Ivan_Ferencak-Pocela_ekonomike

Ivan Ferenčak POČELA EKONOMIKE II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje

U - 104 Knjižnica Ekonomskog fakulteta u Osijeku Izdavač Ekonomski fakultet u Osijeku Za izdavača Prof. dr. sc. Željko Turkalj, dekan Suizdavač Grafika d.o.o. Osijek Recenzenti: Prof. dr. sc. Branko Kovačević, izvanredni profesor Ekonomski fakultet u Zagrebu Prof. dr. sc. Marijan Karić, izvanredni profesor Ekonomski fakultet u Osijeku Lektor Branka Radin, profesor Tisak Grafika, d.o.o. Osijek

CIP - Katalogizacija u publikaciji GRADSKA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA OSIJEK UDK 330.1(075.8) FERENČAK, Ivan Počela ekonomike / Ivan Ferenčak. - 2. izmijenjeno i dopunjeno izd. - Osijek : Ekonomski fakultet, 2003. - (Knjižnica Ekonomskog fakulteta u Osijeku. U ; 104) Bibliografija. - Kazala. ISBN 953-6073-77-3 100902017

Objavljivanje ovog udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku Odlukom br. 7/03. od 10. ožujka 2003., a na prijedlog Sveučilišnog odbora za izdavačku djelatnost.

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU EKONOMSKI FAKULTET U OSIJEKU

Prof. dr. sc. Ivan Ferenčak

POČELA EKONOMIKE II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje

Osijek, 2003.

SADRŽAJ

Mariji, Franji i Lidiji

SADRŽAJ

SADRŽAJ PREDGOVOR I. izdanju.......................................................................1 PREDGOVOR II. izdanju .....................................................................3 1. O EKONOMIJI, EKONOMICI I EKONOMISTIMA..............5 1.1. EKONOMIJA - PITANJE ALOKACIJE RESURSA............5 1.2. EKONOMIKA I EKONOMISTI ...........................................8 2. POTRAŽNJA I PONUDA ..........................................................19 2.1. POTRAŽNJA ......................................................................19 2.1.1. Zakon potražnje ........................................................19 2.1.2. Necjenovne odrednice potražnje ..............................21 2.2. PONUDA

......................................................................23

2.2.1. Zakon ponude ...........................................................23 2.2.2. Necjenovne odrednice ponude..................................25 2.3. TRŽIŠNA RAVNOTEŽA....................................................26 2.3.1. Promjene tržišne potražnje i tržišne ponude.............29 2.3.2. Sustav cijena i alokacija resursa ...............................33 2.3.2.1. Otkazivanje sustava cijena.................................. 35

3. ELASTIČNOST POTRAŽNJE I PONUDE .............................37 3.1. ELASTIČNOST POTRAŽNJE............................................37 3.1.1. Cjenovna elastičnost potražnje .................................37 3.1.2. Dohodna elastičnost potražnje..................................44 3.1.3. Križna elastičnost potražnje......................................46 3.2. ELASTIČNOST PONUDE ..................................................47

VII

SADRŽAJ

4. POTROŠAČEV IZBOR..............................................................51 4.1. TEORIJA GRANIČNE KORISNOSTI................................51 4.1.1. Potrošačeva ravnoteža ..............................................53 4.1.1.1. Utjecaj promjene cijena i dohotka na potrošačev izbor ..............................................57

4.1.2. Potrošački probitak ...................................................58 4.1.3. Korist i potrošačeva ravnoteža .................................60 4.1.4. Zaključno o teoriji granične korisnosti .....................62 4.2. TEORIJA KRIVULJE INDIFERENCIJE............................63 4.2.1. Crta proračuna i realni dohodak ...............................65 4.2.2. Crta proračuna i relativna cijena...............................67 4.2.3. Krivulja indiferencije................................................69 4.2.3.1. Granična stopa supstitucije i krivulja indiferencije ....................................................72

4.2.4. Potrošačeva ravnoteža ..............................................75 4.2.5. Promjena potrošačeve ravnoteže ..............................77 4.2.5.1. Učinak dohotka i učinak supstitucije .................79 4.2.5.2. Promjene potrošačeve ravnoteže i krivulja potražnje.........................................................80

4.2.6. Teorija granične korisnosti i teorija krivulje indiferencije - usporedba ..........................................83 5. PROIZVOĐAČEV IZBOR ........................................................87 5.1. PODUZEĆE I NJEGOVI OBLICI.......................................87 5.1.1. Oblici poduzeća ........................................................90 5.1.2. Dioničko društvo ......................................................91 5.1.2.1. Vrste dionica ...................................................93 5.1.2.2. Cijena dionice .................................................94 VIII

SADRŽAJ 5.1.2.2.1. Cijena dionice kao kapitalizirana dividenda ............................................94 5.1.2.2.2. Cijena dionice kao eskontirana dividenda .. 97

5.2. PROIZVODNJA U KRATKOM VREMENSKOM RAZDOBLJU ....................................................................101 5.2.1. 5.2.2. 5.2.3. 5.2.4.

Ukupni proizvod .....................................................101 Granični proizvod ...................................................103 Prosječni proizvod ..................................................104 Zakon opadajućih prinosa.......................................106

5.3. TROŠKOVI

....................................................................107

5.3.1. Ukupni trošak .........................................................107 5.3.2. Granični trošak .......................................................109 5.3.3. Prosječni trošak.......................................................110 5.4. DUGO VREMENSKO RAZDOBLJE ...............................113 5.4.1. Prinosi razmjera......................................................114 5.4.2. Prosječni ukupni trošak ..........................................115 6. PROIZVODNJA UZ NAJMANJI UKUPNI TROŠAK EKONOMSKI EFIKASNA TEHNIKA PROIZVODNJE ....117 6.1. CRTA IZOTROŠKA ..........................................................117 6.1.1. Jednadžba izotroška................................................118 6.1.2. Relativna cijena inputa i crta izotroška...................120 6.1.3. Karta izotroškova....................................................121 6.2. IZOKVANTA - KRIVULJA ISTIH KOLIČINA ..............122 6.2.1. Granična stopa supstitucije kapitala radom ............124 6.2.2. Karta izokvanti .......................................................125 6.3. PRAVILA EKONOMSKI EFIKASNE TEHNIKE PROIZVODNJE .................................................................126

IX

SADRŽAJ 7. TRŽIŠTE DOBARA..................................................................131 7.1. SAVRŠENA KONKURENCIJA .......................................131 7.1.1. Ukupni, granični i prosječni prihod savršenog konkurenta ..............................................................133 7.1.2. Maksimaliziranje profita.........................................135 7.1.2.1. Ukupni prihod, ukupni trošak i profit ..............136 7.1.2.2. Granični prihod, granični trošak i profit ........... 137

7.1.3. Presjecište krivulja graničnog prihoda i graničnog troška kao prijelomna točka....................................141 7.1.4. Presjecište krivulja graničnog prihoda i graničnog troška kao točka minimaliziranja gubitka...............143 7.1.5. Prekidanje proizvodnje ...........................................144 7.1.6. Potopljeni trošak .....................................................146 7.1.7. Krivulja ponude savršenog konkurenta ..................146 7.1.8. Pitanje izlaska sa tržišta..........................................148 7.1.9. Dugoročna ravnoteža u uvjetima savršene konkurencije ...........................................................149 7.2. MONOPOL

....................................................................154

7.2.1. Pojam i oblici..........................................................154 7.2.2. Ukupni, granični i prosječni prihod monopola.......155 7.2.3. Maksimaliziranje profita.........................................159 7.2.3.1. Ukupni prihod, ukupni trošak i profit ............... 159 7.2.3.2. Granični prihod, granični trošak i profit ..........160

7.2.4. Prijelomna točka u uvjetima monopola ..................163 7.2.5. Točka minimaliziranja gubitka u uvjetima monopola ...............................................................164 7.2.6. Monopol i krivulja ponude .....................................165 7.2.7. Monopol i diskriminacija cijena .............................166 7.2.7.1. Savršena diskriminacija cijena .......................167 7.2.8. Usporedba monopola i savršene konkurencije .......169

X

SADRŽAJ 7.3. NESAVRŠENA KONKURENCIJA..................................173 7.3.1. Monopolistička konkurencija .................................173 7.3.1.1. Kratko vremensko razdoblje ..........................174 7.3.1.2. Dugo vremensko razdoblje.............................175

7.3.2. Oligopol ..................................................................176 7.3.2.1. Vodstvo u cijenama i tajni sporazumi .............177 7.3.2.2. Teorija igara .................................................179 7.3.2.2.1. Zatvorenikova dilema......................................179 7.3.2.2.2. Igra u duopolu ...............................................181

7.4. ZAKLJUČNO O TRŽIŠTU DOBARA .............................183 7.4.1. Koeficijent koncentracije četiriju poduzeća ...........183 7.4.2. Pregled osnovnih obilježja (savršena konkurencija, monopolistička konkurencija, oligopol, monopol).................................................................184 8. TRŽIŠTE ČIMBENIKA PROIZVODNJE.............................187 8.1. PODJELA ČIMBENIKA ...................................................187 8.2. FORMIRANJE CIJENE I DOHOTKA ČIMBENIKA PROIZVODNJE .................................................................188 8.3. POTRAŽNJA ZA ČIMBENIKOM PROIZVODNJE........192 8.3.1. Profitno maksimilizirajući input .............................195 8.3.2. Monopson ...............................................................198 8.4. PRAVILA MAKSIMALIZIRANJA PROFITA OUTPUT I INPUT ANALIZA...........................................202 8.4.1. Output analiza.........................................................202 8.4.2. Input analiza ...........................................................203

XI

SADRŽAJ 9. RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU ČIMBENIKA ....................................................................205 PROZVODNJE 9.1. TRŽIŠTE RADA ................................................................205 9.1.1. Ponuda rada ............................................................205 9.1.2. Ravnoteža na tržištu rada........................................207 9.1.2.1. Necjenovne odrednice potražnje .....................208 9.1.2.2. Necjenovne odrednice ponude.......................... 209

9.1.3. Uloga sindikata .......................................................210 9.2. TRŽIŠTE KAPITALA .......................................................211 9.2.1. 9.2.2. 9.2.3. 9.2.4.

Potražnja za kapitalom............................................211 Potražnja za zajmovima..........................................215 Ponuda zajmova......................................................216 Ravnoteža na tržištu zajmova .................................217

9.3. TRŽIŠTE ZEMLJE ............................................................218 9.3.1. Ponuda zemlje.........................................................219 9.3.2. Ravnoteža na tržištu zemlje....................................219 10. DRŽAVA I TRŽIŠTE ...............................................................221 10.1. DRŽAVA I REALOKACIJA RESURSA..........................221 10.1.1. Javna dobra .............................................................222 10.1.1.1. Ukupna i granična korist javnog dobra ..........223 10.1.1.2. Analiza troškova i koristi ................................ 224

10.1.2. Država i eksternalije ...............................................227 10.1.2.1. Porezi i alokacijska efikasnost ......................228 10.1.2.2. Subvencije i alokacijska efikasnost ................ 230 10.1.2.3. Zaključno o eksternalijama - internalizacija eksternalija...................................................... 231

10.1.3. Država i (prirodni) monopol...................................233

XII

SADRŽAJ 10.2. DRŽAVA I PRERASPODJELA DOHOTKA ...................235 10.2.1. Lorenzova krivulja..................................................235 10.2.2. Raspodjela nakon poreza i transfera .......................238 11. OSNOVNI MAKROEKONOMSKI POJMOVI ....................241 11.1. INFLACIJA

....................................................................241

11.1.1. Kvantitativna teorija novca.....................................246 11.1.1.1. Različita tumačenja jednadžbe prometa .........248

11.2. NEZAPOSLENOST...........................................................250 11.2.1. Stopa i oblici nezaposlenosti ..................................250 11.2.2. Phillipsova krivulja.................................................253 11.3. BRUTO NACIONALNI PROIZVOD ...............................255 11.3.1. Mjerenje bruto nacionalnog proizvoda...................257 11.3.1.1. Pristup trošenja ............................................... 258 11.3.1.2. Pristup dohotka ............................................... 260 11.3.1.3. Jednakost pristupa........................................... 261

11.3.2. Od bruto nacionalnog proizvoda do raspoloživog dohotka ...................................................................262 11.4. POSLOVNI CIKLUS .........................................................264 11.4.1. Poslovni ciklus i nezaposlenost ..............................266 11.4.2. Poslovni ciklus i inflacija .......................................267 12. AGREGATNA POTRAŽNJA I AGREGATNA PONUDA ..269 12.1. AGREGATNA POTRAŽNJA ...........................................269 12.1.1. Krivulja agregatne potražnje ..................................269 12.1.2. Promjene agregatne potražnje ................................273

XIII

SADRŽAJ 12.2. AGREGATNA PONUDA..................................................276 12.2.1. Krivulje dugoročne i kratkoročne agregatne ponude ....................................................................276 12.2.2. Promjene dugoročne i kratkoročne agregatne ponude ....................................................................279 12.2.3. Promjene kratkoročne agregatne ponude ...............281 12.3. MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA ..........................283 12.3.1. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima pune zaposlenosti ............................................................284 12.3.2. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima zaposlenosti veće od pune zaposlenosti..................285 12.3.3. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima nezaposlenosti.........................................................286 12.3.4. Keynesijansko objašnjenje makroekonomske ravnoteže.................................................................287 12.3.5. Klasično objašnjenje makroekonomske ravnoteže.289 12.3.5.1. Učinak smanjenja agregatne potražnje ..........290 12.3.5.2. Učinak povećanja agregatne potražnje ..........291

13. SASTAVNICE AGREGATNOG TROŠENJA.......................293 13.1. POTROŠNJA ....................................................................293 13.1.1. Funkcija potrošnje i funkcija štednje......................294 13.1.2. Potrošnja i realni GNP - funkcija agregatne potrošnje .................................................................300 13.2. INVESTICIJE ....................................................................302 13.3. DRŽAVNA POTROŠNJA .................................................305 13.4. NETO IZVOZ ....................................................................306 13.4.1. Odrednice izvoza ....................................................307 13.4.2. Odrednice uvoza .....................................................308 13.4.3. Funkcija neto izvoza...............................................309 XIV

SADRŽAJ

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA ....................................................................313 RAVNOTEŽA 14.1. FUNKCIJA AGREGATNOG TROŠENJA .......................313 14.2. MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA RAVNOTEŽNO AGREGATNO TROŠENJE ..................318 14.2.1. Makroekonomska ravnoteža - neplanirana promjena zaliha.......................................................319 14.2.2. Makroekonomska ravnoteža -I+G+Ex=S+T+Im .....321 14.3. PROMJENE AGREGATNOG TROŠENJA I RAVNOTEŽNOG REALNOG GNP-a..............................324 14.3.1. Agregatno trošenje i autonomno trošenje...............324 14.3.2. Agregatno trošenje i granična sklonost trošenju.....326 14.4. PARADOKS ŠTEDNJE....................................................330 14.5. MULTIPLIKATOR AUTONOMNOG TROŠENJA.........334 14.5.1. Multiplikator autarkičnog gospodarstva .................337 14.5.2. Multiplikator otvorenog gospodarstva....................337 14.6. FISKALNA POLITIKA .....................................................338 14.6.1. Porezni multiplikator ..............................................339 14.6.2. Multiplikator i granična porezna stopa ...................341 15. NOVAC

....................................................................343

15.1. FUNKCIJE NOVCA ..........................................................343 15.2. OBLICI NOVCA................................................................344 15.3. NOVČANA MASA............................................................346 15.4. BANKE I STVARANJE NOVCA - SEKUNDARNA EMISIJA NOVCA..............................................................347

XV

SADRŽAJ 15.5. CENTRALNA BANKA I MONETARNA POLITIKA ....352 15.5.1. Instrumenti monetarne politike...............................353 15.5.1.1. Operacije na otvorenom tržištu .....................353 15.5.1.2. Rezerva likvidnosti ......................................... 356 15.5.1.3. Eskontna stopa ................................................ 357

15.5.2. Ekspanzivna monetarna politika.............................358 15.5.3. Restriktivna monetarna politika..............................360 15.5.4. Monetarizam ...........................................................360 LITERATURA

....................................................................365

POJMOVNO I IMENSKO KAZALO...........................................369

XVI

PREDGOVOR I. izdanju Prva je knjiga poseban izazov. Udžbenik "Počela ekonomike" jest pokušaj da se tom naročitom izazovu odgovori. Godine su iskustva pokazale da je studentima prve godine ekonomskog studija, unatoč postojanju prijevoda uspješnih inozemnih udžbenika i bogate strane literature, te vrijednih doprinosa domaćih autora, potrebita dodatna pomoć prilikom uvođenja u svijet ekonomike. Prvi su koraci uvijek najteži. U tom smislu valja shvatiti ovaj udžbenik. On nastoji studentu, ali i drugom zainteresiranom čitatelju, pružiti relativno jednostavnu i konciznu informaciju. Upoznavanje je s osnovnim ekonomskim pojmovima i kategorijama podržano brojnim tablicama i još brojnijim grafičkim prikazima. Svijet je ekonomike prebogat i slojevit. Obraditi teme koje će zadovoljiti potrebe studenata prve godine, ali koje će i provocirati njihov interes, jest izuzetno delikatna zadaća. Autor je ovomu nastojao udovoljiti vodeći računa o nastavnom programu predmeta "Počela ekonomije". Sadržaj knjige nastoji pratiti i pokriva većim dijelom nastavni program navedenog predmeta. Autor, pri tome, zadržava pravo razlikovanja ekonomike, znanosti o ekonomiji, i ekonomije. Uobičajena je i gotovo standardna podjela ekonomike na mikroekonomiku i makroekonomiku. Udžbenik udovoljava ovakvoj, "novijoj", podjeli ekonomike. Sastoji se od petnaest poglavlja. Prvih deset poglavlja je posvećeno mikroekonomici – analizi ponašanja individualnih ekonomskih subjekata – potrošača i poduzeća, formiranju cijene dobara i usluga u različitim tržišnim strukturama, određivanju veličine outputa pojedinih dobara, određivanju cijena čimbenika proizvodnje, tzv. mikroekonomskoj ulozi države, itd. Makroekonomika obuhvaća pet poglavlja koja se bave pitanjem temeljnih makroekonomskih pojmova (inflacija, nezaposlenost, bruto nacionalni proizvod), makroekonomske ravnoteže, te fiskalne i monetarne politike. Moguće ovakva, neuravnotežena (ne i neuobičajena), koncepcija udžbenika izaziva, i može izazvati, određene kontroverze. Krivnju u tom smislu u potpunosti snosi autor. Dakako, sve dobronamjerne kritike i 1

primjedbe bit će pozorno razmotrene. On, međutim, drži da je ostavio i više nego dovoljno prostora za "specijaliste", za detaljnija razmatranja kako mikro tako i makroekonomike. Naime, udžbenik "Počela ekonomike" ne pokriva niti svu mikroekonomiku niti, dakako, svu makroekonomsku problematiku. On je osnova koja studente priprema za usvajanje ne samo detaljnijih, nego i sveobuhvatnijih znanja. Prema tomu, mogući prigovor da udžbenik zahvaća gotovo sva, prije svega, mikroekonomska pitanja i probleme držimo, dakako, nezaslužnim komplimentom. Ekonomika, makar bila riječ i o njenim osnovama, ne može pobjeći od svog sadržaja. Autor mora priznati izvjesno, ne i neveliko, nestrpljenje kada je u pitanju tiskanje ove knjige. Držim, naime, da će pomoć i ove vrste, ma koliko skromna ona bila, dobro doći, prije svega, mojim studentima. Njihov će sud biti od velike vrijednosti. Posebice zahvaljujem recenzentima ove knjige. Njihovi su savjeti i primjedbe bili od neprocjenjive važnosti. Prof. dr. sc. Ivan Bilić, prof.dr.sc. Marijan Karić, doc. dr. sc. Branko Kovačević, te prof.dr.sc. Ivan Mandić, čije me mentorstvo i dobra ruka vodi kroz ovih dvadeset i nešto godina na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, odvojili su svoje dragocjeno vrijeme i svojim pozitivnim recenzijama potvrdili moje napore. Velika je moja zahvalnost, za pruženu svekoliku potporu, mojim roditeljima – pokojnoj majci Mariji i ocu Franji te supruzi Lidiji. U Osijeku svibanj 1998.

2

Dr. sc. Ivan Ferenčak

PREDGOVOR II. izdanju Prošlo je gotovo pet godina od prvog predgovora, odnosno prvog izdanja ove knjige. Držim da prvo izdanje bijaše dobro prihvaćeno, dakako i prije svega, od strane studenata. Nadam se da su "dječje bolesti" prvog izdanja izbjegnute u ovome koje je pred Vama. Ali, i ovo izdanje nema pretenzija biti više od osnove koja studente priprema za stjecanje novih i širih znanja iz ekonomske teorije – ekonomike. Sve su izmjene i dopune ovog izdanja učinjene u mikroekonomskoj domeni knjige i tiču se potražnje i ponude, tržišne ravnoteže, potrošačevog izbora odnosno potrošačeve ravnoteže te tržišta dobara. Povećan je, dakako, broj stranica, ali one, nadam se, nisu dodatno opterećenje za čitatelja već predstavljaju nove informacije i olakšavaju razumijevanje gradiva. Ovime je, moguće, ostavljen prostor i za eventualno treće izdanje koje se u većoj mjeri ima posvetiti pitanjima makroekonomike. Iznova zahvaljujem recenzentima knjige. Prof. dr. sc. Branko Kovačević, izvanredni profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu i prof. dr. sc. Marijan Karić, izvanredni profesor Ekonomskog fakulteta u Osijeku, svojim su nadasve korisnim primjedbama i savjetima uvelike olakšali posao autoru. U Osijeku veljača 2003. godine.

Dr. sc. Ivan Ferenčak

3

1. O EKONOMIJI, EKONOMICI I EKONOMISTIMA

1.

O EKONOMIJI, EKONOMICI I EKONOMISTIMA

1.1. EKONOMIJA - PITANJE ALOKACIJE RESURSA Teško je zamisliti postojanje bilo kojeg društva (pa, makar to bilo i društvo svetaca) koje ne bi posjedovalo nekakav mehanizam društvene koordinacije. Bez takvog mehanizma, koji individualnim naporima i aktivnostima daje društveni predznak, teško da bismo uživali u, ipak, blagodatima civilizacije. Dapače, u takvim okolnostima (odsustvo mehanizma socijalne koordinacije i kooperacije), kako veli Thomas Hobbes, nema mjesta za industriju, nema računanja vremena, ne postoji umjetnost, pismo, zajednica i najgore od svega, postojao bi stalni strah, opasnost od nasilne smrti, a čovjekov bi život bio usamljenički, siromašan i, naravno, kratak.1 I sve to samo pod pretpostavkom da je izostao onaj najprimitivniji oblik kooperacije koji jednostavno znači odsustvo nasilja. Što je to što veliki broj sasvim različitih ljudi navodi da poduzimaju čitav niz, međusobno, na složen način povezanih i isprepletenih, aktivnosti koje rezultiraju proizvodnjom dobara i usluga koje znače opstanak i napredak ljudskog društva?

1

Hobbes, T.: Leviathan, or the Matter, Forme and Power of a Commonwealth Ecclesiastical and Civil, navedeno prema Heyne, P.: The Economic Way of Thinking, Macmillan Publishing Company, New York, 1987., str. 3.

5


"U pogonu su doslovce milijuni ljudi kako bi jedni drugima omogućili ‘kruh svagdašnji’, a da ‘svakogodišnji automobil’ i ne spominjemo".2 Što je to što, dakle, ljude različitih navika, interesa, potreba itd., navodi na kooperaciju? Odgovor krije tako često spominjana riječ - ekonomija. Naime, grubo rečeno, samo su dva načina koordinacije gospodarske aktivnosti mnogih ljudi. Dva su načina kojima se inducira njihova kooperacija i povezanost. Dva su, dakle, načina, kako ekonomisti vole reći, alokacije resursa odnosno ulaganja ograničenih inputa koji će, manje ili više, učinkovito zadovoljiti potrebe društva. Prvi način uspostavljanja potrebite koordinacije, kooperacije i, s tim u svezi, alokacije resursa pretpostavlja, manje ili više eksplicitnu, prisilu. Riječ je o centraliziranoj alokaciji resursa - socijalističkoj ekonomiji. Drugi način, druga ekonomija, provodi se posredstvom dragovoljne suradnje. Riječ je o decentraliziranoj alokaciji resursa kapitalističkoj ekonomiji - metodi tržišta. Model centralizirane alokacije resursa - socijalistička ekonomija pretpostavlja predominantnu ulogu nekog makroekonomskog autoriteta (države) budući da on/a/ donosi sve odluke koje se tiču proizvodnje, investicija i potrošnje. Relativno uspješno funkcioniranje ovakvog sustava (praksa ga nije potvrdila), između ostalog, pretpostavlja i zadovoljavanje izuzetno zahtjevnog uvjeta: potpuna odnosno savršena informiranost donositelja gospodarskih odluka. Država odnosno makroekonomski autoritet mora raspolagati točnim informacijama o proizvodnim mogućnostima svih, ali doista svih, proizvođača i preferencijama svih potrošača. Drugo, država ili neki njen organ mora biti u stanju, u kratkom vremenu, preraditi informacije i donijeti izuzetno veliki broj relevantnih

2

Friedman, M.: Kapitalizam i sloboda, Globus-Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 24.

6


odluka. Ali, poteškoće ovdje ne prestaju. Uvođenje vremenske dimenzije čini ih doista nesavladivim. Naime, procesu mijene podvrgnute su kako tehnike proizvodnje tako i potrebe potrošača. Već ova simplifikacija pokazuje da to pratiti i promptno reagirati, jednostavno, nije moguće. Međutim, potrebito je još nešto. Ne vlastita inicijativa, ne poduzetništvo već poslušnost. Komandna - socijalistička ekonomija zahtijeva doslovno provođenje odluka alokatora. Neizvršavanje jedne zadaće dovodi u pitanje cjelokupni plan proizvodnje i potrošnje. U uvjetima visokog stupnja saturiranosti potreba (ovakva ili onakva odluka alokatora bitno ne hendikepira potrošače) i lakog prilagođavanja zahtjevima za povećanom i kvalitetnijom proizvodnjom (što karakterizira izuzetno visoku proizvodnost inputa) ovo i ne mora biti previše teško. Međutim, u uvjetima kronične oskudice koju, uostalom, socijalistička ekonomija uporno reproducira i ovo predstavlja nerješiv problem.3 Model decentralizirane alokacije resursa - kapitalistička ekonomija - isključuje postojanje makroekonomskog autoriteta "vidljive ruke", te se sve alokacijske odluke donose decentralizirano posredstvom "nevidljive ruke" - tržišta. Tržište pruža sve informacije, preko mehanizma cijena, proizvođačima za donošenje samostalnih odluka o angažiranju resursa i sve informacije za donošenje samostalnih potrošačkih odluka. Ukratko, proizvođači proizvodeći različita dobra i usluge nastoje realizirati maksimalni profit. Potrošači, opet, nastoje realizirati, budući da ne mogu kupiti sva dobra i usluge koje žele, takvu kombinaciju dobara i usluga koja najviše odgovara njihovim potrebama. Ovdje se, dakle, vjeruje da će proizvodnju jače i bolje stimulirati profit, kao motiv, i tržište, kao mehanizam koordinacije, nego centralno planiranje, kolektivizam ili altruizam. Sustavu je inherentno stalno i uniformno nastojanje ljudi da poboljšaju svoje životno stanje. Tržišna ekonomija eksplicitno prepoznaje vlastiti, osobni, sebični interes kao osnovnu motivacijsku polugu u

3

Sustavu očigledno nedostaje i mrkva (motiv) i štap (kazna). Praksa pokazuje da model nije u stanju funkcionirati u svom čistom obliku. I ne samo to. On je izuzetno zahtjevan, te i u svom razblaženom obliku škripi i nije efikasan.

7


ljudskim odnosima. Tržišna ekonomija oslobađa snagu i energiju normalnih ljudskih bića, kojima altruizam nije stran, ali kojima je bliska težnja da povećaju blagostanje svoje i svoje porodice. Ali, osobni interes jest i može biti u službi općeg - društvenog interesa samo ako ga kontrolira tržište savršene konkurencije. Nažalost, stvarno tržište nije savršeno konkurentno. Ono poznaje monopole, ono proizvodi eksternalije (eksterne ekonomije i eksterne disekonomije), ono nije u stanju udovoljiti zahtjevima za proizvodnjom tzv. javnih dobara, informacije koje ono pruža često nisu potpune a nisu niti besplatne, itd. Ni kapitalistička ekonomija nije, dakle, idealna. Zbog razloga koje smo naveli (i nekih drugih) njezino funkcioniranje zahtijeva postojanje države i prinude "vidljive ruke". No, i ova nesavršena kapitalistička alokacija resursa (vođena i koordinirana objema rukama, "vidljivom" i "nevidljivom") jest u stanju iznuditi (makar samo djelomično i kao dugoročnu tendenciju): •

da se proizvodnja odvija u onim količinama i razmjerima koji manjeviše odgovaraju platežno sposobnoj društvenoj potrebi;

•

da se proizvodnja, zahvaljujući ipak djelotvornom korištenju ograničenih resursa, neprekidno uvećava;

•

da se proizvodnjom, na sve kvalitetniji način, zadovoljavaju ne samo postojeće potrebe, već da se stvaraju nove i s tim u svezi pribavljaju sredstva za njihovo zadovoljavanje.4

1.2. EKONOMIKA I EKONOMISTI Ekonomija je, imali smo prilike vidjeti, mehanizam koji alocira ograničene resurse nastojeći ih upotrijebiti na najkompetentniji način. Ekonomija nastoji na najbolji mogući način odgovoriti na tri pitanja: što, kako i za koga proizvoditi? Zadaća je ekonomije boriti se s oskudicom. 4

Vidjeti: Šik, O.: Treći put, Globus, Zagreb, 1983., str. 174.

8


Zadaća izuzetno teška budući da naše želje premašuju resurse - sredstva koja su u funkciji njihova zadovoljenja. Kada tako ne bi bilo, kada bi resursi (rad, kapital, zemlja, poduzetništvo) bili neograničeni, a potrebe limitirane ekonomija ne bi bila toliko zanimljiva i važna, a zbog toga što ne bi postojali svi brojni i teški ekonomski problemi i pitanja. Ekonomika, znanost o ekonomiji, proučava ekonomske aktivnosti ljudi, aktivnosti vezane za alokaciju resursa. Ona, dakle, istražuje kako ljudi pomoću ograničenih resursa pokušavaju zadovoljiti svoje neograničene želje i potrebe. Dakako, poput ostalih znanosti i ekonomika je evoluirala pa i promijenila ime. Tako "teorijski otac kapitalizma" Adam Smith (Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, 1776. godina) veže političku ekonomiju (staro ime ekonomike) uz pragmatični ali i zahtjevni cilj povećati bogatstvo i moć zemlje. "Bogatstvo i moć svake zemlje, ukoliko moć zavisi od bogatstva, mora uvijek biti u srazmjeri s vrijednošću njenog godišnjeg proizvoda, koji je fond iz koga se konačno moraju platiti svi rashodi. Ali, velika svrha političke ekonomije svake zemlje jest povećati bogatstvo i moć te zemlje."5 Naravno, Smith je odlučno vjerovao da kapitalistička ekonomija jest u stanju povećavati bogatstvo naroda. Ali, niti sam Smith nije kapitalističku ekonomiju smatrao nepomućenim dobrom. Slaveći sposobnost te ekonomije da privatni, sebični interes stavi u službu općeg, društvenog interesa on upozorava da ova sjajna sposobnost kapitalističke ekonomije može biti izigrana. Zamjetna je, naime, njegova odbojnost prema monopolu. "Ljudi iste struke rijetko se sastaju, čak i za zabavu i razonodu, a da se razgovor ne završi zavjerom protiv javnosti ili nekim planom za podizanje cijena."6 Eksplozija dobara i bogatstva, koju je izazvala kapitalistička ekonomija nije za sve značila porast bogatstva i blagostanja, sasvim

5

Smith, A.: Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda I, Kultura, Beograd, 1970., str. 516. 6 Isto, str. 210.

9


sigurno ne u istoj mjeri. Ekonomisti tu činjenicu - činjenicu da sustav različito postupa s različitim stranama procesa alokacije - nisu mogli ne uočiti. I Ricardo i Malthus razloge postojanja niskih nadnica, i s tim u svezi siromaštva, vide u pretjeranom množenju radnika. "Rad je skup, kad je rijedak, a jeftin, kad ga ima obilno."7 U zemljama koje su davno naseljene "stanovništvo raste brže od fondova potrebnih za njegovo uzdržavanje."8 I stoga "prijatelji čovječanstva mogu samo željeti da radne klase u svim zemljama imaju smisla za udobnosti i uživanja i da se svim zakonitim sredstvima potiču, da ih sebi pribave. Ne može postojati bolje osiguranje protiv prevelikog broja pučanstva."9 Jasno se, dakle, priznalo da kapitalistička ekonomija nije u stanju, ni tada, a ni sada, učiniti sve zadovoljnima i bogatima. Ali, to nije poljuljalo vjeru ekonomista u nju. Osim ovoga objašnjenja nejednakosti, ekonomski su teoretičari nudili i druga. Ako stvari stoje kako stoje onda, vele ekonomisti utilitaristi, na čelu s J. Benthamom, pružimo "najveću korist za najveći broj ljudi." "Rezultati možda nisu bili najbolji, ali su bili najbolje što se moglo postići, tvrdili su utilitaristi. Implicitna, a u stanovitoj mjeri i eksplicitna, bila je ideja da ne mora baš svatko prosperirati… Patnje i lišavanje neizbježni su čak i u ovom najboljem mogućem svijetu."10 Zanimljivo objašnjenje funkcioniranja kapitalističke ekonomije dugujemo socijalnom darvinizmu. H. Spencer, čija je sintagma "održavanje najsposobnijih ", ističe da samo primjenjuje Darwinove ideje i adaptira ih kako bi vrijedile za ljudski rod.11

7

Ricardo, D.: Načela političke ekonomije, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983., str. 118. 8 Isto, str. 121. 9 Isto, str. 121. 10 Galbraith, J.K.: Anatomija moći, Stvarnost, Zagreb, 1983., str. 110 11 Vidjeti: Spencer, H.: The Study of Sociology, D. Appletonand Co., New York, 1891., str. 438.

10


Ukratko, kapitalistička se ekonomija doživljava kao arena u kojoj preživljavaju najsposobniji. Sukladno ovakvom načinu razmišljanja (ekstremna "laissez faire" ekonomika), tržište je najbolji i najefikasniji oblik društvene organizacije budući da je najsličnije prirodnomu svijetu. Predani egoisti, i oni u prirodi i oni na tržištu, u stanju su zadržati sve što proizvedu, a sposobni su zahvatiti i dio outputa onih čiji je altruizam istinski i snažan. Riječ je o neumoljivom procesu, tako da "altruiste" čeka izumiranje. I naglasimo, razloge isticanja vlastitog, sebičnog interesa i ponašanja valja tražiti, kako u prirodi tako i ljudskom društvu, u oskudici. Dakle, borba za resurse jest jednostavno funkcija njihove insuficijencije. Uostalom, kada ne bi postojao vlastiti interes što bi ljudi maksimalizirali, na čemu bi inzistirali? Marx je, naslijedivši teoriju radne vrijednosti, a s njom i tezu da samo rad stvara bogatstvo, te naumivši razotkriti zakone ekonomskog kretanja ljudskog društva (novi, nimalo pragmatički cilj političke ekonomije), izvrgao potpunoj kritici kapitalističku ekonomiju. Privatni se interes našao na optuženičkoj klupi. Ukratko, kapitalističku ekonomiju, a zbog eksploatacije (višak vrijednosti kojega proizvede radnik prisvaja vlasnik kapitala), zbog unutarnjih razarajućih snaga (pri tome se misli na akumulaciju pri porastu organskog sastava kapitala koja, tvrdi marksistička politička ekonomija, nužno obara profitnu stopu i dovodi u pitanje na privatnom vlasništvu i privatnom interesu izgrađenu ekonomiju), zbog vanjskih manifestacija tih i takvih proturječnosti (riječ je o ekonomskim krizama hiperprodukcije koje su rezultat sukoba privatnog i društvenog interesa) mora zamijeniti, na ovaj ili onaj način, druga ekonomija, drugi mehanizam alokacije. Riječ je o alokaciji, i prema Marxovom i Lenjinovom dictumu, koja će se obavljati u uvjetima društvene - državne kontrole nad sredstvima za proizvodnju što bi isključivalo eksploataciju. No, more kritike i negativni stav prema kapitalističkoj ekonomiji nije spriječio izricanje nekih sasvim izravno izrečenih komplimenata. Npr. kapitalizmu se ne odriče sposobnost razvijanja proizvodnih snaga te se tvrdi da kapital, a zbog svog "nagona za apsolutnim bogaćenjem" koji vodi u "strasni lov na vrijednost", neprekidno "sve revolucionira, rušeći 11


sve prepreke koje ometaju razvitak proizvodnih snaga,12 proširenje potreba, raznolikost proizvodnje i iskorištavanje i razmjenu prirodnih i duhovnih snaga."13 Pa onda i jedna proročka misao: "Svaka individua (u okviru kapitalističke ekonomije - nap. autora) posjeduje društvenu moć u obliku neke stvari. Oduzmite stvari tu društvenu moć, pa ćete je morati dati osobama nad osobama."14 Kako je ovdje dobro i točno anticipirana socijalistička stvarnost. Dakle, eksploatacija, poslužimo se kategorijama Marxove teorije radne vrijednosti, može biti i gora (mislimo neproduktivnija) od one koju je "otkrila" i prokazivala marksistička politička ekonomija. Nakon velikog kritičara ekonomija ide u susret čovjeku zahvaljujući kojemu dobiva (novo) ime a kapitalistička ekonomija novog i jakog zagovornika. Riječ je o Alfredu Marshallu (Načela ekonomike, 1890. godina) koji oko četrdeset godina, sve do svoje smrti 1924. godine, bijaše prvi među angloameričkim ekonomistima. On pokušava pomiriti klasičnu (političku ekonomiju) i novu ekonomiku koja nastaje. Ugrađuje u nju, prema vlastitim riječima, metode znanosti o malim povećanjima ili diferencijalni račun i vraća je ovozemaljskom predmetu istraživanja. "Politička ekonomija ili ekonomika je proučavanje ljudskog roda u običnom toku života; ona istražuje onaj dio djelatnosti pojedinca i društva koja je najuže povezana sa stjecanjem i upotrebom materijalnih stvari potrebnih za blagostanje."15

12

Ali, razvitak proizvodnih snaga, vjeruje Marx, vodi kapitalizam njegovom prirodnom ili, pak, nasilnom kraju. I stoga u svom "Kapitalu" uzvikuje: "Akumulirajte! Akumulirajte! U tome su sav Mojsije i proroci", vjerujući da je tek razvijeni kapitalizam osjetljiv na socijalističke udare. Povijest ga je demantirala. 13 Marx, K.: Osnovi kritike političke ekonomije I, MED, tom, 19, Prosveta, Beograd, 1979., str. 261. 14 Marx, K.: Isto, str. 63. 15 Marshall, A.: Načela ekonomike, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1987., str. 25.

12


Marshall odaje priznanje Ricardu i njegovim sljedbenicima jer su razvili teoriju slobodnog poduzetništva odnosno slobodne konkurencije "koja, sadrži mnoge istine koje će vjerojatno važiti dokle god ima svijeta. Njihov je rad bio čudesno potpun unutar uskog područja koje je pokrivao… Velik dio ostalog njihovog rada ograničen je odviše isključivim razmatranjem posebnog stanja tadašnje Engleske; a ta je ograničenost uzrokovala reakciju. I tako sada, kada su veće iskustvo, više slobodnog vremena i veća materijalna sredstva omogućili da se slobodno poduzetništvo stavi pod nešto veći nadzor, da se smanji njegova moć da čini zlo i da se poveća njegova moć da čini dobro, među mnogim ekonomistima raste neka vrsta kivnosti protiv slobodnog poduzetništva. Mnogi su čak skloni da preuveličavaju njegove loše strane i da ga okrivljuju za neznanje i patnje koje su posljedica ili tiranije i ugnjetavanja u prošlim vremenima, ili krivog poimanja i zloupotrebe ekonomske slobode. Između te dvije krajnosti nalazi se većina ekonomista (Marshall očigledno sebe ovdje nalazi i svrstava - nap. autora) koji - obrađujući slične probleme u različitim zemljama - unose u svoje radove nepristranu želju da utvrde istinu…"16 Ciljevi ekonomike, njenih istraživanja, su stjecanje znanja zbog njega samog ali i njegova praktična primjena u društvenom životu. Međutim, ekonomika se kloni političkih problema, te je ona "znanost, čista i primijenjena, a ne znanost i umijeće. I bolje se opisuje širokim izrazom "ekonomika" nego užim izrazom ‘politička ekonomija’."17 Raspravljajući o kamati od kapitala (kamata je nagrada za čekanje) Marshall eksplicite dovodi u pitanje praktični zaključak da bi, a zbog pravednosti i opće sreće, trebalo zabraniti svakoj privatnoj osobi da posjeduje neko sredstvo za proizvodnju te da se posjedovanje ograniči samo na sredstva koja služe za vlastitu uporabu.

16 17

Isto, str. 31. Isto, str. 47-48.

