Ivo M aro ev ić: U vod u m uzeo lo giju
Prim ijen im o li model Težakova E-T-Ak-S-A kompleksa na fenom en izložbe (SI. 11) (I. Maroević, 1988c), prim ijetit ćemo da kreatori izložbe nose ulogu E emisije, a posjetitelji i ostali korisnici funkciju A apsorpcije. E m itiraju se složene po ruke , a prim aju se isto toliko složene poruke, koje n e nir)fajul)itris'toznacne. S obzirom na to da poruka prolazi kroz različite ele m en te samog m odela i o'fijima ovisi k a ko će stići do korisnika, ona se m ože izmijeniti, tako da je rijetko koja apsorpcija identična emisiji. Izložba je uspješna ako se na putu između ta dva„pola kom unikacijskih piram ida nije izgubila srž poruke, tj. ako je poruka naišla na pravog prim atelja, bez velikih šumova i gubitaka značenja. Ak akiiniulacija“p ređ;:~“ stavlja sabiranje relevantne grade za o dređenu izložbu, S selekcija kreativni izbor te građe, a T tra n s m is ija muzeografska pom agala za transfer informacija. U p r o cesu sabiranja, izbora predm eta i definiranja pomagala ideja se uobličava u p re d m etim a kao d o k u m e n tim a i modificirana ograničenjima što ih nam eću ovi e le m e n ti nalazi p u t do korisnika. O n tek tada očitava poruku u skladu sa svojim m oguć no stim a i sposobnostim a. Peter van M ensch će uočiti iste zakonitosti, koje će nazvati strategijom (orga nizacija m aterijala), stilom (opća atm osfera) i tehnikom izložbe, smatrajući da su oni dio k on cep tu alnog identiteta izložbe koji je u odnosu s njezinim stru k tu ra ln im id entitetom , a cilj kao dio k o nceptualn og identiteta izložbe veže uz njezin funkci o naln i identitet. Sm atrajući izložbu složenijom stru k tu ro m od muzejskog p re d m e ta, a p re d m e t tvari od koje se kreira izložba, on će sm atrati da je zbiljski identitet p re d m e ta u funkciji k o ncep tu aln og identiteta izložbe (P. van Mensch, 1992:206207). T o znači da se značenje izložbe uvijek stvara u sadašnjosti i nije identično s o n im u prošlosti, čime izložba dobiva oznaku kreativnog medija ili a ktualnog inform acijskog sustava.
a. I z l o ž b a k a o o b lik m u z e j s k e k o m u n i k a c i j e Iz lo ž b a k a o glavni o b lik m u z e js k e p r e z e n t a t i v n e k o m u n i k a c i j e (Z . Z . Stransky, 1970b:65-69) u p rav ilu je vezana uz muzej kao instituciju koja raspolaže p ro sto ro m , zbirnim fond om i osobljem. O na je elem ent muzejske politike i slijedi p r o to k v rem en a i prom jene u društvu. Izložba kao stvaralački čin ujedno je i specifičan informacijski sustav u kom e se oblikuju i kom uniciraju p o ru k e između prošlosti i sadašnjosti, između m uzealnog i realnog svijeta. Izložbom u muzeju uspostavljaju se neprekidni komunikacijski procesi između posjetitelja izložbe 1 on o g a što predstavlja izložbu kao informacijski sustav. U tim kom unikacijskim procesim a bitno je uočiti po stu p n o st prihvaćanja kom unikacijskog slijeda, s tim d a izložba kao sustav, a i pojedinačni izloženi pred m et kao dio tog sustava, p o r u čuju p oljem n eo d re đ e n o sti velik kvantum znanja i drugih osobina što ih u sebi čuvaju, a u m eđusobnim ih odnosim a korisnicima formuliraju u p oruk u, usp ut koristeći muzeografska pom agala za form uliranje te poruke. Posjetitelj koji dolazi n a izložbu m o ra isto tako posjedovati od ređ e n e osobine p o p u t otvorenosti, izraže nog zanim anja, znanja i sposobnosti praćenja izloženog sadržaja, m o ra imati obli kovano ili ba rem naznačeno stanovište prem a stvarima čije p o ru k e želi konzum i rati. T e k n a k o n toga uspostavlja se veza između izloženih p re d m e ta i izložbe kao sk up a p re d m e ta i posjetitelja, da bi konstituiranjem p redm eta p o ru k e predm eti i izložba pružili odgovor čovjeku (posjetitelju), koji na temelju toga oblikuje vlasti
