| http://www.balkandownload.org/
| becca & janja
2
| becca & janja
Prvi svjetski rat je završio. Braća Lauritzen osjećaju njegove posljedice, osobno i financijski. Britanci su konfiscirali Oscarovu imovinu u Africi, Sverreov voljeni Albie poginuo je služeći u ratu, a sam Sverre izbačen je s posjeda koji mu je bio dom gotovo dvadeset godina. Lauritz i Ingeborg morali su napustiti Bergen nakon što je njihov sin Harald umalo nasmrt pretučen zbog svojih pronjemačkih sklonosti. Povratak u bolji život u Berlinu i Saltsjöbadenu, pokraj Stockholma, nije jednostavan, ali uskoro stižu lude 1920-te. Njemačka je potpuno usredotočena na svoj oporavak i Europljanima je nezamislivo da će ikada više biti rata. Tako ni obitelj Lauritzen ne vidi crnu sjenu nepojmljivoga zla koje će otjerati svijet u još veću katastrofu...
»Između crvenog i crnog izuzetno je zanimljiva knjiga. Razdoblje između dva svjetska rata značajno je za razumijevanje ostatka XX. stoljeća, a sama knjiga je, kao što to Guillouove knjige obično jesu, odlično napisana te obuzima čitatelja.« Borås Tidning
3
| becca & janja
TRAVANJ 1918.
Ž UDIO JE Z A N JEMAČKOM . Kada su napustili Bergen i krenuli vlakom preko Hardangerske visoravni, mislio je da idu kući u Njemačku. Umjesto toga, sjedio je sada na gatu u fjordu udaljenom koliko od Berlina, toliko i od Bergena. Usput, ovdje u Švedskoj to se nije zvalo fjord, nego fjärd. Švedski je smiješan jezik, bilo ga je lako razumjeti, ali teško pisati. Kao da je ponovno kretao od prvoga razreda i nanovo učio čitati, ali nije osobito zaostajao, najesen će krenuti u treći razred. Ako Njemačka napokon ne pobijedi, pa da cijela obitelj može otputovati kući. Kada je pokušao govoriti švedski s kolegama iz razreda, uvijek bi se našlo bezveznjaka koji su tvrdili da i dalje zvuči više kao Norvežanin nego Šveđanin. Ali to se ne računa. Zakleo se da nikada više neće prozboriti norveški. Podalje nad fjärdom-fjordom dizalo se nekoliko oblih kumulusa, poput onih u koje bi znali uletjeti engleski piloti i skriti se kada bi, na svoj užas, otkrili da se približava njegov crveni trokrilac Fokker Dr. 1. Bili su na tri sata, dvjesto metara pod njim i još nisu uočili opasnost, šest aviona koji su letjeli u V-formaciji. Nije dvojio ni sekunde, napravio je poluvaljak udesno i obrušio se ravno na vođu, triput zaredom otvorio rafalnu paljbu svojim dvostrukim strojnicama, lupingom se popeo ulijevo i ponovno sručio prema neprijatelju, koji je sada vidio tko ih progoni i u panici odmah postavio kurs prema visokim kumulusima. Vrlo su dobro znali da protiv baruna Manfreda von Richthofena nemaju nikakve šanse. Uspio je oboriti još jednoga Engleza, prije nego što su preostala četvorica nestala u oblaku. Preostalo mu je učiniti samo jedno, budući da su se Englezi u oblaku vjerojatno namjeravali razdvojiti i odletjeti u različitim smjerovima. Krenuo je ukoso prema gore da se podigne iznad oblaka i omogući si dobar pogled prema dolje. Treba mu visine da u poniranju dobije na brzini, jer njihovi su Sopwith Cameli bili brži od njegova Fokkera. Drage volje je plaćao tu cijenu da bi imao troja krila, ono što je gubio na brzini, uvelike je nadomještao na premoćnoj mogućnosti manevriranja. Imao je sreće, kao što dobrome golmanu treba sreće. Iznenada je vidio dva Sopwith Camela na jedanaest sati, izvan dometa, udaljavali su se od njega. Ali vidio je i da je zid od oblaka u koji su krišom namjeravali ući bio prilično rijedak, uskoro će se naći u području bez oblaka. Okrenuo se poluvaljkom i zaronio punom snagom kroz oblake. Njegovi proračuni bili su u potpunosti točni. Dostigao je dva neprijateljska aviona 4
| becca & janja
upravo kada su izišli iz oblaka i postali potpuno vidljivi. Dalje je sve trebalo biti čista rutina. Ali kada je oborio dvojicu Engleza, kao niotkud se stvorio novi Sopwith Camel, ravno iza njega. Pomalo nezgodno jer u ovakvim su situacijama obični letači, čak i njemački suborci, znali poginuti. Dakle, sada treba razmišljati brzo i hladne glave. Pričekao je da mu se Englez toliko približi da su prva zrna počela fijukati oko njega. Zatim je povukao upravljačku palicu prema sebi toliko da mu se zabila u trbuh, podignuo avion ravno prema gore i potpuno oduzeo snagu. Zaustavio se u zraku i nakon nekoliko sekundi počeo padati kovitlajući se. Uto je zbunjeni Englez, koji nije ni shvatio što je Crveni napravio, prošao ravno ispod njega, a on je otvorio vatru i uspio pogoditi cijelu dužinu neprijateljskoga aviona. Valjda je imao sreće. Zatim je trebalo samo dodati snagu, popratiti palicom, zaustaviti vrtnju i krenuti u smjeru matične baze. Četiri Engleza u jedno prijepodne bit će sasvim dovoljna, ipak je vrijeme ručka. A zatim se mogao s novom snagom, novim smišljenim planom i punim magazinom ponovno dati u borbu. Rekord u jednome danu bio mu je jedanaest oborenih aviona, to možda neće moći ponoviti baš danas, osim ako ne bude imao sreću da naleti na formaciju američkih početnika. Tijekom intenzivne zračne borbe kumulusi iznad Baggensfjärda odlebdjeli su na jugozapad. Bio je čist i topao dan, osjećalo se rano ljeto iako je tek bio kraj travnja. Zapravo je bio u potrazi za koljuškama, zato je posudio ključ njihova mola. Legao je na trbuh i virio kroz procjepe između dasaka. Voda je bila čista i zrake sunca prodirale su sve do dna, gotovo kao kod kuće. Gotovo kao na Osterøyu, bolje rečeno. Pijesak i pojedinačne alge, smiješno malene dagnje i četiri, pet grgeča. Ali ova operacija ne odvija se radi njih. Imao je zadatak i izvršit će ga precizno i uspješno. Nije uspio u prvom pokušaju i to se nije smjelo ponoviti. Majka Ingeborg objasnila mu je sve njegove pogreške. Koljuške rade gnijezda i zato bi bilo mudro ako bi mogao dodati malo algi i morske trave u staklenku. No to nije bilo najvažnije. Najljepše ribe u vrijeme mriještenja obično su bili mužjaci, to je vrijedilo za koljuške, kao i za losose i pastrve. One ribe koje su se sjajile metalno smaragdno, skoro plavičasto i rubincrveno, bile su, dakle, mužjaci. Greška mu je bila uhvatiti samo nekoliko mužjaka, staviti ih u staklenku bez algi ili morske trave i uvjeravati sam sebe da neće biti svađe. Poubijali su se, čak je i pobjednik uskoro okrenuo trbuh prema gore. Sada je, dakle, bilo bitno zadovoljiti se jednim lijepim mužjakom i dvjema ženkama, to su one koje nisu bile sjajnih boja. Ako jedna od ženki ugine, ubije je rivalka ili mužjak ili oboje, možda uspije vjenčanje između preživjelih. Uhvatiti par ženki bilo je najjednostavnije, kružile su pred gnijezdima mužjaka. Nataknuo je komadić kišne gliste na svinutu pribadaču, nije se smjelo koristiti vrh harpuna, ribe moraju ostati žive i čitave, tako mu je majka objasnila. Uskoro je imao dvije ženke u staklenci. Bilo je malo zamršenije uhvatiti mužjaka. Skrivali su se u gnijezdu, nisu imali apetita, ali bi iznenadno munjevito napali kišnu glistu na pribadači ili koju od ženki i ponovno nestali u gnijezdu. Shvatio je da ako pritisne kišnu glistu prema stropu koljuškina gnijezda, mužjak iznenada izvede bijesan napad da zagrize ili ošteti kišnu glistu, više nego da je pojede. U 5
| becca & janja
tome je trenutku morao biti brz i povući ga van prije nego što uspije popustiti zagriz. Nakon četiri ili pet pokušaja, naposljetku je imao mužjaka i dvije ženke u staklenki i mogao je zadovoljno krenuti kući. Zadatak uspješno obavljen, barem zasada. Dobro je zaključao crna željezna vrata mola za sobom, baš kako mu je otac naložio. Drugi ljudi ovamo nisu imali pristupa. Komad puta uz obalnu šetnicu nije bio dug, ali staklenka s tri bijesne ribe počela mu se činiti teškom jer ju je morao držati podalje od sebe da ne poprska nedjeljnu odjeću, mornarsku košulju s uglačanim plavim ovratnikom i mornarskoplavim dugim hlačama. Bilo bi sigurno lakše popeti se na Källvägen i ušuljati se na stražnji ulaz kroz kuhinju, nego ići silnim kamenim stubama od glavnoga ulaza na šetnici. Penjući se uz Källvägen naišao je na dvije susjede u nedjeljnoj šetnji, naklonio im se držeći staklenku u gotovo ispruženim rukama pred sobom, izgledalo je kao da im želi dati dar. Znatiželjno su proučile njegov ulov, a on im je pokušao izložiti plan vjenčanja koljuški. Trenutačno razbješnjene ribe nisu bile ni najmanje voljne sudjelovati u tom planu. Ponovno su se počele tući i jedna od susjeda našalila se na temu ljubavi, nešto što nije razumio. Zatim su ga potapšale po glavi i nastavile šetnju, vjerojatno prema Grand Hotelu. Nakon što se provukao kroz kuhinju, dočekao ga je miris nedjeljna pečenja i svježe pečenoga kruha. Činilo se da su kuharice u žurbi, obilazile su jedna drugu i govorile o kuponima i racioniranju, ali naglo su zašutjele kada su ga ugledale. Zbunjeno se naklonio i odšuljao pored služavkine sobe i predblagovaonice. Velika je blagovaonica bila prazna, još nisu počeli postavljati stol. Bio je to dobar znak, jer možda će večera biti mala, obiteljska, iako su vikendom često imali goste. I doista, kada je prošao pored male blagovaonice, jedna je od služavki bila unutra i laštila srebrninu. Dobro je, večera je, znači, manja. Za velikih večera morao je sjediti za stolom i dosađivati se jer su odrasli jeli i razgovarali u beskraj. Manjoj braći i sestrama onda je bilo mnogo bolje, jeli su sami s Marthe u maloj blagovaonici. Imao je sve manje snage u rukama i morao je na trenutak spustiti ribe na najnižu stubu pod dvije palme. Zatim je nastavio uza stube do kata sa spavaćim sobama i na kraj hodnika do vlastite sobe. Konačno je mogao odložiti teret na pisaći stol. Donio je ručnik iz kupaonice da obriše staklenku i zatim malo sjeo da prouči kako je eksperiment prošao ovoga puta. Nažalost, ne baš dobro, tako se činilo. Dvije ženke bile su pritisnute na dno staklenke i pokušavale se sakriti ispod jedne alge. Mužjak, koji je počeo gubiti svoje lijepe boje, plivao je po gornjem dijelu staklenke i neprestano iznova udarao malenim ustima o staklo u potrazi za izlazom kuda bi pobjegao. Bio je neodlučan. Ovo je, u svakom slučaju, bio maleni korak naprijed, nijedna koljuška nije ubijena, kao zadnji put, kada je ulovio samo mužjake, što je odmah dovelo do pravog rata sa stopostotnim gubicima. Majka se u obitelji najbolje razumjela u prirodu, ali bila je nedjelja i odvezla se biciklom u Neglinge pomagati radničkoj djeci s druge strane pruge, na sjevernoj strani, kamo nisu smjeli ići. Iako, jednako tako, radnici i njihova djeca nisu smjeli bez dozvole preći prugu u suprotnom smjeru. Zašto je bilo tako, to nitko u razredu nije znao objasniti, jednostavno je bilo tako. 6
| becca & janja
Majka je spomenula nekakav akvarij, veći prostor, da se izbjegne panika među zatočenicima. Što je moglo imati veze i s opskrbom kisikom, u staklenki sa stajaćom vodom bilo je premalo kisika. Baš kao i ljudi, ribama treba kisik da bi disale, iako je, naravno, mnogo teže izvući kisik kroz škrge nego jednostavno udisati zrak. Mogao bi se naći jedan stari akvarij gore među silnom starudijom na tavanu. Ali djeca gore nisu smjela biti sama jer je bilo vrlo čudnih stvari na koje su se mogla ozlijediti. A možda je postojao neki drugi, tajniji razlog zabrane. Iako bi se to ipak trebalo odnositi na mlađe, a ne na najstarijega sina, koji će na jesen krenuti u treći razred. Stube prema tavanu počinjale su pred sobom mlađega brata Karla i bile prekrivene debelim zelenim sagom, da posluga ne ometa obitelj kasno navečer i rano ujutro. Kao da je ušao u divovsku pećinu s blagom. Osjećao se jak miris drveta i katrana s poprečnih stropnih greda. Prošuljao se pokraj vrata triju malih redovničkih ćelija, tako su zvali sobe posluge, nije mogao razumjeti zašto, pa sve su žene. Ali ipak je zvučalo uzbudljivo. Vrlo dobro je znao da se ne smije viriti u tuđe sobe kada unutra nema nikoga, ali napast ili radoznalost postale su prevelike. Odšuljao se natrag i oprezno pritisnuo kvaku prema dolje na posljednjim vratima u nizu. Prvo na što je pomislio kada je zakoračio unutra bilo je iznenađujuće jarko svjetlo i pogled koji je bio mnogo bolji nego iz njegove vlastite sobe. Vidjelo se cijelo imanje, obronak prema šetnici uz obalu, s usječenim kamenim stubama, šuma bambusa koja će uskoro toliko narasti da će postati džungla za mnoge avanture, šuma srebrnog bora s druge strane, cvjetne gredice u kojima je vrtlar upravo sadio maleno crveno, plavo i bijelo cvijeće te čitav zaljev s Grand Hotelom i obližnjim otočićem s restoranom. Naravno, bilo je još profinjenije u norveškim fjordovima. Zapravo ne, nikako, predomislio se, s Norveškom neće imati posla. Ali u Njemačkoj je na mnogo mjesta pogled bio još ljepši. Osim pogleda, nije se imalo mnogo što vidjeti u sobi. Uzak pospremljen krevet, ispod njega noćna posuda. Mali noćni ormarić s kutijom za cigare, otac je zaposlenima u kući poklanjao prazne kutije za cigare, a oni su u njima čuvali svoje stvari. Kod vrata visjelo je nešto odjeće, dvije crne haljine, dvije bijele uškrobljene pregače i one bijele stvarčice koje su se nosile u kosi kao dijademe. Malo se stidio. Jer iako se u ovakvoj sobi nije imalo mnogo što špijunirati, bilo je pogrešno ući nepozvan. To dobro odgojeni dječaci ne rade. Posluzi uvijek treba iskazivati poštovanje. Posramljen, odšuljao se natrag velikoj avanturi i tiho zatvorio vrata za sobom. Golemu pećinu s blagom bilo je teško obuhvatiti pogledom jer toliko je toga bilo neuredno naslagano, skije i saonice, drvene, sa skijama presvučenim čelikom, dva para crvenih saonica, bicikl s onim glupim velikim prednjim kotačem kakve više nitko živ ne koristi, nizovi starinskih klizaljki od crne sušene kože visjeli su duž daljega mu zida, velike škrinje s mjedenim okovima na uglovima, stariji šivaći strojevi od one vrste po kojoj se trebalo gaziti, otprilike kao učiteljica po orguljama za pjevanja psalama ujutro, čudne švedske zastave na kojima je bilo nešto norveško ležale su neuredno naslagane na jednu od škrinja, odbačeno salonsko pokućstvo nagomilano jedno na drugo, čak i jedan mali top na pravom lafetu skrivao se u jednome kutu. 7
| becca & janja
Toliko je uspio vidjeti na jednoj strani. Okrenuo se i vratio, prošavši pored ulaza s tavanskih stuba. Bilo je mračno, jedino svjetlo dolazilo je s prozorčićâ visoko gore, morao je negdje postojati prekidač za svjetlo, ali nije znao gdje, vjerojatno je bio previsoko. Akvarija na vidiku nema, sigurno nema. Ali bilo je gomile divovskih fenjera i velikih crvenih kugli s kineskim znakovima i izduženih svjetiljki od tkanine, toliko velikih da se kroz njih dalo puzati i istraživati, ali suzdržao se jer je bio u nedjeljnoj odjeći. Osim toga, većinom pokućstvo, pisaći stolovi i ormari koji su bili mnogo viši od odraslog čovjeka, stroj s velikim kotačem s ručkom, za koji nije razumio čemu bi mogao služiti, ali i dalje nikakva akvarija. Ovdje je bilo svega i svačega, osim baš akvarija. Ali akvariji su lomljivi, možda bi trebao pogledati u velike crne škrinje? Ne, tamo je bilo samo nagomilane pospremljene odjeće koja je jako mirisala po kuglicama naftalina. Razočaranje je bilo tim veće kada se vratio u svoju sobu. Jedna od koljuški je umirala, teško ozlijeđena. Mužjak je stajao uz površinu vode, otvarao usta kao da pokušava doći do zraka, sigurno bljeđi nego kada ga je uhvatio. Druga ženka i dalje je bila na dnu i stiskala se pod algama. Nije želio da i ovoga puta uginu, tako da mu je preostalo učiniti samo jedno. Odlučno je odnio staklenku u svoj toalet, preokrenuo je svu i pustio vodu. Nije bilo sigurno da će preživjeti, put kroz odvod do zaljeva bit će pogibeljan. Ali potrajat će samo koju minutu, a zatim će ponovno moći udisati svježu vodu. Za Božić mora zatražiti akvarij, to je bila jedina mogućnost jer je već navršio osam, stoga mu je sljedeći rođendan dalji od Božića. Ponovno nije uspio, unatoč boljem planiranju i pripremama. Ali kao što je otac uvijek govorio, svaki neuspjeh je pobjeda onome koji se zna sabrati, pokušati ponovno i biti bolji. Za obiteljskom večerom otac je bio malo loše volje, a Johanne je čeprkala po hrani, iako su imali teleći odrezak u umaku od slatkog vrhnja i Eton Mess za desert. Majka ju je ukorila uobičajenim riječima da bi djeca u Neglingeu plakala od sreće da dobiju ovakvu večeru. Ne tako davno, prošle godine, bilo je nereda zbog gladi u Neglingeu. Pozvana je narodna zaštita. Johanne se ozlojedila jer nije znala što su neredi, a niti narna zašta. Barem se otac pritom razvedrio i rekao da se upravo zbog toga pokušavao držati podalje od svega što je imalo veze s vojskom. Ustvrdio je da ima važnije stvari na pameti nego pokušavati gladne radnike držati u šahu. I povrh toga izgubiti vrijednih tjedan dana. Ondje vani odvijao se rat i da je bio pozvan, ne oklijevajući bi izvršio svoju dužnost. Iako je doista dugo uspijevao izbjeći poziv s obzirom na poslovna putovanja u Berlin, gotovo je. Hulje su otkrile da se više ne može putovati u Berlin, sada, pri kraju rata. Tim više, upozorio je Johanne, ima sa zahvalnošću pojesti ono što nam je Gospodin dao. Kao i inače, svi su za večerom govorili norveški osim Haralda, koji se tvrdoglavo držao isključivo njemačkoga. Nije se još usudio vjerovati da mu je švedski dovoljno dobar, morao je biti potpuno siguran da ne zvuči norveški.
8
| becca & janja
K ARLSSON JE izveo automobil i otvorio metalna vrata. Ingeborg i četvero djece stajali su poredani ispred garaže da na rastanku mašu ocu koji odlazi u rat. Upriličila je to kao igru, ali sada kada je stajao pred svojom obitelji, Lauritzu je to rješenje više bilo neugodno i melodramatično nego zaigrano. U krajnjem slučaju, doista u krajnjem slučaju, bilo je istinito da »odlazi u rat«, ali njegovi doprinosi ratu bit će što beznačajni, što kratkoročni. Igra ili ne, prekasno je da se predomisli. Podignuo je Rosu i Johanne svaku u jednu ruku i poljubio ih, s Haraldom i Karlom postupio je muževnije i rukovao se. Ingeborg ga je teatralno poljubila i odglumila da briše suzu iz oka. Bila je to ironija koja mu se u tome trenutku uopće nije svidjela, imao je osjećaj da zbija šalu na njegov račun. Nosio je vučje krzno preko jedne ruke jer su noći u travnju još mogle biti hladne i od pozvanih u vojsku zatraženo je da ponesu toplu odjeću. Narodna zaštita nije nosila uniforme, samo puške s bajunetom i trorogi šešir iz 18. stoljeća, isti onaj koji su nosile švedske trupe Karla XII. koje su svojevremeno poražene u Norveškoj za Velikoga sjevernog rata. Ali sada, ujutro, vrijeme je bilo lijepo i Karlsson mu je spustio platneni krov. Lauritz je navukao kožnu kapuljaču i stavio naočale za vožnju, sjeo za upravljač, šaljivo salutirao, ubacio u brzinu i požurio se prema izlazu. Upravo kada je skrenuo ulijevo na Källvägen, podignuo je pogled prema čistini pred garažom i vidio kako mu cijela obitelj žustro maše, kao da se sprema preko sedam mora. Tek je tada uvidio sve dirljivo i komično u toj situaciji, nasmijao se i važno im mahnuo. Spuštajući se niz Källvägen, imao je pogled prema zaljevu, bijeli hotel Grand nazirao se između tipičnih priobalnih švedskih borova, čvornatih i niskih, potpuno različitih od moćnih visokih šuma smreke na Osterøyu. Skrenuo je lijevo na šetnicu Strandpromenaden i ubacio u višu brzinu. Kako bilo, krenuo je, tu se nije imalo što učiniti, svaki muškarac mora dati svoj doprinos domovini, iako nije baš mogao misliti o Švedskoj kao domovini. No bilo kako bilo, bio je rođen kao građanin u Švedsko-norveškoj uniji i, eto, krenuo je obaviti svoju dužnost. Doduše, bilo je nemoguće shvatiti od čega će se ta dužnost, strogo vojno gledano, sastojati. Teško da će Njemačka napasti prijateljsku Švedsku. Rusija je već bila pobijeđena i imala je dosta posla sa svojom revolucijom. Dakle, protiv kojeg to neprijatelja treba braniti Saltsjöbaden? Znači, uskoro će se prijaviti na dužnost u narodnu zaštitu, koliko je shvatio, to je bila kombinacija između pokreta izviđača i teritorijalne obrane, za one koji su bili premladi ili malčice prestari za služenje u vojsci. Poput njega, uskoro će napuniti četrdeset i tri i biti prestar čak za Landstormen. Usput, sigurno je riječ njemačkoga podrijetla, Landsturm. Kao i sve ostalo, na njemačkom je zvučalo ozbiljnije i više vojnički. Nije se bojao fizičkoga rada, upravo suprotno. Nije u tome bila stvar. Ali hodati naokolo s trorogim šeširom, puškom i bajunetom i čuvati Saltsjöbaden od nepostojećega neprijatelja nije moglo djelovati nikako drukčije nego naprosto smiješno. Ako Rusi, protivno zdravom razumu, odluče napasti upravo Saltsjöbaden, umrijet će od smijeha dočekaju li ih zastarjeli vojnici iz 18. stoljeća. Kamo sreće, iako slabo vjerojatno. Ali ovdje se nije radilo o vjerojatnosti, ovdje se radilo o principima pravednosti i dužnosti svakoga čovjeka da jednako podijeli teret sa svojom braćom, bogatom i 9
| becca & janja
siromašnom. Nema se tu što učiniti, mora se kao svi drugi prijaviti na dužnost. Dakako, poduzeo je određene mjere i korake da si olakša kratko vrijeme provedeno u ovome vicu od vojske, između ostaloga, zato je sâm vozio automobil do »stožera«, što će reći, šatorskog logora u Pålnäskome zatonu. Inače bi normalna stvar bila pustiti Karlssona da ga vozi. Ili je naprosto mogao otići u malo ozbiljniju šetnju. Od obalne šetnice preko mosta do Neglingea, radničkoga dijela Saltsjöbadena, ne bi potrajalo više od pola sata. Još uvijek je mogao hodati brzo i na duge staze. Jasno, nije bilo slučajno što se baza smjestila u radničkim područjima sjeverno od pruge. Da su se bojali ruskoga napada s mora, bili bi se utaborili dalje u fjordu, prema poluotoku Älgöu. No naravno, ovako je bilo zbog one prošlogodišnje priče o ustancima gladnih, ne samo u Saltsjöbadenu, nego posvuda po zemlji. Nije bilo jasno kako je točno započeo sukob u Saltsjöbadenu, on i Ingeborg doselili su se nedugo nakon toga, ali činilo se da se radilo o nekom brodu punom truloga grožđa i djeci koja su gladovala. Protesti su narasli do te granice da su ih nazvali neredima, pa je pozvana i narodna zaštita. I dalje je bila smještena ovdje, premda se za Saltsjöbaden govorilo da ima najmiroljubivije radnike u Švedskoj, sve ih je Wallenberg zaposlio. Nakon što se dovezao u provizorno dvorište vojarne između nizova šatora uz Pålnesku dragu, nije pronašao neko posebno označeno mjesto za parkiranje, stoga se zaustavio ispred najvećega šatora sa švedskim ratnim stijegom i zastavama narodne zaštite, izišao i podignuo zaštitne naočale do čela. Bilo mu je teško pokucati na ulaz u šator, pa je jednostavno ušao u ono što se uistinu pokazalo nekom vrstom stožernog šatora. Za nizom klimavih stolova sjedila su četvorica časnika, dvojica u propisnim vojnim odorama s jasnim oznakama čina koje nije znao protumačiti, pretpostavio je da je najdeblji u sredini najkrupnija riba, druga dvojica nosila su improviziranu vojnu odjeću. Sva četvorica zaprepašteno su podignula pogled i neprijateljski se zapiljila u njega. »Tko ste vi i otkud vam ideja da ovako neotesano uđete nepozvani?« pitao je onaj u sredini, krupna riba. Nosio je monokl baš kao pravi njemački časnik. »Direktor Lauritz Lauritzen, prijavljujem se na dužnost«, odgovorio je. »S kime to imam čast?« »Ja sam major von Born. Molim vas, pričekajte vani dok vas ne pozovem, direktore Lauritzen!« naredila je krupna riba. »Gdje za to vrijeme mogu parkirati automobil?« pitao je Lauritz kao da ga to uopće ne dira. Imao je neugodan osjećaj da ovo neće dobro proći. »Što to hoćete reći! Ovamo ste došli automobilom?« Majoru je od silne preneraženosti ispao monokl. Gesta je po svoj prilici bila izvježbana jer ga je otmjeno uhvatio desnom rukom. »Da, a ne trebam se pobrinuti samo za automobil. Imam sanduk konjaka u prtljažniku, možda bi ga trebalo čuvati na prikladnijem mjestu«, reče Lauritz kao da se radi o najobičnijoj stvari na svijetu. Naravno, to uopće nije bilo obična stvar. Konjak se, kao i sva žestoka pića, strogo 10
| becca & janja
racionirao. Četvorica časnika u nevjerici su zurila u njega. »Inspekcija!« naredio je major i sva četvorica ustala su i odmarširala prema izlazu. Okupili su se oko automobila i pokušavali izgledati stručno, netko je čak došao pred automobil i ispitivački nogom udario jednu od guma. Bio je to Hispano-Suiza, model iz 1917. godine, koliko je Lauritzu bilo poznato, jedan od tri primjerka u Švedskoj. Poklopac motora bio je dug, crn i sjajan, dva prednja okrugla mjedena svjetla bila su uglačana, kao i karoserija koja je okruživala srebrnu masku, a iznutra je automobil bio presvučen krvavo crvenom kožom. Lauritz je odgovorio na nekoliko pitanja o konjskoj snazi i maksimalnoj brzini prije nego što je otvorio prtljažnik, za koji je pretpostavio da je pravi razlog »inspekcije«, a oko njega su se odmah okupila četvorica časnika da pobožno promotre nemali drveni sanduk s bocama konjaka u drvenoj vuni. »Kapetan Johansson, drago mi je!« predstavio se onaj koji se Lauritzu činio kao druga krupna riba po redu i ispružio ruku. Istovremeno su se predstavile dvije manje ribe, časnici narodne zaštite. »Lauritzen se upućuje na dužnost u stožer!« naredi major von Born. Stvar se počela razvijati u smjeru kojem se Lauritz nadao. A tako se i nastavilo nakon što je sanduk s konjakom diskretno prenesen u stožerni šator. Odjel narodne zaštite 117. Saltsjöbaden imao je dva zadatka, što je Lauritz saznao kada ga je major poveo u inspekciju baze i građevinskih radova, za koje se pokazalo da se sastoje od projekta kopanja dugog uskog rova pedeset metara iznad obale. Znojni zlovoljni muškarci kopali su na potezu od gotovo stotinu metara. Kada se Lauritz raspitao o namjeni te gradnje, dobio je pomalo neodređen odgovor koji se nije baš dao protumačiti. Međutim, otprilike je shvatio da u slučaju da Rusi, svojoj revoluciji unatoč, odluče napasti Švedsku, i pritom za cilj kopnene operacije izaberu upravo Saltsjöbaden, i povrh toga upravo ovu obalu gdje je smještena narodna zaštita, tada će sve ljudstvo zauzeti rov s namjerom da suzbiju neprijatelja. Lauritzu je bilo teško povjerovati da je ovaj vojni zadatak bio ozbiljan, više mu se činio kao neka vrsta placeba, kako bi to njegova supruga rekla, način da se ljude nečime zaokupi, sada kada su po pravilima i propisima pozvani pod zastavu da brane domovinu. Morao je postojati neki drugi, ozbiljniji zadatak za Odjel narodne zaštite 117. u Saltsjöbadenu. I postojao je. Trebali su internirati komuniste i držati ih pod nadzorom, a za tu je namjenu teniska dvorana ispred Grand Hotela po slovu zakona rekvirirana kao zatvorenički kamp. Međutim, diskretna procjena komunističke populacije u Saltsjöbadenu pokazala je da postoji samo jedan takav, stolar Gottfrid Lindau. Navedeni komunist sada je, kako i priliči, interniran u teniskoj dvorani, a slijedom toga, dužnost nadziranja pala je na narodnu zaštitu. Patrolirali su oko teniske dvorane jedan po jedan u trosatnim smjenama. Osim noću, kada je Gottfrid, uz obećanje da neće pokušavati pobjeći, prepuštan sâm sebi, svome čitanju i spavanju. Lauritz je stekao dojam da je stidljiva prisutnost komunizma u Saltsjöbadenu ispala 11
| becca & janja
pomalo razočaravajuća. Ako ništa drugo, barem bi igrači tenisa iz općine trebali biti ljutiti što se imovina teniske dvorane blokira na ovaj način, pa bilo to i pozivajući se na državnu sigurnost. No s druge strane, igrači su se mogli tješiti da će sezona igranja na otvorenom uskoro početi. Kako bilo, upravo je ova dužnost, patrolirati oko Gottfrida i teniske dvorane s bajunetom montiranom na Mauser m/96, bila jedan od najlakših radnih zadataka. Zato se činilo prirodnim da Lauritz, koji je sa svojom zalihom konjaka bio smješten s ostatkom stožera, povremeno dobije zadatak čuvati Gottfrida. Njemu je to bilo tim lakše jer se mogao spustiti do Grand Hotela vlastitim automobilom. Osjećao se beznadno budalasto kada je prvi put u bundi od vučjeg krzna – vrijeme se bilo pogoršalo i, makar je bilo proljeće, zahladilo je uz kišu i snijeg – s puškom, bajunetom i trorogim šeširom počeo šetati oko teniske dvorane po utabanoj patrolnoj stazi. Ne samo da mu se zadatak činio posve besmislenim i sprječavao ga da se bavi korisnim poslom u uredu u Stockholmu, skoro još gore bilo je hodati naokolo i izgledati smiješno, a istovremeno pokušavati imati ozbiljan izraz lica da se pokaže poštovanje prema obrani zemlje. Kada se po drugi put javio na tu dužnost isprva nije našao kolegu kojega je trebao zamijeniti, stoga je bio iznimno smeten kada su se navodno zaključana vrata glavnoga ulaza u tenisku dvoranu otvorila i izišao je čovjek jednako opremljen kao on sâm, doduše bez krzna, i mahnuo mu na pozdrav. Bio je to arhitekt Westman, sreli su se samo usput na doručku u kampu i odlučili malo dulje porazgovarati o gradnji obiteljskih kuća. Kada je Westmana smeteno pitao je li primjereno, ili uopće dopušteno nadgledati komunista iznutra, da tako kaže, ovaj mu se na odgovor prvo nasmije odbacujući tu tvrdnju, a nakon kratka oklijevanja objasni mu šaljivo da se nadgledanje izbliza ima držati čak sigurnijim za državu. Osim toga, Gottfrid je bio iznimno zanimljivo društvo. Bio je obrazovan i pristojan. Možda pomalo rezerviran, no to je ipak bilo razumljivo, s obzirom na okolnosti. U svakom slučaju, samo neka uđe i posjeti ga. Gottfrid nije imao ništa protiv društva, a i to je bilo razumljivo, budući da je bio usamljeni komunist. Lauritz se u toj prvoj prilici nije mogao upoznati s komunistom u teniskoj dvorani. Zašto, to nije znao, ali nekako mu se, ako je to uopće bilo moguće, činilo to još nerazumnijim nego hodati naokolo s Mauserom i trorogim šeširom i pokušavati izgledati ozbiljno i patriotski. No probudila mu se radoznalost i uskoro je postala snažnija od njegovih, još uvijek prilično nejasnih, predodžbi o tome što je dolično tijekom nadgledanja. Osim toga, dežurao je navečer tri dana kasnije, kada je stožer vlakom otišao u Stockholm na tajni opći sastanak, vjerojatno u neki od boljih restorana u gradu. Još uvijek je bilo hladno, proljeće je kasnilo. Komunista je našao blizu mreže glavnoga terena, vjerojatno jer je ondje osvjetljenje bilo najbolje. Na stolu pred interniranim nalazile su se gomile knjiga, dio njih čak na njemačkom. Lauritz se predstavio i objasnio da mu je kolega Westman rekao da smije ući i malo porazgovarati. Komunist je odmah ustao, rukovao se s njim i donio stolac, koji je približio stolu i rukom mu pokazao neka slobodno sjedne. Lauritz nije bio siguran kako započeti razgovor i pokušao je razbiti led podignuvši srebrnu plosku s konjakom. Ne suviše uspješno jer se pokazalo da komunist ne pije alkohol. 12
| becca & janja
Uslijedila je neugodna tišina za koje su promatrali jedan drugoga. Što god da si je Lauritz zamislio, vjerojatno grubu muškarčinu s crnom kapom sa štitnikom, zaraslog u riđu bradu, u tom je smislu Gottfrid bio očito razočaranje. Bio je prilično visok ali vitak, nije imao velike brkove i bili su njegovani, kosa mu je bila valovita, što je više asociralo na plesni podij kakva restorana, nego na masu galamdžija u Zimskome dvorcu u Petrogradu. Nije bilo lako započeti razgovor. »Znači, postojao je samo jedan komunist od tri tisuće stanovnika općine?« pokušao je Lauritz. »2826, osim ako se nije rodio koji novi otkad sjedim ovdje«, ispravio ga je Gottfrid. »Ali inače točno, svi ostali su socijaldemokrati, to jest, svi sjeverno od pruge. Ali ti tamo, naravno, ne živiš?« »Ne«, priznao je Lauritz i odlučio ignorirati što mu se obratio s ti, »živim uz obalu, na Strandpromenaden 2.« »Znači, pravi desničar?« »Kao što čuješ, zapravo sam Norvežanin.« »Da, čujem, ali to baš i nije političko opredjeljenje.« »Kako bilo, moja žena je socijaldemokrat«, pokuša Lauritz. Iznenađujuće, ali uspjelo je. Gottfrid se odmah ozario. »Ingeborg!« poviknuo je. »Tvoja supruga, je li liječnik? Fina žena, to zaista moram reći. Mislim, ne fina onako kako se gleda na takve žene, nego dobar je čovjek. Da znaš da je vrlo cijenjena zbog svog volonterskog rada u Neglingeu.« I time je led probijen. Ingeborgina privatna praksa u obiteljskoj kući još se nije pokrenula, pa je mnogo vremena posvećivala brizi o siromašnoj djeci u Neglingeu. Poštovanje koje je ondje stekla sada se nezasluženo prebacilo na njezina muža. Budući da je Saltsjöbaden bio posve nova zajednica koju je Wallenberg umjetno stvorio, bez povijesti, svi stanovnici koji bi se susreli po prvi put mogli su bez povoda pitati kako je netko završio upravo ondje. Bila je to podjednako samorazumljiva tema razgovora kao što je negdje drugdje bio razgovor o vremenu. Gottfrid, koji je bio točno deset godina mlađi od Lauritza, završio je na crnoj listi nakon velikoga štrajka 1909., borbe koju su radnici izgubili. Bilo je to teško vrijeme jer onaj koji je bio na crnoj listi nigdje nije mogao dobiti posao. Policija je Udruženju poslodavaca priskrbila popise svega i sviju. Nakon šest teških godina, ipak je nešto načuo o tvornici stolarije u Moranskome zatonu u Saltsjöbadenu. Ispočetka mu to nije zvučalo primamljivo, tko bi se želio preseliti u Wallenbergov osobni zoološki vrt? No kao nezaposlen nije mogao biti sitničav, a vlasnik tvornice, Axel Andersson, nije bio član Udruženja poslodavaca i nije ga bilo briga za crne liste, nego samo da je čovjek dobar stolar i da je trijezan. Sada je Gottfrid sa ženom i djecom živio u jednosobnu stanu u Neglingeu. I ovaj, brat mu je spavao na sofi u kuhinji jer drugoga krova nad glavom nije imao. No to će već doći na svoje. Lauritz je samo neodređeno čuo da se spominje neki veliki štrajk 1909. U biti, u to je vrijeme još živio u Bergenu, a nije znao ni što su crne liste. Kao poslodavac, jer mora priznati da to jest, nikada nije imao sukoba s radnicima. Trebalo je naći pravoga predradnika, prave muške u koje su i on sâm i radnici imali povjerenja. Predradnik je imao zadaću dogovoriti 13
| becca & janja
normu. Najbolji predradnik kojega je imao bio je nadničar na pruzi koji se zvao Johan Šved, ako mu ime zvuči poznato. Nije bilo, ali Lauritzova priča o onome što je Gottfrid nazivao »neobičnim oblikom klasne suradnje« činila mu se iznimno zanimljiva. Pitanja su pljuštala. Zar Lauritz nikada nije imao problema sa štrajkovima radnika? Čak ni kakav majušni divlji štrajk? Je li on sâm pregovarao sa sindikatom, ili je to činio predradnik? Tko je odlučivao o otkazima, on sâm ili predradnik? Lauritz se osjećao neugodno nesigurno, ovo su bila pitanja o kojima zapravo nikada nije razmišljao. U građevinskoj struci broj zaposlenih čitavo je vrijeme rastao ili padao ovisno o konjunkturama i lokalnim razlikama. Trenutačno je bilo poprilično loše u Švedskoj, ali malo bolje u Norveškoj. Dakle, trebalo je imati malu skupinu stalno-zaposlenih na mjesečnoj plaći, a oni bi, pak, angažirali ili smanjivali radnu snagu sukladno narudžbama za gradnju koje bi pristizale ili se otkazivale. Gottfrid je izgledao zamišljeno, ali ipak je odlučio promijeniti temu razgovora. A kako je Lauritz završio u Saltsjöbadenu, je li naprosto poznavao Wallenberga? Da, jest, priznao je Lauritz. Ali isprva je završio u Stockholmu jer je obitelj bila prisiljena napustiti Bergen. Tužna je to priča, i naravno, ima veze s ratom. Ipak mu je žena Ingeborg Njemica, to je Gottfrid možda već shvatio kada su se susreli u Neglingeu? Ne, Gottfrid je uzeo zdravo za gotovo da je Norvežanka, baš kao Lauritz, barem su tako zvučali. Da, ali ipak je Njemica, nastavio je Lauritz svoju priču. A to je značilo da su njihova djeca napola Norvežani, a napola Nijemci. Početkom rata nije to imalo veze. No nakon što je Njemačka započela totalni podmornički rat, norveška trgovačka flota trpjela je sve veće gubitke u broju poginulih pomoraca, a to je pomorski grad poput Bergena vrlo snažno pogodilo. Više nije bilo lako biti Nijemac u Bergenu, što je bila njegova supruga, ili biti smatran germanofilom, što je bio on. Prvo što se dogodilo bilo je da su ostali bez prijatelja. To bi možda mogli izdržati, takve stvari se itekako mogu popraviti nakon rata. Ali kada je sin Harald krenuo u školu, dogodilo se nešto strašno. Prijatelji iz škole napali su ga, gotovo je umro, samo što nije izgubio vid na lijevo oko, i dalje je vidio slabije. Dečko je doživio traumu, to je terminologija supruge Ingeborg, svojevrstan duboki šok zbog kojega je posve prestao govoriti norveški. Naravno, vidjeli su koliko je sati. Tvrtka je imala ured i par nekretnina u Stockholmu, trebalo je samo otputovati, što prije to bolje. I još nešto, što nije toliko jako pogodilo obitelj, nego njega osobno. Imao je regatnu jedrilicu u najvećoj klasi, jedinu stvar koju je volio i za koju je mislio da se nikada neće odvojiti od nje. Nekoliko školaraca ju je zapalilo, jedino što mu je ostalo bilo je nagoreno kormilo. Nego, Saltsjöbaden. U Stockholmu je upoznao Wallenberga, koji mu je ispričao o svojem projektu gradnje moderne zajednice iz snova uz more. Već tada to mu je djelovalo kao ogromna mogućnost, a i dalje je to mislio. Mnogo zdravija okolina za djecu, a ipak samo pola sata vlakom do središta grada. Eto, otprilike tako je došao u Saltsjöbaden. Za početak, moglo se to činiti mnogo 14
| becca & janja
neobičnijim, nego biti prisiljen doći ovamo zbog one crne liste, ali ipak nije. Lauritz i njegova obitelj bili su prisiljeni doći ovamo zbog mržnje prema Nijemcima. Toga ovdje nije bilo. Upravo suprotno, Švedska je bila na njemačkoj strani i imala njemačku kraljicu, ovdje se u školi djeca nisu imala čega bojati. Gottfrid Lindau je vrlo dugo vremena pozorno slušao ne prekidajući pitanjima. Možda je, sinulo je Lauritzu, shvatio da bergenski inženjer-izbjeglica nikada nije nekome ispričao tu priču, barem ne ovako drastično skraćenu. Kao da ju je sažeo i za sebe, iznenadna ispovijest pred posve nepoznatim stolarom, koji je, povrh toga, bio internirani komunist. U takvim situacijama ljude se nije prekidalo. »Kako je dječaku sada u školi – pretpostavljam da naravno ide u školu u Tattby, a ne u besplatnu školu u Neglinge – ali kako mu ide s norveškim?« pitao je Gottfrid nakon što je dugo, zamišljen, šutio. »Zapravo, govori švedski«, reče Lauritz i ozari se. »Čini mi se ponekad da čujem neku švedsko-norvešku mješavinu, ali nahvalili su ga u školi zbog toga.« »Znaš li da ovdje u Saltsjöbadenu imamo najbolje brodogradilište u Švedskoj?« upita ga Gottfrid, za kojega se također činilo kao da mu je lakše, sada kada se crni oblak nad njihovim razgovorom tako brzo povukao. »Ne«, reče Lauritz. »nisam to znao. Zapravo, kada bolje razmislim... čuo sam nešto o tome, ali znaš, Šveđani i brodovi... kakvi brodovi se grade?« »Jedrilice, regatni brodovi. Plymovo brodogradilište u Neglingeu, mislim da bi ga jednom trebao posjetiti. Znam o čemu govorim.« »Kako to znaš, razumiješ se u regate?« »Ne, kao što se ne razumijem ni u golf ni tenis. Ali stolar sam, čitav život sam proveo radeći svojim rukama, u drvetu. Nisam mogao pogriješiti u procjeni onoga što sam vidio kod Plyma.« Lauritz je uljudno pokušao ne pokazati da je skeptičan. Trebalo je mnogo više od pravilno slijepljenih komada da se stvori moderna regatna jedrilica. Ali kratki posjet tome brodogradilištu, ako ništa drugo, barem iz pristojnosti, to si je mogao priuštiti. Možda jednom kada ne bude imao drugoga posla. »Što misliš, koliko ćeš dugo biti interniran?« pitao je i jednako naglo promijenio temu kao što je to Gottfrid učinio malo prije. »Dok rat ne završi, pretpostavljam. U svojoj nedokučivoj mudrosti, naša vlast misli da čim Njemačka pobijedi, nastupit će mir na svijetu. Što bi trebalo značiti da se niti Rusija neće usuditi napasti Švedsku, dakle, valjda se može pustiti jednog jedinog komunista u Saltsjöbadenu.« Lauritz se nasmijao po prvi put tijekom njihova razgovora i samo što mu nije ponovno ponudio svoju plosku s konjakom, ali sabrao se i sâm povukao iz nje. »Isuse«, reče. »Nadajmo se brzoj njemačkoj pobjedi, ovo zlo traje daleko previše. Nego, bi li bio ljubazan i pripazio mi na pušku, idem se malo olakšati?«
15
| becca & janja
P ROLJEĆE SE iznenađujućom žestinom odmah pretvorilo u ljeto. No Harald je tada bio žalostan, neutješan, često je plakao na jastuku kada je mislio da ga nitko ne vidi niti ne čuje. Sve se zacrnilo. Više ni dugi ljetni praznici nisu bili nešto čemu bi se radovao. Manfred von Richthofen, najveći među letačkim asovima sviju vremena, bio je mrtav. Idioti od Engleza hvalili su se da je netko od njih oborio Crvenog baruna u časnoj zračnoj bitci, nakon teške borbe. Jasno da nije bilo tako, radilo se o zrnu iz puške ispaljenom sa zemlje, slučajnom hicu, stravičnoj nesreći koja se dogodila samo dvaput prije toga. Majka Ingeborg pokušavala ga je na sve mile načine pridobiti da misli na što drugo, čak se odvezla u Stockholm i kupila akvarij od 25 litara, ali to mu je skrenulo pažnju samo na nekoliko dana. Koljuške su se množile u proljeće i tada se moglo vidjeti razliku između mužjaka i ženki. Ljeti su sve bile sivo-zelene i više ih nije bilo u plitkim vodama kod mola, barem on nije uspio pronaći nijednu. A sâm zadatak, onaj u kojem nije uspio i koji je morao započinjati ispočetka sve dok ne bude proveden, odnosio se na koljuške i ni na što drugo. Nije ih mogao jednostavno zamijeniti malim grgečima, iako su i oni bili vrlo lijepi. Otac Lauritz pokušao je s avijatičarski romantičnom, zapravo ratnom metodom. Napravio je konstrukcijski nacrt sa svakim detaljem von Richthofenova Albatrosa na pravome milimetarskom papiru iz tvrtke u Stockholmu i pribavio sve ostalo što je bilo potrebno, drvo balze, kirurške nožiće, japan-papir te crni, bijeli i crveni lak. Nakon što je, poslije nekoliko neuspješnih pokušaja, prvo krilo napokon bilo gotovo, pokazao mu je kako namočiti japan-papir i zalijepiti ga preko krila. Trebao je biti oprezan i ne staviti previše ljepila jer bi se napravile grudice. Nakon što se papir osušio, stisnuo bi se, tako da je bio čvrsto zategnut preko krila, moglo se lupkati po njemu. Tada je bilo vrijeme za crveni lak. No kada je Harald mislio da je to uspio napraviti kako treba i radio je na drugom krilu, izmaknuo mu se kirurški nož i zarezao veliku posjeklinu u lijevome palcu. Dok se majka s njim spuštala u ordinaciju, s lijevom rukom ispruženom iznad glave, korila ga je i upozoravala istovremeno. U svoju obranu, drsko joj je rekao neka ranu zašije bez anestetika jer je to zanemarivo. Kada majka nije razumjela švedsku riječ, umalo ju je nesmotreno rekao na norveškom, ali zaustavio se u posljednji čas. Nakon što je očistila ranu, izvadila kiruršku iglu, konac i škarice, ponovio je molbu da ga zašije bez anestetika. Naravno da neće pristati na to, mislio je. Začudo, izgledala je zamišljeno, kao da to doista pokušava odvagnuti, slegnula je ramenima i rekla, naravno, ispruži ruku. Bilo je prekasno da se predomisli, preostalo mu je samo stisnuti zube. Bila su potrebna dva šava, ali nije dao ni glasa od sebe. Neko je vrijeme zbog toga bio ponosan i otac ga je pohvalio zbog hrabrosti. Možda je majka računala na to. Ali uskoro se beznadna tuga vratila, počeo je čak sumnjati u pobjedu Njemačke, sada kada su se i Amerikanci punom snagom priključili napadačkoj strani i otac je djelovao sve neodlučnije dok je čitao ratna izvješća u švedskim novinama. Osim toga, na snagu je stupila zabrana korištenja skalpela, osim u očevoj nazočnosti. Ali otac je imao mnogo posla u uredu u Stockholmu i u pravilu se nije vraćao kući prije večere. Jednoga kišnog dana, dok je Harald ležao na krevetu i čitao neku švedsku knjigu o Karlu 16
| becca & janja
XII. i njegovim pobjedama nad Rusima – ondje je naučio riječ zanemarivo, junački kralj zanemarivom je nazvao prostrijelnu ranu na nozi – ušla je majka i predložila da ode s njom u Neglinge, išla je u svoj tjedni obilazak. Zapravo bi najradije nastavio čitati jer je bio na vrlo uzbudljivom dijelu, Karlova konjica upravo će zadati smrtni udarac Rusima. Ali vidjeti zabranjenu zonu izbliza također se činilo uzbudljivim. Mogao je, na primjer, promotriti jesu li razlike između radničke djece i njih samih toliko velike koliko su to neki od njegovih prijatelja iz razreda tvrdili. Kiša nije smetala jer majka sada nije morala ići biciklom, Karlsson je utočio benzin iz nekoliko velikih metalnih bačvi koje su bile skrivene u dnu garaže, prekrivene ceradom. Benzin se također racionirao, ali k njima u Saltsjöbaden stizao je jednakom lakoćom kao teletina i prava kava. Majka je prvo trebala primiti pacijente u prostoriji školske medicinske sestre u narodnoj školi u Neglingeu. Sjedio je s njom za to vrijeme ako je pregledavala dječake, ali dobio bi znak da se odšulja u susjednu prostoriju ako je sljedeći pacijent bila djevojčica. Majkama dječaka rekla je da mora voditi sina sa sobom jer ga nema tko čuvati, čini se da su sve povjerovale, iako je laž bila dvostruka. Kao prvo, bio je prevelik da bi ga netko čuvao, kao drugo, kuća na obalnoj šetnici uvijek je bila puna ljudi. Bilo je malo čudno gledati majku kako s drugim dječacima postupa jednako nježno kako je postupala s njim. Gotovo svima koje je pregledavala, ili bolje rečeno, njihovim majkama, govorila je istu stvar, da je kava štetna, da izrazito pridonosi pothranjenosti djece. Ponekom bi napisala recept i opširno objasnila da lijek treba podići u ljekarni u Nacki, ali da recept služi i kao karta za vlak na putu onamo, a lijek koji će kupiti u Nacki postaje povratna karta. Željezničko dioničko društvo je to odobrilo. U ljekarni trebaju objasniti da se trošak piše na Lauritzenov račun. To sigurno znači da je poklanjala lijekove? Je li otac znao za to? Ako je postojala razlika između njega i prijatelja iz razreda u školi Tattby te radničke djece u Neglingeu, naravno, bila je to odjeća, ovdje su nosili ljetnu odjeću, i bili ležernije odjeveni. No to je imalo veze jedino s dotjeranošću i stilom. Znatnija razlika bila je što su gotovo svi dječaci koje je majka pregledala bili mršavi i ona je na to neprestano upozoravala, osobito kada je napominjala da je bolje jesti vrlo malo, ili čak ne jesti uopće, nego piti kavu. Naravno, to je bila još jedna razlika. Djeca u Neglingeu pila su kavu, ni on ni njegovi prijatelji iz razreda nisu to činili. Vino je pio na nedjeljnim večerama, razrijeđeno vodom. Ali kavu nikada. Nakon pregleda u narodnoj školi majka je trebala ići u kućne posjete, a Karlsson, koji se nije snalazio na tome području, neprestano je morao zaustavljati automobil i tražiti upute. Nekoliko je puta dobio vrlo ljutite odgovore, sve dok ljudi ne bi ugledali njegovu majku na stražnjem sjedalu i ljubazno im pokazali put. Iza željezničkog kolodvora, u nizu stambenih blokova s unajmljenim stanovima, čekalo ih je ono najčudnije. Nisu to bila radnička djeca i njihove bolesti, koje su bile otprilike iste kao u ordinaciji u narodnoj školi, ili upozorenja o kavi, recepti i putovanje vlakom, nego način života. Bilo je kao u zatvoru, barem je on tako zamišljao zatvor. Nije se imao kamo maknuti ako bi bolesno dijete bilo djevojčica, čitave obitelji živjele su u jednoj jedinoj sobi. 17
| becca & janja
Ako je dijete u takvoj obitelj bolovalo od kakve zarazne bolesti, nije ga se moglo odvojiti u zasebnu sobu. Na primjer, ako se radilo o zaušnjacima, koje je on imao još u Bergenu, a bilo je odraslih muškaraca koji ih nisu preboljeli, to nije bilo dobro. Morali su se preseliti k rođaku ili kolegi s posla sve dok im je dijete bilo zarazno. Kod radnika se osjećao čudan miris, i to je bilo jedna od razlika. Nije bilo odbojno, samo vrlo različito. Na putu kući sjedio je na stražnjem sjedalu, šutio i držao majku za ruku. Razmišljao je o onome uspaničenom načinu razmišljanja, kada čovjek razmišlja i razmišlja, ali ne razumije do čega bi zapravo trebao doći, samo se vrti u krug. Kada je automobil prešao most u Neglingeu, koji radnici i posluga nisu smjeli prelaziti bez dozvole, bilo je to kao povratak iz nekoga stranog svijeta, zapravo uzdah olakšanja. U daljini u zaljevu uspravan je stajao visoki crkveni toranj, kuće uz cestu počele su izgledati poznato, u parku Ringväg odrasli su šetali, a djeca se igrala na ljuljačkama i klackalicama. Imao je tisuću pitanja, ali nije znao čime bi počeo. Majka mu ni najmanje nije pomagala, samo mu se blago smiješila i povremeno mu stisnula ruku, to je bio tajni znak. Iako je značio samo da se vole. »Majko, moram nešto pitati!« uspio je na koncu sabrano izbaciti iz sebe. »Da, maleni moj, što želiš pitati?« »Jesmo bili kod siromašnih ljudi?« »Da, jesmo.« »To znači da smo mi bogati?« »Da, jesmo.« Ta ga je spoznaja dočekala kao udarac u lice, snažan i posve iznenadan. Riječi poput bogat i siromašan uvijek je vezivao uza svijet bajki, s onime što nije imalo veze sa stvarnošću. Bogati princ. Siromašni seljak. Znači, to je postojalo. I bilo je tajna. Svi u razredu živjeli su otprilike u jednako velikim kućama, iako posve drukčijima, velikima, od crvena drveta, bijelima, ožbukanima poput njihove, žutima ili smeđima, ponekad s visokim tornjićima, ponekad bez njih. Neki su imali automobile, drugi su se vozili vlakom. Svi su uvijek bili dobrodošli jedni kod drugih, svi su sve pozivali na čokoladu i kolače. I nikome nikada ne bi palo na pamet reći, hura, bogati smo. Takve stvari se nipošto ne govore, to su svi znali. Jednostavno je tako bilo. O novcu se ne govori. Sinulo mu je da ono što je majka rekla Johanne, da bi djeca u Neglingeu plakala od sreće kada bi dobila teleći odrezak, zapravo jest istina. Postojalo je veliko pitanje koje je trebalo postaviti, ali zbrka njegovih misli pregrijala se, nije mogao doći do tog pitanja. »Nije li to jako nepravedno!« na koncu je izletjelo iz njega. Majka, koja je, čini se, bila u posve drugim mislima, smeteno ga je pogledala. Stali su na crvenom kod zadnje postaje na sajtsjöbadenskoj pruzi, Grand Hotela. Vlak je upravo šišteći prolazio pokraj njih. »Jest«, majka je ozbiljno potvrdila. »Ako misliš na to kako je djeci u Neglingeu i kako je 18
| becca & janja
tebi, to doista jest vrlo nepravedno.« »Jesu li djeca u Neglingeu mršava od toliko kave jer su siromašna?« »Da, moglo bi se reći.« »Zašto mi ne pijemo kavu?« »Pijemo, ali ne takvu, napravljenu od pržene raži, kore drveta, užeta premazanog katranom i ne znam čega sve ne.« Odgovor ga je smutio, a istovremeno su se brklje, tresući se, počele podizati i automobil je krenuo. Morao je još malo razmisliti i smisliti novo pitanje. »Majko, ako smo mi bogati, a oni u Neglingeu su siromašni, je li to tako jer Bog tako želi, otac obično kaže da je sve u Božjim rukama?« »O tome tvoj otac i ja imamo vrlo različito mišljenje. Prije bih rekla da smo u životu imali više sreće od siromašnih.« Kratko putovanje uskoro je došlo do kraja, stigli su u drugi svijet uz obalnu šetnicu. Nikada nije razmišljao o tome da je to jedan potpuno drukčiji svijet od onoga od Neglingeu, toliko blizu. Posjed oko kuće također je bio drukčiji svijet, ili čak nekoliko svjetova. Smio je raditi skoro što god je htio, samo nije smio izlaziti izvan betonskoga ograđenog prostora. U čitavome Saltsjöbadenu nije bilo boljega mjesta za igru Indijanaca i kauboja, imali su svoje indijansko selo u velikoj pećini u bjelogoričnoj šumi, koje je ustvari ljeti služilo za zabave odraslih, čak za gozbu rakova, tipičan švedski običaj. Sigurno su se tada velike svjetiljke iznosile s tavana i ispunile svjetlom. Mogao je vježbati gađanje lukom i strijelom na igralištu s ljuljačkama, penjalicama i toboganom, smještenom pod starim hrastovima u blizini vozačeve kuće. A zatim, nakon što se izvježbao kao Indijanac, prošuljati se pokraj pećine, niz obronak do šume srebrnoga bora i ariša, i loviti vjeverice, koje je bilo prilično teško pogoditi strijelom. Jedini put kada mu je to uspjelo, imao je osjećaj da je to velika greška i osjećao je jedino tugu, iako je pogodak sigurno bio fantastičan. Kada je podignuo teško ozlijeđenu vjevericu da joj pokuša pomoći, snažno je disala, nekoliko udisaja u sekundi, onako kako je majka opisala hiperventilaciju. Uginula mu je u rukama i tada se nije mogao suzdržati da malo ne zaplače, iako je otac bio rekao da se u obitelji Lauritzen ne plače. Pokušao je prirediti indijanski pogreb za vjevericu, koji su pohodili mlađi brat i sestre. No nije bilo osobito uspješno. Napravio je drvenu kutijicu u kojoj je životinjica ležala spremna za posljednje putovanje k duhovima predaka. Ali vjerojatno je vatra pod kutijom bila premala, jer vjeverica je pala u vatru prije nego što ju je plamen dovoljno zahvatio i ubrzo se osjetio miris spaljene dlake, a Johanne je to bilo odvratno i počela je plakati. No to nije bilo bitno jer Johanne je djevojčica. Mogao se uputiti na alpinističke ekspedicije na Himalaju. Postojale su dvije poznate i iskušane rute. Mogao se popeti najstrmijim putem, od šume srebrnoga bora prema kućici za igru. Bilo je strmo i uzbudljivo dok se penjao, ali ekspedicija bi završila pomalo razočaravajuće jer je uvijek stigao do dječje kućice, a ne do pustopoljina prekrivenih snijegom. U najgorem slučaju Johanne bi stajala pred kućicom u pregači i s nekakvim 19
| becca & janja
komadom tkanine na glavi i htjela da nešto naprave »za ighu«. Druga je ruta bila bolja. Krenuo bi od kraja borove šume, bliže glavnome ulazu sa šetnice, gdje su stabla bila rjeđa, bilo je hrasta i bukve. Pravio se da nema stuba u kamenu, nego se najstrmijim puteljkom penjao do mjesta gdje je stajao stijeg, najvišega mjesta čitavoga posjeda. Ondje je otac 17. svibnja1 podignuo norvešku zastavu, što je zasmetalo neke susjede. Na svoj način, razumljivo. Ovdje u Švedskoj valjda se treba držati švedske zastave, iako je norveška, eto, ljepša. S toga mjesta mogao se spustiti prema bambusovoj šumi, u kojoj su u ovo doba, početkom ljeta, svijetlozelene mladice bile vrlo meke. Morao si je mačetom probiti put kroz gustiš, zbijen u rano ljeto. Pronašao je mačetu duboko u jednom od spremišta na tavanu. Možda to i nije bila prava mačeta. Kada ju je zaplijenio, saznao je da je to sječivo koje se koristilo u švedskoj floti u 19. stoljeću. Vrlo je dobro poslužilo kada se trebalo probiti kroz zaparene bambusove šume u podnožju Himalaje, jer bilo je i teško i oštro. Predobro, pravo budi rečeno. Jako su ga izgrdili. I ne samo to, otac je isprva odlučio da Harald mora ostati kod kuće kada obitelj ode na cjelodnevnu ekspediciju u vanjski dio arhipelaga. Otac je pribavio veliki gliser od mahagonija, koji je bio vrlo brz i u koji se moglo smjestiti velik teret jer ga je prethodno koristio jedan poznati krijumčar alkohola. Nakon što je uhvaćen, vlasti su brod zaplijenile i prodale na aukciji. Bio je jeftin jer se gotovo nitko nije želio voziti naokolo u poznatome krijumčarskom brodu. Ali otac ga je kupio i preuredio u obiteljski gliser s dva salona i kabinom za spavanje, a sada će ga voziti po prvi put, napravit će dugu turu. U Baltičkome moru više nije bilo ruskih podmornica, tako da je svima bilo dozvoljeno isploviti brodom. Bila je to teška kazna što je bio prisiljen otići u svoju sobu, dok su mlađi brat i sestre galameći trčali naokolo i pakirali se za izlet. Naravno da mu je bilo žao, naravno da je shvatio da je bilo glupo posjeći bambusovu šumu, u stvarnosti, a ne samo u mašti, i to je moglo biti sasvim dovoljno. Ali osjećaj je bio tako lijep kada je teško sjajno sječivo rušilo stabljike bambusa. Što je, tu je, ništa se nije moglo promijeniti, a kazna nije bila nepravedna. No kada je mislio da su ostali već otišli, netko je neočekivano pokucao na vrata i majka je ušla u sobu. Uopće nije izgledala strogo. »Je li mome malom blesavom dječaku dovoljno žao?« pitala je. Petnaest minuta kasnije čitava se obitelj ukrcala na gliser od uglačana mahagonija, to jest motornu jahtu, jer tako su se zvala bolja plovila na privatnome molu na obalnoj šetnici. Otac je bio vrlo dobro raspoložen i nosio je mornarsku kapicu sa štitnikom i amblemom Švedskoga kraljevskog jedriličarskog društva. Brzinom od dvadeset i pet čvorova krenuli su u smjeru vanjskoga ruba arhipelaga, stići će u tren oka, pronaći otok samo za sebe, kupati se, jesti i sunčati. Sjediti u otvorenomu dijelu kokpita bilo je poput letenja, osjećati vjetar u kosi i miris mora koji je podsjećao na dom u Norveškoj. Koji je podsjećao na norvešku zapadnu obalu, 1
Norveški državni blagdan (op. prev.).
20
| becca & janja
ispravio se. Ne na dom, jer dom je u Njemačkoj. A Njemačka je započela svoju iščekivanu krajnju ofenzivu u Francuskoj, uskoro će Pariz pasti i rat će napokon završiti. Onda će moći otputovati u Berlin. Otočići i hridi prolazili su pokraj njih vrtoglavom brzinom, a moćni valovi koje je jahta ostavljala za sobom pjenili su se prema njihovim obalama. Osjećaj sreće bio je vrtoglav i neshvatljiv. Samo se malo stidio što se mogao tako osjećati nakon što je Manfred von Richthofen pao.
21
| becca & janja
1923.
I PAK JE VIŠE OD SVE GA bio Afrikanac. Noću, obično u morama iz rata, ili kada bi ga uhvatio koji od njegovih napada groznice, uvijek je sanjao na svahiliju. Inače se njegovu pravu nacionalnost moglo jednostavno izračunati. Osamnaest je godina živio u Tanganjiki, sve dok nije dopremljen brodom kao ratni zarobljenik u Europu 1919. Također, bilo mu je osamnaest godina kada je napustio Norvešku radi studija u Dresdenu, po godinama su, dakle, Norveška i Afrika bile izjednačene. Ali više od pola norveškog života bio je dijete, a tijekom čitava afričkog života muškarac. Što se Njemačke tiče, trebalo je samo dodati onih pet godina studija u Dresdenu na posljednje četiri godine u Berlinu, znači bio je upola Nijemac koliko je bio Norvežanin ili Afrikanac. Christa, dakako, ne bi priznala takvo razmišljanje i rekla bi da je za njegovu strogu inženjersku dušu tipično da sve u životu mjeri logaritmarom, kao prvo. A kao drugo, da pitanje nacionalnosti nema nikakvoga značenja, da je nacionalistički duh njihova vremena samo izraz nazadnih težnji desne politike, da je zapravo presudna klasna pripadnost. Klasno stajalište, ne klasna pripadnost, ispravio se. Christa je pazila na tu razliku. Možda se tu nema čemu čuditi, jer bila je baronesa prije nego što je degradirana u gospođu Lauritzen i buržujsku klasu, ako su oni bili buržujska klasa. On sâm bio je rođen u ribarskoj obitelji u norveškome Vestlandetu u kolibi s travnatim krovom, nije bilo komunista u čitavoj Njemačkoj koji ne bi prihvatio to časno podrijetlo. To je bilo stajalište koje su komunisti na svoj način dijelili s desnicom i nacionalistima. Gledali su na njega kao na najugledniju vrstu Arijevca, najvišu kastu unutar germanskoga plemena, jednako šašavo obožavanje vikinga kakvo su on i braća upoznali još za vrijeme studija u Dresdenu. Sjedio je sada, neposredno nakon svitanja, na svojoj uobičajenoj klupi u Tiergartenu. Stekao je naviku tako započinjati dan, vjerojatno jer su četiri godine na bojištu ostavile traga i uvijek je ustajao neposredno prije svitanja. Imalo je to veze s preživljavanjem, nikada ne dopustiti da te iznenadi englesko ili južnoafričko otvaranje vatre s prvim jutarnjim svjetlom. Sada je to bila samo praktična stvar, koji trenutak za promišljanje dnevnih odluka prije nego što ode u ured i prođe kroz more bučnih pisaćih strojeva, šumova i zujanja pneumatske pošte, sve do svoje sobe, gdje su dvije tajnice i četiri direktora odjela čekali na odluke o novim 22
| becca & janja
rezanjima, otkazima, prodajama, zatvaranjima, kupovinama, potkupljivanjima, strateškim pozivima na večeru, zaustavljenim isplatama plaća, raspolaganju rezervama u stranim valutama i pomoći potrebitim vjernim radnicima u svakoga dana sve luđoj Njemačkoj, kao na sve bržem vrtuljku. Običavao je kvalitetno iskoristiti vrijeme nakon svitanja. Osobito kada je vrijeme bilo kao sada, prva jesenja hladnoća, žuto lišće što je lepršalo oko njegove klupe u samoći i tišini prije nego što bi se grad probudio. Ništa od toga on obično nije vidio niti je mislio o tome kada bi počeo računati. No ovo je jutro bilo neobjašnjivo drukčije. Vidio je lišće, čak je čuo kako pada i vidio je paru vlastitoga daha i ranoga jutarnjeg jahača na crnom konju. Zašto baš jutros, to nije znao, ali izgubio je oštrinu. Misli su mu lepršale sad amo sad tamo, iako se spremao donijeti najdrastičniju ekonomsku odluku u mnogo godina, zapravo sve otkada mu je Lauritz povjerio vođenje njemačkog dijela obiteljskog konglomerata. U tom je smislu, dakle, Nijemac, barem više Nijemac nego išta drugo, neovisno o tome što noću sanja i neovisno o jeziku? Teško pitanje. Možda i besmisleno, kako bi Christa rekla. Ona je Njemica i žive u Berlinu. Djeca su, razumljivo, polunijemci onako, u rasnom smislu, ali vjerojatno bi ih se zapravo imalo smatrati pravim Germanima? Hans Olaf, Carl Lauritz i Helene Solveig su svi dobili imena koja su odgovarala i Njemačkoj i Norveškoj. A on je, koliko je išlo, slijedio savjet svoje šogorice da bude čvrst u jezičnoj disciplini, djeca moraju govoriti njemački s majkom i norveški s ocem. To se pokazalo uspješnim kod Ingeborg i Lauritza, jer njihova su djeca bila dvojezična. No njima je to bilo jednostavnije. Kada su bila mala, djeca su im živjela u Bergenu s norveškim dadiljama. Pa iako je majka dolazila kući samo vikendima sa svoga petogodišnjeg studija medicine u Kristianiji – kakav li je to samo pothvat bio! – norveški se svakodnevno održavao na životu. U Berlinu, gdje je djecu vidio samo nakratko rano ujutro i vikendom, to nije bilo toliko jednostavno. Osim ako ne uvezu norveške dadilje. Možda bi to bila dobra ideja? S Haraldom je bilo teže. Nećaku će uskoro biti četrnaest godina i sjedio je s odraslima za večerom. Bilo bi itekako neobično da Harald, Sverre i on govore norveški za stolom i isključuju Christu, to ne bi prošlo. Uostalom, Harald je imao čudne ideje. Već drugoga dana u Berlinu ustvrdio je da je »duhom« u potpunosti Nijemac. Nije se tu imalo mnogo što reći, Lauritz i Ingeborg smatrali su da im se sin treba obrazovati u Njemačkoj umjesto u Skandinaviji. Vjerojatno su bili u pravu da je bolje tako nego nastaviti školovanje u Saltsjöbadenu. Obitelj je sada ipak imala pristojan dom i dovoljno mjesta u Berlinu. Jezični dvoboj počeo je čim je dočekao Haralda, tanašnog trinaestogodišnjaka odjevenog kao da je odrastao, na Lehrter Bahnhofu. Poželio je nećaku dobrodošlicu na norveškom. Odgovor je dobio na njemačkom i tako se nastavilo. Sve dok ga Harald stidljivo, ili možda nervozno, nije pitao ne bi li ga stric Oscar mogao naučiti pucati iz puške. Isprva je oklijevao. Gađanje je bilo njegova velika zanimacija prije rata i popriličan dio 23
| becca & janja
afričkoga života proveo je u lovu. No nakon kapitulacije nije ni pipnuo oružje. Oružje mu se sada pojavljivalo samo u noćnim morama na svahiliju. Ali sada se radilo o Haraldu, nevinom trinaestogodišnjaku i potpunom civilu. Naravno, mladiću, odgovorio je. Ali sve upute o gađanju odvijat će se na norveškom. I tako su otišli u najbolju berlinsku trgovinu oružjem i diskretno plativši u stranoj valuti pribavili si dvije puške Mauser, jednu kalibra 9,3, kakvu je koristio u Africi, drugu slabijega standardnog kalibra. U Berlinu nije nedostajalo streljana, najljepša je bila smještena uz Wannsee. Harald se pokazao kao vrlo poletan učenik koji lako uči i nikada nije imao ništa protiv obiteljskih nedjeljnih izleta na Wannsee, osobito otkada su nabavili novi automobil. Živjeli su ugodnim životom, veliko ludilo obitelji se nije ticalo. Barem ne na ikoji drugi način, osim što im je svakoga dana bogatstvo raslo. Koliko je hiperinflacija bila zla prema siromašnima, toliko je bila dobra prema bogatima. Nije se tu imalo što učiniti, bilo je to poput prirodna zakona. Izbor je bio jednostavan onome tko je izbora imao, pojedi ili budi pojeden. Pravilo koje je Afrikancu odgovaralo. Pogledao je na sat. Kasnio je, odmah mora krenuti prema uredu i više se ne može nadati da će izbjeći prosjake na ulazu. Bila je to neizdrživa situacija. Prvo je ondje bio samo jedan, u poručničkoj odori, istina, odlikovan Željeznim križem druge klase, ali ipak Željeznim križem. Bilo je to nemoguće ne vidjeti, samo se provući pokraj njega. Osobito jer je čovjek glasno salutirao »kapetanu Lauritzenu«. Izgubio je nogu, bio je obrijan i sjedio na pločniku nagnut prema zidu kuće sa štakom pored sebe. Takvih je moglo biti milijun, tko je mogao znati? Ali ovdje je sjedio upravo ovaj i salutirao. Nije imao što drugo učiniti, jasno, nego jednako odgovoriti. Da je i sâm bio odlikovan u ratu, vidjelo se prema oznakama koje je nosio na reveru. Christa ga je na to nagovorila i strogo poslovno uzevši, bila je u pravu, u poslovnom su okruženju ratna odlikovanja bila velika prednost, to se nije moglo poreći. Ali pred časnikom koji se ponizio toliko da prosi bila je to druga stvar. Jednonogi poručnik pojavio se na početku hiperinflacije. Oscar je tada još imao novčanica u lisnici i potražio je pola milijarde. Sljedećega dana bila su dvojica. Zatim osmorica, zatim omanja grupica. Toliko novčanica nije imao sa sobom, toliko nije imao nitko. Morao se probijati kroz njih kao da ih ne vidi, ljude koji su izgubili ruku, šaku, obje šake, nogu ili su, u najgorem slučaju, sjedili u malim sanducima s kotačima s dječjih kolica jer su izgubili obje noge, oni nagrđenih lica, oni koji su još bili izbezumljeni od ratnog šoka i za koje su se brinuli njihovi drugovi. Bilo je nemoguće ne vidjeti ih. Paralo je srce probijati se između njih. Bili su to njegovi drugovi iz borbe, razlika je bila jedino jesu li imali sreću ili nesreću. Organizirao je javnu kuhinju iza ugla, tako da ujutro može doći do ureda bez meteža. Pomoglo je, barem ispočetka. No sada su se vratili na ulaz. Automobilski promet počeo je rasti i vječni miris lignita pomiješao se s benzinskim parama novoga doba. Navodno je u Berlinu bilo 120 000 automobila, a u ovo jutarnje doba činilo se da je većina na putu prema Wilhelmstrasse. Kao i on sâm, osim što je on radije 24
| becca & janja
pješačio. Upravo tijekom tih šetnji obično bi sažeo predstojeće odluke za taj dan. Upravo toga dana uspjeh mu je bio slab jer je čitavo vrijeme gubio koncentraciju. Možda jer se bojao i jer je bio nesiguran je li na pravome putu. Čitavo obiteljsko bogatstvo bilo je u igri, to je istina kojoj se mora prisiliti pogledati u oči. Umjerena inflacija ne bi bila nepovoljna. Svi poslovni znanci iz Herrenkluba preko puta zgrade parlamenta ispočetka su bili oduševljeni. Dugovi će se regulirati na najpovoljniji način, išlo se na ruku izvozu. Ali uskoro je sve počelo propadati. Kada je dolar prema tečaju iznosio milijardu maraka, postao je oprezan. Kada je dolar koštao bilijune, Njemačka se raskolila. Unutar poduzećâ Lauritzenovih morali su plaće izračunavati sustavom koeficijenata i k tome ih isplaćivati jednom dnevno. Jednoga bi se dana stalni iznos plaće množio s 27 bilijuna, drugoga dana s dvostruko, a trećega dana sa 67 bilijuna. Zaposlenici unutar grupacije svi su jednako postupali. Kada bi dobili plaću, mobilizirali bi obitelj, uzeli tačke i transportne bicikle i krenuli u kupovinu svega, krumpira, dimljenog mesa, brašna. Bilo je kao da jašu konja u galopu. Onaj koji padne, koji ne pronađe neki novi način da se izvuče, uskoro bi se polomio i poginuo. Prvu je ideju dobio kada je čitao neki priprosti, skandalozni članak u Berliner Tageblattu. Radilo se o poštanskom inspektoru, nekoj vrsti nadređenoga poštara, kojemu je uspjelo utajiti 1117 dolara i nekoliko stotina francuskih franaka i zatim žurno kupiti dvije nekretnine, pritom je katom jedne raspolagala njegova ljubavnica. I ne samo da je lupež dobro živio od viška, velikodušno je darivao crkvu i pokupio svakojake blagoslove a, u najgorem slučaju, i oproštenje grijeha. Zaključci su se ubrzo sami nametnuli. Njegov brat Sverre došao je iz Engleske povijena repa, s nekoliko bezvrijednih smotanih platna pod jednom rukom, a pod drugom s debelim portfeljem, koji je sadržavao tisuću novčanica od pet funti. To je već onda bila znatna imovina. Koliko je potrošio otada nije bilo poznato, vjerojatno iznimno malo. Sverre je vodio odjel za reklamu unutar tvrtke i bio je jedan od najzaposlenijih crtača reklama u gradu – što je bilo zanimanje novoga vremena – te shodno tome, dobro plaćen. Sverre je, dakle, sve dok traje pakao inflacije, bio silno bogat. To je bila jedna stvar. Druga je bila očita mogućnost legalnog korištenja strane valute. Ono gunđalo od brata Lauritza u Stockholmu postalo je trgovac starim željezom na pola radnog vremena. Iz zatvorenih tvornica vlastite tvrtke staro se željezo slalo u Švedsku i plaćalo u dolarima. Lauritz se ispočetka žalio na to, smatrajući da u Norveškoj i Švedskoj vode pravu inženjersku tvrtku, prvenstveno usmjerenu na mostove i javne zgrade, a ne trgovinu otpadom. Urazumio se kada je uvidio što jačanje zakonski priskrbljenim dolarima znači za djelatnost u Njemačkoj. Nije se dalo ni izračunati jer bi se čovjeku zavrtjelo od silnih brojki. Na konkretnijem i opipljivijem planu, novčanice dolara promijenile su i obiteljski život. Nisu morali otpuštati poslugu, ona je dobro živjela od novčanice od pet dolara na mjesec. Kao i nadređeni činovnici u glavnome uredu od deset. No sada je predstojalo novo vrijeme. Političari su u tajnosti pripremali reformu valute sa zlatnim standardom. To je trebalo označiti kraj špekulacija, ali i kraj špekulativne ekonomije. 25
| becca & janja
Kao i strmoglav pad burze. Dakle, mora biti brz. I odvažan. Inače će obiteljska poduzeća nestati u vrtlogu preuzimanja u kojemu će najsnažniji uzeti sve. Slabost vlastita koncerna bila je u suviše raštrkanome vlasništvu, gotovo uvijek se temeljilo na manjinskim udjelima. Prema Lauritzu, koji je grupaciju Lauritzen svojevremeno podignuo na noge, pravilo je bilo da se ne drže sva jaja u jednoj košari. Zasigurno mudra stvar u svakome normalnom društvu. Ali Njemačka nije bila normalno društvo i uskoro će najveći smrskati sve one manje i srednje. S nekretninama je bilo drukčije. Trenutačno je fond nekretnina u Njemačkoj bio bezvrijedan, što će reći, bezvrjedniji od industrijskih resursa. U malenom prostoru između bezvrijednoga i još bezvrjednijega krila se velika mogućnost. Ako se pobrine za to da se unutar sljedećih tjedana riješe većine imovine u industriji i pretvore to u nekretnine unutar berlinske gradske jezgre, a zadrže samo dio izvorne jezgre djelatnosti, prvenstveno gradnju pruga – jasno, naizgled je to bio loše obavljen posao. Kratkoročno. No Njemačka će se podići, u to je i dalje bio uvjeren. Berlin će ponovno postati jedna od svjetskih prijestolnica. Vrijednost fonda nekretnina u središtu takvoga grada porast će stotinu puta. Prihodi od najma bili su umjereni, ali sigurni. Povrh toga, fond nekretnina nije se mogao opteretiti zajmovima jer su svi zajmovi i dugovi nestali u inflaciji. Ne bi smjelo biti greški. Napokon je razmišljao jasno i bistro. No toliko je bio usredotočen ili utonuo u misli, da nije primijetio da je stigao do ureda na Wilhelmstrasse sve dok se nije našao pred samim vratima. Na svoje iznenađenje, vidio je da prosjaka nema. Umjesto njih, pred vratima su stajala dva policajca u uniformi. »Dobro jutro, direktore Lauritzen!« pozdravio je stariji policajac. »Nije prikladno imati mnoštvo prosjaka ovdje u četvrti gdje su vlasti, pa smo ih rastjerali. Naredba s najviše instancije.« Oscar se naklonio kao da zahvaljuje vlasti na brizi o redu i doličnosti, brzo je prošao i dugim koracima krenuo stubištem na prvi kat, još snažnije ispunjen odlučnošću. Imao je samo par tjedana, možda ni toliko, da spasi što se spasiti dalo.
