara. "Izvode jedan eksperiment", kaže Valentine sa stepeništa odmah ispod Logana. U ruci je držao bocu vina, a na rubu usana mu je visjel a cigareta. "Švabe", kaže. "Zaostali s u za svojom jedinicom. Igrali smo se sa njima sinoć, ostala su još samo njih šestorica. Ne izgledaju baš toliko moćno sa tim svojim štapićima skvrčenih na kiši, jel da?" Nasmije se. Odjednom sijevne desetak munja i partizani počn u uzbuđeno razgovarati. Logan je pokušavao analizirati situaciju. Sijevanje. Muškarci na stijenama. Drže metalne šipke. O bože! "Koriste ih kao gromobran!", poviče. "Kako možete?“ Valentine se okrene i pogleda ga. "Sve što je dobro za staroga Bena Franklina, dobro je i za Beaua. Kladili smo se tko će biti prvi pogođen. Naravno, ako to potraje morat ćemo ih jednostavno upucati i tako ih se osloboditi. Ipak, ovako je zanimljivije, zar ne?" "Ti si lud", izusti Logan. Odjednom munja sijevne na drugom kraju logora i začuje se udar groma. Partizani zaklicaše. "Sada kuhamo", kaže Beau uzbuđeno. "Usput, što ti ovdje radiš?" "Nosim poruku", odgovori Logan. "Unutrašnji džep kaputa. Šifrirana je.“ Valentine zgrabi kaput, okrene ga na drugu stranu, izvadi gumenu, kiruršku kuvertu iz džepa i uđe u baraku dešifrirati poruku. Kada se poslije nekoliko trenutaka vratio, udario je još jedan grom, bliže nego prošli put, promatrači ustuknu. Valentine je držao strojnicu marke Thompson. Siđe niz stepenice i dovikne partizanima: "Tišina!" Zatim se obrati najbližem Nijemcu: "Ti, jesi li znanstvenik?“ Čovjek žustro odmahne glavom. "Ja sam samo vojnik", zakuka. "A ostali?" grmnu Valentine na ostale, koji također zatresu glavom. "Do vraga", reče i šutne jedan kamen nizbrdo. "Nadao sam se da ste znanstvenici, jer u tom slučaju ne bih morao otputovati u Njemačku." Obrati se najbližem Nijemcu: "Idite!“ Čovjek se zbuni. "Idite", ponovi Valentine, ali Nijemci ostanu na mijestu. Iznenada Valentine podigne strojnicu i ispali rafal u zemlju ispod zarobljenika, koji smjesta bace metalne šipke i potrče niz stazu glavom bez obzira, gurajući se i udarajući jedan o drugoga. Još nekoliko partizana ispali metke u zrak, smijući se i glasno pričajući dok su se Nijemci gubili iz vidokruga u daljini. Valentine se obrati Loganu. "Stvarno sam ogorčen", ljutito kaže. "Nisu se niti pozdravili.“ 26 16. svibanj 1945., 08:00 Bez obzira koliko često letio, Petrov je uvijek osjećao nelagodu u avionu. Nije to bio običan strah; prije je to bilo pitanje kontrole. Na zemlji, čak i u vlaku i u jurećem automobilu, uvijek je znao kako može stati i poći svojim putem u trenutku kada poželi i na mjestu koje sam izabere. Znao je da može isto tako izaći iz aviona, ali to bi bio samo očajnički pokušaj kojim ne bi mogao upravljati. Bio je svjestan kako sve nerazumno zvuči, iskakanje iz vlaka ili
automobila u pokretu je daleko opasnije od skakanja padobranom. Ipak, strah nije popuštao, iak o on nije više o tome razmišljao. Putovanje avionom ga je uznemirivalo, ali ga je ipak prihvatio. Naređenja s u naređenja, a na ovo putovanje mora iz dužnosti. Zabavljala ga je pomisao kako se Berkut boji letjeti. Primio je napisanu poruku upućenu "Berkutu". Staljin ju je poslao Andreju Visinskom, izaslaniku Ministarstva unutarnjih poslova, koji ju je dalje proslijedio preko dr. Čenka njemu . Nepotpisana poruka naređival a je da se javi na aerodrom Tempelhof i pripremi za let. Petrov je znao od koga je poruka, samo ga je jedan čovjek zvao Berkut. Potpuno je drugo pitanje gdje će putovati, nije imao pojma. Ispostavilo se da je cilj putovanja Odessa, luka na krajnjem sjeveru Crnog mora. Čak i uz blag vjetar u leđa, let je trajao duže od šest sati i već je bio mrak kada su sletjeli. Crni američki Packard s upaljenim motorom čekao je na aerodromskoj pisti. Gotovo cijeli sat su se vozili duž obale prema sjeveroistoku . Petrov je znao da je blizu cilja, jer se duž puta broj stražarskih mjesta povećavao. Na posljetku su skrenuli s puta na prašnjavi putić s nekoliko kontrolnih mjesta. U Moskvi ili nekom drugom mjestu gdje se Staljin obično povlačio obavljali bi se kontrolni pretresi, ali sada svaki put kada bi ih zaustavili, vozač je samo pokazao neke dokumente i rampa ispred njih bi se samo podigla i oni bi nastavili svoj put. Petrov je sa zadnjeg sjedišta ugledao veliku, drvenu daču na vrhu strme, stjenovite obale. U podnožju se nalazila tamna pješčana plaža i u zraku se osjećao jak miris soli. Primijetio je stotine svjetiljki nanizanih oko vanjskog ruba, i brojne stražare koji su se biciklom ili pješice neprestano kretali po prostoru za koji su zaduženi. Automobil stigne do kuće preskočivši nekoliko busena trave. Stražar otvori Petrovu vrata i pomakne se sa strane. Drugi stražar uzme njegove dokumente i usporedi ih s kopijama i svežnjem fotografija. Čim je izašao iz automobila.morao je proći kroz labirint stražara i unutrašnjih provjera, isti sistem koji je on instalirao u Berlin u je i ovdje primijenjen. Primijetio je nekoliko protuavionskih baterija u blizini iako su bile prekrivene kamuflažnim mrežama. Pretpostavio je kako negdje postoji i veliki radar, možda baš na krovu daće. Stigao je do kuće, popeo se dugim širokim, drvenim stepenicama i posljednji puta pružio dokumente na pregled dok su ga uvodili unutra. Nije očekivao da kuća izgleda kao da je prazna. Obično je bilo što si bliže Staljinu to je osiguranje bivalo teže, a sada se činilo kao da nema nikoga. Petrov zastane pri dnu drvenog stepeništa sa izrezbarenom ogradom i promotri prostoriju. Osjetio je miris dekadencije koja je dovela do Oktobarske revolucije, a zatim i do građanskog rata. Potrebni su vjekovi kako bi takva atmosfera nestala; godine nisu dovoljne. Dača je bila bogato namještena i Petrov se pitao što bi kapitalisti rekli kada bi vidjeli kako živi prvi čovjek Rusije. Shvatio je kako je sve ovo varka, svaki komunist mora sebi zaraditi za život, i za razliku od pripadnika klase koja se rađa i ostaje bogata, u Sovjetskom Savezu ništa nije vječno. Sve što partija pruži, može i uzeti - i to se često i događa. Ta bitna razlika mogla bi zavarati kapitaliste. Sasvim je nevažno kako Staljin živi, mora se računati s činjenicom da on živi i vlada. Petrov je davno upoznao Staljina. Smatrao je kako je Gruzijac u nečemu grub i jednostavan, a u nečemu složen i oštrouman. Kada je potrebno znao se ponašati nevjerojatno kulturno i uglađeno. U godinama poslije revolucije učvrstio je vlastitu moć unoseći neslogu među ljude. Staljinov stil je bio teror, ali teror s određenom svrhom, masu i neprijatelje držati na odstojanju i u strahu. Znao je kako će tijekom dužeg vremena uspjeti preobraziti mase i primorati ih da shvate zapovijedi komunizma. Godine primjene terora, čak i masovnog ubijanja, dovesti će do potpune poslušnosti. Jednom kada slijepa poslušnost više ne bude upitna, uslijediti će savršena efikasnost. Nijedan drugi sistem ne bi funkcionirao u tako brojnoj državi. Tek tada će moto "svakom prema potrebi", zamijenio sadašnji moto "svakom prema zasluzi". Društvo će se tada moći kretati prema naprijed. Međutim, Hitler je prekinuo napredovanje. To je bila nepotpuna priča, ali ju je Petrov prihvatio. Spiralno stepenište bilo je prekriveno crvenim tepihom. Sa zida su gledali ljupki i životopisni likovi iza kojih su se nalazile odvodne cijevi, a u ogledalima se vidio odsjaj svijeća i fenjera. Nije bilo struje. Staljin se odjednom pojavio na stepeništu i počne silaziti. Zakopčavao je rasporak na hlačama žvačući crnu cigaru. Staljin je na Petrova uvijek ostavljao veliki utisak kada god bi ga vidio, ali ne toliko zbog toga što jest već zbog onoga što nije. Koža na licu mu je bila glatka, iako je imao duboke bore. Najizrazitiji detalj na njegovoj lavljoj glavi i malome tijelu bili su gusti brkovi. Bio je izrazito niskog rasta, niži i od Petrova. Po podrijetlu Visarionovič Džugašvili pripadao je ruskoj sirotinji. Da je bio rođen u Njemačkoj, Hitlerovi propisi bi ga odveli u smrt, jer je imao fizičke nedostatke. Desna šaka mu je bila znatno manja od lijeve i često ju je skrivao iza leđa kada bi se pojavljivao u javnosti. Drugi i treći prst na lijevoj nozi bili su mu spojeni i kada je provodio odmor, čak i na njegovim omiljenim plažama, hodao je i plivao u cipelama. Desna ruka mu je bil a kraća od lijeve, što je bila posljedica nezgode u mladosti. Zubi su mu požutjeli i imao je loše držanje. Sve u svemu, predstavljao je živi dokaz nekih genetskih pogrešaka. Petrov nije imao zabluda o svom vođi. Iako ga je Staljin uveo u uži krug sovjetskih moćnika, znao je kako je njegov položaj nesiguran i zavisi,isključivo od njegove sposobnosti obavljanja povjerljivih zadataka. Neuspjeh bi u najboljem slučaju značio izgon u Sibir, ili što je još vjerojatnije, smrt. Staljin nije podnosio neuspjeh i slabost. Tijekom godina, Petrov je upoznao navike svog vođe. Njihovi povjerljivi razgovori nisu se razlikovali od razgovora pred drugim ljudima ili u javnosti. U svakom trenutk u Staljin je bio vođa Sovjetskog Saveza i nikome nije dozvoljavao da to zaboravi. Dosljedno se pridržavao svojih navika, nisu postojali ljudi i okolnosti zbog kojih bi ih mijenjao. Njegov glas, iako hrapav, imao je izvjesnu jasnoću, jedan karakterističan ton koji bi se teško mogao oponašati i govorio je ruski s izrazitim gruzijskim naglaskom. Ugledavši Petrova, lice mu se razvuklo u široki osmjeh . "Jesi li pronašao tog gada?" grmnu odozgo. Petrov je oklijevao da odgovori dok je Staljin bučno silazio niz stepenište. "Možeš slobodno govoriti, ovdje nije kao u Kremlju gdje i namještaj ima uši.“ Nasmijao se i uveo Petrova u veliki salon s tapeciranim stolicama i velikim stolom prepunim hrane. U srebrnom čajniku s drškom u obliku zmije dimio se vrući čaj; boce s votkom bile su obložene kožom kućne izrade, tanjuri su bili prepunjeni
kavijarom i dimljenim lososom; pored svake kriške kruha nalazio se srebrni nož; veliki komadi bijelog sira ležali su u malim zlatnim posudama; usoljena jaja; brda maslaca poput snijega su ispunjavala teške kristalne zdjele koje su svjetlucale na blagoj svjetlosti. "Jedi", ponudi ga Staljin. "Uz večeru ćemo razgovarati. Želim čuti što se događa u Berlinu. Znaš, Žukov mi stalno šalje poruke. General puni moja kabinet tolikim telegramima koji lepršaju po sobi kao jesenje lišće na vjetru. U javnosti ne otvara usta, a privatno jednu riječ zamjenjuje stotinama kada god može. Žukov tvrdi da je Hitler mrtav, i to je sve - pucao je sebi u glavu. Ne mogu vjerovati da je imao hrabrosti ubiti se kao čovjek.“ Petrov napuni jedan tanjur i nalije vrući čaj u šalicu . Obojica sjednu na dugu klupu prekrivenu mekim jastucima, a tanjure smjeste u krilo. "Hajde, jedi", reče mu oduševljeno Staljin. "Probaj kavijar, uzmi ribu.“ Staljinova gostoljubivost za stolom je samo varka. Uvijek je izgledao kao izvanredan domaćin, stalno nudeći goste; međutim Petrov je znao kako nije u pitanju istinska gostoljubivost. Njegov vođa je strahovao da ga neprijatelji ne otruju i svaki obrok ga je ispunjavao opreznošću i užasom. Petrov je znao kako se sva hrana za njega proizvodi na posebnom poljoprivrednom imanju koje su vodili policijski agenti. Hranu su izravno s imanja dopremali u specijalne laboratorije, gdje su je analizirali i na svaki proizvod stavljali pločicu s rezultatima kemijskog ispitivanja. Na pločici j e također pisalo ime tehničara koji je napravio analizu. Čaj, koji je Staljin posebno volio, bila je posebna mješavina čiji je sastav nadgledala jedna žena, koja je pripadala pratnji koja je svuda pratila Staljina. Za vrijeme objeda nikada ne bi počeo jesti dok njegov gost ne bi prvi probao jelo. Tek kada bi se poslije određenog vremena uvjerio kako je sve u redu, i on bi počeo jesti. Ljudi koji su s njim redovito jeli, navikli su se na to i stalno su se debljali. Petrov je uzeo dimljeni losos i zubima otkinuo veliki komad. Zatim je uzeo krišku kruha, koji je umočio u mekani maslac, usoljeno jaje posuo paprom i sve to zalio gutljajem čaja zaslađenog medom. Poslije izvjesnog vremena, Staljin pljesne rukama i počne jesti. "Probaj jesetru", reče ustiju punih lososa. Staljin je jako volio jesti jesetru. Petrov odvoji komadić od kosti i polako počne žvakati. Kada je prošlo dovoljno vremena, Staljin navali na ribu i, koliko je Petrov mogao procijeniti, pojede gotovo kilogram ribe. Jeo je goleme količine hrane, što je bilo zaista neobično za malog čovjeka koji se bojao trovanja. "I", reče Staljin, podrignuvši se nekoliko puta, "što mi Berkut donosi?" "Uvjeren sam kako postoji ozbiljna mogućnost kako je još uvijek živ.“ Staljin se počne grohotom smijati i zamalo ispusti tanjur. "Znao sam! Taj jebeni, glupi Žukov, naš osvetnik u Berlinu! Pravi se važan pred zapadnim tiskom. Taj želi samo moć. Hitler je mrtav, izjavljuje veliki Žukov. Sranje!“ "Postoji mogućnost da imamo njegov leš", bez uzbuđenja kaže Petrov. Staljin se namršti. "I ti, gade Petrove", prosikta. "Ne počinji sa svojim jebenim intelektualnim dvosmislicama. Ne pokušavaj se osigurati. Ratni neprijatelj Sovjeta ili je živ ili mrtav. Nisam ja jedan od tvojih pametnjakovića, prevrtljivi kurvin sine; znam da postoje samo dvije mogućnosti - mrtav ili živ. Tvoj je posao točno me obavijestiti.“ Petrov pomisli kako mora biti oprezan. Staljin ga prijateljski grdi, ali samo jedan pogrešan korak i on će s e žestoko razbjesniti, a kada se tako naljuti sve se može dogoditi. "Dozvoli da ti objasnim", reče Petrov. Ispričao je cijelu priču i sve pojedinosti koje su poznate Grupi za specijalne zadatke. Staljin je napeto slušao, nijednom ga nije prekinuo. Na posljetku kaže: "Svoje zaključke zasnivate na lažima jedne djevojke, na želucu u kojem niste našli tragove zelene salate i na činjenici da ima jedan testis, jel' tako?“ "I na susretu sa stražarom tridesetog travnja." "Tvoje mišljenje je daje leš koji Žukov ima u rukama dvojnik zar ne?" "Da.“ "Siguran si da je i ubijen i otrovan?" "To potvrđuju nalazi stručnjaka za sudsku medicinu." Staljin se zagleda u njega, ustane, zapali rusku cigaretu i zatim pogleda u drugi kraj sobe. "Ne, u krivu si", ozbiljno kaže. Petrov se ukoči. "Ključni dokaz je pucanj u glavu, druže Petrove. Cijelo vrijeme sam tvrdio kako se ta kukavica neće ubiti. Ako na lešu koji ima Žukov postoji rana od metka, to nije Hitlerov leš. To je sve što trebam znati kako bih podržao tvoje mišljenje.“ "Metak je mogao biti ispaljen nakon što se otrovao", Petrov se usudi primijetiti. "Nikako! Nitko iz njegove pratnje nije imao hrabrosti pucati u njega, čak ni u njegov leš.“ Petrov klimne glavom. Ovakvo mišljenje nije za raspravu, osim toga, razgovor se počeo odvijati u željenom pravcu. "Saslušao si sve nacističke svinje? I do čega te to dovelo? Do zavjere?“ "Nesumnjivo, ali njegov suučesnik je morao biti netko izvan najužeg kruga ljudi oko njega. Sasvim sam siguran kako svi ljudi koji su bili s njim u bunkeru vjeruju kako je počinio samoubojstvo.“ "Gdje je Skorzeny?" "Ne razumijem.“ "Otto Skorzeny. Hitlerov razbojnik.“ Petrov se iznenadi zbog naglog spomena njemačkog zapovjednika, reče: "Upoznat sam s činjenicom da on postoji.“ Staljin nije obratio pažnju na njegove riječi i nastavi . "Skorzeny je spasio Mussolinija. Skorzeny je zarobio Horthyja. Skorzeny je ubio nekoliko naših ključnih vojnih ličnosti. Kada se nađe u nevolji, Hitler se uvijek obraća Skorzenyju. Pronađi tog čovjeka.“ "U ovome trenutku ne postoji dokaz kako je on umješan", odlučno izjavi Petrov. "Zarobljenici ga nisu spomenuli, a poslije prosinca nije bio u bunkeru s Hitlerom.“ Staljin sjedne pored Petrova i stavi mu ruku na rame. "Slušaj me, Petrove. Nisam došao ovako daleko" - pokretom ruke pokaže na sobu - "bez prokletog dobrog instinkta koji me vodi. Nešto mi govori da je Skorzeny tu umiješao prste. Vrati se u Njemačku i pronađi tog razbojnika." Kažiprstom je
silovito upirao prstom o Petrove grudi. "Pukovnika Otta Skorzenyja, pripadnika SSjedinica. Pronađi ga, pronađi Hitlera. Drže se zajedno kao Božić i Badnjak.“ Premijer ode na drugi kraj sobe, okrene se i vrati. Progovori malo blaži glasom. "Dobio si naređenje, mali moj Berkute. Što je još važnije, imaš moje ovlaštenje. Napravi sve što je potrebno." Odjednom počne kopat i po prevelikom gornjem džepu sakoa i izvadi nekoliko kožnih korica veličine novčanika. "Uzmi ovo", reče i baci ih Petrovu u krilo. Bili s u teški. "Petero je u vašoj grupi, jel' tako?“ "Da.“ Staljin se nasmije. "Jedan za svakog." Zatim je uputio oštar pogled prema Petrovu i progovorio tihim glasom: "Znam da ćeš uspjeti, druže. Dovedi mi zločinca i dozvoliti ću ti da mi pomogneš kazniti ga na način koji će on samo znati cijeniti." Njegovo raspoloženje naglo se promijeni. Razvedri se i primi Petrova za ruku . "Pokazati ćemo tom psu što je profesionalaca", kaže koristeći izraz iz njegovog omiljenog američkog gangsterskog filma. Tek kada je Staljin otišao, Petrov je nastavio jesti. Avion može pričekati. Poredao je kožne korice na jastuk pored sebe i otvori jednu. Toliko ga je zadivio prizor koji je vidio da je prestao jesti. Osjećao je kako se počinje gušiti. Na svakoj kožnoj korici nalazio se štit od jarko crvenog emajla s pečatom Staljinovog kabineta s ugraviranim riječima "Potpuno ovlaštenje." Čuo je za ovakve naloge, ali ih još nikada nij e vidio. Ovo će otvoriti sva vrata njegovom timu, u rukama je držao pet ovlaštenja koji osiguravaju neograničenu vlast. Ovakvo ovlaštenje se zove Crvena značka. Petrov se nasmiješi, poklopi korice i nastavi jesti. 27 1 7 . svibanj 1945., 19:00 Petrov je povremeno spavao za vrijeme leta iz Odesse. Bila je večer kada se avion spustio na pistu Tempelhofa. Vođa Grupe za specijalne zadatke je osjećao kak o mu se vraća snaga čim je ušao u zgradu aerodroma. U sjedištu ga je čekala njegova grupa. Gnedin je sjedio nogu podignutih na stol, s debelim svežnjem papira na krilu. Bailov je spavao glave pokrivene kaputom, na malom poljskom krevetu i hrkao. Rivitski je nešto pisao. Ezdov je na jednom ubrusu pred sobom rastavio pištolj. Petrov se odmah uputi k stolu i po njemu rasporedi pet kožnih korica u jedan red. Ezdov gurne Bailovu nogu i on se gunđajući probudi. Sva četvorica se okupe oko svojeg vođe. "Svakome po jedan", reče Petrov. Uzmu ih bez riječi i otvore. Petrov je promatrao njihove reakcije. Gnedin zviznu. "Crvena značka. Za to sam čuo, ali nikada nisam vjerovao u te priče." "Njezina težina potvrđuje da su stvarne", kaže Petrov. Ezdov je nepomično zurio u kožne korice. "Vrhovna dozvola", kaže Rivitski i pogladi sjajnu metalnu značku. "Vidio si se sa šefom.“ "U Odessi.“ "Dug let", primijeti Rivitski s osmjehom. Svi su znali koliko Petrov mrzi avione. "Dug i neudoban", kiselo odvrati Petrov. "Shvaćate što ovo znači ? Drug Staljin je obaviješten o našoj dosadašnjoj istrazi.“ "I slaže se s našim zaključcima!" kaže Petrov i zamahne značkom. "Staljin me podsjetio na Hitlerovu sklonost da koristi za specijalne zadatke usluge Skorzenyja", ispriča im Petrov. "Vjeruje da je u sve ovo umiješan.“ "Ne slažem se", kaže Rivitski, "Previše je očito.“ "Malo sam o tome razmišljao", kaže Petrov. "1 ja tako mislim. Mislim da to nije Skorzeny, ali može biti netko iz specijalnih jedinica. Premijer točno pretpostavlja kako su Skorzenyjevi ljudi vjerojatno suučesnici u ovoj zavjeri. Međutim, sumnjam da bi se Hitler opet obratio Skorzenyju. Previše je poznat. Ali netko od njegovih ljudi... tu mogućnost moramo ispitati.“ "Skorzenyjevo ime se nije pojavilo ni u jednom saslušanju", naglasi Bailov. "Točno", kaže Petrov. "Ipak moramo saznati gdje je i kakav je na kraju imao zadatak. Gdje je bila njegova jedinica? Tko su njegovi ljudi, ključno osoblje? Previše malo znamo da bi donosili zaključke.“ "Odakle ćemo početi?" upita Rivitski. "Možemo biti sigurni u postojanje izvještaja, ovi Nijemci ne mogu bez njih.“ "Bilježe svaku sitnicu", progunđa Ezdov. "Možda su te izvještaje poslali na jug u travnju kada su se selili u Berchtesgaden?" upita Rivitski. "Odgovore na ova pitanja moramo tražiti po određenom redoslijedu", reče Petrov. Njegovi ljudi nisu u to niti sumnjali. Fuhrerov bunker je bio u istom stanju u kojem su ga posljednji puta ostavili. Generator nije radio i svuda oko njih je bio mrak. Ezdov uključi generator nakon što je napunio spremnik generatora dizelgorivom. Nekoliko sovjetskih stražara predstavljalo je cijelo osiguranje. Jedan vojnik, Mongolac je sjedio na podu pred ulazom u bunker prljavim rukama jedući dimljenu ribu, i tek kada su naišli podigne pogled. Pušku je bio naslonio na zid, prilično daleko od sebe. Viši ešaloni Crvene armije s u očito smatrali da više ne postoji potreba za nekim boljim osiguranjem, pomisli Petrov. Uzeli su Hitlerov leš i bunker više nije bio značajan, to je sada bilo samo mjesto gdje je Hitler izvršio samoubojstvo. Rivitski i Ezdov su pokušali započeti razgovor sa Mongolcem, ali se nisu mogli sporazumjeti. Čovjek iskrivi lice u neku grimasu i rukom im da znak neka uđu i nastavi jesti. Dolje u bunkeru, voda se razlila po podovima. Izgledalo je kao da je bilo mnogo posjetitelja u toku zadnjih tri dana, namještaj je bio uništen i svuda su bili razbacani papiri. Kao i u svim njemačkim zgradama, toaleti su bili uklonjeni. "Tražimo izvještaje, fascikle, službene dokumente. Sve što nađemo ćemo fotografirati, a ovdje ostaviti originale", reče Petrov. "Zašto?" upita Bailov. "Možemo uzeti što nam je potrebno. Nikome neće u ovoj zbrci nedostajati." "Ne", odgovori Petrov.
"Vojska će se na kraju urazumiti, shvatiti će što se ovdje dogodilo i uzeti će sve dokumente za povijesni arhiv. Sve što nađemo ćemo ostaviti.“ Ostali slegn u ramenima. Nakon što su od vođe dobili posebne upute, svatk o ode na svoju stranu u potrazi za dokumentima. Petrov je sjeo za veliki stol u prostranom hodniku ispred Hitlerovog apartmana, koji je Fuhrer koristio za vojne konferencije, i čekao. Ezdov se prvi pojavio noseći nekoliko natopljenih knjiga o arhitekturi opernih dvorana. Izraz na Petrovljevom licu mu je jasno davao do znanja kako nije ništa posebno napravio. Sibirac ispusti knjige na stol i brzo se povuče u susjednu prostoriju. Iako su tri sata pretresali dva kata u bunkeru, još uvijek su bili praznih ruku, tako da je Petrov potragu odlučio preseliti u Ured. Okupili su se u istoj velikoj odaji u podrumu u kojoj su našli doktora Haasea. Petrov je smatrao kako su dokumenti, ako ih uopće ima, vjerovatno ispod zemlje zbog sigurnosti od artiljerijske vatre. Našao ih je Ezdov. Nizovi drvenih kutija sa složenim fasciklima bili su raspoređeni u predvorju u zapadnom dijelu zgrade koju su nacisti nazivali Novi ured. Bilo je više od stotinu kutija veličine dva sa četiri metara. Na svakoj kutiji bio je uredan popis dokumenata koji se u njoj nalaze: dvadesetak kutija imalo je oznaku OSOBLJE! Fascikli su bili složeni po abecedi. Sve je bilo toliko uredno i do podataka se tako lako dolazilo da je bilo teško za povjerovati. Neprestano su se smješkali dok su prelistavali dokumentaciju. Kada su pronašli dosje Skorzeny, Petrov ga je odlučio uzeti. "Ovo nije isto kao dokumenti u bunkeru", rekao im je. "Sve što ovdje pronađemo bez sumnje postoji na još nekom mjestu. Umnožavanjem se osigurava sigurnost dosjea.“ Na večer su se vratili u stožer. Petrov je prvo pažljivo u sebi pročitao Skorzenyjev dosje, a zatim glasno da ga čuju i drugovi. Kao i Hitler, Skorzeny je Austrijanac, rođen u Beču , Prijavio se u Luftwaffe, ali nije primljen . Kasnije je 1940. godine primljen u redove pješadijskog puka Liebstandart e Adolf Hitler, s kojim je učestvovao u ratnom pohodu na Francusku, Nizozemsku i Rusiju. Tamo je dobio ozbiljan napad žuči, pa su ga vratili u Njemačku na liječenje. Imao je vrlo bogatu povijest bolesti. U Berlinu je Skorzeny prvo dobio položaj u administraciji, ali je 1943. godine prebačen u jedno odjeljenje Glavne službe oslobođenja Reicha, gdje mu je povjereno zapovjedništvo nad jedinicom za specijalne zadatke Friedenthal. Jedinica je bila smještena blizu Berlina, ali su tereni za obuku bili pored Munchena. Posljednji zapis u dosjeu glasi da Skorzeny zapovijeda bojnom u brigadi na frontu na rijeci Odri. Kada je Petrov završio s čitanjem dosjea, ljudi su jednoglasno odlučili da netko mora otputovati u Munchen. "Američki teritorij", opomenu ih Gnedin. "Ako je Skorzeny bio na Odri, vjerovatno je poginuo", reče Rivitski ostalima. "Moguće je", reče Petrov. "Ali čini mi se da nije od onih ljudi koji će dozvoliti sebi nestati u običnoj borbi. Možda je bio na Odri u nekom trenutku, ali mislim da nije bio tamo kada smo se mi provukli. Ako je živ, nalazi se na nekom drugom mjestu.“ "Idemo u Munchen?" upita Gnedin. "Rivitski i Ezdov će ići u Munchen. Sve ću organizirati preko zapovjednika Visinskog. Trenutno su Amerikanci prijateljski raspoloženi prema nama. Moramo brzo djelovati, jer to pored Engleza koji se stalno miješaju neće dugo potrajati.“ Petrov je objasnio Rivitskom i Ezdovu što želi. "Ne zanima me sam Skorzeny, treba mi njegov dosje. Želim imena svih časnika u jedinici Friedenthal, ili barem imena najvažnijih. Najbolje bi bilo doći do potpunog popisa, ako je moguće.“ 28 19. svibanj 1945., 12:05 Amerikanci su pristali udovoljiti zahtjevu koji im je uputio Visinski preko službenih kanala. Njihov jedin i zahtjev je bio pratiti Ruse dok su u američkoj zoni. Njihov čovjek će ih dočekati na aerodromu. Let za Bavarsku je bio ugodan, gusta proljetna izmaglica pokrila je Alpe i kao bijela zavjesa spustila se na južnu Njemačku. Čekao ih je Amerikanac, njihov pratitelj, satnik po činu. Srednjih godina, mršav, kratko podšišane smeđe kose, pravilnog nosa između visokih jagodica. Uši su mu virile ispod kaubojskog šešira koji je nekada bio bijeli, a sada je siv od prašine, na koščatom tijelu visjela je uniforma izblijedjela od sunca i kiše i puna mrlja od znoja. Vrhovi kožnih čizama u mu bili potpuno oguljeni. Browing .45 visio mu je uz bok u crnoj, ispucanoj kožnoj futroli koja je bila privezana izblijedjelom vezicom za cipele. Bajunet je bio pričvršćen s vanjske strane desne noge, metalna padobranska značka bila je zakvačena na gornji lijevi džep. Imao je bistar, gotovo mačji pogled, i djelovao je prijeteće. Rivitski i Ezdov su prepoznali sve oznake; nije to bio nikakav mišić iz pozadinskog ešalona, već prvoklasan časnik iz prvih borbenih redova, njima ravan. "Druže Rivitski, druže Ezdov", oslovi ih satnik na nevjerovatno dobrom ruskom jeziku. "Dobrodošli u Munchen. Ja sam satnik Molanaro. Pobrinuti ću se za vas i pomoći vam dok ste u Munchenu. Uobičajeni postupak kada su u pitanju visoke ličnosti." Pogleda Ezdova ravno u lice i doda: "Nijedan od vas dvojice ne izgleda kao da mu je potrebna pomoć." Sva trojica se nasmijaše. "Hvala", kaže Rivitski. "Vrlo nam je drago što govorite naš jezik, ali to nije neophodno. Radujemo se što nam se pružila prilika da govorimo engleski.“ "Ukoliko nemate ništa protiv, volio bi da govorimo ruski. Priznajem da sam malo razočaran, jer sam se nadao kako ću se s vama upoznati u Berlin u , ali sada je ovak o ispalo." Rivitskom se učini da je satnikova primjedba izgovorena sa određenom ogorčenosti. "Kojoj jedinici pripadate?" upita satnik. "Nemam odobrenje odgovoriti na to pitanje", Rivitski se nasmiješi. "Moje dupe je na sigurnom mjestu", kaže satnik na engleskom. Rusi nisu znali za ovaj izraz u slengu, ali ton kojim je izgovoren bio je sasvim jasan. "Što želite, dame ili naciste?“ "Došli smo nešto saznati o SSjedinici koja je imala obuku u blizini Munchena. Naš je zadatak pronaći osobne podatke." Rivitski je pružio satniku komadić papira s imenom i brojem jedinice. "Ratni zločinci?" upita Molanaro. "Nešto u vezi s koncentracijskim logorima?“ "Tako nešto", odgovori Rivitski ugodnim glasom.
"Tu, u blizini, nalazi se jedan koncentracijski logor", kaže satnik. "Dachau. Mi smo logoraše oslobodili. Dok sam živ ne bih želio ništa slično ponovo proživjeti. Bilo je užasno. Ubijali su Židove u logoru. Stavljali ih u plinske komore, a zatim spaljivali - muškarce, žene, djecu. Nikada nisam nešto takvo vidio, čak niti u najstrašnijim morama. Ako tražite ljude koji su upravljali logorom, koliko možemo ćemo vam pomoći. I mi ih tražimo.“ "Otkinut ćemo im jaja", zareza Ezdov. Žustrim pokretom zamahne rukom u zraku kao mačetom za naglasak na vlastite riječi. "Dobro", kaže satnik, pljesnuvši nož. "Tu mi je džip.“ Vozili su toliko sporo, kao da hodaju pješke. Munchen je bio skoro potpuno uništen, u centru su ostale samo brojne srušene građevine i gomile cigli, žbuke i prašine. Njemački građani s u lopatama i teškim maljevima raščišćivali ulice. Tovarili su krš na kola s konjskom zapregom i gumenim kotačima. Konji su mirno čekali i mahali repovima kako bi otjerali muhe. "Dobro ste naoružani", tijekom vožnje primijeti Rivitski. "Još se povremeno javlja otpor u gradu i začuje se poneki snajper. Neke SSjedinice su se uspjele održati do samog kraja, tu blizu, s druge strane austrijske granice. Svaki čas se netko probije natrag u Njemačku, pa se još borimo. Fanatici. S druge strane, u Munchen u nema nijednog jedinog nacista. Svi s u pobjegli ili poginuli, jednostavno su nestali", kaže kapetan podrugljivim tonom dok se probijao kroz gomilu pješaka i vozila. "Prije mjesec dana su još uvijek bili viša rasa, a sada nam ljube noge što smo ih oslobodili. Ne možeš imati povjerenja u Nijemce.“ "Polako učite", kaže Ezdov na to. "Odavno znamo kako se njima ne može vjerovati." "Ali vaša je vlada potpisala s njima sporazum", Molanaro uzvrati. "Točno. Naša vlada. Mi nemamo utjecaj na naše političare više nego što vi imate na svoje. Siguran sam kako su postojali jaki razlozi za taj sporazum, kao što sam siguran da me drug Staljin nikada neće pozvati u Moskvu kako bi mi ih objasnio", odrješito kaže Rivitski. "Znam što želiš reći. Truman mi ništa ne objašnjava, ali nije niti Roosevelt." Svi se nasmijaše. Blizu centra grada Amerikanac stane ispred privremenog sjedišta načelnika vojne policije, u stvari, velikog, ovalnog šatora postavljenog na četiri odsječena borova štapa. Satnik nestane unutra i vrati se nakon nekoliko trenutak smiješeći se. "Sve ide glatko", kaže. "Naša vojna policija uvijek zna gdje se što nalazi. Bojnik kaže da su SSovci imali logor južno od grada, gore u podnožju brda. Uzeo sam propusnicu da možemo proči naše osiguranje.“ Džip je poskakivao preko bezbroj rupa na putu. Kada su stigli u predgrađe, primjetili su kako su zgrade manje oštećene i činilo se kao da se ovdje život odvija normalnije. Što su se više udaljavali od grada, predio je postajao sve brdovitiji. Povremeno bi naišli na stražarsko mjesto s malom ophodnjom američkih vojnika. Polja su se crnila od izgorenih prevrnutih vozila, i dva puta su vidjeli velike grupe civilnih lica kako kopaju pod nadzorom američkih vojnika. "Ovdje se na samom kraju vodila stvarno teška bitka", kaže satnik na engleskom jeziku. "Još uvijek sahranjuju poginule.“ Cilj njihovog putovanja je bio mali logor smješten na kraju uske doline, okružen borovima. Duž puta su cvjetali jorgovani, a kroz visoku travu počelo je probijati prvo crveno i bijelo poljsko cvijeće. Zrak je divno mirisao i sunce je jarko sjalo. Neiskusnom oku logor je izgledao kao i svako drugo vojno naselje, ali Rusi i Amerikanac s u odmah primijetili da je drugačiji. "Tornjevi za skakanje. Neobičn o mjesto za vježbanje skokova", kaže američki satnik pokazujući rukom. "Previše je brdovito.“ Logor je bio opasan s nekoliko nizova bodljikave žice postavljene u tri kruga i visoke preko tri metra. Pretpostavili su kako je prostor između ograda miniran i uskoro ugledaju upozorenje na engleskom i njemačkom jeziku koja s u im to potvrdila. Vojni policajac u svijetlozelenoj majici zaustavi ih na ulazu , baci pogled na njihove propusnice i bez riječi im rukom mahne neka uđu. Oko desetak drvenih zgrada raspoređenih po dvorištu predstavljalo je glavni dio logora. U središtu dvorišta stajao je jarbol za zastavu poduprut gomilom bijelog kamenja. Pored zgrada nalazio se veliki bazen za plivanje s nekoliko skakaonica na jednom kraju, različitih visina. Uz brdo je bilo smješteno strelište; zemlja oko njega bila je izrovana mecima i podsjećala je na veliki mrki ožiljak. Na svim zgradama visjela su upozorenja na engleskom jeziku. Pronašli su zgradu sjedišta i tamo parkirali džip. Unutrašnjost je izgledala kao i u svim vojnim sjedištima svijeta: drveni stolovi, stolice, zidovi od grubo napravljenih dasaka. Na zidu se vidio prašnjavi obris slike ili fotografije koju je netko skinuo sa zida, bez sumnje je tu visio Hitlerov portret. Metalni ormari za dokumente bili su prazni, ali poslije kratkog pretresa, pronašli su dokumentaciju u kutijama u podrumu zgrade. Fascikli su bili suhi i uredno složeni. Njih trojica su provela ostatak dana pregledavajući dokumentaciju . Spisi s u rasli, a jedinica koja je u početku imala samo ime i broj se počela oblikovati pred očima kao da je živo biće. Ono što ih je zapanjilo je bila nevjerojatna smjelost koju je jedinica pokazala kada se primila zadatka. Kasno popodne američki kapetan odjednom se začudio. "Do vraga", dovikne im, "Ovo je Skorzenyjeva jedinica!" Rusi se zagledaše u njega, ne razumjevši njegovo iznenađenje. Cijeli dan čitaju dokumente koje je potpisao Skorzeny. Začudilo ih je što je satnik to primijetio sa tolikim zakašnjenjem. "Bojnik General Otto Skorzeny", kaže Rivitski. "Au!" zaurla satnik. "Posljednji put smo čuli kako je loš pukovnik. Moja jedinica je naletjela na tog razbojnika za vrijeme bitke u Ardenima. Ubacio je u naše redove svoju jedinicu obučenu u američke uniforme. Tipovi su govorili engleski kao da su Amerikanci; izmijenili su oznake, dizali u zrak mostove, potpuno su nas uništili. Zbog njega sam izgubio puno svojih ljudi i volio hi s tim kurvinim sinom izmiriti račune.“ "Skorzeny je zapovijedao operacijom specijalnih komandosa ", reče Ezdov.
"S njim nema šale, prijatelju", reče Molanaro. "Skorzeny je poslao u Pariz specijalnu grupu da likvidira Ikea za vrijeme ardenske operacije. Padobranom je spustio svoje ljude u Francusku preodjevene u časne sestre. Možeš li to zamisliti?“ "Koga?" upita Ezdov. "Generala Ikea Eisenhowera, zapovjednika broj jedan svih savezničkih snaga", odgovori Molanaro. "U časne sestre?" upita Rivitski. "Da, rimokatoličke - časne sestre odjevene u crne, duge haljine s velikim bijelim ovratnikom", odgovori Molanaro "Časne sestre", shvati Rivitski. "Zaboravio sam", glasno se nasmije satnik. "Vi vjerojatno nemate toliko ljubitelja skuše kod vas, s obzirom da ste ateisti i tome slično." Vidio je da Rusi ne shvaćaju. "Katolici jedu ribu.", doda. "Skuša je riba.“ Ezdov i Rivitski klimnu glavom. "U Rusiji ima katolika", kaže Ezdov. "Bilo ih je mnogo prije revolucije. Nismo svi ateisti. Ljudi još uvijek idu u crkvu i svećenici se ne miješaju u državne poslove. Vjerujem da američki Ustav također odvaja crkvu od države.“ Tek je u predvečerje Rivitski shvatio kako su našli sve što je bilo potrebno. Samo je nedostajao jedan registar koji sadrži dokumentaciju o časnicima koji su u jedinici zaduženi za planiranje i izvršavanje zadataka. Svu organizacijsku dokumentaciju potpisao je Skorzeny ili dočasnik po imenu Rau. Palo im je u oči kako njegov dosje nedostaje. Uspjeli su pronaći nekoliko dokumenata na kojima je bilo otkucan o Skorzcnyjevo ime, ali bez njegovog potpisa, umjesto potpisa pojavljivali su se inicijali "B". Odlučili su se vratiti u Munchen , jer su pregledali svu dokumentaciju i fotografirali sve originale. Prije nego su otišli, na brzinu su još jednom obišli logor. U skladištu municije i oružja, u najvećoj drvenoj zgradi, našli su takav arsenal oružja koji niti jedan od njih nije vidio na jednom mjestu. Tu je bilo vatrenog oružja svih kalibara i veličina; granata, raketa, strojnica, mina i spremnika za benzin; oprema za ronjenje, kao i boca s kisikom i oprema za disanje koja se koristi u podmornicama, skije, nekoliko padobrana, uključujući i jedan s četvrtastim platnom koje je podsjećalo na avionsko krilo; kartonske kutije s eksplozivom; laboratorij u kojem je stajalo desetak boca s oznak o m "otrov", bez daljnje specifikacije; prostorija puna detonatora od kojih mnoge nisu niti vidjeli. Također su našli i strojnicu kalibra .50 na vodeno hlađenje, češke proizvodnje s nišanom koji funkcionira na svjetlosni zrak i neobičn u letjelicu s propelerom na krovu. "Helikopter", kaže Rivitski Amerikancu. "Slijeće i uzlijeće vertikalno. Dva prototipa su uništena. Možda imamo pogrešnu informaciju i ovo je treći.“ Na izlazu je satnik uzeo sačmaricu s kratkom cijevi i plosnati spremnik, podsjećao je na uvećan u automatsku pušku marke Thompson. Veličanstven komad, ocijenili su kako može izbaciti pedeset komada municije velikog kalibra. Polako su se vraćali u Munchen i putem uživali u proljetnom povjetarcu. Na ulazu u grad satnik zaustavi džip i obrati se Rusima. "Možemo se vratiti u logor - ili, ako niste od onih koji vole, muškarce, možemo proslaviti.“ Ezdovu se oči zacakle. "Znam jedno mjesto gdje se možemo - bratimiti", kaže Molanaro. "Pobratimiti?" ponovi Rivitski. Kapetan spoji palac i kažiprst lijeve ruke, zatim snažno počne uvlačiti i izvlačiti kažiprst desne ruke u taj krug. "Pobratimiti!" uskliknu Ezdov. "Službeno naređenje je da se ne smijemo bratimiti sa Švabama", objasni satnik. "Bratimiti", oduševljeno ponovi Ezdov. Noć su proveli pijući mlako njemačko pivo u taverni u prizemlju maloga hotela. Sva trojica su se probudila s teškim mamurlukom i ženama u krevetu. Kada su konačno popodne stigli u američki vojni logor pored aerodroma s nestrpljenjem ih je dočekao dežurni desetnik. "Gospodine", desetnik se obrati Molanaru. "Zapovjednik je naredio da vi i Rusi smjesta dođete ravno k njemu.“ Zapovjednik jedinice je bio krupan pukovnik pedesetih godina. Molanaro je ostavio vani Ruse, i otišao s e javiti zapovjedniku. Po njegovom izrazu lica shvatio je da je u nevolji. "Šupčino", prosikta pukovnik. "Želiš li izazvati još jedan rat? Ova dva Rusa putuju sa diplomatskim, a ne vojnim dokumentima. Ako im se nešto dogodi, mogli bismo ... izazvati diplomatski sukobi" Provuče rukom kroz kosu. "Da pogađam: lokanje ili kurve?“ "Pogodili ste, i jedno i drugo", nasmiješi se Molanaro. "Mislio sam da ćeš ih prvo dovesti ovamo", kaže zapovjednik. "Što žele?" Molanaro mu ispriča što su vidjeli i pronašli u SSlogoru. "Helikopter, a? Nisam čuo za takvo nešto.“ "Niti ja, ali izgleda da Rusi već sve znaju o tome.“ Pukovnik je na trenutak zurio u strop, a zatim je pogledao svog časnika. "Dokrajčit ću ovo zavlačenj e ruku u tuđe džepove. Ne znam točno što je ta letjelica, ali mi se čini kao da Rusi žele baš nju. Ako je oni žele, želimo je i mi - tako će od sada biti. Obavještajna kaže kako kradu sve što im padne u ruke.“ "Ne znam", kaže satnik. "Izgledalo je kao da ih najviše zanimaju dokumenti - registri sa osobnim dokumentima i slično.“ "Bacaju prašinu u oči", dobaci zapovjednik. "Lažu te.“ Molanaro slijegne ramenima. "Znaš li zašto onaj stroj drže u onoj rupi od logora?“ "To je Skorzenyjev logor", odgovori Molanaro. Pukovnik skoči na noge i udari rukom na stol. "Prokletstvo! Skorzeny! Ako je ta letjelica njegova, možeš se kladiti kako je to strogo provjerljivo. Tu smo, Molanaro. Možeš reći svojim ruskim prijateljima da je tu putovanje završeno - kaput. Ubaci
ih u avion, a onda uzmi dvijetri jedinice i odvuci svoje dupe natrag u logor, a ja ću nazvati obavještajce.“ "Toliko ljudi je prevelika doza", kaže Molanaro. "Na ulazu stoji vojni policajac i cijeli logor je miniran do posljednje rupe. Ni pišljivi mrav se ne bi unutra provukao.“ Pukovnik se iznenada nasmije i sjedne sav ozaren. "Ipak, povedi dvije jedinice.“ "Što je toliko prokleto smiješno?“ "Skorzeny. Rusi su za dlaku promašili. Naši su jučer u Austriji uhvatili Skorzenyja." Nasmije se. "Uvedi ih. Želim vidjeti njihova tužna kozačka lica kada im kažem da čvrsto držimo Skorzenyja.“ Ezdov i Rivitski odmah osjete promjenu u satnikovom držanju. Njihov pratitelj je odjednom postao hladan i služben. Ostali su potpuno mirni, dok im je pukovnik priopćio da su zarobili Skorzenyja. Njegovo zadovoljstvo zbog te vijesti bilo je potpuno očigledno. Rivitski kaže samo: "Željeli bismo da nam omogućite smo jedan razgovor sa zarobljenikom.“ Pukovnik pocrveni i odmahne rukom kao da tjera zle duhove. "Nikako", kaže "nemamo te veze.“ "Mi imamo", kaže Rivitski. Poslije kraćeg uvjeravanja, pukovnik dozvoli Rivitskom da pošalje telegram Petrovu preko kabineta Visinskog u Berlin . Glasio je: PETROVU STOP IMAMO SNIMKE STOP NEDOSTAJE JEDAN DOSJE STOP SKORZENY JUČER ZAROBLJEN U AUSTRIJ I STOP DRŽE GA AMERIKANCI STOP MOŽEŠ LI OSIGURATI SASLUŠANJE STOP OČEKUJEMO TVOJ ODGOVOR STOP RIVITSKI. Na pukovnikovo zaprepaštenje, do 18:00 Eisenhowerov šef kabinet a je izdao dozvolu da dva Rusa saslušaju Skorzenyja, i dva sata kasnije Ezdov i Rivitski su se oprostili sa svojim pratiteljem na aerodromu. "Jednog dana ćemo se opet bratimiti", kaže Ezdov kapetanu namignuvši. "Može. Šutni Skorzenyja u jaja za pilote.“ "Može", odgovori Ezdov na engleskom zatvarajući vrata, dok je avion polako počeo rulati u noć. Kada su bili u zraku, Ezdov iznenada izvadi neobičnu sačmaricu koju je Molanaro ukrao iz SSlogora."Uzeo si je od njega?" upita Rivitski. "Više volim misliti kako sam je oslobodio od kapitalista." Obojica se nasmijaše. Molanaro je još uvijek stajao na pisti i promatrao kako se letjelica polako udaljava kada mu je prišao jedan čovjek. "Večer", kaže neznanac. "Ruski avion, jel?“ Molanaro se okrenuo kako bi ga pogledao. Neznanac je bio visok najmanje metar i osamdeset i težak najmanje sto dvadeset kila. Tamna košulja je visjela na njemu kao šator bez končića. Imao je ogromne šake, smeđe oči su bile primaknute i imao je špicasti, ptičji nos koji se naglo savijao na vrhu. Na tjemenu je imao čelu veličine srebrnog dolara, ali plava kosa je još uvijek bila kruta kao slama i štrcala je uvis na noćnom povjetarcu. Imao je male uši, malene kao dva leptira, u hodu je noge čudno bacao naprijed, kao da su mehaničke i da ih treba podmazati. Ogromna stopala jer je nosio broj cipele četrdeset i sedam su bila iskrivljena na vanjskoj strani. "Aha", odgovori Molanaro. Čovjek nije nosio nikakve vojne oznake. "I mislio sam si", kaže neznanac. Možda je tip iz Crvenog križa, pomisli Molanaro i počne postajati sve sumnjičaviji. "Reci prijatelju, zašto ti je to važno?“ Neznanac se nasmiješi i pljesne satnika po ramenu ogromnim rukama. Instinktivno je osjetio kada je probudio satnikovu sumnjičavost, nasmiješio se kako bi izbjegao mogući sukob. Redovito je koristio tu taktiku. Otkako je stupio u OSS naučio je vješto ili izbjegavati neposredne sukobe - ili ga izazvati, mogao je napraviti sve što su okolnosti zahtijevale. "Radim za Crveni križ", slaže i pokaže lažnu ispravu. "Tek sam stigao. Nisam vidio mnogo Rusa", doda. Navikao je da ga detaljno razgledaju. Izgledao je tako neobično da ga ljudi koji su ga prvi puta vidjeli nisu mogli skrenuti pogled. Ženama se posebno sviđao, što muškarci nisu mogli shvatiti. Kada su u pitanju informacije, međutim, uopće nije bilo važno je li riječ o ženama ili muškarcima, kada bi Beau Valentine želio nešto saznati, u tome bi i uspio, bez obzira koristi li svoju privlačnost ili nasilje. "Niti ja", kaže satnik, opuštajući se."Mislio sam kako ćemo se s njima naći u Berlinu, ali izgleda da glavešine mene ne pitaju kako se vodi ovaj rat.“ Odjednom se počne osvrtati, nakon što je nekoliko pogleda bacio na džip, ode do vozila i počne prekopavati po zadnjem sjedištu. Valentine pođe za njim. "Nešto nije u redu?“ "Aha", promrmlja Molanaro. Pogled podigne točno u trenutku kada pored njih protutnji ruski avion, odlijepi se od piste i naglo skrene udesno. Zatim se nasmiješi. "Gadovi su mi ukrali oružje", kaže. Glas mu je i protiv njegove volje izražavao divljenje. "Što su Rusi ovdje radili?" uporno je nastavljao Valentine. "Ovo nije njihova zona.“ "Vode neku istragu", odgovori kapetan. "Jesu li našli što su tražili?“ Molanaro se nasmiješi i sklizne na vozačevo sjedišta. "U stvari, nisu. Mislim da mi imamo ono što oni, u stvari, žele." Pogleda čovjeka iz Crvenog križa. "Želiš li da te povezem?“ Valentine uskoči u džip i uhvati se za kraj vjetrobrana kako bi održao ravnotežu. "Što mi to imamo?" Molanaro pritisne kvačilo, ubaci u ler i upali motor. "Skorzenyja", kaže hihotajući. Beauregard "Beau" Asherford Valentine se ukoči pri spomenu tog imena. Poslali su ga u Njemačku da "pronjuška gdje su učenici". Skorzeny, ponovi u sebi. Treba slijediti taj trag. Dva Rusa ga traže. Dva Rusa, a pomaže im Amerikanac. Zanimljivo. "Gdje da te ostavim?" upita satnik. "Negdje gdje mogu popiti pivo. Želiš li i ti jedno?“ "Ne mogu", odvrati satnik. "Dužnost zove. Može neki drugi put?“
"Naravno", odgovori Valentine. Namjeravao je saznati sve što ovaj časnik zna o Rusima i njihovom zadatku prije nego nešto poduzme. Pobrinut će se da satnik dobije pivo, a on informacije koje želi. 29 20. svibanj 1945., 00:55 Prije nego se oprostio sa satnikom, Valentine je uzeo broj njegove jedinice i prihvatio njegov poziv za posjet. "Smjestit će te dok se ja ne vratim.", kaže Molanaro. "Onda možemo na jedno piće.“ Valentine je našao jedinicu i smjestili su ga u zaseban šator. Skinuo je čizme, zabacio košulju i hlače, legao na poljski krevet od drvenih letvica koje su ga žuljale i odmah zaspao. Probudio se u podne i zatekao satnika kako sjedi na obližnjem poljskom krevetu. Pružio mu je bocu piva. "Mlako je, ali je pivo." Valentine se podigne kako bi se razbudio, pa isprazni bocu jednim dugim gutljajem. Molanaro bajunetom otvori još jednu bocu i uz prijateljski osmjeh ju doda Valentineu. "Ti pripadaš OSSu?" Valentine se zagrcne. "Što želiš time reći?“ "Prvo naletim na tebe baš u trenutku kada Rusi odlaze, a onda čujem od zapovjednika kako se raspituješ za njih", reče. "Pokušavaš ih pronaći?“ "Ne baš njih. Više me zanimaju podaci. Možeš li mi pomoći?" "Što misliš? Bilo ih je dvojica. Užasne spodobe s diplomatskim ispravama. Cijela stvar je proslijeđena odozgo." "Što su željeli?“ Kapetan se nasmije. "Nisam siguran. Baš kao i ti, rekli su da žele informacije." "Mene više zanimaju sami Rusi - sve što su radili, sve što su rekli.“ Dva sata je Molanaro pričao i pio, vraćajući se na neke pojedinosti i prisjećajući se. Polako je Valentine dobivao sliku njihove posjete u Munchenu. "Zašto su ih toliko zanimali dosjei? "Nemam pojma", kaže satnik. "Sastavili s u cijeli popis ljudi koji su pripadali toj jedinici. Mislim da su našli sve osim jednog imena.“ "Ima li još nešto?“ "Nema. Moj zapovjednik misli da su htjeli on u letjelicu, ali ja mislim kako im je upravo dokumentacija vraški važna. Nakon što smo je pregledali, samo smo projurili kroz logor i vratili se u Munchen." "Misliš da ih nije zanimao helikopter?“ "Mislim da nije, iako su se iznenadili što su ga tamo pronašli. Jedan je rekao kako su Švabe konstruirale dva prototipa te letjelice i sovjeti su misli kako su oba otpisana. Jedan je rekao kao da se to samo po sebi razumije: 'Ovo mora biti treći prototip'. Samo toliko su rekli. Znaš, kao da su vidjeli dvoglavu zmiju u alkoholu ili takvo nešto.“ "Jesi li ih pokušao malo pritisnuti?" upita Valentine. "Do vraga, jesam. Otvoreno sam ih pitao progone li ratne zločince. Odgovorili su: 'Tako nekako.' Cijelo vrijeme su bili jako lukavi. Pravi vješti lopovi. Jesi li imao posla s njima?“ Prije nego je Valentine uspio smisliti neki vjerodostojan odgovor, Molanaro nastavi: "Naravno, nije baš sve tako strašno. Kada sam se vratio u logor, rekao sam zapovjedniku što smo pronašli i u sekundi shvatio kako je helikopter prvoklasan G2, i natjerao me je da se ponovo tamo vratim i držim logor na oku dok ne dođu obavještajci. To sam i napravio. U svakom slučaju , kako je ispalo, čini mi se da ću uloviti promaknuće, zapovjednik mi je to baš maločas rekao." Valentine se nasmiješio. "Je 1' možeš to skužiti?" on nastavi. "Od Normandije do Munchena sam propljuvao krv pješačeći i za sve to sam dobio bijedan položaj. Sada moram okolo voziti dva Rusa, naletim pukom srećom na jebeni avion i za to mi daju promaknuće. Jel' to tebi jasno? Jeben ti je ovaj rat, prijatelju. Rusima pokažem malo života u Munchenu, napijemo se, preokrenemo neku žensku, i eto ti, dobijem zlatne listiće. Zapovjednik će također imati puno pogodak.“ "Vratimo se na Ruse." Valentine je još nešto želio iz njega izvući. "Nemam ništa više za ispričati. Vratio sam ih u logor poslije kratke rekreacije na nekim njemačkim djevojčicama. Rekao sam zapovjedniku da ih zanima Skorzeny, a on ih je pozvao i obavijestio da je Skorzeny zarobljen u Salzburgu. Tražili su Skorzenyja na sve strane zbog njegove veze s Hitlerom. Oni su možda prvi stigli u Berlin, ali mi smo uhvatili Skorzenyja. I njima je dobro zapaprio.“ "U Austriji?“ "Baš tamo. Čim su Rusi to doznali, poslali u poruku u Berlin i odletjeli u Austriju kako bi ga saslušali. U tom trenutku si se ti pojavio.“ Valentine je bio zadovoljan. Jasno je da nema dosjea u Berlin u , inače ne bi dolazili u Munchen . Pokušali su rekonstruirati Skorzenyjevu organizaciju, ali nisu našli ključan osobni dosje. Ne znaju ime, pa su našli neku jaku vezu koja im je dozvolila da saslušaju Skorzenyja. Velentajn se zahvalio Molanaru, koji je popio još jedno pivo i zatim izašao. Sjeo je kako bi se obuo, razmišljajući o svemu što je saznao. Ako žele saslušati Skorzenyja, koji je njihov stav o svemu tome? Valentine se džipom uputio izvan grada, ali je bio previše obuzet mislima kako bi se mogao potpuno usredotočiti na vožnju. Zaustavio se pored puta i ostao sjediti u kolima ruku prekriženih na grudima. Slijedio je neki osjećaj, u početku nejasan , ali se borio kako bi ga razvio. Helikopter: to je morao biti važan podatak. Skorzeny je bio blizak s Hitlerom i spasio je Mussolonija po njegovom naređenju. Ponekada je izgledalo kao da saveznici nalijeću gdje god se pojave na Skorzenyja, ili njegovu sjenku. Skorzeny voli različite naprave i stalno ih koristi. Dokaz je helikopter. A gdje ima tehničkih izuma, ima i tehničara i inženjera i znanstvenika! Njegovo naređenje je pronaći znanstvenike, sada je imao neki putokaz i mirisalo je na nešto do čega je Rusima bilo stalo. Valentine pljesne rukama po volanu i glasno se nasmije. "Dolazim po tebe!" klikne veselo, nesiguran na koga točno misli. 30 21. svibanj 1945., 04:00 Let od Munchena do Salzburga je kratko trajao. Ruski piloti su preletjeli planine samo nekoliko stotina metara iznad oštrih vrhova Alpi. Kada se avion strmo spustio i dotaknuo malu poljanu južno od Salzburga
dva su putnika odahnula. Za razliku od Petrova, obojica su voljela letjeti, ali se Ezdov, koji je i sam bio pilot, mrzio voziti kao putnik. Naučio je imati povjerenja u svoje drugove iz Grupe za specijalne zadatke, ali nešto posve drugo je bilo staviti svoj život u nepoznate ruke. Rivitski je također volio putovati avionom, ali vjerovao je Ezdovu, pa je i na njega prešla njegova uznemirenost. Dočekao ih je cijeli kontigent američke vojne policije, bili su naoružani do zuba i nimalo prijateljski raspoloženi. Povezli su ih kroz brežuljkasti priredio do jedne male zaravni gdje se nalazila kuća okružena zakržljalim, gusto zasađenim borovima koje su šumili na noćnom povjetarcu. U drvenoj kućici su zatekli jednog američkog generala. Imao je plavoriđe brkove, revolver sa sedefastom drškom i nosio je čizme koje su bile ulaštene kao ogledalo. Nije imao lijevo uho i nosio je padobranske oznake na grudima. Sjedio je na stolici od trstike s visokim naslonom, pušio malu cigaretu u muštikl od ebanovine i izbacivao ravnomjerno lagane oblačiće dima kao da je stroj. General se nije predstavi te je hladno obavijestio Ruse kako će ih uskoro odvesti do Skorzenyja. U borovoj šumici oko kuće postavljena je straža i Rivitskom i Ezdovu je bilo potpuno jasno da su u položaj zarobljenika kao i Skorzeny. Niti jednom od njih nije to bilo previše drago, ali nisu pokazivali kako se osjećaju i strpljivo su čekali zarobljenika. Pred zoru ispred kuće se zaustavio jedno vozilo. Vrata se zalupe i odjednom se na ulaznim vratima pojavi Skorzeny s teškim lisicama na rukama. General ga prezirno pogleda i obrati se Rusima: "Imate n a raspolaganju dva sata, drugovi! Uzme svoj udubljeni šljem, nemarno ga stavi na glavu i izađe. Skorzeny je bio ogroman, visok skoro metar i devedeset i mišićav. Njegove su ruke bile jake kao u kovača i izgledalo je kao da su mu lisice tijesne. Njegova SS košulja bil a je prljava i otkopčana, bio je neobrijan. Ali, usprkos nedoličnom izgledu, vođa komandosa je gledao Ruse s visine i namrštio se što mu je uvećalo veliki ožiljak na lijevoj strani lica. "Rusi" kaže s omalovažavanjem. "Uvijek mogu namirisati Ruse. INKVD pri tome.“ "Izuzetna vještina, imajući u vidu okolnosti u kojima se nalazite", kaže Rivitski glasno frknuvši. "Željeli bismo vam postaviti nekoliko pitanja, generale Skorzeny.“ "Vi shvaćate da Amerikanci prisluškuju?“ Rivitski podigne obje ruke. "Neka samo prisluškuju. Oni su naši saveznici.“ "Danas možda", grmnu Skorzeny, "ali ubrzo će shvatiti kim imaju posla.“ "Zanima nas čime se bavi tvoja banda kriminalaca", Ezdov grubo progovori po prvi puta. Skorzeny se ukruti. "Kriminalaca! Vi, lopovi, imate hrabrosti ih tako nazvati. Moji ljudi su vojnici, a ne gestapovci.“ "Svi SSovci su zločinci", kaže Ezdov. "Mi Rusi jako dobro poznajemo SSovce.“ "Vjerovatno će vam suditi kao ratnom zločincu", tiho kaže Rivitski kako bi počeo vršiti pritisak, čekajući n a odgovor. "Naravno, svi saveznici se moraju složiti po tom pitanju. Biti će to politička odluka, kao što, siguran sam, shvaćate.“ "Nemam što kriti i ne sramim se ničega što sam napravio. Ja sam vojnik i to prokleto dobar vojnik, Ivane. I moj dosje, i moja savjest su čisti.“ "Sreća što ste pali u ruke Amerikancima", kaže Ezdov. "Da ste u našim rukama suđenja ne bi bilo." "I na takav način ćete vi procjenjivati moje zločine?“ "Ako nemate što kriti, postavili bismo vam nekoliko pitanja koja se odnose na vašu jedinicu.“ Rivitski se nasmije kao djed koji se obraća svojem unuku. Skorzeny se na trenutak zamisli. "Zašto da ne?" reče. "Dajte mi cigaretu.“ Ezdov pripali cigaretu i stavi je Austrijancu u usta. Skorzeny podigne ruke u lisicama. "S ovime se teško razgovara.“ Rivitski baci pogled na Ezdova koji smjesta iz džepa izvadi komadić žice, ubaci je u bravu i otključa lisice s nekoliko kružnih pokreta. Skorzeny pusti da okovi padnu na pod, odgurne ih nogom i počne pričati, uljepšavajući zadatke svoje grupe, stalno naglašavajući svoju ulogu, svoje odluke i svoje podvige. Njegova priča pobudila je interes Rusa i zapanjila ih, teško su mogli vjerovati u broj i vrstu tih zadataka. Za neke su već bili čuli, a za neke su željeli saznati, ali ipak do toga nisu došli. Rivitski je sve bilježio što je Austrijanac govorio i s vremena na vrijeme bi netko nešto upitao. Na posljetku su došli do onoga što ih je zanimalo. "Gdje ste bili na kraju?“ "Na kraju čega?“ "Molim vas, generale. Bez igre.“ "Još uvijek sam pukovnik. Moja jedinica je bila na Odri u sektoru BachZalewski." "I vi ste bili sa svojom jedinicom?“ "Ne, ja sam bio u Beču", kaže Skorzeny trepnuvši. Dva Rusa se zagledaše. "Kada?“ "Na kraju, kako ste rekli. Otišao sam s fronta početkom travnja i pridružio se generalfeldmaršalu Schorneru. Očekivali smo Sovjete da krenu na Prag. Schornerov stožer se nalazio sto četrdeset kilometara sjeverno od grada. Devetog travnja, kada su nas obavijestili da su zauzeli Beč, krenuo sam tamo autom.“ "Zbunjen sam", kaže Rivitski. "Očekivali ste glavni napad na Prag, ali ipak ste otputovali u Beč? Možete li mi objasniti zašto?“ "Potrebe se mjenjaju sa okolnostima. U Beču sam još uvijek imao dvije jedinice komandosa. I obitelj." "Što ste našli u Beču?" nastavi Rivitski. "Kaos. Lukavi komunisti su iskoristili trenutak nepažnje stražara i uveli Ivane u grad.“ "Što ste poduzeli?“ "Prvo sam pokušao okupiti stražu. U prošlosti i u drugim okolnostima, imao sam određenog uspjeha u tome, ali tada to nije uspjelo. To su bili neiskusni, mladi vojnici, gotovo dječaci, koji su se trzali kada bi netko pustio vjetar. Poslao sam telegram Hitleru da je grad izgubljen.“ "Hitleru?“
"Naravno", odgovori Skorzeny, čudeći se. "Hitleru. Tko mislite da me je poslao s Odre u Prag?“ "Hitleru" ponovi Rivitski. "To ste naređenje dobili izravno od njega?“ Skorzeny se nasmije. "Ivane, sva sam naređenja dobivao od Adolfa Hitlera. Neposredno i isključivo od Fuhrera. Ja sam bio njegovo djelo, njegovo specijalno oružje." "Kako je odgovorio na vašu poruku?“ "Nisam čekao odgovor.“ Rivitski je sada znao kako je blizu. Skorzeny je bio opušten i govorio je slobodno. "Što se dogodilo s vašim jedinicama u Beču?" "Poslao sam ih u planine da pričekaju kraj rata." "A obitelj?“ "Na sigurnom su.“ "Hoćete li nam reći gdje su smješteni?“ Skorzeny se nasmiješi. "Ne, Ivane, ne bih.“ "Volio bih kada bi se malo vratili u prošlost", kaže Rivitski. "Neke vaše jedinice su bile u Beču, neke n a Odri, i pretpostavljam, neke su bile s vama." "Samo šačica ljudi.“ "Ti ljudi s vama i oni u Beču sigurno su stigli u planine. A oni s Odre?“ Skorzeny stisne zube i opusti ramena. "Vjerujem da ih je većina poginula. Niste zarobili mnogo ljudi na Odri.“ "Tko je zapovijedao na Odri? Vaš izvršni časnik?“ Skorzeny začuđeno pogleda Rivitskiog. "Ne, Radl je bio sa mnom u Beču. Zarobili'su ga Amerikanci. Broj tri je ostao na Odri." "Broj tri?" "Brumm. Gunter Brumm.“ "A imali ste dočasnika po imenom Rau?“ Skorzeny sijevne pogledom i živne. "Uhvatili ste Bradonju? Živ je?“ "Bradonju?" ponovi Rivitski. "Sturmscharfuhrer Rau, najbolji prokleti dočasnik u SSovskim redovima. Da ste ga uhvatili shvatili biste o čemu se radi." Odjednom Skorzeny postane sumnjičav. "Brumm. On je iz Berlina?“ "Ne, s planine. Što se ovdje događa?“ Rivitski pogleda na sat. "Naša dva sata su istekla." Ustane i nakloni se Skorzenyu. "Hvala, generale. Puno ste nam pomogli.“ Skorzeny se nasloni na stolicu i žustro povuče dim. "Ivane, jebi se", kaže i polako ispusti dim. U avionu su dva Rusa morala vikati kako bi nadjačala buku motora. "Što imamo?" Rivitski upit a igrajući ulogu koju obično ima Petrov. "Jedinicu koja odgovara samom Hitlerukoja je, u stvari, njegovo djelo", vikao je Ezdov. "Sve dosjee svi h časnika iz Skorzenyjeve jedinice, osim jednog. Dočasnika, bez podataka koji potpisuje dokumente umjesto časnika koji ne postoji na popisu . Nije slučajnost da samo njegovi podaci nedostaju. Mislim da je Brumm naš čovjek. Brumm, čovjek s planine. Bavarac, bez sumnje.“ "Petrov će biti zadovoljan", reče Rivitski. 31 28. svibanj 1945., 09:00 U OSSu je nitko drugi nego Divlji Bill Donovan rekao da je Beauregard Asherford Valentine jedinstveni primjerak u zbirci jedinstvenih primjeraka. Rođen u četvrtoj generaciji bogate obitelji u močvarnom okrugu blizu New Orleans, Barry Valentine je u roku od dvije godine pokupio sva akademska priznanja koja su postojala. Do 1935. godine, kada je diplomirao na Sveučilištu u Stanfordu, Barry je postao "Beau". Godinu dana kasnije dobio je diplomu iz njemačke povijesti poslije ubrzanih studija na Sveučilištu u Chicago i uputio se u Europu kako bi putovao i učio — 'zabavu s jezicima' kako je sam znao govoriti. Putovanje je trajalo tri godine. Zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova u Washingtonu 1939. godine, gdje je potpuno nepoznat radio do 1941. godine, kada gaje regrutovao Donovan koji je svoje izvještaje slao izravno predsjedniku Rooseveltu šefu Kabineta za koordinaciju informacija. U lipnju 1942. podijelili su se u dvije organizacije: OSS i Ministarstvo ratne informacije. Donovan je imenovan šefom OSSa i neposredno nakon toga u istu službu je primljen Valentine. Beau Valentine nije stvoren za agenta, ako niti zbog čega drugoga, onda zbog njegova upadljivog izgleda. Kao što ga je providnost nagradila izuzetnom inteligencijom, osudila ga je i na život u, kako je to sam opisao "corpusu colosseus". Smatralo se neobičnim što je Valentine regrutiran za OSS. Teorijski, govorio je administrativno osoblje, on je najgori izbor za posao agenta. Ali, upravnik Odjeljenja za terensku službu je tvrdio kako je Valentine prvoklasni agent upravo zbog svog izgleda: u stvari, baš zato što ima pojavu koja se ne zaboravlja, tko će pomisliti da je agent? Ovakva obrnuta logika bila je omiljena u tajnim službama. Nakon što je završio obuku, Valentine je tijekom rata uspješno obavljao brojne zadatke posvuda po svijetu, od Meksika, gdje je zavladao njemačkom radijskom stanicom, do Maroka, gdje je ulovio i ugušio vođu velike nacističke obavještajne mreže koja je kontrolirala Gibraltar. U ljeto 1943. godine Valentine je zajedno s još dvadeset agenata prošao padobransku obuku u bazi pored Kaira i taj je događaj postao jedna od legendi OSSa. Svi su ga došli gledati kada je trebao prvi puta skočiti s padobranom. Nitko nije bio siguran da će padobran moći podnijeti toliku težinu. Ali svi koji su očekivali neuspjeh su ostali razočarani, njegov se padobran normalno otvorio i Valentine se spustio usmjerivši ga točno na označeno mjesto, što mnogi drugi u grupi nisu uspjeli. U jesen iste godine, prvi i jedini put je iskočio po zadatku . Spustio se u Jugoslaviju , odakl e je pješke otišao u sjevernu Italiju, u kojoj je bilo mnogo njemačkih jedinica i samo nekoliko grupa partizana. Tijekom cijele 1944. godine on je bio veza s jednom talijanskom partizanskom ćelijom koja je bila aktivna u planinama sjevern o od Milana, s vremena na vrijeme, često protivno naređenju, prelazio je Švicarsku kako bi posjetio pretpostavljene i organizirao padobranske pošiljke
hrane i lijekova partizanima u talijanskim Alpama. U vrijeme kada je otišao u Italiju na izvršenje zadatka, Beau Valentine je već bio poznat u OSSu kao najbolji čovjek na terenu. Prvo su mu dali ime Biftek, ali kako je stjecao sve veći ugled dobio je ime Crawdad. Zadatke je izvršavao na svoj način i na način na koji je on smatrao da je ispravan. Vodio je računa o naređenjima, ali uvijek se usmjeravao na željeni ishod, a ne na posebnu taktiku. Po njegovom mišljenju, čovjek koji dobije zadatak ima pravo rješavati ga kako želi. Sada se nalazio u zatvoru u Wiesbadenu, zapadno od Frankfurta. Kada se rat u svibnju završio, poslali su ga u južnu Njemačku, da 'baci pogled'. Posebno su ih zanimali njemački znanstvenici, prvenstven o oni koji su se bavili nacističkim raketnim projektom. Utrka počinje; saveznici i Rusi su pretraživali Njemačku u potrazi za darovitim znanstvenicima, a u Bavarskoj je bilo mnogo znanstvenika i tehničara. U Munchenu je naletio na njemačku obavještajnu grupu, i kada mu je američki satnik, padobranac, rekao da Ruse zanima Otto Skorzeny, Valentine je pretpostavio kako bi to moglo biti povezano s njegovim zadatkom. Kada je izvukao sve iz njega, odmah je otišao u Salzburg kako bi mu ušao u trag, ali to je bilo uzaludno putovanje. Borci u Miinchenu se bili prijateljski raspoloženi prema njemu i željeli su mu pomoći, ali trupe u Austriji su držale jezik za zubima. Ipak nekoliko kutija cigareta koje je spustio u prave ruke, pomoglo mu je potvrditi kako su Rusi bili u Salzburgu i da su se vidjeli s važnim nacistom. Bio je uvjeren kako je to bio Skorzeny, ali iako se jako trudio to službeno potvrditi, nije uspio. Koristeći neke druge izvore, saznao je da su Skorzeny poslali natrag u Augsburg, u Njemačkoj, te je otišao k njima. Međutim, stigao je prekasno, Skorzenyja su već prebacili u Wiesbaden. Skorzeny je bio p u n pogodak za Amerikance. Preko jednog kolege iz OSSa Valentine je dobio debeli dosje o zarobljeniku i nekolicina njih mu je povjerila da je doslovno svatko od njih u obavještajnoj vjeruje kako je Skorzeny spasio Hitlera krajem travnja, ili u najmanju ruku , kako zna sve o Fuhrerovoj smrti. Uglavnom s u američki obavještajci bili na oprezu kada j e on u pitanju, strah od njega bio je pretjeran . Uz nagovještaj kako se radi o zadatku koji je dobio od predsjednika, Valentine je uvjerio vojsku da mu dozvole da ga saslušaju, i kako se to događa s ljudima koje susreće, Skorzenyju se svidio već u trenutku kada ga je stražar uveo u ćeliju. Amerikanci s u ga smjestili u istu ćeliju s Kaltenbrunnerom, jednim od vodećih ljudi Obavještajne službe Reicha. Njegova ćelija je bil a ozvučena skrivenim mikrofonima, ali usprkos tome, nijedan od njih nije otkrio ništa značajno. Soba za saslušanje je bila mala, samo s jednom svjetiljkom i visokim, uskim prozorom. "Naši ljudi vjeruju da ste bili u Berlinu kada su ga zauzimali Rusi", počne Valentine. Skorzeny se nasmiješi i izbaci kolut duhanskog dima prema stropu. "Tako pričaju, ali nisu u pravu. Tada sam već bio u Tauernu. Kada ste vi Amerikanci zaposjeli mostobran kod Remagena, dobio sam naređenje da ga uništim. Dok smo mi uspjeli dopremiti sve mine s obale, vi ste već bili postavili nekoliko privremenih mostova preko rijeke. U tom pokušaju je poginulo nekolik o mojih ljudi, a neki s u zarobljeni. Neuspjeh cijel e operacije prilično je umanjio potreb u za grupom specijalnih komandosa.“ "To mi je poznato.“ Skorzeny se povuče natrag na stolici. "Posljednji puta sam vidio Hitlera 27. ožujka. Sasvim slučajno smo se susreli. Bio sam u Uredu drugim poslom, sreli smo se u hodniku. Izgledao je umoran i slab, kao. starac. Obećao me je da ću biti odlikovan sa hrastovim listićima za moj Viteški križ, ali ga nikada više nisam vidio. Prvog travnja sam primio naređenje da napustim frontu na Odri i premjestim se u alpsko skrovište, ali prije nego sam uspio krenuti, naređenje je izmijenjeno i rekli su mi da se javim u Schornerov stožer u Silesiji." "Vaše prvo naređenje da odete u planine - bilo je zbog zadatka?“ Skorzeny je odmahnuo glavom. "Svaka vojska u krizi isto postupa. Prvo ti kažu da ideš; zatim, ako te se sjete, kažu ti što žele od tebe. Pretpostavio sam kako tamo idem kako bih organizirao gerilski pokret." "Umjesto toga otišli ste u Beč da spasite obitelj", podvuče Valentine. "To mi je bila prva briga. Rusi su već bili u gradu. Pokušao sam na brzinu organizirati obranu, ali bilo je prekasno, stoga sam poveo ljude u planine da sačekaju predaju.“ Valentine je također osjećao izvjesnu naklonost prema Skorzenyju, a želio je na njega izvršiti pritisak. "Suđenje će biti u Nurnbergu, suditi će vam za ratne zločine.“ "K vragu i s njima, smo gubite vrijeme", prezirno kaže Skorzeny. "Ja sam običan vojnik." "Daleko si od običnog vojnika", Valentine primijeti s osmjehom. Skorzeny njegove riječi shvati kao kompliment i lagano se nakloni. "Hvala.“ "Poznato mi je kako su se vaši ljudi ubacili u naše redove u američkim uniformama za vrijeme ofenzive u Ardenima", istakne Valentine. "Jawohl, ali smo ispod nosili vlastite uniforme. Ak o krivite moje ljude, morat e također tužiti i lorda Mountbattena. Britanski komandosi su radili isto što i mi. To su bile vojne akcije - protupropisne, ali ipak opravdane.“ "Opasna optužba, po mojem mišljenju", kaže Valentine, "odnosi se na streljanje ratnih zarobljenika. Oni vjeruju kako je to zločin čisto i pravo ubojstvo.“ "Nisam izdao naređenje za ubojstvo američkih zarobljenika, i nije mi poznato da je takvo naređenje izdao netko od mojih ljudi. I ranije sam bio za takve optužbe optužen; jedna SSdivizija, Prva oklopna, počinila je te grozote. Ja s njima nisam imao nikakve veze, i to će dokumenti dokazati, bez sumnje.“ "Vjerujem vam", kaže Valentine, Skorzeny je iskoristio priliku i kaže. "Čuo sam da je ovdje još jedan časnik. Možete li mi reći za što ga teretite?“ Valentine podigne svoje guste obrve. "Ime?" "Radi.“ Valentine zatvori oči i prođe u mislima popisom imena i niza osoba kao da čita enciklopediju. Kada je stigao do Radla, zastane i prisjeti se svega u vezi s tim čovjekom.
"On je pod preliminarnom istragom. Saslušat će ga se i vaše će se izjave usporediti. On je vaš zamjenik.“ "Da. Na kraju nas je ostalo samo petorica. Jadan i neslavan kraj divizije. " "Petorica? Koliko sam razumio, neke ste jedinice prebacili u Austriju.“ "Samo satnije - ostatak naše divizije. Poslije katastrofe u Ardenima su nas raspustili. U Ziegenhainu, poslije Božića sam se javio Hitleru. Povrijedio sam lijevo oko i Fuhrer se pobrinuo da dobijem prvorazrednu medicinsku njegu. Krajem siječnja pozvao me je Himmler; preuzeo je Armijsku grupu Vistula i odgovornost da na Odri odbije napad Rusa. Poslao me u Schwedt postaviti mostrobran. Neko smo se vrijeme borili, ali s obzirom na to čime smo raspolagali, bilo je samo pitanje vremena kada će nas Ivani pregaziti. Krajem veljače pozvali su me u Berlin i dobio sam zapovjedništvo nad regularnom divizijom i čin generalabojnika. Englezi su izvještavali kako ću dobiti zaduženje za obranu Berlina, ali to nije bilo točno." " I tada ste otišli s fronta?“ "Dvadeset osmog veljače. Rano ujutro.“ "Sa sobom ste poveli samo nekoliko ljudi, ostale ste ostavili.“ "Sam sam otišao. Radi je već bio u Beču.“ "Tko je zapovijedao dok ste bili odsutni?“ "Pukovnik Gunter Brumm - dobar čovjek, moj planer." Skorzeny se nasmije. " Rusi s u me to isto pitali. " Na trenutak Valentine je bio zbunjen. Tko je Brumm? Pregledao je cijelu dokumentaciju jedinice Friedenthal i organizacijski plan divizije, ali ovo je novo ime. Znao. je za Radla, ali Brumm? Zapalio je cigaretu i ponudio je SSčasnik u , ali ju je on odbio. Amerikanac osjeti potrebu kako mora biti oprezan. "O kakvom je to ruskom saslušanju riječ?“ Skorzeny je zurio u zid, očigledno umoran. "Jednom ... u Salzburgu." "Ali vi ste se predali Amerikancima.“ "Točno, ali tog prvog jutra Amerikanci su doveli dva Rusa koji su sa mnom razgovarali. Nisu bili u uniformi - bili su to tipovi iz obavještajne službe." "I oni su željeli nešto saznati o Brummu?“ "Nisu se baš tako izrazili, ali njega traže. Rusi nikada ništa otvoreno ne kažu, njihove se riječi moraju tumačiti. Osim toga, i sam sam nekada saslušavao ljude i vrlo dobro poznajem tu tehniku rada." Odjednom se Skorzeny glasno nasmije i pljesne po nozi. "Niti vi ne znate za Guntera! Vidim po vašem izrazu! Nevjerojatno. Što je napravio da je izazvao toliko zanimanje?“ Valentine se nasmiješi i jednim pokretom potvrdi Austrijančeve riječi. "Mislio sam da imam potpune podatke, ali pukovnik Brumm se nigdje ne spominje. Previd, zar ne?“ Skorzeny se izvrsno zabavljao. "Prvo Rusi, sada vi. Giinter bi se uznemirio kada bi znao kako se toliki ljudi zanimaju za njega. Taj mrzi slavu. Rekao sam Rusima da je mrtav.“ Veza između njih se počela uspostavljati. "Ali vi to ne znate.“ "Samo logičan zaključak. Rusi su pregazili Schwedt. Gunter bi ostao sa svojim ljudima, njih nisu obučavali za bježanje. Zato mora biti mrtav." Skorzeny rukom pokaže kako drugačije nije niti moglo biti. . "Mislite li da su Rusi iz NKVDa?“ "Ili SMERSa. Na sebi su imali kombinezone; u svakom slučaju nisu bili pripadnici redovne vojske. S njima sam proveo dva sata.“ "I njima ste rekli sve što ste rekli i meni?“ "Dio. Nisam bio raspoložen s njima dijeliti svoje mišljenje. Mislim da su željeli saznati Gunterovo ime, i ja sam ga rekao. Zašto ne? Uskoro bi ga ionako saznali.“ Stvarno, pomisli Valentine. Počela ga je boljeti glava, što je bio siguran znak da ga nešto u podsvijesti muči. Nije imao naređenje za dolazak u Wiesbaden. Tu se zatekao slučajno, jer ga je vodio instinkt, i sada se osjećaj koji se prvi puta javio u Munchenu pojačao. 32 3. lipnja 1945., 20:30 Planinski vijenac Hartz nalikuje na staračke zube: istrošene, raspucane, zupčaste, pune rupa i požutjele od starosti. Po mišljenju mnogih ljudi planine u Hartzu nisu izuzetne, iz daljine izgledaju privlačno. Gotovo blago. Njihovi vrhovi su, međutim, gruba varka; buseni trave sa siromašnom vegetacijom, tanka stabla s novim lišćem i gomile čvoraka koji izlijeću. Izdaleka ove planine izgledaju kao savršeno mjesto za izlet. Ali sve je drugačije kada se zađe u njih. Doline i strane kanjona su uske i duboke, posute škriljcem oštrim kao žilet i gomilama zaobljenog kamenja. Rječice i potoci izlijeću iz stijenja, jure kroz usjeke presijecan e vjekovima i neočekivano se strmoglavljuju natrag u zemlju . Kompas je beskoristan u Hartzu, naslage željeza neprekidno vrte igle u svim pravcima, u stalnoj bezuspješnoj potrazi za magnetskim sjeverom. Stijenje na dnu nekih dolina je bilo toliko oštro da su kožne čizme trajale samo nekoliko dana. Druge doline su bile zagušene gustim šumama, pune čvornatih borova i stoljetnih bjelogorica s oguljenim i izbrazdanim stablima. Po zemlji su bila oborena stabla, paprat, rupe i loza debela, kao ruka koja se uvija oko nogu i otežava hodanje. Pod drvećem je mračno - ne sjenovito kao u drugim šumama, već vlada prava tmina neprozirna kao na vratima samog pakla. U taj predjel se ne ulazi nevino. Od mnogih šuma i planina u Njemačkoj, na Hartz se gleda kao na brdoviti predio, ali za prave poznavatelje, ovaj planinski vijenac predstavlja prokletstvo n a zemlji, mjesto na kojem se ugodno osjeća samo vrag i njegove sluge. Čak i mještani koji žive u selima i slikovitim gradićima, koji okružuju obroke ovih planina, rijetko se usuđuju ući dublje u njih. To je Hart z iz Goetheovog Fausta, to je planina Brocken vještičjeg slavlja iz Walpurgisnachta i svadbeno slavlje Wotana i Fricka. Mračne sile su se nalazile u tim planinama i rijetko tko se želio s njima sukobiti. Planinski vijenac se pruža otprilike od sjeverozapada do jugoistoka kao jedan veliki ožiljak, unutrašnjost planine je izbrazdana klancima i kanjonima koji stvaraju prirodni labirint. Kako je kompas neupotrebljiv, mora se navoditi prema znakovima u šumi i oslanjati na vlastito pamćenje. Ima puno priča o neopreznim građanima - obično Berlincima - koji su naivno ušli u šume Hartz i nikada se iz njih
nis u vratili. Povremeno bi se neki lovci, koji love na obroncima planine, ili rijetki pojedinci koji bi se usudili ući u srce planine, vraćali sa pričama o ljudskim kosturima. Hartzwald je dom Gunteru Brummu, jedino mjesto na zemlji gdje se osjeća potpuno ugodno, kao savršeni gospodar, kao što je bio i njegov djed prije njega. Više do tri tjedna se grupa ujednačenom brzinom kretal a zapadn o od Berlina, zatim k jugu u blagu luku prema planinama i skloništu . Tijekom trećeg tjedna, dok su se kretali šumom u blizini Horsingena, dvije Valkire su naišle na američku patrolu - a ne na uobičajenu vojnu jedinicu, već na šarenu grupu samovoljnih mladića koji tragaju bez časnika ili dočasnika. Jedan izviđač je naletio na Amerikance dok su sjedili na proplanku, odmarajući se i pušeći. Djevojka na straži je čula komešanje, kako ju je Bradonja naučio, odmah je prišla kako bi vidjela o čemu se radi. Prva djevojka, Erda, joj je pomogla, uperila je šmajser u naoružane ljude koji su sjedili u polukrugu . Stefanie, djevojka na straži, promatrala je iz zaklona i pokušavala smisliti kako da se uključi. Uskoro se Brumm našao pored nje. Poslije nekoliko sekundi promatranja, shvati što želi napraviti. Stefanie ima šesnaest godina, dugu plavu kosu i izgled Skandinavke, ona je žustra, željna ugoditi. Upitno je gledala Brumma čekajući njegovo uputu. Amerikanci su počeli dosađivati Erdi. Njihova je namjera potpuno jasna, to nije bila vojna patrola, već grupa mladića koji traže djevojke i plijen. Brumm pruži ruku prema Stefanie." Tvoje oružje", tiho prošapta. Ona skine remen automata i pruži mu oružje, a zatim otkopča kožni remen i uzme nož, "Idi Erdi. Pomozi joj. Budi zavodljiva, razumiješ?" Ona klimne glavom. "Prišuljati ćemo se odostraga, ali morat e zaokupiti njihovu pažnju." U njezinim plavim očima je vidio potvrdu da je prihvatila ono što joj je naredio. Potapšte je po ruci. "Idi.“ Stefanie provuče ruku kroz kosu nekoliko puta, pokušavajući je urediti. Odavno se nije pošteno okupala i smrdila je po znoju . Brumm je promatrao kako se tiho približava Amerikancima. Hrabra je, pomisli . Kada je Stefanie stigla do prorijeđenog grmlja, vidio je kako nekoliko Amerikanaca grubo guraju Erdu, vrtjeli su je naokolo i trgali odjeću s nje. Njeno oružje je ležalo na zemlji, izvan domašaja. Stefanie zastane u grmlju, duboko udahne i smjelo korakne na proplanak. Jedan Amerikanac je odmah zapazi, poviče drugovima i svi se okrenu kako bi je pogledali. Vidjela je koliko se Erda boji. Odmah im je prišla, odgurnula jednog od njih i ušla u krug. Uhvati Erdin pogled u nadi kako će razumjeti koliko je važno da ih zabavljaju dok se pukovnik i Bra. donja pripremaju. "Možeš li povjerovati u ovo sranje?" nestrpljivo upita jedan vojnik. "One su još djeca", kaže drugi. "Postati će žene kada mi s njima završimo.", kaže krupan čovjek s Thompsonom u rukama. Stefanie uzme Erdu za ruku i pokaže joj neka sjedne. Sjedile su i odozdo gledale u muškarce, Erda se pitala što se događa. Stefanie se počela svlačiti. Kada je skinula suknju, uredno ju složi, namjesti kao uzglavlje i legne. Izvila je leđa, skinula gaćice jednim pokretom i spustila ih na travu pored sebe, a zatim je raširila noge. Rukom je daval a znakove muškarcima i grleno se smijala njihovom oklijevanju; počela je divlje mahati kukovima, izazivajući ih. Erda i dalje nije shvaćala, ali ugledala se na Stefanie i počela se je skidati. Kada je podigla suknju , jedan j e muškarac obori na zemlju udarcem noge i izvuče nož iz korica na njenoj nozi. "Prvoklasni nacistički suvenir", kaže diveći se plijenu. "Nije važan ušljivi nož, Howie. Ove švapske žene su podivljale.“ "Gledaj te dlake!" uz zvižduk kaže drugi. "Prava plavuša." "Do vraga", kaže onaj s Thompsonom dok je s mukom otkopčavao remen. "Ovo vrijedi zarazu s najgorim triperom u Europi", kaže drugi, baci hlače i teško se sruši na Stefanie. Brumm je čekao dok nisu legli na djevojke i dobro se zagrijali. Bradonja i Valentine su bili s njim, sa spremnim bodežima. Brumm izađe iz zaklona, nanišani i počne pucati dok im je prilazio, ubijajući Amerikance bez razmišljanja, automatski i po navici savršeno. Bradonja i Valentine dojuriše do muškaraca dok su ležali na djevojkama, otrgnu ih od njih i zariše bodeže u njih. Za manje od trideset sekundi ubili su svih osam Amerikanaca. Nijemci ih ostave da leže goli tamo gdje su pali. Netko će u skorije vrijeme pronaći tijela i to prijaviti američkim vlastima, koje neće niti trenutak sumnjati u okolnosti ubojstva. Istrage neće biti. Dvije djevojke su tiho jecale dok su se oblačile i tražile svoje oružje. "Moglo je biti gore", glasila je jedina primjedba koju je izreka Valentine. Brumm nježno dotakne Stefanieno rame. "Izvrsno". Herr Wolf je stajao na rubu proplanka i zurio u njih širom otvorenih očiju, ali nije progovorio niti jednu riječ. Sve se to dogodilo tjedan dana ranije i cijeli neugodan događaj je sada već izblijedio u sjećanju, potisnule su ga druge strahote koje su vidjeli otkako su otišli iz Berlina. Sada su nadomak sigurnosti. Kanjon je bio uzak, nije bio širi od dvjesto metara, prepun stabla, rupa i debele loze, činilo se kao da krivine nikada neće prestati. Na jednoj okuci Brumm zaustavi grupu i s Bradonjom ode do gomile crnog kamenja u dnu stijene koja im je visila nad glavom. Svi u osjetili kako se pukovnik opustio kada su zašli u planine, ali nisu osjetili da su se i oni opustili. Herr Wolf je, začudo, bio mršaviji i jači, gotovo da više nije šepao. Ponekada bi na kraju dana, kada su svi već bili umorni, imao poteškoća, ali niti tada se nis u mjerili po njemu već je on morao držati korak s njima. Više je govorio, cijelo je jutro dok su se penjali uz kanjon, pričao sa svima koji su ga mogli čuti o svojem djetinjstvu u Austriji i o Berchtesgadenu, koji je volio. Kada su se Brumm i Bradonja vratili, pukovnik im je objasnio: "U stijenju se nalazi ulaz u pećinu. Moramo puzati. Tunel se poslije pedesetak metara širi u ogroman zasvođen prostor. Iza tog proširenja pećina se nastavlja još nekoliko kilometara. Neposredno ispred tog proširenja tunel se blago spušta, i ako pogledate prema gore vidjeti ćete jedan ispust. Na taj ispust se popnite i krenite desno. Usko je, ali se možemo provući. Svakom od nas biti će potrebno oko sat da ispruže na drugu stranu.“ "Što ima tamo?" upita jedna djevojka. "Privremeno sklonište", kaže Brumm. "Sigurno je?“ "Ovdje sam boravio prije godinu dana i otada nitko nije tamo kročio. Kada uđemo, postaviti ćemo mine. Nitko neće biti u
stanju za nama ući, a samo ću vas ja moći izvesti.“ "Jesi li siguran da ću moći stati, pukovniče?"upita Bradonja s osmjehom na licu. "Ako ne budeš stao, presjeći ćemo te na pola i sastaviti kada izađemo.“ "Ja ću uzeti donju polovicu.", našali se jedna djevojka. Ostale se nasmiješe. "Ja ću biti odmah iza vas", kaže Brumm. "Ako se zaglavite, pogurnuti ću vas." Čak se i Herr Wolf nasmijao radujući se slobodi i sigurnosti. Bilo im je potrebno puno više vremena da se s opremom provuku kroz podzemni labirint, nego je Brumm procijenio. Bradonja se dosta namučio. Nerijetko ga je pukovnik morao pogurati ramenom. Na jednom mjestu je Brumm morao nožem proširiti prolaz, što je izazvalo mali odron u tunelu i uplašilo ljude. Kada su izašli iz tunela, dolina u kojoj su se našli bila je obasjana mjesečinom. Brumm je povezao dugu žicu s nekoliko granata koje je postavio jednu za drugom u ulaz. Zatim je poveo grupu preko doline u pravcu sjevera, prateći trag divljači, koja je nekoliko puta preskakala mali, bistri potok sa šljunkom na dnu. Na drugom kraju doline izbili su iz šikare i naišli na mjesečinom obasjan prizor od kojeg im je zastao dah. U ogromnoj stijeni se nalazila kućica od prirodno g kamena sagrađena pod svodom stijene koja se izdizal a više od sto metara. Na nekoliko koraka od kućice bila je brana od crnih panjeva, voda iz brane ispunjavala je bazen od dvadeset metara. Riba odjednom iskoči i ponovo padne u vodu uz glasan pljusak dok su se približavali kućici. "Stigli smo kući", kaže Brumm s dubokim olakšanjem u glasu. "Za sada smo završili putovanje, barem na neko vrijeme.“
II. POTRAGA
33 3. lipanj 1945., 22:30 Ezdov je bio zadovoljan. Grupa je opet bila na okupu. Tijekom proboja do Berlina i putovanja u Munchen i Salzburg, koja s u zatim uslijedila, bilo je napeto i burno, ali sada se počeo opuštati. Vrijeme je da drugi obave svoj dio posla. Rivitski i Gnedin su igrali šah, obojica su se žalili kako onaj drugi ne zna povući potez, i svaki je tvrdio kako jedan uz drugoga gubi vrijeme. Gnedin je bio bolji igrač, stalno je osvajao pobjednička mjesta na najvažnijim natjecanjima u Moskvi, gdje je igranje šaha predstavljalo svetu tvar. Igrao je brzo, siguran u svoje strateške i taktičke poteze. Nasuprot njemu, Rivitski je volio glasno razmišljati o mogućnostima koje stoje na raspolaganju, obraćajući se svojim figurama kao da su živa bića: grdio ih je kada bi povukao pogrešan potez, i poželio im je sporu smrt kada bi ih izgubio. Njih dvojica su se jako razlikovala, i iako je kirurg bio bolji, često ga je za dlaku pobjeđivao, ali bilo je i rijetkih prilika kada bi pobjeđivao Rivitski. Kad bi partija završila, bili su prijatelji kao i uvijek, iako bi tijekom igre žestoko zaratili. Bez obzirom na rezultat, poslije svake partije šaha njihovo je prijateljstvo postajalo čvršće. Kada je bio bez posla, Bailov se bavio različitim stvarima. Ponekada bi spavao i glasno hrkao ili fućkao kao medvjed, a ostali su ga gađali različitim predmetima samo da ga natjeraju da se okrene na drugu stranu. Ponekad bi se zadubio u neku knjigu ili časopis. Često je svirao na balalajci prebirući po žici tihe, neodoljive melodije koje su navele Ezdova da ustane i zapleše, polako i elegantno, sjajnih očiju, očigledno ponesen u mašti na stepe svojeg zavičaja. Ezdov je volio povremene prekide u poslu iskoristiti za čišćenje oružja, tu je naviku stekao tijekom godina. Često je čistio oružje i oštrio noževe svima u grupi. Najčešće je samo promatrao i slušao svoje drugove i samo se smijao njihovim šalama. Petrov je uglavnom sam sjedio, pisao, čitao i razmišljao. Ljudi su se osjećali ugodno u zajedničkom društvu, uključujući i Petrova, kojeg su zvali Zemaljskim Ocem iza njegovih leđa i koji se nije ustručavao ih grditi kada nešto nije išlo kako je zamislio. Ljudi koji ga nisu poznavali smatrali su ga nametljivim i grubim, ali grupa ga je prihvatila znajući kakvu ima moć i željeli su da je podijeli s njima. Petrov nije bio od onih kojega biste iz mase ljudi odabrali za vođu, ali je bio najbolji od svih s kojima je Ezdov do sada radio. Ponekad, kada je Petrov bio udubljen u misli, a to se često događalo, tiho je govorio sa sobom. To je druge dovodilo da ludila, jer iako s u čuli njego v glas nis u razumjeli što govori. Već više od dva sat a je bio u takvom stanju, i Ezdov je pretpostavljao da će to još potrajati. Ali pogriješio je. Poljski telefon je zazvonio. Gnedin podigne slušalicu. "Da?" Stavi ruku na slušalicu i dovikne Petrovu: "Čenko je dolje. Kaže da si ga zamolio da dođe." Petrov se trgne i pokaže rukom Gnedinu da doktora pošalje gore. "Čenko donosi zanimljive informacije", izjavi Petrov obraćajući se svima poslije kratkog razgovora s njim. Nije bilo njemu slično izražavati svoje mišljenje o informacijama prije nego što svi čuju o čemu je riječ. Otkako su se Rivitski i Ezdov vratili iz Munchena Petrov nije progovorio niti riječ o njihovom trudu. Prihvatio je njihove pismene izvještaje i pjevušio je neku pjesmicu dok ih je čitao, ali nije izustio nije jednu riječ. Kada s u razvili snimke dokumenata, povukao se u sob u za saslušanje i ostao cijeli dan i noć, hranu su mu donosili i ostavljali pored zatvorenih vrata. Dok je Petrov bio u dobronamjernoj osamljenosti, ostal a četvorica su se lijepo zabavljala prepričavajući doživljaje s puta. Najviše smijeha izazvala je priča o krađi oružja, koju je izveo Ezdov. Ali zbunjivalo ih je što je njihov vođa tako spor, osjećali su izmicanje vremena. Složili su se da je Hitler živ i bili su nestrpljivi da krenu u hajku za njime, ali Petrov je odlagao pokret iz razloga koje je držao za sebe. Predugo se bavio sitnicama, dokumentacija o slučaju je rasla iz dana u dan, i koliko je njima bilo poznato, ne pružajući nikakvo rješenje. Petrov je uvijek metodičan. "Naš posao je više intelektualan", govorio je, "nego fizički." To se i ranije događalo i znali su da nema svrhe s njim raspravljati, jer neće ubrzati sve dok ne pretrese sve što u sakupili. Jednom je objasnio svoj način rada Ezdovu: "Lovac može do svog plijena doći na različite načine. Može postaviti klopku bez mamca, ili može postaviti klopku s mamcem u nadi kako će uhvatiti plijen, ili ga može pokušati uplašiti i navesti da krene putem kojim lovac želi, ili upornošću i pritajenošću, ili ga može namamiti na određeno mjesto, jer poznaje njegove navike, i tamo ga sačekati." Kako
je i sam bio lovac, Ezdov je razumio sve raspoložive mogućnosti, ali mu nije bilo potpuno jasno što želi njegov vođa. Petrov je nastavio: "Svaka metoda je ispitana. Poznate su nam njezine dobre i loše strane, i možemo odabrati odgovarajuću prema određenim okolnostima. Ali nijedna nije idealna, zato je izbor taktike važan koliko i sposobnost samoga lovca da je primijeni. Jel' tako?“ "Istina", složi se Ezdov. Petrov je sklopio ruke kao da se moli. "Slijedi prema tome, da je najvažniji dio lova vrijeme koje lovac posveti razumijevanju danih okolnosti i pravila. Ako se lovac osloni na svoje sposobnosti, a ne na slučajnost, prvo, razmišlja.“ Dok razmišlja, plašljiva divljač često pobjegne, kaže Ezdov u sebi. Čenko je djelovao umorno. Nosio je crnu liječničku torbu, i kada je ušao u sobu uputi se ravno prema poljskom krevetu i sruši se na njega, ispruživši noge. "Zbog tebe će me ubiti, Petrove", kaže tihim glasom. "Žukov me jutros tražio. Bijesan je. Optužio me za miješanje u poslove SMERŠa, i narediti će Moskvi da me povuku ukoliko ga neću obavještavati o svemu što radiš. Nervozan je, želi znati tko si i koju imaš službenu funkciju.“ "Reci mu neka pita druga Visinskog“ "To sam već napravio. Oprezan je s Visinskim.“ Bailov se obrati Rivitskom. "A ti si rekao da je general glup." Obojica se nasmiju. "Žukov sebe zamišlja kao ubojicu", kaže Gnedin . "Pored Visinskog on je amater i svjestan je toga. Nije čudo što je oprezan.“ "Što si rekao generalu?" upita Petrov. "Rekao sam mu da imaš crvenu značku." "I kako je reagirao?“ "Dobio je lijepu crvenu, partijsku boju i otišao, frktajući kao konj koji je pregalopirao nekoliko kilometara kroz duboke snježne nanose." Kada se malo oporavio, Čenko otvori torbu i stavi na stol tri paketa, u svakome se nalazila epruveta s gumenim čepom. Ljudi iz Grupe za specijalne zadatke netremice s u gledali u epruvete. A Petrov je gledao samo Čenka. "Imaš li rezultate?“ "Rezultate, da, ali su besmisleni. Potrebno je znati odakle su uzorci", Čenko se požali. "To ćeš saznati, kada za to dođe vrijeme", hladno uzvrati Petrov. Čenko slijegne ramenima kao medvjed, tegleći se. "Žukov glasno nagovještava kako će zapadnom tisku obznaniti svoje rezultate. Želi sahraniti Hitlera i završiti s time." "Žukov može raditi kako želi. On se nas ne tiče.“ "Da, dobro, to je tvoje mišljenje." Čenko podigne prvu epruvetu. "Uzorak. Osušena tekućina. Identifikacija: ljudska krv. Grupa se poklapa. Ima tragova testosterona i strihnina.“ Podigne drugu epruvetu. "Ljudske dlake. Boja smeđa. Folikule pokazuju kako su iz brade i kose na potiljku; korijenje kod nekih potpuno očuvan.“ "Na posljetku", gugutao je Čenko okrećući treću epruvetu, "najteže je bilo identificirati ovaj uzorak." "Konoplja", Petrov ga prekine. Čenko se ukoči od iznenađenja. "Otkuda znaš?" "Jednostavno, razmišljam. Još nešto?" "Ne, to je sve.“ "Jesi li siguran da se krvna grupa poklapa?“ "Da. Vrlo uobičajena grupa, iako sam radio s malom količinom. To je jednostavna analiza, čak i u barbarskim uvjetima kao što je ovo zarazno mjesto.“ "Dosta", kaže Petorv. Čenko bez riječi ustane, očekivao je poziv da ostane, ali Petrov je samo zurio u njega. Na kraju debeli liječnik zatvori torbu, pozdravi se i izađe. Kada se lift spustio, Petrov pogleda svoje ljude. "Ovi rezultati potvrđuju da je Hitler podmetnuo dvojnika i pobjegao.“ "Ali možda je do sada već ubijen", izjavi Rivitski. Otkako su stigli u Berlin ta misao je bila svima na umu. "Moguće je. To ćemo pokušati utvrditi. Žukov je zagrizao mamac. Svaka sljedeća istraga uvijek će se vraćati na svjedoke. Bez stražara Rudolfa nikada neće otkriti istinu. Vaša temeljitost u poslu nam je donijela prednost", kaže Petrov cijeloj grupi. "Tu u bunkeru je oštećeno mjesto svjetiljke", podsjeti ga Gnedin. "Samo nakratko. Sva mjesta za svjetiljke će biti popravljena i trajno zapečaćena. Isto ćemo napraviti i s ulaznim otvorom u hodniku. Na kraju će cijeli bunker biti razoren, i neće postojati nikakav dokaz. Sve što nađemo tijekom naše istrage, poslati ćemo u Moskvu na čuvanje. Sve ostalo ćemo uništiti. Ruski narod zaslužuje da bude osvećen. Naći ćemo ga. Ako je živ, odvesti ćemo ga u Moskvu.“ "Kada počinjemo?" upita Ezdov. "Počinjemo one večeri kada smo stigli", kaže Petrov. "Ti i Rivitski ste otvorili jedna važna vrata. Ovaj SSpukovnik Brumm je suučenik. Osjećam to. On je radio za Skorzenyja kao planer. Sumnjam kako ga je Hitler pozvao da obavi ovaj specijalni zadatak. Bez sumnje je umiješan i dočasnik. Gotovo smo spremni za pokret na teren, ali prvo moramo saznati još neke podatke o Brummu . Njegov dosje je sakriven kako bi sakrio trag, ali upravo to nam skreće pažnju na njega. Nedostaju samo njegovi dokumenti u inače brižljivo vođenoj kartoteci. Pukovnik je napravio ozbiljnu pogrešku, da su i njegovi podaci bili u dokumentaciji, ne bismo imali nikakav razlog posumnjati u njega.“ "Više ćemo saznati od Skorzenyja", Bailov nagovijesti. "Nećemo", odgovori Rivitski. "Skorzeny nas mrzi. Neće nam više pomoći.“ "Od toga nema ništa", prekine ih Petrov. "Skorzeny je u rukama Amerikanaca, i mislim da ga više nikada nećemo vidjeti. Imali smo priliku, i dobro ste napravili kada ste onako postupili.“ Rivitski i Ezdov se oduševe neočekivanom pohvalom. "Najbolje je iskoristiti podatke koje već imamo, treba među našim zarobljenicima pronaći nekoga tko će nam reći nešto
više o zapovjednicima. Jedinice iz Beča su u rukama Amerikanaca ili Kanađana. Osloniti ćemo se na zarobljenike s Odre.“ "Obojicu?" podrugljivo pita Bailov. Petrov ga prostrijeli ledenim pogledom i on spusti glavu. "Zarobili su tisuće ljudi na Odri", smrknuto kaže Petrov. "Provjerio sam. U logorima su. Neke već prebacuju na istok.“ "Moramo prvo utvrditi gdje se nalaze logori.", naglasi Rivitski. "Trag će se izbrisati", požali se Ezdov. "Odra je u suprotnom pravcu. A naš plijen ide prema zapadu.“ "To ne mora značiti. Najsigurniji put nije uvijek i najbrži. Ovaj bijeg je pažljivo isplaniran. Mislim da će se smjestiti na neko sigurno mjesto, sklonište koje su već pripremili i tamo se povući. Hitler nije zdrav, niti snažan i biti će mu potrebno određeno vrijeme kako bi osnažnio. Trag će možda izbljedjeti, ali se neće izgubiti", kaže Petrov. Šutio je trenutak, dva. "Također moramo imati na umu da se plijen često vraća svojim svakodnevnim navikama kada nema lovca, i tada ga je lakše iznenaditi.“ "Do sada nam je dobro išlo", kaže Rivitski i dohvati šnitu kruha. "Imali smo sreće", doda Gnedin. "Dobri lovci sami kuju svoju sreću", kaže Ezdov. Njihov vođa se nasmiješi. "Ezdov poznaje zakone lova.“ Petrov se ponovo izgubio u vlastitim mislima. Načuo je, ali za to nije imao dokaze, da se nacist s visokim činom predao sovjetskim vlastima i ponudio posebnu vrstu pomoći. Ako je to točno, Brummova prošlost bi mogla biti otkrivena brže nego što su ostali pretpostavili: 34 3. lipanj 1945., 23:50 Grupa je nervozno stajal a na ulazu i čekala da Brumm upali unutra svijetlo. Pukovnik je kresnuo šibicu i u mraku pokušavao upaliti fitilj petrolejke. U početku je zasjao mali crvenkasti plamen koji je zatim planuo, dobio bijelu boju i ugodno osvijetlio gotovo cijelu hladn u kamenu prostoriju , osim najudaljenijih kutova. Svi na glas uzviknuše od uzbuđenja. Glavna soba je bila puno veća nego što se moglo pretpostaviti po vanjskom izgledu kamene kuće. Odatle su dvoja vrata vodila u mračne hodnike. Usprkos neobičnom vanjskom izgledu, kuća je iznutra ličila na sve druge kuće. Tamno obojeni pod je bio od ručno tesanih , ali neobičn o glatkih i čvrsto postavljenih dasaka. Neznatno izrezbareno stubište od čvorastog stabla, smješteno je na sredini sobe i gubilo se u tami. U jednom uglu predvorja nalazilo se ognjište od naslaganog kamenja koji nije bio povezan žbukom. U drugom uglu nalazio se maleni kamin. Soba je bila namještena stolovima i stolicama isklesanih od stabla debelih kao ruka, čiji su se prirodni oblici koristili za odgovarajuću namjenu. Blizu dijel a za kuhanje voda je tekl a iz drvenog korita u kameni bazen, a odatle se spuštala u usku cijev smještenu u zidu. Jednostavan i genijalan sistem vodovodne instalacije. Brumm je upalio fenjere po sobi sve dok nije bila jarko osvijetljena. Ostali su jedan za drugim ulazili i spuštali opremu neposredno pored ulaza. "Izgleda potpuno nestvarno", kaže jedna od djevojaka. "Stvarno, potpuno je stvarno", kaže Brumm. "Ovo mjesto zove se Kamena pećina. Pet generacija je gradilo sve ovo što vidite. Djed moga djeda otkrio je dolinu u devetnaestom stoljeću . On je isklesao prve prostorije, a svaka sljedeća generacija je ponešto dodavala ostavljajući svoj pečat. Na svakoj razini ima šest pravih soba, a iznad se nalazi prostrano potkrovlje. Kreveti su napunjeni osušenom mahovinom koja je bolja od perja. Iza ovih prostorija nalazi se niz pećina. Odavde su potekla stara plemena, na zidovima pećina se vide njihovi crteži.“ Pukovnik je primijetio kako je Herr Wolf nakrivio glavu pod nekim čudnim kutom, izgleda kao da ga opsjeda neka misao koju pokušava zadržati za sebe. Brumm je sjeo na stolicu i zapalio cigaretu. Prvi puta su ga tada vidjeli kako puši. "Duže od jednog stoljeća", kaže glasom s melankoličnim prizvukom. "Pet generacija. Imamo sve što nam je potrebno: oružje, municiju, dobru zalihu lijekova i drugog medicinskog materijala. Postoji čak i mali agregat koji se treba povezati. Radi na vodu, a toga u ovoj dolini ima dovoljno. Imamo radio, svježu hranu, povrće, divljač, ribu. Kada sam bio dječak, mislio sam da je ovo raj.“ "Tko još zna za ovo mjesto?" upita Erda. "Samo mi. Moj djed je umro. Ova dolina je, u stvari, krater nekadašnjeg vulkana i vrlo je plodna. Oko nas je labirint dolina i dubokih klanaca, od kojih većina nikuda ne vodi. Odozgo nalikuje na svaku drugu dolinu u Hartzu. Čovjek mora poznavati put da bi ovamo stigao.“ "Sve što su ljudi jednom otkrili mogu i drugi puta" kaže sumnjičavo Bradonja. Njegovoj prirodi je više odgovarao otvoreni prostor i sloboda kretanja nego boravak na jednom mjestu, posebno na ovakvom, isklesanom u planinskoj stijeni. "Točno, ali za to je vrlo mala vjerojatnost. Sklonište je nevidljivo iz zraka, može se jedino vidjeti sa zemlje, a i tada samo ako se čovjek nalazi na ovoj strani doline." "Pokaži nam i ostalo", nestrpljivo će jedna od djevojaka. Brumm odmahne rukom. "Same razgledajte." Slušao je njihov žamor dok su se udaljaval e kako b i razgledale sobe i katove u potkrovlju, a onda se čuo i usklik oduševljenja kada su pronašle krevet. Kada su se vratile, sve su govorile u isti glas. "Dođite. Želim vam još nešto pokazati." Poveo ih je hodnikom i kroz drvena vrata ih uveo u pećinu u kojoj je sagrađen uski, drveni prolaz. Iznenadil a ih je količina spremljenih stvari s obje strane zida. Iza skladišta ih je Brumm poveo uskim tunelom prosijecanim u stijeni u kojoj su se morali kretati jedan iza drugoga. Što su se više spuštali, temperatura i vlažnost su se povećavali. "Znam za ove pećine", iznenada kaže Herr Wolf. To je bio prvi puta kako je progovorio otkako su zakoračili u dolinu. "Još malo više u unutrašnjosti pećine temperatura će se ustaliti i neznatno će se mijenjati čak i ako se ode cijeli kilometar
duboko u pećinu. Ovakva mjesta su idealno skladište. Posvetio sam neko vrijeme proučavanju tog predmeta i postao sam za to stručnjak u izvjesnom smislu." Svi su šutili, nije ih zanimalo slušati još jedno dugo i zamršeno objašnjenje, više su voljeli sami nešto otkriti. "Neobično", nastavi Herr Wolf sve glasnije, riječi su odjeknule u pećini. "Sve je toplije.“ Na posljetku su stigli do kraja malog, otvorenog, trokutastog prostora. Pet metara iznad njih se uzdizao kameni svod. Brumm je visoko podigao fenjer i stao sa strane kako bi ih propustio da uđu u to mjesto. Ispod njih se nalazio izvor. Zrak je bio vlažan, i para se uzdizala iznad površine vode. "Prirodan izvor ljekovite vode", on objasni. Waller se sagne i uroni ruku u vodu. "Topla je! Topli izvor!“ "U vodi ima minerala", kaže Brumm. "Vrlo je ljekovita za umorne mišiće. Na udaljenom kraju", podigne fenjer i pokaže im, "u vodi se nalazi jedna izbočina kao klupa. Najdublje mjesto u bazenu jedva prelazi metar, tako da ne morate biti posebno pažljivi.“ Pošto su se dvijetri djevojke počele skidati, Herr Wolf pocrveni i vrati se u tunel. Brumm ih prekine: "Kasnije. Prvo moramo završiti posao". Vidjelo se koliko s u razočarane. "Prvo ćemo raditi, zatim ćemo jesti , pa se okupati i zatim idemo na spavanje. Zapamtite, prvo dužnost, uvijek na prvo mjesto dolazi vaša dužnost. Ne dozvolite sebi da vas ove okolnosti uljuljkaju. Dolina nam pruža zaštitu, ali to ne znači da smo potpuno sigurni. Još uvijek smo u velikoj opasnosti, i svi to morate shvatiti." Glas mu je bio staložen, dubok, izražavao je autoritet. "S druge strane", doda malo blaže, "kada završite poslove, imate dovoljno vremena na raspolaganju i uvjeravam vas da će vam ova topla voda jako goditi.“ Dok su djevojke čistile oko njega, Herr Wolf je sjedio na drvenoj klupi prekriženih nogu i rukama obujmivši koljena. Većinom je šutio, ali bi povremeno upozorio neku djevojku da počisti trunku prašine koju je propustila. Iako su ga slušale bez pogovora, Brumm je primijetio kako su se počele ponašati prema Herr Wolfu kao da im je djed, a ne Fuhrer. Veselo su obavljale sve poslove i sve su više sličile na mlade djevojke, što su u stvari i bile, nego na vojnike, koje je Brumm od njih pokušao stvoriti. Zadovoljan što se čišćenje privodi kraju, Brumm je počeo praviti loptice od kruha. Kada je njima ispunio jedan lonac pozove Bradonju da izađu. Hodali su u mraku uz potok oko kilometar. Bradonja se spoticao na svakom koraku , dok je njegov pukovnik išao brzo, bez zastoja i spoticanja. "Kako vidiš u ovome prokletom mraku?" dovikne mu Bradonja i zastane kako bi protrljao koljeno. "Ne vidim", nasmije se Brumm. "Moje noge jednostavno znaju put i ja ih samo pratim.“ Kada ga je Bradonja konačno stigao, pukovnik je sjedio pored brzog potoka i stavljao loptice kruha na udicu. "Najbolje mjesto za ribolov u cijeloj dolini", kaže dočasniku. "Tri različite vrste ribe. Dvije u tekućoj vodi, obično na rubu vira ili tamo gdje je malo dublje. U malim, dubokim dijelovima s toplijom vodom ima vrsta ribe slična šaranu. Imaju malo više kostiju, ali i dosta mesa, i kada se love u pravo vrijeme i dovoljno dugo kuhaju, sasvim su ukusne. Ribe se najuspješnije love noću. Gledaj.“ Brumm pod ruku stavi fenjer i nadnese ga nad vodom. Nalazili su se točno iznad okuke. Kada je spustio udicu i mamac se izgubio u dubini, odmah ispod svjetlosti, ona se smjesta zategnula. Riba izleti iz vode u z glasan pljusak. Brumm je jednim pokretom izbaci na obalu i pritisne nogom. Zatim je dohvati za škrge i podigne prema Bradonji kako bi ju dobro pogledao. Velika je riba žestoko udarala repom i presijavala se na slaboj svjetlosti. "Bijela pastrva", zapanjeno izusti Bradonja. "Mislio sam da ih ima isključivo u potocima Schwarzwalda u Bavarskoj.“ "Tamo i samo još u ovoj dolini", ponosno primijeti Brumm. "To je bila neka slučajnost u evoluciji. Vidiš kako je lako?" Skoro svako bacanje udice u vodu je donosilo ulov. Čim bi Brumm izvukao ribu iz vode, Bradonja bi je stavljao na rašlje. Kada su dovoljno ulovili, Bradonja je brzo i stručno očistio ribu SSovskim bodežom, bacajući iznutrice i krljušt u vodu, baš kako je radio kao dječak na svojim omiljenim mjestima za ribolov. Vraćajući se u stanište, Brumm je pričao svojem dočasniku o dolini. "Ima jelena i na južnoj strani ovaca koje su podivljale. U proljeće ima mnogo ptica. U jesen ovdje se zaustavljaju patke i ptice močvarice. Ovdje bi nekoliko ljudi moglo živjeti. Naša grupa prvo mora potrošiti zalihe, nećemo narušavati prirodnu ravnotežu dok na to ne budemo bili prisiljeni.“ Profesionalac kao i uvijek, Bradonja je iskoristio ovu priliku da kaže Brummu kako mu se ne sviđa što je postavio mine na ulazu u pećinu. "Ako netko na njih naleti, a ne bude sam, znati će da su postavljene s razlogom. Mislim da bi bilo bolje ovaj kraj prirodno zatvoriti tako da se napravi prepreka koja neće buditi sumnju." Brumm se s njim složi, za to će se pobrinuti ujutro. "Ovdje ćemo ostati nek o vrijeme", doda pukovnik. "Moramo održati disciplinu, utvrditi raspored i onda ga se držati. Iskoristiti ćemo ovaj period za obuku djevojaka. To će ih održati u dobroj kondiciji, a predstavljat će im i određenu obvezu. Sjajno su sredile Amerikance. Mislim da možemo od njih napraviti dobre vojnike. To je prvenstveno tvoj dužnost.“ "Koliko dugo ćemo se zadržati ovdje?“ "Nekoliko mjeseci", odgovori Brumm. "Najmanje šest.“ Iznenada Bradonja zgrabi Brumma za rame i zaustavi ga. "Djevojke počne. Teško je nalazio prave riječi. Iako su bili kao braća, Brumm je ipak njegov pukovnik. Dočasnik duboko udahne i izusti; "Was sich zweit, das dreit sich gern - od dvoje lako postane troje." Brumm se nasmije. "Pobogu, Rau mislim da se tvoja čednost nadzire.“ "Mnogo više od toga", nervozno se nasmije Bradonja. "One su također ... iskusne. Možemo li mi...? Hoću reći, nećemo stupati u prisnije odnose s našim ljudima. To nije dozvoljeno ..." Pokušao se izražavati što uglađenije. "Uvijek smo spavali s našim ljudima, ali da li i sada spavamo s našim ljudima? Ako razumijete što želim reći?“ Brumm se nasmiješi. "Malo sam razmišljao o tome. To je vrlo osjetljivo i pravo pitanje. Lako je predvidjet i kako će
pritisak rasti prirodni nagoni i sve to. Ali u ovome trenutku ne možemo dozvoliti trudnoću, ili sitničavu ljubomoru. I jedno i drugo bi predstavljalo pravu tragediju. Moramo biti prava jedinica i potruditi se da ostanemo jedinstveni.“ "Bojim se blizine", kaže Bradonja. "Neprirodno je to poricati", kaže pukovnik. "Ali moramo utvrditi neka pravila - i to stroga." Brumm još nije bio siguran koja će to pravila biti, ali imao je na raspolaganju još deset minuta za razmišljanje dok ne stignu do staništa, kaže u sebi. 35 4. lipanj 1945., 01:00 Johannu Peschtu je mržnja postala pokretačka snaga, ona ga hrani, pretvorila se u njegovo božanstvo. Nekada je bio Židov, ali više nije. Sada sebe vidi jedino kao osvetnika, i sve će mu nacisti platiti. Ima pravo na to, njegov otac, majka, žena Anna i petero djece, svi su stradali u istom danu, a njega su natjerali da stoji sa strane i bespomoćno promatra dok ih gole odvode u plinske komore. Samo je on uspio preživjeti. Počelo je u Belsenu, u logoru u Poljskoj. Zatim je proveo jedan dugi period u Ravensbrucku, isključivo ženskom logoru koji se nalazio sjeverno od Berlina. Tamo su ga poslali kako bi sudjelovao u strašnim eksperimentima. Zatim su ga poslali u Dachau i na posljetku u Buchenwald. Sva su ta putovanja bila kao ružan san. Peschtu se gadilo vlastito ponašanje, ali je znao kako nije u njegovoj moći da bude drugačiji; želja za životom, ma koliko vrijedna prezira, bila je jača od želje da živi moralno, i radio je sve što su od njega zahtijevali nacistički liječnici i tobožnji medicinski tehničari. Nešto duboko u njemu se gomilalo: živi pod svaku cijenu. Imao je seksualne odnose pred publikom, i istovremen o odgovarao na pitanja, dok se s mukom pokretao na ponekad uplašenim, a ponekad ljutim partnericama. Obavljao je svoju dužnost ispred prozirnog ogledala, pred kamerama koje su snimale, u hladnim i toplim prostorijama, u pomućenom stanju - depresiji i euforiji - izazvanom drogama, s mladim, jedrim ženama, kao i s mlitavim staricama, s suzdržanim ženama; neke su bil e zdrave, neke prvo istučene, a jednom, a to je bio najstrašniji doživljaj od svih, sa tridesetogodišnjom, mrtvom, riđokosom ženom koja je umrla od gladi i čije su kosti na kukovima bile isturene kao malena krila. Svrha eksperimenta je bila utvrditi koliko dugo može živjeti spermatozoid u lešu koji se hladi. Pred kraj rata su iz logora počeli nestajati liječnici koji su se s toliko žara bavili znanošću. Medicinski eksperimenti su se prvo prorijedili, a zatim su sasvim nestali, u logoru je ostao premali broj liječnika i za osnovnu medicinsku njegu. Pescht, koji je kao posebni izvođač eksperimenta dobro živio u istraživačko m odjeljenju, shvatio je kako je njegova sigurnost nestala, njegovo sredstvo za život je prestalo postojati. Poslali su ga u Buchenwald gdje je bio dodijeljen pogrebnoj četi koja je obavljala svoj posao krivim lopatama i tupim pijucima po svakakvom vremenu, radeći u smjenama po dvanaest i više sati. Mnogi su pored njega umirali na dužnosti, u trenutku kada s u zamahnuli lopatom pa tako nisu morali druge opterećivati svojom smrću. Pescht je u samom početku odlučio preživjeti. Krao je hranu i odjeću od drugih logoraša, prisluškivao pridošlice i prijavljivao te razgovore straži, ponekada uljepšavajući t e priče vlastitim izmišljotinama. Sve je to radio kako bi dobio naklonost svojih gospodara. Znao je kako je život pod svaku cijenu - posebno pod cijenu tuđih života - s moralne točke gledišta zločin, ali je nešto jače u njemu svladalo savjest i prisililo ga da radi sve što bi mu moglo pomoći da preživi. Pescht se brzo pretvorio u kost i kožu kad su obroci medicinskog odjeljenja postali luksuz. Čak i kada je Hitler postao kancelar, Pescht je sebe i dalje smatrao prvo Nijemcem, vjernim građaninom i domoljubom, zatim mužem i ocem, a tek onda, i to jedva Židovom. Usprkos tome, njegova je domovina proglasila njegov narod neprijateljem države, nižom rasom i slala je Židove u logore gdje je njemačka sposobnost za organizaciju dolazila do izražaja u masovnim ubojstvima. Najgore od svega je bilo što ga je bog napustio. Kako bi se inače mogle ovakve more objasniti? U prvim danima zarobljeništva molio se dugo i predano, ali s vremenom je prestao vjerovati da bog postoji. Bog je mrtav, u stvari, razmišljao je Pescht, vjerojatno nikada nije niti postojao. S druge strane, bilo je jasno da je vrag ne samo živ nego i vrlo uspješan. Pred kraj travnja 1945. godine, Pescht se rano probudio u svojoj baraci i bučno i teškim koracima hodao probijajući se pored uspavanih i mrtvih tijela na podu. Glas o njemu stigao je iz Ravensbrucka, i poslije kratkog vremena koje je proveo u pogrebnoj četi, opet su ga dodijelili nekoj vrsti policije iz redova logoraša koji su željeli surađivati s nacistima i održavati red u logoru. Kao članu ovakve sigurnosne jedinice, obroci su mu povećani, ali neznatno, ipak dobitak je dobitak. Pričalo se kako su nestašice vladale u čitavoj Njemačkoj, a logori su bili na dnu liste potraživanja. Pescht je radio u javnoj kući u logoru, tu je provodio i dane i noći obavljajući razne dužnosti. U Buchenwaldu je bilo puno ženskih stražara, a mnoge od njih su bile Austrijanke, i ove grube seljanke su ga iskorištavale na isti način kako su stražari koristili poželjnije Židovke u logoru. Njemu to nije smetalo. Vani je još bilo hladno i maglovito. Dah se zadržavao u zraku u obliku oblačića koji je označavao njegovo kretanje kroz blatnjavi logor. Žurio se prema javnoj kući u nadi kako će pronaći neki zalogaj hrane sa sinoćnje zabave. Ali dok je hodao primijetio je kako se nešto promijenilo. U javnoj kući je naišao na djevojke okupljene ok o kamina kako sjede bez riječi. Obično su bile još u krevetu kada bi on ovako rano ujutro stigao. Zatim bi se one koje nisu bile određene da ostanu još jednu noć vraćale u svoje barake, a izabrane su udobno spavale do popodneva. "Peschte", pozove ga jedna od njih. "Otišli su. Otišli su noćas, svi do jednoga. Znaš li što bi to moglo značiti?“ Odjednom shvati što je osjetio, ali nije vidio. "To znači oslobođenje, glupačo. Dolaze Amerikanci." Pescht je već imao skovani plan. Imao je namjeru pobjeći, ali mu je oslobođenje olakšalo zadatak. U početku je bilo oko pedeset logoraša umiješanih u zavjeru, ali bolest i kažnjavanje su desetkovali njihove redove. Tjednima su stizali novi zarobljenici i grupa zavjerenika se proširila na cijeli logor. Morao se dogovoriti s ostalima. Jutro je proveo tražeći ih i kada su Amerikanci stigli rano popodne Pescht i njegova grupa su ih dočekali u ime svih logoraša. Sve je dobro isplanirao. Američkog zapovjednika, pukovnika, odveo je ravno u logorski krematorij, objasnio mu je za koju je svrhu korišten, a zatim se povukao kako bi pričekao njegovu reakciju koju je bio predvidio. Pukovnik je izbacio oči, problijedio, isteturao van i počeo povraćati. Zatim je bijesno počeo preklinjati Njemačku, Nijemce i sve što je njemačko.
