Knjigu posvećujem svojoj porodici i svojim prijateljima, i svima koji su me pratili i bili na mojoj strani, u dobrim ali i lošim danima. Želim poručiti svoj djeci da razmišljaju, posebno djeci koja osjećaju da su različita i drugačija od ostalih, koja se uvijek ne uklapaju u sredinu ili na neki način bivaju odbačena. U redu je ne biti kao drugi.
NASTAVITE VJEROVATI U SEBE, MENI SE TO ISPLATILO, UPRKOS SVEMU.
PRIŠAO MI JE PEP GUARDIOLA, trener Barcelone, u svom sivom odijelu, duboko zamišljen. Izgledao je uznemireno. U to vrijeme smatrao sam da je on sasvim u redu, ne baš Mourinho ili Capello, ali okej momak. To je bilo mnogo prije no što smo počeli ratovati. Bila je jesen 2009. i ja sam živio svoj dječački san. Igrao sam u najboljem svjetskom timu i prihvatilo me je sedamdeset hiljada ljudi na Camp Nou. Bio sam u oblacima, ali možda ne potpuno. Bilo je dosta lupetanja u štampi. Bio sam bad boy i sve u tom smislu: teško se bilo sa mnom nositi. Ali ipak, bio sam tu. Helena i djeca su uživali. Imali smo lijepu kuću u Esplugues de Llobregatu i ja sam se osjećao moćno. Šta je moglo biti loše? “Slušaj”, reče Guardiola. “Ovdje u Barceloni stojimo čvrsto s obje noge na zemlji.” “Sure”, rekao sam. “Fine!” “Tako da ne treba da dolazimo na treninge u nekakvim Ferarijima ili Porscheima.” Klimao sam glavom, nisam se prsio, kao: Kakve ti veze imaš s mojim autima? Ali sam se pitao: Šta on hoće? Kakvu mi to poruku šalje? Doista se nisam više morao praviti mangupom, voziti neki bijesan auto i parkirati ga na trotoaru. Nije to to. Ali ja volim automobile. Oni su moja strast i zato sam pretpostavljao da iza toga stoji nešto drugo. U smislu kao: nemoj da misliš da si neko! Već mije tada bilo jasno daje Barcelona bila neka vrsta škole, zavoda. Igrači su bili korektni, nikakva greška kod njih, tu je bio Maxvel, moj stari drug iz Ajaxa i Intera. Ali ruku na srce niko od momaka se nije ponašao kao zvijezda i to me čudilo. Messi, Xavi, Iniesta, cijela grupa, bili su kao đaci. Najbolji svjetski igrači stajali su i klanjali se, i ja ništa nisam shvatao. Bilo je to smiješno. Ako treneri u Italiji kažu skači, zvijezde se stanu čuditi: Pazi njega, a što da skačemo? Ovdje su svi skakali na najmanji mig. Ja se u ovo baš nisam uklapao, ali sam mislio: uklopi se! Ne potvrđuj njihove predrasude! Zato sam se počeo prilagođavati. Postao sam previše ljubazan. To nije bilo pametno. Mino Raiola, moj agent, moj prijatelj, pitao se: “Šta je s tobom, Zlatane? Ne mogu te prepoznati.”
Niko me nije prepoznavao, čak ni prijatelji, niko. Postao sam dosadniji, a treba znati da sam se još od Malmo FF-a držao ove filozofije: Vozi svoj stil! Briga me šta ljudi misle, i nikad se nisam osjećao dobro među poslušnima. Volim momke koji brišu kroz crveno, ako shvatate šta hoću da kažem. Ali sad... nisam govorio ono što sam mislio. Govorio sam ono što sam mislio da žele čuti. To nije bilo zdravo. Vozio sam klupski Audi, stajao tamo i klimao glavom kao u školi, ili kao što sam možda trebao stajati i klimati u školi. Jedva da sam vikao na klupske drugove. Postao sam dosadan. Zlatan više nije bio Zlatan, i to se nije desilo još od onog vremena kad sam išao u Borgarskolu, gledao cure u Ralph Lauren bluzama i skoro srao od straha kada bih ih prvi put pozivao da izađemo. Sezonu sam ipak započeo sjajno. Davao sam gol za golom. Osvojili smo UEFA Supercup. Igrao sam izvrsno. Dominirao sam. Ali sam bio neko drugi. Nešto se dogodilo, ništa ozbiljno, još ne, ali ipak. Ušutio sam i to je, vjerujte mi, opasno po život. Ja moram biti ljut da bih dobro igrao. Ja moram preživljavati i vikati. Sad sam sve to držao u sebi. Možda je to bilo u vezi s pritiskom. Ne znam. Za transfer je plaćeno skoro najviše do tada, a štampa je pisala da sam problematičan, lošeg karaktera i slične gluposti; nažalost, osjećao sam muku od svega toga - od toga da se ovdje u Barceloni niko ne ističe, i od toga, pretpostavljam, što sam se trudio da pokažem da i ja mogu biti takav. To je bilo nešto najgluplje što sam mogao uraditi. Još uvijek sam bio strašno dobar na terenu. Ali to više nije bio nikakav užitak. Razmišljao sam čak i da završim s fudbalom, ne tako što bih raskinuo ugovor, ja sam profesionalac. Bio sam sasvim izgubio volju, a onda su došli božični praznici. Otišli smo za Are gdje sam iznajmio skuter za snijeg. Čim mi se život učini sporijim, ja poželim akciju. Uvijek sam vozio kao luđak. Razvijao sam trista dvadeset i pet s mojim Porsheom Turbo i tutnjao ispred policije. Napravio sam mnogo ludosti kojih jedva da se želim prisjećati, a sada, ovdje u planini, prašio sam skuterom, dobijao promrzline i sjajno se zabavljao. Najzad malo adrenalina! Najzad stari Zlatan i onda pomislih: Što bih više nastavljao? Imam novca. Ne moram se satirati s trenerima-idiotima. Umjesto toga mogu se zabavljati i brinuti o porodici. To je bilo lijepo vrijeme. Ali nije trajalo predugo. Kad smo se vratili u Španiju, počela je katastrofa. Ne direktno, već ispotaje, visila je u zraku. Počelo je neko ludo nevrijeme sa snijegom. Izgledalo je kao da Španci nikad ranije nisu vidjeli snijeg, i kod nas, gore u brdima, automobili su slupani stajali
posvuda, a Mino, debeli idiot - fantastični debeli idiot, dodao bih kako neko ne bi stvar pogrešno shvatio - mrznuo se kao pas u svojim plitkim cipelama i ljetnoj jakni i ubjeđivao me da uzmem Audi. Sve je krenulo dođavola. Na nizbrdici sam izgubio kontrolu i udario u neki betonski zid; rasturio sam cijelu desnu stranu auta. Mnogi iz tima su se sudarali u snježnoj oluji, ali niko tako gadno kao ja. Bio sam pobjednik u tom takmičenju frontalnih sudara i svi smo se tome smijali i, stvarno, ja sam još uvijek nalikovao sebi. Još sam se pristojno osjećao. A onda je Messi počeo s pričom. Lionel Messi je strašan. Sasvim nevjerovatan. Ne poznajem ga nešto posebno. Totalano smo različiti. On je došao u Barcelonu kao trinaestogodišnjak. Odgojen je u toj kulturi i nije imao problema s onim školskim zezanjima. Igra tima vrti se oko njega, što je zapravo i prirodno. On je sjajan, ali došao sam ja i dao više golova od njega. Otišao je kod Guardiole i rekao: “Ne želim više igrati na desnom krilu. Želim igrati sredinu.” U sredini, na špicu, bio sam ja. Ali Gaurdiolu za to nije bilo briga. Promijenio je taktiku. S četiri - tri - tri prešao je na četiri - pet - jedan sa mnom na vrhu i Messijem malo iza mene, i ja sam pao u sjenu. Lopte su išle preko Messija i nisam mogao igrati svoju igru. Ja na terenu moram biti slobodan kao ptica. Ja sam momak koji želi biti drugačiji na svakom dijelu terena. Ali Guardiola me žrtvovao. I to je istina. Zatvorio me na špicu. Okej, mogu shvatiti njegovu situaciju. Messi je bio zvijezda. Guardiola ga mora slušati. Ali hajde! Davao sam gol za golom za Barcu i bio izvrstan. On nije trebao prilagođavati tim jednome igraču. Hoću reći - kojeg me je đavola kupovao u tom slučaju? Niko ne daje tolike pare samo zato da bi me kao igrača ugušio. Guardiola mora misliti na obojicu, i naravno, atmosfera u vodstvu kluba se pogoršala. Bio sam njihova najveća investicija do tada a nisam se osjećao dobro u novoj postavci. Bio sam preskup da se ne bih dobro osjećao. Txiki Begiristain, sportski direktor, ubjeđivao me je da moram razgovarati s trenerom. “Izgladite to!” Nije mi se to svidjelo. Ja sam igrač koji prihvata situaciju. Ali neka, okej, učinio sam to. Jedan od mojih prijatelja mi je rekao: “Zlatane, to je kao da je Barcelona kupila Ferrari a vozi ga kao Fiat”, i ja sam pomislio, okej, to je dobar argument. Guardiola me preobrazio u prostijeg, lošijeg igrača. Cijeli tim je gubio time.
I tako sam mu prišao. Bilo je to na terenu, na treningu, bio sam načisto s jednim. Nisam se želio svađati i to sam mu rekao: “Ne želim borbu. Ne želim rat. Hoću samo da razgovaramo.” Klimnuo je. Ali se činilo da ipak izgleda malo uplašeno, pa sam ponovio: “Ako misliš da se želim svađati, idem odavde. Želim samo da porazgovaramo.” “Dobro! Volim razgovarati s igračima.” “Slušaj!”, nastavio sam. “Vi ne iskorištavate moje mogućnosti. Ako ste željeli samo golgetera, trebali ste kupiti Inzaghia ili nekog drugog. Meni je potreban prostor i da sam slobodan. Ne mogu samo trčati gore-dolje u dubinu. Težak sam devedeset i osam kilograma. Nemam tjelesnu građu za to. Mozgao je. Dođavola, on je uvijek mozgao. “Ja vjerujem da ti možeš ovako igrati.” “Ne, onda je bolje da me stavite na klupu. Uz sve poštovanje, ja te razumijem, ali ti me žrtvuješ zbog drugih igrača. To ne ide. To je kao da ste kupili Ferari a vozite ga kao Fiat.” On je još malo mozgao. “Okej, možda je ovo bila greška. Ovo je moj problem. Ja ću ga riješiti.” Bio sam zadovoljan. On će to srediti. Izašao sam s olakšanjem, ali je poslije došlo do zahlađenja. Jedva da je gledao u mom pravcu, ali ja se nisam nešto posebno brinuo oko toga, ne zaista, i uprkos mojoj novoj poziciji, nastavio sam da igram sjajno. Davao sam nove golove, ali ne tako lijepe kao u Italiji. Bio sam previše isturen. To više nije bila abrakadabra, ali ipak... U gostima protiv Arsenala na novom Emirates Stadiumu u Ligi šampiona potpuno smo ih nadigrali. Vrilo je kao u košnici. Prvih dvadeset minuta oni su bili nevjerovatni, a ja sam dao prvi gol... drugi gol. To su opet bili lijepi golovi, i mislio sam: Briga me za Guardiolu! Samo igraj! A onda sam povrijeđen i Arsenal se povratio, smanjio rezultat na 1:2 pa na 2:2, i to je bilo strašno. Nakon toga imao sam bolove u listovima i obično bi se treneri zabrinuli zbog toga. Povrijeđeni Zlatan je preozbiljna stvar za bilo koji tim. Ali Guardiola je bio mrtav hladan. Nije ništa rekao i premda sam bio odsutan dvije nedjelje, ni jednom nije došao da pita: “Kako se osjećaš, Zlatane? Možeš li igrati narednu utakmicu?” Nije govorio čak ni dobro jutro. Ni jedne riječi. Izbjegavao je moj pogled. Ako bih ja ušao u neku prostoriju, on bi izašao. Pitao sam se u čemu je stvar. Jesam li nešto uradio? Izgledam li pogrešno? Govorim li čudno? Počelo mi je zujati u glavi. Nisam mogao spavati. Neprekidno sam mislio o tome. Nije da mi je baš trebala Guardiolina ljubav.
Slobodno je mogao i da me mrzi. Ja se naoštrim od mržnje i zbog revanša. Ali sad sam prestao biti u centru zbivanja i razgovarao sam s igračima. Niko ništa nije shvatao. Pitao sam Thierryja Henryja, koji je tad bio na klupi. On je najbolji strijelac u historiji francuske reprezentacije. On je strašan. On je još uvijek bio nevjerovatan, ali je i on imao muke s Guardiolom. “On me ne pozdravlja. Ne gleda me u oči. Šta se moglo dogoditi?”, pitao sam. “Nemam pojma”, odgovorio je Henry. Počeli smo se šaliti: “Halo, Zlatane, je li te danas pogledao?” “Ne, ali sam mu vidio leđa!” “Čestitam, stvar napreduje!” Te gluposti su malo pomogle. Ali me je to stvarno nerviralo. Pitao sam se svaki dan, svaki sat: Šta sam uradio? U čemu je greška? Nisam nalazio nikakav odgovor, ništa. Ništa osim toga da sam shvatio da je zahlađenje vezano za onaj razgovor o mojoj poziciji. Neko drugo objašnjenje ne postoji. Ali u tom slučaju sve je to bez veze. Je li me kinjio samo zbog razgovora o mojoj poziciji? Pokušao sam se suočiti s njim. Sresti momka i pogledati ga u oči. On je to izbjegavao. Izgledao je uplašen, a ja sam, naravno, mogao zakazati susret i pitati ga u čemu je stvar. Ali nikad u životu. Dovoljno sam pred njim puzio. Ovo je njegov problem. Ne samo zato što ja nisam znao njegove razloge. Još uvijek ih ne znam, ili možda... vjerujem da momak ne može da podnese snažne ličnosti. On želi pitome školarce, i još gore: on bježi od problema. On nema snage da se s njima suoči, i to je sve samo činilo stvari gorim. I bilo je još gore. Krenuli su oblaci pepela s vulkana na Islandu. Avioni nisu letjeli u cijeloj Evropi, a mi smo trebali igrati s Interom na San Siru u Milanu. Krenuli smo busom. Neke sijede glave u Barceloni smatrale su da je to dobra ideja. Bio sam bez povreda. Ali putovanje je bilo katastrofalno. Nakon petnaest sati stigli smo u Milano mrtvi umorni. To nam je bila dotad najvažnija utakamica, polufinale u Ligi šampiona, i ja sam bio spreman na zviždanje i histeriju na svom nekadašnjem terenu; nema problema, mene to čak i napali. Ali opća situacija nije valjala, a ja mislim da je Guardiola bio opčinjen Mourinhom. José Mourinho je velika zvijezda. On je osvajao Ligu šampiona već s Portom. Bio mi je i trener u Interu. On je krasan. Prvi put kad je sreo Helenu, šapnuo joj je: “Helena, imaš samo jedan zadatak. Hrani Zlatana, pusti ga da spava i razveseli ga!” Momak govori šta hoće. Ja ga volim. On može voditi armiju. Ali se i brine također. Dok sam bio u Interu, svakodnevno mi je slao poruke i
pitao kako sam. On je Guardiolina suprotnost. Ako Mourinho osvijetli jednu prostoriju, Guardiola navuče zavjese, i meni se činilo da sad Guardiola želi da se poredi s njim. “Nije Mourinho taj s kim ćemo se sresti. To je Inter”, rekao je, kao da smo mi mislili da ćemo se loptati s trenerom. I onda je započeo sa svojim filozofiranjem. Jedva sam slušao. A i što bih? Bilo je to uzvišeno trabunjanje o krvi, znoju, suzama i slično. Nikad nisam čuo nekog trenera da govori na taj način! Čisto sranje! I onda mi je napokon prišao. Bilo je to na treningu na San Siru, bili su tu ljudi i gledali, ono: Ibra se vratio! “Možeš li igrati od starta?”, pitao je Guardiola. “Apsolutno”, odgovorio sam. “Ja sam spreman.” “Ali jesi li pripremljen?” “Definitivno. Osjećam se dobro.” “Ali jesi li spreman?” Bio je kao papagaj i osjetio sam da nešto ne valja. “Slušaj, bilo je to grozno putovanje, ali sam u formi. Povreda je zaliječena. Dat ću sve od sebe.” Guardiola se dvoumio. Nisam ga shvatao, i poslije toga nazvao sam Mina Raiolu. Ja Minu nazivam svakodnevno. Švedski novinari obično kažu: Mino je loš lik za Zlatana. Mino je ovo i ono. Hoću li kazati kako je zapravo? Mino je genije. Pitao sam ga: “Šta misli ovaj dečko?” Niko od nas ništa ne shvata. Počeli smo se rogušiti. Ali ipak sam zaigrao od početka i dali smo prvi gol. Poslije se stvar okrenula. Nakon šezdeset minuta zamijenjen sam i izgubili smo s 3:1. To je bilo sranje. Bio sam bijesan. Ranije, naprimjer u Ajaxu, ja bih poraz bolovao danima i nedjeljama. Sad sam imao Helenu i djecu. Oni mi pomažu da zaboravim i krenem dalje i zato sam se koncentrisao na revanš-utakmicu na Camp Nou. Ta je utakmica bila užasno važna i atmosfera se podizala iz dana u dan. Bio je to luđački pritisak. Kao da je brujalo u zraku, i morali smo pobijediti ubjedljivo ako smo željeli ići dalje. Ali onda... ne želim misliti o tome, ili, da, želim, jer me to učinilo jačim. Pobijedili smo s 1:0. To nije bilo dovoljno. Ispali smo iz Lige šampiona, i nakon toga Guardiola je gledao na mene kao da je to sve bila moja greška, i ja sam mislio: Sad se boca ispraznila. I sve karte su potrošene. Nakon te utakmice izgledalo je kao da više nisam poželjan u klubu i osjećao sam se grozno dok sam vozio njihov Audi.
Osjećao sam se odvratno dok sam sjedio u svlačionici a Guardiola buljio u mene kao da sam ja problem, višak. Bilo je neugodno. Bio je kao zid, kao zid od kamena. Nije davao nikakav znak života i ja sam svakog trenutka čeznuo da odem daleko odatle. Nisam im više pripadao, i kad smo igrali u gostima protiv Villarreala, dozvolio mi je da igram pet minuta. Pet minuta! U menije istinski proključalo, ali ne zbog toga što sam sjedio na klupi. To sam mogao prihvatiti, ako je trener u stanju da kaže: Nisi dovoljno dobar, Zlatane. Ne zaslužuješ mjesto u timu! Ali Guardiola nije rekao ni jedne riječi, ništa, i meni je prekipjelo. Osjećao sam to u cijelom tijelu, i da sam bio Guardiola, uplašio bih se. Ne zato što sam ja neki grubijan! Pravio sam ja svakojaka sranja. Alija se ne tučem, no dobro, znao sam na terenu udariti nekog glavom. Ali ipak, kad se naljutim, onda mi padne mrak na oči. Onda mi ne valja biti u blizini, i sad - da malo detaljnije ispričam - ušao sam nakon utakmice u svlačionicu i naravno da nisam planirao neki luđački ispad. Ali nisam bio sretan, to bar mogu mirno reći, a tamo je stajao moj neprijatelj i češao se po ćelavoj glavi. Inače unutra nije bilo mnogo ljudi. Toure je bio tamo i još neki, i također metalni boks u koji odlažemo odjeću, i ja sam buljio u njega. Onda sam ga počeo šutirati. Vjerujem da je odletio jedno tri metra, ali ja još nisam bio gotov. Daleko od toga. Vikao sam: “Ti nemaš muda”, i siguno još gore stvari, i onda sam još dodao: “Ti se usereš pred Mourinhom. Idi u pičku materinu!” Bio sam sasvim poludio, i možda bi se moglo očekivati da Guardiola uzvrati s nekoliko riječi, nešto u stilu: Hajde smiri se, tako se ne razgovara sa svojim trenerom! Ali on nije takav. On je jedan strašljivi beskičmenjak. On je samo podigao metalni boks, poput nekog malog redara i izašao napolje i nikad o ovome nije govorio. Naravno vijest se proširila. U busu su svi bili posve ludi: “Šta je bilo, šta je bilo?” Ništa, misilio sam. Samo nekoliko istinitih riječi. Nisam imao snage da pričam o tome. Bio sam razjaren. Nedjelju za nedjeljom moj trener i moj šef me je bez ikavog objašnjenja držao na ledu. To je bilo totalno ludilo. Ja sam prije toga imao svakojakih svađa. Ali dan poslije toga, uvijek bi se stvari izgladile. A sad su se zloba i šutnja samo nastavljale, i ja sam mislio: Imam dvadeset i osam godina. Dao sam dvadeset i dva gola i imao petnaest asistencija samo ovdje u Barci, i opet me tretiraju kao da me nema. Hoću li to prihvatiti? Hoću li nastaviti da se i dalje uklapam? Bože sačuvaj! Kad sam shvatio da ću biti rezerva protiv Almerije, sjetio sam se onog:
“Ovdje u Barceloni ne dolazimo na trening u Ferrariju ili Porscheu!” Kakva je to glupost zapravo? Vozim šta hoću, naročito ako time mogu živcirati idiote. Uskočio sam u moj Enzo, dodao gas i onda ga parkirao pred vratima svlačionice. Nastao je pravi cirkus. Štampa je pisala da auto košta isto koliko i mjesečne plate svih Almeirinih igrača. Ali nije me bilo briga. Medijske gluposti bile su sitnice u takvoj situaciji. Odlučio sam da uzvratim. Odlučio sam da se ozbiljno borim i znajte da tu igru dobro igram. Ranije sam bio tvrd orah. Ali u ovoj stvari nisam smio biti aljkav u pripremama, i zato sam, naravno, razgovarao s Minom. Mi uvijek zajedno planiramo pametne i ružne trikove. Potom sam nazvao i prijatelje. Htio sam pogledati stvar iz različitih uglova, a bože moj, dobio sam sve moguće savjete. Momci iz Rosengárda htjeli su da dođu i sve razbiju, to je bilo naravno ljubazno od njih, ali nije izgledalo kao prava strategija u tom trenutku. Onda sam, naravno, razgovarao i s Helenom. Ona je iz drugog svijeta. Ona je prijatna. A također može biti oštra. Ali sada me je podržavala: “U svakom slučaju sad si bolji otac. Kad nemaš tim u kojem se osjećaš dobro, ti napraviš tim od nas”, rekla je i ja sam se tome radovao. Ganjao sam malo loptu s djecom i trudio se da se svi dobro osjećaju, i naravno, imao sam svoje TV igre. To je kod mene malo kao neka bolest. To me cijelog zaokupi. Nakon zadnjih godina u Interu, kad sam znao sjediti do četiri ili pet izjutra i otići na trening samo s dva-tri sata sna, uveo sam sebi malo zabrana: nikakav Xbox ili Playstation nakon deset uveče. Nisam mogao dozvoliti da vrijeme tek tako prolazi, i ovih sedmica u Španiji stvarno sam se trudio da se posvetim porodici, da uživam u našoj bašti i da, ponekad, ispijem po jednu Coronu. To je bila lijepa strana. Ali noću, dok sam ležao budan ili na treningu kad bih vidio Guardiolu, probudile bi se one mračne strane. Bijes je sijevao u glavi, stezao sam pesnice i planirao poteze i svoj revanš. Ne, sve više sam shvatao, nema povratka. Bio je čas da se oduprem i da povratim svoje staro ja. Jer, ne zaboravite: Možeš momka izvući iz geta, ali geto iz momka nikada!
KAD SAM BIO MALI, dobio sam jedan sportski BMX bicikl od brata. Nazvao sam ga Fido Dido. Fido je junak crtica, zašiljenog nosa, za mene je bio zabavan i važan. Volio sam svog Fidu Didu, ali jednog dana, u Rosengardu ispred bazena, neko ga je ukrao. Otac je došao do bazena, zavrnutih rukava na košulji, spreman na bitku. On je takav tip koji kaže: Niko ne smije dirati moju djecu! Niko ne smije uzimati njihove stvari! Ni najsnažniji više nije mogao pomoći, moj Fido Dido je zauvijek nestao, i ja sam bio tužan. Poslije toga sam počeo krasti bicikle. Postao sam majstor u tome. Bang, i još jednom bang, i bicikl je bio moj. Postao sam kradljivac bicikala. To je za mene bilo potpuno bezazlena krađa, ali ponekad nije išlo baš kako sam želio. Jednom sam se obukao u crno i izašao u mrak kao pravi Rambo. Velikim makazama sam prerezao lanac i ukrao zeleni vojni bicikl. Za mene je krađa bicikala postala prava zabava. Volio sam to. Zapravo sama krađa je bila važnija od bicikla. Imao sam još sitnih lopovluka, naprimjer krijući se išao sam kroz naselje i bacao jaja prema prozorima, a priznajem ponekad sam išao i dalje. Jedna neugodna stvar dogodila se u Wesselsu, robnoj kući u Jagersru, naprimjer. Ali iskreno, to sam i zaslužio. Prijatelj i ja smo u sred ljeta imali tople jakne na sebi, što je bilo skroz idiotski, ali ispod jakni smo stavili četiri reketa za stoni tenis koje smo ukrali u obližnjoj prodavnici. “Čujete vi, kako ćete ovo platiti?”, pitao nas je čuvar kad nas je uhvatio. Izvadio sam šezdeset ori, to je malo više od pola krune. “Ovim”, rekao sam, ali pokazalo se da tip nije imao smisla za humor. Odlučio sam da budem profesionalniji u nastavku, ali sam na kraju ispao prava budala. Bio sam mali dječak. Imao sam veliki nos i zamuckivao sam, na kraju sam išao na govorne vježbe. Jedna žena je dolazila u školu da me uči kako se izgovara “S”. Mislio sam daje to ponižavajuće i radio sve da to izbjegnem. Osim toga kao da je nešto vrilo u mom tijelu. Nisam mogao sjediti mirno ni jednu sekundu, vrtio sam se cijelo vrijeme. Činilo mi se da me ništa neće boljeti samo ako trčim ili se vrtim. Živjeli smo u Rosengardu, predgrađu Malmoa. Naselje je bilo puno Somalijaca, Turaka, Jugovića, Poljaka, svih mogućih useljenika, ali i
Šveđana. Mi dječaci smo skoro svi bili blesavi. Nismo se ni na šta palili, ali nam nije bilo ni loše, to moram reći. Živjeli smo na četvrtom spratu u ulici Cronmans, nismo izlazili uz zagrljaj niti se sretali na ulazu na isti način. Niko nije pitao: “Kako ti je danas bilo u školi mali Zlatane?” Niko stariji nije nam pomagao s domaćim zadacima ili lekcijama prije škole, niko. Bio si prisiljen da sve rješavaš sam i nije pomagalo ako si se bunio ili mazio. Mogao si se ponekad sam ujesti od muke, cviliti, sve sam, istina ponekad je bilo i simpatično. Jednog dana sam pao s krova vrtića. Zadobio sam veliku modricu na glavi i trčao kući plačući i očekujući zagrljaj i utjehu, ali od mame sam dobio šamar. “Što si se penjao na krov?”, vrištala je od muke gledajući modricu. Nisam bio “veliki Zlatan” što se smije popeti na krov obdaništa. Ispao sam “blesavi idiot što se penje po krovovima”. Bio sam šokiran i razočaran. Moja majka nije imala vremena da nas tješi, bar ne tada. Ona je čistila i borila se da nas prehrani, bila je stvarni i pravi borac. Ali nije stizala na mnoge druge stvari. Bila je snažna, odlučna i svi smo se u porodici puno šalili. Ali to nisu bile one švedske šale i salonska ljubaznost. Naprimjer: “Ljubavi, budi ljubazan i dohvati mi margarin”, mijenjali smo sa: “Dofati mi margarin, idiote!” Vratima smo lupali izlazeći iz stana a mama je plakala. Ona je često plakala. Uvijek je imala moju ljubav, zaslužila je. Radila je ponekad i četrnaest sati na dan. Ponekad smo išli s njom i pomagali joj da prazni korpe za smeće i takve stvari da bismo dobili mali džeparac. Ponekad sam se ljutio na mamu. Posebno kad bi nas istukla drvenim klofačem. Jednom se klofač sav izlomio. Morao sam ići da kupim novi, kao bila je to moja greška što se njen klofač izlomio dok me tukla. Jednog se dana dobro sjećam. Bacio sam komad cigle na obdanište, ali je on nekako udario u prozorsko staklo i razbio ga. Kada je mama to čula, počela je njena luda igra. Sve što je značilo plaćanje, nju je izluđivalo. Tukla me je onim drvenim klofačem. Bang, bom! Možda je klofač ponovo pukao, ne znam. Ponekad nije bilo Šanse da sakrijem ludorije kod kuće. Jednom sam preturio glineni lonac s hranom s peči i razbio ga, uspio sam nekako da se izvučem, ali sam o tome razgovarao sa Sanelom. Sanela je moja jedina prava sestra. Ona je dvije godine starija od mene. Sanela je prava tuff cura, mislila je da bismo se mogli našaliti s mamom. Smislila je da bismo trebali kupiti mami poklon za Božić. Otišli smo u prođavnicu polovne robe i za malo novca kupili dva glinena lonca, upakovali ih i i stavili ispod jelke. Nisam siguran da je mama shvatila našu ironiju. Za nju je bilo najvažnije
da ima hrane na stolu. Sva njena snaga je bila usmjerena u tom pravcu. Bilo nas je puno u kući. S nama su živjele i polusestre i polubrat što su kasnije otišli svojim putevima. Tu je i mlađi brat Aleksandar, zvani Keki, i novca je uvijek nedostajalo. Starije sestre i brat su pazili na nas mlađe, bez njih ne bismo uspjeli opstati. Bilo je puno makarona i kečapa, ili kolača kod tetke Hanife i mojih drugara. Tetka Hanifa je živjela u istoj zgradi, ona je bila prva iz porodice koja je došla u Švedsku. Nisam bio napunio ni dvije godine kad su se roditelji rastavili, i toga se ne sjećam. Razvod je bio rješenje, ako sam dobro razumio, brak nije najbolje funkcionisao. Bilo je puno svađe i prepiranja, navodno su roditelji ušli u brak da bi otac dobio švedske papire. Mama je na sudu uspjela dobiti djecu, tako da smo svi bili uz nju. Bilo kako bilo, ali mi je otac puno nedostajao. Sanela i ja smo sretali oca svaki drugi vikend. Dolazio bi u svom plavom Opel Kadetu i vozio nas u Pildamms park, ili prema Limhamn luci da nam kupi hamburger i sladoled. Jednom se dobro istrošio, kupio nam je patike Nike Air Max i fine sportske stvari, koštalo ga je oko hiljadu kruna. Moje patike su bile zelene, Saneline roza. Niko u cijelom Rosengardu nije imao takve, osjećali smo se važni više nego iko. Bilo nam je super s ocem, dobijali smo i po pedeset kruna za piću i Coca-Colu. Tata je imao pristojan posao i još jednog sina, Sapka. Bio je zabavni vikend otac. Ali stvari će se promijeniti. Sanela je bila strašna u trčanju. Bila je najbrža u svom uzrastu na šezdeset metara u cijeloj južnoj Švedskoj. Otac je bio ponosan kao pijetao i vozio ju je na treninge. “Dobro, Sanela. Ali ti možeš bolje”, govorio je. To je bio njegov način. “Bolje, bolje, nemoj biti zadovoljna.” Taj put sam i ja bio u autu. Otac je po Sanelinoj reakciji osjetio da nešto nije u redu. Sanela je bila tiha. Borila se da ne zaplače. “Šta se desilo?”, pitao je. “Ništa”, odgovorila je, ali je on ponovo pitao. Na kraju je progovorila. Ne moramo ulaziti u detalje, u Sanelinu priču, ali naš otac je kao lav. Ako se nešto desi njegovoj djeci, on postaje divlji, posebno ako je riječ o Saneli, njegovoj jedinici. Počeo je cijeli cirkus s istraživanjem, prijavljivanjem socijalnoj službi, i puno toga. Dosta toga nisam razumio, tada sam punio tek devet godina.
put. Jedna od polusestara je počela da se drogira, ne sjećam se svega, ali je donosila i krila droge u kući. Često je bio lumperaj oko nje. Čudne osobe su zvale kući, prijetile, sve je govorilo da će se nešto ružno desiti. Jedanput je mama bila pritvorena. Uhapšena je zbog kupovine ukradene robe. Neka poznanica ju je zamolila: “Pripazi mi ovu ogrlicu!”, i mama je uzela ne razumijevajući ništa. Ispostavilo se da je ogrlica bila ukradena i policija je došla kod nas da pretražuje i hapsi mamu. Sjećam se te situacije s posebnim emocijama: Gdje je mama? Zašto je nema? Poslije onih posljednjih događanja u autu, Sanela je ponovo plakala. Ja sam pobjegao van, šetao i igrao fudbal. Neću reći da sam bio bezbrižan tip, ali sam šutao, pimplao loptu da sve zaboravim. Psovao sam ljude, gurao suigrače, borio se za loptu. I imao sam loptu kod sebe. To je bio moj cilj, igrao sam cijelo vrijeme, u dvorištu, na igralištu, na odmorima. Išao sam u Varner Ryden školu, Sanela u peti, ja u treći razred. Niko nije mogao pogriješiti ko je od nas stariji. Sanela je sazrela još kao djevojčica i bila kao mama malom Kekiju, ali je pomagala i cijeloj porodici. Na sebe je preuzela veliku ulogu. Bila je sjajna. Jedan dan smo pozvani na razgovor kod direktora škole. Zabrinuo sam se čim sam čuo za poziv. Tješila me, kao to je samo razgovor. Da je samo mene zvao, to bi bilo i normalno, ali nas dvoje? Neko je umro? Je li o tome riječ? Zabolio me želudac. Krenuli smo kroz hodnik. Mora da je bila kasna jesen ili zima. Bio sam zabrinut. Ali kad smo ušli kod direktora, otac je sjedio uz njega i ja sam bio tako sretan. Otac je značio veselje. Ali ovaj put nije bilo jako zabavno. Sve je bilo napeto, ozbiljno i ponovo je počeo nemir u tijelu, stvarno. Nisam puno razumio šta je direktor govorio, samo znam da je bila riječ o mami i ocu i to nešto što nije bilo uopće prijatno. Sad znam. Dok sam bio zaokupljen ovom knjigom, sve stvari su legle na svoje mjesto. U novembru 1990, socijalna služba je uradila svoj dio posla i otac je dobio starateljstvo nada mnom i Sanelom. Situacija kod mame tad nije bila primjerena za nas, ali moram reći ne zbog mame. Bilo je puno drugih stvari, bio je to pravi zemljotres i mama je bila potpuno slomljena. Na kraju je trebala i nas da izgubi! Bila je to katastrofa. Plakala je, plakala, grlila nas, ljubila. Znala nas je tući, ružiti, nije imala sreće sa svojim muževima, ništa joj nije išlo kako je željela, ali nas je voljela. Rasla je i odgajana u teškim uslovima i mislim da je otac to razumio. Došao je kod nje isto veće: “Ne želim da izgubiš djecu, Jurka.” Ali je zahtijevao određeno poboljšanje i nije bio neko s čijim pravilima
se moglo igrati. Bilo je tu i tužnih vapaja. “Zar više nikad neću vidjeti svoju djecu?” pitala je, ne sjećam se svega, niti šta se sve tada desilo, ali ovih slika se sjećam. Znam da je Sanela živjela kod oca nekoliko sedmica, ja sam ostao kod mame, i pored svega. To nije bilo pravo rješenje. Sanela se nije dobro osjećala kod oca. Ona i ja smo jednom našli oca kako spava u kuhinji na podu a na stolu su bile prazne limenke i flaše od piva. “Tata, probudi se, probudi!”, dozivali smo ga, ali je on i dalje spavao kao mrtav. To je čudno, pomislio sam. Zašto je to uradio? Nismo znali šta da radimo, ali smo htjeli da mu pomognemo. Možda se smrznuo. Pokrili smo ga ručnicima i ćebetom da se ugrije. U suštini nisam mnogo toga razumio. Sanela je bila uz njega i bojala se promjena njegovog raspoloženja. Gubio je smisao za humor, povukao se u sebe kao medvjed, počela je da ga se plaši. Ali je i patila za mlađim bratom Kekijem. Htjela je ponovo mami, a sa mnom je bilo suprotno. Čeznuo sam za ocem. Jednu noć sam mu telefonirao i vjerovatno izgledao potišteno. Bio je sam, Sanela nije bila kod kuće. “Ne želim živjeti ovdje, želim živjeti kod tebe.” “Dođi ovamo”, rekao je. “Šaljem taksi po tebe.” Tako je pokrenut novi postupak i u martu 1991. godine mama je dobila skrbništvo nad Sanelom a tata nada mnom. Sestra i ja se nikad nismo razdvojili, ili tačnije bilo je uspona i padova, ali u suštini smo vrlo bliski. Danas je Sanela frizerka i ponekad dođu ljudi kod nje i kažu: “Bože, kako ličiš na Zlatana!”, a ona uvijek odgovara: “Glupost, valjda on liči na mene.” Ona je carica. Ni ona ni ja nismo imali lagan život. Otac Šefik je 1991. godine preselio iz Hards ulice u Rosengardu u Varnhemstorget u Malmou i tad smo shvatili da on ima veliko srce i daje spreman da umre za nas. Ali nije sve bilo kako sam želio. Poznavao sam ga kao vikend oca koji kupuje hamburgere i sladolede. Sad je trebalo da dijelimo svakodnevnicu i odmah sam primijetio: sve je bilo prazno kod oca. Nešto je nedostajalo, možda jedna žena. Bio je jedan TV, jedna sećija, jedna stalaža, dva kreveta. Ničeg previše, nikakvih igrački, ponekad previše flaša i limenki po podu. Kad bi ponekad počinjao s čišćenjem ili tapeciranjem, uvijek je ostavljao posao rečenicom “Ostalo ću sutra!” Ali od toga nije bilo ništa. Često smo premještali stvari, ali nikad nismo uveli red u stanu. Zapravo bilo je prazno, ali na jedan poseban način. Otac je bio domar za brze intervencije po stanovima i kada je dolazio kući u radnom odijelu sa stolarskim naočalama, sa svim džepovima punim noževa
i šrafcigera, sjedao bi pred TV ili telefon i nije se dao ometati. Često je stavljao slušalice na uši i slušao narodnu muziku iz Jugoslavije. Lud je za tom muzikom i sam je snimio nekoliko kaseta. On je zabavljač, čovjek scene i ima smisao za određenu vrstu humora. Često je bio u svom svijetu, kad bi moji drugari zvali na telefon, on bi im kratko odgovarao ili vikao kroz stan da i oni čuju: “Ne zovi više ovamo!” U stan nisam smio dovoditi moje drugare, nisam ni tražio niti bi mi on to dozvolio. Telefon nije bio za mene i nisam mogao s nekim razgovarati od kuće, tačnije samo kad je bilo nešto ozbiljno, a tad je tu bio tata. On je bio spreman da učini za mene bilo šta, da izađe u grad i u svom suludom stilu pokuša dovesti stvari u red. Imao je poseban način hodanja, ljuljao se da ga je svijet morao primijetiti. Svijet se okretao i pitao: Ko je dođavola ovaj tip? Ali one obične stvari, vezane za školu, moje drugare, fudbal, njega kao da nisu interesovale. Mogao sam o njima razgovarati s bilo kim drugim, ali ne i s njim. Zapravo, Sapko, moj polubrat po ocu je u početku živio s nama, tako da sam s njim ponekad razgovarao i o tome. On mora da je tad imao sedamnaest godina. Ali se malo sjećam tog vremena, prije nego ga je tata otjerao. Sjećam se te strašne svađe. To je nešto tužno vezano za tatu, tako da smo u stanu ostali samo nas dvojica. Bili smo sami, svako u svom kutu. Čudno je da mu nisu drugovi dolazili u stan. Sjedio je sam i pio. Bilo je prazno, bez društva. Ali prije svega bilo je prazno u frižideru. Stalno sam bio vani, igrao fudbal, vozio se kući na ukradenim biciklima. Često sam dolazio kući gladan kao vuk i otvarajući prazni frižider mislio: Molim ti se, daj da nešto bude u njemu! Ali ništa, samo uobičajeno: mlijeko, margarin, komad hljeba i u najboljem slučaju jogurt, multivitaminski, pakovanje od četiri litra, kupljeno jeftino u arapskoj prodavnici i svakako Pripps Bla i Calrlsberg, pakovanja pive s plastičnim omotom okolo. Ponekad opet ništa drugo osim pive i krčanja želuca. Tu bol neću nikad zaboraviti. Pitajte Helenu! Frižider mora uvijek biti pun, govorim joj cijelo vrijeme. Taj strah od praznog frižidera nikad ne izlazi iz mene.Jednom je moj sin Vincent plakao zato što nije dobio kuhane makarone sa štednjaka. Dječak je vrištao zato što hrana nije bila brzo gotova. Pomislio sam gledajući ga: Samo da znaš kako ti je lijepo ovdje! Ja sam morao preturati sve ladice, sve police, za samo jednu makaronu ili hrenovku. Jeo sam prženice od starog hljeba. Mogao sam progutati cijeli komad, a i njih je bilo samo kod mame. Tamo me nisu uvijek čekali raširenih ruku. Ponekad sam čuo: Dođavola, zar će i Zlatan biti s nama? Zar Šefik ne hrani njega? Ponekad opet: Šta, zar smo mi pravljeni od novca? Zar ćeš i ti jesti
kod nas? Ali svejedno, mi smo pomagali jedni drugima, a kod oca sam započeo mali rat protiv pive. Prosuo sam nekoliko, ne sve bilo bi previše, ali nekoliko. Malo je kad nešto primijetio. Bilo je pive svukuda, u frižideru, na stolu, po policama u špajzu. Često sam kupio prazne limenke u crnu vreću i vraćao ih u prodavnicama. Dobijao sam pedeset ora za limenku. Ponekad sam dobijao po cijelih pedeset ili sto kruna za njih. U stanu je bilo manje limenki a ja sam se radovao novcu. Sigurno da to s limenkama nije bila zabavna stvar, ali kao i svi ostali mladi tad sam tačno naučio čitati njegovo raspoloženje. Znao sam kad nije trebalo da pričam s njim. Dan iza pijanke bilo je tiše, drugi dan gore. U nekim situacijama je mogao da plane kao munja, u drugima je bio nemoguće ljubazan, dao bi mi pet stotina kruna samo tako. Tad sam sakupljao sličice fudbalera. Morao si kupiti paket žvaka u kom su bile tri takve sličice. Oj, oj, koje momke ću sad dobiti? Vrištao sam od sreće. Maradona, ili? Često sam bio razočaran, posebno kad sam dobijao dosadne švedske zvijezde o kojima nisam ništa znao. Jedan danje otac došao s cijelim kartonom paketića sa žvakaćim gumama. Bila je to prava zabava, sve sam ih otvorio i dobio pravo bogatstvo pravih momaka. Ponekad smo otac i ja zajedno gledali TV, to je bilo 4pravo zadovoljstvo. Ali već sljedeći dan je bio pijan, od toga sam kasnije imao strašne slike u glavi, ulazio sam u sukobe s njim. Nisam se povlačio kao polubrat. Rekao sam mu: “Piješ previše, tata.” Bio je to ludi sudar, iskreno govoreći beznadežan. Svađao sam se iako je on vrištao: “Izbacit ću te van”, i te stvari. Htio sam ga natjerati da razgovara sa mnom. Ponekad je život u stanu bio strašan, nemoguć. Ali nikad me nije dirao fizički. Zapravo jednom me podigao dva metra uvis i bacio na krevet, ali i to je bilo zato što sam ja bio grub prema Saneli, njegovoj mezimici. U suštini bio je najljubazniji čovjek na svijetu i danas razumijem da mu nije bilo lako. “Pio je potapajući svoju tugu”, govorio mi je brat, ali možda ni to nije cijela istina. Rat ga je jako pogodio. Rat je bio nešto vrlo čudno. Nikad o tome nisam više saznao. Čuvao sam se toga. Mnogi su se jako mijenjali zbog rata. Nikad nisam razumio zašto su se mama i sestre oblačile u crno. Bilo je tako iznenada, kao neki modni trend, ali zapravo mamina mama je poginula od bombe u Hrvatskoj i svi su je žalili, svi osim mene. Ja sam bio taj kog nije bilo briga je li neko Srbin, Hrvat, Bosanac, ili bilo ko. Ali najteže je bilo ocu. On je došao iz Bijeljine u Bosni. Nekada je bio zidar tamo dolje, svi njegovi prijatelji i rodbina živjeli su u tom gradu i odjedanput su svi protjerani. U
Bijeljini je vladala sila jačega i nije bilo čudo da se on počeo ponovo nazivati muslimanom. Srbi su zauzeli grad i pobili stotine ljudi. Mislim da je poznavao mnoge od njih a cijela njegova porodica je protjerana. Sve stanovništvo Bijeljine je izmijenjeno i na kraju u prazne kuće i stanove su uselili Srbi, između ostalih i u očevu staru kuću. Neko je samo došao i oteo kuću i mogu razumjeti da on nije imao vremena za mene, pogotovo u vrijeme vijesti. Čekao je telefonske pozive i vijesti s Balkana. Sjedio je, tugovao i slušao muziku iz Juge. Ja sam se trudio da ostajem izvan kuće sve dok to traje, ponekad odlazio mami. Tamo je bio neki drugi svijet. Kod oca smo bili samo on i ja. Kod mame je bio pravi cirkus. Ovdje su ljudi stalno dolazili i odlazili, kuća je bila puna vike i smijeha. Mama je preselila u Cronmans ulicu broj 5A, u stan iznad tetke Hanife ili Hanni kako sam je ja zvao. Ja, Keki i Sanela smo bili stvarno vrlo bliski. Sklopili smo mali pakt. Ali je kod mame bilo i nečeg što nije mirisalo. Polusestra je tonula dublje u droge i mama se trzala kad god bi neko zvonio ili kucao na vrata. “Ne, ne, nesreća. Jeste li čuli nešto o nesreći? Gdje je to sada?” Bila je stara za te stvari i užasnuta od svih vrsta droga. Sjećam se da me je skoro nazvala telefonom i histerično rekla: “Evo droge u frižideru!” “Dragi bože, droga!” Odmah sam nazvao Kekija sav ljut i pitao: “Dođavola, kakva droga se nalazi u maminom frižideru?” Ništa nije razumio, ali se na kraju počeo smijati i rekao da je to njegov snus. Mama je našla snus i mislila da je droga. “Smiri se, mama, to je samo snus”, rekao sam joj na telefon. “Isto sranje”, odgovorila mi je. Bila je prepadnuta i trebali smo biti ljubazniji prema njoj. Ali to nismo naučili. Znali smo samo biti grubi. Polusestra koja je imala problem s drogom rano je otišla od kuće u dom za odvikavanje, ali se stalno vraćala s problemima, dok mama napokon nije s njom prekinula, možda i sestra, ne znam tačno sve detalje te historije. Znam da je bilo teško, ali taj dan smo pokušali ponovo skupiti porodicu. Bili smo odlučni, bilo je dramatično i kazali smo: “Ne želimo te više vidjeti”, ili tako nekako. Bilo kako bilo, sjećam se da sam jednom bio kod sestre što se drogirala u njenom malom stanu. Bilo je to za moj rođendan, mislim da je to tad bilo. Kupila je poklone, bila je ljubazna, nježna. Ali kad sam krenuo prema toaletu, naglo me zaustavila. “Ne, ne”, vikala je i protrčala pored mene, ušla u toalet i zaključala se. Shvatio sam da je nešto bilo kako ne treba, neke njene droga
stvari koje je krila od mene. Znam da sam joj rekao da skloni te stvari od mene. Ja sam imao i važnijih stvari, svoje bicikle i svoj fudbal, i svakako svoje snove o Brus Leeju i Muhammadu Aliju. Želio sam biti kao oni. Otac je imao starijeg brata Sabahudina u bivšoj Jugoslaviji. Zvali su ga Sapko. Sabahudin je bio bokser, pravi talenat. Takmičio se za bokserski klub “Radnički” u Kragujevcu. Sa svojim klubom je bio šampion Jugoslavije. Ali 1967, momak je imao tek dvadeset tri godine, tek oženjen, kupao se u rijeci, brzoj i hladnoj Neretvi, mislim da je imao i neki problem sa srcem ili plućima. I samo je potonuo u vodu, možete misliti. Bila je to prava porodična tragedija. Poslije toga otac je postao neka vrsta boks-fanatika. Imao je sve važnije mečeve na videokasetama, ne samo Sabahudinove, već i Muhammada Alija, Foremana i Tysona, svakako i filmove Bruce Leeja i Jackie Chana. Njih smo gledali kada bismo sjedili zajedno pred televizorom i uživali. Švedski programi za nas nisu postojali, nije ih bilo ni na mapi. Živjeli smo u drugom svijetu. Imao sam dvadeset godina kada sam vidio prvi švedski film. Pojma nisam imao o švedskim junacima ili sportistima tipa Ingemar Stenmark ili sličnima. Ali o Muhammadu Aliju sam puno znao! Koja legenda! Vozio je svoj stil bez obzira šta su ljudi govorili. Nikog nije molio za oprost, to nikad nisam zaboravio. Taj momak je bio pravi. Radio je što je volio. Čovjek treba takav biti, od njega sam uzimao određene fraze kao, I am
thegreatest. Morao si biti snažan u Rosengardu, inače si mogao čuti svašta na svoj račun, najgore je bilo da te nazovu pizda, i tu nije bilo povlačenja. Ipak, najčešće se nismo svađali između sebe. Ne sere se u svom krevetu, kako smo to nazivali. Više smo mi iz Rosengarda bili protiv svih ostalih. Bio sam među onima što su vikali protiv rasista što su demonstrirali tridesetog novembra. Jednom sam na Malmo festivalu vidio grupu momaka iz Rosengarda, bilo ih je otprilike dvjesta, gonili su jednog momka. Nije bilo baš pošteno, iskreno govoreći. Ali pošto su bili momci iz mog naselja, počeo sam trčati s njima. Mislim da onaj momak poslije toga nije bio baš najbolje. Bili smo važni i divlji svi zajedno. Ponekad nije bilo tako jednostavno biti važan. Kada smo otac i ja živjeli blizu Stenkula-skolan, ostajao sam do kasno kod mame. Bio sam prisiljen ići kasno noću kući kroz mračan betonski tunel koji presijeca Amiralsgaten i nalazi se odmah iza Annelund mosta. Jednom ranije je upravo tu otac bio opljačkan i pretučen da je ležao u bolnici probušenih pluća. O tome sam često razmišljao, iako najradije, razumljivo, ne bih. Što sam to više potiskivao, sve je bilo jače, posebno tamo gdje su naporedo pruga i autoput. Tu
je i odvratna ograda, nekoliko grmova i dva stuba s uličnim svjetiljkama, jedan prije a drugi poslije tunela. Ali je uvijek tu bilo jezivo mračno. Stubovi uličnih svjetiljki su mi bili orijentiri. Između njih sam trčao kao luđak uz ludo lupanje srca, ali sam stalno mislio: Sigurno tamo stoje neki strašni tipovi, kao oni što su napali mog oca. Sebi sam govorio: Ako trčiš brzo, sve će biti u redu. Uvijek sam dolazio kući kao bez daha, nisam bio baš kao Muhammad Ali. Jedan jedini put otac je odveo Sanelu i mene da se kupamo u Arlovu. Poslije bazena sam ostao kod prijatelja. Kada sam htio kući, počela je kiša. Lilo je s neba, a ja sam vozio kao idiot i stigao kući potpuno pokisao. Tad smo stanovali u Zenithgatanu, nešto dalje od Rosengarda i bio sam potpuno iscrpljen. Drhtao sam i imao bolove u želucu. Bio sam tako bolestan. Nisam se mogao pomjeriti. Ležao sam nemoćan u krevetu. Povraćao sam. Grčio se. Trčao u klozet. Otac je došao, onakav kakav je, njegov frižider je uvijek bio prazan, on obično pijan, ali kada je stvarno trebalo, nije bilo boljeg od njega. Pozvao je taksi, podigao mene u naručje u onom jedinom položaju u kom sam mogao ležati, nešto kao položaj malog raka i snio me do auta. Bio sam lagan kao pero, otac veliki i snažan i van sebe, bio je lav ponovo koji je vikao šoferu, mislim da je bila žena: “Ovo je moj sin, on je sve moje, vozi ne osvrći se na pravila, ja plaćam kazne, policija je moja briga”, i žena je radila kako je on govorio. Prošla je kroz dva crvena svjetla i stigli smo na dječiji odjel u Opću bolnicu u Malmou. Cijela situacija je postala vrlo hitna, ako sam to dobro razumio. Dobio sam injekciju u kičmu, otac je ranije čuo neke strašne vijesti o ljudima koji su tako ostali nepokretni. Pretpostavljam da je tada bio agresivan, govoreći da će prevrnuti cijeli grad ako nešto krene kako ne treba. Ali se brzo smirio, ja sam legao na trbuh i jecao pošto sam dobio onu injekciju. Ispostavilo se da sam dobio upalu mozga. Bolničarka je zamračila sobu i ugasila svjetlo. Morao je biti potpuni mrak oko mene. Dobio sam lijekove a otac je ostao uz mene. Idući dan oko pet sati otvorio sam oči, opasnost je bila prošla a ja još uvijek ne znam šta je bio uzrok tome. Možda je tako moralo da bude. Možda i zato što sam bio neuhranjen. Bio sam mali i prilično mršav. Ipak, morao sam biti jak na drugi način. Brzo sam sve zaboravio i nastavio dalje. Umjesto da sjedim kod kuće, tražio sam društvo, ponekad i svađu. Bio sam u pokretu cijelo vrijeme. To me grijalo i baš kao i otac, brzo sam se palio i svađao
u stilu: Ko si ti dođavola? To je bila godina izrastanja, to sad znam. Otac je bio ravnodušan, ali ponekad bi planuo: “Ostani kod kuće, ne moraš uvijek izlaziti.” “Dođavola, ne smiješ to raditi.” Ako si dječak što liči na oca i krenulo ti je loše, sad je vrijeme da postaneš muškarac. Nikad neki slabić, nikad ne reci: “Boli me želudac danas. Ja sam malo neraspoložen.” Nikad to! Naučio sam gristi i ići dalje, oca iz tog doba nikad ne mogu zaboraviti, od njega sam naučio mnoge stvari. Kada smo kupili novi krevet za mene u Ikei, otac nije imao novca za transport. Prevoz do stana koštao je pet stotina kruna ili tako nekako. I šta smo mogli raditi? Bilo je tako jednostavno. Otac je nosio krevet na leđima cijelim putem od Ikee do stana. Kao kakav bolesnik, kilometar po kilometar a ja sam išao iza njega s nogarima. Oni nisu bili teški, ali svejedno sam se brzo umorio: “Polako, stari, uspori.” Ali on je samo išao i išao. Imao je taj maco stil, ponekad kaubojski stil, posebno na roditeljskim sastancima u školi. Svi su mislili: Ko je sad ovaj? Ljudi su ga se plašili. Time je zadobio poštovanje i nastavnici se nisu usuđivali žaliti se na mene koliko su mislili. S tim tipom joditelja treba biti opezan, mislili su. *
Ponekad se zapitam: Šta bih ja radio da nisam postao fudbaler? Nemam pojma. Možda bih bio kriminalac. U to vrijeme je bilo mnogo provala. Nisam rekao da smo išli van samo da krademo. Ali neko sranje se uvijek događalo, nismo uzimali samo bicikle. Bilo je to u i oko robne kuće, često sam i ja u tome učestvovao, neke i organizovao. Sreća da otac o tome ništa nije znao. Otac jeste pio, ali je imao i principe. Čovjek može raditi dosta toga na svoju ruku, ali nikako krasti, to nikako! Ali nebo će skinuti za tebe, on je bio takav tip. Onaj put, kad smo uhvaćeni u robnoj kući Wessels u zimskim jaknama i ukradenim stvarima, imao sam sreće. Bili smo pokupili stvari koje nisu samo bomboni i žvake, već puno toga u vrijednosti od hiljadu i četiri stotine kruna. Drugarov otac nas je preuzeo i kad je stiglo pismo na našu adresu, Zlatan Ibrahimović je uhvaćen s ukradenim stvarima,
bla, bla, bla, uspio sam ga poderati prije nego ga je tata vidio. Inače, teško bi mi bilo. Ali jednu stvar ću reći sa sigurnošću: nikad ništa nisam imao s drogama. Razumljivo, uvijek sam bio protiv toga. Nisam se slagao ni s očevim pivama, prosipao sam ih. Bacao sam i mamine cigarete. Mrzio sam sve droge i otrove i imao sam sedamnest ili osamnaest godina kada sam se napio prvi put i
povraćao po stepeništu kao i mnogi tinejdžeri. Poslije toga nije bilo sličnih ludosti do jednog kolapsa u kupatilu poslije prvog uspjeha s Juventusom. Bio je to Trezeguet, ta zmija, koji me nagovorio da pijem shots. Sanela i ja smo strogo pazili na Kekija u Rosengardu. Nije pušio niti pio, ali smo išli za njim i pazili. Bilo je nešto specijalno s mojim malim bratom. Pomagali smo mu, ali one osjetljive stvari je povjeravao Saneli. S onim ozbiljnijim grubljim stvarima je dolazio meni. Bio sam uz njega. Preuzimao odgovornost. Općenito nisam bio svetac, i nisam uvijek bio ljubazan prema drugarima i prijateljima. Bio sam ponekad agresivan, to je ono što me danas izluđuje kad bi to isto neko radio mom Maxiju i Vincentu. Sigurno, to je tačno. To ne smijemo zaboraviti. Tada kao da sam imao dva lica. Bio sam i dicipliniran i divlji, i napravio sam cijelu filozofiju o tome. Moj stil je bio da sam mogao oboje, govoriti i uraditi. Ne samo govoriti kao: Ja sam najbolji, ko si ti? Nema ništa teže. Ali ni samo zavijati u priče što švedske zvijezde znaju. Htio sam biti oboje, najbolji i moćan. Nije da sam mislio da ću postati neka superzvijezda. Bože, ja dolazim iz Rosengarda! Ali svakako sam malo drugačiji od drugih, baš zbog toga. Bio sam problematičan. Bio sam lud. Ali sam imao i karakter, također. Nisam uvijek dolazio na vrijeme u školu. Bilo mi je teško da ustanem rano izjutra, to mi je problem i danas, ali sam radio zadaće, ili preciznije ponekad. Matematika mi je išla dobro. Samo, bam, bam i eto rezultata. Malo kao na fudbalskom igralištu. Slike i rješenja su sijevali u meni. Ali sam loše pisao cijeli postupak pa su nastavnici mislili da prepisujem. Nisam bio učenik koji je očekivao dobre rezultate zbog studija. Bio sam bliži onima koji su izbačeni iz škole. Ali sam ipak učio. Pročitao bih sve prije ispitivanja, a zaboravio sljedeći dan. Nisam bio čudak, ali samo nisam mogao da sjedim mirno, ponekad sam znao bacati gumice i te stvari. Imao sam mrave u tijelu. To me izluđivalo. Vrtio sam se cijelo vrijeme, zašto ne znam tačno. Mogao sam ostati oko godinu u jednom razredu dok nastavnici to ne bi iskoristili da me se riješe. Moraš promijeniti ovu školu i otići tamo gdje spadaš, rekli su, ne zato što sam kršio pravila, već zato da bi me se riješili. Stalno sam mijenjao škole i bilo mi je teško da imam prijatelje, tata je imao svoj posao, svoj rat i svoje piće i svakako loše bubne opne. Stalno mu je zvonilo u ušima a ja sam pokušavao sve da sam rješavam zaboravljajući haos u porodici. Uvijek se nešto dešavalo. Znate već, mi s Balkana smo grubi. Moja sestra se drogirala i raskinula s mamom, ali i nama, što i nije možda bilo neočekivano poslije svih problema s drogama i domovima za odvikavanje. Ali i moja druga polusestra je napustila
porodicu. Mama kao da ju je samo izbrisala, jedva da se sjećam šta se zapravo i desilo. Posvađale su se oko nekog momka, nekog momka iz Jugoslavije. Sestra i taj momak su se svađali, mama je iz nekih razloga stala na njegovu stranu. Sestra je govorila ružne stvari mami, mama njoj, što razumljivo nije bilo dobro. To nije bila prva svađa u našoj porodici, ali je mama ovog puta bila preponosna, i mislim da su ona i sestra nešto krile. Poznam tu situaciju, koja se ne zaboravlja. Sestra je napustila porodicu, zauvijek. Ne zaboravljam žestoke svađe. Sjećam se idiota koji me je jednom napao. Ja, kao mama, mogu biti popustljiv ali je ovaj put otišlo preko granice. U početku nas je bilo petero braće i sestara kod mame, sad nas je ostalo samo troje: Sanela, Aleksandar i ja, i ništa se više tu nije moglo popraviti. Izgledalo je kao uklesano u kamenu. Polusestra nije više htjela čuti za nas, i tako su prošle godine. Nije je bilo. Ali petnaest godina kasnije telefonirao je njen sin mami. Moja polusestra je dobila sina, unuka moje mame. “Hej, bako”, progovorio je dječak, ali mama nije htjela čuti za njega. “Žao mi je”, rekla je i spustila slušalicu. * Nisam vjerovao kad sam to čuo. Želudac me zabolio. Ne mogu opisati osjećaje. Htio sam propasti u zemlju. Čovjek to ne smije raditi! Nikad nikome! Tako je puno ponosa u mojoj porodici koji je uticao na nas, ja mogu biti sretan što sam imao fudbal.
U NASELJU KOJE SE ZOVE Rosengard ima mnogo raznih četvrti koje su, ustvari, bile skoro identične; ni jedna od njih nije bila ni bolja ni lošija od druge, ali ipak je jedna imala niži status od svih ostalih. To je četvrt koja je nazivana ciganska. E ta je četrvrt zaista bila na lošem glasu. Nije to bilo tako u stvarnosti podijeljeno, pa da su svi Albanci ili Turci živjeli ili se igrali samo u jednoj četvrti, ne. Nije porijeklo stanovnika odlučivalo o tome kakva je četvrt ili gdje ćemo se igrati, ali smo se ipak držali svoje. Jedna od čertvrti je naprimjer nazvana Trnoružica. Ta četvrt je imala ljuljačke, mjesto za igru, jarbol za zastavu i fudbalski teren gdje smo igrali lopte svakodnevno. Ponekad mi nisu dozvoljavali da i ja igram jer sam bio mali. Tada sam plamtio od ljutine. Mrzio sam da budem isključen iz grupe. Mrzio sam da gubim. U igri s loptom ipak nije bilo najvažnije da se pobjeđuje. Najvažnije su bile finte i trikovi, umjetnost igranja loptom. I to da čuješ: “Oj, oj! Wow! Gledaj ovo!” Oduševiti i impresionirati društvo trikovima i driblanjem, trenirati i vježbati do besvijesti samo da bi pokazao da si najbolji od svih. Najčešće su mame bile te koje su prekidale naše igre vičući s prozora: “Kasno je, hajde u kuću, vrijeme je za večeru.” “Uskoro, uskoro”, govorili bismo i nastavljali igrati. Znalo je to potrajati do kasno u noć, i po kiši, i tada je najčešće nastajao haos. Ali mi smo nastavljali igrati, ne obazirući se na kišu, ni na šta. Najvažnije je bilo biti brz i u nogama i u glavi, posebno za mene koji sam bio mali mršavko, pa sam se morao na sve načine zaštititi od nasilnih napada protivnika. Učio sam brzo sva lukavstva jer sam bio prinuđen, obožavao sam da čujem divljenje i pohvale onih koji su me gledali. Počesto sam spavao s fudbalskom loptom i prije nego što zaspim, razmišljao sam o trikovima i fintama koje bih mogao upotrijebiti sutradan. Sve se odvijalo kao film u mojoj glavi. Prvi klub u kojem sam trenirao, zvao se MBI, Malmo Boli & Idrottsforening. Bilo mije samo šest godina kad sam počeo. Igrali smo na šljunkovitom terenu iza nekakvih zelenih baraka, i najčešće sam dolazio ukradenim biciklom. Ne mogu se pohvaliti da sam uvijek radio kao što su treneri htjeli, zato su me i izbacivali nekoliko puta. Psovao bih i vrištao idući odatle a oni su uvijek upozoravajučim
tonom vikali za mnom: “Pa dodaj loptu, Zlatane!” Smetalo mi je to, i osjećao sam se izostavljeno. U MBI su igrali i stranci i Šveđani i mnogi roditelji su reagovali i prigovarali zbog trikova koje sam naučio u svojoj četvrti, a ja sam ih sve slao u neku stvar materinu i mijenjao klub više puta. Naposljetku sam dospio u klub FBK Balkan i tek tada sam osjetio da je to bilo ono pravo. U MBI su očevi stajali na tribini i navijali u stilu: “Naprijed, momci, svaka čast!” U Balkanu je to zvučalo mnogo grublje: “Jebat ću ti mater u pičku.” To su bili stari Jugoslaveni, s cigarom u ustima, bacali su cipele na nas i psovali a ja sam mislio: Predivno, isto kao kod kuće. Ovdje mi je super! Trener je bio Bosanac. Imao je iskustvo iz jače lige u bivšoj Jugoslaviji, i nekako se postavio kao otac svih nas. Čak mi je ponekad davao i neku krunu za sladoled ili nešto drugo, samo da utišam glad. Bio sam i golman neko vrijeme. Nemam pojma zašto. Možda što sam poludio jedanput i rekao golmanu: “Ti si bezvrijedan, nemaš pojma, ja bih puno bolje branio od tebe.” I bilo je to sigurno djelimično istina. Ali na jednoj utakmici sam propustio toliko golova da sam skoro poludio, ljut na samog sebe. Vrištao sam i derao se daje sve sranje, fudbal je sranje i sav svijet je sranje i prijetio sam da ću otići da igram hokej umjesto fudbala! “Puno je bolje igrati hokej, budale idiotske. Ja ću postati profesionalac u hokeju, kunem se... jebite se svi!” Toliko od mene: otišao sam i raspitao se o hokeju, i dođavola, sve te stvari koje su mi bile potrebne samo da bih trenirao hokej. Zaštitno odijelo! A cijena opreme užas! Odustao sam od ideje čim sam shvatio da nemam novca ni za opremu, i šta mi je preostalo nego da se vratim tom govnastom fudbalu. Ali sam u svakom slučaju odustao od uloge golmana i počeo trenirati kao napadač Jednog dana kad smo trebali odigrati utakmicu, ja se nisam pojavio i trener se derao kao lud: “Gdje je Zlatan? Gdje je Zlatan?” Preostalo je bilo još samo nekoliko minuta do početka utakmice i svi, baš svi su sigurno htjeli da me zadave. “Gdje je on? Dođavola, kako može izostati s ovako važne utakmice?” U istom trenutku su ugledali jednog luđaka koji se strahovitom brzinom približavao grupi na ukradenom biciklu, i vozio je pravo prema treneru. Da li je on na putu da udari trenera? Nee, tačno ispred trenerovog nosa zakočio sam i istrčao na teren, i po licu sam mu vidio da je ljut. Kočeći biciklom isprskao sam ga blatom i pijesak mu je upao u oči, ali me je ipak pustio da igram i pobijedili smo. Bili smo super tim. Sjećam se i kad sam
bio kažnjen da sjedim na klupi prvo poluvrijeme zbog nekog sranja. Gubili smo s 4:0 protiv jednog snobovskog tima iz Vellinga. To je bila utakmica stranci protiv “finih” švedskih dječaka. Masa testosterona i agresivnosti se osjećala u zraku, i ja sam bio ljut kao ris jer sam sjedio na klupi. Kako me je idiot mogao smjestiti na klupu! “Jesi li ti lud?” pitao sam trenera. “Smiri se. Ulaziš u igru uskoro.” Ubacio me u igru i dao sam osam golova! Pobijedili smo s 8:5, ismijavali snobove i, naravno, ja sam bio najbolji. Bio sam tehničar i mali majstor sa svim neočekivanim trikovima koje sam naučio i izvježbao na malim i tijesnim prostorima kakav je bio teren kod moje mame. Umaraju me priče svih tih kretena koji se hvale da su vidjeli zvijezdu u meni bla, bla, bla... Ja sam ga učio, on je bio moj najbolji drug. Sve su to izmišljotine. Niko ništa nije vidio niti su veliki fudbalski klubovi kucali na moja vrata, bar ne onako kako se pričalo kasnije. Ja sam bio nevaspitano derište. Nije bilo uopće tako kako se priča: A, ovaj talenat treba cijeniti i njegovati! Bilo je prije: Ko je pustio ovog crnoglavca da igra?, i već tada je sve išlo naopako. Ja sam mogao zabiti osam golova, ali nisam mogao nikada pripadati njima, onima što nisu crnoglavci. Družio sam se s jednim momkom koji se zvao Tony Flygare. Imali smo istog učitelja iz maternjeg jezika. I njegovi starci su bili negdje s Balkana kao i moji, i on je bio mali buntovnik. Nije živio na Rosengárdu nego malo dalje u četvrti po imenu Vitemollegatan. Bili smo isto godište, on je rođen u januaru a ja u oktobru, i to ima značaja garantovano. Bio je i veći i jači tjelesno i izgledao je kao veći fudbalski talenat. Dobijao je mnogo pohvala i ja sam se osjećao zapostavljeno, bio sam u njegovoj sjeni. Stalno se ponavljalo: “Gjedaj Tonyja! Koji igrač!” Bio sam prinuđen da trpim i borim se u pozadini. Ali kao što sam ranije rekao, nije se od mene očekivalo bog zna šta, nisam ispunjavao ničija očekivanja. Bio sam kao mali divljak, luđak, osim toga nisam se znao kontrolisati uopće. Nastavio sam se tući s protivnicima, a i sa sudijama, i da ih udaram glavom kad mi pukne film, i mijenjao sam klubove kako mi se ćefnulo. Igrao sam u klubu Balkan, a zatim prešao u MBI i ponovo u Balkan, pa zatim u BK Flagg. Sve je bilo zamršeno i zbunjujuće, i nikad me niko nije odvezao na trening. Ponekad bih se zagledao na klupu gdje su uobičajeno sjedili roditelji. Moj otac nije nikada bio tu, niti među Jugoslavenima niti među Šveđaninu, i ne znam šta sam u tim trenucima mislio, ali znam da sam bio sám. Sám
na cijelom svijetu i snalazio sam se kako sam znao. Navikao sam da se sam snalazim, ali me je možda ipak sve to boljelo. Nisam imao pojma gdje se nalazim. Navikneš se na takav život i držiš sve to po strani. Stari je bio takav i tu se nije ništa moglo učiniti. On je bio beznadežan slučaj, istovremeno fantastičan, danas ovakav sutra onakav, teško ga je opisati. Nisam nikad mogao računati na njega, ne na isti način na koji su druga djeca to mogla. Ali sam se, na neki čudan način ipak nadao njegovoj podršci. Stari je imao svoje trenutke angažovanosti, i želio je da postanem advokat^ Ne mogu tvrditi da smo dijelili iste snove i nadanja. U onim krugovima u kojim sam se kretao ne postaje se advokat. Radili smo lude stvari i sanjali da postanemo “neko i nešto”, ali ne mogu reći da smo imali podršku naših roditelja. Sve bi se diskusije svodile na glupa objašnjenja o švedskoj historiji i ratu na Balkanu uz našu muziku, pivo, i prazan frižider. Ali ponekad bi i on, moj stari, nalazio vremena i razgovarao o fudbalu sa mnom i svaki put kad bi to činio, ja sam bio presretan. Ipak je on bio moj otac, i sjećam se jednog dana kad je važno rekao: “Zlatane, vrijeme je da ti počneš igrati u nekom većem klubu.” “Kakav veći klub? Kakav klub?” “Dobar tim, Zlatane. Vrhunski, kao što je Malmo FF!” Ništa mi nije bilo jasno! Šta je to bilo tako specijalno u tom klubu Malmo FF? Nisam ništa znao o tim stvarima, šta je bilo dobro a šta nije. Ali sam znao baš za taj klub. Igrao sam protiv njih u klubu Balkan i razmišljao: Zašto da ne? Ako stari kaže tako. Ali nisam imao pojma ni gdje su igrali, niti gdje je stadion, niti sam znao nešto o Malmou. Sve je to za mene bio jedan drugi svijet. Prvi put sam otišao u centar grada kad mi je bilo sedamnaest godina, i ni tada nisam ništa shvatao 0 životu koji se vodio tamo. Brzo sam naučio put do terena gdje sam trenirao, 1
trebalo mi je trideset minuta biciklom da stignem s mojom kesom iz lokalne
prodavnice. I bez uvijanja mogu reći da sam tamo bio nervozan. U ovom klubu je bilo sve ozbiljno, nije više bilo zafrkavanja kao u drugim klubovima: Hajmo momci da se malo poigramo lopte! Ovdje se borilo za mjesto, provjeravali su našu igru i ocjenjivali da li pripadamo grupi ili ne. Ja sam u startu osjetio da nisam kao drugi i odmah sam se pripremio na odluku da me neće primiti. Međutim već drugi dan me je pozvo trener po imenu Nils i rekao: “Zlatane, dobro došao u naš klub.” “Zaista?”
Bilo mi je tada samo trinaest godina, i u tom klubu je bilo još nekoliko stranaca, između ostalih i Tonny. Svi ostali su bili Šveđani iz viših klasa i snobovskih porodica i ja sam se osjećao kao da sam pao s Marsa. Ne samo zato što moj stari nije živio u velikoj luksuznoj kući i nikad nije dolazio na utakmice, nego što sam ja i govorio drugačije i ponašao se drugačije. Driblao sam loptom, pucao mi je film u sekundi, tukao sam se na terenu... Jedanput sam dobio žuti karton zato što sam se derao na moje suigrače. “Ne smiješ tako, Zlatane, tako se to ne radi!”, kritikovao me je sudija. “Ma vuci se u pakao i ti s njima”, odbrusio sam sudiji, i on me istjerao napolje. Počelo je komešanje među Šveđanima, i roditelji su htjeli da me isključe iz kluba, a ja sam po hiljaditi put mislio: Boli me uho za sve, ko ih šiša. Opet ću promijeniti klub. Ili ću promijeniti sport, tekvando možda, to je ionako bolji sport. Fudbal je sranje teže vrste. Jedan od roditelja je išao okolo s peticijom skupljajući potpise da me izbace iz kluba. Moramo ga istjerati! Potpišite, blabla. Nije bilo normalno! Okej, jesam se ja pobio s njegovim sinom. Jesu i oni mene napali prljavo i jesam i ja pobjesnio. Udario sam ga glavom u glavu, iskreno govoreći, ali mi je poslije toga bilo i žao i krivo. Otišao sam mu i u bolnicu i izvinio se. Ali sve ovo je idiotizam, pisati peticiju da me izbace. Ma hajde bježi! Otišlo se predaleko! Ake Kallenberg, trener, samo je zurio iznenađeno u papir i rekao: “Kakvo je ovo smiješno sranje!” Pocijepao je peticiju. Ake je bio dobar čovjek. Ili bolje da kažem, i dobar i nije. Jedne me je godine posadio na klupu skoro cijelu sezonu kad sam igrao za juniore. I kao i svi drugi, i on je smatrao da previše driblam i galamim na suigrače i da je to veoma pogrešan stav u igri... nešto u tom stilu! Te godine sam naučio važnu stvar, a to je da ako jedan momak kao što sam ja, zahtijeva poštovanje od trenera i suigrača, onda mora da bude pet puta bolji od Leffea Perssona i trenira deset puta više i žešće od ostalih. Inače nema nikakve šanse da se probije, da uspije. Ne na ovoj zemaljskoj kugli, i ne još ako je sitni lopov bicikala kao što sam bio ja. Trebao sam, naravno, prestati s glupostina, ali bilo mi je daleko do terena gdje sam igrao, sedam kilometara, a najčešće sam išao pješke. Ma bio je to i prevelik izazov, posebno kad bih ugledao neki lijep bicikl. Jeanput sam ugledao jedan žuti s mnoštvom nekakvih korpi i pomislio, zašto ne? Pojašem bicikl i odvezem se na stadion, i moram priznati da je bilo udobno voziti. Ali sam brzo
shvatio da sam ukrao poštarev bicikl, jer su u onim korpama bila pisma. Brzo sam sišao s bicikla i parkirao ga u stranu. Nisam htio da budem kradljivac pisama. Jednom drugom prilikom, oteli su meni bicikl koji sam ranije ukrao, i stajao sam ispred stadiona, misleći: šta sad? Bilo mi je mrsko ići pješice, jer sam bio i umoran i gladan i nestrpljiv, a daleko do kuće. Ukrao sam jedan nov novcati bicikl ispred same svlačionice. Kao i obično lagano sam, bez većih napora, obio bravu i odvezao se kući. Bio je to stvarno dobar bicikl. Parkirao sam ga daleko od kuće, pažljivo da me ne bi uhvatili. Tri dana kasnije svi iz tima smo bili pozvani na hitan sastanak. Već sam pretpostavljao daje neki problem, jer smo bili pozivani samo kad je u pitanju bio problem ili kritika. I odmah sam smislio priču da to nisam bio ja nego moj mlađi brat. Bile su tačne moje pretpostavke, sastanak je bio sazvan zbog ukradenog bicikla pomoćnog trenera. “Je U iko vidio bicikl?”, pitali su. Ma kakvi, niko nije ništa vidio, ni ja nisam ništa vidio, i u ovakvoj situaciji se ništa niti čuje niti vidi! Tako je to funkcionisalo. Praviš se budala i šutiš kao riba ili kažeš nešto kao: Ali stvarno mi je žao, i meni su jednom ukrali bicikl, jadan ti. Bilo mi je žao što sam to uradio. Šta bih ja uradio da sam na njegovom mjestu? Baš je baksuz! Bio sam kao u šoku. Bicikl pomoćnog trenera! Trenera treba poštovati. Tek tada sam shvatio! Ili bolje rečeno mislio sam slušati o taktici, i zonskoj igri, i o svemu što se tiče fudbala, ali istovremeno ne slušati. Ali kao i do sada nastaviti i driblati, i izvoditi trikove, i igrati po svome. Slušati a ne čuti! To je bila moja filozofija! Ali da im ukradeš bicikl, nije se nikako uklapalo u moj koncept. Otišao sam kod pomoćnog trenera i iskreno mu rekao: “Ovakvo je stanje. Taj dan ja sam pozajmio tvoj bicikl, bila mi je frka. To je bilo glupo od mene, i neće se više ponoviti! Dobit ćeš bicikl sutra ujutro!” Nabacio sam najtužniji osmijeh i mislim da mi je to, na neki način, upalilo ovaj put. Moj tužnjikavi osmijeh mije i kasnije pomogao nekoliko puta u teškim trenucima i mogao sam čak i da se našalim na svoj račun onda kad se čovjek najmanje nadao. Ali mi nije bilo lako. Nisam samo ja bio crna ovca u toru, ali ako se bilo šta desilo ili je nekome nešto nestalo, optuživali su odmah baš mene. Imali su i pravo, jer sam ja i bio sirotinja. Dok su svi ostali pratili zadnji krik mode i nosili fudbalske patike marke Adidas ili Punima s detaljima od kengurove kože, ja sam kupovao sve jeftino u trgovačkom centru HkohaUen. i
igrao u patikama koje su koštale između pedeset devet i devedeset devet kruna i nisu bile ni za dobre bašte a kamoli za fudbalski teren. Nisam imao ništa čime bih se mogao pohvaliti i zasjeniti njihove modne krikove. Kad bismo putovali u inostranstvo, mnogi su nosili i po dvije hiljade kruna za džeparac, ja samo možda dvadeset, a ipak je moj otac preskočio da plati kiriju jedan put da bi me poslao na to putovanje. Rizikovao je da ostane bez stana i krova nad glavom da bi mi priuštio jedno takvo putovanje. Bilo je to i lijepo i veliko od njega. “Hajde s nama na piću, ili na hamburger, Zlatane. Hajdemo da kupujemo malo po gradu!”, zvali bi me. “Neću, nisam gladan sada, možda kasnije! Hoću da odmaram!”, lagao bih. Pokušavao sam da se izvučem i da budem cool ipak. Nije mi išlo baš najbolje. Nije ništa bilo ozbiljno, ali sam se osjećao nesigurno i sve je bilo tako novo za mene. Nije to da sam ja težio da budem kao i svi ostali, ali možda sam ipak priželjkivao da se stopim u toj sredini. Želio sam da imam stvari kao i moji drugari, markiranu odjeću i ostalo. U principu sam furao svoj fazon, to je bilo moje najžešće oružje, moglo bi se i tako reći. Vidio sam ja svoje zemljake iz iste četvri, koji su pokušavali na sve načine da glume višu klasu, ali je i to opet bilo pogrešno. Ja sam čvrsto odlučio da furam svoj fazon i živim u svom sopstvenom stilu još jače nego prije. I umjesto da kažem: “Ja imam samo dvadeset kruna”, ja sam lagao i govorio: “Ja nemam ni jedne krune.” Tako mi je više odgovaralo, bilo mi je nekako više coolare da se tako predstavljam, skroz ludo i otkačeno. Ja sam bio frajerčić iz ozloglašenog Rosengärda, bio sam drugačiji i to mi se sviđalo. Postao je to i moj sopstveni identitet, i sve više sam uživao u toj ulozi, i uopće me nije brinulo što nisam imao pojma šta je idol švedskih momaka. Ponekad smo išli na utakmice prve lige, i sjećam se da smo jednom gledali utakmicu između Malmö FF-a i IFK Göteborg, pravo velika i važna utakmica, prosto rečeno. Tada su moji suigrači podivljali pokušavajući da dobiju autogram od jednog fudbalera koji se zvao Thomas Ravelli, i koji je očigledno bio vrhunski svjetski poznati fudbaler. Pogotovo poslije nekog slobodnog udarca na svjetskom šampionatu. Ja nisam imao pojma ni ko je on niti sam ikada čuo za njega, ali nisam nikome ništa rekao. Nisam htio da ispadnem glup. Ali fol je u tome da sam ja u principu iz Rosengärda i jebe se meni za Šveđane. Ja sam navijao za Brazilce, Romarija i Bobeta i takve kao oni, a jedino što mi je bilo interesantno na Ravelliju bio je njegov fudbalski šore. Jedino šta sam kontao bilo je da li bih mogao da ukradem jedan takav za sebe.
Kao igrači dobili smo zadatak da prodajemo loto listiće koji su se zvali BingLotto, da bismo na taj način namakli malo novca klubu. I iskreno da vam kažem ja nisam imao pojma šta je BingLotto niti išta o tom televizijskom programu s voditeljem koji se zvao Loket. Ali sam išao od vrata do vrata u naselju i prodavao: “Zdravo, ja se zovem Zlatan i izvinjavam se što smetam. Jeste li zainteresovani da kupite jedan loto listić?” Nisam imao nikakvog uspjeha, iskreno govoreći. Prodao sam jedan loto listić i ni jedan božični kalendar. Drugim riječima ništa. Na kraju je stari kupio sve. I nije to bilo fer, nismo mi imali para za takve gluposti, a nije nam ni trebalo još malo smeća po kući. Osim toga nikakvo zadovoljstvo nam nisu pričinjavali ti božični kalendari koje smo počinjali otvarati još u novembru. To je zaista bilo smiješno kako su mogli da šalju nas djecu da skoro prosjačimo od kuće do kuće. Naša preokupacija je bila da igramo fudbal, i bili smo izuzetno jak tim, generacija
'&0/'81. u Malmou. To je bio Tonny Flygare, Gudmundur Mete, Matias Concha, Jymmy Tamandi, Markus Rosenberg, a bio sam tu i ja. To su bili snažni i jaki momci, a ja sam postajao sve bolji i bolji, ali se ipak prigovaranje vezano za mene nastavljalo. Najviše su protestovali roditelji. Bili su uporni i nisu odustajali. “Eno ga, opet dribla!” “On nije pravi igrač za ovaj tim!” Ludio sam od tih komentara. Ko su bili oni, dođavola, da stoje tamo i ocjenjuju me? U isto vrijeme proširila se i priča da ja imam namjeru da prestanem igrati fudbal. To nije bilo istina. Ali sam zaista želio promijeniti klub. Nisam ja imao oca na svojoj strani, da me brani ili da mi kupuje najskuplju garderobu. Morao sam sam da se borim, i gdje god da sam maknuo, nailazio sam na te švedske očeve i njihove razmažene sinove i objašnjavao im na svoj način šta je sa mnom pogrešno. Naravno da sam posustao, bio sam nemiran. Htio sam u akciju, samo u akciju. Trebao mi je neki novi izazov, nešto novo. Johnny Gyllensjo, trener mlađih juniora, čuo je za to i postavio je pitanje na sastanku kluba. “Ma dajte, molim vas, ne mogu svi biti zalizani. Izgubit ćemo velikog igrača s nevjerovatnim talentom!” Napisan je ugovor koji je moj otac potpisao. Dobio sam hiljadu i po kruna svaki mjesec i to je za mene bio uspjeh i dovoljna motivacija da se još više trudim i treniram... nisam više bio totalno nemoguć. Najedanput sam primijetio da sam počeo i da čujem i da slušam. Trenirao sam žestoko da primam loptu sa što manje komplikacija. Ali moram naglasiti,
da još uvijek nisam zablistao u pravom svjetlu. Još uvijek je Tonny imao svu pažnju, a ja sam upijao sva znanja da bih postao dobar kao i on. Cijela generacija je bila okupirana brazilskim trikovima i fazonima, stimulirali smo, napucavalj i izazivali jedni druge. Na neki način se opet vratila ista atmosfera kao kod moje stare u onoj četvrti na Rosengardu. Kad smo dobili kompjutere, “skidali” smo finte i trikove koje su izvodili Ronaldo i Romario, i onda dugo vježbali sve dok ne bi bilo perfektno. Puno puta smo vraćali film unazad i gledali. Kako to bi sada? Kako je ovo uspio da uradi? Jedno je sigurno: svi smo već bili naučili da toucha loptu. Ali Brazilci su gurkali loptu stopalom a mi smo trenirali konstantno sve dok to nismo počeli izvoditi i na utakmicama. Mnogi od nas su igrali na taj način, ali sam ja otišao veliki korak naprijed. Ušao sam u dubinu kontrole lopte. Bio sam, iskreno govoreći, perfekcionista i potpuno opsjednut loptom i tim trikovima. Ti trikovi bili su poticaj da se pokažem, i ja sam driblao, bez obzira koliko su se i očevi i treneri suprotstavljali tom načinu moje igre. Ali se nisam prilagođavao svim pravilima. Ili da bih pojasnio, ja sam radio i jedno i drugo. Htio sam da naučim i to što su treneri tražili od mene, ali i puno toga što oni nisu tražili, i išlo mi je sve bolje i bolje. Moram priznati, nije baš uvijek išlo kako sam ja htio. Ponekad je boljelo i više nego što sam htio priznati. Veliki uticaj na mene je ostavljala situacija oko mog starog i majke. Bilo je tu mnogo gluposti koje su morale isplivati na površinu. U školi koja se zvala Sorgenfri zaposlili su specijalnog pedagoga zbog mene, bio sam strašno ljut. Priznajem bio sam nemiran, možda najgori od svih, ali specijalni učitelj zbog mene... Bilo je malo pretjerano! Ma hajde, molim vas! Imao sam dobre ocjene. Iz likovnog petica, četvorka iz engleskog, hernije i fizike. Nisam ja bio neki drogeraš. Ne sjećam se da sam čestito povukao dim cigarete u to vrijeme. Ja sam samo bio nemiran i glupirao se, smetao. Ali je krenula priča da sam krenuo u specijalnu školu. Baš su htjeli da me negativno obilježe, osjećao sam se kao vanzemaljac. Osjećao sam se kao da je u meni postavljena tempirana bomba koja odbrojava. Da li je uopće potrebno naglasiti da sam bio odličan u fizičkom vaspitanju. Možda mi je nedostajala koncentracija i bilo mi je teško sjediti mirno na času s knjigama. Ali mogao sam ja da se koncentrišem ako je trebalo da šutam loptu ili bacam kuglu. Jednog dana smo igrali innebandy. Ta moja specijalna učiteljica je bik» prisutna i samo je zurila u mene. Posmatrala je i najmanju stvar koju sam uradio i visila mi za petama, kao flaster. Tako sam se naljutio da sam je spucao
loptom pravo u glavu. Ona se šokirala; poslije toga su zvali mog oca i htjeli da me pošalju kod psihijatra, ili u neku specijalnu školu, ili neki dom za prevaspitavanje, šta ja znam. Ako me razumijete, bilo je sasvim pogrešno o tome diskutovati s mojim ocem. Niko nema pravo da tako govori o njegovom djetetu, a ponajmanje učitelji koji prate njegovo dijete. Poludio je od Ijutine, i derao se na cijelu školu nekim divljim kaubojskim stilom: “Ko ste pa vi da osuđujete moje dijete na psikijatriju? Vi biste trebali, vi biste trebali biti zatvoreni na psikijatriji. Šta je s vama, mome dijetu nije ništa, on je najbolje dijete na svijetu, gonite su u materinu svi odreda!” On je klasičan ludi Jugoslaven, potpuno ufuran u svoj fazon, a ta učiteljica je prestala da radi ubrzo nakon toga. Možda nije ni čudno, ali su stvari postale puno bolje poslije toga. I moje se samopouzdanje lagano vratilo. Ipak je to bila velika stvar za mene. Specijalni učitelj samo zbog mene? I sada sam ljut. Naravno bio sam nestašan, i nemaran, ali obilježiti dijete na takav način. Tako se ne smije postupati s djecom!