200
T e o rija m uzeologije
tu informaciju, od no sno niz informacija pom oću kojih formulira količinu i kvali te tu p o ru k e koju jc preuzeo s muzejskih p redm eta i izložbe kao cjcline, p o sre d stvom tih predm eta. Po ru k a koja se tako stvara, konkretizacija je i aktualizacija sadržaja, a informacija, koja m ože bili i vrlo složena, .reakcija je korisnika na sadržaj p o ru k e (M. T uđm an, 1983; I. -Marocvić, 1986b:28). P rim ijenim o li ovaj kom unikacijski slijed na izložbe, jasno jc da izložba kao po ru ka i oblik k om un ici ranja m o ra ostvariti sadržajnu, kom unikacijsko-informacijsku vezu između vlasti tog kreativnog izraza i čovjeka (posjetitelja) koji taj izraz prim a kao je d n u od poruka. Izložba u m uzeju elem entarn i jc oblik p rczcntalivnc muzejske komunikacije, je r je organizirani sustav u n u ta r kojega i pom oću kojega muzej prezentira društve noj i kulturn oj javnosti p o ru k e sadržane u muzejskim p redm etim a, i relevantne u o d n o su na zbirni fond dotičnog muzeja. Takva jc izložba relevantna u pogledu v re m e n a u k o m e n astaje i p rostora u kojem sc zbiva, a direktno je ovisna o m ate rija lu kojim dotični muzej raspolaže. N ajkraće rečeno, izložba u m uzeju oblik je muzejskog kom uniciranja izlaganjem i in terpretacijom muzejskih predm eta. M eđu tim , ako posredstvom Tcžakova modela ljudskog k o m uniciranja (SI. 23) postavim o niz pitanja: ŠTO, G D JE i KADA koja sc o dn ose na informaciju, KAKO na instrukciju, a p o to m ZAŠTO na motivaciju kom uniciranja (B. Težak, 1972; M. T uđ m an , 1983:192; I. Marocvić, 1988c:90), tada p o stup no odgovarajući na njih m ožem o stru k tu rirati osnovne p retpostavke za razgovor o muzejskoj prezentativnoj komunikaciji. KAKO
Slika 23. Težakov model oblika ljudskog k o m u n ic ira n ja (prema: M. T uđm an, 1983:192)
201
Ivo M aroević'. U vod u m uzco lo g iju
U p ita m o li se što ;se prezentira, tada m ožem o reći da sc na izložbi prezentiraju muzejski pred m eti (kao d o ku m en ti realnosti) u takvim m eđusobnim odn osim a Roji uz p o m o ć muzeografskih pomagala stvaraju poruku, koja istovrem eno prik a zuje razinu dostign utog znanja o o d ređeno m problem u i preuzima na sebe s ta n o vitu didaktičku obvezu da to znanje prikaže na odgovarajući način. U istom p o s tu p k u otvaraju se mogućnosti da sc iskaže i određeni kvantum novoga znanja, ko je se stvara u k o n k re tn o m sadašnjem vrem enu i društvenom tre n utku , kao i u k o n k r e tn o m su o d n o su između p redm eta m e đusobno i p red m eta i stručnjaka (I. Maroević, 1993a:230). N a p itan je tko prezentira, odgovor jc malo složeniji, jednostavno stoga što se kao a u to r prezentacije pojavljuje pojcdinac - au to r izložbe, koji može im ati o d r e đ e n u viziju muzejske po ru k e koju interpretira pom oću muzejskog predm eta, gru pa stručnjaka ili pak muzej kao institucija. Neovisno o to m e h o ćem o li moći izdiferencirati ulogu pojedinca, grupe ili institucije, čini se da jc zadatak muzeja da pro vodi o d ređ e n u politiku preko izložbene djelatnosti. Tu muzej svojom struč n o m težinom i svojim stručnim ugledom može davati p osebnu no tu izložbama koje