Pescht se nadao baš ovakvoj reakciji. Tijekom sljedećih nekoliko dana, on i njegova grupa u kojoj je bilo i nekoliko žena, pomagala je Amerikancima da dovedu logor u red. Nekoliko američkih generala je došlo i otišlo, a na licu im se vidio bijes. Do kraja tjedna Pescht se sprijateljio s američkim dočasnikom iz Teksasa. Jednog dana mu je prišao. "Nas nekoliko želi otići.“ "Mi to shvaćamo, ali sve će to još potrajati. Biti će vam potrebni dokumenti, morate biti identificirani. Želimo vam pomoći pronaći rođake.“ "Nemamo rođake. Za to se pobrinuo Hitler." Sve što je želio je rekao dočasniku. Želi čvrste čizme, tople kapute i oružje. Dočasnik se lecnuo, ali je Pescht bio uporan i računao je na njegov osjećaj krivice. Ispričao je Teksašanu što se dogodilo njegovoj obitelji, o tome kako je svojim očima gledao kako se djeca grčevito drže za majku dok se svlače, zatim goli marširaju, šćućureni jedno uz drugo u plinsku komoru, a njemu se obraćaju za pomoć vriskom. Na kraju je dobio što je zatražio. Dočasnik nije tražio nikakva objašnjenja; kao Teksašanin je razumio osvetu koju možda niti jedan drugi Amerikanac ne bi razumio. Grupa je otišla iz logora poslije ponoći i ispratio ih je dočasnik. Krenuli su prema zapadu kroz šume i brda. Ostali u grupi nisu imali jasnu predodžbu što će raditi kada ih oslobode, ali je Pescht imao u glavi plan. Noću će pljačkati seoske kuće i sela. Neće praviti razliku između dobrih i loših Nijemaca. Svi Nijemci su dobar plijen; osvetnici će iskoristiti godine školovanja u nacističkim logorima i dozvoliti će civilnim licima da osjete okus svega što se događalo iza logorske žice. 36 4. lipanj 1945., 03:00 To nipošto nije bila gozba, ali kako nisu pojeli ništa kuhano otkako su otišli iz Berlina, topla hrana je službeno slavlje. Brumm je pripremio ribu na žaru, uz mnogo začina iz vrećice od jelenje kože koja je visila blizu ognjišta. Dok je pastrva dobivala lijepu, tamnu boju na štapovima iznad plamena, Brumm je pokazivao jednoj djevojci neko korijenje u šumi, u blizini brane. Kada su ga nabrali, odnijeli su ga i izmrvili. Dodali su malo vode kako bi napravili od njega smjesu. U to je Brumm stavio malo žutog šećera i nekoliko komadića sušene jabuke iz bačve u skladištu. Od te ljepljive mješavine su napravili male kolačiće i pekli ih u pepelu na rubu ognjišta. Pili su svježe skuhani čaj i jeli u tišini, zadubljeni u svoje misli. Poslije objeda Herr Wolf povuče Brumma na stranu. "Trebamo razgovarati kako ćemo ovdje živjeti", kaže tajanstveno. "Kao na primjer o čemu?“ "Moram imati potpuni mir", prošapta Herr Wolf. Njegova je izjava djelomično zvučala kao naređenje, a djelomično kao pitanje. "Možete biti sami u sobi.“ "I više od toga", kaže Herr Wolf zabrinuto. "Nitko ne smije ulaziti u sobu bez moje dozvole. Također zahtijevam da se kupani sam." "Ovo mjesto nam puno toga pruža, ali svakako ne potpuni mir." "Ipak, to moraš nekako napraviti." "To je sve što mogu.“ "Napraviti ćeš sve što od tebe zahtijevam", kaže Herr Wolf glasom koji ne trpi pogovore. "Sada kada je neposredna opasnost prošla, namjeravam uzeti više odgovornosti u upravljanju našim poslovima. Uvijek sam znao koristiti usluge stručnjaka. To si ti, tvoj je posao bio mene ovdje dovesti. Sada kada smo stigli, preuzeti ću svoje mjesto s odgovarajućim autoritetom i odgovornošću.“ "Ako zahtijevate mir, sve ću dati od sebe kako bih vam ga osigurao, Fuhreru." Ova posljednja riječ je neobično zvučala iz Brummovih usta. U Belinu je to oslovljavanje sasvim prirodno, ali ovdje u Hartzu, titula je čudno zvučala. 'Na drugima je odluka čime će se baviti. Siguran sam da vi kao naš vrhovni zapovjednik, razumijete da je naša dužnost prvenstveno se pobrinuti za potrebe naših ljudi. Često se nadređeni mora žrtvovati za opće dobro.“ "Ne drži mi predavanja, Brumme. Neću dozvoliti zajedničko kupanje muškaraca i žena zajedno na javnom mjestu, i to je moja konačna odluka. Postoje neki principi koje neću žrtvovati za udobnost. Kazniti ćeš neposlušne.“ "Neću", odlučno uzvrati Brumm. "Dozvolite mi da vas podsjetim da ja ovdje zapovijedam. Tako je glasio naš sporazuma. Držim vas za riječ. Mogli bismo, naravno i glasovati.“ "U vojsci se izdaju i izvršavaju naređenja", Herr Wolf počne uvjeravati, ali opuštenim glasom. "To vrijedi za administraciju. Na terenu vladaju slobodnija pravila. Vojnici koji imaju pravo glasa bolje i duže se bore. To je princip koji sam naučio na prvom mjestu u suvremenoj vojsci.“ "Slabe vođe daju pravo glasa", grubo kaže stariji čovjek. "Jake vođe donose odluke i sprovode ih . Tko ne izvrši naređenje strogo je kažnjen.“ "Možda", odgovori Brumm, "Ali, ovo je neuobičajena situacija koja od nas zahtijeva improvizaciju . Prema tome, tako ćemo se i ponašati.“ "Inzistiram na tome da izvršiš moja naređenja. ' "Saslušati ću vaše prijedloge, prenijeti ću ih drugima i odlučiti što je najbolje za sve nas" kaže osorno Brumm, prekidajući svaki daljnji razgovor. Herr Wolf se pomakne korak unazad i počne promatrati Brumma. Odjednom se njegovo ponašanje potpuno promijeni i njegovo se namršteno lice razvedri. "Napravili smo vrlo dobar izbor", kaže samozadovoljno. "Vi ste izabrali", kaže Brumm. "Samo budućnost nam može pokazati je li taj izbor dobar. Ovdje ćemo postupati kako ja kažem. Kada stignemo na konačno odredište, razmislit ćemo o drugačijoj organizaciji." "Vrlo dobro", živahno će Herr Wolf. "Prihvaćam. U Prvom svjetskom ratu sam bio običan vojnik. Znao sam primati naređenja, i kada sam ih učio izvršavati učio sam kako ću kasnije naređivati. Zato smo ovdje - zbog mojih generala. Sad ću ti pokazati. Naređujem sebi da izvršavam tvoja naređenja." Zašutio je na trenutak u nadi da će čuti od pukovnika neku riječ. Kada nije dobio nikakav odgovor nastavi: "Dobro. Završili smo s time. Dobio sam naređenje. Izvršiti ću ih. Vidjeti ćeš “ Brumm nije mogao vjerovati svojim ušima. "Ali", zacvili sumorno Herr Wolf, "ipak zahtijevam osobni mir. To mi morate osigurati.“
Rasprava o tome bila je potpuno nepotrebna. Herr Wolf može imati svoj mir, ali je Brumm pretpostavio kako je to samo jedan od niza zahtjeva koje će još imati priliku čuti. Kada je večera završila, grupa je ostala za stolom od borovine, pili su čaj, razgovarali, gledali i slušali vatru. Herr Wolf je zahtijevao da se prvi okupa u pećini. Osim Wallerove sve su djevojke bile umorne. Kada se Herr Wolf vratio i otišao u sobu koju je sam izabrao, Brumm upita: "Tko je sljedeći? Dame ili gospoda?“ "Valjda misliš časnici i vojnici?" drzne se Wallerova. "Kako želiš, Tko će prvi?“ "Kupaju li se časnici odvojeno od svojih vojnika?" nastavi Wallerova. "U barakama, da." "A na terenu?“ "Zajedno. U bitkama dijele sve." "A gdje smo sada?“ "U logoru", odgovori Brumm. Bradonja i djevojke se nasmijaše, uživali su u ovoj maloj prepirki. "U redu. Ova soba je logor. A bazen s toplom vodom? Nije u logoru." Wallerova pogleda ostale djevojke. "U redu?" One živo klimnu glavom. Brumm ustane, stavi ruku na usta i nakašlje se. Održao im je predavanje o zajedničkom životu dok se Herr Wolf sam kupao. Važno je shvatiti pravila i poštivati ih. "Znate pravila: ne smije biti stalnih veza i ljubomore. Moramo se ponašati kao odrasli ili ćemo morati izmijeniti pravila ponašanja.“ "Dosta priče", zacvili jedna djevojka. Brumm se polako naklonio, ispruži ruku prema toplom izvoru i lupi petama. "Klanjam se očiglednom", kaže. Vaklire smjesta pojure niz mračni hodnik veselo kličući što će se konačno okupati. Bradonja i njegov pukovnik ostanu još malo za stolom. "Hoćemo li... im se pridružiti?"upita dočasnik. "Propisi na terenu", prošapta Brumm. "Mora se održati moral.“ "Dužnost", doda Bradonja kada ugleda svjetlost u očima pukovnika. "Doprinos općem dobrom raspoloženju.“ "Taktička uputstva". Dočasnik blag o gurne pukovnika pod rebra. "Hajdemo Giintere", prošapta. "Počet će se međusobno igrati ako se ne požurimo." Gromko se nasmije vlastitoj šali i jako se zacrveni u licu. Brumm je zastao u tunelu. "Samo ti idi", kaže Bradonji. "Sada ću ja.“ " Ne smeta ti ako počnem bez tebe?" dobaci krupniji čovjek preko ramena. Brumm se vrati u skladište i pronađe ono što je želio. Bacio je pogleda na namirnice i sjetio se koliko je vremena i truda uloženo kako bi se ovo skladište napunilo. Bile su potrebne godine i bezbroj putovanja za opremu ove mal e tvrđave. U početku je mislio da će samo njemu poslužiti, jer se uopće nije zavaravao kako će ovaj rat završiti. Zatim je cijeli taj prokleti projekt dobio nove dimenzije. Nikada nije putovao u Kamenu pećinu praznih ruku. Jednom je dojahao i sa sobom doveo nekoliko vojničkih mazgi natovarenih zalihama. Nakon što je istovario robu, pustio je životinje u dolinu. Pitao se što se s njima dogodilo. Waller se polako svlačila. Ostale djevojke su već bile u vodi i tiho se pljuskale, uzbuđeno razgovarajući o muškarcima koji su im se trebali pridružiti. Waller je uživala osjećajući topli zrak na koži. Tako ugodno i osvježavajuće. Pokušavala se prisjetiti kada je posljednji puta bila gola i opuštena, ali nije mogla, prošlost se činila kao neki drugi život. Kada se skinula, prišla je do ruba podzemnog izvora i stopalom probala temperaturu vode. Bila je topla i mamila ju je. S uživanjem je skliznula unutra. Osjećala je kako joj se koža budi i sve u njoj struji, od toga joj se zamutilo u glavi. Otkako je s djevojkama osjećala je kako mora svakog trenutka vladati sobom i to je za nju bio veliki napor. Sada to više nije imalo smisla. Giinter Brumm je bio zapovjednik, ne mora više o svemu voditi brigu. Gdje se zadržao, pitala se dok se sapunala. Bradonja je uletio u vodu prskajući djevojke i vičući. Svi su živnuli kada je stigao. Stefanie je jednim sportskim zamahom izronila iz vode, duge, plave kose slijepljene uz lice i vrat i u šali počela gutati gorostasa u vodu i tobože se boreći s njime, dok su zapravo uzajamno počeli istraživati tijela. Uskoro su i ostale djevojke izašle iz vode i pridružile joj se: borba je počela biti ozbiljnija. Bradonja je bio iznenađen oblim, mladim tijelima kao i njihovom snagom. Planirao im je dozvoliti da ga gurnu u vodu, ali je shvatio da će njih pet to uspjeti bez njegove pomoći. Prepoznao je također i njihovu glad, jer ju je i sam osjećao. Njihovi dodiri, kao i riječi koje su mu šaputale, bili su vrlo jasni. Na kraju zaroni u vodu kao neki veliki brod. U posljednjim trenutku ih je povukao za sobom, tako da su sve pale u vodu uz jaki pljusak. Waller je promatrala kako se Stefanie uhvatila za dočasnika i kako lagano plutaju po površini. Njezina prijateljica je oduvijek bila najizravnija od svih njih, vjerovala je da čovjek samo treba uzeti ono što želi. Brinuo ju je prizor na vodi. Ona i njezine prijateljice su poznavale tajne seksa, ali shvatila je da bez obzira što radile i bile, još su uvijek gajile snove o ljubavi i budućnosti uz jednog čovjeka. Rat to nije uspio uništiti. Nije razmišljala o Fuhreru u tom smislu, iako je ponekad u njegovom pogledu vidjela izvjesnu neodoljivost; on je bio prestar i Fuhrer je, nedodirljiv, zabranjeno voće. Nju su zanimala druga dvojica. Šest žena i dva muškarca. Da je omjer bio obrnut, puno bi se bolje osjećala. Kako njih dvojica mogu redovito izaći na kraj s njih šest? U stvari, problem je bio malo ozbiljniji. Nju nisu zanimala dvojica, već samo jedan. Giinter Brumm. I nije ga željela ni sa kim dijeliti. Nitko nije primijetio kada je Brumm stigao. Odjednom se samo stvorio, sjedio je na rubu bazena s dvije velike boce u rukama. Tijelo mu je zračilo. Waller je zastao dah. Bio je mišićav, gotovo lijep. Nikada nije vidjela takvog muškarca. Brumm uđe u vodu visoko držeći boce u rukama. "Šampanjac" kaže i djevojke se okrenu od Bradonje prema njemu. Smjestio se u toplu vodu i povukao iz boce osjećajući kako mu se topla voda razlijeva po tijelu. Uskoro su svi sjedili jedan
pored drugoga u podvodnoj izbočini, a dvije ogromne boce su išle od ruku do ruku. Gretchen Waller je odbila sebi dozvoliti da im se pridruži. Pila je mnogo i brzo i uskoro joj se počelo vrtjeti u glavi. Odjednom se uputi prema Brummu, zagrli ga i odvuče ga od ostalih dublje u vodu. "Znam da te ne mogu zadržati za sebe", prošapta mu, "ali ću se barem uvijek sjećati da sam bila prva.“ Obujmi ga nogama i strasno ga poljubi u usta. 37 5. lipanj 1945., 09:00 Često se lakše potvrde govorkanja nego činjenice, naročito ak o je čovjek stručnjak u tom poslu. Kada je Petrov čuo da se Heinrich Muller hrabro predao agentima NKVDa u Poljskoj, tvrdeći da ima veliku mrežu agenata na pravom mjestu koje bi mogao, ako mu se zauzvrat poštedi život, pridobiti da rade za Ruse. Mullerova povijest je bila dobro poznata, on je bio jedan od najtraženijih nacističkih zločinaca. Takve glasine nisu iznenadile Petrova, naprotiv, potpuno su imale smisla. Muller je čovjek izuzetnog ugleda i položaja i bez svake sumnje je mogao ispuniti obećanje. Kao šef Odjela IV u Gestapou, bio je odgovoran za izgradnju i upravljanje više od sedam stotina koncentracijskih logora, uključujući i one koji su se specijalizirali za masovna uništenja. U poljskim logorima je Petrov vidio plinske komore kao tuševe. To ga nije potreslo kao što je potreslo druge ljude. Milijuni njegovih zemljaka su u logorima, ili su barem bili kada je Hitler izvršio napad na Rusiju. Razlika je bila samo u stilu. U Rusiji su nepoželjne, kao i ljude niže rase, slali u stalno izgnanstvo na sjever i nitko se nije od tamo više vratio. Nijemci su imali manje strpljenja, čak su možda bili i paranoični. Skloni su ubrzanju procesa raznim postrojenjima i metodama radije nego dozvoliti prirodi i napornom radu da vremenom uzmu svoj danak. To je živa opomena da pod fašizmom nastavlja goriti kapitalistička iskra. Petrov je sebi priznao da bi neki sovjeti zavidjeli Mulleru na dosjeu, uključujući i neke partijske ličnosti, možda i one na samom vrhu. Na popisu Grupe za specijalne zadatke nalazilo se Mullerovo ime. Posljednji puta su ga vidjeli pored Hitlera dvadeset i osmog travnja. Prije nego što je nestao, SS pomoćnik generala je poslao izvidnicu ruskim agentima, i Petrov je savršeno bio svjestan što znači ova predigra. Sada je trebalo pronaći Mullera, koji bi sa svojim vezama lako mogao brzo pronaći preživjele iz Skorzenyjeve jedinice. Vrlo je važno da se informacije o časniku za planiranje iz jedinice specijalnih komandosa dobiju što prije. Petrov je smatrao kako će Muller sa svojim agentima doći do njih brže od njegovih ljudi. Odlučio je okrenuti nekoliko telefonskih brojeva u Berlinu i vidjeti što može njegova Crvena značka izvući iz njegovih drugova. U Žukovljevu sjedištu prethodnog dana se nije ništa saznalo, ali u sjedištu Prve ukrajinske kod Konjeva, u južnom predgrađu Berlina naišao je na neznatni trag. Konjevljevi ljudi su bili smješteni u pljesnivim šatorima na ogoljenom polju koje je još uvijek bilo izbrazdano topovskom paljbom. Trupe su čistile oružje više iz navike nego iz stvarne potrebe. Sunce je bilo visoko na nebu i Petrov je osjetio toplinu njegovih zraka na licu. U glavnom šatoru mogao se smjestiti manji cirkus. Vrata postavljena na cigle iz ruševina su im služila umjesto stolova. Jedan mršavi dočasnik bez čizmi na nogama trljao je stopal a kada je Petrov ušao. "Kod koga s u podaci o ratnim zarobljenicima?“ "Kod NKVDa", odgovori dočasnik ne potrudivši se niti pogledati pridošlicu . "Čovjek bi pomislio da s u moje noge očvrsnule poslije marširanja od dvije tisuće kilometara, ali nisu." U glasu mu se osjetilo gađenje . "Centralna jedinica ili odjeljenje?" upita Petrov. Dočasnik podigne pogled kako bi vidio s kim razgovara. Ljudi ne dolaze često tražiti NKVD, obično je obrnuto. "Tko zna?" odgovori. "NKVD ne radi takvu razliku.“ "Moramo imati podatke da se dokaže prebacivanje kontrole.“ Dočasnik osjeti kak o mu se kosa na glavi diže. Ovaj govori previše pažljivo. Naučio je nanjušiti nevolju , to mu je pomoglo da preživi. Ovaj čudak od čovječuljka miriše na nevolju. "Pogledat ću", kaže. Treba dobiti na vremenu, opomene se. Ustane i ode do najbližeg stola, lupi po ramenu jednog dočasnika nižeg ranga i naredi mu neka donese fascikl s dokumentima. Cijelo vrijeme nije skidao pogled s Petrova, čije lice nije pokazivalo nikakve emocije. Jedino su mu oči bil e žive, kao dvije žeravice. Čovjek ne okrene glavu kako bi provjerio, ali je znao da njegov pogled leti s predmeta na predmet. Ovome ne može lako popustiti. "Izvoli, druže", kaže dočasnik kada su dokumenti stigli na stol. "Da vidimo", kaže listajući i trudeći se izgledati službeno. Moćnici cijene službenost. Ali to je kratko trajalo. "Ne poznajem ovu organizaciju", i pruži dokument Petrovu koji bez riječi počne čitati. "Ovo je glavni stožer grupe u istočnom dijelu grada." Petrov mu vrati fascikl. "Zahtijevam prijevoz" "Vozila su u voznom parku. Ovdje nema niti jednog.“ "Vani stoje tri kamiona.“ "Oni s u rezervirani za ljude iz divizije", objasni dočasnik. "Treba mi vozač", Petrov nastavi kao da nije Čuo što je dočasnik izjavio. Ovo već počinje biti naporno. Dočasnik se počeo znojiti. Nije navikao na ovakav pritisak, u njegovom svijetu drugi su se znojili pred njim. "Druže", počne pokušavajući smisliti kako da se izvuče, ali prije nego je uspio nastaviti, Petrov izvadi iz džepa male kožne korice, otvorio ih i stavio na stol. Dočasnik osjeti kao da će se onesvijestiti, u glavi mu se vrtilo i u želucu je osjećao mučninu. Crvena značka! Mislio je da je to samo mit. "Biti će mi dovoljan mali kamion", kaže Petrov i poslije neko g vremena prijateljskim tonom doda, "druže." Dočasnik smjesta donese važn u odluku . Odavno se naučio oslanjati na vlastiti instinkt. Ovaj sićušni, crn i čovječuljak posjeduje beskrajnu moć i izvan svake sumnje, koristi je bez grižnje savjesti. "Ja ću vas osobno voziti", nestrpljivo izgovori prije nego je shvatio na što se obavezao.
Petrov klimne glavom i zađe. Dočasnik izađe za njim u čarapama noseći čizme i kapu pod miškom. Poslije dva sat a traženja pronašli su stožeru NKVDa. Dočasnikuje naređeno da čeka i osjetio je olakšanje kada je Petrov nestao u trokatnici. Pomislio je da krene, ali kuda? Nije mu preostalo ništa drugo nego ovo završiti bez obzira na ishod. Naoružani stražari brzo priđu kako bi zaustavili Petrova, ali samo jedan brzi pogled na Crvenu značku slobodno mu otvori put. Na pitanje tko je zapovjednik, smjesta se pojavio niži, punašni čovjek plavih očiju i sijede kose začešljane tako da prikrije čelu. Na trenutak je promatrao posjetitelja, a zatim je Petrov po njegovom pogledu shvatio kako ga je čovjek prepoznao. "Petrov", kaže teško dišući, pokušavajući se nasmiješiti. "Zapovjednice Šikbava", odgovori Petrov. "Dug je hod od Moskve.“ "Nije, kada se hoda po nacističkim leševima. Bolje su umorne noge nego srce koje je prestalo kucati", odgovori službenik NKVDa izrekom koju su smislile trupe. Poveo je Petrova u svoj ured na drugom katu i rekao stražarima da ih ne uznemiravaju . Kao i sve ostalo u glavnom grad u Njemačke, ured je bio prekriven debelim slojem prašine, ali je bio namješten prvoklasnim namještajem koji nikako nije pripadao prethodniku. "Sviđa ti se? Pripadala je Gestapou. Nisu kao naši. Samo bi komesar cijenio ovako nešto.“ "Ako se dobro sjećam", kaže Petrov, "ti si osiguravao komunikaciju za prijem savezničkih poruka. " "Još uvijek imaš odlično pamćenje", promrmlja Šikbava. Otvorio je vitrinu i ponudio Petrova pićem. Petrov je primijetio kako njegov domaćin pije prebrzo. Bio je nervozan. "Gdje je Zaja? Tako se zvala, zar ne?" upita Petrov Šikbava poblijedi i odmahne rukom. "Tišina", prošapta. "Nisi se promijenio, ciganski gade!“ "Rekli su mi da se potpuno izobličila od batina, a vjerojatno je i skrenula. Što se tebe tiče, odnosno tvojih posebnih kako si ih nazivao? - apetita, takvo njezino stanje ti više odgovara." Petrov na trenutak zašuti da njegove riječi ostave željeni utisak. Kliment Šikbava je nekada imao ogromnu moć u Kremlju. Bio je to izuzetno nadaren čovjek, ali i izopačen, što su mu progledali kroz prste dok jednom nije otišao predaleko. Obrazovan, stručnjak za elektroniku, projektant velikog sistema za prisluškivanje koji pruža svoje pipke po cijelom Sovjetskom Savezu, ali previše slab da se odupre perverziji, dozvolio je da njim ovlada. Imao je strast prema mladim djevojkama, po mogućnosti prekrivenim slojem masnoće, naročito u vrijeme kada imaju menstruaciju. Nikada nije spavao dva puta s istom djevojkom i koristio je svoje brojne poslovne veze kako bi ih kupio i nabavljao kada god je imao priliku. Ruski seljaci su još uvijek bili zaostali i držali su se starih običaja, jer su čak i loši stari običaji poznati i bolji od nepoznatoga. Po takvim mjerilima, kćerka se smatrala robom. Šikbavine teškoće s u započele na putovanju za Gruziju , gdje j e kupio usluge mlade, dvanaestogodišnje djevojke s dugim, crnim uvojcima po imenu Zaja. Djevojka ga je očigledno očarala, jer ne samo da ju je držao pored sebe mjesec dana - čime je prekršio dogovor s njezinim ocem - već ju je poveo sa sobom u Moskvu kada se morao vratiti. Djevojčin otac, Staljinov prijatelj iz dječačkih dana smjesta je pješice krenuo u Moskvu i pojavio se u Kremlju. Kada su mu zabranili ulazak u Kremlj, ostao je u gradu, čvrst u naumu da si osigura prijem kod premijera. Na posljetku je netko od doušnika obavijesti Staljina o njegovom dolasku i teškoćama. Premijer je bio izvan sebe od bijesa i pozvali su Berkuta da sredi stvar. Djevojku je lako našao, Šikbava ju je smjestio u svoju daču nadomak grada. Bila je u jadnom stanju. Sluge su je tukle i seksualno iskorištavale kada on nije bio u blizini, prestala je živjeti u sadašnjosti. Kada ju je Petrov vidio, jedva je bila na životu. Nosila je lijepu, svilenu haljinu i kada je ušao u sobu, otkrila je ramena i prišla mu. Pokušao ju je urazumiti, ali na posljetku kada ju nije mogao smiriti, naredio je Rivitskom da joj navuče luđačku košulju. Više nije znala govoriti. Sveli su je na stanje životinje koja je znala samo jedno raditi. Pomućenom umu ostalo je jedino jasno da sebi može osigurat daljnji opstanak ako to dobro radi. Petrov se stresao. Kada su doveli Šikbavu, on je pao na koljena i molio je za milost. Kleo se da nije ukrao djevojku iako gaje opčinila. Jedan od njegovih ljudi je smislio otmicu i doveo ju je kao dar nakon što su se vratili u glavni grad. Priznao je da je pogriješio, ali će to nadoknaditi. Šikbava je, zajedno sa svim ljudima koji su za njega radili, zatvoren. Staljin je zatražio savjet od Petrova. Našao se u nezgodnom položaju, osjećao se dužnim osvetiti nepravdu nanjetu kćerki njegovog starog prijatelja, ali nij e želio izgubiti genijalnog stručnjaka za elektroniku. Petrov je predložio kompromisno rješenje. Gruzijac je, u stvari za određeni iznos svoju kćerku stavio na raspolaganje, i nije potpuno nevin. Isto tako, otmičari zaslužuju najtežu kaznu, oni, kao i sluge su u dači iskorištavali mladu djevojku i moraju se strogo kazniti. Staljin je slušao Petrova, a zatim presudio. Djevojčin otac je osuđen na teške batine i terapiju elektrošokovima u psihijatrijskom institutu kojim upravlja NKVD, jer nije zaštitio svoju obitelj kao što je morao postupiti dobar otac, komunist. U nizu saslušanja koja su slijedila, a u kojima je i Petrov sudjelovao, dvadeset i dvije osobe su priznale da su bile s djevojkom ili su im poznate sve okolnosti, a nisu ništa poduzeli. Po Staljinovom naređenju, svi su obješeni jednog jutra u zatvoru u Lubjanka. Šikbavu su mjesecima tako žestoko tukli da je jedva preživio, ali kada je Staljinu opet bio potreban proglasili su ga "sposobnim" i poslali u bolnicu na oporavak, koji je trajao dulje od godinu dana. Kada je izašao iz bolnice, rasporedili su ga u urede gdje je bio odgovoran za instaliranje i održavanje složene komunikacijske mreže koja će povezivati Ruse s Amerikancima i Englezima. Na toj dužnosti ga je Petrov posljednji puta vidio. To je bio važan posao, ali daleko ispod Šikbavih stvarnih sposobnosti. Petrov je znao što je Staljin riješio, Šikbava će se ponovo morati potruditi dobiti njegovu naklonost. Petrov se živo sjećao djevojke i njezine zelene haljine dok je pijuckao votku i čekao da Šikbava progovori. "Poslije su me ovdje vratili" - mučio se da nađe prave riječi "poslije moje rehabilitacije. Nikada je više nisam vidio.“ Petrov ne odgovori.
"Oslobodio sam se perverzije. Sada živim u celibatu. Zauvijek ću morati nositi taj teret, sada živini samo za partiju.“ "Heinrich Muller", kaže Petrov i spusti čašu još uvijek do pola punu. "Imaš ga." Šikbava se ukoči. "Nisi se promijenio, uvijek sve znaš.“ "Potreban mi je.“ "Zbog čega?" nervozno upita Šikbava preznojavajući se. "On je moj.“ Petrov spusti Crvenu značku na njegov stol. Sijedi Rus se u nju zagleda, toliko prestrašen da nije mogao izustiti niti riječ. S Petrovom se već jednom susreo u paklu i jedva se spasio. Kada se sjetio koliko je moćan ovaj čovjek koji je pred njim osjeti probadanje ožiljaka i polomljenih kostiju. Pokušao je zapaliti cigaretu, ali su mu se ruke previše tresle. "On je ovdje. Ponudio nam je cijelu svoju mrežu agenata, čekamo naređenje iz Moskve." "Dovedi ga", kaže Petrov. Mullera su doveli u ured kroz nekoliko minuta, a Šikbava je odmah nestao. Neustrašivi Bavarac je imao četvrtastu glavu poput cigle, visoke jagodice, tamnosmeđe oči, blijedu put, izgledao je kao dobro uhranjeno priviđenje. "Nudite nam svoju mrežu agenata, Mullere, ali za to nemamo dokaza. Želimo sve provjeriti. Postoji čovjek po imenu Otto Skorzeny.“ "Njega su zarobili Amerikanci u Austriji", uvjerljivo izjavi Muller. "Poznavao sam tog gada. Hitlerov olovni vojnik.“ "Previše brzo govorite, Herr Muller. Tko je bio Skorzenyjev planirajući časnik?“ "Mislite na Brumma?" Muller drsko upita. "Sve sam ih poznavao." "Ime?“ "Giinter. Bezosjećajan tip. U Rusiji je postao neka vrsta junaka. On je uvijek bio mozak iza Skorzenyjevog praznog blebetanja.“ "Posljednji puta je viđen na Odri s divizijom. Želimo upotrijebiti vaše ljude za pretraživanje logora u potrazi za preživjelima iz te jedinice. Hitno su nam potrebne informacije o njemu.“ Ove riječi su probudile u Mulleru radoznalost. "Zašto se toliko trudite?“ Petrov se zagleda u njega. "Gestapo ima svoje podatke. Mogu vas tamo odvesti." Zatim doda: "Za određenu cijenu." "Što tražite?" "Položaj. Sredstva. Slobodu djelovanja. Ljude na raspolaganju, ali pod mojim nadzorom. " "Dogovoreno", kaže Petrov. Pozvao je Šikbavu da se vrati u sobu i mirno izjavio: "Prepustite ga meni.“ Muller je uočio kakav odnos je između dva Rusa. Šikbava se pravio važan i puno je obećavao, ali izgleda d a je pridošlica imao moć u rukama. Šikbava je potpisao dokumente o preuzimanju zarobljenika i srušio se u stolicu s olakšanjem kada su njih dvojica otišli. Nalio je sebi veliku čašu votke i popio ju na iskap. Tek tad a je shvatio, dok je netremice zurio u praznu čašu, da je ispio otrov. U želucu je osjetio čudan grč. Osjećao je kako mu se pluća stežu i sve je teže disao. Što se više trudio da udahne zrak, to ga je manje bilo u plućima. Pokušao je ustati na noge, ali srušio se na pod i osjetio ogromnu težinu na grudima. Gledao je netremice u strop i čekao svoj kraj. Dočasnik je spavao u kamionu. Sva trojica su se s mukom smjestila u kabinu; Muller je počeo davati upute gdje da voze. a Petrov je prevodio vozaču. Krenuli s u izvan grada, putem još uvijek zakrčenim od izbjeglica. Šatori i na brzinu postavljena skloništa preplavili su blatnjava polja i prorijeđene šume. Njihovo odredište bila je sporedna mala zgrada iza malog poljskog imanja. Dosjei su bili smješteni u čeličnom trezoru u podrumu. Muller je iznio fascikle i Petrov izdvoji ono što je želio. Zatim naredi Mulleru i dočasniku da sve ostalo iz podruma prebace u kamion. Kada je kamion bio natovaren, dočasnik sjedne za volan, upali kamion i počne čekati. Muller i Petrov se susretnu na ulazu u podrum. "Dobili ste što ste htjeli", kaže Nijemac. "Hoćemo li sada razgovarati o mojoj nagradi?“ Petrov iznenada podigne svoju malu ruku; u njoj se nalazio pištolj. Uperi ga u Mullerovu glavu i nategne okidač. Muller se tiho nasmije, bez straha. "Ivanova pravda", izusti jetko, upravo u trenutku kada ga Petrov jednim metkom prostrijeli u čelo.'Zatim Petrov razbije petrolejku na pod i zapali šibicu. Plamen sukne uz glasno šištanje. Petrov se zadržao dovoljno dugo kako bi se uvjerio da će vatra sve uništiti. "Kakav se to pucanj čuo?" nervozno upita dočasnik. "Nisam ništa čuo." Kada se dočasnik okrenuo da ubaci u brzinu , Petrov ga ustrijeli jednim metkom u sljepoočnicu. Odvuče leš u podrum u plamenu, sjedne za volan i odveze se ne potrudivši se osvrnuti na guste oblake dima iza njega. Dok se vozio natrag u Berlin, Petrov odluči da je pravi trenutak za ponovni susret sa Staljinom. 38 8. lipanj 1945., ponoć Nalazili su se u Staljinovoj radnoj sobi. Petrovje podnio izvještaj o svemu što je saznao. Svoje zaključke je prenio s preciznošću i objektivnošću jednog knjigovođe, dok je premijer nešto šarao po listovima krutog, sivog papira. "Siguran si u taj dokaz?“ "Da. Više nema mjesta nikakvoj sumnji. To su sve dokazi na osnovu indicija, ali se zaključak ne može izbjeći.“ "Uvijek si bio oprezan i pedantan čovjek, druže Petrove. Ne bi volio da napraviš jedinu pogrešku u životu upravo u ovom presudnom povijesnom trenutku", hladno izjavi Staljin. "Nema greške. Moji ljudi su pažljivi i temeljiti stručnjaci. Adolf Hitler j e živ. Točnije, on nije izvršio samoubojstvo u bunkeru, i general Žukov, uz sve dužno poštovanje, nema njegov leš.“ Staljin se nasmiješi i tamne mrlje na njegovim zubima se ukažu na nejasnoj svjetlosti. "Žukov, osloboditelj Berlina. Bavi se spletkama. Možda gleda prema istoku.“ Petrov zavrti glavom. "Mislim kako je Žukov sposoban čovjek. On je profesionalan vojnik bez političkih ambicija. Ako i postoje spletke, on je žrtva pretjerano revnih njemu podređenih ljudi koji mu žele ugoditi. Na prvi pogled svi dokazi idu u prilog tvrdnji da Hitler nije živ, on zaista vjeruje da je leš koji ima, Hitlerov.“
"Njegovi ljudi žele stvoriti kult njegove ličnosti.“ "Da, to je točno. On je težak čovjek, ali njegovi ga ljudi poštuju. Izveo ih je žive iz rata. U očima vojnika to je najvrjedniji dar koji zapovjednik može pokloniti.“ "Ipak, bojim se da se naš general mora naučiti pameti - kada za to dođe vrijeme, naravno. Već sam ga pozvao natrag. Jesi li znao za to?" "Nisam.“ "Uskoro ćemo imati veliku paradu na Crvenom trgu. Velika pobjednička parada - dobar naziv, je l da?“ "Potpuno točan.“ "Tamo će biti sve trupe iz svake jedinice i fronta. Žukov će, na bijelom konju, predvoditi naše patriotske borce. To će za njega biti trenutak najveće počasti. Kasnije ću se pobrinuti za njegovo ispitivanje. Taj gad će se naučiti pameti ili će bez podređenih uvježbavati satniju u paklu." Staljin doda: "Koji je naš sljedeći korak?“ "Provesti nekoliko dana u Moskvi. Postoje nekoliko tragova koji vode odavde. Problem je pronaći koji je pravi. Ipak, kada znaš da kreću odavde, ostalo je samo pitanje vremena. Izlazak iz Belina je predstavljao prvu razinu - i ne tako beznačajan poduhvat - ali biti će teško pronaći stalnu, sigurnu luku. Postoji samo maleni broj mogućih mjesta s kojih se može otići s kontinenta.“ "Španjolska", kaže Staljin. "Sa Francom je, kod te masne, male, fašističke svinje.“ "Sumnjam.“ "Nijemci su podržali Franca. On je njihov dužnik." "Franco je samostalan . On se odlučio za neutralnost i nije poslao Španjolce u borbu za Wehrmacht." "Onda Južna Amerika." "Možda, ali je izuzetno komplicirano do tamo doći." "Afrika?“ "Ne vjerujem, ali predstavlja jednu mogućnost." "Bliski istok?" "Možda, ali vjerojatnija je Južna Amerika." "Japan?“ Petrov odmahne glavom. "Predaleko. Japanci ne vol e Nijemce, i nikada ne prihvaćaju poražene. Hitler ne bi tražio zaštitu od ljudi koji, po njegovom mišljenju, pripadaju nižoj rasi. " "Ja predlažem, ti odbijaš. Uvijek se igraš s moćnikom, druže.“ "Riječi izgovorene bez pažljivog razmišljanja vode u otvoreni grob.“ "Filozofija seljaka.“ "Ali živog seljaka", uzvrati Petrov uz jedva primjetan smiješak. Staljin se grohotom nasmije i lupi šakom po nozi. "Idi onda, moj Berkute, ali dođi opet prije nego otputuješ u Berlin.“ Petrov izađe u hodnike Kremlja siguran da nije daleko od vođe Trećeg Reicha u bijegu. Njihovi se putovi približavaju. Na kraju će se ukrstiti, jedino je pitanje gdje i kada. 39 9. lipanj 1945., 09:00 Dok je Petrov boravio u Moskvi iz njima nepoznatih razloga, njegov tim nije mirovao. Imali su dosta posla, posvetili su se administrativnim pojedinostima i pokušali su doći do nekih manje značajnih informacija. Zidovi njihovih prostorija bili su ispunjeni popisima i fotografijama, ali su oni i dalje radili na dosjeima i izvještajima o zarobljenicima u nadi da će pronaći ljude iz bunkera koji još nisu bili zarobljeni. Gnedinov glavni cilj je bio Martin Bormann, glavni administrator i tajnik Nacionalsocijalističke partije. Izvještaji ljudi iz bunkera su pružali kontradiktorne podatke. Jedan mladi časnik izjavio je da je vidio Bormanna u noći 2. svibnja u sjeverozapadnom predgrađu Berlina. Ali Gnedin mu nije povjerovao, bio je to prestrašeni zečić koji je očajnički pokušavao steći neki bolji položaj u zarobljeništvu. Rekao im je sve što su željeli čuti. Najčešću priču koju su čuli bila je kako je Bormann ubijen u sukobu sovjetskih i njemačkih tenkova, bili su skloni u to povjerovati, jednostavno zato što je najveći broj zarobljenika ispričao tu istu priču. Ipak, nisu bili potpuno u to uvjereni, i dalje su sumnjali, jer nisu imali niti jedan izvještaj očevidaca o sudbini Ludwiga Stumpfeggera, visokog liječnika koji je bio Bormannov partner i njegova sjena u bijegu iz bunkera. Stumpfeggerova neuobičajena visina od gotovo dva metra privlačila je svačiju pažnju, čak i kada je smrt u pitanju. Grupa za specijalne zadatke vidjela je ništa manje upadljivu osobu, jednog agenta Gestapa od oko 180 kilograma koji se zavukao u kanalizacijsku cijev i tamo zaglavio. U panici je pregrizao ampulu s cijanidom i odmah umro. Tijelo se od otrova jako napuhnulo, tako da su ga morali razrezati kako bi ga uspjeli izvući i sahraniti. Ova priča se prepričavala po ruskim jedinicama, ali to je bio jedini izvještaj o živom ili mrtvom Nijemcu koji je imao neuobičajene tjelesne proporcije. Grupa je dobila izvještaj koji se razlikovao od ostalih od jednog bjegunca. Jedan dočasnik, pjegavi ratni veteran ispričao je Gnedinu za vrijeme saslušanja kako se bio odvojio od ostalih i pošao sam drugim putem. Nakon što je prešao rijeku Spree, napravio je veliki krug i vratio se na jugoistok. Smjelost tog čovjeka privukla je Gnedinovu pažnju. "Vaši drugovi su krenuli u pravcu sjeversjeveroistok. Odvojili ste se od njih. Jeste li znali kolikoj ćete se opasnosti izložiti ako ste sami?" Ispostavilo se da nije bio sasvim sam. Pratio je Reichsleitera i visokog liječnika. "Kada su se oni odvojili od grupe?“ "Nakon što smo prešli rijeku. To nije bilo tako lagano kao što se čini. Kada smo stigli do mosta, neki ruski tenkovi su bili na njegovom drugom kraju, Borman n je ušao u jedan naš tenk i tako nam osigurao prolaz. " "Gdje je liječnik bio za to vrijeme?“ "Odmah do mene. Nalazili smo se iza tenka u kojem je bio Bormann i koristili smo ga kao štit." "U velikom broju izvještaja se tvrdi da je Bormann ubijen u jednoj eksploziji za vrijeme bitke.“ "To nije točno. Nekoliko tenkova je uništeno, ali njegov tenk je uspio preći na drugu stranu. Žestoka bitka se vodila. Jedan ruski tenkist je ubio jednog od Fuhrerovih pilota i možda još nekoga. Ne znam točno, nisam obratio pažnju.“ "Jeste li vidjeli Bormanna nakon što ste prešli rijeku?“ "Da, bio sam blizu njega kao što sam sada udaljen od vas. Naravno, bio je mrtav.“ Gnedin se trgne na te riječi. "Mislim kako ste rekli da je uspio prijeći rijeku.“ "Jesam. Ali kasnije je poginuo. To je zaista čudno. I liječnik je stradao. Vidio sam njihove leševe.“
"Gdje?" Osim stenografa, Gnedin je osobno radio bilješke. " U Invalidenstrasse, pored postolja skele." "Sigurni ste da je to bio Bormann i Stumpfegger?“ "Naravno", oštro uzvrati dočasnik. "Vidio sam mnogo leševa. Ne bojim ih se gledati. To su bila ta dvojica." Gnedin je pročitao bilješke nekoliko puta. Poslije svakog čitanja, grč u želucu mu se pojačavao. Bio je siguran kako je ovo istina i morao se potruditi da ju dokaže. Mora postojati neki dokaz. Zato što je Ezdov jedini bio slobodan, i zato što je volio njegovo društvo, Gnedin potraži pomoć od njega i zamoli ga da zajedno odu na "mali izlet". Naredili su da se njemački dočasnik izvede iz ćelije i proveli su ga do dijel a grada koji je spominjao u saslušanju. Čovjek je išao s njima do mjesta gdje je Bormann preuzeo zapovjedništvo nad tenkom. Kada su stigli na drugu stranu mosta, krenuli su prema istoku i pokazao im je gdje je opkolio sovjetsku pješačku jedinicu. Ezdov je ponio raspored jedinica u tijeku borbe, na osnovu njega će pokušati utvrditi koja je bojna bila zadužena za taj dio grada. Kasnije će pronaći o kojoj se satniji radi. Na željezničkim tračnicama dočasnik im je pokazao gdje je vidio leševe. Neprestano je ponavljao da na njima nije bio rana, ali je bio siguran da su bili mrtvi. Ezdov i Gnedin su počeli metodično pretraživati okolinu u potrazi za svježim humkom ili tek iskopanom zemljom: Ezdov je otišao po pojačanje kada su na udaljenosti od dvadesetak metara naišli na jedno uleknuće. Uskoro se vratio s trojicom s pijucima i lopatama. Nevjerojatno je što je sve mogao napraviti s Crvenom značkom, pomisli Gnedin. Grob je bio veći nego što su u početku mislili, u njemu se nalazilo osam raspadnutih leševa. Ipak su samo na osnovu veličine bili sigurni kako je jedan od njih Stumpfegger. Odnijeli su leševe u obližnju bolnicu. Ezdov se vratio u stožer kako bi donio povijest bolesti dvojice nacista i tako potvrdio njihov identitet. Sljedećeg dana je Gnedin potvrdio autopsijom identitet. Fotografirali su leševe za potpunije podatke. U skladu sa Petrovljevim stalnim naređenjima, nisu obavijestili sovjetske vojne vlasti o rezultatima svoje istrage, ali je grupa znala da su Bormann i Stumpfegger mrtvi. Nijemce su ponovo sahranili na istom mjestu na kojem su ih i pronašli. Te noći s u članovi Grupe za specijalne zadatke slavili, i votka se pila u velikim količinama. Nestrpljivo s u čekali Petrovljev povratak kako bi mu pokazali koliko su bili uspješni tijekom njegovog odsustva. 40 9. lipanj 1945., 10:15 Iako je gomila žućkastih oblaka prijetila kišom, Petrov je vozio bicikl. Više je volio svježi jutarnji zrak nego vožnju automobilom. Odavno je shvatio kako ljudi propadaju točno onom brzinom koja je proporcionalna vremenu koje provedu sjedeći za pisaćim stolom, pa se trudio vježbati svaki dan , po svakom vremenu. Najviše je volio pješačiti brzinom koja bi mnogima bila zamorna. To nije bio uobičajeni hod, ali nije bilo niti trčanje, već nešto između. Kada je žurio, vozio je jedan rasklimani bicikl, star nekoliko godina, bez zaštitnog lima i odavno nagrizen hrđom. Crkva Sv. Arkanđela je bila crna tvrđava, zaboravljeno obilježje u oronuloj stambenoj četvrti pored rijeke Moskve. Kada se zaustavio, Petrov odloži bicikl pored ulaza u crkvu. Crkva mu se sviđala, naročito visoki vitraji. Iako je bilo tmurno, staklo staro nekoliko stoljeća kao da je upilo svu dnevnu svjetlost i osvjetljavalo je unutrašnjost crkve. Čak i zimi u njoj je bilo svijetlo i živo, što je predstavljao izrazitu suprotnost oronuloj fasadi i moskovskom vremenu. Osjećajući se ugodno u poznatom ambijentu, uputio se u donji dio crkve. Često je ovdje dolazio. Prošao je kroz sakristiju prepunu polica s knjigama u starim izbljedjelim kutijama kojih je bilo svuda uokolo, čak i pored zidova od bijelog mramora sve do uzdignutog dijela koji je nekada služio kao oltar. Još jednom pomisli kako je razlika između crkve i palače zaista neznatna. Oba zdanja su izražavala moć, oba zahtijevaju pokornost pod prijetnjom smrtne kazne ili gubljenja duše, razlika je samo u vremenu kada će se naplata zahtijevati. Prije gotovo deset godina crkva je prestala služiti svojim svećenicima. Poslije revolucije Centralni komitet partij e je zaposjeo stotine rimokatoličkih crkava i odredio ih za korištenje u takozvane 'društveno produktivnije" svrhe. U mnogima su se sada smjestili sindikati ili vježbaonice. Ova crkva je služila kao stožer za tajn u operaciju poznatu u Kremlju pod iznenađujuće otvorenim imenom: Vatikanska straža. Pertov pomisli kako je prava ironija da su stanovnici crkve prošli cijeli put, od slušanja vatikanskih naređenja i njihovih provođenja do pronalaska načina kako da se ona spriječe ili usmjere na drugu stranu. Šezdesetpetogodišnjak, nekadašnji jezuit, poznat samo kao otac Grigorij, bio je zadužen za Vatikansku stražu . Bivši svećenik rukovodio je elitnom obavještajnom službom čiji je jedini predmet zanimanja bio Vatikan i njegovi svećenici. Samo nekoliko Rusa pored Petrova znali su za ovu operaciju. Tijekom godina Petrov i jezuiti su često surađivali i između njih se razvilo toplo prijateljstvo, prvo službeno, a kasnije i privatno. Najjača veza između njima je bilo to što su obojica preživjela nekoliko različitih čistki. Petrov je od svećenika dobivao besprijekorne informacije popraćene sjajnim analizama. Otac Grigorij je također imao visoko mišljenje o tajanstvenom Petrovu, koji je uživao veliki ugled u Kremlju. Pripadali su istom staležu i, u izvjesnoj mjeri u kojoj to dozvoljava njegova povučenost i nezavisna priroda, imali su povjerenja jedan u drugog. Otac Grigorij je rođen u Bjerorusiji i služio je Vatikanu prije nego što je kao član crkvene državne delegacije dodijeljen crkvenom dvoru . Njegov položaj mu je omogućio sagledati ogroman jaz između aristokracije i seljaka; kmetovi su bili oslobođeni 1861. godine, ali time se malo što promijenilo. Grigorij je napisao brojne izvještaje o lošem položaju ruske sirotinje, ali se Vatikan nije uopće na to obazirao. Vatikanske moćnike s u više od seljačkog pitanja zanimali događaji i ličnosti na dvoru uključujući i ljubakanje između rođaka i povjerljivih osoba Nikole II., kao i korištenje tih informacija. Za privremene vlade Lenjin se tajno vratio u Petrograd, i uskoro je preuzeo upravu nad petrogradskim Sovjetom, t e je zahtijevao mir i zaprijetio je općim štrajkom "ratnim imperijalizmu". Nikola II. je već abdicirao kada je došlo od masovnih štrajkova u listopadu 1918. godine. Kerenski je požurio iz Petrograda u nadi kako će pokupiti vojsku , ali već je bilo prekasno. Lenjin ga je nadmudrio i boljševici su preuzeli veće ruske gradove. Revolucija je završena, krv će še prolijevati u građanskom ratu koji će uslijediti. Otac Grigorij je promatrao formiranje protivničkih strana: bijeli - za cara i europsku intervenciju - protiv crvenih.
Opredijelio se za ove druge, odrekao se svog reda i crkve i stao je u stranu onih koji se bore da poprave uvjete života na ovome svijetu. Petrov je u mnogo navrata razgovarao sa svojim kolegom jezuitom o povijesti i o događajima iz revolucije. Obojica su uočili postepeno slabljenje otpora, iako još uvijek postoje velike razlike između raznih društvenih slojeva, ipak je bilo očito da veći broj Rusa sada živi bolje nego u carevini. Na kraju, samo je to bilo važno. U tome su se obojica potpuno slagala, još uvijek su za njih plamtjeli plemeniti ciljevi revolucije. Kao i uvijek, svećenik je čuo kako se Petrov približava i okrenuo se. Čak i sa svojim debelim naočalama s metalnim okvirima, koje je nazivao teleskopom, morao je napraviti grimasu i zaškiljiti kako bi vidio nešto na udaljenosti od jednog metra. "Petrove", veselo kaže, "već sam pomislio da si stradao u nekoj vlastitoj igri. Što ti treba? Ti nikada ne dolaziš ocu Grigorij u dok ništa ne trebaš. Da sam mlad moj ego bi bio povrijeđen tvojom nepažnjom.“ Svećenikov stol je bio pretrpan, na njemu su ležale gomile papira, isješći iz časopisa, novina i bilješke. U blizini su stajali sivi metalni ormari za dokumente s otvorenim ladicama. Malo dalje su bile naslagane stotine kutije prepune dokumentima. Otac Grigorij nije imao nikakvo osoblje niti službenike na raspolaganju, kada je bila potreba za pisanjem, rukom je ispisivao nečitkim rukopisom, koristeći zašiljeno guščje pero. Političari u Moskvi su dobro poznavali i poštovali oca Grigorija. I poslije brojnih političkih čistki je zadržao moć i ta činjenica nije promakla zainteresiranim promatračima, znali su procijeniti kada je u pitanju neposredna veza s vrhom. "Uvijek isti pozdrav, oče", odgovori mu Petrov. "Starost ti polako začepljuje arterije. Nikada me ne dočekaš pitanjem 'Kako si Petrove?' ili ' Baš lijepo što si došao, Petrove.' Ne mijenjaš se." "Posuđujem stabilnost ideološkim čangrizavcima kao što si ti.“ "Potrebne su mi neke informacije.“ "Da!" veselo poviče starac, "Vidiš? To dokazuje kako sam u pravu.“ "Ponosiš se malim uspjesima.“ "Smatraj da si me prekorio. Što ti sada treba?" upita jezuita "Rimska crkva. Priča se kako je sadašnji papa naklonjen nacistima. Što mi možeš reći o toj neobičnoj sklonosti?“ Svećenik je rukom pokazao na sanduk preko puta stola, krpom sumnjive čistoće je obrisao porculansku šalicu, napunio je vrućim čajem i rukom dao znak Petrovu da je popije. "Nazdorovja!" kaže Grigorij prije nego je iskapio svoju šalicu čaja. "Papa Pia XII., rođen kao Eugenio Pacelli, beznadan, bestidni germanofil. Njemački govori bolje od tebe, čak se tim jezikom služi u svojim osobnim odajama u Vatikanu. Nevjerojatno ali istinito: gotovo svi poslovi pod okriljem crkve se vode na njemačkom jeziku. Pacelli je bio papski nuncij u Miinchenu za vrijeme Prvog svijetkog rata, a od 1920. do 1929. godine imao je sličnu funkciju u Berlinu. Njegovo iskustvo u stranim zemljama omogućilo mu je napredovanje pod vladavinom Pija XI. do kabineta državnog tajnika, što mu je osiguralo potrebne preporuke da postane papa. Njegovo osoblje je sastavljeno od Nijemaca - sve sami laici. Ponekada pomislim da je Pacelli veći Nijemac i od samog Bismarka.“ "Hitler je također katolik, školovao se u crkvenim ustanovama u Austriji", primijeti Petrov. "Bravo!" poviče svećenik. "Nisi me razočarao. Opet si učio.“ "Samo sam malo čitao", uzvrati Petrov osjećajući se malo nelagodno jer je znao kako mu na ovaj način svećenik daje do znanja da nije znao tu činjenicu. "Nemoj niti na trenutak pomisliti da su okolnosti pod kojima je Hitler rastao od njega napravili katolika. I nisu. Veza je više svjetovnija i podmuklija. Oportunizam se osjeća s obje strane Alpa. Uvjeren sam da je Pacelli pomagao Hitlerovu invaziju na Rusiju." "Manje od dva zla: Hitler ili boljševici ateisti.“ "To je, dragi Petrove, suština cijele stvari. Dalje, Nijemci u svojoj kulturnoj sitničavosti imaju zakon koji glasi: ukoliko se građanin odluči za određenu religiju (a, kao što se može očekivati, na to ih i potiču), mora plaćati porez. Porijeklo ovog poreza je nepoznato, ali potječe iz vremena davno prije Hitlera, i možeš biti siguran da taj jezuit ima umiješane prste!" Otac Grigorij se i dalje vrlo ponosio postignućima svog nekadašnjeg reda. "Zamisli ovo, Petrove. Nedjeljni ček svakog mladog, dobrog Nijemca donosi crkvi dobit . Na kraju godine država prenosi novac - kao i sakupljen u kamatu - cijelu tu gomilu novaca u Rim. Taj porez se zove Kirchensteuer, i nacisti ga uplaćuju tijekom cijelog ovog rata kao što su ga uplaćivali i prethodnici. Posljednja uplata proslijeđena je Rimu u prosincu prošle godine." Otac Grigorij sklopi ruke. "Postoji još nešto jako čudno: njemačka vlada ništa ne naplaćuje za ovu uslugu - bez sumnje je to propust koji se dogodio uslijed odsustva židovskih knjigovođa u nacističkoj administraciji.“ "Koliko je novaca u pitanju?“ Svećenik se nasmiješi. "Računa se da u Njemačkoj ima oko trideset milijuna katolika - bar ih je toliko bilo prije nego što je njihova vojska krenula preko rijeke Bug. Po mom proračunu, porez donosi godišnje milijardu njemačkih maraka. Prije rata Amerika je Rimu slala najviše novaca, iako neredovito, jer u to nije bila umiješana država. Ali tijekom rata američki ulozi su znatno opali i, posljednjih pet godina, Nijemci su osnovni izvor stranog prihoda Vatikana. Zanimljivo će biti promatrati kako će zapadni tisak iznijeti ovu cijelu priču.“ "Koju ćeš im ti, bez svake sumnje, uredno pripremiti.“ "Radim koliko je u mojoj moći", uzvrati svećenik s lažnom skromnošću. "Ali tu ima još puno toga, puno više. Sve je to zamršeno, čak i usprkos uspješnom radu na terenu i pažljivoj analizi, ne mogu doprijeti dalje od površine. Crkva je bila neuobičajeno tiha kada je Hitler počeo osvajanje po Europi. Zauzvrat, Hitler s e vrlo malo - to se može shvatiti kao simbolično - miješao u aktivnosti Vatikana. Crkva je u Njemačkoj uglavnom bila ista kakva je bila i prije Hitlerovog uspona.“ Petrov sklopi oči i promeškolji se na stolici. Otac Grigorij je pijuckao čaj. "Na ovom mjestu ulazimo u podzemni svijet biheviorističke analize, novog ali korisnog alata koji može služiti povjesničaru. Mogu shvatiti položaj Vatikana, ali zašto bi Hitler bio toliko raspoložen za suradnju? Je li zbog
toga što nije želio riskirati da naljuti trideset milijuna građana?“ "Misliš li da tu ima još nešto?“ "Ima puno više", kaže otac Grigorij Petrovu.'Masno je da je na samom početku rat a Pacelli imao siguran dokaz o logorima smrti i o događajima u njima. Jesu li papa i crkva progovorili? Nisu sve do kraja, kada to više nisu mogli izbjeći. Znači li to strah od Hitlera, ili, što je još gore, prešutnu podršku njegovim ciljevima? Moj odgovor glasi - crkva pod Pacellijem ima jake povijesne prethodnike za sve što nacisti rade. Upravo je crkva, na kraju krajeva, natjerala Židove da nose žutu zvijezdu i zabranila im miješanje s kršćanima. To se dogodilo u dvadesetom stoljeću. To je mrlja na humanizmu papista kojim se toliko ponose.“ "A otac Grigorij će se pobrinuti da se te informacije objave.“ "Da, s velikim uživanjem. U jednom prikladnom trenutku. Zanimljivo će biti gledati kako se Vatikan pokušava izvući ispod tog crnog oblaka.“ "Izgleda kako uvijek uspijeva.“ "To je tajna opstanka institucija. Mijenja se samo kada je na to prisiljena, može biti poštena i otvorena kada to nalaže određena situacija." "Mora još nešto biti.“ "Vatikan je vjekovima postojao kao osjetljiva tvrđava, vjerska enklava, u srcu Italije, na zadovoljstvo Talijana, ali ipak samo kao stanar. Po zakonu nije imao pravo na to mjesto, iako po izvjesnoj definiciji, ima politički entitet, ali bez političkih prava i status koje imaju ostale države. Zahvaljujući dobroj volji Italije, Vatikan je mogao opstati, iako su talijanski političari neprestano priželjkivali enklavu . Tijekom svih ovih godina bilo je bezbroj površnih pregovora s talijanskom vladom da vatikanski posjed prepuste crkvi, a zauzvrat dobiju status nezavisne države. To se konačno dogodilo za vrijeme Mussolinija. On je pokušao učvrstiti vlastitu moć i za nastavak njegovog programa bilo mu je potrebno rješenje vatikanskog pitanja. Godine 1929. kada se Pacelli vratio u Rim, Mussolini i crkva su potpisali Lateranski sporazum. Imaj Petrove na umu, da Hitler nije bio tada na vlasti, još uvijek se borio za politički položaj u Njemačkoj i pokušao je osnovati organizaciju koja će financirati njegove političke ambicije. Kada je došao do sporazuma s talijanskom vladom, Vatikan je primio sedam stotina pedeset milijuna lira u gotovini i još milijun lira u talijanskim obveznicama koje su imale podlogu u zlatu uz kamatu od pet posto. Ja vjerujem da je veliki dio tog novca - možda i glavnina - stigla do Hitlerovih nacionalsocijalista koji su, zauzvrat, dali određen broj ustupaka i obećanja.“ Otac Grigorij je na trenutak zašutio kako bi došao do daha, i kada se nagnuo naprijed, glas mu se spustio za cijelu oktavu . "Kako bismo inače mogli objasniti Hitlerovu iznenadnu i do tada neobjašnjivo pu n u ratnu blagajnu? Prilozi? Nemoguće! Bili su usred teške krize. Nijemci nisu imali novaca, Petrove! Ipak, eto Hitlera punog gotovine. Njegovi vojnici imaju nove uniforme, oružje, sve što se može novcem nabaviti. Novac od crkve. Ako je tako, moramo se zapitati: što je Hitler dao zauzvrat?“ Jezuit je sada govorio gromkim glasom. "Molim te da shvatiš, dragi moj druže, da je ov o mišljenje jednog starca, ali postoje dokazi. Što kada bih ti rekao da ta obećanja uključuju vraćanje zajma, eliminiranje njemačkih masona, pritisak na europske Židove i beskompromisno optuživanje komunizma - posebno ruskog zbog naše politike prema vjeri?“ "Što si stavio u čaj?" upita Petrov sa smiješkom. "Ako je sve ovo istina, crkva će biti ozbiljno primorana da se brani.“ "Crkva je sasvim sposobna da se obrani. Ne mogu sve ovo dokazati - barem ne još. Ali sam uvjeren da su se događaji tako nekako odvijali. Jedino se na taj način mogu objasniti posljedice koje su nama poznate. Hitler i Pacelli su potpisali konkordat nakon što je prošlo više od šest mjeseci od Hitlerovog dolaska na vlast. To je zapanjilo svjetsku diplomaciju; istovremeno je Hitler pokušao uništiti slobodu pojedinaca, ali se neočekivano zalagao za slobodu djelovanja njemačkog katoličkog svećeništva i osiguravao je njemački m građanima sljedbu svojih vjerskih uvjerenja bez uplitanja države. Neobično, zar ne?“ Otac Grigorij nije čekao dogovor. "Nema uopće nikakvog prokletog smisla, Petrove. Poslije toga su njemački masoni jako oslabjeli, a sve što se dogodilo Židovima već je zabilježeno. Što se nas tiče, Hitler nas je napao. Taj konkordat je, naizgled, također posebno podvukao ponovo uspostavljanje Kirchensteuera. Previše se toga dogodilo da bi to bila slučajnost.“ "Ako je postojalo surađivanje u vrhovima, kakva je interakcija postojala u nižim redovima?“ "U nekoliko slučajeva su vatikanski agenti igrali ulogu posrednika u ime Njemačke, ali su uglavnom sve veze bile na samom vrhu. Upravo proučavam izvještaje po kojima je Vatikan aktivno umješan u organizaciju bijega nacista iz Njemačke. Očigledno postoji put, veza između niza samostana u Alpama i ovaj kanal, kako sam obaviješten, prepun je sitnih i krupnih nacističkih riba koje plivaju prema oceanu." "Imaš li za to dokaze?“ "Talijani su brbljavi, a Vatikan zapošljava pravi ljudski talog za obavljanje svojih prljavih poslova. Naši ljudi u Švicarskoj i Rimu saznali su da tijekom nekoliko godina neki utjecajni nacisti, kao i mnogi njemački industrijalci, polažu velike svote novaca, zlato i druge valute na račune u Švicarskoj i Argentini. Bez sumnje se neki od dalekovidnih nacionalsocijalista i njihovih pristalica pripremaju da se toga domognu.“ "Možeš li identificirati tko stoji iza tih transakcija?“ "Uglavnom ne mogu. Izvan svake sumnje je da se kapital prebacuje, ostalo je nagađanje.“ "Dokaz je i kanal za bijeg", naglasi Petrov. "Ako je Vatikan imao sporazum sa Hitlerom, sada pomaže nacistima da pobjegnu kako ne bi progovorili.“ "Takvo je i moje mišljenje", odgovori otac Grigorij. Petrov ustane i polako počne oblačiti kaput. "Volio bi više znati pojedinosti o mreži koja organizira bijeg nacista - kako funkcionira, koje su veze, u stvari, sve što mi možeš reći. Također bih volio ime nekog agenta u Italiji u koga mogu imati
povjerenja.“ Svećenik zaškilji, nakrivi glavu na jednu stranu, podigne čupave obrve i uputi mu pogled preko naočala. "A, tako, Petrove, sada smo došli do pravog razloga tvoje posjete, što sada namjeravaš?“ "Znaš li čuvati tajnu?“ Otac Grigorij ozbiljno klimne glavom i nagne se prema njemu. "Dobro.“ Na trenutak jezuit nije reagirao. Zatim, bez ikakvog nagovještenja, nasloni se na stolicu i prasne u grohotni smijeh koji je odjekivao u crkvi. Kada je Petrov stigao do portala, još je do njega dopirao svećenikov smijeh iz dubine crkve. 41 12. lipanj 1945., 14:00 Petrov je uvijek volio sjediti pored rijeke Moskve i uživati na suncu promatrajući golubove i patke. Golubovi su uglavnom nestali, kao žrtve gladovanja za vrijeme rata, ali kako su patke ptice selice, umjesto onih koje su stradale uvijek su nailazile druge. Opuštao se pod zrakama toplog sunca. Za razliku od većine ljudi, Petrov se nije odmarao u parkovima na obali rijeke, više je volio običnu kamenu klupu nedaleko od Crvenog trga. Iako nikada nije hranio ptice, okupile su se oko njega u nadi da će im nešto pružiti, i uživao je u njihovom gugutanju. Prošlo je tri dana od susreta s ocem Grigorijem. Kurir mu je prethodnog dana uručio kuvertu sa podacima o vatikanskoj mreži za organiziranje bijega nacista, uključujući mape s obilježenim mjestima gdje se koriste planinske kuće i samostani. Svećenik je napisao na ceduljici Petrovu neka ode do omiljene klupe u određeno vrijeme određenoga dana. Nije naveo razlog. Sjedeći na klupi, Petrov se smješkao. Svećenik očigledno uživa u dramskim obratima. Klupa se na suncu zagrijala i postala je mekša, baš kao i Rusija, pomisli Petrov. Duga, jaka zima nevoljno se povlačila pred dolaskom proljeća. Iglice plavičastozelenog mraza su još uporno svjetlucale pod drvećem u Šumama sve do lipnja. Proljeće nije dugo trajalo. Kiše bi otopile snijeg i trava bi naglo zazelenila. Izgledalo je kao da cvijeće naraste po nekoliko centimetara preko noći. Nebo bi se zacrnilo od bučnih jata ptica koje su se vraćale iz toplijih krajeva. Drveće je prolistalo kao da je dotaknuto čarobnim štapićem. Petrov je volio proljeće i mrzio je što je kratko trajalo i kao preko noći će prijeći u ljeto. Pomisli kako je proljeće prekratko za njegovu dušu, ali za kojeg pravog Rusa nije? Odlučio je uživati u ovom trenutku i pokušao je ne misliti na posao. Uhvatio je sebe u promatranju jedne visoke, mlade, elegantne, crnokose žene koja mu se približavala. Na sebi je imala svijetlosmeđu uniformu sovjetske armije s činom bojnika. Nekoliko nizova ordena visjelo je na lijevoj strani vojničke bluze i zveckalo je na svakom njenom koraku. Dva dječaka, gotovo istih godina, trčkarali su oko njenih nogu, veselo se smijući i nogama gurajući jedan drugoga. Jedan dječak je nosio igračkujedrilicu. Kada se žena zaustavila točno pred njim, dječaci se sjuriše k obali kako bi se igrali na rijeci. Opomenula ih je da ne ulaze obuvenu u vodu. Bila je sigurna da će je poslušati, kao što je bila sigurna da se sami mogu brinuti o sebi. Promatrao je kako vadi zgužvanu kutiju cigareta iz džepa, uzima jednu cigaretu, pali je kresnuvši drvenom šibicom o kožn u čizmu. Povukla je dim i dugo ga držala u plućima. Zatim se okrene prema Petrovu i progovori. Očekivao je da tako visoka žena ima duboki, muški glas, međutim glas joj je bio tako melodičan i ugodan da ga je odmah osvojila. "Druže Petrove." Trgnuo se na spomen vlastitog imena. "Ja sam Talija Pogrebenoj. Moj nekadašnji zapovjednik mi je po slao poruku da se sastanem s tobom. Rekli su mi da možda imaš posao za mene. " Petrov se borio s porivom da se nasmiješi. Svećenikovi pipci su duži nego što je mislio. Već je donio odluku da je njegovoj grupi potrebno pojačanje, jer Hitlerov put vodi do Italije i potreban mu je netko tko tečno govori talijanski jezik. Bailov se snalazi u Italiji, ali sakupljanje osjetljivih informacija zahtijeva precizno znanje jezika, kao i sposobnost čovjeka da se uklopi u danu sredin u kad je to neophodno. Grigorij mu je pročitao misli. Agent u Italiji je bila jedna stvar, ali član grupe koji govori talijanski je puno bolje rješenje. "Imaš lijepe sinove, bojniče Pogrebenoj.“ "Talija", kaže ona. "Otpuštena sam iz vojske. Nisam imala prilike pronaći drugu odjeću.“ "Jesi li bila dugo u vojsci?“ "Od njemačke invazije. U tom trenutku moji sinovi su imali dvije i tri godine. Sada su već veliki. Visoki su na oca." Glas joj se izgubi. "Morat ću se ponovo s njima zbližiti." Dok je govorila gledala ga je ravno u oči. Pripadala je onoj vrsti žena koje su kod muškaraca radile utisak da s u jedini na svijetu. Djelovala je čudesno na ljude, jer se činilo kao da ima sposobnost čitati tuđe misli. "Koliko ti je važno ostati uz tvoje sinove?" upita Petrov. Slegne ramenima i baci opušak u rijeku. "Koliko je važan taj posao?“ "Jednake važnosti kao i sve što si do sada radila. Ratovi ne završavaju s prestankom pucnjave. Uvijek ima novih opasnosti. Ove smo otklonili, ali biti će drugih. To smo naslijedili." Petrov izvadi svoju bilježnicu, ispiše nekoliko riječi na papir i pruži joj ga. Ona ga uzme i pročita: "Sutra. Ako ne dođeš, potražit ću nekog drugog.“ "Imam dosje sa sobom. U poruci ti je pisalo kako će ti možda biti potrebna." Otvorila je jednostavnu torbu od smeđe kože i pružila mu debeli, izblijedjeli fascikl, a on ga spusti pored sebe na klupu. "Je* 1 bilo teško?" upita Petrov. "Jesi li i ti bio tamo?" On klimne glavom. "Onda znaš odgovor.“ Kada je pozvala dječake oni mjesta dojure i stanu pored nje. Ona se nasmije Petrovu i ode sa svojim sinovima koji su se ponosili majčinom uniformom. Visoka je, sto osamdeset, možda i nešto viša, procjeni Petrov. Jake noge i mišićava pozadina. Dug, tanak vrat i široka, snažna leđa. Široke šake, ali tanki i lijepo oblikovani prsti. Njegov instinkt mu je govorio da će dobro obaviti posao. Kada se udaljila, patke i nekoliko gusaka s ružnim, narančastim kljunovima opkoliše Petrova. On se nasloni na klupu uživajući u toplim zrakama sunca 42 12. lipanj 1945., 18:30 Iako je rat tek bio završio, već je počeo "slatki život" u Berlinu. Starci i
djeca nisu se mogli prehraniti i umirali su od gladi, a žene su izmilile iz ruševina i nastavile svoj život. Sovjeti su mnoge prisilili na rad, kako bi raščistili grad, a one žene - naročito one koje više vole lakši posao - navukle su najbolju odjeću iz svojih djevojačkih škrinja, stavile rumenilo koje su radile od istucanih cigli i izašle na ulicu baviti se najstarijim zanatom. Prije nego što je pao, Berlin je, kao i Amsterdam, Hamburg i Marseilles, bio poznat po brojnim i raznolikim zabavama. Tu je se moglo naći sve za svačiji ukus, potrebu i džep. Čak je i Hitler, koji je prezirao prostituciju kao neprirodnu aktivnost kojom se ne produžuje vrsta, imao dovoljno razuma da je ne ukine. Dok je tisuće njemačkih vojnika ginulo na istočnom frontu, berlinskim prostitutkama je posao išao sve lošije i lošije, dok na kraju nisu potpuno izgubile klijente. Tijekom saslušanja preživjelih u bunkeru grupa za specijalne zadatke je otkrila neka svjedočanstva u vezi sa situacijom koju su nazivali Misterij Fegelein. Sam Petrov nije bio siguran koliko je važna, ali je to ostalo neriješeno pitanje, pa se zbog toga s time trebalo pozabaviti dok je njihov vođa bio u Moskvi. Bailov je na sebe preuzeo pratnju najboljeg putokaza kojega s u imali, iako nije bio potkrijepljen čvrstim dokazima. Informaciju su dobili od generala Rattenhubera, šefa oslobođenja Reicha. Rattenhuber je od svi h ostalih zarobljenika u bunkeru najbolje s njima surađivao. Hitler je 27. travnja saznao daje Himmler poslao glasnike britanskim agentima da izvide kakve s u mogućnosti za okončanje rata. Kada je Fuhrer otkrio Himmlerovo izdajništvo, poludio je od bijesa i odmah je pozvao Fegeleina koji je 1944. godine bio Himmlerova osobna veza s Hitlerom. General Hermann Fegelein je bio tipičan Hitlerov neuspjeh. Dvadesetih godina ovoga stoljeća bio je konjušar, a zatim džokej. Sumnjalo se u njegovu umiješanost u namještanje rezultata nekoliko konjskih trka u Bavarskoj u korist svog dobrotvora, jednog od prvih Hitlerovih pristalica među industrijalcima, pa tako posredno i u Fuhrerovu korist, jer je novac proslijeđen direktno partiji. Budući oportunist, Fegelein je postao članom SS pilotskih jedinica i brzo je napredovao. Kasnije se udvarao i oženio zgodnom mlađom sestrom Eve Braun, Gretl. Od tog trenutka pripadao je Hitlerovom najužem krugu. Ali niti tada nije izgubio loše, stare navike u koje su podrazumijevale i veze s drugim ženama. Kada je Hitler 27. travnja saznao kako Fegeleina nisu vidjeli u bunkeru prethodnog dana, naredio je Rattenhuberu da ga pronađe. Šef oslobođenja je dao nalog pukovniku Peteru Hoegleru, koji je poveo malu patrolu kroz ruske redove do Charlottenburga gdje je našao Fegeleina kao kod kuće - ili preciznije, u naručju lijepe, mlade crvenokose žene. Hoeglerovi ljudi su prepoznali ženu, jednu manje poznatu glumicu, koju su kasnije površno ispitali i pustili. Njihov zadatak se odnosio samo na generala. Hoegler je naredio Fegeleinu da se obuće, ali on je zamolio da se prvo javi svojoj šogorici, Evi Braun. Hoegler je bio pošten čovjek, general je uvijek prema njemu bio prijateljski raspoložen, pa mu je dozvolio telefonirati. Fegelein je molio Evu da se zauzme za njega, ali ona je samo zalupila slušalicu. Rattenhuber nije prisustvovao Fegeleinovom saslušanju, ali dobio je naređenja da izvrši smrtnu kaznu i opet su pozvali Hoeglera. On je osobno pucao u njega i ubio ga je metkom u potiljak. Sahranili su ga u vrtu Ureda u rupu od granate. Kasnije je Hoegler ubijen pri pokušaju bijega iz bunkera. Rattenhuber nije imao predodžbu koga je Hoegler poveo sa sobom kada je krenuo za nekadašnjim džokejom, tako da je jedini izvještaj temeljen na izjavi koju je kasnije Hoegler podnio njemu . Zna li se ime žene koja je bila s Fegeleinom? Naravno. Bila je glumica, zapravo vrlo darovita. Čest gost na nacističkim zabavama iz viših krugova. Zove se Lisl Marchant, a po umjetničkom imenu Honey. Bailov ju je odlučio potražiti. Odlučio je krenuti po bistroima i malim klubovima, koji su ponovo oživjeli, čak i ako je ne pronađe, malo će se zabaviti. U klubovima je bio nekoliko puta nakon što je Petrov otputovao u Moskvu. Sve žene koje je sreo su tvrdile da su glumice i očajnički su željele biti korisne Rusu koji bi ih štitio. Štoviše, to uopće nije bilo toliko zabavno koliko se nadao, jer su uglavnom bile neprivlačne i užasno su smrdile. Bailov je bio prisiljen taj dio grada posjećivati danju, jer su Sovjeti uveli policijski sat koji se morao strogo poštovati. Svakoga koga uhvate na ulici kada padne mrak biti će ubijen, i mnogi su već na ovaj način stradali. Crvena značka mu je naravno omogućavala slobodno kretanje, ali noću bi se moglo dogoditi da je ne stigne pokazati. Odlučio je ne riskirati život radeći noću, dok za to ne budu postojali jaki razlozi. Tek se smračilo, i zrak je bio topliji i vlažniji nego ikada prije. Bailov je proveo dan boreći se s grupama prostitutki i uličarki. Ljutila ga je njihova agresivnost. Nerado su primale novac, više su voljele hranu u konzervama i cigarete. Možda su izgledale slabe i nezaštićene, ali su se zato dobro cjenkale. Teško se moglo zamisliti da se ruske žene ovako ponašaju kada ih je zadesila ista sudbina, ali Bailov je znao kako je volja za životom jača od svih drugih ljudskih nagona..Potraga za glumicom, koja je u početku obećavala i provod, postala je vrlo zamoran posao. Dok je Bailov pijuckao lošu votku, jedna mršava, riđokosa žena u pohabanoj, crnoj haljini sklizne na stolicu pored njega i podigne suknju da pokaže svoju koščatu robu. "Ne nosiš uniformu." Gukne. Vidio je kako joj je vrat prljav, i kako joj se crni ispod raspucanih noktiju. "Morate biti važna osoba.“ "Jesu li uniforme neophodne?“ "Ne shvaćaš. Priča se da tražiš određenu osobu. Mislila sam da nosiš uniformu." "Jesi li ti ta?" upit a on . Nije bio raspoložen za igre. "Nisam, ali možda nešto znam." Dodirne njegovu mišicu. "Za određenu cijenu.“ "Sve ima svoju cijenu.“ Sijevne pogledom i zarije nokte u njegovu ruku. "Ivan Grozni", prezirno kaže. "Surovi ruski vladar. Muka mi je od vaše grubosti. Ne podcjenjuj ono što još ne znaš. Ako želiš informaciju, imam je, ali ćeš ju morati platiti. Ako ne želiš, idi k vragu, neću s tobom gubiti vrijeme.“ Bailov je pažljivo odmjeri. Nije se šalila. "Što si čula, a mene može zanimati?“
"Pokušavaš doći do Lisl Marchant. Ona je od onih koje uloge dobivaju zbog svog tijela, a ne talenta. Bila je glupa, bavarska drolja.“ "Bila?" upita Bailov. "Bila, jest. Sada više nema razlike." "Bavarska drolja", kaže Bailov. "Nije kao ti?" "Svinjo", opsova ga. "Nisam oduvijek ovakva. Ne moram trpjeti tvoje uvrede, čak niti za novac. Dovoljno je da preživim." "Gdje je ona?“ "Živa je. Moja informacija neće biti jeftina. Radije ću je ponijeti sa sobom u grob." "I to se može dogovoriti", zaprijeti joj Bailov, osjećajući kako blefira. "Koliko?" "Osobni dokumenti. Švicarska putovnica. Karta za Argentinu.“ "Tko si ti?“ "To nije bitno. Više me zanima što ću postati, uz tvoju pomoć.“ On se nasmiješi. "Ti imaš problema, Fraulein, i tebi treba moja pomoć. Nemaš se čime cjenkati.“ "Znam gdje je Lisl Marchant", uvjerljivo izjavi, "ako to želiš saznati, hajdemo se dogovoriti za razumnu cijenu.“ Bailov se nasmije. "Uskoro će policijski sat. Ti ćeš se zavući u svoju rupu, a ja ću otići i više se neću vratiti. I što ćeš onda? Bez kupaca, tvoja informacija nema nikakvu vrijednost.“ "Moja cijena nije toliko visoka", ona kaže. "Ne za takve kao što si ti.“ "Kao što sam ja?“ "Mogu te na kilometar namirisan'. Svakako te mogu procijeniti.“ "Na što mirišem?“ Uznemirila se. "Na Gestapo", izleti joj. "Ja sam Rus", Bailov progunđa. "Nacija nije važna. Svi ste isti." "Cijena je previsoka", kaže. dade rukom znak konobaru, plati i odmakne stolicu kako bi mogao ustati. Ona poblijedi i počne se preznojavati. Kada je brzim korakom izašao na ulicu čuo je udaranje visokih potpetica na asfaltu iza sebe. "Gade", prošapta. Nervozno je pogledavala ljude oko njih. "Ima još deset minuta do početka policijskog sata. Neću platiti cijenu koju tražite, Fraulein." Zgrabi ga za ruku. "Molim te!" počne ga preklinjati. "Bilo bi bolje da kreneš", kaže, uživajući u njezinoj patnji. "U redu", poraženo kaže. "Reci koliko ćeš mi platiti." "Zavisi.“ Proleti pogledom po ulici na kojoj nije više bilo nijednog civila, a zatim ga povuče za rukav. "Moramo ići.“ Povela ga je jednom sporednom uličicom, kada su izašli iz glavne ulice počela je nekako trapavo trčati. "Požuri!" molila ga je. Na ulicama je bilo puno ostataka ruševina i ona se stalno spoticala dok se probijala kroz njih. Bailov je iza nje trčao i pomalo ga je zabavljalo njeno uzbuđenje. Nekoliko ulica dalje naletjeli su na patrolu crvenarmejaca. Trčala je ispred njega i vojnici su je uspjeli uhvatiti. Bailov im se polako približavao. To su bili neiskusni vojnici, pripadali su pozadinskim jedinicama. Odmah su ga opkolili. Ženu su držali po strani s pištoljem uperenim u glavu. Jedan krezubi narednik s prstima požutjelim od nikotina je predvodio patrolu. "Što je, nacisto? Želiš ovu žensku?" Njemački jezik mu je bio grub kao i rječnik koji je koristio. "Ne, narednice", odgovori Bailov na ruskom. "Tražim nove stanovnike za zelene stanove u Lubjanki." Vojnici se ukoče. Bailov sijevne svojom Crvenom značkom i s uživanjem počne promatrati kako se ljudi žurno gube niz mračnu ulicu. Žena je zurila u njega. "Bila sam u pravu", kaže. U njenom glasu se osjećao prizvuk straha i divljenja. "Ako mi ne kažeš sve što znaš, ovo će biti najgori dan u tvojem životu.", opomene je Bailov. "Što znači jedan više?" odgovori, smijući se i pojuri pored njega jednom uličicom. Izgledalo je kao da ulica u kojoj žena stanuje nema drugih stanovnika. Od nekadašnjih starih stambenih zgrada od kamena ostala su samo razrušena pročelja. Povela ga je kroz mračni podrum u kojem se nalazilo nekoliko sobica odvojenih od središnjeg podrumskog dijela nevješto sagrađenim pregradama. U podrumu su bile uglavnom žene. Jedna mlađa žena sjedila je u mračnom kutu i na grudima držala mršavu bebu, čučeći i ljuljajući se lijevodesno. Kada su Bailov i žena ušli nitko nije podigao pogled. Berlinci se više nisu miješali u tuđe poslove, samo su vodili brigu o sebi kako su najbolje znali i ništa drugo im više nije bilo važno. Žena je stanovala u jednom pregrađenom sobičku. U sobi se nalazio madrac, jedna stolica i drveni sanduk na kojem je stajalo nekoliko svijeća. Raspelo na zidu je stajalo na koso, pa je izgledalo kao da Krist skače s tornja. Za okvir su bili zakvačeni osušeni palmini listovi. Žena upali jednu svijeću i slab , žućkasti plamen neznatno osvijetli prostoriju . Bailov primijeti da je ono malo odjeće što žena ima, uredno složeno na metalne vješalice i da je soba očišćena. Jedna stara, istrošena metla stajala je u kutu sobe. "Cigaretu?" on upita i dobaci joj neotvoreno pakiranje kutije cigareta. Pažljivo ju je promatrao dok je mršavim prstima nervozno pokušavala otvoriti kutiju. Pokreti su joj bili neusklađeni, bila je ili bolesna ili neuhranjena. Sjela je na krevet, visoko podignuta suknja otkrivala je sablasno bijele butine, uzela je svijeću kako bi pripalila cigaretu i žudno povukla dim. "Gdje je Lisl?" naglo upita. Polako i šumno je ispuštala dim, ispruži se i rukama pokrije lice. "Ispred tebe", kaže umorno. Bailov se naceri. "Znači ti si glupa bavarska drolja s dobrim tijelom?“ Ona klimne glavom. "Baš ta. Moja glupost je poznata. Rekla sam ti da je Lisl Marchant dobivala uloge zbog svog tijela, a ne zbog talenta. To je istina. Pretpostavio si da imam izgled glumice." Još malo podigne haljinu. "Kao što se možeš i sam uvjeriti, to nije istina. Mali broj glumica izgleda isto kao na platnu. Kamera vidi samo ono što redatelj želi da se vidi. Važna je želja i volja iskoristiti vlastito tijelo, i, što je još važnije, vještina da se to sprovede. Bila sam posebno darovita, i zato sam dobivala uloge. Tako svatko dobije uloge." "Stari, dobri način. I što se dogodilo?“ "Družila sam se s pogrešnim ljudima." "Kao što je SSgeneral Fegelein?“ Ona se naglo podigne, kašljući od dima, namjesti haljinu i spusti noge s kreveta. "Tko si ti?“
"Bila si sa generalom kada su došli po njega 27. travnja iz oslobođenja Reicha.“ Žena je pažljivo držala cigaretu između palca i kažiprsta i ljuljala se lijevodesno. Zurila je u Bailova. "Nisam.“ "Nemoj mi lagati", kaže tiho. "Bila si s njim u krevetu.“ "Ti si gestapovac.“ 'Ma sam Rus", strpljivo odgovori. "Priča se da si bila jedna od njegovih kurvi.“ "Zanimljivo. Nikada nisam sebe smatrala kurvom, a sada kada to čujem izgovoreno na glas, i ne zvuči tako loše. Nisam ga dobro poznavala. Bili smo zajedno nekoliko puta. Tvrdim da je bilo mnogo gorih ljudi od Hermanna. Barem je njegov ukus bio normalan. Mogao ga je dignuti kao čovjek i pomagao mi je.“ "Bila si s njim dvadeset sedmog.“ Ona se ponovo opusti na ležaju i uzdahne. "Još nisam spremna razgovarati o detaljima. Hoćeš li mi omogućiti sve što želim?" Izgledala je slabo i prestrašeno, kao dijete, ali morao se podsjetiti da je glumica. "Zavisi o prirodi informacije koju imaš. Ispričaj mi što se dogodilo te noći.“ Ona pogleda u strop . "Upravo smo ležali nakon vođenja ljubavi. Otad nisam bila ni s kim", brzo doda i pogleda ga iskosa. "Nenajavljeno su stigli - jedan časnik i tri vojnika. Časnik je naredio Hermannu neka se obuće. Skamenio se od straha, i pokušao je nagovoriti čovjeka da kaže kako ga nije našao. Časnik se zvao Peter. Činio se kao pristojan čovjek.“ "Ali ipak su ga odveli.“ "Nisu odmah. Dozvolili su mu telefonirati." "Zašto?“ "Da razgovara sa šogoricom." Žena spusti pogled. "S Evom Braun", kaže Bailov. "Bio je oženjen sestrom Eve Braun koja se zove Gretl. " "Da. Njegova žena je bila u drugom stanju. Molio je Evu neka se zauzme za njega.“ "I što mu je rekla?“ "Zalupil a mu je slušalicu i Hermann je počeo plakati. Bilo ga je užasno gledati kako plače. Čak je i vojnicima bilo neugodno." "A onda?“ "Obukao se i odveli su ga van. Natjerali s u ga da odjene uniformu. Kada s u izlazili, još uvijek je pokušavao uvjeriti časnika da ga pusti.“ "Što si ti napravila? Čekala da se vrati?" Žena ga pogleda pogledom koji se upućuje samo stvarno ludim ljudima. "Naravno da nisam. Uzel a sam nekoliko stvari za koje sam mislila da Hermannu više neće biti potrebne i brzo otišla. Shvatila sam da on ..." Nije dovršila rečenicu. 'i više se nikada nisi tamo vraćala?" Zavrtjela je glavom. Bailov je šutio. Želio ju je šutnjom prestrašiti. "'Zašto si tako brzo otišla?“ "Jer su ga uhitili.“ "Jesu li i oni upotrijebili taj izraz?“ "Nisu, nis u trebali biti toliko eksplicitni. Mi, Nijemci, se razumijemo u uhićenja. " "Bojala si se da će se vratiti i tebe uhititi?“ Slegla je ramenima. "Vjerujem kako čovjek mora biti oprezan. Hermann mi se jako sviđao, ali bio je opasan, razumiješ? Njegova žena je sestra Eve Braun. Nisam bila sretna što sam blizu svih tih važnih nacista, ali bilo je i uzbudljivo, shvaćaš?" Okrenula se na bok. "Muškarci ne shvaćaju kolika moć privlači izvjesne žene. Hermann je bio malo viši od patuljka, ali bio je na samom vrhu. Imao je sve - ili, točnije, sve mu je bilo dostupno. Teško da bi ga se neka djevojka odrekla. Također je bio vrlo darežljiv prema meni.“ "I nikada ga više nisi vidjela?“ "Nisam, kunem se", doda brzo. Bailov sjedne na rub kreveta i rukom pređe preko njezine noge. "Ovo ne vrijedi koliko i novi identitet", kaže. "Moraš mi pružiti više od toga.“ "To je sve što znam." Uzdahne. "Ali ti mogu pružiti sve ostalo što imam", patetično kaže, pokušavajući zvučati kao zavodnica. Bailov ustane. "To je nedovoljno.“ Kada je skočila s kreveta primila ga je za ruku. "Molim te, ne ostavljaj me", preklinjala je. Obgrlila ga je oko struka i zarila glavu u njegov trbuh. "Potrebna mi je pomoć.“ Odgurnuo ju je i krenuo prema vratima. "U redu." Ustane, navuče zavjesu preko ulaza i gurne ga natrag u sobicu. "Hermann je planirao otići iz Berlina. Rekao je kako mi može pomoći da otputujem. Sve bih napravila da odem - svatko bi. Pratili su ga. Govorio je da zna Hitlerove tajne.“ Bailov se nasmije. "Izmišljaš kako bi me ovdje zadržala.“ "Nije točno", kaže ljutito. "To je istina. Pomozi mi." "I tada ti je ispričao tajne?“ Odmahne glavom. "Nije bilo tako. Zapravo je nagovijestio o čemu je riječ." Bailov je pažljivo slušao. "Rekao je da će Hitler zadati svijetu više muke nego što se može pretpostaviti.“ "To je sve?“ "Rekao je da bi Hitler naredio njegovo ubojstvo kada bi saznao što mu je sve poznato. Znaš li na što je mislio?“ "Ne znam", odgovori Bailov, "ali tvog dragog s u smaknuli to isto popodne." Ona klone. "Od koga je dobivao te informacije? Od Eve Braun? Njegove žene?“ "Ne znam“ Bailov se nasmije. "Ispričala si mi sve što ti je rekao?“ "Sve, baš onako kako mi je ispričao. Moja profesija je takva da moram pamtiti tekst. Sve sam ti rekla - sve do posljednje
riječi. Kunem se. Hoćeš li mi sada pomoći?“ Bailov je procjenjivao situaciju. Ovo nije u cijelosti ona vrsta dokaza koju Petrov traži, ali u kombinaciji s onime što već znaju, potkrepljivalo je njihovo mišljenje. "Pokupi stvari", kaže joj. Znao je da je u pravu. U mraku Crvena značka ga ne bi mogla zaštititi. Kada joj je rekao da će ostati, donijela je vjedro hladne vode i okupali su se. Proveo je noć u njezinom krevetu i iskoristila je priliku da mu pokaže kako jedna dobra glumica dobiva uloge. Ujutro je Bailov poveo Lisl sa sobom u stožer Grupe za specijalne zadatke i smjestio je u ćeliju. Nakon što je izdao naređenje za još jednim saslušanjem, i zatim je avionom prebacio u sabirni centar u Moskvi, poslao je telegram Petrovu. Te večeri ju je posjetio u ćeliji. Mirno je primila svoju lošu sudbinu, ali je Bailov i dalje imao čudnu potrebu da ju utješi. "To neće trajati vječno", kaže ne znajući zapravo koliko je to točno. "Ipak ćeš stići u Argentinu." "Hoću li?" upita ona sa suzama u očima. 43 13. lipanj 1945., 09:00 Pogrebenoj je bila umjetnica, prilično darovita slikarica i bila je dobro obrazovana. Tečno je govorila talijanski, francuski, njemački, ruski i romski. Njezina majka živi u Moskvi, a otac koji je bio pukovnik ubijen tijekom Staljinove invazije na Finsku. Njen brat, pilot, poginuo je prvog dana njemačke invazije, a njezin muž koji je bio časnik nestao je nekoliko dana poslije. Zbog toga je sljedećeg mjeseca dragovoljno pristupila u vojsku. Petrov je s nevjerojatnom pažnjom birao svoje ljude za jedinicu. Zahtijevao je da imaju određene osobine, a nedostatak samo jedne od njih je bio dovoljan razlog da se takav kandidat ne uzme u obzir. Osim toga, sviđali su mu se i ljudi koji posjeduju nešto što je on nazivao živost. To je smatrao važnijim od inteligencije i obrazovanja, iako je najviše volio kombinaciju sve tri osobine. Školovanje u Rusiji manje se vrednovalo od školovanja u inozemstvu . Volio je biti okružen radoznalim ljudima, a takav je i on bio, koji sa žarom pristupaju svakom zadatku. Pokušavao je članovima usaditi izvjesnu razinu logičkog zaključivanja kombiniranu sa skepticizmom. Morali su biti u stanju primiti i zapamtiti veliki broj podataka i biti sposobni da dovoljno pametno razmišljaju da povežu naizgled nepovezane elemente. Petrov je shvaćao kako je svaki pojedinac jedinstvena ličnost, s osobnim stilom i senzibilitetom, i nije pokušavao uklopiti svoje ljude u teorijske okvire. Ali je želio da osobe koje posjeduju puno praktičnih vještina razvijaju i svoje intelektualne sposobnosti, jer često spoj praktičnog i teorijskog pruža ključ za rješenje problema i osvjetljava nepoznato. Morali su, također, biti u odličnom fizičkom stanju. Zahtjevi koji se pred njima postavljaju nerijetko su nepredvidivi, mjesto operacije često se mijenja i ponekada su uvjeti života daleko od optimalnih. Samo su snažni ljudi mogli izdržati taj napor i stalne teškoće. Petrov je sa zanimanjem pročitao dosje Talije Pogrebenoj pamteći sve činjenice. Dva sina od dvije i tri godine starosti, ostavljala je kod majke, na Uralu je završila vojnu obuku u trajanju od šest tjedana. Pješke stigla na frontu u Ukrajini, gdje su sovjetske snage očajnički pokušavale obiti njemački napad. Za nešto manje od četiri godine napredovala je od običnog vojnika do bojnika, čina koji je zahtijevao i veću odgovornost. Dobil a je zadatak zapovijedanja malim bojnama sa specijalnim zadatkom pohoda iza neprijateljskih linija. Podaci u dosjeu su pokazivali da je odličan strijelac koji vješto koristi različite vrste oružjamožda čak i toliko dobar strijelac kao Ezdov, pomisli Petrov. Imal a je veliko iskustvo u korištenju eksploziva, četiri puta je ranjena, mraz joj je teško oštetio stopala, od čega su patili svi sovjetski vojnici tijekom jake zime 1942.1943. godine. Jedna kratka provjera u dokumentaciji Ministarstva za obranu utvrdila je da je Pogrebenoj politički čista i da je odana Partiji. Viši časnici su je odlično ocijenili, ako bi željela mogla bi napraviti sjajnu vojničku karijeru . Nije naveden nikakav razlog koji bi objasnio njezin zahtjev za demobilizaciju i Petrov odluči da će se raspitati ukoliko se pojavi, tijekom njihovog sljedećeg razgovora. Ljudi pred kojima se ukaže prilika za uspješnu karijeru se rijetko povlače, pomisli. Kada je završio Petrov se nasmije u sebi. Otac Grigorij, taj svećenik koji voli u sve miješati svoje prste, poslao mu je pravog anđela. Morat će mu se za to nekako odužiti. Uozbiljio se pri pomisli da svećenikov izbor možda pokazuje kako on zna što spremaju. Petrov je bio uvjeren daje svojom uzgrednom primjedbom prekinuo ispitivanje. Ipak, stari lisac je vješt, vjerojatno je o svemu detaljno razmišljao kao što bi i Petrov učinio da su događaji krenuli drugim tijekom. Ili će svećeniku možda kasnije biti potreban savez s Petrovom, i sada se jednostavno pokušava zadužiti jednim političkim dugom koji će naplatiti kada mu to bude odgovaralo. Pitao se jesu li otac Grigorij i Staljin u vezi. To se pitao i ranije, ali odgovor još uvijek nije znao. Staljin je koristio mnogo izvora ali ih nije spominjao. Talija Pogrebenoj je stigla u točno devet sati, vrijeme kada službeno počinje radni dan sovjetskih administrativnih službenika. Odjevena u jednostavnu, bijelu seljačku košulju s naborima na rukavima i suknju koja je dopirala do koljena, izgledala je lijepo. Usprkos brojnim povredama u ratu, i dalje se kretala ljupko i nije šepala. Petrov primijeti da nosi cipele s potpeticom dovoljno visokom da zadovolji svoju ženstvenost, ali i dovoljno niskom da ne izlazi iz okvira partijskih pogleda. Tanke, metalne naušnice u obliku koluta visjele su joj u probušenim ušima. Usne je našminkal a tamnim ružem, koji je ocrtavao oblik njezinih usana, a nije djelovao napadno. Sve u svemu, izgledala je izvrsno. "Dobro jutro, bojnice. Kava? Čaj? Tek su skuhani.“ Nasmiješila se i sjela, iako ju nije ponudio. Sviđalo mu se je kada se ljudi ponašaju prirodno. Duboko je udahnula miris koji se širio iz šalice čaja i glasno uzdahnula. "Odavno nisam osjetila ovakav miris." Dozvolio joj je da uživa u prvom gutljaju prije nego je započeo s ispitivanjem. "Pretpostavljam da tvoj dolazak danas ujutro znači da te posao zanima?“ Šutjela je, umjesto odgovora uputila mu je dugi pogled kao i prethodnog popodneva. Taj ga je pogled opet uznemirio. "Proučio sam tvoj dosje", kaže Petrov. "Vrlo je upečatljiv." Sijevne pogledom. "Ovo je specijalna organizacija", objasni. "Ako prihvatiš mjesto koje nudim, obavezuješ se na cijeli život. Ako u nekom trenutku ne ispuniš svoje obaveze, vlastitom krivicom gubiš život. Bez suđenja, saslušanja, molbe višim institucijama. Kako ti se to čini?" Gledao ju je u oči kako bi vidio