C HRISTA JE imala dvije krinke, to je bila jedna od prisilnih misli koje su joj se vraćale. Nikada nije bila odjevena, uvijek je bila preodjevena. Kada je, nenašminkana, radila za Rote Hilfe u siromašnoj četvrti Berlin Alexanderplatz, kosu bi pokrila čvrsto vezanom maramom i nosila bi jednostavnu ravnu pamučnu haljinu, strogo zakopčanu do grla, do ćudoredne male bijele kragne. Haljina je završavala na pola lista, na nogama je nosila crne glomazne čizme. Bila je preobučena u desničarsku vješticu. Kada je ukusno našminkana poluvisokim potpeticama lupkala Kurfürstendammom, na putu prema Romanisches Caféu, nosila je moderan kloš šešir sa šik malenim crvenim štitnikom koji je odgovarao kopčama na cipelama, u kratkoj krznenoj jakni i svilenoj suknji 26
| becca & janja
koja je dopirala do nemalo iznad koljena. Sada je bila preodjevena u židovsko-marksističku izdajnicu domovine, komunističku vješticu, ljubavnicu antigermanske židovske republike. Ili koja god bila druga psovka kojoj bi desničari i njihove novine već pribjegli. Išla se naći s najboljom prijateljicom Poulette i, suprotno svome običaju, kasnila je. U neko drugo vrijeme ne bi to bila propast svijeta, prijateljica bi jednostavno sjela za stol, naručila nešto i bez problema sama platila ako bi ostala na cjedilu. Ali ako Poulette slučajno nije imala barem par bilijuna u torbici, što je bilo malo vjerojatno, morala je, za svaki slučaj, pričekati vani dok Christa ne dođe, da ne bude problema s plaćanjem. Romanisches Café bio je vjerojatno jedno od zadnjih mjesta u Berlinu gdje bi si mogle priuštiti indiskreciju male neugodne scene da ne mogu platiti ni čašu vina. Svi koji su nešto značili od berlinskih novinara, umjetnika i književnika, i oni koji su željeli jednom nešto značiti, uvijek i stalno bili su ondje. Poulette, koja je bila politička novinarka u Berliner Tageblattu, zapravo se zvala Liza von Huhn, neki francuski dopisnici dali su joj taj nadimak »malena kokoš«, s obzirom na von Huhn. Nadimak se tako brzo primio da ga je sada i Christa upotrebljavala. Na sreću, stigle su istovremeno u café, zagrlile se i poljubile u obraz te jedna drugoj upadajući u riječ, rekle da se stvarno prerijetko nalaze. Jesen je bila neuobičajeno blaga nakon prvih razdoblja naglog zahlađenja, što se nazivalo babljim ljetom, i terase lokala i dalje su bile otvorene. Dobile su stol uz ogradu prema ulici, mjesto s kojega im ništa nije moglo promaknuti. Christa je ljubazno preuzela inicijativu i brzo naručila kanapee s lososovim kavijarom i pola boce šampanjca, dok je u istom dahu objašnjavala da mora malo misliti na figuru, jer se sve što stavi pod zub počelo puno više primati nego kada su bile dvadesetogodišnjakinje. »Pod zub?« pitala je Poulette zbunjeno podignuvši obrve. Izraz lica komično je pojačan jer su njezine prirodne obrve bile brižno počupane i zamijenjene tankim iscrtanim linijama. »Joj, oprosti na izboru riječi. To je na svoj način interna šala, >prvo pod zub, a onda moral< kaže Oscar kada raspravljamo o otpuštanjima i radničkim plaćama, možeš si misliti.« »Ali prema onome što sam čula, zapravo, pisalo je u našim novinama, prešli ste iz kapitalističkih tlačitelja u kraljeve nekretnina.« »Ovo baš nije bilo lijepo.« »Novinarka sam, k tome Berlinčanka. Ali ako je pisalo u našim novinama, mora biti istina?« »Kako god, istina je da sada imamo, bolje rečeno, Oscar ima, osam tisuća manje zaposlenih i to je donekle moja zasluga. Ili moja krivnja, ovisno o tome kako bude išlo. Izlajala sam se, a točno kakvu je to težinu imalo, jasno, ne mogu znati. Oscar nije neosjetljiv čovjek, to mu se mora priznati. Smatrao je da je počelo biti neizdrživo, svi ti štrajkovi i protesti kada je vlada ukinula osmosatno radno vrijeme. Pozvati vojsku ili policiju, to nije htio. Niti financijski propasti. Bit će, naravno, i gore.« Prekinula su ih dvojica konobara koji su izišli i, uz pomalo pretjerane geste, servirali im lososov kavijar i šampanjac. Doista će biti gore, priznala je Poulette zamišljeno dok su u tišini uživale u prvim 27
| becca & janja
zalogajima. Jedini izlaz za Njemačku, sada kada će inflacije uskoro nestati, bila su rezanja svih socijalnih i davanja za nezaposlenost. I smanjenja poreza za industriju. Štednjom će se izvući iz krize. Prema desnoj većini. Socijaldemokrati su, naprotiv, željeli povisiti iznose naknada i platiti ih povećanim porezima za bogate. Uobičajena suprotnost. Socijaldemokrati će izgubiti, vjerojatno će biti prisiljeni napustiti vladu zbog toga. Dakle, nastat će još gori pakao, ovoga puta s pravim novcem. Christa je zaključila da je to upravo ono što je Oscar predvidio još prije nekoliko tjedana. Kako li je mogao gledati toliko unaprijed, onako »nepolitičan« kakav je već bio. Christi je uvijek bilo teško pouzdati se u njegovu političku procjenu i zbog toga se sada malo stidjela. Jer Poulette je bila jedna od najbolje informiranih političkih novinara u Berlinu, ono što bi ona rekla gotovo je uvijek bilo istina. Vjerojatno su si zato odgovarale, obje su voljele raspravljati o politici, Poulette je imala saznanja o onome što se dogodilo i imalo dogoditi, Christa je preuzimala na sebe političku analizu. Da je koja od njih bila muško, odavno bi se bile vjenčale. Doduše, nijedna nije bila lezbijka, nisu ni pokušale. »Kako ti ide s radom u Rote Hilfe?« pitala je Poulette kada se njihova politička rasprava počela vrtjeti u krug. »Hvala na pitanju, sada ne mogu namoliti novac od Oscara kada novca nema. Tako da radim puno radno vrijeme na informiranju o spolnosti.« »O spolnosti? Zar se radnička klasa ne zna kresati?« »Ne pravi se blesava. Ali zapravo imaš pravo. Iscrpljeni muškarci po potleušicama uđu, ejakuliraju i zaspu. To je najosjetljivija strana priče. Ali radničke žene imaju jednaka spolna prava kao mi, to je demokratsko pitanje. Ženski orgazam je demokratsko pitanje i jednom se, eto, ne radi samo o ekonomskoj nejednakosti, nego zapravo i o svojevrsnome političkom odgoju. Jasno, ograničavanje broja djece je jednostavnija stvar, jednostavno rečeno, navesti one koji već imaju djecu da koriste gumicu.« »I time se baviš? Sasvim ozbiljno?« »Da, sasvim ozbiljno.« »Zapravo mi imponiraš, Christa. Stvarno. No nije li to... kako da kažem? Nije li vrlo nezgodno održavati predavanja, pretpostavljam da to tako funkcionira... o snošaju? Usput, jesu li istovremeno prisutni i muškarci i žene?« »Ne, to vjerojatno ne bi prošlo. Doktor Döblin govori muškarcima, ja ženama. Razmatrali smo naknadno održavanje zajedničkih predavanja, ali još ništa nije definitivno.« Poulette je bila dirnuta, a Christa se nije mogla sjetiti da ju je dotad vidjela takvu. Zasigurno nije bila žena kojoj bi nedostajalo berliner Schnauzea, biti brz na jeziku i vrlo izravan. Ali sada je zanijemjela i posvetila se čeprkanju po posljednjim crvenim zrncima ikre, koje je uzimala jedno po jedno, a zatim podignula čašu šampanjca. »Nazdravimo junakinji radničke klase, doista to mislim!« rekla je. Nazdravile su. Christa nije ništa rekla. »Inače, kako je živjeti u hotelu Esplanade, jesi li zadovoljna uslugom?« pitala je Poulette gotovo provokativnim tonom glasa koji je značio promjenu teme razgovora. »Hvala na pitanju, pa znaš i sama. Tamo smo, u Vrtu palmi, po prvi put plesale charleston. Dobrodošla si na popodnevni plesnjak sutra, ako želiš.« 28
| becca & janja
»Hvala. Ali je li vam udobno? Preseljenje iz Wilhelmstrasse činilo se zbrzano. Što se dogodilo?« »Smješteni smo u carski apartman, tri spavaće sobe s kupaonicom, dnevnim boravkom, sobom za sastanke, dvije radne sobe sa zidovima u svilenom brokatu, možeš si zamisliti. Posluga stanuje na istom katu. Vlada plaća, tako da nije problem. Uostalom, naša nova kuća na Tiergartenstrasse uskoro će biti uređena. Hotel Esplanade Oscaru izvrsno odgovara, treba samo malo propješačiti niz Bellevue, preko malog trga i zatim je u Tiergartenu. Uvijek započinje dan, prije nego što mi ostali ustanemo, sjedenjem u parku. Ondje je neka klupa na koju se uvijek vraća. Već sada mu je bliže nego s Wilhelmove, a bit će još bolje nakon što uselimo na Tiergartenovu, tako da je sve u redu.« »Stvarno, zvuči baš izvrsno. Ali zašto napustiti tako dobru adresu među političkim moćnicima na Wilhelmovoj? Nema li to izvrsnu – kako se kaže? – izvrsnu reklamnu vrijednost za industrijsku tvrtku, ili hajde, kraljeve nekretnina, imati ured baš ondje?« »To je i Oscar rekao, nije ju želio prodati. U demokratskom društvu nema razloga povinovati se pred političkom moći, rekao je.« »Ali?« »Ali objasnila sam mu koje su prednosti toga. Primjerice, izvrsni kontakti s odjelom za trgovinu, koji je preuzeo našu kuću. Političke veze su uvijek korisne. Kod kuće se ja brinem za diplomaciju, a Sverre se brine za odijevanje. Inače bi Oscar hodao naokolo odjeven u kaki uniformu, po mogućnosti neobrijan, i nikada ne bi pozivao velike zvjerke na večere.« »Gdje mogu imati baronesu za stolom.« »Barem nekadašnju baronesu koja zna voditi razgovor i hvaliti svog muškarca. To je diplomacija.« »Znaš, ponekad govoriš kao da je Oscar dijete.« »Zato što ponekad i jest dijete, barem je nevin poput djeteta.« »Ali, voliš li ga?« »U pravom buržujskom smislu, da, apsolutno.« »A u socijalističkom smislu?« »U socijalističkom se smislu živi u promiskuitetu. Pokušala sam to na nekoliko godina i ne mogu reći da ponovno žudim za tim. Drugovi zahtijevaju solidarnost u valjanju po plahtama. Trenutačno su, tako sam čula, moderni i igraju na psihologiju. Onaj koji se ne isprsi, pati od >inhibicija< i tako blebeću o >inhibicijama< uzduž i poprijeko, naprijed-natrag, sve dok ne popustiš od puste iscrpljenosti. Za to si vjerojatno i ti čula?« Poulettein visok, malo preprodoran smijeh bio je dovoljan. Da, očito je čula za to. Možda se i naslušala o tome. »Ali što si vidjela u njemu kada ste se upoznali?« nastavila je Poulette smiono, možda zavedena Christinom nimalo stidljivom iskrenošću u pitanjima u kojima je većina, čak i sada, u moderno vrijeme, običavala biti suzdržljiva, čak sputana. Christa je razmišljala toliko dugo da je Poulette imala vremena požaliti što je pitala. No nije mogla povući rečeno. »Nekoliko sam godina živjela revoluciju«, počela je Christa promišljeno i ponovno utihnula. 29
| becca & janja
Poulette je osjećala neugodnu slutnju o nečemu bolnome i još više požalila put na koji je lakoumno navela razgovor. Christa je duboko uzdahnula i ispričala priču u jednom dahu, ne dvojeći, ne zapinjući u govoru, kao da je sve sažimala za sebe, više nego za svoju najbolju prijateljicu. Pobjegla je od kuće u dobi od sedamnaest godina u velikom stilu, klasična otmica s prerušavanjem i lukavim planovima. Povrh svega, bilo je to usred regate u Kielu, tako da je skandal bio grandiozan. Đavao zavodnik u toj priči bio je umjetnik boljševik koji ju je uvjerio da je genij koji će stopiti slikarstvo i socijalizam i k tome, snagom svojega političkog uvjerenja, u potpunosti ravnopravnoga muškarca koji poštuje svoje ženske drugove jednako koliko muške. Drug Künstler, tako je sam sebe zvao, nema sumnje, bio je u krivu po svim navedenim točkama. Ali nije greška bila u socijalizmu, nego u drugu Künstleru i njemu sličnima. Solidarnost koja je u tom pokretu postojala, što se žena tiče, vrijedila je samo za druge žene. Trebala se povući mnogo prije, ali nije se imala čemu vratiti. Razumljivo, otac je se bombastično »odrekao«. Vjerojatno najviše zbog blamaže koju mu je kćer priredila skandalom usred Kielske regate. Kako bilo. To što je drug Künstler poginuo za pokušaja revolucije 1919. nije bio gubitak ni za socijalizam ni za nju samu. Puno je gore bilo što je završila u zatvoru i vrlo je vjerojatno mogla tamo skončati. Prijateljica Ingeborg pomogla joj je da iziđe iz zatvora i opskrbila je što novom odjećom, što dokumentima, zahvaljujući kojima je jednostavno preuzela svoj pravi identitet, životno osiguranje od silnih gerilskih skupina desnice, koje su proganjale boljševike po ulicama i strijeljali sve kojih bi se dočepali. Jednoga proljetnog dana 1919., mora da je bio početak travnja, sjedila je s Ingeborg na klupi na Unter den Linden i razgovarala o abortusima koje je imala dok je bila s boljševicima. Bila je zabrinuta da nikada neće moći imati djece. Ingeborg je procijenila da joj je prognoza dobra, pod uvjetom da to bude u skorijoj budućnosti, »najbolje da budućeg oca svoje djece upoznaš već danas«, kako se našalila. Upravo to se dogodilo. Trebale su se naći s Lauritzom i njihovom djecom na Pariser Platzu, gdje se održavala neka parada s junacima afričkoga korpusa koji su se vratili. Iznenada im je u susret došao Lauritzov brat Oscar. Izboran, omršavio od neimaštine, s velikim ožiljkom na jednom obrazu, Željeznim križevima u svim zamislivim verzijama, junak koji definitivno nije bio Prus. Namjesto toga, vidjela je muškarca određene unutarnje veličine i milih očiju. Christa je utihnula kao da je priča time završavala, ili barem kao da je nastavak bio jasan sâm po sebi. Poulette je bila vidljivo ganuta. »Znači, ljubav na prvi pogled!« kliknula je. »To je tako banalan izraz. Ali... da, tako nekako.« »Kako krasna priča! Znači, tako je bilo! Zapravo nikada nisam saznala tvoju pozadinsku priču, ali ovo je kao u kinu. I zatim su živjeli sretno dok ih smrt ne rastavi?« »To nikad ne znaš. No ne mogu si zamisliti ništa drugo, imamo troje djece koju volim više nego što sam ikada mogla zamisliti. Među drugovima je takva ljubav bila malograđanska 30
| becca & janja
romantična iluzija, znaš već. U svakom slučaju, ne mogu si zamisliti da živim s ikim drugim. Da vodim ljubav, naravno. Ali ne da živim, po mogućnosti dok nas smrt ne rastavi, ako baš hoćeš.« Christa je pogledala na sat i pravila se kako je primijetila da kasni. Nije željela nastaviti taj razgovor, slegnula je ramenima ispričavajući se, pozvala jednoga od konobara, diskretno mu u ruku spustila dvije norveške krune i ustala. Poljubile su se na rastanku, Christa u glumljenoj žurbi. Zaputila se niz Kurfürstendamm ne osvrćući se. Kada je bila sigurna da je izvan prijateljičina vidokruga, usporila je korak. Nedavno pristigle norveške dadilje brinule su se o djeci, Harald je bio u školi, nije imala ništa osobito za raditi prije večere. Potisnula je poriv da se zaputi u Tiergarten i pronađe klupu, možda čak njegovu klupu, kamo bi sjela i promislila o onome što je ispričala Poulette. Toliko je toga nedostajalo, toliko toga što se nije dalo samo tako objasniti. Bilo je točno da je Oscar ostavio golem i impresivan prvi dojam. Njemačka je bila pobijeđena nacija, ali afrički korpus se, unatoč izoliranosti i deseterostrukoj nadjačanosti, nikada nije dao pobijediti. Tek kada su izdajice socijaldemokrati, koji su zapravo bili krivi za rat, zabili nož vojsci u leđa, Njemačka je kapitulirala. A eno Oscara gdje stoji, doslovno ispod Brandenburških vrata. Izmučen, ali neslomljen, odlikovan onako kako je inače pristajalo generalima, iako je bio tek kapetan. Sav njegov imetak u Africi, naravno, bio je znatan, pokrali su Englezi. Imao je razloga vjerovati da je doveden na prosjački štap. Svejedno je bio tako dostojanstven. Naravno da to nije bila ljubav na prvi pogled. Ako se tako što uopće događa igdje osim na filmskom platnu, u tom slučaju je to samo za idiote, kao da su izgled, novac i površina sve. No kasnije za večerom nešto se dogodilo. Obitelj Lauritzen ponovno se ujedinila i bilo je to više slavlje nego večera. Jer, kao po Gospodinovu čudu, kako je vjernik Lauritz rekao, nakon samo dvadeset minuta šetnje s Pariser Platza naletjeli su na trećega brata, Sverrea, koji je bio pun novca. Završilo je čitavom večeri u Kempinskome, s rijekama šampanjca. Svakih sat i pol nekome bi u društvu izletjela neka vjerojatno vrlo nevina šala o crncima. Tada je Oscar pokazao nešto što joj je imponiralo znatno više nego njegova vojna odlikovanja. Oscar nipošto nije mrzio druge rase. Nipošto. S velikom je ozbiljnošću opisao, ukratko, ali zapravo uz svojevrstan vojni autoritet, kako su njemački crni vojnici bili stvarni junaci afričkoga rata. I kako će njegov crni poručnik, zaboravila mu je ime, zauvijek biti jedan od njegovih najbližih prijatelja u životu. Ta je priča, naravno, ubila sve šale o drugim rasama u Oscarovoj prisutnosti, ne samo za vrijeme te večere, nego zauvijek. Bit će da je tada shvatila kako bi ga mogla voljeti. No to nije rekla Poulette. Ne zato što bi uništila dobru priču, ovakva nijansirana verzija bila je možda još bolja za progresivnu novinarku. Nego jer nikada dotad nije uspjela uobličiti tu priču tako jednostavno, čak ni za sebe samu. Kada je ušla u Bellevuestrasse, i nije joj preostalo mnogo do hotela, pločnik je bio blokiran jednim od mnogih improviziranih uličnih sajmova koje je policija redovito i revno čistila iz 31
| becca & janja
finijih gradskih četvrti. Ali, nije li baš na takvom području jadna osiromašena srednja klasa mogla pronaći kupce? Prodavali su odjeću, zidne satove, pojedinačne komade antikna pokućstva, cipele, porculan, srebrni jedaći pribor, slike, šivaće strojeve, sve što se moglo pretvoriti u hranu. Stidjeli su se i jedva su se usudili pogledati je dok se približavala, iako je posve sigurno izgledala kao netko tko ima novca, netko tko se ne bi libio iskoristiti svoju premoć i kupiti naslijeđenu srebrninu što se prodavala u bescjenje. A pred tom očiglednošću stidjela se i Christa, situacija je bila za čovjeka neizdrživa, kamo li nedostojna. Povrh toga, nije bilo pristojnoga izlaza iz neugodne situacije. Nije mogla dignuti nos, ubrzati korak i proći praveći se da ne vidi te osiromašene žene pravnika, činovnika, bankarskih pisara, poštanskih činovnika, trgovaca voćem i njima sličnih, onih koji su uvijek glasali za desnicu i koji nikada nisu mogli zamisliti da će jednoga dana biti proleteri, a sada su bili. Nije se ni mogla prikazati prijateljski raspoloženom, pogledati ih u oči i nešto reći. Tada bi pomislili da im se želi smilovati. Nije mogla stati i kupiti nešto po poštenoj cijeni, primjerice, vidjela je jednu dobro sašivenu kapu od rakunova krzna i nešto što je izgledalo kao Goetheova sabrana djela u kožnom uvezu. Sverre je jednom pokušao, kada je primijetio djelo koje bi izvan Njemačke bilo vrijedilo stotinu engleskih funti, ali koje se usred berlinske stvarnosti prodavalo za dvije funte. Kupio je sliku od teško promrzla starca koji je drhtećih ruku primio pedeset funti i jedva je vjerovao svojim očima. Sverre se požurio dalje sa slikom pod rukom, ah nije daleko stigao, a već je čuo i shvatio što se dogodilo. Starca, vjerojatno Židova, opljačkah su i nasmrt pretukli. Situacija je bila bespomoćno neizdrživa i morala je stisnuti zube, gledati u pod i samo brzo proći pored njih. Očajnički se pokušavajući prisiliti misliti na nešto drugo, pokušala se sjetiti imena umjetnika iz Sverreove priče. Počinjalo je na B, živahna slika klizača u srednjovjekovnu selu, ili možda gradu. Srednja klasa nikada neće oprostiti republici, nikada neće izvući prave političke zaključke iz svoje bijede, nego će se baciti u naručje desnici. To je bilo najtužnije. Osjećala je vrućinu i kako joj se obrazi crvene, kada je ušla u lobi sa stupovima u hotelu Esplanade i, po navici, izvadila težak mjedeni ključ. Dali su napraviti dodatna tri za brojne članove obitelji i poslugu, koja je trebala ulaziti u carski apartman i izlaziti iz njega. Veliko četverokutno dizalo s brušenim staklom polako se škripeći uspinjalo prema trećem katu. Otvorila je ulazna vrata i odmah je čula veseli dječji smijeh i jezik koji nije razumjela, a kada je ušla u sobu za igru, našla je dvije mlade Norvežanke na leđima na podu, svaka je na ispruženim rukama držala jednog dječačića u zraku. Dječaci su se ludo zabavljali, raširili su ruke kao krila i pokušavali brundati kao avioni, iako su se gušili od smijeha. Kada su je dadilje ugledale u sobi, prestrašeno su spustile blizance na perzijski sag i žustro ustale, pocrvenjela lica, i ispričavajući se naklonile, kao da su učinile nešto nepristojno ili barem neprikladno. Dječaci su potrčali zagrliti mamu. Na nerazumljivom njemačkom, jedna od dadilja se ispričala. Christa je vedro odmahnula i objasnila da je igrati se aviona očito bilo vrlo zabavno i, uostalom, posve bezopasno u usporedbi s onim Märklinovim vlakom. 32
| becca & janja
Dadilje su stajale pognutih glava i činilo se da ne razumiju. Pokušala je rečeno ponoviti šaradom, ukazujući na opasnosti električnih tračnica koje su direktno povezane s utičnicom u zidu i onoga što se može dogoditi kada trogodišnjak stavi punašnu ručicu na tračnice. Shvatile su i potvrdno kimnule. Bio je to Oscarov ekstravagantni, ali po život opasni rođendanski poklon sinovima, ni manje ni više, nego električni vlak. Čak donekle gore od Sverreove ideje da im daruje engleski Meccano, trebalo je biti inženjer da bi ga se shvatilo. Helene Solveig se igrala s vlastitom dadiljom u susjednoj sobi, po svoj prilici s nečim vrlo nemuževnim i bezopasnim, vezanim uz lutke. »Gospon je doma«, reče jedna od dadilja. »Mislite reći da je direktor Lauritzen kod kuće?« pitala je zatim polako, jasne dikcije. Namjera nije bila samo da djeca po danu govore norveški, nego i da ove mlade žene sa zapada Norveške nauče njemački. Obje su žustro kimnule i pokazale u smjeru velike sobe za druženje. Bilo je to pomalo neobično, Oscar obično nikada nije ovako rano dolazio kući. Ušla je i našla ga ležerno odjevenog u najvišoj fotelji s naslaganim mnoštvom dokumenata pored sebe te nešto manjom gomilom u krilu. Brkovi su mu se prošarali sijedima, primijetila je, trebalo bi ih malo podrezati. Jednako je bio iznenađen kada ju je vidio, kao ona kada je saznala da je kod kuće, ako se hotel moglo tako nazvati. »Ne samo da si lijepa žena, Christa, nego i znaš doći u savršenom trenutku, baš kao u kazališnom komadu. Baš sam jako dobro raspoložen. Završio sam, sjedni! Želiš li čašu šampanjca?« »Ne hvala, trenutačno ne bih«, odgovorila je, dogurala nešto manji naslonjač bliže njemu i sjela. »S čime si završio?« »S promjenom. Obiteljska poduzeća više nemaju obaveza prema njemačkoj industriji, imamo željezničku tvrtku, ali ta radi s podizvođačima. Zatim imamo reklamnu agenciju, nju sam zadržao djelomično radi Sverrea, djelomično jer se ona čak i u trenutačnoj situaciji održava sama uz minimum zaposlenih. Sve ostalo su nekretnine u Berlinu i, ako te smijem iznenaditi... u Dresdenu!« »U Dresdenu? Berlin mogu razumjeti, ali Dresden?« »Zapravo mi je tvoj otac pružio informacije o tome.« »Moj otac, što moj otac zna o poslovanju?« »Ne mnogo, istina. Ali po prirodi stvari, ima jako dobre kontakte, a jedan od njegovih prijatelja dolje bio je u poteškoćama i želio je prodati... pa, ne baš beznačajan dio gradske jezgre u Dresdenu, ali diskretno. Jesi li sigurna da ne želiš bar malo šampanjca?« »Pa, ovaj, možda jednu čašu.« Odmah je ustao, otišao do telefona i izdao narudžbu. Vidjela je da mu je lakše, kretnje mu više nisu bile toliko teške, činilo se da ga ne bole stare ozljede. Nije bio ni blijed i upalih očiju kakav je bio u posljednje vrijeme. Posluzi je trebalo manje od tri minute da stigne sa šampanjcem, servira ga i povuče se. Pri prvome gutljaju, zabacio je glavu i duboko uzdahnuo, ustvrdivši da je sada kocka bačena. Preostalo je vidjeti je li dobro špekulirao. Naglasio je tu riječ ironično pretjerujući, 33
| becca & janja
bila je to jedna od riječi koje je mrzila i najčešće to ponavljala. Ono što će se sada dogoditi u Njemačkoj, unutar nekoliko dana, ponovno pod uvjetom da je dobro špekulirao, prvo je golemi pad burze koji će odvesti u propast sve burzovne špekulante i sve koji nisu među najvećima. Najveći će preuzeti moć i u toj borbi poduzeća Lauritzenovih ne bi bila ni približno dovoljno jaka da se nađu među pobjednicima. Ali pred simbom cheeta mora biti brz da preživi. I prije je čula njegove afričke metafore, razumjela je otprilike samo pola od onoga što je htio reći, ali ovoga mu puta nije željela prekidati tok misli detaljnim pitanjima. U svakom slučaju, sada je njemačka industrija na svoj način bila nacionalizirana, otprilike onako kako je ona oduvijek predviđala. Iako uz ružnu razliku da je sve vlasništvo bilo u rukama privatnika. Uskoro će cijene dionica ponovno porasti, ali ne i cijene nekretnina. Tada će možda izgledati kao da je napravio loš posao. Ali kada Njemačka ponovno ustane, gradska jezgra u Berlinu, u biti i u Dresdenu, dostignut će silnu vrijednost. I nedodirljivu vrijednost. Lauritz će biti ljut i razočaran kada ostane bez svojih aviona i automobila, jasno. Ali dugoročno gledano, sve će doći na svoje. »Čuj, nije baš loše smišljeno za nekoga tko je apolitičan?« završio je retoričkim pitanjem. Prvo se zbunila njegovom iznenadnom promjenom teme, s posla na sebe. »Ti nipošto nisi apolitičan, dragi«, reče pruživši čašu da joj se ponovno natoči. »Sve je u životu politika, čak i naša spolnost.« »To za mene ne vrijedi. Osobito ne za moju spolnost, to je privatna stvar.« Preokrenula je očima kao da, kao i inače, odustaje od beznadne rasprave i nastavila pijuckati šampanjac. No zatim se predomislila. »Ti si kao noj«, reče mu primjetno zadovoljno što jednom može povući afričku poveznicu. »Živiš u politički najpromjenjivije doba njemačke povijesti, sve velike odluke koje donosiš u ime svojih tvrtki iznimno su politički utemeljene. Ali ti samo guraš glavu u pijesak.« »To nije točno«, reče on. »Mislim na to o noju koji gura glavu u pijesak da ne vidi opasnost. Da to doista radi, više ne bi bilo nojeva. Baš suprotno, nojevi su vrlo oprezni, dobro vide i pouzdaju se u brz bijeg u slučaju opasnosti. Samo na taj način mogu biti noj, bježim od svih vrsta politike.« Izgledao je zadovoljno jer je uspio preokrenuti njezin argument, ljutilo ju je to. Obično je gubio u svim takvim raspravama, jer za nju je doista sve bila politika. Čak i dječje igračke, u krajnjoj liniji. Ali, jasno, nije tako lako popuštala kada bi se pokrenula stara tema, kamen spoticanja, niti je on to očekivao. »Smijem li ti postaviti nekoliko jednostavnih pitanja, na koja smiješ odgovoriti samo s da ili ne?« pitala je. »Da, naravno.« »Jesi li za republiku?« »Da.« 34
| becca & janja
»Dakle, protivnik si ideje o ponovnom uspostavljanju carstva?« »Da.« »Jesi li za opće i žensko pravo glasa?« »Da!« »Jesi li za osmosatno radno vrijeme?« »Da, zapravo. Ili novčanu naknadu za prekovremeni rad.« »Jesi li za slobodne sindikate?« »To je zamršenije pitanje, teško je odgovoriti s da ili ne. Sindikati imaju izuzetnu sposobnost stvoriti probleme u proizvodnji i to nas sve skupo košta.« Dobro je znao s čime će ga sada napasti. Njihovo je vjenčanje kasnilo jer su svi vlakovi prema Dresdenu bili otkazani. Ne samo prema Dresdenu, nego svi vlakovi, sve. Njemačka je stala zbog generalnog štrajka. »Kappov puč«, rekla je kao da više od toga nije trebalo reći. Kimnuo je i podignuo dlanove pokazujući da se predaje. Kada je vojska s nekoliko desničarskih nasilnika preuzela vladin ured i objasnila da je prezrena demokracija ukinuta, zakonita vlada brže-bolje je pobjegla. Reichswehr nije prstom mrdnuo. Toga je puta generalni štrajk spasio republiku, to je bila neizbježna istina. »Politički, ti si negdje u socijaldemokratskom centru«, konstatirala je, jednom ne pokazujući gnušanje prema riječi socijaldemokracija. Isplati se ne protiviti se, znao je to. Da te Christa proglasi socijaldemokratom, to teško da je bila pohvala. Više od svega u politici, Christa je prezirala socijaldemokrate, to je znao. Iako se to moglo činiti začudnim – ne bi li nacionalistička desnica trebala biti najgora? – ta je tema bila previše osjetljiva, a on sâm previše politički neupućen za takvu raspravu. »Mogu barem dobiti etiketu nečega u centru, kao Deutsche Demokratische Partei, u svakom slučaju, slažem se s mnogo toga što piše u Berliner Tageblattu«, pokušao se šalom izvući iz škripca. »Ha! Priznaješ!« trijumfalno je povikala. »Što to priznajem?« »Da si političko biće kao i svi ostali.« Demonstrativno je uzdahnuo i odmahnuo rukama. Sve što je mogao reći u svoju obranu, već je rekao. Bio je čovjek prakse, ne političke teorije. Pokušao je upravljati onime što mu je Lauritz povjerio, bio je jednostavan poslovni čovjek, ono što je naučio o poslovanju, naučio je od prijatelja Karimjee Jiwanjeea u Dar es Salaamu i na Zanzibaru, gdje je sve trebalo biti pošteno, nekomplicirano i, po mogućnosti, što je iskrenije moguće da bi funkcioniralo. Njegova briga prvenstveno se odnosila na djecu, suprugu i ostatak obitelji, još više sada u vrlo teškim vremenima. Što se još moglo tražiti od jednog čovjeka? Na sve bi to ona imala odgovor. A na kraju bi on rekao svoje uobičajeno, prvo pod zub, a onda moral. Čekala je. Odlučio se na posljednji pokušaj izvlačenja iz uvijek jednako neugodna položaja. »U svakom slučaju, stvar sada stoji tako da su se preduvjeti našega života promijenili iz temelja«, počeo je pomalo svečano. »Nismo više poslodavci, izrabljivači, kapitalisti, i izbjeći 35
| becca & janja
ćemo sve nesuglasice sa zajapurenim sindikatima...« »Umjesto toga smo kraljevi nekretnina.« »Molim? U redu, ali izbjeći ćemo nesuglasice sa sindikatima.« »Bit će udrugâ najmoprimaca, budi siguran u to.« »Da, ali o tom potom. Mislio sam da bismo sada, budući da nismo izišli nekoliko tjedana, mogli proslaviti ovu promjenu. Onako, za pravo. Horcher, Petzer, Kempinski, Adlon, Ciros s >crnačko-židovskim jazzom<, ili onaj klub na krovu hotela Eden?« »Nikad hotel Eden, to znaš!« »Ne, oprosti. Nisam razmišljao. Ali neko od ovih drugih mjesta? Možda bismo mogli pozvati još koga od prijatelja? Ili bi radije da smo samo ti i ja?« Brzo je popustila, željela je izići, ali radije bi da su sami. Najradije bi išla na neko narodskije mjesto, radije nego u neki od najotmjenijih berlinskih restorana, gdje bi se kretali među špekulantima skorojevićima. Čak je žudila za nečim vulgarnijim, uz smijeh i vrisku, umjesto mirnog lupkanja po glasoviru, primjerice da odu u Haus Vaterland, po mogućnosti tamo gdje svaki sat imaju umjetnu oluju i kišu, u Rheinland Weinterrasse. U tom slučaju neće se trebati ni posebno oblačiti. Ustala je iz naslonjača, prišla mu, obgrlila ga i šapnula mu da, iako je noj, za nju je lav. Je li lav cheeta? »Simba«, ispravio ju je, povukao k sebi u krilo i iznenadio je dugim poljupcem koji je brzo postao strastven. Nekoliko tjedana nisu imali vremena jedno za drugo, dok se sve do dugo u noć mukotrpno trudio »spasiti što se spasiti dalo« – ili izgubiti sve. Samo je budućnost mogla pokazati što od toga. Ali sada je njihova žudnja nadvladala brigu zbog ekonomije, politike i budućnosti. Lako ju je podignuo, i dalje je bio mnogo snažniji nego što je izgledao, i kao da je dijete odnio je u spavaću sobu pri dnu carskoga apartmana.
S VERRE NIKADA nije ostajao kod kuće nakon večere i nakon što bi pao mrak, ni prije u svome stanu u Friedrichovoj, ni sada u novoj kući u Tiergartenstrasse 27B. Prezao je pred samoćom jer tada bi ga tako lako obuzeli tuga i osjećaj nedostajanja. Ako bi bio sam kod kuće, u tišini, Albiejevo bi lice počelo lebdjeti prostorijom. Nikada nije prebolio Albiejevu smrt i nikada niti neće, sada, nakon pet godina, bio je siguran u to. Niti nikada neće voljeti kojega drugog muškarca. Sve donedavno, mislio je da nikada neće moći imati seksualnih kontakata s drugim muškarcem – poradi sebe samoga formulirao je to takvim kliničkim rječnikom, štitio je svakodnevnije riječi, kako one vulgarne, tako i romantičnije. No berlinsku bi noć obavio poput ogrtača oko svoje tuge i usamljenosti. I vani je većinom bio sam, ali uvijek okružen ljudima, koji su bili pravo životno kazalište, histerično veseli dok su slavili, pijano uplakani tako da bi im crna šminka tekla niz lice, podbuhle karikature crvene u licu, kao da ih je nacrtao George Grosz, jedan od malobrojnih bliskih mu 36
| becca & janja
prijatelja, opijeni, razjareni, puni života u očajničkoj bujici osjećaja i raspoloženja u svemu, od svečano lijepoga – dvije vitke pripadnice više klase koje su plesale charleston mogle su biti takav prizor – do tragično vulgarnoga, poput pretučene i prevarene stare kurve, upravo izbačene na ulicu. Sve to postojalo je ondje vani, u berlinskoj noći. Sistematično, gotovo kompulzivno, kako se to sada nazivalo, izmjenjivao je ono što se nazivalo visokim i niskim. Jednako tako mijenjao je garderobu, ovisno o tome je li tražio jedno ili drugo, svaka je noć obećavala avanturu, sve je bilo moguće. Tri večeri za redom započeo je, barem to, tradicionalnom kulturom, otišao je u Deutsches Theater i pogledao predstavu »Bubnjevi u noći« novoga i nepoznatog dramatičara koji se zvao Brecht, sljedeće večeri u Lessing-Theater pogledati »Kraljicu Kristinu« Šveđanina Strindberga, a treće večeri na spektakl u Trianon-Theater koji se zvao »Lissi – die Kokotte«, i koji je imao dobnu granicu od osamnaest godina i bio je tako besramno loš i idiotski pun predrasuda, da je funkcionirao kao satira svoje vrste, doduše, nenamjerna. Oscaru i Christi je preporučio »Bubnjeve u noći«, ni na koji im način ne dajući na znanje da je predstava donekle o njima. Muškarac, za kojega su svi mislili da je poginuo početkom rata, vraća se kući. Njegova supruga, koja je mislila da je udovica, utjehu je našla u drugom muškarcu. Prvi konflikt. Nakon što se nekadašnji supružnici pomire, ona se želi pridružiti revoluciji, što će reći, komunističkoj revoluciji. Konflikt broj dva. Muškarac kaže da se nagledao ubijanja. Sada je, poput Thomasa Manna, »apolitičan čovjek«. Uzbudljivo pitanje nije bilo hoće li se Oscar i Christa prepoznati u konfliktu broj dva, jer to se gotovo podrazumijevalo, nego kako će proći kasnija rasprava u kavani ili restoranu. Oscar je, jasno, znao sve o ratu, borio se četiri godine i, kako se moglo pretpostaviti sudeći po odličjima i svemu što je kružilo o njemu, ubio je strašan broj Engleza. On sâm o ratu nije znao ništa više nego što je znala bilo koja udovica. Pokušao je razumjeti čitajući knjigu Ericha Marije Remarquea, koju su svi misleći ljudi opisivali kao konačnu pripovijest o ratu. Čitao je intenzivno, srce mu je lupalo. Ali ipak nije razumio. Sada je bio na svojoj vulgarnoj stranputici nakon tri mirne kazališne večeri. Pješačio je, u jednostavnijoj odjeći da ne riskira biti opljačkan i noć mu se prikazivala u prizorima debelih ženskih pozadina s naslagama sala, muškarcima koji se deru, opijeni pivom ili, u svojoj slikovitosti možda najčudnije, slikama Tillerovih djevojaka, dugih redova žena, redom plavih, koje su plesale udarajući nogama savršeno vojnički disciplinirano, imale su čak i vojne kape. Prikazivale su rat kao slavlje i kabaret, fascinantno. U vrijeme dok je bio umjetnik, bio bi se bacio na taj motiv. Kod Potsdamer Platza održavao se masovni skup. U borbu se dao jedan od berlinskih spasitelja-mučenika, ali ovoga puta očito najbolji među njima, Häussner, koji je čak znao koristiti reklamu. Ljudi je bilo na tisuće, neki su već bili u ekstazi, drugi su samo stajali iščekujući ili bili radoznali. Propovjednik je stajao na maloj improviziranoj sceni i poslužio se električnim zvučnicima. 37
| becca & janja
Bilo je iznimno zanimljivo. Dotični prevarant već se dovoljno razumio u upotrebu nove tehnike da nije morao izvikivati poruku u kratkim rečenicama i zvučati kako su zvučali stari političari – najgore je bilo kada bi ih pustili na novom radiju, gdje bi bilo bolje da su šaptali u mikrofon nego se derali kao u svoje stare megafone. Poruka spasitelja Häussnera bila je jednostavna i jasna. Propast je bila blizu, za što su Židovi, kao i obično, bili glavni krivci. Njemačka je izdana, nisu je izdali samo Židovi, nego također marksisti i – što je bilo veće iznenađenje – plutokrati, dakle, bogati, koji su, jasno, zajedno sa Židovima, stajali iza hiperinflacije koja je od poštenih ljudi stvorila toliko siromašnih, a toliko odvratno bogatih od špekulanata i, naravno, Židova. Ali bilo je nade. I spasa u posljednjem času, po mogućnosti u kombinaciji s manjim novčanim darom u škrabici, da se osigura zemaljski raj kada Njemačka zbaci robovski jaram i ponovno se podigne na noge. Znači, uobičajena desničarska poruka, osim ovoga s plutokratima, pomiješana s malo hokus-pokusa i prosjačenja. Zanimljivo da je takva reklama padala na plodno tlo. Reklama se trebala temeljiti na časti i modernosti, barem prema novim teorijama. Ovo je bila sušta suprotnost. Ostao je stajati, zamišljen, kada se skup počeo razilaziti, utonuo u ideje o ulozi reklame u modernome društvu. Na neki način skrenuo je sa svoga planiranog puta da upravo večeras potraži najslikovitiju vulgarnost. Možda je trebao otići u Salomé, sjediti potpuno mirno u kojemu od manjih crveno-zlatnih salona i u sebi skicirati prikaze provokativne odjeće lezbijki i transvestita i besramno pipanje pred ushićeno zgroženim došljacima sa sela i strancima. Salomé je bilo, ako ne jedino, onda najveće i najviše afirmirano mjesto za homoseksualke i muškarce koji su se preodijevali u žene. Za obične homoseksualne muškarce postojalo je barem pedesetak mjesta u gradu, od vrlo otmjenih do onih potpuno propalih. Salomé je ipak bilo najživopisnije mjesto za slobodoumne oblike općenja, ondje se moglo sjediti u kutu i osjećati se poput Toulouse-Lautreca novog doba. No raspoloženje koje ga je zahvatilo nakon neugodna spasiteljskog skupa imalo je za posljedicu da je izgubio volju za melankolijom među izgnanicima nalik njemu samome, i radije bi potražio radost, ne histeriju, charleston i šampanjac, nego umjetnički napredniju i moderniju radost, dakle jazz. Imao je što birati, ali tko je tražio pravu stvar, ne njemački orkestar vođen bas-tubom, u kojemu su glazbenici zacrnili lica kremom za cipele, nego pravu crnačku glazbu, postojala je u blizini osmeročlana skupina iz New Orleansa koja je nastupala u Schwarzer Kateru. Odmah je dobio stol uz balustradu, koja je dijelila povišeni dio lokala od plesnoga podija i manjih stolova bliže orkestru. Konobar koji mu je dao tako dobar stol uopće nije reagirao kada je naručio samo jednu bocu rajnskog rizlinga i jednu čašu. Bio je dobro znan gost koji je uvijek plaćao stranom valutom. Orkestar je imao stanku. Albieju bi se sviđala ova glazba, jednako kao Stravinski i Ballets Russes, bila je izraz novoga i modernoga. Da je Albie sada sjedio ovdje uz njega, život bi bio onoliko nadomak savršenstva koliko to čovjek pristojnih zahtjeva može zamisliti. Pakao rata je prošao, zauvijek i to s razlogom, novo vrijeme probijalo se naprijed, nezaustavljivo kroz sve prepreke, kao 38
| becca & janja
maslačci u otmjen engleski vrt. Nije bilo pomoći, ma koliko se puta prisilno razumski pokušavao uvjeriti da je u istoj situaciji kao i milijuni drugih ljudi, prije svega, dijelio je sudbinu svih silnih žena koje su također u ratu izgubile svoga dragog. Ipak je bilo osobito nepravedno što je upravo Albie morao umrijeti, on koji čak nije otišao u rat ubijati, odjenuo je odoru radi njih, samo da simbolički sudjeluje u ratu pri njegovu kraju, na sigurnom mjestu gdje nije trebao ubijati niti biti ubijen. U Africi, gdje je navodno sve bilo gotovo, Nijemci su bili bezopasni, preostale su samo manje operacije čišćenja. A njega je ustrijelio u glavu njemački snajperist pred sâm kraj rata, kada je rat zapravo već bio gotov. Kada se orkestar vratio, više ih je nazirao kroz dim nego što ih je vidio, pljesak publike privukao mu je pozornost. Trubač je izišao na scenu, očito da bi solo nastupom napravio uvod. Buka u lokalu stišala se do žamora iščekivanja, koji se brzo pretvorio u mješavinu ushićena smijeha i svakojake bijesne vike. Počeo je, otvoreno i jasno, s prvim taktovima Deutschland über alles. Ubrzo ga je kornet upotpunio varijacijom bržega tempa, pridružili su se bubnjevi i klavir i, kao u vrtlogu, nestale su prve poznate melodijske linije, kao da su bile samo utvara, brze sinkope, prekinute sporim tonovima bluesa i ubrzanim tempom u čitavoj seriji intuitivnih varijacija, navodile su maštu sad amo, sad tamo. U jednom se trenu moglo čuti i vidjeti veliku rijeku, Mississippi, ne Spree, a u sljedećem bučni grad i njegov promet, tramvaje s tračnicama koje cvile, tutnjavu pneumatskih čekića, kamione, dim iz tvorničkih dimnjaka, sve što čini grad. Barem je Sverre kada bi zatvorio oči i naćulio uši pred očima imao Berlin. Jasno, moguće je da je orkestar stvarao sliku nekoga grada kod kuće, u Americi, u tom slučaju, svoga rodnoga New Orleansa, no to je nesumnjivo bila glazba kao umjetnost, a ne samo unisono slavljenje nekog boga ili jednostavna pratnja scenskom tekstu. Jazz nije bio dodatak, nego zasebna umjetnost, jednako kao i klasična simfonijska glazba. Prepustio se glazbi da ga zagluši kao morfij – konkretno večeras neće se baviti time, mora biti čio kada se sljedećega jutra bude nalazio s Christom – i vrijeme je nestalo u mašti i snovima do sljedeće stanke. Dotada je prošao sat i pol, iako je moglo biti i pet minuta. Za susjednim stolom sjedila su dvojica muškarca u tridesetim godinama, jedan s blokom za skiciranje u ruci. Bili su suviše dolično građanski odjeveni da bi bili umjetnici, ali s druge strane, činili su se posve usredotočeni na orkestar i čitavo su vrijeme vodili živahnu raspravu. Prizor je, naravno, bio zanimljiv umjetnički izazov. Poteškoće nisu izazivali okolina, zadimljeni lokal, šareno i raznoliko odjevena publika, jedni u fraku, drugi u jednostavnim platnenim haljinama, neki fini pošteni građani, drugi posve očito siromašnijega podrijetla, kao i posvuda u berlinskim lokalima. Moto je bio da novac koji danas imaš treba odmah potrošiti i da ti danas može biti posljednji dan. Tako je previše ljudi živjelo, prvenstveno je to njegov prijatelj Grosz prikazao bolje od ikoga. Njegove su crteže u Simplicissimusu svi hvalili. Ne, veliki je izazov bio – gotovo nemoguć, to se mora priznati – pokušati uvući nešto od posebnoga ugođaja jazza u crtež. Na koncu se više nije mogao suzdržati. »Oprostite ako smetam«, reče okrenuvši se prema susjednome stolu. »Ali vrlo sam zainteresiran za umjetnost. Smijem li pogledati?« 39
| becca & janja
Nagnuo se i uzeo blok za skiciranje od preneraženoga susjeda, koji se nije stigao niti pobuniti niti zadržati svoj blok. Jer blok nije bio blok za skiciranje, nije bilo skica, tek gomila bilješki. Naravno, ispričao se zbog nametljivosti i zamolio da ih zauzvrat počasti pićem. Uskoro su sjedili za istim stolom, mladići nisu ni najmanje bili sumnjičavi jer Sverre svojim konzervativnijim engleskim ukusom u odijevanju nikada nije dao naznačiti svoje seksualne sklonosti, jednako kao što se nije šminkao. Samo su ga u nekim barovima prozreli, ali to je više bilo stoga što je posjetio upravo ta mjesta. Mladići su bili doktorandi Humboldtova sveučilišta i disertacije će im biti na temu crnačke prirode. Vrlo specifična glazba neupitno je bila jasan izraz te različite prirode. Jazz je bio direktna ponovna izgradnja primitivnoga crnačkog karaktera, bučna, nasilna i djetinjasta. Isto kao ples. Europejac je mogao jednostavno plesati intelektom, crnci su plesali osjetilima, njihov su život bili sunce, prašuma, pjesma ptica, zemlja i rika leoparda u noći. Moglo im se samo zavidjeti jer su neokaljana rasa. Koji je izričaj jasnije od jazza mogao ilustrirati taj odnos? Ekspresionizam i primitivizam pritom su se stapali. Sverre se gotovo ugušio od svih protuargumenata koji su mu došli do grla. Nije bilo ničega zlobnog u tim mladim istraživačima, nisu oni bili »stručnjaci za Židove«, imali su znanstvenu tezu koju su pokušali dokazati. Trebao je složno kimnuti i otići kući. Ali nije se mogao suzdržati i počeo je pričati o različitim plesovima Masaja, koji su uvijek imali konkretan intelektualni sadržaj. A što se tiče primitivnosti – pokušao je – ne bi li cijenjena gospoda doktorandi bili jednako nezgodni i strani u savani kao Masaji u Berlinu. Što je to dokazivalo, osim da živimo u različitim kulturama s različitim uvjetima i različitim zahtjevima za prilagodbom? A kada se radi o jazzu, on nije neupitno bio afrički, takve glazbe u Africi nema, on je američki. Protuargument je, jasno, bio da američki crnci sviraju intenzivniji i bolji jazz od bijelih Amerikanaca. Na to nije imao odgovora. Odustao je, platio i rano otišao kući.
C HRISTA JE U reklamni atelje došla točno na vrijeme, moderno odjevena, baš kako ju je bio zamolio. Poslužit će kao predložak za naslovnicu i sliku za reklamu novoga parfema Vogue. Posjedovala je savršen izgled nove mondene žene, držao je Sverre, upravo ovakve, odjevene po posljednjoj modi. Uistinu zanimljivo, imajući na umu da je njezin temeljni politički stav vjerojatno radije propisivao kožne jakne s čvrsto stegnutim remenom u struku, kape sa štitnicima za muškarce i mornarske kapice za žene. No sada je bila savršena. Razgolićenih ramena, s bijelim šeširom zvonasta oblika koji je po sredini dijelila crna pruga, u crvenoj haljini koju je vrlo slično dijelila bijela pruga, tanke narukvice od zlatnih i bijelih perli oko jednoga zapešća, oko drugoga šira narukvica lakirana 40
| becca & janja
u crno, s crvenom caklinom. Njezina trenutačno tamnocrvena kosa ošišana na paž-frizuru provirivala je ispod šešira baš koliko je trebalo, boja ruža bila je u skladu s kosom i crvenom haljinom. »Nisi razmišljala o tome da se baciš u reklamnu branšu?« pohvalio ju je. »Doista nisam!« promrsila je. »Imam važnije stvari kojima se trebam baviti, a i djecu.« »Razumijem«, rekao je. Ali nije razumio. Uopće mu je bilo teško razumjeti svoju šogoricu. A sada se nije činila zainteresiranom za posao kojega su se trebali primiti. Umjesto toga, obilazila je novouređeni atelje kao da je u inspekciji, dotaknula bi rukom koju sjajnu crnu, bijelu ili pastelnu ploču stola, tu i tamo izvukla ladicu ormarića i pobliže ga promotrila. »Ovo mora da je neki ekstremno moderan stil?« pitala je retorički. »Radite li slike jednako kao što birate namještaj?« »Da, moglo bi se reći. Vedre boje, čiste površine, jasnoća, objektivnost.« »Možeš li mi pokazati kakve slike žena radite, po mogućnosti, onakve kakve ću i sama prikazivati?« Otišao je do jednoga od bijelo lakiranih širokih ladičara uz duži zid, izvukao donju ladicu i podignuo nekoliko nemalih araka, koje je zatim raširio po velikoj praznoj površini stola. »Ovako ću izgledati?« pitala je nakon što se kratko usredotočila na to. Nije mogao razlučiti ima li nečega neodobravajućeg u njezinu tonu glasa. »Više ovako, ovo je idejna skica slične slike za reklamu«, odgovorio je i položio gotovo dovršenu sliku pred nju, preostalo je još samo dodati malo boje. »A što bi ti rekao, kakva je ovo žena?« pitala je, i dalje posve neutralnim tonom. »Žena nalik tebi, barem u smislu da si može priuštiti kupiti bočicu parfema.« »Koja košta?« »Dvanaest bilijuna po današnjoj cijeni, dakle, tri dolara.« »Jednu radničku tjednu plaću.« »Da, može biti, ako imaš dobru plaću.« Utihnula je s izrazom odbojnosti na licu, kao da su riječi koje su na brzinu razmijenili odale nešto vrlo neprikladno. Nije uspijevao shvatiti tu njezinu sposobnost da uvijek sve u svojoj okolini dovede u položaj da se moraju braniti. Je li htjela reći da bi se trebao sramiti što radi reklame za parfeme? Vjerojatno. Poprijeko je prošao prostorijom te donio svežanj skica i odlomke teksta sa stola jednoga od kolega. Bilo je to za kampanju naručenu za sredstvo za pranje rublja Persil. Zadatak im je bio tvrtki povećati udio na tržištu na više od 30 posto, odnosno, udvostručiti ga. »Vidi!« reče i raširi skice i probne tekstove na veliku čistu površinu. Christina znatiželja brzo se probudila. Skice su predstavljale žene posve drukčije od onoga kako će Christa biti utjelovljena u reklami za parfem. Bile su zdrave, snažne, plave, s maramom na glavi i zavrnutim rukavima, povrh toga, očito zadovoljne jer su upravo prešle na Persil. Christa je podignula arak tekstova i glasno čitala, kao da deklamira političku izjavu: »Zdrave žene – zdrav narod! Može li se unaprijediti dobro zdravlje kada naše žene stoje za 41
| becca & janja
koritima u pognutom položaju i na zastarjeli način ribaju i maltretiraju svoje rublje? To je tako besmisleno, tako glupo. U ovo vrijeme moderne osviještenosti o zdravlju Persil nudi mogućnost da vaše rublje bude blistavo bijelo! Žene, perite Persilom!« Christa je poprimila izraz lica kao da su komentari suvišni. Sverre je čekao ne rekavši ništa. »A ova reklama je važan doprinos razvoju društva?« pitala je na koncu. Ironija je bila bjelodana. »Da, siguran sam u to«, odgovorio je kao da je pitanje bilo ozbiljno. »Ali tekst je, kao što vidiš, predugačak, način na koji si to pročitala mnogo je otkrio. No, skratimo li ga, ovako: >Persil vas oslobađa muke, briga i srdžbe, Persil je metoda pranja za modernu ženu.< Tada ne zvuči tako ludo, zar ne?« »Dakle, misliš da je poruka sada bolja?« pitala je uz jednaku ironiju. »Da, mislim. A još bolje će biti nakon što razvijemo nove strojeve za pranje. Zamisli koliko vremena odlazi na pranje, koje je ženski posao. Zamisli što će se dogoditi ako za koju godinu prepolovimo to vrijeme. Samo treba prekinuti ukorijenjene navike.« Bila je posve tiha, doista je razmišljala. »Slažeš li se?« pitao je začuđeno. »Da...«, reče. »Uistinu mislim da da. Ako bi se pola vremena koje žene upotrebljavaju na pranje moglo osloboditi...« Zahvaljujući njezinu oklijevanju izvukao se iz rasprave, brzo je izvadio štafelaj i velik crtaći blok te je uputio da sjedne na stilski konzervativniju stolicu, koju je sigurno dopremio iz nekog drugog dijela kuće. Čujno je sjela, a on ju je nekoliko trenutaka pozorno ispitivački promotrio prije nego što se, činilo se, predomislio i otišao u svoju privatnu sobu. Kada se vratio, u jednoj je ruci imao dugi crveni usnik i tek zapaljenu cigaretu koju joj je pružio ne rekavši ništa. Uskoro je sjedila prekriženih nogu, u svjesno izazivačkoj pozi, blago nagnuta naprijed, i promatrala umjetnika poluzatvorenih očiju iza vijugava dima. Skicirao je brzo i sigurno. Kada je nakon kojih pola sata mogla vidjeti rezultat, zaprepastila se s kojom ju je lakoćom uspio prikazati u raznim varijantama. Ipak nešto nije bilo u redu, kao da je to bila ona, ali ipak nije. Isprva nije vidjela o čemu to ovisi i morala ga je pitati. Zbog usta, zapravo baš i nije imala mala srcolika usta. No, nažalost, ustvrdio je, to je trenutačno ideal. Osim toga, namjera je bila da slika bude dovoljno neutralna da se mnoge žene s njome mogu identificirati. Dakle, ne portret u uobičajenom smislu, makar je ona bila savršen model, nego donekle opća žena. To jest, od one vrste koje bi željele kupiti parfem. Da bi joj pojasnio način razmišljanja, uzeo je jednu od skica i nacrtao nova usta. Kada je skicu podignuo pred nju, ponovno se zaprepastila da razlika može biti toliko velika, uz tako malu promjenu. Sada je odmah prepoznala sebe. »Doista si vješt, Sverre, ne bi li mogao biti pravi umjetnik?« upitala ga je nepromišljeno i odmah požalila. »Možda«, odgovorio je izrazom lica ni najmanje ne odajući je li ga to povrijedilo. »To je mnogo godina bilo velik dio moga života, slikanje mi je, nakon ljubavi, bilo glavna stvar u životu.« 42
| becca & janja
Počeo je pospremati opremu za crtanje, njegov smireni izraz lica bio je u raskoraku s dramatičnim riječima koje je upravo izgovorio. »Imaš li neku sliku koju bi mi mogao pokazati?« pitala je nakon teškog dvoboja između radoznalosti i obzira. Podignuo je pogled prema njoj i ustuknuo. Upravo kada je htio odgovoriti, ušao je njegov kolega Max, skinuo kaput i došao ih pozdraviti. Prokomentirali su vrijeme i inflaciju u nekoliko minuta, a onda se Max ispričao te otišao k svome radnom stolu i kampanji za Persil. »Dođi da ti pokažem jednu sliku«, reče Sverre i pokaže prema vratima koja su vodila u privatni dio njegove etaže. Ušli su u salon, minimalistički namješten, s dvije sofe nalik starijemu bidermajerskom stilu, velikim orijentalnim plavo-bež sagom, okruglim turskim metalnim stolićem i arapskim jastucima za sjedenje. Na zidovima su visjele slike koje Christi nisu previše govorile, čempresi i suncokreti, nekakva mrtva priroda s voćem, klizači u srednjovjekovnu gradu, zasigurno ona slika koju je Sverre svojedobno kupio na cesti, što je imalo tako nesretan epilog i, zapravo joj je pogled trebao prvo tamo pasti, velika plava slika, noćni motiv mora i obale, na kojoj su toplu dobrodošlicu željela žuta i crvena svjetla. Ništa nije rekao, samo je uperio prstom. Nikada nije vidjela nešto slično, bila je to slika ugođaja u koju je trebalo utonuti, daleko od današnje politične umjetnosti koju je najbolje poznavala. »Dođi, sjedni!« reče on i pozove je na jednu od velikih sofa. »S ove udaljenosti to je druga slika i drugi ugođaj.« »Je li to maštarija ili stvaran motiv?« pitala je samo da nešto kaže. »To je Brighton u jesen, u biti, posljednje ratne jeseni, noć prije nego što je nastupio mir«, reče. »Brighton, gdje je to?« »Na jugozapadnoj obali Engleske, živio sam u blizini.« »Nikada nisam vidjela ovakvu sliku«, reče ona. »Nisam ni ja. Pred kraj sam imao period u kojem sam kao lud eksperimentirao s različitim mješavinama plave.« »Pred kraj čega?« »Mog života kao slikara i umjetnika. Ovo je bila moja posljednja slika.« Utihnuo je i odmaknuo pogled. Oklijevala je. Postojalo je nešto o čemu mu je bilo jako teško govoriti, to se nije moglo ne osjetiti, iako se ni najmanje nije čulo u njegovu glasu. Istovremeno ju je praktički pozvao da postavlja daljnja pitanja. Ne možeš reći »ovo je bila moja posljednja slika« i ne očekivati daljnja pitanja. »Jesi li ikome od prijatelja ispričao što se dogodilo?« krenula je oprezno. »Ne, zapravo nisam«, reče on, i dalje lica okrenutog od nje. »Margie, moja šogorica ili kako već da je nazovem – ako itko, ona mi je bila najbolja prijateljica, čak je bila prisutna kada se sve dogodilo. Nakon toga sam ubrzo napustio Englesku. Ne, nikome to nisam ispričao, zapravo nisam.« »Pokušaj sa mnom, i ja sam ti šogorica.« Kimnuo je, ali i dalje je sjedio u tišini. Na koncu se nagnuo naprijed, podupro bradu lijevom rukom tako da je od nje sakrio dio lica i započeo priču. 43
| becca & janja
Kada je Albie poginuo dolje u Tanganjici, pogođen u glavu posljednjega dana rata – ili čak dan kasnije, kada je rat službeno bio završen, postojali su određeni podaci koji su govorili tome u prilog – sve se zacrnilo, bila mu je to najgora trauma u životu. Mogla se usporediti jedino s tugom kada je kao osmogodišnjak izgubio oca i strica na moru. Ali dječje emotivne rane ipak bolje zacjeljuju. Samo nekoliko godina nakon očeve smrti bio je poput ostalih dječaka, živio je posve bezbrižno. Sjećanje na oca je bljedilo i postajalo više junačka bajka, jedna od mnogih u zemlji koja je svjetska prijestolnica junačkih bajki. Ništa više od toga. S Albiejem je bilo drukčije. Trebali su živjeti zajedno, uz umjetnost i ljepotu, dok ih smrt ne rastavi. Uvijek su tako govorili, ali nikada nisu računali da će smrt doći toliko brzo. Na svoj način stidio se samosažaljenja, priznao je. U Europi su postojali milijuni ljudi, jasno, većinom žene, u potpuno jednakoj situaciji kao on, njihovi ljubljeni pogibali su u Flandriji, Turskoj, po ruskim šumama i poljskim močvarama, u Francuskoj ili čak Africi, milijuni muškaraca u vojsci svake zemlje. Svijet se ipak mora podignuti iz pepela, ponovno izgraditi i nastaviti živjeti. Koliko li se samo puta pokušao navesti na takvo rezoniranje? No Albiejeva smrt nosila je sa sobom nešto neopisivo strašno, osim onoga što je već bilo beskrajna crna tuga koju je dijelio s mnogim drugima. Nažalost, to se ne može opisati bez trivijalnoga skretanja s teme. Albie je bio 13. grof od Manninghama, dakle, glava porodice u svemu od financija do... Sverre je po prvi put prekinuo sam sebe i pogledao Christu uz zbunjeni smiješak. Bizarni odnosi europske aristokracije teško da su bili nešto što je njoj trebalo objašnjavati. Blago se nasmiješila i kimnula, shvaćajući kontekst, te mu samo oprezno pokazala rukom da nastavi priču. Dakle, došao je novi, 14. grof od Manninghama, neki rođak, i njegova radikalna reorganizacija. Odnosno, nije došao on osobno, poslao je odvjetnike. Formalno su sva umjetnička djela na Manninghamu, dakle, sve što je Sverre naslikao, bila vlasništvo imanja. Albie mu, doduše, jest oporučno ostavio sva djela koja je Sverre naslikao i sve ono što su zajednički kupili, prije nego što se ukrcao na brod za Mombasu. Ali činilo se da to ne igra neku ulogu. Ili kako su to dvojica odvjetnika oholo poručila, probajte nas tužiti. Naime, dali su spaliti sva umjetnička djela koja nisu predstavljala razne muške i ženske pretke, budući da je ta nesretna nova umjetnost očito bila perverzna ili francuska ili oboje. Gotovo sve što je Sverre naslikao tijekom svojih osamnaest godina u Engleskoj, ležalo je, dakle, na gomili što je tinjala pred njegovom i Albiejevom kućom. A to nije bilo ni ono najgore. Dovoljno je bilo strašno, ali nije ga slomilo. Jer spalili su čitavu umjetničku zbirku, van Gogha, Gauguina, Cézannea, Moneta, Renoira, Picassa, Maneta, Degasa. Sve to jer je 14. grof, kao i njegovi odvjetnici, bio tipičan engleski idiot, što se barem u kaznenom zakonodavstvu civiliziranih zemalja obično računa pod olakotne okolnosti. Spalili su umjetnička djela vrijednosti – financijske – koja bi možda već danas odgovarala dvostrukoj vrijednosti čitavoga Manninghama. Tako da se u pepelu s drugim žrtvama paleža nalazio u dobrom društvu. No to nije bila neka utjeha, upravo suprotno. Dok je stajao i prebirao po jednoj od piramidalnih hrpica 44
| becca & janja
pepela, našao je komadičak s ostacima potpisa, možda Matisseovog, više se ne sjeća točno. Tada je nešto u njemu puklo. Istina, to je jedna od najuobičajenijih sentimentalnih metafora, da je »srce puklo«, i to bi, naravno, trebalo shvatiti tek kao opis. Ali za njega nije bilo tako, bio je to baš čist fizički doživljaj, kao da je mogao čuti reski zvuk u samome sebi, kao da se nešto doista razbilo. Nakon toga nikad više nije pogledao paletu. Utihnuo je. Dakle, ipak je to ispričao. Christa je bila neodlučna, što da kaže? Sverre nije gledao u nju, kao da se nekako stidio svojih psihičkih blokada, ako se dobro sjetila ispravnoga termina. Nešto ipak mora reći i prekinuti tišinu. »Strogo tehnički uzevši«, počela je i progutala slinu prije nego što je nastavila, »bi li, strogo tehnički, mogao ponovno naslikati ovu plavu sliku?« »Vjerojatno da«, reče. »Sjećam se svega o slojevima boje, razrjeđivanju terpentinom, tehnici struganja, poteza kistom, svega tehničkog. Ali stvar je u osjećajima. Albieju, Engleskoj, tuzi, ludilu, svemu tome.« »Kada sam te vidjela kako crtaš... istina, nisam stručnjak za te stvari, ali očito imaš tehniku?« »Da, ali to je ipak novi objektivni stil, reklama, politika, nije prava umjetnosti, kao što si tako prikladno istaknula.« »Mrziš li Engleze?« Pitala je da pobjegne od vlastite bruke, to je itekako dobro shvaćala. Stidjela se svoga oštrog komentara, kada je prije umanjila vrijednost njegove, po svoj prilici velike, vještine crtanja ženskih portreta. Naravno da ju je prozreo, podignuo je pogled prema njoj i nasmijao se, činilo se da mu je lakše, kao da ga je to razveselilo. »Mrzim li Engleze?« ponovio je razrogačenih očiju, nije mogla odrediti je li izraz lica trebao biti šala. »Da?« ponovila je, što je drugo mogla nakon tako kategoričkoga pitanja. »Jasno da mrzim Engleze«, nastavio je kao da ga je sada najviše veselilo da je sve ono što je bilo teško izgovoriti bilo izrečeno. »Pojedine Engleze mrzim gotovo jednako koliko Oscar na svoj čvrst i principijelan način mrzi sve Engleze, prošle, sadašnje i buduće. Razumiješ, ne gledam blago na 14. grofa od Manninghama i njegove priglupe odvjetnike. Ili velik dio engleske više klase i, prije svega, englesko društvo majmunolikih umjetničkih kritičara. Ali tome treba dodati da sam u Engleskoj imao nevjerojatne prijatelje, dio njih su posve sigurno the best and brightest of our time, pacifisti, intelektualci, poznavatelji umjetnosti, slikari, pisci, svi mnogo sjajniji od mene. Ukratko, ne može se mrziti čitav narod. Otprilike kao što se ne može voljeti sve Nijemce, zar ne?« Udarila se smijati na pomisao koliko mnogo Nijemaca zapravo u sebi mrzi.
45
| becca & janja
B ITI NIJEMAC nije bilo lako kako je Harald mislio, osobito onome tko je išao u niže razrede Mladonjemačke škole za prirodne znanosti. Bila je to škola za najbolje od najboljih i već na početku polugodišta pokazalo se da znatno zaostaje u matematici. Na sreću, kod kuće u Tiergartenstrasse mogli su mu pomoći stričevi, koji su, činilo se, obojica matematiku imali u krvi. No kao učitelji su bili izrazito različiti. Ako bi se stricu Sverreu predstavila jednadžba, odmah bi izvadio logaritmar i zapisao odgovor kao da je to sve što treba. Stric Oscar se ponašao sasvim drukčije. Pažljivo bi razvio jednadžbu u više redova, cijelo vrijeme objašnjavajući svaki dio prije nego što je trebalo nastaviti dalje. Ali obojica stričeva bila su jednako voljna, iako su bili zauzeti ljudi, jedan od njih odvojio bi najmanje sat vremena dnevno, od početka polugodišta sve do kraja. I, premda se, kada su počeli, činilo gotovo beznadnim, primijetio je prilično brzo da dostiže kolege iz razreda. Druga su poteškoća bili jezik i pravopis. Osjećao se kao potpuni Nijemac, kao da je napokon došao kući, u Njemačku, i da norveški može ostaviti za sobom. Ali ni to nije bilo tako jednostavno. Kolege iz razreda zadirkivali su ga od prvoga dana da kada govori zvuči kao da je sa sela, konkretnije, iz Saske, a čak mu je bilo teško razumjeti neke riječi na brzom i drskom berlinskom dijalektu. Pa još taj pravopis, jer iako je čitavoga života govorio njemački, mnogo je više čitao na norveškom, pa čak i švedskom, nego na njemačkom. Ta je poteškoća ostavila traga u svim njegovim pisanim zadaćama. Znači, mora se snažno boriti da postane pravi Nijemac, kako u matematici, tako i u jeziku, a to je bio izrazito neočekivan ispit. Prije je zamišljao da se čovjek rađa kao Nijemac, da je to više nego išta drugo pitanje duha. Ali ni to nije bilo toliko jednostavno, iako je, rasno gledano, bilo lijepo biti polunorvežanin. Početkom polugodišta ipak su ga u razredu zadirkivali da je stranac. No teta Christa tome je brzo stala na kraj. Kada je došao Dan vojnika s fronte i većina se muškaraca u Berlinu odjenula u paradne odore, stric Oscar je došao po njega u školu odmah nakon marša učenika u školskom dvorištu. Teta Christa mu je rekla da to učini. Stric Oscar je također ostao i kratko pročavrljao s dijelom učitelja. To je bilo i više nego dovoljno. Časnička odora afričkih trupa i Željezni križ ušutkali su sve priče o tome da nije Nijemac. Već nakon par mjeseci stekao je dovoljno dobar berlinski dijalekt da zavara većinu. Ali to još nije bilo dovoljno. Da bi se bilo pravi Nijemac treba biti dobar u sportu, zdrav duh u zdravu tijelu. I mora se podnijeti batine i ne žaliti se. Što nije bilo toliko teško za one iz viših razreda, među kojima je vladala velika složnost oko toga. Gore je bilo onima koji su išli u niže razrede i stoga bili predmet stalnih iskušavanja tolerancije na batine. Ali i tu je kušnju mogao podnijeti, zapravo, lakše nego matematiku i pravopis. Da bi se izdržalo batine, trebala je samo unutarnja snaga, koncentracija, odlučnost i hrabrost, što će reći, najtipičnije njemačke osobine s kojima je rođen. Utoliko je u njegovoj težnji potpunoj ponijemčenosti problematičniji bio sport. Svi kolege iz razreda bili su ludi za sportom, na odmorima se nije govorilo ni o čemu drugome. Hauben je istrčao 100 metara za 10,6. Hoće li Körning uspjeti za 10,3? Hoće li Nijemac 46
| becca & janja
konačno doći ispod točno 48 na 300 metara? Može li Peltzer nadmašiti Nurmija? Ispočetka je bio izvan svih tome sličnih rasprava od životne važnosti, na primjer, osramotio se kada nije znao da je taj Nurmi Finac, a ne Nijemac. Morao je početi čitati sportske stranice Berliner Tageblatta jednakom disciplinom kojom je vježbao matematiku sa stričevima. Trčanje je bilo jedno od najvećih sportova, u školi se atletičarski klub u kojemu su bili praktički svi zvao Rennbund Altpreussen i imao je kratak i moćan moto: »Anti-Spartakus Sport und Politik«. Sadržaj ovih riječi ispočetka je bio malo nejasan. To da je stara Prusija, Altpreussen, bila nekako bolja od današnje Prusije očito je bilo jasno samo po sebi i zato nije imao mnogo što pitati jer je riskirao ispasti glup. Anti-Spartakus je vjerojatno značilo da su protiv boljševika i barem je to bilo nešto što je mogao prepoznati od kuće iz Saltsjöbadena. Sport und Politik je značilo da se povremeno okupljaju u grupice i odlaze na hitne zadatke usmjerene protiv učenika u kojoj od slabijih škola i istuku školarce koje se sumnjiči da su pristalice republike. Ali u takve stvari on nije bio pretjerano umiješan, nego najstariji učenici koji su se najviše bavili specijalnim zadaćama. Kako god, drugi doista važan sport bio je, na njegovu radost, streljaštvo. Nakon samo nekoliko mjeseci redovita vježbanja nedjeljom sa stricem Oscarom na Wannseeu pucanje mu je išlo vrlo dobro. Nije bio ni blizu stricu Oscaru, za njega se činilo da nikada ne promašuje, a i imao je zadivljujuću sposobnosti davanja uputa i ispravljanja svih sitnih grešaka. Uskoro je bio dovoljno vješt strijelac da se zadrži u školskom streljačkom klubu. Nije se više trebao toliko držati trčanja. Kao trkač nije imao mnogo što ponuditi, iako doista nije bio među najgorima, onima koje su uvijek zadirkivali. Školski streljački klub dodatno je vježbao utorkom i subotom navečer. Streljiva za Mauser bilo je dovoljno, osiguravao ga je Reichswehr. Jedne subote poslijepodne u studenom došli su voditelji kluba i odveli ga na stranu kada su ostali učenici otišli kući. U malom uredu streljane primio je svečanu poruku da ga sada mogu primiti kao člana u Jungdeutsche Orden, shvatio je jedino da je to nešto vrlo časno. Morao se zakleti na bodež i carsku zastavu da nikome neće ispričati ono što će upravo saznati.
»Stajali su ondje, šljem do šljema, puška do puške, kao isklesani u kamenu. Bio sam ispunjen ponosom što sam vodio napad sa šačicom ljudi koje se moglo i rasjeći na komade, ali ne pobijediti. U takvim trenucima trijumfirao je ljudski duh nad snažnim zovom materije. Ti su ljudi odrađene opasnosti pozdravljali smijehom Landsknechta, a nadolazeće opasnosti gutljajem iz pune boce – smrt i vrag mogu se ceriti koliko žele, sve dok je vino dobro. Ovako je uvijek bilo u ratu...« Harald je pod poplunom čitao uz džepnu svjetiljku, a srce mu je lupalo. »Rovovska borba 47
| becca & janja
bila je divlja, najkrvavija i najbrutalnija od svih borbi. Otkrila je muškarce koji su bili dorasli situaciji, nepoznati, smioni ratnici. Završna bitka, preostao je posljednji juriš. U njemu će se sudbina naroda odrediti u teškoj borbi. Na kocki je bilo tko će vladati svijetom. Onaj tko je doživio takve trenutke zna da se povijest jednog naroda odlučuje ishodima velikih bojeva.« Ernst Jünger bio je najdraži pisac svih kolega iz razreda. Pričali su da je postao najčitaniji njemački pisac dosad. Koliko je ta tvrdnja stajala nije bilo lako znati, nije valjda već sada mogao imati više čitatelja od Goethea? Ne valjda u čitavoj Njemačkoj? Ali kakve to veze ima, u Mladonjemačkoj školi za prirodne znanosti bio je daleko nadmoćan pisac. Najbolji je bio kada je opisivao sâm rat, svjetleće metke koji su poput vatrenih muha letjeli kroz noć, avion koji je plesao poput lijepa leptira ili malog sjajnog vretenca. Bojno polje ispunjeno ljepotom, krajolik bez drveća okupan jutarnjim suncem, divlje cvijeće što ispunjava rovove snažnim ugodnim mirisom, ona ljepota prirode koju se može doživjeti jedino u društvu smrti i muške vrline koje dolaze do izražaja jedino kroz ubijanje. Dobar, ali ne toliko, bio je kada bi prešao na objašnjavanje i rezoniranje o onome što je već opisao, kako je rat stvorio posve novu vrstu čovjeka oslobođenu briga sive svakodnevnice, novu rasu, »novu elitu čeličnih ljudi, žonglere smrti, izvanredne grabežljivce«, te muškarce koji će, za razliku od pacifističkih oživotvorenih kukavica demokracije, stvoriti novu Njemačku. Tada se prezira vrijednu kugu zvanu demokracija bezobzirno mora iskorijeniti. Bilo je malo jednolično čitati takve stvari, otprilike kao na nedjeljnoj propovijedi u crkvi u Saltsjöbadenu, kamo bi ga otac prisilio da ide s njim. No mogao je to preskočiti ili čitati brže dok ne dođe do sljedeće uzbudljive priče. Problem je bio što je uvijek bilo potpuno nemoguće pokušati zaspati ako bi naišao na nešto uzbudljivo. Na svoj način bilo je najbolje završiti na dijelu o tome kako kukavice i pacifisti kopaju novoj Njemačkoj grob i tako dalje. Otkada je uspio posuditi Jüngerove knjige raskupusane od čitanja, noću je išao spavati sve kasnije i kasnije te bio sve umorniji i umorniji ujutro, tako da se na koncu morao prisiliti i početi popuštati snu. Ali ni to nije bilo posve lako. Kada bi ugasio džepnu svjetiljku i stavio knjigu pod jastuk, lijepe riječi i još ljepši prizori treptali bi u njemu. Maschinengewehr-Scharfschützen-Abteilung, skraćeno MGSS, bila je jedna od takvih lijepih riječi, povrh toga najdulja na njemačkom koju je znao. Muškarci u takvim postrojbama bili su daleko najbolji i najizdržljiviji. Uglavnom su ratovali noću, morali su najdulje ustrajati da spase drugove ako ih je neprijatelj okružio, njihova je volja bila čelična i ničega se nisu bojali. U polusnu se šuljao s jednom takvom postrojbom sve bliže engleskim linijama, da izbavi satniju Nijemaca koji su, da ih ne pokose, morali ležati stisnuti na tlu kao listovi. Dakle, trebalo je neprimjetno dospjeti do engleskih položaja i uz iznenadnu i razornu vatru svladati Engleze do posljednjeg čovjeka, a nakon toga dati znak svojima da se bez straha za svoj život mogu vratiti u toplu sigurnost rovova petsto metara dalje. Ponekad je bio snajperist. Strpljivo je čekao na pravu priliku, nije dao da na njega utječu glad, hladnoća ili smrad leševa, sve dok francuski general napokon ne bi izvirio. Dalo ih se 48
| becca & janja
prepoznati jer su imali zlatni obrub na svojim smiješnim kapama. Do engleskih generala nije se moglo doći. Bili su prevelike kukavice i uvijek su se skrivali daleko iza linije fronta. Takav je heroj bio stric Oscar, iako nikada nije želio govoriti o tome, što je bila šteta. No jedan od kolega iz razreda ispričao je kako je općepoznato da je kapetan Lauritzen ubio više od petsto engleskih časnika i da je bio specijaliziran baš za gađanje u glavu. Možda više nije toliko siguran da bi u sljedećem ratu više od svega želio biti letač. Kada se tri dana kasnije vratio iz škole, knjiga ispod jastuka nije bilo. Dvije je bio posudio od kolega iz razreda koji su ih pročitali toliko puta da su tekst gotovo znali napamet. »In Stahlgewittern« i »Das Wäldchen 125«. Te su bile najbolje. Najnoviju, »Der Kampf als inneres Erlebnis«, kupio je vlastitim novcem, tako da je njezin nestanak bio manji problem. Ali ta je bila razočaravajuća u usporedbi s pravim pričama iz rata, sadržala je uglavnom propovijedi koje je bilo teško pratiti, primjerice, silne priče o novim oblicima socijalizma, »pruski socijalizam«, »socijalizam s fronta«, i priče o tome kako je Njemačka izgubila rat jer nije bila dovoljno čvrsta, dovoljno rasno čista. Nije to uvijek bilo lako pratiti. Ipak su njemački vojnici bili dovoljno čvrsti. Upravo je o tome toliko pisalo u drugim knjigama. Njemačka je, naravno, izgubila zbog Židova, to su svi znali. Kako god, knjiga nije bilo, dakle konfiscirane su, jer posluga ih nikada ne bi ukrala. Ljutiti roditelji koji konfisciraju knjige nisu bili ništa novo, mnogim se kolegama iz razreda to dogodilo. Iako, tada se radilo o pornografiji. No Ernst Jünger bio je potpuna suprotnost pornografiji, u njegovim knjigama jedva da je bilo žena, osobito ne golih žena. Zapravo je bilo neprilično konfiscirati knjige Ernsta Jüngera kao da su pornografija. Pokušao je odvagati ne bi li se trebao spustiti u ured u prizemlju i jasno i glasno iznijeti svoju opravdanu žalbu stricu Oscaru. No, budući da zapravo nije mogao razumjeti zašto su knjige konfiscirane, nije znao ni kako bi trebao iznijeti žalbu. Ako pričeka, vjerojatno će dobiti objašnjenje. I dobio ga je, prilično brzo. Nakon svakodnevnog sata matematike, koji je bio dosta kratak, stric Oscar je skinuo naočale za čitanje, naslonio se u naslonjač i zamolio svoga »poštovanog mladoga gospodina nećaka«, kako se našalio, da ostane sjediti, umjesto da umakne kao inače. Naime, želio je o nečemu razgovarati. »Danas nisam imao osobito mnogo posla«, počeo je, »pa sam veći dio dana proveo čitajući Jüngera. Ne brini, naravno da ćeš knjige dobiti natrag, primijetio sam da su dvije posuđene. Teta Christa bi najradije da se dotični predmeti iznesu iz kuće zatvorena nosa, kao pseći izmet, ali ona je na takve stvari osjetljivija od mene. Dakle! Popričajmo o tom dreku. Što ti se to osobito dopada kod tog ratom iskvarenog luđaka Jüngera?« Harald je oklijevao. Nije bilo lako imati odgovor nakon takvog izljeva. Činilo se i da je stric Oscar shvatio da je pogriješio. »Oprosti«, rekao je i uzdahnuo. »Krenimo s konkretnije strane. Vjeruješ li u ono što Jünger pripovijeda, primjerice u knjizi >In Stahlgewittern
| becca & janja
»Inače, moj dojam je da je te knjige napisao netko tko nije nogom kročio na bojno polje. Ili neki totalni luđak. Vjeruješ li doista da ljudi ondje stoje, rame uz rame, kao jedan i tome slično, puni ponosa i radosti pred munjevitim napadom koji slijedi?« »Poručnik Jünger je po carevoj odluci odlikovan s Pour le Mérite, što je najviše prusko vojno odličje«, usprotivio se Harald. Oscar je zavrtio glavom i morao je rukom prikriti da jedva ostaje ozbiljan. No bilo mu je jasno da ga unakrsno ispitivanje neće nikamo dovesti i da, dakle, mora promijeniti taktiku. »Ako vjerodostojnost ovisi o vojnim odlikovanjima, imam ne baš beznačajnu prednost pred poručnikom Jüngerom. Ali ne ovisi o odličjima, nego o razumu. Čak i onaj koji nije nogom stupio u rov mora se moći zapitati što je razumno, što je moguće i više od svega, što je ljudski. Valjda se ipak moraš složiti s time?« Harald nije odgovarao. Oscar je bio postiđen jer se primio prednosti u vojnim odličjima. Bilo je glupo pokušati se spustiti na razinu zagrijanog četrnaestogodišnjaka. Još gore, mogao je samo ispasti smiješan. Još jednom mora pokušati krenuti drugim putem. »Dopusti da ti ispričam nešto o ratu«, reče. »Borio sam se jednako dugo kao i poručnik Jünger, ali u značajno težim uvjetima. Nikada nisam želio pričati o tome, želio sam to ostaviti za sobom i umjesto toga gledati u budućnost. Ali sada ću ti ispričati barem ono najvažnije, a nakon toga možeš mi postavljati pitanja umjesto da ja tebe ispitujem. Je li tako bolje, što misliš?« Harald se ozario, izgledao je gotovo sretno zbog mogućnosti da čuje priče još žešće od Jüngerovih. Ali stric Oscar nije to baš tako ispričao. Nažalost, obrazlagao je kao Jünger u onoj lošoj knjizi, iako sve suprotno. U svakom ratu prvo strada istina, počeo je Oscar uz blago, ali primjetno oklijevanje pred svojim izlaganjem. Druga žrtva je razum, kako bi se inače uspjelo pridobiti milijune ljudi da se pod razvijenim zastavama i uz limenu glazbu zapute u vlastitu klaonicu? U klaonicu put koje nije krenuo nijedan general, nijedan predsjednik, nijedan car, nijedan političar, nijedan urednik novina, uopće nitko od onih koji su željeli rat. U klaonicu su išli samo nevini iz svih zemalja svijeta. To nisu spoznaje do kojih je došao u Africi, nego kada je poslije čitao o svemu što se dogodilo kod kuće. U Africi nije bilo nacionalističkog tiska, nije bilo svečanih političkih govora, samo glavni preduvjet rata, preživljavanje. A za preživljavanje je prvenstveno trebalo imati sreće. Mogao si umrijeti prvoga dana ili nakon dvije godine ili čak preživjeti sav taj pakao, s odlikovanjima ili bez njih, i to je bila sreća, ništa drugo nije bilo presudno. Onaj koji je preživio do posljednjega dana teško da je zbog toga bio veći junak od onoga kojega su svi zaboravili jer je poginuo prvoga dana. No jedna je stvar bila sigurna. Nikada nisu stajali rame uz rame, dok bi im krv kolala žilama, ispunjeni veličanstvenom predstavom rata i ljepotom bojnog polja u jutarnjoj magli. Tada ne bi nikada preživjeli, ne bi nikada mogli dobiti ni najmanju bitku. Takve priče su gluposti. Oscar je shvatio da je počeo propovijedati. Možda je sâm bio više iznenađen time nego mlađahni Harald. Ipak je došao trenutak da se obuzda, inače će samo nastaviti u istom tonu. 50
| becca & janja
»Dakle, mladiću«, završio je pomalo rezignirano. »Ovo je bilo tek ono što se na lijepom njemačkom naziva kratkim uvodom. Slobodno pitaj. Pitaj me što god želiš o ratu i dobit ćeš istinit odgovor.« Prije nego što je uopće primio prvo pitanje, požalio je i shvatio da mu prijeti rizik da razgovor krene posve drugim tokom nego što je zamislio. »Je li istina da je stric Oscar ubio više od petsto engleskih časnika?« pitao je Harald žustro. »Ne, bilo ih je mnogo, ali ne toliko mnogo.« »Uvijek pucnjem u glavu?« »Ne, ne uvijek, ali najčešće.« »Je li najbolje ciljati u glavu?« Oscar je oklijevao. No, odlučio je odraditi to kako treba do kraja, ako je obećao govoriti istinu, onda mora govoriti istinu. Dječak će valjda uskoro doći do važnijih pitanja. »Ovisi«, odgovorio je. »Hitac u glavu gotovo uvijek znači trenutnu smrt, osobito sa streljivom koje smo koristili jer su engleski časnici nosili šljemove. Metak se počne otvarati čim probije šljem, efekt je razoran. Glava u šljemu eksplodira, nazivali smo to pucanjem u lubenice jer je izgledalo kao kada se pogodi lubenicu. S druge strane, glava je manji cilj od tijela i svaki pogodak s metkom kalibra 9,3 mm znači da neprijatelj nije sposoban za borbu i povrh toga je teret svojim drugovima, pogotovo u bushu. Osobito Englezima, koji su imali mnogo goru zdravstvenu skrb od nas.« »Zašto ste onda ciljali u glavu, jeste li uvijek bili sigurni da ćete pogoditi, kao kada stric Oscar puca na Wannseeu?« »Ne, nismo. Čisto logički, bilo bi bolje da smo uvijek ciljali tijelo. Neprijatelj nije sposoban za borbu, na njega odlaze resursi njegovih drugova. Ali to je stvar logike. Mi smo bili u slabijem položaju, uvijek s nadmoćnim protivnikom. Za nas se radilo o strahu. Ako glava čovjeka koji stoji pored tebe iznenada eksplodira i poprskaju te krv i komadići mozga, obuzima te pregolem strah, možda šok, možda histerija. Taj se osjećaj širi na tvoje drugove. Nijedan tada neće biti ispunjen uzvišenim patriotskim osjećajima, u to možeš biti siguran.« »Znači, to je bilo psihološko ratovanje?« »Tako se to zove, da. Strašno, što si sve pokupio.« »Može li rat očistiti rasu?« Oscar je s olakšanjem odahnuo. Napokon pitanje koje ide u smjeru jüngerske gluposti. »Ne, mladiću moj«, odgovorio je iznenada osokoljen. »Meci bez pravila pogađaju najhrabrije i najplašljivije, glupe i pametne. Rasa je ista nakon rata kao što je bila prije, samo ima manje pojedinaca. To je matematički aksiom.« »Ali, nisu li glupi vojnici u većoj opasnosti od pogibije?« »Jesu, iako ponekad jednako vjerojatna može biti i suprotnost, da bedaci pobjegnu u posve neočekivanom smjeru i spase se. No u pojedinim slučajevima vidio sam ljude da pogibaju radi gluposti. Ili najčešće, i u najvećoj mjeri, zbog idiotskih predodžbi o rasnoj premoći. Tvoj Ernst Jünger vrlo je vjerojatno mogao biti jedan od četiri tisuće Južnoafrikanaca koje sam vidio kako umiru zbog vjerovanja u premoć vlastite rase, dakle, zbog gluposti.« 51
| becca & janja
»Nikada nisam čuo za to, ali stric Oscar je bio ondje?« »Sigurno ima mnogo toga za što nikada nisi čuo jer se toliko toga o ratu nikada ne spominje. Ali da, bio sam ondje. Bilo je to početkom rata, u sjevernoj Tanganjiki ili južnoj Keniji, ovisi kako računaš. Bili smo dobro skriveni na oštrim padinama na granici sa savanom i bushem. Južna Afrika je bila upravo ušla u rat kao pojačanje Englezima u Africi, i prvi južnoafrički kontingent je domarširao po danjem svjetlu, ravno prema nama. Čak su pjevali da si moral održe na razini. Čekali smo ih skriveni iza strojnica i nismo mogli vjerovati svojim očima. Kada su se dovoljno približili, zaklali smo ih kao stoku.« »Ali vi ste Nijemci, a oni su bili južnoafrički Englezi... ne razumijem. Zar su mislili da su toliko premoćni nad Nijemcima?« »Ne, ne Nijemcima. Afrikancima. Naši vojnici su bili Afrikanci, a Južnoafrikanci svi misle da su bijelci u svemu premoćni nad crncima. Zato imaju vojsku sastavljanu samo od bijelaca. Mislili su da će se moći jednostavno došetati do naših vojnika, išibati ih i poslati kući. Dakle, poginuli su zbog svojih idiotskih predodžbi o rasnoj premoći. Zapravo su ostvarili najveći poraz bijele vojske protiv crne u afričkoj povijesti.« Harald je razrogačio oči, prestravljen od nečuvenih riječi koje je čuo. »Imali smo crnih vojnika?« pitao je oklijevajući. »Da, pred kraj nas je bilo samo stotinu njemačkih časnika, a najviše smo imali dvadeset tisuća Afrikanaca u vojsci. Fantastičnih ratnika, mnogi su dobili Željezni križ. Moj najbolji prijatelj Kadimba, poručnik Kadimba, dobio je Željezni križ prve i druge klase.« Harald je bio zabezeknut. Saznanje da su se crnci borili u njemačkoj vojsci bilo mu je posve novo. Berlin je nekoliko tjedana bio preplavljen lecima konzervativaca koji su prijetnju okupiranome području Ruhra prikazivali kao goleme crnce, napola životinje, gorile, doduše, šiljatih zubi. Razlog tome bio je što je u okupatorskim francuskim trupama bilo afričkih vojnika. Sada su se desne stranke vratile svojim dobrim starim Židovima u kampanji protiv vlade Gustava Stresemanna i izdajničke republike, republike u prijelaznom razdoblju i židovske republike. Mladi Harald očito se okliznuo upravo o takva razmišljanja, takoreći od crnaca do Židova, što se vidjelo iz njegova sljedećeg pitanja. »Smatra li stric Oscar da je bilo ispravno odustati od otpora i borbe u Ruhru?« pitao je smrtno ozbiljno. Sada se trebalo usredotočiti i ne pogriješiti. Dječak se gotovo tresao od potisnutog ogorčenja, nije bilo teško pretpostaviti kakvi su se stavovi iznosili među kolegama u razredu i nastavnicima u njegovoj prevladavajuće desnoj školi. »Ja sam nepolitičan čovjek, mislim da to znaš«, počeo je Oscar, oprezno tražeći izlaz. »Ali, također sam kapetan u Reichswehru i kao vojnik imam određeno mišljenje. Čovjek mora pametno birati bitke, napasti uz nedovoljan broj snaga i bez oružja vodi u poraz. A poraze treba izbjegavati. Tako smo se borili u Africi i zato nikada nismo bili pobijeđeni.« Bio je prilično zadovoljan svojim odgovorom, izbjegao je političko minsko polje tako što je pitanje učinio vojnim. Ali činilo se da se dječak ne namjerava zadovoljiti takvim odgovorom. Svejedno, njegovo je sljedeće pitanje bilo potpuno iznenadno. 52
| becca & janja
»Je li novi kancelar Židov?« pitao je. »Molim? Stresemann? Ne vjerujem, zašto to misliš?« »Prezime mu završava na -mann, kao Goldmann, Silbermann i tome slično.« »Da, moguće. Ali da je kancelar Židov, blago rečeno, bili bismo već obaviješteni o tome u novinama, karikaturama i lecima.« Razgovor je skrenuo u za Oscara vrlo neugodnom smjeru, ali nije vidio izlaza, nije jednostavno mogao ustati i otići. Činilo se da Harald duboko razmišlja. »Dakle, kancelar nije Židov?« ponovio je. »Kao što sam rekao, nije.« »Ali, je li izdajnik?« Bilo je to opasno pitanje, ponajviše jer je bilo toliko primitivno, tako nemoguće glupo. Ali nije ga niti mogao izbjeći. Ako sada uzmakne, izgubit će dječakovo poštovanje. Jednostavno mora pokušati naći načina da o politici govori na nepolitičan način, povrh toga, odmah. »Primimo se toga kao da se radi o matematičkom problemu«, pokušao je odlučno, »kao da postavljamo jednadžbu. Prvi red: U siječnju su Francuzi okupirali područje Ruhra i...« »Iako je to bilo nepravedno! Čak ni izdajnički mir u Versaillesu nije im davao pravo da nastave rat i...« »Mir! Moramo razmišljati logično. Držati osjećaje po strani, uopće nema veze što mislimo o Versajskom miru. Dakle. U siječnju su Francuzi okupirali Ruhr. I do čega je to dovelo?« »Do herojskog otpora!« »Kako to?« »Putem štrajkova i sabotaža.« »A do čega je to dovelo?« Dječak je oklijevao. Koliko god da je to želio, teško da je mogao proglasiti pobjedu pasivnoga otpora. Oscar je odmah preuzeo inicijativu. »To je dovelo do toga da je Njemačka platila otpor u papirnatu novcu i inflaciji. To ti je drugi redak u jednadžbi. Ekonomska katastrofa.« »Ali iza inflacije stoje špekulanti i Židovi!« »Ne, naša vlastita vlada pokušala je otplatiti pasivni otpor u Ruhru tiskajući sve više i više bezvrijednih novčanica, to što su to neki iskoristili za špekulacije nije uzrok nego posljedica. Vratimo se na jednadžbu. Imamo dva retka. Okupaciju i svjetski rekord u inflaciji. Što je rješenje?« »Herojski otpor! Ne dati se poniziti, boriti se do posljednjeg čovjeka!« »Znači, samoubojstvo? Njemačka bi trebala počiniti samoubojstvo u ime časti?« Dječak je iznenada izgledao kao na rubu plača i Oscaru je palo na pamet da je na školskom dvorištu, gdje su svi previše čitali onoga Jüngera i njemu slične, sva logika osuđena na utapanje u infantilnome romantiziranju nasilja. »Ne bi li zaključak radije bio da moramo uspostaviti funkcionalnu ekonomiju, pokrenuti je, tako da Njemačka može ponovno ojačati i rasti?« Harald je pogledao u pod i nije odgovarao. 53
| becca & janja
»Upravo su to Stresemann i njegova vlada ostvarili«, nastavio je Oscar neumoljivo. »Inflacije više nema, imamo uspješnu novu valutu, pokrenula se proizvodnja, Francuzi se povlače i okupacija Ruhra će se dokinuti. Pokazat će se tako.« Oscar je iskoristio priliku da ustane, uz ispriku kako je vrijeme da se presvuče za večeru, utješno je potapšao Haralda i izišao u hodnik. Kada je trenutak kasnije promotrio svoje lice u ogledalu za brijanje, uvidio je da je mnogo više zabrinut za Haralda nego što je zapravo želio priznati. Dječak je bio vrlo očito oštrouman, pomalo tanašan norveški plavi dječarac kojemu je bilo lako u školi, brzo je počeo nadoknađivati zaostatak u matematici i, što je bilo smiješno, počeo je govoriti njemački s berlinskim naglaskom. U njemu je postojala žilavost, ove ideje koje su se rojile zbog tog pretjerano nervoznog bezumnika Jüngera valjda će proći s vremenom, u prirodi stvari bilo je da se u toj dobi ima bogatu maštu. O čemu li sve nisu on, Lauritz i Sverre sanjarili kao dječaci? Koliko se sjeća, radilo se o stvarima poput toga da po strašnoj oluji prejedre Atlantik u vikinšku dugom brodu i otkriju Ameriku. Da su sada u Haraldovoj dobi, sigurno bi podjednako romantizirali Manfreda von Richthofena, Crvenog baruna, kao mlađahni Harald. No nemir koji ga je nagrizao odnosio se na odgovornost kojoj možda nije bio dorastao. Harald mu je bio nećak, ovdje u Berlinu on mu je predstavljao oca, a u tu odgovornost je, nažalost, spadala i prokleta politika. Šteta što se Christa i Harald nisu osobito dobro slagali, iako je bilo lako shvatiti zašto. Inače je u političkim raspravama bila neoboriva poput tenka na bojnom polju. No Harald joj nije vjerovao jer se služila očito marksističkim rječnikom. Ona nije vjerovala njemu jer se jednako tako očito razbacivao desničarskim rječnikom, kolaboracionističkom republikom, izdajničkom republikom, židovskim zabijanjem noža u leđa vojske, vojskom koja nikada nije pobijeđena na bojnom polju, nego je izdana baš kada je trebala požeti zasluženu pobjedu. Konkretno taj će dio možda jednom moći objasniti. Njemačka je izgubila istoga trenutka kada je Amerika ušla u rat. Samo je trebalo preračunati stanovništvo, ekonomiju i industrijske resurse. U ratu ne pobjeđuje najhrabriji – tada bi afričke kolonije bile slobodne – u ratu pobjeđuje najbogatiji. A to nema veze s politikom. To bi morao moći objasniti. Krivac je bila ta prokleta bogataška škola. Podučavanje je sigurno bilo na najvišoj zamislivoj razini, posve u skladu s onime što su Lauritz i Ingeborg željeli kada su ovamo poslali sina. Sve je u tome bilo kako treba. No istovremeno je ta škola bila preplavljena najgorom vrstom desnog nacionalizma i najglupljom vrstom ratnog romantiziranja. Povrh toga, mržnja prema Židovima, čitava desnica bila je luda u vezi židovskog pitanja. Otvoriš bilo koje od njihovih novina ili slučajno prođeš pored nekog okupljanja na trgu, što je bilo gotovo nemoguće izbjeći, vjerojatno se izvikivalo nešto o Židovima. Ekonomski kaos posljednjih godina, ili za to vezan poraz u ratu, nastao je kao posljedica međunarodnoga židovskog kapitala ili, ponešto, proturječno, moglo bi se reći, zbog židovskih marksista. U biti, bilo je to preglupo da bi se uopće moglo o tome ozbiljno raspravljati. Jednostavno nije bio dorastao zadatku da se Haralda urazumi. Harald nije niti razumio u čemu je problem. Ako je postojao kakav međunarodni židovski kapital koji je vladao Njemačkom, on bi bio primijetio tu vezu, izazvala bi pozornost tijekom četiri godine koliko je bio industrijalac, 54
| becca & janja
kao i na druženjima u Herrenklubu, gdje je sveukupna ekonomska moć bila značajno zastupljena. Gore je bilo što, iskreno, sâm sa sobom, uopće nije razumio što se misli pod Židovom. Imajući na umu nečuveno značenje koje su dvije desne stranke pridavale židovskom pitanju, bilo je malo nezgodno ne razumjeti točno što se pod time misli. Kao da nekoga dugo poznaje, istina, površno, ali ipak poznaje, i ne može se sjetiti imena. Koliko li je samo moralo biti neugodno pitati? Ista je stvar bila sa Židovima. Ustručavao se ponovno povući to pitanje s Christom. Kada ju je jednom pokušao pridobiti da mu objasni, samo je frknula i rekla da je to besmislen i još gore, glup način da se ljude podijeli na rase umjesto na klase, da bi se vrlo vjerojatno i nju samu moglo smatrati Židovkom, čak »marksističkom Židovkom«, da se pitalo desnicu. Ne postoji židovska rasa, kao prvo. Kao drugo, postojali su siromašni Židovi s istoka, oni koji su se gužvali u Grenadierstrasse u blizini Berlin Alexanderplatza, oni za koje je desnica tvrdila da se »masovno useljavaju«, a koji nisu imali veze s obiteljima židovskog podrijetla što su četiristo godina živjele u Njemačkoj. Nije bio ništa pametniji od tog objašnjenja. Židovska religija očito je postojala, bila je poput kršćanstva bez Mesije. Postojale su sinagoge za vjernike. A postojalo je i »židovsko podrijetlo« čak i među onima koji nisu vjerovali ni u što posebno ili su čak vjerovali u Isusa Krista. Ali nije postojala židovska rasa? Prethodno, kada to pitanje u njegovu životu nije postojalo, za djetinjstva u Vestlandetu jednako kao ni u Africi, koliko je uspio shvatiti, dvaput je imao posla sa Židovima, a da nije ništa naslućivao o tome. Gottfried Goldmann bio je jedan od rijetkih ljudi u Tanganjici kojima se bez rezervi divio, profesor iz Heidelberga, idealist koji je otputovao u Afriku da kao posljednji doprinos u životu da svoj obol debarbarizaciji, zakonu i redu. Dakle, on je bio Židov? Koji se zaključak mogao izvući iz tog odnosa? I Judith Kreisler, u koju je bio zaljubljen preko ušiju i zbog nje izgubio razum, ona koja ga je na prevaru ostavila s gaćama na štapu, ukrala mu čitav iznos koji je dobio za diplomu u Dresdenu i lupetala da je grofica »Maria Teresia«, te ga na koncu dovela do toga da je razmatrao mogućnost samoubojstva. I ona je bila Židovka, iz Poznanja. Barem mu je to tako objasnio jedan umorni i cinični policajac odjela za ćudoređe u Dresdenu, nažalost, bio je iznimno uvjerljiv. Dvoje Židova u njegovu životu, koliko je znao, jedan dobar i jedan zao. I koje bi zaključke iz toga mogao izvući. Naravno, nikakve, tim više jer je bio nepolitičan čovjek. Nakon što se obrijao i preodjenuo i bio spreman sići na večeru na prvi kat, obuzela ga je neočekivana i snažna melankolija. Osjećao se nedostatnim, odgovornost koju mu je obitelj stavila na pleća bila je za njega prevelika, on je bio prilagođen Africi, ne Njemačkoj. Lauritz je bio bijesan zbog njegove psine, kada je prodao gotovo svu industrijsku imovinu i još uvijek je bilo prerano da bi se moglo reći je li njegovo špekuliranje bilo ispravno ili pogrešno, iako je Lauritz u svoje bio potpuno uvjeren. Nije ni pridobio Haralda na ispravnu stranu depolitiziranjem izrazito politične rasprave 55
| becca & janja
i na taj način prividno stavio dječaka u šah-mat. A definitivno nije bio dorastao nadolazećemu, vjerojatno neizbježnom, razgovoru o Židovima. Protiv Haraldovih kolega iz razreda i onoga prokletog Jüngera afrički je stric stajao dosta loše. Bilo je to tužno, ali naprosto tako. Za vrijeme večere bio je tih i smušen. Christa je to, naravno, primijetila i odvela ga na stranu kada je Harald, ushićen što je dobio natrag svoju gnusnu literaturu, otišao na kat u svoju spavaću sobu. Priznao je svoju nedostatnost i svoje strepnje da je prokockao njemačku imovinu obitelji i da ne može izići na kraj s Haraldom. Tješila ga je, obećala da će ga izvježbati u argumentaciji i što se tiče desnice i rasnih pitanja i uvjeravala ga da ga Harald, u svojoj dječjoj ograničenosti, gleda kao boga. Doduše, zbog jedne jedine stvari, ali one koja je bila odlučujuća za zavedene dječake te dobi: bio je ratni heroj. Nije se dao uvjeriti, umjesto toga, popio je te večeri previše brendija. Što ni na koji način nije pridonijelo boljem raspoloženju sljedećega dana. Tjedan dana kasnije Haraldu je bio rođendan i smio je pozvati trojicu kolega iz razreda na večeru. Nakon jela, torte i malo ledenog vina, kojeg su dobili čak i dječaci, povukli su se na kat u sobu za igranje. Kao što je Christa bez ironije u više prilika primijetila, vjerojatno je Märklinov vlak – za koji je sada postojao strujni generator, što ga je činilo manje opasnim po život – kao i Meccano, bolje odgovarao četrnaestogodišnjacima nego njihovim trogodišnjacima. Naravno, kao i obično, bila je u pravu. Harald je kao rođendanski dar dobio dva plava američka spavaća vagona s ugrađenim električnim svjetlom. On i Christa preselili su se u jedan od salona na prvom katu i neko su vrijeme čuli kako se dječaci bučno igraju na katu iznad. No iznenada je gore nastala potpuna tišina. To mu se činilo neobičnim, pa se odšuljao vidjeti što se događa. Našao ih je u vlastitoj spavaćoj sobi. Harald je pronašao kutijicu s ratnim odličjima koje je upravo pokazivao svojim prijateljima. Naravno, smrtno su se uplašili kada ih je uhvatio na djelu. »Oprosti, stric Oscar, a... ali samo sam htio nešto dokazati«, protisnuo je nesretni Harald. »Dokazati što?« pitao je Oscar više iznenađen nego ljut zbog upada u svoje privatne odaje. »Da stric Oscar ima Pour le Mérite s hrastovim lišćem i da je to ljepše od odličja Ernsta Jüngera, i još Željezni križ prve klase, dok Jünger ima samo drugu klasu«, objasnio je Harald jasno i iskreno, ali pocrvenjevši. Pomalo iznenađujuće, ali Oscar je bio i ponosan i sretan kada mu se učinilo da razumije o čemu se tu radi. Na Haralda je djelovala stričeva kritika Jüngera i prenio je to u školi, što je neizbježno dovelo do rasprave tko je između strica i Jüngera veći heroj, i time veći autoritet kada se radi o ratu. A Harald je sada službeno, ali nekonvencionalno dokazao svoje. »Da«, reče Oscar ozbiljno, »znatna je razlika između toga dobijete li Plavog Maxa s hrastovim lišćem, kao barun von Richthofen ili ja, i običnoga glatkog odličja. Da ne govorimo o razlici između Željeznog križa druge i prve klase.« Dječaci su ga gledali bez daha. 56
| becca & janja
Trenutak kasnije ponovno je sjedio kraj Christe u plavome salonu, sjajno raspoložen. Donio je jedno od njihovih najdražih vina iz Rajnske oblasti i razdragano joj ispričao, blago rečeno, komičnu priču koju je pročitao u Berliner Tageblattu pod naslovom: »Kraj majmunarija u Münchenu.« Jer doista se radilo o majmunarijama, vrlo komičnima u svojoj budalastosti. General Ludendorff još je jednom učinio nešto za opće dobro s jednom od onih grupica desničarskih ekstremista luđaka. Sjedili su u pivnici i očito se raspalili, nakon toga izjurili na münchenske ulice i proglasili revoluciju. Njihov vođa, kaplar imenom Hippler, u smetenom je govoru proglasio vladu u Berlinu svrgnutom i u istom dahu sebe samog imenovao kancelarom te pozvao svekoliko ljudstvo da se odmah priključi maršu na Berlin. Nije dobio neposredan odaziv, moglo bi se tako reći. A sada su se svi članovi bande iz pivnice hladili u zatvoru. Još nešto, gotovo jednako komično. Navedeni Hippler je smrtno ozbiljno optužio šefa Reichswehra, generala von Seeckta, da »slijepo slijedi marksiste i Židove«. Onome tko je vidio Prusa von Seeckta ne samo s obaveznim monoklom, nego i u korzetu, da bi mu leđa bila potpuno ravna, stvar je bila komična daleko preko granice smiješnog. Nego, Ludendorff će se vjerojatno izvući i ovoga puta, kao što mu je uspjelo nakon Kappova puča, on je samo još jedan pajac. Christu taj događaj nije zabavljao kao Oscara. Takvih kao što je gospodin Hippler bilo je na bacanje, nije se trebalo toliko uzbuđivati oko toga, ali Ludendorff je bio general i ratni heroj, imala je neugodan osjećaj da će uskoro ponovno iskrsnuti. Očito ta stara pruska desnica nikada ne posustaje.