se u njem u priređuju. Pojed in ac može biti i jest u nizu situacija nositelj ideje, ali čini se da j e najispravniji odgovor na postavljeno pitanje tko p r e z e n t i r a l a je to najčešće g rup a stru čnjak a u kojoj su n ajm anje tri osobe. Kustos muzeja^,(najčešće i a u to r izložbe) koji daje koncepciju i osnovni scenarij, Roji formulira p o ru k u izložbe i pokušava pratiti njezinu realizaciju do završne faze ispitivanja mišljenja publike. Z a tim %dizajncr,xk(žji pretvara stvarnost i p o ru k u muzejskih predm eta u tro d im e n z io n aln i koncept izložbe; drugim riječima, koji stvara okolinu ili am bijent izložbe u kojoj se zbiva i prenosi poruka. I nap oko n pedagog, koji će sudjelovati u grupi da bi osigurao da će o dre đe ne cđukacijskc aplikacijo naći svoje mjesto, kako bi se sadržaj i p o ru k a izložbe prenosili na prihvatljiv, logičan i cdukacijski p o d ob a n način. N aravno da sc toj osnovnoj grupi stručnjaka pridružuje i niz drugih koji p o m a ž u u o d ređen im segm entim a procesa, kao što su ko nzcrv a to r/resta u ra tb r'za sigurnost pre dm e ta, likovni um jetnik ža oblikovanje onih muzeografskih pomagalž fk o ja su p 9frćbna,; i n ap o k o n razne vrste ob rtn ik a koji će izraditi sve što je p o tr e b n o da m uzejska izložba funkcionira. N a p o k o n , ne bi se smjelo zaboraviti, već naprotiv izuzetno naglasiti, da je interdisciplinarn ost ona osobina muzejskog rada koja bi nužno trebala biti p risu t na u m uzejim a kako prim jerice ne bi došlo do pojave da se na nekoj izložbi zbog p re tje ra n e tehničke o p rem ljen osti ili pak dominacijo dizajna nad sadržajem izgubi sadržaj u količini dizajna, ili ob rn uto, da se na izložbi u kojoj su jasne i koncepcija i ideja o n e izgube, je r su publici prikazane na neodgovarajući način. "Tehnike izlag anja su ko risn e kad čine objekt razum ljivim posjetitelju, šte tn e p a k kad prev ladavaju nad pre d m e tim a i dolaze sasvim blizu pukog predočavanja" (J. Shanno n, 1974:30). P o seb no je važno, ako su izložbe kom pleksne, da određen a grupa stručnjaka s voditeljem ili glavnim a u to ro m izložbe definira od no se m eđu raznim disciplinam a koje sc na izložbi mogu pojaviti (I. Marocvić, 1989a:16). N a p ita n je gdje sfc prezentira, odgovor jc, barem što sc muzejskih izložbi tiče, vrlo jasan. Prv&nstveno u muzeju, a i bez obzira na to odvija li se izložba izvan m uzeja, znači u ne k om povijesnom ili drugom odgovarajućem am bijentu za k o m u niciranje o d re đ e n e p oru ke, ili pak u n e u tra ln o m pro sto ru, treba imati na u m u da
202
T e o rija m uzeologije
su svi p ro sto ri muzejske prezentacije zapravo prostori u kojima se ostvaruje p o sebna realnost, u m je tno konstruirana, arlificijclna stvarnost, da su svi izloženi p re d m e ti i dalje izvan realnog svijeta i da oni žive u stvorenom svijetu. C jelokupna scenografija koja sc zbiva kad u muzejskim prostorim a organiziram o neku izložbu, uz u p o ra b u svih onih muzeografskih pom agala i muzeografskih područja koja tu m og u doći u obzir, dakle čitav izložbeni ambijent, stvara u ljudi (posjetitelja) p re d odž b u da su ušli u artificijelni svijet u kojemu je sve p o dre đe no kvaliteti, poru ke. P a čak kad sc am bijent u muzeju pokušava m aksim alno približiti stvarfttJm am b ijentu, posjetitelj ima dojam i mislim da sc tom dojm u ne m ože oteti, da se nalazi u stvorenom svijetu i da ćc kad izide iz takvog izložbenog p rosto ra naići na svijet koji je b itno drukčiji