koji utisak su ostavile njegove riječi na nju, ali nije mogao saznati. Gotovo neprimjetno podigne bradu prije nego što je progovorila. "Uvjeti su beskompromisni, pa pretpostavljam da je zadatak od neobičn o velikog značaja za naš u zemlju." Glas joj je zvučao smireno, ali je pažljivo biral a riječi koje će izgovoriti. Potpuno je vladala sobom. Čak je i hladni Ezdov zatreptao i nekoliko puta progutao knedlu kod je čuo uvijete pod kojima će raditi. "Ne moraš prihvatiti", kaže Petrov. "Možda da popiješ čaj na miru i onda se slobodno vratiš svom životu. To je savršeno prihvatljivo, ništa se neće dogoditi ako ne prihvatiš ovo mjesto.“ "Je li netko odbio?“ Petrov odrješito odmahne glavom i nasmije se. "Nikada." Prvi puta mu je kandidat postavio to pitanje. Pokušala je držati konce u svojim rukama i svidjela mu se njezina agresivnost. Bila je oštroumna i sposobna, što se rijetko sretalo kod mladih osoba. "Prije nego što doneseš odluku", kaže Petrov, "nešto bih te želio pitati." Otvori njezin dosje i nekoliko puta prstom udari po jednom listu. "Pokazala si se kao odličnan vojnik, izvještaj o tebi je besprijekoran. U vojsci te čekala blistava budućnost, ipak si zahtijevala demobilizaciju. Zašto?“ "U vojsku sam otišla jer sam se odazvala pozivu naše domovine, da izvršim svoju građansku dužnost. Uspjeh i unaprjeđenje u vojsci su pitanje sreće. U mojoj bojnoj većina časnika je ubijena. Morali su im naći zamjenu, a ja sam im bila pri ruci. U drugoj, sličnoj bojni izgubili su samo njih nekoliko. Sve je to igra slučajnosti. Zadatak je bio jednostavan, ubij neprijatelja. Ako si vojnik, ideš kuda te šalju, radiš što ti narede, umreš ako je došlo vrijeme za umiranje. Kao časnik šalješ ljude u bitku. Potpuno obično i krajnje jednostavno.“ "Razumjela si svoj posao. Zašto ga omalovažavaš?“ "Ne omalovažavam ga", odgovori Talija, "ali ga ne veličam. Istina je da ja nisam stvorena da budem vojnik, ne volim to podvrgavanje.“ "Ili obične zadatke?" upit a Petrov. "Dopusti mi da umjesto tebe dovršim. Svidjelo ti se voditi svoju jedinicu iza neprijateljskih redova. Svidjelo ti se držati sve pod kontrolom. Znaš slijediti zapovjedi kada je neophodno, ali više voliš biti odgovorna za svoje odluke i akcije.“ "Da, otprilike.“ "Svaka organizacija mora imati vođu i podređene.“ "Meni to ne smeta", ona odgovori. "Ali u organizaciji koja je posvećena izvršavanju jednog zadatka kvalificirani izvršitelji ne smiju dozvoliti planiranje cijelog svog života i kontroliranje do posljednje pojedinosti. Biraš ljude prema njihovoj sposobnosti, a zatim im daješ slobodu. Kod tebe to mogu osjetiti, pomažeš im kada im je to potrebno i sve što je potrebno za izvršavanje zadatka im pružaš.“ On se nasmije. "Zahtijevam", ona uzvrati. "A tvoji sinovi?“ "U sigurnim su rukama. Očvrsnuti će. Svaku moju odluku će prihvatiti i podržati.“ "Vrlo su mladi. Nisu još u dobi kada mogu shvatiti u potpunosti okolnosti pod kojima odrasli donose svoje odluke", kaže Petrov. Njene nosnice se rašire od uzbuđenja, to joj je bio prvi put daje pokazal a osjećaje. "Oni s u Rusi", odsječe, ali s ponosom. "Ako ih njihova majka mora ponovo napustiti, razumjeti će da je u pitanju njihova budućnost." "Ti si jaka žena, Talija Pogrebenoj.“ "Jesam', kaže ponosno. Petrov se nasloni na stolicu . "Koliko dobro govoriš talijanski?" "Ne baš sjajno.'' Ona se nasmije. "Ali ga mogu brzo obnoviti. Potrebno mi je samo nekoliko dana." "A dijalekt?“ "Nekada sam znala četiri. Sada mislim da bih se snašla u milanskom i napolitanskom. Sve ostalo je gotovo isto kao ta dva.“ Na trenutak su ozbiljno gledali jedno u drugo. "Hoćeš li me primiti ili ne?" upita Pogrebenoj naposljetku. "Ti nije niti u jednom trenutku dolazilo u pitanje. Razumiješ li uvjete?“ Jednom klimne glavom. "Nisu toliko složeni.“ Petrov je odlučio. "Natoči si čaja", kaže. "Moraš još puno naučiti, nemaš mnogo vremena na raspolaganju." Ostali su u uredu i razgovarali do jedanaest navečer. Kada su završili, pružio joj je crne kožne korice s njegovom Crvenom značkom i upute gdje i kada mu se treba sljedeći puta javiti. 44 14. lipanj 1945., 01:00 Palača Potešni je visoka, kamena zgrada, s prizvukom mediteranskog, ali u svojoj biti ruska zgrada p o karakteru i osobnosti. Krov je neobičnog oblika i prekriven je plavim keramičkim pločicama. Svi prozori na krajevima pravokutne zgrade zapečaćeni su betonom koji je pojačan metalnom konstrukcijom. Palača se nalazi u uskoj, sporednoj ulici iza zidina Kremlja, nedaleko od grupe zgrada u kojoj je sjedište Senata i Politbiroa. Petrov je znao da Staljin ima apartman u palači, iako tamo nije nikada bio. Ponoć je prošla, vrhunac radnog dana sovjetskog vode. Njegov poziv je stigao poslije devet, iako je Petrov morao ubrzati rad sa Pogrebenojom, te ga nije stigao završiti. Bilo je potrebno određeno vrijeme kako bi se u Kremlju prošle sve sigurnosne provjere. U palači su stražari bili postavljeni na svakih deset koraka na svim katovima, stepeništima i odmorištima. Na svakih deset koraka. To je Staljinovo naređenje i izvršeno je bez pogovora. Između ulaza u palaču i ulaznih vrata Satljinovog apartmana postavljene s u četiri stražarske postaje. Stražar je lako kucnuo rukom na vrata, gledajući ravno ispred sebe. Jedna starica ih je otvorila, sačekala da Petrov skine šešir, uzela ga, i nakon što je propustila Petrova da uđe nestala. "Ovamo, moj Berkute", zagrmi Staljin. Koliko je Petrov mogao vidjeti, apartman se sastojao od četiri sobe opremljene
jednostavnim, teškim namještajem. Radna soba bila je preplavljena papirima. Gomile dokumenat a ležale su na dugom kauču i tri velika, drvena stola. Jedan jedini crni telefon je bio smješten na jednom stolu. Soba je bila osvijetljena dvjema brončanim stojećim svjetiljkama i malom svjetiljkom na najvećem stolu. Iako je zatoplilo i u zgradama Kremlja je bilo zagušljivo, Staljin je još uvijek nosio zimsku, plavu vojničku košulju. Djelovao je umorno, ali je pokušao dočekati Petrova s lažnim veseljem. Zgrabio ga je za ruku i snažno zagrlio ispunjen neočekivanim jakim osjećajima. "Drago mi je što si uspio doći.“ Petrov se nasmije. "Tko bi se usudio odbiti takav poziv? Poručio si da me želiš vidjeti.“ Sovjetski se vođa namršti "Tako izravno, moj dragi Petrove? Ti, smrdljivče", prosikće, izgovarajući riječ koju je naučio iz američkih gangsterskih filmova koje je volio gledati noću kada je bio na odmoru . "Uvijek u poslu , uvijek tako formalan. Noćas se opusti: prvo ćemo jest, popit, a tek onda razgovarati.“ Blagovaonica je bila smještena u malom prostoru do radne sobe. Bijeli, laneni stolnjak je bio prljav i, iz nekog razloga, pljesnive platnene zavjese na prozorima podsjet e Petrova na bunker u Berlinu. Stol je opet bio prekriven hranom. Na velikom tanjuru ležalo je malo prase, zamagljenog pogleda, divno ispečeno s riđom, sjajnom kožicom, ukrašeno kolutima rajčice i luka. Šnite crnog kruha bile su kružno naslagane na jednom kraju stola. Bilo je više Ivane nego što bi bilo koja četvorica ljudi mogla pojesti. Sve će to propasti, Petrov pomisli. Ipak se to moglo razumjeti, imajući u obzir sklonost svojih zemljaka za političke intrige i ubojstva, bilo je sasvim prirodno očekivati Staljinovu opreznost. Ako je na stolu puno hrane, neprijatelj neće moći pogoditi u koje će jelo staviti otrov i biti će prisiljen staviti otrov u svako. A netko drugi će uvijek prvi probati sve što je na stolu, po Staljinovom već ustaljenom običaju. Tako se uvijek ponašaju vladari. Staljin uhvati bocu gruzijskog vina za grlić i gurne prema gostu jednu poprilično okrhnutu čašu. "Moja jedina slabost", povjeri mu se. Petrov je pijuckao vino i uživao. Šuteći su pili i kada bi ispraznili čaše, Staljin bi ih ponovno napunio. "Posluži se", ponudi gosta i rukom pokaže na hranu na stolu. Na veliko zadovoljstvo svojega vođe, Petrov napuni tanjur i počne slatko jesti. "Tako mala ptica, a toliko veliki apetit", primijeti premijer s divljenjem. Bilo je slično Staljinu da napravi neku primjedbu na račun izgleda svojega posjetitelja, usporedivši ih sa životinjama na koje je vjerovao da sliče. Takvi napadi na Petrova su uvijek bili umjereni, ali kružile su priče o pravim mučenjima. Pričalo se kako niti najjači ljudi nisu mogli izdržati i napuštali su premijera teturajući , uvrijeđeni njegovim oštrim jezikom i višesatnim kritiziranjem. Staljin je također imao običaj pozvati goste na večeru, pošteno ih nahraniti, velikodušno ih pohvaliti, a zatim narediti da ih izvedu i strijeljaju. Postoji izreka: Posjet Staljinu ima tri moguća završetka, a samo jedan od njih je sretan. Poslije večere dva muškarca se vrate u radnu sobu. Staljin jednim snažnim pokretom ruke razbaca papire po svim kutovima odaje i napravi mjesta na kauču. Bio je u raspoloženju koje Petrov nije poznavao i on opomene sebe neka bude pažljiv. Staljin se smijao dok je promatrao što je napravio i ukočeno sjedne na jastučić, poskoči vši nekoliko puta dok se nije udobno smjestio. Zatim ispod oka pogleda Petrova kao da su zavjernici, kao da samo njih dvojica znaju neku mračnu tajnu i čarobno proizvode bocu pertsovke, guste, tamno obojane votke koja podsjeća na vinsko siroče, a neobično je jaka. Ruskim ljubiteljima pertsovka je votka vrhunskog ukusa koju treba, iznad svega, poštovati. Postoji lažna priča kako su dva Gruzijca - nacionalnosti zavise od kraja u kojem se priča prepričava - naišla na bocu pertsovke koju su odnijeli na svoje omiljeno mjesto u šumi izvan sela. Kada su popili i posljednju kap, munja sijevne i grom udari u obližnje drvo, te se odlomi ogromna grana i padne na njih. Obojici lubanja pukne i ugrozi im živote. Sljedećeg jutra seljaci ih nađoše i odnesu u grad liječniku. Liječnik nije imao optimalne uvjete za liječenje, pa ih ukrca u avion za Moskvu gdje su ih operirali. Ali, njihove su povrede bile teške i liječnici su izjavili da će biti mentalno zaostali čak i ako se probude iz kome. Obojicu su smjestili u sanatorij u blizini Crvenog trga, i svaki dan su ih mlade bolničarke izvodile u invalidskim kolicima na balkon s kojega se vidjela crkva Sv. Vasilija. Godine su prolazile. Jednog dana se obojica, kao nekim čudom, probude iz kome u isto vrijeme. Pogledaju se: ostarjeli su, bez kose i zubiju, a zatim pogledaju veličanstveni spomenik ruske kulture i njihova otupljena čula zasjeni veličanstveni spektar boja. Na posljetku se široko osmjehnu i progovore. "Pertsovka", prošapta svom prijatelju. "Najbolja, je' da?“ Staljin potegne iz boce i dodaju Petrovu. Boca je šetala iz ruke u ruku, sve dok nisu osjetili kako ih je piće ošamutilo. Konačno je Staljin počeo pripremati lulu, rasipajući duhan na krilo. Ne osvrćući se, pripali lulu. Petrov se morao pošteno potruditi da ostane pri svijesti. Mogao je popiti više od većine ljudi, ali ovo je, opomene se, votka samo po imenu. Žestoki plamen gorio mu je u želucu i toplina se počela širiti po svim dijelovima tijela, osjećao je udaranje pulsa u vrhovima prstiju i nogama. "Želio si sa mnom razgovarati?" Petrov je pokušavao reći, ali jako je zaplitao jezikom. Staljin se gromko smijao, naginjući se na stranu. "Želim piti, gade!" Toliko jako udari Petrova po leđima, da ovaj od udarca padne na pod. Iako je Staljin bio nizak rastom, u mladosti se bavio hrvanjem i bio je priličn o jak. Petrov u tom trenutku nije osjećao bolove u leđima, ali je znao da će ih imati kada se otrijezni. Petrov se nije mogao, u tom trenutku sjetiti što se točno dogodi lo, ali onesvijestio je. Kada ga je snažna glavobolja osvijestila, ugledao je Staljina ispruženog na podu, kako otvorenih ustiju glasno hrče. Pored njegovih nogu ležale su dvije prazne boce pertsovke. Petrov s mukom ustane na noge i spotakne se dok je tražio šešir. Očajnički je trebao san i vrijeme za oporavak, njegov mozak, znao je to pouzdano, još nije profunkcionirao. Kako nije pronašao šešir, odluči ga ostaviti. Kada je stigao do vrata osjeti čelični stisak na ruci. Staljinovo lice bilo je udaljeno nekoliko centimetara od njegovog, osjećao je miris alkohola, ali pogled mu je bio bistar. Staljin ga pogleda, usne razvuče u prevarantski i široki osmijeh. "To je bio provod, Petrove, zar ne?“ Vođa Grupe za specijalne zadatke nije mogao odgovoriti. Mozak mu se grčevito borio da nađe riječi, ali bez uspjeha. Premijerovo lice se ukoči u nepomičnu masku. "Berkute, dovedi mi ga natrag", prosikta. "Živog. Ovdje, u Moskvu." Pruži
Petrovu još jedne korice, otvori ih i ukaže se još jedna Crvena značka. "Za Taliju Pogrebenoj", zareži. "Zanimljiv izbor za jednog Berkuta", doda mu prije nego što je zalupio vratima ispred njegovog nosa. Znači, Grigorij jest u neposrednoj vezi sa Staljinom. Ovo je dokaz, ali sada nije u stanju razmišljati o mogućim posljedicama. Potreban mu je san. Vani je počelo svitati. 45 15. lipanj 1945., 18:00 Iako je Waller teško podnosila svoj neugodni položaj u haremu, veselila se vremenu koje je provodila nasamo s njim. lako to nikada nisu spominjali, osjećala je i da on gaji iste osjećaje. Sviđao joj se jer je bio nježan i pažljiv ljubavnik u rijetkim trenucima koje su provodili zajedno, ali nikada nije o tome govorila i bila je prisiljena pogađati o njegovim razmišljanjima. Svi su bili uzbuđeni kada je jedne večeri Brumm izjavio kako planira otići u lov izvan njihove doline. Kad a je izabrao Waller za pratnju, nitko od ostalih nije postavljao pitanja o njegovom izboru. Namjeravao je otići u obližnji kraj poznat po velikom broju divljih svinja. Rekao im je kako je njihovo meso izuzetno ukusno ako se pravilno pripremi i svi su se složili kako će goditi promjena u jelovniku. Kada su se našli zajedno izvan doline, Waller je bila opijena slobodom i Brummovom blizinom. Lov je bio uspješan. Starim revolverom, koji je nekada pripadao njegovom djedu ustrijelio je tri velike divlje svinje. Bilo joj je čudno što lovi sam. U kanjonu su dijelili sve poslove: muškarci i žene su se smjenjivali kao vozači i lovci, ali sadaje imala ulogu promatrača s dovoljno daleke razdaljine. Bilo je kasno popodne kada ju je Brumm poveo uskim isušenim koritom potočića. Već je bio raščetvorio ulov i zadržao je samo zadnje dijelove koje je nosio u mreži. Vjerovala je kako je vodi prema mjestu gdje će logorovati, pa je bila zbunjena kada je spustio svoju opremu na vrh jedne stijene. Kada se počela raspitivati, samo se nasmiješio i otišao je do šumarka. Vratio se s dugim štapom tek odsječenim sa stabla bijelog jasena koji je zašiljio na vrhu. "Što ćemo sada raditi?" upitala je. "Lovit ćemo, zbog toga smo došli." Ali po njegovom ponašanju, znala je da još nešto sprema. "Hoćeš li loviti toljagom?“ "Neću", odgovori ozbiljno. "Kopljem, kao u staro doba." Odbio joj je dalje objašnjavati, samo joj je pokazao kako se rukuje oružjem. U početku joj je koplje izgledalo grubo i glomazno, ali ubrzo je naučila kako ga treba držati. Usred stijenja joj je pokazao mjesto gdje se nalaze dva velika kamena udaljena oko metar jedan od drugoga. Uska, dobro utrt a staza vodila je od šikare uzbrdo do stijenja, točno ispod mjesta na kojem su stajali. Još ništa nije shvaćala. Bilo mu je potrebno puno vremena da je postavi na odgovarajuće mjesto. Naredio joj je da koplje drži objema rukama ispruženih ispred sebe. "Divlja svinja će naići ovom stazom", kaže i pokaže joj putić. "Kada je ugledaš, isturi koplje. Evo, ovako. Ciljaj krajem vrha. Kada njuška prođe sam vrh koplja, privuci je sebi na grudi i iskorači sa stijenja objema nogama. Nemoj skočiti" opomene je. "Iskorači. Potrebno je da se spustiš točno tu dolje". Pokaže joj kako to treba izgledati. "Težina tijela i sila teža će sve ostalo obaviti." "Ti se nešto šališ sa mnom, je' da?" Ali on se nije nasmijao. Waller se uznemiri. "Potpuno sam ozbiljan"; kaže Brumm. "Mogu li se ozlijediti?“ "Ako nešto pogriješiš, biti ćeš mrtva prije nego što uspijem doći do tebe. Moraš se skoncentrirati na ono što trebaš napraviti. Za sve to je potrebno malo hrabrosti.“ "A gluposti da i ne spominjemo", ogorčeno doda. "Zašto jednostavno ne ustrijeliš još jednu divlju svinju i završimo s time? Umorna sam, a i kiša počinje padati. Zašto sve ovo radimo?“ Zgrabi je za ruku, okrene prema sebi i pogleda ravno u oči. Iako su mu oči gorjele u grozničavim sjajem, u njegovom pogledu primijeti hladnoću koju nije mogla opisati, tako nešto nije vidjela ni kod jednog muškarca. Podsjećao je više na neku životinju. ''Ja tako želim", nespretno izjavi. Za nju je to bilo dovoljno. Nije mu mogla ništa odbiti i pomirila se sa svojim zadatkom, počel a je uvježbavati pokret koji je morala izvesti. Brummova žestina ju je uzbuđivala. Nije razmišljala o opasnosti, iako nikada u životu nije vidjela divlju svinju, osim na fotografiji, pa je bila sigurna kako neće pogriješiti kada životinja krene stazicom. Prvo se spustila nekakva izmaglica, a onda je počela padati slaba kiša, koja se ubrzo pretvorila u pravi pljusak. Njena flanelska košulja ubrzo joj je bila potpuno mokra. Čak je i na kiši čula rojeve muha koje s u zujal e ok o mesa iza nje. Poželjela je da su kod kuće u dolini. Pred očima joj se ukaže prizor izvora s toplom vodom, ali odagna tu sliku i usredotoči se na stazu. Čula je divlju svinju prije nego što ju je ugledala. Kretala se nekim čudnim korakom, njeni mali papci jako su lupali o stjenovitu stazu i čuo se jak odjek. Dlaka joj je bila siva i bez sjaja, grba se pružala od sredine leđa i naglašavala je njenu šiljastu glavu. Nikada nije vidjela ništa ružnije. Oči s u joj bile široko razmaknute i zlokobne, a žute kljove uvijale su se prema nazad od njuške, gusta se slina cijedila niz gubicu dok se približavala. Čula je kako Gunther požuruje životinju udarajući nečim po stablu drveća, i svaki put kada bi se začuo zvuk, divlja svinja bi ubrzala hod , ali bi ubrzo ponovo usporila. Ipak, polako je napredovala uzbrdo prema stijenju stazom koja se pružala baš između njezinih nogu. Sada je bila toliko blizu da je osjetila njezin miris, užasan smrad crkotine koja se raspada na suncu nadjačao je prijatan miris borovine u dolini. Osjetila je jako uzbuđenje. Srce joj je snažno udaralo, ruke sa kopljem s u joj bil e ispružene. Pripremala se iskoračiti i pažljivo je gledala vrh koplja. Kada je njuška prošla vrh, duboko udahne zrak, povuče koplje prema sebi, čvrsto ga stegne i iskorači u prazno. Imala je želju zavrištati od smijeha ili straha, ali umjesto toga padne bez riječi ne dozvoljavajući sebi da je osjećaji preuzmu. Učinilo joj se kako koplje nešto probada i začuje krckanje, ali nije imala predodžbu što se događa niti je imala vremena o tome razmišljati. Pala je na zadnji dio životinje i klizne na zemlju, udarivši se toliko jako da je ostala bez daha. Osjeti kako divlja svinja udara njezinu nogu i zapita se nije li se nabola na koplje. Užasno se prestraši. Brumm je trkom stigao do nje. Zgrabi je za ruku, jednim trzajem podigne na noge i zagrli je obasipajući ju bujicom riječi koje nije razumjela. Odgurne ga i onesvijesti se, tek tada je shvatio da ona teško diše. Kada je došla
svijesti, izgrdila ga je. "Zamisli da sam slomila nogu?" ljutito upita, ali prije nego što je uspjela nastaviti osjeti bol u nozi i teško se spusti na zemlju. "Pogledaj!" vrisne. "Proklet a životinja me je probola. " Brumm je polako pregledavao nogu, a onda se osmjehne. Po njegovim mjerilima, to je samo ogrebotina. "Već je bila gotova kada te zakačila. Još joj je jedino preostao nagon da ubije neprijatelja. Ali više nije imala snage da te ozbiljno povrijedi. Imaš sreće", zadovoljno kaže. "Sreće?“ "Skini košulju", naredi joj. "Mene boli noga!“ "Skini košulju." Po glasu je shvatila da se ne šali. Poslušala ga je, i po grudima osjeti hladne kapi kiše. Pitala se što će se sljedeće dogoditi, ali kada ga je počela zapitkivati on progunđa. "Budi mirna. Šuti.“ Gledala j e kako prevrće životinju na leđa. Koljenima je razmaknuo zadnje noge divlje svinje i rukom prešao preko dlakavog trbuha kako bi točno pronašao mjesto gdje se sastaju rebra. Zarije nož u meko tkivo, uvuče ruke s obje strane oštrice koji je usmjerio prema repu životinje, rasječeno tkivo se lako otvori, bez krvarenja jer je vodio računa da nožem ne zakvači opnu u kojoj je smještena utroba. Dlanovima je zdrobio hrskavicu koja spaja rebra, pukla je uz glasni prasak koji je zvučao kao ispaljeni metak ranije tijekom dana. Bila je očarana njegovom spretnošću. Radio je sigurno i vješto kao kirurg. Uzimajući ponovo nož, probio je grudnu kost kako bi ušao u grudnu šupljinu, koja se širok o otvori pred njime. Para se podigne iznad toplih unutarnjih organa na hladnom zraku i ona osjeti miris mošusa. Gledala j e kako unosi nož u tijelo životinje, i gotovo odmah nakon njegova ruka izroni držeći njeno srce: jedan debeo, plavkastocrveni mišić nešto manji od Gunterove šake. Kada se okrene prema Waller držeći srce, ona ustukne zaklanjajući rukama oči. Ruka mu je bila natopljen a gustom krvlju, i crna tekućina mu je curila niz prste i padala na zemlju u ljepljivim mlazovima. "Makni se od mene", opomene ga slabim glasom dok je puzio prema njoj gledajući je čudnim pogledom. Pokušala se pridignuti, ali je on uhvati za remen i povuče dolje. "Nemoj Guntere, molim te!", preklinjala ga je, iako je znala da su njene molbe uzaludne. Gume je na leđa i spusti joj životinjsko srce na grudi. Vrtjelo joj se je u glavi, prvo se opirala, ali je bio prejak, a ona je postajala sve slabijom. Osjećala je gađenje i uzbuđenje i neku nevjerojatnu toplinu dok joj je on cijelo tijelo trljao krvavim životinjskim srcem, natapajući joj grudi toplom, ljepljivom krvlju. Iznenada je prestala osjećati strah i zamijenio ga je sasvim nepoznat i novi osjećaj koji se javio duboko u njoj i polako ju je počeo osvajati. Odjednom, on klekne i nadvije se nad njom. U ruci je držao srce koje je visjelo točno iznad njezine glave, a zatim ga snažno zagrize i zubima otkine veliki komad mesa tako da je izgledalo kao da ima crvenu jareću bradicu. Ona se ukoči, pitajući se što će se dalje dogoditi, ali željela je da se sve završi, ma što god to bilo. Vatra se širila u njezinom tijelu. Osjeti kako joj usne pritišće krvavim mesom. Pokušavala ga je izbjeći okrećući glavu. "Jedi", on zareza i gurne joj srce na usta. Nije imala izbora; zagrize, u početku joj se činilo kako je meso jako žilavo, međutim kada je pregrizla opnu, postalo je mekano. Osjetila je kako gubi i posljednju vezu sa svijetom oko sebe. Jede sirovo meso, srce životinje koja je samo prije nekoliko trenutaka bila živa i pokušavala ju je ubiti. Brumm klekne pored nje. krv s njegovog lica je kapala na njezino i shvati da je prekasno za povlačenje. Zadrhtala je u iščekivanju. Oči su joj bile staklaste i njihala se lijevodesno, gotovo kao u transu. Poželjela je da požuri, vatra koju je osjećala u sebi postal a je nepodnošljiva. Zgrabi njegove hlače i grubo ih povuče, tražeći ga rukama. Nadvio se nad njom, trljajući je srcem po cijelom tijelu, bojeći krvlju svaku oblinu, svaku poru. Zatim se spustio na nju, dok se ona izvijala prema njemu u visokom luku. Ovaj doživljaja duboko je potresao Waller. Pokrenuo je u njoj nešto primitivno i izuzetno snažno, pitala se je li to zlo. "To je ritual", objasni Brumm. "Povodom ubijanja prve životinje. Ovdje u planinama to je naš način." Sjedio je na kamenu pored potočića i promatrao kako ispire krv sa sebe. "Moj djed mi je otkrio tajnu. Njego v otac je njemu . Ta tradicija se prenosi iz generacije u generaciju toliko dugo da nitko ne zna kada je točno započela. Moja obitelj ovdje uvijek izvodi ritual, baš na ovom mjestu, i uvijek na isti način. Ubijanjem životinje na stari način, njezine moći prelaze na tebe i ti ih upijaš. Jedući njezino meso zarobljavaš njezinu dušu.“ Waller je šutjela. Još je bil a malaksal a od žestine vođenja ljubavi i šoka koji je doživjel a kada je ugledal a kako životinjsko srce visi iznad njezine glave. "Iz generacije u generaciju? Ovdje? Baš na ovome mjestu?" On se nasmiješi. O svemu je razmišljala. Zašto je to učinio? Iznenada joj sve postane jasno. "Guntere", nježno kaže i ispruži ruke prema njemu. On siđe s obale i zagrli je, ostali su dugo zagrljeno stajati. "Sada shvaćam", kaže. "Sada smo spojeni. To je to, zar ne? Na tvoj način, kao nekada.“ Privine je uz sebe. "To je najtrajnije što ti mogu pružiti.“ Poželjela je zaplakati, ali se suzdrži. On je jak, pa mora i ona biti. Osjećala se zadovoljnom i ispunjenom - i odjednom neobjašnjivo veselom. "Guntere?" "Da.“ "Ritual je uvijek isti?“ Odmakne se malo od nje i nasmiješi se. "Ne. To je bila moja zamisao." Zajedno skoče u vodu, smijući se. 46 16. lipanj 1945., 10:30 Pescht i njegovi osvetnici su postali odmetnici. Amerikanci su uveli red i već su Nijemci, koji nisu imali veze s Hitlerom i njegovim pristalicama, zauzimali mjesta u lokalnim organizacijama ili su pomagali Amerikancima računajući s tim da ih kasnije zamijene. Grupe kao što je bil a Peschtova ugrožavale su mir i Amerikanci s u pooštravali mjere osiguranja po gradovima i selima. Peschtovi Anđeli, kako su se nazivali, putovali su po zemlji u cikcak liniji. U početku su se kretali slobodno, ali su uskoro počeli nailaziti na jak otpor. Čak niti usamljena imanja više nisu predstavljal a laki plijen . Grupa je imala dva naoružana
sukoba s američkim vojnicima i jedan okršaj s velikim britanskim kontingentom. Poslije posljednjeg sukoba, tijekom kojeg su izgubili mnogo ljudi i sada ih je ostalo manje od dvadeset, grupa se uputila prema jugu, k planinskom vijencu Hartz, gdje je Pescht odmah zalutao. Sklonili su se u uski kanjon gdje su namjeravali logorovati i živjeti od onoga što nađu u prirodi, dok se malo ne oporave i prikupe snagu da, kada ponovo postane sigurno, mogu napustiti planinu. Jedan od Peschtovih ljudi naišao je na ulaz u pećinu. U koncentracijskim logorima su svi postali vješti u pronalasku skloništa kojih se obični čovjek pod uobičajenim okolnostima nikada ne bi sjetio. Sada, na slobodi, te su se navike zadržale. Peschtov čovjek, vješti Židov iz Dusseldorfa, koji se poput jazavčara snalazio pod zemljom, puzao je po maloj pećini i na kraju došao do izlaza na drugu dolinu, mnogo veću, i pretpostavljali su, puno sigurniju. Anđeli su ostavili jednog stražara u prijašnjoj dolini i pošli za Peschtom u sljedeću, uzbuđeni i puni optimizma. 47 16. lipanj 1945., 11:25 Prethodne večeri Brumm je ispekao na žaru meso divlje svinje koje su on i Waller poslije jeli prstima. Nakon jela su uvijeni u deke vodili ljubav pored vatre koja je pucketala i na posljetku zaspali pod jednim zaklonom. U zoru su pojeli hladno meso, napili se vode iz potoka i krenuli natrag u dolinu. Oboje su bili svjesni da se njihov odnos promijenio, ali o tome nisu razgovarali, samo to saznanje bilo je dovoljno. Zajedno su nosili oko pedesetak kilograma svježeg mesa koje je Brumm podijelio u dva jednaka dijela. Sitn a kiša uporno je sipila iz oblaka koji se nadvio nad samim tlom doline. Brumm je odmah primijetio kako nešto nije u redu, kada s u kasnije tijekom popodneva stigli do ulaza u dolinu. Po tragovima je utvrdio broj uljeza, također je primijetio da nisu disciplinirani. "Uljezi", prošapta Walleri . "Kretat ćemo se njihovim tragom lijevodesno.“ Shvatil a je na što misli. S Bradonjom s u često uvježbavali izviđačku formaciju . Kretali su se na udaljenosti od dvadesetak metara, ne gubeći jedno drugo iz vida. Waller je prva primijetila stražara koji je sjedio. Privukl a je Brummovu pažnju dajući znak rukama i pokazala je na stražara. Signalizirao joj je neka ga štiti, i nakon što je ispustio svoj teret, polako mu se počeo približavati. Brumm se prikrao stražaru poput životinje. Kada je došao sasvim blizu, pažljivo ga je odmjerio. Bio je pospan i prljav, lako je bio udaljen nekoliko metara, njegov smrad je bio nepodnošljiv. Čizme su mu bile u dobrom stanju, a na krilu mu je ležalo oružje, jedan američki Ml. Prišao mu je s leđa i rubom šake ga jako udario iza uha. Stražar se nagnuo na bok, pao na zemlju i više se nije pomaknuo. Brumm ga je brzim pokretom noža dokrajčio i sačekao Waller. "Ti štitiš ulaz u pećinu", kaže dok je pretraživao stražara. Nije imao osobnih dokumenata. Zadigne mu rukav i ugleda broj. "Židov.“ Ona je zurila u leš. "Što jedan Židov ovdje radi?“ Brumm odmahne glavom. "Njih sada ima više od nas. Izašli su iz logora. Hajde.“ U tami nisu mogli zaključiti jesu li ovi nepozvani gosti našli ulaz u dolinu, ali kada su izašli iz tunela u dolini pronašli su tijelo čovjeka koji je naletio na minu. Po njihovim blatnjavim tragovima je znao da su u dolini. "Do vraga", kaže. "Ovdje su. Tragovi su svježi, ali nema dima u dolini blizu logora, još nas nisu pronašli. Ali ubrzo će. Moramo požuriti." Ostavili su meso u pećini i nastavili brzim koracima. Iako je Brumm brzo hodao, Waller ga je uspijevala pratiti. Zastali su kod potoka, još uvijek sakriveni, promotrili su jezerce. Odmah su uočili uljeze skrivene u šikari s druge strane bare. "Bradonja zna da su ovdje", prošapta Brumm s očiglednim olakšanjem. "Vidiš kako je tiho u logoru? Spremanje. Pogledaj obalu. Blato je očišćeno." "Što ćemo sada?“ "Prikrast ćemo im se s leđa. Poslije nekog vremena vjerojatno će otići do pećine. Naš cilj je da ih što više izađe na čistinu. Ti ostani ovdje. Kada Bradonja ispali prvi hitac, pričekaj da krenu bježati, a onda ih dočekaj. Pucaj ravno u trbuh, treba ih oboriti. Ja ću ih pričekati na drugoj strani. Ako ti promašiš nekoga, naići će na mene.“ Na posljetku su se uljezi umorili od čekanja i počeli su se polako približavati pećini. Brumm je znao što misle: nema tragova, sve je tiho, znači kuća je prazna. Ipak, bili su uznemireni. Nisu obučeni, ali svi su prepredeni i naoružani. Ako budemo imali sreće, svi će krenuti odjednom, pomisli Brumm. Nisu ostavili stražara, pravi amateri. U roku od nekoliko minuta svi uljezi su se preko čistine približavali velikoj stijeni. Prava vojna jedinica uputila bi samo jednog čovjeka u izvidnicu situacije i da pokuša ući u kuću, ne bi riskirala da izgubi više ljudi. Bradonjin prvi hitac se začuje u trenutku koji bi i sam Brumm odabrao za početak napada. Oslušne, jer mu se činilo da se netko polako kreće s lijeve strane. Pojuri da ga presretne i kada se ovaj pojavio iz guste šikare, jako ga udari po glavi. Brumm je želio barem jednoga živog uloviti, morao je utvrditi je li ovo samo usamljena banda pljačkaša. Iz pravca gdje je ostala Gretchen čuli su se pucnjevi, kada je Brumm jednim trzajem podigao čovjeka na noge i udarcem ga prisilio da krene. Kada su stigli do kuće, Bradonja je već redao leševe duž obale. "Tko su oni, do vraga?'' uzvikne dočasnik. Jedini preživjeli prijeđe potok i stane ispred leševa. Stefanie mu skine šešir s glave i ustukne. To je bila žena s kratkom kosom kao kod muškarca. "Židovka?" upita Bradonja. Brumm njega i još dvije djevojke pošalje da iz prijašnje doline donesu stražarevo tijelo. "Donesi ga ovdje, želim ih sve zajedno sahraniti. I opet zatvorite ulaz." Svjesno je riskirao kada je ulaz ostavio otvorenim tijekom njihovog lova. Sada je zažalio što ga nije zatvorio. Brummova grupica se udalji brzim korakom i nestane u šumarku. Herr Wolf je virio s praga, te nesigurno iskorači, još uvijek se držeći dovratka. "Što se događa? Tko su ovi ljudi?“ "Židovi", odgovori jedna djevojka.
"To je nemoguće"* ispravi je. "U Reichu više nama Židova. To znam iz pouzdanih izvora, možete mi vjerovati na riječ.“ "Da, da, vjerujte mi na riječ", bijesno ga podrža Brumm. "Ovo su Židovi, ovdje su i nose američk o oružje." Herr Wolf podigne glavu kao životinja koja vreba nešto u daljini i počne pažljivo promatrati leševe. "Onda su to američki Židovi", kaže. "A ne njemački. Sada je sve jasno.“ Preživjela žena odjednom se okrene prema njemu. Herr Wolf zine u čudu i odmakne se. "Židovka?" vrisne i okrene se prema pukovniku. "Nečuveno! Kako se to dogodilo?" upita. "Uvjeravao si me da smo sigurni, a ipak smo postali žrtvom ove gomile ..." Na vratu su mu iskočile žile, i dok je govorio sa lijevom rukom je jako udarao u bok. Dok je Wolf vikao, žena ga je pažljivo proučavala. Brumm nije obraćao pažnju na vođu i stalno je držao ženu na oku. Vidio je kako je razrogačila oči i širom otvorila usta, ali nije ispustila niti glas. Pokazivala je na Herr Wolfa, zakoračila prema njemu i srušila se. Brumm je shvatio da ga je prepoznala. U tom času je zapečatila svoju sudbinu. 48 16. lipanj 1945., 13:00 Kada je nakon nekoliko trenutaka kasnije žena došla k svijesti, dali s u joj da popije malo svježe vode iz potoka. „Donesite čaj", naredi Brumm. Ona je promatrala SS pukovnika i ne znajući tko je, bilo joj je jasno da je važna ličnost. Preplašio ju je njegov tvrdi pogled. Podigla se. „Vani, vidjela sam ...“ „Možeš vjerovati svojim očima", prekine ju Brumm u pola rečenice. „Shvaćaš u koje si položaju. Želim da mi odgovoriš na nekoliko pitanja. Savjetujem ti da surađuješ." Iako mu je glas bio blag, u njemu se nadzirala prijetnja. Nije bilo važno što je rekao niti kako je izgovorio, bilo je nešto sasvim drugo što ju je nagnalo da mu pokuša ugoditi. Često je prolazila kroz sve ovo i mislila je kako se više nikada neće ponoviti, ali opet se našla u istoj situaciji. I ranije je sretal a ovakve muškarce: sigurne u sebe, koji drže sve konce u svojim rukama i ne prezaju ni od čega kako bi došli do svog cilja. U logorima je svladala umjetnost da ovakve ljude pridobije za sebe, i samo je prividno surađivala s njima. Izvježbala se u tome pod prijetnjom smrti i uvijek je postojala nada da će, ako uspije ovo dobro izvesti, živjeti i sljedeća dvadeset i četiri sata. Ali ovo je nešto drugo, ovaj čovjek će je ubiti. „Tvoje ime?" kaže Brumm. To nije bilo pitanje. „Mrtvacima imena nisu potrebna.", ona odgovori. „Ti si vrlo živa, Fraulein, i jezik ti je oštar.“ „Bio bi da je bodež.", odsječe ona. „Tvoje ime", on ponovi. Sada se prijetnja u njegovom glasu jasnije osjećala. Primijeti kako ga može izazvati. To bi joj moglo biti korisno. ,,U redu", slegne ramenima. „Imat e sve ostalo. Zašto ne biste znali i moje ime. Završit e posao. Sve ste uzeli, moju prošlost, moju budućnost, svaku mrvicu . Ništa nije preostalo Razi a Scheel." Ustane i podigne haljinu kako bi pokazale plave ožiljke po trbuhu. Kada su u pitanju ovakvi tipovi šok je djelotvoran. Napravi nešto neobično, kaže u sebi. „Vidite? Više nema ništa. Uzeli ste mi moju djecu prije nego što su ugledala svijet." Brumm ustukne. Valkire se približile da bi bolje vidjela ženin trbuh, ali ih ona odgurne. Nije navikao na ovakve osobe. Ili je jako pametna, ili luda - ili jedno i drugo - i očigledno ih pokušava nadvladati. „Pogledaj ih. Hajde, smo naprijed. Nije tako strašno. Valjda si u svom životu vidio neki ožiljak. Ja sam morala promatrati pravi užas. Tri puta sam zatrudnjela sa njima, a zatim su me otvarali, vadili moju djecu i ugušili ih. Nisam ih mogla spriječiti. Nisam se čak niti bogu molila. Znala sam da ga ne bi pronašla. Nije postojao u logorima. Shvaćat e li o čemu vam govorim?" upita djevojka. „ Vi ste žene. Po gledajte što su mi napravili.“ „Ušutkajte je.", kaže jedna djevojka. Žena se nasmije. „Ušutkajte je. Po tisućiti put. Ušutkajte ih sve. Slušaj me djevojko, rasporili su me i izvukli moju djecu kako bi ih zadavili. Shvaćaš li što ti govorim? U ime takozvane znanosti. Njemačke znanosti. Tako su mi objasnili dok su to radili. Željeli su saznati kako uspijevaju tamo opstati. Moju su djecu koristili kako bi to utvrdili. Ako se može utvrditi mehanizam opstanka - tako su to zvali onda možda možemo smanjiti stopu smrtnosti naših marinaca u podmornicama.“ Žena zašuti i sjedne. „Ali ništa nisu ustanovili. Moja djeca su bila tvrdoglava kao i ja. Ugušila su se, a da nisu otkrili tajnu. Ponosila sam se s njima.“ „Razi a Scheel", kaže Brumm. Neophodno ju je trebao ušutkati. Bebe izvađene iz maternice? Odvratno, pomisli. Ali njezin jad pripada prošlosti, a njegov zadatak budućnosti. Mora dobiti sve informacije. Ne smije joj dozvoliti danje blebetanje. „Da, Razia Scheel", kaže prkosno žena. „Nekada Njemica i Židovka, sada smo niže biće sa brojem na ruci, inkubator za nacističku znanost. Što ćete sada sa mnom? Hoćet e me poslati u javn u kuću? Ne, nikako sa ovim divnim mladim djevojkama. Nije im potrebna pomoć. Eksperimenti sa lezbijkama? To može, zar ne? U nedostatku muškaraca. Imate sreću, imam izvrsno iskustvo i na tom području. Ustanoviti ćete kako je moja biografija vrlo bogata.“ „Kojoj si jedinici pripadala?“ Zurila je u Brumma. „Slušaj njega! Zapravo želiš saznati koga si ubio, jel' tako? Zašto lijepo ne pitaš? Bili su Židovi, naravno. Tko bi se još želio miješati sa Židovkom koja nosi broj na ruci.“ „Tko je bio vođa?“ „To je već bolje. Mnogo neposrednije. Vidiš kako je lako? Naš vođa se zvao Pescht. Nije baš bio neki vođa, iako je napravio sve što je bilo u njegovoj moći. Izveo nas je iz Buchenwalda. Amerikanci su nas oslobodili , ako se ovo jadno životarenje može tako nazvati. Bili smo osvetnici. Ne baš uspješni, ali učili smo se putem.“
„Osvetnici čega?“ Žena širom otvori usta kao da će se nasmijati, ali ne ispusti nikakav zvuk. „Zar to nije očigledno? Mogli bismo provesti cijeli život u osveti, ili točnije, ono što nam je preostalo od života, a da se nikada ne osvetimo do kraja.“ Bradonja se vratio. Uđe i očima da znak Brumm da Herr Wolf stoji u mračnom hodniku i prisluškuje. Žena je sve vidjela i počela je gubiti samopouzdanje. Ono što se krije u tami više je opasnije od SSovaca. „Kada su vas oslobodili?" upita je Brumm. „Nedavno. Ne mogu se točno sjetiti.“ „Pretpostavljam da ste se uputili k nekom određenom cilju.“ „Njemačka logika." Gorko se nasmije. „Židovi ovdje ne mogu imati takav cilj. Mi smo izgubljeno pleme. Sinoć smo spominjali Munchen. Pescht je mislio da u Miinchenu ostalo još puno nacista.“ „Nacista?“ „Naravno. Ubijamo ih isto kao što su oni nas ubijali. Godinama smo od njih učili - mogli bismo to nazvati jednim dugim razdobljem obučavanja.“ Herr Wolf nečujno je izronio iz tame, ruku prekriženih na grudima, kao da se želi zaštititi, „olako osuđuješ", kaže. „Baš je pogodno odmjeriti moral životom i smrću. Odeš do mesara, on zakolje životinju , tvoj rabin nad mesom izgovori nekoliko magičnih riječi i odjednom evo nam morala i sve je prihvatljivo. Ali netko umjesto tebe obavi prljavi dio posla.“ Izbjegavala je susreti njegov pogled koju ju je tražio. „Kada bi barem Pescht bio živ!“ „Savršen primjer Židovke", objavi Herr Wolf ostalima. „Sada možemo lijepo sagledati podmuklost njihove rase, najopasnije u ljudskoj vrste. Nađu nekog drugog da obave posao umjesto njih. Židovima je uvijek potreban neki drugi instrument." Stajao je ispred njih kao profesor pred svojim studentima. „Sada ćete sve razumjeti. Pokazat ću vam. Židovi su parazitska rasa, i kao svi paraziti nose bezbroj bolesti. Pogledajte remoraustavica, malu i beznačajnu ribu koja se lijepi za morskog psa. Morski pas ubija, a remoraustavica se jedna za drugom hrane njome. Ona morskom psu ništa ne pomaže, samo uzima za sebe. Vidite?“ Sav je blistao zajapuren od uzbuđenja, „kao mladi umjetnik koji obećava, bio sam prisiljen živjeti u bijedi u Beču, i tamo sam izbliza promatrao kako Židovi koriste i hrane njemačkom kulturom. Roosevelt je Židov, skrivao je tu činjenicu, jer se stidio. Židovi često skrivaju istinu o svom porijeklu. Roosevelt mi se suprotstavio, jer su svi Židovi protiv mene. Imaju za to i jak razlog.", doda uz demonski smijeh. „Znaju da ja znam, i dao sam im do znanja da samo ja, jedini na svijetu, imam unutarnju snagu da postupim na osnovi vlastitog uvida u njihovu pravu prirodu.“ Nagnuo se prema ženi, koja se instinktivno skupi i kaže tihim glasom: „Shvati, nikada nisam mrzio Židove. To nikada nije bilo u pitanju. Bilo bi pogrešno voditi rat samo na osnovi što nekoga mrziš. Bila je to intelektualna odluka, pitanje obaveze, moja sveta dužnost prema njemačkom narodu, sadašnjem i budućem. Ranije u životu, tijekom usamljenih godina u Beču, a svakako puno prije nego što sam prešao u Munchen, shvatio sam da nam je bog poslao Židove kao sredstvo, kao dar. Kako bismo inače objasnili progone? kako to da su baš Židovi u svakoj kulturi u povijesti čovječanstva bili predmet uništavanja? Nikako ne može biti slučajnost što je svaka civilizacija u njima vidjela opasnost. Shvaćate? Ako proučavate povijest, konačno se uvijek morate vratiti na tu činjenicu jer se ona stalno ponavlja. Čiste rase ostalo ih je još samo nekoliko - mogu se razvijati samo prije nego što rasna miješanja zgade genetsku juhu. To mi je poznato, jer su se time bavili naši najbolji znanstvenici. Židov je samo mehanizam jedne vrste koja osigurava da s vremenom n a vrijeme povedemo računa o našoj vlastitoj čistoj rasi. To nije samo razmišljanje, to je činjenica. U pitanju istrebljenja nisam imao izbora; njemačko društvo se moralo očistiti, ali morate svi znati da sam to preuzeo bez srdžbe.“ Herr Wolf nježno dotakne ženino lice, pa uhvativši je rukom za bradu, natjera da podigne pogled prema njemu. Zatim je oslobodi i brzo unatrag korakne i pozove Brumma da mu priđe. Pukovnik nije bio siguran što mu želi reći. Poslije ovog monologa pitao se nije li Bradonja bio u pravu kada je procjenjivao mentalno zdravlje Herr Wolfa. Najviše ga je brinulo što se Fuhrer, prvi puta po dolasku iz Berlina, izjašnjavao. Što to znači? I, što je još važnije, što gaje na to navelo? ta žena, svakako, ali njegovo uobičajeno ponašanje se tako naglo i radikalno promijenilo da je nemoguće da je ona jedini razlog. „Što predlažete da učinimo s njom?" upita Wolf zabrinutim glasom. Brumm je šutio. Pitanje nije tražilo nikakav odgovor, Fiihrer je vrlo dobro znao što se mora napraviti. „Pa, Brumme, volio bi da ostane s nama kao moj osobni gost. Molim vas, pobrinite se za njezinu udobnost." poslije tih riječi zgrabi ženinu ruku, prinese je ustima, okrene se i nestane u tami hodnika. Žena je grčevito držala ruku kao da se je opekla. Brumm smjesta pojuri za njom i stigne ispred njegove sobe. „Ona ne može ostati. Ugrožava našu sigurnost. Može pokušati napraviti nešto nerazumno, ili pobjeći. Što ćemo onda? Ne sviđa mi se sve ovo.“ Starac se bezazleno smiješio. „Vi ste žustri, pukovniče. Zato sam vas i izabrao. Zato i prepuštam vama da se pobrinete da s mojoj nećakinjom nema nikakvih problema.“ „Vaša nećakinja!" Brumm u užasu zatrepće očima. „Naravno", kaže Herr Wolf. „Zar je niste prepoznali?" Brumm se naježi." O čemu govorite?“ „Smirite se, pukovniče. Ta žena je moja nećakinja, Geli Rabaul. Kažu da je umrla u Miinchenu 1931. godine, ali ja sam znao od prvog trenutka da to jednostavno ne može biti istina. Pokušao sam je pronaći, al i je navodno nestala. Sada shvaćam što se dogodilo, Židovi su je uhvatili kako bi se meni osvetili. Ali previše me voljela da bi me napustila. Odavno priželjkujem daje sretnem. A sada ukoliko je to sve, moram se povući kako bi imao vremena razmisliti o mnogim stvarima." Uđe u sobu i zatvori vrata, ostavljajući Brumma u hodniku sa širom otvorenim ustima. Brumm se pridruži ostalima u glavnoj prostoriji, i raspodijeli im dužnosti, a zatim pozove Bradonju u stranu, „moramo
razgovarati. Poslije večere ćemo otiči u šetnju.“ „Što se dogodilo?“ „Počinjem misliti kako sam te trebao ozbiljnije shvatiti one prve noći na rijeci." kaže Brumm. 49 18. lipanj 1945., 17:00 Pogrebenoj, se našla s Petrovom na vojnom aerodromu blizu Moskve. Nosil a je malenu platnenu vrećicu i opremu koju je prema njegovom naređenju podigla u specijalnoj satniji za nabavku. Sjedili su zajedno na asfaltiranoj pisti na blagom povjetarcu i čekali da se obave zadnje pripreme za njihov let. Kada je avion naposljetku bio spreman, mehaničar joj ponudi da joj ponese osobnu prtljagu. Kad je Petrov stigao od ulaza u avion, šef posade ga udari po ramenu i pokaže prema crnome Packardu parkiranom na oko pedeset metara od njih. Automobil nije imao nikakve oznake, niti pratnju , ali je Petrov predosjećao tko se vozio u njemu. Ostavi Taliju Pogrebenoju i priđe vozilu. Pored zadnjih otvorenih vrata stajao je vozač u uniformi. Petrov pogleda unutra. Premijer je bio sam. Na sebi je imao sivu uniformu preko koje je nosio debeli ogrtač s crvenim trakama na ovratniku, a na glavi je imao običnu časničku kapu bez ikakvih oznaka. Petrov uđe i vrata se za njim zatvore. Staljin je zurio ispred sebe, a ruke u crnim rukavicama držao je sklopljene na krilu. Pregrada sa navučenom zavjesom odvajal a ih je od vozačevog sjedišta. "Petrove", izusti Staljin hladno, "Ja sam strpljiv čovjek. Dozvolio sam ti potpuni autoritet, moj autoritet, autoritet Crvene značke i sve što ona nosi. Bio sam gostoljubiv prema tebi, s tobom sam dijelio svoju pertsovku. Sve što ti je bilo potrebno, pružao sam ti bez pitanja. Pokazao sam ti puno povjerenje.“ "Vrlo sam na tome zahvalan, Staljine", odgovori Petrov. "Zašuti. Izgubio sam strpljenje. Očekivao sam tvoj uspjeh, a ti do sada nisi ništa napravio.'" Premijer je govorio osornim, ali smirenim glasom. Petrov se ukoči. "Dosadašnji rezultati su nezadovoljavajući, druže. Naredio sam ti da mi dovedeš to čudovište živo. Nemam više vremena za teorije, Petrove. Vrati se u Berlin i obavi posao. Želim rezultate. Razumiješ li me? Rezultate. Imaš sedam dana da mi doneseš nešto opipljivo. Tjedan dana ili odoše Berkutova krila.“ Premijer se nagne prema naprijed i dvatri puta lako udari u pregradu koja ih je dijelil a od vozača. Kada su se vrata otvorila, Petrov izađe teturajući. Staljin ga pogleda ravno u oči. "Ti ili on.“ Vozač zatvori vrata, i dok je ulazio u vozilo nasmiješi se posjetitelju i s Packardom se udalji uz škripu kotača na asfaltu velikom brzinom. Petrov osjeti slabost u nogama. 50 19. lipanj 1945., 04:00 Ezdov ih je čekao u žutom kamionu kada su se kotači aviona zaustavili na Tempelhofu. Ispruži ruke kako bi uhvatio Petrovu torbu, ali je ispusti kada se iza njegovog vođe pojavi tamnokosa Pogrebanoia. Bez riječi je samouvjereno prešla preko piste, utovarila svoju prtljagu u zadnji dio kamiona i ukrcala se. Petrov nije objašnjavao njezino prisustvo i Ezdov nije ništa pitao. Kada je imao priliku, kradom je bacio pogled na njezinu crnu kosu koja je lepršala na vjetru. Kada su stigli u stožer, žena je ušla unutra prateći Petrova. Ezdov je odmah shvatio da to nije obična žena, bila je krupna, snažna, skladna i vrlo zgodna. Petrov je primijetio da je, obično živi centar za saslušanje sada gotovo prazan, stolice su bile podignute na stolove, dokumentacija je bila pažljivo složena u fascikle od tvrdog kartona sa naljepnicama. Bilo mu je drago što su se njegovi ljudi tako dobro pripremili za njegovo dolazak. Nije im rekao da će uskoro krenuti, jednostavno su sami shvatili kako je vrijeme za pokret i obavili su sve pripreme. Upravo je takvu inicijativu od njih očekivao. Nitko nije ustao kada je Petrov ušao. To je bio njihov način, vođa se poštuje i sluša, ali nitko mu se ne klanja. Žena je ušla u sobu za njim, spustila je torbu i sjela na drvenu stolicu. Stolica je zaškripila pod njezinom težinom dok se sa neskrivenom znatiželjom ogledavala oko sebe. Petrov je odmah počeo raspakivati torbu, a zatim je pogledao ženu. Tada se obratio svojim drugovima: „Bojnik Talija Pogrebanoi, nesvakidašnji pripadnik pobjedničke Crvene armije", kaže i rukom pokaže na ženu. „Od sada je član naše grupe. Temeljno sam je upoznao sa našim zadatkom.“ Svi ustanu i pogledaju je. Petrov ih počne predstavljati. „Drug dr. Gnedin", kaže. Kirurg se kruto nakloni. „Drug Rivitski." Čovjek priđe i čvrsto joj stegne ruku primjećujući njezin snažni pritisak. „Drug Bailov.“ Bailov se nelagodno nasmiješi. „Kako je u Moskvi?“ „Ljeto je počelo", ona odgovori. Glas joj je bio melodičan i tih i nekako je odudarao od njene pojave. Vođa im da znak neka sjednu. Bilo im je poznato njegovo ponašanje u ovakvim situacijama. Sada je bio red na Pogrebenoj da progovori. Iako s u žene ravnopravne po zakonu i načelima komunizma, ipak se stoljetne predrasude teško može uništiti proglasom na papiru. Znala je da će biti skeptični, muškarcu su uvijek takvi. Uvijek se mora s njima boriti dok je ne prihvate. „Drug Petrov je izjavio kako sam sada član grupe. Želim biti korisna. Nadam se da ćete me prihvatiti zbog svega u čemu smo slični, a ne zbog razlike među nama." Nasmiješila im se je, a zatim zašutjela. To je bilo sve što je imala za reći. Nitko ništa ne odgovori i njoj se ote duboki uzdah olakšanja. Ezdov je stigao baš u trenutku kada je nastupila neugodna tišina. Nosio je drveni sanduk na kojem je pisalo KVARLJIVA ROBA. „Težak je", dobroćudno se požali Petrovu. „Što je unutra?“ Petrov široki osmjeh bio je zagonetan. „Pogledajte.“ Gnedin skoči sa stolice. „Pertsovka!" Ostali se također okupe oko Ezdova, koji ih je upozoravao da budu oprezni, ali oni nisu na njega obraćali pažnju i vadili su iz slame dragocjene boce. Bailov ih izbroji i ponosno izjavi: „Dvadeset i četiri.“ Svi upitno pogledaju Petrova. „Pozdrav od šefa", kaže. „Molim te, otvori jednu bocu", obrati se Ezdovu, koji s nožem izvuče čep jednim pokretom ruke. Nalijevao je piće u čaše. Petrov primijeti kako Pogrebenoja pije iz stare, udubljene čaše
umjesto iz nove koju je dobila s opremom. Vojnik u njoj je progovorio , veterani se teška srca odlučuju staru opremu zamijeniti novom. Nisu održali zdravicu . Udubljeni svatko u svoje misli pijuckali su piće izuzetno tamne boje dok im se toplina polako razlijevala po tijelu. Nakon što im je dao dovoljno vremena za uživanje u piću , Petrov ustane. „Da čujem što ste saznali." Prvo pogleda Gnedina. „Bormann i Stumpfegger su izvršili samoubojstvo cijanidom, očigledno za vrijeme pokušaja bijega. Koliko smo mogli zaključiti tijekom bitke i po mjestu gdje su nađeni leševi, misli su da su se našli između dvije naše jedinice.“ „Je li bilo topovske vatre u tom trenutku?" upita Pogrebanoia. „Neprekidno. I sve je okolo gorjelo.“ „Panika uslijed šoka. Izgubili su se i odlučili su se za prvo rješenje koje im je ostalo na raspolaganju." Gnedin razvuče usta u široki osmjeh i njegovo nepovjerenje nestane. „Prošla si medicinsku obuku?“ „Nisam. Prošla sam nešto bolje od toga, bila sam u pješadiji. Često sam prisustvovala takvim prizorima.“ „Autopsija?" prekine ih Petrov zadovoljan njezinim držanjem. Gnedin pruži materijal. „Čenko mi je pomogao. Pouzdan o smo utvrdili da s u to njih dvojica i da je riječ o cijanidu. Pomogla nam je neuobičajena Stumpfeggerova visina.“ „Gdje su sada leševi?“ „Zakopali smo ih na istom mjestu.“ Petrov nešto progunđa u znak odobravanja i obrati se Bailovu: „Čini mi se da je tvoja dužnost bila vrlo neprijatna". Svi se nasmijaše, osim Pogrebenoje. Bailov pocrveni. „Nije to što misliš", kaže braneći se. „Nije bilo lagano.“ ,,U Friedrichstrasse kažu upravo suprotno", prekine ga Ezdov prije nego što je glasno progutao i posljednji gutljaj pertsovke. „Trebalo ga je vidjeti", ozbiljno kaže Rivitski. „Radio je dan i noć. Užasan zadatak, potpuno je iscrpljen.“ „Trebalo je otići veterinaru", veselo doda Ezdov. „Gdje si je našao?" upita Petrov. Bailov ljutilo pogleda ostale. „Ona me je potražila. Željela je švicarsku putovnicu i slobodan put u Argentinu. Zna što želi.“ Petrov stegne vilicu. „Strah. Uplašila se je.“ „Fegelein joj je rekao da zna tajnu vezu sa Hitlerom. Rekao je da bi ga Hitler ubio kada bi saznao.“ „Proročanski," primijeti Petrov. „Jedino je pitanje jesu li te dvije premise povezane?“ „Njezin strah bio je istinit", kaže Bailov. „Ali ona je glumica", usprotivi se Petrov. „Njena profesija je uvjeriti publiku.“ „Molila je za dokumente. Želi napustiti Njemačku. Mi Rusi jako dobro znamo kako izgleda kada si očajan i lako možemo prepoznati to stanje. To nije bila gluma.“ „Je li joj general povjerio tu tajnu?" upita Petrov. Bailov zavrti glavom. „Mislim da ne laže. Fegelein je bio utjecajan preko Himmlera, ali i zbog rodbinskim vezama sa Hitelrom. Ako se on uplašio, to je bilo sasvim dovoljno da se i ona uznemiri, kada su ga ljudi iz oslobođenja Reicha pronašli i odveli, telefonirao je Evi Braun, ali je se ona odbila založiti za njega.“ „Ako je Fegelein nešto znao, onda je gotovo sigurno da je to znao i Himmler", Petrov primijeti. „Ništa od toga", odsječe Rivitski. „Englezi su uhvatili Himmlera 21. svibnja. Obrijao je brkove, stavio zavoj preko oka i obukao uniformu privatne vojske.“ Petrov je šuti, dok je Rivitski nastavio priču o Himmleru. „Imao je savršeno uredne dokumente, besprijekorne. Englezi su ga uhapsili, jer im je bio sumnjivo, da jedan majmun iz privatne vojske bude toliko sretan što ima bilo kakav dokument, a ne da posjeduje sve što je potrebno. Dva dana kasnije taj gad je izvršio samoubojstvo popivši nacistički lijek protiv nesanice.“ „Tako, znači", Petrov uzdahne i sruši se na stolicu. „Ako je i znao tajnu, Herr Himmler ne može nam više ništa reći. Niti Muller, koji je sljedeći na popisu. Niti od njega nema pomoći", kaže sa žaljenjem. „Čini se da sam preduhitrio Mullera."Na trenutak zašuti kako bi se sabrao i objasnio u čemu je riječ. „Bilo je neophodno tako postupiti. Naši prijatelji iz NKVDa su se upravo pripremali da ga ovdje prebace. S naše točke gledišta, previše je znao o Skorzenyu. Naš zadatak je od nas zahtijevao da ne ostavljamo nikakve tragove. To je nezgodno. Nećemo više o tome, Herr Muller je mrtav. Čovjek može pasti u iskušenje da počne razmišljati što se možda dogodilo, ali sada imamo samo koristi od pouzdanih činjenica.“ Nisu znali o čemu priča. „Kapitalistička filozofija?" posprdno upita Gnedin. „Kapitalističko insistiranje na profitu. Ne odbacuj odmah kapitaliste. Oni se okreću budućnosti, a ne prošlosti. Takvo usmjeravanje je korisno, čak i dobrim socijalistima.“ Promeškolji se i nastavi: „Moramo poći od pretpostavke da je i Hitlerov izgled drastično izmijenjen.“ „Kirurškim zahvatom?" upita Gnedin. „Ne. Da bi se nečiji izgled izmijenio, dovoljno je ukloniti karakteristične crte. Više neće biti brkova, biti će drugačije podšišan, bez razdjeljka po sredini. Možda će mu slomiti nos, kako bi bio širi pri korjenu. Karikaturisti i kriminalisti su odavno ustanovili da neznatne promjene mogu, u stvari, dovesti do nevjerojatnih promjena u izgledu. Tu tehniku koriste šminkeri u kazalištima.“
Petrov da znak da mu još malo natoče pertsovke. Vođa Grupe za specijalne zadatke nije sebi dozvoljavao uživanje u piću, jer je želio ostati trijezan. Ostali su bili slobodniji, ali mu to nije smetalo, ovu večer je odredio za proslavu i posao. Promatrao ih je kao psihijatar. S vremenom su postali jedinstvena i uspješna trupa koja je dobro surađivala. Upoznali su slabosti i vrline jednih drugih i oslanjali su se na tuđe sposobnosti prema situaciji. Gnedin je izgubio svoju intelektualnu oholost, izgledalo je kao da je time povećao svoju intelektualnu sposobnost. Kao što je Petrov i očekivao, Ezdova intuicija i sposobnost su ga naučili nekoj vrsti neoborivog pragmatizma. Zauzvrat je Sibirac od liječnika prihvatio intelektualni pristup rješavanja problema. Bailov je unosio oduševljenje u sve što radi, i to je prenosio na grupu, također s e odlikovao izvanrednom kombinacijom različitih i rijetkih sposobnosti. Rivitski se nije uopće promijenio, što je Petrov želio i očekivao. Od svih njih on je najviše sličio svojem vođi i tijekom godina koje su zajedno proveli Petrov se navikao na njega posebno oslanjati. Sada mu je bila više nego ikada, neophodna njegova inteligencija i intuicija. Na raspolaganju su imali samo šest dana da otkriju gdje se Brumm nalazi. 51 25. lipanj 1945., 07:30 Šest dana je Petrov prisiljavao svoje ljude da pronađu neku nit koja bi ih dovela do odgovora na pitanje: kuda je otišao Brumm? Neumoljivo su radili i iako gotovo uopće nisu spavali, rezultata nije bilo, a vrijeme im je istjecalo. Petrov je sjedio za praznim stolom i zurio u šalicu čaja ispred sebe. U očaju je pokušao organizirati još jedno saslušanje Skorzenyja, ali iako je Crvena značka snažno djelovala na njegove zemljake, Amerikanci su mu , usprkos brojnim pokušajima, odbijali dati dozvolu. Skorzeny je bio njihov. U ponoć, nekoliko sati prije zakazanog vremena, Petrov je pozvao sve članove Grupe. Nisu mogli pronaći Rivitskog, pa je Petrov ostal e "pekao na tihoj vatri" puna četiri sata i kada je završio, bili su na samom početku i u sve se uvukla zloglasna zebnja. Izgledalo je da ipak neće uspjeti. Brumm je nestao i ne mogu ga pronaći. Odgurne šalicu i počne razmišljati na koji način da to saopći Staljinu, ali već samoj pomisli osjeti snažno pulsiranje u sljepoočnici. Još ima vremena, govorio je u sebi, a vrijeme znači život. Iznenada Rivitski uleti u sobu i bučno spusti otvorenu bocu votke na stol ispred Petrova. Ostali članovi grupe s u ga slijedili. "Zapovjednice", poviče Rivitski, "znam da niste neki sentimentalni čovjek, ali predlažem jednu zdravicu. Otkrio sam Hitlerovu tajnu.“ Ostali su uznemireno čekali što će njihov vođa odgovoriti. Rivitski se zakašlje kako bi pročistio grlo i povuče gutljaj iz boce. "Je li to neophodno?'' upita Petrov. "Da", uzvrati Rivitski veselo i otpije jedan gutljaj. "Vojska je prikupil a tisuću poruka koje su pristizal e iz centra za komunikaciju u bunkeru", on nastavi. "Pročitao sam sve do jedne u nadi kako ću naići na jedan trag, neki nagovještaj koji bi nam mogao ukazati gdje da počnemo naše traganje. Dok sam ih čitao bio sam impresioniran time što su Hitlerove vojne odluke sasvim razumne. Jedini problem je bio u tome što su razne jedinice kojima je davao naređenja prestale postojati. Njemački glavni stožer jednostavno nije imao snage saopćiti mu istinu, i odlučili su mu dopustiti da uludo troši energiju ratujući s nepostojećom vojskom. Uvjeren sam da je do kraja vjerovao da su mnoge njegove divizije još netaknute i da Berlin nije obranjen samo zbog nesposobnih zapovjednika.“ "Jako bitan zaključak", primijeti Petrov. "Po mom mišljenju nije", odgovori Rivitski. "Da s u te divizije postojale, ishod bi bio znatno usporen, možd a čak i izmijenjen. S vojničkog gledišta neki Hitlerovi pothvati su sjajni. Zato sam ispitivao cijelu dokumentaciju ne bi li našao nešto što odudara od uobičajenog odnosno, neki primjer loše vojne procjene, neku odluku koju vojni zakoni, onakvi kakve je Hitler zamišljao, ne bi opravdali." Na trenutak zašuti. "I našao sam je. U stvari", doda, "preletio sam pogledom nekoliko puta prije nego što sam shvatio da je to ono što tražim.“ Ostali uzmu stolice, sjednu i nastave pažljivo slušati. Petrov sa zadovoljstvom primijeti da se Pogrebenoja pomakla u polukrugu i zajedno sjedi s ostalima. Rivitski na podu raširi kartu kako bi je svi dobro vidjeli. "Ovo je planinski vijenac Hartz", kaže i bučno lupi prstom po karti. "Ovdje dolje, u podnožju planinskog vijenca nalazi se Nordhausen , glavni grad pokrajine. Na ovom mjestu su zarobljenici pod zemljom proizvodili oružje tipa V2.“ Pokaže je na rijeku Rajnu. "Ovdje su saveznici pripremali napad." Strelicama je obilježio mjesta na karti. "Amerikanci su osvojili ovaj most kod Remagena, a zatim je general Patton stigao sa svojim tenkovima skroz ovdje dolje." Pokaže opet na to isto mjesto. "Montgomery i Britanci su ovdje gore prešli rijeku." Označio je točku prelaska. "Poruke iz bunkera pokazuju da su Hitler i njegov glavni stožer poduzeli organizirano povlačenje s Rajne. Njihova namjera je bila usporiti napredovanje saveznika sa zapada tako da se njemačke jedinice mogu prestrojiti na Elbi, sljedećoj prirodnoj prepreci koja im može poslužiti kao prednost u obrani.“ "I planine im mogu pružiti istu takvu prednost", Gnedin ga prekine. "Samo u akademskom smislu", ubaci se Pogrebenoja. Govorila je glasno i samouvjereno. "Da su Nijemci koncentrirali svoje jedinice na uzvisinama, postojala bi mogućnost da budu opkoljeni i odsječeni. To smo napravili kod Konigsberga, Elbinga i kod Poznanja, to je bila naša uobičajena taktika. Ali se na taj način ne bori protiv njih, njima se ne dozvoljava borba. To spašava naše resurse.“ Rivitski pljesne rukama. "Eto", kaže veselo ostalima. "Bojnica može jasno sagledati tu taktičku situaciju. Stoga bi bilo glupo da Hitler odluči voditi bitku u Hartzu. Ponavljam: sve njegove odluke, prije i poslije ovog naređenja da se neprijatelju odupre, bile su razumne. Odavde dolazim do sljedećeg zaključka: ako su odluke prije i poslije ove razumne, onda on nije donio pogrešnu odluku niti u ovom slučaju. Donio ju je s razlogom.“ "Mogu li te prekinuti?" upita Pogrebenoja. Rivitski klimne glavom i nasmiješi se. "Možeš li procijeniti broj tih jedinica?“
Rivitski se nasmiješi. "Šest do deset divizija. Vjerojatno to nije puni broj. Šezdeset do sedamdeset tisuća ljudi. S tenkovima. Sve preko toga je samo naša pretpostavka. To. međutim, nije mala snaga." "Ako je to točno, onda imamo još jedan dokaz za tvoju pretpostavku.", kaže ona. "Objasni nam", kaže Petrov. "Na karti vidimo da je planinski vijenac Hart z krševiti teren. Močvare, divljina, pustoš. Na takvom terenu ne bi bilo potrebno više od sedamdeset tisuća ljudi da zaustavi prodor neprijatelja. Za takav terene je prikladniji mali pokretni odred koji koristi neuobičajenu taktiku.“ Rivitski nekoliko puta trepne očima kao slaganje sa njezinom procjenom. "Naravno." Tiho kaže. "Neuobičajeno veliki broj ljudi još je čudniji na ovom terenu koji se izuzetno lako može braniti." "Koja je važnost toga?" upita Gnedin. "S vojnog gledišta, savršeno nikakva", Rivitski zaključi. "Potpuno nikakva. Mislim da su Amerikanci u početku mislili da će naići na Modela i njegovu Osmu armiju. Ali poruke iz bunkera pokazuju kako su se Amerikanci brzo odvojili i uputili na istok ispod vijenca Hartz.“ "Nastavi", kaže mu Petrov. Rivitski je primijetio da njegov voda upija informacije brzinom kojom ih on govori. Rivitski se vrati karti. "Montgomervjeova jedinica je bil a ovdje na vrhu. Od Amerikanaca, Bradley je bio u sredini, a Devers ispod. Američka Prva armija prešla je Rajnu kod Remagena. Pattonova Treća prešla je rijeku južno kod Mainza. Dijelovi Pattonovih i Hodgesovih jedinica spojili su se pored Kassela - ovdje." Opet lupi po karti, i nastavi: "Zajedno je ova borbena snaga krenula u pravcu sjeveroistoka prema Gottingenu. Ovdje su povukli liniju." On povuče liniju na karti. "To ih dovodi ravno do planinskog vijenca Hartz, jednom gotovo ravnom linijom prema planini Brocken, najvišem planinskom vrhu Hartza. Ali kada su prešli rijeku Leinu, naišli su na otpor Nijemaca, i gotovo bez prekida, odstupili su prema Nordhausen i Halleu." Rivitski duboko udahne. "U međuvremenu, američka Devet a armija se uputil a sjevern o od Hartza prema Magdeburgu na Elbi. General Model j e opkoljen u Ruhru, i one jedinice koje su se skupile u Hartzu po Hitlerovom naređenju nisu se imale s kim boriti. Na posljetku su se Amerikanci s njima pozabavili, ali tek nakon što s u postigli sve strateške ciljeve, pa čak i tada, to je bila beznačajna bitka. Konačno, Amerikanci su se spremali na Berlin, a ne u planine Hartz.“ "Tako je", kaže Petrov, "Hartz Festung ostao je nedodirnuti. Prihvaćam ovu analizu. Ako vjerujemo da je vladao sobom a mi najbolje od svih znamo da je - moramo prihvatiti činjenicu kako ovaj zaokret nije izveden iz vojnih razloga.“ "Čak i u tom slučaju", istakne Pogrebenoja, "ovo ne isključuje jednostavnu grešku, ma koliko veliku. Čak i zapovjednici rade takve greške, to je neizbježno.“ "Dozvoljavam", usprotivi se Rivitski, "da postoje greške i greške. Shvaćate? Pogrešno se procijeni neprijateljeva snaga, vrijeme pogorša, krene se pogrešnim putem ili se zauzmu previše izbočeni položaji. Ali pogledaj kartu, planinski vijenac se uzdiže kao spomenik. Nijedan zapovjednik ne bi napravio tu grešku da ovdje koncentrira svoje jedinice. Takva odluka bi zahtijevala dugo planiranje unaprijed ili neopisivu glupost.'' Petrov se nagne nad kartom. "Blokada zahtijeva mogućnost lakog opkoljavanja neprijatelja. Kakav je bio otpor u podnožju?“ "Nije ga uopće bilo", odgovori Rivitski. "Razbacane male jedinice. Amerikanci su preostalih dvjesto i pedeset kilometara do Elbe prešli za manje od deset dana - u jednom dahu.“ Tko bi to uočio, zapita se Petrov. Porazi na zapadnom i istočnom frontu, naređenja se izdaju iz bunkera, izvještaji iz borbe pristižu u bunker. Rivitski je našao ključ koji traže. Poslije kratke šutnje vođa Grupe polako progovori, pažljivo birajući riječi. "Rekao sam vam kako sam odgovoran za Mullerovu smrt. Ali vrijeme koje sam s njim proveo nije bilo uzaludno. Prije nego što je umro, došao sam do ovih podataka Gestapa o Skorzenyjevom osoblju." S nestrpljenjem su čekali da nastavi s pričom. "Saznao sam da je pukovnik Brumm odrastao u oblasti koja je nekada bila poznata pod nazivom Melcobus.“ "To je novo", kaže Bailov uz grimasu. Petrov stane na kartu i nogom pokaže određeno mjesto. "To je kraj poznatiji pod imenom planinski vijenac Hartz.“ Tišina je zavladala dok su članovi grupe uviđali važnost ove informacije. Na posljetku, Ezdov podigne čašu s votkom i lice mu se razvuče u osmjeh dok je promatrao svojeg vođu. "Sada počinje pravi lov.“ Sat vremena kasnije Petrov je Staljinu javio vijest. Premijer ga je saslušao, a zatim je progunđao: "Dobro. Sada idi i uhvati ga", i naglo spusti slušalicu. Petrov osjeti olakšanje, Grupa i njezin zadatak su još uvijek na životu. 52 5. srpanj 1945., 17:10 Na planini je ljeto bilo lijepo. Brumm je zaključio po kiši koja je rijetko padala da će jesen i snijeg rano stići. Poslije napada Židova odlučili su stražariti na smjene tijekom dvadeset i četiri sata i oko ulaza su postavili složenu mrežu mina. Bio je to pravi labirint mina, umjetnost koju je Bradonja naučio tijekom godina pod različitim okolnostima. Kroz minsko polje se kretalo stazama, svaki dan drugom, kako bi se u međuvremenu trava podigla i na taj način sakrila njezino postojanje. Čuvarevo mjesto se uvijek nalazilo u stjenovitom usjeku s kojeg se pružao pogled na cijeli južni dio doline. Bio je to miran i bezbrižan period, ako se izuzmu nepredvidive promjene raspoloženja Herr Wolfa. Između Židovke i Herr Wolfa se stvorila neobična veza, i iako je izbjegavao o njoj govoriti kao o svojoj nećakinji, Brumm se zbog te veze osjećao nelagodno. Žena je bila stalno uz Herr Wolfa, jedino je njoj dozvoljavao ulazak u sobu u kojoj spava, ona mu je posluživala hranu i slušal a njegovo neprestano brbljanje. Ako ništa drugo, pored nje se ostali nisu morali brinuti o njemu pored svakodnevnih zaduženja, stoga je njezino prisustvo predstavljalo neku vrstu olakšice. Njih dvoje je često sjedilo na vrhu stijene pored brane. S vremena na vrijeme ostali su znali prisluškivati njihove razgovore, ali govori Herr Wolfa nisu bili namijenjeni većem broju slušatelja. Samo je jednom Brumm pokušao razgovarati s njim o budućnosti. "Trebamo razgovarati o tome što ćemo dalje",
pukovnik mu je rekao. Ponoć je bila prošla i sve žene su se povukle u svoje spavaće sobe. Herr Wolf je odmahnuo rukom. "Ti se za to pobrini.“ "Želim biti siguran da sve razumijete.“ "Imam u tebe povjerenja", kaže Herr Wol f . Na trenutak je netremice gledao u pod . "Možda trebamo razmisliti o mogućnosti da ovdje ostanemo", na posljetku kaže. "To nije sigurno, niti praktično.“ "Upad Židova je bio jedna slučajnost, sasvim nevjerojatan događaj.“ "Bio je nevjerojatan za Židove, ali neće biti za Ruse. Oni će stići. Za to će im biti potrebno određeno vrijeme, ali će nas naći.“ Herr Wolf je pogledao pukovnika. "Šteta. Tako je mirno ovdje. Planiram se povući u Salzburg, Brumme - jesi li znao za to - u Salzburg. Nemam želju cijeloga života obavljati ovu dužnost. U budućnosti pojaviti će se novi Fiihrer. Ovakvo nešto sam priželjkivao. Živjeti na mirnom i povučenom mjestu i imati dovoljno vremena za čitanje, razmišljanje i planiranje.“ "Naći ćete ovakvo mjesto, ali ovo nije pogodno za to." "Mislim da sam previše umoran za ponovno bježanje.“ "Sada ste mnogo snažniji. Boja vam se vratila. Ako nam Rusi dovoljno blizu priđu, bez problema ćete moći trčati.“ "Umoran sam od razmišljanja. I srce mi je umorno. Treći Reich je postao prah i pepeo. Toliko je obećavao, toliko godina života sam mu posvetio. A sada je sve propalo.“ "Dok vi živite, živi i Treći Reich.“ Herr Wolf se toplo nasmiješi. "Hvala, pukovniče. Ljubazni ste prema jednom starcu." "Vi niste starac. " "Po životnim mjerilima, jako sam star", tajanstveno izjavi HenWolf. Brumm ništa ne odgovori. Želio je razgovarati o planu bez da izazove besmisleno sažaljenje. Jedini nauk u njegovom vlastitom životu je da ima nade sve dok diše. I tako je završio posljednji pokušaj razgovora o planu prije nego ga je počeo provoditi. Hen Wolf mu je jasno dao do znanja: sve je u njegovim rukama. Kako odavno nije kiša padala, potoci u dolini su gotovo presušili. Brumm je obišao cijeli kraj kako bi ocijenio situaciju. Čak i kada bi htjeli ostati, ne mogu. Troječetvero ljudi bi se možda mogli snaći i preživjeti na postojećim zalihama hrane, ali nikako njih deset. Ako su disciplinirani i imaju malo sreće, hrana će im potrajati do proljeća. U ovo doba dana nisu imali mnogo obaveza. Bradonja je s Valkirama uvježbavao borbu prsa u prsa na sitnom šljunku na dnu najvećeg potoka. Žene su smršavile i njihove mladenačke obline su nestale na spartanskoj dijeti i tijekom stroge obuke, i sada su imale izgled zrelijih žena. Brumm ih je sa zadovoljstvom promatrao kak o vježbaju i samouvjereno se i vješto bore jedna s drugom. Nakon nekog vremena su završile trening i sve zajedno su napale Bradonju i natjerale ga u dio potoka u kojem je još ostalo vode. Brumm pomisli kako nikada dočasnik nije imao ovakav odnos sa svojim "ljudima". Ova situacija je potpuno suluda. Waller se pojavi iz bistre vode, priđe mu i sjedne do njega cijedeći svoju dugu kosu. Lijepo je pocrnjela i na koži su joj blistale vodene kapi. "Jednog dana ćete udaviti jednog od nas dvojice jer se nećemo više htjeti igrati", kaže. "To vrijeme je već stiglo", kaže ona. Imala je neobičan, gotovo prijeteći izraz na licu. Bradonja je stajao u vodi do pojasa, prekriženih ruku se smiješio. Valkire su negdje nestale. Kada je Brummu sinulo, nagonski se okrene i pokuša im se oduprijeti koljenom, ali su one već bile na njemu. Prvo se poželio nasmijati, ali odjednom su mu ruke savinule unatrag i osjeti jaku bol u laktu i njegov osmjeh nestane. Djevojkama je bilo potrebno samo nekoliko sekundi da ga svladaju i bez ceremonije bace u potok. Kada su ga bacile stale su na obalu i veselo klicale. "Vidiš?" dovikne mu živahno Waller. "Nepoštena prednost. Zasjeda.“ "Što je za nekoga prednost, za drugoga je nepovoljnost", ona odgovori. "Govoriš kao pravi vojnik." On se nasmije. Cijela grupa je još neko vrijeme uživala u suncu. Kada su svi konačno otišli, Waller uđe u vodu i zagrli Brumma oko struka. "Zabranjuju li SSpropisi vođenje ljubavi po danu?" "Samo kadaje nagon za poštovanjem propisajači od jednog drugog nagona." "Mrzim propise", kaže i privuče ga k sebi. Kasnije je Bradonja sjeo na obalu potoka i počeo bacati glatke oblutke u vodu. Koliko daleko će ih odnijeti struja prije nego potonu? Odredio je metu i svaki zamah podešavao, uočio je da težina i oblik mijenjaju plutanju kamena, a jačina struje je uvijek ista. Čak i pod tim uvjetima i ako se dovoljno usredotoči uspio je nagomilati oblutke u blizini mete. Nad dolinom je padao mrak i sjene borova pokraj Kamene pećine su se već pružale pored obale potoka. U blizini je Brumm razgovarao s dvije djevojke. Kada su otišle pridružio se prijatelju. "Prestar sam za garnizonskog vojnika", požali mu se Bradonja. "Ne mogu se na sve ovo naviknuti. Pokušavam, ali bezuspješno. Nemam strpljenja.“ "Samo si se rastužio nad samim sobom, moj prijatelju. Koliko još ljudi tvojih godina ima toliko privlačnih djevojaka na raspolaganju?' Brumm ga je zadirkivao. "Osim toga, naše Valkire moraju još puno toga od tebe naučiti.“ "Znam", uzdahne Bradonja. "To govorim sebi svaki dan. Vrijedne su, brzo uče i slušaju naređenja." "To je važno. To će nam biti potrebno kada krenemo odavde.“ "Krećemo?" upita Bradonja. "Imam dojam da se nikada nećemo maknuti iz ovog mjesta. Veće je od grobnice, ali ga nikada nećemo napustiti. To je prokleta grobnica." Na trenutak se zamisli, a zatim pogleda pukovnika. "Osim toga, kuda ćemo krenuti?“ "Jel' te to muči?“ "Djelomično", Rau prizna. "Problem je i u tome što ne znamo što se vani događa." Rukom pokaže na kraj kanjona. "Opet smo izgubili. Hoće li biti isto kao i poslije prošlog rata? Biti ćemo bez posla, bez vojske, bez novaca i hrane? Što se to događa s njemačkim narodom i našom zemljom?“
"Sve je propalo, moj prijatelju. Ništa nije ostalo od Njemačke kakvu poznajemo. Saveznici i Rusi je dijele. Ako to ne naprave boje se da ćemo se opet podići. Rusi će zadržati svaki djelić teritorija koji su zauzeli, kao tampon zonu protiv Zapada. Njemačka nestaje, a umjesto nje se stvara ničija zemlja između Zapada i Rusije. To je stvarnost. Možda je na kraju tako i najbolje.“ "Bolje da se Njemačka uništi? To ne mogu prihvatiti.“ "Ne mogu niti ja, ali nas nitko ništa ne pita. Prošli su dani kada smo mi mogli birati." Brumm se uspravi i zagleda se u prvu zvijezdu u sumraku. "Ove planine su mi uvijek omogućavale jasno misliti. Naša Njemačka nije običan fizički i politički entitet. Ona predstavlja duhovno stanje, ona je pojam, bar ja tako o njoj mislim. Njemački karakter podrazumijeva povjerenje. Vjerujemo našim vođama, vjerujemo u naše sposobnosti , vjerujemo u ono što smatramo bogomdano predodređenošću za velika dijela. Uvijek je bilo tako, čak i onda kada smo bili plemena po pećinama. Po mom mišljenju mi vjerujemo više od ostalih naroda. Ali nama nedostaje samouvjerenosti. Žalimo se zbog svakog nevažnog neuspjeha i od toga radimo tragediju, uporn o zahtijevajući savršenstvo. To je naša slabost. Kada izgubio samopouzdanje, gubimo i kontrolu. Naša teutonska krv se uzburka i osjećaj nadvlada razum. Svijet nas smatra hladnokrvnim, proračunatim ljudima, što i jesmo izvana. U sebi smo oslabjeli od burnih osjećaja, i uvijek smo u borbi da se naš romantični duh ne bi pokazao. Ne možemo se zadovoljiti jednom ribom, moramo ih sve uhvatiti. To je naš način. Ako je ukidanje njemačkog naroda potrebno za zaštitu samih sebe, neka bude tako. Pobijeđeni nemaju pravo žaliti se ili pisati povijest.“ Bradonja je ponovo počeo bacati kamenčiće u vodu, i ptice uplašeno uzlete iznad njihovih glava, krilima parajući miran zrak. "Guntere?" pozove ga na posljetku. "Molim?“ "Još uvijek si serator." Obojica prasnu u smijeh. Iz daljine se začuje glas Herr Wolfa dok je sa Židovkom izlazio iz ognjišta žustrim korakom, on je govorio a ona ga je pažljivo slušala. Otkako je napustio bunker njegovo zdravlje se nevjerojatno poboljšalo. Ruka mu nije više bespomoćno visjela pored tijela i ponovo se mogao njome služiti, nije više vukao nogu i djelovao je puno mlađe. Život u prirodi i ukidanje vitaminskih inekcija učinili su čudo. Mentalno zdravlje mu se poboljšalo i sada je više podsjećao na nekadašnjeg Fuhrera, iz dana u dan je postajao sve samopouzdaniji i osorniji. Navikao se ustajati u podne i doručkovati sa Židovkom. Popodne bi sjedili pored radioaparata i svakog sata slušali vijesti koje je on zatim komentirao, dok je ona te njegove komentare zapisivala kao da je njegova tajnica. Kasno popodne pojeli bi nešto za ručak, i zatim bi izašli u dugu šetnju. Nakon šetnje bi nestali u njegovoj sobi da se odmore, i pojavili bi se opet u ponoć, obilno bi večerali i poslije sjeli pored vatre. Herr Wolf je znao biti odličan sugovornik kada je to želio biti, ali više je volio držati duge monologe, dok je žena izgledala sasvim zadovoljna slušajući ga. Brumm je primijetio da Herr Wol f ima nevjerojatnu sposobnost pamćenja činjenica i na izgled beskrajnih i nejasnih statističkih tabela, ali ih je često povezivao na potpuno besmisleni način. Bio je to čovjek s izvanredno razvijenom inteligencijom, ali bez vjerojatnosti da ju primijeni. No Brumm je šutio dok je Herr Wolf držao svoje besmislene propovijedi, mir u grupi je bio važniji od pobjede u nekoj nevažnoj prepirki. Od svih članova njegove male, izdvojene zajednice Brumma je najviše zanimala Razia Scheel. Nije mogao shvatiti kakva je osoba. Nikada se nije udaljavala od Hitlera i izgledalo je kao da mu ugađa i ispunjava svaku njegovu želju, često i prije nego što bi progovorio, kao da je imala moć da mu pročita misli. Brumm je razmišljao o Skorzenyjevoj teoriji po kojoj zarobljenici imaju sklonost poistovjetiti se sa svojim otmičarom kada neposredna opasnost prođe. U izvršavanju mnogih zadataka, otmica je postala gotovo rutinska dužnost i u Friedenthalovom psihološkom profilu zarobljenik je bil a česta tema uz pivo i šnaps. Svak u jedinicu specijalaca koja se vraćala sa zadatka temeljito su ispitivali o ponašanju zarobljenika bez obzira koliko su bili kratki periodi zatočeništva. Radi, Skorzenyjev zamjenik, dao je ovlasti, po naređenju svojeg zapovjednika, jednom poznatom austrijskom psihijatru da prouči psihologiju zarobljenika sa svih točki gledišta. Njegovo zanimanje za ovu temu bilo je više praktične prirode, nego znanstvene. Svaki čovjek zna da zarobljenik u određenim okolnostima može postati saveznik i učili s u ih koristiti ovo saznanje u praktične svrhe. Iako je sve to već znao, Brumm je još uvijek smatrao da je ponašanje ove žene izvanredno i neočekivano. Poslije tolikih godina provedenih u koncentracijskim logorima kao predmet medicinskih eksperimenata, mogl a je poludjeti, i postati manijak koji vreba priliku za napad . Ipak, s ovom ženom je drugačija situacija, za nekolik o minuta se preobrazil a iz osvetnika u miroljubivog sljedbenika. Tako brz i potpun preobražaj plašio je Brumma, i nije imao povjerenja u nešto što ne razumije. Još se više čudio što je izgledala kao da je postala iskreno privržena Herr Wolfu i počela ga blago, ali odlučno štititi. Čak i u malim društvima postoji hijerarhija i iako Razi a Scheel u njihovom nije imal a formalni status , ona je bila zarobljenik gospodara i njegova blizina joj je pružala određeni stupanj moći i utjecaja. Sijevala je svojim crnim očima, koje su podsjećale na životinjske na sve njih osim na Hitlera koji nije iskazivao vidnu privrženost prema njoj. Najtajanstvenije od svega je bio seksualni život Herr Wolfa. U početku je Brumm bio zapanjen otvorenim razgovorom djevojaka o seksu, govorile su prirodno o tome kao i vojnici. Ranije mu je Gretchen ispričale kako su djevojke često pričale o mogućnosti da zadovolje Fuhrerove seksualne potrebe - čak je novac stavljen kao ulog u okladi - ali predmet njihovih planova nije pokazao nikakve sklonosti da prihvati te nagovještaje, bez obzira koliko su bili otvoreni. Razia Scheel, koja je bila uvijek uz njega, reagirala je na ta udvaranja s velikom ljutnjom, sikćući na djevojke kao životinja koja brani svoj teritorij. Herr Wolf se svemu tome smijao i opominjao ih neka se paze zaštite koju mu pruža njegova nećakinja. Brumm je osjećao izvjesnu odbojnost pri pomisli da vođa Trećeg Reicha dijeli postelju s jednom Židovkom. Nije bilo jasno tko ima moć nad kim, ali bilo je očigledno da je njihova veza bila izuzetno jaka.