57
| becca & janja
1924.
U VOĐENJE DEMOKRACIJE U S ALTSJÖBADEN nije ispalo tako velik problem kako su se mnogi bojali. Bili su zabrinuti da će čitava ideja s Wallenbergovim rajskim arhipelagom propasti ako uvedu jednako pravo glasa za muškarce bez ikakvih ekonomskih ograda. Ta u Saltsjöbadenu su radnici bili većina, a oni su ne dvojeći glasali za socijaldemokrate. To nije značilo nikakvu opasnost kada je jedan jedini glas direktora željeznice prevagnuo nad petsto radničkih glasova za socijaldemokrate. No onda je vlada uvela jednako pravo glasa za muškarce i, povrh toga, žensko pravo glasa, također bez ekonomskih ograničenja. Budući da se od radnica moglo očekivati da svoj glas daju socijaldemokratima, ili nekome još gorem, barem ako nisu bile pretjerano religiozne, Saltsjöbadenu je, dakle, predstojala propast. Lauritz je namjerno govorio ironično, Ingeborg se borila za žensko pravo glasa cijeloga svog odraslog života i povrh toga, bila je socijaldemokratkinja, doduše, Njemica socijaldemokratkinja, što mu se činilo znatno otmjenijim. Sumnjao je, iako nikada nije otvoreno pitao, da je dvoje njihove djece, Rosa i Karl, čak dobilo ime prema dvoje njezinih uzora. Nije se tu imalo mnogo što reći, osobito ne nakon što su prošle tolike godine. Glavno da se nije pročulo. Sjedili su kraj otvorena prozora u erkeru, s pogledom preko čitava zaljeva i velikoga dijela Baggensfjärda. Bila je čarobno mirna lipanjska noć, uz prvi pomalo oprezan ptičji pjev, gosti su otišli kući, djeca su spavala, a posluga je dovršavala pospremanje u kuhinji. Da je to bila večer u studenom, istoga bi časa otišli u krevet, čim bi se riješili posljednjega gosta. No ovim bijelim lipanjskim noćima je, prema Ingeborg, bilo nemoguće odoljeti, koliko god umorni bili. Ipak je ona djetinjstvo provela dolje u Dresdenu. Lauritzu je svjetlost bila manje romantična. U vrijeme Ivanja kod kuće na Osterøyu sakupljalo se sijeno, ako je to vrijeme dopuštalo. Ili točnije, kada je to vrijeme dopuštalo, radilo se dan i noć bez prekida, da završe prije sljedeće kiše. Trojici braće je bilo teško, osobito prvoga ljeta nakon što su otac i stric nestali na moru, tada su sva trojica dječaraca morala raditi doslovce dok nisu padali s nogu. Ivanjsko svjetlo nije bilo ništa u usporedbi s Ingeborg. Sjediti sâm s njom, još uvijek nakon svih tih godina, toliko vremena nakon mladenačkih trzaja između nade i očaja, bio je znak milosti. Ništa nije govorilo u prilog tome da će se to obistiniti. Njezin otac barun tražio 58
| becca & janja
je imućnoga zeta, što je bio nemoguć zahtjev. Jednako kao što je bilo nemoguće napustiti dužnost graditelja željeznice gore na Hardangerskoj visoravni i pokušati se obogatiti. A zatim je Oscar, Božjom providnošću, u Africi stekao bogatstvo. Kao u vikinškoj sagi, nakon toga je sve došlo na svoje, na najbolji i najsretniji način i još mnogo godina kasnije bilo je nemoguće ne strepiti pred providnošću. Bog im je uzeo oca. Bog im je zatim poslao nešto što inače nikada ne bi mogli dobiti. Čudni su putovi Gospodnji. Oprezno su pijuckali kasno mozelško vino iz polulitrene boce, uglavnom da bi imali nešto pred sobom na fino izrezbarenome stolu u erkeru. On je, nadajući se da je zabavno i duhovito, pričao o zastrašujućem preuzimanju vlasti u Saltsjöbadenu. Naime, više od jednog susjeda među višim službenicima u Banci posve je ozbiljno mislilo da sada mora dići sidro i preseliti se u grad. Kao da će nasilnici od socijalista početi konfiscirati vile uz obalnu šetnicu, ili nešto još gore. Iz erkera su imali dobar pogled na mol. Ondje se nalazila njihova nova brodica, ona koja je samo djelomično podsjećala na Ran. Rudo kormila bilo je isto, lagano oštećeno od vatre preživjelo je podmetnuti požar. A upravo je rudo kormila imalo posebno tajno značenje za oboje, upravo je ono bilo najkonkretnije u snu o tome kako će ponovno sjediti stisnuti zajedno u kokpitu takve brodice. Ondje dolje je sada bio Beduin na posve mirnom bijelom ogledalu od vode. Odlutao je u sanjarenje i utihnuo. »Pričaj mi o onim Wallenbergovim vizijama Saltsjöbadena«, rekla mu je i otpila vrlo oprezan gutljaj mozelškoga vina. »Takve stvari su samorazumljive, toliko da ne možeš pitati ljude o tome, samo ispadneš glup. Svi znaju. Možeš li mi ispričati ispočetka?« Pokušao je razmisliti kako da skrati priču i istovremeno je učini politički zanimljivom, budući da ga ona sluša. Jest da su mu činjenice bile pri ruci, čuo je priču od Knuta Wallenberga osobno. Zapravo je bila vrlo jednostavna. Dvojica mladića, obojica ekonomski neovisna, daju se na izlet u divljinu vrlo blizu Stockholma. Ovdje nije bilo ničega, bilo je to 1890-ih. Penju se na najviši brežuljak, gdje će se uskoro izgraditi zvjezdarnica ako se političari i ostali polako uspiju dogovoriti. Upravo su bili na putu u Karlove Vari u Bohemiji i stoga brežuljak dobiva ime Karlsbaderberget. Zatim rade usporedbe s Trouvilleom i Deauvilleom u Francuskoj i pada im na pamet suluda ideja da bi se upravo takvo ljetovalište moglo izgraditi ovdje. Zamisli ondje dolje bijeli hotel uz obalu! Zamisli kako onuda stiže vlak iz Stockholma! Zamisli šetnicu uz obalu ondje dalje, bijele vile i drvene ljetnikovce! A dalje, s druge strane pruge uredit ćemo mali raj za radnike. Moći će podignuti kredit za vlastiti dom u mojoj banci, ili tvojoj, radit će na pruzi i gradilištima ili u Nacki, u našim tvornicama. Onamo mogu doći vlakom makar živjeli ovdje, uz poseban popust. Dakle, treba nam željeznica s prvom i drugom klasom. Kako će se mjesto zvati? Ne bi bilo zgodno da ima francusko ime, ali obavezno nešto što zvuči kao ljetovalište. Nešto što podsjeća na Baltičko more, ili Saltsjön, ako ćemo radije uzeti staro lokalno ime mora. Uostalom, ondje dalje možemo izgraditi kupalište za gospodu i kupalište za dame, jedno do drugoga. 59
| becca & janja
Kupalište, baden... Saltsjöbaden! A Duvnäs uz buduću prugu nazvat ćemo Saltsjö-Duvnäs, zatim Saltsjö-Boo i tako dalje! To je bila zamisao, tako je počelo. Svoju su neočekivanu ideju uzeli za ozbiljno i kupili teren od nasljednika koji je živio u blizini, bezvrijednu zemlju uz obalu gdje se ništa nije moglo uzgajati u većim količinama. I tako je sve počelo. Narodna škola za radničku djecu u Neglingeu, škola za dječake i djevojčice te srednja škola za dobrostojeće u Tattbyju. Grand Hotel bio je gotov već 1893., sanatorij deset godina kasnije, velike vile izgrađene su južno od pruge, vlastite kuće radnika sa sjeverne strane. Uskoro je nastao zatvoren sustav. Radnike je zaposlilo Željezničko dioničko društvo saltsjöbadenske pruge, koju su svi jednostavno zvali Željeznicom. Rate kredita za kuću skidale su se neposredno s plaće, jer je Željeznica bila u vlasništvu Banke – odnosno, službenije, Privatne štokholmske banke. Knut Wallenberg sve je vodio po vlastitoj volji. Kada se sjetio da želi da mu vlastita crkva i grobnica za njega i suprugu Alice budu dovršene do šezdesetog rođendana, samo je nazvao arhitekta koji mu se najviše sviđao, naručio crkvu i jamčio za novac. A nezahvalni su radnici, eto, glasali za socijaldemokrate. Neko vrijeme činilo se kao da Knut želi odustati od onoga što je stvorio. Ponudio je općini da otkupi preostalo zemljište za dva milijuna, po iznimno povoljnoj cijeni. Ali u općini su umislili da je nešto u vezi te ponude sumnjivo i odbili su. Zatim je odlučio nastaviti graditi uz pomoć donacija koje ni najtvrdoglaviji predsjednik općine nije mogao odbiti. Na primjer, tako je bilo s novom zgradom općine i zvjezdarnicom. Wallenberg plaća, ja gradim, predsjednik općine sumnjičavo zahvaljuje, ali ne odbija. Nastavio je pripovijedati rugajući se vedrim tonom, činilo se da to Ingeborg zabavlja. »Izgleda da drugovi nemaju jasno zacrtanu klasnu borbu«, zaključila je. »Ne, ali nije baš ni lako ako se kapitalistički klasni neprijatelj uporno ponaša dobronamjerno i velikodušno, ispadne skroz pogrešno u odnosu na tvoje i teorije drugova o izrabljivanju. Gottfrid mi je vrlo veselo ispričao kako se odvijalo samo prepuštanje političke moći. Joj, Gottfrid. Zamisli, prošlo je samo nekoliko godina otkad sam ga opremljen Mauserom, bajunetom i trorogim šeširom trebao nadzirati dok je bio zatočen dolje kod starih teniskih terena. Čini mi se potpuno nevjerojatno iz današnje perspektive.« »Ovdje u mirnoj Skandinaviji, da.« »Ali ne kod kuće u Njemačkoj, to hoćeš reći?« »Da, upravo to hoću reći. Zamisli da von Ludendorfifa sasvim oslobode za onaj pokušaj državnog udara dolje u Münchenu! I da onaj, onaj austrijski kaplar, kako se zvao...« »Adolf Hitler, mislim.« »Da, tako se zove. On će navodno biti vani za pola godine. Evo ti par njih koje bi trebalo strpati pod ključ.« »Da, ali vjerojatno bi se tiskali u zatvoru. U Njemačkoj ipak postoji stotinjak takvih grupica luđaka na krajnjoj desnici. U svakom slučaju, nakon što je postalo nepobitno da su socijaldemokrati većina, prema Gottfridovu pričanju, nitko nije znao kako bi se zapravo trebali ponašati. Nakon pregovora između desnih i liberala došli su do zaključka da, koliko god se to možda činilo šokantnim, sadržaj demokracije mora se tumačiti tako da onaj koji dobije više glasova također pobjeđuje na izborima. Čak i u slučaju da je pobjednik 60
| becca & janja
socijaldemokrat. Rečeno, učinjeno. Na konstituirajućem sastanku novoizabranome predsjedniku općine predano je vodeće mjesto, uz pismenu molbu da zadrži lijepu tradiciju Saltsjöbadena i usmjerenost na to da nastavi cvjetati kao područje obiteljskih vila. Nešto u tom stilu.« »I tako je bilo?« »Nego što. Jedini klasni neprijatelj koji se nudio gore na Hardangerskoj visoravni kada su najmljenici išli slaviti prvi maj bili smo mi inženjeri. Morali smo ostati na zatvorenom dok su pjevali borbene pjesme i demonstrirali pred zgradom kolodvora u Finseu. Sljedećeg dana radilo se kao i obično. Mi inženjeri smo crtali i računali, najmljenici su gradili. Po meni, nema potrebe da bude imalo teže od toga.« »Ali danas možda nisu svi kapitalisti toliko taktični kao ti i gospodin Wallenberg. Inače, kako Gottfridu ide sa stolarenjem po stanovima službenika?« Zijevnula je kako je to rekla, diskretno i uz isprike, ali svejedno. Pohvalio je Gottfridov stolarski rad na dječjoj kućici za igru i na dva nova stana za osoblje gore navrh posjeda, odmah pored smještaja za vozača. Upravo kako je predosjetio, ubrzo je ustala, poljubila ga u čelo, zahvalila mu na ugodnoj večeri i otišla prema spavaonicama na katu. Poželio joj je laku noć i obećao da neće ostati još dugo. Uvijek bi nešto krenulo krivo kada bi razgovor skrenuo na političke teme, a nikada nije razumio u čemu je stvar. Oscar je nekom prilikom spomenuo da sa svojom Christom ima isti problem, ako se to može nazvati problemom. Njima dvjema prijateljicama politika je bila nešto drugo, mnogo važnije nego većini ostalih. Sigurno je u pozadini toga stajala borba za žensko pravo glasa, angažirale su se oko toga još kao adolescentice. Ali sada je pravo glasa napokon ostvareno, znači, sve bi trebalo biti u redu. Barem u Saltsjöbadenu. Ne, nešto nije bilo kako treba, samo je bilo teško odrediti što. Imalo je veze s time što se možda previše rugao dok je pričao kako se pokorno socijaldemokracija držala u Saltsjöbadenu. Ili je možda imalo veze s Haraldom. Ako je Ingeborgino držanje bilo pomalo hladno zbog politike, vjerojatnije je da je imalo veze s radničkom općinom. Nije to raspravila s njim sve dok se nije pokušala učlaniti. Gottfrid Lindau ga je uputio u to. Kada je Gottfrid u subotu poslijepodne s dvojicom pomoćnika došao dodatno raditi, tako je rekao, kao izgovor je iskoristio dorađivanje ograde, pozvonio je na vrata glavne zgrade i rekao da ima neka sitnica o kojoj mora porazgovarati s inženjerom. To su i učinili, dok je Gottfrid pokazivao razne šablone likova s paprenjaka, zečeve, svinje i zvjezdice koje će ispiliti u ogradi. A zatim je izbacio iz sebe što je imao za reći. Nema ništa loše u tome da netko iz više klase simpatizira radnički pokret, počeo je. Nije to bilo ni sasvim neobično, osim toga, vođu stranke i premijera Hjalmara Brantinga teško se moglo svrstati u radničku klasu. Naravno, nije bila stvar ni u tome da su u radničkoj općini išta loše mislili o gospođi Lauritzen. Upravo suprotno, njezin volonterski liječnički rad u Neglingeu zadnjih godina gladi i rata bio je iznimno i zasluženo cijenjen. Ovdje ga je Lauritz morao prekinuti i priznati da mu nije posve jasno što se misli pod radničkom općinom. Gottfridova duga objašnjenja protumačio je kao da postoji nekakva savjetodavna grupa socijaldemokratskoj većini u predsjedništvu općine i da je zatražiti 61
| becca & janja
primanje jednako kao i ući u stranku, otprilike tako nekako. Unutar radničke općine ljudi to nisu dobro primili, nastavio je Gottfrid uznemireno, pokušavajući doći na stvar. Otmjena gospođa koja živi na šetnici uz obalu, a k tome je liječnica, ne bi se uklopila među druge žene na sastancima u Narodnom domu. Gottfrid se nije želio praviti da zna stavove i mišljenja buržujske klase, no usprkos tome pretpostavio je da bi za njega, inženjera, moglo biti neugodno da mu se supruga otvoreno kreće među radnicima. Summa summarum, odbor radničke općine većinski je odlučio gospođi Lauritzen odbiti zahtjev za članstvom. Lauritz je prvo bijesno reagirao, uvrijeđen u ime svoje supruge. Ona, koja se borila za žensko pravo glasa u tri zemlje, nije dovoljno dobra da je prime među radnike u Neglingeu? To nije samo uvreda njoj, nego podjednako tako i samim radnicima. Nakon što se bijes primirio, razmislio je. Nema sumnje da ima istine u onome što je Gottfrid više naslućivao nego znao, da bi Ingeborgino eventualno članstvo u radničkoj općini sa sobom nosilo druge probleme. Za prošlim nedjeljnim ručkom dolje u Grand Hotelu dvije susjede su se glasno i iscrpno žalile kako je Savez kooperativa kupio udio i otvorit će svoju dvoranu za predavanja u srcu Saltsjöbadena, na korak od Grand Hotela. Zvučale su kao da su crvene horde, čijeg su se napada iz Rusije svojevremeno bojali, sada na putu prema ovome domu mira. Dok je trajalo njihovo lamentiranje, on i Ingeborg izmijenili su kratak značajan pogled, i iz pristojnosti se radije složili s tom užasnom prijetnjom koja je visjela nad Saltsjöbadenom. Što bi te umišljene gospođe i čitav njihov krug prijatelja mislili da Ingeborg otvoreno istupi kao socijaldemokrat, u to nije trebalo ni najmanje dvojiti. Biti socijalno izopćen i u Saltsjöbadenu, kao što su bili u Bergenu, doista nije nešto čemu bi težili. Školu u Tattbyju pohađalo im je troje djece, koja su se svakoga jutra radosno i neopterećeno biciklom vozila uz Källvägen prema mostu za Tattby. Johanne, Karl i Rosa nisu imali problema u školi, ni jer su stranci ni zbog čega drugog, uostalom, sada su, koliko je shvatio, svi govorili švedski bez greške. Djeca tako brzo uče. Ali također, koliko je shvatio, djeca nemaju nijednog prijatelja iz razreda, ni iz škole, čiji su majka ili otac socijaldemokrati. Nije moglo doći do onako strašne situacije kao što je bila Haraldova onomad u Bergenu, kada je gotovo nasmrt pretučen jer je bio »njemačko kopile«, ali moglo je biti loše. Rasprava na tu temu između njega i Ingeborg bila je vrlo kratka jer je krenuo s te strane, naglašavajući rizik za djecu. Odmah je odustala, gotovo se ispričavala što je bila tako nepromišljena, ili je razmišljala suviše njemački. Tješio ju je, ili je barem pokušao, ironizirajući da nitko od tih cijenjenih susjeda nema ni najmanji prigovor kada se jedna pristojna žena bavi dobrotvornim radom s radničkom djecom, kako je to Ingeborg radila. Upravo suprotno, to je bilo gotovo uzorno. Klasno društvo nesumnjivo je imalo svoje apsurdne, kao i gnusne strane, u tome se praktički slagao sa socijalistima. Harald je bio druga priča, o tome je kao otac i glava obitelji donio odluku prije nego što je Ingeborg raspravu smatrala završenom. Harald je želio na ljeto otići na planinarenje u Njemačku sa sportskim društvom iz svoje škole. Samo po sebi nije to bilo ništa neobično, sve dijelove Njemačke po ljeti bi uzduž i poprijeko prelazile te mlade ptice selice, kako su ih nazivali, sad tu sad tamo, uz veselu 62
| becca & janja
pjesmu pod zastavama koje su sami napravili. Bilo je to poput epidemije, možda pretjerano, ali u svakom slučaju korisno i bezopasno. Haraldu je bilo preko četrnaest godina, a na izletu će biti starijih voditelja. Barem prema Lauritzovu mišljenju, u ovome je bilo teško vidjeti nešto nezdravo, dok je Ingeborg bila iznimno sumnjičava i mobilizirala je Christu da joj pomogne. No, ono što su navodile bili su samo politički prigovori. Dakle, Harald će propustiti i regatu u Saltsjöbadenu u lipnju, i jedrenja oko Gotlanda i neće doći na sjever sve do kraja srpnja, kad će biti vrijeme da otputuju k baki Maren Kristine na Osterøy. Bolje tako, nego da im dječak bude u Švedskoj mrzovoljan, gdje će, naravno, nastaviti kontrirati i govoriti samo njemački i žaliti se da mu nedostaje »dom«, Njemačka. Ingeborg se odluka nije svidjela, što je bilo prilično jasno. Osim toga, mora priznati da ju je donio prebrzo, mogao si je priuštiti dužu raspravu o tome. Nije bio u redu naspram nje. I vjerojatno je napokon shvatio, u tome je bila stvar. Nije imalo smisla nastaviti, najbolje da ode spavati. Oprezno se šuljao uz stube da ne probudi Ingeborg, skinuo je cipele i nosio ih u ruci prolazeći pored njezine kupaonice i spavaće sobe. Sunce je izišlo i svjetlost se probijala u hodnik sa svih strana, tako da nije morao tražiti prekidače po putu. U svojoj spavaćoj sobi našao je oba prozora uz krevet širom otvorena, bilo je hladno i vlažno od jutarnje izmaglice. Ali jedan ribarski sin s norveškog zapada neće prigovarati takvim stvarima. Razodjenuo se, umio hladnom vodom, oprao zube i uvukao se pod debelu norvešku perinu. Ondje vani se pjev ptica počeo približavati jutarnjem crescendu, uspijevao je raspoznati samo različite kosove. Toplina pod perinom brzo se širila, ali nije mogao biti siguran što mu to ne da spavati, prohladan zrak u sobi ili pjev ptica. Uskoro je postalo pretopio i morao je zbaciti perinu sa sebe, nakon toga postalo je prehladno. I nemoguće zaspati. Bilo je to neobično, to je stanje povezivao s razdobljima kada je u životu imao velikih briga. Obično su se brige odnosile na novac, prvenstveno novac koji je morao imati, a nije imao, novac koji je bio cijena da barun von Freital popusti. Kakve li su samo sitnice bile to s Ingeborginim zahtjevom za članstvo u radničkoj komuni u Saltsjöbadenu i Haraldovo planinarenje među stotinama tisuća drugih mladih ljudi u Njemačkoj, ako bi se išlo uspoređivati. Jer iako je Oscar svojim riskantnim planovima spiskao veći dio obiteljske imovine, upravo da se to i pokaže potpuno pogrešno, ostalo im je dovoljno da dobro žive u Švedskoj. Dolje na molu nalazila se jedrilica od dvanaest metara i jedna povlašteno kupljena motorna jahta. Ingeborg je i dalje bila njegova supruga, za što je zahvaljivao Bogu svake večeri prije nego što bi zaspao. Harald je imao velikih uspjeha u školi u Berlinu, unatoč tome što je na svoj način bio odvažan pothvat poslati ga tamo. Ostalima troje izvrsno je išlo ovdje u švedskoj školi. Nije bilo tamnih oblaka na nebu, svi ratovi su završili, Njemačka će se ponovno podignuti. I još nešto, neobično, ali zamalo je zaboravio na to, za dva dana će Plymovo brodogradilište iz Neglingea dostaviti njegovu novu regatnu jedrilicu u klasi od šest metara koju će nazvati Šeik, jer već je imao Beduina. Sklopio je ruke na svojem pomalo preoblom trbuhu i na trenutak raspravljao s Bogom, kako je nazivao svoje molitve. Zahvalio Mu je, kao i uvijek, prvo na Ingeborg, najdivnijoj 63
| becca & janja
među ženama, zahvalio je na zdravlju obitelji i zamolio Boga da čuva Haralda za vrijeme njegovih izleta po Njemačkoj. Za materijalne stvari nije zahvaljivao, ni za jedrilice, kuće, ugovore o gradnji ili druge svjetovne stvari. Prije nego što je napokon usnuo, jedriličarske maštarije treperile su mu pred očima, kako zajedno s braćom, po prvi put, treba jedriti s velikom brodicom na teškom natjecanju. Kada je nastavio kliziti u svijet snova, dolazile su mu slike njih trojice kao dječaka kako uz pomoć vesla podižu jedro barke i klize prema vanjskom dijelu fjorda uz vrlo slab vjetar, pod jakim suncem.
T REBALA SU IM tri taksija da ih prevezu s glavnoga štokholmskog kolodvora do pristaništa u centru grada, kod Slussena, gdje je bio privezan Lauritzov motorni čamac. Garderoba Christe i Sverrea bila je razlog što je prtljaga prešla razumne razmjere. Barem je Oscar tako mislio. Sve njegove stvari stale su u dvije putne torbe, a ponio je sa sobom i tek kupljenu jedriličarsku odjeću i večernje toalete. Njegova zabrinutost da u motornjaku neće biti mjesta za prtljagu ipak će se uskoro pokazati potpuno neutemeljenom. Svi su imali visoka očekivanja. Lauritz je, doduše, vrlo često dolazio u posjet u Berlin, ali nikada s obitelji, nego samo radi poslova. Teške godine nakon rata Berlin su učinile otužnim i negostoljubivim, smatrao je. Doduše, o tome se moglo imati različita mišljenja. Za onoga koji si je to mogao priuštiti, u Berlinu nije nedostajalo zabave ni prethodne, najteže godine. No Lauritz je ipak bio umjeren kada se radilo o lakoj zabavi. Što se Oscara tiče, svaki je dan u Berlinu bio borba na život i smrt za njemačke obiteljske investicije. Ludi vrtuljak s kojega nije mogao sići. Sverre na financijskom planu nije imao teškoća, reklamna djelatnost razvijala se polako, ali sigurno kroz dugoročne projekte i u svakom danom trenutku imao je posla barem za sljedeća dva tjedna. U novoj industriji potrošačkih proizvoda uvijek je bilo prostora za reklamu, reklama je bila jedini izlaz iz krize u koji se moglo investirati, a k tome i najmoderniji. No iako je Sverre, gledano s poslovne i praktične strane, mogao napustiti Berlin na tjedan ili dva, ne riskirajući time financijsku katastrofu, nikada mu nije niti palo na pamet da sâm posjeti najstarijeg brata. Sverreove rane bile su daleko od zaraslih. U božju providnost koja je prije pet godina okupila trojicu braće unutar dvadeset minuta onoga hladnog travanjskog dana u Berlinu, nije povjerovao ni na trenutak. Bila je to tek slučajnost koja je isključivala kakvog god boga. Strogo razumski uzevši, nije mogao na to gledati nikako drukčije. To bi trebalo vrijediti čak i za Lauritza, koliko god on svoja religiozna uvjerenja pokušavao umiješati u sve malo i veliko u životu. No nije vrijedilo, ako bi se njegov bog našao na putu razuma, pobjeđivao je. 64
| becca & janja
Ta iracionalna crta kod njega dovela je do bizarne odluke da iskorijeni sjećanje na svoga najmlađeg brata i zakune se kako njegova usta nikada više neće spomenuti njegovo ime, nakon što je saznao da je Sverre čovjek neizrecivih navika, abominalan u Božjim očima, i stoga osuđen da gori u paklu. Podjednako iracionalna bila je odluka da se predomisli i sve to povuče kada ih je »Bog« okupio onoga dana u Berlinu. Ta religija je otrov za razum. Kada je saznala, majka Maren Kristine je ispočetka reagirala jednako kao Lauritz, doslovno vjerujući pismu. Ali kada je nakon nekoliko godina šok prošao, smirila se i oprostila, tada da joj je čak mogao predstaviti Albieja. Ali kako stvar stoji s Lauritzovim oprostom, nije se moglo pouzdano znati. Taj bog od kojeg se nije dao bio je izrazito nepouzdan i mogao je izmisliti kojeg god vraga je htio. Posljedično, bilo bi pretjerano izazivanje sudbine, ili boga, da je sâm otputovao do tog ljetovališta i prepustio se sljedećem kršćanskom Lauritzovu hiru. Sada, pod zaštitom – doslovno govoreći – gotovo čitave obitelji, mogao se osjećati sigurnim. Među ženama i djecom bilo je vrlo malo vjerojatno da će kreposni Lauritz povući pitanje seksualnih sklonosti. Veća je vjerojatnost da će to biti tema koju sljedećih tjedana nikome neće pasti na pamet dirati. Stoga se napokon mogao radovati ponovnom okupljanju obitelji nakon dugoga rata. Putovanje iz središta Stockholma prema Saltsjöbadenu u Lauritzovome motornom čamcu bilo je bučno, što je onemogućilo ikakav razgovor. Na privatnome molu podno kuće čekala je posluga s kolicima i tačkama, pobrinut će se za prtljagu. Dok su se Christa i djeca povukli odmoriti se koji sat prije večere – putovanje od dva puna dana, vlakom i danskim trajektima, bilo je naporno i čađavo – Lauritz je braću poveo na obilazak parka. Pokazivao im je sad ovo, sad ono. Sa sitnicama je išao u detalje, kao na primjer da ima susjede koji su imali drskosti žaliti se ako bi on, kao danas, podignuo norvešku zastavu. Osjećaj je bio malo neobičan, kao da im je teško međusobno razgovarati, kao da Berlin i izgubljene industrije ne postoje. Atmosfera među njima čak je postala malo napeta, jer su i Oscar i Sverre više nego dobro shvaćali da Lauritza trenutačno ništa ne može zanimati više od ekonomskog stanja u Njemačkoj. Ipak je tvrdoglavo nastavljao. Nakon što su pregledali čitav park, nakon detaljnog izvještaja o svim vrstama drveća, osobito onima koje se obično nisu nalazile ovako daleko na sjeveru, poveo ih je kroz glavni ulaz dolje na obalnoj šetnici, natrag do mola gdje su pristali nekoliko sati ranije. Uslijedit će nastavak predavanja, sada o dvjema jedrilicama, Šeiku od šest i Beduinu od dvanaest metara. Oscar i Sverre bili su usput zamijetili dvije elegantne jedrilice kada su stigli, ali nisu ih povezali s Lauritzom. Šeik je bio tipična regatna jedrilica, to su sada saznali, zapravo izgrađen u brodogradilištu ovdje u Saltsjöbadenu. Dvanaestmetarski Beduin nipošto se nije mogao usporediti s njegovom prethodnom jedrilicom iz te klase, Ran, s kojim je pobijedio na tolikim Kielskim regatama prije rata. Ran je bila ekstremna regatna jedrilica, napravljena za pobjede i 65
| becca & janja
ni za što drugo. Beduin je bio kompromis, vrijedna postarija dama, izgrađen u Glasgowu 1909., nije baš bio stroj za pobjeđivanje, više je bio ukras na moru, bilo je ugodno ploviti njime u društvu čitave obitelji. Želiš li da sve široj rodbini bude ugodno na brodici, a sada je imao tu odgovornost, onda je ova klasična ljepotica bila znatno prikladnija nego što je to bila pobjednička Ran. I stoga je, doslovno uz njega, dao napraviti dodatnu brodicu samo za natjecanja, dakle, šestmetarskog Šeika. Predavanje se neumorno nastavilo prvo dok su proučavali obje privezane jedrilice iz udaljenosti, a zatim i nakon što su se popeli na njih. Oscar i Sverre su postali radoznali i tu i tamo bi razmijenili upitan pogled. Činilo se gotovo kao da Lauritz nastavlja govoriti iz čiste nervoze. Ako je to bio razlog, nije mu bio nimalo nalik. Kada su se na koncu vratili na kopno, iznenada je na molu postao tih, duboko je uzdahnuo i došao do onoga što je po svoj prilici bila bit. Prijavio je Beduina, njih trojicu i još dvojicu vrlo sposobnih mladih otočana za Visbyjevsku regatu. To je bilo najuglednije takvo natjecanje u Švedskoj, svojevrsna plava vrpca. A na Sandhamnskoj regati koja će uslijediti sudjelovat će sa Šeikom, na šesticama je jedrilo po troje, tako da im nije trebala posada. Samo trojica norveške braće, napokon ponovno ujedinjeni na moru. Lauritz ih je obojicu zagrlio, sa suzama u očima. Ovoj vrlo neočekivanoj sentimentalnosti, od njega koji je inače tako strogo stajao s obje noge na zemlji, i povrh toga njegovoj iznenađujućoj predodžbi o njihovoj kompetenciji regatnih jedriličara, Oscar i Sverre su se pokorili najbolje što su znali. Nisu se bunili, nisu se neotesano nasmijali i nisu rekli baš ništa. Nakon što se Oscar par sati odmorio, sprao sa sebe prljavštinu nakupljenu po putu i preodjenuo se, ispričao je Christi neobičnu priču o jedrenju, dok joj je pomagao s korzetom koji ju je trebao spljoštiti i zakopčavao joj dug niz sedefaste dugmadi na leđima njezine smaragdnozelene svilene haljine s ravnim strukom. Bilo je to po njezinu ukusu, ili trenutačnoj modi, ili oboje, po njegovu ukusu baš i nije. Smatrao je da se ženske grudi trebaju vidjeti. On sâm nije znao što bi mislio, priznao je. Planirani boravak u štokholmskom arhipelagu očito neće biti toliko ispunjen ljenčarenjem koliko je zamišljao. Nije da se treba buniti, ali bilo je malo neobično. »Ali ti i Sverre valjda znate jedriti?« pitala je Christa dok je na svoj uobičajeno otmjeni način vezivala leptir-mašnu njegova smokinga. »Da, naravno«, reče on. »Barem u smislu da smo nekoć bili s mora i znamo plivati. Ali zaboga, regata je zacijelo nešto posve drugo!« »Znači, ne misliš da ti je to u krvi?« »Khm. Čini se da je Lauritz odlučan u tom, naglašavam, romantičnom shvaćanju. Meni to zvuči kao tvrdnja da svi Afrikanci znaju uloviti lava.« »Kao ti?« 66
| becca & janja
»Da, kao ja. Ali teško je to, treba vremena da se nauči i nije bezopasno, kao što znaš.« U šali joj je uzeo lijevu ruku i prešao njome preko svoga obraza s tri velika izblijedjela ožiljka od lavljih kandži. »Pusti, o tom potom«, zaključila je neopterećeno. »Lijepo jedrite što bolje možete, po norveški. Idemo vidjeti što je s djecom! Jesu li pokloni dolje?« »Nisu, ali mogu se pobrinuti za to, ti ih provjeri za to vrijeme!« Nasmijao se i zavrtio glavom kada je izišao u hodnik potražiti poslugu. Koji trenutak kasnije našli su se dolje, u salonu sa zlatnim satom iz Leipziga i s velikim kaminom. Lauritz je naložio da se odraslima servira čaša suhoga njemačkog vina, promrmljao je nešto o tome kako je prestao s francuskim šampanjcem, i domaći sok od bazge najmanjoj djeci. Haraldovi mlađi sestra i brat, Johanne i Karl, smatrani su, možda prilično velikodušno, poluodraslima i dobili su svaki po pola čaše vina. Ipak su bili ljetni praznici i slavilo se ponovno okupljanje obitelji. Radi Christe su sada svi govorili njemački, i djeca. Čim su svi imali čašu u ruci, i djeca i odrasli, Lauritz je održao kratak i vrlo norveški govor, koji je obojicu njegove braće odmah podsjetio na njihovu majku. Lauritz ju je možda i namjerno oponašao: »Velika tama spustila se na nas. Raspršili smo se kao lišće na vjetru rata. Gospodovo čudo ujedinilo nas je nanovo u Berlinu, sada se konačno rasvjetljava. Ovdje stojimo, ponovno zajedno. Živjeli!« Pili su šutke ozbiljnih lica. Tišina se na trenutak snažno primila jer nije bilo lako prekinuti atmosferu nakon teške Lauritzove poezije. Sverre je taj čvor razriješio okrenuvši se prema lijepo odjevenim nećacima, Johanne, Karlu i Rosi, poredanima zajedno na jednoj rokoko sofi, s jednostavnim pitanjem zanimaju li ih darovi iz Berlina? Nakon što su viknuli da i pljesnuli rukama, ne primijetivši namršteno čelo svoga oca na taj frivolan znak lošeg odgoja, Sverre je zadržao inicijativu i teatralno velikim koracima izišao kroz klizna vrata prema velikoj blagovaonici, tajnovito ih otvorio dvadesetak centimetara i nešto prošaptao. Potom su uneseni darovi za djecu. Rosa, koja je bila najmanja, dobila je ormar za lutke, potpuno opremljen, Karl mini kopiju otvorenoga Mercedesa kojeg se moglo pokrenuti oprugama i voziti u dvije brzine i unatrag. U Johanneinu paketu nalazila se duga crvena ravna haljina apsolutno najnovijega kroja u Berlinu i crvene cipele od teleće kože, sa srednje visokom petom i zlatnom kopčom. Najmanja djeca, Carl Lauritz, Hans Olaf i Helene Solveig, sjedila su jednako lijepo poredana na susjednoj sofi i činilo se da se doista sile ne pokazati ljubomoru. Christa se došuljala do njih, nagnula se i šapnula im nešto od čega su se odmah ozarili. Živimo u svijetu korupcije, pomisli Oscar. Obećala im je darove kada se vratimo kući. Nakon što se cika i vika darivane djece počela stišavati, došao je red na Oscara da nakratko ode do kliznih vrata i ponovno kroz odškrinuta vrata nešto šapne. Ubrzo su unesene dvije poveće drvene kutije, naizgled ispunjene drvenom vunom, i oprezno spuštene 67
| becca & janja
nasred svilenoga turskog saga. Radosni razgovor pretvorio se u tišinu i napeto iščekivanje kada je Oscar otišao do jedne od kutija, ispružio ruke oprezno premećući te podignuo dvije male kristalne čaše, koje je odnio k Lauritzu i Ingeborg i polako ih postavio na mramorni stol pred njih. »Najfiniji češki kristal, pripadao je caru, ali prodan je na javnoj aukciji, uspjeli smo kupiti dva tuceta. Kao što vidiš, naše kolanje novca u Berlinu nije toliko loše kao što si mislio«, objasnio je. »O poslu ćemo poslije, ne sada«, gotovo ga je prekinuo Lauritz, ne maknuvši pogled s dvije vinske čaše, čiji je tamni sjaj blistao pred njim. »Ali ako smijem primijetiti... ovo su bogme najljepše čaše za vino koje sam ikada vidio. Blagi Bože!« U tome teško da bi mu se itko usprotivio. Muška čaša bila je oblikovana kao osmokutni pehar, visoka i teška. Ženska čaša bila je mekoga oblika poput tulipana, obje je obuhvaćao zlatni reljef s povijesnim motivima, klasičnim rimskim ili germanskim, vjerojatno potonjima. Odrasli su se okupili oko čaša, divili im se i komentirali ih, djeca su, dobro odgojena kakva su bila, ostala sjediti na sofama. Oscar je predložio da za večerom krste careve čaše i njegova ideja pobudila je vrlo ushićeno odobravanje, koje je pokrenulo grozničavu aktivnost, kada su najmanja djeca zajedno s Rosom, koja je trebala biti njihova mala domaćica, povedena prema dječjoj blagovaonici, careve vinske čaše odnesene u kuhinju da ih se prvo opere i na velikom stolu zamijeni s, u usporedbi s njima, običnima, a posljednje kapi vina nestale su. Ingeborg i Lauritz organizirali su večeru dobrodošlice što je više moguće norveški, počevši sa sleđom i rakijom, što je prešlo u kuhanog bakalara s razrijeđenim maslacem, zatim na pari pripremljenu ovčetinu, prije nego što je na red došao kolač od jabuke s umakom od vanilije. Jednostavno i izvorno. Uskoro je atmosfera postala svečana, večera i šale na račun aktualne zabrane alkohola u Norveškoj postali su, naravno, neizdrživo dugi za Johanne i Karla, koji su smatrani odraslima i morali su sjediti s njima i jesti lijepo i pažljivo sve to deserta, kada su se napokon smjeli iskrasti u malu blagovaonicu. Nakon večere Lauritz je predložio, prijateljskoga tona kao da se doista radi samo o prijedlogu, da se dame povuku u koji od salona, gdje se zasigurno može poslužiti osvježenje po želji. Christa je bila neskriveno iznenađena što je otpravljaju kao »damu« nakon dobre večere za vrijeme koje su svi bili dobro raspoloženi i zasigurno je bilo mnogo tema razgovora koje su se odnosile na čitavu obitelj, i na muškarce i žene. Donekle brzo se pribrala i upitala, možda pomalo kiselo, postoji li slučajno gramofon u kojem od tih salona za dame, budući da sa sobom ima i poklon za Ingeborg. Postoji, električan, najnoviji njemački model, uvjerio ju je vedro Lauritz, koji uopće nije shvatio prikrivenu kritiku. I glasovir, jasno. I sve ostalo što je pripadalo u salon za dame. Potom se naklonio, obuhvatio braću oko ramena i poveo ih prema sobi za gospodu. Oscar i Sverre bili su posve nepripremljeni kada su zakoračili u prostoriju namještenu i uređenu u stilu koji je radikalno odskakao od svih ostalih prostorija u kući. Unutra je bilo mračno, tako da su morali upaliti električno osvjetljenje na više mjesta, teški turski ćilimi i 68
| becca & janja
draperije prekrivali su prozore, što je Sverrea navelo da se ironično prisjeti određenih engleskih soba za gospodu u koje se apsolutno, iz razloga koji bi Lauritza doveli do gušenja od gnušanja, nije smjelo vidjeti izvana. Osvjetljenje se uglavnom sastojalo od stolnih svjetiljki u secesijskome stilu, kožne fotelje bile su velike i oble, nalazili su se tu stol od lijehe, dva odložena i sklopljena igraća stola sa zelenim stolnjakom i velik taman hrastov stol u sredini sobe, gdje su paradirali Lauritzovi pobjednički pokali, uglačani, s ružnim carevim pokalom u sredini, onim što ga je Lauritz zauvijek ponio kući. Ipak su najveće iznenađenja bila umjetnička djela koja su bila stiješnjena po zidovima i uskoro su zauzela svu Sverreovu pozornost. Adolph Tidemand, Hans Gude i nacionalni romantizam za lijep novac, vrlo lijep novac. Fjordovi i planine, prikaz usmenih ispita kod kuće, sa strogim župnikom u siromaškoj kolibi u Vesdandetu, zapravo prava izložba umjetnosti toga razdoblja. Naravno, potpuno passé, ali povijesno zanimljiva. »Odavde dolazimo, ovo smo mi, i ne smijemo zaboraviti svoju prošlost«, objasnio je Lauritz kratko kada je vidio Sverreovo intenzivno zanimanje. »Imam ondje jednu modernu sliku, onoga Muncha. Nije da mi se osobito sviđa, ali ipak je on najpoznatiji norveški slikar, koliko sam shvatio.« Lauritz je šaljivim pokretom zaustavio Sverrea, koji je krenuo prema Munchovoj slici i prijateljski ga pogurnuo u jednu od kožnih fotelja i rukom pozvao Oscara da zauzme mjesto u naslonjaču neposredno pored, dok je on sâm otišao prema srebrnome pladnju s kristalnim vrčevima, okrenuo se i pitao što gospoda žele, viski, konjak, zapravo, trebao bi imati i francuskoga konjaka, njemački brendi, porto ili što drugo? Možda i cigaru? Nakon što su se smjestili svaki sa svojom čašom i svojom cigarom, Oscar i Sverre su očekivali možda koju priču iz djetinjstva, »sjećanja iz fjorda« ili kuda god da su ti fjordovi, planine, vodopadi ili čamci kojima se veslalo do crkve mogli odvesti razgovor. No njihove su pretpostavke bile posve krive. »Dakle! Sada smo sami, kako i priliči. Hajmo o poslu!« zapovjedio je Lauritz odrezavši kratko i iznenađujuće. Oscar i Sverre samo su se krišom pogledali, pokušavajući odrediti koji bi trebao početi. Krenuo je Oscar. Počeo je rekavši da bi možda trebao otići po karte, nije sada očekivao ovaj razgovor. Uz te je riječi nestao. Lauritz nije ništa rekao, samo je pušio cigaru, pijuckao brendi i demonstrativno odlutao pogledom do sjajnoga zelenog lustera od obojenog stakla i bronce. Sverre je iskoristio priliku da ponovno obiđe umjetničku zbirku i ovoga je puta imao vremena zastati pred Munchovom slikom, dobro poznatom iz njegova repertoara, postojala je u brojnim varijacijama – ova je bila vrlo dobra, žena s crvenom beretkom, crne kose, koja je bila zla zavodnica, ili vampir, bolje rečeno. Daleko od Gudea i Tidemanda da dalje nije moglo. »Čini mi se da ta slika izgleda nedovršeno«, promrmljao je Lauritz iz svoje fotelje. »Mislim, ima toliko praznih neoslikanih dijelova.« Sverre nije odgovarao. Raspravljati o umjetnosti s nekime tko je ne razumije bila je jedna od besmislenijih stvari u životu. No Munchova slika mu se obraćala, imao je osjećaj da bi i sâm mogao napraviti nešto slično, vidio je ideju koja je bila oslobođenje od pravila i tradicije. Po prvi put u nešto više od šest godina osjetio je želju koja ga je vukla natrag ka slikanju. 69
| becca & janja
Oscar je došao s dokumentima i kartama i počeo otvarati kartu središta Berlina na stolu za pušenje. Bila je gusto prekrivena crvenim točkama ili crveno povezanim područjima, osobito gustima u središtu grada. Izgledalo je kao da je Berlin pogođen ospicama. Dakle, to su bile nekretnine u posjedu obitelji. Prihod je godišnje bio otprilike deset posto niži nego što je bio s industrijskom imovinom. No ipak, to je bila računica nakon investiranja u održavanje, preuređenja i poboljšanja. Osim toga, nije bilo kreditnih dugova, budući da su se krediti sanirali za vrijeme hiperinflacije. Moglo se očekivati da će rast vrijednosti sljedećih nekoliko godina vjerojatno biti sitan, možda pet posto godišnje. Ali, i to je bio velik ali. Pod pretpostavkom da će Njemačkoj sada sve ići na ruku, s čime su svi razumni ljudi računali, taj će se rast vrijednosti ubrzati do razina koje su trenutačno teško predočive. Deseterostruk, pedeseterostruk ili više. Teško manje. Lauritz ne reče ništa, samo nastavi pušiti cigaru. Oscar je izvadio novu kartu, ovoga puta kartu Dresdena. Razlika u usporedbi s Berlinom bila je u tome što je crvena površina gotovo posve bila povezana i prekrivala velik dio najstarije gradske jezgre. Ovdje je odgovornost za restauriranje veća, ipak je Dresden jedan od najbolje očuvanih i najljepših baroknih gradova u Europi. S druge strane, zgrade su u boljem stanju, stanari su u pravilu bili dobra imovinskog stanja i nisu radili probleme sa stanarinom. Prihod je, računat u postocima, bio veći nego u Berlinu, rast vrijednosti po svoj prilici sporiji. Lauritzovo lice i dalje je bilo nepromijenjeno. Oscar je odlučio jednostavno čekati na njega. Također je počeo zamišljeno pušiti cigaru i usmjerio pogled prema stropu. Ni on nije davao ni najmanjega znaka da će nastaviti. Mora upaliti, pomislio je. Ipak je tišina razdraživala, dulje nego što je očekivao. »Druga strana toga je«, reče Lauritz na koncu, »da, ustvari, naše industrijske imovine više nema?« »Točno«, odgovori Oscar odlučno. »Ustvari naše industrijske imovine više nema. Više ništa nije ostalo, ni u automobilskoj industriji ni proizvodnji zrakoplova, nema električnih proizvoda. Ono što umjesto toga imamo jest najveći fond nekretnina u privatnom posjedu u Njemačkoj, mala reklamna agencija koja odlično napreduje i tvrtka za gradnju pruga. Tako stvari stoje. Tako stvari stoje.« »Ali budućnost leži u svemu onome što si prodao. Automobilima, zrakoplovima, tehnici. Valjda se obojica morate složiti oko toga?« prigovorio je Lauritz. Ostala dvojica kimnula su ne rekavši ništa. »Znači, slažete se u tome?« Ponovno su kimnuli. Lauritz je šutio neko vrijeme. »Ne radi se samo o novcu«, reče nakon što se neko vrijeme primjetno mučio. »Kako stvari trenutačno izgledaju, toga imamo dovoljno. Ali mislio sam da je izrazito poticajno sudjelovati u izgradnji budućnosti. Oko toga da će 20. stoljeće biti veliko stoljeće tehničkog napretka uvelike smo se slagali još od dana kada smo diplomirali. Zar ne?« »Da, to je lijep san u koji podjednako vjerujem i danas«, složio se Oscar. »Ali u ovome je trebalo misliti hladne glave. Da smo se čvrsto držali svoje industrijske imovine, postojao bi velik rizik da izgubimo sve. Ili bismo završili u dugovima preko glave i preko svih tvorničkih 70
| becca & janja
dimnjaka. Imaj na umu da nam je na primjer Krupp postao jedan od neprijatelja. Mogao si ga pobijediti u jedrenju prije rata, ali ovo bi bila sasvim druga igra. Zamisli sljedeće. Krupp kupi većinu dionica u tvornici zrakoplova u kojoj imamo manjinski udio. Zatim on odluči izdati nove dionice i prorijediti naše vlasništvo. U slučaju da ne pratimo igru i posudimo novac na američkom tržištu, jer vlastitoga kapitala u tolikoj mjeri ne bismo imali. A posuđivanje nije besplatno. Praktički smo vidjeli što se dogodilo, svi mali i srednji su izišli iz igre, najveći su preuzeli sve. Njemačka industrija je odsada oligopolistička. Veliki igrači izgazili bi nas kao slonovi, kao što su sve ostale. Da, upravo tako! Sjeti se da smo počeli samo sa slonovim kljovama i trupcima mahagonija!« Na to je Lauritz napokon kimnuo, složivši se, isprva uz smiješak, zatim je udario u smijeh. Svoj trojici bilo je to oslobađajuće olakšanje. Istinu nije bilo samo nemoguće zaobići, jer upravo su Oscarovi poslovi u Africi udarili temelj svemu što su posjedovali, istina je povrh toga bila komična. Sada, kada je led razbijen, mogli su i Oscar i Sverre još većim žarom početi pričati o logici s nekretninama. Ta bili su inženjeri sva trojica, graditelji, imali su upravo tu kompetenciju, što se teško moglo reći za njihovu sposobnost igranja igre velikih kapitalista protiv njemačkih gorostasa. No znali su graditi. I to graditi novo i moderno, ne samo održavati i poboljšavati postojeće starije nekretnine. Imali su mnogo uzbudljivih ideja, počeli su graditi stambeno naselje pored Berlina u novom eksperimentalnom stilu, bili su u kontaktu s par nečuveno zanimljivih inovativnih arhitekata. Á propos toga, ne može li se kupiti obližnji teren s druge strane Källvägena ovdje u Saltsjöbadenu? Da bi se ondje izgradila vila kakvoj nitko u Švedskoj ne bi mogao naći par i kojom bi mogla raspolagati njemačka strana obitelji. Staklo, beton, travnati krov, susret između staroga i novoga, veliki otvori za svjetlo, čiste površine, tapisoni i tekstili neposredno na betonu, funkcionalno, jednostavno i lijepo na posve nov način. Lauritz si je dopustio, ispočetka malo protiv svoje volje, da se prepusti. Ozračje je malo pomalo raslo, Lauritza nije smetala ni glazba s gramofona koju su Christa i Ingeborg sve glasnije puštale u susjednome salonu, tome je posvetio samo površan komentar da zvuči »očaravajuće« i zatim je imao pitanja o eksperimentalnoj vili. Oscar i Sverre tiho su blagoslovili upadljivo nepoznavanje određenih vrsta glazbe svoga starijeg brata. Jer iz damskoga salona odzvanjao je čitav komunistički glazbeni repertoar Njemačke i Rusije, dok su tri pomirena brata nastavila piti brendi i bili sve glasniji, možda da bi nadglasali glazbu. One barijere, ili ona stidljivost, što su možda postojale među njima kada su se susreli, odlepršale su u smijehu i na koncu do smiješnih sjećanja iz djetinjstva u Vestlandetu, Bergenu i na Osterøyu.
I NGEBORG I C HRISTA sjedile su ugodno zavaljene svaka u svoju ležaljku na plaži u 71
| becca & janja
Sandhamnu, daleko na rubu štokholmskog arhipelaga. Bila je to logistička operacija vojnih razmjera, sa samo dvije brodice prevesti šestero djece, petero odraslih i poslugu s kojom tonom prtljage i hrane iz Saltsjöbadena daleko na more. Očito je to bila vješta, jednako kao i draga poteškoća, »svi« su stanovnici Stockholma izvodili taj manevar dvaput godišnje. Plaža se zvala Skärkarlshamn i bila je smještena na četvrt sata pješke od klupskih prostorija i molova Švedskog kraljevskog jedriličarskog društva niže u luci. S druge strane Skärkarlshamna Lauritz je bio kupio teren i izgradio nekoliko provizornih baraka za jedriličarsku opremu koje neće dugo dostajati, ali uspjelo mu je i iznajmiti jednu od tri velike dotrajale drvene kuće na vrhu plaže. Muškarci su sada bili na moru, »trimali jedra« i frenetičnim žarom se pripremali za veliko jedrenje. Djeca su se neprekidno kupala ili gradila dvorce u pijesku ili bila zaokupljena kako to već djeca jesu na lijepoj pješčanoj plaži s kristalno čistom vodom. Christa je tvrdila da nikada nije toliko uživala u toj modernoj stvari koja se nazivala »praznicima« – doduše, pješčanih plaža, kupališta i otprilike jednakih mirisa bilo je i na njemačkoj baltičkoj obali, ali ovo je bilo toliko ugodno drukčije baš zato što to nije bila Njemačka. Nestao je stalni grč u želucu, bila je na odmoru od Njemačke, jednostavno rečeno, bilo je to poput vizije jedne sretnije budućnosti, onako kako bi to zapravo moglo biti i kod kuće. Čak iako su obje prijateljice gotovo demonstrativno pokušavale izbjeći političke teme razgovora i radije su razgovarale o tome kako se ošišati na bob frizuru i skratiti kosu prema posljednjoj modi, ili o komično konzervativnoj odbojnosti muškaraca prema garçonne modi za žene, kao da su uzele odmor i od politike, ipak je bilo neizbježno tu i tamo se okliznuti o ozbiljnije rasprave. Kao kada se Christa zaplela u dugo razmišljanje o onome što je nazivala kazalištem klasa. Činilo se da je u Lauritzu pronašla sjajan primjer, nije mislila ništa loše, apsolutno joj to nije bila namjera. On je bio tek jedna od mnogih žrtvi toga osebujnoga oblika glume. Iako se najsmješnije primjere moglo pronaći ako bi se tražilo na drugoj strani. Unutar komunističkog pokreta naletjela bi povremeno na ponekog druga iste pozadine kao što je bila njezina, takve stvari ne mogu se sakriti, ali koji bi se pravio da je radnik, odijevao se onako kako su si zamišljali radnike, grublje govorio, upotrebljavao vulgarne psovke i useknuo se u ruku. Bilo je smiješno, skoro jadno. A na posve suprotnu stranu moglo se smjestiti Lauritza, koji se već naučio manirama više klase, kao to da dame trebaju imati vlastiti salon i nemaju pravo glasa kada muškarci mudro i pametno pretresaju nešto među sobom, s poslugom treba imati dosta kratki kontakt, ali se prema njima uvijek treba odnositi s poštovanjem, djeca trebaju biti poslušne lutkice i držati jezik za zubima u društvu odraslih, a iznad svega čitav niz pravila i ograničenja s kojima su ona i Ingeborg odrasle. Dakle, bilo je iznimno neobično kako je jednostavno uz pomoć novca uklizati u kazališnu ulogu više klase. Ingeborg je slušala namrštena čela, zamišljena i usredotočena. Kada je Christa dovršila svoju »klasnu analizu iz kazališne perspektive«, ponudila je niz prigovora koji su bili u potpunosti iznenađujući. I, Christa je to morala zbunjeno priznati, činjenično potpuno porazni. »Sve to što si pobrojala«, počela je Ingeborg, »ono za što si, dakle, procijenila da je imitacija saske aristokracije, u biti je onaj pravi Lauritz. Siromašni ljudi na norveškoj 72
| becca & janja
zapadnoj obali drže se upravo tako, to zbilja nije stvar glumljenja plemstva, upravo suprotno. Među ribarskim stanovništvom otac obitelji je pater familias jednako kao tvoj ili moj otac, i tu nema rasprave. Najstariji brat je iznad ostale braće i sestara. Za večerom se nikada ne razgovara o novcu. Poznato? Sluge i služavke, ako ih imaš, opominješ i držiš pod jednakom Gospodinovom disciplinom kao i ostale u domaćinstvu, ali moraš ih poštovati. Lauritz se zapravo drži samo kao stariji brat u ribarskoj kolibi blizu Bergena, u toj kazališnoj ulozi sasvim je kod kuće. Ono što je dodano dok su za vrijeme studija živjeli u Dresdenu su sitnice, manire za stolom, ukus za vina i takve stvari. Doduše, nehotično si primijetila nešto vrlo zanimljivo. Muškarci su muškarci, i u kolibici i u dvorcu.« Udarile su u smijeh nad ovim gotovo blasfemičnim tumačenjem svih poznatih teorija klasne borbe. No kao da je ovaj iznenadan izlet u politiku automatski prizvao određenu ozbiljnost udaljenu od modernih kupaćih kostima i frizura, Christa se ohrabrila i zamolila da otvore jednu tešku temu. Radilo se o Haraldu. To što su dječaku dopustili da ostane nekoliko tjedana u Njemačkoj radi »izleta« nije bilo toliko nevino koliko se činilo, i kako bi Oscar i Lauritz rado vjerovali. Jasno, postojala su bezopasna planinarska društva koja bi otrčala u prirodu, nejasnih ideja o nalaženju duha stvoritelja, eventualno kroz kupanje bez odjeće ili imitacije poganskih ili zamišljenih poganskih kultova. No to je također bila jedna od najefikasnijih metoda ekstremne desnice da mobilizira mladež. Jednostavno, Harald se našao u lošem društvu i imali su razloga za brigu. Christa je, naime, slučajno vidjela knjižicu s pjesmama koju je zametnuo, tekstovi koji su bili u njoj bili su o stvarima poput gledanja židovske krvi kako teče s bajunete, i druge podjednako ne baš poticajne stvari. Njezin problem s Haraldom bio je što mu nije bila krvni rod kao obojica stričeva, koje je gledao kao bogove. Hm, divio se bogme i Sverreu, ali Oscara je gledao kao boga. Nažalost, zbog osobina za koje se mora reći da su kod njega najmanje istaknute, poput njegove dokumentirane sposobnosti da ubija druge ljude. Oscar bi najradije podcijenio njezine strepnje. Harald ju je prezirao, u biti iz čistih političkih razloga, tako da u Berlinu nije mogla puno učiniti. Bilo je to teško i tužno ispričati. Ali ipak je to izrekla. Ingeborg je od nemira posivjela u licu, Christa je suosjećala s prijateljicom, ali nije mogla požaliti svoje riječi. Pred sobom su imale dugu i beznadnu raspravu, jedno je znati nešto, ali shvatiti što bi trebalo učiniti s tom opasnošću bilo je nešto posve drugo. »Morat ćemo se vratiti ovome«, reče Ingeborg i značajno pogleda na sat. »Približava se vrijeme starta.« Otišle su do velike drvene kuće koja je ugodno mirisala, a zatim su produžile prema brežuljku koji je vjerojatno bio najviša točka otoka, ili je barem imao pogled na područje s kojega se startalo. Pogled odozgora prema otvorenom moru, otočićima, hridima i otocima, izazivao je vrtoglavicu. Najveće jedrilice startat će prve, kružile su i manevrirale nadmećući se za najbolji položaj prije pucnja koji će označiti start. Ingeborg je pokazala na Beduina koji je bio prepoznatljiv, ako ne iz drugih razloga, onda zbog oznake 12 S 1 na glavnom jedru, upravo se okretao i približio njihovu brežuljku, a trojica muškaraca u posadi poredala se i mahnula 73
| becca & janja
svojim mornarskim kapicama. Udaljenost je bila prevelika da bi odredile tko je tko od braće, osim toga, svi su bili jednako odjeveni. A ni oni nisu mogli vidjeti tko je tko u njihovoj publici na brežuljku. Ali Ingeborg, Christa i sva djeca oduševljeno su im uzvratile mahanjem. Pucanj je odjeknuo i Beduin je crtu prešao kao drugi po redu, prilično dobar start, koliko je Christa shvatila. Vjerojatno, priznala je Ingeborg, ali onaj koji je prvi, brodica s oznakom 10 S 2 je Refanut, favorit, Lauritzov najžešći konkurent Wallenberg. To jest, ne onaj Wallenberg, onaj iz Saltsjöbadena, nego nećak koji se zove Jacob. Kako god, sada su svi jedriličari bili na putu prema Gotlandu i neće se vratiti do prekosutra, ili kao kiseli gubitnici ili veseli uzbuđeni dječarci jer su pobijedili. O tom potom, uz nadu u potonje. Vratimo se plaži! Ručale su uz more, gledajući kako se posljednja jedra usmjeravaju prema svjetionicima Grönskäru i Almagrundetu te na koncu nestaju u treperavoj sunčevoj svjetlosti. No sada je razgovor bio trom, gotovo frivolni osjećaj razgovaranja o nevinim ili beznačajnim stvarima nestao je i nije se želio vratiti. Harald samo što nije zalutao u džunglu ekstremne desnice. Christa joj je ispričala kako stvari stoje i istovremeno je zažalila i nije žalila. No također se nije usudila vratiti kojoj od nevinijih tema razgovora jer nije mogla ne primijetiti bolni nemir kod Ingeborg. Sada je bilo na Ingeborg da izabere temu, ona je morala odlučiti hoće li nastaviti razgovarati o Haraldu ili čemu drugom. Na koncu je Ingeborg definitivno odabrala drugu temu, gotovo agresivno, gotovo poput nesvjesne osvete Christi. Barem je to ona tako protumačila. »Jedna stvar mi nikad nije bila jasna«, počela je Ingeborg. »Ti i ja smo najbolje prijateljice još iz mladih dana. Ja sam socijaldemokratkinja i ostat ću. Obje mrzimo desnicu i bojimo je se, a desnica neprestano želi ukinuti demokraciju i, po mogućnosti, pobiti sve one poput tebe i mene. Ali ti socijaldemokraciju mrziš više od ičega drugog, a svejedno si mi prijateljica. Kako to, zaboga, ide jedno s drugim?« Christa je šutke sjedila neko vrijeme i nožnim palcem crtala krugove u pijesku, tu i tamo bacila bi pogled na djecu za njihovom sve većom kulom od pijeska, kao da se željela izbaviti od pitanja nekakvim majčinskim uplitanjem. Vidjelo se da joj je pitanje mučno, što i nije bilo toliko čudno. »Pa da«, na koncu je uzdahnula. »Jedan dio je lak, ti si mi najbolja prijateljica, nisu svi socijaldemokrati hulje, ti si dobar socijaldemokrat, otprilike kako vidim i Oscara. Posve jednostavno.« »Ali?« »Ali sada ipak znamo što se dogodilo. Razriješilo se to još u studenom 1918. Jedan general neposredno podređen Hindenburgu nazvao je vodstvo socijaldemokrata i dao jednostavnu ponudu. Ako vojska stane na stranu socijaldemokrata i republike, mogu li se onda ujediniti da zajedno pobijede komuniste? Odgovor je bio da. U siječnju je počelo ubijanje koje su provodili vojska i paravojne trupe, socijaldemokrati su tiho aplaudirali u pozadini.« »Ipak nije bilo tako jednostavno?« »Jest, baš tako jednostavno. Šestoga siječnja je socijalist Ebert imenovao svog bliskog prijatelja Noskea zapovjednikom vojske u Berlinu, posao koji je on oduševljeno preuzeo, uz 74
| becca & janja
objašnjenje da netko ipak mora odigrati ulogu psa tragača. Tako da, točno je razumio o čemu se radi. Tako je sve pokrenuo. Stotine naših ubijene su već prvoga dana, kao što znaš, bila sam tamo. Petnaestoga siječnja je završilo, Rosa Luxemburg i Karl Liebknecht odvedeni su u hotel Eden, ustrijeljeni i bačeni. Pet tisuća naših ubijeno je tijekom prve godine. Da, mrzim socijaldemokrate koji su to dopustili da bi zadržali moć, koju nakon toga nisu upotrijebili ni za što drugo nego da samo gledaju kako se ubija pet tisuća naših tijekom te prve godine – da, mrzim socijaldemokrate. Ali tebe volim. Uostalom, upravo ti si me spasila iz zatvora u Moabitu, od egzekutorskih plotuna koji su me čekali.« »Mislim da pretjeruješ, većina zatvorenika je puštena, samo dio ih je ustrijeljen.« »Pa mogla sam biti među tima.« »Istina, oprosti. Bože mili, što to radimo. Hoću reći, kako ćemo izdržati mučenje otvaranjem tih starih rana?« »Nećemo. Idemo se malo poigrati s djecom.«
U PREDVEČERJE se očekivao povratak prvih jedriličara s Gotlanda. Ingeborg, Christa i djeca, lijepo mornarski odjeveni za slučaj da im se očevi vrate toliko rano da će moći s njima u klub. Nikad se ne zna. Ingeborg je sa sobom uzela veliki Zeissov dalekozor od one vrste koja se koristila na njemačkim podmornicama. Strašno je puhalo gore na brežuljku, haljine i hlače podrhtavale su na vjetru. To je bio dobar znak, Beduinu je najbolje išlo na snažnom vjetru. Daleko na moru vidjelo se jedno jedino jedro, ali ni s dalekozorom s podmornica nije se moglo razlučiti ništa osim da su ugledale jedan od najvećih krstaša. Zasada nije bilo moguće odrediti je li to Beduin, Refanut ili Mariska. Preostalo im je čekati kojih sat vremena, dale su nestrpljivoj djeci jesti sendviče koje su imale sa sobom i pokušavale smisliti različite igre, prije nego što je Ingeborg, gledajući netremice, uspjela iščitati crnu brojčanu oznaku na jedru brodice koja se približavala. 12 S 1. »Bogu hvala, Gott im Himmel, stvarno su to vaši tate ondje daleko!« poviknula je prema djeci koja su odmah počela skakati i vikati hura. Uskoro se pročula glasina među ostalim promatračima i ljudi su počeli dolaziti čestitati Ingeborg, a također da ih upozna s Christom. Kada je Beduin, i dalje napetoga jedra, sa snažnim vjetrom u pola krme, otklizao pored školja Skansa, odjeknuo je pucanj koji je označio stizanje na cilj, a promatrači na brežuljku odobravajuće su povikali. Istoga časa postalo je vidljivo novo jedro daleko u smjeru Almagrundeta. »Ne mogu baš reći da sam iznenađena«, reče Ingeborg kada su počeli šetati prema klupskom terenu i molovima rezerviranima za natjecatelje Visbyjevske regate. »Pa sjećaš se kako je Lauritz porazio sve dolje u Kielu kad smo bili mladi.« »Da, ali tada je ipak jedrio na život i smrt, da sruši opiranje tvoga oca i više nego išta drugo, da osvoji tebe. Sada je to vjerojatno samo igra?« 75
| becca & janja
»Nisam sigurna u to, nemoj nikada Lauritzu reći da je jedrenje igra. Muškarci su muškarci, u kolibi kao i u dvorcu, nismo li se složile u tome na plaži?« Smijući se ruku pod ruku, krenule su niz kamenit brežuljak prema zgradi kluba, s lijepo odjevenom djecom što su skakutala oko njih, osim male Helene koju je nosila dadilja. Beduin samo što nije pristao kada su Ingeborg i Christa s djecom stigle na najveći mol pred zgradom kluba. Jedan od mladića iz Sandhamna koji su bili mornari na brodici već je skočio na mol i privezao konop oko bitve, drugi je plutaču privlačio čakijom. Trojica braće sjedila su u kokpitu, neobrijani i primjetno suzdržani. Sverre je skočio na noge i prihvatio jedno dijete za drugim i prebacivao ih dalje Oscaru, a zatim pružio ruku ženama koje su, naviknute na brodove još iz mladosti, lako preskočile ogradu i skočile među ostale. No kada su im počele čestitati, Lauritz je opominjući podignuo ruke. »Nećemo se veseliti unaprijed. Wallenberg ima sat i dvadeset i tri minute hendikepa u odnosu na nas, a preostalo je još gotovo sat vremena, osim toga, mislim da je upravo Refanut bio drugi kada smo napustili Nynäshamn.« Pravila su pravila, a u ovome slučaju računala su se prema površini jedara. Beduin je imao znatno veću površinu jedara od Refanuta, zato je to bilo nervozno čekanje, dok su Ingeborg i Christa više ili manje angažirano slušale muška izlaganja o svim poteškoćama. Imali su sreće utoliko što im je trebao jak vjetar, a to su imali. Osobito na povratku iz Visbyja. Još više sreće imali su kada se na povratku vjetar okrenuo, pa su izbjegli letanje, budući da su i Mariska i Refanut bili brži u tome. I tako dalje. Na koncu je vrijeme isteklo i čestitari su se okupili oko Beduina. Serviran je šampanjac, a još dodatnog Pommaca, novoga pića koje je bilo u modi, naručeno je za djecu. Banket u zgradi kluba neće se održati prije, nego tek sljedeće večeri, tako da dok su se mornari krenuli pobrinuti o jedrima, čitava je obitelj krenula natrag u trošni dvorac u Skärkarlshamnu. Ingeborg je oprezno ušla u klupsku zgradu u kojoj se nalazio telefon i dala upute kuharicama da pripreme bolju od dviju alternativa što ih je planirala za večeru. Proslava je bila sjajna i vesela, na verandi sa širokim pogledom na more, gdje su jedriličari s Gotlanda jedan za drugim počeli pristizati klizeći po površini. Vjetar je jenjavao, kao što je to često bilo za ljetnih noći, a užasno za one koji su se još borili na moru. Kada je došlo vrijeme za grog, Lauritz se išuljao telefonirati, što se isprva činilo izrazito čudnim. Vratio se sjajno raspoložen i ispričao da je nazvao redakciju Tidens Tegna u Kristianiji i uspio doći do sportskog reportera, koji je svečano mogao prenijeti da je Norveška istoga dana uzela dvije olimpijske zlatne medalje u jedrenju, u klasi od šest metara i onoj od osam metara, tako da je ovo doista bio norveški dan jedrenja. Je li to bila samo diskrecija ili previd, što je Lauritz u brzini zaboravio reći da se Olimpijske igre odvijaju u Francuskoj, svejedno je bilo podsjetnik koji je razdražio Oscara. Olimpijske igre bile su pješčanik pobjedničkih snaga, Njemačka nije smjela niti prisustvovati. Prošloga puta, 1920., Belgijancima je dana ta čast. Belgijancima! Ološu svijeta, ubojicama čitavog naroda, koji će u povijest otići kao narod najvećih ubojica, oni koji su pobili šest milijuna – šest milijuna! – ljudi u Kongu. A upravo ovih dana nagrađeni su kao kolonijalna sila za uzorno vladanje tako što su im dodijeljena nova područja odsječena od Njemačke Istočne Afrike, tim vražjim ubojicama koji... 76
| becca & janja
Tu je negdje Christa zaustavila svojeg muža. Već je bila prisutna pri takvim ispadima, osobito nakon što bi se previše popilo. Podignula je čašu i postavila sasvim retoričko pitanje, ne bi li ponovno trebali nazdraviti glavnome razlogu, pobjedi u najuglednijem navigacijskom jedrenju na Baltičkome moru, nečemu znatno većem od kakve olimpijske pobjede. Svi su se brzo složili s njom i uskoro je oblak nemira nestao, a njihova ljetna proslava u noći koja je postajala sve svjetlijom ponovno se zahuktala. Pobjednički banket u klupskoj zgradi sljedeće večeri bio je sjajna zabava. Prema običaju unutar Švedskog kraljevskog jedriličarskog društva, muškarci nisu bili odjeveni u smokinge, nego u tamnoplave mornarske sakoe, ali suprugama je bilo preporučeno odjenuti se kao da se radi o zabavi u smokingu. Neko je vrijeme za žene i djecu ponovno na snazi bila lijenost tipična za plažu, dok su se trojica braće borila s onime što je iznenada trebalo biti pravi veliki izazov, dokazati se sa Šeikom za vrijeme same Sandhamnske regate u teškoj klasi od šest metara. Debitantski nastup Šeika, pak, nije bio uspješan. Nakon što je u prvome jedrenju stigao treći, braći je uspjelo, tada na vodećem mjestu, za drugoga jedrenja doživjeti havariju s jarbolom. I tako je regata za njih završila. Ingeborg i Christi nije bilo posve jasno točno čija je greška havarija bila, dok su se silile slušati vječnu raspravu, sve više izmorene dosadom. Muškarci su muškarci.
77
| becca & janja
1926.