13


Ovaj je negativni stav prema ekonomiji, koja ne bi bila kapitalistička, zahtijevao i kritičku analizu Marxovog učenja o vrijednosti. Nećemo je prepričati. "Tvrdili su (Marx, Rodbertus i drugi - nap. autora) da radna snaga uvijek proizvodi višak iznad nadnica i prirodnog trošenja kapitala korištenog da pomogne radnoj snazi, te da se nepravda nanesena radništvu sastoji u tome da taj višak koriste drugi… Nije točno da je predenje u tvornici, nakon odbitka prirodnog trošenja strojeva, proizvod onih koji njima rukuju. To je proizvod njihova rada zajedno s radom poslodavca i nižih rukovoditelja i korištenog kapitala, a sam taj kapital je proizvod rada i čekanja, pa je prema tome predenje proizvod različitih vrsta rada i čekanja. Priznamo li da je pređa rezultat samo rada, a ne rada i čekanja, nema sumnje da ćemo neumoljivom logikom biti prisiljeni da priznamo da nema opravdanja za kamate, za nagradu za čekanje, jer je zaključak sadržan u pretpostavci." 18 Prema tomu, kapital i usluga koju on čini nije i ne može biti besplatno dobro ali… "snaga Rodbertusovih i Marxovih suosjećanja s patnjama siromašnih uvijek zaslužuje naše poštovanje… iako je, u slučaju Marxa, zaključak bio zaodjeven u tajanstvene hegelijanske fraze, s kojima je 'očijukao' kao što nam to sam kaže u svom Predgovoru."19 U Marshalla ne nedostaje vjere i pouzdanja u kapitalističku ekonomiju. Velika će ekonomska kriza, međutim, pokazati svu ranjivost kapitalističke ekonomije. U tim, doista teškim, vremenima kapitalističke ekonomije (koja, dakle, ima ne samo teorijskog već i živog takmaca - socijalističku ekonomiju), riječ dobija John Maynard Keynes. Valjalo je, naime, učiniti nešto s lošim funkcioniranjem kapitalističke ekonomije. Nezaposlenost, taj stari problem, je problem koji Keynes pokušava riješiti.

18 19

Isto, str. 357. Isto, str. 358.

14


Razlog zbog kojeg svoju teoriju (Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, 1936. godina) naziva umjereno konzervativnom jest činjenica da ona ukazuje na ključno značenje uspostave neke centralne uprave nad pitanjima koja su do sada bila prepuštena poduzetništvu pojedinaca.20 On smatra, a rečeno u jednom pismu Rooseveltu, "apsolutno najvažnijim povećanje nacionalne kupovne moći, i to takvo povećanje koje bi proizišlo iz društvenog trošenja financiranog zajmovima."21 Naime, ukoliko štednja premaši postojeće investicije smanjit će se potrošnja te se gomilaju zalihe, smanjuje se broj zaposlenih, smanjuje se proizvodnja. Ovo će trajati sve dotle dok se štednja i investicije ne uravnoteže i to, naravno na razini nepotpune zaposlenosti. Terapija se nameće sama po sebi. Treba suzbiti štetno djelovanje štednje i to na način da država investira. Tako se ravnoteža može postići na visokoj razini proizvodnje i zaposlenosti. "Stoga zamišljam da će se podruštvljeno investiranje u priličnoj mjeri pokazati jedinim načinom kako osigurati približno punu zaposlenost, no to uopće ne isključuje niz kompromisa i putova kojima javne vlasti surađuju s privatnim poduzetnicima. Ali izvan toga je teško izvući očite prednosti za sustav državnog socijalizma koji bi obuhvatio većinu vidova gospodarskog života zajednice. Nije preuzimanje vlasništva nad sredstvima za proizvodnju ključna stvar koju država mora učiniti. Država će postići sve što se od nje traži ako može odrediti ukupnu količinu resursa koju valja posvetiti povećanju sredstava i osnovnu stopu povrata za njihove vlasnike. Osim toga, potrebne mjere podruštvljavanja moguće je uvoditi postupno i bez prekida općih društvenih zasada."22

20

Vidjeti: Keynes, J.M.: Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1987., str. 213. 21 Harrod, R.F.: The Life of John Maynard Keynes, Macmillan and Co., London, 1951., str. 121. 22 Keynes, J.M.: Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1987., str. 213.

15


Ako kapitalistička ekonomija zahtijeva proširenu ulogu države, očigledno se ne može dovesti u pitanje cjelokupni sustav kapitalističkog individualizma. Naime, tvrdi Keynes, "ostaje vrlo široko polje djelovanja za očitovanje privatnog poduzetništva i odgovornosti pojedinca. U tim će područjima još uvijek vrijediti uobičajene prednosti individualizma."23 No, niti ovo široko polje, ostavljeno privatnoj poduzetnosti i inicijativi, nije za neke ekonomiste dovoljno prostrano. Riječ je o neoliberalnim ekonomistima - spomenimo F. Hayeka i M. Friedmana. Ovi suvremeni zagovornici Quesnayovih i Smithovih ideja, ovi suvremeni apostoli laissez-fairea, upozoravaju na ogromno značenje tržišta te na opasnosti od uključivanja države u proces alokacije. "Prvo, djelokrug vlasti mora biti ograničen. Njezina osnovna funkcija mora biti zaštita naše slobode… Oslanjajući se prije svega na dobrovoljnu suradnju i privatnu poduzetnost u ekonomskim i drugim aktivnostima možemo osigurati da privatni sektor bude ograničenje moći državnog sektora i djelotvorna zaštita slobode govora, vjeroispovijesti i mišljenja."24 I dozvolimo Friedmanu da izrekne još jednu, vrlo važnu, pohvalu slobodnom tržištu, kapitalističkoj ekonomiji: "Povijesni se dokazi slažu u pogledu odnosa između političke slobode i slobodnog tržišta. Ne poznajem ni jedno društvo koje je u većoj mjeri obilježeno političkim slobodama, a koje nije isto tako prakticiralo nešto usporedivo slobodnom tržištu u organiziranju pretežnog dijela ekonomske aktivnosti."25 No, bez obzira na ne mali broj kritičara i njihovu veću ili manju radikalnost keynesijanska revolucija jest trag kojeg se mora slijediti kako bismo došli do "glavne struje moderne ekonomske znanosti."

23

Isto, str. 214. Friedman, M.: Kapitalizam i sloboda, Globus - Školska knjiga, Zagreb, 1992., str. 14. 25 Isto, str. 21. 24

16


Što jedan od njenih tumača, P. Samuelson, misli o ekonomici? Ona je "proučavanje kako društva koriste oskudne resurse da bi proizvela vrijedne robe i raspodijelila ih među različitim ljudima."26 Ovdje se, dakako, afirmativno misli o kapitalističkoj ekonomiji. Ona postaje mješovito gospodarstvo u kojem se rukuju "nevidljiva" Smithova ruka (tržište) i "vidljiva" Keynesova ruka (država).

26

Samuelson, P. A., Nordhaus, W.: Ekonomija, MATE, Zagreb, 1992., str. 3.

17

2. POTRAŽNJA I PONUDA

2. POTRAŽNJA I PONUDA 2.1. POTRAŽNJA 2.1.1. Zakon potražnje Brojni čimbenici određuju potrošačev plan i spremnost na kupovinu. Međutim, čimbenik najveće specifične težine jest cijena dobra. Neprijeporna je činjenica da će potraživana količina nekog dobra ili usluge, u najvećoj mjeri, ovisiti o njegovoj ili njezinoj cijeni. Usredotočimo se, dakle, na izuzetno važan odnos potraživane količine nekog dobra i njegove cijene.27 Zakon potražnje će ustvrditi da ako je niža cijena nekog dobra bit će, uz ostale neizmijenjene uvjete, veća njegova potraživana količina. Naravno, vrijedi i obrnuto. Dakako, zakon potražnje vrijedi kako za individualnu potražnju (potražnja jednog potrošača) tako i za tržišnu potražnju (zbroj svih individualnih potražnji za nekim dobrom). Zakon potražnje odnosno ovaj zakoniti, obrnuto razmjerni, odnos između cijene dobra i potraživane količine ilustrirajmo sljedećim primjerom:

27

Pod potražnjom podrazumijevamo količine nekog dobra koje su potrošači spremni kupiti pri određenim cijenama istog dobra.

19


Tablica 1. Cijena dobra 5 4 3 2 1

a) b) c) d) e)

Potraživana količina 2 4 6 8 10

Slika 1.

Krivulja potražnje bilježi reakcije potraživane količine na promjene cijene. Promjena cijene izaziva kretanje duž krivulje potražnje na način da viša cijena smanjuje potraživanu količinu i obrnuto.

20


2.1.2. Necjenovne odrednice potražnje Ako je cijena dobra stalna veličina promjene nekih čimbenika, tzv. necjenovnih determinanti potražnje, mogu izazvati promjenu potražnje. Neke su, dakle, ekonomske sile u stanju povećati ili smanjiti potražnju odnosno pomaknuti udesno ili, pak, ulijevo krivulju potražnje. Stoga su poznate kao "demand shifters" odnosno kao necjenovne odrednice potražnje. Riječ je, prije svega, o cijenama drugih dobara, dohotku, veličini stanovništva, ukusima potrošača te njihovim očekivanjima. Cijene drugih dobara, odnosno njihova promjena, može izazvati povećanje ili smanjenje potražnje promatranog dobra. U tom smislu govorimo o supstitutima i komplementima. Supstitut je dobro koje u potrošnji može zamijeniti neko drugo dobro. Komplementarno dobro je dobro koje se troši zajedno s nekim drugim dobrom. Pitanje supstituta, komplemenata i nezavisnih dobara detaljnije ćemo obrazložiti prilikom analize križne elastičnosti potražnje. Dohodak, njegovo povećanje ili smanjenje, također ima utjecaja na potražnju promatranog dobra. Naime, promjena dohotka potrošača može povećati ili smanjiti potražnju i zbog toga valja razlikovati normalna i inferiorna dobra. Detaljnija objašnjenja o tome pružit će analiza dohodne elastičnosti potražnje. Stanovništvo je, odnosno njegova veličina, također od bitnog utjecaja na potražnju. Veće stanovništvo, ceteris paribus, znači i veću potražnju svih proizvoda i usluga. Vrijedit će i obrnuto. Čimbenik o kojem nećemo raspravljati, a koji također ima signifikantnog utjecaja na potražnju, jesu ukusi ili preferencije potrošača. Različiti će ukusi isti dohodak distribuirati na sasvim različite načine. Očekivanja potrošača glede buduće cijene dobra, njegove raspoloživosti u budućnosti te njihovog očekivanog dohotka mogu, naravno, povećati ili smanjiti potražnju za dobrom.

21


Primjerice, očekivane više cijene dobara ili očekivani povećani dohodak navest će potrošače da povećaju sadašnju potrošnju. Isti će učinak imati i očekivana nestašica ili nedovoljna opskrbljenost nekim dobrom. Obrnuto, niže buduće cijene, manji očekivani dohodak će destimulirati aktualnu potrošnju i smanjiti spremnost kupaca da kupuju neko dobro. Prema tomu, dok promjena cijene nekog dobra znači, uz ostale neizmijenjene uvjete, promjenu njegove potraživane količine dotle promjene necjenovnih odrednica potražnje (uz stalnu cijenu dobra) znače promjenu (povećanje ili smanjenje) potražnje. Slika 2.

22


2.2. PONUDA 2.2.1. Zakon ponude

Ako smo ranije ustvrdili da potraživana količina nekog dobra ovisi o njegovoj cijeni, sada smo u stanju ustvrditi da i ponuđena količina nekog dobra ili usluge ovisi o njegovoj cijeni. Dakako, i drugi čimbenici određuju proizvođačev plan ponude i njegovu spremnost da proizvodi, ali cijena dobra ponovo ima dominantnu ulogu.28 Na koji način cijena dobra određuje njegovu ponuđenu količinu ili kako glasi zakon ponude? Zakon ponude tvrdi da višoj cijeni nekog dobra odgovara, uz ostale neizmijenjene uvjete, veća ponuđena količina istog dobra. Vrijedi i obrnuto. Zakonu ponude podvrgnute su i individualna ponuda (ponuda jednog ponuđača) i tržišna ponuda (zbroj svih individualnih ponuda nekog dobra). Dakle, i krivulja individualne i tržišne ponude registrirat će ovaj zakoniti, upravno razmjerni, odnos između cijene dobra i njegove ponuđene količine. O krivulji ponude moguće je razmišljati kao o krivulji koja pokazuje minimalne cijene nekog dobra koje provociraju određene ponuđene količine.

28

Pod ponudom podrazumijevamo količine nekog dobra koje su proizvođači spremni proizvesti pri određenim cijenama istog dobra.

23


Tablica 2.

a) b) c) d) e)

Cijena dobra 5 4 3 2 1

Ponuđena količina 10 8 6 4 2

Slika 3.

Promjena cijene dobra inducira kretanje duž krivulje ponude. Viša cijena znači veću ponuđenu količinu i kretanje uz krivulju ponude. Obrnuto, niža cijena znači pad ponuđene količine i, stoga, kretanje niz krivulju ponude. Krivulja ponude je, a zbog djelovanja zakona ponude, u pravilu pozitivnog nagiba ili rastućeg oblika. Međutim, iznimno se može dogoditi da nakon rastućeg dijela krivulje (veća cijena, veća ponuđena količina) uslijedi njen opadajući dio (veća cijena, manja ponuđena 24


količina). U tom se slučaju radi o regresivnoj krivulji ponude ili unatrag povijenoj krivulji ponude sa kojom ćemo se susresti kada budemo govorili o krivulji ponude rada. 2.2.2. Necjenovne odrednice ponude Definirajući zakon ponude pretpostavismo, s punim pravom, da cijena dobra u najvećoj mjeri utječe na njegovu ponuđenu količinu. Crtajući krivulju ponude imali smo na umu važno ceteris paribus pravilo odnosno držali smo da su tzv. "supply shifters" ili necjenovne odrednice ponude date i nepromjenljive. Međutim, promjena bilo koje od njih dovest će do pomicanja ulijevo ili, pak, udesno krivulje ponude odnosno izazvat će smanjenje ili povećanje ponude. Ako cijena nekog dobra miruje, ponuda će se mijenjati ako promjene bilježe i njene necjenovne determinante kao što su cijene drugih dobara, broj ponuđača, cijene čimbenika proizvodnje, tehnološki razvitak i očekivanja proizvođača. Na ponudu nekog dobra mogu utjecati promjene cijena drugih dobara. Dakle, kada je riječ o ponudi moguće je govoriti o supstitutima i komplementima, ovaj put u proizvodnji. Broj ponuđača može utjecati na ponudu nekog dobra na način da veći broj ponuđača, uz ostale neizmijenjene uvjete, znači veću ponudu. Pad cijena čimbenika proizvodnje (pad cijene rada, kapitala) značit će povećanje ponude budući da će proizođač biti u stanju smanjiti trošak proizvodnje. Isti će učinak imati i pojava novih tehnologija. Također, očekivane promjene cijene dobra, dakako, utječu na spremnost proizvođača da proizvode. Mada generalizacija nije moguća ustvrdit ćemo da u pravilu očekivani rast cijene dobra smanjuje njegovu aktualnu ponudu. Vrijedit će u pravilu i obrnuto. Naglasimo, dakle, činjenicu da cijena nekog dobra determinira njegovu ponuđenu količinu dok necjenovne odrednice i njihove promjene (uz stalnu cijenu dobra) znače promjenu ponude, njeno povećanje ili smanjenje.

25


Slika 4.

2.3. TRŽIŠNA RAVNOTEŽA

Istaknimo činjenicu da rast cijene izaziva pad potraživane količine i, s druge strane, rast ponuđene količine. Pad cijene izazvat će obrnuta, u svakom slučaju, suprotstavljena kretanja potraživane i ponuđene količine. Međutim, cijena jest u stanju pomiriti ove snage i stvoriti ravnotežne uvjete, dakle, izjednačiti ponuđenu i potraživanu količinu nekog dobra. Riječ je o ravnotežnoj cijeni, cijeni pri kojoj dragovoljno ponuđena količina odgovara dragovoljno potraživanoj količini i koja, stoga, jedina ima prilike potrajati duže vremena. Pokušajmo otkriti ravnotežnu cijenu.

26


Tablica 3. Cijena dobra 5 4 3 2 1

Potraživana količina 2 4 6 8 10

Ponuđena količina

Višak ili manjak

10 8 6 4 2

+8 +4 0 -4 -8

Slika 5.

Ravnotežna cijena u konkretnom primjeru iznosi 3 novčane jedinice. Ravnotežnu cijenu nazivamo i "cijenom čišćenja tržišta" budući da ona "čisti" tržište. Ravnotežna cijena, naime, ne poznaje tržišne viškove ili manjkove. Ako je aktualna cijena viša od ravnotežne očigledni višak dobra (ponuđena količina dobra veća je od potraživane) "gura" cijenu prema dolje. Tržišni će višak dobra, zahvaljujući natjecanju proizvođača željnih rješavanja svojih viškova, dovesti do 27


pada cijene i njenom kretanju ka ravnotežnoj razini. Ako je, pak, aktualna cijena niža od ravnotežne, očigledni manjak dobra (potraživana količina veća je od ponuđene), poput plime, "gura", potiskuje, cijenu prema gore. Evidentni će tržišni manjak dobra, posredstvom nadmetanja kupaca, izazvati rast cijene i njeno kretanje ka ravnotežnoj razini. Dakle, slobodne su odluke kupaca i prodavača u stanju etablirati ravnotežnu cijenu. Ona čisti tržište u tom smislu što ne poznaje tržišne viškove koji bi opterećivali proizvođače ali niti tržišne manjkove koji bi frustrirali potrošače. U svakom slučaju, svaki onaj koji je spreman, i u mogućnosti, platiti ravnotežnu cijenu steći će željeno dobro. Oni koji to nisu u stanju, dakako, neće doći u njegov posjed. Slično tomu, svi oni koji su u stanju proizvesti i ponuditi dobro po njegovoj ravnotežnoj cijeni to će i učiniti. Svi oni koji to nisu u stanju uraditi bit će isključeni iz njegove proizvodnje. U tome je bit tzv. racionirajuće funkcije cijena. San kupca o tomu da su sva željena dobra besplatna vrlo brzo bi se, jer ne bi bilo racionirajuće funkcije cijena, pretvorio u noćnu moru potpune anarhije, nasilja i kronične oskudice. Samo u jednom slučaju cijena dobra jednaka nuli neće izazvati beznadežnu oskudicu dobra. Riječ je o tzv. slobodnom dobru, dobru čija raspoloživa količina pri cijeni jednakoj nuli premašuje njegovu potraživanu količinu.

28


Slika 6.

Cijena Tržišna potražnja

Tržišna ponuda

VIŠAK

Količina

2.3.1. Promjene tržišne potražnje i tržišne ponude Istražit ćemo, ukratko, učinke promjena potražnje i ponude na ravnotežnu cijenu i ravnotežnu količinu nekog dobra. Ponajprije mijenjajmo veličinu potražnje uz stalnu veličinu ponude. Rast potražnje, ceteris paribus, dovest će do učinka povećanja cijene i povećanja količine.

29


Slika 7.

Cijena

C1 C

K

K1

Količina

U obrnutom će slučaju doći do pada kako cijene dobra tako i njegove ravnotežne utržene količine. Na djelu je, dakle, učinak smanjenja cijene i učinak smanjenja količine. Slika 8.

Cijena

C C1

K1

30

K

Količina


Prema tomu, promjene tržišne potražnje, uz neizmijenjenu tržišnu ponudu, izazivaju istosmjerne i usklađene promjene cijene i količine dobra. Naime, efekt povećanja cijene i efekt povećanja količine vezan je uz povećanje tržišne potražnje, a efekti smanjenja cijene i količine posljedica su pada tržišne potražnje. Valja nam sada varirati veličinu tržišne ponude uz neizmijenjenu veličinu tržišne potražnje. Rast tržišne ponude, ceteris paribus, izazvat će učinak smanjenja cijene i povećanja ravnotežne količine dobra. Sljedeća će slika ilustrirati ova suprotna kretanja cijene i količine. Slika 9.

Cijena C

C1

K

K1

Količina

U obrnutom će slučaju doći do rasta cijene dobra i pada njegove ravnotežne utržene količine. Na djelu je, u ovom slučaju, učinak povećanja cijene i učinak smanjenja količine.

31


Slika 10.

Cijena C1

C

K1

K

Količina

Dakle, promjene ponude izazivaju istosmjerne promjene ravnotežne količine te inverzna kretanja ravnotežne cijene. Mogući su i složeniji slučajevi koji uključuju promjene tržišne potražnje i tržišne ponude. Koje će posljedice po cijenu i količinu dobra imati istovremeno povećanje tržišne potražnje i tržišne ponude? Na cijenu će, u ovom slučaju, djelovati učinak smanjenja cijene (zbog povećanja ponude) i učinak povećanja cijene (zbog povećanja potražnje). Dakako, krajnji će rezultat, rast ili pad cijene, ovisiti o snazi ovih dvaju suprotstavljenih učinaka odnosno o tomu da li se u većoj mjeri povećala tržišna ponuda ili, pak, tržišna potražnja. Što se tiče promjene ravnotežne količine stvar je mnogo jednostavnija. Naime, učinak rasta ponude i potražnje jest povećanje ravnotežne količine. To će povećanje, naravno, biti veće negoli da ga je izazvao samo rast ponude odnosno samo rast potražnje.

32


Zanimljiv je i slučaj istovremenog pada tržišne ponude i tržišne potražnje. I ovdje su, glede ravnotežne cijene, učinci suprotstavljeni. Ako je pad ponude veći od pada potražnje, cijena će porasti. Vrijedi i obrnuto. Pad ponude i pad potražnje izaziva isti učinak po ravnotežnu količinu. Ona će se, naravno, smanjiti. Pad tržišne ponude praćen rastom tržišne potražnje izaziva dvostruki efekt povećanja cijene. Ovo će povećanje ravnotežne cijene, u svakom slučaju, biti veće od onoga povećanja što ga izaziva samo pad ponude odnosno samo rast potražnje. U ovom, međutim, slučaju promjene ponude i potražnje smjeraju različitim promjenama količine. Pad ponude izaziva učinak smanjenja ravnotežne količine dok rast potražnje ima za posljedicu povećanje ravnotežne količine. Konačni rezultat, dakako, ovisi o relativnoj snazi suprotstavljenih učinaka. Ako je snažniji učinak povećanja količine (zbog rasta tržišne potražnje) od učinka smanjenja količine (zbog pada tržišne ponude), ravnotežna će se količina dobra povećati. Vrijedi i obrnuto. Rast tržišne ponude i pad tržišne potražnje smjeraju, glede promjene cijene, istom cilju – smanjenju cijene. Međutim, ravnotežna se količina dobra može povećati (ako je rast ponude veći od pada potražnje), ali i smanjiti (ako je pad potražnje veći od rasta ponude). Vježbe radi pokušajte grafički prikazati navedene, složenije slučajeve promjene ravnotežne cijene dobra i njegove ravnotežne količine. 2.3.2. Sustav cijena i alokacija resursa Tržišnom (u punom smislu te riječi) ekonomijom nitko ne upravlja. Za nju je karakteristična decentralizirana alokacija resursa gdje cijene formirane na tržištu djeluju kao signali koji vode kako potrošače tako i proizvođače. Naime, privatni interes snažno reagira na promjene cijena. Odluka o tomu što će se proizvoditi jest poglavito određena profitabilnošću proizvodnje.

33


Jednostavno, ako igra tržišnih sila (tržišne ponude i tržišne potražnje) poveća cijenu nekog dobra, povećava se i profitabilnost njegove proizvodnje, resursi (inputi) će biti realocirani na način da se poveća njihov angažman u proizvodnji dotičnog dobra. Na ovaj način, posredstvom sustava cijena, proizvođači povećavajući proizvodnju reagiraju na mogućnost realizacije većeg profita. Obrnuto, pad cijene nekog dobra smanjit će profitabilnost njegove proizvodnje, a time i volju proizvođača da ga proizvode. Dio resursa posvećen proizvodnji dotičnog dobra potražit će atraktivnije – profitabilnije zaposlenje. Potjera za profitom ne završava samo na reakcijama na promijenjene cijene dobra. Naime, uz datu cijenu dobra profit je moguće povećati ako ste u stanju smanjiti trošak proizvodnje. Nastojanje na ekonomskoj učinkovitosti, stvaranje i upotreba novih, učinkovitijih tehnika proizvodnje, stvaranje novih dobara i usluga dio su velike tržišne avanture – potjere i potrage za profitom. Mnogi će ustvrditi da "sile tržišta predstavljaju najbolji, uistinu, jedinstveni poticaj da se stalno povećava produktivnost. Kao što je netko jednom primjetio, tržište je, sa svojim signalima putem cijena, prvi kompjuter koji je čovjek izumio; do današnjeg dana nema mu premca u pružanju i informacija i poticaja dovitljivim pojedincima zaokupljenim poboljšanjem svoje ekonomske sudbine."29 Ta zaokupljenost poboljšanjem vlastite ekonomske sudbine, taj toliko ocrnjivan privatni interes i "motiv profita" igraju najvažniju ulogu u pozitivno intoniranim pričama o tržišnoj ekonomiji ili kapitalizmu. Zašto? Stoga, što tržišna ekonomija ili sile tržišta predstavljaju onaj socioekonomski ambijent koji u najvećoj mjeri mobilizira jednu stranu ljudske genijalnosti – poduzetništvo. O njemu, nešto detaljnije, kasnije. Ali, ljepota je tržišne ekonomije, tržišnih sila, poduzetništva i motiva profita što, po naravi stvari, širi krug onih na kojima nastoji zaraditi. Dobra, zahvaljujući tomu, postaju dostupna širem krugu ljudi. 29

Berger, L., P.: Kapitalistička revolucija, "Naprijed", d.d., Zagreb, 1995., str. 59.

34


"Kraljica Elizabeta imala je svilene čarape. Tipična tekovina kapitalizma nije da svilenim čarapama opskrbljuje kraljice, već da one postanu dostupne tvorničkim radnicama uz sve manje i manje truda."30 2.3.2.1. Otkazivanje sustava cijena No, sustav cijena nije, međutim, savršen. Signali koje šalju cijene ponekad nisu u stanju osigurati adekvatnu – efikasnu alokaciju resursa. Ovo vrijedi kada su u pitanju tzv. javna dobra. Riječ je o dobrima koja svi, platili ili ne, koristimo. Iako je njihova proizvodnja potrebna i, dakako, društveno poželjna ona nije profitabilna. Naime, budući da javna dobra nisu isključiva (jednom proizvedena dostupna su svima) svi su njihovi potrošači potencijalni slobodni jahači. Slobodni je jahač osoba koja besplatno, ne participirajući u proizvodnji javnog dobra, koristi javno dobro. Racionalno je biti slobodni jahač, racionalno je ne smanjujući privatnu potrošnju besplatno koristiti javna dobra. Ovakovo ponašanje potrošača onemogućuje tržište u proizvodnji javnih dobara. Osim javnih dobara, glatko funkcioniranje tržišta i mehanizma cijena dovode u pitanje i eksternalije. Riječ je o eksternim troškovima i eksternim koristima koje osjećaju oni koji nisu niti neposredni proizvođači niti potrošači nekog dobra. Postojanje eksternalija, budući da ih cijene nisu u stanju registrirati, iskrivljuje snagu njihovog profitabilnog zova. Nadalje, savršeno funkcioniranje sustava cijena te optimalna alokacija resursa podrazumijeva postojanje savršene konkurencije. Monopolska je ili tržišna moć u stanju prigušiti profitabilni zov cijena. Monopoliziranje ponude onemogućit će pojavu novih konkurenata i zakočiti realokaciju resursa. I još se jedan prigovor može uputiti sustavu cijena – tržištu uopće. Tržište je, reći ćemo, surov mehanizam. Ono dohotke raspodje-

30

Schumpeter, J.: Capitalism, Socialism and Democracy, New York, 1947., str. 67.

35


ljuje sukladno količini, kvaliteti i vrsti resursa koje posjedujete. Ne čudi, stoga, što ono stvara značajnije razlike između bogatih i siromašnih. Dodajmo tomu i nestabilnost tržišta (uspostavljanje, nakon što je zbog promjena ponude i/li potražnje narušena, nove ravnoteže na tržištu zahtjeva izvjesno vrijeme). Tržištu su, dakle, inherentna razdoblja neravnoteže. Sve nabrojeno predstavlja osnovu za državnu intervenciju. Njena je namjera, dakle, poboljšati performancije tržišta. O ovome detaljnije u okviru 10. poglavlja "Država i tržište".

36

3. ELASTIČNOST POTRAŽNJE I PONUDE

3. ELASTIČNOST POTRAŽNJE I PONUDE 3.1. ELASTIČNOST POTRAŽNJE 3.1.1. Cjenovna elastičnost potražnje Različita se dobra razlikuju, između ostalog, i po stupnju po kojem potraživana količina dobra reagira na promjene cijene istog dobra. U tom smislu govorimo o cjenovnoj elastičnosti potražnje. Koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje jest indikator postotnog reagiranja potraživane količine nekog dobra na postotnu promjenu cijene istog dobra. Prema tomu, Koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje

Ec =

Postotna promjena potraživane količine dobra A . Postotna promjena cijene dobra A

a) Kada postotno smanjenje cijene izazove takvo postotno povećanje potraživane količine koje znači povećanje ukupnog prihoda, ustvrdit ćemo da je riječ o cjenovno elastičnoj potražnji: Koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje u tom je slučaju veći od 1 (EC>1). Pretpostavimo da proizvođač u situaciji u kojoj je EC > 1 smanji cijenu svoga dobra sa 800 na 400 novčanih jedinica. Pogledajmo što se događa s njegovim ukupnim prihodom. Ukupni prihod jest zbroj svih primanja poduzeća koji ono realizira prodajom svojih dobara ili usluga. Ukupni prihod jednak je umnošku realizirane količine nekog dobra i njegove cijene (Ukupni prihod = Količina · Cijena). 37


Slika 11.

Dakle, UP1 = 1 · 800 = 800, a UP2 = 3 · 400 = 1200. Prema tomu, ako je EC > 1 svako smanjenje cijene znači povećanje ukupnog prihoda ali i vice versa. Lako je uočiti da u uvjetima cjenovno elastične potražnje povećanje cijene znači smanjenje ukupnog prihoda. b) Kada postotno smanjenje cijene ima za posljedicu jednako postotno povećanje potraživane količine, koje veličinu ukupnog prihoda ostavlja neizmijenjenom, riječ je o jediničnoj, stabilnoj elastičnosti potražnje. U takovom slučaju je koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje jednak 1 (EC = 1).

38


Slika 12.

Zamjećujete, pad cijene ne tangira ukupni prihod. Ali, i rast cijene dobra značit će, u uvjetima jedinične (cjenovne) elastičnosti potražnje, neizmijenjeni ukupni prihod. c) Ukoliko postotno smanjenje cijene izazove postotno povećanje potraživane količine koje će značiti smanjenje ukupnog prihoda, zaključit ćemo kako koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje (EC) jest manji od 1 ali i veći od 0 (0 < EC < 1), te da je riječ o cjenovno neelastičnoj potražnji.

39


Slika 13.

Dakle, postotno povećanje potraživane količine jest manje od postotnog smanjenja cijene te je UP2 (600) < UP1 (800). Nije potrebito posebice naglasiti da će u uvjetima (cjenovno) neelastične potražnje rast cijene nekog dobra značiti i povećanje ukupnog prihoda proizvođača. Ovo su karakteristični slučajevi kada je u pitanju veličina koeficijenta cjenovne elastičnosti potražnje. Obratimo, međutim, pozornost i na one ekstremne slučajeve. Naime, zamijetili smo da EC jest pozitivan broj koji se, dakle, kreće između 0 i ∞. Kada potraživana količina nekog dobra uopće ne reagira na promjene vlastite cijene, koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje jednak je nuli. Ovu izrazito neosjetljivu potražnju, neosjetljivu na promjene cijene, nazivamo savršeno neelastičnom potražnjom. Primjer proizvoda kojih je EC (gotovo) jednak nuli jesu lijekovi.

40


Slika 14.

U drugom ekstremnom slučaju potraživana količina nekog dobra može biti izrazito osjetljiva na promjene cijene. Dakle, vrlo mala, infinitezimalna postotna promjena cijene izaziva burne, snažne reakcije potraživane količine. Poraste li, primjerice, cijena nekog dobra za jednu lipu potraživana količina pada na nulu. I obrnuto, smanji li se cijena za jednu lipu potraživana se količina beskonačno povećava. Ovakvu, tek teorijski moguću, potražnju nazivamo savršeno elastičnom potražnjom.

41


Slika 15.

Prilikom izračunavanja koeficijenta cjenovne elastičnosti potražnje važno je uočiti da se postotne promjene cijene i potraživane količine uvijek predstavljaju kao pozitivni brojevi. Negativne predznake nećemo uzeti u obzir budući da EC, pozitivni broj, pokazuje reakciju opadajuće potraživane količine u slučaju rasta cijene i rastuće potraživane količine u slučaju pada cijene. Nadalje, promjena cijene (∆C) i potraživane količine (∆K)  C + C1  dovodi se u vezu s prosječnom cijenom  o  odnosno prosječnom  2   K + K1  količinom  o  . Ovako izbjegavamo moguću grešku da promjenu  2  cijene ili potraživane količine jednom obračunavamo na izvornu, staru cijenu ili količinu, a drugi puta na novu, izmijenjenu cijenu odnosno količinu.

42


Prema tomu, ∆K • 100 Postotna promjena potraživane količine dobra A = K Ec = ∆C Postotna promjena cijene dobra A • 100 C

∆K ⋅ Ko + K ) ( Ec = ∆C ⋅ Co + C

(

)

Možda će sljedeći primjer olakšati razumijevanje izračunavanja koeficijenta cjenovne elastičnosti potražnje. Neka poraste cijena dobra A. To će, dakako, izazvati promjenu potraživane količine dobra A. Izračunajmo koeficijent cjenovne elastičnosti potražnje i istražimo što se dogodilo s ukupnim prihodom proizvođača dobra A. Cijena Početna (izvorna) cijena Nova (izmijenjena) cijena Promjena cijene

19 21 2

Co C1 ∆C = C1 - Co

Prosječna cijena

20

C=

Postotna promjena cijene

10%

∆C ⋅100 C

Potraživana količina Početna (izvorna) količina Nova (izmijenjena) količina Promjena količine

42 38 4

Ko K1 ∆K = Ko - K1

Prosječna količina

40

K=

10%

∆K ⋅100 K

Postotna promjena količine

(Co +C1 ) 2

( K o + K1 ) 2

43


∆K ⋅ 100 10% K Ec = = =1 ∆C 10% ⋅ 100 C Riječ je o jediničnoj elastičnosti što znači da se ukupni prihod proizvođača neće promijeniti. Provjerimo: UP1 = 42 . 19 = 798 UP2 = 38 . 21 = 798

3.1.2. Dohodna elastičnost potražnje Dohodak je jedna od necjenovnih determinanti potražnje. Potražnja, dakako, reagira na promjene dohotka i u tom smislu govorimo o dohodnoj elastičnosti potražnje. Koeficijent dohodne elastičnosti potražnje (Ed) je kvocijent postotne promjene potražnje nekog dobra i postotne promjene dohotka potrošača. Dakle, Ed =

± Postotna promjena potražnje dobra A , odnosno ± Postotna promjena dohotka

± ∆K ⋅ 100 K o + K1 ) / 2 ( . Ed = ± ∆D ⋅ 100 ( Do + D1 ) / 2 Evidentno, koeficijent dohodne elastičnosti potražnje vodi računa o eventualnom negativnom predznaku koji nosi sa sobom smanjenje dohotka odnosno potražnje. Stoga su karakteristični, što se veličine koeficijenta dohodne elastičnosti potražnje tiče, sljedeći slučajevi:

44


a) Ed > 1 Promjena je potražnje istog smjera kao i promjena cijene, ali promjena potražnje bilježi veći postotak negoli promjena dohotka. Zaključujemo, riječ je o dohodno elastičnoj potražnji odnosno dohodnoj elastičnosti. Ukratko, ukoliko dohodak raste, potražnja također raste, ali raste brže od dohotka. Obrnuto, pad dohotka izazvat će nerazmjerno veći pad potražnje. Upravo stoga što su promjene dohotka i potražnje istog smjera, sva dobra kojih je Ed > 1 nazivamo normalnim dobrima. b) 0 < Ed < 1 U ovom slučaju promjene dohotka i potražnje ostaju istog smjera, ali su promjene potražnje manjeg intenziteta od promjena dohotka. Zato potražnja i jest dohodno neelastična. Kao i u prethodnom primjeru sva dobra kojih je 0 < Ed < 1 nazvat ćemo normalnim dobrima. c) Ed < 0 Promjena dohotka ima za posljedicu promjenu potražnje suprotnog smjera. Rast dohotka izaziva pad potražnje odnosno pad dohotka znači rast potražnje. Zbog toga je Ed negativan broj što znači da je u pitanju negativna dohodna elastičnost. Dobra kojih je koeficijent dohodne elastičnosti potražnje negativan broj nazivamo inferiornim dobrima. Inferiornim u tom smislu da ih, ukoliko dohodak raste, zamjenjuju superiorniji, ali i skuplji supstituti. Zanimljivo je, međutim, da pad dohotka znači i rast potražnje za inferiornim dobrima. Koristeći proračun dohodne elastičnosti potražnje u stanju smo projekcije prosječnog rasta dohotka pretvoriti u stope rasta potražnje za određenim dobrom. Npr., ukoliko prosječni dohodak raste 2% godišnje, potražnja će za dobrom A porasti 2,2% godišnje (naravno, ukoliko je koeficijent dohodne elastičnosti potražnje za dobrom A 1,1). Rezultat je jednak umnošku 2 · 1,1 = 2,2.

45


3.1.3. Križna elastičnost potražnje Križna (unakrsna, transferzalna) elastičnost potražnje registrira promjene potražnje dobra A koje izaziva promjena cijene dobra B. Ranije je naznačeno da jedna od necjenovnih odrednica potražnje jest i cijena drugog dobra te da u svezi toga valja razlikovati supstitute i komplemente. Supstitucijski, ili pak komplementarni karakter dobara, razotkriva koeficijent križne elastičnosti potražnje (Ek). ± Postotna promjena potražnje dobra A , ± Postotna promjena cijene dobra B ± ∆K A ⋅ 100 K 0 A + K1 A ) / 2 ( . Ek = ± ∆CB ⋅ 100 (C0 B + C1 B ) / 2 Ek =

Istražimo ponajprije slučaj pozitivne križne elastičnosti, Ek > 0. Kada je koeficijent križne elastičnosti potražnje pozitivan broj, postotne promjene potražnje i cijene su istoga smjera. Pouzdan je to znak da je riječ o supstitutima, dobrima koja se u potrošnji mogu zamijeniti, supstituirati. Primjerice, raste li cijena margarina rast će i potražnja maslaca. Obrnuto, pada li cijena margarina smanjit će se i potražnja maslaca. Savršena križna neelastičnost postoji kada je Ek = 0. Situacija je to u kojoj promjena cijene jednog dobra uopće ne tangira potražnju drugog dobra. Dobra kojih je koeficijent križne elastičnosti potražnje jednak nuli nazivamo nezavisnim dobrima. O komplementima, ili komplementarnim dobrima je riječ kada postoji negativna križna elastičnost potražnje, dakle, kada je Ek < 0. Sada, kada su u pitanju dobra koja se dopunjuju u potrošnji, postoji obrnuto razmjerni odnos između promjene cijene i promjene potražnje. Primjerice, određeno postotno povećanje cijene benzina izazvat će i neko postotno smanjenje potražnje automobila. Vrijedit će i obrnuto. Rezultat je negativan broj koji upućuje na komplementarnu narav promatranih dobara. 46


3.2. ELASTIČNOST PONUDE Istražiti (cjenovnu) elastičnost ponude znači ispitati reakcije ponuđene količine nekog dobra na promjene njegove cijene.

Koeficijent elastičnosti ponude (Ep)=

Postotna promjena ponuđene količine dobra A Postotna promjena cijene dobra A

.

Koeficijent elastičnosti ponude je pozitivan broj čija se vrijednost kreće između 0 i ∞. Ukoliko je postotna promjena ponuđene količine veća od postotne promjene cijene, ponuda je elastična, a Ep > 1. U tom će slučaju rast cijene imati za posljedicu nerazmjerno veći postotni rast ponuđene količine. Vrijedi i obrnuto. Ukoliko je postotna promjena ponuđene količine jednaka postotnoj promjeni cijene, ponuda je jedinično, stabilno elastična, a Ep = 1. U tom će slučaju pad, odnosno rast cijene izazvati isti postotni pad, odnosno rast ponuđene količine. Ukoliko je postotna promjena ponuđene količine manja od postotne promjene cijene, ponuda je neelastična, a 0 < Ep < 1. Određeni postotni rast cijene znači rast ponuđene količine ali je postotno povećanje ponuđene količine manje od postotnog povećanja cijene. Vrijedi, dakako, i obrnuto. Zanimljivi su i ekstremni slučajevi koje spomenusmo. Naime, ukoliko postoji cijena ispod koje proizvođač nije spreman ništa ponuditi i cijena po kojoj je proizvođač spreman ponuditi bilo koju zahtijevanu količinu, ponuda je savršeno elastična a Ep = ∞. Krivulja savršeno elastične ponude je vodoravni pravac što znači da mali pad cijene dovodi ponuđenu količinu na nulu, a mali je rast cijene izuzetno povećava. 47


Slika 16.

Koeficijent elastičnosti ponude (Ep) može biti jednak nuli. Ponuda je u takvom slučaju savršeno neelastična, a njena je krivulja okomiti pravac.

48


Slika 17.

Bez obzira raste li ili pada cijena ponuđena količina dobra ostaje fiksna.