1
Kad bi neko sada mog Maxa ili Vincenta tretirao na taj način, ja bih bio gori od mog oca i ponašao bih se gore od šumskog divljaka. Kunem se. Taj način podvajanja još uvijek sjedi kao rana u meni. To me je grizlo! Okej, na duže staze, kad sada rezonujem, možda me je to učinilo jačim danas, ne znam! Postao sam pravi borac. Ali tada me je to uništavalo. Znate, jednog dana trebao sam ići na sastanak s jednom djevojkom, i nisam baš bio nešto posebno iskusan s curama. Momci sa specijalnim pedagogom za petama, pa nije to baš za neku pohvalu, je li? Samo zatražiti njen broj telefona je za mene bilo katastrofa, sav se preznojim. Za mene je ona bila pravi san i jedva sam uspio promucati: “Možemo li se vidjeti poslije škole?” “Da, naravno”, odgovorila mi je “Šta kažeš da se nađemo na Gustavu tad i tad?” Gustav je Gustav Adolfs torg, koji leži između centra Triangelna i Stortorgeta u centru Malmoa i izgledalo mi je da joj se ideja sviđa. Ali kad sam došao tamo, nje nije bilo. Bio sam veoma nervozan. Nije ovo bilo baš moj teren i osjećao sam se nesigurno. Što nije došla? Zar joj se više ne sviđam? Prolazila je jedna minuta, dvije, tri, deset minuta, i na kraju nisam mogao više čekati. To mi je tog trenutka bilo najgore poniženje.
Baš me je izradila, mislio sam! Ma ko bi i htio da bude sa mnom? I otišao sam odatle. Briga me za nju. Ja ću postati fudbalska zvijezda. Ali je situacija bila glupava. Autobus kojim je ona trebala doći je kasnio jer je šofer uzeo pauzu da zapali cigaru, i ona je došla na prazno mjesto sastanka isto tako tužna kao i ja.
POČEO SAM POHAĐATI GIMNAZIJU, Borgarskolu, društveni program s fudbalskim usmjerenjem. Očekivanja su bila velika. Sve će se sad promijeniti! Bit ću pravo cool!, mislio sam ali sve je ipak nekako došlo kao šok. Okej, bio sam spreman! Bilo je nekoliko Limhamn momaka u razredu. U jednom ćošku školskog dvorišta neke druge djevojke i drugi tip momaka pušili su u svojoj super cool odjeći. Tamo odakle sam ja dolazio svi su nosili patike i trenerke marke Adidas ili Nike. Za nas su to bile najviše modne egzibicije i ja sam tako obučen hodao svuda. To što tada nisam shvatao bilo je da oko mene šija Rosengard kao svijetleća reklama. Na čelu mi je pisalo “made in Rosengard”! Činilo mi se da onaj specijalni pedagog još uvijek ide za mnom. U Borgarskoli su nosili Ralph Lauren majice, Timberland cipele i košulje! Samo to! Skoro da nikad prije nisam vidio momka u košulji i shvatio sam odmah da i ja hitno moram napraviti nešto u vezi s tim. Toliko zgodnih djevojaka na jednom mjestu, u mojoj novoj školi, ali nije se baš moglo razgovarati s njima a izgledati kao najžešći doseljenik iz predgrađa. Ozbiljno sam o tome razgovarao s ocem i svađali smo se. U to vrijeme dobijali smo đački dodatak od države koji je iznosio sedam stotina devedeset pet kruna mjesečno, i za oca je bilo prirodno da on raspolaže tim novcem jer je ori plaćao sve račune. Morao sam mu izložiti stvar na sunce: “Ne mogu ići u školu k’o najveći papak!” Shvatio je na neki način. Dobio sam cijeli đački dodatak i bankovnu karticu s nacrtanim drvetom. Dodatak je stizao svakog dvadesetog u mjesecu i mnogi od mojih prijatelja su stajali kraj bankomata već u 23.59, noć prije svečane isplate, i čekali pitajući se: Hoće li ta ponoć? Deset, devet, osam... Lično, mislim da sam bio veći mangup od njih. Već sljedećeg jutra sam potrošio prilično od sume za jedne Daviš farmerke. Najjeftinije. Koštale su dvije stotine devedeset devet kruna na koje sam dodao još nekoliko pike-majica, tri za devedeset devet. Eksperimentisao sam sa stajlinzima. Ništa nije funkcionisalo. I dalje je svijetlio Roseng&rd iz mene cijelog. Jednostavno, nisam se uklapao. Osjećao sam se tako. Bio sam cijeli
svoj život mali, sve do tad. Ali tog ljeta, desilo se nešto: porastao sam čitavih trinaest centimetara samo za nekoliko mjeseci, i izgledao začudo kao glista. Jednostavno morao sam da se pokažem i dokažem. Prvi put sam počeo da izlazim u grad, Burger King, Triangel i na Lilla Torg. Ponekad sam furao malo žešće fazone jer su mi falile neke sitnice, inače ne bih imao šanse na našem školskom dvorištu. “Posudio” sam naprimjer žestok MP3 Minidisk od jednog momka. Muški ormarići su stajali ispred učionica, svaki sa specijalnom kodiranom bravom. Od jednog dobrog druga saznao sam šifru dotičnog momka: desno pet, lijevo tri... naravno, kad njega nije bilo tamo i onda izađem napolje na dvorište s njegovom dobrom muzikom. Osjećao sam se pravo cool. Ali ni to nije bilo dovoljno. Još uvijek mi je puno toga falilo. I dalje sam bio doseljeničko dijete iz predgrađa. Moi drug je bio pametniji, smuvao djevojku iz fine porodice i pričom pridobio i njenog brata i, naravno, nosio njegovu odjeću. Dobar trik, iako se nije isplatilo na duge staze. Jednostavno mi iz predgrađa nismo imali upliv. Bili smo drugačiji. Ipak, drug se pojavio s najboljim markiranim odjevnim predmetima, imao je curu i izgledao moćno. Lično, osjećao sam se donji. Furao sam samo fudbal. Ni fudbal mi nije išao tada, Igrao sam u ekipi juniora gdje su svi bili godinu stariji od mene, što je bilo i neko dostignuće, zar ne? Bili smo fantastičan tim, jedan od boljih u zemlji za naše godine. Ali sam ipak sjedio na klupi. Bila je to odluka Akea Kallenberga. Trener naravno može da pošalje na klupu koga on hoće. Ne vjerujem da se tu radilo o fudbalu. Kad god bi me uveo u igru, davao sam golove. Nisan^bio loš. Ali za njih sam bio, na neki samo njima znan način, pogrešan. Govorili su da nisam davao dovoljno za tim. “Tvoji driblinzi nisu korisni za tim!” Takve komentare sam čuo na stotine puta i osjećao signale: Kakav Zlatan? Kao da nije uravnotežen? Nije to bio sav spisak primjedbi, ali nije ni daleko od toga, a istina je da sam se znao izderati na suigrače. Vikao sam i pričao previše na terenu. Znao sam se i posvađati s gledaocima. Ništa ozbiljno, tek onako. Imao sam svoj poseban smisao za humor i svoj stil igre. Bio sam drugačiji igrač, znao sam brzo planuti. Nisam se baš osjećao kao kod kuće u MFF-u. Mnogi su to vidjeli tako. Sjećam se juniorskog SM-a. Kvalifikovali smo se za finale, bila je to velika stvar, naravno. Ake Kallenberg me nije izveo na teren s ekipom. Nisam čak sjedio ni na klupi. “Zlatan je povrijeđen”, rekao je pred svima zbog čega sam ja vrisnuo, šta
povrijeđen? Kakva je to priča? Tražio sam objašnjenje: “0 čemu ti to pričaš? Kako možeš kazati tako nešto?” “Povrijeđen si”, ponovio je, a ja nisam vjerovao svojim ušima. Zašto je izrekao takvu laž, baš tad kad smo igrali u finalu? “To kažeš samo zato što me nećeš u igri.” On me doživljavao takvog, povrijeđenog, a ja sam od svega toga bio kao lud. Nešto čudno je visilo u zraku. Niko nije govorio istinu. Niko nije bio dovoljno čovjek i te godine je Malmo FF junior-SM pobijedio bez mene, što baš i nije doprinijelo mom samopouzdanju. Sigurno je da sam izrekao masu bezobraznih stvari. Kad me nastavnik talijanskog izbacio s časa, odgovorio sam mu: “Baš me briga za vas. Ja ću i tako i tako naučiti jezik kad budem profesionalni igrač u Italiji!” Sada to zvuči pomalo i smiješno. Tada je to bila samo priča. Ni ja nisam vjerovao u to. Kako bih i mogao vjerovati kad nisam bio stalni igrač ni u juniorskoj ekipi? Baš tada se A-tim našao u škripcu. Malmo FF A-tim važio je kao najbolji u Švedskoj. Sedamdesetih godina, onda kad'je otac doselio, klub je bio dominantan. Jednom je čak dospio ü finale Lige šampiona, ili Evropskog kupa, kako se to tad zvalo, i skoro niko iz juniora nije uzet. Rukovodstvo kluba regrutovalo je radije igrače iz drugih vrhunskih klubova. Onda se sve promijenilo. Niko nije znao zašto, ali klubu više nije išlo dobro. MFF koji je uvijek bio plasiran u vrhu Allsvenskana prijetio je pad. Igrali su jako loše. Ekonomski stajali još lošije. Nisu imali mogućnosti da kupe nekoliko novih igrača i nekolicina iz podmlatka dobila je šansu. Možete zamisliti šta smo govorili o tome! Koga će uzeti? Njega ili njega? Izabran je Tony Flygare, naravno, i Gudmundur Mete, i Jimmy Tamandi. 0 meni nisu ni razmišljali. Bio sam zadnji u timu koga bi uzeli. Tako sam mislio. Tako je mislila većina. Ozbiljno govoreći, za mene nije bilo nikakve nade. Čak i moj trener me smjestio na klupu. Zašto bi me A-tim htio? Nije me bilo “ni na mapi”. A opet nisam bio ni lošiji od Tonyja, Metea ili Jimmyja. To sam i pokazao u trenucima kada bi me ubacili u igru. U čemu je onda problem, dođavola? Šta oni misle? Sve mi se to vrzmalo po glavi i sve više sam bio uvjeren da je i sudbina tu uplela svoje prste. Biti vragolasti momčić, pomalo bezobrazan, drugačiji od svih na duže staze značilo je samo nevolje. Kad stvarno zatreba, niko nije htio neke doseljenike ili divljake koji se samo zajebavaju. Malmo FF važio je za dobar klub. U vrijeme svog procvata imali su samo plavokose i solidne igrače poput Bosse Larssona.
Ti momcu su uvijek govorili lijepo, u tim naprosto nisu uzimali igrača s doseljeničkim korijenima. Okej, Yksel Osmanovski, jeste bio. I on je bio iz Rosengarda. Igrao je za Bari prije. Ali je bio i precizan tip. Ne, ne neće biti nikakve A-lige za mene. Potpisao sam ugovor za omladinsku reprezentaciju. Morao sam se zadovoljiti time i s U20. U20 je nešto što se rodilo u mojoj fudbalskoj gimnaziji u Borgarskoli. Juniori do osamnaeste, a U20 je imao dvadeset godina kao starosnu granicu. Nije nas mnogo ušlo u ekipu, nedovoljno da se napravi jedna dobra postava igrača. Bilo je to smišljeno da se zadrže igrači da ne napuste klub i često smo igrali protiv momaka iz B-postave. Ništa posebno, ali meni je to bila dovoljna šansa da se pokažem. Ponekad smo trenirali s A-postavom gdje sam odbijao šansu da se prilagođavam. Normalno bi bilo da jedan junior ne pokušava driblati u takvim situacijama. Ja sam pravio takve finte u bliskom kontaktu a onda vikao: “Jebeno smeće!” Dobro je. Mislio sam: Zašto ne? Nemam šta izgubiti. Davao sam sve od sebe. Udarao sam žestoko i naravno primijetio da su počeli pričati o meni. “Šta on misli ko je?, i slično, a ja sam mumljao: “Idite dođavola!”, i nastavljao isto. Pravio sam trikove nogama i loptom. Glumio sam žestokog momka i primijetio da me gleda Roland Andersson, trener A-postave. U početku sam se nadao: Misli li da sam dobar, ili? I sve nade su nestale s nekim sranjima oko mene. Kad sam ga sreo ponovo pored terena, samo sam pomislio: Sigurno je čuo neku žalopojku! Neko se žalio! U to vrijeme sam se razočarao u fudbal, također nisam imao nikakvih uspjeha ni na nekom drugom životnom polju, prvenstveno ne u školi. Bio sam još uvijek stidljiv i nesiguran, i često sam jeo samo ručak u školi. Jeo sam kao luđak. Manje-više za sve ostalo me bilo baš briga. Učio sam sve manje i na kraju skroz napustio gimnaziju. Zbog toga su kod kuće počele svađe, počeo je raspad sistema. Bilo je kao minsko polje, i ja sam se izvlačio i zadržavao u dvorištu sa svojim fudbalskim tintama. U svojoj sobi sam postavio Ronaldove slike. Ronaldo je bio faca. Ne samo za tinte i trikove nego i za golove u SP-u. Sjajan na svim poljima. Bio je onakav kakav sam ja želio biti. Momak u kom ja vidim sve. Švedski igrači državne ekipe, šta su oni? Nijedan nije superstar, o njima se ne govori u svijetu. Ronaldo je bio moj heroj zbog kog sam na internetu tražio sve, njegove pokrete na terenu, pimplanja i mislio da je moćan. Ja sam zaplesao s loptom. Ali šta sam imao od toga? Ništa, mislio sam. Svijet je bio nepravedan. Momcima kao ja ne daju se šanse i ja ne mogu postati fudbalska zvijezda, bez
obzira na sve moje kvalitete. Tako je izgledalo. Bio sam pregažen. Činilo mi se da je moja greška, ali sam pokušavao naći druge puteve. Nisam imao snage boriti se sa svim tim tada. Bježao sam u igru, samo sam igrao. Taj dan kad je Roland Andersson stajao i gledao, igrao sam s U20 na terenu 1. Tog terena više nema. Bio je jedan od onih travnatih, tačno pored Malmo stadiona, i poslije sam čuo da Roland Andersson želi da razgovara sa mnom. To je bilo sve što sam znao. Malo sam se uspaničio, iskreno, i počeo sam razmišljati: Jesam li ukrao bicikl? Jesam li koga razbio? Prošao sam kroz sve gluposti koje sam napravio, izgleda da ih je bilo prilično, i nisam mogao shvatiti kako je nešto takvo moglo stići i do njega. Smislio sam hiljadu opravdanja. Roland je prodoran čovjek s dubokim krupnim glasom. Dobar je, ali strog. Dominirao je prostorijom a ja sam osjećao kako mi srce ubrzano kuca. Čuo sam daje Roland Andersson igrao na svjetskom prvenstvu u Argentini. Nije bio samo jedan od zaboravljenih zvijezda Malmo FF-a iz najboljih vremena kluba. Igrao je nekad u momčadi državne ekipe. Čovjek koga poštuju, sjedio je sad za svojim pisaćim stolom, bez smiješka. Izgledao je sasvim ozbiljno, kao da će me izružiti. “Vozdra, Rolande! Šta ima? Jesi li nešto htio?” Uvijek sam se tako pokušavao praviti važan. To je nešto što sam ponio iz djetinjstva. Nisam htio da se pokažem mlakim, nježnim. “Sjedni.” “Okej, smiri se. Niko nije umro. Kunem se.” “Zlatane, za tebe je vrijeme da prestaneš igrati s djecom.” S djecom? Šta on to priča, mislio sam. I šta sam sad ja uradio? “Zašto”, pitao sam, “govoriš li o nečem specijalnom?” “Vrijeme je da počneš igrati s velikim momcima, Zlatane!” Ja ništa nisam razumio. “Šta?” “Dobro došao u A-momčad, momče!”, nastavio je, i iskreno ja to ne mogu opisati, nikad. Učinilo mi se kao da sam se izdužio deset metara uvis, sretan kao da sam istrčao i pokupio novi bicikl i osjećao se kao najveći i najvažniji momak u cijelom gradu.
Mi U MALMÖU SMO IMALI nešto što se zvalo Milen. Milen je bila jedna jako duga staza od deset kilometara. Trčali smo od stadiona do Vattentorneta, uzduž Limhamnsvägenom, pored svih onih bogataških vila, odakle je najljepši pogled na more. Posebno mi se sviđala jedna kuća, sjećam se bila je roza, predivna, svi smo joj se divili pitajući se: Wow, ko li živi u njoj? Koliko li su bogati ti ljudi? Nastavljali smo trčati prema Kungsparkenu, kroz jedan tunel, a onda prema Borgarskoli, savršeno izloženi pogledima cura i momaka iz škole. Kakvu snagu sam iz toga crpio! To je bio moj revanš. Ja, obični “došljo” iz predgrađa, koji se jedva usuđivao progovoriti s nekom curom, sad sam trčao s najboljim momcima iz MFF-a, kao što su Mats Lilienberg i ekipa. To je bio poseban doživljaj od kog sam ja razradio čitav sistem. U početku sam ih gonio. Bio sam nov u A-postavi i želio sam se pokazati. Ali sam uskoro shvatio poentu svega: najvažnije je bilo zadiviti cure. Zato smo Tony, Mete i ja isprobali nekoliko trikova. Trčali smo prva četiri kilometra. Kraj autobuskog stajališta na Limhamnsvägenu bi se vješto izdvojili. Niko to ne bi vidio, pošto smo bili zadnji u koloni, a onda smo mirno čekali autobus da se prebacimo. Naravno, djelovali smo kao kreteni. Kakav bezobrazluk! Kasnije bi se sagnuli u autobusu dok se provezemo pored onih što su još uvijek trčali. Na kraju puta iskočili bismo iz autobusa, potpuno svježi, daleko prije svih ostalih i sakrili se iza nekog ćoška. Kad bi ekipa naišla, mi bismo se ubacili među njih onako odmorni, da zablistamo svojom svježinom i snagom ispred škole. Wow, kakvi snažni momci! Kao da I sad čujem djevojke kako nam se, ispred škole, dive. Jednog drugog dana sam rekao Tonyju i Meteu: “Ovo s autobusom je postalo smiješno. Trebali bismo ukrasti bicikl.” Mislim da su za trenutak oklijevali. Nisu imali slična iskustva. Ipak sam ih nagovorio, pokupio sam jedan bicikl i na njemu smo se odvezli sva trojica. Drugi put se sve iskomplikovalo. Ja baš i nisam važio za najzrelijeg momka u gradu tad ali Tony, on je bio kompletan idiot. Taj luđak je došao na ideju da gledamo pornofilm. Ušao je u Kungsan, iznajmio video i kupio čokoladu umjesto da trči. Tako smo mi jeli čokoladu dok su ostali džogirali trčeći onu milju uz Milen stazu.
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
65
Trebao sam biti sretan što je Roland Andersson vjerovao u naše isprike. Ili možda nije ni vjerovao? Bio je dobar. Shvatao je našu mladost, ponekad i ironično. Sigurno je da je priča nadolazila kao germa na drugoj strani: Šta se dešava s tim momkom? Zašto Zlatan ne pokazuje poniznost? Čuo sam i uobičajene komentare: Dribla previše. Ne misli na ekipu. Dio toga je bio potpuno istinit. Apsulutno! Imao sam puno da učim. Ostalo je bila čista zavist. Igrači su osjećali konkurenciju, a ja nisam bio neka varalica. Osjećao sam da sam uhvaćen u zamku, nisam bio zadovoljan treninzima u MFF-u. Igrao sam i u maminom dvorištu, satima. Smislio sam dobar način. Izašao bih u Rosengard i dozivao djecu: “Plaćam deset kruna svakom ko mi otme loptu!”, a to nije bila samo igra. To mi je iskristalisalo tehniku. Tako sam naučio da tijelom čuvam loptu. Onda kad nisam pimplao s djecom, igrao sam fudbal na TV igricama. Znao sam igrati i po deset sati neprekidno i često sam nalazio dobra rješenja koja sam kasnije prenio i u stvarni život na terenu. Može se reći da je to bio fotbool
around the clock. Na treninzima u MFF-u nije bilo lako, možda sam se ja malo i poigravao s tim. Činilo se kao da su dobili nekog skroz iracionalnog u ekipu, nekog kog niko nije mogao razumjeti. Mislim da se svako od nas uklapa u ovo ili ono stanje, govori to i to u datom momentu. Alija... ja kao da sam pao s Marsa. Ja sam samo sipao iz sebe svoje Rosengard zajebancije. U klubu je važilo pravilo stariji protiv mlađih. Mlađi su trebali šutjeti i naravno čistiti smeće. Smiješno, atmosfera je bila nezdrava u startu. Na samom početku sezone je Tommy Soderberg, kapiten ekipe, prorekao uspjeh u cijeloj seriji, ali je sve krenulo pogrešno. Rizikovali smo ispadanje iz lige. To bi bilo prvi put u nekih šezdesetak godina da klub ispadne iz prve lige. Navijači su bili ljuti i zabrinuti. Stariji igrači su dobili težak teret na leđa. Znali su šta bi to značilo za grad ako bi ispali iz lige, katastrofu, ništa drugo. Nije bilo vrijeme za zabavu i zajebancije. Mene je još uvijek držala ona radost što sam izabran u A-ekipu i želio sam da pokažem ko sam i kakav sam. Priznajem, to i nije bilo pravo vrijeme za dokazivanje. Ali to mije teklo venama. Bio sam novi u momčadi. Želio sam da razdrmam i probudim ljude i odbijao sam da se klanjam i uiizujem nekome. Već prvog dana, kad se golman Jonnie Fedel izderao “Dođavola gdje su te lopte?",
reagovao sam, posebno kad sam vidio da svi gledaju mene i očekuju da ću ih ja donjeti Nikad u životu, pogotovo ne sad kad tako viče!
“Donesi ih sam ako ti trebaju”, odbrusio sam, a to je za njih u MFF-u bila neuobičajena konverzacija. To je bilo karakteristično ponašanje nas momaka iz predgrađa a to jednostavno nije prolazilo u MFF-u. Mada sam imao Rolandovu podršku i naklonost drugog trenera Thomasa Sjóberga, znao sam, naravno, da ipak vise vjeruju Tonyju. On je već igrao utakmice i dao golove još u svom debitantskom nastupu. Ja sam i dalje čekao na klupi. Poslije ovoga to mjesto sam još više utvrdio. Ali to nije pomagalo, kunem se. Možda sam se trebao zadovoljiti tim i ne žuriti toliko, ali ja tako ne funkcionišem i gotovo. Oni su tražili poslušnost a ja sam htio što prije na teren i da im tamo pokažem šta znam, i to odmah. Činilo se daje sve uzalud. Devetnaestog septembra 1999. susreli smo se s timom Halmstada u gostima na Órjans Vallu. Bila je to odlučujuća utakmica. Pobjeda ili neriješen rezultat bi nas zadržali u Allsvenskanu. U protivnom, ispali bismo. Svi u ekipi su bili nervozni i razdražljivi. Igra kao da se bila zakovala. U početku drugog poluvremena Niklas Gudmundsson, naš napadač, iznesen je na nosilima i ja sam se ponadao da ću biti uveden. Ne, Roland me nije ni pogledao a vrijeme je prolazilo. Ništa se nije dešavalo. Stajalo je 1:1 i to je bilo dovoljno. Petnaest minuta prije kraja utakmice naš kapiten Hasse Mattisson također je bio povrijeđen i ubrzo je Flalmstad poveo s 2:1. Vidio sam kako su svi problijedili. Ta situacij a je natjerala Rolanda da me uvede i dok su svi ostali bili pokunjeni, ja sam dobio izuzetan adrenalinski napad. Bilo mi je sedamnaest godina. Allsvenskan i deset hiljada gledalaca na tribinama. Na mom dresu je stajalo IBRAHIMOVIĆ. To je bilo golemo, wow, niko me više ne može zaustaviti. Odmah sam zapucao prema golu i pogodio prečku, a onda se dogodilo nešto. Imali smo kazneni udarac u zadnjim minutama, razumijete? Bitka za život i smrt. Obraz kluba bi bio spašen ako damo gol, u potivnom bila bi katastrofa, bruka. Svi važni momci su bili neodlučni. Nisu se usuđivali da pucaju. Prevelik je bio rizik, ali je Tony hrabro zakoračio naprijed: “Jaču!” Bilo je to hrabro od njega. Balkanski temperament, ne povlačiti se. Sad kad malo razmislim, mislim da je ipak neko trebao da ga zaustavi. Bio je premlad da se nosi s tako krupnim zalogajem. Sjećam se da su svi prestali da dišu ili su skrenuli pogled kad je zauzeo položaj. Bilo je mučno. Golman je odbranio udarac, mislim da je uradio neku fintu Tonyju i izgubili smo. Poslije toga se Tony našao u vakumu, izolovan. Žao mi je momka, a vidio sam i novinare
koji su vidjeli simboliku u svemu tome jer je to bio trenutak kad sam ja ulazio. Tony se više nikad nije povratio u vrhunski fudbal, ali sam zato ja pimplao više. Ubacivali su me sedam puta u Allsvenskan utakmicama i u nekom intervjuu Roland me nazvao nebrušenim dijamantom. Riječi su mi ostale u sjećanju, a ubrzo su me jurili mali obožavaoci poslije tekmi da im dam autogram. Ne mislim da sam tad bio neko, ali me je to definitivno poguralo nagore. Sad moram još oštrije! Ne smijem razočarati ove dječake! Tako sam se hrabrio! Pazi ovo! Htio sam da ih zovem. Gledajte najljepšu stvar na svijetu! Ustvari ništa nije ni bilo čudno, zar ne? U svakom slučaju, još uvijek nisam bio uradio ništa veliko. Svejedno su mladi navijači hrlili niotkud aja sam sve radije izvodio finte. Ti mališani su mi davali volju jer oni ne bi dolazili da sam bio dosadan reprezentativac! Pravio sam spektakl loptom pred djecom i od početka sam svima davao autogram. Niko nije tražio a da nije dobio. I sam sám bio mlad. Znao sam šta znači kad ti drugari dobiju potpis a ti ne. “Svi zadovoljni?”, pitao sam ih prije nego što bih otišao. Puno toga se dešavalo oko mene da bih obraćao pažnju na nevolje kluba. Na neki način sve je izgledalo nezdravo. Ja sam bio u usponu dok je moj klub padao. Kad smo izgubili protiv Trelleborga na svom terenu, gledaoci su plakali i vikali Rolandu “Odlazi!” Policija je imala posla da ga zaštiti a bacalo se i kamenje na trelleborgski autobus s njihovim navijačima. Ništa bolje nije bilo ni nekoliko dana kasnije protiv AIK-a, činjenica je da smo katastrofalno poraženi. Ispali smo iz lige. Prvi put poslije šezdeset četiri godine, Malmo FF nije igrao u najvišoj diviziji, a u svlačionici su se igrači pokrivali ručnicima po glavi od stida dok su ih rukovodioci kluba pokušavali utješiti, ili šta su već radili? Dok su mnogi tako frustrirani i osramoćeni pjenili okolo, neki su smatrali da sam ja najveća zvijezda što je trčala i pimplala u ovim ozbiljnim utakmicama. Nisam puno tome pridavao važnost, imao sam važnijih stvari o kojima sam brinuo. Onda se desilo nešto nevjerovatno. Bilo je to upravo kad sam prešao u A-tim. Trenirali smo na terenu, mi Malmó FF, ponos grada Malmóa. Nije bilo mnogo onih koji su dolazili na treninge da nas gledaju, pogotovo ne tih dana. Ali jednog popodneva pojavio se starac s prosijedom kosom podignutom u rep. Vidio sam ga još iz daljine. Nisam ga prepoznao. Primijetio sam samo da nas promatra stojeći kraj jednog stabla i osjećao sam se malo čudno. Slutio sam nešto i otpočeo još žešće sa svojim fintama. Potrajalo je malo dok sam shvatio ko je to bio.
U djetinjstvu sam naučio da se uglavnom snalazim sam jer nikog nije bilo oko mene, ali je otac znao činiti i nevjerovatne stvari. Ipak nije bio kao ostali očevi koje sam viđao. On nije gledao moje utakmice niti me je bodrio u školi. On je imao svoje pijanke, svoj rat i svoju jugo-muziku. Sad nisam vjerovao očima. Onaj starac bio je stvarno on, moj otac. Došao je da me gleda a ja sam bio skroz iznenađen. Bojao sam se da je to san i počeo sam igrati luđačkom snagom: Jebote, ćale je ovdje! To nije normalno. Gledaj!, htio sam da viknem. Pazi ovo! Dobro gledaj! Tvoj sin je najbolji fudbaler na svijetu! Mislim da mi je to jedan od najdražih trenutaka u životu. Kunem se. Pridobio sam ga. Daleko od toga da nije bio uz mene i prije, da je zatrebalo dotrčao bi on brzo kao panter. Sad je to bilo nešto drugo, novo. Otrčao sam do njega presretan i porazgovarali smo malo, ono neobavezno, kao da je najnormalnije što je baš on tu. “Gdje si? Šta ima?” “Dobar si, Zlatane, dobar!” Nevjerovatno. Starog kao daje nešto puklo odozgo, mislio sam. Postao sam mu opsesija. Počeo je pratiti sve što sam radio. Bio je na svakom treningu. Njegov stan postao je muzej moje fudbalske karijere. Isjekao je svaki članak, svaku stranu iz novina i tako nastavio. Eto, pitajte ga za bilo koju od mojih utakmica. Sve ima snimljeno i svaku riječ napisanu o meni, sve dresove i kopačke koje sam imao i sve medalje i Zlatne lopte. You name it, sve je tamo i nije baš u neredu kao što je bilo prije s njegovim stvarima. Sve stoji na svom mjestu i naći će šta god tražiš za nekoliko sekundi. Ima potpunu kontrolu nad tim stvarima, vjerujte. Od tog dana na terenu 1 počeo je da živi za mene i moj fudbal, i vjerujem da mu je to pomglo da se osjeća bolje. Život mu nije bio lak. Bio je usamljen. Sanela je prekinula s njim zbog njegovog pijančenja i ružne naravi u piću, kao i zbog svih teških riječi o mami. Njega je njen odlazak pogodilo, Sanela je bila njegovo srce i to je i ostala. Samo što je više nije bilo tamo za njega. Odrekla ga se i to je bila još jedna tuga u mojoj porodici. Drugim riječima, tata je trebao nešto drugo, novo i to je i dobio. Razgovarali smo svakodnevno a to je meni davalo snagu da se borim i uspijem. Otkrio sam da fudbal može napraviti super stvari, kao popraviti naše odnose naprimjer. Na terenu sam se borio još više. Šta je značilo sad ispasti u drugu ligu, sad kad je tata postao glavni navijač?
Nisam znao šta da radim: da li da počnem igrati u Superettanu, kako se druga divizija nazivala u šali, ili ići dalje? Pričalo se da me hoće u AIK. Je li to bilo istinito? Nisam znao odgovor. Nisam imao pojma. Nisam ni slutio koliko sam bio zanimljiv iako nisam bio ni stalni igrač Malmo FF-a. Bilo mije osamnaest godina kad sam trebao potpisati ugovor za A-tim, ali sam to odložio. Sve je bilo neizvjesno, pogotovo od kada su Roland Andersson i Thomas Sjoberg dobili otkaz. Jedino su oni vjerovali u mene onda kada su svi sumnjali. Da li bi me pustili da igram ako ostanem? Nisam znao odgovor i dvoumio sam se. I otac i ja smo se našli u nedoumici: koliko sam ustvari bio vrijedan? Nisam imao nikakvu predstavu o tome. I dalje sam davao autograme maloj djeci. To naravno nije značilo puno, a moje samopouzdanje je naizmjenično raslo i padalo. Ona prva radost prelaska u A-tim je počela nestajati. Tada, u prvoj sezoni, sreo sam momka iz Trinidad Tobaga. Bio je cool To je bilo njegovo probno učešće u timu poslije čega mi je prišao. “Dečko!”, obratio mi se. “Molim?” “Ako ne postaneš profesionalac za tri godine, sam si kriv!” “Kako to misliš?” “Čuo si!” Naravno da sam čuo! Samo mi je trebalo vrijeme da to svarim. Je li to bilo moguće? Da je neko drugi to rekao, sigurno ne bih vjerovao, ali ovaj momak je izgleda znao. On je vidio svijet i to mi je dalo novu energiju. Jesam li stvarno nova fudbalska zvijezda? Počeo sam da vjerujem u to. Prvi put sam zaista vjerovao i naoštrio se još više. U meni je zvonili nešto kao: nastavi, bit ćeš nova fudbalska zvijezda. Hasse Borg, stari reprezentativac, bio je tada sportski direktor u Malmo FF-u. Odmah me je primijetio. Pogađam da je uočio moj talent i da je razgovarao s novinarima. Zdravo, zdravo, trebali biste pogledati ovog momka. Već u februaru sljedeće godine, došao je reporter Kvallspostena Rune Smith na trening. Prijatan, skoro kao prijatelj razgovarao je sa mnom nakon treninga. Imali smo običan razgovor, samo on i ja, ništa posebno. Govorio sam o Superettanu i o Malmo FF-u, o svojim snovima da budem profesionalac u Italiji, kao Ronaldo, a Rune je sve zapisivao i smješkao se. Ne znam, ustvari, ni šta sam očekivao jer nisam ni imao neko iskustvo s novinarima. Ipak je to bilo velika stvar. Napisao je: "Zapamtite novo ime na svim budućim naslovnicama, ZLATAN! Ime zvuči uzbudljivo a i on je takav
Drugačiji tip igrača, paket dinamita kad je u napadu.” Još je dodao i ono nebrušeni dijamant i da sam pomalo drzak, sa šarmom, što baš i nije previše švedski način u komunikaciji. Nešto tako, ni ja ne znam tačno. Mora da je bilo nečeg u toj reportaži. Dolazilo je sve više novinara a i djece po autogram poslije treninga. I djevojaka, naravno, a bio je i poneki odrastao čovjek. Odskočna daska ove histerije što se zove “Zlatan, Zlatan!”, a koja je postala dio mog života i koja je u početku bila nestvarna: Šta se to u stvari dešava? Pričaju li to o meni? Slagao bih kad bih rekao da mi se to sve nije sviđalo. Mislim tako, vjerujete li? Pokušavao sam cijeli svoj život da privučem pažnju na sebe i sad odjednom zadivljeni ljudi navalili i hoće moj potpis. Naravno da je cool To je vrh vrhova. Napuhao sam se od tog pozitivnog adrenalina. Letio sam naprijed. Znate, čuo sam ljude da nagađaju: O, kakva gnjavaža, ljudi me dozivaju ispod prozora. Hoće autograme. Kao teško njemu. Ta priča je ipak bila bezveze. Čovjek se tržne od ovakve priče, vjerujte. Prije svega ako si imao djetinjstvo kao ja, ako si bio slinavko iz predgrađa. Kao da sam odjednom osvijetljen najjačim reflektorima sa svih strana. Sigurno je da većinu stvari nisam bio još shvatio kao što je zavist i te psihološke stvari, kao naprimjer to da većina želi srozati onog ko se iznenada uzdigne i strši iznad svih. Naročito ako se uzdigao neko ko dolazi s pogrešnog mjesta, neko ko se ne ponaša na tipično pristojni švedski način. Bio sam i ismijavan. Puno toga kao: “Samo si imao sreće!” i “Šta ti misliš ko si?!” Uzvraćao sam još bezobraznije. Šta sam drugo mogao? Nisam naučen da molim za izvinjenje. U mojoj porodici mi nismo govorili: “Izvini, izvini žao mi je što sam te povrijedio!” Mi vraćamo, borimo se ako treba, ne vjerujemo ljudima samo tako. Svi u porodici su to iskusili i otac je govorio: “Ništa ne radi na brzinu. Ljudi će te iskoristiti.” Slušao sam i razmišljao. Nije bilo lako. U to vrijeme je Hasse Borg trčao za mnom u svom najboljem odijelu da potpišem ugovor za A-tim. Bio je uporan a meni je to godilo. Osjećao sam se važnim. Tad smo imali novog trenera, Mickea Anderssona, i još uvijek nije bilo jasno koliko bi mi dali da igram za njih. Činilo se da Micke Andersson računa na Niclasa Kindvalla i Matsa Lilienberga kao na napadače, mene za izmjene, a ja nisam htio doći u Superettan da bih sjedio na klupi. Mene je interesovala igra. Izložio sam stvar Hasseu Borgu, raspravljali smo i moglo bi se svašta reći o njemu. Ne vjerujem da je slučajno uspio u svom biznisu. On je otvoren. Pravi vrag za nagovaranje. Izvlačio je lična iskustva iz svoje fudbalske karijere i ubjeđivao:
“Bit će dobro, dečko. Računamo na tebe i Superettan će postati prava škola za usavršavanje. Dobit ćeš mogućnost da se razvijaš. Samo potpiši!” Činilo mi se da ga razumijem. Pridobio je moje povjerenje. Zvao me često i savjetovao. Mislio sam: Zašto ne? Zna sve, bio je profesionalac u Njemačkoj, sve to i još se činilo da se zaista brine za mene. “Agenti su lopovi”, rekao je jednom i ja sam mu vjerovao. Dobio sam i jednog momka koji me u stopu pratio. Zvao se Roger Ljung. On je bio agent i htio je da me veže uz sebe. Otac je bio skeptičan a ja lično nisam ništa znao o agentima. Šta je to? Tako sam kupio Hasseov rezon da su agenti lopovi i potpisao ugovor, dobio stan u Lorensborgu, jednosoban, nedaleko od stadiona, mobilni telefon, koji mi je puno značio, jer mi nije bilo dozvoljeno da koristim telefon kod tate i, naravno, platu od šest hiljada kruna mjesečno. Odlučio sam da se skrasim. Počelo je odmah loše. Prvu utakmicu u gostima s malim klubom, Gunillse, trebali smo pobijediti. Kočnice u timu su bile jake i ja sam još uvijek sjedio na klupi. Dođavola, zar će ovako biti!? Na tribinama je bilo dosadno, puhao je jak vjetar i na kraju kad sam konačno ušao u igru, dobio sam lakat u leđa. Odmah sam i vratio, jednostavno, a onda raspravljao sa sudijom koji mi je dodijelio žuti karton. Od tog je ispao čitav cirkus i na terenu i u novinama, a Hasse Mattisson, naš kapiten, nasjeo je na priču da sam ja samo unio negativnu energiju. “Kako negativan? Ja sam obilježen.” “Ne popuštaš.” I onda masa gluposti o tome kako ja nisam nikakva zvijezda i kako ja umišljam da jesam, i da su i drugi znali da izvode finte s loptom isto tako dobro kao ja. Oni nisu imali stila, umišljali su da su kao Maradona, a to me frustriralo. Postoji slika gdje stojim pored autobusa u Gunnilseu i izgledam ljut. Srećom prošlo je. Počeo sam igrati bolje i koristiti Hasse Borgovo obećanje: Superettan mi je dala mogućnost da igram i da se razvijam. Bio sam zahvalan za prelazak na svoj način, i ubrzo su se vidjele promjene. Ustvari to nije bilo pametno. Još uvijek nisam bio Ronaldo a ni Švedske novine ne uobičavaju posebno da se pale na drugu diviziju u fudbalu. Ipak je Kvallsposten objavio na sredini: “Superdiva u Superettanu” i tako je Malmo FFov navijački klub dobio neočekivano mnogo novih, mladih ženskih članova i svi stariji u klubu kao da su se čudili: O Čemu je riječ? Kakve su to promjene? I nije bilo lako razumjeti a još manje meni samom. Na tribinama su navijači mahali transparentima: “Zlatan je kralj!" i urlali najjačim rok-krikovima onda
kad sam ja najviše driblao. Šta se desilo? O čemu se ovdje radi? Nisam znao, ali nemam ni sad potpun odgovor. Pretpostavljam da su mnogi bili jednostavno sretni da gledaju moje trikove, nešto kao šou jer sam često čuo povike “Wow” i “Oj, oj, oj” i sad, isto kao u maminom dvorištu, a to mi je davalo polet. Svaki put kad bi me neko poznao u gradu, ja sam rastao, i kad su cure vrištale i kad su djeca trčala da im dam autogram, ja sam vozio još žešće. Ponekad se situacija izmakne kontroli. Prvi put u životu sam imao malo para pa sam od prve plate položio vozački ispit na intenzivnom kursu. Može se mirno reći da je za jednog momka iz Rosengarda osnovno bilo imati kola. U Rosengardu se niko nije mogao pohvaliti lijepim stanom a niti vilom na moru. Hvalilo se dobrim autom i ako hoćeš da pokažeš da si uspio u životu, onda je to bilo definitivno s lijepim kolima. U Rosengardu voze svi, sa ili bez vozačke, a kad sam ja nabavio moju Toyotu Celicu, ja i moji drugovi smo se vozali stalno i malo sam se tad smirio. Ono moje uskrsnuće u medijima učinilo je da se držim ispravnog puta i kad su moji drugovi počinjali s krađom auta, ja sam ih odvraćao: “Ovo meni više ne leži.” Ipak sam ponekad trebao malo adrenalina, kao jednom kad smo se moj prijatelj i ja provozali kroz Industrigatan, baš tamo gdje sve prostitutke u Malmou stoje. To nije jako daleko od Rosengarda i često sam tamo pravio nestašluke kao dječak. Jednom sam čak bacio jaje i pogodio pravo u glavu jednu od tih žena. Jedan poglup nestašluk, ne baš prijatan, priznajem. U to vrijeme nisam puno razmišljao. Evo još primjera. Drug i ja došli smo u Toyoti i ugledali jednu prostitutku sagnutu i naslonjenu na prozor nekog auta, kao da razgovara s mušterijom i rekli smo jedan drugom: “Hajmo malo zezati onu ribu!” Naglo sam zakočio, tačno pred njom, a onda smo iskočili iz auta vičući: “Policija! Ruke uvis!” Bolesno skroz naskroz. Imao sam neku bočicu šampona u ruci umjesto pištolja, a mušterija, neki stari čiko, usrao se od straha, naglo upalio kola i odvezao se brzinom svjetlosti. Nismo više razmišljali o događaju, eto, uradili smo nešto bez veze. Nismo odmakli daleko kad smo čuli sirene policijskog auta iza nas u kom je sjedio onaj preplašeni stari čiko iz Industrigatana. Pomislili smo: Šta je sad? Šta hoće? Naravno mogao sam dodati gas i zbrisati odatle. Uprkos svemu, te fore mi nisu bile nepoznate. Ma hajde, imali smo uredno svezane pojase i sve to i nismo ustvari ni uradili ništa posebno od čega bi trebalo bježati. Zato smo lijepo pričekali policajce u autu.
“Samo smo se zezali”, rekli smo opravdavajući se. “Pretvarali smo se da smo policajci. Ništa ozbiljno, zar ne? Žao nam je.” I “drotovima” je to bilo smiješno, smijali su se, ni oni nisu htjeli preuveličavati stvar. Međutim, pojavio se neki idiot, jedan od onih što sjede i prisluškuju policijske radioveze po cijeli dan, i opalio jednu sliku na kojoj sam ja nasmijan kao najveća budala, jer je sve to s medijima bilo skroz novo za mene. Još uvijek je bilo zabavno da se pojavim u novinama, bez obzira radi li se o golu ili da me “ulovila” policija. Smijao sam se kao pajac a moj drug je otišao predaleko. Dao je da se urami taj članak i objesio ga na zid. Onaj stari ciko što se dogovarao s prostitutkom, znate li šta je uradio? Davao je intervjue za štampu i govorio kako je on ustvari fini gospodin koji ide u crkvu i da je tada samo pomagao toj nesretnoj ženi. Ma daj molim te! Ta priča se povlačila dugo po novinama. Govorilo se da su neki klubovi odustali da me kupe zbog toga. Sve je to sranje u bojama. Novinari su poslije toga podivljali a neki u klubu su me gnjavili i zvocali, “Taj momak ima puno da uči”, “Neotesan je”, i ustvari ja ih razumijem. Nije ni moglo drugačije. Trebao sam se zapravo povući i strpjeti malo. Došao sam niotkuda i u jednoj sedmici dobio toliko pažnje koju oni neće dobiti ni u cijeloj svojoj karijeri, a kao vrhunac svega toga pojavili su se i neki tipovi u svojim mrak odijelima i s teškim Rolex satovima, na onim dosadnim tribinama u gradu gdje smo odigrali tu sezonu, momci koji uopće tu ne pripadaju, ali su svi gledali samo u mom pravcu. Ne znam kad mi je sinulo, ustvari nisam ni razmišljao o tome. Govorilo se da su ti momci lovci na talente iz evropskih fudbalskih klubova i da su došli da me proučavaju. Onaj momak iz Trinidad Tobaga me doduše upozorio na to, ali je svejedno bilo potpuno nezamislivo i ja sam pokušao razgovarati s Hasseom Borgom o tome. Izvlačio se. Činilo mi se da mu se nije sviđala tema razgovora. “Je li istina, Hasse? Jesu li evropski klubovi zainteresovani za mene?” “Polako, momče.” “Koji klubovi?” “Ma pusti sad to”, govorio mi je. “Mi te nećemo prodati.” Ja sam mislio: Naravno, fine, nije nikakva žurba i umjesto toga pokušao sam da pregovaram o novom ugovoru u klubu. “Ako odigraš pet dobrih utakmica zaredom, imat ćeš novi ugovor”, obećao mi je Hasse Borg. I ja sam svoje učinio, odigrao sam pet, šest, sedam odličnih utakmica zaredom i onda smo sjeli da pregovaramo o uvjetima.
Dobio sam platu deset hiljada veću nego što je bila, i još deset hiljada kasnije, što sam smatrao sasvim realnim povećanjem. Nisam imao jasan uvid u visinu plata i otišao sam kod oca da mu ponosno pokažem ugovor. On nije bio jednako impresioniran kao ja. Bio je drugačiji sada. Bio je moja najveća angažirana potpora i sad umjesto da se žarovi u svoj rat ili šta drugo, sjedio je po cijeli dan, tražio i čitao paragrafe o prodajama igrača stranim klubovima, zbog čega je skakao na stolici. “Dođavola!”, vikao je. “Ne stoji ništa o tvojoj koristi, šta ćeš ti dobiti?” “Koliko ću dobiti?” “Trebalo bi biti deset posto od cijene prelaska, ako te prodaju. U protivnom to je iskorištavanje!” Mislio sam kako bih rado uzeo deset ili dvadeset posto. Ali nisam znao kako bismo mi mogli progurati sve to. Da je to pitanje bilo otvoreno, valjda bi Hasse Borg rekao nešto o tome, zar ne? Ipak sam ga pitao. Nisam htio da se ušutim tako lako. “Hasse”, rekao sam. “Zar ja neću dobiti procenat ako budem prodan?” Naravno nisam ni očekivao drugačiji odgovor od ovog: “Sorry, dečko, ne funkcioniše to tako!” Ispričao sam tati o razgovoru. Pretpostavljao sam da će odustati. Ako nešto ne funkcioniše, onda ne funkcioniše. Moj tata, on nije mislio tako! Poludio je i tražio Hasse Borgov broj telefona. Zvao ga je jednom, dva, tri puta, sve dok ga nije našao i nije se zadovoljio s NE za razgovor. Zahtijevao je sastanak i dogovorili su se da se sretnemo s njim sutra u deset sati u njegovoj kancelariji, ostalo možete da zamislite. Bio sam nervozan. Tata je tata, i bio sam zabrinut da ne plane i podivlja i, iskreno govoreći, nije djelovao ni smireno a ni uravnoteženo. Brzo je planuo i počeo da viče i udara šakom o sto: “Je li moj sin konj?” Nee, naravno nije konj, tvrdio je Hasse Borg. “Zašto se onda tako ophodite prema njemu kao da jeste?” “Mi se ne ophodimo...” I tako su se svađali dok im na kraju tata nije lijepo objasnio da Malmo FF od mene neće vidjeti više ništa. Po njegovom, ja ne bih igrao ni sekundu više ako se ugovor ne napiše ponovo, i onda je Hasse Borg problijedio i malo se ušutio, a meni je iskreno bilo sve puno jasnije. S mojim tatom se nije igrati, ne, ne! On je lav i tako smo dobili da se i onih deset posto naznače u ugovoru, što je značilo jako mnogo. Skidam kapu tati zbog toga, a cijeli događaj bi se mogao uzeti kao jedna dobra lekcija za razmišljanje. Još uvijek sam vjerovao Hasseu Borgu da su agenti lopovi. On mi je bio mentor, nešto kao ekstratata. Pozvao
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
me kod sebe kući na selo, u svoju brvnaru u Blentarpu, gdje sam sreo njegovu ženu, djecu, psa i ostale životinje. Tad sam ga pitao za savjet kako da kupim Mercedes Cabriolet na otplatu. Tako, ne znam šta više da kažem. Situacija je bila zaoštrena. Moje pouzdanje je raslo, i usuđivao sam se sve više. Dao sam više umjetničkih golova i sve one brazilske finte što sam vježbao ranije padale su svaka na svoje mjesto. Sva ona muka i trud počeli su da daju rezultate. Najviše smeća sam čuo od juniora gdje su roditelji gunđali: O ne, on opet dribla. Ne igra za tim, i to. Srećom, jače su pljuštali aplauzi i češće je publika skandirala na tribinama tako da sam shvatio da je ovo moja šansa. Mnogi su možda i dalje zvocali, ali to više nije bilo lako jer smo dobijali utakmice a publika voljela mene. Lovci na autograme, povici s trbina i silni transparenti kojim mi publika maše, davali su mi snagu za ispravno procjenjivanje. U gostima protiv Vasterasa, Hasse Mattisson mi je dodao loptu, vrijeme je isticalo, utakmica skoro završena, ali ja sam vidio priliku, zavrnuo loptu preko sebe i još nekoliko protivničkih igrača, između ostalih i iznad Majstorovića, ijedna naizgled mala finta mi je omogućila da loptu lijepo otkotrljam u gol. Dao sam dvanaest golova u Superettanu više nego iko drugi u Malmo FF i kvalifikovali smo se za Allsvenskan. Bez sumnje da sam bio važan igrač u timu. Nisam bio individualac kao što su neki govorili. Vidjela se razlika kad ja igram a kada ne, i cijelo vrijeme se histerija oko mene pojačavala. U to vrijeme nisam govorio masu bezveznih gluposti, razumije se. Još nisam naletio na prave nedaće s novinarima. Bio sam s njima potpuno opušten, pa sam govorio koje automobile volim i želim imati, koje TV igrice igram i tad sam rekao “Postoji samo jedan Zlatan” i “Zlatan je Zlatan”, priznajem, ne baš previše skromne rečenice, pa su počeli da me gledaju u sasvim novom svjetlu. Više to nije bilo kao obično “lopta je okrugla”, i to. Počeo sam više govoriti iz srca, puno slobodnije i tako nekako. Govorio sam kao da sam kod kuće, čak je i Hasse Borg priznao da sam popularan i da oni lovci na talente vrebaju iz žbunja. Trebalo je da imam led u želucu, ali i jezik za zubima, ako shvatate. Poslije sam saznao da ga je tada zvao otprilike jedan agent dnevno. Žario sam na fudbalskom terenu i bio sam primamljiv. Pretpostavljam da me je već tada vidio kao spasenje za lošu ekonomsku situaciju Malmo FF*a. Bio sam njegov grumen zlata, što se u medijima kasnije i pisalo.
75
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
Uskoro mi je prišao i pitao:
75
“Šta kažeš o tome da trknemo na jedno putovanje?” “Vrlo rado!” To je mala turneja, objasnio mi je, po klubovima koji su zainteresovani da me kupe. Dođavola, osjećao sam da će se to jednom stvarno desiti.
NEKE STVARI NISAM RAZUMIJBVAO. Možda i zato što se sve desilo tako brzo. Skoro da sam bio problem u juniorima, sad se skoro sve dešavalo oko mene. Hasse Borg i ja smo otišli u kamp za trening Arsenala u St. Albans u zapadnom Londonu. I možete misliti. Treniralo se na običnoj zemlji. Tu sam sreo Patricka Vieiru, Thierryja Henryja i Dennisa Bergkampa. Bilo je nezamislivo da ću baš ja sresti jednog Arsènea Wengera. Wenger je bio nov u klubu. Bio je prvi koji nije bio Englez, a dobio mjesto trenera u klubu. Novine su pisale "Arsène who?” ili “Ko je dođavola taj Arsène Wenger?” Ali već druge sezone donio je kući dvije titule, Ligu prvaka i FA-kup i postao najveći. Osjećao sam se kao mali dječak kad sam ulazio u njegov ured. Tu je bio Hasse Borg i još jedan agent kom se ne sjećam imena, tresao sam se od Wengerova pogleda. Kao da je pokušavao gledati kroz mene ili kakav sam iznutra. On je momak koji gleda psihološki profil igrača, da li si psihički stabilan i te stvari. Jedan je od onih velikih trenera koje ja ranije nisam sretao. Bio sam tih, postiđen, ali poslije nekog vremena izgubio sam strpljenje. Nešto me je kod Wengera provociralo. Ponekad je ustajao i gledao kroz prozor da vidi ko se tamo nalazi. Djelovalo je kao da želi pokazati da drži sve pod kontrolom, mijenjao je teme. “Možeš probati kod nas”, rekao je. “Možeš osjetiti, testirati kako ide.” Kao da su me zapalile njegove riječi, htio sam mu pokazati šta ja mogu. “Dajte mi kopačke i loptu i odmah ću vam pokazati šta mogu”, rekao sam a onda je ustao Hasse Borg i rekao: “Stani, stani, to ćemo mi riješiti, ti nećeš probavati, nikako”, i ja sam shvatio njegovu zamisao: pitanje ie jesi li ti zainteresovan ili nisi? Od probe nema ništa, zbog toga nismo došli, mi zahvaljujemo ali ne. “We are sorry, mr Wenger, hut we are not interested", i svakako da se još malo razgovaralo o tome, ali to je to. Siguran sam da je to bila prava odluka, i mi smo nastavili prema Monte Carlu i Monacu, ali smo i tamo zahvalili i odbili Veronu u Italiji, sestrinski klub Rome, i na kraju smo se vratili kući. Bilo je to lijepo iskustvo, ali ništa
konkretno nismo uradili, pogađam da to i nije bio cilj putovanja. Trebalo je da shvatim kako to dolje na kontinentu funkcioniše. Vratili smo se u Malmo, bila je zima i poprilično hladno. Znam da sam se prehladio, dobio sam neku gripu. Bio sam pozvan u reprezentaciju U21, ali sam bio prisiljen otkazati debitovanje i veliki broj lovaca na talente i obožavalaca moje igre otišao je kući razočaran. Lovci na talente su me svugdje pratili, nisam to ranije ni primjećivao. Poznavao sam jednog momka među njima. Bio je Danac, zvao se John Steen Olsen. Pratio me dugo, počeli smo i da se pozdravljamo, pozivao me da dođem kod njega u Dansku, čemu nisam pridavao neku važnost. Cijela stvar je bila kao cirkus, i nisam razumio šta je šala a šta ozbiljno. Poslije putovanja po Evropi, počeo sam se nadati da ću potpisati neki ugovor i sve je djelovalo ozbiljno. Istina, još uvijek nisam mogao vjerovati da se sve to desilo. Uzeo sam samo jednu stvar ozbiljno, počeo sam se pripremati za Malmo FF. Krenuli smo za La Mangu. Bio je početak marta i osjećao sam da mi je tijelo lagano, bio sam spreman i zdrav. Sunce je grijalo. La Manga je malo mjesto na jugoistočnoj obali Španije. Divno mjesto s pijeskom za sunčanje i odmor, ali i barovima. To je mjesto gdje i domaći klubovi treniraju pred sezonu. Sobu sam dijelio s Islanđaninom Gudmundurom Meteom. Pratili smo jedan drugog još od omladinskog tima, ali ni jedan od nas nije bio na ovakvom mjestu ranije. Nismo pazili na pravila, već prvi dan smo zakasnili na ručak a uveče dobili kazne. Smijali smo se tome, ali sutradan, kad su počeli treninzi, dobili smo zabranu igranja. Nije to baš ličilo na veliki početak. Ali daleko na terenu sam ugledao poznatu figuru. Bio je to John Steen Olsen i mahnuo sam mu. I on je došao ovamo? Pozdravio sam ga: Zdravo, zdravo! I to je bilo sve. Nisam se usuđivao ništa zapitkivati. Ovakvi tipovi su svugdje. Kao da sam i očekivao da se pojavi. Ali sljedeći dan se pojavio još jedan sličan, saznao sam da je glavni savjetnik iz Ajaxa. Hasse Borg je bio jako nervozan. “Stvari se počinju događati!”, rekao mi je. “Sad počinju da se događaju stvari!”, i ja sam odgovorio: “Okej, to je dobro!” Nastavio sam igrati, ali nije bilo jednostavno. Pojavila su se još tri momka iz Ajaxa. Drugi trener se također pojavio odnekud, od Hasse Borga sam doznao da ih je još nekoliko na putu prema nama. Bila je to prava invazija, sljedeći dan smo trebali igrati prijateljsku utakmicu s norveškim Mossom. Tu je bio i njihov glavni trener Co Adriaanse i sportski direktor Leo Beenhakker. Još uvijek nisam uspio sresti Beenhakkera. Ništa nisam znao o najmoćnijima u fudbalu u Evropi u to vrijeme. Ali sam odmah rekao daje taj momak bigshot.
MOJA PRIČA /JA SAM ZLATAN
79
Nosio je šešir na glavi, stajao sa strane i pušio debelu cigaru. Imao je bijelu kovrdžavu kosu i svjetlucave oči. Šalili smo se da liči na ludog naučnika iz filma Povratak u budućnost, ali u svakom slučaju bio je njegova žešća verzija. Beenhakker je isijavao moć i hladnoću. Malo je ličio na nekog mafioza, takve ja volim. S ljudima tog stila sam odrastao i nije me iznenadilo da je Beenhakker trenirao Real Madrid i pobijedio i u ligi i u kupu s njim. Vidjelo se da on dominira i odlučuje, ali se pričalo da on može vidjeti i potencijal kod mladih igrača bolje nego bilo ko drugi, i ja sam pomislio: Wow, sad počinje pravo! Ali sigurno pretpostvljate, puno toga tad nisam znao. Beenhakker je malo po malo pokušavao od Hassea Borga iznuditi neku cijenu za mene. Hasse se nije usuđivao reći sumu. “Momak nije na prodaju”, rekao je i to je bilo dosta hrabro. Ispostavilo se da je sve to bila velika igra. Beenhakker je poslao poruku: “Ako ne dobijem cijenu, neću doći u La Mangu!” “To je tvoj problem, zaboravi”, odgovorio mu je Hasse Borg, tvrdo i Beenhakker je razumio. Doletio je u Španiju i prvo što je htio vidjeti bila je naša utakmica protiv Mossa. Ne sjećam se da sam ga vidio na igralištu. Vidio sam samo Johna Steena Olsena, trenera Co Adriaansa, iza protivničkog gola. Ali vjerovatno je Beenhakker krijući se ušao na sporedni ulaz zbog boljeg pregleda, i svakako morao je biti spreman na razočarenje. To mu nije bilo prvi put da leti tako daleko da bi vidio nekog talentovanog momka, tim prije što utakmica nije bila od velike važnosti. Ne postoji nikakav razlog da neko uloži naslijepo, možda je sve trebalo da bude samo put do transfera. Niko to ne zna. Momci iz Ajaxa su povremeno razgovarali između sebe i to me činilo nervoznim. Osjećao sam napetost u tijelu. Ali dosta rano u prvom poluvremenu dobio sam loptu s desne strane. Bio sam nešto malo dalje od kaznenog prostora i imali smo svijetloplave dresove. Bilo je tačno 15.37 ako možemo vjerovati video-snimku postavljenom na You Tube. Bilo je toplo, ali je puhalo od mora, a nije izgledalo da je situacija opasna. Mreža je bila dobro čuvana, ali ja sam vidio prazninu, jedinu mogućnost. To je bila slika koja je iskočila u mojoj svijesti, munjevita scena koja bljesne u glavi, a koju nikako ne mogu objasniti. Fudbal nije nešto o čemu čovjek treba razmišljati. Fuđbal se samo dogodi, a ja sam krenuo prema kaznenom prostoru, prebacio loptu preko protivničkog beka, bio je to jedan perfektan lob, i stigao sam je. Gurnuo sam je između dva odbrambena igrača u kaznenom prostoru i sustigao je.
MOJA PHICA / JA JAM ZLATAN Of
Obišao sam još jednog igrača i opalio volej lijevom nogom. Tog trenutka ništa nisam mislio, sve se dogodilo u djeliću sekunde, ali mi je proletjelo kroz glavu: Je li otišla u gol? Je li promašila? Ali ne, samo je uletjela u gol. To je bilo ono najbolje što sam ja uradio. Trčao sam po igralištu podignutih ruku, vikao. Novinari su bili sigurni da sam uzvikivao “Zlatan, Zlatan!” Dođavola, zašto bih ja izgovarao svoje ime? Vrištao sam: “ Showtime,
showtime!” Bio je to pravi showtime-gol, mogu misliti šta je Beenhakker mislio. Morao je vidjeti pravu igru, vjerovatno nikad nije vidio nešto slično. Kasnije ću saznati da je on bio vrlo zabrinut. Vidio je ono zbog čega je i došao, izraslog igrača koji je bio opasan po gol i dobar tehničar i koji kao da je pred njim postigao nevjerovatan gol. Ali on nije bio glup, shvatio je da sam tom igrom sam sebi povisio cijenu, ako su drugi klubovi na utakmici imali svoje špijune, mogla se očekivati luda ponuda. Leo Beenhakker je inistirao da se odmah zaključi ugovor. Iskočio je sa svog mjesta i potražio Hassea Borga. “Želim vidjeti tog momka odmah”, rekao je, kao što znate u svijetu fudbala uvijek je riječ o igri; tu su također upletene i mnoge druge stvari. To dalje ne mijenja stvar ako je igrač fantastičan ili ako ima loših strana. Čovjek kupuje cijeli paket. “Ne znam da li će to ići”, rekao mu je Hasse Borg. “Zar ne ide?” “Vjerovatno nemamo vremena. Imamo puno aktivnosti na tom planu!” Beenhakker se povukao, brzo je shvatio. Nije bilo riječi ni o kakvim prokletim aktivnostima. Hasse Borg mora daje mojom igrom doživio orgazam. Momak je imao sve karte u rukama, i htio je odigrati jedan od svojih trikova. “Šta, o čemu ti pričaš? On je mlad momak. Vi ste u kampu za treniranje. Svakako da ima vremena.” “Vjerovatno, ali kratko”, rekao mu je Hasse Borg, ili neko s njegove strane i dogovorili su se da se vidimo u hotelu gdje su odsjeli Ajaxovi igrači, nešto dalje od nas. Vozili smo se autom do tamo. U autu mi je Hasse Borg govorio kako je važno što sam dobro odigrao utakmicu i postigao gol. Ja sam bio tih. Ajax vjerovatno želi da me kupi, svakako to jeste velika stvar, ali iz nekih drugih razloga sam bio nervozan. Tad nisam znao šta znače međunarodni transferi, još manje o velikim poslovima. Ali poslije takvog gola čovjek je vlasnik cijelog svijeta. Tad je bilo
jednostavno biti šarmantan koliko god hoćeš, i Hasse Borg i ja smo ušli u njihov hotel i rukovali se sa svima. Ono kao how do you do, i nastavili smo tako uopćen razgovor. Ja sam se smijuljio i znao da je zapravo riječ o vrlo ozbiljnom poslu u fudbalu. Bio je to teatar u kom su svi učesnici pokazivali svoju dobru volju. Svakako ima tu i vrlo ozbiljnog ali i sumnjičenja. Svi su me mjerili pitajući se: Ko je zapravo on? Prije svih zapamtio sam Lea Beenhakkera. Nagnuo se naprijed i rekao:
“If you fuck with me III fuck you two times back”, to se odnosilo na mene. Bio je to tačno moj tip razgovora i Beenhakkeru su sjajile oči. Ali on i njegovi momci su uradili svoj dio posla. Oni su sigurno znali sve o meni, osim stvari iz Industrigatana u Malmou, svakako. Tad nisam o tome razmišljao. Ali njegove riječi sam razumio kao prijetnju, zar ne, sjećam se da smo se vratili u naš hotel poslije petnaestak minuta i ja jedva da sam mogao sjediti mirno. Tu se igra neka igra. Ima nešto drugo na tom tržištu fudbalskih transfera, i ja to volim; neke od trikova sam i naučio. Znam kad treba da šutim a kad da se borim. Ali sam upoznao taj surovi svijet. U početku nisam ništa znao. Bio sam momak koji je jedino želio igrati fudbal, i poslije povratka u La Mangu nisam čuo ni jednu riječ o Ajaxu, ne zadugo. Vratio sam se kući, u to vrijeme sam se vozao po gradu u plavom Merca Cabu, ne onom što sam naručio već posuđenom autu koji sam dobio dok sam čekao svoj. Nisam siguran da sam imao neki cilj, ali sam se tek tako vozao okolo. Vozao sam se i osjećao se kao momak. U gepeku sam imao loptu ako budem imao želju da zaigram. Drugim riječima bio je jedan posve običan dan u Malmou. Bilo je nekoliko sedmica do početka švedskog prvenstva u fudbalu, trebao sam igrati u reprezentaciji U21 u Borasu, ostalo je bilo lako. Imali smo samo trenig i to, druženje s drugarima i putovanje. Zazvonio je telefon. Bio je to Hasse Borg. Ništa neobično u tome. Telefonirali smo jedan drugom stalno, ali sad je izgledalo drugačije. “Jesi li zauzet?”, pitao je, a ja nisam mogao tvrditi da sam zauzet. “Ali jesi li spreman? Je li sve u redu?” “Svakako. Zašto?” “Oni su ovdje.” “Koji oni?”
JA SAM ZLATAN i MO)A PRIČA
“Ajax. Dođi do hotela St. Jörgen. Čekamo na tebe”, rekao je i, naravno, odvezao sam se tamo. Parkirao sam se, razumljivo srce je ludo lupalo. Shvatio sam da je sve dogovoreno i rekao sam Hasseu Borgu da želim biti prodan za rekordnu sumu. Želio sam ući u historiju. Jedan švedski igrač je prodan Arsenalu za četrdeset milona, tad je to bilo mnogo, Norvežanin John Carew je od Valencie dobio sedamdeset. To je bio rekord u Skandinaviji, nadao sam se da ću ih prestići. Ali dragi bože, pa ja sam imao devetnaest godina. Nije bilo jednostavno u stvarnosti biti važan, toga se sjećate. Mi iz predgrađa nosimo trenerke svugdje, probavao sam i druge stilove u Borgarskoli. Sad sam furao neki Nike stil, mala kapa na glavi i to je bila greška. Kad sam ušao u hotel St. Jörgen, dočekao me je John Steen Olsen, i naravno, shvatio sam da je sve velika tajna. Ajax je registrovana firma na berzi i informacije mogu ići samo iz kluba van, rekao mije. Ali upravo tada sam ugledao Ceciliju Persson, i štrecnuo se. Šta radi Cecilia ovdje? U hotelu kao što je St. Jörgen nisam očekivao da ću sresti ljude iz Rosengarda. Ovo je bio jedan drugi svijet kom mi ne pripadamo. Ali ona je stajala tamo. Ona i ja smo zajedno rasli u istom stubištu, bila je kćerka maminih najboljih prijatelja. Napokon sam shvatio, ona je čistila u hotelu. Ona je bila čistačica kao moja mama. Gledala je sumnjičavo na mene pitajući se: Šta radi Zlatan s ovim sumnjivim tipovima. Uzvratio sam pogledom poput: Nikom ništa, i otišao liftom do sale za konferencije. Tamo su stajali neki momci u odijelima, bio je tu Beenhakker, njegov ekspert za finansije, naravno i Hasse Borg i odmah sam primijetio da nešto visi u zraku. Hasse je bio ljut i nervozan, bio je pun adrenalina, ali je pokušavao glumiti smirenost: “Zdravo, momče! Razumiješ, mi ne smijemo o ovome reći ni jednu riječ. Ako želiš ići u Ajax, oni te žele”, i prije nego sam rekao da želim, nešto me lomilo iznutra. “Apsolutno”, odgovorio sam. “Ajax je dobra škola”, svi su klimali i bilo je mnogo smijeha, odobravanja i sličnog. Ali ipak, bilo je nečega nerazumljivog u sali. Rekli su mi da ću potpisati svoj lični ugovor i iz nekih razloga Beenhakker i njegovi momci su izašli van a ja sam ostao sam s Hasseom Borgom. Dođavola, šta se desilo s Hasseom? Imao je snus pod jezikom i pokazao mi je neke papire. “Vidiš, to sam ipak uradio za tebe”, rekao je, a ja sam gledao na papir koji je pokazivao. Na njemu je stajalo sto šezdeset hiljada na mjesec. Svakao bilo je to
84
JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
puno novca, bilo je wow, hoću li ja to dobiti? Nisam znao da li je to bilo dobro menadžerski urađeno pa sam mu rekao. “Je li ovo dobro?” “Dođavola, svakako da je dobro”, rekao je Hasse. “To je četiri puta više nego što zarađuješ ovdje danas”, i mislio sam okej, on vjerovatno ima pravo, to je mnogo novca, ali sam primijetio koliko je bio uznemiren. “Vozi dalje”, rekao sam mu. “Sjajno, Zlatane! Čestitam!” I izašao je van, kao da dogovori još neke detalje, i kada se vratio izgledao je ponosno. Izgledalo je kao da je napravio svjetsku stvar. “Oni će ti kupiti i novi Mercedes”, i to mi se učinilo sjajnim uWow, cool]” Ali zapravo ništa nisam znao o trgovini, možda sam mislio daje to s autom samo prazna priča, šta vi mislite? Da li sam bio razočaran ovim ugovorom? Nisam bio spreman na razočarenje i osudu. Nisam znao koliko fudbaleri zarađuju ili dobijaju za odštetu u Holandiji, zapravo nisam imao nekoga ko bi mi to rekao ili zastupao moje interese. Imao sam devetnaest godina i dolazio iz Rosengarda. Ništa o svijetu nisam znao. Imao sam ista shvatanja kao Cecilia koju sam sreo na ulazu u hotel, naprimjer. I kao što znate, vjerovao sam Hasseu Borgu, koji je bio moj prijatelj, nešto kao otac. Nikad nisam mogao shvatiti da je on imao samo jednu jedinu stvar na umu: da zaradi pare za klub, i da će to dugo kriti od mene. Zapravo to je bilo u središtu njegovih pregovora iako je sve radio u rukavicama. Još uvijek nisu odredili cijenu za mene, i uopće me nisu pozivali, razumljivo da je lakše napraviti trgovinu ako prvo riješiš potpis igrača i njegovu cijenu, onda znaš o kojoj sumi se radi, ali i izbjegneš da kažeš momku da je njegova plata najmanja u timu. Najlakše mu je reći da je ugovor vrlo dobar za njega. Najjednostavnije rečeno iskorišten sam u toj strategijskoj igri. Ali o tome tad nisam ništa znao. Samo sam izašao iz foajea i otišao sretan ili tako nekako, mislim daje trebalo da o tome šutim. Jedini kome sam nešto rekao bio je moj otac, a on je razumljivo bio skeptičan prema svemu. Nije vjerovao ljudima. Sve sam ostavio naprosto da se desi, i otišao u Boras s reprezentacijom U21 koja je igrala utakmicu protiv Makedonije. Bilo je to Evropsko prvenstvo i moje đebitiranje za omladinsku reprezentaciju trebalo je da bude veliki događaj. Razumljivo da sam razmišljao o drugim stvarima, sjećam se da sam sreo Hassea Borga i Lea Beenhakkera ponovo i potpisao ugovor. Oni su već bili sve dogovorili. Svejedno bili smo obavezni da sve držimo u tajnosti do dva sata tog popodneva kada je vijest trebala biti prezentirana novinarima u Holandiji.
Saznao sam da je više stranih fudbalskih agenata došlo u grad da mene gledaju. Ali njihovo putovanje nije bilo neophodno. Bio sam prodan Ajaxu. Bio sam u oblacima i pitao sam Hasse Borga: “Pošto sam prodan?”, ali nisam dobio odgovor. On je samo ponavljao nešto što nisam razumio, možda je upotrebljavao sumu u poređenju sa zlatom, a to nije bila valuta koju sam poznavao. Na kraju sam razumio đavolju cifru. Dobro, očekivao sam neku veliku cifru, veću od Johna Carewa, ali sad je to bilo crno na bijelu. Bilo je da se čovjek onesvijesti. Bilo je osamdeset pet prokletih miliona. Ni jedan Šveđanin, ni jedan igrač iz cijele Skandinavije, ni Henke Larsson, ni John Carew, nisu prodani ni približno za toliku sumu. Shvatio sam da će se o tome mnogo pisati. Ja nisam bio navikao na publicitet. A kad sam sljedeći dan kupio novine - bilo je sve bolesno. Bile su to Zlatan orgije u novinama. Bio je to momak sa zlatnim gaćama. Bio je nemogući Zlatan. Bio je Zlatan sve moguće, čitao sam i uživao. Sjećam se kad smo Chippen, Kennedy Bakircioglii i ja iz U21 reprezentacije izašli u Borasu u kafanu, poručili kolače i sok, da nam je prišlo nekoliko djevojaka naših godina i jedna od njih, malo sramežljivo me je pitala: “Jesi li ti taj osamdeset pet miliona težak momak?” Ne znam tačno šta sam joj odgovorio. “Apsolutno”, rekao sam. “To sam ja”, a taj dan stalno je zvonio telefon, Ljudi su čestitali, radovali se, ali i bili ljubomorni. Svi osim mame, ona je nazvala sva izvan sebe i vrištala: “Pobogu, Zlatane, šta se desilo? Jesu li te kidnapovali? Da nisi smrtno ranjen?” Sjedila je pred televizorom i čula vijesti, ali nije najbolje razumjela što je bilo. Ako si na televiziji a iz Rosengarda si, to znači da su loše vijesti. “Dobro je, mama, smiri se. Samo sam prodan Ajaxu”, ali je ona i dalje bila ljuta. “Zašto ništa nisi rekao? Zašto treba da čujem te stvari s televizije?” Kad o tome mislim uvijek se naježim. Dan kasnije otišao sam s Johnom Steenom Olsenom na put do Holandije i obukao roza trenerku i smeđu kožnu jaknu, najljepše što sam do tada imao, i održao konferenciju za novinare u Amsterdamu. Bio je pravi haos s fotografima i novinarima koji su bili svuda okolo, a ja sam se smijuljio. Gledao sam u pod. Bio sam sretan ali nesiguran. Bio sam i veliki i mali u isto vrijeme, probao šampanjac prvi put u životu i pravio grimase: Kakve su ovo gluposti, dobio sam dres broj devet od Beenhakkera, isti onaj što je nosio Van Basten. Bilo je to previše, ali nekoliko momaka je tad napravilo i dokumentarni film o meni i Malmo fT-u koji su nazvali Plava vrata. Momci su me pratili i u
84
JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
Amsterdam i snimali s klupskim sponzorima u Mitsubishi prodavnici. Imao sam na sebi onu smeđu jaknu i kao zainteresovano posmatrao automobile. “Čudno, treba samo doći i izabrati, ovdje imate izbor”, izgovorio sam poput glumca uz osmijeh. Bila je to čista bajka, prava bajka, imao sam osjećaj da je sve moguće, bio sam u oblacima. Otišao sam do Ajaxovog praznog stadiona s lizalom u ustima, a novinari su cijelo vrijeme bili uz mene. Pravili su priču o momku iz geta koji živi svoj san. Sljedeći dan su pisali da je Zlatan probao sreću i život profesionalca. Hasse Borg je rekao da ću ostati u Malmo FF još šest mjeseci i u Malmo sam se vratio na trening direktno iz Amsterdama. Sjećam se da je bilo prohladno. Bio sam svježe ošišan i sretan, željan drugara koje nisam podugo sreo. Zatekao sam ih sve u svlačionici kako čitaju novine o mom sretnom životu. Možete zamisliti tu scenu iz filma Plava vrata. Ulazim s osmijehom, skidam jaknu i vrištim od sreće, izgovarajući kratko “jjjaa”, a oni podižu pogled. Bio sam ipak tužan. Oni su svi izgledali tužno, svi su pozelenjeli od ljubomore a najviše Hasse Mattisson, onaj što se svađao sa mnom u Gunnilseu. Djelovao je slomljeno, ali ipak je on dobar momak. Kapiten je u timu i želio je klubu najbolje. Počeo je: “Čestitam. Sjajno! Nadamo se najboljem”, kaže, ne može prevariti nikoga, a najmanje kameru. Tuga je izbijala iz njegovih očiju, a ja sam sjedio na klupi i cerio mu se, kao pravo dijete, možda toga nisam bio ni svjestan, ali me tih dana bila uhvatila neka manija smijeha. Htio sam akciju, cijelo vrijeme akciju. Nešto što stvara napetost, stalni šou, tako da sam pravio prave gluposti. Izvukao sam plave pramenove u kosi, vjerio se s Miom. Bila je to dobra djevojka, studirala je web dizajn i bila lijepa plavuša. Sreli smo se prošlog ljeta na Kipru gdje je radila u nekom baru, razmijenili telefone, a u Švedskoj smo počeli izlaziti i bilo nam je lijepo. Ali je nešto nedostajalo sretnoj priči o zarukama a ja nisam imao iskustva s medijima, pa sam cijelu priču ispričao Rune Smithu u Kvallspostenu. Pitao me je: “Kakav poklon je dobila za zaruke?” “Kakav poklon? Dobila je Zlatana.”
Dobila je Zlatana. Bio je to istinit odgovor koji je samo izašao iz usta, replika koja je izišla usta pravog glumca. Ona je samo upotpunila medijsku sliku o meni, I to je
bilo sve: nekoliko sedmica kasnije Mia nije dobila ništa, raskinuli smo zaruke. Jedan prijatelj me je uvjeravao da se momak poput mene poslije dobrog ugovora mora oženiti u toku jedne godine, ali u suštini ja sam imao masu drugih stvari kojima sam se morao baviti. Bio sam sav napet i bez zaruka. Bilo je puno toga oko mene, približavalo se švedsko prvenstvo, možete misliti, morao sam pokazati da vrijedim osamdeset pet miliona. Dan prije Anders Svensson i Kim Kallstrom zabili su dva gola na otvaranju prvenstva i govorilo se da ja neću moći uraditi tako nešto, da sam samo previše hvaljeni devetnaestogodišnjak i u tom stilu. Kao što sam rekao, te godine se puno govorilo da su mediji sve napuhali, osjećao sam se grozno i bio sam pod pritiskom. Od mene se previše očekivalo. Sjećam se da je cijeli stadion u Malmou taj dan kuhao. Bio je to deveti oktobar 2001. Dovezao sam se plavim Merca Cabom i bio sam jako ponosan na njega. Ali kada me Rune Smith intervjuirao prije utakmice, nisam htio razgovarati o tome, nisam htio biti neugodan. Izgledalo je kao da sam previše zinuo. Čuo sam nagovještaje da bi mediji mogli biti nemilosrdni i nije bilo jednostavno nositi se s tim. Bilo mi je samo devetnaest godina i sve se dogodilo tako brzo. Još uvijek sam bio izvan svega. Bio je to sada jedan novi nivo. Osjećao sam da želim uzvratiti svima koji nisu vjerovali u mene, a bilo ih je dosta. To je podsticalo osvetu i bijes u meni, mnogo očekivanja ali i zabrinutosti visilo je u zraku. Trebalo je da se sastanemo s AIK-om. Nije to bio baš lagan početak. Zadnji put smo se s njima sreli kad smo izgubili i bili vraćeni u drugu ligu, ovaj put su mnogi vidjeli AIK kao favorita svešvedskog prvenstva, a stvarno, ko smo bili mi? Trebali smo napustiti tu ligu čak i bez pobjede. Bilo kako bilo, pritisak na nas je bio
velik,
uglavnom
na
mene
kao
osamdeset
pet
miliona
teškog
devetnaestogodišnjeg momka. Malmo stadion je bio prepun, skoro dvadeset hiljada ljudi je došlo da nas bodri. Ušao sam kroz dugački koridor s plavim tepihom pravo na stadion i osjetio kako je unutra vrelo. Bilo je sjajno, tad sam shvatio da se vraćamo u prvu ligu, znao sam to odmah. Vijorile su se zastave i transparenti. Čuli su se povici koje odmah nisam razumio. Bilo je to “Malmo, volimo te”, bilo je tu i moje ime. Bio je to pravi hor a na velikom panou je pisalo “Sretno, Zlatane.” Dok sam trčkarao po igralištu, nešto me je poticalo i tražilo još, još. Sve sumnje su nestale u jednom momentu. To je bio kao zadatak pred veliku utakmicu, utakmicu odluke. Bilo je to previše. Petnaest do devet pištaljka je oglasila početak utakmice. Tad nije bilo najvažnije dati gol. Bio je to Šou, umjetnička predstava, to sam trenirao na
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
87
hiljade puta. Rano sam prošao tunel između AIK igrača i uradio nekolio driblinga. Onda sam nestao iz igre i AIK je preuzeo inicijativu, imao je šansu za šansom što nije bilo dobro za nas. Možda sam htio previše. To sam već osjećao. Ako želiš previše, izgubiš sve. Pokušao sam se opustiti, i u tridestoj minuti sam dobio loptu van kaznenog prostora od Petera Sorensena. Nije se činilo da je neka dobra prilika. Ali sam pimplao. Uzeo sam loptu koljenom, krenuo naprijed i šutnuo sa strane prema golu. Dragi bože, doživio sam to kao šok: sad počinje eksplozija, sad se i to desilo, pao sam klizeći na koljenima dok je cijeli stadion aplaudirao uzvikujući “Zlatan, Zlatan, Super Zlatan”, sve je moguće i poslije toga kao da sam bačen uvis. Radio sam stvar za stvari, i u devedesetoj minuti drugog poluvemena ponovo Sorensen i ja. Bio sam na desnom krilu, lopta je išla prema liniji, činilo se kao da nema mjesta za šut, nikakvog, svi su misli da ću ubaciti loptu u kazneni prostor. Ali ja sam pucao na gol. Iz te nemoguće situacije ja sam puco na gol i ponovo gol, gol. Publika je bila van sebe, išao sam prema centru stadiona podignutih ruku. I mislio: To je moć! To sam ja, gdje su drkadžije koje su me htjele udaljiti od fudbala? Bio je to revanš, bio je to ponos, i pretpostavio sam da su svi oni koji su mislili daje osamdeset pet milona bilo medijski napuhano, morali to progutati. Neću zaboraviti novinare poslije utakmice i jednog što me pitao: “Ako kažem Anders Svensson i Kim Kallstrom, šta ti odgovoriš?” “Ja sam Zlatan, Zlatan”, rekao sam mu i prošao. Ljudi su se smijali, a ja sam otišao u svoju noć, tamo je stajao parkiran moj Merca Cab, i to je bilo najvažnije. Trebalo mi je vremena da stignem do njega. Svuda su bili momci i djevojke koji su željeli moj autogram, to me nastavilo pratiti, autograme ne dajem, niko ne može biti fan, postalo je to dio moje filozofije. Obećao sam im dati kasnije, ušao u auto, svirnuo i pobjegao dok je masa vrištala mašući svojim blokovima za autograme. Nažalost to nije bio kraj, već tek početak. Sljedeći dan, šta mislite? Da li su novine nešto napisale? Pisali su ono što sam govorio novinarima kad smo trebali ispasti iz prve lige: “Želim da me ljudi zaborave. Trebaju znati da ja ne postojim. Ali kad se vratimo, sijevat ću kao munja po fudbalskom igralištu.” Ja sam bio munja koja je palila. Bio sam sve moguće dobro i sve više se govorilo o Zlatan groznici u zemlji. Bio sam svugdje u svim medijima i vidjelo
se da ih ne čitaju samo tinejdžeri, bili su to i stariji, čak i starci. U prodavnici pića sam čuo kako razgovaraju: “Zdravo, kako si?” “Mislim da sam dobio Zlatan groznicu”, bio je odgovor. Bilo je nevjerovatno. Nekoliko momaka je napravilo pjesmu koja je postala čista nacionalna himna. Mogla se čuti u svakom kutku. Ljudi su je imali kao signal u telefonu: Ohiya, Zlatan i ja, mi smo drugovi iz istog grada, pjevali su, a ja sam mislio: kako da to razumijem? Oni pjevaju o tebi? Svakako da postoji i druga strana medalje, vidio sam to u trećem kolu Prve lige. Bio je dvadeset prvi april. Bili smo u Štokholmu i trebalo je da igramo s Djurgardenom. Djurgarden je bio tim koji je s nama ispao iz prve lige ali se u isto vrijeme s nama vratio u nju. Djurgarden kao prvi u seriji i mi kao drugi, iskreno govoreći, smlatili su nas u Prvoj ligi prvi put s 2:0 a drugi put s 4:0, tako da su imali veliku psihološku prednost u novom susretu. Ali ipak mi smo porazili i AIK i Elfsborg. Prve utakmice su bile 2:0 za nas, ali Malmo FF je imao mene. Svi su govorili o tome, Zlatan, Zlatan, bio sam vreliji od lave. Pričalo se da me savezni kapiten Lars Lagerbock studira. Ali mnogi su se preispitivali: Kao, dođavola šta je to vrijedno u tom tipu? Jedne od večernjih novina su objavile cijelu stranicu o odbrani Djurgardena. Bila je fotografija trojice momaka, prekrštenih ruku a iznad njih je stajao naslov: “Evo nas koji ćemo zaustaviti tog pretjerano reklamiranog Zlatana”, pretpostavljao sam da su pravili uzavrelu atmosferu na terenu. Bila je to utakmica prestiža, svakako da je to trebalo biti gruba igra, ali i pored toga udarila mi je crven u lice kad sam ušao na stadiom u Štokholmu. Djurgarden je ključao od mržnje, ili ako to i nije bila mržnja, bila je to najžešća psihološka presija: “Mrzimo Zlatana, mrzimo Zlatana!” Samo je brujalo oko mene. Sva publika je vrištala na mene, čuo sam i masu drugih gluposti o meni i mami. Nikad nisam bio u ovoj atmosferi, ali dobro, pokušao sam to da razumijem. Fanatici nisu mogli sići dolje i igrati, šta su uradili? Okomili su se na najboljeg protivničkog igrača, pokušali me preplašiti na taj način. To se dešava u fudbalu. Ali to je prešlo granicu, i zato sam bio razočaran, bio sam ljut. Htio sam im pokazati pesnicu, na neki način sam više igrao protiv publike nego protiv cijelog tima. Isto kao protiv AIK-a, trebalo je vremena dok ne uđem u igru. Bio sam dobro i grubo čuvan, imao sam onu trojicu iz novina na sebi, i Djurgarden je dominirao prvih dvadeset minuta. Bili smo kupili momka iz Nigerije. Peter Jjeh se zove i imao je mišljenje o sebi kao sjajnom golgeteru.