F RANZ G LÜCKLICH OSTAVIO JE izrazito neugodan dojam na Oscara. Nije bilo do toga što je bio policajac s oznakom čina višeg narednika ili nečega tome odgovarajućeg. Odore i oznake činova nisu Oscara činile nesigurnim, upravo suprotno. Ali radilo se o njegovu laskavom ponašanju, njegovoj pretjeranoj uglađenosti i blagom tonu koji se, paradoksalno, činio prijetećim. Telefonski se ispričao što ometa, nadajući se da time ne stvara neprilike, uz molbu za brzim sastankom, najbolje nasamo, najbolje u uredu u Tiergartenstrasse. No u sljedećem dahu dodao je da bi posljedice mogle biti prilično teške ako ne budu u prilici razgovarati prije večeri. Znači, bila je to prijetnja, iako ponešto neodređena. »Prilično teške posljedice« mogle su zapravo značiti što god. Ali bila je to prijetnja. Sada su sjedili sami u Oscarovoj radnoj sobi u Tiergartenstrasse, sasvim u dnu dijela zgrade u kojoj je bio ured, a mali policijski šef je, na Oscarovo iznenađenje, prihvatio i brendi i cigaru, kao da je očekivao dulje prijateljsko druženje. Sve skupa bilo je vrlo neobično, a taj je osjećaj pojačavala pretjerano nakićena uniforma gospodina policijskog šefa Glücklicha, bio je odjeven u jahaće hlače i visoke sjajne čizme kao da je general. Njegove sitne oči jedva su se vidjele iza okruglih naočala s čeličnim okvirima, a njegova frizura nije stvar činila ništa boljom, kosa mu je bila izbrijana po strani i na zatiljku, što je ostavljalo samo malen pramen s jasnim razdjeljkom na vrhu glave. Oscaru je kroz glavu prošla misao da je sve to šala koju je postavio netko od Christinih prijatelja kazalištaraca. No šala ili ne, preostalo mu je samo čekati. »Doista izvrsna cigara«, pohvalio ju je policajac. »Koliko sam shvatio, posao unutar branše s nekretninama vrlo je unosan.« »Pa da, potreba za stanovima i kućama u Berlinu je velika, naši političari su to konačno uvidjeli, tako da smo unutar poduzeća svi vrlo zaposleni«, odgovorio je Oscar iščekujući. Što god da je čovjek sa zmijskim pogledom došao riješiti, to zasigurno nije bilo tržište nekretninama. »No vjerujem da gospodin policijski narednik nije došao na ovaj žurno dogovoreni sastanak raspravljati o nekretninama?« nastavio je Oscar, vrlo odlučan u namjeri da ne dopusti igru mačke i miša. Prije nekoliko godina, kada su se, praktički uzevši, svi poslovi obavljali na crno ili s ilegalnom stranom valutom i nitko nije imao čistu savjest, mogao se neočekivani posjet 78
| becca & janja
policije činiti vjerojatno vrlo prijetećim. Ali sada ne više. »Naravno da ne, samo sam primijetio da gradnja ide naprijed velikim koracima, što me raduje, koliko mi je i zanimljivo«, odgovorio je policajac i s užitkom povukao dim cigare prije nego što je nastavio. »Ne, zapravo sam direktora Lauritzena potražio da bih ga zamolio za osobnu uslugu.« Oscar je davao sve od sebe da ne pokaže kako ga je to potpuno iznenadilo. »Vrlo neočekivano«, rekao je. »A kakva bi to usluga bila?« »Želio bih da me direktor Lauritzen preporuči za članstvo u Herrenklubu. Kao što znate, potrebna su tri potpisa, a već imam dva.« Oscar nije imao odgovor. Onaj koji bi preporučio člana u Herrenklub, također je jamčio za kandidatovo ponašanje, a to nisu jamstva koja bi se dijelila na sve strane. Ako bi na taj način pridonio da se u košaru dovede trula jabuka, to bi bilo vrlo nezgodno. Policijski narednik Glücklich mirno je nastavio pušiti, kao da nije bilo ničega ni najmanje čudnoga u njegovu neočekivanom zahtjevu. »Pretpostavljam da znate«, počeo je Oscar oprezno, »da je vrlo osjetljiva stvar preporučiti nečije pristupanje u Herrenklub, po mogućnosti trebate vrlo dobro poznavati osobu koju predlažete. A mi smo ipak, uza sve dužno poštovanje, vrlo površni znanci. Među članovim ima policijskih šefova, ne bi li bilo bolje da se okrenete svojim kolegama s ovim zahtjevom?« »Da, može biti, ali imam već dva takva potpisa. No to bi moglo izgledati kao neka vrsta kolegijalnog nepotizma ako imate preporuke isključivo od svojih kolega. A gospodin Lauritzen je visoko odlikovan časnik bez ikakvih poveznica s policijom. Vaše bi ime imalo težinu i bio bih vam vrlo zahvalan ako biste mi učinili tu malu uslugu.« Objašnjenje je logički bilo u potpunosti ispravno i, osim toga, od a do ž u skladu s kriterijima za odabir članstva u Herrenklubu. Utoliko nije bilo problema. Također nije bilo teško shvatiti da taj mali policijski narednik željan uspinjanja po društvenoj ljestvici želi postati član Herrenkluba. Ono što je, pak, bilo nemoguće shvatiti bila je cijena. Gospodin policijski narednik zatražio je, smireno i samouvjereno, veliku uslugu. Povrh toga, korumpiranu uslugu. Što ga je to navelo da pomisli da će mu to jedan potpuno nepoznati poduzetnik koji se bavi nekretninama bez daljnjega potpisati? Teško da je to moglo biti mito. Dakle, ucjenjivanje ili istovrijedna usluga. Zašto ne bi jednostavno izravno pitao. »To nas dovodi do izrazito zanimljivog pitanja, kako da se vladam da bih bio vrijedan ovakve vaše zahvalnosti?« pitao je Oscar prijateljski, ali uz određeni napor. »Oh, pa na to je vrlo jednostavno odgovoriti!« kliknuo je policajac ushićeno. »Ako potpišete, doista ćete imati moju zahvalnost. No pitanje na koje ste pomislili više se odnosilo na to što bih vam ja mogao ponuditi, tako da naše prijateljstvo ojača, da tako kažem?« »Da, to je vjerojatno preciznije uobličeno«, složio se Oscar. Osjetio je kako mu se nelagoda počela penjati kralježnicom. Ako policajac može nekoga dovesti u situaciju da mu je zahvalan i dužan, kao što je ovaj neugodni čovječuljak bio uvjeren da može, znači da osoba negdje ima nemalu slabost, da riskira biti optužena ili privedena. S druge strane, takva vrsta mračne tajne ne može biti tajnom i osobi samoj. Nije se 79
| becca & janja
baš moglo počiniti zločin i biti toga nesvjestan, ne u demokraciji poput Njemačke. »Polazim od toga da znate za Organisation Consul?« pitao je policajac blago kao da je pitanje posve nevino. Oscar je samo kimnuo na odgovor. Ali drugi nije popuštao. »Koliko dobro znate Organisation Consul?« pitao je, i dalje jednako uglađenim tonom. Oscar je naslućivao političku stupicu, ali ipak je odlučio odgovoriti posve iskreno, nije vidio razumnoga razloga da se izmotava oko svoga i poimanja svakoga pristojnog čovjeka o toj ubilačkoj bandi. »Organisation Consul je sve do unatrag nekoliko godina bio jedan od mnogih preživjelih dobrovoljnih korpusa koji su vrlo ambiciozno ubijali političke protivnike, znači, demokrate i pristalice republike«, počeo je, pokušavajući iščitati policajčevu reakciju na svoj izbor riječi. »Slušam«, reče policajac ne trepnuvši i nanovo povuče dim cigare. »Ali kada su ubili Walthera Rathenaua prije četiri godine, to je izazvalo međunarodni bijes, s pravom, rekao bih«, nastavio je Oscar u svome nastojanju. I dalje nije mogao iščitati nikakvu reakciju kod sugovornika. »I ne samo međunarodni bijes«, nastavio je. »Ubojstvo Rathenaua postalo je velika stvar u parlamentu, vlada je također pobjesnila, lov na Organisation Consul bio je iznenađujuće efikasan, ubojice uhvaćeni i osuđeni, vođe su pobjegli iz zemlje. Time bih mislio da je Organisation Consul u praksi prestajao postojati. No sada doista moram pitati, na što ciljate s ovime, gospodine policijski naredniče?« »Kao prvo, griješite u nekoliko stvari«, zaključio je policajac smireno. »Ubojice su, istina, uhvaćeni, ali dosuđene su im prilično blage kazne, imajući na umu njihovu mladost i idealističke motive. Većina ih je odavno vani. Zatim, a za to ne krivim vašu neupućenost jer dijelite je s većinom Nijemaca, Organisation Consul je izrazito aktivna u današnjem Berlinu.« »Polazim od toga da ne pripadam krugu osumnjičenih«, odbrusio je Oscar. Počelo ga je doista umarati sugovornikovo kruženje kao mačak oko vruće kaše, a nikako da prijeđe na stvar. »Ne, doista niste, direktore Lauritzen«, odgovorio je policajac uz svoj postojani osmijeh. »Ne biste li onda bili neizmjerno ljubazni i bez okolišanja rekli što je na stvari, gospodine policijski naredniče!« »Jasno! Ne na opće zadovoljstvo, ali definitivno bez okolišanja. Budite ljubazni i pažljivo saslušajte što vam imam reći, radi se o policijskim informacijama s oznakom tajnosti.« Čega god da se Oscar bojao, saznat će, mogućim se činilo sve i ništa, tako da je ipak osjetio olakšanje što je djelovalo kao da je silno zaobilaženje teme završilo. Pokušao se pripremiti na bilo što i demonstrativno se nagnuo unatrag kao da samo sluša. Ispočetka se policajčevo pomalo birokratsko pretjerano brbljivo pripovijedanje činilo kao da nema nikakve veze ni s Oscarom ni obitelji. Stvar je, dakle, bila u tome da se Organisation Consul ponovno primila svoje aktivnosti i političkih pogubljenja, ne samo u Berlinu, nego i na drugim stranama Njemačke. Motiv je bio isti kao i prije, da se svaki pošteni protivnik demokracije, radi Boga i Njemačke, mora žrtvovati, riskirati, staviti Njemačku ispred svoje sigurnosti i tako dalje. Utoliko su operirali na istim idealističkim temeljima kao prije. No postojale su dvije taktičke razlike. Kao prvo, postali su mnogo tajnovitiji i time je bilo 80
| becca & janja
teže doći do njih. Kao drugo, intenzivirah su regrutaciju mladića. Plan je bio izgraditi čelično snažnu elitu budućnosti et cetera et cetera. Tijekom posljednjih ljetnih mjeseci i početkom jeseni Organisation Consul je, koliko se moglo pobrojiti, stajala iza kojih stotinu političkih pogubljenja. No, budući da se žrtve nisu sastojale od političara ili drugih poznatih zagovornika republike, njihovo djelovanje pobudilo je ograničenu pozornost. Neprijatelje su hvatali slučajno, najuobičajenije je bilo oteti djelitelje letaka. Zatočenike bi prevezli kamionima i kombijima u razne dijelove šuma u okolici Berlina, poredali i strijeljali. Njihovo je djelovanje zapravo više nalikovalo vježbi nego politički motiviranim ubojstvima. Glavni cilj trebao je biti izgraditi lojalan i discipliniran bataljun mladih. Zbog tog razloga većina su regruta bili adolescenti i školarci. Činilo se da je pretpostavka bila da će dječaci koje se ovako inicira, tako da ustrijele svoje prve političke protivnike, nakon toga biti povezani apsolutnom lojalnošću svetome cilju. Teoretski su riskirali smrtnu kaznu, iako je to bilo samo u teoriji. Osobine njihove djelatnosti, uvježbavanje i regrutacija, objašnjavale su to što su se zadovoljavah strijeljanjem kojeg god djelitelja letaka, naravno, crvenih djelitelja letaka, pogreška u tom detalju vjerojatno bi bila neoprostiva. Sâm akt, ubijanje neprijatelja, bio je presudan. Ne ugled žrtve. Djelovanje je, znači, trajalo neko vrijeme i policija unatoč rastućim spoznajama i razvoju nije... kako da to kaže? Nisu promatrali predmet kao nešto od presudnoga značenja, da bi na to usmjerili ograničene resurse berlinske policije. Međutim, kada je to vlada primila na znanje, okolnosti su se radikalno promijenile. Slučaj je dobio najviši prioritet. Sada kada veliki dio te organizacije završi u zatvoru, noćas i tijekom sljedećih dana, imali su razloga pretpostaviti da vlasti neće djelovati u rukavicama. Strogo operativno predstojao je, već noćas, prepad sedam kilometara sjeverozapadno od Berlina u poznatom skrovištu. Koliko je policijska obavještajna služba uspjela pribaviti informacije, slijedilo je strijeljanje dvadesetak radnika, djelitelja letaka i socijaldemokrata općenito. Egzekucijska četa sastojala se od školaraca između šesnaest i devetnaest godina. Eventualno će mobilizirana jedinica sačekati s hvatanjem dok se hici ne ispale, tako da svi uhvaćeni nedvojbeno budu povezani sa zločinom. Kako će točno provesti taj plan nije još bilo jasno, između policije i predstavnika vlade su u tijeku bile određene etičke diskusije na tu temu. Time je policijski narednik Franz Glücklich završio izlaganje, demonstrativno ispio preostali brendi i zabrinuti pogledao u čašu kada je, izgleda, shvatio da je prazna. Oscar je bio pepeljastosiv u licu. Mehanički je ustao, donio bocu i policajcu nemalo natočio. Zatim je natočio i sebi, podignuo čašu nazdravivši po njemački, ispio i spustio pogled na površinu pisaćeg stola pred sobom. »Ako sam dobro shvatio vašu namjeru s pričanjem ove priče, gospodine policijski naredniče«, počeo je Oscar, zadrhtao i morao se sabrati. »Ako sam vas dobro shvatio, moj mlađahni nećak Harald je u pogibelji?« »To je posve ispravan zaključak. Aspirant Harald Lauritzen, kodnog imena Norwegen, priključio se Jungdeutsche Ordenu u dobi od četrnaest godina. Sada mu je šesnaest i time, 81
| becca & janja
prema... oprostite, Jungdeutsche Orden se ovdje u Berlinu razvio u ogranak mladih Organisation Consula. Imamo posla s vukom koji se skriva u ovčjoj koži, lukava kamuflaža, s bandom ubojica koja se krije iza naizgled umjerene organizacije mladih. Dakle, sada, u dobi od šesnaest godina, mladi Harald bit će iniciran, čime dobiva prvu oznaku čina. Noćas oko 1:00.« »Kako to da imate tako točne informacije?« »Kapetane Lauritzen, molim vas. Takve točne informacije o neprijateljevim planovima i aktivnostima mogu se dobiti samo na jedan način, zar ne?« »Preko obavještajne službe.« »Tako je. Imamo informacije iznutra.« »Znate li i što Harald čini kako bi se priključio tim... vježbama?« »Zapravo, da. Stavi lutku u krevet i iskrade se požarnim stubama sa stražnje strane kuće. Čini se da je tim mladićima to, recimo to tako, standardni postupak.« Oscar je pogledao na sat. Pola sedam, uskoro će večera u velikoj blagovaonici kat iznad. Još nekoliko sati prije nego što će Harald krenuti u najluđu, možda posljednju psinu svoga života. Oscar je oklijevao. Policajac je čekao, sasvim smiren, i zadovoljno pijuckao svoj brendi. »Što, zaboga, mislite da bih trebao napraviti, gospodine policijski naredniče?« pitao je očajnički. Nije mu se svidjelo pokazati slabost i nervozu pred ovim gadnim čovječuljkom u smiješnoj odori, ali trenutačno ga nije bilo briga. »Odluka ne bi trebala biti teška, ako se samo saberete i razmislite. Imate znatnu prednost s informacijama u odnosu na toga mladića«, ustvrdio je policajac, ponovno svojim mekim uljudnim tonom. »Ako vaš nećak noćas krene tamo, vjerojatno se neće vratiti. Ili zato što će ga ustrijeliti pri prepadu motoriziranih snaga, ili jer će ga osuditi na sudu koji ima upute vlade, podrazumijeva se da će vrlo snažno udariti na njih. Tako stvari stoje. Dakle, pred vama uopće nije teška odluka. I time stvarno mislim da nemam mnogo što još dodati, gospodine direktore. Ovo je, unatoč zlokobnoj temi, za mene bio vrlo ugodan razgovor. Zahvaljujem vam na iznimnom brendiju i na vašem vremenu.« Oscar je ukočeno ustao. »Ispratit ću vas van, gospodine policijski naredniče«, reče. Hodali su u tišini kroz pet soba u kojima je svjetlo bilo ugašeno, sada je to bio stidljiv glavni ured poduzećâ Lauritzenovih u usporedbi s nekadašnjim. Vani se smračilo, no tu i tamo neka je od djevojaka iz ureda na pisaćem stolu ostavila upaljenu svjetiljku, što im je dobro došlo, premda je Oscar stigao i nakratko tu sitnicu neodobravajuće primijetiti i postidjeti se što uopće može misliti na račun za struju, sada kada ga čeka odluka koja je značila život ili smrt. Nije bilo portira na ulaznim vratima, Oscar je sâm otvorio i ispružio ruku. Nakon rukovanja, policajac je salutirao, ali nije pokazivao namjeru da će otići. U pogledu mu se vidjelo jasno pitanje. »Ovaj, da«, reče Oscar. »Budite ljubazni i pošaljite dokument za preporuku Herrenklubu, potpisat ću ga i poslati vam natrag poštom.« »Znao sam da se mogu pouzdati u vas, direktore Lauritzen, vi ste izrazito pošten čovjek i 82
| becca & janja
doista me raduje da smo sada poznanici. »Raduje i mene«, odgovorio je Oscar. Na neki perverzan način, to je bilo točno. Oscar je promatrao gibak vedri hod policajca koji se spuštao prema željeznim vratima prije nego što je zatvorio ulaz. Gnusni čovječuljak je, eto, otišao, ispunjen time što si je svojom izdajom priskrbio članstvo u Herrenklubu. Hoće li Harald ili drugi dječaci poginuti, živo mu se fućkalo. Oscar je pogledao na sat. Nije imao vremena, požurio se uz dugo zavojito stubište da bi se do večere stigao obrijati i promijeniti sako, moguće da će imati kojeg gosta, nije imao vremena dogovoriti se s Christom jer je posjet policijskoga narednika potrajao znatno dulje nego što je mogao očekivati. No nisu imali gostiju za večerom, stoga je obrok bio vrlo jednostavan, na Oscarovo olakšanje. Christa je veselo ispričala kako će doktor Döblin večeras u salon dovesti prijatelja koji je moderan dramatičar, i da se nada kako će svi moći doći. Sverre je podignuo ruku i potvrdio da će biti prisutan, pozvao je svoga prijatelja slikara Georgea Grosza, Oscar je, ponešto odsutno, potvrdno kimnuo da može doći, trenutačno nije imao mnogo posla navečer. Za vrijeme večere promatrao je Haralda, sada ga je gledao posve drugim očima. Mrzovoljni, ne više toliko suhonjavi adolescent – vježbao je prema Sverreovim uputama u gimnastičkoj dvorani na tavanu – izgledao je jednako kao i inače. Bio je šutljiv, ali ljubazan, nastojao je vladati se kao mladi gospodin. Izbjegavao je razgovor o politici, čak se naučio suzdržavati od komentara kada bi Christa završila u čistoj agitaciji. A večeras će debitirati kao ubojica, to je bio plan. Što ga je to onda navelo da sjedi i jede, osmjehuje se na sve strane i vlada se kao da je ovo sasvim obična večer? U Haraldovoj predodžbi svijeta ovo je bio zadnji obrok prije napada, onoga o čemu je toliko mnogo čitao u svojoj idiotskoj literaturi. Jesu li se sada u tajnosti njegove grudi ispunjavale ponosom, osjećajem da pripada izabranoj eliti koja je stajala »šljem do šljema« u iščekivanju divnoga čeličnog orkana? Njegov zadatak bio je samo ubiti nekoliko uhvaćenih i svezanih radnika socijaldemokrata. Ili je on to vidio kao ispit prije primanja, nešto dosta teško, ali ne toliko da ne bi uspio u tome? U tom slučaju, je li se radilo u nedostatku imaginacije, pervertirane zbog one huškačke literature? I iskreno govoreći, kako, dovraga da to kaže Lauritzu i Ingeborg? Ili da jednostavno šuti o tome, sklopi dogovor s Haraldom. Prvi uvjet, da te gluposti prestanu, i drugi uvjet, pritom se poštedi majku i oca. Jer saznaju li, vjerojatno će bez dvoumljenja smjesta prisiliti Haralda da se vrati u Švedsku. Ta bi prijetnja trebala dati rezultata. Ali koliko je pouzdan onaj koji je prisiljen pokoriti se temeljem prijetnje? Oscar je za večerom jedva bio prisutan duhom, bio je itekako svjestan toga i prije nego što ga je Christa počela peckati zbog njegova odsutnoga držanja. Naravno, ispričao se i pokušao dati mišljenje o onome što se činilo općom temom razgovora večeri, novome Chaplinovu filmu, koji su, ukratko, dosada vidjeli svi Berlinčani. Vrhunac filma, prema Sverreu, bila je scena u kojoj je Chaplin dugo kuhao cipele i pokušao ih pojesti nožem i 83
| becca & janja
vilicom, kako doliči. Upravo ta scena bila je još genijalnija sat i pol kasnije u crvenome salonu. Novi poznanik imenom Bert, prijatelj doktora Döblina, održao je dugo izlaganje na temu kako se siromaštvo, patnja i parodija nedostižnih ciljeva kapitalističkoga svijeta, kao što je u ovome slučaju kopanje zlata na Aljaski, itekako u svojoj formi mogu ujediniti s drastičnim humorom. Nakon dugoga i djelomično kompliciranog izlaganja, Oscar je pokušao reći bilo što i povukao je svoju uobičajenu poslovicu da, što se tiče pitanja zlata i jedenja cipela, barem je jedno bilo jasno. Prvo pod zub, a onda moral. Christa je preokrenula očima na to staro naklapanje, ali mladi dramatičar je u svojoj fotelji izgledao začuđen, iznenada se nagnuo naprijed i počeo se na neobičan način smijati ne na van, nego prema unutra, tiho, kao da se smije i istovremeno prigušuje sâm sebe. Zatim je skinuo naočale, objema nadlanicama istrljao oči i od ushićenja pljesnuo po koljenima. »Zaboga«, zacvilio je. »Prvo pod zub, a onda moral, strašno dobro. Moram to jednom iskoristiti.« Oscar je pretpostavio da se tu procjenu ima shvatiti kao pohvalu, opravdavajući se slegnu ramenima prema Christi i reče kako mora izići u šetnju da ublaži iznenadnu glavobolju. Napustio je društvo i nije osjećao da će im osobito nedostajati. Christin salon bio je jedan od najpopularnijih u Berlinu unutar krugova koji su išli na takve, uvijek otvorene zabave, na koje se moglo svratiti navečer, izliti u sebe nekoliko piva za vrijeme strašno dubokoumnih diskusija, otpiriti do kina i baciti se na nove dubokoumnosti. Novi talent Bert barem je bio dovoljno prijateljski nastrojen da se nasmije njegovoj prastaroj šali. Izišao je na glavna vrata, vrlo toplo odjeven. Tek je bilo prošlo deset sati, ali bolje prerano nego prekasno. Osobito ako se radi o životu i smrti. Kada je prošao kroz glavni ulaz, nije nastavio prema željeznim dvorišnim vratima, nego se vratio kroz nadsvođeni prolaz prema stražnjem vrtu i skrio se u zasjedu iza kanti za smeće, gdje se, baš praktično, nalazio odbačen stolac. U zasjedi. Igrom slučaja, pomislio je upravo te riječi. U zasjedi. Ispočetka je pucao samo u konje. Kada se priključio njemačkim obrambenim trupama u Tanganjiki, učinio je to kao inženjer i graditelj pruga, ali pod uvjetom da nikada neće morati ubijati ljude. Zatim je napredovao do pucanja u konje koji su jurišali. Ciljao je konju u prsa, što je na razjarenom bivolu bio najteži cilj, ali premda je bilo bolje ciljati konju u njušku, kao što se radilo s bivolima u teškim situacijama, suzdržavao se od toga zbog rizika da ne pogodi jahača. Što je bilo samozavaravanje. Ili više pretvaranje. Engleski konjanik koji bi jurišao spuštenoga koplja i srca koje je odjekivalo hrabrošću, kako si je to Harald predočavao, kada je konj pod njim ustrijeljen, pogiba. Doduše, u većim mukama nego da je ustrijeljen. Dva debela štakora cupkala su besramno na velikoj blizini pored njega. Mora učiniti nešto u vezi toga. Posljednje dvije godine ispalio je svaki hitac s namjerom da ubije. Tako je bilo. Uživao je u zadovoljstvu ispravnog pogotka, gledanju neprijatelja koji umire spastično se koprcajući, pada na pod dok mu se noge divlje tresu, što su bili samo živčani refleksi nekoga tko je već 84
| becca & janja
bio mrtav, otprilike kao hitac u glavu antilope. Takav je postao. I posvetio je osam godina potiskivanju i zatomljivanju. Gore u Haraldovom prozoru gorjelo je svjetlo. Kako se dječak gore u sobi pripremao? Je li sjedio s Mauserom u krilu, uljio ga i brisao, brisao i čistio svaku patronu prije nego što je stavi u spremnik? Vjerojatno. Ili je ležao i čitao huškačku literaturu da se dovede u pravo raspoloženje za svoj ubilački debi? Možda i to. Bilo je lako mrziti Engleze, na koncu toliko lako da je postao užitak ubijati ih. Nevjerojatno sramotno za priznati, ali ipak je bilo istina. Englezi i njihovi saveznici poklali su na stotine tisuća Afrikanaca, vlastitih i neprijateljevih, bili su najbezobzirnije ljudske zvijeri na svijetu. Stoga ih je bilo lako mrziti. Tim je bilo lakše u jednostavnoj situaciji kada je bilo – ili Englez, ili ti. Ali Harald? Ustrijeliti otete sunarodnjake, svezanih ruku na leđima, pored rake? Ili kako li su to već ti desničari organizirali s praktične strane. Kao »aspirant«, posve je moguće da je Harald bio prisutan kao očevidac kada su stariji drugovi debitirali. I za time je žudio? Ne, nije mu bilo jasno. Je li Harald naprosto zao, đavao u ljudskome liku kojega bi trebalo prepustiti vlastitoj propasti? Neugodna pomisao, ali kada je mozak slobodno radio, što god je moglo iskrsnuti. Ne, Haraldu je bilo šesnaest godina, bio je njegov nećak, Lauritzov i Ingeborgin voljeni najstariji sin, dječak kojega su mu povjerili na čuvanje i brigu. Sve drugo je nebitno. Harald ne smije umrijeti. Tu i tamo bacio bi pogled prema prozoru Haraldove spavaće sobe, gdje je svjetlo čitavo vrijeme bilo upaljeno. Oscar je osjetio kako mu puls raste, baš kao da sjedi u zasjedi. Slaba škripa s prozora, prvi prigušeni zvukovi nogu koje su se šuljale niz požarne stube. Dakle, sve je bilo točno. Prokleti gnusni i istovremeno bogomdani policijski narednik koji će uskoro debitirati u Herrenklubu, govorio je istinu. Tamna prilika spuštala se brzo i tiho niz požarne stube. Oscar je ustao, ispružio se i učinio par krugova gornjim dijelom tijela da se razgiba od ukočenosti, kao da i on upravo ide u borbu. Kada je Harald stigao do posljednje stube, Oscar mu je prepriječio put čvrsto primivši rukohvat s obje strane. Harald je iznenada stao. Bio je odjeven u nekakav vojni ogrtač i preko jednog je ramena nosio pušku u mekanoj futroli. Oči su mu bile širom otvorene od straha. »Dobra večer, aspirante Lauritzen, ovdje ćemo stati!« zapovjedio je Oscar. »Stric mi se nema pravo prepriječiti!« odgovorio je Harald. »Stat ćemo ovdje i idemo gore k tebi, istim putem. Ovo je naredba!« Harald je oklijevao. Oscar se pitao hoće li uistinu morati upotrijebiti silu nad vlastitim nećakom. »Kao što sam rekao«, ponovio je. »Upravo si primio naredbu od kapetana u Reichswehru!« Vojno oslovljavanje konačno je urodilo plodom. Haraldova ramena su utonula, okrenuo 85
| becca & janja
se i teškim koracima počeo se penjati uz požarne stube. Uspeli su se istim putem niz koji se Harald spustio, kroz prozor njegove spavaće sobe. Kada su ušli, Oscar je upalio sva svjetla, zbacio sa sebe ogrtač i kaput i pokazao na sofu za posjetitelje. Harald je sjeo u čvrsto zakopčanom vojnom kaputu. Oscar je izvukao stolicu pisaćeg stola i sjeo mu nasuprot, bacio pogled na Haraldov krevet i zaključio da ondje doista leži nekoliko nagužvanih deka koje se u nuždi može zamijeniti za usnulog čovjeka. Na jastucima je stršala plava perika, dopola prekrivena prekrivačem. Harald je šutio i sjedio na sofi u vojnom kaputu, otkud god da ga je dobio, zakopčan, prekriženih ruku. Oscar je naslućivao uzrok tome, ali odlučio je početi s druge strane. Iznenada je ustao i krenuo prema njemu te povukao prema sebi Haraldovu futrolu za oružje, koju je bio položio kraj sebe. Harald nije učinio ništa da ga spriječi. Oscar se okrenuo natrag prema stolcu te naviknutom kretnjom povukao patentni zatvarač i izvadio Mausericu. Kao što je i mislio, oružje je bilo pažljivo nauljeno i ulašteno. Otvorio je mehanizam i zaključio da je spremnik ispunjen oštrim zrnima, ali da nema nijedne čahure u cijevi. »Dobro«, reče, »ne smiješ se kretati s metkom u cijevi, daleko previše nesreća i nepotrebnih gubitaka dogodilo se jer su ljudi nemarni.« Haraldovo lice bilo je nepomično. Izgledao je kao da se uljuljkao u predodžbu da je samo dužan dati broj, ime i čin, kao ratni zarobljenici prema Ženevskoj konvenciji. Oscar je oklijevao. Nije bilo lako odabrati taktiku, možda je ipak najbolje početi sa strogo praktičnim stvarima. I također nastaviti na njemačkom, intuitivno je počeo na njemačkom, iako je obično tvrdoglavo uvijek govorio norveški kako s vlastitom djecom, tako i s Haraldom. To što je Harald i dalje odbijao govoriti norveški, naučio je ignorirati. Ali, konkretno, prirodi ovoga razgovora bio je nedvojbeno najprimjereniji njemački. »U vezi oružja u kući, ubuduće vrijede jednostavna, ali jasna pravila«, počeo je, istovremeno zaplijenivši streljivo iz Mausera i vrativši ga natrag u futrolu. »Nabavit ću poseban sigurnosni ormarić i staviti ga u ured. Ondje ćemo čuvati oružje. Izvadit ćemo ga po potrebi, primjerice ako idemo vježbati na Wannsee, ili ako imaš neko natjecanje u streljaštvu ili vježbu sa školom. Pod uvjetom da se radi o dnevnoj vježbi, dakle, kada se može vidjeti meta. Je li jasno?« Harald je šutke kimnuo. »Ima li pitanja?« Harald je zavrtio glavom. »Odlično! Onda možemo dalje. Budi ljubazan i skini kaput!« Harald je oklijevao, zatim je zavrtio glavom. Oscar je pričekao sve dok nije postalo očito da Harald nema namjeru poslušati. »Zamolit ću te samo još jednom«, reče, ali se zatim zaustavi jer je počeo prijetiti i iznenada se odlučio za drugu taktiku. »Pažljivo me slušaj, Haralde. Razgovor koji ćemo sada imati bit će najvažniji u tvom životu. Na jedan ili drugi način će ti i promijeniti život. Saznat ćeš neke stvari koje će se pokazati iznimno bolnima. Dakle, nema mjesta tvrdoglavom prkosu. Skini kaput!« Harald je nekoliko sekundi oklijevao, zatim je iznenada ustao, naglo otkopčao kaput, 86
| becca & janja
skinuo ga i nonšalantno bacio na pod. Kao što se Oscar i bojao, dječak je bio odjeven u jednu od onih izmišljenih odori kojima su se desničarske skupine ponosile, smeđa košulja, crna kravata, crne hlače, uglačane crne čizme. Nije bilo oznake čina. »Ako policija sutra ovdje napravi raciju, neće pronaći tu odoru. Skini je, odloži na kaput i navuci pidžamu!« naredio je Oscar. Dio s policijom bio je dovoljan da posluša, pomislio je dok se Harald preodijevao sukladno naredbi i uredno posložio opremu na vojni kaput. Kretao se demonstrativno sporo, kao da sluša jer je prisiljen. Oscaru je to izvrsno odgovaralo, nije imao razloga ubrzavati razgovor. Kada se Harald preodjenuo u pidžamu od flanela, ponovno je sjeo na sofu, nonšalantno prebacio jednu nogu preko druge i blago se nagnuo unatrag, kao da je najobičnija moguća večer, a on posve obično odjeven, očito pazeći da donekle pokuša održati dostojanstvo. »Dakle!« reče Oscar. »Ima par stvari koje trebaš znati. Kada sutra dođeš u školu, neće biti nekih starijih kolega i bojim se da ih nikad više nećeš vidjeti. Ili jer će biti mrtvi, ili jer će biti uhićeni i kasnije osuđeni, u najgorem slučaju na smrt ako su stariji od osamnaest, na duge kazne zatvora ako su mlađi. Ti koji više nisi >aspirant Norwegen<, usput, nije baš neočito kodno ime, ti si od sutra običan srednjoškolac civil. Je li to potpuno jasno?« Haraldove oči bile su širom otvorene i trzao mu se kut usne, no je li izražavao strah ili očaj nije se dalo odrediti, činilo se da mu tek treba sjesti sadržaj onoga što mu je stric upravo rekao. Oscar je odlučio privremeno stati da prisili nećaka da sâm nešto kaže. Neka potraje, smrtna drama u šumi sedam kilometara odavde neće završiti još neko vrijeme. Nije postojalo apsolutno ništa što bi netko od njih dvojice mogao učiniti u vezi toga. Vrijeme je stalo. Harald nije rekao ništa, Oscar je čekao. Možda je prošlo samo pet minuta dok dječak nije otvorio usta, ali obojici se činilo kao da se radi o satima. »Znači da su nas izdali!« planuo je Harald hvatajući zrak, od čega mu je glas podrhtavao. Lice mu se trzalo, izgledao je kao da se luđački bori protiv nabujalog plača. »Otkriveni ste«, ispravio ga je Oscar. »Također vas je prevarila i iskoristila banda starih desničarskih umobolnika koji i dalje vjeruju da se sat može vratiti unatrag uz pomoć bezumnih sitnih ubojstava, vi dječaci ste jednostavno žrtve političke gluposti. Ako juriš naokolo i ubijaš nedužne ljude, država će, koja god to država bila, izgubiti strpljenje, a onaj tko misli da se nasiljem može boriti protiv države, taj je lud. Završili ste s čitavim Reichswehrom za petama, moglo je završiti samo na jedan način.« »Ali izdali su nas?« tvrdoglavo je nastavio Harald, činilo se da je poriv za plakanjem stavio pod kontrolu. »Imali smo izdajice i doušnike u svojim redovima i za njih sada neće biti milosti.« Oscar samo što nije izgubio prisebnost. Dječak je za dlaku izbjegao smrt i svejedno razmišlja samo u operativnim crtama, poraz, posljedice, pregrupiranje, počistiti izdajice, početi nanovo. Je li bio u tolikom šoku da je izgubio sposobnost jasnog razmišljanja? U tom slučaju, posve je razumljivo. »Moraš shvatiti jednu stvar, Haralde«, reče Oscar što je smirenije mogao. »Za tebe više 87
| becca & janja
ne postoji >mi< u ovoj osobito podmukloj frakciji Jungdeutsche Ordena. Od sutra će organizacija biti raspuštena i zabranjena. Tajna uredska skrovišta su zbrisana, svi dokumenti, svi popisi članstva su zaplijenjeni i oni od vas koji prežive, bit će pod posebnom policijskom paskom. Izgubili ste, bili ste osuđeni na poraz. Onaj tko se pokuša osvetiti novim ubojstvima nesumnjivo će završiti u zatvoru i biti osuđen. Rekao sam to već i reći ću ponovno. Nasilje ne vodi ničemu ako nisi dovoljno jak.« Požalio je zadnju rečenicu još prije nego što ju je izgovorio do kraja, tim više kada je vidio iznenadan bljesak prkosa na Haraldovu licu. »Nasilje je opravdano ako se boriš za pravu stvar«, reče Harald s novom snagom u glasu. »Nasilje je bilo opravdano za naše afričke trupe koje su se borile protiv beznadno nadmoćnog neprijatelja tijekom četiri godine. Zato što ste bili u pravu, a ako si u pravu, ne treba gledati rizik, nego principe.« Zvučalo je kao napamet naučena zadaća. Oscar je proklinjao svoju nepromišljenost. »A koji su vas to visoki principi naveli da ubijate ljude jer dijele letke i lijepe plakate?« pitao je. »Borimo se za ponovno uspostavljanje zdrave Njemačke, protiv svih izdajica, protiv svih pobornika Versaillesa, protiv svih pobornika židovske republike, protiv svih koji su zabili nož u leđa pobjedničkoj njemačkoj vojsci!« izrecitirao je. Oscar je više osjećao tugu nego bijes. Dječak je bio izvan sebe, nije se dalo raspravljati s njim. »Kada i kako je stric Oscar saznao za ovo?« pitao je Harald, kao da je preuzeo inicijativu u razgovoru. »Prije nekoliko sati, od vrlo dobro upućenog izvora, inače bismo ovaj razgovor vodili mnogo ranije. Imajući na umu što se upravo događa, možemo reći da sam saznao u zadnji čas.« »Što se upravo događa?« pitao je Harald izbačen iz svoje novoosvojene samouvjerenosti. »Upravo sada umire dio tvojih stranačkih kolega, dok druge hvataju. Upravo sada oslobađa se, nadam se, tucet zatočenika koji su noćas trebali biti ubijeni«, zaključio je Oscar gledajući na sat. »Ali, zašto želiš znati kako sam ti ušao u trag, i zašto misliš da bih govorio o tome?« »Zato što mi treba objašnjenje koje drži vodu.« »Objašnjenje za što?« »Večeras sam po naredbi trebao biti prisutan na važnoj operaciji. Nisam došao. Sutra moram objasniti zašto. Može se činiti kao da sam ja doušnik. Smijem li, dakle, reći da je stric Oscar saznao i zato me spriječio?« Oscar se iznenada osjećao posve izbačen iz takta. Mora razmisliti. Na stranu sav moral, sva politika i sva pristojnost, Haraldovo pitanje bilo je izrazito relevantno. Upravo je dječaka spasio iz pepela. Sada ga mora spasiti iz vatre. Tako je bilo, neumoljivo. »Potpunu istinu ne možeš reći«, razmišljao je. »Ako se pročuje da sam unaprijed primio određene informacije, nastat će zla krv i na koncu prijeći na tebe. Ono što moraš reći jest pola istine, da sam te presreo kada si izlazio, naoružan i u odori.« »Recimo da mi nitko ne povjeruje, zašto bih imao tu nesreću da me uhvate baš prije 88
| becca & janja
katastrofe?« Nažalost, Harald je bio u pravu. Zašto bi on imao takvu kolosalnu sreću da ga stric uhvati sada, a ne prije dva tjedna, ili tri dana ili kad god; zašto baš ove večeri? Oscar se morao pošteno zamisliti prije nego što je smislio kako odraditi taj manevar. Sljedećega dana dovest će Haralda u školu za uši, slikovito ako ne doslovno, uzrujano potražiti ravnatelja i ispričati da je našao svoga nećaka u nekakvoj paravojnoj odori i da je to nešto što škola ima odgovornost obuzdati. U upravi škole tada će već vrlo vjerojatno znati što se dogodilo tijekom noći. No obojica se mogu praviti da ne znaju ništa o tome. Trebalo bi proći. Još bolje, predložio je Harald pun nade, ako bi se stric Oscar za posjet školi mogao odjenuti u odoru. Po mogućnosti s odličjima. Oscar je pokušao odvagnuti za i protiv. No, uskoro je prihvatio plan kao jedino ostvarivo rješenje dileme. Nije bilo lako, a bilo je i apsurdno. Ušao je u svojevrsnu urotu sa svojim radikalno desnim malim nećakom da bi prikrio duboku i strašnu krivnju. Vrijeme je za Haraldove kolege u šumi isteklo, bili su mrtvi ili zarobljeni. Oscar je pokupio Haraldovu uniformu i opremu, prebacio futrolu puške preko ramena i otišao uz jedno iznemoglo laku noć. Niže u kuhinji i dalje je gorjela vatra u jednoj od peći na ugljen. Spustio je u nju uniformu, komad po komad odjeće i promatrao plamene jezičke sve dok se nisu primirili. Zatim je vratio željezne kolutove na peć i tužno krenuo prema svojoj sobi. Iz Christina crvenog salona čuo se žamor i radostan smijeh.
Ž IVOT NIKADA neće moći biti kao prije, ali mogao bi se pretvoriti u novi život. Dokazano je bilo tako, ali ipak se radilo o nečemu što si Sverre nije mogao predočiti. Činilo mu se gotovo nemoralno, ili barem sramotno priznati to, ali ponovno je postao harmoničan čovjek. Nevjerojatno, koliko i banalno. Nije da će tuga za Albiejem, ili manjak onoga što je u englesku dijelu njegova života bilo dobro, Margie, prijatelja u Bloomsburyju, ikada otupjeti. Ti akordi zauvijek će odzvanjati u njemu. No, od svih mogućih mjesta daleko od Bloomsburyja, upravo je sada u Berlinu postao čovjek kojemu je sve išlo od ruke. Reklamna agencija udvostručila je prihod dvije godine za redom, ići na posao značilo je pohoditi svečanost kojoj prisustvuju samo stvaralački nastrojeni i produhovljeni kolege. Novi stambeni kompleks izveden je dosljedno u radikalno modernoj formi koja je nezaustavljivo mijenjala predodžbu o tome kako ljudi trebaju živjeti, njihove nekretnine renovirale su se mahnitom brzinom, stotini tisuća ljudi pružali su čišći i bolji život, a takvim koracima naprijed očito nije bilo granica. A povrh svega toga, njegov puni pogodak – kada mu je uspjelo nagovoriti arhitekta Brunu Tauta da iz Magdeburga dođe u Berlin i da naveliko započnu suradnju. Tada je krenuo 89
| becca & janja
stvarni napredak, jedan za drugim, počeli su pljuštati ugovori za gradnju. A ipak su mu – poput Gospodinova čuda kako bi to Lauritz rekao – posljednjih godinu dana dječaci zapravo pričinjavali najveću radost. Blizanci Carl Lauritz i Hans Olaf napunili su šest godina, on sâm nacrtao je sve kostime u koje se obitelj maskirala kada su probudili dječake uz pjesmu, tortu i darove. Carl Lauritz i Hans Olaf nisu više bili nekakve skupe lutke o kojima se brine posebno osoblje, postali su mali ljudi i to je bilo divno otkriće. Povrh toga, bili su vrlo različiti mali ljudi već u dobi od šest godina. Hans Olaf je bio malo stidljiv i povučen, tamne kose i umjetnički nadaren. Njegov dva sata stariji brat bio mu je sušta suprotnost, plav i snažan kao otac i stric, ekstrovertan i, u skladu s tim, zainteresiran za Meccano. Na neki način je mali Hans Olaf započeo čitav taj teško predvidljivi razvoj prema organskoj harmoniji, nakon svih tih godina grčevite tuge i očajničkih izleta u berlinsku noć. Dan nakon proslave rođendana dvojice dječaka, ostao je sâm raditi prekovremeno u reklamnom ateljeu na zadnjem katu kuće, kada mu je netko pokucao na vrata tako stidljivo i oprezno, da je to jedva čuo. Kada je zbunjeno otišao provjeriti je li doista dobro čuo i otvorio vrata, Hans Olaf je stajao ondje pognute glave i objema rukama pružio sliku koju je naslikao svojim novim vodenim bojama, promrmljao hvala za rođendan i izgledao kao da namjerava šmugnuti iste sekunde čim Sverre primi sliku. Uhvatio je dječaka i poveo ga sa sobom u atelje, odložio akvarel na svijetli stol i upalio radnu lampu. »Da vidimo što si napravio, maleni...«, reče dobroćudno i stavi naočale za čitanje. Zatim je utihnuo, oko mu je zapelo za kompoziciju slike. Motiv je bio brod u oluji, ali razlikovao se od svih drugih dječjih crteža koje je vidio. Slika nije bila statična, brod se doista kretao, kao i valovi. Hans Olaf je stidljivo stajao pokraj njega, vrhom nosa jedva je dosezao preko ruba stola. Sverre je donio stolac i jastuk za sjedenje te odlučno ali nježno posjeo dječaka za radni stol, da bi zatim donio set profesionalnih vodenih boja, kistove i nekoliko čaša. Samo što se nije bacio u žustre upute, ali pribrao se. »Hans Olafe, dragi mali nećače«, reče. »Ova slika koju si napravio zapravo je jako dobra, nema mnogo ljudi koji bi je mogli preurediti. Ali može biti još bolja, sada ću ti pokazati nekoliko trikova!« Uzeo je čist arak i pored njega položio dječakovu sliku, umočio kist u vodu, a zatim u plavu boju i brzo počeo kopirati sliku. Hans Olaf je velikim očima gledao kako se brzo može prekopirati stvar za koju su njemu vjerojatno trebali sati razmišljanja i truda. Kada je osnova kopije bila gotova, uzeo je nov kist, umočio ga u bijelu i počeo vrhovima valova slikati pjenu. Zatim ju je zamijenio za tamnoplavu, osjenčao dno i upotrijebio crnu da pojača obrise broda. Hans Olaf je razrogačenih očiju samo gledao, kao da promatra mađioničarsku točku. »Evo!« reče Sverre i pruži mu kistove. »Kopiraj iste stvari na svojoj slici!« Tako je to počelo. Taj prvi put sjedili su i zajedno radili, toliko da su zaboravili na večeru sve dok ih sobarica nije pronašla. No ono što se pokrenulo, nije bila samo marljivost Hansa Olafa, čiji su novi pokušaji bili 90
| becca & janja
sve hrabriji. Iskra se zapalila i u Sverreu. Sljedećega dana nazvao je prijatelja Grosza i pitao koja je trgovina sa slikarskim priborom najbolja, zatim je otišao ravno tamo i kupio svu opremu, boje i terpentin, kistove i platna, okvire, čavliće, stalak, paletu, slikarsku špatulu, i sve čega se u tome uzbudljivom trenutku mogao dosjetiti. Bio je to neobičan sanjiv osjećaj, istisnuti malo boja na posve čistu paletu. Počeo je s crnom, bijelom i tri plave nijanse te se pozabavio japanskim valom. Bruno Taut bio je vrlo zainteresiran za sve japansko, ispadne li dobro, moglo bi postati iznenadan dar. Stalno mu iznova nije uspijevalo, ali svakoga puta je bilo malo bolje. Potrošio je mnoga platna, ali nije da si to nije mogao priuštiti. Unatoč neuspjesima, osjećao je kako klija nada da se vraća na svoj put. Barem osjećajno. A ako vrijeme liječi sve rane, možda ga vrijeme može vratiti tamo gdje je jednoć bio, u engleskome dijelu života. Meccano se razvio. Sada su dijelovi bili ljepši, crveni i zeleni, a svi vijci i matice bili su od sjajne mjedi. Christa je, nažalost, bila posve u pravu kada je jednom upozorila da Meccano možda nije idealan rođendanski dar za trogodišnjake. Ali sa šestogodišnjacima je stvar stajala posve drukčije, bili su mali ljudi kojima se moglo nešto objasniti i s kojima se moglo rasuđivati. Carl Lauritz se odmah želio baciti na najambiciozniji projekt među različitim nacrtanim prijedlozima, želio je napraviti dizalicu. Najveću. Činilo se da ga se ne može nagovoriti na nešto drugo, jednostavnije. Dakle, bit će dizalica. Sverre je želio pronaći prečac i pitao je što će im dizalica. Pa jasno, za podizanje teških stvari, objasnio je dječak gotovo uvrijeđen tako glupim pitanjem. Pronašli su glavne dijelove dizalice, vitlo, tanko čelično uže i kuku. Sverre je dijelove položio na pod pred njima. Carl Lauritz je uzeo crtež dizalica i pokazao na najambiciozniju konstrukciju. Trebalo bi mu pola radnog dana, uz znoj i proklinjanja, kada bi angažirao obojicu svoje braće inženjera. Snuždeno je promatrao kompliciranu konstrukciju s golemim kosim kranom koji je kretao od baze samoga tornja i kojime će se upravljati čeličnom užadi i pomicati gore-dolje, dok se bočnim manevrima upravljalo pomoću velikog zupčanika pod upravljačkom kabinom. »Napravit ćemo to sasvim drukčije, naći ćemo vlastitu dizalicu«, rekao je na kraju. I tako su učinili. Uskoro su sastavili ravan i visok toranj. Nakon toga su zavrnuli poprečni krak koji je bio gotovo istih omjera i učvrstili ga o toranj tako da podjednako strši na obje strane. Onda su konstruirali spravu za podizanje, s užetom, kukom i vitlom na dnu. Konstrukcija je izgledala kao veliko T. No mora se moći okretati i bočno. To su riješili lako, smjestivši noseći toranj na zupčanik. Počelo se razvijati. No jedna je važna funkcija nedostajala. Logika je bila tako očita da je Carl Lauritz odmah vidio da se kran mora moći pomicati naprijed-natrag, ili barem kotač oko kojega se namatalo čelično uže. Ovisno o tome koliko je 91
| becca & janja
težak teret. Ili koliko je blizu ili udaljen. No ako je teret bio daleko od dizalice, postojao je rizik da se čitava konstrukcija prevrne. Pod uvjetom da se ne stavi protuteža na drugom kraju poprečnog ramena. To su riješili dodavši poprilično tešku igračku automobil. Kran je dokazano radio i izgradili su ga za dva sata umjesto da tome posvete dane. No Carl Lauritz bio je malo nezadovoljan, gotovo razočaran, što je ta jednostavna konstrukcija funkcionirala. Kranovi u Meccanovim uputstvima bili su mnogo ljepši. S time se Sverre morao složiti, uobičajeni kranovi bili su ljepši. Zato i jesu bili uobičajen umjetnički motiv, redovi mirnih dizalica koje niču nad vodom u jutarnjoj magli, na primjer. Izgledali su poput žirafa koje su došle piti. No ljepota je bila jedno, učinkovitost i troškovi drugo. A doista su mnogo brže izgradili dizalicu jednako učinkovitu poput one lijepe, osim toga, jednostavno se premještala i jednostavno se mijenjala visina, trebalo je samo po potrebi dodati još jedan dio. Kada su pomalo snuždenoga Carla Lauritza pozvali u dječju blagovaonicu, Sverre je zamišljeno ostao sjediti na prekriženim nogama i promatrao rezultat njihove igre. Potrajalo je prije nego što je shvatio u što gleda, iako je osjećao da se radi o nečemu važnom. Gledao je u građevinsku dizalicu. Umjesto da se kuće grade kat po kat, novi betonski kalupi rade na svakome katu, a zatim ih se razbije kada se nastavlja dalje, može se lijevati gotove komade na zemlji, zatim ih podignuti i učvrstiti na licu mjesta. Hoće li to prepoloviti vrijeme gradnje modernog predgrađa, ili će još više dobiti na vremenu? Još više dobiti na vremenu, pokazalo se nekoliko mjeseci poslije, kada je građevinska tvrtka u Stockholmu preradila i unaprijedila ideju te zatražila međunarodni patent. Dizalicu su nazvali Carl Lauritz, a prvi prototip isproban je već na građevinskome kompleksu u Britzu. Sverre je bio još uvjereniji u predodžbu da se nalazi u razdoblju života kada mu sve ide na ruku. Tome sretnom razdoblju najviše je pridonijelo slikanje vodenim bojama s Hansom Olafom, i novo, hrabro konstruiranje s Carlom Lauritzom i Meccanom. Nije nikad znao da voli djecu, kada je bio dijete, uvijek je bio najmlađi dječak. A sa sestričnama u obližnjem dvorištu nije se smio igrati zbog majke, makar nikada nije shvatio zašto. Christa mu je, doduše, postavila drsko pitanje koje se odnosilo na njegov primjetan interes za vrlo male dječake. Teško mu je palo. Christa se nikada nije vratila na to. Ipak je to bio samo vjetrić nesklonosti, jer čitavo je vrijeme plovio s vjetrom u jedrima, čak mu je potajno krenulo i slikanje te je naposljetku, koliko god to banalno bilo, bio čovjek koji se svakoga jutra radostan ustajao iz kreveta, ne osjećajući više grižnju savjesti zbog onoga što se dogodilo prethodne noći.
C HRISTA NIJE mogla ne primijetiti da Oscar nije bio sebi nalik, ipak su bili sedam godina u braku, sedam dobrih godina, povrh toga. Koliko kod malograđanski to zvučalo. 92
| becca & janja
Nešto ga je progonilo, unatoč tome što su prošle velike ekonomske brige toga vremena. Stoga je bila razočarana, ali ne zabrinuta, kada je za nedjeljnim doručkom poručio da ne računaju na njega za izlet do novih zgrada dolje u Britzu i u Onkel-Tom-Siedlungu, obećao je da će povesti Haralda na streljanu u Wannseeu. Ipak je Sverre taj koji je regrutirao arhitekte i zapravo znao više o toj gradnji nego svi ostali. Osim toga, trenutačno je raspolagao vlastitim automobilom, tako da nije bio problem ako Harald i on sâm uzmu Mercedes do Wannseea. Harald nije ni najmanjim izrazom lica pokazivao što misli o tome kada je Oscar ispričao da su planovi promijenjeni. Uopće nije mnogo rekao za doručkom, a njoj nije rekao apsolutno ništa. Od toga da je samo držao distancu, sada je postao gotovo otvoreno neprijateljski raspoložen. Kada se udaljio od stola, udostojao joj se samo kimnuti. Christa je počela razbijati glavu i pustila da joj natoče još jednu šalicu kave, strogo protivno njezinim navika. Kava nije dobra za kožu kada se približavaš klimakteriju. Ovaj, nalaziš u klimakteriju. Nešto se moralo dogoditi, i to nešto tužno ili teško. Nije moglo imati veze s poslom jer Oscarova reorganizacija od industrije do nekretnina pokazala se uspješnom, ništa manje kada je poduzeće dobilo natječaj za golemi projekt gradnje poput ovoga kojemu je posvećen njihov nedjeljni izlet. Čak ako su nekretnine i imale nisku kvotu dobiti, zbog svih popravaka i restauriranja, reklamna agencija bila je sušta suprotnost, rog obilja u koji je novac pljuštao bez ikakvih troškova osim plaća i malo materijala za crtanje. Dakle, nije se radilo o novcu. U obitelji nije bilo nesreće, nije bilo muškaraca koji su se vratili kući sa sifilisom, nikoga tko je zatrudnio nekoga od posluge, nije bilo kćeri koja se osramotila – za to još ima vremena – nije bilo nevjernih supruga, bolesti, zločina. Naravno, dogodio se neki skandal u Haraldovoj školi, koji u novinama nije dobio osobito mnogo prostora jer je sve palo u sjenu uspjeha Stresemannove vanjske politike, napokon su imali ugovor s Francuskom i Njemačka je izabrana u Ligu naroda. Tako da u toj bujici vijesti dječačka vragolija i paravojno djelovanje u jednoj školi za djecu više klase nije izazvala previše zanimanja, a ono malo što se spominjalo nije bilo ništa strašno. Nekoliko učenika uhićeno je iz tajnih razloga, neki drugi izbačeni su bez daljnjih objašnjenja. No Harald očito nije bio niti uhićen niti izbačen. Je li Oscar nevjeran, ima tajnu avanturu, želi se razvesti? Ne, teško je to zamisliti. Kada bi imao vremena za to? Nije baš vodio noćni život poput Sverrea. Uostalom, sjedinili su se, jednostavno je bilo tako. Kada su se susreli onoga hladnog travanjskog dana prije više od sedam godina, oboje su bili teško ranjeni, Oscar pritom doslovno. Oboje su osjetili blizinu smrti, oboje su odustali od nade u budućnosti, bili su jedno drugome spas koji ih je vratio u život. Živio je posve drugim životom u Africi, što si ona nije mogla ni predočiti, a on bi uvijek skrenuo s teme kada bi počela postavljati pitanja. Jednom kada budu bili stari i sjedili i pričali i bude im trebala deka oko nogu čak i pred ognjištem, našalio se, tada će joj ispričati o svojem životu u Africi, drugome životu, ne onome koji se odnosio na rat i lov na slonove. Istovremeno dok je on živio tim nepoznatim životom u Africi, ona je živjela posve drugi 93
| becca & janja
život, koji bi isto bilo najbolje ispričati kada budu stari i sjedili pred ognjištem. Ne, ona i Oscar pripadali su jedno drugome dok ih smrt ne rastavi, kako to kršćani kažu. Bilo je gotovo smiješno u tom smjeru tražiti objašnjenja Oscarova neobičnog ponašanja. No, samo je istražila najgoru moguću varijantu, a sada dosta s tim. Ipak, nešto ga jest mučilo. Nije mogla sjediti za kuhinjskim stolom s hladnom kavom i pokušati shvatiti što od nabrojanih stvari. Dakle, zašto tešku stvar ne učiniti jednostavnom, otvoriti bocu vina i sjesti s njim u kobaltnoplavi salon koji je Sverre uredio i neposredno pitati? Sve do sada je u njihovu zajedničkom životu uvijek upalilo. Napraviti će i sada tako, ali prvo će to jednostavno odgoditi u skladu s dnevnim redom. Ipak sada ide na uzbudljiv izlet. Sverre je bio otišao po prijatelja arhitekta Brunu i upravo je skrenuo pred željeznu kapiju na Tiergartenstrasse u svojemu malom posuđenom automobilu, baš kada je otkucao sat. Bruno je već sjedio na majušnom stražnjem sjedalu, kavalirski joj otvorio prednja vrata, i samo što nije ispao iz automobila kako se ispružio. Sverre je uz veseo smijeh pričao o automobilu Steyru dok su se vozili kroz rijedak nedjeljni promet. Ideja je bila da postane narodni automobil, da si ga i radnici, barem radnici koji dobro zarađuju, mogu priuštiti. Na svoj način bila je to revolucionarna misao, proizvesti mnogo jeftinih automobila umjesto nekoliko skupih, tako da se mogu iskoristiti veliki pogoni, kao Fordov u Americi. To je sigurno model budućnosti. Njihovo reklamno poduzeće dobilo je zadatak da lansira Steyra, što se ispočetka nije činilo baš jednostavno. Kada se radilo o automobilima, radnička klasa bila je, ako ništa drugo, nova ciljana skupina, tako se to zvalo. Ideja je stoga bila da se počne s druge strane, da se potakne ljevičarske intelektualce da kupe automobil. Osobito onakve ljevičarske intelektualce koji su se nazivali kulturnim radnicima i odijevali se kao komunistički prosvjednici, u kožne jakne i plave hlače, s kapama sa štitnikom. A tko iz njihova kruga prijatelja savršeno odgovara tome opisu? »Bert, naravno!« zahihotala se Christa i pljesnula rukama. »Jest malen, ali kožnu jaknu i kapu ima, a bogme je i vraški ljevičarski intelektualac!« Sverre nije trebao niti potvrditi nešto toliko očito. Kako bilo, dogovorio se s automobilskom tvrtkom u vezi Berta, koji je počeo biti poznat, čak su ga se i čuvali, barem u ljevičarskim krugovima. Uvjeti su bili jednostavni. Ako Bert napiše pjesmu hvale narodnome automobilu Steyru i pridonese vlastitim portretom u reklami, s kapom i kožnom jaknom, zauzvrat će dobiti automobil, može birati boju. S porezne strane, to je bilo najpovoljnije za obje strane, proizvođaču automobila nije bilo teško pristati na taj ugovor. Kao ni Bertu, taj »radnički automobil« savršeno mu je odgovarao. Bio je to pravi automobil, ali automobil koji viša klasa ne bi ni pogledala. Kroz Britz su krenuli od jugoistoka. Područje se tako zvalo jer je plemićka obitelj koja je općini prodala zemljište postavila uvjet da se novo predgrađe nazove prema njima. Prosudili su da se radi o jednostavnom zahtjevu, i u općini i u poduzeću, čak su i uobičajeno sitničavi arhitekti pristali bez pogovora. Britz je kao ime zvučalo nevino, u njemu nije bilo ničega provokativnog, kao što bi bilo da se radilo o Hohenzollernu ili von Moltkeu, zadirkivao je 94
| becca & janja
Sverre Christu. Primila je to kao muškarac. Dok se mali »narodni automobil« gegao po blatnjavu građevinskom putu usred formacije u obliku potkove, dignula je nos i poručila da se ona, kao dio saske grane roda von Moltke, zahvaljuje na svakoj insinuaciji da ima ikakve veze s onim pruskim generalom. Sverre se nasmijao. Gume su mu klizile kroz glinu i parkirao se uz određene poteškoće, usred potkove, tako da su imali pogled na sve strane. »Svjetlo, zrak, sunce!« poviknuo je Bruno kada su izišli iz automobila, pazeći kamo staju po vlažnom blatu. »Kao što vidite, svi stanovi imaju svjetla, čista suprotnost naguranim mračnim ulicama u gradu.« Christa je ispočetka bila više impresionirana nego što je očekivala, sve je doista izgledalo vrlo moderno. Neodlučnija je postala kada je Bruno nastavio entuzijastično pričati da zaobljen oblik znači da svi dobro vide susjede, čime se ojačava osjećaj zajedništva. Kada je oprezno prigovorila da stalno gledanje susjeda možda nije baš idealno u određenim intimnim trenucima, kao da je ni Sverre ni Bruno nisu čuli, ispunjeni vlastitim oduševljenjem, kakvi su već bili. Sverre je svu svoju pozornost usmjerio na neobičnu dizalicu u obliku slova T, nazvanu po Carlu Lauritzu, prvi prototip, prvi korak prema revolucionarnoj gradnji. Preostalo je otprilike godinu dana do završetka projekta u Hufeisenu, ali već se sada moglo pogledati gotove stanove u prizemlju. Na putu prema jednom od ulaza, Sverre i Bruno jedan su drugome upadali u riječ, govoreći o važnosti zadržavanja drveća i grmlja, proširenju umjetnog jezerca u sredini, dopuštanju prirodi da se organski stopi s arhitekturom, izgradnji igrališta i puteljaka za šetnju. Moderan stan u duhu države blagostanja bio je prilagođen obitelji s dvoje djece, tako će se organizirati život modernoga čovjeka. Najvažniji među novim principima modernoga življenja, ispričao je Bruno kada su ušli u jedan dovršen ogledni stan, bio je da kuhinja bude posve odijeljena od ostatka stana, kuhinja je bila funkcionalni centar doma i ondje se čovjek mora moći odvojiti. U modernoj kuhinji su, povrh toga, štednjaci i sudoper bili prilagođeni na odgovarajuću visinu, tako da domaćica ne mora pogrbiti leđa niti stajati na prstima da obavi sve svoje dužnosti. Odustalo se od otvorenih polica, zidovi kuhinje bit će prekriveni ormarićima koje se može zatvoriti, tako da masna para od pečenja ne zaprlja čaše i porculan. Tekuća voda će se odsad nadalje podrazumijevati, ne samo u kuhinji – Bruno je žustro pogurnuo Christu kroz jedna od kuhinjskih vrata te iza ugla, gdje je otvorio nova vrata – voil{! Kupaonica s tušem i ugrađenom kadom! Vrativši se otamo u središte stana, čovjek bi se našao u kombiniranoj blagovaonici i dnevnom boravku. Dvoja vrata povezivala su zajedničku sobu sa spavaćim sobama, jednom za roditelje i jednom za djecu. Christi nije bilo lako srediti nove dojmove i nije bila sigurna što zapravo misli, a još manje što bi trebala reći. Naravno, bilo je funkcionalno, kao što su obojica neprestano ponavljali, i naravno, higijenski, koja radnička obitelj natiskana u Grenadierstrasse ne bi otamo željela preseliti ovamo? Ako bi si mogli priuštiti. Istovremeno je bilo nečega sterilnog i prestrogog u cijeloj toj priči, kao da je se radi o nekakvoj tvornici stanovanja. Gdje će doći cvijeće kada se prozorske niše racionalizacijom 95
| becca & janja
ukinu? U tom slučaju, više u stilu države blagostanja, barem u romantičnom smislu riječi, činili su joj se gusti nizovi spojenih obiteljskih kuća u blizini. Prvenstveno su joj se boje činile pogođenima, budući da su kuće bile obojane u posve različite boje, što je poništilo strogo uniformirani dojam koji su ostavljali identični stanovi u velikom kompleksu u obliku potkove. Kada joj se omaknuo komentar o tome, Bruno se sav zapalio i jurećim tempom održao omanje predavanje upravo o mjestu boje u modernitetu, posebice njemačkome modernitetu. Za bijelu nema nade, bijela pripada čistome sredozemnom zraku. Svaki pokušaj s bijelim kućama u Berlinu osuđen je na propast, čestice smeđeg ugljena u zraku unutar nekoliko godina pretvorit će bijelu u prljavo sivu jer su dulja godišnja doba bila obilježena upravo maglom i sivilom. Ne bi bilo jednako radosno doći nakon posla u takvu kuću, koja se predobro stapala s općom sjetom. Tamnocrvene i sivo-zelene fasade bile su idealne. Te boje mogle su se oduprijeti sivim berlinskim silama. U tamnije nijanse boje su se, uostalom, mogle bojiti fasade prema zapadu, one koje su primale oštru večernju svjetlost. Rubovi i uglovi zelenih kuća bit će ukrašeni žutom, crvenom i bijelom, kuće koje su imale temeljnu tamnocrvenu boju će se, pak, ukrasiti samo žutom i crvenom, pritom, dakako, svjetlijom crvenom. U tome su bili miljama daleko od uniformiranoga grada Berlina, sivih stambenih zgrada nalik vojarnama lažnoga starinskog stila. Ponovno u automobilu, na putu prema Onkel-Tom-Siedlungu, nazvanom prema postaji podzemne željeznice istoga imena, kod Zehlendorfa u blizini Schlachtenseea i Grunewalda, Christa se osjećala optimističnije, čak uzbuđeno od pomisli na novu državu blagostanja, iako ne baš euforično poput Sverrea i Brune. Onkel-Tom-Siedlung bio je Brunov vlastiti projekt, područje oko Hufeisena u Britzu dijelio je s Martinom Wagnerom. Ovdje nije trebao ni s kim raditi kompromise, Sverre i Oscar dali su mu potpuno odriješene ruke i nagovorili ljude iz općine da učine isto. Sličnosti među dvama građevinskim kompleksima bile su, jasno, veće od razlika, i Christa je čak morala pitati Brunu da joj sâm pokaže svoje posebnosti. Na primjer, mnogo se slobodnije držao funkcionalističke dogme o ravnim linijama, objasnio je. Ako se napravi blago zakrivljeno pročelje, u oku nastaje pokret, dakle, životnije je. Drugi mogući način izbjegavanja monotonije bilo je da stubište razbije ravne linije pročelja i pritom ih zaobli. Istina, to je protiv pravila nekih modernista, prvenstveno rabijatnoga Gropiusa. Ali pravila su tu da se krše, važno je da oblik, boja i funkcija uvijek mogu organski uzajamno djelovati. To je bila riječ koju je neprestano ponavljao, organski. Koliko je Christa shvatila, bilo je to nešto čemu je vrijedilo težiti, ali također je moglo značiti svašta pomalo. Budući da je bilo vrijeme ručka, stisnuli su se u automobil i odvezli do Schlachtenseea, gdje su pronašli uz plažu gostionicu koja je služila alkohol. Mjesto je bilo popularno i morali su pričekati da dobiju stol. Naručili su jednostavnu hranu, hrenovke, kiseli kupus, seljački kruh i bavarsko pivo, jedino što je bilo iz Bavarske, a nije bilo užasno. Bruno se ubrzo zapetljao u beznadni stav kada je odlučno ustvrdio da arhitektura nije samo najpolitičnija od svih suvremenih 96
| becca & janja
umjetničkih vrsta, nego i sjedinjenje svih njih, Gesamtkunstwerk kojemu se težilo. Christa i Sverre su mu svaki sa svoje strane zadavali udarce serijom primjedbi. Politika, da. Stopljena s bojom i oblikom, da. Ali stopljena s glazbom? Ili dramom? Bruno je ubrzo morao popustiti. No oko toga da je arhitektura izrazito politična nisu se teško složili. Desni tisak bio je pun bujica na temu da su ljepota i povijest nerazdvojive veličine i kako, da bi se građevinu smatralo lijepom, ona mora predstavljati vječne vrijednosti, podsjećati na ponosnu i duhovniju prošlost, a uostalom, ravni krovovi su negermanski. Neke od Brunovih kuća u Onkel-Tom-Siedlungu pokrenule su nešto što su novine nazivale »rat krovova u Zehlendorfu«. Tako da je desnica očito potpuno razumjela o čemu se radi, da je modernizam protivnik konzervativizma. »Može puno gore od toga«, reče Sverre i izvuče preklopljene novine iz džepa sakoa. »U Dresdenu sam imao dobrog prijatelja u studentskom klubu ljubitelja opere, izvjesnoga Emila Högga, sada je zapravo profesor arhitekture. Razveselilo me kada sam vidio da je naširoko izrazio mišljenje o arhitekturi i puno sam očekivao. Ali ono što je neki dan napisao gotovo je nemoguće opisati, ne da se prenijeti, ne biste mi vjerovali. Imate li strpljenja da vam pročitam, makar to ne bilo osobito poučno?« Njih dvoje su, naravno, morali prihvatiti prijedlog, iako čitanje naglas za stolom u restoranu baš i nije bilo najzabavniji oblik rasprave. No napad nekadašnjeg kolege sa studija, a sadašnjeg profesora arhitekture na novu arhitekturu doista je skrivao asove u rukavu. Radilo se o »nomadskoj arhitekturi« koja će dovesti do »gubljenja korijena, duhovne površnosti i proletariziranja«, također, bila je to »boljševistička« arhitektura, za razliku od prave »narodne« arhitekture i slijedom toga, neposredna posljedica toga što je »židovska krv upropastila njemački narodni materijal«. Istinska njemačka kuća treba »odavati dojam da raste iz da poput stabla koje je spustilo korijenje u unutrašnjost zemlje i ujedinilo se s njom, to je ona koja budi naše osjećaje za zavičajem i za poveznicu između krvi i tla«. Tekst je bio fantastičan. Tim više što je nekadašnji prijatelj u njega uspio ugurati većinu signalnih riječi ekstremne desnice: nomadski, gubljenje korijena, proletariziranje, boljševistički, židovska krv, njemački narodni materijal, zavičaj, krv i tlo. Kada je Sverre, koji je čitao vedro ironičnim tonom, utihnuo, nijedno od njih dvoje nije ništa reklo, oboje su spustili pogled na stol. Sverre nije požeo smijeh koji je očekivao. Atmosfera je odmah prešla na njega. Izrazito uznemirujuće pitanje bilo je trebaju li se doista smijati, ili bi se zapravo trebali bojati, naglasila je Christa kada je tišina među njima postala predugačka. Jedno je ako se sve ove smiješne stvari mogu pročitati u malim tabloidnim novinama koje je raspačavala ekstremna desnica i koje su vjerojatno najviše čitali raspaljivi školarci. Recimo, vidjela je te grotesknosti sve odjednom u bavarskim novinama koje je mlađahni Harald dovukao kući, moguće da su se zvale Völkischer Beobachter. Zaboravila je koja ih je od svih tih umobolnih sekti izdavala. Tome se možda mogu samo nasmijati, sve dok se radi o suludoj demagogiji koju nijedna razumna ili obrazovana osoba ne može uzeti za ozbiljno. Ali druga je stvar ako jedan profesor arhitekture prihvaća taj isti rječnik, stvar je postala opasna. »Jasno, mora da je to do moje židovske krvi što stojim iza ravnih krovova 97
| becca & janja
Onkel-Tom-Siedlunga«, pokušao je Bruno šalom odagnati pitanje. Drugo dvoje nije se nasmijalo. »Večeras imamo nedjeljni salon u Tiergartenstrasse, kao i uvijek Bruno, vrlo si dobrodošao, pa da vidimo možemo li se tada smijati«, završila je Christa demonstrativno, podignula torbicu i ustala. U skučenom bučnom automobilu na povratku u centar razgovor je tekao sporo. Tim je živahnije postalo navečer, kada je Bert za početak dobio jezikovu juhu. O nedavnoj neuspješnoj premijeri »Baala«, njegova komada iz mladosti, nije se imalo što raspravljati. Blago rečeno, izvedbu su nadglasali desničari, bilo je teško shvatiti o čemu se u komadu radi, a nije ni bilo vremena za pretjerano rezoniranje dok su dojmovi bili svježi, jer je tučnjava počela već u foajeu, dok je publika izlazila. »Možda mi je malo teško razumjeti kako si uspio isprovocirati desnicu s tim«, reče Poulette blago gorko. »Koliko sam shvatila, komad je o mladom i neshvaćenom književnom geniju u Bavarskoj, možemo pretpostaviti, ne toliko različitom od tebe sama dok si bio mlad, koji ne uspijeva u karijeri koja je u biti trebala biti sjajna. I zato umire tragično, usamljen, prepušten zaboravu vremena. Jen’, dva, tri, bajci je došao kraj.« »Ako tako tumačiš moj komad, onda nisam uspio«, odgovorio je Bert primjetno energično. Volio je napade. »Što se desno usmjerene kazališne publike tiče, što je zapravo zanimljiviji problem, stvar je jednostavna, ti ljudi kao da su razumjeli još manje od tebe, trebali su bacati gnjilo voće i urlati da odigramo >Fausta<. Da jesmo, ne bi ni primijetili. Desnica je protiv mene i na to sam ponosan.« »No možda je i ljevica, barem ja«, ubacila se Christa brzo, da stigne uzeti riječ prije muškaraca koji su se spremali na napad. »Ovdje prisutan Sverre preporučio je >Trommeln in der Nacht< prije koju godinu.« »Jao!« reče Bert i prekrije uši s oba dlana. »Mislim da znam na što ciljaš.« »Vidjet ćemo! Dakle. Imamo čovjeka koji se vraća iz rata, preskočit ću problem sa ženinim zamjenskim mužem. Kada se ona priključuje revoluciji, on ne želi sudjelovati. Jer je >umoran od nasilja< Ali ona svejedno odlazi u smrt s drugovima, dok uzorni muž ostaje sjediti kod kuće i umoran je od nasilja. Je li to baš bilo tako vraški uspješno?« Iznenada se nitko od ostalih muškarca nije želio baciti u arenu. Svi su gledali u Berta, takve udarce obično nije primao. »Tako mi svega, u pravu si«, reče nakon razmišljanja koje nije bilo osobito dugo, ali koje se činilo dugim jer su svi ostali utihnuli napeto iščekujući. »Ali ovako je bilo. Napisao sam taj komad neposredno nakon rata, bio sam ispunjen tragedijom koju sam vidio među vojnicima koji su se vratili kući. No lijepa stvar kod teatra je što komad nikada nije završen, teatar je dinamičan, osim toga je i kolektivan rad. Dakle, sasvim ozbiljno ti zahvaljujem na tvom doprinosu. Komad treba ponovno napisati, kao uostalom i sve komade.« Ako je večer započela iznenađujuće, tako što su dvije valkire neočekivano svladale samoga dramatičara, uskoro su bili na utabanijim stazama. Velika tema razgovora tijekom sljedećih sat vremena ponovno je bio film. Netko je saznao i ispričao da je prošle godine u Berlinu bilo 400 milijuna posjeta kinu. Što nije bilo loše na četiri milijuna stanovnika, statistički je to značilo stotinu posjeta po Berlinčaninu godišnje. Možda bi barem polovicu od 98
| becca & janja
toga broja trebalo pripisati turistima koji su posjetili grad, no u svakom slučaju, nije loše. Dva velika filma te godine nedvojbeno su bili Chaplinova »Zlatna groznica« i Ejzenštejnova »Oklopnjača Potemkin«, sada kada ju je cenzura napokon propustila, nakon silnih diskusija o boljševističkoj propagandi. Oba filma bila su velika umjetnost, utoliko se nije imalo što raspravljati. Uzbudljivo pitanje bile su različitosti među njima. Chaplin je radio s patetikom i humorom, Ejzenštejn s patetikom i tragedijom. I tako su počeli ponovno uspoređivati scene kada proletarizirani i, dakako, temeljito prevareni Chaplin u potrazi za srećom, da ne bi umro od gladi pokušava pripremiti svoje čizme, a održati određeno ljudsko dostojanstvo za stolom. Ubrus, nož i vilica. Kolika li je samo udaljenost između toga i scene s dječjim kolicima u Potemkinu? Careve trupe bile su okrutne i bezobzirne, što je novo u tome? Trebamo li nakon toga sjediti, biti dirnuti, primiti se revolucije opijeni osjećajima? Barem u teatru osjećaji su bili neugodni, pojasnio je Bert. Teatar, zapravo film također, trebali su se obraćati razumu publike, ne njihovim osjećajima. U japanskom teatru imali su tako iznimno dobru metodu distanciranja radi izbjegavanja upravo takve stupice. Prije nego što će uslijediti scena s agresijom, pala bi žuta zastava upozorenja da pripremi publiku. Ako se radilo o ljubomori, zastava je bila zelena, ili možda obratno. Tako se moglo zauzdati osjećaje publike, da razum prevlada. Druga metoda bila je prikazati scenske radnike koji su pripremali sljedeću scenu ili prikazati plakat, tekstualnu najavu otprilike kao na filmu. No kvragu i to jer uskoro će doći trenutak za večerašnju veliku atrakciju! Bio je to meč za prvaka u teškoj kategoriji u boksu između Genea Tunneya i Jacka Dempseya, verzija na platnu, koja će upravo večeras imati premijeru. Bert je napisao poetičan uvod koji će pročitati iznimno fizički snažan glumac. U više ili manje kaotičnim okolnostima, inače vrlo intelektualni muškarci – barem prema vlastitu shvaćanju – jurnuli su pozvati taksije. »Zanimljivo«, reče Poulette. »Pa znaju kako je prošlo. Jack Dempsey je bio favorit, onaj drugi je pobijedio na bodove. Nije da će snimka drukčije završiti. A zašto je Bert toliko lud za boksom?« »Možda jer nikada ne bi mogao biti boksač«, razmišljala je Christa. »Mali okrugli kratkovidni tip s naočalama, koji je uvijek dobivao batine. Kada ponekad slučajno sjedi između Oscara i Sverrea ne možeš ne pomisliti upravo na to.« »Nije li to ideološki, Bert sigurno mora imati ideološko objašnjenje zašto je baš tučnjava sa šakama u zavojima nešto najbolje?« »Radnički sport. Demokratski. Čovjek protiv čovjeka neovisno o klasi, pretpostavljam da tako naši ljevičarski momci rezoniraju kada kažu da je tučnjava najbolji sport.« Ostale su same. Magla dima bila je gusta, Bert je čak ostavio zapaljenu cigaru u pepeljari kada su uspaničeno pojurili. Netko je u žurbi preokrenuo stolicu. »Muškarci su muškarci«, reče Poulette. »Znam, ali nemoj to reći ikome osim meni«, reče Christa. »Svi će nam istovremeno skočiti za vrat i nokautirati nas klasnom borbom.« Nakon što je Poulette otišla, a Christa otvorila sve prozore da ih prozrači i izbaci oblak dima, te se pobrinula da se čaše, boce i dopola popijeno pivo odnesu u kuhinju, odlučnim je 99
| becca & janja
koracima krenula prema plavome salonu. Bila je sigurna da je ondje, slabašno je čula glazbu, ali nema sumnje da je Brahms, kojega je puštao kada je bio potišten. Iznutra se i dalje čula glazba, jedan od violinskih koncerata. Spustila se u kuhinju i naručila na kat bocu silvanca, vlastitu berbu iz Saske, pa se vratila na kat, prema plavome salonu zatvorenih vrata. Bilo je to gotovo demonstrativno, Oscar je obično volio sjediti u crvenom salonu, ali večeras se povukao ne rekavši ništa. »Mislila sam ti neko vrijeme praviti društvo«, reče bez daljnjih objašnjenja kada je ušla i zatvorila vrata za sobom. »Uskoro će donijeti i malo vina.« »Kao i uvijek, vrlo si dobrodošla, Christa«, reče on, ali nije izgledao kao da to misli. Premda nije izgledao kao ni da to ne misli. »Slušaš Brahmsa«, zaključila je nakon što je sjela. »To nije dobar znak.« »Da«, reče on i ustane te isključi gramofon. »Fantastična je razlika u prenošenju zvuka s novim pojačalima.« Netko je oprezno pokucao na vrata, Oscar je otvorio. Jedan od dječaka koji su pomagali u kuhinji ušao je i postavio čaše, otvorio vino i nestao. Tiho su nazdravili. »Tajiš mi nešto«, krenula je ravno na stvar. »Stvarno ne mogu ništa tajiti pred tobom, ne duže vrijeme.« »A što to trenutačno ne možeš tajiti preda mnom?« »Tužna je to priča, imamo jednu veliku brigu. Radi se o Haraldu.« »Ajme! Onda se toga moramo odmah prihvatiti.« »Ne bih vidio nekog smisla u životu da nema tebe, voljena moja Christa. Bez tebe bih bio samo stara ratna olupina, ne bih se domogao obale, bujica bi me odnijela kao toliko mnogo drugih.« Njegove su je riječi zagrijale, posve je svladao njezinu odlučnost da sazna istinu. »I ti si smisao moga života, Oscare. Gotovo se stidim reći to, jer toliko je toga u ljudskom životu objektivno veće od osobne sreće pojedinca. Ali tebi to drage volje govorim, dok smo sami. Namjeravaš li mi sada ispričati koji je to naš veliki problem s Haraldom?« »Namjeravam.«
100
| becca & janja
1927.
L AURITZ SE TEŠKO MIRIO S novom vilom s druge strane Källvägena, ako je to uopće bila vila. Bila je barem građevina, sâm ju je izgradio prema nacrtima koje su Oscar i Sverre poslali iz Berlina. Lijevanje betona bilo je doista jedna od specijalnosti poduzeća, sada su više od polovice kapaciteta posvetili gradnji mostova po Švedskoj. Zli jezici u Saltsjöbadenu zvali su je Betonski akvarij pored Ville Bellevue. Ili naprosto Betonski akvarij, ne miješajući u to kontrast s njegovom Villom Bellevue. Znalo se čuti i Kozja staja, no to je ipak bilo previše nategnuto i, po svoj prilici, ciljalo je na gotovo ravni krov prekriven travom i tresetom. Inače je to bio detalj koji mu se najviše sviđao, potpuno neočekivan spoj nečega ultramodernog njemačkog i tradicionalnog norveškog. Već kada je vidio prve nacrte, imao je niz prigovora, ali suzdržao se. Enormno stakleno pročelje na najvišem katu, staklo od poda do stropa vijugalo je u zavojima oko čitave izrasline na brdu. Ljeti će biti nepodnošljivo vruće, kao u stakleniku, a ljudi koji budu prolazili po obalnoj šetnici imat će potpun uvid u čitav kat. Braća te prigovore nisu ozbiljno shvatila. Staklo, beton i čelik bili su građevinski materijal novoga vremena, svjetlo se moglo regulirati tilom ili debljim zavjesama, a temperatura modernom tehnikom hlađenja zraka koja se koristila u novim robnim kućama. Iza obla staklenog pročelja, samog akvarija, smjestile su se prostorije vile, spavaće sobe, kuhinja, kupaonica i ostali privatni prostori. Doduše, prozori su ovdje bili manji, i dalje veliki, ali ni približno toliko indiskretno predimenzionirani. Ono što je zapravo mislio o njoj bilo je pomalo šaljivo. U toj zgradi bilo je novih kreativnih i nevjerojatno zanimljivih ideja, to je morao priznati. Primjerice, nije se poravnao teren za gradnju, nego se iskoristilo postojeću uzvisinu onakvu kakva jest i pustilo kuću da se, dakako »organski«, stopi s brežuljkom. Doista hrabro. Ali siv, brutalno hrapavi beton odavao je ružan dojam nečega nedovršenog. U tome su se braća u Berlinu donekle složila, raspravljali su s arhitektom ne bi li obojili betonske zidove u sivo-zelenu ili tamnocrvenu. Lauritz je odlučno dao glas tamnocrvenoj, ona bi se najbolje uklopila u Saltsjöbaden, 101
| becca & janja
gdje su tolike kuće u nacionalno romantičnome stilu bile upravo crvene. Dolje u Berlinu su još uvijek razmišljali o tome. Otprilike isti osjećaji obuzeli su ga kada je po prvi put vidio nova stambena područja u Britzu i Onkel-Tom-Siedlung koje je izgradilo obiteljsko poduzeće. Mnogo toga bilo je oku uzbudljivo, no jednostavno i presudno pitanje bilo je bi li sâm želio ondje stanovati. On ne bi. Ni Oscar i Sverre, ako će već biti zao. Kuća u Tiergartenstrasse 27B bila je izrazito tradicionalna, i arhitektonski i po unutarnjem uređenju, osim, naravno, Sverreova kata na kojem se nalazila reklamna agencija. U Tiergartenstrasse se, u svakom slučaju, moglo ugodno stanovati kao čovjek, iako se onuda noću vrzmalo mnogo čudni ljudi, pijanih, s cigaretama. No oni su se ionako držali prvoga kata. Kako bilo, Oscar i Sverre su željeli da im švedska rezidencija izgleda ovako. I tako je imalo biti, nema se tome što dodati ni oduzeti, bili su podjednako suvlasnici u tvrtci kao i on sâm. Njihov ukus je njihov ukus i možda to doista jest budućnost. On je stanovao otprilike u jednakim uvjetima u Saltsjöbadenu kao oni u Berlinu. Dakle, imao je razloga vjerovati da će obojica braće pasti u nesvijest, ili barem ostati bez zraka, kada ugledaju novu kuću u Sandhamnu. Ondje drugoga osim nacionalnog romantizma nije bilo, doduše norveškoga, ne švedskoga. To što je kuća u Sandhamnu ispala vikinška duga kuća, otprilike kao majčina na Osterøyu, samo s tresetom i travom na krovu umjesto drvenih ploča, imalo je svoj razlog, i to kraljevski. Tako što ne može bilo tko samo usput reći, ali bilo je istina. U proljeće su za vodstvo Švedskoga kraljevskog jedriličarskog društva postojala dva sporna pitanja. Jedno se odnosilo na Njemačku, drugo na krunskoga princa Olava od Norveške. »Norveška manjina«, kako su kolege iz uprave u šali zvali njega i Carla Mattbiessena, potegnula je oba pitanja. Kao prvo, što se Švedske tiče, više nije bilo razloga da se održava sportski bojkot nad Njemačkom. Kielska regata tradicionalno je bila jedno od najuglednijih jedriličarskih natjecanja na Baltičkome moru. Carski jedriličarski klub, smiješno, ali i dalje su se tako nazivali, poslao je Šveđanima poziv za sudjelovanje, što bi značilo da bi prekršili bojkot ako prihvate. Švedska nije sudjelovala u svjetskom ratu. Norveška bi vjerojatno također bila neutralna, ali morala je podnijeti teške gubitke na moru. Ako svijet doista želi mir za naše doba, kako je glasilo poznato geslo, što bi bilo prirodnije nego da oni, kao neutralni, prvi prekinu bojkot? To što su pobjedničke snage Olimpijske igre nakon rata i sve do 1932. podijelile među sobom bila je njihova stvar, njihova osveta. Ali za Švedsko kraljevsko jedriličarsko društvo nije bilo razloga za sudjelovanje u toj politici. Uprava nije bila suglasna. Bilo je onih koji su se složili, bilo je onih koji su smatrali da jedrenje i politika ne idu skupa, da je najbolje čekati da prođe neko vrijeme. Kada se ipak činilo da će strana pobornika imati većinu, protivnici su se počeli pozivati na praktične prepreke. Kiel se nalazi sasvim na jugu Baltika, popriličan je manevar doći tamo sa švedskim brodovima i ljudstvom, možda zato mnogi nisu imali objektivnih preduvjeta ili volje, stoga bi prvo trebalo ispitati to pitanje. 102
| becca & janja
No tada je Lauritz obećao da će pridonijeti s dvije natjecateljske brodice, Šeikom i Beduinom. Cari Matthiessen je iznio svoju namjeru da pridonese barem s Mariskom u klasi od dvanaest metara. Time je pitanje bilo praktički razriješeno, na stranu da su neki od anglofila, iako u manjini, počeli komplicirati, pa koju će zastavu te brodice razviti, imajući na umu da su kormilari norveški državljani. Istu zastavu kao kada jedrimo do Gotlanda ili Sandhamna, zaključio je predsjedatelj von Heidenstam. Presudno je bilo što su jedrilice bile registrirane pri Švedskome kraljevskom jedriličarskom društvu, otuda švedska zastava. Drugo pitanje, koje se odnosilo na protivljenje pozivanju krunskoga princa Olava od Norveške na regatu u Sandhamnu, nije imalo skriven politički motiv. Tu je, pak, problematična bila kraljevska etiketa. Smatrali su da ne mogu osigurati primjerene odaje u Sandhamnu, koje bi mogli ponuditi kraljevskoj ličnosti. Prethodni kraljevski gosti, iz Danske ili Švedske, prebivali su na vlastitim jahtama. No krunski princ Olav jedrio je u klasi od šest metara, a ostaviti kraljevsku ličnost u tako stiješnjenu prostoru nije dolazilo u obzir. Vrlo impulzivno, Lauritz se ponudio izgraditi vikinšku kuću na vlastitome zemljištu u Sandhamnu, ionako je već polako bilo vrijeme da provizorne jedriličarske kućice zamijeni nečim poštenijim. Time je i to riješeno. Lauritz je rekao da ih uvjerava kako od vikinškoga doba naovamo norveški jedriličar teško da može biti smješten u išta primjerenije od duge kuće, bio on kraljevska roda ili ne. Uprava je odlučila zatražiti od predsjedavatelja da prvo odobri nacrte za kuću i potom pošalje poziv norveškome dvoru. No postojala je jedna službena stvar. Niže na dnevnom redu, možda kao mala šala na Lauritzovu spremnost da odjedri sve do Kiela, određen je za predsjedavatelja komiteta za navigacijsko jedrenje. Nakon sastanka uprave Lauritz i Carl Matthiessen zajedno su uzeli taksi do Lauritzova omiljenog restorana Blanche, koji se nalazio blizu luke, odmah iza ugla od njegova ureda u Västra Trädgårdsgatan. Obojica su bila dobre volje, još jedanput norveška je manjina pobijedila, kako su se šalili. Možda je tada Lauritza nešto malo bocnulo. Tako su se šalili i prošle godine prije presudnoga jedrenja za pokal Visbyja. Tri jedrilice ostvarile su po dvije pobjede, Refanut Jacoba Wallenberga, Mariska Carla Matthiessena i još Beduin. Onaj tko pobijedi treći put, osvojit će pokal zauvijek. Bila je to Mariska, čemu se nije imalo što prigovoriti. Presudio je pogrešan izbor rute i na Beduinu i na Refanutu na posljednjem jedrenju iz Nynäshamna. Nije bilo do toga da su bili ozbiljni suparnici koji su se jedan pred drugim držali pomalo rezervirano, unatoč tome što su bili sunarodnjaci – stvar je bila u nečem drugom, teško shvatljivom. Možda se radilo o onome reklamnom sloganu koji je pratio Carla Matthiessena, a koji je Lauritza ohladio, »Kralj banana« i »Čovjek koji je Šveđane naučio jesti banane«. Obogatiti se na nečemu toliko primitivnom kao što su banane Lauritzu se činilo smiješnim, ili barem nedostojnim. No što god on mislio o ozbiljnosti banana, Trgovačko društvo Banana razvilo se u veliku tvrtku s milijunima kruna prihoda. A velike tvrtke koje su se širile, često su morale graditi. Već za predjela u Blanche, jeli su kamenice i pili suh šampanjac slaveći pobjedu na 103
| becca & janja
sastanku uprave, Matthiessen je spomenuo da treba izgraditi veliko novo glavno skladište u slobodnoj luci u Stockholmu, trebao mu je prostor za hladnjače za barem 20 000 grozdova banana, tako da se nije radilo o nečemu sitnom. Novi poslovni kontakti sa Somalijom osiguravali su tvrtci velik priljev sljedećih godina i morat će imati odgovarajući kapacitet skladišta. Uz glavno jelo, goveđi odrezak s lukom, uz koji su pili pivo i šnaps, dogovorili su posao. A uz desert, smokve u konjaku, raspoloženje je toliko naraslo da su počeli planirati Kielsku regatu. Uposlit će ljude da odjedre dolje sa šesticama, a oni sami kormilarit će na velikim jedrilicama. Čak će se prijaviti na norvešku regatu oko Hankøa, a možda i na one kod Marstranda i Lysekila jer se tim putem prolazilo do Hankøa. Lauritz je uzeo logaritmar i nakon kraćega brzog računanja mogao je zaključiti da, u tom slučaju, ako otplove iz Sandhamna ili Saltsjöbadena, oborit će stari rekord u navigacijskom jedrenju Švedskoga kraljevskog društva iz 1896., što će se vratiti u glavu kolegama iz uprave za cijelu priču s izborom predsjedavajućega u komitetu za navigacijsko jedrenje. Uz kavu i konjak Lauritz je postao malo sentimentalan, izgubio se u sjećanjima na Kielski tjedan prije rata. Bilo je to njegovo vrijeme velikih uspjeha kao jedriličara, to više nikada neće ponovno ostvariti, a brodicu nalik Ran nikada više neće imati. Iskreno govoreći, postao je prestar. Napunio je pedesetu, ali odbio je ikakvo slavlje izvan obitelj, dostignuti »podne života« nije bilo posve pozitivno, barem ne za jedriličara. Ovo jedrenje do norveškoga Hankøa, preko Kiela i natrag, bit će pravo slavlje, svojevrsno zbogom teškome natjecateljskom životu na moru. Ubuduće će samo ići na nedjeljno jedrenje s obitelji ili sjediti u mreži između stabala na plaži u Skärkarlshamnu i gledati start jedrenja do Gotlanda. Zaredat će se tuga i žalost. Deset godina mlađi Kralj banana morao ga je tješiti i kolegijalno hvaliti njegovo jedriličarsko umijeće, pa je predložio da se ponovno razvedre i tako završe večer, u društvu finih dama, zna izvanredno mjesto, najbolje u Stockholmu. Lauritza je pomisao prestravila, kao da se iznenada otrijeznio od opijenosti svojim mislima, pijan u klasičnom smislu nije bio. Ispričao se, rekavši da mu je sutrašnji dan ispunjen obavezama. Treba iz Norveške naručiti sirovine i radnu snagu, rezervirati na vrijeme prijevoz do arhipelaga za svibanj, priskrbiti si dozvolu za gradnju, napraviti nacrt kuće, nacrtati i izraditi namještaj u starinskom norveškom stilu, planirati ukrašavanje umjetničkim djelima. U tom slučaju, najbolje je ustati u zoru. Novostečeni prijatelji završili su večer stidljivije, uz grog i cigaru, a raspoloženje se ponovno poboljšalo.