49

4. POTROŠAČEV IZBOR

4. POTROŠAČEV IZBOR 4.1. TEORIJA GRANIČNE KORISNOSTI

Teorija granične korisnosti djelo je mnogih ekonomista poput H.H. Gossena, K. Mengera, S. Jevonsa, E. Böhm-Bawerka, F.Wiesera, A.Marshalla i drugih. Ona istražuje i objašnjava potrošačevo ponašanje, potrošačev izbor. Temeljne su kategorije teorije granične korisnosti korisnost i granična (dodatna, marginalna) korisnost. Korisnost je ili ukupna korisnost subjektivni fenomen i predstavlja zadovoljstvo koje potrošaču donosi potrošnja nekog dobra. Evidentno, riječ je o apstraktnom teorijskom konceptu. Granična (dodatna, marginalna) korisnost je korisnost izvedena iz potrošnje dodatne jedinice nekog dobra. Granična je korisnost promjena odnosno povećanje ukupne korisnosti kao posljedica jediničnog povećanja potrošene količine nekog dobra. Prema tomu, Granična korisnost

=

∆ Ukupna korisnost . ∆ Količina

S rastom potrošnje nekog dobra njegova ukupna korisnost raste, ali raste sve sporije. Razlog je tomu činjenica da rast potrošnje nekog dobra nužno izaziva pad njegove granične korisnosti. Ovaj zakon, ovu jednostavnu činjenicu ilustrirat će sljedeći primjer u kojem su jedinice korisnosti koje određuju zadovoljstvo potrošača, odnosno njegovu korisnost proizvoljno određene.

51


Tablica 4. Količina dobra A 0 1 2 3 4 5 6 7 8

Ukupna korisnost 0 100 176 242 300 350 392 428 458

Granična korisnost31 100 76 66 58 50 42 36 30

Slika 18.

31

Granične korisnosti, kao uostalom sve granične veličine, upisujemo između redova kako bismo naznačili da je granična korisnost rezultat jediničnog povećanja potrošene količine. Dakle, jedinična promjena potrošnje - s, npr.7 na 8 jedinica dobra A proizvodi graničnu korisnost od 30 jedinica korisnosti.

52


Slika 19.

Slika 19. zorno pokazuje da rast potrošnje nekog dobra znači pad njegove granične korisnosti. Ova je činjenica poznata kao zakon opadajuće granične korisnosti ili kao I. Gossenov zakon. Naravno, granična korisnost može biti i negativna, ali potrošač nastoji ne zaći u područje potrošnje koje znači negativnu korisnost. Naime, u tom slučaju njegova ukupna korisnost opada. 4.1.1. Potrošačeva ravnoteža Potrošač će prema učenju teorije granične korisnosti nastojati kupovinom različitih dobara realizirati maksimalnu korisnost, odnosno potrošačevu ravnotežu. Potrošačeva ravnoteža je situacija u kojoj potrošač uspijeva alocirati svoj dohodak na način koji maksimalizira njegovu ukupnu korisnost. Sljedeći je primjer u funkciji otkrivanja optimalnog izbora potrošača - potrošačeve ravnoteže.

53


Tablica 5. DOBRO A Količina Korisnost 0 0 1 100 2 176 3 242 4 300 5 350 6 392 7 428 8 458 9 482 10 500

DOBRO B Količina Korisnost 0 0 1 60 2 114 3 162 4 204 5 244 6 282 7 318 8 352 9 384 10 414

Cijena dobra A = 12 Cijena dobra B = 6 Dohodak potrošača = 60 Otkriti potrošačevu ravnotežu znači otkriti onu kombinaciju potrošnje dobra A i B koja pruža najveću, maksimalnu ukupnu korisnost. No, prije toga valja odrediti one kombinacije potrošnje koje potrošač može realizirati uz dane cijene dobara i dani dohodak. Ove će kombinacije prikazati tablica 6.

54


Tablica 6. DOBRO A Količina Trošak 0 0 1 12 2 24 3 36 4 48 5 60

Ukupni trošak 60 60 60 60 60 60

DOBRO B Trošak Količina 60 10 48 8 36 6 24 4 12 2 0 0

Otkrili smo koje mogućnosti pruža potrošačev dohodak. Ali, koja je od mogućih kombinacija potrošnje "dobitna", koja predstavlja optimalni izbor potrošača odnosno potrošačevu ravnotežu? Umjesto podataka o troškovima u našu ćemo tablicu uvrstiti podatke o korisnostima i vidjeti koja od kombinacija potrošnje pruža maksimalnu ukupnu korisnost. Tablica 7. DOBRO A Količina Korisnost 0 0 1 100 2 176 3 242 4 300 5 350

Ukupna korisnost 414 452 458 446 414 350

DOBRO B Korisnost Količina 414 10 352 8 282 6 204 4 114 2 0 0

Evidentno, maksimalnu ukupnu korisnost potrošaču (u datim uvjetima) pruža kombinacija 2 jedinice dobra A i 6 jedinica dobra B. Ova alternativa daje ukupnu korisnost od 458 jedinica korisnosti i predstavlja potrošačev optimalni izbor, potrošačevu ravnotežu.

55


Teorija granične korisnosti, međutim, omogućuje određivanje potrošačeve ravnoteže i posredstvom granične korisnosti po novčanoj jedinici. Granična korisnost po novčanoj jedinici jest kvocijent granične korisnosti nekog dobra i njegove cijene. Granična korisnost po novčanoj jedinici

=

Granična korisnost dobra Cijena dobra

Teorija granične korisnosti tvrdi da potrošačeva ravnoteža, dakle, maksimaliziranje ukupne korisnosti, znači izjednačavanje graničnih korisnosti po novčanoj jedinici različitih dobara. Na tragu smo II. Gossenovog zakona koji kaže da, u situaciji u kojoj smo prisiljeni birati između različitih dobara odnosno uživanja, "odnos između tih uživanja mora biti takav da je veličina svih uživanja jednaka u trenutku kad uživanja prestanu".32 Drugim riječima, posljednja novčana jedinica utrošena za kupovinu nekog dobra mora donijeti istu graničnu korisnost kao i posljednja novčana jedinica utrošena za kupovinu bilo kojeg drugog dobra ili usluge. II. Gossenov zakon ili propoziciju potrošačeve ravnoteže prema teoriji granične korisnosti možemo prikazati na sljedeći način: Granična korisnost dobra A Cijena dobra A

=

Granična korisnost dobra B . Cijena dobra B

Provjerimo djelotvornost ovakvog načina određivanja optimalnog izbora potrošača.

32

Dragičević, A.: Ekonomski leksikon, Informator, Zagreb, 1991., str. 210.

56


Tablica 8. DOBRO A Količina

Granična korisnost

0 1 2 3 4 5

100 76 66 58 50

DOBRO B Gran.korisnost po novčanoj jedinici 8,33 6,33 5,50 4,83 4,17

Količina

Granična korisnost

10 8 6 4 2 0

30 34 38 42 54 -

Gran.korisnost po novčanoj jedinici 5 5,67 6,33 7 9 -

Kao i u prethodnom slučaju potrošačevu ravnotežu određuju 2 jedinice dobra A i 6 jedinica dobra B. Ova kombinacija potrošnje znači maksimalnu ukupnu korisnost budući da ona jedino udovoljava pravilu izjednačavanja graničnih korisnosti po novčanoj jedinici: Granična korisnost dobra A Cijena dobra A 6,33

= =

Granična korisnost dobra B . Cijena dobra B 6,33

4.1.1.1. Utjecaj promjene cijena i dohotka na potrošačev izbor

Promjena cijena dobara kao i promjena dohotka potrošača znači promjenu potrošačeve ravnoteže. Potrošač se prilagođava novim uvjetima i u izmijenjenim okolnostima maksimalizira svoju ukupnu korisnost. Međutim, promjena potrošačeve ravnoteže mnogo govori i o naravi kupljenih dobara. Ukoliko, primjerice, pad cijene dobra A, uz ostale neizmijenjene uvjete, poveća potrošnju tog dobra i smanji potrošnju dobra B, nova će ravnoteža uputiti na činjenicu da su dobra A i B supstituti, te da je koeficijent križne elastičnosti potrošnje (Ek) > 0.

57


Rast dohotka, ukoliko se cijene dobara ne mijenjaju, može značiti povećanje potrošnje obaju dobara. Nova, na višoj razini potrošnje, uspostavljena ravnoteža značit će da su oba dobra normalna dobra, te da je koeficijent dohodne elastičnosti potrošnje (Ed), u slučaju obaju dobara, pozitivan broj. Dakako, i ovdje su, baš kao i kod promjena cijena, moguće različite kombinacije. 4.1.2. Potrošački probitak Teorija granične korisnosti implicira da gotovo svaka naša kupovina znači "dobar" posao. Naime, kupujući, kupac je, u pravilu, u stanju realizirati potrošački probitak ili potrošački višak. Potrošački probitak, predstavlja razliku između veće vrijednosti nekog dobra i njegove manje cijene. Ukoliko bismo, u duhu teorije granične korisnosti, na tragu subjektivnog fenomena korisnosti, pokušali definirati vrijednost nekog dobra zaključili bismo da vrijednost jest maksimalni novčani iznos kojega je kupac spreman platiti za izvjesno dobro. Cijena jest onaj novčani iznos koji kupac stvarno plaća prilikom kupovine nekog dobra. Često se, dakle, događa da je vrijednost (novčani iznos koji smo spremni izdvojiti za nabavku dobra) veća od cijene (novčanog iznosa koji doista plaćamo prilikom kupovine istog dobra). Pretpostavimo da je vrijednost prve jedinice nekog dobra 9 novčanih jedinica, druge jedinice 8, treće 7, četvrte 6 i pete, posljednje koju namjeravamo kupiti, 5 novčanih jedinica. U slučaju da cijena istoga dobra iznosi 5 novčanih jedinica istražimo koliki je potrošački probitak.

58


Slika 20.

Potrošački je probitak područje koje se nalazi iznad cijene i ispod krivulje (individualne) potražnje. Vrijednost Cijena Potrošački probitak

35 - 25 10

Potrošač je za pet jedinica nekog dobra spreman izdvojiti maksimalni iznos od 35 novčanih jedinica. Međutim, stvarni iznos koji plaća iznosi 25 novčanih jedinica. Njegov je probitak, u ovome slučaju, 10 novčanih jedinica.

59


4.1.3. Korist i potrošačeva ravnoteža Doista je teško mjeriti kako ukupnu tako i graničnu korisnost. Riječ je, podsjećamo, o subjektivnom konceptu. Pitanje je, naravno, i koju ljestvicu ili skalu korisnosti upotrijebiti. Problem se može zaobići na način da se jedinice korisnosti zamijene novčanim jedinicama. Ukupna korist jest maksimalni novčani iznos kojega je potrošač spreman platiti (žrtvovati) za određenu količinu nekog dobra. Ukupna korist mjeri spremnost, ali i mogućnosti potrošača da dođe u posjed određene količine nekog dobra. Ovaj će maksimalni novčani iznos (ukupna korist) ovisiti ne samo o ukupnoj korisnosti već i o veličini dohotka potrošača. Zamjećujete, ukupna korist je identična pojmu vrijednosti. Granična korist jest novčani iznos kojega je potrošač spreman platiti (žrtvovati) za dodatnu jedinicu nekog dobra. To je novčani iznos kojim potrošač procjenjuje graničnu korisnost dodatne jedinice istog dobra. Δ Ukupna korist Granična korist =

. Δ Količina

Granična korist je promjena (povećanje) ukupne koristi zbog jediničnog povećanja potrošene količine nekog dobra. Zakon opadajuće granične koristi tvrdi da će ljudi, sa fiksnim dohotkom, za svaku dodatnu jedinicu nekog dobra biti spremni platiti (žrtvovati) sve manji i manji novčani iznos. Krivulje ukupne i granične koristi se ponašaju na isti način kao i krivulje ukupne i granične korisnosti.

60


Slike 21.

Granična korist

Ukupna korist

Količina

Količina

Budući da sa rastom potrošnje granična korist biva sve manja i manja, to i povećanje ukupne koristi biva sve manje i manje. Racionalni će potrošač (racionalno je ponašanje potrošača temeljna pretpostavka teorije granične korisnosti) kupiti dodatnu jedinicu nekog dobra ukoliko je njegova granična korist veća od troška njegove kupovine. Ovo jednostavno znači da će potrošač ostvariti ravnotežu kupujući one količine dobara koje znače jednakost njihovih graničnih koristi i cijena. Jednostavno pravilo potrošačeve ravnoteže, prema tomu, glasi: Cijena = Granična korist . Potrošena količina nekog dobra pri kojoj je cijena izjednačena s graničnom koristi jamči potrošaču najveću neto korist. Neto korist jest ukupna korist umanjena za trošak kupovine određene količine dobra.

61


Slike22. Neto korist

Cijena i granična korist

Granična korist

K

K

Dodajmo na kraju da je neto korist isto što i potrošački višak ili probitak. Prema tomu, uvijek kada granična korist dobra premašuje njegovu cijenu, potrošač je u stanju povećati neto korist, odnosno potrošački probitak kupujući dodatnu jedinicu istog dobra. Kupovinu valja zaključiti kada je potrošački probitak ili neto korist maksimalna, odnosno kada je cijena dobra jednaka graničnoj koristi. 4.1.4. Zaključno o teoriji granične korisnosti Kritičari teorije granične korisnosti primjetit će da se potrošači ne ponašaju na način kako to opisuje teorija granične korisnosti. Doista, složit ćemo se s time. Kupujući, potrošači ne izračunavaju granične korisnosti po novčanoj jedinici. Teorija granične korisnosti, međutim, pokušava objasniti potrošačev izbor. Njeno je učenje temeljeno na činjenici da većina potrošača jest konzistentna u svom ponašanju, te da potrošači nastoje izbiti maksimalnu korisnost iz svojih dohodaka. U tom smislu držimo da teorija granične korisnosti predstavlja dobru sliku, prihvatljiv opis onoga što se događa u stvarnom životu.

62


4.2. TEORIJA KRIVULJE INDIFERENCIJE Pitanje potrošačevog izbora, pitanje optimalne alokacije potrošačevog dohotka tretira i teorija krivulje indiferencije. I ovdje ćemo potrošača staviti u situaciju da bira i izabere optimalne količine dobra A i B. Pretpostavit ćemo, kao i u prethodnom slučaju, da je cijena dobra A 12 novčanih jedinica, cijena dobra B 6 novčanih jedinica, a dohodak potrošača 60 novčanih jedinica. Budući da je ovdje riječ o geometrijskom prikazu potrošačeve ravnoteže, ograničenja potrošačevog izbora prikazat ćemo pomoću crte proračuna. Crta proračuna, naime, predstavlja granicu između potrošaču dostupne i, uz dani dohodak i cijene dobara, nedostupne potrošnje. Drugim riječima, crta proračuna povezuje sve kombinacije potrošnje dobra A i B koje u potpunosti iscrpljuju potrošačev dohodak. Tablica 9. Kombinacija potrošnje a) b) c) d) e) f)

Dobro A 0 1 2 3 4 5

Dobro B 10 8 6 4 2 0

63


Slika 23.

Ukoliko se potrošač nalazi u području dostupne potrošnje, ali ne i na crti proračuna, neće u cijelosti potrošiti svoj dohodak. Tek kombinacije potrošnje koje se nalaze na crti proračuna znače potrošnju dohotka u cijelosti i bez ostatka. Limite potrošačevog izbora, odnosno kombinacije potrošnje koje iscrpljuju potrošačev dohodak u stanju smo odrediti i pomoću jednadžbe proračuna odnosno budžeta. Promjenljive veličine (varijable) o kojima je, pri tome, potrebito voditi računa su: Cijena dobra A Cijena dobra B Količina dobra A Količina dobra B Dohodak potrošača

(Ca) (Cb) (Ka) (Kb) (y)

Prema tomu, y = Ca Ka + Cb Kb /: Cb

64

= =

12 6

=

60 .


y Ca = ⋅K a + K b Cb Cb y Ca Kb = − ⋅ Ka Cb Cb

.

U našem će primjeru jednadžba proračuna glasiti: 60 12 − ⋅ Ka 6 6 K b = 10 − 2 K a . Kb =

Jednadžba proračuna pokazuje kako se, pri datim cijenama dobara i dohotku potrošača, mijenja potrošnja jednog dobra (dobro B zavisna varijabla) ukoliko raste ili pada potrošnja drugog dobra (dobro A - nezavisna varijabla). Pomoću nje smo, ponovimo to, u stanju odrediti sve kombinacije potrošnje koje iscrpljuju potrošačev dohodak, odnosno koje se nalaze na crti proračuna. Npr., pretpostavimo li da je količina dobra A 0 i 5, odredili smo kombinacije potrošnje koje se na crti proračuna nalaze kao točka a i točka f. Kb = 10 - 2 . 0 = 10 Kb = 10 - 2 . 5 = 0

i

4.2.1. Crta proračuna i realni dohodak Obratimo, međutim, pažnju na prvi kvocijent u jednadžbi proračuna. Riječ je o kvocijentu nominalnog dohotka (y) i cijene dobra B  y (Cb). Ovaj kvocijent   jest realni dohodak. Realni dohodak pokazuje  Cb  koliko to jedinica nekog dobra možemo kupiti za iznos vlastitog nominalnog dohotka. Veličina realnog dohotka bitno utječe na crtu proračuna. Ukoliko su cijene dobara fiksna veličina, rast realnog dohotka povećava područje dostupne potrošnje, odnosno udaljava crtu proračuna od ishodišta koordinatnog sustava. Vrijedi, naravno, i obrnuto. 65


Pretpostavimo da se uz neizmijenjene cijene povećao dohodak te da sada iznosi 72 novčane jedinice. 72 12 − Ka 6 6 Kb = 12 - 2 Ka . Kb =

Odredimo kombinacije potrošnje koje će se nalaziti na novoj crti proračuna. Kb = 12 -2 . 0 = 12 Kb = 12 -2 . 1 = 10 Kb = 12 -2 . 2 = 8 itd. Kb = 12 -2 . 6 = 0 Slika 24.

66

.


Rast realnog dohotka, uz ostale neizmjenjene uvjete, omogućava osvajanje novog, prije nedostupnog, područja potrošnje. Vrijedi i vice versa. 4.2.2. Crta proračuna i relativna cijena Posvetimo pozornost drugom kvocijentu u jednadžbi proračuna  Ca    . Kvocijent cijena dvaju dobara jest relativna cijena ili oportuni Cb  C 12 tetni trošak. U našem primjeru on iznosi a = = 2 . U konkretnom Cb 6 slučaju potrošač će kupivši jedinicu dobra A odustati od dvije jedinice dobra B. Prema tomu, oportunitetni je trošak najbolja alternativa koju C 6 1 smo propustili realizirati. U obrnutom slučaju, b = = , potrošač će Ca 12 2 nabavkom jedinice dobra B žrtvovati pola jedinice dobra A. Veličina relativne cijene ili oportunitetnog troška određuje kut crte proračuna. Zamijetili ste da su u posljednjem primjeru crte proračuna paralelne. To je, naravno, stoga što su u oba slučaja relativne cijene iste i iznose 2. Ustvrdit ćemo, a i pokazati, da većoj relativnoj cijeni odgovara veći kut crte proračuna, a vrijedit će, ceteris paribus, i obrnuto. Neka cijene dobra A i dobra B iznose 6 novčanih jedinica, a dohodak 60. U tom slučaju 60 6 − Ka 6 6 Kb = 10 - 1 Ka. Kb =

U odnosu na izvorni primjer relativna cijena (sada iznosi 1) upola je manja (iznosila je 2). Utvrdimo, pomoću jednadžbe proračuna, nove granice potrošnje.

67


Kb = 10 - 0 = 10 Kb = 10 - 1 = 9 Kb = 10 - 2 = 8 Kb = 10 - 3 = 7 Kb = 10 - 4 = 6 itd. Kb = 10 - 10 = 0 Slika 25.

Doista, budući da je oportunitetni trošak upola manji, razmjerno je manji i kut nove crte proračuna. Kao što rekosmo, vrijedi i obrnuto.

68


4.2.3. Krivulja indiferencije Krivulja ravnodušnosti ili indiferencije je krivulja koja povezuje sve one kombinacije potrošnje dobra A i dobra B koje potrošača ostavljaju ravnodušnim. Slika 26.

Dakako, postavlja se pitanje zbog čega kombinacije potrošnje koje se nalaze na krivulji ravnodušnosti ostavljaju potrošača indiferentnim. Valja odmah reći da se iza pojma indiferencije krije koncept ukupne korisnosti. Dakle, potrošač je ravnodušan budući da sve kombinacije potrošnje koje povezuje krivulja indiferencije znače za potrošača istu ukupnu korisnost. Prema tomu, krivulja indiferencije je i granica između potrošnje koju potrošač preferira (koja znači veću ukupnu korisnost u odnosu na kombinacije potrošnje koje se nalaze na krivulji ravnodušnosti) i potrošnje kojoj potrošač nije sklon (koja znači manju ukupnu korisnost u odnosu na kombinacije potrošnje koje se nalaze na krivulji ravnodušnosti).

69


Slika 27.

Karta preferencija predstavlja niz ili seriju krivulja indiferencija koje se ne sijeku budući da svaka od njih predstavlja drugu razinu ukupne korisnosti. Budući da je potrošač skloniji većoj potrošnji i većoj ukupnoj korisnosti, krivulje indiferencije koje su udaljenije od ishodišta koordinatnog sustava bit će superiorne u odnosu na one niže čija je udaljenost od ishodišta koordinatnog sustava manja. Slika 28.

70


Krivulja ravnodušnosti će izgubiti svoj standardni, konveksni oblik ukoliko su dobro A i dobro B savršeni supstituti. Ukoliko su, dakle, navedena dobra savršeni supstituti krivulja ravnodušnosti pretvara se u crtu, a vi ste spremni jedinicu dobra A zamijeniti jedinicom dobra B. I obrnuto. U ovom će, ekstremnom, slučaju kartu preferencija prikazati sljedeća slika: Slika 29. Dobro B 6 5 4 3 2 1

1

2

3

4

5

6

Dobro A

Krivulja će indiferencije zadobiti naročiti oblik (drukčiji od konveksnog) kada su dobro A (desna cipela) i dobro B (lijeva cipela) savršeni komplementi. U tom će slučaju krivulja indiferencije dobiti oblik slova L.

71


Slika 30. Dobro B

3 2 1

1

2

3

Dobro A

Naročiti nas oblik krivulje ravnodušnosti navodi na zaključak da jedna lijeva i jedna desna cipela čini potrošača jednako sretnim kao jedna lijeva i koliko god želite desnih cipela. Naravno, vrijedit će i obrnuto. Veću će ukupnu korisnost od jednog para cipela (jedne lijeve i jedne desne cipele) nuditi dva para cipela (dvije lijeve i dvije desne), odnosno tri i tako dalje para cipela. 4.2.3.1. Granična stopa supstitucije i krivulja indiferencije

Granična stopa supstitucije dvaju dobara pokazuje koliko je jedinica nekog dobra (dobra B) potrošač voljan žrtvovati kako bi za jedinicu povećao potrošnju drugog dobra (dobra A) i pri tome ostao ravnodušan. Budući da je krivulja indiferencije građena na pretpostavci da smanjenje ukupne korisnosti zbog smanjenja potrošnje jednog dobra ima biti kompenzirano odgovarajućim povećanjem ukupne korisnosti zbog rasta potrošnje drugog dobra, vrijedit će da je duž cijele krivulje ravnodušnosti promjena ukupne korisnosti jednaka nuli (∆ Ukupna 72


korisnost = 0). Nameće se zaključak kako granična stopa supstitucije dvaju dobara, budući da određuje odnose smanjenja potrošnje jednog i povećanja potrošnje drugog dobra koji znače istu ukupnu korisnost, određuje kut krivulje indiferencije. Naime, Smanjenje količine dobra B

∆ Kb

Granična stopa supstitucije = = ∆ Ka dvaju dobara Povećanje količine dobra A

.

Granična je stopa supstitucije dvaju dobara uvijek pozitivan broj, te valja zanemariti (kao što je i učinjeno) negativni predznak koji se javlja u brojniku ove jednostavne formule. Kako, međutim, odrediti ∆ Kb i ∆ Ka. Budući da je ovdje riječ o geometrijskom prikazu potrošačevog ponašanja i izbora, potrebito je kroz točku krivulje indiferencije (za koju želimo odrediti graničnu stopu supstitucije) povući tangentu. Tangenta će odrediti i ∆ Kb i ∆ Ka. Slika 31.

73


Slika 32.

U točki a krivulje indiferencije granična stopa supstitucije iznosi  ∆ Kb  5 2 = = 2 . Potrošač je spreman odustati od dviju jedinica dobra  ∆ K a 2 ,5  B kako bi za jedinicu povećao potrošnju dobra A i pri tome ostao ravnodušan (slika 31). U točki b krivulje indiferencije granična stopa supstitucije iznosi 1  ∆ K b 2 ,5 1  = =  . Potrošač je sada spreman žrtvovati tek jednu  5 2 2  ∆ Ka polovicu dobra B po jediničnom povećanju potrošnje dobra A (slika 32). Dvije stvari valja uočiti. Granična stopa supstitucije doista određuje kut krivulje indiferencije i to na način da većoj graničnoj stopi supstitucije odgovara veći kut krivulje indiferencije, a vrijedi i obrnuto. I drugo, granična stopa supstitucije, krećemo li se niz krivulju indiferencije, pokazuje tendenciju pada. Logično je to budući da potrošač, kreće li se niz krivulju indiferencije, raspolaže sa sve manje jedinica dobra B, te se smanjuje i količina dobra B koju je potrošač voljan žrtvovati po jediničnom povećanju potrošnje drugog dobra.

74


4.2.4. Potrošačeva ravnoteža Pomoću crte proračuna i krivulje indiferencije u stanju smo odrediti potrošačevu ravnotežu - optimalni izbor potrošača. Pretpostavimo postojanje jedne krivulje indiferencije (slika 33). Slika 33.

Kao u našem posljednjem primjeru cijena dobra A i B iznosi 6 novčanih jedinica a dohodak potrošača 60 novčanih jedinica. Granicu potrošačevog izbora ilustrirat će crta proračuna koja tangira krivulju indiferencije u točki b (slika 34).

75


Slika 34.

Potrošačeva je ravnoteža određena točkom tangiranja krivulje indiferencije i crte proračuna. Prema tomu, "dobitna kombinacija" za potrošača jest 5 jedinica dobra B i 5 jedinica dobra A. Poželjnije, superiornije krivulje indiferencije (u odnosu na ovu koju tangira svojom crtom proračuna) potrošača u danim uvjetima (dane cijene dobara i dani dohodak) nisu dostupne. Niže, pak, krivulje indiferencije (niže u odnosu na tangiranu) potrošaču nisu zanimljive budući da znače inferiornu potrošnju i manju ukupnu korisnost. Kako, međutim, glasi propozicija optimalnog izbora potrošača prema teoriji krivulje indiferencije? Što je to izjednačeno u točki tangiranja najviše dostupne krivulje indiferencije i crte proračuna? U točki tangiranja izjednačeni su kutovi crte proračuna i krivulje ravnodušnosti. Budući da kut krivulje indiferencije određuje granična stopa supstitucije dvaju dobara, a kut crte proračuna relativna cijena dobara, odnosno oportunitetni trošak, zaključit ćemo da su u točki tangiranja izjednačene granična stopa supstitucije i relativna cijena dvaju dobara. Prema tomu, pravilo koje određuje potrošačevu ravnotežu, njegov optimalni izbor prema teoriji krivulje indiferencije glasi:

76


Granična stopa supstitucije dvaju dobara

 ∆ Kb     ∆K  a  

10 10

=

=

Relativna cijena dvaju dobara

 Ca     Cb 

6 . 6

4.2.5. Promjena potrošačeve ravnoteže Do promjene potrošačeve ravnoteže, njegovog optimalnog izbora, doći će ukoliko se promijeni dohodak potrošača i(li) ukoliko se promijeni relativna cijena dobara. Potrošač se prilagođava promjenama vodeći pri tomu računa i nastojeći izjednačiti graničnu stopu supstitucije dvaju dobara s njihovom relativnom cijenom. Istražit ćemo ponajprije utjecaj promjena dohotka na potrošačevu ravnotežu. Pretpostavit ćemo da je, ceteris paribus, povećan dohodak potrošača. Ovo će povećati područje dostupne potrošnje i potrošača "odvesti" na superiorniju krivulju ravnodušnosti. Slika 35.

Dobro B

Ravnoteža 2 Ravnoteža 1

Dobro A 77


Nova potrošačeva ravnoteža (Ravnoteža 2) znači veću potrošnju i jednog i drugog dobra. Valja zaključiti kako su dobro A i dobro B normalna dobra. Ovo je najčešća situacija, ali valja podsjetiti da rast dohotka može dovesti i do pada potrošnje određenog dobra. U tom slučaju takvo dobro jest inferiorno dobro. Promjena cijena dobara mijenja njihovu relativnu cijenu, a time i potrošačevu ravnotežu. Pretpostavimo da je smanjena cijena jedinice dobra B. Povećat će se relativna cijena, a sa njom i kut nove crte proračuna. Navedena događanja i novu potrošačevu ravnotežu prikazat će slika 36 . Slika 36.

Dobro B

Ravnoteža 2

Ravnoteža 1

A

Dobro A

Potrošač je zahvaljujući smanjenju cijene dobra B u stanju povećati kupljenu količinu dobra B. Stoga crta proračuna rotira oko točke A na način koji (zbog rasta relativne cijene) povećava kut crte proračuna. Rezultat je premještanje potrošačeve ravnoteže na novu, superiorniju krivulju ravnodušnosti uz (u ovom slučaju) smanjivanje potrošnje dobra A te povećanje potrošnje dobra B.

78


4.2.5.1. Učinak dohotka i učinak supstitucije

Djelovanje promjene cijene dobra (relativne cijene dvaju dobara) moguće je razdvojiti na dva učinka: učinak dohotka i učinak supstitucije. Učinak dohotka jest ona promjena potrošnje (izazvana promjenom cijene dobra) koja potrošača pomiče na višu ili, pak, nižu krivulju indiferencije. Učinak supstitucije jest promjena potrošnje (izazvana promjenom cijene dobra) koja potrošača pomiče duž iste krivulje ravnodušnosti. Na osnovu sljedeće slike pokušat ćemo razdvojiti ova dva različita učinka. Slika 37.

Dobro B

Ravnoteža 2 Učinak dohotka Učinak supstitucije

P Ravnoteža 1

A

Učinak supstitucije

Dobro A

Učinak dohotka

79


Slika 37. se razlikuje od prethodne utoliko što smo u nju ucrtali hipotetsku crtu proračuna (paralelnu s novom crtom proračuna) koja inferiornu krivulju indiferencije tangira u točki P. Mada točku P potrošač ne izabire kao svoj optimalan izbor ona je vrlo korisna glede razdvajanja učinka dohotka i učinka supstitucije. Naime, kretanje od točke R1 do točke P (dakle, kretanje duž iste krivulje indiferencije) jest posljedica učinka supstitucije. On povećava potrošnju dobra B te istovremeno smanjuje potrošnju dobra A. Nasuprot tomu, skok s točke P na točku R2 jest posljedica učinka dohotka. Riječ je o skoku s inferiorne na superiornu krivulju indiferencije. Ovaj skok omogućava povećanje blagostanja potrošača kao posljedice pada cijene dobra B. Zamjećujete da, kada je u pitanju potrošnja dobra B, učinak dohotka i učinak supstitucije imaju isti smjer – oba povećavaju potrošnju dobra B. Kada je, pak, u pitanju potrošnja dobra A ova su dva efekta suprotnih smjerova. Efekt dohotka ublažava pad potrošnje dobra A. 4.2.5.2. Promjene potrošačeve ravnoteže i krivulja potražnje

Na osnovu prethodnog primjera u stanju smo konstruirati krivulju potražnje potrošača za dobrom B. Krivulja potražnje, podsjećamo, pokazuje zakoniti, obrnuto srazmjerni odnos između cijene dobra i njegove potraživane količine. Ona je, istovremeno popis potrošačevih ravnoteža određenih njegovom crtom proračuna i krivuljom indiferencije. Improvizirajmo, a na osnovu prethodnog primjera. Neka u početku cijena dobra B bijaše 10 novčanih jedinica. Uz datu cijenu dobra A potrošačevu je ravnotežu predstavljala točka tangiranja crte proračuna i krivulje indiferencije, R1 (Ravnoteža 1). Ona je, 80


recimo, značila potrošnju 10 jedinica dobra B. Potom je cijena dobra B smanjena i iznosi 4 novčane jedinice. Učinak dohotka i učinak supstitucije povećat će potrošnju dobra B na, pretpostavimo, 40 jedinica dobra B. Ponovimo prethodno rečeno na sljedećoj slici: Slika 38. Dobro B

40

R2

R1 10

Dobro A Na osnovu poznatih nam podataka izvedimo krivulju potražnje za dobrom B.

81


Slika 39.

Cijena dobra B

10

Potražnja

4

10

40

Potraživana količina dobra B

Naš se racionalni potrošač ponaša na dobro nam poznati način. Viša cijena znači manju potraživanu količinu, a niža cijena dobra, ceteris paribus, znači njegovu veću potraživanu količinu. Na djelu je zakon potražnje. Ekonomska teorija poznaje i neka odstupanja od zakona potražnje. Te su iznimke od pravila da, ceteris paribus, veća cijena znači manju potraživanu količina i obrnuto, poznata kao Giffenov paradoks i Veblenov efekt. Giffenov paradoks se odnosi na mogućnost da rast cijene dobra slabije kvalitete (tzv. inferiorno dobro) izazove rast njegove potraživane količine. Dodatna je pretpostavka ovog paradoksa mala kupovna moć (niski realni dohodak) stanovništva. Veblenov efekt se odnosi na situaciju u kojoj pad cijene ne izaziva očekivani rast potraživane količine već upravo obrnuto. Pad cijene dobra i njegova veća dostupnost aktivira snobovski efekt te se njegova potraživana količina smanjuje.

82


4.2.6. Teorija granične korisnosti i teorija krivulje indiferencije usporedba Ranije je rečeno da se iza pojma ravnodušnosti krije ukupna korisnost. Proizlazi da su ove različite teorije i različita objašnjenja potrošačevog ponašanja kompatibilna, te da daju identične rezultate. Valja se prisjetiti da je granična korisnost, primjerice, dobra A jednaka povećanju ukupne korisnosti zbog jediničnog povećanja potrošene količine dobra A. Granična korisnost dobra A =

∆ Ukupna korisnost ∆ Ka

Ukoliko potrošač povećava potrošnju dobra A, povećanje ukupne korisnosti bit će jednako:

∆ Ukupna korisnost = Granična korisnost dobra A . ∆ Ka

.

Poveća li potrošač potrošnju i dobra A i dobra B onda je ∆ Ukupna korisnost = Granična korisnost dobra A . ∆ Ka + Granična korisnost dobra B . ∆ Kb

Krivulja indiferencije inzistira na tom da je ∆Ukupna korisnost=0. Uvažimo li ovaj zahtjev vrijedit će da je - Granična korisnost dobra B . ∆ Kb = Granična korisnost dobra A . ∆ Ka .

Dakle, smanjenje ukupne korisnosti zbog smanjenja potrošnje dobra B ima se nadoknaditi odgovarajućim povećanjem ukupne korisnosti zbog povećanja potrošnje dobra A. Ukupna korisnost, ukoliko potrošač ostaje ravnodušan, ostaje ista, dakle, promjena ukupne korisnosti jednaka je nuli. je:

Podijelimo li obje strane gornje jednadžbe s ∆ Ka dobit ćemo da

83


- Granična korisnost dobra B . ∆ Kb ∆ Ka

= Granična korisnost dobra A .

U sljedećem koraku valja podijeliti obje strane jednadžbe s graničnom korisnošću dobra B.

-

∆ Kb ∆ Ka

Granična korisnost dobra A = Granična korisnost dobra B

∆ Kb ) valja zanemariti, jer to činimo ∆ Ka uvijek kada je u pitanju granična stopa supstitucije dvaju dobara. Prema tomu, uspjeli smo graničnu stopu supstitucije (kategoriju koja pripada teoriji krivulje indiferencije) izraziti pomoću granične korisnosti (kategorije koja pripada teoriji granične korisnosti). Negativni predznak (-

Očigledno, postoji čvrsta veza između ovih teorija. Potrebito je, međutim, dokazati da će teorija granične korisnosti i, nešto mlađa, teorija krivulje indiferencije dati iste rezultate. Krenimo od potrošačeve ravnoteže onako kako je vidi teorija krivulje indiferencije: Granična stopa supstitucije = Relativna cijena ; Granična korisnost dobra A Cijena dobra A = Granična korisnost dobra B Cijena dobra B

Granična korisnost dobra A =

84

• Granična korisnost dobra B

Granična korisnost dobra B⋅Cijena dobra A Cijena dobra B

: Cijena dobra A


Granična korisnost dobra A Granična korisnost dobra B . = Cijena dobra A Cijena dobra B

Jednostavni nas je postupak doveo do II. Gossenovog zakona, odnosno potrošačeve ravnoteže temeljene na učenju teorije granične korisnosti. Dokaz je to da navedene teorije ne proturiječe jedna drugoj. Dapače, riječ je o kompatibilnim teorijama s jednakim rezultatima.

85

5. PROIZVOĐAČEV IZBOR

5. PROIZVOĐAČEV IZBOR 5.1. PODUZEĆE I NJEGOVI OBLICI "Sjedinjenje proizvodnih sila da se proizvode dobra i usluge na vlastitu pogibao poduzetnika jest poduzeće".33 Ovako poduzeće definira 1889. godine naš ekonomist Blaž Lorković. I mada navedena definicija obuhvaća bitne značajke poduzeća navest ćemo još jednu, stotinu i više godina, mlađu: "Poduzeće je ustanova koja kupuje ili unajmljuje čimbenike proizvodnje i organizira navedene resurse kako bi proizvela i prodala dobra i usluge".34 Da bi nastalo poduzeće i da bi krenula proizvodnja dobra ili pružanje usluga potrebno je sjediniti proizvodne sile (nabaviti i organizirati čimbenike proizvodnje ili inpute). Netko ili neki to moraju učiniti. Istovremeno, netko ili neki snose rizik poslovanja. Poduzeća postoje kako bi se uhvatila u koštac s nestašicom. Ona na najbolji mogući način imaju koristiti ograničene i dragocjene resurse kojima raspolažu. Ovo nastojanje da se na najbolji mogući način koriste inputi može se (gotovo) identificirati s nastojanjem poduzeća da maksimalizira profit. Bez, dakle, mnogo okolišanja ustvrdit ćemo (a sukladno klasičnoj ili tradicionalnoj teoriji poduzeća) da je cilj poduzeća maksimaliziranje profita.

33

Lorković, B.: Počela političke ekonomije, (reprint), Družba "Braća hrvatskog zmaja" i Mate d.o.o., Zagreb, 1993., str. 98.

34

Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, New York, 1990., str. 207.

87


Naime, prodajući proizvedeno poduzeće ostvaruje primanja koja su poznata kao ukupni prihod. Na drugoj strani, poduzeće ima obvezu plaćati usluge inputa koje koristi. Ta plaćanja su poznata kao ukupni trošak poduzeća. Cilj je, dakle, poduzeća maksimalizirati pozitivnu razliku između ukupnog prihoda i ukupnog troška – profit. Nimalo laka zadaća. Često se, naime, događa da ukupni trošak bude veći od ukupnog prihoda te da poduzeće ostvari gubitak. Život poduzeća nije nimalo lak. Stopa je nataliteta, ali i stopa mortaliteta, u svakoj ekonomiji vrlo visoka. Poduzeća se rađaju i nastaju da bi proizvodila maksimalni, najveći mogući u datim uvjetima, profit. Poduzeća umiru i nestaju budući da to nisu u stanju. U trci za profitom poduzeća se sučeljavaju s, grubo rečeno, dvije prepreke. Riječ je o tzv. tržišnim i tehnološkim ograničenjima. Pod tržišnim ograničenjima podrazumijevamo uvjete pod kojima poduzeće kupuje inpute i prodaje output – dobra ili usluge. Poduzeće koje se na tržištu natječe s mnogobrojnim konkurentima nema drugog izbora do prodavati svoje dobro po istoj cijeni kao i ostali proizvođači. Slična je situacija kada se poduzeće javlja kao kupac na tržištu čimbenika proizvodnje. Poduzeće inpute kupuje po istoj cijeni kao i njegovi konkurenti. Naše je poduzeće, u oba slučaja, lišeno tržišne moći (ono je preuzimatelj cijene) i nije u stanju utjecati na cijenu dobra kojega proizvodi, odnosno cijenu inputa kojega kupuje. Valja, dakle, ispoštovati pravila igre (cijene) koje nameće tržište. Naravno, postoje poduzeća koja posjeduju tržišnu moć. Riječ je o monopolskoj moći kada ste u mogućnosti manipulirati cijenom dobra kojega proizvodite i prodajete, odnosno monopsonskoj moći kada manipulirate cijenom dobra ili inputa kojega kupujete. Ali, i tržišna moć (bilo monopolska, bilo monopsonska) poznaje granice. Naime, kada ste u situaciji određivati cijenu dobra kojega proizvodite vrijedit će da viša cijena znači manju prodanu količinu. Ili, ukoliko ste monopsonist, niža cijena će značiti manju kupljenu količinu nekog inputa.

88


Kada je riječ o tehnološkim ograničenjima valja znati da svaki mogući način pretvaranja inputa u output jest tehnika proizvodnje. Tehnika proizvodnje je kapitalno intenzivna kada je relativno veći angažman kapitala i relativno manji angažman rada. Radno intenzivne tehnike proizvodnje pretpostavljaju relativno veću upotrebu rada i relativno malu količinu kapitala. Poduzeću za proizvodnju nekog outputa stoji, u pravilu, na raspolaganju nekoliko tehnika proizvodnje. Problem (inženjerske naravi) kojega poduzeće mora riješiti jest biti tehnološki efikasan. Tehnološka efikasnost postoji kada poduzeće nije u stanju povećati output bez istovremenog povećanja inputa. Ali, da bi se poduzeće kvalificiralo za realizaciju maksimalnog profita odabrana tehnika proizvodnje mora biti ne samo tehnološki već i ekonomski efikasna. Ekonomska efikasnost postoji kada je ukupni trošak proizvodnje određenog outputa sveden na minimum. Tehnološka efikasnost je pretpostavka, ali ne i uvijek dostatna, ekonomske efikasnosti. Tehnološki neefikasna, naime, tehnika proizvodnje nikada nije i ne može biti ekonomski učinkovita. Zaključimo, ekonomska efikasnost uvijek i nužno znači tehnološku efikasnost, ali ne i vice versa. O tomu hoće li tehnološka efikasnost prerasti u ekonomsku odlučuju, naravno, cijene čimbenika proizvodnje. Rekosmo ranije da su poduzeća organizacijski oblik sposoban na najbolji mogući način boriti se protiv nestašice i ekonomski racionalna opcija korištenja ograničenih i tako dragocjenih resursa. Nekoliko je razloga tomu.35 Ponajprije, poduzeća su u stanju bitno smanjiti troškove transakcija. Troškovi transakcija su troškovi pronalaženja poslovnog partnera, troškovi pregovaranja i postizanja sporazuma te troškovi osiguranja realizacije sporazuma. Standardni, unaprijed poznati i propisani postupak sa svim strankama ekonomizira navedene troškove, odnosno troškove koji transakciju uopće čine mogućom.