Bio je najbolji strijelac u švedskoj omladinskoj ligi godinu ranije. Sad je bio u mojoj sjeni. A ko nije bio? U dvadeset i prvoj minuti je dobio loptu od Daniela Majstorovića, koji je prvo bio moj protivnik, a kasnije ćemo postati dobri prijatelji. Peter ljeh je postigao 1:0, kasnije u šezdeset osmoj minuti odigrao je lijep pas prema Josephu Elangu, drugom kupljenom momku iz Afrike te godine. Elanga se malo vratio nazad i šutirao za 2:0. Publika je divlje urlikala, vrištali su i svakako sam ja bio obična nula. Nisam postigao gol, tačno kao što su odbrambeni igrači Djurgardena i rekli, uz to nisam bio ni nešto dobar. Uradio sam nešto finti i to uz korner zastavicu ali u cjelini terenom su dominirali ljeh i Majstorović i tu nije bilo neke magije u zraku sve dok nisam, dvije minute kasnije dobio loptu negdje oko polovine terena. Tad se ta slika promijenila, napokon sam predriblao jednog momka, to se samo desilo, a onda još jednog i osjetio sam: Wow, kako sam lagan, imam kontrolu, i nastavio sam. Bilo je kao ples i ako nisam tad to vidio, predriblao sam jednog od onih bekova iz novina i ubacio sam loptu u gol lijevom nogom. Istinu govoreći, taj osjećaj, to nije bila samo sreća. Bila je to osveta. To je za vas, pomislio sam, ovo je za sve vaše rime i mržnju kojim ste me dočekali. Pretpostavio sam da će se moj rat s publikom nastaviti do posljednjeg zvižduka, ali i poslije njega. Mislim da smo degradirali Djurgarden, do kraja je bilo 4:0, ali znate što se kasnije dogodilo? Bio sam okružen navijačima Djurgardena, i niko se više nije htio boriti sa mnom niti me mrziti. Htjeli su moj autogram. Bili su kao ludi za mnom, i iskreno govoreći, kad pogledam unatrag na te događaje, sve me podsjeća na film. Znate, ni jedan film nisam tako volio kao Gladijatora. Tamo ima jedna scena, svi je se sjećaju, zar ne, kada car silazi u arenu i naređuje gladijatorima da skinu maske a jedan od njih kaže:
“My name is Maximus Decimus Meridius... And I will have my vengeance, in this life or the next.n Tako sam se i ja osjećao, ili želio da se osjećam, želim stati pred cijeli svijet i pred svima koji sumnjaju u mene pokazati ko sam ja zapravo, a nikad neću shvatiti ko je i zašto htio da me zaustavi.
To IB Bio HIGH C HAPARRAL , kako sam to obično nazivao. Pravi cirkus u kom sam govorio puno gluposti. Naprimjer da bi reprezentacija Švedske 2000. mogla pobijediti na Evropskom prvenstvu sa mnom. Možda je to bilo zabavno ali i drsko, ne znam, ali se nisam osjećao baš tako pametno i kad sam bio izabran u reprezentaciju. Sve je počelo u aprilu kad sam dao gol protiv Djurgärdena, a novinari skroz poludjeli. Bio sam cijelo vrijeme na naslovnicama i vjerovatno oni koji nisu pročitali o čemu se radi, mislili su da sam bio najnemilosrdniji dječak i od toga me hvatala panika. Da li ti veliki momci poput Patrika Anderssona i Stefana Schwarza, misle da sam ja stvarno prava zloća? Jedno je bilo biti zvijezda u fudbalskom klubu Malmö. Ali zapamtite državna reprezentacija je nešto sasvim drugo! Tamo su bili momci koji su osvojili bronzu na svjetskom prvenstvu, ali vjerovali ili ne, cijelo vrijeme sam bio u toku i znao kako se ponašaju prema novajlijama u timu. Ipak sam htio da obrate pažnju na moje dječačke čuperke u kosi i da im se moja igra dopadne, kao što je to bilo u ekipi mlađeg uzrasta. Htio sam brzo ući u tim, u igru, ali nije baš sve išlo tako brzo kako sam mislio. Krenuli smo na put u kamp za treninge u Švicarskoj a novinari su cijelo vrijeme kružili oko mene. Bilo je skoro neugodno. Dođavola, htio sam im reći, eno vam Henke Larssona, idite malo kod njega. Priznajem nije mi bilo jednostavno. Na jednoj od pres-konferencija u Ženevi pitali su me da li bih volio da ličim na nekog od velikih igrača u svijetu. “Ne”, odgovorio sam. “Samo je jedan Zlatan”, i bilo je nepromišljeno reći tako nešto na jednom ovakvom mjestu; odmah sam to osjetio, i morao sam to brzo popravljati. Poslije toga sam pokušao biti dio tima i iskreno govoreći nisam se morao mnogo truditi. Bio sam postiđen pred svim velikim imenima, posebno pred Marcusom Allbäckom, s kojim sam bio u istoj sobi. Nisam razgovarao s mnogo ljudi. Bio sam uvijek sa strane. “On je uobraženko. On misli samo na sebe!”, pisale su novine sve u tom stilu. Taj vrlo interesantni umjetnik Zlatan.
Priznajem bilo je zabavno. Ali u stvarnosti sam bio nesiguran, stidljiv, nisam htio još uvijek nekoga ispravljati, prije svega ne Henke Larssona, koji je za mene bio od čistog zlata. Bio je profesionalac u Celticu i baš te godine, 2001, dobio je Zlatnu kopačku kao najbolji golgeter u svim evropskim ligama. Henke je bio vrlo nagao, i kad sam čuo da ćemo upravo nas dvojica biti top-igrači reprezentacije protiv Švicarske, bio sam vrlo ponosan. To je prije utakmice bila važna vijest i mnoge novine su pisale o meni. Pred ovaj međunarodni susret posebno su htjeli predstaviti mene i moje debitiranje u državnoj reprezentaciji. U jednim od tih novina pojavio se i direktor škole Sorgenfri, u kojoj sam ja nekad bio učenik. Onaj što mi je za vrat bio stavio posebnog nastavnika-staratelja, specijalnog pedagoga, kako se to kaže. Izjavio je da sam bio jedan od najnepopravljivijih učenika u njegovoj tridesettrogodišnjoj karijeri. Jednostavno nepopravljivi buntovnik Sorgenfri škole. Bio je to pravi one man show. Bilo je to bla, bla, ali je bilo i drugih stvari, kao puno nade da će ova utakmica biti moja svjetska promocija. Koliko sam ja poznavao novinare, htjeli su u meni i jedno i drugo: zvijezdu i buntovnika. Ali tada od velikog uspjeha nije bilo ništa. Zamijenjen sam na poluvremenu i nisam bio u timu u narednim važnim utakmicama kvalifikacija protiv Slovačke i Moldavije. Lagerbäck i Söderberg su igrali na kartu da glavne zvijezde budu Henke i Allbäck a ja sam ostavljen nešto više u anonimnosti. Bio sam gotovo redovito u timu, ali ništa nije funkcionisalo kako bi trebalo. Sjećam se debitovanja u Štokholmu. Trebali smo igrati protiv Azerbejdžana na Räsunda stadionu, a ja sam i idalje bio van prave igre. Štokholm je bio jedan drugi svijet za mene. Bio je to New York. Bio sam izgubljen i nesiguran, ali je to bio i grad pun prekrasnih djevojaka. Samo sam se osvrtao, gledao ih diveći im se. Trebalo je da uđem u igru kao zamjena, Räsunda stadion je bio dupke pun, tačnije bilo je publike onoliko koliko je i moglo stati. Novine su pisale da su bile trideset tri hiljade, svi veliki momci su djelovali sigurni i naviknuti na takvu situaciju, a ja sam se skupio na klupi i osjećao kao mali dječak. Ali poslije prve četvrtine se nešto desilo. Publika je počela da viče. Zamislite, počeli su uzvikivati moje ime. Tu situaciju ne mogu opisati, bio sam van sebe, sav sam se naježio. U igri su bili sve pravi momci: Henke, Olof MeUberg, Stefan Schwarz i Patrik Andersson. Ali publika nije
uzvikivala njihova imena. Uzvikivala je moje, a uz to ja nisam uopće bio na terenu, ja sam sjedio na klupi za rezerve. Bilo je to previše, ništa nisam razumio. Šta sam to ja zapravo uradio da oni uzvikuju moje ime?
Odigrao sam samo neke od utakmica u Allsvenskanu! Ali sam ipak bio popularniji nego momci koji su igrali velike utakmice svjetskog prvenstva. Bilo je sve potpuno blesavo, svi u timu su gledali na mene. Znam samo da ni oni ništa nisu razumjeli. Bilo je to nešto sasvim novo. Takvo nešto se ranije nije dogodilo. Poslije nekog vremena publika je nastavila da uzvikuje uobičajene povike bodrenja svog tima “Naprijed, Švedska, naprijed!” Postajao sam sve nervozniji. Kao da me pogodio strujni udar. Počeo sam se tresti a onda i drmati rukama kopačke. Publika je pomislila da se zagrijavam i spremam da uđem, pa su počeli ponovo uzvikivati “Zlatane, Zlatane!” Sve je ponovo proključalo u ludilu a ja sam skinuo ruke s kopački. Pomislo sam, sjedi na klupi dok cijeli $howen ne prođe, budi nevidljiv. U isto vrijeme sam potajno uživao u svemu tome. Osjećao sam žestoku jezu po tijelu. Adrenalin je ključao u meni i kada me Lars Lagerback stvarno zamolio da se zagrijem, skočio sam presretan, iskreno govoreći. Trčkarao sam stazom gore-dolje, stadion je ponovo proključao “Zlatane, Zlatane.” Vodili smo 2:0. Dobio sam loptu i makazicama lobovao. Gol! Gol! Rasunda i veče su se ponovo upalili za mene, od tada osjećam Štokholm kao svoj grad. I sad dok mislim o tome uživam! To je bilo samo to: ponašao sam se kao u Rosengardu. Te godine sam jednom bio s reprezentacijom u Štokholmu. Izašli smo u Undici, noćni klub Tomasa Brolina, i tamo smo sjedili potpuno tihi. A onda je jedan od mojih drugara iz predgrađa odlučio da se našali, dobacivši mi preko stola: “Zlatane, Zlatane, mogu li dobiti ključ od tvoje hotelske sobe?” “Zašto?” “Ne pitaj, samo mi ga daj!” “Okej, okej”, rekao sam i dao ključ. O tome više nisam razmišljao to veče. Ali kada sam došao u sobu, imao sam šta i vidjeti, drugar je bio tamo s puno razbacane odjeće, djelovao je potpuno tajanstveno i uzbuđeno. “Šta imaš unutra?”, pitao sam s vrata. “Ništa specijalno. I nemoj se uzbuđivati, Zlatane!” “Šta?”, pitao sam u ćudu pokazujući na razbacanu odjeću. “Možemo zaraditi novca na tome, Zlatane!”, i dalje me je ubjeđivao. Znate šta je bilo tamo? Bilo je potpuno bolesno. Cijeli bunt jakni Canada
Goose koje je pokrao u baru kod Brolina. Iskreno govoreći, nisam uvijek imao najozbiljnije drugove, a u Malmö FF-u je išlo tako i tako. Čudna situacija, trebalo je da budem u jednom kubu a prodan sam u neki drugi, svakako da nisam bio baš uravnotežen momak. Ponekad sam se brzo palio. Eksplodirao sam. Razumljivo da se to nije uvijek dešavalo, ali razumijete cijelu tu situaciju oko mene. Kada smo se sreli s Häckenom u gostima, bio sam upozoren da se ne svađam sa sudijama, ta opasnost je uvijek lebdjela u zraku. Hoće li onaj ludi Zlatan ponovo nešto napraviti? Häcken je trenirao Torbjörn Nilsson, poznata stara fudbalska zvijezda, a u timu je igrao Kim Källström, kog sam poznavao iz U21 reprezentacije. S njim je već od ranije bila neka glupa situacija, naime oborio sam Kima s leđa. Rukom sam gurnuo jednog drugog momka i bio izbačen i to je bio pravi prekršaj. Na putu prema svlačionici šutnuo sam nogom zvučnik i mikrofon i možete misliti kako je na sve to reagovao tehničar na ozvučenju razglasa. Nazvao me idiotom, a ja kao da sam to jedva čekao, vratio sam se i vrisnuo: Ko je idiot, reci? Materijalna odšteta i nije bila problem, ali je bio cirkus u novinama, otprilike sedam miliona redova je ispisano o mom ponašanju: moram mijenjati svoje ponašanje, bla, bla. Inače će biti teško u Ajaxu... bulshit, bulshit! Expressen je napravio razgovor s psihologom, koji je mislio da trebam pomoć, na šta sam ja, naravno, odmah reagovao: Ko je ovaj, dođavola? Šta zna ova figura? Nisam trebao psihologa. Trebao sam se samo smiriti. Ali i to je bilo tačno, nije bilo prijatno sjediti na klupi i gledati kako nas IFK Göteborg, mlati sa 6:0. Naše nade o uspjehu te sezone su nestale i stizala je kritika i na račun trenera Mickea Anderssona. Stvarno nisam imao ništa protiv njega, na kraju nismo ni imali neki poseban kontakt. Ako sam imao neki problem u klubu, išao sam Hasseu Borgu. Bilo je i nešto što me počelo iritirati. Mislim daje Micke previše respektovao starije igrače u timu. Plašio ih se, a nije bio ni previše sretan što sam ja u timu, posebno poslije isključenja protiv Örebra. Bilo je nekih napetosti. Igrali smo utakmicu na treningu, Micke Andersson je bio sudija, kad je izbio neki sukob s Jonniem Fedelom, golmanom, koji je bio jedan od najstarijih u klubu, Micke je presudio u njegovu korist, a ja sam pozelenio i koraknuo prema Mickeu. “Ti si bojiš ovih starijih, kao da su duhovi”, vrištao sam. Po igralištu je bilo puno lopti i ja sam ih šutao prema njemu, buff, buff, buff. Letjele su kao projektili i padali po autima van stadiona i na autima su se
počeli paliti alarmi. Sve se na trenutak zaustavilo, ja sam stajao ljut i divlji, a igrači reprezentacije su počeli vikati na mene. Micke Andersson me pokušavao smiriti a ja sam vrisnuo i na njega: “Jesi li ti moja mama?” Bio sam bijesan, otišao u svlačionicu, ispraznio svoj ormar i skinuo svoje ime s njega, rekavši da se nikad više neću vratiti. Sad je dosta! Zbogom Malmo FF, hvala i zbogom svi idioti, krenuo sam prema svom Toyota Celicau i nisam više odlazio na treninge, samo sam kod kuće igrao Playstation i jurcao s drugarima. Bilo je to kao da sam bježao s nastave. Pretpostavljate, nazvao je Hasse Borg, bio je sav histeričan: “Gdje si? Gdje si? Moraš odmah doći nazad!” I da, to nije bilo nemoguće. Poslije četiri dana vratio sam se, bio ljubazan i šarmantan ponovo, iskreno govoreći, nisam mislio da je moj prekršaj bio nešto posebno. To se dogodi u fudbalu, previše je adrenalina u sportu. Osim toga nisam dugo bio u timu, bio sam na putu za Holandiju i nisam mislio da će biti neke kazne, prije sam očekivao neku zahvalu. Samo nekoliko mjeseci ranije imali su veliku krizu u FF Malmo. Nedostajalo je kojih desetak miliona u kasi i nije bilo velikih mogućnosti da se kupi neki važan igrač. Sad je klub bio najbogatiji u cijeloj Švedskoj, donio sam im ogroman kapital. To je u novinama i objasnio kapiten Bengt Madsen: “Samo se jednom u pedeset godina rodi jedan igrač kao Zlatan!” Nije bilo čudno što sam očekivao da planiraju lijep ispraćaj, ili neko “Hvala ti za osamdeset pet miliona”, tim prije što je samo sedmicu dana ranije pred trideset hiljada gledalaca u Helsingborgu svečano ispraćen Niclas Kindvall. Svakako da sam primijetio da me se svi na neki način plaše. Samo sam ja bio tako lud da svojim ludorijama uništim tako vrijedan ugovor s Ajaxom. U toj atmosferi se približavala moja posljednja utakmica u Prvoj švedskoj ligi. Bilo je to 27. juna u gostima protiv Halmstada i spremao sam se da napravim lijep oproštajni šou. To nije bila velika stvar za mene, ne mislite na to. Bio sam gotov s FF Malmoom. U mislima sam već bio u Amsterdamu. Ali svejedno, trebalo je jednu priču dostojanstveno privesti kraju, i sjećam se da sam bacio pogled na listu igrača koji će igrati protiv Halmstada. Nisam vidio svoje ime, prišao sam tabli, gledao ponovo, ali svejedno mene nije bilo. Nisam bio predviđen ni da sjedim na klupi. Trebalo je da ostanem kod kuće, i napokon sam shvatio. Bila je to kazna. Bio je to Mickeov način da pokaže ko odlučuje u klubu, i okej, prihvatio sam to, inače šta mi je preostajalo?
Bio sam van sebe od muke kad sam vidio da je novinarima objasnio da sam “pod pritiskom i da gubim balans” i “da trebam odmoriti”, otprilike kao, on je ljubazni momak koji mene razumije i želi mi pomoći. Bio sam naivan misleći da klub ipak nešto priprema, da me prijatno iznenadi dostojanstvenim ispraćajem, preko pomoćnih službi ili tako nekako. Ubrzo iza toga pozvan sam kod Hassea Borga u kancelariju. Kao što znate, ja taj način komuniciranja ne volim. Odmah pomislim da sam optuženik ili nešto tako. Ali pošto se stalno nešto događalo, ušao sam nepripremljen u kancelariju. Unutra su već bili Hasse i Bengt Madsen; djelovali su narogušeno i ljuto, pomislio sam: o čemu li se ovdje radi, možda neki pokop? “Zlatane, vrijeme našeg druženja u klubu ističe”, počeo je Hasse. “Ne mislite valjda...” “Želimo da ti kažemo...” “Vi ćete da mi zahvalite?”, rekao sam osvrćući se. Nalazili smo se u đavoljoj kancelariji Hassea Borga, samo nas trojica. “Zar to nećete uraditi pred navijačima?” “Nikako”, rekao je Bengt Madsen. “Kaže se da to donosi nesreću, ako se radi pred neku utakmicu.” Samo sam ga gledao. Donosi nesreću? “Ali ste se zahvaliti Niclasu Kindvallu pred trideset hiljada gledalaca, i to tad nije donosilo nesreću.” “Da, ali...” “Šta, ali?” “Želimo ti dati poklon...” “Dođavola kakav poklon?” Bila je to neka kristalna lopta za uspomenu. “To je za uspomenu.” “Dakle to je hvala za osamdeset pet milona.” Šta oni misle? Da to imam u Amsterdamu, da uzdahnem kad to vidim? “Ne želim to. Možete to zadržati.” “Zar ne možeš...” Mogao sam, ali sam im onu kristalnu loptu ostavio na stolu. I zahvalio. Tako je izgledao moj opraštaj od kluba, više manje, ali nisam bio sretan zbog toga. Svejedno tresao sam se. Mislim, bio sam izvan sebe, istinu govoreći, Šta je bio FF Malmo zapravo? Moj pravi život je trebalo tek da počne, što danas više na to mislim, to je sve više bila istina.
Ja ne samo da idem u Ajax. Ja sam bio njihov najskuplji igrač; možda Ajax i nije bio Real Madrid ili Manchester United, ali je definitivno bio veliki klub. Samo prije pet godina Ajax je igrao u finalu Lige šampiona! Prije šest godina klub je bio pobjednik cijelog turnira i u njemu su igrali momci poput Cruyffa, Rijkaarda, Kluiverta, Bergkampa i Van Bastena. Posebno je bio značajan on, on je bio tako moćan, želio sam samo njegov dres. To nije bilo najpametnije. Trebalo je da počnem i završim igru, i svakako bilo je to dobro, ali također, shvatio sam to brzo, bila je to đavolja varka. Niko ne daje osamdeset pet milona a da ne traži nešto zauzvrat. Za mali klub kakav je Ajax kupovina tako skupog igrača je bila mali skandal. Ajax je tri godine kasnije pobijedio u Ligi. Ajax ima najbolju momčad u Holandiji a publika traži da sigurno pobjeđuje. To je značilo da igrači nisu mogli igrati neke svoje igre, sigurno ne poput “Ja sam Zlatan, koji ste vi?” Trebalo je da uđem u klub i naučim se redu, to je samo bilo to: stvari su se samo počele događati oko mene, puno toga ću brzo shvatiti. Na putu kući iz Goteborga u mjestu Bottnarydu izvan Jónkópinga, zaustavila me policija. Preticao sam na putu gdje je ograničenje na 110 kilometara, sa sedamnaest kilometara više od dozvoljene brzine. Ali taj događaj je napunio novine tračevima o meni. Pisali su da mi takvo ponašanje odgovara u Industrigatanu u Malmou, ali ne mimo nje. Dodavali su tome cijelu listu skandala i kazni koje sam počinio po Švedskoj i ne treba da napominjem da se priča ubrzo prenijela u Holandiju, iako je rukovodstvo kluba u Ajaxu dobar dio toga već i znalo. Novinari u Amsterdamu su dobili dosta materijala da mogu podgrijavati priču kad im bude trebalo. Koliko god sam pokušavao biti dobri dječak već sam bio bad
boy i prije nego sam počeo. Bili sam to ja i jedan novi momak, Egipćanin po imenu Mido koji je već ranije počeo igrati u belgijskom KAA Gentu. Nas su već pratile glasine da smo divlje glave, ali nam je na njih skrenuo pažnju i trener Co Adriaanse, onaj kog sam već ranije sreo u Španiji. Htio je biti strašni Gestapo koji je morao sve znati o svojim igračima. Brzo smo ćuli i neke bolesne priče o njegovim kaznama. Jedna od njih je s golmanom koji je pokušavao odgovoriti na telefon za vrijeme taktičkog treninga. Kazna mu je bila da sjedi cijeli dan na klupskoj telefonskoj centrali i odgovara na pozive. Problem je bio jer momak nije znao holandski jezik. Bio je to razgovor poput “Halo, halo, ne razumijem”, cijeli dan. Bila je tu zgoda i s tri momka u omladinskom timu koji su bili vani na zabavi. Oni su za kaznu ležali na igralištu
a drugi iz ekipe su preko njih trčali kopačkama. Što je najgore, dio priče je bio potpuno tačan, nije to bila priča kojom su htjeli da me samo preplaše. Postoji mnogo tračeva o trenerima, lično sam uvijek volio one koji su držali do discipline. Uživam u ljudima koji su na distanci od svojih igrača, koji im ne prilaze preblizu. U takvom ambijentu sam ja odrastao. Nikad me neko nije mazio: “Fini Zlatane, ovako ćeš igrati.” Nikad otac nije dolazio na treninge sa sendvičima i zahtjevima da se prema meni odnose ljubazno, nema šanse. Morao sam sve da sâm rješavam i hiljade puta su me treneri kažnjavali a igrao sam zato što sam dobar a ne zato što me je neko volio. Nikad nisam želio maženje, gili-gili. Od toga sam samo postajao nervozan. Htio sam driblati loptu i ništa drugo. Ali što jest, jest... bio sam nervozan kada sm morao pokupiti torbu i ići. Ajax i Amsterdam su bili nešto sasvim novo. Ništa nisam znao o gradu, sjećam se leta, slijetanja i žene iz kluba koja me je dočekala na aerodromu. Ime joj je Priscilla Janssen. Bila je sve i sva u Ajaxu i nastojao sam da budem prijatan. Pozdravio sam nju i momka koji je bio pored nje. Bio je to momak mojih godina koji je izgledao stidljiv, ali je sjajno govorio engleski. Bio je iz Brazila, rekao je tada. Igrao je za Cruzeiro, jedan poznati klub, što sam i znao jer je Ronaldo igrao u njemu. Baš kao i ja momak je bio potpuno novi u klubu, imao je dugo ime koje nisam potpuno upamtio. Kasnije sam ga oslovljavao Maxwell i brzo smo razmijenili telefone. Priscilla me odvezla svojim Saab kabrioletom do male crvene kuće koju je klub pripremio za mene u Diemenu, malom mjestu daleko od grada i tamo sam se našao s krevetom marke Hastens i šezdeset inčnim televizorom i ništa drugo. Tamo sam igrao Playstation i mislio šta li će se dalje desiti.
NIJE DOBRO BITI na svoju ruku. Sve što sam naučio u djetinjstvu je bilo da se brinem o sebi a to je značilo i da se osjećam kao evropski momak. Iako sam postao profesionalac za kog su plaćene nevjerovatne svote novca, ipak je moja kuća bila potpuno prazna. Nisam imao čak ni namještaj ili bilo šta drugo što daje osjećaj topline doma. Iskreno, uskoro je i frižider zjapio prazan. Nisam paničio zbog toga, iako me je podsjećalo na djetinjstvo. Sve je bilo u redu. Imao sam prazan frižider i u svom stanu u Lorensborgu. Naviknut sam ja na sve. Ako pogledam stvar iz druge perspektive, ipak u Malmou nisam nikad ostao gladan, jer tamo sam često, onako, kao vuk gladan jeo u Kulanu, MFF- ovom restoranu a ponekad sam kući nosio nešto i za kasnije, skriveno ispod trenerke, razumije se. Obično je to bio neki jogurt ili sendvič da me uveče drže na nogama, ako ne stignem do mame u Cronmans ulicu ili kod prijatelja. U Malmou se baš i nisam bavio spremanjem hrane, niti sam se brinuo da napunim frižider. Sada u Diemenu, opet sam bio na početku. Zar to nije žalosno? Jedan ozbiljan momak koji nema čak ni kornfleksa kod kuće, ni para u džepu, leži tako u svom udobnom krevetu i zove redom sve koje poznaje: prijatelje, mamu, tatu, mlađeg brata i sestru. Nazvao sam čak i Miu, moju nesuđenu zaručnicu iako smo raskinuli. “Hajde, dođi kod mene”, zvao sam je. Bilo mi je dosadno, bio sam usamljen i gladan i na kraju sam nazvao Hassea Borga. Mislio sam da bi on mogao nešto ugovoriti preko Ajaxa, neku pozajmicu, koju bih ja Ajaxu vratio kasnije. Znao sam da je Mido uradio nešto slično u svom starom klubu. “Ne mogu. Ne radi se to tako”, rekao mi je Hasse Borg. “Snađi se nekako.” Skoro da sam tad poludio. On me prodao za sumu od koje se zemlja vrti i sad neće da mi pomogne, sad kad mi je teško? “Zašto ne možeš?” “Ne ide to tako.” “A šta je s mojih deset procenata?” Nisam dobio odgovor i naljutio me. Okej, priznajem, s^m sam kriv. Nisam znao da se plata prima tek na kraju mjeseca. Zapravo sam tada imao problema
MOJA PRIČA/JA SAM ZLATAN
99
lome da igra zabavan ali i tehnički dotjeran fudbal i novine su objavile “Oj, oj čini se da je momak vrijedan svih onih osamdeset pet miliona! Kakav igrač, taj Ibrahimović!” Naravno primijetio sam da je trener Co Adriaanse oštar sa mnom. Mislio sam da je to samo njegov način u ophođenju. Čuo sam svašta o njemu. Poslije svake utakmice nas je ocjenjivao a najveća ocjena je bila deset. Poslije jedne utakmice u kojoj sam dao puno golova ocijenio me je: “Dao si pet golova, ali si dva puta dodao pogrešno. Bit će to dobra petica za tebe danas.” Okej, razumijem! Traži se više! I ja sam vozio dalje još žešće i činilo mi se da me baš niko ne može zaustaviti. Između ostalog, sjećam se da sam sreo momka koji nije imao blage veze ko sam ja. “Jesi ii bar dobar?” pitao me je. “To ti ne mogu ja odgovoriti!” “A izvižde li te i ispsuju protivnički navijači?” “Itekako.” “Eee vidiš, to znači da si car!”, kazao je i nisam to zaboravio. To da se samo najoštrijim i najžešćim zviždi i viče. Ustvari to i jeste tako. Krajem jula otpočeo je Amsterdamski turnir. To je klasična predsezonska turneja po Holandiji na višem nivou a te sezone, osim nas, učestvovali su Milan, Valencia i Liverpool. Moćno, zar ne? Tu sam vidio šansu da se predstavim Evropi. Moj bože, odmah sam primijetio da je ovo nešto sasvim drugo od Allsvenskana. U Malmou sam imao sve zemaljsko vrijeme da vodim loptu. Ovdje se udaralo odmah i ovdje je sve išlo neopisivo brzo. U prvoj utakmici susreli smo Milan koji je baš tada, početkom devedesetih godina, zapao u krizu, ali su i dalje dominirali evropskim fudbalom. Stvarno sam se trudio da ne obraćam pažnju na njihove bekove a ponajmanje na Maldinija. Navalio sam svom snagom i navukao nekoliko slobodnih udaraca, dobrih driblinga i aplauza. Ipak je bilo teško i izgubili smo 1:0. Liverpool smo susreli u sljedećoj utakmici. Oni su imali tri kup-medalje te godine i možda najjaču odbranu u Premijer ligi, Finca Šamija Hyypia i Švicarca Stephanea Henchoza. Henchoz nije samo bio oštar te godine. O njemu se pričalo i posebno mnogo zbog jedne druge stvari. U FA-kup finalu je blokirao udarac rukom, na samoj liniji, što sudija nije vidio a to je pomoglo da Liverpool pobijedi.
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
101
I on i Hyypiâ su me napadali kao ježevi. Kad je utakmica malo odmakla, oteo sam loptu negdje u uglu i krenuo prema kaznenom prostoru, gdje je čekao Henchoz. Blokirao mi je kraću stranu a ja sam opet imao više mogućnosti. Stiješnjen tako mogao sam dodati loptu, mogao sam krenuti ka golu ili se povlačiti nazad. Pokušao sam da izvedem fintu jednom nogom, to je jedan prilično zabavan trik koji su Ronaldo i Romario često izvodili, a koji sam kao junior vidio na računam i uvježbavao ga satima, sve dok ga nisam bez razmišljanja znao i u snu uraditi. Došao je sam od sebe, onako spontano. Taj trik zovu zmija, jer ako se uradi lijepo, izgleda kao zmija koja se smota oko noge. Nije nimalo jednostavan. Moraš imati vanjsku stranu iza lopte i smotati je brzo na desno a onda neočekivano oboriti vrhom kopačke nalijevo i samo prošišati pored, bam, bam... eto tako, brzinom munje a s totalnom kontrolom nad loptom koja je kao zalijepljena za nogu, poput hokejaša kad napravi svoj potez pakom. Baš ovu fintu sam radio često u Malmôu u Superettanu, ali nikad pred jednim bekom svjetske klase kao što je Henchoz. I to je to, osjećao sam sigurnost u atmosferi već i u igri protiv Milana. Driblati momka kao on bilo je mnogo zabavnije, i sve je prošlo. Fiju, fiju i Stéphane Henchoz je odletio desno. On još nije ništa shvatio kad sam ja prošišao pored njega a svi iz Milana koji su sjedili sa strane, skočili su na noge i vrištali. Publika na Amsterdam stadionu se zapalila. Šou je bio potpun. Kasnije kad su me okružili novinari, izgovorio sam te riječi. Kunem se da nikad nisam planirao šta ću reći, to dođe samo od sebe a dolazilo je tada često, dok još nisam postao oprezan s medijima. “Prvo sam krenuo lijevo a on me pratio”, započeo sam priču, “pa sam onda krenuo nadesno, i on je učinio isto. Ja sam se onda trznuo opet na lijevo a on je otišao da kupi kobasicu.” Svi su pisali o tome a ovo je postao poznat citat. Čak je snimljen i reklamni film, pričalo se i da je Milan zainteresovan za mene. Zvali su me novi Van Basten i svašta nešta, a ja sam se radovao: uWow, ja sam car. Ja sam momak iz Rosengârda.” Zaista je izgledalo kao početak jedne sjajne sezone. Ali ipak... teško vrijeme je bilo na pomolu, a da nisam bio nesmotren, mogao sam odmah prepoznati znakove upozorenja. Ali nisam. Nešto je bilo i moja greška, nisam se brinuo dovoljno. Prečesto sam putovao kući i počeo da gubim na težini. Izgledao sam premršavo, uostalom, isto kao i trener Co Adriaanse. Kritikovao me je pred svima, ali još uvijek nije bilo tako ozbiljno.
Kasnije, kad je dobio nogu, bio je još gori. Rekao je da težinu i mogu popraviti, ali da imam neku grešku u glavi. U početku sve ono od prije, da igram samo za sebe i to, dok nisam shvatio da nije cijenio ni ono s Henchozom, ako to nije vodilo nečem konkretnom. Ustvari prije bi se moglo reći daje to bio pokušaj da se istaknem, da zablistam za publiku, da igram za raju, umjesto za tim. U Ajaxu se igralo s tri napadača umjesto dva na što sam ja bio navikao. Ja sam igrao u sredini. Nisam smio nikud odlepršati, niti voziti masu individalnih finti. Trebao sam biti ciljani igrač, koji se samo kreće da prima lopte i prvenstveno daje golove. Iskreno govoreći tada sam počeo da sumnjam da je taj tehnički holandski fudbal bio zabavan. Izgledalo je kao da su se odlučili da više liče ostataku Evrope, a meni nije bilo lako tumačiti te signale. Puno toga je bilo novo, nisam znao jezik, nisam poznavao njihovu turu a ni trener nije govorio sa mnom. Nije govorio ni s kim. Bio je čovjek s kamenim licem. Kad sam ga gledao u oči, osjećao sam jednostavno kako je bio pogrešan tip, i zbog toga više nisam bio marljiv. Golove nisam davao i nisam više bio koristan te sezone, naprotiv. Sve one silne novinske rubrike gdje su me upoređivali s Van Bastenom sada su bile pune napisa protiv mene i svi su počeli da me gledaju kao razočarenje i pogrešnu investiciju. Zamijenili su me novim napadačem, Grkom, Nickosom Machlasom, s kojim sam se dosta družio. U takvim situacijama, kad sam uznemiren i kad gubim formu u meni sve zazvoni: Šta radim pogrešno? Kako da se izvučem? Tako se orijentišem i samo krenem. Nisam od onih koji se zadovolje: Ja sam Zlatan, wow! Naprotiv, sve je jedan film koji se ponavlja: Jesam li trebao uraditi ovo ili ono? I onda sam posmatrao druge: Šta ja mogu da naučim od njih? Šta je to što meni nedostaje? Ustvari ja stalno mislim na svoje pogreške, ali i na dobre stvari koje sam učinio. Šta mogu da popravim? Uvijek, uvijek ponesem nešto novo naučeno na treninzima ili utakmicama, a to zna biti i naporno. Nikad nisam potpuno zadovoljan, čak ni onda kada bih to trebao biti, ali to mi je pomaglo da se razvijam i budem bolji: u Ajaxu sam samo o tome mislio jer zapravo nisam imao nikoga da s njim porazgovaram. Kod kuće sam razgovarao sa zidovima i smatrao da su svi ljudi idioti, naravno zvao sam i kući i žalio se. Iz mene je varničilo. Ali svejedno, nisam bacao krivicu na nekog drugog. Sve se činilo tromo, i osjećao sam se jako loše. Pošto nisam mogao da se naviknem na život u Holandiji, otišao sam kod Beenhakkera i
MOJA PRIČA/JASAMZUTAN
103
pitao: “Šta kaže trener o meni? Nije zadovoljan ili šta?” Beenhakker nije bio isti tip kao Co Adriaanse, on nije htio samo poslušne vojnike. “U redu je. Dobar si. Mi imamo razumijevanja za tebe”, odgovorio mi je. Meni se išlo kući. Nisam se osjećao dobro, trener me nije cijenio a ni novinari, a vjerovatno ni publika. Nije se bilo igrati s Ajaxovim navijačima. Naviknuti su na pobjede, a reagovali sa: Dođavola, zar smo pobijedili samo s 3:0? Kad smo igrali protiv Roda, bacali su kamenje, željezne šipke i staklene flaše na nas, tako da smo morali ostati na stadionu i tražiti zaštitu. Bilo je tu masa sranja i umjesto onog poznatog “Zlatane! Zlatane!” koje sam čuo u početku karijere u Ajaxu, sada sam od publike dobijao zvižduke i negodovanje, od protivničke ništa. Nimalo pohvalno. Da se zapitaš: Dođavola, šta je sad ovo? Međutim, moraš se prilagoditi situaciji u ovom sportu, i negdje duboko u meni razumio sam svoje fanove. Bio sam najveća Ajaxova investicija i nisam trebao služiti za izmjene. Trebao sam biti novi Van Basten, davati golove i trudio sam se najviše što sam mogao. Možda čak i previše, ako ćemo pošteno. Jedna fudbalska sezona je duga i ne može se pokazati sve šta znaš u jednoj jedinoj utakmici, a ja sam to pokušao. Čim bi me uveli u igru, ja sam htio da sve pokažem odjednom, pretpostavljam daje zato negdje i zaribalo. Što sam se više trudio i želio, bivalo je sve teže a vjerujem i da se još nisam bio naučio nositi ni s medijima. Onih osamdeset pet miliona me sve više pritiskalo kao težak tovar na leđima, da sam najradije ostajao kod kuće u Diemenu. Nemam pojma šta su novinari mislili o meni tada, sigurno ne bolje od toga da smo ja i Mido samo partijali i izlazili po gradu. Ustvari ja sam danonoćno sjedio kod kuće i igrao TV igrice a ako smo bili slobodni jedan ponedjeljak, žurio sam na avion za Švedsku nedjeljom navečer, a vraćao se u utorak u šest ujutro da stignem na trening. Nikakvi noćni klubovi, ništa od toga jer ja nisam bio stručnjak za to. Iskreno govoreći, znao sam da sam bio neozbiljan, da sam nenaspavan, da nisam redovno jeo i da sam radio gluposti u Malmou. Radilo se o airhombs, ilegalno napravljenim bombama za vatromet, koje smo bacali u dvorišta i još puno gluposti tek toliko da podignem nivo adrenalina u krvi. Iza nas je ostajao dim, spržena trava i smeće koje je let jelo u zraku. Bilo je tu još i puno divljih vožnji jer je to način na koji ja tunkcionišem. Ako se ne dešava nišu s fudbalom, onda moram naći nešto što će me ispuniti zadovoljstvom. Meni je potrebna akcija, brzina, a nisam je nalazio.
104 JA SAM ZLATAN ' MOJA PRIČA Nastavio sam da gubim na težini i kao centar u Ajaxu trebao sam biti stabilniji i puno jači. Već sam bio spao na sedamdeset pet kilograma ili čak i manje. Bio sam kost i koža i izgledao istrošeno. Nisam bio ni na godišnjem odmoru. Imao sam dvije predsezone u roku od šest mjeseci, a hrana? Šta mislite? Jeo sam brzu hranu neki tost, makarone i uz takvu hranu nestajale su i pozitivne priče u novinama. Nije bilo ništa ni slično onom “Novi Zlatanov uspjeh!” Umjesto toga pisali su “Zlatan izviždan na terenu”, “Potpuno neuravnotežen tip!” On je to i to i još su pisali i o mojim laktovima. Toliko puno prašine oko toga. Sve je počelo na utakmici u Groningenu kad je jedan iz odbrane naletio na moj lakat. Sudija nije vidio ništa, ali se bek valjao po travi. Iznijeli su ga s terena na nosilima a kasnije se pričalo da je imao potres mozga. Kad se vratio u igru, izgledao je još uvijek izgubljeno, a najgore od svega je bilo to što je fudbalski savez poslije studiranja TV sekvenci, odlučio da me kazni zabranom igre u pet narednih utakmica. Baš mi nisu trebala ta sranja tad i niko ne može reći da mi je krenulo dobro poslije odslužene kazne. Ponovo mi je naletio jedan drugi momak na lakat i, naravno, i njega su iznijeli na nosilima. Izgledalo je kao da sam započeo neku novu glupu igru, pa iako sam izbjegao kaznu, nisam više dobio šansu da igram dugo poslije toga. Bilo je teško, navijači nisu bili sretni zbog toga, nisu sigurno, pa sam nazvao Hassea Borga. “Jebiga, Hasse, pa zar me ne možeš ponovo kupiti?” “Ne misliš valjda ozbiljno? Da te vratimo nazad?” “Vadi me odavde! Ja ne mogu više!” “Ma daj, Zlatane, nemamo mi tih para, valjda znaš i sam. Moraš biti strpljiv!” A moje strpljenje je bilo na izdisaju, htio sam samo da igram više, a nostalgija za kućom bila je sve veća, skoro neizdrživa. Kao da sam bio zarobljen, pa sam opet počeo zvati Miju, ne znajući ni da li mi ona nedostaje ili nešto drugo. Osjećao sam se usamljen i želio sam svoj stari život nazad. I šta sam dobio? Novi udarac. Otkrio sam da sam zarađivao najmanje u klubu. Slutio sam to izvjesno vrijeme i na kraju se ispostavilo da je to istina. Ajaxov najskuplji igrač je imao najlošiju platu. Kupljen sam da budem novi Van Basten, a ipak sam zarađivao premalo. Razmišljao sam: Zbog čega? Nije bilo teško pogoditi. Sjećate li se riječi Hassea Borga: “Agenti su lopovi” i to, sijevnulo mije kroz glavu: On mi je sve to uradio iza leđa. Pretvarao se da je na mojoj strani, a
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
10$
ustvari radio je samo za Malmö FF i sebe. Što sam više o tome razmišljao sve sam bio bjesniji. Od početka se Hasse trudio da niko ne stane između nas, niko ko bi mogao da zastupa moj interes. Sjetio sam se kako sam smiješno izgledao odjeven u trenerku, u onom hotelu St. Jörgen, dok su me ona gospoda u svojim najboljim odijelima i s najboljim ekonomskim školama potkradala, pa sam osjetio grč u želucu. Shvatite to kako hoćete, novac nikad nije predstavljao najvažniju stvar za mene ali to, da me iskorištavaju i razočaraju, da me gledaju kao glupana koji se da prevariti i pokrasti, dovodilo me do ludila! Zato sam uzeo stvar u svoje ruke i nazvao Hassea Borga. “Šta ovo znači, jebote? Imam najgori ugovor u klubu!” “0 čemu ti to pričaš?”, pravio se lud. “Gdje je mojih deset posto?” “Osigurali smo ih u Engleskoj.”
Osigurali? Jesu li oni normalni? Ništa mi nije bilo jasno, moglo je biti šta god hoćeš, osiguranje, plastična kesa s novčanicama, kanta u pustinji. “Ja hoću moje pare odmah!” “Nemamo”, Odgovorio dii je. Moj novac je bio svezan, na neki način uložen u nešto o čemu ja nisam imao pojma i odlučio sam da stvar raščistim do kraja. Odlučio sam da potražim pomoć nekog agenta, toliko sam tada naučio, da agenti ipak nisu lopovi. Bez dobrog agenta, sam, u tom svijetu, nemaš nikakve šanse. Ako se ne zaštitiš, brzo se sjate ona gospoda u odijelima koja će te opuhati do zadnje pare. Uz pomoć prijatelja, brzo sam našao momka, koji je radio u IMG-u u Štokholmu, a zvao se Anders Carlsson. Bio je okej, ne baš nešto okretan i brz. Bio je jedan od onih što nikad ni žvaku nije pljunuo na ulici, ali ipak siguran i jak bez foliranja. I tako mi je Anders pomogao u početku. Sredio je sve papire od osiguranja a onda je došao sljedeći šok. Na ugovoru o mojoj prodaji, nije više pisalo deset posto od svote prelaska. Pisalo je osam procenata pa sam pitao: “Šta je sad ovo?” Saznao sam da su unaprijed platili neki porez na platu. Kakvo je to sad sranje? Porez unaprijed?! Još nikad nisam čuo za tako nešto pa sam nastavio da tražim svoje: To ne može tako! To je vaš novi trik i prevara! I šta mislite? Dovoljno je bilo da Anders Carlsson prione malo i pročešlja slučaj, i da dobijem nazad i ona dva procenta. Iznenada, nije bilo onog poreza unaprijed i stvari su stale na svoje mjesto čim sam raščistio s Hasseom Borgom. Dobra lekcija koju
neću nikad zaboraviti. To me opržilo, vjerujte i ne sumnjajte ni sekunde da danas nemam uvid o svoj novac, ekonomiju i uslove. Nedavno me bas Mino pitao: “Koliko si uzeo za knjigu od Bonniersa?” “Nemam pojma”, odgovorio sam. “Bullshit! Znam da znaš u bobu!” Naravno, imao je pravo. Imam totalnu kontrolu. Odbijam da budem iskorišten i prevaren ponovo i pokušavam da uvijek budem korak ispred u pregovorima. Kako razmišljaju? Šta hoće i koja im je tajna taktika? A onda se prisjetim. Neke stvari se ne zaboravljaju. Naravno, Helena ima pravo kad kaže da se ne zadržavam previše na tome: “Umoran sam više od toga da mrzim Hassea Borga.” Ali mu i ne opraštam, nema šanse. Tako se ne radi s mladim momcima iz predgrađa koji se ne snalaze najbolje u novim situacijama. On se pretvara da je dobar, kao drugi otac a, ustvari, samo je gledao priliku da me popali za novac, Ja sam bio onaj u juniorima kom se nije vjerovalo mnogo i za kog se računalo da će se zadnji ubaciti u A-ligu. I šta se desilo... kad su me prodali za ogromne novce, promijenili su stav. Mislili su me iscijediti do posljednje kapi. Prvo me za njih nije bilo nikako i nigdje, a onda su svi bili tu kad se kupio kajmak. To ne mogu zaboraviti i ponekad se pitam: Da li bi Hasse Borg učinio isto da sam bio fini sin nekog advokata? Ne vjerujem i već tada dok sam igrao u Ajaxu govorio sam o tome. Rekao sam otprilike ovako: Trebao bi se pričuvati. Pretpostavljam da nije shvatio ozbiljno i kasnije u svojoj knjizi je napisao da je bio moj mentor, da se brinuo o meni. Tako! Siguran sam da mu je kasnije sve postalo kristalno jasno. Sreli smo se ustvari u Mađarskoj u nekom liftu. Bio sam tamo s državnom ekipom kad sam ušao u taj lift. Na četvrtom spratu smo se zaustavili i među onim što su ušli bio je i on. Bio je u gradu na nekom od svojih putovanja gdje se ulizivao nekom, popravljao je kravatu kad me je ugledao. “Hej, gdje si, šta ima?”, u tom stilu, i pružio mi je ruku. Nisam se ni mrdnuo da ga pozdravim, ništa nije dobio nazad osim ledenog pogleda mojih crnih očiju. Naravno, bio sam nervozan. Samo smo tako stajali i gledali se. Bila je to psihološki napeta i neugodna situacija. Potpuno hladan sam izašao dolje u aulu i samo ga ostavio iza sebe. To je bio naš jedini susret i ne, ne zaboravljam ga. Hasse Borg je osoba koju mogu podijeliti na dva dijela, a tada u Ajaxu me sve to boljelo. Osjećao sam se prevaren i povrijeđen, najlošije plaćen a navijači su mi
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
zviždali i negodovali na moju igru. I svašta se bilo nagomilalo. I laktovi, i čitavi spiskovi s mojim greškama, i ono s policijom u Industrigatanu po devedeset osmi put, i da sam nestabilan, samo su o tome govorili. Nedostajao mi je onaj stari Zlatan. Morao sam slušati sve te priče i svakakve misli su mi se motale po glavi zbog toga da znate. Tražio sam izlaz svaki sat i svaku minutu jer nisam htio da se predam, nikad! Nema šanse! Nisam naviknut da dobijam lako, mnogi to zaboravljaju. Nisam ja tek samo jedan od nadarenih koji su otplesali u Evropu. Ja sam se borio i nisam posustajao i kad vjetar nije bio povoljan. I roditelji i treneri su bili protiv mene u početku i to me je naučilo da budem istrajan, da se suprotstavim svima koji su protiv mene. Onaj Zlatan samo dribla, govorili su. On je takav i onakav, i ovo i ono, jednostavno, pogrešan. Slušao sam ih i nisam slušao, ali sam uvijek nastavljao. Tada u Ajaxu stvarno sam pokušao da razumijem njihov način ophođenja s okolinom, kako misle i kako igraju. Razmišljao sam šta da popravim. Trenirao sam naporno i učio od drugih. Ali svejedno nisam htio ni potpuno da odbacim svoj stil. Niko ga nije mogao izbiti iz mene, ne samo zato što sam svadljiv i prkosan, nego zato što sam se borio, što sam se trudio na terenu a vjerovatno sam izgledao i agresivan. To je dio mog temperamenta. I od drugih zahtijevam jednako mnogo kao i od sebe samog. To je izluđivalo trenera Coa Adriaansea. Kasnije je izjavio da sam bio naporan, pun sebe a ja sam samo vozio svoju trku, bla bla bla„ naravno, on je smio reći šta god je htio, ali se ne mislim svađati. Pristajem na igru. Trener je boss. Mogu samo reći da sam se dobro napregnuo da zauzmem mjesto. I opet se nije ništa promijenilo. Ništa se nije desilo, ništa osim što smo čuli da je Co Adriaanse dobio otkaz, što su naravno bile dobre vijesti. Tad su nas potukli Henkeov Celtic na kvalifikacijama za Ligu šampiona i FC Kopenhagen u UEFA-kupu, ali sumnjam da su ga rezultati oborili s pozicije, loš smo stajali dobro u ligi. Co Adriaanse je otišao zato što nije znao da komunicira s nama igračima. Niko od nas nije imao neki kontakt s njim. Živjeli smo kao u vakumu, istina, ja volim tough guys, a Co Adriaanse je bio zaista težak tip. Prelazio je sve granice, nije bilo poente u njegovom diktatorskom načinu ophođenja s nama, nije imao sjaj u oku, niti je znao da uradi da naše oči zaiskre. Naravno da smo bili znatiželjni: Ko dolazi poslije njega? Jedno vrijeme se pričalo o Rijkaarđu, što je nama zvučalo dobro, ne zato što jedan dobar igrač automatski postaje i dobar trener, nego što je s Van Bastenom
107
i Gullitom, Rijkaard bio legenda u Milanu. Ipak, došao je Ronald Koeman, a njega sam poznavao, bio je jako dobar izvođač slobodnih udaraca u Barceloni. S njim je bio Ruud Krol, još jedan veliki fudbaler. Odmah sam primijetio poboljšanje, i da su mene bolje razumjeli, zbog čega sam se ponadao da će sad sve krenuti nabolje. Ali ne, bilo je još gore. Sjedio sam na klupi pet utakmica u nizu a na jednom od treninga me Koeman poslao kući: “Nisi prisutan!”, derao se. “Ne daješ sve od sebe. Idi kući.” Naravno da sam otišao, misli su mi bile na drugom mjestu. Nikakva velika stvar, ali ipak velike novinske rubrike. Čak je i Lars Lagerbacku novinama kazao da je zabrinut za mene, a pričalo se i da mogu izgubiti mjesto u državnoj reprezentaciji, što nije bilo nimalo ni zabavno ni poželjno. Tog ljeta svjetsko prvenstvo se održavao u Japanu, i to je bilo nešto što sam s radošću čekao. Malo sam se zabrinuo što će moj Ajaxov dres s brojem devet biti dodijeljen nekom drugom, kao da je to nešto značilo. Briga me šta stoji na leđima. Ipak je to bio znak da oni ne računaju više sa mnom. U Ajaxu se stalno govorilo o brojevima. Broj deset će raditi tako i tako. Broj jedanaest ovo i ono, ali ništa nije bilo tako lijepo kao devet, Van Bastenova devetka. Bila je to posebna čast nositi je, a ako je nisi zaslužio, oduzmu ti je. Tako je funkcionisalo uvijek a sada se samo taj krug ponavljao, ja kao da nisam doprinosio dovoljno. Nažalost, neke istine je bilo u tome. Dao sam pet golova u ligi. Bilo je šest sveukupno a najviše sam sjedio na klupi pa su mi naši navijači najviše zviždali. Dok bih se zagrijavao, oni su vikali: “Nickos, Nickos, Machlas, Machlas”, nije bilo važno koliko je on loš, oni samo nisu htjeli mene. Navijali su za njega a ja sam mislio: Shity još nisam ni počeo igrati a već su protiv mene. Kad bih pogriješio u dodavanju, nastajao bi urnebes na tribinama i vikali su ponovo: “Nickos, Nickos, Machlas, Machlas.” Nije samo to da nisam pimplao dobro. Znao sam i da obaram, i naravno, izgledalo je kao da ćemo pobijediti u ligi. Ja se nisam mogao radovati tome. Nisam bio zaista dio toga, i pred tom istinom se nije moglo zažmiriti. Bilo nas je puno u klubu koji smo isto mislili. Neko se morao skloniti, a to sam izgleda trebao biti ja, što mi je izazivalo grčeve u želucu jer se previše pričalo da sam ja centar, ali tek broj tri, poslije Machlasa i Mida. Čak je i Leo Beenhakker, moj prijatelj, dao izjavu u holanđskim medijima:
MOJA PRIČA / JA SAM ZUfTAH
109
‘Zlatan je najčešće igrač koji započne naš napad, ali on ne može da dovede loptu do gola”, i još je dodao: “Ako ga budemo prodavali, naravno da ćemo mu pomoći da uđe u neki dobar klub.” To je već visilo u zraku, a čekalo me je još puno sličnih izjava. Koeman je lično izjavio: “Zlatan je po kvalitetu naš najbolji napadač, ali da bi uspio s
pozicijom devet u Ajaxu mora imati i druge sposobnosti osim ove. Ja nisam siguran da on može da ih dostigne.” I stvarno ratna rubrika je objavila: “Najnovija vijest! Zlatan upisan na listu za transfere.” To je objavljeno iako se zapravo nije tačno znalo šta je istina a šta nije. Činjenica je da sam kupljen za mnogo para a bio sam razočarenje, i ja sam to osjećao, vjerujte: kao da sam bio razotkriven u prevari kao neka previše reklamirana zvijezda. Nisam ispunio očekivanja. Bila je to moja prva velika prepreka. Ipak sam odbijao da odustanem, htio sam to i da pokažem. Ta misao je rasla u meni i danju i noću, iskreno govoreći nije mi to izlazilo iz glave, hoće li me prodati ili neće. Morao sam da im pokažem kakav sam, šta god da se desi. Ali kako kad me nisu puštali u igru? Kao uhvaćen u klopku, beznadežno sam skakao s klupe: Jesu li oni ludi, šta rade? Sve je ličilo na igru juniora u Malmo FF. Tog proljeća smo se kvalifikovali za finale holandskog kupa. Trebali smo se sresti s Utrechtom na De Kuipu u Rotterdamu, isti onaj stadion na kojem se igralo Evropsko prvenstvo dvije godine ranije, i bilo je enormno interesovanje publike za utakmice. Bio je dvanaesti maj 2002. Publika je žarila i palila na tribinama. Za Utrecht je Ajax bio najjači protivnik. Nijedan tim nije bilo važnije pobijediti kao Ajax i navijači su bili ludi od mržnje za revanšom poslije naše pobjede u ligi. Ta mržnja se mogla skoro opipati rukom a za nas je to bila šansa da ponovo pobijedimo i dokažemo da smo se vratili na scenu poslije nekoliko teških godina. Naravno, mene nisu računali da učestvujem u tome. Sjedio sam na klupi cijelo prvo poluvrijeme i jedan veći dio drugog, gledao kako je Utrecht poveo s 2:1 poslije jednog kaznenog udarca i vjerujte, nije mi bilo lako da samo gledam. Nama je ponestajalo zraka dok su Utrechtovi navijači sve više divljali a nedaleko od mene, Koeman. s crvenom kravatom, tonuo u depresiju. Izgledao je potpuno bezvoljno. Uvedi me sad, mislio sam. i stvarno me uveo u igru u sedamdeset osmoj minuti. Nešto mora da se dešava, naravno, a ja sam bio nestrpljiv. Bio sam obilježen pa sam htio sve odjednom, kao obično te godine, a mi smo samo valjali loptu, minute su prolazile izgledalo je već kao izgubljena utakmica. Nikako nam nije išlo pa sam odvalio jedan SJGURAN udarac za koji sam mislio da će ući u gol. ali sam samo
pogodio prećku.
IIU
JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
Bilo je gotovo, isteklo vrijeme s nekoliko minuta produžetka, koje ja ni tada nisam smatrao beznadežnim. Protivnički navijači su već slavili na tribinama. Zavijorile su se njihove crvene zastave preko cijelog stadiona, i čule su se i navijačke pjesme i vriska, a ostalo je još trideset, dvadeset sekundi do kraja. Tada je izbačena jedna duga lopta u kazneni prostor koja je prošla pored većine njihovih bekova i zaustavila se kod Wamberta, jednog od Brazilaca u našem klubu, koji je vjerovatno bio u ofsajdu, što sudije nisu vidjele, a što je njemu dalo priliku da zapuca po golu. To nije bilo normalno, bili smo spašeni u zadnjim sekundama dok su se Utrechtovi fanovi očajno hvatali za glave. Još nije bilo sve gotovo. Igrali su se produžeci. Mnogo se kupova odlučivalo u produžecima u to vrijeme, najčešće s golden goal ili sudden death, kako se to zove u hokeju. I to se desilo i sada. Onaj ko da gol sada, dobija utakmicu. Stajalo je samo pet minuta kad je došao jedan dobar šut s lijeve strane, primio sam loptu na grudi, bio sam dobro stiješnjen, ali sam se ipak okrenuo i zapucao lijevom, ne baš sjajan udarac. Lopta je odskakivala po travi. O moj bože, ipak je bila dobro plasirana i ušla je u gol a ja sam skinuo dres i potrčao nalijevo, potpuno lud od sreće, onako mršav kao kostur. Mogli su rebra da mi prebroje. To je bila jedna teška i naporna godina. Pod takvim pritiskom i moja igra se zakovala jedan dugi period. Ali tada sam se vratio. Bio sam tu među njima na svom mjestu. Pokazao sam im svima a stadion je gorio. Osjećao sam vibracije potpune sreće i razočarenja koje je dolazilo s tribina stadiona. Najbolje se sjećam Koemana kad je dotrčao do mene i viknuo u moje uho:
“Thank you very much! Thank you very much!” Ne mogu vam opisati tu radost, samo sam trčao okolo s ostalim iz postave i osjećao ogromno olakšanje.
Z A N J U S A M B I O tipični đavolji Jugović, sa zlatnim satom, otvorenim
autom, jakom muzikom, definitivno neko ko nije bio za nju. Ali ja to nisam znao. Osjećao sam se silan u svakom pogledu, sjedio sam u svom Mercedesu SL ispred Forex mjenjačnice kod Centralne željezničke stanice u Malmóu dok je moj mlađi brat, Keki, mijenjao novac. Fudbalska sezona u Holandiji je bila završena i moglo je biti prije ili poslije Svjetskog prvenstva u Japanu, ne znam, to nije ni važno, bio sam tu i ta djevojka je istrčala izbezumljena iz taksija. Bila je ljuta zbog nečeg. Ko je sad ona?, pomislio sam. Nikada je prije nisam vidio iako sam prilično dobro poznavao Malmo. Bio sam u Malmóu uvijek kad sam imao priliku i mislio sam da poznajem sve u gradu. Ali tu djevojku... Gdje se ona skrivala? Nije bila samo lijepa, imala je i stav, u stilu, ne zanovijetaj, uz to je bila nešto starija od mene i to mi je bilo jako uzbudljivo. Raspitivao sam se ko je ona. Kakva je to djevojka? Od jednog poznanika sam saznao da se zove Helena. Okej, Helena, pomislio sam. Helena. Ponavljao sam u sebi. Nisam mogao da je zaboravim. Tad ništa više nije bilo od toga. Puno toga se događalo oko mene, bio sam užurban i išao sam dalje, ništa me nije zadržavalo. Tih dana sam ponovo otputovao za Štokholm s državnom reprezentacijom i ne znam odakle samo izviru te lijepe djevojke u tom gradu? To nije normalno, bilo ih je posvuda. S nekoliko drugova svratio sam u Café Opera i, naravno, nastala ie gužva kao obično, po navici sam pogledom ispitivao situaciju: je li neki problem na vidiku? Ima li nekoga ko izaziva? Uvijek ima takvih. Za veliko čudo takvih nije bilo. Ali su nas zato mnogi snimali, čak i ne pitajući nas. Pucaju snimke moga lica a ja se smrknem i to se ponavlja. Razgledajući uokolo ugledao sam je. wow, to je ona iz Forexa u Malmóu. Prišao sam joj i počeli smo ćaskati: Zdravo, zdravo, jesi li i ti iz Malrnoa, i ona je počela priču o sebi, ja radim ovdje, bavim se tim i tim, a ja ništa nisam razumio. Takve priče o karijeri su tada za mene bile neshvatljive i vjerovatno sam bio prilično nadmen. Tako sam se
112 JA SAM ZLATAN MOJA PRIČA
ponašao kad sam bio vani. Nisam želio pustiti nekoga preblizu. Poslije sam se obično kajao što nisam bio ljubazniji, i bio sam sretan kad sam je ponovo ugledao u Malmou. Onda sam počeo izlaziti da bih je viđao. Imala je crni Mercedes koji je obično stajao parkiran na Lilla Torgu pored kojeg sam se i ranije često vozikao, sad posebno. Više nisam imao Mercedes SL nego crveni Ferari 360. Cijeli grad je znao da imam taj auto. Bilo je puno dobacivanja. “Pogledaj, pa to Zlatan vozi!”, i to je bilo tačno, ovaj auto nije bila dobra ideja ako sam želio biti neprimijećen. Ali treba da znate da su momci koji su mi prodali Mercedes obećali da ću biti jedini koji ga imam u Švedskoj. Ma to je bio samo prodajni trik. Isti takav sam baš tog ljeta vidio u gradu i odmah sam pomislio: Neka se nose dođavola, ja ga ne želim više imati. I onda sam pozvao one koji su prodavali Ferrarije i pitao da li imaju neki poseban. Da, naravno, imali su i ja sam se odvezao i zamijenio moj SL za Ferrari. Bilo je to malo idiotski jer baš tada i nisam bio pri parama. Ali nije me bilo briga. Bio sam ponosan na svoje automobile, to je jednostavno bio dio mojih principa i zato sam se sad vozio okolo svojim Ferarijem i osjećao sam se izvrsno. Helenu sam ponekad viđao u njezinom crnom Mercedesu i razmišljao: Moram učiniti nešto, ne mogu je samo gledati. Od jednog poznanika sam dobio broj njenog mobilnog telefona i jedno vrijeme sam se dvoumio. Da li daje pozovem? I poslao sam joj SMS poruku u stilu “Zdravo, zdravo, kako si? Vidiš li me ponekad?” I završio riječima: “Onaj s onim Crvenim.” Mislio sam onaj s crvenim Ferarijem, svakako. I stvarno, odgovorila je: “Ona s Crnim.” Pozdravila je i pomislio sam: Možda je ovo neki početak, šta znam. Pozvao sam je i sreli smo se, ništa posebno u početku, obično smo ručali zajedno, jednom bili i na njenom imanju na selu. Gledao sam namještaj, tapete i kaljeve peći, sve to je, moram priznati, ostavilo snažan utisak na mene. Bilo je to nešto sasvim novo za mene. Nikada ranije nisam sreo djevojku koja je živjela sama na taj način. Još uvijek nisam razumio čime se ona ustvari bavila i šta je radila. Znao sam da radi za Swedish Match i primijetio sam da ima visok status u branši. I to mi se dopadalo. Nije bila kao mlade djevojke koje sam ranije sretao. Ništa među nama nije bilo histerično, bila je tako samouvjerena. Voljela je automobile kao i ja. Pobjegla je od kuće sa sedamnaest godina i počela da živi od svoje zarade. Ja za nju i nisam bio baš neki superstar ili kako reče: “Daj, dođi sebi, Zlatane, pa nisi ti baš Elvis koji je upravo sletio s neba.” Bio sam luckasti mladić koji se ružno oblači i koji je još uvijek potpuno nezreo. Ponekad me zadirkivala zbog toga.
MOJA PRIČA/JA SAM RUTA«
Evil super bich de lux, odgovarao sam na zadirkivanje zato što je ona imala običaj trčati okolo u neobično visokim potpeticama, uskom džinsu, krznu i sve u tom stilu. Bila je kao Tony Montana u Scarfaceu, samo djevojka, dok sam ja skitao okolo u trenerci. Toliko smo bili različiti da se baš to činilo ono pravo kod nas. Treba li da napomenem da nam je bilo vrlo zabavno. “Zlatane, ti si skroz luckast. Ti si tako prokleto zabavan”, govorila je i ja sam stvarno vjerovao da ona tako misli jer sam se divno osjećao u njenom društvu. Ali ipak, ona je dolazila iz dobre familije iz Lindesberga, iz familije u kojoj se jedni drugima obraćaju “Mili, budi tako dobar i dodaj mi mlijeko”, dok smo se mi u mojoj porodici svađali preko stola i galamili jedni na druge. Često uopće nije razumjela šta ja kažem. Ja ništa nisam znao o njezinom svijetu a ona ništa o mom. Bio sam jedanaest godina mlađi od nje, živio u Holandiji i bio otkačeni tip s kriminalnim društvom. I to nije bila baš neka perfektna preporuka. U toku ljeta organizovala je zabavu u Bástadu. Bilo je to u vrijeme teniskog turnira s poznatim zvijezdama i pripadnicima visoke klase. Kad sam se ja pojavio s nekoliko prijatelja na zabavi, nisu nas htjeli pustiti unutra. Ili tačnije nipošto nisu željeli pustiti moje drugare. Stalno se nešto slično događalo u vremenu našeg nastojanja da budemo zajedno. Igrao sam naprimjer u državnoj reprezentaciji u Rigi. Igra nam baš i nije bila za neku pohvalu, bilo je 0:0 protiv Latvije na Svjetskom prvenstvu. Kasno navečer sletjet ćemo u Štokholm. Olof Mellberg, Lars Lagerbáck i ja odsjeli smo u Scandic Park Hotelu, ali nisam mogao spavati. Uvijek teško spavam poslije utakmice, posebno ako sam loše igrao. Odlučio sam da, umjesto spavanja, s nekoliko prijatelja izađem u grad do Spy bara na Stureplanu. Bilo je kasno. Nisam stajao dugo u baru kad mi je prišla neka djevojka i baš se napadno nabacivala. Naravno drugari su bili u blizini. Ako me vidite da sam negdje izašao, budite sigurni da nisam sam i da imam nekoliko dobrih prijatelja okolo. I ne samo zato što se stalno događa neka halabuka oko mene, naprosto takav sam i lako upadnem u neku frku. Ali mi se držimo zajedno i meni to nimalo ne smeta. Naravno da nekad i planem brzo. Ta djevojka je pretjerala i počela provocirati. Odjednom se pojavio njezin brat i povukao me sebi. Nije smio to uraditi. S mojim prijateljima ne smije se tako igrati. Jedan od njih ga je uhvatio» a drugi nju, i znao sam da će biti neugodnosti i da ja u tome ne želim učestvovati. Želio sam izaći van, što prije van, ali bio sam prvi
113
put u tom Spy baru, bilo je kasno, bila je gužva i nisam mogao pronaći izlaz.
MOJA PRIČA / M SAM ZUTAM
115
Umjesto na izlazu našao sam se u toaletu. Bio sam nervozan, upravo sam igrao u državnoj reprezentaciji gdje nisam baš blistao, već sam vidio novinare kako se naslađuju. Vidio sam naslove i skandal. Baš tada se na vratima toaleta, pojavio čuvar i od tog trenutka više ništa nije bilo isto. “Vlasnik želi da napustiš bar.” “Pozdravi tu svinju i reci da ja ništa više ne želim ovdje”, odgovorio sam ljutito. On me je, s još nekoliko čuvara, ispratio do izlaza. Bilo je oko pola četiri ujutru, to znam, jer me je uhvatila nadzorna kamera. I šta mislite? Jesu li se oni što postavljaju i kontrolišu kamere, pridržavali zakona 0
čuvanju tajne i ostalog kad su ugledali fotografiju? Pa, ne bi se baš reklo. Fotografija
se našla u Aftonbladetu, ali i u svim drugim novinama. Zamislite, ispalo je kao da sam ja pretukao sedam osoba. Sve novine su pisale o skandalu. Lično sam bio prijavljen za uznemiravanje u lokalu, tako kažu. Uznemiravanje? Možete li to shvatiti? Bolesno, kao i uvijek. A oni koji su napravili skandal o meni, napravili su i medijsku karijeru. Zbrisao sam u Amsterdam. Trebali smo igrati u Ligi šampiona protiv Lyona. Odbio sam razgovarati s novinarima. Mido je govorio u moje ime. Mi problematična djeca pomažemo jedni drugima. Ali iskreno rečeno, prevršilo je svaku mjeru, i uopće me nije iznenadilo kad se pokazalo da se Aftonbladet pobrinuo da me ta djevojka prijavi i ja sam zvanično objavio: Ja ću tužiti te novine. I šta mislite? Nisam ništa dobio, samo izvinjenje. Od tada sam počeo bivati oprezniji. Počeo sam se mijenjati. Pokušavao sam i da razumijem novinare, ni ja ne bih volio čitati masu hvalospjeva: Zlatan trenira, Zlatan je pametan, Zlatan vodi računa o sebi. Ne, nikako. Ali ovo je stvarno prešlo svaku granicu, tražio sam način kako da skrenem pažnju javnosti na svoju igru. Dugo se ništa pozitivno o tome nije pisalo. Cijelo Svjetsko prvenstvo je bilo veliko razočarenje, novinari to nisu praštali. 1
ja sam imao tako velika očekivanja iako se jedno vrijeme činilo da na njemu uopće
neću učestvovati. Lagerback i Soderberg su me na kraju ipak odabrali. Meni su obojica bila draga, posebno Soderberg, koji je bio omiljen u čitavom timu. Na jednom treningu sam ga zagrlio i podigao iz čiste radosti. Polomio sam mu dva rebra. Jedva da je mogao hodati poslije toga. Sobu sam dijelio s Andreasom isakssonom. Bio je tada treći čuvar mreže, dobar dečko. Ali kakve navike! Išao je u krevet u devet navečer dok sam ja sjedio u sobi. Jednom tako umirem od dosade kad odjednom mi zazvoni mobilni i ja pomislim
MOJA PRIČA / M SAM ZUTAM
115
pokazati djeci, nešto što je Zlatana gotovo pogodilo u lice. S Midom je čas bilo dobro, čas loše. Koeman ga je naprosto izbjegavao. Bio je još jedan mladić s nama, Rafael van der Vaart, Holanđanin, nadmen tip kao i većina bijelih momaka u timu, samo što on i nije pripadao nekoj višoj klasi. Odrastao je u kućici za kampovanje i živio kao Ciganin. Igrao je fudbal na ulici s pivskim flašama kao golovima i to je izoštrilo njegovu tehniku. Imao je samo deset godina kad je primljen u Ajaxovu fudbalsku akademiju za mlade talente. Trenirao je naporno i, naravno, bio je dobar. Godinu ranije proglašen je najboljim evropskim talentom u fudbalu ili tako nešto. Ali pokušavao je biti strog, želio je da se vidi i da je on vođa. Od početka se osjetila konkurencija između nas dvojice. Šansu da igram protiv Lyona dobio sam kad je taj Holanđanin povrijedio nogu i nije mogao igrati. Mido isto nije igrao. Bio je to moj debi u Ligi šampiona - nikad prije nisam igrao u kvalifikacijama - to je bilo tako, moj san se napokon ostvario, a atmosfera na stadionu je bila jebeno nevjerovatna. Mnogi moji drugari su došli, nabavio sam im i karte blizu gola. Vjerovao sam da će imati šta da vide i u golu. Sjećam se da sam dobio loptu od Jari Litmanena, Finca. Dopadao mi se. Litmanen je igrao za Barcelonu i Liverpool i upravo je prešao kod nas i odmah me je pogurao. Mnogi momci u Ajaxu igrali su najviše sami za sebe. Više od svega željeli su biti prodani nekom većem klubu i često mi se činilo da smo se više takmičili između sebe nego protiv protivničkih klubova. Ali Litmanen je stvarno bio timski igrač. On je radio prave stvari. Kad sam dobio loptu, potrčao sam niz liniju sa strane, ali su me napala dva igrača iz odbrane, jedan ispred mene a drugi s desne strane. Mnogo puta sam bio u sličnoj situaciji i neprestano sam ih analizirao. Bila je to ista situacija kao protiv Henchoza u utakmici protiv Liverpoola, ali sada su bila dvojica i napravio sam dribling na lijevo, oba igrača iz pozadine bili su oko mene. Ugledao sam otvor između njih, kao mali prolaz i prije nego sam uspio razmisliti, prešao sam ih i našao se ispred gola. Vidio sam još jedan otvoren prostor i šutnuo. Nizak udarac koji je pogodio stativu i ušao u gol. Bio sam kao lud! Nije to bio samo gol, bio je to lijep gol. Potrčao sam kao lud prema mojim drugarima koji su sjedili u dugom redu i navijao s njima, i cijeli tim je došao za mnom, totalno ludilo, i ne dugo poslije toga dao sam još jedan gol. Pa to nije bilo normalno! Bila su to dva gola u mojoj prvoj utakmici u Ligi šampiona, i počele su glasine da me žele u Romi, a i u Tottenhamu.
MOJA PRIČA/JA SAM ZUTAN 7/7
Bio sam u usponu, mislio sam, ako se ovo s fudbalom riješi, za mene neće postojati ni jedan jedini problem na svijetu. Ali u mom privatnom životu i nije baš bilo sjajno. Jednostavno i nisam imao neki život. Nalazio sam se u vakumu. Vrlo često sam bio kod kuće i pravio gluposti. Održavao sam kontakt i s Helenom, uglavnom preko SMS-a. Nisam imao pojma šta mi to radimo. Da li je to bila neka glupost ili nešto drugo? U oktobru smo igrali utakmicu protiv Mađarske za odlazak na Evropsko prvenstvo na Rasundi. Bilo je divno vratiti se. Još nisam bio zaboravio slavlje od prošle godine. Svejedno, nije počelo dobro i neke štokholmske novine su već pisale da sam ja samo jedna napuhana figura koja se gura naprijed. Utakmica s Mađarskom bila je važna za nas. Ako izgubimo, želja o odlasku na Evropsko prvenstvo ostat će samo san. Trebali smo se dokazati. Ali poslije samo četiri minute, Mađarska je dala gol i činilo se da više i nije važno koliko šansi mi imamo. Nismo uspjeli izjednačiti i izgledalo je da smo izgubili utakmicu. Ali u sedamdeset četvrtom minutu Mattias Jonson mi je nabacio visoko loptu i ja sam skočio da je udarim glavom. Golman se bacio prema meni pokušavajući da udarcem ruke odbaci loptu. Ne znam da li je loptu uopće dodirnuo, ali mene je u svakom slučaju nokautirao i sve mi je odjednom postalo crno. Skljokao sam se. Bio sam odsutan nekoliko sekundi i kad sam došao sebi igrači su stajali u krugu oko mene a ja nisam ništa shvatao: O čemu se radi? Šta se događa? Na tribinama je bilo bučno a momci su izgledali i zabrinuto i radosno u isto vrijeme. “Bio je gol!” rekao je Kim Kallstrom ’’Stvarno? Ko je dao gol?”, pitao sam. ”Ti, ti si udarcem glave dao gol.” Osjećao sam se loše i povraćalo mi se. Donijeli su nosila, položili me na njih i iznijeli. S tribina su se čuli povici: “Zlatane, Zlatane.” Cijeli stadion je vrištao i ja sam mahnuo publici. Okej, rezultat je bio izjednačen, ali trebalo je da odemo na prvenstvo. Kim Kallstrom je imao čist penal u posljednjoj minuti i toga ću se uvijek sjećati jer sam se tada osjećao tako loše a u isto vrijeme tako dobro. Nije prošlo mnogo vremena a ja sam se razbolio od najgore moguće groznice od koje obolijeva samo dvjesta pedeset ljudi u ovoj zemlji. U isto vrijeme dogodilo se nešto neočekivano Što je inače promijenilo moj život. Bio je dan uoči Božića. Bio sam kod mame. Početak sezone možda nije bio briljantan, ali ja sam bio vrlo sretan i pored svega. Dao sam pet golova u ligi šampiona, zapravo daleko više nego u holandskoj ligi, i sjećam se da mi je
MOJA PRIČA / JA (AM ZLATAN
119
Koeman rekao: “Hej, Zlatane, tu je i liga”, ali ja funkcionišem na taj način. Bolji protivnik me pokreće, i u svakom slučaju sada sam bio kod kuće u Rosengardu, Bili smo slobodni do početka januara kad smo trebali imati rekreativni trening i utakmicu u Kairu. Odmarao sam se kod majke. Stvarno sam trebao odmora. Ali kod mame je bilo tijesno, galamilo se i vriskalo. Svi su se peli na glavu jedni drugima. Nigdje nije bilo ni trunke mira. Da nabrajam, tu smo bili mama, Keki, Sanela i ja. Provodili smo Božić kao i svi drugi, jednostavan ručak oko četiri poslije podne i poslije ručka dijeljenje poklona. Naravno, to je znalo biti vrlo prijatno. Ali tad za to nisam imao previše snage. Boljela me je glava i imao sam bolove u cijelom tijelu. Trebao sam se negdje skloniti, naći malo mira ili bar razgovarati s nekim van porodice. Pitao sam se: Koga bih mogao pozvati? Za Božić su svi zauzeti sobom. Božić je svetinja. Ali ipak, možda, Helenu? Pokušao sam. Ne zato što sam se posebno nadao. To je žena koja je neprestano radila i trebalo bi da je kod svojih roditelja u Lindesbergu. Ali, ne, ona je odgovorila i bila je na svom imanju, sama. Kasnije mi je rekla da ne voli Božić. “Osjećam se tako loše”, rekao sam. “Jadničak.” “Nemam snage za ovaj cirkus u kući.” “Dođi ovamo”, rekla je, “ja ću se brinuti o tebi.” Iskreno rečeno bio sam malo zatečen. Ranije smo, najčešće pili kafu, još uvijek nisam prespavao kod nje, ali začudo to je išlo perfektno, to sam osjetio: “Sorry, mama, moram ići”, rekao sam nešto sam u tom stilu. “Zar nećeš Božić slaviti s nama?” “Sorry”, pred kućom me Helena potapšala, okolo je sve bilo tiho i mirno, baš onako kako mi je i trebalo. Bilo je stvarno divno i nije bilo čudno biti s njom umjesto s porodicom. Bilo je i prijatno i prirodno u isto vrijeme. Ali nisam bio zdraviji. Imao sam i dalje temperaturu, sljedeći dan je bio praznik, obećao sam da ću taj dan posjetiti oca. Otac ne slavi Božić. Sjedi sam kod kuće i bavi se kao i obično svojim stvarima. Poslije onoga što se desilo na stadionu 1 u Malmou, bili smo u sjajnim odnosima. Zaboravili smo ono vrijeme kad je bio odsutan, kad se nije previše brinuo za mene. Od tada je više puta dolazio na moje treninge, nekoliko puta gledao utakmice, upravo kao počast njemu promijenio sam ime na dresu, umjesto Zlatan uzeo sam Ibrahimović. I ovaj put je bio pijan i nije mogao vladati sobom, ja sam se samo okrenuo i vratio Heleni.
>*tf JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
vino pije kao mlijeko. Ali ne, ne, ne! Trebaš sjesti i piti polako. Počeo sam shvatati. Naravno nije uopće bilo jednostavno promijeniti me. Nastavio sam putovati za Malmo i ne samo zbog uživanja. Jednog dana sam s nekoliko prijatelja otišao do Heleninog imanja i valjali smo se po njezinom travnjaku i ona je potpuno poludjela i vrisnula je da je trava bila pograbljana i meka, a mi smo sve uništili. Grizla me savjest. Moram nešto uraditi, pomislio sam. Poslao sam mlađeg brata da pograblja travu. Ali mi u familiji nemamo pojma o grabljanju trave i grabuljama. Brat i nije napravio baš neki uspješan posao, ponovo mi je rekla da sam glup. Ali je ipak bilo zabavno. Neki drugi put sam joj kupio Sony Vaio, laptop. A onda smo se posvađali i ja sam pomislio da mi ona treba vratiti kompjuter. I tako je moj mlađi brat, Keki, dobio novi zadatak. “Idi i uzmi moj kompjuter”, rekao sam Kekiju. On je poslušan, tačnije ponekad. I otišao je. Ali šta mislite šta se dogodilo? Ma, njoj nije padalo na pamet da kompjuter vrati. Poslije toga zadugo nismo bili prijatelji. I sve je bilo velika zbrka. Između ostalog i frka s takozvanim airbombama. Poznavali smo u to vrijeme momka koji je držao kiosk za viršle u Malmou. Nije bio loš, naprotiv. Dogovorili smo se da ga malo dignemo u zrak, samo onako iz zezanja. Dobro, ne baš njega, ali neke stvari okolo. Airbombu smo kupili od momka koji ih je ilegalno pravio. Trebao nam je i auto koji nije bio povezan s nama, a pošto sam ja znao da Helena ima kontakte, pozvao sam je i pitao: “Možeš li mi nabaviti džip?” Naravno da je mogla i nabavila nam je Lexus misleći da nam treba za nešto dobro. Ali mi smo se odvezli do kioska i ubacili bombu u poštansko sanduče. Sanduće je naprosto odletjelo u zrak, razbijeno u sedam milona komada. I isto veće, kad smo već bili u akciji, pozvali smo Kekija. “Želiš li se malo zabavljati?”, pitali smo. Naravno da to uopće nije želio. Ali mi smo se dovezli do kuće njegove djevojke gdje su oni spavali i tamo bacili dvije bombe u njezin vrt. Ma, kako je to puklo i kako je to zadimilo. Trava i zemlja su letjeli u zrak. I djevojka je skočila: “Dođavola, šta je sad ovo?” Keki se pravio lud: “Bože dragi, šta to može biti? Čudno? Strašno.” Ali, naravno, znao je, bila je to momačka zezancija koju sam ja trebao i još uvijek mi se ponekad događa. To vrijeme u Ajaxu je bio moj najluđi period u životu. Sve dok me Mino Raiola i Fabio Capello nisu doveli u red. Sjećam se kada sam kupovao namještaj za starijeg brata u Ikei. On je mogao
da izabere sve što želi. U to vrijeme već sam počeo pomagati svojoj porodici. Za mamu sam kupio kuću u nizu u Svagertorpu i automobil za oca, naravno. Mada je on i bez toga bio jako ponosan na mene i apsolutno nije želio da mu nešto kupujem. Dok smo kupovali u Ikei, sa mnom je bio i jedan moj prijatelj, gurali smo stvari u kolicima za potrošače. Jedna kolica su otišla predaleko, prošla kasu, moj prijatelj je bio mudar i ja sam ga podržao: “Nastavi samo, idi, idi.” Na taj način smo dobili veliki dio stvari džabe i to nam se dopadalo. Nemojte misliti da je u pitanju bio novac. Ne, nije to. Bio je to izazov. Adrenalin. Kao u djetinjstvu u robnoj kući. Samo, naravno, ponekad to izazove probleme i bude teško. Kao ono s džipom, naprimjer. Taj auto je viđen na nekom sumnjivom mjestu i o tome se izvještavalo uzduž i poprijeko. I to je Heleni bilo jako neugodno. Govorilo se: “Bože dragi, taj auto koji si ti iznajmila dovodi se u vezu s jednom eksplozijom.” Imala je teške dane zbog mene, oprosti Helenall onda to s Porsche Cayenne. Ona ga je iznajmila za nas na isti način kao džip. Ali mi smo s njim sletjeli u jarak na putu kući iz Bastada. Naravno da je Helena poludjela i zbog toga. I to je razumljivo. I povrh svega toga provaljeno joj je u kuću. Helena je naporno radila, ne samo kao trgovački putnik već je radila i po restoranima da bi mogla kupiti sebi to imanje. I imala je jako lijepe stvari, namještaj, motor i stereo uređaje. Ona je baš krvavo radila da bi sve to imala, znam da joj je bilo bolno da neko provali u kuću i odnese njezin Bang, Olufsen stvari i puno ostalog. Ja to stvarno razumijem. Čudno je da je Helena vjerovala da ja znam ko je to uradio. Ona to još uvijek vjeruje. Ali ja stvarno neman pojma. Kunem se. Među mojim starim drugovima sve se brzo sazna. Uglavnom saznamo sve loše što se dogodi. Jedne noći neko je skinuo točkove s mog Mercedesa dok je bio parkiran ispred majčine kuće. Saznao sam za krađu oko pet sati ujutru. brzo se sve rašcukv vani su bili i policija i novinari. Ostao sam u kući, nisam htio da me vide. Počeo sam se raspitivati i ubrzo sam saznao ko je to uradio. Poslije sedam dana dobio sam točkove nazad. Ali ko je provalio u Heleninu kuću nikada nisam saznao. Ponekad ne shvatam da je ona imala toliko strpljenja sa mnom. Dobila je jednog malog luđaka za vrat. Ali ona je imala snage, bila je stroga i mislim da je vidjela bar malo rezultata. Ranije sam uglavnom bio usamjen i nisam imao s kim razgovarati, posebno o svakodnevnici ili o tome što me tištalo. Ali sada sam stekao neke navike i dobio nešto za čim sam če
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
Helena je dolazila sve češće kod mene, bili smo kao porodica, posebno otkako je ona nabavila tog debelog psića Hoffa koga smo hranili picama i mocarelom u Italiji. To je bilo tada kad je moja karijera bila u punom usponu a ja dobio priliku za revanš.