U Berlinu je bilo dobro poznato da Adolf Hitler uživa u društvu lijepih, mladih žena. Na početku karijere gotovo se stalno pojavljivao u javnosti u društvu neke od najljepših žena Njemačke. To su uvijek bile plavuše, velikih grudi, tankog struka s i jakim nogama. Kasnije se pojavila Eva Braun, mlada, praznoglava pomoćnica u fotografskoj radnji iz Bavarske, o kojoj su se pričale seksualne legende. Nekoliko Skorzenyjevih časnika vidjelo je nekoliko njezinih fotografija bez odjeće, kao i u ljubavnom zagrljaju , čak i sa životinjom. Očigledna sadašnja apstinencija nije se slagala s ovakvom Herr Wolfovom prošlošću. Soba koju je Hitler dijelio s ovom ženom nalazila se daleko od svih ostalih, ali ponekad bi netko od njih primijetio kako iz nje dopiru neugodni mirisi i zapitao se što njih dvoje rade kada su sami. Sada je Brumm promatrao kako mu prilazi taj nevjerojatni par, ruku pod ruku. Prije nego što su stigli do njega, žena baci brzi pogled prema Brummu i nestane u kući, ostavljajući trojicu muškaraca same. "Dobar večer, dočasniče Rau", kaže Herr Wolf ljubazno. Bradonju je uvijek formalno oslovljavao, po imenu i činu, i često je znao pričati da bi svi još bili u Berlinu da su njegovi generali tako dobri vojnici kao njegovi dočasnici. "Biste li bili toliko ljubazni i dozvolili mi da razgovaram nasamo s pukovnikom?" Bradonja klimne glavom, ukočeno ustane, otrese prašinu sa sebe i uđe s ženom u kuću. Iznad njih se začuje brujanje malog aviona koji je letio nisko nad susjednom dolinom u pravcu jugoistoka. Na taj zvuk obojica se instinktivno povuku u zaklon. Brumm pogleda uvis pokušavajući prepoznati čiji je avion, dok je Herr Wolf drhteći zurio ispred sebe. 53 5. srpanj 1945., 21:40 Herr Wolfu je bilo potrebno nekoliko minuta kako bi se smirio nakon što se avion udaljio. Nestalo mu je samopouzdanje i dok je govorio stalno je gledao u nebo. "Čuo sam avion nekoliko puta u posljednjih nekoliko dana", uznemireno kaže. "Traže li nas?“ "Ne. Tragači unakrsno i metodično prelijeću predio koji ih zanima. Nema razloga za uzbunu ako se kreću s jednog na drugi kraj horizonta.“ "Mislim da nas traže.“ "Ako počnu tragati za nama, to ćemo znati.“ "Imam intuiciju za te stvari", uporno je nastavljao Herr Wolf. Brumm nije obraćao pažnju na te riječi. "Željeli ste sa mnom razgovarati?“ "Jesam", kaže Herr Wolf nervozno. Preznojavao se iako je večer bila svježa. "Zdraviji sam, ali se moji živci još uvijek nisu oporavili", nastavi čitajući Brummove misli. "Potrebno mi je još vremena, pukovniče, kako bi se oporavio od svega što sam pretrpio.“ "Imamo dovoljno vremena, to sam već rekao. Ovdje ćemo morati provesti zimu. Imamo vremena do proljeća za odmor i pripremu za polazak.“ "Imamo li dovoljno zaliha?“ "Ako budemo disciplinirani, imat ćemo dovoljno hrane, ali ne i previše. Prirodni izvori ove doline će nas hraniti tijekom jeseni, ali ne i zime. Nismo planirali ovoliki broj ljudi.“ "Ti si odlučio povećati broj ljudi", osorno ga podsjeti Herr Wolf. Brumm opet prešuti primjedbu. "Kada počne snijeg, otići ću po naše dokumente i pokušat ću saznati što s e događa. Waller će poći sa mnom, za taj posao biti će mi potrebno nekoliko dana - možda i puna dva tjedna." "Dva tjedna?" Herr Wolf razrogači oči. "Nema razloga za brigu. Bradonja će biti s vama. Zimi smo potpuno sigurni. Snijeg nas štiti od slučajnih putnika. Biti ćete potpuno sigurni u mom odsustvu.“ "Jeste li sigurni da je neophodno da idete?" "Jesam. Ali rano je još o tome govoriti, i mislim da to nije tema o kojoj ste željeli sa mnom razgovarati.“ "Točno. U stvari ... riječ je o mojoj nećakinji." "Što s njom?“ "Kada otiđemo, povest ćemo Geli s nama." Herr Wolf je potpuno ukočen čekao što će Brumm reći na to. "To ne dolazi u obzir. Nismo se za to pripremili.“ "Ali tu su i ostale djevojke", zacvili Wolf. "Želim da moja nećakinja ostane sa mnom. Svatko treba imati nekoga pored sebe.“ "Ne", odlučno kaže Brumm. "Ona ne može napustiti ovu dolinu.“ Herr Wolf stavi ruke iza leđa, zagleda se u nebo i proguta knedlu. "Vrlo dobro. Shvaćam. Onda možda trebamo ozbiljno razmotriti mogućnost da ovdje zauvijek ostanemo. Meni to potpuno odgovara. " "Upravo sam vam objasnio da to nije moguće. Previše nas je, i Rusi će ipak doći.“ "U tom slučaju treba se smanjiti broj ljudi. U ratu se netko mora biti spreman žrtvovati." "Nismo više u ratu", odgovori Brumm, počinjući se uzrujavati. Raspravlja s djetetom. "To je samo formalnost. Zaratilo se puno prije nego je prvi metak ispaljen i sve dok sam živ će se ratovati." "Vi ste mrtvi za cijeli svijet. Ubili ste se 30. travnja i vaše tijelo je spaljeno. Rat je završio. Nismo više vojnici, već smo zločinci. Sada nam je zadatak spasiti vlastitu kožu.“ "A Geli? Što će se s njom dogoditi?“ "Sami ste predložili smanjenje broja ljudi. Možemo početi s njom.“ Herr Wolf ustukne otvorenih ustiju. "Da nisi na to niti pomislio, pukovniče. To je barbarstvo. Ti znaš moj stav o vojnicima koji misle i ponašaju se teorijski. Tvoje razmišljanje o njoj čisto je teroriziranje." "Do vraga s teorijom", prasne Brumm. "Ovdje sam zbog tog pragmatizma. U tome je cijela stvar. " "Molim te, pukovniče, vladaj sobom. Nema potrebe da ovaj
intelektualni razgovor ne bude dostojanstven samo zato što ti nedostaju odgovarajuća sredstva izražavanja.“ Brummov očajanje je raslo. "Podsjećam vas da je ona Židovka.“ Herr Wolf mu se približi i upre prstom u njega. "Nisu u pravu. Nisi dovoljno stručan za to pitanje. Ona misli da je Židovka, to je točno. Čak i izgleda kao Židovka - svakom osim stručnjaku. Ali temeljno sam je ispitivao i uvjeravam te da je arijevka. Sasvim je moguće da su je Židovi ukrali od roditelja kada je bila beba, u svakom slučaju u njezinim žilama ne teče židovska krv, već čista arijevska krv. Poznajem vlastitu nećakinju.“ "Roditelji su joj bili Židovi. Muž joj je bio Židov. Sama je to priznala.“ "Ona nema roditelje.“ "Zato što su ih likvidirali u koncentracijskim logorima.“ "Za to ne postoje dokazi. 1 nije bila udata. Ona je djevica.“ Brumm je s nevjericom zurio u Herr Wolfa i polako vrtio glavom. "Ona ne ide s nama.“ "Ali ona ne može opisati svoje roditelje - niti jednu jedinu crtu na licu, ničeg se ne sjeća. Ja se sjećam svoje majke kao da je sada ispred mene. Dijete se sjeća takvih pojedinosti, bez obzira što se dogodilo. Ti likovi su urezani u podsvijest. Zbog tog razloga zaključujem da su je oteli Židovi.“ "Neću je povesti s nama", Brumm ponovi, polako naglašavajući svaku riječ. Herr Wolf korakne kao da želi otići, ali se zatim okrene i unese u pukovnikovo lice. Glas mu se izmijenio i zvučao je resko i odlučno. "Shvaćam. Učinite mi uslugu, pa me obavijestite kada za to dođe vrijeme, da je mogu pripremiti." Okrene se i uđe u kuću. Brumm se spusti na zemlju i zagleda se u zvjezdano nebo. Ovo je drugi puta da se Herr Wolf suprotstavlja pukovniku. Kamo to vodi? 54 6. srpanj 1945., 15:00 Rivitski se neprekidno žalio otkako su napustili Berlin , ali nije nailazio na razumijevanje s obzirom da je putovao s Petrovom. Trenutno su se smjestili na maloj farmi u blizini Nordhausenu. Prije dva tjedna su iz Berlina krenuli u novi stožer s dva kamiona u koja su utovarili dokumentaciju, zalihe hrane i terensku opremu. Petrov je pokazao određeno zanimanje za znamenitosti na koje su nailazili putem i često je svraćao na razna mjesta, što je produžilo putovanje za nekoliko dana. Ruska pobjednička vojska je pala u pravu letargiju nakon obavljenog zadatka i poput nekog lijenog diva opušteno se prostirale preko zemlje. Neka stražarska mjesta bila su prazna, i nije bilo straže na mostovima. Petrov pomisli kako su Rusi loši garnizonski vojnici. Blizu Dessaua prošli su pored nekoliko konjanika koji su jahali goli i snažno udarali jedan drugoga dugim štapovima. Ruski konji pasi i su pored gomile izgorenih ostataka njemačkih tenkova marke "tigar". Podne je bilo prohladno i Rivitski naloži vatru. "Amerikanci bi nas mogli ometati", kaže. "Ne vjerujem. Njemačka će biti podijeljena prema nedavno postignutom sporazumu . Samo će Bad Hartzburg pripasti američkoj zoni. Osim toga, Amerikanci su i dalje ushićeni svojim prijateljstvom s braćom Sovjetima. Ako sretnemo nekoga koji ne osjeća to ushićenje, imamo dovoljno votke da promijeni mišljenje." "Naše prisustvo će im biti sumljivo.“ "U našoj vlastitoj zoni? Oni su ovdje uljezi. Također sam se pobrinuo da Moskva naredi našim malim jedinicama da budu raspoređene oko nas kako bi nas prikrile. Jedna grupa više neće privući ničiju pažnju." "Pa ipak", nastavi Rivitski, "uznemiren sam zbog toga." "To je razumljivo. Znamo za kim tragamo, ostali svijet ne zna. Ti i ja moramo biti razumni." "Koliko ima do zime?“ "Zima ovdje počinje rano, kao u Rusiji. Hartz će uskoro biti pod snijegom. Ako su još tamo, morati će prezimiti, u stvari, tako su vjerojatno i planirali od početka. To će nam ostaviti dovoljno vremena da izvidimo sve okolnosti i napravimo plan. Ako su tamo, zima će nam pomoći a njima će pružiti lažan osjećaj sigurnosti.“ "Mogli bi poslati Ezdova u unutrašnjost gornjeg Hartza.“ "I što onda? Želim ga uhvatiti prema uvjetima i u vremenu koje sam izaberem, i želim ga živog.“ "Slabi su izgledi za to. Ovi nacisti imaju slabost cijanid.“ "Sitna riba, da, ali ne i ovo čudovište. On je s Brummom. Trenutno su vjerojatno bezbrižno ušuškani. Nije slično Hitleru da misli na neugodu. Vjerojatno se osjeća nepobjedivim, na kraju krajeva, Brumm ga je otrgnuo od smrti u posljednjem trenutku.“ "Onda će se boriti.“ "Samo ako ih na to prisilimo. Žele nestati. Pokušat će to tiho izvesti. Ezdov i ja smo dugo o tome razgovarali. To je vježba za lov na vukove. Postoje dva pristupa: natjerati ga na čistinu ili mu postaviti klopku. Ezdovljev narod koriste pse koji nanjuše životinju i gone ju. Ili ponekada raskomadaju sjevernoameričkog soba i vuku njegov leš po šumi. Tada se lovac pritaji i čeka. Strpljenje i dobri živci su neophodni u lovu na vukove. Najbolji lovci pokušavaju natjerati vuka u klopku. Prate ga kako bi saznali koje s u mu navike i gdje se kreće. Zatim, nakon što ga upoznaju i mogu predvidjeti njegovo kretanje, postavljaju zamku. Na to sam se i ja odlučio.“ "Ne shvaćam.“ "Ezdov i Pogrebenoja će biti smješteni na malom aerodromu blizu Magdeburga i od tamo će ići u izviđanje. Pažljivo smo razradili plan za traganje koji pokriva našu planinu. Letjeti će kada za to postoje vremenski uvjeti i poslije svakog leta će slati šifrirane izvještaje radijem.“ "Izviđanje iz zraka?“ "Točno. Taj predio je prevelik da bi ga obilazili pješice. Nemamo dovoljno ljudi i ne bi bilo u našem interesu da ih uzimamo. Osim toga, na ovom terenu, koko mi se čini, njemački pukovnik ima prednost. Ezdov i Pogrebenoj će nam poslužiti kao oči iz zraka.“
"Kada saznamo gdje su, krećemo.“ "Ne. Jednostavno želim znati njihovu točnu lokaciju." Petrov raširi kartu na stolu. "Vidiš topografiju? Hartz je ova izbočina pored centralnog planinskog predjela Njemačke. Ako su u Hartzu, tamo ne mogu ostati, moraju izaći iz zemlje. Ne mogu otići u Francusku i Čehoslovačku. Preostaje im samo krenuti prema jugu u Austriju ili Švicarsku, a zatim u Italiju. Ovakvo razmišljanje mogu potkrijepiti dokazima.“ "Mogli bi i drsko nastupiti i dočepati se nekog automobila i odvesti se prema jugu . Ili možda već imaju neki skriveni automobil.“ Petrov razmisli o toj mogućnosti. "Teško. Kada bi ih zaustavili, ne bi imali drugog izbora nego se boriti. Ovako, skriveni u divljini, mogu izbjeći otvoreni sukob. Sjeti se, vuk uglavnom voli izbjegavati teškoće." "To znači, postaviti ćemo im klopku u Italiji?“ "Vjerojatno",odgovori Petrov. "Vjerujem da će se iz Hartza uputiti prema jugu preko Frankerwalda, zatim skrenuti k jugoistoku, i onda u Alpe duž austrijske granice. Postoje četiri prijelaza: najpoznatiji je klanac Brenner, južno od Innsbrucka; prolaz ReschenScheideck, prolaz Otztaier između prvog i drugog, i na krajnjem sjeveru prolaz Nabfeld." Svaki je pokazao na karti dok ih je nabrajao. "Sve ovo vrijedi pod pretpostavkom da su u Hartzu.", podsjeti Rivitski. "Vjerujem da će Bailov i doktor poslati konačni odgovor. On je tamo, i oni će to potvrditi." Petrov naglim pokretom sklopi kartu. 55 9. srpanj 1945., 11:00 Gnedin je ušao u Bad Hartzburg 9. srpnja prije podne. Sa sobom je nosio lažne njemačke isprave i ruski diplomatski akreditiv u slučaju potrebe. Bailov je stigao sljedećeg popodneva. Samo sat vremena po dolasku Gnedin je uspostavio vezu s dva liječnika u gradu i rekao im je da je bivši pripadnik medicinskog korpusa sa istočnog fronta. Njegova jedinica bila je smještena blizu Katowice. Rusi su likvidirali zarobljenike, a njega i njegove bolničare zarobili. On je uspio pobjeći i probiti se do svoje kuće u Dortmundu, gdje je saznao da su njegova žena i troje djece nestali u bombardiranju. Tjednima je besciljno lutao i naposljetku se našao u Bad Hartzburgu. Rekao im je da mu je palo na pamet kako su sada. više nego ikada Njemačkoj potrebni medicinsko obučeni ljudi. Oba liječnika, nekadašnji vojnici u Prvom svjetskom ratu, poželjela su mu dobrodošlicu i ponudili mu praznu sobu pored njihove zajedničke ordinacije. Prema Petrovu, Bailov plan je bio manje razrađen. Njegove isprave su glasile na desetnika iz Wehrmachta kojem su Amerikanci sudili, a zatim ga oslobodili. On je bio jedan od bezbroj bivših vojnika i izbjeglica koje su lutale zemljom, pa ga je bilo teško smjestiti u neko selo u kojem su pridošlice dobrodošle. Bez obzira gdje je tražio, ili koliko često, nije bilo posla, ili barem ništa s redovitom plaćom, bilo u gotovini ili hrani. Dok je tražio bazu iz koje će raditi živio je u šumama blizu sela, loveći malu divljač za hranu. Nije imao sreće u gradu, pa je krenuo tražiti od farme do farme, dok napokon nije pronašao kolibicu u kojoj je živjela žena sa svoje dvije djevojčice. Bila je starija od njega, imala je možda 35 godina, i bila je umorna. Rekla mu je kako se može tu skloniti, ali nisu imale hrane; svele su se na jedenje borovih iglica. Tipičnim optimizmom i teškim radom, Bailov im je uskoro promijenio situaciju. Donosio je meso divljači koju je lovio u šumi. Unutar nekoliko dana, vratio im je njihove živote te su prihvatili njegovu prisutnost u kući i nisu ga pitali koliko dugo planira ostati. Žena je bil a obična, ali ne neprivlačna. Ispod njene jednostavne vanjštine Bailov je smatrao da je otkrio unutarnju snagu, čak i naznaku opasnosti, koja mu je bila privlačna. Nakon prvog tjedna došla je u njegovu sobu tijekom noći; stajala je u podnožju kreveta i gledala u njega. "Ime mi je Janna", rekla je skidajući ogrtač i podvlačeći mu se pod pokrivač. Otada su svake noći spavali zajedno. Dvije djevojčice su, na ženin poticaj, počele oslovljavati Bailova s "otac". Nije bio siguran da to nije bilo djelo njegove mašte, ali činilo mu se da su privrženije njemu nego svojoj majci. Od to g mu je osjećaja bilo nelagodno. Gnedin je strpljivo prikupljao informacije. Na svoje iznenađenje, bilo mu je zadovoljstvo i izazov ispunjavati medicinske potrebe stanovnika sela, i zbog svojeg nježnog pristupa ubrzo su ga prihvatili. U Bad Hartzburgu nije bilo američkih okupacijskih snaga; tu čast su sačuval e okolne veće zajednice. Ali stanovnici Hartzburga su znali da će Amerikanci na kraju stići i sazvali su gradski sastanak kako bi raspravili situaciju. Gradonačelnik, nizak čovjek guste srebrne kose i s urođenom zečjom usnom, bio je nervozan na početku sastanka. "Hitler je mrtav", promucao je. "Rat je izgubljen. Više nemamo kontrolu nad vlastitom sudbinom.“ "Hoćemo li biti okupirani?" pitao je postariji gospodin iz prastarih invalidskih kolica. "S vremenom.“ "Rusi ili Amerikanci?“ "Mislim da će biti Amerikanci. Rusi su u svim selima na drugoj strani gornjeg Hartza. Da imaju namjere doći, već bi bili ovdje. Ali ako se bojite, trebali bi sad krenuti prema zapadu. Ako Rusi dođu, neće biti moguće otići.“ "Koliko daleko na zapad?" pitao je starac. Gradonačelnikova tjeskoba bila je očita; nije volio biti odgovoran za tako teške odluke. Bio je jednostavan čovjek, sretan u svom poslu dok je on bio ceremonijalan, zbunjen kada se tražilo pravo vodstvo. Gnedin se ubacio, i seljaci s u pozorno slušali. "Možda ja mogu pomoći", rekao je. "Ja sam bio tamo. " "Gospodine doktore", gradonačelnik je rekao. Laknulo mu je što je pažnja na nekom drugom. "Jednom kada prođete zapadno od Hannovera trebalo bi biti u redu.“ "Kako znate?" zahtijevala je starija žena. "Ne znam", Gnedin je tiho rekao. "Ne zasigurno. Ali vidio sam gdje su Amerikanci okupljeni, i vjerujem da ih je previše zapadno od Hannovera da bi ih Ivani mogli istjerati." Pouzdano je znao da je Bad Hartzburg siguran, ali pomagalo je što su seljaci nemirni; njihov kolektivan osjećaj krivnje i strah koji je poticao od toga mogao mu je biti koristan. "Ono što trebamo napraviti", nastavio je Gnedin , "je pripremiti se istrebljivanjem nacista. " "Ja nisam član stranke",
gradonačelnik se branio. "Niste ni ništa napravili protiv njih", netko je povikao s dna uske dvorane pune propuha. Gradonačelnik je žarko pocrvenio. "Samo dajte, krivite mene. Što ste vi napravili? Što bi napravili drugačije da ste na mom mjestu?" Ljutito je tresao prstom i brisao znoj s lica. Seljaci su bili tiho, i gradonačelnik se smirio popivši gutljaj piva iz smeđe keramičke krigle. "Znali ste tko su. Blockleiteri su otišli, zajedno s Zellenleiterom i njegovom obitelji. Potražite istinu u sebi. Svašta se ovdje dogodilo. Pretražite svoje duše sada, prije nego vam Rusi pomognu.“ "Gospodin gradonačelnik ima pravo", dodao je Gnedin . "Vidio sam Ivane izbliza. Nisu čudovišta" nekoliko ljudi se zgranulo, "ali ne dijele našu kulturu niti naše ideale. Ak o vas išt a povezuje s nacistima, savjetujem vam da krenete na zapad i to što prije. Amerikanci su skloniji opraštanju." Volio je vidjeti strah u njihovim očima. Sljedeći je dan desetak obitelji i nekoliko pojedinaca krenulo iz Bad Hartzburga na zapad. 56 24. srpanj 1945., 19:20 Zasigurno su Rusi imali pristup duplikatima zapisa iz Friedenthala, mislio je Valentine. Ako ništa drugo nije bilo sigurno u životu, postojala je sigurnost daje njemačka birokracija predana stvaranju preobilja. Da su Nijemci mogli napraviti još jednu Rajnu kako bi imali jednu na zalihi kada prva presuši, napravili bi to. Ako je jedna bila dobra, dvije su bolje; duplo dvije ili više je bilo najbolje. Takav je bio njihov način. Večernji je zrak bio prohladan dok se Valentine vozio na jugoistok prema Wurzburgu i Nurnbergu. Narednik s kojim se sprijateljio u frankfurtskom dočasničkom klubu, na zabavi na otvorenom pod cirkuskim šatorom, utrpao je u veliki ruksak sendviče sa salamom, konzerve mesnog nareska, čokolade, tri šteke Lucky Strikea, jabuke, malu vreću lješnjaka, rotkvice u masnom papiru, limenku krekera, pakete soli, šećera i papra za jednokratnu upotrebu, kolut bijelog sira, četiri boce crnog mađarskog vina, nekoliko paketa najlonski h čarapa i veliku neobilježenu bocu konjaka. Valentine je znao da sve to na crnom tržištu vrijedi malo bogatstvo. Ako se pažljivo cjenka s pravim ljudima, te stvari mogu osigurati veliku količinu informacija. Pažljivo će koristiti te zalihe, bilo mu je u krvi dobro trgovati. Ruksak je bio na sjedalu pored njega u džipu. Dok je vozio, Valentine je ispijao velike gutljaje konjaka kako bi se zagrijao. Autocestom do Nurnberga ima dvjesto četrdeset kilometara; obzirom na najveću moguću brzinu džipa trebat će mu više od tri sata. Noć će biti bez mjeseca, a na cesti nije bilo drugih automobila. Negdje u glavi čuo je glas koji gaje požurivao, al i zanemario ga je i održavao manje rizičan tempo. Na mjestu gdje autocesta prelazi Majnu istočno od Wurzburga, Valentine je skočio na potporni zid i urinirao u rijeku pod sobom, lako je dobro poznavao Njemačku, od nje su ga prolazili trnci. Osjetio je što se događa u tridesetima i njegovi osjećaji su bili potvrđeni. Možda je to oduvijek bilo ovdje, mislio je; nešto staro i zlo obitavalo je u zemlji i Nijemci kao da su se time hranili. Razum mu je govorio da je loše osuđivati cijeli narod ali povijest je pokazala kako Nijemci spremno slijede svakog mizernog demagoga koji se pojavi u svakoj generaciji. Kao i krajolik, naizgled su bili obilježeni ekstremima; nisu imali središte gravitacije, prirodnu socijalnu ravnotežu. Takve su ga misli smetale jer je, unatoč njihovoj povijesti, Beau Valentine volio Nijemce. Sastanak između Skorzenyja i Rusa bilo je teško shvatiti. Ako su imali Skorzenyjeve zapise, zašto bi se trudili odletjeti u Austriju ispitati ga? Skorzeny je zasigurno djelovao na ruskoj fronti, ali njegove misije tamo bile su neuspješne u usporedbi s podvizima na zapadu. Skorzenyjevo je sjedište bilo u Friedenthalu, samo trideset kilometara sjevern o od Berlina. Ako tamo nije bilo nikakvih zapisa, sigurno s u postojale kopije negdje u nacističkom labirintu papira. Bilo je samo pitanje vremena kada će netko naletjeti na njih. Službenici u Oberurselu bili su uzbuđeni pričama o ruskim aktivnostima. Odjednom su crveni umjesto nacista bili američki bauk; svaki sat su se razmjenjivale nove hororpriče. Iz izvještaja raznih obavještajnih jedinica, Valentine je doznao da redovito otkrivaju zalihe nacističkih zapisa po cijeloj zemlji, a Amerikanci i Rusi su se utrkivali tko će ih naći više. Naravno, nijedna strana nije drugoj otkrivala što je pronašla. Mogao je predvidjeti i pronalazak zaliha i natjecanje. Nakon rasprave sa Skorzenyjem, Valentine je upotrijebio svoje vojne kontakt e za brze upite o lokaciji Skorzenyjevih zapisa. Imao je ime Gunther Brumm, ali trebao je više. Proveo je tjedne razgovarajući s obavještalcima i pretražujući prijepise mnogih ispitivanja njemačkih specijalaca, probirući informacije. Nije mogao reći što ga je točno zanimalo. Nije to bilo nešto što je trenutno mogao pretočiti u riječi. Poriv za istraživanjem bio je više stvar intuicije nego razuma, ali znao je da je redovito jedno povezano s drugim. U svežnju njemačkih bilješki nekoliko se puta spominjao centar za vježbanje kojeg je Skorzeny vodio blizu Munchena. Na osnovu toga tražio je ured OSSa u Švicarskoj da potraže zapise, i konačno su mu javili da s u zapisi Skorzenvjevog friedenthalskog objekt a za obuku poslani u Nurnberg. Oni s u također htjeli znati što Valentine radi. Poklopio je slušalicu bez odgovora. Djelomično nije znao kako odgovoriti nadređenima, ali, što je važnije, to se nije njih ticalo. Poslali su ga u Njemačku da njuška, i to je bilo ono što je namjeravao raditi, bez njihovog uplitanja. Možda zapisi jedinice neće ništa otkriti, ali morao je to sam provjeriti. Stigao je u Nurnberg u zoru . Grad je bio sravnjen bombama, i u krajnjem napad u Sedme armije sredinom travnja trebalo je nekoliko dana borbi od kuće do kuće kako bi se istjerali svi fanatici. U tom razdoblju grad je gotovo u potpunosti uništen. Valentine je sve to znao iz pisanih izvještaja, ali kako se vozio kroz razoreno područje uvidio je kako riječi nisu prikladno prenijele stvarnost onoga što se dogodilo. Započeli su pokušaj čišćenja, no svejedno je bilo malo zgrada koje su još uvijek stajale. Cijeli blokovi zgrada bili su sravnjeni i svedeni na hrpe koje su izdaleka nalikovale zašiljenim grudima. Dio je civila bio poredan ispred američkih centara za podjelu hrane, dok su se drugi okupljali kako bi započeli dnevni napad na ruševine. Švicarski je ured uputio Valentinea da potraži odjel G2 zadužen za započinjanje dugog procesa za koji je on pogađao će im trebati desetljeća do završetka. Grupa je bila zabarikadirana na posjedu istočno od grada, i nije bio iznenađen kada je vidio da ga očekuju. Zapisi koje je tražio bili su u kartonskim kutijama i doneseni su iz skladišta u sobu kojom se mogao koristiti. Dok je prolazio kroz papire mršava poručnica s ožiljcima od akni na vratu i bradi donijela mu je doručak: tamni tost i
jaja u prahu. Jeo je bez volje dok je proučavao kutije i njihov sadržaj. Poručnica je sjedila za obližnjim stolom, gledajući ga, polako oblikujući nokte turpijicom dok je on jeo. "Ništa od toga nije katalogizirano, iako smo jednom prošli kroz sve kako bi otprilike vidjeli o čemu se radi', rekla je. Parfem joj je mirisao na ljiljane, i miris gaje natjerao da ju pogleda. "Jeste li ikad imali potrebu dobiti dojam o tome što imate?" pitala je. Glava joj je bila nagnuta, i usne su joj bile blago rastvorene. Prestala je uređivati nokte, u očekivanju nekog odgovora na svoj pokušaj razgovora. "Zapisi o osoblju ili stvari o operacijama?" pitao je dok je hrskao tost. Djelovalaje razočarano. "Većinom zapisi o osoblju, uredski dopisi. Ništa pretjerano uzbudljivo." Zastala je. "Ovom mjestu nedostaje uzbuđenja, ako znate na što mislim. Ovdje su svi dečki bezveznjaci.“ Bila je uporna, to joj se moralo priznati. "Koliko?" pitao je. "Besplatno", odgovorila je. kliznula sa stola i koraknula prema njemu. "Mislio sam koliko ima zapisa?“ Oči s u joj se suzile. Što je trebala napraviti da dopre do ovog tipa, sve mu nacrtati? "Nismo sigurni. Naše bilješke variraju; vjerojatno negdje između dvije i tri tisuće fascikala.“ Zazviždao je. "Postoji li kazalo?“ "Još je u početnoj fazi. Samo velike kategorije, ali moglo bi pomoći. Nećet e valjda probati proći kroz cijelu hrpu odjednom?" "Ovisi o tome koliko ću izdržati." Nasmijala se. "To sam se i ja pitala. Ja sam Angie." Pogledao ju je. "Oprosti, Angie, ali ovo je situacija gdje dužnost zove.“ "Naravno", rekla je. "Već sam to čula." Krenula je iz sobe, lice joj je počelo rumenjeti, ali ju je zaustavio. "Prije ili kasnije ću morati napraviti stanku. Gdje ćeš biti?" Čovjek si je povremeno morao dati oduška. "Treći kat. Četvrta vrata na desnoj strani. Nemoj se ništa brinuti. Svi su ovdje dosta neformalni. Vidimo se kasnije", sretno je rekla dok je zatvarala vrata. Valentine je razmišljao kako je neobično koliko gaje žena smatralo privlačnim. Priproste žene, prekrasne žene. Priproste su žene bile toliko željne pažnje da bi sve napravile ali nisu često imale priliku. Prekrasne žene su odbijale muškarce i bile su jednako usamljene kao i one s druge strane ljestvice. To ga je žalostilo. Odlučio se usredotočiti na časnike Skorzenyjeve organizacije kako bi mogao razviti osjećaj za hijerarhiju i strukturu jedinice. Prije proučavanja papira pitao se hoće li taj zadatak trajati danima; bio je iznenađen što mu je trebalo manje od četiri sata. Kako je ustanovio, sve tri kutije s časničkim dosjeima bile su zajedno i uredno organizirane. Među dosjeima najvišeg ranga, samo je Brummov dosje nedostajao, a prema organizacijskom dijagramu koji je sastavljao kako je napredovao, činjenica da ga nije bilo upadala je u oči. U dobro organiziranim posebnim jedinicama takve rupe nisu se slučajno događale. Tijekom istraživanja također je otkrio kako su Radi i Skorzeny zajedno pohađali Bečko sveučilište, te je taj podatak pohranio u pamćenju za buduće potrebe. Valentine je razmotrio mogućnosti. Brummov fascikl je izgubljen; nikad nije ni postojao; ukraden je; namjerno je uklonjen. Kako bi saznao što je točno, trebao je telefon. Nije bilo nikoga u administrativnom dijelu koji je G2 organizirao u plesnoj dvorani kod glavnog ulaza. Trebao je pristup nekim materijalima, međutim, nije ih mogao naći. Morat će tražiti pomoć od poručnice. Polako se uspinjao uz stepenice, teško dišući od napora. Kada je pokucao, njen glas mu je rekao da uđe. Kada ju je vidio na krevetu odjevenu samo u kombine boje kože, znao je koja će biti cijena njene suradnje i počeo se skidati. Ležala je nasmiješena na nekoliko debelih jastuka s rukama iza glave. "Da, da, bilo je krajnje vrijeme; već sam mislila da ćete propustiti priliku." "Trebam vašu pomoć", priznao je. Bila je večer kada je završila s njim. Nakon toga odjenula se i povela ga niz stepenice kako bi mu pomogla. Prštala je od zadovoljstva; on je bio umoran. Gledala ga je dok je slao kodiranu poruku švicarskom uredu preko vojnog teleprintera. Kada je završio pokušala ga je navesti da se vrate u njenu sobu, ali ju je prekinuo žamor teleprintera kojem se zatim posvetila. Poruka nije bila za njega, ali bilo mu je drago kao da je. Trljajući se uz njega, Angie ga je ohrabrivala da se ubrzo vrati. "Sljedeći put se nećemo morati mučiti s uvodom", viknula je za njim dok se spuštao stepenicama prema džipu. Sinulo mu kako bi sve ovo mogla biti uzaludna potraga i da bi se pametniji čovjek od njega vratio s poručnicom u krevet i pobrinuo se za njeno zadovoljstvo. 57 1. kolovoz 1945., 15:00 Velečasni Cosmo Nefiore udahnuo je dim svoje tanke crne portugalske cigare i razmišljao o jo š jednoj šalici ciparskog čaja. Farraro iz Ravnateljstva humanitarnih veza i zemaljskih poslova poslao mu je poruku obvezujući ga na popodnevni sastanak. Sada je sjedio sam "strpljivo iščekujući", kako bi to njegove američke kolege rekli u maloj zgradi koja je sama stajala u Vrtu svetog Tome, jednom od mnogih botaničkih izložbi unutar vatikanskih kompaktnih 100 rali. Iako je u Vatikanu bio četiri godine, otac Nefiore je još uvijek bio zadivljen svojim okruženjem. S diplomatskim statusom nezavisne države i većim političkim utjecajem od mnogih nacija, sićušna papinska država ispunjaval a je samu sebe labirintom uskih ulica, vrtova i zgrada u približnom obliku vrha strelice. Atmosfera je odražavala moć i tradiciju. Osjećao je oboje u svakom trenutku, a ako bi došao u iskušenje to zaboraviti, uskoro bi se pojavio netko tko bi ga podsjetio. Nefiore je doveden u Rim kako bi poučavao na Gregorijanskom sveučilištu, ali prije nego se uspio useliti u ured premješten je u Savjet za javne poslove, ekvivalent ministarstvu javnih poslova Svete stolice. Sam je posao bio zanimljiv, ako ne i izazovan, i bilo je mnogo drugih mladića nalik njemu unutar odjela. Njegov se posao sastojao od koordiniranja poruka raznih agencija u Njemačkoj. Neke od njih su pristizale kodirane kodom koji se prevodio na grčki, također kodiran, te zatim u krajnji oblik na latinskom. Bio je to kompliciran sustav kojeg je Vatikan odavno razvio. Čak ni latinske verzije poruka nisu imale puno smisla; devetnaest stoljeća iskustva načinilo je od crkvenih diplomata vrhunske majstore kada je u
pitanju bila promišljenost izraza. S vremena na vrijeme Nefiore j e trebao dostaviti poruke u papine privatne odaje. Sitna kućepaziteljica sveto g oca, sestra Pascaline, članica milosrdnih sestara svetog križa iz Menzingena. pridružila se papinom osoblju dok je bio papinski poslanik u Miinchenu i otada je s njim. Bila je sposoban i požrtvovan čuvar vrata s oštrim jezikom i hrapavim glasom. Isprva se papa Nefioreu činio suzdržan i hladan, ali pretpostavio je da ispod svega postoji plahost koja stvara takav dojam. Svi su s e papini osobni poslovi odvijali na njemačko m jeziku, a njegov najbliži krug suradnika - savjetnici kojima je najviše vjerovao — bili su svjetovnjaci, a ne svećenici. Ova neobična situacija stvarala je ogromnu količinu glasina i ljubomore, i unutar Vatikana i izvan njegovih zidova. No jednom kada je Nefiore pokazao da tečno govori* njemački osjetio je opuštenije držanje i sestre Pascaline i samog pape. Samo se jednom papa upustio u dulju raspravu s Nefioreom. Njihov razgovor se bazirao na Nefioreovim percepcijama o položaju Crkve prema Njemačkoj. Ustanovio je da su papina pitanja jasna, precizna i istraživačka, te je odgovarao što je bistrije i iskrenije mogao. Nefioreov osnovni stav je bio kako je Crkvina prva obaveza preživjeti sve svjetske testove koji bi mogli biti postavljeni pred nju. Citirao je Članak 24 Lateranskog ugovora, koji je zabranjivao Vatikanu zauzimanje strana u sukobima među nacijama. Prihvatio je papin u izjavu da vjernike na suprotnim stranama domoljubna dužnost obvezuje angažirati se u svoji m zemljama. Kao dodatak predložio je kako bi rat Njemačke s komunistima mogao, ako uspješno završi, biti od izrazite koristi svijetu ali posebno Crkvi. Papa je propitkivao objašnjenja o mišljenjima mlađeg svećenika o mnoštvu tema, ali nijednom nije ponudio svoje mišljenje ili ocjenu odgovora koje je čuo. Bio je to osebujan razgovor i jedini takav tijekom svih Nefioreovih kontakata sa svetim ocem. Farraro je ušao u kuću s punih pola sata zakašnjenja. Farraro, rodom iz Venecije i jedan od najmoćnijih ljudi u Vatikanu je, kao ravnatelj, bio zadužen za vezu s Međunarodnim crvenim križem. Rat je stvorio nanose stotine tisuća izbjeglica i prognanika, a Farrarov je posao bio pobrinuti se za rimokatolike među njima. Nefiore nij e znam što taj zadatak sve uključuje. "Neću odugovlačiti, oče Nefiore", rekao je Farraro svojim hrapavim glasom. Izrazito se znojio i brisao je lice malim platnenim ručnikom, kojeg je držao u rukavu u svojoj reverendi. "Imate uzornu povijest ovdje. Imate oštar um i znate kako držati usta zatvorenima." Napravio je brzu gestu savijajući kažiprst i palac. "Razumijete li funkciju mojeg direktorata?“ "U širokim potezima.“ "Odabrani ste za misiju od velike važnosti za Majku Crkvu." "Spremno služim u ulogama koje je Bog za mene odabrao.“ "Sačuvajte svoju pobožnost za nekog drugog, oče. Bog vas nije odabrao za ovu misiju. Vaš odabir odraz je određenih ... hajdemo ih nazvati procjenama vaših sposobnosti. Moramo hodati svijetom kakav on je, ne kakvim bi mi htjeli da bude.“ "Ali radi se na promjenama.“ "Ili se kocka za njih. Ponekad kockanje propadne. U ovo doba radi se na preživljavanju . Kada vidit e ono što ja svakodnevno gledam, počinjet e gubiti zanimanje za duhovne stvari. Gladne ljude, beskućnike, bolesnike nije briga za Boga. Njihova biologija to sprečava.“ "To je vrlo uzak pogled na stvari", Nefiore je kruto rekao. "Ali je realističan", odbrusio je Farraro. Proučio je Nefiorea na trenutak kao da pokušava donijeti odluku . "Posao koji imam za vas je vrlo neglamurozan, poprilično svjetovan i definitivno prljav. Mogao bi vas koštati života; zapravo, očekujem da i bude.“ "Spreman sam žrtvovati se.“ "Kada klečite pred oltarom lako se tako obvezati", gunđao je .Farraro. "Predugo ste bili među učenjacima i teoretičarima. Neće tu biti mučeništva - ne kako ga vi vidite - neće biti kanonizacije, nećete biti svetac, neće vas se prisjećati. Očekujem da ćete završiti kao samo još jedno smrdljivo truplo na hrpi gdje već milijuni leže.“ Razgovor nije tekao tijekom kojim je Nefiore očekivao; nelagodno se osjećao. "Nisam željan smrti, ako na to ciljate.“ "Tako i treba biti. Ali prihvaćate da u određenim okolnostima treba obaviti dužnost, iako je poznato da bi posljedica mogla biti smrt?“ "Razumijem da takve okolnosti postoje, tako da pretpostavljam da prihvaćam premisu. Ali ova cijela rasprava ne djeluje kao da ima smisao. O čemu zapravo govorimo?“ "Direktorat je u procesu organizacije premještanja ... određenih Nijemaca katolika. Ako je pomoć zatražena, obvezani smo pružiti ju.“ "Nacista?“ "Prvenstveno katolika. Vrlo pažljivo bilježimo autentičnost zapisa o krštenju.“ "Razumijem, ali jesu li nacisti?“ "Njihova politička opredjeljenja i vjerovanja nisu naša briga.“ "Ali saveznici namjeravaju suditi nacističkim vođama kao običnim ratnim zločincima. Mnogo je ljudi koje treba privesti pravdi, sada kada s u izgubili vlast nad Italijom i ostatkom Europe", prigovorio je Nefiore. "Imamo moralnu odgovornost odbiti takve ljude, bili oni katolici ili ne.“ "Naša Crkva je izrazila odluku pružanja pomoći Nijemcima katolicima. Ta odluka uključuje mnoge stvari koje vi ne znate i nećete nikada znati. Vaša dužnost je pred vama, oče. Koliko je duboka vaša vjera u vašeg Spasitelja i našu Crkvu?“ "Pitate li me hoće li mi moja vjera u Boga i Crkvu dopustiti izvođenje zadatka koji je moguće moralno nepravedan?“ "Za koji vi vjerujete da j e možda nepravedan", Farraro je hladno rekao. "Nedostaju vam informacije potrebne za donošenje takve procjene.“ "Otvaram svoje ruke", rekao je Nefiore. Bio je to stari talijanski izraz koji znači "ne donosim nikakvo oružje u ovaj
razgovor; razgovarajmo slobodno i iskreno.“ Farraro je otvorio svoje ruke kao odgovor. "Želimo da odete u Njemačku dostaviti određene dokumente. Postoji velika mogućnost da se nećete vratiti, ali ako se vratite, provest ćete ostatak svojeg života ovdje u Vatikanu pod zavjetom šutnje.“ "Tko me je odabrao?“ "Dostatno je reći da vas je odabrao autoritet na razini kojoj se ne biste usudili proturječiti." Tako, Nefiore je mislio. "Nepogrešiva odluka?“ "Nemojte se igrati semantike sa mnom, oče. Nepogrešivost je moguća samo kod interpretacije Božje riječi. Ovo je potpuno svjetovna stvar.“ „ "A ako odbijem?“ "Ako odbijete prihvatiti zadatak, mogu vas samo uputiti kako pastoralna služba uvijek treba svećenike.“ Prognan iz Rima. Kao i inače, razumjeli su njegovu motivaciju. Bilo kako njegova karijera je bila pri kraju; smrt je čekala na oba kraja. Jedan je put obećavao biti brz i sa svrhom, koliko god sumnjivom; drugi je obilježavalo propadanje i nedostatak smjera. Izbor nije bio težak. "To je ucjena", rekao je Nefiore, zureći u starijeg čovjeka. "Sada razumijete.“ "Ići ću", rekao je Nefiore. "Neka mi se Bog smiluje." "Amen", rekao je Farraro oštro. 58 10. kolovoza 1945., 14:30 Bez obzira na koje podatke naišao, Beau Valentineov instinkt ga je upućivao na Otta Skorzenyja. Taj SS pukovnik morao bi imati neku predodžbu o onome što Rusi traže, i Valentine je imao dobru ideju kako dobiti tu informaciju od njega. Skorzeny je bio ljutit i nije to pokušavao sakriti od Valentinea. "Sad imbecili misle da sam pokušao ubiti Eisenhowera!" zagrmio je kad je Amerikanac ušao u njegovu ćeliju i sjeo. "Tvrde da sam bio špijun. Kažu da sam pomogao spasiti Hitlera. Još će tvrditi da sam gubavac koji dira mlade dječake! Prokleti idioti! Gdje je dovraga taj američki fair play kojim se vi ljudi uvijek hvalite?“ Valentine mu se osmjehnuo. "Tko se sad izražava hiperbolama, pukovniče?“ Skorzeny se stišao i naslonio na zid iza svog kreveta. "To je glupost", progunđao je. "Pravi se vojnici uvijek moraju najjače boriti protiv birokrata. Koristio sam Radla kako bi ih pobijedio. On je odvjetnik, znate. Izrazito pametan. Kakvu god da su papirologiju tražili, Radl im je dao, i više nego što je trebalo. Pobijedio ih je u vlastitoj igri i dobili smo što smo trebali, ali bio je to paklen način rada. Radl je imao strpljenje i dobru volju kako bi se efikasno nosio s time. Ja, ja sam se razljutio i na kraju smo bili još dalje od cilja nego na početku. Dobar vođa zna svoje slabosti i delegira takve zadatke onima koji ga nadopunjuju.“ "Koje zadatke ste delegirali Brummu?“ Skorzeny je djelovao zabavljeno. "Još uvijek pitate pitanja o Gunteru? Zanimljivo." "Kako to?“ "U diviziji, Gunter je bio jedan od naših pravih profesionalaca, vojnik od karijere. Bila je čista sreća da sam ga uspio dobiti, sretna prilika. Ali to znate.“ "Ništa ne znam", rekao je Valentine. "Ne postoji nikakav trag o Brummu. Upravo sam došao iz Munchena. Imamo sve vaše zapise sve osim Brummovih; ti su nestali.“ Nastala je tišina. "Vidim što vas zanima", Skorzeny je naposljetku rekao, "ali ne možete očekivati da ću vam ja dati te detalje. Nemam ništa za reći o Brummu ili bilo kojem od svojih suboraca.“ Valentine je znao prepoznati kada se traži nešto zauzvrat. "Vidim o čemu govorite, Otto, ali razmotrite svoj položaj. Postoje optužbe protjv vas, i one nisu olako podignute. Moj je dojam kako pobočnici generala žarko žele osuditi svakog Nijemca kojeg uspiju pronaći, po„ gotovo ako je poznat. Uspjeh rađa publicitet, i publicitet rađa uspjeh. Američke tvrtke daju velike plaće - razumijete proces, siguran sam.“ Skorzeny je prekrižio ruke i namjestio čeljust. "Pustite ih neka mi sude. Nisam kriv za nikakve zločine, i n e mogu dokazati da jesam. Moraju dokazati moju krivnju, zar ne?“ "Samo u teoretskom smislu. Ovo su neobične okolnosti, i moj je osjećaj da ćete vi morati dokazivati vašu nevinost. Zatvori su puni nacističkih službenika, i svi žele spasiti vlastitu kožu. Možda će neki od vaših ljudi reći tužiteljstvu ono što želi čuti. Nema ništa suptilno u ovim slučajevima; cilj im je dati posla krvniku." Valentine je zastao da postigne bolji dojam. Bio je siguran da Skorzeny nije toliko siguran u sebe kao što se trudi prikazati. "Imat e svoj iskaz, naravno. I Radlov. Naravno, ne znate koliki će pritisak biti na Radlu." Ponovno je dopustio riječima da stvore učinak. "On je vjerojatno dovoljno snažan da se odupre, i možda ćete se moći osloniti na neke od svojih kolega. Ali oni jesu Nijemci, i zbog toga su sumnjivi, ne mislite li?“ "Oni su časni ljudi", Skorzeny je brzo rekao. "Znam. Ali razmislite o ovome: koliko bi bilo od pomoći da imate svjedoke izvan vašeg kruga poznanika?" "Vas, na primjer?“ Valentine se iznenađeno povukao. "Mene? Ja vam ne mogu pomoći. Tko sam ja? Običan OSSov agent.“ "Počinjem shvaćati što mi pokušavate reći.“ "I mislio sam da budete. Pretpostavimo da vam kažem da postoji određeni britanski agent koji je djelovao u Francuskoj, i koji je na kraju zarobljen i kojeg je Gestapo zatočio u vašim logorima smrti?“ "Ja nisam imao nikakve veze s Gestapom", Skorzeny je obrambeno rekao. "Pretpostavimo da je, rukom sudbine, taj određeni agent preživio; pretpostavimo nadalje u svrhu naše rasprave da se taj agent posebno interesirao za vaš slučaj - recimo iz profesionalnog poštovanja. Ako bi taj čovjek istupio u vašu korist, vjerujem da bi vaš slučaj poprimio dozu legitimnosti koju čak ni tužitelji ne bi mogli probiti.“
"Znam o kojem Čovjeku govorite. Drago mi je da je živ. Sposoban vojnik, časni protivnik." Valentine je znao da SS pukovnik govori istinu. "Ali pretpostavljam da taj čovjek treba... poticaj kako bi istupio jeste li na to mislili?“ "Mislim da ste me shvatili, pukovniče. Milo za drago." "Češkamo jedan drugome leđa, recimo.“ Valentine se nasmiješio. "Shvatili ste. Na čemu smo sada?“ "I cijena je Giinter Brumm", rekao je Skorzeny. "Ne, cijena je informacija o pukovniku Brummu. To je sve. Samo informacija. Tko je on? Što je? Što je radio za friedenthalski odjel? Sve što tražim su informacije. Nikad ne bi od vas tražio da izdate kolegu." Obojica su se nasmijali. "Osim ako biste to trebali kako bi dobili ono što hoćete", primijetio je Skorzeny. "Što trebate? Giinter je bio poduzetan čovjek. Sumnjam da će vam išta što vam imam za reći pomoći naći ga. Ako je odlučio nestati, vjerojatno nema puno toga što možete napraviti; on je takav čovjek. U svakom slučaju, veća je vjerojatnost da je mrtav, na fronti kod Odre. Ako ga želite naći, recite Rusima da potraže njegovo tijelo.“ Oboje su znali da su Rusi buldožerima navezli mrtve Nijemce u masovne grobnice. "Sumnjam da bi bili od pomoći.“ Skorzeny se povukao u sebe i dugo vremena nije govorio. Naposljetku je zapanjeno rekao, "Mislite da je možda Giinter pomogao Hitleru da pobjegne. To je to, zar ne? Vi Amerikanci ste opsjednuti idejom o Hitlerovom preživljavanju.“ "Recimo da imam uski profesionalni interes što se pukovnika tiče.“ "Slušajte me, Herr Valentine. Adolf Hitler je mrtav. Ubio se u Berlinu. Ne postoji duh kojeg možete loviti. Kaput. Razumijete?“ "Slažem se", Valentine je jednolično rekao. "Ali ne postoje tijela, nema ostataka.“ "Ah", rekao je Skorzeny, razvlačeći slog. "To je lagano. Bratstvo odstranjuje ostatke poštovanog vođe kao posljednji čin otpora protiv uljeza. Razumna pretpostavka, iako sam siguran da bili već nešto čuo o tom događaju da je istinit.“ "Želite li mi reći da je Brumm možda maknuo Hitlerove ostatke?“ "Brumm je sposoban svašta napraviti. On je bio taj koji je planirao Mussolinijevo spašavanje. Bio je dobar mislilac, hrabar i inovativan, i mogao je isplanirati i izvesti sve detalje potrebne kako bi operacija uspjela." "U kakvom je odnosu bio s Hitlerom?“ "Nikakvom. Bio je sa mnom jednom kada nas je Hitler odlikovao. Ništa više od toga. Ja sam bio Hitlerov savjetnik za posebne operacije. Samo ja." Valentine j e mogao vidjeti da je ideja plana kojeg bi Hitler osmislio bez Skorzenyjevog sudjelovanja duboko mučila pukovnika. "Ali mogla je postojati neka veza koje niste bili svjesni.“ "Matematička mogućnost, no ne i vjerojatnost. Bilo bi nemoguće sakriti takvu vezu od mene. Moje informacije su bile, reći ćemo, detaljne.“ "Htio bih znati o Brummu.“ "Gdje da počnem?" "Gdje god želite.“ Skorzeny je neprekidno pričao o Brummu preko dva sata. Kada je Valentine otišao iz ćelije, imao je bolji osjećaj o tome što Rusi misle, i poprilično dobru ideju gdje započeti. Namamio je Skorzenyja s implikacijom da Radl neće poduprijeti njegovu priču. Bila je to laž; časnik vojne policije rekao je Valentineu noć ranije da će Radl i Skorzeny sutra biti vraćeni u istu ćeliju. Amerikanca nije smetalo što je lagao; važno je bilo doći do istine, a ponekad se do nje najbrže stizalo lažima. Obično je slijedio tragove bez javljanja svojini nadređenima, ali ovaj put ga je neki glas u glavi upozorio da bi mu bilo bolje da neki njegov nadređeni zna o čemu razmišlja. Bilo bi svojstveno nacistima da maknu Hitlerovo tijelo samo kako osvajači ne bi mogli doći do njega. Bila je to zanimljiva mogućnost, i jedna na koju dosada nije pomislio. 59 16. kolovoz 1945., 21:00 Prije odlaska iz Rima, otac Nefiore je morao zapamtiti osobnu povijest Hauptmanna Ernsta Pfeiffera, njemačkog časnika iz Dortmunda. Pfeiffer je bio mrtav, ali nije umro u borbi. Bio je dezerter koji je potražio utočište kod svećenika u sjevernoj Italiji i kojem je pružen azil. Umro je od srčanog udara samo nekoliko dana nakon dezertiranja, a njegovi dokumenti su bili sačuvani za buduće potrebe. Nefioreove upute su bile da se uputi prema selu Wetter što je brže mogao, ali ako ga Amerikanci putem zaustave treba im se predati. Njegovo odredište je bilo na rijeci Lahn blizu Marburga - oko osam kilometara sjeverno od Frankfurta. Uvjeravali su ga da će, ako ga Amerikanci privedu, to biti samo nakratko; Pfeifferovi dokumenti bili su savršeni. Putujući biciklom, svećenik je dospio do sjeverne Italije, gdje ga je vodič preveo preko jednog od prijelaza u Švicarsku. Od tamo je pješke ušao u Njemačku. Na granici su ga zaustavili Amerikanci, ali nakon tri dana u masivnom kompleksu za ratne zarobljenike, dopustili su mu da nastavi putovanje. Njegovo puštanje na slobodu bili je jednako nesvečano kao i njegova predaja. Što se Amerikanaca ticalo Pfeiffer je bio čist kao suza. Pripadao je vojsci, ne SSu, i bio je sposoban, iako običan, časnik. Amerikanci su mu dali novu uniformu i komplet identifikacijskih papira koji mu je dao pravo odlaska kući. Također su mu rekli da, ukoliko želi ući u sovjetsku zonu okupacije, bit će podvrgnut posebnoj istrazi, te su mu savjetovali da se u to ne upušta. "Rusi s u popriličn o tvrdokorni", rekao mu je desetnik. "Čuo sam da ukrcavaju njemačke časnike i otpremaju ih u logor u Sibir. Ako imate nekog posla tamo, odluka je na vama, ali ja ne bih išao.“ Izvan zatvorskog kompleksa Nefiore se osjetio istinski slobodnim. Bilo je tmurno jutro, ali dosad se nikad nije osjećao bolje, ni tako živo. Proveo je dan pokušavajući pronaći bicikl, ali do sredine poslijepodneva je odustao i počeo pješačiti na sjever. U predvečerje je čuo vojni polugusjeničar koji je glasno štropotao iza njega. Kada je bio paralelan s njim, dva vojnika su mu mahnula da se popne. Vojnici su rastvorili tronožac u stisnutom prostoru i pribili ga na pod. Na njemu je bio pričvršćen mali plamenik na kojem
se kuhala kava, a taj predivan miris se miješao s dizelskim parama, korditom i tankim oblakom prašine. Dali su mu metalnu šalicu i nalili kave do trećine. "Kada ćeš htjeti još, samo reci. Ovako se neće prolijevati po tebi. Tek su te pustili?“ Nefiore je kimnuo. "Jesu li te puno gnjavili?“ "Ne, dobro su postupali sa mnom.“ "Srećom nisi nacist.“ "Vi pretpostavljate da nisam nacist.“ Muškarci su se nasmijali. "Nije pretpostavka, prijatelju. Da su imali najmanjeg razloga pomisliti da jesi, još uvijek bi se hladio u zatvoru. Koliko daleko putuješ?“ "Marburg. Moj dom.“ "Ja, ja sam iz Chicaga", rekao je jedan od vojnika. "Ponekad je teško prisjetiti se kako izgleda. Je li tako i tebi?“ Nefiore se nasmiješio. "Da. Nije me dugo bilo." "Obitelj?“ Nefiore je slegnuo ramenima. "Puno je bombi padalo." Jedan od vojnika razmotao je veliku kartu i izravnao je. "Pokaži mi svoj grad." Svećenik je pokazao Marburg. Dva su se vojnika pogledala kao da se pokušavaju usuglasiti. Tada je crvenokosi rekao: "Mislim da će biti u redu, prijatelju. Nije bilo previše bombardiranja na tom području. Stari KrviCrijeva je opustošio područje tenkovima, ali letači ga nisu dirali.“ "Stari KrviCrijeva?“ "Znaš - General Georgie Agresivac Patton junior. Imao je dva kalibra .45 s bisernim drškama, nosio je jahače hlače, i imao najružnijeg psa na svijetu. Čovjek je imao dovoljno muda da se vozi niz ulicu a bio je toliko čvrst da ga je tek tenk ubio. Taj George Patton.“ "Ne vjerujem da znam za njega", rekao je Nefiore. Dva su vojnika bila razočarana. "On je vodio naše tenkove", jedan od njih je rekao. "Bolji od Rommela", dodao je. "Ah", rekao je Nefiore, prepoznajući ime dobro poznatog generala, ali nije znao puno o njemu. U budućnosti, podsjetio se, mora biti oprezan u razgovorima, bez obzira kako nevino djelovali na početku. "Umoran sam", rekao je. "Prilezi malo", rekao mu je crvenokosi vojnik. "Idemo skroz do Frankfurta, imaš dosta vremena.“ Nefiore je lagano spavao sve do Frankfurta. Tamo su ga vojnici iskrcali nakon što su mu dali vojne konzerve hrane i poželjeli mu sreću. Bilo je teško razumjeti velikodušnost Amerikanaca. Poslali su milijune vojnika da razbiju Njemačku, ali sada kada su uspjeli, djelovalo je da nema neprijateljstva. Bilo je to vrlo čudno, i još jedan podsjetnik zašto bi se svijet trebao paziti Amerikanaca. Talijani su prezirali Nijemce. Prepustili su im se zbog Mussolinija, ali pojedinačno su ih mrzili i bojali ih se - i to s dobrim razlogom. Svećenik je sjedio u travi pored ceste i jeo iz konzerve breskve u gustom sirupu. Amerikanci su bili drugačiji: nevini, ali žilavi, brzo se razljute, brzo zaborave. Sveta stolica se nije voljela baviti Amerikancima jer nikad nisu igrali po pravilima. Američki biskupi s u uvijek gnjavili Rim za objašnjenje raznih politika, i otvoreno propitivali svaki zahtjev za povećanje sredstava. No usprkos svemu, uvijek su poslali novce. Amerikancima je nedostajal a sofisticiranost, govorili su. Američki kardinali nikada neće voditi Crkvu dok ne budu imali više iskustva s ljudskom prirodom. Nefiore je znao prepoznati zavist kada bi ju čuo. Amerikanci su bili osobiti ljudi, i ta je činjenica iritirala one koji to nisu bili. Njihov stav prema Nijemcima bila je samo posljednja demonstracija njihovog jedinstvenog načina života. Cesta prema Frankfurtu je bila prometna, ali na cesti prema sjeveru nije bilo puno vozila, i bila su gotovo isključivo vojna. Do Marburga je bilo osamdeset kilometara, i nakon nekoliko sati činilo se da će Nefiore morati prehodati cijelu udaljenost. Ali samo nekoliko kilometara kasnije naišao je motor s prikolicom. Vozač, mlađi dečko, zaustavio je motor, sišao s njega, zapalio cigaretu, prtljao po hlačama i glasno urinirao na cestu u trenutku kada ga je Nefiore sustigao. Kada je završio, ponudio je cigaretu svećeniku istom rukom s kojom je obavio osobne poslove. Svećenik je pristojno odbio. "Nije baš ugodno vrijeme za hodanje", rekao je dječak. "Do kuda idete?“ "Marburg.“ "Ja do Kassela. Ja sam kurir za Amerikance. Mislio sam da ću ih mrziti - ubili su mi tatuali nisu loši. Drugačiji od Ivana. Što vi mislite?“ Tako mlad, mislio je Nefiore. Dječak koji glumi muškarca. Dječaci su uvijek puno pričali kada su se trudili izgledati odraslo. "Američki stroj?" pitao je usrdno, gledajući motor. "Njemački", rekao je dječak, zapanjen da ih vojnik ne zna razlikovati. "Amerikanci su mi ga dali na korištenje. Vrlo mala potrošnja. Daju mi bonove za benzin, ali ne iskoristim ih sve. Mijenjam ih za hranu i druge stvari.“ "Za obitelj?“ "Moja majka je otišla s našim vojnicima." "Ti si Židov?“ Dječak se trznuo s ogorčenim izrazom lica. "Ja?" pitao je ne vjerujući. Pljunuo je. "Otišla je s njima jer je tako htjela. Moj otac je već bio mrtav. Voljela je vojnike. Fiihrer je rekao da bi njemačke žene trebale biti dobre prema našim vojnicima. Ne sjećate li se?“ "Nikad se nije vratila?“ Dječak je bacio cigaretu, zgnječio je nogom i dobro se zagledao u Nefiorea. "Ne izgledat e mi kao vojnik", rekao je. "Vidim što je ostalo od Wehrmachta svaki dan. Niste dovoljno mršavi. Oči vam se previše sjaje. Oči veterana su tupe, kao da su pune dima. Morat ću vidjeti vaše papire ako ćete se voziti sa mnom. Ne bi bilo prikladno povesti vas ako vam papiri nisu u redu. Ja radim za Amerikance, znate.“
"Da, mislim da si bio jako jasan oko toga." Otac Nefiore je pokazao dječaku dokumente i nervozno čekao da ih pregleda do kraja. Dječak je slabo čitao, micao je usta dok je čitao u sebi. "U redu su", naposljetku je rekao američkim slengom. Prikolica je bila uska, ali dječak je strpljivo pričekao da se svećenik namjesti. Tada je stao na starter, žestoko ga gurnuo prema dolje te upalio motor iz prvog pokušaja. Možda je dijete, Nefiore je primijetio, ali zna upravljati strojem. Nekoliko puta je dodao gas, okrenuo se kako bi bio siguran da se mogu uključiti u promet, i povikao: "Čvrsto se držite.“ Grmjeli su niz cestu praćeni oblakom kamenčića i prašine. Isprva je Nefiore bio zabrinut, ali uskoro je vidio da dječak vlada strojem i opustio se. Kada su stigli u Marburg rano predvečer, dječak je ostavio Nefiorea ispred masivne gotičke građevine, crkve svete Elizabete. Nije bilo puno ljudi u okolici. Crkva je bila impresivna. Na vrhu tornja bio je konjanik, žestoki vitez teutonskog reda. Ti s u vitezovi, znao je Nefiore, sagradili crkvu prije sedam stoljeća. Kip je bio impresivan dokaz da čak ni katoličanstvo nije moglo ukrotiti teutonsku žestinu. Struktura je više nalikovala tvrđavinego mjestu štovanja. Crkva je bila prazna. Ispred njega bili su crkvena lađa i istočni zid pun predivnih prozora od obojenog stakla. Lijevo od glavnog oltara našao je ulaz u sakristiju. Pod je bio pokriven prašinom, ali kada ga je protrljao cipelom otkrio je prekrasan uzorak keramičkih pločica. Pred njim je stajalo Zlatno svetište, masivno djelo izrađeno od bakra, zamršeni spoj kipova u bareljefu, s pocakljenim umecima i kompliciranim metalnim filigranom. Drago kamenje i čak i sićušni blještavi biseri umetnuti su u metal. Nedostajala mu je suptilnost rimskih umjetnika, ali čak je i Talijan mogao osjetiti neku sirovu snagu svetišta. Kao što mu je Farraro rekao, otac Nefiore je potražio zarez iza glavnog kipa. Iza je bila mala kutija; bakreni prekidač je lako popustio pod njegovim dodirom, a na krovu iznad figure pojavio se tanki otvor. Unutrašnjost je bila obložena platnom. Nefioreovi prsti tražili su i ubrzo našli tanki paket; kada ga je skinuo s police, pao je po izrezanom utoru njemu u ruku. Stavljajući paket u košulju, pomaknuo je prekidač i zatvorio otvor. Sjetio se što mu je Farraro rekao: "Sedam stoljeća se Zlatno svetište koristilo za najsvetije i najtajnije zadatke.“ Bio je nervozan i znojio se. Okrenuo se i našao se licem u lice s drugim svećenikom, ćelavim čovjekom, niskim i širokim. Kapci su mu bili debeli i djelovali su natečeno; žilavi smeđi obrazi bili su prošaran i kratkim bijelim dlakama. "Ov o je hodočasnička crkva", stranac je rekao na latinskom. "Bog bio s tobom, hodočasnice." Kad je odlazio, reverenda mu je zatreperila i Nefiore je mogao vidjeti da muškarac ima revolver u ruci. Naoružani svećenik! Situacija je bila drugačija u Njemačkoj. Bio je potresen. Sada je u košulji imao paket koji bi ga mogao koštati života. Zadnjih nekoliko dana su mu djelovali kao igra. kao lov na blago. Čak i u američkom logoru nije bio preplašen, ali sad je njegov strah bio stvaran i snažan. Nefiore se potreseno uputio kroz Marburg, slijedeći rijeku Lahn sjeverno do sela Wetter. Bilo je to uredno mjesto, more bijelih zidova i teških narančasto popločenih krovova. Ovdje je Karlo Veliki preveo svoju vojsku preko rijeke. Nekad je tu stajala rimska utvrda, predstraža koja je trebala odvojiti ratoborne Hune od civiliziranog svijeta. Vidio je crkveni toranj s brda izvan grada; koristeći ga za navigaciju, otišao je ravno do župnog dvora, male zgrade iza jednostavne crkve. Pokucao je nekoliko puta, ali nije bilo odgovora. Unutra je pronašao stolicu i sjeo i čekao. Uskoro je zadrijemao. Ruka na ramenu ga je probudila s trzajem, i našao se kako gleda u iste napuhnute oči s kojima se suočio u crkvi svete Elizabete. "Došao sam što sam brže mogao", rekao je svećenik. "Ne mogu više držati korak s vama mladima.“ Nefiore je gledao u čovjeka otvorenih usta. Stari je svećenik ima mekan i ohrabrujući glas. "Ovdje ste sigurni, oče. Dajte mi vaš kaput pa ćemo pronaći nešto za jelo. Volite li čaj?“ 60 21. rujan 1945., 11: 0 0 Valentine je bio u neprilici. Ako nazove ured OSSa u Švicarskoj i obavijesti časnika zaduženog za slučaj, Arizona bi mu moga reći da to pusti na miru. Bio je dobar čovjek i imao je neke instinkte agenta, ali Beau je mislio da je ovo prenategnuto da bi se Arizona složio s tim. Nije dolazilo u obzir podijeliti to s njim; postojao je bolji način. Trebalo mu je gotovo dva sata da pronađe jedinicu američke vojske koja je imala potrebnu komunikacijsku opremu, ali samo nekoliko minuta da podmiti razvodnika dajući mu imena nekoliko lokalnih žena s kojima se može provesti. Valentine je odlučio da mu je pametnije nazvati OSSov kontrolni centar nego razgovarati s Arizonom. Javio se muški glas. "Potočni rak traži promet", rekao je Beau. Tada je čekao da mu poziv bude prebačen. Javio se drugi muški glas. "Potočni rak?" Valentine je izrecitirao kratku litaniju autentifikatora i čekao d a mu identitet bude potvrđen. "Gdje si?" pitao je glas. Ton i pitanje su rekli Valentineu da bude pažljiv. "Hajdemo se držati procedure", rekao je. Nije bilo normalno da agenta pitaju za lokaciju tijekom rutinske provjere. "Ali ako te tko pita možeš reći da sam izvan grada s mojom bolesnom bakom.“ "Već nas dugo nisi kontaktirao", rekao je glas vidljivo iritiran. "Baka ima amneziju; bila je zarazna." 'Nemoj me navlačiti", rekao je glas . "Bolje nego da te razvlačim", odgovorio je Valentine. "Nemam vremena za adolescentske igre s nediscipliniranim kaubojem", odbrusio je glas. "Kauboj" je bio termin koji su činovnici koristili za agente. "Prema naredbi direktive izdane jučer, ovime se obavještavat e kako se svi agenti moraju odmah javiti najbližoj jedinici vojne obavještajne službe i identificirati se. " Nešto ozbiljno nije bilo u redu. "Budi iskren, prijatelju. Što se događa?“ "Slijedi naredbe, faco", rekao je glas. "Zašto se ne smijemo javiti časniku određenom za slučaj?" zahtijevao je Valentine. "Ovo je izvan protokola.“ "Samo napravi tako, pametnjakoviću", rekao je glas prije nego se veza prekinula.
Valentine je zahvalio razvodniku i otišao. Bilo je toplo, i hrpa mekanih bijelih oblaka putovala je preko svijetloplave pozadine. Vijesti iz OSSovog središta nisu zvučale dobro, pomislio je dok je palio cigaretu. Ako njegova jedinica želi da se javi vojnim obavještajcima, otići će natrag u Švicarsku - kada bude raspoložen za to, naravno. Idioti za šalterima u OSSu su oduvijek zavlačili agente. Ovaj put mogu pričekati; imao je još posla. Osim toga, ježio se od pomisli na povratak u Švicarsku; svaka misao o tome mu je okretala želudac. Kada će biti potrebno, Arizona će ga obavijestiti što se događa. 61 26. rujan 1945., 14:15 Postojala su vremena kada Rivitski nije razumio svog vođu i ovo je bio jedan od tih trenutaka. Formirali su udobno, iako pomalo primitivno središte u Nordhausenu. Pratio je Petrova do Magdeburga nekoliko puta kako bi pomogli Ezdovu i Pogrebnoj organizirati njihov plan zračne potrage, ali bilo je očito da su to dvoje bili poprilično sposobni i da Petrov nikamo ne napreduje. Ezdov i Pogrebnoj su počeli nadlijetati planinu Hartz i okolna područja, prelazeći ih stopu po stopu dok su tražili tragove o Brummu. Bailov i Gnedin su bili u Bad Hartzburgu tražeći tragove i rečeno im je da se ne javljaju dok ne nađu nešto konkretno. Zasad nisu ništa čuli od njih. Tri puta dnevno Petrov je zvao meteorološki centar sovjetskih zračnih snaga u Berlinu kako bi dobio prognoze za regiju Hartz; nakon svakog poziva napravio bi bilješku, koju je onda pričvrstio na drveni okvir vrata, i taj je snop sada bio debeo i istrgan od ljudi koji su se očešali o njega. Prije dva dana primio je izvještaj kasno poslijepodne, napisao bilješku, proučavao ju neko vrijeme i izjavio: "Zima dolazi. Vrijeme je za selidbu u Berlin." Nije ponudio objašnjenje. Do podneva sljedećeg dana Rivitski i on su natovarili kamion i počeli vožnju natrag. Nakon jutra provedenog posjećujući razne sovjetske administrativne ustanove, Petrov je Rivitskom predao pisane upute do adrese u istočnoberlinskom predgrađu zvanom Kopenick. Pokazalo se da je njihovo odredište ograđeno imanje na obalama Muggleseea, jezera koje je tehnički bilo dio rijeke Spree u Brandenburgu, više od dvadeset kilometara istočno od središta Berlina, te je prije rata bilo popularno izletište na rijeci. Bezu b i general zračnih snaga ljutito ih je dočekao, osporio njihovo traženje ustanove i uspostavio poziv s Moskvom. Ubrzo nakon toga je napustio prostor, spotičući se preko sebe ispričavajući se dok je odlazio. Čak i nakon što su se smjestili, Petrov nije objasnio razlog za promjenu lokacije. Rivitski je primijetio da je to bio Petrovljev način da pokaže moć kirurški i ekonomično, uvijek primjenjujući točno potrebnu silu. Tijekom vremena počeo se diviti Petrovljevoj prosudbi; bez obzira što se dogodilo, činilo se da njegov vođa zna točno što treba biti napravljeno i kada. Ali sada je osjetio nešto drugo. Petrov je i dalje bio hladan i rezerviran, ali Rivitski je imao osjećaj kao da se nalazi u središtu oluje, gdje gleda na zbrku koju su oni stvorili. Činilo se da Petrov okreće cijeli svijet naopačke. Manje od dvadeset i četiri sata nakon premještanja u njemačku prijestolnicu, njegov autoritet i brze direktive pretvorile su ovo nekad mirno imanje u veliki komunikacijski centar, pun operatera i tehničara kojima je želja bila udovoljiti mu. Dok se Rivitski pobrinuo za instalaciju opreme, Petrov je otišao razmisliti o preostalim nepovezanim dijelovima. Već je previše vremena potrošio pokušavajući dobiti dodatne informacije o Brummovom stožernom naredniku, ali Gestapovi zapisi o vojnicima bili su skraćeni i nedostajali su im detalji kakvi su bili prisutni u časničkim dosjeima. Bez sumnje je to bio odraz Hitlerovih osjećaja o relativnim zaslugama te dvije vojne klase. Nije bilo dokaza koji bi ukazivali na umiješanost stožernog narednika, ali nisu postojali ni razlozi da ga se isključi iz razmatranja. Ime mu je bilo Rau, i bilo je indikacija da je rođen u južnom dijelu zemlje, ali to je bio sav opseg informacija. Nisu postojali vojni ni civilni zapisi - barem ne još. Prema kraju, Petrov je znao, Nijemci su sakrili zapise u svaku moguću rupu i skrovište u zemlji. Dnevno su dolazili izvještaji o novootkrivenim zalihama; prije ili kasnije nešto će se pojaviti. 62 1. studeni 1945., 16:00 Ustanovilo se da je Bailova ženska nešto više nego što se činilo da je. Jedno poslijepodne obavljala je poslove s djevojčicama dok je on bio u spavaćoj sobi. Kasnije nije mogao objasniti Petrovu što ga je natjeralo da pretraži sobu. Bio je u kući već skoro četiri mjeseca, i njihov život je postao udobna, iako spartanska, rutina. Tijekom dana putovao je okolicom, pokušavajući sakupiti informacije o Brummu. Povremeno se susreo s Gnedinom, ali ni liječnik nije imao više sreće. Po noći Bailov je spavao s Jannom; bilo je to gotovo kao da su oženjeni, i prepoznavanje toga natjeralo ga je da s nasmije. Brak je bilo stanje koje se zavjetovao izbjeći, a evo ga sad, i dok je to bila samo gluma, počinjala mu je ići na živce. Žena je, morao je priznati, bila zadovoljavajuća što se većine njegovih potreba ticalo. Bila je tjelesno snažna, neumorni radnik i voljni partner pod pokrivačem. Ali od njenog intenziteta mu je bilo nelagodno; vatreni pogled njenih velikih zelenih očiju ukazivao je na nešto fanatično što je držala čvrsto zauzdano, i zbog toga je bio sumnjičav. Privukao ga je ormar u spavaćoj sobi. Djelovao je normalno, ali njegovo iskusno oko otkrilo je nevjesto izrađen ali pametno skriveni tajni pretinac na jednom njegovom kraju, te ga je glasno otvorio pritiskom ruke. U njemu je bio maleni pleteni kovčeg koji je sadržavao nekoliko zanimljivih premeta: automatski pištolj s okvirima za metke, mali jahaći bič, crna SS tunika sa suknjom i dva albuma fotografija, pažljivo obilježenih i složenih. Fotografije su bile pažljivo zalijepljene na crne stranice albuma; čitljivi natpisi napisani s u ispod svake bijelom tintom. Bila je tu grupna fotografija: nekoliko žena u uniformama sjedilo je na braniku lokomotive, suknji podignutih gotovo do prepona, širom rastvorenih nogu, kao sretne djevojčice. Na jednoj fotografiji Janna je bil a okružena golom djecom, dječacima i djevojčicama sa cvijećem u kosi, nalikujući malim nimfama; druga ju je prikazivala u prividnom zagrljaju s crnomanjastim muškarcem u lječničkoj kuti; sljedeća je prikazivala truplo u odjeći na široke pruge koje je visjelo preko bodljikave žice. Pored tijela stajala je Jarma kao lovac na divljač, s puškom u rukama, dok je trofej krvario pored nje. Janna je ušla u sobu dok je Bailov sjedio na krevetu gledajući kroz albume i odmah ga je napala. Očekivao je da bude snažna ali nije bio pripremljen na njenu vještinu u borbi. Pokušao joj je zavezati oba zgloba, ali brzo se izvinula i trzala kao životinja, stalno ga udarajući koljenom u prsa i međunožje. Na kraju je završio borbu tako što ju je skotrljao niz krevet i udarao joj glavom u pod dok nije prestala pružati otpor. Sjedio je i gledao ju. Njegovo je oružje bilo sakriveno u šumi, tako da je stavio okvir u pištolj koji je našao u kovčegu i
čekao da dođe svijesti. Osvijestila se bez izraza straha na licu. Oči su joj bile šuplje, kao mačje po noći, i mogao je osjetiti njenu mržnju. Držala je glavu tamo gdje ju je udario i buljila je u cijev pištolja koja joj je bila usmjerena u prsa. "Nemaš pravo na to", rekla je ravnomjerno. "To su moje osobne stvari.“ "Priznajem.“ "To je privatno.“ "'Tajno' bi bio precizniji opis.“ "Što ćeš napraviti?“ "Nisam siguran. Ovisi o tebi. Ti znaš što sam ja. Ovdje mi je udobno", lagao je. "Ali sada sam zbunjen. Stvorila si dojam da si bespomoćna Hausfrau koja treba mušku snagu - i druge muške usluge. A sada pokazuješ harpijine kandže.“ "Smatraš svoju ulogu ozbiljnijom nego što jest", rekla je. "Bilo bi bolje da ne ispituješ o ovom." Bailov se nasmijao. Znao je da se ona nada uvodu. "Tvoj muž je mrtav na istočnoj fronti, tvoja djeca gladuju." Kimnuo je prema rasutim fotografijama. "Laži. Želim znati tko si ti i što one znače." Nasmiješila se i opustila. "Smijem li?" pitala je. Njegov pogled joj je rekao da može sjesti na krevet. "Ne sramim se", rekla mu je. "Ja sam samo izvršila svoju dužnost za Fuhrera.“ "Mrtvačka glava?" Prepoznao je znakovlje. "Da, Totenkopfoerbande*. Ja sam bila jedna od njih. Ti si iz vojske. Ne bi razumio takve stvari.“ ' odred SSa zadužen za upravljanje logorima "Iskušaj me.“ "Befehl ist Befehl - naredba je naredba. Razumiješ koncept Befehlsnotstand - da se naredbu mora poštovati?“ "To je osnova vojnog zapovjednog lanca", istaknuo je Bailov. "Sehr gut. Njemačka je bila zatrovana inferiornim rasama. One su nas oslabile i dovele do katastrofe u Versaillesu. Naši vođe su odredili da nečisti elementi moraju biti eliminirani kako bi se zemlja očistila. Ja sam služila u jednoj od jedinica koja je bila posvećena tom cilju. Mi smo bili pravi patrioti.“ Djevojčice su ušle u sobu, brzo snimile situaciju i stale blizu Bailova. "Ostavite nas", žena je prošištala. "Upucaj ju", reklo je mlađe dijete bez emocija. Bailovo srce je poskočilo kad je to čuo. "Ona nije naša majka. Nismo čak ni sestre. Ona je loša žena, oče. Upucaj ju. Molim te?" Bailu se naježi koža. "Uzrujana si srce. Dođi meni", rekla je žena toplim glasom i ledenim očima. Starija djevojčica je prikupila snagu od hrabrosti mlađe. "Bili smo u logoru, u Dachauu. Odvela nas je od tamo. Da smo ostali, umrli bi. Rekla je da će nas ostaviti na životu ako ćemo ju slušati. Mi smo Židovi", rekla je ponosno ali nervozno. Žena je skočila s kreveta, ali Bailov ju je blokirao udarcem u prsa i natjerao ju je na uzmak pištoljem. "U redu", upozorio je. "Želim istinu. Prvo tvoje ime." "Znaš mi ime. O tome nisam lagala.“ "Zašto si ovdje?“ "Bad Hartzberg je moj dom, takav kakav je. Trebalo mi je utočište. Najbolje je mjesto bilo među ovim glupim ljudima u planinama." "Jesi li sama?" "Zato sam došla.“ Odlučio se na izravniji pristup. "Ako si doista odavde, reci mi tko je Giinter Brumm.“ Gledala je, zabezeknuta. "Tko si ti?" "Reci mi.“ "Ljekarnikov unuk. Bio je časnik u SSu, pukovnik. "Poznaješ li ga?“ "Tko si ti?" ponovila je. "Nisi vojnik, barem ne njemački vojnik.“ Nasmiješio se. "Smatraj me instrumentom poetske pravde. Reci mi o Brummu." "Ako to napravim, hoćeš li me pustiti da odem sa svojim kćerima?“ Djevojčice su mu se približile, držeći mu se za jaknu. "Više ne idemo s tobom", viknula je mlada. "Fraulein", rekao je Bailov, "nisam još odlučio što ću s vama, ali reći ću vam ovo: ako mi ne kažete što želim znati, i to brzo, iz ove sobe nećete nikada izaći.“ Tresla se. "Poznavala sam ga kad sam bila mlađa. Pravi samotnjak. On i njegov djed kampirali su u Hartzwaldu. Bio je najpametniji student u selu, ali je otišao u vojnu školu u Stuttgartu. Jednom smo bili na dopustu ovdje u isto vrijeme. Pokušala sam ga - zainteresirati, ali nije se promijenio. SS je ponekad privlačila takve tipove.“ "Kada je bio taj dopust?" "Ljeto 1944. Srpanj." "Koliko je dugo bio ovdje?“ "Ne znam. Otišao je u planine, i kada sam ja odlazila tri tjedna kasnije, još uvijek se nije vratio.“ "Je li imao prijatelja ovdje? Kolega?“ Zatresla je glavom. "Nijednog. Nije bio tip čovjeka koji treba druge.“ "Jesi li sigurna da je to bio Brumm?“ Nasmijala se. "On nije tip čovjeka kojeg žena zaboravlja, pogotovo kad si bio s ološem s kakvim sam ja bila.“ Nakon što je dobio informacije koje je htio, Bailov je odveo ženu u šumu gdje ih djevojčice nisu mogle vidjeti i natjerao ju da iskopa plitku rupu. Kada je završila stala je, raširenih nogu i izazvala ga. "Nemaš hrabrosti za to", rekla je. Upucao ju je u oko s dva metra udaljenosti, zatim ju bacio u rupu i zatrpao. Nije osjećao žaljenje: bila je parija i svijetu je bolje bez nje. Kada se riješio žene, spalio je kuću, prikupio njene dokumente, pokupio svoje oružje i odveo djevojčice u Bad Hartzburg, pješačeći osam kilometara kroz prvi jači snijeg u godini. Nakon što je proveo djevojčice kroz mjesto i uz stepenice do Gnedinove ordinacije, ušao je bez kucanja. Liječnik nije bio sretan što ga vidi. "Idiote" Sve ćeš upropastiti." "Ušuti, prijatelju. Nisam imao izbora. Saznao sam da je Brumm bio ovdje ljetos i otišao u planine, na najmanje tri tjedna.“ Gnedin je pogledao pored Bailova prema djeci. "Tvoja?" "Recimo da jesu.“ 63 7.studeni 1945., podne Bailov i Gnedin stigli su na imanje motorima s prikolicama tijekom naleta mokrog snijega. Djevojčice su bile zamotane u deke i nalikovale su minijaturnim redovnicima. Petrov i Rivitski su ih odnijeli u vilu i spustili ih
pored vatre. Rivitski je primijetio da su djevojčice zval e Bailova "otac", a svaki put kada je izašao iz sobe ušutjele su i izgledale nervozno. Bilo je jasno da je došlo do povezivanja među njima i Rivitskog je zabavljalo vidjet i zakletog neženju jedinice kako se brine o njima kao roditelj. Pitanje je bilo, otkud su došle? Nakon što su djevojčice nahranjene i spremljene u krevet, četiri su se člana okupila u salonu. Trebalo je dva sata da Bailov i Gnedin prijave doživljaje svom vođi. Dok su govorili, Petrov je pozorno slušao, ruku sklopljenih u krilu. Nije puno pitao. Kada su obojica završili, Petrov je promislio i onda se okrenuo prema njima. "Doktore, vi ćete ostati ovdje.“ "To je sve?" Gnedin je upitao. Nakon dugo vremena provedenog na selu, odmor u Berlinu, koliko god bio oštećen, bit će dobrodošla promjena. Petrov je ozbiljno kimnuo i okrenuo se Bailovu. "Druže, djeca su se vezala uz vas; u tome nema budućnosti ni za vas ni za njih.“ Bailovo srce je poskočilo, i ta ga je reakcija iznenadila: uvjeravao se je da će mu biti drago što će se riješiti derišta. "Ne možemo ih samo izbaciti.“ Petrov je dotaknuo ruku mlađeg čovjeka. "Oni pripadaju u Palestinu", rekao je, "sa svojim narodom. Vi i doktor možete sve organizirati, a nakon što odu, otići ćete do Magdeburga pomoći Ezdovu i Pogrebenoj." Kad je izrekao upute, Petrov je ostavio trojicu i popeo se do masivne knjižnice. Rivitski je zagrlio kolege. "Prekasno je da išta napravimo danas, tako da ćemo proslaviti vaš povratak", rekao je i namignuo. Trenutak kasnije boca pertsovke bila je na stolu pred njima. 64 9. prosinac 1945., 15:45 Snijeg je napadao i stvrdnuo se pod tankim slojem leda, koji je pucao pod njihovom težinom tako da su Brumm i Waller upadali do koljena. Napustili su dolinu prije dva dana i neprekidno su klipsali, zastajući samo kako bi jeli hladnu hranu i nakratko se odmorili u špiljama i brzo postavljenim usputnim zaklonima. Naposljetku su stigli do male špilje na jugozapadnoj strani gornjeg Hartzwalda. Waller se približila Brummu, nadajući se dodatnoj toplini. U špilji barem nije bilo vjetra, pa je djelovalo toplije. "Zapalit ćemo vatru kada se smrači", rekao joj je. Razumjela je. Nasuprot svijetlom nebu dim bi bio vidljiv, ali po noći po ovakvom vremenu bit će nevidljiv. "Mislim da se ne bi trebali razdvajati", Waller je izlanula. Razmišljala je o razdvajanju otkad su ispuzali iz doline. Nije joj smetao rizik; nakon Berlina smatrala je da više ne može biti usporedive opasnosti u njenom životu. Rat je bio gotov, vojske su se razilazile; kakve god da ih prijetnje čekale izvan planine Hartz, osjećala se spremna suočiti s njima. Ali uznemiravala ju je pomisao odlaska od Guntera jer se po prvi put u životu osjećala potpunom i sretnom. U dolini ga je morala dijeliti, ali ovdje su bili slobodni, samo njih dvoje, i nije htjela izgubiti ono što joj je bilo najdraže. "Nemamo izbora", odgovorio je Brumm dok je lupao svoje ledom okovane rukavice jednu o drugu. "Ako jedno od nas dvoje dospije u nevolju, drugo se mora vratiti u dolinu reći Bradonji." "Neće biti problema", pobunila se. "Žene mogu osjetiti takve stvari.“ Nasmijao se i pomilovao je po kosi. "Vjerujem vještinama i pripremama, ne instinktu, srce." Privukao ju je k sebi i milovao vrat; bio je to prvi put da je to napravio, i to ju je iznenadilo. "Tri su hotela u ulici blizu crkve", nastavio je Brumm. "uzmi sobu u najistočnijem i spavaj. Pravi krevet će biti novost." "Možda su hoteli svi uništeni.“ "Nije bitno. Princip je odabrati najistočniji. Ako nema nijednog, nađi najbliži hotel istočno od crkve. Ako ih i dalje nema, prvo probaj na jugu, zatim na zapadu, pa na sjeveru. Negdje će postojati konačište. Prigovaraš kao dijete", nježno ju je ukorio. "Ja jesam dijete, moj pukovniče.“ "Samo tehnički", rekao je. "Sada mi ponovi što ćeš napraviti.“ Namrštila se. "Ovo smo toliko puta ponovili da to neću uspjeti zaboraviti dok sam živa." "Dobro. Znači da ćeš mi ispričati bez problema.“ Uzdahnula je i naslonila se na zid špilje. Dah joj je izlazio iz usta u malim oblacima. "Siđem do ceste i Čekam da naiđe vozilo. Zaustavim ih. Posvađala sam se s djedom i on me izbacio na cestu. Ako mi vozač pravi probleme, ne opirem se. Pustim ih da postanu - zadubljeni u posao. Eliminiram ga. Tada se vratim ovdje po tebe.“ "Vraćaš se samo ako bude problema. Moraš uvjeriti samaritanca da te odveze do Gottingena." "Kada dođem do grada uzmem sobu u - Moramo li to ponovno prolaziti?“ Kimnuo je. "Ujutro odem u katoličku crkvu i nađem raspored ispovijed. Onda odem do Bahnhofa i uzmem raspored vlakova. Tada se vratim u hotel i čekam te u predvorju . Kada stigneš, odem do sobe a ti me slijediš. Taj dio mije najdraži", rekl a je vragolasto. "Gut." Nasmiješio se. Sljedeće jutro Waller je skinula svoju tešku odjeću i uvukla se u usku vunenu haljinu i cipele s visokom petom koje je Stefanie prokrijumčarila iz Berlina. Prije nego su otišle, djevojke su se prepirale o dodatnoj odjeći, ali na kraju je Waller popustila pred prijateljičinom taštinom, i sad joj je bilo drago zbog toga. Zamotala je cipele u platno da joj noge ostanu tople, spustila se do ceste, otresla snijeg s nogu i čekala. Svidjelo joj se ponovno nositi haljinu. Prvo vozilo koje je prošlo bio je veliki kamion američke vojske. Muškarci u kamionu su vikali i zviždali: jedan joj je bacio kutiju cigareta, drugi se uhvatio za međunožje. Pokupila je cigarete i stavila ih u torbu. U razmacima su prolazila i druga vojna vozila, uključujući i dugu kolonu tenkova pokrivenih blatom, koje je čula puno prije nego što ih je vidjela. Kako su prolazili, vojnici su vikali i mahali, ali vozila se nisu zaustavljala. Nakon gotovo dva sata, i neposredno prije nego što je odustala od stajanja na hladnom i vratila se na planinu, približila
joj se dugačka zelena limuzina, proklizala i zaustavila u blizini. Waller je provirila unutra. Žena za upravljačem. Bila je sama, nosila je maskirnu odjeću američke vojske sa zlatnim listovima koji su označavali čin bojnika. "Uđite", rekla je Amerikanka. Imala je lijep glas i male biserne naušnice na ušima. Kosa joj je bila gotovo crna, čvrsto povezana u punđu. Imala je nekoliko bora oko očiju, ali koža joj je bila čista i bila je lijepo našminkana - sve u svemu, privlačna žena koja se brinula o svom izgledu. Primijetivši sve to kratkim pogledom, Waller je počela plakati, a intenzitet njenih suza ju je iznenadio. Amerikanka se nagnula, otvorila joj vrata, i ispružila ruku da joj pomogne ući u auto. Žena nije pokazival a želju za razgovor i šutjela je dok se Wallerino plakanje nije pretvorilo u mal e jecaje. Kada se konačno smirila, žena je progovorila. Njen njemački je bio dobar; jedva se čuo naglasak. "U čemu je problem, draga? Poprilično ste sami tu usred ničega, zar ne?“ "Moj djed i ja smo se posvadili. Istukao me. Otišla sam. Nikad se neću tamo vratiti", Waller je Ijutito rekla. Počela se uživljavati u svoju ulogu. "Nikad je jako dugo razdoblje.“ "Čvrsto sam se odlučila", rekla je Waller isturivši bradu. "Ako ostanem s njim tući će me do smrti." Osjećala se dobro pretvarajući se. Znala je da je uvjerljiva. "Premlada sam da provedem život na farmi. Želim živjeti u gradu, dobro se provoditi.“ "Nema puno veselja u Njemačkoj ovih dana", rekla je bojnica. "U gradovima je možda i gore nego na farmi vašeg djeda. Ljudi gladuju.“ "Ne brinem se", Waller je sigurno rekla. "Ja sam pametna cura. Mogu se snaći.“ "Koliko imate godina?“ "Šesnaest, ali ljudi misle da imam više. Vidim kako me dječaci i njihovi očevi gledaju.“ Vozačica ju je promotrila. "Nemate li nešto toplije za obuti? Dobit ćete ozebline u ovom snijegu.“ Waller je podigla noge na ploču s instrumentima i odvezala platnene vezice; pustila je da joj cipele padnu i masirala mišićave noge. Dok je pokušavala istrljati bol iz nogu, suknja i kaput su popustili pred gravitacijom, otkrivajući vrh njenih najlonskih čarapa. Žena je tiho zazviždala. "Vi jeste poprilično zreli, Fraulein", rekla je. Iznenada je rukom srušila Wallerine noge na pod i zgrabila djevojčinu suknju, pokrivajući joj gole noge. Isprva je Waller mislila da je to stvar krijeposti, da starija žena pokušava naučiti mlađu djevojk u kako se prikladno ponašati, ali dok se bojničina ruka bavila suknjom, Waller je osjetila da joj se prsti zadržavaju s unutarnje strane bedra te su ju pomilovali dok je povlačila ruku. Što je to bilo? Pitala se kako bi žena reagirala da je dotakla drugu nogu i dodirnula dršku bodeža umjesto mekog bijelog mesa. Ta ju je pomisao zabavljala. "Morat ćete biti vrlo oprezni u gradu, Fraulein. Posvuda ima vojnika - naših , vaših, Rusa. Gladni s u žena, posebno lijepih mladih žena kao što ste vi.“ "Ne brinem se. Znam kako se nositi s muškarcima.“ Žena ju je letimično pogledala. "Oni nisu kao dječaci na planinama. Morate ih izbjegavati. Sigurna sam da ste poprilično samodostatni, draga, ali muškarci običavaju uzeti ono što žele, a ako ih je više, nećete ih moći zaustaviti. Muškarci su sirovi, ne puno bolji od životinja. Oni nisu kao žene; ne razumiju potrebu za nježnošću. Muškarci idu ravno na ono što žele, i nije ih briga za ženske potrebe. Držite se podalje od njih." Prolazili su kroz malo selo. Činilo se da s u američki vojnici posvuda. "Nisu svi muškarci takvi", rekla je Waller. "Neki su dobri.“ Bojnica nije odgovorila; morala je donijeti odluku. Imala je automobil do sredine tjedna. Glad je rasla u njoj već više od mjesec dana, i naposljetku to više nije mogla izdržati. Zamolila je zapovjednika za dopust i vozilo. Pristao je i rekao joj da se zabavi, ali neka izbjegava sovjetski teritorij. Kako ne bi upala u nevolje, posudila je karte s detaljnim prikazom okupacijskih zona i raznim sigurnosnim točkama. Znala je da su dokumenti povjerljivi, ali ovo su bili duplikati i planirala je dobro paziti na njih. Nije htjela da joj osiguranje i birokracija pokvare odmor; imala je potrebe za koje se morala pobrinuti. "Pa, sada kada ste donijeli odluku, kuda idete?" pitala je nakon stanke. "Gottingen, a zatim na jug. Nisam točno sigurna gdje. Što dalje odavde i od mog djeda. Bila sam u Gottingenu jednom s majkom. Bila sam dijete; vjerojatno se sve promijenilo.“ Bojnica je ponovno dotakla Wallerinu nogu, naposljetku položivši dlan iznad koljena. Waller nije reagirala. "Nisam planirala ići u tom smjeru, ali ako želite, mogu vas odvesti", rekla je bojnica. "Biste li to htjeli?" Ruka joj je krenula prema gore do gole kože i njeni prsti su plesali po Wallerinoj nozi kao sitna pera. Ženina izravnost šokirala je Waller. Je li ta situacija odgovarala onoj koju je Giinter opisao? Bilo bi lako ubiti ju nožem. "Ne morate. Ne želim vam praviti probleme.“ "Nije problem", rekla je bojnica promuklo, dok joj se ruka sve smjelije kretala. Giinter nikad nije spominjao probleme s drugim ženama. "Na odmoru sam i nemam planova. Vrlo bih rado to učinila za vas. Možete li mi dati upute?“ "Ne", rekla je Waller. "Ne sjećam se. Na jugu je. To je sve što znam.“ "Odostraga je kutija s kartama. Dohvatite ju pa ćemo pronaći cestu.“ Waller se nagnula preko sjedala ali nije ju mogla dohvatiti. "Morat ću otpuzati preko", rekla je. Kad je došla na stražnje sjedalo, brzo je skinula bodež i stavila ga u torbu. Obzirom na ženine lutajuće ruke, bilo je samo pitanje vremena prije nego što ga žena nađe. a što bi tada bilo? Ali obzirom da je imala prijevoz do Gottingena, imalo je smisla izdržati. Očito neće biti lako; žena je očito imala svoje planove. Podsjetila se da je sada glumica i da će morati improvizirati. "Vraćam se", Waller je upozorila. Nogama naprijed, počela je kliziti preko vrha sjedala, ali je glasno zaskvičala kada joj je bojničina ruka poletjela među noge i čvrsto je ulovila. Dok ju je zalet prenosio prek o sjedala, Amerikanka je povukla ruku i nasmijala se. "Vrlo lijepo", rekl a je glasno se
smijući. Ne samo što je djevojka bila privlačna, nego nije ni pokušala odbiti njene pokušaje. Hitler je proglasio homoseksualnost protuzakonitom, a onda je poslao sve mladiće na bojišnicu. Mnoge Njemice nisu imale muškaraca koji bi im pružili zadovoljstvo, te su se neizbježno okrenule jedna dugoj. Bilo je to divno otkriće, bogat a žila kucavica koju je trebalo iskoristiti u svakoj prilici. Očaj je tjerao ljude na stvari koje ne bi razmatrali u normalnim okolnostima. Da nije bilo rata, ona bi još uvijek bila u Americi i spavala sa žilavim lezbijkama. Ovdje je imala ponudu pravih žena, plavih, slatkih i zahvalnih. Čak i one koje nisu bile potpuno voljne dale su se podmititi, ali ova djevojka će izgleda dobrovoljno sudjelovati. Waller je osjetila olakšanje kad je ostatak puta prošao bez incidenta. Radeći kao ekipa, koristili su karte kako bi izbjegli sigurnosne točke. Svježi snijeg padao je ogromnim pahuljama, zbog čega je vidljivost bila slaba i usporila ih do brzine puzanja. Kada su ušli u Gbttingen, bojnica je izjavila da vrijeme nije dovoljno dobro za nastavak puta; ostat će prespavati. Ustrajala je da kupi seoskoj djevojci dobru večeru jedna žena pomaže drugoj - možda s bocom vina ako ju uspiju naći. Giinter i Bradonja su stalno propovijedali o potrebi vojnika da budu odlučni pri donošenju odluka. "Dok ti razmišljaš, onaj drugi puca", rekao bi Bradonja. Waller nije bila sigurna zašto Giinter dolazi u Gottingen. Znala je da se trebao s nekim naći u crkvi, ali to je bilo sve. Bojnica je imala karte, a one će sigurno moći pomoći Gunteru. Znala je što će trebati napraviti kako bi ih dobila, i mentalno se pripremala za to. "Ja sam Gretchen", rekla je. "Kako vas zovu?“ Žena se nasmijala i zabacila glavu s pobjedničkom gestom. "Rosemary. Rosemary Willison", rekl a je. "Rosemary Villison", ponovila je Waller. "Dovoljno blizu." Nasmijale su se. Sve tri hotela i dalje su postojala. Waller je inzistirala na hotelu u kojem je bila s majkom, te je na kraju uspjela uvjeriti bojnicu da odsjednu u najistočnijem, najbližem crkvi. "Meni je svejedno", reklaje Rosemary. "Nijedan ne djeluje pretjerano privlačno. Možemo se samo nadati da će biti čist i s toplom vodom. Trebam se okupati. Jedva čekam da skinem ovu odjeću.“ Pitala je Waller žele li dijeliti sobu, ali Gretchen je odbila. "Onda mi barem možete dopustiti da platim vašu", rekl a je bojnica. "Možete sačuvati novac za vaš put.“ Waller je pristala. "Dvije susjedne sobe", rekla je činovniku, koji im je dao velike izlizane ručnike i svežnjeve posteljine. "Kada ćet e odlaziti, vratit e ih", rekao je. "Kupaona je na katu blizu vas. Koštat će više za toplu vod u ako s e želite okupati.“ "Nije me briga koliko košta", rekla je bojnica. "Želim kupku.“ Večerali su u restoranu u podrumu zgrade pored hotela. Bio je slabo osvijetljen, zagušljiv i toliko vlažan da su drhtale tijekom većine večere. Jelovnik se sastojao od juhe od mrkve i male količine svinjetine, većinom masnoće, nasjeckane u gulaš. Bojnica je naručila bocu crnog vina. Popila je većinu sadržaja dvije boce d o kraja obroka. Što je više pila, to je hrabrija postajala. Waller je štedljivo pila. Rosemary Willison je bil a zadovoljna sama sobom; ovo je postajalo bolje nego što je zamišljala. Njemica je bila neiskusna, ali voljna. Kupala se s glavom punom fantazija o tome što ju je čekalo u sobi niz hodnik. Waller je znala da će joj Amerikanka doći u sobu po noći i da ima tri izbora: pobjeći; spavati s njom; eliminirati ju. Donijela je odluku. 65 11. prosinac 1945., 1 1 : 5 0 Seljak s hrpom svježih jaja bio je Brummov spasilac. Kamion je bio prastar, pokriven udubinama i dubokom hrđom; trzao se i cvilio na strmim usponima ali je nekako uspijevao i dalje voziti. Južno od Seesena vožnja je završila i Brumm je počeo hodati prema jugu, željan dostići Waller. Nakon nekoliko trenutaka kolona vozila hitne pomoći ga je počela zaobilaziti. Pred kraj kolone, jedno se zaustavilo i ruka kroz prozor vozila pokazala je Brummu da se popne. Stražnja su se vrata otvorila i popeo se u njega. Velik čovjek s plavom kapom pokazao je na sjedalo pored hrpe pušaka Ml. "Idete daleko?" pitao je na slomljenom njemačkom. "Gottingen." "Nema problema.“ Blizu predgrađa Brumm je rukama pokazao da bi želio sići. Njegov suputnik je lupio pregradu iza vozača i vozilo je uklizalo i stalo. Bez sumnjičavosti. Bez provjere papira. Zar je cijela zona tako nemarna? To nije bilo ono što je očekivao. Brumm je prehodao ostatak puta do grada, našao crkvu i uzeo sobu u malom prenoćištu. Ugurao je stolicu na vrata i nemirno spavao s pištoljem pod jastukom, pitajući se kako je Waller prošla. Sljedeći dan našao se u restoranu pored Wallerinog hotela te je sjeo za stol pred prozor koji je gledao na ulicu. Blizu podneva vidio ju je kako ulazi u hotel. Platio je račun i slijedio ju. Unutra, vidio je da ju je zaustavio činovnik na recepciji. Stao je u blizini i slušao razgovor. "Vi i vaša prijateljica. Odlazite danas?“ "Ne", rekla je Waller. "Ostat ćemo još jedan dan, možda dva." "Kupke?" pitao je s požudnim pogledom. "Ne." Dok je govorila primijetila je Brumma. Kada je došla do sobe, ostavila je vrata pritvorena i čekala. Provjerio je hodnik i ušao u sobu. "Kakva je to priča s prijateljicom?" pitao ju je dok se ona bacila na njega, dršćući. "Jesi li imala problema?" Pokazala je prema ormaru s ventilacijskim rebrima. Unutar njega je bila velika hrpa posteljine i ručnika, ispod njih tijelo. Pogledao ju je tražeći objašnjenje. Waller mu je dodala kutiju s kartama. "Morala sam to napraviti, Giinter. Imala je ovo.“ Otvorio je kutiju i raširio karte po krevetu. Nevjerojatno! Zone, baze, kontrolne točke, brojevi jedinica - bogati izvor informacija. Bilo je to neočekivano otkriće kojem se nije mogao nadati. "Htjela je biti moja ljubavnica", rekla je Waller potreseno. Nije želio čuti detalje. "Gdje je vozilo?“
"Na ulici iza zgrade. Imam ključ.“ Ispružio je ruke prema njoj i ona se čvrsto privila. Kada se malo smirila, posjeo ju je na krevet. "Dobro si obavila posao. Morat ćemo promijeniti planove. Jesi li dobila raspored vlakova?" Potvrdno je kimnula i obrisala oko stražnjom stranom ruke. "I za tovarne?“ "Stalno se mijenja. Dobila sam što sam mogla.“ "Ispovijedi?" "Poslijepodne, svaki dan.“ "U redu. Ostani ovdje. Vratit ću se.“ Ispovjedaonica je bila u mračnom kutu pored oltara. Brumm je kleknuo i vrata na otvoru su se otvorila. "Želim pristupiti Redu svete Elizabete", prošaptao je. "Koliko kandidata u vašoj grupi?“ "Tri.“ "Inače smo pripremljeni raditi samo s parovima", rekao je glas s druge strane. "Stišajte se.“ "Smirite se", odgovorio je glas. "Ovdje ste sigurni. Svi ste katolici? Svi troje?“ "Da, svi smo kršteni.“ "Hoćete li reći molitvu za mene?“ "Da", rekao je Brumm. "Vukodlak. Stop. Wolf.“ Glas je ponovio riječi u slijedu. "Pričekajte ovdje." Pregrada se glasno zatvorila i muške su pete lupkale po mramornim pločicama dok se udaljavao. Brumm je stavio metak u cijev, provjerio prigušivač i pričekao, dok mu se znoj skupljao na čelu. Kroz minutu koraci su se vratili i mala vrata među njima su se otvorila. "Ovdje je misal za vas, sine. Kada odem, povucite mrežu s pregrade. Dajte mi pet minuta da napustim crkvu. Bolje je da se ne možemo identificirati. Uvidjet ćete da su riječi svete Elizabete jako utješne.“ "Hvala vam, oče." Glas ga je blagoslovio i otišao. Kada se stišalo pukovnik je maknuo mrežu, pronašao misal i stavio ga u džep. Pričekao je točno pet minuta i zatim napustio crkvu. U uličici iza hotela našao je stražnji ulaz koji je vodio do soba. Waller ga je dočekala na vratima s oružjem u ruci. Prošao je pored nje, otvorio misal, izvadio omotnicu i pažljivo proučio papire. Bili su u redu. "Vraćamo se večeras", rekao je. Waller je prišla krevetu, legla na njega i ispružila ruke prema njemu . Proveli s u poslijepodne vodeći ljubav i lagano spavajući. Kada se smračilo, Brumm je doveo auto u uličicu dok se Waller spustila u predvorje i odvratila pažnju činovniku. Nosio je tijelo niz stražnje stepenice, kao da žena spava ili je bolesna, i stavio ju u prtljažnik. Tada se vratio u sobu Amerikanke i maknuo njene stvari i dopola popijenu bocu vina. Kada je Brumm došao iza ugla. Waller je Čekala. Ušla je u auto i polako su se izveli iz grada. "Gdje je tijelo?" pitala je kad je auto počeo ubrzavati na pustoj seoskoj cesti. "Iza.“ "Bila je na dopustu do sredine tjedna. Tek će kasnije primijetiti da je nema. Što sada?“ "Natrag do doline dok zima ne prođe.“ "Automobil?“ "Doživjet će nezgodu.“ Zapadno od mjesta na kojem će ući u Hartz bio je strmi pad . Zajedno s u izvadili truplo iz prtljažnika i odjenuli je u uniformu. Tada je Brumm razbio bocu vina na pod i gurnuli su vozilo niz liticu. Na dnu je eksplodiralo. "Hoće li itko vidjeti vatru?" pitala je Waller. "Možda, ali to nije bitno." Presvukli su se u čizme i započeli put uz planinu. 66 24. prosinac 1945., 23:00 Bio je Badnjak i Beau Valentine se vratio u Nurnberg. Imao je mnogo ideja, ali do sada ih nije uspio povezati. Davno je naučio da postoji vrijeme kada se problemi ne mogu riješiti čisto snagom volje; trebalo se odmaknuti, naći neku drugu okupaciju i pustiti podsvijesti da preuzme igru. Zamišljao je taj dio svojeg uma kao močvaru s glatkom površinom. Ispod nje je bilo nešto drugo, rezervoar punjen svakom idejom koju je ikada imao, svakom riječi koju je ikada prozborio ili čuo, svakim iskustvom. Nije znao zašto se to dogodilo, ali ako bi dovoljno dugo radio na problemu, a zatim ga pustio da odskliže u podsvjesnu močvaru, dogodila bi se neka biokemijska magija, i najčešće je proces donio nove ideje i svježu perspektivu. Parkiravši se ispred zgrade, Valentine je koračao po stepenicama. Unutar zgrade bilo je božično drvce, a na zidovima su bile lampice. Oduvijek je volio Božić, a sad mu je već od pogleda na ukrase bilo drago što je došao. Kada je stigao do vrata na gornjem katu, lagano je pokucao. Pospani je glas odgovorio: "Odlazi, pospana sam.“ "Djed Mraz je", rekao je kroz vrata. Trenutak kasnije Angie je gledala u njega. "Beau?" "Ho, ho, ho", rekao je dok je ulazio. 67 1. siječanj 1946., 9:30 Nekoliko se trenutaka Brumm našao zarobljen između sna i budnosti, ulovljen između dalekog sjećanja kojeg se nije mogao u potpunosti sjetiti i tople stvarnosti pored sebe. Waller je bila na boku, čvrsto stisnuta uz njega, s glavom na njegovom ramenu i jednom nogom prebačenom preko njega. Glava joj je bila lagano nagnuta, otvorenih usta. Disala je duboko i jednoliko. Kližući nježno od nje i s kreveta, ustao je, protegnuo se i protrljao vrat. Slavili su cijelu noć, s previše vina, i sada mu je ukočenost u mišićima govorila da je pred njim jadan dan , cijena koju treba platiti za gubitak samokontrole. Rijetko se tako osjećao, ali ponekad se jednostavno trebalo prepustiti i ispuhati se. Mjesecima je grupa bila vrlo disciplinirana; i on i Hans su provodili dane trenirajući i učeći svoje Valkire vojničkim vještinama. Rijetko su noći provodili sami, ali uzorak je bio jedna djevojka po večeri; a djevojke su same birale tko će im biti partner, ni pukovnik ni narednik nisu se raspitivali o metodi odabira. Brumm se polak o odjenuo, razmišljajući o situaciji. Herr Wolf i Razi a Scheel nisu puno sudjelovali u aktivnostima
skupine, i dok Wolf dugo nije ništa zahtijevao, Brumm je osjetio da se nešto opasno razvija u njemu. Herr Wolf i njegova družica su čak prestali jesti s drugima, i unatoč ponovljenim pokušajima Valkira da ih uvuku u svoj krug, ostali su na rubu, suzdržani i dostatni jedan drugome. Scheel je bilo teško shvatiti; ponašala se kao robinja oko Wolfa, slušala njegove naredbe bez prigovora, uvijek pored njega, čekajući sljedeću odredbu. Bilo je čudno. Brumm je pretpostavljao da je njeno iskustvo u logorima smrti pokrenulo neki mehanizam za preživljavanje ali to nije bilo nešto s čim se mogao poistovjetiti i bilo mu je nelagodno. O čemu su njih dvoje razgovarali kad su bili sami? Što su radili? Ona je bila privlačna žena, ali nije bilo vjerojatno da su ljubavnici, iako su se Brumm i Bradonja zapitali zbog nekih mirisa koji su poticali iz njihovih prostorija. Kasno sinoć skupina je otišla do bazena u špilji. Pili su i igrali se. Herr Wolf se odmah vratio sa Scheel u njihove odaje. U ponoć je bila malodušna proslava prolaska stare godine, i Brumma s u pozvali da održi zdravicu . Bio je pijan i pun suprotstavljenih osjećaja. Na kraju je stao, podigao čašu i ponudio zdravicu za Njemačku i Nijemce, ostali su klicali, i zatim se bacili u bazen. Kasnije je ispuzao iz vode i namjeravao se vratiti u sobu i odspavati, ali jedna od djevojaka mu je skočila na leđa i jahala na njemu do svoje sobe. Bili su još na predigri kada se druga Valkira bacila na krevet s njima te je nastalo hrvanje koje se pretvorilo u seks u troje. U jednom trenutku Brumm je podigao pogled i vidio Herr Wolfa na vratima, prekriženih ruku, zategnutih mišića lica. Pobjegao je kada je jedna od Brummovih partnerica počela cviliti dok je dosegla klimaks. Sada, dok se oblačio, Brumm je imao osjećaj da će im Herr Wolf uzrokovati probleme, i pitao se kako će se ti problemi manifestirati i kako će se on nositi s time. Dolina je tjednima bil a zatrpana snijegom, i postajal o je sve teže izlaziti. Biti zarobljen unutra bilo je opasno za sve njih. Čak i u malim, dobro prilagođenim grupama moglo je doći do napetosti ako je članovima nedostajalo prostora gdje bi mogli biti sami. U ovoj su skupini postojale napetosti, a Herr Wolf je bio glavni izvor. Ulazeći u glavnu prostoriju, Brumm je ugledao Erdu koja je sjedila za stolom, gledajući u šalicu kave. Kosa joj je bila zamršena, pod očima su joj bili podočnjaci. "Dobro jutro", rekao je dok si je točio kavu. "Boli me glava", jednostavno je rekla. Stefanie je sjedila pored vatre. Nosila je raskopčanu košulju koja joj je bila preduga. Povremeno, kada bi se pomakla, grudi su joj postale vidljive. "Mene neki drugi dijelovi bole", rekla je smijuljeći se. "Previše korištenja", našalio se Brumm. "Nedovoljno", odgovorila je ozbiljno. Sjedili s u tiho dok su se drugi okupljali. Gretchen je bila posljednja, i nakon što si je napravila čaj, sjela je pored Brumma, pritišćući svoju nogu uz njegovu. "Nisam čula kada si se probudio". "Lijepo si spavala; nisam te htio buditi.“ Bradonja je dodao drva na vatru i gurnuo ih da poveća toplinu. Nisu bili sigurni kada je Herr Wolf ušao. U jednom trenutku ga nije bilo; u sljedećem je bio tamo. Nosio je smeđe odijelo, bijelu košulju i crnu kravatu. Ruke su mu visjele pred njim, spojenih ruku, i ljutito je gledao skupinu. Prišao je Stefanie, uštipnuo rame njene košulje i rekao, "Pokrij se." Glas mu je bio drugačiji i Brumm je postao napet. "Vi ste sramota njemačkih žena i Reicha!" Lice mu je postajalo crveno, ali glas mu je još uvijek bio pod kontrolom. "Ako se moraš ponašati kao obična kurva po noći, barem se pretvaraj da si pristojna žena po danu kada su drugi ljudi prisutni." "Ostavi je na miru", rekao je Brumm. Herr Wolf se okrenuo prema pukovniku i lupio rukom o bok. "Ustani kada se obraćaš Fuhreru!" zavrištao je. Brumm i Bradonja istovremen o su skočili na noge uvjetovanom reakcijom. Wolfov glas bio je snažan i dominantan . "Pukovniče Brumm, gadi mi se vaše ponašanje. Gdje vam je čast? Očekivao bi od velikog von Brumma da se dostojnije ponaša. Sinoć sam vidio odvratan prikaz ljudske slabosti. Općili ste kao obična životinja.“ "Ne možete " Bradonja je krenuo nešto reći, ali Hitler se odmah okrenuo prema njemu. "Vi!" Hitlerov glas bio je pun gađenja. "Vi biste trebali biti kastrirani; očekujem više od svojih dočasnika. " Brumm je zakoračio prema čovjeku i pokušao ga primiti za ruku. "Idemo to privatno raspraviti.“ Hitler se povukao, i odjednom mu je ruci bio pištolj, i ruka mu se tresla. "Ne diraj me!" vrištao je. "Nitko ne smije dotaknuti Fuhrera!“ "Onda se kontrolirajte", upozorio je Brumm. Hitler se nasmijao visokofrekventnim pištanjem. Bio je to zvuk kakav možet e čuti na odjelu psihijatrijske ustanove. "Kontrola? Vi meni govorite o kontroli? Vi? Jednaki ste kao i ostali, Brumm. Što ste to postali? Mislio sam da sam odabrao čovjeka s integritetom, čovjeka na kojeg se može osloniti. Umjesto toga uvidio sam da ste isti kao i drugi. Nedostaje vam vizija. Više to ne mogu prihvatiti; od sada ja zapovijedam ovdje. Ja ću odlučiti što će tko raditi, i što se neće raditi. Kao i uvijek, mogu se osloniti samo na sebe", dodao je s prijezirom. Dok je govorio, koristio je pištolj za pokazivanje, i svaki put kada ga je naciljao prema jednoj od djevojaka, ona se odmah izmaknula. Brumm i Bradonja su ostali stajati, ali su se brzo pogledali: nešto je moralo biti učinjeno. "Uvuci se natrag u svoju rupu", Bradonja je odjednom rekao, i Hitler je odgovorio vriskom. Pucanj je prošao daleko od stožernog narednika, udario u zid iza njega i odbio se po sobi, zbog čega su se svi refleksno sagnuli. "Neposluh"", optužio je Hitler. "Ne može to tako! Prisegli ste mi, narednice. Prisega! Kako se usudite preispitivati me? Da nije bilo mene, još uvijek bi kopali po zemlji u siromaštvu. Cijela mi Njemačka duguje; bez mene ne bi bilo Reicha. Ja sam vas sam podigao iz bespuća, stvorio nešto od vas - svih vas", rekao je, mašući pištoljem po prostoriji. "Ja sam vam dao nešto; ja sam vam vratio volju i čast.“ "Da", Rau je odbrusio. "Vi ste nam dali Reich." Zamahnuo je svojim dugim rukama u luku. "To je to. Mračna rupa iskopana u stijeni.“
Hitler se odjednom smirio i glas mu se spustio. "Vi me ne zaslužujete. Nitko od vas me ne zaslužuje; nitko nije dostojan Fuhrera. Iznevjerili ste me, i time ste iznevjerili i Njemačku i sebe. Kao rezultat, sada sam osuđen na ovaj ledeni pakao s adolescentima punim hormona i dvojicom koja glume vojnike." Zastao je, i glas mu se još više spustio. Ponovno je pištolj bio uperen prema Rau, i sad je ruka bila mirna. Nasmiješio se. "Zovete se muškarcima. Svi ti mjeseci i nijedna od ovih žena nije trudna. Muškarci? Pljujem na vašu muškost.“ Brumm se pokušao kontrolirati. Dio je bio ispunjen strahom; što god da je Hitler postao nakon bijega, Herr Wolf je sada nestao, i na njegovom mjestu je bio stari Fiihrer, pun samokontrole i bijesa. U takvom stanju nije se moglo predvidjeti što će napraviti. Brumm je znao da mora djelovati, ali mu je glas u glavi stalno govorio On je tvoj Fiihrer. Bradonja to više nije mogao podnijeti. Krenuo je prema Hitleru, koji se napeo i nanišanio. Brumm je iskoristio Bradonjino kretanje koje je odvuklo pažnju i brzo zakoračio naprijed, dižući Hitlerovu ruku s pištoljem. Zatim ju je primio svojim rukama i okrenuo unatrag dok pištolj nije ispao. Koristeći polugu na laktu, učvrstio je stisak i povećao pritisak, ali usprkos očitoj boli čovjek nije ispustio ni zvuk. Brumm je znao da je gotovo dosegao trenutak kada će daljnji pritisak polomiti kosti podlaktice, ali ako sada popusti, sve će biti izgubljeno. "Herr Wolf, mirno je rekao. "U situaciji kakva je naša, nema mjesta za neprijateljstvo. Svi smo riskirali život e kako bismo spasili vaš . Svi smo služili dobrovoljno, i nismo tražili ništa zauzvrat. Odmah ćete im se ispričati i zatim više nećemo nikad govoriti o ovome." Povećavajući pritisak, dodao je: "Odmah.“ "Nikad", rekao je Heir Wolf. "Ja sam Adolf Hitler.“ Brumm je pojačao pritisak i Hitler je pao, koljena su mu popustila od boli. "U redu", rekao je prigušenim glasom. U očima su mu bile suze. "Recite", naredio je Brumm. Hitler je bio na koljenima, očiju uperenih u pod . "Ispričavam se", prošaptao je, riječi su bile jedva čujne. Brumm je popustio stisak, podigao čovjeka na noge i gurnuo ga na drugi kraj sobe. "Ovdje ja zapovijedam", rekao je leđima Herr Wolfa koji je odletio prema svojim prostorijama bez osvrtanja. Bradonja je podigao pištolj i stao pored svog pukovnika. "Naš Fuhrer", rekao je posprdno. 68 23. veljače 1946., 6:00 Vremenske fronte klizale su sa Sjevernog mora i Baltika kao da su se usmjeravale prema Hartzu i tamo ostajale dok ih ne bi istisnuli drugi sustavi. Bilo je malo dana kada se moglo letjeti, a u rijetkim danima kada je vrijeme bilo bistro, Sibirac i Pogrebnoj su se trudili iskoristiti ih do krajnosti. Ezdov je odabrao uski Arado 96B, njemački avion za treniranj e modificiran za misije pronalaska artiljerije. Sovjetska letjelica bi mu bila draža, ali nije ih bilo, a trebalo bi im predugo da ju dopreme. Aradom se relativno jednostavno upravljalo i nije previše trošio, bio je lagan pa je mogao gotovo lebdjeti zračnim strujama iznad planina, čime se produljivalo njihovo vrijeme u zraku. Jedini nedostatak je bio što je oplata aviona bilo lakirano platno, što je značilo da se moraju zakopati u kožna leteća odijela s vunenom podstavom kako se ne bi smrzli. Činjenica da je Pogrebnoj bila žensko nikada nije bila problem. Edzov se pažljivo odnosio prema njoj, kao što bi se odnosio prema svakom drugom drugu, ali uskoro je postao vrlo zadovoljan njome. Dotad nikad nije letjela u maloj letjelici, i uživala je u tome. Što je još važnije, bila je od pomoći i vrlo domišljata; radila je sve što se od nje tražilo i imala je pregršt vlastitih ideja. Nakon početnih letova, otkrili su da su im karte neprikladne; mjerilo je bilo preveliko za posao koji je bio pred njima. Pogrebnoj je otišla u Berlin i vratila se s potpunim kompletom topografskih karata iz nacističko g ministarstva unutarnjih poslova. Te su nove karte bile velike i nezgrapne, te ih je bilo nespretno koristiti u malom kokpitu. Ona ih je smanjila na kvadrante, pričvrstila na lesonit i prekrila prozirnim papirom. Rezultat su bili vodootporni segmenti koje je bilo lako koristiti u krilu. Nakon što je napravila dva potpuna kompleta, čak je uspjela popraviti Petrovovu pažljivo složenu mrežu potrage. "Dobro se snalaziš s kartama", komentirao je Ezdov jedne večeri. Bilo je to najbliže komplimentu što je on bio sposoban proizvesti. "Naučila sam četrdeset druge kada smo zaustavili Nijemce. Njihove karte su bile savršene. Vidjela sam da su im precizne informacije o terenu davale prednost nad nama. Često smo radili iza neprijateljskih linija; bilo je presudno znati gdje smo." Bilo joj je drago što cijeni njen rad; zauzvrat, njoj se sviđao njegov tihi i pouzdan način rada. Djelovao je nježno, nešto što već dugo nije vidjela u muškarcu. Dok je Pogrebnoj bila učinkovita i kreativna sa zadacima na zemlji, njeni talenti u zraku zaslužili su Ezdovljevo najdublje poštovanje. Imala je oči kao ptica grabljivica. Ezdov bi lagano zaokrenuo Arado i klizio, povukao gas natrag gotovo do lera i jahao zračne struje. Ponosio se svojim vidom, ali pored Talije počeo se osjećati kao slijepac, i to je postala šal a među njima. On bi rekao: "Neka je životinja dolje u borovoj šumi." Ona bi odgovorila: "To je jazavac s ranjenom prednjom desnom šapom i krpeljom u desnom uhu." Tada bi se glasno nasmijali, uživajući u međusobnom društvu. Tek su se sredinom veljače raščistile fronte nad planinskim lancem, što im je dalo dva puna dana kada su mogli raditi. Letjeli su dvaput dnevno, uzlijećući prije zore kako bi stigli iznad planina s prvim svjetlom. U podne bi napunili gorivo i pojeli spartanski ručak, zatim nastavili potragu u slijedećem kvadrantu do kraja danjeg svjetla. Hartz nije bio kao Alpe; bio je to stari, erodirani lanac škriljevca i granita, vrijedan spomena prvenstveno u kontrastu sa sjevernim njemačkim nizinama. Iako planine nisu bil e veličanstvene izdaleka, njihova unutrašnjost odozgo, zbunjujući labirint, impresionirao je dva stara vojnika.Nije im dugo trebalo da shvate opseg i složenost prepreka pod njima. Čak i iz zraka bilo je teško pratiti doline; bile su toliko uske i duboke da su sjene otežavale pogled. Često Ezdov nije imao izbora nego spustiti Arado do razine drveća kako bi mogao pregledati teren. Nakon mnogo pokušaja i pogreški razvili su metode prodiranja u doline. Prolazili su dok se Pogrebnoj nije dovoljno upoznala s terenom; koristeći široku olovku s mekanom minom skicirala bi oznake i pobrojila ih. Tada bi se Ezdov spustio kako bi mogli istražiti svaku malu površinu pojedinačno i zabilježiti na karti što su vidjeli.