35

Vidjeti: Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, New York, 1990., str. 223-224.

89


Nadalje, poduzeća u pravilu proizvode velike outpute. Stoga su u stanju koristiti prednosti masovne, velikoserijske proizvodnje. Riječ je o ekonomiji razmjera koja obara trošak po jedinici proizvedenog dobra zbog povećanja broja proizvedenih dobara. I konačno, poduzeće organizira i koristi prednosti timskog, zajedničkog ili kooperativnog rada. Riječ je o složenoj kooperaciji koja podrazumijeva unutarnju, tzv. sinkronu podjelu rada. Svaki se član tima specijalizira u obavljanju sasvim određene, ograničene zadaće što ima sinergijski, blagotvorni učinak po output poduzeća. 5.1.1. Oblici poduzeća Gotovo je nezaobilazna podjela poduzeća na jednovlasničko ili inokosno poduzeće (proprietorship), partnersko ili ortačko poduzeće (partnership) i dioničko društvo (corporation). Jednovlasničko je poduzeće, u punom smislu te riječi, privatno poduzeće. Ono je vlasništvo jedne osobe. Temeljno je obilježje ovog poduzeća da njegov vlasnik za obveze poduzeća odgovara neograničeno. Neograničena odgovornost (unlimited liability) znači da vlasnik poduzeća odgovara za dugove poduzeća cjelokupnom svojom imovinom. Ovo se poduzeće brzo prilagođava promjenama na tržištu. Razlog tomu je njegova vrlo jednostavna upravljačka struktura. Naime, sve relevantne odluke donosi vlasnik poduzeća. Fleksibilnost je vrlo značajno obilježje i prednost ovog oblika poduzeća. Postoje, naravno, i određeni nedostaci. Profit jednovlasničkog poduzeća u cijelosti pripada vlasniku (to, dakako, nije loše), ali i sav rizik poslovanja pada na teret njegove cjelokupne imovine. Spomenimo, međutim, i pitanje sukcescije. Evidentno, vlasnik udahnjuje život svom poduzeću. Stoga, na žalost, nije rijetkost da zajedno s vlasnikom umre i poduzeće.

90


Partnersko poduzeće je vlasništvo dviju ili više osoba – partnera. Partnerski sporazum mora riješiti pitanje načina upravljanja poduzećem te pitanje podjele profita između partnera. Važno je reći da je svaki od partnera zakonski odgovoran za sve dugove poduzeća. Riječ je, dakle, o zajedničkoj neograničenoj odgovornosti (joint unlimited liability). Profit jednovlasničkog i partnerskog poduzeća smatra se dohotkom vlasnika inokosnog poduzeća, odnosno dohotkom suvlasnika partnerskog poduzeća te se kao takav i oporezuje. Dioničko društvo jest moguće najpoznatiji, ali ne i najčešći, oblik poslovne organizacije. O ovom ćemo poduzeću detaljnije progovoriti nešto kasnije. Sljedeći oblik poduzeća je državno poduzeće (goverment firm). Riječ je o poduzeću kojega je vlasnik država i kojim upravlja vlada (država). Dakako, riječ je najčešće, o komunalnim poduzećima – opskrba vodom, gradski prijevoz, odvoz smeća, itd. I na kraju, neprofitno poduzeće (not for profit firm) – nešto poput "drvenog željeza". Riječ je o poduzeću koje, zbog ovog ili onog razloga, posluje na način da izjednači prihod i trošak. 5.1.2. Dioničko društvo "Korporacija (dioničko društvo) je genijalni način realizacije individualnog profita bez individualne odgovornosti".36 Dakle, bez osobnog angažmana dioničar može ostvariti profit (dividendu), ali odgovornost, mada ograničena, ipak postoji. Naime, loše poslovanje dioničkog društva i eventualni stečaj znači da njegovi suvlasnici mogu izgubiti tek ona novčana sredstva koja su uložili u

36

Wonnacott, P, Wonnacott, R.: Microeconomics, John Wiley and sons, New York, 1990.

91


dioničko društvo kupivši određeni broj dionica. Dioničko društvo, dakle, ne ugrožava cjelokupnu imovinu svojih vlasnika. Međutim, differentia specifica dioničkog društva jest način formiranja dioničkog kapitala (temeljnog kapitala). Veli se da je dioničko društvo gotovo savršeni način prikupljanja i oblikovanja velikog kapitala kojeg nije potrebno vraćati. Dionički kapital nastaje prodajom vrijednosnih papira – dionica.37 Ona predstavlja pravnu potvrdu o suvlasništvu u dioničkom društvu i pravo na udio (dividenda) u financijskom rezultatu dioničkog društva. Ovisno o vrsti dionice ona može nositi i pravo glasa glede pitanja upravljanja dioničkim društvom. U pravilu jedna dionica znači jedan glas. Dakako, prodajom dionica dioničar može ostvariti povrat uloženih sredstava bilo u nominalnom, uvećanom ili, na žalost, i umanjenom obliku. "Za velika poduzeća najprikladnija su dionička društva. Risiko dioničara nije velik, pošto svaki jamči tek onim iznosom na koji dionica glasi, a drugih obveza ne prima nikakovih; nada u lijep dobitak znatna je. Za to će se i manje imućni lako odlučiti da kupe jednu ili više dionica. Kad treba gotovine, može dionicu prodati, često se prodaje uz dobitak; prodajom prestaje dakako svaka odgovornost."38

37

Zanimljivo, Marx dioničko društvo doživljava kao nužnu polaznu točku za pretvaranje kapitala u vlasništvo proizvođača, ali ne više privatno vlasništvo izdvojenih proizvođača već udruženih proizvođača, dakle, u neposredno društveno vlasništvo. Isto tako, dioničko je društvo polazna točka za pretvaranje svih funkcija u procesu reprodukcije, koje su dosad još bile vezane sa vlasništvom na kapitalu, u jednostavne funkcije udruženih proizvođača, u društvene funkcije. Radi se, dakle, o ukidanju kapitala kao privatnog vlasništva u granicama samog kapitalističkog načina proizvodnje. Vidjeti: Marx, K.: Kapital, BIGZ – Prosveta, Beograd, 1973., str. 1504.-1505. Stvarna događanja neće potvrditi u narednih stotinu i više godina ove Marxove stavove. Dionička društva nisu privatno vlasništvo učinili suvišnim, a još manje su ga ukinula.

38

Lorković, B.: Počela političke ekonomije, (reprint), Družba "Braća hrvatskog zmaja" i Mate d.o.o., Zagreb, 1993., str. 103-104.

92


Kada je riječ o osnivanju dioničkog društva valja spomenuti tzv. simultano i sukcesivno osnivanje. Simultano osnivanje dioničkog društva znači da osnivači preuzimaju sve dionice društva (dakako i obvezu uplate preuzetih dionica). Sukcesivno osnivanje dioničkog društva znači da se dionice, odnosno njihov dio nude javnosti posredstvom javnog poziva za upis dionica (offer by prospectus). I na kraju: dioničko društvo o svojoj posebnoj naravi mora obavijestiti javnost. Tako u nas nakon tvrtke slijedi d.d., u Njemačkoj AG (Aktiengesellschaft) u Francuskoj SA (Societe Anonyme), u Engleskoj PLC (Public Limited Company), u Sjedinjenim američkim državama Inc. (Incorporated), itd. 5.1.2.1. Vrste dionica

Spomenut ćemo dvije vrste dionica, a ovisno o sadržaju prava koja dionice daju svojim imateljima. Redovne ili obične dionice (common shares) su pismene isprave o uloženim sredstvima u temeljni kapital dioničkog društva i predstavljaju idealni dio vlasništva nad dioničkim društvom. One mogu glasiti na ime i na donositelja. Sukladno Zakonu o trgovačkim društvima redovne dionice svojim vlasnicima daju pravo glasa u glavnoj skupštini, pravo na isplatu dividende te pravo na isplatu dijela likvidacijske, odnosno stečajne mase društva. Povlaštene ili preferencijalne dionice (preferred shares) osiguravaju neka povlaštena prava u odnosu na obične dionice. Recimo, prioritet prilikom isplate dividende, prioritet pri isplati likvidacijske, odnosno stečajne mase. Dodajmo kako povlaštena dionica nosi pravo na unaprijed poznatu dividendu pa se stoga bez prava glasa mogu izdati

93


samo povlaštene dionice.39 Razlog tomu je činjenica da su imatelji povlaštenih dionica prije vjerovnici negoli suvlasnici dioničkog društva. Isprava o dionici se sastoji od sljedećih dijelova: plašt dionice, kuponski arak i talon. Na plaštu dionice ima biti naznačena nominalna vrijednost dionice – njezin nominalni iznos (novčani iznos na kojega dionica glasi), oznaka vrste dionice, tvrtka i sjedište izdavatelja dionice, tvrtka ili ime osobe na koju dionica glasi, odnosno naznaka da glasi na donositelja, itd. Kuponski arak služi za naplatu dividendi. Ukoliko imate sreću vrijedno izrezivati kupone i naplaćivati dividendu, ostat ćete bez kupona te ćete pomoću talona podići novi kuponski arak. 5.1.2.2. Cijena dionice 5.1.2.2.1. Cijena dionice kao kapitalizirana dividenda

Već je rečeno da jednom uloženi novčani iznos dioničar ne može dobiti natrag. "On nema nikakvo pravo na nj, on ima pravo samo na alikvotni dio dobiti. No u kapitalističkom društvu svaka novčana suma dobija sposobnost donositi kamatu: obratno, svaki prenosivi periodični dohodak (…) smatra se kamatom nekog kapitala i dobija cijenu, koja je ravna iznosu kapitaliziranom po datoj kamatnoj stopi."40 Prema tomu, svaki se dohodak, koji je relativno stalan i osiguran, može kapitalizirati, odnosno predstaviti kao potomak ili kamata novčanog kapitala određene veličine. Kapitaliziranje dohotka obavlja se na način da se dohodak izjednači s kamatom te se uz postojeću kamatnu stopu izračunava novčani kapital (kamatonosni kapital) koji odbacuje kamatu jednaku 39

Vidjeti: Zakon o trgovački društvima, Informator, Zagreb, 1993., str. 56,57.

40

Hilferding, R.: Financijski kapital, Kultura, Beograd, 1958., str. 129.

94


dohotku.41 Kapitalizirati dohodak ne znači drugo doli podijeliti ga s postojećom kamatnom stopom (k') i pomnožiti sa sto. Dohodak kojega valja kapitalizirati jest očekivana dividenda. Stoga, cijena (tečaj) dionice zavisi prvo od veličine profita, odnosno dividende i drugo, od prosječne kamatne stope.42 Prema tomu, cijena dionice =

dividenda ⋅ 100 . k'

Ukoliko dividenda koju odbacuje neka dionica iznosi 100 novčanih jedinica, a prosječna ili tržišna kamatna stopa 5%, cijena dionice je 2000, odnosno: cijena dionice =

100 ⋅ 100 = 2000 . 5

Vlasnik dionice spreman je prodati dionicu za 2000 novčanih jedinica jer će tih 2000 uloženih u banku donositi (uz kamatnu stopu od 5%) kamatu jednaku dividendi (100). Kako kupac, pak, dionice dobija dividendu jednaku kamati koju bi ostvario uloživši novce (2000) u banku, dionica "vrijedi" 2000.43 kamata ⋅ 100; otuda kamatonosni kapital kamata kamatonosni kapital = ⋅ 100 k' k' (kamatna stopa ) =

41

42

Vidjeti: Hilferding, R.: Financijski kapital, Kultura, Beograd, 1958., str. 129.

43

"Slobodan novčani kapital konkurira dakle kao takav, to jest kao kamatonosni kapital, za plasiranje u dionice, kao što u svojoj pravoj funkciji kao zajmovni kapital konkurira za plasiranje u zajam sa stalnom i određenom kamatnom stopom. Konkurencija oko ovih različitih mogućnosti plasiranja približava cijenu dionice cijeni plasmana sa stalnom kamatom i prihod dioničara od industrijskog profita svodi se na kamatu." Hilferding, R.: Financijski kapital, Kultura, Beograd, 1958., str. 128.

95


Međutim, do istog rezultata možemo doći i pomoću nominalnih veličina – nominalne vrijednosti dionice i nominalne stope prinosa (dividendne stope). Dividendna stopa je postotak dividende koji se odnosi na 100 novčanih jedinica nominalne vrijednosti dionice. Ona, dakle, pokazuje koliko novčanih jedinica dividende dioničar ostvari na svakih 100 novčanih jedinica nominalne vrijednosti dionice. Prema tomu, dividendna stopa (d') =

dividenda ⋅ 100 . nominalna vrijednost dionice

Iz ovoga slijedi da je dividenda =

nominalna vrijednost dionice ⋅ d ' . 100

Dakle, cijenu dionice (supstituiramo li brojnik u prvoj formuli gornjim izrazom) možemo izračunati na sljedeći način: cijena dionice =

nominalna vrijednost dionice ⋅ d ' . k'

Pretpostavimo li da je nominalna vrijednost dionice 1000 novčanih jedinica, d' 10%, a k' 5% cijena dionice (baš kao i u prethodnom slučaju) iznosi 2000, odnosno cijena dionice =

1000 ⋅ 10 = 2000 . 5

Cijene dionica su iste (2000) budući da dionica nominalne vrijednost 1000 donosi dividendu od 100.

96


Ali, zamjećujete, cijena dionice (2000) je veća od nominalne vrijednosti (1000). Pojavio se ažio (agio). Ažio je u postotku predstavljen iznos koji se javlja kada cijena ili tečaj vrijednosnog papira premašuje njegovu nominalnu vrijednost. U konkretnom slučaju ažio  1000  iznosi 100%  ⋅100  .  1000  Ukoliko se d' izjednači s k' cijena dionice iznosi 1000, odnosno cijena dionice =

1000 ⋅ 5 = 1000 . 5

Dividenda sada iznosi 50, a cijena dionice jednaka je nominalnoj vrijednosti. One su al pari. Ukoliko, dividendna stopa (d') padne ispod kamatne stope (k') cijena dionice će pasti ispod njene nominalne vrijednosti. Ako je d' 2,5% cijena dionice jest 500, odnosno cijena dionice =

1000 ⋅ 2,5 = 500 . 5

 500  Dividenda sada iznosi 25, a disažio 50%  ⋅100  .   1000 Disažio (disagio) je u postotku predstavljen iznos koji se javlja kada je cijena vrijednosnog papira manja od njegove nominalne vrijednosti. 5.1.2.2.2.. Cijena dionice kao eskontirana dividenda

Pretpostavimo da posjedujete 1000 novčanih jedinica te ste ih uložili u banku na rok od godinu dana uz kamatnu stopu od 10%. Evidentno, po isteku godine dana raspolagat ćete sa 1100 novčanih jedinica. Ovo je, dakako, moguće provjeriti pomoću sljedeće formule:

97


Budući iznos = Sadašnji iznos . (1+r), gdje r =

k' . 100

10   . Budući iznos = 1000 . 1 +  = 1000 1,1 = 1100 . 100   Obrnemo li stvari, u situaciji smo ustvrditi da 1100 novčanih jedinica kojima ćemo raspolagati po isteku godine dana "vrijedi" danas 1000 novčanih jedinica. Provjerimo: Budući iznos 1100 = = 1000 . (1 + r ) 1,1 Ovaj je postupak poznat kao eskontiranje ili diskontiranje. Sadašnji iznos =

Eskontiranje jest svođenje nekog budućeg iznosa na njegovu sadašnju vrijednost ili veličinu. Dakle, sadašnja ili eskontirana vrijednost neke buduće svote novca jest iznos koji uložen uz odgovarajuću kamatnu stopu raste do veličine budućeg iznosa. Priznat ćete, prethodni je primjer bio vrlo jednostavan. Zakomplicirajmo slučaj pretpostavljajući da vaše novce uz neizmijenjenu kamatnu stopu ulažete u banku na rok od dvije godine. Naše će formule doživjeti izvjesne promjene. Iznos kojim ćete raspolagati po isteku dvije godine bit će 1210, odnosno Budući iznos = Sadašnji iznos . (1+r)2 = 1000 . 1,12 = 1000 . 1,21 = 1210. Eskontiranje ćemo obaviti na sljedeći način: Sadašnji iznos =

98

Budući iznos 1210 1210 = = = 1000 . 1,21 (1 + r ) 2 1,12


Opća, dakle, formula kojom izračunavamo eskontiranu vrijednost novčanog iznosa investiranog n godina u budućnosti glasi: Sadašnji iznos =

Budući iznos nakon n godina . (1 + r ) n

Ali, vjerojatno se pitate kakove veze ima eskontiranje s cijenom dionice. Odgovor će reći da cijena dionice i nije drugo doli eskontirana, dakle, na sadašnju vrijednost svedena očekivana dividenda. Ukoliko se očekuje da će dioničko društvo loše poslovati te da dividende neće biti cijena dionice će biti jednaka nuli. Ali, pretpostavimo sljedeći jednostavni slučaj. Očekuje se da će dioničko društvo vlasniku dionice, godinu dana po kupovini dionice, isplatiti dividendu od 1100 i nakon toga ništa – dividenda izostaje. Kamatna stopa će i dalje iznositi 10%. Cijena dionice (sadašnji iznos)=

dividenda (budući iznos ) (1 + r )

=

1100 1,1

= 1000 .

Dakako, nitko neće platiti više od 1000 novčanih jedinica za mogućnost da nakon godine dana prisvoji 1100 novčanih jedinica – ukoliko je kamatna stopa 10%. Pruži li vam se mogućnost kupiti istu dionicu po cijeni nižoj od 1000 napravit ćete "dobar posao" budući da će u tom slučaju dividenda biti veća od kamate. Međutim, potencijalni dioničari očekuju da će kupljena dionica donositi određenu dividendu i to svake godine. Neka ta dividenda iznosi 10, a kamatna stopa 10%.44 CD45 =

10 10 10 10 10 + + + ......... + + / : 1,1 2 3 n 1,1 (1,1) (1,1) (1,1) (1,1) n +1

44

Vidjeti: Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, New York, 1990., str. 216.

45

Cijena dionice

99


CD 10 10 10 10 = + + + ........... + . 2 3 4 1,1 (1,1) (1,1) (1,1) (1,1) n +1

Oduzmite ovu jednadžbu od prethodne jednadžbe. CD -

CD 10 = /⋅ 1,1 1,1 1,1

1,1 CD – CD = 10 0,1 CD = 10 10 = 100 CD = 0,1

Prema tomu, sadašnja ili eskontirana vrijednost vječne dividende od 10 novčanih jedinica (uz kamatnu stopu od 10%) jest 100 novčanih jedinica. No, moguće je od rezultata zanimljiviji brojnik i nazivnik prethodnog kvocijenta. Brojnik (10) jest očekivana dividenda, a nazivnik (0,1) jest r. Dakle, CD =

dividenda dividenda dividenda = = ⋅ 100 . k' r k' 100

Evidentno, formula vam je poznata. Dakle, priča o cijeni dionice kao kapitaliziranoj dividendi i cijeni dionice kao eskontiranoj dividendi ima isti (pod određenim pretpostavkama) kraj. Naravno, cijene dionica osciliraju (ponekad i dramatično) ovisno o procjenama očekivanih dividendi. Budući da dioničko društvo dividendu isplaćuje iz ostvarenog profita, očekivanjima upravlja manja ili veća profitabilnost dioničkog društva. Kupci dionica posebnu pozornost posvećuju kvocijentu cijene dionice i dobitka (dividende) po dionici – P/E ratio (price-earnings 100


ratio). P/E ratio pokazuje novčani iznos potreban za "kupovinu" jedinice dobitka (dividende). Visoki kvocijent znači da su ulagači spremni platiti relativno visoku cijenu dionice u odnosu na dividendu koju ona donosi. Razlog tomu su očekivanja da će se profit dioničkog poduzeća povećati. Niski, pak, kvocijent znači da su ulagači spremni platiti relativno nisku cijenu u odnosu na zaradu koju ona donosi. Razlog tomu su očekivanja da će se profit dioničkog društva smanjiti. 5.2. PROIZVODNJA U KRATKOM VREMENSKOM RAZDOBLJU Kratki rok ili kratko vremensko razdoblje je razdoblje u kojem je proizvođač u stanju varirati veličinu tek nekih čimbenika proizvodnje ili inputa (npr. rada) dok su veličine drugih inputa fiksnog ili nepromjenljivog karaktera (npr. kapital). Neprijeporno, povećanje angažiranog kapitala (akumulacija kapitala) zahtijeva više vremena nego povećanje inputa rada. Dugi rok ili dugo vremensko razdoblje je razdoblje u kojem su svi čimbenici proizvodnje (rad, kapital, zemlja) promjenljivog karaktera. Dakle, u dugom roku proizvođač je u stanju mijenjati, povećavati veličinu svih zaposlenih čimbenika. Odgovor na pitanje što se događa ukoliko proizvođač povećava veličinu angažiranog rada, uz neizmijenjene veličine ostalih čimbenika proizvodnje, dat će ukupni proizvod, granični proizvod i prosječni proizvod. 5.2.1. Ukupni proizvod Ukupni je proizvod ukupno proizvedena količina nekog dobra. Promjene ukupnog proizvoda, pod pretpostavkom da se veličina kapitala i zemlje ne mijenja, a raste veličina rada, ilustrirat će krivulja ukupnog 101


proizvoda. Prema tomu, krivulja ukupnog proizvoda pokazuje maksimalni output u kratkom vremenskom razdoblju. Riječ je o najvećem mogućem proizvodu uz fiksnu veličinu kapitala i zemlje, te promjenljivu veličinu rada. Tablica 10. Rad 0 1 2 3 4 5

Ukupni proizvod 0 5 12 15 17 18

Slika 40.

Krivulja ukupnog proizvoda predstavlja, također, granicu između, u datim uvjetima (fiksna veličina kapitala i zemlje te promjenljive količine rada), moguće i nemoguće proizvodnje. Područje iznad krivulje ukupnog proizvoda jest područje nemoguće i proizvođaču nedostupne proizvod102


nje. Područje ispod krivulje jest područje moguće proizvodnje, proizvodnje koju proizvođač može realizirati. Međutim, tek one veličine outputa koje se nalaze na krivulji ukupnog proizvoda predstavljaju i znače tehnološku efikasnost. Ukoliko se, dakle, proizvođač nalazi ispod svoje krivulje ukupnog proizvoda on jest tehnološki neefikasan, on neadekvatno koristi čimbenike proizvodnje kojima raspolaže. Tehnološka efikasnost znači, naime, da proizvođač nije u stanju povećati vlastiti output bez istovremenog povećanja inputa. 5.2.2. Granični proizvod Granični (dodatni, marginalni) proizvod nekog promjenljivog, varijabilnog čimbenika proizvodnje jest proizvod dodatno angažirane jedinice tog varijabilnog čimbenika. Ili, to je promjena, odnosno povećanje ukupnog proizvoda uslijed jediničnog povećanja promjenljivog inputa. Ukoliko poduzeće varira inpute rada zadržavajući veličine ostalih angažiranih čimbenika (kapital, zemlja) neizmijenjenima granični proizvod rada bit će proizvod dodatno zaposlene jedinice rada odnosno povećanje ukupnog proizvoda kao posljedica jediničnog povećanja inputa rada. Granični proizvod rada =

∆ Ukupni proizvod ∆ Rad

Sukladno tomu, moguće je govoriti o graničnom proizvodu kapitala (kada su inputi zemlje i rada fiksni, a raste input kapitala) te graničnom proizvodu zemlje (kada su inputi rada i kapitala fiksni, a raste input zemlje). Granični proizvod kapitala =

Granični proizvod zemlje =

∆ Ukupni proizvod ∆ Kapital

∆ Ukupni proizvod ∆ Zemlja 103


Vratimo se prethodnomu primjeru, te izračunajmo granični proizvod rada. Tablica 11. Rad

Ukupni proizvod

0 1 2 3 4 5

0 5 12 15 17 18

Granični proizvod rada 5 7 3 2 1

5.2.3. Prosječni proizvod Prosječni proizvod nekog čimbenika proizvodnje jest ukupni proizvod po jedinici istog čimbenika proizvodnje.

Prosječni proizvod rada =

Ukupni proizvod Rad

Prosječni proizvod kapitala =

Prosječni proizvod zemlje =

Ukupni proizvod Kapital

Ukupni proizvod Zemlja

Upotpunimo našu tablicu i podacima o prosječnom proizvodu rada. 104


Tablica 12. Rad 0 1 2 3 4 5


Granični proizvod rada 5 7 3 2 1

Prosječni proizvod rada 5 6 5 4,25 3,6

Zaključimo kako povećanje jednog inputa (rada) uz nepromijenjene veličine drugih inputa izaziva rast ukupnog proizvoda. Međutim, taj rast, nakon početnog ubrzavanja (progresije), biva sve sporiji i sporiji. Uzrok je tomu početni rast, a zatim pad graničnog proizvoda (rada). Granični proizvod dodatno zaposlenog radnika biva manji od graničnog proizvoda prethodno zaposlenog radnika. Zanimljiv je i važan odnos između graničnog i prosječnog proizvoda (rada). Prosječni proizvod prati kretanje graničnog proizvoda. Kada granični proizvod raste raste i prosječni. Pad graničnog proizvoda dovodi i do logičnog pada prosječnog proizvoda. Možda će sljedeća slika, s tim u svezi, uspješno dopuniti prethodni komentar.

105


Slika 41.

Uopće, kada su u pitanju granične i prosječne veličine, vrijedit će sljedeće pravilo: kada je granična veličina (u ovom slučaju granični proizvod) veća od prosječne, ova posljednja raste, a vrijedi i vice versa. U presjecištu krivulja graničnog i prosječnog proizvoda rada prosječni proizvod rada bilježi svoj maksimum. 5.2.4. Zakon opadajućih prinosa Oblikom krivulje ukupnog proizvoda upravljaju dvije značajne ekonomske pojave. Upravo stoga, krivulje ukupnog proizvoda različitih proizvodnih procesa imaju sličan oblik i u pravilu se ponašaju na identičan način. Naime, kao i u našem primjeru, povećanje promjenljivog inputa ponajprije izaziva snažan rast ukupnog proizvoda. Istovremeno, granični proizvod rada raste. Tu pojavu nazivamo rastući granični prinosi. Rastući granični prinosi postoje kada je granični proizvod dodatno angažirane jedinice promjenljivog čimbenika proizvodnje (rada) veći od graničnog proizvoda prethodne jedinice istog 106


čimbenika. Daljnji, međutim, rast promjenljivog čimbenika proizvodnje, uz fiksne veličine ostalih inputa, izaziva pojavu opadajućih graničnih prinosa. Ukupni proizvod može i dalje rasti (kao u našem primjeru), ali je taj rast, zbog činjenice da granični proizvod rada opada, sve sporiji i sporiji. Opadajući granični prinosi postoje kada je granični proizvod dodatno angažirane jedinice promjenljivog čimbenika proizvodnje (rada) manji od graničnog proizvoda prethodne jedinice istog čimbenika. Ova pojava dominira kratkim vremenskim razdobljem, te je nazivamo i zakonom opadajućih prinosa. Dakle, svaki proizvođač koji povećava jedan input zadržavajući veličine ostalih čimbenika neizmijenjenima, prije ili kasnije, sučeljava se s ovom neugodnom činjenicom - zakonom opadajućih prinosa. Kao što ranije, analizirajući potrošačev izbor, zaključismo kako povećana potrošnja nekog dobra nužno obara njegovu graničnu korisnost (zakon opadajuće granične korisnosti ili I. Gossenov zakon) tako smo sada u stanju zaključiti kako, ceteris paribus, povećana uporaba nekog čimbenika proizvodnje smanjuje njegov granični proizvod (zakon opadajućih prinosa). 5.3. TROŠKOVI Dosadašnja je analiza istraživala reakciju ukupnog, graničnog i prosječnog proizvoda na rast i povećanje jednog (promjenljivog) čimbenika proizvodnje. Što se, međutim, događa sa troškovima ukoliko variramo veličinu ukupnog proizvoda? Odgovor na ovo pitanje implicira poznavanje kategorija kao što su ukupni trošak, granični trošak i prosječni trošak. 5.3.1. Ukupni trošak Terminološki proizlazi da ukupni trošak jest trošak svih upotrijebljenih čimbenika proizvodnje. Ukupni ćemo trošak podijeliti na fiksni (stalni) i varijabilni (promjenljivi) trošak. Kriterij ove podjele ukupnog troška jest sposobnost troška da reagira na promjene ukupnog proizvoda.

107


Prema tomu, fiksni trošak je trošak čija veličina ne ovisi o veličini ukupnog proizvoda. Fiksni trošak je trošak svih fiksnih inputa. On postoji i tada kada je ukupni proizvod jednak nuli i ne mijenja se bez obzira kako se mijenjala veličina ukupnog proizvoda. Fiksni je trošak potpuno neosjetljiv na promjene ukupnog proizvoda.46 Varijabilni trošak je trošak čija veličina ovisi o veličini ukupnog proizvoda. To je trošak svih varijabilnih, promjenljivih inputa. Kada je ukupni proizvod jednak nuli, odnosno kada proizvodnja nije započela ili je (privremeno) prekinuta, varijabilni je trošak jednak nuli. Kada proizvodnja krene ili se nastavi, javlja se varijabilni trošak, te njegov rast u odnosu na rast ukupnog proizvoda može biti proporcionalan, degresivan ili progresivan. Tablica 13. Rad 0 1 2 3 4 5


Fiksni trošak 30 30 30 30 30 30

Varijabilni trošak 0 10 20 30 40 50

Ukupni trošak (UT=FT+VT) 30 40 50 60 70 80

Ukupni trošak jest zbroj fiksnog i varijabilnog troška. Kada je ukupni proizvod jednak nuli, ukupni se trošak sastoji isključivo od svoje fiksne komponente.

46

Koristimo, dakle, koncept apsolutno fiksnog troška.

108


Slika 42.

Kako je ukupni trošak zbroj varijabilnog i fiksnog troška, okomita razlika između krivulja ukupnog i varijabilnog troška jest fiksni trošak. 5.3.2. Granični trošak Granični je (dodatni, marginalni) trošak, jednostavno rečeno, trošak proizvodnje dodatne jedinice nekog dobra. Ili, granični je trošak promjena ili povećanje ukupnog troška kao posljedica jediničnog povećanja ukupnog proizvoda.

Granični trošak =

∆ Ukupni trošak ∆ Ukupni proizvod 109


Testirajmo formulu na poznatom nam primjeru. Tablica 14. Ukupni proizvod 0 5 12 15 17 18

* Granični trošak =

Ukupni trošak 30 40 50 60 70 80

∆ Ukupni trošak

Granični trošak 2* 1,43 3,33 5 10

10 =

∆ Ukupni proizvod

=2 5

5.3.3. Prosječni trošak Prosječni trošak, trošak po jedinici ukupnog proizvoda, dijeli se na prosječni fiksni trošak, prosječni varijabilni trošak i prosječni ukupni trošak. Prosječni fiksni trošak jest fiksni trošak po jedinici ukupnog proizvoda. Fiksni trošak Prosječni fiksni trošak = Ukupni proizvod Prosječni varijabilni trošak jest varijabilni trošak po jedinici ukupnog proizvoda.

110


Varijabilni trošak Prosječni varijabilni trošak = Ukupni proizvod Prosječni ukupni trošak jest ukupni trošak po jedinici ukupnog proizvoda. Ukupni trošak Prosječni ukupni trošak =

ali i Ukupni proizvod

Prosječni ukupni trošak = Prosječni fiksni trošak + Prosječni varijabilni trošak. Tablica 15. Ukupni proizvod

Fiksni trošak

Varijabil ni trošak

Ukupni trošak

Prosječni fiksni trošak

Prosječni varijabil ni trošak

Prosječni ukupni trošak

0 5 12 15 17 18

30 30 30 30 30 30

0 10 20 30 40 50

30 40 50 60 70 80

6 2,5 2 1,76 1,66

2 1,67 2 2,35 2,78

8 4,17 4 4,11 4,44

111


Slika 43.

Prosječni fiksni trošak s rastom ukupnog proizvoda bilježi snažan i stalan pad. Ovakvo je ponašanje prosječnog fiksnog troška očekivano i logično budući da se isti iznos fiksnog troška ima dijeliti s rastućim outputom. Krivulje su prosječnog varijabilnog i prosječnog ukupnog troška krivulje karakterističnog "u" oblika. Naime, i prosječni varijabilni i prosječni ukupni trošak ponašaju se na identičan način. Ponajprije padaju, a potom rastu. Istaknimo činjenicu da prosječni varijabilni trošak dosiže svoj minimum prije prosječnog ukupnog troška. Razlog ovakvog ponašanja prosječnog varijabilnog i prosječnog ukupnog troška, te karakterističnog oblika njihovih krivulja jest ekonomska pojava koja dominira kratkim vremenskim razdobljem - zakon opadajućih prinosa. Podsjetimo se činjenice da prosječni proizvod rada u početku raste (na djelu su rastući granični prinosi), a potom s rastom inputa rada njegov prosječni proizvod opada (djeluje zakon opadajućih prinosa). Prosječni (varijabilni i ukupni) trošak prati promjene prosječnog proizvoda rada na način da opada kada prosječni proizvod 112


raste, a raste kada prosječni proizvod opada. Međutim, iako se ponašaju na sličan način prosječni ukupni trošak bilježi svoj minimum pri većem outputu nego prosječni varijabilni trošak. Zbog čega? Uzrok toga jest jednostavna činjenica da prosječni ukupni trošak jest zbroj prosječnog varijabilnog i prosječnog fiksnog troška. Naime, nakon svog minimuma (koji se događa pri istom outputu koji znači maksimalni prosječni proizvod rada) prosječni varijabilni trošak raste, ali će prosječni ukupni trošak i dalje padati sve dok je pad prosječnog fiksnog troška veći od rasta prosječnog varijabilnog troška. Granični trošak također u početku opada, a potom raste. I njegovo je ponašanje posljedica djelovanja zakona opadajućih prinosa. Ukoliko je, naime, potrebito sve više jedinica varijabilnog inputa kako bi se proizvela dodatna jedinica outputa jasno je da će trošak proizvodnje te dodatne jedinice rasti. Ali, primjećujemo, i ovdje vrijedi pravilo koje uređuje odnos graničnih i prosječnih veličina. Kada je granični trošak manji od prosječnog (varijabilnog i ukupnog), ovaj posljednji opada. Kada je, međutim, granični trošak veći od prosječnog (varijabilnog i ukupnog), prosječni raste. Upravo stoga, krivulja graničnog troška siječe krivulje prosječnog varijabilnog i prosječnog ukupnog troška u njihovim minimumima. 5.4. DUGO VREMENSKO RAZDOBLJE Zakon opadajućih prinosa upravlja ekonomskim događanjima u kratkom vremenskom razdoblju. U dugom je vremenskom razdoblju poduzeće u stanju varirati veličine svih angažiranih čimbenika proizvodnje. Istovremena i u istom postotku izvršena promjena svih inputa znači promjenu razmjera poduzeća. Razmjer se poduzeća udvostruči kada poduzeće udvostruči veličinu svih čimbenika proizvodnje kojima raspolaže. Dakako, promjene razmjera poduzeća imaju značajnih posljedica po njegov ukupni proizvod i trošak.

113


5.4.1. Prinosi razmjera "Prinosi razmjera predstavljaju povećanje ukupnog proizvoda uslijed istovremenog i jednakog postotnog povećanja svih inputa poduzeća".47 U svezi toga valja razlikovati tri moguća slučaja. Rastući prinosi razmjera ili ekonomija razmjera (economy of scale) postoji kada je postotno povećanje ukupnog proizvoda veće od postotnog povećanja svih inputa. Ekonomija razmjera, dakle, znači i redukciju prosječnog ukupnog troška. Rast poduzeća, povećanje njegovog razmjera može, dakle, povećati ukupni proizvod uz smanjenje prosječnog ukupnog troška zahvaljujući blagodatima veće specijalizacije i podjele rada. Recimo već sada kako prirodni monopol može nastati zbog uspješnog korištenja rasta, odnosno povećanja razmjera poduzeća. Stalni ili konstantni prinosi razmjera znače da je postotno povećanje ukupnog proizvoda jednako postotnom povećanju čimbenika proizvodnje. Ovakva će situacija značiti neizmijenjeni prosječni ukupni trošak. Npr. izgradnja novog pogona identičnog već postojećem dovest će do takvog povećanja outputa koje neće tangirati veličinu prosječnog ukupnog troška. Opadajući prinosi razmjera ili disekonomija razmjera (diseconomy of scale) postoje kada postotno povećanje ukupnog proizvoda jest manje od postotnog povećanja inputa. Ovo izaziva rast prosječnog ukupnog troška. U pravilu, s ovom neugodnom činjenicom susrest će se svako poduzeće koje uporno povećava veličinu svojih inputa. Ako je potrebito navesti uzroke pojave disekonomije razmjera, onda je to najčešće hipertrofirani upravljački i kontrolni mehanizam poduzeća.

47

Parkin, M.: Economics,Addison-Wesley Publishing Company, Inc., New Jork 1990., str. 243.

114


5.4.2. Prosječni ukupni trošak U dugom vremenskom razdoblju svi su čimbenici proizvodnje varijabilne naravi. Zbog toga fiksni trošak u dugom vremenskom razdoblju, također, postaje varijabilan. Vrijedi, dakle, da je ukupni trošak jednak varijabilnom trošku. Usredotočimo se, međutim, na dugoročni prosječni ukupni trošak (ili, ako hoćete, dugoročni prosječni varijabilni trošak) i njegovo ponašanje. Krivulju ćemo prosječnog ukupnog troška u dugom vremenskom razdoblju konstruirati sljedeći minimalni prosječni ukupni trošak kratkih vremenskih razdoblja. Slika 44.

Svaka od krivulja kratkoročnog prosječnog ukupnog troška znači promjenljive inpute rada te različite ali fiksne inpute kapitala i zemlje. Zbog toga se one i događaju pri različitim veličinama ukupnog proizvoda. Naime, veći fiksni input kapitala i zemlje uz promjenljive inpute rada znači i veći ukupni proizvod. Prema tomu, krivulja dugoročnog prosječnog ukupnog troška pokazuje minimalni prosječni ukupni trošak pri različitim veličinama ukupnog proizvoda pod pretpostavkom da su svi inputi varijabilne naravi. Krivulja prosječnog ukupnog troška identificira ekonomski efikasnu veličinu poduzeća 115


(veličinu koja garantira najmanji ukupni trošak) pri različitim veličinama ukupnog proizvoda. Vratimo se odnosu između prinosa razmjera i dugoročnog prosječnog ukupnog troška. Ukoliko je na djelu ekonomija razmjera, ukoliko, dakle, ukupni proizvod raste brže od rasta svih čimbenika proizvodnje, prosječni će ukupni trošak opadati. Budući da je odnos između graničnog troška i prosječnog ukupnog troška u dugom vremenskom razdoblju isti kao i u kratkom vremenskom razdoblju, rastući će prinosi razmjera značiti da je dugoročni granični trošak manji od dugoročnog prosječnog ukupnog troška. Ukoliko je riječ o stalnim, konstantnim prinosima razmjera, prosječni će ukupni trošak ostati neizmijenjen budući da je rast outputa razmjeran rastu svih inputa. U tom će i takvom slučaju granični trošak biti jednak prosječnomu. Opadajući prinosi razmjera ili disekonomija razmjera izaziva rast prosječnog ukupnog troška budući da je rast ukupnog proizvoda manji od rasta svih čimbenika proizvodnje. Granični će trošak biti veći od prosječnog ukupnog troška. Slika 45.

Gornja slika zorno ilustrira odnos između rastućih, stalnih i opadajućih prinosa razmjera te dugoročnog prosječnog ukupnog troška. 116

6. PROIZVODNJA UZ NAJMANJI UKUPNI TROŠAK - EKONOMSKI EFIKASNA TEHNIKA PROIZVODNJE

6. PROIZVODNJA UZ NAJMANJI UKUPNI TROŠAK - EKONOMSKI EFIKASNA TEHNIKA PROIZVODNJE Jedna od nužnih pretpostavaka realiziranja maksimalnog profita jest minimaliziranje ukupnog troška ili uporaba ekonomski efikasne tehnike proizvodnje. Output određene veličine moguće je proizvesti koristeći različite kombinacije čimbenika proizvodnje. Pod pretpostavkom da sve alternativne kombinacije inputa ili tehnike proizvodnje (koje sve znače proizvodnju outputa iste veličine) jesu tehnološki efikasne, valja otkriti onu kombinaciju ili tehniku koja proizvodi dani output uz najmanji ukupni trošak. Optimalni izbor proizvođača, kombinaciju inputa koja garantira proizvodnju određenog outputa uz minimalni ukupni trošak, prikazat ćemo na grafički način. 6.1. CRTA IZOTROŠKA Crta izotroška povezuje sve kombinacije inputa (rada i kapitala) koje znače isti ukupni trošak. Pretpostavimo da ste u nabavku čimbenika proizvodnje (rada i kapitala) spremni uložiti 120 novčanih jedinica. Cijena jedinice rada neka iznosi 20, a cijena jedinice kapitala 10 novčanih jedinica. U tom slučaju moguće su različite kombinacije količine kapitala i rada uz isti trošak (tablica 16, slika 46).