On je bio nešto poput Coa Adriaansea. Htio je biti diktator bez imalo sjaja u očima. Kao igrač, nikada nije bio nešto posebno dobar, ali u Holandiji je visoko kotirao, jer je kao trener osvojio Ligu prvaka s Ajaxom i dobio čak i neki orden od vlade za to. Van Gaal je volio govoriti o taktici. Bio je jedan od onih u klubu koji su govorili o igračima kao o brojevima. To je zvučalo kao: petica ide ovdje, šestica tamo, i bio sam sretan kad nije bio tu. Da, ali u Portugalu mu nisam mogao pobjeći. Morao sam na razgovore kod Van Gaala i Koemana i slušati kako su izgledale moje igre u prvoj polovici ove sezone. Da je to prava procjena i sastanak s ocjenama koje su voljeli u Ajaxu, saznao sam čim sam zakoračio u sobu i sjeo ispred Van Gaala i Ronalda Koemana. Koeman se smiješio, a Van Gaal izgledao ljut. “Zlatane”, rekao je Koeman. “Igrao si odlično, ali tvoja ocjena je samo osam. Nisi ništa učinio u odbrani.” “Dobro, dobro”, rekao sam i želio otići. Koeman mi se sviđao, ali nisam se mogao nositi s Van Gaalom, i mislio sam: Super i osmica je dobra. Mogu li ići sada? “Znaš li kako se igra u odbrani?” Van Gaal se miješao u razgovor, pa sam primijetio da je Koeman iritiran i jako ljut. ”Nadam se da znam”, odgovorio sam. Tada je Van Gaal počeo objašnjavati i vjerujte mi, ja sam to čuo i prije. Ona stara priča o tome kako broj devet, to jest ja, brani desno kad desetka ide na lijevo i obrnuto, a on je nacrtao puno strelica i završio prilično oštro: “Jesi li shvatio? Razumiješ li?” Ja sam to shvatio kao napad. “Možete probuditi svakog igrača u tri sata u noći”, rekao sam, “i pitati šta treba da uradi u odbrani, i odgovorit će u snu kuda će devetka a kuda desetka. Mi to znamo, a znamo i da si to ti izmislio. Trenirao sam ja s Van Bastenom i on misli suprotno. “ “Molim?” “Van Basten kaže da broj devet treba čuvati snagu za napad i davati golove, i iskreno govoreći, sad ne znam koga da slušam, Van Bastena koji je legenda ili van Gaala?”, rekao sam i naglašavajući ime Van Gaala, kao da je bio neka potpuno beznačajna figura, i šta mislite? Je li Van Gaal bio sretan zbog toga? On se sav zacrvenio. Koga bi trebao slušati, legendu ili Van Gaala? “Moram ići sada”, rekao sam i izašao.
MOJA P
81
ČA/M SAM ZLATA*
125 Pričalo se da je Roma još zainteresovana za mene a njihov trener je bio Fabio Capello. Pričalo se i da bi mogao lako poslati na klupu ili čak izružiti bilo koju fudbaisku zvijezdu. Upravo je Capello trenirao Van Bastena u Milanu tokom njegovog vrhunca, čineći ga boljim nego ikad, i naravno, razgovarao sam s Van Bastenom o tome: “Šta kažeš? Zar Roma nije strašna? Bih li ja mogao igrati tako?” “Ostani u Ajaxu” rekao je on; “Moraš se razviti kao napadač prije nego dođeš u Italiju.” “Zašto?” “Ovdje je puno teže. U Ajaxu možda dobiješ pet ili šest šansi za gol na utakmici, ali u Italiji, to će biti samo jedna ili dvije šanse, i moraš biti u mogućnosti da ih iskoristiš”, i svakako tu sam se morao složiti s njim. Još nisam bio potpuno opušten. Još uvijek sam davao premalo golova, i imao puno toga da naučim. Trebao sam biti efikasniji kad sam ispred gola. Ipak Italija je bila moj san od početka i vjerovao sam da bi se moj stil uklopao tamo. Zato sam potražio mog agenta, Andersa Carlssona: “Šta je? Šta si sad smislio?” Očito, Anders je htio pomoći. Raspitao se i ubrzo mi se javio. Ali šta mi je imao reći? “Southampton je zainteresovan”, kazao je. “Šta! Dođavola! Southampton! Je li to moj nivo?” Southampton! Baš tada sam kupio Porsche Turbo. Bio je predivan, ali iskreno, bilo ga je preopasno voziti. Osjećaj je takav kao da voziš go-kart. Vozio sam kao lud. Jedan prijatelj i ja smo s njim divljali u Smalandu, malo izvan Vaxjoa, i da, ja sam dodavao gas malo jače. Dizao sam ga na dvije stotine i pedeset. Ništa neobično za mene. Kao da sam tražio upravo to, da čujemo policijske sirene. Policajci su bili iza nas, a ja mislio: Okej, još jedna stvarna životna situacija, što učiniti? Mogu zaustaviti i izviniti se i dati im vozačku na jedno vjerne. Ali iskreno, jesam li htio da budem udarna vijest? Šta sam htio? Da li bi mi rasprava o Zlatanu kao manijaku na cesti, pomogla u karijeri? Teško! Pogledao sam nazad. Bili smo na cesti s malo vozila s druge strane, a poUeaki su bili otprilike četiri automobila iza nas. Došli su niotkuda, kao da su čekali negdje, imao sam holandske tablice. Nisu mi mogli ući u trag, znao sam to, pa ¡asf pomislio: Nemaju Šanse! Kada smo došli na širu cestu, ubada sam u 4f\3 i dodao gas. Vozio sam paklenu vožnju i brzo dostigao faeunu od tnsttf
km/h a policijske sirene su se čule, wee, wee, ali sve slabije iza nas. Policijski automobil je ostao daleko, nismo ga više čuli, i na kraju, kad ga više nismo ni vidjeli u retrovizoru, skrenuli smo u jedan tunel i čekali. Baš kao u filmovima. Tako smo se izvukli. Bilo je nekoliko događaja s automobilima, i sjećam se da sam jednom vozio Andersa Carlssona, mog agenta. Vozio sam ga do hotela a onda do aerodroma i ] baš na nekoj krivini čekalo nas je crveno svjetlo. Ma kakvo crveno, ja se nisam zaustavljao, ne u ovom automobilu. Samo sam nastavio i dodao gas, vroom, a on je rekao: “Mislim da si prošao kroz crveno.” “Stvarno?”, odgovorio sam. “Mora da nisam dobro vidio”, pravio sam se nevješt i samo nastavio, desno, lijevo pa u grad. Uživao sam da dodajem gas i da čujem škripu točkova a onda sam primijetio da je on bio potpuno znojan, a kad smo došli u hotel, otvorio je vrata i otišao bez riječi. Sutradan me nazvao, zaista ljut: “Ono je bila najgora vožnja koju sam doživio.” “Šta?”, čudio sam se. Pretvarao sam se da ništa ne shvatam. “Ona tvoja luda vožnja jučer.” Anders Carlsson, nije bio čovjek za mene. To je postajalo sve jasnije. Menije bio potreban agent koji nije bio tako oprezan s pravilima i zakonom o zabrani prolaska kroz crveno, i zahvaljujući pomalo sretnim okolnostima, Anders je upravo bio napustio IMG i pokrenuo vlastiti posao i zato je pristao da potpišem novi ugovor. Ali kako taj ugovor još nismo potpisali, bio sam slobodan čovjek. Pitanje je bilo upravo to: šta bih ja sa svojom slobodom? Nisam imao pojma, a u to vrijeme nisam imao s kim mnogo govoriti o fudbalu. Imao sam samo Maxwella, naravno, i još nekoliko drugih igrača u timu, ili ne baš nekoliko; bila je takva konkurencija posvuda, a ja, pored svih, nisam znao na koga da se oslonim, ni kome da vjerujem prije svega kad su u pitanju agenti i prelazi. Svako od nas je tada htio nastaviti u nekom velikom klubu, i osjećao sam se kao da trebam nekoga. Razmišljao sam o Thijsu. Thijs Siegers je bio novinar. On me je intervjuisao za Voetbal International, i momak mi se odmah svidio. Razgovarali smo telefonom nakon intervjua. Imao je zdravo rezonovanje, dobar uvid u situaciju i bio je uvijek informisan. Znao je kakav sam i kakve ljude volim. Nazvao sam ga ponovo i objasnio situaciju:
Svejedno to Mina nije činilo velikanom, ne još, ali je bio u usponu, i potpuno spreman da vozi svoje trikove u bilo koje vrijeme što je bilo dobro. Ja nisam želio imati ponovo dobrog momka za agenta. Htio sam biti kupljen i dobiti dobar ugovor, pa sam odlučio da nekako impresioniram Mina. Kad nam je Thijs ugovorio sastanak u Okura Hotel u Amsterdamu, obukao sam svoju cool smeđu kožnu jaknu, Gucci. Definitivno nisam htio biti bezveznjak u trenerci i opet biti namagarčen. Stavio sam na ruku svoj zlatni sat, sjeo u Porsche, i parkirao malo izvan, zbog sigurnosti. Dolazim! Rekao sam sam sebi i ušao u Okura hotel! Hotel je pored Amstel kanala, nevjerovatno elegantan i luksuzan, i mislio sam: Sada se rješava moja sudbina, sada moram biti cool, i nastavio sam prema sushi restoranu. Imali smo rezervisan stol, i stvarno ne znam kakav tip čovjeka sam očekivao da vidim tamo, vjerovatno nekakav pin-prugastog dizajna s još intenzivnijim zlatnim satom. No, dođavola, šta se pojavilo ispred mene? Tip u trapericama i Nike majici i sa trbuhom mladića kao iz serije o Sopranosima. Hoće li on biti moj agent, ovaj Djed Mraz? A tek kad smo naručili jelo, šta mislite? Vjerujete li da smo jeli mali sushi s avokadom i rakovima? Neee, stigao je tovar hrane za pet osoba, a on je jeo kao manijak. No, tada je počeo govoriti, i da, bio je stvarno otvoren i hrabar. To nije bilo nikakvo pakovano sranje, i odmah sam znao da ima klikere i da mi liježe ono pravo, pa sam sam sebi rekao: S ovakvim ljudima želim raditi. Mislili smo isto, a ja sam bio spreman da mu stisnem ruku u znak buduće saradnje. I zamislite sad šta je učinio, odvažno kopile? On je izvadio četiri A4 papira tiskana s Interneta, a na njima su bili podaci s imenima i brojevima, kao što su Christian Vieri, dvadeset i sedam utakmica, dvadeset i četiri gola. Filippo Inzaghi, dvadeset i pet utakmica, dvadeset golova, David Trezeguet dvadeset i četiri utakmice, dvadeset golova, i konačno, Zlatan Ibrahimović, dvadeset i pet utakmica, pet golova. “Šta misliš kakve su mi mogućnosti da te prodam s ovakvom statistikom”, rekao je. Pomislio sam, kakav napad! Ali brzo sam se snašao. “Da sam dao dvadeset golova, čak i moja majka bi me mogla dobro prodati”, odgovorio sam, i da, on je šutio, a htio je pući od smijeha, to znam danas. Ipak je nastavio svoju igru. Nije dozvolio da izgubi superiornost. “U pravu si. Ali ti...n Šta je dođavola sada? Mislio sam. Osjećao sam kao da će krenuti u novi napad.
Ustvari, davao sam premalo golova i bio sam prespor, lijen. Nisam bio dovoljno motivisan. Shvatao sam to, počeo sam sve više i više davati na treningu i utakmicama. Ali i to je istina, nije lako promijeniti sve preko noći. Čovjek počinje naporno, a onda ne osjeća kad padne. Srećom, nisam imao priliku odustati. Mino se zalijepio za mene kao pijavica. “Voliš kad ljudi kažu da si najbolji, ha?” “Pa, možda.” “Ali to nije istina. Nisi najbolji. Sranje. Ti si niko i ništa! Moraš raditi više!” “Ti si šupak. Samo cviliš. Trebao bi ti sam trenirati.” “Idi, jebi se!” “Jebi se ti!” Ponekad smo bili agresivni, odnosno, činilo se da smo agresivni. Ali tako smo odgajani, i naravno, razumio sam njegov stav, nisi niko i ništa, i da je to bio njegov način da me promijeni, i vjerujem da je dosta uspio. Počeo sam ponavljati u sebi: “Ti si nula, Zlatane. Ti si šupak. Nisi ni upola dobar kao što misliš! Moraš raditi još žešće.” Tako sam se štitio od neuspjeha i pokrenuo u sebi još veću želju za pobjedom. To više nije bilo pitanje hoće li me trener poslati kući. Davao sam sve što sam mogao u svakoj situaciji i želio pobijediti na svakoj utakmici, takmičenju ili treningu, iako sam imao upalu lijeve prepone i boljelo me. Bolove sam ignorisao. Samo sam nastavljao dalje. Nisam se predavao. Nije me bilo briga čak i ako je bivalo gore i gore. Stiskao sam zube. Nekoliko mojih suigrača je bilo ozlijeđeno. Nisam želio da treneru stvorim nove probleme, pa sam često igrao nakljukan tabletama. Pokušavao sam da ignorišem to sranje od boli. Ipak, Mino je skužio. Htio je da treniram naporno, ali ne da se satirem. “Ne ide to tako, dečko”, rekao je. “Ne možeš driblati kad si ozlijeđen”, i na kraju sam to shvatio ozbiljno, te sam posjetio specijalistu, on je predložio operaciju. U Univerzitetskoj bolnici u Rotterdamu napravili su neko pojačanje u lijevoj preponi, a nakon toga, morao sam se oporavljati treningom u klupskom bazenu. Nije bila šala. Mino je objasnio prvom treneru da to nije bila ni jednostavna ni bezazlena operacija. “Čovjek je samo trčao okolo i igrao. Sada mora naporno raditi na svom oporavku! Dozvolite mu to.” Na sebi sam cijelo vrijeme morao imati neki đavolji mjerač pulsa i pojas za
spašavanje da ne potonem. Trčao sam u vodi dok ne bih dosegao svoj apsolutni maksimum, a nakon toga sam bio potpuno iscrpljen i spreman da povratim. Tad bih se držao ivice bazena. Morao sam se odmoriti. Nisam se mogao više ni maći. Tako potpuno iscrpljen, morao sam na zahod, a postajalo je sve nužnije. No, tu nije moglo biti riječi o trčanju na WC. Na bazenu u ćošku je bila neka rupa i što sam mogao učiniti? Pišao sam u tu rupu, šta drugo? U Ajaxu, smo imali pravilo: nismo mogli uzeti hranu dok ne bi neko rekao “izvolite”, i često sam ustajao prvi čim bih čuo prvi slog. Uvijek sam bio gladan kao vuk. Sada nisam mogao ni da podignem glavu. Koliko god su pozivali na večeru, ja sam se držao ivice bazena kao brodska olupina. Dvije sedmice me to držalo, a čudno, uopće mi nije samo bilo teško. Bilo je nešto lijepo u toj boli. Uživao sam i počeo shvaćati šta znači težak posao i odmor poslije njega. Ušao sam u novu fazu, osjećao sam se jaci nego ikad prije. Kad sam se vratio s rehabilitacije, dao sam sve od sebe, i ponovo počeo dominirati. Vratilo mi se samopouzdanje i pojavile su se parole: “Zlatan, sin Božiji”, i takve stvari. Ljudi su uzvikivali moje ime. Bio sam bolji nego ikad, i to je bio prekrasan osjećaj, naravno, ali također, kao i uvijek: kada neko zablista, drugi postaju ljubomorni i već se počela javljati napetost u ekipi, prije svega, kod mladih igrača koji su se htjeli pokazati i biti prodani u velike klubove. Pogađate, Rafael van der Vaart se nije u potpunosti radovao mom uspjehu. Rafael je vjerovatno bio jedan od najpopularnijih igrača u zemlji tada. U svakom slučaju bio je omiljena osoba u klubu, ali i kod svih navijača koji nisu voljeli izazove na terenu. Ronald Koeman je upravo njega izabrao za kapitena ekipe, iako Rafael nije imao više od dvadeset jedne godine. To je, naravno bila velika stvar za njega, a bio je i odličan materijal za trač rubrike. Spetljao se s nekom zvijezdom tada i nije mu bilo jednostavno da gleda moj uspjeh na terenu. Rafael je gledao sam sebe kao veliku zvijezdu i nije htio konkurenciju. Ne znam, mislim da je čeznuo da se proda, kao uostalom i svi mi. Mislim da je bio spreman uraditi bilo šta samo da ide dalje. Ako posmatram iz sadašnjeg ugla, to je bila istina, a tada ga nisam ni poznavao najbolje, iskreno nije me ni interesovao. Bilo je rano ljeto 2004, a napetost između nas nije eksplodirala do augusta. U maju i junu je bilo još uvijek prilično mirno. Zlato u ligi je bilo sigurno, Maxwell, moj prijatelj, bio je izabran za najboljeg igrača serije što mi je bila
posebno drago. Ako neko to zavređuje onda je to on. Sjećam se da smo jednom otišli u Haarlem na piću, u restoran u kojem je Mino odrastao, i tu sam sreo Minovu sestru. Imala je nešto važno da me pita. Radilo se o njihovom ocu. “Tata je počeo da se voza okolo u Porsche Turbu”, rekla je ona. “To je malo čudno. To nije vrsta automobila koju je on želio nekad ranije. Da li to ima ikakve veze s tobom?” “Tvoj tata...” Nedostajao mi je Porsche, ali sam se nadao da je sada u sigurnijim rukama, a tog ljeta sam shvatio da se stvarno moram držati podalje od ludosti i skoncentrisati se samo na fudbal. Evropsko prvenstvo se održavalo u Portugalu. To je bilo moje prvo veliko prvenstvo otkako sam se etablirao u nacionalnom timu, i sjećam se kad me nazvao Henke Larsson. Henke je bio moj uzor. Tada je igrao svoje posljednje utakmice u Celticu. To ljeto je bio prodan Barceloni, a nakon poraza od Senegala u Svjetskom kupu, izjavio je: “Ne mogu više igrati u reprezentaciji. Želim se posvetiti porodici”, i naravno, to smo mogli razumjeti, posebno kad to kaže čovjek poput njega. Ali nam je nedostajao. Igrali smo u istoj grupi kao Italija i bili su nam potrebni svi najbolji igrači koje smo mogli dobiti, a mislim daje većina izgubila nadu da će se on vratiti. Tada se predomislio i kazao da želi biti s nama, što me obradovalo. Sada smo trebali on i ja biti na vrhu. To bi nas učinilo jačim, a ja sam primijetio da se svaki dan povećava pritisak na nas, a i priča o tome da bi ovo mogao biti moj veliki međunarodni uspjeh, i shvatio sam da su sve oči uprte u mene, sve od inozemnih lovaca na talente do trenera. Tih dana, prije nego što smo krenuli, navijači i novinari su bili navalili na mene kao ludi, i pri takvom pritisku javnosti lijepo je imati sa sobom nekoga kao Henke. On je već bivao u sličnim metežima na visokom nivou, ali jasno, cirkus oko mene je bio apsolutno bolestan. Neću zaboraviti ni šta sam ga kasnije upitao: “Prokletstvo, Henke, šta trebam učiniti? Ako bi to neko trebao znati, onda si to ti. Kako se nositi sa svim što se dešava?” “Izvini, Zlatane. Od sada se moraš sam snalaziti. Ni jedan igrač u švedskoj historiji fudbala nije bio izložen ovakvom cirkusu kao ti!” Evo naprimjer, pojavio se i neki norveški novinar s jebenom narandžom. 0 toj narandži se pričalo još od kad je John Carew iz Valencije kritikovao moju igru, a ja mu odgovorio: “To što John Carewradi sfudbalskom loptom, ja mogu uraditi s narandžom”,
i sada je tu stajao stari norveški novinar koji je želio vidjeti ono što ja mogu uraditi s tim voćem. Ali zaboga, zašto bih ja davao tom tipu previše pažnje i učinio ga poznatim? Zašto bih mu uopće poklanjao svoju pažnju? “Možete uzeti svoju narandžu, oguliti je i jesti. U njoj ima puno vitamina”, rekao sam, i naravno, pričalo se da je to ipak previše, da sam prokleto drzak i bezobziran, da sam čudak, a tu je bilo i puno više o mom odnosu s medijima koji je postajao sve pristrasniji. Ali iskreno rečeno, šta je tu čudno?
N IKO NIJE ZNAO ZA H ELENU i mene, čak ni njena mama. Dali smo sve od sebe da našu vezu držimo u tajnosti. Najmanji događaj vezan za mene bio je naslov u novinama, nismo željeli da novinari ulaze i kopaju po našoj vezi, prije nego što smo i sami znali šta radimo i kuda nas to ona vodi. Niko ne bi vjerovao, da bih ja mogao biti u vezi s njom, jedanaest godina starijom poslovnom ženom. Sretali su nas na istim mjestima, u hotelu i tome slično. Imali smo sreću da ta naša igra nije padala u oči ljudima. To nam je puno pomoglo. Ali sve to skrivanje od očiju javnosti imalo je svoju cijenu. Helena je izgubila svoje prijatelje, bila je sama i izolirana, i ja sam bio toliko ljut na medije kao nikada do tada. Prve godine letio sam za Göteborg da bih odigrao utakmicu s reprezentacijom protiv San Marina. Tada sam već polako ostavljao Ajax i bio sam dobro raspoložen za šalu. Pričao sam malo slobodnije o starim dobrim vremenima, čak i s jednim novinarom iz Aftonbladeta. Ja nisam zaboravio šta su novine uradile s događajem u Spy baru. Ali nisam želio da budem kivan na njih, razgovarali smo između ostaloga i o tome da bi bilo lijepo formirati porodicu u budućnosti, i ništa posebno. Sasvim običan razgovor, imati djecu jednog dana u životu, otprilike tako. Znate li vi šta je taj novinar uradio? Postavio je članak kao lični oglas: “Želiš li osvojiti Ligu šampiona sa mnom! Atletski građen momak, 21 godina, 192/84, s tamnom kosom, tamnim očima, traži ženu zrelih godina za ozbiljnu vezu”, tako je napisao, i šta vi mislite. Da li sam bio sretan? Bio sam lud. Kakvo je to poštovanje bilo? Jedan oglas! Imao sam takvu želju da uništim to kopile, i naravno, nije bilo dobro što sam ga već sutradan sreo u mračnim hodnicima stadiona. Ako sam dobro razumio, u novinama su već saznali da sam bijesan. Mislim da je neko od igrača iz reprezentacije došao i ispričao im. Zato je onaj novinar došao da se izvini da bi se posao mogao dalje odvijati kako treba. Već tada su nudili velike svote novca za mene. Ali vjerujte mi nije bilo vrijeme za to, pretpostavljam i sam da sam bio sretan, što sam se tako ponašao. Imao sam sreću te sam se uzdržao i samo zagrmio na njega: “Ko si ti, klovnu jedan? I šta si s time, dođavola, htio reći? Da ja imam problema s djevojkama, ili Šta si uopće mislio?”
“Žao mije, ja sam samo htio...” Izgubio se nije mogao naći pravu riječ. “Nikada više s tobom neću razgovarati”, vrisnuo sam i otišao s tog mjesta, mislim da sam ga time prepao, ili sam dao do znanja novinarima da ubuduće moraju imati poštovanja prema meni. Ali bilo je gore. Dobili smo međunarodnu utakmicu s 5:0, ja sam dao dva gola. I šta mislite koji je naslov sutradan osvanuo u Aftonbladetu: Bravo Švedska! Sad idemo na Evropsko prvenstvo. Ne direktno! Ali stajalo je! “Stidi se, Zlatane!” I to nije bilo isto kao da sam skinuo pantalone ili da sam pljunuo sudiju. Izveo sam penal - i, naravno, dao gol. Već je stajalo 4:0, kada su me oborili u kaznenom prostoru, naravno, okej, Lars Lagerback je imao svoju listu izvođača penala, i na samom vrhu liste je Kim Kallstrom, ali on je već prije toga bio strijelac jednog gola. Mislio sam daje to sad moja stvar, bio sam željan, bio sam naoštren, i kada je Kim došao do mene, prebacio sam loptu na drugu stranu tijela, kao ono ne diraj mi igračku, on je ispružio ruku i rekao: Daj mi to! Ja sam to završio, postavio sam loptu na tački u kaznenom prostoru i šutirao, ništa više nije bilo, priznajem, to tad i nije bilo najbolje što sam trebao učiniti, poslije sam čak molio i za izvinjenje. Naravno, ma daj nije to bio Balkanski rat. Nije bilo krvavih nereda u nekom predgrađu. Postići gol to je bio cilj u fudbalu. Ipak Aftonbladet je priču o slučaju, koju nisam najbolje razumio, postavio na šest stranica. Dođavola! Da postave jedan oglas i da napisu stidi se Zlatane, a dobili smo utakmicu s 5:0? “Ako neko treba da se stidi onda je to Aftonbladet”, rekao sam na pres-konferenciji sljedećeg dana. Poslije toga bojkotovao sam sve novine, i kada je počelo Evropsko prvenstvo u Portugalu, nije se mogao led tako lako otopiti. Rat sam nastavio, ali s rizikom. Nisam razgovorao s njima i nisam imao šta izgubiti, posljednje što sam želio bilo je da moja i Helenina veza izađe na vidjelo. To bi bila katastrofa pred tako veliki događaj, i tu je važilo ono, oprezno. Ali šta sam mogao uraditi? Nedostajala mi je. “Možeš li doći ovamo”, pitao sam je. Nije išlo, bila je zauzeta. Imala je i suviše posla. Ali se desilo da su neki njeni šefovi kupili karte za EP, i da jedan od njih nije mogao putovati. “Želi li neko na EP umjesto mene?”, pitao je. Ona je to shvatila kao znak, i došla je na nekoliko dana. Kao i uvijek sretali smo se tajno, niko je od reprezentativaca nije poznavao. Jedina osoba koja je mislila da je nešto čudno s njom bio je Skara-Bert. Vidio ju je na aerodromu, ali se i pitao šta neko poput nje traži među fudbalskim navijačima s državnim
dresom na sebi i smiješnom kapom. Ipak smo sve održali u tajnosti, i ja sam se mogao koncentrisati na fudbal. Cijeli tim je bio dobra grupa. Bili smo dobri momci, ali među nama je bila i jedna primadona za sebe. Prenemagao se: “U Arsenalu, razumijete li vi, radimo ovako. I tako zapravo treba da se radi. Znam kako je to u Arsenalu, ja igram u tom timu.” Nešto u tom stilu... Ludio sam od tih riječi. “Bole me leđa”, govorio je on. Oj, oj. “Ja ne mogu putovati u tom običnom autobusu.Ja moram imati lični prevoz. Ja moram dobiti ovo, moram dobiti ono.” Razmišljao sam ko je on, dođavola, te izigrava da je nešto bolji od nas? Lars Lagerbàck je razgovarao sa mnom o njemu: “Molim te, Zlatane, pokušaj da sve bude profesionalno. Ne trebaju nam sad konflikti u timu, razumiješ.” “Ej”, odgovorio sam. “Ako on bude poštovao mene, poštovat ću i ja njega. I tačka.” To je djelić tog razgovora. Ali inače, bože moj, atmosfera je bila nevjerovatna. Kada smo otišli na prvu utakmicu protiv Bugarske u Lisabonu, činilo se kao da je cijeli stadion bio obučen u žuto, i svi su pjevali Unutra s loptom u gol, Markoolijeva pjesma za EP, i sve je bilo tako nevjerovatno i moćno, jednostavno razbili smo Bugarsku. Bilo je 5:0 i očekivanja su rasla. U svakom slučaju EP još nije bilo pravo počelo. Svi su očekivali najveću utakmicu koja je trebala da se odigra protiv Italije u Portu, osamnaestog juna. Nije bilo tajne, Talijani su željeli da se revanširaju. Igrali su neriješeno u prvom krugu protiv Danske i niko od njih, razumije se, nije zaboravio poraz u finalu na prvom EP protiv Francuske u Rotterdamu. Italija je jednostavno bila prisiljena da pobijedi. Oni su imali sjajan tim s Nestom, Cannavarom i Zambrottom dolje, na golu je stajao BufFon, Christian Vieri je bio na vrhu, a sigurni Totti, ta velika zvijezda, bio je isključen zato što je pljunuo na protivničkog igrača na utakmici protiv Danske, ali bez obzira, sastav tih momaka bio je veliki izazov. Bila je to za mene najvažnija utakmica do tada. Gore na tribinama sjedio je i moj tata, bilo je divno i napeto, primijetio sam to u samome startu. Talijani su me poštovali. Bilo je kao ono, šta taj momak može uraditi, i ubrzo zatim borio sam se protiv protivničkog krila. Nije bilo šale. Talijani su imali jednu strašnu ofanzivu, i prije odmora su poveli s 1:0. Mladi Cassano, Tottijeva zamjena, bio je strijelac tog gola. Za pâs Panuccija niko ne može reći da nije bio regularan. Talijani su nas pritiskali napadima. Mi smo dali sve od sebe u igri i u drugom poluvremenu imali smo nekoliko Šansi. Utakmica je išla u korist Talijana i bez
August je period uznemirenosti, vrijeme prodaje igrača. Prelazni rok se zatvara trideset prvoga, i glasine oko prelaza kruže svuda. Ljudi pričaju o dosadnoj sezoni. Još uvijek je predsezona i novinari nemaju šta pisati osim priča i nagađanja o prelazima. Hoće li neki igrač ići tamo ili ovamo. I koliko klub želi platiti. Neizvjesnost je visila u zraku, mnogi igrači su bili pod stresom, to je tako bilo vidljivo u Ajaxu. Mladi igrači u klubu su željeli da se prodaju, gledali su nervozno na druge oko sebe. On nešto ima? Gdje će on? I zašto ne zove moj menadžer. Bilo je tako napeto i puno ljubomore, i ja sam čekao poziv, ali sam pokušao da se kocentrišem na fudbal. Sjećam se: igrali smo utakmicu protiv Utrechta i posljednje što sam očekivao bilo je da me zamijene u igri. I desilo se. Koeman je mahnuo meni, bio sam toliko ljut da sam šutnuo loptu na reklamnu tablu niže na stadionu, u smislu što me dođavola šalješ na klupu. Već tada sam imao običaj poslije svake utakmice nazvati telefonom Mina. Osjećao sam se dobro u toku takvih razgovora, malo sam se prenemagao šale radi, ali ovaj put sam vrištao: “Ko je taj idiot što me je zamijenio? Kako je mogao biti tako lud?” Mino i ja smo bili bliski i očekivao sam pomoć u toj situaciji. Očekivao sam da će me dočekati riječima kao: Da podržavam te, Koeman mora da je dobio izliv krvi u mozak, baš mi te žao. Mino je rekao: “Naravno da te je zamijenio. Ti si bio najgori. Baš si đubre.” “Šta si rekao?” “Niste se pokazali, ti si bio loš. Trebao si ranije završiti na klupi.” “Ti”, rekao sam. “Šta ja?” “Ti, možeš se nositi dođavola. I ti i trener.” Spustio sam slušalicu, istuširao se i otputovao kući u Diemen, naravno nisam bio raspoložen. Kad sam tamo stigao, vidio sam da neko stoji ispred vrata. Bio je to Mino. Kako možeš imati toliki trbuh, idiote, pomislio sam, nisam ni izašao iz auta a već smo vrištali jedan na drugoga. “Koliko puta moram da ti kažem”, urlikao je on. “Da si đubre i da ne smiješ šutnuti loptu po reklamnim tablama, odrasti već jednom.” “Idi dođavola.” “Idi i jebi se sam.” “Jebi se. Ja želim otići odavde”, vrištao sam.
“Onda ćeš se morati preseliti u Torino.” “Šta kažeš?” “Da možda imam Juventus na putu.” “Molim?” “Čuo si ti”, da čuo sam. Ali jednostavno nisam mogao razumjeti u toku svađe. “Sredio si Juventus za mene?” “Moguće.” “Ti si fenomenalan, ti đavole.” “Još nije sve gotovo ali radim na tome”, kazao je a ja sam počeo razmišljati. Juventus! To je bilo nešto a ne Southamton. Juventus je već tada bio možda najbolji evropski klub. Imali su zvijezde kao Thuram, Trezeguet, Del Piero, Buffon i Nedved iako je izgubio u finalu Lige šampiona od Milana prošle godine. Ali na papiru, ni jedan tim mu nije bio ravan. Igrači su bili velike zvijezde, cijela grupa, i klub je u tom vremenu imao na papiru i potpis Fabija Capella, trenera Rome koji me želio imati zadnjih godina, i ja sam se već počeo nadati. Naprijed Mino, razmišljao sam, veslaj ka toj luci! U to vrijeme Juventusom je vladao Luciano Moggi. Moggi je bio čvrst momak, moćan menadžer koji je ni od čega stvorio sve i bio jedan od najvećih čelnika talijanskog fudbala. On je bio kralj transfer tržišta. Čovjek koji je transformisao Juventus. Klub je osvajao ligu više puta pod njegovom upravom. Ali Luciano Moggi nije bio poznat samo po dobrim djelima. Bilo je upleten u više skandaloznih radnji, podmićivanje, doping, suđenje, i sve najgore glasine da je pripadao napuljskoj Camorra mafiji. Naravno to je bilo samo sranje. Ali momak je stvarno ličio na mafioza. Volio je cigare, karirana odijela i kao pregovarač nije sebe uvlačio ni u šta. Bio je majstor svoga zanata i nije bio bezazlen kolega. Ali Mino ga je poznavao. Može se reći da su stari neprijatelji postali prijatelji. Mino je već zakazao sastanak s Moggijem, tako da je on mogao započeti svoje poslove. Ali izgleda da to i nije bio neki dobar početak. Moggijeva kancelarija kao da je bila čekaonica samog pakla. Bilo je nekih dvadesetak ljudi vani i svi su bili nestrpljivi. Vrijeme je prolazilo, na kraju se Mino zapalio. Otišao je odatle potpuno lud: dođavola, zar je mogao na taj način da ignoriše sastanak. Većina ljudi je možda prihvatala tu situaciju. Moggi je bio moćan, ali Mino nema poštovanje prema takvima.
Bio je loše dočekan i to se mora raščistiti. Potražio je Moggija u toku dana u klubu Urbani u Torinu. “Ponio si se prema meni loše”, zagrmio je. “Ko ste vi, dođavola”, kazao je Moggi. “Saznat ćete onda kada kupite jednog igrača od mene”, rekao mu je Mino i nastavio galamiti. Onda se predstavio i drugim fudbalskim gazdama: “Zovem se Mino, i protiv Moggija sam”, jer Moggi je bio momak s mnogo neprijatelja, i to je bila dobra upadica. Problem je bio što je prije ili kasnije Mino bio prisiljen voditi poslove s Moggijem, godine 2001. Juventus je želio Nedvëda, jednog od Minovih najboljih igrača. Ali se nisu dogovorili. On i Nedved trebali su sresti Moggija u Torinu da bi razgovarali. Moggi je vodio igru, pozvao je novinare, fotografe i klupske pristalice. Napravio je doček umjesto pregovora tako ni Nedved ni Mino nisu mogli da se izvuku. To Minu nije zasmetalo. On je želio da Nedvčd bude u Juventusu i kup mu je dao šansu da završi pregovore, ali sada je bio impresioniran Moggijem. Možda je starac bio tada težak, ali je znao igru, obadvojica su željela da sklope mir a postali su i prijatelji. “Ja sam Mino. Ja sam za Moggija”, nešto tako. Nisu jedan drugom titrali, ali bilo je međusobnog poštovanja, i očigledno je Mino imao i neke druge klubove u igri, što me nerviralo. Ali je uspio zainteresovati Moggija a to mi je i bio cilj. Moggi u početku nije imao dovoljno vremena za nas. Mogli smo se sresti, ali na pola sata u Monte Carlu. To je bilo onda kada se vozio prvi krug Formule 1 za Monaco Grand Prix. Mogu pretpostaviti da je Moggi bio u Monte Carlu još zbog nekih poslova. Fiat-grupa je bila vlasnik i Ferrarija i Juventusa. Trebali smo ga sresti, ali i još jednu poznatu osobu, na aerodromu. Bila je paklena gužva u saobraćaju, i nismo mogli doći blizu autom. Morali smo trčati, začudilo me koju je kondiciju imao Mino. On je krupan, od trčanja se zadihao i sav je bio znojav. Uz to ni jedan od nas nije bio prikladno obučen za takve sastanke. Mino je na sebi imao havaji šore, Nike majicu i patike bez čarapa, sav u golom znoju. Tako smo banuli u svečanu salu na aerodromu, a u unutra koji dim. Luciano Moggi je pušio svoju debelu cigaru. Bio je postariji, proćelav i odmah se osjetilo da taj čovjek ima moć u svojim rukama. Naučio je da ljudi rade sve što on kaže. Ali sada je samo gledao u Minovu garderobu. “Šta to, dođavola, imaš na sebi?” “Jesi li došao da gledaš kako izgledam?”, prosiktao je Mino i tako je započelo.
U međuvremenu smo igrali jednu međunarodnu utakmicu u Štokholmu protiv Holandije. To je bila više trening utakmica, ali niko nije zaboravio poraz s EP i željeli smo se iskupiti i pokazati da možemo dobiti Holandiju. Cijeli tim je želio revanš. Bila je to ofanzivna i prilično agresivna utakmica. Na samom početku utakmice sam dobio jednu loptu u protivničkom kaznenom prostoru. Već sam imao na sebi četiri Holanđanina. Jedan od njih bio je i Rafael van der Vaart. Svi su me vukli. Bila je teška situacija. Ja sam se borio s njima i uspio sam dodati loptu prema Mattiasu Jonsonu koji je bio slobodan. On je dao gol, bilo je 1:0 nula, ali je poslije toga Vaart ostao ležeći na travi, valjao se od bolova. Odnijeli su ga na nosilima, zadobio je povredu skoćnog zgloba i ligamenta. Ali nije to bilo opasno. Zbog toga se obično pauzira jedna ili dvije utakmice. Kasnije je izjavio novinarima da sam mu namjerno nanio povredu. Skočio sam od čuda, šta je sad ovo? To nije čak bio ni slobodan udarac. Kako je mogao reći da sam to uradio namjerno. I taj momak treba da bude moj kapiten. Pozvao sam ga telefonom: “Slušaj, žao mi je zbog toga što se desilo, ali nije bilo namjerno, čuješ li me?” I novinarima sam rekao isto što sam rekao i njemu. To sam ponovio hiljadu puta. Ali zašto je Van der Vaart s tim nastavio nisam mogao shvatiti. Zašto, dođavola, baca prljavštinu na svog timskog druga. To je bolest. Ili šta bi drugo moglo biti? Razmišljao sam dugo o tome, naprosto to nisam mogao zaboraviti. Bio je august i vrijeme za transfere igrača, ili preciznije prodaju. Možda je i on želio da se izbori za svoj izlazak iz kluba. Ili da meni napravi frku. To nije bilo prvi put da neko koristi takve trikove, svakako taj momak je imao novine na svojoj strani. On je Holanđanin. Bio je omiljen u tračerskim novinama, a ja sam bio bad boy a uz to i stranac. “Ti to misliš ozbiljno?”, pitao sam ga kad sam ga sreo na treningu. Učinilo mi se da je skroz ozbiljan. “Okej, okej”, rekao sam. “Ovo ti želim reći posljednji put. Nije bilo namjerno, čuješ li?” “Čuo sam.” Ipak on se nije pomjerio ni za milimetar, i atmosfera u klubu jebüa oapgtija. Tim se podijelio na dva dijela. Holanđani su stajali na Rafaelovoj strani, a stranci su bili na mojoj. Na kraju nas je pozvao i Koeman na saslanak, u tom periodu sam bio skroz lud kad bi se spomenuo taj događaj. Dođavola, me taj tip optužuje? Ja sam bjesnio, tamo na sastanku na trećem spratu, u Bflboj
sobi za ručavanje gdje smo svi sjeli uokrug. U zraku se osjećalo da je stvar zaista ozbiljna. Treneri su tražili da se uozbiljimo. Bili smo ključni igrači ekipe i moramo, naravno, biti i prijatelji. Ali se nikakav konkretan izlaz nije nazirao. Rafael je napadao s još težim riječima, nikad kao tada. “Zlatan je to uradio namjerno”, rekao je a meni se sve pomračilo pred očima. “Šta ti je, dođavola? Zašto više ne prestaneš? Nisam te namjerno povrijedio, to sam ti već više puta rekao lično, ali ako me optužiš još samo jednom, onda ću ti polomiti obje noge!”, rekao sam da svi čuju. Naravno svi koji su stajali na strani Van der Vaarta kao da su to i čekali. “Sad vidite. Vidite li vi da je on agresivan i lud?”, i Koeman je pokušao smiriti situaciju. “Sada ne želimo ići tako daleko, to će se završiti.” Izgleda nevjerovatno, ali pozvao nas je direktor Louis van Gaal. On i ja smo već bili u zavadi ranije i nije mi baš išlo u prilog da mu idem u društvu s Van der Vaartom. Znao sam da nisam bio okružen prijateljima, ali nisam imao izbora. Van Gaal je odmah počeo svojim moćnim jezikom. “Ja sam direktor”, kazao je. Hvala na informaciji, pomislio sam. “I ja vam kažem”, nastavio je on, “spustite vaše ratne sjekire. Kada Rafael ozdravi, vas dvojica ćete igrati zajedno.” “Apsolutno ne”, dgovorio sam. “Dok je on na terenu, ja neću igrati.” “Šta kažeš?”, pitao je van Gaal. “On je moj kapiten i ti ćeš igrati s njim. Sve u korist kluba.” “Vaš kapiten? Kakav je sad ovo razgovor? Rafael ide novinarima i govori kako sam ga namjerno povrijedio. Kakav je to kapiten koji javno napada svoje klupske drugove? Neću igrati s njim, nema šanse. Nikad. Vi možete reći šta želite, ja sam svoje rekao.” Poslije tih riječi sam izašao. Igrao sam rizično. Naravno, dobio sam snagu zato što sam imao Juventus u planu. Ništa nije bilo potpisano, ali ja sam se jako nadao. Često sam razgovarao s Minom. Šta se događa? Šta kažu oni? Krajem augusta smo se trebali sresti s NAC Bredom, ekipom iz druge lige. Novine su i dalje pisale o konfliktu, nikada kao do tada nisu davale podršku Van der Vaartu držeći njegovu stranu. On im je bio miljenik. A ja loša osoba koja gaje namjerno povrijedila. ”Budi spreman na njihove podsmijehe”, rekao mi je Mino. “Gledaoci te sad mrze.
“Dobro.” “Dobro.” “Ja se aktiviram na tako nešto i ti znaš. Pokazat ću ja njima.” Za njih sam bio obilježen. A i situacija nije bila baš tako jednostavna, ispričao sam Koemanu za Juventus. Želio sam ga pripremiti za to, takvi razgovori su uvijek osjetljivi. Volio sam Koemana. On i Beenhakker, su bili prvi koji su vidjeli moje sposobnosti u Ajaxu i nisam sumnjao da me neće razumjeti i sada. Ko ne želi otići u Juventus? Ali teško da bi me Koeman drage volje dao, to znam. Kad je nedavno razgovarao s novinarima, rekao je da mnogi misle da mogu igrati i u većem klubu, i bilo je jasno da je mislio na mene. To znači pravu riječ na pravom mjestu, da se poslužim rečenicom koju je često upotrebljavao Van Gaal. “Ja zaista ne želim da u klubu bude više problema u vezi s ovim”, kazao sam Koemanu. “Juventus me želi i nadam se da ćete to riješiti. Ovakva šansa se dobije samo jednom u životu”, i naravno, kao što sam i pretpostavljao, Koeman me je razumio, i sam je bio profesionalac. “Ali ja ne želim da nas ostaviš”, kazao je. “Ja te želim zadržati. I borit ću se za to da ostaneš.” “Znaš li šta je rekao Van Gaal?” “Šta, reci.” “Kazao je da bez mene možete u ligi. Da vam ide dobro. Ja mu trebam samo za Ligu šampiona.” “Šta, dođavola? On je to rekao?” Koeman je skroz odlijepio. Bio je tako bijesan na Van Gaala. On je mislio da su te riječi dobra pozadina, i da mu to neće smanjiti mogućnost da se bori za mene. Sjećam se ušao sam na stadion misleći da moram napraviti pauzu ili prekinuti. Bila je to važna utakmica za mene. Delegacija Juventusa je bila tu i gledala moju igru. Ali na stadionu je bila ludnica. Osjećao sam se kao da me Holanđani pljuju. Zviždali su i vrištali, a gore na tribinama je sjedio njihov favorit Rafael van der Vaart. On je dobio aplauze što je i logično. Ja sam bio ono najgore, on nevina žrtva. Ali sve će se ubrzo izmijeniti. Igrali smo utakmicu s NAC Bredom i nekih dvadesetak minuta do kraja utakmice na semaforu je stajalo 3:1 za nas. Kao zamjena Rafaelu van der Vaartu bio je jedan mladi momak iz Ajaxove omladinske akademije, zove se Wesley Sneijder, dečko je bio dobar. Igrao je inteligentno. Šutirao je, i bilo je 4:1. Samo nekih pet minuta poslije njegovog gola dobio sam loptu na nekih dvadesetak
metara od kaznenog prostora protivnika. Imao sam odbranu na leđima. Gurao sam se i uspio da je se oslobodim, kasnije sam driblao i prošao pored drugoga igrača. Bio je to samo početak, samo uvod. Napad se nastavio i ja sam izveo lijepu fintu kao da ću šutirati, ponovo sam driblao po strani, da bih našao dobru poziciju za udarac. Došla je nova odbrana, uvijek su bili za mnom. Rojilo se oko mene, možda sam loptu trebao dobaciti nekome, ali nisam vidio dobru poziciju. Umjesto toga prošao sam, maštovitim slalomom predriblao odbranu, prevario golmana, prebacio loptu na lijevu nogu i šutirao prema otvorenom golu. Bila je to klasika. Tom golu su dali ime po Maradoninom golu, zato što ih je to podsjetilo na Maradonin gol protiv Engleske u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva iz 1986. godine. To što sam prošao driblingom cijeli protivnički tim bio je povod za eksploziju na stadionu. Svi su poludjeli. Čak je i Koeman skakutao u krugu kao luđak, bez obzira koliko sam želio da ga ostavim. Sva mržnja prema meni pretvorila se u ljubav i podršku. Svi su navijali i vrištali, svi su bili na nogama i skakali, svi osim jednoga. Kamera je klizila preko gromoglasnog stadiona sve do Rafaela van der Vaarta. On je sjedio gore na tribinama bez ijednog pokreta, skroz ukočen. Ni na minutu se nije pomjerio, bez obzira što je njegov tim dao gol. On je samo sjedio tamo i moj nastup za njega je bilo nešto najgore što mu se moglo desiti, a deslilo se. Ne zaboravite da ste prije utakmice urlikali na mene, da ste mi zviždali nekoliko trenutaka prije ovog gola! Sada su uzvikivali samo jedno ime, moje ime. Nikoga više nije bilo briga za Van dar Vaarta, u toku cijele večeri a i sutrašnjeg dana na svim TV ekranima su prikazivali moj gol. Kasnije su ga gledaoci izabrali za najljepši evrogol. U svakom slučaju ja sam se bio koncentrisao na nešto drugo. Sat je otkucavao. Prozor za zamjenu klubova je još bio otvoren nekoliko dana, Moggi se toliko zapleo oko toga da je slabo i razgovarao, po običaju. Najednom je iznenada objasnio da ja i Trezeguet, ne možemo igrati zajedno i to daje David Trezeguet bio jedan od najboljih strijelaca u Juventusu. “Kakva je sad ovo glupost?”, rekao je Mino. “Njihovi stilovi igre ne odgovaraju jedan drugome, i neće funkcionisati”, odgovorio je, “i to uopće nije dobro.” Kad Moggi donese neku odluku, niko ga ne može nagovoriti da se predomisli. Ali Mino je vidio izlaz. On je znao da Capello, trener, ima drugo mišljenje.
Capello me je odavno želio, to sam već rekao. Ali Moggi je direktor. Međutim, nije ni Fabio Capello bio neko s kim bi se moglo igrati. Taj čovjek zna da spusti bilo koju zvijezdu na zemlju u jednom momentu. Capello je bio odlučan, i zato ih je Mino pozvao na večeru obadvojicu, i hrabro se otvorio. “Je li tačno da Trezeguet i Zlatan ne mogu igrati zajedno?” “Kakav je to sad razgovor i kakve to veze ima s našom večerom?”, pitao je Capello. “Moggi je rekao da njihov stil igre ne odgovara jedan drugome, zar nije tako Luciano?” Moggi je klimao glavom “Dakle moje pitanje za Fabija je: je li to tačno?”, nastavio je Mino. “Ne zanima me da li je tačno ili ne, a trebalo bi da i vi to znate. Šta se na terenu dešava, moj je problem. Gledaj samo da Zlatan dođe ovamo, ostalo sređujem ja”, kazao je Capello, i šta je tu još Moggi mogao uraditi. On ne može učiti trenera kako se igra na terenu. To je sam isticao, i Mino je uživao u trijumfu, dobio je što je želio. Ali još sve nije bilo riješeno. U Amsterdamu se održavala holandska fudbalska gala proslava. Mino i ja smo bili tamo da proslavimo Maxvelovu nagradu za najboljeg igrača, obadvojica smo bili radosni zbog Maxvela. Ali to i nije bilo baš neko slavlje, Mino je bio sav uzbuđen. Išao je cijelo vrijeme naprijed-nazad i razgovarao s Juventusovim i Ajaxovim direktorima. I cijelo vrijeme su dolazili novi problemi i pitanja ili su tek sada nastajali pravi problemi. Ih je sve to bila predstava da bi poboljšali pregovorne pozicije. Stvar je bila zaključana, sljedeći dan uveče se zatvarao prelazni rok, naravno bio sam zaista nervozan. Sjedio sam kod kuće u Diemenu i igrao Xbox, mislim da je bila Evolucija ili Poziv za Dity, obožavam i jednu i drugu. Igra me je opuštala i pomagala mi da sve zaboravim. Ali Mino je zvao svake minute. Bio je iziritiran. Moja torba je bila spakovana i Juventus je imao privatni avion koji me je čekao na aerodromu. Znači klub me je želio. Ali nisu mogli da se dogovore oko cijene. To je bila jedna stvar, a druga je bila ta da Ajaxovo rukovodstvo izgleda i nije vjerovalo ovima, smatrali su da je posao neozbiljan. Talijani nisu imali sa sobom advokata u Amsterdamu i ja sam pokušao na svoj način da pritisnem Ajax: “Kako ja vidim ja ne igram više s vama. Završio sam s vama rekao Van Gaalu i njegovim ljudima.
Ali ništa nije pomoglo. Ništa se nije desilo a vrijeme je. i skroz u mome Xboxu, trebali ste me vidjeli i u ovoj situaciji
na upravljaču. To je bilo kao vatra. Sve moje frustracije su nestajale kroz igru. Ja sam bio sav u igri dok se Mino mučio da sastavi sporazum. On je bio ljut na svoj način. Zašto Moggi ne šalje advokata u Amsterdam? Kakav je to nonšalantni način? I to mora da je bio jedan dio igre. Tad to nije bilo lako saznati. Ništa nije bilo zagarantovano, i Mino je uradio po svome. Nazvao je svoga advokata. “Leti za Amsterdam”, odglumi da predstavljaš Juventus”, i naravno advokat je odletio za Amsterdam i odglumio svoju predstavu. I to je pomoglo, pregovori su išli brže. Ali ni to nije vodilo ka mirnoj luci, što je izluđivalo Mina. Nazvao je ponovo. “Ma nije nas briga”, kazao je. “Uzmi sa sobom advokata i doleti ovamo, sašit ćemo mi njih odavde”, i ja sam isključio TV igrice i nestao; nisam čak za sobom ni vrata zaključao, stvarno. Odvezao sam se prema našem stadionu i klupskoj upravi. Tamo su sjedili Mino i advokat. Kad sam ušao, bili su pod jakim stresom. Advokat je hodao okolo i ponavljao: “Nedostaje još samo jedan papir, samo jedan i onda je sve gotovo.” “Nemamo vremena. Moramo ići, Mino kaže da zajebavaju”, klimnuo sam glavom i brzo vozio prema aerodromu gdje nas je čekao Juventusov avion. Nazvao sam tatu: “Halo, halo, žurim, radim na tome da pređem u Juventus. Hoćeš li nam se pridružiti u pregovorima?” Naravno, želio je biti prisutan, bio sam sretan zbog toga. Ako ovoga puta bude sve išlo svojim tokom i ostvari se moj dječački san, onda je divno imati tatu pored sebe, mi koji smo prošli mnogo toga zajedno. Znam daje istog momenta krenuo na put prema Kastrupu u Kopenhagenu i odletio za Milano gdje ga je dočekao Minov čovjek i dovezao do Savezne kancelarije. U toj kancelariji se registruju svi transferi na tržištu. Tamo je stari stigao prije mene, i kada sam stigao s advokatom bio sam zapanjen: Jesi li to ti? To nije bio onaj isti tata na kojeg sam bio navikao, definitivno ne onaj koji sjedi kod kuće sa slušalicama na ušima i sluša jugo muziku u stolarskim pantalonama. Ovaj ovdje momak u lijepom odijelu, taj čovjek je mogao biti bilo koja talijanska visoka ličnost. Bio sam ponosan na njega i šokiran, iskreno vam govorim. Do tada nikad nisam vidio oca u odijelu. “Tata!” “Zlatane” Bilo je divno, tamo su već stajali novinari i fotografi. Priča je već procurila.
To je bio veliki događaj u Italiji. Ali još uvijek ništa nije bilo gotovo. Sat je otkucavao. I više nije bilo dovoljno vremena igrati se duže, Moggi je nastavio s izigravanjem i driblanjem, a što je još gore, to je dalo i rezultat. Moja cijena je padala s trideset pet miliona eura koliko je tražio Mino na dvadeset pet, dvadeset i posljednja je bila šesnaest miliona eura, sto šezdeset miliona kruna. I da, to je i dalje bilo puno. To je bilo više nego duplo od onog koliko me je Ajax platio. Ipak to nije trebalo da bude velika stvar za Juventus. Klub je već prodao Zidanea Real Madridu za sedamdeset miliona. Dođavola oni su to mogli sebi priuštiti. Ajaxovi ljudi nisu trebali biti zabrinuti, ali ipak nervoza se vidjela, u svakom slučaju to se i potvrdilo. Juventus nam nije uspio dostaviti garanciju iz banke. Ali su i za to našli objašnjenje. Bez obzira na njihove velike uspjehe Juventus je imao gubitak od dvadeset miliona u toku prošle godine. Ni to nije neobično za velike klubove već suprotno. Bez obzira na visoke prihode troškovi uvijek budu veći. Ali to bez garancije banke? Pitam se da to nije neki trik u vezi s pregovorima. Juventus je bio jedan od najvećih klubova u svijetu, i svakako trebao bi biti u stanju stvoriti novac. Ali bez garancije banke Ajax je odbio potpisati bilo šta, a vrijeme je protkalo i sve je bilo neizvjesno. Moggi je samo sjedio onako napuhan sa svojom debelom cigarom, ponosan što cijelu situaciju drži napetom i pod kontrolom: Ovo ćemo obaviti, otprilike tako, ja znam šta radim. Ali Mino je stajao sa slušalicom u ruci nedaleko od njega i vrištao na Ajaxove pretpostavljene: “Ako vi ne potpišete, nećete dobiti šesnaest miliona. Nećete dobiti Zlatana: Ništa nećete dobiti. Jeste li razumjeli? Ništa. Šta vi mislite da će Juventus izbjeći isplatiti? Juventus? Jeste li vi ludi? Da, svakako, radite šta želite, ma izgubite sve! Izvolite.” Bile su to velike riječi. Mino zna svoj posao. Ipak ništa se nije dešavalo. Atmosfera je postajala sve napetija, pretpostavljao sam da Mino traži neku utičnicu da sebe napuni energijom. Unutra, u istoj prostoriji gdje smo bili, nalazio se i veliki broj fudbalskih stvari. Mino je uzeo loptu i počeo žonglirati. Ludilo. Šta ovaj sad radi? Ništa nisam shvatao. Lopta je letjela okolo odbila se i pogodila Moggija u glavu i po ramenima i svi su se pitali o čemu se radi. Zar će on žonglirati u ovoj situaciji? U toku kriznih pregovora i nije bilo mjesta za igru. “Prestani s time. Pogodit ćeš nekog u glavu.” “Ne, ne”, nastavio je. “Bitno je da igramo. Ustani, Luciano, pokaži šta znaš. Sada ti, Zlatane. To. Udri je. To.”
On je tako nastavio, ne znam šta su sekretar i ostali mislili. Ali jedno je bilo sigurno, Mino je ipak dobio podršku - tatu. Moj otac se samo smijao. Šta je s ovim ljudima? Šta je u ovome lijepo. Tako da pritisne velikog Moggija. To je bio stil moga oca. To je kao kad pjevaš i igraš u pogrešnoj situaciji. To je kao ono tjeraj po svome bez obzira na događaj, tog dana je otac snimao svaki događaj o meni, ali i ono što je radio Mino. Mino je bio omiljeni manijak, što je i on primijetio. Mino nije bio samo budala. On je sastavio ugovor. Ajax nije želio izgubiti mene, ali ni novac. Glavni papir su potpisali u zadnjoj minuti. Već je bilo prošlo deset sati, kako sam ja shvatio kancelarija se zatvarala u sedam sati. Ali smo isplivali na obalu i trebalo nam je vremena. Ja profesionalac u Italiji? Nije normalno. Poslije toga otišli smo u Torino. Dok smo bili na autoputu, Mino je nazvao Juventusov restoran Urbani i zamolio ih da bude otvoreno, naravno radnike nije bilo teško nagovoriti. Prihvatili su nas kao kraljeve prije ponoći, sjeli smo i jeli, ali i išli još jednom kroz cio ugovor, iskreno vam govorim, posebno zbog oca mi je bilo drago što je bio tu i vidio sve ovo. “Ponosim se tobom, Zlatane”, rekao je. Ja i Fabio Cannavaro smo istovremeno potpisali za Juventus, zajedno smo održali pres-konferenciju na Delle Alpi stadionu u Torinu. Cannavaro je momak koji se šali i smije cijelo vrijeme. Zavolio sam ga odmah. On je bio izabran za najboljeg igrača svijeta nekoliko godina kasnije. I puno mi je pomogao u početku. Poslije pres-konferencije otac i ja smo bili na putu za Amsterdam. Tu smo ostavili Mina prije nego što smo nastavili let za Göteborg. Trebao sam odigrati jednu međunarodnu utakmicu. To vrijeme je bilo dramatično, nisam se vraćao nazad u moju kuću u Diemenu. Sve sam to ostavio iza sebe jednostavno dugo vremena sam živio u hotelu Le Meridien na Via Niza u Torinu. Tu sam živio sve dok se nisam preselio u stan Filippa Inzaghija u Piazza Castello. Zbog toga je Mino otputovao za Diemon da bi mi poslao moje stvari. Kada je ušao u kuću, čuo je glasove koji su dolazili s drugoga sprata. Je li to krađa? Mino se ušunjao, bio je spreman za napad. Lopova nije bilo. Bio je to moj XBox koji je bio upaljen od onog dana prije tri nedjelje kad sam, Juventusovim privatnim avionom, odletio za Milano, a onda do Savezne kancelarije gdje se ovjeravaju svi transferi.
“IBRA, ĐODI OVAMO.”
Fabio Capello, jedan od najboljih trenera Evrope u posljednjih deset godina, pozvao me je, a ja sam razmišljao: Šta sam sada uradio? Vratila mi se nervoza iz mog djetinjstva. Capello je mogao bilo koga učiniti nervoznim. Wayne Rooney je jednom rekao da se, kad Capello prođe hodnikom, osjeća trag mrtvaca, i tako i jeste u stvarnosti. On običava doći po svoju kafu, prođe pored tebe onako hladnog izraza na licu, a to je gotovo zastrašujuće. Nekad promrlja ćao, sasvim kratko. U svakom slučaju nastavi svojim putem i ne osjetiš da je čovjek tu stajao. Rekao sam vam da zvijezde Italije ne skaču odmah samo zato što im je trener to rekao. To se ne odnosi na Capella. Svaki igrač je na liniji kad se on pojavi. Pred Capellom svi su isti. Sjećam se da ga je jedan novinar pitao: “Kako ste zadobili poštovanje svih?” “Poštovanje čovjek ne dobija, već ga uzima”, odgovorio je Capello, i to su riječi kojih se često sjetim. Kada je Capello ljut, niko se ne usudi gledati ga u oči, on ti je dao šansu i ako je ne iskoristiš, možeš slobodno prodavati viršle ispred stadiona. Capellu ne ideš sa svojim problemima, Capello nije tvoj prijatelj. On ne razgovara s igračima, ne na taj način. On je čelični vođa i nije dobar znak kada te on pozove. Sjećam se jednog treninga kada smo tek krenuli s nekim igrama pozicije. Tad je Capello dunuo u pištaljku i vrisnuo: “Ulazite unutra! Gubite se s igrališta!” Niko ništa nije razumio. “Šta smo uradili? O čemu je sada riječ?” “Postali ste lijeni. Vi ste obično sranje?” Za taj dan nije bilo više treninga, izgledalo je zbunjujuće. Ali on je o nečemu drugom razmišljao. On je želio da sljedeći dan budemo obilježeni kao ratnici, dopao mi se taj stil, kao što sam rekao, ja nisam odrastao u svili. ]a volim momke koji imaju moć i takav stav i Capello mi je vjerovao. “Nema potrebe da se dokazuješ, ja znam ko si ti i šta možeš”, kazao mi je onih prvih dana i to mi je davalo sigurnost. Mogao sam se malo opustiti. Bio
150 JA SAM ZLATAN ' MOJA PRIČA je to pakleni pritisak na mene. Pojedine novine su postavljale pitanje o čuvenoj trgovini i pisale da nisam dao dovoljno golova. Mnogi su vjerovali da ću samo sjediti na klupi. Kako će se Zlatan kvalifikovati za takavu grupu? “Je li Zlatan spreman za Italiju?” stajalo je. “Je li Italija spremna za Zlatana?” kontrirao im je Mino što je bilo sigurno tačno. Na takve izjave čovjek mora odgovoriti, mora biti jak i vratiti. Ponekad se pitam da li bih uspio u svemu ovome bez Mina? Ja ne vjerujem u to. Da sam stigao u Juventus kao što sam u Ajax, javnost bi me pojela. U Italiji su svi ludi za fudbalom. Dok mi u Švedskoj o utakmicama pišemo dan prije i poslije utakmice, u Italiji je to događaj u toku cijele sedmice. Događaj koji teče i kom se daje veliki značaj. Ti budeš istražen od glave do pete, sve dok se ne navikneš, teško je to. Sada imam svoga Mina. On je moj zaštitni zid i njega stalno zovem. Mislim reći: Šta je Ajax? Škola za juniore u odnosu na Juventus! Da bih dao golove na treningu, ja nisam imao samo Cannavaru i Thurama da se između njih proguram, na golu sam imao Buffona, ne tretiraju me baš nježno samo zato što sam novi, već obrnuto. Capello je imao pomoćnika, zvao se Italo Galbiati. Galbiati je stariji čovjek, zvao sam ga Stari, bio je dobar. On i Capello su bili i loši i dobri policajci. Capello koristi one teške i jake riječi dok Galbiati stoji kraj onih drugih, već poslije prvog treninga Capello me poslao njemu: “Italo, čvrsto s ovim momkom!” Svi iz tima su već odavno otišli na tuširanje, ja sam bio potpuno iscrpljen. Kao da sam pretučen. Istovremeno sa strane mi je prilazio golman juniora, shvatio sam šta žele. Italo je htio da me nahrani loptama, bam, bam. Lopte su dolazile iz svih mogućih pozicija, dobacivao je lopte, bacao ih ka zidu a ja sam šutirao ka golu, šut za šutom i nikad nisam izašao iz kaznenog prostora.“To je tvoje mjesto”, rekao mi je. Tu sam ja trebao biti i samo šutirati, šutirati i nije bilo govora o kakvoj pauzi ili o onom kao polako. Bio je to prejak tempo. “Jako na loptu, s više odlučnosti i bez ustručavanja”, vrištao je Italo i to je postala rutina i navika. Ponekad bi se pridružili Del Piero i Trezeguet, ali često sam bio samo ja. Tu smo bili Italo i ja i bilo bi pedeset, šezdeset, stotine šuteva ka golu - tu i tamo navratio bi Capello, a on je takav kakav je: “Ja ću izbaciti Ajax iz tvog tijela”, kazao je. “Okej, naravno.”
MOJA PRIČA/M SAM ZLATA*
151
“Ne treba mi taj holandski stil. Jedan, dva, jedan, dva, igraj na zid, lijepo i tehnički. Driblaj kroz cijeli tim. Ja mogu i bez toga. Želim golove. Razumiješ li! Moramo u tebe unijeti talijanski način razmišljanja. Ti moraš dobiti instinkt ubice.” Taj proces je već započeo u meni. Razgovarao sam s Bastenom i Minom. Ali ja sebe još uvijek nisam vidio kao strijelca iako je moje mjesto bilo gore na vrhu. Ja sam više bio dečko koji je mogao sve, ali još uvijek je bilo puno maminog dvorišta i trikova u mojoj glavi. Ali pod Capellovim pritiskom sam se izmijenio. Njegova upornost se prenosila sama od sebe i ja sam sve manje bio glumac a sve više bokser koji je želio pobijediti po svaku cijenu. Nije to da ranije nisam želio biti pobjednik. Rođen sam kao pobjednik. Ali ne zaboravite, fudbal je bio moj način da se vidim! Postao sam umjetnik na terenu i postao sam neko drugi i nisam više bio onaj klinac iz Rosengarda. Bila je svaka “Oj, oj! Wow, vidi ovo!”, što me bodrilo. Bili su to aplauzi za trikove od kojih sam rastao. Vjerovatno bih i dalje igrao za aplauze da me nisu uvjeravali da je ružan gol isto toliko vrijedan kao i onaj predivni gol! Ali sada razumijem sve više i više, da ti niko neće reći hvala za tvoju umjetnost, za šut petom ako tvoj tim izgubi. Niko ne pamti gol snova ako ne pobijediš, i s tim što sam postao bolji, bio sam bolji borac na terenu. Ali nisam prestao da se pitam: slušati, ne slušati. Koliko god je Capello bio jak i čvrst, držao sam se svojih stavova. Sjećam se časova talijanskog. Nije uvijek bilo lako s jezicima, ali zato je na terenu išlo uvijek dobro. Fudbal ima svoj vlastiti jezik. Ali van terena sam se osjećao izgubljen u vremenu i prostoru, klub mi je poslao učiteljicu talijanskog jezika. Ja sam trebao daje srećem dva puta nedjeljno, da bi me naučila gramatiku. Gramatika? Jesam li ja vraćen u školu ili? Nisam mogao izdržati više i rekao sam joj: “Zadrži novac i ne pričaj nikome, čak ni svome šefu, nikome. Ali ostani kod kuće. Pretvaraj se da si ovdje i ne gledaj na ovo ništa lično.” Naravno, ona je uradila kako sam rekao. Nestala je i pretvarala se. Bilo je to hvala i doviđenja, ali nemojte misliti da sam talijanski ignorisao. Zaista sam želio da učim, ali sam to pokupio na drugi način u svlačionici, u hotelu, brzo sam se snašao. Učio sam brzo i usudio sam se razgovarati iako je gramatički bilo potpuno pogrešno. Čak sam i pred novinarima počinjao razgovor na talijanskom i onda prebacivao na engleski. Mislim da su to cijenili. Ovdje je jedan momak koji ne zna naš jezik
MOJA PRIČA/M SAM ZLATA*
151
ali se trudi, čega sam se držao i u suštini slušao sam puno. I nisam slušao.
I
JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
Ipak za kratko vrijeme sam se promijenio i psihički, ali i u tijelu. Sjećam se prve utakmice u Juventusu. Bilo je to dvanaestog septembra protiv Brescie, započeo sam je na klupi. Gore u zvaničnoj tribini bili su vlasnici, porodica Agnelli, i naravno gledali su posebno u mene, kao: Da li je on vrijedan tog novca? Poslije pauze ušao sam umjesto Nedveda, Nedved je bio također Minov momak, prošle godine je bio proglašen za najboljeg evropskog igrača, i vjerujem da nisam sreo većeg treningnarkomana od njega. On pretjeruje, sam trenira na svoju ruku prije treninga. Poslije toga trči jako dugo. On nije momak kojeg je lako zamijeniti, to je istina i neće biti katastrofa ako bude išlo loše na prvoj utakmici. Ali ni to ne pomaže, sjećam se, trčao sam lijevom stranom i na leđa sam dobio oba igrača odbrane. Situacija je već bila zatvorena? Ali uspio sam se probiti između njih i dao sam gol, čuo sam urlik publike s tribina: “Ibrahimović, Ibrahimović!” To je bilo tako moćno i nije bilo zadnji put. Tada su počeli da me zovu Ibra - to je započelo od Moggija ili je sve započelo u Flamingovo vrijeme. I dalje sam bio prilično mršav. Ja sa svojom visinom od sto devedeset šest centimetara imao sam samo osamdeset četiri kilograma, Capello je vidio da je to malo. “Da li si ikada vježbao?”, upitao me. “Nikada”, odgovorio sam. Nikada nisam držao tegove, i on je to smatrao manjim skandalom. Obezbijedio mi je ličnog trenera da me trenira tjelesno, i naravno, vršio pritisak na mene. I od tada sam prvi put u životu počeo voditi računa šta od hrane ubacujem u sebe. I dalje je bilo najviše tjestenine, to će mi se osvetiti kasnije. Sve je bilo precizno u Juventusu, ja sam dobio na kilaži, bio sam teži i snažniji igrač. Ajax pusti momke da idu kao talasi na vjetru. Čudno ali tako rade sa svim mladim talentima! U Italiji smo jeli prije i poslije treninga i prije utakmica smo živjeli u hotelu gdje smo imali sva tri zajednička obroka u toku dana. I nije čudo što sam bio malo razdražljiv. Osjećao sam da je devedeset osam kilograma previše za mene. Osjećao sam se nespretno, zato sam odlučio usporiti one tjelesne vježbe a dao se više na trčanje. I u cjelini sam se izmijenio, postao sam jači, brži i bolji igrač, naučio sam sebe kako ne cijeniti starije zvijezde. To se i isplatilo, nisam želio biti iza njih. Capello me je shvatio. Ti moraš naći svoje mjesto. Zvijezde te neće držati u naručju već obrnuto. Treba njih da izazoveš, i ja sam preokrenuo pozicije. Odrastao sam. Dobio sam poštovanje ili sam sam ga uzeo. Korak po korak i postao sam ovo što sam danas, onaj koji izlazi poslije
MOJA PRIČA /JA SAM ZLATAN
75J
izgubljene utakmice sav bijesan i kivan i niko mu ne smije biti u blizinu i, naravno, izgleda negativno. Ja znam da prepadam mlade igrače. Vrištim i živnem ponovo. Dobijem napad. Ali imam svoj stav u Juventusu isto kao i Capello, prestao sam se klanjati, briga me bilo koji su to ljudi. Mogu se oni zvati Zambrotta ili Nedved, da li daju sve od sebe u toku treninga, da li će me čuti ili ne. Capello nije istjerao iz mog tijela samo Ajax. On je načinio od mene momka koji je došao u klub i zahtijeva da dobiju ligu. I oni su mi u tome pomogli u to nema sumnje. Oni su od mene napravili fudbalera. Ali nisu me mogli smiriti. Imali smo u odbrani Francuza koji se zove Jonathan Zebina. Igrao je u Romi s Capellom i osvojio je ligu s timom 2001. godine. Sada je on bio s nama. Ja ne mislim da je bio dobar. On je imao svoje lične probleme i na treninzima je bio jako agresivan. Jednog dana me je odgurnuo tako brutalno. Stao sam ispred njega sasvim blizu: “Ako želiš igrati prljavu igru, javi mi prije da ti mogu vratiti na isti način!” Zavrtio je glavom i krenuo naprijed. Nisam stigao ni da razmišljam. Čisti refleks. Udario sam ga i to direktno. Nije stigao ni da zavrti cijelom glavom. Mora da sam ga udario jako. Pao je na travu i ja ne znam šta sam očekivao. Ludog Capella koji bi dotrčao i galamio na mene. Ali Capello je stajao nedaleko od nas hladan kao led, kao da to što se desilo njega uopće ne zanima dok su se drugi pitali: Šta se dogodilo? Šta je to bilo? I to se vrtjelo svuda, sjećam se Cannavara, Cannavaro i ja smo se uzajamno pomagali. Tbra”, rekao je. “Šta si uradio?” U jednom momentu pomislio sam da je uznemiren, Kasnije je namignuo kao ono Zebina je to zaslužio. Cannavaro ga baš nije obožavao, ni to kako se ponašao u posljednje vrijeme, ali Lillian Thuram, Francuz, reagovao je na drugi način. “Ibra”, dodao je on. “Ti si mlad i glup. Tako se to ne radi. Ti si samo glup.” Nije stigao više ništa reći. Tada je preko cijelog igrališta odjeknula snažna rika. Postojala je samo jedna osoba koja je mogla tako vrisnuti. “Thuuuraaam!”, vrištao je Capello. “Začepi i odlazi odatle!” 1 narav«* Thuram je otišao svojim putem. Bio je tako mali kao dijete, ja sam se povukao, trebalo mi je da se smirim. Dva sata kasnije u sobi za masiranje vidio sam jednog momka kako drži
MOJA PRIČA /JA SAM ZLATAN
75J
na licu. Bio je to Zebina. Mora da sam ga jako udario. I dalje ga je boljelo, zadugo imati modricu na oku, Moggi je kaznio i njega i mene. nije ništa uradio. Nije nas čak ni na sastanak poivao. Samo:'
“To je bilo dobro za tim!” To je bilo sve. On je bio takav. Bio je jak. Želio je adrenalin. Da čovjeka dovedu do borbe i da bude jak kao bik. Jedno ipak nisu smjeli da učine a to je da dovedu u pitanje njegov autoritet ili da se ponašaju arogantno. Tada stvarno čovjek odlijepi. Sjećam se kad smo igrali četvrtfinale protiv Liverpoola u Ligi šampiona. Izgubili smo s 2:0. I prije utakmice Capello je uveo taktiku ko će čuvati koji ugao Liverpoola. Ali Lilliam Thuram je dao sebi za pravo da zamijeni momka. On je vodio računa o drugom momku iz liverpulskog tima i u toj situaciji je i došlo do pogotka. U svlačionici, poslije toga, Capello se vrtio u krug kao i obično, dok smo mi sjedili na klupi i pitali se šta će biti dalje. “Ko je tebi rekao da zamijeniš igrača?”, pitao je on Thurama. “Niko, ja sam mislio da je tako bolje”, odgovorio je Thuram. Capello je puhao nekoliko sekundi. “Ko je tebi rekao da zamijeniš igrača?”, ponovio je Capello. “Ja sam mislio da je tako bolje!” Još jedno isto objašnjenje i Capello je postavio isto pitanje po treći put, i dobio je isti odgovor. Tada je došlo do izliva, to što je ležalo u njemu i čekalo da eksplodira kao bomba. “Jesam li ja rekao tebi da zamijeniš igrača ili što? Je li ja ili neko drugi ovdje naređuje? To sam ja, jesi li me čuo! Ja sam taj koji će ti reći šta ćeš raditi. Jesi li sada razumio?” Kasnije je šutnuo klupu za masiranje koja se vrtjela prema nama tako paklenom brzinom. U takvoj situaciji niko ne smije podići pogled. Svi smo sjedili i gledali u pod, svi, Trezeguet, Cannavaro, Buffon svi do jednog. Niko se nije pomjerio, nikom nije palo na pamet da uradi nešto slično onome stoje uradio Thuram. Niko nije želio ponovo sresti te bijesne oči. Bilo je mnogo toga. Bilo je teško. Nije bilo malih očekivanja. Ali ja sam nastavio igrati dobro. Capello je zamijenio Alessandra del Piera da bi meni dao mjesto, niko zadnjih deset godina Del Piera nije poslao na klupu. Poslati Del Piera na klupu bilo je kao da mijenjaš simbole kluba i to je navijače dovodilo do ludila. Zviždali su Capellu, a uzvikivali za Del Pierom. “Ti si jedini i pravi fenomen.” Alessandro Del Piero je osvojio ligu sedam puta s Juventusom i bio ključni igrač svake godine. S klubom je osvojio Ligu šampiona i bio je miljenik vlasničke porodice. Velika je zvijezda. I nijedan normalni trener ga ne bi poslao na klupu. Ali Capello nije bio normalan. On se nikada nije brinuo za historiju i status. On je jednostavno izabrao svoj tim i ja sam mu bio jako zahvalan za
to. Ali to je značio i veliki pritisak na mene. Sada sam morao igrati dobro kao i Del Piero i zaista sam sve manje i manje čuo njegovo ime s tribina. Čuo sam: “Dobro, Ibra”, i navijači su me izglasali za igrača decembra mjeseca; to je za mene bilo veliko. Bio sam na dobrom putu da se probijem u Italiji, iako su znali da sam dobar i da ne treba tako puno u fudbalu. U jednom momentu vi ste heroj, u drugom ste samo sranje. Specijani treninzi s Galbiatijem su dali dobar rezultat i tu više nije bilo priče. Prilikom primanja lopti u kaznenom prostoru bio sam spremniji i jači, kao u boksu. Sve sam manje razmišljao a sve više je to bio brzi refleks, samo, bam, bam. Ipak ovo čovjek ne treba da zaboravi, doći do cilja nije opasnost već osjećaj, instinkt. Ti ga imaš u sebi ili ne. Osvojiš ga sigurno i izgubiš onda kad osjećaji i samopouzdanje nestanu i ja sebe nikada nisam vidio kao osobu koja daje samo golove. Ja sam igrač koji želi napraviti razliku na svim nivoima. Ja sam bio jedan od onih koji žele sve da znaju, i negdje u januaru je toga nestalo u meni. Nisam dao gol u pet utakmica. U toku tri mjeseca dao sam samo jedan gol. Zašto je tako bilo, ne znam. Tako se desilo i Capello je počeo da me napada. Bilo je to na isti način kao onda kad me je pravio kao igrača samo sada me pritiskao nadolje. “Ti nisi uradio ni jednu stvar da vrijedi. Igra ti je bezvrijedna”, rekao je, ali me ipak ostavio u igri. On je još uvijek imao Del Piera na klupi ali ja mislim da je želio tim napadom da me motivše i nadao sam se tome. Capello je želio da igrači vjeruju više u sebe, ali oni ne smiju biti ni previše sigurni i ponosni. Hrabrost je mrzio i zato je i išao na ovaj način. Gradio je i rušio, i stvarno nisam imao pojma o čemu se sada radi. “Ibra, uđi unutra!” Kada me ovako pozovu, nikad se nisam izbezumljivao, razmišljao sam: Jesam li ponovo ukrao bicikl? Ili je pozvao pogrešnog momka? Bio sam na putu prema svlačionici a on je tu stajao i čekao. Pokušao sam razmišljati i naći bolje objašnjenje, zašto. Ali uvijek je teško kad ne znaš razlog tome. Ostalo mi je da se nadam da se radi o najboljem rješenju. Kad sam ušao unutra, Capello je imao samo peškir na sebi. Upravo se tuširao. Naočale su mu bile zamagljene, svlačionica je bila prazna, kao i uvijek. Luciano Moggi je volio fenomenalne stvari. Ali svlačionica je bila potpuno dotrajala. To je bio dio njegove
filozofije. "Bitno je pobijediti a ne da
sve mora biti lijepo”, običavao je reći. Okej s nečim se možemo složiti. Ali kad se nas četvorica istovremeno tuširamo, nivo vode dostiže do listova na nogama, i svi smo znali da ništa nećemo postići s tim da se žalimo. Moggi bi to doživio kao potvrdu njegove teorije: “Sad vi vidite, vidite li vi da sve ne treba biti posebno da bi se pobijedilo”, i to je bilo tako i kad je preko puta mene sjedio polugoli Capello u dotrajaloj prostoriji dok se ja i dalje vraćam onom šta on želi: Šta je to? Šta sam uradio? Nešto je bilo s Capellom, pogotovo sada kad si sam s njime, osjećaj taj da si mali. On raste. Vi se skupljate. “Sjedi”, rekao je i okej, naravno, podrazumijeva se da sam sjeo. Ispred mene je bio jedan stari TV i još stariji videorekorder i u njega je Capello ubacio videokasetu. “Ti me podsjećaš na jednog igrača kojeg sam trenirao u Milanu”, rekao je. “Ja mislim da znam na koga vi mislite.” “Stvarno?” “Čuo sam to toliko puta.” “Odlično, nemoj dozvoliti da te to upoređenje uzbuđuje. Ti nisi novi Van Basten. Ti imaš svoj način igre, i ja u tebi vidim boljeg igrača. Ali Marco van Basten se više kretao i bio je vještiji u ringu. Na ovome filmu snimio sam sve njegove golove. Studiraj njegove pokrete. Upijaj to, nauči to!” Poslije tih riječi Capello je otišao. Bio sam sam u svlačionici i gledao, i zaista je to bio Van Basten sa svih mjesta i uglova. Lopta je bila gromoglasna, Marco van Basten se pojavi opet. i ponovo. Sjedio sam tu nekih deset ili petnaest minuta i razmišljao kada bih mogao ići. Da li je Capello postavio nekoga ispred vrata da me prati? To ne bi bilo ništa iznenađujuće. Odlučio sam pogledati cijelu kasetu, bila je dvadeset peta minuta, trideseta i onda okej, mislio sam da bi to bilo dovoljno. Išunjao sam se van, iskreno rečeno ne znam da li sam nešto naučio. Ali sam shvatio suštinu poruke, bila je obična. Capello je želio da postižem golove. Trebao sam imati njih u glavi, u pokretima, u cijelom svom sistemu i znao sam, on je bio potpuno ozbiljan. Bili smo na vrhu lige zajedno s Milanom, jedan, dva gola razlike i da bismo dobili ligu morali smo davati golove. To je istina i ništa više, sjećam se koliko sam bio umoran gore u ringu. Ali imao sam čuvare cijelo vrijeme. Odbrana je bila na meni cijelo vrijeme poput vukova, bio bih popularniji da sam imao smisla za humor, igraći i publika su pokušavali da me provociraju cijelo vrijeme
izbacite ga van crijevom i sva ta sranja, Ciganine, Cigane, i sve te ružne riječi o mojoj mami, porodici, šta sve nisu uzvikivali i vrištali. I desilo se. Ja sam se upalio. To su bili neki signali ili neki znaci, ja sam igrao bolje kad sam ljut i oslobodilo sam se. Bio je sedamnaesti april kad sam postigao hat-trick protiv Leccea, publika je bila luda i divlja, a novinari su pisali: “Oni su rekli da daje malo golova. Do sada je ovo petnaesti.” I bio sam na vrhu, na trećem mjestu talijanskih najboljih strijelaca, pričalo se da sam jedan od važnih Juventusovih igrača. Bilo je svuda priznato i “Ibra, Ibra.” Ali nešto drugo je visilo u zraku. To je najavljivalo katastrofu iza ugla.