Pogrebnoj je također koristil a 35milimetarski njemački fotoaparat s teleskopskim objektivom kako bi mogli snimiti dijelove koji su ih zanimali kako bi mogli proučiti fotografije kada ne bi mogli letjeti. Nakon svake misije prepravila bi crteže i skice tintom, zatim ih pričvrstila na zid. Cilj im je bio stvoriti ogromnu detaljnu kartu Hartza i okolice. Kada bude gotova, dat će ju kartografskoj jedinici Crvene armije u Berlinu da ju prenese na manju veličinu. Tijekom letova tražili su stupove dima, iako su vjerovali da, ako je Brumm stvarno u Hartzu, sigurno zna napraviti vatru bez dima. Ponekad bi ugledali dim, ali uvijek na rubovima planina, ne u unutrašnjosti; jedini takav fenomen u unutrašnjosti bio je kod nekoliko džepova prirodnih toplih izvora. Ujutro 23. veljače vrijeme se ponovno pogoršalo. Ezdov se probudio prije Pogrebnoj, i kada je pogledao van, znao je da neće letjeti neko vrijeme. Snažni vjetar nanio je teške oblake nad snijeg, čime su nestale sjene i horizont. Kada je Pogrebnoj izašla iz svoje sobe, našla ga je pored peći bez čizama i sa šalicom kave. "Prizemljeni", progunđao je. Nije morala gledati, mogla je čuti vjetar. Bio je to početak najgore snježne oluje te zime. Provela je dan dotjerujući skice pod svjetlom nekoliko svjetiljki. Te je večeri Ezdov bio šokiran kad je čuo škripavu glazbu Čajkovskog koja je dolazila iz malog fonografa na navijanje. Nije znao gdje ju je Pogrebnoj nabavila, ali glazba je bila predivna. Sjedio je ispred sikćuće vatre proučavajući karte i gledao ju kutkom oka. Nosila je debelu vestu, hlače i vunene čarape navučene do koljena preko nogavica, dok joj se raspuštena crna kosa sjajila na vrludavom svjetlu. U jednom je trenutku podigl a pogled s crteža i spazila da ju Sibirac promatra. Kada je skrenuo pogled, smeten, nasmiješila mu se i nastavila s poslom. Kada je završila s najnovijim poslom, pozvala gaje da pogleda. Stajao je blizu nje, diveći se njenom radu bez komentara, a njen miris ga je preplavio. Zamišljao je kako ju dotiče preko veste, a kada bi ga slučajno okrznula zapalila bi vatru u njemu. Prije nego su se povukli u svoje spavaće prostore, uzeli su po mali konjak i sjedili prekriženih nogu pred vatrom u tišini. Ezdov nije mogao spavati i znao je zašto. Talija. Volio je zvuk njenog imena. Bila je predivna i neovisna, kao planinska žena. Bili su opušteni jedno s drugim, ali nije odavala znakove dubljeg zanimanja. Bilo je frustrirajuće; stalno je mislio na nju. Ustao je s kreveta i otišao do vrata koja su odvajala njihove spavaće sobe. Htio ju je samo pogledati, uvjeriti se daje napravljena od krvi i mesa, da nije priviđenje koje ga proganja. Rastvorio je zastor i pogledao prema krevetu ali nije ju mogao vidjeti. Preplašio ga je njen tihi glas. "Za izvrsnog lovca, prikradaš se jako polako", reklaje iz mraka. Čuo joj je bose noge kako lupkaju po podu dok mu se približavala. 69 24. ožujak, podne Pogrebnoj je dvaput vidjela dolinu, prvi puta kasno u studenom i onda kratko u veljači kada je vrijeme nakratko popustilo. Htjela ju je podrobno pogledati. Tim za zračno izviđanje Jedinice specijalnih operacija veći je dio vremena tijekom zimskih mjeseci proveo na zemlji, i dvoje je Rusa provodilo to vrijeme provjeravajući stanje letjelice i radeći na Packardu, limuzini s dvanaestocilindarskim motorom. Činilo se da nema stvari koju Talija ne može napraviti, a kako su mjeseci odmicali njihovi su se osjećaji produbili. Nakon prve zajedničke noći iscrpno su raspravili situaciju i odlučili da bi bilo neprikladno da se situacija ponovi, barem pod trenutnim okolnostima. U drugo vrijeme na drugom mjestu bilo bi u redu, i oboje su se pitali hoće li se takve okolnosti ikada pojaviti. Njihova samonametnuta disciplina ih je oboje boljela. Iz svojih godina u partiji Ezdov je formirao nejasno mišljenje da Ruskinje više sudjeluju u radu društva od žena u drugim kulturama, ali nikad nije mislio o implikacijama toga. Kada se konačno usredotočio na to, shvatio je da, iako je uokolo uvijek bilo Ruskinja, one su bile na periferiji. Do Talije nikad nije prisustvovao važnom sastanku na kojem je sudjelovala žena. Sinulo mu je da, dok se Komunistička partija divila jednakosti među spolovima, praksa je bila vrlo različita od teorije. Bilo je zanimljivo što je netko u partijskoj birokraciji prepoznao njen potencijal. Ako Hitler nije postigao ništa drugo svojom invazijom, nenamjerno je spojio sovjetsko društvo na način koji se bez prijetnje nacista ne bi dogodio još mnogo generacija. Takvo apstraktno razmišljenje nije bilo tipično za Ezdova, a činjenica da ga je Pogrebnoj na to potakla bio je još jedan dokaz njene jedinstvenosti. Nije ga zanimalo razumjeti u čemu je bila privlačnost; dostajalo mu je da, što duže radi pored nje, to je više mario za nju i to su si više vjerovali. U Ezdovljev um bilo je usječeno sjećanje na tu jednu noć koju su proveli zajedno. Petrov ih je posjetio nekoliko puta tijekom zime kako bi proučio mrežu potrage i rezultate. Službeno je Bailov bio zadužen za njih ali rijetko su ga viđali. Gnedin se dovezao nekoliko puta u posjetu, nikad poslom, i uživali su u njegovom društvu. Tijekom lječnikove posljednje posjete svi su se opustili pod utjecajem pertsovke i Bailov, koji se neočekivano vratio, iskoristio je priliku i povukao Ezdova ustranu da ga ispita o partnerici. "Zanimljiva žena, ha, druže?“ Ezdov je ignorirao primjedbu. "Jesi li...?" Bailov je spojio palac i kažiprst i iskoristio nalivpero da nadopuni sirovu gestu. Ezdov je planuo, dijelom zbog neprilike, ali više od ljutnje. Zgrabio je Bailova i grubo ga srušio na pod. Tada se približio prijateljevu uhu. "Ne, druže, nisam. U mom kraju, žene izgledaju kao muškatna goveda. Draži su nam seksi mladi muškarci kao ti." Zakopao je jezik Bailovu u uho i pustio ga da se divlje iskoprca iz Sibirčeva zahvata. Smijao se dok se Bailov držao na udaljenosti i tresao prašinu s odjeće. "Partija ne voli degenerike", mrmljao je Bailov. "Šuti o Pogrebnoj. Ona je dobar vojnik."' Vrijeme se raščistilo u ožujku, i Petrovljeva zračna sila u jednoj letjelici je ponovno uzletjela. Kroz nekoliko dana metodički su prešli mrežu, fotografirajući neobične zemljopisne oznake i bilježeći rute u i izvan određenih prirodnih formacija.
Tijekom zime Talija je odlučila istražiti usku dolinicu koju su vidjeli, ali nije pokušavala nagovoriti Ezdova da napuste krupni plan kako bi slijedili njene instinkte. Potragu je trebalo obaviti na način na koji je Petrov htio. S vremenom će doći do doline i pobliže ju pogledati. Bila je strpljiva. Dan je bio sunčan i topao, i Rusi su bili nestrpljivi poletjeti dok su pregledavali letjelicu. Često su raspravljali gdje bi se njihov protivnik mogao skrivati. Ezdov je smatrao da će lokacija biti lako hranjiva sa zemlje, na izoliranom mjestu gdje je mala vjerojatnost slučajnog otkrića, i vjerojatno na području s ograničenim ulazom. Kada ju vide, rekao je, znat će da su na pravom mjestu. Bili su u preletu preko uskog kanjona. Pogrebnoj je opazila da netko sjedi na velikoj stijeni iznad same doline i drži nešto položeno preko nogu; ličilo je na pušku, ali nije mogla biti sigurna. Okinula je fotoaparat kad su prolazili i znala je da će dobiti dobru sliku. Kada su ponovno preletjeti, nije bilo znakova života ispod njih. Počeli su detaljno češljati dolinu, prelijećući je uzduž i natrag. Ezdov ih je održavao na visini vrhova drveća, uvijek na rubu zaustavljanja kako bi ih usporio, tako da je povremeno elisa propelera rezala borove grančice s gornjih dijelova zrelih borova. Pogrebnoj nije pokazivala strah; oči s u joj bile prikovane za zemlju. Vjerovala je Ezdovu koliko je i on vjerovao joj. Dok su se penjali iz doline blizu podneva kako bi se pripremili za zadnji prelet, potegla ga je za ruku. "Glavni pritok potoka širi se oko kilometar od mjesta gdje smo jutros vidjeli čovjeka. Možeš li se tamo spustiti ispod razine drveća? Htjela bih snimiti par snimaka bočnom kamerom.“ Tijekom zime montirali su kameru na malu platformu pored Talijinog prozora, i još jednu ispod njih. Upravljala je njima iznutra, koristeći jednostavan uređaj u obliku slova T kako bi aktiviral a kamere. Uređaj j e imao oprugu , tako da su se kamere automatski gasile kada bi popustila pritisak. "Pokaži mi gdje"', Ezdov je glasno viknuo kroz buku malog motora. Spustili su se ispod obruča doline, paralelno s konturama strmog, grubog sjevernog zida. Kada su se približili lokaciji nagnuo se kako bi ju promotrio. "Ne ovaj put", rekao je tresući glavom. "Vratit ću se.“ Odletjeli su natrag do drugog kraja doline. "Kada prođemo onu zadnju nakupinu kamenja, smanjit ću snagu, okrenuti se nadesno i spustiti nos na nekoliko sekundi", rekao joj je Ezdov. "Tada ću dati puni gas i izvući se preko onog drveća na drugoj strani. Ako pogriješimo ili naletimo na termički stup, gotovi smo", upozorio je. Dotaknula mu je lice svojim dugim dlanom i nježno ga držala. Opet su letjeli duž zida. Smanjio je gas gotovo do zaustavljanja i sitna je letjelica lebdjela iznad drveća. Ako manevar upali, imat će samo nekoliko desetaka centimetara sa svake strane, rekao je sam sebi. Nakupina kamenja je bio gotovo ravno naprijed, i bili su dobrih pedeset metara ispod obruča dok se okretao oko njega. "Kamera spremna?“ "Idemo", rekla je čvrsto, ali sitni Arado se već okretao, nosom prema dolje. Jedan je prolazni trenutak imala osjećaj da zemlja leti prema njima, kao da ih pokušava zgrabiti, ali čak i u svom trenutku straha aktivirala je kamere i čvrsto držala okidač. Zadržala je dah kad je desno krilo bacilo sjenu preko vode ispod njih, ali kada je Ezdov stisnuo puni gas i avion se počeo divlje tresti, nije paničarila. " Ne penjemo se", rekao je mirno. "Penjemo se.“ Provjerio je iglu. Kut je bio tako strm da je samo izgledalo kao da su ravni. Penjali su se ali su svejedno klizili naprijed na repu. "Ili ćemo se uspeti ili će motor stati", rekao joj je. Bez upozorenja gurnuo je palicu ulijevo. Stražnji dio letjelice udario je u nešto i nos se nagnuo naprijed, ali gaje ponovno podigao i nagnuo se udesno kako bi se penjali izravnani. Ravno naprijed, manje od kilometra udaljen, bio je kraj doline, ogroman prijeteći zid kamenja koji je postajao sve veći. Talija je znala da su prespori, ali nije bilo mjesta za okret. "Bio je to dobar pokušaj", rekla je mirno. Vidjela je da će umrijeti, pa se nagnula blizu Ezdova i nježno mu držala ruku. "Čvrsto se drži", rekao je napeto. Osjetila je da se avion nagnuo snažno udesno i onda ponovno izravnao. Čudotvorno je produljio dolin u malim okretom, ali i dalje je djelovalo da neće biti dovoljno. Tek je u zadnjem trenutku shvatila što pokušava napraviti. Ispred i malo iznad njih bila je ogromna kamena formacija koja je nalikovala plitkoj zdjeli okrenutoj malo prema rubu. Ezdov je usmjerio Arada ravno na nju i, dok je ispunjavala vidik, usmjerio kotače na granit, držeći rep prema gore. Letjelica je skakala preko formacije kao da rula po pisti pri velikoj brzini. Kako se nagib kamenja prema dolje povećavao, letjelica se spustila u udubinu i, prikupljajući brzinu, podigla, zatim potonula; kotači su jako lupili u uzbrdicu na drugoj strani, ali sada je bilo dovoljno uzgona, i izletjeli su s vrha kao da su lansirani s rampe. Odjednom je avion izletio s kamene formacije preko ruba susjedne doline, potonuo i konačno se počeo penjati na sigurnu visinu. Pogrebnoj je gledala ravno pred sebe, pokušavajući uloviti zraka. Prošlo je neko vrijeme prije nego je shvatila da kamere još uvijek snimaju. Kada je otpustila T dršku i skinula rukavice, pronašla je duboke crvene tragove na dlanovima. "Nisam mislio da će biti tako blizu", rekao je Ezdov dok ga je ona grlila, i mali je avion odmah počeo ponovno gubiti na visini. 70 24. ožujak 1946., 12:05 Zimske su oluje prestale dolaziti sa sjevera i proljeće se počelo probijati u planinske doline. Snijeg se istanjio u lomljivu koru; vegetacija se počela boriti rastući kroz pukotine. Članovi skupine su bili zdravi i snažni, a zalihe hrane su bile dovoljne za duže razdoblje, ali Brumm je znao da se trebaju početi pripremati za odlazak. Posebno toplo razdoblje u kasnom ožujku istopilo je zadnje ostatke snijega, i ponovno su se preselili van, izvodeći više poslova na toplom suncu. Prošlo je neko vrijeme prije nego je Brumm primijetio promjenu koja je počela nakon njegovog razgovora s Herr Wolfom. Fuhrerov stav prema Raziji Scheel se mijenjao. Prije ju je tretirao kao mladu kćer, ili čak kućnog ljubimca; sad mu se stav
činio drugačijim. Brumm je prvi mig dobio kada je ugledao Herr Wolfa kako jede sam u velikom dnevnom boravku rano ujutro nakon što su djevojke izašle trenirati i obaviti svoje zadatke. "Spava", HenWolf je brzo rekao, očekujući Brummovo pitanje. "Nisam ju htio buditi." Pukovnik SSa tek je kasnije shvatio. Herr Wolf se počeo odvajati od nje. Drugom prilikom, nakon jednog od Herr Wolfovih noćnih predavanja, odjednom je započeo opširno hvaliti ljepote jedne od djevojaka, Stefanie, i njenih klasičnih arijevskih kvaliteta. Također je istaknuo kako pozorno sluša i kako su joj pitanja inteligentna. Bila je istina da je Stefanie postavljala pitanja. Isprva su to sve pokušale, ali samo je ona ustrajala, i za svoj trud je dobila samo mrštenje drugih djevojaka, pomiješano s povremenim ljutitim predavanjima Herr Wolfa o nedostatku doličnog ponašanja. Mjesecima je Scheel komandirala nad Njemicama. Kada bi osjetila da je vrijeme za krevet, nježno bi povukla Herr Wolfa za ruku i on bi odmah ustao i završio predavanje za tu večer istom izjavom: "Pa, to je dosta. San je važan za dobro zdravlje. Stranka zahtijeva da održavamo tijela snažnima, tako da ću obaviti svoju dužnost." Govor nikad nije varirao. U toj prilici, Herr Wolf je ignorirao njen signal i rekao joj da ode ukrevetakoje umorna. Tojebilo nakon slučaja kad je jeo sam i opetje Brumm to tek naknadno primijetio. Nakon odbijanja, Razia je izletjela iz sobe, a Herr Wolf je nastavio hvaliti Stefanie. Kad je na kraju otišao u krevet, druge su ju djevojke zadirkivale: "Možda ćeš dobiti okladu. Možda bi trebala otići do bazena i čekati da dođe tebi", rekla je jedna od njih. "Tišina", progunđao je Bradonja. Pogledao je Brumma podignutih obrva kao da je htio reći: Djeca - n e možeš ništa napraviti! Kasnije su se Brumm i Waller otišli prošetati, "što je to bilo?" željela je znati. Nije bio siguran, pa nije odgovorio. Kako se vrijeme proljepšalo, zračni promet se nastavio odvijati nad planinama. Većina je aviona prolazila visoko nad njima, ali nedugo nakon zatopljenja, malena je letjelica počela svakodnevno nisko nadlijetati preko grebena. Vraćala se više puta tijekom nekoliko dana, metodički prelazila uzduž i poprijeko, kružeći svako toliko nad formacijama koje bi pilotu zapele za oko. I pukovnik i narednik su znali prepoznati zračno izviđanje. "Tu je s razlogom", rekao je Bradonja realistično. "Da.“ "Misliš li da su nas već pronašli?“ "Ne, ne još; još uvijek preoprezno traže. Kada se prestanu vraćati, tada se trebamo zabrinuti", rekao je Brumm. "Moramo krenuti.“ Te su noći rekli svojoj maloj skupini da će uskoro napustiti dolinu. Sve djevojke osim Waller htjele su znati kuda idu. "Bolje je da ne znate", rekao je Brumm. Pažljivo je objasnio što će ponijeti i kako se trebaju ponašati. Dvije noći vježbao je s njima za moguće susrete s vlastima. Shvatile su vježbu kao igru i dobro im je išlo. Bile su to pametne djevojke, i većina je bila odana, što je bila osobina koju je cijenio više od svih drugih. Njihovo pripremanje je bilo pretvaranje i to ga je žalostilo. Bilo je podne i Brumm i Bradonja su otišli do daljeg kraja doline, pod izgovorom da idu pecati. Bradonja je primijećen na otvorenom s palicom za pecanje u krilu baš kada se avion spustio nisko ispod obruča, kotrljajući se tik iznad drveća. Na trenutak su pomislili da će se srušiti; motor je kašljao, a iz otvora rasplinjača na poklopcu motora izlazio je teški dim ulja. Iz sjene izdanka kamenja gledali su kad je letjelica prolazila preko doline. Bila je toliko nisko da su mogli vidjeti dvoje ljudi unutra, i odsjaj kamere montirane ispod prečke jednog krila koja im je otkrila da fotografiraju njihovo sklonište. "Taj je naš'', Bradonja je rekao kad je avion otišao. "Ne, više nemamo zračne sile", podsjetio ga je Brumm. "Sada znaju. Ne možemo čekati. Večeras se pripremamo; sutra odlazimo pri prvom svjetlu." "Pripremit ću ih", rekao je Bradonja. "Hans, prijatelju. Ne možemo svi ići. Navale izbjeglica su popustile, i bili bi previše očiti i previše ranjivi u velikoj skupini." Narednik je teško progutao. "Dužnost", Brumm je tiho rekao. "Moja čast je vjernost", odgovorio je Bradonja, ponavljajući moto SSa. "Sve njih?" Brumm je kimnuo. "Sve." "Čak i Gretchen?" Sad je i Brumm progutao. "I nju.“ 71 24. ožujak 1946., 13:00 Brumm i Rau su se držali sjene na povratku do Kamene pećine. Kada su stigli djevojke su bile okupljene unutra i bombardirale su ih pitanjima o zračnom uljezu. "Jesu li nas tražili?“ "Jesu li nas otkrili?“ "Moramo otići", rekla je druga, sa strahom u glasu. "Smirite se", rekao je Brumm. "Nemojte paničariti. To je prvo pravilo u bici. Traže nešto, ali sumnjam da smo to mi. Na letjelici je bila kamera i došli su dovoljno blizu da vide što je ovdje. To može ali i ne mora značiti da su nas otkrili, ali ne možemo pretpostaviti da smo sigurni; moramo pretpostaviti da će njihove snimke otkriti naš kamp. Stoga moramo otići; to je stvar opreza. Nemojte se brinuti, moje Valkire, u svakom slučaju gotovo smo spremni za polazak, pravilno ste istrenirane, spakirani smo i večeras ćemo slaviti. Sutra ćemo spavati cijeli dan, a zatim ćemo krenuti kad padne noć.“ Kad je završio s govorom, Brumm je vidio da su mirnije, ali Bradonja je gledao u pod cijelo vrijeme. Pitajući se je li Rau sposoban za ono što treba biti učinjeno, ohrabrujuće ga je potapšao po ruci i otišao pomoći u pripremi njihovog posljednjeg obroka. 72 24. ožujak 1946., 18:00 Nisu čekali da se film razvije. Kada je Pogrebnoj nazvala Petrova u Berlinu, Rivitski se javio. "Talija je", reklaje. "Našli smo nešto.“
"Stižemo", odgovorio je Rivitski i poklopio slušalicu. U ranu zimu Petrov je dogovorio da se fotografski laboratorij premjesti i z Poljske zajedno s dva tehničara. Ezdov i Pogrebnoj su bili zadivljeni njihovim arsenalom opreme i dvjema kamerama koje su im muškarci pomogli da pričvrste na Arada. Rusi su još bili slabi u nogama kada su donijeli eksponirani film u laboratorij. Bilo je to blizu i oboje su to znali. Nakon što su povečerali crni kruh i bijeli sir uz lokalno pivo, tehničari su razvili film, postavili projektor i otišli. Pogrebnoj je objesila plahtu na zid da im posluži kao filmsko platno te su strpljivo čekali da se ostali pojave. Bio je mrak kada su Petrov i Rivitski stigli u lakoj letjelici. Bez uvoda, Petrov je ušao u zgradu i sjeo dok je Ezdov uključio projektor. Pogrebnoj je pripovijedala dok se projektor glasno vrtio. "Kamera na trupu. Prvi prijelaz preko doline", rekla je i navela broj u mreži. "Pred kraj mi se učinilo da sam vidjela nekoga na stijenama." Svi su gledali ekran. "Nisam nikoga vidio", naposljetku je rekao Gnedin. Ezdov je premotao film. "Pusti ga sporije", rekl a mu je Talija, i scena se usporeno ponovila. Pokazala je mrljicu na smeđim stijenama. "Ovdje", reklaje. Ponovno se dolina prostirala ispred njih. Kvaliteta filma nije bila loša, ali nije bila ni dobra. "Sigurna sam da sam nešto našla", rekla je Pogrebnoj čvrsto. "Možemo li dobiti fotografije?" pitao je Rivitski. "Već su naručene", rekao im je Ezdov. "Daj da pogledam ponovo", rekao je Petrov. Bio je to prvi put da je progovorio. Gledali su u tišini dok se sekvenca odvijala snimljena kamerom u nosu. Kada je bilo gotovo, Bailov je zagrlio Ezdova. "Zračne snage ne znaju što su propustile, ha?" "Nije bilo loše", Sibirac je skromno rekao. "Pokreni bočnu kameru", rekao je Petrov. Ponovno su utihnuli. Kada je završilo, Petrov je tražio da se upale svjetla. "Fotografije će nam reći više", rekao je. Jedan se od tehničara požalio Ezdovu na žurno razvijanje slika. "Bit ćemo budni cijelu noć", cvilio je. "Bolje budni cijelu noć nego da vječno spavate", režao je Sibirac. Dvojica su se muškaraca odmah bacila na posao. 73 24. ožujak 1946., 21:30 Dok su pripremali jelo osjećala se uzbuđenost, i djevojke su praznile nervozu stalnim čavrljanjem. Waller je to nazvala njihovom "Posljednjom večerom" i uskoro su svi preuzeli taj termin. Čak se i Herr Wolf uživio u situaciju. Kosa mu je bila svježe podrezana, gornja usna obrijana. Povratio je dio težine, ali nije više bio napuhnut i izgledao je vitko i u dobroj formi. Popili su mnoge boce vina i jeli su bez brige za očuvanje zaliha. Tijekom mjeseci skrivanja propisno su se ponašali, ali sada su vino i situacija opustili disciplinu, i djevojke su se otvoreno nabacivale muškarcima. Blizu ponoći svi su završili u toplom bazenu. Brumm je počeo gubiti pojam o tome što se događa. Netko je donio bočice bistre tekućine napravljene od korijena gorčice. i njihov utjecaj im je još više pomutio umove. U jednom trenutku Herr Wolf je. viknuo u špilju da ugase baklje; namjeravao im se pridružiti. Bradonja je ubacio svoju u vodu gdje je glasno zapištala, i tada su čuli Herr Wolfa kako glasno ulazi u vodu i traži Stefanie. Čuli su i glas Razije Scheel ali bilo je premračno da bi vidjeli gdje je. Na kraju je jedna od djevojaka ispuzal a iz bazena i povraćala. Trajalo je dugo, i završilo suhim grčevima koji s u ju dodatno iscrpili i odbijali se o zidove špilje. Njena bolest zahvatila je još jednu djevojku, koja je izašla iz vode, pala, podigla se i otrčala prema sobi. Brumm je malo pio, ali je zaspao na kamenoj izbočini i probudio se nekoliko sati kasnije s pulsirajućom glavoboljom i suhim ustima. Netko je zapalio baklju. Waller je spavala na leđima, naslonjena na njega u malom prostoru . Duboko je spavala, lagano hrČući, plave kose prilijepljene uz glavu. Gledao ju je dugo vremena, nije želio razmišljati o tome što treba napraviti. Konačno ju je spustio s izbočine u vodu. Nije otvorila oči dok joj je podupro leđa rukom i gledao kako njene grudi vire prema njemu kroz paru. Brzo je pogledao oko sebe. Djevojka kojoj je bilo zlo je spavala u blizini. Wallerina glava se pomakla; očni kapci su joj zatreperili i nasmiješila mu se. "Volim te", prošaptala je. Dugo ju je ljubio, tada se povukao dok mu se ona smiješila. Primio ju je čvrsto oko vrata i gurnu pod vodu snažnim podlakticama. Isprva, misleći da je to igra, nije se otimala, ali pluća su joj uskoro počela gorjeti i počela ga je grebati, prvo ispitivački, a zatim panično. Jedna noga joj je probila površinu vode i pljusnula po njoj. Brumm je brzo stavio svoju tešku nogu preko nje kako bi ostala pod vodom i nastavio ju je tako držati. Gretchenine ruke su pale uz tijelo i otvorile se, dlanova otvorenih prema njemu , moleći. Privukao joj je glavu bliže površini kako bi joj mogao vidjeti lice. Bjeloočnice su joj bile goleme, kao jaja, a usta su joj bila otvorena. Kad su im se oči srele, usta su joj se počela micati kako je oblikovala riječi. Maleni se vir stvorio blizu površine kada je potrošila zadnji dah i udahnula vodu u pluća. Znao je da je gotovo, ali držao ju je pod vodom još neko vrijeme kako bi bio siguran. Bez obaziranja, popeo se iz bazena i brzo prešao na drugu djevojku. Kad joj je stavio ruke oko vrata, otvorila je oči i nasmiješila se, misleći da je uz nju s drugim razlogom. Grozno se smijala; bljuvotina joj se uplela u kosu i osušila na ramenima i grudima. Brzim pokretom joj je slomio vrat i pustio da tupo padne na kamen. Ispred njega čuo je pucanj. Zgrabio je sačmaricu s drvenog postolja i požurio u dnevnu sobu. Vrata Herr Wolfove sobe bila su otvorena. Stefanie je bila gola na Herr Wolfu, ruke su joj visjele s kreveta, brada joj je bila na njegovom licu; krv je tekla po njemu iz rane na njenim prsima. Brumm je brzo promotrio scenu, instinktivno se skotrljao u stranu i leđima se prislonio na kauč. Razia Scheel stajala je nekoliko stopa od kreveta s Herr Wolfovim revolverom u jednoj ruci i nožem u drugoj; ruka joj se divlje tresla dok je pokušavala ponovno nanišaniti. "To je moje mjesto", vrištala je. "Moje!" Brumm je ispalio jedan hitac sačme za jelene; prošla joj je kroz ruke do golih prsiju, otkinulo jednu ruku dok se druga držala samo trakama mesa. Nož je lupio u pod i Brumm ga je gurnuo u stranu; tada je povukao Stefanieno tijelo s Herr Wolfa. S gađenjem je uzeo odjeću i bacio ju prema njemu. Cipele Herr Wolfa su bile blizu Scheelove, i dok je puzao po njih cmizdrio je: "Prljava Židovka. Pokušala me ubiti. Ta prljava Židovka“
"Ušutite", Brumm je ljutito naredio. Bradonja se susreo s pukovnikom u hodniku, sa Schmeisserom u pripremi, dok se Brumm progurao pored njega u drugu sobu. Dvije djevojke bile su u velikom krevetu pod sivim pokrivačem, oči široke od straha. Bradonja je podigao pištolj, ali Brumm mu je spustio ruku . "Ja ću", rekao je. Otvorio je sačmaricu , izbacio potrošen u čahuru, stavio novu, zatvorio oružje i zamahnuo ga prema krevetu. Jedna od djevojaka povukl a je pokrivač preko glave; druga je skočila i otrčala u kut, okrećući leđa Brummu. Prvo je upucao onu u krevetu, pogodivši ju malo ispod grla, skoro joj otkinuvši glavu. Tada se okrenuo i upucao drugu usred golih leđa. Pala je naprijed prema zidu. Rau je prošao pored njega i Brumm gaje slijedio do narednikove sobe. Prije nego je mogao djelovati, Bradonja je pristupio krevetu, stavio cijev Schmeissera na bijelo meso ispod Osinog vrata i kratko opalio. "Moja ... čast je ... vjernost", promucao je. Brumm ga je potapšao po ramenu. "Idemo.“ Obzirom da su se spakirali večer ranije, trebalo im je manje od sata da se pripreme za odlazak. Herr Wol f je izašao iz sobe i durio se na ognjištu dok s u izvršavali zadnju provjeru naprtnjača i oružja. Zadovoljan stanjem stvari, Brumm je sam otišao natrag u sobe i špilju . Započeo je s Gretchen, i nožem urezao poznati simbol djevojkama na čelu. Nije ga bilo svega nekoliko trenutaka; kada se vratio hlače su mu bile mokre do koljena. Otišli su bez obaziranja i brzo se kretali dolinom do izlaza. Brumm je bacio tri granate u minsko polje, pokrećući eksplozije lančanom reakcijom, i raznio kamen koji je služio za blokiranje ulaza s deset dekagrama eksploziva i kratkim fitiljem. Stijena se razletjela u nekoliko velikih dijelova i oslobodila ulaz. U tunelu je predvodio put dok su užurbano puzali kroz usku špilju, grebući se dok su gurali naprtnjače pred sobom. Jednom kad su izašli iz doline, kretali su se dvostruko brže kroz obližnji kanjon. Na vrhu su zastali da Herr Wolf dođe do daha, a Brumm je promotrio situaciju. Wolf je relativno lagano podnio uspon. Zdravlje mu je bilo bolje, i bilo je jasno da sada može podnijeti umjereni teret. No emocionalno stanje mu je još uvijek bilo upitno. Bradonja je pretražio dolinu pod njima dalekozorom. "Cisto", prijavio je. "Imamo barem dva dana prednosti. Možda više", rekao je Brumm. 74 25. ožujak 1946., 6:15 Ekipa je rano doručkovala i zatim sjela i čekala. Ezdov, Pogrebnoj i Bailov odveli su Rivitskog do hangara pokazati mu Arado. Odlomljeni su komadići s drvenog propelera, grane drveća poderale su rupu u stražnjem dijelu trupa aviona, a desna šipka krila bila je savijena. Kada su se vratili, Gnedin je pričvršćivao još mokre fotografije na zid, a Petrov se osmjehivao. Kucnuo je jednu fotografiju stražnjom stranom kažiprsta. "Pogledajt e ovo", rekao je Pogrebnoj, dodajući joj povećalo. Na stijeni gdje je nekoga vidjela nacrtana je mala strelica. Nje bio dobar snimak, ali na samom kraju sjene iza kamena bila su dva stopala odsječena u zglobu. Pogrebnoj je sjajila. "Skočio je u sjenu", rekao je Petrov. "Neka ovo ponovno povećaju", naredio je, "ali samo će potvrditi ono što znamo. Netko je tamo i vaša prisutnost gaje uznemirila. Osim jučer, jeste li prije pregledavali dolinu?" "Ne", rekao je Ezdov. "Samo iz daljine.“ Petrov je zapalio malu cigaru. Tehničar je donio novu seriju fotografija, onu iz bočne kamere, a onda se sklonio iz sobe. Nije znao tko su ti čudni ljudi, ali mirisali su na veliku nevolju. Gotovo suicidalan prelet se isplatio. Na novim snimkama vidjeli su čovjeka u dolini blizu potoka. "Njega nisam vidjela kad smo prelijetali"', rekl a je Pogrebnoj. Druge s u fotografije pokazivale pročelje zgrad e sagrađene unutar litice, s otvorenim ulaznim vratima. Također su mogli vidjeti da je proširenje u potoku uzrokovano branom. Petrov je prišao karti na zidu. "Pokažite mi", rekao je Taliji. Do kasnog poslijepodneva znali su gdje idu i kako će tamo doći. Dovest će se na zapad iz Nordhausena i prići s južne strane planine. Proveli su večer pripremajući karte i određujući zaduženja. Svi su mogli osjetiti kako im očekivanje raste, i bilo im je drago zbog toga. 75 25. ožujak 1946., 10:30 Na ljestvici bodova od jedan do deset, Beau Valentine bi Švicarcima dao dva: jedan za prirodne ljepote i drugi za čistoću . To su bil e jedine dobre osobine koje je mogao pronaći. Američkim obavještajnim operacijama je koristilo što su Švicarci ostali neutralni tijekom cijelog rata, ali što se Valentinea ticalo, oni su bili kao antiseptične Švabe. Nije ih volio i nije to krio. Kad god bi osjećao potrebu prijeći na švicarski teritorij, osjećao se potišteno još dugo nakon što bi otišao. Švicarci su se utapali u pragmatizmu. Nisu postojali veliki švicarski filozofi, a ako se njega pitalo, ni slikari ni skladatelji vrijedni spomena. Ali došlo je vrijeme da sazna što se događa, a nije postojala mogućnost da će se javiti nekoj najobičnijoj vojnoj obavještajnoj jedinici. Nakon što je prešao granicu, ulovio je vlak za Zurich. Kad je stigao do sive uredske zgrade, doveli su ga do ureda i ostavili da prelista časopise iz SADa. Ured se drastično promijenio; originalno je uređenje bilo, kako ga je Arizona nazvao, kao na početku braka, ali ovo je bilo otmjeno, a namještaj starinski i vrijedan. Na podu je bio ručno rađeni perzijski sag, a police od mahagonija bile su ispunjene knjigama u kožnom uvezu. U kutu je stajala svilena zastava, a baze svjetiljki na stolićima bile su od debelog irskog kristala. Teške brušene boce ispunjene škotskim viskijem boje dima postavljene su na šanku pored ručno rezbarenog stola. Koji se vrag tu događao? Ovo nije bio Arizonin stil, ali je bio njegov ured. U ured je ušao muškarac, bez riječi prošao pored Valentinea i sjeo za stol. Otvorio je ladicu, izvukao pločicu s imenom, stavio ju ispred sebe i igrao se s položajem dok nije stajala kako je on htio. Na njoj je pisalo Justin L. R. Creel III. "Gdje je
Arizona?" zahtijevao je Valentine. Stari je viši časnik bio više nego dobar nadglednik; bio je i prijatelj. Odvjetnik iz Phoenixa oštrog uma i podjednakog jezika, bio je zahtjevan ali pouzdan. Ovo nije bilo vrijeme za dresiranje novog kontrolora. "Premješten.“ "Gdje?“ Novi se čovjek namrgodio; pitati takva pitanja bilo je protiv protokola u OSSu. "Poštedjet ćete me scene ako vam kažem da to nije vaša briga", rekao je jetko. "Dugo vam je trebalo da se pokorite direktivi.“ "Bio sam zauzet", rekao je Valentine. Odijelo novog muškarca bilo je skupo, prekrasno skrojeno; nosio je zlatne gumbe za manšete i debeli sat, a cipele su mu bile toliko sjajne da su izgledale mokro. Kada je postojala potreba, Valentine je mogao biti najbolji domaći dečko sa sela koji je ikad hodao kroz gnoj; maleni glas u glavi rekao mu je daje to jedna od takvih prilika. "Podrobno sam pregledao vaš dosje", rekao je časnik preciznim monotonim glasom. "Imali ste svoj udio i uspjeha i poraza. Imate sklonost samostalnim akcijama i dar za jezike. Također ste debeli, izvan forme, nemarno se odijevate i nemate gotovo nikakvu budućnost u američkoj obavještajnoj mreži. Rečeno mi je da volit e čuti stvari 'bez ukrasa'. Postupam li prema vašim očekivanjima?“ "Gospon, vi ste dal'ko ispred mene.“ Muškarčeve su se obrve nakratko digle prije nego je pažnju vratio na fascikl pred sobom. "Dvadeset i drugog siječnja ove godine predsjednik Truman potpisao je izvršnu odredbu kojom se osniva Nacionalno obavještajno vijeće. Tom odlukom stvorio je Centralnu obavještajnu agenciju kao operativnu granu Nacionalnog obavještajnog vijeća.“ Valentine je razmislio o onom što je čuo. "Znači, OSS je mrtav?“ "Raspušten predsjedničkom odredbom prvog listopada; nadživio je svoju korisnost.“ "Ali Donovan vodi novu jedinicu, zar ne?“ "Gospodin Donovan i predsjednik ne slažu se u pitanjima nacionalne sigurnosti. OSS je vođen s potpunim nepoštivanjem discipline; Donovanov stil vođenja bio je previše slobodan i lagan. On ispada, zajedno s ostatkom njegove vrste.“ Valentine se nasmijao i nagnuo naprijed. "Vi me zajebavate, zar ne?“ "Što nas dovodi do Beauregarda Valentinea. U prosincu četrdeset četvrte dobili ste 40 tisuća dolara u zlatu; naši revizori javljaju da u računovodstvu nema ni traga kasnijim isplatama. Nismo mogli kod Talijana potvrditi da su primili taj novac; moji nadređeni su me uputili da se raspitam o tome.“ Muškarčev ton bio je kao da nobelovac govori kretenu. "Jebeni B17 su uzalud potrošili 40 tisuća dolara u neeksplodiranim bombama na svakoj misiji. Zašt' ni'ko ne pokušava to opravdat', ha?“ Službenik je gurnuo svoje naočale sa zlatnim okvirima po hrptu svog ravnog nosa i bijesno ga pogledao. "Rat je za vas gotov, gospodine Valentine. Ljudi vašeg kova više nisu potrebni; neću vam ponuditi svoje mišljenje o tome jesu li ikad bili potrebni. Tako da ste gotovi, gospodine Valentine. Ali ne idete nikuda dok ne podmirite sve svoje račune. OSS je imao svoj način vođenja stvari; mi ih radimo po pravilima. Naša struka treba prorjeđivanje; vi ste ono što bi poljoprivrednici nazvali korovom.“ Valentine se nagnuo preko stola i s treskom zalupio fascikl u Creelovim rukama. "U redu, šupčino, da se razumijemo." Creel se napeo. "Nisam ništa ukrao, pogotovo ne bijednih četrdeset tisuća dolara." Lupnuo je po zatvorenom fasciklu rukom. "Da ste se potrudili pozornije pročitati, uvidjeli biste da sam ono što sociolozi zovu članom vrlo male i ekskluzivne klase, bolesno bogatih. Prava plava krv, stara garda i sve to. Ne znam tko si ti, i nije me pretjerano briga, prijatelju. Mogao bih sutra kupiti tvoju ženu i dati ju svojim Cajun prijateljima da na njoj vježbaju Bojo. Mogao bih te navečer upucati na ulici, prijaviti se i nikad ne provesti ni dana u zatvoru. Prijatelju, sprema ti se najgora nesreća o kojoj si ikad sanjao ako me misliš zajebavati, zato sjedni natrag na svoj mali limeni tron i začepi. Došao sam ovdje razgovarati, i bome ću to i napraviti.“ Kad je Valentine zastao, Creel je bio u potpunosti natrag u stolcu, držeći se za naslone, miran kao smrt, široko otvorenih očiju. "Imam razloga vjerovati da Rusi još traže Hitlerovo tijelo. Imam jedan prokleto dobar trag - bolji nego išta što sam imao prilike vidjeti. Od vas trebam dvije stvari Gospodine Šupčino Nadzornik Creel. Prvo, želim da zapišete u svoj izvještaj točno ono što vam govorim. Koristit e moje riječi da nešto ne zbrčkate, sinko. Drugo, želim da postavite 24satni nadzor nad Hitlerovim bunkerom u Berlinu.“ "To je u ruskoj zoni", Creel je odgovorio, a glas mu je pukao usred rečenice. "Znam da je ruski teritorij, idiote! Zato i hoću nadzor. Cijelo vrijeme s najboljim ljudima koje imate. Ako se išta dogodi u ili oko tog mjesta, želim znati istog trenutka, i ne u nekim glupim šiframa. I nemojte se truditi zvati mene, ja ću zvati vas.“ "Više nemate ovlasti poduzimati nove inicijative", Creel je obrambeno rekao. "Nemate portfolio.“ Valentine se nagnuo. "Jebi se s portfoliom, ti viša gnjavažo. Nazovi Donovana i reci mu što se događa. Reci mu da ti je Valentine rekao. On će reći šefovima da odobre prokletu inicijativu!" Okrenuo se od stola i sjeo u fotelju, noge prebačene preko jednog naslona za ruke. "Uzmi olovku, dečko, i zapisi ovo. Ako ti idem prebrzo, zaustavi me." Iznio je podatke o svojim aktivnostima od ulaska u Njemačku. Rekao je Creelu da mu pročita, dodao jednu ili dvije rečenice, a zatim je ustao. "Još jedna stvar: Talijani su kao i Švicarci što se novaca tiče. Dao sam novac svojim gerilcima, kao i sav drugi novac. Ako želite vidjeti zapise njihovih računa, pitajte ih. Stavite i to u svoj izvještaj.“ Otvorio je vrata. "Ima pitanja?" Creel je odmahnuo glavom. Valentine se nasmiješio, pokazao prstom i polak o ga
okrenuo. "Onda podigni vražju slušalicu, dečko, i nađi nadzor za Berlin.“ Vrata su se zalupila. Creel je ponovno pročitao svoje bilješke, zatim počeo prtljati po telefonu. Izvan ureda Valentine je zastao da se smiri. OSS je nestao, nije više imao posao. Tko ih jebe, odlučio je. Ovaj put idem do kraja. Za Arizonu. Za Wild Billa. Za sebe. 76 26. ožujak 1946., podne Bili su odjeveni kao seljaci. Brumm ih je brzo izveo s planine, ali čim s u izašli iz divljine usporio ih do tempa toliko sporog da je Herr Wolf bio preplašen. Ruta ih je vodila južno, ali je zavijala ovisno o topografiji. Njihov nedostatak brzine bio je namjeran, rezultat dobro naučene teške lekcije. Iza neprijateljskih linija morali ste uvjeriti slučajne promatrače da pripadat e tamo. Žurba je vodila ne samo greškama u procjeni, nego je povećaval a vidljivost. Seljaci su rijetko kad žurili, tako da je Brumm odredio tempo koji je odgovarao krinki. Pukovnik SSa je vodio, a Bradonja je bio na začelju, tako da je Herr Wolf bio stiješnjen medu njima. Rijetko se žalio i radio je točno kako mu je rečeno. Oba s u vojnika nosil a automate u preklopu kaputa, juten u vreću preko ramena kao mornari, i platneni ruksak s odjećom, lijekovima, i drugim potrepštinama. Brumm je znao da su iz daljine uvjerljivi. Plan je bio produljiti na jug do zapadnih rubova Tiirinške šume, i tamo zaokrenuti na zapad do područja sjeverno od Marburga. Brumm je izračunao da je taj dio puta manje od dvije stotine kilometara, ali obzirom na teren, procijenio je da će stvarna udaljenost biti 25 posto veća. Uz prosječni dnevni tempo od 30 kilometara, i uzevši u obzir prepreke i zastoje, stići će na odredište kroz devet ili deset dana. Brumm je odlučio da će putovati danju. Bilo je riskantno ali Herr Wolf bi imao previše poteškoća po mraku. Plan im je bio spavati od mraka do prvog danjeg svjetla, tada krenuti, sakupljati hranu putem kradući po farmama i izoliranim kućama na koje naiđu. Takvi nestanci hrane su bili uobičajeni na selu, i dok će stanovnici možda biti iritirani, nije bilo vjerojatno da će podnijeti službenu prijavu. Počelo je kišiti kad su napuštali Hartz, i nastavilo je kišiti, meka kišica koja je natopila krajolik, probudila zemlju i krstila novo cvijeće. Iako su često bili mokri, Brumm ih se trudio držati pod krošnjama borove šume, poda pokrivenog debelim slojem starih iglica. Procijenio je da će im trebati sedam dana do područja oko Christianburga, i nadao se da će se karte koje su ukrali američkoj bojnici pokazati točnima. 77 26. ožujak 1946., 15:00 To je travestija; rat je završio prije manje od godinu dana, a OSS je stavljen izvan službe, bačen na otpad. Arizona je bio jako dobar nadležni časnik, najbolji kojeg je Valentine ikad imao. Znao je kako dobiti najviše od svojih ljudi bez da ih tretira kao igračke. Razumio je da agenti na terenu trebaju slobodu djelovanja, točne informacije kako bi mogli donositi odluke i, iznad svega, potpunu potporu. Sve se svodilo na međusobno poštivanje. Novi je muškarac apsolutno različit od Arizone. Kada ljudi s prestižnih fakulteta kao što je Creel počnu preuzimati kontrolu, dolazi vrijeme da se stara garda povuče u zaborav. Bilo je iritantno pomisliti da bi Wild Bill dopustio da se tako nešto dogodi. Bio je to dug rat s velikom cijenom, i sada je bilo vrijeme otići dalje, govorio si je Valentine. Natrag u Louisianu. Možda bi mu neko vrijeme u "Newlinsu'" pomoglo raščistiti um i pomoći mu odlučiti o budućnosti. Roditi se s bogatstvom bilo je pravi teret. Onima koji ga nisu imali, to je djelovalo kao ugodan život, ali nije bilo tako. Bogatstvo nije došlo u obitelj jednim potezom dobre sreće; bilo je prikupljeno generacijama Valentineovih, i njihovo bogatstvo nije bilo fluidno. Životi stotina ljudi ovisili su o Valentineovima, a odabrane je članove zapalo posvetiti živote povećavanju veličine i opsega bogatstva. Svaki je Valentine naučio teške ekonomske lekcije rano u životu. Zlatno je pravilo bilo da bogatstvo ne može ostati statično; ili raste ili se smanjuje, dok se preferira ono prvo. U postojećem klanu Valentineovih Beauov mlađi brat, Buster, je bio taj koji je težio vođenju bogatstva, i Beau je bio više nego sretan prepustiti mu to. Ali ako njegova uloga nije bila ona kapitalista, ostala mu je samo jedna mogućnost, jer bogati su imali samo dvije; povećavati bogatstvo ili služiti čovječanstvu. Bilo je ironično, Valentine je često pomislio, kako samo vrlo bogati i vrlo siromašni - oni koji imaju sve i oni koji nemaju ništa - imaju vremena i motivaciju posvetiti živote traženju višeg smisla. Služenje svojoj državi je uvijek bila plemenita ideja, i znao je daje svojim djelovanjem dao doprinos krajnjem porazu nacista. Ali posao mu je oduzeo većinu energije, a sada put pred njime nije bio dobro definiran. Na kraju je odlučio da mora obaviti još jedan posao, onaj koji je već započeo, odobrava li to vlada ili ne; pobrinut će se da se obavi, bez obzira na cijenu, a kada završi, spakirat će se i krenuti kući. Tamo će neko vrijeme mirovati i odlučiti što želi napraviti s ostatkom života. Slijediti tragove koje mu je dao Skorzeny bio je relativno jednostavan prijedlog. Brumm je bio iz Bad Hartzburga, a prema onome što je Valentine čuo o žestokim valovima izbjeglica na tom prostoru, zaključio je da to vrijedi istražiti. Vozio je prema malom planinskom gradu dvjesto deset kilometara od natrpanog Frankfurta, provodeći većinu puta pokušavajući ustanoviti što Rusi smjeraju. Bila je to frustriraj uća vježba deduktivnog razmišljanja. Prije odlaska iz Švicarske, provjerio je neke stvari kod svojih izvora; atašea u američkoj ambasadi, urara Herberta, koji je preprodavao ukradene valute i druge stvari, i Ermine. Ermine Malone, koja je radila u uredu OSSa u Zurichu, udavala se tri puta: za vodoinstalatera iz Salema, Oregon; za FBI agenta iz Philadelphije; i za bubnjara iz Baltimorea, koja je poginuo u avionskoj nesreći tijekom turneje po Sjevernoj Africi. Bila je mala ali kompaktno građena, sramežljiva u javnosti i seksualno nezasitna s Beauom Valentineom. Nikad nije upoznao nikoga poput nje. Kao i on, nije bila ono što se Čini, i on je vjerovao da je ta sličnost bila ono što ih je spajalo. Njegova povremena ljubavnica i prijateljica bila je i njegov informator iz agencije, njegova polica osiguranja. Nakon što je otišao sa sastanka s Creelom, Valentine je otišao do njenog stola, ulovio njen pogled i pokazao pet prstiju. Ona je kimnula i signalizirala natrag s tri prsta, te šaptom dodala "Sutra." Sastat će se sutra u tri sata u njenom stanu na petom katu. Njen je stan bio skučena mansarda s velikim krovnim prozorom i golim gipsanim zidovima. Kada je Valentine ušao, žena
je bijesno pala na njega, lupajući ga i udarajući ga u rebra i podlaktice svojim čvrstim malim šakama. Povukao se, pokušavajući se obraniti svojim ogromnim rukama. Na kraju je njena ljutnja prerasla u smijeh , tada u požudu; vodili su ljubav na podu još uvijek u većini svoje odjeće, "Cijelo se vrijeme jebeš s onim Talijankama. A ne bi se javio", prigovorila je. "Bio sam u Njemačkoj.“ Napravila je grimasu. "Još gore. Plavuše s velikim sisama.“ "Nisu baš voljne. Žao mi je", nespretno se ispričao. "Pred kraj je bio popriličan nered; tada sam dobio naredbu da sjednem u sedlo i dojašem do Švabije. Nisam imao vremena javiti ti kamo idem. Osim toga, mislio sam da znaš. Čini se da uvijek znaš gdje sam.“ "Više ne, Beau; ovi novi su stvarno čudni. Nisu kao stara garda. Hladnokrvni su, i sve o čemu razmišljaju su Rusi. Nakon što je predsjednik raspustio OSS preselili su neke naše ljude u vojne obavještajce, neke u Ministarstvo vanjskih poslova, a ostale su otpustili. Očekujem da će me uskoro otpremiti natrag u SAD; jedini razlog zašto sam još uvijek ovdje je što im nedostaje činovnika, a ja znam procedure i način pohrane.“ "Stvarno mi je žao", rekao je. a kad su riječi bile izgovorene iznenadilo ga je da to stvarno i misli. "Gle", nastavio je, "nemamo vremena prisjećati se davne prošlosti, i što god došlo, pa, morat ćemo se nositi s tim. Trebam znati što imamo o njemačkim izbjeglicama. Moraš nešto znati. Kad sam bio u Italiji partizani su se šalili da je Vatikan u dosluhu s nacistima. Ima li istine u tome?“ Ermine se smrzla. "Ne mogu ti to doznati. Jednostavno ne mogu. Bilo što drugo mogu probati, ali to je stvarno strogo povjerljivo, a ovi novi ne riskiraju s ničim.“ "Moraš probati. Da je Arizona ovdje, on bi mi to nabavio, ali njega nema, a ovaj Creel kaže da sam persona non grata. Nemam nikoga tko će mi pomoći.“ Ermine nije odgovorila. Umjesto odgovora, ustala se s poda, izravnala haljinu i počela pripremati večeru . Kada su završili s jelom, preklopila je platnenu salvetu, stavila ju pored tanjura, prekrižila ruke i zagledala se u njega. ""Ne znam zašto te ne mogu odbiti, Beau Valentine.“ "Ja imam ideju zašto", rekao je, privlačeći ju k sebi. 78 27. ožujak 1946., 11:00 Jedinica specijalnih operacija koristil a je položaju čovjeka na fotografiji kako bi približno odredila lokaciju ulaza u dolinu. Dok nisu bili sigurni da je on čuvar, pretpostavili su da čuvar ne bi bio daleko od ulaza. Fotografije nisu pokazivale ulaz, pa su zaključili da bi ulaz mogao biti kroz špilju ili tunel, možda prirodan , vjerojatno umjetan. Koji god, bili su sigurni da su otkrili moguću lokaciju. Ezdov ih je vodio kroz planine, rijetko kada gledajući kompas. Koristio je Pogrebnojine crteže kako bi upamtio znamenitosti na ruti: to su bile dostatne upute. Skupina je marširala u izduženoj koloni, vođena Sibircem, zatim je išla žena, Bailov, Gnedin , Petrov i, daleko iza svih njih, Rivitski. Petrovljeva je metoda bil a iskoristiti specijalnost svakog člana jedinice kad god je to bilo potrebno i ne brinuti o hijerarhiji, ali je uvijek inzistirao na redu. Trebalo im je dvadeset sati kako bi dosegli vanjsku dolinu. Mogli su se kretati i brže, ali Petrov je odlučio biti oprezan kako bi izbjegli ulazak u zasjedu. S jedne strane brinuli su se o cilju, ali s druge trebalo je razmotriti više faktora. Još uvijek je postojalo dovoljno naoružanih preostalih Nijemaca u udaljenim predjelima, bandi izbjeglica, skupina Židova i Roma iz logora smrti i običnih lopova koji su vrebali ljude u manje napučenim predjelima Njemačke. S vremenom će takvi antisocijalni i kontrarevolucionarni elementi biti raščišćeni, bilo istrebljenjem bilo sovjetskim djelovanjem; u međuvremenu, bolje je biti oprezan. Ezdov je bio njihov najbolji izviđač, ali zbog svoje prošlosti u Crvenoj armiji, Petrov je vjerovao da mu je Pogrebnoj bila gotovo ravna. Tako je zapalo na dvojac koji je našao dolinu iz zraka da pronađu ulaz sa zemlje. Ujutro dvadeset i šestog ožujka skupina je zauzela obrambene položaje u maloj dolini blizu područja koje treba pretražiti, i Petrov je poslao dvoje izviđača u polje škriljevca puno pukotina. Pred kraj jutra, Talija je dokaskala natrag. Pronašli su prirodnu špilju, očito prvu u dugom nizu špilja. Nedaleko prije prve veće galerije, otkrili su mali tunel koji je odvodio u obećavajućem smjeru. Ezdov se zadržao da nadzire prostor. Skupina se preselila u prvu galeriju. Nakon istraživanja uskog gornjeg tunela, Petrov se složio s njihovom procjenom. Još su malo izviđali, ali nisu našli druge tragove koje bi valjalo istražiti. Odlučen o je da bi trebali istražiti što su otkrili i pregrupirati se ako ne bude uspješno. Ponovno su Ezdov i Pogrebnoj bili na čelu, a ona se nakon kratkog vremena vratila javiti da se tunel otvara u dolinu. "Vrlo je usko", upozorila je dok su kretali u tunel iza nje. Kad su došli do danjeg svjetla, Talija je provirila iz sjena kad je Ezdov zazviždao s nakupine kamenja njoj udesno. Kada je pokazao prema naprijed, razumjela je; razrovana zemlja pred tunelom pokazivala je nezamjenjiv uzorak minskog polja. Detonatori na pritisak, ne magnetski. Šaptom je obavijestila ostale, zatim rukom dala signal Ezdovu. On joj je signalizirao natrag da napuste špilju jedan po jedan, i rukom joj je pokazao kuda krenuti. Kada joj je mahnuo da izađe, kretala se brzo i stručno, držeći se nisko i vijugajući po putu dok nije prošla Ezdova do položaja iza granitnog stijenja koje je pružalo dodatni zaklon. Onog trenutka kad je Bailov došao do nje, Pogrebnoj se nastavila kretati, šuljajući se tiho po bazi strmog zida doline kako bi proširila njihovu liniju i obrambeno polje. Kada su svi bili u dolini i sigurno raspoređeni, Ezdov se spustio sa svoje čeke, kratko se zastao savjetovati s Petrovom i onda joj se pridružio. "Mine su postavljene u obliku lepeze s početkom blizu mjesta ulaska. Neke su eksplodirale; mnogo ih je još ostalo. Idu do borova, ali ne daleko. Odozgo sam mogao vidjeti grubi uzorak u zemlji", tiho joj je rekao. "Ne sviđa mi se što smo zapeli u ovim stijenama", prošaptala je. "Prerano, preotvoreno. Idemo među drveće vidjeti ako
možemo zgusnuti formaciju.“ Složio se i signalizirao onima iza sebe da ih pokriju, posebno pazeći na stijene iznad njih, koje mogu sakrivati zasjedu. Dvojac je izvadio noževe iz korica na nozi, prebacio oružje preko leđa, zategnuo remenje i krenuo preko otvorenog terena na koljenima, koristeći noževe da pažljivo provjere gdje su zakopane mine. Unutar nekoliko minuta bili su sigurni da su mine ograničene na područje blizu ulaza, ali nastavili su s pažljivom provjerom sve do drveća, gdje su pažljivo potražili žice poteznih mina koje su Nijemci preferirali. Mahanjem ruke Ezdov je pozvao ekipu do borovog drveća i raširio ih u obliku dijamanta,s Petrovom u centru. S ekipom na položajima, pokrenuli su se, hodajući polako i koristeći sva osjetila kako bi procijenili novu okolinu. Većinom su se oslanjali na sluh; vidljivost je bila ograničena tamnim nakupinama niske vegetacije, a nosevi su im bili gotovo beskorisni. Na kraju su stigli do uskog potoka, gdje se činilo da se dno doline lagano uzdiže pred njima. "Čuješ?“ Pogrebnoj je pitala Ezdova. Tiho je progunđao. "Zvuči kao preljev na brani među stijenama ispred nas." Vratili su se posavjetovati s Petrovom dok su ostali zadržali položaje, pažnje usmjerene na svaku stranu. "Tik smo ispod brane", Ezdov je rekao vođi. "Građevina je u stijeni litice.“ Petrov je odmah odgovorio. "Pogrebnoj i Bailov će krenuti uzvodno na drugu stranu. Ti uzmi sredinu s Gnedinom. Rivitski i ja ćemo krenuti duž stijena; ako naletite na nevolju prije nego dođemo do odredišta, svi preživjeli trebaju se povući i pregrupirati ovdje. Kada se približite, uđite sami", rekao je Ezdovu . "Trideset minuta." Uskladili su satove,a Ezdov je pokazao Pogrebnoj da kaže ostalima. "Bez pucanja", rekla im je kada su namještali satove. "Postavit ćemo zasjede i čekati dok nas Ezdov ne pozove.“ Parovi su se polako razmicali i došli do svojih pozicija. S druge strane brane Ezdov je mogao vidjeti da s u vrata na pročelju otvorena ali da je nekoliko manjih otvora na pročelju djelovalo zatvoreno. Nije bil o znakova kretanja u ni blizu građevine. U određeno vrijeme ustao je i brzo pretrčao preko brane. Bailov je ostao iza i sa strane, pozorno tražeći znakove života iz kamene kuće. Kad je došao do prednjih vrata, Ezdov je zastao, nisko se sagnuo i utrčao unutra. Nije ga bilo nekoliko minuta dok je skupina vani napeto čekala, ali kada se vratio oružje mu je bilo obješeno na ramenu dok je mahao drugima da mu se pridruže. Kad se Petrov približio. Ezdov je napućio usne i kimnuo prema zgradi. U prvoj su sobi našli djevojku klonulu na lice. s Davidovom zvijezdom urezanom u leđa. U drugim su spavaćim sobama bila još četiri lijesa, sva unakažena na isti način. Rojevi muha i drugih kukaca zujali su oko tijela, a bilo je i tragova ugriza zvijeri i lešinara. Članove grupe to nije odbilo. Svi su vidjeli gore klanje puno puta ranije i prihvatili su trula trupla i njihovo raspadanje uz pomoć prirodnih sila kao neizbježno. Nekoliko minuta kasnije našli su djevojku u izvoru tople vode i još jednu u blizini. Nijedna nije bila upucana, ali na obje je urezan simbol. Grupa je pogledala Gnedina tražeći medicinsko objašnjenje. Petrov gaje slijedio dok je pregledavao tijela, dok su drugi istraživali zgradu i okolne špilje. Dva trupla u špilji bila su najveći problem za Gnedina. Polegli su djevojku iz bazena pored mrtve kolegice. "Ubodna rana u srcu je smrtonosna", rekao je doktor, "ali rekao bih da je nanesena nakon što je bila mrtva." Petrov je pažljivo slušao, s rukama u džepovima. "Vidite ove tragove na grlu?" Pokazao je Petrovu masnice i diskoloraciju. Koristeći nož, Gnedin je napravio plitki rez na Waller iznad preponjače i potegnuo tanku oštricu prema gore do dna prsne kosti. Brzo i bez oklijevanja, napravio je rezove ispod svakog para rebara i jedan poprijeko, prodirući u donji dio trbuha. Nakon što je napravio rezove, rastvorio je komade kože koje je napravio i otkrio djevojčinu utrobu. Pluća su joj bila tvrda na dodir, a kada ih je otvorio bila su puna vode. Gnedin je procijenio dokaze, tada pogledao Petrova. "Utopljena je. Klasični znakovi. Netko ju je držao pod vodom, stvarajući tragove na grlu. Unakažena je kasnije. Druga je lakša; slomljen joj je vrat. Po tragovima na vratu, rekao bih da je i ona unakažena poslije smrti.“ "A druge?" "Upucane.“ Petrov je naredio da se tijela sakupe i donesu u špilju . Tiho su sjedili dok je hodao oko trupala, razmišljajući, razmatrajući zvijezde koje su bile urezane na njih. "Tobože znak osvete. Je li to ono što imamo?“ "Netko ih je urezao", rekao je Bailov. "Da, zvijezde. Ne možemo ih previdjeti, zar ne? Jedan od problema koji najčešće proganja istražitelje ubojstava je njihova potreba da pronađu ono što nije stvarno tamo. Sve ove mrtve žene i prividan motiv. Manje domišljati ljudi mogli bi ih pogledati i zaključiti da je to bio samo grub čin osvete. Jesmo li u krivu ako to ne prihvatimo? Možda je to ono što ćemo na kraju zaključiti.“ Grupa nije sumnjala kako Petrov ne prihvaća tu tezu. "Dokazi o seksualnoj aktivnosti?" Petrov je pitao doktora. "Nemoguće je reći bez laboratorijske analize. Ako želimo biti precizni, trebali bi uzeti uzorke i staviti ih pod mikroskop." "Dokazi borbe?“ "Mislim da ne, druže. Ova", rekao je, pokazujući utopljeno tijelo, "ne pokazuje nikakve znakove otimanja. Nema tkiva pod noktima ili među zubima, nema tragova koji bi bili prisutni da je udarila napadača. Ako moram pogađati, rekao bih da ju je iznenadio netko blizak kad je počeo napad. Moguće je da je plutala u vodi i da je onda gurnuta ispod površine i zadržana dok se nije utopila.“ "Nemoguće da je to napravio uljez", rekla je Pogrebnoj. "Sve su gole, i pile su." Pokazala je na obližnje prazne boce.
Petrov je podigao obrvu. "Žena bez odjeće osjeća se izrazito ranjivo", nastavila je Pogrebnoj. "U takvom trenutku većina je žena opreznija nego muškarci u sličnoj situaciji.“ "Hvala vam, bojnice", rekao je Petrov. "Zanimljiva primjedba. Mislite da će žena bez odjeće biti opreznija nego kad je odjevena, te da bi tada bilo teže napasti ih. Je li to točno?“ "Čak i u skupini je to točno. Žene nisu druželjubive bez odjeće. Muškarci će biti razuzdani bez odjeće; to ženama nije prirodno.“ "Nije prirodno", ponovio je Petrov. "Što ako su grupu žena tijekom vremena ohrabrivali da se tako ponaša? Bi li to moglo modificirati instinktivno ponašanje?“ "Da", Gnedin jeodgovorio. "Naše reakcije su u većini slučajeva društveno uvjetovane. Na primjer, u tropima ljudi često hodaju bez odjeće. Takvo je ponašanje moguće u praktički bilo kojem društvu , ako postoji potrebno potkrjepljenje. S dovoljn o vremena moguće je uspostaviti bilo koji obrazac ponašanja. " "Razmislite o ovome." Petrov je pokazao prema utopljenom tijelu, čiju su utrobu, otvorenu doktorovim nožem, sada napadal e muhe. "Ona je u bazenu, možda s nekim drugim, možda čak muškarcem. Prijatelj? Rođak? Ljubavnik? Blaženo plutaju kad ju on odjednom zgrabi i gurne ju pod vodu. Obzirom da je previše popila, isprva ne vidi prijetnju; kad shvati, već je prekasno.“ "To bi odgovaralo dokazima koje imamo", rekao je Gnedin. "Slažem se", rekla je Pogrebnoj. "Žena se osjeća sigurno u ljubavnikovu naručju, neće biti na oprezu.“ Kratko je pogledala Ezdova, koji je pogledao ustranu. Rivitski je uskočio u raspravu. "Ono što vidimo su posljedice pokolja, kojeg su prividno počinili uljezi. Smrti su nasilne, zbrkane, učinjene brzo. To podržava teoriju uljeza. S druge strane, kako bi mogli tako lagano ući, osim ako je netko već bio unutra i nisu ga smatrale prijetnjom?“ "Zanimljivo pitanje", rekao je Petrov. "Na ulazu u špilju je bila stijena. Raznesena je iz doline: minsko polje je namjerno detonirano", Ezdov je dodao. "Vaši dokazi?“ "Uzorak eksplozije, i nema tijela u minskom polju. Bio je to nagli pokušaj privida da je dolina napadnuta.“ Drugi su potvrdno klimnuli. "Sobe pokazuju znakove više stanovnika nego što ima tijela", istaknula je Pogrebnoj. "Ono što me zabrinjava je tamnokosa žena. Ona se ne uklapa. Ostale su mnogo mlađe, očito nordijskog podrijetla. Ona je starija od ostalih; vjerujem da je Židovka", rekao je Rivitski, koji je proučavao trupla otkad su ušli u kuću u litici. Još ga je nešto podsvjesno smetalo, ali nije to mogao točno odrediti dok drugi nisu započeli raspravu. "Ima tetovažu na unutrašnjoj strani lijeve ruke", Gnedin je primijetio. "I ja mislim da je Židovka; bez obzira, bila je barem gost u jednom od Hitlerovih logora.“ "Ova građevina postoji već duže vremena", rekla je Talija. "Dijelovi namještaja su vrlo stari.“ "Ove djevojke nikad same ne bi mogle stvoriti ovakve zalihe. Mjesto je dobro opskrbljeno", rekao je Bailov. "Izgleda kao istaknuti vojni položaj. Ničeg ne nedostaje, a sudeći prema tome čega sve ima i u kojim količinama, bilo bi potrebno više puta dolaziti. U Bad Hartzburgu smo saznali daje Brumm često išao u planine s djedom. Danima, ponekad tjednima. Živjeli su od onoga što su našli. Kasnije, kad je bio stariji, vraćao se na dopustu i sam odlazio u divljinu. Mislim da je ovo pravo mjesto, drugovi." "Ali otkud su došle djevojke?" pitala je Pogrebnoj. "Vrlo su mlade, zapravo su još djeca.“ "Nacisti ih nisu smatrali djecom jednom kad su dobile menstruaciju", rekao je Petrov. "Ona tamo" - pokazao je prema utopljenoj djevojci - "usprkos godinama, ona je već rodila.“ Gnedin je kimnuo. Petrovljeve moći zapažanja su ga stalno zapanjivale. "Postoje strije, i drugi znakovi." "Vjerujem da je te djevojke Brumm doveo iz Berlina. Ne bi bilo pretjerano zamisliti da su dovedene samo kako bi odvukle pažnju, stvorile krive pretpostavke", zaključio je Petrov. "Koliko su dugo mrtve?" pitao je Gnedina. "Tri ili četiri dana. Teško je biti precizan.“ "Znači umrle su unutar dvadeset i četiri sata nakon prelijetanja aviona preko doline", rekao je Petrov. "Sada sam zadovoljan. Bio je ovdje. Jest ćemo i spavati. Imamo trag, siguran sam. Nema više sumnje.“
III. POTJERA 79 28. ožujak 1946., 6:30 Kada se Petrov probudio osjetio je aromu vrućeg čaja i čuo šaptanje između Pogrebnoj i Ezdova. Iako je bio budan i pripravan, ostao je ispod tankog pokrivača. Prve je znakove vidio one noći kada su pregledavali zračne snimke doline. Nije bio siguran da su romantično povezani, ali nije bilo sumnje da se stvara snažna veza među njima. Pitao se jesu li sposobni odvojiti tjelesne želje od emocionalne povezanosti. Bilo je jedno spavati zajedno zbog potrebe i praktičnosti; potpuno je različito dopustiti si da budeš zarobljenik snažnih osjećaja. Bilo je kockanje dovesti ženu u ekipu, podsjetio se. Bila je lijepa, jedna od onih koja prirodno privlači muškarce i stvara val požude gdje god krenula, bez ikakvog truda - i, koliko je mogao reći, bez želje za tako nečim - što se nje ticalo. Obzirom da je zapovijedala vojnoj jedinici, pretpostavio je daje Pogrebnoj sposobna odbijati pokušaje romantično nastrojenih kolega i podređenih, ali je također znao da, kada radiš u manjoj skupini, jedan pored drugog, to stvara drugačiju situaciju, posebno kada je partner Ezdov. Zabrinjavalo ga je misliti o takvim stvarima, ali to mu je bio posao. Čak i u miru, neće biti mjesta za dubokim vezama među osobljem Jedinice specijalnih operacija, a bilo je posebno škakljivo u trenutnoj situaciji. Čak i da su zadovoljili svoje tjelesne potrebe, imali su vremena kontrolirati situaciju, ne samo zbog sebe i zato što ih je oboje poštovao, nego zbog
njihove misije. Borio se s odlukom. Pogrebnoj je bila regrutirana zbog poznavanja jezika, ali naginjao je tome daju pošalje s Ezdovom. Sad je odbacio tu ideju: Bailov će biti u paru sa Sibircem. Petrov je zakašljao kako bi im dao do znanja daje budan i ustao. Kroz nekolik o minut a od zapovjednikovog dizanja, cijela je ekipa bila budna, odjevena i spremna slušati naredbe. Samo je Rivitski pokazivao znakove pospanosti, što je bilo normalno. Bez obzira na njegov izgled, Petrov je znao da Rivitskijev mozak radi i kalkulira; samo nije djelovao budno do kasnijeg doba dana. Pogrebnoj je bila zadužena za dnevne obroke. Svaki je član ekipe, uključujući i vodu, nosio dvodnevne zalihe hrane za cijelu ekipu. Tako su svi članovi imali pune ruksake i bili spremni odmah krenuti. Tu je proceduru zamislio Ezdov, koji ju je naučio kao dječak, kada je lovio s članovima svog klana. Talijaje otvorila nekoliko konzervi mesa, narezala sadržaj i izvadila sirove kolute luka. Jeli su u tišini, pažnje usmjerene prema Petrovu. Kada su ostali završili s jelom, on je još pažljivo žvakao i oprezno pijuckao svoj vrući čaj. Pogrebnoj je podigla svoje stvari i provjerila oružje, malokalibarsku poluautomatsku pušku s dugom cijevi i praznim mjestom za teleskop, koji je nosila zamotan u kožu u svom ruksaku. Bilo je to neobično oružje zbog svog malog kalibra, ali ona je pakirala svoje metke tako da je oružje imalo dugu ravnu putanju, zbog čega je bilo idealno za pucanje na dugim udaljenostima. Bilo je to oružje snajperista. Nakon Što je popio čaj, Petrov je pročistio grlo i pogledao ostale. "Sinoć", rekao je, "ste mogli iz prve ruke vidjeti s čim se suočavamo. Kada je naša vojska prodrla u Poljsku i kasnije u Njemačku, vidjeli ste da s u mnogi neprijatelji položili oružje i pobjegli ili se predali, moleći za milost. Sada se suočavamo s drugačijim protivnicima. Oni koje tražimo nisu obični ljudi. Jedan od njih je izvanredan - pravi vojnik, ratnik. Ne znam vjeruje li u stare teutonske legende, ali vjerujem da je žestok kao što te legende opisuju i predan završetku misije. Njega neće biti lako uloviti.“ Ustao je i protegnuo se. "Želim da razumijete što je u pitanju. Deseci su milijuna naših državljana poginuli zbog Adolfa Hitlera. Što se svijeta tiče čudovište je mrtvo. Samo mi i oni s njime znaju da je živ. Ovaj SS pukovnik oteo je najvećeg ratnog kriminalca ispod naših noseva i odnio ga kroz našu vojsku do sigurnosti ovdje u ovoj dolini. Da je jedan od nas tako nešto predložio, poslali bi ga na psihijatriju. Vi ste uvijek bili predani partiji i njenim ciljevima. Vaš patriotizam je bez premca u naciji gdje je mnoštvo patriotskog žrtvovanja. Ali mi se spremamo na nešto važnije od svega što je ikad napravljeno; podsjećam svakog od vas na vašu svetu dužnost. Ako je potrebno, morate položiti svoje živote kako bi se misija završila. Od ovog trenutka morate zanemariti sebe i misliti samo na našu misiju. Potjera za Adolfom Hitlerom počinje; što smo mu bliže, moramo biti oprezniji. Jesam li u pravu, druže Ezdov?“ "Vrijeme najveće boli je i vrijeme najvećeg rizika.“ Petrov je progunđao i zauzeo profesionalni stav. "Kako mogu uspjeh i propast biti jednaki partneri?“ "Kada životinja ima gdje bježati", Ezdov je rekao, "njeni instinkti joj govore da tako i napravi. Tek kada je u zamci i bez mogućnosti izbjegavanja počet će se boriti. Trik sigurnog lova je sakriti zamku tako da u trenutku kada životinja misli da je sigurna, u stvari je izgubil a sve mogućnosti. Plijenova iluzija bijega mora biti održavana do točnog trenutka ubijanja. Suptilan lovac je taj, koji jede svježe meso.“ "Gonite zvijer", Petrov je prevodio, "ali ne prejako. Neka bude u pokretu; neka zna da ju lovimo, ali neka pritisak ne bude prejak. Moramo loviti našim umovima, ne oružjem, sa suosjećanjem i razumijevanjem, ne sirovom snagom. Moramo pustiti da zvijer uđe u našu nevidljivu zamku i dopustiti joj da zadovoljno odahne u prividnoj sigurnosti, onda povući okidač.“ Nastala je stanka dok je Petrov udahnuo i dugo zadržao dah . "Hitlera moramo uloviti živog. " "To možda neće biti moguće", rekao je Gnedin. "Nije ni bilo moguće da Hitler izađe iz Berlina, pa se to ipak dogodilo." Nije bilo daljnjih primjedbi n a zapovjednikovu komandu. Silazeći s planine, Ezdov. Pogrebnoj i Bailov su izviđali, tražeći tragove onih koji su napustili dolinu. Ezdov je otkrio trag na udaljenom dijelu zapadnog grebena izvan vanjske doline. Okupili su se oko njega i čekali da protumači svoje otkriće. "Troje ih je, tri muškarca. Dva velika, obojica su teška i vjerojatno visoka. Treći je manji i slabiji, lagano vuče nogu." Ezdov im je pokazao blatnjavi trag u kamenom polju i oponašao šepanje. Slijedili su trag izvan planina, niz cestu i prijeko u drugu šumu. Čekali su blizu ceste dok je Ezdov nastavio istraživati. Kada se vratio, osmjehivao se. "Imam ih. Putuju na jug, polako se kreću, a jedan od njih nosi žig.“ Gledali su u njega, nisu shvaćali zadnju primjedbu. "Netko je urezao malu Davidovu zvijezdu u potplat cipele onog koji vuče nogu", Ezdov je rekao smijući se. Petrov je gledao u smjeru u kojem su Nijemci otišli, zatim je polako dignuo ruku i pokazao. "Idi za njima", rekao je Ezdovu i Bailovu. "Budite blizu, ali nemojte se zakvačiti s njima. Povećavajte pritisak ovisno o okolnostima; želim da znaju da smo im za petama. Ionako će biti nervozni i oprezni; vaš pritisak bi ih mogao natjerati da pokažu svoj plan, možda čak i krajnje odredište. Razumijete?“ Ezdov je prihvatio naredbe s roktajem. "Kamo idu?" pitao je Bailov. "Italija", odgovorio je Petrov. Četiri preostala člana Jedinice specijalnih operacija tiho s u gledala dok su njihovi drugovi ulazili u šumu . Blizu linije drveća Ezdov je kratko zastao i osvrnuo se, tada se okrenuo na peti i nestao iza Bailova. Pogrebnoj je osjetila da joj je srce brže zakucalo; znala je da se Sibirac pozdravljao s njom. 80 28. ožujak 1946., 10:30 Nedaleko ureda OSSa bio je mali park. Bilo je sunčano; ali djeca koja su puštala brodove u jezeru nosila su teške vunene kapute. Beau Valentine čekao je pored mal e fontane i pažljivo gledao druge u okolici, govoreći si da je počeo biti paranoičan.