D EPORTACIJA , ili kaznena prekomanda na Beduin i navigacijsko jedrenje, Haralda nije ni najmanje brinula. Da majka i otac, o stricu Oscaru i njegovoj komunističkoj vještici od žene da se ni ne govori, dopuste još jedno ljeto planinarenja s kolegama iz Jungdeutsche Ordena, 104
| becca & janja
bilo je, naravno, nemoguće nakon onoga što se dogodilo. Iskreno govoreći, bilo je i posve razumljivo. Sada, mnogo vremena kasnije, nakon svega promišljanja i nakon svih razgovora sa stricem Oscarom dok su vježbali na streljani i mogli slobodno razgovarati o koječemu, a da okolina ne razumije što govore, nije baš s osobitim ponosom gledao na avanturu u tajnosti organiziranoga patriota. Strijeljati pojedinačne radnike nije vodilo nikamo. Ono što je nova Njemačka trebala bilo je mnogo veće od toga. To su bile djetinjarije, jednako djetinjaste kao odbijati govoriti norveški, koji je ionako germanski jezik. Što god da je Njemačka za njega spremala u budućnosti, streljaštvo je u svim zamislivim okolnostima bilo korisna vještina. Također je bilo korisno za koncentraciju i sposobnost nadilaženja neuspjeha i ponovnog usredotočenja. A stric Oscar nije bio samo pravi njemački vojnik čije je riječi uvijek trebalo shvaćati vrlo ozbiljno, bio je sjajan instruktor streljaštva. I, najvažnije, nije imao prigovora na Haraldove planove da postane vojnik, da se pokuša školovati za časnika nakon mature za dvije godine. Bude li tada imao jednako dobre ocjene kao sada, primit će ga gdje god, pitanje je bilo samo što će izabrati. Kao dijete htio je postati letač, kasnije je želio postati snajperist kao stric Oscar, ali sada više nije bio siguran. Upisati Školu carske ratne mornarice bila je posve nova ideja, zapravo ju je stric Oscar ohrabrivao. Njemačka je upravo gradila novu ratnu flotu, iako se to djelomično držalo u tajnosti. Imajući na umu vodeće mjesto njemačke inženjerske znanosti u svijetu, bit će to najmodernija i najefikasnija flota ikada, posve ravnopravna engleskoj, ako ne i premoćna nad njom. Bude li se pokušao upisati u vojnu pomorsku školu, bit će mu prednost što je sudjelovao u jedrenju dugom više od 2500 pomorskih milja. Određen smjer unutar vojske nije morao izabrati još dvije godine, glavno je bilo da želi u vojsku. Jer nije imao volje sjediti kao Židov u uredu i zgrtati prihode od najma po sav dan, još manje graditi ružne i nenjemačke kuće u stilu koji će ionako biti zbrisan kada se nova Njemačka uzdigne. Put iz Berlina bio je divna avantura, podjednako u mašti kao i zemljopisno. Stric Sverre odjenuo ga je »poput džentlmena«, kako bi to Englezi rekli, putovao je prvom klasom s uglađenim suputnicima i jako se trudio i sâm se držati jednako uglađeno, bilo mu je ugodno na crvenu samtu kupea prve klase, a kada je po prvi put trebao letjeti, postojala je nova linija između Hamburga i Malmöa koja je put skraćivala za jedan dan, pokušao je djelovati kao da mu je to rutina i iskoristio je priliku da utješi djevojčicu iz Bremena, neznatno stariju od sebe, riječima da se u ovo doba godine ionako može kupati, dođe li do najgorega. Avion je, naime, bio hidroavion koji je mogao uzletjeti s vode i sletjeti na nju. Za polijetanja zamišljeno je listao novine, djevojčica iz Bremena, koja je sjedila pored njega, bila je bijela u licu i panično ga je primila za ruku željeznim zahvatom. Mirno je odložio novine na stranu i ponovno je uvjeravao da se apsolutno nema čega bojati, rizik da je pregaze na ulici u Berlinu bio je beskrajno veći. Nažalost, ona neće dalje od Malmöa, gdje ima rođake. Bio je sjajno raspoložen kada je sišao s vlaka u Saltsjöbadenu, gdje su ga dočekali majka i vozač Karlsson. Ni najmanje nije skrivala da joj je olakšanje i veselje vidjeti ga ovako dobro raspoloženog, unatoč »prisilnoj prekomandi«, a on ju je već za kratke vožnje automobilom prema Villi Bellevue uvjeravao da se doista raduje jedrenju morem, po mogućnosti uz velike 105
| becca & janja
napore, budući da razmišlja o školovanju za pomorskog časnika nakon mature. Primila je tu vijest pribranije nego što je očekivao, majčino mišljenje o vojnicima općenito, a posebno o pruskim vojnicima, u obitelji baš i nije bila tajna. No činilo se da se ne želi upustiti u raspravu, barem ne sada. Svome ocu priredio je ljepše iznenađenje, ne samo što je bio dobro raspoložen, i što mu je potvrdio da se doista raduje avanturističkoj plovidbi. Kada su se zagrlili, jasno da se to primijetilo. Otac ga je iznenađeno lagano odgurnuo od sebe i znatiželjno ga promotrio. »Postao si muškarac, osjećam to. Tako mi svega, imaš mišiće kao hrvač, što stoji iza te promjene?« poviknuo je otac podjednako ponosan i iznenađen. »Svakodnevni trening sa stricem Sverreom«, odgovorio je kratko, kao da se radi o nečemu samorazumljivom. No tako je stvar stajala. Tijekom posljednjih godinu dana, naporno su i dosljedno vježbali zajedno. Sat vremena svaki dan osim nedjelje, što nije imalo veze s religijom, nego s time da tijelo, prema stricu Sverreu, jednom tjedno treba dan oporavka, a nedjelja je za to najbolja jer se tada čovjek ionako oporavlja od subotnjih večeri. Stric Sverre bio je jedini od trojice braće koji je pazio na svoj tjelesni izgled, da ih se sada poreda jednog do drugog i vanjske promatrače upita što misle, koji je od njih časnik i ratni heroj, svi bi prstom uprli u Sverrea. Tako su njegovi stričevi podijelili odgoj nećaka nakon ružne epizode kada je njegov tajni ogranak Jungdeutsche Ordena izdan i iskorijenjen. Stric Sverre preuzeo je odgovornost za stil, odjeću i tjelesni odgoj, stric Oscar za streljaštvo i moralni odgoj, a takva podjela odgovarala mu je jednako kao i njima. Sve što su ga učili bit će od velike koristi budućemu njemačkom časniku. Nakon ručka dobrodošlice preodjenuo se u uniformu koju su svi nosili na brodu, mornarskoplave hlače, bijeli pulover sa zastavicom Beduina izvezenom zelenim i bijelim koncem te mornarskom kapicom s istom oznakom. Dvojica kapetana na jedrilici, otac i banana-direktor Matthiessen, nosila su crnu kapu sa štitnikom s emajliranim amblemom Švedskoga kraljevskog jedriličarskog društva. Harald se odmah osjećao na svom terenu, uživao je nositi uniformu, cijenio je što su se trojica mornara, čvrsti i pouzdani momci s mora koji su jedrenje imali u krvi barem jednako kao i otac, pošteno muški rukovali s njim, već se osjećao kao kadet u vojnoj mornaričkoj školi i nadao se teškim vremenskim uvjetima za puta prema Kielu. A Kielu se doista radovao, bolje rečeno, Kielskoj regati. Neki kolege iz škole, bez iznimke oni iz najbogatijih i najuglednijih obitelji, hvalisali su se da su sudjelovali na tome natjecanju i kako unutar obitelji imaju simpatične nadimke za neke od najuglednijih ljudi u Njemačkoj, primjerice »Kruppie« za Gustava Kruppa von Bohlen und Halbacha. Po nekoj vrsti instinkta koju nije potpuno razumio, Harald je u takvim situacijama uvijek izbjegavao nadmetanje u hvalisanju. Objektivno, imao je na temelju čega. Njegov vlastiti otac poznavao je sve koji su pripadali takozvanim jedriličarskim obiteljima, kielskom visokom društvu. Osim toga, šest je puta pobijedio u najuglednijoj, carskoj klasi. A to nije bilo sve. Tata Lauritz je zauvijek osvojio veliki pokal Cara Vilima II., stajao je u sobi za gospodu u Saltsjöbadenu. A Haraldov djed po majci, barun von Freital, pripadao je užem 106
| becca & janja
krugu jedriličarskih obitelji. Sve je to bilo potpuno istinito. No stvar s hvalisanjem bila je tako čudna, brzo je to naučio u školi, gdje je hvalisanje bilo uobičajeno, da ono što je istinito nije baš dobro, istina se uvijek može dovesti u pitanje. Istovremeno, najneobuzdanije maštarije prošle bi bez i najmanje sumnje. Kao kada je jedan od kolega iz razreda pred pobožnim slušateljima prepričao kako je vlastitim rukama zadavio tri židovske vještice na koje je slučajno naletio noću. Tu laž su svi progutali. Nitko nije pitao kako je došlo do tih teško vjerojatnih susreta. Kako to da je davitelj lutao naokolo noću, sâm, židovskom četvrti kod Grenadierstrasse? Kako to da je ondje u vrevi, daleko od kuće, ništa manje nego tri puta imao toliku sreću da naiđe na posve same i pogodne žrtve? Ne, takve stvari su zbilja prolazile. Kolege je mnogo više zanimalo opisivanje kako su židovske vještice preokrenule očima i hroptale dok ih je davio, nego sasvim praktične okolnosti. Znači, samo je trebalo nastaviti lagati. No da je on rekao kako su njegovi majka i otac tek zaručeni sjedili za Carevim počasnim stolom prvoga puta kada je otac odnio kući veliki pokal, nitko mu ne bi vjerovao. I neprestano bi ga zadirkivali. No možda sada uslijedi revanš. Po prvi put nakon rata strani jedriličari sudjelovat će na Kielskoj regati, a otac je bio među njima. Ako, uz naglasak na ako, otac tada bude mogao ponoviti barem neki od svojih prethodnih trijumfa, drugo mjesto u najgorem slučaju, moći će ispričati istinitu priču, a da ne bude dovedena u pitanje. Stajat će u svim novinama, gdje će se također pisati kako to norveškome jedriličarskom heroju zapravo nije prvi put da osvoji Kiel. Da je vjerovao u Boga, bio bi se molio za to. Ali religija je bila zastarjelo praznovjerje, osobito kršćanstvo, koje je ugušilo germansku kulturu. Ipak, čovjek se uvijek mogao nadati. Dopalo ga je veslati čamcem naprijed-natrag između mola i Beduina, koji je bio usidren i privezan za zeleno-bijelu plutaču. Trojica mladića s mora radila su grimase na njegovu tehniku veslanja, misleći da ih ne vidi. Mnogo je toga trebalo natovariti, najvažnija od svega bila su nova jedra u bijelim, čvrsto stegnutim vrećama iz Ratseya & Lapthorna u New Yorku. To su najbolja regatna jedra, poučio ga je otac. Ratsey & Lapthorn pokrenuli su posao na otoku Wightu krajem 18. stoljeća, no sada su više bili američka tvrtka sa sjedištem u New Yorku. Vulgarni Amerikanci su se, nažalost, u jedrenju počeli isticati kao najznačajnija nacija. Osim jedara, goleme su količine stvari trojica vičnih morskih vukova trebala prevesti i natovariti, sanduke leda, konzervi, šunke, kruh, pivo, rakiju, vino, viski i konjak, kišna odijela i pripadajuće kape, kutije s jajima, vreće za odjeću, garderobe na kotačima na kojima je bila obješena odjeća za svečane prilike, pribor za brijanje, posteljinu, sve. Bilo je gotovo nevjerojatno koliko je toga brodica mogla progutati. Poslijepodne 17. lipnja, sunce sja, povjetarac umjeren, otrgnuli su se od plutače i dostojanstveno otklizali u Hotelski zaljev, mašući svima koji su se spustili na obale da vide njihov polazak. Pustolovina je započela, bili su na putu prema Kielu i novim pobjedama, Harald je to osjećao. No ispočetka je putovanje bilo vrlo mirno, smatrao je da se ne događa ništa što bi osnažilo budućega kadeta. Mirno su klizili naprijed kroz južno otočje i posvuda su im ljudi 107
| becca & janja
mahali iz čamaca i kuća uz obalu, gdje su sjedili na svojim ostakljenim verandama i jeli i pili. Nakon prvih nekoliko sati spustila se bijela ivanjska noć i ostali su sami te jedan po jedan otišli na počinak, odavno su napravili popis bdijenja. S obzirom na trenutačno vrijeme, bio je potreban samo jedan kormilar, dakle otac ili Kralj banana – koji nije imao ništa protiv da ga tako zovu – i jedan mornar. Za promjene vremena probudit će više ljudi. Kralj banana je do Kiela zapravo trebao jedriti na vlastitoj dvanaestici, Mariski, ali nasukala se i popravci su bili nužni. No kao i otac, imao je šesticu kojom su drugi jedrili do Kiela, ispričao je otac dok su sami sjedili u kokpitu. Harald je dugo ostao na nogama, na koncu mu je otac rekao neka ode u krevet jer, iako se u zaštićenom unutarnjem dijelu otočja možda nije činilo tako, no čekalo ih je teško jedrenje. Formacije oblaka odavale su promjenu vremena. Ležajevi trojice mornara bili su sasvim naprijed, u pramčanoj kabini, među vrećama za jedra, dok je Harald dobio vrlo udobno mjesto u prednjem salonu, gdje će spavati sâm. Dvojica kormilara imali su svoje ležajeve, znatno manje, u krmenom dijelu, bliže kokpitu. Kada je spustio glavu na jastuk, čuo je kako voda nježno zapljuskuje duž trupa. Ujedno je bilo uspavljujuće i poticalo maštu. Ležaj je bio opremljen remenjem, za slučaj da se treba svezati, ali za to ga nije bilo briga. Upijao je mirise drveta, katrana, mora i ostaloga što nije mogao identificirati, gotovo nije želio zaspati, iako je zapravo trebao biti vrlo umoran nakon dvodnevnoga puta. No to bi značilo prespavati nešto dobro poput najboljeg sna. Posljednja slika koju je prizvao u mašti bila je slika modernog razarača koji plovi naprijed brzinom preko 30 čvorova i sprema se torpedirati dvije engleske krstarice. Probudio se kada je pao s ležaja ravno na pod, gotovo da je još uvijek spavao dok se puzeći podizao na noge i pokušavao shvatiti gdje je i što se dogodilo. Do njegovih nosnica dopro je miris pečenih jaja i slanine. Nakon što se odjenuo i po strašno uzburkanom moru oteturao prema kokpitu, našao je sve ostale gdje ondje sjede, svi u poslu. »Mislili smo da ti treba malo više sna nakon dugog puta!« vikao je otac kroz huku vjetra. Zauzeo je mjesto među njima i pokušao ga razumjeti, valovi su bili visoki, vjetar snažan. Koliko, to nije znao reći. »Prošli smo Landsort, slijedi otvoreno more sve do Kalmara!« vikao je otac. »Skratili smo glavno jedro, vjetar je zapadni-jugozapadni, hladan, dalje moramo križati!« Beduin je koso jahao na valovima, gore, dolje, gore, dolje. Jedan od momaka iz Sandhamna došao je u kokpit s tanjurom i doručkom koji se sastojao od slanine i jaja, što je Harald zahvalno prihvatio, iznenađen kako se to momak kreće s tanjurom u ruci, a da se nije ni poskliznuo. Brzo je jeo, imao je apetita, iako se borio da mu sve ne poispada. Stresao se od hladnoće i shvatio da je jedini u kokpitu odjeven u bijelu majicu koju su svi sinoć imali. Ostali su sada nosili debele plave jedriličarske jakne, zakopčane do grla. Čvrsto je lijevim palcem pritisnuo nož i vilicu na tanjur, odlučno ustao i posrnuo poput pijanca niz stepenice u salon, krenuo je odložiti posuđe i otići po jaknu. Uskoro je sjedio sa šalicom kave u ruci, okružen ostalima koji su raspravljali o vremenu riječima koje nije razumio i o svim zamislivim manevrima, koje također nije razumio. Dvojica mornara kimnula su i zaputila se prema pramčanoj kabini, pretpostavio je da su zapravo namjeravali 108
| becca & janja
otići spavati. Uskoro je norveški Kralj banana učinio istu stvar. Otac je promatrao nebo pred njima i izgovorio nekakvu naredbu preostalome mornaru, koji je odmah nestao u salonu i vratio se s dva kišna odijela i dvije kišne kape, zatim je ponovno nestao. »Ući ćemo u kišu i gustu maglu!« pojasnio je otac pritežući konop preko vida i privlačeći jedno od prednjih jedara. »Inače, čuo sam da razmišljaš o tome da postaneš pomorski časnik-aspirant!« »Da, oče! Ne vjerujem da sam osobit graditelj mostova, ali želim raditi nešto važno što Njemačkoj nešto znači!« »Tvoga djeda, kojega nikada nisi upoznao, uzelo je more, kao i njegovoga djeda, kao i mnoge iz našega roda, a ipak volimo more. To si od mene naslijedio!« Harald nije znao što bi odgovorio. Povrh toga, bilo je teško voditi razgovor vičući da se nadglasa oluju. Otac se, osim toga, činio posve zauzet promatranjem jedara i vremena. Jedrili su prema crno-sivome zidu od kiše i magle. Otac je vičući izdao naredbu, začas su stigla dvojica mornara i s iznenađujućom lakoćom podignuli se na palubu, spustili glavno jedro i omotali ga još nekoliko puta oko deblenjaka, tako da je samo trećina jedra ostala na vjetru. »Moramo više skratiti da smanjimo brzinu po magli!« objasnio je otac. Mornari su ponovno nestali u kabini, a otac i sin navukli su na sebe kišna odijela i kape. Uskoro im je kiša šibala u lice. Harald je uživao, istinu govoreći, doista jest. Ovo je bio ispit koji je iščekivao. More i oluja, odlučnost i hrabrost. Mora i oluje dobio je koliko mu je srce željelo, do granice koja je prilično brzo počela nagrizati i odlučnost i hrabrost. Toliko lošega vremena, koliko se zabilježilo tih lipanjskih tjedana, nikada dosad nije bilo u ovo doba godine, barem ne otkada su postojali zapisi. Bilo je nalik jesenjim olujama. Prvoga puta kada su u nevolji bili prisiljeni potražiti luku, u Borgholmu na Ölandu, bilo je to nakon dvodnevne borbe. Pokušali su se probiti naprijed, ali bili su prisiljeni okrenuti se i ostati četiri dana i noći. Nije oluja sama po sebi bila problem, nego još više jugozapadni vjetar, što će reći ravno u pramac. Da je vjetar bio suprotna smjera, bili bi mogli bjesomučnom brzinom jahati na valovima sve do Kiela. Kada su napokon mogli napustiti Borgholm, na putu prema Kalmaru održali su vijećanje. Baš toga jutra ispaljen je startni hitac za prvo jedrenje u najvećoj klasi u Kielu. Trebali su biti ondje prije dva dana. Sada, dakle, više nije postojala mogućnost da Beduin sudjeluje. No i Lauritz i Carl Matthiessen su na licu mjesta u Kielu imali šestice i, bilo je za pretpostaviti, na njima uznemirenu posadu koja ih je čekala. Postojala je mogućnost da vlakom iz Kalmara i dalje preko Kopenhagena stignu na vrijeme za prvi start šestica. Doduše, bilo je nezamislivo da obojica kormilara ostave Beduin s volonterom Haraldom, samim s tri mornara. Ili Lauritz ili Kralj banana, netko mora ostati na jedrilici. Odluka nije bila laka, istaknuto mjesto na Kielskoj regati bio je san svakoga jedriličara. Nisu uspjeli razumski odlučiti tko bi trebao ostaviti ekspediciju i otići na vlak, a tko bi trebao 109
| becca & janja
ostati na jedrilici. Lauritz je smatrao da bi, dakako, on trebao odustati od jedrenja u Kielu, jer je on bio domaćin. Kralj banana je smatrao suprotno, da baš domaćin treba imati prednost. Na koncu su odlučili bacati novčić. Lauritz je pobijedio. Harald se nadao da će mu otac izgubiti, toliko su mu oluje i kiša koja je šibala slomile smiona nadanja da će se imati čime hvaliti u školi. Dogovorili su se da će Lauritz telegrafirati u Kiel sa željezničkoga kolodvora u Kalmaru i obavijestiti ih i o svojem dolasku, i da mornari Carla Matthiessena imaju jedriti u njegovo ime ako mogu naći trećeg čovjeka u tako kratkome roku. Nastavak jedrenja prema Kielu protekao je u gotovo jednakom paklu od vremena kroz kakav su već prošli. Točnije, kada su prolazili uvalu Hanöbukten, dočekalo ih je 25 metara po sekundi. I dalje bi bilo podnošljivo, čak vrlo ugodno, da su plovili niz vjetar. Sada su se morali mučiti i s vjetrom i s nemirnim morem, svaki bi val zapljusnuo pramčanu palubu i kokpit se u pravilnim razmacima punio vodom. Kaljužne pumpe radile su bez prestanka. Nije bilo vremena za razgovor, samo za izvikivanje naredbi i, budući da im je nedostajao jedan čovjek, Harald je stvarno morao dati sve od sebe sa konopima i crpkama. Jedan jedini put su ga pohvalili, kada je potpuno promočen sjedio u kokpitu odmah pored Kralja banana i najbolje što je mogao pokušao provesti naredbe koje je dobio: »Vrag me uzeo, stvoren si za jedriličara, Haralde. Vidi se na koga si se uvrgnuo, nema tog volontera koji bi prvi put na brodu izdržao ovo putovanje, a da ne ispovraća dušu!« Bila je istina da nije patio od morske bolesti, nije ni pomislio na to i zaboravio je sva šaljiva upozorenja koja je dobio početkom putovanja. No jednostavne riječi hvale od velikoga jedriličara poput Kralja banana gotovo su ga doslovno ugrijale. Prestao je cvokotati zubima, skupio je hrabrost i uz čeličnu volju odlučio izdržati. Dana, 30. lipnja, tek što su prošli oluju s tučom, opazili su kielski brod-svjetionik, a istovremeno se vjetar smirio. Nastalo je potpuno zatišje, kao da im se priroda po zadnji put željela narugati. Vidjeli su svjetla u Kielu, ali sasvim su mirno stajali na uzbibanome moru, tako da su morali odustati od svih nada da će stići na večeru. Na koncu su primili pomoć, dovukla ih je teglenica i pristali su uz molove Kaiserlicher Yacht Cluba oko jedan sat u noći. Gore iz klupske zgrade još se čula glazba, žamor i glasan smijeh, barem će stići na nachspiel i možda se domoći kojega komada hrane. Kada su, nakon što su brzo preodjenuli ono najnužnije, pitali za put kroz klupsku zgradu, ubrzo su našli Lauritza i njegovu braću neskriveno pijane za stolom prepunim čaša i ostataka nečega što je zasigurno bio gospodski obrok. Braća su bila crvena u licu, urlikala su od smijeha i natakala vino u sebe. Harald nikada nije vidio oca u takvu stanju, a ni stričeve. No ako je ovo izrazito neočekivano ponašanje bilo prvo što su vidjeli, situacija se objasnila kada su vidjeli nešto drugo. Nasred stola kraljevao je golem srebrni pokal i još jedan, koji bi bio izgledao veliko da je stajao sam. Čim su se svi oporavili od međusobna iznenađenja, uslijedilo je prisno i neposredno druženje. Donesene su stolice, naručena je hrana, Lauritz, Oscar i Sverre istovremeno su pokušavali ispričati što se dogodilo. No, budući da su si vičući upadali u riječ, nije bilo reda 110
| becca & janja
dok Kralj banana u šali nije udario šakom o stol i viknuo tišina, jedan po jedan. Red je ponovno uspostavljen i Lauritz je počeo pripovijedati. Ne samo da su pobijedili, nego su premoćno pobijedili. Šeika je dočekao pucanj na ciljnoj liniji u četiri od šest jedrenja. Dakle, pobijedili su u klasi od šest metara, prvi put u kielskoj povijesti da su trojica braće kući odnijela takvu pobjedu. No to nije sve. Osim te pobjede, počašćeni su posebnim počasnim pokalom Kaiserlicher Yacht Cluba, onime kojega je nekada dodjeljivao sam car, za najbolju izvedbu za vrijeme čitave regate. Svečanost dodjele nagrade ranije te večeri bila je sjajna. Tako je glasila, ukratko i vrlo sažeto, Lauritzova pripovijest. No uskoro je postala znatno duža, kada su se izgladnjeli kolege s Beduina bacili na meso i ribu, pivo i vino, a Lauritz, Oscar i Sverre su je za to vrijeme naizmjence dopunjavali zanimljivim detaljima o svim rizicima tijekom natjecanja svog života. Jer to je i bilo, s time se čak i Lauritz složio, ovo je jedrenje nadmašilo čak sve što je on sâm doživio u dobra stara vremena u Kielu. I tako do dugo u noć. Sljedećega jutra, ili više prijepodneva, svi su se našli kraj Beduina da se prihvate napornoga posla pospremanja sveg smeća, odnošenja rublja na pranje u klupsku zgradu, vješanja jedara na sušenje, sastavljanja lista namirnica, ribanja palube slatkom vodom, pregledavanja užadi i konopa da se vidi što treba zamijeniti ili popraviti. Također, rezervirali su sobe u Kaiserhofu. Prve noći su tri mlada mornara iz Sandhamna spavala na jedrilici, sigurno dobro i duboko nakon hrane i pića, unatoč vlazi u njihovom kutku među vrećama za jedra u pramčanoj kabini. Sljedeće noći preuzeli su Lauritzovu hotelsku sobu, dok su on i Harald preuzeli nadzor nad jedrilicom. Bilo je i više nego dovoljno ruku za rad na Beduinu, pa je Lauritz predložio da Oscar povede Haralda sa sobom razgledati klub, jer ima se toliko toga vidjeti ako nikada nisi bio ovdje. Upozoreni su da se propisno odjenu u jedriličarske sakoe i bijele hlače. Tijekom razgledavanja Oscar, naravno, nije mogao izbjeći ponavljanje priča o trijumfu. Doduše, u biti je sve bila zasluga Lauritza i brodice, smatrao je. Sverre i on učinili su samo ono što im je rečeno, što god da je Lauritz mislio pod onim da se jedrenje ima u krvi samo zato što si s norveške obale, to jednostavno nije bilo istina. Lauritz je sa sobom mogao imati koje god mornare i svejedno pobijediti. Dok su stajali nekoliko molova dalje i promatrali Kruppovu novu dvanaesticu i složili se da će biti pravi izazov Beduinu, prišao im je visok i vrlo snažan muškarac velike glave i čestitao im na švedskoj pobjedi. Na reveru je imao ukras koji su nosili mnogi u okolici, njemačku i švedsku zastavu. Također je posvuda u luci bilo švedskih zastava. Stranac je predstavio ženu pored sebe kao svoju suprugu Carin. Nije neobično bilo to što ih je smatrao Šveđanima, zaključio je to zahvaljujući minijaturnim zastavicama na njihovim reverima, nego što je govorio svojevrsnom mješavinom švedskog i njemačkog. Supruga Carin je, doduše, bila prava Šveđanka te je ispričala da žive u Stockholmu, u Odengatan, da je njezin muž izrazito sklon Švedskoj i da su uzeli godišnji i otputovali u Kiel prisustvovati velikome događaju kada Švedska kao prva nacija prekine sportski bojkot Njemačke. Tek sada je izišlo na vidjelo da Oscar i Harald u biti govore norveški i na trenutak je 111
| becca & janja
došlo do nesporazuma, jer je Šeik plovio pod švedskom zastavom. Kada je Oscar pokušao objasniti da zastava ovisi o nacionalnosti broda, a ne posade, golemi je čovjek smiješnoga govora opazio nešto što ga je oduševilo. »Zaboga, gospodine, pa vi ste Nijemac!« kliknuo je na njemačkom s bavarskim naglaskom i pokazao prstom na malu značku na Oscarovu zapučku, koja je označavala Pour le Mérite, te je istovremeno značajno pokazao palcem prema vlastitu zapučku, na kojem se nalazio potpuno jednaki simbol. »Ne u pravom smislu, ali borio sam se na njemačkoj strani u ratu«, odgovorio je Oscar rezervirano. »I to uspješno, koliko vidim, gdje ste to zaslužili?« »U afričkim trupama. A vi?« »U zrakoplovstvu, Jagdgeschwader 1, možda poznatija kao Richthofenova eskadrila.« Harald je skoro pomislio da će pasti u nesvijest od oduševljenja, evo ga gdje jedan od heroja nepobjedivih zračnih snaga stoji živ živcat pred njim. »Je li gospodin poznavao baruna Manfreda von Richthofena!« poviknuo je ne mogavši se suzdržati, bez i najmanje primisli o tome kako se djeca i mladi imaju vladati u društvu odraslih. »Da, naravno«, potvrdio je junački letač nenametljivo. »Manfred mi je dvije godine bio nadređen, dakle, do travnja 1918., kada je, nažalost, oboren. Preuzeo sam njegovo zapovjedništvo.« Nastao je kratak trenutak zbunjenosti, nitko nije znao što bi rekao. Njemački letački heroj prvi se pribrao. »Oprostite«, reče. »Zaboravio sam se predstaviti, vrlo drsko od mene. Ime mi je Hermann Göring, hoće li mi gospoda učiniti veliko zadovoljstvo i pridružiti se na ručku?«
»N ARAVNO DA mi je to bio svojevrstan šok«, priznala je Ingeborg nakon Christina pitanja. »Ni u snu mi nikad ne bi palo na pamet da bi neki od mojih sinova poželio biti vojnik. S druge strane, naravno, zahvalna sam što mu srce ne stoji uz kopnenu vojsku, nego uz mornaricu. Pomorski časnici djeluju mi čak kao pošteni vojnici u usporedbi s njima.« »Slažem se«, reče Christa. »Zapravo su mornari u Kielu, i mnogi mlađi časnici s njima, bili ti koji su započeli revoluciju. Mornarica se čini najmanje inficiranom desnim ekstremizmom, tako da svako zlo ima u sebi nešto dobro.« Sjedile su na vlastitoj plaži u Sandhamnu i lijeno se ljuljale u mreži. Nova tradicionalna kuća bila je gotova i čekala na norveškoga krunskog princa. Uz malo hihota i smijeha, složile su se da se osjećaju kao da žive na nekoj seoskoj farmi, stil je bio dosljedno izveden, osim otvorene verande na jednome kraćem kraju kuće. Trava na krovu izgledala je kao da je rasla godinama, a ne da je dopremljena kao gotovo busenje prije samo nekoliko tjedana. Nešto dalje, uz rub obale, igrali su se Christini blizanci blago se svađajući oko toga kako 112
| becca & janja
izgraditi most, čovjek bi pomislio da im je neki inženjer davao savjete. Ingeborgina djeca odšetala su do velike pješčane plaže Trovill, na drugi kraj otoka. Ingeborg je vrtjela glavom samoj sebi dok je opisivala kako je, ništa ne sluteći, pokušala argumentirati da plaža kao plaža, pijesak u Trovillu nije ništa zeleniji nego na vlastitom posjedu. Očito nije upotrijebila maštu, priznala je. Istovremeno je to bila jedna od neobičnih stvari koje dolaze s godinama, tako se lako zaboravlja kako je bilo biti mlad. Možda jer čovjeku lakne. Johanne je napunila petnaest godina i dobila je prvu menstruaciju prije pola godine. Nije bilo toliko teško shvatiti što je tražila na najpopularnijoj plaži u Sandhamnu, kamo su odlazili svi mladi, bez i najmanjeg osjećaja za luksuz vlastite plaže na kojoj možeš ležati, a da te nitko ne ometa. Na određen način, sve je to bilo pomalo komično. Jer kada je Johanne dobila dozvolu da ode na Trovill umjesto da se kupa na privatnoj plaži, dvije godine mlađi brat Karl tražio je da ide s njom. Bilo je teško navesti argument protiv toga. A kada je dvoje starijih smjelo otići, jedanaestogodišnja Rosa je odlučno ustvrdila da je to nepravedno. Tako da je i ona smjela poći, uz uvjet da sa sobom uzme Christinu kćer Helene Solveig, najmlađu među njima. Rosa je prigovorila kako je Helene Solveig premala da toliko hoda, to se nije moglo očekivati od petogodišnjakinje, rekla je posve ozbiljno. Sve do toga trenutka majkama je bilo lako prevariti djecu. Rosa je dobila dozvolu da ide, pod uvjetom da povede Helene Solveig u maloj prikolici. Ipak moraju sa sobom ponijeti prikolicu s hranom, prekrivačima i sokovima. »I, što misliš, što se dogodilo kada je ekspedicija stigla na plažu u Trovillu?« pitala je Christa. Kratko su se pogledale i prasnule u smijeh. Jer ono u što su obje bile uvjerene bilo je da će Johanne pažljivo birati mjesto, da će pomoći mlađima raširiti prekrivače i naslagati na njih sokove i vrećice s hranom, i da će nakon toga strogo narediti Karlu neka pazi na mlađu djecu dok ona nešto obavi. A zatim će si potražiti vršnjake koji leže malo iznad plaže, skriveni u raži. To bi one bile napravile u toj dobi da su dobile i najmanju mogućnost. No u njihovu djetinjstvu takve su prilike bile izuzetno rijetke. Nikada ih nisu puštali na plažu bez pratnje. Jedna od služavki spustila se od kuće s pismom i prenijela da će ručak biti serviran na verandi za pola sata. Pismo je bilo od Lauritza, poslano u Helsingborgu, kamo su došli obnoviti zalihe na putu prema Hankøu i regati Norveškoga kraljevskog jedriličarskog društva. Ingeborg je, smiješeći se, pogledom prohujala preko pisma i presavila ga. »Opet pobjedničke fanfare?« zanimalo je Christu. »Itekako, sumnjaš li da su pobijedili i u navigacijskom jedrenju, Kiel-Travemünde, imali su tri i pol sata prednosti. To je vrlo dobro, kolika je udaljenost između Kiela i Travemündea, 66 nautičkih milja?« »Da, tako nešto. Doista su bili bolji. Zamisli koliko je to davno bilo, sasvim drugi svijet. Teško je predočiti si da smo nekada bile tamo.« »Gdje to tamo?« 113
| becca & janja
»U Kielu po ljeti. Najstrože nadgledane adolescentice u Njemačkoj. Ali nije da smo imale nešto protiv Kielske regate, sve dok se radilo samo o gledanju mladića, što smo djelomično i radile. Iako samo izdaleka, naravno.« »Da, i to samo mladića koji su bili mornari, siromašni, neplemići i potpuno nezamislivi u očima naših dragih tatica.« »Dok su nas, zauzvrat, predstavljali jednom idiotu za drugim, samo što su idioti bili od dobre obiteljske loze. Da, bio je to drugi svijet.« »Kako god bilo, ti si pobjegla s komunistom, a ja sam se udala za ribarskog sina. Što misliš da tatice danas misle?« »Mislim da su to preboljeli davnih dana. Ako razmišljaju o prošlosti, vjerojatno to rade uz uzdah olakšanja što je sve odavno gotovo. Ta svog sam komunista zamijenila ratnim herojem i imućnim čovjekom, ti jedriličarskim herojem. Oprosti, ali može i gore, barem što se mene tiče. Ti si uvijek bila pristojna.« »Da, Lauritz mi je uzeo nevinost. U biti, uzeo? Natjerala sam ga da je uzme, i otada sam imala samo njega.« »Bože mili, kako dosadan život.« »Ne pravi se glupa, moj je život u mladosti bio bolji nego tvoj. A sada smo ipak dobre djevojčice kakve su tatice priželjkivali. Jer, sigurno se ne pokušavaš iživjeti naokolo?« »Ne, stvarno ne. Nisam do kraja shvatila zašto, ali tako je. Doduše, za tebe sada sve počinje ispočetka.« »Teško mi je povjerovati u to. Ili, što zapravo pokušavaš reći?« »Johanne je sasvim sposobna ostati u drugom stanju. Ti si moderna žena dvadesetog stoljeća i ne misliš da nad kćerima treba bdjeti kao što se bdjelo nad nama. Dakle, ako ostane u drugom stanju, što onda?« »O tom potom, zasad sigurno ništa osim abortusa ne dolazi u obzir. Što ti misliš, ipak si ti seksualna prosvjetiteljica, što govoriš slušateljicama na Berlin-Alexanderplatzu?« »Gumica, uvijek gumica. Neovisno o dobi.« Pozvali su ih na ručak, dobro pečen sandhamnski list kupljen u luci rano ujutro. Imale su zadaću kušati vina prije dolaska norveškoga krunskog princa i prilično su se brzo složile da će suše francusko vino biti prikladnije od njemačke alternative. Ploča stola za kojim su sjedile bila je od hrastovine debljine kojih desetak centimetara, stolice su bile toliko velike da bi žena bez kavalira za stolom teško sjela. Čitava je kuća nedvojbeno bila muška kuća. Nije da bi se od norveškoga princa očekivalo prigovore, ta bio je muškarac. No da Sverre i Oscar, o prijatelju Bruni Tautu da se i ne govori, dobiju priliku vidjeti ovu kuću, umrli bi od smijeha. Ili možda ipak ne, možda je čak »organska«, utoliko što je to kuća u divljini namijenjena životu u divljini, za jedriličare kvrgavih šaka, kojima mogu snažno lupati o stol. Pokušale su. No njihove ženske ruke nisu imale nikakva efekta, kao da stol nije ni primijetio da se po njemu udara šakama. Udarile su u dug smijeh. Ove godine Oscar i Sverre ipak će preskočiti priliku da vide ovu zavičajnu parodiju. Nakon dugoga jedrenja će se vjerojatno brže-bolje vratiti u Berlin i prihvatiti se posla. Christa i djeca također će se vratiti s braćom, ne samo da se lokacija u Sandhamnu pripremi za princa 114
| becca & janja
Norveške, uskoro počinje sezona u Berlinu. Svi prijatelji koji su dolazili u salon otišli su preko ljeta i pisali, poput Berta koji je uvijek putovao na jug u Augsburg. Osim toga, Christu je počela peći savjest što je doktora Döblina toliko dugo ostavila samoga u poslu. Osobito sada, kada je desnica počela pozivati na zabranu seksualnog obrazovanja. Barem je jedna stvar bila jasna. Ako čovjek nema većih briga od tih, ili od toga što mu sin želi postati admiral, život je vrlo ugodan. Berlin, jasno, nikada neće biti idila u kojoj se sjedi na plaži bosih nogu i ima vremena i duhovnih mogućnosti biti i nostalgičan i sentimentalan. Ali Berlin je bio na dobrome putu, danilo se na horizontu.
115
| becca & janja
1928.
S ANJALA JE DA JE BILA U NESVIJESTI . Bio je to izrazito čudan doživljaj, budući da je istovremeno znala da sanja. U mozgu nije bilo reda, slike su se miješale bez uzorka ili logike. Stajala je za govornicom, kao i inače. Držala je jedno od svojih uobičajenih predavanja i publika je, kao i inače, bila brojna, većinom su to bile radnice, većina je živjela u blizini. Bio je to vrlo miroljubiv skup, običavali su uvijek biti takvi, pitanja suživota nisu bila pogodna za glasnu agitaciju. Nešto se dogodilo, nešto zastrašujuće. Gnusne pjesme. Oscarovo lice blizu njezinoga. Držao je vlažnu krpu u ruci, možda je to bio već stoti put. Hladna voda na licu. Ili je to bio doktor Döblin. Ne, Alfred, drugi su ga zvali doktor Döblin, ali zvao se Alfred. Stajala je za pultom i sve je bilo kao i obično. Ne, nipošto. Nešto se dogodilo, ta pjesma, drvene palice i željezne cijevi, smeđe odore. Die Strasse frei den braunen Bataillonen, die Strasse frei dem Sturmabteilungsmann! Es schau’n aufs Hakenkreuz voll Hoffnung schon Millionen. Ušli su poredani u dva reda okruživši publiku, približavali su joj se. Ili su možda ipak kasnije pjevali. Ponovno Oscarovo lice. Ne, nije ga vidjela na javi, samo je osjećala njegovu prisutnost, čula njegov glas, osjećala svježu vlažnu krpu. Novi snovi. Zatim jedan posve drugi dan, ili je to bila noć? Bila je budna, ali nije mogla vidjeti tko sjedi kraj nje. Pokušala je nešto reći, ali riječi se nisu čule. Je li sanjala da je slijepa i nijema? »S obzirom na sve, imala si sreće«, reče Alfred. »Znam da me možeš čuti, stisni mi ruku jednom za da, dvaput za ne.« Jednom mu je stisnula ruku. Nema sumnje, nije više sanjala. Bol u licu i jednoj ruci naprosto je bila prejaka. »Dijagnoza je jednostavna«, reče Alfred. »Imaš teški potres mozga, bila si dva dana bez svijesti. No opasnost je prošla, oporavit ćeš se. Razumiješ li što ti govorim?« Jednom mu je stisnula ruku. »Sjećaš li se što se dogodilo?« Dvaput mu je stisnula ruku. 116
| becca & janja
»Predavanje su ti prekinuli oni divljaci iz SA, bili su naoružani palicama i cijevima, premlatili su koga su dohvatili, ali ti si im bila glavni cilj. Mnoge žene iz publike su ti priskočile u pomoć, dobile su mnogo batina zbog toga, zahvaljujući tome si preživjela. Nažalost, nisu sve. Želiš li spavati ili da nastavim dalje? Oprosti, naravno, jedno po jedno pitanje. Želiš li spavati?« Odgovorila je dvaput mu stisnuvši ruku. »Znači, želiš da nastavim dalje?« Jedan stisak. »Izvrsno. Dopusti da ti opišem tvoje ozljede. Imaš prijelom desne nadlaktice, možda boli, ali ne trebaš se brinuti oko toga. Imaš nešto ozljeda po licu koje sam zašio što sam bolje mogao, prerano je reći hoće li ostaviti trajnih ožiljaka. Imaš zavoje preko oba oka da se otekline drže pod kontrolom, povremeno ih hladimo vodom, ako si se pitala što je to. Jezik ti je zašiven, pretpostavljam da je osjećaj neugodan, ali nije opasno. Za nekoliko dana oteklina će splasnuti i moći ću ti izvaditi konce. Oscar i ja smo naizmjence bdjeli nad tobom. Jedina si iz obitelji koja je loše završila, svi ostali su neozlijeđeni. Zanima li te još što?« Jedan stisak. »Nešto medicinske prirode?« Jedan stisak. No umjesto da svojega prijatelja, a sada i liječnika, prisili na dugu igru pogađanja, oprezno je oslobodila ruku koju je mogla micati i uz određen napor pokazala na nos, na prednje zube koji su bili ogoljeni i suhi kao i jezik, a nakon toga, uz još veći napor i stenjanje od boli, u stranu iznad struka. »Ništa zbog čega bi se trebala brinuti«, reče on. »Ali da, izgubila si jedan kutnjak i jednu plombu, imaš napuknuće nosne kosti, ali kost se nije slomila. Trenutačno, jasno, imaš nos širok kao lavica njušku. Da, to je bila Oscarova asocijacija, ali to je kompliment. Što se tiče rebara, primila si nešto udaraca nogom, ima napuknuća tu i tamo, ali nema fraktura. Sve u svemu, medicinsko stanje izgleda dobro, za nekoliko tjedana sasvim ćeš se oporaviti. Želiš li znati još što?« Tražila je njegovu ruku i još jednom dala znak. »Nešto osim medicinskih pitanja?« Pustila je njegovu ruku i pokazala gestu za utišavanje, pokazala na svoje uho i zatim u smjeru u kojem je smatrala da se on nalazi. U dnu grla više je stenjala nego proizvodila melodiju. Dio teksta snažno joj se urezao u pamćenje, uz njegovu pomoć sjetila se melodije. Die Strasse frei den braunen Bataillonen, die Strasse frei dem Sturmabteilungsmann! Pozorno je slušao i razmišljao nekoliko sekundi dok nije shvatio na što misli. »Zanima te što se dogodilo s ruljom SA-ovaca?« Pokušala je kimnuti, no pritom je glavobolja zapekla poput vatre. »Budi mirna!« upozorio ju je. »Pa, policija kaže da nema tragova počinitelja i tvrdi da su podaci koje su dali svjedoci bezvrijedni jer samo opisuju odore. Jasno ti je, policija na Berlin-Alexanderplatzu odgovorna je za istragu koje nikada neće biti. Ali po meni, bolje da pustimo tu političku raspravu za neku bolju priliku. Nije baš u redu da moraš trpjeti razgovor u kojem možeš odgovarati samo s da i ne. Prvo ću ti dati malo vode, da si navlažiš usta. Zatim 117
| becca & janja
ćeš dobiti injekciju da odspavaš kojih šest-sedam sati, otprilike do večere.« Christa je zastenjala od neugode na riječ večera. »Tekuće večere, to jest«, objasnio joj je i pažljivo joj pomilovao obraz. »Laku noć, draga hrabra kolegice, molim te, broji unatrag od deset.« Osjetila je blagi ubod u ruku i brojila unatrag do pet, kada je bol nestala, sve je utrnulo i prve slike sna počele su lepršati iza njezinih kapaka pod zavojima.
T O JE BIO najbolji dan njegova života, pomislio je. Nakon dugoga i vrlo velikodušnoga ručka prošle godine u Kielu, onkel Hermann naveo ga je da obeća kako će se doista javiti za otprilike godinu dana, kada on i gospođa Göring presele iz Stockholma u Berlin – barem su planirali selidbu. Kada se Harald javi, povest će ga avionom u obilazak koji neće tako skoro zaboraviti. Bilo je to fantastično obećanje. Iako takve stvari ljudi kažu, ali nikad ne znaš misle li ih, ili hoće li ih se uopće sjećati godinu dana kasnije. A sada je prošla godina dana. Srce mu je lupalo dok je birao broj telefona koji je načrčkan na istrgnutu papiriću za ručkom u Kielu, nije imao velikih nada, ali naravno, bilo bi glupo niti ne pokušati. Javio se ljutit vojnički glas nadugo izdeklamiravši nešto što nije uspio shvatiti i pitao koga traži. »Gospodina zapovjednika zrakoplova Hermanna Göringa«, odgovorio je pretiho i suviše preplašeno. »Oprostite, koga?« »Gospodina zapovjednika zrakoplova Hermanna Göringa!« ponovio je glasno, ali gotovo na rubu suza. Već je osjećao da ga se želi otarasiti. »A kako ste rekli da vam je ime?« »Harald Lauritzen.« »Kako? Glasnije!« »Student Harald Lauritzen!« »Molim, pričekajte!« Hrabrost ga je dodatno napustila dok je čekao, što je potrajalo nerazumno dugo i već je požalio što je nazvao. S druge strane, obećao je. Muškarac drži do svoje riječi. Na kraju je čuo nešto što je zvučalo poput prigušenih psovki u pozadini, uz šuštanje i struganje kada je netko podigao slušalicu. »Halo! Haralde, jesi li to ti?« »Jesam, gospodine zapovjedniče! Bio sam obećao da ću...« »Sjajno! Jesi li danas slobodan? Škola ti valjda nije još počela? Vrijeme je sjajno. Idemo!« I to je bilo sve. Četvrt sata kasnije pred vrata mu je stigao Mercedes 260D s amblemom Reichswehra i pokupio ga. Sat vremena kasnije bili su u jednoj od tajnih berlinskih 118
| becca & janja
zrakoplovnih baza, gdje su lovci novoga tipa stajali poredani u dugom nizu. To što je letački heroj Hermann Göring srdačno primljen u zrakoplovnoj bazi, jasno, nije bilo osobito neobično, ali ovo je bilo gotovo pretjerano ulagivanje svih zrakoplovnih časnika, kojima je Harald predstavljen ponešto neodređenim riječima, kao mlađahni rođak. Ubrzo su bili opremljeni pilotskim kombinezonima i kožnim kacigama. Harald se nadao nekom od novih izduženih lovaca, ali umjesto toga, dobio je dvokrilac FW starijega tipa, dvosjed s otvorenom kabinom. Pomogli su mu da se smjesti na prednje sjedalo. »Ovo je školski avion s dvostrukim komandama«, objasnio je Göring. »Vidiš da se miču ispred tebe, ali ja upravljam! Jesi li i dalje siguran u ono u što smo se kladili u Kielu?« »Da, gospodine zapovjedniče!« »Dobro! Ali nemoj mene kriviti...« Te zadnje riječi zaglušila je tutnjava paljenja motora i počeli su se kotrljati po travnjaku prema velikoj betonskoj uzletnoj stazi. Harald nije stigao vidjeti kako su se letači u bazi poredali da vide demonstraciju letenja. Jer očito se o tome radilo. Najveći živući njemački borbeni pilot održat će demonstraciju, djelomično se tako dodatno uzdržavao posljednjih godina. Harald je umalo požalio, no razumije se, bilo je prekasno. Prošle godine, tijekom dugoga ručka u Kielu, onkel Hermann učinio je sve da ga uvjeri kako mornarica kao rod vojske ne pripada budućnosti, nego zrakoplovstvo, koje će igrati presudnu ulogu, otprilike kao mornarica svojevremeno. Tijekom rata je zrakoplovstvo bilo u povojima i kao borbeni pilot, čovjek nije mogao učiniti mnogo više nego rušiti kolege, poginuti ako nije imao sreće, pokupiti hrpu odličja ako je imao. No presudno za ishod rata, iskreno govoreći, nije bilo. U budućnosti će to biti sasvim druga stvar. Ono što Harald, dakle, mora učiniti jest izbaciti iz glave te ideje o mornarici, razmišljati unaprijed umjesto unatrag. Ne bi li možda želio s njim napraviti krug avionom? Misli li da bi izdržao, a da se ne prestraši? Na to je bio moguć samo jedan odgovor. Bi li izdržao i nešto hrabriji let, a da ne povrati? I na to je pitanje bio moguć samo jedan odgovor, osobito nakon što je sudjelovao na dramatičnom jedrenju između Saltsjöbadena i Kiela. Okladili su se. Onaj koji izgubi nakon letenja plaća ručak. Jedno je bilo samouvjereno razgovarati o svojem vrlo upitnom letačkom talentu za ljetnog dana u restoranu uz more. Sada, kada je avion stajao na uzletnoj stazi, a jedan od najboljih borbenih pilota na svijetu pokretao motor i isprobavao volan, bilo je to nešto posve drugo. No također, stvar je principa održati svoju riječ. Iznenada su se kočnice opustile i avion, koji je vibrirao u mjestu poput žustra trkaćeg konja u boksu, bacio se naprijed punom snagom i gotovo istovremeno krenuo oštro prema gore. Već sada se Haraldu okrenuo želudac, no stisnuo je zube. Raspoznavao je neke od zračnih akrobacija, čak im je znao nazive. Poput startanja oštrim podizanjem koje je izgleda, izravno prešlo u luping. Kada je Harald podignuo pogled, 119
| becca & janja
vidio je tlo, hangare, poredane lovce, čak skupinu pilota promatrača. No na vrhu petlje zaustavljen je gas i iznenada je nastala tišina, izuzev fijukanja vjetra između upornica. Nakon nečega što se činilo kao trenutak oklijevanja, avion se sasvim zaustavio i u sljedećem trenutku vrteći se strmoglavio repom prema dolje. Tada je onkel Hermann dodao snagu do kraja, zaustavio vrtnju i, posve kontrolirajući situaciju, pojurio naprijed dvadeset metara iznad tla. Trenutak kasnije izvodili su valjak, i to polagano! Harald se u mašti pokušao vratiti u vrijeme dok je bio malen, hvatao koljuške na molu u Saltsjöbadenu i pretvarao se u baruna Manfreda von Richthofena. Mašta ne samo da je pomogla, čudesno je pomogla u suprotstavljanju ikakvoj primisli mučnine. Doista je ovdje! Ovo je stvarno, kada je položio dlanove na komande i oprezno slijedio pokrete, on je bio taj koji leti. Nakon nove serije akrobatskih točaka letjeli su ravno na visini od stotinu metara i tada mu je odostraga doviknuta naredba da primi palicu koju je već imao u rukama, prvo skrene ulijevo, zatim udesno i na koncu se podigne što oštrije može. Poslušao je naredbu. Sletjeli su nakon dvadesetak minuta koje su se Haraldu činile poput dvadeset sati, bilo mu je kao da se našao u nekoj vrsti opijenosti kakvu nikada prije nije doživio. Poput opijenosti bez pijanstva. Svi detalji i sve boje postali su izoštreni i jasni, kao da sâm sebe gleda na filmu, doduše, u boji. Nakon što su sišli iz aviona, dočekao ih je pljesak borbenih pilota okupljenih pred zajedničkom blagovaonicom, prvo naravno usmjeren samome letačkom heroju, ali potom i prema Haraldu. Onkel Hermann, koji zapravo još nije bio postao onkel Hermann, položio je ruku Haraldu oko ramenâ i razdragano ga protresao. »Koji je od vas, prijatelji, napravio ovakav krug, a da nije malo teturao nakon što je izišao?« pitao je okupljenu skupinu pilota smijući se, oni su, smiješeći se, vrtjeli glavom na odgovor. »Moj mladi štićenice, dugujem ti ručak!« poviknuo je onkel Hermann i podignuo ruku kao da nastupa u operi. Dakle, na tome je ručku, zajedno sa zamjenikom i zapovjednikom zrakoplovne baze, Harald dobio naredbu da mu se ubuduće ne obraća s gospodine kapetane i tome slično, nego jednostavno s onkel Hermann. I odsada je jedna stvar bila sigurna. Ovdje u najtajnijoj od njemačkih zrakoplovnih baza bez i najmanje dvojbe s radošću će primiti kadeta-pilota Lauritzena! Obojica nadređenih kimnula su slažući se i podignula čaše piva. Odlučeno je, tako nedavno. Bio je to najsretniji dan njegova života. A sada, jedva tjedan dana kasnije, doživio je najnesretniji dan svoga života. Kao puku formalnost trebao je obaviti medicinske preglede, moglo ih se odraditi godinu dana unaprijed, tako da se sljedeće godine nakon prijamnoga ispita može zaputiti ravno u zrakoplovnu bazu. Nikada ne bi pomislio da neće proći. Bio je istreniran kao stric Sverre, da je bio boksač, bio bi u lakšoj kategoriji. Bio je snažan, brzo je trčao i dokazano bio jedan od trojice najboljih na berlinskim natjecanjima mladih iz streljaštva, jednoga lošeg dana bio je treći, jednoga 120
| becca & janja
dobrog dana je pobijedio. Na desno je oko, ono kojim je pucao, vidio kao sokol. No ne i na lijevo oko, u koje je primio udarac svojih školskih drugova germanofoba u Bergenu. Na to je vidio vrlo oslabljeno. Uvijek je prikrivao tu manu, možda jer je se sramio, možda jer nije želio da mu nature naočale ili ga počnu tetošiti. Dobro je čitao, još bolje pucao i naučio na manu gledati kao na nešto beznačajno. Zrakoplovni liječnici se nisu slagali, upravo suprotno. Pucati strojnicom iz zrakoplova u pokretu nije imalo veze s uspješnim gađanjem nepokretne mete. Za pilota je bilo presudno da mu je vid dobar na oba oka radi procjene udaljenosti. To je za pilota bilo alfa i omega. Tako da, koliko god mu predispozicije u svemu drugome bile sjajne, osim sjajnih preporuka s istaknutog položaja, stvar je, nažalost, bila odlučena. Nikada neće postati borbeni pilot. Došao je najnesretniji dan njegova života. Mali bergenski germanofobi ozlijedili su mu lijevo oko i to se nikada neće moći promijeniti. Morao se nevjerojatno svladati da ne zaplače kada je nazvao onkel Hermanna, ovoga puta na broj u njemački parlament, da mu prenese iznenađujuće i žalosne vijesti. Odmah je imao doći u posjet u zgradu parlamenta. »Siguran sam da bi postao jedan od najboljih njemačkih letača«, uzdahnuo je onkel Hermann. »Ovo s procjenom udaljenosti bilo je važnije nekada, ali ne pri današnjim velikim brzinama, sada su druge stvari presudne. Da imamo veći utjecaj nego što imamo u ovom prokletom parlamentu, stvar bi se možda dalo riješiti. No daj da se saberemo i procijenimo stanje. Njemačka ne smije izgubiti jednog ovako sjajnog mladića. Ono što Njemačkoj treba su arijski uzori poput tebe. Mladići koji imaju hrabrosti i odlučnosti, a ti to imaš. I za kraj, ali ništa manje bitno, traži se čelična volja za sudjelovanje u ponovnoj rehabilitaciji Njemačke. A ti i to imaš. Zapravo letenje nije jedina mogućnost. Imaš li ti alternativnih želja? Nije imao. Ne sada kada je jedan san završio u krhotinama. Ne može se vratiti ideji konzerva na vodi umjesto da leti kroz oblake, osjećao bi se jadno. »Nipošto ne smiješ odustati, Haralde«, reče onkel Hermann. »Želim te imati kraj sebe, da znaš da imam veliko povjerenje u tebe. Dopusti da ti nešto predložim.«
T IJEKOM pet dana živjela je Christa s Franzom Biberkopfom, glavnim likom u Alfredovu novom romanu koji će biti izdan sljedeće godine. Alfred je sjedio s njom poslijepodne po par sati, prije nego što će se vratiti svojoj popodnevnoj smjeni socijalnoga liječnika. Naizmjence je glasno čitao i rezonirao u komentarima, kao da je želio braniti svoj tekst i pred njom i pred sobom, barem je Christa tako shvatila te neobične seanse. Kao da se potrudio hrabro i odlučnije nego u svojim prethodnim romanima, koji, iskreno govoreći, nisu polučili osobit uspjeh. Djelomično je situacija bila komična, jer ako je Alfred osjećao toliku potrebu raspravljati 121
| becca & janja
o svojoj knjizi, bilo je malčice ekscentrično za raspravu odabrati sugovornika kojemu je jezik bio sašiven, tako da nije mogla proizvesti mnogo više od zvukova koji su značili da ili ne. Čak niti kada joj je napokon izvadio konce iz jezika nije mogla govoriti, iako je bilo ugodno oslobođenje moći zatvoriti usta i zadržati vlagu svaki put kada bi dobila nešto za piće. Franz Biberkopf itekako je mogao biti jedan od nasilnika među SA-ovcima koji su pretukli nju i nepoznat broj radnica, a ubili dvije. Bilo je lako predočiti si ga, takvih je bilo posvuda. Eno ga gdje stoji, nezaposlen i propao, u blizini Berlin-Alexanderplatza, s kukastim križem oko ruke, gdje prodaje nacističke novine. Ne zato što je nacist, jedva da je razlikovao naciste od svih ostalih njima sličnih grupa, nego zato što je dobivao proviziju. Da je dobio proviziju za prodavanje komunističkih novina, jednako bi tako mogao prodavati njih. Nije ni shvaćao što je društveno neprihvatljivo, opasnost da se ni ne spominje, u tome da nakon dobro obavljena posla ode u svoju dobru staru uobičajenu krčmu u Elsasser Strasse, i dalje s kukastim križem oko ruke, na nekoliko piva za kojima je žudio. A ondje su sjedili njegovi stari prijatelji iz doba prije rata, nezaposleni kao i on, ali komunisti. Kada ga počnu grditi zbog kukastoga križa, on nema političkih argumenata u svoju obranu, jer se uopće ne razumije u politiku. Umjesto toga on im odbrusi optužujući svih i sve za izdaju. Republika se baš i nije pobrinula za one koji su se iz rata vratili da bi ih dočekala nezaposlenost, trebali su imati pravo na pošten život, makar nisu ubijeni ili osakaćeni na frontu i makar je došao mir. Kada drugovi počnu pričati o izdanoj revoluciji, preostaje mu samo podrugljivost. A kada žele očitovati svoje snažno jedinstvo tako da jedinoga klasnog neprijatelja u krčmi, koji niti nije klasni neprijatelj, ušutkaju pjevanjem Internacionale, Franz Biberkopf na to ima još jadniji odgovor. Budući da ne zna nijednu nacističku pjesmu, pa se uključuje s onime što doživljava kao najprovokativniju pjesmu koje se može sjetiti: Die Wacht am Rhein, fest steht und treu die Wacht, die Wacht am Rhein... Christa se pokušala nasmijati, ali zvučalo je kao hrapavo siktanje. Namjera nije bila tu otužnu spodobu izvrgnuti ruglu, uvjeravao ju je Alfred. Moramo suosjećati s njime, moramo ga razumjeti. Po cijeloj zemlji postojali su sada nesretnici poput njega, u svojevrsnim čekaonicama, iza jeftinih krčmi. Dobivali su besplatno pivo, dobivali su čak i plaćicu i živjeli na javnoj kuhinji. Odore su dobili na kredit. Iznenada bi se pojavila neka SA-ovska prilika u jahaćim čizmama i puhnula u zviždaljku, potom bi svi navrat-nanos izišli odalamiti nekoga u vilicu, ometati okupljanje, sabotirati demonstraciju ili nešto drugo što je koristilo njihovoj stvari. Oni koji su sve to financirali bili su glavni neprijatelji. Ukratko, desnica. No takvi poput Franza Biberkopfa bili su nesvjesni toga kao i svega drugoga. Jer na primjer, da se okupi te genijalce koji su napali Christu i skup koji se ticao ženskog pitanja i suživota – u čemu su se sastojali njihovi politički prigovori? Što je u tom okupljanju bilo toliko neprijateljski i prijeteće da su morali posegnuti za željeznim šipkama? »Pornografija i prljavština« očito je doviknuo netko od smeđekošuljaša. No to je zapravo bila glavna parola katoličkog centra unatrag nekoliko godina. Da bi spasili njemačku mladež, uspjelo im je postići zabranu stotinjak knjiga, hvala bogu, onih jednostavnije prirode. Jer da će se tako spasiti moral njemačke mladeži. Bilo bi logičnije da se napad usmjerio na jedan od 122
| becca & janja
susreta za duhovnu izgradnju političkog centra. Bar jednom da židovsko pitanje nije bilo aktualno, jer čak među tupanima od jurišnika nikome nije palo na pamet da bi seksualnost bila židovska izmišljotina. Ovako među sobom, mogli su se izrugivati koliko su htjeli svim tim Franzovima Biberkopfima. No da su to učinili javno, samo bi im potvrdili njihove vlastite predodžbe o režimu koji ih nikada nije poštivao i nikada nije uzimao za ozbiljno. Takav prijem lako bi ih ojačao, imao bi suprotan učinak, postali bi odlučniji, nasilniji, još više puni mržnje. Veliko pitanje za njemačku suvremenu literaturu, nastavio je Alfred razmišljati, bilo je kako se nositi s posljedicama poraza u ratu, kako se nositi s procvatom revanšizma, to jest, žudnjom za novim i boljim ratom, kako spriječiti da se očajavanje, siromaštvo i potrebitost kanaliziraju u desni ekstremizam. Christa na duge staze ne bi bila mogla formulirati književno-političko pitanje jednako uvjerljivo. Sada se nije mogla ni složiti dalje od žustra kimanja – glavobolja je gotovo sasvim prošla – i izgrgljati nešto što se imalo protumačiti kao slaganje. Rukom je pokazala prijatelju da nastavi. Središnja zadaća bila je pisati anti-jüngerski, nastavio je Alfred rezonirati, opisati rovovsko ratovanje kakvo je doista bilo, a ne kao kakav božanstveni san o hrabrosti. Bio je na tom tragu jer je donekle znao više od većine što se zbivalo u rovovima, unatoč tome što nikada nije tamo nogom kročio. No, bio je vojni liječnik u Elzasu i četiri je godine proveo dežuran danju i noću, spreman primiti žetvu osakaćenih iz Verduna i s drugih bojnih polja. Jednom je izračunao da je prosječno izvodio osam amputacija nogu dnevno. 240 mjesečno. 2880 godišnje i, uzevši u obzir blagdane, pojedinačne otpuste i tome slično, iznosilo je to oko 10 000 amputacija noge. Dakle, samo amputacija nogu. Ruke i drugi dijelovi tijela nisu uračunati. Ovo o blagdanima moglo bi je navesti na krivi zaključak. Naravno da su amputirali na blagdane i vikende, no liječnici su nakon dvogodišnje službe imali pravo na slobodan svaki drugi vikend. Od te se strahotne monotonije nije dalo napraviti književnost, osim toga, nedostajala je razumna polemička svrha, budući da ni Jünger ni slične nerazumne budale nisu mislile da su osakaćivanja u ratu bila baš dražesna. »Ležali smo ondje, noga do noge i osjećali kako nam se grudi ispunjavaju opijenošću divlje oluje, u iščekivanju bijelih kuta i njihovih skalpela i pila...«, ne, ne bi išlo. Drugi će pakao rovovskog ratovanja opisati bolje od njega, njegovo ratno iskustvo nije bilo dovoljno. No njegovo iskustvo socijalnoga liječnika kod Alexanderplatza itekako je bilo dovoljno za priču o onome što se dogodilo nakon rovova. Eto, otprilike tako je to zamislio. Christa je mogla samo potvrdno kimnuti i pokušati mu zaželjeti sreću s romanom, oduševio ju je. Bio je to prvi put da joj je uspjelo protisnuti nešto što je barem nalikovalo riječima otkad su joj izvađeni šavovi iz jezika. Njoj samoj zvučalo je posve čujno. No nije mogla vidjeti je li Alfred doista razumio, samo se prijateljski nasmiješio i pokupio papire, pomilovao joj obraz i uz naklon se udaljio. Bili su poput trojice patuljaka, pomislila je. Alfred, Bruno i Bert, osobito kada bi slučajno 123
| becca & janja
sjeli jedan pored drugoga za večeri u salonu, male okrugle glave, jednake naočale, ponekad skroz suglasni, ponekad skroz nesložni. U njima trojici okupila se umjetnička inteligencija modernoga vremena. U trojici patuljaka, kako dirljiva misao. Bila je čast imati ih za prijatelje, život je bio uzbudljiviji i važniji s njima pod krovom. Nije mogla zaspati, Alfred joj je prestao davati morfij uz mnogo moralizatorskih upozorenja o tome što bi se moglo dogoditi ako bi se predugo držali tog lijeka. Sigurno je bio u pravu, uostalom, osjećala je tek beznačajne boli u trupu, najviše su je svrbjeli ožiljci i kraste. Još se nije usudila zatražiti ogledalo, premda je vidjela na oba oka. Sinulo joj je da bi mogla početi čitati knjige, pa je pružila ruku prema zvonu da pozove njegovateljicu. U tom je trenutku netko pokucao na vrata i začas je ušao Harald i naklonio se. Nijedan je posjetitelj ne bi više iznenadio, manje bi bila iznenađena da ga je vidjela među nasilnicima SA-ovcima. »Oprostite teta Christa što sam si uzeo slobodu ući, ali čuo sam da ste na putu oporavka i obećajem da vas neću zamarati.« Isuse, pomislila je, kakav je to pristao mladić, izgleda kao da je sišao s političkog plakata, nažalost, plakata krive strane – snažni mladi arijski junak, plavi viking. »Smijem li sjesti?« pitao je i upitno pokazao rukom prema stolici. Milostivo je kimnula. Dovukao je stolicu do ruba njezina kreveta. Izgledalo je kao da se pokušava pribrati i da razmišlja prije nego što će izreći ono što je očito došao reći. »Nemam riječi kojima bih dovoljno izrazio žaljenje zbog onoga što se dogodilo«, počeo je odlučno. »Ni riječi kojima bih dovoljno izrazio svoj prezir prema odredima koji su počinili to podmuklo djelo. Nasilje koje su usmjerili protiv vas, također su usmjerili protiv mene.« Činilo se da je time dovršio svoju dobro promišljenu izjavu. Bila je doista precizno odmjerena, pomisli Christa. Mora da je sjedio i oblikovao je uz papir i olovku. Pokazala je na čašu i vrč vode, a Harald ju je poslužio brzo i elegantno. Otpila je i promućkala vodu u ustima, rana ju je manje boljela, znatno manje. »Kada ti je dodjela svjedodžbe?« pitala je, ovoga puta sigurna da se dobro čuje što govori. »Za dva tjedna. Kako stvari stoje, teta Christa će uz pomoć malo make-upa biti, kao i obično, jedna od najsjajnijih gostiju«, reče on. »Mejkapa?« pitala je. »Oprostite, naravno, pokupio sam to od strica Sverrea. To je engleska riječ za šminku.« Christa se pokušala nasmiješiti. Dobro joj je išlo, stezalo ju je samo ondje gdje je imala šavove. »Kakvi... su... ti... planovi za ljeto?« artikulirala je pažljivo, govor joj je već zvučao gotovo sasvim normalno. Ponovno je otpila vode. »Prvo posjet ocu i majci u Sandhamn, možda ću biti mornar na nekoj od regata. Nakon toga ću otići u Kiel radi prvoga temeljnog tečaja, obaveznoga ljetnog tečaja za sve koji počinju u njemačkoj mornarici.« »Dakle... ipak... si... odlučio u mornaricu?« »Ne baš, ali skoro. Kao što teta Christa zna, a ja znam da se to teti Christi ne sviđa, 124
| becca & janja
imam visokopozicioniranog zaštitnika.« »Onoga Göringa!« »Nekadašnjeg šefa eskadrile u Richthofenovoj diviziji, zrakoplovnog zapovjednika Hermanna Göringa, tako je. Teta Christa prezire njegovu političku stranku, koliko god ona mala bila, ali ja više na njega gledam kao na njemačkog heroja. Zahvaljujući njegovim vezama, primljen sam u Abwehr, doduše, u Marinenachrichtendienst, zato počinjem s preliminarnim ljetnim tečajem u Kielu. Nakon što to položim sljedeće godine, vjerojatno ću biti stacioniran ovdje u Berlinu.« »Dakle, ipak ćeš postati pomorski časnik?« »Da. Doduše, ne na moru, nego unutar mornarice u Abwehru.« Nije razumjela značenje njegovih riječi, ali odlučila je kasnije to raščistiti sa svojim ljubljenim starim rezervnim časnikom od muža. »Dolaze li mama Ingeborg i tata Lauritz... ovamo na dodjelu svjedodžbi?« pitala je, još malo i uspjet će izgovoriti čitavu rečenicu bez prekida. »Razumije se, danas sam razgovarao s njima, prosljeđujem njihove tople pozdrave i želje za brzim ozdravljenjem«, reče Harald, ustane, nakloni se i otiđe. Christine misli su zanijemile. Harald je iznenada postao muškarac. Bio je otmjeno odjeven, tipično sverreovski, što samo po sebi nije bilo toliko čudno. Sverre je bio Haraldov mentor za stil i tjelesnu kulturu. Ukupni rezultat je bio dojmljiv, to se nije moglo poreći. Harald je postao i više nego muškarac, bio je gentleman, kako bi to Sverre rekao. I usvojio je jezik koji je bio gotovo komično otmjen iz usta adolescenta. A u plavoj časničkoj odori bit će miljama daleko od onih vulgarnih SA-ovaca. To je najbolje od svega. Svima će biti drago i spriječit će Ingeborginu brigu. Sin će se napokon vratiti u mirnu luku, ako se to može reći za budućega pomorskog časnika koji neće izvoditi vojne operacije na moru. Da, itekako se može reći. Kakvo olakšanje za sve njih! Oficir i – Sverreovim engleskim rječnikom rečeno – džentlmen. Ironično, čovjek koji je potpomogao ovu radosnu promjenu bio je luđak Hermann Göring, koji je praktički bio zamjenik predsjednika u onoj nacističkoj stranci, s onim odredima kojima se trenutačno nije mogla sjetiti imena. Kratica je u svakom slučaju bila NSDAP. Ili tako nešto. No da, u svakom zlu neko dobro. »Zaboga, pa ti si isti Franz Diener dan poslije!« kliknula je Poulette spontano nakon što je ušla u mali žuti salon za dame na drugom katu. »Ali gore od toga nije, onaj tvoj stav ne-želim-vidjeti-ni-živu-dušu naveo me da se bojim najgorega«, izgladila je brzo stvar. »Tko je, bogati, Franz Diener?« pitala se Christa. »Onaj koji je dobio batine od Bertova najnovijeg idola Maxa Schmelinga i tako nije postao njemački prvak u teškoj kategoriji.« »Bertov najnoviji idol? Aha, neki boksač. Hvala na komplimentu.« Poulettein britki novinarski žargon bio je takav i u njezinu društvu nisi smio biti osjetljiv. A sada, nakon kojih dva tjedna, bilo je vrijeme da se počne šaliti na račun toga. 125
| becca & janja
Otekline na licu su se povukle, ali ožiljci od šavova su se tu i tamo jasno vidjeli, u licu joj je boja vukla na zeleno i žuto. Prema Alfredu, potrajat će još koji tjedan prije nego što bude izgledala normalno. »Što možemo dobiti za popiti?« pitala je Poulette kada se bacila u naslonjač i prebacila jednu nogu preko naslona za ruke. »Pretpostavljam da si u posljednje vrijeme živjela suzdržanim životom?« »Jesam, ali recimo da je i to gotovo. Što želiš?« »Vino, lagano proljetno vino koje nema previše alkohola, po mogućnosti iz tvojih egzotičnih krajeva.« »Silvanac? Dogovoreno.« Nakon što su malo kasnije bile poslužene i Christa je oprezno pijuckala vino, doista joj se činilo da mu je okus po proljeću i nadi istovremeno, poput očita znaka da se život sada može vratiti u normalu. A još normalniji je postao kada su se uskoro zaokupile svojom uobičajenom žustrom raspravom o dobru i zlu njihova vremena i prvenstveno o svemu u vezi fijaska one jurišničke stranke. Dobili su mnogo pozornosti i indirektne podrške u desnom tisku za sve svoje psine pred izbore. Jurišni odredi pustošili su čitavim Berlinom, dok se policija obično igrom slučaja nalazila negdje drugdje. Napad na Christin skup bio je samo jedan od desetaka sličnih napada, ili »kaznenih ekspedicija«, kako su sami desni ekstremisti nazivali svoj teror nad javnim okupljanjima. Mnogi su se bojali da će uspjeti, da će imati uspjeha na izborima. U usporedbi s njihovim očekivanjima i onim nekih desnih novina razočaranje je moralo biti vrlo veliko, spali su s četrnaest mjesta u parlamentu na dvanaest i time postali u potpunosti beznačajni, dok su socijaldemokrati i komunisti dobili 42 posto glasova. Moglo bi se reći da tko pod drugim jamu kopa... No, Christa je istovremeno smatrala da postoji veći i nepoznati potencijal za populističku stranku ove vrste, trenutačno je ondje vani naokolo tumaralo možda milijun potpuno neodlučnih ljudi. Otprilike se toliko glasova bacilo na parlamentarnim izborima na razne opskurne male stranke, Unpolitische Liste der Kriegsopfer, Volksblock der Inflationsgeschädigten, Evangelischer Volksdienst i kako se sve nisu zvale, o konkurentima jurišničke stranke da i ne govori. Christa je pomislila na Franza Biberkopfa, no to bi bilo predugo skretanje s teme. Mogle su se zapitati postoji li neka tema ili snaga koja je mogla ujediniti te razočarane i opljačkane ljude. Ta sve su uobičajene desne stranke bile antisemitske, pa čak i centar, tako da, konkretno tim stajalištem, valjda nitko nije mogao priliku iskoristiti više nego netko drugi? Á propos toga, Poulette se nagnula naprijed malo pretjerano konspirativno i sklopila dlanove pred ustima te teatralno prošaptala da je »prebrojavanje Židova« doista provedeno, ali da je Reichswehr rezultat označio kao tajnu. Što se moglo činiti pomalo čudnim, budući da su to svi toliko željno iščekivali, antisemiti koliko i sami Židovi. Antisemiti su željeli dokaze za svoju omiljenu tezu, da je Židovima, zahvaljujući izrazitoj prepredenoj sposobnosti, u potpunom skladu s njihovim 126
| becca & janja
tipom osobnosti, uspjelo izbjeći vojnu obvezu u vrijeme rata. Svaki božji dan desni tisak bi objavio koji »očit primjer« kako je neki mladi židovski muškarac, po mogućnosti iz imućne obitelji, izbjegao novačenje. U svakom slučaju, prebrojavanje Židova je napokon provedeno. A Poulette je, kao i mnogi novinari, znala rezultat: od 560 000 Židov a u Njemačkoj – znači, nije ih bilo više od toga, jedan postotak stanovništva otprilike – 100 000 ih je služilo u vojsci, 80 000 na frontu, gdje je 35 000 odlikovano. To je vjerojatno značilo da su Židovi bili ponešto prezastupljeni u vojnoj službi, ah nipošto nije bilo suprotno. A zašto je Reichswehr toliko željene podatke označio kao tajnu, nije bilo toliko teško procijeniti. Nije to bilo radi »sigurnosti zemlje« kao što su tvrdih. Nego da se popularni mit održi na životu. Pitanje je bilo koje će novine prve otkriti tajnu. Rasprave u Pouletteinoj redakciji vrtjele su se naprijed-natrag. Bilo je teško predvidjeti koje bi bile pravne posljedice nakon odavanja, u najgorem slučaju, vlasti bi mogle zagristi za neki paragraf o špijunaži i ustvrditi da su novine oštetile nacionalnu sigurnost. Problem je bila teškoća predviđanja reakcija u Reichswehru. Prije ili kasnije, na jedan ili drugi način, istina će sigurno izmigoljiti, smatrala je Christa. Pa o tome se toliko strašno mnogo raspravljalo. No ono doista zanimljivo kada se radilo o desnom ekstremizmu, bili su strogo objektivni odnosi iza brojki. Dakle, Židovi su bili samo jedan posto stanovništva. O tome, iskreno govoreći, nije imala pojma, dovoljno je neugodno što si je čak dozvolila da joj propaganda židovske mržnje sugerira da vjeruje kako ih je barem višestruko više. Jedan posto! Politika koja je bila opsjednuta borbom protiv jedan posto stanovništva bila je osuđena na neuspjeh. Jednostavno, bilo je suviše glupo. Ništa vjerodostojnije nije postajalo od svega silnog blebetanja o »masovnom useljavanju« Židova, koji su prijetili rastakanju njemačkoga nacionalnog identiteta, i tako dalje. Bilo je suviše glupo, nije moglo uspjeti na velikom planu. Osim ako neka vanjska prijetnja, kakva katastrofa, ponovno ne zapadne Njemačku? pokušala je Poulette. Istina, teoretski, složila se Christa. No što bi to, za ime boga, moglo biti? Novi svjetski rat? Slabo vjerojatno. Tko bi želio ponoviti pakao rata? Čak ni pobjedničke sile, prvenstveno ne njihova biračka tijela. Nova hiperinflacija? Itekako, ako srednjoj klasi još jednom opljačkaju svu ušteđevinu, bila bi vjerojatno spremna glasati za samog vraga, ako ništa drugo, onda iz osvete. No njemačka se ekonomija podigla na noge, dostigli su i prestigli ekonomski položaj koji su imali prije rata. Sve statističke krivulje pokazivale su prema gore, rasla je industrijska proizvodnja, građevinska još više, rasla je potrošnja, blagostanje je raslo vrlo vidljivo svakoga dana. A najvažnije od svega, smanjivala se nezaposlenost. Dakle, nije bilo katastrofe na pomolu, dakle jurišni odredi i slične figure mogu si obrisati stražnjicu svojim povezima oko nadlaktica, mogu premlaćivati žene i općenito biti odvratni, ali ništa više od toga. Jasno, bilo je neugodno za Njemačku u parlamentu imati ni više ni manje, nego dvanaest desnih mjesta najgore vrste, ali barem je stvar jenjavala i uskoro bi trebala nestati iz politike. Što će se još pokazati. 127
| becca & janja
Riješivši političko pitanje dana, prijateljice su s još većim poletom prešle na raspravu bi li Christa na zadnjem salonu prije ljetne stanke trebala pokušati šminkom prekriti ozljede ili ne. Sve dosada nije uopće upotrebljavala šminku jer ju je Alfred upozorio na manje infekcije koje bi mogle otežati zalječenje. No sada to više ne bi trebao biti problem. Pitanje je bilo postoji li unutar užeg kruga prijatelja ikoji razlog da se pokuša prikriti što se dogodilo, ionako su svi znali. Ili bi to djelovalo preteatralno među svim tim kazališnim stručnjacima? Kao da želi glumiti mučenicu? Jer kao što su rekle, ionako su svi znali što se dogodilo. Obje prijateljice ovome su pitanju posvetile neznatno više vremena nego prethodnim analizama sve manje prijetnje desnog ekstremizma.
K AO RAVNATELJ kazališta, Sverre je, naravno, bio loša šala. Ili bolje rečeno, to jest bila loša šala. Jednostavno se zamijenio za nekretninu jer je bila smještena u centru, iza Bahnhof Friedrichstrasse i time je, takoreći, završio u kazalištu. Iako je pitanje što će učiniti s tim pomalo ostarjelim Theater am Schiffbauerdammom ostavio za kasnije, postojalo je više mogućih rješenja. Pri ruci je možda najviše bilo srušiti zgradu i izgraditi novu. Lokacija u centru mogla bi biti odlična za novu robnu kuću. I on i prvenstveno Oscar bili su, međutim, na kušnji kada se radilo o tome da imaju više najmoprimaca, vlasnika trgovina. Takvih su imali mnogo za vratom kada su prije više od četiri godine svoju industrijsku imovinu pretvorili u fond nekretnina, s desecima tisuća nevoljkih platiša najma. U velikom dijelu središta Berlina unajmljene nekretnine imale su niz trgovina u prizemlju, znalo je to biti bilo što, od živežnih namirnica i malih krojačkih radnji, do trgovaca antikvitetima, povrćem i namještajem, mali i veliki pomiješani bez ikakva reda, osim u većim trgovačkim ulicama poput Leipziger Strasse. Dosta brzo uvidjeli su da je mnogo bolje sve te vlasnike trgovina financijski održavati na životu, nego uporno zahtijevati plaćanje najma sve dok ih se ne prisili na zatvaranje. Nekretnina sa zatvorenim buticima i daskama zakucanim preko izloga – da se izbjegne bacanje kamenja, iz nedokučivih razloga zatvorene trgovine privlačile su ljude željne razbijanja izloga – odavala je siv i otužan dojam. Djelovalo je to na najmoprimce, postajali su agresivniji, i utjecalo na ozračje u čitavoj četvrti. Prva ideja, Oscaru je pala na pamet, bilo je dogovoriti s vlasnicima trgovina, velikim i malim, da ako ulože novac u renoviranje i uređivanje svoje trgovine, svi ti troškovi oduzet će im se od cijene najma. Svatko je mogao predvidjeti da će to dovesti do toga da gotovo svi vlasnici radije ulažu novac u poboljšanje trgovine nego ih bacaju u ralje kućevlasnika. Što se, naravno, i dogodilo. Bilo tko također je mogao predvidjeti da to dovodi do varanja, da će pojedinci prikazati znatno veće troškove renoviranja od stvarnih koje su imali. Što se također dogodilo. Umješnost je, stoga, bila u tome da se do određene mjere dopusti biti prevaren, a ne 128
| becca & janja
ispadne odmah idiot. Kao prvo, trgovine koje se održavaju na životu uvijek su isplativije od zatvorenih trgovina, neovisno o prihodima od najma. Kao drugo, zatvaranje trgovina dovodilo je do neželjenih stanara koji ne plaćaju, što je bilo još gore jer je neizbježno vodilo u kriminal i svađe sa stanarima koji plaćaju. Računica je bila vrlo jednostavna. Srdačan, susretljiv i lako prevaren najmodavac izbjegao bi prepirke, štrajkove najmoprimaca i pritom ono najgore, uplitanje policije radi deložacija. Ako bi se sve to izbjeglo, prihodi od najma mirno su pritjecali, dakle više se zarađivalo tako da se bude fin i glup nego čvrst, »principijelan«, kao što su neki u berlinskoj udruzi kućevlasnika odlučno tvrdili da se treba biti. Oni koji su najoštrije zahtijevali očuvanje reda i zakona, na sebe su navukli najviše nereda i većeg kriminala. Povrh toga, prihod od najma poduzećima u vlasništvu obitelji bio je znatno manji od rasta imovine u nekretninama, jer su cijene nekretnina počele dramatično rasti. Što su više stanari poljepšavali zgrade, tim im je više vrijednost rasla. Od toga su obje strane imale koristi. Posebice što su poduzeća svoj novčani tok primala s druge strane, iz reklamne agencije i gradnje na ugovor o izvedbi radova. Sve je to bilo logično i iskušano i savršeno je funkcioniralo sve dok nije bilo kazališta za vratom. Theater am Schiffbauerdamm bio je očito na rubu propasti i umalo zaboravljen, unatoč lokaciji u središtu grada. Bilo je to klasično devetnaestostoljetno kazalište, crveno, bijelo i zlatno, pliš, ogledala, nimfe i gipsani anđeli, čak i carski grb na stropu. Velik projekt renovacije, ako bi ga se željelo vratiti u izvorno stanje, još veći izdaci ako bi ga se željelo modernizirati. Neko je vrijeme pustio stvar na miru i zadovoljio se time da se tu i tamo bliskim prijateljima ironično predstavi kao »ravnatelj kazališta«, sve dok ga jednoga dana nije potražio Ernst, nekadašnji glumac, ili možda glumac bez posla, koji si je zamislio da bude pravi ravnatelj kazališta i našao da bi mu Theater am Schiffbauerdamm odlično odgovarao za tu novu i presudnu fazu njegova života. Kada je Ernst potražio Sverrea u reklamnoj agenciji radi dogovora o tome, susret je ispao gotovo poput najmodernija ekspresionističkog teatra, u kojemu su se slagali apsurd na apsurd. Doduše, Ernst, koji je izgledao vrlo dobro i po svoj prilici mu bio istomišljenik, primijetio je Sverre usput, nije imao novca. Njegova nakana bila je iznajmiti kazalište na kredit, napraviti senzaciju s novom vrstom teatra, igrati pred rasprodanim gledalištem i tako naknadno otplatiti znatan najam. Sverre se zainteresirano raspitao u čemu se sastoji to senzacionalno kazalište, čisto dramaturški, i prvo je dobio dug nerazumljiv odgovor nabijen silnim kazališnim floskulama svoga vremena, o scenskoj slici, direktnosti, apsurdnom realizmu, organskoj povezanosti, distanciranju i još koječemu. Kada je prisilio nervozno preentuzijastičnoga Ernsta da pobliže konkretizira projekt, pokazalo se da se ideja sastoji u transformiranju jednoga engleskog djela, »Prosjačke opere«, na njemački. Uz pretpostavku da se promijeni glazba, možda i radnja. Sverre zasada nije bio oduševljen. Ne iz zlobe, nije imao nikakvih namjera bušiti te 129
| becca & janja
sanjarske balone od sapunice koji su lebdjeli prostorijom, samo je želio čuti više od lijepe mašte. Prema tome, kako će se ta transformacija engleskoga komada iz 18. stoljeća provesti ako se promijene i glazba i radnja? pitao je iskreno zainteresiran. Ima jedan dramatičar, objasni mu tada Ernst prigušeno tajnovito, ali s entuzijazmom koji je i dalje žario, koji bi mogao pretvoriti taj temeljni materijal u remek-djelo smješteno u naše doba, i jasno, s posve drugom glazbom. Dotični dramatičar, praktički jedan od mladih njemačkih genija, iako je to daleko premalo ljudi shvaćalo, bio je, povrh toga, i sam neloš instrumentalist i odmah bi uočio mogućnosti. A ako on zagrize, uspjeh je zajamčen. Sverre je vjerovao da razumije na koga se misli. No svejedno je otvoreno pitao tko je taj mladi i još nedovoljno cijenjen genij. Njegovo je ime Bertolt Brecht, ako vam je poznato? Prijatelj Bert, znači. Jest, priznao je Sverre, sada bespomoćno uvučen kao lik u apsurdnome teatru stvarnosti koji su igrali, ime mu je poznato. Ali, pravio se da razmišlja, ima li Ernst prisnijih veza s tim Bertoltom Brechtom? Jer očito je ipak da je presudni preduvjet za ovaj sjajni projekt da spomenuti Brecht a) sudjeluje u sjajnoj zamisli s engleskom prosjačkom operom i b) da se spomenuti Brecht potom prihvati zadaće ispunjavanja Theater am Schiffbauerdamma rasprodanim izvedbama? Da, upravo tako. No to je bio sporedan problem, praktički samo pitanje vremena. Očiju sjajnih od neukrotiva entuzijazma objasnio je Ernst, blago nagnut naprijed nad sjajni bijeli crtaći stol, osjeća da će sresti nekoga tko može posredovati. I time stvar samo što nije riješena. Prizor je bio neodoljiv. Sverreova završna replika bila je praktički samorazumljiva. Smireno je objasnio da će već iste večeri posredovati u presudnu kontaktu i da Ernst odsad nadalje iznajmljuje Theater am Schiffbauerdamm na kredit, uz dane uvjete da će platiti tek kada svjetski uspjeh bude činjenica. Kada mu se Ernst bacio oko vrata i gotovo plačući od olakšanja iznio da je čitavo vrijeme osjećao kako će se sreća okrenuti, Sverre je još više bio uvjeren da u naručju drži istomišljenika. To prizor nije činilo ni boljim ni gorim, ili ako jest, onda je bio gori. Tako je to počelo. Bilo je to prije više od godinu dana. A večeras na zadnjem salonu ranoga ljeta Bert će recitirati i diskutirati o dijelu skice za »Prosjačku operu«, iako je to bio tek radni naziv. Na njemačkom će se zvati drukčije, još nije odlučeno. Možda »Opera za tri groša«. U najgorem slučaju mogla bi to ispasti vrlo monotona i preduga večer u crvenom salonu. No tako je to bilo s nekima od prijatelja. A zatim će se svi razmiliti na praznike i radi pisanja, oni kojima je to bilo zanimanje, ili samo jer su bili slobodni, oni koji su imali prozaičnija zanimanja. Oscar, Christa i djeca provest će ljeto između Sandhamna, dok norveški princ ne bude tamo, i Dresdena, kod njezinih roditelja. Sâm Sverre mislio je, i tajio to pred svima, da bi mogao napraviti izlet do Engleske. No ništa nije bilo sigurno, o tome se nije smjelo ni zucnuti u Oscarovoj prisutnosti. Dosta neodlučnosti. Večeras će večer u Christinu crvenom salonu najviše biti nalik 130
| becca & janja
kabaretu.
U IŠ ČEKIVANJU premijere očekivanja su bila toliko niska da je više glumaca dogovorilo nove poslove samo nekoliko dana kasnije. Po gradu je kružila glasina da je ovo jedan od onih komada koji će ići samo jednu večer. Umjetnica koja je trebala igrati Jenny Rupetinu javila je da je »bolesna« dan prije premijere jer nije mogla podnijeti pomisao da će na nju bacati jaja i trulo voće. Morala je uskočiti supruga Kurta Weilla, Lotte Lenya, jer bila je prisutna tijekom čitava perioda pisanja na Rivijeri i probno otpjevala uzduž i poprijeko svaki tekst. No neočekivano ubacivanje bilo je toliko kratko prije premijere da su programi već bili tiskani, tako da nije bilo njezina imena. Srećom po nju, šaptalo se. Kurt je, pak, bio priča za sebe. To što si je bio dobar prijatelj s Bertom bilo je jedno, iako je bilo teško shvatiti zašto, jer nikada nije imao ništa zanimljivo za reći i osim toga, bio je toliko moderan skladatelj da se uglavnom bavio nerazumljivom i atonalnom glazbom, onakvom koja je svakome, odnosno, svakome normalnom, bila neslušljiva. Ansambl se, povrh toga, sastojao većinom od kabaretskih glumaca, koji nikada nisu nastupali na kazališnoj sceni. Bila je to neka ideja što ju je Bert imao, da takvi umjetnici glume neposrednije i agresivnije. Moglo se slobodno reći da se oblak nemira nadvio nad premijeru. I, koliko je Sverre shvatio žamor publike na premijeri, uglavnom su to bila zlurada nadanja da će vidjeti golemi fijasko i nakon toga biti među malobrojnim svjedocima koji će moći pričati o skandalu. To što je Oscar sjedio pokraj Christe ljut kao ris imalo je posve razumljive razloge. Radilo se o prepirki na onome zadnjem salonu prije ljetne stanke. Prije nego što su Bert i Kurt došli u crveni salon, sve je bilo kao inače. Grosz je donio nekoliko skica koje je napravio za postavljanje »Dobroga vojnika Švejka« jer je želio čuti mišljenje i savjete prijatelja. Postojao je rizik od tužbe, barem je tako mislio njegov izdavač. Dvije njegove skice pobudile su znatan ushit među prijateljima. Jedna je predstavljala »Silazak Duha Svetoga« u vidu osobito debela svećenika koji riga granate. Druga je predstavljala Isusa Krista na križu, s gas-maskom i vojničkim čizmama, uz tekst: »Začepi gubicu i nastavi dalje!« Satira je bila jasna i precizna, oko toga su se svi mogli složiti. No nije bilo vojske u Europi koja nije imala bataljun svećenika koji su blagoslivljali topovsko meso kada bi odmarširalo prema bojnom polju. Problem je bio što se pravno napad protiv sadržaja slika neće oblikovati politički, nego religiozno. Optužbe će biti za svetogrđe. Strogo pravno gledano, od toga nije samo bilo teško obraniti se, bilo je i teško pronaći političku zaštitu upravo od svetogrđa, osim u općenitom govoru o slobodi umjetnosti, slobodi izražavanja kao jednome od temeljnih stupova demokracije i sličnih stajališta koja, iskustveno se pokazalo, pravnicima na sudu nisu imponirala. 131
| becca & janja
Rasprava je upravo počela jenjavati Oscarovim i Sverreovim obećanjem da će platiti eventualnu novčanu kaznu, kada je Bert, snažno uvlačeći dim svoje cigare Virginia, uletio s povučenijim Kurtom za petama. Naravno, odmah je preuzeo scenu neočekivanim stajalištem, jednim od svojih najuobičajenijih trikova. »Trebalo bi dozvoliti pušenje u kazalištu, zapravo, trebalo bi to preporučiti!« poviknuo je prije nego što se smjestio i pričekao da prođe stanka iznenađenja i zatim nastavio s dugom argumentacijom da pušenje potiče misaonu aktivnost i da je u kazalištu najvažnije da gledatelji misle, ne da budu »dirnuti« ili »očarani« ili još gore, »posve uključeni u dramu« i prvenstveno da ne sjede i uvjeravaju sami sebe da će »dobiti nešto u što mogu vjerovati«. Time je Bert preuzeo vodstvo večeri i nitko nije imao ništa protiv jer su svi bili radoznali od čega će se sastojati novine u toj prosjačkoj operi. Rizik da netko napusti Tiergartenstrasse te večeri, a da nije bio u potpunosti informiran u vezi toga, bio je beznačajan. Jer uskoro je recitiranje različitih skica, i rezoniranje, i možda prije svega dociranje, započelo punom parom. Došlo je do neslaganja između Berta i Oscara kada je Bert pročitao tekst koji je smatrao jednim od ključnih scena predstave, riječi Mackie-Noža pod vješalama: »Nas male građanske zanatlije, koji primitivnim turpijama obijamo niklane blagajne sitnih zemljoposjednika, progutat če veliki poduzetnici, iza kojih stoje moćne banke. Što znači jedan otpirač prema bankovnoj transakciji? Što je provala u jednu banku prema osnivanju jedne banke? Što je umorstvo jednog čovjeka prema namještenju jednog čovjeka?« 2 Uslijedio je tu i tamo koji pljesak, pomalo oklijevajući. Bert je našao da stvar očito treba temeljitije pojasniti. »Dakle, radi se o zabludi da razbojnik nije građanin«, reče on i napravi teatralno razvučenu umjetničku stanku prije nego što će nastaviti. »Zabludi koja potječe od druge zablude, naime, da građanin nije razbojnik. Taj se nesporazum mora ispraviti.« Oscar je tu eksplodirao. »Nisam ja nikakav razbojnik!« planuo je. »Kog to vraga govoriš? Ako zaposlim novog portira to je isto kao da sam ga ubio? Volio bih da to kažeš ravno u lice nekome tko je dvije godine bio nezaposlen i samo što ga nisu deložirali, a upravo ga je spasio posao portira!« Drugi ljudi bi se povukli pred ovakvim ispadom. No to, naravno, nije vrijedilo i za Berta, kojega je upravo to vrlo primjetno oraspoložilo i sjajnih je očiju počeo hvaliti Oscara što je doista razmišljao, a što je bio najvažniji zadatak publike. Zatim su uslijedila duga objašnjavanja o tome što je realizam, kako prevesti scensku sliku u vlastite misli kada scenska slika predstavlja isključivo prostitutke, svodnike, ubojice i lopove, kao da drugi ljudi i alternative ne postoje. No Oscar se nije dao primiriti, premda bi se loše proveo u raspravi o kazališnoj teoriji s Bertom. Naravno, i svi drugi bi jednako prošli, no to nije bila neka utjeha Oscaru, koji je smatrao da se Bert samo skriva iza svoga uobičajenoga oblaka teorija. To je bilo to. Sada, nekoliko mjeseci kasnije, sjedili su ovdje i čekali da počne premijera. Oscar nije 2
Bertolt Brecht: Opera za tri groša. Zagreb: Zora, 1964:126. S njemačkog preveo Marko Fotez.
132
| becca & janja
želio ići, Christa ga je nagovorila rekavši da moraju pokazati solidarnost s ono malo prijatelja što imaju, premda se ponekad dogodi da se ne slažu. No Oscar je i dalje bio kiseo. Sverre se bojao da bi Oscar čak mogao biti u zluradoj većini u publici koja se nadala fijasku. Predstava je počela i publika se držala suzdržano sve do prvog songa. No tada se nešto počelo događati. A od drugoga songa nadalje, stalno su morali počinjati da capo zbog glasnih i entuzijastičnih zahtjeva publike. Sverreu je bilo ugodno iznenađenje da je njegov brat, koji je sjedio Christi s druge strane, počeo pljeskati sve jače i ushićeno se glasno smijati svakoga puta kada bi došao njegov vlastiti pripjev, sada podignut na razinu kazališne umjetnosti: Prvo pod zub – a onda moral! Na kraju je publika ustala i pljeskala, a čitavo je vrijeme kolalo jedno pitanje, tko je ona, ona koje nema u programu? Tko je ta sjajna, izvrsna umjetnica? Prava glavna ženska uloga imala je razloga proklinjati svoje taktičko bolovanje večer prije premijere. Kurt Weill je na zabavi nakon predstave napravio dramu zbog »strašnoga skandala« što se nije stiglo otisnuti Lottino ime. Kada su se Christa, Oscar i Sverre, sjajno raspoloženi, Christa s po jednim bratom pod svakom rukom, zaputili prema zabavi, Oscar se dobroćudno našalio da kapitalističko iskorištavanje očito može poprimiti najneobičnije oblike, imajući na umu kako se komad financirao i tko je to genijalnome drugu Bertu priskrbio kazalište. Sverre je ustvrdio kako je siguran da je večeras doživio istu stvar kao prije petnaest godina u Parizu. Tada je bila premijera Stravinskijeva »Posvećenja proljeća«. Iako je publika tada, za razliku od danas, bila strašno podijeljena. Jedna je stvar ipak bila sigurna, sumirao je, »Opera za tri groša« bila je doista nešto posve novo kada se radilo o stapanju kazališnog teksta i glazbe. Mogao bi se kladiti da će izvedbe biti rasprodane tjednima.
133
| becca & janja
1931.
N ASLIJEDILA JE JED NAK U tamnu bakrenocrvenu kosu kakvu je imala njezina baka i tijekom posljednjih godinu dana pretvorila se iz dječački građene djevojke nalik onima iz 20-ih godina u mladu ženu koja je nalikovala američkim filmskim zvijezdama. Bila je to vrlo napadna preobrazba. No jednako kao što je to bilo neizbježno opaziti, bilo je neugodno pomisliti ili uopće razmišljati u tom dvojbenom smjeru. Johanne mu je bila kćer, ali više nije bila dijete. Lauritz je sjedio u svojoj radnoj sobi u Villi Bellevue i listao slike nje s maturantskom kapom u tipičnoj bijeloj haljini, napravljene unaprijed u jednom ateljeu u Stockholmu. Bilo je ljudi koji su smatrali da je izazivanje nesreće raditi takve fotografije unaprijed. No to se nije moglo odnositi na Johanne. Ona je bila nadarena djevojka, osobito za jezike, a to je onome tko je pohađao klasični program bilo najvažnije. Čak joj ni latinski nije zadavao brige, iako je to bio nepotreban predmet. Iz najvažnijeg jezika, njemačkog, imala je čistu peticu, pa oduvijek je bila dvojezična. A iz francuskoga i izbornog predmeta engleskog imala je tek ocjenu niže. Dakle, to je značilo da zapravo govori pet jezika, jer se, poput svoje braće i sestara, bez problema mogla prebacivati s norveškog na švedski i obratno. Bila je to sposobnost koju on sâm nije imao, kao ni Oscar ni Sverre. Carl Matthiessen imao je istih poteškoća, ispričao mu je, nije se mogao osloboditi norveškoga, dok su njegova djeca nesmetano mijenjala, sad jedan, sad drugi jezik. Očito je to bilo nešto što se dalo naučiti samo u ranoj mladosti. Bilo je šest sati ujutro, sunce je već stajalo visoko na nebu, nije bilo vjetra i ptice su pjevale pred njegovim otvorenim prozorom gotovo zaneseno, najbrbljavije su bile zebe. Johanne će imati lijep dan za maturu. Čuo je blagi zveket, u kuhinji i uokolo se radilo, od obitelji su svi i dalje spavali. Nije razumio svoju melankoliju. Trebao bi biti sretan i ponosan. Johanne će ovime steći pravo studiranja, položit će ispit zrelosti, kako se to zvalo. Nakon ljeta upisat će se na Sveučilište u Uppsali i napustiti gnijezdo. Je li zbog toga žalio, što će svakoga dana za stolom imati jednoga člana obitelji manje? Ne, tako to ide u životu. Je li bio nezadovoljan njezinim izborom sveučilišnih studija? Da, možda. Studirat će samo nepotrebne predmete, poput francuskog, povijesti umjetnosti i književnosti. Takvo 134
| becca & janja
obrazovanje bilo je prvenstveno namijenjeno mladim ženama koje se trebaju udati u skladu sa svojim statusom. Poput Wallenbergovih kćeri, gotovo sve su udane za plemiće i imale su očite koristi od određena klasičnog obrazovanja, radi svih razgovora za stolom koji su ih čekali. Bio je to posve jednostavan posao što su ga Wallenbergovi provodili, razmjena novca za lozu. S poslovne strane takav aranžman nije baš bio nešto novo, Ingeborg i Christa odgojene su s tradicionalnim ciljem. No obje su se pobunile protiv svojih očeva i ustrajale u tome da se udaju iz ljubavi. A život se ipak tako posložio da ni grof Moltke ni barun von Freital nisu imali razloga biti nezadovoljni svojim norveškim ribarskim sinovima od zetova. Novca je bilo. Čak i novca spašenog od orkanske burzovne i industrijske krize koja je upravo pustošila Njemačkom. Njihov fond nekretnina nije bio opterećen hipotekama, ono što se isprva financijski činilo potpuno nerazboritim, sada je izgledalo financijski genijalno. Ako se nešto iz toga moglo naučiti, bilo je to da se treba držati podalje od zajmova i špekulacija na burzi. Jednako tako i u Švedskoj, gdje su ljudi kao ludi jurili za dionicama Kralja čačkalica Kreugera. Takve napasti treba izbjeći. Ne, ne smije ovako sjediti i razmišljati o novcu na svečan dan poput ovoga. Ovo je Johannein veliki dan, njezin prvi iskorak u samostalni život. Možda je ipak to bio razlog njegove melankolije. Počeo je starjeti, za samo koju godinu sva će djeca odlepršati iz gnijezda. Beduin više nije imao stvarnih izgleda za pobjedu na velikim natjecanjima. Kralj banana doradio je i modificirao Marisku, Refanut II Jacoba Wallenberga unatrag nekoliko godina pokazao se daleko nadmoćnim. Jedriti na šestici bilo je fizički preteško za onoga tko je navršio pedeset i četiri godine. A u ne tako dalekoj budućnosti moraju nove snage unutar obitelji preuzeti poduzeća. Harald je već odabrao drugi put. A sada Johanne. Karl je, srećom, odabrao realku i nastavit će više tehničko ili ekonomsko obrazovanje, ali potrajat će barem još osam godina prije nego što bude mogao ući u vodstvo poduzeća. Ne, opet je krenuo tim putem. Ovo je Johannein dan, trenutačno je samo ona bitna. A njezina je budućnost neispisana ploča. Osobito sada kada je »prekinula« s onim školskim kolegom koji je živio u Neglingeu, Jonasom Axelsonom. Kao otac nije mogao poreći da je bio vrlo zadovoljan takvim razvojem događaja, iako je i dalje osjećao određenu ozlojeđenost situacijom koja je očito vladala među mladima prije nego što bi »prekinuli«. Djelovala je poput bliske veze koja prethodi zarukama, poput prilika kojima je »moderna i slobodoumna« mladež vladala posve samostalno i to se podrazumijevalo. Ingeborg ih je oboje okarakterizirala upravo kao »moderne i slobodoumne«. U Lauritzovim ušima to nije zvučalo isključivo pozitivno, ali taj stav mudro je zadržao za sebe. Ono što je kao otac imao protiv mladoga gospodina Axelsona ipak se ni na koji način nije odnosilo na intiman život mladih golupčića, silio se ne misliti na to. Također, nije imao ništa protiv dječakova oca koji je bio radnik na pruzi, ni protiv toga što je obitelj živjela u kućici u Neglingeu. Nipošto, neki od najboljih prijatelja u mladosti bili su mu upravo radnici na pruzi. A to što je općina platila da polazi školu za dječake i djevojčice u Saltsjöbadenu bilo je, naravno, potpuno u redu. To je uzorna općinska politika, vrijedna plaćanja poreza. 135
| becca & janja
Naslijeđeno siromaštvo nije nešto čega se treba stidjeti, jednako kao što ni naslijeđeno bogatstvo nije nešto čime se treba ponositi. Jednostavno, ono što je imao protiv dečka bile su te njegove književne bube u glavi. I kao da nije bilo dovoljno što će postati pisac, postat će »proleterski pisac«, valjda neka finija sorta koja piše o radničkoj klasi, književno usmjerenje za koje je, štoviše, mislio da snažno napreduje u Švedskoj. Ukratko. Nikada neće moći uzdržavati Johanne. Stoga će ona morati uzdržavati njega, a imajući na umu njezin izbor studija, bit će prisiljena postati učiteljica. Nema ništa loše u tome, to je odgovorno i važno zanimanje. Problem je bio što će žena morati uzdržavati muškarca koji je iz čiste taštine odbijao raditi kao sav ostali svijet. Da je dečko barem imao dovoljno razuma da si priskrbi nekakav izvor prihoda prije nego što se baci u to svoje proletersko pisanje, talenta za izražavanje nije mu nedostajalo, prošle godine je maturirao u školi koju mu je općina financirala s izvrsnim ocjenama. Ali ni slučajno nećemo nastaviti sa školom, odmah se treba baciti na pisanje. Ingeborg je bila iznenađujuće oštra u tim raspravama. Što je loše u tome da žena uzdržava muškarca, ako stvar bude stajala tako da zanimanje učitelja bude bolje plaćeno od zanimanja pisca? A ako dečko ima talenta, valjda mu treba dati vremena da to pokaže? A bogme ni ne postoji prirodni zakon koji kaže da pisci uvijek moraju opisivati građansku klasu? Zar svi moraju pisati kao gnjavator i demokrat relativno novijeg datuma, Thomas Mann, Nobelova nagrada više-manje? A ako želimo razumjeti svijet, posebno ako želimo razumjeti sadašnju Njemačku, što je hitnije od razumijevanja radničke klase? Prošle godine su milijuni nezaposlenih doista glasali za uskrsnuloga klauna Adolfa Hitlera. Što je važnije od pokušaja razumijevanja tog paradoksa? Naravno, nije se mogao suprotstaviti Ingeborginoj argumentaciji, nikada to nije mogao kada bi razgovor skrenuo u politiku. Jedini slabi prigovor bio mu je da književnost o radnicima ne može pružiti pristojan prihod jer radnici ne čitaju knjige, niti ih kupuju, a time niti ne mogu pridonijeti prihodima gospodina proleterskog pisca. A neće valjda buržuji, oni koji kupuju knjige, čitati o muci i patnjama radnika? Na tu temu nije bilo ugodnih razgovora. Tim bolje da se problem sada riješio sâm jer je Johanne »prekinula«, tako da je ta bračna igra time vraćena natrag na početak. A danas je njezin veliki dan. Počeli su se čuti glasovi njegove braće, Ingeborg i djece. Ustajali su, ispunjeni iščekivanjem pred proslavu, sigurno zadovoljni kao i on ugledavši sjajno ranoljetno vrijeme. Svi su pristigli iz Berlina tijekom jučerašnjega dana, svi osim Haralda koji je bio na moru, na tajnoj vojnoj vježbi negdje na Baltiku, donijeli su sa sobom njegovu fotografiju kao novoimenovanog poručnika u njemačkoj mornarici. On i Ingeborg su proučili sliku svojega sina uz pomalo ambivalentne osjećaje. No najviše s ponosom, nitko nije mogao poreći da se Harald vrlo dobro držao u odori. Dosta s tim. Danas je Johannein dan i ničiji tuđi.