NISAM IMAO POJMA da policija i javni tužioci prisluškuju Moggijev telefon i to je bila sreća. Moj klub i Milan borili su se za prvo mjesto na tabeli i ja sam prvi put počeo živjeti zajedno s nekim. Helena je neumorno radila i prilično se isforsirala. Radila je u Fly Me u Goteborgu preko dana a naveče u kafićima i istovremeno je studirala i putovala za Malmo. Radila je puno i nije se osjećala dobro. Rekao sam joj: “Sad je dosta. Sad ćeš se preseliti kod mene.” Iako je to bila velika promjena za nju, mislila je da je to lijepo. Osjećalo se da je konačno odahnula. Ja sam se preselio iz Inzaghijevog stana na jedan prelijep sprat u istoj kući na Piazza Castello. Kuća je izgledala pomalo kao crkva i u prizemlju je bio kafić Mood gdje su radili momci koji su nam postali prijatelji. Oni su nam ponekad pripremali doručak. Nismo imali djecu, ali imali smo psića Hoffa i taj debeljko je bio jako lijep. Kupovali smo tri piće za večeru, za mene, Helenu i za Hoffa. I on bi pojeo cijelu, a okrajke je glodao i razvlačio po stanu. Bio je naša debela beba i bilo nam je dobro. Ali, naravno, mi smo i dalje bili iz dva različita svijeta. Na jednom od naših ljetovanja putovali smo za Dubai u poslovnoj klasi i moja porodica je bila s nama. U avionu se podrazumijeva pristojno ponašanje i Helena je to, naravno, znala. Ali moja porodica je drugačija. I u rano jutro, oko šest sati, moj brat je želio naručiti viski. Ispred njega je sjedila majka. Mama je predivna, ali ona nije neko koga treba izazivati. Ne voli kad mi pijemo alkohol i to je razumljivo kad se zna šta je sve preživjela. Zato je skinula cipelu i tom cipelom počela udarati Kikija po glavi. Bio je to njezin način da rješava problem. Puff, udarila ga je i Kiki je poludio. Uzvratio je udarac. I nastala je frka u prvoj klasi aviona u šest sati ujutro. Gledao sam Helenu. Željela je da propadne u zemlju. Na trening sam obično išao oko deset sati u Torino, ali jedno jutro sam zakasnio i dok sam tumarao po stanu osjetio se dim. Helena kaže da se toga ne sjeća. Kad sam otvorio ulazna vrata da izađem, gorjelo je ispred vrata. Neko je sakupio ruže i zapalio ih ispred naših vrata. Svi u zgradi smo imali štednjake na plin i baš pored stepeništa je bila veranda s plinskom cijevi na zidu. Moglo
se stvarno loše završiti. Moglo je doći do eksplozije. Uzeo sam kantu s vodom i ugasio požar, a bilo mi je žao što nisam otvorio bar pola minute ranije i uhvatio tog idiota, smrskao bih ga. Pali vatru u našoj kući. Bolesno. I još s ružama. Ružama?! Policija nikada nije otkrila ko je to uradio a ni klubovi nisu imali takvu sigurnosnu zaštitu kao danas. Mi smo to brzo zaboravili. Ne može se ići uznemiren sve vrijeme. Imamo o mnogo čemu drugome da razmišljamo. Uvijek se nešto novo događalo i uvijek se puno toga događalo. Odmah na početku mog boravka u Torinu posjetli su me novinari iz Aftonbladeta, dvije novinarske Patkice. Stanovao sam u hotelu Le Meridien. Aftonbladet je navodno htio da popravi našu saradnju. Bio sam izvor njihove zarade i Mino je mislio da bismo trebali zakopati ratne sjekire. Ali ja ne zaboravljam, zapamtite to. Događaji i teškoće se urezuju u sjećanju zauvijek. Iako je to bilo prije deset godina, sjećam se kao sad. Ekipu iz Aftonbladeta dočekao je Mino, ja sam bio u svojoj sobi, i pretpostavljam da su prije nego sam ja sišao razgovarali s Minom. I već dok sam silazio, imao sam predosjećaj da to nema svrhe. Jedan oglas za kontakte! Jedna izmišljena policijska prijava! “Stidi se, Zlatane!”, i to u cijeloj zemlji. Nisam ih ni pozdravio. Bio sam još bjesnij. Kakav je to bio način? Zato sam uobraženo zagospodario situacijom i mislim da sam ih na smrt preplašio. Bacio sam im flašu za vodu na glavu. “Da dolazite iz moje oblasti ne biste preživjeli”, rekao sam. I bilo je to možda preoštro. Alija sam bio umoran i bijesan i gotovo je nemoguće da objasnim drugima kakav je to pritisak bio. Nisu to samo bile novine. Bili su to i fanovi, publika, treneri, rukovodstvo kluba, drugovi iz kluba, novac. Ja sam morao ispuniti zahtjeve i ne dam li gol dobivao sam kritike sa svih strana. I na svim nivoima. Morao sam pronaći neko olakšanje. Imao sam Mina, Helenu, drugove u klubu, ali i druge jednostavnije stvari kao svoje automobile. To mi je davalo osjećaj slobode. U to vrijeme dobio sam Ferrari Enzo. Automobil je bio moj uslov u pregovorima. Mino, Moggi, Antonio Giraudo, direktor, Roberto Bettega i ja smo sjedili i razgovarali o uslovima kad je Mino rekao: “Zlatan želi jedan Ferrari Enzo!” Oni su se samo zgledali. Nismo ni očekivali nešto drugo. Enzo je bio Ferrarijev najnoviji top automobil, najbrži auto koji su proizveli i to
samo tristo trideset komada. Pomislili smo da ipak tražimo prevše. Ali
Moggi i Giraudo su smatrali uslov opravdanim. Ferrari je u istom koncernu kao i Juventus. Naravno da će dečko imata jedan Enzo. “Nikakvih problema. Mi sređujemo jedan za tebe”, rekli su i ja sam pomislio: Wow, kakav klub! Ali naravno, oni nisu shvatili. Kad smo potpisali ugovor, Antonio Giraudo je rekao: “I taj auto, to je stari Ferrari?” Ja sam se zaprepastio. Pogledao sam Mina. “Ne”, rekao je on, “to je novi. Proizveden u samo tristo trideset komada”, i Giraudo se zagrcnuo. “Mislim da imamo problem”, rekao je. I imali smo. Bila su još samo tri automobila i lista za taj famozni auto bila je duga. Šta da radimo? Pozvali smo šefa za Ferrari, Luču di Montezemoloa, i objasnili situaciju. Teško, rekao je on, gotovo nemoguće. Ali na kraju je pristao. Dobit ću jedan ako obećam da ga nikada neću prodati. “Zadržat ću ga dok sam živ”, odgovorio sam i iskreno rečeno obožavam taj auto. Helena ne voli da se vozi u njemu. Auto je prebrz i ćudljiv za njezin ukus. Ali ja sam lud za njim. Automobil je neobičan, famozan, brz: Ovo sam ja, dečko koji je uspio u životu. Enzo mi daje osjećaj da se moram još više boriti da bih ga zasluživao. Auto je postao moja snaga, sigurnost. To me sprečava da budem zadovoljan i kad pogledam auto pomislim: Nisam li u njemu, oduzet će mi ga. Automobil je postao pokretačka sila, okidač za mene. Drugi put kad mi je trebalo nadahnuće uradio sam tetovažu. Tetoviranje je kao droga za mene. Neprestano sam želio nešto novo. Ali nikada nisam to radio impulsivno. Dobro sam promislio iako sam u početku bio protiv tetoviranja. Mislio sam da je to neukusno. Ali u svakom slučaju nisam odolio iskušenju. Alexander Ostlund mi je pomogao da uđem u branšu i moje prvo tetoviranje je bilo moje ime s kuka na kuk u bijelom. Vidjelo se samo kad sam bio osunčan. Bilo je to kao neki test, samo da probam. Poslije sam se odvažio. Čuo sam za izreku Only God can judge me. Mogli su da pišu šta hoće o meni u novinama. Vrištati šta hoće s tribina. Uopće me se nije ticalo. Samo Bog je mogao da me osudi! Sviđalo mi se to. Čovjek mora ići svojim putem. I istetovirao sam te riječi. I uradio sam jednog zmaja jer zmaj u japanskoj kulturi simbolizuje borca. A ja sam borac. Utetovirao sam i karpa, ribu koja pliva uz vodu, i jedan budistički simbol koji štiti od patnje i pet elemenata: vodu, zemlju, vatru i to. istetovirao sam i imena članova moje porodice, muškarce na desnoj ruci, desno označava snagu,
moj otac, brat i naravno sinovi. Imena žena u porodici istetovirao sam na lijevoj strani, što označava bliskost, mama, Sanela, ali ne i polusestra koja je prekinula odnose s porodicom. Tako sam tada osjećao, ali kasnije sam se dvoumio i pitao koje porodica a ko nije? Ali to je bilo kasnije. Sva moja pažnja bila je usmjerena na fudbal. Obično se pobjednik u grupi zna rano u proljeće. Uvijek se neki klub ističe. Ali ove godine borba se vodila do zadnje minute. Imali smo po sedamdeset poena i mi i Milano, i novine su, naravno, neprestano o tome pisale. Sve je pripremano za dramu, za okršaj. Igrali smo osmog maja na San Siru. Osjećalo se baš kao finalni okršaj i svi su vjerovali u pobjedu Milana. Ne samo zato što je to bio tim koji je igrao na domaćem terenu. U prvoj utakmici koju smo igrali na Stadio delle Alpi bilo je 0:0. Ali Milano je dominirao i mnogi su vidjeli Milano kao najbolji tim u Evropi. Nikoga nije iznenadilo kad je Milano opet ušao u finale Lige šampiona na proljeće. Sudbina je bila protiv nas, govorilo se. A poslije naše utakmice s Interom nije baš izgledalo blistavo. Bio je dvadeseti april, samo nekoliko dana poslije mog uspjeha protiv Leccea i bio sam slavljen svuda. Mino me je upozorio da ću biti dobro čuvan od Intera. Bio sam zvijezda. Inter je bio prisiljen da me pokuša blokirati ili prevariti. “Ako hoćeš da preživiš, moraš se boriti duplom snagom. Inače nemaš šansi”, rekao mi je Mino. I odgovorio sam kao uvijek: “Nema problema. Ja se prihvaćam teškog posla.” Ali naravno bio sam nervozan. Postojala je stara mržnja između Intera i Juventusa a ove godine Inter je imao jako surovu odbranu. Između ostalih Marco Materazzi. Niko do danas nije dobio toliko crvenih kartona kao on. Materazzi je bio poznat po agresivnoj i ružnoj igri. Jednu godinu kasnije, u ljeto 2006, bio je poznat u cijelom svijetu kad je u toku Svjetskog prvenstva rekao baš nešto prosto Zidanu i bio udaren u prsa. Materazzi je igrao provokativno i grubo. Ponekad su ga nazivali Kasapin. Inter je imao i Ivana Cordobu, jednog niskog, atletski građenog Kolumbijca, i Sinišu Mihajlovića koji je Srbin. Naravno o tome se mnogo pisalo, u stilu da će meč biti balkanski rat u malom. Bile su to gluposti. To što se događalo na terenu nema baš nikakve veze s ratom. Ja i Mihajlović smo kasnije postali prijatelji u Interu. A nikada se nisam vodio računa odakle neko dolazi. Ne zanimaju me te etničke gluposti i iskreno rečeno kako bih mogao drugačije? I! mojoj porodici svi smo izmiješani. Otac je Bosanac, majka je Hrvatica i moj mladi brat ima oca koji je Srbin. Ne, ne, ne o tome se uopće ne radi.
Ali Mihajlović je zaista bio grub. On je bio jedan od najboljih izvođača slobodnih udaraca na svijetu i igrao je provokativno. On je nazvao Patricka Vieru, “ta crna svinja” u jednoj utakmici Lige šampiona i to je dovelo do policijskog ispitivanja i sumnji o rasističkoj mržnji. Neki drugi put šutnuo je i popljuvao Adriana Mutu, koji je baš tada počeo igrati za nas i bio je isključen osam utakmica. Bio je temperamentan. Bio je impulsivan kao bomba. Ne da ja uveličavam i pravim veliku stvar od toga. Ne, nikako. To što se događa na igralištu, ostaje na igralištu. To je moja filozofija, a vi biste bili šokirani kada biste znali šta se sve događa na utakmicama. To su udarci i pogrdne riječi, to je neprestana borba, ali za nas igrače to je svakodnevnica. O odbrambenim igračima u Interu sam napomenuo samo da znate da momci nisu nešto s čim bi se moglo zezati. Oni su igrali ružno i grubo, i ja sam to odmah osjetio. To je brutalno, to nije nikakva obična utakmica. To je mržnja i to su uvrede. Bilo je u to vrijeme mnogo sranja o mojoj porodici i ugledu i ja sam odgovarao snažnim vraćanjem udarca. Ne postoji ništa drugo u toj situaciji. Poviješ li se, smrvljen si. Princip je iskoristiti bijes da se bude još bolji na terenu, i ja sam igrao nevjerovatno dobro fizički i snažno. Ne treba biti jednostavno igrati protiv Zlatana, ni jedne sekunde. A u to vrijeme sam zaista napredovao. Nisam bio više nikakav slabi Ajaxov dribler. Bio sam oštriji i brži. Nisam bio nikakva laka zamjena, ni po kom osnovu. Poslije toga je trener Intera Roberto Mancini rekao: “Kada taj fenomenalni Ibrahimović igra na tom nivo, nemoguće ga je pokrivati” Ali sam Bog zna da su pokušavali, snažno su me napadali i ja sam isto tako snažno uzvraćao. Bio sam divlji. Bio sam pravi gladijator, kako su novine pisale, i već u četvrtoj minuti sudarili smo se ja i Cordoba glavama i obojica smo ostali ležati na terenu. Ja sam se podigao ošamućen. Cordoba je jako krvario i teturao. Ušili su ga i vratio se na igralište sa zavojem oko glave. Ali na terenu ništa nije bilo mirnije. Ni u kom smislu. Prije bi se moglo reći da se nešto opasno pripremalo i gledali smo jedni druge krvnički. Bila je borba. Bilo je živčano i agresivno i u trinaestoj minuti pali smo ja i Mihajlović poslije sudara. Jedan trenutak bili smo zbunjeni. Šta se dogodilo? A onda smo primijetili da mi sjedimo jedan naspram drugoga na travi i on je napravio jedan pokret glavom. Ja sam odgovorio imitirajući udarac glavom, to je moralo izgledati strašno, bio mi je cilj da izgleda zastrašujuće, ali ja sam ga samo dodirnuo glavom. Vjerujte mi, da sam ga udario glavom stvarno, on ne bi ustao. Bio
je to više jedan gest, način da mu kažem: Ja ne popuštam pred tobom! Ali Mihajlović je stavio ruku na lice i stropoštao se na travu. Naravno daje glumio. Želio je da budem izbačen. Ali ja nisam dobio ni opomenu, čak ni to. Stigla je nekoliko minuta kasnije u sudaru s Favallijem. Bila je to u cjelini jedna loša utakmica, ali ja sam igrao dobro. Bio sam uključen u gotovo sve opasne situacije, ali Interov golman Francesco Toldo je tako dobro branio. Branio je jedan za drugim udarce na gol i na kraju smo mi dali gol sami sebi. Julio Cruz je udarcem glave dao gol i na svaki način pokušavali smo da to ispravimo. Bili smo blizu, ali nismo uspjeli i sad se u zraku osjećala mržnja i borba. Cordoba je želio da mi vrati milo za drago i šutnuo me je u bok. Dobio je opomenu. Materazzi je pokušao da me prevari, a Mihajlović je nastavio sa svojim pogrdnim riječima i svojim napadima. I ja sam pobjesnio. Probio sam se naprijed. Borio sam se i imao sam jedan dobar udarac pri kraju prvog poluvremena. U drugom pokušaju pucao sam iz daljine i pogodio sam vanjski dio stative, baš na ćošku. Imao sam i jedan slobodan udarac koji je Toldo odbranio jednim nevjerovatnim refleksom. Ali nismo dali gol i samo jednu minutu prije kraja susreli smo se ponovo ja i Cordoba. Sudarili smo se i odmah poslije toga gotovo refleksno udario sam ga u bradu ili u grlo. Ništa nije bilo opasno, mislio sam, to je bio dio naše igre na terenu i sudija to nije primijetio. Ali imalo je posljedice. Izgubili smo i samo po sebi to je bilo teško podnošljivo. Kako je stajalo na tabeli, ovaj meč može nas koštati trofeja. Disciplinska komisija u Talijanskoj ligi je prekontrolisala snimke s utakmice i moj udarac protiv Cordobe. Odlučili su da me isključe s tri utakmice. To je bila manja katastrofa. Moglo se dogoditi da propustim završnicu u seriji i taj odlučujući meč protiv Milana osmog maja. Nisu bili pravedni prema meni. “Nisu donijeli poštenu odluku”, rekao sam novinarima. Sva ta ružna dešavanja na terenu sam podnio i na kraju sam dobio kaznu. Bilo je teško s obzirom na to koliko sam ja klubu značio. Uprava kluba se žalila i uzeli su poznatog advokata Lizija Chiappera. Chiappero je zastupao Juventus u ranijim optuživanjima za davanje stimulirajućih sredstava igračima. On je navodio da je udarac nastao u borbi za loptu i posebno je naglasio da sam ja sve vrijeme u toku utakmice bio izložen napadima, spoticanjima i pogrdnim riječima. Između ostalog, angažovao je jednog specijalistu za Čitanje
s usana koji je pokušao da dokaže šta mi je Mihajlović dobacivao. Ali to nije bilo lako. Puno toga je bilo na srpskohrvatskom. Umjesto toga Mino je objavio da je Mihajlović izgovarao proste riječi koje se ne mogu ponavljati i koje su se odnosile na moju porodicu i moju majku. “Raiola je samo majstor za piće”, odgovorio je Mihajlović. Mino nikada nije pravio piće. On je pomagao nešto drugo u porodičnom restoranu i kontrirao je odgovorom: “Ono najbolje u Mihajlovićevom govoru je daje dokazao ono što smo mi već znali, daje glup. On ne poriče daje provocirao Zlatana. On je rasista i on je to ranije pokazao.” Optuživanja su se smjenjivala. Luciano Moggi, koji se ničega nije plašio, nagovijestio je zavjeru. Kamere koje su zabilježile moj udarac pripadale su Mediasetu, Berlusconijevom preduzeću za javno informisanje. A Berlusconi je posjedovao Milano. Nisu li se slike prebrzo proslijedile disciplinskoj komisiji? Čak je i ministar Giuseppe Pisanu komentarisao događaj i sukobi su se nastavljah svaki dan u novinama. Ah ništa nije pomoglo. Isključenje je potvrđeno i ja neću igrati u odlučujućem meču protiv Milana. Bila je to moja sezona i ništa više nisam želio nego da učestvujem i da pobijedimo. Ali sada ću ja gledati utakmicu s klupe i to mi je teško padalo. Bio je to strašan pritisak i ogovaranja su nastavljena sa svih strana, i više se nije radilo samo o mom isključenju. Bilo je i ovo i ono. Pravi cirkus. Bilo je to u Italiji i Juventus je uveo silenzio štampa. Nikom iz kluba nije bilo dozvoljeno da razgovara s novinarima. Ništa, nikakva nova rasprava o mom isključenju, ništa ne smije remetiti zagrijavanje. Svi će šutjeti i koncentrisati se na utakmicu na koju se gledalo kao na jednu od najvažnijih u Evropi. I mi i Milano smo imah po sedamdeset i šest poena tada. Utakmica je bila glavna priča u cijelom društvu u Italiji i većina se sporazumjela, čak i kladionice: Milano je bio favorit. Prodano je osamdeset hiljada ulaznica na domaćem terenu za Milano i ja sam bio isključen, ja koga se smatralo najvažnijm igračem. Adrian Mutu je isto bio isključen. Zebina i Tacchinardi su bili povrijeđeni. Nismo imah našu najbolju grupu igrača dok je Milano imao sjajnu fudbalsku ekipu s odbrambenim igračima Cafuom, Nesteom, Stamom i Maldinijem, Kakom kao centarhalfom i Filippom Inzaghijem i Ševćenkom kao strijelcima. Imao sam loša predosjećanja i zaista nije bilo nimalo prijatno kad su pisali da će moj nastup bijesa koštati tim pobjedničkog mjesta u ligi. “On se mora
naučiti ponašanju. On mora biti mirniji.” Samo o tome se govorilo sve vrijeme, čak i Capello, i to baš kad ja nisam mogao učestvovati. Ali tim je bio izuzetno motiviran. Bijes zbog svega što se dogodilo zapalio je sve i u dvadeset sedmoj minuti u prvom poluvremenu driblao je Del Piero na lijevoj liniji. Bio je zaustavljen od Gattusa, igrača Milana koji trenira najviše od svih, i lopta je odletjela nazad. Del Piero je pojurio za njom. Udario je makazicama loptu koja je odletjela u šesnaesterac gdje ju je dočekao David Trezequet i zapucao glavom gol. Ali ostalo je još puno vremena do kraja utakmice. Milan je strahovito napadao i u jedanaestoj minuti u drugom poluvremenu Inzaghi je bio nezaštićen ispred gola. Pucao je na gol i Buffon je odbranio, lopta se odbila i Inzaghhi ju je opet dobio nazad. Dobio je novu šansu, ali je spriječen od Zambrotta na liniji gola i pucao je u stativu. Bila je šansa iza šanse za oba tima. Del Piero je šutnuo u prečku i Cafu je vrištao zbog kazne. Sve vrijeme se nešto događalo. Ali rezultat se nije mijenjao. Bilo je 1:0 za nas. I odjednom smo mi bili ti koji su imali prednost kao pobjednici u Ligi. I ja sam ponovo počeo igrati. Jedan veliki teret mi je pao s ramena i petog maja smo trebali sresti Parmu na domaćem terenu na Delle Alpi. Pritisak na mene je bio veliki. I ne samo zato što je to bila prva utakmica poslije isključenja. Deset vodećih sportskih novina su glasanjem izabrali mene kao trećeg najboljeg napadača u Evropi poslije Ševčenka i Ronalda. Pričalo se da ja mogu dobiti evropsku Zlatnu loptu. U svakom slučaju sve oči su bile uprte u mene, posebno kad je Capello poslao Trezequeta na klupu za rezerve, heroja iz utakmice s Milanom i osjećalo se da ja moram dati sve od sebe za rezultat. Morao sam biti ubitačan do određene granice, naravno. Nikako nije smjelo biti novih izliva bijesa ili isključenja, to su mi svi stavili do znanja. Svaka kamera na terenu me je pratila i kad sam ušao na igralište s tribina je odjekivalo: “Ibrahimović, Ibrahimović, Ibrahimović.” Sve je tutnjalo oko mene i ja sam nevjerovatno žudio da igram. I dali smo gol. Kasnije, u dvadeset trećoj minuti, kad je iz slobodnog udarca Camoranesija lopta došla visoko iznad mene u šesnaestercu, kritikovan sam da uprkos svojoj visini nisam dovoljno dobro udario loptu glavom. Sada sam svom silinom gađao u gol i to je bilo predivno. Nekoliko minuta prije završetka utakmice zasvijetlilo je na elektronskoj tabli: Lecce je izjednačio rezultat protiv Milana na 2:2 i pobjeda je, izgleda, bila naša.
U svakom slučaju sve oči su bile uprte u mene, posebno kad je Capello poslao Trezequeta na klupu za rezerve, heroja iz utakmice s Milanom i osjećalo se da ja moram dati sve od sebe za rezultat. Morao sam biti ubitačan do određene granice, naravno. Nikako nije smjelo biti novih izliva bijesa ili isključenja, su mi svi stavili do znanja. Svaka kamera na terenu me je pratila i kad sam ušao na igralište s tribina je odjekivalo:
i
Ako pobijedimo Livorno, u sljedećem krugu bit ćemo pobjednici. Ali nama ni to nije trebalo. Dvadesetog maja izgubio je Milano protiv Parme s rezultatom 1:3.1 mi smo bili pobjednici. Ljudi su plakali na ulicama u Torinu. A mi smo se vozili u autobusu bez krova kroz cijeli grad. Jedva smo se provlačili. Ulice su bile preplavljene, svi su pjevali i slavili nas. Osjećao sam se kao malo dijete. Cijeli tim je izašao van da proslavimo i jeli smo i pili i veselili se. Mi smo pobjednici u Ligi šampiona. Pa to nije normalno. Nijedan Šveđanin nije učestvovao u toj pobjedi osim Kurre Hamrina s Milanom 1968. godine. I nije bilo nikakve diskusije da sam i ja doprinio pobjedi. Izabran sam za najboljeg stranog igrača u seriji i najvažnijeg igrača Juventusa. Bio je to moj Scudetto i ja sam pio i pio i pio. Ja ne pijem često. Ali imao sam neprijatna sjećanja i s pobjedom su sve prepreke nestale. David Trezequet me je podsticao. Još vodke, još štoka. On je Francuz i prilično zatvorena ličnost, ali on želi biti Argentinac - rođen je u Argentini - i sad se stvarno opustio. Vodka se neprestano sipala. Bilo je nemoguće odbraniti se. Strahovito sam bio pijan i kad sam došao kući u Piazza Castello sve se vrtjelo oko mene. Pomislio sam da će mi možda jedno tuširanje pomoći. Ali sve se samo nastavilo vrtjeti oko mene. Kako sam pomjerao glavu tako se cijeli svijet vrtio oko mene i na kraju sam zaspao u kadi. Helena me probudila, i smijala mi se. Rekao sam joj da nikad nikome ne priča šta se dogodilo.
MOGGI JE BIO TAKAV kakav je bio, ali je tražio da ga se uvažava, i bilo je
prijatno razgovarati s njim. Bio je čovjek od akcije. Bio je direktan. Imao je moć, brzo je shvatao stvari. Kada sam prvi put trebao pregovarati o ugovoru, bila je to za mene jako važna situacija. Iskreno govoreći nadao sam se boljem ugovoru, i zaista ga nisam želio provocirati, naprotiv pokušavao sam biti uljudan tretirajući ga kao big shot, što je on ustvari i bio. Međutim, sa mnom je bio i Mino, a Mino je čovjek koji se nikome ne klanja. On nije normalan. Ušao je u Moggijevu kancelariju, sjeo na njegovu stolicu i nonšalantno digao noge na sto. Razumijete? “Dođavola”, rekao sam. “On uskoro dolazi. Nemoj mi upropastiti ugovor. Sjedi ovdje kod mene”, naprosto sam ga molio. “Go and fuck yourself and be quiet”, rekao je, a u stvari od njega nisam ništa drugo ni očekivao. Mino je takav, a ja sam znao da je momak sposoban za pregovaranje. Bio je majstor u tome. Ipak sam bio nervozan da sve ne pokvari, i nisam se prijatno osjećao kada je Moggi ušao s cigaretom u ustima, ostalom spremom u rukama i sam zaurlao: “Kog đavola ti sjediš na mom mjestu?” “Sjedi pa ćemo razgovarati!”, uzvratio mu je Mino. A naravno, Mino je znao šta radi, poznavali su jedan drugog, on Moggija, Moggi njega. Bio je to historijski bespoštedni verbalni okršaj i potpisao sam puno bolji ugovor. A što je najvažnije, obećan mi je još i bolji. Ako nastavim da igram ovakb dobro i budem važan za klub kao što sam sada, bit ću najbolje plaćen u timu, obećao je Moggi i ja sam bio zadovoljan. Ali malo kasnije počeli su problemi, i bio je to prvi znak da nešto nije kako treba. Sljedeće godine sam često stanovao s Adrianom Mutuom u hotelima i kampovima, i nije mi baš bilo dosadno. Adrian Mutu je Rumun, a došao je u Italiju i Inter 2000, poznavao je jezik i ostalo, a meni je to bilo
od velike pomoći. Ali momak se i provodio. Koje priče je imao! ]a sam ležao u hotelskoj sobi i smijao se kao lud. Nije bio normalan. Kada ga je Chelsea kupio, bio je
neprekidno na partijima. I naravno nije moglo tako dugo. Uhapšen je zbog kokaina u krvi, dobio otkaz i izbačen iz Chelseja i povrh svega uvučen u proces s velikim troškovima. Ali kada smo nas dvojica živjeli zajedno, tada je već bio dobio pomoć za rehabilitaciju i bio je čist i smiren, i mogli smo se smijati do besvijesti. Razumijete, mi i nismo baš puno toga imali zajedničkog bar na tom polju. Možda to da sam jednom zaspao u kadi i to pijan? U klub je tada došao i Patrick Vieira, mogu reći da se to odmah i primijetilo, nezgodan tip, i nije nimalo bilo slučajno da smo se odmah zakačili na treningu. Ja se ne bodem baš sa slabijima. S ovakvim tipovima ide zub za zub, a u Juventusu sam postao gori nego ikad. Ja sam ratnik, a ovaj put trčim na terenu a Vieira ima loptu. “Give me the fucking ball”, derao sam se, a naravno, znao sam dobro kakav je. Patrick Vieira je bio kapiten u Arsenalu. Osvojio je s timom tri titule u Premijer ligi. Francuska je bila svjetski i evropski prvak s njim, on nije baš bio bilo ko, naprotiv, a ja sam se sada derao na njega. Imao sam priliku, mislim, ovo je elitni nivo, nema smisla da se sada jedan drugom uvlačimo u dupe. “Shut up and run”, derao se. “Just pass me the ball and I'll be quiet”, odgovorio sam, a onda smo pobjesnjeli, jedva su nas rastavili. Ali iskreno govoreći, to nije ništa, možda je to samo bila potvrda da smo obojica borci koji ne vole poraze. U ovom sportu ne možeš biti dobar. Ako je iko to znao, znao je to Patrick Vieira. On je tip koji daje maksimum u svakoj situaciji, i vidio sam da je cijeli tim uz njega uznapredovao. Ne postoji danas tako mnogo fudbalera koje ja cijenim kao što sam cijenio njega. Njegova igra je imala izvanredan kvalitet, nevjerovatno je kada imaš njega i Nedveda iza sebe, i druga sezona u Juventusu je počela dobro. Protiv Rome dobijam jednu loptu od Emersona, baš kod centra. Nisam je spustio na zemlju već odmah petom prebacio preko Rominog beka Samuela KufFoura. Lopta je bila duga i išla visoko u luku jer sam vidio da je teren protivnika bio prazan, jurio sam iza lopte. Trčao kao metak, Kuffour me pokušavao slijediti. Nije imao nikakvih šansi, povukao me za dres i pao, spuštam loptu na poluvolej, lopta je malo odskočila, golman, Đoni, istrčava i tada sam opalio, bang, jak šut, lopta je tutnjajući završila u rašljama. “Mama mia, koji go”, tako sam i novinarima izgovorio poslije, i stvarno se činilo da će to biti dobra godina. Dodijeljena mi je Zlatna lopta u Švedskoj, nagrada za najboljeg igrača
godine, super je bilo, ali ne i bez komplikacija. Aftonbladet je organizovao gala večeru, a ja im nisam zaboravio gluposti koje su o meni pisali. Ostao sam kod kuće. Sljedeće zime Torino je bio domaćin Zimskih olimpijskih igara. Prepuno svijeta, partiji i koncerti u Piazza Castello, a naveče Helena i ja sve posmatramo s balkona. Bilo nam je lijepo i tada odlučimo da imamo djecu, odlučili, uradili. Samo smo pustili da se to desi, jedna takva stvar se po meni i ne može planirati. To se samo dešava. Niko ne zna kada si za to najbolje spreman. Ponekad smo išli u Malmö u posjetu mojima. Helena je prodala svoju kuću i često smo živjeli kod mame u kući u Svägerstorpu, u kući koju sam joj ja kupio. Ponekad i zaigram fudbal na travi pred kućom. Jednom opucam baš pravo, divljački, i lopta je probila ogradu. Ostala je rupa, a mama me umalo nije izmlatila, ta žena stvarno ima temperament. “Iz istih stopa da si otišao i kupio mi novu ogradu. Odmah kad sam rekla!” derala se, i naravno, u takvim situacijama postoji samo jedno rješenje: da si poslušan. Ja i Helena sjedamo u auto i za Bauhaus. Nažalost, bilo je nemoguće kupiti nekoliko dasaka. Morali smo kupiti čitavu ogradu, veličine jedne kućice, i nije bilo šanse da stane u auto već sam ogradu podigao na leđa, i tako dva kilometra. Isto kao kada je ćale nekad nosio moj krevet. Stigao sam kući sav iscrpljen i mama je bila zadovoljna, a to mi je i bio cilj, i kao što rekoh, bilo nam je lijepo. Ali na terenu se vidjelo da nisam bio baš u pravoj formi. Bio sam pretežak. Imao sam devedeset osam kila, a to nisu bili samo mišići. Često sam jeo pastu, dva puta dnevno, a to je bilo previše jer sada znam malo više o tome. Intenzivirao sam vježbe u teretani, urednije se hranio i pokušavao ponovo ući u formu. Ali na tom putu je bilo i dosta problema. Šta je s Moggijem, naprimjer? Koju on igru igra? Ništa nisam kopčao. Trebali smo nanovo pregovarati o mom ugovoru. Ali Moggi je odugovlačio. Cijelo vrijeme je nešto izvrdavao. On je uvijek bio igrač i dribler. Ali sada je bio naprosto nemoguć. Sljedeće sedmice, sljedeći mjesec. Cijelo vrijeme nešto. I tako dok mi nije dosadilo. Rekao sam Minu: “Dođavola. Moramo potpisati. Ja nemam više snage za prepirke.” Već tada smo bili dobili jedan ugovor na potpis, ugovor je bio solidan i smatrao sam da je poprilično povoljan, htio sam se riješiti
Moggija. Ali ni tada se nije ništa uradilo, ili da, Moggi je odgovorio, fine, dobro, sređujemo to za nekoliko dana. Prvo smo trebali igrati u Ligi šampiona protiv Bayern Münchena. Bila je to utakmica na domaćem terenu u Torinu, upamtio sam
borbu s centarhalfom koji se zvao Valerien Ismael. Bio je na meni cijelo vrijeme, i kada me je jednom oborio i to pravo ružno, udario sam ga nogom i dobio žuti. Međutim, nije se na tome završilo. U devedesetoj minuti bio sam ispred gola i naravno trebao biti miran. Vodili smo 2:1 i utakmica se približavala kraju. Ali Ismael me isprovocirao, ja mu uvalio makaze i, naravno opet dobio žuti. Izbačen sam napolje, i naravno, Capello nije bio zadovoljan. Psovao je. Imao je pravo. Bilo je nepotrebno i glupo, i Capellov zadatak je bio da me iskritikuje. Ali Moggi, šta se sve ovo njega ticalo? Rekao je Minu da moj ugovor više ne važi. Proigrao sam svoju šansu, kazao je i poludio sam. Da mi propadne ugovor zbog jedne jedine greške? “Poruči Moggiju da ja nikad neću potpisati ništa što dolazi od njega”, rekao sam Minu. “Želim biti prodan!” “Razmisli šta govoriš”, odgovorio je Mino. Razmišljao sam. Odbijao sam prihvatiti, a to je značilo rat, ništa drugo. Dosta je više, ovo je gotovo, i zato je Mino otišao do Moggija i rekao kako jeste: Čuvaj se Zlatana, on je tvrdoglav, lud, rizikuješ da ga izgubiš, Moggi se pojavio dvije sedmice poslije s ugovorom u rukama. Tako smo i očekivali. Nije me želio izgubiti. Ali nije to bio kraj. Mino je zakazivao sastanke, Moggi odgađao uvijek s nekim opravdanjem. Treba putovati, treba ovo, treba ono, i sjećam se jako dobro: Mino je nazvao: “Ovo nešto nije u redu”, kazao je. “Šta misliš? Kako?” “Ne mogu biti pametan. Ali Moggi je čudan.” Uskoro se pokazalo da nije samo Mino to osjećao. Nešto je visilo u zraku. Nešto se dešavalo u klubu, nešto što se nije ticalo Lapo Elkanna, mada i to s njim nije bila mala stvar. Lapo Elkann je unuk Giannija Agnellija. Sreo sam ga nekoliko puta. Nismo se baš slagali. On je momak koji živi na svojoj sopstvenoj planeti. Bio je plejboj i slavan u svijetu mode, i nije baš ništa imao s vođenjem Juventusa. Odlučivali su Moggi i Giraudo, a ne porodica koja je bila vlasnik Juventusa. Ali jasno je da je momak bio simbol za klub i za Fiat, kasnije je i proglašen za jednog od najbolje obučenih u svijetu, i još svašta. Za njegove skandale znao je čitav svijet. Lapo Elkann je uzeo prevelike doze kokaina, i to nije radio s bilo kim: fiksao se zajedno s transseksualcima i to onima što se bave prostitucijom u jednom
stanu u Torinu. Odvezen je kolima hitne pomoći do bolnice gdje je ležao u komi i život mu se održavao na respiratorima. Vijest je bila udarna u Italiji, Del Piero i nekoliko drugih igrača su mu preko medija slali svoju podršku, a to naravno nije imalo nikakve veze s fudbalom. Kasnije se to ipak pokazalo kao uvod u katastrofu kluba. Kada je tačno Moggi mogao to naslutiti, pojma nemam. Ali sigurno je da je policija puno ranije nego što su priče izašle u javnost počela i njega saslušavati, i ono što znam, sve je započelo sa starim doping skandalom Juventus je ustvari na kraju bio oslobođen. U vezi s tim policija je prisluškivala Moggijev telefon i tom prilikom dobila podatke koji nisu imali nikakve veze s dopingom, ali su ocijenjeni kao sumnjivi. Izgledalo je kao da je Moggi radio na tome da dobija “prave” sudije za utakmice s Juventusom, i zato su nastavili s prisluškivanjem. Masa loših stvari je izašla na površinu, bar je tako djelovalo kada je sve bilo gotovo, mada ja lično ne vjerujem puno u te priče. Ubijeđen sam da je u igri nešto drugo. Kao i uvijek kada neko dominira, drugi žele da ga što više ukaljaju i nije me nimalo začudilo da su prijave i optužbe došle baš u trenutku kada smo bili na putu da ponovo osvojimo Ligu. Izgledalo je loše, odmah smo shvatili. Mediji su to predstavljali otprilike kao svjetski rat. Ali to su bile gluposti, bar većina njih. Sudije nas favorizovale? Glupost! Mi smo se borili na terenu. Svoje noge smo rizikovali, jesmo đavola imali sudije na našoj strani, nema šanse. Iskreno govoreći, nikada nisu bile na mojoj strani. Ja sam prevelik za to. Kada neki momak naleti na mene, ja stojim čvrsto, ali kada ja udarim u njega, tada on odleti četiri metra. Moje tijelo i moj način igre su protiv mene. Nikada nisam bio dobar sa sudijama, niti je iko u našem timu. Ne, ne, mi smo bili najbolji i trebalo nas je malo spustiti. To je istina, a i previše prljavih stvari je bilo u tom sudskom procesu. Proces je naprimjer vodio Guido Rossi, čovjek koji je imao bliske veze s Interom, a Inter se nekim čudom lako izvukao iz svega toga. Puno toga se uopće nije uzimalo u obzir ili se preuveličavalo samo da bi Juventus ispao najveći krivac. Milan, Lazio, Fiorentina i čitav sudijski savez su isto kažnjeni. Ali najgore smo prošli mi jer je Moggijev telefon prisluškivan i analiziran do u detalje. Pa ipak dokazi nikada nisu bili jaki.
Dobro, nije baš sve ni bilo sjajno, naravno. Na snimcima je zvučalo kao da je Moggi vršio pritisak na predsjednika sudijskog saveza da bi dobijao dobre momke za utakmice, i čulo se kako on
napada one koji se nisu držali dogovora, između ostalih na jednog što se zvao Fandel, a koji je sudio utakmicu izmedju Juventusa i Djurgardena. Pričalo se da je nekoliko drugih sudija zadržano u svlačionici i da su verbalno napadnuti poslije poraza protiv Reggine u novembru 2004, a onda se pojavio i slučaj s papom. Papa je bio na samrti. Sve su utakmice bile odgođene. Italija je bila u žalosti za Svetim ocem. Međutim, pričalo se da je Moggi nazvao ministra unutrašnjih poslova i zamolio da mi ipak odigramo utakmicu, prema tvrdnjama zato što je naš protivnik, Fiorentina, imao dva povrijeđena igrača i dva s crvenim kartonom. Ja pojma nemam koliko je sve to tačno. Sigurno je da se to dešava svuda u ovoj branši, i iskreno rečeno, ko to ne galami na suđije? Ko to ne radi za svoj klub? Prava sapunica. Često su to sve skupa zvali Moggiopoli, ili Moggigate, i naravno i moje ime je pominjano. Drugačije nisam ni očekivao. Svakako da je u to trebalo uvući i najbolje igrače. Govorilo se da je Moggi pričao i o svađi između mene i Van der Vaarta, i izjavio kako sam ja bio u pravu kada sam pokušavao sa stilom da izađem iz kluba. “Momak ima muda”, izjavio je ili nešto u tom smislu. Tvrdilo se i to da je on i podsticao svađu, u šta su ljudi, naravno, odmah povjerovali. To su gluposti. Svađa je bila nešto lično samo između mene i Van der Vaarta i nikog drugog. Nema šta se nije tada govorilo i izjavljivalo, i sljedeće jutro, osamnaestog maja, zazvonio je telefon. Helena i ja smo tada bili u Monte Carlu s Alexandrom Ostlundom i njegovom porodicom, kad smo dobili vijest da je policija ispred moje kuće. Htjeli su ući u kuću. Imali su i nalog za pretres i iskreno rečeno, šta sam mogao uraditi? Odjurio sam iste sekunde! Vozio sam do Torina otprilike jedan sat i našao policajce ispred vrata, i moram priznati, bili su džentlmeni. Samo su radili svoj posao. Ali taj posao nije bio nimalo prijatan za mene. Trebali su pregledati sve isplate od Juventusa, kao da sam kriminalac ili tako nešto. Pitali su me da li sam primao novce na crno, na šta sam im rekao onako kako i jeste: “Nikad!” Onda su pretraživali uokolo. Na kraju sam zapitao: “Tražite li ovo?” Pružio sam im bankovne izvode, svoje i Helenine, što ih je zadovoljilo. Zahvalili su se, pozdravili i rekli nešto u stilu kao tvoja igra je za divljenje. Cijelo vodstvo Juventusa, Giraudo, Bettega i Moggi, dalo je otkaz u toj hajci, nevjerovatno čudan osjećaj. Doživjeli su totalni poraz. Moggi je izjavio za novine: “Izgubio sam dušu. Uništena je.”
Odmah sljedećeg dana zabilježen je veliki pad akcija Juventusa na Milanskoj berzi i imali smo hitan sastanak u teretani što nikad neću zaboraviti. Moggi se pojavio. Spolja je izgledao kao i obično, lijepo obučen i dominantan. Ali bio je to neki drugi Moggi. Upravo tih dana je objavljena skandalozna priča o njegovom sinu, i sin mu je na neki način bio uvučen u sve to. Ovaj put radilo se o nekoj ljubavnoj aferi i on je govorio o tome, koliko je to ponižavajuće, i sjećam se da sam se slagao s njim. To su bile stvari lične prirode i nisu imale baš nikakve veze s fudbalom. Ipak me to nije toliko dirnulo. Dirnulo me je kada je on zaplakao. Želudac me zabolio. Nikada ga tako slabog nisam vidio. Uvijek se mogao kontrolisati. Zračio je snagom i moći. Ali tada... kako da objasnim? Ne tako davno gospodario je sa mnom, moj ugovor proglasio nevažećim i tako dalje. I sada odjednom ja bih ga trebao sažalijevati. U jednom trenu se poremetio cijeli sistem vrijednosti, možda se ja uopće ne bih trebao brinuti o njemu, i reći mu otvoreno: Sam si kriv. Ali stvarno mi ga je bilo žao. Boljelo je gledati čovjeka poput njega koji je na koljenima! I kasnije sam puno razmišljao o tome, ne na način: Ništa ne traje vječno! Isplivale su na vidjelo i neke stvari vezane za mene. Naprimjer, zašto je on uvijek odgađao pregovore o novom ugovoru? Zašto je petljao s tim? Je li to bilo zbog toga da me zaštiti? Počeo sam vjerovati u to. Nisam znao. Ali sam izabrao da to tako tumačim. On mora da je već tada znao šta će se desiti. Mora da je tada shvatio da Juventus više neće moći biti isti tim kao što je bio, i da bi za mene bila propast ako bi me vezao za klub. Tada bih morao ostati u klubu bez obzira na sve okolnosti. Vjerujem da je mislio na te stvari. Moggi možda nije uvijek znao prikočiti na crveno, a nije ni slijepo slijedio pravila. Ali je bio sposoban u svojoj struci, brinuo se o svojim igračima, znam to dobro, i moja karijera bi bila upropaštena da nije bilo njega, i kada ga čitav svijet kritikuje ja sam na njegovoj strani. Volio sam Luciana Moggia. Juventus je bio brod koji tone, i počele su priče o tome da bi klub mogao pasti u Seriju B ili čak i u Seriju C. Vladao je totalni haos. Međutim, nikako nismo mogli razumjeti neke stvari, bar ne odmah.
Zar ćemo stvarno mi koji smo doprinijeli da se izgradi ovakav tim i osvoji Liga dva puta zaredom, izgubiti sve to samo zbog nečeg što nije imalo nikakve veze s našom igrom? Previše stvari da bi se moglo nešto shvatiti a i dosta je vremena trebalo da i sam vrh uvidi ozbiljnost situacije. Sjećam se razgovora s Alessiom Seccom.
Alessio Secco je ranije bio moj tim menadžer. On je bio taj koji me je zvao i zakazivao treninge: “Sutra počinjemo u deset i trideset! Budi tamo na vrijeme!” Ta vrsta razgovora. Sada je on odjednom novi direktor, nevjerovatno, i bilo mi je jako teško da ga prihvatim ozbiljno. On mi je ipak, već u našem prvom razgovoru nagovijestio da postoje rješenja: “Ako dobiješ ponudu, Zlatane, prihvati je. To ti je moj savjet.” Nažalost, to je bio i posljednji dobronamjerni savjet od njega. Iza toga su počele teške i prljave igre za opstanak što je sasvim logično. Jedan iza drugog odlazili su igrači, Thuram i Zambrotta u Barcelonu, Cannavaro i Emerson u Real Madrid, Patrick Vieira za Inter, a mi koji smo ostali zvali smo neprekidno naše agente: “Prodaj nas, prodaj nas. Ima li ikakvih šansi?” U zraku se osjećala nervoza i zabrinutost. Zujalo je na sve strane, ali komentare kao što mi je Alessio Secco dao nisam više mogao čuti. Klub se sada borio za svoj opstanak. Rukovodstvo kluba je radilo sve da zadrži nas koji smo ostali tumačeći svaku stavku ugovora u svoju korist. Prava noćna mora. Moja karijera je bila u usponu. Bio sam na putu da postanem slavan. Hoće li se to sada sve srušiti? Bilo mi je jako teško i sve sam više i više bio ubijeđen: Moram se boriti! Nisam želio žrtvovati jednu godinu u drugoj diviziji, ili uopće jednu godinu, a bilo bi ih i više, u to sam bio siguran: jedna godina da se vratimo, još jedna ili dvije bi trebale da budemo među najboljima u Ligi da bismo se mogli plasirati za Ligu šampiona, a tada možda ne bismo ni imali tim koji bi se mogao održati u tako jakoj konkurenciji. Postojala je velika opasnost da bi mi moje najuspješnije godine kao fudbalera mogle biti upropaštene, i zato sam uporno ponavljao Minu: “Radi šta znaš. Samo me vadi odavde.” “Radim na tome.” “You better/” Bio je juni 2006. Helena je tada bila trudna a ja sretan zbog toga. Beba se trebala roditi krajem septembra a ja sam još uvijek bio u neizvjesnosti. Šta će se desiti? Ništa nisam znao. U to vrijeme sam se s reprezentacijom pripremao za svjetsko prvenstvo u Njemačkoj koje se igralo tog ljeta. Cijela moja porodica odlučila je da ide u Njemačku: mama, tata, Sapko, Sanela, njen muž, Keki, i kao i obično, ja sam trebao sve organizirati, hotel, putovanje, novac,
iznajmiti automobile i sve ostalo.
Sve mije to išlo na živce od samog početka, u zadnjoj sekundi tata odustaje, tipično, onda gnjavaža oko njegovih karata: Šta ćemo sad s njima? Kome ćemo ih dati? Sve me je to još više iznerviralo, a onda sam još počeo osjećati i bolove u preponama, isto sranje zbog kog sam bio operisan dok sam bio u Ajaxu, i morao sam to ispričati rukovodstvu reprezentacije. Međutim, odlučili smo da ću ipak igrati. Kod mene važi jedno osnovno pravilo: ako ide loše, ne vadim se na povrede. To je smiješno. Mislim, ako nisi u dobroj formi zbog povrede, zašto onda igraš? Šta god uradiš, ne valja. Stisni zube i nastavi, mada je zaista bilo teško, i tako četrnaestog jula dolazi odluka iz Italije. Oduzete su nam obje titule prvaka Lige i izgubili smo mjesto u Ligi šampiona, i još povrh svega plasirani smo u niži rang, Seriju B, i trebali smo početi s minus poenima, nešto oko trideset, i moj brod je još uvijek tonuo.
RANIJE, U SEPTEMBRU 2005, na stadionu Ferenc Puskas u Budimpešti, igrali smo protiv Mađarske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. Bili smo manje-više prisiljeni da pobijedimo kako bismo se kvalifikovali, a štampa se danima pripremala za slanje informacija o utakmici dana. No, sve se činilo jako mirno. Ništa se nije dešavalo, a ni ja nisam uveden u igru. Bilo mi je dosadno i bio sam trom, i kad smo odigrali puno vrijeme, stajalo je 0:0, a publika je čekala samo na posljednji zvižduk. Neke novine su me ocijenile nekom slabom jedinicom. Bio sam razočarenje, a mnogi su to vidjeli kao sigurnu potvrdu: Uprkos svemu, Zlatan je jednostavno samo precijenjena diva. Iznenada sam dobio loptu u kaznenom prostoru, mislim da je došla od Mattiasa Jonsona, izgledalo je kao da ne mogu uraditi ništa u toj situaciji. Imao sam jednog beka uz sebe a ja sam driblao prema našoj polovici terena, bez nekog značaja. Ali onda sam se okrenuo i samo bam, ne zaboravite, ja igram za ovakve situacije, zato se često samo vrtim okolo na terenu. Čuvam se za brze, agresivne intervencije, a sada sam napravio nekoliko hitrih koraka do margina i bek me nije mogao pratiti, uopće ne, tako da sam dobio pravu poziciju, ali loš ugao. Bilo je previše istureno, a golman je stajao potpuno pravilno i većina je očekivala da dodam ili ubacim. U meni je sve grmjelo, mada sam znao da iz te pozicije obično lopta ne ulazi u gol. Zavrnuo sam je u visinu i golman nije uopće reagovao. Ni ruke nije podigao, ništa, mislio sam da sam promašio. Nisam bio sam koji nije vidio gol. Publika nije reagovala, a Olof Mellberg je bio objesio glavu, ono kao: tako blizu i još u produžetku. On se čak i okrenuo. Očekivao je mađarski ubačaj kornera, a nedaleko, naš golman, Andreas Isaksson, je pogađao: previše je mirno? Olof je nakrivio glavu. Lopta je sigurno pogodila prečku? Tada sam podigao ruke i potrčao ispred gola. DA, tada se stadion probudio. Lopta nije ni okrznula prečku, ni najmanje, nego je zagrmjela pravo u gornji ćošak iz nemogućeg ugla a golman nije imao vremena ni da mahne rukom. Uskoro je sudac svirao kraj utakmice i niko više nije stavljao tamo neke jedinice u moje ocjene.
Taj gol je ušao u najljepše golove fudbala, a mi smo s njim omogućili naš put na Svjetsko prvenstvo i stvarno sam se nadao da će to biti uspjeh. Trebao sam to, zapravo, pored svih nemira u Juventusu, osjećao sam se dobro u sportskom selu u Njemačkoj. Imali smo novog rezervnog trenera poslije odlaska Tommyja Soderberga i to nije bio bilo ko. Roland Andersson, onaj koji je rekao: “Vrijeme je da prestaneš igrati s djecom, Zlatane”, onaj koji me jednom podigao u prvu momčad, i iskreno govoreći sve me to dirnulo. Nisam ga vidio otkad je bio izbačen iz MFF, i osjetio sam veliku potrebu da mu kažem: Imao si pravo, Rolande. Vrijedilo je uložiti u mene. Bio je kritikovan zato što je vjerovao u mene. Ali sada smo bili tu, Roland i ja. Sredile su se prilike i njegove i moje, a prije svega atmosfera je bila pozitivna. Stadion je bio pun švedskih navijača, i svugdje se čuo glas onog malog dječaka kako pjeva, znate ono: Nitko ne zavrće loptu poput njega,
Zlatan, Zlatan, rekao sam Zlatan. Pjesmica je imala ljuljuškav, veseo ritam. Ali osjećao sam bolove u preponi, zbog čega je moja porodica bila uznemirena. Bilo je stvarno smiješno. Bez obzira što sam mlađi brat - samo Keki je mlađi - postao sam kao tata za sve njih. Ovdje u Njemačkoj sam stalno brinuo o nečemu. Otac je odustao i njegove karte su bile neiskorištene, hotel je bio predaleko, ili moj stariji brat, Sapko, kom je bio potreban novac i onda kada ga je dobio, nije ga znao zamijeniti. Osim toga, Helena je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Ona se dobro snalazila i sama, ali je sve bio haos i buka oko nje. Kad je izlazila iz autobusa na utakmicu protiv Paragvaja, svi naši navijači su navalili na nju kao budale i ona se osjećala nesigurno, pa je otputovalakući već sljedeći dan. Bilo je tu svašta i lijepog i ružnog. “Molim te, Zlatane, zar to ne možeš srediti?” Bio sam porodični turistički vodič na turneji u Njemačkoj i nisam se mogao skoncentrisati na igru. Telefon je stalno zvonio. Bilo je pritužbi na sve i svašta. Bilo je ludo. Igrao sam na jebenom Svjetskom prvenstvu. Svejedno, morao sam im srediti da iznajme kola i ostala sranja, i vjerovatno nisam ni trebao više igrati. Prepona je i dalje zezala, kao što sam rekao. No, Lagerback je bio siguran. Trebao sam igrati, a prva utakmica bila je protiv Trinidad Tobaga, a očito je bilo da ćemo pobijediti, a ne samo s jednim golom, nego s tri, četiri, pet. Ali ništa nije konačno. Njihov golman je odlično branio i nismo ih uspjeli samljeti čak i kad su ostali bez jednog igrača. Ipak se desilo nešto pozitivno, ali tek nakon utakmice. Sreo sam se s trenerom Trinidad Tobaga. Zvao se Leo Beenhakker. Bilo mi je čast da ga pozdravim. Bože moj, mnogi su željeli biti zaslužni za moju karijeru. Gotovo sve je laž, obično sranje,
smiješan pokušaj od ljudi koji žele da se proslave vezujući se uz moje ime, ali neki momci su stvarno imali veliki značaj. Roland Andersson je jedan, drugi je Beenhakker. Oni su vjerovali u mene kad niko drugi nije. Nadam se da ću moći činiti slično kao oni što su činili za mene, jednom kad budem stariji, a ne samo žaliti se na one koji su drugačiji: Gledaj, on ponovno dribla, sve dovodi u pitanje, ne misli ni jedan korak dalje. Imam i sliku tog susreta s Beenhakkerom. Upravo sam bio skinuo dres ali izraz lica je blistav, unatoč tome što sam bio razočaran rezultatom prethodne utakmice. Ništa mi nije polazilo za rukom ili bolje reći nogom na tom turniru. Igrali smo neriješeno protiv Engleske i to je bilo dobro. No, Njemačka nas je slomila u osmini finala a ja sam igrao loše, nemam šta da se pravdam. Preuzimam punu odgovornost za to. Porodica je porodica. Treba voditi brigu o njima. Ali im nisam morao biti turistički vodič, tako da je prvenstvo bilo također i dobra lekcija za mene. Nakon prvenstva, objasnio sam im sve: “Raduje me da me pratite na prvenstvima, družite se i uživate. Ja ću pokušati da vam rezervišem sve najbolje ali, ubuduće, morate sami voditi brigu o svojim problemima.” Vratio sam se u Torino i nisam se više osjećao kao kod kuće. Torino je postao mjesto iz kog sam morao otići, atmosfera u klubu se nije poboljšala. Desila se još jedna katastrofa. Gianluca Pessotto je igrao beka još od 1995. On je osvojio sve medalje s klubom i poistovjećivao se s Juventusom. Upoznao sam ga jako dobro. Igrali smo zajedno dvije godine i nije bio nikakav bezobrazni tip. Bio je nevjerovatno osjetljiv i ljubazan i rado je ostajao nevidljiv u pozadini. Ono što se poslije desilo, ne znam objasniti. Pessotto je upravo prestao igrati i postao novi tim menadžer poslije Alessia Seccoa, nakon što je ovaj promaknut za direktora, i možda nije bilo lako jednom igraču izravno se podići na posao u kancelariji. Prije svega Pessotto je taj prebačaj u drugu diviziju prihvatio kao skandal, a još mu se svašta dogodilo i u porodici. Desilo se jednog dana kad je, kao i obično, sjedio u svom uredu, na četvrtom spratu. Ali tog se dana popeo na prozor s krunicom u ruci i bacio se u ponor s visine od petnaest metara. Skoro je nevjerovatno da je preživio taj pad! Završio je u bolnici s brojnim prelomima i unutarnjim krvarenjem, ali je preživio, i nakon svega svi smo bili sretni da je živ. Ipak, njegov pokušaj samoubistva
je primljen kao jako uznemirujuća stvar, naravno. Zabrinuli smo se: ko će otkačiti sljedeći put? Osjećao se očaj pa je čak i novi predsjednik, Giovanni Cobolli Gigli, objasnio: klub neće otpustiti nijednog od svojih igrača. Uprava će se boriti za svakog pojedinca. Ja sam razgovarao s Minom o tome. Diskutovali smo cijelo vrijeme, i dogovorili se da postoji samo jedan način. Moramo uzvratiti udarce. Stoga je Mino izašao u javnost i rekao: “Mi smo spremni poduzeti sve zakonske mjere kako bismo izašli iz kluba.” Nismo htjeli da pokažemo da smo slabi ni na koji način. Ako Juventus vodi prljavu igru, mi bismo uzvratili baš kao što smo obećali. Ali to nije bio jednostavan rat. Puno toga je visilo u zraku, pa sam ponovo razgovarao s Alessijem Seccom, onim što je pokušao biti novi Moggi, i od njega sam lično čuo da je njegov stav sada drugačiji: “Morat ćete ostati u klubu. To sada zahtijevamo od vas. Želimo da pokažete svoju lojalnost prema timu.” “Prije odmora ste govorili drugačije. Da trebam prihvatiti bolju ponudu.” “Ali sve je sada drugačije. Mi smo u kriznoj situaciji. Ponudit ćemo vam novi ugovor. “ “Jane ostajem”, rekao sam. “Ne pristajem ni uz kakve uslove!” Svakim danom, svakim satom povećavao se pritisak, što je bilo jako neugodno i što me potaklo da se borim još više sa svim adutima što sam imao, s Minom, i sa zakonskim odredbama, sa svim mogućim metodama. To je istina. Nisam mogao biti prkosniji nego što sam bio. Još uvijek sam primao platu od kluba, a najveće pitanje je bilo: koliko daleko smijem ići? Razgovarao sam s Minorno tome. Odlučili smo da nastavim trenirati u timu, ali da ne igram utakmice. Prema Minovim saznanjima mogla se uzeti u obzir neka takva klauzula u ugovoru, pa sam, nakon svega, otputovao zajedno s drugima na predsezonske pripreme u planinama. Talijanska reprezentacija još nije bila stigla. Oni su ostali u Njemačkoj. Italija je ipak osvojila cijeli turnir. Bili su prokleto jaka ekipa, mislim, s obzirom na čitav onaj fudbalski skandal kod kuće, i to je bilo samo za čestitati. No, teško da mi je to pomoglo. Novi trener kluba bio je Didier Deschamps. On je stari igrač, Francuz. Bio je kapiten u Francuskoj kada su osvojili Svjetsko prvenstvo 1998, a sada u svom novom poslu, bio je prisiljen da dovede Juventus do najviše divizije. Veliki je pritisak vršen na njega, i već prvi
dan na pripremama, je došao do mene. “Ibra”, kazao je. “Da?” “Želim graditi igru na vama. Bit ćete moj najvažniji igrač. Vi ste naša budućnost. Morate nam pomoći da se vratimo.” “Hvala, ali...” “Nema ali. Morat ćete ostati u klubu. Ne prihvaćam ništa drugo”, nastavio je, i premda to nije značilo ništa dobro, ipak sam čuo koliko sam bio važan njemu, ali sam nastavio istom linijom: “Ne, ne, ne. Idem dalje.” Dijelio sam sobu s Nedvedom tu u planini. Nedved i ja smo bili prijatelji. Obojici nam je agent bio Mino. Imali smo samo različite pozicije. Nedved je baš kao Del Piero, Buffon i Trezeguet odlučio ostati u Juventusu i sjećam se kada je Deschamps došao do nas, možda baš da nas okrene jednog protiv drugog, ne znam. On očito nije mislio odustati. “Slušaj”, rekao je on. “Mnogo očekujem od tebe, Ibra. Uzeo sam posao najviše zbog tebe. “ “Ne pretjeruj!” odgovorio sam. “Učinio si to za klub, ne za mene.” “Obećavam. Ako ti odeš, idem i ja “, nastavio je, i da, šta sam mogao, izmamio mi je osmijeh, na kraju. “Okej, pakuj prnje i naruči taksi”, odgovorio sam, a on se nasmijao kao da je mislio da se zezam. No, u životu nisam bio ozbiljniji. Ako se Juventus borio za svoj status velikog kluba, bio sam spreman boriti se za svoj status vrhunskog igrača, šta je tu čudno? Jedna godina u B seriji uzrok je zastoja, a jednog takvog dana došao je Alessio Secco i Jean-Claude Blanc do mene. Jean-Claude je učio na Harvardu, faca, kog je obitelj Agnelli dovela u Juventus da ih izvuče iz krize, a on je naravno bio temeljit. Imao je sve papire uredne i ispisao je prijedlog ugovora s različitim sumama, pa sam odmah pomislio: Neću ni čitati! Radije se svađaj! Što se više svađaš, sve više žele da te se oslobode. “Ne želim ni da vidim, ne zanima me. Neću potpisati”, odgovorio sam. “Možete makar pogledati koliko najmanje nudimo. Mislim da smo bili veoma obzirni i široke ruke.” “Zašto? Niste se trebali mučiti.” “Ne možete znati prije nego što pogledate prijedlog ugovora.”
“Mogu i znam. I da mi nude dvadeset miliona eura, za mene je još uvijek potpuno nezanimljivo.” “Nemaš nimalo poštovanja”, prosiktao je Blanc. “Mislite kako god želite”, rekao sam i otišao, i naravno, znao sam da sam ga povrijedio, a to je uvijek rizik, u najgorem slučaju sam mogao ostati bez kluba u septembru. Ali morao sam blefirati malo. Moram naravno dalje, i svakako, shvatio sam da više nemam najbolje preduslove da se pogađam. Na Svjetskom kupu sam igrao loše i ništa posebno nisam dao prošle sezone u Juventusu. Bio sam pretežak i davao premalo golova. A opet sam se nekako nadao da ljudi traže i prepoznaju moj kapacitet. Samo prije godinu sam bio kralj i čak izabran za najboljeg stranca u ligi! Trebalo je da postoji interesovanje među klubovima za mene, mislio sam, a i Mino je naporno radio iza scene. “Imam Inter i Milan na vidiku”, rekao je što je meni zvučalo previše dobro, naravno. Kao svjetlo u tunelu. još uvijek je to bila samo priča a mi još uvijek nismo znali kakve mogućnosti nam daje moj ugovor da se izvučemo iz situacije u Juventusu. Kakve su moje mogućnosti da pobjegnem iz kluba koji mi to ne dozvoljava? Sve je bilo prilično neizvjesno, i išlo je gore-dolje svaki dan. Mino je bio optimističan. To je bilo u opisu njegovog poslao da mora biti takav, a nisam mogao učiniti ništa, osim čekati i boriti se. Već tada su novine pisale da sam htio pobjeći po svaku cijenu. Također se nagađalo da Inter hoće baš mene, a zna se da navijači Juventusa mrze Inter, a kao fudbaler stalno si okružen fanovima. Oni su čekali obješeni navrata dvorana gdje smo trenirali sa svojim blokčićima za autograme, i često su i plaćali da uđu i gledaju. To je biznis svugdje u svijetu pa i u sportu, i da, u planinama izvan Torina, stajali su moji fanovi uz teren i vikali za mnom. “Izdajice! Svinjo!”, vrištali su takve stvari, a to nije bilo nimalo ugodno. Iskreno, mi igrači se naviknemo na sve, a njihove riječi me se nisu više ticale. Bile su mi kao najobičnije zadirkivanje. Spremali smo se za utakmicu protiv Spezie, i šta sam ja rekao o utakmicama? Neću igrati utakmice. Dakle, ostao sam u svojoj sobi i igrao PlayStation. Napolju su čekali autobusi koji će nas odvesti do stadiona i svi su već bili tamo dolje, i Nedved, i razumio sam da je autobus čekao upaljenog motora. Čekali su s nestrpljenjem: Gdje je, dođavola, Ibra? Čekali su i čekali i konačno Didier Deschamps je došao do moje sobe. Bio je bijesan. “Šta čekaš? Mi već polazimo!”
Nisam se ni pomakao. Mirno sam nastavio da igram. “jesi li čuo šta sam rekao?” “Jesi li ti čuo šta sam ja rekao?”, ponovio sam i ja. “Ja treniram, ali ne mogu igrati utakmice. Rekao sam vam to bar deset puta.” “Ipak ćeš ovu odigrati jer pripadaš ovoj momčadi. Diži se odmah i polazi sa mnom!” Stao je tik do mene, ali sam ja ostao ležati i igrao dalje. "Šta je, dođavola, kakav je to respekt da sjediš i igraš?”, siktao je on. “Bit ćeš novčano kažnjen jesi li čuo!?” “U redu.” “Šta je u redu?!” “Kazni me, platit ću. Ali ja ne idem.” Tek onda je otišao. Bio je potpuno lud, a ja sam sjedio sa svojim Playstation, dok su svi drugi odlazili autobusom, a ako situacija nije bila napeta prije, onda je to postala sada. O incidentu je bilo obaviješteno vodstvo kluba, naravno. Dobio sam kaznu od trideset hiljada eura. Bio je to pravi rat, i kao u svim ratovima, važilo je uglavnom da pobjeđuje ko misli taktički. Kako da uzvratim udarac? Šta je sljedeće? Misli su se rojile u meni. Imao sam tajnog posjetioca. Ariel Braida, faca iz Milana, i susreli smo se na lukav način tokom priprema. Samo sam se iskrao i ušuljao u drugi hotel u neposrednoj blizini, gdje smo razgovarali o tome kako bi bilo da pređem u Milan. Ali iskreno, nije mi se sviđao njegov stil. Bilo je puno onog: Kaká je zvijezda. Ti nisi. Međutim, Milan može da napravi zvijezdu od tebe. Bilo je kao da sam ja trebao više Milan nego Milan mene, i osjećao sam da nisam bio viđen ili specijalno poželjan, i najradije sam htio reći odmah: hvala i doviđenja. Ali moja situacija nije baš bila savršena za tako nešto. Očajnički sam želio pobjeći od Juventusa. Nisam imao nijedan adut u ruci i bio sam prisiljen vratiti se u Torino, bez ikakvih konkretnih ponuda. Bilo je vruće. August mjesec, Helena u visokoj trudnoći, a imala je i neke znake stresa. Paparaci su bili oko nas cijelo vrijeme i ja sam je podržavao koliko sam mogao. Kao da sam se odjednom našao na ničijoj zemlji. Nisam znao ništa o budućnosti, i ništa nije išlo lako. Klub je izgradio novi fitness centar. Sve Moggijevo trebalo se isprazniti, čak i njegovu staru pohabanu garderobu, a ja sam nastavio da treniram. Držao sam se čvrsto svoje linije. Niko me nije vidio kao dio tima, čudno i drama se nastavila. Ustvari, dešavalo se nešto cijelo vrijeme a primijetio sam najmanje jednu
MOJA PRIČA /
pozitivnu stvar: Juventus se nije borio više za mene na isti način. ZLATAN Ko želi čovjeka koji ne brine ni o čemu i igra PlayStation?
JA SA /OJ M
Još uvijek sam imao dug put pred sobom, a pravo pitanje je bilo: Milan ili Inter? Trebao je biti lak izbor. Inter nije osvojio ligu zadnjih sedamnaest godina. Inter više nije bilo u vrhu najboljih timova. Milan je bio jedan od najvažnijih vodećih i bogatih klubova u Evropi, u svim kategorijama. “Naravno da ćeš u Milan”, rekao je Mino. Ja nisam bio tako siguran u to. Inter je Ronaldova stara ekipa i činilo se da me u klubu stvarno žele, a ja sam mislio o onome što je Braida rekao kad smo se sreli gore u planinama. “Zapravo, ti i nisi nekakva prava zvijezda, ne još!” Milan je imao najjaču momčad. Ipak me više privlačio Inter. Htio sam se dobrovoljno priključiti gubitnicima. “Okej”, rekao je Mino. “Ali se spremi na to da je Inter novi veliki izazov. Kod njih nema nikakvih trofeja džabe.” Ja nisam želio ništa besplatno. Htio sam izazov i odgovornost. Taj osjećaj je bio sve jači u meni, jer već tada sam shvatio šta bi značilo da pređem u klub koji nije osvojio ligu punih sedamnaest godina, i da se potrudim da to sad učini sa mnom. To bi moglo podići stvari na sasvim drugi nivo. Ali kao što sam rekao, ništa nije bilo jasno, uopće ne, a prije svega, morali smo početi krojiti nešto. Morali smo se skloniti s broda koji tone i morali smo uzeti stvari onim redom kako su dolazile. Milan je igrao u kvalifikacijama za Ligu prvaka. To je došlo kao posljedica skandala. Zapravo, računalo se s klubom na turniru, ali budući da je sud osudio tim kaznenim poenima, bili su prisiljeni u kvalifikacijama igrati protiv Crvene zvezde. Prva utakmica se igrala na San Siru u Milanu. Bila je to važna utakmica također i za mene. Ako Milan prođe dalje na turniru, dobit će više novca za kupovinu igrača i Adriano Galliani, Milanov dopredsjednik, mi je rekao: “Pričekajmo da vidimo rezultat i izlaz. Kontaktirat ćemo vas opet.” Do tada, Inter je bio više zainteresiran, ali su igrali jednostavnije. Inter je držao Massimo Moratti. Moratti je bio krupna riba. On je naftni tajkun. Posjedovao je klub, ali je naravno vidio moj očaj. Čak je četiri puta smanjivao ponudu. Izmišljao je cijelo vrijeme nešto. Osmog augusta sam sjedio u svom stanu na Piazza Castello u Torinu. Utakmica Milan protiv Crvene zvezde na San Siru je počela u dvadeset i četrdeset pet. Nisam je gledao. Imao sam drugih važnijih stvari. No, očito
184 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA je Kaka dodao prerano Filippu Inzaghiju koji je napravio 1:0, a dio napetosti je nestao, došlo je do opuštanja. Ubrzo nakon toga, zazvonio je moj telefon. Zvonio je po cijeli dan i to je obično bio Mino. Izvještavao me je o svakom koraku u procesu, a sada je najavio da Silvio Berlusconi želi da me vidi, a ja sam, naravno, skočio od radosti. Ne samo što je to bio on, nego zato što je stvarno pokazao daje klub bio zainteresovan. A opet, nisam bio sasvim siguran. Inter je i dalje bio moja prva opcija. Međutim, shvatio sam da ovaj poziv ne može da nam naškodi. “Možemo li ovo iskoristiti nekako?”, rekoh. “Naravno”, rekao je Mino, i odmah nazvao Morattija, jer ako postoji nešto što bi ga požurilo, onda je to mogućnost da opali Milan po prstima. “Ja samo želim da vas obavijestim da će Ibrahimović večerati s Berlusconijem u Milanu”, pozdravio ga je Mino. “Šta?” “Rezervisali su sto u restoranu Giannino.” “Jebiga”, rekao je Moratti. “Poslat ću mog čovjeka odmah.” Moratti je poslao Marca Branca koji je bio sportski direktor Intera. Bio je to mršav mladi dečko, ali kad je pokucao na vrata nekoliko sati kasnije, naučio sam još jednu stvar o njemu. Bio je jedan od najstrastvenijih pušača kog sam vidio. Hodao je naprijed-nazad u našem apartmanu i napunio punu pepeljaru opušcima dok si rekao keks. Također je bio jako nervozan. Bio je prisiljen da završi posao prije nego Berlusconi sveže čvor na kravati i ode večerati u Giannino. Pa naravno da je bio uzbuđen. Trebalo je, ništa manje, nego da opuše za posao najsnažnijeg muškarca u Italiji, što je Mino naravno iskoristio. On voli kada je protivnik pod pritiskom. Pritisak čini ljude mekšim, a telefoni su stalno zvonili i kao da su se gađali raznim novčanim iznosima. Radilo se o mom ugovoru, o mojim uslovima, a vrijeme je otkucavalo i Branca je samo pušio i pripaljivao jednu na drugu. “Slažete li se?”, kazao je. Ja i Mino smo se samo pogledali. I Mino je rekao: “Vozi!” “Okej, apsolutno.” Branca je počeo pušiti još više, i kontaktirao je Morattija. Istina, bilo je prijatno čuti uzbuđenje u njegovom glasu. “Zlatan je prihvatio”, rekao je on. Dobra vijest. To je bila velika stvar. Primijetio sam to po tonu i boji glasa.
No, nije bilo još gotovo. Sada su trebali klubovi da se dogovore. Za koliko će me prodati? To je nova igra, i naravno, ako me Juventus izgubio, zahtijevat će barem da budu dobro plaćeni. No, prije nego što je išta bilo riješeno, pozvao me Moratti: “Jesi li sretan?” “Drago mi je”, rekao sam. “Onda mogu da te toplo pozdravim!” Možete zamisliti kakav uzdah olakšanja mi se tada oteo. Sva neizvjesnost proljetne i ljetne nesigurnosti je iščeznula u jednoj jedinoj sekundi, i sada je ostalo samo da Mino nazove upravni odbor Milana. Berlusconi će sada teško večerati sa mnom, mislio sam. Naš razgovor nije trebao biti o vremenu i ako sam shvatio tačno, njihovo rukovodstvo je u potpunosti bilo iznenađeno: Šta se, dođavola dogodilo? Zar će Ibra sada u Inter? “Ponekad može da ide brzo”, smješkao se Mino. Na kraju sam kupljen za dvadeset i sedam miliona eura ili otprilike dvjesto sedamdeset miliona švedskih kruna. To je bio najveći iznos za prelazak te godine u Seriji A, a nisam platio ni onu kaznu koju sam dobio kad sam igrao PlayStation i odbio da igram utakmicu. Sve je to Mino sredio i Moratti je izašao u javnost i rekao da je moj prelazak imao isto značenje kao i kada je klub kupio Ronalda. Ja sam osjetio radost u srcu, naravno. Bio sam spreman za Inter. Ali prvo sam trebao trknuti na neko okupljanje reprezentacije u Goteborgu i očekivao sam jedno sasvim mirno putovanje, prije nego što započne nova stvarnost.
ODIGRALI SMO MEĐUNARODNU UTAKMICU protiv Latvije i dobili ih s 1:0. Kim Kallstrom je bio strijelac jedinog gola, sutradan smo bili slobodni. Bio je treći septembar. Olof Mellberg je slavio dvadeset i deveti rođendan. Bio je kapiten u Aston Villi. Upoznali smo se u reprezentaciji, i u početku je bio jako povučen, malo kao Trezeguet, ali kasnije se oslobodio i postali smo prijatelji. Želio je da ja i Chippen budemo s njime i proslavimo skupa, naravno zašto ne? Našli smo zgodno mjesto na Aveniji, po zidovima su bile fotografije. Novinari su ga opisali kao vruće mjesto. Svi barovi u kojima sam ja bio, bili su u žiži interesovanja. Ovdje je bilo loše i skoro prazno. Skoro da smo bili sami. Sjedili smo i uživali u piću. Zabavno baš i nije bilo, prošlo je jedanaest sati, naveče. U skladu s pravilima reprezentacije, u to vrijeme smo već trebali biti u hotelu. Ali, dođavola, pa rođendan je, složili smo se i produžili. I ranije smo izlazili van, kasnili, ali nije bilo pitanje života. Bili smo trijezni i pravi, negdje oko dvanaest i petnaest smo bili u hotelu, i otišli smo na spavanje kao dobri momci. To je bilo sve. Moji Rosengard drugari ovo ne bi povjerovali da im ispričam. Iskreno rečeno ništa nije bilo vrijedno novinarske pažnje. Problem je u tome da ja ne mogu izaći ni da kupim mlijeko a da novinari to ne saznaju. Imam špijune za sobom gdje god idem. Ljudi šalju SMS i slike. Vidio sam Zlatana tamo i tamo, oj oj, ne da je dosadno, pretjeruju s time, kažu svojim drugarima i tu pretjeraju još više. Svaka priča traži nešto još zabavnije. To je dio paketa, obično uvijek imam društvo uz sebe: Kakve bi sad mogle da ispadnu priče? Zlatan nije napravio nikakvu glupost. Ali ovoga puta su novinari bili pametniji. Nazvali su našeg menadžera, nisu ga pitali kad smo mi došli u hotel, već koja su pravila državnog tima. On je kazao da svako mora biti u hotelu do jedanaest sati. “Ali Zlatan, Chippen i Mellberg su došli kasnije. Mi za to imamo dokaze”, rekli su novinari. Naravno menadžer je dobar momak koji nas uvijek zaštiti. Ali ovoga puta nije dovoljno brzo razmislio, ili možda nije bio siguran. Da li govore istinu? Možda je trebao, poput momaka u talijanskim klubovima, da ih zamoli da
sačekaju i da im kasnije da informaciju. Mogao nas je pitati zašto smo ostali malo duže, možda smo imali dozvolu za to, nešto u tom fazonu, i da ne mislimo da ćemo izbjeći kaznu. Princip je bio da budemo jedinstveni prema javnosti. Mi smo tim, kasnije nas mogu kazniti interno, koliko oni žele. Ovaj put menadžer je rekao da niko ne smije biti vani poslije jedanaest sati i da smo mi prekršili pravila reprezentacije. Tad je nastao haos u kući. Nazvali su me ujutru. “Pozvani ste na sastanak kod Lagerbacka.” Zaista ne volim sastanke. Ali s druge strane imam iskustva s njima. Sad sam dobio poziv za zabavište. To je dio mog života i znao sam o čemu se radi. Znao sam da je u pitanju besmislica i bio sam strpljiv i staložen, bar sam tako mislio. Nazvao sam dečka izobezbjeđenja koji ima kontrolu nad svim. “Kako izgleda situacija?” “Ja mislim da se možete spakovati”, rekao mi je, a ja ga ništa nisam razumio. Da spakujem torbu? Samo zato što sam došao kasnije. Nisam mogao povjerovati. Shvatio sam ozbiljnost situacije. Šta bih drugo i mogao? Spakovao sam se jer nisam našao nikakvo opravdanje. Događaj je bio glup. I istina će jednom doći na vidjelo. Nisam htio izgledati ljut. Ušao sam a tamo je sjedio Lagerback i cijela grupa kao i Mellberg i Chippen. Nisu bili presretni. Osjećao sam se kao da sam već kod kuće. “Donijeli smo odluku da vas odmah pošaljemo kući”, počeo je Lagerback, a svi su se uzjogunili. “Šta vi imate reći na ovo?” “Ja se izvinjavam”, kazao je Chippen. “To je zaista glupo urađeno.” “I ja se izvinjavam”, rekao je Mellberg. “Ali kako ćete izaći na kraj s medijima”, nastavio je on. Počela je diskusija, dogovaranje a ja sam Šutio. Nisam imao šta kazati ni pitati i Lagerbacku je to izgledalo čudno. Ja nisam previše stidljiv dečko. “Ti, Zlatane, Šta kažeš za ovo?” “Nemam ništa reći.” “Kako ništa?” “Baš tako ništa.” Primijetio sam da je to stvorilo nervozu. Možda bi se bolje osjećali da sam galamio. To je više bio moj stil. Ovo je za njih bilo nešto potpuno novo. NIŠTA! Kao da sam ih još više uznemirio time. Šta li Zlatan sada planira? Što više oni budu nervozni, ja ću biti mirniji. To mi je bila taktika. Moja šutnja ih je ljutila. Imao sam
prednost. Sve mi je već bilo poznato. Ovo je VVesselsova ponovo
otvorena robna kuća. Ovo je škola. Ovo je MFF-ov juniorski tim, koji je trebalo da sluša Legerbäckova predavanja. On je bio tako jasan u svojim pravilima, s istim interesovanjem slušao sam ga kao nastavnike u školi: Samo ti pričaj, koga se to tiče. To je bilo tako dok me nije iznervirao. To je bilo kada je rekao: “Odlučili smo da vi ne možete igrati protiv Liechtensteina.” Uopće nisam bio zabrinut zbog toga, dođavola pa ja sam se već bio spakovao. Lagerbäck me je mogao i u Kirunu poslati, ne bih cmizdrio, iskreno koga je briga za Liechtenstein? Njegove riječi su me iznervirale. Ko ste vi dođavola? Zašto se krije iza drugih? On je bio šef. Mogao je biti čovjek i reći: “Ja sam odlučio”, i tada bih ga poštovao, ah ovo “Odlučili smo”, bilo je kukavički. Gledao sam ga u oči onako oštro i dalje, ništa nisam govorio, zatim sam otišao u svoju sobu, uzeo stvari i nazvao Kekija. U ovakvim situacijama porodica je još potrebnija. “Dođi, po mene!” “Šta si sad uradio?” “Došao kasno.” U međuvremenu sam razgovarao s klupskim menadžerom. On i ja smo uvijek imah dobar odnos. Bolje me poznaje nego većina njih iz reprezentacije, zna moj stav i moju prirodu. Zna da ja ovo neću tako lako zaboraviti. “Znaš, Zlatane”, rekao je on. “Ja nisam zabrinut za Chippena i Mellberga. Oni su obični švedski momci, oni će kaznu dobiti i vratiti se nazad, ali je problem s tobom.« Ja se plašim da Lagerbäck sam sebi kopa grob.” “Vidjet ćemo to”, kazao sam i za nekih sat vremena već sam napustio hotel. Moj mlađi brat i ja smo sa sobom odvezli Chippena. Stali smo na jednoj pumpi. I tek tada vidjeli naslove u novinama. Ovo mora da je bio događaj dana u Švedskoj, jedno kašnjenje u hotelsku sobu bik) je poput letećeg tanjira koji je upravo sletio na zemlju, ili još nešto gore. Sve vrijeme sam imao kontakt s Chippenom i Mellbergom. Osjećao sam se malo kao tata prema njima. “Samo polako momci. Ovo će biti za nas jedan bonus. Niko ne voli dobre momke.” Ali iskreno vam govorim ova stvar me sve više iritirala. Lagerbäck i ovi drugi su to napravili mi protiv njih. To je bilo tako smiješno. Ne tako davno potukao sam se s jednim momkom u Milanu, Oguchi Onyewu je njegovo ime. O tome ću vam pričati kasnije, bilo je prilično brutalno. Niko nije mislio da je ta tuča bila velika stvar. Ah prema vani su me odgovorni branili kao da sam
bio u pravu jer me izazvao, nešto u tom fazonu. Treba zajedno zaštiti tim od ovih izvana. Tako rade ljudi u Italiji. Čuva se izvana, a kritikuje unutra. Ali ovdje smo bili i loši i dobri momci. Bilo je nepravedno, i to sam rekao Larsu Lagerbacku. “Što se mene tiče to je zaboravljeno”, kazao je. “Ti si dobro došao nazad.” “Jesam li? Ali ja neću. Mogli ste me kazniti. Mogli ste uraditi bilo šta. Ali ne, vi ste izašli u javnost i tamo nas objesili. Ovo vam ne kupujem i to je to.” Odbio sam igrati za reprezentaciju i ta misao je nestala iz moje glave. Nestala ili je bila na putu da nestane. Ali kad se prisjetim toga vremena, iskreno govoreći bude mi žao. Kad su me već izbacili, trebao sam barem napraviti bolji skandal. Dođavola, sjediš u praznom lokalu samo s jednim pićem ispred sebe i zakasniš jedan sat? I šta je bilo? Trebao sam polupati cio restoran, udariti autom u fontanu tamo gore na Aveniji, i teturati kući u gaćama. To bi bio skandal koji bi priličio mom nivou. Ovako, ovo je bila besmislica.
Ti ne tražiš poštovanje. Ti ga uzimaš. Lako je biti mali kada si novi u klubu. Sve je novo, svako ima svoju ulogu, mjesto i svoju priču. Najlakše je vratiti se jedan korak nazad i oslušnuti raspoloženje. Ali tada izgubite inicijativni. Izgubite vrijeme. Došao sam u Inter da napravim neku razliku, i doživjeti da klub osvoji ligu prvi put u toku sedamnaest godina. Onda se ne možete povući, ili biti na oprezu, samo zato što vas mediji kritikuju i što ljudi već imaju svoje pretpostavke. Zlatan je loš dečko. Zlatan ima problema sa svojim temperamentom, i sve to. Trebalo je pokušati obrnuto, dokazati da si dobar dečko. Ali daj sebe kontroliši. To u Goteborgu nije bio savršen događaj, ali se vrtio u svim talijanskim novinama u tom trenutku. Željeli su da izgleda kao to je momak koji ne brine o pravilima, on koji je tako skup. Nije li precijenjen? Ili je čak to pogrešna trgovina? Bilo je i toga. Najgori je bio jedan švedski takozvani ekspert koji je rekao: “Kako ja vidim Inter je uvijek vršio čudnu kupovinu igrača. LViiek ulaže u individualiste... Sada su kupili još jedan problem.” Ali kao što sam vam i rekao, ja mislim samo o Capellovim riječima. Ovdie se radi o uzimanju poštovanja. To je kao kad uđete u ograđeno dvorište u Roseng&rdu. Ne ide vraćati se, ili se praviti da vas ne zanima to što ste čuli o sebi. Moraš ići naprijed, i išao sam tim stavom koji sam naučio u luveirtusu: Halo. momci, ovdje sam ja i sada ćemo početi s pobjedama!
Okej, naravno bude tih malih grupisanja i u drugim timovima, to nije dobro, ali se dešava. Ali ljudi običavaju birati svoje prijatelje s kojima se mogu družiti. Ali ovdje se ide po nacionalnosti. To je tako primitivno. U principu žive zajedno u odvojenim svjetovima, na terenu igraju i ginu zajedno a van igre se dijele, to me je ljutilo i shvatio sam da se tome mora stati u kraj. U suprotnom nećemo osvojiti ligu. Neki bi rekli: Kakve veze ima s kim ćeš jesti ručak? Vjerujte mi to itekako igra ulogu. Ako niste zajedno van igrališta, to se vidi i u igri. To utiče na motivaciju i timski duh. U fudbalu je tako. Te male marginalne stvari mogu da određuju uspjeh, a ja sam zbližavanje igrača i mimo igre vidio kao neki test. Primijetio sam da nije dovoljno samo razgovarati. Išao sam okolo, pratio i na kraju sam rekao: Kakve su to gluposti? Zašto sjedite u grupama kao mala djeca? I, naravno, mnogi su se složili sa mnom. Drugima je bilo neprijatno, ali ništa se nije desilo. Navike su ostale. I te nevidljive barijere bile su previše oštre. Zato sam otišao kod Morattija i bio sam jasan koliko sam mogao biti. Inter nije osvojio ligu ima čitava vječnost. Hoćemo li biti gubitnici samo zato što ljudi nemaju želju da razgovaraju međusobno? “Naravno da ne?”, rekao je Morrati. “Ali onda se moraju razbiti ova grupisanja. Ne možemo pobijediti ako ne funkcionišemo kao tim.” Ja ne vijerujem da je Morrati razumio koliko je ovo bilo loše, ali je razumio moje obrazoloženje. I u skladu s njegovom filozofijom života, samo je rekao: “Mi u Interu treba da budemo kao jedna porodica. Ja ću razgovarati s njima.” I zaista ubrzo poslije toga došao je dolje među momke i vidjelo se kako ga svi poštuju. Morrati je klub. On nije samo onaj koji naređuje. On je naš vlasnik. Održao je mali govor. Bio je uzbuđen dok je pričao o lojalnosti unutar kluba i, naravno, svi su gledali u mene. Zvučalo je kao da su moje riječi. Priča li to Ibra? Većina njih je bila uvjerena u to. Ignorisao sam to, želio sam da sastavim tim i ovo je odgovaralo, korak po korak. Grupacije su razbijene i igrači su počeli da se druže jedan s drugim. Bili smo više tijesno povezani, ja sam išao okolo i razgovarao s njima da bih ih još više zbližio. Ali bilo je jasno da nije bilo lako osvojiti ligu. Sjećam se svoje prve utakmice. Bilo je to protiv Fiorentine u Firenci. Bio je deveti septembar ¿00o. godine. I Fiorentina je željela da nas pobijedi po svaku cijenu. Tim je bio uvučen u skandal, i započeli su seriju s oduzetih petnaest bodova, publika na stadionu Artcmio F'ranchi je bila mrzovoljna.