od svijeta u kom e sc do tada kretao. M eđutim , taj svijet p o ru k e i usm jerenog smisla svijet je one kvalitete koju nudi muzej kao institucija. Pita n je kada se p rezentira isto je tako vrlo delikatno, jer nas uvodi u fenom en vrem e n a (M. T uđm an, 1990:147-148). Bez obzira na to koliko nam različitih tip o va vrem ena stajalo na raspolaganju, ipak jc svaka izložba u muzeju vrem enski vrlo jasno o d redena, ona traje i istovremeno ima ograničen vijek trajanja. Bez obzira n a T o l ) kojoj jc vrsti izložbi riječ, njezino trajanje ovisi o društvenom interesu, o k u ltu rn o m i stručnom interesu za pojedinu tem atiku i o eventualnoj p o tre bi da se taj muzejski m aterijal upotrijebi za stvaranje neke druge izložbe. Neovisno o og raničenom vijeku trajanja i o vremenskoj i p ro stornoj og ran iče nosti p o ru k e koja se prenosi izložbom u muzeju, m o ram o naglasiti da se svaka izložba uvijek zbiva u vrem enu sadašnjem. O na u sebi pokušava stvoriti d o k u m e n tacijsko i informacijsko vrijeme, ponekad re konstruirati povijesno vrijem e ili ga staviti u odnos s društvenim vrem enom , ali se u fizičkom kro no lo ško m vrem en u izložba uvijek zbiva u vrem en u sadašnjem. O na omogućava da se posjetitelj u o d re đ e n o m tre n u tk u sadašnjosti su sretne s onim značenjima p redm eta koja u sadašnjem vrem en u dobivaju uvijek neku drukčiju konotaciju, po čemu izložba i je st inform acijsko-dokum cntacijski sustav. Važno jc ukazati na taj vrem enski ra s k o ra k između izložbe kao vrem ena sadašnjeg i života i značenja muzejskog p r e d m e ta koji u sebi nose vrijeme prošlo sa svim njegovim značajkama i reći da je upravo izložba u m uzeju m jesto na kojem u dolazi do koordinacije i k o m p le m e n tarn o g spoja tih dvaju vremena, prošlog i sadašnjeg68. Isto tako nijedna izložba neće, osim u svojim pisanim p op ratn im d o k u m en tim a i dokum entaciji, ostaviti bilo kakva traga na vrijeme buduće, osim u svijesti ljudi i stvaranju znanja i u stvaranju svijesti o specifičnom značenju koje neka izložba m ože imati u povijesti o d re đ e n o g muzeja, u povijesti o d re đ en e sredine i u iznalaženju njihovih kvaliteta. Iscrpivši tako pitanja koja upućuju i tiču sc informacije u oblicima ljudskog kom un iciranja, mogli bismo sc pozabaviti pitanjima instrukcije i motivacije. P i t a n j e ;in s t r u k c i j i uvijek jc kako :sc prezentira. Ni na to pitanje n e m a m o decidiran odgovor. O n ovisi o mnogo različitih činitelja, a prvenstveno o odn osu raspoloživih muzejskih predm eta i pomagala. Taj odnos koji se uspostavlja u svijesti k re a to ra izložbe mora imali i povratni efekt, što znači da k re a to r izložbe d o znaje od posjetitelja je li način na koji jc izložba postavljena stvorio onaj efekt i p re n io onu p o ru k u po kojoj posjetitelj nakon što iziđe s neke izložbe ne bi smio o sta ti isti, od n o sn o m orao bi biti nešto drukčiji nego što je bio prije nego što je ušao u taj "svijet snova"; m orao bi na neke stvari gledati drukčije nego prije izložbe
203
Ivo M aro ev ić: U vod u m uzeologiju