Ermine je stigla točno u 10:30. Kadaje došla do njega, pogledala je preko ramena, a zatim kradomice gurnula debelu smeđu omotnicu prema njemu. "Bojim se, Beau.“ "Gledaj", rekao je. "Nemoj se bojati za svoj posao. Ako te otpuste, ja ću se pobrinuti za tebe. Obećavam ti." Pokušao ju je poljubiti, ali odmakla se i lupila ga rukom po prsima. "Moj posao? Ubit će me ako saznaju da sam ti rekla što se događa." Nasmijao se. "Čitala si previšešpijunskih priča.“ "Samo se ti smij", rekla je ljutito. "Nemaš pojma što se događa. Stara se garda ponašala kao studentsko društvo na zabavi. Novi su nešto potpuna drugačije." Njen ton glasa rekao mu je da bi ju trebao poslušati. "Vatikan ima neku vrstu lanca kao sistem izbavljivanjanjemačkih katolika. Ide od Bremena preko Frankfurta i Stuttgarta do Memmingena. Koriste male župe duž rute kao sigurne kuće i za obnovu zaliha. Svećenici hrane i zbrinjavaju ljude, zatim ih šalju dalje niz lanac. Od Memmingena ih sele do Innsbrucka u Austriji, i od tamo u Italiju. Zovu to samostanskom rutom. Naši ljudi pokušavaju ubaciti ljude u sustav kako bi potražili talente." "Za optužbe?“ "Ne slušaš", ukorila ga je. "Pokušavaju preobratiti te ljude. Postoji veliki pokret koji pokušava izvući njemačke znanstvenike prije nego ih se Rusi dočepaju. To zovu operacijom Alsos. Isto vrijedi i za obavještajne agente, posebno one koji su bili na istočnoj fronti. Mi, Rusi, Britanci, Francuzi, čak i Kanađani - svi se pokušavaju dočepati dijel a njemačkih talenata. Sve je to strogo povjerljivo." Znao je o operaciji Alsos; bio je njen neslužbeni dio. "Što još?“ Lupnula je omotnicu. "Sve je unutra, ali ima još puno toga što ne znam. Čula sam da su general Gehlen i cijela njegova špijunska mreža sada u SADu na ispitivanju. Nije naveden kao zatvorenik, ali imamo ga." "Što s političkim tipovima?“ "Previše traženi, predobro poznati. Fokus je na profesionalnom kadru - tehničarima i akademicima. " Valentine joj je srdačno stisnuo koljeno, ali ona se odmakla. "Što s drugim stvarima?" Tražio ju je da obrati pozornost na "neobične" događaje, kao što su ubojstva ili pljačke; nije bio siguran kako to drugačije opisati. "Nekoliko slučajeva, u svim slučajevima su američko osoblje ubili Nijemci ili navodni Nijemci. Svi osim jednog slučaja su riješeni. Članica WACa iz Frankfurta, bojnica, dobila je dopust i otišla službenim autom. Trebala je biti na dopustu tjedan dana.Nakon deset dana poslali su pse tragače. To je bilo u prosincu. Napokon su je našli kada se snijeg počeo topiti. Izletila je autom s planinske ceste.“ "Pa?“ "Bilo je to ubojstvo. Auto je bio zapaljen , ali njeno tijelo je ispalo iz olupine i smrzlo se. Ubodena je u srce - pravi profesionalni posao prema obdukciji. Netko se potrudio da izgleda kao nesreća." "Hmm", rekao je Valentine, "Što još znamo o ženi?“ "Bila je lezbijka.“ Beau je podigao obrve i namrgodio se. "Voljela je djevojke?“ Izgleda da ne bi bila dugo u vojsci. Zapovjednik vojne policije pokrenuo je istragu pritužbe WAC dočasnice koja je radila u njenom odjelu u Frankfurtskom medicinskom skladištu. Čini se da se bojnica poslužila činom kako bi natjerala djevojku da surađuje. "Gdje su našli tijelo?“ "To je čudan dio. Auto je bio u guduri dvadeset i pet kilometara od gradića Bad Hartzburga, baš u dijelu o kojem si htio podatke. To je poprilično daleko od Frankfurta.“ "Da, i baš na rubu ruske zone. Ima li znakova da su Rusi umiješani u ovo? Možda se izgubila pa su se neki naši ruski drugovi odlučili poigrati?“ "Ne. Imala je cijeli komplet karata sa sobom." "Karata?“ "Aha. Uzela je cijeli komplet najnovijih karata sa sigurnosnim zonama od pukovnika u transportnom skladištu . Na kartama su bili položaji trupa, sigurnosne točke, sve. Izgleda da je pukovnik bio doktor koji je radio s vozilima dok nije došao transportni časnik, a dao joj je karte kako bi se lakše snalazila. Nikad ih nisu pronašli, a pukovnik koji joj ih je dao pretpostavio je da su izgorjele i šutio o tome. No ustanovili su da karata nema tijekom nekog administrativnog pregleda. Sad znaju da je imala karte, i iako pretpostavljaju da su izgorjele u nesreći, činjenica je da nitko zapravo ne zna." Karte su otvarale mnogo mogućnosti. Ermine je ustala. "Moram se vratiti. Nadam se da to pomaže." Odmakla se prije nego ju je uspio poljubiti. "Ne u javnosti. Možda nas gledaju.“ "Pa? Bili smo najgore čuvana tajna u OSSu." "Nazovi me", Ermine je tužno rekla preko ramena. "Sigurno", Valentine je nelagodno rekao. Gledao ju je dok nije nestala u gužvi na rubu parka. Dugo ju je iskorištavao, i tek mu je sad sinulo da je odgovarao klasičnom opisu nitkova. 81 30. ožujak 1946., 7:15 Ostatak je ekipe stigao na imanje dan ranije. Danas su se rano ustali i čekali naredbe od Petrova. Jednog po jednog ih je pozivao u tamnu knjižnicu. Rivitski je bio prvi. "Ti ćeš ostati sa mnom, druže. Trebam tvoj mozak. Ostani dok uputim ostale. Ako s e meni nešto dogodi, ti ćeš preuzeti." Rivitski je to oduvijek pretpostavljao, ali nikad nije bilo rečeno, i zavrtjelo mu se u glavi. Sljedeća je bila Pogrebnoj. Stajala je pred parom kao ukopana, nogu blago raširenih. Podsjetivši se kako je prekrasna, Petrov je sad bio siguran da je donio pravu odluku. "Ti ideš u Italiju", rekao joj je. Pažljivo joj je gledao oči da vidi kako će podnijeti vijest. Kratko su bljesnule od iznenađenja, onda su postale prazne. Njoj u prilog, nije preispitivala naredbu, ni logiku iza nje, i Petrov se bolje osjećao zbog njene reakcije. Skicirao joj je misiju: putovat će okolnom rutom, avionom iz Berlina do Trsta preko Budimpešte; od tamo će na vlak za Rim. Dao joj je upute za kontaktiranje agenta u talijanskoj prijestolnici i opisao joj metodu kako će to napraviti. Nije imao sumnje u njeno izvođenje zadatka. "Moj će talijanski neko vrijeme biti malo grub", bio je njen jedini komentar, izrečen uz široki osmijeh. Gnedin je poslan u Švicarsku, prvo u Basel, tada će ovisno o razvoju situacije ići u Zurich. Petrov mu je objasnio da
Vatikan pokušava pomoći nacistima da prijeđu iz Njemačke u Italiju. I u ZUrichu i u Baselu bil o je agenata svih nacionalnosti i mnoštvo informacija dostupnih za cijenu - ili izvučenih na silu ako okolnosti budu takve. Svakom je članu Jedinice specijalnih operacija rečeno kako da stupe u kontakt s vođom; krajnji je zadatak bio odabrati mjesto i vrijeme ponovnog okupljanja. Te su se večeri Pogrebnoj i Gnedin odvezli u Berlin da ulove letove. Rivitski ih je gledao kako odlaze, zatim se vratio unutra i natočio si piće. Ruka mu se tresla; Petrov mu je rekao za Staljinovu prijetnju nakon što su ih osujetili u Berlinu. Sada se Jedinica specijalnih operacija raspršila, od svakog se člana očekivalo da napravi svoj posao, a Rivitski je bio svjestan da njegov život, kao i njihovi, visi o niti. 82 1. travanj 1946., 17:00 Bad Hartzburg je bilo predivno kompaktno selo prastarih zgrada spakiranih na strmoj okuci planina Hartz. Valentine je ustanovio da su ljudi sumnjičavi prema njemu i nervozni u njegovoj prisutnosti, jednako oprezni kao što i seosko stanovništvo u Americi zna biti. Tijekom dana koristio se krinkom i papirima američkog novinara za Life, što mu je donijelo određenu količinu poštovanja ili straha; s Nijemcima je ponekad bilo teško prepoznati razliku. "Bad Hartzburg je ostavljen njemačkoj upravi", rekao je gradonačelniku . "Mnogi gradovi u Njemačkoj nemaju tu slobod u . Izgleda da je vaše selo relativno slobodno od nacisimpatizera." Zaključak je bio baš ono što su gradonačelnik i seljaci htjeli čuti; nakon prvog intervjua, Valentine je otkrio da je gradski vođa spreman surađivati, a i drugi u gradu su se slično ponašali. Od svih alata i pristupa, Valentine je otkrio daje kamera najbolja. Činilo se da samo okretanjem kamere prema Nijemcu možeš dobiti osjećaj za razinu potpore koju je pojedinac dao nacionalsocijalistima; bio je to bihevioralni litmus koji je učinkovito djelovao na oba spola i sve starosti. Čak i oni koji nisu pripadali nacističkoj organizaciji, ali su ih simpatizirali izbjegavali su njegovu kameru kao kugu. Takvi su mu odgovori pomogli oblikovati pitanja i procijeniti dobivene informacije. Bilo je rano uvečer, i bio je u gradonačelnikovu domu . Dijelili su bocu rizlinga ispred vatre dok se škrobna hrana smirivala u želucima. "U Njemačkoj ima mnogo izbjeglica, ali ovdje ih ne vidim. Zašto?“ "Imali smo ih", odgovorio je gradonačelnik. "Bilo je nevjerojatno koliko ih je prošlo ovuda. Znate da je u zadnjim danima rata bila veliku bitka na rubu planine Hartz? Mnogi su umrli ali Amerikanci su se povukli i krenuli prema istoku, ostavljajući nas na miru. S istoka su došle stotine tisuća koje su pokušavale pobjeći pred Rusima. Mnogi su došli do planina tražeći utočište, ali Hartz je negostoljubivo mjesto čak i za one koji ga razumiju, tako da su nastavili dalje.“ "Kako ste se snašli s navalom?“ Gradonačelnik se nasmijao. "Nismo imali što organizirati, ništa za podijeliti. Većinom smo ignorirali strance, a kada su vidjeli koliko smo siromašni, nastavili su dalje.“ "Nitko nije ostao?“ "Nitko trajno. Tu i tamo, jedan bi ostao neko vrijeme, ali na kraju su svi nastavili dalje. Nije to bio neki gubitak; bilo nam je dovoljno teško brinuti se za naše. Pokušali smo pomoći iako su bili stranci Nijemci, ali s različitim običajima, različitim načinima života. Kao ulje i voda, bio je to loš spoj. Jedini za čijim gubitkom žalim je liječnik; on je ostao nekoliko tjedana. Dobro se uklopio i bio je izvrstan doktor, jako dobar s ljudima, iako je bio bolje educiran nego što smo navikli u ovim krajevima." Gradonačelnik je otpio veliki gutljaj vina. Valentine se nagnuo naprijed . "Nacist? Moja vlada traži velik broj njemačkih liječnika koji s u eksperimentirali na Židovima u vašim logorima.“ Gradonačenik je bio vidno potresen riječju "vaš" "To nisu bili naši logori", požalio se. "Nismo znali što s e događa u njima. Rečeno nam je da su to radni logori za kriminalce.“ "Puno Nijemaca govori isto.“ "To je istina", gradonačelnik je tjeskobno rekao, dok mu je znoj curio s čela. "Kakav je liječnik bio?“ "Nije bio nacist. Djelovao mi je kao Prus po ponašanju i odgoju, iako je rekao da je iz Dortmunda. Siroti čovjek - žena i djeca su mu umrli u bombardiranjima. Papiri su mu bili u redu. Rekao nam je da je bio s medicinskim korpusom kada su natjerani u bijeg kod Katowica, u Poljskoj. Ivani su ga zarobili, ali je pobjegao. Bio je vrlo miran i odlučan. Jezik mu je bio precizan. Djelovao je više kao intelektualac nego kao kriminalac.“ "Ponekad je to jedno te isto. Ali otišao je?“ "Bilo je neizbježno, pretpostavljam. Drugi je stranac došao jedne noći s dvije djevojčice." Gradonačelnik se zaustavio i nagnuo naprijed prema gostu. Tihim glasom je pitao: "Nećete pisati o ovome?“ "Ne mogu vam to obećati", Valentine je rekao, želeći održati napetost. "Moram napisati istinu. To znate, zar ne?“ "Da", lagao je gradonačelnik, bez pravog razumijevanja. Što se njega ticalo svrha časopisa ili novina bila je promicanje općeg dobra i stvaranje osjećaja zajedništva, ne pisanje o istini koja šteti čitateljima. "Liječnik je bio u ordinaciji jedno jutro kad je došao stranac s dvije djevojčice. Liječnik je rekao sestri da mora otići kako bi se pobrinuo za dvije izbjeglice i da će se vratiti. Ali onda je spakirao svoju torbu i ostale stvari i nestao.“ "Tko je bio stranac?“ "Ne znamo", rekao je gradonačelnik, ali Valentine je mogao osjetiti da nešto skriva. "U Americi reporteri imaju izreku: Možete nam ispričati vašu priču ili ćemo ju izmisliti od onoga što znamo.“ Gradonačelnik se uzrujao. "Nisam poznavao stranca. Nitko od nas ga nije poznavao, a samo ga je sestra vidjela.“ "Reporteri nauče osjetiti stvari, Herr gradonačelnik. Osjećam da mi ne govorite sve što znate.“ Stari je političar uzdahnuo. "Nadam se da o našem selu neće suditi po jednoj osobi. Većina nas smo dobri i jednostavni
ljudi. Mi nismo podupirali Hitlera, ne kao oni fanatici u gradovima. Neki su glasovali za njega, neki su mu čak vjerovali, i većina nas je bila sretna kad smo vidjeli da Njemačka staje natrag na noge. Pretpostavljam da ćemo to odnijeti u grob.“ "Pogreške nisu samo njemačko područje", rekao je Valentine, pokušavajući umiriti čovjeka. Gradonačelnik se na trenutak zagledao u vatru, zatim je duboko udahnuo i naslonio se natrag u stolicu za ljuljanje. "Bila je jedna mlada žena u gradu. Ime joj je bilo Janna Friest. Roditelji su joj bili stari, a ona je bila zadnji član velike obitelji - ne mogu vam reći koliko ih je bilo. Živjeli su u brdima u blizini i bili su povučeni. Obrađivali su zemlju, ali ne pretjerano dobro. Bili su sirovi ljudi grubi, bez milosti. Tijekom rata starci su umrli i sva su djeca otišla osim djevojke, koja je ostala završiti školu. Ali ona je bila kiselo voće - je li to engleska fraza?“ "Dovoljno blizu. Mislite 'pokvarena jabuka.'" Čovjek je kimnuo. "Bila je zločesta djevojka. Rano je sazrela, odmalena je voljela dječake. Mnogi su dečki u gradu, a kasnije i mnogi muškarci, u nekom trenutku bili s njom. Jedan od starijih muškaraca, čovjek iz našeg gradskog vijeća, dobio je bolest od nje i prenio ju svojoj ženi. Došlo je do skandala i on se pridružio vojsci. I fraulein Friest je otišla, i pridružila se nekoj vrsti SS odjela za žene. Ali kunem vam se da nismo znali što je radila." "Ali sumnjali ste.“ "Samo sumnjali. Otprilike mjesec dana prije nego je rat završio vratila se i boravila na obiteljskoj farmi. Imala je dvije djevojčice sa sobom i rekla da su njene, ali svi smo sumnjali da su prestare; osim toga, nismo čuli da se udala. Držala se za sebe, ali kad je netko od nas bio u kontaktu s njom, djeloval a je kao druga žena. Ponekad tvrdoglavi mladi ljudi to prerastu, znate? U svakom slučaju, dvije djevojčice koje su došle kod liječnika u ordinaciju sa strancem bile su iste dvije koje je Janna dovela sa sobom. Kad je liječnik otišao, bilo je dosta glasina, pa sam zatražio našeg policajca da to istraži.“ Valentine nije prekidao. Njegova je priča počela prerastati u ispovijed. "Jannina kuća je bila spaljena a Janna je nestala - ili smo tako mislili. Možda je ukrala djecu. Ili ih je možda spasila od grozne sudbine. Ali nedaleko od kuće pronašli smo znakove kopanja i u rupi smo pronašli" - činilo se da se trudi pronaći riječ "dokaz.“ "Bila je to izrazito osjetljiva situacija. Ona je bila mrtva, a postojale su fotografije, i druge stvari... iz logora. Čini se da je bila čuvar u jednom od mjesta koja ste ranije spomenuli. Bili smo zgroženi. Tada smo pomislili da je stranac bio rođak djevojčica, i daju je nekako pronašao ovdje kako bi vratio djecu. Bilo je logično pomisliti da ju je stranac ubio.“ "Više nikad niste vidjeli liječnika?“ "Nikad. Veliki gubitak za budućnost našeg sela.“ "A stranac s djecom?“ Gradonačelnik je polako odmahnuo glavom. "Otišao." "Mislite li da su se poznavali?“ "Da, sigurno. Sestra je čuia kad su razgovaral i - na drugom jeziku, možda ruskom. Vjerujem da su bili udruženi, ali s kakvim planom samo Bog zna. Nadam se da su djeca u redu.“ Valentine je razmislio o informaciji. Od svih izbjeglica koje su prošle ovuda, samo je jedan ostao - dva, ako brojimo i stranca. To je moglo biti nešto, Valentine si je rekao. "Pričajte mi još o liječniku. Je li imao prijatelja?“ "Samo naša dva liječnika, a oni su bili puno stariji od njega. Oni su rekli da je neobično sposoban i da je bilo lako s njim raditi. Prisustvovao je društvenim događajima, ali nije imao bliskih poznanika koliko smo mogli vidjeti. Nije bilo žena. Puno je vremena provodio u ordinaciji i nije puno spavao. Bio je nenametljiv i predan radu. Jedina teorija koju sam ikada čuo - a rekao ju je jedan od starih liječnika bila je da je možda nekad radio za farmaceutsku tvrtku. Znao je puno i zanimao se za lijekove. Bio je zabrinut za zalihe lijekova u gradu. Proveo je neko vrijeme kod našeg ljekarnika, pokazivao mu je nove metode miješanja lijekova." "Zvuči kao američki liječnik.“ "Bio je vrlo neobičan čovjek." "Što je ljekarnik mislio o njemu?“ "Bio je informativan i od pomoći. Naš ljekarnik je mlad i još nema ustaljenu rutinu. Naš bi ga stari ljekarnik izbacio van za uho; nije volio liječnike koji su gledali na liječenje ljudi kao na znanost.“ "Vaš ljekarnik je nov?“ "Po našim standardima svi u prvoj generaciji ovdje su novi.“ Gradonačelnik se nasmijao, opušteniji sad kad je bio na sigurnijem području. "Došao je ovdje nakon što je Herr Halter preminuo četrdeset i treće. Nije lako pronaći takve ljude za mali grad, ali uživali smo što smo imali ljekarnika tako dugo da nismo htjeli biti bez njega.“ "Halter?“ Gradonačelnik se nasmiješio i nalio im više vina u čaše. "Herr Halter je bio jedinstven. Mogao bih vam danima pričati o njemu. Nije se bilo lako s njim slagati čak i kad je bio u najboljoj formi, a pred kraj je bilo nemoguće, ali bio je dobar, pošten čovjek. U našem selu on je najbolje poznavao planine. Uvijek nam je bilo teško pomiriti njegov interes za divljinu s hladnom preciznošću njegove struke. Bio je jedinstven. On i njegov unuk bi kampirali tamo tjednima u svim uvjetima, čak i kad je zimi napadao snijeg." "Unuk?“ "Da. Giinter von Brumm." Valentine se ukočio dok je gradonačelnik nastavio. "Dobar dečko. Tih, snažan. Otišao je u vojnu akademiju i bio je profesionalni vojnik, ali izbacio je 'von' iz prezimena. Nije ih mnogo znalo što radi, ali ja jesam. Stari Halter mi je jednom rekao da je Giinter dio Skorzenyjevih specijalnih operacija. Nije se vratio iz rata. Sigurno je mrtav, ili su ga Rusi zarobili. To je jednaka stvar, mislim.“ Valentine je dopustio da se vidi njegova zainteresiranost. "Sad, to bi mogla biti priča za mene. Jedan od seljaka koji je služio sa slavnim Ottom Skorzenyjem, čovjekom koji je spasio Mussolinija. On je bio u SSu, zar ne?“ Gradonačelnik se brzo počeo braniti. "Bio je SS i bio je SS", pažljivo je objasnio. "Nisu svi bili čudovišta. Kada saveznici čuju te riječi vide crveno pred očima, ali SS nije bila ništa drugo nego elitna vojn a organizacija, kao vaši američki
komandosi ili britanski specijalci. Giinter je bio samo vojnik, ali jako dobar vojnik. Nema srama u tome kada čovjek odano služi kada nacija treba pomoć, čak i ako je Hitler taj koji i h je pozvao. Selo se ponosi Gunterom, iak o ga nismo dobro poznavali. Napustio je selo kao mladić i rijetko se vraćao. Kad bi se vratio, bio je s djedom; čak i kad je starac jedva hodao, zajedno bi odlazili u planine. Halter se ponosio unukom.“ "Vraćao se na dopust?“ "Da." "Nedavno?“ "Ne, ne od ljeta četrdeset i četvrte." "Da posjeti djeda?“ "Bio je to tužan prizor. Volio je tog starca. Otišao je na groblje; moja ga je žena vidjela pored groba. Otišao je nakon jednog dana." "Tada je bilo teško dobiti dopust.“ "Pretpostavljam", rekao je gradonačelnik. "Ali otišao je kampirati u planine zadnji put. Ponekad mladi misle da znaju više od staraca. Ne Giinter; on je obožavao svog djeda.“ 83 2. travanj 1946., 17:00 U Trstu se Pogrebenoja rano ukrcala u vlak za Rim i u udobnom kupeu zauzela mjesto pod prozorom. Odmah se raskomotila i smjestila putni kovčeg. Vlak se zaustavljao u Veneciji, Padovi, Bolonji, Firenci, Orivietu i na još desetak manjih mjesta prije nego što je stigao do Rima. Talijani su ga nazivali ekspresnim vlakom. Kada je upitala konduktera zašto toliko često staju, on je oblikovao s prstima na rukama pištolj, uperio u nju i rekao "Mussolini, puf." Vlak je bio krcat jer se prodavalo više karata nego što je bilo mjesta. Na karakteristični način Talijani su gurali žene i djecu kako bi mogli sjesti - ukoliko, naravno nije bila u pitanju privlačna žena, jer su se tada zaustavljali kako bi ju drsko pomilovali ili štipnuli ili, u nekom izvanrednom slučaju joj ustupili svoje mjesto. Ušla je lako u zemlju. Imala je francusku putovnicu i vodila je računa da bude odjevena sukladno sa svojim zadatkom. Na sebi je imala haljinu od tankog materijala koja je sezala do koljena i imala je duboki izrez oko vrata. Nosila je sandale s visokom potpeticom i shvatila je kako uživa što koristi svoje tijelo, kao i u pogledima koje su joj upućivali drski talijanski željezničari. Kada je talijanski službenik sigurnosti pregledavao njezinu putovnicu na aerodromu u Trstu, namjerno se nagnula prema njemu sasvim otkrivši grudi dok je tihim glasom razgovarala s njim. Pobrinula se da mu kaže ime hotela u gradu, iako nije rekla da će u njemu odsjesti, međutim, on je to očigledno tako shvatio. Znoj mu se slijevao niz lice dok je stavljao pečat na njezine isprave, i namignula mu je kada se udaljavala. Promatrala ga je kako pažljivo zapisuje ime hotela i odlaže dio papira pod kapu. Kadaje prošla carinsku kontrolu sovjetski diplomat ju je dočekao i odvezao na željezničku postaju. Platio je željezničaru na ulazu da je pusti ranije da bi se mogla ukrcati među prvima. Ostali putnici su još bili iza pregrade kada se ona ukrcavala. Dok je prolazila ljudi u gomili su glasno zviždali i prebacivali ruke preko ograde. Kroz prozor kupea vidjela je putnike kako se s mukom probijaju do vlaka. Iako su bili na sjeveru, bilo je vrlo toplo i u vlaku nije bilo ventilacije. Ubrzo osjeti smrad. Dok su se putnici i dalje ukrcavali u vlak, jedan mršavi muškarac uđe u njezin kupe, sjedne pored nje i bez riječi je uhvati. Ona mu gurne desni lakat pod grlo i on se zagrcne, podigne se i pokuša proći pored nje, ali ona ustane i snažno ga koljenom udari između nogu. On zajeca od bola i u hodniku se sruši. Ostali muškarci koji su sve to promatrali, brzo odvrate pogled na drugu stranu i ostave ju na miru. Putovanje do Rima je bilo bez značajnih događaja, ali je po dolasku u glavni grad bila manje oduševljena Talijanima nego kada je krenula. Bili su zamorni kao djeca. Terminali, kao i na svakoj drugoj željezničkoj stanici na svijetu, bili su prepuni. Mussolin i je stanicu počeo graditi prije rata i još nije bil a završena, stajal a je kao nacionalni spomenik odugovlačenju. Kao i u Trstu, i ovdje je njezina pojava izazivala pomutnju kod Talijana. Od vlaka do taksi stanice uspjela je jednog udariti šakom u lice, a drugog nogom u koljeno. Kako bi privukli mušterije taksi vozači su kroz prozor nadvikivali ostale i nisu se trudili izaći iz vozila. Pogrebenoja je ušla u prvi taksi na koji je naišla i dala vozaču papirić s adresom blizu mjesta gdje Via del Corso presjeca Via Crescenzio. Njezin hotel Corsair se nalazio četiri kilometra udaljen od Vatikana i smo dva ugla dalje od Tibera. Prijavila se pod imenom Sharon Jeune, kako je pisalo u njezinoj francuskoj putovnici. Odveli su je u sobu. Zaključala je vrata i spustila se u kadu punu mlake vode, koja je imala boju hrđavih cijevi. Sljedećeg jutra očistila je pištolj i namjestila prigušivač. Ponijela je tri spremnika s devet metaka i vježbale je njihovu brzu izmjenu. Za razliku od većine žena Pogrebenoja je voljela vatreno oružje, osjećala se sigurnijom kada je u ruci osjetila njegovu težinu. Po Petrovljevim uputama ručala je u jednom restoranu s terasom, čije je ime prevedeno glasilo Kuća izvrsnog izbora, što je i bila. Naručila je malu bocu Chiantija i neku vrstu tijesta punjenog ribom, koje imalo jak miris po jodu i bijelom luku. U. trenutku kada je počela jesti, u restoran uđe jedan grbavi svećenik i poslije glasnog i prijateljskog razgovora s vlasnikom, priđe njezinom stolu . Djelovao je bezopasno, čak i slabašno sve dok nije primijetila kako je promatra. "Signorina, ispričavam se, ali restoran je danas krcat. Smijem li sjesti za vaš stol?“ Talija baci pogled unaokolo. Bilo je nekoliko praznih stolova. "Kako želite, oče.“ Starac se s mukom smjesti na stolicu i svoj drveni štap zakači na rub stola. "Toplo je", kaže i bijelim, lanenim ubrusom obriše oznojen vrat. Za samo nekoliko minuta konobari su ga okružili, raspitivali su se za njegovo zdravlje, molili ga za blagoslov koji bi on brzo promrmljao i mahnuo rukom prema njima. Dok je njegovo jelo stiglo na stol, njezino se već ohladilo. Pogrebenoja ga je promatrala dok se s oduševljenjem bacio
na hranu, po bradi mu je curio crveni umak, a stol je bio prepun mrvica. Kada je bio pri kraju, primijeti da ona uopće ne jede. "Ne sviđa vam se ovo jelo?“ "Ne znam, ohladilo se.“ Lako se udari po grudima. "Mea maxima culpa", kaže i podrigne se. "Moja krivica." Obriše usta drugim ubrusom. "Bio sam uvjeren da vi Rusi volit e jesti hladno jelo". Po osmijehu koji se pojavio na njegovom licu Talija je shvatila da je uspostavila vezu. 84 3. travanj 1946., 21:00 Ezdov je sjedio leđima oslonjen na Bailova s oružjem u krilu. Po Bailovom dubokom disanju se moglo zaključiti da je već zaspao. Nalazili su se škriljcu boje hladnog pepela. Ispod stijena slijevao se potočić koji se žurno gubio u daljini . Potok je napravio udubljenje u stijeni i stvorio udubinu u kojoj se zadržavala voda. Dva Rusa s u imala pregled na cijeli potok i klanac. Nitko se do njih ne može spustiti bez puno truda i buke, posebno noću. Čak se i danju teško spuštalo niz tlo od škriljevca, ali vrijedilo je truda. Njihovo sklonište je potpuno sigurno, u njemu mogu spavati. Nijemce su progonili samo danju. Noću im je bilo potrebno sigurno mjesto čija konfiguracija je omogućavala da čuju ako im se netko približava i da mogu noću spavati. Nisu smjeli dozvoliti da ne spavajući gube energiju, pa su pažljivo birali mjesto na kojem će provesti noć. Ezdov je netremice u mraku gledao prema dolje u vrtlog i žvakao komad sušene govedine koja je imala okus po dimu, ali je smanjivala apetit. Bailovo ujednačeno disanje počelo je utjecati na njega. Traganje je bilo naporno, ali uživanje u divljini godilo je i Bailovu.'To nije bilo zbog razgovora, jer su rijetko pričali. Prije bi se reklo da su njih dvojica uživali u zajedničkoj šutnji. Svu snagu su štedjeli za uspješnu potragu, i obično su se sporazumijevali rukama. Ponekada bi im se pogledi sreli ili bi samo nešto promrmljali. Riječi nisu bile potrebne u istinskom prijateljstvu. Ezdov se vratio u prošlost, u mladost. Nalazio se na travnatoj obali iznad široke rijeke Amur pune virova. Dolje, na šljunku, u plićaku veliki, crni medvjed je lovio ružičastog lososa. Promatrao je životinju i osjećao je u sebi buđenje nečeg neobičnog. Riječima nije mogao izraziti što je to, ali osjećao je bliskost s tim crnim, sjajnim krznom i kao velikim, bijelim dijamantom na grlu. Poslije nekoliko trenutak stavio je oružje na rame i nesigurnim korakom se spustio na obalu i prošao k grebenu. Životinja ga je gledala kako joj se približava i podiglaje njušku da osjeti njegov miris, a zatim se vratila velikom lososu koji se bacao pod njezinim šapama. Ezdov je stigao do spruda i prišao prema medvjedu koji je stajao na drugom kraju. Medvjed je na posljetku zaboravio na hranu i čekao da mu se Ezdov približi. Spustio je glavu i neprekidno treptao, pokušavajući izoštriti sliku čovjeka svojim kratkovidnim očima i frktajući kako bi osjetio miris. Otvarao je i zatvarao gubicu uz glasno zveckanje zubima i na taj način opominjao pridošlicu da se udalji. Zvuk se zlokobno širio duž riječnog korita. Zatim se okrenuo prema nazad sve dok mu zadnje šape nisu bile u vodi, i ukopane u šljunak, te ga je počeo čekati. Uši su mu bile polegnute uz glavu, mišići na leđima su mu se grčili i opuštali uslijed čega mu je grba na leđima podrhtavala. Kada se Ezdov zaustavio na udaljenosti od nekoliko koraka začulo se muklo rezanje. Odjednom je životinja prestala disati i sva se odrvenila od nakupljenog zraka koji je držala u sebi. Zrak je ispustila uz glasan zvuk i podigla se na zadnje šape. Ezdov je koraknuo naprijed i čvrsto zagrlio medvjeda, koji je nastavio huktati, okrećući se zajedno s njim, a niz gubicu mu se slijevala pljuvačka. Poslije nekoliko trenutaka Ezdov je oslobodio životinju i povukao se nekoliko koraka unatrag, i spustio ruke na njegovu gubicu i tako je držao nekoliko trenutaka. Ezdov se sjećao ovog događaja tako živo kao da se upravo dogodio. Otac mu je ispričao da Ru s iz Sibira postaje muškarcem nakon što zagrli medvjeda. Svaki čovjek u divljini bira drugu životinju i zagrljaj se može drugačije izvesti. Za Ezdova je to bio ples s divljim medvjedom na šljunku na obali rijeke Amur uz glazbu koju su stvarali lososi iskačući iz vode i udarajući u stijenu. Kao dječak, u selu blizu Bajkalskog jezera, Ezdov je često slušao starce kako prepričavaju doživljaje iz mladosti. On je znao čitati, ali starci su bili nepismeni, pa su se umjesto toga oslanjali na svoje i tuđe sjećanje za prijenos svojeg života i iskustva plemenu. Prvi Ezdov koji se našao u Sibiru bio je Jatčak Ezdov koji je jahao s kozacima 1581. godine. Osvajači glavnog grada Sibira su oteli Uzbecima i Jakutima djevojke i zapalili su ono malo grada što je postojalo, a glave sibirskih vođa su ostavili na oguljenim kolcima od borovine kao opomenu drugima koji su se namjeravali suprotstaviti kozačkoj vojsci Ivana Groznog. Petar Veliki je prognao Gelmuta Ezdova u Sibir zajedno s drugim kozačkim vođama oko 1700. godine. Od Gelmutovog sjemena su potekle generacije Ezdova. Iako nije znao točan broj generacija između Gelmuta i sebe, Ezdov je osjećao toplinu krvne veze. Klan Ezdov se širio prostranstvom Sibira. Bili su lovci, ribolovci, istraživači, vojnici, policajci, svećenici, čak i školovani ljudi. I svi su bili neobično ponosni na svoje porodično ime, slobodan duh i besprijekornost koja se ogledala u osjećaju dužnosti i potpunom poštenju. Govorili su da je njihova krv temelj istočne Rusije. U mladosti je Ezdov bio apolitičan iako je obiteljska povijest bila upletena u rusku politiku. Imao je osam godina kada je buknula velika revolucija, ali to je imalo slab utjecaj u njegovom selu, jer su čak i ljudi plave krvi živjeli od danas do sutra. I dalje se zabavljao, postavljao zamke i uvlačio se u krevete djevojaka i udanih žena, i na taj način stjecao svoja prva iskustva u životu. Više je volio samoću strmih planina, plava jezera i zelene šume. U trgovačkom gradu na rijeci Leni, gdje je trgovao krznima, njegova roba postizala bi najvišu cijenu kod trgovaca iz Moskve. Ezdov se jasno sjećao najranijeg djetinjstva. Nije mogao nabrojati koliko je životinja ulovio, ali se sjeća što je sve nalazio u zamkama koje je postavljao tijekom sezone lova, kao i karakteristike svake životinje. Nekoliko godina poslije revolucije bilo je pokušaja odvajanja Sibira od Rusije. Pokrajina nije imala nikakav pravni niti politički status, već je imala samo ime. Ali ljudi na zapadu sovjetske države koji su uočili što se događa odlučili su to isto napraviti. Izgrađene su tvornice, gradovi su se širili i ljudi su imali posao. Po mišljenju nekih, došlo je vrijeme za spajanje istoka i zapada, iako se mnogi od njih nisu slagali. Iako je Ezdov sebe smatrao Sibircem, njegovi su korijeni bili ruski. Za
njega su te dvije stvari bile iste i nije imao strpljenja za ljude koji su se zalagali za odvajanje. Ali kako je prolazilo vrijeme osjetio se utjecaj visoke politike na malo selo. Njegova obitelj razgovarala je o tome sa susjedima, ali nitko se nije trudio učestvovati u tim događajima. Po njegovom mišljenju, štogod da se dogodi, na njih to neće utjecati, previše su beznačajni i udaljeni da bi ti događaji imali značajan utjecaj za njih. Ali nisu bili u pravu. Na kraju je sukob došao i do njih. Jednog dana ruski vojnici su se pojavili u selu i raspitivali su se za Ezdova. Uzbek po imenu Muvlovlovič bio je jedan od političkih vođa ustanka koji je ugušen u Sibiru. Većinu njegovih pristalica i suučesnika su uhvatili i likvidirali, ali Muvlovlovič je uspio pobjeći na sjever u pravcu rijeke Lene. Iako je Ezdov tek napunio dvadeset godina, bio je već poznat, pa kada su ruski vojnici tražili dobre vodiče, njega su predložili. Željeli su da im pomogne uhvatiti zločinca i on je pristao, više iz ljubavi prema lovu nego zbog političkog uvjerenja. Ezdov je poveo vojnike uz rijeku Lenu, i prešli su više od osam stotina kilometara prije nego što su uhvatili Muvlovloviča i šačicu njegovih kontrarevolucionara. Tijekom mjeseci koje su proveli zajedno na zadatku, Ezdov je počeo poštivati opredijeljenje ruskih vojnika, i kada se vratio tražio je da ga prime u partiju, što su i učinili. Od tog trenutka više nije bilo važno lovi li čovjeka ili životinju . Nije ga mogao zavesti nikakav pogrešan trag, svjež ili star. U toj vještini nije mu bilo premca. I tako se jednog dana Ezdov našao ispred niskog čovjeka u crnom koji je podsjećao na jastreba i govorio je tihim, gotovo ženskim glasom. Nije mu bilo odmah jasno što Petrov nudi, ali je u tom malom čovjeku osjetio nešto temeljno i vrijedno divljenja, te je pristao pristupiti Grupi za specijalne zadatke. Svoje voljen e planine napustio je 1942. godine i uputio se prema zapadu, u Moskvu, prvo jašući na konju, a zatim vlakom. Od tada se nije vratio u Sibir. Ezdov je sjedio okružen mirom Thuringenske gore i razmišljao o svom njemačkom plijenu. Prije se nije niti jedan čovjek osim Muvlovloviča kretao poput životinje, kao što se kreće ovaj trio koji sada love. Otkako s u im ušli u trag, Rusi su dvostruko ubrzali ritam pješačenja prema jugu kroz zamršeni greben i dolina. Nijemci su vodili, ali čak niti Ezdov nije mogao procijeniti koliko su udaljeni. Cilj im je stići plijen i pratiti ga, ali Nijemci su vješti, izgleda da su na istoj udaljenosti kao kada su krenuli. Brumm zna što radi. Često se Ezdov zaplitao na lažni trag koji je svaki put zahtijevao puno vremena za vraćanje na pravi put. To ga je istovremeno i brinulo i davalo mu je novu snagu, jer je uživao u lovu. Bilo je jasno da je Nijemac stručnjak i koristi prednosti terena. Znao je zamesti trag, čak i u kraju u kojem to nije mogao lako napraviti, uspio je osigurati odmor svojoj grupi. Kako je vrijeme prolazilo raslo je Ezdovo divljenje prema Brummu. Današnji dan je bio najteži do sada. Nijemci su prošli stjenovitim predjelom koji je savršeno podatan za iznenadnu izmjenu pravca. Rusi su proveli cijelo popodne metodično prateći sve veće krugove, dok na posljetku Bailov nije pronašao djelić sive mahovine s nepoznatim otiskom pete. Nisu mogli vidjeti Davidovu zvijezdu, ali se uleknuće na toj strani naziralo i znali su da to mora biti otisak od njihovog plijena. "Izgleda da su krenuli prema istoku", kaže, čučeći iznad traga i gledajući u tom pravcu, kao da ih vidi ispred sebe. "Po svemu sudeći. Ali u pitanju nije običan čovjek. Cijelo vrijeme nas navodi na pogrešan trag.“ "Ovaj otisak je istočno od mjesta gdje smo ih izgubili, i izgleda okrenuto prema istoku, ako jedan jedini otisak može biti bilo gdje okrenut.“ "Istočno prema našim jedinicama. Nema logike." "Možda oni ne znaju gdje su naše jedinice.“ Ezdov tiho zabrunda. "Znaju. Ne znam kako, ali njihova staza prema jugu je bila nevjerojatno precizna. Imaju informacije - možda i kartu. Oni točno znaju gdje smo mi, a gdje Amerikanci.“ "Ako je tako, čudno je da se kreću prema istoku. To je iznenađenje. Tko bi to očekivao?“ Sibirac se nasmiješi. "Brumm poznaje psihologiju lova. Ne trebaju ići prema istoku, pa stoga moraju prema istoku. A ako krenu prema istoku, u opasnosti su da ih uhvate, prema tome ne mogu u tom pravcu. Shvaćaš koliko detaljno razmišlja, koliko je složen? On nam pruža samo jedno rješenje. To nije ništa, ali zna da ćemo pasti u iskušenje da ga prihvatimo, jer to je sve što imamo. Shvaćaš li? On nam je ovo pružio. Rješenje glasi istok; mi idemo na zapad.“ Naposljetku su pronašli novi trag u smjeru zapada, kao što je Ezdov i pretpostavio, zaokret od gotovo devedeset stupnjeva u odnosu na kurs prema jugu. Prije nego što se smračilo pronašli su stijenu na kojoj će provesti noć. Sada je Ezdov osjećao kako ga hvata san, osjećao je sve veću težinu, i ukazao mu se Talijin lik pred očima. Vidio je njezinu crnu kosu, bistre, smeđe oči i grijao ga je njezin miris dok se s tugom u srcu prepuštao snu. 85 3. travanj 1946., 21:30 Tijekom jeseni i zime otac Nefiore se navikao na udoban život u župi Wetter. Stari svećenik, otac Jarvik, rodio se na Češkoj gori, na zapadnoj granici Čehoslovačke. lako se približavao sedamdesetoj godini, starac je bio snažan i bistrog uma, njegov oštar i otrovni jezik nije štedio zablude župe. Njegova naređenja su se slušala bez prigovora, a pastor je bogato nagrađivao odanost. Otac Jarvik je bio neiscrpan izvor odjeće, hrane i alata. Kada je netko od vjernika imao poteškoće s vlastima, on bi posredovao, a kada bi iskrsnuli obiteljski problemi, on bi ih rješavao. Tijekom nekoliko mjeseci koje su proveli zajedno, otac Nefiore je primijetio da njegov kolega vodi dvostruki život. Danju je bio oličenje božjeg pastora, noću je postajao potpuna suprotnost. Mala župna crkva nosila je ime Stradanja Spasitelja, naziv koji je za oca Nefiora dobivao sve dublji smisao dok je promatrao starog svećenika kako vodi, po svemu sudeći, zbrinjavanje bjegunaca. Dva do tri puta tjedno bijedno odjeveni nepoznati ljudi oba spola i različitih godina dolazili bi u crkvu. Često bi stizale cijele obitelji, obično bi žena dolazila na vrata da porazgovara s ocem Jarvikom. Često je Nefiore s prozora vidio ostale kako skriveni čekaju da se razgovor završi. Ponekada je, posebno po lošem vremenu, otac Jarvik vodio nepoznate u podrum parohijske kuće da prenoće, znao bi ih nahraniti, i dao im pokrivače i poljske krevete. Gosti bi uvijek otišli prije nego što su se pojavile prve zrake Sunca. Otac Nefiore je mnoge večeri provodio u samoći, dok je otac Jarvik putovao u nepoznatom pravcu, iz razloga koji se nisu spominjali. Starac bi jednostavno prije polaska rekao da će biti odsutan jednu noć, ili nekoliko dana, i uvijek se vraćao
u dogovoreno vrijeme. S vremenom je otac Nefiore preuzimao sve brojnije poslove u parohiji: vodio bi službu, držao satove vjeronauka za seosku mladež, krstio i vjenčao, brinuo se o bolesnima, onima na samrti i rješavao probleme župe. Počeo je koristiti vlastito ime i otac Jarvik je na jednoj nedjeljnoj službi objasnio da je novi svećenik Talijan njemačkog podrijetla i da ga je biskup poslao kao pomoć. Mještani su brzo prihvatili Nefiorea, njegova driješenja su bile u skladu s počinjenim grijesima, ne i pretjerano stroga, znao je saslušati, ali se nije ustručavao iznijeti svoje mišljenje. Žene, posebno starije koje su bile privržene svećenicima su ga voljele. Zamjerali su mu jedino izvjesnu uznemirenost, kao da se osjeća krivim zbog nečega, iako samo bog zna kakve grijehe može imati svećenik na savjesti. Tome nisu pridavali neki veći značaj, već su to jednostavno pripisali njegovom stranom podrijetlu. Bila je večer. Nefiore je bio u kuhinji i kuhao je krvavice u velikoj posudi, kada se iz podruma pojavio otac Jarvik, protegne se i nalije si veliku šalicu vruće kave iz lončića koji je stajao na peći cijeli dan i sjedne. Nefiore spusti tanjur s kobasicama prvo ispred njega, a zatim i za sebe. Jarvik nije uopće pogledao hranu, već je netremice gledao mlađeg svećenika. "Ovamo si došao po zadatku", kaže stariji svećenik poslije kratke šutnje. "Vrijeme je da ideš.“ "Kamo?" uznemireno upita Nefiore. Jarvik ne odgovori, već obuče vuneni kaput, stavi šešir i izađe. Nefiore zgrabi debeli ogrtač s kapuljačom i potrči kako bi ga stigao. Uzeli su Jarvikovu ogromnu, crnu kobilu s gustom dlakom i upregli je u malu, lagan u jednoprežnu kočiju . Nefiore je primijetio kako je nesigurna, gotovo se ljuljala dok je čekala daje upregnu i pomislio je kako je to od starosti. U prostor za prtljagu natovarili su nekoliko paketa i dvije košare kruha, a zatim se tiho odvezli iz Wettera pored ruševina dvorca na obližnjem brežuljku. Nekoliko vatri je svjetlucalo poput metaka između zidina dvorca. "Katolici?" upita Nefiore. "Tko zna?" odgovori Jarvik. "Šuma je postala pravi etnički paprikaš, sjecište svih mogućih naroda." Nasmije se vlastitoj šali. "Beskućnici - izbjeglice iz istočne Njemačke i Poljske, Ukrajinci, Česi, Litvanci, Hrvati i desetine drugih narodnosti.“ Put je u gustoj šumi crvenog bora postajao sve uži i na kraju se pretvorio u stazu. Grane drveća su ih šibale, a veliko grumenje žitkog blata se lijepio za odjeću dok su velikom brzinom jurili kroz gustiš. "Oče Jarvik!" poviče Nefiore dok se pokušavao zaštitit od granja. "Usporite - prije nego što oslijepite konja!" to mu je prvo palo na pamet, iako se zapravo više brinuo za sebe. Stari svećenik se samo nasmije i pucne bičem. "Već je slijepa! Zato tako dobro drži pravac! Ne brini oče, nećeš stradati.“ Poslije dugog, brzo g galopa, otac Jarvik uspori i Nefiore malo odahne. Životinja se kupala u bijeloj pjeni i teško je dahtala. Oblaci toplog zraka šumno su izlazili iz njezinih pluća. Talijan je opet uočio da u šumi, svuda oko njih, plamtenje vatre s obje strane staze. Starac zaustavi kočiju i pruži mu uzde. "Ovdje moram nešto obaviti. Neka malo pase - samo joj prepusti uzde, ona već zna što treba raditi - i ne izlazi iz kočije." Zatim nestane u tami. Nefiore osjeti kako ga obuzima jeza na hladnom, noćnom zraku. Povuče kaput do brade i skupi se. U početku je mislio kako osjeća nelagodu zbog hladnoće, ali ubrzo shvati da ga netko promatra iz mraka. Nije ih mogao vidjeti, ali je znao da su oko njega i da ih ima puno. "Ti nisi Nijemac", glasić iz tame ga optuži. "Tko to u mraku vidi dobro kao i slijepi miš?" on uzvrati. "Nije mrak. Zapalili smo vatre. Mrak će biti kada se budu ugasile." U mladom glasu se raspoznao strah i plahost. "Zašto misliš da nisam Nijemac? Možda sam Rus.“ "Nisi", promukli glas se začuje. "Ivani smrde kao mokraća na smrznutom tlu. Nisi Rus." "Ja jesam Nijemac,“ "To pokušavaš biti", zapijeva novi glas . "Ali govoriš s naglaskom. Neznatnim, ali se ipak primjećuje. " Ženski glas ih prekine. "Jesi li sa starim svećenikom?" U pitanju nije bilo naklonosti. "Nije, on je sa svećenikovim konjem", netko kaže i svi se oko njega nasmiju . "Taj konj ima opasno društvo", netko preteći kaže. Prije nego što je Nefiore mogao smisliti neki prikladni odgovor, Jarvik se vrati i popne se na kola. "Vidim da zabavljaš moje stado", kaže i nasmije se. "Tko su ti ljudi?“ "Ne znam im imena. Za mene su isto Što i moji vjernici. To je dovoljno.“ Nakon što su izašli iz šume, vozili su se još neko vrijeme seoskim putem i prošli kroz nekoliko zaselaka. Postepeno se put popeo i na posljetku svećenik skrene na puteljak koji se vijugavo uspinjao uz strminu. Opet su zašli u šumu, ali sada je drveće bilo veće i širilo se nad njima kao veliki kišobran koji zaklanja zvijezde. Putovali su brežuljkastom stazom gotovo cijeli sat penjući se sve većom krivinom. "Odozdo nije izgledalo tako strmo", primijeti Nefiore. "Varljivo mjesto", jednostavno odgovori starac. Put je ponovo bio ravan iako se opet uspinjao. Kobila je soptala i često klizila na blatnjavom putu, bokovi s u joj se moćno nadimali, ali se ujednačeno kretala. Nefiore je u mraku uspio vidjeti obrise crkvice na samo m vrhu. Kada su se približili, vidio je da su zidovi obojani bijelo, a oko crkve se nalazila visoka željezna ograda. Pored puta je bila još jedna kamena zgrada, veća od crkve, vjerojatno štala, pomisli Nefiore. "Kakvo je ovo mjesto?" upita. "Za tebe, moj dragi prijatelju, ovo je sudbina." Jarvikov glas bio je tih, ali jak. Nefiore osjeti jezu. Svećenik zaustavi dvokolicu. "Siđi, oče." Nefiore posluša. Paket umotan u tkaninu mu padne ispred noge. "Ne znam točno kakav zadatak imaš, oče, ali ovdje započinje. Trebaš prenijeti izvjesne upute, ako se ne varam.?'„ "Da.“
"Sehr gut. I znaš lozinku?" "Da, to je...“ "Ništa mi ne govori! Mene se to ne tiče. Moj zadatak je tebe dovesti ovdje. Rekli su ti koliko je ovaj zadatak važan." "Da.“ "U potpunosti razumiješ što se od tebe traži?" Starac je jasno dao do znanja na što misli. "U crkvi ćeš imati dovoljnu zalihu hrane. Molim te da ne izlaziš iz crkve. Paket pod svaku cijenu moraš predati dalje.“ "A ostali?“ Jarvik se zahihota. "Nema ostalih. Sam si, oče. Ova crkva je najstariji zidani dokaz prisustva čovjeka u sjevernoj Europi. Prava starina, starija je od Rima. Nekada je ovdje stajal a keltska tvrđava, spomenik drevn e civilizacije koja je barbare držala na odstojanju. U ovoj šumi je primitivni čovjek lovio vukove kopljem od bijeloj jasena, i od tada se ovdje nije ništa promijenilo. Zbog vlastite sigurnosti i važnosti zadatka, ne izlazi iz crkve.“ Znači, stigao je. Mala, kamena crkva u tami njemačke sume. Cijelo vrijeme je znao da postoji zadatak, ali sada je pred njim i nema vremena za razmišljanje. Toliko je bio zauzet poslovima u parohiji, da je tu činjenicu potpuno zaboravio. Uplašio se. "Oče Jarvik, mogu li se ispovjediti?“ Starac nešto promrmlja, i Nefiore klekne u blato pored dvokolice. Otac Jarvik ga odriješi grijeha i krene niz planinu. "Kako se zove ovo mjesto?" poviče za njim Nefiore dok se udaljenost između njih povećavala. "Christianburg. Ovo je Christianburg.“ "Neka te Bog prati", kaže Nefiore u sebi. "Izvrši svoju dužnost", dovikne mu Jarvik dok je slijepa kobila sve brže jurila niz strminu. Nefiore pogleda na sat. Pola sata do ponoći. 86 4. travanj 1946., 02:00 Tri čovjeka su stigla u divljinu Christianburga usred oluje koja je iznenada izbila i ogoljelo drveće zapljusnula ogromnim kapima kiše. Šuma je prigušila zvuk oluje, pa se činilo kao da iz daljine dopiru zvuči oružane borbe. Herr Wolf je pogodio gdje se nalaze i time iznenadio svoje suputnike. "Poznajem ovaj kraj", kaže. "Onaj kreten Goring mi je često dosađivao beskrajnim pričama o korištenju šuma, dvaput me je ovdje doveo. Jeste li znali da je ta izdajnička svinja bio ministar za šumarstvo u Reichu? Bavio se s tim i nije se smirio dok mu nisam dodijelio zvanje. S obzirom na neuspjeh u zrakoplovstvu, trebao se opredijeliti za lov na sitne životinje koje se ne mogu braniti." Gađenje u njegovom glasu je bilo očigledno. "Kreten" je bio njegov omiljeni epitet za sve koji su u nemilosti. "Evo crkve", kaže Brumm. "Bolje poznajem predio od tebe", obrecne se Herr Wolf. "Ima povijesnu važnost. To je stara crkva sagrađena na mjestu gdje se nekada nalazila keltska utvrda. Sve je to doprinijelo uzbudljivosti naše male avanture, zar ne narednice?“ Herr Wolf se stalno ulizivao naredniku Rau, koji se uglavnom nije osvrtao na starčevu pažnju. Služio je jedino Fuhreru kao nacionalnom simbolu, a sasvim je drugo služiti ovom čovjeku koji ima tu titulu. Bradonja je odavno prevladao svoje razočaranje, nastavio je obavljati svoju dužnost vjeran pukovniku i SSovskoj organizaciji. Još mu je uvijek bilo zlo pri pomisli na ubojstvo djevojaka, da su on i Gunter bili sami, one bi još bile žive. Potpuno mu je bilo nestvarno da su on i pukovnik izvršili takav zločin, a uzrok je bio Herr Wolf. Kao njemački vojnici i profesionalci, morali su izvršiti svoju dužnost, ali noću kada je sam ležao na vlažnoj travi i smrzavao se, dužnost mu nije mogla biti utjeha za veliku prazninu koju je osjećao. Nedostajale su mu valkire. Rijetko bi se netko nadao ovakvoj sreći. Kako je Gunter provodio sve više vremena s Waller, on je morao voditi brigu o preostalih pet djevojaka. I kako se samo brinuo o njima! Najteže je podnosio gubitak njihovog društva i mladenačke bujnosti. Sada, poslije dvadeset dana na putu, osjećao je želju za ženom. To gaje mučilo, tijekom duge karijere nikada nije bio plijen tako snažnih osjećaja. Žene su za njega predstavljale zalogaje koje bi progutao za vrijeme odsustva, nikada dok je na dužnosti. Nikada nije niti sanjao da bi ga gubitak djevojaka mogao toliko rastužiti. Brumm je odlučio iskoristiti neočekivano zanimanje Herr Wolfa za geografiju. Napravio je maleni zaklon od šatorskog krila i raširio kartu. Baterijom je pokazao Herr Wolfu kartu i upitao ga za mišljenje. "Prema mojoj procjeni nalazimo se tu negdje, slažete li se sa mnom?“ Herr Wolf je uzeo bateriju i pažljivo proučavao kartu na nekoliko trenutaka, a zatim izjavi da su malo dalje od cilja koji je Brumm ocijenio. Bez obzira što je Brumm rekao o njihovom položaju, Herr Wolfova procjena se razlikovala tek toliko da potvrdi da je on stručnjak i to se ponavljalo. Ne uzimajući u obzir njegovo mišljenje, Brumm ocijeni da će stići na kraj ovog dijela puta za kraće od sata, ali svojim pratiocima nije ništa rekao. Ispostavilo se da je u pravu. Popeli su se do vrha dugog grebena, ušli u šumu i pronašli veliki proplanak obrastao travom do koljena. Pukovnik je tihim zviždukom pozvao narednika. Kiša je i dalje padala i vidljivost je bila slaba, ali uvježbanim okom uspjeli su razabrati obrise male građevine u dnu livade. "To je crkva", kaže Brumm. "Ima dva ulaza, jedan s groblja s ove strane, drugi na drugom kraju zgrade. Povedi ga i štiti nas." Nagnuo se prema naredniku. "Ovdje dobivamo isprave, Hanse, inače smo izgubljeni. Ako im se nešto dogodi, pod svaku cijenu ih moraš naći." Visoki narednik progunđa u znak razumijevanja. Herr Wolf je hodao neposredno iza njih kad su se uputili prema zgradi hodajući u cikcak liniji po rubu polja. Sto su bili bliže crkvi to su je bolje vidjeli. Bila je jezivo bijela, iako nije bilo mjesečine činilo se kao da sija. Crna, šiljasta željezna ograda u visini grudiju označavala je crkveno područje. Unutar nje su bili nakošeni nadgrobni spomenici, od kojih su neki čak i bili srušeni. Brumm prebaci Herr Wolfa preko ograde, a onda sačeka da narednik zauzme položaj iza malog uzvišenja udaljenog samo nekolik o metara od sporednog ulaza. Narednik ostavi njih dvojicu i, držeći se zida, u čučnju obiđe crkvu. Zastane ispod pročelja, ali samo su kišne kapi ispunjavale noć. Iako je bio mokar i smrznut, odgovaralo mu je ovo vrijeme, jer se mogao potpuno sigurno
kretati. Zaustavi se u blizini sjenke uz vrata, pažljivo pričvrsti prigušivač na pištolj i pritisne kvaku na vratima. Uz neznatni zvuk vrata popuste, kada je osjetio da se reza podignula, vrata odškrine tek toliko da se može uvući unutra. Na malenom oltaru gorjelo je nekoliko svijeća. Kapu stavi u džep, skloni mokru kosu s čela i krene kroz crkvu što je tiše mogao, pokušavajući prigušiti bat mokrih čizama. Izgledalo je kao daje crkva prazna, ali pred malim vratima s jedne strane oltara začuje ujednačeno disanje usnulog čovjeka. Proviri unutra i ugled a ga pored zida s druge strane. Provjeri ima li nekoga iza njega i još jednom dobro promotri unutrašnjost crkve da vidi ima li još vrata osim onih koje je čuvao Bradonja. Tada čvrsto stegne pištolj, duboko udahne i u jednom skoku se nađe ispred čovjeka koji je spavao i snažnim pokretom ga okrene na leđa. Klekne i uperi mu cijev pištolja u glavu. "Ni riječi", zareži. Čovjek ga zbunjeno pogleda i pospano zatrepće pokušavajući se razbuditi. "Vukodlak", kaže Brumm. "Mitska zvijer", promuca čovjek. "Ovdje ih se ne moraš bojati." Na ove riječi Brumm počne lakše disati. Čovjek klimne glavom i pokaže na paket na okruglom stoliću u uglu sakristije. "Dodaj mi ga", naredi mu Brumm i gurne ga naprijed. Čovjek jedva održi ravnotežu i nespretno dohvati paket. "Otvori ga", kaže mu Brumm. Čovjek je uzrujano trgao platno sve dok se sadržaj paketa nije rasuo po stolu. Pukovnik ga gurne koljenom, i spusti mu cijev pištolja na potiljak. "Ne razmišljaj preglasno, prijatelju moj." Baterijom osvijetli i promotri sadržaj paketa. Sve što je očekivao je bilo tu. Uhvati čovjeka za ruku, podigne ga i gurne prema vratima. Na sporednom ulazu u crkvu zazviždi za znak i Bradonja mu odgovori. Plamen obližnjih svijeća se zaleluja kada su se vrata otvorila. Kada su dvije tamne prilike uletjele unutra otac Nefiore je drhtao. '"Iza oltara se nalazi soba", kaže Brumm. "Na stoliću, u uglu je paket.“ Niži od njih dvojice se progura pored svećenika i uleti u sobu, ali ubrzo se ponovo pojavi. "To stavi u svoju torbu", naredi Brumm. Nefiore je zapanjeno gledao kako se čovjek spušta na koljena i otvara torbu. Kada je ustao, svjetlost baterije jasno osvijetli njegov lik, i Nefiore, kada ga je prepoznao, uz glasni zvuk zadrži dah. Na taj zvuk Brumm se okrene i vidi kako svećenik i Herr Wolf stoje licem u lice. Svećenik je širom otvorio oči i usta. Tisuću slika mu je prelijetalo pred očima i začuo je u mislima Fuhrerove riječi: Ne tiče nas se njihova politika. Svi su oni katolici. Brumm je izveo Nefiora u noć i kišu. Brzo su se kretali preko groblja i zaustavili su se samo jednom kada su dizali svećenika koji je pao nakon što se spleo o polomljeni spomenik. Kada su stigli do kraja groblja Brumm naredi da ga pričekaju. Preskoči željeznu ogradu i nestane u tami. Kada se vratio, pomogao je svećeniku prebaciti ga preko ograde. Prešli su preko polja i zaustavili se pored polukružne gomil e kamenja. "Pomaknit e ih", naredi Brumm svećeniku koji se odmah bacio na koljena i počeo grčevito micati kamenje. Nefiore je raskrvario ruke, i kada je sklonio jedan dio kamenja, ugledao je debele daske, ali je bio toliko slab da ga je Brumm odgurnuo na travu. Bradonja ga zamijeni i podigne stare daske koje su skrivale bunar. Kako bi ocijenio dubinu Brumm u njega baci kamen veličine šake i zadovoljno zabrunda kada se udar kamena jedva začuo. "Ako se želiš pomoliti bogu, sada je zato došlo vrijeme", kaže svećeniku. "Imajte milosti", molio je Nefiore. "Imam", odgovori Brumm. Nefiorove krunice zazveckaju kada ih je izvadio iz džepa, a ostala trojica su mirno čekala dok je klečeći mrmljao molitvu. "Požuri", ljutito prošapta Brumm. "Ne možemo čekati cijelu noć." Čim je Nefiore završio i prekrižio se, Brumm ga jednim metkom prostrijeli u glavu. Bradonja gurne tijelo u bunar, s glavom prema dolje. Dok je Herr Wolf stajao u blizini prekriženih ruku dvojica vojnika su ponovo zatvarala bunar. Zadovoljni što se leš neće tako lagano otkriti, krenuli su preko polja žustrim korakom i kretali su se tim tempom skoro cijeli sat. Na posljetku su se smjestili pod stijenom u jednom uleknuću. Nije bilo duboko, ali je pod bio suh i zaklonjen od vjetra koji je puhao sve jače, što je bio znak da će se oluja možda stišati. Brumm je otvorio Herr Wolfovu torbu i izvadio tri diplomatske putovnice sa službenim pečatom Vatikana. Dva vojnika se nasmijaše jedan drugome, dok se Herr Wolf sklupčao i namršten zaspao. 87 4. travanj 1946., 08:00 Dok su Bailov i Ezdov prelazili preko polja oko crkve u Christianburgu kiša je jako padala. Kretali su se pognutog tijela kroz travu s napetim okidačem na oružju. Trag je nestao prije nekoliko sati, ali Ezdov je bio uvjeren da njegov plijen ide ravnom linijom i žurili su se kako bi ih sustigli. Sibirac je znao da im se može dogoditi da potpuno izgube Nijemce ukoliko kiša nastavi padati, i zato ih moraju što prije stići. Kada su tog jutra krenuli, imao je dojam da ih dijeli samo nekoliko sati hoda. I kada se trag izgubio u kiši, on se i dalje čvrsto držao istog kursa, računajući na sreću da prije ili kasnije opet naiđu na njihov trag ili ih prestignu. Kada su u daljini ugledali crkvicu, Bailov izvije obrve kao da pita: Što misliš? "Ovdje je drugačiji predio. Već dva dana nismo naišli ni na jedno naselje. Nema ljudi. Sada znamo zašto su išli u ovome smjeru - ovo je bio njihov cilj", kaže Ezdov. "Hoćemo li ući?“ Ezdov u znak odgovora samo stegne remen i provjeri oružje. "Naši Nijemci neće biti unutra", kaže, "al i možda ćemo zateći nekog drugog." Izađu na čistinu i razdvoje se, komunicirali su samo brzim pokretima ruku. Bailov zastane s jedne strane crkve, Ezdov je obiđe i vrati se. Dogovorili su se da će ući istovremeno, svatko na jedna vrata. Odavno su shvatili vrijednost izravnog napada i sada su podešavali satove, zauzeli položaje i gotovo istovremeno uletjeli u crkvu. Izgledalo je kao da u crkvi nema nikoga. Brzo su je temeljito pretražili i u sakristiji pronašli tragove nečijeg nedavnog
boravka. Na stolu su zatekli nekoliko okruglih kruhova, nekoliko američkih konzervi s oznakom Crveno g križa i komade kuhanog mesa. Bailov pomiriše hranu, pa je strpa u torbu. U poprečnoj lađi istrgn u mal e svijeće iz ležišta, a Ezdov u sakristiji pronađe neotvorenu bocu crnog vina. "Ovdje su se sastali", izjavi Ezdov dok su se pognuo kretali preko groblja. "Netko im se je pridružio?“ Ezdov snažn o odmahne glavom. Raziđoše se u potrazi za tragovima. Ubrzo Sibirac naiđe na otiske u blatu pored ograde oko starog groblja. Osloni se na nju i bešumno je preskoči. Bailov ga je zadivljeno promatrao. Njegov prijatelj se ponekada ponašao i razmišljao više kao životinja nego kao čovjek. Ezdova je trag doveo do gomile kamenja. Čučne kako bi odgonetnuo otiske. "Došla su četvorica, a trojica su odavde otišla", kaže Bailov dok su počeli sklanjati kamenje. Kada su naišli na daske, Ezdov izvadi dugi konopac i obavije ga sebi oko prepona i ispod svake ruke, "Spusti me", kaže Bailovu koji je drugi dio konopca zavezao sebi oko struka i čvrsto ga stegnuo. Kada je nogama našao uporište o stijenu, Ezdov se spustio i nestao u rupi. Poslije nekoliko minuta konopac se opustio, a zatim je Bailov začuo zvižduk i počne s izvlačenjem. Iz rupe se uskoro pokaže glava. "Svećenik", kaže i počne se oslobađati konopca, "Metak u potiljak. Možda je nešto donio. Isprave, možda putovnice - ili nešto slično. Nije odavde, ali ovdje ih je čekao. To potvrđuju zalihe hrane unutra.“ "Koliko je prošlo vremena?“ "Oko šest sati, možda nešto manje. Sada smo im se približili. Ako nas posluži sreća, sutra ćemo ih stići", kaže Ezdov. 88 4. travanj 1946., 21:30 Beau Valentine je ležao na leđima s jakim bolovima u leđima i teško disao. Uz veliki napor se okrenuo na stranu i vidio je prevrnuti džip, prekriven blatom. Instinktivno počne puzati prema vozilu, ali se odmah okrene prema suprotnom pravcu zbog jakog mirisa benzina. Kada je stigao do jednog drveta iščupanog iz korijena, sklizne u rupu ispod korijenja, očekujući eksploziju svakog trena. Kako eksplozije nije bilo, opip a ruke i noge, iako nije slomio nijednu kost, osjećao je bol u leđima i lijevom ramenu. Ponovo se popeo na cestu koja je bila iznad njega i pokušao je utvrditi što se dogodilo. Kiša je padala već gotovo cijeli sat i vidljivost se neprekidno pogoršavala. Razmišljao je o tome da se zaustavi i podigne platneni krov, ali već je bio mokar i nije bilo svrhe. Cesta je bila isprana i klizava. Pa je čak i mala neispravnost u volanu pod ovakvim okolnostima dovela do produženog, nedovoljno kontroliranog klizanja po blatnjavom planinskom putu. Našao se u guduri, a udarac mu je istjerao sav zrak iz pluća. Na cesti je naišao na malu izbočinu i tragovi njegovih kotača su pokazivali da se zadnji dio vozila zanio, iako se toga nije sjećao. Možda je zaspao. Krenuo je u Berchtesgaden, grad koji se nalazio u planinskom kraju Obersalzbergu, i bio je udaljen oko trideset i pet kilometara od Salzburga u Austriji. To je bilo Hitlerovo omiljeno mjesto i tu je imao imanje i planinski stožer koji je nazvao Orlovsko gnijezdo. Otprilike u vrijeme kadaje američka vojska stigla do Elbe, Ikeova ekipa obavještajaca mu je saopćila da je Hitler u oblasti Berchtesgadena i da se priprema odavde rukovoditi konačnim otporom. Nagađalo se da su ovu informaciju lansirali nacistički agenti i da su Eisenhower i njegov stožer zagrizl i mamac. Posljedica toga je bila ustupanje Berlina Rusima. Ovaj preokret događaja nije se svidio mnogim Amerikancima i u mnogim krugovima se šaptalo da Eisenhower nij e tako dobar vojskovođa kakav bi trebao biti. Međutim, nekoliko nacističkih zaostalih vojnika se probilo u planinu i pokušalo je organizirati nekakav otpor, ali pokušaj je propao jer je naišla zima i nije bilo dovoljno hrane. Valentinu sve to nije bilo važno, bilo je bitno da je Hitler veliki dio vremena proveo u Berchtesgadenu i tu je donio mnoge odluke. Sada se nadao naći ljude koji su nekada bili u vezi s Hitlerom ili njegovim pothvatima. U pokušaju traženja nekakvog traga, odmah je shvatio da obični ljudi, koji obavljaju obične poslove i imaju manju odgovornost, često navedu na bolji trag od važnijih ličnosti. Točnije ono što je on tražio nije se moglo točn o formulirati. Odluka da ide u Berchtesgaden nije bila rezultat razmišljanja, već prije instinkta. Bio je tu na osnovu uputa koje mu je poslao njegov unutrašnji kompas koji je uvijek preuzimao kontrolu kad pred sobom nije imao jasno određen pravac. Osnova njegovog plana je bila stići do Berchtesgadena, i onda se ravnati prema situaciji. Ali sada je sve propalo, nalazi se petnaestak kilometara od grada, a kiša sve jače pada. Istraga će morati pričekati, trenutno mu je potrebno negdje se smjestiti i odspavati. Uz put je vidio kućice koje nisu mogle biti udaljene više od kilometar od mjesta gdje se sada nalazi. Odlučio se vratiti i potražiti pomoć, Valentine je kratko pješačio kadaje začuo neke prigušene šumove iza sebe. Okrenuo se i ugledao zaprežna kola koja su se naglo pojavljivala iz tame, bič je pucketao i konj je jurio. Valentin izađe na sredinu ceste kako bi ga čovjek vidio, ali kada se konj, sav u pjeni i raširenih nozdrva, našao samo nekoliko metara ispred njega, shvatio je da ga kočijaš nije primijetio i baci se u stranu. Kada su kola prošla, konj se spotakne, bič zapucketa nekoliko puta i kola skliznu do ruba puta i zaustave se. Jedan grubi glas ga opsuje. Kočijaš je nosio zrakoplovnu jaknu i kožnu kapu čiji su krajevi lepršali kao krila. Na okruglom licu nadzirala se plava kratka, čekinjasta brada. "Džip je tvoj?" upita na savršenom engleskom, "Proklizao sam s puta", odgovori Valentine. Čovjek mu bičem pokaže neka se popne na visoka kola. Jedva se držao na nogama. Oklizne se, ali ga čovjek rukom uhvati i podigne na kola. Bio je nevjerojatno snažan. "Sjedni odostraga", kaže mu. Začuje se bič i oni krenu. Valentine je pokušao gurnuti svoju torbu ispod sjedišta, ali je tamo već bilo nešto i njegova torba nije mogla stati. Primi predmet i zagleda se u njega, još uvijek ne shvaćajući što je to. "Moja noga." Čovjek se nasmije. Valentin tek tada primijeti da je jednim pojasom prebačenim preko krila pričvršćen za sjedište. Obje noge su mu bile amputirane ispod koljena, i mala drvena konstrukcija u obliku slova T bila je ugrađena preko prednjeg dijela kola. S obje strane konstrukcije namještene su košare i čovjek je ubacio patrljke u te košare koje su imale neku ulogu futrole i pojasom su ga čvrsto držale za sjedište. "Moj izum", objasni. Kola su pojurila uz blagu uzvisinu, a potom niz strmi nagib i Valentine se čvrsto držao za sjedište kako ne bi ispao. Nikada nisu stigli do kućica koje je primijetio pored ceste. Umjesto toga, čovjek je skrenuo s puta i krenuo uskim, neravnim
puteljkom koji se u zavojima penjao uz planinu. Na posljetku su stigli do jednog proplanka gdje je čovjek povukao uzde i konj se zaustavio. On namjesti svoje drvene proteze, zatim siđe s kola, dođe do njegovog zadnjeg dijela i uzme štake koje su bile privezane za dasku. Valentin između borova primijeti kolibu, ali prije nego je čovjek krenuo prema kućici, oslobodi konja i pljesne ga po boku. Kon j zanjišta i krene prema šumarku. "Stariš, konjiću moj", dovikne životinji na njemačkom jeziku. "Ali barem imaš sve četiri noge!“ Čim su ušli u kuću, čovjek je upalio fenjere i počeo je pripaljivati vatru. Kada se vatra razgorjela i osvijetlila prostoriju, skinuo je šešir i kaput, sjeo i pružio mu ruku. "Zovem se Gottfried. Ja sam duh", reče i na licu mu se pojavi široki osmjeh. 89 5. travanj 1946., 10:10 Ezdov je bio u pravu. Novi trag je vodio prema jugu pored mirne rijeke Lahn. Pronašli su mjesto gdje su Nijemci stali i prenoćili, i ohrabreni nastavili su žustro svoju potragu. Kada su tijekom popodneva izbili na vrh malog planinskog grebena pored rijeke, ugledali su trojicu Nijemaca. Kretali su se, na udaljenosti od kilometra, jedan iza drugoga, preko travnate ravnice u pravcu juga. Bailov se nasmije i zapleše izbacujući noge ispred sebe i lupkajući petama svojih čizmi. "Uspjeli smo, zar ne?' Ezdov nije ništa rekao, ali mu je laknulo. Bailov nikada neće saznati kako je cijelim putem sumnjao u sebe i koliko je često bio prisiljen pogađati. Njemački pukovnik je vrijedan divljenja. Nije napravio niti jednu ozbiljnu pogrešku. Ezdo v ga je mogao pratiti djelomično zahvaljujući nekome tko je urezao Davidovu zvijezdu na svoju njemačku čizmu. "1 što sada?" upita Bailov. "Ostat ćemo ovdje na grebenu i držati ćemo korak s njima. Želim da nas opaze.“ Ezdovova želja se ubrzo ostvarila. Kao što je i očekivao, Brumm nije odmah pokazao da ih je primijetio. U podne su se Nijemci zaustavili na sasvim otvorenom mjestu za odmor i jelo, ali kada su nastavili put iznenada su skrenuli u gustu šumu i udaljili se od rijeke. Sibirac je vidio kad su njih trojica uronila u šumovitu i strinu padinu. "Silazimo", kaže svojem prijatelju. "Vidjeli su nas?“ "Vođa zna. Mislim da su upravo sada u šumi i pokušavaju nas promotriti dvogledom. Zasada ćemo ovdje ostati kako bi nas što bolje promotrili, a zatim ćemo nestati. Kasnije u toku dana ćemo ih ponovo dozvoliti da nas vide.“ Lov je u tijeku. Ezdov je osjetio kako mu krv u žilama brže struji dok u raskoraku stoji na grebenu. Pukovniče, pogledaj me, kaže u sebi; evo me ovdje gore. 90 5. travanj 1946., 11:00 Brumm je predosjećao nevolju i prije nego je ugledao on u dvojicu na greben u iza njih. Bradonja j e imao isti taj predosjećaj, počeo je zastajkivati i okretati se na svakih nekoliko koraka, kao da je očekivao zasjedu. Činilo se da samo Herr Wolf nije bio svjestan opasnosti. Možda to nije ništa, pomisli Brumm. Vjerojatno su to samo dva mještanina, ili beskućnika koji još uvijek pješače u grupicama. Činilo se kao da cijela Njemačka luta brežuljcima i sporednim putovima. Ali kada su se zaustavili za predali i jelo, Brumm je shvatio da je opasnost stvarna. Kriminalci, možda, ili nekada pošteni ljudi koji su u ovim okolnostima postali zločinci iz očaja. Tko god da su, odlučio je biti oprezan. Bili su na proplanku koji je mirisao na gorsko bilje. Herr Wolf se sklupčao pored nekog drvenog trupca, s rukama pod glavom i zatvorio je oči. Bradonja je sjeo na obližnji panj i čizmom kopao zemlju. "Još su gore, Guntere.“ "Znam. Gledaju nas.“ "Hoćemo li imati s njima problema?" "Možda. Moramo ispitati što ih zanima.“ Poslije odmora počeli su se udaljavati od rijeke. Kada su zašli u šumu, Herr Wolf se glasno požalio. "Volim više polja. Lakše se hoda. Noga me boli. Objasnite mi zašto moramo ovuda." Dva vojnika se nisu osvrtala na njegove riječi. Niti Brumm ni Bradonja se nisu okretali. Narednik je prvi zašao za drveće i odmah se u kratkom luku okrenuo kako bi zaštitio prijatelje. Kada je Herr Wolf ulazio u šumu primijetio je narednikov nagli pokret, pa se zaustavio i povikao: "Što se događa, narednice?" Brumm dođe do njega, spusti mu ruku na leđa i gurne da prema gustišu. Herr Wolf se spotakne o gustu paprat, padne na zemlju i ogrebe se po licu. Bradonja mu brzo stavi ruku preko usta i pogledom mu da znak da mora biti tiho. Herr Wolf se više nije bunio i uokolo pogleda ne bi li vidio od kuda mu prijeti opasnost. Brumm je pažljivo razgledao greben iznad rijeke, dok su dva Čovjeka i dalje stajala gore na otvorenom. Tek kada je sve dobro promotrio, pomogne Herr Wolfu ustati. "Možda ćemo imati nekih poteškoća. Neko vrijeme se moramo brzo kretati. Morat ćete držati korak s nama.“ "Krećemo!" brižno izusti Herr Wolf. Zurio je u mjesto na kojem su ušli u šumu kao da očekuje da netko svakog trena napadne. Nije im bilo potpuno jasno što je njega uznemirilo, ali oni su svakako bili na rubu. Herr Wolf je počeo osjećati bolove u želucu. Srce mu je kucalo sve brže, a usta su mu se osušila i postala ljepljiva. 91 6. travanj 1946., 14: 0 0 Valentinov domaćin je bio plah i neobičnog izgleda. S plavom, prorijeđenom, gotovo prozirnom kosom i bijelom puti sličio je na albina, ali je imao normalne, zelene oči. Djelomično je podsjećao na ispuhanu loptu sa spljoštenim nosom, bez brade i tankih usana, lako je bio niskog rasta, drvene proteze koje je sam sebi napravio činile su ga višim nego što je po dužini svog torza mogao biti. Valentin je već dva dana bio kod Gottfrieda. U nekoliko navrata je želio krenuti u Berchtesgaden, ali se svakog puta predomislio i ostao. Čovjek, koji je rekao da ima dvadeset i devet godina, izgledao je boležljivo i kao da ima šezdeset, ali bio je snažan i uvijek u pokretu. Penjao se po brdašcima oko kolibe i u obližnjoj šumi, neprestano razgovarajući sam sa sobom i sa stvarima oko sebe. Valentin je pomislio kako ima posla s luđakom, ali je osjećao da se iza neobične prilike krije još nešto više. Nekoliko puta ga je zamolio da ga odveze u Berchtesgaden, ali Gottfried je uvijek odgovarao istim riječima: "Radim sa vjerojatnim, a ne nemogućim." Valentin nije imao pojma što misli pod tim. Bilo je podne. Sunce je sjalo, ali lagani planinski povjetarac je hladio zrak. Čovjek je od jutra sjekao drva, a Valentin ih je uredno slagao u redove visoke oko metar. Gottfried nije tražio pomoć, ali kada mu se gost pridružio, nije je niti odbio. Naposljetku, kada su završili naporan posao bez prekida, čovjek se teško spustio na stolicu, skinuo proteze i počeo trljati patrljke.
"Tko si ti?" upita ga Valentin. Gottfried mu je već jednom ispričao da je kao sin jednog diplomata rastao u Engleskoj i diplomirao na Sandhurstu. Njegov domaći se veselo nasmije. "Misliš što sam ja?" Smjesta je ponovo stavio proteze, pričvrstio ih i ustao, isprobao da li može hodati, uzeo štake i uputio se u borov šumarak. "Dođi", pozove Valentina, koji odmah pođe za njim. Staza je bila jako strma, gotovo potpuno uspravna, i dok je Valentin s mukom svladavao uspon, Gottfried je polako ali sigurno napredovao uzbrdo. Valentin je primijetio rupe u zemlji, Gottfried ih je koristio da u njih stavi proteze i štake, to su u stvari bile stepenice za njega iako su izgledale kao da nisu namjerno iskopane. Tek ga je sustigao na vrhu grebena, Gottfried ga je čekao ispred kolibe, veće od one u kojoj živi, ali slično građene. Vrata su bila nalik štalskim vratima i zaključana. Čovjek otključa lokot, zakači ga za bravu i ponovo zaključa. "Sve stalno izgubim", kaže i široko otvori vrata. Unutra se nalazio zamaskirani tru p malog aviona čiji klju n je bio okrenut vratima. "Biosam satnik u njemačkom zrakoplovstvu, probni pilot", kaže Gottfried. "Trebao sam sudjelovati u projektu za ME262. Jesi li čuo za taj tip?“ "Mlažnjaci", kaže Valentin. "Poletjeli su pred kraj rata. Prekasno da bi imali bilo kakav utjecaj na ishod, iako kažu da su izvanredni. Potpuno nova tehnologija, nova epoha u konstruiranju aviona." Neki znanstvenici za kojima s u tragali Amerikanci sudjelovali su u tom projektu. Gottfried je ozbiljnim izrazom potvrdio tu informaciju. "Jednog dana, moj zapovjednik me pozvao. 'Stiglo je naređenje od Fuhrera', kaže mi. 'Ftihrer želi naše najbolje ljude, potreban si Fuhreru'. Želio sam znati zašto, ali mi je zapovjednik rekao: 'Služimo Fuhreru. Imaj povjerenja u njega." Poslali su me u Berchtesgaden, bil o je divno sve dok nisam počeo letjeti i dobivati zadatke. Imao sam udoban smještaj, najbolju hranu, neograničene količine šampanjca, najbolje pivo i žene. Sve o čemu pilot sanja. Ali tada su me upoznali s projektom i dobrim vremenima je došao kraj,“ "Kakav projekt zahtijeva usluge pilota ovdje u planinama?*" "Hitler se bojao da će ga zarobiti. Njegovi inženjeri su osmislili plan kako ga spasiti te nevolje. Smjestit će jedrilicu na vrh Orlovog gnijezda, i kako postoji opasnost od osvajanja utvrde, staviti će Fuhrera i jednog pilota u jedrilicu. Veliki avion će ju podići sa zemlje i odvući na sigurno mjesto. Kada uzlete, pilot će se odvojiti od avionategljača i, koristeći kao putokaz tople izvore u planini, dospjeti do tajnog sletišta gdje će ih dočekati ljudi koji će Fuhrera dalje odvesti na sigurno mjesto.“ Valentin osjeti kako ga obuzima nekakva jeza. "Zvuči suludo.“ "Naravno", veselo uzvrati Gottfried. "To je Hitlerova zamisao, što se drugo od njega i očekuje? Ipak", nastavi, "inženjeri su uspjeli. Do mog dolaska tri probna pilota su poginula. Tri pokušaja, trojica mrtvih. Ja sam bio četvrti. Nije bilo nikakvo čudo što su nas toliko gostili. Bacio sam jedan pogled na tu novotariju i rekao im neka sami njom upravljaju. Ja sam probni pilot, a ne kaskader u cirkusu. Među• tim, na kraju nisam imao izbora. Jednog divnog popodneva sam poletio za test.“ Približi se trupu aviona i štapom podigne platneni krov. Kad je Valentin lagano dodirnuo trup avion se lagano zaljulja. "Drvo i platno", Gottfried mu objasni. "Drvo je iz Tanganjike. Majstori su ga ispekli na tanke trake i lijepili posebnom mješavinom. Tako su dobili izuzetno jake, a istovremeno lagane i savitljive komade. Letjelica bi mogla u zraku izdržati jake nalete vjetra, a mogla se je i rastaviti i poslati Fuhreru gdje god bi krenuo. Na dan probnog leta nisam bio uznemiren - ne pitajt e me za razlog. Bilo je nekoliko svjedoka. Tegljač se za mene zakačio već u prvom pokušaju i uspješno sam se odvojio od zemlje. Isprobao sam kormilo i sve je uspješno funkcioniralo, iako sam osjećao određen pritisak na kljunu letjelice, nisam ga mogao izmjeriti . Bočni kontrolni uređaji s u radili besprijekorno i jedva se osjećala promjena zračnog pritiska. Kada smo se popeli na Odgovarajuću visinu, polugom sam se odvojio od tegljača, ali kada sam se pokušao podići i letjeti, kljun se spustio. Probao sam sve, čak i da ponirem kako bio dobio brzinu, ali bez obzira na sve pokušaje, padao sam. Znao sam da se ne mogu izvući, pa sam se uputio prema jednoj čistini. Na žalost, letjelica je konstruirana da bude jaka u zraku, ali ne i na čvrstom tlu. Vjerujem kako bi se raspala i da sam sletio pod normalnim okolnostima, jednostavno od nje nije ostalo ništa. Nisam izgubio svijest. Izgubio sam jednu nogu, a druga mi je bila potpuno raznesena i jako je krvarila. Podvezao sam je uzetom i tako pokušao zaustaviti krvarenje, dok sam čekao pomoć. Lovac iz onih kućica na cesti je stigao i odnio me dolje, on je spalio ranu i odsjekao drugu nogu koja se nije mogla spasiti. Pravo je čudo što sam preživio sudar, a još veće što nisam umro od infekcije.“ "Ako Hitlerovo stožer ima sve, sigurno imaju i najbolju medicinsku njegu.“ Gottfried se nasmije. "Život se ne odvija niti po redu, niti logici. Lovac je izbjegao vojnu obvezu. Vojska je tragala i za mnom i za letjelicom, ali nas nikada nisu pronašli. Kada sam se nakon nekolik o mjeseci oporavio dovoljno da mogu putovati, nisam imao nikakav razlog im se javiti. Službeno sam mrtav i to mi se činilo kao sasvim dobar kraj. Neki ljudi iz okoline znaju za moj slučaj, ali me ne uznemiruju i zovu me duhom. Sada sve to nema smisla. Hitler je mrtav, ostali nacistički luđaci su nestali i Njemačkoj je bolje bez njih." Kako bi naglasio te riječi, lupi jednom drvenom nogom u pod. Valentine se vrati trupu aviona. "Ali rekao si daje tvoja letjelica uništena. Što je ovo?“ "Ovime sam letio", ponosno kaže Gottfried. "Popravio sam je. Popeo sam se sve do gore i ovamo je donio, komad po komad. To je trajalo mjesecima.“ "Ne razumijem.“ Čovjek slegne ramenima. "Niti ne pokušavaj. Neki ljudi odu u bolnicu kako bi im kirurg izvadio žučni kamen, i koji će izložiti u staklenci u dnevnoj sobi. Niti to ne razumijem. Čovjek se ponaša kako osjeća da se mora ponašati.“ Te noći Gottfried je opisao sve pojedinosti bijega jedrilicom. Crtao je dijagrame i rukama objašnjavao, kao i svi piloti kada govore o svojim avionima. Valentinu je sve to izgledalo nevjerojatno, gotovo besmisleno, Hitler da smisli svoj plan za bijeg? To je važna informacija. Nije važno što je to luckasta zamisao, bitna je namjera. Sve mu je moglo pasti na pamet, ali ne i da Hitler ozbiljno razmišlja o bijegu. "Što se dogodilo poslije sudara?“ "Čuo sam da je stradalo još nekoliko ljudi", odgovori Gottfried. "Ali na kraju su usavršili sistem. Očigledno su inženjeri
pronašli pogrešku zbog koje sam stradao i popravili je.“ "A zatim?“ "Piloti su dežurali dvadeset i četiri sata dnevno u Orlovom gnijezdu u očekivanju Hitlerovog poziva." "Zašto takav plan, ako je on u Berlinu ili na nekom drugom mjestu?“ Čovjek se nasmije. ""Ne podcjenjuj te ljude. Možda su bili psihopati, ali su ipak bili Nijemci. Neraskidivo su vezani za princip obilja. Čuo sam priče da je širom zemlje podignuto nekoliko ovakvih stanica, tako da se podizanje jedrilice moglo izvesti bilo gdje. Potrebno je samo malo prostora, dva stupa i kabel kojim aviontegljač podigne jedrilicu. Tko bi to primijetio?“ Sljedećeg jutra su imali rano doručak, nakon njega je Gottfried upregao konja i odvezao Valentina do planine Kehlstein. Kada su stigli u podnožje, Gottfried se počeo penjati uz strmi put dug šesnaest kilometara, pun oštrih krivina. Penjali su se sve do mjesta gdje su logoraši sazidali lift u granitnu stijenu. Popodne su stigli do Orlovog gnijezda. Duh je odveo svog američkog prijatelja do malog grebena i pokazao mu dva stupa koja su koristila za podizanje jedrilice. "Do vraga", kaže Valentin. 92 6. travanj 1946., 18:30 Nad Tiberom su se nadvile zrake zalazećeg sunca. Dok je Pogrebenoja polako hodala obalom povjetarac je mreškao površinu rijeke. Još uvijek je bilo toplo i zrak je bio vlažan, i panorama grada lelujala je na toplom zraku kao pravi nadrealistički prizor. Prošlo je četiri dana otkako je ručal a sa starim svećenikom, iako je on nesumnjivo bio njezina veza, nije pokazao naklonost govoriti o zadatku ili o nečemu što je ona smatral a važnim. Ipak, bio je dobar govornik koji je volio pričati. Obasipao ju je pričama o Rimljanima i njihovim čudnim navikama, ona se smijala dok je ne bi zabolio trbuh i oči se napunile suzama. Usprkos tome, ljutilo ju je što je izbjegavao razgovarati o važnijim stvarima. Poslije ručka ju je obavijestio kako večernje šetnje pored Tibera često ganu posjetitelje i nakon toga se šepajući udaljio iz restorana i nestao u gomili na ulici. Sada, dok je šetala, pitala se kako njezini prijatelji napreduju u Njemačkoj. Kada bi pomislila na grupu osjetila bi grčenje u trbuhu, posebno kada bi pomislila na Ezdova. U borbi je upoznala prijateljstvo koje nastaje kada svima prijeti opasnost i oskudica, i njezini osjećaji prema članovima Grupe za specijalne zadatke su bili slični - a ipak drugačiji. Ti ljudi su bili toliko različiti međusobno i nisu sličili na nikoga koga je do tada srela. Kao da je sam bog, preko Petrova, stvorio svoje najuspješnije djelo kako bi osigurao uspjeh najsvetijih od svih zadataka. Pomisao kako je Petrov baš nju izabrao ostavljala ju je bez daha, ponosila se kao Ruskinja, kao žena i kao vojnik. Nije joj padalo na pamet kako je pomalo ironično što je bog odlučio da djeluje preko partije, koja ne priznaje postojanje natprirodnih bića. Bilo je jedno što službeno tvrdi partija, a drugo u što Rusi vjeruju . Kao i milijuni njezinih zemljaka, Talija j e vjerovala u Boga i život poslije smrti. I po njezinom vjerovanju postoji i sotona. Smatrala je čudnim što rimokatolička crkva vjerojatno štiti Hitlera, koji je poslao u smrt dvadeset milijuna Rusa; Ako joj brbljavi svećenik može pomoći u izvršavanju zadatka, neće oklijevati s njim surađivati, bez obzira što se bude zahtijevalo od nje. Dok je šetala uhvatila se u maštanju da je s Ezdovom. Zbog toga joj je bilo neugodno, jer je mrzila one trenutke u životu koji razotkrivaju njezinu slabost, a ovo je bez sumnje bio taj trenutak. Polako je padao mrak i kako se svećenik nije pojavljivao, odlučila je vratiti se u hotel i ponovo pokušati sljedeće večeri. Bila je to duga staza, ali prelazilaju je brzim korakom. Poslije tolikih godina u grubim čizmama ozlijedila je tabane u plitkim, lakiranim cipelama s džonovima tankim kao papir i osjećala je kako joj se pojavljuju plikovi. Kao vojnik brinula se o svojim nogama. Po jakoj ruskoj zimi dovoljan je samo jedan dan nepažnje da se ostane bez prstiju, ili čak bez cijelog stopala. Ponosila se činjenicom da je u njezinoj jedinici bio najmanji broj slučajeva amputacija nogu zbog ozeblina i ozljeda stopala. Takvi gubici se ne mogu u potpunosti spriječiti, ali higijena ih može svesti na najmanji broj, pa je postala pravi pobornik njegovanih nogu. Pao je mrak i odlučila se izuti. Nosila je cipele u rukama i uživala što može hodati bosa po rimskom pločniku, i nije joj smetalo što joj asfalt para najlonske čarape. Bila je već nadomak hotela, kada joj je jedna tamna prilika preprečila put. Osjeti opasnost, skupi se i brže krene. Približavajući se nepoznatom, procijeni udaljenost i razmisli što može napraviti. Odluči, u slučaju ako je napadne, udariti će ga ispod koljena, a zatim u Adamovu jabučicu rukom ili laktom. I ranije se nalazila u situacijama kada se morala boriti s muškarcima i znala je kako iskoristit njihovu težinu u svoju korist. Pomisli kako je zabavno iznenaditi ovog Talijana dobrim udarcem. Ali čovjek je nije napao, umjesto toga njegov glas joj se učini poznatim kada ju je glasno i prijateljski pozdravio: "Ciao." Zaustavi se u trenutku kao da je pogođena, ali uspije odgovoriti na pozdrav. Prilika je polako mijenjala oblik. Sada je bio uspravniji i manje pogrbljen nego za ručkom, ponovo se našla pred svećenikom. Ali, je li to stvarno on? Nije bio odjevenu svećeničku odjeću i umjesto nje nosio je mali, smeđi šešir od filca i grubo radničko odijelo prepuno prašine koja je pri svakom njegovom pokretu izdizala iz njega. "Nisam našla nikakvu pouku pored rijeke", kaže Talija. "Možda niste, ali je lijepo, zar ne?" uzvrati svećenik. "Nikada ne propuštam promatrati zalazak sunca nad rijekom kad sam u Rimu.“ "Jedan takav doživljaj bio bi dovoljan.“ "Žao mi je", kaže uz ispriku. "Nisam vas namjeravao tamo sresti. Želio sam biti siguran da vas ne prate. Bio sam u vašoj blizini i sinoć i večeras. Zadovoljan sam što se nitko posebno ne zanima za vas.“ Njegove riječi su je uplašile, nije niti pomislila da bi ju netko mogao pratiti. "Prešla sam granicu bez poteškoća.", primijeti ona. On se nasmije i uzme ju za ruku. "Rim je varka. Naš posao je na sjeveru, u Genovi", kaže kao da ju je upravo ovog trenutka odlučio obavijestiti.
Kada su stigli do hotela, pokušala se osloboditi njegovog stiska, ali on ju je i dalje čvrsto držao hodajući pored nje. "Stvari su mi u hotelu", kaže mu. "Platio sam sobu i pobrinuo se za prtljagu. Slobodni ste.“ Uz pločnik ispred njih stajala je crna limuzina. On otvori vrata i pridrži ih dok se nije smjestila. Imal a je malo mjesta. Njezina torba nalazila se iza njih na podu, i dok je obilazio automobil kako bi sjeo na vozačevo mjesto, brzo je provjerila je li sve unutra. Prije nego što je sjeo za volan i upalio motor pregledala je oružje. Promet u Rimu je s razlogom postao legendaran. Rimljani voze kako im se prohtije, brzinom koju sami odrede. Većina sudaraje sasvim beznačajna, iskrivljeni i slomljeni branici, razbijena stakla i ogrebotine na karoseriji. Na neki čudni način nisu uspjeli pretvoriti ulice u krvavu arenu. Svećenik je vijugao ulicama kao ptica kroz gustu šumu, ruke i noge su mu posvuda letjele dok je mijenjao brzine, provlačio se između drugih vozila koja su se isto tako nepropisno kretala. "Čudno"', kaže dok se pokušavao izvući iz centra grada. "Ulice su posljednje utočište smjelosti Talijana. Ovi ljudi vole automobile mislim da ih vole čak i više od žena. Kada sam ovdje prvi puta vozio, mislio sam da ću doživjeti živčani slom, ali sada posebno uživam u vožnji rimskim ulicama, pokušavam ih pobijediti u njihovoj igri. To je bez sumnje, duboko ukorijenjen nedruštveni nagon", doda dok je automobilom na dva kotača uletio u zavoj. Promet se smanjivao dok su jurili prema sjeveru kroz brežuljke u podnožju Apenina. Na posljetku su automobili potpuno nestali i oni ubrzaju na praznoj cesti. Moral a je priznati da je bio spretan za volanom, vješto je vozio na putu s oštrim zavojima i često se čula škripa guma. Svećenik progovori poslije duge šutnje. Napustili su planine i vozili su se ravnicom uz obalu. "Talijani vole spletkariti", kaže. "Uzbuđuje ih opasnost, Sicilijanci predstavljaju izuzetak, ali to je zbog njihove arapske krvi. Arapi ozbiljno shvaćaju opasnost." Udari je po nozi, a ona se odmakne. "Ispričavam se", kaže iskreno. "Predugo sam s talijanskom braćom, pa sam stekao njihove navike. Star sam, drugarice, nemojte me se bojati. Život sam posvetio višim ciljevima - iako ga poznajem, i u biblijskom smislu." Zarazno se nasmije. Iako je bio neobičan čovjek, instinkt je Taliji govorio da može imati u njega povjerenja. "Koliko dugo ćemo još putovati?" upita, bila je radoznala. "Samo spavajte", predloži joj. "Sve je u redu.“ Pogrebenoja zadrijema, glave oslonjene na prozor na koji je stavila torbu pod glavu umjesto jastuka. Pištolj joj je bio na podu, odmah ispod njezinih prstiju. 93 8. travanj 1946., 20:15 Beau Valentine se vratio u Nurnberg. Stalno je bio zaokupljen mislima na Skorzenyja, bez obzira kakve je podatke saznao i kakvu teoriju postavio. Bilo je teško odrediti gdje da traži - čak i ako bi znao što tražiti. Kada bi se našao pred nekom zagonetkom, Valentin je imao običaj sastaviti popis činjenica s kojima raspolaže koje bi mu pomogle usmjeriti razmišljanje. Do sada je imao samo jednu nepobitnu činjenicu da je njemački zapovjednik imao ožiljak na licu. Na svežnju tankih listova čvrstog papira napravio je bilješke olovkom koju je zašiljio džepnim nožićem, lako je cijelog života koristio ovaj način, tek je sada počeo osjećati uzbuđenje pri pisanju. Činjenica: Hitler je bio u Berlinu kada je grad pao; ispravak neposredno prije nego što je pao. To potvrđuju svjedoci koji su ga vidjeli, kao i govor na radiju kojim se obratio naciji. Činjenica: Prvi ruski zapovjednik berlinskog garnizona javno je izjavio da su njegove jedinice pronašle Hitlerov leš. Dvadeset i četiri sat a kasnije, isti zapovjednik dao je potpuno suprotnu službenu izjavu novinarima zapadnog tiska. Pogriješio je, Hitlerov leš nije kod njih. Činjenica: Staljin je nekolicini ljudi rekao na konferenciji u Potsdamu da Rusi nisu pronašli Hitlerov leš. Pričalo se da je rekao predsjedniku Trumanu da je Hitler još živ slobodan. Činjenica: Ike je službeni iznio svoje mišljenje daje Hitler još uvijek živ pred američkim tiskom. Činjenica : Otto Skorzeny je bio vodeći njemački zapovjednik i svoje izvještaje je podnosio Hitleru. Hitler gaje odabrao da spasi Mussolinija i povjeravao mu druge osjetljive zadatke. Činjenica: Skorzeny se često sam sastajao s Hitlerom. Činjenica: Skorzenyjeva jedinica je za sobom imala niz uspješnih vojnih zadataka. Činjenica: Amerikanci su uporno ispitivali Skorzenyja i pokušali ga nagovoriti na priznanje da je bio na frontu na Odri krajem travnja 1945. godine. (Ovdje je Valentin napravio bilješku kako je mala vjerojatnost da je takvo ispitivanje rezultat kreativnog razmišljanja ili inicijative jednog od ispitivača. Po svemu sudeći, da se saslušanje nastavi došlo je kao naređenje odozgo. I ako je to naređenje odozg, onda u višim krugovima postoji razumna sumnja u Hitlerovu sudbinu.) Činjenica: Skorzeny nije bio na frontu na Odri krajem travnja, prema Hitlerovom naređenju, bio je u Austriji. To je Radi, njegov zamjenik, potvrdio s još nekoliko svjedoka. Skorzeny nije mogao biti na dva mjesta u isto vrijeme. Ako je Hitlerov leš nestao, krivac za to nije bio Skorzeny. Činjenica: Rusi su postali dva čovjeka u Munchen da pogledaju dosjee Skorzenyjevejedinice u njihovom specijalnom logoru za obuku. Njihova namjeraje najvjerojatnije bila konstruirati organizacijsku strukturu Skorzenyjeve jedinice. Osobno sam vidio dosjee i uvjerio se da su, osim dva dosjea, svi na broju. Činjenica: Rusi su tu istu dvojicu poslali u Austriju da saslušaju Skorzenyja, neposredno nakon što se predao američkoj vojsci. Činjenica: Skorzeny je potvrdio da su ga ispitivala dva Rusa. Vjeruje da su željeli saznati nešto više o čovjeku broj tri u njegovoj jedinici, Grunteru Brummu. Činjenica: Dosje Gruntera Brumma je jedan od dva dosjea koji nedostaju. Činjenica: Za razliku od Skorzenyja i Radla, Brumm je profesionalan vojnik, čovjek s vojnom karijerom. Činjenica: Brumm je na kraju bio na frontu na Odri. Bio je blizu Berlina. To je bila prilika. Njegova sposobnost predstavlja sredstvo.
(Ovdje je Valentinu sinulo da počinje shvaćati pravac kojim ga ove činjenice vode. ) Činjenica: Brumma i dalje nema. Mogućnosti: mrtav je, i njegov leš nije pronađen; živ je i krije se kako ga ne bi zarobili; živ je i Rusi su ga zarobili. (Valentin prestane pisati, mora se držati činjenica i suzdržati se od razmišljanja i donošenja zaključka.) Činjenica: Brummovo rodno mjesto je Bad Hartzburg. Činjenica: Brumma su posljednji puta vidjeli u rodnom mjestu u ljeto 1944. godine kada je, nakon posjete djedovom grob u , logorovao u planini. To je neobično ponašanje, s obzirom na ratno stanje i Brummo v visoki vojni položaj. Nevjerojatno je da je u tom trenutku uzeo dopust, još je bilo neobični je što su mu ga odobrili. (Napravi bilješke za sebe: Pitati Skorzenyja što zna o Brummovom odsustvu u ljeti 1944.? Tko gaje odobrio?) Činjenica: Hitler je naredio usavršavanje sistema za bijeg u posljednjem trenutku. (Još jedna bilješka: Vjerojatno operativno. Stavio je znak upitnika iza bilješke i sve stavio u znak zagrada.) Činjenica: Ako je netko i pronašao Hitlerov ili Brummov leš, nitko o tome ne govori. Valentin se počeše iza uha i popije malo hladne kave. To su činjenice. Uočio je tri zajednička podatka: Hitler, Brumm, i pokušaj Rusa da identificiraju Brumma. Također je bio siguran da s u ruski agenti dolazili u potrazi za informacijama o pukovniku u Brummovo rodno mjesto poslije rata. Došao je do tri značajna podatka i podvukao ih je u svojim bilješkama. Sada je bio trenutak za početak malog, kreativnog dijela posla. Na drugom kraju papira Valentin napiše "Hitler" i ispod toga niz mogućnosti: 1. Mrtav, leš još zakopan u ruševinama pored središta Reicha. 2. Mrtav, leš pronašli Rusi, ali to taje. (Ako je tako, zašto?) 3. Mrtav, leš su odnijeli njegovi sljedbenici i zakopali ga na mjestu koje neprijatelj ne može pronaći. (U Berlinu? Blizu Berlina? U Bavarskoj? Na nekom drugom mjestu?) 4. Hitler je živ, zarobili su ga Rusi i drže to u tajnosti. (Ali zašto tajiti najuspješniji potez u ratu?) 5. Hitler je živ i krije se. (Kamo je mogao otići? Gdje bi želio otići?) Odjednom se prisjeti još jedne mogućnosti: 6 . Hitler j e živ, ali pati od amnezije. (Valentin i to zapiše, ali onda izbriše tu mogućnost, to je ipak bilo previše nevjerojatno. Drži se činjenica i očiglednih mogućnosti. Podsjeti se da je analiza zasnovana na disciplini.) Proučio je sve odrednice s Hitlerovim imenom, koje s u obuhvatile sve mogućnosti. Vrijeme je za skraćivanje popisa. Izbacio je obje mogućnosti u vezi s Rusima. Njihove aktivnosti jasno pokazuju da još uvijek detaljno tragaju, iako to taje. Traganje nema svrhe ukoliko imaju živog ili mrtvog Hitlera. Javno su izjavili da ga nisu uhvatili i prvi puta im je Valentin odlučio vjerovati. Ruse treba izbrisati. Također je precrtao i mogućnost da je leš još uvijek zakopan pod ruševinama Berlina. G2 je izjavio da su Rusi kao krtice prekopali vrt središta Riecha, i to nakon izjave kako su pronašli leševe Hitlera i Eve Braun. Kada bi to bila istina, ne bi i dalje kopali? To je još jedan dokaz da se Rusima ne treba vjerovati. Na trenutak je pomislio da je ruska artiljerija uništila Hitlerove ostatke. Ali zaključi kako su mogućnost da se to zaista dogodi male. Rusi su u tom dijelu grada pronašli mnoge leševe, barem su tako rekli saveznicima. Prema tome, preostaju samo dvije alternative: Hitler j e mrtav, njegovi fanatični sljedbenici su na tajanstveni način uklonili leš, ili je živ i krije se. Valentine osjeti kako se znoji ispod ruku. Je li poludio? Sam je i nema sve informacije koje stoje na raspolaganju jednom G2 ili višim krugovima u OSSu. Ipak, pred njim su dva, na izgled nezaobilazna, zaključka koja se čine dovoljnom vrijednim potvrde. Je li moguće da se saveznička obavještajna služba jednostavno nije s tim pozabavila? Da li je moguće da je on došao do pogrešnih zaključaka? Nije, do vraga. Činjenice koje je nabrojao su, iako malobrojne, pouzdane. U cijelom svom životu nikada nije pogriješio kada je na ovaj način dolazio do zaključka, bio je siguran da je u pravu. Uzbuđivala ga je pomisao na moguće stanje. Hitler je mrtav ili živ? Rusi s u izjavili da je izvršio samoubojstvo! I Amerikanci i Britanci su zarobili različite ljude koju su bili u bunkeru na kraju, i Rusi imaju svoje svjedoke. Naši loši momci protiv vaših loših momaka. Ali je li to točno? Da li se Hitler ubio? Bez obzira na sve tvrdnje stožera, nije bio siguran u to. OSS je napravio Hitlerov psihološki portret kao dio projekta koji je započet 1941. godine, prije napada na Pearl Harbor, u vrijeme kada je Divlji Bill Donovan bio na čelu nepoznate agencije koja će kasnije prerasti u OSS. Do 1943. godine je već formirano odjeljenje za stratešku službu i Donovan je njime upravljao, naredio je završetak dorade Hitlerove psihološke skice koja je imala prognostičku vrijednost, inače je to bilo gubljenje vremena i sredstava. Sakupili su tim psihoanalitičara. Pozvali su ljude iz savezničkih država koji su osobno poznavali Hitlera u nekom njegovom trenutku života i s njima nekoliko puta razgovarali sve dok nisu uhvatili sve karakteristike u utisku koje je Hitler ostavio na njih. Timovi istraživača zaposjeli s u knjižnice i sve druge raspoložive izvore informacija. Do jeseni 1943. godine, OSS je došao do detaljne analize protivnika. Bilo im je poznat način na koji razgovara, kako razmišlja, mjesto svakog madeža na tijelu. Izvještaj su poslali savezničkim vođama i obavještajnoj službi. Valentin je saznao za taj izvještaj od Ermine koja je uspjela ukrasti jedan primjerak. Na kraju izvještaja naveli su osam mogućih načina Hitlerovog kraja i za svaki s u naveli procjen u vjerojatnosti. Na kraju spiska, pod naslovom "Najmanje vjerojatno", izvještaj navodi dvije mogućnosti kraja njemačkog vođe: prirodna smrt i zarobljeništvo. Mogućnosti koje su bile vjerojatnije uključivale su ubojstvo, bijeg u neku drugu zemlju i ludilo. Pri vrhu spiska bile su pretpostavke njegovog kraja u pobuni, a potom i u borbi. Izvještaj nije izričito navodio na mogućnost pobune, ali ovakva procjena omogućaval a je izvođenje izvjesnog zaključka o postojanju otpora u Njemačkoj. U srpnju 1944.Valentine se obradovao kada je saznao kako su neki njemački generali pokušali izvršiti antentat na Hitlera. O tome izvještaj nije imao sigurnu osnovu, i svakako nije bio nepogrešiv. Zaključio je kako je samoubojstvo "najrazumniji ishod". Kako bi to potkrijepili stručnjaci su upotrijebili gomilu stručnih izraza, koji su se uglavnom svodili na to da je Hitler pravi psihopat koji je često prijetio samoubojstvom. Valentin nije morao odbiti zaključke u izvještaju. "Hitler je mrtav, leš ukraden", zapiše. Opet je zaokružio Brummovo ime. "Zašto?" Jedna od Hitlerovih vlastitih čudnih zamisli, teatralan kraj? Ne dozvoliti ispunjenje želje većine ljudi? Ako ne mogu doći do njega živoga, svijet želi leš kako bi se osobno uvjerio da je čudovište na posljetku mrtvo. Samo su stručnjaci za sudsku medicinu pozvani da završe taj košmar. Bez leša, Nijemci će tvrditi da je pobjegao i tako će bajka o Trećem Reichu i dalje živjeti. Drugačije ne može biti, zaključi Valentin. Brumm je morao biti u dosluhu s Fuhrerom. Ali kuda bi mogao
odnijeti leš? Valentin ponovo pročita bilješke. Činjenica: Brumm je iz Bad Hartzburga. Činjenica: U ljeto 1944. godine vidjeli su Brumma mjestu kada je bio na dopustu i otišao je logorovati u planinu. Glupost! Odjednom ga nešto presječe kao da ga je netko udario u trbuh. Planinski vijenac Hartz! Tamo će otići Brumm. Taj kraj najbolje poznaje, ta brda! Prvo uzbuđenje se brzo izgubilo. Jer nije bilo smisla skrivati leš u Njemačkoj, u planinama ili na nekom drugom mjestu. Brumm će ga željeti iznijeti iz zemlje. Tako znači, opet je na početku. Nije bilo toliko u pitanju gdje će krenuti, već kako će do tamo stići. Pokušao je o tome razmisliti, ali nije mogao doći do odgovora. Povuče još jedan dim iz cigarete, baci je na pod i nogom ugasi. Oblak dima podigne se uvis pored noge. U redu, Brumm igra neku igru. Nazovimo to činjenicom. Kamo to vodi? Međutim, bez obzira o čemu bi razmišljao, nije imao sigurnog dokaza o tome. I usprkos svemu što su mu činjenice govorile, i dalje je tu bio duh i njegova letjelica. Hitler nije želio umrijeti, u to je Beau bio siguran. Nije bilo dobro. Nema dovoljno informacija na osnovu kojih može pretpostaviti kamo su otišli. Valentjne se uvuče u krevet, glavu pokrije jastukom i pokuša sebi narediti da zaspi. Umjesto toga i dalje je grozničavo razmišljao. Pred očima mu se ukaže mrtvački sanduk s tijelom Addie Bundren na zadnjem dijelu automobila koji poskakuje na neravnoj cesti od crvene gline pored Mississippija. Ako je Faulkner mogao smisliti tako neobičnu opsesiju, zašto ne bi mogao i Brumm? Ta misao ga nije napuštala čitavu noć. 94 9. travanj 1946., 06:00 Rano ujutro Brummova grupa je stigla do strmih obala rijeke. Po njegovom proračunu nalazili su se nekoliko kilometara nizvodno od Wormsa u nenaseljenom toku Rajne. Prošla su četiri dana i noći otkako su se dvojica nepoznatih pojavila na njihovom tragu i počela im se prikradati. To se ne može drugačije nazvati, jer je bilo očigledno da ih prate s razlogom. Sto god je Brumm poduzeo, dva goniča s u ih uspijevala pratiti na izvjesnoj udaljenosti. Nijemci su pokušali hodati zadanim tempom ili radikalno mijenjati pravce, ali bez uspjeha. Njih dvojica bi ponekada bili iza njih, ponekada sa strane, ali su ih neprekidno progonili kao da su im se rugali. Bili su nepredvidivi. bio je siguran da nisu amateri. Najviše se brinuo Što su stalno bili na izvjesnom odstojanju. Bilo bi lakše da su ih napali, ali do napada nije dolazilo. Njih dvojica su jednostavno stalno bili iza njih i neznatno su ih požurivali. Osjećao je neku klopku, ali je svoje razmišljanje zadržao za sebe. U Bad Konigu je Brumm odlučio pokušati nešto novo. Poveo je svoju grupu prema zapadu, u pravcu Rajne su pješačili dva dana i jednu noć, samo se povremeno odmarajući po nekoliko minuta. Ovakav tempo doveo je Herr Wolfa u teško fizičko stanje, brzo je propadao i njegovo cviljenje pretvorilo se u jedva čujni vapaj. "Ubijaš me, pukovniče", ljutito prošapta za vrijeme noćnog marša. "Idemo u pravcu zapada. To nije po planu. Moramo stići do Memmingena.“ Brumm ga je zaustavio na stazi i uhvatio za ramena. Grudi su mu se nadimale i borio se za zrak kratkim, glasnim uzdisajima. "Okolnosti su se promijenile", objasni mu pukovnik. "Neprekidno nas budno promatraju. Moramo nekako zametnuti trag. Nekim brodom ćemo zaploviti uz Rajnu.“ Poslije se Herr Wolf više nije žalio. Lagana izmaglica lebdjela je nad rijekom po izlaskom sunca. Sve dok se nije podigla Brumm se mogao samo nadati kako su malo dobili na vremenu i povećali razdaljinu naglim brzim tempom. Kada se razdanilo, magla se počela usporeno dizati kao zavjesa u kazalištu. Brumm je na riječnoj obali našao mjesto na kojem se voda kovitlala u velikom zaokretu. Nekoliko brodića je prošlo ili su bili premali ili preveliki za njihove potrebe, ali poslije jednog sata na vidiku se pojavio drveni brodić koji je polako plovio uz obalu. Bio je natovaren sirovom drvenom građom i bio je prilično duboko uronjen u vodu. Brumm je smjestio Bradonju u visoku i gustu travu, a Herr Wolfa je prisilio da legne na leđa. Kada se brodić približio, a pukovnik je počeo vikati i mahati rukama kako bi privukao pozornost pažnju posade. S palube broda ga spaze dva čovjeka i brodić se približi obali. "Hej", dovikne jedan od brodara. "Što nije u redu?“ "Moj otac je pao u vodu i onesvijestio se. Molim Vas, pomozite mi" dovikne im Brumm. Istog trenutka brodić je krenuo prema obali. Nezgrapni pramac uz trzaj udari u obalu i čovjek u iznošenom crnom kaputu iskoči sa užetom u ruci, držeći pravac u mjestu, dok je drugi pomorac iskočio na obalu sa liječničkom torbom. Čovjek bez riječi priđe Herr Wolfu i sagne se kako bi ga pregledao. Brdonja ubije čovjeka koji je držao uže i uhvati ga za ruke. Brumm ubije čovjeka koji je pregledavao Herr Wolfa metkom kroz glavu. Brumm je skočio na palubu dok čovjek još nije bio potpuno mrtav. Brumm potrči prema krmi, gdje je kormilar broda upravo podizao ulubljenu kantu s gorivom na dugačkom dršku i kada ga je uhvatio ugušio ga je jednim stiskom ruke. Brzo je pregledao brodić u potrazi za zaostalim članovima posade. Na krmi se nalazila mala kabina sa četiri kratka drvena ležaja u kojoj nije ostalo slobodnog prostora i mala brodska kuhinja koja je smrdjela na prepržen u mast. Ispod nje se nalazio motor, a poklopac koji je vodio do njega bio je podignut. U prednjem dijelu broda, u potpalublju, nalazila se je još jedna kabina prepuna građe. Brumm povuče kormilarevo tijelo i izbaci ga na obalu pored druga dva leša. "Hoćemo li ih sahraniti?" upita Bradonja. "Nemamo vremena. Smo ih skloni da se ne vide. Moramo se izgubiti odavde prije nego privučemo nečiju pažnju.“ Herr Wolf je stajao i zurio u mrtva tijela dok ih je Bradonja svlačio i njihovu odjeću bacao na palubu. Bacio je tijela u korijenje iščupanog stabla pored uvalice i kako bi ih bolje sakrio pokrio ih je polomljenim granama. Zatim je pomogao Herr Wolfu da se ukrca na brod i uskim prolazom ga je poveo prema krmi. Brumm s obale zavila uže i baci ga na pramac, odgurne brod od obale i uskoči na njega. Za to vrijeme je Bradonja provirio u otvor iznad motora kako bi ga pregledao. Motor je bio sasvim jednostavan, prije bi se moglo reći da je bio pouzdan nego jak, pa neće moći brzo ploviti uzvodno. Brumm uzme kormilo i uputi se prema matici. Dok su se kretali prema naprijed ljuljajući se, navuče kaput jednog od
ubijenog pomorca, podigne noge na bačvu s čavlima i počne promatrati druge brodove da vidi da li netko od njih obraća posebnu pažnju. Bradonja izađe iz kabine noseći dvije velike šalice vruće kave i sjedne pored pukovnika. "Kako je?" Brumm upita. "Sklupčao se na ležaj pod pokrivačem i uskoro će zahrkati. Mislim da ne bi još dugo izdržati. A ne bih niti ja", doda. Obojica su dugo šutjela. "Nekada sam sanjao da postanem kapetan na ovoj rijeci", na posljetku kaže Bradonja zamišljeno. "Ali ti nisi iz ovog kraja.“ "Nisam, ali moje mjesto je samo pedesetak kilometara udaljeno odavde. Pješačio bih do Freiburga i logorovao na obali. To je bio život", kaže s nostalgijom. "Noću bi osvijetljeni u tami nailazili izletnički brodovi. Do mene su dopirali zvukovi glazbe i pjesma putnika. Zamišljao sam se kao kapetana u pripijenoj plavoj uniformi sa zlatnim pletenicama, okružen lijepim ženama i posadom koja skače na moja naređenja.“ "Pedeset kilometara?" Brumm primijeti priliku da se izvuku. "Odakle si?" "Iz Bleckheima, selo pored jezera Schlucha. Planinski kraj.“ Brumm prepusti kormilo naredniku i raširi kartu na palubi. Uz izvjesni rizik i ako ih posluži sreća mogli bi se vratiti na svoj put i čak nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Neka nas sada pokušaju pratiti, pomisli. 95 9. travanj 1946., 16:00 Ezdov ispusti rafal jakutskih psovki kada je shvatio da Nijemci nisu stali prenoćiti. "Deset sati!" urlao je na Bailova. Nisu tragove brižljivo sakrili. Znakovi su bili očigledni, Nijemci bježe punim zamahom i krenuli su prema zapadu. Čvrsto stisnutih vilica Ezdov je ljutito pregledavao kartu. "Rijeka", promrmlja i krene. Pred sam zalazak sunca koje je zlatkasto svjetlucalo po vodi, stigli su do rijeke, U roku od samo nekoliko minuta našli su leševe pomoraca i sve shvatili. "Na brodu su", kaže Ezdov prijatelju. Bijesno udari šakom u grudi i zagleda se u rijeku ljuljajući se na petama. Kako se moglo dogoditi da nije osjetio da će naglo nestati? Brumm razmišlja logično. Moraju biti umorni, a putujući brodom mogu se odmarati i napredovati. Pitanje je samo, kamo su se uputili? Na rijeci nema tragova. Njih dvojica nemaju izbora, i oni moraju pronaći brod. Ali nije mu se sviđala zamisao da stradaju nevini ljudi. Nisu svi Nijemci životinje i neprijatelji. Rat je završen, i nema razloga nepotrebno prolijevati krv ako se to može izbjeći. "Moramo doći do nekog broda", kaže Bailov. Klečao je na samoj obali rijeke i promatrao kako u predvečerje plove brodovi. "Sigurno su namamili pomorce, a zatim ih ubili.“ "Mi tako nećemo postupati", kaže Ezdov. "Osim toga, sada je promet na rijeci gust i previše je svjedoka. Pješačiti ćemo obalom uzvodno i vidjeti ćemo kako će se sve odvijati." Bio je uvjeren da je Brummov plan krenuti uzvodno, nisu stigli do ovamo da bi sada promijenili pravac kretanja. Kada se smračilo dva Rusa su se našla ispred sela na obronku strmog brda nad velikom rijekom. Spuštalo se vijugavo niz drvene stepenice do malenog zaklonjenog zaljeva gdje su bili privezani brodovi mještana. Skriveni su čekali da ljudi završe sve poslove na obali i zatim se spustili do rijeke. Izabrali su jedan stabilan brodić s kabinom, a sve ostale brodove su odvezali. Bailov ih je motkom odgurnuo od obale da ih uhvati struja i odvuče do sredine rijeke. Kada su se sva svjetla pogasila u selu, Ezdov je upalio motor, došao do sredine rijeke, okrenuo brod u suprotnom pravcu i krenuo uzvodno presijecajući valove pod pravim kutom u odnosu na vjetar. Brodovi iz sela će do jutra otplutati daleko niz rijeku . Biti će potrebno dosta vremena da otkriju kako je jedan brod nestao. Sibirac je Bailovu prepustio kormilo, jer je morao razmišljati. Do švicarske granice imaju najmanje dvjesto kilometara uzvodno. Nijemci neće pokušati prijeći u Švicarsku , jer prije toga moraju prestati putovat i rijekom. Je li to bio njihov prvobitni plan ili su bili prisiljeni na očajnički potez? Oni leševi na obali nagovještaju paniku. Ezdov se nije usuđivao pomisliti da bi sada, poslije svih napora, mogli doživjeti neuspjeh. Taj osjećaj mu je bio stran i nelagodan. Bio je u iskušenju nastaviti uzvodno i sustići ih, jer je stupanje u vezu s Petrovom predstavljalo jedinu razumnu alternativu. Na kraju je došao do zaključka da jedino tako mora postupiti, Petrov mora saznati. To je bilo pitanje časti, ali bilo bi nerazumno nastaviti samo na osnovi nade. Što je još važnije, znao je da mu je potrebna pomoć, jer mu Nijemci izmiču. Kada je donio odluku, osjetio je kako mu se vraća samopouzdanje i počeo je razmišljati što će reći vođi u Berlinu. "U nevolji smo", kaže mu Ezdov. Ukratko mu ispriča u kakvom su se škripcu našli i kako je do toga došlo. Bilo je najgore što je Brumm nestao i Sibirac nije imao predodžbu kamo je krenuo. "Siguran si da si ih ti na to prisilio?" upita Petrov. "Izvan svake sumnje", prizna Ezdov. "Bio sam pretjerano agresivan, a oni su plašljiviji nego što sam pretpostavljao.“ "Neka nikakvih tragova?“ "Nikakvih", odgovori Ezdov. "Nestali su.“ Petrov dlanom otare obraz i uzme olovku. Ovo je katastrofa. "Kako mogu s tobom stupiti u vezu?“ "Nikako", uzvrati Ezdov. "Loše su veze. Ja ću se morati javiti tebi.“ "U redu. Svaki dan. Obavezno zovi u osam, u podne i u šest sati navečer.“ "Imaš li neki prijedlog?" upita Ezdov. Bojao se postaviti ovo pitanje, jer je to bila njegova posljednja nada. "Nemam", tiho odgovori Petrov. A zatim spusti slušalicu i svali se na stolicu, netremice gledajući u telefon. Morat će se javiti Staljinu. 96 10. travanj 1946., 12:15 Petrov je nazvao Staljina i zatekao ga je u Kremlju. Morao je pričekati dok je jedan od njegovih pomoćnika stupio u vezu s premijerom i kada ga je premijer čuo, odmah mu je objasnio kako je loše volje. "Što hoćeš?“ upita. "Ovdje Petrov.“
"Znam s kim razgovaram! Jesi li ga uhvatio?" "Nisam.“ Nastupi tišina. "Kada ćeš?" Petro v osjeti grč u želucu . "Izgubili smo ga." Ponovo tišina. Kada je opet progovorio, premijerov glas je promijenio visinu i sada je prigušeno režao. "Druže Petrove", začuje se iz slušalice, "Izabrao sam te da obaviš ovaj zadatak, jer si uvijek uspješno izvršavao sve što sam od tebe tražio. Ali u Berlinu si izgubio trag tom čudovištu i lijepo sam ti objasnio koliko će te neuspjeh koštati. Jel' tako?" Staljin nije sačekao odgovor. "Petrove, niti ja, niti partija nećemo trpjeti tvoj neuspjeh, a nećemo ga ostaviti nekažnjenim. Tvoj nekadašnji uspješan rad ne daj e ti pravo na neuspjeh. Ne zanimaju me pojedinosti, Petrove. Zadatak ostaje isti, nađi ga i dovedi meni. Ako mi uskratiš pravo na osvetu, ti ćeš zauzeti njegovo mjesto." Odjednom vrisne: "Moramo ga imati. Petrove! Sada! Ovdje! Prestani se zajebavati uokolo i napravi već jednom što se od tebe traži!" Petrov se strese. "Druže ...“ "Umukni!" odbrusi Staljin. "Želim rezultate, a ne tvoje poznate profesionalne analize. Ako ne znaš obaviti posao, poslati ću nekoga na tvoje mjesto, a kada to napravi, poslati ću ga i po Berkuta. Ali samo će se jedan od vas dvojice vratiti živ. Jesam li bio dovoljno jasan?“ "Savršeno", tiho odgovori Petrov. "U tom slučaju nema potrebe nastavljati razgovor. Napravi što ti je rečeno. Imaš jednu svrhu u životu, Petrove, prema tome to je samo jedan razlog da živiš. Ako u roku od pet dana ne dobijem vijest da si na tragu tog čudovišta ..." Nije dovršio rečenicu, samo je spustio slušalicu. 97 11. travanj 1946., 09:40 Svećenik je rekao da se zove Giacomo, ali je Pogrebenoja znala da laže. Nije bio Talijan, ispod njegove ugodne vanjštine krio se čovjek od čelika. Neprestano je čavrljao o svemu i svačemu tako da se lako moglo pomisliti da je budala. Napustili su Rim i stigli u Genovu 8. travnja. Smjestili su se u odvojene sobe u malom hotelu blizu dokova. Po završetku rata, ova talijanska luka bila je prepuna teretnih brodova koji su prevozili zalihe sa zapada za veći dio južne Europe. Sada su sjedili u malome kafiću i razgovarali uz čaj. Petrov je dao četiri precizne upute. Prvo, brižljivo pregledati brodove, posebno one koji isplovljavaju, pregledati teret i putnike. Drugo, promatrati kretanje njemačkih izbjeglica i prognanika. Napuštaju li talijanske luke? Ako da, kamo i koliko ih odlazi, i s kojim sve nacionalnim prijevoznicima? Treće, imaju li neke dokaze da Crkva štiti Nijemce? Ako je to točno, kojim putem se kreću i kakav je promet? Sve to je ispričala svojem pratiocu koji je na trenutak odbacio ležerno držanje i pažljivo je slušao. Pogrebenoja je četvrti cilj ispitivanja zadržala za sebe. Petrov je želio saznati koliko brodova u luci ima veze s Vatikanom. Biti će teško doći do te informacije, jer osim posjedovanja brodova, Vatikan može imati ugovor za prijevoz robe ili izvjestan broj ljudi. "Izbjeglice su ključ", rekao joj je Petrov. Spomenuo je određena dalekosežna ispitivanja i rekao joj da će sve saznati kad dobije informacije koje traže. Sutra je započela potragu. 98 12. travanj 1946., 05:00 Petrov je već dvadana sjedio zadubljen u bilješke i gomile zaplijenjene njemačke dokumentacije. Rješenje mora negdje postojati, u to je bio siguran, i u normalnim okolnostima bi sigurno pronašao rješenje pažljivim ispitivanjem i rasuđivanjem, ali sada je sumnjao u sebe i bilo mu je teško usredotočiti se na materijale ispred sebe. Prvo je mislio pregledati Mullerov dosje, ali je shvatio da je to gubljenje vremena. U Brummovom dosjeu su zapisani podaci o školovanju kao i mjesto rođenja, ali je u dosjeu narednika Raua našao samo mjesto rođenja, podatke o zdravstvenom stanju i službene pohvale, očito su obične vojnike smatrali nevažnima pa nisu navodili sve podatke. Petrov nikako nije mogao svoje misli dovesti u red, stalno je razmišljao o koječemu . Na posljetku je shvatio što radi, samo je prebacivao dokumente s jedne gomile n a drugu i ništa nije postizao. Otkako je čuo Staljinovu prijetnju, i kada se Ezdov javio prethodne noći, prepustio je Rivitskom da saopći Sibircu da nema novosti. Oči su ga pekle i boljela su ga ramena. Bilo mu je potrebno da se okupa, obrije, presvuče i popije šalicu vrućeg čaja. Morao je na neki način prevariti tijelo i natjerati ga da povratiti snagu. Sišao je u knjižnicu, gdje je pokupio sav materijal i otišao u kuhinju gdje je zatekao Rivitskog koji je spavao za stolom, s glavom na prekriženim rukama, okružen brojnim listićima s bilješkama. Petrov ga nije budio. Nakon što se okupao i obrijao, obukao je čistu odjeću i vratio se u kuhinju da si skuha čaj. S malim čajnikom u rukama se vratio u knjižnicu, ali umjesto da se baci na posao, sjeo je u udoban naslonjač, prebacio nogu preko noge i nalio šalicu čaja. Polako je pijuckao čaj uživajući u okusu i mirisu. Dok se kupao pažljivo je razmotrio situaciju u kojoj se našao i došao do zaključka da niti udvostručeni napor neće donijeti odgovarajuće rezultate. Ima još vremena, dva dana je razmišljao o cijelom slučaju i sada je trebao prestati raditi i sve prepustiti svojoj podsvijesti. Sve informacije su bile već ubačene, znao je napamet cijelu dokumentaciju. Sada je bio red na njegov mozak ili sreću, potpuno mu je bilo svejedno što će se dogoditi samo da obavi zadatak. Bilo je važno vrijeme, ima još tri dana do isteka roka koji mu je dao Staljin, ali još je bilo važnije što se Brumm svakog dana sve više udaljavao i dobivao na vremenu. Nekadašnji vlasnik imanja na kojem se sada nalazi stožer Grupe za specijalne zadatke je bio njemački industrijalac koji je pomagao naoružanju nacista. Poslije rata je pokušao pobjeći iz zemlje, ali su ga Englezi uhvatili u Flensburgu. Sada čeka suđenje u nastupajućem Nurnberškom procesu i još uvijek tvrdoglavo poriče svaku vezu s nacističkim režimom, tvrdeći da ima aristokratsko podrijetlo i titulu grofa. Bio je i kolekcionar. Njegova kuća, prostrana građevina s podovima od crnog mramora i kupaonicama od bijelog mramora sa zlatnim slavinama, je bila prepuna slika i brončanih statua raskošnih mladih žena i muškaraca u, prema Rivitskijevim riječima, "atletskim""položajima, u potrazi za seksualnim zadovoljstvom. Petrova je od svih dragocjenosti najviše zanimala knjižnica, pa se smjestio između visokih, dubokih polica na kojima su bile stotine knjiga u kožnom uvezu svih veličina i oblika. Očigledno me grof smatrao planinarom. Cijela jedna polica je bila puna tekstova iz geologije, uputa za penjanje po stjenovitim i zaleđenim predjelima, kao i biografijama poznatih alpinista. Tražeći nešto za razonodu, Petrov uoči knjižicu pod naslovom "Njemački vodiči". Bila je to loše napisana, suhoparna priča o životima i pothvatima deset njemačkih vodiča po njemačkim i austrijskim Alpama. Autor ih je opisivao kao ljude bez
premca i nije propustio zabilježiti da je sa svima planinario. Tvrdio je kako je osvajanje raznih azijskih vrhova, iako prepričavano u tisku i među britanskim alpinistima, ne predstavljaju pravo odmjeravanje vještine alpinista, već prije njihovo financijsko zaleđe. Nijemci koje je hvalio nikada nisu stajali na vrhovima Tibeta na kojem nema dovoljno kisika, oni su se opredijelili za manje slavni, ali teži put i odlučili osvajati planine kod kuće opremljeni samo razboritošću, hrabrošću i jakim parom alpinističkih čizmi, a ponekad i užetom. Jedan od njemačkih stručnjaka koji su opisani u knjizi bio je neki HenRau iz Bleckheimera. Nije mu odmah palo na pamet povezati ta dva imena. Petrov je vratio knjigu na mjesto i sišao u kuhinju nešto pojesti s Rivitskim. Usta su mu bila puna hrane kada mu je iz podsvijesti doprla poruka, i on se zagrcne i počne gušiti. Ne gubeći niti trenutka. Rivitski • nazove Gnedina koji se nalazio u Baselu i obavijesti ga neka smjesta krene u Bleckheimer i pokuša sve saznati o obitelji Rau. "Kamo?" upita kirurg. Petrov mu da sve upute i kaže mu neka krene što prije i neka koristi diplomatsku akreditaciju dok prelazi granicu. "Zašto?" upita Gnedin. "Naša dva prijatelja će možda uskoro tamo stići. Pješačili su i odvojili su se od grupe. Imamo razloga vjerovati da jedan, koji je iz veće grupe potječe iz tog sela. Njegov otac je bio planinar.“ "Trebam li pozdraviti veću grupu?“ "Ne. Samo saznaj što više možeš i odmah se javi.“ "Razumijem.“ Ezdov se javio u osam sati i Petrov je Rivitskom istrgnuo slušalicu iz ruke. "Ovdje Petrov", počne. "Slušaj pažljivo. Istočno od Muhlheima se nalazi selo Bleckheimer, to je dom jednog od putnika. Kad stigneš, potraži liječnika. Vjerujem da ga već poznaješ. Kreći odmah.“ Ezdov razmisli o vođinim riječima. Brumm je iz Bad Hartzburga, Bleckheimer onda mora biti rodno mjesto narednika. Ako su napustili rijeku, logično bi bilo se uputiti na poznati teren. To nije sigurno, bio je svjestan toga, ali je ipak znao više nego prije nekoliko trenutaka. "A poslije?“ "Dogovori se s liječnikom. On možda ima recept", kaže mu Petrov i spusti slušalicu. Nakon toga je Petrov telefonirao Staljinu. Po glasu je Petrov imao utisak da je pijan. "Narednik koji je s njima je iz sela koje se zove Bleckheimer", objasni Petrov brzo jer nije želio dozvoliti premijeru da ga prekine. "Nalazi se nedaleko od Rajne, siguran sam da su tamo krenuli." "A poslije?“ "U Italiju. Skrenuli smo ih s planiranog puta, i sudeći po tome gdje se nalaze, kao i svemu što nam je poznato o ulozi koju Crkva ima u organiziranju bijega njemačkih izbjeglica, njihovo odredište mora biti Italija.“ "Brod?" "Nesumnjivo.“ S obje strane je zavladala tišine i Staljin je razmišljao o vijestima koje je upravo čuo, zatim se nekoliko puta nakašljao i rekao dubokim glasom, "Ne pružam ti više niti jednu priliku, druže. Samo ću te podsjetiti da nisi mačka.“ 99 14. travanj 1946., 14:45 Liječnik je već dva dana bio u Bleckheimeru i na sebi svojstven ležerni način je uspijevao dobiti razne informacije od opreznih mještana. Selo je bilo smješteno na obroncima Alpa južno od dubokog jezera Schluchsee, imalo je nekoliko kamenih kućica, prljave ulice i drvenu luteransku crkvu s visokim, tankim zvonikom. U njemu su živjeli plavokosi planinski ljudi koji su po prirodi bili vrlo sumnjičavi. Mnogi s u radili kao vodiči "ravničarima" koji su dolazili u ovaj kraj kako bi se okušali kao planinari po visokim vrhovima južno od jezera. Psi s dugom dlakom i tupastom njuškom lutali su selom u potrazi za hranom, a djeca su se mirno igrala u grupicama pored stada crnih i bijelih koza. Mještani su uglavnom bili uljudni i pošteni, pa Gnedin zaključio da se tako ponašaju prema svim strancima. Za razliku od drugih krajeva Njemačke gdje nije bilo dovoljno hrane, ovdje s u je naizgled imali u izobilju . Kirurg iz Moskve je i ovdje ispričao istu priču kao i u Bad Hartzburgu. Ispričao im je da želi pronaći mjesto u kojem bi obnovio svoju medicinsku praksu, ali ne bilo kakvo mjesto, već mjesto u kojem je potrebno njegovo stručno znanje i u kojem će postati dio zajednice u kojoj je važan svaki živi stvor. Bila je to obična priča koju su stanovnici Bleckheimera prihvatili. Vidjeli su toliko izbjeglica koje su se pred kraj rata počele pojavljivati i čuli su toliko nesretnih sudbina da ih ovakve priče više nisu uzbuđivale. Sve pridošlice su dočekivali kao elemente mogućeg narušavanja odavno utvrđenog reda u selu. Ali liječnik je bio nešto sasvim drugo. Liječnik u selu je pridonosio njegovom ugledu. Najbliža bolnica je bila udaljena četrdeset kilometara i jedina babica u selu, Frau Halle, je već bila stara i slaba. Liječnik je bio pravi dar s neba, ako ništa drugo, da pomogne pri teškom porodu. Međutim, bili su previše suzdržani i dostojanstveni da ga pozovu ostati, jer su duboko u duši osjećali neophodnu potrebu se uvjeriti da se njegove namjere ne razlikuju od njihovih. Zato su ga budno promatrali i međusobno razgovarali o svemu Što su kod njega uočili. Testirali su ga. Gnedin je upravo to i očekivao, i igrao je na tu kartu, dajući tu i tamo neki nagovještaj, malo ih zadirkujući, i zavodeći ih. Ne bi bilo loše ovdje se smjestiti, svakako je ljeti lijepo, ali kakve su bil e zime? Uskoro su ga mještani počeli obasipati pažnjom kako bi shvatio koje su sve vrline Bleckheimera. Donosili su mu hranu u ogromnim količinama i kada ne bi jeo s uobičajenim uživanjem bili bi razočarani. Neće ostati, jadali bi se jedan drugome, i razlog za tu nevolju tražio bi se u onima koji su mu zadnji donijeli hranu. Raspoloženje im se mijenjalo iz sata u sat. Za doručak - tvrde kifle, bijeli sir i salamabili su veseli, ali u podne s prvim tanjurom juhe s knedlama od grisa, bi im se lica smrkla. Do večere, kada bi mu poslužili sjeckani luk i sendvič, bi opet bili raspoloženi. Po Gnedinovom mišljenju to su bili tipični ljudi sa sela: suzdržani, šutljivi, praznovjerni, i vjerni svojim navikama. I kako je očekivao, što su ga više nagovarali da ostane, više su mu pričali o svemu i svačemu. O obitelji Rau mu je sve ispričao luteranski svećenik. Prije rata Ralovi su bili najtraženiji planinarski vodiči, poznati kao stručnjaci za teške uspone. Ali, sada ih više nema. Otac Rau je stradao u odronu lavine 1943. godine s nekoliko časnika koji su ga unajmili. Onog dana kada se čovjek odluči živjeti od tog posla, sam sebi potpisuje osmrtnicu, rekao je svećenik crvenog lica. Bog će odrediti trenutak. Osim toga, objasnio je, planine ne ubijaju ljude. Priroda je neutralna, njezini zakoni
se posvuda jednako primjenjuju. U planini se planinari sami ubijaju, ili barem tako glasi planinarska izreka. To je sudbina odredila Herr Rauu. Njegova žena je umrla u snu nekoliko tjedana kasnije. To se često događalo ženama i muškarcima koji su rano i za cijeli život stupili u brak. Na kraju predstavljaju neraskidivu cjelinu, pa tako kada jedan umre drugi se nikakvom silom ne može zadržati na životu. Imali su sina, krupnog čovjeka plamenocrvene kose. Mještani su mislili da će postati planinar kao otac i nastaviti obiteljsku tradiciju, ali sve ih je iznenadilo kada je pristupio SSovskim jedinicama i otišao s prokletim nacistima. Gnedin je primijetio daje ova kombinacija pridjeva i imenice svima postala gotovo uzrečicom. Sin Rau, završi svećenik priču, je izgledao kao teutonska poglavica i nada se da je dobio ono što je zaslužio, zajedno s ostalim Hitlerovim razbijačima. "Sto se dogodilo s njihovom kućom?" upit a Gnedin . Svećenik mu uputi sumnjičavi pogled. " Odlučio sam se ovdje preseliti, pa će mi biti potrebna kuća", objasni liječnik. "Ne vrijedi. Predaleko je. Četiri kilometara uz strminu . Bolesnici ne mogu prelaziti toliku udaljenost, i to još uzbrdo. Liječnik, kao i božji pastir, mora biti među ljudima.“ "Na kraju ću morati sagraditi kuću u selu", složi se Gnedin. "Ali njihova kuća bi mi mogla za prvu ruku poslužiti. Postoji li još?“ "Prazna je", kaže svećenik. "Predaleko je za većinu ljudi." Vidio je mogućnost doktorovog ostanka, pa doda: "Ako se odlučite na takav korak, vjerujem da bi vam mještani sazidali kuću. U stvari, mogli bi odmah početi", kaže s iskrenom nadom u glasu. "Još razmišljam o tome", izjavi Gnedin tonom koji je označio kraj razgovora. 100 14. travanj 1946., 10:00 Dvadesetog travnja Talija je poslala Giacoma u Milano. Ako bude bilo potrebno, produžiti će u planine. U Rimu se, povjerio joj je potvrđujući Petrovljevu napomenu - govori otvoreno da Crkva prebacuje izbjeglice preko planine i pruža im utočište u udaljenim samostanima. "Talijani se zadovoljavaju glasinama", rekl a je Pogrebenoja svećeniku, "ali meni su potrebne činjenice i dokazi." I svrha ovog puta je bila pribaviti ih. Čim je Giacomo otputovao, Pogrebenoja je sjela u autobus koji ju je odvezao u centar Genove, gdje je kupila nekoliko novih haljina, plaćajući kapitalistima visoke cijene. Ipak, bio je divan osjećaj kad tanka svila dodiruje kožu, ublažila je krivicu podsjećajući se da radi za partiju i neće dozvoliti vlastitim osjećajima da je ometaju. Petrov joj je objasnio da centralna služba nadgleda sve velike luke i obavlja niz obaveznih poslova neophodnih za siguran brodski promet, osiguravajući i kapetane za ulazak i izlazak brodova iz luke. Lukom su rukovodili lučki kapetani koji će joj dati sve potrebne informacije. Petrov nije donosio nikakve prijedloge kako može do tih informacija doći, od nje je očekivao vještinu i da napravi sve što je potrebno. Talija je obukla novu haljinu i krenula u Kapetaniju genovske luke koja se nalazila u ogromnoj zgradi na doku. U atriju se nalazio vodoskok. Unutrašnja atmosfera je bila tipična za Italiju: bučno, prepuno muškaraca u tijesnim odjelima koji žure kako bi izgledali važni, i mlade previše našminkane tajnice u uskim suknjama koje su pokušavale izgledati zauzeto, ali ne toliko da ne bi mogle flertovati s muškarcima u prolazu. Talija je znala iz iskustva kako je njihova užurbanost samo varka, ovi se ljudi vole pretvarati da rade, ali ne vole i sam posao. Ured lučke kapetanije je izgledao drugačije. U njemuje bilo tiho, žene u uredu su bile starije i staromodnije odjevene, i odmah se po ulasku u prostoriju osjetilo kako tu vlada red. Jednoj sijedoj, starijoj ženi postavila je niz pitanja imajući na umu jedno i najvažnije. Ime ključnog službenika u Lučkoj kapetaniji je Guglielmo Luci. Promatrala ga je kako radi u uredu odvojenom staklom. Bio je šezdesetih godina, proćelav, sivih očiju, s borama u uglovima usana. Ne obećava, miriše na poštenje. Signor Luci je imao tri pomoćnika i jedan od njih, niži, crnokos, smeđih očiju, djelovao je prevrtljivo. Po zgradi se motala do kraja dana i promatrala ga. Nekoliko je puta izlazio iz ureda i odlazio u druge dijelove zgrade i usput se uvijek uspijevao udvarati djevojkama. Od žena u zgradi je saznala njegovo ime; Paolo Bettini, bio je oženjen, ima troje djece i iz dobre je obitelji, nije bio u vezi s fašistima. Budućnost mu je bila osigurana. Tri dana je pratila Bettinija kako bi utvrdila njegove navike. Stizao je kasno u ured, i dugo bi ručao u restoranu "Scala" na obali. To je bio tih i otmjen restoran u kojem su se konobari s crnim leptirmašnama užurbano kretali između stolova. Iz daljine je primijetila njegov nemiran, ali diskretan pogled, više je volio navesti ženu da mu sama priđe. Upravo je takvog čovjeka tražila. Danas mora odlučiti. Nakon što je u sobi završila objed koji se sastojao od sira, tvrdog kruha i vina, Talija je planirala sljedeći korak. 101 15. travanj 1946., 09:30 Gnedin se javio Petrovu. "Našao sam rodno mjesto djeteta", kaže. "Prazno je, naravno, ali potpuno pogodno za budućeg stanara. Iz kuće se pruža divan pogled." . Petrov je shvatio. Riječ je o sinu Rau za kojim tragaju. Gnedin je pronašao obiteljsku kuću, čiji položaj i način na koji je sagrađena predstavljaju mjesto koje se može lagano obraniti. "Kažeš da je lijep o mjesto za dijete? Vjerujem da ima dovoljno prostora za igranje.“ "Kako da ne", odgovori Gnedin. "Bolovičoviču će se svidjeti.“ Pjotr Bolovičovič je bio Bjelorus koji je poveo ruske partizane iza njemačkih redova u prvim danima invazije. Njegovo tajno ime je bilo Pustinjak. Iako je bio patriot, bio je samotnjak i mrzio je ljude, a u krugovima ruskih obavještajaca je kružila šala da će kada se rat završi morati i dalje dovoditi Nijemce s kojima će se Pustinjak obračunati, inače će se nedruštveni gad okrenuti protiv njih. Bolovičovič je mrzio sve ljude i borio se samo zato što je bio sociopat. Na kraju su gaNijemci uz pomoć jednog izdajnika uhvatili u južnoj Ukrajini i prisilili sve sovjetske zarobljenike da gledaju dok su ga konji razapinjali.