117


Tablica 16.

a) b) c) d) e) f) g)

Kapital 12 10 8 6 4 2 0

Rad 0 1 2 3 4 5 6

Ukupni trošak 120 120 120 120 120 120 120

Slika 46.

6.1.1. Jednadžba izotroška Jednadžba izotroška pokazuje kako se, uz dani ukupni trošak i cijene čimbenika proizvodnje, mijenja input kapitala (zavisna varijabla) ukoliko raste ili pada angažman rada (nezavisna varijabla). Pomoću jednadžbe izotroška u stanju smo, poznavajući veličinu ukupnog troška i 118


cijene inputa, odrediti sve kombinacije inputa koje će se nalaziti na crti izotroška odnosno koje znače isti ukupni trošak. Kada je riječ o jednadžbi izotroška potrebito je voditi računa o sljedećim varijablama: Cijena rada (Cr) = 20 Cijena kapitala (Ck) = 10 Količina kapitala (K) Količina rada (R) Ukupni trošak (UT) = 120 Prema tome, UT = Cr ⋅ R + Ck ⋅ K /: Ck UT Cr = ⋅R+K Ck Ck K=

UT Cr − ⋅R Ck Ck

.

Uvrstimo li poznate elemente jednadžba će izotroška glasiti: K=

120 20 R − 10 10

K = 12 - 2 R . Ukoliko je input rada jednak nuli, tada će input kapitala biti K = 12-2⋅0 = 12. Na taj način odredismo točku a crte izotroška. Ukoliko input rada iznosi šest, input će kapitala biti jednak nuli. Provjerimo: K = 12 - 2 ⋅ 6 = 0. Na taj smo način odredili onu kombinaciju inputa koja je na crti izotroška označena kao točka g.

119


6.1.2. Relativna cijena inputa i crta izotroška Cr , koji nalazimo u jednadžbi izotroška, jest relativna Ck cijena inputa. U našem primjeru relativna cijena čimbenika proizvodnje  C 20  iznosi 2  r =  . Apriori ćemo ustvrditi kako veličina relativne  Ck 10  cijene inputa određuje kut crte izotroška i to na način da većoj relativnoj cijeni inputa odgovara veći kut, a vrijedi i obrnuto. Kvocijent

Udvostručimo cijenu kapitala. Neka ona, kao i cijena rada, iznosi 20 novčanih jedinica. U tom će slučaju jednadžba izotroška glasiti: K = 120 − 20 R 20

20

K=6-R . Relativna cijena inputa ili relativna cijena rada (budući da je cijena rada u brojniku relativne cijene inputa) upola je manja (sada iznosi 1) negoli u prethodnom slučaju (iznosila je 2). Kut crte izotroška, sukladno našoj tvrdnji, mora biti razmjerno, dakle, upola manji. Odredimo, u novim uvjetima, sve kombinacije inputa koje znače isti ukupni trošak. K=6-0=6 K=6-1=5 K=6-2=4 K=6-3=3 K=6-4=2 K=6-5=1 K=6-6=0

120


Slika 47.

Prema tomu, doista vrijedi tvrdnja da kut crte izotroška određuje relativna cijena inputa. Većoj relativnoj cijeni rada odgovara veći kut crte izotroška, a vrijedi, kako rekosmo, i vice versa. Dvije će crte izotroška biti paralelne tek ukoliko su njihove relativne cijene inputa jednake.

6.1.3. Karta izotroškova Pri datim cijenama rada i kapitala postoji čitav niz crta izotroška od kojih svaka pripada drugoj razini ukupnog troška. Prema tomu, karta izotroškova predstavlja seriju crta izotroška koje su paralelne, ali različito udaljene od ishodišta koordinatnog sustava. Udaljenost crte izotroška od ishodišta koordinatnog sustava determinira veličina ukupnog troška. Karta izotroškova, naravno, nepotpuna, u našem će slučaju (Cr=20, Ck=10) izgledati ovako:

121


Slika 48.

6.2. IZOKVANTA - KRIVULJA ISTIH KOLIČINA Instrumentarij razotkrivanja ekonomski efikasne tehnike proizvodnje još uvijek nije potpun. Upotpuniti ga znači u analizu uvesti i pojam izokvante. Izokvanta jest krivulja koja povezuje sve kombinacije čimbenika proizvodnje (rada i kapitala) koje znače isti ukupni proizvod. Izokvanta zorno ilustrira činjenicu da je output određene veličine moguće proizvesti korištenjem najrazličitijih kombinacija rada i kapitala, odnosno tehnika proizvodnje. Pretpostavimo postojanje nekoliko tehnika proizvodnje od kojih svaka daje ukupni proizvod iste veličine.

122


Tablica 17. Tehnika proizvodnje a b c

Kapital 8 4 2

Rad 3 4 7

Na osnovi podataka iz gornje tablice moguće je konstruirati izokvantu. Slika 49.

Naglasimo činjenicu da duž cijele krivulje istih količina vrijedi jednostavno pravilo da je promjena ukupnog proizvoda jednaka nuli (∆Ukupni proizvod = 0). Dakle, eventualno smanjenje inputa kapitala i, s tim u svezi, smanjenje ukupnog proizvoda ima biti kompenzirano odgovarajućim povećanjem inputa rada i adekvatnim povećanjem

123


ukupnog proizvoda. Ova nas konstatacija nužno vodi do pojma granične stope supstitucije kapitala radom. 6.2.1. Granična stopa supstitucije kapitala radom Granična stopa suptitucije kapitala radom pokazuje koliko je jedinica kapitala proizvođač spreman žrtvovati po jediničnom povećanju inputa rada, a da pri tome njegov ukupni proizvod ostane neizmijenjen. Granična stopa supstitucije kapitala radom jest pozitivan broj koji određuje kut izokvante u svakoj njenoj pojedinoj točki. Izračunava se kao kvocijent odgovarajućeg smanjenja kapitala (∆K) i povećanja rada (∆R). Zanemarite negativni predznak! Ukoliko granična stopa supstitucije kapitala radom iznosi, npr., 2, proizvođač će biti voljan odustati od angažmana 2 jedinice kapitala po jediničnom povećanju inputa rada, a što neće niti povećati niti smanjiti njegov output. Kroz točku izokvante (točku u kojoj želimo odrediti graničnu stopu supstitucije kapitala radom) valja povući tangentu, a tangenta će odrediti potrebite veličine ∆K i ∆R.

124


Slike 50.

Ponajprije, zaključimo kako granična stopa supstitucije određuje kut izokvante na način da većoj graničnoj stopi supstitucije odgovara veći kut, a vrijedi i obrnuto. Drugo, krećemo li se niz izokvantu primjećujemo da granična stopa supstitucije opada. Naročiti (konveksni) oblik izokvante rezultat je djelovanja zakona opadajuće granične stope supstitucije kapitala radom. Dakle, smanjenje inputa kapitala nužno izaziva pad granične stope supstitucije kapitala radom. Logična i očekivana pojava budući da je proizvođač, kada raspolaže sa sve manjim inputom kapitala, u mogućnosti žrtvovati sve manje i manje količine kapitala po jediničnom povećanju inputa rada kako bi osigurao neizmijenjeni output. 6.2.2. Karta izokvanti Kartu izokvanti čini niz krivulja istih količina. Svaka od njih predstavlja drukčiju veličinu ukupnog proizvoda, te su različito udaljene od ishodišta koordinatnog sustava. Manja udaljenost znači manji ukupni 125


proizvod, a veća, budući da znači veći angažman inputa, dakako, veći ukupni proizvod. Slika 51.

6.3. PRAVILA EKONOMSKI EFIKASNE TEHNIKE PROIZVODNJE Prisjetimo se tehnika proizvodnje koje pretendiraju na naslov ekonomski efikasne tehnike. Mi smo u stanju koristeći naše novo oruđe (crta izotroška i izokvanta) odrediti onu kombinaciju rada i kapitala koja pri datom outputu minimalizira ukupni trošak. Tablica 18. Tehnika proizvodnje a b c

126

Trošak kapitala (K ⋅ Ck) 8 ⋅ 10 = 80 4 ⋅ 10 = 40 2 ⋅ 10 = 20

Trošak rada (R ⋅ Cr) 3 ⋅ 20 = 60 4 ⋅ 20 = 80 7 ⋅ 20 = 140

Ukupni trošak 140 120 160


Prema tomu, dobitna kombinacija proizvođača jest kombinacija b (4 jedinice rada i 4 jedinice kapitala). Isti će, međutim, rezultat dati i geometrijski prikaz proizvodnje uz minimalni ukupni trošak. Naime, ekonomski efikasna tehnika proizvodnje jest određena točkom tangiranja izokvante i crte izotroška. Slika 52.

Što je, međutim, izjednačeno u točki tangiranja izokvante i crte izotroška? Kako glasi pravilo proizvodnje uz najmanji ukupni trošak? U točki su tangiranja izjednačeni kutovi crte izotroška i C  izokvante. Kut crte izotroška određuje relativna cijena inputa  r  , a  Ck   ∆K  kut izokvante granična stopa supstitucije kapitala radom   . Prema  ∆R  tomu, ukoliko želi biti ekonomski efikasan proizvođač mora izjednačiti: Granična stopa supstitucije kapitala radom = Relativna cijena inputa 127


∆K ∆R

=

Cr Ck

12 20 = 6 10 Ovo je temeljno pravilo moguće predstaviti i na drugi način. Bez obzira kako se mijenjali inputi kapitala i rada duž krivulje iste količine, vrijedi pravilo da je ∆ Ukupni proizvod = 0. Smanjenje ukupnog proizvoda zbog smanjenja jednog inputa (kapitala, npr.) uvijek biva kompenzirano adekvatnim povećanjem ukupnog proizvoda uslijed povećanja drugog inputa (rada). Prema tomu,48 -Granični proizvod kapitala · ∆K = Granični proizvod rada · ∆R /:∆R − Granični proizvod kapitala⋅∆ K ∆R

-

∆K ∆R

=

=Granični proizvod rada/: Granični proizvod kapitala

Granični proizvod rada Granični proizvod kapitala

.

Zanemarimo li negativni predznak, a to uvijek učinimo kada je u pitanju granična stopa supstitucije kapitala radom, uspjeli smo graničnu stopu supstitucije predstaviti kao kvocijent graničnog proizvoda rada i graničnog proizvoda kapitala.

∆K Granični proizvod rada = ∆ R Granični proizvod kapitala

48

Granični proizvod rada =

∆ Ukupni proizvod ∆ Rad

Otuda, ∆ Ukupni proizvod = Granični proizvod rada ⋅ ∆ Rad. Isto vrijedi ukoliko povećavate inpute kapitala.

128


Ukoliko u temeljnoj propoziciji proizvodnje uz minimalni ukupni  ∆K Cr  ∆K trošak zamijenimo kvocijentom =  kvocijent  ∆R  ∆R Ck  Granični proizvod rada , Granični proizvod kapitala moći ćemo ustvrditi da proizvođač čini optimalni izbor (odabire ekonomski efikasnu tehniku proizvodnje) tada kada izjednači kvocijent graničnih proizvoda inputa s njihovom relativnom cijenom. C Granični proizvod rada = r Granični proizvod kapitala Ck Jednostavni će nas matematički postupak49 dovesti i do trećeg (alternativnog) uvjeta minimaliziranja ukupnog troška: Granični proizvod rada Granični proizvod kapitala . = Cr Ck Upotrijebljena je tehnika proizvodnje ekonomski efikasna ukoliko uspije izjednačiti granični proizvod po novčanoj jedinici različitih inputa.

49

C Granični proizvod rada = r / ⋅Granični proizvod kapitala Granični proizvod kapitala Ck

C Granični proizvod rada = r ⋅ Granični proizvod kapitala/ : Cr Ck

Granični proizvod rada Granični proizvod kapitala = Cr Ck 129


Zanimljiva je usporedba potrošačevog i proizvođačevog optimalnog izbora. Potrošačeva je namjera maksimalizirati ukupnu korisnost i u tom smislu on nastoji izjednačiti granične korisnosti po novčanoj jedinici različitih dobara ili graničnu stopu supstitucije dvaju dobara sa njihovom relativnom cijenom. Proizvođač, pak, nastoji zadani output proizvesti uz minimalni ukupni trošak. Minimaliziranje ukupnog troška, što jest pretpostavka realiziranja maksimalnog profita, zahtijeva izjednačavanje graničnog proizvoda po novčanoj jedinici angažiranih čimbenika proizvodnje ili izjednačavanje granične stope supstitucije kapitala radom i njihove relativne cijene. Zamjetna je, dakle, sličnost propozicija potrošačevog i proizvođačevog optimalnog izbora. Uzrok je tomu sličnost zakona koji dominiraju, vladaju potrošnjom, odnosno proizvodnjom. Na jednoj je strani zakon opadajuće granične korisnosti (s rastom potrošnje nekog dobra nužno opada njegova granična korisnost), a na drugoj, proizvodnoj, zakon opadajućih prinosa (gomilanje jednog inputa, uz neizmijenjene veličine ostalih, nužno obara njegov granični proizvod).

130

7. TRŽIŠTE DOBARA

7. TRŽIŠTE DOBARA

50

Uobičajena je podjela tržišta dobara, tj. tržišnih struktura na savršenu konkurenciju, monopol, monopolističku konkurenciju i oligopol. Kriterij ove podjele jest poglavito broj poduzeća (ponuđača) nekog sektora. Savršena konkurencija i monopolistička konkurencija znače postojanje velikog broja poduzeća od kojih svaki proizvodi tek mali dio ukupnog proizvoda grane ili sektora. Monopol označava postojanje tek jednog poduzeća, a oligopol razumijeva postojanje malog broja ponuđača nekog dobra. Svaka od navedenih tržišnih struktura nameće poduzeću specifična pravila ponašanja, posebice kada je u pitanju formiranje cijene njegovog dobra i određivanje veličine outputa. 7.1. SAVRŠENA KONKURENCIJA Ekstremni, najoštriji oblik konkurencije naziva se savršena konkurencija. Za savršenu se konkurenciju često zna reći kako je gotovo tek teorijski moguća. Razlog tomu su izuzetno zahtjevni uvjeti njenog postojanja. Naime, savršena konkurencija ili tržište savršene konkurencije razumijeva: a) postojanje velikog broja proizvođača istog dobra, b) postojanje velikog broja kupaca, c) ničim ograničenu mobilnost svih resursa pa dakle, i poduzeća slobodno ulaze i napuštaju tržište, d) savršenu obaviještenost kupaca i proizvođača o svim relevantnim tržišnim podacima (i proizvođači i potrošači su upoznati s cijenama dobara i inputa, te su u stanju uvijek kupiti po najnižoj cijeni).

50

Pojam dobra, jednostavnosti radi, upotrebljavamo kao kraticu za izraz "dobra i usluge"

131

7. TRŽIŠTE DOBARA

Ova temeljna obilježja savršene konkurencije pomoći će u razotkrivanju ostalih specifičnosti savršene konkurencije. Naime, budući da postoji izuzetno veliki broj proizvođača identičnog proizvoda jasno je da svaki od savršenih konkurenata proizvodi mali, neznatni dio ukupnog proizvoda grane ili sektora. Savršeni konkurent nije u stanju varirajući veličinu vlastitog outputa utjecati na cijenu dobra. Budući da ne posjeduje nikakvu tržišnu moć, savršeni konkurent ne posjeduje nikakvu kontrolu nad cijenom vlastitog dobra. Tržište nameće cijenu (nju određuje tržišna ponuda i tržišna potražnja), a savršeni konkurenti je, nemajući drugog izbora, prihvaćaju, preuzimaju. Savršeni konkurent je preuzimatelj cijene (price taker). Razlozi su ovom mirenju sa sudbinom (barem kada je u pitanju cijena) dvojaki. Ponajprije, savršeni konkurent ne može povećati cijenu iznad tržišne. Bio bi to samoubilački korak budući da bi, sasvim sigurno, ostao bez kupaca i bio izguran s tržišta. Drugo, nije potrebito niti racionalno smanjiti cijenu ispod tržišne. Naime, kupci su voljni kupiti dobro i po višoj, tržišnoj, cijeni. Ovaj je tip konkurencije posve neosoban – impersonalan. Naime, "od šume ne vidite drvo". Ovdje nema osobnog suparništva – ne u tom smislu da poduzeće mora voditi računa o ponašanju i reakcijama drugog ili drugih poduzeća kako bi odredilo vlastitu politiku ili ponašanje. U savršenoj konkurenciji relevantne ekonomske parametre odeđuju impersonalne snage tržšta. Kada je cijena zadana veličina, kada bilo koju veličinu outputa možete realizirati uz postojeću, tržišnu cijenu, tada je potražnja s kojom se suočavate savršeno elastična. Horizont savršenog konkurenta moguće je, dakle, prikazati na sljedeći način:

132

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slika 53.

7.1.1. Ukupni, granični i prosječni prihod savršenog konkurenta Sljedeća osobitost savršene konkurencije tiče se graničnog i prosječnog prihoda savršenog konkurenta. Ukupni prihod, podsjećamo, jest zbroj svih primanja poduzeća koja ono realizira prodajom svojih dobara. Umnožak je to, dakle, utržene količine dobra i njegove cijene. Ukupni prihod = Količina ⋅ Cijena Granični (dodatni, marginalni) prihod je prihod koji donosi dodatno prodana jedinica dobra. To je, dakle, promjena, odnosno povećanje ukupnog prihoda kao posljedica jediničnog povećanja prodane količine dobara. Moguće ga je, prema tomu, izračunati na sljedeći način: Granični prihod =

∆ Ukupni prihod ∆ Količina

133

7. TRŽIŠTE DOBARA

Budući da je savršeni konkurent u prilici svaku dodatnu jedinicu outputa realizirati po istoj cijeni kao i svaku prethodnu (podsjećamo, cijenu određuje i nameće tržište), to je ∆ Ukupni prihod = ∆ Količina ⋅ Cijena. Dakle, Granični prihod savršenog konkurenta =

∆ Količina ⋅ Cijena = Cijena . ∆ Količina

Prosječni je prihod ukupni prihod po jedinici prodanog dobra. Proizlazi da je prosječni prihod, i to u svim tržišnim strukturama, jednak cijeni dobra. Prosječni prihod =

Ukupni prihod = Cijena Količina

Prema tomu, u uvjetima i samo u uvjetima savršene konkurencije vrijedi da je cijena dobra jednaka graničnom i prosječnom prihodu savršenog konkurenta. Cijena = Granični prihod = Prosječni prihod Situaciju u kojoj se nalazi savršeni konkurent moguće je sada i detaljnije prikazati.

134

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slike 54. a) Tržište

b) Savršeni konkurent

7.1.2. Maksimaliziranje profita Zadaća je poduzeća, pa i savršenog konkurenta, maksimalizirati profit - realizirati u danim uvjetima maksimalni profit. Profit jest razlika između ukupnog prihoda i ukupnog troška. Preuzimatelj cijene nije u stanju kontrolirati cijenu svoga dobra, te nije u mogućnosti da manipulirajući cijenom povećava profit. Međutim, postoji druga opcija. Savršeni konkurent može manipulirati veličinom svog outputa. Sasvim je sigurno da će on svoj output stabilizirati na onoj razini koja znači maksimalni profit.

135

7. TRŽIŠTE DOBARA

7.1.2.1. Ukupni prihod, ukupni trošak i profit

Tablica 19. Količina dobra 0 10 20 30 40 50 60 70

Ukupni prihod 0 120 240 360 480 600 720 840

Ukupni trošak 25 115 195 285 385 525 715 955

Profit -25 5 45 75 95 75 5 -115

Kada je proizvedena i utržena količina dobara jednaka nuli, gubitak (negativni profit) je jednak fiksnom trošku i iznosi 25. Gubitak se, dakako, javlja kada je ukupni trošak veći od ukupnog prihoda. Prijelomna točka (break even point), prag rentabilnosti znači jednakost ukupnog prihoda i ukupnog troška. To je situacija u kojoj poduzeće ne realizira profit, ali ni gubitak. Profit se javlja nakon prve prijelomne točke da bi nestao, bio zamijenjen gubitkom, nakon druge prijelomne točke. Output koji u datim okolnostima (tržišna cijena dobra iznosi 12) garantira maksimalni profit jest, očigledno, 40 jedinica dobra.

136

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slika 55.

7.1.2.2. Granični prihod, granični trošak i profit

Profitno-maksimalizirajući output moguće je odrediti i pomoću odnosa između graničnog prihoda i graničnog troška. Granični prihod jest prihod koji donosi dodatno utržena jedinica dobra. Granični trošak jest trošak proizvodnje dodatne jedinice dobra. Kada je granični prihod savršenog konkurenta odnosno cijena dobra, veća od graničnog troška, savršeni konkurent ima razloga povećavati svoj output. Dodatni je prihod, naime, veći od dodatnog troška i za tu se razliku profit poduzeća povećava. Ukoliko je granični prihod (cijena dobra) manji od graničnog troška, savršeni će konkurent smanjiti svoj output. Naime, veći dodatni trošak od dodatnog prihoda smanjuje profit. Profit će se u takvom slučaju smanjiti upravo za onaj iznos za koji granični trošak premašuje cijenu dobra - granični prihod. 137

7. TRŽIŠTE DOBARA

Profitno-maksimalizirajući output, dakle, postoji tada kada savršeni konkurent nema razloga niti povećavati niti smanjivati svoj output. Maksimalizirati profit u uvjetima savršene konkurencije znači proizvoditi onaj output pri kojem je cijena dobra (granični prihod) jednaka graničnom trošku. Pravilo maksimaliziranja profita u uvjetima savršene konkurencije glasi: Cijena = Granični trošak . Ispitajmo njegovu djelotvornost. Tablica 20. Količina dobra 0 10 20 30 40 50 60 70

Ukupni prihod 0 120 240 360 480 600 720 840

Granični prihod 12 12 12 12 12 12 12

Ukupni trošak 25 115 195 285 385 525 715 955

Granični trošak

Profit

9 8 9 10 14 19 24

-25 5 45 75 95 75 5 -115

Usredotočimo se na odnos između graničnog prihoda (cijene dobra) i graničnog troška. Pri outputu od 10 jedinica granični prihod (12) jest veći od graničnog troška (9). Po jedinici proizvedenog i utrženog dobra granični prihod je za 3 novčane jedinice veći od graničnog troška, te se profit povećava za 30 novčanih jedinica (3 ⋅ 10 = 30). Ovo vrijedi (granični prihod je veći od graničnog troška) sve do outputa od 40. Zapitajmo se hoće li savršeni konkurent proizvesti output od 50. Dakako da ne. Naime, pri outputu od 50 granični trošak (14) jest veći od graničnog prihoda (12). Upravo stoga se profit smanjuje za 20 novčanih jedinica (2 ⋅ 10) i sa 95 pada na 75 novčanih jedinica. Dakle, odnos

138

7. TRŽIŠTE DOBARA

između graničnog prihoda (cijene dobra) i graničnog troška upućuje na zaključak kako profitno-maksimalizirajući output jest 40. Slika 56.

Pretpostavimo da raspolažemo jedino podacima koje nudi gornja slika. Kako dokazati da presjecište krivulja graničnog troška i graničnog prihoda jest doista točka maksimaliziranja profita? Kako dokazati da output od 40 jedinica dobra jest profitno-maksimalizirajući output? Potrebiti će dokaz pružiti i, istovremeno, omogućiti izračunavanje prosječnog i ukupnog (maksimalnog) profita, prosječni ukupni trošak odnosno njegova krivulja.

139

7. TRŽIŠTE DOBARA

Tablica 21. Količina dobra 0 10 20 30 40 50 60 70

Ukupni trošak 25 115 195 285 385 525 715 955

Prosječni ukupni trošak 11,5 9,75 9,5 9,625 10,5 11,92 13,64

Slika 57.

Prosječni profit je profit po jedinici realiziranog dobra.

140

7. TRŽIŠTE DOBARA

Profit Prosječni profit = Količina Međutim, prosječni profit je, kao što gornja slika pokazuje, i razlika između prosječnog prihoda i prosječnog ukupnog troška. Prosječni profit = Prosječni prihod - Prosječni ukupni trošak Budući da prosječni ukupni trošak, pri optimalnom outputu određenom jednakošću cijene (graničnog prihoda) i graničnog troška, iznosi 9,625, prosječni profit jednak je 2,375. Umnožak prosječnog profita i utržene (optimalne, profitno-maksimalizirajuće) količine određuje veličinu (maksimalnog) profita kojega ostvaruje savršeni konkurent. Površina osjenčanog pravokutnika pokazuje veličinu maksimalnog profita kojega realizira savršeni konkurent (slika 57). Profit = Prosječni profit ⋅ Količina Profit = 2,375 ⋅ 40 = 95 7.1.3. Presjecište krivulja graničnog prihoda i graničnog troška kao prijelomna točka U određenim uvjetima točka maksimaliziranja profita može postati prijelomna točka. Pretpostavimo da tržišna cijena padne na razinu minimalnog prosječnog ukupnog troška. Optimalni će output i dalje biti određen presjecištem krivulja graničnog prihoda (cijene) i graničnog troška, ali on više neće značiti realizaciju maksimalnog profita. Optimalna razina proizvodnje, u novim tržišnim uvjetima (tržišna cijena iznosi 9,5), omogućit će tek poslovanje bez gubitka ali i bez profita (prijelomna točka, prag rentabilnosti).

141

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slika 58.

Optimalni output sada iznosi 30. Prag rentabilnosti znači jednakost ukupnog prihoda i ukupnog troška ali i prosječnog prihoda i prosječnog ukupnog troška. Ne postoji profit ali, na sreću, niti gubitak. Zamjećujete, svaki output, veći ili manji od optimalnog, vodi poduzeće u gubitak, u situaciju u kojoj je prosječni ukupni trošak veći od prosječnog prihoda.

142

7. TRŽIŠTE DOBARA

7.1.4. Presjecište krivulja graničnog prihoda i graničnog troška kao točka minimaliziranja gubitka Gurnu li tržišne sile tržišnu cijenu ispod razine minimalnog prosječnog ukupnog troška, savršeni će konkurent, pri svim veličinama svog outputa, realizirati gubitak. Minimalni će gubitak jamčiti output određen jednakošću cijene (graničnog prihoda) i graničnog troška. Pretpostavimo da tržišna cijena iznosi 8,5. Slika 59.

Prosječni gubitak jest gubitak po jedinici utrženog dobra. Prosječni gubitak =

Gubitak Količina

143

7. TRŽIŠTE DOBARA

Međutim, prosječni je gubitak, a to pokazuje i gornja slika, razlika između prosječnog ukupnog troška i prosječnog prihoda. Prosječni gubitak = Prosječni ukupni trošak - Prosječni prihod Prosječni gubitak = 9,75 - 8,5 = 1,25 Umnožak prosječnog gubitka i utržene (u danim uvjetima optimalne) količine određuje veličinu (minimalnog) gubitka koji realizira savršeni konkurent. Gubitak = Prosječni gubitak ⋅ Količina Gubitak = 1,25 ⋅ 20 = 25 7.1.5. Prekidanje proizvodnje Pojava gubitka otvara pitanje, makar i privremenog, prekidanja proizvodnje. U kratkom vremenskom razdoblju poduzeće suočeno s gubitkom ima na raspolaganju samo dvije opcije: nastaviti proizvoditi s gubitkom ili prekinuti proizvodnju. Naime, pojava gubitka ne mora nužno značiti prekid proizvodnje. Moguće je da čudno zvuči, međutim, savršenom konkurentu, iz navedenog primjera, koji proizvodi gubitak od 25 novčanih jedinica bit će svejedno hoće li nastaviti proizvodnju ili će je prekinuti. Naime, gubitak je jednak upravo fiksnom trošku budući da je tržište cijenu gurnulo na razinu minimalnog prosječnog varijabilnog troška (8,5). Fiksni trošak, proizvodili ili ne, nije moguće izbjeći. Našemu je poduzeću, dakle, doista svejedno hoće li nastaviti ili prekinuti proizvodnju. U oba slučaja gubitak je jednak fiksnom trošku. Situaciju u kojoj se poduzeće našlo moguće je opisati na sljedeći način:

144

7. TRŽIŠTE DOBARA

Cijena (prosječni prihod) = Minimalni prosječni varijabilni trošak* 8,5 = 8,5 Ukupni prihod = Varijabilni trošak 170 = 170 Gubitak = Fiksni trošak . 25 = 25 Tablica 22. Količina dobra

Varijabilni trošak

0 10 20 30 40 50 60 70

0 90 170 260 360 500 690 930

Prosječni varijabilni trošak 9 8,5* 8,67 9 10 11,5 13,28

Nameće se zaključak kako će poduzeće neminovno prekinuti proizvodnju kada njegov gubitak bude veći od fiksnog troška. To će se, naravno, dogoditi tada kada tržište nametne cijenu koja je manja od minimalnog prosječnog varijabilnog troška. U tom slučaju ukupni prihod nije u stanju pokriti niti varijabilni trošak. Prema tomu, pretpostavke prekidanja proizvodnje su: Cijena (prosječni prihod) < Minimalni prosječni varijabilni trošak 8,4 8,5 Ukupni prihod 168 Gubitak 27

<

Varijabilni trošak 170

>

Fiksni trošak . 25

145

7. TRŽIŠTE DOBARA

Prekid će proizvodnje u ovakvom slučaju smanjiti gubitak i svesti ga na fiksni trošak. 7.1.6. Potopljeni trošak Pitanje prekidanja proizvodnje moguće je povezati s pojmom potopljenog troška (sunk cost). Trošak je potopljen kada ga nije moguće nadoknaditi. Fiksni trošak se, u kratkom vremenskom razdoblju, može smatrati potopljenim troškom. Naime, poduzeće ne može privremeno prekinuvši proizvodnju izbjeći fiksni trošak. Stoga, fiksni – potopljeni trošak možemo zanemariti prilikom donošenja odluke o tome da li i koliko proizvoditi. Fiksni (potopljeni) trošak se može ignorirati51 (u kratkom vremenskom razdoblju) te važnim postaje pokriće varijabilnog troška. Otuda proizvođači nastavljaju proizvoditi čak i kada ta proizvodnja znači pojavu gubitka, ali gubitka manjeg od fiksnog troška. Dakako, i u svakodnevnom se životu susrećemo sa potopljenim troškom. Pretpostavimo da ste kupljenu kartu za nogometnu utakmicu izgubili. Nastali potopljeni trošak ćete zanemariti52 i budući da ste vatreni navijač svoga kluba kupit ćete novu ulaznicu i, imate li sreće, veseliti se pobjedi svoga kluba. 7.1.7. Krivulja ponude savršenog konkurenta Optimalni output savršenog konkurenta određen je presjecištem krivulja graničnog troška i graničnog prihoda (cijene).

51

Ne vrijedi plakati nad prolivenim mlijekom.

52

Ništa drugo vam i ne preostaje.

146

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slika 60.

Nije, dakle, teško zaključiti kako krivulja ponude savršenog konkurenta jest identična s njegovom krivuljom graničnog troška, jer će sa svakim porastom cijene povećavati ponuđenu količinu. Ovo vrijedi uz jedan značajan izuzetak. Naime, točka a na krivulji graničnog troška može, ali i ne mora značiti početak ponude budući da, u ovoj situaciji, proizvodio ili ne, savršeni konkurent bilježi gubitak jednak fiksnom trošku. Ukoliko cijena padne ispod razine minimalnog prosječnog varijabilnog troška, nužno se prekida proizvodnja i ponuđena količina je jednaka nuli.

147

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slika 61.

7.1.8. Pitanje izlaska sa tržišta

U dugom vremenskom razdoblju pojava gubitka nužno nameće pitanje napuštanja tržišta. Do izlaska sa tržišta će doći ukoliko je ukupni prihod manji od ukupnog troška. Poduzeće ne može u dugom vremenskom razdoblju podnositi gubitak. Izlazak slijedi, dakle, ukoliko je Ukupni prihod < Ukupni trošak . U tome će slučaju prosječni prihod, odnosno cijena dobra kojega proizvodi savršeni konkurent biti manja od prosječnog ukupnog troška. Prosječni prihod (cijena) < Prosječni ukupni trošak

148

7. TRŽIŠTE DOBARA

Prema tomu, krivulja ponude savršenog konkurenta je identična sa krivuljom njegovog graničnog troška ali u onom području cijena u kojemu je cijena dobra jednaka, odnosno veća od prosječnog ukupnog troška. Slika 62.

Cijena

Ponuda, granični trošak

C > PUT

C< PUT

Količina dobra

7.1.9. Dugoročna ravnoteža u uvjetima savršene konkurencije Pretpostavimo da tržišna cijena omogućuje savršenim konkurentima realizaciju profita. Podsjetimo se poznate nam situacije:

149

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slike 63. a) Tržište

b) Savršeni konkurent

Ovo je, dakle, sretni kraj priče o savršenom konkurentu u kratkom vremenskom razdoblju. Međutim, ista priča u dugom vremenskom razdoblju ima nešto drukčiji kraj. Jedno od obilježja savršene konkurencije jest i činjenica da se novi konkurenti potpuno slobodno pojavljuju na tržištu. Sasvim je sigurno da će profit privući nove konkurente. Njihova će pojava, u dugom vremenskom razdoblju, povećati tržišnu ponudu i izazvati pad cijene i profita. Ukoliko se pojavio izuzetno velik broj novih poduzeća pad će cijene dovesti do pojave gubitka. Gubitak će izazvati iseljavanje poduzeća, te će proces dugoročnog prilagođavanja trajati sve dotle dok profit svih savršenih konkurenata ne bude sveden na nulu. Dugoročna ravnoteža znači da nema razloga niti za useljavanje niti iseljavanje poduzeća, a cijena je jednaka minimalnom prosječnom ukupnom trošku savršenih konkurenata. Drugim riječima, dugoročna ravnoteža znači da je ekonomski profit savršenih konkurenata jednak nuli. Naime, profit (pozitivna razlika 150

7. TRŽIŠTE DOBARA

između ukupnog prihoda i ukupnog troška) ćemo od sada zvati ekonomski profit. Slike 64.

Vjerojatno se pitate što to savršene konkurente i dalje zadržava na tržištu, potiče na proizvodnju kada je njihov ekonomski profit jednak nuli. Odgovor je jednostavan: normalni profit. Normalni profit postoji, dakle, i tada kada je ukupni prihod jednak ukupnomu trošku. Ukupni je trošak moguće podijeliti na (osim nama već poznate podjele na fiksni i varijabilni trošak) eksplicitni i implicitni trošak. Eksplicitni ili računovodstveni trošak je trošak svih inputa koji nisu vlasništvo vlasnika poduzeća. To je trošak onih čimbenika proizvodnje koje poduzeće mora kupovati kako bi moglo funkcionirati. Dakako, računovodstvo ove kupovine vrijedno bilježi te eksplicitni trošak zovemo i računovodstveni trošak. Implicitni trošak je trošak svih onih inputa koje posjeduje vlasnik ili vlasnici poduzeća. To je trošak čimbenika proizvodnje koje, dakle, nije potrebito kupovati od drugih poduzeća. Implicitni trošak je trošak alternativne uporabe vlasnikovih inputa te ga nazivamo i oportunitetni 151

7. TRŽIŠTE DOBARA

trošak. Oportunitetni je ili implicitni trošak vrijednost najbolje alternative koju smo propustili realizirati. Pretpostavimo da ste pokrenuli nekakav "business". Vi vodite vaše poduzeće, pretpostavimo nadalje, vlasnik ste poslovnog prostora i određena novčana sredstva ste uložili u poduzeće. Vi ste, dakako, inpute u vašem vlasništvu (vaš rad, vaš poslovni prostor i novčana sredstva) mogli upotrijebiti i na drugi način. Ponajprije, mogli ste se zaposliti i, kao diplomirani ekonomist, realizirati odgovarajuću plaću. Nadalje, mogli ste iznajmiti poslovni prostor i ostvariti odgovarajuću najamninu. Konačno, novčana ste sredstva, umjesto u vlastito poduzeće, mogli uložiti u banku i realizirati odgovarajuću kamatu. Dakle, propuštena plaća, nerealizirana najamnina i kamata implicitni su ili oportunitetni trošak vaše odluke da imate svoje poduzeće. U svakodnevnom životu, budući da smo prisiljeni birati između različitih alternativa, gotovo svaki naš postupak izaziva neki oportunitetni trošak, a posebno značenje oportunitetni ili implicitni trošak ima u ekonomskom životu. Prema tomu, normalni profit (koji postoji kada je ukupni prihod jednak ukupnom trošku - eksplicitnom i implicitnom) predstavlja onaj dio ukupnog prihoda koji pokriva upravo implicitni trošak. Ukupni prihod = Ukupni trošak

( Eksplicitni trošak + Implicitni trošak ) Normalni profit

152

7. TRŽIŠTE DOBARA

Zaključimo kako normalni profit jest gorivo koje u dugom vremenskom razdoblju omogućava rad stroja savršene konkurencije. Dugoročna ravnoteža znači i jednakost cijene dobra i graničnog troška. Kada je cijena dobra jednaka graničnom trošku (kao što je to slučaj na tržištu savršene konkurencije), postoji alokacijska efikasnost. Pokušajmo alokacijsku efikasnost razumjeti na način da granični trošak shvatimo kao oportunitetni trošak, kao vrijednost alternativnog dobra kojeg mogu proizvesti isti resursi. Kada je, dakle, cijena dobra jednaka graničnom trošku (C = GT) resursi su alocirani na način da njihova (najbolja) alternativna uporaba znači proizvodnju iste vrijednosti. Ne postoji alternativni angažman resursa koji bi značio proizvodnju veće vrijednosti. Resurse nije potrebito realocirati, te postoji alokacijska efikasnost. Kada je cijena nekog dobra veća od njegovog graničnog troška (C>GT) govorimo o alokacijskoj neefikasnosti. U ovom je slučaju nedovoljno resursa upotrijebljeno u proizvodnji dotičnog dobra. Alternativni angažman resursa znači proizvodnju manje vrijednosti. Resurse je potrebito realocirati na način da se više resursa angažira u proizvodnji dobra čija je cijena veća od graničnog troška. Alokacijska neefikasnost postoji i kada je cijena dobra manja od graničnog troška njegove proizvodnje (C < GT). Ova nejednakost signalizira da je previše resursa upotrijebljeno u proizvodnji nekog dobra. Alternativna uporaba resursa znači proizvodnju veće vrijednosti. Potrebito je, društveni interes to nalaže, veći dio resursa uložiti u proizvodnju alternativnog, vrjednijeg dobra. Na kraju, valja konstatirati da dugoročna ravnoteža u uvjetima savršene konkurencije znači i jednakost cijene i minimalnog prosječnog ukupnog troška (C= min.PUT). Dugoročno, savršeni konkurenti koriste upravo svoje kapacitete. Koristiti kapacitet znači, naime, upravo proizvesti onaj output koji minimalizira prosječni ukupni trošak.

153

7. TRŽIŠTE DOBARA

7.2. MONOPOL 7.2.1. Pojam i oblici U lepezi tržišnih struktura savršena konkurencija jest jedna krajnost. Druga je monopol. Monopol znači postojanje jednog proizvođača-ponuđača jedinstvenog dobra 53 koji je, na ovaj ili onaj način, zaštićen od pojave potencijalne konkurencije. Obzirom na različite načine onemogućavanja konkurencije valja razlikovati zakonski (legalni) monopol i prirodni monopol. Zakonski monopol nastaje na osnovi zakonom utvrđenih povlastica (koncesije, licence, patenti). Prirodni monopol nastaje kada jedno poduzeće monopolizira prirodne resurse. Međutim, do nastanka prirodnog monopola može doći i uslijed ekonomije razmjera. Poduzeće koje bilježi rastuće prinose razmjera (ekonomija razmjera) u stanju je, zahvaljujući neprekidnom obaranju prosječnog ukupnog troška, potisnuti sve konkurente sa tržišta i osvojiti monopolski položaj. Ono je, dakle, sposobno, zbog toga što je postotno povećanje njegovog ukupnog proizvoda veće od postotnog povećanja angažiranih inputa, tržište opskrbiti odgovarajućim dobrom uz niži prosječni ukupni trošak nego veći broj manjih poduzeća. Česti uzrok uspješnog povećavanja razmjera poduzeća jest izuzetno visoki fiksni trošak. Povećavanje outputa, u takvom slučaju, znači značajno smanjenje prosječnog fiksnog troška koje, unatoč povećanju prosječnog varijabilnog troška, izaziva pad prosječnog ukupnog troška. Primjeri prirodnog monopola nastalog zbog ekonomije razmjera jesu distribucija plina, električne energije, vode itd.

53

Riječ je o dobru koje nema bliskog supstituta.

154

7. TRŽIŠTE DOBARA

7.2.2. Ukupni, granični i prosječni prihod monopola Budući da je monopol jedini ponuđač nekog dobra, potražnja s kojom se on sučeljava jest tržišna potražnja (zbroj svih individualnih potražnji). Krivulja tržišne potražnje je krivulja opadajućeg oblika. Dakako, njome upravlja zakon potražnje, te nižoj cijeni dobra odgovara veća potraživana količina. Vrijedi, naravno, i obrnuto. Krivulja tržišne potražnje je istovremeno i krivulja prosječnog prihoda monopola. Dok je u uvjetima savršene konkurencije cijena dobra bila jedanka graničnom i prosječnom prihodu savršenog konkurenta u uvjetima monopola cijena je jednaka samo prosječnom prihodu. Naime, granični prihod monopola je manji od prosječnog prihoda, odnosno cijene dobra. Zbog čega je to tako? Monopol, zahvaljujući svom posebnom, povlaštenom položaju, posjeduje tržišnu moć. On je u stanju, manipulirajući vlastitim outputom, odnosno njegovom veličinom, određivati cijenu dobra. Za razliku od savršenog konkurenta - preuzimatelja cijene (price taker-a) monopol određuje, "pravi" cijenu. Monopol je "price maker". Pri tome, ipak, postoje neka ograničenja. Naime, monopol može birati između različitih cijena određenih tržišnom potražnjom. Ukoliko zahtijeva nižu cijenu, potraživana će količina dobara biti veća. Zbog toga se granični prihod monopola - prihod koji donosi dodatno utržena jedinica dobra  ∆ Ukupni prihod    - javlja kao razlika između povećanja ukupnog  ∆ Količina  prihoda uslijed povećanja realizirane količine dobara i smanjenja ukupnog prihoda uslijed smanjenja cijene dobra. Rezultat je manji od cijene dobra odnosno prosječnog prihoda. Sve dotle dok smanjenje cijene dobra (monopol se, dakle, određujući cijenu spušta niz krivulju tržišne potražnje) znači pozitivan granični prihod ukupni prihod monopola raste. U tom području tržišna potražnja jest cjenovno elastična odnosno Ec > 1. 54

54

Podsjećamo da je Ec > 1 kada postotno smanjenje cijene izazove takvo postotno povećanje potraživane količine koje znači rast ukupnog prihoda.