Inter je izbjegao skandal i mada su mnogi mislili da je to trulo. Oba tima su bila prisiljena da pobijede. Fiorentina da bi povratila svoju čast, i mi da nas napokon poštuju. Igrao sam od samog starta s Hernam Crespom na vrhu. Crespo je Argentinac i došao je iz Chelsea, i dobro je krenula naša zajednička igra po terenu. U drugom poluvremenu prihvatio sam jednu dugu loptu u kaznenom prostoru, šutirao sam poluvolejom i gol, razumijete. To je bilo takvo olakšanje! Bio je to moj derbi i poslije toga napredovao sam u timu sve više i više, i bilo je normalno da odbijem da igram za reprezentaciju Švedske za EP-kvalifikacije u oktobru protiv Španije i Islanda. Želio sam se u potpunosti dati Interu i porodici. Helena i ja smo brojali dane. Čekali smo naše prvo dijete, odlučili smo da taj događaj ipak bude u Švedskoj u Lund bolnici. Vjerovali smo više švedskom zdrastvu, uostalom. Nije bilo baš lako, nastali su i tu problemi. Bilo je novinara i paparaca fotografa. Koja histerija, imali smo obezbjeđenje i obavijestili smo nadležne u bolnici da zatvore odjeljenje četrdeset četiri na ginekološkoj klinici. Svi koji su ulazili unutra bili su kontrolisani. Vani je patrolirala policija i bili smo oboje nervozni. 1 taj specijalni miris unutra. Ljudi su trčali hodnicima, bilo je dovikivanja i glasova. Da li sam vam rekao da mrzim bolnicu? Mrzim bolnicu. Ja sam dobro kada se i drugi tako osjećaju. Ako su ljudi oko mene bolesni i ja se tada osjećam nekako bolesno. Ne mogu vam objasniti, ali ja dobijem bolove u želucu od bolnice. Ima nešto u tom zraku i atmosferi i često budem u njoj samo koliko moram i napuštam je što prije. Sada sam odlučio da ostanem i da budem u toku svega. I to me držalo napetim. Ja dobijam veliki broj pisama iz cijelog svijeta i često se desi da ih ne otvorim; to je jedan fer dogovor. Zato što ne stižem pročitati sva pisma, ostavim ih tako neotvorena, niko neće dobiti više nego drugi. Ali ponekad Helena ne može ostati na tome kada do nas dođu neke najstrašnije priče: da će neko dijete umrijeti u toku mjeseca i da sam mu ja idol i tada obično Helena pita.: Šta možemo mi uraditi? Da rezervišemo karte za utakmicu? Da pošaljemo majice s potpisom? Mi zaista pokušavamo pomoći. Ali ja se ne osjećam bolje od toga, to je moja slaba strana, priznajem. I sad sam trebao prespavati u bolnici. To me zabrinjavalo, ali najgore je bilo što me je Helena razumjela. Bila je skroz uznemirena. Nije lako biti gonjen, a čekaš da ti se rodi prvo dijete. šta ako nešto krene naopako? Cijeli svijet će saznati za to. Ukoliko nešto krene naopako? Razmišljao sam i o tome. Ali sve je išlo kako treba i nakon
toga osjetio sam radost, sreću. Dobili smo lijepog dječaka. Uspjeli smo. Sad smo
roditelji. Sad sam otac i pomisao da je nešto moglo biti loše s dječakom nestala je iz moje glave, i pošto su sad sva ta iskušenja prošla, doktori i medicinske sestre su bile sretni. Ali sva drama još nije bila gotova. Dječak je dobio ime Maximilian. Ne znam tačno odakle smo došli do tog imena, ali je zvučalo tako jako. Ibrahimović je već bilo jako od sebe. Maximilian Ibrahimović bilo je još snažnije. Jaka i moćna su bila oba imena iako smo ga na kraju nazvali Maxi. Izgleda da je sve išlo kako treba i ja sam gotovo odmah nestao iz bolnice. Ali ne dok sve nije bilo normalno. Novinari su bili svuda okolo. I momci iz obezbjeđenja su na mene navukli ljekarski mantil, doktor Ibrahimović znate. Nakon toga su me stavili u korpu za prljavi veš, sve je to bila ludnica, u jednoj ogromnoj jebenoj korpi sam ležao uvijen kao lopta i čekao da me propuste hodnicima do garaže, zamijenio sam odjeću i otišao u Italiju. Tako smo zavarali trag i prevarili novinare. Helena nije tako dobro prošla kao ja. Imala je težak porođaj i nije bila navikla na ovakva dešavanja kao ja. To je jedan dio mog života. Helena je bila sve više pod stresom, nju i Maxija su našim autom prebacili tajno do moje mame u Svägerstorp. Mislili smo da će tamo moći disati. Bili smo tako naivni, nakon sat vremena tamo su se okupili novinari. Helena se osjećala kao bjegunac i zatvorena. Za kratko vrijeme doletjeli su u Milano. Ja sam već bio dolje i trebali smo odigrati utakmicu s Chievom na San Siru. Bio sam na klupi, i bio sam tako umoran. Roberto Mancini, naš trener, nije vjerovao da se mogu koncentrisati na utakmicu i to je bila mudra odluka. Letio sam u svojim mislima, gledao po stadionu i gore do publike. Interovi navijači su na tribini zakačili ogromno bijelo platno. Izgledalo je kao piratsko jedro koje se njihalo na vjetru, a na tom bijelom platnu bilo je ispisano crno- plavim slovima: “Dobro došao, Maximiliane!” Pitao sam se: “Ko je dođavola Maximilian? Imamo li mi nekog igrača da se zove tako?” Onda sam shvatio. To je bio moj sin. Navijači su poželjeli dobrodošlicu u život mom dječaku! Bio je to tako lijep osjećaj da sam poželio da plačem. Ti navijači mogu napraviti nered. To su žestoki momci. I s njima bih se teško borio. Ali sad... šta da kažem? To je Italija, kada je najbolja. To je bila ljubav prema fudbalu i ljubav za dijete. Uzeo sam telefon i slikao tribinu s transparentom koji sam poslao Heleni, iskreno vam kažem ovaj događaj je ostao u njenom srcu. Ovaj događaj uvijek izmami suze u njenim očima kada o tome priča. To je bilo kao da je San Širo nama poslao ljubav.
Nabavili smo i štene i dobio je ime Trustor. Sada sam zaista imao porodicu, imao sam Helenu, Maxija i Trustora. U to vrijeme igrao sam Xbox bez prestanka. Prešao sam svaku granicu. To je čisti otrov. Nisam mogao prestati s igricama i često sam držao Maxija na koljenu i igrao. Živjeli smo u hotelu u Milanu i čekali na svoj stan, i kada bismo nazvali recepciju da naručimo hranu zaista smo osjećali da su oni umorni od nas koliko i mi od njih. Hotel nam je već išao na živce i zamijenili smo ga za drugi hotel Ariston u Via Tortona. Bilo je bolje, ali i dalje haotično. Sve je bilo novo s Maxijem i primijetili smo, povraćao je puno i nije dobijao na težini, bilo je obrnuto. Gubio je na težini. Mi nismo znali zašto. Da li je to normalno? Neko nam je rekao da novorođenčad gube na težini poslije poroda. Povraćao je neprekidno, nismo znali razlog i da li baš mora toliko. Nazvao sam porodicu, prijatelje i svi su me tješili da nije ništa strašno, ali nisam vjerovao. Pokušavao sam utješiti sebe. Daj smiri se. On je tvoj sin. Nema problema. Ali zabrinutost nije nestajala, nije nam bilo jasno zašto ne može zadržiti hranu u sebi i sve više je slabio. Kad se rodio, imao je tri kilograma. Sada je bio na dvije hiljade i osamsto grama i osjećao sam u želucu da nije nešto u redu, više nisam mogao izdržati i rekao sam Heleni: “Ovdje nešto nije u redu, Helena!” “I ja tako mislim”, rekla je ona. Kako sad ovo da objasnim? Ono u šta smo ranije samo sumnjali, sada smo sve više bili ubijeđeni, soba se ljuljala. Cijelo mije tijelo bilo u grču. Nikad se nisam ovako osjećao, ni približno. Dok nisam dobio dijete, bio sam gospodin nedodirljivi. Mogao sam biti ljut i lud, mogao sam ispoljavati sve moguće emocije. I sve se moglo riješiti ako si bio čvrst, istrajan, ali ovo nije bilo ni slično tome. Ovdje sam bio nemoćan. Naprosto ništa ja nisam mogao učiniti. Maxi je iz dana u dan bio sve slabiji i slabiji, bio je tako mali i sad se zaista primjećivalo da je samo kost i koža. Izgledalo je kao da ga život želi napustiti, a mi smo u panici zvali okolo i doktor, jedna žena, došla je u našu hotelsku sobu. Nisam bio prisutan, igrao sam utakmicu. Mislim da smo s njom imali sreće. Doktorica je ispitivala miris povraćanja. Vraćala se tome više puta, prepoznala simptome i rekla direktno: Pod hitno, morate u bolnicu. Toga se dobro sjećam. Bio sam s timom. Trebali smo igrati s Messinom kod kuće, telefon mi je zazvonio. Helena je bila u panici. “Maxi mora na operaciju , kazala je,
“hitno je. Pomislio sam: Da li smo ga izgubili? Da li je ovo stvarno moguće?” Sve mi se zavrtjelo od razmišljanja i pitanja. Sve sam ispričao Manciniju. Kao i mnogi drugi, i on je bio stari igrač, i svoju trenersku karijeru je započeo u vrijeme kada je trener bio Sven-Göran Eriksson u Laziju, razumio je moju bol, ima čovjek srce. “Moje dijete je bolesno”, rekao sam, pogledao me u oči, ni na šta nisam ličio. U mojoj glavi nije bilo mjesta za pobjede. U glavi mi je bio samo on, moj Maxi, moj mali dječak, moj dragi sin i na meni je bilo da odlučim: da li da igram ili ne? Već sam dao šest golova u toku tekuće sezone i bio okrutan u velikim utakmicama. Ali sada... šta raditi? Maxiju ne bi ništa bilo bolje ako ja sjedim na klupi, to je istina. Da li to mogu i uraditi? Nisam znao, u mozgu je ključalo. Helena se javljala s vremena na vrijeme i obavještavala me tako da sam bio u toku. U bolnici je bio pravi haos, vriska i galama ljudi koji su bili s njom, niko od njih nije govorio engleski, a Helena nije znala ni riječi talijanskog. Bila je potpuno nemoćna. Ništa nije razumjela osim da je sve što se radi hitno, jedan od doktora ju je zamolio da potpiše papire. Koje papire? Nije imala pojma, ali nije bilo vremena za razmišljanje. Potpisala je, u ovakvim situacijama ljudi sve potpišu, pretpostavljam. Potpisala je još jedan papir i Maxija su uzeli od nje, to je bol koju ja razumijem. Šta sada, šta se dešava? Ona je sva uznemirena, a Maxi je postajao sve slabiji. Helena je bila čvrsta, drugo ništa nije moglo da se uradi. Držala ju je nada da će s Maxijem biti sve u redu, razumjela je šta je problem. Želudac mu nije radio kako treba i zato se morao podvrgnuti operaciji. Za to vrijeme ja sam bio na stadionu San Širo s ludom masom gledalaca i odlučio sam da igram. Nije se bilo lako koncentrisati, pokušavao sam. Bio sam od početka utakmice u igri ili barem tako mislim. Sve je bilo kao kroz maglu, kao što pretpostavljam da nisam ni igrao dobro. Kako sam mogao igrati, i vidio sam da Mancini stoji na liniji sa strane i pokazuje da će izvršiti zamjenu za pet minuta. Vratio sam mu klimanjem glave da se slažem, šta bih drugo. Izlazim, ovdje i onako ne činim ništa dobro, mislio sam. Minutu kasnije šutirao sam ka golu i dao ga, mislio sam: Mancini, želiš me izbaciti, dođavola! Izbaci me sada! Igrao sam i pobijedili smo. Bio sam u igri pun bijesa i zabrinutosti, poslije toga dao sam se na put u svlačionicu, nisam ni jednu riječ rekao. Ne sjećam se ni puta do bolnice. Sjećam se samo bolničkih hodnik > mirisa. Trčao sam i pitao samo gdje, gdje je, na kraju su me odveli
17tf JA »AM £LA1An / MUJft rtUKJ\
do velike sale gdje je Maxi ležao skupa s drugom djecom u inkubatoru. Bio je manji nego ikada, kao mala ptica. Imao je cijevi kroz tijelo i nos. Kao da su mi srce istrgli iz grudi, pogledao sam njega, zatim u Helenu, šta mislite. Da li sam bio onaj čvrsti momak iz Rosengärda? “Volim vas dvoje”, rekao sam. “Vi ste mi sve. Ali ja ovo ne mogu izdržati. Poludjet ću. ZONU me za sve što treba”, rekao sam i pobjegao odatle. Nije bilo lijepo s moje strane uraditi tako nešto Heleni i ostaviti je samu s njim. Ali ja sam se sav uspaničio. Mrzio sam bolnicu više nego ikada, odvezao sam se u hotel u svoju sigurnost i igrao Xbox.To me smiruje u ovakvim situacijama i spavao sam s telefonom u blizini, kao da sam očekivao nešto najgore. Sve je išlo nabolje. Operacija je bila uspješna, Maxi se osjećao odlično. I sada ima ožiljak, osjeća se zdravo kao i sva djeca njegovog uzrasta, a ja se često sjećam tog događaja. To mi daje perspektivu, iskreno. Osvojili smo Scudetto s Interom te godine kao i kasnije, a u Švedskoj su me nominovali za nagradu Jerring, za najboljeg sportistu godine. Naravno nagrađene ne bira žiri već švedski narod. Šveđani glasaju u toku cijele godine koji je sportista bio dobar, i naravno takve nagrade su dodjeljivane sportistim; poput Ingemara Stenmarka, Stefana Holma i Annike Sörestam, ali nekolike puta je ta nagrada dodijeljena cijelom timu. Fudbalska reprezentacija Švedske je nagradu dobila 1994. godine. Ali 2007. godine sam bio ja nominiran kac ličnost. Upriličena je sportska priredba. Helena i ja smo bili tamo, na meni je bio smoking i leptir mašna. Prije dodjele nagrada smo se izmiješali i tada san naletio na Martina Dahlina. Martin Dahlin je stari veliki igrač. Bio je u reprezentaciji kada su osvojili SP-bronzu i dobili Jerring nagradu. Bio je profesionalac u Romi i u Borussiji Möncheng]adbachu. Ali kao i uvijek bili smo iz dvije generacije koje su bile jedna protiv druge. Oni stariji žele biti najbolji u toku svih vremena. To želimo i mi mlađi. Mi im nećemo dozvoliti da nas udaraju po glavi. I mi zaista ne želimo prešutjeti: Vi ste trebali biti u naše vrijeme, i tome slično. Mi želimo da fudbal bude najbolji sada. I osjetio sam podsmijeh u Martinovom glasu:
se. To nije bilo ništa drugo nego mala borba pijetlova. U tom momentu osjetio sam u cijelom tijelu da želim tu nagradu. To sam kazao i Heleni kad sam se vratio za naš stol. “Molim vas, nadam se pobjedi!” Tako nešto do sada nisam izgovorio ni za ligu ni za koji kup. Tako je samo došlo. Ali ta nagrada mi je bila značajna kao da nešto zavisi od nje. Ja vam zaista ne mogu to objasniti. Dobio sam mnoga priznanja, ali nikada nisu uticala kao ovo, možda što sam to shvatio kao priznanje, kao znak da sam prihvaćen i priznat ne samo kao fudbaler već kao osoba uprkos svim mojim vulkanima, mom porijeklu. Zato sam bio skroz napet dok su na sceni imenovali kandidate. Bio sam to ja, i trkačica na preponama Kallur i skijašica Parson. Ja stvarno nisam imao pojma kako će ovo ići. Prije moje Zlatne lopte obično sam dobijao informacije da ne idem gore bez potrebe. Ali sada nisam znao ništa i sekunde su prolazile. Dođavola, recite već jednom pobjednik je... Izgovorili su moje ime i suze su mi krenule, vjerujte mi, ja nisam lak na suzama. Nikada nisam vježbao za takve događaje dok sam odrastao, ali sada su krenule emocije i ustao sam. Svi su vrištali i aplaudirali. Protutnjao sam okolo i prošao pored Martina Dahlina, ponovo i nisam mogao propustiti a da mu ne kažem: “Izvini, Martine, ja ću gore da uzmem svoju nagradu!” Gore na sceni nagradu mi je uručio princ Carl Philip. Dohvatio sam mikrofon, a nisam baš od onih što pripreme govor zahvalnosti. Samo sam govorio i iznenada sam se sjetio Maxija i svega onoga što smo s njim prošli, i onda sam počeo razmišljati, to je zaista čudno. Nagradu sam dobio zato što sam pomogao Interu da osvoji Scudetto poslije sedamnaest godina. A onda sam se upitao je li se Max rodio u toku te sezone, ne ove godine već u sezoni kada smo donijeli Scudetto kući. Ovo je došlo neočekivano i pošto nisam znao. pitao sam Helenu. “Je li to bilo u sezoni kad se Max rodio?”, gledao sam u nju. ona nije mogla klimnuti glavom da odgovori. Bila je uplakana, to nikada neću zaboraviti, vjerujte mi.
MOŽDA SAM POČEO DA odrastam i postajao ozbiljan, a možda i nisam. Govorio sam o nestašlucima. Trebali su mi. Volio sam ludorije još od djetinjstva i ponekad se potpuno zaboravim. I sad mi se dešava da se zaboravim. Imam starog prijatelja, vlasnika picerije u Malmou. Težak je otprilike sto dvadeset kilograma a s njim sam se jednom vozio iz Bastada do Malmoa u svom Porsheu. Iskreno, ne znam da li mu se svidjela ta vožnja, mnogima nije. Ne zato što sam ja neki loš vozač, uopće ne. Ja sam car za vožnju. Ali ponekad ima previše adrenalina u mojim venama, pa sam tada podigao mašinu na tri stotine km/h. I to se činilo nedovoljno pa sam dodao gas, tri stotine jedan... dva... i uskoro smo se našli na suženom putu. Ja sam nastavio da vozim istom brzinom, i kad je brzinomjer pokazivao tri stotine pet, moj prijatelj je vrisnuo izbezumljeno: “Zaustavi kola! Koči, dođavola, ja imam porodicu!” “A ja, debeljko? Šta ja imam onda?”, odgovorio sam. Smanjio sam brzinu, vjerovatno nevoljno, a on je uzdahnuo s olakšanjem i nasmijali smo se. Uprkos svemu, morao sam početi misliti o posljedicama. Ali nije bilo tako jednostavno misliti razumno odjednom. Mene su takve situacije palile, pa iako nikad nisam uzimao droge, činilo mi se kao da je mali ovisnik negdje u meni. Palim se na neke stvari. Sad je to bila jurnjava, prije toga X box a u novembru iste godine pojavila se nova igra. Zvala se Gears of War i ja sam zagrizao odmah. U njoj sam se gubio. Napravio sam sobu za igru i sjedio satima i igrao do tri, četiri sata ujutro a trebao sam spavati i brinuti se da fimkcionišem na treninzima. Ipak sam nastavljao. Gear of War je kao droga i Call of Duty. Igrao sam to neprestano. I sve više i više sam tonuo u tu ovisnost. Nisam mogao prestati i često sam igrao online s drugim igračima Englezima, Talijanima, Francuzima, Šveđanima i to Šest, sedam sati dnevno a imao sam igamertag. Nisam se mogao zvati Zlatan na netu. Naravno, niko nije znao ko se krije iza mog nika. Kunem se da sam imponirao čak i pod lažnim imenom. Igrao sam TV igrice čitav svoj život i baš sam ekstremno takmičarski tip. Fokusiran sam na cilj. Pobjeđujem sve. Naravno ne uvijek, bio je jedan momak, i on je bio dobar, stalno je bio online, po svu noć, isto kao i ja. Njegov nik bio je D i još nešto a
ponekad sam ga čuo i da priča. Svi smo imali slušalice i razgovarali smo u toku igre. Pokušavao sam da šutim. Htio sam da ostanem anoniman. To nije bilo lako. Krv u meni je vrila kad smo razgovarali o automobilima. D je posjedovao Porshe 911 Turbo, i ja nisam mogao da se suzdržim. Takav auto sam dao Minu poslije ručka u Okura hotelu u Amsterdamu. Tad sam i ja počeo pričati i odmah sam primijetio. Ljudi su počeli sumnjati. Zvučiš kao Zlatan, raspitivao se jedan. Ne, ne to nisam ja. Šta mislite jesu li povjerovali ili su nastavili da pitaju? Izvukao sam se nekako i nastavili smo priču o Ferrarijima, mada ni to nije pomoglo. “Imam jednog!”, izletjelo mi je. “Ustvari, imam jednog stvarno posebnog.” “Koji model?” “Nećeš mi vjerovati ako ti kažem”, nastavio sam i D je bio još radoznaliji. “Hajde pričaj! Koji je?” “Enzo.” Nastala je tišina. "Tog nema, taj ne postoji.” “0 da!” “Enzo?” “Enzo.” “Onda možeš da budeš samo jedan čovjek.” “Koji?” Pretvarao sam se da ne znam. “Onaj o kom smo pričali.” “Možda jesam, a možda nisam on.” Ostavio sam ga u nedoumici i nastavili smo igrati, a kad nismo igrali onda smo pričali pa sam uskoro saznao da je taj momak D radio na berzi. Bilo je jednostavno pričati s njim. Voljeli smo iste stvari. Nije više pitao ko sam. Pričali smo o svemu i primijetio sam, naravno, da voli fudbal i brze aute. Nije se pravio važan, uopće ne, već je pokazivao osjećajnost, razuman momak zrelih razmišljanja. Jednom smo na netu pričali o satovima, to je još jedna stvar koja me zanima. D je želio neki specijalni skupi sat pa je neko drugi na liniji rekao: “Duga je lista čekanje za taj sat.” Možda i jeste bila, ali ne za mene. Ako si profesionalni fudbaler u Italiji, onda ti je uglavnom dobro. Možeš da prođeš pored svih redova i još dobiješ popust na šta god hoćeš, pa sam se uključio u razgovor: “Mogu ti nabaviti jedan takav za sedam dana za toliko i toliko para.”
“Šališ se?” "Ni najmanje.” “Kako misliš to nabaviti?” “Dovoljno je da nazovem jednog momka”, rekao sam i mislio Šta mogu time da izgubim? Je li D stvarno želio sat ili se samo zezao? Ako ga ne bude htio, mogu sam da ga zadržim. Nikakva krupna stvar, a momak se činio pouzdan, iako je stalno pričao o Ferrarijima i skupim stvarima. Svejedno, nije se šepurio. Izgledalo je kao da stvarno voli i uživa u takvim stvarima, pa sam rekao: “Dolazim uskoro u Štokholm. Bit ću u hotelu Skandic.” “Okej”, odgovorio je samo. “Pričekaj me u hotelu oko četiri i dobit ćeš sat.” “To ti ozbiljno?” “Najozbiljnije.” Poslije sam nazvao svog čovjeka i nabavio onaj sat, malu finu sitnicu i proslijedio svoje bankovne podatke na D-eov Xbox račun. Uskoro sam otputovao za Štokholm gdje smo trebali igrati u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, i kao obično odsjeli smo u Skandic Park hotelu. Ja i Lagerback smo se bih pomirili, pa sam ušao u hotel i pozdravio se s momcima iz državne ekipe. Sat sam imao u svom prtljagu u jednoj kutijici pa sam popodne sišao dolje i pričekao na recepciji. Bio sam potpuno smiren, ali zbog sigurnosti poveo sam Janne Hammarbacka, čovjeka iz obezbjeđenja. Nisam znao ni kako D izgleda, niti ko je on. Koliko god se činio prijatan na liniji ipak je mogao biti ko god hoćeš, luđak s deset agresivnih drugara, mada sam u to sumnjao. Ipak, pogledao sam lijevo-desno oko sebe jer nikad se ne zna, i ugledao jednog vitkog, tamnokosog momka kako sjedi u fotelji i posmatra me, malo stidljivo. “Jesi li ovdje da uzmeš sat?”, pitao sam. “Da. Jesam...” Ustao je i tad mi je bilo potpuno jasno. Buljio je u mene. Mislim da je već ranije shvatio ko sam ja, ali ipak u ovoj situaciji mu se otelo: To si ti! Dešavalo mi se to i ranije. Ljudi budu malo nesigurni sa mnom, a ja, u sličnim situacijama bivam otvoreniji i prijatniji, pa sam postavljao masu pitanja momku o tome gdje radi, gdje izlazi i to. Kasnije se i on opustio pa smo pričali o X boxu. Šta da kažem? Jako prijatno. Drugačije. Moji drugovi iz Rosengirda su momci s ulice: imaju puno drugačije stavove prema okolini s više adrenalina u krvi što nije uvijek pogrešno, uopće ne, i sam
sam odrastao tako. Ali ovaj momak, je bio inteligentan i oprezan, razmišljao je drugačije, nije bio maco, ni najmanje, nije imao potrebu za tim uopće. U normalnim situacijama, ne puštam da mi se neko tako lako približi. Imao sam iskustva s tim da su me ljudi htjeli iskoristiti za svoje ciljeve: Ja i Zlatan smo raja. Sad sam lafčina! Ipak sam osjećao da je ovaj momak potpuno ispravan, kliknulo je između nas pa sam mu rekao: “Ostavit ću sat na recepciji, čim mi legnu pare na račun, možeš ga uzeti.” Uplatio je novac za pola sata. Ostali smo u kontaktu. Najviše putem SMS-a. Razgovarali smo i preko telefona, a dolazio je i kod nas u Milano. Fino odgojeni švedski momak koji kaže “drago mi je što smo se sreli”, i tako to. Nije bio ni nalik na moje Rosengard drugove, ali se slagao s Helenom. Imali su isti stil: konačno dečko koji ne baca bombe u kebab kiosk. Postao je nova figura u mom životu, kako Helena kaže moj internetdate. Sjećate li se Milena u Malmo FF-u? Ono kad sam se šverao busom ili ukradenim biciklom samo da ne trčim? Nije to ni bilo tako davno, ponekad sam razmišljao 0 tim danima, ali ne samo zato što su me tad prebacili u A tim. Mnogo toga vidio sam sad drugačije. Čak i one vile na Limhamnsvagenu. Nisu više bile onako bolesno nemoguće kao onda, pogotovo ne ona roza, što mi se jednom učinila kao dvorac. U ono vrijeme nisam mogao da shvatim kakvi, koji to ljudi žive u tim kućama? Mislio sam da oni žive nevjerovatno udobno i dobro. Na neki način, isto sam osjećao i sada. Samo sada nisam bio nesiguran pred ovakvim ljudima, naprotiv. Ali ipak, sjećao sam se bola koji sam osjećao dok sam stajao izvan njihovog svijeta, znajući da svi ne živimo pod istim uslovima. Takve osjećaje ne zaboravljaš lako, i još uvijek sam sanjao o revanšu - da im svima pokažem da ja više nisam onaj slinavko s Fidom Didom iz Rosengarda. 1 ja sam postao neko ko može da posjeduje najbolju kuću u gradu, a ja i Helena smo trebali i dom u Malmou. Nismo više mogli stanovati kod mame u Svagerstorpu. Čekali smo naše drugo dijete. Htio sam da razvaljujem svoju sopstvenu ogradu, ako to hoću, pa smo ja i Helena krenuli u potragu za našim novim domom. Bilo je zabavno. Napravili smo i top listu i šta mislite koja je stajala na prvom mjestu? Ona roza na Limhamnsvagenu, naravno, ali ne zbog mojih dječačkih snova nego što je stvarno bila najbolja. Najljepša u Malmou, ali s malom greškom. Neko je već živio u njoj i nije razmišljao o prodaji. Pitanje je bilo: šta sada
da se radi? Odlučili smo da ne odustanemo. Možda jednostavno ponuditi offer they couldn’t refuse. Ne baš da sam mislio poslati nekoliko drugara iz Rosengarda da to srede. Ovo se moralo raditi sa stilom, ali ofanzivno, tako da se to desilo jednom kad je Helena bila u Ikei. U Ikei je srela nekog prijatelja i slučajno su počeli pričati o onoj kući u roza boji. “Aha, pa u toj kući žive moji prijatelji”, povjerio joj se prijatelj. “Pa hajde onda probaj nam dogovoriti sastanak. Željeli bismo porazgovarati s njima”, molila je Helena. “Ne šališ se?” “Ni najmanje.” I tako je bilo. Prijatelj je nazvao vlasnike kuće i objasnio situaciju, a mi smo bili obaviješteni da taj par nije imao namjeru prodavati kuću. Nikako i nipošto. Bili su zadovoljni tamo jer komšiluk im je bio dobar, trava im je bila zelena, pogled na Ribesborg i Öresund fantastičan, bla bla bla. Prijatelju smo dali instrukcije kako da im saopći da nas to i nije briga. Žele li da žive u njoj bez obzira na sumu koju mi nudimo, mogu onda da nam to kažu u lice, u svakom slučaju bi možda bilo prijatno da sretnu Zlatana i Helenu uz jednu šoljicu kafe. Nisu svi mogli popiti kafu s nama. Očigledno da se par složio s prijedlogom i pozvali su nas da dođemo, a ja sam odmah primijetio da smo u prednosti. Ja sam ja, sredit ćemo mi to, ali ipak ispalo je dvostruko. Kad sam prošao kapiju, osjećao sam se istovremeno i veliki i mali, onaj mali dječak što je trčao svoju milju i galamio ispred kuće, ali i ova velika fudbalska zvijezda. U početku sam samo hodao okolo i zagledao po kući s Helenom: “Jako vam je prijatno ovdje, mnogo, jako fino!” Pokušavao sam biti što finiji i kulturniji i to, ali uz jednu kafu nisam više mogao da se suzdržim. “Mi smo ovdje zato što vi živite u našoj kući”, rekao sam a čovjek mi se slatko nasmijao jer sigurno da je bilo smiješno dok su se moje oči caklile od želje. Ličilo je na šalu, ali bi moglo da posluži i kao filmska replika. Onda sam nastavio: “Gledajte to kako hoćete, ali ja sam ozbiljan. Želim kupiti kuću, pobrinut ću se da budete zadovoljni, ali će na kraju biti naša.” Onda je on pričao kako kuća ni pod kojim uslovima nije na prodaju. Bio je odlučan, ili taćnije pretvarao se da je takav, ali ja sam ćuo i nešto drugo. Osjećalo se kao da srni) na pijaci. Kao neka igra. Kuća je imala neku cijenu za njega, to mu se vidjelo u očima i osjećalo u zraku, pa sam mu objasnio
moju filozofiju: ne želim da radim ono za šta nisam dovoljno obučen. Ja sam fudbder. Nisam nikakav dobar pregovarač. Poslat ću nekoga ko će to uradititi bolje. Ali ne Mina ako ste pomislili na njega. Neka granica ipak postoji. Poslao sam advokata i nemojte misliti da sam neka budala koja se razbacuje parama baš tako. Ja sam taktičan. Oprezan. Nije bilo ono: “Kupi je po svaku cjenu!” Ni slično. Važilo je: “Kupi je za najmanju moguću cijenu!” Poslije smo sjedili i čekali. Osjećalo se kao mala drama. I onda nas je nazvao: “Prodat će je za trideset”, i tu više nije bilo priče. Kupili smo za trideset i iskreno, mislim daje taj par od sreće istrčao iz kuće. Bila je naša. Naravno i nije bila baš džabe. Platili smo da se isele. Svejedno još smo bili na početku. Renovirali smo kao ludi. Ništa nismo šparali. Nismo smjeli napraviti viši zid. Općina je rekla ne. I šta smo mogli? Trebao nam je viši zid. Nismo htjeli obožavaoce koji vise na zidu i bulje u nas. Zato smo se ukopali. Smanjili smo nivo našeg placa i još masu sličnih stvari. Potrošili smo puno što i nije bilo baš popularno. U tom dijelu grada kuće se nasljeđuju. Tata plaća sve, ali nikad niko sa sličnim porijeklom kao ja nije živio tamo. Ovdje živi samo najžešća krema, visoka klasa, i niko ne govori ovako kao ja, niko ne kaže najžešća kuća i tako to. Ovdje se govori izvrsna, krasna, divna kuća. Ja sam želio da im pokažem da ipak neko kao ja može da se probije do njih i to sa svojim sopstvenim parama. Meni je to bilo važno od početka i nije me bilo briga hoće li mi neko zbog toga aplaudirati. Ali sam ipak bio malo i iznenađen. Dođavola, zar će raditi i to, i ovo? I tako cijelo vrijeme. Gnjavili su. Ipak smo radili po svom i uredili kuću kako smo mi htjeli. Najviše je Helena radila na tome. Bila je precizna i detaljna, vodila računa o svakoj sitnici, čak je potražila pomoć muzeja i tako nešto. Ja se nisam angažirao kao ona. )a i nemam takav istančan osjećaj za detalje kao ona. ali sam doprinio jednim svojim detaljem. Na samom ulazu, na nekim crvenim fond tapetama postavio sam sliku na kojoj su dvije prljave noge, i kad su moji drugari došli, svi do jednog su rekli: moćno, žestoko, kakva gajba! “Kakve su to gadne noge! Kako možeš da gledaš to sranje na zidu?” “Idiote”, odgovarao sam. “Te dvije prljave noge su platile sve ovo ”
SJEĆAM SE KAD SAM GA UGLEDAO na treningu. Moram priznati da sam bio presretan, jer tek sad su svi oni prelazi iz kluba u klub na nešto ličili. Ništa pametnije mi nije padalo na pamet da viknem, osim: “Halo, pratiš li me ili ne?” “Naravno. Neko se mora pobrinuti da imaš kornfleks u frižideru.” “Ovaj put odbijam da ponovo spavam na tvom madracu.” “Ako budeš dovoljno dobar, nećeš ni morati.” Bilo je super to što je Maxwell sa mnom u Interu. On je počeo nekoliko mjeseci prije mene i već je stigao povrijediti koljeno pa je bio na rehabilitaciji, tako da je prošlo mnogo vremena prije nego sam ga sreo. Mislim da ne postoji elegantniji fudbaler od njega. On je ofanzivni bek koji se usuđuje igrati lijepo čak i u odbrani, i uvijek uživam da ga posmatram dok dribla. Još uvijek me zna iznenaditi koliko je on ustvari dobar. Takvi dobri momci obično ne moraju posebno da se dokazuju u fudbalu. Potrebno je biti jak i čvrst a ja sam to postao poslije ove posljednje godine u Juventusu, i baš te prve godine u Interu sam više nego ikad doprinosio pobjedi u ligi. Ne samo na utakmicama, nego generalno, kroz način na koji sam se postavljao prema ostalim igračima u ekipi, na treninzima i slično. Sva ona glupost s Brazilcima u jednom, a Argentincima u drugom ćošku je nestala, i svakim danom je moj status u Interu rastao, što je Moratti brzo primijetio. Bio je dobar prema meni i interesovao se i da moja porodica bude zadovoljna, pa sam nastavio da blistam na terenu. Ponovo smo se probili u sam vrh liga-ljestvice. Nestale su sve one poteškoće iz devedesetih, kad Inter nikako nije uspijevao da se podigne s dna. Sve je išlo prema mojim očekivanjima. Klub je doživio uspon od kad sam ja došao, i Mino i ja smo shvatili da su se stvorili dobri uslovi za nove pregovore. Bilo je vrijeme za obnavljanje ugovora, a niko to ne zna tako dobro kao Mino. Upotrijebio je sve svoje trikove protiv Morattija. Nemam pojma kako je priča išla, jer nikad nisam išao na pregovore, ali znam da je išla neka priča da me Real Madrid hoće, pa je Mino igrao na tu kartu i dobro pritisnuo Morattija. Iskreno, nije ni trebalo tako puno jer situacija je bila dobra. Pri prelasku u Inter,
ja sam bio u lošoj poziciji jer sam očajnički želio da se sklonim iz Juventusa pa je to Moratti iskoristio. U ovim vodama se uvijek igra na tu kartu, znači pritiskom na najslabije tačke protivnika. To je dio igre. Kao da ti stavi nož pod grlo, tako je uostalom Moratti uspio pri prvim dogovorima smanjiti moju platu čak četiri puta. Ali sad će to i da vrati. Tako smo se dogovorili Mino i ja, jer Moratti više nije bio u onako moćnoj poziciji. Ako se uzme u obzir moj sadašnji značaj za klub, nije više imao računa da me izgubi i vrlo brzo je rekao: “Daj momku koliko hoće!” Dobio sam odličan ugovor. Kasnije, kad su podaci procurili u javnost, nagađalo se o tome jesam li najbolje plaćeni fudbaler na svijetu. Ali niko nije znao sigurno jer je jedan od Morattijevih uslova bio da to bude tajna prvih šest, sedam mjeseci. Znali smo da će procuriti kad tad i iskreno rečeno, velika pompa ne bi nastala oko para, nego oko načina na koji se pregovaralo. Ako na tebe gledaju kao na najbolje plaćenog igrača na svijetu, onda te i doživljavaju potpuno drugačije. Kao da se upali još jedan reflektor da te svijet bolje vidi. Publika, igrači, fanovi, navijači i sponzori počinju te gledati u novom svjetlu, kako se ono kaže? Kad te krene, baš te krene. Kad si na vrhu, nastavljaš još više. Čista psihologija. Svi se zanimaju za najboljeg. Tržište funkcioniše tako, iako ja uopće ne mislim da je iko vrijedan toliko para, znao sam svoju pravu vrijednost na tržištu, a ovo mi je stalno bilo u glavi: ne dozvoli da te ikad više neko prevari, kao onda kad su te prodavali Ajaxu. Istina je da s visokom platom dolazi još masa neugodnosti kao razni vanjski pritisci. Moraš nastaviti da daješ najbolje i da blistaš. I to sam volio. Htio sam da budem pod pritiskom. Na to sam se palio i već u prvoj sezoni sam dao deset golova što je stvorilo pravu histerju. “Ibra! Ibra!”, čulo se posvuda jer već u februaru smo bili osigurani u ligi. Činilo se da nas ništa ne može zaustaviti. A onda sam počeo da osjećam bolove u koljenu. Pokušavao sam da ih ignorišem, govoreći: Ah, ma nije to ništa. A bolovi nisu nestajali od toga, naprotiv, bili su sve jači. Pobijedili smo u našoj grupi za Ligu šampiona i na vidiku su bile nove mogućnosti. U osmini finala susreli smo se s Liverpoolom i u prvoj utakmici na Anfieldu osjećao sam da me ona povreda ograničava. Odigrali smo katastrofalno s 2:0. Poslije sam imao velike bolove, nisam više mogao izbjegavati problem. Otišao sam na pregled i prilično brzo sam dobio odgovor. Imao sam upalu tetive u koljenu. Ova tetiva je produžetak butnog mišića. Baš tada smo se pripremali za utakmicu protiv Sampdorije. Nikakva velika stvar, mislio sam, ni za mene a ni
206 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
za klub. Sampdoria nije bila Liverpool. Momci su to mogli završiti i bez men< Imali smo nevjerovatan pobjednički val u ligi. Čak smo oborili rekord s brojer dobijenih utakmica zaredom u Seriji A. Ali to nam nije mnogo pomoglo. Zakovali smo se u igri protiv Sampdorije. To je bio prvi znak da nešt ne štima i izgledalo je kao da ćemo izgubiti. Hernán Crespo nas je spasio zadnjim minutama kad je loptu dočekao glavom. Spasonosni zvižduk odsvira je kraj, kad je stajalo 1:1. Poslije moje povrede, ako je to zavisilo od toga, nestal je naša marljivost. Također smo igrali neriješeno 1:1 protiv Rome a izgubil protiv Napolija. Tad sam čuo Mancinija i druge koliko su zabrinuti. Mora sam igrati ponovo. Nisam želio da izgubimo prednost koju smo stekli a poslai sam na oporavak. Moje ozdravljenje moralo je ići što brže i zakratko poslij toga, već osmoga marta 2008, bio sam u postavi protiv Reggine. Reggina je stajala na predzadnjem mjestu u ligi i zaista je bilo nepotrebni diskutovati da li sam potreban na terenu. Primao sam injekcije protiv bolov da bih mogao sudjelovati u igri. Reggina nije trebala biti neki problem z nas, ali nervoza koja se proširila u timu i moje odsustvo je učinilo da naš samopouzdanje naglo opadne. Roma i Milán su nam se približavali na ljestvici pretpostavljam da se Mancini nije usuđivao da rizikuje. Došli smo dotle da on: pobjedonosna mašina od ekipe više nije bila sigurna ni da će pobijediti proti' najlošijeg kluba u ligi, tako da nikako nisam mogao da kažem ne, pogotovo ak< ljekar nije rekao ništa. Na neki način, to koljeno, kao da i nije bilo moje. Vodstvo kluba je šefovalo nad mojim nogama. Fudbaler na tom nivou j< malo nalik na narandžu. Cijede te dok u tebi ima imalo soka a onda te prodaji dalje. Zvuči malo grubo, ali je istinito. Sve je to dio igre. Mi smo vlasništvc kluba i nismo tu da čuvamo zdravlje nego da pobjeđujemo, tako da i ljekar često ne znaju kako da se postave. Da li da nas gledaju kao pacijente ili kac imovinu kluba? Ali ni oni ne rade u domu zdravlja nego su i sami dio kluba,: ako hoćete dio iste imovine. Možda možeš da kažeš ili ako treba i da vrisneš Ovako više ne može! Previše me boli! Na kraju kajeva, niko ne poznaje tvoj« tijelo bolje od tebe samog.
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
Igrao sam protiv Reggine i Mancini je imao pravo, u svakom slučaju, samo tada. Dao sam petnaest golova što nas je vodilo pobjedi, naravno, i olakšanju. To je ujedno značilo i da klub želi da igram sljedeću utakmicu, i onu poslije. I šta sam mogao? Primio sam još injekcija voltarena i slušao: Ibra mora igrati. Nemamo tih mogućnosti da pobijedimo bez njega, sad se ne može odmarati. Ne krivim ja nikoga, kao što rekoh, nisam bio njihov pacijent. Vodio sam našu igru od kad sam počeo u Interu, pa su odlučili da ću igrati i protiv Liverpoola u povratnom susretu za Ligu šampiona, što je bilo značajno i za mene i za klub. Liga šampiona je bila moja želja. Htio sam da osvojimo medalju. Pošto smo izgubili prvi susret, morali smo da pobijedimo i to s dobrom razlikom, ako smo željeli dalje i tako smo pokušali sve. Lipsavali smo. Naša igra nije bila zadovoljavajuća ni ovaj put a ni sam nisam bio u punoj snazi. Propuštao sam šanse a u pedesetoj minuti nam je Burdisso bio izbačen. Bilo je užasno teško. Borili smo se kako smo znah i umjeli, svom snagom ah nije pomagalo. Nije išlo. Mene je previše boljelo. Činilo se kao da se sam uništavam, pa sam na kraju izašao zbog bolova u koljenu i to je nešto što ne mogu zaboraviti. Navijači su mi zviždali i shvatit ćete sigurno, da sam se pitao cijelo vrijeme: Da li da nastavim ili da izađem, i koliko sam spreman da se žrtvujem zbog utakmice? A to se ne može znati, jer ne znaš. To je kao rulet, ulažeš i ne znaš hoćeš li izgubiti sve: cijelu sezonu ih šta već. Ipak sam ostao dugo na terenu zato što je trener tako htio, a i sam sam vjerovao da mogu nešto napraviti za tim. Jedino što sam doprinio jeste da je povreda bila teža i da smo izgubili s 1:0. Uložio sam svoje zdravlje i nisam dobio ništa osim zviždanja i psovanja publike. Nikad se nisam dobro slagao s engleskom publikom i štampom i tako je ponovo izašlo u novinama “primadona koja cvili” i “najprecijenjenji igrač u Evropi”. To me uvijek od njih sigurno čekalo. Isto kao kad su roditelji pisah protestno pismo zbog mog izbacivanja. E baš takve stvari mene čine jačim i bude u meni želju da pokažem tim đavolima. Samo sada, nisam imao čime. Koljeno me jako boljelo a i atmosfera u ekipi je bila ravna nuli. Skroz sam se
207
208 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
209
idiot pa ni tada nisam znao reći NE. Poslije nisam mogao da hodam od bolova. Sjećam se, kad smo poslije utakmice ušli u svlačionicu, htio sam da polomim sav inventar i bijesno sam vikao na Mancinija. Bilo mi je svega dosta. Morao sam se odmoriti i oporaviti. Nisam više mogao učestvovati bez obzira o kakvoj drami da se radilo. Nisam više imao izbora. Bio sam prinuđen da odlučim tako i, vjerujte, bila je to teška odluka, ako hoćete jasnije: sranje. Eto tako, dok drugi idu i treniraju, ti samo sjediš. Prošetaš do dvorane i kroz prozor gledaš svoje drugove na terenu. Kao da gledaš film u kom si trebao igrati ti, ali ne igraš. Nema te. To boli. Taj osjećaj je gori od povrede, pa sam odlučio da pobjegnem od tog cirkusa. Odletio sam kući u Švedsku. Bilo je proljeće. Najljepše doba, ali ja nisam mogao da uživam u tome, ni najmanje. Samo jedna misao mi se vrtjela po glavi, da budem ponovo zdrav. Potražio sam ljekara naše državne reprezentacije koji me je pregledao i sjećam se da je bio zabrinut. Kako su te mogli pustiti da igraš tako dugo pod injekcijama? Tad je bilo samo dva mjeseca do EP u Švicarskoj i Austriji i činilo se kao da i moje učešće u tome stoji pod upitnikom. Previše sam bio istrošen, činilo se da sam u beznadežno lošem stanju pa sam dao sve od sebe da se dovedem u red. Nazvao sam Rickarda Dahana, koji je radio na rehabilitaciji u Malmo FF-u, a poznavali smo se od ranije. Počeli smo s napornim radom i spremao sam se za novog ljekara po njegovoj preporuci. Ljekaru sam išao u Umea, a on je radio s injekcijama koje su uništavale ćelije tetive u čašici koljena. Osjećao sam se odmah bolje, ali još uvijek daleko od dobrog jer još uvijek nisam mogao igrati. Činilo se beznadežno a ja sam sve više bio iritiran i ljut jer ništa se nije zabavno događalo, a liga se nastavljala neslavno. Momci su osigurali Scudetto utakmicom protiv Siene. Stajalo je jasno 1:0 kad je Patrick Vieira opalio, digla se publika na noge pjesmom i veseljem. Izgledalo je da smo na pravom putu, kad je Balotelli, mladi talentirani napadač, koji je igrao umjesto mene, dao još jedan gol. Jednostavno, više nije ni moglo da krene loše, ne protiv kluba kao što je Siena. Ipak je Siena izjednačila, odjednom je stajalo 2:2 i postajalo je sve zanimljivije a samo deset minuta prije kraja. Tada je Materazzi pao oboren i zviždaljka je najavila kazneni udarac. Svi su zadrhtali. Sad mora pasti gol. Činilo se daje sve stavljeno na kocku. U tom periodu je Argentinac Julio Cruz, bio izvođač kaznenih udaraca, ali se desilo to da je Materazzi, mladi momak izuzetnog temperamenta i autoriteta, Što znaju svi na terenu, izašao i rekao
210 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
otprilke ovako: Ja ću pucati! Nije me briga šta kažu! Uprkos tome, mislim da su
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
211
j se mnogi osjećali sigurnije. Bilo mu je trideset i četiri godine, bio je rutiniran igrač, čak je odigrao i finale u svjetskom prvenstvu. Ipak, odvalio je jedan beznačajan udarac, koji je golman odbranio s lakoćom, dok je publika urlala od muke i jada. Razumijete tu situaciju sigurno, jedan osjećaj totalne katastrofe i naravno ako je neko znao da je nosi, onda je to bio Materazzi. On je kao ja. Njega pokreće mržnja i volja za revanšom. Ali ni to nije uvijek lako. Navijači su bili ljuti i agresivni, novinari divlji i baš niko u klubu se nije osjećao dobro, uopće ne. Poslije naše propuštene šanse, Roma je savladala Atalantu i bila odmah iza nas. Sada je Roma preuzela inicijativu a nama je bilo ostalo samo još jedno kolo prvenstva, zbog čega smo, naravno, bili zabrinuti. Ma šta zabrinuti, bili smo zabrinuti u vražiju mater! Scudetto nam je skoro bio u rukama. Mnogi su to vidjeli jasno: moja povreda se završila tim da smo izgubili svih devet poena, s kojima smo bili ubjedljivo prvi, i naše vodstvo se začas smanjilo na samo jedan poen razlike a naša sudbina zavisila samo od božije volje. U zraku je visila zabrinutost. Ništa dobro se nije naslućivalo. Šta se desilo s Interom? Zašto ništa ne funkcioniše? Takva pitanja su bila posvuda. Činjenica je bila, ako izgubimo ili ako igramo neriješeno protiv Parme a Roma baci na dno Cataniu, što je Roma stvarno mogla da uradi, onda bismo ispali s pozicije i izgubili sve što smo do tad mislili da smo osigurali. Vratio sam se u Milano i još uvijek nisam bio zdrav. To mi nije pilo vode jer sam čuo sve isto kao i prije, čak i više nego ikada: Ibra mora igrati, mora biti s nama! j Taj pritisak je bio naporan. Skoro nikad nisam doživio slično. Već sam bio na I rehabiliaciji šest sedmica, uz to razumljivo i loše kondicije. Zadnju utakmicu j sam odigrao dvadeset devetog marta, a ovo je bila polovina maja. Svi su znali ! da nisam u formi. j Međutim, niko se nije brinuo zbog toga, a ja nikog i ne krivim, uopće ne. j Bio sam Interov najvažniji igrač a fudbal je u Italiji važniji od života, posebo u I ovim situacijama. Prošle su godine i godine od zadnje slične drame u zadnjem kolu lige. Igrao je Milan protiv Rome, dva velika grada jedan protiv drugog i skoro da se ništa drugo i nije pričalo osim o tome. Na televiziji je bio fudbal i non-stop a moje ime se stalno spominjalo, Ibra, Ibra. Kakve su šanse da on zaigra? Hoće li? Ie li oporavljen? Niko nije znao. Svi su pričali a moji tamni su me zvali: Ibra pomozi nam! i
212 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
m
JA SAM ZLATAN
I
MOJA PRIČA
sam sebe na naslovnicama s rubrikama kao: “Igraj za raju i za svoj grad.” Sjećam se kad mi je prišao Mancini samo nekoliko dana prije nego što smo trebali na put. Robert Mancini je pomalo snob. Voli sjajna odijela s maramicom i te takve stvari mada ja nikad ništa nisam imao protiv njega. Međutim, sada se njegov položaj u klubu promijenio nagore jer je ono prije, želio mijenjati svoj posao. Mislim da je trebao znati bolje od ono: idem... ostajem, ne može i idem i ostajem, zar ne? Mnogi su bili ljuti na njega zbog toga. Klubu je bio potreban neko ko daje sigurnost pa se Mancini sada trudio da povrati svoj status. Morao je, jer se najvažniji dan u njegovoj karijeri trenera opasno približavao i ništa nije smjelo da krene pogrešno. Uopće me nije iznenadilo da je tada izgledao “zahtijevajuće”. “Da”, progovorio sam. “Znam da povreda nije još zaliječena”, počeo je. “Ne, nije.” ■ “Boli me đon, iskreno da ti kažem.” “Mislim da imaš pravo na to.” Pravio sam se kao da ga razumijem. “Odlično! Mislim te ubaciti da igraš protiv Parme, bez obzira šta ti kažeš. Možeš da biraš samo hoćeš li početi od starta ili s klupe, ali ja moram da računam s tobom. Moramo pobijediti.” “Znam. I ja želim da zaigram.” Želio sam to više nego išta. Htio sam biti tamo kada se Scudetto uzme. Ne bih mogao živjeti kada bih to propustio. Radije bih trpio bolove danima, mjesecima nego da propustim takav fight. Ali istina, nisam ni znao u kakvoj sam formi. Nisam znao kako će se koljeno ponašati u toku utakmice ili ako bih se usudio da dam sve od sebe, i Mancini je primijetio moju nesigurnost. Pošto nije želio da se njegova poruka tumači pogrešno, poslao je i Mihajlovića do mene. Sjećate se njega? Ja i on smo imali onaj omraženi duel u Juventusu, ono kad sam ga udario glavom a onda on izgovorio sva ona sranja o meni. Ipak sad je to bila historija. Ono što se desi na terenu, treba i da ostane tamo. Čudno je to da sam Često postajao prijatelj s onima s kojima sam se borio, možda baš zato što smo slični, ne znam. Ja uživam s ratnicima a Mihajlović je heroj. Uvijek je davao sve za pobjedu. U ovom trenutku prestao je s igrom i počeo je kao drugi trener uz Mancinija, i iskreno, malo je ljudi koji su me naučili o slobodnim udarcima tako puno kao Mihajlović. Bio je majstor za slobodne udarce. Dao je preko trideset takvih golova samo u Seriji A. Super momak. Onako čupav i veliki, ali uvijek je znao šta
m
JA SAM ZLATAN
hoće.
I
MOJA PRIČA
“Ibra”, zvao me je. “Znam šta hoćeš.” “Okej, ali treba da znaš i ovo. Ti ne moraš da treniraš. Ma ne trebaš ni prstom više da makneš. Idemo u Parmu da maknemo Scudetto?” “Pokušat ću.” “Ne pokušavaj. Donesi ga!”, rekao je i uskoro smo se već vozili u busu.
PONEKAD TREBA NBŠTO okačiti i na zid. U nekim klubovima postoje sjećanja koja mogu da te otruju, kao što je Interov cijeli period devedesetih. Uprkos tome što su imali Ronalda, nijednom nisu pobijedili u ligi. Klub je uvijek ostajao na granici. Govorim o sezoni 1997/98. Bilo mi je šesnaest, sedamnaest godina i ništa nisam znao o Ravelliju i kompaniji, a ni previše o Švedskoj, uopće. Ali sam znao o Interu. I sve o Ronaldu. Studirao sam njegove finte i njegove pokrete. Sigurno daje bilo puno nas koji smo to radili, samo niko ne tako sistematski kao ja. Nisam propustio ni jedan detalj. Mislim da bih bez njega kao idola bio skroz drugačiji, a ja nisam momak kog je lako impresionirati. Sreo sam mnogo fudbalera i čak sjedio pored švedskog kralja na jednoj večeri u Barceloni. Okej, možda se jesam tada brinuo: držim li viljušku pogrešno ili da ne kažem TI umjesto vaše veličanstvo? Ipak, bilo je okej. Ja sam ja i vozi dalje. S Ronaldom je bilo drugačije. Kad sam ja bio u Interu, on je igrao u Milanu. Ima i video na YouTube kako žvačem žvaku i buljim u njega, i ne mogu da shvatim da smo bili i ja i on na istom terenu. On je imao veliki značaj. Izuzetan osjećaj za igru. Kvalitet u svakom pokretu. Te 1997/98. su on i Inter bili nevjerovatni. Osvojili su UEFA-cup a Ronaldo je dao dvadeset pet golova i bio izabran za najboljeg fudbalera na svijetu dvije godine zaredom. Dominirali su u Seriji A. Ali ipak su gubili krajem proljeća, upravo ovako kao mi protiv Parme. Inter je bio u govnima, imao peh ili nazovite to kako hoćete ali tad, tog proljeća 1998, igrala se klasična utakmica protiv Juventusa, na Stadio delle Alpi u Torinu. Razlika je bila u samo jednom poenu ili možda dva. Igralo se teško finale u seriji a osjećao se nevjerovatan naboj u zraku. Ronaldo je driblao u kaznenom prostoru na lijevoj polovini. Tu je brutalno oboren zbog čega se čitav stadion digao na noge. Ljudi su vikali kao ludi. Cio stadion je uzavrio jer sudija nije ništa svirao. Dozvolio je da se igra nastavi i Juventus je dobio tu utakmicu s 1:0, a kasnije i cijelu ligu, a sve to se odlučilo upravo tada, u tom trenutku. Obično se to posmatra ovako, kao jedan loš dan za Inter. I dan danas se priča o tome jer je taj prekršaj bio jasan kao sunce. Ipak se ništa nije desilo a nezadovoljstvo i ljutnja se širila čitavom Italijom kao i glasj»o' je
sudija bio podmićen, tačnije, da su sve sudije primale mito, bile korumpirane i glupe. Svi stariji u klubu su imali jasna sjećanja na taj događaj, pogotovo zato što se dešavalo previše toga što je ličilo jedno na drugo. Sezonu prije toga su skoro imali Scudetto u rukama, ali su na kraju ipak izgubili u jednoj teškoj utakmici protiv Lazia, a godinu kasnije je Ronaldo bio povrijeđen. Onda je sve otišlo dođavola jer je s njim ekipa izgubila i motor i pogon, i Inter je završio na osmom mjestu u seriji, što je, vjerujem, bio najlošiji plasman do tada. Niko nije govorio o tome. Niko nije htio slutnjom da probudi zle duhove sudbine, ali su mnogi razmišljali o tome prije odlučujuće utakmice protiv Parme. Bilo je i loših slutnji, ljudi se sjećaju i mahnitaju, sjećaju se i onog penala što je Materazzi promašio. Momci su imali više mogućnosti da dobiju ligu, ali nisu uspijevali. Uvijek neke sitnice, nesreće, greške. Sva moguća sranja ali apsulutno da su ovaj put svi bili naoštreni protiv Parme, spremni da urade sve. Ali i to je moglo biti problem. Šaputalo se o tome. Rizik je bio da će sav taj vanjski pritisak učiniti svoje. To je moglo do zakuje igru, zakoči igrače pa je vodstvo kluba zabranilo svaki kontakt sa štampom. Trebala nam je potpuna koncentracija a Mancini, koji je običavao držati konferenciju za štampu, sad je šutio i jedini koji je nešta rekao bio je Moratti. Pojavio se u našem hotelu noć prije utakmice i rekao novinarima “Poželite nam sreću, trebat će nam.” Nije bilo lakše ni kod saznanja da je Parma trovala svoje, igrače pričom o pobjedi nad nama i svom plasmanu u ligi. Vladala je ista smrtna ozbiljnost i u protivničkoj ekipi kao i kod nas. Nismo mogli ništa dobiti džabe, i baš pred polazak, stiglo je obavještenje da nećemo imati podršku naših navijača. Pravedno. Zbog sigurnosnih razloga, navijači Rome nisu putovali na uzvratnu utakmicu protiv Catanie i zbog toga nismo smjeli ni mi imati naše fanove na utakmici s Parmom. Neki su ipak uspjeli i pojavili se na stadionu. Mnogo toga je bilo čudno. Svaka sitnica je bila važna i diskutovalo se o njoj, a ja se dobro sjećam Mancinija. Vrisnuo je kad je čuo da će Gianluca Rocchi biti sudac. “Taj đavo se uvijek zajebava s nama”, siktao je a nebo su okovali crni oblaci. Izgledalo je da će kiša. Ja sam utakmicu počeo na klupi. Nisam dugo igrao i Mancini je počeo s Balotellijem i Cruzom u vrhu. “Budi spreman”, upozorio me. “Spremi se da uskočiš”, na šta sam ja samo klimnuo glavom. Sjedili smo pod malom nadstrešnicom i čuli udaranje prvih kapi kiše po krovu. Ubrzo smo se raspričali, utakmica se rasplamsavala a publika vikala. Mi smo dominirali bez obzira na sav pritisak. Dobro smo napadali, ali Cruz i Maicon su propuštali
izuzetne šanse, nešto nije štimalo. Činilo se beznadežno nama koji smo posmatrali s klupe, skroz napeto do bola. Vikali smo i psovali, skakali i kočili se, a cijelo vrijeme pogledali na veliki monitor na stadionu. Nije se više radilo samo o našoj utakmici. Radilo se i o Romi i njihovoj igri gdje je još uvijek, u tom trenutku, stajalo 0:0 a to je djelovalo smirujuće. Još smo vodili. Još je Scudetto bio naš. Odjednom je sijevnulo. Svi su skočili. Zaboga, samo da Roma nije dala gol! To bi bilo previše okrutno. Nije pravo kad pobjeđuješ cijelu godinu i na kraju, u zadnjim sekundama, sve izgubiš. To bi trebalo zabraniti. Bilo je istina, Roma je vodila s 1:0 protiv Catanie a mi smo iznenada postali drugi u seriji. Nisam mogao da vjerujem, gledao sam sve njih na klupi, fizioterapeuta, ljekara, nosače, sve one ljude koji su to doživjeli devedesetih, svi su se sjećali. Bili su blijedi: Da li nam se to sudbina podsmijava? Je li stara kletva ponovo na nama? Nikad nisam vidio nešto slično. Boja im se izgubila s lica, a to se osjećalo i tamo na terenu. Pričam o čistom strahu, ni o čemu drugom. Ovo se nije smjelo dogoditi. Bilo je strašno, katastrofalno a kiša je nastavila da pada. Lilo je kao iz kabla a njihova publika je vrištala od sreće. Taj rezultat je išao u njihovu korist jer ako Catania izgubi, Parma ostaje u ligi. Nama je to značilo smrtnu kaznu i igrači su postali napeti. Vidio sam to na njima. Nosili su svoj krst na leđima a ni ja sam ne mogu tvrditi da sam bio optimističan, sigurno nisam, ali ipak sam imao tri Scudetta i nisam doživljavao to kao prokletstvo. Možda zato što sam premlad za to i svake minute sam bivao sve fokusiraniji i sve više napaljen. Činilo mi se da gorim iznutra. Htio sam da uđem i sve preokrenem bez obzira na bol. Odbijao sam sve drugo, i na poluvremenu kad je stajalo još uvijek 0:0 a pobjeda kod Rome, dobio sam naredbu da se zagrijavam, i sjećam se dobro svi su gledali u mene, Mancini, Mihajlović, bolničari, svi, a ja sam znao kako me gledaju. Vjerovali su u mene. To im se vidjelo u očima. Gledali su me molećivo i, naravno, bilo je nemoguće ne osjetiti taj pritisak. “Idi i sredi to tamo”, govorili su. “Hoću! Da znate da hoću!” Ipak nisam ušao odmah u drugom poluvremenu, čekao sam još šest minuta, a onda sam zakoračio na teren. Trava je bila natopljena kišom. Bilo je teško za trčanje jer nisam trenirao, a teret na leđima ogroman. Svejedno nikad u životu se nisam osjećao tako napaljen i sjećam se da sam odmah zapucao po golu, sa sredne izvan kaznenog prostora.
Ništa. Nekoliko minuta kasnije pokušao sam ponovo. Ponovo ništa. Osjetio sam kako sam propuštao situacije koje su dolazile jedna za drugom a ja nisam uspijevao da učinim ništa od njih. Još jedan promašaj u šezdeset drugoj minuti. A onda sam primio loptu u skoro istoj poziciji kao prije. Dejan Stanković mije dodao, a ja sam povukao momka koji se bacio prema meni i potrčao naprijed prema golu a sa svakim šutom, pljusnuo bi me i mlaz vode iz raskvašene trave. Tad sam vidio šansu, ali udarac je bio slab, bez imalo snage groma koju sam osjećao u sebi. Lopta se kotrljala po travi prema lijevoj stativi i lagano ukotrljala u gol i umjesto da uradim neki gest i pokažem da sam dao gol, ja sam samo stajao i čekao. S klupe i s terena su doletjeli svi, prvi Patrick Viera, mislim, a onda Balotelli i sva raja čak i bolničari i nosači, svi koji su me onako molećivo gledali i sad sam vidio da je strah u njihovim očima nestao. Dejan Stanković se bacio na mokru travu i izgledalo je kao da se moli i zahvaljuje Bogu. Zavladala je opća histerija i visoko gore na tribinama radovao se Massimo Moratti, skoro plesao na svom počasnom mjestu, a isto se osjećalo posvuda kod svih iz kluba, sve do jednog. Kao da nam je pao kamen sa srca. Ljudima se vratila boja u lice. To je bilo više nego sam gol. To je značilo kao da sam spasio utopljenike, otprilike tako. Pogledao sam publiku. Radosni povici zamijenili su nezadovoljstvo i došli i do nas pa sam napravio gest i podigao ruku do uha: Šta to čujem? Tek tada se publika probudila i stadion je grmio od poklika radosti, istina, kad se čitava halabuka smirila, nastavili smo utakmicu. Još ništa nije bilo sigurno. Samo jedan gol Parme i opet bismo bili na početku. Nervoza se vratila, ne baš onaj užas od početka ali ipak neki strah od neizvjesnosti. Niko se nije usuđivao odahnuti. U fudbalu se događaju i gore stvari od izjednačenja. U sedamdeset osmoj minuti driblao je Maicon na desnom krilu, pored jednog, dvojice, trojice momaka a onda ubacio loptu na koju sam se ja zaletio. Prišao sam joj istovremeno kao i jedan bek. i pritisnuo sam loptu nogom a onda odvalio poluvolej ravno u gol, dalje možete da zamislite. Bio sam odsutan dva mjeseca a novinari napisali toliko sranja o meni i o klubu. Pričalo se kako je Inter izgubio pobjednički instinkt, da nam medalje klize iz ruku, da ja nisam nikakav prvak, ne kao lotti ili Del Piero. i čak i to da nisam bio dobar onda kad je to trebalo da budem. Sad sam im pokazao i pao sam na koljena u onu vodom nadojenu travu i čekao napad radosti mojih kolega.
Osjećao sam u cijelom sebi: ovo je nešto veliko i stvarno, a uskoro je i sudija odsvirao kraj. Scudetto je bio naš. Inter ga nije osvojio čitavih sedamnaest godina. Imao je dug, težak period pun patnji, nesreća i sranja. Od kad sam ja došao u klub osvojili smo Scudetto dvije godine zaredom, čitav cirkus oko toga se nije smirivao. Ljudi su utrčavali na teren i vješali se na nas, čak i u svlačionici su se derali i skakali od sreće. Odjednom su zamukli. Mancini je ušao, a on nije uvijek bio tako popularan, pogotovo ne od kad je stavio pitanje na svoju budućnost u klubu i nije uspio u Ligi šampiona. Sad je uzeo zlato u ligi a igrači su dolazili jedan za drugim, malo svečano, rukovali se s njim i govorili: “Hvala puno, uradio si to za nas.” Onda je Mancini prišao meni skoro opijen pobjedničkom srećom i svim tim čestitkama. Samo tako, nije dobio ništa od mene, ni jedno hvala. Ja sam rekao: “Nema na čemu i drugi put”, a svi su se nasmijali: kao to Ibra, đavole. Kasnije kad sam razgovarao s novinarima mnogi su me pitali: “Kome si zahvalan za ovu pobjedu?” “Vama”, odgovorio sam. “Medijima, svima vama koji niste vjerovali u mene i koji ste se rugali Interu!” Opet kažem da ja tako funkcionišem. Uvijek mislim na revanš. To je u meni još od Rosengarda, to je ono što me pokreće a neću ni zaboraviti šta je Moratti izjavio za novine: “Cijela Italija je bila protiv nas, ali Zlatan Ibrahimović je postao simbol naše borbe i pobjede!” Te godine sam izabran za najboljeg igrača u Seriji A, a kratko poslije toga došlo je i pitanje da li sam najbolje plaćeni svjetski fudbaler, i nastalo je ponovo ludilo. Skoro da nisam mogao izaći van, gdje god bih se maknuo ljudi su se skupljali kao da vide uskrsnuće. Sigurno su svi mislili da sam napravio novi ugovor poslije uspjeha protiv Parme. Pošto je dogovor potpisan samo sedam osam mjeseci ranije, razmišljao sam ovako: Moratti se sigurno nije pokajao, ne poslije ovakog završetka. Osjećao sam daje život pokazao i svoju drugu stranu. Teški oblaci su napustili moje nebo. Mogu da se odmorim. Ipak, uvijek ostane mjesta za malo brige od neizvjesnosti. To sam osjetio odmah nakon utakmice s Parmom. Koljeno mi je ponovo jako oteklo. Nikad nisam potpuno ozdravio i mislim da je to došlo kao šok za mnoge kad sam bio prinuđen odustati od finala u talijanskom kupu, što nije bilo nimalo zabavno. Imali smo duplu šansu da
uzmemo i kup i ligu. Bez mene u igri Roma je dobila revanš u finalu približavalo se Evropsko prvenstvo a ja nisam imao pojma da li će mi koljeno biti dob Potrošio sam se previše te
sezone. Znao sam da to ima svoju cijenu.
ro'
NISAM VIŠE tako često izlazio van. Ostajao sam u kući s porodicom a sada sam bio i otac dvoje djece. Imao sam i malog Vincenta. Vincent! Bio je tako lijep i dali smo mu talijansko ime što je značilo pobjednik, i zato mi se odmah svidjelo. Kada se rodio i oko njega je bio čitav cirkus. Ali bio je ipak drugi po redu i mediji mu nisu pridavali toliko pažnje. Ali, iskreno govoreći, dva djeteta! Nije to bila više nikakva šala. Počeo sam shvatati kako je mami bilo s nama kada smo bili mali a ona radila kao čistačica, naravno nikakve druge sličnosti. Bilo nam je dobro, Heleni i meni, neuporedivo bolje nego mojoj mami. Sada sam bar malo mogao razumjeti kako je njoj bilo, i poslije one drame s Maxijem puno sam se više brinuo za djecu: Kakve su sada ove ospice? Što Vincent ovako diše? Zašto mu je trbuh natečen? I slično. Imali smo tada novu dadilju. Ona prethodna je upoznala nekog momka dok je živjela kod nas tog ljeta u Malmou, a zatim dala otkaz, pa nas je bila uhvatila panika. Pomoć nam je bila potrebna i željeli smo Šveđanku zbog djece, i Helena je kontaktirala biro za zapošljavanje, odjel za poslove u inostranstvu i tražila savjet. Kako naći dadilju? Nismo to nikako mogli staviti u oglas: Zlatan i Helena traže dadilju. Ne bi ih bilo mnogo s poštenim namjerama. Helena je smislila da se pretvaramo kao da smo ambasadori ili nešto tako. Švedska diplomatska porodica traži dadilju, napisala je u jednom oglasu i dobili smo preko tri stotine zahtjeva. Helena ih je sve pročitala. Bila je poslovna kao i uvijek, i pretpostavljam daje računala na to da neće biti nimalo lako. Jedan ju je najviše zainteresovao. Bila je to cura iz manjeg mjesta u Dalarna, i očigledno da je to bio veliki plus. Helena je željela nekoga iz manjeg mjesta jer je i ona bila iz malog mjesta, a ova cura je bila i diplomirani vaspitač predškolske djece i znala je jezik, voljela trenirati, kao i Helena, i inače odavala utisak pametne i prijatne osobe. Ja se u to nisam miješao. Helena ju je nazvala, ali joj se nije predstavila pod pravim identitetom. Još uvijek je ona bila supruga ambasadora, i cura je bila pravo zaintercsovana a i moglo se o svemu razgovarati s njom, i Helena joj je poslala mejl: “Možeš li doči na probni rad kod nas na jednu sedmicu!
Dogovorili su se da Helena iznajmi auto do Arlande i zatim da zajedno s dječacima doputuju avionom do Milana. Cura je trebala prvo doći s ocem do Lindesberga. Ali prije nego što su pošli, Helena je poslala karte s rezervacijama, i curi je tek tada sve počelo biti sumnjivo. Na kartama je pisalo da se ta ambasadorska djeca zovu Vincent i Maximilian Ibrahimović, i to joj je bilo čudno. Dobro, pa zašto se ta porodica diplomata i ne bi mogla tako preživati? Možda je i postojalo mnogo porodica Ibrahimović u Švedskoj, staje ona znala? Pitala je i oca. “Pogledaj ovo”, rekla je. “Izgleda da ćeš ti biti dadilja Zlatanovoj djeci”, odgovorio je a cura je htjela odmah odustati. Šta ću sad?, pitala se. Bila je preplašena. Uhvatila ju je panika. Međutim, i ona je osjećala da je sada bilo prekasno da se povuče. Karte su već bile kupljene, i onda su ipak krenuli na put, ona i otac, a ona zaista uzbuđena, pričala je kasnije. A Helena... šta reći o Heleni? Ona je Evilsuperbitchdeluxe kada treba. Treba imati hrabrosti i prići jednoj takvoj ženi. Ali, s druge strane, ona je nevjerovatno opuštena. Pravi je ekspert da se približi ljudima i u toku tog putovanja imale su dovoljno vremena da se upoznaju, i previše vremena. Problemi su počeli već na Arlandi. Trebali su letjeti s Easy Jetom. Samo je Easy Jet letio za Milano tog dana. Ali desio se neki kvar i let je odložen na jedan sat, kasnije na dva, tri, šest sati, dvanaest, osamnaest sati. Nevjerovatno. Skandalozno, i svi su bili tako umorni, nervozni, ljuti, tako da sam ipak morao reagovati. Nisam to više mogao podnijeti. Nazvao sam pilota privatnog aviona kojim se i ja vozim. “Dovezi ih”, rekao sam mu i tako je i bilo. Helena i cura su izvadile svoje kofere i prešle u privatni avion, a ja sam osigurao da imaju catering u avionu s jagodama umočenim u čokoladu i ostalo, i mislim da im je bilo lijepo. To su i zaslužile poslije tako napornog dana, i na kraju sam se susreo s tom curom. Kako sam shvatio bila je jako nervozna. Ali našli smo zajednički jezik i od tada je ona živjela i radila kod nas. Sada je dio naše porodice, može se reći, i ne bismo mogli ni dana bez nje Djeca su luda za njom, a ona i Helena su kao sestre i treniraju i uče zajedno. Svako jutro u devet sati idu zajedno trenirati. 1 uopće, s njom smo izgradili i nove rutine i navike. Jedne godine otputovali smo u St. Moritz. Mislite li da sam se osjećao kao kod kuće? Ni najmanje! Nikada do tada nisam vozio skije. Otići u Alpe $ mamom i tatom moglo se uporediti s putovanjem na mjesec.
St. Moritz je bio mjesto gdje se okuplja elita. Tu se pije šampanjac za doručak. Šampanjac? A ja sam sjedio u gaćama i htio jesti pahuljice. S nama je tada bio i Olof Mellberg i on me je pokušao naučiti skijati. A nije bilo lako. Izgledao sam kao idiot na skijama, a Mellberg i drugi u našoj grupi su plesali niz snježnu stazu. Tako sam ružno vozio da sam morao navući na glavu kapuljaču i staviti velike naočale da me niko ne prepozna. Ali jednom sam se našao na liftu s nekim momkom i njegovim ocem iz Italije, i taj momak je odmah počeo buljiti u mene. Ne brini, mislio sam. Ne može te prepoznati u toj kapuljači. Nema šanse. Ali samo nekoliko sekundi kasnije momak je progovorio, mora da me je otkrio moj prokleti nos: “Ibra?” Nisam vjerovao. Šta Ibra? Ko je taj? Ali šta sam mogao? Helena se počela smijati. Ništa smješnije nije doživjela, a dječak je nastavio sa svojim Ibra, Ibra i kad sam na kraju rekao: Si, ja sam Ibra, nastao je neki svečani tajac. Momak je bio zadivljen. Meni je to odmah stvorilo probleme. Ne bi bio zadivljen da me je vidio kako vozim skije i samo sam razmišljao, kako da se izvučem. Bio sam sportska zvijezda. Nisam se mogao odati kao smotanko na stazi. Ali je ispalo još gore nego što sam očekivao. Priča se proširila. Skupilo se dosta ljudi, i svi su stajali tamo da me vide kako vozim. Imao sam problem s rukavicama. Pažljivo sam ih navlačio na prste. I jaknu sam također namještao kao i pantalone, a najviše sam se zadržavao oko vezova jer sam gledao da to i drugi rade. Ljudi su zakopčavali i otkopčavali vezove i ko je znao, možda sam ja bio najpedantniji profesionalac koji je želio imati potpuno ispravno kopčanje vezova prije nego bi se otisnuo niz stazu kao Ingemar Stenmark. Ali, naravno, bilo je naporno: što sam duže odugovlačio, to su očekivanja bila veća. Hoće li krenuti, odletjeti niz padinu kao metak s tim svojim fudbalerskim nogama. Morao sam popraviti šal, kapu i frizuru i na kraju je ljudima prekipjelo. Razišli su se. Dosadilo im. Očito je, ja sam bio Ibra, ali ljudi ipak nisu imali toliko strpljenja pa sam se mogao na miru nekako spustiti, a Olof Mellberg i drugi su se pitali: “Gdje si bio? Šta si radio?” 'Ma, morao sam nešto srediti.” Ali, naravno najviše je bilo napornog rada. Tog ljeta poslije utakmice s Parmom i druge pobjede u ligi protiv Intera, trebao sam igrati na Kvropskom prvenstvu u švicarskoj i Austriji i još uvijek sam bio zabrinut za svoje koljeno. Puno se
pisalo o mojoj povredi pa sam o tome razgovarao s Lagerbackom i niko nije znao da li ću i koliko moći igrati. U grupi smo imali Rusiju, Španiju i Grčku, i nije izgledalo da će biti lako. Imao sam ugovor s Nike. Mino je bio protiv toga, ali ja nisam odustajao. Meni je sve to bilo interesantno. S Nike sam uradio nekoliko kratkih filmova, kad izvodim trikove sa žvakaćom gumom, ubacujem je petom u usta a otac se kao uznemiri da će mi upasti u grlo, i prije svega: Nike je napravio Zlatanovo dječije igralište u ulici Cronmans u Rosengardu gdje sam igrao kao dječak. Bilo je grandiozno. Teren je urađen od donova starih patika. Ugodna gumena podloga, osvijetljenje itd. Djeca nisu morala kao mi prekidati treninge prije mraka, i tamo smo postavili jedan transparent: Ovdje je moje srce. Ovdje je moja historija. Ovdje je moja igra. Nastavite. Zlatan. Osjećao sam se fantastično jer sam mogao nečim uzvratiti i bio sam tamo i otvorio teren, pa možete zamisliti, kako je bilo. “Zlatane, Zlatane”, vikala su djeca. Bio je potpuni metež. Iskreno rečeno potresao me taj povratak. Igrao sam se s djecom u mraku i osjećao, wow, ovo niste mogli vjerovati o jednom balavcu iz Cronmans ulice! Ali na Evropskom prvenstvu sam se zamjerio s Nike. Objavili su da ćemo svi mi koji smo imali ugovor dobiti kopačke iste boje, a ja sam mislio: Okej, neka bude tako, ne interesuje me koja je boja. Ali onda se saznalo da će jedan momak dobiti boju po svojoj želji. Odmah sam i regovao u razgovoru s Nike: Kakva je to glupa priča? Svi smo trebali imati isto. Tako smo odlučili, odgovorili su, a ja sam im rekao šta sam o tome mislio, i onda su promijenili odluku. I ja sam odjednom mogao dobiti svoju vlastitu boju. Ali meni to više nije bilo interesantno. O ovakvim stvarima se ne bi trebalo ubjeđivati, i zadržao sam svoje stare kopačke. Možda zvuči smiješno. Ali ljudi moraju biti jasni. Prva utakmica je bila protiv Grčke. Sotirios Kyrgiakos mi je stalno bio za petama. Kyrgiakos je jedan izvanredan bek. Imao je dugu kosu i rep. Svaki put kada bi skočio ili potrčao, lice bi mi pokrila njegova kosa. Čak mi ie u ustima bilo njegove kose. Bio je uz mene i nije me puštao. Dobro je radio svoj posao, nema priče. Skroz me je bio blokirao. Ali bio se i opustio nekoliko sekundi, a meni nije bilo potrebno više. Dobio sam loptu i počeo driblati, Kyrgiakos je bio daleko i tada dobijam prostor za šut. Pogodio sam pravo u rašlje.
natečeno a čekala nas je Španija u sljedećoj utakmici. Španija je bila jedan od favorita na prvenstvu. Pobijedili su Rusiju s 4:1 već u prvoj utakmici, i znali smo da nam neće biti lako, a pričalo se i o mojoj povredi. Da li ću moći igrati ili ne? Nisam ni ja bio siguran. Boljelo je, a ja sam ignorisao bolove. Radilo se o Evropskom prvenstvu a to je značilo izdržati pa taman i da imaš nož u nogama. Ali u fudbalu se uvijek gleda iz kraće ili duže perspektive. Imaš utakmicu danas, sutra i prekosutra. Možeš se žrtvovati i boriti kao bik u jednoj utakmici, ali onda možda naredne gledati s klupe. Španija je bila sljedeća, poslije Rusija, a onda četvrtfinale ako se plasiramo dalje, i pričalo se da ću igrati pod injekcijama protiv bolova. U Italiji sam tako radio više puta. Međutim, ljekar reprezentacije se tome protivio. Bol je upozoravajući signal da nešto nije u redu. Bol se može privremeno odstraniti, ali onda je veliki rizik za ozbiljnije povrede. Kao hazarderska igra. Igranje s povredama. Od kakve je važnosti utakmica? Šta uraditi da bi momak mogao igrati? Treba li preuzimati taj rizik pa da momak sedmicama, čak i mjesecima poslije toga na može igrati? To su te vrste diskusija, i tradicionalno ljekari u Švedskoj su puno obazriviji nego ljekari na kontinentu. Oni više gledaju fudbalera kao pacijenta nego kao fudbalsku mašinu. Nije to nimalo lako, i kao igrač sam sebe ponekad primoravaš. Ima utakmica koje su od tolike važnosti da želiš reći: Dođavola, budućnost! Ne interesuju me posljedice. Ali ima i ono, budućnost ne možeš izbjeći, a igraš li za reprezentaciju, u pozadini ti je uvijek tvoj klub. A klub je taj koji stoji iza velikih novčanih suma, a ja sam bio velika investicija. Nisam se smio uništiti. Nisam se mogao žrtvovati za jednu utakmicu reprezentacije koja nije imala nikakve veze s Interom, i ljekar reprezentacije je razgovarao s ljekarom kluba. Takvi razgovori mogu biti jako žustri. Dva različita interesa, jedan protiv drugog. Klubu je njegov igrač trebao za ligu, a reprezentacija je trebala istog momka za Evropsko prvenstvo. Predsezona je trebala početi za samo jedan mjesec, a ja sam još uvijek bio glavni igrač Intera. Ipak, oba ljekara su bili tako razumni ljudi. Razgovor je prošao u pravom miru, mislim, i dogovorili su se. Nisam smio igrati pod injekcijama i dobio sam duži tretman kod fizioterapeuta, pa je odluka bila da ću igrati protiv španije, uprkos svemu. Na čelu smo bili ja i Henke, i izgledalo je obećavajuće. Ali španija je imala jakr» dobar tim. Na početku utakmice su izveli korner. Xavi je ubacio kratko do Davida Ville a ovaj brzo pronašao Silvu koji je bio slobodan i odmah poslao nabaćaj do hernanda Tor resa. Torrcs se borio s Petterom lianssonom ali je
bio za korak brži, i kratkim trzajem tijela poslao loptu u mrežu, 1:0 i bilo nam je teško. Znali smo da ćemo se morati lavovski boriti da bismo izjednačili. Španci su se vratili u odbranu i pokušavali osigurati pobjedu za četvrtfinale, a mi dobijali šanse i zaboravio sam skroz na svoje koljeno. Navalio sam svom snagom i u trideset četvrtoj minuti Fredrik Stoor mi je poslao jedan dugi pas u šesnaestercu, dobio sam prostor za šut. Bila je to situacija o kojoj mi je Van Basten govorio a Capello i Galbiati me trenirali za nju, takve situacije koje moraš iskoristiti. Ali nisam stigao loptu i pola sekunde kasnije imao sam Ramosa ispred sebe, izvanrednog mladog beka iz Reala. Dođavola, ne smijem odustajati. Blokirao sam loptu, nije mi ništa mogao, i opucao sam, lopta je išla između njega i jednog drugog beka i ušla pravo u mrežu. 1:1, i utamica je dobila na intenzitetu a ja sam bez sumnje bio u formi. Briljantno sam počeo prvenstvo, ali ipak to nije pomoglo. Kada je sudija odsvirao kraj prvog poluvremena i adrenalin se smanjio, osjećao sam bol u koljenu. Nimalo dobro. Šta da radim? Nimalo laka odluka. Bio sam izuzetno važan za tim i morao sam izdržati što duže. Još jedna utakmica i imali smo velike šanse za četvrtfinale. Imali smo tri poena poslije utakmice s Grčkom i ako bismo sada i izgubili, mogli bismo se nekako u utakmici s Rusijom kvalifikovati dalje. Zato sam u pauzi otišao do Lagerbacka.
govorilo da sudija nije bio na našoj strani, i počeli smo se derati ali ne i dugo. Ubrzo zatim zadesila nas je katastrofa. Joan Capdevila, koji je oduzeo loptu od Rosenberga, poslao je jednu dugu loptu a Fredrik Stoor ju je pokušavao zaustaviti. Ali bio je previše umoran. Svi su bili na ivici snaga, i David Villa je protutnjao pored Pettera Hanssona i šutirao u mrežu, 2:1, a ubrzo zatim sudija je odsvirao kraj, i može se reći, bio je to težak udarac za nas. U sljedećoj utakmici protiv Rusije smo totalno poraženi. Imao sam snažne bolove u koljenu a Rusija je bila bolja, ispali smo iz takmičenja i bili strašno razočarani. Bilo je počelo dobro, ali na kraju ništa od toga. Međutim, kao što to biva, jedno se završi a drugo nastavlja i odmah nakon Evropskog prvenstva čuo sam da je Roberto Mancini dobio otkaz kao trener Intera. Trebao ga je zamijeniti momak koji se zvao José Mourinho. Do tada ga nisam još susreo. Ali već sam bio oduševljen njim. Pridobio me je i prije nego što smo se sreli. I pokazat će se da je momak bio neko za koga sam mogao i ginuti.
/
Još
UVIJEK GA NISAM dobro
shvatao. Ali je sigurno, Mourinho je bio The Special one već
tada, i razumljivo da sam već puno toga čuo o njemu. Znao je biti dosadan na svojim šou pres-konferencijama, ali je govorio tačno šta je želio. Ja nisam ništa znao i mislio sam: On je nešto kao Capello, čvrst lider, bar za mene. Ja volim taj stil. Ali nisam bio u pravu, zapravo djelimično. Mourinho je Portugalac, i on je tip koji voli da je u centru pažnje. On manipuliše igračima više nego iko. Još uvijek to ne govori ništa. Momak je dosta naučio od Bobbyja Robsona. Robson je bio stari savezni selektor u Engleskoj. Trenirao je fudbalski klub Sporting Club de Portugal i trebao je prevodioca. I dogodilo se da to bude baš Mourinho. Mourinho je bio dobar u jezicima. Ali Robson je ubrzo shvatio da momak zna dosta i drugog. To je shvatio i Mourinho koji je brzo razmišljao i koji se snalazio u svakoj situaciji. Jedan dan mu je Bobby Robson dao u zadatak da napravi izvještaj o protivničkom timu. Ne znam šta je on očekivao. Šta zapravo može na tom planu uraditi jedan prevodilac? Ali Mourinhova analiza je bila prvoklasna. Robson je ostao zapanjen. Imao je momka koji nikad nije igrao fudbal na visokom nivou, a dobio je analizu bolju nego ikad. Dođavola, ja sam potcijenio ovog prevodioca. Kada je Bobby Robson prešao u drugi klub, sa sobom je poveo i prevodioca, Mourinha, razumljivo. Momak je učio cijelo vrijeme, ne samo taktiku i činjenice, već i stvari iz psihologije. Imao je običaj da kaže: “Kad tvoj tim pobjeđuje, i ti si dio tima. Ali kada gubi, jesi li i ti vreća smeća?” Na kraju je postao trener u Portu. Bilo je to 2002. Bio je do tada potpuno nepoznat. Još uvijek je bio za mnoge samo The
translator, a Porto je bio možda dobar tim u Portugalu. Ali ne zaboravite, to nije bio veliki klub. Porto je bio oko sredine u portugalskoj seriji, i šta je to posebno? Ne previše da bi se poredilo. Niko nije računao s Portom na evropskim turnirima a najmanje u Ligi šampiona. Ali Mourinho je došao u klub s nečim potpuno novim: s najsitnijim detaljima o protivniku, i ja svakako ništa od toga nisam razumijevao. Ali sam počeo da shvatam, vjerujte. U to vrijeme je puno govorio o postavama u tudbalu, kada se protivnički tim priprema za ofanzivu, igrači se moraju brzo pregrupisati iz napada u odbranu.