Bolovičovič je uvijek birao mjesta za logorovanje koja su se mogla lako braniti i napustiti. Petrov je tijekom razgovora sa kirurgom donio odluku. "Koliko te mogu razumjeti, u tom kraju je teško nabaviti drva za potpalu. Na tim visinama prirodni požari su rijetkost. Shvaćaš?“ "Da.“ "Nakon što smo to uočili, možda bi bilo korisno se posavjetovati s obližnjim stručnjakom u Genovi." Petrovje govorio polako i pažljivo je birao riječi. Gnedin je shvatio da je Talija u Genovi, bilo je neophodno govoriti neodređeno, u slučaju da se telefonski razgovori prisluškuju. Gnedin je na trenutak šutio. "Da, poznajem tog profesora. Poznat je po odličnoj grupi suradnika", vragolasto doda. "Dobro", kaže Petrov. "Na osnovi skromnog iskustva, rekao bih da je nekoliko dana sasvim dovoljno za promatranje. Ako se vuk do tada ne pojavi, možeš zaključiti da su krenuli drugim putem." "Hvala", kaže Gnedin i spusti slušalicu. Petrov pozove Rivitskog. On odmah dotrči. "Krećemo", kaže poručniku. "U Italiju?“ "U Genovu.“ 102 15. travanj 1946., 10:30 Valentin se osjećao izgubljeno. Prokleti Faulkner! Gdje si tražio leš? Napravio je skice stotinu scenarija, samo da bi ih poslije, nezadovoljan, zgužvao i bacio. Uzaludan trud. Potpuno su beskorisni, i njegov instinkt, i logično zaključivanje i bio je zbog toga ljut i osjećao se beskorisnim. Pratio je svaki trag i svaki put bi zgužvana loptica papira poletjela prema zidu . Sve je bilo naopako. Suludi nacistički pukovnik tegli po zemlji Hitlerov leš , već u raspadanju. Tko bi u to povjerovao? Priznao je sebi da još nije siguran da on osobno u to vjeruje. U očaju je iz prljavog hotelskog predvorja pozvao ured u Zurichu. Nakon što je telefon zazvonio nekoliko puta, javi se ženski glas. "Ermina?“ "Beau", odgovori uplašenim šaptom. "Čekala sam da se javiš. Ovdje su svi poludjeli." "Jesi li sigurna?" "Nisam. Slušaj me, Beau." Užurbano je govorila. "Ovo je otvorena linija, sjećaš li se zadatka koji si dao Creelu? E, imam tu informaciju.“ Odmah se za nju uplašio, informacija znači moć za birokrate kao što je Creel i zato ih brižljivo čuvaju. "Beau, dušo, oni sada rade sve na svoju ruku, čak dovode ljude iz Amerike. Ne bi vjerovao što se događa - ovdje, u Berlinu, svuda. Ako se vratiš ovamo, poslat će te kući.“ Gadovi. "Spusti slušalicu, Ermina.“ "Čekaj malo", brižno kaže. "Mogu ti pomoći.“ "Nikako.“ "Molim te. Nađemo se u Cvijetu. Za četrdeset i'osam sati." Cvijet je bilo ime, njihova privatna šala, za jedan mali hotel koji se nalazio na južnoj obali jezera Constance. "Nedostajat ćeš im.“ "Neću. Svi stari službenici su premješteni. Mene šalju kući. Jednostavno ću se izgubiti." "U redu, u Cvijetu. Doći ću za tobom." "Shvaćam." I spusti slušalicu. Pametnjakovići su nailazili brže nego što je očekivao. Sada će svi američki obavještajci biti uzbuđeni i njuškati će po njegovom slučaju. Očigledno još ništa ne znaju, ali neće dugo tako ostati. Vratio se u džip i na karti potražio najkraći put do St. Gallena. Kada je krenuo počeo je razmišljati o Ermini. Misli o njoj su ga uzbuđivale i gotovo je mogao osjetiti njezin miris. Neka se Brumm nekoliko sati sam snalazi sa svojim slučajem, kaže u sebi. Ubaci u brzinu i krene u noć. 103 16. travanj 1946., 13:45 Prije nego je njen plijen stigao u restoran, Pogrebenoja je gurnula bogatu napojnicu šefu sale i on je odmah smjesti za stol pored njegovog. Sjela je za stol i okrenula mu svoj profil, suknju je podigla visoko da sve dobro vidi. Bettini je stigao u društvu s nekolicinom muškaraca, ali srećom, niti jedan nij e radio u lučkoj kapetaniji. Pobrinula se da ju primijeti, a zatim mu je za vrijeme jela dobacivala značajne poglede. Jedva se suzdržavao, i ostao je sjediti nakon što su mu kolege otišli iz restorana. Kada je prolazila pored njegovog stola, spotakla se i on poskoči kako bi je uhvatio. "Signor Bettini?“ "Da", kaže odrešito, nimalo iznenađen činjenicom da zna njegovo ime. Bettini je sebe smatrao važnom osobom. "Ja sam Monika", ona izusti tiho. "Smatram vas izuzetnim čovjekom, zauzimat e važan položaj. Sigurn o vam je teško pronaći", zastala je, "razonodu." Izgovarajući ove riječi pokazala mu je ključ svoje hotelske sobe. "Znate li gdje je to?“ On klimne glavom. "Za jedan sat", kaže Talija i spusti ključ u njegov džep sakoa. Bettini je stigao točno u minutu, i uvela ga je u sobu i ponudila čašom vina. Brzina kojom je prihvatio poziv joj je govorila koliko je nestrpljiv, ali djelovao je uznemireno i oprezno. "Znamo li se?" upit a sumnjičavo. "Ne, ali to će se ubrzo promijeniti." Počela se skidati. Dok je ispijao vino, Adamova jabučica mu je poskakivala. "Promatrala sam vas , Bettini. Vidjela sam vas s onim mladim djevojkama. Pružaju li vam one zadovoljstvo?" Ona se nasmije. "Naravno da vam pružaju zadovoljstvo", sama odgovori na vlastito pitanje. "Vi ste lijepi muškarac. Zar vam žena ne pruža sve što je jednom muškarcu potrebno?" Bila je već u donjem rublju. "Čovjeku kao što ste vi nisu potrebne niti neiskusne mlade djevojke, niti poslušna supruga, već prava žena." Skinula je ostatak odjeće i ispružila se na krevetu. "Koliko?" upita on hrabro. "Bettini ne plaća žene.“ Ona se umiljato nasmiješi. "Ne slušate me, Bettini. Želim vas. Monika daje, Monika ne prodaje. Shvaćate li?" Lice mu je bilo potpuno bezizražajno, a usta se mu bila poluotvorena. Ona se promeškolji na krevetu i izazovno se nasloni na jastuk. "Vruće je", prošapta. "Zar ne mislite da je vrlo toplo, Bettini'„ "Paolo", uzvrati i počne se skidati.
104 16. travanj 1946., 14:00 Svoje progonitelje nisu vidjeli osam dana, ali je Brumm vjerovao da s u im i dalje za petama. Pažljivo je plovio rijekom, danju se krio uz obalu, a noću prelazio samo kratke udaljenosti. Našao se u klopci između potrebe, s jedne strane, napustiti rijeku kako bi stigao na sastanak u Italiji, a s druge strane morao se uvjeriti da je zameo trag. Sada su plovili. Razmatrao je mnoge mogućnosti, razmišljao je da se vrate na planirani put, ali već kasne, a vrijeme im je dragocjeno, i brod će krenuti s njima ili bez njih. Sada je vrlo opasno nešto mijenjati, ali nemaju drugog izbora, moraju stići u Genovu. Bradonja mu je obećao pobrinuti se da nestanu u planini, jednom kada stignu u Bleckheim. "Nitko nas neće pronaći u onim stjenovitim predjelima'', uvjeravao ga je narednik. Bacili su posljednji pogled na rijeku i krenuli prema istoku. 105 16. travanj 1946., 17:00 Usprkos Petrovljevoj obuci, je bilo teško uništavati kada nije prijetila opasnost. U njegovoj struci se uči pod svaku cijenu spašavati ljude. Pokušavao se uvjeriti da je to samo seoska kuća. Nijemci nisu imali obzira prema selima i gradovima u Sovjetskom Svezu. Ipak, osjećao je nelagodu pri pomisli da treba do temelja spaliti kuću. Bila je to lijepa kuća, sagrađena s mnogo truda i rada, a to je trebalo poštovati. Natopio je zgradu petrolejem i sada se s bakljom u ruci pokušavao prisiliti dovršiti započeti posao. Ta kuća je neprijatelj, podsjeti se. I dok se podsjećao što mu je sveta dužnost prema domovini, istovremeno je zapažao kako je građa majstorski poredana, i kako je kamenje pažljivo izbušeno do odgovarajuće veličine kako bi se kuća složila bež cementa. Ova kuća ima povijest - ne onu koja se može naći u knjigama, već obiteljsku koja se odvija uz zajedničko ognjište tijekom zimskih mjeseci. Osjećao je kako mu se grlo steže od nemoći. Ali tu je i Petrov. "Požari su rijetki.' Lako je razumio što je vođa želio reći. Neka bude tako, odluči Gnedin, bakljom je upalio jednu krpu i ubacio ju je u kuću. Petrolej se trenutno zapalio i začuo se mukli udarac, velika toplina ga je prisilila da se udalji od kuće. Došao je do štale i sve ponovio. Nekoliko trenutaka nije bio siguran hoće li vatra biti dovoljno jaka da sve izgori do temelja, jer je unutrašnjost bila ispunjena kamenom. Ali kada se crni dim počeo dizati iz krova i šindra na krovu je počela mijenjati boju, znao je da sve ide po planu. Nije želio promatrati ovaj prizor. Mještani su mu pokazali dvije staze koje vode uzbrdo od kuće obitelji Rau. Te staze se nisu odozdo mogle uočiti, ali kada se počeo penjati brzo ih je pronašao. Nakon što je napravio malo sklonište između dvije velike stijene, smjestio se i promatrao kako se dim u naletima penje uvis. Požar je buktao cijele noći. Tek je u predvečer sljedećeg dana pretpostavio da se sve ohladilo i otišao je pogledati ruševine. Neki kameni zidovi su se od prevelike topline nakrivili, ali neki su ostali i poslužiti će u druge svrhe. Kada se vratio u selo, razmišljao je što još mora napraviti, i sjetio se, napraviti će nešto što nije njemu svojstveno. Kupio je u selu malen u četku i kantu crvene boje. Ako Nijemci ne shvate u čemu je stvar niti nakon požara, ostaviti će nešto drugo. Smatrao je da njegova prva paljevina zahtijeva poseban ukras. 106 17. travnja 1946., 18:30 Kakva sela sve mogu biti, Romanshorn nije bio baš nešto, imao je uređeni mali trg koji je bio uvijek čist, tri bijele crkvice koje su sve tri bile protestantske. Kuće s u također bile bijelo okrečene, kombinacija štukature i pravog drveta s narančastim crjepovima, i sagrađene jedna uz drugu na kamenoj visokoj osnovi zbog velikih padalina snijega koja je dolazila s njemačke strane za vrijeme dugih zima. Posvuda su bili isti sandučići s cvijećem, ali svi su cvjetovi bili iste boje. Antiseptički život, zahvaljujući Švicarcima. Valentine je otkrio selo dok je prije rata lutao Europom. Ljeti je mali zaljev daleko ispod sela bio pun motornih čamaca koji su brujeći ulazili i izlazili iz luke ne osvrćući se na jahte s platnenom nadstriješnicom koje su se tu ljuljuškale. Hotel na dva kata bio je u vlasništvu starijeg bračnog para. Kao pravi Švicarci, nisu goste uznemirivali. Sama zgrada se nekoliko puta obnavljala i u njoj se nalazilo nekoliko udobnih apartmana s toplom vodom. U hotelu se nisu služili obroci, ali se pred jutro ispred svake sobe gosta nalazio čajnik s vrelom vodom, kesica čaja i talijanska kava. Ovdje se ljudi nisu međusobno družili, u hotel su dolazili kako bi bili sami. Za vrijeme rata Valentine je ovdje doveo Erminu i tu su postali ljubavnici. Iz hotelske sobe su samo jednom izašli da na brzinu nešto pojedu u seoskoj gostionici. Ermina, koja je uvijek bila gladna, je na kraju trodnevno g odmora izjavila da zamišlja raj kao mekani krevet na kojem čeka Beaua da joj pruži sve "radosti". Valentine je smatrao smiješnim Erminu, koja nije mogla razgovarati o seksu čak niti biranim riječima, jednom kada se skine, ugasi svijetlo i nađe se u krevetu, nema nikakvih kočnica. Prilazila je oduševljeno svakoj novini i sve joj je pružalo veliko zadovoljstvo. U jednom trenutku za vrijeme prvog boravka u hotelu, izvjesno mjesto je nazvao "cvjetićem" na što je ona nervozno zahihotala. Od tada, su hotel zvali "Cvijet". Po njenim riječima, Valentine je zaključio kako će njegov službeni prelazak granice otkriti OSSu gdje se nalazi. Švicarski graničari su vrlo rado obavještavali razne obavještajne službe tko sve prelazi granicu - za odgovarajuću naknadu, naravno. Nije mu predstavljalo problem ilegalno se prebacivati iz jedne zemlje u drugu , jer je to radio godinama i znao je razne putove i sve smicalice. Za Valentinea, granice su zamišljene tako da drže glupe ljude na odstojanju. Ako država želi pravu granicu, treba slijediti kineski primjer i sagraditi zid. Kako takve prepreke nije bilo, smatrao je da može ulaziti u razne zemlje i izlaziti iz njih po vlastitoj želji. Bilo je potrebno dva puta priječi granicu da dođe do Romanshorna. Prvo je prešao iz Njemačke u Austriju jednim sporednim puteljkom preko planinskog sedla istočno od Lindaua. Džip je ostavio u brdima pored sela Hohenemsa i prešao pješke u Švicarsku jugoistočno od St. Gallena. Jedan seljak ga je prevezao do malog švicarskog gradića, gdje je ulovio autobus za njegovo krajnje odredište. Bilo je to lagano putovanje bez komplikacija.
U Romanshornu je stigao po mraku. Vlasnici su ga prepoznali i iako je po njihovom pogledu mogao naslutiti da su bili zadovoljni što ga ponovo vide, ni najpažljiviji promatrač nije mogao po njihovom držanju primijetiti da su se ikada prije susreli. Bio je siguran da je Ermina već stigla, ali je isto tako bio uvjeren da znaju kako očekuje posjetitelja, iako im nije dao nikakvog povoda za takvo zaključivanje. Ljudi su u parovima dolazili u Cvijet, i ako bi netko i došao sam ubrzo bi dobivao društvo. Na recepciji j e Valentin pogledao knjigu prijavljenih gostiju i primijetio da se Ermina prijavila kao Sally Ashford. Zabavljalo ga je to, jer je bio toliko dugo u obavještajcima da je to utjecalo na njegove navike i mišljenje. Nije se prijavio, umjesto toga je pored njezinog imena stavio mali znak i ženi za pultom vratio nalivpero i knjigu. Žena se pristojno nakloni dajući mu do znanja kako je službeno primljen i on krene na kat hotela. Ušao je u sobu i zaključao vrata za sobom. Ermina je ustala i pogledal a ga. Na sebi je imala samo tanku haljinu s bratelicama i toliko duboki izrez da se vidio razmak između njezinih grudi. Oko vrata je nosila dva reda dugih bisera, a u ušima su joj poput zvijezda svjetlucale dvije zlatne suzice. Nosila je papuče od bijelog satena s visokim potpeticama, koje su isticale njezine, lijepo oblikovane noge. Nikada, otkako je poznaje se nije ovako obukla. Uvijek je željela voditi ljubav u mraku, i osjećala bi nelagodu kada bi je milovao izvan kreveta. A sada mu nije dozvolila progovoriti, već je koraknula prema njemu, stavila mu prst na usta i povela ga prema krevetu. Kasnije su nepomično zagrljeni ležali. Na posljetku je ustala i donijel a torbicu za šminku . "Poznajem nekoga na odjeljenju za fotografiju koji mi je dao ovo." Valentin se odmah zapitao je li riječ o prijatelju ili prijateljici, i je li moguće da poslije tolikog vremena postane ljubomoran? Ta pomisao ga je uznemirivala. Fotografije su bile crnobijele, velika i sjajna uvećanja originala, i na poleđini svake slike pisalo je ime čovjeka na fotografiji, čin i položaj u nacističkoj hijerarhiji. Valentin ih je polako i pažljivo pregledavao. Prepoznao je nekolicinu, ali većinu nije poznavao. "Izvještaji iz Berlina tvrde da su ovo preživjeli članovi Hitlerove pratnje. Svi su na kraju bili u sjedištu Reicha ili blizu njega. Koliko nam je poznato, svi su ili mrtvi ili u sovjetskim zatvorima. Mislim da sada točno znamo tko je živ. Očigledno je da su Rusi mnoge informacije zadržali za sebe i nisu ih prenijeli voljenim saveznicima. Ujak Harry nije oduševljen ujakom Joeom. Creel i ostali sada se pitaju o čemu još Rusi šute.“ "Svi ovi ljudi su bili pored Hitlera na kraju?" upita. "Tako izgleda. Svi su pokušali pobjeći drugog svibnja. Ovo su oni najtraženiji.“ "Nevjerojatno", kaže on tiho i poreda fotografije po krevetu u dva reda. "Toliko preživjelih". Rusi su na kraju uništili Berlin, ali ipak su svi ovi ljudi preživjeli. Značaj ove informacije ga je uznemirio. Ako su svi ovi ljudi uspjeli preživjeti, sasvim je logično pretpostaviti daje doslovno svatko, tko se tamo na kraju našao mogao preživjeti. To znači, bilo je moguće se izvući iz Berlina - možda čak i s lesom. "Imaš još nešto?" "Ništa posebno. Creel je osnovao grupu koja traga za ratnim zločincima. Očigledno je da su i nacisti osnovali organizaciju, neku vrstu sistema za bjegunce prije kraja rata. Nešto poput ilegalnog lanca s osiguranim smještajem.“ Valentin je zurio u strop. "Ne možeš kriviti gadove, ako ostanu objesit će ih.“ "Najčudnije je to što katolički svećenici i redovnice organiziraju bijeg nacista iz Njemačke." Valentin je pogleda. "Misliš Nijemci prerušeni u svećenike?“ Ona zavrti glavom. "Ne, pravi svećenici.“ Ako je Brumm spreman napustiti Europu, možda mu u tome pomaže katolička crkva. Nje puno, ali to je sve što ima, kao i prijateljicu koja će saznati još informacija. Ermina se okrene na bok i prebaci nogu preko njega. "Zaboravimo sve ovo, Beau. Prepustio to nekom drugome. Dosta nam je rata i Europe. Hajdemo se izgubiti.“ Valentin razmisli o tom prijedlogu. Kroz mozak mu prođe da je sada prvi puta vidi kakvom je ona doista. Posao obavještajca mu nalaže da pri obavljanju zadatka koji trenutno ima, koristi ljude, i iskoristio ju je kao i mnoge druge koje je poznavao. Nikada nije razmišljao o nekoj vezi s njima, jer je to uvijek bio samo posao, pitanje udobnosti. O Ermini bi povremeno razmišljao kad bi boravio među partizanima, ali i tada je prije u pitanju bila želja, sjećanje na strast i osjećaje sigurnosti koju su doživjeli u Švicarskoj. Ermina je kao žena bila toliko vatrena, da ga je to sprječavalo razmišljati o njoj na neki drugi način. Ali, evo ih opet u Cvijetu, i to na njezin prijedlog. Zbog njega je stavljala na kocku svoj život. Opet je bacio pogled na fotografije. Hrabra je i ima vlastita načela. Obuzela ga je sramota što se tako loše ponašao prema njoj, zaslužila je puno više. "Što bih sada dala da znam o čemu sada razmišljaš!" Pomiluje je po nozi. "Reći ću ti", uzvrati on uz osmjeh. Ona se uspravi. "Ozbiljno?“ "Svakako", on kaže. "Malo kasnije". Ona opet legne i zastenja. "Malo kasnije. Misliš kada ispratimo našu posljednju lastavicu u jeseni". "Kada ju ja ispratim", on je ispravi. Ermina se uozbilji. "Ako ti ideš idem i ja. Dvije proklete budale su pametnije od jedne." "Želiš ići u Italiju?" on je upita. Sve je stavila na kocku zbog njega. Do vraga i Hitler, pomisli, jednim pokretom zabaci fotografije s kreveta i privuče je sebi. 107 18. travanj 1946., 05:46 Nikada, niti kao dijete, a ni kasnije kao student medicine i kirurg, Gnedin nije pomislio da će postati vojnik, a još manje da će sjediti sakriven s puškom na koljenima. Njegovu majku su oduševljavali njegovi dugi prsti, mislila je da će postati koncertni pijanist. Pobrinula se da ide na satove klavira i redovito vježba, ali se na kraju ispostavilo da su njegove želje drugačije. Za razliku od ostalih studenata medicine, koji su rano shvatili svoj poziv kao brigu prema bližnjemu ili spašavanje ranjenika, njega je privukao postupak
postavljanja dijagnoze. U čovjekovom tijelu i u njegovoj okolini se nalazilo mnoštvo nevidljivih mikroba i trebalo je utvrditi koji od njih izazivaju bolest i što se treba poduzeti kako bi se bolest spriječila. Očaravalo ga je promatranje kroz mikroskop svijeta nedostupnog ljudskom oku, gledati kako se ti čudovišni organizmi pare, rastu i umiru. A kasnije je otkrio uzbuđenje i čari prodiranja u živo ljudsko tijelo kako bi uhvatio u ruke organe koji pulsiraju i liječio ih. Kao student uživao je vrijeme provoditi s pocrnjelim i smežuranim Ieševima s mirisom formaldehida. Otvarao ih je kao prvoklasan mehaničar, ispitivao tkivo, kosti, mišiće, hrskavicu i tetive. Gnedin je uživao u autopsijama. Leševi su stizali do njega cijeli i neobilježeni ili kao nagorjeli komadići u kutijama i vrećama. A pravi izazov je bio upoznati tajnu smrti, iako je bio svjestan da je prava tajna, u stvari, tajna života. Njegov posao je bio otkriti kako je čovjek umro, a ne zašto, time su se bavili detektivi i filozofi. Iznad svega je cijenio suzdržanu objektivnost patologa koji sve vidi bez izuzetka. Na kraju se, međutim, nije opredijelio za sudsku medicinu kao za životni poziv. Volio je žive pacijente i bio je ispunjen zadovoljstvom kada su kreveti bili prazni, i police u mrtvačnici prazne. Kao vrlo uspješni kirurg, bio je hrabar i poznat jer su se o njemu pisali novinski članci, stogaje rano postao članom Sovjetske akademije i budućnost mu je obećavala život pun izazova. 1 tada se Petrov pojavio u njegovom životu. Gnedin je bio u mrtvačnici i radio je na lešu devetogodišnje djevojčice koja je umrla na operaciji slijepog crijeva. Bila je njegov pacijent, lijepa djevojčica svijetle puti, uvijek nasmijana, tankih nožica kao vreteno, i njena smrt ga je teško pogodila. Za vrijeme priprema kao i tijekom operacije nije bilo znakova srčanih problema - sve dok se nisu pojavile, a tada je već bilo kasno. Neobjašnjiva smrt za kirurga bila je prava zbrka. Otvorio je grudnu šupljinu i pregledavao srce prije nego ga izvadi. Arterije su bile prohodne i zdrave, nije postojao neki očigledan razlog da umre, i odlučio je riješiti taj slučaj. Nikada nije saznao koliko dug o ga je Petrov promatrao. Tek kada je progovorio, Gnedin je shvatio da nije sam. Neobični čovječuljak je progovorio tihim, ali oštrim glasom, punim nenametljivog autoriteta. Bio je neznatno nagnut na jednu stranu - očigledan poremećaj kičmenog stupa, koji se možda može izliječiti - crne, duge kose i crnih očiju. Izgledalo je kao da ima malu glavu zbog prevelike kape od dabrovine koju je nosio. Kaput od vune sezao mu je do poda. '"U nedoumici sam", kaže glasom koji izaziva pažnju. "Dijete umre, a ti to ne možeš prihvatiti". Gnedin se u njega zagleda. "Doktor nauči prihvatiti smrt.“ Nepoznati čovjek podigne dugi, koščati prst. "Samo kada se uvjeri da je nije osobno uzrokovao." Nasmiješi se. "Smrt je biološka pojava. Razlog uvijek postoji, ako se čovjek potrudi ga pronaći i dovoljno je stručan za taj posao". Tko je ova osoba? Čovjekov prst je lelujao kao sićušna palica, radeći krugove u zraku . "Miješaš filozofiju i biologiju , mlad i moj doktore. Postoje biološki znakovi života i smrti, ali se ne zna uzrok niti jednoj niti drugoj pojavi. U grudima tog djeteta nalazi se raskomadano srce. To je biologija. Možda ćeš u njemu pronaći poremećaj, ali hoćeš li time doći do odgovora na pitanje što ga je ubilo? Izbjegavaš pravo pitanje. Zašto ovo dijete uopće ima neki poremećaj? Zašto u tom trenutku, zašto na tvom kirurškom stolu? To nećeš nikada saznati, čak i ako provedeš ostatak života u potrazi za odgovorom.“ Istinitost riječi koje je izgovorio neznanac gaje pogodila. Osjetio je slabost u nogama i morao je sjesti.. Čovječuljak mu priđe. "Doktore, ne očajavajte. Nije važno što je uzrok nepoznat. Ne možemo ga saznati, prema tome, to je nevažno. Ovim poslom se vrijedi baviti, jer netko mora upoznati biologiju čovjeka. Dajemo sve od sebe da uništimo svoje rođeno slabo tijelo. Pitanje koje ljudi koji s u skloni razmišljanju trebaju postaviti sebi jest: Kakav će utjecaj izvršiti? Većina ljudi ima ograničenu predstavu o sebi i svemu ostalom u budućnosti. Život je grub i surov, i tu kratkotrajnost samo potiče. Koliko daleko u budućnost ti vidiš, doktore Gnedin?“ Kirurg je proučavao neobičnog čovječuljka koji mu je pružio jedan papirić. "Mogućnosti su malobrojne, mladiću. Možeš se vratiti plućima tog djeteta, ali to je mračan, mali svijet." Okrene se kako bi izašao, a zatim zastane na vratima. "Sutra me možeš pronaći na ovom broju. Samo sutra." A zatim je nestao. Gnedin je radio do jutra. Na kraju se ispostavilo da je uzrok isti. Srčani zalistak je bio bolestan. U trenutku kada je prestao raditi, ona je umrla. S profesionalne točke gledišta, komadići su se složili i dobio je odgovor na pitanje zašto, ali Gnedin je znao da to nije pravi odgovor. Riječi nepoznatog čovjeka su ga progonile. Možda je poremećen, bolnice privlače takve ljude. Popio je šalicu vruće kave i zurio je u papirić, poslije izvjesnog vremena okrenuo je broj. Tako se mladi kirurg pridružio Grupi za specijalne zadatke. Od tada je saznao puno stvari o životu i smrti, i s vremenom je shvatio važan utjecaj o kojem je Petrov govorio one noći u mrtvačnici. Nikada nije požalio što se pridružio Grupi. U zoru se jato ptičica bučno izvlačilo iz gnijezda ispod njega i izvodili su vratolomije u zraku . Protrljao je oči da se razbudi i pokušao se usredotočiti na skriveno mjesto od kuda su ptice odletjele. Od Ezdova je naučio da se životinje ovako nikada ne kreću bez razloga. Prvo je ugledao samo jednog, krupnog čovjeka odjevenog u jednostavnu odjeću. Ali kretao se previše otmjeno da bi bio seljak ili lutalica. Izašao je iz zaklona, nekoliko minuta stajao nepomično, a zatim se počeo osvrtati i pažljivo promatrati kamenjar ispod i iznad sebe. Gnedin se instinktivno skupi, pogleda na sat i pomisli uzeti dalekozor, ali se predomisli. Bilo je opasno uperiti staklo prema suncu koje izlazi ili zalazi, jer može tako odati svoj položaj. Mora se osloniti na svoj vid. Sa istog skrovitog mjesta izađe još jedna prilika. Bio je drugačiji, nekako se trzao u hodu i nije bio oprezan kao prvi čovjek. Treći je više sličio prvom čovjeku, bio je visok, snažne građe i siguran u sebe. Gnedin je osjetio povećanje adrenalina u krvi. Trojica su se kretala stazom preko brežuljka, i za tren su se izgubili iz vida. Kada su se ponovo pojavili vidio je da su dvojica, onaj prvi i treći naoružani. "Blagi bože!" prošapta. Te riječi su čudno zvučale iz njegovih usta.
108 18. travanj 1946., 05:50 Narednik Rau osjetio je brže udaranje srca od uzbuđenja. Prošlo je dosta vremena otkako je posljednji put bio kod kuće. Svaki kamen će pomilovati i svaku dasku, a ostalima će skuhati kavu. Ali kada se našao na oko sto metara od kuće, posrne. Miris mu je nepogrešivo govorio što se dogodilo. Ostalo je malo toga, ali je ipak shvatio kako nije riječ o šumskom požaru, kuća je namjerno zapaljena do temelja. Bradonja se spustio do kuće sa strojnicom napetog okidača i polako je obilazio oko ruševine, a kada je prošao kroz izgoren u građu i srušene zidove. Ne osvrćući se, otrči natrag do prijatelja u kamenjaru . "Moramo krenuti dalje", kaže Brummu. "Odmah". "Umoran sam", požali se Herr Wolf. "Opet smo pješačili cijelu noć. Noga me boli.“ Bradonja nije obraćao pažnju na njega i gledao je zapovjednika u oči. "Kuća je namjerno spaljena". Njegov pogled je jasno govorio kako nije samo to u pitanju i pukovnik treba pogledati zgarište. Brumm krene niz brdo i odmah se vrati. "Mislim da ću i ja pogledati", kaže Herr Wolf. Njih dvojica su se iznenada počela neobično počela ponašati i što god se događalo značilo je da su u nevolji. Pokušao je ustati, ali ga je Brumm pritisnuo je svojim jakim rukama na rame i prisilio ga da ostane sjediti. "Ovo je tvoj kraj", Brumm se obrati naredniku. "Što predlažeš?“ "Došli smo sjevernom stazom. Ova druga ide prema zapadu. Ovdje gore to su dva planinska puta.". "To je sve?“ "Postoji i južni put prema švicarskoj granici. Ali njime se teško hoda - puno je uspona." "Promet?" "Ne postoji. Taj put je koristila samo moja obitelj. Moraš ga poznavati, ne može se vidjeti". "Gdje se nalazi?“ "Ide se uzbrdno zapadnim krakom, a zatim se spušta drugom stranom. Strmi silazak. U stijenu su zabodeni klinovi - bar ih je nekada bilo. Imamo dovoljno dugo uže da se možemo spuštati u kratkim razmacima." Brumm uhvati Herr Wolfa za kaput i podigne ga. "Je li to stvarno potrebno?" starac se požali. "Je li disanje neophodno?" odsječe Brumm. Dva vojnika se šćućure uz liticu i narednik pokaže pukovniku stazu kojom će krenuti. "Biti će teško dok se ne spustimo do tamo", kaže i pokaže udubljene obrise grebena. "Ali očekujem da je taj put siguran.“ "Hoće li mu biti teško?" upita Brumm klimnuvši glavom prema Herr Wolfu. "Svima će biti teško", odgovori Rau. Nagne se prema pukovniku i prošapta: "Što to znači?“ Brumm se sjeti crvenih Davidovih zvijezda kojima su bili obilježeni kameni zidovi spaljene kuće. "Obruč se steže". "Kako su saznali?" prošapta Bradonja, ali mu pukovnik ne odgovori. Iz torbe je izvadio uže i počne ga odmotavati. 109 18. travnja 1946., 09:20 Gnedin je i dalje sjedio na kamenjaru. Prošlo je već tri sata otkako su njih trojica krenuli niz liticu i izgubili se iz vida, ali to mu se činilo nevažnim. Petrov je bio u pravu: svaki čovjek bi mogao imati utjecaja. Samo su dvojica od njih trojice sišla do zgarišta i obojica su se tamo kratko zadržala. Kasnije su njih dvojica zajedno čučala na stazi, i zatim su krenuli nizbrdo bez mjera predostrožnosti koje su primjenjivali pri dolasku. Gnedin ih je pažljivo promatrao i primijetio je da novi put vodi suprotno sunca. Uskoro će biti na položaju gdje će ih bez straha moći pogledati kroz dalekozor. Sačekao ih je da stignu do tog položaja, podigao je dalekozor i počeo izoštravati sliku sve dok ih nije jasno vidio. Ostao je bez daha kada je ugledao priliku u sredini. Izoštravao je sliku dok mu se ruka tresla i u nevjerici promatrao kako čovjek podiže glavu i gleda gotovo kroz njega. Opet se naslonio na stijenu boreći se s osjećajem koji ga je obuzeo. Kosa mu je bila kraća i svjetlija, nije imao više brkove i nos mu nije pravilan, ali nije bilo sumnje o kome je bila riječ. Čudovište je živo! 110 18. travanj 1946., 18:00 Dva dana je Bettini dolazio u Talijinu sobu - prije nego je otišao na posao, u vrijeme ručka i poslije radnog vremena. A sada ga je molila, nakon što su vodili ljubav, da je izvede u šetnju. Otišli su do zaljeva i šetali držeći se za ruke. Uznemirilo ga je ovo javno pojavljivanje s njom, ali ona se pripijala uz njega kao mlada ljubavnica često ga ljubeći, te je želja za njom potisnula njegovu uznemirenost. Pored jednog zida zgrabila je njegovu ruku i zavukla ju je pod suknju. Iznenada se pojavio fotograf i snimio ih je dok su se strastveno grlili, a on ju je milovao ispod suknje. Čvrsto stisnutih vilica, Bettini je odgurne i zagleda se u čovjeka, koji je oči razrogačio u strahu. Pogrebenoja je razgovarala s fotografom. "Sve ste snimili?“ "Si, signora, sve". "I u spavaćoj sobi?“ Potvrdno klimne glavom. "Te fotografije su vjerojatno moj najbolji rad.“ "Idite", naredi mu. "Ako vam se ne javim do dogovorenog vremena, pošaljite ih njegovoj supruzi, Signor Luci i svim novinama.“ "Capito", odgovori čovjek. Lako dodirne obod šešira, stavi zatvarač na objektiv i udalji se. Bettini je s mržnjom pogleda, a ona mu odgovori zadirkujući ga. "Monika daje, ali djevojka mora živjeti, jel" tako Bettini?“ "Ucjena", prosikta. "Kurvo!""Preljubnice", uzvrati ona mirno. "Nazovi to jednom malom igrom morra4. Zabavio si se, a sada je na meni red. Želim da me odvedeš u svoj ured. Bez oklijevanja, ako me pokušaš prevariti, ove fotografije će stići gdje trebaju i s tobom je završeno. Jedno je imati ljubavnicu, a nešto potpuno drugo biti indiskretan i uhvaćen na djelu. Vrlo si strastven i nadam se da će se to vidjeti na fotografijama.“ On spusti glavu i oči mu se napune suzama. Uhvati ga pod ruku i povede širokim šetalištem prema Lučkoj kapetaniji. Nije uopće 4 Morra - vrsta igre koja se igra pomoću prstiju talijanskog podrijetla sumnjala da će dobiti sve što želi, ali bilo joj je muka pri pomisli na Ezdova.
Bettini je bio potresen do srži. Ako ova žena naredi objavu ovih fotografija, to će ga uništiti. Proklinjao je vlastitu glupost, nijedna žena se ne ponaša ovako bez razloga. Koriste svoje tijelo kao klopku, kao i njihovi spolni organi, to su lignje koje čekaju da progutaju sve Što im treba. Kakva je bio budala! Neprestano je uzdisala i stenjala, krici i vrištanje - sve je laž! Sjetio se je kako je znala ležati pored njega, na njemu, kože orošene znojem, pohotno napućene gornje usne. Sve je to bila gluma. Nije ništa vatrenija od Celle. Cella je barem poštena domaćica, uvijek spremna kada mu je potrebna, dok je ova lažljivica jedna prevrtljiva djevojčura. Hodali su jedno pored drugoga zavojitim stepenicama oko središnjeg dvorišta velike zgrade Lučke kapetanije. Cijelo vrijeme je čavrljala o nekim nevažnim stvarima, dodirivala ga, gledala prolaznike i hodala visoko uzdignute glave kao lavica koja se ponosi svježim ulovom. Bettini otključa ured, i čim su ušli brzo zaključa vrata koja su vodila u odjeljenje lučke kapetanije. Vreba li ih i u ovom trenutku fotograf? Zastane na ulazu u svoju kancelariju i prkosno prekriži ruke, dok je ona za to vrijeme razgledavala predmete na njegovom stolu koji je bio presvučen kožom. "Elegantno", primijeti. "Sigurno si dobro plaćen za tako odgovoran posao.“ Evo ucjene, Bettini pomisli. "To je samo plaćajednog službenika. Sasvim skromna." Ne i po ruskim mjerilima, pomisli Talija. "A, tako.“ Bettini je želio da mu što prije kaže što želi, ma što god je u pitanju. "Koliko mi je poznato, postoje okvirni red vožnje za lučki promet.“ Zurio je u nju, zašto samo ne kaže svoju cijenu? "Za šest tjedana unaprijed, koji se dnevno usklađuje." "Donesi ga", naredi mu. To je bilo samo prvo naređenje u nizu koje mu je izdavala cijelu večer. Nakon što je napravila popis, koji je dobila na osnovu njegovih podataka, svih brodova koji po redu vožnje trebaju stići u luku, zabilježila je i svaku luku u koju svaki brod svraća prije i poslije Genove. Petrov se nije upuštao u konkretna razmišljanja o konačnom odredištu , ali je predvidio smjerove potrage. "Prvo, brod koji tražimo zaustaviti će se samo nekoliko puta, možda samo dva puta sa zadržavanjem od najviše tri do četiri sata. Luke u koje bude svraćao neće biti redovne stanice. Brod će se kretati izvan uobičajenih vodenih putova, pa će luke u koje će svraćati nagovijestiti kojim će se putem kretati. Jedna informacija polako vodi do druge, shvaćaš? Konačno odredište će biti nastanjeno ljudima njemačkog podrijetla. Argentina i Brazil ne dolaze u obzir, previše su očigledni. Razmisli o zemljama koje imaju jaku vezu s katoličkom crkvom. Potraži rutu koja odgovara svim našim podacima i doći ćeš do odgovora koji nam treba.“ Sve je izgledalo jednostavno kada joj je to Petrov objašnjavao, ali ovako umornoj bilo joj se teško snaći u gomili dokumentacije pred sobom. Na posljetku je došla do nekoliko mogućnosti koje iz jednog, ili nekoliko razloga odgovaraju navedenim podacima. Kada je završila popis mogućih pravaca brodova, naredila je Bettiniju neka joj donese brodske manifeste. Donio je kartonsku kutiju s izgužvanim listovima tankog papira. Četiri broda trebala su ukrcati putnike u Genovi. Prvi će pristati dvadeset i četvrtog travnja i isplovljava četiri dana kasnije, a ostal a tri s u trebal a ostati duže, jedan čak deset dana. "Što je s popisom putnika?" upita Pogrebenoja. U zgradi je bilo toplo. Otkopčala je haljinu na grudima i primijetila kako se Bettini naginje naprijed. Niti poslije svega budala se ne može suzdržati. Bettini se naljutio. Zašto ga ovako izaziva? Sjeo je na pokretnu stolicu nogu podignutih na komodu. "Njih imaju vlasnici brodova. Mi dobivamo samo konačni popis, pred sam polazak ili dolazak u luku. Naš posao se sastoji samo u brojanju glava.“ "A ako brod potone?“ "To je briga vlasnika, a ne talijanska ili lučka. On prodaje mjesto na brodu." Kada bi barem zakopčala tu haljinu! Talija razmisli o drugim mogućnostima. "Moraju li vlasnici osigurati utovar da bi mogli koristiti lučke usluge?“ "Da, uz malu naknadu dobiju kratkoročnu policu osiguranja 'za vrijeme boravka u luci'. Naša zarada je neznatna. Jedan dio preuzima prevoznička agencija, a jedan Obalno nadzorništvo. Nakon toga treba se izboriti s prokletim sindikatom. Prokleti crveni im pružaju podršku. Radnici zahtijevaju čas ovo, čas ono. Što, do vraga, misle, tko su oni uopće? Za deset godina će komunisti i njihovi sindikati kao pijavice iscrpiti državu. Neka kaže što tko želi, ali Duce nije dao crvenima niti mrdnuti.“ "Svakako", primijeti s podsmjehom Talija. "posebno partizanima.“ "Ološ.“ "Bettini, imaš još jedan zadatak. Potrebna mi je dokumentacija za ove brodove." Pružila mu je popis . Bettini prekrsti ruke, odbijajući uzeti papir. "Sada je dosta. Napravio sam sve što je bilo u mojoj moći", tvrdoglavo izjavi. "Dobila si sve što si htjela, a sada me ostavi na miru." Glas mu je podrhtavao. Pogrebenoja je bila sigurna da je Bettini dovoljno utjecajan da dođe do te informacije. Prevarila ga je i sada je njegov muški ego patio. U početku se neizrecivo bojao, ali prestao se kako je vrijeme prolazilo. Došao je trenutak da ponovo preuzme vodstvo. Počela se svlačiti. Bettini se uspravi na stolici. "Što radiš?“ Brzo je otkopčala haljinu i dopustila da sklizne na pod. U trenu je ostala pred njim samo u donjem rublju. Sa stola je uzela tanki nož za otvaranje pisma, i brzim potezima isparala čarape. Palcem je razderala svilene gaćice. A zatim se, dok ju je on izbezumljeno promatrao, udarila šakom po bedru . Velika modrica se odmah pojavila i pred njegovim očima se zacrvenila od podljeva krvi. Netremice ju je promatrao kako udara i drugo bedro. A zatim nogom udari u rub stola i na potkoljenici se pojavi mala posjekotina, tanki mlaz krvi spuštao se niz nogu i širio u tamnu mrlju na podu. Okrene se prema njemu i pruži mu ruku, ali on se šćućuri kao uplašeno dijete. Uhvati ga za ruku i naglim pokretom podigne na noge, gurne palac u njegovu stisnutu šaku i on ju, uz bolni urlik, otvori. Ona stavi njegovu ruku na lice i njegovim noktima si razdere kožu . Osjetilaje kako joj krv curi niz obraz. Gurne ga na stolicu i zgrabi telefon . "Centrala? Molim vas policiju . Hitno!
Pomozite mi, molim vas." Govorila je sve višim tonom dok na kraju nije vriskala. Bettini poskoči i pokuša joj istrgnuti slušalicu iz ruke, ali ga je jednom rukom držala na odstojanju. Suze su joj tekle niz obraz i govorila je uplašenim glasom. "Želi me silovati", jecala je u slušalicu. U očaju, Bettini se spusti na pod i istrgne telefonsku žicu iz zida. "Jesi li poludjela?" poviče prijeteći joj šakama. Talija se smiri. Maskara pomiješana sa suzama joj se razlila po njezinim istaknutim jagodicama. Na usnama joj je lebdio smiješak. "Želim imena vlasnika.“ "Ne.“ Jako ga je ošamarila, a on joj je pokušao vratiti istom mjerom, i prvi puta je promašio, ali uskoro se kiša divljačkih udaraca obruši na nju. Nije očekivala napad, i pod njegovom težinom se sruši na pod, šakama joj je raskrvario lice, i usta su joj bila puna krvi. Instinktivno i trenirano ga je nogom snažno udarila između nogu i snažno zbacila sa sebe. Kada se sabrao, u rukama je već držala pištolj uperen u njegovu glavu. Smrznuo se. Na pištolju se nalazio prigušivač. Progovorila je ledenim glasom. "Ili ćeš donijeti registratore ili ću izaći na ulicu i potražiti pomoć". Povukla se korakom nazad kako bi je mogao dobro pogledati. "Tko ne bi povjerovao da me nisi pokušao silovati? Jedno je zavesti ženu, ali silovanje?“ Bettini spusti glavu i tiho zajeca. Uzme odjeću i povede ga u susjedni ured, ona se oblačila dok je on telefonirao. Bilo joj je zlo. 111 18. travnja 1946., 23:00 Talija je po prirodi bila oprezna. Bettini je izgledao kao slomljeni čovjek, ali se podsjeti na opasnost koja prijeti od ranjene životinje. Pozvao je nekog službenika iz Obalnog nadzorništva i koji je stigao u roku sat vremena. Talija se za to vrijeme sakrila. Kada je čovjek otišao, uzela j e od Bettinija omotnicu koju je donio i njome ga nježno potapšala po obrazu. "Dobila si sve što si željela, a sada se gubi odavde, kurvo", kaže joj izbjegavajući je pogledati u oči. Ona se nasmiješi. "Pa, ipak si platio, zar ne?" Otvorila je omotnicu i pročitala podatke, bili su potpuni i dobro organizirani. To je bila slaba utjeha što postoji barem jedan talijanski službenik koji zna svoj posao. "A fotografije?" zlovoljno upita Bettini. "Za svaki slučaj ću ih zadržati", u prolazu mu odgovori i izgubi se u teškoj, ljepljivoj noći. Prva briga joj je sigurnost. Nije vjerovala da joj prijeti opasnost od samog Bettinija, jer se Talijani rijetko osvećuju. Možda će pokušati potražiti pomoć sa strane, ali sve dok je u strahu od objave fotografija, bila je sigurna da će je ostaviti na miru. Ipak, odlučila je da neće ništa prepustiti slučaju. U hotelsku sobu je stigla prije ponoći i prvo se željela okupati. Modrice na bedru su već potpuno pocrnile, svaki mišić ju je bolio i osjećala se prljavo i povrijeđeno. Sto bi Ezdov mislio kada bi znao što je napravila? Muškarci su ponekada čudni kada s u te stvari u pitanju . Sve što kod sebe smatraju prirodnim, kod žena smatraju slabošću ili, što je još gore, pokvarenošću. Poslije kupanjaje obukla ljetnu haljinu, obukla sandale s tankim potplatom i visokim potpeticama i spakirala se. Prije nego što je otputovao na sjever Giacomo joj je dao adresu drugog hotela pored Trga Dantea, koji je, po njegovim riječima, "siguran i dobar". Čim završi posao tu će se sastati.'Kada se prijaviš", opomene je, "više ne izlazi.“ Iz hotel a je izašla poslije ponoći. Magl a je lebdjel a nad uskim ulicama, ulične svjetiljke su svijetlile žutom, jezivom svjetlošću. Preko desnog ramena prebacila je torbicu, a u lijevoj ruci je nosila kovčeg. Mali pištolj je stavila u kožnu navlaku koju je pričvrstila uz unutrašnju stranu bedra, s drškom okrenutom prema naprijed, i ukoliko to bude potrebno, neometano ga je mogla dohvatiti desnom rukom i pucati. U sobi je uvježbala cijeli potez. Razmišljala je da zbog magle uzme taksi, ali trenutno nije bilo niti jednog u blizini, a nije bila raspoložena čekati na ulici, nepomična meta je vrlo osjetljiva. Osim toga, kaže u sebi dok je pješačila, maglovita noć bez mjesečine omogućavala joj je slobodno kretanje. Poslije tolik o vremena provedenog na terenu, još uvijek se nije mogla naviknuti na ograničenost zatvorenog prostora i vozila. Bila je naviknuta kretati se noću , jer se njena jedinica češće borila noću nego danju. U početku je osjećala nelagod u zbo g mraka, ali s vremenom je mrak počela shvaćati kao saveznika i sada se u njemu osjećala kao u toplom kaputu. Tek poslije nekog vremena je uočila da je netko prati. Nepoznat grad joj nije ulijevao povjerenje i na trenutak je u strahu gotovo požurila, ali se sabere i razmotri situaciju. Rijetko progonitelji predstavljaju opasnost. Stara kozačka poslovica kaže: ""Ne boj se neprijatelja kojeg možeš vidjeti.'„ Talija se kretala sigurnim korakom i navela je pratioca do mračne, sporedne uličice pune rupa. Kada je stigla do kraja ulice, na mjestu gdje je presijeca glavna ulica, krene sredinom ulice kako bi je progonitelj mogao cijelu vidjeti. Prije nego što je stigla do kraja ulice, baci se u stranu kotrljajući se kao padobranac, udari u zid, baci kovčeg i torbu i zgrabi pištolj. Kada se ovakav potez pravilno izvede, progonitelj će pomisliti da je na kraju ulice počela bježati, jer se pri slaboj svjetlosti iznenadni pokreti na mjestu čine kao nastavak kretanja. Također je znal a iz iskustva da je ljudsko oko po mraku beskorisno. Ne može gledati ravno u neki predmet, jer se mora kretati kako bi nešto vidjelo. Nadala se da njezinom progonitelju ta činjenica nije bila poznata. Prošlo je nekoliko sekundi, kada je začula nečije trčanje niz ulicom. Zagrizao je udicu i žuri kako bi je stigao. Bila je u položaju čučnja i spremna za napad. Kada se prilika potpuno približila, ustala je i podmetnula mu nogu. Pao je na bok, a ona se odmah bacila na njega, jednom rukom ga je uhvatila za masnu kosu, a drugom mu prislonila na sljepoočnicu pištolj. Smrdio je na bijeli luk i kiselkasti znoj. "Ne pucaj!" poviče. "Pogreška.“ "Ako je tako, tvoja pogreška. Pratio si me. Sada si me stigao i što želiš?“
"Ne pratim te", zacvili. "Idem kući. Imam ženu i djecu." Snažno mu zabaci glavu i jače pritisne cijev na sljepoočnicu. Počeo je lagati. "Žena će ti uskoro postati udovica", kaže. "Rekli su da te izlupam", zakuka čovjek od bola. "To je sve." "Tko?" upita i pojača stisak. "Slomit ćeš mi vrat", zajeca. "Ne znam. Tako mi boga." Stezala ga je sve jače i on se počne gušiti. Ako nastavi, zaista će mu slomiti vrat. Popusti stisak kako bi došao do daha. "Riječ je o poslu. Razumiješ? Ništa osobno.“ "Pretukao bi me za novce?“ "Rekao sam ti da moram prehraniti ženu i djecu. Nije to lako. Bivši vojnik bez mirovine. Rekli su da ću te naći u hotelu. Imaš neke fotografije i dokumente. ' Nauči kurvu lekciji', rekli su mi.“ Udari njegovom giavom u pločnik kako bi ga omamila. a zatim ga brzo pretrese. U unutrašnjem džepu je našla nož, a za pojasom veliki revolver. Bacila ih je u mrak. Bettini, pomisli. Bila je u pravu što je bila oprezna. Gad nema petlju je sam srediti, mora platiti. Njen napadač dođe svijesti. "Gdje su ti pomagači?" upita ga. "Cosa? Ne razumijem te", izusti slabim glasom. Znalaje da laže. "Znam da pomoć čeka." Jače ga stegne i gurne mu cijev među noge. Na dodir oružja poskoči. "Osjećaš li? To je prigušivač. Reci mi gdje su ti pomagači ili ćeš završiti u još jadnijem stanju." "Moja braća", zacvili. "Nismo očekivali da ćeš skrenuti u sporednu uličicu. Otišli su okolo kako bi te presreli." Ona promotri ulicu. Još ih nije bilo na vidiku , ali sigurno se približavaju, nema još puno vremena. Nagne se nad njim i prošapta mu na uho: "Reci poslodavcu da mu Monika ovo šalje." Okrene ga na leđa, ustane i nogom ga snažno udari između nogu. Vrisak se prolomi u maglovitoj noći. On se presavije, grčevito se držeći za bolno mjesto. Talija ustane uz zid, njegovi krikovi i dalje su parali noć. Za nekoliko sekundi na vrhu uličice se pojave dvije prilike i krenu prema njemu. "Ta kurva mi je razbila jaja", zacvili, a noge su mu se nekontrolirano trzale. "Isuse, dozvolio si jednoj bijednoj kurvi da te ovako sredi?" ljutilo ga je grdio jedan od dvojice koja su ga podigla na noge i pomagala mu krenuti niz ulicu. Pogrebenoja ih je pratila na maloj udaljenosti, i svoje korake je uskladila prema njegovom kukanju kako je ne bi čuli. Kada su stigli do ugla, skrenu lijevo, a ona skrene desno u ulaz zgrade. Kada se uvjerila da su otišli, nekoliko trenutaka je duboko disala. Ukolik o Bettini bude sebi dosljedan , kada čuje što se dogodilo pobjeći će. Zabavljala ju je pomisao na njega kad bude pokušavao smisliti neki razlog zašto napušta Genovu . Sada je odahnula, skinula ga je s brige i može nastaviti svoj posao. Hotel je izgledao upravo onako kako ga je Giacomo opisao: star, ali još uvijek u dobrom stanju, s malim predvorjem i samo jednim ulazom. Izlaz na katu na kojem se nalazila njezina soba bio je prekriven daskama. Kada je ušla u sobu, ponovno je otvorila omotnicu i tek tada shvatila u kakvom je stanju. Naporan dan ju je iscrpio. Mora se dobro naspavati, ali prethodno će pažljivo pregledati sve informacije. Iznad mesinganog kreveta upali lampicu i polako počne čitati. U glavi su joj brujale Petrovljeve riječi: "Odmah ćeš znati, kada nađeš ono što tražiš.“ Bio je u pravu. Nasmiješi se i spusti glavu na tanki jastuk. Brod se zove Il Pesce Bianco. Za šest dana će uploviti u luku, i izvan svake sumnje, to je bilo ono za čim su tragali. Savije papir, zatakne ga za pojas i zaspi držeći u ruci pištolj napetog okidača. 112 18. travnja 1946., ponoć Farraro je sjeo na stolicu od kovanog željeza staru nekoliko stoljeća. Vrijeme ne uništava metal, kao ni crkvu. Malo se namjesti i počne se ljuljati u stolici, još više zadubljen u misli. Kada je nešto dobro napravljeno, može dugo potrajati, to treba imati na umu. Nefiore je mrtav, kao što se i očekivalo. Odluke se donose neke dobre, neke loše - većina ih je bez posljedica. U institucijama kao što je crkva, vlada i porodica po nekoliko ljudi odlučuje o sudbini ostalih. Tako se to radi, i taj posao nije za slabiće. Stari svećenik ustane i popravi odoru. Ovo su značajna vremena. Treba obaviti božji posao. Bilo mu je drago što je u središtu događaja i ponosan što za njega snosi odgovornost. Čeka ga puno posla. Dvadeset i četvrtog travnja brod će pristati u genovsku luku da ukrca europske "misionare". Farraro nije znao tko su i čime se bave i nije želio to znati. To nema nikakvu važnost. Na njemu je bilo odlučiti tko će u buduće i kamo ići. Moć je u njegovim rukama. Vatikan je prepun ambicioznih i inteligentnih ljudi, a sad će biti iznad svih njih, kaže u sebi. Za trenutak to je, međutim, beznačajno. Stjecajem niza okolnosti koje još potpuno ne razumije, podaci o brodu su danas pali u ruke neke bludnice. Ona bez sumnje ne shvaća značaj informacije koju posjeduje, ali to nije bitno. Farraro udahne. Bilo bi jednostavnije da se držala novčanika i tjelesnih potreba svojih klijenata. Ali pohlepa, poznato mu je, nema granice kod nekih ljudi. Našla je nešto što ne razumije, i to će uskoro izgubiti. Moraju je odmah ukloniti. Već je izdao naređenje. 113 19. travanj 1946., 05:10 Kao vojnik Pogrebenoja je iz prve ruke znala koliko je san važan. Na terenu je spavala gdje god i kada god je stigla. Spaval a je u malim pećinama, u zaklonu od snježnih nanosa, u močvarama prepunim komaraca, na rubu stnnih, dubokih klanaca rukama obujmenim oko mladog drveta kako ne bi skliznula, na drveću iznad logora njemačke pješadije, u štali sa stokom, i po jakim pljuskovima koji ju zamalo nisu potopili. Ponekada bi san trajao nekoliko trenutaka, a ponekad dva ili tri sata. Kada ti se pruži prilika spavaš, i odmah poslije nastavljaš ratovati. Odmah je zaspala, ali je i dalje bila u grču. Takav san je odmarao tijelo, ali ne i mozak i pružao joj je samo fizičku snagu da izdrži danje napore, ali ništa više. Vojnici ne sanjaju, oni se uvijek pripremaju za sljedeći napor, koji uvijek slijedi i uvijek je teži nego što se može zamisliti. Žene i muškarci koji su bili u jedinici kojom je zapovijedala divili su se njezinoj sposobnosti da spava samo nekoliko
minuta i budi se odmorna i spremna nastaviti. U njezinoj vojsci časnike na čelu satnije nisu imenovali viši činovi, već su ih postavljali njihovi drugovi, vojnici i dočasnici i upravo je zahvaljujući svojem stoicizmu i pouzdanosti tako mlada djevojka dobila čin bojnika. U početku se bojala odgovornosti, ali kasnije je zavoljela svoj posao, i na kraju je otupjela, za sobom je ostavljala niz ubijenih po vlastitom naređenju . Kada je mir sklopljen, posjećivali s u je generali, čak i čuveni feldmaršal, narodni heroj. Vojna karijera i unaprjeđenje ju je očekivalo u budućnosti, i njezini uspjesi u ratu će joj dobro poslužiti. Ali ona se nije obazirala na njihove riječi i njihovi prijedlozi je nisu zanimali. Služiti će domovini - u to je sigurna - ali neće biti odgovorna za živote drugih. Raditi će na svoj način, oslanjajući se samo i potpuno na sebe. A Petrov joj je to omogućio. Uspjela sam, pomisli i spusti se na krevet. Srećom, kreveti u hotelu "Dante' su bili tvrdi. Poslije godina ratovanja bilo joj se teško naviknuti na mekane ležajeve i čvrsto je odlučila ne podlegnuti čarima udobnosti, sada kada više nije u vojsci. Bilo je zdravije spavati na tvrdome. Ali te noći nije mogla nikako zaspati. Pred očima su joj se nizale slike, zaboravljena sjećanja, neka samo potisnuta, jer za njih nije bilo vremena ni prilike. Sjetila se sinova i vidjela ih kako se igraju pored rijeke. Dobra djeca, puna ljubavi, ali samostalni, osjetljivi i, istovremeno, čvrsti. Tako je bilo i bolje, kao Rusi, moraju rasti shvaćajući da sami nose teret budućnosti na svojim leđima. Drugim Rusima su oni samo Rusi, a u druge ljude se ne može imati povjerenja. U jednom trenutku je ipak zaspala, ležeći na leđima, raširenih ruku i nogu i tiho je hrkala. Probudio ju je poznati, promukli glas, koji se suzdržavao da ne prasne u smijeh. "Ne miči se", začuje. Održavao je napetost istovremeno ulijevajući povjerenje. "Vratio sam se s nekim zanimljivim vijestima", kaže, "ali primjećujem da niti ti nisi gubila vrijeme.“ "Giacomo?“ "Došao sam ravno iz planine. Bila si u nekoj nevolji." "Izvukla sam se.“ "Izgleda da nisi." Tek tada je primijetila kako viri kroz prozor okrenut prema ulici u kojoj se nalazio hotel. "Dolje su neki muškarci zauzeli ulicu i predvorje hotela. Vjerujem da ima nekoga i na katu. Dugo ih promatram. Čekaju te.“ Sada se potpuno razbudila, uspravila u krevetu, i na pištolj počela stavljati prigušivač. Nasmijao se. "Bellissimo. Miješaš se u psih u osjetljivog talijanskog muškarca. Činjenica da te samo želio vidjeti pretučenu i poniženu govori koliko si ga zanijela i koliko te se boji. Da je zaista bio osvetoljubiv i siguran u sebe, naredio bi da te ubiju." Opet zahihota. "Sigurno je na licu imao divan izraz kad se pojavio fotograf.“ "Da, na licu mu se očitovao užas.", ona potvrdi. "Ove nije poslao tvoj prevareni ljubavnik", kaže Giacomo. "Ovo su profesionalci, a ne neki radnici koji pokušavaju zaraditi neku paru da prehrane obitelj. Moramo biti vrlo pažljivi. Jesi li spremna?" Ispriča joj svoj plan u kojem ona treba odigrati glavnu ulogu. Dok joj je objašnjavao presvlačila se. "Jednog moramo uhvatiti živog, barem na nekoliko trenutaka. Neka to bude ovaj na katu jer nam je najbliži." Samo je trebala ponijeti dokumente, ništa više. Ako budu prisiljeni, kasnije će se ponovo sastati. Objasnio joj je što treba raditi i kako da se zaštiti prilikom napada. Taktika je bila neobično slična situaciji koju koriste vojnici. Na Talijinom katu pored dizala se nalazilo maleno predvorje s dva naslonjača. U jednom je sjedio i čitao je novine mršavi čovjek crne, zalizane kose. Kada se počela približavati primijetil a je da čita neke strane novine, koje je vjerojatno u žurbi uzeo kako bi mu poslužile kao krinka. Kada jepredviđao poteškoće Giacomo je bio pronicljiv, i pitala se kako je prošao pored ovog čovjeka. Pozvala je dizalo i čekala, nasmiješivši se tako da čovjekovu pažnju odvuče od predvorja. "Hej, ti", glasno mu se obrati. "Koliko plaćaš?" Lice žuto kao vosak proviri iza novina. "Da, imbecile, tebi govorim. Od koliko novaca se možeš odvojiti? Sada imam malo vremena i vidim da si zainteresiran.“ Muškarac bijesno zatrepće. Usne su mu se pokrenule, ali nije ispustio niti glas. "Sramežljivac", nastavi s podsmjehom. "Dati ću ti poseban popust. Nemam vremena za gubljenje. Hoćeš? Nećeš? Imam posla." Korakne prema njemu njišući se tako da je suknja lepršala oko njezinih koljena. "Vidiš? Baci pogled na robu. Nije loše, jel' da? Sve moje mušterije su zadovoljne. A ti ćeš možda postati stalna mušterija.“ "U posjetu sam", odvrati čovjek slabim glasom. "Tim bolje!" ona uzvikne. "Tvoja žena neće nikada saznati, a ti ćeš se uvijek sjećati uživanja s Monikom. Dobro znam svoj posao - a i tvoj, ako znaš na što mislim,“ Gurne ga nogom i on se pomakne u stranu, pokušavajući izbjeći njezin dodir. "Nisam oženjen", kaže osorno. "Savršeno. Pohotni neženja. Ovdje ja imam sreću. Hajde", kaže i ispruži ruku. "Hajdemo se igrati. Imam lijepi, udoban krevet tu na kraju hodnika." Zgrabi ga za ruku. lako se branio uspjela ga je dići iz naslonjača. U tom trenutku iznenada se iza njega stvori Giacomo koji ga brzo odvuče niz hodnik i ubaci u njezinu sobu. Zatvorila je vrata za njima, a zatim se vrati u predvorje kako bi zauzela njegovo mjesto pored lifta. Pištolj je držala u maloj torbici koju je smjestila na krilo tako da je cijev bila uperena u vrata lifta. Giacomo se vratio poslije nekoliko minuta. "Morao sam biti malo izravniji nego što sam se nadao, ali imamo sve što nam treba. Sada ćemo izaći odavde zajedno. Kada krenemo, ponašaj se prema mojim uputama. Ako stradam, nemoj dozvoliti da te živu uhvate. Možeš li to izvesti?“ Uloge su se promijenile. Sada on naređuje, a ona sluša. Po tonu s kojim se obraćao, znala je da nema izbora, iako se pitala koja im to velika opasnost prijeti. "Mogu", kaže. Umjesto silaska, popeli su se stepenicama na krov i preskočili na najbližu zgradu. Dugo su se žurili preko krovova i činilo se kao da nikada neće stići, ali konačno, nakon što je u jednom trenutku pogledao prema dolje, nešto je promrmljao i poveo je dugim nizom stepenica niz mračnu zgradu. Na ulazu su se zaustavili, on je izašao i sjeo na trijem gledajući niz ulicu kao starac koji je previše popio vina. Obrati joj se, ne pogledavši je: "Brzo prijeđi ulicu, i kreni gore prema uglu. Kad stigneš na ugao, skreni lijevo i uđu u drugi ulaz po redu. Skini prigušivač. Ako budeš u nevolji, želim znati gdje se nalaziš.“
Talija ga okrzne u prolazu i prijeđe ulicu ne osvrćući se. dok su potpetice njezinih sandala odzvanjale pločnikom kao pucnjevi malokalibarskog pištolja. Prešla je na drugu stranu ulice i tek tada pogledala prema pravcu iz kojeg je došla. Prošlo je nekoliko minuta, kada je začula kako netko veselo pjevuši neku tihu melodiju čije se riječi nisu mogle razabrati jer se pjevačev jezik zaplitao, što je značilo da je pjevač pijan. Pijanica je polako nailazio, posrćući s kraja pločnika na drugi karaj i povremeno se zaustavljajući kako bi pogledao put pred sobom. U jednom trenutku zastane i počne mokriti ljuljajući se lijevodesno. Kada joj se približio razgovijetno prozbori: "Kreni ispred mene. Kreći se brzo. Pričekaj iza ugla." Postupila je kako joj je rekao i za nekoliko minuta kasnije Giacomo joj se pridruži. Kada se uvjerio da su zavarali progonitelje, povede je prema sjeveru na potpuno drugi kraj Genove. Do popodneva su se smjestili u kućicu na sjevernom izlazu iz grada. Vlasnica kuće je bila jedna starica koja je izgledala iskreno zadovoljna što ga vidi, dok je Taliji uputila samo površan pogled. Dok im je pripremala doručak u kuhinji, njih dvoje su pili kavu i jeli kisele zelene paprike. "Tebe žele" obavijesti je Giacomo. "Imaju naređenje likvidirati te i vratiti informacije koje si dobila." "Samo Bettini zna da ih imam.“ "U Italiji je nemoguće da samo jedan čovjek zna tajnu. Ako su ti te informacije važne, važne su još nekome. Uvijek postoji ravnoteža, izvjesna usklađenost u ovakvim slučajevima. Po svemu što si mi ispričala, tvoj prijatelj Bettini ne sliči na nekog tko trguje informacijama. Obavijestio ih je, ali njegov motiv je osobna osveta, a njihova državna sigurnost.“ "Državna sigurnost?“ "Ti si Petar, i na tvojoj stijeni...“ Bilo je teško Vatikan smatrati državom, ali njihova praksa je potvrđivala tu činjenicu. "Oni su poslali ubojice?“ "Iznenađena? Nasilje im nije strano. Propovijedanje vjere zahtijeva pragmatične ljude. Oni koji vode državne poslove možda govore mrtvim jezikom i izgledaju drugačije od svjetovnjaka, ali su svi državni moćnici sazdani od istog materijala. Izvršavaju svoje obveze i mole za oproštaj jer je sve što rade za opće dobro.“ "U Genovu stiže brod na koji se trebaju ukrcati izbjeglice - kao misionari. Vlasnik broda je Vatikan, ali plovi pod grčkom zastavom", ispriča mu Talija. "Jedno dugo prijateljstvo. Što ćeš sljedeće poduzeti?“ Brzo je pokušala izračunati datum i prisjetiti se uputa. "Čekat ćemo.“ Giacomo joj se približi. "Čini mi se da Petrov uskoro dolazi?" Talija nije mogla sakriti iznenađenje. Ni u jednom jedinom trenutku nije spomenula ime svog vođe. "Tko si ti?" izleti joj. "Espresso?" pita i podigne lončić s kavom. 114 19. travanj 1946., 16:00 Po Petrovljevom naređenju, Ezdov i Bailov su se približavali Bleckheimu usiljenim maršom. Bili su umorni, ali odlučni stići do cilja i pronaći Gnedina. Čim su stigli u selo, Bailov je počeo ispitivati jednog starca na trgu. U trenu su se oko njih okupili ostali mještani. Rusi su ispričali da su bivši vojnici iz jedne medicinske jedinice i u potrazi su za drugom, kirurgom. Mještani s u odmah pokazali dozu nepovjerljivosti prema došljacima. Liječnik je bio tu, ali kako su njih dvojica znali da je baš u Bleckheimu. Bailov upita starca je li ikada ratovao. Nije? E pa, u tom slučaju ne može shvatiti kako vojnici jedan drugome uđu u trag, jer to prelazi njegove sposobnosti. Vojnici znaju kako pronaći jedan drugoga, to je uvijek bilo tako. Mještani se zamisle nad njegovim riječima. Nepoznati došljak je prgav i ima nešto neprijateljsko u njegovom držanju. A s druge strane, bivši vojnici se zaista drže zajedno. Kako izgleda njihov prijatelj, liječnik? Bailov opiše Gnedina i starac klimne glavom. Preselio se u kuću gore u planini, i ako žele mogu ga ovdje dolje sačekati. Bailov upita za put do kuće i objasni da će radije oni doći do njega. Kada su izašli iz sela, Rusi provjere oružje i brzim korakom krenu u planinu. 115 19. travanj 1946., 17:30 Bolzano je izgledao isto kao i prošli puta kada je Valentine prolazio kroz grad, samo je sada vladal a veća gužva. Uvijek se u ovome grad u osjećao uznemireno. Među stanovnicima ima više Nijemaca nego Talijana i nisu se sramili jasno pokazati svoju privrženost. Grad djeluje njemački, ljudi govore njemačkim jezikom, kuhaju kao Nijemci, razmišljaju na njemački način i sada sve vrvi od izbjeglica koje su, izvan svake sumnje, Nijemci. Ako i postoji kanal kojim pristižu nacisti sa sjevera, onda se o njemu u Bolzanu mogu dobiti informacije, i znao je tko ih ima ili ih može nabaviti. Pored kafića na zapadnoj padini grada Valentine je ostavio usnulu Erminu u automobilu i ušao ravno u kuhinju kroz sporedni ulaz. Bilo je večer i kuharice su bile zauzete, miris malo izgorenog maslinovog ulja miješao se s mirisom ribe, rakova i školjki, sireva, kobasica i voća. Prođe kroz kuhinju i uputi se prema malom uredu skrivenom u zidu pored velikih hladnjaka za meso. Vlasnik je bio čangrizav, pogrbljeni starac, s nekoliko pramenova kose koji su stršili na tjemenu pokrivenom ljuskama osušene kože. Starac se zvao Bela, Na stolu je ležalo mnoštvo papirića, piramida prljavih tanjura, velika zelena boca Chiantija i limenka s opušcima. Bela podigne pogled i zažmirka kako bi bolje vidio tko ga uznemirava. "Valentine?“ Amerikanac je sjeo, a Talijan se nije pomaknuo. "Mislio sam da si se već vratio u Ameriku", kaže na engleskom jeziku s jakim brooklynskim naglaskom. Podmuklo se nasmiješi i pruži mu žilavu ruku. "Tako znači, ne možeš se odvojiti od Italije, je'l? Da sam ja na tvojem mjestu, sutra bih krenuo, samo nemam niti prebijene pare." Protrlja ruke. "Jebeni Nijemci su praznih džepova, capisce?“ Stara pjesma. Bela se rodio u Americi, ali kao mladić se zaljubio u priče o staroj domovini, vratio se u domovinu svojih roditelja i uzeo državljanstvo. Stalno se prijetio da će dići ruke od svega i vratiti se u Ameriku, ali je Valentine znao da je to samo priča. Bela je samo izgledao kao starac koji se sav trese i prosipa jelo kada jede, i zaboravlja imena. Njemački vojnici iz obližnjeg garnziona su se hranili u njegovom restoranu sve do kraja rata, istinski su voljeli starca i nikada nisu posumnjali da iz ovog malog restorana vodi jedinicu partizana koji ga slušaju bez pogovora. On je bio Valentineova zadnja nada.
"Nisi došao vidjeti Belu zbog dobrih starih vremena.“ "Čuo sam da Švabe prelaze preko planine i ovamo dolaze u čoporima.“ "Niču kao korov. Ali navala jenjava. Imaju i razloga bježati, ako razumiješ što ti želim reći.“ "Izgleda da postoji neki organizirani kanal, cijeli sistem za bijeg.“ Bela se nasmije. "Kao Oregonski put." Popije gutljaj vina, napravi grimasu i ponudi bocu Valentineu. "Nije ohlađeno, ali je bolje nego udarac u jaja." "Potrebne su mi informacije.“ "Naravno. Loviš neke Švabe, jel' tako?“ "Načuo sam da je u to umiješana i katolička crkva.“ Starac ga ukočeno pogleda i stavi prst na usta, a zatim ustane i zatvori vrata. "Moraš biti pažljiv kada o tome razgovaraš . Rim ima više ušiju nego što smo mi imali za vrijeme rata. Ovdje nij e kao u New Yorku gdje s e katolički svećenici dodvoravaju političarima. Ovdje su oni glavni. Crkva i Cosa Nostra se razlikuju samo po uniformi.“ "Priča se da sakrivaju naciste po samostanima.“ "Jedno vrijeme su ih tamo sakrivali, ali postalo je preopasno. Ovaj kraj su preplavili Židovi koji se spremaju za odlazak. Sada su ti kanali propali, sada koriste odmorišta i kolibe u ordinarna." Za Belu su planine bile brda. "Ništa posebno, isto što smo i mi radili. Tamo gore se ljudi lagano sakriju.“ "Potrebne su mi informacije o jednoj određenoj grupi.“ "Ni govora", kaže starac. "Ako tražiš ime, nikada ga nećeš saznati. Sve je previše zamršeno, postavili s u višestruka osiguranja. Niti oni sami ne znaju koga vode svojim kanalima. To je čisti gubitak vremena. " Valentineov mozak je grozničavo radio. "Gdje se nalazi taj kanal?“ "Obično u Genovi. Možda se negdje duž obale kreću čamcima i ukrcavaju ih na brod, ali to je prilično opasno. Većinu vode u Genovu, a zatim ih brodom šalju na Bliski istok ili u Južnu Ameriku. Puno Švaba je koristilo ovu vezu.“ "Odlaze u grupama, jel' tako?“ "Da, obično je tako i većina ih ima besprijekorne isprave. Kada se jednom ukrcaju i brod napusti talijanske vode, uspjeli su. U tom trenutku postaju osobe na koje glase isprave.“ "A druga strana?“ Bela slegne ramenima. "Nitko ništa ne pita. Carinici ih uopće ne pregledavaju. Čujem kako mnogi imaju puno novaca u švicarskim i argentinskim bankama. Južnoamerikanci ih neće prijaviti ukoliko donose kapital. Na račun nekolicine tih Švaba podići će se privreda mnogih zemalja.“ "Znaš, meni bi zaista bilo potrebno ...“ "Da tvoj stari prijatelj Bela provjeri neke brodove koji isplovljavaju?" prekine ga Bela. "Mogu jednu osobu zamoliti da se raspita. Vjerojatno nećemo puno saznati, ali za starog druga Beau Valentinea mogu proliti koju kap znoja.“ "Ne želim da misliš kako sam nezahvalan, ali koliko će to trajati?“ "Jedan dan, tjedan dana - zavisi kako će nas poslužiti sreća." Podigne posjetnicu koju je izvukao iz ladice u stolu. "Moj unuk vodi restoran u blizini Genove. Dobra hrana, nema prisluškivanja, fine dame, sve što se može poželjeti. Imaš li automobil?“ Valentine klimne glavom. "Što te stvarno zanima?" Bela na lijevoj strani posjetnice ureže neki znak nožem. "SSovac, pukovnik po imen u Gunter Brumm. I jedan leš." Valentine opiše Brumma. Belino lice se iskrivi u grimasu. "Usamljen i veliki gad? Nemaš baš puno podataka." Valentine klimne glavom. Starac ustane, zagrli prijatelja i nasmije se. "SSovac, nedruštveni pukovnik? Još uvijek ideš čudnim putovima, prijatelju moj." Pruži mu posjetnicu . "Idi u Genovu i ovo daj mojem unuku . On će se pobrinuti za tebe. Malo ću se raspitati i obavijestiti te.“ Na izlazu se rukuju. "Ne mogu te ispratiti. Prokleta pumpa", kaže Bela i pokaže na srce. "Osim toga, ne želim da nas vide zajedno. Ovdje znam tko je na mojoj strani, ali vani, na ulici, nije sve u mojim rukama. Gadan je to svijet, Valentine." Amerikanac nježno potapša prijatelja po ramenu. "Hej", veselo kaže starac. "Za tebe? Sve. Toliko smo toga zajedno preturili preko glave. U Italiji je samo to važno. Sve dok sam ovdje, držim se tog pravila.“ Valentine se nasmije. Bela neće nikada otići odavde. "Pazi da te ne prevare", dovikne starac za njim dok se Valentine posljednji put probijao kroz kuhinju. 116 19. travanj 1946., 17:45 Ezdov je nogom gurao pocrnjelu drvenu građu, dok je Bailov vani čuvao stražu. Svjetlost je bila slaba i preko grebena je puhao hladan vjetar. Sve je bilo jasno, netko je podmetnuo požar. Ali tko? Bailovljev zvižduk ga prekine u razmišljanju i on izađe. Njegov mladi kolega je stajao pored kamenog zida koji je nekada predstavljao dio štale, držeći na grudima oružje. "Pogledaj", kaže i glavom pokaže na zid. Na zidu je stajala crvena zvijezda, bila je nacrtana u brzini jer je boja u dugim, tankim mlazovima curila ispod zvijezde. Obišli su građevinu i našli slične zvijezde na sve četiri strane. Ezdov pogleda prema vrhu planine. "Daj znak", kaže Bailovu, koji ispali dva brza metka, napravi pauzu i zatim ispali posljednji metak. Odmah se začuj e odgovor, jedan hitac, zatim pauza, a zatim dva hica, još jedna pauza i na kraju, još jedan hitac. Njih dvojica se nasmiješe jedan drugome i od u do kamenjara kako bi sačekala Gnedina. On je svoj dolazak oglasio zviždukom i poznatim krikom koji je trebao predstavljati sibirski pozdrav, ali ga nije uspio u potpunosti imitirati. Više je bio sličan na nešto što su drugi opisivali kao "pola kao jarac, pola kao mačka, a istovremeno kao krik bola". Gnedin se sjuri niz kamenjar do prijatelja i zaustavi se u oblaku prašine. Oduševljeno se zagrliše.
Noć su, zbog sigurnosti, proveli na liječničkoj promatračnici iznad kuće, potpalili su vatru i uživali u toplom jelu po prvi puta nakon nekoliko dana. Gnedin im je ispričao što je vidio i sljedećeg jutra im je pokazao vrh grebena iza kojeg su Nijemci nestali. "Imaš li petlju planinariti, doktore?" upita Bailov. Gnedin se nagne preko ruba i zavrti glavom. "I mazga bi se ovdje strmoglavila.“ "Vidiš li tamo dolje neke njemačke leševe?" upita Ezdov. "Ne vidim", odgovori liječnik i još jednom pogleda preko ruba. "U tom slučaju je izvodljivo. Izabrali su ovaj put. Za to mora postojati neki razlog.“ Poslije kratkih priprema, počeli su spuštati Bailova niz liticu, pri čemu je koristio noge kao neku vrstu amortizera, i za održavanje ravnoteže. U jednom trenutku propadne i počne visjeti nad provalijom dubokom nekoliko stotina metara. Dovikne im neka ga još više spuste, a onda je malo niže uočio izbočinu duž koje su bili zabodeni klinovi. Bilo je jasno daje samo veliki stručnjak u planinarenju mogao izabrati ovaj put. Kada su ga izvukli gore, ispriča im što je našao. "To je kao neka stazica.“ "Idemo za njima", nestrpljivo predloži Ezdov. "Spustiti ćemo se za njima, dozvoliti im da nas primijete i stalno im biti za petama. Do sada su uvijek očajnički postupali kada su nas primijetili. Tako će biti i sada." "Nikada se neću uspjeti ovdje spustiti", primijeti Gnedin slabim glasom, gledajući niz strminu. "Misli o tome kao o sljedećem stupnju obrazovanja", kaže mu Ezdov. Bailov primi liječnika za ramena. "Ako ne uspiješ, mogu li uzeti tvoje čizme?" Svi se nasmijaše i počnu pripremati za spuštanje. 117 19. travanj 1946., 18:00 Petrov i Rivitski su odletjeli sovjetskim kurirskim avionom u Copenhagen, gdje su sa švicarskim putovnicama, koje su glasile na neka druga imena, kupili karte za britanski trgovački avion za Bruxella. Odatle su doletjeli u Ženevu gdje su lako prošli carinsku kontrolu. Odvojenim taksijima su se dovezli u grad, i Rivitski je pronašao automobil koji je za njih bio posebno ostavljen u blizini jahtkluba na obali jezera. Krenuli su prema jugu Francuske i jurili duž obale preko Monaca i Mentona, stigli u Italiju te su se uputili prema Genovi. Predvečer su stigli u prljavu morsku luku. Rivitski je bio oduševljen što je napustio berlinske ruševine. Njemački glavni grad je i dalje bio gomila razrušenih zgrada, prekriven slojem sitne prašine koja je prodirala u pluća. Petrovu je stalno govorio kako to nije dobro za zdravlje. Bilo mu je ugodno opet vidjeti zelene šume i normalne, lijepo odjevene ljude. Pitao se kakvo je vrijeme u Rusiji, i što će tamo naći kada se vrati? Genova je vrvjela ljudima koji su žurili svojim kućama. Rivitski je pažljivo vozio i proklinjao Talijane i njihovu nepropisnu vožnju . Bicikli su se provlačili između automobila i uvijek bi ih zakvačili, a policajci su se na zakrčenim raskrižjima raspravljali podjednako i s vozačima i pješacima i samo pridonosili općoj zbrci . Njihov o odredište je bilo skladište na dokovima, istočno od centra grada. Usprkos činjenici što njihovo skladište nije bilo numerirano uspjeli s u ga pronaći u gomili drugih skladišta s neokrečenim zidovima i željeznim krovovima zarđalim od soli i vode. Rivitski se zaustavio pored sporednog ulaza i zapalio je cigaretu, dok je Petrov otišao izvidjeti okolinu. Sivi galebovi su nadlijetali zgrade i nimalo nisu podsjećali na veličanstvene, čiste i bijele galebove na Crnom moru. Vjetar s mora je bio poprilično jak i donosio je poznati miris goriva i raspadajuće ribe. Sve luke imaju isti miris, pomisli Rivitski. Petrov se oglasi zviždukom i pokaže mu da vozilo odveze iza ugla. Kada je stigao do glavnog ulaza, velika vrata su se podignula i Rivitski uvede automobil unutra. To je bil a obična metalna šupa, nalik na hangar za avione. Petrov mu je pokazao gdje treba smjestiti automobil: pored zida iza kojega su se nalazili mali uredi. Tu će automobil biti dobro sakriven. Ušli su u dio u kojem su bili uredi. Petrov je krenuo prvi. Mjesto je bilo tiho i mirisalo je na plijesan, i Rivitski je ovdje osjećao nelagodu. Prošli su kroz niz malih prostorija i na posljetku dospjeli u malu prostoriju koja je bila popunjena do vrha drvenim sanducima bez poklopca, a na dugoj, uskoj polici bilo je složeno pedesetak crnih vesla sa zelenim lopaticama. Iznenada se nad njima ukloni ploča u zidu i Rivitski se nije iznenadio kada je ugledao dugo kameno stepenište koje se spušta. Silazili su dugo, a onda su se drugim stepenicama popeli do odmorišta gdje su se nalazila čelična vrata. Petrov ih s mukom otvori. Rivitski mu nije ponudio pomoć, jer bi je njegov vođa tražio da mu je bila potrebna. Kada su ušli, Petrov je tanku, čeličnu šipku ponovo stavio na mjesto i poveo Rivitskog još jednim vlažnim hodnikom. Ušli su u prostoriju kamenim stepenicama. Odozgo je dopirala svjetlost, i prvi puta otkako su ušli u skladište, Rivitski se nije osjećao kao krtica, već kao čovjek. Ispod njih se, na postolju, nalazio drveni motorni čamac s kabinom. Petrov skine kaput i otvori torbu, dok je Rivitski čekao objašnjenje od vođe. Ali on samo kaže: "Ovdje ćemo se smjestiti", a zatim se stepenicama polako i s mukom popne na gornji kat. Rivitski je išao za njim; došli su do uskog prozora okrenutog prema genovskoj luci. Izgledalo je da su u istoj zgradi u koju su i ušli, ali u dijelu u koji se moglo doći samo ovim hodnikom. Ako bi bili prisiljeni, bilo bi teško odavde pobjeći, ali lako bi se mogli obraniti. Petrov je dugo stajao i bez riječi netremice promatrao luku u sumraku. "Neće još dugo potrajati", kaže na posljetku. 118 21. travanj 1946., 15:15 Kretali su se već tri dana strmom stazom koju je Bradonja dobro poznavao. Bilo bi im teško i da su sami, a sa Herr Wolfom između njih, koji se s mukom održavao na strmim liticama i neprekidno bio u opasnosti od pada u provaliju, bili su potpuno iscrpljeni. Hlače su im se poderale na koljenima, koljena i ruke su im bile pune ogrebotina i posjekotina. Što je najgore, potpuno su dehidrirali i mokrili su tamnožućkaste kapi. Tijelo im je iscrpilo i zadnje zalihe vode. Brumm je preko volje priznao da se Herr Wolf sjajno drži. U početku se kretao kao lutka na koncima, ali sada se s istinskim žarom bacao u dubinu i penjao uz litice. Na žalost, nije imao dovoljno niti snage, nit i izdržljivosti i, usprkos njegovoj dobroj volji, Brumm i Bradonja su ga često morali nositi. Cijenili su njegove napore, ali je ipak predstavljao veliki
teret. Bradonja ih je vodio, jer je među njima on bio najiskusniji planinar. To je značilo daje prvi silazio niz litice i penjao se na opasne strmine, često i po dva puta. kako bi drugovima dao potrebne upute i naučio ih koju će taktiku koristiti na sljedećem koraku. Sporo su napredovali ali bez zastoja, odmarali su se samo između izuzetno napornih dijelova staze. Za vrijeme jednog takvog odmora pod vrhom visokog grebena, Brumm je pogledao na strme, glatke stijene koje su već osvojili. Bradonja se vezao za Herr Wolfa i obojica su se nalazila ispod pukovnika. Spuštali su se polako i s mukom niz glatku strminu. U daljini je Brumm uočio izvjesno kretanje po površini jedne stijene iza njih. U početku je mislio da su to divokoze jer su već tijekom dana uočili nekoliko tih stidljivih planinskih životinja, ali sada je pažljivo promatrao prilike u pokretu i uvjerio se da su te točkice ljudi koji se kreću istom stazom kojom ih je Bradonja poveo. Iako ih je jedva razaznavao, Brumm je ocijenio da se tri čovjeka kreću dobro i spretno po strmoj stijeni. Brumm je odmah znao da su ponovo u nevolji. To su sigurno bili isti ljudi koji su ih prisilili da skrenu s puta i prođu Rajnom, sada imaju pomoć, možda su uzeli nekog vodiča kroz planinu. Nije postojalo drugo objašnjenje, pojava planinara u ovom paklu ne može biti puka slučajnost. Opet ih progone. Još prije nego što je izmjenio plan i zaplovio rijekom, Brumm je osjetio da njihovi progonitelji nis u obični ljudi željni avanture. Previše odlučno i disciplinirano su se kretali za obične amatere u potrazi za lakim plijenom. Ne, ovo su profesionalni lovci, i to od onih koji zarađuju za život loveći ljude. Nesumnjivo su Rusi. Tijekom posljednja četiri tjedna putovanja zaobišli su mnoge vojne logore, ali u sovjetskim, francuskim il i američkim zonama nije bilo znakova opće uzbune, niti su im put presijecale patrole. Što bi bio slučaj, ako bi bila potjera za nekim. Bradonja ga je odozgo pozvao da se spusti. Pukovnik vrati dalekozor u kožne navlake i pričvrsti opremu. Dohvati uže, pogleda niz liticu da pogleda u kojem pravcu se treba spustiti i počne silaziti. Ljudi koji s u im bili za petama vjerojatno ne pripadaju vojsci koja je okupiral a Njemačku . Brzo je razmišljao o još mogućnosti. Samo dvije su mu se učinile prihvatljivim. Ti ljudi su možda agenti iz Rima. Rim nikako ne smije saznati pravi identitet Herr Wolfa. Svi dogovori s crkvenim poslanicima poštovali su isključivu tajnost identiteta. Mnogi su napustili Njemačku pod pokroviteljstvom Vatikana, a biti će ih još, ali katolici nikako nisu mogli točno ustanoviti tko koristi njihove kanale za odlazak iz Njemačke. Sve su organizirali kako ih progonitelji ne bi uhvatili, a njihovi zaštitnici se ne bi doveli u neugodan položaj. Prema tome, preostaje samo još jedna mogućnost o kojoj Brumm nije želio razmišljati: to su Rusi, vjerojatno pripadnici neke specijalno obučene grupe. Tiho je opsovao dok se polako spuštao prema izbočini gdje su ga drugovi čekali. Napravili sujoš jednu pogrešku: onog stražara u središtu Reicha su ostavili živog. Nikako ga nisu mogli likvidirati; bio je tamo gdje ga nisu očekivali i krio se pod zemljom tresući se od straha. Ocijenio je postojanje male šanse da preživi posljednji sovjetski napad, a čak i u tom slučaju , Rusi će biti toliko neorganizirani da će biti praktički neizvedivo pronaći jednog jedinog ključnog čovjeka među tisućama njemačkih zarobljenika. Strategija njihovih progonitelja bila je očigledna - stara lovačka vještina. Goniti plijen i tjerati ga da promijeni plan bijega. I uspjelo im je, već su ga prisilili napustiti stazu kojom bi se po planu kretao. Od ovog trenutka, odlučio je, moraju se pod svaku cijenu brže kretati prema samostanu. Čak i tada će ova grupa predstavljati neposrednu opasnost. Bez sumnje su bili pripadnici neke veće organizacije koja je dobivala naređenja iz Rusije. Netko od njih je bio u Bradonjinoj kući i očekivao njihov dolazak. Zvijezda nacrtana crvenom bojom je poruka koja je njima namijenjena. Činjenica da ih na tom mjestu nisu dočekali u zasjedi može značiti ili da Rusi još nisu spremni za otvoren oružani sukob ili žele da Nijemci nastave put. Klopku će postaviti kasnije, možda tako razmišljaju. Sada je bilo najvažnije se izvući iz ove pustoši i priječi na teren kojim će se brže i lakše kretati. Ali, prvo moraju zavarati progonitelje. Brumm je razmišljao da se vrati i postavi im zasjedu. Ali, ako su ovi ljudi specijalno obučeni, u što je bio uvjeren, brzo će se snaći i odgovoriti na oružanu borbu, i u tom slučaju će biti u nepovoljnom položaju. Jer njih je bilo manje, i jer će Herr Wolf biti beskoristan u takvoj situaciji. Postoji mogućnost da postavi skrivenu minu na njihovom putu, ali nemaju sav potreban materijal, a ukoliko žele sve pravilno izvesti, to bi im oduzelo puno vremena. Najbolje bi ih bilo nekako prevariti, zaključi Brumm, i dobiti na vremenu. Jedino se tako mogu izvući. Počne razmišljati kako da to izvede, spusti se na izbočinu gdje su ga čekali. To će morati biti neki smioni pothvat, ne smije dugo čekati. 119 21. travanj 1946., 17:00 Sve je tajanstveno i nesređeno. S jedne strane, Valentine se osjećao kao kućni ljubimac koji čeka hranu, a s druge, bio je smireniji nego ikada. Ermina je bil a trenutno ispružena na krevetu čvrsto spavajući s jastukom preko trbuha, na kratko vrijeme njezina glad za seksom je bila utažena. Pomisli se uvući u krevet pored nje, ali ipak odustane, možda će je probuditi i opet će željeti voditi ljubav. Belin unuk ih je vrlo hladno primio, jedva ih je okrznuo pogledom kada su prije dva dana stigli. Kasnije se, međutim, sav ushićen pojavio na vratima njihove sobe, dajući im savjete i nudeći ih prijateljskim uslugama. Genova vrvi od agenata i lopova - scugnizzi - koji bi ubili čovjeka za par rabljenih cipela, ali njegovi prijatelji Amerikanci se ne trebaju brinuti. Njegovi naoružani prijatelji ih čuvaju s obje strane, a jedan je i u sobi preko puta, potpuno su sigurni. Mladić nije znao što Valentine traži, ali ga je uvjeravao: "Djed uvijek sve nabavi." Predložio im je neka jedu u sobi dok ne dobiju informacije koje ih zanimaju . Čim je izašao iz sobe, Ermina je povukla Valentinea u krevet, ali nije mu bilo do milovanja i neće mu biti sve dok ne dobije ono što traži. Jedini problem je bio što još uvijek nije bio siguran što traži. 120 21. travanj 1946., 18:20 Do mraka su se kretali puno lakše. Stigli su gotovo do samog vrha pošumljenog nagiba i odmarali su se u žbunju. Zaustavili su se pored malog udubljenja u stijeni gdje su naišli na izvor. Ugasili su žeđ i napunili posude za vodu.
Brumm je odlučio: objektivno se mora suočiti sa stvarnošću. Za osjećaje nema mjesta. Povuče bradonju u stranu dok je Herr Wolf bio zagnjuren u vodu i glasno srkao. "Opet imamo društvo. " Narednik nagonski pogleda u pravcu odakle su došli. "Nisu nam se još približili", objasni Brumm. "Danas popodne sam ih opazio na trenutak, sada su trojica. Imamo cijeli dan, možda i više, zavisi penju li se brzo." "Bili su blizu moje kuće", kaže Bradonja. "Žele nas uplašiti. Dvojica su išla za nama, a jedan ispred nas. Možda nas je vidio kada smo prošli pored kuće. Moramo pretpostaviti da znaju istinu i da nas i drugi čekaju, ali još uvijek nisu spremni napasti nas." "Ubrzo ćemo izaći iz planina", kaže Bradonja. "Tada ćemo se moći brže kretati.“ "Moramo ih navesti na pogrešan trag", kaže Brumm. "Potrebno nam je određeno vrijeme da zametnemo trag." Hodali su uz rub provalije. "Što se nalazi zapadno od nas?“ "Isti ovakav kraj. Gotovo neprohodan.“ "Postoji li neko mjesto gdje se možemo spustiti? Neka izuzetno teška staza bila bi najpovoljnija.“ "Ima jedno mjesto u blizini. Možeš se spustiti, ali se ne možeš popeti istim putem. Moj otac ga je nazivao 'Đavolja strijela'.“ Pažljivo su razgledali rub provalije i Bradonja je detaljno objasnio kako se mora spuštati. Upravo takvo nešto je Brumm želio. "Imaš li klinove?“ "Nekoliko", odgovori Bradonja. "Ali ih nemamo za što zakačiti na ovoj površini. Moramo se spuštati bez njih.“ "Ne namjeravam se spuštati" odgovori Brumm. "Samo želim da pomisle kako smo se tuda spustili i da krenu za nama. Sve mora izgledati uvjerljivo. Moramo ostaviti neki uvjerljivi dokaz da smo sišli, kako bi ih namamili u provaliju, nešto što će morati istraživati." Nije gledao u prijatelja. Bradonja je razmišljao. Pomisli upotrijebiti tričetiri klina koja bi mu pomogla da stigne do prve izbočine ispod njih. Pokaže zapovjedniku gdje ih misli postaviti, točno tako kao da izgledaju kao neočekivano otkriće i iskušenje za progonitelje. Brumm se složi s njim. Brzo je padao mrak. Uz pukovnikovu pomoć, Bradonja je zabio prvi klin, vezao uže i spustio se s druge strane, stenjajući od napora. Ležeći na trbuhu Brumm je čvrsto pritisnuo uže i promatrao prijatelja kako se pažljivo spušta niz površinu strmine. Da bi stigao do izbočine ispod njih, morao je postaviti još četiri klina da udaljenosti od nekoliko metara. Vjetar je počeo puhati. "Sve je u redu", dovikne Bradonja. Ruke su mu se umorile i zahladilo je. "Penji se.“ Rau se počeo penjati, zadovoljan što je posao za danas završen. Boljela su ga ramena i bio je žedan. Kada je stigao do posljednjeg klina, zakačio je ruku za uže kako bi se odmorio i prikupio snagu za najteži dio uspona. "Hans", pozva ga Brumm odozgo. "Kako ti izgledaju te izbočine - je li potrebno još klinova?“ "Nije", uzvrati Rau. "Ispod nje je velika strmina, ali postoje rukohvati. Ovaj gornji dio je najteži, posebno ako se penješ bez klinova i naslijepo. Možeš se spustiti bez njih, ali nikako i popeti se." Vrhovima stopala se osloni na stijenu i prebaci težinu kako bi se odgurnuo uvis. "Hans", opet ga pozove Brumm. Bradonja se izvije unatrag kako bi ga pogledao i ugleda crnu cijev pukovnikova pištolja. "Žao mi je, Hanse, ali moramo biti uvjerljivi. Ovako je moralo biti.“ Bradonja je pogledao u provaliju duboku nekoliko stotina metara. Stalno se bojao da ne padne. Opet pogleda pukovnika i čvrstim glasom mu dovikne. "Dobro gađaj, Guntere.“ Pištolj se samo jednom oglasio i narednik se nagne prema natrag i počne padati u provaliju, okrećući se u smjeru kazaljke na satu. Zakačio je dvije izbočine i na posljetku pao na stijenu u zaklonu, tako da je Brumm u sve gušćem mraku mogao vidjeti samo njegove noge. Vratio je pištolj u navlaku , podigao uže i drškom noža snažno udario stijenu i napravio mali, bijeli urez. To će biti dovoljno. Oko stotinu metara od litice Herr Wolf je sjedio naslonjen pored izvora, punog želuca i sa zadovoljnim izrazom na licu. "Ovdje ćemo večeras logorovati?“ "Nikako", odgovori Brumm. "Idemo dalje." Pokupio je Bradonjinu opremu i oružje i počeo proučavati teren. Herr Wolf je s mukom pokupio stvari i trapavo se podigao. "Gdje je narednik?" upita izvirujući se u tamu iza pukovnika. "Izvršava svoju dužnost", mirno odgovori Brumm. Krenuo je planinskom stazom, a za njim je na kratkoj udaljenosti išao Herr Wolf teško dišući na razrijeđenom zraku. Osvrtao se pitajući se hoće li ih narednik uspjeti stići. 121 22. travanj 1946., 06:30 Ezdov je šetao s jedne strane na drugu po rubu, kao neki uznemireni mačak, i stalno se vraćao do stijene s bijelim urezom. "Ovo mi se ne sviđa", rekao je prijateljima. "Ovdje su se zaustavili da nešto naprave. Uzeli su vodu s izvora, a zatim se spustili do ovog mjesta." Okrene se i pokaže prema gore. "Trebaju nastaviti ovim putem. Teren je lakši i mnogo se brže kreću. Ne mogu prijeći švicarsku granicu. Moraju se uputiti prema istoku i ući u Austriju.“ "Moramo se spustiti i vidjeti o čemu je riječ", kaže Bailov. Ezdov razmisli o tome. Odmjeravao je koliko će im vremena biti potrebno za ispitivanje traga, a koliko će izgubiti ukoliko je lažan. Urez u stijeni je bio jedva primjetan, činio se kao da je slučajno napravljen. Na kraju se složi s Bailovom, moraju vidjeti što se dolje nalazi. Zavezali su uže oko Bailova i spustili su ga. Poslije nekoliko sekundi im dovikne: "Ovdje ima nekoliko klinova. Spustite me još malo niže". Popustili su uže, osjećajući njegovu težinu na kraju. "Vuci", poviče odozdo poslije nekoliko minuta, i s mukom ga izvuku na rub litice. "Dolje je neki leš", mirno izjavi Bailov. "Klinovi se spuštaju do izbočine na oko trideset metara ispod vrha litice. S tog mjesta izgleda kao daje spuštanje moguće, ali je put dug, biti će nam potreban cijeli dan." Pokaže laktom na liječnika.