155

7. TRŽIŠTE DOBARA

Kada je granični prihod monopola jednak 0, ukupni prihod monopola niti raste niti pada, on je maksimalan. U tom slučaju tržišna potražnja je jedinično ili stabilno elastična, a Ec = 1. Kada smanjenje cijene dobra znači negativan granični prihod ukupni prihod monopola opada. U tom području tržišna potražnja jest cjenovno neelastična, odnosno 0 < Ec < 1. Tablica 23. Cijena 12 11 10 9 8 7 6 5 4 3 2 1 0

156

Potraživana količina 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12

Ukupni prihod 0 11 20 27 32 35 36 35 32 27 20 11 0

Granični prihod 11 9 7 5 3 1 -1 -3 -5 -7 -9 -11

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slika 65.

157

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slika 66.

Koje je područje tržišne potražnje zanimljivo za monopol? U kojem će dijelu tržišne potražnje monopol potražiti svoj profitnomaksimalizirajući output? Nasuprot uvriježenom mišljenju bit će to onaj segment tržišne potražnje koji znači rast ukupnog prihoda, koji, dakle, znači pozitivan granični prihod i cjenovno elastičnu potražnju. Ukoliko, kojim slučajem, monopol zađe u područje cjenovno neelastične potražnje, on će ga napustiti povećavajući cijenu i smanjujući output.

158

7. TRŽIŠTE DOBARA

7.2.3. Maksimaliziranje profita 7.2.3.1. Ukupni prihod, ukupni trošak i profit

Provjerimo tvrdnju da se profitno-maksimalizirajući output nalazi u onom segmentu tržišne potražnje koja znači pozitivan granični prihod i Ec > 1. Odredimo output koji znači maksimalni ekonomski profit i to pomoću ukupnog prihoda i ukupnog troška. Tablica 24. Cijena 12 11 10 9 8 7 6

Potraživana količina 0 1 2 3 4 5 6

Ukupni prihod 0 11 20 27 32 35 36

Ukupni trošak 7 11 14 19 26 35 46

Profit -7 0 6 8 6 0 -10

Ekonomski se profit (pozitivna razlika između ukupnog prihoda i ukupnog troška) javlja nakon prve prijelomne točke i nestaje nakon druge. Neprijeporno, profitno-maksimalizirajući output jesu 3 jedinice dobra.

159

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slika 67.

ukupni trošak

Ukupni prihod, ukupni 45 trošak 40

ukupni prihod

36

35 32

30 27

25

maksimalni profiit=8

20 19

15 11

10 7

5

1

2

3

4

5

profitno-maksimizirajući output

6

Potraživana količina

7.2.3.2. Granični prihod, granični trošak i profit

Output koji, u danim uvjetima, osigurava maksimalni profit moguće je locirati i pomoću graničnog prihoda i graničnog troška. Pravilo koje smo otkrili, analizirajući savršenu konkurenciju, vrijedi i u uvjetima monopola. Naime, monopol će povećavati svoj ukupni proizvod sve dok je granični prihod veći od graničnog troška. Ukoliko je granični trošak veći od graničnog prihoda, output valja smanjivati sve dok se ne izjednače granični prihod i granični trošak. Monopol će, 160

7. TRŽIŠTE DOBARA

ponovimo, maksimalizirati svoj profit proizvodeći onaj output pri kojem je granični prihod jednak graničnom trošku. Tablica 25. Cijena

Potraživana količina

Ukupni prihod

12 11 10 9 8 7 6

0 1 2 3 4 5 6

0 11 20 27 32 35 36

Granični prihod

11 9 7 5 3 1

Ukupni trošak

Granični trošak

Profit

7 11 14 19 26 35 46

4 3 5 7 9 11

-7 0 6 8 6 0 -10

Profitno-maksimalizirajući output jesu, naravno, 3 jedinice dobra. Četvrtu jedinicu monopol neće proizvesti budući da je njen granični trošak (7) veći od graničnog prihoda (5). Proizvodnja te četvrte jedinice značila bi smanjenje profita za dvije novčane jedinice. Da bismo i slikom pokazali i dokazali kako output od 3 jedinice dobra jest profitno-maksimalizirajući potrebito je gornju tablicu dopuniti podacima o prosječnom ukupnom trošku. Tablica 26. Količina 0 1 2 3 4 5 6

Ukupni trošak 7 11 14 19 26 35 46

Prosječni ukupni trošak 11 7 6,33 6,5 7 7,67

161

7. TRŽIŠTE DOBARA

Slika 68.

Presjecište krivulja graničnog prihoda i graničnog troška ukazuje na profitno maksimilizirajući output. To su, već spomenute, tri jedinice dobra. Pri tom, optimalnom što se poslovnog rezultata tiče, outputu cijena dobra iznosi 9, a prosječni ukupni trošak 6,33. Prosječni profit (prosječni prihod - prosječni ukupni trošak) iznosi 2,67, a maksimalni (ekonomski) profit (2,67 ⋅ 3) iznosi 8. Za razliku od savršenog konkurenta koji je u dugom vremenskom razdoblju "osuđen" na normalni profit monopol može u dugom vremenskom razdoblju realizirati ekonomski profit. Taj dugovječni ekonomski profit koji monopol realizira zahvaljujući činjenici da je zaštićen od pojave konkurencije nazivamo monopolski profit. Međutim, povlašteni, monopolski položaj ne jamči trajnu i sigurnu realizaciju ekonomskog profita. Naime, promjene (pad) tržišne potražnje mogu monopolu omogućiti tek ostvarenje normalnog profita, a mogu ga gurnuti i u gubitak. 162

7. TRŽIŠTE DOBARA

7.2.4. Prijelomna točka u uvjetima monopola Ukoliko uslijed smanjenja tržišne potražnje njena krivulja, pri optimalnom outputu, određenom jednakošću graničnog prihoda i graničnog troška, tangira krivulju prosječnog ukupnog troška monopol realizira tek normalni profit. Ekonomski je profit jednak nuli budući da je prosječni prihod jednak prosječnom ukupnom trošku, odnosno ukupni prihod je jednak ukupnom trošku. Slika 69.

Granični trošak Prosječni ukupni trošak

Svaki output, veći ili manji od optimalnog K, vodi monopol u gubitak, vodi ga u situaciju u kojoj je prosječni ukupni trošak veći od prosječnog prihoda. Jedino K jamči jednakost prosječnog ukupnog troška i prosječnog prihoda te realizaciju normalnog profita. Ali, čak i tada kada ostvaruje samo normalni profit monopol zahtijeva veću cijenu od minimalnog prosječnog ukupnog troška. Lošoj reputaciji monopola, između ostalog, pridonosi i činjenica da prijelomna točka u uvjetima monopola ne znači, za razliku od savršene konkurencije, izjednačavanje cijene (prosječnog prihoda) i minimalnog prosječnog ukupnog troška. 163

7. TRŽIŠTE DOBARA

7.2.5. Točka minimaliziranja gubitka u uvjetima monopola Monopol neće izbjeći gubitak kada je pri svim razinama proizvodnje prosječni ukupni trošak veći od prosječnog prihoda. Slika 70.

Granični trošak Prosječni ukupni trošak

Najviše što monopol u ovoj situaciji može učiniti jest minimalizirati gubitak. Minimalni gubitak osigurava optimalni output K (određen presjecištem krivulja graničnog prihoda i graničnog troška). Ukoliko je gubitak veći od fiksnog troška, ukoliko je, dakle, cijena (prosječni prihod) manja od minimalnog prosječnog varijabilnog troška monopol će, baš kao i savršeni konkurent, makar i privremeno, prekinuti proizvodnju.

164

7. TRŽIŠTE DOBARA

7.2.6. Monopol i krivulja ponude Krivulja ponude savršenog konkurenta jednaka je s krivuljom njegovog graničnog troška. Dakako, ovo vrijedi ukoliko je cijena veća od minimalnog prosječnog varijabilnog troška savršenog konkurenta. Za razliku od savršenog konkurenta monopol nema krivulju ponude. Monopolova krivulja ponude ne postoji. Podsjetimo, krivulja ponude (bilo individualne, bilo tržišne) pokazuje odnos između cijene nekog dobra i ponuđene količine. Viša cijena, ceteris paribus, znači veću ponuđenu količinu. Vrijedi i obrnuto. Međutim, kada je monopol u pitanju taj jedinstveni odnos između cijene i ponuđene količine naprosto ne postoji. Monopol, u različitim tržišnim situacijama, nastoji proizvesti onu količinu dobra koja znači jednakost graničnog prihoda i graničnog troška i, pri tome, zahtijeva maksimalnu cijenu koju dopušta tržišna potražnja. Slika 71.55 Cijena , granični trošak, granični prihod Granični trošak

C Potražnja1 Potražnja0 Granični prihod0

K0

K1

Granični prihod1

Količina

55

Vidjeti: Mansfield, E.: Microeconomics, W.W. Norton & Company, Inc. New York 1991., str. 266.

165

7. TRŽIŠTE DOBARA

Nepostojanje jedinstvenog odnosa između cijene dobra i ponuđene količine pokazuje i prethodna slika. Naime, jedna te ista cijena može, kada je riječ o monopolu, značiti najrazličitije ponuđene količine. Monopol je konzistentan u svome nastojanju da proizvodi output koji izjednačava granični prihod i granični trošak. Ovo njegovo nastojanje ne implicira, međutim, postojanje jedinstvenog odnosa između cijene dobra i ponuđene količine istog dobra. 7.2.7. Monopol i diskriminacija cijena Do sada, mada to posebno ne naglasismo, bijaše riječ o monopolu s jedinstvenom cijenom. Monopol s jedinstvenom cijenom je monopol koji zahtijeva istu cijenu za svaku jedinicu svog outputa. Monopol, međutim, može prakticirati diskriminaciju cijena. Diskriminacija cijena znači prodaju istog dobra po različitim cijenama različitim kupcima. Dakako, ove razlike u cijenama nemaju opravdanje u različitim troškovima poslovanja. Uspješno diferenciranje cijena ili diskriminacija cijena pretpostavlja: 1. Proizvođač mora biti u stanju kontrolirati cijenu dobra. On, dakle, mora posjedovati monopolsku, odnosno tržišnu moć. Diskriminacija cijena nije moguća i ne može je, naravno, biti u uvjetima savršene konkurencije. 2. Dobro ili usluga koja se namjerava prodavati po različitim cijenama ne može biti namijenjenja preprodaji. Moguća bi preprodaja vrlo brzo dovela do etabliranja jedinstvene cijene 3. Proizvođač, odnosno ponuđač mora biti u stanju procijeniti platežnu sposobnost kupaca i spremnost na kupovinu, odnosno novčani iznos koji su pojedini kupci ili skupine kupaca voljni platiti za dobro ili uslugu.

166

7. TRŽIŠTE DOBARA

U stvarnom svijetu potrošači ne ulaze u prodavaonice s istaknutim novčanim iznosima koje su spremni platiti za pojedina dobra ili usluge. U stvarnom svijetu diskriminacija cijena nije savršena. Ali, jednostavnosti radi pretpostavit ćemo da monopol uspijeva savršeno diskriminirati cijene. 7.2.7.1. Savršena diskriminacija cijena

O savršenoj diskriminaciji cijena govorimo kada proizvođač od svakog kupca zahtijeva maksimalni novčani iznos kojega je on spreman platiti. U ovoj je situaciji cijena u svakom pojedinom slučaju jednaka vrijednosti dobra, odnosno usluge. Potrošački višak biva pretvoren u profit proizvođača. Prema tomu, monopol poseže za diskriminacijom cijena budući da ona povećava njegov profit. Sljedeći će grafički prikazi pojasniti učinke savršene diskriminacije cijena. Slika 72.

A Ekonomski profit C

B

Granični trošak

Prosječni ukupni trošak Tržišna potražnja , prosječni prihod Granični prihod K

167

7. TRŽIŠTE DOBARA

Riječ je o situaciji koju dobro poznajemo. Monopol, pridržavajući se pravila da izjednači granični prihod i granični trošak, proizvodi output K. Na taj, poznati nam, način maksimalizira svoj profit. Ali, zamjećujete da potrošači koji su spremni platiti jedinstvenu cijenu C ostvaruju potrošački probitak kojega prikazuje površina trokuta ACB. Slika 73.

Ekonomski profit Granični trošak Prosječni ukupni trošak

Tržišna potražnja , prosječni prihod, granični prihod

K

K1

Savršena diskriminacija cijena briše razliku između cijene i graničnog prihoda. Baš kao u savršenog konkurenta i u monopola koji savršeno diskriminira cijene vrijedi da je cijena = prosječni prihod = granični prihod. Razlog tomu jest činjenica da se smanjenje cijene (koje rezultira povećanjem potraživane količine) odnosi samo na dodatno utrženu jedinicu dobra, a ne i na sve prethodne jedinice. Stoga, svaka jedinica outputa znači jednakost cijene i graničnog prihoda.

168

7. TRŽIŠTE DOBARA

Monopol proizvodi ukupni proizvod K1 koji znači (baš kao i u savršenog konkurenta) jednakost cijene dobra i graničnog troška. Učinci su savršene diskriminacije cijena dvojaki: a) Potrošački probitak se pretvara u profit. Ali, povećanju profita pridonose i oni kupci koje je jedinstvena cijena i pravilo izjednačavanja graničnog prihoda i cijene izbacilo "iz igre". Sada svi kupci, osim posljednjeg, plaćaju cijenu veću od one koja bi se formirala u uvjetima savršene konkurencije. Samo posljednji kupac plaća cijenu jednaku graničnom trošku. b) Moguće ironično, ali povećanje profita, posredovano savršenom diskriminacijom cijena, znači proizvodnju većeg, alokacijski efikasnog outputa pri kojem je cijena izjednačena s graničnim troškom. Zaključimo: savršena diskriminacija cijena rezultira većim profitom, ali i većim, alokacijski efikasnim outputom. 7.2.8. Usporedba monopola i savršene konkurencije Usporediti monopol i savršenu konkurenciju znači, prije svega, usporediti cijene koje nastaju u ovim različitim tržišnim strukturama, te outpute koje odbacuje monopol, odnosno savršena konkurencija. Pretpostavit ćemo da je, ponajprije, neki sektor gospodarstva podvrgnut savršenoj konkurenciji. Ravnotežna će cijena i output biti određeni presjecištem krivulja tržišne potražnje i tržišne ponude. Ne zaboravimo, krivulja tržišne ponude je istovremeno i krivulja graničnog troška. Svaki od savršenih konkurenata prihvaća tržišnu cijenu kao danu i proizvodi onaj output pri kojemu je granični trošak jednak cijeni dobra. Potom ćemo isti sektor monopolizirati pretpostavivši da umjesto velikog broja ponuđača postoji samo jedan. Uvest ćemo u igru njegovu krivulju graničnog prihoda. Monopol će proizvesti output pri kojemu je

169

7. TRŽIŠTE DOBARA

granični prihod izjednačen s njegovim graničnim troškom, te odrediti maksimalnu cijenu koju tržišna potražnja može podnijeti. Slika 74.

Nije teško zaključiti da: 1. monopolska cijena (CM) jest veća od cijene koju odbacuje savršena konkurencija (CK) 2. monopolski output (KM) jest manji od konkurencijskog outputa (KK) 3. monopolska cijena (CM) jest veća od graničnog troška 4. cijena formirana u uvjetima savršene konkurencije (CK) jednaka je graničnom trošku. Međutim, osim alokacijske neučinkovitosti te proizvodne neučinkovitosti – nekorištenja kapaciteta [čak i u situaciji realizacije normalnog profita cijena je veća od minimalnog prosječnog ukupnog 170

7. TRŽIŠTE DOBARA

troška (c > min. PUT)] monopolu se može prigovoriti i tzv. "rent seeking behavior". Riječ je o traganju za rentom, odnosno ponašanju usmjerenom na izgradnju monopolskog položaja i njegovu zaštitu. Lobiranje radi carinske zaštite od inozemne konkurencije samo je jedan primjer "rent seeking-a", aktivnosti koja, dakako, izaziva dodatne troškove, a koje je cilj realizacija monopolskog profita. Izgradnja i održavanje barijera koje štite monopolski položaj može biti zaista skupa. Ali, to nije sve. Monopol, a zbog zaštićenosti od konkurencije, zbog inertnog i hipertrofiranog upravljačkog i kontrolnog mehanizma može bolovati od X neefikasnosti. Ovaj se oblik neefikasnosti ne odnosi na poznatu činjenicu da monopol smanjuje output kako bi povećao cijenu već je Harvey Leibenstein veže uz činjenicu da se uz date inpute ne proizvodi maksimalni mogući output. Zaštićeno od konkurencije, uljuljkano u sigurnost monopolske pozicije poduzeće se spušta ispod krivulje ukupnog proizvoda. Razlika između aktualnog outputa uz datu tehnologiju i angažirane inpute te mogućeg, većeg outputa jest X neefikasnost. Doista, nije se teško složiti sa tvrdnjom da pojavom monopola društvo uvijek gubi. U ovom je dijelu priče monopol neprijeporno negativni junak priče ("bad guy"). Međutim, monopoli očigledno nisu izumrla vrsta. Razlozi za to vjerojatno postoje. Ocjenjujete li nečiji monopolski položaj zapitajte se da li je netko monopol zbog toga što je "loš" ili je, pak, taj monopolski položaj osvojen na "dobar" način. Naime, poznata nam ekonomija razmjera, ali i ekonomije cilja (economies of scope), mogu monopolski output, u određenim slučajevima, učiniti većim od onog konkurencijskog, a monopolska cijena može biti niža od konkurencijske. Ekonomije cilja jesu smanjenje prosječnog ukupnog troška kao posljedica povećanja broja različitih dobara koja poduzeće proizvodi. Isti se inputi koriste za proizvodnju većeg broja dobara (komplementarnih u smislu njihove jeftinije proizvodnje). Ekonomije cilja se, evidentno, zasnivanju na diverzifikaciji dobara, odnosno proširenju asortimana proizvodnje.

171

7. TRŽIŠTE DOBARA

U prethodnom smo primjeru, uspoređujući savršenu konkurenciju i monopol, pretpostavili da monopoliziranje tržišta nije tangiralo troškove. Krivulja tržišne ponude je nastankom monopola pretvorena u njegovu krivulju graničnog troška. Ali, ekonomija razmjera ili ekonomije cilja, odnosno njihova kombinacija (farmaceutska industrija, proizvodnja bijele tehnike, itd.) obara prosječni ukupni trošak. Granični je trošak u tom slučaju nužno manji od prosječnog ukupnog troška. Prema tomu, u nekim slučajevima, monopol igra pozitivnu ulogu, a uspješno korištenje ekonomija razmjera i cilja ilustrirat će sljedeća slika. Slika 75. Tržišna ponuda

Cijena

Granični trošak CK CM

Tržišna potražnja Granični prihod

KK

KM

Količina

U ovome je slučaju monopolska cijena niža od konkurencijske, a monopolski output veći od konkurencijskog. Sve to, zamjećujete, unatoč tomu što nije ostvarena alokacijska efikasnost.

172

7. TRŽIŠTE DOBARA

7.3. NESAVRŠENA KONKURENCIJA Stvarni svijet doista nije niti savršeno konkurentan niti u potpunosti monopoliziran. Savršena konkurencija i monopol prije su apstrakcije negoli realnost. Stvarna su tržišta, dakle, podvrgnuta nesavršenoj konkurenciji i smještena između dviju krajnosti-savršene konkurencije i monopola. Nesavršena, imperfektna konkurencija podrazumijeva postojanje većeg ili manjeg (ali, dakako, većeg od jednog) broja ponuđača od kojih svaki posjeduje određenu tržišnu moć, sposobnost da variranjem outputa utječe na cijenu dobra. Razmotrit ćemo dva oblika nesavršene konkurencije. U prvom, riječ je o monopolističkoj konkurenciji, tržišna moć jest posljedica diferencijacije proizvoda. Monopolistički konkurenti proizvode slično, ne identično dobro. U drugom slučaju, radi se o oligopolu, tržišna moć jest posljedica malog broja ponuđača i činjenice da svaki od njih proizvodi značajni dio ukupnog proizvoda grane. 7.3.1. Monopolistička konkurencija Monopolistička je konkurencija takav tip tržišta na kojem veliki broj poduzeća međusobno konkurira proizvodeći ne identično već slično dobro. Zahvaljujući diferencijaciji dobra koja proizvode monopolistički konkurenti nisu savršeni supstituti. Gornja definicija ne obuhvaća sva bitna obilježja monopolističke konkurencije. Valja dodati, ponajprije, činjenicu da se monopolistički konkurent sučeljava, baš kao i monopol, s opadajućom krivuljom potražnje. Budući da proizvodi jedinstvenu verziju dobra, monopolistički konkurent dominira jednim segmentom tržišta i u mogućnosti je kontrolirati cijenu svog dobra. Drugo, monopolistička konkurencija, baš kao savršena konkurencija, ne postavlja nikakve zapreke onima koji žele ući ili izaći s tržišta. Novi se, dakle, konkurenti, bez ikakvih ograničenja, slobodno pojavljuju na tržištu i uključuju u tržišnu utakmicu.

173

7. TRŽIŠTE DOBARA

Zamjećujete, monopolistička je konkurencija mješavina obilježja svojstvenih kako za savršenu konkurenciju tako i monopol. Zbog toga su i događanja na ovom tipu tržišta vrlo zanimljiva. 7.3.1.1. Kratko vremensko razdoblje

Monopolistički konkurent poštuje isto pravilo maksimaliziranja profita kao i monopol. On, dakle, proizvodi onaj output pri kojem je granični prihod izjednačen s graničnim troškom. Ovakvo ponašanje nameće opadajuća krivulja potražnje s kojom se monopolistički konkurent sučeljava. Pretpostavimo da zbog povoljnih tržišnih uvjeta monopolistički konkurenti realiziraju ekonomski profit. Predstavimo situaciju u kojoj se nalazi jedan od monopolističkih konkurenata. Slika 76.

174

7. TRŽIŠTE DOBARA

Poduzeće izgleda i ponaša se kao monopol. Budući da je prosječni prihod, odnosno cijena veća od prosječnog ukupnog troška pri optimalnom K, monopolistički konkurent realizira ekonomski profit čiju veličinu predstavlja svojom površinom osjenčani pravokutnik. Ova je idilična situacija, međutim, neodrživa u dugom vremenskom razdoblju. 7.3.1.2. Dugo vremensko razdoblje

Dugo vremensko razdoblje aktivira ono obilježje monopolističke konkurencije koje se tiče slobodnog pojavljivanja novih konkurenata na tržištu. Naime, ekonomski profit koji realiziraju monopolistički konkurenti privući će, sasvim sigurno, nove konkurente. Nova će poduzeća privući dio kupaca, potražnja za proizvodima starosjedioca se smanjuje, uopće na tržištu monopolističke konkurencije postaje prilično tijesno. Ekonomski profit se smanjuje, a drastičniji pad potražnje (pomicanje krivulje potražnje ulijevo i prema dolje) može dovesti i do pojave gubitka. Gubitak će izazvati iseljavanje poduzeća. Ovo će napuštanje tržišta trajati sve dotle dok monopolistički konkurenti ne ostvare jedino i samo normalni profit. Prema tomu, dugoročna ravnoteža na tržištu monopolističke konkurencije znači da je ekonomski profit jednak nuli. Slika 77.

Granični trošak

Prosječni ukupni trošak

175

7. TRŽIŠTE DOBARA

Ekonomski je rezultat isti kao u savršenoj konkurenciji. I monopolistički konkurent i savršeni konkurent moraju se dugoročno zadovoljiti normalnim profitom. Ali, razlike ipak postoje. Cijena dobra savršenog konkurenta jednaka je graničnom trošku. Cijena koju određuje monopolistički konkurent veća je od graničnog troška. Uopće, prijelomna točka u uvjetima monopolističke konkurencije znači manji output i veću cijenu nego prijelomna točka u uvjetima savršene konkurencije. Nadalje, proizvoditi normalni profit u savršenoj konkurenciji znači proizvoditi onaj output koji znači i minimalni prosječni ukupni trošak. Drugim riječima, savršeni konkurent koristi upravo svoj kapacitet. Kapacitet je, naime, onaj output koji znači minimalni ukupni trošak po jedinici proizvedenog dobra - minimalni prosječni ukupni trošak. Monopol i monopolistička konkurencija, međutim, znači pojavu suvišnog, dakle, neiskorištenog kapaciteta. Realizirajući normalni profit monopolistički konkurent proizvodi output koji je manji od onoga koji znači minimalni prosječni ukupni trošak. 7.3.2. Oligopol Oligopol je tržište na kojemu nekoliko (mali broj) proizvođača međusobno konkurira proizvodeći ista ili slična dobra. U tom smislu valja razlikovati diferencirani oligopol i čisti oligopol. Diferencirani oligopol znači da poduzeća proizvode slična dobra. Riječ je o ponešto različitim dobrima ali, istovremeno, i dobrim supstitutima. Čisti oligopol razumijeva proizvodnju istog dobra. Brojni su uzroci formiranja oligopola. Najčešće je to ekonomija razmjera. Ponekad nije moguće realizirati prihvatljivo niski prosječni ukupni trošak bez proizvodnje izuzetno velikog outputa. Na takvom tržištu će postojati manji broj velikih proizvođača. Nadalje, mali broj proizvođača može postojati i zbog činjenice da je za pojavu na nekom

176

7. TRŽIŠTE DOBARA

tržištu potrebito uložiti izuzetno velik (financijski) kapital. Oligopol može biti i posljedica insuficijentnih zaliha sirovina, patenata, itd. Bitno obilježje oligopola jest mali broj proizvođača i, s tim u svezi, postojanje relevantne tržišne moći svakog od oligopolista. Međutim, situacija je ovdje znatno složenija negoli u monopolu. Monopol "pravi", određuje cijenu. On je "price maker". Budući da je pod budnom paskom svojih konkurenata, oligopolist mora biti znatno oprezniji prilikom određivanja cijene. On traga za cijenom vodeći računa o postupcima svojih konkurenata. On je "price searcher". Očigledno, profit i output svakog poduzeća u oligopolu ovisi o postupcima njegovih konkurenata. Ovdje ima mjesta i za sukob, ali i za suradnju. Situaciju u kojoj se nalaze oligopolisti nazivamo strategijska interakcija. Strategijska je interakcija naročiti oblik međusobne ovisnosti poduzeća u oligopolu koja nalaže takvo ponašanje (posebice kada je u pitanju cijena dobra i veličina outputa) koje vodi računa o očekivanim postupcima i reakcijama svih konkurenata. 7.3.2.1. Vodstvo u cijenama i tajni sporazumi

Postoji nekoliko načina rješavanja pitanja određivanja cijene u oligopolu. Prvi je tzv. vodstvo u cijenama. Problem međusobne ovisnosti, problem strategijske interakcije rješava se na način da jedno poduzeće, najčešće ono najveće, preuzme vodstvo u cijenama. Ono određuje i mijenja cijenu, ovisno o promjenama tržišnih uvjeta i vlastitih troškova, a ostali ga u tome slijede. Poduzeće koje je preuzelo vodstvo u cijenama, dominantno poduzeće, maksimalizira svoj profit proizvodeći onaj output pri kojem je njegov granični prihod jednak graničnom trošku. Manja poduzeća, prihvaćaju cijenu dominatnog poduzeća te, također, proizvode output koji znači jednakost graničnog prihoda i graničnog troška. Drugi način određivanja cijene u oligopolu jest tajno (budući da je najčešće ilegalno) ili javno dogovaranje i sporazumijevanje. Ovakvi su 177

7. TRŽIŠTE DOBARA

sporazumi (predmet kojih su najčešće cijena, veličina outputa, te podjela tržišta) mogući budući da se u oligopolu radi o malom broju zainteresiranih stranaka (poduzeća) koje su potpuno svjesne međusobne ovisnosti. Prednosti sporazuma su očigledne: smanjena nesigurnost, povećani profiti i zaštita od pojave eventualne konkurencije. Ukoliko oligopolisti sklope ovakvu vrstu sporazuma (javnog ili tajnog), te ukoliko ga se pridržavaju posljedice (cijena i output) mogu biti iste kao da je riječ o monopolu. Tako formirana cijena jest monopolska cijena. Ona će biti određena presjecištem krivulja zajedničkog (ukupnog) graničnog troška i graničnog prihoda. Slika 78.

Često se događa da ovakvi aranžmani nisu dugoga vijeka. Ne samo zbog toga što ih, najčešće, zakon zabranjuje već stoga što se on iznutra krši. Jedno ili više poduzeća počinje kršiti sporazum snizujući cijenu ispod dogovorene, povećavajući output iznad dogovorene kvote, a sve u cilju povećanja vlastitog profita. Ostali to relativno brzo otkrivaju te dolazi do odgovarajuće reakcije koja znači i raskid, prestanak sporazuma.

178

7. TRŽIŠTE DOBARA

7.3.2.2. Teorija igara

Teorija je igara teorija koja analizira donošenje odluka u situacijama u kojima postoji sukob interesa. Svaka igra, pa i ona najnaivnija predstavlja konfliktnu situaciju u kojoj svaki od sudionika nastoji promovirati vlastiti interes. U tom smislu svaki igrač, poštujući pravila igre, ima na raspolaganju različite strategije (načine igre) kako bi osigurao povoljan ishod igre. Slično je i s igrom koju igraju poduzeća u oligopolu. Teorija igara može se, dakle, upotrijebiti i za analizu strategijske interakcije ali i za analizu najrazličitijih problema društvenih znanosti. Prije nego razmotrimo ekonomsku primjenu teorije igara (na primjeru najjednostavnijeg slučaja oligopola, duopolu) odigrajmo igru poznatu kao zatvorenikova dilema. 7.3.2.2.1. Zatvorenikova dilema

Igra se, pretpostavljate, odvija u prilično neugodnom ambijentu. A.A. i B.B. budu uhićeni prilikom pokušaja provale. Tijekom istrage ustanovi se da su A.A. i B.B. vjerojatni počinitelji niza provala u proteklih nekoliko mjeseci. Čvrstih dokaza, međutim, nema. Istražitelj stoga smjesti A.A. i B.B. u odvojene prostorije te obama veli sljedeće: "Ukoliko priznaš ranije počinjene provale, a tvoj partner to odbije učiniti, dobit ćeš zatvorsku kaznu u trajanju od jedne godine, a partnera, budući da je odbio priznati, čeka zatvorska kazna od osam godina. Ukoliko obojica priznate bit ćete osuđeni na četiri godine zatvora." Zatvorenici, dakako, znaju da ukoliko niti jedan ne prizna ranije počinjene provale mogu biti, zbog nedostatka dokaza, osuđeni samo za posljednju provalu. U tom slučaju obojicu očekuje kazna od dvije godine zatvora. Prilično složena situacija budući da A.A. i B.B. ne mogu komunicirati i, vjerojatno, nemaju puno razloga vjerovati jedan drugomu.

179

7. TRŽIŠTE DOBARA

U igri sudjeluju dva igrača kojima su na raspolaganju svega dva načina igre, odnosno strategije. Stoga su mogući samo sljedeći ishodi: 1. Oba zatvorenika priznaju 2. Niti jedan zatvorenih ne prizna 3. A.A. prizna, B.B. ne prizna 4. A.A. ne prizna, B.B. prizna. Matrica isplata pokazuje rezultate svih mogućih strategija obaju igrača. A.A. strategije Ne priznati Ne priznati B.B. strategije Priznati

A.A. 2 god. B.B. 2 god. A.A. 8 god. B.B. 1 god.

Priznati

A.A. 1 god. B.B. 8 god. A.A. 4 god. B.B. 4 god.

Na koji način razmišlja zatvorenik A.A.? Ukoliko B.B. ne prizna, tada se meni isplati priznati jer ću u tom slučaju biti kažnjen tek jednom godinom zatvora, a B.B. s punih osam godina. Ukoliko, pak, B.B. prizna tada, neprijeporno, i ja moram priznati kako bih izbjegao osam godina zatvora. Dakle, u svakom slučaju, bez obzira što učinio drugi zatvorenik, meni se isplati priznati. U potpuno je istoj situaciji i na isti način rezonira zatvorenik B.B. I njemu se isplati priznati. Prema tomu, konačni rezultat, odnosno ravnoteža ove igre jest priznanje obaju zatvorenika. Istražitelj će riješiti slučaj provala koje su počinili A.A. i B.B., a oni će u zatvoru odsjediti svaki po četiri godine. Ravnotežu u ovome slučaju nazivamo nesuradnička ili Nash-ova56 ravnoteža. Svaki je od igrača odigrao igru, vodeći računa isključivo o 56

John F. Nash, matematičar, koji prvi razvija ovaj ravnotežni koncept.

180

7. TRŽIŠTE DOBARA

vlasititom interesu. Ali, ravnoteža zatvorenikove dileme je doista specifična. Naime, ona je ne samo nesuradnička (zbog očiglednih razloga), već je istovremeno i riječ o dominantnoj strategijskoj ravnoteži. Dominantna strategijska ravnoteža postoji tada kada, baš kao u zatvorenikovoj dilemi, oba igrača na raspolaganju imaju dominantnu strategiju. "Dominantna strategija je strategija koja ostaje ista bez obzira kakvu akciju poduzeo drugi igrač".57 Vjerojatno ste pomalo iznenađeni ravnotežom zatvorenikove dileme. Ali, ova igra je samo dokaz da ponekad vođeni vlastitim, sebičnim interesom ne realiziramo najbolji rezultat. 7.3.2.2.2. Igra u duopolu

Duopol čine dva poduzeća. Pretpostavimo da su poduzeća tajno podijelila tržište i dogovorila cijenu. Poduzećima su na raspolaganju dvije strategije: izigravati sporazum (ili, grubo rečeno, varati) i pridržavati se sporazuma, dakle, ne varati. I ovdje su, kao i u zatvorenikovoj dilemi, u pitanju dva igrača koji, nastojeći izboriti najpovoljniji ekonomski rezultat, mogu birati između dvije moguće strategije. Moguće su , dakle, sljedeće četiri situacije: 1. Oba poduzeća ne varaju 2. Oba poduzeća varaju 3. Poduzeće A vara, poduzeća B ne vara 4. Poduzeće A ne vara, poduzeće B vara. Varati znači pokušati sniženjem cijene ispod dogovorene zauzeti veći dio tržišta te realizirati, na račun konkurenta, veći ekonomski profit. Matrica isplata može odbaciti sljedeće rezultate (predstavljene u obliku profita i gubitka):

57

Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, Inc., New York 1990., str. 357.

181

7. TRŽIŠTE DOBARA

Ne varati Poduzeće B-strategije Varati

A B A B

Poduzeće A strategije Ne varati Varati +2 A +2 B -2 A +4 B

+4 -2 0 0

Ukoliko oba poduzeća odluče poštovati sporazum svaki realizira ekonomski profit od dva milijuna novčanih jedinica. Izigravaju li, pak, sporazum ekonomski je profit obaju poduzeća jednak nuli. I konačno, ako se jedno poduzeće pridržava dogovorene cijene a drugo ne, tada onaj koji izigrava sporazum realizira ekonomski profit od četiri milijuna gurnuvši istovremeno svog konkurenta u gubitak od dva milijuna novčanih jedinica. I opet, oba igrača imaju na raspolaganju dominantnu strategiju. Pokušajmo je otkriti. Poduzeću A se isplati, ukoliko poduzeće B ne vara, dakako, varati. U tom slučaju poduzeće A realizira profit od četiri milijuna nanijevši, istovremeno, poduzeću B gubitak od dva milijuna. Ukoliko poduzeće B vara poduzeće A, tu doista nema dileme, mora varati. Na taj način ono izbjegava gubitak i uspijeva realizirati normalni profit. Na isti način razmišlja i ponaša se poduzeće B. I njegova najbolja strategija je varati. Dominantna strategijska, ali i Nash-ova ili nesuradnička ravnoteža ove igre znači da će oba poduzeća ući u rat cijenama i ostvariti tek normalni profit. Njihov će ekonomski profit biti jednak nuli budući da je iznova privatni interes nadmašio zajednički interes. Zajedničkom interesu treba, naime, vremena da bi se profilirao. A naša ga poduzeća, na sreću ili nesreću, imaju dovoljno. Igra koju oni igraju ima veliki broj produžetaka. Zatvorenici su svoju igru mogli odigrati samo jednom. Poduzeća A i B svoju igru mogu ponavljati. Ponavljanje igre otvara mogućnost da se druga strana kazni za "nekorektno" ponašanje. Svaki "niski udarac", 182

7. TRŽIŠTE DOBARA

svaki prekršaj može biti uzvraćen. Svaki igrač u svoju strategiju može uključiti i tzv. "milo za drago" strategiju (tit-for-tat strategy). Milo za drago strategija jednostavno znači odigravati u sadašnjoj rundi ono što je drugi igrač odigrao u prethodnoj rundi. Uopće, igračima je na raspolaganju čitav niz strategijskih poteza. Strategijski potez je potez koji stvara sliku o tome što vaši konkurenti mogu od vas očekivati u određenoj situaciji.58 Ukoliko, primjerice, vaš konkurent snizi cijenu vi možete odgovoriti još većim obaranjem cijene. Od vas se, dakle, može očekivati da na napad odgovorite još snažnijim napadom. Prema tomu, ova složenija (budući da uključuje ponavljanje) varijanta zatvorenikove dileme može imati mnogo ravnoteža. Jedna je od njih, međutim, i suradnička ravnoteža koja će značiti da su oba igrača (poduzeća) tijekom vremena naučila surađivati, te da ostvaruju ekonomski profit od dva milijuna novčanih jedinica. 7.4. ZAKLJUČNO O TRŽIŠTU DOBARA 7.4.1. Koeficijent koncentracije četiriju poduzeća U odgovoru na pitanje je li neka grana ili sektor bliže savršenoj konkurenciji ili monopolu može pomoći koeficijent koncentracije četiriju poduzeća. Koeficijent četiriju (ili osam) poduzeća je najčešća mjera koncentracije grane ili sektora. On pokazuje u kojoj mjeri mali broj (četiri ili osam) poduzeća dominira tržištem. Izračunava se kao postotak vrijednosti prodaje četiriju najvećih poduzeća.

Koeficijent koncentracije četiriju poduzeća

=

Vrijednost prodaje najvećih četiriju poduzeća Vrijednost prodaje grane

⋅ 100

58

Vidjeti: Schelling, T.: The Strategy of Conflict, Oxford University Press, New York, 1960.