136
| becca & janja
A KO J OHANNE nešto upravo danas nije htjela, to je bilo izazivati razmirice. Bit će fina i dobra djevojka, to je bila namjera. Ako će uspjeti nagovoriti oca da se predomisli, mora to biti u nekom trenutku usred proslave kada, nadajmo se, bude najbolje moguće raspoložen. Uglavnom je od oca dobivala što je htjela. No kada je čuo da se priča kako ona i njezina najbolja prijateljica Birgitta preko ljeta planiraju putovanje do Pariza, Londona i na Rivijeru, istoga časa je stao na stražnje noge. Tako mlade djevojke ne mogu putovati same u opasne velike gradove. I točka. U suzama se požalila mami Ingeborg. Plan je bio uzbudljiv. Nakon što maturiraju, valjda će biti odrasle? Otac nikada ne bi odbio Haralda, a ne bi ni Karla da on sljedeće godine dobije sličnu ideju. Bilo je tako nepravedno. Čitavoga života zapovijedalo joj se kamo će za ljeto, naprijed-natrag. Ako se nije išlo u Dresden, onda se išlo na Osterøy, budi dobra djevojčica u mornarskoj košuljici s kragnicom, kod majčinih roditelja ili kod druge bake. Ako to nije bio Berlin, bio je Sandhamn, nikada nije mogla sama odlučivati. A bilo je nepravedno i jer je Birgitta smjela na put, dopustili su joj i otac i majka. Nažalost, pokazalo se da je konkretno taj argument modificirana istina. Kada je mama Ingeborg nazvala Birgittinu mamu, pokazalo se kako su Birgittini, istina, odvagnuli i zaključili da ako Johanneini roditelji pristanu na putovanje, onda će i oni, iako nerado i uz određenu brigu, popustiti. No ne pristanu li Johanneini roditelji, onda ni Birgitta neće moći na putovanje. Sve je ovisilo o tome da nađe pravi trenutak i nagovori oca. Njezina matura nije nikakav problem. Nije imala ocjenu ispod vrlo dobrog, dakle, nije mogla ne uspjeti. A bodova za primanje na Sveučilište u Uppsali imala je i više nego što je trebalo. Usmeni ispit na dan mature bio je, dakle, samo formalnost. Ispitivat će je iz dva glavna predmeta, latinskog i njemačkog, a zatim iz nekog od manje važnih predmeta, poput izbornog engleskog, geografije ili kršćanstva. Ništa nije moglo poći po zlu. Majka i kći sjedile su zajedno pred velikim toaletnim stolićem u majčinoj kupaonici i ponovno sve pretresale, dok je Ingeborg snažnim zahvatima češljala Johanneinu dugu tamnocrvenu kosu. Željela ju je nositi raspuštenu, onako kako su odrasle i slobodne žene sada izgledale. Mama Ingeborg pokušala je napraviti kompromis, Johanne će imati brižno podignutu frizuru tijekom samoga ispitivanja, nije da treba zavoditi ispitivače, samo ih uvjeriti u svoju marljivost i vrline. Podignute pletenice u krunu iznad zatiljka, možda? Ni slučajno, neće izgledati kao njemačko djetešce, protestirala je Johanne. Ingeborg se predala jer je to ipak bila nebitna stvar, barem je trebala biti. Ostavile su se te teme i ponovno prošle dnevni raspored. U deset sati će maturanti pristići u školu na dvosatno ispitivanje, naravno, Karlsson će je odvesti, tako da bijelu haljinu po putu ne zadesi kakva nezgoda. Zatim ručak, još dva sata ispitivanja i oko dva sata očekuje se da novopečeni budući studenti istrče u školsko dvorište sa svojim bijelim kapama. Nakon toga druženje od nekoliko sati kod kuće, jer kolege iz razreda idu od kuće do kuće. Oko sedam sati večera za sve učenike, nastavnike i roditelje u francuskoj blagovaonici u Grand Hotelu. Otprilike u deset roditelji i većina nastavnika, iako ne svi, Ordnung muss sein, 137
| becca & janja
povući će se kada jazz orkestar preuzme podij i na kraju će učenike pokupiti automobilima po prilici u dvanaest. I budu li mogli i bili zainteresirani, priključit će se svatko svojim roditeljima na nachspiel po kućama. Tada će vjerojatno biti prava prilika za posljednji pokušaj nagovaranja oca, osobito ako Johanne dobije podršku svih odraslih. Christa i Sverre definitivno će stati na njezinu stranu. Dalo bi se riješiti. Samo da ne izazove koju od svojih uobičajenih scena tijekom dana. Uvijek je u redu imati vlastito mišljenje, podučila ju je mama Ingeborg. No nije uvijek mudro izraziti ga. Johanne je obećala da će to imati na umu i odmah je zaboravila što je obećala. Možda ne bi bilo igralo toliko veliku ulogu što god da je čvrsto odlučila, imajući na umu razvoj skandala. Prvo je odgovarala geografiju i ispočetka je bila malo uznemirena jer je mogla završiti bilo gdje na Zemlji, usred kineskoga građanskog rata s nejasnim granicama ili u Latinskoj Americi, ili u Britanskoj Istočnoj Africi (koju u tom slučaju neće nazvati Njemačkom Istočnom Afrikom!). Troje kandidata, dvoje u bijelim haljinama, jedan u tamnom odijelu, sjedilo je u učionici s nervoznim glavnim učiteljem i državnim ispitivačem stroga pogleda, koji je imao zadnju riječ nad ocjenama. Ocjena vlastitoga nastavnika, tehnički uzevši, bio je tek prijedlog sve dok je ispitivač nije odobrio. Ispitivanje je počelo mučenjem Görana, kolege iz razreda, s različitim regijama Kanade i imenima velikih jezera. Dobro je to odradio i Johanne je bila zahvalna što je izbjegla tu temu. Nakon toga je prijateljica Louise morala prikazati sliku Afrike prije i nakon svjetskoga rata, što joj je bilo kao vodu piti, i uskoro je podijelila slijepu kartu koju je dobila na engleska, francuska, belgijska i portugalska područja. Kada je Johanne dobila zadatak, nije mogla vjerovati, činilo se gotovo kao varanje. Trebala je pobrojati njemačke savezne države. Kao da su je ispitivali o raznim adresama u Saltsjöbadenu, barem onima s prave strane pruge. Ispit iz latinskoga koji sat kasnije bio je, jasno, formalniji, trebalo je samo pročitati i prevesti tekst o drugome punskom ratu, nema problema. Za vrijeme ručka gledala je na to kao na gotovu stvar, ostao joj je samo njemački, a to joj je bilo kao da čavrlja je kod kuće. Možda je trebala biti malo uznemirena kada ju je njezin nastavnik, koji joj je uvijek davao čiste petice iz jednostavnog razloga što joj je njemački bio jedan od dva materinska jezika, pozvao na stranu i upozorio na toga ispitivača Ljungheda. Bio je na zlu glasu zbog svojih koleričnih ispada koji su ponekad nasmrt plašili učenike. Možda je trebala uzeti u obzir upozorenje, ali nije. Bilo je prejednostavno, jednako tako ju je Šveđanin mogao ispitivati norveški. Doduše, dotični ozloglašeni lektor Ljunghed izgledao je zlo. Za razliku od nastavnika iz njezine škole, bio je odjeven u prsluk, visok uškrobljen ovratnik starinskoga modela i, umjesto kravate, plastron na tamno odijelo. Iza njegovih zlatnih okvira naočala zurile su sitne oštre zmijske oči. Govorio je njemački s jasnim komičnim švedskim naglaskom. Odjenuo se u njemačkog desničara, no taj nedostatak nije mogao sakriti. Ispit je proveden kao i prije, po abecednom redu maturanata. Nelagoda se počela širiti 138
| becca & janja
već kada je ispitivač izmrcvario Görana, njega koji je bio najgori od sve troje, prekidajući i ispravljajući i najmanje beznačajne greške u izgovoru, jednom a da niti nije bilo pogrešno. Göran se počeo znojiti, postao je nervozan i uskoro je griješio na stvarima koje je zapravo znao. Predmet ispitivanja bio je Goetheov i Schillerov Weimar, o čemu Göran, iskreno govoreći, nije znao previše. No ispit se ionako odnosio na njemački jezik, ne kulturnu geografiju. Završilo je s prijetećim nagađanjem ispitivača da treba odvagati ne bi li možda trebalo spustiti dvije ocjene, umjesto jedne. Bila bi to katastrofa, značilo bi da ga ruše, uz rizik da bude prisiljen izići na stražnja vrata kada svi ostali istrče na glavni ulaz sa svojim bijelim kapama. Ispitivanje je prešlo na Louise i pokazalo se da se radi o dobitniku Nobelove nagrade Thomasu Mannu. Bilo je to prilično očekivano pitanje koje je većina onih koji su polagali njemački pripremila. Louise je nervozno brbljala o Buddenbrookovima i Der Zauberbergu, prije nego što je maltretiranje počelo. No sada se nije toliko radilo o gramatičkim pogreškama, jer za Šveđanku je Louise bila neuobičajeno sigurna u svoj njemački, nego o tome koliko je Mann bio bolji mislilac prije 1922. Ili je maturantica imala kakvo drugo mišljenje glede toga? Louise je izgledala kao upitnik na dvije noge. A nije bilo ni čudo, ni sama Johanne ne bi razumjela o čemu se radi, da nije čula Brechta i ostale iz berlinskog društva da govore o Mannovu odglumljenom preokretu 1922., kada je iznenada, shvativši otkud vjetar puše, izdao konzervativizam i počeo pružati podršku republici. No nije se moglo očekivati da švedski učenici znaju tako što? Ipak se nije trebalo brinuti za Louise, njezini rezultati na pismenim ispitima bili su jako dobri, njezin njemački itekako siguran, iako je, baš kao i ispitivač, zvučala poput Šveđanke. Iz nekog razloga htio joj je pokazati gdje joj je mjesto. Johanne se nadala da će, kada dođe red na nju, na ždrijebu dobiti kojeg modernog njemačkog pisca, po mogućnosti nekoga koga je upoznala u Tiergartenstrasse i, shodno tome, koga taj ispitivač preodjenut u njemačkog desničara, naravno, mrzi. Zašto ne Brechta, Piscatora ili Döblina, ili još bolje, Ericha Mariju Remarquea, premda konkretno njega nikad nije upoznala? Baš bi moglo biti zabavno. No ispala je politička faktografija. Zamoljena je da izloži stanje parlamenta u Njemačkoj. Moglo je biti zabavnije od toga, ali preostalo joj je samo stisnuti zube. Najveći parlamentarni problem, počela je uz uzdah, sastoji se, naravno, u tome što su oni divljaci od nacista, nakon prošlogodišnjih izbora na opći užas i sramotu Njemačke, ušli u parlament i postali druga najveća stranka. To je stvorilo nered i slabe koalicije jer su građanska desnica i socijaldemokrati morali pokušati naći načina da surađuju... Nije stigla dalje. »S kojim pravom gospođica Lauritzen govori o prvoj stranci parlamenta kao o divljacima!« prekinuo ju je ispitivač. Nemoj se razbjesniti, nemoj stvarati neprilike, pomislila je. »Njemačkoga parlamenta, ili zašto ne, njemačke skupštine«, ispravila ga je dok je razmišljala. »A nacisti nisu prva stranka, nego druga po veličini, nakon socijaldemokrata.« 139
| becca & janja
»Trebam li podsjetiti gospođicu Lauritzen da sam ja taj koji ispravlja, a ne obratno!« urliknuo je prije nego što je smislila kako će objasniti to s neotesancima. »Dakako da je tako, ali slučajno ste krivo rekli, gospodine lektore«, odgovorila je brzo prije nego što će nastaviti. »Neprijeporno je da se dotična stranka drži svojih neotesanaca, njih na stotine tisuća zapravo, koji tuku protivnike i ne libe se niti ubijati žene. Otuda moj izbor riječi, gospodine lektore.« »Dakle, gospođica Lauritzen ne dvoji označavati prvu stranku Njemačke kao ubojice žena?« pitao je, sada prijeteće tiho. »Ne ustručavam se«, ispravila ga je mehanički, »označiti nacističke neotesance kao ubojice žena iz jednostavnog razloga što je to točno.« U prostoriji je nastala oluja, glavna nastavnica i njezino dvoje kolega za stolom djelovali su kao da su se zgurili, kao da tome više ne žele prisustvovati. Razjareni ispitivač pokušavao ju je prostrijeliti zmijskim pogledom. »A u kojoj je to opskurnoj propagandnoj tiskovini gospođica Lauritzen došla do ova prijepornog podatka?« pitao je s osmjehom koji je izgledao kao cerekanje, što je sigurno bilo i namjera. »Toga prijepornog podatka ste željeli reći, lektore Ljunghed«, ispravila ga je. »Ni u kakvoj propagandnoj tiskovini, to zaista nije potrebno. Za prošlogodišnje predizborne kampanje nacisti su ubili više od stotinu političkih protivnika samo u Berlinu, stajalo je to u svim njemačkim novinama. A moja obitelj je imala osobnih iskustava u Berlinu koja su koliko strašna, toliko i razjašnjavaju stvar. No oprostite, nije li lektor Ljunghed ovdje da me ispituje o njemačkom, više nego o politici?« »I radim to. Da bi se vladalo njemačkim jezikom potrebno je više od slovnice, potreban je zdrav odnošaj prema njemačkoj kulturi i općenita obaviještenost o odnosima u Njemačkoj. A na tome gospođica Lauritzen posve očito pada.« »Više od gramatike, zdrav odnos i opća obaviještenost«, ispravila ga je. »Nije li ipak čudno da se lektor Ljunghed, koji njemački govori toliko lošije od mene, postavlja iznad mene, samo zato što vi sami simpatizirate naciste?« Na to je eksplodirao i skandal je postao neizbježan. Počelo je tako što je crven u licu odjurio prema vratima, okrenuo se, pokazao na Johanne i urliknuo pala! Zatim je otišao i zalupio vratima, tako da je jedno staklo na njima puklo. Sastanak kolegija odužio se sat vremena više od predviđenog vremena. Vani na lijepome ranoljetnom vremenu pred glavnim ulazom čekali su nemirni roditelji. Proširila se glasina, te da se dogodio nekakav skandal, te da je jedan od maturanata iznenadno srušen. Na koncu su ipak istrčali u velikoj skupini, kličući, kroz školska vrata. Nemirni roditelji uskoro su ih mogli pobrojiti, nitko nije srušen. Johanne je bila tako dražesna sa svojom maturantskom kapom da je Lauritz umalo zaplakao, ispričao je kasnije u govoru dobrodošlice na primanju u Villi Bellevue. Rekao je to kao golemu pohvalu, budući da je tako često tvrdio da nikada ne plače, da nitko u njegovoj obitelji nikada nije plakao, osobito ne muškarci. Ingeborg je ipak osjećala, već u automobilu na putu kući, da nešto nije posve kako treba. 140
| becca & janja
Njezina kći nije bila nimalo euforična kako bi novopečena maturantica trebala biti, više se činila napeta. Nije mnogo govorila na putu kući. Budući da je Lauritz razdragano nastavio pričati o vlastitim pothvatima iz studentskih dana i budući da je putovanje bilo kratko, ništa nije primijetio. Kada su pred garažom izišli iz automobila i krenuli se spuštati prema vili, gdje se čitava obitelj Lauritzen osim Haralda, Leutnanta zur See, stajala i čekala s norveškim, njemačkim i švedskim zastavicama ispred ulaza u kuhinju, Johanne se sabrala i primila oca za ruku upravo dok se spremao podignuti je u naručje i po norveški muški je nositi kao dijete do ostalih. »Čekaj!« reče. »Dogodilo se nešto ne baš dobro, najbolje da vam odmah ispričam.« »Da?« reče on i popusti medvjeđi zahvat. Ingeborg je shvatila da je osjećaj nije varao. Vražja mala! Opet skandal? »Napravila sam skandal«, reče Johanne postiđeno. Lauritz je bio toliko iznenađen da se jedva sjetio postaviti pitanje koje se samo nametalo. »Kako to?« »Spustili su mi ocjenu iz njemačkog s petice na minus pet.« »Molim? Pa to nije moguće, njemački ti je materinski jezik!« planuo je, na njemačkom čak. »Kako je došlo do toga, hoću reći, gdje je tu skandal?« »Ispitivač je bio idiot.« »Očito. Ali, skandal?« »Govorio je o sastavu njemačkog parlamenta i ovaj... nazvala sam ga nacistom i onda je nastao sveopći kaos.« »Što!? Ispitivača si nazvala nacistom? Ali malena...?« »Nisam direktno. Ali nakon što je prvo terorizirao moje kolege, dao se na mene i rekao da ne znam ništa o Njemačkoj. A onda sam ja rekla da je jako čudno da se on, koji govori njemački toliko lošije od mene, postavlja iznad mene samo zato što simpatizira naciste.« Delegacija rodbine koja je čekala pred ulazom u kuhinju stajala je predaleko da bi čula što se govorilo, ali do toga trenutka svima je moralo biti jasno da se gore kod automobila događa nešto čudno. Utihnuli su i njihove su norveške, njemačke i švedske zastavice klonule. Lauritz je stajao kao okamenjen, Ingeborg je pružila ruku prema Johanne i stisnula je kao podršku. »Jesi li točno to rekla ispitivaču?« pitao je Lauritz pribrano. »Da, oče. Tim riječima.« »I zato su ti smanjili ocjenu s petice na minus pet?« »Da, oče.« Majka i kći intenzivno su ga gledale dok je probavljao tu informaciju. Ingeborg je još jače stisnula Johanneinu ruku. Tada očevo lice kao da je napuklo, isprva je izgledalo kao tuga, a zatim je prasnuo u grohotan smijeh. »Pa to je fantastično, hrabra moja djevojčice!« uzviknuo je, sada na norveškom. »Kakva sjajna priča! Prepričavat ćemo je u obitelji idućih sto godina, fantastično! Dođi brzo da te primim.« Trijumfalno ju je podignuo i nosio, lako kao pero prvih četrdeset metara, spuštajući se 141
| becca & janja
prema rodbini koja ih je čekala i ponovno počela mahati zastavicama. Posljednjih trideset metara očito je postalo preteško, ali nije se dao. Tijekom čitavoga vremena šampanjac je tekao, a priča se prepričavala stalno ispočetka, uz klicanje i povike. Od svih mogućih i nemogućih načina da se dobije nižu ocjenu na usmenom ispitu, ono što je Johanne izvela mora da je bilo najzabavnije i najhrabrije što je neka maturantica ikada napravila. To je bilo Lauritzovo mišljenje koje je neprekidno ponavljao i, kako je to Christa uobličila, vladala je posvemašnja politička usuglašenost po tom pitanju. Nekoliko sati kasnije, na otvaranju maturalnog plesa dolje u Grand Hotelu, ravnatelj je, kako se ne baš otmjeno izrazio, primio bika za rogove i u govoru dobrodošlice ispričao čitavu priču jer bi se inače počele širiti čudne glasine. U vezi ispitivačeve apsurdne odluke da snizi ocjenu iz njemačkog nekome tko je jezik govorio znatno bolje od njega samog, nije se moglo ništa učiniti. Vladala su pravila na državnoj razini. Saltsjöbadenska škola za mladiće i djevojke nije se mogla postaviti iznad države. No kolegij je našao izlaz. Nad ocjenama iz drugih predmeta, osim onih koji su se ispitivali na usmenom, nisu vladali državni ispitivači. Stoga je kolegij donio odluku, jednoglasnu, to treba podcrtati, da ciljano ispravi nepravednu ocjenu. Naime, Johanneinu ocjenu minus pet iz, doduše, manje važnoga izbornog predmeta engleskog podignuli su na peticu. Time je gubitak studentskih bodova kompenziran. Pravda je zadovoljena. Publika se smijala i pljeskala, čepovi šampanjca ponovno su odjeknuli i uskoro je zasvirala glazba.
V RATILI SU SE U Villu Bellevue u kasni suton, redom dobro raspoloženi jer su se izvukli s razvučene proslave dolje u Grand Hotelu. Onaj bombastični počasni govor o sjajnoj Budućnosti, blagoslovu Mladosti i opasnostima koji vrebaju prije velikoga koraka u Život na koncu je ispao velik test strpljenja. Po svoj prilici su se novopečeni maturanti osjećali jednako, ali sada su ipak imali par sati zabave s vlastitim jazz orkestrom u hotelskoj sali za bal. Bila je blaga noć ranog ljeta i Karlsson je vozio veliki Mercedes sa spuštenim platnenim krovom, što je, naravno, izgledalo elegantno, ali je možda ipak bilo malo pretjerano, imajući na umu da je od glavnoga ulaza Ville Bellevue do Grand Hotela pješke bilo pet minuta. S druge strane, tijekom dana se popilo mnogo šampanjca i moderne damske cipele nisu baš bile za dugo hrapavo granitno stepenište koje se dizalo od obalne šetnice, osobito ne po sumraku. Kada su na čistini pred garažom izišli iz automobila, Christa je predložila da se nachspiel održi u spilji. Lauritz je uspio samo kratko prigovoriti da nije još sezona za to, no Christin je prijedlog pobudio opće oduševljenje. Ubrzo se pripremio vrtni namještaj, donesene su deke i petrolejske peći, stolnjak i pribor za jelo koji su već bili spremni u velikoj blagovaonici 142
| becca & janja
spakirani su u košare s hladnim vrčevima rakije, piva i toplim predjelima za muškarce, mozelškim vinom i kolačima za žene. Improvizirana je vatra na samome ulazu u spilju i uskoro su svi sjedili zgureni jedni do drugih u polutami. Nakon nekog vremena došlo je osoblje s petrolejskim svjetiljkama koje su uspjeli pronaći na tavanu. Lauritz je podignuo svoju orošenu čašicu za rakiju prema braći i rekao kako je bilo i vrijeme. Iz svojevrsna poštovanja prema trezvenosti mladih, rakiju se nije serviralo na maturalnoj večeri, nego samo vino. Kada je sin Karl zbog toga ispao pomalo natmuren, morao se zadovoljiti čašom vina, imao je još čitavih godinu dana do vlastita ispita zrelosti. Podsjećanje na to kao da ga nije osobito udobrovoljilo. Prenio je poruku svoje mlađe sestre Rose da se povukla zbog glavobolje. Ingeborg time nije bila iznenađena. Rosa je bila vrlo društvena ako je bila u središtu pozornosti, inače je bila primjetno rezervirana. Dodatno čestitati i nazdravljati starijoj sestri Johanne sigurno joj se činilo pretjeranim. Došli su se lijepo provesti, dame s norveškim pokrivačima na velike cvjetove preko golih ramena, muškarci u smokinzima s pokrivačima iza leđa. No razgovor je primjetno tekao sporo, tijekom dana su se tako iscrpno posvetili Johanneinu hrabrom i divljenja vrijednom »skandalu« te komičnim posljedicama koje su uslijedile, da se više nije imalo mnogo što dodati. A iako se podrazumijevalo da razgovor na taj svečani dan neće skrenuti na goruću temu ovoga vremena, kao što se ni za stolom nije govorilo o politici, novcu ili bolesti, no neumoljivo se to ipak probilo. Johanne im se neće pridružiti još par sati, neće joj teško pasti ako u njezinu odsustvu počnu razgovarati o njemačkoj katastrofi. Barem su sigurno svi tako mislili, jer iznenada su pukle brane pristojnosti i oslobodila se zabranjena tema razgovora. Njemačka se nalazila, ako ne na rubu propasti, onda barem u dubokoj krizi. Naravno, sve zbog kraha burze u New Yorku u listopadu ’29. Odande je krenula lančana reakcija i tijekom crnoga tjedna 50 milijuna dolara otišlo je u dim. Ako je Hitler nečemu trebao zahvaliti za trenutačno jak položaj koji je imao u parlamentu – nacisti su od svojih stidljivih dvanaest mandata došli do 107, baš nečuveno zabrinjavajuće – onda je to bio krah burze. Daljnje prelijevanje krize u međunarodni bankarski sustav bilo je tek logična posljedica. A bankarska kriza nije pogodila samo Njemačku, gdje je Darmstädter und Nationalbank bila prva pločica domina, najveća austrijska banka Credit-Anstalt bankrotirala je nakon samo nekoliko mjeseci. Neposredno nakon toga Banque de Genève i sve ostale. Već bi bankarska kriza i veliki pad burzi po Europi bili dovoljno loši za njemačku industriju. No smrtni udarac zadan je kada su Amerikanci tražili povrat svojih naoko darežljivih kratkoročnih zajmova. Tada je sve naglo stalo. Prošle godine nezaposlenost je naglo porasla na 4,4 milijuna ljudi. Sada je već daleko premašila pet milijuna i nastavljala je rasti. Njemačka je stala u mjestu, industrijska proizvodnja je dvije godine padala po 40 posto. Bio je razumljiv neobuzdani impuls Amerikanaca da traže natrag svoj novac, iako je bilo nerazumno od njih što su nastupili tako nasilno da su samo izazvali bankrote i time sami izgubili. I, najgore od svega, moglo se razumjeti te milijune nezaposlenih kojima se probudila nada zlatnih godina 1927. – 29., što ih je ponovno svladalo očajavanje i beznađe kada su 143
| becca & janja
bačeni natrag u nezaposlenost. Je li im se moglo zamjeriti što su očajnički položili nade u toga Hitlera koji je drsko obećao ćiribu-ćiriba, posao za svakoga? Hitlerov blef, naravno, neumoljivo će se razotkriti. Njegov trenutačno neugodno snažan položaj u politici uskoro će biti potkopan, ponajviše jer je bio bizarna osoba. Sa svodničkom frizurom, onim bečkim dijalektom iz predgrađa, blebetanjem, divljom gestikulacijom, pogledom koji luta i zuri, prijetnjama i maštarijama o pogubljenjima – ukratko, bio je nemoguć političar. Gomile očajnih nezaposlenih koje su mu klicale u Sportpalastu ne bi dale da im pripali cigaretu da ga sretnu na ulici. Ne, pitanje nije bio Hitler, nego što će doći nakon Hitlera. Anti-republikanska desnica nanjušila je nove mogućnosti. Važnije od prodora toga maloumnika bilo je kako trenutačno ide Heinrichu Brüningu, koji je na putu za London i Pariz radi pregovora o odgođenom plaćanju ratne odštete. Jasno, postojale su naoko nepremostive poteškoće za socijaldemokrate i desnicu oko stvaranja koalicije bez nacista. Desnica je, kao i obično, željela smanjiti poreze industriji i bogatima i smanjiti potporu za nezaposlenost. Socijaldemokrati su, kao i obično, željeli suprotno, više poreze i veća socijalna davanja. Nastavili su mljeti. Nije se dalo zaustaviti tu nesretnu temu razgovora, nitko nije niti pokušavao, nastavila se kao bujica između njih sve dok se Mercedes nije zaustavio pred ulazom u garažu, zalupila se vrata automobila, a on nastavio dalje uz Källvägen. Zabrinuta tišina proširila se društvancem kada su nazreli u bijelo odjevenu Johanne kako dolazi od vrata garaže. Tada je Sverre zapjevao studentsku pjesmu iako još nije naučio tekst, ostali su se pridružili i ustali, a Johanne je došla do njih smijući se i izgrlila ih jednog po jednog prije nego što je sjela i dobila pokrivač preko ramena, koji je oprezno upotrijebila da prikrije veliku mrlju od crnog vina na jednome bedru, koju su svi vidjeli, ali nitko nije komentirao. Nazdravili su po stoti put toga dana, kako je Lauritz ustvrdio, sjajnoj maturi i prvoj koja će u obitelji stvoriti švedskog studenta, a radost se među njima ponovno proširila kao da je mlada u bijelo odjevena djevojka samim svojim postojanjem otjerala sve crne demone. Ipak su bili malo bojažljivi, nikome nije uspjelo prirodno navesti razgovor na lakše teme. Johanne je to primijetila. »Aha!« rekla je. »Čim sam se okrenula, počeli ste pričati o politici i novcu. Onda mogu iskoristiti priliku i zauzvrat nešto pitati po posljednji put.« Ne, pomisli Ingeborg, ne sada kada nam pred očima marširaju jurišni odredi. Ili možda ipak... »Nekoliko mojih kolega otputovat će na ljeto«, počela je i svi osim njezina oca radoznalo su je pogledali. Christa, Oscar i Sverre, čak i njezin mlađi brat Karl, bili su posve nepripremljeni za ono što će uslijediti. »A sada, znači, stvar stoji tako da Birgitta i ja, znači, moja najbolja prijateljica, koju je Karlsson upravo odvezao kući, imamo odličnu ideju«, nastavila je bez oklijevanja. »Namjeravale smo otputovati u Pariz i London, jednom ionako moramo progovoriti francuski i engleski za pravo, a poslije možda svratiti do Rivijere. Stignemo se vratiti kući do Sandhamnske regate i susresti se s princem Olavom i Märthom.« 144
| becca & janja
Johanne se nije posebno obraćala svome ocu, nego se ogledavala oko sebe, kao da jednostavno priča o lijepim planovima za ljeto koji će se svima svidjeti. No sada su svi pogledali Lauritza, koji uopće nije izgledao radosno. »Nalazim potpuno neprimjerenim da se dvije mlade dame upute u takve velike gradove posve same«, odgovorio je sporo, ali odlučno, kao da je stvar već odlučena. »Berlin bi u tom slučaju bio mnogo opasniji«, pobunila je Johanne. »Može biti«, složio se Lauritz. »No u Berlinu ne biste nikada bile same, to je posve druga stvar.« Svi su ispočetka oklijevali. Nitko se nije želio umiješati, osim, iznenađujuće, mlađega brata Karla. »Sljedeće godine kada maturiram, i ja bih želio na takvo putovanje«, rekao je. »Hoće li to otac i meni zabraniti?« »Sljedeće godine ćeš biti muškarac, Karle«, odgovorio je Lauritz smireno. Djelovao je neumoljiv, ni najmanje bijesan ili uznemiren, samo smireno neumoljiv. Johanne je uzdahnula i pognula glavu. Nastala je potpuna tišina, nitko se nije ni pomaknuo. »Mislim da imam ideju«, reče Sverre i svi pogledaše u njega. »Zapravo sam i sâm na ljeto kanio na otprilike jednako putovanje. Tržište nekretnina u Berlinu ne miče se s mjesta, a reklamnoj agenciji za održavanje ne treba velik pogon, tako da je prilika savršena. Odavno nisam bio u Parizu i Londonu, iako su to gradovi za koje vjerojatno mogu tvrditi da sam u njima udomaćen. Dakle, Lauritze, ako nemaš ništa protiv... bilo bi mi veliko zadovoljstvo pratiti dame na putovanju. Jasno, ako je damama prihvatljiv takav aranžman?« Zadnje je pitanje uputio Johanne, koja je odgovorila prekrivši usta rukama kao da želi prigušiti vrisak ushićenja i žustro odobravajuće kimala prema stricu. »Izvrsno«, reče Sverre. »Uvjeravam te da vam mogu pokazati znatno više od Eiffelovog tornja i Towera, osobito jer imam šarmantnih starih prijatelja u Londonu, hm, možda i u Parizu.« Johannein je pogled bio sjajan od ushita i već je pred očima imala da će doista upoznati Virginiju Woolf. Svi su ponovno pogledali Lauritza, čega je itekako bio svjestan. Gotovo sa zanimanjem ogledavao se oko sebe, produžavajući napetost. »Jedna je stvar posve jasna«, reče ozbiljno i nakon toga učini podužu umjetničku stanku, zadirkujući ih. »Mislim da teško da ste ti i Birgitta von Vegesack mogle dobiti boljega vodiča, bilo u Parizu, bilo u Londonu. Preostaje mi zaželjeli vam objema Gute Reise, kako god se to zvalo na francuskom.« »Bon voyage!« nadopunio ga je Sverre i podignuo čašu prema Johanne. »Et { votre santé, mademoiselle Lauritzen. Cheers!« Kada su ustali sljedećega dana, bilo je jednako lijepo ljetno vrijeme, petak 15. svibnja, datum koji će ostaviti dubok trag na nekima unutar obitelji Lauritzen, onima koji su živjeli u Švedskoj. I na što će ostali, oni koji su živjeli u Njemačkoj, samo slegnuti ramenima. Toga dana je Lauritz pomno isplanirao ekskurziju u Saltsjöbaden, želeći dvije građevine posve različitih stilova pokazati svojoj braći. Johanne nije željela s njima, ili bolje rečeno, 145
| becca & janja
morala je to preskočiti jer je duboko i posve zasluženo spavala. Ingeborg, koja je sve već prije vidjela, ostala je kod kuće da sredi sav nered nakon jučerašnjega slavlja. Budući da je to vrijeme dopuštalo, uzeli su veliki otvoreni Mercedes. Izgradnja općinske zgrade u okolici Neglingea nije daleko dogurala, otvorit će se tek sljedećega ljeta. No temelji su bili postavljeni, podizali su se vanjski zidovi, osim toga, na mjestu gradnje su se nalazili nacrti koje je Lauritz mogao pokazati braći i Christi, koja se posljednjih godina počela prilično zanimati za arhitekturu. Ovdje se, dakle, radilo o nekoj vrsti funkcionalizma, doduše u tamnocrvenoj opeci, ne gotovim betonskim zidovima. Oblik je bio jasno određen, ravne linije i sve to. Bilo je prikrivene komike u izgradnji, ili možda više ironije. Jer kao i toliko puta dosada, Wallenberg, dakle, pravi Wallenberg, preuzeo je na sebe trošak presudne donacije, točnije 372 132 kruna i 80 öra. Lauritz nije bio siguran hoće li mu posao biti dodijeljen, pa je projektu donirao 20 000 kruna. Upalilo je. Dobro odmjerena donacija u pravome trenutku gotovo bi uvijek upalila. Jednako je postupio kada je htio dobiti posao izgradnje opservatorija, kamo će ići kasnije. I jednako tako bilo je s izgradnjom štokholmskoga Pomorskog muzeja, koja će konačno početi nakon desetaka godina oklijevanja i lutanja. Wallenberg se isprsio s vrlo velikom donacijom, Lauritzen s pristojnom. I tako je ponovno dobio posao. Bilo je zadivljujuće što se s malo novca tu i tamo može postići. Ne samo kada se radilo o svemoćnim financijerima, nego i kada se radilo o političarima. Osobito kada bi si političari i njihovi ekonomski savjetnici u teškim vremenima umislili da je tako najbolje za ekonomiju i prestali graditi. Imali su neku teoriju o ekonomskom pregrijavanju. Iako se to, naravno, nije odnosilo na javnu gradnju, o kojoj su odlučivali sami političari. Ako se novac u tom slučaju ne bi nazvalo donacijom, nego tajnom potporom stranci, stvar bi se riješila. Kako bilo, komično na potpuno nakošenoj zgradi općine bilo je što je Wallenberg odlučio – budući da će unutra uglavnom sjediti i odlučivati socijaldemokrati – da je najbolje graditi u funkcionalnom stilu. Bio je uvjeren da to socijaldemokrati tako žele. Čak je odlučio da se pored četverokutne zgrade općine ravnih linija izgradi manja, jednako četverokutna trgovina Konsum, tako da socijalistima bude blizu, da mogu otići u kupnju putem kući nakon posla. Bila je to Wallenbergova ekscentrična i velikodušna crta koju je tu i tamo pokazivao. No s Pomorskim muzejom na otoku Djurgårdenu usred Stockholma stvar je bila drukčija. Odlučio je, riječima koje se nisu mogle dovesti u pitanje, da ovdje ne smije nastati »jedna od onih kutija za cipele«, ovdje treba biti lijepa zgrada. I onda je na taj arhitektonski zadatak uposlio samoga Ragnara Östberga, čovjeka koji je projektirao štokholmsku vijećnicu. Problem koji je tada nastao za Lauritza i arhitekta Östberga bio je u određenoj značajki funkcionalnog stila, veliki prozori i otvori za svjetlo, koja je nepobitno bila jako dobra baš za muzeje. Tako da su odlučili malo varati, napraviti zgradu u nekoj vrsti klasičnoga talijanskog stila, ali s pretjerano velikim prozorima. Stari to ionako neće primijetiti. U automobilu po putu od zgrade općine do dovršena opservatorija, smještenoga na najvišoj točki Saltsjöbadena, raspravljali su uzduž i poprijeko bi li financijer Wallenberg mogao biti u pravu u svojoj pretpostavci da upravo socijaldemokrati preferiraju moderni funkcionalizam. Itekako je moglo biti nečega u tome. Ta i sami su u Berlinu izgradili na 146
| becca & janja
tisuće radničkih stanova u tom stilu. No pitanje je bilo, Christa ga je postavila gotovo agresivno, smatraju li oni da takav stil odgovara radnicima, pa se samo tome prilagođavaju? Ili, bi li sami radnici željeli živjeti u »kutijama za cipele«? Dakle, pitanje je bilo što je kokoš, a što jaje. Inače, kad su kod funkcionalizma, reče Lauritz, dogodilo se gotovo usred dana prije jedne godine da je bitanga od arhitekta imenom Markelius pozvao tisak i stvorio znatnu samoreklamu pokazivanjem vile koju je gradio u Nockebyju »posve u skladu sa zakonima funkcionalizma«. A što je to? Pa, izliti čitave dijelove u betonu, za što je navedena bitanga ustvrdila da se događa po prvi put u Švedskoj. Vjerojatno je namjera toga bila prva reklamna kampanja za Štokholmsku izložbu što se otvarala koji mjesec kasnije. Lauritz je tada telefonirao tom hvalisavcu i podosta drsko pitao je li gospodin funkcionalistički arhitekt vidio vilu »Akvarij« u Saltsjöbadenu, staklo, čitavi zidovi od betona i tako dalje? Vidio je. No takozvani Akvarij nije pravi funkcionalizam, ustvrdio je. Jer ima zaobljenih linija. Oscar i Sverre pristojno su se nasmijali i pokušali ne pokazati da misle kako je stariji brat počeo biti malčice zamoran. No na vrhu opservatorija su živnuli. Bila je to zanimljiva mješavina klasičnog, granitnih lučnih svodova i svodova naglašenih tamnocrvenom opekom. Ispočetka nije bilo zadanih uvjeta, nastavio je Lauritz predavanje. Opservatorij mora imati svod u obliku polukugle, poput džamije ili grčke pravoslavne crkve. Golemi teleskopi zadali su taj preduvjet. Sve ostalo sjelo je na svoje mjesto, više ili manje samo od sebe. Iako je bilo jasno da otvorenja neće biti još barem mjesec dana, zbog toga što kralj Gustav V. treba predvoditi ceremoniju, a on nije imao vremena prije sredine lipnja, hvala Bogu, ne usred Saltsjöbadenske regate. Ne razmišljajući o tome, a osobito ne privukavši Lauritzovu pozornost, Oscar, Sverre i Christa s olakšanjem su odahnuli kada je automobil skrenuo niz ulicu prema Grand Hotelu na ručak. Izrekli su nekoliko pristojnih fraza na račun lijepog opservatorija. No za stolom s lijepim pogledom preko fjorda oraspoložili su se i puni očekivanja bacili na jelovnik. Uto je stigao glavni konobar, koji je izgledao više kao pogrebnik nego konobar, i došao k Lauritzu te mu diskretno pružio presavijen primjerak Svenska Dagbladeta i šapnuo nešto o jučerašnjim događajima koji bi mu možda mogli utjecati na apetit. Lauritz je nehajno listao novine preko cijeloga stola i par minuta čitao, sve bljeđi u licu. »Dogodilo se nešto strašno«, reče promuklo i nakašlje se. Ostalo troje zapanjeno su ga pogledali i jelovnici su im ispali iz ruku. »Ustrijelili su radnike«, nastavio je Lauritz svladan osjećajima. »U mjestu koje se zove Ådalen u sjevernoj Švedskoj. Pozvana je vojska da zaštiti štrajkolomce i sve je završilo nesretno.« »Koliko mrtvih?« pitao je Oscar sabrano. »Petero«, reče Lauritz promuklo. »Petero mrtvih i petero ranjenih, strašno...« »Tako znači, samo petero mrtvih, dobro da nije nešto ozbiljnije«, reče Christa, ponovno uzme jelovnik i odluči se za pečeni list. 147
| becca & janja
SVIBANJ 1933.
Š LESKI PJEŠČENJAK , GLAZIRANA OPEKA , terakota, romanički lukovi, Lehrter Bahnhof bio je poput katedrale. U zgradi kolodvora život se činio normalnim, kao da je Njemačka i dalje bila Njemačka. Djeca su plakala na peronu, nosač mu je nosio prtljagu, zaljubljeni par mahao si je na zbogom, treštalo je iz zvučnika i prenosilo se poruke o polascima i dolascima kao da je sve i dalje normalno. Ujutro je posjetio knjižaru u naivnom uvjerenju da će se domoći nečega za čitanje po putu. Bila je to skrivena i prilično ekskluzivna knjižara par četvrti dalje iza Leipziger Strasse i činilo mu se da su je jurišnici zaobišli, onoliko koliko su takvi uopće poznavali gradske knjižare. Ništa oni nisu zaobišli. Imali su sa sobom ljude sa sveučilišta, s dugim popisima autora i naslova knjiga. Unutra je izgledalo kao da je eksplodirala bomba. Police su većinom zjapile prazne, tu i tamo je neka knjiga ležala odbačena na podu, ali uglavnom se radilo o putopisima, vojnim biografijama, knjigama s kartama i priručnicima za kućanice. Knjižar, kojega su uništili, ispričao je kako je voditelj akcije tijekom čitave provedbe kaznene ekspedicije ponavljao uputu neka radije spale knjigu više nego manje. Spalili su sve što su napisali Bert, Alfred, George i svi drugi prijatelji, i njihovi prijatelji, koji su obično dolazili u salon na Tiergartenstrasse. Spalili su čak i Einsteina i Freuda, Andréa Gidea i Marcela Prousta, Jamesa Joycea i Jacka Londona. U roku od jedne noći Njemačka je postala zemlja bez moderne književnosti. Knjižnice su uništene i opljačkane jednako kao knjižare. Prijatelja više nije bilo. Većina ih je bila mnogo dalekovidnija od njega. Bert je bio u bolnici, primljen zbog teške bolesti želuca, one noći kada je izgorjela zgrada parlamenta. Kada je rano sljedećega jutra saznao što se dogodilo, odmah je shvatio koliko je sati, smjesta je ustao iz kreveta i praktički bosonog pobjegao u bijeloj bolničkoj halji. Nije se usudio niti svratiti kući na peti kat Sprochenstrasse 19 i zgrabiti svoj najnoviji rukopis. Umjesto toga provezao se automobilom kroz Tiergartenstrasse, posudio nešto novca i odjeće te se smjesta zaputio na jug prema Pragu. U tom trenutku djelovao je posve paranoično. Sljedećega jutra pokazalo se da je bio u pravu. Sve ceste prema sjeveru zatvorene su već 148
| becca & janja
prve noći. Da se bio usudio otići kući bio bi uhvaćen, jer već su bili ondje i prekopavali mu po mnoštvu rukopisa. Postao bi jedan od 4000 njih koji su uhvaćeni već prve noći. Da je pokušao ostati kod prijatelja pripadao bi onim 20 000 uhvaćenih tijekom sljedećega tjedna. A onda bi na koncu završio u Oranienburgu kraj Berlina; nacistima je trebalo samo nekoliko tjedana nakon požara da izgrade prvi koncentracijski logor. Ili još gore, bio bi završio u kojem od tisuća privatnih jurišničkih zatvora, koje su podizali u svakom okrugu kako i gdje su željeli. Moglo se reći jedino da su nacisti bili iznenađujuće dobro pripremljeni za požar u zgradi parlamenta. Bio je početak sjajnoga ljeta. Novine, koje su bile jezivo složne u svemu, složile su se i da se čini kako bi ovo ljeto moglo potrajati sve do rujna i da će ’33. biti jedna od boljih vinskih godina u dugo vremena. Normalno, sve je bilo perverzno normalno. Vlak koji je krenuo s Lehrter Bahnhofa bio je kao bilo koji drugi njemački vlak, iako se putnike koji su ulazili u vagone za Travemünde kontroliralo malo više. I to je bilo normalno, krenuli su izvan zemlje. Bila je potrebna izlazna viza, a za njemačke građane i potvrda da su platili pristojbu za izlazak iz zemlje, ništa osobito čudno, gotovo normalno. Vrata kupea u stranu je gurnuo kondukter koji je pomagao otmjenoj ženi u pedesetima s iznenađujuće malo prtljage da se smjesti nasuprot njemu. Ustao je, pomogao joj s prtljagom i predstavio se, kao što je situacija nalagala. »Sverre Lauritzen vama na usluzi, moja gospođo.« »Maria Teresia von Brauner«, odgovorila je nezainteresirano i pružila mu ruku, brzo sjela, izvadila zrcalo i rupčić da obriše malo znoja s čela i napudra se. Djelovala je nervozno. A i to je sada u Njemačkoj bilo normalno. Radoznalo ju je promatrao, bila je najbolja razbibriga koju je mogao imati na ovome jezivom putovanju. Maria Teresia, negermansko ime koje mu je odzvanjalo u nekom dalekom sjećanju. Čuo ga je već, ali nije mu bilo jasno u kojem kontekstu, zasigurno prije mnogo vremena. Prezime von Brauner nije mu govorilo ništa, trebao bi mu netko poput Christe ili Ingeborg da mu kaže je li lažno ili pravo plemstvo. Imala je skupocjenu odjeću i prepoznao je miris njezina parfema, osobno je za nj radio reklamnu kampanju. U mladosti je bila ljepotica, sada je bila lijepa žena u pedesetima, možda je upravo napunila toliko. Putovala je s malo prtljage iako je krenula u inozemstvo, jer nije bilo vjerojatno da je njezino krajnje odredište Travemünde. Krenula je prema Švedskoj ili Danskoj. Nije tonirala sive vlasi koje su joj prošarale crnu kosu, što je upućivalo na dobar ukus, ili samouvjerenost, ili oboje. No očito je bila u bijegu. Kao i on. Te kao i on, nije mogla učiniti kako se nekada činilo, uzeti knjigu i demonstrativno se udubiti u nju. U današnje vrijeme bilo je to preriskantno. Onaj tko bi u ruke uzeo neprimjerenu knjigu da je svi vide, a sada je većina knjiga bila neprimjerena – uostalom, nije se moglo znati jer popisi su bili beskrajni – riskirao je da ga savjesni građani prijave najbližoj bandi divljaka iz SA-a. Jedna grupa SA-ovaca nalazila se u vlaku, vidio ih je kada su ušli u vagon druge klase za Travemünde. 149
| becca & janja
Dakle. Nije se mogao sakriti iza knjige. Kao što se moglo u svim drugim zemljama. Mogao je u tišini gledati kroz prozor, promatrati ljetni krajolik, upravo je počinjalo sakupljanje sijena, gledati krave, konje, djecu u igri, kočije, čak i koji pojedinačni automobil, sve ono normalno što je odavalo dojam da se ništa nije dogodilo. Čovjek bi se doista mogao zapitati je li Hitler čitao knjige Johna Maynarda, kao što se mogao pitati što to uopće taj čovjek čita. No bilo je očito da se nezaposlenost počela snažno smanjivati, možda se čak prepolovila već godinu dana nakon preuzimanja vlasti, kao što je Hitler obećao. I, posve jasno, s temeljima u kejnezijanskim teorijama. Je li John Maynard doista dobio tako zamršen pridjev, nazvan prema njemu? Kako god, posvuda javna ulaganja, gradnje cesta, održavanja i radne brigade koje su ispresijecale zemlju. Hitler je prvo dao uhititi socijaldemokrate i napravio od njih kriminalce, a zatim proveo njihove ideje? Sjediti u tišini i zuriti kroz prozor u ljetni njemački krajolik koji prolazi sve do Hamburg-Altone, po svoj prilici ondje će njihov vagon prespojiti za Travemünde, neće oboma biti samo ispit za živce. Možda ne i ona, ali on će utonuti u snuždenost. Barem je neke koristi bilo od njegova zakašnjela napuštanja zemlje. »Zakon o imovini izbjeglica«, o kojemu su zasada samo kolale glasine, ali koji će se sigurno obistiniti, više se nije mogao okrenuti protiv obitelji. Oscar je preuzeo njegove nekretninske dionice, zauzvrat je on preuzeo kompletno vlasništvo reklamne agencije i zadržao odgovarajuću dozvolu za izvoz. Izvesti reklamnu agenciju bilo je, doduše, kao izvesti pisca, jednako ludo i jednako besmisleno. No službeno ispravno, kao i dopustiti Maxu i dvojici drugih suradnika Židova da se presele s njom. Red i poredak, pečati na svim dokumentima, pečati s kukastim križevima. Bio je to nesumnjivo tek maleni detalj, ti pečati. No bilo je čudesno kako su brzo napravljeni, jednako brzo kao i nove državne zastave. Nije mogao nastaviti tako zureći kroz prozor, jednako kao i ona. Sasvim sigurno je i ona bila uznemirena zbog tih pečata. I bojala ga se. Više se nije moglo znati tko ti sjedi nasuprot u kupeu vagona, čak ni kada je bio prve klase, nije se moglo znati niti prisluškuju li te. Christa je ispričala priču iz planinarskih kuća, da se ljudi više ne usude spavati među strancima kao nekada, iz straha da u snu ne kažu što krivo i sljedećega dana ne budu prijavljeni. Strogo tehnički uzevši, vjerojatno je bilo nemoguće prisluškivati kupe vlaka u pokretu, ali prestravljenost je rijetko kada racionalna. Neobično da je tako brzo krenulo otkucavanje. Ili su to možda bile planinarske bajke ili izmišljotine iz straha. Kako započeti razgovor sa ženom u bijegu, a da je se ne uplaši ili pobudi njezina sumnjičavost i time je se svejedno uplaši? Bio je to sasvim nov problem u Njemačkoj. Svojevremeno je dama poput nje, iz obitelji građanskog podrijetla ili nižeg plemstva, pristojnih, ako ne i velikih ekonomskih sredstava, mogla promotriti njegovu odjeću i zaključiti da pred sobom ima neku vrstu stranoga džentlmena. Tvid u Njemačkoj nije bio nepoznat, iako, jasno, nije bio osobito popularan, kao niti išta englesko, osim možda Meccana, za koji su svi mislili da je njemački. Znao je da će mu nedostajati graditi s Carlom Lauritzom. Za zadnji projekt iznenadili su 150
| becca & janja
Oscara konstruiravši model njegova najvećeg mosta u Africi. Nedostajat će mu i osjećajni Hans Olaf, koji će za koju godinu moći biti primljen u koju god umjetničku školu u Europi da se pokuša upisati. S dječacima je doista proveo trenutke pune ljubavi, iako je izbjegavao tako se izražavati o tome. I bliski ljudi lako bi mogli krivo shvatiti tako što. »Kada stignemo u Travemünde, milostiva gospođo, imate li tada namjeru nastaviti za Švedsku ili Dansku?« pitao je kada više nije mogao podnijeti tišinu, koja se, činilo se, samo ispunjavala zlim slutnjama i strahom. »Za Švedsku«, odgovorila je, stisnula usne i odmaknula pogled. »A namjera vam je ostati u Švedskoj ili ćete nastaviti dalje?« ponovno je pokušao. »Nastavit ću dalje. A vi?« Prihvatljivo uljudna, kakva je i Njemačka donedavno bila. Uljudnost ju je navela da postavi protupitanje, makar to uopće nije željela, i time mu je pružila mali prst. »Oh, nastavit ću dalje, kući u Norvešku«, rekao je. »Zapravo sam Norvežanin, imam majku koju trebam posjetiti, na otočju oko Bergena. Znate li za taj grad, Bergen na zapadnoj obali Norveške?« »Dakle, Norvežanin ste!« iznenadno se ozarila. »Doista vam se ne čuje.« »Hvala vam na tome, no tijekom dosta dugoga razdoblja sam vodio poslove u Njemačkoj.« Sjena sumnje prešla joj je licem. »Možete li reći tu rečenicu koju ste upravo izgovorili na norveškom, taj jezik mi je tako lijep?« pitala je. »Naravno. Takk for det, men jeg har hatt forretninger i Tyskland i ganske mange år«, odgovorio je. »Oprostite ako se čini bezobrazno, ali možete li mi reći volim te na norveškom?« »Jeg elsker deg«, odgovorio je pomalo izbačen iz takta, ali sve radoznaliji. »Kako lijep, pjevan jezik!« reče ona i sklopi dlanove kao da će zapljeskati. »Podsjeća me na toliko toga, iako ne razumijem ni riječi. Moja mladenačka ljubav je bio Norvežanin.« »Posjetili ste Norvešku u mladosti?« pokušao je. »Ne, nipošto, bilo je to u Dresdenu.« Iznenada je izgledala radosno, ili kao da su joj misli skrenule na nešto što je nekoć bila sreća. Sverre je ostao kao skamenjen. Matematička vjerojatnost bile je neupitna. Mogao je svjesno pustiti da mu ovakva prilika izmakne iz ruku. Ili je mogao pokušati dobiti odgovor na zagonetku koja je praktički stvorila čitavu njegovu obitelj. »Svijet je ponekad zapanjujuće malen«, reče. »Norvežanin o kojemu govorite mora da je moj brat Oscar.« Rukama je prekrila usta kao da se odala, što je, strogo uzevši, bilo točno. »Oprostite, nisam razumjela kada ste rekli svoje prezime, znate kako je to s predstavljanjima«, reče. »Lauritzen. Moj brat Oscar diplomirao je na Technisches Hochschule u Dresdenu prije točno trideset i dvije godine. Kao i ja, moje ime je Sverre, i naš najstariji brat Lauritz. A vi ste legendarna Maria Teresia, između ostaloga, španjolska grofica koja je zbog nesretnih 151
| becca & janja
okolnosti privremeno bila prisiljena raditi u javnoj kući. Ne, ne bojte se, čak ni Gestapo ne može prisluškivati željezničke vagone u punoj brzini, ovdje smo samo vi i ja, a ono o čemu razgovaramo dogodilo se prije trideset i dvije godine. I ne tiče se nikoga osim nas. Možda Oscara.« »Što je bilo s Oscarom?« pitala je stegnuta grla na rubu plača. Glumi li ili ne, to nije mogao odrediti. »Ah, znate, milostiva gospođo von Brauner, Oscar je bio romantičan mladić od dvadeset i četiri godine, uvjeren da nikada više neće voljeti nijednu drugu. Razmišljao je o samoubojstvu, čak je stajao na mostu... zaboravio sam kojem, i namjeravao skočiti u Labu. Nego, tom prilikom, bilo je to u svibnju, rijeka nije bila toliko nabujala, a Oscar je sjajan plivač. Samo bi se smočio, otrijeznio i razbjesnio. A tada bi priča vjerojatno dobila posve drukčiji tok. On je, pak, obilježen sramotom, navrat-nanos napustio nas braću i otputovao u Afriku. Sljedećih je devetnaest godina proveo ondje, obogatio se i time postavio temelje našem sadašnjem obiteljskom poduzeću koje cvjeta.« »Doista mi je strašno žao«, reče ona i uzme rupčić da obriše kut oka. Sverre nije mogao razlučiti je li to gluma, no trenutačno ga nije bilo briga o čemu se radi. Situacija je bila fantastična. Usred nestvarne Njemačke govorili su o nečemu istinitom, no podjednako nestvarnom. »Neka vam ne bude«, reče on. »Imali ste svojih razloga, pretpostavljam da ste bili pod utjecajem nekog zlog muškarca, možda zlog muškarca iz Poznanja, niste li odande?« »Jesam, tako je. No vjerujte mi, to me je sjećanje progonilo čitavoga života i strašno sam se kajala. Bila sam guska, željela sam se bogato udati, sve smo to željele, to nam je bio san i izlaz.« »I jeste li?« »Jesam, dobro sam se udala. Na koncu.« »S Oscarom ne biste.« »Ali rekli ste da je utemeljio obiteljsko bogatstvo?« »Naravno da jest. Nakon što ga je ljubav njegova života razočarala, otišao je u svijet i obogatio se. No to mu nije bila namjera, dogodilo se greškom. Da ga niste izdali, bili biste prisiljeni ići s njim u hladne planine koje okružuju Hardangersku visoravan, na svoj način, zemaljski pakao u bijelom. A ako biste izdržali pet godina toga, vjerojatno biste završili u kućici u Bergenu, među izrazito kršćanskom i moralnom srednjom klasom te bili prisiljeni govoriti norveški ostatak svog života. A to ne bi bilo sve. Da se nije dogodio Oscarov bezglavi bijeg u bijeli svijet, ni moj najstariji brat ne bi se mogao oženiti svojom voljenom. Oscarov je novac to omogućio. Lauritz i njegova Ingeborg žive, koliko mi se čini, u vrlo sretnom braku. Imaju četvero djece koja u biti ne bi postojala da vi jednoga svibanjskog dana prije trideset i dvije godine niste naglavce preokrenuli Oscarov život. Moglo bi se reći da vam je čitav naš rod veliki dužnik.« »Čudesno«, reče ona. »Kamo vas sve život odvede.« »Istina. A sada ste u bijegu pred progonima Židova.« »Kako znate?« »Jer sam se iznenada sjetio vašega pravog imena, namjesto umjetničkoga Maria Teresia. 152
| becca & janja
Zvali ste se Kreisler, baš kao najbolja violinistica našega doba, Judith Kreisler. Imate li obitelji, jesu li i oni na putu prema slobodi?« »Imam muža i dvoje djece. On nije Židov, ali djecu se, naravno, smatra Židovima, već su stigli u Prag, a ja sam tek sada mogla otputovati. Naći ćemo se u Parizu, vjerojatno ćemo zatim nastaviti put do Amerike.« »Zaista vam želim sreću. Što može poći krivo?« »Mislite, u Travemündeu?« »Da. U Travemündeu. Što može poći krivo s vašim papirima?« »To se nikad ne zna. Imam dozvolu za izlazak za Švedsku.« »Ali imate li dozvolu za ulazak u Švedsku?« »Ne, treba li i to?« »Ne znam, ja sam Skandinavac i, kako god, u tom slučaju ne treba.« »Namjeravate li reći Oscaru?« »Ne znam. Što vi mislite?« »Nemojte.« »Zašto?« Nije stigla odgovoriti jer su vrata kupea otvorila dvojica zajapurenih SA-ovaca, ušla podignutih ruku i izvikala Heil Hitler! Sverre je odmah ustao, podignuo desnicu i iz petnih žila odgovorio s Heil Hitler. Jedan od SA-ovaca prijeteći je pružio crvenu škrabicu. Sverre se nasmiješio, kimnuo i izvadio novčanik te pronašao novčanicu od dvadeset maraka, pažljivo je presavio i gurnuo u škrabicu. »Uvijek me raduje vidjeti dobru njemačku mladež kako maršira!« planuo je tako uvjerljivo oduševljen da je nekadašnja Judith Kreisler, sadašnja Maria Teresia von Brauner, koja je ipak bila Židovka u bijegu iz Njemačke, problijedila i pobojala se da se dala prevarom navesti na jednu od najgorih grešaka u životu. A imala je mnogo grešaka na izbor. »Je li gospodi tijesno u drugoj klasi?« pitao je Sverre prijateljski. »Ovdje imamo dovoljno mjesta, samo da odložimo moje slike na prolaz. Kupio sam karte za njih, zato imaju mjesto za sjedenje. Ali uz jurišnike u blizini, ionako nam se ništa ne može dogoditi!« »Gospodin je stvarno jako ljubazan, istina, malo nam je tijesno. Smeta li ako donesemo sendviče i piće?« pitao je onaj od dvojice s većom oznakom čina. »Naravno da ne!« nasmiješio se Sverre na odgovor. »Možda čak mogu dobiti gutljaj piva?« »Za to ne brinite, gospodine! Heil Hitler!« »Heil Hitler!« pozdravio ih je Sverre, zatvorio vrata za dvojicom smeđekošuljaša i ponovno sjeo nasuprot Mariji Teresiji, alias Judith Kreisler. Zurila je u njega širom otvorenih očiju, bila je prestravljena. »Smirite se, gospođo von Brauner«, reče Sverre. »Imajte na umu da bi nas one zvijeri vrlo rado nasmrt premlatile da znaju tko smo, mene iz drugih razloga nego vas. Imajte na umu da nam je preostalo još samo nekoliko sati u Njemačkoj. Uz uvjet da se ne odamo. Heil Hitler.« Na zadnju ironiju nije se ni nasmiješila. »Dali ste im novčanicu od dvadeset maraka!« reče optužujuće. 153
| becca & janja
»Da, s obzirom na okolnosti, smatram to jeftinom premijom osiguranja. Naime, vjerujem da ćemo imati priliku ponovno vidjeti ove ljude na carini u Travemündeu. Kao što su trenutačno »pomoćna policija«, pretpostavljam da mogu biti i »pomoćni carinici«. Vjerojatno niste neiskusna glumica, koliko sam shvatio srcedrapajuću priču moga brata Oscara. Upotrijebite sada taj talent kada nam se društvo vrati.« Šutke je kimnula i prošla dlanovima preko oba obraza, kao da želi poravnati i poništiti vlastito lice. »Heil Hitler!« ponovno je zatutnjalo kada su se SA-ovci vratili. »Heil Hitler!« odgovorio je Sverre i ustao ispružene desne ruke. »Heil Hitler«, reče Maria Teresia i napravi gestu ne ustavši. Sverreova velika prtljaga, slike ušivene u platno za jedra napunjeno drvenom vunom, oprezno je podignuta i iznesena u hodnik da se pripremi mjesto za sada četvoricu SA-ovaca koji su se predstavili samo imenima, rasprostrli hranu i Sverreu pružili bocu piva. Maria Teresia je stidljivo ženski odbila istu ponudu. »Obraćamo li vam se s Rottenführer?« upitao je Sverre ljudinu koji se činio njihovim vođom. Od sviju neobičnih oznaka činova kojih su se SA i SS držali bila je upravo ova riječ, koja je valjda odgovarala desetniku, Sverreov apsolutni favorit. Skandinavskome uhu asocijacija je bila kristalno jasna: šef råttor, štakora. »Ne baš, ali blizu, a među prijateljima se ne držimo tako službeno, zovite me jednostavno Franz«, odgovorila je ljudina. Franz Biberkopf, pomisli Sverre. Franz Biberkopf s Berlin--Alexanderplatza, tako izgleda i tako zvuči, kao na filmu, osim što se događa u stvarnosti. »Živjeli!« reče Franz Biberkopf i podigne bocu piva prema Sverreu, koji mu je uzvratio nazdravivši. Tek je sada primijetio da su sva četvorica SA-ovaca u posve novim odorama. Nisu više nosili isprane bezoblične žute košulje i kakve god smeđe hlače. Odore su sada bile posve smeđe, jednake i dobro sašivene. To mora biti golem zadatak, tako opremiti 400 000 ljudi. »Naravno, puno ste se naradili u posljednje vrijeme, i dalje ima puno posla?« pitao je. »Da, namučili smo se, naporni radni dani, jednoličniji i ne baš zabavni kao prije nekoliko godina«, uzdahnuo je Franz. »Zabavni prije nekoliko godina?« pitao je Sverre začuđeno i pomislio kako su svi ti Franzevi zamalo ubili Christu jer je držala predavanja iz spolnog obrazovanja. »Da, posebno se sjećam onoga s bijelim miševima, to je bilo zabavno«, reče Franz i ozari se prisjetivši se. »Taktički smo bili u teškoj situaciji, šef policije Grzenski bio je i socijalist i pristalica židovske republike i pozvao je velike policijske snage na Nollendorfplatz da čuvaju onaj pacifistički izdajnički film. A u ono vrijeme policija nije uvijek bila na našoj strani, da tako kažem. Taj put smo zapravo humorom riješili problem i fino je prošlo.« »Humorom?« pitao je Sverre pristojno, iako je već shvatio kontekst. »Znači, da smo se počeli tući s tako velikim policijskim snagama, samo bi dobili batina, pa nismo napali na večer premijere. Ali drugu večer smo nabavili pedeset karata, obukli se kao civili i svaki čovjek je bio odgovoran za kutiju bijelih miševa. Baš kada je film trebao početi, na zadani znak smo pustili sve miševe. Prokleti bili! Trebali ste biti tamo!« 154
| becca & janja
Umalo i jesam, pomisli Sverre. Doduše, bio sam na premijeri »Na zapadu ništa novo«, tada se prikazao po prvi i posljednji put. »Zaboravio sam što se zbilo«, reče. »Jasno, nastala je panika zbog miševa, ali kako je to prekinulo sva daljnja prikazivanja?« »Naravno, prijetili smo s još miševa, i štakora. Pa je film zabranjen jer da je problem s održavanjem reda. Trebali su ga zabraniti jer je pacifistički, ali bitan je rezultat, jel’.« Franz se osvrnuo na svoje drugove, koji su se cerili i potvrdno kimali. »Da, to s miševima je bilo dobro, sada se više rinta«, reče jedan od njih. Sverre pomisli na crtež Georgea Grosza u Simplicissimusu, koji je potpuno izludio naciste. Slika je prikazivala čizmu okruženu bijelim miševima u maršu, s malim povezima s kukastim križem oko prednje lijeve šapice, prednjom desnom šapicom su izvodili Hitlerov pozdrav. Samo zbog te bi ga slike bili ubili da nije uspio pobjeći istoga dana kada i Bert. Sverre je pokušao odvagati bi li trebao duljiti s razgovorom. Možda nije bilo dobro da netko izvana pokaže pretjeranu radoznalost. Ali nije bilo ni dobro samo neobjašnjivo izgubiti interes. »Koji je vaš okrug u Berlinu, pretpostavljam da ste u Berlinu stacionirani?« pitao je odmjereno neutralno. »Köpenick«, uzdahne Franz. »Nažalost, tamo nam fali Židova. Ali ipak smo se dočepali jedne ženske koja se, imali smo pouzdane podatke, prčila sa Židovom, pa smo joj napravili tablu na kojoj je pisalo »Prčila sam se sa Židovom«, objesili joj ju oko vrata i ošišali kosu, potjerali ju par krugova oko stare vijećnice i onda ju odveli u centar za saslušanja, namlatili ju i održali joj lekciju iz pravog arijskog prčenja, neka mi dama oprosti.« Ispriku je uputio Mariji Teresiji, koja je pocrvenjela i vješto izgledala postiđeno. »Ali takve zabavne stvari su nažalost rijetke, kao što sam rekao, fali nam Židova«, požalio se Franz. »I pederasta ima malo, najviše je socijaldemokrata. Ali oni znaju biti prokleto teški za slomiti. Dva moja najbolja prijatelja je ubio socijaldemokrat, strašna priča.« Franz uzdahne i zavrti glavom u iskrenoj tuzi. Sverre je oklijevao, pretpostavljao je da se od njega očekuje suosjećajno pitanje o ubojitosti socijaldemokrata. Krišom pogleda Mariju Teresiju, koja je izgledala raspoloženo i zainteresirano. Bogme zna raditi predstavu. »Da, socijaldemokrati znaju biti problematični«, uzdahne Sverre suosjećajno. »Imam ih par u užem krugu, pa znam o čemu govorim.« Time je loptica prebačena Franzu. Želi li nastaviti priču o svojoj patnji, dobio je priliku. Želi li promijeniti temu razgovora, dobio je priliku. Želi li, u najgorem i najmanje vjerojatnom slučaju, čuti Sverreove probleme sa socijaldemokratima, može odabrati taj put. Franz je izabrao nastaviti pričati o nevoljama jurišnika u Köpenicku. Kao što je rekao, dvojicu ljudi su im ubili, obojica su Franzu bili prijatelji. Drugovi su jedne večeri otišli kući k jednome poznatom socijaldemokratu uhititi ga i odvesti na saslušanje. Ali proklet bio, opirao se i ustrijelio obojicu SA-ovaca. Sljedećega dana čitav je odjel SA Köpenick došao na mjesto zločina, izvukao van socijaldemokrata i njegovu obitelj i objesio ih na cesti. Glupa budala je tražila policijsku zaštitu, ali ništa od toga. Još dan kasnije provedena je kaznena ekspedicija po cijelom Köpenicku i uspjeli su 155
| becca & janja
pobiti sve socijaldemokrate koji nisu stigli dati petama vjetra. Pederasta nisu imali previše, ali uz efikasne metode ispitivanja uvijek se moglo dobiti koju prijavu, povremeno. Najbolje ih je bilo uzeti dvojicu odjednom. Baciti ih u podrum i skinuti im odjeću, pa ih svezati čeličnom žicom i napraviti čvor oko jaja, s lisicama iza leđa i obećati im da će onaj koji kastrira drugog izvući i kitu i živu glavu. Pederasti su se bez iznimke pokazali nevoljnima napraviti to i spasiti svoj ponos. No to se uvijek riješilo uz pomoć nekoliko razjarenih njemačkih ovčara. Onda bi se pobjedniku odrezalo kitu i ustrijelilo ga. Da, naporima i mukama nikad kraja. Sverrea je oblio hladan znoj, osmjeh Marije Teresije postajao je sve ukočeniji. Nije im preostalo još mnogo sati do Travemündea kada je Franz započeo dugu litaniju o jadnim jurišnicima koji naporno rade i njihovim svakodnevnim nevoljama. Tu i tamo ubacili bi se njegovi drugovi s kojim osobito egzotičnim detaljem za koji su smatrali da se ne treba preskočiti. Samo nekoliko sati. A ipak, najdulje putovanje vlakom koje su Sverre i Maria Teresia ikada doživjeli. Kada su se srdačno oprostili od svojega SA-ovskoga društva, koje se sada moralo javiti na dužnost, trebao im je samo jedan pogled da pokažu što osjećaju. Maria Teresia ponovila je svoju gestu s prelaženjem dlanovima preko oba obraza da povrati vlastito lice. Privremeno su se oprostili i unaprijed dogovorili večeru na trajektu prije nego što su se rastali. Naime, carinu su zasebno prolazili stranci, a zasebno njemački državljani. Sunce je sjalo, kumulusi na nebu, galebovi su kričali kada je iskoračio u prokletu normalnost, u kojoj ništa nije odavalo dojam da je svijet poludio. Putnici su vukli prtljagu prema dvama postavljenim nizovima stolova s carinicima u plavim odorama. Manevarska lokomotiva za to je vrijeme dovukla vagon Berlin-Travemünde-Stockholm pedesetak metara, tako da je završio iza visoke ograde. U ogradi uz tračnice nalazila su se žičana vrata, dakle, izlaz u slobodu. Većina putnika koja je trebala nastaviti za Švedsku, kroz ta vrata, da bi ponovno ušli u vagon vlaka, bili su Nijemci i većina njih vjerojatno Židovi. Na njih je među carinicima čekala kušnja. Njegova nezgrapna prtljaga toliko ga je zadržala da je stigao među posljednjim nenijemcima na kontrolnu postaju koja je za njih bila namijenjena. S druge strane, s njima će se postupati uljudnije i brže nego s njihovim njemačkim suputnicima, prvi su upravo primili vojnički pozdrav i pečate u putne dokumente kada je Sverre pristigao. Kada su sljedeća dva nenijemca bila gotova i prošla kroz uska vrata od čelične mreže, još nijedan od njemačkih državljana nije se izvukao. Ton razgovora bio je, štoviše, agresivno povišen na njemačkome dijelu. Kao što je Sverre naslutio, ili strahovao, četvorica SA-ovskih zapovjednika poredala su se iza niza carinika, široko razdvojenih nogu i ruku na leđima, strogih izraza lica. A iza tih Rottenführera, tih predvodnika štakora, stajala je skupina od deset običnih vojnika jurišnika jednako krutoga držanja. 156
| becca & janja
Sverre je opsesivno sâm sebe uvjeravao da se nema čega bojati. Da je uhvaćen u najranijem valu kaznenih ekspedicija protiv homoseksualnih muškaraca, možda bi bio nestao u Oranienburgu ili u kojem od privatnih SA-ovskih podrumskih rupetina. Tada ga njegova narodnost ne bi bila spasila, jedina bitna bila bi njegova seksualnost. Čelična žica oko... U ruci je imao pravu norvešku putovnicu. Papiri su mu bili potpuno uredni, ništa se nije moglo dogoditi. Još su tri nenijemca puštena uz salutiranje i poželjen im je sretan put te su se mogli provući kroz mrežasta vrata. Kod dijela za njemačke državljane vodila se sve glasnija rasprava o dozvoljenoj količini prtljage. Netko je plakao, ali ipak je bio prisiljen ostaviti pola prtljage, za koju su se SA-ovci brže-bolje pobrinuli. Bio je među posljednjima u svojem redu kada je stigao do carinika. Pristojno salutiranje i pitanje ima li što prijaviti. »Da«, reče. »Nosim sa sobom četiri umjetnička djela koja su moja osobna imovina. Ovdje imam dokumentaciju.« Naslonio je nezgrapan paket sa slikama o stol i počeo prekapati po svojoj maloj putnoj torbi, izvadio dokumente koje je položio na stol pred carinika, a ovaj je zainteresirano stavio naočale za čitanje jer je, čini se, nešto trebalo provjeriti, a kada nešto treba provjeriti, uvijek može biti sitnih grešaka. »Ovdje imam prvo dokument o uvozu iz 1919. za dvije nizozemske slike potpisane s Vincent«, reče neopterećeno i uzdahne. »A ovdje su dozvole Ministarstva trgovine za izvoz tih istih slika.« Prije nego što je stigao nastaviti, carinik je podignuo ruku da ga utiša i počeo temeljito proučavati dokumentaciju s kukastim križevima i svim ostalim. More je bilo plavo, galebovi su kričali, ugodan vjetar, sve je bilo posve normalno. »Fino!« reče carinik na koncu. »Dalje?« »Ovdje imam dozvole za izvoz za sliku potpisanu sa Sverre Lauritzen, što će reći, moju vlastitu.« »Znači, vi ste naslikali navedenu sliku?« »Tako je, da.« »Dalje?« »Na kraju imamo stariju njemačku sliku nepoznata umjetnika koju sam nabavio u Berlinu, ali dobio sam dozvolu da je izvezem od Ministarstva trgovine, što se vidi iz ovoga dokumenta.« Ponovno detaljno provjeravanje. Istina, lagao je o tome da je umjetnik nepoznat. No to više nije bila njegova laž, budući da ju je preuzelo Ministarstvo trgovine. Najgore što se moglo dogoditi bila je zapljena i zabrana izvoza. Mislio je da si taj rizik može priuštiti kada je uz pomoć Christinih kontakata u Ministarstvu sredio dokumentaciju za izvoz. Sada više nije bio toliko siguran u to. »Fino, dokumenti su u redu. Dajte da vidimo navedene slike!« naredio je carinik. Sverre je prvo bio zbunjen, ali brzo je shvatio da se radi o grešci u koracima kod njega samog; kome bi na pamet pala besmislena ideja da prokrijumčari nešto drugo pod »Vincentovim« imenom, ili još luđe, svojim vlastitim? 157
| becca & janja
No hajde, inspekcija je sasvim u redu, sve je bilo normalno. Ovako bi bilo u kojoj god zemlji. Počeo je odvezivati jedreno platno oko zapakiranih slika, pažljivo je sastrugao drvenu vunu i naslagao je na hrpu. Za to vrijeme carinici su iskoristili priliku da riješe posljednje nenijemce i počeli su skupljati papire i pečate. Na kraju su četiri slike stajale izložene na suncu, naslonjene na klimavi carinski stol. »Da vidimo«, reče carinik autoritativno i pogleda u svoju knjižicu. »Znači, imamo dvije slike potpisane s Vincent. To su valjda one dvije velike sa suncokretima i borovicom ili što to već je, je li tako?« »Tako je!« potvrdi Sverre. Postariji par, muškarac s nakovrčanim pramenovima, približavao se teškim koracima po šljunku, s vidljivo znatno smanjenom prtljagom. Zastali su iznenađeno i uprli prstom u slike. »Zatim imamo vašu sliku, to je ovo nešto plavo?« nastavio je carinik, prekinuo se i ljutito potjerao stari židovski par. »Tako je, to je moja slika«, potvrdio je Sverre i uzdahnuo s olakšanjem. Židovima je bilo jasno. Sva sreća što ih je otjerao. »A ostala nam je nepoznata starija njemačka umjetnina, to je ona s čovječuljcima koji se kližu ili što li već rade?« završio je carinik nestrpljivo. »Fino, sve je kako treba, možete ih zapakirati.« Vratio se u svoju stolicu, frenetično poštambiljao gomilicu dokumenata i Sverreov putni dokument. Kušnja je ovdje trebala završiti. No nije. Rottenführer Franz ljutito je stupao čizmama po šljunku sa svojim podjednako rabijatnim podređenim za petama. »Vi tamo!« poviknuo je i pokazao na Sverrea. »Zašto ste glumili naklonost, a putujete sa Židovkom!« Sverre je zinuo od iznenađenja jer je iznenađenje bilo nepatvoreno. Kako je to štakoraš znao? Iznenađenje mu je pružilo dovoljno vremena da razmisli. »Ha?« reče. »Stvarno nisam imao pojma. Dama se predstavila kao Maria Teresia von Brauner, zar joj to nije ime?« »Je, je. Ali svejedno je Židovka, poznato je da se podmuklo prikrivaju. Znači, ne putujete zajedno?« »Našli smo se u istom kupeu u Berlinu, to je sve.« »A umjetnine koje imate sa sobom, vrijedne su?« »Ovaj, da, moglo bi se tako reći.« »Znači, krijumčarite umjetnine sa Židovima?« »Nikako! Ovo je moja i samo moja imovina, i to odavno.« »Dokumenti su svi u redu i...«, pokušao je carinik. »Začepi! Nisam ti se obratio! Nego, gospodine...« Zgrabio je Sverreovu putovnicu. »... gospodine Lauritzen. Prisiljeni smo učiniti nasumičnu kontrolu. Dajte mi referencu u Berlinu, nekoga tko može jamčiti za vaše vladanje i nekoga koga možemo dobiti telefonski, a da nije broj neke sinagoge!« 158
| becca & janja
Sverre je grozničavo razmišljao. Većina njegovih prijatelja u Berlinu koji bi mogli jamčiti za njegovo »vladanje« davnih su dana pobjegli. A i da nisu stigli pobjeći, njihove riječi prema procjeni jednoga Rottenführera ne bi imale težinu. Brat mu je bio brat, a Christa mu je bila šogorica, osim toga, vrlo vjerojatno su je sumnjičili da je komunistkinja. »Referenca do koje je lako doći jest moj nećak Harald Lauritzen«, reče usta suhih od straha. »A gdje ga možemo naći?« »U glavnoj upravi SS-a u Berlinu. Tražite Obersturmführera Haralda Lauritzena. Ako nije tamo, najlakše ga je naći u stožeru Hermanna Göringa, neposredno mu je podređen.« Rottenführer Franz je oklijevao. Sverre je bio gotovo siguran da će odmah odustati. Bilo je pohvalno provjeriti takve podatke ako bi se pokazali lažnima. Ako bi se pokazali ispravnima, kontrolor je mogao računati na probleme. »Nije loša referenca«, reče Rottenführer Franz i zaškilji, napravivši grimasu. »Ako je točna, vratit ću se i moliti vas za oprost na golim koljenima. Ako ste slagali, bacit ćemo i vas i onu židovsku kurvu skupa sa slikama u zatvor. Jesmo se razumjeli!« »Jesmo«, reče Sverre. »Samo vi nazovite!« Rottenführer Franz je odmarširao, prošavši pored nekoliko svojih podređenih ljutito je pokazao na Sverrea i izvikao neku zapovijed, trojica su dotrčala da paze na njega. Carinik je smeteno ostao sjediti za stolom, Sverre je počeo pakirati slike. Jedan od jurišnika mašio se pištolja i naredio mu da prestane, budući da će slike možda biti zaplijenjene. »Slike će, najvjerojatnije, otputovati sa mnom za koji trenutak«, odgovorio je. »A u tom slučaju, želim ih dobro zapakirati. Ili ako ih se, u što uopće ne vjerujem, zaplijeni, isto tako trebaju biti zapakirane. Smijem li nastaviti?« SA-ovac je nekoliko sekundi duboko razmišljao, odobravajuće kimnuo i vratio Luger u korice. Sverre je bio jednako iznenađen svojom fatalističkom smirenošću, kao i time da SA-ovski divljak naokolo hoda s Lugerom, mislio je da je to časničko oružje. Ali što on zna o takvim stvarima, u ovoj novoj Njemačkoj sve je ionako preokrenuto naglavce. Ostalo je samo dvoje putnika za carinskim stolovima. Za arijskim stolom, razmišljao je Sverre ironično očajnički, stajao je samo on. Za židovskim stolom samo ona. Svi drugi putnici prošli su carinu, nitko nije priveden. Bojao se da će potrajati, ali nije. Rottenführer Franz vraćao se užurbano i posrćući po šljunku, s podređenim koji ga je slijedio u stopu. Zapuhan, stao je pred Sverra i ispravio se. »Obersturmführer Harald Lauritzen iz Göringovog štaba pozdravlja vas i želi vam sretan put u Švedsku«, izdeklamirao je salutirajući. »Heil Hitler!« dodao je za svaki slučaj. Sljedeći potez bio je veće iznenađenje. Pao je na koljena, odnosno, na jedno koljeno. »SA-ovci drže do svoje riječi«, reče. »Istina, nisam na golim koljenima, ali stvarno molim za oprost.« »Oprošteno!« odgovori Sverre pokušavajući se izraziti jednakim vojničkim staccatom. »Dobro«, uzdahne Franz i teškim pokretima ustane. »Znači, židovska kurva je lagala kada je rekla da imate dugu obiteljsku povijest?« Sverre je pokušao prikriti oklijevanje dugim ironičnim smijehom. Na neki način je to 159
| becca & janja
bila istina, a ipak nije. Ako potvrdi, značit će da je on sâm lagao, barem naoko lagao, kada je rekao da su se susreli prvi put u kupeu vlaka. »Naravno da je lagala, takve poput nje zna uhvatiti očaj kada požele emigrirati«, reče. »Kako da ne. Ali, oćete ju kupiti?« »Kako, molim?« »Kupiti ju. Evo, jedna od onih slika i može dalje s vama.« Posljednje kontrolno pitanje da provjeri skriva li ipak nešto, pomislio je. »O, ne, toga stvarno nije vrijedna, bila kurva ili ne«, odgovori i pokuša se nasmijati onako kako su se muškarci u svom krugu smijali kada bi govorili o određenim ženama, što je mrzio. »I mislio sam«, reče Rottenführer Franz i nasmije se od srca, barem je djelovalo iskreno od srca, u stilu među nama muškima. »Ništa, noćas će ostati kod nas, imamo lijep podrum u gradu.« »Ali papiri su joj valjda u redu i platila je sve poreze za izlazak iz zemlje i sve ostalo?« primijetio je Sverre što je nezainteresiranije mogao. »Je, je. Ali lagala je njemačkim vlastima o vama. Takve stvari se u novoj Njemačkoj ne toleriraju. Gute Reise, gospodine Lauritzen i Heil Hitler!« »Heil Hitler!« odgovorio je automatski i pomislio da mu je to posljednji put u životu. Čuvar pored vrata od čelične mreže salutirao je dok je Sverre pokušavao kroz njih progurati slike i požurio se k vagonu što je već kretao prema trajektu za slobodu.
160
| becca & janja
1934.