Ta sekunda je vrlo važna. U tom trenutku, jedan jedini neočekivan manevar, mala greška može odlučiti utakmicu. Tome se Mourinho posvećivao više i sistematičnije nego iko prije njega i natjerao je igrače da razmišljaju analitički i brzo. Porto je postao majstor da iskoristi taj trenutak i pored svih procjena pobijedio je u ligi u Portugalu. Ali i ušao u Ligu šampiona gdje je trebalo daše sretne s Manchester Unitedom i Real Madridom, klubovima u kojima je jedan igrač zarađivao više nego svi igrači u Portu zajedno. Ali Mourinho i njegovi momci su ipak pobijedili cijelu Ligu šampiona. To je bio svjetsko čudo i Mourinho je postao najtraženiji trener u svijetu. Bilo je to 2004. godine. Ruski milijarder, Roman Abramovič, kupio je Chelsea i uložio novac u klub, ali prije svega kupio je Mourinha. Ali šta mislite? Da li je Mourinho bio primljen u Engleskoj? On je bio stranac. Portugalac. Kad su ga novinari pitali na jednoj od pres-konferencija za porijeklo, odgovorio im je: “Ja nisam momak niotkuda. Ja sam pobijedio u Ligi šampiona s Portom. Ja sam poseban. I am a special one”, i ostao je tamo. Mourinho je postao The special one u engleskim medijima, ali pretpostavljam da je to ipak bilo drugo ime za respekt koji je uživao. Momak je zaludio ljude. Ne samo zato što je izgledao kao filmska zvijezda. Govorio je gluposti. Znao je svoju vrijednost i ponekad je bio preoštar prema konkurentima. Kad je mislio na Arsene Wengera u Arsenalu bio je fiksiran na njegov Chelsea, razgovarao je o Wengeru bez dlake na jeziku, kao on je momak s durbinom i gleda kako je kod drugih. Tako je bilo uvijek đavolji život oko Mourinhoa.
Dobijam puno SMS poruka, ali ova je bila od Mourinhoa. Dobro si igrao, napisao je i tako mi je dao podršku. Bio sam šokiran, stvarno. To nisam mogao razumjeti, SMS od trenera! Mislim, igrao sam za državnu reprezentaciju, to nije njegov posao. Ali se interesovao, odgovorio sam, ali i dobio novi SMS. Bilo je to kao wow, Mourinho me gleda. Osjećao sam se važno. Pomislio sam da momak možda i nije tako strog i važan. Ipak sam shvatio, njegov SMS je imao određeni cilj. Želio je biti veseo i zadobiti povjerenje svojih igrača. Ja sam odmah zavolio taj način. Samo se desilo. Razumjeli smo jedan drugoga i shvatio sam da taj čovjek radi vrlo temeljito. On se daje duplo više nego drugi. Gleda fudbal dan i noć i izvodi analize. Nikad nisam sreo nekog trenera s toliko znanja o protivničkom timu. To nije samo ono uobičajeno, gledaj kako pimplaju tamo-ovamo, ovi imaju tu i tu tehniku, morate se čuvati ovoga. Kod njega je bilo sve, svaki i najmanji detalj, do broja cipele trećeg golmana. Naprosto sve. To je bio osjećaj na prvi pogled, taj momak pazi na sve. Ali to je bilo prije nego sam ga sreo. Bilo je Evropsko prvenstvo i odmori, i zapravo i ne znam šta sam očekivao. Vidio sam puno njegovih fotografija. Bio je elegantan, pun samopouzdanja, ali sam pri prvom susretu uživo ipak bio i iznenađen. Bio je nizak, s kratkim rukama i izgledao je sitan u odnosu na igrače. Odmah sam osjetio vibracije oko njega. Postizao je da ljudi stoje pred njim u redu, prilazio je momcima koji su mislili da su nedodirljivi i upravljao njima. Stajao je ispred, za glavu niži, i nije okolišavao, ni sekunde. Išao je direktno i jasno rekao: Ovdje ćete raditi to, ovdje to. Razumijete! I svi su ga počeli slušati. Kretali su se kako bi razumjeli svaku njegovu riječ. Ne zato što su ga se plašili. On nije bio Capello, kao što sam rekao. On je stvorio lični kontakt s igračima kroz svoje SMS i internet poruke, kroz svoja uputstva i svoje znanje, baš kao Što mi radimo sa svojim suprugama, djecom i, nije vikao. Ljudi su ga ipak slušali, svi su shvatili, ovaj čovjek uči. On radi puno da bi nas pripremio. Podizao nas je pred meč. Bilo je to kao teatar, kao psihološka igra. Znao je pokazati film gđie smo igrali loše i reći: “Pogledajte ovo! Tako tužno! Kao da ste izdubili svaku
228 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
“U prvom duelu ćete biti ovakvi...”, išao je dalje. Udario je čvor na tabli. “U drugom duelu...” Udarao je po tabli da je odzvanjalo prostorijom, ubrizgavao adrenalin u nas, van smo izašli kao divlji. To su bile stvari koje su nas pokretale, neočekivane stvari koje su nas pokretale, i osjećao sam sve više, ovaj momak daje sve za tim, zato moram i ja dati sve za njega. To je bila neka vrsta kvaliteta koju je imao. Čovjek želi ubiti za njega. I tu se nije radilo samo o stvaranju energije. Momak je znao da nas spusti s nekoliko riječi, dođe u svlačionicu i sasvim hladno kaže: “Današnji vaš učinak je nula, Zlatan nula. Nisi učinio ni jednu jedinu dobru stvar”, i u toj atmosferi nisam uzvraćao napad. Nisam se branio, ne zato što sam bio slab ili što sam imao pretjerano poštovanje prema njemu, već zato što sam znao da je u pravu. Nije me kritikovao zbog onog što sam radio jučer ili preključer, Mourinho je govorio o onom što se upravo desilo. Bilo je to sada: “Van, i igraj fudbal.” Sjećam se utkmice protiv Atalante. Dan poslije sam trebao dobiti nagradu za najboljeg stranog igrača i za najboljeg igrača uopće u Seriji A, ali u poluvremenu smo igrali 2:0 i bio sam potpuno nevidljiv. U svlačionici mije prišao Mourinho. “I ti ćeš sutra dobiti nagradu?” “I, šta.” “Znaš šta ćeš uraditi kad dobiješ nagradu?” “Šta?” “Postidjet ćeš se. Zacrvenjet ćeš se. Znat ćeš da je nisi zaslužio. Čovjek ne može dobiti nagradu ako igra tako bezvrijedno. Dat ćeš tu nagradu majci ili nekome ko je više zaslužuje”, rekao je, a ja sam osjetio bijes: Ja ću mu pokazati, vidjet će da zavređujem to priznanje, samo čekaj drugo poluvrijeme, nema veze ako budem krv pljuvao, pokazat ću mu. Ponovo ću dominirati. Cijelo vrijeme je bilo tako, on me palio i hladio. Bio je pravi majstor da manipuliše ekipom i samo me je jedna stvar nervirala, njegovo lice kad smo igrali. Bez obzira Šta sam radio, koje greške sam pravio ili kakav gol sam postizao, njegovo lice je bilo ledeno hladno. Nikad osmijeha, nikad jedne geste, bilo šta. Izgledalo je kao da se ništa nije desilo, kao da ga moja igra ne interesuje. Radio sam naprosto nemoguće stvari, ali Mourinho je izgledao kao pokisao. Naprimjer, igrali smo protiv Bologne, u dvadeset četvrtoj minuti je driblao Adriano, pravo po lijevom krilu i krenuo prema kaznenom prostoru. Imao je mogućnost za snažan udarac ili dodavanje, ja sam bio u kaznenom prostoru, napravio sam korak naprijed i šutnuo. Bio je to kao karate udarac pravo u
MOJA PRIČA /JA SAM ZLATAN 2??
mrežu. Bilo je potpuno ludo. Gol je kasnije izabran za najbolji gol godine, publika je ustala i aplaudirala, svi, osim Morattija na njegovom počasnom mjestu. A Mourinho, šta je on učinio? Stajao je u svom odijelu s opuštenim rukama, s licem mirnim kao stijena. Koje, dođavola, taj čovjek, pomisliosam. Ako ne reaguje na takav gol, na što će reagovati. Razgovarao sam s Rui Farijem o tome. Rui Faria je Portugalac. On je fitnes trener i Mourinhova desna ruka. Slijedili su jedan drugog iz kluba u klub, i poznaju se jako, jako dobro. “Objasni mi nešto”, rekao sam mu. “Okej, svakako!” “Ove sezone sam dao takve golove koje ni sam ne mogu objasniti. Mourinho jedva da je vidio išta slično. Ali on samo stoji sa strane kao kip.” “Smiri se, dečko”, rekao je Rui. “On je takav. On ne reaguje kao mi drugi.” Možda i ne, pomislio sam. Ali svejedno... učinit ću sve da vratim život na njegovo lice, makar morao da uradim i čudo. Natjerat ću tog čovjeka da se raduje.
U MISLIMA MI JB STALNO BILA Liga šampiona. Talijanska liga je bila već počela i koljeno je bilo puno bolje a moji golovi su ze nizali jedan za drugim. Na samom početku smo imali osjećaj da ćemo i ove godine osvojiti Scudetto. Ali razumijete, meni to više nije bilo toliko važno. Ja sam već četiri godine zaredom osvajao talijansku ligu, i izabran za najboljeg igrača u seriji. Liga šampiona mi se sada činila važnijom. Na tom prvenstvu nisam nikada ostvario neki uspjeh, a ovih dana trebali smo igrati protiv Manchester Uniteda u osmini finala. United je bio jedna od najboljih ekipa u Evropi. Oni su godinu ranije osvojili Ligu šampiona, a imali su igrače kao Cristiano Ronaldo, Wayne Rooney, Paul Scholes, Ryan Giggs, Nemanja Vidić, ali niko od njih nije bio nosilac igre, niko od njih nije bio odlučujući igrač u klubu, naprotiv: imao si stvarno osjećaj da je United bio jedan tim. Ni jedan igrač nije bio veći od kluba. Ni jedan trener nije imao takvu filozofiju kao Alex Ferguson, Sir Alex Ferguson bolje rečeno. Svi znaju ko je Sir Alex. On je bog u Engleskoj, i njegove zvijezde se nisu smjele izmoriti. Zato ih je stalno rotirao. Ferguson je inače dijete iz radničke porodice iz Škotske, a United je bio u problemima kada je on 1986. došao kao trener u klub. Tada je izgledalo kao da su uspješna vremena bila već zaboravljena. Ništa im nije išlo za rukom, igraći su se opijali po barovima. To je čak bilo i popularno. Ali Ferguson je bio odlučan da stane tome u kraj. Dođavola s tim pivama! Uveo je red i disciplinu u klub. Osvojio je dvadeset i jednu titulu s klubom i zbog svojih zasluga je 1999. od kraljice dobio titulu sir, kada je United osvojio ligu, FA-kup i Ligu šampiona. I zbog toga je, razumije se, postojao veliki rivalitet između jednog takvog momka i Mourinha. O tome se pričalo non-stop. Bilo je Mourinho protiv Sir Alexa, i Cristiano Ronaldo protiv Zlatana. Masa tekstova samo o tome. Ja i Ronaldo smo bili dva reklamna imena za Nike i uradili smo jednu zajedničku reklamu, duel, gdje izvodimo trikove i pucamo na gol, pravo zabavno, a J-.ric Cantona je vodio program. Ja tada nisam poznavao
Ronalda. Nismo se ni sreli u toku snimanja filma. Sve je
urađeno na distanci, i meni taj način snimanja nije smetao. Sada sam jedva čekao naš susret. Mislio sam da smo imali veliku šansu a i Mourinho nas je, naravno, detaljno pripremao.
I MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN 2*7
I Međutim prva utakmica na San Siru je bila pravo razočarenje. Igrali smo 0:0 i I
ja se nisam ni primjećivao, a engleske novine, naravno, nisu ništa dobro o meni napisale poslije toga. Ali to je bio njihov problem a ne moj. Mogli su napisati šta fgod hoće. Nije me interesovalo. Zaista sam žarko želio da dobijemo uzvratnu j
utakmicu na Old TrafFordu i da idemo dalje u Ligi šampiona. Ta misao me
je I
bila toliko okupirala, i sjećam se trenutka kada sam istrčao na teren uz
aplauze, I ali i ružne povike. I Osjećala se velika nervoza u zraku, a Mourinho je nosio crno odijelo i crni j mantil. Izgledao je jako ozbiljno, i kao i obično, nije sjedio. Stajao je odmah uz liniju i pratio igru, kao general na ratnom polju, a navijači su pjevali: “Sit down MourinhoČesto je mlatarao rukama. Derao se: “Naprijed i pomozite Ibri!”
Bio sam potpuno sam pred protivničkim golom i dobro pokrivan. Puno je od mene zavisilo. Tako je bilo cijele sezone, jer je Mourinho imao taktiku četiri - pet - jedan i ja sam bio pod stalnim pritiskom da moram dati gol, i meni se to, naravno, sviđalo. Volio sam odgovornost. Ali United je oštrije igrao, a ja sve više bio izolovan i pokrivan u šesnaestercu, pa mi psovki nije manjkalo. Najgore od svega, već u trećoj minuti Ryan Giggs je ubacio loptu iz kornera pravo na Vidićevu glavu i ovaj je zabio u mrežu 1:0. Bio je to hladan tuš za sve nas. Cijeli stadion je ustao i uzvikivao: “You're not special anymore, José Mourinho.”
232 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
koji dan, a on analizirao našu igru, znao nas je napasti tako da nikad više ne ponovimo istu grešku. Ali u ovakvim situacijama nije imalo nikakvog smisla da nas još više kažnjava. Ništa ne bi pomoglo. Bili smo grozno razočarani. Osjećalo se kao da bi svaki od nas mogao ubijati, i mislim da se već tada kod mene počela rađati jedna ideja. Htio sam dalje. Ja sam nemirna osoba. Oduvijek sam selio. Kao dječak mijenjao sam škole, kuće, klubove. To je na kraju postalo kao otrov, i sada dok sam sjedio i gledao u svoje noge počeo sam sumnjati: ja nikada ne bih mogao osvojiti Ligu šampiona s Interom. Klub nije bio dovoljno dobar, mislio sam, i već u prvim intervjuima poslije utakmice mogla se naslutiti moja neodlučnost. Ili, tačnije rečeno, davao sam samo iskrene odgovore, nije bilo kao do tada: Naravno, pobjeđujemo sljedeće godine. “Možeš li osvojiti Ligu šampiona ako ostaneš u Interu?”, pitali su novinari. “Ne znam. Vidjet ćemo”, odgovarao sam, a navijači su sigurno nešto predosjećali. Bio je to početak svih napetosti, i razgovarao sam s Minom. “Ja želim dalje”, rekao sam. “Želim u Španiju.” On je naravno odmah razumio. Španija je značila Real Madrid ili Barcelonu, dva najbolja kluba, a bez ikakve sumnje, Real me je više privlačio. Real je imao fantastičnu tradiciju i imao je igrače poput Ronalda, Zidana, Figa, Roberta Carlosa, Raula. Ali sam ipak više naginjao prema Barci koja je fantastično igrala te godine i imala momke kao Lionel Messi, Xavi i Iniesta. Ali šta da radimo? Nije bilo lako. Nisam mogao reći: Želim u Barcu. Ne samo zato što bi to bila katastrofa za moj ugled u Interu. Izgledalo bi kao da kažeš: Mogu i besplatno igrati. Ne možeš se na taj način nuditi. Onda predsjednici klubova to shvate kao da te mogu dobiti za jeftin novac. Ne, klub treba tebi doći. Čelništvo mora imati stav da te žele bez obzira na cijenu. Međutim, to nije bio pravi problem. Problem je bio moj status i moji uslovi u Italiji. Ocijenjen sam kao preskup. Bio sam igrač koji nije mogao ostaviti svoj klub. Često sam to slušao. Bio sam to ja u Interu, Kaka u Milanu, Messi u Barci i Cristiano u Unitedu. Smatralo se da ne postoji klub koji bi mogao ući u tako skupe dilove. Cijene za nas su bile previsoke. O tome je i Mourinho govorio. “Ibra ostaje. Nijedan klub ne može platiti toliko visoku sumu. Niko ne može ponuditi sto miliona eura”, a menije to djelovalo nelogično.
Jesam li stvarno bio preskup na tržištu? Jedna prokleta Mona Lisa koja se nije mogla prodati. Ništa nisam znao. Situacija nesigurna, i možda je ipak bilo glupo što sam tako otvoreno izašao u medije. Trebao sam imati istu ispranu priču kao i mnoge druge zvijezde: Ostajem zauvijek u mom klubu, bla, bla, bla. Ali ja nisam takav. Nisam mogao lagati. Budućnost mi je neizvjesna, i to sam i rekao a što je mnoge iritiralo, posebno fanove. Oni su na to gledali kao na izdaju, ili bar nešto slično tome, i puno ih je bilo zabrinuto. Hoće li mi motivacija opasti? Pogotovo kada sam izjavio: “Želio bih probati nešto novo.” U Italiji sam bio pet godina. Ja volim “tehnički fudbal a on se igra u Španiji”. Bilo je zaista puno priča i raznih špekulacija. Ali nismo imali dobru taktiku, nikakav trik koji bi mi pomogao da se izbavim iz kluba. Jedino što mogu reći je da sam tada igrao otvorenih karata, ali ništa nije tako jednostavno, najmanje za momka na mom nivou. Bio sam najvažniji igrač u Interu i nikome nije odgovaralo da ja napustim klub. Diskutovalo se do u detalje o svakoj mojoj izgovorenoj rečenici, a meni se činilo da je cijela ta stvar oko napuštanja kluba bila besmislena. Nismo dobili nikakvu ponudu, a cijena za mene nije opadala. Da, želio sam nešto novo. Ali to nije uticalo na moju igru, naprotiv, bio sam bez povreda, i bolji nego ikad, pa sam radio sve kako bih iznudio neku reakciju kod Mourinha. Protiv Reggine naprimjer, napravio sam pravi spektakl, dribling skoro od centra. Predriblao sam tri odbrambena igrača i iskreno rečeno, samo to je bio uspjeh, a publika je sigurno mislila da ću akciju završiti jakim šutom. Međutim, ja sam vidio da je golman bio malo više odmaknut od gola, stvorila mi se slika pred očima i onda ljevicom šaljem visoku loptu iznad golmana, i nije nikako moglo biti bolje. Lopta je u finom luku odletjela pravo u rašlje i cijeli stadion je prokuhao, svi osim Mourinha koji je stajao u svom sivom odijelu i kao u grču žvakao žvakaću. Jednostavnije rečeno, ništa neobično za njega. Ipak to što sam tada uradio bilo je za svaku pohvalu, i s tim golom popeo sam se na prvo mjesto i dijelio ga s Marcom Di Vaiom iz Bologne. Biti najbolji strijelac u Italiji je velika stvar, i tada sam počeo da se sve više fokusiram na to. Bio mi je potreban izazov. Bio sam agresivniji pred golom nego ikad, a golgetere niko više ne voli od talijanskih fanova. Niko i ne mrzi više golgetere kop tele napustiti svoj klub kao oni, a situacija je bila samo gora poslije još jedne moje izjave: "ja se fokusiram na to da osvojimo ligu ove godine, a šta će biti sljedeće sezone ostaje da se vidi."
234 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
Može se komotno reći da su se napetosti samo pojačavale: Šta je s Ibrom? Šta se dešava? Još je bilo daleko do Silly season, a mi nismo ništa konkretno imali. Novine su već bile počele sa špekulacijama. O meni i Cristianu u Manchester Unitedu. Hoće li Real kupiti nekog od nas? I jesu li imali sredstava? Glasine su neprekidno kružile uokolo. Naprimjer, špekulisalo se da je Real možda mogao napraviti razmjenu, dati svoju zvijezdu Gonzalo Higuaina a dobiti mene. Na taj način klub ne bi morao plaćati velike sume za mene. Higuain bi bio dio te cijene. Ali ustvari bile su to samo priče, ili bolje rečeno, kad mediji pišu o nečem, to nisu baš samo priče. To ostavlja traga koliko god te priče bile neistinite, a mnogi nisu dobronamjerni prema meni. Bilo je puno: Nijedan igrač nije vredniji od samog kluba i te gluposti, Ibra je nezahvalan i razočarenje, i tako redom. Ali ja sam sve to samo ignorisao. Igrao sam što sam bolje mogao, i protiv Fiorentine u produžetku izveo sam nevjerovatan slobodan udarac s velike daljine, išao je brzinom sto devet kilometara na sat i zatresao mrežu. Bili smo ubij edeni da ćemo osvojiti ligu, i kao što sam rekao, ništa nije slučajno. Sve ima dvije strane. Što sam igrao bolje, navijači su bili nervozniji i bojali se da ne odem iz kluba, i prije utakmice s Lazijem drugog maja 2009. atmosfera je bila užarena. Ultra fanovi su napisali: “Dobro došao, Maximiliane”, i tako dalje. Oni su znali pokazati ljubav. Ali znali su i mrziti i to ne samo protivničku ekipu nego i svoje igrače, i dok sam izlazio osjećao sam kako kuha na San Siru. Cijelu sedmicu prije utakmice pisalo je u novinama kako želim napustiti Italiju i probati nešto novo. To su svi morali znati, i odmah na početku spetljao sam se u kaznenom. Borio sam se, ali i spetljao i izgubio loptu, a u takvim situacijama navijači obično aplaudiraju. Kao, dobar pokušaj. Ali sada sam čuo samo zvižduke i uaa! od ultra fanova. Šta vi hoćete, mislio sam, mi se borimo ovdje na terenu i vodimo u ligi, a vi tako. Ko ste vi? Okrenuo sam se prema njima i ušutkivao ih prstom na ustima. Ali ni to nije pomagalo, i malo prije poluvremena stajalo je još uvijek 0:0 mada smo ih bili pravo stisli, i tada su opet počeli s uaa! na čitav tim, a to me je još više zapalilo ili bolje rečeno adrenalin mi je skočio na maksimum. Pokazat ću ja njima, i kao što sam rekao, ja igram puno bolje kada sam ljut. I znajte, kada me vidite bijesna, ništa ne brinite. Okej, tada mogu napraviti neku glupost i dobiti crveni. Ali većinom to je dobar znak. Cijela moja karijera je izgrađena na želji da se revanširam, i u drugom poluvremenu dobio sam loptu petnaestak metara prije kaznenog prostora. Napravio sam okret. Potrčao svom
snagom. Nekoliko fin ti i šut između dva odbrambena igrača i gol. Bio je to šut iz bijesa, ali dobar gol. Međutim, ljudi nisu pričali o golu.
Pričalo se o mom gestu jer sam bio skroz hladnokrvan poslije toga. Trčao sam natraške licem okrenut prema ultra fanovima i cijelo vrijeme ih ušutkivao prstom na ustima. Htio sam im reći umuknite: Ovo vam je odgovor na vaše provokacije. Ja dajem gol, vi provocirate, i to je odmah postalo najveći hit utakmice: Jeste li vidjeli?
Jeste li vidjeli? Ovo je nešto skroz novo. Postojao je otvoreni konflikt između fanova i najveće zvijezde, a tamo kod linije stajao je Mourinho, i naravno, nikakva reakcija ni od njega. Ko je to i očekivao? Ali slagao se sa mnom. Ludorija, provocirati svoj tim s uaa, pa im je i on pokazivao prstom prema glavi, kao: Vi na tribinama niste normalni, i shvatate, ako je ranije bilo napeto, sada je bilo još i više, i nastalo je komešanje na stadionu. A ja sam nastavio dobro igrati. Igrao sam čisto iz bijesa i uskoro uz moju asistenciju bilo je 2:0. Dominirao sam i bio pravo zadovoljan kada je sudija odsvirao kraj. Ali to nije bio kraj. Kada sam odlazio s terena, čuo sam da su dolje u svlačionici šefovi ultraša čekali na mene. Pojma nisam imao kako su uspjeli doći dolje. Dolje u hodnicima stajalo je sedam, osam momaka a to nisu bili momci koji govore: Oprosti, oprosti, možemo li malo porazgovarati? To su bili tipovi kao oni iz ulica mog djetinjstva: momci puni bijesa i svi oko mene su bili nervozni, a puls mi je skočio na sto pedeset. Da budem iskren, bio sam pravo nervozan. Ali rekao sam sam sebi: Ne dolazi u obzir da se sada izvlačiš. Momci iz tvoje sredine se nikad ne povlače. Zato sam direktno krenuo prema njima, i odmah sam spazio da su se uznemirili, mada su istovremeno pokušavali zauzeti oštar stav. Dođavola, Ibra misli da može s nama kako on hoće. “Ima li to neko na tribinama problema zbog mene?”, pitao sam. “Jeste, ustvari, mnogi su bijesni...”, počeli su. “Poručite im onda da dođu dolje na teren pa ćemo to riješiti duelima, jedan po jedan!” Zatim sam se okrenuo i otišao, a srce je lupalo kao ludo. Ipak sam se dobro osjećao. Meni stres nije mogao ništa. Stajao sam iza svega rečenog, ali problemi su se nastavljali. Klub navijača je zahtijevao oficijelni sastanak. Ali, halo! Zašto bih ja trebao opet da se sastajem s njima? Jesam li mogao šta dobiti od toga? Bio sam fudbaler. Fanovi jesu vjerni svom klubu. I to je lijepo. Ali fudbaleru je karijera kratka. On mora gledati svoje interese. Fudbaler mijenja klubove. Fanovi su to znali. Znao sam i ja, i zato sam im rekao: Izvinite se za vaše zviždanje i uzvike negodovanja na vašem internet portalu i bit ću
236 M SAM ZLATAN / MOJA PRIČA zadovoljan. Onda će sve biti zaboravljeno. Ali ništa nije urađeno ili, jeste, ultra fanovi su odlučili: neće me podrzvati, ali ni negodovati. Pretvarat će se kao da ne postojim. Pa sretno vam, mislio sam. Ja nisam baš bio tip koga su mogli ignorisati, ni tada a ni kasnije. Bio sam u formi i priče su se nastavljale. Hoće li otići? Da li će ostati? Da li će iko moći platiti traženu sumu? Svak se borio za sebe a zabrinjavala me je ta bezizlazna situacija. Da postanem igrač koji je ostao u klubu ali s podvijenim repom. Bila je to igra nerava i nazvao sam Mina: Ima li kakve ponude? Ima li išta? Nije se ništa dešavalo i bilo je očigledno, da bih se ja izbavio iz kluba, trebalo je platiti rekordne sume, ako bi i to bilo dovoljno, i pokušavao sam da zatvorim i uši i oči i da nikako ne slušam o špekulacijama u medijima. Ali nije bilo lako. Zato što sam se nalazio u takvoj situaciji. Imao sam neprekidne kontakte s Minom i sve više sam se nadao da će nešto ispasti s Barcom. Barca je tada osvojila Ligu šampiona. Dobili su Manchester Uniteda s 2:0 golovima Messia i Eto oa, i mislio sam, wow, to je klub, i nastavio sam zvati Mina: “Dođavola, šta radiš više? Spavaš li?” aGo and fuck yourself \ odgovorio je. “Ti si bezvrijedan. Niko te neće! Vrati se nazad u Malmo FF.” “Fuckyou!” Naravno da je on sve radio da to riješi, ne samo da bi meni pomogao već je to bio deal o kome smo obojica sanjali. Moglo se desiti i da sve propadne, da se sve završi na našem neuspjehu i na provociranju fanova Intera i
predsjednika. Ali sve se moglo završiti i velikim uspjehom i zbog toga smo bili spremni dati sve od sebe. Cijelo to vrijeme igrao sam utakmice. Već tada smo bili osigurali Scudetto, ali ja sam priželjkivao i nagradu najboljeg strijelca lige. Biti capocannoniere je značilo ući u historiju fudbala, a nijedan Šveđanin to ranije nije ostvario osim Gunnara Nordahla 1955. Sada sam stvarno imao šansu, još ništa nije bilo gotovo, ne nikako. Marco Di Vaio iz Bologne i Diego Milito iz Genoe su vodili s istim brojem golova i naravno, to nikako nije bio Mourinhov posao, ni najmanje. On je vodio tim. Ali došao je u svlačionicu i rekao: “Sada zajednički radimo na tome da Ibra postane najbolji strijelac lige”, i to mi je zaista puno značilo. Svi su mi trebali pomoći. I otvoreno su me podržavali. Ali Balotelli, taj balavko, u jednoj od zadnjih utakmica dobio je loptu u kaznenom a ja sam utrčavao. Bio sam potpuno slobodan. Imao sam perfektnu poziciju za šut. Ali Balotelli je nastavio driblati a ja sam ga gledao: Šta radiš? Zar mi nećeš pomoći? Bio sam ljut kao ris, ali dobro, momak je bio
mlad. 237 M SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
Dao je tada gol. Nisam mogao galamiti na njega. Ali bio sam stvarno ljut, svi na klupi su bili ljuti: Dođavola, pucati na gol kada istovremeno i Zlatan ima odličnu poziciju za šut, i razmišljao sam, ako je tako, onda briga me za strijelca lige. Hvala ti za to, Balotelli. Ali brzo sam se povratio. Dao sam gol u sljedećoj utakmici i pred zadnje kolo situacija je zaista bila jeziva. Ja i Marco Di Vaio smo vodili s 23 gola, a odmah iza nas je bio Diego Milito iz Genoe s 22. Došao je trideset prvi mart. O toj utakmici su pisale sve novine. Ko će pobijediti? Bilo je pravo vruće. Liga je osvojena. Od ranije je bila osigurana. Ipak se osjećala velika nervoza u zraku. S malo sreće ovo bi mi bio lijepi oproštaj od talijanske lige. Nadao sam se. Bez obzira na to da li je ovo bila moja oproštajna predstava ili ne, žarko sam želio postati strijelac lige. I nikako nisam mogao završiti s običnom utakmicom. Ali naravno, nije samo od mene zavisilo. Tu su bili i Di Vaio i Milito, a i oni su igrali u isto vrijeme. Di Vaiova Bologna je igrala s Cataniom, dok je Militova Genoa susretala Leece, i nisam ni posumnjao da oni neće dati gol. Osjećao sam pritisak. Moram zabiti gol, a to ne ide baš po narudžbi. Ako previše misliš na to, sve zablokira. To svaki golgeter zna. Jednostavno, ne smiješ previše razmišljati. Tu se više radi o instinktu. Šansu ne smiješ propustiti, i osjetilo se od samog početka, da će utakmice protiv Atalante biti uzbudljiva. Nakon samo nekoliko minuta igre, bilo je 1:1. U dvanaestoj minuti Esteban Cambiasso je s ivice našeg šesnaesterca poslao jednu dugu loptu, a ja sam stajao tamo isturen, u liniji s bekovima. Onda sam pojurio, bio sam gotovo u ofsajdu i odbrana je zastala. Potrčao sam kao strijela i našao sam se sam pred golmanom. Ali lopta je malo odskočila, zakačio sam je koljenom i gurnuo naprijed, skoro sam se sudario s golmanom. Ali malo ranije šaljem loptu u desnu stranu i 2:1, i u tom trenu bio sam prvi strijelac. Čuo sam jer su mi to dovikivali, i počeo sam se nadati, možda i uspijem. Ali drama se nastavljala, a ja to nikako nisam mogao svariti. Čuo sam naravno deranje s klupe, “Milito i Di Vaio su dali go”, nešto poput toga. Nisam vjerovao. Zvučalo je kao da je to neko tek onako rekao. Ima toga i previše u fudbalu, svakakvih gluposti kojima se zadirkuje ili podstiče, a ja sam nastavljao igrati. Nisam ni na šta drugo mislio, a vjerovao sam da je jedan gol bio dovoljan. Međutim, na drugim utakmicama je bilo pravo dramatično. Diego Milito se nalazio na trećem mjestu na listi strijelaca. On je Argentinac. Imao je fantastičan učinak. Samo nekoliko sedmica ranije bilo
je jasno da će on preći u Inter. Ako ja ne odem iz Intera, igrali bismo zajedno. A sada
238 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
protiv Lecce igrao je fantastično. Za samo deset minuta postigao je dva gola i sada sa svoja dvadeset i četiri gola dijelio je prvo mjesto sa mnom, i sasvim je bilo jasno da se svakog trenutka mogao očekivati i treći. Ali nije tu samo bio Milito. I Marco Di Vaio je postigao gol. O tome nisam pojma imao. Sada smo nas trojica dijelili prvo mjesto strijelca godine, a to baš i nije bio neki uspjeh. Nema djelidbe. Na prvom mjestu trebaš stajati sam, i iako nisam bio skroz siguran, bio sam sve više ubijeđen da moram dati još jedan gol. Osjećalo se to po cjelokupnoj atmosferi. Vidjelo se to i na izrazima lica na klupi, po pritisku na tribinama. Minute su prolazile. Ništa se nije dešavalo. Izgledalo je da će biti neriješeno. Bilo je 3:3, i samo deset munuta do kraja. Mourinho je uveo u igru Hernana Crespa. Trebala mu je svježa krv. Želio je pojačati ofanzivnu igru, mahao je rukama pokazujući: svi u napad! Ja sam se derao i tražio da mi dodaju loptu, bojeći se da ne izgubim trku za najboljeg strijelca lige. Utakmica je bila izjednačena i mnogi su bili premoreni. Tačnije, svi osim Crespa. Odjednom, on dobija loptu, dribla na desnoj strani i onda dugi ubačaj pravo prema meni u kazneni prostor. Uspijevam se nekako izboriti za loptu odgurujući malo momka do sebe, ali sam bio okrenut leđima prema golu. Dok je lopta odskakala, ugledao sam šansu. Međutim bio sam okrenut u pogrešnom pravcu, i šta se u takvoj situaciji može uraditi? Peta. Zakačio sam je petom i lopta je zatresla mrežu. Dao sam petom dosta golova iz čudnih situacija, naprimjer onaj gol protiv Italije na Evropskom prvenstvu, ili onaj karate potez protiv Bologne. Ali ovaj ih je sve nadmašio. Da ne povjeruješ. Izgledalo je kao san, kao igra u bašti kod mame. Da takvim golom i u zadnjoj utakmici osvojiš titulu najboljeg strijelca talijanske lige. To je malo previše. Ali lopta se otkotrljala u gol. Bilo je 4:3, i zbacio sam majicu sa sebe mada sam znao da ću biti upozoren zbog toga. Ali, blagi bože, ovo je veličanstveno, i zastao sam kod korner zastavice, bez majice, a svi su pojurili prema meni, Crespo i svi ostali. Bacali su se po meni jedan po jedan. Izgledalo je gotovo agresivno a oni su se derali: Najbolji si strijelac lige! Polako sam počeo shvatati, ovo je historijski momenat, i mislio sam, uzvraćam vam na ovaj način. Kada sam došao u Italiju, ljudi su govorili: Zlatan ne daje dovoljno golova. A ja evo najbolji strijelac lige. Više niko nije mogao sumnjati. Ipak sam bio skroz pribran. Hodao sam mirno prema sredini terena a jedna sasvim druga stvar je učinila
239 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
da zaista poskočim od sreće.
Bio je to Mourinho i njegov vječito ledeni izraz lica. Čovjek koji nikad nije pokazivao osjećaje, sada se probudio. Bio je kao lud. Radovao se i skakao kao malo dijete a ja sam se nasmijao: Ipak sam te uspio prodrmati. Ali trebalo je i dosta truda. Morao sam osvojiti nagradu za najboljeg strijelca i to petom.
T REĆEG JUNA JE K AKÁ otišao u Real Madrid za šezdeset pet miliona eura i malo kasnije je prodan Cristiano Ronaldo za sto miliona istom klubu. To djelimično govori o prodajnom nivou tada i otišao sam do Morattija. Moratti je izgledao ipak cool Bio je vrlo upućen. Znao je posao. “Slušaj”, rekao sam mu. “Ovo je bila nevjerovatna godina i ja ostajem i ne brine me ni United ni Arsenal, ali ako Barca iskoči...” “Da”, rekao je. “Želio bih da odmah razgovaraš s njima. Ne da bi me prodao za ovu ili onu sumu, to ne. To je samo za tebe. Ali mi obećaj da ćeš razgovarati s njima”, nastavio sam, a on me je gledao kroz svoje naočale ispod raščupane kose, i shvatio je da ima novca koji se može zaraditi ako me vlasnici budu željeli pustiti. “Okej”, rekao je. “Obećavam.” Uskoro smo otišli u Los Angeles u kamp za treninge. Bilo je to na početku priprema za sezonu. Dijelio sam sobu s Maxwellom i djelovalo je kao obećavajuće staro doba. Ali smo bili progonjeni i umorni, a novinari divlji. Vrtjeli su se oko hotela i svakodnevne vijesti u medijima su bile da Barca nije zainteresovana za mene. Razmišljali su da uzmu Davida Villu umjesto mene. Ne zato što su novine znale nešto o tome, već sam i ja sam nagađao. To je išlo gore-dolje te sedmice. Ja sam počeo sumnjati. Nadao sam se, onda mi se činilo da sam izvózán, ništa bolje nije bilo ni s đavoljim Maxwellom. Maxwell je, kao što sam već rekao, najljubazniji momak na svijetu. Ali me sve to dovodilo do ludila. Pratili smo jedan drugog od onog prvog dana kad smo se sreli u Amsterdamu i sad smo bili ponovo u istoj situaciji. Obojica smo bili na putu za Barcu. Ali on je bio korak ispred, ili da li je stvarno bio na putu ili su možda vrata malo otvorena za mene. Pored toga on nije mogao spavati, samo je pričao telefonom: Je li to gotovo? Je li to tako? To mi je išlo na živce. Konstantno je pričao. Bilo je to Barca ovo i Barca ono. Cijelo vrijeme je samo o tome govorio, dan noć, u svakom slučaju ja sam to tako osjećao. Bio sam okružen tim pregovorima iako ništa nisam čuo o mom dijelu transfera, bar ne previše. Zbog toga sam bio lud. Bio sam ljut na Mina, razočaravajućeg Mina, sređuju to /.a Maxwella a ne i za mene i nazvao sam ga.
MOJA PRIČA / M SAM ZLATAN
241
“Za njega možeš raditi, a za mene ne možeš?’ 5, rekao sam mu. Go and fuck yourself, rekao je i malo poslije toga Maxwell je stvarno prešao u Barcu. Za razliku od mene, čiji je svaki korak prelaska medijski praćen, on je uspio da sve sakrije od novinara. Niko nije vjerovao da će on u Barcelonu. Ali kad smo taj dan ušli u svlačionicu, svi su sjedili uokrug čekajući nas, on je rekao kako je bilo: “Ja sam gotov s Barcelonom!” Ljudi su se začudili: Stvarno! I priča je krenula, ti događaji pokrenu maštu kod ljudi. Inter nije bio Ajax. Momci su bili hladniji, ali ipak Barcelona je pobijedila u Ligi šampiona. Barca je bila najbolji tim na svijetu. Dio mu je bio zavidan i Maxwell je počeo pakovati svoje stvari, svoje kopačke. “Ponesi i moje”, rekao sam glasno. “Ja dolazim za tobom” Svi su se nasmijali, koji šaljivdžija. Bio sam preskup da bih bio prodan, mislili su. Ili bilo mi je tako dobro i u Interu. Ne, Ibra će ostati. Niko nema novca za njega. Bilo je to ono što su mislili. “Sjedi dolje, ti nećeš nikuda”, vrištalo se i volio sam da se šalim s njima, iskreno govoreći i ja sam bio nesiguran. Znao sam samo da Mino radi sve što je mogao za mene, i da se moglo desiti sve ali i ništa. Tih dana smo se sreli s Chelsejem u jednoj trening utakmici i dobio sam udarac od Johna Terryja, boljela me ruka. Ali sam to ignorisao. Šaka? Zanemarivao sam tu vrstu bola. Fudbaler igra nogama, ali ima i puno toga drugog o čemu treba razmišljati. Barca je letjela kroz glavu i ponovo sam nazvao Mina, i ponovo. Umjesto dobrih vijesti dobio sam osmijeh od njega. Joan Laporta je bio predsjednik Barcelone. Bio je stvarno big shot U njegovo vrijeme klub je počeo ponovo dominirati Evropom. Čuo sam da je doletio privatnim avionom do Milana da ruča s Morattijem i Marcom Brancom, sportskim direktorom. Naravno da sam puno očekivao od tog susreta. Ali ništa nije bilo. Tek što je Laporta uspio ući na vrata, Moratti je rekao: “Ako si ovdje zbog Zlatana, komotno se možeš vratiti kući! On nije za prodaju.” Bio sam strašno bijesan kad sam to čuo. Dođavola, a šta si mi obećao i nazvao sam Branca: Šta radi Moratti? Branca se vadio. Sastanak nije zbog tebe. smiri se, ubjeđivao me je. To mi je i Mino rekao i bio sam razočaran. Alt sam shvatio da je u pitanju igra. ili tačnije mogla bi biti igra. Nije na prodaju, moglo je značiti ftskup. Ali ništa nisam znao šta se stvarno dešava i đavolii
novinari su bili kao ludi. Pitali su cijelo vrijeme: Kako je bilo? Jesi li prodan u Barcu? Ostaješ li u Interu? Nisam imao pravi odgovor da im dam. Nalazio sam se na ničijoj zemlji, a Mino, koji je trčao okolo kao blesav, počeo je izgledati pesimistično. “Barca je tu, ali oni to neće riješiti!”, rekao je. Išao sam kao po iglama i bilo je vruće i sparno u L. A. Neke stvari su pokazivale da bih mogao ostati još jednu sezonu u Interu s desetkom na dresu, isti broj koji je nosio Ronaldo. To je bilo djelimično tačno, PR-stvari i druge na kojima sam se bio angažovao. Ali sve je bilo nesigurno, što me nerviralo. Javljeno mije da su Joan Laporta i Txiki Begiristain, Barcin direktor sporta, ponovo sjeli u svoj privatni avion. Putovanje nije ništa donijelo meni. Momci su bili na putu za Ukraijinu da kupe Dmitra Čigrinskija, jednog od ključnih igrača u FK Šahtar Donjeck, koji je potpuno neočekivano pobijedio u Kupu UEFA te godine. Ali to putovanje je dobilo na važnosti i za nas. Mino je bio lisica. Upravo je imao sastanak s Morattijem, i uspio otvoriti vrata prelaza i pored svega. Zato je pozvao Txiki Begiristaina koji je sjedio u avionu pored Laporta. Bili su na putu za Barcelonu. “Vi biste mogli sletjeti u Milano umjesto u Barcelonu”, rekao je Mino. “Zašto?” “Zato što znam da je Moratti u svojoj kući i ako pokucate, vjerujem da ćete uspjeti obaviti transfer za Ibrahimovića.” “Okej, sačekaj pet minuta. Moram o tome razgovorati s Lapartom.” Bile su to duge minute i vrlo rizična igra. Moratti ništa nije obećao i nije imao pojma da će možda imati posjetu. Ali sad se sve desilo odjednom. Txiki Begiristain je ponovo nazvao. “Okej”, rekao je. “Vraćamo se. Slijećemo i u Milano”, i svakako odmah sam bio obaviješten. Mino je zvao. Išli su pozivi i SMS tamo-ovamo. Moratti je obaviješten: “Rukovodstvo Barcelone je na putu prema tebi!” Možda je pomislio da se to napokon desilo ili da su momci već ranije bili rezervisali neko vrijeme, to ne znam. Ali razumljivo, primio ih je. čovjek je imao stila, nije htio pokazati da nema respekta, to nisam ni posumnjao. Htio sam uraditi i to što sam još ja mogao. Poslao sam SMS-om Marcu Brancu. Napisao sam mu: “Znam da je rukovodstvo Barcelone na putu prema Morattiju. Obećali ste mi da ćete s njima razgovarati, kao što znate, ja želim u taj klub. Nemojte to zaboravili neću ni
ja zaboraviti vama.” Dugo sam čekao na odgovor. Ništa nisam dobio. To je sigurno imalo svoje razloge. Sve je igra, kao što sam rekao. Ali sam osjećao u zraku da je sad stvar vrlo ozbiljna. Sad će se to desiti! ili će se vrata posve zatvoriti. I bilo je to napokon, a minute su prolazile. O čemu to oni razgovaraju? Nisam imao pojma. Znao sam kad bi trebali da se sretnu i gledao sam na sat i očekivao sam da će to trajati satima. Ali poslije dvadeset minuta me nazvao Mino, skočio sam, razumljivo. Šta se sad dogodilo, je li ih Moratti izbacio još jednom? Pritisak je rastao. Usta su mi bila suha. “Da”, javio sam se. “Dogovoreno je”, rekao je. “Staje dogovoreno?” “Ideš u Barcelonu. Kupi svoje stvari.” “Dođavola, to nisu stvari s kojim se možeš zezati.” “Ne šalim se, pakuj se.” “Dođavola, kako je moglo da ide tako brzo?” “Nemam vremena za razgovor o tome sada.” Spustio je slušalicu, a ja sam shvatio i nisam shvatio. Tutnjalo je u glavi. Nalazio sam se u hotelu. Šta sad da radim? Izašao sam u hodnik. Trebao sam nekog za razgovor, i našao sam Patricka Vieira, to je momak kome se može vjerovati. “Prelazim u Barcu”, rekao sam. Samo je gledao u mene. “Nemoguće”, napokon je rekao. “Moguće, kunem se.” “O kojoj sumi se radi?” Nisam znao. Nisam bio siguran da mi je vjerovao, bio je sumnjičav. Mislio je da sam preskup i sam sam bio nesiguran. Da li je to stvarno tačno? Ali malo iza toga je ponovo nazvao Mino i tad su legle kockice na svoje mjesto. Moratti je iznenadio.
smo govorili o blizu sedam stotina miliona švedskih kruna. Inter će za mene dobiti četrdeset šest miliona eura u kešu plus Samuela Eto’oa koji je dio transfera. Samuel nije bio bilo ko. Dao je trideset golova u prošloj sezoni. Bio je jedan od najboljih golgetara u historiji Barcelone i procijenjen je na dvadeset miliona eura. Ukupno je to bilo šezdeset šest miliona eura, milion eura više nego je Milan prodao Kaku, ako to razumijete. Bili su kao ljudožderi kad su izašli van. Nikad nisam bio na nečem sličnom. Bilo je toplo, plus četerdeset stepeni. Izgledalo je da zrak ključa. Svi su se bacili na mene i osjećao sam se... ne znam, tačno šta da kažem. Iskreno, nisam stizao da skupim sve misli. Trebali smo imati prijateljsku utakmicu s meksičkom reprezentacijom i prvi put sam u Interu imao na sebi dres broj deset, ali i zadnji put. Klupski stadion je bio pun. Došao sam u Inter kada sedamnaest godina nije osvojio ligu. Sada ju je osvajao tri godine zaredom. Vjerovatno je u tome bio i dobar dio moje zasluge. Nije bilo normalno, pogledao sam prema Mourinhou i Mourinho je na kraju reagovao, primijetio sam da je razočaran i tužan. Nije želio da ostane bez mene, i stavio me na klupu na toj trening utakmici. Koliko god mi je bilo drago što odlazim u Barcu, bilo mi je teško ostaviti Mourinha. On je poseban čovjek. Godinu kasnije i on je otišao iz Intera u Real Madrid i opraštao se od Materazzija. Materazzi je najbolji bek na svijetu. Kad je zagrlio Mourinha, počeo je plakati, i ja sam shvatio sve. Mourinho saosjeća s vama, sjećam se kad smo se dan kasnije sreli u hotelu. Prišao je pravo meni: “Ne smiješ otići!” “Sorry, ali ovu šansu moram iskoristiti.” “Ako ti odeš, odlazim i ja.” Dragi bože, šta da čovjek odgovori na ovo? Bilo je to teško čuti: Ako ti odeš,
odlazim i ja. “Hvala ti”, progovorio sam. “Puno si me naučio.” “Hvala tebi”, rekao je i on. Razgovarali smo neko vrijeme, bilo je divno, ali taj čovjek je kao ja. Ponosan je i želi pobijediti po svaku cijenu. Svakako nije mogao biti miran, dao mi je i jedan savjet. “Ćuj, Ibra!” “Da?” “Idei u Barcu da bi pobijedio u Ligi šampiona, zar ne?” “Možda malo ”
“Ali da znaš mi ćemo je osvojiti, nemoj to zaboraviti. To smo mi!” Kasnije smo se pozdravili. ja sam odletio za Kopenhagen i došao kući u Limhamnsvagenu, Heleni i djeci. Bio sam ih tako željan poslije svega što sam govorio i što se događalo. Ali i naša kuća je bila pod opsadom. Novinari su spavali ispred kuće. Zvonili su na vrata. Ljudi su vrištali i pjevali ispred kuće, mahali su barceloninim zastavama. Bilo je to pravo ludilo, sva moja porodica je bila pod stresom, mama, otac, Sanela, Keki, niko se nije usuđivao izaći van. Ljudi su i njih ganjali, vrtio sam se okolo i sve vidio, ali o tome nisam previše mislio. Stvari su se događale cijelo vrijeme, detalji u mom prelaznom ugovoru su se izoštravali, Eto’o se vrtio i tražio što više novca, Helena i ja smo raspravljali gdje bismo željeli živjeti, i sve tako. Nije bilo šanse da se posvetimo stvarima ozbiljno i za dva dana sam odletio za Barcelonu. U to vrijeme sam se već bio navikao na privatni avion. Izgledalo je snobovski. Ali meni je bilo teško da organizujem letove. Sve je na meni. Bio je pravi haos i na aerodromu i okolo. Ipak sam ovaj put letio običnim letom. Razgovarao sam telefonom s agentom iz Barcelone, i odmah sam znao da su Barcelona i Real zavađeni. Oni su stari rivali, i previše je politike u tome, Katalonija protiv centralne vlasti, sve to, ali u klubovima imaju također i različite filozofije. Mi u Barceloni stojimo nogama na zemlji. Mi nismo kao Real. Mi se vozimo običnim avionima”, rekao mi je čovjek, svakako to je djelovalo simpatično. Letio sam za Španiju i sletio petnaest minuta iza pet sati popodne u Barcelonu, i ako do tada i nisam shvatio nivo, sad mi je sve bilo jasno. Tu je bio haos. Stotine fanova i novinara me je čekalo I novine su objavljivale stranicu za stranicom. Pisali su o Ibramaniji. Nisu bili normalni. Nisam bio samo najskuplji igrač kog je Barcelona ikad kupila. Ni jedan igrač u Spaniji nije pobudio toliko interesovanje, dobio toliku pažnju. Taj dan sam se predstavio na stadionu Camp Nou. Taj stadion je dio tradicije kluba. Kada je Ronaldinho stigao ovdje 2003. godine, dočekalo ga je trideset hiljada ljudi. Skoro isto toliko je dočekalo i Thierryja Henryja. Ali sada... najmanje duplo više ie čekalo mene, ja sam cvjetao, iskreno rečeno. Od aerodroma do stadiona vozili su me u i ooliciisku pratnju.
detaljima, Barcelona je čekala zadnju potvrdu o poslu, a vrijeme je prolazilo. Glasovi iz sale za novinare su bili sve glasniji i nervozniji; u zraku se osjećalo nezadovoljstvo. Osjećali smo to kao da smo bili u sali s njima. Ja, Mino i Laporta i ostali iz uprave smo bili iza scene i čekali: Šta se događa? Hoćemo li ovdje sjediti do vječnosti? “Sad je gotovo”, rekao je Mino. “Moramo imati potvrdu...” “Baš nas briga”, rekao je i mi smo samo ušli u salu. Nikad nisam vidio toliko reportera i odgovarao sam na pitanja, ali sam cijelo vrijeme osluškivao kako je bučno na stadionu. Ludnica, kunem se, a onda sam ustao i obukao Barcelonin dres. Dobio sam broj devet, isti broj koji je Ronaldo imao i tad je postalo previše emotivno. Stadion je proključao. Bilo je šezdeset ili sedamdeset hiljada ljudi, a ja sam duboko udahnuo i kročio. Nikad neću moći to opisati. Imao sam loptu u ruci ulazeći na scenu a publika sa svih strana. Svi su uzvikivali moje ime. Cijeli stadion je odjekivao a momak iz sale za novinare, je trčao oko mene i govorio cijelo vrijeme: “Reci, Barca, Barca!” Pozdravi Barcelonu, i ja sam uradio kako je rekao, žonglirao sam loptu nogama, podizao na prsa, glavu i te stvari, a publika je vrištala. Poljubio sam klupski grb na trenerci i ovo moram ispričati. Bilo je puno sranja oko tog poljupca: Kao, kako može ljubiti grb Barce kad je upravo napustio Inter? Ne brine se za svoje stare fanove? Svašta su govorili o tome, napravili su i skeč. Ali voditelj je to tražio od mene. Bili su potpuno divlji: “Poljubi grb, poljubi grb”, a ja sam bio kao mali dječak. Ja sam slušao. Tresao sam se cijelim tijelom. Sjećam se da sam htio u svlačionicu da se smirim. Zaista je bilo previše, drhtao sam i kad je sve bilo iza nas, gledao sam Mina. Mino nikad nije bio dalje od mene od deset metara. U tim situacijama on je sve za mene. Zajedno smo otišli i u svlačionicu i čitali sva ta imena na zidu, Messi, Xavi, Iniesta, Henry i Maxwell, svi, i moje ime Ibrahimović. Već je bilo upisano i ponovo sam pogledao na Mina. On je bio prezadovoljan. Izgledao je kao da je dobio dijete. Ni jedan od nas nije mogao to razumjeti. Bilo je snažnije nego smo mogli i pretpostaviti i u tom trenutku je stigao SMS na moj telefon. Ko je sad? Bio je to Patrick Vieira. “Enjoy”, napisao je. “Ovo se ne dešava mnogim igraćima”, i iskreno govoreći, u ovim situacijama čovjek može ćuti svakakvih mišljenja. Ali kada momak Vieira pošalje ovakvu poruku, tada znaš, da si doživio nešto nemoguće. Sjeo sam da odahncm.
Poslije toga sam rekao novinarima: “Ja sam najsretniji na svijetu! Ovo je najveće što mi se desilo otkako su mi se rodili sinovi”, i te stvari, malo je sportista koji ovako nešto dozive. I stvarno sam to mislio. Sve je bilo moćno, i otišao sam u hotel Princesa Sofia gdje je također bilo mnoštvo fanova koji su mislili da je svjetska stvar sresti me u kafeu hotela. Po noći nisam mogao zaspati, ništa neobično, zar ne? Cijelo tijelo je poskakivalo i osjetio sam da mi šaka nije najbolje. Ali o tome još uvijek nisam htio razmišljati. Mnogo drugog je prolazilo kroz glavu i vjerovao sam da neće biti neki problem na medicinskoj kontroli sljedećeg dana. Kad si nov u klubu, rutinski te pregledaju od glave do pete: Koliko si težak? Koliko si visok? Koliko procenata masnoće imaš? Osjećaš li se potpuno zdrav? “Boli me ruka”, rekao sam na pregledu i ljekari su napravili rendgenski snimak šake. Imao sam lom na ruci, lom! To nije bilo normalno. Ono što je najvažnije kad dolaziš u novi klub jeste da možeš biti spreman da treniraš na pripremama i upoznaš momke u timu. I da igraš, svakako. Sad je sve izgledalo drugačije, bili smo prisiljeni da donesemo brzu odluku. Razgovarao sam s trenerom Guardiolom. Bio je prijatan i izvinio se što nije mogao prisutvovati mom dočeku. Bio je u Londonu s ekipom, i baš kao i svi ostali, objasnio je da moram biti potpuno zdrav što je moguće prije. Ništa se ne smije prepustiti slučaju i odlučili smo da me operišu odmah. Hirurg-ortoped je postavio dvije šipke u ruku da lom što prije zaraste. Isti dan sam se vratio u Los Angeles na trening. To je bio apsurd, tamo sam bio s Interom, sad sam došao s drugim klubom i s velikim gipsom na ruci. To će potrajati oko tri sedmice prije nego budem zdrav.
TREBALI SMO SE SRESTI S Real Madridom kod kuće na Camp Nou. Bilo je to u novembru 2009. godine. Ja sam bio odsutan petnaest dana zbog bola u butini i trebao sam započeti utakmicu na klupi što baš i nije zabavno. To je bio događaj za El Clásico, pritisak je bio ogroman. To je rat, novinari su pisali svoje priloge otprilike šezdeset stranica. Ljudi nisu pričali ni o čem drugom. Bili su to veliki klubovi, ali i veliki neprijatelji. Imao sam jako dobar početak te sezone, uprkos lomu na ruci i svemu što se oko mene dešavalo. Dao sam pet golova u pet utakmica u seriji i stizao svuda. Osjećao sam se dobro i bilo je potpuno jasno kako će biti u La Ligi. Real i Barca su investirali skoro dvije i po milijarde u Kaku, Cristiana i mene, serija A i Premijer liga su postale siromašnije. A liga je postajala toliko vruća. Mislio sam da sve mora biti fantastično. Već u predsezoni, dok sam trčao onako sav u gipsu i sa šarafima u ruci, bio sam došao na svoje mjesto. Nije bilo lako s jezikom i bio sam najviše s onima koji su govorili engleski, što se podrazumijeva, Thierry Henry i Maxwel. Ali išlo je dobro i s ostalima. Messi, Xavi, Iniesta, su jednostavni i fini momci, dobri na terenu i lako je bilo bez onoga: “Ovdje sam ja najveći i najljepši.” Ništa od toga da primijetiš, nije bilo ni modne revije u svlačionici, toga se drže mnogi igrači u Italiji. Messi i momci su dolazili u trenerkama kao i Guardiola. I on je izgledao okej. Poslije svakog treninga dođe do mene da bi razgovarao. Želio me uvesti u tim, zaista sa stilom, ali i klub je bio poseban. To sam odmah osjetio. Izgledalo je kao škola, nešto otprilike kao u Ajaxu. Ipak ovo je bila Barca, najbolji klub na svijetu. Očekivao sam malo više žestine, ali ovdje je bilo tako mirno i tiho sve u dogovoru, često sam razmišljao: Ovi momci su prave zvijezde. A ipak su se ponašali kao učenici i bilo je to tako simpatično, šta ja znam? Ali nisam mogao prestati razmišljati. Kako bi se ovi momci mogli tretirati u Italiji? Oni bi bili bogovi. Sad stoje na liniji ispred Pepa Guardiole. Guardiola je Katalonjanin. On je stari vezni igrač. Osvojio je La Ligu pet ili šest puta s Barcelonom i bio je kapiten 1997. On je već bio trener kluba dvije godine prije nego što sam ja došao i imao je velike uspjehe. Čovjek koji to postigne zaslužuje i dužno poštovanje. Bilo
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
je naravno lako useliti se. To mi nije bilo nepoznato. Više puta sam mijenjao klubove i nikada nisam galamio u startu gdje će ormar stajati. Osjećam situacije. Koje jak? Koje slab? Kako idu razgovori i ko je u kojoj grupi? Istovremeno sam znao svoje kvalitete. Dobio sam već crno na bijelom šta sam značio klubu s mojim pobjedama, brzo se izborim za svoje mjesto, ali se i puno šalim. Ne tako davno udario sam Chippena onako iz šale na jednom okupljanju reprezentacije i nisam ništa razumio kad sam sutradan otvorio novine. Oni su to vidjeli kao najgori napad, ali to nije bilo ništa, nimalo. Znači tako se držimo. To je bila igra koja može biti zabavna, ali istovremeno i smrtno ozbiljna. Mi smo momci koji treniraju zajedno, igraju i viđaju se cijeli dan, a onda izvodimo neke tako bolesne igre da bi održali kontakt s novinarima. Ne može biti teže od toga. Mi se šalimo. Ali u Barci ja sam se dosađivao. Bio sam više nego dobar, i nisam se usuđivao vrištati i galamiti kad osjetim potrebu za time. Sve su novine pisale da sam loš momak. I to je pomoglo da dokažem da sam drugačiji, ali sam otišao predaleko. Umjesto da budem ono što jesam, pokušao sam dokazati da sam najbolji momak i to je bilo idiotski. Ti ne smiješ dozvoliti medijima da te pritišću to je tako neprofesionalno. To priznajem. Ipak bila je to velika stvar. Bilo je to: “Ovdje smo nogama na zemlji. Mi smo proizvođači. Ovdje mi radimo. Obični momci!” To nije zvučalo toliko nevjerovatno, ali nešto je bilo čudno u tim riječima, počeo sam razmišljati: Zašto je nešto tako baš meni rekao Guardiola? Da li on to misli da sam ja drugačiji? Nisam mogao uperiti prst u to, ne odmah. Od toga se nisam osjećao dobro. Ponekad je bilo kao u timu dječaka u Malmo FF-u. Jesam li ja ponovo dobio trenera koji je u meni vidio momka iz pogrešnog predgrađa? Ipak nisam ništa uradio, nisam udario suigrača, nisam ukrao bicikl, ništa. Nikad se tako jadno nisam osjećao u životu. Bio sam sušta suprotnost od onoga o čemu su novine pisale. Ja sam bio momak koji je išao na prstima i cijelo vrijeme razmišljao prije nego što će nešto reći. Onaj divlji Zlatan je nestao! Nestao? Sve je moguće. Završio sam u vlastitoj sjeni. To mi se ranije nikada nije desilo, i nije tako neki veliki događaj. Sve će ovo proći, razmišljao sam, i ja ću uskoro biti isti. Sve će ovo proći a možda je zapravo sve ovo mašta i ludost. Guardiola nije bio neljubazan, ne zaista. Izgleda kao da mi vjeruje. Vidio je kako sam dao gol i koliko značim za tim, ali ipak taj osjećaj nije nestao. Zar me vidi drugačije?
249
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
“Ovdje smo nogama na zemlji!”
250
Zar sam bio momak koji ne stoji na nogama? Nisam ništa razumio i pokušao sam to odbaciti. Reci: Koncentriši se! Zaboravi na to? Ali sve češće sam razmišljao. Razmišljao sam: Da li su svi isti u ovome klubu? Ovo ne može biti istina. Niko nije sličan. Ljudi se ponekad samo pretvaraju. Ali oni vrše nasilje nad sobom i baš ih briga za klub. Apsolutno, Guardiola je bio uspješan. I klub je osvojio puno pod njegovog upravom. Za to aplaudiram, pobjeda je pobjeda. Ali poslije svega mislim da je sve imalo svoju cijenu. Cijena je ta da su se jake ličnosti progonile. To nije bila slučajnost da je čovjek imao problema s momcima kao što su Ronaldinho, Deco, Eto'o, Henry ili ja, mi nismo “obični momci”. Mi smo mu bili prijetnja i pokušavao nas se osloboditi, i to nije teško zaključiti, ja mrzim takve stvari. Ako nisi “običan momak”, ne bi trebalo ni da to budeš. Na duže staze tu nije niko pobjednik. Dođavola, da sam pokušao biti kao oni švedski momci iz Malmö FF, ne bih sada sjedio tu gdje sam danas: Slušaj, ne slušaj, to je osnova moga uspjeha. To ne važi za sve. Ali važi za mene ili Guardiola od toga nije ništa shvatio. On je mislio da to može meni da uradi. U njegovoj Barci trebalo je svi da budu kao Xavi, Iniesta i Messi. O njima ne mislim ništa loše, kao što sam već ranije rekao, ni sekunde već suprotno. Bilo je divno s njima biti u istom klubu. Dobri igrači koji me pokreću. Gledam na njih kao na velike talente: Da li mogu nešto naučiti? Da li mogu da budem još uporniji? Ali pogledajte njihovu prošlost. Xavi je došao s jedanaest godina u Barcu, Iniesti je bilo dvanaest, Messi je imao trinaest godina. Njih je klub formirao. Oni nisu znali ništa drugo i to je za njih sigurno bilo dobro. Ali ja sam došao izvana, došao sam s cijelom svojom ličnošću i čini mi se da za takve nema mjesta u Guardiolinom malom svijetu. Kao što sam rekao to je bilo samo u novembru. Kasnije je problem bio jednostavan: Da li ću igrati ili biti prodan? Pred takmičenje El Clásico na Camp Nou bio je velik pritisak na sve nas. U to vrijeme trener Reala je bio Čileanac Manuel Pellegrini. Bilo je špekulacija da bi mogao dobiti otkaz ako Real ne pobijedi. Spominjali su i mene, Kaku, Cristiana, Pellegrinija i Guardiolu. Bilo je mnogo momaka protiv njega. Grad je ključao od iščekivanja, stigao sam klupskim Audijem do stadiona i ušao u svlačionicu. Guardiola je počeo utakmicu s Ihierryjem Henryjem na vrhu, Messijem na desnoj i Iniestom na lijevoj strani. Vani je bilo mračno, stadion je bio osvijetljen, a kamere su svjetlucale sa svih strana.
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
Osjećalo se da Real više napada. Imali su više šansi i u dvadesetoj minuti Kaká je elegantno i duhovito driblao i došao je do potpuno slobodnog Cristiana. On je imao tako dobru situaciju, ali je promašio. Naš golman Victor Valdés je odbranio nogom i samo nekoliko minuta poslije toga bio je u napadu Higuain iz Reala, bilo je tako blizu, blizu. Bilo je mnogo šansi i mi smo igrali mirno, ali imali smo problema s dodavanjima u igri. Nervoza se širila našim timom i domaća publika je zviždala, nije bilo napada na Casillasov i Realov gol. I dalje je Real dominirao utakmicom, a mi smo imali sreću te je u prvih četrdeset pet minuta ipak bilo 0:0. Na samom početku drugog poluvremena Guardiola me zamolio da se zagrijavam, i bio je to dirljiv osjećaj moram reći. Publika je vrištala i navijala. Povici su me punili i uzvratio sam aplauzom. U pedeset i prvoj minuti je izašao Thierry Henry, ja sam ušao u igru i baš sam je bio željan. Nisam bio dugo odsutan. Ali se tako osjećalo zato što sam propustio utakmicu Lige šampiona protiv mog starog Intera. Ali sada sam se vratio i nije prošla ni koja minuta kada je Brazilac Daniel Alves dobio loptu na desnom krilu. Alves igra brzo i njegov napad se desio brzo. Bilo je uznemirenosti u odbrani Reala, ah u ovakvim situacijama ne razmišljam, samo sam jurio ka kaznenom prostoru i tada mi je došla unakrsna lopta kao znak. Jurnuo sam. Bio sam slobodan i jedan polukružni udarac lijevom nogom, bang bum gol, i stadion se probudio kao vulkan i osjetio sam u cijelom tijelu da me niko ne može zaustaviti. Dobili smo utakmicu s 1:0. Ja sam bio glavna zvijezda utakmice, svi su mi čestitali. Niko se u tom trenutku nije pitao vrijedim li ja sedamdest miliona. Bio sam tako užaren. Onda je došao Božić i mali odmor. Otišli smo za Áre gdje sam vozio skuter kao što sam i rekao. Bila je to prelomna tačka. Poslije Nove godine bilo je teško kao i ranije, a oko jeseni je postajalo još i teže, i ja nisam bio onaj stari ja. To se osjećalo. Bio sam neko drugi, nesigurni Zlatan. Svaki put kad bi Mino imao sastanak s Barcom, ja sam ga pitao: “Šta misle o meni?” “Da si najbolji svjetski napadač!” “Mislim privatno. Kao osoba.” Nikad me to ranije nije brinulo. Ignorisao sam takva dešavanja. Želio sam samo igrati. Pusti ljude neka pričaju. A sada mi je bilo važno šta drugi kažu i osjećao sam se loše zbog toga. Moje samopouzdanje je bilo poljuljano, osjećao sam se nesigurno. Samo što nisam sam sebi aplaudirao kad sam dao gol. I
251
nisam se usuđivao biti ljut, a to zaista nije bilo dobro, uopće. Zatvorio sam se u nekim događajima, nikad nisam bio toliko osjetljiv. Uvijek sam bio jak, ali sad. Prošao sam kroz mnogo toga. Ali ipak, kad dan za danom dobijaš pogled i komentar da se ne uklapaš ili da si drugačiji, to je kao da se vraćaš u prošlost, u vrijeme prije nego si napravio karijeru. Mnogo toga je prošlo da se o njemu više i ne može razgovarati, to su sitnice kao pogledi, komentari, redosljed riječi kojima ranije nikada nisam davao značaj. Navikao sam na jake zvukove. S njima sam odrastao. Ali sada sam bio nesiguran, čak i u svoje porijeklo. Jesam li ja usvojeno dijete u porodici, dječak koji nema kuće? Gore nije moglo biti? Kada sam prvi put pokušao ući unutra, bio sam odbačen i kao da nije bilo dovoljan taj događaj s Messijem. Vi se sjećate iz prvog poglavlja. Messi je bio velika zvijezda. I na neki način tim je bio njegov. Dečko je bio malo stidljiv, ali apsolutno dobar. Volim ga. Sada sam ja došao i, naravno, dominirao sam na terenu, i onda sam sve uzdrmao. To je bilo kao da sam pokucao na vratima njegove kuće i zatražio mjesto u njegovom krevetu. Rekao je Guardioli da ne želi više igrati na krilu. Htio je igrati na sredini terena, a ja gore na vrhu gdje nisam dobijao mnogo lopti, i situacija je bila skrož izokrenuta sve do jeseni. I naravno, ja nisam davao golove već Messi, ja sam tada imao onaj razgovor s Guardiolom. I direktor je vršio pritisak na mene: “Razgovaraj s njim. I riješite to!” Ali kuda je ovo otišlo? Ovo je bio početak rata i skroz me zaledilo. Prestao je sa mnom razgovarati, prestao me gledati. Svima je nazivao dobro jutro, meni ništa nije govorio. Bilo je neprijatno, nažalost, bilo je tako. Najradije bih želio reći: I ja ću to ignorisati. Ma briga me? Zašto dajem značaj tome što me taj momak ignoriše. Možda u nekoj drugoj situaciji to bih i kazao. Ali sad nisam bio toliko jak. Ova situacija me tako slomila i nije bilo nimalo lako. Imati takvog šefa koji ima moć da te svjesno ignoriše, ovo već ide ispod kože. I na kraju nisam bio samo ja koji je to primijetio već i drugi. I drugi su se pitali: Šta se desilo? O Čemu je ovdje riječ? Rekli su mi: “Moraš hitno s njim razgovarati. Ovo je neizdrživo.” Ali ne, ja sam s tim momkom dovoljno razgovarao. Nisam mislio kleknuti na koljena, stegnuo sam sebe Čvrsto i počeo igrati dobro bez obzira na poziciji na terenu i atmosferu u klubu. Dao sam nekih pet-šest golova. Međutim, Guardiola je bio i dalje hladan, u svakom slučaju to nije bilo čudno. Tek sad razumijem.
Ovo se nije nikada odnosilo na moju igru. U pitanju sam bio ja lično, tako da sam danonoćno razmišljao gdje sam mogao pogriješiti. Da li sam nešto rekao? Ili sam uradio što ne treba? Izgledam Ii ja tako loše? Išao sam kroz svaki mali susret, događaj. Ništa nisam našao loše u mome ponašanju. Uvijek sam bio tih i staložen. I bez obzira na sve i dalje sam se vraćao misleći možda je ovo ili ono. Kaži ne, i bez brige, neću bijesno reagovati, ali kaži. Uvijek sam tražio svoje greške. I razmišljao sam o tome cijelo vrijeme. Ali momak nije odustao i bilo je tako odvratno. To je bilo neprofesionalno. Cijeli tim je trpio zbog toga i svi su bili nervozni. Guardiola je išao na to da uništi najveću investiciju kluba, a u Ligi šampiona čekale su nas značajne i velike utakmice. Trebali smo igrati u gostima s Arsenalom i ta mrtva situacija između mene i trenera se nastavila, on je izgleda želio da me satjera još više. Ali nije smio ići toliko daleko koliko je želio, počeo sam igru na vrhu s Messijem. Da li sam dobio kakva uputstva? Ništa! Bilo je to ideš na svoju ruku. Igrali smo na Emirates Stadiumu. Ogroman je, ali je u Engleskoj normalno imati publiku i novinare protiv sebe i uvijek su imali nešto reći: On nikada ne da gol Englezima. Imao sam konferenciju za novinare i pokušavao biti što više ja bez obzira na situaciju i rekao sam: “Čekajte i vidjet ćete”, nešto tako kao, Ja ću vam pokazati.” Nije bilo lako, ne s takvim trenerom, ušao sam i krenulo je, bilo je zaista teško. To je bio svjetski tempo i Guardiola je ubrzo nestao iz mojih misli. Bila je tako magična i čista igra. Nikada do tada nisam igrao a da se osjećam tako dobro, barem sam tako mislio. Ali i to je istina, šanse nisam iskoristio. Šutirao sam prema Arsenalovom golmanu ili van. Trebao sam dati gol, ali nije bilo ništa, 0:0 prvo poluvrijeme. Guardiola će me sigurno izbaciti, mislio sam. Ali on me ostavio da igram i u drugome dijelu utakmice, koje nije ni započelo pravo kada sam dobio jednu dugu loptu od Pikea. Utrčao sam duboko unutra i za sobom sam imao krilo, golman je istrčao a lopta je ušla, slavio sam. Vrištao sam od sreće, preko golmana lopta je ušla u gol. Bilo je 1:0, ali ne zadugo. Poslije toga. otprilike nekih desetak minuta, dobio sam lijepu loptu od Xavija, trčao sam kao strijela. Sad nisam slavio, sad sam grmio od sreće. Šutirao sam tako snažno i 2:0, i mislili smo da će tako završiti. !a sam blistao. Ali šta je radio Guardiola? Da li je aplaudirao? On me je zamijenio. Dobar potez! Poslije toga tim je izgubio tempo što je Arsenal iskoristio i uspjeli su nam se revanširat». Bilo je 2:2 u završnoj minuti.
254 ih SAM ZLATAN / MOJA PRIČA U toku utakmice nisam ništa osjećao. Poslije sam osjetio jak bol u mišićima, i bilo je sve gore, ali sam se ipak brzo vratio u formu. Međutim, izostat ću s utakmice protiv Arsenala kod kuće, na E1 Clasicu. Guardiola me nije trebao u timu. Ponovo sam postao nervozan. Ja ulazim u prostoriju, on izlazi iz nje. On čak nije želio biti u mojoj blizini. I sada, poslije svega, kad se sjetim toga mislim da je to bilo potpuno ludo. Niko nije shvatao šta se dešava, ni igrači ni menadžeri, niko. Ali to je čudno s tim čovjekom. Kao što sam rekao, ja ne želim uzeti njegov uspjeh, ili ću na neki drugi način reći da je on loš trener. On možda ne zna da ima ozbiljne probleme. Kad nije znao kako da se postavi prema momcima kao što sam ja, kako će s drugima? To je tako jednostavno i on se plašio za svoj ugled. Nešto poput ovoga nije neobično, zar ne. Šef koji ima zasigurno svoje visoke kvalitete, a jake osobe ne priznaju greške, ako ne vide drugi izlaz, onda ih ovako zalede i ignorišu. Drugim riječima slabić od vođe. U svakom slučaju nikad nije pitao za moju povredu. Nije bio od onih koji se ustručavaju. O, da. Razgovarao je sa mnom pred samo polufinale Lige šampiona, igrah smo u gostima protiv Intera. I tada je bio čudan i tada je sve otišlo dođavola kao što sam i rekao. Mourinho je bio u pravu. To nismo mi osvojili Šampionat već on sam, Guardiola, poslije toga se prema meni ophodio kao da je sve moja greška, i tada je eksplozija visila u zraku. Bilo je nemoguće na neki način manje više, i ti osjećaji koji su se držali unutra moraju izaći van. Ja sam bio sretan što sam uz sebe imao Thierryja Henryja, on me je razumio i šalili smo se kao što sam i rekao. Malo je popustio pritisak i nekako sam počeo da zaboravljam cijelu stvar. Šta sam drugo mogao uraditi? I tada sam shvatio da fudbal nije najbitnji u životu. Dao sam se svojima Maxiju, Vincentu i Heleni, i prišao sam im bliže u tom periodu. Zahvalan sam zbog toga. Djeca znače puno i to je tačno. Ali situacija u klubu se nije nikako smirivala. I taj nemir što je ležao u tijelu, sad je izašao van. U svalačionici poslije utakmice s Villarealom vrisnuo sam na Guardiolu. Vikao sam na njegovu muškost, kako se usere kad stane pred Mourinha, možete li to zamisliti. Bio je rat a nas dvojica dvije ličnosti. On, mali uplašeni čičica nije smio ni sresti moj pogled, nije me čak smio pozdraviti za dobro jutro i ja, koji sam tako dugo bio miran i staložen, a kad sam eksplodirao, napokon sam bio onaj stari. Ovo nije igra. U nekoj drugoj situaciji s nekom drugom osobom ovo ne bi bilo tako opasno. Ovaj moj izliv bijesa nije od velikog značaja za mene kao ni za
MOJA PRIČA / M SAM ZLATAN
druge. Odrastao sam s tim. To je za mene rutina, ali obično takvi događaji mogu biti i dobri za ekipu. Te eksplozije pročišćavaju zrak. Poslije jedne dobre svađe, Vieira i ja smo postali dobri prijatelji. Ali s Pepom... to se odmah primijetilo. On to nije tako doživljavao. Izbjegavao me je u potpunosti i često sam ležao budan i razmišljao o cijeloj toj situaciji: Šta će biti sljedeći korak? I šta ću ja uraditi? Jedno je bilo jasno: bilo je isto kao da sam u timu dječaka iz Malmo FF-a, samo sam ja bio drugačiji. Zato moram biti još bolji kao igrač. Ali moram biti takav i unutra, đavolje dobar kad me čak ni Guardiola neće moći ostaviti na klupi. Ali ja i ne pokušavam biti neka druga osoba, nema šanse. Dođavola ovako: Ovdje smo mi ovako i ovako. Ovdje smo mi svi obični momci. Sve više sam razumio kako je to nezrelo bilo. Kako se trener ophodi prema različitim ličnostima. To je dio njegovog posla. Da pravi dobar tim od svih tih različitih ličnosti. Neki su nešto jači. Drugi su poput Maxvela ili kao Messi i grupa. Ali Guardiola to nije uradio i trebao bi sam tražiti grešku. To se osjećalo. To je bilo u zraku, ali i da bi to moglo koštati klub na stotine miliona, o čemu on očito nije vodio računa. Trebali smo odigrati zadnju utakmicu u seriji. Držao me na klupi. Nisam drugo ni očekivao. I iznenada htio je sa mnom razgovarati. Pozvao me je u svoju kancelariju na stadionu. Bilo je jutro i unutra su visili dresovi i slike s njegovim likom i imenom i stvari tog tipa. Atmosfera je bila hladna. Nismo razgovarali poslije mog napada. Ali i momak je bio nervozan. Izbjegavao je pogled.,: Taj čovjek nema prirodni autoritet, nema karizmu. Da čovjek ne zna da je on trener tako dobrog kluba, ne bi ni primijetio da je ušao u sobu, i sada je sjedio sav pognut. Sigurno je očekivao da ću ja nešto reći. Ja nisam rekao ni jedne jedine riječi. Čekao sam. “Pa onda”, započeo je. Nije me ni pogledao u oči. “Sljedeće sezone ne znam šta da radim s tobom.” “Okej.” “To je do tebe i Mina što se događa. Ja mislim ti si Ibrahimović. I ti nisi momak koji igra svaku treću utakmicu, zar ne?” Želio je da ja odgovorim. To se primjećivalo. Ali ja nisam bio toliko lud. Ia znam nešto: onaj ko u ovakvim situacijama previše priča, taj gubi. Zato sam šutio. Nisam se ni pomaknuo, sjedio sam mirno. Ali razumio sam ga, imao ie prijedlog koji, naravno, nije u potpunosti bio gotov. Ali to govori da je želio da me se oslobodi, to nije bila mala stvar. Ja sam bio najveća investicija kluba koja
255
256 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
se ikada desila. Ipak sam sjedio i šutio. Ništa nisam uradio. Onda je on ponovio to isto. “Ja ne znam šta želim od tebe. Šta ti kažeš na to. Imaš li kakav komentar?” Ja nisam imao komentar na to. “Da li je to sve?”, pitao sam ga. “Da, ali?” “Onda, hvala”, rekao sam i izašao van. Pretpostavljam da sam izgledao i teško i zabavno. To je naravno bilo ono što sam i želio. Ali sam bjesnio u sebi i kada sam izašao napolje nazvao sam Mina.
MOŽDA SE NEKAD PREDSTAVLJAM kao jaka osoba. Ne znam. Bilo je nekih stvari sa mnom u samom početku. Moj otac se brzo upali, kao medvjed, kad popije i svi se u porodici uplaše i pobjegnu odatle. Ja sam išao na njega kao muškarac na muškarca i vrištao ponavljajući: “Ti moraš prestati s pićem”, i on bi tada stvarno poludio! “Dođavola, ovo je moja kuća. I ja mogu raditi ono što ja želim. I tebe ću izbaciti van!” I tada bi nastajao pravi haos. Tutnjalo je po cijelom stanu. Nismo se nikada tukli. On je imao veliko srce. I za mene bi dao život. Iskreno vam govorim, uvijek sam bio spreman na borbu. Bio sam spreman na sve, ponekad sam svhatao da je i bezvrijedno. To bi samo vodilo još većem bijesu i sukobu. S tim što mi ne bismo nikada išli korak naprijed već suprotno. Išao sam na to. Uzeo sam tu slobodu, ne da bih pred porodicom bio najhrabriji. Zaista ne. Kažem vam zapravo kako je. Oduvijek sam imao tu spremnost. Uvijek korak naprijed. Nisam bježao i to nije bilo samo u situacijama kao s ocem. Tako je bilo svuda. Cijelo moje djetinjstvo bilo je puno ljudi koji bi brzo planuli: mama, sestra, momci, okolo vani u dvorištu, i od tog vremena sam uvijek bio spreman: Šta se dešava? Ko se želi svađati? Tijelo je uvijek bilo spremno na borbu. To je bio put koji sam ja odabrao. Ostali u porodici su uzeli na sebe druge uloge. Sa Sanelom se išlo nježno. Uvijek sam bio onaj koji se bori. Ako me neko želio zajebati, zajebavao sam i ja njega. To je bio moj način da preživim i nisam se vezao za te stvari. Ja kažem ono što je istina i nema onog “Ti si zaista dobar, ti si zaista fin, ali...” Stvar je bila jasna i išlo se pravo: “Dođavola, uozbilji se!” Kasnije sam očekivao posljedice. Tako je to bilo. To je bilo moje djetinjstvo i naravno da sam se jako izmijenio dok sam došao do Barcelone. Sreo sam Helenu, dobili smo djecu i ja sam se znatno smirio ili bolje rečeno “Budi ljubazan i proći će glatko”, nešto u tom smislu. Ali većina toga se još nalazi u meni. Tih dana u klubu kada su me zezali, čvrsto stegnem pesnice i čekam. Bilo je to rano ljeto 2010. I trebalo je da se igra Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Africi. To je vrijeme kad je Barcu napustio Joan Laporta. Novi predsjednik kluba se birao i takvi događaji su stvarali turbolenciju.