183

7. TRŽIŠTE DOBARA

Visoki postotak, 90% npr., ukazuje na odsutnost konkurencije budući da četiri najveća poduzeća realiziraju 90% vrijednosti prodaje dane grane. Niski postotak ukazuje na snažnu konkurenciju. Na četiri najveća poduzeća otpada tek mali dio (1% npr.) vrijednosti ukupne prodaje. Dopunjen još nekim podacima (veličina tržišta, slobodan ili otežan ulaz u granu itd.) koeficijent koncentracije četiriju poduzeća jest relevantni pokazatelj prisutnosti konkurencije u nekoj grani ili sektoru. 7.4.2. Pregled osnovnih obilježja (savršena konkurencija, monopolistička konkurencija, oligopol, monopol) Kraj razmatranja tržišnih struktura jest prilika da se podsjetimo i da, usporedimo osnovna obilježja analiziranih tražišnih struktura. Sljedeća će tablica pokušati, na koncizan način, pružiti potrebitu informaciju. Tablica 27. Monopolistička konkurencija

Oligopol

Velik broj poduzeća

Veliki broj poduzeća

Nekoliko poduzeća

Jedno poduzeće

Identično dobro

Diferencirano dobro

Identično ili diferencirano dobro

Jedinstveno dobro

Savršeni konkurent nema utjecaja na cijenu

Monopolistički konkurent ima određeni utjecaj na cijenu

Oligopolist ima značajni utjecaj na cijenu

Monopol određuje cijenu

Normalni profit

Normalni profit

Ekonomski profit

Monopolski profit

Cijena=min. PUT

Cijena> min. PUT

Cijena >min.PUT

Cijena>min.PUT

Cijena=Gran. trošak

Cijena>Gran. trošak



Savršena konkurencija

Monopol

Dugoročna ravnoteža

184

7. TRŽIŠTE DOBARA

Performancije su savršene konkurencije najbolje. Ali, savršenu konkurenciju nije moguće „instalirati" u svim granama proizvodnje. Naime, proizvodnji nekih dobara će najbolje odgovarati prirodni monopol, oligopol ili monopolistička konkurencija. Kada je prirodni monopol u pitanju, nije moguće negirati prednosti ekonomije razmjera koje on nosi sa sobom, oligopolu nije moguće odreći već navedene prednosti ekonomije razmjera i prednosti eventualne diferencijacije proizvoda, a potrošači će, kada je u pitanju monopolistička konkurencija, platiti višu cijenu dobra kako bi uživali u njegovoj raznolikosti. Zamislite situaciju u kojoj smo svi u situaciji kupovati isto odijelo, istoga kroja i iste boje. Ili, zamislite da smo prisiljeni kupovati isti automobil, iste zapremine motora i iste boje. Prema tomu, koncept savršene proizvođači nastoje proizvesti dobro uz recimo i to, savršena konkurencija nije i struktura za proizvodnju svakog dobra i svakoj grani proizvodnje.

konkurencije jest idealan, najniži trošak i cijenu. Ali, ne može biti najbolja tržišna ne može biti primijenjena u

185

8. TRŽIŠTE ČIMBENIKA PROIZVODNJE

8. TRŽIŠTE ČIMBENIKA PROIZVODNJE 8.1. PODJELA ČIMBENIKA Ekonomska teorija poznaje četiri inputa, odnosno čimbenika proizvodnje. To su rad, kapital, zemlja i poduzetništvo. Rad predstavlja fizičke i psihičke sposobnosti ljudskih bića koje ona upotrebljavaju prilikom proizvodnje različitih dobara. Kapital obuhvaća sva proizvedena dobra koja se mogu upotrijebiti u proizvodnji drugih dobara. Dakle, zgrade, strojevi, alati, najrazličitiji uređaji i oprema, ali i zalihe gotovih proizvoda, poluproizvoda i sirovina čine kapital. Ekonomist pojam kapital upotrebljava u smislu realnog kapitala-najrazličitijih, ali i sasvim konkretnih kapitalnih dobara. Kapital, dakle, ne znači novac, novčana sredstva. U tom se smislu upotrebljava pojam financijskog kapitala. Valja, dakle, znati da financijski kapital predstavlja novčana sredstva kojima se mogu kupiti elementi kapitala-realnog kapitala. Zemlja ili uopće prirodni resursi dar su prirode. Pojam zemlja obuhvaća ne samo zemlju kao takvu već i sva prirodna bogatstva kao što su šume, rudna bogatstva, vode itd. Poduzetništvo je sposobnost stvaranja novih, ravijanja postojećih dobara i usluga ali i organiziranja proizvodnje dobara i usluga. Kaže se kako poduzetništvo jest aktivni čimbenik, a ostali su čimbenici proizvodnje pasivni. Poduzetnik, naime, sjedinjuje proizvodne sile (organizira čimbenike proizvodnje – formira i upravlja poduzećem), preuzima rizik 187


poslovanja (poduzetnik je “risk-taker”) te inovacijama unapređuje bilo dobro ili uslugu, odnosno proces njihove proizvodnje. Poduzetnici su, dakle, nestrpljivi priskrbiti profit time što će najbolje zadovoljiti potrebe potrošača. Riječ je o samosvojnim, odlučnim, marljivim i discipliniranim ljudima koji stoje iza svojih postupaka – uspjeha i neuspjeha. Oni odbijaju egzistenciju planiranu izvana. Tržište, naravno, nije za bojažljive i nesklone riziku. Vlasnici čimbenika proizvodnje realiziraju odgovarajuće dohotke. Vlasnik rada ostvaruje plaću, vlasnik kapitala kamatu, a vlasnik zemlje rentu. Plaća obuhvaća sve dohotke od rada. Kamata obuhvaća sve oblike dohotka od kapitala. Renta, naravno, jest zajednički naziv za sve dohotke primljene na ime upotrebe zemlje i prirodnih resursa. Poduzetnik, pak, kombinirajući čimbenike proizvodnje sukladno marginalističkim načelima (o kojima smo i o kojima ćemo govoriti59) nastoji realizirati profit, prije svega, onaj ekonomski.

8.2. FORMIRANJE CIJENE I DOHOTKA ČIMBENIKA PROIZVODNJE Tržište inputa razlikuje se, u prvi mah, od tržišta outputa (dobara) utoliko što su sada poduzeća (proizvođači dobara i usluga) na strani potražnje, a domaćinstva (kupci dobara i usluga) na strani ponude. Domaćinstva, dakle, nude čimbenike proizvodnje kojima raspolažu, a poduzeća ih kupuju. Ali, ova promjena ne tangira djelovanje zakona ponude i potražnje. Ponuđena količina nekog inputa bit će veća (uz neke iznimke na koje ćemo upozoriti) ukoliko je veća njegova cijena. Vrijedi, naravno, i

59

Pravila maksimaliziranja profita – output i input analiza.

188


obrnuto. Potraživana količina nekog inputa bit će veća ukoliko je manja njegova cijena. Vrijedi i obrnuto. Prema tomu, tržište čimbenika proizvodnje određuje cijenu inputa na isti način kao što tržište dobara i usluga određuje cijenu outputa. Slika 79.

Tržište inputa određuje i dohodak vlasnika čimbenika proizvodnje. Dohodak vlasnika inputa jednak je umnošku cijene inputa (C) i utržene količine (K). Dohodak = C ⋅ K. Zamjećujete sličnost između izračunavanja ukupnog prihoda poduzeća i dohotka vlasnika nekog čimbenika proizvodnje. Baš kao što veličina ukupnog prihoda ovisi o (cjenovnoj) elastičnosti potražnje za nekim dobrom, tako i veličina dohotka vlasnika inputa ovisi o (cjenovnoj) elastičnosti potražnje za inputom. Ukoliko je potražnja za čimbenikom cjenovno elastična, tada će smanjenje cijene čimbenika dovesti do takvog povećanja potraživane količine čimbenika koje znači povećanje dohotka vlasnika čimbenika. Vrijedi i obrnuto.

189


Ukoliko je potražnja za nekim inputom stabilno elastična, promjene cijene ne tangiraju veličinu dohotka. Ukoliko je potražnja cjenovno neelastična, tada će smanjenje cijene čimbenika dovesti do takvog povećanja njegove potraživane količine koje će značiti smanjenje dohotka vlasnika čimbenika. Vrijedi i obrnuto. U pravilu, dohodak se vlasnika čimbenika proizvodnje sastoji od dvaju dijelova: transferne zarade i ekonomske rente. Transferna zarada je onaj dio dohotka koji je dostatan za induciranje, izazivanje ponude nekog čimbenika proizvodnje. Ili, transferna zarada je zarada koju input može realizirati u najboljoj alternativnoj uporabi. Transfernu zaradu možemo smatrati oportunitetnim troškom čimbenika proizvodnje. Ekonomska je renta dio dohotka koji vlasnik čimbenika prima povrh transferne zarade. To je onaj dio dohotka koji, za razliku od transferne zarade, nije potrebit da bi se čimbenik zadržao u sadašnjoj uporabi. Ekonomska je renta, kako se to zna reći, "kruh nad pogačom". Slika 80.

190


Ekonomska je renta onaj dio dohotka koji se nalazi iznad krivulje ponude i ispod cijene. Transferna je zarada dio dohotka koji se smjestio ispod krivulje ponude. Veličina ekonomske rente ovisi o elastičnosti ponude. Neelastična će ponuda značiti veću ekonomsku rentu, a vrijedi i obrnuto. Kada neki čimbenik proizvodnje nema alternativne potrebe, kada je, dakle, njegova ponuda savršeno neelastična, cjelokupni se dohodak sastoji isključivo od ekonomske rente. Slika 81.

Kada neki input sadašnjim angažmanom realizira onaj dohodak koji može ostvariti i svojom najboljom alternativnom uporabom (kada je sadašnji dohodak jednak oportunitetnom trošku čimbenika), tada se cjelokupni dohodak sastoji od transferne zarade. Ponuda takvog čimbenika je savršeno elastična.

191


Slika 82.

8.3. POTRAŽNJA ZA ČIMBENIKOM PROIZVODNJE Potražnja je za čimbenikom proizvodnje (bilo da je u pitanju rad, kapital ili zemlja) izvedena, derivirana potražnja. Poduzeća, naime, potražuju čimbenike proizvodnje, jer im oni omogućuju proizvodnju dobara i usluga koje su potrošači voljni kupiti. Potražnja je za nekim čimbenikom izvedena iz potražnje za dobrima ili uslugama koje je taj čimbenik u stanju proizvoditi. Zapitajmo se, međutim, koju će količinu nekog inputa angažirati poduzeće koje nastoji maksimalizirati profit. Odgovor na ovo krucijalno pitanje implicira poznavanje sljedećih kategorija: granični prihod proizvoda čimbenika proizvodnje i granični trošak čimbenika proizvodnje.

192


Granični je prihod proizvoda nekog čimbenika promjena ili povećanje ukupnog prihoda kao posljedica jediničnog povećanja istog čimbenika. Granični prihod proizvoda čimbenika =

∆ Ukupni prihod . ∆ Čimbenik

Ili, jednostavno, granični je prihod proizvoda nekog čimbenika proizvodnje prihod koji donosi dodatno zaposlena jedinica istog čimbenika. Ukoliko povećavate inpute rada, a ostali su inputi fiksnog karaktera, u stanju ste izračunati granični prihod proizvoda rada: Granični prihod proizvoda rada =

∆ Ukupni prihod . ∆ Rad

Ukoliko je jedino input kapitala promjenljive naravi njegov granični prihod proizvoda izračunavamo na sličan način: Granični prihod proizvoda kapitala =

∆ Ukupni prihod . ∆ Kapital

I konačno, Granični prihod proizvoda zemlje =

∆ Ukupni prihod . ∆ Zemlja

Upozorimo odmah i na drugi mogući način izračunavanja graničnog prihoda proizvoda nekog inputa. Naime, granični prihod proizvoda ovisi o dvjema stvarima: prvo, o veličini dodatnog outputa koji proizvede dodatno angažirana jedinica inputa i drugo, o veličini dodatnog ukupnog prihoda koji nastaje prodajom dodatnog outputa. Prema tomu, granični prihod proizvoda nekog inputa jednak je umnošku njegovog graničnog proizvoda i graničnog prihoda. 193


Granični prihod proizvoda rada = Granični proizvod rada ⋅ Granični prihod Granični prihod proizvoda kapitala = Granični proizvod kapitala ⋅ Granični prihod Granični prihod proizvoda zemlje = Granični proizvod zemlje ⋅ Granični prihod

Granični je trošak nekog čimbenika proizvodnje promjena ili povećanje ukupnog troška tog inputa kao posljedica jediničnog povećanja istog čimbenika. Granični trošak čimbenika=

∆ Ukupni trošak ∆ Čimbenik

Ili, jednostavno, granični je trošak čimbenika proizvodnje trošak zapošljavanja dodatne jedinice istog čimbenika.

Granični trošak rada =

∆Ukupni trošak rada ∆ Rad

Granični trošak kapitala =

Granični trošak zemlje =

∆Ukupni trošak kapitala ∆ Kapital

∆Ukupni trošak zemlje ∆ Zemlja

Prosječni trošak nekog čimbenika proizvodnje jest ukupni trošak tog čimbenika po jedinici istog čimbenika. Prosječni je trošak inputa, po logici stvari, jednak cijeni inputa.

194


Prosječni trošak rada =

Ukupni trošak rada = Cijena rada Rad

Prosječni trošak kapitala =

Prosječni trošak zemlje =

Ukupni trošak kapitala = Cijena kapitala Kapital

Ukupni trošak zemlje = Cijena zemlje Zemlja

8.3.1. Profitno maksimalizirajući input Sve dotle dok je granični prihod proizvoda nekog inputa (dodatni prihod koji donosi dodatno angažirana jedinica nekog inputa) veći od graničnog troška istog inputa (dodatnog troška dodatno zaposlene jedinice istog inputa) poduzeće će povećavati angažman tog inputa. Količina zaposlenog inputa će se, pak, smanjivati kada je granični trošak inputa veći od njegovog graničnog prihoda proizvoda. Optimalna, profitno maksimalizirajuća količina inputa jest ona koja znači jednakost graničnog prihoda proizvoda čimbenika proizvodnje i njegovog graničnog troška. Provjerit ćemo ovu tvrdnju na sljedećem primjeru:

195


Tablica 28.

Rad

Ukupni proizvod

Granični proizvod rada

Ukupni prihod

0 1 1 3 4 5

0 10 18 24 28 30

10 8 6 4 2

0 20 36 48 56 60

Cijena rada (plaća) 6 6 6 6 6 6

Ukupni trošak rada 0 6 12 18 24 30

Granični prihod

Granični prihod proizvoda rada

2 2 2 2 2

Granični trošak rada 6 6 6 6 6

20 16 12 8 4

∆ Ukupni profit 14 10 6 2 -2

Analiza odnosa graničnog prihoda proizvoda rada i graničnog troška rada pokazuje da će proizvođač zaposliti četiri radnika. Profitno su maksimalizirajući input četiri radnika. Poduzeće neće zaposliti petog radnika budući da je granični prihod proizvoda njegovog rada (4) manji od njegovog graničnog troška (6). Zapošljavanje tog petog radnika ima za posljedicu smanjivanje ukupnog profita za dvije novčane jedinice. Određujući veličinu angažiranog inputa (rada, kapitala i zemlje) poduzeće nastoji izjednačiti granični prihod proizvoda nekog čimbenika proizvodnje sa njegovim graničnim troškom. Prema tomu, pravilo profitno maksimalizirajućeg inputa glasi:

196


Granični prihod proizvoda čimbenika proizvodnje =

Granični trošak čimbenika . proizvodnje

Budući da je maksimalna cijena koju je poduzeće spremno platiti za dodatnu jedinicu bilo kojeg inputa jednaka graničnom prihodu proizvoda tog istog inputa, proizlazi da je krivulja potražnje poduzeća za čimbenikom proizvodnje jednaka s krivuljom graničnog prihoda proizvoda tog čimbenika proizvodnje. Međutim, prije nego podatke iz naše tablice pretočimo u grafički prikaz potrebito je učiniti još nekoliko napomena. Vjerojatno ste zamijetili da je proizvođač u našem primjeru preuzimatelj cijene - savršeni konkurent. Naime, cijena dobra kojeg on proizvodi (2 novčane jedinice) jednaka je njegovom graničnom prihodu (2 novčane jedinice). Tržište je outputa savršeno konkurentno. U ovim naročitim uvjetima, uvjetima savršene konkurencije, granični je prihod proizvoda čimbenika proizvodnje jednak vrijednosti graničnog proizvoda čimbenika proizvodnje. Podsjećamo, Granični proizvod rada ⋅ Granični prihod = Granični prihod proizvoda rada,

a Granični proizvod rada ⋅ Cijena dobra = Vrijednost graničnog proizvoda rada

U našem se primjeru, budući da je granični prihod jednak cijeni dobra, granični prihod proizvoda rada transformirao u vrijednost graničnog proizvoda rada. Međutim, i tržište je inputa podvrgnuto savršenoj konkurenciji. Naše je poduzeće u situaciji da svaku iduću jedinicu rada plaća po istoj cijeni kao i svaku prethodnu. Ono je preuzimatelj cijene i na tržištu inputa, te se sučeljava sa savršeno elastičnom krivuljom ponude. Poduzeće je jedan od mnogobrojnih kupaca rada i nije u stanju utjecati

197


na cijenu rada. Stoga je cijena rada jednaka graničnom i prosječnom trošku rada. Slika 83.

Presjecište krivulja vrijednosti graničnog proizvoda rada (graničnog prihoda proizvoda rada) i graničnog troška rada (cijene rada, prosječnog troška rada) određuje veličinu onog inputa koji garantira maksimalni profit. 8.3.2. Monopson Razmotrimo, međutim, i nešto složeniju situaciju koja znači da je poduzeće - kupac inputa - u stanju utjecati na cijenu inputa. Monopson je takvo tržište na kojem postoji samo jedan kupac (u ovom slučaju čimbenika proizvodnje) baš kao što monopol znači postojanje jednog ponuđača nekog dobra. Poduzeće, međutim, ne mora biti jedini kupac nekog inputa da bi raspolagalo određenom sposobnošću kontrole cijene inputa. Ukoliko poduzeće - kupac inputa - ima određenu tržišnu moć, 198


monopsonsku moć, ono se sučeljava s rastućom krivuljom ponude određenog inputa. Varirajući količine kupljenog inputa ono određuje i cijenu istog inputa. Pretpostavimo da tržištem određene vrste rada dominira jedan veliki kupac- monopsonist. Tablica 29.

Rad

Cijena rada (plaća)

Ukupni trošak rada

0 1 2 3 4 5

10 15 20 25 30

0 10 30 60 100 150

Granični trošak rada

10 20 30 40 50

Prosječni trošak rada

10 15 20 25 30

Granični prihod proizvoda rada

60 50 40 30 20

Cijena rada i prosječni trošak rada su, naravno, iste veličine. Granični se trošak rada, međutim, razlikuje od cijene rada i prosječnog troška rada. Granični je trošak rada veći od cijene i prosječnog troška rada. Uočili ste bitnu razliku u odnosu na preuzimatelja cijene. Ukoliko je kupac savršeni konkurent on se sučeljava sa savršeno elastičnom ponudom i granični trošak rada jednak je cijeni rada i prosječnom trošku rada. Zbog čega je granični trošak rada veći od cijene rada? Da bi privukao i zaposlio drugog radnika monopsonist mora ponuditi plaću od 15 novčanih jedinica. Međutim, ako se drugomu radniku plaća 15 novčanih jedinica isto je toliko potrebito platiti i prvomu. Prema tomu, ukupni trošak rada ne raste samo zbog zapošljavanja dodatne druge jedinice rada (uz plaću od 15 novčanih jedinica), već i zbog rasta plaće prvog radnika (za 5 novčanih jedinica). Granični trošak druge jedinice rada iznosi 20, a cijena rada 15. Uostalom, krivulja ponude rada jest

199


rastućeg oblika budući da je granični trošak rada veći od prosječnog troška rada. Slika 84.

Sve dok je granični prihod proizvoda rada veći od njegovog graničnog troška monopsonist će zapošljavati dodatne jedinice rada i povećavati svoj profit. Optimalna razina zaposlenosti (koja znači maksimalni profit) jest ona pri kojoj je granični prihod proizvoda rada jednak graničnomu trošku rada. Monopsonist će zaposliti tri radnika isplativši svakomu plaću od dvadeset novčanih jedinica. Veličinu plaće očitavamo na krivulji ponude rada, a pri onom inputu koji maksimalizira profit.

200


Na sličan način se ponašaju i monopsonistički konkurent i oligopsonist. Dakle, slična je situacija što se zapošljavanja i cijene rada tiče na tržištima između savršene konkurencije i monopsona. Ta tržišta inputa na kojima kupac posjeduje određenu tržišnu moć nazivamo monopsonistička konkurencija i oligopson. Baš kao što je u monopolu cijena outputa veća od graničnog troška, tako je u monopsonu cijena inputa manja od njegovog graničnog prihoda proizvoda. Zbog toga monopol proizvodi manje i uz višu cijenu negoli tržište savršene konkurencije i zbog toga monopson znači manju zaposlenost čimbenika i nižu cijenu čimbenika od one zaposlenosti i cijene koja se formira na savršeno konkurentnom tržištu čimbenika. Pokušajte na osnovi prethodne slike odrediti koji bi broj radnika i uz koju plaću bio zaposlen pod pretpostavkom da je tržište rada podvrgnuto savršenoj konkurenciji. I konačno, kada postoji monopson krivulja graničnog prihoda proizvoda čimbenika proizvodnje prestaje biti krivulja potražnje za tim inputom. Naime, monopsonist nema krivulju potražnje baš kao što monopolist nema krivulju ponude. Monopsonistovo ponašanje je konzistentno utoliko što u različitim situacijima nastoji zaposliti onu količinu inputa koja znači jednakost graničnog prihoda proizvoda inputa i njegovog graničnog troška. Ovakvo ponašanje ne znači, međutim, i postojanje jedinstvenog odnosa između cijene inputa i potraživane količine istog inputa, ne znači, dakle, postojanje krivulje potražnje.

201


Slika 85.

Jedna te ista cijena rada rezultira različitim veličinama angažiranog rada. Prema tomu, ne postoji jedinstveni odnos između cijene rada i potraživane količine rada. Ne postoji krivulja potražnje za radom.

8.4. PRAVILA MAKSIMALIZIRANJA PROFITA - OUTPUT I INPUT ANALIZA 8.4.1. Output analiza Koji output valja proizvesti da bi se maksimalizirao profit? Onaj pri kojem je granični prihod proizvođača izjednačen s njegovim graničnim troškom. Zlatno pravilo maksimaliziranja profita kojega nudi output analiza glasi: Granični prihod

=

Granični trošak.

Ovo pravilo doživljava sitnu korekciju na tržištu savršene konkurencije. Budući da je granični prihod savršenog konkurenta jednak cijeni dobra savršeni konkurent maksimalizira profit proizvodeći onaj output 202


pri kojem je cijena dobra izjednačena s graničnim troškom. Dakle, ukoliko je tržište outputa savršeno konkurentno pravilo maksimaliziranja profita glasi: Cijena

=

Granični trošak.

8.4.2. Input analiza Koji input valja zaposliti da bi se maksimalizirao profit? Onaj pri kojem je granični prihod proizvoda nekog inputa izjednačen s graničnim troškom istog inputa. Ukoliko je dotični input rad, zlatno pravilo maksimaliziranja profita koji nudi input analiza glasi: Granični prihod proizvoda rada = Granični trošak rada Ukoliko je tržište outputa podvrgnuto savršenoj konkurenciji, granični prihod proizvoda rada se, budući da je granični prihod savršenog konkurenta jednak cijeni dobra, transformira u vrijednost graničnog proizvoda rada te pravilo profitno maksimalizirajućeg inputa glasi: Vrijednost graničnog proizvoda rada = Granični trošak rada. Ukoliko je i tržište outputa i tržište inputa savršeno konkurentno, isto će pravilo glasiti: Vrijednost graničnog proizvoda rada = Cijena rada.

203

9. RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU ČIMBENIKA PROIZVODNJE

9.

RAVNOTEŽA NA TRŽIŠTU ČIMBENIKA PROIZVODNJE

9.1. TRŽIŠTE RADA Zakon ponude djeluje, kako ranije rekosmo, i na tržištu čimbenika proizvodnje. Dakle, većoj cijeni nekog čimbenika proizvodnje odgovarat će i veća ponuđena količina istog čimbenika. Vrijedi i obrnuto. Međutim, ovaj opći zakon poznaje i neke iznimke, a one se tiču, prije svega, ponude rada. 9.1.1. Ponuda rada Izazvati ponudu rada (bilo individualnu, bilo tržišnu) znači ponuditi radniku ili radnicima odgovarajuću cijenu rada. Ta najniža plaća dostatna za induciranje ponude rada naziva se plaća suzdržavanja (reservation wage)60. Ukoliko cijena rada padne ispod plaće suzdržavanja, ponuda rada ne postoji. Rast cijene rada iznad plaće suzdržavanja ima za posljedicu, u pravilu i u prvi mah, rast ponuđene količine rada. Daljnji rast cijene rada može, međutim, izazvati pad ponuđene količine rada. Rast cijene rada izaziva, kada je u pitanju ponuđena količina rada, dva, suprotna, učinka: učinak supstitucije i učinak dohotka.

60

Vidjeti: Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, Inc., New York, 1990., str. 391.

205


Grubo rečeno, radnik je u situaciji birati između tržišne djelatnosti (prodaja rada) i netržišne djelatnosti (odmor, rekreacija, obrazovanje). Rast cijene rada povećava atraktivnost tržišne djelatnosti odnosno povećava oportunitetni trošak netržišne aktivnosti. Sat odmora postaje sve skuplji i skuplji u smislu izgubljene sve veće i veće plaće. Upravo stoga, rast cijene rada dovodi do supstituiranja netržišne aktivnosti tržišnom djelatnošću - prodajom rada. Ponuđena količina rada raste. To je bit učinka supstitucije. Učinak se dohotka događa pri višim cijenama rada. Uporni rast cijene rada, te rast radnikovog dohotka (plaće) može izazvati pad ponuđene količine rada. Prisjetimo se, rast dohotka potrošača, ceteris paribus, povećava potražnju za normalnim dobrima. Budući da slobodno vrijeme-netržišna djelatnost- jest normalno dobro, povećava se potražnja i za tom vrstom čovjekove aktivnosti. Iz tih razloga, pri relativno visokim cijenama rada, ponuđena količina rada opada. Učinak su supstitucije i učinak dohotka učinci sa suprotnim djelovanjem. Ali, moguće je ustvrditi da pri nižim cijenama rada djeluje učinak supstitucije, a pri višim cijenama rada do izražaja dolazi učinak dohotka. Upravo stoga je krivulja ponude rada (individualna ali i moguće tržišna61) unatrag povijena.

61

Tržišna je ponuda rada zbroj svih individualnih ponuda određene vrste rada.

206


Slika 86.

Pojedina se poduzeća - kupci rada -, međutim, sučeljavaju s rastućom krivuljom rada ili vodoravnom krivuljom ponude rada. Sve u ovisnosti o tome posjeduje li poduzeće tržišnu moć odnosno sposobnost da utječe na cijenu čimbenika. Ukoliko je poduzeće tek jedan od mnogobrojnih kupaca rada, ono će biti u situaciji da svaku iduću zaposlenu jedinicu rada plati kao i onu prethodnu. Ponuda rada je u tom slučaju savršeno elastična. Ukoliko je poduzeće isključivi ili jedan od malog broja poslodavaca, sučeljava se s rastućom krivuljom ponude rada i u stanju je, povećavajući broj zaposlenih ili otpuštajući radnike, utjecati na cijenu rada. 9.1.2 Ravnoteža na tržištu rada Na tržištu rada, koje je podvrgnuto savršenoj konkurenciji, ravnotežnu cijenu i broj zaposlenih radnika određuje presjecište krivulja tržišne potražnje i ponude.

207


Slike 87. a) Poduzeće kupac - savršeni konkurent

b) Tržište rada - savršena konkurencija

9.1.2.1. Necjenovne odrednice potražnje

Krivulja potražnje (iza koje se krije granični prihod proizvoda rada) doživljava pomake tada kada se mijenja potražnja za dobrom koje rad proizvodi (u tom slučaju raste ili pada granični prihod poduzeća) i kada se mijenja proizvodnost rada (u tom slučaju raste ili pada granični proizvod rada). Podsjećamo, granični prihod proizvoda rada jest umnožak graničnog prihoda i graničnog proizvoda rada. Raste li cijena dobra ili usluge, raste, dakako, i granični prihod poduzeća, a sa njime, ceteris paribus, granični prihod proizvoda rada. Raste, u tom slučaju, i potražnja za radom i krivulja potražnje se pomiče udesno. Vrijedi i obrnuto. Ukoliko se, uz ostale neizmijenjene uvjete, povećava proizvodnost rada (raste li prosječni proizvod rada) povećava se i granični proizvod rada, a s njim i granični prihod proizvoda rada. Raste potražnja za radom i krivulja potražnje se pomiče udesno. Vrijedi i obrnuto.

208


Slika 88.

9.1.2.2. Necjenovne odrednice ponude

Na veličinu ponude rada utječe veličina radne snage, te cijene rada (plaće) na drugim tržištima rada. Ukupni radni potencijal ili radna snaga obuhvaća sve zaposlene radnike i one osobe koje traže posao. Dakle, raste li radna snaga, uz ostale neizmijenjene uvjete, raste i ponuda rada. Krivulja ponude rada pomiče se udesno. Vrijedi i obrnuto. Rastu li plaće na nekim tržištima rada, povećava se oportunitetni trošak rada na onim tržištima rada na kojima cijena rada ostaje ista. Zbog toga će mnogi radnici napustiti dosadašnja zaposlenja i potražiti posao na atraktivnijim tržištima rada. Ponuda se rada smanjuje, a krivulja ponude se pomiče ulijevo. Vrijedi i obrnuto.

209


Slika 89.

9.1.3. Uloga sindikata “Radnički sindikati su organizacije koje predstavljaju ekonomske interese radnika...“62 Jednostavno rečeno, cilj je sindikata poboljšati položaj svojih članova. To je moguće učiniti inzistirajući na poboljšanju uvjeta rada, te nastojeći povećati cijenu rada. Ovo posljednje sindikat može sprovesti smanjujući ponudu rada. Primjerice, moguć je dogovor s poslodavcima koji članstvo u sindikatu postavljaju kao uvjet mogućeg zaposlenja. Sindikati, s tim u svezi, mogu promicati i podržavati snažnu antimigracijsku politiku itd. Smanjenje će ponude rada izazvati, ceteris paribus, povećanje cijene rada. Međutim, veća plaća znači i manji broj zaposlenih, te stoga i manji broj članova sindikata.

62

Mabry, R.,.H, Ulbrich, M., H.: Introduction to Economic Principles, McGraw-Hill Book Company, New York, 1989., str. 203.

210


Ali, postoji i druga opcija - opcija koja znači i povećanje plaća i povećanje zaposlenosti. U tom smislu sindikat nastoji povećati potražnju za radom. To ukratko, znači nastojanje da se poveća potražnja za dobrima i uslugama u čiju su proizvodnju uključeni članovi sindikata (odgovarajuća propaganda tih i takvih dobara), podizanje radnog morala, lobiranje u svezi donošenja takvih zakona koji će štititi domaću proizvodnju od inozemne konkurencije itd., itd. 9.2. TRŽIŠTE KAPITALA 9.2.1. Potražnja za kapitalom Kao što granični prihod proizvoda rada određuje potražnju za radom tako i granični prihod proizvoda kapitala determinira potražnju za kapitalom. Profitno maksimalizirajući input kapitala jest onaj koji znači jednakost graničnog prihoda proizvoda kapitala i graničnog troška kapitala. Pretpostavimo da ste se odlučili baviti prijevozništvom, te da ste u mogućnosti (posredstvom leasinga63) nabaviti kamion bilo koje nosivosti. Kamion unajmljujete samo za jednu prijevozničku sezonu (recimo, godinu dana) i, pretpostavimo, drugih troškova, osim troškova leasinga, nemate. Sljedeća će tablica detaljnije opisati situaciju u kojoj se nalazite.

63

Leasing podrazumijeva poslovni odnos u kojemu davatelj leasinga daje na dogovoreno vrijeme na korištenje primatelju leasinga određenu stvar (kapitalno dobro) uz dogovorenu naknadu.

211


Tablica 30.

Nosivost kamiona u tonama 0 1 2 3 4 5 6

Ukupni proizvod (Prevezene tone) 0 12 22 30 36 40 42

Granični prihod proizvoda kapitala 480 400 320 240 160 80

Granični proizvod kapitala 12 10 8 6 4 2

Ukupni trošak kapitala 0 120 240 360 480 600 720

Ukupni prihod 0 480 880 1200 1440 1600 1680

Granični prihod 40 40 40 40 40 40

Granični trošak kapitala 120 120 120 120 120 120

Kamion od jedne tone nosivosti unajmljujete za 120 novčanih jedinica godišnje. Svaku dodatnu tonu nosivosti platit ćete idućih 120 novčanih jedinica. Neprijeporno, vašim će potrebama ponajviše odgovarati kamion od pet tona nosivosti. Kamion od šest tona nećete unajmiti budući da je njegov granični trošak (120) veći od graničnog prihoda proizvoda (80). I sljedeća će slika potvrditi da je profitno-maksimalizirajući input kamion od pet tona nosivosti:

212


Slika 90.

Do sada se odluka o angažiranju kapitala ne razlikuje od odluka o angažiranju rada. Što, međutim, ukoliko potrebito kapitalno dobro ne možete unajmiti već morate kupiti? Neka cijena svakog kamiona iznosi deseterostruki iznos njegovog jednogodišnjeg leasinga i neka je, jednostavnosti radi, životni vijek svakog od njih neograničen. Pretpostavit ćemo da posjedujete potrebita novčana sredstva i da vam ona, budući da ste ih uložili u banku, donose kamatu od 10% godišnje. Kako, u ovoj novoj situaciji, odrediti profitno-maksimalizirajući input kapitala? Potrebito je izračunati graničnu efikasnost kapitala. Granični prihod proizvoda kapitala Granična efikasnost kapitala =

·100 Granični trošak kapitala

Granična efikasnost kamiona najmanje nosivosti iznosi  480  ⋅ 100 40%. Ovo kapitalno dobro nudi tijekom godine povrat   1200  uloženih novčanih sredstava u iznosu od 40% vlastite cijene. Investirate 213


li dodatnih 1200 novčanih jedinica radi kupovine kamiona od dvije tone  400  nosivosti granična će efikasnost kapitala biti  ⋅ 100 33,3%.  1200  U oba slučaja, budući da je tržišna kamatna stopa 10%, zarađujete više nego da ste novčana sredstva uložili u banku. Moguće je već sada nazrijeti pravilo koje će, kada je u pitanju kupovina kapitala, osigurati maksimalni profit: input kapitala (u ovom slučaju nosivost kamiona) valja povećavati sve dok je granična efikasnost kapitala veća od kamatne stope. Maksimalni profit jamči onaj input kapitala (nosivost kamiona) koji znači jednakost granične efikasnosti kapitala i tržišne kamatne stope. Tablica 31. Nosivost kamiona u tonama 0 1 2 3 4 5 6

214

Granični prihod proizvoda kapitala 480 400 320 240 160 80

Ukupni trošak kapitala

Granični trošak kapitala

0 1200 2400 3600 4800 6000 7200

1200 1200 1200 1200 1200 1200

Granična efikasnost kapitala

Tržišna kamatna stopa

40% 33,3% 26,7% 20% 13,3% 6,7%

10% 10% 10% 10% 10% 10% 10%


I opet se pokazuje da je kamion od pet tona nosivosti vaš optimalni izbor kada je u pitanju realizacija maksimalnog profita. Kamion od šest tona nosivosti nećete kupiti budući da je njegova efikasnost (6,7%) manja od tržišne kamatne stope (10%). U ovome bi slučaju oportunitetni trošak kupovine kapitalnog dobra (izgubljena godišnja kamata) bio veći od profita koji biste realizirali investirajući u kamion od šest tona nosivosti. Slika 91.

9.2.2. Potražnja za zajmovima Situacija se neće promijeniti ukoliko ne posjedujete vlastita novčana sredstva za kupovinu kamiona, te ste ih prisiljeni posuditi. Posuđeni novčani iznos ćete povećavati sve dok je granična efikasnost kapitala veća od kamatne stope koju morate platiti na posuđeni iznos. Posudit ćete upravo onu novčanu sumu pri kojoj je granična efikasnost kapitala (u koji namjeravate investirati) jednaka kamatnoj stopi. Posuditi 215


manje znači realizirati manji profit od maksimalno mogućeg budući da je, u tom slučaju, granična efikasnost kapitala > k'. Posuditi više znači opet, ostvariti profit manji od maksimalnog budući da je sada granična efikasnost kapitala < k'. Prema tomu, krivuljom potražnje (individualne i tržišne) za kapitalom i zajmovima upravlja granična efikasnost kapitala. Slika 92.

9.2.3. Ponuda zajmova Potrošači, u pravilu, cijene više sadašnju potrošnju od buduće. Uopće, aktivnosti koje generiraju korisnost vrednuju se više ukoliko ih prije možemo uživati. Kada, dakle, tvrdimo da potrošače odlikuje pozitivna stopa vremenske preferencije tada jednostavno ukazujemo na činjenicu da većina ljudi preferira sadašnja, a ne odgođena zadovoljstva. Upravo stoga, oni koji se suzdržavaju od moguće sadašnje potrošnje, koji čekaju, koji, dakle, štede, moraju biti nagrađeni. Kamata je nagrada za čekanje, za odgođenu potrošnju. Međutim, upravo ovo čekanje, odnosno štednja omogućuje tzv. zaobilaznu, posrednu proizvodnju. 216


Umjesto da sve resurse koristi u proizvodnji potrošnih dobara društvo jedan dio resursa angažira u proizvodnji kapitalnih dobara. Proizvedeni kapital omogućuje, na ovaj posredni način, veću proizvodnju potrošnih dobara. Na veličinu štednje utječe čitav niz čimbenika: tekući dohodak, očekivani dohodak, životna dob i, dakako, kamatna stopa. Ukoliko, ceteris paribus, raste kamatna stopa bit će veća i ponuđena količina zajmova. Ovo vrijedi kako za individualnu tako i tržišnu ponudu zajmova. Slika 93.

9.2.4. Ravnoteža na tržištu zajmova Tržište je zajmova podvrgnuto, pretpostavimo, snažnoj savršenoj konkurenciji. Na takvom tržištu ravnotežnu kamatnu stopu tržišnu kamatnu stopu - određuje presjecište krivulja tržišne potražnje i tržišne ponude zajmova.

217


Pojedino je poduzeće, potencijalni dužnik, u mogućnosti pozajmiti bilo koji novčani iznos uz danu tržišnu kamatnu stopu. Ono se sučeljava sa vodoravnom krivuljom ponude zajmova i nema, dakako, nikakvog utjecaja na veličinu kamatne stope. Slike 94.

9.3. TRŽIŠTE ZEMLJE Zemlja je specifični čimbenik proizvodnje. Ponajprije, ona je imobilna i, drugo, njezina je količina ograničena. Kao što svaka općina, županija raspolaže tek ograničenom količinom zemlje tako i Republika Hrvatska (kao i svaka druga država) posjeduje ograničenu količinu raspoloživog zemljišta, zaliha nafte, ugljena itd., itd.

218


9.3.1. Ponuda zemlje Budući da je količina bilo koje vrste zemlje na bilo kojoj lokaciji ograničena i fiksna, moguće je ustvrditi da je ponuda zemlje savršeno neelastična. Bez obzira na visinu rente 64 ponuđena količina zemlje (u užem gradskom području Zagreba, npr.) ostaje ista. Slika 95.

9.3.2. Ravnoteža na tržištu zemlje Unatoč tomu što je ponuda svakog tipa zemlje savršeno neelastična poduzeće - potencijalni zakupac - će, na savršeno konkurentnom tržištu poljoprivrednog zemljišta npr., moći zakupiti potrebitu, željenu količinu zemlje uz postojeću, tržištem određenu rentu. Zakupac se, dakle, sučeljava sa savršeno elastičnom ponudom zemlje. 64

Renta je cijena koja se plaća za upotrebu tuđe zemlje.

219


Slike 96.

ič ra n Σ g l je ja = z e m ažn a o tr v o d a p o iz iš n p r T r ž r ih o d p ni

Slika 96 b) upozorava na činjenicu da potražnja odnosno granični prihod proizvoda zemlje, budući da je ponuda zemlje savršeno neelastična, određuje visinu rente. Cjelokupni dohodak vlasnika zemlje je, zbog istog razloga, ekonomska renta.

220

10. DRŽAVA I TRŽIŠTE

10. DRŽAVA I TRŽIŠTE Država, odnosno vlada ima u ekonomskom životu nekoliko doista važnih funkcija. 1. Država osigurava i održava zakonski okvir u kojem i pomoću kojega ekonomija funkcionira. 2. Država realocira resurse. 3. Država obavlja preraspodjelu dohotka. 4. Država nastoji stabilizirati poslovni ciklus, ona intervenira kako bi smanjila nezaposlenost i inflaciju. Usredotočimo se, u ovom trenutku, na drugu funkciju (ona je posljedica tržišne neučinkovitosti) i treću funkciju (riječ je o nastojanju države da raspodjelu učini ujednačenijom). O četvrtoj funkciji bit će riječi u okviru makroekonomske problematike. 10.1. DRŽAVA I REALOKACIJA RESURSA Država intervenira u gospodarskom životu, ona realocira resurse zbog činjenice da tržište nije u stanju osigurati alokacijsku efikasnost ili Pareto65 optimalnu alokaciju resursa. Stvarno, aktualno tržište je Pareto suboptimalno. Pareto optimalna alokacija resursa znači da ne postoji alternativni način alokacije koji bi omogućio veću proizvodnju makar i jednog dobra ili usluge, a da pri tome veličina proizvodnje ostalih dobara

65

Vilfredo Pareto je talijanski ekonomist i sociolog. Jedan od značajnih predstavnika marginalističke škole odnosno švicarske ili škole privredne ravnoteže.

221


i usluga ostane neizmijenjena i koji bi dakle, omogućio poboljšanje nečijeg blagostanja bez istovremenog smanjenja blagostanja svih ostalih. Nekoliko je uzroka tržišne neefikasnosti odnosno Pareto suboptimalnosti: 1. nesposobnost tržišta da proizvodi javna dobra 2. pojava eksternalija 3. pojava monopola. 10.1.1. Javna dobra Privatno dobro je dobro ili usluga koje troši jedna osoba. Osnovna obilježja privatnog dobra su suparništvo i isključivost. Suparništvo se odnosi na jednostavnu činjenicu da, ceteris paribus, povećanje nečije potrošnje određenog dobra znači smanjenje potrošnje istog dobra od strane druge osobe. Isključivost privatnog dobra znači da kupac takvog dobra stiče ekskluzivno, isključivo pravo njegove potrošnje. Nasuprot tomu, čisto bismo javno dobro66 mogli opisati kao dobro čija proizvodnja zahtijeva sudjelovanje i doprinos većeg broja članova neke zajednice koje je, jednom proizvedeno, na raspolaganju svima, a ne samo onima koji su sudjelovali u njegovoj proizvodnji, budući da ne postoji način da se korištenje javnog dobra ograniči samo na one koji su bili angažirani u njegovoj proizvodnji i, konačno, čije korištenje odnosno potrošnja ne smanjuje njegovu ponudu. Ukratko, čisto javno dobro (npr. sustav nacionalne obrane, svjetionici itd.) je dobro koje troše svi i nitko ne može biti isključen iz potrošnje tog i takvog dobra. Specifična obilježja javnog dobra izazivaju ozbiljne prepreke u njegovoj, posredstvom tržišta izvedenoj, proizvodnji. S tim u vezi najpoznatiji je tzv. "free rider" problem - problem slobodnog jahača. Bit problema sastoji se u tome da netko-neki pretpostave ili da je dovoljan 66

Postoje i tzv. miješana ili polujavna dobra, dobra smještena između privatnog i čistog javnog dobra. Primjer takvih dobara su ceste, parkirališta, parkovi i slično.