P OZIV JE STIGAO POŠTOM , obična bijela omotnica od lanena papira s natpisom Geheime Staatspolizei napisanim crnom frakturom u donjem lijevom kutu. Ime adresata napisano je crnom tintom, otmjenim rukopisom. To je bilo pismo koga su se u Njemačkoj najviše plašili. Moglo je stići kome god, kad god, bez i najmanjeg upozorenja. Govorilo se da nitko nije siguran. A ipak je Oscar bio potpuno osupnut kada je pronašao pismo u gomili dnevne pošte na pisaćem stolu. Prva pomisao nakon što je iznenađenje popustilo bilo je da se mora raditi ili o pogrešci ili o pozivu na kakvu proslavu ili vojnu obljetnicu. No nije. Kada je pokidao omotnicu, našao je samo kratki nalog otipkan na pisaćem stroju da se pojavi u Prinz-Albrecht-Strasse 8, u utorak 6. ožujka 1934. u 20:00 sati i javi se portiru. Bilo je i više nego zbunjujuće. Šesti ožujka bio je današnji dan. Moglo bi se reći da je poziv bio u vrlo kratkom roku. Od onoga koga se pozove u Gestapo očekivalo se, dakle, da istoga časa otkaže koje god planove da je imao za taj dan, radilo se o rođendanu u krugu obitelji, vjenčanju ili karminama. Poruka je bila ledeno jasna. Nitko Gestapu ne otkazuje ili javlja da je spriječen. Ali u osam sati navečer? Je li to svojevrsna pristojnost da se ne remeti radni dan vjerojatno zauzetom čovjeku? Ili je to još jedan način da se pozvanome utjera strah u kosti? Glasine o grozotama u podrumskoj etaži Prinz-Albrecht-Strasse 8 kolale su čitavim Berlinom već mjesecima. Neki od onih koji su prošli kroz ta vrata, nestali su i nikada se više za njih nije čulo. No to nije moglo imati veze s njim. Kada je Christa oprezno spomenula mogućnost da i oni odu, kao Sverre, odbacio je i pomisao na to. Već je predloženi zakon o imovini izbjeglica presudio, riskirali su da im budu zaplijenjene nekretnine vrijedne na desetke milijuna maraka. A onaj koji pobjegne, ili pokuša pobjeći, sâm je sebe obilježio kao krivca, nije bilo jasno za što točno, ali svejedno je bio kriv. Sa Sverreom je to bila posve druga priča, riskirao bi život da je ostao, kao i Bruno i drugi njemu slični iz kruga prijatelja. Takvima poput njih sada je nad glavom visjela smrtna kazna. Možda ne službeno, i pogotovo ne nakon sudskog postupka i presude, nego, pak, u bilo kojem od jurišničkih privatnih podrumskih zatvora. Jednako kao i Židovima, komunistima ili političarima socijaldemokratima. 161
| becca & janja
Ali ne i njemu. Bio je nepolitičan čovjek, kao prvo, ni prijatelj ni neprijatelj. Nema sumnje da je punokrvni Arijevac, njegova djeca Hans Olaf, Carl Lauritz i Helene izgledali su poput djece na nacističkim propagandnim slikama, a supruga mu je pripadala saskom plemstvu. Teško da je neka obitelj u današnjoj Njemačkoj mogla biti toliko neokaljana. Osim toga, bio je satnik u rezervi Reichswehra, odlikovan Željeznim križevima oba stupnja i odličjem Pour le Mérite, ukratko, nedodirljiv. Bila bi glupost učiniti bilo što drugo osim izdržati do Hitlerova pada, i to u najgorem slučaju, nečuveno skupa glupost. Već je tim smiješnim brigama posvetio daleko previše vremena. Bolje da se primi posla, koji nažalost više nije bio toliko naporan. Njihova građevinska djelatnost praktički je stala. Ugovori su im uobičajeno bili za gradnju stanova i kuća, većina ugovora potpisivana je s lokalnim političarima socijaldemokratima, a većina tih ugovora se, pak, odnosila na gradnju u modernom stilu. Nažalost, ta podloga nestala je kao otpuhana. Više nije bilo lokalnih političara socijaldemokrata. A nacisti su mrzili sve što je bilo moderno, osim toga, Bruno i ostali arhitekti su izbjegli, Bruno je čak imao čast doživjeti da mu se pisani rad spali na lomači. Dakle, obiteljska poduzeća svedena su na to da održavaju poslovnu djelatnost najvećega vlasnika nekretnina u Berlinu. Taj je posao bio slaba inspiracija, donosio je prihode, ali u biti je ubijao dušu. Umjesto da smanje osoblje u glavnom uredu, skratili su radno vrijeme za dva sata, pa su počinjali u devet sati i odlazili kući u četiri. Većina zaposlenih podržavala je tu reformu, premda su se pojedinci žalili na smanjenje plaće koje je uslijedilo. No rijetki su željeli spominjati alternativu, a to je bilo otpuštanje. Morao je stisnuti zube da izdrži birokratske tričarije do kraja radnoga dana, prije nego što napusti ured u prizemlju i ode na kat potražiti Christu, koja je u zadnje vrijeme gotovo uvijek bila kod kuće. Našao ju je, očekivano, u biblioteci, sklupčanu s nogama podvučenim pod sebe, u jednome od najvećih kožnih naslonjača. Pozdravio ju je s: »Achtung! Zabranjena literatura!« kada je ušao u biblioteku. Podignula je korice knjige prema njemu uz odglumljenu pokornu gestu. »Molim vas, gospodine književni policajče, Maksim Gorki valjda nije nenjemački?« pitala je. »Dakako da jest, jer je Rus. Sva ruska literatura je nenjemačka i stoga zabranjena«, odgovorio je, došao k njoj, poljubio joj oba obraza i usput joj tutnuo poziv u Gestapo prije nego što je sjeo u naslonjač odmah do njezina. Čitala je i problijedila. »Otkucali su nas, ovo je možda kraj«, prošaptala je. »Otkucali?« procijedio je. »A za što?« »Zabranjeno je spominjati okrutnosti i zločine SA-ovskih divljaka, čak i u vlastitom domu, zabranjeno je šaliti se na račun Führerova blebetanja ili Goebbelsova uvrnutog stopala, svaka šala na račun nacista je zabranjena i tako dalje, ima toga. Kao što vidiš, naši prijestupi su mnogobrojni.« »Naravno, kao i u milijunima domova. Kao što i milijuni domova vrve nenjemačkom literaturom, čitava naša biblioteka je jedno golemo mjesto zločina. Ali da smo otkucani? Tko bi to učinio?« 162
| becca & janja
»Imamo novu djevojku među poslugom. U djecu se pouzdajem, nije da imamo Haralda od trinaest godina, on bi bio otrčao u najbliže gnijezdo SA-ovaca ili Gauleitern.« »Da, moguće. Nego, reci mi, ta nova služavka... kako se zove?« »Ewa.« »Recimo da Ewa ode u Gestapo i prijavi šalu o Goebbelsu i njegovom uvrnutom stopalu. Da ne spominjemo gore varijante, jer budući da se umobolnost mora spriječiti sterilizacijom, Führer bi mi prvi pao na pamet, jel’, i tako dalje u beskraj. Recimo da Ewa ode u Gestapo s takvim pričama.« »Da? Recimo da je to učinila. I?« »Što bi time dobila?« »Možda ideološko zadovoljenje.« »I riskirala bi otkaz. A ja bih večeras riskirao da mi malo natrljaju nos. Uostalom, moja riječ protiv njezine.« »Obećaj mi jednu stvar.« »Da?« »Večeras odjeni odoru, u punoj spremi. Znaš na što mislim.« »Znam, znam. Počeo sam se ugodno osjećati u odori, iako sam morao dati sašiti novi par hlača zbog struka. Ali sasvim si u pravu, odora i Željezni križevi su jedino što naciste dira.« Šetao je po hladnom sumraku prema Prinz-Albrecht-Strasse, s odorom kao mentalnim oklopom. U današnje vrijeme se usamljeni šetač navečer nije trebao bojati džepara i lopova kao nekada. Sada su iz prikrajka vrebale bande jurišnika i pokušavale izazvati svađu, obično bivajući tako nasrtljive sa svojim crvenim škrabicama da bi žrtva na koncu prosvjedovala, a tada bi uslijedilo pljačkanje i premlaćivanje. No u odori Reichswehra, kao prvo, nije bio dužan odgovarati na njihovu dernjavu s Heil Hitler, rezervirano vojničko otpozdravljanje bilo je dovoljno. Kao drugo, nacisti su se smrtno bojali navući na sebe bijes Reichswehra. Onaj ili oni koji nacistima žele preoteti vlast moraju se osloniti na podršku regularnih obrambenih snaga. To je bio ključ za zadržavanje ili gubitak vlasti. Ni jedna jedina banda jurišnika nije ga uznemirila za njegove šetnje. Kada je otkucalo osam prošao je ulaz glavnog stožera Gestapa. Zgrada je bila nekadašnja umjetnička škola, što je možda utjecalo na dojam. Ovo uopće nije bila sumorna zatvorska ćelija kakvu se moglo očekivati, bila je svijetla i prozračna, osoblje je vedro razgovarajući jurilo uz i niz stube s papirima u rukama. Ovdje se marljivo radi dugo nakon kraja radnog vremena, pomislio je kada se javio na portu, gdje se dočasnik odjeven u crno odmah ustao i pozdravio ga s Heil Hitler, na što je odgovorio salutiranjem, a zatim je otpraćen uz stube i dalje niz mračan hodnik koji je završavao pred šefovom sobom u dnu. Njegov pratitelj pokucao je na vrata, pričekao na poziv da uđu, otvorio vrata, dugim koracima ušao, ponovila se procedura s Heil Hitler, a zatim je Oscar čuo da mu spominju ime. Pratitelj je izišao i rekao mu da može ući, izveo još jednog Heil Hitlera i nestao. Oscar je ušao i zatvorio vrata za sobom. »Vrlo ste dobrodošli... ah, kapetane Lauritzen, baš mi je drago da ste mogli doći, moje ime je Rudolf Diels«, pozdravio ga je najviši dužnosnik Gestapa, prilazeći mu pružene ruke. 163
| becca & janja
Dobro je izgledao, tamnokos elegantan muškarac u tridesetima u nekakvoj crnoj odori brigadira ili generala, no lica unakaženog ožiljkom od sablje iz studentskog dvoboja. »Nadam se da vam poziv u ovako kratkom roku nije uzrokovao neprilike«, nastavio je šef Gestapa, promotrio ožiljak na Oscarovu obrazu i ozario se. »Vidim da imamo sličnu prošlost, to nisam znao. Moji ožiljci su iz vremena kada sam studirao pravo na sveučilištu u Marburgu, a vaši?« Oscar nije shvatio na što cilja i bio je to prisiljen priznati. »Oprostite?« reče. »Ne razumijem baš...?« »Ožiljci!« objasni šef Gestapa i značajno pokaže prvo na svoje obraze, zatim na Oscarove. »Aha, sada mi je jasno«, reče Oscar s olakšanjem. »Ne, moji ožiljci nisu sa sveučilišta, nego od lavljih pandži, jednom je bilo blizu.« Gestapovac ga je prvo preneraženo pogledao, a zatim udario u smijeh. »Zaboga!« reče. »Razumijem da nije baš ista stvar. A ja sam pomislio da imamo nešto zajedničko, što su moji informatori ozbiljno propustili. Budite ljubazni, sjednite.« Pokazao je na dva naslonjača oko okruglog stolića i otišao do velikoga pisaćeg stola po nešto, dok se Oscar smjestio. Tek je sada sâm sebi priznao da se u mislima dotaknuo podruma s jakim svjetlima uperenima u lice i SA-ovskim divljacima. A umjesto toga, završio je kod glavnog šefa u ravnopravnom razgovoru za stolom i izbjegao nisku stolicu na kojoj bi se zgurio pred velikim pisaćim stolom. »Imam ovdje vaš dosje, kao što vidite, prilično je tanak«, reče šef Gestapa vrativši se. »Oprostite, mogu li vam što ponuditi, možda brendi?« »Hvala, može, ali nemojte prevelik, nisam večerao.« »Niti ja. Predlažem da zajedno večeramo kada završimo ovaj kratki povjerljivi razgovorčić, odgovara li vam?« »Pod jednim uvjetom«, odgovori Oscar ozbiljno, iako se u sebi smijao od olakšanja. »Naravno, recite?« »Da prvo nazovem ženu i objasnim joj da idem samo na večeru, da se ne brine radi predugoga noćnog posjeta Prinz-Albrecht-Strasse.« »Dopuštam!« nasmije se šef Gestapa, ode do svog stola i naruči brendi preko internog telefona. »Dopuštam itekako, vrlo dobro promišljate«, nastavi vraćajući se svome naslonjaču. »No budući da sam vam ja uzrokovao tu neugodnost, inzistiram da večera bude na moj račun.« »Dopuštam!« reče Oscar oponašajući ga, sada s velikim olakšanjem. »Da vidimo«, reče šef Gestapa i otvori Oscarov dosje. »Ovaj, ne brinite se oko ovih papira, većina je o vašim vojnim uspjesima u Africi, odluke o odlikovanjima i tome slično. No prijeđimo odmah na naš problemčić. U više slučajeva prošle godine prijavljeno je da niste odgovorili na pozdrav SA-trupa na cesti.« »Priznajem«, odgovori Oscar. »S druge strane, nove odluke su donesene 19. lipnja, da stranci nisu obuhvaćeni općom obavezom. Moj susjed, novi američki ambasador Dodd, bio se žalio da je više američkih državljana imalo problema s SA-ovim... s jurišnicima. A ja sam 164
| becca & janja
norveški državljanin.« »Potpuno ste u pravu, sada ste oslobođeni obaveze otpozdravljanja. Ali prije toga? Prije 19. lipnja?« »Tada, gospodine... oprostite, koji vam je čin, kako da vas oslovljavam?« »Najjednostavnije je s brigadire.« »Tada, gospodine brigadire, jednostavno sam bio uvrijeđen. Dječaci u neurednim odorama, koje ja sâm ne bih prihvatio za kaplare, tražili su od mene da im salutiram kao nekakvim nadređenima. Besmisleno. A iako sam sada izuzet od dužnosti otpozdravljanja kao Norvežanin, moram reći da je olakšanje biti odjeven u odoru, da izbjegnem bilo kakav nesporazum.« »Posve vas razumijem. No čini se da po tom pitanju također imate pomalo neobičan običaj u svojem uredu?« »Kako to mislite?« »Središnji ured poduzećâ Lauritzenovih u Njemačkoj, u Tiergartenstrasse, usuđuje se biti jedina veća poslovna organizacija u kojoj se dan ne započinje energičnim pozdravljanjem s Heil Hitler, je li tako?« »Tako je barem utoliko što nemamo taj običaj u vezi mene, da.« »Kako je to moguće?« Oscar je naslutio stupicu. Mladi prijateljski nastrojeni brigadir iznenada se uozbiljio. »Mogu vam jedino reći kako stvari stoje«, priznao je Oscar. »Jednoga jutra, prije možda nekoliko mjeseci, kada sam došao malčice nakon zaposlenih u ured, obično dolazim ranije, dočekali su me na nogama, ispruženih ruku i viknuli mi Heil Hitler. Moram priznati da sam ostao zbunjen.« »I što ste tada rekli zaposlenicima?« »Rekao sam da moje ime nije Hitler i da ne dopuštam da me se kao direktora Lauritzena ujutro pozdravlja s heil, ali da, naravno, u bilo kojoj drugoj prilici, svatko može slobodno pozdravljati s heil, otprilike to.« Činilo se da ovo šefa Gestapa primjetno zabavlja. Oscar nije mogao odrediti je li to dobar ili loš znak. »Prijava je stigla od Fräulein Bärbel Niedermayer i Frau Jutte Seedorf«, pročitao je šef Gestapa iz svojih dokumenata. »Navodno su bile vrlo uznemirene. Smatrale su da sabotirate iskrenu patriotsku želju osoblja da odaje počast našem Führeru. Predlažem da ih otpustite već sutra.« Oscar je zanijemio. »Naravno da ću ih otpustiti«, reče nakon duge stanke i razmišljanja. »Pokazale su nelojalnost prema tvrtci, to je sasvim dovoljno. No kako da objasnim da znam?« »Recite istinu.« »Koju istinu?« »Da sam vam ja rekao.« »Ali onda će se pročuti da ako odete Gestapu s povjerljivim podacima, riskirate...« »I to je odlično. Najradije bih da to piše u novinama, ali to bi bilo previše za očekivati. >Ovako prolaze oni koji dolaze s lažnim prijavama<, to bi imalo uspjeha. Što se vas tiče, 165
| becca & janja
možemo pretpostaviti da ćete ubuduće imati znatno manje problema s lojalnošću svoga osoblja, što mislite?« »U to nema sumnje. Naravno, zahvalan sam vam na pomoći. Ali...?« »Da?« »Neće li neizbježno širenje glasina koje će uslijediti loše utjecati na... kako da to kažem? Vaš pritok informacija, ne može li se čak ustvrditi da sam pridonio tom lošem utjecaju?« Tek sada im je stigao brendi, obojica su zaboravili na to. Šef Gestapa se po službenoj dužnosti izvikao i otjerao podređenoga koji ih je poslužio, zatim su nazdravili i nasmiješili se jedan drugome. Premda je Oscar i dalje slutio nešto sumnjivo. Stvar ovako stoji, ispričao mu je Rudolf Diels, prvi nositelj dužnosti šefa čitave tajne policije nove Njemačke. Pretrpavaju ih prijavama. Ljudi se međusobno prijavljuju za sve moguće i još više za nemoguće. Nedavno su proveli statističku studiju na više od 3000 prijava. Pokazalo se da ih je samo 20 posto bilo politički motivirano, a to je ono što se doista ticalo Gestapa. I to ako se velikodušno računa, dakle, prijava Fräulein Niedermayer i Frau Seedorf mogla se staviti u kategoriju motiviranih prijava. Gledaju li se činjenice, ipak se radilo o iskazanom nedostatku poštovanja prema Führeru. No čak i uz te donekle velikodušno postavljene granice, više od 80 posto bilo je izvan okvira onoga što je doista imalo veze s Gestapom. Većinom se radilo o prijavama iz privatnih razloga, ljubomore, zbog dugova, svađa iz krčme, bilo čega. Što znači da su se resursi Gestapa rasipali na gluposti, da su bili prisiljeni istražiti toliko bedastoća da su se ozbiljni zadaci utopili u tome. Ili će stati na kraj tim nepodopštinama ili će biti prisiljeni zaposliti dodatnih 10 000 istražitelja i izgraditi gestapovsku četvrt veličine predgrađa da smjeste sve službenike, koji bi povrh toga bili prisiljeni svoje radno vrijeme posvetiti besmislicama. To doista nije bila svijetla perspektiva. Slijedom toga, moraju pod svaku cijenu podignuti kvalitetu prijava građanstva, što se trenutačno može postići samo metodama zastrašivanja. Ako ne upali val glasina o tome kako se postupa s neprimjerenim prijavama, pri čemu će Fräulein Niedermayer i Frau Seedorf biti prvi, ali zasigurno ne jedini pokusni kunići, morat će nastaviti sa strožim metodama. Strogim represalijama protiv onih koji im dođu s upitnim podacima, malo mučenja i tjelesnog kažnjavanja. Ljudska želja da se prijavi bližnjeg svog bila je zvijer koju je trebalo obuzdati pod svaku cijenu. Ne toliko iz moralnih, koliko praktičnih razloga. I tako su došli do pitanja u koji će restoran na večeru. Rudolf Diels predložio je Adlon. Oscar nije imao prigovora. Bilo bi neprilično, budući da je šef Gestapa izričito zahtijevao da ga pogosti. Istovremeno mu se Adlon učinio kao neobičan izbor, gotovo demonstrativan. Bio je smješten nasred Unter den Linden i bio je košnica svih diplomata, stranih dopisnika i političara u gradu. Pola Berlina vidjet će ih zajedno, sljedećeg dana će čitav Berlin znati. Zamolio je da se javi kući. Rudolf Diels je kimnuo i pokazao na jedan od telefona, dok je sâm počeo prtljati po svojem interfonu da naruči prijevoz i pobrine se da se najavi njihov dolazak u Adlon. »Zdravo, ja sam«, reče Oscar kada je Gestapova telefonistica javila da je Frau Lauritzen na liniji. »Idem van prigristi nešto sa šefom Gestapa Rudolfom Dielsom. Ugodno smo se 166
| becca & janja
proveli. A sutra ćemo otpustiti Bärbel Niedermayer i Juttu Seedorf, one su nas prijavile. Uglavnom, pokušat ću ne doći prekasno, ne trebaš me čekati.« Naravno da ga je čekala. Tek što je prošla ponoć. Našao ju je, očekivano, u biblioteci. »Što ste to finog prigrizli i kako stojimo s moralom?« pitala je. »Ipak se činiš dolično trijezan.« »Dobro da si shvatila moj specifični izbor riječi«, reče. »Pa, kako stvari stoje, ne možeš odbiti šefa Gestapa, a nakon toga dolazi moral. A trijezan? Zaboga, obojica smo bili u odori i to u Adlonu.« »U Adlonu! Mislila sam da je Gestapo diskretniji.« »I jest, ali mislim da je cilj večeras bio suprotan, čak se našalio na tu temu. Oprosti, htio bih se presvući?« »Može, ako me prvo uvjeriš da se nemam razloga brinuti i kažeš mi što želiš popiti, imamo bogme o čemu pričati.« »Nemaš se razloga brinuti. Rado bih Blauburgunder, čitave se večeri pio rizling, koliko sam shvatio, voli Rheingau.« Oscar joj je poslao poljubac i otišao na kat gdje su bile spavaće sobe, objesio odoru, skinuo odličja i posložio ih u etui, ispljuskao se hladnom vodom i navukao ogrtač za pušenje od crvene svile s crnim okovratnikom od krtičjega krzna, Christin božićni dar. Vjerojatno je bio zamišljen kao šala, crveno i crno. Kada se vratio u biblioteku, vino je bilo servirano, a ona nervozna, iako je to pokušavala prikriti. »Nije pitao ništa o Židovima?« pitala je. »Ne, zašto bi?« »Ali dakle, odao je naše prokazivače?« nastavila je i podignula čašu vina. »Živjela! Da, jest.« »Zašto? Njegovi podređeni bi zato dobili otkaz.« »Bi, ali ipak je on na najvišoj poziciji. Nakon što sutra odradimo ceremonijicu otkaza Bärbel Niedermayer i Jutti Seedorf, na njegovu ću zamolbu razjasniti da sam upravo od njega saznao tko nas je prijavio. To će mi, samo po sebi, biti užitak.« »Zvuči mi suludo.« »To sam i ja rekao, ali ima nešto u tome. Ubuduće se ne trebamo brinuti oko prijava svojih zaposlenika. Njegova tajna policija prima manje gluposti kojima se mora baviti. Moram reći da mi je Rudolf Diels najveće iznenađenje od svih ljudi koje sam u životu upoznao. Ispočetka sam imao osjećaj da sam, kao u onoj priči, magarac koji ide na večeru s lavom, to je afrička legenda, u kojoj magarac, naravno, ima razloga bojati se da je večera on sâm...« »Molim te, Oscare! Uza sve dužno poštovanje afričkim legendama, ali nije trenutak! Radije mi ispričaj dalje!« Na sreću, nije bio osobito pripit. Priča će biti duga, u mnogo je toga trebalo pokušati proniknuti, a kada se radilo o pronicljivosti, ni s kime nije razgovarao radije nego s njom. Osobito u situacijama kao sada, kada se svašta s večere u Adlonu činilo teškim protumačiti. Za početak, najveće iznenađenje, nešto o čemu u novinama nisu napisali ni retka. 167
| becca & janja
Tijekom posljednjih godinu dana, Gestapo je imao jedan jedini zadatak, prema onome što je saznao tijekom večeri, a to je bilo ići od grada do grada, od ulice do ulice i čistiti silne SA-ovske »divlje« zatvore, osloboditi zatočenike, spasiti one koji su još imali šanse preživjeti, zatvoriti zatvore i najgore tipove staviti pod ključ. Privatno sudstvo SA je, prema Rudolfu Dielsu, bilo najveća njemačka sramota u moderno doba. Njemačka će biti blagoslovljena onoga dana kada SA više ne bude i, ukratko, taj dan možda nije bio toliko dalek. Što je bila fantastična stvar koju je dao naznačiti, i to ništa manje nego usred Adlona, gdje su toliki slušali. Za SA Ernsta Röhma tvrdilo se da ima milijun uniformiranih ljudi, više ili manje naoružanih. Reichswehr je na raspolaganju imao 100 000 ljudi, doduše, bolje opremljenih i, naravno, bolje uvježbanih i discipliniranih, ali ipak, deset naprama jedan. Uostalom, bili su praktički susjedi sa samim Ernstom Röhmom. Njegovo središte bilo je samo koju ulicu dalje, u Standartenstrasse. Röhm je bio onaj jahač na crnom konju u Tiergartenu ranom zorom, gdje je Oscar sjedio na klupi i vidio priliku nalik duhu kako jaši kroz jesenju maglu, ili po proljetnom suncu, uvijek sâm, uvijek na crnom konju. Živjela, da, da, počeo se gubiti u svojoj priči. Rudolf Diels bio je vrlo zainteresiran za Sigmunda Freuda i činilo se da ga činjenica što je Freud ipak bio jedan od autora koje se u Njemačkoj najviše spaljivalo i zabranjivalo nije ni najmanje dirala. Čak je iznio dugo razmišljanje o ljudskoj surovosti, naravno, { propos priče o gnusnim prilikama koje su otkrivene za Gestapovih racija u rupetinama od SA-ovskih privatnih zatvora. Oscar mu je ispričao svoja zapažanja iz Afrike, koja su ga uvjerila da su prvenstveno Belgijanci i Englezi po prirodi surovije rase od Nijemaca i Skandinavaca. Rudolf Diels bio je posve drugoga stava. To uopće nema veze s rasom, ustvrdio je. I Nijemci se mogu pretvoriti u čudovišta. Problem je bio psihološki, smatrao je Diels. Nanošenje boli ljudima nije posao koji se može povjeriti kome god. Stoga se posebna pozornost posvetila odabiru ljudi za koje se smatralo da imaju osobite talente na tom području. Da, nažalost, isto bi se u određenoj mjeri moglo reći i za Gestapo. No ono što nisu razumjeli tijekom toga procesa regrutacije bila je čisto frojdovska strana priče. Jer ako se tijekom određena vremena regrutira svaki pojedini sadist, i svaki nesvjesni sadist, dakle, oni koji nisu otkrili vlastite sklonosti prije nego što su i sami dobili priliku bičevati i zlostavljati druge ljude, uskoro se kroz pritisak grupe i međusoban utjecaj stvara barbarska kultura. Naoko normalni muškarci i žene u takvoj su se okolini u relativno kratkom roku mogli pretvoriti u čudovišta. Prema Dielsu, samo je Freud imao objašnjenja za takve ljudske specifičnosti, ali njegovo je odlučno uvjerenje bilo da tu imaju posla s općeljudskim slabostima i defektima koji nisu išli u paketu s nacionalnošću, a niti rasom. Slijedom toga, Nijemci bi se mogli ponijeti čak kao Englezi i Belgijanci. Oscaru je to bila zastrašujuća misao. Christa se slagala s Rudolfom Dielsom i Sigmundom Freudom. Njezin argument u prilog tome bio je vrlo jednostavan. Inače bi se moralo, imajući na umu što je SA pokazao tijekom posljednjih godina, zaključiti da su Nijemci, od svih naroda, najokrutniji i najveći barbari. To je bila apsurdna pomisao. Zar ništa tijekom večeri, zanimalo je Christu, Oscara nije navelo da pomisli kako je taj 168
| becca & janja
neobični šef Gestapa pokušavao doći do informacija, ili ga htio navesti da se izlane? Oscar je razmislio. Je li dobio koje politički otrovno pitanje tijekom večeri? Možda. Diels je ispričao da je tijekom prošle godine 50 000 Židova u panici pobjeglo iz zemlje. No 10 000 se već vratilo jer su, kao i mnogi drugi, ili vjerovali da Hitler nikada nije mislio ozbiljno s tim antisemitizmom, da je to bio samo demagoški dio agitacije dok dođe na vlast, ili da će ionako uskoro vlast izgubiti. Kolale su priče koje su prvenstveno spominjale generala Kurta von Schleichera i ministra vanjskih poslova Heinricha Brüninga kao najvjerojatnije Hitlerove nasljednike. Diels je ovdje Oscara upitao za njegovo mišljenje. A on, naravno, kao i obično nije imao neko mišljenje. Tu priču sa Židovima uopće nije razumio. O nasljedniku Hitlera možda i jest par puta razmišljao. No zaobišao je temu razgovora jer je bilo samorazumljivo da nije kompetentan prosuđivati o tome. Možda je čak za to okrivio svoje norveško državljanstvo. Sve je razgledao sa svih strana, malo-pomalo, dok su praznili bocu crnog vina, i postajao sve manje razgovijetan u analizama, kako se Christa našalila. Na koncu su otišli u krevet. Te su noći duboko spavali i oboje su ujutro osjećali glavobolju. Naravno da se popila koja čaša previše, no to nije bilo teško sada kada su navečer i noću jedno drugome bili jedino društvo. U kući je utihnulo i vrijeme kada bi Oscara po povratku kući s nekog kasnog sastanka u gradu dočekao dim cigara i žamor iz crvenoga salona na prvom katu, sada je bilo tako osjetno daleko da se činilo kao posvemašnja maštarija. Prijatelja nije bilo, otišli su u Prag, Beč, Pariz, čak i u Ameriku, i nikada nisu slali pisma da ne stvaraju neprilike. Primiti pismo od Židova koji su pobjegli iz zemlje, ili od prepredenih demokrata, nije čovjeku baš išlo u prilog, opća cenzura pisama uvedena je nakon požara u parlamentu. Christi su dani postali jednolični. Nerado je izlazila da ne naleti na jurišnike u maršu ili bude prisiljena stati s podignutom desnicom i tako se pridružiti zvijerima, ili da riskira da je pretuče koji od kontrolora koji su prolazili pored parada i pazili da nitko od promatrača ne izbjegne dužnost odgovaranja s heil. Poulette je ponekad dolazila u posjet, a ponekad su se nalazile u susjednoj kući kod njezine nove prijateljice Marthe, koja je bila kćer američkoga ambasadora Dodda. Šetnja do tamo bila je kratka i bezopasna, od Tiergartenstrasse 27B do Tiergartenstrasse 27A. Osim toga, dani su joj bili prazni. Volonterski posao u Rote Hilfe i sličnim organizacijama zabranjen je, kao i bilo kakva predavanja na neodobrenu temu, što je podrazumijevalo – baš kao i s knjigama – većinu tema. Povremeno bi oprezno razmišljala o ideji da bi možda trebali učiniti kao svi ostali, pobjeći iz zemlje na neko vrijeme dok Hitler ne nestane. Ta nitko od prijatelja nije emigrirao, svi su se namjeravali vratiti čim ova noćna mora završi. Ali Oscar se uvijek oglušivao na to, smatrao je da moraju izdržati, da ne smiju riskirati konfiskaciju sve imovine, koja je bila sigurnost i garancija ugodnog života za djecu i buduću unučad. Činio se ustrajnim po tom pitanju jer je osjećao da je iznad svih opasnosti, osobito kada bi na sebe navukao odoru. A to se očigledno nije smanjilo sada, kada je večerao sa samim šefom Gestapa i dobio svojevrstan imunitet od prijavljivanja. Željela je biti prisutna kada dvije doušnice budu otpuštene, željela je vidjeti kako će reagirati i kako će ostali reagirati. Željela im je pogledati u oči kada budu razotkrivene. 169
| becca & janja
Sve se uredsko osoblje okupilo u najvećoj radnoj sobi, onoj najbližoj garderobi i ulazu. Kuhinjsko osoblje i servirke također su zamoljene da budu prisutne, stajale su poredane duž zidova. Kada je Oscar ušao s Christom pod rukom, graja je utihnula i četrdesetak zabrinutih lica okrenulo se prema njima. Nije bilo sumnje što su zaposlenici očekivali, štednju i rezanje broja osoblja. Oscarov smrtno ozbiljan izraz lica ispočetka se nije mogao drukčije protumačiti. Christin pogled tražio je dvije određene žene, no njihovi izrazi lica nisu se razlikovali od drugih. »Imam loše vijesti«, počeo je Oscar i pričekao dok nije nastala potpuna tišina. »Ne, ne radi se o sniženju plaća ili smanjenju broja osoblja, bojim se da imamo jednu veću brigu. Naime, među sobom imamo Gestapove doušnike.« Prostorija je iznenada oživjela, užasnut žamor prošao je sobom i ljudi su počeli vrebati pogledima jedni prema drugima. Christa je zaključila da su se dvije doušnice ponašale posve jednako kao svi ostali. »Prijave Gestapu odnose se prvenstveno na žalbu što ne započinjemo radni dan povikom Heil Hitler. Što se toga tiče, prvo želim reći kako niti se treba niti očekuje da se stranim državljanima i časnicima Reichswehra salutira na taj način. Ja sam i jedno i drugo. Stoga sam sâm sebe izuzeo od tog oblika jutarnjeg pozdrava. Ali također sam naglasio kako je svakome od vas dano na slobodan izbor da se na taj način međusobno oslovljavate ako osjećate osobitu potrebu za tim. To će vrijediti i ubuduće. Pitam vas ima li tko što protiv?« Nastala je grobna tišina, nitko nije odavao ni najmanju namjeru nešto kazati. Oscar je prelazio pogledom od jednoga do drugoga. »Ali vi koji ste podnijeli pritužbe Gestapu, što je, moglo bi se reći, prilično drastična mjera, vi ste valjda protiv?« nastavio je neumoljivo. Nitko nije ni trznuo u namjeri da se izjasni. »Igrom slučaja, sinoć sam večerao sa šefom Gestapa Rudolfom Dielsom«, nastavio je Oscar nakon što je tišinu razvukao do granice neizdrživosti. »I on mi je rekao tko su doušnici. Dakle, pitam vas po posljednji put, ne biste li iznijeli svoje kritike ovdje, preda mnom i pred svojim kolegama, ako to smatrate toliko važnim da ste osjetili potrebu otići Gestapu sa svojim pritužbama?« Jednaka tišina. Christa je intenzivno gledala prema jednoj od izdajica, ali nije mogla uhvatiti njezin pogled, uporno je zurila u pod. »No dobro«, reče Oscar. »Time je stvar riješena. Fräulein Niedermayer i Frau Seedorf, upravo ste otpuštene zbog nelojalnosti koju ste iskazale poduzeću i svojim kolegama i zbog svoje nečasnosti. Budite ljubazne i istoga časa napustite zgradu i više se ne vraćajte! Dokumenti će vam biti poslani poštom, uz naveden razlog otpuštanja.« Dvije prokazivačice stajale su kao skamenjene i nijedna nije pokazivala nakanu da ode ili protestira. Starija žena je blago rumenjela, mlađa je, pak, problijedila. »Čule ste me! Nestanite!« naredio je Oscar i činilo se da je popustila njihova oduzetost. Pognutih glava požurile su prema garderobi i izlazu. Kod vrata prema velikome hodniku, starija se okrenula sa suzama u očima. »Heil Hitler!« poviknula je ispružene desne ruke. 170
| becca & janja
Nekoliko se ruku trznulo, no nitko joj nije odgovorio na njezino zbogom. Obje otpuštene žene nespretno su se probile kroz vrata. Oscar je čekao dok se nije čulo kako su se ulazna vrata zalupila. »Izvrsno!« reče. »Vraćamo se poslu.« Poveo je Christu sa sobom i otišao, uz naklon osoblju. »Mislim da smo se riješili briga o odavanju Gestapu što se tiče naših zaposlenih, barem do daljnjega«, reče kada su sjeli u biblioteku. Kao po prešutnom dogovoru, vratili su se u iste naslonjače u kojima su prethodne večeri ostali predugo. »Bogme da. Isuse, kakav će trač iz ovoga nastati«, zaključila je Christa. »Ne samo kod nas, ne samo u Tiergartenstrasse, nego uskoro u cijelom gradu!« »Pa naravno, barem se Rudolf Diels tome nadao. No ipak je to tužno, ne volim stvarati nezaposlene ljude. Toga imamo i previše. Nego, kako se možemo oraspoložiti nakon ovoga? Odavno nismo išli u kazalište, valjda postoji neki stari klasik ili što drugo što nije zabranjeno. Što misliš?« »Ne«, reče ona. »Odnosno, da, postoji tu i tamo neki dozvoljeni klasični komad, i naravno, opera, ali ne možemo više ići u kazalište.« »Molim? Zašto?« »U slučaju da ne želiš stajati i pjevati Deutschland über alles, i to sve kitice, pa onda prijeći na Horst Wessel Lied, sve kitice. A to još s podignutom desnicom.« Oscar je piljio u nju neprikriveno preneražen, nesiguran šali li se. »Nisi to znao?« pitala ga je podjednako iznenađena kao on. »U današnje vrijeme sve kazališne predstave u Njemačkoj tako završavaju.« »Kino?« pokušao je. »Ma kakvi, ista stvar.«
M OŽDA JE bilo neprilično i pomisliti to, makar samo za sebe, ali onkel Hermann bio je sretan poput djeteta radi svoga novoga Carinhalla. A što se Haralda tiče, bio je uvjeren da će se jednoga dana prisjećati kratkih lipanjskih tjedana na mjestu pomoćnika nadzornog šefa u novome lovačkom dvorcu kao jednog od najljepših doba u životu. Bio je siguran da je na koncu dobro odabrao kada je odustao od službe u obavještajnom i sigurnosnom odjelu mornarice i kada je primljen kao časnik u SS. I na tome je mogao zahvaliti onkelu Hermannu. On je bio taj koji je predložio da Harald prođe temeljnu obuku u mornaričkom odjelu Abwehra, jer tada obitelj neće prigovarati niti brinuti. Upravo suprotno, činilo se da je majci, ocu i svima ostalima laknulo kada je postao pomorski časnik. A kada je došlo vrijeme za to, mogao je potpuno diskretno prijeći u SS, baš kao što je od početka bio plan. Nadgledati lovačko imanje i dvorac pri kraju izgradnje doista nije bio osobito težak zadatak, niti su za to trebale osobite kvalifikacije, to mu je više bio odmor. Vatreno krštenje 171
| becca & janja
za snage sigurnosti, do tada po svoj prilici znatno pojačane, doći će za ljetnoga solsticija 20. lipnja, kada se Carinhall službeno otvori. Očekivalo se da će i Führer i Himmler i Goebbels prisustvovati polaganju preminule Hermannove supruge Carin u grob. Njezin mauzolej bio je već spreman dolje uz obalu jezera, šest golemih nadgrobnih kamenova između dva hrasta. Njezin je grob bio smješten u sredini te formacije. Za svojevrsnu generalnu probu, onkel Hermann je pozvao američke, engleske, francuske i talijanske ambasadore i par tuceta drugih velikih igrača na veličanstveno poslijepodne za kojega im se sve pokazalo i sve je prošlo kao podmazano, osim možda Ivana. Ivan je bio mužjak europskoga bizona, jedan od malobrojnih preživjelih jedinki. U planu onkela Hermanna da imanje pretvori u prapovijesnu germansku šumu, Ivan je igrao presudnu ulogu, budući da je trebao biti začetnik budućega krda bizona. U ograđenom prostoru već su se nalazile četiri ženke, kada je 10. lipnja u čeličnom kavezu prispio Ivan i trebao izvesti glavnu točku obilaska imanja. Dakle, namjera je bila pustiti ga k ženkama upravo pred ambasadorima, a prvenstveno pred njihovim ženama, onkela Hermanna je osobito zabavljala ta pomisao. Nadali su se da će se Ivan odmah nevjerojatnom silinom baciti na ženke. Konkretno taj dio generalne probe nije prošao onako kako su računali. Kada su otvorili vrata kaveza, Ivan je pokazivao izrazitu nevoljkost da iziđe k ženkama koje su preživale i činilo se da im osobito ne imponira. Morali su ga istjerati van šipkama. Kada je napokon bio vani, uopće se nije bacio na svoje ženke, nego je pokušao šmugnuti natrag u svoj boks. Kada mu je to uskraćeno i bio je prisiljen ponovno izići iz kaveza, pobjegao je na drugu stranu ograđenog prostora i pokušao se sakriti od ženki. Eksperimentiranje s ljudskim rasplodom teklo je drukčije. Kao svježe unovačeni časnik SS-a, Harald je već tijekom prvih mjeseci imao više žena nego što je za svojih adolescentskih noći mogao i zamisliti. Program je bio tajan. Mladi časnici SS-a odabirani su temeljem podrijetla i izgleda, kao i žene. Za savršenu arijsku djecu kojom je to rezultiralo pobrinut će se SS. Ali najljepši dio vremena provedenog na Carinhallu bili su trenuci provedeni s onkelom Hermannom. Šetali su budućim germanskim prašumama i ponekad uvečer sjedili pred golemom balvanskom vatrom i razgovarali o budućnosti Njemačke. Onkel Hermann je, jasno, često imao goste s kojima je morao razgovarati nasamo, ili bi mu došla ljubavnica Emmy Sonnemann i tada se ne bi vidjelo nijednog od njih. No budući da je udaljenost od Berlina bila samo sat vremena automobilom, a onkel Hermann je bio tako djetinje zaljubljen u svoj germanski raj, gotovo uvijek bi se odvezao tamo nakon što bi završio posao za taj dan. Znalo se dogoditi da ima samo po jednoga gosta i tada mu nije bilo mrsko predstaviti svoga mladog štićenika, kako je zvao Haralda, unatoč tome što se često razgovor vodio o najvećim tajnama i onome što se ima dogoditi u bliskoj budućnosti Njemačke. Nešto se veliko spremalo. Jedne večeri predstavili su ga bivšem šefu Gestapa koji se zvao Rudolf Diels i koji je, na njegovo iznenađenje, poslao pozdrave stricu Oscaru, s kojim se navodno vrlo ugodno družio i nadao se da to neće postati nezgodno sada kada je na mjestu šefa Gestapa dobio nasljednika, nasljednika od kojega se, nažalost, nije moglo očekivati da ima povjerenja u one u koje je on 172
| becca & janja
sâm imao povjerenja. Zvučalo je zagonetno. No kao mladi Obersturmführer, Harald nije baš bio u poziciji da traži pojašnjenje od tako visoka namještenika. Te večeri onkel Hermann je Haralda posve otvoreno pitao što misli o SA-u. Harald je prvo pokušao izbjeći odgovor ukazivanjem na svoj položaj, koji nije bio primjeren za davanje procjena o načinu vođenja države. Obojica nadređenih su se nasmiješila, gotovo malo zajedljivo. »Haralde, mladiću moj, valjda se pouzdaješ u mene?« pitao je onkel Hermann. »Naravno, onkel Hermann!« odgovorio je, a što je drugo mogao reći. »Onda želim da bez zadrške i uljepšavanja točno i iskreno kažeš svoje mišljenje o Ernstu Röhmu i njegovim jurišnim odredima«, naložio mu je Hermann Göring. Obojica su sada ozbiljno gledala u njega, bez i najmanjeg osmjeha. Nije imao izbora. »Nalazim da su jurišni odredi...«, počeo je, oklijevajući dok se nije uspio sabrati i izgovoriti nečuvenu stvar koja bi većinu Nijemaca odvela u smrt. »Nalazim da su oni najveća njemačka sramota, grupa vulgarnih zvjerskih ubojica, zbog kojih pokret više nego zbog ičega drugog riskira biti prikazan u lošem svjetlu, što ih čini najvećom prijetnjom Trećem Reichu«, priznao je napokon, stisnuo zube i osjećao kao da će se pod njime otvoriti rešetka i da će se istoga trena sunovratiti u podzemlje. Druga dvojica zamišljeno su gledala u njega, zatim su pogledali jedan drugoga i zadovoljno kimnuli. »Vlastito mišljenje ne bih mogao točnije uobličiti«, reče Rudolf Diels. »Pokušao sam dati svoj doprinos kao šef Gestapa, u svakom slučaju, ispraznio sam njihove male privatne koncentracijske logore i mučilišna gnijezda. No to me također koštalo posla.« Harald je mogao samo kimnuti, ništa nije razumio. Čovjek koji je za sebe ustvrdio da je ostao bez posla, zapravo je bio odjeven u crnu generalsku odoru. »Imaj nade, Haralde, imaj nade«, reče Hermann Göring široko se nacerivši. »Okružen si prijateljima. Ernst Röhm pati od grandomanije, nakanio je preuzeti vlast nad svim oružanim snagama Njemačke, ne samo SA-om i SS-om, nego i Reichswehrom, urotio se da na Führerovo mjesto postavi sebe.« Bila je to nečuvena novost. Ili nečuvena optužba. Harald je zanijemio. »Znao sam da si ti pravi materijal već prvi put kada sam te vidio na molovima u Kielu«, nastavio je Hermann Göring. »A još sigurniji sam bio kada smo otišli na onu vožnju avionom, nema mnogo početnika koji bi ono izdržali, to ti mogu reći. Zato si mi kao sin, Haralde. Ali uskoro ću od tebe tražiti veliku i tešku uslugu, i od drugih poput tebe. Osjećaš li se spremnim?« »Da, onkel Hermann!« odgovorio je odlučno. Što je drugo mogao reći. »SA-u su dani odbrojeni, to ti mogu povjeriti«, nastavio je Hermann Göring smireno. »Trenutačno je to jedna od najvećih državnih tajni, to saznanje ne prenosiš dalje. Nikome, ni pod kojim uvjetima, čak ni nadređenima unutar SS-a. No ovako stvar stoji. Znači, prvo ćemo službeno otvoriti Carinhall, nakon toga počinje velika ozbiljna stvar. A tada ću te računati pod svoje najbliže pouzdanike.« 173
| becca & janja
Unatrag gledano, Harald nije mogao opisati svoje osjećaje u tome trenutku kao išta drugo osim mješavine zebnje i ponosa. Zatim je prošlo tjedan dana, a da se ništa nije dogodilo. Za ljetnoga solsticija provedeni su veličanstveni rituali polaganja u grob na Carinhallu. Paradirao je SS, kovčeg s preminulom suprugom Carin smješten je na kolica koja je vuklo šest konja, svirao je Beethovenov pogrebni marš, pri samome polaganju u grob čuli su se lovački rogovi iz šume, metalne posude s vatrom svijetlile su u sumraku. Svi su bili ondje. Osim Ernsta Röhma. Sve je bilo svečano, lijepo i dostojanstveno. Osim neobičnoga incidenta kada je šef SS-a Himmler pozvao k sebi Göringa i Hitlera na kratak hitni sastanak. Kao tjelesni čuvar Hermanna Göringa, Harald je stajao samo nekoliko koraka od njih i čuo je svaku riječ. Himmler, koji je doista izgledao kao bivši farmer i uzgajivač kokoši, kako se onkel Hermann znao šaliti, gotovo je histerično ispričao da su ga na putu od željezničke postaje do Carinhalla pokušali ubiti. Zrno je probilo vjetrobransko staklo automobila u kojem je putovao, jednostavno, mora da Ernst Röhm i SA stoje iza toga. Nemoguće, Harald je to znao. Nema tog atentatora koji se mogao provući iza linije nadzora s više od stotinu vojnika SS-a odgovornih za sigurnost od željezničke postaje sve do Carinhalla. Nezamislivo. Činilo se da je i Hitler to shvatio jer je brzo prekinuo razgovor, zapovjedio da se vrate predviđenom redoslijedu i prave da se to nije dogodilo. Bio je to prvi put da je Harald vidio Führera u zbilji, k tome na udaljenosti od nekoliko metara. Stručnjaci iz SS-a su dvadeset minuta kasnije pregledali Himmlerov automobil. Jednoglasno su zaključili da u vjetrobransko staklo nije doletjelo zrno, nego kamen. No Himmler je praktički optužio Ernsta Röhma da ga je pokušao ubiti. Harald je ustrajao u nerazmišljanju o onome što je onkel Hermann rekao one ne tako davne večeri, da su SA-u dani odbrojeni. Mislio je da ipak razumije kako Njemačku očekuje nešto nečuveno. A i njega. Tjedan dana nakon što su se Harald i njegova stručna skupina vratili svojoj službi u Berlin, grad je pogodila najveća vrućina te godine. Nije bilo samo nesnosno vruće, zrak je bio vlažan, a predvečer su veliki crni olujni oblaci visjeli nad horizontom. Bio je 29. lipnja. Kada su Harald i njegova skupina, koja je bila u stanju visoke pripravnosti 48 sati ne znajući zašto, pozvani u glavni stožer Hermanna Göringa na Leipziger Platzu, njihovi natkriveni kamioni prošli su putem glavni stožer Gestapa na Prinz-Albrecht-Strasse. Ulica se upravo zatvarala, bila je prepuna SS-odreda s oružjem i u borbenim odorama. Nešto se događalo, a Harald je slutio o čemu se radi. Parkirali su se pred Göringovim glavnim stožerom, Harald je svojoj grupi naredio neka čeka dok on sâm ode unutra po upute. Na ulazu je vladao kaos, prvo samo što ga nisu pustili unutra. Kada se našao u uredu Hermana Göringa, i Himmler i onaj novi šef Gestapa Heydrich bili su ondje i vičući jedan drugome upadali u riječ, Hermann Göring nosio je visoke crne čizme, nekakve svijetloplave jahaće hlače, ali bez kratkoga kaputa. Preznojio se pod pazuhima. No i ostali su se na vrućini obilno znojili. Harald nije stigao ni izvesti Hitlerov pozdrav, a već ga je Hermann Göring ugledao, 174
| becca & janja
došao do njega, obgrlio ga jednom rukom i poveo do svojega orijaškog pisaćeg stola. »Gledaj, Haralde!« reče i pruži mu arak bijelog papira. »Ovo je nalog za uhićenje generala Schleichera i njegove žene. General je kriv za veleizdaju, namjeravao je preuzeti vlast zajedno s Röhmom. Dovedi ga ovamo, živi u blizini tvoga nekadašnjeg doma, brzo to obavi, ali uzmi samo osmoricu ljudi sa sobom! Čitava operacija ovisi o tome da počnemo s te strane. Kucnuo je presudni čas, Haralde!« Harald je vidio sebe kako u nekakvoj poručničkoj odori pokušava privesti generala i na silu je morao postaviti jedno pitanje. »Kratko pitanje, gospodine ministre!« javio se očajnički. »Da?« »Ako general Schleicher ne bude želio surađivati i ne dopusti se dobrovoljno privesti?« »Ustrijeli njega i ženu, ali neka bude brzo!« Tako je to počelo. Iako je sunce zašlo, i dalje je vrućina izazivala mučninu kada je mali kamion stigao na cilj i osam Haraldovih ljudi skočilo s tovarnog dijela. Naredio je četvorici da nadgledaju stražnji dio kuće, a sa sobom poveo ostalu četvoricu na glavni ulaz velike urbane vile i pozvonio. Naknadno nije znao je li to bilo dobro, ili je radije trebao dati razvaliti vrata. No kada je sluga došao i otvorio, upali su unutra i našli generala u civilnoj odjeći sa suprugom u salonu, gdje su slušali Beethovenov koncert. »Generale Schleicher, uhićeni ste po naredbi Reichministra Hermanna Göringa, budite ljubazni i pođite s nama bez opiranja, nažalost, to se također odnosi na vas, gospođo Schleicher!« zapovjedio je Harald sigurnošću koja je iznenadila i njega samog, mora da je bilo do uzbuđenja. No general nije pokazivao ni najmanji znak da će poslušati naredbu. »Slušajte me, mladi poručnice, ili što već predstavljate ovako kostimirani, ja od vas ne primam naredbe«, odgovorio je general kao da se radi o posve običnom razgovoru. »Kao što sigurno znate, ja sam general Reichswehra, morat ćete doći s vojnom policijom i pismenom naredbom predsjednika Hindenburga. A pravo da vam kažem, iskreno sumnjam da možete uspjeti u tako nečemu.« General se činio toliko uvjeren da je pravda na njegovoj strani da niti nije bio ustrašen. Za Haralda je to bio presudan trenutak. Sada i ovdje ili će iznevjeriti veliko povjerenje koje mu je ukazano, ili će ga opravdati. »Odanost je moja čast.« Bila je to krilatica SS-a. Mašio se pištolja, otkočio ga i usmjerio generalu u prsa. »Primili ste neposrednu naredbu, generale«, reče. Morao je uhvatiti zraka prije nego što će nastaviti. »Ili ćete ustati i svojevoljno poći s nama, ili ću vas ustrijeliti tu gdje sjedite.« »Doista sumnjam u to«, reče general. Uto je ispalio dva hica čovjeku u prsa, usmjerio pištolj prema supruzi i ustrijelio je na jednak način. Četvorica njegovih ljudi stajala su kao okamenjena. »Odvucite ih u vrt, ali neka bude brzo! Otiđite po ostalu četvoricu iza kuće!« naredio je. Izvukli su tijela u vrt, Harald je izdao zapovijed da ih se ponovno ustrijeli, ovoga puta u 175
| becca & janja
glavu. Preznojavao se na vlažnome vrućem zraku, svi su se znojili. Dvadeset minuta kasnije nalazio se u uredu Hermanna Göringa, pozdravio s Heil Hitler i kratko izvijestio da su general i njegova supruga ustrijeljeni pri pokušaju bijega, odnosno odbijanju pokoravanja naredbi, kao i da tijela leže u vrtu uz ogradu vile. Nije znao što očekivati, no trojica velikih zvjerki oduševljeno su kliknuli stisnutih pesnica jedni prema drugima, zatim prišli k njemu i čestitali mu. Operacija je počela za ozbiljno, sada moraju naporno raditi ostatak noći. Sljedeća je naredba Haraldu bila da se zaputi prema kući Ernsta Röhma u Standartenstrasse, što je Haraldu također bilo kao da ide kući, to je bilo najbliže križanje njegovu domu u Tiergartenstrasse. Harald nije mogao sakriti iznenađenje. Hermann Göring je, smijući se, pojasnio da su se za Röhma već pobrinuli na drugome mjestu i da je tu akciju vodio Führer osobno. U Standartenstrasse je trebalo još samo provesti manje akcije čišćenja. No moraju se brzinski obaviti, uzet će čitavu grupu sa sobom. I bilo je brzo. Uletjeli su u kuću s dviju strana, maljevima provalili vrata, najurili one koje su našli unutra, sve ih ustrijelili, pažljivo dovršili stvar samilosnim hicima u glavu. Vratili su se u stožer Hermanna Göringa i Haralda je dočekao isti entuzijazam nadređenih kao i prošloga puta. »Ovako, mladiću moj«, reče Hermann Göring i povede Haralda u stranu. »Slijedi najteži dio. Zadatak koji traži čeličnu volju i nepokolebljivu odanost, a znam da se u tebe mogu pouzdati. Zaputi se u kadetsku školu u Gross-Lichterfelde, uzmi sve ljude sa sobom. Tijekom noći i do jutra dopremat ćemo zarobljene SA-ovce. Sve ih treba ustrijeliti. Na raspolaganju imaš prijevoz, leševe treba maknuti nakon egzekucije. Je li što nejasno?« »Nije, gospodine Reichministre, Heil Hitler!« »Da, da, heil. Pripazi samo da i ovo izvedeš savršeno!« U početku je bilo malo neuredno. Kadetska škola bila je prazna i napuštena kada su stigli tamo, očito je bila ispražnjena. Dvorišni prostor bio je velik i zatvoren zidom, ali i mračan. Morali su si osigurati zadovoljavajuće osvjetljenje. To se, doduše, dalo dosta jednostavno riješiti. Kada je stigao prvi kamion i SA-ovce su navrat-nanos van istjerali naoružani SS-ovci, organizacijski problem je i dalje bio prilično nekompliciran. Poredali su ih uz jedan vanjski zid i strijeljali. No zatim se stvar zakomplicirala. Kada je na isti ulaz stigao novi kamion i kada je novi tovar SA-ovaca koji je izbačen van ugledao svoje mrtve drugove, počeli su bježati naokolo poput ošamućenih kokoši, dio ih je počeo pružati otpor, jedan se čak domogao puške i pogodio SS-vojnika u ruku. Ovako ne valja, shvatio je Harald. Kao zapovjednik na licu mjesta bio je odgovoran za organizaciju operacije bez daljnjih neugodnosti. Odlučio je da se ne smije uvesti novi tovar prije nego što se prethodni počisti i da kamion koji odlazi mora izabrati drugi put. Istražili su lokaciju i pronašli stražnji izlaz. Potom je krenulo nabolje. Stigao je novi kamion natovaren SA-ovskim divljacima, potjerani su van, poredani duž dugoga zida i strijeljani. Zatim su natovareni u isto vozilo kojim su stigli, koje je pušteno na stražnji izlaz, mjesto egzekucije isprano je vodom i primljena je dostava sljedeće 176
| becca & janja
grupe. Već nakon tri obavljene dostave, ljudi su počeli izgledati stravično, krvavi poput mesarskih šegrta. Harald je stoga odlučio da će se iz svakoga novopristiglog kamiona četvoricu SA-ovaca zadržati kao pomoćnike i zatim ih se ustrijeliti u sljedećoj rundi, iz koje će se opet izvući četvorica. I tako dalje. Te je noći radio pod sanjivim osjećajem koji je plutao između zbilje i nestvarnosti. Jednoć kao školarac pokušao se pripremiti za to vježbajući strijeljanje zarobljenih socijaldemokrata. Sva sreća da ga je stric Oscar uhvatio i zaustavio taj put. Inače ne bi stigao ovamo gdje je stajao sada. Tada bi bio samo običan mladac prijestupnik, sada je napokon pružao težak i za Njemačku važan doprinos. Kada je sve počelo teći kako treba, dao si je više vremena da promotri te SA-ovske divljake. Bili su najgori ološ, sramota za Njemačku. Zlostavljači, ubojice, silovatelji i ubojice žena. Moraju nestati, kao korov. Kada pukne zora, Njemačka će biti jedna nova i čista Njemačka. Dio ih je bio neodjeven, neobrijan, prljav, s pivskim trbusima, neki su molili, preklinjali i plakali, drugi su se pokušavali praviti herojima i umirali su ispruženih ruku vičući Heil Hitler. Bio je to prljav posao. Zahtijevao je strogu disciplinu i uvjerenje da se izvodi nužna zadaća čišćenja. Kada se počelo približavati osam sati ujutro, više nisu pristizali novi tovari ni streljiva ni SA-ovskih svinja. Harald i njegovi ljudi pronašli su praznu spavaonicu s tuševima i pospremljenim krevetima za kadete. Plahte su bile čiste, pali su u san.
177
| becca & janja
BOŽIĆ 1934.
N AKON , DAKAKO , PREOBILNE I SVEČANE , ali prvenstveno razvučene božićne večere, ispričao se rekavši da mu je potrebno malo svježeg zraka, ogrnuo se krznom i krenuo u dugu šetnju po bljuzgavici. Dresden je bio sasvim pust. Po krovovima snijeg, božićni ukrasni sjali su gotovo u svim prozorima, a gdjegdje po trgovima stajalo je božićno drvce s električnim osvjetljenjem, no ljude se nije vidjelo, čak ni gomile SA-ovaca što urliču. Inače su običavali uzeti zamah baš u božićno doba, budući da su si osigurali monopol nad prodajom božićnih drvaca zlostavljajući ili ubijajući svu konkurenciju. Barem je tako bilo u Berlinu. Tvrdili su da novac ide njihovoj Winterhilfe, za siromašne i nezaposlene. Bolna ljepota Dresdena, koji je nesumnjivo bio jedan od najljepših europskih gradova i činilo se da se to doista vidi tek s vremenskim odmakom. Tijekom studija si nikada nije, kao sada, uzeo vremena i kružio pogledom po pročeljima, nikada nije hodao ovako polagano. Uostalom, nikada si nije mogao predočiti sebe i braću kao vlasnike većine nekretnina u staroj gradskoj jezgri. No bilo je teško uživati u tome, sada kada je sâm gazio po vlažnom svježem snijegu. Bio je to žalostan Božić. Uopće je sve bilo vrlo sumorno. Christina duboka i očajnička tuga zbog Pouletteina samoubojstva kao da se nije dala zaliječiti. Ništa se tu nije moglo reći i ništa se nije moglo učiniti. Nakon svega, bilo je besmisleno razmišljati jesu li on i Christa mogli što učiniti. Ispostavilo se da je Poulette imala baku Židovku po majčinoj strani i tu se nije moglo ništa, iznenadilo je i nju samu dok je jurila naokolo, od državnih institucija do župnog ureda, sakupljajući dokumente za potvrdu o arijevskom podrijetlu, koja će se ubuduće tražiti od svih koji budu željeli obavljati novinarski posao. Nije imala pojma da joj je baka bila Židovka. Naravno, moglo se reći da je samoubojstvo bilo impulzivno, ili da je bilo pretjerana reakcija te da se sve moglo riješiti, samo da su imali vremena razgovarati s njom. No koja je sad korist od toga? Najbolje bi bilo da su Božić proslavili gore u Saltsjöbadenu, kod Lauritza, Ingeborg i Sverrea, drugi najbolji izbor unatoč svemu bio bi ostati u Berlinu, iako im je kuća u Tiergartenstrasse počela biti prevelika i pusta. No Christini roditelji bi tada po prvi put u životu bili ostavljeni sami za božićne praznike. Njezina braća i sestre, šogorice i šogori, svi su 178
| becca & janja
sada bili negdje drugdje, vani, svi su posljednjih godina napustili Njemačku, zašto, to nije točno znao, koliko je shvatio, najviše je imalo veze s poslom. No dakle, bilo bi teško ostaviti stare roditelje same. Počeo je gubiti optimizam, iako to nije htio priznati naglas. Sve što se pričalo, da je nacistička noćna mora bila samo privremena, počelo se činiti sve manje vjerojatnim. Kada je Hindenburg umro, Hitler se učinio diktatorom, ukinuo je instituciju predsjednika, a time i sve buduće predsjedničke izbore. Preostao je samo jedan narod, jedna zemlja, jedan vođa. Bilo mu je zlo kada bi vidio Hansa Olafa i Carla Lauritza kako idu u školu u odorama Hitler-Jugenda. Pokušao je sâm sebe uvjeriti da ako je to obavezno za svu djecu, onda se zapravo ne ističu, isto je bilo s Helene, koja se morala odijevati kao i sve ostale djevojčice, u Bund Deutscher Mädel. Ono što moraju imati svi, to nema nitko. Tvrdoglavo je želio očvrsnuti. Alternativa bi bila potpun raskid sa svime, prodati sve što imaju u Njemačkoj i emigrirati – kamo zapravo? U Saltsjöbaden ili Bergen? Ne, Lauritz i Ingeborg bili su prisiljeni pobjeći iz Bergena, potjerala ih je podivljala mržnja prema Nijemcima. Istina, to je bilo davno, ali gdje je Hitleru granica, i tko kaže da neće krenuti novi valovi mržnje? Osim toga, Ingeborg je naučila norveški, Christa bi u Bergenu bila potpuno izolirana, a možda bi i nju mrzili jer je Njemica. U Saltsjöbadenu bi se barem našla u krugu obitelji u kojoj svi govore njemački. A Švedska nije bila protunjemački nastrojena, prije je bilo suprotno. No osjećao bi se poraženo da bude prisiljen emigrirati, odustati. Misli su mu samo nastavljale lepršati, nigdje nije vidio svijetlu točku. Upravo je zbog toga napustio zimsku rezidenciju von Moltkea u središtu grada i zaputio se u ovo neplansko lutanje, nisu imali što reći jedni drugima. Erich von Moltke pripadao je staromodnoj desnici koja je pomogla Hitleru da dođe na vlast, jer »moći će ga kontrolirati«, ta je tema razgovora bila praktički zabranjena. A ako se nije moglo razgovarati o Hitleru, nije preostala razumna tema razgovora koja ne bi djelovala kao išta do li glume. Vratio se u kuću i nadao se da su svi otišli leći i da će izbjeći daljnju besmislenu konverzaciju. No stari grof sjedio je budan i čekao ga u jednoj od soba za gospodu otvorenih vrata, da vidi kada se zet vrati. Pomalo neobično, jer teško i da on ima volje razgovarati ni o čemu. »Baš dobro što si stigao, Oscare!« doviknuo je starac kada se Oscar pokušao provući pokraj otvorenih vrata gospodske sobe. »Uđi i nakratko mi pravi društvo!« Nije mogao odbiti, zakoračio je unutra, poslužio se među vrčevima s pićem, sjeo u jedan od slobodnih naslonjača pored svojega tasta i podignuo čašu, nazdravljajući. »Mislio sam da bismo ti i ja obavezno morali porazgovarati u četiri oka«, reče postariji muškarac. »Naime, mislim da bih te trebao uputiti u određene činjenice, stvari koje ti, koliko mi se čini, nisu posve jasne.« Oscar si nije mogao predočiti nijednu temu, barem ne važnu temu, iz koje bi ga ovaj stari aristokrat iz nekoga drugog stoljeća imao čemu podučiti. Erich von Moltke pripadao je političkoj stranci koja je utabala put Hitlerovu preuzimanju vlasti. No nije imao razloga odbiti, ili još gore, pokazati prezir pred ovim naoko obzirnim prijedlogom. »Naravno, dragi taste, pretvorio sam se u uho«, reče. 179
| becca & janja
»Govori li ti što prezime Sachson, djevojačko prezime moje supruge?« pitao je grof. »Da budem iskren, nikada nisam pobliže razmišljao o tome«, odgovori Oscar zbunjeno. »Jednostavno sam uzeo zdravo za gotovo da ima veze sa Saskom.« »Ah! Upravo ono što sam mislio!« izleti tastu. »No nažalost, stvar tako ne stoji. Obitelj Sachs i Sachson vrlo je razgranata financijerska dinastija u Njemačkoj. Moja draga Lotte donijela je u kuću značajan miraz koji je, to moram priznati, bio poput blagoslova, između ostaloga i za održavanje naše ljetne rezidencije. Kao što zasigurno znaš, imajući na umu da ste i ti i tvoj brat Lauritz priženjeni u sasku aristokraciju, ovo je uobičajen aranžman. Loza ojačana novcem i novac ojačan lozom, tako bi se to moglo reći.« »Daa? Ovaj, nije mi to posve strano«, reče Oscar upitno. Nije shvaćao čemu ove potpuno nepotrebne informacije. »Međutim, postoji problem novijega datuma«, nastavi tast. »Obitelj Sachson je židovska.« Ta informacija Oscara je pogodila poput munje i nastao je kratki spoj. Odjednom nije mogao misliti. »Grana obitelji moje drage supruge Lotte židovstvo zasigurno nije prakticirala barem stotinu godina«, nastavio je tast. »No to u današnjoj Njemačkoj ne igra ulogu. A značit će još manje za koju godinu, nacisti će donijeti novu zakonsku odluku, saznao sam to iz pouzdana izvora, u kojoj će stajati da se Židove uopće ne smije zapošljavati, dakle, ne kao sada, kada se radi samo o nizu navodnih izuzetaka, novinarima, sucima, odvjetnicima, liječnicima i čemu još ne. Uopće ih se više neće smjeti zapošljavati, neće smjeti posjedovati imovinu, a možebitno čak niti sačuvati slobodu ni državljanstvo. Tako stvari stoje.« Oscar je bio posve oduzet i nesposoban išta reći. Stari tast, posve sijede kose, otmjen, njegovanih brkova, s monoklom, aristokrat, sve donedavno častan nedodirljiv građanin, primijetio je Oscarovu zakočenost. »Ukratko, da sažmemo cijelu priču«, nastavio je neumorno, »moja supruga Lotte je Židovka. Što znači da je njezina kći Christa Židovka. Što znači da su njezina i tvoja ljupka plavokosa dječica također Židovi.«
180
| becca & janja
BOŽIĆ 1935.
B LAGDANSKI MIR , PROMRMLJAO JE raspoloženo i sarkastično sam za sebe kada je navukao krznenu kapu i šal od kašmira i šmugnuo niz prilaz kuhinji. Ako se pod blagdanskim mirom misli na tišinu i kontemplaciju, onda je imao pola sata vremena, i možda još zornicu idućega jutra. Barem jednom nije bio sam u tome, pretpostavljao je da će majka Maren Kristine željeti ići s njim. No nitko drugi u obitelji nije se više dao nagovoriti na zornicu, čak ni Ingeborg. Davno su prošla vremena kada su djeca mislila da je uzbudljivo biti budan na Badnju noć, čak ni ove godine kada je bilo dovoljno snijega da se unajme konjske saonice s bakljama i praporcima nije ih mogao privući. Činilo se da su odrasla djeca u potpunosti izgubila osjećaj za ljepotu takva putovanja u Božji dom. Osim toga, bili su slabi u vjeri, baš kao i ostali u obitelji, osim njega i majke Maren Kristine. Ovo je bio prvi put da ih posjećuje u Švedskoj, uvijek je odbijala otputovati izvan zemlje, kako je to nazivala, i uvijek je tvrdila da je doličnije da djeca i unuci dolaze k njoj za Božić. Konačno je popustila nakon višestrukih upozorenja da bi u tom slučaju imala dobrih tucet gostiju. Mjesta u kući na Osterøyu nije nedostajalo, a ni ruku koje bi pripomogle. No takvom je slavlju trebalo dodati rođake s obližnjeg imanja i njihove obitelji, tako da bi ih zapravo bilo dvostruko. U svakom slučaju, došla je, po prvi put. Sverre je otišao po nju. Počelo se mračiti. Ipak je krenuo pješke uz Källvägen u produženu šetnju od barem pola sata prema lječilištu Badhotelletu, gdje će pokupiti Ingeborg. Sada se možda zvao Sanatorij, to mjesto bi tu i tamo promijenilo naziv i jedino što je bilo sigurno bilo je da to uopće nije hotel, s kupalištem ili bez njega. Činjenično gledano, bila je to bolnica i kada je Ingeborg praksu preselila onamo, bila je to vrlo uspješna promjena. Uskoro se pokazalo da pacijenti mnogo radije posjećuju ordinaciju smještenu u bolnici nego u privatnoj kući, koja povrh toga ima nezgodno kameno stepenište što vodi do ulaza. Nitko mu po cesti nije došao ususret. U ovo doba Badnje večeri svi su odavno bili kod kuće, potpuno zaokupljeni posljednjim užurbanim pripremama sve do večere. Posvuda su se vidjeli svijećnjaci sa zapaljenim svijećama u prozorima i osvijetljena drvca u vrtovima, bila je to nova moda, čak je bilo ljudi koji su palili svjećice na stablu jabuke. Biti sâm za šetnje i nakratko imati mira značilo je da ima koji trenutak promisliti o temama neprimjerenima za razgovor tijekom blagdana, novcu i politici. Vrijeme je bilo teško i mnogo je toga trebalo odraditi otkada je prije godinu dana primio 181
| becca & janja
telegram od Oscara iz Dresdena. Čitav život u jednome im se trenutku okrenuo naglavce. Prvo je, naravno, trebalo u uvjetima veće ili manje panike Oscara i cijelu njegovu obitelj dovesti kući. Sâm taj dio nije bio osobito težak, Oscar je bio toliko dalekovidan da zatraži norveško državljanstvo za Christu, a time i norvešku putovnicu. Vlasti u Oslu malo su radile problema oko toga kakve ona ima »veze s Norveškom«, no ipak je bila udana za Norvežanina i majka troje norveške djece. Bijeg iz Berlina utoliko je bio najlakši dio tog aranžmana. Zatim su na red došle financijske dispozicije, a s tim je išlo teže, bilo je vraški komplicirano. Pravnici koji su u Njemačkoj prakticirali financijsko pravo ne samo da su imali običaj raditi iznimno razvučeno, nego su i dobro na tome zarađivali, osobito ako bi nanjušili strah i očaj. No to su bogme i Oscar i on sâm uspjeli dobro prikriti. Oscar je, kako je znao govoriti, umro stotinu puta i susreo se s većim opasnostima od svojeglavih odvjetnika i nebrojenih zakona, mada su zakoni u Njemačkoj bili nepredvidljiviji nego igdje drugdje. Ipak, bilo je jasno što se želi postići i to je bilo jednostavno opisati. Poduzeća obitelji Lauritzen treba djelomično germanizirati da bi se spriječio rizik od moguće konfiskacije poradi »stranoga vlasništva«, ili židovskoga dijela vlasničke slike, ili kako su to već ti bezumni nacistički zakonodavci mogli formulirati. Očita mogućnost germanizacije bila je uključiti baruna von Freitala i grofa von Moltkea u krug vlasnika. No oba starca imala su preko osamdeset godina. Bez prevelika cinizma, moralo se slobodno računati da su mogli umrijeti u bilo kojem trenutku. Trebalo je, dakle, sastaviti ugovor koji je oduzimao pravo nasljeđivanja Ingeborginoj i Christinoj braći i sestrama. Osobito Christinima, naravno, jer su sada smatrani Židovima, a Židovi unatrag nekoliko mjeseci nisu imali pravo posjedovati tvrtku. Bilo je tu natezanja. Oscar i on uspostavili su svojevrsno središte pregovora u Zürichu i pozvali k sebi dvojicu staraca i njihove sinove, Albrechta von Freitala, koji je toliko dignuo nos da bi mu se kiša slila u nos da je slučajno padala, i najstarijega sina baruna Friedricha Wilhelma von Moltkea, kojega nikada nisu upoznali, ali koji je, pravo budi rečeno, djelovao imbecilno. Ovaj posljednji bio je glavni razlog što su se pregovori u Zürichu ponešto odužili. Barun von Moltke nije razumio na što se cilja s angažiranjem posrednika, mislio je da bez mnogo priče treba dobiti deset posto poduzećâ Lauritzenovih na pladnju i nije mogao pojmiti da on sâm ne dolazi u obzir kao nasljednik svoga oca jer ga se drži Židovom, što je stalno iznova odbacivao kao glupost. Na koncu se sve riješilo. Službeno su 20 posto dionica poduzeća obitelji Lauritzen u Njemačkoj preuzele obitelji von Moltke i von Freital. Sukladno dokumentaciji koja je deponirana u sef banke u Zürichu, zajedno s darovanim ispravama o dionicama, vlasništvo će se vratiti obitelji Lauritzen u nekoliko predviđenih etapa, od kojih je Hitlerov pad predstavljao prvu točku. Bio je to zakučast i mučan, ali nužan aranžman. Ondje gdje je Källvägen završavao u Neglingevsku zaljevu, skrenuo je nalijevo u Ringvägen. Bit će kod Badhotelleta za dvadeset minuta. Ima li još koju zabranjenu misao i temu o kojoj mora promisliti, a ne smije spomenuti za božićnoga slavlja? 182
| becca & janja
Hm, možda Kreugerov slom. Wallenberg mu je savjetovao da sudjeluje u grabeži dionica zbrisanoga imperija. U biti, nije problem bio u Kreugerovoj tvrtki, nego je samo njegov vrtuljak zajmova otišao predaleko, a panika koja je uslijedila nakon što se ustrijelio uzrokovala je da se mali dioničari počnu rješavati dionica što brže to bolje, u uvjerenju da su postale bezvrijedne. Otuda pad burze. Tko je imao dovoljno razuma da otkupi te nipošto bezvrijedne, ali trenutačno nepojmljivo jeftine dionice, taj se obogatio. Od početka je shvatio da će biti tako, upravo kao što je Wallenberg rekao, ali ipak nije sudjelovao. Bio bi to suviše neukusan način obogaćivanja. Čovjek se treba bogatiti u znoju lica svoga, vlastitim radom, ne spekulacijama i prvenstveno ne na štetu malih dioničara. Teoretski je izgubio par milijuna na toj odluci, ali nije žalio. Još zabranjenih misli? Da, naravno, projekt gradnje pomorskoga muzeja je krenuo, bit će gotov za tri godine, nije bilo problema. Krajnja postaja linije za Saltsjöbaden i gradnja novih uredskih prostora za tvrtku Saltsjöbaden željeznice započet će sljedeće godine, sve je išlo po predviđenom planu. Pitanje je bilo kako će ići onaj najveći projekt, most do Sandöa. Bit će to najdulji lučni most na svijetu, vrlo velik posao. Bio je to državni projekt u kojemu će »stranački doprinosi« vjerojatno odigrati značajnu ulogu u izboru izvođača radova koje bira država, što će reći, socijaldemokrati. No to uopće nije bila nerizična metoda. Premijer C. G. Ekman bogme je loše završio nakon što je u više navrata primio 100 000 kruna od Kreugera i bio je prisiljen dati ostavku. Skandal je možda političare učinio opreznijima s tom vrstom transfera. Kako god, izgledalo je da će se Skånska Cement domoći glavnine projekta mosta Sandöbron, činilo se da imaju nevjerojatno dobre političke veze. No kao stručnjak za lijevanje betona u gradnji mostova, mora si u tom slučaju moći priskrbiti poziciju podizvođača, eventualno uz primjeren »doprinos stranci«. Političari socijaldemokrati uopće nisu imali privatnog imutka, za razliku od liberala i desničara koji bi završili na mjestu premijera. To bi ih trebalo činiti prijemčivima za određen financijski poticaj, no to će se još pokazati. Problem građevinske branše nije bila država. Upravo suprotno, država je uložila preko deset milijuna u javne građevinske radove. Problem su bili neprestani štrajkovi. Samo od 1931. do 1934. godine zemlja je izgubila deset milijuna radnih dana zbog štrajkova i lockoutova. Sindikalni pokret kao da je poludio nakon onoga u Ådalenu i onih pet ustrijeljenih radnika. Činilo se kao da svi žele otpiliti granu na kojoj sjede. Ne, zaboga, ta Badnjak je. Dosta neprimjerenih misli. Kada je stigao do Badhotelleta, već se bilo smračilo. Šetnja ga je pročistila, riješio je sva materijalistička promišljanja, dah mu je poput bijela dima izlazio na usta, a snijeg ugodno škripio pod čizmama. U gotovo svaku prozoru na bijelome pročelju Badhotelleta gorjele su svijeće. Upalo mu je u oko kako mora da dovoljno osoblja radi na Badnjak, budući da se toliko svijeća nije moglo ostaviti a da nitko ne pazi na njih. Zar zdravstveno osoblje nema kakav sindikat koji bi ih sve mogao ostaviti bez posla? Ta socijaldemokrati su počeli organizirati kućne pomoćnice u Saltsjöbadenu i zahtijevali su deset puta veću plaću. U tom slučaju sve će kućne pomoćnice, sve kuhinjsko osoblje i posluga ostati bez posla. On sâm već je angažirao nove ljude iz Norveške, koji nisu imali namjeru ući u sindikat i tako sami sebi uzeti posao. 183
| becca & janja
Ne, evo ga opet. Duboko je udahnuo hladni zrak i ušao na glavni ulaz, između dva božićna drvca s električnim osvjetljenjem i crvenim staklenim kuglicama. Ingeborg je sjedila sama u svome uredu, nadvivši se nad pisaći stol s velikom blokom pred sobom. »Je li to moj vozač stigao?« pitala je veselo podignuvši pogled. »Upravo završavam.« Zatvorila je blok, utrnula zelenu stolnu svjetiljku i krenula prema njemu raširenih ruku. »Sretan Božić, moj stari jedriličarski prvače«, reče i lagano mu poljubi usne. »S naglaskom na ovome stari, pretpostavljam«, napravio se da gunđa i snažno je zagrlio. »Ne, nema vozača«, nadoda. »Prošetao sam se, mislio sam da bismo mogli pješke kući.« »Osjećam da su ti obrazi ledeni. Dobro da previše ne natjeravaš Karlssona, on će valjda biti Djed?« »Ne«, reče i dohvati ogrtač, šal i kapu što su visjeli na samostojećoj vješalici te joj pomogne s perzijanerom, »ukinuli smo Djeda.« »Molim?! Zar si pod stare dane postao radikal?« »Opet ti s tom starošću«, reče i primi je pod ruku, ugasi rasvjetu krenuvši prema vratima i pridrži joj ih. »Ne, ali više nemamo male djece u kući. Carlu Lauritzu i Hansu Olafu je, ako me sjećanje služi, petnaest, a Helene trinaest. Karlsson je dobio slobodno za Božić da ga neometano proslavi s vlastitom obitelj, nije to radikalizam, nema veze sa sindikalizmom, to je samo lijepo ljudsko suosjećanje, to su stvari u koje više vjerujem.« Pošto su izišli na glavna vrata između dvaju božićnih drvca, Ingeborg se uvjerila da doista nema automobila koji bi ih čekao. Ispričala se i otrčala navući par kaljača. Doista je vrijedna divljenja, pomisli on valjda po tisućiti put u životu. Badnjak je. Ona je liječnica. Ne treba joj plaća, nikada joj ne bi palo na pamet naplatiti takozvano prekovremeno, a koliko je shvatio, radni dan joj je počeo kod kuće u šest sati ujutro, dugim pregledavanjem kuhinjskoga osoblja. S organizacijske strane, blagdanska večera za dvanaestero ljudi mogla je biti nalik manjoj bitki. Istina. Došla je majka Maren Kristine, no i dalje će ih biti dvanaestero, ne trinaestero. Dobro je. Na stranu što su izbjegnuli da ih bude trinaestero za stolom, ali Haraldova neprisutnost neće se jednako snažno osjetiti. »Vidim da nosiš šal koji si dobio prošlog Božića na poklon«, reče. »Da, pa što bi bilo prigodnije od toga?« Polako su krenuli kući. Pojavio se mjesec, Jupiter je sjao poput božićne zvijezde, led u zaljevu blistao je tu i tamo gdje nije bilo snijega, a u blagovaonici Grand Hotela svjetlo je bilo ugašeno i gotovo u svim prozorima bio je mrak. Jedini gosti hotela u noći poput ove bili su, naravno, kralj Läkerol bombona i njegova obitelj, koji su ionako više-manje za stalno živjeli ondje. »Zapitaš se kako je to provesti Božić u hotelu«, razmišljala je Ingeborg kao da je slijedila njegov pogled i pogodila o čemu misli. »Vjerojatno vrlo lijepo, nema komplikacija, nema jurnjave«, reče on. »Kralj Läkerola je ipak malo poseban, ima tvrtku gore u Gävleu, a ipak živi u Grand Hotelu, pet sati vožnje automobilom otamo. Mogao si je prije puno godina kupiti vilu ako baš toliko želi živjeti u Saltsjöbadenu. Ali evo, tamo u vili kralja duhana je svjetlo. Samo fali da kralj banana preseli 184
| becca & janja
ovamo, onda ću ja postati kralj betona, a pravo da ti kažem, to mi se ne bi svidjelo.« »Nisi o tome želio razgovarati«, reče ona. »Naravno da ne«, reče on. »O čemu si onda želio razgovarati?« »Kako znaš da sam želio razgovarati o bilo čemu posebnom, možda sam samo želio u lijepu šetnju sa svojom ženom prije nego što nastane blagdanska kakofonija.« »Da, lijepo je. I fino što snijeg škripi pod nogama, baš je ugođaj prave zime. Ali ipak si želio o nečemu razgovarati?« »I opet, kako to znaš?« »Jer smo dvadeset i osam godina u braku, jer te poznajem, jer znam da iskorištavaš priliku da riješiš sve nezgodne stvari prije božićnog slavlja, tako da se za vrijeme blagdana ne spominje ništa što se ne bi trebalo spomenuti. Dakle, da čujem!« »Christa«, reče. »Kako joj je zapravo?« »Morat ćemo jako polako hodati ako želiš da ti pokušam odgovoriti na to«, reče Ingeborg tonom glasa zbog kojeg je pomislio da joj se prilika baš i ne čini odgovarajućom. »Onda ćemo polako«, reče on. Ingeborg duboko uzdahne i počne mu pričati. Medicinski gledano, s Christom je sve u redu. Krvni tlak, rad srca, krvni nalazi, sve je izvrsno. No njezino mentalno stanje moglo bi se opisati kao depresija koja je sve više i više rasla nakon sezone u Sandhamnu. Nije to čudno kao što zvuči. Sunce i svjetlo, kupanje i šetnje, gledanje jedrilica, druženje s norveškim prijestolonasljedničkim parom, sve takve razbibrige djelovale su poput antidepresiva. No sada je bilo najmračnije doba godine, s jedva pet sati dnevnoga svjetla, što je teže djelovalo na neskandinavce koji nisu na to bili naviknuti. Christa je naizmjence optuživala samu sebe i druge. Bila je izrazito labilna i bilo koja krivo izrečena stvar ili nezgodna riječ u njezinu prisustvu mogla ju je nagnati u plač. Kao kada je Oscar pokušao rezonirati o njihovu položaju i igrom slučaja upotrijebio riječ »priznati« na praktički katastrofalan način. Bio joj je rekao nešto poput da je trebala »priznati« da je Židovka, da bi bilo lakše da je to znao prije. Znači, priznati, kao da se radilo o zločinu. Jasno, Oscar to nije tako mislio i iako se mogao bolje izraziti, vjerojatno bi svejedno isprovocirao njezinu bijesnu i očajničku obranu. Trebalo ga je razumjeti. U Njemačkoj današnjice nije bilo posve nevažno je li se nekoga računalo kao arijevca ili Židova, ili čak »miješane krvi«, što je bila najnovija izmišljotina. Čim je saznao, djelovao je vrlo brzo i odlučno. Selidbene stvari su u Saltsjöbaden stigle neposredno nakon prošle Nove Godine. Time je opasnost prestala. No ne i Christin problem. Jednostavno, sama sebi nije priznala da je Židovka, jednako kao što sebe nije vidjela kao aristokratkinju, sve takve stvari bile su u sukobu s njezinim temeljnim shvaćanjima. Tako da, iako je tvrdila da je to, dakako, spomenula Oscaru, to vjerojatno nije bilo posve točno. Stvar nije činilo boljom ni to što je djecu držala u neznanju. Blizanci i Helene od početka su mislili da će otputovati rodbini u Švedsku na skijanje i proslavu Nove Godine, ne da će zapravo emigrirati, završiti u školi u stranoj zemlji gdje svi govore neki drugi jezik, ostaviti prijatelje i kolege iz razreda bez pozdrava. To je, naravno, za sve troje bilo posve neshvatljivo. 185
| becca & janja
Možda je upravo to bila najosjetljivija točka. Djeca nisu saznala zašto je obitelj brže-bolje morala napustiti Njemačku. Dječacima, koji su dva dana u tjednu odlazili u školu u odori Hitler-Jugenda i u školi vikali Heil Hitler barem pet, šest puta dnevno, a možda je i svaki sat nastave tako započinjao, antisemitska kampanja mržnje nije bila nepoznata. Barem je Carl Lauritz bez poteškoća usvojio veći dio tog žargona. Jednom je, krajem ljetnog polugodišta, ovdje u Saltsjöbadenu zamalo uspio odšetati u školu u Tattby odjeven u odoru i s povezom na nadlaktici. Nevjerojatna je sreća bila što ga je Oscar vidio baš kad je sjeo na bicikl. Ipak je Christa ustrajala u tome da se djeci ne smije reći istina. Dakle, istina da ih se sve troje, kao i njihovu majku u Njemačkoj smatra Židovima i da su zato morali pobjeći. No u Saltsjöbadenu smatra ih se Norvežanima. Nije to trebalo biti toliko teško reći. I jasno, bio je to izvor sve većega neslaganja između Christe i Oscara. On je želio reći istinu, ona nije. U tome je Christa bila u krivu i Ingeborg joj je to rekla u više prilika. No Christa je bila zakočena, negirala je to, a anksioznost i depresija bivale su sve snažnije. Uskoro bi se moglo postaviti pitanje treba li je poslati na psihijatrijski odjel Badhotelleta. Toliko je stanje bilo loše. I toliko o inspirativnu badnjem razgovoru. Za kraj, što je zvučalo kao doista posljednja Ingeborgina riječ na tu temu, izgovorena nakon što su, sve više usporavajući, na koncu stali podno susjedne vile, vile kralja duhana Ljunglöfa. Božićne zvijezde i sedmokraki svijećnjaci naizmjence su osvjetljavali prozor golema ruševnog dvorca. Izgledalo je doslovno kao iz bajke. Lauritz je šutke stajao pognute glave i jednom nogom risao krug za krugom u snijegu. Ingeborg je smatrala da je za badnju večer dovoljno toga rekla na temu. »Moramo se trgnuti«, reče naposljetku. »Kasnimo, ostali nas već čekaju s kuhanim vinom, a nismo se ni preodjenuli. Ali ne razumijem to, stvarno ne razumijem cijelu tu priču sa Židovima.«
J OHANNE SU bile dvadeset i četiri godine i bila je diplomantica njemačkoga i francuskoga jezika te povijesti književnosti. Odlikovao ju je pogled koji je mogao prozreti sve na svijetu, pogled koji se može imati samo u toj dobi, a k tome je bila toliko politički radikalna da je na vlastitu majku gledala praktički kao na običnu buržujsku reakcionarku. Barem je to bila procjena njezina ljubljenog strica Sverrea. Teško joj je padalo, ali nije to smatrala posve nepravednim. Da nije strica Sverrea, jedinoga muškog intelektualca u obitelji, te preduge proslave Božića teško bi se dale izdržati, dani i dani razgovora apsolutno ni o čemu. Naime, za vrijeme Božića nije se smjelo razgovarati ni o čemu, osobito ne za stolom dok se objedovalo. Njemačku samo što crni vrtlog ne povuče u pakao, svijetu se, protivno svakom zdravom razumu, bližio novi rat, ali ne. O takvim stvarima se ne govori. Možda u 186
| becca & janja
sobi za gospodu, ali žena je to teško mogla saznati. Nije bilo osobito teško nagovoriti mamu Ingeborg da joj dodijeli strica Sverrea za stolom tijekom blagdanske večere. Samo je njoj Johanne mogla potpuno otvoreno prepričati nevjerojatno putovanje u Pariz i London nakon mature. Pred ocem je iznijela vrlo cenzuriranu verziju u kojoj su se uglavnom spominjala poznata imena – za Matissea je znao, ali ne za Virginiju Woolf – a da je tata saznao više detalja o društvenom životu u Bloomsburyju i Charlestonu, po drugi put u životu raskrstio bi s najmlađim bratom. Mamina je reakcija bila praktične prirode, opskrbila je kćer i njezinu prijateljicu Birgittu dijafragmama. Prije večere stric Sverre je došao po nju, koja je sjedila uz kamin s kuhanim vinom – neobično, ali majka i otac su kasnili, a trebat će im neko vrijeme da se presvuku kada stignu – te je poveo u staru Haraldovu sobu, gdje su držali božićne darove, da joj pokaže svoja dva zasebna portreta njezinih roditelja. To je bio njegov božićni dar, k tome i dar ocu za šezdeseti rođendan. Naslonio je portrete na ormar za odjeću i pitao je što vidi i što misli, naglasivši da želi čuti baš sve. Bila su to dva nevjerojatno dobra portreta, to joj je prvo upalo u oči. Mama u bijeloj liječničkoj kuti sa stetoskopom oko vrata stajala je pokraj prozora s vazom s raznobojnim vučikama. Tata je bio prikazan u mornarskom odijelu, s kapom Švedskoga kraljevskog jedriličarskog društva u kokpitu Beduina, s cigarom u jednoj ruci, a s drugom rukom na kormilu ukrašenom ornamentima, jasno naznačenoga trbuha, ali ne prenaglašenoga. Drugo što je vidjela bila su njihova lica. Jasno, bila su nalik portretima, neobično nije bilo to, nego ono što su poručivala. Vidjelo se da je mama vrlo mudra i iskusna, smireno samosvjesna. Tata je uglavnom zračio snagom volje, posijedjeli viking koji je i dalje kormilo držao u čeličnom stisku. Treće što je vidjela bili su kratki brzi potezi kistom kojima je stric Sverre prikazao odjeću, bila je tek naznačena, kao da se slikaru žurilo, ili je polazio od toga da promatrač ne mora vidjeti svaki šav. Prepoznala je pristup, ali morala je razmisliti dok nije shvatila da se imitira Zorna. Četvrto na što je pomislila bila je situacija u kojoj su roditelji prikazani, ne stojeći u fraku s odličjima, ne u svečanoj haljini s mnogo nakita, nego u situaciji koja je bila tipična u njihovu životu. Uzela si je vremena, no zatim je posve otvoreno iznijela što je primijetila i samo je malo oklijevala na točki broj tri, onome o oponašanju Zornova stila u odjeći. Stric Sverre ju je dugo gledao nakon što je završila. Pomislila je kako je kao muškarac nevjerojatno atraktivniji od svoje braće, izgledao je barem deset godina mlađe, bio je u dobroj tjelesnoj formi, poput sportaša, a povrh svega, intelektualac. Sva sreća da je homoseksualac, kakav li bi samo skandal inače mogla prirediti. »To si pokupila od bake«, reče na koncu. »Taj pogled, taj osjećaj. Ja sam ga naslijedio, Hans Olaf ga je naslijedio, a očito i ti. Lauritz, kao što znaš, uopće ne razumije umjetnost, ni Oscar, ni Ingeborg, čak ni Christa, iako ima politički promišljenu misao o tome što bi umjetnost trebala biti. Ti, ja i Hans Olaf. Nitko drugi, koliko sam uspio vidjeti kroz godine. 187
| becca & janja
Naslijeđe je čudna stvar.« »Presuđuje li to hoće li netko postati umjetnik?« pitala je tako iznenadno da je Sverre naslutio kako postoji nešto što mu nikada nije rekla. »Pa, sad«, oklijevao je. »Ono što nazivam pogledom, ono prirođeno, jedan je sastavni dio, ali mora se biti voljan raditi, vježbati, studirati druge, učiti. Ja sam sve to imao. No postoji i treća komponenta, možda najvažnija, a to je suluda želja, bila ona estetski nastrojena, ili čak politički. Bojim se da na tome padam, dao sam se slomiti.« »Misliš da se to odnosi i na pisce?« pitala je toliko žustro da se u Sverreovim očima sada neopozivo odala. »Da, mislim«, reče. »Sjećaš se Virginije? Kada si je upoznala, bila je priznata spisateljica. Kada sam je ja imao priliku upoznati, i tijekom čitavoga vremena što sam je poznavao prije nego što sam napustio Englesku, bila je nametljiva, starmala, vrlo brbljiva mlada žena koja je željela postati spisateljica i pobjesnila bi kada bi je netko zadirkivao i nazvao >budućom spisateljicom< ili tako što. Mislim da je imala veću želju od nadarenosti i to je, unatoč svemu, bilo presudno. To želiš, postati spisateljicom?« »Molim? Ne, ne baš...«, odgovorila je zatečeno. »Imam samo taj pogled, dio sam redakcije jednoga književnog časopisa... zovemo se Spektrum, zapravo nisam baš u redakciji, ali sudjelujem i...« Zamuknula je i bila je vidljivo postiđena. »Znači, družiš se s boemima?« našalio se. »Da, da. A što s tim imitiranjem Zorna?« vratila mu je lopticu. »Parodija Zorna je uspjela, zar ne?« odgovorio je, očito ga je to zabavljalo. »Zanimljivo što si to spomenula. Jer stoji, želim da promatrači koji se ne razumiju u umjetnost, a takvih će biti mnogo, pomisle na Zorna kada vide ova dva portreta. Razmisli. Direktor Lauritzen imat će dva portreta u blagovaonici, ova dva sigurno će visjeti nad stolićem za serviranje, znaš na koji mislim, onaj gdje sada imate neki dramatičan morski motiv. Također, vidjet će situacije iz svakodnevnice, što će smiriti dojam. Ali vjerovat će da gledaju Zorna, dakle nešto strašno skupo, što će, usput budi rečeno, jednoga dana biti jeftino, i imponirat će im. A mi iz obitelji gledat ćemo Lauritza i Ingeborg onakve kakvi jesu, ona liječnica, mudra, on jedriličar i, ne znam, snažan. Svi sretni i zadovoljni – u svakom slučaju, to mi je bila namjera.« »Moramo se spustiti na kuhano vino!« prestrašeno reče nakon što je bacila pogled na sat. »Oprosti, ali morat ćemo nastaviti sa Zornom neki drugi put.« »Zapravo, imponira mi da si odmah prozrela taj trik sa Zornom«, reče on dok su silazili niz stubište prema velikoj blagovaonici. Istoga trenutka kada joj je mama obećala da će za stolom sjediti do strica Sverrea, mogla je bez imalo muke odrediti gdje će tko sjediti. Braća Carl Lauritz i Hans Olaf svaki na jednom kraju, baka Maren Kristine na dužoj strani stola između tate i strica Oscara, sestra Rosa nasuprot stricu Sverreu, njezin malo smiješni mlađi brat Karl, naravno u mornarskom sakou umjesto smokinga, pored Rose, ali za kaznu s trinaestogodišnjakinjom Helene, najmlađim Oscarovim djetetom, sebi nasuprot. Sve je bilo uobičajeno, a ipak nije. Prvo što se mogla zapitati bilo je kako će baka biti odjevena. Spustila se u blagovaonicu u norveškoj bunad, nordhordlandskoj narodnoj nošnji, 188
| becca & janja
bilo je toliko predvidljivo, skoro zabrinjavajuće predvidljivo. Drugo što se mogla zapitati bilo je kako, zaboga, napraviti blagdansku večeru u Villi Bellevue sa strogo religioznom bakom za stolom. Istina, baka nije imala ništa protiv pretjerivanja s hranom, to je bilo tipično norveški. No rakija, pivo i vino u ne baš neznatnim količinama? Ovoga puta možda donekle bude i jezičnih problema. Ipak su u obitelji svi bili dvojezični osim tete Christe i bake. Činilo se da će se sve riješiti prilično jednostavno, tata je jednostavno na jednu stranu govorio njemački s teta Christom i norveški na drugu stranu s bakom koja, nevjerojatno ali istinito, nije prijekorno gledala na alkohol, iako ona sama nije pila. Samo je sjedila, posve mirna, dostojanstvena i lijepa, i dalje je bila vrlo lijepa, skoro u osamdesetima i sijede kose, ali stasa koji se mogao mjeriti s onim tete Christe. Iznenađenja ili neugodnosti za večerom nije bilo. Sve je išlo svojim tokom, sleđ, sir i rakija, norveško sušeno meso, ovčetina i ovčje kobasice s Osterøya u pretjeranim količinama, – stric Sverre došao je s majkom natovaren kao magare – vinom iz Elzasa uz suhomesnate proizvode, u ovoj obitelji nikome nije padalo na pamet nazivati pokrajinu Alsace, šunkom, tradicionalnom juhom u koju se umakalo kruh, i tako dalje sve do tradicionalne božićne kaše, kolača i ledenog vina. Kao i obično, stric Sverre je našao badem u kaši, što je prema predaji značilo da će se oženiti u roku od godine dana. Kao i obično, svi su se od srca nasmijali toj ironiji, iako djeca za stolom baš i nisu razumjela što je toliko smiješno. Norvešku ribu i njemačku gusku sačuvat će za božićnu večeru. Moderniziramo se, ustvrdio je tata Lauritz, to je korak prema umjerenosti. Stric Sverre posvetio se uglavnom njoj za stolom, no tu i tamo bi se ljubazno okrenuo prema mlađoj Rosi s druge strane stola i pravio se zainteresiran za njezin vražji studij ekonomije na Sorbonni i njezina iskustva u Parizu. Bila je poput Karla, dočasnika u pričuvnome sastavu mornarice, posve usmjerena na to da bude poslušno tatino dijete. Karl će studirati na Visokoj trgovačkoj školi i krenuti istim putem kao Rosa. Ograničeni buržuji. Na dugim večerama, doduše, gdje se jela druga hrana, a osobito se pila druga pića, stric Sverre je uvijek imao zabavnih priča iz Engleske. Margie, koju je upoznao u Bloomsburyju, riješila je neke manje egzistencijalne probleme u životu na isti način kao Johanne, zaključio je. Margie je – kao prava lady kakva je po rođenju bila – doma, to jest, ondje gdje je nekada bio dom, stilski besprijekorno konzumirala rođendanske večere i sve ostalo što se moralo. Sljedećega dana otišla bi u London i živjela drugim životom. A to je valjda ipak bilo jedino lako rješenje? Tata Lauritz imao je pomalo neobičan redoslijed, nije običavao održati pozdravni govor, međutim, kasnije bi održao govor zahvale. Bilo je malo čudno na početku obroka kada bi svi samo odjednom počeli jesti. Ali ideja uopće nije bila loša. Uostalom, uvijek bi netko izbjegnuo muku za čitave beskrajne večere, nervozan što će reći u zahvalnome govoru. S obzirom na trenutačni raspored sjedenja, ovoga se puta posrećilo petnaestogodišnjem Hansu Olafu. Tata Lauritz se nakašljao i kucnuo o čašu, a oko stola je nastao potpun mir. Iz obližnjeg salona čulo se smijuljenje i škripa namještaja, to posluga upravo pali svijeće na božićnome drvcu, pretpostavi Johanne. Prisutnost bake Maren Kristine otegotna je okolnost za ionako 189
| becca & janja
malo vjerojatnu tatinu želju da se prepusti elokvenciji, pretpostavljala je. »Okupili smo se ovdje u blagdanskome miru da proslavimo rođenje svoga Spasitelja«, počeo je muklo. »Čitava je obitelj na okupu, više od ovoga ne možemo poželjeti i na tome zahvaljujem Bogu. Veće nagrade od toga nema, osjećam duboku radost dok vas gledam ovako okupljene oko blagdanskog stola. A sada zahvalimo Bogu za plodove zemlje.« To je bilo sve. Kada je Johanne, kao i svi drugi, sklopila ruke i spustila pogled u tanjur, cilj je bio moliti u tišini, sinulo joj je da u tatinoj lakonskoj i, površno gledano, trivijalnoj zahvali ima nešto neobično, čak pomalo zastrašujuće. Spomenuo je okupljanje čitave obitelji, a to očigledno nije bilo točno. Nedostajao je Harald, navodno je slavio »germanski Božić« u nekom SS-ovskom gnijezdu tko zna gdje. Tata ga više nije računao pod obitelj? Nakon molitve u tišini prva je ustala mama Ingeborg, što je bio znak za opći pokret. Klizna vrata prema salonu otvorena su i svi su ušli, oteo im se pokoji usklik divljenja pred četiri metara visokim i vrlo širokim drvcem punim gorućih svijeća. Bilo je to u njemačkom stilu, nipošto se nije smjelo imati električno osvjetljenje božićnog drvca, to bi bilo gotovo bogohulno. Vatra je ugodno gorjela i bila je dekorativna baš koliko je trebalo, svi su se okupili oko jaslica, koje su, kako se šuškalo, bile raskošnije nego ikada. I doista jesu, bez sumnje u to tko ih je takvima učinio. Osim uobičajenih figurica koje su se svake godine spuštale s tavana zajedno sa stotinjak kilograma vijenaca, crvenih svijećnjaka, zelenih i crvenih papirnatih natpisa i svinja koje su pomicale glavu i kimale, sa svilenim zvončićima oko vrata i svime ostalim što je obično u jaslicama okruživalo malog Isusa, Mariju i Josipa, sada je dodana jedna mala menažerija od kasirana papira obojena vodenim bojama. Bilo je zebri i deva, žirafa, čak i slonova i nilskih konja u jezercu, sve zaprepašćujuće stvarno. Porumenjelome mladom umjetniku Hansu Olafu čestitali su i hvalili ga sa svih strana. Naslonjači i par zgodnih sofa iz jednog od salona za dame posloženi su u polukrug između drvca i vatre, te je ondje tata Lauritz sjeo na svoje uobičajeno mjesto, s mamom Ingeborg i bakom, svakom s jedne strane. Odmah je zapalio svoju tradicionalnu božićnu cigaru, gotovo poput neslane šale. Smiješeći se, Johanne se prisjetila muke iz djetinjstva. Sve dok tata nije popušio cigaru, nije bilo vrijeme za darove. Dok se čekalo, trebalo je pokušati ravnodušno čavrljati. Obitelj Lauritzen imala je stroga službena pravila u vezi božićnih darova. Svatko je smio poželjeti samo jednu stvar. Ne više. Trebalo je pokazati mjeru, a ne dopustiti da te dira vulgarni mentalitet imanja u potrošačkome društvu novoga doba, ne razmetati se. Bilo je to formalno ograničenje koje je onda sa sobom nosilo određene organizacijske probleme kada je trebalo odrediti tko će što nabaviti s liste. No obično se sve riješilo. Tata Lauritz zadovoljno je pušio i pričao ni o čemu zapravo, o lijepoj zimskoj šetnji, da se Jupiter povremeno pokazao kao božićna zvijezda i da će sutrašnji dan biti izuzetno pogodan za skijanje ako se zadrži visoki tlak. Carl Lauritz, Hans Olaf i Helene sjedili su napeti kao strijele u salonu na svijetloplavom i bež nainskome sagu i tako glumili poslušnu i dobro odgojenu djecu, to im je bila uloga na ovoj božićnoj slici. Vrag će ga znati, možda im i oči svjetlucaju, pomislila je Johanne. Zlobno se zabavljala. 190
| becca & janja
Na koncu je, kao i uvijek, došao i taj trenutak. Razumije se, krenuli su od djece, bilo što drugo bilo bi tortura i predugo stavljanje strpljenja na kušnju. Helene je dobila strukiranu bundu od antilopa podstavljenu plavo obojenim ovčjim krznom, osim na ovratniku, gdje je bilo izbijeljeno. Skoro pa pretjerano otmjeno za trinaestogodišnjakinju, pomislila je Johanne. No činilo joj se da primjećuje blago Helenino razočaranje, iako se, jasno, iznimno trudila ne pokazati to. Po svoj prilici željela si je perzijaner ili bundu od nutrije, a u tom slučaju mama Christa je to, jasno, uskratila jer se nikada, ali nikada ne smije skupom odjećom isticati pred svojim kolegama iz razreda. Nakon što je Helene obišla sve, lijepo se naklonila i zahvalila, došao je red na Hansa Olafa, a to je vjerojatno bio najiščekivaniji i najočitiji dar. Dobio je drvenu kutiju podijeljenu u četiri pretinca, koji su se, kada bi se otklopio poklopac, podizali kao stube. Unutra je bilo stotinu tuba s uljanim bojama poredanih po duginim nijansama. Blistao je od sreće i prvo je pojurio zahvaliti stricu Sverreu. Zatim je uslijedilo nešto neobično. Sudeći prema onome što je Johanne čula, Carl Lauritz je bio poželio skije za skijaške skokove. Skokovi su u Saltsjöbadenu bili velika stvar, imali su najbolju školu u zemlji. Umjesto toga, od svoga strica Lauritza dobio je četvrtasti paket i žustro pokidao papir za umatanje. Na kutiji je bila dinamična slika aviona koji ponire. »Messerschmitt 109! Molim! Već postoje modeli, a prvi put su letjeli u proljeće!« gotovo je viknuo od oduševljenja i iznenađenja. »Da, i mene je to iznenadilo kada sam zadnji put bio u Berlinu i vidio da je maketa već stigla na tržište«, smješkao se Lauritz. »Ako bolje pogledaš, vidjet ćeš da su sada makete jednostavnije, samo trebaš slijediti iscrtkane crte kada izrezuješ drvene dijelove, a dalje ide kao s Meccanom.« »Najbolji lovac na svijetu!« klicao je Carl Lauritz i ponovno podignuo sliku da je svi mogu vidjeti i diviti joj se. Tata je ponekad naivniji nego što bi smio biti, pomisli Johanne, a k tome socijalno osjetljiv poput nosoroga, kada nije ni primijetio da su roditelji Carla Lauritza, Oscar i Christa, bili bijeli u licu, a usta su im postala ravne crte. »Znam što misliš i sasvim si u pravu«, prošapta stric Sverre, koji je sjedio na stolcu odmah pored nje. Lauritz uopće nije primijetio napetu atmosferu koja je zavladala prostorijom za predstavljanja »najboljega lovca na svijetu«, već je prekopavao po naslaganim darovima pod drvcem, pronašao što je tražio i s malenim izduženim paketom otišao k sinu i mornaričkom dočasniku Karlu. Takav bi paket za ženu značio narukvicu, pomisli Johanne, ali za muškarca? Ubrzo se osjećala glupo, pokazalo se da se radi o satu, švicarskom ručnom satu poznate marke, od zlata i čelika, vodootpornom do dubine od 25 metara, k tome s ugrađenom štopericom i još raznim finesama. Karl je doista bio sretan, strgnuo je svoj stari sat, na kojem je kožna narukvica bila pohabana, a staklo vrlo izgrebeno, i uzeo novi sat podignuvši ga za narukvicu da ga svi vide. Dar je savršen, jednako dobar kao uljane boje za Hansa Olafa, zaključila je Johanne. Došao je red na nju, a kada je tata došao s gotovo jednakim paketom, pretpostavljala je 191
| becca & janja
da se radi o istome satu u ženskoj varijanti. No radilo se o narukvici od platine i zlata, četvrtastim pločicama povezanim zlatnim kopčicama, vrlo moderno, u biti suviše rafinirano da bi tata to odabrao. U ruci je bila teška, vjerojatno je bila nevjerojatno skupa, jedna od onih stvari koje izgledaju suludo skupo ako se nose na večernju haljinu, a jeftino na osobi odjevenoj u samtene hlače, nenašminkanoj, koja za stolom ispravlja korekturu. Radije bi dobila sat, ali tako to bude kada odbiješ zatražiti nešto konkretno. Pokazalo se da je Rosa poželjela narukvicu. Dobila je narukvicu jednake izvedbe, samo obratnu, s pločicama od žutoga zlata i platinastih kopčica. Sestre su pristojno paradirale s narukvicama na ispruženim zapešćima. Stric Oscar je dobio kutiju pravih Havana cigara, stric Sverre par cipela boje trule višnje proizvođača iz Londona, stric Oscar je oduševljeno ispričao kako je kriomice pogledao i broj cipele, kao i londonsku trgovinu među hrpama Sverreovih nemarno složenih papira. Veliko iznenađenje te večeri unio je Sverre, visoko naslagane pletene pulovere, svaki s papirićem na kojem je pisalo ime. Bio je to dar bake Maren Kristine svima njima, sama je isplela svaki od njih. To su, dakle, bili izvorni puloveri s Osterøya, koji su polučili tolik uspjeh kod engleskih i njemačkih turista prije rata. Tada je to brzo postala prava mala industrija, a zatim su, dakako, došli pletaći strojevi, ali ovo je ipak bio pravi ručni rad. Dok su svi, diveći se, podizali pulovere jedni prema drugima, Johanne se pitala zašto je stric Oscar objasnio taj dio o puloveru s Osterøya, nije li to baka sama mogla ispričati? Po svoj prilici, nije. Ne smiješ biti ponosan, ne smiješ se hvalisati, ne smiješ misliti da si nešto posebno – ne, to je Sandemoseovo3, ali ista stvar, odnekud je to ušlo u književnost. U stvarnosti je očito dolazilo s Osterøya. Baka je sjedila ne govoreći ništa, prvenstveno ništa nije pila i nije izgledala ni zadovoljno ni nezadovoljno. Bila je poput sfinge. No imala je nevjerojatno vješte ruke i bila vješta s bojama. Sverre je živahno pokazivao na uzorak i objašnjavao Johanne da se tu pojavilo nešto posve novo. Čitav dio oko ramena bio je na svoj način modernistička improvizacija, strana matematičkoj pravilnosti zavičaja. Svaki komad oko ramena prikazivao je nordijsku zimsku noć, plavo, crno, crveno i narančasto. A svi su puloveri bili međusobno različiti u tom dijelu. Niže pod ramenima bili su redom tradicionalni uzorci. »Fantastično«, promrmlja Sverre. »Majci će uskoro biti osamdeset godina i sada se oslobodila i iznenada počela improvizirati. Shvaćaš li sada što sam htio reći kada smo gore gledali slike, to s pogledom?« Johanne je odlučno kimnula, razumjela je, ovo je bio donekle konkretan dokaz. Preostao je Christin dar. Oscar je ustao i podignuo još jedan izdužen paket, doduše, duži od prethodnih. Ogrlica, pomisli Johanne. »Christa, ovo je ogrlica«, izjavi Oscar svečano. »Možda je se sjećaš iz djetinjstva, jer je pripadala majci tvoje bake po ocu, to je dakle dar od majke, oca i mene. Moj doprinos je bio dati je restaurirati. Kraljevski draguljar Bolin u Stockholmu pola godine je radio na njoj, 3
Aksel Sandemose (1899. – 1965.) – dansko-norveški pisac, u svojim djelima razvio koncept (šve. Jantelagen nor., dan. Janteloven), za koji se smatra da je nepisano pravilo skandinavskih društava, a prema kojemu se pojedinac ne smije previše isticati od okoline (op. prev.).
