POGLAVLJE 1
Pod velikim nebom Montane
Priča Stana Falkowa ■ Montana i ja ■ Zašto počinjem baš s Montanom? ■ Gospodarska povijest Montane ■ Rudarstvo ■ Šume ■ Tlo ■ Voda ■ Autohtone i alohtone vrste ■ Različite vizije ■ Stavovi prema zakonskoj regulaciji ■ Priča Ricka Laiblea a Priča Chipa Pigmana ■ Priča Tima Hulsa ■ Priča Johna Cooka ■ Montana, model svijeta Kad sam prijatelja Stana Falkowa, sedamdesetogodišnjeg profesora mikrobiologije na sveučilištu Stanford blizu San Francisca, pitao zašto je drugu kuću kupio u dolini Bitterroot u Montani,
ispričao mi je kako se uklopila u njegovu životnu priču: "Rodio sam se u državi New York, a zatim doselio u Rhode Island. Što znači da kao dijete nisam znao ništa o planinama. Kad mi je bila dvadeset i koja, neposredno nakon di plome, na par sam godina odgodio daljnje školovanje kako bih radio u noćnoj smjeni u bolničkoj dvorani za obdukciju. Bilo je to jako stresno za mladog čovjeka poput mene koji se dotad nije susreo sa smrću. Prijatelj koji se upravo vratio iz Korejskog rata i ondje vidio mnogo uznemirujućih stvari dobro me pogledao i rekao: 'Stan, izgledaš mi nervozno, moraš ublažiti taj stres. Pokušaj s mušičarenjem!' I tako sam počeo loviti grgeče umjetnom mušicom. Naučio sam kako privezati vlastite mušice, sav sam se unio u to i svaki dan nakon posla odlazio na pecanje. Prijatelj je imao pravo: doista je ublažavalo stres. Ali onda sam upisao poslijediplomski studij u Rhode Islandu i upao u drugu stresnu
radnu situaciju. Kolega poslijediplomant rekao mi je da se umjetnom mušicom ne love samo grgeči; mogu se loviti i pastrve tu blizu u Massachusettsu. Pa sam krenuo pecati pastrve. Moj mentor na poslijediplomskom volio je ribu i ohrabrivao me da pecam: jedino kad sam bio na pecanju nije se ljutio što sam odsutan iz laboratorij a.
Negdje u vrijeme kad sam navršio pedesetu imao sam još jedno stresno razdoblje u životu zbog teškog razvoda i drugih stvari. Tada sam već na mušičarenje odlazio samo tri puta godišnje. Na pedeseti rođendan mnogi od nas razmišljaju što bi htjeli s ostatkom života. Ja sam razmišljao o životu svojeg oca i prisjetio se da je umro s pedeset i osam godina. Trgnuo sam se kad sam shvatio da bih, ako
budem živio samo onoliko koliko i on, do smrti mogao računati na još samo 24 pecanja. To mi se učinilo nedostatnim za nešto u čemu toliko uživam. Nakon te spoznaje počeo sam razmišljati kako bih, svih tih preostalih godina mogao provoditi više vremena radeći ono što mi se doista sviđa, čemu pripada i mušičarenje. U tom su me trenutku zatražili da odem u dolinu Bitterr oot na jugozapadu Montane i procijenim tamošnji istraživački laboratorij. Nikad dotad nisam bio u Montani; zapravo, do četrdesete nikad nisam bio zapadno od rijeke Mississippi. Sletio sam na aerodrom u Missouli, unajmio automobil i krenuo prema jugu do grada Hamiltona, gdje je laboratorij bio smješten. Petnaestak kilometara južno od Missoule prostire se duga ravna cesta gdje je dno doline ravno i pokriveno obradivom zemljom i gdje se snijegom pokrivene planine Bitterroot na zapadu i planine Sapphire na isto ku naglo izdižu iz doline.
Zgromila me ta ljepota i njezini razmjeri; nikad prije nisam vidio ništa slično. Ispunila me osjećajem mira i podarila mi poseban pogled na moje mjesto u svijetu.
Kad sam došao u laboratorij, naletio sam na svojeg bivšeg studenta koji je ondje radio, a znao je da me zanima mušičarenje. Predložio je da dođem i dogodine provesti neke eksperimente pa da zajedno idemo umjetnim muhama loviti pastrve po kojima je rijeka Bitterroot poznata. I tako sam se vratio idućeg ljeta s namjerom da provedem dva tjedna, a na kraju sam ostao mjesec dana. Ljeto nakon toga
došao sam s namjerom da ostanem mjesec dana, na kraju sam ostao cijelo ljeto, da bismo na kraju tog ljeta supruga i ja kupili kuću u dolini. Otada se uvijek vraćamo i u Montani provod imo velik dio godine. Svaki put kad se vraćam u Bitterroot, kad izađem na onaj ravni dio ceste južno od Missoule, taj prvi pogled na dolinu iznova me ispuni onim istim osjećajem mira i uzvišenosti i onim istim pogledom