258 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
Sandro
i. Rosell
Ljudi su bili nesigurni. Izabran je momak s imenom je bio potpredsjednik kluba do 2005. godine i Laportin prijatelj. Ali nešto se desilo. Sada su bili neprijatelji. I naravno ljudi su se uznemirili. Da li će Rosell raščistiti s cijelom starom grupom? To niko sa sigurnošću nije znao. Sportski direktor Txiki Begiristain je otišao prije nego što ga je Rosell mogao najuriti, i ja sam razmišljao o sebi što se podrazumijeva: Šta sve ovo znači i kako će se na mene gledati u novoj situaciji? Laporta me kupio za rekordnu sumu novca. I to nije bilo nerazumno razmišljanje. Svakako da bi Rosell pjenio dokazujući da sam upravo ja idiotska investicija. Mnoge novine su pisale da je Rosellov prvi zadatak da me proda. Novinari nisu imali pojma šta se desilo između mene i Guardiole, na neki način ni ja nisam ništa znao. Ali oni su shvatili da je negdje bila greška, iskreno rečeno čovjek ne treba biti fudbalski ekspert da bi to razumio. Spustio sam glavu i nisam reagovao kao nekada na terenu. Guardiola me je branio, sjećam se da je Mino nazvao tog novog predsjednika. On je ispričao šta je Guardiola rekao na tome sastanku. “Šta, dođavola, misli taj momak”, rekao je on. “Želi li on to da se otarasi Zlatana?” “Ne, ne”, odgovorio je Rosell. “Guardiola vjeruje u njega.” “Ali zašto je rekao tako?” Rosell nije znao odgovoriti. On je bio novi i niko ništa nije znao. Situacija nije bila sigurna. Mi smo osvojili ligu i bili su godišnji odmori. Jako davno sam bio na odmoru i sad mi je bio potreban. Morao sam nestati na neko vrijeme. S Helenom sam otišao na putovanje: Los Angeles, Vegas, svuda. U to vrijeme igralo se i Svjetsko prvenstvo. Skoro da ga nisam ni gledao. Bio sam razočaran. Švedska nije bila na prvenstvu, i iskreno vam kažem nisam mislio na fudbal. Pokušao sam potisnuti iz glave sve to smeće koje se dešavalo oko Barce. Ali to nije dugo trajalo kao što se može i pretpostaviti. Dani su se odbrojavali. Uskoro sam se trebao vratiti, a nisam se želio vratiti svim tim pitanjima. Šta će se desiti? Šta ću ja radti? To je tako odzvanjalo u meni i, naravno, shvatio sam da postoji samo jedno jasno rješenje. U glavi sam već mogao vidjeti tu prodaju. Ali nisam htio odbaciti svoje snove tako lako. Nikada u životu. Donio sam odluku da se istrošim kao životinja na treninzima i da budem bolji nego ikada... Nikom neću dozvoliti da me slomi. Dokazat ću svima. Ali šta vi mislite šta se desilo? Nisam ni stigao dokazati nešto. Nisam čak na sebe stigao navući kopačke kada me je Guardiola pozvao na razgovor. Mislim daje bio devetnaesti
MOJA PRIČA/JA SAM ZLATAN
259
juli. Većina njih nije se ni vratila sa Svjetskog prvenstva. Bilo je prilično mirno oko nas i Pep je započeo mali razgovor. On je imao jasan posao. Bio je nervozan i nesiguran. Želio je biti prijatan zbog ishoda situacije i počeo je. “Kako vam je bilo na godišnjem odmoru?” “Dobro, dobro.” “I kako se osjećaš pred novu sezonu?” “Naravno, dobro, osjećam se izazovno i dat ću sve od sebe.” “Ti...” “Da.” “Moraš se pripremiti na to da ćeš sjediti na klupi”, kazao je i kao što sam rekao bio je to prvi dan. Predsezona još nije započela. Guardiola me nije nijednom vidio u igri ni jednu minutu. Riječi se nisu mogle drugačije protumačiti, bio je to njegov lični napad na mene. “Okej”, odgovorio sam. “Razumijem vas.” “I kao što znaš kupili smo Davida Villu iz Valencije.” David Villa je žestok momak i zaista nema priče o tome. On je zvijezda španske reprezentacije koja je na putu da dobije Svjetsko prvenstvo, ali bez obzira, on je igrač sa strane. Ja sam igrao u sredini. On s tim nije ima ništa. “I imaš li šta lično reći na ovo?”, nastavio je on. Ništa, mislio sam u početku, ništa više od onog čestitam. Onda mi je sinulo: Zašto da ne testiram Guardiolu? Zašto da ne provjerim, da li stvarno ovo ima veze s fudbalom ili samo idu ka tome da me istjeraju iz tima? “Šta ja imam reći u vezi s tim”, započeo sam. “Da?” “Da, to da ću raditi više i napornije. Bit ću toliki idiot da ću vam dokazati da sam zaslužio mjesto u klubu. Ja ću vam dokazati da sam dovoljno dobar”, iskreno, jedva da sam vjerovao da je to istina. Nikada ranije nisam povlađivao treneru kao sada. Moja filozofija je bila pusti nek moja igra priča. Zaista je bilo smiješno ići okolo i pričati da ćeš dati sve od sebe. Ti si plaćen da daš sve od sebe. Ali ovo je bio moj način da pokušani učiniti sve da me razumije. Ja sam želio čuti Šta će on odgovoriti. Ako bi kazao: Vidjet ćemo ako ti nađeš mjesto, to bi značilo samo jedno. Ali sada me samo gledao. “To i ja znam. Ali kako ćemo dalje?” upita on. “Baš tako”, nastavio sam ja. “Dat ču sve od sebe ako vi mislite da je to
260 J A SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
dovoljno od mene, igrat ću na poziciji koju vi želite, nazad, naprijed, ili ispod Messija. Bilo gdje. Ti odlučuješ.” “Ja to znam. Ali kako ćemo dalje?” Izgovarao je jednu jedinu rečenicu cijelo vrijeme, čak nijednom nije govorio razumljivim jezikom. On nije bio obdaren za tako nešto. Ipak i nema potrebe za time. Razumio sam. Ovdje se nije radilo o tome da li sam plasiran ili ne. Ovo je bila lična stvar i umjesto da se kaže jasno da igru ne vidi sa mnom kao vođom napada, on je to zamotavo u glupo pitanje. “Kako ćemo ići dalje?” “Ja ću raditi što i drugi, igrat ću za Messija?” “Ja to znam, kako ćemo ići dalje?” Ovo je zaista bilo smiješno. Ja sam pretpostavljao da je on želio da ja planem na kraju i kažem: Ja ovo ne prihvaćam. Ja napuštam klub! Da bi on sutradan izjavio: Zlatan je želio sam da ode, ovo nije bila moja odluka. Možda sam ja i divljak, čim često idem na konfrontacije. Ali ja znam i to da se moram kontrolisati. Tim da sam kažem da sam za prodaju, ne bih ništa dobio. Zahvalio sam se mirno na razgovoru i izašao. Naravno bio sam bijesan. Ključao sam. Ali sastanak je bio i veoma značajan: on me neće pustiti da igram ako ne naučim da letim kroz zrak, i pitanje je da li zaista mogu ići na treninge svaki dan i imati tog momka ispred sebe. Sumnjao sam u to. Možda bi trebalo da mijenjam taktiku. Razmišljao sam o tome. Razmišljao sam cijelo vrijeme kako da pobijedim, da treniram i pored svega. Otišli smo na put za Južnu Koreju i Kinu. Bili su to treninzi prije početka sezone i tu sam dobio priliku da igram nekoliko utakmica. Ali to nije značilo ništa. Oni najvažniji igrači još se nisu vratili sa Svjetskog prvenstva. Ja sam bio još uvijek crna ovca, a Guardiola se držao podalje od mene. Ako je želio nešto, onda je slao druge da govore sa mnom, mediji su naprosto poludjeli. To se dešavalo cijelo ljeto: Šta će se desiti sa Zlatanom? Da li će se prodati? Ostaje li on? Bili su na meni stalno, uvijek, a tako i na Guardioli. On je dobijao ista pitanja, i kako mislite da je on odgovarao? Pravo i jasno: Ja ne volim Zlatana i želim ga ukloniti! Ne direktno. Osjećao se nelagodno i govorio je gluposti. “Zlatan sam odlučuje o svojoj budućnosti.” Od tog sranja počelo je u meni da kuca. Bio sam odbačen i ljut. Želio sam učiniti nešto eksplozivno. Nešto je počelo ključati u meni. Shvatio sam: stvar je krenula prema novoj fazi. To više nije bio samo rat nas dvojice. Borba na transfer tržištu je bila počela i tu igru sam volio, na mojoj strani sam imao
MOJA PRIČA /JA MM ZLATAN
261
najboljeg čovjeka za to, Mina. On i ja smo razgovarali djelo vrijeme i odlučili da igramo čvrsto i hrabro. Guardiola drugo ništa nije ni zaslužio. U Južnoj Koreji sam ima sastanak s Josefom Marijom Bartomeom, novim potpresjednikom kluba. Sjedili smo u hotelu i razgovarali. Momak je bio jasan. “Zlatane, ako imaš bilo kakvu ponudu, možemo to da razmotrimo”, rekao je. “Ja ne idem nigdje”, odgovorio sam. “Ja sam igrač Barcelone. I ostajem u Barci.” Josef Maria Bartameo je izgledao iznenađeno. “Ali kako ćemo riješiti ovo?” “Ja imam ideju?”, odgovorio sam. “Imaš li?” “Mogli biste nazvati Real Madrid?” “Ako već moram napustim Barcu onda želim da to bude Real. Bilo bi dobro da budem prodan njima.” Josef Maria Bartameo je bio prestravljen. “Ti se šališ”, rekao je. “Bio sam mrtav ozbiljan. Vi imate problem”, nastavio sam. “Vi imate trenera, a on nije čovjek jer se ne usuđuje jasno i čisto reći da me ne želi ovdje. Ja želim ostati. I jedini klub koji želim je Real, samo toliko da znate.” Izašao sam iz sobe. Znao sam da se od tog trenutka moglo desiti sve. Rekao sam Real. Ali naravno to je bio taktički potez, provokacija strateški lijepa. U stvarnosti smo imali dogovore s Mancester Cityjem i Milanom. Naravno osjetio sam sva ta nemoguća dešavanja u Cityju i sav novac koji je došao iz grupe Ujedinjenih Arapskih Emirata kad su ih oni preuzeli. I za koju godinu City će biti veliki klub. Meni je bila dvadeset deveta godina. I nisam imao vremena za dugoročne planove. I novac nije igrao neku ulogu u mom životu. Želio sam ići u klub koji je sad dobar i nijedan u Evropi nije imao takvu historiju kao Milan. “Tražimo Milan”, rekao sam. Sad kad razmislim o svemu tome, sve je zvučalo nevjerovatno. Guardiola me pozvao da sjedim na klupi, igrali smo zaista tešku utakmicu: uznemirili smo Guardiolu i cijelu upravu. To je, naravno, bilo u planu. Momci kao da su imali problema s psihom kad su željeli tako jeftino da prođu. A to ce nam samo pomoći da dobijemo dobar ugovor! Imali smo sastanak sa Sandmm Rosellom, novim direktorom, i jasno se vidjelo daje on sjedio u zamku van svijeta i zbivanja u njemu.
262 JA SAM ZLATAN I MOJA PRIČA
On nije shvatio koji je problem između mene i Guardiole. Znao je da je situacija neizdrživa i da je bio prisiljen prodati me za bilo koju cijenu, ako nije želio da ostane bez trenera. Trenera, poslije toliko uspjeha koje je postigao s klubom, morao je zadržati. Rosell nije imao izbora. Bez obzira da li me je volio ili ne, morao me se osloboditi. “Žao mi je zbog svega ovoga”, rekao je, “ali situacija je takva kakva je. I ima li neki poseban klub gdje bi ti želio ići?” Mino i ja smo izveli istu stvar kao s Bartomeom. “Da”, rekao sam. “Postoji jedan.” “Dobro, dobro”, Sandro Rosell se sav ozario. “Koji klub?” “Real Madrid.” On je poblijedio. Da se oslobodi Barcine zvijezde i da je da Realu isto je kao veleizdaja. “To je nemoguće”, rekao je, “Sve samo to ne!” Sav se tresao i obojica, Mino i ja, smo osjetili: Sada mi igramo našu igru, i nastavio sam mirno. “Ali ti si me pitao, ja sam odgovorio, i sad rado ponavljam još jednom: Real Madrid je jedini klub na koji mislim sada. Ja volim Mourinha. Ali vi morate lično nazvati Real i prenijeti im ovaj razgovor. Je li to okej?” Nije bilo okej. Ništa ne bi bilo manje u redu na svijetu kao ovo i mi smo to znali, Sandra Rosella je hvatala panika. Klub me kupio za sedamdeset miliona. Momak je bio pod pritiskom da vrati novac, ali ako bi me prodao Realu koji je bio Mourinhov novi klub, onda bi Rosella navijači osudili na smrt. Nije mu bilo lako, skoro nemoguće. Nije me mogao zadržaiti zbog trenera, niti je mogao da me proda smrtnom neprijatelju. Momak je izgubio inicijativu a mi smo nastavili čvrsto. “Ali mislim da će ići glatko. Maurinho je lično rekao da me želi.” Kao da nismo ništa znali. Trčali smo tom linijom. “Ne”, rekao je. “Ali Real je jedini tim o kom mi razmišljamo.” Izašli smo van i osmjehivali se. Mi smo rekli Real. Ali smo imali dogovor s Milanom. Ako Rosell bude očajan, neće biti dobro za Barcu, ali će biti dobro za Milan. Naša ideja na duže staze je bila, što je više Rosell bio šokiran prodajom Realu, Milan bi me kupio jeftinije. Bila je to igra koja se vodila na više nivoa, jedna izvana druga iza scene. Ali i sat je otkucavao. Transferni prozor se zatvarao trideset prvog augusta, a dvadeset šestog smo trebali odigrati
MOJA PRIČA/JA SAM ZLATAN
263
prijateljsku utakmicu upravo protiv Milana na Camp Nuo stadionu. Ništa nije bilo urađeno a događaj je već bio u medijima. Bilo je špekulacija svuda i Galliani, Milanov potpredsjednik, svečano je izjavio da ne napušta Barcelonu bez Ibrahimovića. Na stadionu su navijači mahali transparentima: Ostani, Ibra. Bilo je njih koji su bili fokusirani na mene. Ali više na Ronaldinha, to je bila njegova utakmica. Ronaldinho je bio bog u Barceloni. On je igrao za Milan, ali je bio i u Barci gdje je bio dvije godine uzastopno izabran za najboljeg igrača svijeta. Prije utakmice su prikazivani njegovi najbolji potezi na velikom ekranu na stadionu. On je trebao trčati počasni krug. Ali taj momak radi... sve što želi. Sjedili smo u svlačionici i čekali da istrčimo van. Bilo je čudno. Vani se čulo uzvikivanje gledalaca. Guardiola nije gledao u mene što se podrazumijevalo i pitao sam se: Je li ovo moja posljednja utakmica s timom? Šta će se dalje dešavati? Pojma nisam imao. Onda se sve zaorilo. Ronaldinho se pojavio na vratima, on je imao karizmu. Bio je jedan od najvećih. I svi su gledali u njega. “Ibra”, proderao se i zacerekao. “Da”, odgovorio sam. Jesi li spakovao kofere? Ja sam ovdje da bih te sa sobom odveo u Milano!”, nastavio je i onda su se svi nasmijali kao to je tipično za Ronaldinha, ali ljudi su gledali u mene. Naravno svi su bili sumnjičavi. Niko ništa nije čuo o tome ranije, ali je bilo nagađanja. Sad su im se počele paliti lampice. Bio sam u igri od samog početka. Ova utakmica nije imala neki značaj a i neposredno prije utakmice nastavili smo ja i Ronaldinho kao klovnovi. Kao lude? Naše nasmijane slike sa stadiona prikazane su kasnije svuda. Ali najteže je ipak bilo u drugom poluvremenu. Sva velika imena: Pirio, Gatusso, Nesta, Ambrosini su vrisnuli na mene: “Ti moraš nama doći, Ibra! Mi te trebamo!” Milanu nije baš išlo dobro u posljednje vrijeme. Inter je dominirao talijanskom ligom. I naravno svi su iz Milana čeznuli, što se razumije, za nekim novim vremenom, i sada znam da su mnogi od igrača, posebno Gattuso, vršili pritisak na upravu kluba: “Za ime Boga kupite Ibru! Mi zaista želimo pobjedu tima.” Ali nije sve bilo baš tako jednostavno. Milan nije imao toliko novaca kao nekada. Sandro Rosell je bio očajničku bitku da za mene izvuče što više. Tražio je pedeset, četrdeset miliona eura. Ali Mino je nastavio čvrsto s igrom. “Vi nećete dobiti baš ništa. Ibra će u Real. Mi ne želimo sad Milan."
264 J A SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
“A trideset?” Sat je otkucavao a Rosell je svaki put išao naniže s cijenom. Osjećalo se da se nešto dešava, Galliani je došao u posjetu Heleni i meni u našu kuću u planini. Galliani je izgledao kao pravi dizač tegova i stari prijatelj s Berlusconijem. Pravi je đavo za pregovore. Radio sam s njim i ranije, bilo je to u vremenu kad sam ostavljao Juventus i tada mi je rekao: “Nudim ti ovo ili ništa.” Juventus je bio u krizi, a on je bio superioran. Sada je situacija bila obrnuta. Bio je pod pritiskom. Nije mogao otići kući bez mene, ne poslije onog obećanja pred igračima i gledaocima. S tim što smo i mi njemu pokušavali pomoći. I vi ste vidjeli kako ide cijena prelaska, ubjeđivao nas je. Izgleda kao da me dobija na rasprodaji. “Ovo su moji uslovi”, kazao sam mu. “Prihvaćaš li ih ili ništa”, i gledao sam kako se znoji i razmišlja. To nije bio loš uslov s moje strane. “Okej”, rekao je. “Okej.” Rukovah smo se i poslije toga su nastali pregovori o mojoj cijeni. To je bio dogovor klubova i mene baš nije bilo briga, da zaista. Bila je prava drama i više stvari je bilo u igri. Vrijeme. Sat je otkucavao. Briga prodavača druga. Činjenica da me trener nije mogao podnositi treća. Svaki sat koji je proticao Sandro RoseU je bivao sve nervozniji, a moja cijena je išla sve niže i niže. I na kraju prodan sam za dvadeset miliona eura. Dvadeset miliona! Samo zahvaljujući jednoj jedinoj osobi moja cijena je pala za pedeset miliona. Zbog Guardiolinog problema klub je bio prisiljen da učini ovaj za sada najgori posao, nije bilo mudro, što sam kazao i Sandru Rosellu. Ne zato što mi više nije trebao. On je to znao. Vjerovatno je ležao budan i psujući. Mislim na ovo: dao sam dvadeset i dva gola i pet asistencija u toku sezone u Barceloni. I bez obzira na to prodan sam sedamdeset posto niže nego sam vrijedio. Čija je to bila greška? Sandro Rosell je znao puno, sjećam se kad smo svi tu stajali, on, Mino, ja, Galliani, moj advokat i Josef Maria Bortomelo u kancelariji stadiona Camp Nou. Ispred nas je ležao ugovor. Ostalo je još samo da se potpiše i da se kaže hvala i doviđenja. “Želim da i vi znate”, započeo je Rosell.
“DA?” "Upravo sam ugovorio najgori posao u svom životu”, nastavio je. “Ja sam te rasprodao, Ibra ” “Vidiš i sam da loše rukovodstvo zna da košta.” “Jedno znam da nismo postupili dobro”, rekao je i potpisao.
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
265
Bio je moj red da kažem i potpišem. Držao sam olovku i osjetio sam da me svi gledaju. Bila je to situacija kad se mora nešto reći. Možda je trebalo da šutim, ali sam želio lično reći nekoliko riječi. “Imam poruku za Guardiolu”, počeo sam i svi su odjednom postali nervozni. Šta se sada događa? Hoće li biti svađe? Zar momak ne može samo potpisati? “Zar morate?” “Da. Ja želim da mu prenesete samo ovo”, i rekao ono što su trebali njemu prenijeti. U sobi su svi pomislili, primijetio sam po njima, mora li on sad iznositi te događaje. Ali vjerujte mi, osjetio sam da to moram reći. Nešto se desilo tog momenta u mojoj glavi. Dobio sam motivaciju. Sama pomisao na to me tjera da planem, to je istina. Kada sam stavio svoj potpis na papir i rekao tih nekoliko riječi, bio sam ponovo ona ista osoba od ranije. Kao da sam se probudio iz nekog lošeg sna, i prvi put poslije dužeg vremena poželio ponovo igrati fudbal. Nestale su sve one misli i ušao sam u period kada sam se smijao iz čistog zadovoljstva. Ili bolje rečeno igrao sam iz čistog zadovoljstava i čistog bijesa, zadovoljan što sam napustio Barcu, i bijesan što mi je jedan čovjek upropastio snove. To je bilo kao da sam se oslobodio nečega teškog i mogao sam jasno vidjeti cijeli događaj iz daljine. Kada sam bio u središtu tog dešavanja, pokušao sam da sam sebe oraspoložim. Ma nije bilo toliko opasno, bit ću ja onaj isti, dokazat ću im. Držao sam se toga cijelo vrijeme. Ali inače sad kad je sve to prošlo, bilo je zaista teško. Da bilo je zaista, zaista teško. Ta osoba što je mi je trebala značiti puno kao fudbaleru, zaustavila me je i to je bilo nešto najgore kroz što sam prošao. Bio sam pod jakim pritiskom i u takvim situacijama najviše trebaš svoga trenera. Ali šta sam ja imao? Imao sam momka koji me je izbjegavao. Momka koji me je tretirao kao da ne postojim. Trebao sam biti jedna od zvijezda. Ali u stvarnosti samo sam šetao tamo dolje i osjetio se nepoželjnim. Dođavola, imao sam Mourinha i Capella, njih dvojicu najdisciplinovanijih trenera u svijetu i nikada nisam imao nekakvih problema s njima. Onda je došao taj Guarđiola... bjesnim kad se toga sjetim i nikad neću zaboraviti šta sam rekao Minu: “On je zabrljao sve?” “Zlatan?” “Da.” “Snovi se mogu ostvarati, i bit čete sretni?
266 M SAM ZLATAN / MOJA PRIČA “Da.” “Ali snovi se mogu ispuniti, ali i biti mrtvi”, bilo je tačno, osjetio sam odmah. Jedan san je imao i jedno i drugo: ispunjen i srušen u Barci, nastavio sam silaziti stepenicama ka moru prema novinarima koji su me čekali. Tada sam odlučio da tog čovjeka ne oslovim njegovom pravim imenom. Trebao mije neki drugi naziv, sjetio sam se svih onih ružnih riječi koje je rekao pred navijačima. I dok sam stajao ispred stadiona Camp Nou došao sam na ideju. Filozof! Nazvao sam ga Filozofom! “Pitajte Filozofa u čemu je bio problem”, rekao sam to tako ponosno i tako bijesno.
PAŽNJA
JB BESMISLENA,
podsjetio sam se kad je Maxi pitao, tačnije, postavio je
dva pitanja. Prvo je bilo simpatično. Pitao je: “Tata, zašto te svi gledaju?”, a ja sam pokušao da objasnim kako jeste: “Tata igra fudbal. Ljudi me gledaju na televiziji i smatraju da sam dobar.” Poslije toga sam bio ponosan: tata nije uopće loš! Onda se sve promijenilo. To nam je ispričala naša dadilja. Maxi je pitao zašto svi gledaju njegovog tatu, naravno tako je on doživio to što se dešavalo tih dana, a najgore je došlo kad je stigao sa mnom u Milano: “Ne volim kada me ljudi gledaju tako.” Osjetljiv sam na te stvari. Zar i on treba da se osjeća drugačijim? Mrzim kad se djeca osjećaju obilježenim, naročito što mi se tada vraćaju slike iz mog djetinjstva: Zlatan ne pripada ovdje. On je onakav. On je svakakav. Sve to još čuči negdje u meni, zato sam pokušavao biti što više s Maxijem i Vincentom tih dana. Oni su divni divlji dječaci. Ali nije bilo uvijek lako. Izbilo je ponovo pravo ludilo. Kad sam završio s novinarima, tu ispred Camp Noua, odmah sam otišao kući gdje je čekala Helena. Ona nije računala s tim da se seli tako brzo, i mislim da bi radije ostala. Ipak je znala bolje nego iko: ako ne uživam na fudbalskom terenu, postanem kao uveo cvijet i to se negativno odrazi na porodicu. Tada sam rekao Gallianiju: Hoću da idem za Milano sa svima, Helenom, dječacima, našim psom i Minom. Galliani je samo klimnuo glavom, si, si. Samo vi dođite, cijelo društvo! Očigledno je pripremio nešto dobro i tako smo se ukrcali u jedan od privatnih aviona kluba i napustili Barcelonu. Sjećam se kad smo se spustili na Linate u Milanu. Izgledalo je kao da čekaju Obamu. Ispred nas je stajalo osam poredanih Audija i prostrt crveni tepih na koji sam kročio s Vincentom u naručju. Nekoliko minuta sam razgovarao s izabranim novinarima, momcima iz Milan Channela i Skyja, dok je na drugoj strani ograde stajalo stotine lanova i vikalo. Veliko je to. Osjećalo se u zraku. Klub je dugo ovo čekao. Prije pet godina, ono kad je Berlusconi rezervisao sto u restoranu Gianinno za nas, mislio sam da je sve gotovo i uradio sve moguće pripreme; između ostalog napravio sam promjene na svojoj internet stranici, jednu interesantnu stvar da sve prvo bude crno, a onda postepeno posvijetli iz sredine a zvuči bum, bum.
245 M SAM ZLATAN / MOJA PRIČA zanimljiv zvučni efekt, neku sekundu prije nego što će se pojaviti moje ime, Ibrahimović, a sve to uz igru svjetla i zvuka i uz riječi “Konačno naš.” Bilo je teško i radilo se oprezno jer je postalo jasno da niko nije zapravo spreman na juriš. Sajt mi se skroz srušio. Samo se ugasio sam od sebe, a sjećam se kad sam prošao pored ograde na aerodromu gdje su fanovi uzvikivali moje ime “Ibra, Ibra.” Sjećam se i kad sam sjeo u jedan od onih Audija i kako smo se provozali gradom. Bio je haos, kunem se. Zlatan je stigao! Auti i motori su išli za nama s TV kamerama, a naravno od svega toga sam se osjećao dobro. Adrenalin mi je rastao u krvi i shvatio sam u kakvoj crnoj rupi sam živio u Barci. Kao da sam bio zatvorenik koji je sad dočekan s feštom na ulicama i osjećao sam da je cijeli Milano mene čekao i tražio od mene da preuzmem odgovornost. Očekivali su da ih dovedem do trofeja ponovo, a iskreno to sam želio i ja, i sviđalo mi se to sve. Ulica ispred hotela Boscolo, gdje smo trebali odsjesti bila je blokirana. Okolo su stajali građani Milana i mahali nam pozdravljajući, a unutra u hotelu je stajalo poredano osoblje i dočekalo nas je srdačno. U Italiji su fudbaleri kao bogovi. Nismo dobili veliku svitu, što smo odmah primijetili, ali je sve drugo bilo organizovano. Klub je imao snagu i tradicije i iskreno osjećao sam nervozu u cijelom tijelu. Htio sam da zaigram fudbal. Istog dana je Milano imao prvu utakmicu u sezoni u Seriji A, protiv momčadi Lecce pa sam zamolio Gallianija da i ja igram. Nije mi dozvolio. Moji papiri još nisu bili gotovi. Svejedno sam bio na stadionu jer su me predstavili na poluvremenu. Taj osjećaj neću nikada zaboraviti Nisam htio ići u svlačionicu i nisam htio da mijenjam njihov naboj. U blizini je bila jedna soba gdje sam čekao s Gallianijem, Berlusconijem i drugim visokim zvaničnicima. “Podsjećaš me na jednog igraća kog smo imali”, rekao je Berlusconi. Pretpostavljao sam, naravno, na koga misli, ali sam ipak bio učtiv: “Na koga?” "Na momka koji je znao srediti situaciju na svoju ruku.” Mislio je na Van Bastena, naravno, a onda mi je poželio dobrodošlicu u klub “Ovo je velika čast”, rekao je a onda smo zajedno izašli na tribine. Sjedio sam dva mjesta dalje od njega, zbog nekih političkih razloga. Uvijek se nešto dogada oko tog čovjeka. Tada je bilo prilično mirno, u svakom slučaju ako se ne uzme u obzir ono što se desilo kasnije. Poslije dva mjeseca nastao je čitav
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
269
cirkus oko njega i kružile su glasine o nekim mladim djevojkama i suđenjima. Ali tog dana sjedio je sa mnom i izgledao jako smiren i zadovoljan, a ja sam osjećao dobre vibracije među nama. Publika je uzvikivala moje ime i ja sam sišao na travnati teren gdje su mi bili prostrli crveni tepih i postavili malu scenu. Učinilo mi se kao da sam dugo čekao sa strane da to postave. Na stadionu je vrilo od uzbuđenja. San Širo je bio popunjen do zadnjeg mjesta, iako je bio august i sezona godišnjih odmora. Onda sam svečano zakoračio. Odjekivalo je oko mene, a ja sam se osjećao ponovo kao mali dječak. Nije bilo davno kad sam ovako stajao na Camp Nou u istoj situaciji, pa sam koračao naprijed uz pljesak i oduševljenje publike. Uz crveni tepih stajalo je puno djece i sve sam ih pozdravio s give me five, a onda zakoračio na scenu. “Sada ćemo pobijediti sve”, rekao sam na talijanskom i nastalo je još veće oduševljenje i vrisak. Stadion se tresao kad sam primio dres kluba, na kojem je stajalo Ibrahimović, ali bez broja. Još ga nisam imao. Mogao sam birati između nekoliko ponuđenih, ali ni jedan nije. bio dobar, osim možda jedanaest, koji je trenutno imao Klaas-Jan Huntelaar. Huntelaar je bio stavljen na spisak za transfere, ali pošto još nije bio prodan, morao sam da čekam. U svakom slučaju mogao sam početi. Imao sam pred sobom cilj da dovedemo Milano do prvog Scudetta poslije punih sedam godina. Trebalo je da započnem jedno novo, veliko vrijeme Milana, što sam i obećao. I ja i Helena smo dobili tjelohranitelje, na šta će mnogi pomisliti: Kakav je to luksuz? To nije nikakav luksuz jer u Italiji vlada potpuna histerija oko fudbalskih zvijezda, što je ujedno i veliki pritisak i iskreno, desio se jedan broj strašnih događaja, a ne samo požar ispred naših vrata u Torinu. Kad sam igrao u Interu i kad sam trebao igrati utakmicu na San Siru, došla mi je Sanela u posjetu. Ona i Helena su se dovezle tamo u našem novom, velikom Merceđesu. Ispred stadiona je vladao haos i krkljanac s automobilima. Helena je milila naprijed u limuzini i tako su svi mogli da je vide i prepoznaju ko ie. Tada je neki momak prošišao pored nje na svojoj vespi i zakačio retrovizor. Helena nije shvatila je li bilo namjerno ili nije, mislila ie: Ah, šta radi ovaj? Otvorila je prozor da namjesti ogledalo kad je primijetila drugog momka s kacigom na glavi kako zuri u nju. Tek tada je shvatila da nisu čista posla, da je nešto sumnjivo. Pokušala je da zatvori prozor, ali nije išlo jer se ios nije snalazila s novim autom i masom komandnih dugmeta u njemu. Nije stigla zatvoriti prozor na vrijeme pa je momak priletio i udario je ravno u lice.
270M SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
Nastala je tuča i Mercedes je udario u auto ispred dok je manijak pokušavao izvući Helenu napolje kroz onaj otvoreni prozor. Srećom Sanela je bila tu, pa je uhvatila Helenu i čvrsto je držala. Potpuno luda situacija, borba za život i smrt, tako im se činilo dok na kraju nije Sanela uspjela da iščupa Helenu od manijaka i vrati natrag u auto. Tad se iznenada i Helena dozvala i šutnula idiota ravno u glavu iz nemoguće pozicije, a imala je otprilike jedanaest centimetara visoke štikle. Mora da ga je jako boljelo jer je idiot pobjegao. Ljudi su se počeli skupljati oko kola. Bio je potpuni haos, a Helena modra. Moglo se desiti i gore. Dešavale su se i gore stvari, nažalost. To je istina. Bila nam je potrebna zaštita, bilo kako bilo, moj tjelohranitelj, jedan prijatan i dobar momak me odvezao već prvog dana na Milanello, gdje smo trenirali. Trebalo je da uradim neke obične medicinske nalaze. Milanello je udaljen skoro sat od Milana a kraj ulaza su nas čekali navijači, mi se, naravno, nismo zaustavljali, samo smo prošli. Osjećao sam težinu tradicija u Milanu i pozdravljao sve legende redom, Zambrotta, Nesta, Ambrosinija, Gattusa, Pirla, Abbiatija, Seedorfa, Inzaghija i mladog Brazilca, Patoa, kao i trenera Allegrija, koji je upravo bio stigao iz Cagliarija i nije baš imao mnogo iskustva, ali se činio dobar. Ponekad, ako si novi, budeš puno ispitivan. Nastaje borba oko tvog statusa kao: Misliš da si ovdje zvijezda? Primijetio sam da sam ovdje odmah bio uvažavan, ustvari, možda ovo nisam trebao ja reći. Ipak neki igrači su mi rekli kasnije: Podigli smo se za dvadeset posto kad si ti došao. Izvukao si nas iz sjene. Klub nije bio ni prosječan u ligi više godina, a niti najbolji u gradu. Inter je dominirao od kad sam ja igrao tamo, još od 2006, uz ispravno vodstvo Capella, koji je uvijek govorio: Treninzi su jednako važni kao i utakmice. To sam od njega ponio sa sobom. Ne može se trenirati blago a igrati agresivno. Moraš se boriti u svakom momentu. Inače, eto mene za tobom, i ja sam išao okolo i pokušavao da nadahnem i da se šalim, a sve je to bilo tako prirodno za mene na svim mjestima, osim u Barceloni. Na neki način me sve ovo podsjećalo na moje prve godine u Interu. Vodi nas, vodi nas, činilo mi se da momci kažu, pa sam pomislio: Sad će se ponovo promijeniti odnos snaga. Na sve treninge sam išao maksimalno naoštren i baš kao prije Barcelone, vikao na ljude. Oživio sam ponovno i derao se. Zajebavao sam one koji su gubili a neki su se pitali: Šta se ovdje dešava? Momci nisu bili ovako borbeni čitavu vječnost.
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
271
Bio je još jedan novi momak u ekipi. Zvao se Robson de Souza. Zvali smo ga Robinho. Bio sam umiješan u njegovu kupovinu. Galliani me pitao za njega još u Barceloni: “Šta misliš o Robinhu? Možeš li igrati s njim?” “Super igrač, samo ga ti dovedi. Ostalo ćemo srediti sami.” Klub je platio osamnaest miliona eura za njega, što je kažu jeftino, a Galliani je dobio prestiž čak i za to. Uspio je kupiti i mene i Robinha po sniženoj cijeni, jer je malo ranije Manchester City bio spreman platiti više nego duplo za Robinha. Ipak je ova kupovina bila do kraja nesigurna. Robinho je bio jedno supertalentovano dijete, možda malo zalutalo. U Brazilu je Pelé bog, a devedesetih godina je upravljao omladinskim klubom Santos, koji je ustvari klub iz kog je otpočeo karijeru, a koji je plivao u problemima zadnjih godina. Ljudi su čeznuli da on pronađe novu superzvijezdu, jer su vjerovali u njega. Novi Pelé, novi Ronaldo, zvijezde kakve se ne rađaju mnogo puta u jednom stoljeću. Već na prvom treningu Pelé je bio vidno iznenađen. Priča se da je čak zaustavio trening i prišao tom siromašnom i mršavom dječaku na terenu. “Došlo mi je da zaplačem”, rekao mu je. “Podsjećaš me na mene.” Govorio je Robinhu, momku koji je sad odrastao i postao superzvijezda koju su svi očekivali, u svakom slučaju u početku. Kasnije je prodan Real Madridu a onda u Manchester City, ali u zadnje vrijeme je imao negativan publicitet. Mnogo toga se desilo oko njega. Zbližili smo se igrajući zajedno u Milanu. Obojica smo imali teško odrastanje, pod teškim okolnostima, i ima dosta sličnosti u našim životima. I jedan i drugi smo bili na tapeti zbog našeg driblanja a ja sam obožavao njegovu tehniku. Ipak je ponekad izgledao nefokusiran na terenu i previše se igrao i izvodio trikove na svojoj strani. Često sam ga kritikovao zbog toga, kao i druge u ekipi a prije moje prve utakmice protiv Cesene, pucao sam od energije, pa možete zamisliti taj urnebes oko moje ličnosti. Novine su pisale stranicu za stranicom o tome šta sam značio za svoj novi klub. Na čelu smo bili ja, Pato i Ronaldinho i zvučalo je opasno. Robinho je počeo na klupi. Ipak je izgledalo beznadežno. Bio sam previše napaljen slično kao u ono prvo vrijeme u Ajaxu. Želio sam previše, a davao premalo i poslije prvog poluvremena s Cesenom stajalo je 2:0 za njih. A mi smo se zvali Milán! Nije normalno i bio sam ljut i skoro lud na terenu. Dođavola, ništa ne ide! A borio sam se kao životinja. Tek pri kraju dobili smo kazneni udarac. Pazi sad! Možda smo mogli i da promijenimo rezultat? Ja sam šutirao. Prišao sam i opalio... u stativu. Izgubili smo i šta mislite kako sam se osjećao? Trebao sam da uradim
272 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
doping test poslije utakmice, pa sam ušao u sobu i skoro slomio neki sto, što je momka koji je uzimao testove skroz šokiralo: “Smiri se! Hajde, samo se smiri!” “Slušaj”, rekao sam. “Ti mi nećeš govoriti šta da radim jer bi mogao da završiš kao i ovaj sto!” Nije to bilo lijepo, on je bio samo nedužni doping kontrolor. Tako sam počeo u Milanu i kad smo gubili, vidio sam sve crno i bio jako ljut. Tad me treba pustiti da lomim stvari na miru. U meni je ključalo od srdžbe i bio sam sretan kad su novine počele da pišu kritike i stavljaju najniže ocjene na moju igru. Zaslužio sam to i samo sam stezao pesnice. Svejedno nisam bio bolji ni u sljedećoj utakmici, a ni u onoj poslije, iako sam dao gol u susretu s Laziom. Izgledalo je čak kao da ćemo pobijediti, međutim u zadnjim minutama primili smo gol. Tada nisam imao doping kontrolu. Otišao sam direktno u svlačionicu gdje je stajala tabla iscrtana skicama naše taktike koju je trener ispisao prije utakmice. Odvalio sam u nju svom snagom. Tabla je poletjela kao projektil i okrznula jednog mog kolegu. “Ne igraj se vatrom. Opasno je!”, režao sam i nastao je tajac u sobi, tačno kao da su svi razumjeli šta sam mislio: trebali smo pobijediti, ništa drugo, a ne puštati bespotrebne golove na kraju. Nismo više smjeli tako nastaviti. Poslije četiri odigrane utakmice imali smo samo pet poena, a Inter je stajao u samom vrhu lige, i kao i obično, ja sam osjećao sav teret za vratom. Još uvijek smo stanovali u hotelu Boscolo i tek malo uveli rutinu u svakodnevicu. Helena koja se do tad držala po strani, dala je svoj prvi intervju. Bio je za časopis Elle, čitav cirkus oko toga. Svaka riječ o nama stvarala je rubrike. Mogao sam kazati rečenicu potpuno bez smisla kao: “Od kad sam sreo Helenu jedem manje makarona i okruglica od mesa”, a novine bi to prenijele kao ljubavnu izjavu. Osjećao sam sve više i više kako se mijenjam. Ja, koji sam se palio na pažnju, počeo sam se bojati publiciteta. Nisam više volio da imam masu ljudi oko sebe i živjeli smo povučeno. Radije sam ostajao u hotelu sve dok nam klub nije obezbijedio stan u centru. Naravno da je prijatno preseliti se u svoj stan, ali ipak to nije bilo to, nisu bile naše stvari. Lijepo, ali ipak bezlično. Svako jutro me je tjelohranitelj čekao dolje u foajeu, a onda vozio na Milanello gdje sam dorućkovao prije treninga a ručao poslije, a veoma često je tu bilo i nekih PR-stvari, kao slikanje i to. Kao i obično, u Italiji nisam bio počesto * porodicom. Živjeli smo u hotelu prije utakmica u gostima, a bili skoro zaključani na Milanellu prije utakmica kod kuće pa se sve to počelo osjećati.
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
273
Puno sam propustio kod kuće, Vincent je rastao i sve više pričao. Bilo je stvarno ludo. Vincent i Maxi su se toliko seljakali da su tečno govorili tri jezika: švedski, talijanski i engleski. Život nas je doveo u novu situaciju pa sam često razmišljao: Šta ću raditi kad završim fudbalsku karijeru a Helena počne svoju ponovo? Mogu reći da je takvih razmišljanja bilo puno. Ponekad sam jedva čekao to vrijeme poslije fudbala, a nekad ga nisam želio. Ali ipak nisam bio manje zagrijan zbog toga i uskoro sam se opustio na terenu. Odlučio sam rezultate u sedam, osam uzastopnih utakmica i ona stara ekstaza i histerija se probudila ponovo. “Ibra! Ibra!” odjekivalo je svuda. Novine su radile montaže sa slikama. Kao ja a na meni cijeli tim, i kao ja nosim cijeli Milan na svojim ramenima. Tako se pričalo. Bio sam žešći nego ikad. Ipak, jedno sam znao bolje nego većina drugih u istoj poziciji: jedan dan u fudbalu možeš biti kralj a već drugog dana da ne vrijediš ni pišljiva boba. Lagano korak po korak približavala se najvažnija utakmica u ligi te jeseni, derbi protiv Intera na San Siru. Bez ikakve sumnje sam znao da će me ultra fanovi mrziti. Presija će biti još veća a još na sve to, bio sam zakuhao s jednim momkom u klubu. Zvao se Oguchi Onyewu, Amerikanac, a velik kao kuća. Rekao sam jednom prijatelju: “Nešto ozbiljno će se desiti. Osjećam to.”
GOVORILO SB DA JE ON bio jedan od najkorektnijih momaka. Oguchi Onyewu je podsjećao na boksera teške kategorije. Imao je skoro dva metra i bio težak oko sto kilograma. Iako se još nije snalazio u timu, bio je ranije proglašen za najboljeg stranog igrača u belgijskoj ligi i kao najbolji američki fudbaler. Ali nije mu baš išlo sa mnom. Imao je nešto protiv mene. “Ja nisam kao drugi bekovi”, rekao mi je. “Okej, baš dobro, onda?” “Ja neću dozvoliti da me dotučeš svojom pričom. I jezikom koji nikad ne prestaje raditi.” “O čemu ti pričaš?” “Da znaš, gledao sam te na utakmicama, ti pričom ubijaš u pojam protivničke igrače”, nastavio je, a to me je pravo naljutilo. Ne samo zbog toga što sam bio umoran od bekova koji su samo htjeli provocirati. Ja stvarno nisam taj koji priča. Ja grizem na utakmicama. Toliko sam se naslušao sranja svih ovih godina, prokleti Ciganin, stvari o mojoj mami, i još mnogo toga. A najgluplje od svega je bilo: Vidimo se poslije utakmice! Šta se tim želi reći? Hoćemo li se možda na parkingu obračunavati rukama? Tako smiješno. Sjećam se Giorgija Chiellinija, centralnog beka iz Juventusa. Igrali smo zajedno, a kasnije, kada sam igrao za Inter, susreli smo se kao protivnici i tada mi je cijelo vrijeme visio za vratom: “Hajde da te sad vidim, nije više kao prije, samo da znaš!” Pokušavao me je isprovocirati, a onda me je i oborio s leđa. Na kukavički način. Ne vidiš ga kada ti dolazi, i pao sam, boljelo je. Pravo me boljelo. Ali nisam ništa rekao. U takvim situacijama to ne radim. Tada ovako mislim: Vraćam ti to u sljedećem duelu. Uletjet ću mu tako da se dugo neće moći podići, ne, ne, nisam ja taj koji priča. Već obaram. Naletim na protivnika kao bomba. Ali ovaj put nisam imao prilike, pa sam mu poslije posljednjeg zvižduka priletio, uhvatio za glavu i povukao kao neposlušnog psa, a on se pravo uplašio. Vidio sam to na njemu. “Hoćeš da se svađaš? Zašto si se onda sada usrao”, urlao sam i otrčao u svlačionicu. Ne, ja vraćam tijelom a ne riječima i to sam rekao i Oguchiu Onyewu.
MOJA PRIČA /
Jk
SAM ZLATAN 275
Međutim, ovaj je samo nastavljao, i jednom kada sam se proderao: “Ovo nije nikakav prekršaj!”, htio me je ušutkati prstom preko usana, kao: Vidiš, govoriš samo gluposti, i pomislio sam: Sada je stvarno dosta, ovo se ne može trpjeti. “Pazi se”, rekao sam. Ponovio je isti gest prstom preko usana a meni je došlo crno pred očima. Ništa nisam rekao, ni jednu riječ. Pokazat ću ovom idiotu kako ja razgovaram u ovakvim situacijama, i kada je sljedeći put dobio loptu, zaletio sam se prema njemu s podignutim kramponima, a to je prekršaj najgore vrste. Ali on me je pročitao. Vješto je izbjegao moj start bacajući se na stranu i obojica smo se našli na zemlji, odmah sam pomislio, dođavola, promašaj. Sljedeći put mi neće izmaći. Ali upravo kada sam se pridigao dobio sam udarac u rame, to ti nije bio nimalo dobar potez, Oguchi Onyewu. Dobio je udarac glavom, i zatim je planulo. I uopće ne govorim o nekom malom obračunu. Htjeli smo rastrgati jedan drugog. Bio je to pravi brutalni obračun između dvojice momaka teških preko devedeset kila, kotrljali smo se uokolo, udarali koljenima, i naravno, cijeli tim je pritrčao da nas razdvoji. A to nije bilo lako, ni najmanje. Bili smo bijesni kao risovi, i to je tako, priznajem, kada si na terenu adrenalin ti mora biti visok, jer ratuješ. Ali ovo je bilo prešlo sve granice. Izgledalo je kao borba na život i smrt. Ali najgore od svega je došlo ipak malo kasnije. Oguchi Onyewu se s uplakanim očima počeo moliti Bogu. Prekrstio se i ja sam se pitao: Šta ovo treba da znači? Poludio sam još više. Osjetio sam to kao provokaciju, i u tom momentu pritrčao mi je trener Allegri: “Ibra, smiri se.” Nisam ga slušao. Samo sam ga odgurnuo i opet potrčao prema Oguchiju. Ali zaustavili su me drugi igrači i dobro je da su to uradili. Moglo se tako ružno završiti, a poslije toga obojica smo pozvani kod Allegrija. Rukovali smo se i izvinili jedan drugom. Ali Oguchi je nastavio biti hladan kao led, a meni je bilo svejedno. Ako je on takav i ja ću mu vraćati istom mjerom, i poslije toga odvezli su me kući. Od kuće sam nazvao šefa Gallianija, i trebate znati, ja ne volim da se pravdam. Nije muški da se pravdaš. To je ružno, specijalno u jednom timu gdje si dobio vodeću ulogu. “Slušaj”, rekao sam Gallianiu. “Jedna jako ružna stvar se desila na treningu. Moja je greška i preuzimam svaku odgovornost. Želim se izviniti, a ti me kažnjavaj kako hoćeš.” “Ibra”, rekao je. “Ovo je Milan. Mi tako ne radimo. Izvinio si se. Od sada gledamo samo naprijed.”
276 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
Ali nije se na tome završilo. Bilo je navijača koji su stajali uz liniju i posmatrali trening, i stvar se, naravno, odmah proširila i došla i do novina. Niko nije znao razlog našoj tuči. Ali sama tuča je postala poznata. Desetorica su ih morala razdvajati, stajalo je, i pričalo se da je zavladala panika u klubu, o Ibri kao bad boy i razne druge stvari. Mene to nije nimalo interesovalo. Samo pišite šta god hoćete! A ja sam sve više osjećao bolove u grudima, i otišao sam da me pregledaju. Jedno rebro mi je bilo slomljeno u toj tuči, a slomljena rebra ne možeš liječiti. Jedino što su mi ljekari mogli raditi je previjanje. Samo mi se još i to trebalo desiti. Počele su pripreme za derbi s Interom. Pato i Inzaghi su bili povrijeđeni o čemu su novine naširoko pisale, a najviše o duelu između mene i Materazzia. Bit će pravo oštar duel, pisalo je. Ne samo zbog toga što je Materazzi imao grub stil igre i što smo se nas dvojica i ranije susretali i igrali zajedno, već zbog toga što me je Materazzi ismijao poslije onog mog gesta kada sam poljubio Barcinu zastavu na Camp Nou. Bilo je raznih priča, čas jedno, čas drugo, a najviše od svega bilo je glasina. Međutim, jedna stvar je bila sigurna: Materazzi će dati sve od sebe u duelima sa mnom, to je bio njegov zadatak. Njegovom timu je bilo jako važno da me zaustave i u takvim situacijama postoji samo jedno rješenje. Moraš se boriti na isti način. Inače gubiš inicijativu i rizikuješ povrede. Nema gorih navijača od Interovih. Vjerujte, to nisu momci koji lako opraštaju, i za njih sam sada bio neprijatelj broj jedan. Niko od njih nije zaboravio našu svađu u utakmici s Lazijem i naravno, znao sam da će biti uvreda i zviždanja. Jer to ide jedno s drugim. Ja uopće nisam bio prvi igrač Intera koji je prešao u Milán. Bilo je još velikih igrača. Ronaldo je došao u Milán 2007. i tada su navijači Intera dijelili pištaljke kako bi ga što više ometali. Utakmice između Intera i Milana, Derbi della Madonnina, nisu nikog ostavljale ravnodušnim, a negdje u svemu tome su umiješani i politika i prljave. Tu postoji ogromno rivalstvo. Isto kao Real - Barca u Španiji, i dobro se sjećam igrača pri ulasku na stadion. Vidjelo se na njihovim izrazima lica. Ovo je veliki i jako važan trenutak. Bili smo tada vodeći u prvenstvu i pobjeda bi tako puno značila. Milán nije dobio derbi s Interom već nekoliko godina. Inter je te godine osvojio i Ligu šampiona. Inter je skroz dominirao. Ali... ako bismo mi pobijedili... u zraku se osjećala smjena u pozicijama, a na stadionu su se razlijegali navijački poklici i zaglušujuća muzika iz zvučnika. I mržnja i veselje na jednom mjestu, a ja ni najmanje nisam bio nervozan.
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
277
Bio sam potpuno spreman i čekao da uletim na teren, u borbu. Ali znao sam istovremeno da nekada ni višak adrenalina ne može pomoći. Jer, ponekad ti nikako ne ide i pored sve tvoje ogromne volje. Ali dobro se sjećam početka utakmice i buke na San Siru. I nikad se pravo ne možeš navići. Kuha oko tebe, i na samom početku Seedorf je poslao jedan šut glavom, ali preko gola. Igra se nastavljala. U petoj minuti sam dobio loptu na desnoj strani. Driblao sam i ušao u kazneni prostor a imao sam Materazzija uz sebe. Htio je možda reći: Nećeš mi izmaći, siguran budi! Ali napravio je grešku. Povukao me za sobom a ja pao na zemlju, i naravno, mislio sam: Je li penal? Je li penal? Trebao je biti. Ali nisam bio siguran. Toliko je bilo bučno, a svi Interovi igrači su odmahivali rukama u znak: ne, dođavola. Ipak sudija je potrčao prema kaznenoj liniji a ja sam duboko uzdahnuo. Ja sam ga trebao izvesti i možete misliti. Iza mene je bio cijeli moj tim i tačno znam šta su mislili: Ibra, ne smiješ promašiti. Blagi bože, ne smije promašiti! Ispred mene se nalazio gol i golman a iza gola Interovi ultra fanovi. Bilo su kao ludi. Derali su se koliko su mogli. Ometali su me na sve moguće načine a nekoliko njih je imalo i predmete s laserom. Cijelo lice mi je bilo obasjano zelenom svjetlošću, a Zambrotta je toliko bio bijesan da je poletio prema sudiji: “Dođavola, oni ometaju Ibru. Zasljepljuju ga laserom!” Ali šta sam mogao uraditi. Da pretresam cijelu tribinu? Ne, to bi bilo besmisleno. Mogli su me zasljepljivati i farovima i dugim svjetlima. Jedino na što sam mislio u tom trenutku bilo je da priletim i opucam na gol, a ovaj put sam tačno znao: lopta mora ići u golmanov desni ugao, i nekoliko sekundi sam stajao potpuno miran a zatim sam osjetio i žmarce: tjerali su me da dam gol. Sezonu sam bio počeo s promašenim penalom. Ovog puta se to nije smjelo desiti. Nije to bilo ni vrijeme za razmišljanje. Na terenu nikad ne smiješ previše razmišljati. Tu si da igraš, prišao sam i opucao. Opucao sam upravo onako kao što sam i zamislio, ušla je u gol a ja sam podigao ruke i gledao direktno u oči Interovih fanova, i htio reci: ne pomažu vam ni vaši đavolji trikovi. Ja sam jači od toga, i moram reci, bio je to predivan osjećaj kada čitav stadion odjekuje a na tabli stoji: “Inter - Milan, 0:1, Ibrahimović.” Bio sam ponovo u Italiji. Igra se zaoštravala a tek je bilo prošlo nekoliko minuta od početka. I petnaestoj minuti drugog poluvremena izbačen nam je Abate, a igrati s deset igrača protiv Intera nije jednostavno. Borili smo se kao lavo\i. Materazzi me je u stopu pratio, i u jednom duelu naletio sam na njega svom snagom i srušio
278 M SAM ZLATAN / MOJA PRIČA ga. Bilo je to nenamjerno. Ali on se nije dizao i ljekari i svi Interovi igrači su potrčali prema njemu, a kod ultra fanova se mržnja samo uvećavala, pogotovo kada su Materazzija iznijeli na nosilima. Zadnjih dvadeset minuta igre pritisak je bio nenormalan, aja mrtav umoran. Mogao sam povraćati od iscrpljenosti. Ali uspjeli smo. Zadržali smo vodstvo i pobijedili. Sljedeći dan sam trebao primiti svoju petu Zlatnu loptu u Švedskoj. Unaprijed sam dobio tu informaciju, i zato sam želio otići rano u krevet, što ranije to bolje u situaciji kada ti se samo ta utakmica vrti u glavi. Međutim, odlučili smo da to veće idemo van i proslavimo u noćnom klubu Cavalli. Helena je bila s nama. Mirno smo sjedili u jednom ćošku s Gattusom, dok su se Pirio, Ambrosini i ostali ludo zabavljali. Osjećali smo strašno olakšanje, bili gotovo poludjeli od sreće, kući nismo došli prije četiri ujutro. U decembru je Milán kupio Antonija Cassana. Cassana prate bad boy glasine kao i mene, i on voli da skreće pažnju na sebe i priča kako je fantastičan igrač. Momak je svašta prošao, često upadao u svađe s igračima i trenerima, između ostalog i s Capellom iz Rome. Capello mu je između ostalog dao nadimak Cassanata, a što otprilike znači iracionalan i lud. Ali Cassano ima odličan kvalitet u igri. Meni se on sviđao i bili smo sve bolji i bolji. Međutim, postojao je jedan problem. Došao je neprimjetno, polako. Počeo sam osjećati umor u cijelom tijelu, bio sam izmoren. Davao sam sve od sebe u svakoj utakmici, i mislim da nikad ranije nisam osjećao takav pritisak. Možda će ovo zvučati čudno s obzirom na to kroz šta sam ranije prolazio. Nije bilo nimalo jednostavno doći u Barcelonu. Ni u Interu nije bilo lako. Osjećao sam sada, više nego ikad ranije, da moramo osvojiti ligu, i da sam ja taj koji nosi tim na svojim leđima. Svaku utakmicu sam igrao kao da je finale svjetskog prvenstva i zato sam platio cijenu. Bio sam totalno premoren. Osjećao sam da nemam nikakav pregled na terenu, da nema brzine u odlukama. Tijelo je uvijek kasnilo za korak i siguran sam da sam tada trebao odmoriti jednu ili dvije utakmice. Ali Allegri je bio novi trener. I on je želio pobjede po svaku cijenu. Trebao je svog Zlatana i trebalo je iz mene iscijediti i posljednju kap. Zato ga ne krivim ni sekunde. On je samo dobro radio svoj posao, a ja sam želio igrati. Bio sam u dobroj formi. Imao sam ritam. Htio sam igrati i sa slomljenom nogom, a Allegri me je bodrio. Poštovali smo jedan drugog. Ali sam i plaćao cijenu svega toga, nisam više bio tako mlad.
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
279
Bio sam fizički jak, krupan, ne kao druge sezone u Juventusu, nikakve sličnosti. Sada sam vodio računa šta jedem, nisam imao previše kilograma. Držao sam striktnu dijetu. Ovaj put su bili samo mišići, ali ja sam ipak bio stariji, a i drugačiji igrač nego na početku karijere. Nisam više bio dribler kao u Ajaxu. Bio sam teški eksplozivni napadač i bio sam prisiljen igrati puno mudrije kako bih mogao izdržati cijelu utakmicu a u februaru sam počeo osjećati umor. Moj umor je trebala biti naša klupska tajna, ali ipak je procurilo u medije i o tome se puno diskutovalo. Hoće li izdržati? Hoće li se iščupati? Na više utakmica završnice su nam bile potpuno slabe. Nismo imali snage i primili smo dosta nepotrebnih golova, a ja cijeli mjesec nisam dao ni jedan jedini gol. Tijelo više nije bilo tako eksplozivno kao ranije, ispali smo iz Lige šampiona porazom protiv Tottenhama, i bilo je teško, mislim da smo bili bolji. Ali i u ligi smo gubili inicijativu, a Inter je ponovo briljirao. Hoće li nas prestići na tabeli? Hoće li se istopiti prednost koju smo imali? 0
tome se najviše pričalo. Pisalo se o svemu i svačemu, a moja isključenja su još
više pogoršala situaciju. Prvo isključenje je bilo protiv Barija, ekipe sa začelja tabele. Gubili smo s 1:0, stajao sam u kaznenom prostoru a jedan njihov odbrambeni igrač me je čvrsto držao. Osjećao sam se pravo stisnut 1
instinktivno sam reagovao. Udario sam ga šakom u trbuh a on je pao na
zemlju, potpuno glupo s moje strane. Priznajem. Ali bio je to samo refleks i ništa drugo, i volio bih da sam imao neko drugo opravdanje. A nisam. Fudbal je borba. Napadnu te i ti se braniš, a ponekad odeš i predaleko a da ne znaš zašto. Mnogo puta sam bio u toj situaciji. Za sve ove godine nešto sam i naučio. Nisam više ni ona budala iz Malmo FF, ali neke stvari me nikako ne napuštaju. Moja želja za pobjedom ima i negativnu stranu. Brzo eksplodiram, i protiv Barija dobio sam crveni karton. Većina poludi kad dobije crveni, ali ovaj put ja sam, bez ijedne riječi, samo izašao s terena. Uskoro iza toga Cassano je izjednačio. Bila mi je to mala utjeha. Međutim, nisam mogao igrati ne samo protiv Palerma, već ni u sljedećem duelu s Interom. Vodstvo Milana je ulagalo žalbe. Cijeli cirkus oko toga. Ništa nije pomoglo, i nije mi bilo nimalo svejedno. Ali za razliku od prethodnih godina, sada mi to odjednom nije toliko teško padalo. Stvarno nije. Jer, sada sam imao i porodicu. I nije više imalo nikakvog smisla da se zakopavaš u probleme. Moraš misliti i na djecu. Međutim, prokletstvo se ipak nastavljalo. Ponovo sam bio u igri protiv Fiorentine i izgledalo je da će ovaj put proći bez mojih izgreda, \odilt
280 JA SAM ZLATAN i MOJA PRIČA smo i ostalo je bilo samo nekoliko minuta do kraja. Jedna ubačena lopta je išla prema meni. Naljutio sam se na pomoćnog sudiju i zavrištao vaffanculo, idi dođavola, i naravno, nisam to trebao uraditi, pogotovo zbog zadnjih događaja protiv Barija. Ali, molim vas! Jeste li ikada bili na fudbalskom terenu. Tamo se izgovaraju vaffanculo i slične stvari cijelo vrijeme. I niko ne bude izbačen zbog toga. Niko ne bude kažnjen zabranom nastupa na više utakmica. Sudije to najčešće ignorišu. Na terenu stalno padaju teške riječi. Ali ja sam bio Ibra. Milan je bio Milan. Vodili smo u ligi. Bilo je tu i politike. Tražili su i najmanji povod da bi nas kaznili. Vjerujem u to. Isključen sam i kažnjen neigranjem na sljedeće tri utakmice. Izgledalo je da će nas taj idiotizam koštati bodova za Scudetto, zato je klub radio sve da nas izbavi iz tako loše situacije. Smislili smo način na koji ćemo odgovarati na optužbe. Ja sam kao psovao sam sebe. Bili smo prisiljeni da se branimo: “Razljutio se zbog svojih grešaka. Pričao je sam sa sobom.” Ali, iskreno rečeno, bila je to glupost, sorry za to! Međutim, morali smo jer je kazna bila preteška. Vaffanculo? Nepromišljeno od mene. Ipak, to nije ništa.
Vaffanculo nije uopće tako ružna psovka. I da znate, čuo sam i mnogo gorih. Ali, što je bilo, bilo je. Morao sam se pomiriti sa situacijom, ismijavali su me, kritikovali, dobio sam čak i neku ciničnu nagradu od jednog TV kanala, zvao se Tapiro d'Oro. Takva je igra. Uzdižu te u visine. Onda te pljuju. Navikao sam na to. Na drugom mjestu na tabeli je bio Napoli, odmah ispred Intera. Napoli je imao svoje zlatno vrijeme osamdesetih kada je Maradona igrao u klubu, i iako im posljednjih godina nije nikako išlo, sada su se vraćali i bili u izvrsnoj formi. Mi smo imali tri boda više, šest utakmica je ostalo do kraja a tri od njih nisam mogao igrati. Bilo je teško, ali ipak: dobio sam mogućnost da se odmorim i razmislim o životu. Radio sam i na ovoj knjizi. Bio sam prisiljen da rovim po prošlosti pa sam došao do zaključka da i nisam bio tako dobar momak. Govorio sam ružne stvari, i prihvatam svoju odgovornost. Ne tražim krivce u nekome drugom. Znam da ima toliko puno momaka koji su slični meni, mladi momci i cure koje stalno kritikuju samo zbog toga što nisu kao drugi, ponekad, naravno, i treba ih kritikovati. Ja vjerujem u disciplinu. Ali ima nešto što me jako ljuti, to su oni treneri koji nikada nisu mogli doći do vrha a ipak misle da sve znaju: Ovako treba raditi i nikako drugačije! To je tako besmisleno. Tako glupo!
MOJA HUČA / JA SAM ZLATAN
281
Postoji hiljadu puteva kojima možeš ići kroz život, a onaj koji malo odstupa od drugih može biti i jedan od najboljih. Mrzim kada se odvajaju oni koji se razlikuju od ostalih. Da nisam bio drugačiji, ne bih sada ovdje sjedio, i to što hoću reći sigurno nije: Budi kao ja. Pokušaj biti kao Zlatan! Ne, uopće! Govorim o tome da svako sebi bira put kojim će ići, kakav god taj put bio, i prokleti bili skupljači nekakvih glupih potpisa o isključenju samo zato što nisi kao i drugi. Međutim, moram priznati da nije u redu ako upropastiš Scudetto koji si obećao svom klubu samo zato što imaš gadnu narav.
ADRIANO GALLIANI je sjedio gore na Stadio Olimpico u Rimu zatvorenih očiju i molio: Dopusti da pobijedimo, dopusti da pobijedimo, i ja ga stvarno razumijem. Bio je to sedmi maj 2011. Bilo je pola jedanaest noću, a minute su prolazile. Vrijeme je otkucavalo sporo, a na klupama su se preznojavali Allegri i dečki. Bez obzira da li je čovjek vjerovao u Boga ili ne, bilo je vrijeme za molitvu. Igrali smo protiv Rome i samo jedan bod bi nam obezbijedio Sckudetto, prvi put u sedam godina. Bio sam ponovo u igri. Kako da se ne osjećam dobro? Dugo sam bio odsutan zbog crvenih kartona. Ah sam sad bio tu i mogao sam odlučivati o pobjedniku u ligi, ne zato što sam mislio da će to biti jednostavno. U igri je bio i rat između Rome i Milana, ne samo što su u pitanju dva velika grada koja igraju jedan protiv drugog, već i zato što je to bila vrlo važna utakmica za oba tima. Mi smo se borili za prvo mjesto u ligi, a Roma za četvrto. Četvrto mjesto za njih je bio veliki uspjeh, kao četvrti si mogao biti u Ligi šampiona i to automatski znači i puno novca i televizijskih prenosa. Ali se nešto desilo već 1989. godine što talijanski fudbal ne zaboravlja lako. Stvari leže po strani, kao što sam rekao. To se osjećalo u zraku. Svi se sjećaju Ronalda koji nije iskoristio penal, ali bilo je nešto i puno opasnije. Bio je to Antonio De Falchi, mladi navijač Rome koji je došao u Milano da gleda utakmicu protiv Milana. On je imao interesantnu teoriju: “Ne nosi na sebi crveno i žuto. Ne pokazuj da si navijač Rome.” I čovjek se toga držao. Obukao se obično, da bi se maskirao. Mogao je biti momak iz bilo kog kluba, ali kad mu je jedan od Milanovih žestokih navijača prišao i pitao da li ima cigaretu, on se svojim dijalektom odmah otkrio. Bilo je to kao: “Jesi li ti iz đavolje Rome?”, i brzo su ga okružili. Pretukli su ga i podlegao je povredama. Bila je to velika tragedija i prije utakmice se održao pomen na njega. Pomen je pozdrav prije utakmice uz uzvikivanje imena Antonija De Fealchija i podizanje zastava uvis s crveno žutim bojama. To je divna navijačka gesta, ali utiče i na atmosferu na stadionu. Bio je to veliki ali i dan pun napetosti. U Romi je Totti najveća zvijezda. Igrao je u klubu od trinaeste godine. On je
kao hodajući bog u gradu. Pobijedio je na Svjetskom prvenstvu, bio je najbolji strijelac, dobio je Zlatnu kopačku, sve moguće. Iako nije bio posebno mlad, u zadnje vrijeme je pokazao zavidnu formu, sigurno: Totti je bio svuda na Rominim panoima, ali tu su bili Milan i Ibrahimović također. Imali smo puno vatrenih navijača koji su se nadali da će proslaviti pobjedu u Ligi prvaka s vatrometom kao pred dolazeću novu godinu. Utakmica je počela u osam i četerdeset i pet, kao obično. Ja i Robinho smo bili u špici. Cassano i Pato su sjedili na klupi i počeli smo dobro. Ali u četerdesetoj minuti Vučinić je pucao snažno i činlio se da je pogodak. Sreća, imali smo na golu Abbiatia, koji je sjano odbranio udarac. Bio je to čisti refleks, i počeli smo se brinuti. Roma nas je već pobijedila zadnji put na San Siru i počeli smo igrati još jače. Ja sam imao nekoliko šansi a Robinho je je pogodio stativu. Prince Boateng je imao sjajnu poziciju koju nismo iskroristili a vrijeme je prolazilo. Bilo je 0:0 a vrijeme je otkucavalo i prošlo je devedeset minuta. To je trebalo biti kraj. Ali đavolje sudije su rekle: Pet minuta produžetak! Pet minuta, i mi smo igrali tačno kao da je Galliani molio Boga. Sedam godina bez pobjede u Skudettu je dugo vrijeme za jedan klub kao što je Milan, i sad smo bili tako blizu. Sjećate li se? Obećao sam da ćemo ponovo pobijediti. To je bilo ono prvo što sam rekao kad sam se predstavljao na San Siru, a svakako da sportisti kažu svašta. Obećavaju zlato i lovorove vijence, ali na kraju ne bude od toga ništa. Ali neki, kao Muhammad Ali oni se drže toga što su obećali a ja sam bio jedan od njih. Došao sam u Milan s cijelom skalom uspjeha i obećao sam, zakleo se. I sad su odlučivale sekunde, počelo je brojanje: devet, osam, sedam... i tada! Sudija je svirao i pobjeda je bila naša. Svi su skočili i sišli na teren, dim se dizao uvis. Ljudi su vrištali i pjevali. Bilo je lijepo i histerično. Nevjerovatno, i Allegri, naš trener je bacan uvis i Gattuso je trčao okolo s velikom flašom šampanjca i prskao po svima. Cassano je imao interviju na televiziji i svi oko njega su bili skroz blesavi. Bilo je to previše: “Hvala Ibra, ispunio si što si obećao”, ali je bilo i gluposti kao obično. Bili smo prepuni adrenalina, Cassano je bio sjajan momak. Od mene je kao nagradu dobio udarac u glavu, još nogom. Imao je intervju za televiziju i ja sam prolazeći samo podigao nogu i udario ga u glavu, ne jako svakako. “Šta je ovo uradio?”, pitao gaje reporter. “On je lud.” “Tako djeluje!”
284 JA SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
“Ali igrač koji nam je pomogao da pobijedimo u ligi, može raditi šta god hoće”, rekao mu je Cassano smijuljeći se. Ali ga je i boljelo. Išao je okolo s kesom punom leda oko glave. To je bio možda nešto snažniji izraz ljubavi s moje strane i tako je počela zabava. To veče nisam mogao zaspati. Ali svejedno bilo je pravo divlje, kad mislim o tome osjećam se moćno. Bio sam šest godina u Italiji i osvojio Scudetto svake godine. Je li neko drugi uradio nešto slično? Ne sumnjam u to, i nismo samo pobijedili u ligi. Donijeli smo kući Super kup. Putovali smo za Kinu. Tamo je, također bila prava histerija za mnom, dao sam gol i bio sam man ofthe match i dobio svoj osamnaesti trofej najboljeg, osamnaesti, i bio sam tako sretan, iskreno rečeno. Ali se još nešto dešavalo sa mnom. Fudbal nije bio više sve moje. Imao sam porodicu, i rekao sam ne državnoj reprezentaciji. Volio sam Larsa Lagerbacka. Ali svejedno nisam zaboravio stvari iz Goteborga. Ne zaboravljam tako lako, želio sam imati više vremena za Helenu i dječake. Zato nisam igrao za Švedsku jedno vrijeme, ali ipak, to je bilo posljednje ljeto u Barci kada je bilo dosta teško i kada sam se osjećao drugačije, ponovo onaj teški momak iz predgrađa, onaj što nije potpuno odgovarao sredini. To ljeto je puno mojih klupskih drugova iz Barcelone učestvovalo na Svjetskom prvenstvu, a ja sam sve više osjećao: Ja to želim, nije da nisam želio biti u reprezentaciji, ali je to tražilo previše vremena. Želio sam biti što duže s djecom kod kuće. Tako mnogo sam već propustio. Ali u to vrijeme je prestao biti trener Lasse Lagerback. Erik Hamren je bio novi selektor reprezentacije. On me nazvao: “Hej, hej. Ja sam tvoj novi trener.” “Moram ti odmah reći da nisam planirao da se vratim u reprezentaciju.” “Šta?” “Ne znam šta su ti rekli, možda si dobio lažne signale, ali ja ne igram.” “Dođavola, Zlatane. Bacio si me na postelju. O tome ništa nisam znao.” Ali on je bio tvrdoglavi đavo. Ja volim tvrdoglave đavole. Nastavio je s pričom: Bit će strašno. Bit će dobro, i sve tako i ugostio sam ga u našoj kući u Malmou i odmah sam osjetio, taj momak je dobar. Odgovarali smo jedan drugom, on nije bio neki obični Švedski trener. On se usuđivao da ide preko granice i ti momci su uvijek najbolji. Ne vjerujem ljudima od pravila, to već znate Ponekad čovjek mora mijenjati pravila. Tako ideš dalje. Mislim: Šta se dogodilo s momcima u Sportskom klubu Malmo FF, juniorskom timu, koji su
MOJA PRIČA / M SAM ZLATAN
285
se uvijek lijepo ponašali? Jesu li napisane knjige o njima? Rekao sam da na kraju i dogovorili smo se, ja ću imati kapitensku traku i biti lider u reprezentaciji. To volim. Volio sam da stanem pred novinare i kada smo gubili. Postigao sam nešto i kada sam sreo momke u reprezentaciji, vidio sam na njima: Šta je sad ovo? Obično na treninge dođe po nekoliko radoznalih navijača. Sad je došlo šest hiljada na kratko okupljanje reprezentacije u Malmóu, a ja sam im rekao potpuno mirno: “Dobro došli u moj svijet!” Svaki dolazak u Malmo je uvijek poseban. Razumljivo, ja sam često tamo. Malmo je naša kuća. Kuće se najviše držimo. Kod kuće se igra posebna igra. Sjećanja se vraćaju. Ljeto poslije Scudetta i Superkupa ttrebalo je da Malmo FF i mi iz Milana igramo prijateljsku utakmicu. Dogovor je dugo trajao između klubova i kad su se ulaznice počele prodavati svijet je navalio na stadion. Čuo sam da je tada počela padati kiša. Ljudi su stajali u dugim redovima s kišobranima i karte su rasprodane za dvadeset minuta. Bila je to luda navala ispred i iza Pildam parka. Rekao sam dosta sranja o FF Malmo te godine. Nisam zaboravio šta su mi Hasse Borg i Bengt Madsen uradili, ali sam i volio klub. Neću zaboraviti taj dan kad smo stigli u Malmo. Cijeli stadion me zagrlio. Činilo se kao daje karneval. Bio je haos svuda, obezbjeđenje, i histerija skupljenog svijeta. Ljudi su vrištali, mahali i pozdravljali kad su me vidjeli. Mnogi su tamo satima stajali samo da bi me vidjeli. Cijeli Malmo je imao zabavu. Svi su čekali Zlatana, ja sam trčao po mnogim stadionima koji su kuhali i vrištali. Ali ovo je bilo nešto specijalno: bilo je to istovremeno prošlost i sadašnjost. Bio je to moj život koji se vratio, cijeli stadion je pjevao i uzvikivao moje ime. U tom starom dokumentu Plava vratay sjedim u vozu i govorim čisto u zrak: “Odlučio sam se na jednu stvar”, govorim. “Da ću imati mali Diablo, auto, Diablo, to je Lamborghini. I na njemu će umjesto registarskih tablica stajati: Toys, igračka... na engleskom.” To je malo dječački. Bio sam mlad. Imao sam osamnaest i sanjao sam auto koje bi momak u toj dobi mogao poželjeti, koji je čekao na mene. Ali ta misao je otišla daleko: Jesi li čuo šta Zlatan priča, taj mali šaljivđžija bi vozio. Jedan mali Diablo! To je bilo tako davno, ali u isto vrijeme i tako blizu. To veče na stadionu u Malmóu fanovi su nosili veliko platno razvučeno na tribinama. Gledao sam ali nisam odmah razumio. Onda sam shvatio. Bio je to crteža na
286
M SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
njemu ja u malom automobilu s registracijom Toys. “Zlatane, vrati se kući. Mi ćemo ti nabaviti auto iz snova”, stajalo je tamo na platnu razvučenom po tribinama Malmo igrališta. Osjećao sam to srcem ili kako je jedan od mojih prijatelja nekad rekao: To je sve skupa jedna bajka. To je putovanje iz predgrađa do snova. Prije nekog vremena sam dobio fotografiju, s mosta Annelund. Taj most je na granici Rosengarda, na njemu je neko stavio tablu s natpisom: Čovjek može istjerati
momka iz Rosengarda, ali ne može istjerati Rosengard iz njega. U potpisu je stajalo Zlatan. O tome ništa nisam znao. To je bilo nešto sasvim novo za mene, tad sam bio povrijeđen. Suzbio sam petu i otputovao u Malmo i jedno veće smo otišli do mosta da vidimo citat. Bio je to sjajan osjećaj. Bilo je ljeto, toplo, a ja sam sjedio u autu i gledao ploču i doživio stvarnost u kojoj sam igrao dvije uloge. To mjesto je bilo zaista posebno. Ispod tog mosta moj otac je bio opljačkan i tu su mu probili pluća. Nedaleko odatle je i tunel kroz koji sam trčao smrtno preplašen po noći do maminog stana u Cronmans ulici, tamo mi je ulična rasvjeta bila orijentir. To je bilo naselje mog djetinjstva, to je bila ulica gdje je sve počinjalo, i osjećao sam se, kako da kažem? I veliki i mali u istom trenutku. Bio sam junak koji se vratio. Fudbalska zvijezda, ali i onaj preplašeni dječak iz tunela, onaj koji je mislio da će preživjeti samo ako trči najbrže što može. Bio sam sve odjednom, i kunem se da mi je u glavu naviralo na stotine sjećanja. Sjetio sam se oca u njegovim stolarskim pantalonama i slušalicama na ušima, onog praznog frižidera i limenki s pivom, ali i onoga kad je nosio moj krevet na leđima od Ikea prodavnice do našeg stana, kilometar za kilometrom i kako me nosio i čuvao u bolnici. Sjetio sam se maminog lica kad je dolazila kući s posla gdje je čistila, i njenog zagrljaja kad sam kretao na Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Japanu. Sjetio sam se mojih prvih kopački; njih sam kupio u prodavnici Ekohallen za pedeset devet kruna, zajedno s paradajzom i ostalim povrćem, sjetio sam se mog sna da budem što je moguće kompletniji fudbaler, i mislio sam: Ostvario sam taj san, ali to nije moglo bez svih igrača i trenera s kojima sam igrao i osjećao sam veliku zahvalnost. Tu je ležao Rosengžrd. Tu se nalazio tunel. Iz daljine se Ćuo voz što je prelazio preko mosta. Neko je
MOJA PRIČA / JA SAM ZLATAN
pokazivao na mene.
287
288
M SAM ZLATAN / MOJA PRIČA
Neka žena s maramom je prišla i željela imati fotografiju sa mnom a ja sam se smijao Počeo se svijet skupljati oko mene. Bila je to bajka, u kojoj sam ja bio
Zlatan Ibrahimović.
KARIJERA 1999
Igrao u Malmo FF-u u A-timu. Debitirao u Allsvenskanu, dao go. Malmo FF prelazi u Superligu. 2000-
2001
Dao dvanaest golova za Malmo FF u Superligi. Prešao u Ajax. Vraća se u Allsvenskan ligu s Malmo FF-om, dao tri gola. 2002 Debitirao u Ajaxu, postigao šest golova u ligi. Dao dva gola u UEFA-cupu. Dao gol u holandskom kupu. Osvojio ligu s Ajaxom. Osvojio holandski kup s Ajaxom. 2001-
2002-
2003
Igrao u osmini finala Svjetskog prvenstva. Dao tri gola za Ajax u ligi. Dao pet golova u Ligi Šampiona. Dao tri gola u holandskom kupu. Osvojio Superkup s Ajaxom. Postigao gol godine po izboru gledalaca Eurosporta.
2003-
2004
Dao trinaest golova za Ajax u holandskoj ligi. Dao dva gola u Ligi šampiona. Osvojio ligu s Ajaxom.
2004-
2005
2005-
2006
Četvrtfinale na Evropskom prvenstvu. Prešao u Juventus. Dao šest golova za Juventus u ligi. Osvojio Scudetto s Juventusom. Izabran za najboljeg igrača u Juventusu. Izabran za najboljeg stranog igrača u talijanskoj ligi.
Dao sedam golova za Juventus u ligi. Dao tri gola u Ligi šampiona. Osvojio Scudetto s Juventusom. Biran za najboljeg sportistu Švedske. Dobio Zlatnu loptu.
2006-
2007
Osmina finala na Svjetskom prvenstvu. Prešao u Inter. Dao pet golova za Inter u ligi. Osvojio Scudetto s Interom. Osvojio Supercup s Interom. Biran za UEFA-tim.
2007- 2008
Dao sedamnaest golova za Inter u ligi. Dao pet golova u Ligi šampiona. Osvaja Scudetto s Interom. Biran za najboljeg stranog igrača u talijanskoj ligi. Biran za najboljeg igrača u talijanskoj ligi. Biran za najboljeg sportistu u Švedskoj. Dobio Jerring nagradu. Dobio Zlatnu kopačku. 2008- 2009
Dao dvadeset pet golova za Inter u ligi. Dao jedan gol u Ligi šampiona. Dao tri gola u talijanskom kupu. Osvojio Scudetto s Interom. Osvojio Supercup s Interom. Pobjeđuje u talijanskoj superligi. Postigao gol godine u Italiji. Biran za najboljeg stranog igrača u Italiji. Biran za najboljeg igrača u talijanskoj ligi. Biran za UEFA-tim. Biran za najboljeg sportistu Švedske. Dobio Zlatnu loptu.
2009-
2010
Prešao u Barcelonu. Dao šest golova za Barcelonu u ligi. Dao četiri gola u Ligi šampiona. Dao dva gola u španskom kupu / Supercupu. Pobjeđuje u španskoj ligi s Barcelonom. Pobjeđuje u super kupu s Barcelonom dvije godine, 2009. i 2010. Pobjeđuje u UEFA Supercupu. Najbolji igrač Barcelone 2009. Biran za najboljeg sportistu u Švedskoj. Biran za najboljeg muškog sportistu u Švedskoj. Dobio Zlatnu loptu. 2010-2011 Prešao u Milano. Dao četrnaest golova za Milan u ligi. Dao četriri gola u Ligi šampiona. Dao četiri gola u talijanskom kupu / Supercupu. Osvaja Scudetto s Milanom. Pobjeđuje u Supercupu s Milanom. Biran za najboljeg sportistu Švedske. Dobio Zlatnu loptu.
REPREZENTACIJA Šezdeset devet nastupa za reprezentaciju Švedske s dvadeset osam pogodaka. Nastavak slijedi...
U ULOGAMA COADRIAANSE - moj prvi trener u Ajaxu. ALEKSANDAR, zvani KEKI - moj mlađi brat, rođen 1986. godine. MASSIMO AMBROSINI - kapiten ekipe Milan, centarfor. MICKEANDERSSON - moj trener u Malmo FF-u i Superettanu, a kasnije i na Allsvenskanu. RONALD ANDERSSON - stari fudbaler i reprezentativac, trener u Malmo FF-u u mojim počecima. MARIO BALOTELU - mladi talenat u Intern, napadač; kasnije je igrao u Manchester Cityju. MARCO VAN BASTEN - napadač, sjajan strijelac. Potpuno dominirao u Milanu. Izabran za najboljeg fudbalera 1992. godine. LEO BEENHAAKER - fudbalski boss, između ostalog trener u Real Madridu. Direktor za sport u vrijeme kad sam igrao u Ajaxu. TXIKIBEGIRISTAIN - sportski direktor u Barceloni u vrijeme dok sam igrao u tom klubu. SILVIO BERLUSCONI - vlasnik AC Milan, talijanski premijer. HASSEBORG - stari fudbaler i reprezentativac Švedske; sportski direktor u Malmo FF-u u vrijeme dok sam igrao u tom klubu. FABIO CANNAVARO - počeo u Juventusu u isto vrijeme kad i ja. Odbrana. Izabran za najboljeg fudbalera na svijetu 2006. godine. Pobjednik Svjetskog prvenstva s ekipom Italije.
FABIOCAPELLO - trener u Juventusu. ANTONIO CASSANO - Milanov napadač, talijanski reprezentativac. TONNYFLYGARE - prijatelj iz djetinjstva; fudbalski talenat u Malmo FF-u.
LOUIS VAN GAAL - fudbalski boss, stari trener. Direktor u Ajaxu pri kraju moje karijere u tom klubu.
ITALO GALBIATI - Capelova desna ruka u Juventusu. ADRIANO GALUANI - fudbalski boss, zamjenik predsjednika u Milanu. GENNARO GATTUSO - centarfor u Milanu. Borac. Pobjednik na Svjetskom prvenstvu s reprezentacijom Italije.
PEPGUARDIOLA - stari centarfor u Barceloni. Moj trener u vrijeme kad sam igrao u tom klubu.
HELENA - moja djevojka, žena s kojom živim. Majka moje djece. THIERRYHENRY - Francuz. Moj prijatelj iz Barcelone. Superzvijezda, igrao ranije u Arsenalu i najbolji Arsenalov strijelac svih vremena. Pobjednik Evropskog i Svjetskog prvenstva s francuskom reprezentacijom.
ANDRÉS INIESTA - fantastičan centarfor i napadač u Barceloni. Pobjednik Evropskog reprezentacijom.
i
Svjetskog
prvenstva
sa
španskom
FILIPPO WZ4G///-najbolji strijelac i zvijezda u Milanu. Živio sam u njegovom stanu u Torinu. reprezentacijom Italije.
Pobjednik
Svjetskog
prvenstva
JURKA - moja mama, rođena u Hrvatskoj. Radila kao čistačica. KAKÁ - Brazilac, ofanzivni centar, zvijezda svjetskog glasa. Najbolji
s
svjetski fudbaler 2007. godine. Iz Milana prešao u Real Madrid.
RONALDKOEMAN - moj trener pred kraj moje karijere u Ajaxu. JOAN LAPORTA - predsjednik u Barceloni za vrijeme većeg dijela mog učešća u klubu. HENKE LARSSON - legendarni švedski napadač. Profesionalac u Celticu i Barceloni. Dobitnik Zlatne kopačke u Evropi 2001. godine. Moj mentor u početku karijere. BENGTMADSEN - predsjednik u Malmö FF-u za mojeg vremena u klubu. DANIJEL MAJSTOROVIĆ - švedski reprezentativac. Profesionalac. Dobar prijatelj. ROBERTO MANCINI - moj trener prve dvije godine u Interu. MARCO MATERAZZI - žestoki bek koji je osvojio medalju na Svjetskom prvenstvu s reprezentacijom Italije 2006. godine. Igrao sa mnom u Interu. HASSEMATTISSON - kapiten ekipe u Malmö FF-u. MAXIMILIAN - moj stariji sin, rođen 2006. godine. MAXWELL - Brazilac, nevjerovatno elegantan bek. Moj prijatelj još od početka u Ajaxu. Igrali smo zajedno u Interu i u Barceloni. 0L0F MELLBERG - prijatelj. Reprezentativac švedske momčadi, bek. Profesionalni igrač Aston Ville i Juventusa. LIONEL MESSI - zvijezda svjetskog glasa. U Barceloni se sva igra vrtjela oko njega. Došao u klub kao trinaestogodišnji dječak. Proglašen najboljim fudbalerom na svijetu 2009. i 2010. godine. GUDMUNDUR METE - dobar drug. Igrali smo skupa u Malmö FF-u.
MIDO - napadač, Egipćanin. Dobar drug u Ajaxu. LUCIANO MOGGt - fudbalski boss, legendarni sportski direktor u Juventusu dok sam bio u klubu.
MASSIMO MORATTI - kralj naftne industrije, vlasnik Intera. JOSÉ MOURINHO - legendarni trener. Moj trener u Interu. Kasnije prešao u Real Madrid. PAVEL NEDVÉD - centarfor u Juventusu. Proglašen za najboljeg fudbalera u Evropi 2003. godine. ALESSANDRO NESTA najbolji bek u Milanu. Dobitnik zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu 2006. godine. ALEXANDRE PATO - mladi napadač u Milanu. Brazilac. ANDREA PIRLO - centar u Milanu, kasnije prodan Juventusu. S reprezentacijom Italije osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu 2006. godine. MIN0RAI0LA - moj agent, prijatelj i savjetnik. R0BINH0 - supertalentovani Brazilac. Napadač u Milanu, ranije igrao u Real Madridu i Manchester Cityju. R0NALDINH0 - Brazilac, fudbalska megazvijezda. Izabran za najboljeg svjetskog fudbalera 2004. i 2005. godine. Igrali smo zajedno u Milanu. R0NALD0 - jedan od apsulutno najboljih fudbalera u historiji fiidbala. Brazilac. Napadač. Proglašen za najboljeg na svijetu 1996,1997. i 2002. godine. CRISTIAN0 R0NALD0 - napadač, megazvijezda. 2008. proglašen najboljim igračem na svijetu. Igrao u Manchester Unitedu. Prešao u Real Madrid po rekordnoj cijeni. (U knjizi se spominje kao Cristiano da bi se razlikovao od onog koji je za mene pravi Ronaldo.)
SANDRO ROSELL čovjek koji je zamijenio Joana Laportu, predsjednika u Barceloni. 5ANELA - moja starija sestra, rođena 1979. godine. SAPKO - moj stariji brat, rođen 1973. godine u Bosni. 5EFIK - moj otac. Rođen u Bosni. Radio kao zidar i na održavanju zgrada. THOMAS SJOBERG - stari fudbaler i reprezentativac. Zamjenik trenera u početku moje karijere u Malmo FF-u. THIJSSLEGERS - holandski novinar i prijatelj. RUNESMITH - novinar koji je napisao prvu veliku reportažu o meni. JOHN 5TEEN OLSEN - agent koji me otkrio u Malmo FF-u i preporučio Ajaxu. Danas je jedan od mojih bližih prijatelja. LILIAN THURAM - bek. Igrao sa mnom u Juventusu. S Francuskom reprezentacijom osvojio zlato na Svjetskom i Evropskom prvenstvu. DAVID TREZEGUET - Francuz, jedan od najboljih strijelaca, zvijezda. Zajedno smo igrali u Juventusu. S francuskom reprezentacijom osvojio Svjetsko prvenstvo a na Evropskom prvenstvu postigao zlatni gol. RAFAELVANDERVAART - centar u Ajaxu u vrijeme kad sam ja igrao u tom klubu. PATRICK VIEIRA - centar, igrali smo zajedno u Juventusu i Interu. Superzvijezda. Pobjednički duh. Osvojio Svjetsko prvenstvo i Evropsko prvenstvo s reprezentacijom Francuske. CHRISTIAN WILHEMSSON, zvani CHIPPEN - centarfor, reprezentativac i moj prijatelj.
VINCENT - moj drugi sin, rođen 2008. godine.
XAVI - sjajan centarfor u Barceloni. U klubu je počeo kao jedanaestogodišnji dječak. Osvojio je Evropsko prvenstvo i na Svjetskom prvenstvu medalju sa španskom reprezentacijom.
GIANLUCA ZAMBROTTA - legendarni bek, igrali smo zajedno u Juventusu i Milanu. ALEXANDER OSTLUND - prijatelj , stari provjereni igrač švedske reprezentacije. Ranije profesionalno igrao u Southamptonu.
i
i
i
i
i
i
i