"Misliš da si se dosada namučio? Čekaj da vidiš ovaj spust. Čak se i meni na trenutak zavratilo u glavi.“ Ezdov se nadvije nad ponor i dobro ga promotri sa dalekozorom. Vidio je dolje nečije noge. Prvo je pomislio poslušati svoj unutarnji glas, ali dužnost mu je naređivala da se spusti, Petrov nije volio nedovršene poslove. "Silazimo", kaže preko volje. Ostala dvojica su lako zaključila da mu taj silazak nije po volji. Bailov je bio u pravu, gotovo cijeli dan su se spuštali do dna provalije. Na jednoj izbočini su pronašli mrlju zgrušane krvi. "Ovdje je udario u stijenu.", primijeti Gnedin. Čučnuli su iznad lesa kao lovci koji ocjenjuju lovinu. Na čelu, neposredno iznad desnog oka, nalazila se mala rupa, a potiljak mu je bio raznesen. Bailov prvi progovori. "Metak. Bez opreme je." Razgovor nije bio potreban. Svi su shvatili što ovo znači, pukovnik je ubio narednika kako bi ih zadržao, i uspio ih je prevariti. Pokušali su se vratiti istim putem i stigli su do izbočine sljedećeg jutra, ali nikako nisu mogli savladati zadnjih trideset metara. "Slijepa točka", izjavi Bailov. "Možeš se spustiti, ali ne i popeti se, ukoliko te netko odozgo ne izvuče užetom. Gadovi.“ "Morao nas je vidjeti s nekog grebena", primijeti Ezdov. "Ovo su izveli majstorski i bez panike. Kada se uspijemo izvući odavde drugim putem, biti će već daleko ispred nas. Biti će nam potrebni dani i dani da ih stignemo. Pobjegli su nam." Glas mu je zvučao umorno. "Sada zna tko smo, potražiti će neko posebno mjesto da nas napadne. Moramo se izvući.“ Gnedin ga prekine. "Petrov mi je naredio da odem u Genovu, ukoliko se ne pojave u kući." "Znači, Italija", kaže Bailov. "Tamo ćemo mu biti potrebni.“ Poslije neugodne noći, provedene na izbočini, ponovno su se počeli spuštati u pravcu istoka i stigli su do mjesta gdje se Rajna sužavala na švicarskoj granici. Carinicima su pokazali diplomatske akreditacije i ovi su im mahnuli neka prođu, dva sata kasnije su se ukrcali na vlak koji ih je vodio prema jugu. 122 23. travanj 1946., 15:00 Pet dana nis u izlazili i z kuće. Talija Pogrebenoja je to teško podnosila. U početku je Giacomo - ako mu je stvarno to bilo ime - bio izvor utjehe, a sada se u njoj rodila jaka sumnja. Njegovo ponašanje, ugodno i prijateljsko, ipak nije moglo prikriti mračnu stranu njegove ličnosti, jednu duboku, skrivenu žestinu zbog koje je neprestano bio na oprezu kao životinja. Zašto i kako je uspio saznati Pogrebenojino ime? Stalno si je postavljala to pitanje. Usprkos činjenici da ju je upravo njezin vođa stavio pod Giacomovu zaštitu, nije mu bilo slično da u poslu koristi svoje pravo ime. To joj se nije svidjelo i njen vojnički instinkt ju je podsjećao da stalno bude na oprezu. Po noći je stavljala stolicu na vrata i spavala u uglu sobe s pištoljem. Sve do ovog trenutka je ovaj čovjek nije ometao u obavljanju zadatka. Razmišljala je o tome da ga likvidira, ali to bi značilo da mora ubiti i staricu. Nije bila u pitanju svijest ili preosjetljivost, već praktičnost, teže se osloboditi dva leša nego jednog. Osim toga, uvjeravala se, ovaj Giacomo - ma kakvu igru igrajoš uvijek joj može pomoći. Povrh svega, Petrovu mora predati informacije do kojih je došla. Bez toga bi sve moglo propasti. Brod će sutra stići u luku i isploviti dvadeset i osmoga. Dobila je upute gdje će se naći. Na dogovoreni znak treba otići do jednog trga u četiri popodne i treba čekati samo pet minuta, nikako duže. Ako se nitko ne pojavi, treba doći sljedećeg dana, sat ranije nego prošli put. Treba pokušavati sedam puta, ukoliko se veza do tada ne uspostavi, treba što prije otputovati u Trst i tamo se povezati sa sovjetskim službenicima. Petrov joj je objasnio kako će to izvesti. Najvažnije novine u Genovi su izlazile rano popodne, ali samo kada radnici u tiskari ne štrajkaju , kao jedne nedjelje kada su se borili za svoj bolji položaj. Starica je svaki dan izlazila kupiti novine, i svaki put se vraćala praznih ruku i žalila se da su komunisti bezbožnici koji ne znaju ništa drugo nego izazivati nerede. Tog dana se zadržala duže nego obično i pri povratku je izvjesno vrijeme provela u živom razgovoru s jednom mladom ženom. Na posljetku starica šepajući uđe u kuću noseći torbicu punu tvrdog peciva i nekoliko pakiranja tjestenine. Talija je nestrpljivo čekala da starica sve izvadi iz torbe, novine je zadnje izvadila i Talija ih smjesta zgrabi, što je izazvalo kiseli smiješak na staričinom licu. Oglasi su se nalazili samo u jednom stupcu dugom nekoliko centimetara. U uglu, s desne strane, pored jednog uokvirenog oglasa bile su otisnute tri zvjezdice, Petrovljev znak koji je bio njoj namijenjen. Morala je brzo raditi. Talija je odmah telefonirala u uredništvo. U početku je izgledalo kao da joj nitko neće moći pomoći, ali na posljetku je ljubaznošću i upornošću uspjela dobiti čovjeka koji je nešto znao o oglašavanju u novinama. Saznala je od njega da je oglas po planu trebao izaći dvadeset i prvog, što znači da je stigao prije četiri dana. Sljedeći pokušaj će se odigrati u 16:00 sati na dan dvadeset i četvrtog. Osjeti olakšanje, a onda se sjeti da ne može ostaviti Giacoma. To znači da će s njim morati na sastanak. To se nije slagalo s Petrovljevim uputama, ali bilo gaje važno obavijestiti da je Giacomo nekako saznao njegovo ime i sam treba odlučiti što će s njim napraviti. 123 23. travanj 1946., 21:15 Po dolasku u Genovu tri Rusa su otišla do obale. Zaustavila su se u jednoj kavani gdje je Gnedin mogao telefonirati. Pola sata kasnije vani je stao automobil. Rivitski pogleda prijatelje i uputi im široki osmijeh. Bailov i liječnik sjednu na zadnje sjedište, a Ezdov sjedne pored vozača. "Dobre vijesti?" upita ih Rivitski. "Vidio sam ih", objavi Gnedin. "Pobjegli su nam u planinama", doda Ezdov natmureno. Pitao se što je s Taliom, gdje se nalazi i je li na sigurnom. 124 24. travanj 1946., 13:02 Tog jutra je rano ustala, obukla se i zatekla Giacoma u kuhinji s malom čašom 'Chianta' u ruci. Kada je ušla u kuhinju on tiho zazviždi i osmjehne se. "Izlazimo?" upita čitajući joj misli. "Da", hladno potvrdi ona. Jedan dio puta su propješačili, a onda su zaustavili taksi koji ih je odvezao u grad. Izašli su pored trga i prešli parkić sa vodoskokom koji nije radio. Golubovi su se okupljali oko staraca na klupama. Na kraju ulice zastane na rubu pločnika i pogleda na sat. "Čekaš vezu?" upita Giacomo.
"Ostani u blizini.“ U jedan sat i dvije minute iz prometne gužve na aveniji izroni crna limuzina i uz škripu se zaustavi uz pločnik pored njih. Talija Pogrebenoja otvori stražnja vrata i uđe, Giacomo ju je pratio, osmjehujući se. "Možda se trebamo razići", brzo kaže Giacomo, još jednom pokazujući svoju neugodnu sposobnost čitanja tuđih misli. "Ostani", kaže mu Talija. "Sve ću srediti.“ Giacomo se zavali u sjedište, očigledno se zabavljajući. "Talijani Genovu zovu gradom iznenađenja - po tome je postao poznat još u povijesti." Zadovoljno je čavrljao. "Priča se da se kosi toranj u Pisi još više nakrivio zbog Genovljana.“ "Mir", zapovijedi Pogrebenoja namrgođeno. Rivitski je promatrao putnike u ogledalu. Na ženi se vidjela velika promjena. Pocrnjela je i njen a tamnosmeđa kosa posvijetlila je na suncu, pa je izgledala još sjajnijom. Nokti su joj bili nalakirani, usne pune i crvene, a kapci osjenčani sivim sjenilom za oči. Izvanredno je izgledala dok je u elegantnoj svilenoj haljini stajal a na pločniku, u njenom držanju bilo je nečeg aristokratskog. Po pravilu, Rivitski je više volio punije žene, sa širokim strukom, punijim nogama i velikim grudima, da se čovjek ima za nešto uhvatiti, ali pri pogledu na nju zastao mu je dah. U početku je ovu žen u smatrao običnom seljankom, ali sada je uvidio kako je pogriješio. 'Njen prijatelj je druga priča. Njegovo besmisleno brbljanje je samo prividna krinka. Ovaj čovjek, očiju crnih kao ulašteni oniks , je opasan . Pogrebenoja je valjda imala dobar razlog što ga je povela sa sobom. Petrov je mrzio iznenađenja, posebno kada su bila za njega pripremljena. Nije mu bilo jasno što namjerava, ali je Rivitski odlučio ništa ne prepustiti slučaju, ako napravi i najmanji pokret, ubiti će ga. Vozio je lijevom rukom, do k mu je desna ruka bila slobodna, ako bude prisiljen pucat će preko ramena. Upravo u trenutku kada se namještao da zauzme što bolji položaj, Giacomo kaže: "Neću stvarati nikakve poteškoće." Podigao je ruke uvis kako bi ih Rivitski mogao vidjeti, i pogledi im se sretnu u ogledalu. U trenutku su se razumjeli, kao pravi profesionalci. Rivitski je krivudao labirintom čađavih skladišta i povremeno se vraćao na isto mjesto kako bi bio siguran da ih nitko ne prati. Naglo se zaustavio ispred željeznih vrata jedne garaže, koja su se otvorila i on uđe i sakrije automobil. Bailov se pojavi iza zaklona, pozdravi se s njima, pa prođe pored Rivitskog i zagrli Taliu, a zatim ih povede nizom podzemnih, vlažnih, uskih tunela. Put je osvjetljavao baterijom. U prostoriji nisu zatekli nikoga. Pogrebenoja sjedne, pažljivo prekriži noge i povuče niže suknju . Rivitski je otišao po Petrova. Bila je razočarana što još nema Ezdova i zabrinula se za njega. Noć koju su provel i zajedno bil a je trenutak slabosti za oboje, ali se između njih stvorila tako jaka veza da je bila uzbuđena kao mlada djevojka i bila je sigurna da se i on tako osjeća. Ezdov je povučen čovjek. Divila se toj njegovoj osobini, ali je to neupadljivo ponašanje pokazivalo na pretrpljenu veliku bol i osjećala je potrebu pružiti mu utjehu. U početku je bila s njim očarana, i to je bilo sve - uz žudnju, odavno nije srela čovjeka s kojim je htjela otići u krevet. Na posljetku, kada je shvatila da sve češće razmišlja o njemu, postalo joj je jasno da njezini osjećaji prelaze običn u očaranost. Kada je bila u krevetu s Bettinijem, pored sebe je zamišljala Ezdova, i dok se pod njom Talijan znojio, shvatila je đavoli Sibirca. Što je još važnije, donijela je odluku reći mu o osjećajima koje gaji prema njemu. Gdje je sada? Petrov je polako išao niz stepenice i zaustavio se na pola puta kako bi je pogledao, jeza je obuze pod njegovim pogledom. Kazna za neizvršavanje zadatka je bila dobro poznata. Išli su različitim putovima kako bi izvršili zadatke, i sada se trebaju okupiti da bi njihov vođa obradio sve informacije i ocijenio koliko su ih uspješno obavili. Kada je Petrov ugledao Giacoma, ukoči se na stepenicama i tako se čvrsto uhvati za željeznu ogradu da su mu zglobovi na ruci pobijelili. "Petrove!" radosno dovikne Giacomo. "Bio sam uvjeren da će ti biti drago vidjeti starog prijatelja iz borbe.“ "Grigorij", izusti Petrov i lice mu se razvuče u široki osmjeh. Njih dvojica se zagrle pri dnu stepenica dok su ih je Rivitski i Pogrebenoja zbunjeno gledali. "Kada si došao u crkvu, pomislio sam kako je to neobično. Tvoje zanimanje za katoličku crkvu bilo je - pa, neobično. A tvoje riječi na odlasku su me zabavile, godinama se nisam tako slatko nasmijao. Ali, kada si otišao, nisam mogao prestati misliti na tebe. Pitao sam se što sada smišlja ta stara ptičica. Imao sam neke svoje pretpostavke, ali ne i način kako ih potvrditi. Do vraga, morao sam otići iz Moskve.“ "Staljin ti je rekao", kaže Petrov. Svećenik se naceri. "Pogrebenoja" nastavi Petrov, i otac Grigorij shvati što je želio reći. "Nema veze. Znak prijateljstva. Čak i veliki Petrov ima jednog ili dva prijatelja. Njezino ime mi je privuklo pažnju stjecajem okolnosti. Ponudio sam ti je, jer sam smatrao daje tvojoj grupi potrebna upravo takva osoba. Prvi puta sam je vidio kad smo se sreli u Rimu." Okrene se i pogledaju . "Vidiš, ona nema pojma tko sam, Petrove, moraš joj objasniti. Međutim, moraš znati, Petrove, iako ne obasipaš pohvalama svoje ljude, ipak se njima ponosiš . Talija je ovdje obavila neobično važan posao za svoju domovinu. Važan i opasan." Petrov se brati Taliji. "Ovo je otac Grigorij koji je uključen u operaciju Vatikanska straža. Njegova organizacija je po mnogo čemu slična našoj.“ "Ti si vješt mali lopov", veselo kaže svećenik. "Zar si mislio da će naš Gruzijac igrati samo na jednu kartu?" "Znači, vi jeste svećenik?" prekine ih Pogrebenoja, koja više nije bila u stanju obuzdati radoznalost. "Ne onako kako ti to shvaćaš", odgovori joj Grigorij. "Ti si sladak zalogajči ć koji može čovjeka dovesti u iskušenje", doda, i na te riječi ona pocrveni. Petrov je bio zadovoljan što su se njegove sumnje potvrdile. Svećenik je bio u pravu , trebao je znati. Provjera je neophodna. To je Staljinov način stvaranja osiguranja, i time sve kontrolira. Bilo je puno pitanja koja je želio postaviti Grigoriju, ali to je moralo pričekati, još nije došao trenutak za njihov razgovor.
"Talija?" pozove je Petrov. Žena se trgne, jer je bil a naviknuta daj e vođa oslovljava samo po prezimenu. Smeteno povuče haljinu preko koljena kako bi pokrila noge. "Brod je danas uplovio u luku i isploviti će dvadeset i osmog. Na njemu će biti tristo misionara koji idu u Santiago, u Čileu. Brod plovi pod grčkom zastavom, ali je vlasništvo Crkve.“ "Novoimenovani misionari?" upita Petrov. Ona klimne glavom. "Sigurna si da je brod tako registriran?" upita Petrov. Otac Grigorij se umiješa. "Ovu informaciju je skupo platila. To je istina, Petrove. Već neko vrijeme mi je poznato da postoje brodovi koje Vatikan posjeduje, ali sve dok to Talija nije potvrdila nisam bio u mogućnosti to dokazati.“ Petrov nešto progunđa. Grigorij nastavi. "Nijemci i Austrijanci prelaze u sjevernu Italiju otkako je rat završio. Ti ljudi u posljednje vrijeme se sve češće okupljaju po samostanima. Organizira se prebacivanje malih grupa do Genove. gdje se ukrcavaju na brodove koji ih prevoze na razne strane. Ovo će do sada biti najveća grupa, ljudi se već tjednima sakupljaju u benediktinskim samostanima blizu vrha planine Poli. To su ljudi praktičnog duha, Petrove, sve što Rim zamisli oni stvore. Benediktinski samostani stoljećima služe kao crkvena uporišta. Sasvim je prirodno da ih nacisti koriste kao skloništa.“ Petrov procjeni situaciju. Brumm se mora kretati istočno od kuće narednika Raua. Očigledno ima jasan cilj pred sobom, inače bi ga Rusi za petama natjerali na prelazak u Švicarsku ili Francusku. Mora se kretati prema Italiji, druga mogućnost ne postoji. Genova je jedina dovoljn o velika luka koja može osigurat i anonimnost i izvjesni pozitivan ishod . Napulj je preplavljen Amerikancima i flotom savezničkih ratnih brodova, osim toga, nalazi se previše na jugu, što povećava opasnost. Rješenje predstavljaju brodovi koje posjeduje Vatikan i neobično velika grupa "misionara". Brumm je već pokazao smjelost, iz Berlina je izašao u gomili, ne krijući se, a zatim se sakrio u blizini ne tražeći neko udaljeno sklonište. Sada, u presudnom trenutku, potpuno je razumno pretpostaviti da će postupiti na isti način. Neće ploviti tajnom njemačkom podmornicom, već će se jednostavno umiješati u grupu misionara i otići iz Europe pod lažnim imenom; njih dvojica među mnogima. Osjećaj u želucu govorio je Petrovu da je nastupio trenutak za akciju i preostalo im je malo vremena za konačne pripreme. 125 25. travanj 1946., 08:00 Pas je ležao pored nogu svog gospodara, glave lako oslonjene na prednje šape. Njihovo stado ovaca paslo je na malom pašnjaku ispred njih. Starac je bio umoran i bilo mu je ugodno sjediti. Pedesetak metara ispred njih nalazilo se maleno gorsko sedlo koje je predstavljalo najviš u točku klanca koji vodi u Italiju . Bela je poslao poruku svim promatračima u planini da jave ako ugledaju krupnog čovjeka. Možda će imati društvo. Pitanje je, kako netko određuje tko je krupan? Otkako je prije pet dana primio poruku, starac je stalno o tome razmišljao i često je tražio savjet od psa. Ali životinja je bila naviknuta na njegovo brbljanje i jednostavno sve odobravala mahanjem repa. Pastir je na kraju pretpostavio da će, kada ugleda takav primjerak ljudskog roda, znati sam procijeniti. Osloniti će se na vlastito iskustvo. I ranije je viđao krupnije muškarce, procijeniti će po njima, a u međuvremenu nema smisla razbijati glavu s tim. Njegov posao je čuvanje ovaca i promatranje. Poslije tolikih borbi s Nijemcima, veselio se ovom jednostavnom zadatku. Kao i uvijek kada su u planini, pas mu je skrenuo pažnju da mu se netko približava, nakostriještio se i prijeteće zarežao. Starac je ugledao dvije prilike na stazi. Jedan je krupniji od drugoga, ali je li to taj "krupni čovjek" kojeg Bela traži? Podigao je dalekozor i promatrao dvojicu ljudi kako prolaze neposredno pored njega. Krupniji je onog drugog držao ta ruku i vukao ga požurujući. Niži čovjek je bio stariji i bilo je očigledno da mu nije bilo drago Što ga drugi tako vuče, baš kao što stariji ljudi ne vole da im mlađi naređuju. "Pa, psu, je li ov o krupniji čovjek kojega Bel a traži?*' prošapta pastir. Životinja ponovo zareži, i zamahne kratkim, debelim repom. Kada su se dvojica neznanaca udaljili, pastir iz malog, drvenog kaveza koji je uvijek nosio sa sobom izvadi goluba, napiše poruku na komadić papira koji stavi u cijev pričvršćenu uz ptičju nogu. Protrlja golubovu glavu i pusti ga uvis. "Uskoro će Bela saznati što smo vidjeli", kaže starac. 126 27. travanj 1946., 16:20 Belin unuk je rezervnim ključem otključao Valentineovu sobu i zatekao par u krevetu. Valentine je bio u polusnu, s rukom preko glave, na sebi je imao samo gaće. Pored njega je ležala žena čije se tijelo jasno ocrtavalo ispod pokrivača. Jedna dojka joj je izvirila ispod pokrivača i mladić nije mogao skinuti pogled s nje. "Moj djed vas pozdravlja", promuca. Valentine podigne ruku s lica, a Ermina se promeškolji u snu i ukaže se i druga dojka, a mladić priđe krevetu. "Kaže neka prenesem njegovom prijatelju Valentineu da se u luci nalazi brod koji će ukrcati putnike iz planine. Vi razumijete što to znači?“ Valentine protrlja oči, a Ermina se okrene na bok i pokrivač se pomakne i otkrije tijelo do struka. "Djed vas je želio obavijestiti da je krupni čovjek viđen u planini, ali bez leša." Mladić zamuca. "Krupni čovjek ima suputnika, živog, ali starijeg i sitnijeg od sebe. Djed kaže da vas podsjetim da svinje uvijek putuju u paru." Valentine se uspravi u krevetu, skine pokrivač sa sebe i time potpuno otkrije Erminu, na taj prizor glasno uzdahne. "Beau", ona ga prekori i rukom potraži pokrivač. Valentine je pokušao shvatiti cijelu poruku . "Imaš li ime broda?" upita. Brumm ima živo g suputnika! Mladić pruži Amerikancu komadić papira na kojem je pisalo ime broda i mjesto. "Kako da se ukrcam?“ "Ne znam'*, odgovori mladić. 1 dalje je piljio u Erminu, koja je sada ležala na leđima. "Djed kaže da ćete se sjetiti daje digić digić i u Genovi i usred New Yorka. Kaže da znate što da radite." Nakon što je prenio poruku, još jednom baci pogled na Erminu, lagano je dodirnuo gornji dio hlača i izašao. Valentine je zurio u komadić papira i razmišljao o mladićevim riječima. Razumio je Belinu poruku , trebao se poslužiti Erminom kako bi ušao na brod. Privukla bi pažnju svakog muškarca, a posebno lučkog radnika. Ustane, navuče hlače i razmisli o svemu što mora napraviti. Brumm se približavao Genovi. Vjerojatno je pažljiv. Sa živim
suputnikom! To nema smisla! Gdje je leš? Odjednom mu sine. Kako se ono Skorzeny izrazio? "Misliš li da je možda Giinter pomogao Hitleru da pobjegne?“ "Prokletstvo", drekne Valentine. Ermina sjedne u krevetu. "Beau, dušo! Izgledaš kao da si vidio duha.“ Zagleda se u nju i nasmiješi se. "Drugog po redu", kaže on, prisjećajući se puta u Orlovo gnijezdo. Je li Brumm mogao izvesti Hitlera živog iz Berlina? 127 27. travanj 1946., 22:00 Brumm se nije mogao opustiti, iako nije više primjećivao nikakve znakove gonjenja. Prošlo je šest dana od Bradonjine smrti i Herr Wolf je koristio svaku priliku da započne razgovor. Brumm više s njim nije imao strpljenja. Njegov narednik je shvatio da je njihov zadatak najvažniji, pogledali su se samo na trenutak, ali je shvatio. Ipak, Brumm i dalje nije volio razmišljati o tome. Prvo Gretchen, sada Hans. Previsoku cijenu je plaćao za svoja načela: njihova ljubavnica i njegov prijatelj jedini prijatelj, pomisli, kada je shvatio kako su postali bliski. Možda je Bradonja od početka bio u pravu: možda bi bilo bolje da se oslobodio ovog tereta. Ipak, razum mu je naređivao da ne može mijenjati činjenice i sudbinu. Što je bilo, bilo je. Čovjek ne može birati koje će činjenice izbaciti, i kojim će ih zamijeniti, to je bio posao umjetnika, a ne vojnika. Waller je mrtva. Svojevoljno je poslužila cilju. Bradonja također. Suze ne mogu promijeniti prošlost. Opasnost vreba na svakom koraku. Ne progone ih više, ali to mu nije nikakva utjeha. Njihovi progonitelji su pokazali suviše promišljenosti i upornosti da povjeruje kako su sada sve napustili. Ipak, trenutno su sami. Samostan je bio smješten na padini, sličio je na sivu sablast koja kao da lebdi prkoseći sili gravitacije. Brumm je bio uznemiren. Put do gore - bolje reći malo šira staza - činila se kao beskrajna vijugava zmija prepuna krivina i uglova izuzetno pogodnih za zasjedu. Od početka ga je uznemiravao ovaj dio plana. Sve do ovog trenutka sigurnost je zavisila prvenstveno o njima. Ali na tajnim sastancima Hitler nije bio zabrinut kao pukovnik. "Poslije Crkve, Treći Reich je pravi amater u pitanju sigurnosti i spletkarenja. Ovi svećenici su pustinjaci. Zavaravaju se vjerovanjem da će svojim asketizmom na neki način svoj život očistiti od grijeha. Odlaze do svog svećenika, a on odlazi do Rima. Po tradiciji, pružaju utočište nepoznatima. Biti će savršeno, vidjet ćeš.“ Čekali su da smrkne kako bi se popeli do benediktinske opatije. Ako je negdje usput postavljena klopka, noć će im pomoći. Ali popeli su se bez teškoća. Dok su čekali da padne mrak, Brumm je zavojem umotao donji dio Herr Wolfovog lica. Bilo bi šteta da ga na kraju netko prepozna i sve upropasti. Svećenik u prljavoj odori ih je dočekao na vratima. Šepao je, i jedno stopalo mu je bilo okrenuto prema unutra, pod kutom od devedeset stupnjeva u odnosu na nogu koja je uz sve to bila i kraća od druge. Nakon što je pregledao isprave, propusti ih u prostrano dvorište. Zatim ih je uveo u vlažno skladište, gdje su u ogromnim bakrenim kadama pripremili vodu za kupanje. Herr Wolf se odbio skinuti u prisustvu svećenika, tako da ih je Brumm morao zamoliti da izađu, a on je čuvao stražu dok se njegov suputnik kupao. Kada je završio, Brumm je legao u mlaku vodu i što se bolje mogao se okupao. Kasnije je vratio zavoj na Herr Wolfovo lice. Poslije kupanja odveli su ih u ćelije i tamo su ih ostavili. Herr Wolf je uznemireno i isprekidano govorio. "Sjajno je što ova organizacija ide preko benediktinaca. Bili su naši protivnici, znaš, jedini od svih katoličkih redovnika u Njemačkoj. Tko bi pomislio da će oni biti ključna točka u našem spašavanju? U Lambachu sam kao dječak pohađao školu koju su vodili svećenici - jesi li to znao, pukovniče? Pjevao sam u crkveno m zboru . Vjerujem da sam mogao kao pjevač pjevajući zarađivati za život. Crkvene prilike i njezina raskoš su ostavili na mene duboki utisak, mnogo njihovih simbola i kostima sam preradio za naše potrebe. Svečanost i sjaj moći uvijek ostavlja snažan utisak na ljude. Crkva je veliku pažnju posvetila sitnicama. Da se nisam opredijelio za ovaj poziv, mogao sam se popeti na crkveno prijestolje. Bio bi to zanimljiv obrat, zar ne?" Brumm nije obraćao pažnju na ovo blebetanje. Kasnije su im donijeli u ćeliju večeru: svježi kruh i gusti, ukusan ovčji paprikaš. Uz jelo su dobili i bocu samostanskog crnog vina, ali niti jedan od njih nije želio piti, jer su morali nastaviti put bistre glave. Večerali su za malenim drvenim stolom pri svijeći u crnom, metalnom zidnom svijećnjaku upotrebljavajući grubi i primitivan pribor za jelo. Kada je Herr Wolf završio s večerom, stavio je nogu preko noge, ukočeno prekrižio ruke na grudima i zagledao se u Brumma. "Pukovniče, priznaj. Sve do sada je išlo kako smo planirali. Svećenici su nas nahranili i okupali. Sada će nam dati svećeničku odjeću. Uvijek sam se pitao kako ću se osjećati u odori. Sada ćemo obojica imati priliku to saznati.“ Brumm je šutio. Vrlo malo toga se odvijalo po planu i još uvijek su ih progonili. "U svemu postoji samo jedna nepravilnost", nastavi Herr Wolf. "Pogrešno si procijenio vrijeme. Očekivao sam da ću imati tjedan dana za odmor, možda malo duže, ali izgleda da ću se jedva stići pošteno naspavati. Mislim da si pretjerao kad si nas poveo uz rijeku. To je bilo nepotrebno. Profesionalni vojnici, primijetio sam, skloni su se ponašati konzervativno kad procjenjuju stupanj opasnosti.“ SSovac je slušao, jer nije imao drugog izbora, uhvaćen je u klopku. Svi političari su jednaki: zaslužni su za uspjeh, a neuspjeh je tuđa pogreška. "Jesi li me pitao za savjet?" nastavi Herr Wolf. "A, dozvoli mi da te posjetim, nisi - preporučio bih ti da postavimo klopku progoniteljima i iznenadimo ih." Oči su mu sjal e grozničavim sjajem, jednu ruku je udarao o drugu , žestokim, kratkim udarcima. Brumm uzdahne. Taj čovjek je potpuno obuzet sobom, o čemu god da govori, on je u središtu oko kojeg se sve vrti. Brumm ga pogleda, kako je netko, tako očigledno duševno poremećen, postao vođa Njemačke? Kada su odnijeli tanjure pojavio se jedan postariji svećenik s ožiljkom zupčastog oblika, koji je počinjao ispod jednog oka i spuštao se sve do gornje usne. "Dobro došli", kaže im. "Vaše isprave su u redu. Moramo svakom od vas postaviti jedno pitanje." Obrati se Brummu. "Jeste li vi katolik?“
"Jesam." "A vi?“ "Da, svakako", promrmlja Herr Wolf kroz zavoj na ustima. "Školovao sam se u katoličkoj školi. Čak sam razmišljao otići u sjemenište.“ "Vrlo dobro", uzvrati svećenik bez uzbuđenja. "Naša vjera ne priznaje političke granice. U ovoj povijesti crkva je uvijek pružala utočište svim katolicima, bez obzira na njihovo podrijetlo.“ "Zahvalni smo vam, oče", kaže Brumm, diveći se glumi tog čovjeka. Siguran je da zna istinu. "Neću vas pitati tko ste, niti tko ste bili. Oslonili ste se na Crkvu u trenutku kada vam je pomoć neophodna i ona vam je blagonaklono pružila ruku. Svi smo mi božja djeca. Slava Bogu. Sutra ću vas autobusom odvesti u Genovu da se ukrcate na brod. Ako ništa više ne moram učiniti za vas, želim vam sretan put. Neka vas Bog čuva." Stari svećenik polako ustane i podigne ruku. "U ime Oca i Sina i Duha svetoga. Amen.“ Još je uvijek bio mrak kada su se probudili. Dali su im jako iznošene odore i sandale, a zatim su ih nahranili u ćeliji. Kasnije su stali u red i počeli se spuštati do podnožja planine, gdje je stajalo nekoliko stari h autobusa. Brumm izabere jedan u kojem je iza vozača bilo jedno prazno sjedište, i gurne Herr Wolfa unutra i naredi mu neka drži pognutu glavu. Pukovnik je uznemireno promatrao kako se sve više ljudi, neki u odorama, neki bez njih, spuštaju niz planinu i ukrcavaju u autobuse. Poželio je da požure. Dotakne oružje skriveno pod odorom kako bi se umirio. 128 28. travanj 1946., 07:10 Rano ujutro su stigli u luku. Nekoliko karabinjera s oružjem na boku razmetalo se naokolo i prilaz mjestu za ukrcavanje bio je zabranjen. Blizu brodske krme nekoliko ljudi golih do pasa polako je uz ramp u guralo kolica s teretom prekrivenim gustim platnom. Valentineov plan je bio jednostavan. "Zagrli me", kaže Ermini. Zurila je u njega. "Jesi li poludio?“ "Poslušaj me!" Nije se šalio. Dugo su se grlili, a zatim su prošli pored radnika hodajući ruku pod ruku. Valentine ponovo zagrli Erminu vodeći računa da ih svi dobro vide. Kada ju je poljubio, rukom je prešao po cijelom njezinom tijelu, i radnici su, kako se nadao, počeli dobacivati i oduševljeno zviždati. On je podigne i stavi na gomilu drvenih sanduka, a zatim izvadi kutiju s cigaretama i pruži joj ih. "Podigni malo suknju", prošapta. "Divno jutro, zar ne?" dovikne najbližem radniku. "Za tebe", uzvrati čovjek. " Mi možemo voditi ljubav samo s ovim teretom." Rukom pokaže na svoje muško društvo. "Ona mi je sestra", našali se Valentine. "Vrlo nježna sestra", dobaci drugi. "Imaš sreće, moje sestre su ružne i ljube me u obraz." "A tebi padaju hlače", počne ga drugi zadirkivati. Što se Erminina suknja više zadizala muškarci su joj bili bliže. Na posljetku su ih potpuno okruživali. Ermina se nelagodno osjećala, ali ju je istovremeno njihova pažnja uzbuđivala. Što to, pobogu Beau, izvodi? "Ovo je veliki brod", kaže Valentine s divljenjem. "Tovarimo i veće", kaže jedan lučki radnik. "Dva do tri puta veće od ovog brodića.“ Valentine primijeti visokog radnika sa snažnim rukama, ima autoritativno držanje, i obrati mu se: "Jesi li ti predradnik?“ "Nisam. Predradnik je onaj tamo koji se brine o utovaru. Mora voditi računa o ovoj krntiji, inače će se prevrnuti na otvorenom moru.“ "Što prevozi?" "Uglavnom emigrante.“ "Nikada nisam vidio unutrašnjost nekog broda", primijeti Valentine. "Nemaš tu što vidjeti.“ "Što misliš, bih li mogao malo razgledati?" Namigne mu. "Predradnik nas može izbaciti s posla, a danas ga nije lako naći.“ Valentine da znak čovjeku neka im se približi i kroz žičan u ograd u gurne ruku prepunu novčanica. "Molim te", kaže. "Udana je", prošapta. "Nećemo dugo, i sklonit ćemo se u neki skroviti kutak.“ Čovjek ne pogleda novac, već ga gurne u džep. "Ako te uhvate unutra, nikada te u životu nisam vidio." Priđe bliže Valentineu i oblizne usne. "Mladići bi voljeli"" kaže i klimne glavom, "gledati.“ Valentine se nasmije. "Nova je u ovom poslu. Daj mi malo vremena da je zagrijem, hoćeš li?“ "Ravno naprijed se nalazi otvor s ljestvama", kaže mu Talijan. "Ako se njima popneš, stići ćeš na prvu palubu. Tamo ima nekoliko luksuznih brodskih kabina, uđi u onu s oznakom 'B'." Namigne mu i prođe kako bi otvorio vrata. Jedan radnik pokuša uhvatiti Erminu u prolazu, ali ona se izmakne i obijesno mu se nasmiješi. Kada su stigli u kabinu, Valentine zaključa vrata i raskopča par gumbiju na košulji. Bila je sparina. "I što ćemo sada?" uznemireno upita Ermina. "Prvo ćemo izvesti predstavu, a nakon toga ćemo se pokušati ponašati kao putnici." Okrene je prema sebi, otkopča haljinu i nježno je gurne na uski krevet u kabini. Kada ju je zagrlio, začuo je kako se iznad njih otvara okrugli brodski prozor. 129 28. travanj 1946., 13:30 Ezdov i Pogrebenoja, preobučeni u svećenika i redovnicu su se pomiješali s gomilom i čekali da na njih dođe red za prelazak preko mostića za ukrcavanje na brod. Otac Grigorij ih je pratio do mjesta okupljanja i poslužio im kao izvidnica. Prostor koji je bio određen za ukrcavanje emigranata bio je odvojen drvenim vratima koja se koriste na kokošinjcima. Izvan tog dijela nije bilo osiguranja, kada jednom uđu u ograđeni prostor, putnici se sami ukrcavaju i nose osobnu prtljagu. Nitko nije imao povlašten položaj, prelazili su preko mostića jedan za drugim kako su stizali na red. Izvan ograđenog prostora stajalo je nekoliko karabinjera koji su svojim držanjem povremeno pokušali pokazati da dolazak velikog broja putnika kontroliraju. Među putnicima mogli su se čuti različiti jezici, i samo je nekolicina njih govorila talijanski.
Ljudi koji su na ulazu u prostor za ukrcavanje kontrolirali isprave gotovo uopće nisu obraćali pažnju na svećenička lica, i Rusi su prošli kroz vrata bez poteškoća. Dok su čekali ukrcaj, nisu obraćali pažnju jedno na drugo i budno su promatrali uzbuđenu gomilu oko sebe. Petrov im je dao jasne upute: pronađite ih, ali ništa ne poduzimajte dok se brod ne nađe na otvorenom moru. Nakon što su se ukrcali, krenuli su prema zadnjem dijelu broda. Po planu, trebali su se sastati na istom mjestu svakih sat vremena, između dva susreta krstarit će po brodu. Prvi zadatak im je bio obići brod i temeljito ga upoznati. Ezdov je prvi sišao u utrobu broda u izvidnicu u kotlovnicu . Postojala su samo dva otvora za ulaz i izlaz, i to ga je ohrabrilo. Kada dođe vrijeme za akciju ovo će predstavljati olakšavajuću okolnost. Talija je počela pretraživati kabine iznad glavne palube. Male prostorije su bile pretrpane putnicima i primijetila je da su putnici utučeni, nije bilo uobičajeno veselje koje obično prati isplovljavanje broda iz luke i putnike u kabini. Napetost je bila očigledna. Nakon što su obišli cijeli brod, Rusi su se opet sastali na ugovorenom mjestu i počeli razgovarati promatrajući dugi red ljudi koji se penjali mostićem za ukrcavanje. "Teško ćemo ih pronaći", kaže Talija. "Nema brodskog manifesta, niti spiska po kojem su dodijeljene kabine. Nećemo ih naći u ovoj gomili. Nećemo imati dovoljno vremena.“ "Brumm je upadljiv", tiho će Ezdov. "Visok je. Zapamti, ti tražiš vojnika. On se neće stopiti s okolinom, znaš kako izgleda." Ona osjeti olakšanje, čak i u svećeničkoj odjeći, mogućnost da se pukovnik zamjeni s nekim tko nije vojnik, je neznatna. Kada su opet krenuli svatko na svoju stranu, ruke im se lagano dodirnuše. 130 28. travanj 1946., 14:15 Valentine i Ermina izađu iz brodske kabine i umiješaju se u gomilu kad su se putnici počeli ukrcavati. Izgledalo je da su članovi posade malobrojni, a i oni koje su susretali nisu na njih obraćali pažnju. Mornari su se navikli na pomutnju koja prethodi izlasku broda iz luke. Usprkos neobičnom ljudskom utovaru, Valentine se nadao da će im burna atmosfera koja obično prati polazak, pružiti slobodu kretanja i anonimnost. Valentine je oduvijek bio sposoban brzo i točno donijeti mišljenje o ljudima. Od djetinjstva je bio u stanju prići velikoj grupi i dobro procijeniti pojedince u njoj, gotovo kao da su oni emitirali neku vrstu energije koju smo on može uočiti. Nije mu se svidio osjećaj koji u njemu izazivaju ovi putnici. To ga je obeshrabrilo, obuzeo ga je osjećaj nelagodnosti i straha. Nikada u životu nije osjetio ništa slično i vrlo se uznemirio zbog toga. Od svih putnika koje je vidio prilikom ukrcavanja, njegovu pažnju je privukla samo jedna visoka, vrlo ženstvena redovnica sa slavenskim crtama lica. Kretala se lako kao sportašica i pomisli kako se sigurno jednom u životu bavila sportom. Također je osjetio kako iz nje izbija neka nemirna žestina u kojoj, međutim, nije bilo ničeg zlokobnog. Prošla je pored njega nekoliko puta i pomisli kak o vjerojatno nekog pažljivo i metodično traži. Ermina je pronašla jednu drvenu stolicu za ležanje i Valentine joj je rekao da.traži visokog, krupnog čovjeka ("izgleda kao nogometaš"), dok je on obilazio brod. Morao se osloniti na Skorzenvjev opis Brumma. "Što trebam raditi, ako ga primijetim?" "Pođi za njim.“ Kada se vratio temeljito je obišao gornju palubu, a Ermina je stajala, vidljivo uzbuđena, i dala mu znak. "Vidjela sam ga." "Brumma?“ "Mislim da je to on. Naišao je čim si se udaljio." "Ali je li to zaista Brumm?“ "Ne znam, ali ovaj čovjek je stvarno ogroman. Ima leđa kao ti." Pokaže mu rukama. "Sam?“ "Nisam mogla ocijeniti. Viši je od svih ostalih u gomili. Onuda je otišao", kaže i pokaže na otvorena vrata kroz koja su putnici ulazili u prostrani salon. Povede ga do kružnog, metalnog stepeništa. "A onda se ovdje spustio.“ Valentine je uzme za ruku i povuče u stranu. "Sjećaš li se kako smo se ukrcali?" "Naravno.“ "Dobro. Sada se isto tako iskrcaj - smjesta.“ Na licu joj se pojavi odlučan izraz. "Nema šanse. Ostajem s tobom." Ali joj je Valentineov pogled jasno pokazao da je izgubila bitku. Stavi mu ruke oko vrata i poljubi ga u obraz. "Kako ti kažeš", kaže. "Ovaj put..." Kada je stigla na pristanište, okrene se i ugleda ga kako stoji naslonjen na ogradu. On napući usne, gotovo neprimjetno klimne glavom, namigne joj i nestane. Ermini se zavrti u glavi. 131 28. travanj 1946., 14:20 Brumm i Herr Wolf su se popeli mostićem na brod i sada su se probijali kroz gomilu putnika koji sti se već ukrcali. Brumm je išao naprijed, a njegov suputnik za njim, držeći se za ru b njegove odore. Bilo im je potrebno dvadesetak minuta za pronalazak kabine. U njoj je već bilo putnika: dva muškarca, jedna žena i jedna mlada djevojka. Brumm uđe, pogleda ih i kaže: "Van.“ "Nemate pravo na to", pobuni se jedan muškarac. Brumm ga zgrabi za kosu, podigne sa sjedišta i prisloni mu cijev automatskog pištolja na obraz. "Ovo mi daje pravo i nisam naviknut ponavljati naređenja." Gurne čovjeka prema vratima, dok su ostali već izašli. Za to vrijeme Herr Wol f je stajao iza Brumma, još uvijek je nosio zavoj na licu i gledao je u pod. Brumm odmah zaključa vrata, navuče zavjesu preko okruglog prozora, izvadi svoj pištolj, provjeri je li napunjen i stavi ga pored sebe na maleni ležaj. Herr Wolf se zavuče u najmračniji kutak i sjedne na krevet, skupljenih nogu i ruku prekriženih na krilu. Sličio je na uplašeno dijete, pomisli Brumm. Poslije nekoliko minuta je zapao. Pukovnik pogleda na sat, uskoro se treba dignuti sidro. 132 28. travanj 1946., 15:45 Brodić je bio obojen crnom bojom i na njemu nije bilo nikakvih oznaka. Za vrijeme rata je pripadao talijanskoj mornarici koja ga je koristila za obalnu stražu i njime plovila goredolje uz obalu. Mogao je razviti brzinu od četrdeset čvorova na sat i bio je opremljen dodatnim bačvama za gorivo kako bi mogao prijeći što veću udaljenost. Ako
se sve bude odvijalo kako treba, ovim brodićem će moći stići u Alžir gdje ih čeka avion. Petrov je postavio Bailova za kormilara, a ostali članovi posade su bili Rivitski, Gnedin i otac Grigorij, koji se vratio i izvijestio ih da su se Talija i Ezdov sigurno ukrcali na brod . Svećenik je, koji je trenutno pripadao Grupi za specijalne zadatke, bio dobro raspoložen. Nisu se morali brinuti kojim će putem zaploviti. Pratiti će brod na izvjesnoj udaljenosti i približiti mu se kada Ezdov i Talija obave svoj dio posla. Kada je brod po popodnevnoj plimi prošao pored skladišta, brodić uplovi u luku. Bailov se sporo kretao i slušao je kako se propeleri ispod njih okreću pod vodom. Okrenuli su se u blagom luku i krenuli za brodom na pučinu. 133 28. travanj 1946., 20:00 Kada Pogrebenoja nije mogla pronaći Brumma, pobjesnila je. Kamo god bi krenula sretala je vrlo malo muškaraca i niti jedan nije odgovarao Brummovom opisu. Poslije nekog vremena činilo joj se da svi nalikuju jedan na drugoga. U hodnicima se počeo osjećati kiselkasti smrad. Mora je bilo praktično mirno, ali brod se žestoko ljuljao na blagim valovima, i ljudi sa slabim želucem s u počeli povraćati, što je među putnicima izazvalo lančan u reakciju . Na brodu je bila velika gužva, bio je opasno preopterećen. Na palubi je postojalo samo dvjesto pojaseva za spašavanje, a mjesta označena kao izlaz u slučaju opasnosti su bila zakrčena prtljagom. Brod je bio jako loše napravljen. Poslije jednog redovitog sastanka s Ezdovom spustila se u donju palubu i pažljivo hodala između tijela. Nije primijetila ništa neobično, osim što je jedini jezik koji je čula bio njemački jezik - različiti dijalekti, ali ipak njemački. Isplovili su na pučinu, stigli su u međunarodne vode, i svi imaju uredne isprave. Strah koji su nacisti pretrpjeli za vrijeme ukrcavanja je nestao, sada ju je otvorena drskost nekolicine zaprepastila i poželjela im je reći istinu u lice i promatrati njihovu paniku. Pogrebenoja se trudila zaviriti u kabine kroz svaki brodski prozor. U jednoj je vidjela visokog čovjeka, ali prije nego što je uspjela bolje pogledati, ugledao ju je i navukao zavjesu. Svi putnici su prestrašeni, ona pomisli - i to s razlogom. Brod se valjao po moru, duboko porinuvši pod teretom. Stajala je pored ograde i osjećala podrhtavanje motora. Pitala se gdje s u Petrov i ostali. Pogledal a je prema krmi, ali osim tame se ništa nije vidjelo. Nikada se nije osjećal a ovako usamljeno. Ezdov je pušio naslonjen na ogradu na desnoj strani broda. "Je li ti se posrećilo?" ona uznemireno upita i sklizne na palubu i lupne ga kao signal da ju slijedi. Dodirnu se i ona mu se još više približi ne obazirući se na činjenicu da bi je netko mogao vidjeti. Ezdov izvije jednu obrvu. "Ne ponašaš se baš kao časna sestra", prekori je. "Ne prihvaćam celibat, čak ni u ime partije.“ "U odori ili bez nje, to nam je izgleda sudbina.“ "Ništa nije zauvijek", uzvrati Talija. . "Ništa, osim ovog prokletog broda. Pregledao sam svaki kutak, od vrha do dna. Ne mogu vjerovati da ne možemo pronaći Brumma. Mora biti ovdje.“ "Možda se nisu ukrcali.“ "Kosa na potiljku mi se nakostriješi na tu pomisao", odgovori joj. "Ovdje su; jedino to ima smisla." "Petrovljev zaključak." "1 moj. Petrov donosi razumne zaključke." "Možda se samo hvatate za slamku." Ezdov se zagleda u nju. "Ne miješam jednu pogrešku s drugom", hladno uzvrati. Znala je da ga i dalje muči što su mu u planini pobjegli. "Što će se dogoditi ako ih ne nađemo?" "Ići ćemo do Santiaga i tamo čekati Petrovljeva naređenja. Jedino nam to preostaje.“ "Pa nije loše putovati preko oceana", kaže Talija. "Možda će čak biti ugodno. Pravi odmor." Priđe mu sasvim blizu i dodirne ga nogom i on priđe njoj. "Na podu?" Oboje se nasmijaše. "Nevolja je u tome", ona nastavi, "što svi počinju sličiti jedan na drugoga. Što ćemo sada, da uđemo u svaku kabinu?“ "Ako budemo morali, i to ćemo napraviti." "Umorna sam", kaže i nasloni se na njega. "Želim ti nešto reći", kaže joj nježno. "Kada sve ovo završi, želio bi da se sa mnom vratiš u Rusiju. Moj zavičaj je planinski dio pun jezera - puno jezera, snijega, daleko od Moskve, daleko od svijeta." Stisne mu ruku i na trenutak su tako stisnuti jedan uz drugoga sanjali o budućnosti. Ali nije bilo vrijeme za takva sanjarenja i uskoro se odvoje i ponovo krenu u potragu. Talija se udaljila samo nekoliko koraka i odjednom joj sine. Ta iznenadna spoznaja je toliko zapanji da se morala uhvatiti za ogradu i duboko udahnuti zrak kako ne bi povratila. Pojuri za Ezdovom, stigne ga, čvrsto primi za ruku i okrene prema sebi. "Vidjela sam ga", izusti. Oči su joj sjale kao i kada su za dlaku izbjegli avionsku nesreću u Hartzu. "Brumma?“ Ushićeno klimne glavom. Kada su stigli do prozorskog okna zavjesa je i dalje bila navučena. "Unutra je", ona kaže. "Sam?" "Vidjela sam samo njega. Nije bilo vremena da pogledom prijeđem cijelu kabinu.“ Izbrojili su prozore i krenuli hodnikom. Upravo ispod kabine, mala crnokosa djevojčica u tamnoplavom džemperu cuclala je prst, stisnuta uz stariju ženu. "Mogu li razgovarati s vama?" Talija se šaptom obrati ženi. "To je moja nećakinja", kaže žena. "Njezina majka - moja sestra je mrtva. Njen otac također. Ostale srno samo nag dvije." "Kako se zoveš?" upita Talija djevojčicu. "Franziska", žena odgovori umjesto nje. "Imaš lijepu haljinicu.“ "Nova je", odgovori djevojčica veselim glasom. "Tko je u ovoj kabini?" tiho upita ženu i pokaže na vrata. 134 28. travanj 1946., 20:20 Prostor u kojem se čuvao teret je bio u mraku i Valentineu je trebalo puno vremena da uđe. Ako je Ermina zaista vidjela Brumma, morao je biti negdje na brodu. Počeo je potragu za njim u skladišnom prostoru, tamo je, na svoje zaprepaštenje, otkrio šest drvenim mrtvačkih sanduka. Provjerio je što radi posada, i ustanovio da večeraju, sad je bila idealna prilika sve ih pogledati.
Vratio se je do sanduka, otvorio ih ne obazirući se ako bi ga netko čuo. U blizini su bili motori, i njihova buka je probijala uši. Podigne poklopac jednog mrtvačkog sanduka i širom otvori oči. Sanduk je bio pun dobro podmazanih puški umotanih u krpe. Sav u znoju, otvori ostale sanduke. Puške su ispunjavale četiri sanduka, u jednom se nalazila neka dokumentacija, a u jednom kutijice s nakitom i pažljivo savijene umjetničke slike. Nakon što je sve pregledao, Valentine se popne na palubu. Potreban mu je svježi zrak i cigareta. Sada je siguran da njegova pretpostavka o iznošenju Hitlerovog leša iz Njemačke nij e točna, u stvari, on traži Fuhrera osobno. Je li to moguće? 135 28. travanj 1946., 22:20 Rusi su zauzeli položaj s obje strane stepenica ispred Brummove kabine. Željeli su vidjeti hoće li se SSovac usuditi izaći iz svoje jazbine ili će ostati tamo gdje je. Prošla su gotovo dva sata otkako su ga pronašli i sve je bilo mirno. Ezdov se probije pored zaspalih ljudi u hodniku i pridruži se Taliji. Pogleda na sat. "Vrijeme je. Ne miču se iz kabine. Ovo je prva noć na moru, još uvijek su oprezni.“ '"Što ćemo ako izađu iz kabine kada zaustavimo brod?" upita ona. "Moramo riskirati, ali oboje imamo posla. Brumm će se možda zabrinuti kada se ovakva jadna krntija zaustavi zbog kvara na motoru, ali vjerojatno neće ništa poduzimati. Sada ima osigurano skrovište i neće ga tako lako napustiti. U svakom slučaju, kada napraviš svoj dio zadatka, brzo se vrati čuvati stražu na vratima kabine. Ako pokušaju izaći, puškom ih vrati unutra, ne smiješ ih pustiti van dok se ostali naši drugovi ne popnu na brod kako bi nam pomogli. U prednosti smo, jer postoji samo jedan izlaz.“ "I samo jedan ulaz, tu su oni u prednosti", primijeti ona turobno. I ranije je sudjelovala u direktnim napadima. Uhvatiše se za ruke na trenutak i ona ga poljubi i zadrži jezik u njegovim ustima. "Volim te", kaže. Njegov pojačan stisak ruke bio je njegov odgovor na te riječi. Kada su se razdvojili, Ezdov siđe u utrobu broda, a Talija se uputi gore. Pronašla je mornara koji govori talijanski i upitala ga može li otići na most. On joj odgovori da je katolik, i kako može odbiti molbu jedne redovnice, koja je pri tome bila i tako lijepa? U početku je izgledalo kao da se kapetan ljuti zbog njezinog prisustva, ali ga je Pogrebenoja brzo osvojila i uskoro se našla u njegovoj stolici sa šalicom vrućeg perzijsko g čaja u ruci. Postavljala je puno pitanja o brodu, ali nije slušala odgovore, jer je bila zaokupljena procjenjivanjem situacije. U prostoriji s instrumentima nalazili su se, osim kapetana, prvi časnik i jedan mornar. I jedan stjuard, u prljavoj bijeloj košulji, čitao je novine u udaljenom uglu. Promatrala ih je i planirala kako će ih napasti. 136 28. travanj 1946., 22:30 Dok je čekao na ukrcaj, Ezdov je promatrao putnike koji se penju na palubu, ali je također i primijetio da se određeni teret tovari u brod kroz veliki otvor nad samom površinom mora. Ispred otvora nalazila se mala platforma pričvršćena uz brod. Prije nego što je Grigorij otišao, Ezdov mu je rekao neka se s ostalim članovima grupe doveze do te platforme, i on će im pomoći oko ukrcaja. Sibirac je osigurao otvor na krmi tako da se poklopac može podignuti s unutrašnje strane, a zatim je ušao kroz prednji otvor. U džepovima je nosio četiri male limenke sa smrtonosnim plinom. Tu je naišao na jednog mornara, golog do pojasa, koji je bio obliven znojem. Imao je duge brkove koji su se spuštali ispod brade, a velika zlatna naušnica visjela mu je na desnom uhu. Kada je Ezdov ušao sjedio je blizu ventila i pušio tursku cigaretu. "Ovdje je ulaz zabranjen", kaže mornar. "Svima. Izlazi!" poviče kako bi nadjačao buku motora. "Ne razumijem", odgovori Ezdov na njemačkom jeziku. "Kein Deutsch", odgovori čovjek. "Engleski?“ "Nešto malo", kaže Ezdov. Pokuša mu rukama objasniti. "Vrati se gore", kaže mu čovjek na lošem engleskom, Sibirac se napravi kao da nije čuo. "Ovo pokreće brod?" Pokaže rukom na instrumente. "Da, to ga pokreće", odgovori. Počeo se ljutiti. Ezdov mu se približi. "Prema dolje, stop? Prema gore, pokret?“ Čovjek ljutito klimne glavom. Ovaj Nijemac je pravo njuškalo. Objasniti će mu nešto na brzinu i brzo ga se otresti prije nego naiđe prvi časnik. "Ovako", pokaže Grk Ezdovu. "Prema gore, krećemo. Prema dolje, stanemo.“ Ezdov se nasmije kao retardirani čovjek. "Dolje stop", ponovi, a onda jednim pucnjem u grlo ubije mornara i ode do ruba platforme. Ispod njega se nalazilo nekoliko članova posade udubljenih u posao. Navuče gasmasku na lice, dobro je pričvrsti trakama i isprazni sadržaj limenke u kotlovnicu ispod platforme. Samo je jedan član posade čuo kada su limenke udarile i pogledao je prema gore. Ezdov ga je ubio jednim metkom i pištolj u njegovoj ruci je poskočio uz prigušeni prasak. Čovjek padne na leđa i Ezdov primijeti kako mu se noge trzaju u zadnjem grču. Ostao je na mjestu sve dok i posljednji mornar u kotlovnici nije pao, plin je djelovao za samo dvije minute. Sačekao je da prođe još jedna minuta prije nego je posegnuo za upravljačima i zaustavi brod. Kada je povukao polugu prema dolje, motori zadrhte i zaustave se uz jedan konačan trzaj. Kada su propeleri stali brod počne polako plutati na moru. 137 28. travanj 1946., 22:35 U trenutku kada je kapetan pozvao stjuarda da Taliji ponovo napuni šalicu s čajem, vibracije koje su tresle brod su prestale. Sjedokosi kapetan mesnatog nosa s izraženim kapilarima odmah je ljutito vikao u cijev nalik na dimnjak. "Imate li nekih problema?" upita Talija kao da nema pojma što se događa. "Nije to ništa ozbiljno, sestro. Neka sitnica u kotlovnici - nema potrebe za uzrujavanje. Ovo je stari brod i ide pomalo na svoju ruku. Kao dobra Grkinja", kaže i usiljeno se nasmije. Primijetila je kako se uzrujao i počeo znojiti ispod ruke.
"Možda je bolje da izađem?“ "Pa, vjerojatno. To bi bilo najbolje. Svratite malo kasnije.“ Zastane na vratima kako bi ih pozdravila, još jednom pogledom procjeni situaciju, a zatim izađe i izvuče pištolj. Provjeri je li prigušivač na mjestu, objema rukama uhvati dršku i počne polako disati. Nakon što ih je odlučila napasti, Pogrebenoja je zakoračila u sobu za upravljanje i nanišanila stjuarda. Prvo je ubila njega, jer je bio odvojen od ostalih. A zatim se okrene u malom polukrugu i počne pucati u jednog po jednog, krećući se slijeva na desno. Nalazila se samo nekoliko koraka od njih, oružje je držala objema rukama, i svakog od njih je gađala dva puta, širom otvorenih očiju . Svi osim prvog časnika su pali od prvog pogotka, a časnik se pokušao dovući do bočnog otvora, ali g aje dokrajčila jednim metkom u potiljak. Nakon toga je ponovo brzo napunila spremnik s mecima. Neposredno pored zapovjedničkog mosta pronašla je signalni žmigavac prekriven nepromočivom tkaninom. Putnici je pogledaju odozdo s palube kada je strgnula platneni prekrivač i okrenula prekidač. Kada je žmigavac proradio začulo se glasno šištanje, povukla je komandnu polugu nekoliko puta i čekala, iza njih, iz pravca luke, začuje udaljeni odgovor. Vrati se na most, odvrne dimnu granatu, baci je na palubu, a zatim otrči preko stepenica gdje naleti na jednog člana posade. "Gore je počeo sukljati neki dim", kaže mu. Mornar je pogleda ne shvaćajući o čemu govori, i ona ga povede do stepeništa i pokaže mu dim. Kada je prošao pored nje, ona se sjuri dolje na drugu palubu, morala je stići do Brummove kabine i sačekala dok Ezdov s ostalima ne dođe. Kada je stigla do palube srce joj je lupalo od uzbuđenja, proviri niz stepenice. Ljudi su spavali na podu i izgledalo je ako da nitko nije primijetio da se brod više ne kreće. 138 28. travanj 1946., 22:38 Bailov je vješto kontrolirao brzinu i pravca broda, a Petrov je usporeni brodić držao na udaljenosti od jednog kilometra stalno pod uglom od četrdeset i pet stupnjeva u odnosu na vodeni trag koji je brod ostavljao za sobom. Pratio ga je s ugašenim svjetlima, kao morski pas koji čeka sljedeći obrok. "Tvojim ljudima nije lako", kaže otac Grigorij dok su sjedili u tijesnoj kabini i pili čaj. Na sebi je nosio izblijedjeli radnički kombinezon sa širokim prugama, a na grudima veliku žutu Davidovu zvijezdu. Pod desnom rukom mu je iz kožne navlake virila je mala drška pištolja. More je i dalje bilo mirno, i nakon što je brod krenuo prema istoku i povećao brzinu na osam čvorova, plovidba je postala lakšom. Nisko na horizontu sijevne munja iznad oblaka. "Iznad nas'', poviče Bailov u otvor na palubi, predviđajući vođinu zabrinutost. "Mala oluja. Ništa ozbiljno.“ "Što ćemo napraviti ako ne dobijemo signal?" upita svećenik. "Prestajemo pratiti brod i krećemo u Alži r. Sačekati ćemo ih u Santiagu", mirno odgovori Petrov. Tisuću puta je premišljao cijeli plan, i uopće nije sumnjao da signal neće stići. "Pod pretpostavkom da se ona zahrđala grčka kanta usput ne potopi", primijeti Grigorij veselo i zasipa čašicu rakije u čaj. Gnedin i Rivitski radili su na malim količinama eksploziva opremajući ih s prekidačima na daljinsko upravljanje i detonatorima. Svećenik ih je namršteno promatrao. "Ovo je najbliže što se želim približiti vječnosti za još dugo vremena.“ Petrov ih sve okupi i još jednom razmotre plan. Čekat će signal s broda. Ezdov će zaustaviti brodske motore tako što će kotlovnicu ispuniti otrovnim plinom, i kada se brod stiša na površini vode, ukrcati će se i zarobiti čovjeka kojeg progone. Petrov, Grigorij i Rivitski će se ukrcati. Gnedin će ostati za kormilom i stati sasvim uz brod, a upaljenim motorom. Bailov, odjeven u tamnoplavo ronilačko odijelo, će ta to vrijeme postaviti eksploziv na trup broda ispod vode. Kad se nađu na sigurnoj udaljenosti od broda, napraviti će ono što mora. Preživjet će samo nekolicina i oni će izjaviti da su Zidovi napali brod i likvidirali putnike. "Druže Petrove", prekine ga otac Grigorij. Pokazivao je prema naprijed. "Zar ne očekujemo upravo ovo?" U tami ispred njih svjetlo se palilo i gasilo. 139 28. travanj 1946., 22:40 Istog trenutka kada je primijetio prestanak podrhtavanje broda, Brumm uzme pištolj i napet u iščekivanju stane čekati danji razvoj događaja. Ustao je i povukao zavjesu u stranu. Vani je bio mrak, ali ljudi su se okupili na palubi. Otvori okrugli prozor i upita: "Što se događa?“ "Izgleda da su motori prestali raditi", odgovori netko na njemačkom. "Što se drugo moglo očekivati od ovakve stare olupine s grčkom posadom.“ Brumm zatvori prozor i sjedne. Herr Wolf se promeškolji u snu, glasno mljacne usnama i okrene na drugu stranu. 140 28. travanj 1946., 23:00 Ezdov je već krenuo najkraćim putem do platforme na koju će se njegovi prijatelji ukrcati. Motori su zaustavljeni, posada u kotlovnici je likvidirana, a svatko tko uđe unutra će brzo umrijeti. Gnedin im je objasnio da je otrovni plin njemački proizvod: smrtonosan, bez mirisa i boje, djeluje na respiratorne organe i smrt nastupa kao posljedica gušenja u roku od dvije minute. Pronašli su ga u njemačkom logoru smrti u istočnoj Poljskoj. Ruske trupe koje su zauzele logor isprobale su ga na nekoliko stražara, ranjenih SSovaca koji nisu mogli pobjeći. Rusi, praktični kao i uvijek, isprobali su različite gasmaske i ustanovili da postoje dvije vrste filtra koji štite od smrtonosne materije. Vijest o otrovnom plinu prenijela se po SMERŠu u Moskvi i doprla do Petrova koji je bio na terenu. Petrov je poslao Bailova neka donese određenu količinu za buduće potrebe Grupe za specijalne zadatke. Ezdov je brzo došao do mjesta gdje je bio smješten utovar i otvorio je trup broda. Stao je na platformu, čvrsto se držeći za željezn u ograd u kako bi održao ravnotežu i promatrao tamne obrise Petrovljevog brodića koji je režući valove jurio prema njemu. Bljesne baterijom u tamu dajući uobičajeni signal o svojem položaju . Iako se brod ljuljao na oceanu, bez muke je uspio spustiti ljestve za ukrcavanje zakačene za donju stranu platforme. Brodić je, duboko uronjen , izbacivao na površin u lepezu sive pjene dok je oštro skretao prema brodu i krećući se unazad sklizne pored platforme. Petrov se prvi popeo Ijestvama, držeći automatsku pušku u rukama. Na sebi je imao izblijedjelo odijelo na sive i ljubičaste pruge, uniformu zarobljenika u nacističkim koncentracijskim logorima, koju je Ezdov
sada prvi puta vidio na živim ljudima. Kada su se Grigorij i Rivitski pridružili Petrovu na platformi, njih četvorica prođu kroz odjeljak za teret i popnu se nizom stepenica do palube. Petrov se odlučio za izravan napad računajući na efekt iznenađenja kao odlučujući element. Dok su jurili pored ošamućenih i pospanih putnika, začuli su se neki uzvici. Nosili su u rukama oružje i svatko ga je mogao vidjeti, ali su se kretali tako brzo i preskakivali ljude koji su spavali da su ovi pomislili da imaju priviđenja. Pogrebenoja se nalazila na kraju hodnika na drugoj palubi i kada je ugledala Petrova, kaže mu: "Treća vrata s desne strane.“ Na trenutak je Petrov zastao. Otac Grigorij je zauzeo položaj s jedne pregrade i promatrao stepenice. Rivitski, stenjući od iznenadnog fizičkog napora, stane uz Pogrebenoj, iza Ezdova, a Petrov iza svih njih. Čekali su vođino naređenje. "Želimo ga živoga", podsjeti ih. Ezdov ispali hitac u bravu kabine i ramenom razvali vrata, a njih trojica ulete unutra držeći oružje u visini pojasa. Brumm ispali jedini hitac, koji pogodi Rivitskog u bedro i obori ga. Ezdov i Pogrebenoja istovremeno zapucaju, meci pogode Brumma u lijevo i desno rame i sruše ga. "To je dovoljno", odsječe Petrov. Odmah je prepoznao Hitlera. Bio je preko puta Brumma i pokušavao gledati u pod. Lice mu je bilo skriveno zavojima, ali nije bilo sumnje. Brkovi s u bili obrijani, kosa je posvijetlila i bil a je drugačije počešljana, ali to je bio on. Brumm je ležao na podu s potpuno beskorisnim rukama pored tijela, pomogne si nogama, okrene se na leđa i pogleda prema gore u napadače. Voda Grupe za specijalne zadatke netremice je gledao dolje u pukovnika SSovskih jedinica. "Čestitam vam, pukovniče. Vi ste veliki stručnjak. Izražavam pohvalu vašim sposobnostima." Gunter Brumm polako uzdahnu i lice mu se iskrivi. Pertov se obrati drugom čovjeku, dok su mu oči sjale. "Adolfe Hitleru, uhićujem te u ime sovjetskog naroda, po naređenju Josifa Staljina, vrhovno g vođe SSSRa. Kreni za mnom." Djelovao je kao seoski policajac koji uhićuje bezopasnog lopova. Njegov glas nije odavao nikakvo uzbuđenje, postojala je samo dužnost. Herr Wolf pogleda Brumma. "Ovo je pogreška", zavapi. Povuče rukav kako bi pokazao broj na ruci. "Pogledajte, ja sam Židov", kaže i zamahne rukom ispred Petrovjevih očiju. "Ne možet e tako postupati s a mnom. Propatio sam koliko i svatko od vas. Morate mi pomoći.“ "Vodi ga", naredi Petrov Ezdovu koji grubo primi čovjeka za ruku i snažno ga gurne prema vratima kabine. Herr Wolf se okrene, iznenada zaustavi kada su ga noge izdale i padne na palubu. "Pukovniče Brumme!" zavapi. "Nemojte im dozvoliti da mi ovo naprave! Spriječite ih! Naređujem ti!" Petrov zavuče ruku u džep i pruži zamotanu iglu Taliji. Ona je odmota, štrcne malo tekućine u zrak i kaže Ezdovu neka čvrsto drži zarobljenika. Prije nego što ga je ubola, Herr Wolf je od užasa ispustio dug, prodoran vrisak i isprazni se. Smrad ispuni prostoriju dok ga je Ezdov pridržavao čekajući da droga počne djelovati. Gunter Brumm je hladno promatrao prizor, nije osjećao nikakvu bol. Nečistoća njegovog vođe ispunila mu je uši i nos. Sjetio se Bradonje kako visi nad ponorom i staloženo prihvaća izvršiti dužnost na koju se zakleo SSovskim jedinicama i Fuhreru. Sjetio se Gretchen i njene topline u njegovom zagrljaju, tek što je postala žena, ali ju je volio, čak i u trenucima kadajuje držao pod vodom u toplom izvoru u pećini i promatrao kako na površinu izlaze posljednji mjehurići zraka iz pluća. Vjernost, pomisli, vezivno tkivo teutonske kulture, vrlina na prvom mjestu. Dosta s tim! Izvršio je svoju dužnost. Zauvijek. Došao je kraj tisućljetnog Reicha, zajedno s grčkim brodom koji besciljno pluta po moru koje je bilo kolijevka civilizacije. I dolikuje da se ovdje završi, pomisli. Osjeti spokoj u sebi. Na jadni krik Herr Wolfa mogao je odgovoriti samo osmjehom. Kada se grupa našla u hodniku, svi putnici su već bili budni. "Židovi", začuje se neki glas iz gomile, ali ustukne kao vrag pred raspelom, pred Petrovljevom pojavom sa Davidovom zvijezdom na grudima. Više se nisu pokušali umiješati. Kakvi god da su u grupi, ovi Nijemci s u odbacili sva svoja politička uvjerenja i uobičajene veze, sada su bili sami, svaki od njih zabrinut za svoj vlastiti opstanak. "Netko među vama je bio na čelu logora u kojima je stradao moj narod", počne Petrov svoj prethodno uvježbani govor. "Došli smo se osvetiti u ime svih Židova. Zapamtit e to zauvijek. Od danas će Židovi u cijelom svijetu biti ujedinjeni. I bit ćemo naoružani. Sada odvodimo samo jednog od vas , ali uskoro ćemo se vratiti i po ostale. Bježite, dok možete — ako možete", prijeteći doda. Otac Grigorij je upravo pomagao Pogrebenoj da podigne Hitlera, kada se pojavio Beau Valentine i ugledao naoružanog čovjeka. To je bio Rivitski. "Kakva je to zbrka?" dovikne. "Tebe se to ne tiče", ljutito odgovori naoružani i zamahne prema njemu pištoljem. Valentine se odmah povuče, ali se sakrije iza ugla da vidi što će se dogoditi. Drugi naoružani čovjek i žena vukli su beživotno tijelo niz stepenice. Pratio ih je niži čovjek. Onaj koji ga je prvi ugledao šepao je za njim, vukući nogu i za sobom ostavljao trag krvi. Kad je povorka prošla, Beau je pokušao vidjeti koga to muškarac i žena vuku, ali zarobljenikova glava je pala i nije mu mogao vidjeti lice. "Završi", kaže onaj manji drugome koji je stajao na vratima kabine. Brumm i Ezdov su ostali sami. "Vrlo vam se divim, pukovniče Brumme", obrati im se Ezdov. "Ja sam vas gonio. Drug Petrov vjeruje da ste profesionalac i čovjek koji poštuje vlastita načela. Moj zadatak je da vas obavijestim da smo na trup broda, pod vodom, postavili eksploziv i da ćemo dići brod u zrak kad se budemo našli na sigurnoj udaljenosti. Drug Petrov vam poklanja život iz poštovanja prema vama kao profesionalcu. Imate na raspolaganju samo nekoliko minuta. Predlažemo vam da se brzo udaljite ako se želite spasiti.“ "A ako preživim? Ne bojite se da ću reći svijetu da je Adolf Hitler živ i u vašim rukama?“ "Tko bi vam povjerovao?" uzvrati Ezdov s osmjehom. "A kada bi i povjerovali, biste li bili dovoljno jaki da se vi održite na životu? Bilo bi puno onih koji se žele osvetiti čovjeku koji im je uskratio mogućnost da se dočepaju Hitlera. Nemamo se razloga vas bojati, pukovniče.“
Nijemac se nasmiješi, Rus je bio u pravu. Kada su otišli, razmisli što mu je sve na raspolaganju. Samo jedno rješenje ima smisla. Gunter Brumm ostane ležati na palubi čekajući kraj. Na posljetku je slobodan. 141 28. travanj 1946., 23:25 Valentine je drhtao. Što, do vraga, Židovi traže na ovom brodu? Koga se to odvukli sa sobom? Nije vidio čovjekovo lice. Je li to mogao biti...? Kako su se, do vraga, uspjeli ukrcati? Kad je povorka otišla, on oprezno priđe kabini na drugoj strani hodnika i proviri unutra. Na podu je ležao čovjek na leđima. Brumm! Valentine izvuče automatski pištolj i uđe. Nijemac podigne glavu s upitnim izrazom na licu. "Tko ste vi?" Vrijeme je da iskoristi priliku. Valentine dobaci: "OSS.“ Brumm se prvo nasmiješi, a potom se počne smijati. " I Amerikanac?" kaže. Smijao se sve glasnije i glasnije, sve dok mu niz obraze nisu potekle suze. "Prekrasno, moj američki prijatelju. Odveli su Hitlera, a vaši ruski saveznici su minirali brod. Ovdje ćemo umrijeti. Svi." Dok je Valentine preskakivao, po četiri stepenice, njegov smijeh je još uvijek odzvanjao sve dok nije stigao do dijela broda namijenjenog za posadu. Ljudi su izvirali posvuda uokolo, uznemireni kao životinje prije oluje, turobni, ali još uvijek bez panike. Otvori jedna pregradna vrata i nađe jedan pojas za spašavanje. Navuče ga, zategne vrpce i odjuri na glavnu palubu. Jedan mornar mu prepriječi put. "Što se događa?" upita ga. "Što ovdje radiš? Ovdje je ulaz zabranjen." Valentine ga udari šakom u nos i osjeti kako mu se lomi hrskavica. Mornar se sruši na pod, a Valentine ga preskoči, zatakne pištolj za pojas, prekorači ogradu i zadrži se na trenutak kako bi uspostavio ravnotežu da bi se što dalje odrazio. Nekoliko putnika u blizini uhvatiše ga za hlače. "Ne brinite", blagim glasom mu se obrati jedna žena. "Popraviti će motore. Sve će biti u redu, vidjet ćete." Glas joj je izražavao sigurnost. Valentine priljubi ruke uz butinu, duboko udahne i skoči s ograde što je dalje mogao. Jako je udario u površinu vode i duboko zaronio. Kada je izronio počeo je plivati, boreći se s dugim, slanim valovima i s vjetrovima. Udisao je zrak tek poslije svakih deset ili dvadeset zaveslaja rukama. Niz eksplozija je započeo prije nego što je očekivao. Bili su to promukli udari, ali zvuk i potres se lako prenose morem i znao je da će brod potonuti. Plivaj dalje, kaže u sebi. Najjača eksplozija će se dogoditi kada se more uzburka. Kada je odjeknula, uvis poleti crvenobijela lopta i počne ga obasipati kišom krhotina gotovo cijelu minutu . Kada je uspio ponovo otvoriti oči, broda više nije bilo, samo je čuo očajničke krikove za pomoć, Valentine pogleda oko sebe da bi pronašao neku dasku za koju se može uhvatiti i konačno u blizini ugleda neki veliki predmet kako plovi po površini vode. Bio je to ravan splav ispunjen plutom, neposredno ispod vode, ali bio je dovoljno stabilan. Uspio se popeti na njega prije nego je potpuno klonuo. Čuo je glasove u tami, ali nije vidio preživjele. Jedan dječji glas zavrišti "ima nešto u vodi", morski psi, on pomisli, i nagonski povuče nogu gore i nekako smjesti cijelo tijelo na splav. Uskoro će započeti gozba. Znao je da je uzaludno pokušavati spasiti ostale, pa je ležao na leđima plutajući po valovima, nošen vjetrom, sam, s užasnom spoznajom koja će ga pratiti do kraja života. E p i l o g 142 7. svibanj 1946., 13:00 Kompozicija vlaka na teretnoj željezničkoj stanici u Odessi se sastojala od crne lokomotive, četiri Pullmanova vagona, i na početku i na kraju kompozicije bili s u otvoreni teretni vagoni, te jedan zahrđal i vagon za posadu. Otvoreni vagoni su imali niske zidove od oklopnih ploča s prorezima za topovske cijevi. U središtu svakog vagona nalazio se veliki čelični stalak s jednim montiranim mali češkim protuavionskim topom, oko kojih su bili postavljene američke pedesetkalibarske strojnice sa zračnim hlađenjem. Svako postolje s oružjem je bilo tako smješteno da može zaštititi od napada iz zraka, iako sedam godina, koliko postoji ovaj vlak, nikad nije napadnut, i sada, kada je rat završen, mala je vjerojatnost da će se nešto takvo dogoditi. Ipak, Staljin je želio da njegov osobni vlak bude osiguran, a oružje mu je više od svega pružalo sigurnost, što ga je bilo više, toliko se on bolje osjećao. Vojnici, Staljinovi osobni čuvari, bili s u posebno izabrani i spremni u trenutku izvršiti svako naređenje i dat i život za obranu svog vođe. Ako bi netko samo jednom propustio izvršiti i najbeznačajnije naređenje pretpostavljenih, bio bi likvidiran bez riječi i sudskog postupka. Svi su shvaćali da se dužnost mora savršeno izvršavati u svakom trenutku. Sada su sve ljude postavili tako da tvore obrambeni krug oko vlaka, kao spremnu borbenu jedinicu pred sam početak bitke. Specijalni putnik u vlaku je još bio pod utjecajem droge. Doktor Gnedin je osobno vodio brigu o njemu od trenutka kada su ga oteli s broda, i vrlo rijetko ga je ostavljao samog. Zarobljenika su smjestili u potpuno prazan kupe. Prozori su bili zatvoreni čeličnim pločama, na podu nije bilo tepiha, niti namještaja, jer su uklonili sve mogućnosti da si oduzme život. Kada gaje već uspio zarobiti, Petrov je čvrsto odlučio ovaj zadatak obaviti od kraja. On i ostali članovi Grupe za specijalne zadatke su se okupili u zgradi od cigle i blata pored sporednog kolosijeka. Bilo je bistro i prozračno jutro i puhao je blagi povjetarac koji je tvorio neznatne vrtloge prašine. Napad na brod ih je potpuno iscrpio: nisu više imali niti trunke snage. Plovidba do afričke obale je bila teška, ali je prebacivanje do aviona teklo brzo i lagano. Ezdov ih je odvezao do Odesse s Taliom kao kopilotom. Sad ih je Petrov pozvao na posljednji zajednički sastanak, jer su samo on, Gnedin i svećenik dobili naređenje da idu u Moskvu. Na bijeloj tkanini na podu ležalo je pet Crvenih znački poredanih jedna pored druge, a grupa je strpljivo sjedila pored zida na slaboj svjetlosti. "Podsjećam svakog od vas", počne Petrov bez uvoda, "da zadatak koji ste izvršili mora ostati državna tajna. Ukoliko prekršite zakletvu o šutnji, sve nas će stići trenutna kazna." Zašuti i pogleda svoje ljude. "Napravili smo sve što se tražilo od nas. Ne znam hoćemo li se opet sresti." Glas ga samo na trenutak izda i on se zakašlje. "Znam da ćete uvijek, ako se za to pokaže prilika, biti spremni izvršiti svoju dužnost." Svakog od njih posebno pogleda, prodornim pogledom svojih crnih očiju, zatim podigne značke i umot a ih u paketiće. Njih četvero se istovremeno nasmiješe kada je vođa, koji je uvijek vodio računa o svakoj sitnici, pažljivo spajao krajeve tkanine. Petrov se zaustavi na izlazu kako bi ih još jednom i zadnji puta sve zajedno pogledao. Kapci mu se gotovo sasvim zatvore i prođe rukom kroz svoju crnu kosu. "Bojnica Pogrebenoj i Ezdov neka ovdje ostanu. Ostali ... mogu ići." Glas ga opet izda i začuje se jedva čujni uzdah. "Moji ... prijatelji", kaže s naporom i izleti van. Ostali su netremice gledali. Gotovo je.
Sve ove godine koje s u zajedno proveli su sad prošle. Opraštali su se dugim zagrljajima. Bailov na posljetku prekine šutnju. "Kod koga je prokleta pertsovka?“ "Preostala je još samo jedna boca", kaže Rivitski i protrlja oči. Brummov metak mu je prošišao kroz butinu, i nije izazvao neku ozbiljniju povredu, ali noga mu je još uvijek bil a ukočena i morao je hodati sa štapom. "U mom kovčegu je." Njih dvojica krenu van. "Hoćete li nam se pridružiti?" dobaci Rivitski Taliji i Ezdovu preko ramena. "Kroz koji trenutak", odgovori mu Ezdov. Poslije nekoliko trenutaka otac Grigorij povuče u stranu platno koje je služilo umjesto vrata i proviri unutra široko se osmjehujući. "Drug Petrov me zamolio da vam kažem, da ukoliko do sada niste shvatili da se volite, on vam naređuje da to odmah riješite." Svećenik se glasno nasmije kada su oboje pocrvenili. "Ezdov, Petrov predlaže da povedeš ovu ženu u svoje planine i da osnujete obitelj. Drug Staljin je izdao naređenje da treba biti što više Ezdovovih potomaka i želi da se njegovo naređenje izvrši u okviru biološki prihvatljivog termina. Tebi se, Pogrebenoj, Petrov zahvaljuje i želi ti prenijeti osobnu zahvalnost i poštovanje. Također te moli da primiš dar - od njega, od svih nas, od naše domovine - za vas oboje.“ Dva dječaka nespretno uđu u mračnu prostoriju, očiju raširenih od straha. Kada su ugledali majku, polete joj u zagrljaj, čvrsto je stegnu i zaplaču u njenim rukama. Kada je vlak polak o krenuo, Ezdov i Talija i njezini sinovi izađu iz zgrade. Petrov je stajao na vratima posljednjeg Pullmanovog vagona. Njih četvero mu mahnuše, ali on im ne uzvrati. Zurio je u okolinu, prekriženih ruku na grudima, visoko uzdignute glave i oštrog pogleda. Bez riječi su promatrali kako se vlak udaljava. Zatim se Ezdov okrene prema Taliji i podigne dječake. "Pokazati ću vam svoj dom u planini", kaže im. "Je li ta planina veća od Moskve?" upita mlađi dječak. "I ljepša", nasmiješi se Ezdov. 143 1. lipanj 1946., 14:40 Bilo je svježe i vjetrovito popodne. Srebrnasto smeđi valovi rijeke James valjali su se pod naletom vjetra i krugovi boje čokolade počnu se širiti prema travnatoj obali. Beau Valentine je sjedio leđima naslonjen na vretenasto javorovo stablo. Baci kamenčić u rijeku i po stoti put primijeti kako se u potpunosti stapa s vodom i kada potone za sobom ne ostavi nikakav trag. Ermina je bila pored njega, glave oslonjene na jedno oboreno stablo i promatrala ga je s pažnjom kojom se gledaju najmiliji. Sve to nije toliko sličilo kaosu, koliko je sličilo neobičnom snu. Bio je na istom brodu s Adolfom Hitlerom. Brod je potonuo. Kada je sljedećeg jutra sunce izašlo, od broda nije ništa ostalo - nije bilo niti leševa, ni ostataka brodske građe, čak nije bilo niti mrlja od goriva. Ostao je samo on na splavu. Tako je plutao dva dana dok ga struja nije izbacila na mali stjenoviti otok blizu Korzike. Doplivao je do obale i popeo se strmom obalom do kućice sa zemljanim podom, gdje su ga domaćini nahranili. Nagovorio je svog domaćina, ribara, da ga brodom dovede u Genovu. Korzikanac ga nije pitao kako je došao do otoka, niti s kojeg je broda pao u more. To nije bilo ništa neobično, jer je stoljećima more izbacivalo ljude na njihovu obalu, neke mrtve, a neke žive. Brodovi tonu. Takvi događaji su se smatrali božjom voljom. U Genovi je Valentine upotrijebio staru smicalicu svih obavještajaca i poslao telegram svojoj banci u Švicarskoj da mu pošalje novac. Bio je uvjeren da je Ermina već otputovala u Ameriku . Bogato je platio vozaču taksija u Genovi da ga odveze do švicarske granice, koju je opet ilegalno prešao. U Ženevi je kupio nove isprave i sjeo u vlak za Pariz. Odatle je stigao u London, iz Londona u New York, a iz New Yorka je vlakom otputovao u Washington. Valentine se javio u stari stožer OSSa u glavnom gradu i saslušali su ga ljudi iz novoosnovane Nacionalne obavještajne agencije. Ispričao im je sve događaje do kraja rata i o svom početnom traganju za njemačkim znanstvenicima, ali je odbio otkriti pojedinosti događaja tijekom posljednjih nekolik o mjeseci boravka u Europi i samo im je objasnio da se bavio "osobnim poslovima'1. "Malo si se zabavljao s nekom europskom damom?" zadirkivao ga je časnik. "Tako nešto.“ Nakon što su je uzeo dokumente na svoje ime, kupio je novi automobil, crni Ford s jakim motorom i bijelim krovom. Platio je dvostruko više nego što je vrijedio, ali to mu nije bilo važno. Čemu novac, ako se osjećaš krivim kada ga trošiš? Pružalo mu je zadovoljstvo imati novi automobil, i to opravdava trošak. Ermina je dala otkaz prije nego što se vratio. Poslao joj je telegram iz Ženeve: PLOVIO BRODOM STOP BROD POTOPLJEN STOP PLIVAO STOP DOBRO SAM STOP VIDIT ĆEMO SE USKORO STOP VOLIŠ LI ME? NON STOP TVOJ PAR IZ CVIJETA. Kada je došao po nju u kuću njezine majke u Virginiji, imalaje neki čudni pogled koji nije mogao odgonetnuti, ali nije ništa rekla. Želio je otići u Jamestown, ali nije znao zašto to želi. Tamo je bio prije puno godina. Neki unutarnji glas mu je govorio neka opet ode. Bilo je popodne. Ermina nije priznala da je bila razočarana mjestom, ali je on znao istinu . Nekoliko ruševina: ostaci crkvenoga tornja, staro groblje i nekoliko kamenih temelja na ravnom otoku koji je nekad bio poluotok. "Nije nešto posebno", primijetila je. "Znam. Takav je i u mojem sjećanju poslije prve posjete. Mislim da sam se morao uvjeriti kako se ništa nije promijenilo.“ "Možemo li sada krenuti?“ "Ne još", odgovori joj, nježno je grleći. Mora još malo prošetati uokolo, kaže joj i ona je ispoštovala njegovu želju. Tijekom posljednja četiri dana, od izlaska sunca do zalaza, provodio je vrijeme ili šetajući se ok o ruševina nekadašnjeg naselja ili sjedeći na njima. Sada, nakon što je još jedan kamen potonuo na dno rijeke, osjeti potrebu razgovarati. Ermina je bila spremna saslušati ga.
"Englezi su ovdje ostavili jedno lijepo naselje i jednostavno su otišli na drugo mjesto", kaže Valentine. "Nitko ne zna što se dogodilo. Svi su mrtvi. Nekoliko kamenih ruševina, nekoliko požutjelih kostiju to je sve što su kasnije pronašli. Vjerojatno je sve izgledalo isto kao i sada. To je živuća tajna, jedina stvar koju čovjek ne može otkriti. Ne mogu podnijeti ono što ne znaju.“ Ermina mu priđe i uhvati ga za ruku. "To nisu bili Židovi", kaže Valentine. "To su bili Rusi." Nije imala pojma o čemu on priča. "Naša osjetila nam ne ispričaju uvijek cijelu priču. Piloti uče na jedan teži način. Njihova tijela govore jedno, instrumenti nešto potpuno drugo. Ako se poved u za osjetilima, stradavaju . Vidio sam Židove, čuo sam Židove, ali to su bili Rusi nekakva specijalna jedinica na zadatku.“ "NKVD?“ "Ne. Nešto potpuno posebno. Vrlo mala grupa. Ljudi koji su se potpuno posvetili zadatku. Tako su djelovali." "On je živ, jel da?" tiho upita. Valentine je pogleda. "Da. Rusi su uhvatili Hitlera. Živog." "A ti?“ Bolno se nasmije. "Što bih ja s njim? Što se mene tiče, prepuštam im tog gada. To je vrhunska pravda. Od svih nas, oni imaju najviše razloga uhvatiti ga. Za nas je to više pitanje načela, akademska potreba za pravdom i završavanjem posla. Amerikancima je važnije završiti stvari. Rusima je hvatanje Hitlera bilo neophodna potreba, žele se osvetiti.“ Ermina se smjesti ispod njegove ogromne ruke. "Ti si svoje završio, Beau." "Da, gospođo, završio sam. " "Što će oni napraviti s njim?“ Valentine se nasloni na stablo i nasmiješi. "To je pravo pitanje", kaže, zagrli je i privuče k sebi. "Baš pravo pitanje." "Misliš da će ga izvesti pred sud?“ Valentine se nasmiješi i prstom prijeđe preko njezinih usana. "Ni u kojem slučaju.“ 144 18. lipanj 1947., 11:00 U ljeto 1947. godine Berlin je još uvijek bio razrušen, ali su ulice bile konačno raščišćene i Berlinci su se, zaokupljeni sobom, vratili svojim navikama, učili su se živjeti u podijeljenom gradu i trudili su se da političke razlike, koje su im nametnuli saveznici, koriste za sebe, a ne protiv sebe. Noću su kavane i klubovi u Friedrichstrasse bili prepuni vojnika u uniformi koji su govorili raznim jezicima, i ponovo je prostitucija procvala. Vasilij Petrov je stajao preko puta ruševine službenog stožera Reicha. Bilo je vruće i sovjetska ekipa za raščišćavanje podizala je oblak prašine. Osobno je postavio eksploziv za rušenje zgrade Reicha. Bunker je, po naređenu Josifa Staljina zatvoren i zaključan već gotovo dvije godine. Unutra je bilo mračno i hladno, prepuno plijesni koja mu je otežavala disanje. Čak i pod takvim uvjetima radio je polako i pedantno brižljivo birajući mjesto za svaki paket eksploziva i povezao je svaku žicu kao da je jedina. Nekoliko radnika je stajalo pored njega na ulici i čekalo. Petrov obriše čelo maramicom, savije je i stavi u zadnji džep hlača. Baci posljednji pogled na četvrtasto, zbijeno zdanje preko puta ulice i povuče polugu sigurnim, polaganim pokretom. Tlo pod njim zagrmi i ogromna perjanica zemlje i dima poleti uvis. Bio je zadovoljan što se rušenje završilo i polako se uputi ulicom do nadzornika gradnje. Klimne glavom, i nadzornik počne izvikivati naređenja. U istom trenutku svi motori buldožera prorade. "Što je ovo, do vraga, bilo?" začuje se neki glas u blizini Petrova. "Neka nacistička građevina", odgovori netko. 145 5. ožujak 1953., 14:00 Petrov je hranio cijelu jednu obitelj ruskih guski kada mu je prišao pukovnik u raskošnoj zimskoj uniformi. "Drug Petrov?" Mali Rus, pognut od artritisa koji mu se iz dana u dan pogoršavao, podigne pogled bez riječi. "Morate doći u Kuntsevo, kraj je blizu.“ "Koliko će još izdržati?" tiho upita Petrov. "Neće još dugo", kaže mu pukovnik. "Izgubio je svijest.“ Znači, i to se dogodilo. Dvadeset i osmog veljače Staljin je pretrpio moždani udar u otada lebdi između života i smrti. Prošlo je gotovo punih sedam godina od trenutka kada je sa svojom grupom stajao pored sporednog kolosijeka na teretnoj željezničkoj stanici u Odessi. Sedam godina. "Recite im da ću doći", kaže Petrov. Polako i s mukom je došao do automobila, a njegov vozač skoči da mu otvori zadnja vrata. "U Kremlj.“ Straža na ulazu u palaču Potešni podigne oružje kada Petrov naiđe. Narednik upita kako ide, a stražar uperi u njega svoj kalašnjikov. Kada im je Petrov pokazao Crvenu značku, vojnici su spustili svoje oružje. U prizemljuje bilo hladno. To je uvijek predstavljao problem u svim palačama i zdanjima koje je gradil a ruska aristokracija. Na kraju hodnika je prošao pored još jednog stražarsko g mjesta i spustio se malim dizalom duboko pod zemlju . Kada je stigao, još jedna jedinica osiguranja je provjerila njegove dokumente prije nego što su ga pustili kroz četverostruka čelična vrata. Unutra su se nalazila još jedna vrata, otvorio ih je ključem koji je držao oko vrata. Sedam godina je svakog dana ovdje dolazio dva puta dnevno, i samo je jednom, kada je odletio u Berlin prošlo četrdeset i osam sati između posjeta. Soba je bilaobojana debelim slojem bijelog emajla, kao u ambulanti, a pod je bio popločan uredno složenim pločicama boje slonovače. Usprkos sterilnosti i čistoći svih površina, smrad u toj prostoriji je uvijek kod Petrova izazivao mučninu od koje samo što ne bi povratio. Na sredini sobe, obješen za strop, nalazio se kavez sa šipkama od nehrđajućeg čelika, a u njemu je čučalo neko živo stvorenje koje je pomalo podsjećalo na ljudsko biće. U kavezu nije bilo dovoljno mjesta niti za sjesti niti leći. Staljin je projektirao kavez i osobno nadzirao njegovu izradu, koju su izvodili zarobljeni njemački inženjeri. S godinama je postajalo
sve teže održavati tu zvijer na životu. Na nogama su mu se otvorile rane koje su izazivale gangrenu, tako da je prvo bila amputirana lijeva noga iznad koljena, a kasnije i desna, neposredno iznad članka. Doktor Gnedin je izvršio obje operacije uz Petrovljevu pomoć. S tehničke strane gledišta, zvijer je još bila na životu, ali više nije bila ljudsko biće. U kavezu je, svakako, jedno tijelo čije srce kuca, ali njegova duša i um su odavno iščezli i godinama nije progovorio niti riječ. Kada su stigli iz Odesse dočekao ih je specijalni kamionet i zarobljenika su odveli ravno u palaču, u prostoriju u kojoj sada Petrov stoji. Čudovište su skinuli do gole kože i zaključali u kavez, a Petrov je promatrao kako se čovjek žestoko bori i vrišti tražeći osvetu, a potom i milost. Od tada su zvijer hranili tek toliko da je održe na životu. Živjela je u izlučevinama vlastitoga tijela bez dozvole da se opere. Kavez u kojem se nalazio onemogućavao je normalan san i odmor; jedino je mogao pasti u drijemež koji bi uvijek prekidao bol u nekom dijelu tijela. Petrov je bio zapanjen koliko živo stvorenje može duboko propasti, a ipak ostati na životu. Promatrajući ga sada, činilo mu se kao da se sve odigralo brzo, sve postepene promjene iznenada su se stopile u jedan jedini trenutak. Ali to nije istina, sadašnjost je uvijek varljiva. Cijeli proces se odvijao sporo i mučno, a Staljin je uživao u svakom trenutku. Staljin je običavao navratiti nedjeljom, najčešće u ranim popodnevnim satima i nikada nije propuštao ni jednu nedjelju, osim ako nije boravio izvan Moskve. Posjećivao ga je i drugim danima, i svaki put kada bi ga premijer želio posjetiti, pozvali su Petrova, ma gdje se u tom trenutku nalazio, morao je pratiti svog vođu. Ponekad , tijekom tih nepredviđenih posjeta, Staljin bi kipio od ljutnje i bijesa, a plave žile bi mu iskakale na sljepoočnicama. Ponekada bi bio zamišljen, iako je takvo njegovo raspoloženje sličilo na žalost, Petrov je znao da Staljin nije sposoban za takve osjećaje. U rijetkim prilikama Staljin bi bio radostan i ushićen, i kako bi godine prolazile, Petrov je shvatio da je zvijer tajna stvarnost iz koje premijer crpi vlastitu odlučnost, kao da je njezino postojanje živi dokaz d se sve što poželi uvijek ispunjavalo. Staljinove navike se nisu nikada mijenjala, čak ni kada bi njegove posjete bile izvan uobičajenog rasporeda. Petrov bi išao dva koraka ispred njega. Po ulasku u sob u pogledi dva suparnika bi se odmah susreli. Tijekom prvih godina zatočeništva oči zvijeri bi bljesnule strastvenom mržnjom, zavrištala bi, zavijala i bacila se na šipke sve dok prostoriju ne bi preplavili krici od kojih bi Petrova boljele uši satima poslije. Ali bez obzira što je zvijer radila, Staljin je uvijek stajao mirno. Stajao bi sklopljenih ruku ispred sebe i promatrao. Poslije samo nekoliko minuta bi se nasmiješio, polako klimnuo glavom i izašao iz sobe, ušao u dizalo i vratio se u vanjski svijet. Kako su prolazile godine, izljevi zvijeri su slabljeli i postajali sve nepovezaniji, a zatim se pretvorili u cviljenje ranjene životinje: konačno je zvijer zašutila i pogled joj je postao bezizražajan. Sada, dok joj je Petrov prilazio, životinja bez nogu je prebacivala težinu tijela sa batrljka na batrljak. Čovjek u crnom znači hrana, i s godinama se naučila pristojno ponašati u Petrovom prisustvu kako joj ne bi uskratio hranu. Vrijeme nije više imalo nikakvog smisla. U bijeloj sobi je uvijek bio dan. Zvijer je spaval a zaklopivš i oči rukama, priljubivši se uz šipke u nekom neobičnom položaju u pokušaju da nađe neki mračni kutak koji joj bi omogućio da zaspi. Oči su joj bile natečene, crvene i izbuljene. Kosa je bila slijepljena i bez sjaja i stršilaje na glavi pod nekim neobičnim kutom. Zasiktao je kada mu je Petrov prišao, kao u očekivanju, ali ipak nekako tromo i uplašeno. Ovo nije uobičajeno vrijeme za hranjenje, ipak čovjek je došao. Opasnost. Nešto je drugačije nego obično. Zvijer baci ruku preko lica, kao neki štit. Petrov izvuče pištolj iz navlake i spusti ga na pod, tek toliko udaljen da ga ne može dohvatiti iz kaveza. Tihim glasom se obrati zvijeri, istim tonom kojim je znao razgovarati sa svojim guskama. "Imam naređenje vas izvijestiti da Josif Vissarionovič Dzhugašvili umire." Zvijer se grubo počeše po preponama, iznenada ga je počela mučiti gamad koja se okotila na njegovom tijelu. Nakrivilaje glavu na jednu stranu i pažljivo promatrala Petrova, polako trepćući. Na trenutak se pojavio neki bljesak u očima i Rus u tamnim jezerima od očiju ugleda prepoznavanje. "Staljin", izgovori u polako naprežući se kao da se prisjeća o kome je riječ. To je bila prva riječ koju je izgovorio nakon nekoliko godina. Iznenada se zvijer olakša, i isprska kavez fekalijama. Pogleda Petrova i sablasno se osmjehne. Njene usne su bile suhe, ispucane i prepune rana. Usta se otvore i pokažu se pocrnjeni ostaci zubiju, čvrsto primi šipke i približi lice Petrovu. Otvori usta kao grabežljivac u napadu, okrene glavu na lijevu stranu, podigne obrvu i zasikta takvom žestinom da se Petrov sledio. "Ja ... još ... živim", izusti promuklo, sjajnih očiju. Odjednom izbaci ruku kroz šipke prema Petrovu i iz dubine njegovog bića začuje se prodoran vrisak prkosa. Petrov osjeti kako mu se kosa na potiljku naježila, ali korakne prema kavezu, zavuče ruke unutra, uhvati zvijer za grlo. Njene oči se rašire od snažnog Petrovog pritiska i pokuša se otrgnuti. Glava se polako počel a okretati na drugu stranu. "Ja još živim", zakrklja ponovo, udarajući se u grudi. Pokušao je odgurnuti Petrove ruke, ali nije uspijevao, od muke mu se pljuvačka cijedila u dugim mlazovima niz usta. Petrov se koncentrirao na spajanje vrhova prstiju obje ruke na potiljku životinje. Kako se taj trenutak približavao, zvijer je potpuno izgubila svu snagu i stropoštala se uz šipke kaveza u prvim grčevima smrtne agonije. Ali i tada nije prestajao ponavljati, sve tiše i tiše: "Ja živim, ja živim, ja živim." Na posljetku kada su se Petrovi prsti dodirnuli, on ih izvije prema gore, i uz glasan prasak pukne životinji kralježnica. Zvijer je mrtva. Stražari su bili uznemireni kada im se Petrov ponovo pridružio. Tijekom godina navikli su se na neobičnog, hromog čovjeka koji je dolazio redovito dva puta dnevno. Jedino su Petrov, Gnedin i Staljin ulazili u tu prostoriju. Kako su godine prolazile, stražari su se naviknuli ne razmišljati o tome što se krije unutra. Njima je bio ulaz zabranjen, i iako je neke od njih razdirala radoznalost, o toj temi nisu nikada razgovarali i nitko se nije usuđivao ući, čak i kada bi mogao. Kada čovjek živi u srcu Vrhovnog Sovjeta, nauči biti gluh, njem i slijep. Kada im je Petrov rekao da napuste stražarske mjesta, oklijevali su, ali kada su vidjeli njegov pogled, uplašili su se i pobjegli su. Kada su nestali Petrov se uputi u malo skladište i iznese materijal koji je odavno bio tu smješten. Radio je sam, čelična vrata je zazidao trostrukim redom cigli, a nakon toga se popeo dizalom gore. Kada je stigao u prizemlje, naredio je
osiguranju da se premjesti u drugi dio zgrade. Zatim je, jednim ključem, koji je također svakodnevno u proteklih sedam godina nosio sa sobom, otvorio mali sef u zidu i povukao polugu koja se u njemu nalazila. Eksplozija je srušila dizalo i zauvijek zatvorila rupu. 146 5. ožujak 1953., 21:50 Petrov se odvezao u Kuntsevo i odmah su ga poveli pored jedinice ljudi iz osiguranja do Staljinove spavaće sobe. Premijer je izgledao sićušno i beznačajno na krevetu s baldahinima. Na obližnjem stolu gorjele su svijeće, pri čijoj se svjetlosti zmaj na ogromnoj kineskoj tapiseriji činio kao živ. "U komi je", netko kaže kada je ušao Petrov. Kada im je Petrov pokazao Crvenu značku svi izađu iz sobe. Stao je pored kreveta i čekao. Na podu je ležao list papira sa jednostavnim crtežom vučje glave nacrtane crvenom tintom. Staljin se pomakne i podigne glavu . Kapci zatrepere i otvori oči. "Moj Berkute", izusti, slabim, ali još uvijek jasnim glasom. "Umirem.“ Petrov klimne glavom, podigne papir i pero, preko jedne vučje glave nacrta veliko slovo X i podigne papir. "Gotovo je.“ Staljinove oči se širom otvore, nozdrve mu se rašire, a na licu mu se pojavi široki osmjeh. "Kada?" "Prije nekoliko sati.“ Ruski vođa spusti glavu na jastuk i izdahne, lice mu se zaledi u masku, a usta otvore. Pertov dodirne premijerovo grlo da provjeri da li još diše, nije više osjećao puls . Pogleda na sat, bilo je točno 21:50 i Josif Staljin je bio mrtav. Spusti Crvenu značku pri dnu kreveta, stavi šešir, baci još jedan pogled i izađe. Konačno je svemu došao kraj. Bilješke autora Berkut je izmišljen lik rođen iz pukotina i povijesne neizvjesnosti. Znamo puno o posljednjim Hitlerovim danima i trećem Reichu, ali usprkos svemu što imamo na raspolaganju, ne znamo što se točno dogodilo s Hitlerom na kraju. Sumnjamo, nagađamo, postavljamo teorije, ali ništa ne znamo pouzdano. Moja namjera je bila iskoristiti sve što je poznato i u te činjenice utkati još jednu mogućnost, jedan niz događaja koji se mogao odigrati. To je, svakako, samo nagađanje, ali puno toga u ovoj knjizi se zaista dogodilo. Mnogi Hitlerovi viši saveznici su bili u bunkeru ispod Ureda Reicha, uz njega na kraju, a poslije Hitlerovog samoubojstva su ti ljudi pokušali zajedno se probiti do ruskih vojnih redova. Rusi su uhvatili mnoge od njih, ali neki su pobjegli, a samo ih je maleni broj ubijen u pokušaju bijega. Redoslijed događanja neposredno prije i poslije Hitlerovog samoubojstva opisanog u knjizi vjeran je službenoj dokumentaciji i glavnim izvorima, a ondje gdje su se javljala različita mišljenja, koristio sam podatke sa kojima se većina slaže. Rusi su prvo izjavili da je Hitler, ili njegov leš, u njihovim rukama, a zatim da nemaju predodžbu gdje se nalazi. To jest činjenica. Činjenica je, također, da su u ljeto 1946. godine Rusi avionom dovezli u Berlin sve sučesnike drame u bunkeru, gdje je snimljen film u kojem su sami nacisti, umjesto glumaca, odglumili finale drame. Zašto? To nije nikada objašnjeno, a film, koliko je meni poznato, na Zapadu nikada nije nitko vidio, iako s u dvojica američkih novinara jedne noći vidjeli kako se film snima. Čemu takvo ponavljanje događaja ako su Rusi godinu dana prije toga pronašli Hitlerov leš? I zašto je izvještaj o autopsiji objavljen tek dvadeset i tri godine kasnije? Rusi su konačno objavili službeni izvještaj o autopsiji 1968. godine, ali čini se, prije iz političkih razloga, nego znanstvenih, a u znanstvenoj metodi koja je primijenjena prilikom autopsije postoje ozbiljne pogreške. Uloga katoličke crkve u pružanju pomoći njemačkim izbjeglicama poslije rata je dobro dokumentirana i o propustima Crkve i pape Pia XII tijekom rata postoje brojni objavljeni radovi. Otto Skorzeny je, naravno, zaista postojao, i poslije rata saveznici su ga osumnjičili da je pomogao Hitleru u bijegu, iako je to on poricao. OSS je zaista naredio izradu psihološke skice Hitlera po kojoj se može predvidjeti kraj njemačkog vode. iako je samoubojstvo označeno kao mogući ishod, bilo je i drugih rješenja. Tu je i pitanje neobične bitke koju su Nijemci vodili u oblasti planinskog vijenca Hartz poslije prelaska Saveznika preko Rajne, ova bitka, i tada i sa sadašnje točke gledišta, nema nikakvog strateškog smisla. Postoji još mnogo poznatih pojedinosti, ali sve što znamo je, čini mise, daleko manje važno i zanimljivo od onoga što ne znamo. Staljin je želio uhvatiti Hitlera, osjećao se prevarenim, smatrao je da ga je njemački vođa izdao, i cijena koju su Rusi morali platiti procjenjuje se na oko dva milijuna mrtvih. Otprilike dvostruko više od broja stradalih u nacističkim logorima smrti. Prava je ironija, što je Staljin, američki srdačni saveznik ujak Joe, vjerojatno nadmašio Hitlerov rekord po broju žrtvi u poslu koji je surovi Gruzijac nazivao "državna ubojstva". Je li Hitler umro u berlinskim ruševinama 1945. godine? Povijest nagoviješta da j e vjerojatno jedan jedin i čovjek na svijetu znao istinu o Hitlerovoj sudbini, a on je umro 1953. godine. Njegovo ime je Staljin. Sve je moguće, ma što se zaista dogodilo. Održavanje čudovišta na životu kako bismo mogli imati predračun koji nam je uskraćen 1945. godine za sve nas ima društvenu vrijednost - čak i u izmišljenoj priči. KRAJ KIKA 15.08.2010.