192
| becca & janja
izbrusio kamenje, promijenio kopču, doradio optočenje, i što sve ne. Ovaj... dopusti mi!« Otvorio je paketić i brzo joj nakit objesio oko vrata, zakopčao ga i napravio par koraka unatrag. Isprva je nastala potpuna tišina, čuo se samo tata Lauritz koji je šaptom prevodio baki, Oscar je, naravno, sve rekao na njemačkom. Uslijedio je uzdah divljenja koji nije bio samo nužan iz pristojnosti. Ogrlica je imala raznovrsne velike smaragde i zvjezdice od briljanata, sve je sjalo kao novo, iako mora da je napravljena u ranome 19. stoljeću. Nevjerojatno je lijepa, mogao je netko reći. Strašno imponira, mogao je reći netko manje tankoćutan. Christa je zbunjeno gledala, a Helene se prva pribrala, otrčala i brzo se vratila sa zrcalom s drškom. Svima je zastao dah dok su Christine sjetne oči prelazile zrcalom i svi su odahnuli kada se ozarila uz slab, ali iskren osmjeh. Došao je trenutak za finale. Sverre je nestao iza kliznih vrata prema blagovaonici i vratio se s portretima za Ingeborg i Lauritza. Prvo je nastala tišina i iznenađenje. Zatim je netko počeo pljeskati i pridružili su se svi, osim Lauritza i bake Maren Kristine. Kvragu, pomisli Johanne. Naravno, grijeh je pljeskati na Badnjak, sva sreća da od bake nisam naslijedila moral. Zatim su počeli pljuštati komentari. Najviše dirnuta i oduševljena bila je Ingeborg, koja je održala spontan kratki govor Sverreu o značaju toga da žene mogu biti izjednačene sa svojim zanimanjem na modernim portretima, i tako im se daje identitet. Ljubazno je slušao s odobravanjem, kao da je doista trebalo razmisliti o onome što je govorila. »Ovo nije daleko od Zorna!« bio je prvi Lauritzov spontani komentar, a Sverre i Johanne izmijenili su kratak pogled. Uskoro su se na ista vrata u povorci vratili u blagovaonicu, gdje je Sverre u tajnosti priredio vješanje slika. Skinuo je onu s morskim motivom i smjestio supružnike jedno do drugoga na zid. Nastao je pobožan trenutak i osjećaj da se radi o kruni nečijeg djela, kao da se uspjeh građanske obitelji konačno manifestirao u tome trenutku. Barem je to bila analiza koju je Johanne šapnula Sverreu, kada se, držeći ga pod ruku, vraćala u salon. Sukladno tradiciji, sada će koji sat samo sjediti, razbijati orahe, prigricnuti koju datulju, smokvu i prasad od marcipana, možda voditi razgovor o uspješnome odabiru božićnih darova, izvrsnoj ovčjoj kobasici s Osterøya i sličnim bezopasnim stvarima. Vatra je trebala nove cjepanice, pa je Lauritz izvadio nekoliko komada za koje je procijenio da će gorjeti kojih sat vremena. Od svih njih, upravo je Karl izazvao katastrofu, no pravo budi rečeno, nije to mogao predvidjeti. Samo je želio reći nešto lijepo, možda je prvenstveno želio Christi reći nešto na njemačkom jer su svi govorili isključivo norveški otkad su se počeli diviti portretima Ingeborg i Lauritza. »Nevjerojatno sjaje ti smaragdi nakon što su izbrušeni«, pohvalio je Christinu restauriranu obiteljsku dragocjenost i ona se blago nasmiješila. »Takva zelena boja bila bi nešto za sestru Johanne, njezina crvena kosa je kao stvorena za tu kombinaciju«, nastavio je, na nesreću. Bio je to toliko nevin komentar da su od svih u prostoriji samo Oscar i Ingeborg naslutili 193
| becca & janja
da nešto nije u redu i izmijenili kratki upitan pogled. Upravo je zapucketalo drvo u kaminu, Lauritz se zadovoljno ispružio u golemome naslonjaču i otvorio usta da će nešto reći. No nije stigao. »Ma nemoj mi reći, oficiriću moj«, reče Christa polagano, nježno i podmuklo. »A da isprobamo?« nastavila je povišenim glasom koji je pucao, otkopčala je ogrlicu, otišla do Johanne i grubim pokretima je zakopčala. »Evo! Jesi li sada zadovoljan, ti mali fašistu!« graknula je. »Johanne bi ionako naslijedila ogrlicu od mene, pa neka je dobije sada, unaprijed!« Christa je, spotičući se i jecajući, otrčala prema vratima, okliznula se i udarila glavom u jedna vrata, nastavila dalje posrćući, sada već udarivši u plač. Oscar se munjevito ustao i krenuo za njom. »Pobrinut ću se da ode u krevet, potreban joj je odmor«, dobacio je preko ramena ostalima te nestao. U sobi je nastala grobna tišina. Više se ništa bezazleno nije moglo reći. »Kao što sam rekao«, reče Lauritz prekinuvši tišinu. »Majka i ja se rano dižemo na zornicu, pa mislim da bismo se trebali pozdraviti.« Mirno je primio baku Maren Kristine pod ruku, ona je kimnula i nasmiješila se svima, te su polako izišli. Ponovno tišina. »Mislim da je vrijeme da povedem djecu preko u Akvarij«, reče Sverre i ustane. »Dođite, djeco, nemojte zaboraviti darove.« Poslušno su ustali i u tišini ga slijedili, sve troje, s božićnim darovima pod rukom. Ponovno tišina. »Neobičan ispad«, zamišljeno će dočasnik Karl. »Idiote!« prosikće Johanne. »Pa, ovaj... da, mislim da je i meni vrijeme da odem u krevet«, nastavi, ustane i ode, uz naklon prema majci Ingeborg. Ponovno tišina. Preostale su samo njih dvije. Živahno je pucketalo u kaminu, koji je prema točnim inženjerskim izračunima imao još više od četrdeset i pet minuta. »Tiha noć«, ironično će Johanne. »Da, u svakom zlu neko dobro«, uzdahne njezina majka. »Dođi, sjedni mi bliže da malo popričamo, o čemu god, iako je Badnjak.«
B RAĆA SU , jednako opremljena, nakon doručka zakoračila u blještav zimski dan. Bili su odjeveni za izlet, s hlačama za skijanje dugima do koljena, debelim čarapama, gojzericama temeljito namazanima kremom i debelim norveškim puloverima s uzorkom zimske noći na ramenima. Doduše, nisu imali skija. Sverre i Oscar su smatrali da im je skijanje u krvi koliko i jedrenje, pa im je draže bilo ići pješice. Zauzvrat su se ponudili da će držati korak s najstarijim bratom. U što je on, naravno, naglas posumnjao. Tako su uz Källvägen krenuli na 194
| becca & janja
put prepirući se, svaki sa svojom naprtnjačom, samo bez skija. Bilo je kao u sobi za gospodu u tom smislu da su braća mogla razgovarati o bilo čemu što im je palo na pamet, ne morajući uzimati u obzir ni ženu ni djecu ni što je prilično, čak ni Boga – što će reći, Lauritzova Boga kojega je posjetio na zornici dok su ostali poganski lijepo spavali pod svojim norveškim perinama. Malčice su odugovlačili s teškim ili bolnim temama, pa su se bacili na naoko posve bezazlenu temu božićnih darova za poslugu. Osim vozača Karlssona, trenutačno su u Villi Bellevue i Akvariju imali šest zaposlenih žena, tri Šveđanke, gospođicu Klaru, gospođicu Astrid i gospođicu Karin, koje su sve živjele kod svojih roditelja u Neglingeu. To je bio cilj njihova puta, braća su u naprtnjačama nosila božićne košare sa slasticama i delikatesama. Osim njih, imali su tri djevojke Norvežanke koje su radile za čitavih božićnih praznika, Turid, Unn i Sidsel. Razlika među djevojkama nije bila toliko u državljanstvu, koliko u geografiji. Tko je živio u Neglingeu, mogao je spavati kod kuće i dobiti dopust za vrijeme praznika te se ponovno primiti pranja i čišćenja između samih blagdana. Barem su to bile objektivne predispozicije, one koje su se odnosile na geografiju i logistiku, a pomalo i na sindikalna pravila, budući da je švedsko osoblje polako nestajalo. Uskoro će sve osoblje biti norveško. Utoliko je pitanje bilo zašto se toliko različito odnose prema norveškim i švedskim djevojkama. Ingeborg je tradicionalno okupila Norvežanke na ranome božićnom doručku, uz zapaljene svijeće u inače mračnoj kuhinji. Ondje je svakoj darovala šešir s aplikacijama od janjećeg krzna i svakoj po muf od istoga materijala. Ukratko, luksuzne darove, stvari koje se nisu jele. K tome, u vrijednosti između jedne i dviju mjesečnih plaća u gotovu novcu. Oni su sada, pak, nosili košare s namirnicama trima obiteljima, podjednako raspoređenima, prebrojena je svaka smokva. Prema tome, košare su sadržavale nešto norveških božićnih specijaliteta, sušenu ovčetinu, rolanu šunku i kobasice s Osterøya, izmiješane s tradicionalnim švedskim jelima poput obične šunke, svinjskih nožica, različitih božićnih slastica i malene prasadi od marcipana. Stiješnjene švedske radničke obitelji u jednosobnu stanu u Neglingeu vjerojatno će – ne, iskreno budi rečeno, gotovo sigurno – cijeniti božićnu hranu među kojom je bilo ponešto za svakoga. No da dođu onamo s pokrivalom za glavu i mufom za djevojku, vjerojatno bi bilo zbunjenih izraza lica. A čim bi se vrata za darivateljima zatvorila, sigurno bi došlo do podijeljenih mišljenja i teških riječi. U čemu je bila razlika između tih darova? Činilo se da je Lauritz doista duboko razmišljao o tome problemu. Sverrea je zbunjivalo što Ingeborg nije uspjela objasniti razliku. Sve skupa doista nije bilo teško razumjeti. Siromašne časne djevojke koje su se uzdržavale pristojno, no za neveliku plaću, moglo se obradovati luksuzom, barem onime što je s pravom bio luksuz u njihovim očima. Jednom tjedno Norvežanke su imale slobodnu večer i mogle su otići vlakom u Stockholm. Tada bi otmjen šešir i muf od perzijanera posve sigurno bili velika radost. Jednako kao što muf baš i nije bio neko veselje u Neglingeu, kamo su se očito zaputili. Lauritz je razmišljao o tome problemu namrštena čela, ali nije imao ništa za dodati. Spustili su se na kraj Källvägena, uz obalu Neglingeova zaljeva i promatrali visoki toranj Crkve otkrivenja s druge strane zaljeva. Crkva s grobnicom, kako im je ispričao Lauritz. 195
| becca & janja
Wallenberg ju je dao izgraditi za sebe i suprugu Alice, ležat će ondje svaki u svome sarkofagu jedno do drugoga, u otvorenoj kripti, tako da im se svatko može doći diviti i poslije smrti. Nije li to perverzno, recite? Uza sve dužno poštovanje, mnogo su poslova zajedno odradili, ali dati se pokopati u vlastitoj crkvi? Sverrea i Oscara problem nije ni najmanje dirao. Obojica su pretpostavljala da je pitanje bilo vjerske prirode i stoga više nešto o čemu će ozbiljno razmišljati njihov brat – blaženi siromašni i tako dalje – nego oni. Naravno, postoje korisnije stvari u koje se može uložiti novac. Premda, s druge strane, ovisi koliko novca imaš. Jer ako posljednji novčić potrošiš na crkvu sebi za grobnicu, oni koji te nadžive imaju dobar razlog za kritike. Kao kada ekscentrični milijunaši u Americi oporučno ostave čitavo nasljedstvo svojim psima. Lauritz se natmurio na tu usporedbu i ostavio se te teme. No tada su postali opušteniji s temama razgovora, pa su uskoro došli na neizbježan, koliko i mučan teren. U travnju je Hitler objavio da će Njemačka uvesti opću vojnu obavezu i uspostaviti 36 vojnih divizija, što je značilo 500 000 ljudi. Versajski ugovor dopuštao je Njemačkoj vojsku od 100 000 ljudi, dakle, očitije kršenje mirovnoga ugovora nije se moglo zamisliti. A Nijemci su na to klicali. Njemačka je objavila da je započela gradnju dvanaest ultramodernih podmornica. A Nijemci su na to klicali. Hermann Göring je objavio da Njemačka sada, zahvaljujući serijskoj proizvodnji Messerschmitta 109, ima najbolje oruđe za zračnu borbu. A Nijemci su na to klicali. Nije trebalo biti političar da se shvati kamo to vodi, zaključio je Oscar. Hitler želi rat. S kime? S Francuskom, naravno, vratiti Elzas i Lothringen čim prije moguće, ipak je to bio samorazumljiv cilj. Da, itekako jest, razmišljao je Lauritz. Ali kada bi se samo zaustavilo na tome, bilo bi sve u redu. Ipak su to zapravo njemačke provincije, ljudi ondje govore njemački. Da su ondje održali referendum kao ove godine u Sarskom području, premoćna većina bila bi za pripajanje Njemačkoj. Može biti, složio se Oscar. Ali recimo da Hitler nije naglo stao kod Strasbourga, nego nastavio prema Parizu? Imaju posla s potpunim luđakom, a uostalom, je li bilo baš promišljeno pokloniti petnaestogodišnjaku novi njemački borbeni avion za Božić? Lauritz je osjetio da su obojica njegove braće definitivno bila protiv njega i brzo je odustao. Da, možda je bio malo nepromišljen, ali i samoga ga je toliko ushitilo vidjeti taj lijepi moderni zrakoplov, malo ga je i učinilo ponosnim, neobično. Gledajte! Ipak smo u tehnici najbolji na svijetu! Nešto u tom stilu. No prihvatio je njihov protest, Carl Lauritz će na dar dobiti par skija za skokove u zakašnjenju, iako je to bilo protiv principa božićnoga darivanja. Prešli su most prema Tattbyju, a Crkva otkrivenja sve je više rasla pred njima. Lauritzov plan puta bio je ići duljim putem do Neglingea, zatim se vratiti preko željezničkog mosta i zaputiti se prema Grand Hotelu. Carl Lauritz je, dakle, bio krenuo u školu i htio se pokazati u svojoj pravoj pravcatoj odori Hitler-Jugenda? Sverre je pokrenuo tu temu, ali mogao je to biti bilo koji od braće. Problem se nije moglo zauvijek izbjegavati. Carl Lauritz nije shvaćao da je Židov. Prema židovskome shvaćanju, bio je k tome pravi 196
| becca & janja
Židov, budući da mu je majka bila Židovka, a ona je to bila jer je, pak, imala majku Židovku. Oscar je to malo istražio. Ironično u svemu tome bilo je da su Carl Lauritz, kao i njegovi brat i sestra, prema židovsku gledištu bili pravi Židovi, a samo »Mischlings«, miješana rasa, prema nacističku stajalištu. Christa je odbijala razgovarati o tome s djecom. Ne bi li ipak on trebao? Bila je to beskonačna tema razgovora. Većina je bila za da im se kaže jer djeca, sada već adolescenti, trebaju znati. Ako ništa drugo, barem bi to saznanje vrlo efikasno smanjilo želju da se netko u školu u Saltsjöbaden odveze odjeven kao Hitler-Jugend, uza sve što bi to nosilo sa sobom. S druge strane, Christa im je majka, njezina odluka ima težinu. Iako je to iracionalna i nepromišljena odluka? Da. Ili ipak ne. Nije im išlo. Zaputili su se prema zgradi općine, koja je bila dovršena i u stvarnosti izgledala upravo onako kako su si je predočavali kada su prije nekoliko godina bili na gradilištu. Sverre je promijenio temu razgovora, ili više promijenio kolosijek kojim su krenuli. Kada je pobjegao prije dvije i pol godine, bojao se da ne završi u zemlji koja bi također mogla postati nacistička. Na zadnjim izborima u Njemačkoj nacisti su dobili 37,4 posto glasova, njihov najveći uspjeh dotada, nakon toga su pali za nekoliko postotaka prije nego što je ukinuta demokracija. No iste godine bili su izbori u Švedskoj. Švedski nacisti dobili su 0,6 posto glasova. A na izborima prošle godine bila je ista stvar, 26 000 glasova u čitavoj zemlji. Ovdje u Saltsjöbadenu bilo je trinaest nacista, i to ako se velikodušnije računa. Prošle godine otišao ih je poslušati kada su imali sastanak u Grand Hotelu. Nazivali su se Nacional-udrugom mladih u Saltsjöbadenu i razbacivali se pozamašnom količinom poznatih riječi posuđenih iz njemačkog, »jedan narod«, »miješanje rasa«, »očuvanje izvorne rase«, »strani rasni elementi« i tome slično. No prema Sverreovoj računici, bila su samo trinaestorica od 3300 stanovnika u Saltsjöbadenu. To je čak i manje od 0,6 posto. Otprilike koliko je Hitler imao kada je počeo karijeru pivničkim pučem 1923., primijetio je Oscar suho. To uopće nije ista stvar, usprotivio se Sverre. Nakon 1923. slijedile su jedna ekonomska katastrofa za drugom tijekom čitavih 20-ih godina, a kulminiralo je međunarodnim krahom burze. Ovdje u Švedskoj ekonomija je sada išla naprijed, nezaposlenost je bila relativno niska i padala je. Između ostaloga, i jer je Švedska izvozila toliko željezne rude za njemačke tvornice oružja, sada u punom pogonu. Činilo se da socijaldemokrati čvrsto drže vlast u svojim rukama. Dakle, nacisti nisu imali šanse. Lauritz je smatrao da je prerano veseliti se. Kada Hitler započne onaj svoj rat protiv Francuske, sa svim tim Messerschmittima 109, znači, kada ponovno počne francusko-njemački rat, sve će ovisiti o tome kako će to ići. Pobijedi li Njemačka, što je vjerojatno, ali nipošto sigurno, pobijedit će pristalice nacista. Inače neće. Na koncu im je bilo previše i dok su prelazili prugu i ušli u sâm Neglinge, bili su politički toliko iscrpljeni da će bez problema ostatak blagdana provesti u Villi Bellevue, a da ne progovore ni riječ kako o Hitleru, tako ni o Messerschmittima. Hodali su uzbrdo neko vrijeme, sve do samoga srca radničkoga dijela Saltsjöbadena, 197
| becca & janja
stali i ogledali se oko sebe. Lauritz im je počeo objašnjavati. Dakle, ovo je područje s radničkim kućama. Dobili su velikodušne zajmove od Banke, uz preduvjet da kupe parcelu u Neglingeu. Bilo je nezamislivo pokušati se nastaniti gdje drugdje u Saltsjöbadenu, zajmovi su se odobravali samo za Neglinge. Budući da ih je sve zapošljavala Tvrtka, a Banka je posjedovala kako zemljište, tako i Tvrtku, rate i stidljiva kamata skidale su se direktno s plaće. Sistem je bio vrlo spretno smišljen. Oscar je primijetio da ima nešto smiješno u proporcijama tih kućica, činile su se tipično veće u visini nego u širini. Lauritz je objasnio da je to zbog vrlo malih parcela, pa ako bi išle više u visinu, ostalo bi im više površine za gredice u vrtu, sjenice s jorgovanima i što li su već htjeli imati u vrtu. Većina radnika gradila je sama, malo-pomalo kako bi uspjeli uštedjeti za drvnu građu i ostali materijal. Također, pomagali su si. Bili su to radišni i fini ljudi, ponosio se njima, gotovo kao da su bili njegovi vlastiti radnici, a ne Wallenbergovi. Bogme nisu štrajkali, u Saltsjöbadenu su vladali red i sloga. Očekivali su ih u prvoj kući kojoj su došli u posjet, ka gospođici Astrid. Dječačić s kapom, vjerojatno njezin brat, bio je na straži uz ogradu, s određenim iznenađenjem ili razočaranjem pogledao je trojicu braće koja su se približavala i zatim se požurio u kuću. Lauritz je pokucao na vrata, koja je odmah otvorila lijepo odjevena Astrid i pozvala ih unutra. U kuhinji što se nastavljala na predvorje očekivao ih je ostatak obitelji. Mirisalo je na čistoću, sredstva za čišćenje, sapun i blago na juhu, čiji se miris zadržao u zraku. Lauritz i braća su otresli snijeg s gojzerica koliko su mogli, nisu željeli unositi rastopljeni snijeg u čistu kuću, ali nisu niti mogli početi odvezivati gojzerice dok je obitelj čekala na njih. Lauritz je ušao prvi i predstavio svoju braću. Rukovali su se s majkom, ocem i dvojicom mlađe braće gospođice Astrid. Lauritz je zbacio naprtnjaču, otvorio je i izvadio košaru na stol. Astridina majka pljesnula je rukama uz prigušen usklik oduševljenja. »Direktor je stvarno preljubazan«, reče. »Ali direktor ove godine nije došao u autu«, usudio se primijetiti jedan od braće. »Ne«, reče Lauritz istovremeno shvaćajući dječakovo razočaranje. Želio je vidjeti jedini Mercedes 540 K Autobahnkurier u Saltsjöbadenu, ne tri idiotska Norvežanina koji dolaze pješke u ručno pletenim puloverima. Sada je to bilo lako razumjeti. »Ne žele li se direktor i gospoda pridružiti uz malo kave i kruha?«, pitala je majka, nezgrapnom gestom pokazavši prema blagovaonici. Trenutak smetenosti. »Može, drage volje!« sabrao se Lauritz. »Samo dajte da prvo skinemo gojzerice.« »Ne, ne, ne treba«, usprotivila se. »Slobodno ih ostavite.« »Itekako treba, ne želimo da gospođica Astrid mora čistiti nakon nas i u vlastitoj kući, a ni itko drugi.« Demonstrativno se vratio u predsoblje i počeo skidati mokre gojzerice prekrivene bljuzgavicom. Oscar i Sverre su slijedili njegov primjer. Uskoro su u čarapama sjedili u blagovaonici, gdje su dva pomična kreveta stajala naslonjena uz jedan od dužih zidova, pod oleografijom kraljevske obitelji. Servirani su kava i domaće pecivo s kardamomom. »Slobodno umočite!« pozvala ih je domaćica. Poslušali su je. 198
| becca & janja
»Lijepa vam je kuća, je li ju Gustaffson sâm izgradio?« pitao je Lauritz muškarca u kući. »Je, je, potrajalo je, ali imam drugove koji su mi pomogli«, odgovori čovjek gledajući u šalicu kave. »Baš sam to pričao svojoj braći, kako si međusobno pomažete graditi ovdje u Neglingeu. Ali Gustaffson je sigurno najmljenik sa željeznice, kakvih je bilo nekad, gdje je Gustaffson naučio zidati?« »Kako direktor zna da sam sa željeznice?« pitao je čovjek smeteno. »Zbog rukovanja«, reče Lauritz. »Već sam stiskao takve ruke, i sâm sam radio na željeznici u mladosti.« Nitko nije odgovorio. Lauritzov pokušaj da se pokaže kao jedan od njih nije urodio plodom. Izribani i čisti dječarci piljili su u trojicu gostiju kao da ni na koji način nisu odgovarali njihovim očekivanjima. Domaćica ih je uporno nudila s još peciva. Gospođica Astrid izgledala je najzbunjenije, ali ipak je podignula mali prst dok je oprezno srkala kavu. Lauritz je pokušao s novom temom razgovora, o lijepome zimskom vremenu, ali ni to nije išlo. Domaćini su im bili kao na iglama i željeli su se riješiti čudno odjevenog direktora i gostiju što prije moguće, ako ništa drugo, da mogu lakše disati i istražiti kakvi se božićni darovi nalaze u košari koja ih je mamila s kuhinjskog stola. Lauritz i njegova braća također su željeli otići čim im pravila pristojnosti dopuste. Već su pojeli dvije kriške slatkog peciva i doista ga umočili u kavu, nisu se uopće sjećali jesu li to radili kao djeca odrasla uz norvešku obalu. Kada ih je majka ponudila po treći put, zahvalili su se i Lauritz se napokon mogao ispričati, rekavši da moraju nastaviti dalje k ostalim kolegicama gospođice Astrid. »Zar ne bi bilo bolje da je direktor uzeo auto?« pitao je očito vrlo nasrtljivi mlađi brat. »Bi, imat ću to na umu sljedećeg Božića«, odgovori Lauritz i pruži ruku najprije domaćici, zatim čvrsto kako priliči prihvati pruženu radničku ruku i opreznije ruke gospođice Astrid i njezine mlađe braće. Izišli su na hladnoću i sva trojica nesvjesno odahnuli od olakšanja. »Danas ćemo se najesti domaćeg«, zaključi Oscar lakonski. I jesu. Sljedeća dva posjeta bila su identična prvome, razlika je bila jedino u broju mlađe braće i sestara u kući. Osjećali su olakšanje kada su sat i pol kasnije prelazili most iz Neglingea prema građanskome dijelu Saltsjöbadena. Radnici su sada smjeli prelaziti most bez posebnih dopuštenja. »U svakom slučaju, dobro im je«, reče Lauritz. »Koliko znam, u Saltsjöbadenu nemamo nezaposlenih. Ni štrajkova.« »A ako je Sverreova studija točna, imamo samo trinaest nacista«, nadopunio ga je Oscar. »To stoji«, reče Sverre. »Trinaest za sada, ali vjerojatno im broj pada. Saltsjöbaden je jako daleko od Berlina.«
199
| becca & janja
1936.
Č ITAV SVIJET DOŠAO JE U N JEMAČK U . Radilo se o pobratimstvu i bez sumnje, o čvrstoj i rječitoj zadovoljštini te sličnim, vrlo pravičnim stvarima. Oko olimpijskoga stadiona uskoro će se podignuti zastave više od pedeset zemalja. Najpoznatiji zračni brod na svijetu, Hindenburg, klizio je veličanstveno visoko na nebu i 115 000 ljudi je pljeskalo, bilo je neshvatljivo da se toliko brojna publika mogla okupiti na jednom jedinom sportskom objektu. Veličina događaja u Lauritzu je izazivala divljenje, ali morao je priznati i da ga je malo dirnulo bar jednom vidjeti Njemačku u miru i toplom zajedništvu sa svima drugima, kao staru Njemačku, impozantnu Njemačku. Sama sportska natjecanja nisu ga toliko zanimala, atletika mu nije bila po ukusu. U veljači za zimskih igara u Garmisch-Partenkirchenu bilo je drukčije, ondje je Norveška, kao najuspješnija zemlja, pokupila veći broj medalja nego Njemačka kao druga i Švedska kao treća zajedno. Ivar Ballangrud bio je baš fenomenalan, zlato u svim disciplinama brzog klizanja osim na 1500 metara, u kojem je osvojio srebro. Pa zatim izvanredna Sonja Henie, koja je po treći put osvojila olimpijsko zlato. Nije mogao dovoljno iskazati žaljenje što nije imao vremena otputovati u Garmisch, kada je već bio u Berlinu, upravo je bio došao zamijeniti Oscara u izdržavanju tromjesečna boravka u samoći, »smjene«, kako su to nazivali. Netko iz obitelji morao je uvijek biti prisutan i brinuti se o poslu. No sada se našao usred velike predstave. Pritom i na počasnoj tribini, samo petnaest metara od Hermanna Göringa, kojega zbilja nije bilo teško primijetiti u mnoštvu. Göring se prilično udebljao od onoga puta kada su večerali zajedno nakon pobjede na Šeiku, osim toga, nosio je bijelu uniformu koja je bila u snažnoj opreci crnim i smeđim uniformama što su ga okruživale. Natjecanja u jedrenju. Možda bi imao vremena otputovati do Kiela? Norveška se natjecala i u klasi od šest i od osam metara, a nije osvojila zlato na OI-u otkada je to uspjelo Olavu u Amsterdamu prije osam godina. Najsmješnije od svega, nakon toga je sa svojom Normom stigao tek drugi na sljedećoj Sandhamnskoj regati. Misli su mu lutale, možda je to znak starosti? Uglavnom, nešto se napokon dogodilo. Čitav je stadion počeo brujati od povika heil, nastala je silna buka. Führer se pokazao, pojavio se s onim svojim pomalo komičnim, gotovo nonšalantnim pozdravom, samo je podignuo 200
| becca & janja
desnicu i blago je zabacio unatrag, kao da maše. Došetao se do velika prazna prostora, dočekala su ga dječica, djevojčica odjevena u svijetloplavo, koja mu je pružila buket cvijeća. Primio je cvijeće, vjerojatno potapšao dijete po glavi – baš glupo od njega što nije ponio dvogled – i krenuo dalje prema svome podiju, na prednjem dijelu počasne tribine, gdje je jednostavno stao i pričekao nekoliko sekundi da orkestar zasvira Deutschland über alles. Ubrzo je zatutnjao možda najmoćniji zbor ljudskih glasova koji se ikada čuo na jednome mjestu. Nakon toga je predstava prešla u sljedeću fazu. Uz pedeset i četiri stijega duž gornjega ruba stadiona klizile su zastave natjecateljskih nacija, polagano i dostojanstveno, posve ujednačenim tempom, prema vrhu. Dostojanstvenici su mogli umarširati, sada je mogla početi i politička igra. Pitanje je bilo koliko će nacija odbiti izvesti Hitlerov pozdrav kada promarširaju podno počasne lože. Naveliko se pisalo o tome u tisku. Počelo je dobro. Prva je bila Grčka, očito je uvijek tako na olimpijskim svečanostima otvaranja igara, i upravo dok su Grci prolazili počasnu tribinu, svi tamnoplavi rukavi ispružili su se u krutom Hitlerovu pozdravu. Dočekani su oduševljenim klicanjem i deseci tisuća istih pozdrava odgovorili su im iz publike. Lauritz je odlučio brojiti ih. Afganistan je tako pozdravio. Argentina nije, nije Australija, nije Belgija. Bermuda i Bolivija, pak, jesu, ali ne Brazil. No onda su stigli Bugari, koji nisu samo izveli Hitlerov pozdrav, nego su i marširali strogo vojnički, pa ih je dočekalo ponovno klicanje i pljesak s tribina. Od onih ljubaznih, ili kako to već nazvati, najmanje očekivana bila je Francuska, koja je s velikom formacijom u plavim beretkama u punom sastavu ispružila desnice ravno prema Hitleru. Izazvali su opće oduševljenje. Tako se nastavilo, ali bilo se teško usredotočiti na to koliko ih je bilo za ili protiv jer je silna raskoš odjeće, izmiješana sa začuđujuće siromaškom opremom, privukla svu pozornost na sebe. Nordijske delegacije priključile su se nepristojnima. Ni Danska, ni raznobojno odjevena Finska ni Norveška nisu se udostojale podignuti jednu jedinu desnicu. Među Šveđanima našla se upravo jedna, no izgledalo je kao da čovjek maše nekom poznaniku, a ne da pozdravlja Führera. Parada je potrajala nešto više od sat vremena, a možda i dulje. Lauritz se izgubio u brojanju onih za i onih protiv jer je na koncu golema u bijelo odjevena skupina Nijemaca domarširala savršenim korakom, a klicanje dostiglo zaglušujuće razine na golemu stadionu kada su njemački sportaši, kao na zadani znak, pružili ruke ravno prema Führeru. Ispunivši posljednji slobodan prostor na terenu usred stadionskog grotla, a počeli su se bližiti službeni vrhunci svečanosti. Neki je Šveđanin održao malo previše kićen govor o mladima u svijetu. Odana je počast Führeru, on je ustao, nastala je tišina. Ovo je bio trenutak o kojemu se unaprijed najviše diskutiralo i spekuliralo. Hoće li se Führer sada, kako to obično čini, baciti u dug govor pun mržnje i time iz temelja izbaciti argumente svima koji su tvrdili da su Olimpijske igre nepolitične? Führer je čekao. Napetost je rasla. 201
| becca & janja
»Proglašavam jedanaeste Olimpijske igre otvorenima«, reče monotono svojim austrijskim naglaskom i sjedne. To je bilo sve, čak su povici heil koji su uslijedili zvučali gotovo nesigurni. Odjeknuo je top, očito da poplaši tisuće golubica koje su poletjele prema nebu. Nastala je stanka. Lauritz je procijenio da je udaljen od Führerovih leđa petnaest metara. Da je naoružan, mogao bi ustrijeliti diktatora, maštao je. Nitko ga nije pretražio da provjeri nosi li oružje. S druge strane, dalo se to lako objasniti time što je došao u društvu Hauptsturmführera u crnoj SS-ovskoj odori. Harald je promaknut, Hauptsturmführer odgovarao je kapetanu u regularnoj vojsci. Preostale su dvije ceremonije. Orkestar je zasvirao olimpijsku himnu i jedan je trkač u bijelom s bakljom u ruci potrčao duž čitava stadiona, pa uz mnoge stube prema tronožnom kotlu, visoko podignuo baklju u zrak, nakratko pričekao i zatim brzo njome dotaknuo kotao. Olimpijska je vatra zapaljena. Starac Grk u nekoj vrsti svečane odore potom je odveden k Hitleru da mu preda malu zelenu grančicu – prema programu, bila je to maslinova grančica s Olimpije, a starac je bio prvi pobjednik maratona 1896. Hitler je dobrohotno primio simbol mira. Automobilska gužva prema središtu grada nakon ceremonije nije bila zabrinjavajuća, upravo suprotno, sve je proteklo prilično umješno. Harald je na raspolaganju imao Mercedes 260 D s platnenim krovom, koji je njegov vozač sada mogao spustiti jer su se prijeteći kišni oblaci povukli. Vozač ih je ostavio u blizini Pariser Platza i dobio je ostatak dana slobodan. Harald je vedro objasnio da mu je ipak preostalo još nekoliko sati službe u ophodnji, što će reći, nije se radilo ni o kakvoj vojnoj ophodnji, upravo suprotno. Dijelu mladih časnika SS-a koji su govorili više jezika i k tome se isticali kao naočiti, poput Haralda, naređeno je da se tijekom Olimpijskih igara koliko je god moguće kreću najvećim turističkim potezima, da budu na raspolaganju stranim gostima. Ta posebna dužnost oglašavala se nacionalnim zastavicama pod lijevim džepićem odore. Harald je imao tri takve zastavice, norvešku i naravno švedsku, ali na Lauritzovo iznenađenje, i britansku. Nisu napravili mnogo koraka niz Unter den Linden, a već je par Amerikanaca sa slamnatim šeširima zaustavio Haralda i postavili su mu nekoliko pitanja. Prema Lauritzovoj procjeni, Haraldov je engleski bio sasvim tečan. Kada je Amerikancima proslijedio informacije, pozdravio ih je salutiranjem, ne Hitlerovim pozdravom. I u to su ga uputili. »Naučio sam tijekom prve dvije godine školovanja u Abwehru«, objasnio je Harald nakon očeva zbunjenog pitanja otkud sad taj engleski. »Kao prvo, tražilo se da barem jedan strani jezik govoriš savršeno da bi te primili, u mom slučaju, to je naravno bio norveški. A onda su nas dva i pol sata dnevno drilali s engleskim ili francuskim. Mogli smo birati i ja sam izabrao engleski, a kao što je otac možda primijetio, ide mi i više nego dobro.« Trojica opijenih Šveđana prišla su im i pitala za put do poznate pivnice. Harald ih je primio savršeno ljubazan i besprijekorno im objasnio kako će je naći, prije nego što je s osmijehom salutirao. Berlin je postao grad u kojemu se lakše diše, pomislio je Lauritz. Posvuda su susretali vesele i neopterećene ljude na tome širokom šetalištu, dokud je pogled sezao visjele su duge 202
| becca & janja
crvene nacističke banderole i lelujale se na vjetru, ali protužidovskih parola nije bilo. Na kioscima su se mogle kupiti koje god strane novine, Le Figaro, The Times ili čak The New York Times, naravno, norveški Aftenposten, njega je bilo i inače, ali sada je bilo i Tidens Tegna i švedskog Svenska Dagbladeta. SA-ovskih odreda nigdje se nije vidjelo. Umjesto njih, niz Unter den Linden marširala je kolona Hitler-Jugenda. Prizor je imponirao, mnoštvo stranih turista zastalo je i pljeskalo, tu i tamo bi koji čak ispružio desnicu. Na ulice su poslane dvije divizije Hitler-Jugenda, 28 500 mladića, ispričao je Harald. Služili su tijekom čitavih Olimpijskih igara. Osim marširanja naprijed-natrag s bubnjarom i orkestrom na čelu, svakoga će dana popunjavati mjesta za gledatelje na olimpijskom stadionu, tako da uvijek bude popunjen. Lauritz je priznao da mladi ostavljaju vrlo pozitivan i optimističan dojam, iskreno rečeno, daleko od onoga ne tako davnog vremena kada su jurišnici iz SA vladali ulicama. Bogme jest tako. Ali problem s SA-ovcima došao je do konačnoga rješenja, objasnio je Harald, no nije stigao objasniti dalje, već su ih zaustavila dva postarija norveška para, pokazala na norvešku zastavu kod lijevog džepa na Haraldovim prsima i začuđeno pitali govori li doista norveški. Potvrdio je salutirajući i uz širok bijeli osmjeh, no uskoro se morao zakleti da je doista Nijemac, a ne preodjeveni Bergenžanin. Norvežani su željeli fotografirati svoje supruge svaku s jedne njegove strane, no to je odbio, ljubazno ali odlučno, pozivajući se na opću zabranu fotografiranja koja se odnosila na određene časnike, a u toj kategoriji je bio i sâm, rekao je izrazivši žaljenje. Da, tako je to s SA, nastavio je pričati kada su gotovo otpravljeni Norvežani krenuli dalje. SA je odigrao važnu ulogu prije preuzimanja vlasti, kada su prodrmali njemački narod prije presudnoga buđenja. Bio je to doprinos koji ne treba podcjenjivati, a i komuniste su držali u šaci. No potom je SA otišao predaleko i pretvorio se u regimentu straha koja je predstavljala sramotu za Njemačku. Time su imali velik i nezgodan problem za vratom, s kojim se vrlo odlučno trebalo uhvatit ukoštac. Prvo, čišćenje koje je trebalo maknuti one najgore elemente. Taj je zadatak u glavnini povjeren SS-u, on sâm odigrao je sitnu ulogu u razdoblju kada su provodili reformu. Sljedeći je korak bio preuzeti barem par stotina tisuća ljudi iz jurišnih odreda, onih koji nisu bili posve nesposobni ili moralno propali, u Reichswehr. Zato im je opća vojna obveza tako dobro došla. U vojsci se od naoko beznadnih slučajeva dalo napraviti ljude. Ono što je od SA preostalo, bila je posve druga i dotjerana organizacija koja ubuduće ni na koji način neće sramotiti Njemačku. Moglo ih se koristiti kao pomoćnu policiju na većim događajima i, naravno, na paradama na određene značajne dane. Barem su znali marširati. Ipak, bilo je važno da je SA sada iskorijenjen kao ulična jedinica, ili čak nasilna država u državi, u što su se pretvarali. Sada je u Berlinu vladao red, što se i vidi. Da, vidi se. Promet je tekao bez problema, a na ulicama je vladao mir i red među silnim stotinama tisuća šetača. Tu i tamo Harald bi naišao na kolegu u jednakoj elegantnoj SS-ovskoj odori i pozdravili bi se diskretno bez podizanja ruke. Pri trećem ili četvrtom susretu te vrste Lauritz je uvidio da SS-ovci koje susreću izgledaju identično kao Harald, svi plavokosi, plavih očiju, fizički savršeni primjerci. Ovi muškarci sigurno nisu samo temeljem svojih jezičnih vještina poslani na ulicu da budu pri ruci rojevima stranca. Bili su žive 203
| becca & janja
propagandne slike nove Njemačke. Jedan za drugim, stalno su im prilazili turisti, pretežno govoreći engleski, i postavljali pitanja koja nisu baš uvijek bila ozbiljna. U Lauritzovim očima više su izgledali kao da žele izbliza promotriti, gotovo dotaknuti pravog časnika SS-a. Harald je uvijek znao odgovoriti na pitanja, nepromjenjivo ljubazno, ili u pojedinim slučajevima uputiti na najbliži informacijski pult, koji bi označio na maloj karti koju je povremeno vadio iz džepa. U jednoj jedinoj prilici dao se nagovoriti na fotografiranje. Dvije mlade Norvežanke u dresovima reprezentacije, stidljive i privlačne, mlađoj nije moglo biti više od sedamnaest godina, prišle su i predstavile se kao natjecateljice u skokovima u vodu i jedine žene među norveškim predstavnicima. Starija se zvala Inger, uobičajeno, a mlađa i stidljivija Tullik, što je više zvučalo finski nego norveški. Harald se postavio s obje djevojke, svakom pod jednom rukom, i njihov fotoaparat pružio ocu, koji je zbunjeno i pomalo uznemireno okinuo par fotografija, a radeći to, vidio je nešto u zanesenim pogledima djevojaka što je dosada previdio. Časnici SS-a bili su uzbudljivi na više načina. Razmislivši, shvatio je da su mnoge žene koje su sreli u šetnji nimalo stidljivo, da ne kaže neprilično, dale naznačiti tu privlačnost. Približavali su se drugi turisti sa spremnim fotoaparatima, a Harald se brzo ispričao, salutirao nasmiješivši se, okrenuo na peti i krenuo kao da mu se odjednom žuri. »Patrolirali« su na dionici do Potsdamer Platza, odmah dobili stol u Café Jostyju i naručili si svaki po poveće pivo. »Toliko o Njemačkoj, barem do daljnjeg«, reče Harald nakon što je ubrusom obrisao pjenu s usana. »Sada je red na ocu, kako stoje stvari u obitelji? Kako je moja draga majka? Nadam se da sam među djecom ja jedino razočaranje?« Lauritz se pravio da nije primijetio zadnje prikriveno pitanje o razočaranju, nego je smireno i sistematično stao odgovarati na ostala pitanja. Majka Ingeborg imala je vlastitu liječničku ordinaciju u Saltsjöbadenu, u Badhotelletu, i bila je zadovoljna, Karl je postao poručnik u pričuvnom sastavu mornarice i krenut će u Višu trgovačku školu na jesen, Johanne je magistrirala i sada priprema doktorat iz povijesti književnosti, a Rosa će uskoro diplomirati na Sorbonni u Parizu. Tako da se na sestre baš i ne može računati u vezi budućnosti obiteljskih poduzeća. Johanne će vjerojatno uploviti u akademski svijet, a Rosa je zamislila da se želi baviti diplomacijom. Nema se tu što prigovoriti. Nada za obiteljska poduzeća bila je, dakle, uglavnom u Karlu. Jer, bratićima Carlu Lauritzu i Hansu Olafu bilo je tek šesnaest godina, sestrični Heleni četrnaest, i zasad su bili neispisane ploče. Osim možda Hansa Olafa koji je imao umjetničke bube u glavi, riskirali su tako izgubiti još jednoga sina. Lauritz je prekasno požalio grubi sud o još jednome izgubljenom sinu, uspio je samo vidjeti kako je sjena prekrila Haraldovo lice prije nego što je postariji par Amerikanaca, oboje s praktički obaveznim slamnatim šeširima, prišao stolu i nešto ga pitao, a on odmah ustao i salutirao. Između Haralda i para Amerikanaca razgovor je odmah postao žustar, moglo bi se reći i pomalo žučan, činilo se da se uglavnom radi o politici. Vodio se malo prebrzo za Lauritzov zahrđali engleski, ali koliko je uspio razumjeti, Amerikanac je optuživao Njemačku za 204
| becca & janja
antisemitizam i diktaturu. Harald je odgovorio pristojno i suzdržano, činilo se da se poziva na zadnji referendum na kojemu je Hitler dobio 99 posto glasova, i na jednu Židovku među njemačkim olimpijskim reprezentativcima, što nipošto nije uspjelo razuvjeriti upornoga muškarca, kojega je njegova postiđena supruga počela vući odande. Harald se lagano nagnuo naprijed, gotovo kao u naklonu, zatim se brzo uspravio, oštro pogledao Amerikanca u oči i počeo govoriti polako, emfatički, tako da je i Lauritz odjednom sve razumio. »Sir, imajte jednu stvar na umu«, reče. »Gost ste u našoj zemlji i kao takav ste izrazito dobrodošli. Rado ću odgovoriti na vaša pitanja i pokazati vam pravi put. Ali ne možete tražiti od mene da se raspravljam o politici s gostom.« Harald je završio salutiranjem, donekle povratio osmjeh i sjeo. Amerikanka je ugrabila priliku i odvukla svojeg muža. »Amerikanci!« promrsio je Harald. »Stvarno neotesan narod, ali ionako ćemo njih svladati prve.« »Kako to svladati?« upita Lauritz zaprepašteno. »Ne, ne, oče!« nasmije se Harald. »Ovo je nesporazum. Naravno da sam mislio na sport. Amerika je dosada bila najbolja nacija na Olimpijskim igrama, ali ovoga puta red je na Njemačkoj. Dakako, imaju jednog crnca koji nevjerojatno brzo trči i govori se da bi mogao uzeti četiri zlatne medalje, ali to isto tako mogu i Alfred Schwarzmann i Konrad Frey. A Max Schmeling je nedavno postao svjetski prvak u teškoj kategoriji, pobijedio je američkog crnca, tako da borba nipošto nije izgubljena. Njemačka će pobijediti i pokazati svijetu tko je prva zemlja, uvjeren sam u to.« »Nadajmo se da si doista u pravu«, reče Lauritz. »Njemačkoj treba svaka zadovoljština koju može dobiti.« »A kako stvar stoji s izgubljenim sinovima?« pitao je Harald iznenadno. »Uh, znaš što sam htio reći«, odgovori Lauritz i spusti pogled na kriglu. »Ne, da budem iskren, ne znam. Odlučio sam služiti Njemačkoj umjesto nekretninama iz dvaju razloga. Kao prvo, želim ostvariti nešto važno, nešto u što vjerujem. Kao drugo, jer se ne vidim u tome da budem loš i nezainteresiran upravitelj najmova. To ne može automatski značiti da sam izgubljeni sin.« »Ne, naravno da ne, nisam to ni mislio. Mislio sam samo na obiteljska poduzeća. Nego, jesi li se ti to zaručio?« Lauritz pokaže na sinov lijevi prstenjak, kojega je krasio neobičan prsten. Bijeg od neugodne teme bio je toliko očit da su se obojica nasmiješila. »Na neki način da, na neki način ne«, reče Harald i podigne ruku da otac pobliže vidi srebrni prsten ukrašen malim lubanjama i runskim slovima. »Pomalo neromantičan motiv za zaruke«, primijeti Lauritz. Harald udari u smijeh. »Otac je tu potpuno u pravu«, složi se. »Ovo je prsten SS-a, rijetkima je od nas ukazana ta čast, otprilike kao da sam dobio Željezni križ.« »A kako si to točno zaslužio takvo odlikovanje?« »Na častan, ali nažalost, tajni način.« 205
| becca & janja
»Razumijem«, reče Lauritz. »Ili bolje rečeno, naravno da ne razumijem. No, dakle, nisi zaručen za ženu?« »Zasad se viđam s mnogim ženama, u okolnostima za koje sam siguran da bi otac držao moralno upitnima, tako da bih zapravo morao reći da je i to tajna. Pričajmo radije o poslu što nas čeka ovdje u Berlinu. Možda mogu pomoći, unatoč svemu.« Bila je to pružena ruka koju Lauritz nije mogao samo tako odbiti, iako je bilo vrlo nejasno s čime bi časnik SS-a mogao »pomoći«, ali ipak, bila je to pružena ruka, a Harald je k tome rekao »nas«, u čemu je na neki način bio u pravu. Pravo nasljeđivanja odnosilo se i na članove SS-a. Osim toga, došlo mu je kao olakšanje za promjenu govoriti o stvarima u kojima je bio sigurniji, stvarima koje su bile konkretne i ekonomične i nisu imale veze s nacizmom. U biti nije bilo teško. On i Oscar naizmjence su održavali djelatnost u Berlinu. Supruge im nisu pravile društvo kada bi otputovali na jug. Christa iz očitih razloga, a Ingeborg jednostavno jer nije željela ostaviti svoju liječničku praksu, a i tvrdila je da je raskrstila s Njemačkom, barem dok... ovaj, da. Djeca, to jest, Haraldove sestre i brat, odrasla su i žive vlastite živote. Oscarova i Christina djeca su u školi. Tako stvari stoje. »Teta Christa i stric Oscar zapravo nisu trebali otići onako u panici«, prekinuo ga je Harald zamišljeno. »Teta Christa je postala norveška državljanka još u ožujku 1933., stric Oscar je podnio zahtjev već dan nakon požara u parlamentu. A on sâm je jedan od najviše odlikovanih ratnih vojnih časnika. Nisu se imali čega bojati.« »Kako to znaš?« »Što to?« »Da je Christa postala norveška državljanka u ožujku 1933. A kada si me prekjučer nazvao, vrlo iznenadno, moram priznati, kako si znao da sam upravo stigao u Berlin?« Harald uputi dug pogled ocu, razmišljao je prije nego što će odgovoriti. »Dragi oče«, reče. »Zapravo sam u sigurnosnoj službi SS-a. Naravno, provjeravamo sve koji doputuju u Njemačku na najveći događaj nakon velike obnove. Ništa nepredviđeno ne smije se dogoditi, nikakva ometanja, nikakve nesuglasice. Kada sam vidio očevo ime na popisu putnika iz Bromme, jednostavno sam odlučio nazvati jer mi je otac nedostajao i želio sam da se vidimo, to je sve.« »Razumijem«, reče Lauritz. »Nego... usput, želi li otac još jedno pivo?« »Ne, hvala, ne mogu više. Ali rado bih čašu rizlinga.« Dok se Harald pobrinuo za narudžbu, Lauritz je pokušao podrobnije promotriti svojega najstarijeg sina, shvatiti što bi trebao misliti, ili barem bolje razumjeti to što vidi pred sobom. Crna odora SS-a, crveni povez s kukastim križem na lijevoj nadlaktici, srebrne oznake čina i remen, mrtvačka glava na časničkoj kapi, odlikovanja koja nije znao protumačiti, jahaće hlače koje su mu savršeno pristajale, baš po mjeri, ulaštene crne čizme, ukratko, prava SS-ovska zastrašujuća vanjština. A ipak ljubazan i susretljiv časnik aristokratskoga držanja, sušta suprotnost SA-ovskim divljacima. Onaj monokl na lijevom oku nepobitno čini svoje u pojačavanju tog dojma. Vjerojatno to nije nikakav oblik snobizma, kao što se nekada mislilo o pruskim časnicima. Harald je slabije vidio na lijevo oko i monokl je bio pomoćno sredstvo jednako kao naočale. No 206
| becca & janja
pojačavao je dojam aristokrata, a ne grubijana, kao da je to naslijedio od majke. Što je bilo proturječno, nije se uklapalo u uobičajenu šabloniziranu sliku nacista. Na koncu konca, Harald je unatrag dvadeset i šest godina bio njegov voljeni sin. Ništa to ne može promijeniti. A prizor koji je predstavljao istovremeno je bio slika nacizma koji se humanizira. Pitanje je bilo hoće li Ingeborg prihvatiti tu misao. »Nego, vratimo se gdje smo stali, oče? Da čujem, posao!« potaknuo ga je Harald kada im je na stol stiglo piće. Lauritz je ponovno bio na svome terenu i govorio je konkretno i razumljivo. Poduzeća u posjedu obitelji nisu imala uspjeha u pokušaju ponovna osvajanja svoje pozicije na rastućem tržištu gradnje i arhitekture. Možda tvrtci nije išlo u prilog što je toliko bila usmjerena na modernističku arhitekturu, koja je sada pala u nemilost. S druge strane, tržište nekretnina dobro je stajalo, cijene su uz to počele rasti istim tempom kojim se smanjivala nezaposlenost, a rasla potrošnja. To je značilo rastući udio vlastitog kapitala i veću stabilnost. Krupnije su probleme imali u Stockholmu. Dijelom jer su imali čovjeka viška u glavnome uredu u Västra Trädgårdsgatan, dijelom jer im je trebao znatan priljev kapitala da izgrade novu reklamnu agenciju, ili kupe udio u kojoj od onih najvećih u Stockholmu. Sverre se prihvatio zadatka da pomogne nekima od svojih nekadašnjih njemačkih zaposlenika koji su se također preselili u Švedsku, ali išlo mu je sporo. Stoga je Lauritzov zadatak ovoga puta bio prodati dio nekretnina koje su posjedovali u Berlinu i pritom odabrati zgrade koje su bile raspršene tu i tamo, zasebne, tako da se usmjere na povezanu cjelinu i otarase se onoga što je bilo suviše izolirano. Sve dotud išli su u pravom smjeru, tržište nekretnina se zahuktalo, s rastućim cijenama i prometom. Poteškoće su bile više birokratske i odnosile su se na dozvole da se novac od prodaje iznese iz Njemačke, naravno legalno. Nije bilo teško zaobići zakone o izvozu valute, primjerice kupovinom zbirke zlatnih novčića koje bi se nosilo kao osobno vlasništvo. No to su bili ponižavajući aranžmani, bilo je gnusno biti prisiljen postati »vješt«, daleko previše suvremenih škrtaca bilo je takvo. Dakle, trebaju mu pečatirane dozvole, da se jednostavno izrazi. No veza što ih je obitelj imala u Ministarstvu financija u Wilhelmstrasse više nije bilo. Bio je prisiljen jurcati uzduž i poprijeko i satima čekati pred vratima besposlenih visokih dužnosnika, prije nego što bi ga milostivo pustili unutra i zamolili da se vrati sljedeći dan. Osim što je bilo vremenski zahtjevno, izazivalo je i bijes. Uostalom, Harald je zapravo u krivu da se Oscar i Christa nisu imali čega bojati u Berlinu. Njihov bijeg navrat-nanos bio je nužan. »Molim? Ovo je pomalo vratolomno skretanje s teme!« reče Harald, djelujući kao da je upravo primio ćušku, jer činio se duboko utonuo i usredotočen dok je Lauritz opet i opet ponavljao ekonomske i birokratske probleme. »Da, bilo je iznenadno«, prizna Lauritz. »Dok sam govorio o poznatoj svakodnevnici, očito je neki drugi dio mozga mislio na ono što si rekao o Christi i Oscaru. U krivu si.« »Kako to? Nema sumnje da je Oscar prvoklasni ratni heroj, teta Christa je norveška državljanka, te time izdignuta nad bilo kakva pitanja o židovstvu ili miješanoj rasi, a iako se sada ne bi mogli vjenčati, brak im je legalan. Što bi ih moglo zadesiti?« 207
| becca & janja
»Djeca«, zaključi Lauritz lakonski. »Troje djece, Carl Lauritz, Hans Olaf i Helene. Svi plavi, govore njemački. Dječaci radosno dvaput tjedno idu u školu u uniformi Hitler-Jugenda, i to entuzijastično, zbog čega su im roditelji bili sve nesigurniji. Zar ne razumiješ?« »Iskreno govoreći, ne.« »Onda moram reći da ti malo nedostaje mašte.« »Kako to?« »Jednog lijepog dana razredom se pročuje da se braća Lauritzen lažno predstavljaju kao Arijevci, a u biti su Židovi. Stvar se malo istraži. Roditelje kolega iz razreda posebno uznemiri gluma. Djeca su izbačena i upućena u židovsku školu, gdje su potpuni stranci. Razumiješ li sada?« Harald ispočetka nije odgovarao, ali zatim je žalosno potvrdno kimnuo. »Otac je u pravu«, priznao je nakon nekog vremena. »Nažalost, otac je u pravu, ali moram priznati da jednostavno ne mogu gledati na svoje mlađe rođake kao na Židove, to mi se čini kao potpuno bizarna ideja. Histerija oko Židova otišla je malo predaleko, ovdje u Njemačkoj Židovi nisu nikakva prijetnja, nitko niti ne misli da jesu. Židovsko pitanje praktički je riješeno iseljavanjem, u roku od jedne generacije više ih neće biti. Pred strankom je duga, stabilna i mirna vlast, dok se Njemačka uzdiže kao ptica Feniks... tko će se tada raspravljati o Židovima?« »Kako god bilo, u krivu si.« »Nažalost, otac je u pravu. Podcijenio sam problem. Kako su rođaci primili vijest da su Židovi?« »Ne znaju, nikada nisu dobili objašnjenje zašto su se odjednom brže-bolje morali preseliti u Saltsjöbaden.« »Nije li to malo čudno?« »Je, pokušavali smo sa svih strana sagledati problem. Ali stvar je u tome što, iako se prema uvjetima koji su trenutačno na snazi u Njemačkoj mogu smatrati Židovima, u Saltsjöbadenu nisu ništa drugo do li Norvežani. Naravno, s time se mogu identificirati, kao i da su polunijemci. Ali kao Židovi?« Harald je razmišljao, otpio piva i nakon kraće stanke promišljeno kimnuo, kao da se slaže s odlukom da se djeci ništa ne kaže. »To tebi ne predstavlja problem?« pitao je Lauritz oštro. »Molim? To što imam rođake Židove, ili rođake koji su Mischlings, bolje rečeno.« »Upravo tako. To nije mrlja na tvojem rodoslovnom stablu?« »Ne, nije. Ja sam jedan od stotinu ljudi u Njemačkoj kojima je genetsko i rasno podrijetlo najviše istraženo, imam uvjerenje zajamčenog pravog Arijevca unatrag više od dvjesto godina. Ako to oca zanima, mogu ga informirati o tome da u obitelji von Freital nema nijedne žene udane u obitelj židovskoga podrijetla unatrag onoliko vremena koliko je to moguće istražiti, u ovome slučaju, od 14. stoljeća. Što se tiče Osterøya, uzelo se zdravo za gotovo da stvar stoji jednako tako. Dakle, sve je vrlo pomno istraženo.« »Strašno, koje stvari si pokupio.« »Nije mi se svidjela očeva ironija o mrlji na rodoslovnom stablu. Uvijek su mi moji rođaci bili dragi i nikada prema njima nisam imao ni najmanje zadrške. Kada ih vidim, 208
| becca & janja
uvjeravam oca da ću na njih gledati prvo kao na svoje rođake, a zatim kao na Norvežane. Ništa drugo. Ništa drugo!« »Sva sreća«, reče Lauritz bez primjetne ironije. Harald je naglo ispio preostalo pivo iz krigle, Lauritz je brižno pijuckao iz svoje vinske čaše. Razgovor je zašao u slijepu ulicu, netko od njih mora pronaći izlaz. Bio je to Harald. »Mislim da imam jednostavno rješenje očeva problema s izvozom valute«, reče mirno. »To bi, naravno, bilo sjajno«, reče Lauritz. »Da čujem.« »Budući da sam najstariji sin, bilo bi, naravno, sasvim normalno da budem prisutan za sljedećeg posjeta birokratima u Ministarstvu trgovine, hoću reći, ipak sam vjerojatan budući suvlasnik tvrtke?« »Misliš, da ideš sa mnom odjeven kao sada?« »Naravno. Prilično sam siguran da će novopostavljeno osoblje u Ministarstvu – dakako, članovi stranke – biti itekako voljno surađivati ako budu imali posla s SS-Hauptsturmführerom.« Lauritza nije trebalo nagovarati. Tek je sada pojmio, ili priznao sam sebi, da su njihovi nekadašnji kontakti u Ministarstvu trgovine, oni koji su otpušteni prethodnih godina, naravno bili Židovi. Ne bi bilo mudro s taktičke strane pozvati se na dotične službenike dok naokolo trčkara s molbom za izvoz valute. Bacio je pogled prema satu na tornju na Potsdamer Platzu, gdje je upravo kretao tramvaj uz resku škripu. Dan je odmicao i shvatio je da je gladan. Također, mora malo razmisliti o samorazumljivoj ideji koja se rodila, odluka nije bila laka, obitelj u Saltsjöbadenu možda neće blagonaklono gledati na to. Ali ipak je Harald njegova krv. »Postoji li nešto... kako da se izrazim?« počeo je zamišljeno, ali opet je utihnuo. Harald, koji je vidio da se zadubio u razmišljanje, tiho je čekao. »Ima li u vašim pravilnicima, ili kako se već zovu, nešto što brani da časnik SS-a posjeduje dionice njemačkog poduzeća?« pitao je napokon. »Ne, naravno da ne, nismo mi protiv privatnog vlasništva, već komunisti. Zašto?« odgovorio je Harald zbunjeno. »Aha, komunisti? Dobro. Zapravo, izvrsno. Naime, stvar je u tome da sam namjeravao dodatno germanizirati tvrtku tako da dvojici naših suradnika dam da preuzmu dva i pol posto dionica svaki. S jedne strane, malo skupo. S druge strane, dobili smo povećanu lojalnost dvojice od najboljih. Sada imamo drugu mogućnost. Preuzet ćeš pet posto dionica. To je pošten imutak, ali ne smiješ ga kapitalizirati na tržištu, nego samo prodati obitelji. Osim toga, imat ćeš dobar prihod od toga. Aranžman ćemo računati kao predujam nasljedstva, to je otprilike polovica od onoga što bi ionako naslijedio od mene. Potrajat će neko vrijeme da se ispišu svi ti papiri zahvaljujući određenim krvopijama od financijskih pravnika, ali neka. Nakon toga, ali tek nakon, ti i ja ćemo otići u posjet Ministarstvu trgovine kao predstavnici vlasnika tvrtke. Po mogućnosti, dovikni im Heil Hitler kad uđeš u tu utvrdu birokracije.« Harald se blago smiješio i razmislio, a zatim odlučno sâm za sebe kimnuo i odgovorio. »Zapravo, dok traju Olimpijske igre pozdravljamo samo vojnički«, odgovori, ponovno uz svoj širok bijeli osmjeh. »Ali za dobru stvar spreman sam napraviti iznimku. Otac je doista 209
| becca & janja
izuzetno velikodušan!« »Nisam, nipošto«, reče Lauritz. »Upravo suprotno, bilo bi vrlo nemoralno da sam te izuzeo iz nasljedstva. Bilo bi nepravedno, ti si mi sin, moja krv. Osim toga, od ovoga koristi imam i ja i prvenstveno Sverre. Eto! Imamo razlog za slavlje. Jesi li spreman počastiti oca večerom?« »Naravno. Kamo otac želi?« »U Adlon.« »Da ne povjerujem. Zašto Adlon?« »Oscar ima zabavnu pričicu o tome kako je ondje večerao s časnikom SS-a, hoću i ja svoju priču.« »Jasno, to je dobar razlog, ali otac će mi morati oprostiti, ne mogu si to priuštiti.« »Zbilja. A priča se da SS...« Harald se smračio i samo što nije nešto rekao, ali predomislio se i uzdahnuo. »Otac mora razumjeti da živim od obične satničke plaće, ni od čega drugoga, apsolutno ničega. A u novoj Njemačkoj korupciju ćemo iskorijeniti.« »Zbilja, tako treba«, reče Lauritz. »Sjajno, rado ću platiti račun jer doista imamo što slaviti, na primjer, to što izgubljeni sin postaje suvlasnik!« Obojica su se nasmijali s olakšanjem, možda malo usiljeno. Dogovorili su se da će se naći u Adlonu sat i pol kasnije, Lauritz se trebao otići presvući u večernje odijelo, a i Harald je morao obući čistu košulju i obrijati se, Adlon nije bio mjesto kamo bi čovjek došao nemarno odjeven. Lauritz je ostao sjediti sam uz polupraznu kriglu, nije mu se žurilo, kratka je bila šetnja do Tiergartenstrasse, a trebao mu je koji trenutak mira da izađe na kraj s time što zapravo misli o svojem sinu. Nije bilo lako, jer na terasama lokala na Potsdamer Platzu mira baš i nije bilo. Svakako, najveća je prometna gužva prošla, ali ovuda je i dalje prolazilo više od 3000 automobila svaki sat, barem ako je vjerovati novinama. A sada, s prvim sumrakom, palile su se neonske reklame koje su mjesto pretvarale u golemu kabaretsku scenu. Obilno je teklo toplo crveno svjetlo s velike vinarije, zeleno svjetlo s varijetea, žuto svjetlo s reklame za tvornicu cipela. Usred sve te modernosti konji su vukli dvoja kola natovarena bačvama piva. Pogledao je prema impozantnome pročelju s devet etaža Columbushausa, još malo modernosti, stakla i čelika. Građevina je bila više nego dvostruka od ostalih zgrada u blizini, ali svejedno se činila laganom, gotovo kao da lebdi od svega svjetla kojim je blještala. Takvim stilom gradili su Oscar i Sverre, stilom koji je u Njemačkoj sada odbačen, i ovaj je arhitekt odavno pobjegao. Lauritz nije bio sasvim siguran što misli o tom stilu stakla i čelika, jednako kao što se nije mogao odlučiti što duboko u sebi misli o Akvariju na parceli pored svoje u Saltsjöbadenu. Ali jasno, modernost se ne može spriječiti, čak i kada bi to bilo poželjno, a ovdje u srcu Berlina, gdje se sretalo dvadeset i pet tramvajskih linija i podzemna željeznica i sve je neprestano bilo u pokretu, taj je dojam bio vrlo jak, beskrajni promet ljudi i vozila nezaustavljivo se valjao naprijed, u budućnost. Ne može se napretku povući kočnicu. Možda je s Haraldom ista stvar. Ne može ga se zakočiti, kao što se ne može ni Njemačku.
210
| becca & janja
U AVIONU na povratku u Švedsku sumirao je rezultat. Trebalo je vremena da se svlada birokraciju, ponajviše kada je trebalo srediti predujam nasljedstva uza sva ograničenja. Ponovno su se krvopije od financijskih pravnika pokazale pravim majstorima umjetnosti zavlačenja i pronalaženja novih prepreka. Na koncu se sve riješilo. Onoga trenutka kada su zakoračili u Ministarstvo trgovine, dvojica suvlasnika, od kojih je jedan bio SS-Hauptsturmführer s tajnovitim prstenom – koji su svi članovi stranke okom sokolovim primjećivali – a Harald podignuo desnicu na pozdrav Hitleru, svi pečati s orlom i kukastim križem stvorili su se gdje je trebalo. Sverre će dobiti svoju reklamnu agenciju. Daljnja germanizacija obiteljskih poduzeća razvila se znatno povoljnije nego što su ispočetka mislili. U vodstvu tvrtke sjedio je sada časnik SS-a s, izgleda, dobrom mogućnošću napretka u karijeri. Pod uvjetom da im na pragu ne stoji katastrofalan razvoj rata u Španjolskoj. Harald je bio tajnovit i više je naznačio nego što je otvoreno ispričao da ide tamo, kao dio tajnoga projekta imenom Legija Kondor. Prema Haraldu, operacija je više bila namijenjena isprobavanju modernih bombardera u stvarnim uvjetima, nego ratu. Nije zvučalo toliko uznemirujuće, barem ne što se Haralda tiče. Njemačka je na Olimpijskim igrama pobijedila sjajnije nego što se itko usudio nadati. Njemačka je osvojila 33 zlatne medalje, SAD 24, Njemačka 26 srebrnih medalja SAD 20, Njemačka 30 brončanih medalja, SAD dvanaest. Nijedna zemlja u olimpijskoj povijesti nije pobijedila premoćnije od toga. Onaj američki crnac koji je strašno brzo trčao osvojio je, naravno, četiri zlatne medalje, ali ništa manji nije bio uspjeh njemačkoga gimnastičara Konrada Freya, u posjedu tri zlata, jednoga srebra i dvije bronce, prozvanoga najboljim sportašem Olimpijskih igara godine 1936., najveličanstvenijim, najbolje organiziranim, najuspješnijim Olimpijskim igrama svih vremena. Uostalom, Njemačka je imala natjecatelja Židova, u mačevanju je Helene Mayer osvojila srebrnu medalju. Norveška postignuća nisu bila razlog osobita ponosa. Jedreći u Kielu, norveške brodice u klasi od šest i osam metara morale su se zadovoljiti srebrom. A dvije dražesne natjecateljice u skokovima u vodu koje su sreli u Unter den Linden, Inger Nordbø i Tullik Helsing, morali su dugo tražiti na tabelama s rezultatima, nisu dogurale dalje od dvanaestoga i trinaestoga mjesta. Glavno da je na putovanju uspio još čvršće usidriti obiteljsku imovinu u Njemačkoj, da nikada ne riskiraju izgubiti nekretnine koje su posjedovali u Berlinu i Dresdenu. Tako da je budućnost bila svijetla. A po povratku kući – nije li čudesno letjeti, ujutro si u Berlinu, navečer u Saltsjöbadenu – nijedan od braće nije imao prigovora na aranžman kojim je Harald uključen u krug vlasnika umjesto nekoga izvana, ipak krv nije voda. No Oscar se itekako odlučno usprotivio tome da se gimnastičara Konrada Freya smatra najboljim na Olimpijskim igrama. Gotovo zajapureno tvrdio je da će »onaj tamo crnac« ući u 211
| becca & janja
povijest kao jedan od najboljih svih vremena, uostalom »onaj tamo crnac« ima ime, a ime mu je Jesse Owens. No Oscar je ionako uvijek bio takav kada se radilo o crncima.
212
| becca & janja
31. KOLOVOZA 1939.
N EUOBIČAJENO SNAŽNA O LUJA nad Stockholmom došla je kao pročišćenje i oslobođenje. Posljednji tjedan ljeta sve do tada bio je nepodnošljivo vruć. Sljedećega dana u ispranome, čistom gradu ponovno će se otvoriti ljeti zatvorena kazališta, restorani i kina, kao i škole, budući da su ljetni praznici završili. Trgovine su se opskrbile zalihama, očekujući navalu supruga i kućnih pomoćnica koje su upravo na raspolaganje dobile novac za domaćinstvo za novi mjesec. Lauritz je sjedio u svojoj sobi u uredu na vrhu zgrade u Västra Trädgårdsgatan i pokušavao se osvježiti na propuhu prohladna čistog zraka koji je strujio kroz otvorene prozore. Netko je od njegovih suradnika ostavio otvoren zadnji broj žutog tjednika Vecko-Journalen negdje na sredini, s crveno zaokruženom rečenicom u kozeriji poznatoga humorista Kar de Mumme: »Čini se suludom misao da će 25 milijuna ljudi umrijeti samo zato što je Engleska odlučila uništiti hitlerizam.« Kako istinito. Ni sâm to ne bi bolje napisao. Kapriciozni Poljaci pravili su probleme oko posve prirodnoga zahtjeva Njemačke da ima pristup koridoru između Danziga i Istočne Pruske. Bila je to praktički sitnica u usporedbi sa svime što se posljednjih godina šuškalo u vezi novih njemačkih teritorija, pa naravno da ni ovoga puta neće biti rata. Razdraženo je bacio novine u smeće pod pisaćim stolom i nekoliko puta nestrpljivo odlupkao prstima po podlošku za pisanje na stolu. Doista nije želio sjediti sada prikovan za ured, trebao je biti gore u Lundeu i nadgledati posljednja dva, tri dana betoniranja. Sandöbron nije bio samo njegov najveći most, svojevrsni vrhunac duge karijere – koliko mu je bilo poznato, bio je to najdulji betonski lučni most na svijetu, dug 264 metara i visok 40 metara. A uskoro će biti dovršen, preostalo je tek par desetaka metara na vrhu. No ipak je sada sjedio u uredu jer je Ingeborg inzistirala. Na večeri će imati nekoga njemačkog pisca, Bertolta Brechta, u Saltsjöbadenu i ništa od toga zapravo ga se nije ticalo. Taj pisac bio je prijatelj Oscara, Christe i Sverrea iz vremena u Berlinu, baš kao onaj pisac koji je dobio nagradu za mir norveškog parlamenta, ovaj, Nobelovu, prije koje godine, kada je doslovno bio u koncentracijskom logoru i pouzdano ju nije mogao primiti u Oslu. Osim toga, sada je mrtav. 213
| becca & janja
Ispočetka je namjera bila da Oscar, Christa i Sverre za njemačkoga gosta organiziraju malo bolju večeru u Grand Hotelu. No to očito nije bilo odgovarajuće rješenje jer je igrom slučaja Nobelovac Thomas Mann odsjeo u Grandu, a Brecht i Mann su se iz nekog razloga mrzili. Zato su planovi promijenjeni u večeru za gospodina Brechta, njegovu suprugu i dvoje djece u Villi Bellevue, gdje su mirno mogli spavati ne riskirajući da za doručkom nalete na gospodina Manna. Toliko je svijet poludio, čak su i njemački pisci u egzilu mogli biti neprijatelji. I zato je večera morala biti kod kuće u Saltsjöbadenu, a Ingeborg je smatrala da tada domaćin ne smije izostati. Sve to samo zato što je neki drugi njemački pisac odsjeo u Grandu. Idiotski, ali nije se tu imalo što učiniti. Pogledao je na sat. Još kojih sat vremena do svakodnevnoga telefonskog izvještaja o napretku s betoniranjem gore na sjeveru. Okrenuo se u uredskoj stolici, nagnuo se prstiju isprepletenih na zatiljku i promotrio tri uvećane uokvirene fotografije koje su prikazivale ono što su vjerojatno za njega bila tri najveća trenutka u posljednje vrijeme. Ne u mladosti, tada bi se radilo o večeri povodom zaruka za carevim stolom 1907., pobjedama s Ran te iste i sljedećih godina, možda Haraldovu krštenju u katedrali u Bergenu. No tri fotografije iza njegova pisaćeg stola prikazivale su, ako ništa drugo, da se velike stvari mogu događati i kasnije u životu. Slijeva je visjela uvećana fotografija na kojoj je prikazan kako prima križ zapovjednika reda Svetog Olava. Bio je to velik trenutak, tako biti počašćen od vlastite domovine. Fotografija zdesna prikazivala ga je kako prima počasni pokal u Kielu 1927. za pobjede na Šeiku, dvadeset godina nakon trijumfa s Ran. No slika u sredini prikazivala je ono najveće, sada u svibnju, kada je golemi luk mosta, 1000 tona drva, 70 tona čavala, 264 metara dug, dvanaest metara širok i 41 metar visok upravo postavljen na mjesto, upravo u tom trenutku. Rad je započeo u ožujku godinu dana ranije, dakle, trebalo je četrnaest mjeseci da se tu konstrukciju izgradi na obali u Lundeu. Kada je gradnja dovršena, došao je odlučujući dan, kada su uz pomoć pontona polako trebali dotegliti golemi luk i zaokrenuti ga na mjesto u centimetar. Bilo je poput narodna slavlja, obale su bile prepune ljudi koji su pješačili na desetke kilometara, s velikim vrećicama zapakirane hrane, da vide dotada najveći transport na svijetu. Kakvo li je olakšanje i kakva radost bilo kada su radnici s druge strane rijeke Ångermanälven mogli signalizirati da je uporište učvršćeno i na svome mjestu. Nakon toga trebalo je zaliti cementom armirano željezo u nepojmljivo dugu kalupu, metar po metar, dan za danom. Za najviše dva dana bit će sve gotovo. U usporedbi s tim ostatak posla bit će jednostavan. Bi li taj trijumf trebao zamijeniti primjerice s velikom pobjedom na Šeiku 1927.? Da, gotovo sigurno bi. Pobjeda na regatama bilo je mnogo, ali ovakav je most samo jedan, to je bio vrhunac života jednoga graditelja mostova, koji je zapravo počeo na Hardangerviddi još 1901. Telefon i dalje nije zvonio. Njemački gosti u egzilu i opoziciji su, pak, bili među stvarima koje si je sada najmanje želio, bit će to beskrajna litanija, jedna jedina tema razgovora, Hitler, Hitler i opet Hitler. Nevjerojatno zamorno. I naporno. 214
| becca & janja
Prošle godine Nijemci su umarširali u Austriju ne dočekavši ni najmanji otpor, umjesto toga, dočekale su ih mase ljudi i klicale im. Eto. Austrija – kao Ostmark – proglašena je dijelom onoga što se sada nazivalo Velikom Njemačkom. Eto. Oko toga su se vodile strašne raspre, a da nitko nije spomenuo kako je u Austriji održan referendum o priključenju i da je tada 99,75 posto Austrijanaca glasalo i za priključenje i za Hitlera. No tamo ipak nije bilo njemačkih pisaca u egzilu koji bi tome pridavali pozornost. Zatim sporazum u Münchenu. Što se tu imalo raspravljati? Sudetski Nijemci su valjda veći Nijemci od Austrijanaca? Velesile su to prihvatile, engleski premijer Neville Chamberlain vratio se »trijumfalno« u London poput heroja i objasnio da je ono što se dogodilo najbolje što se moglo dogoditi i da je to značilo »mir našega doba«. Ako su čak i zakleti neprijatelji Njemačke iz rata podržavali ponovno ujedinjenje nekadašnjih njemačkih zemalja, a svi njemačke nacionalnosti, kojih se to prvenstveno ticalo, također su bili za takve reforme, kako bi se netko izvana tome mogao suprotstaviti? Nešto je bijesa, doduše, izazvalo kada je Hitler, baš kao što su svi predviđali, Velikoj Njemačkoj pripojio čitavu Bohemiju i Moravsku, koje su ipak bile dio izmišljene zemlje Čehoslovačke. No Engleska i Francuska zadovoljile su se da reda radi isporuče »protestne note«, to je bilo sve, osim toga svi su bili zadovoljni. Veći je skandal nastao dan prije ulaska u Prag kada je jedan Šveđanin, Sven Selånger, pobijedio u skijaškim skokovima na Holmenkollenu. Štoviše, još je veći bijes izazvalo što je to bio novi rekord od 62 metra. Stranac nikad prije nije pobijedio na Holmenkollenu. Ove teritorijalne korekcije u Europi, koje su podržavali svi uključeni i koje su slijedile jezično i rasno jedinstvo, nisu bile ono naporno u jednoličnim raspravama koje su ga čekale za nekoliko sati na večeri u Saltsjöbadenu. Švedska nije bila protiv Njemačke kao nacije, nije stvar bila u tome. Što bi inače švedskoga kralja Gustava V. nagnalo da maršalu Reicha Hermannu Göringu dade veliki križ Ordena mača, najvrsnije vojno odličje koje je Švedska uopće mogla ponuditi? Nije problem bila Njemačka, nego židovsko pitanje. I dalje nije bilo poziva s gradilišta. Pokušao si je prizvati pred oči kako veliki kran sipa cement, kako radnici na vrhu golema mosta neprestance tačkama dovoze materijal, grabe lopatama i prekrivaju posljednje metre. Uskoro će luk mosta biti čvrst i siguran kao nekada, u doba kamenih mostova, kada se konačno mogao postaviti glavni kamen na vrh. Dakle, židovsko je pitanje bilo problem. Obrane od toga nije bilo, neće se tu imati što reći na današnjoj večeri s, po svoj prilici, književnim lijevim radikalom i njegovom podjednako mahnitom i isključivom suprugom glumicom, protunjemački nastrojenom, pa još u društvu Christe i Oscara. Sverre je imao vlastitih razloga da mrzi naciste, ne baš jednako respektabilnih. No konkretno taj dio teško da će iskrsnuti tijekom večerašnjeg razgovora. Da se Hitler barem mogao držati podalje od Židova! Njegovo okupljanje velebne njemačke nacije bio je doprinos povijesti, i više nego ispravan nakon Versajskoga mira. Taj postupak dalo se obraniti, između ostalog, pozivajući se na to da su se priključeni folksdojčeri, koji su se našli unutar tuđih nacionalnih granica, doista sami željeli priključiti Nijemcima u Njemačkoj. Ako je 99,75 posto Austrijanaca bilo za priključenje, tko se izvana 215
| becca & janja
smije uplitati u to? No prošlogodišnju Kristalnu noć nije se dalo braniti. Mnogi su podaci u opticaju, naravno, bili pretjerani ili čak izmišljeni zahvaljujući antinjemačkim elementima, poput onoga da je 33 000 Židova zatvoreno za kaznu što su im oni SA-ovski divljaci – koji su, kako se nažalost činilo, pušteni da ponovno prave amok, kao prije, premda ga je Harald uvjeravao da je SS tome stao na kraj – porazbijali trgovine i spalili sinagoge. Ili još gore, da Židovi moraju platiti milijardu maraka odštete za uništavanje koje je počinio SA. Dakako, to su bile apsurdne optužbe. U to vrijeme, prošle godine, nije pridavao ni najmanje pozornosti očitoj prljavoj antinjemačkoj propagandi. Tada se mnogo više zanimao za Saltsjöbadenski ugovor između sindikalnog pokreta i poslodavaca. Sjedili su dolje u Wallenbergovu Grand Hotelu, samo pet minuta od Ville Bellevue i pregovarali o toj prekretnici u modernoj švedskoj povijesti. Na sreću, dogovor je uspješno postignut. Uspostavljeni mir bio je presudan za dobrobit Švedske, a uostalom i njegove vlastite obitelji. Bio je blagoslov prekinuti tu nesreću od silna štrajkanja. Činilo se da su se radnici napokon primirili nakon one petorice poginulih u Ådalenu ’31. Nego, kako li je ono bilo ime Brechtovoj supruzi? Po svoj prilici, morat će je povesti do stola, baš kao što će sâm pisac dopratiti domaćicu. Izvadio je Ingeborgin papirić koji mu je služio kao podsjetnik. Helene Weigel. Očigledno je fanatična antinacistkinja. Da vidimo, o čemu se može razgovarati, a da nema veze sa Židovima? Na zadnjim švedskim parlamentarnim izborima, socijaldemokrati su osvojili 49,5 posto glasova, kako god, brojke i dalje dobro pamti. Zbrisana je jedna od dvije švedske nacističke stranke, a druga je osvojila 20 000 glasova, što nije dostajalo ni za jedno mjesto u parlamentu. Švedska je, dakle, bila, ako ne judenfrei, a onda barem nazistenfrei. Ne, zaboga, koje li gluposti! Potpuna blamaža. Ne uvlači Židove u to, bilo što drugo, samo ne Židove. Telefon i dalje nije zvonio, bilo je već 16:30, uskoro će kraj švedskoga radnog vremena. Čudno. Uostalom, kaže se judenrein, kao i nazistenrein, baš neobično da je tako pogriješio. Nazistenrein bi se kao riječ zasigurno svidjela gospođi Brecht. Samo da je Hitler prestao s tim djetinjim glupostima o Židovima, kao što se tolikima podrazumijevalo da će učiniti nakon što preuzme vlast, uključujući i njega samoga, pa čak i Haralda. Mora misliti na što drugo. Uskoro će pet sati, s gradilišta iz Lundea i dalje nitko ne zove. Rosa je primljena u Ministarstvo vanjskih poslova kao pripravnica. Bilo je to izrazito zasluženo, a mnogo je bilo prijavljenih. Jasno, pitanje je bilo kakve mogućnosti za karijeru ima žena u diplomaciji. Karl, je, pak, sada radio po dva dana tjedno u glavnom uredu, preostala mu je samo još koja godina do diplome na Visokoj trgovačkoj školi. Sistematično su ga selili s jednog mjesta asistenta na drugo, da bi od svega zasigurno prvorazrednoga teorijskog znanja imao koristi i mogao ga primijeniti u praksi. Sljedeće će godine početi raditi kao asistent uprave, već je bio u upravnom odboru. Povremeno je imao praksu u Sverreovoj 216
| becca & janja
reklamnoj agenciji, koja se upravo bavila kampanjom za novu perilicu rublja Maytag, naravno, američku. Strojevi da će prati suđe, to nije bilo ništa novo, ali da će prati i rublje, pa gdje je tome kraj? Što će kućne pomoćnice raditi, osim čistiti i kuhati? Povrh svega, od svibnja je postalo nezakonito otpustiti ih ako ostanu u drugom stanju. Svijet je poludio. Svakako jest, iako možda ne konkretno zbog toga što se više nije moglo otpustiti noseće kućne pomoćnice – kućna pomoćnica, bio je to nov izraz. Napokon zazvoni telefon. Odahnuo je s olakšanjem i pogledao na sat, već je prošlo pet, ali kod kuće treba biti prije šest, izvrsno, stigne se na vrijeme preodjenuti i poslužiti šampanjac u sjenici. Na prvu nije shvaćao poruku koja je treštala iz slušalice i morao je dvaput ponovno pitati. Sandöbron, najveći jednolučni most na svijetu, srušio se. Deset do dvadeset radnika koji su se nalazili na njegovu vrhu preminulo je. Zašto se to dogodilo, nitko zasad nije znao, samo da se dogodilo. Svi prozori u Lundeu pukli su od siline udarca, čamce i pontone duž rijeke Ångermanälven razbili su golemi valovi – posljedica rušenja, naokolo plutaju dijelovi mosta i mrtvi radnici. Povišenim glasom stalno je iznova pitao, ali poruka je ostajala ista. Najveća svjetska katastrofa na mostu. Najveća nesreća na radu u švedskoj povijesti, povrh svega u Ådalenu, gdje je zbog samo pet mrtvih radnika skoro došlo do revolucije. A on nije imao vremena otputovati i prisustvovati presudnome dijelu betoniranja jer mu na večeru dolazi neki opskurni njemački pisac. Njegov se život srušio na samome vrhu, baš kao i most. Ovo je kraj. Primio se za srce, uvjeren da će u tom trenu pasti mrtav. Nije osjećao ništa, možda samo ubrzani puls. Sutra će novine po cijelom svijetu kilometre teksta posvetiti ovoj stravičnoj i tragičnoj nesreći. A on, baš on, morat će biti žrtveni jarac. Samoubojstvo je loše. Samo se Japanci bave takvim stvarima. Građevinsko poduzeće Lauritzen & Co, mora se, naravno, zatvoriti nakon juriša koji slijedi u tisku. Najveći svjetski jednolučni most se srušio. Na ovaj ili onaj način, greška je bila njegova. Trebao je biti ondje. Sjedio je posve miran, nalaktivši se o stol, glave među dlanovima, mozak mu je prestao razmišljati, sve je pobijelilo, kao da više ništa ne postoji. Sljedećega dana u švedskom su se tisku pojavile samo notice o katastrofi, a u svjetskome tisku baš ništa. Našla se jedna znatno veća vijest. Hitler je napao Poljsku, počeo je drugi svjetski rat.
becca & janja
http://www.balkandownload.org/
217
| becca & janja
U prirodi je opsežne tematike da nisam u mogućnosti sastaviti popis literature. U književnim djelima niti ne postoji takva moralna obaveza da se iznose izvori, na svu sreću. No budući da sam, razumije se, posudio ili ukrao, plagirao, stilski parodirao, indirektno citirao, upisao previše značenja i iskrivio dosta onoga što sam pronašao u tuđim knjigama, na koncu sam završio u svojevrsnom kompromisu. Upotrijebio sam dva kriterija da izaberem tek pet knjiga itekako vrijednih spomena. Ta su dva kriterija da su mi te knjige bile od velike koristi i prvenstveno da su vrlo čitke, pravi čitateljski užitak: Sebastian Haffner Geschichte eines Deutschen. Die Erinnerungen 1914. – 1933. DEUTSCHE VERLAGS-ANSTALT, MÜNCHEN 2000. Erik Larson In the Garden of Beasts CROWN PUBLISHERS INT ERNATIONAL , NEW YORK
2011.
Ragnar Svanström Kejsarens arvtagare NORSTEDTS FÖRLAG , STOCKHOLM
1982.
Erik D. Weitz Weimar Germany: Promise and Tragedy PRINCETON UNIVERSITY PRESS , PRINCET ON 2007. Lars Westman Till Saltsjöbaden! En skapelseberättelse CARLSSON BOKFÖRLAG , STOCKHOLM 2012.
218
| becca & janja
s mnogo strana, između ostaloga, i od svoje nakladničke kuće. Ipak, posebnu zahvalu upućujem Švedskom kraljevskom jedriličarskom društvu, koje mi je omogućilo saznanja o jedriličarskim bravurama mojega djeda Oscara Botolfsena iz 1920-ih, koje u romanu pripisujem »Lauritzu Lauritzenu«, profesoru Kyöstiju Tuuttiju, zahvaljujući kojem sam barem nešto shvatio o gradnji mostova, Jacobu Wallenbergu, koji mi je omogućio pristup obiteljskom arhivu i iskusnom kolegi novinaru Larsu Westmanu koji mi je što tekstom, što osobno bio cijenjeni vodič kroz ono što je Saltsjöbaden bio u našem djetinjstvu i našoj mladosti.
219
| becca & janja
J AN G UILLOU (1944., S TOCKHOLM ) ugledni je švedski književnik, novinar i scenarist koji je od 1971. do danas objavio četrdesetak romana i mnoštvo djela publicističke tematike. Preveden je na više od dvadeset jezika, a prema nekoliko romana snimljeni su filmovi. Dobitnik je mnoštva nagrada za svoj novinarski i spisateljski rad, između ostalog: Stora Journalistpriset (1984.), Bästa svenska kriminalroman (za najbolji švedski krimi-roman, 1988.), Årets författare (za švedskog pisca godine, 1998.), Årets bok (za knjigu godine – Kraljevstvo na kraju puta, 2000.), a među novijima je Jan Myrdals stora pris – Leninpriset (za društveno angažiranu književnost Društva Jan Myrdal) koja će mu biti uručena u travnju 2014. Najpoznatiji je kao autor trilogije o templarskom ratniku Arnu (Put u Jeruzalem, Vitez templar i Kraljevstvo na kraju puta) te romana Arnovo naslijeđe koji se nadovezuje pričom o postanku švedskog kraljevstva. Iznimno su popularni i njegovi špijunski trileri o Carlu Hamiltonu. Romani Graditelji mostova, U visokom društvu i Između crvenog i crnog čine novu trilogiju Veliko stoljeće, koja propituje prirodu čovječanstva i istodobno donosi pregled stoljeća koje je odredilo smjernice modernog svijeta.
220