(Ch. G. Screven, 1974:69). Da bi sc to postiglo, nužno jc poštovati osnovno pravilo kvalitetne m e to d e postavljanja izložbe, tj. uskladiti kodove potencijalnih posjeti telja i kodove stručnjaka koji su izložbu stvarali, je r ako ne uspijemo uspostaviti sklad tih kodova, poruka jc prom ašena; po ru ka stručnjaka bit će kodirana na svoj n a Č fn ,a kodovi posjetitelja neće moći odg onetnuti kodove izložbe i doći će do šum ova zbog kojih komunikacija neće funkcionirati (B. Šurdić, 1988:165). Stoga se B. Šurdić, koji jc upozorio na te međuzavisnosti, zalaže za form iranje jezika izložbe kojim bi se uspostavio odgovarajući odnos između onoga što muzejski p r e d m e ti znače i govore, i dcnotacijom i konotacijom. D rugim riječima, p o tre b n o je uspostaviti relacije između prikaza i iskaza znanja na izložbi, kako bi prikaz, koristeći se denotativnim elem entim a, ukazao na neke činjenice koje označavaju njegovu ulogu u form iranju kom unikacijskog polja, a konotacije bi se uspostavlja le u o n o m prom jenljivom polju po ru ke koje sc u raznih posjetilaca m ože izraziti na različite načine. Znači, čitava metodologija instrukcije, koja se bavi načinim a kako se nešto prezentira, m ora voditi računa o uspostavljanju kvalitetne veze iz m eđu a u to ra izložbe i posjetitelja kako bi poruka stigla na pravo mjesto. N arav no, to ovisi o tipu izložbe, o kvaliteti muzejskog m aterijala kojim se raspolaže, o raspoloživim novčanim sredstvima. M eđutim , sve su to sekundarni elem enti, ako se shvati što jc osnovni cilj. N a p o k o n dolazimo do pitanja motivacije.. Z ašto se nešto prezentira,.zašto se ne što izlaže? Tu ćemo nažalost m orati neke stvari ponoviti, jer sc sva ova pitanja m eđ u so b n o prožimaju. O dgovor na pitanje jc jasan - da se prenese jasna i defini ra n a p o ru k a i da se prikaže znanje koje jc motiviralo upravo takvu poru ku . T ak o po ru k a i p rikazano znanje m oraju omogućavati nove iskaze znanja, bilo da se ono iskazuje u stručnjaka ili u običnog posjetitelja. E đuciranjc posjetitelja na izložbi, a to je u konačnici jedan od glavnih ciljcva izložbe, nc provodi se samo servira njem neke količine znanja, nego motivacijom posjetitelja da sc zainteresiraju kako bi se na izložbi mogli otvorili i stvarali, tj. uključiti sc u o d re đ e n e procese i aktivno sudjelovati i iznalaziti kvalitete koje možda neki drugi posjetitelj na toj istoj izložbi neće moći naći. To govori da su od red e ne izložbe u sm jerene prem a o d r e đ e noj publici, pa se pojavljuje i termin ciljnc publike, znači one publike p rem a kojoj sm o usmjerili izlaganje na izložbi (R. Milcs, 1988:85-86). F o rm u lira n je m ciljne p u b lik e izložba po sta je komunikacijski obrazac, znači društveni oblik p oru ke, uvjetovan ku ltu rn im p o trebam a, interesim a i svrhom o d re đ en og kruga p o sjetite lja. I taj obrazac tada postaje iskustveno polje u kom e djeluju s tr u k tu rn e i selek tivne inform acije (M. T uđm an, 1983:89). K ako se na izložbama konkretizira kulturna po ru k a ? U dva pravca: znanstve n im koji je analitički i kultu rn im koji jc sintetički. U prav o ku lturni aspekt, to s e k u n d a rn o značenje stvarnosti u kojem se ističe vrijednost, smisao, značenje ili p o tre b a , na izložbi dobiva pu no značenje, jer sc tam o izražavaju p o ru k e muzealija i zbirnog fonda, s tim da im je podloga uvijek znanstvena istinitost, ali u okviru o d re đ en o g znanstvenog sustava, a nije im cilj utvrđivanje znanstvene istine, osim u o d re đ e n im izložbama koje im aju tako definiranu ciljnu publiku. Cilj im je u pravilu kom u niciranje o d re đ e n e k u ltu rn e p o ru k e koja se temelji na znanstvenoj istinitosti. Smjerovi konkretizacijc ku ltu rn e p o ru k e na izložbama su prvenstveno sintetički, znači da idu od pojedinačnog prem a općem , od detalja pre m a cjelini, pokušavajući form ulirati cjelovitost.
204
T eo rija m uzeologije
N a p o k o n , nc m ožem o zanem ariti još jedan razlog ili cilj izlaganja, prvenstve no u m uzejim a i prvenstveno njihova zbirnog fonda, a to je proces objektivizacije tog zbirnog fonda u realnom svijetu i realnom vremenu. Prem a lome, p o tre b a da se muzejski zbirni fond objeklivizira u vrem enu sadašnjem i u socijalnom am b ijen tu u kojem sc izlaganje događa jest p otreba da sc sveudilj ponavlja nužnost utvrđi vanja kvalitete muzejskih predm eta, nužnost utvrđivanja njihove društvene relev an tn osti i utvrđivanja njihova značenja u o dre đe no m društvenom tre n utku , sa željom da se sm anjuje polje njihove m uzealne n eodređenosti i da se svakom ta kvom izložbom, u svakoj takvoj provjeri ili objcktivizaciji toga fonda, povećava polje m uzealne određenosti. Tim e muzejski predm eti postaju sve bogatiji sadrža jem, jer dobivaju i ona značenja koja prije takvih izložbi i njihove konfrontacije sa sadašnjim vre m en om nc bi bilo m oguće utvrditi. Rezim irajući osnovne p retpostavke svake muzejske komunikacije, u ovom slučaju prvenstveno prezentativne kom unikacije u muzejima, nužno je reći da pri to m e treba uzeti u obzir tri činitelja. Prvi jc činitelj tjelesnost čovjeka i sve njegove percepcije. T u su uključeni svi priro d n i zakoni kojima je čovjekova tjelesnost podvrgnuta, sva osjetila po m o ć u kojih čovjek percipira svijet i sve moguće percepcije koje sc u čovjekovoj svijesti zatim form uliraju i pom ažu u procesima mišljenja. Znači, takav čovjek, s m oguć nošću percipiranja, sa svim svojim oblicima funkcioniranja, čovjek kao prim atelj o daslanih poruka, s je d n e je stra n e pretpostavka muzejske prezentacije. O n perci pira n je m prihvaća poruk u, Sto znači da treba fizički su-djclovati u p rim anju izlož benih poruka. Teško da sc može služiti drugim medijima u tom proccsu. N a drugoj jc strani čovjek kao društveno biće koji sc veže uz svoju fizičku stru k tu ru . N a njega utječe iskustvo sredine u kojoj sc od ređena izložba odvija, izvjesna tradicija, kultura i svi relevantni društveni odnosi. Uspostavlja se odnos izm eđu društvenog i kronološkog vrem ena u kojemu je kronološko uvijek sadaš nje vrijeme, a društveno vrijeme često jc kom biniran o s prošlim i dijelom anticipi ra buduće. U tom jc k o ntekstu pozicija izložbe u društvenom k o n te k stu sredine vrlo važna. N a p o k o n , izuzetno je važan činitelj sa m ostalnost (iako vrlo često relativna) m uzejske djelatnosti u kreiranju izložbene politike, lako sc nc smije zanem ariti uloga društvene sredine u kojoj muzej djeluje, ipak muzej svojim m e to dam a sabiranja, utvrđivanjem optim alno sti sabiranja u funkciji zbirnog fonda ili neke izložbene te m atik e i valorizacijom kom unikacijskih objekata (muzejskih predm eta) treba biti u poziciji relativne nezavisnosti od društvene sredine, i izborom tem e za izlaganje, i određivanjem funkcioniranja dimenzija i sadržaja pojedinih izložbi vezanih uz oba osnovna motiva svake izložbe, a to znači uz društveni i edukacijski e le m e n t k o m u n ik a c ije . U v a ž av a n jem ta dva tem eljna e le m e n ta muzej stvara osnovne p retp ostav ke da prezentalivna kom unikacija djeluje u svom stim ulativ n om području, da izložba bude neponovljiv oblik muz.cjskc kom unikacije sa svije tom , neponovljiv utoliko što se nc mogu ponoviti dvije iste izložbe, stoga što ih neće raditi isti ljudi i što će društvena situacija i društvena pa i fizička sredina biti takve da je d n u izložbu neće biti nikad moguće ponoviti. Prem a tom e fleksibilnost, neponovljivost i višeznačnost izložbe u muzeju njezine su osnovne značajke.
205