222


broj onih koji će participirati u proizvodnji javnog dobra, te da njihov doprinos (istovremeno i njihov trošak) neće biti potrebit ili, pak, da je broj onih koji će se angažirati, pa, dakle, i novčana sredstva, sasvim nedovoljan pa je racionalno odustati od takvog projekta. Dogodi li se suprotno, "free rider" je osigurao besplatno korištenje javnog dobra. Prema tomu, "free rider" je osoba koja besplatno, ne sudjelujući u njegovoj proizvodnji, koristi javno dobro. Ovakvo je ponašanje prije pravilo nego izuzetak budući da je isplativo. Isplati se, ne smanjujući potrošnju privatnih dobara, besplatno koristiti javna dobra. Tržište, prema tomu, nije u stanju osigurati proizvodnju javnih dobara ili je, u boljem slučaju, posredstvom tržišta proizvedena količina javnih dobara manja od one koja znači alokacijsku efikasnost. Zbog toga država igra ulogu realokatora, te pokušava osigurati, kada su u pitanju javna dobra i njihova proizvodnja, alokacijsku efikasnost. 10.1.1.1. Ukupna i granična korist javnog dobra

Odgovor na pitanje koja količina javnog dobra jest optimalna ili alokacijski efikasna implicira poznavanje ukupne i granične koristi. Zapravo, korist nije drugo doli novčana mjera korisnosti i identična je konceptu vrijednosti koji upotrijebismo prilikom analize potrošnje privatnih dobara i potrošačeve ravnoteže. Ukupna korist javnog dobra jest ukupni novčani iznos kojim neka osoba procjenjuje datu razinu opskrbljenosti tim javnim dobrom. Raste li količina javnog dobra povećava se i ukupna korist. Granična je korist javnog dobra novčani iznos koji je pojedinac spreman platiti za dodatnu jedinicu tog javnog dobra. Ili, to je promjena ili povećanje ukupne koristi uslijed jediničnog povećanja količine javnog dobra. Graničnu korist moguće je, dakle, izračunati na sljedeći način: Granična korist =

∆ Ukupna korist . ∆ Količina

223


Raste li potrošnja javnog dobra, raste li razina opskrbljenosti javnim dobrom granična korist opada. Zamjećujete, granična korist se ponaša na isti način kao i granična korisnost. Ovo vrijedi kako za graničnu individualnu korist tako i graničnu društvenu korist. Kao što ukupna društvena korist predstavlja zbroj svih individualnih ukupnih koristi tako granična društvena korist jest zbroj svih graničnih individualnih koristi. 10.1.1.2. Analiza troškova i koristi

Sljedeći će primjer pokazati kako pomoću analize troškova i koristi (cost - benefit analiza) odrediti alokacijski efikasnu količinu javnog dobra. Neka u našoj zamišljenoj ekonomiji postoje tek dva korisnika javnog dobra - osoba A i osoba B. Tablica 32. Količina javnog dobra

Ukupna korist - A

Granična korist - A

Ukupna korist - B

0 1 2 3 4 5

0 14 24 30 32 30

14 10 6 2 -2

0 12 22 30 36 40

224

Granična korist - B

12 10 8 6 4

Ukupna društvena korist

Granična društvena korist

0 26 46 60 68 70

26 20 14 8 2


Slike 97. a)

b)

c) Granična društvena korist (A+B) 28 26 24 22 20 18 16 14 12 10 8 6 4 2 0,5

1

1,5

2

2,5

3 3,5 4 4,5 5 Količina javnog dobra

225


Slika 97. c) pokazuje da je granična društvena korist javnog dobra okomiti zbroj graničnih individualnih koristi. To je stoga što potrošnja javnog dobra od strane jedne ili više osoba ne onemogućava i ne umanjuje potrošnju svih ostalih osoba. U naš ćemo primjer uvesti i trošak kako bismo bili u stanju odrediti točku alokacijske efikasnosti. Tablica 33. Količina javnog dobra 0 1 2 3 4 5

Ukupna društvena korist 0 26 46 60 68 70

Granična društvena korist

Ukupni trošak

Granični trošak

Neto korist

26 20 14 8 2

0 8 22 42 68 100

8 14 20 26 32

0 18 24 18 0 -30

Neto je korist razlika između ukupne društvene koristi i ukupnog troška. Maksimalnu neto korist bilježe dvije jedinice javnog dobra. Međutim, na ovu optimalnu razinu proizvodnje, alokacijski efikasnu količinu javnog dobra ukazuje i odnos između graničnog troška i granične društvene koristi.

226


Slika 98.

Optimalna razina opskrbljenosti javnim dobrom znači, dakle, maksimalnu neto korist odnosno jednakost granične društvene koristi i graničnog troška. 10.1.2. Država i eksternalije Riječ je o slučajevima kada aktivnosti (proizvodnja, potrošnja) nekih gospodarskih subjekata uzrokuju tzv. eksterne učinke (koristi ili troškove) koji tangiraju druge gospodarske subjekte. Eksternalija je trošak ili korist koju osjećaju oni koji nisu neposredno uključeni u ekonomsku transakciju koja ih izaziva. Eksterni trošak, prosuti trošak, negativna eksternalija ili eksterna disekonomija postoji tada kada netko svojom proizvodnjom ili potrošnjom opterećuje troškom “susjednu stranu”. Primjeri eksternog troška,

227


negativne eksternalije, prosutog troška ili eksterne disekonomije jesu buka, zagađivanje zraka, voda, itd, itd.. Međutim, postoji i eksterna korist, prosuta korist, pozitivna eksternalija ili eksterna ekonomija. U pitanju je npr. zadovoljstvo što ga pruža pogled na susjedov lijepo obrađen vrt, korist koju donosi cijepljenje protiv nekih bolesti (čak i ako niste cijepljeni), korist koju kvalitetni sustav obrazovanja donosi čitavoj zajednici, itd., itd.. Tržište nije u stanju izići na kraj s eksternalijama. Cijene, naime, ne reflektiraju činjenicu da postoje eksternalije. Negativne se eksternalije, ukratko, mogu opisati kao uzročnik tržišne neefikasnosti u smislu prevelike proizvodnje. Zvuči čudno. Ali, anticipacija nekih negativnih učinaka proizvodnje, koje tržište ne registrira (zagađivanje zraka, npr.), bi, sasvim sigurno, povećalo troškove proizvodnje te smanjilo proizvodnju takvih dobara (istovremeno i zagađivanje zraka). Međutim, i pojava pozitivnih eksternalija dovodi u pitanje tržišnu efikasnost. Riječ je o nedovoljnoj proizvodnji, u odnosu na alokacijski efikasnu, dobara i usluga koje uključuju eksterne koristi. Kada bi, dakle, svi koji besplatno uživaju neku eksternu korist imali plaćati njeno korištenje proizvodnja bi takvog dobra bila sigurno veća. Državna realokacijska intervencija može smanjiti eksterne troškove i povećati eksterne koristi. 10.1.2.1. Porezi i alokacijska efikasnost

Na nereguliranom tržištu, bilo ono podvrgnuto i savršenoj konkurenciji, eksterni se trošak ne nalazi u kalkulacijama onih koji ih generiraju svojom proizvodnjom ili potrošnjom. Tržište primorava proizvođače i potrošače da vode računa jedino o privatnom trošku. Granični privatni trošak je trošak koji neposredno opterećuje proizvođača nekog dobra ili usluge. Granični društveni trošak jest zbroj graničnih privatnih troškova i graničnih eksternih troškova. U društvenom je interesu da svi troškovi (i oni privatnog i eksternog karaktera) 228


budu razmatrani i uključeni u odluke o alokaciji resursa. Tek tada može biti ostvarena alokacijska efikasnost. S tim u svezi, država može oporezovati proizvodnju opterećenu negativnim eksternalijama. Pretpostavimo da je porez jednak graničnom eksternom trošku. U tom će slučaju točka alokacijske efikasnosti biti određena presjecištem krivulja granične koristi (potražnja) i graničnog društvenog troška (ponuda). Slika 99.

Neregulirano tržište odbacuje količinu dobra KK uz cijenu dobra CK . Posredstvom poreza regulirano tržište proizvodi alokacijski efikasnu količinu KR (granični društveni trošak = granična korist) uz cijenu dobra CR. Ignoriranje negativnih eksternalija ima za posljedicu preveliku proizvodnju nekog dobra i suviše nisku cijenu istog dobra, ukratko, ignoriranje eksternih troškova vodi u Pareto suboptimalnu alokaciju resursa. Uvažavanje, pak, negativnih eksternalija ima za posljedicu smanjivanje outputa i povećavanje cijene dobra.

229


10.1.2.2. Subvencije i alokacijska efikasnost

Ranije ustvrdismo kako neregulirano tržište nije u stanju osigurati dostatnu, društveno prihvatljivu, alokacijski efikasnu količinu onih dobara koja uključuju pozitivne eksternalije. Tržište kao takvo, budući da nije u stanju registrirati eksterne koristi, angažira nedovoljnu količinu resursa u proizvodnji tih i takvih dobara. Kao i do sada, u određivanju alokacijski efikasne količine dobara, pomoći će nam analiza troškova i koristi. Granična privatna korist jest korist koju neposredno uživa potrošač nekog dobra. Budući da neka dobra pružaju korist i onima koji ih neposredno ne konzumiraju, granična društvena korist predstavlja zbroj graničnih privatnih koristi i graničnih eksternih koristi. Kako povećati proizvodnju i potrošnju dobara koja impliciraju pozitivne eksternalije? Država to može učiniti subvencionirajući proizvodnju takvih dobara. Subvencija je oblik transfernog plaćanja67 koje “služi za pokriće troškova kako bi se omogućila proizvodnja određenih proizvoda ili usluga”.68 Subvencionirajući javni gradski prijevoz, npr., gradske vlasti potiču potrošnju usluga javnog gradskog prijevoza istovremeno smanjujući gužvu na gradskim prometnicama, smanjujući zagađivanje zraka, itd. I opet je točka alokacijske efikasnosti odnosno alokacijski efikasna količina dobra određena presjecištem krivulja graničnog troška i granične društvene koristi, odnosno jednakošću graničnog troška i granične društvene koristi.

67

Transferna su plaćanja plaćanja bez adekvatne tekuće protuusluge. Riječ je o prijenosu dohotka s jednih subjekata na druge (socijalne pomoći, naknade za nezaposlene, subvencije itd.) 68 Poslovni rječnik, Masmedia, Zagreb, 1992., str. 566.

230


Slika 100.

Pretpostavili smo, jednostavnosti radi, da je granični privatni trošak jednak graničnom društvenom trošku. Otuda je na našoj slici jedna, standardna krivulja ponude. Relevantna krivulja potražnje jest granična društvena korist. Optimalna količina dobra, količina koja znači alokacijsku efikasnost jest KR (granična društvena korist = granični trošak). Zbog subvencioniranja optimalna je količina na rasplaganju uz jediničnu cijenu CR. Zamjećujete, okomita razlika između Co i CR predstavlja subvenciju po jedinici dobra. 10.1.2.3. Zaključno o eksternalijama - internalizacija eksternalija

Pojava će eksternog troška potaknuti državu da oporezuje djelatnost koja ga izaziva. Obrnuto, pojava eksterne koristi će ponukati državu da subvencionira djelatnost koja je generira. U oba slučaja država uspijeva internalizirati eksternaliju. Internalizirati eksternaliju znači učiniti eksternaliju dijelom tržišne ponude i potražnje. Ili, internalizirati eksternaliju znači ugraditi eksternaliju u kalkulacije proizvođača i potrošača i učiniti je relevantnim dijelom njihovih poslovnih odluka.

231


Subvencije i porezi nisu, međutim, jedini način internalizacije eksternalija. Internalizaciji eksternalija, u određenim okolnostima, može uvelike pridonijeti jasno određivanje vlasničkih prava. Zbog toga je precizno definiranje vlasničkih prava jedna od važnih zadaća države. Pretpostavimo da neko poduzeće, ispuštajući otpadne vode, zagađuje rijeku. Ukoliko, pak, korisnici vode imaju jasna prava na vodu određene kvalitete, oni će zahtijevati adekvatnu naknadu od zagađivača. Ako je naknada veća od troška, primjerice, ugradnje odgovarajućih filtera, poduzeće će, ugradnjom filtera, prestati zagađivati rijeku. Tržište, dakle, u određenim uvjetima, može samostalno internalizirati eksternaliju. Spomenimo, s tim u svezi, tzv. Coaseov teorem69. Coaseov teorem (prema Ronaldu Coase-u) tvrdi kako tržište može internalizirati eksternaliju ukoliko postoji mali broj zainteresiranih stranaka čija su vlasnička prava jasno, neupitno definirana. Zbog čega mali broj zainteresiranih stranaka? Zbog toga što tek u tom slučaju troškovi pregovaranja odnosno tzv. troškovi transakcije mogu biti prihvatljivo niski. Troškovi su transakcije svi troškovi koji neku transakciju uopće čine mogućom. Troškovi transakcije uključuju, primjerice, troškove lociranja poslovnog partnera, troškove pregovaranja o potrebitim elementima sporazuma, te troškove osiguranja realizacije dogovorenog sporazuma. Dakle, tek dobro definirana vlasnička prava i niski troškovi transakcija mogu osposobiti tržište da internalizira eksternaliju. U složenijim situacijama (visoki troškovi transakcija, veliki broj zainteresiranih stranaka i nedovoljno precizno definirana vlasnička prava) tržište, kao instrument internalizacije eksternalija, otkazuje. Država je, nadalje, u mogućnosti, kada je negativna eksternalija ekstremno velika, zabraniti proizvodnju koja ju generira. I konačno, država može ograničiti proizvodnju negativnih eksternalija. Ona, naime, može propisati način proizvodnje i potrošnje nekih dobara prisiljavajući proizvođače i potrošače da vode računa o eksternalijama koje izazivaju. 69

Vidjeti: Coase, R.: The Problem of Social Cost, Journal of Law and Economics, vol.3, October 1960.

232


Npr., termoelektrane i drugi veliki potrošači ugljena mogu emitirati tek dopuštene količine sumpornog dioksida, automobili moraju imati ugrađene katalizatore itd., itd. 10.1.3. Država i (prirodni) monopol Unatoč tome što ponekad svojim ponašanjem stvara pretpostavke za nastanak monopola70 država nastoji zaštititi tržišnu konkurenciju. Ona to čini posredstvom antimonopolnog zakonodavstva. Riječ je o zakonskim propisima koji zabranjuju monopoliziranje te ograničavaju monopolsku moć. Posebice je, međutim, zanimljiv slučaj prirodnog monopola. Prirodni monopol, podsjećamo, etablira ekonomija razmjera ili rastući prinosi razmjera. Zahvaljujući tome što ukupni proizvod raste brže od angažiranih inputa prosječni ukupni trošak bilježi pad. Jedan je veliki proizvođač u stanju opskrbiti tržište nekim dobrom ili uslugom uz niži prosječni ukupni trošak nego veći broj malih proizvođača. Proizlazi da je prirodni monopol poželjna tržišna struktura kada je u pitanju proizvodnja određenih dobara i usluga (proizvodnja i distribucija električne energije, vode, plina, poštansko-telefonsko-telegrafskih usluga, itd). Razbijanje monopola, kada je o ovom specifičnom obliku monopola riječ, nije najbolje rješenje. Ono, naime, znači i gubitak pozitivnih posljedica ekonomije velikih serija - ekonomije razmjera. Ako nije dobro “demontirati” prirodni monopol onda, rješenje se nameće samo po sebi, je potrebito regulirati cijenu njegovog dobra ili usluge. Pokušajmo, između nekoliko opcija, pronaći optimalni način reguliranja cijene.

70

"Monopol rijetko može biti formiran unutar zemlje bez očite državne pomoći u obluku carina ili na neki drugi način". Friedman, M., Friedman, R.: Free to Choose, Avon, 1981., str. 45.

233


Slika 101.

Ukoliko ne bi bilo uplitanja države, prirodni bi monopol, uvažavajući pravilo maksimaliziranja profita (granični trošak = granični prihod), zahtijevao monopolsku cijenu CM, a proizveo output KM. Pri tomu bi, dakako, realizirao monopolski profit. Prirodni monopol neće dragovoljno, u datim okolnostima, povećati vlastiti output budući da to povećava granični trošak u odnosu na granični prihod i smanjuje profit. Država jest, međutim, u stanju nametnuti cijenu, te prirodni monopol pretvoriti u preuzimatelja cijene. Idealna, društveno poželjna situacija znači ukupni proizvod količine KI i cijenu CI. Pri toj (KI) razini proizvodnje je granični trošak jednak cijeni dobra (granični trošak = cijena), odnosno granični trošak jednak graničnoj koristi (granični trošak = granična korist). Ovaj način određivanja cijene (koji znači jednakost graničnog troška i cijene), nažalost, u našem primjeru, nije moguće primijeniti. Zamjećujete zbog čega. Cijena je, određena presjecištem krivulja potražnje i graničnog troška, manja od prosječnog ukupnog troška. Ovakva politika cijena vodi proizvođača u gubitak i stoga nije održiva.

234


Međutim, kada otkazuje određivanje cijene pomoću graničnog troška valja, kao kompromisno rješenje, primijeniti pravilo prosječnog ukupnog troška. Država određuje cijenu CR (Prosječni ukupni trošak = Cijena), proizvedena količina je KR, a prirodni monopol realizira tek normalni profit. Ovakvo rješenje, dakako, ne znači efikasnu alokaciju resursa (ona podrazumijeva jednakost cijene ili granične koristi i graničnog troška) ali je najbliže onom optimalnom. 10.2. DRŽAVA I PRERASPODJELA DOHOTKA Čak i kada bi tržište bilo alokacijski efikasno, kada bi uspijevalo realizirati Pareto optimalnu alokaciju resursa postojala bi potreba da se proizvedeni output distribuira na ujednačeniji i pravedniji način. Nije upitna potreba da se dio dohotka preusmjeri siromašnima i onima koji nisu u stanju brinuti o sebi. Država, preuzima, izuzetno delikatnu zadaću preraspodjele ukupnog dohotka nastojeći pronaći pravu mjeru između savršeno jednake raspodjele i tržišne raspodjele. 10.2.1. Lorenzova krivulja Dohoci vlasnika čimbenika proizvodnje, između ostalog, ovise o količini inputa kojima raspolažu, te cijenama čimbenika proizvodnje. Ukoliko, osim visokokvalificiranog rada, posjedujete značajne količine kapitala i zemlje, realizirat ćete i relevantni dohodak. Nažalost, vrijedi i obrnuto. Budući da je raspodjela čimbenika proizvodnje odnosno vlasništva nad njima doista nejednaka, nejednaka je i raspodjela dohotka. To, u još većoj mjeri, vrijedi za raspodjelu bogatstva. Ukratko, dohodak je ono što zaradite, bogatstvo ono što posjedujete. Bogatstvo, dakle, predstavlja novčanu vrijednost cjelokupne imovine umanjene za obveze. Raspodjelu ćemo dohotka i bogatstva, na primjeru zamišljene ekonomije, prikazati pomoću Lorenzove krivulje.

235


Tablica 34. Kumulativni postotak obitelji 20 40 60 80 100

Kumulativni postotak dohotka 5 15 35 60 100

Kumulativni postotak bogatstva 0 0 5 15 100

Sve su obitelji podijeljene u pet jednakih grupa. Prva petina obitelji, a to su one s najnižim dohocima, realiziraju 5% ukupnog dohotka. Druga petina, sljedećih 20% obitelji ostvaruje 10% dohotka. Kumulativno, dakle, 40% obitelji realizira 15% dohotka. Sljedećih 20% obitelji realizira 20% dohotka, dakle, 60% obitelji ostvaruje 35% ukupnog dohotka. Pretposljednjoj petini pripada 25% dohotka, a oni sa najvišim dohocima (posljednja petina obitelji) zahvaća čak 40% ukupnog dohotka. Još je dramatičnija situacija (a to je sveprisutna ekonomska činjenica) što se raspodjele bogatstva tiče. U našem primjeru najbogatijih 20% obitelji posjeduje čak 85% ukupnog bogatstva.

236


Slika 102.

Crta koja iz ishodišta koordinatnog sustava polazi pod kutom od 45 predstavlja savršeno jednaku raspodjelu. Dakle, 20% obitelji realizira 20% dohotka, 40% obitelji 40% dohotka itd. Lorenzova krivulja pokazuje otklon aktualne raspodjele dohotka ( i bogatstva, u našem primjeru) od savršeno jednake raspodjele. Što je Lorenzova krivulja bliža crti savršene jednakosti, to je raspodjela dohotka i bogatstva ujednačenija. Veća udaljenost crte jednakosti i Lorenzove krivulje zorno ilustrira veće nejednakosti u raspodjeli dohotka. o

Što je uzrok ovih značajnih razlika u dohocima? Spomenusmo već nejednaku raspodjelu čimbenika proizvodnje. Obrazovanje, također, jest jedan od značajnijih razloga nejednakih dohodaka. Valja spomenuti i nejednaku distribuciju sposobnosti. Ljudi 237


doista nisu jednaki, a nije jednaka niti raspodjela šansi. Na veličinu dohotka može utjecati i mjesto življenja, pa čak i sreća. Ukoliko se, makar i na sažeti način, raspravlja o raspodjeli dohotka, nije moguće zaobići problem siromaštva. Siromaštvo predstavlja onu veličinu dohotka koji nije u stanju pokriti troškove života na egzistencijalnoj razini. Tako je, npr., granica siromaštva, odnosno dohodak jednak egzistencijalnom trošku za četveročlanu američku obitelj bio procijenjen na 14335 $71 u 1992. godini. Zanimljiv je način izračunavanja granice siromaštva u Sjedinjenim Američkim Državama:72 (trošak jednog obroka x 3 obroka x 4 osobe x 365 dana) x 3 Neka istraživanja pokazuju da najsiromašnije američke obitelji troše jednu trećinu svog dohotka na nabavku hrane. Otuda ovaj faktor 3 na kraju formule. 10.2.2. Raspodjela nakon poreza i transfera Država, igrajući više ili manje uspješno ulogu suvremenog Robina Hooda, nastoji pomoći siromašnima i ujednačiti raspodjelu dohotka. U tom smislu ona korigira tržišnu raspodjelu dohotka. Tržišna je raspodjela dohotka raspodjela bez ikakvog državnog uplitanja i korekcija. Raspodjelu po obavljenoj državnoj korekciji (država vrši preraspodjelu dohotka posredstvom poreza i transfernih plaćanja) nazivamo raspodjela nakon poreza i transfera. Oporezujući visoke dohotke, te pomažući posredstvom transfera (socijalna skrb i pomoć nezaposlenima) ugroženim skupinama stanovništva, država može smanjiti jaz između aktualne i savršeno jednake raspodjele.

71

Samuelson, P.,A., Nordhaus, W.,D.: Ekonomija, "Mate", Zagreb, 2000., str. 362. Dyal, J.A., Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company, New York, 1985., str. 343.

72

238


Učinke je redistribucijske politike države moguće prikazati Lorenzovom krivuljom tržišne raspodjele i raspodjele nakon poreza i transfera (slika 103). Slika 103.

Dakle, država porezima i transferima može značajno smanjiti jaz između aktualne (stvarne) raspodjele i savršeno jednake raspodjele.

239

11. OSNOVNI MAKROEKONOMSKI POJMOVI

11. OSNOVNI MAKROEKONOMSKI POJMOVI Naše je dosadašnje izlaganje bilo mikroekonomske provenijencije. Proučavajući mikroekonomiku upotrebljavali smo, kako to slikovito vele Dyal i Karatjas73, "mikroskop" kako bismo objasnili ponašanje individualnih ekonomskih subjekata - potrošača i poduzeća, formiranje cijena dobara i usluga u različitim tržišnim strukturama, određivanje cijena inputa, određivanje veličine outputa pojedinih dobara, itd. Makroekonomika, međutim, proučava posebni ekonomski entitet - ekonomiju u cjelini. Kako bismo istražili funkcioniranje ekonomije upotrijebit ćemo "teleskop". U studij makroekonomike uvode nas pojmovi poput inflacije, nezaposlenosti i bruto nacionalnog proizvoda. Naime, stopa inflacije, stopa nezaposlenosti, te veličina bruto nacionalnog proizvoda, odnosno stopa ekonomskog rasta, vrijedni su pokazatelji "zdravstvenog stanja" ili makroekonomske performancije svake ekonomije. 11.1. INFLACIJA Inflacija (lat. inflare - naduti, nadimati) jest rast prosječne razine cijena u nekom društvu. Pojava suprotna inflaciji naziva se deflacija. Deflacija predstavlja pad opće ili prosječne razine cijena, a stabilne cijene postoje tada kada prosječna razina cijena ili, jednostavno, razina cijena miruje. 73

Dyal, J., A., Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company, New York, 1985., str. 176.

241


Najpoznatiji indeks cijena, posredstvom kojega se prati i mjeri fluktuacija razine cijena, jest indeks potrošačkih cijena (Consumer Price Index - CPI). Indeks potrošačkih cijena jest kvocijent vrijednosti standardne košare dobara u tekućem razdoblju i vrijednosti iste košare dobara u prethodnom, odnosno baznom razdoblju pomnožen sa sto. Dakako, indeks potrošačkih cijena u baznom razdoblju iznosi 100. Standardna košara dobara obuhvaća i sastoji se od najrazličitijih ali i izabranih artikala (u SAD oko 400 dobara i usluga) čije se cijene kontinuirano prate i uspoređuju.

Indeks potrošačkih cijena =

Vrijednost košare dobara tekuće godine ⋅ 100 Vrijednost iste košare u baznoj godini

ili Indeks potrošačkih cijena74 =

C1a K 0a + C1b K 0b +....+ C1n K 0n · 100 C0a K 0a + C0b K 0b +....+ C0n K 0n

gdje 1 označava tekuću godinu, a 0 baznu godinu, a a,b,..., n označavaju pojedine artikle košare dobara. Možda će sljedeći primjer eliminirati eventualne nedoumice.

74

Vidjeti: Mabry, R.,H., Ulbrich, H.,H.: Introduction to Economic Principles, McGrawHill, Inc., New York, 1989., str. 293.

242


Tablica 35. Godina

Vrijednost košare dobara

1. 2. 3. 4. 5. 6.

18000 20000 24000 27000 29500 33000

Indeks potrošačkih cijena (CPI) 75 83,3 100 112,5 122,9 137,5

Zamjećujete, treća je godina bazna godina. Indekse potrošačkih cijena izračunasmo dijeleći vrijednost tipične potrošačke košare svake godine s njenom vrijednošću u baznoj godini. U četvrtoj godini, u odnosu na baznu godinu, zabilježena je godišnja stopa inflacije od 12,5%, u petoj 22,9% a u šestoj godini 37,5%. Prema tomu, stopa inflacije jest postotna promjena, povećanje prosječne ili opće razine cijena. Kako, međutim, izračunati godišnju stopu inflacije u šestoj godini u odnosu na petu?

Godišnja stopa inflacije =

Razina cijena u tekućoj godini - Razina cijena u prošloj godini • 100 Razina cijena u prošloj godini

ili Indeks potrošačkih cijena u - Indeks potrošačkih cijena u tekućoj godini prošloj godini • 100 Godišnja stopa inflacije = Indeks potrošačkih cijena u prošloj godini

Prema tomu, u našem će slučaju godišnja stopa inflacije zabilježena u šestoj godini, u odnosu na petu godinu, iznositi 11,87%.

243


Godišnja stopa inflacije =

137 ,5 − 122 ,9 · 100 = 11,87% 122 ,9

Postoji, međutim, još jedna, sveobuhvatnija, mjera inflacije. Riječ je o deflatoru bruto nacionalnog proizvoda. Naime, dok indeks potrošačkih cijena prati cijene tek nekih, reprezentativnih dobara i usluga deflator bruto nacionalnog proizvoda registrira promjene cijena svih dobara i usluga koje čine bruto nacionalni proizvod. Ukratko, bruto nacionalni proizvod (Gross national product GNP) jest vrijednost, novčana, dakako, svih finalnih dobara i usluga koje neka ekonomija proizvede tijekom, u pravilu, jedne godine. Deflator se bruto nacionalnog proizvoda ili GNP-deflator izračunava kao kvocijent nominalnog i realnog bruto nacionalnog proizvoda pomnožen sa 100.

GNP-deflator =

Nominalni bruto nacionalni proizvod • 100 Realni bruto nacionalni proizvod

Nominalni bruto nacionalni proizvod mjeri vrijednost outputa (svih finalnih dobara i usluga proizvedenih tijekom godine) u cijenama tekuće godine. Nasuprot tomu, realni bruto nacionalni proizvod vrednuje output u stalnim cijenama, odnosno cijenama baznog razdoblja ili godine. Pretpostavit ćemo, jednostavnosti radi, da neka ekonomija proizvodi tek četiri dobra.

244


Tablica 36. Dobro A B C D

Tekuća godina Količina Cijena Ukupno 1000 2 2000 4 2000 8000 20 1000 20000 5000 1 5000 35000

Bazna godina Cijena Ukupno 1,5 1500 1900 7600 900 18000 0,5 2500 29600

Budući da je nominalni bruto nacionalni proizvod 35000, a realni 29600 deflator bruto nacionalnog proizvoda iznosi 118,24. GNP-deflator =

35000 · 100 = 118,24 29600

U tekućoj je godini, u odnosu na baznu godinu, prosječna razina cijena svih finalnih dobara porasla za 18,24%, odnosno stopa inflacije iznosi 18,24%. Gornja formula upućuje na to da je, upotrebom GNP-deflatora, realni bruto nacionalni proizvod moguće pretvoriti u nominalni i nominalni u realni. Nominalni bruto nacionalni proizvod =

Realni bruto nacionalni proizvod • GNP - deflator 100

Deflacioniranje nominalnog bruto nacionalnog proizvoda, njegovo pretvaranje u realni bruto nacionalni proizvod čija je veličina oslobođena utjecaja promjene cijena, obavit ćemo na sljedeći način: Realni bruto nacionalni proizvod =

Nominalni bruto nacionalni proizvod • 100 . GNP - deflator

245


11.1.1. Kvantitativna teorija novca Različite teorije pokušavaju objasniti inflaciju i uzroke inflacije. Spomenut ćemo troškovnu inflaciju (tzv. cost push teorija) koja uzroke inflacije vidi u rastu plaća i(li) drugih troškova proizvodnje. U ovom su slučaju prodavači "krivi" za pojavu inflacije. Međutim, "krivci" mogu biti i kupci odnosno njihova prevelika (u odnosu na ponudu) potražnja. Riječ je o inflaciji potražnje (demand-pull teorija). Upotpunimo ovaj kratak pregled i teorijom o strukturnoj inflaciji, te psihološkim teorijama inflacije. Inflacija može, dakako, biti posljedica kombinacije različitih uzroka. Mnogi će, međutim, ekonomisti (oni monetarističkog usmjerenja) ustvrditi kako inflacija jest, prije svega, monetarni fenomen. Novac, odnosno količina novca u optjecaju, reći će oni, nije jedini uzrok inflacije ali je, svakako, najvažniji. Budući da ovo mišljenje držimo relevantnim, razmotrimo temelje ovakvog shvaćanja inflacije i njenih uzroka. Riječ je o kvantitativnoj teoriji novca. Korijeni kvantitativne teorije novca sežu sve do 17. stoljeća. Poznati su stariji zagovornici ove teorije, primjerice, David Hume i David Ricardo, a njezin je najpoznatiji današnji pobornik nobelovac Milton Friedman. Suštinu kvantitativne ili količinske teorije novca moguće je predstaviti sljedećom jednostavnom formulom: P=

M Q

P = prosječna razina cijena M = količina novca u optjecaju Q = realni bruto nacionalni proizvod.

246


Prema kvantitativnoj teoriji novca prosječna razina cijena ovisi (pretpostavimo da je Q fiksna veličina) o količini novca u nekoj ekonomiji. Poveća li se količina novca doći će do razmjernog povećanja prosječne razine cijena. Vrijedi, dakako, i obrnuto. Uvedemo li u naše razmatranje i brzinu novca - prosječni broj godišnje uporabe novčane jedinice (v) - u stanju smo formulirati jednadžbu prometa: P · Q = M · v. Na lijevoj strani jednadžbe prometa (P · Q) nalazi se nominalni bruto nacionalni proizvod. Ukoliko pretpostavimo da su Q i v stabilne, fiksne veličine, povećanje količine novca mora izazvati razmjerno povećanje razine cijena odnosno nominalnog bruto nacionalnog proizvoda. Možda će to jasnije predočiti tzv. "cambridge-ska jednadžba": P=

M ⋅v . Q

Udvostručite li količinu novca, uz ostale neizmijenjene uvjete, udvostručit ćete i razinu cijena. Ovo se jednostavno tumačenje jednadžbe prometa (koja vjeruje u stabilnost Q i v) naziva "sirova" kvantitativna teorija novca. Ukoliko pretpostavimo da je realni bruto nacionalni proizvod promjenljiva veličina koju tangira promjena količine novca, tada povećanje količine novca u nekoj ekonomiji (uz neizmijenjenu brzinu novca) izaziva razmjerno povećanje nominalnog bruto nacionalnog proizvoda. U tom je slučaju, međutim, povećanje nominalnog bruto nacionalnog proizvoda rezultat povećanja ne samo prosječne razine cijena, već i realnog bruto nacionalnog proizvoda. Već je sada moguće zaključiti da povećanje količine novca ne mora značiti razmjerno povećanje razine cijena. Isti će zaključak vrijediti ukoliko i brzinu novca pretvorimo u 247


promjenljivu veličinu. Naime, znatnog utjecaja na brzinu novca ima veličina kamatne stope. Ukratko, viša kamatna stopa potiče nastojanje da se "besposlena" gotovina plasira kao zajam. Ovo povećava brzinu novca. Niža kamatna stopa znači i manji oportunitetni trošak posjedovanja (inaktivne) gotovine, te brzina novca opada. Ovaj odnos između kamatne stope i brzine novca slabi pozicije "sirove" kvantitativne teorije novca. Budući da veća količina novca u nekoj ekonomiji, u pravilu, znači i nižu kamatnu stopu, a time i manju brzinu novca, rast nominalnog bruto nacionalnog proizvoda i prosječne razine cijena ne mora biti razmjeran povećanju količine novca. Iako je tvrdnja o razmjernom rastu količine novca i razine cijena upitna, poruke kvantitativne teorije novca valja shvatiti vrlo ozbiljno. Ona je izvrsna slika onoga što očekuje one ekonomije koje neodgovorno povećavaju količinu novca u optjecaju. 11.1.1.1. Različita tumačenja jednadžbe prometa

Pokušat ćemo, posredstvom jednostavnog primjera, predstaviti već naznačene razlike između ekstremnog monetarizma ("sirove" kvantitativne teorije), ekstremnog keynesijanskog viđenja jednadžbe prometa, te kompromisne, umjerene interpretacije jednadžbe prometa (suptilnije varijante kvantitativne teorije novca). Pretpostavimo da je nominalni bruto nacionalni proizvod (P · Q) 200.000, M = 50.000, v=4. Prema tomu, M·v 200.000

=

P·Q 200.000

.

Kakve će posljedice, po veličinu nominalnog bruto nacionalnog proizvoda, imati udvostručenje količine novca? Ekstremno će monetarističko objašnjenje poći od pretpostavke da je brzina novca stalna i stabilna veličina, te će rast nominalnog bruto 248


nacionalnog proizvoda biti razmjeran rastu količine novca. Postoji, dakle, neposredna veza između promjene količine novca i promjene nominalnog bruto nacionalnog proizvoda. M·v = 100.000 · 4

P·Q 400.000

Prema ekstremnomu keynesijanskomu stajalištu povećanje količine novca ne tangira veličinu nominalnog bruto nacionalnog proizvoda. Razlog je tomu odgovarajući pad brzine novca izazvan padom kamatne stope. M·v = 100.000 · 2

P·Q 200.000

I konačno, kompromisno objašnjenje računa s time da će udvostručena količina novca izazvati pad kamatne stope čija će posljedica biti i određeno smanjenje brzine novca. Međutim, taj pad brzine neće u potpunosti neutralizirati rast količine novca. Doći će do izvjesnog, ne i razmjernog povećanju količine novca, rasta nominalnog bruto nacionalnog proizvoda. M·v = 100.000 · 3

P·Q 300.000

249


11.2. NEZAPOSLENOST 11.2.1. Stopa i oblici nezaposlenosti Svaki čimbenik proizvodnje može biti nezaposlen. Međutim, kada ekonomist govori o nezaposlenosti tada, prije svega, misli na nezaposlenost rada. Zaposlenost je predstavljena brojem onih odraslih osoba (osoba u radnoj dobi) koje imaju posao. Nezaposlenost, pak, obuhvaća sve odrasle osobe koje nemaju posao i koje aktivno za njim tragaju. S tim u svezi, valja spomenuti kategoriju tzv. obeshrabrenih radnika. Riječ je o osobama koje nemaju zaposlenje, koje, međutim, žele raditi, ali su prestale aktivno tražiti zaposlenje. Radna snaga ili ukupni radni potencijal neke ekonomije jest zbroj zaposlenih, ali i nezaposlenih radnika. Valja napomenuti da se obeshrabreni radnici, budući da su prestali aktivno tražiti posao, ne smatraju nezaposlenima a, stoga, niti kao dio radne snage. Kada bi se prilikom izračunavanja stope nezaposlenosti vodilo računa i o ovoj kategoriji radnika, stopa bi nezaposlenosti bila znatno veća. Stopa nezaposlenosti jest postotak nezaposlene radne snage. Stopa nezaposlenosti =

Nezaposleni ⋅ 100 Radna snaga

Stopa nezaposlenosti jest izuzetno važan pokazatelj "zdravstvenog" stanja neke ekonomije odnosno uspješnosti makroekonomske politike. Različiti su uzroci nezaposlenosti, te je, s tim u svezi, moguće razlikovati četiri osnovna oblika nezaposlenosti: frikcijsku nezaposlenost, sezonsku nezaposlenost, strukturnu nezaposlenost i cikličku nezaposlenost.

250


Frikcijska nezaposlenost obuhvaća one osobe koje prvi put traže zaposlenje, te osobe koje su izgubile ili napustile stari posao, pa su u potrazi za novim (boljim) zaposlenjem. Ovaj tip nezaposlenosti, koji, dakle, obuhvaća radnike "između dvaju zaposlenja" ili osobe pred prvim zaposlenjem, ne treba posebice zabrinjavati. Njen je osnovni uzrok činjenica da je potrebito izvjesno vrijeme kako bi se uskladile želje i potrebe onih koji traže i nude posao. Sezonska se nezaposlenost javlja zbog sezonskih promjena. Osobe koje obavljaju sezonske poslove moraju, nažalost, računati s time da izvjesno vrijeme neće imati posla. Sve osobe koje, dakle, zbog sezonskih promjena periodično ostaju bez posla (poput krznara, turističkih radnika, građevinskih radnika itd.) čine sezonsku nezaposlenost. Strukturna se nezaposlenost javlja zbog nepodudaranja potražnje i ponude radne snage. Potražnja postoji, ali ne i odgovarajuća ponuda. Promjene ukusa potrošača i tehnološki razvitak mogu reducirati potražnju za nekim zanimanjima, a povećati potražnju za drugima. Žrtve ovako promijenjenih odnosa ponude i potražnje pripadaju strukturnoj nezaposlenosti. Ciklička se nezaposlenost javlja u kontrakcijskoj ili recesijskoj fazi poslovnog ciklusa. Uzrokuje ju pad agregatne ili ukupne potražnje. Zbog općeg pada potražnje za dobrima i uslugama, većina poduzeća smanjuje potražnju za svim inputima uključujući i rad. Ruku pod ruku s općim padom poslovne aktivnosti i realnog bruto nacionalnog proizvoda ide i povećana, tzv. ciklička nezaposlenost. Dok frikcijska, sezonska i strukturna nezaposlenost nisu i ne moraju biti predmetom makroekonomske politike, ciklička nezaposlenost zaslužuje njezinu punu pozornost. Naime, frikcijska, sezonska i strukturna nezaposlenost nastaju iz prirodnih i moguće neizbježivih uzroka u dinamičnoj ekonomiji. Cikličku nezaposlenost uzrokuje, međutim, pad agregatne potražnje i, s tim u svezi, pad realnog bruto nacionalnog proizvoda. Ukoliko makroekonomska politika uspije spriječiti fluktuacije realnog bruto nacionalnog proizvoda, ukoliko uspije osigurati stabilan rast realnog bruto nacionalnog proizvoda, tada uspijeva eliminirati i cikličku nezaposlenost. 251


Ukoliko se nezaposlenost sastoji samo od frikcijske nezaposlenosti, riječ je o punoj zaposlenosti, a stopa nezaposlenosti se, u tom slučaju, naziva prirodna stopa nezaposlenosti. Neki će ekonomisti ustvrditi da puna zaposlenost ili prirodna stopa nezaposlenosti postoji tada kada je prisutna frikcijska, ali i sezonska i strukturna nezaposlenost. Ukratko, prirodna stopa nezaposlenosti ili puna zaposlenost postoji onda kada egzistiraju samo oni oblici nezaposlenosti kojih uzrok nije ciklička fluktuacija realnog bruto nacionalnog proizvoda. Osnova ovakvog tumačenja pune zaposlenosti i prirodne stope nezaposlenosti jest mišljenje da rast agregatne potražnje neće smanjiti niti strukturnu niti sezonsku nezaposlenost. Makroekonomska politika usmjerena na povećanje agregatne potražnje može eliminirati jedino cikličku nezaposlenost. Ova različita tumačenja pune zaposlenosti, odnosno prirodne stope nezaposlenosti, međutim, upućuju na jednostavnu činjenicu da puna zaposlenost, odnosno prirodna stopa nezaposlenosti ne znače da je nezaposlenost, odnosno stopa nezaposlenosti svedena na nulu. Izvjesna nezaposlenost (samo frikcijska ili frikcijska, strukturna i sezonska) mora postojati i nije ju moguće izbjeći.75 Brojne su štete koje gospodarstvu nanosi nezaposlenost. Osim one neposredne - pad realnog bruto nacionalnog proizvoda, nezaposlenost izaziva i niz posrednih problema (rast siromaštva, kriminala, smanjivanje vrijednosti tzv. ljudskog kapitala 76, itd.).

75

Neka istraživanja pokazuju da prirodna stopa nezaposlenosti u Sjedinjenim Američkim Državama iznosi između 5 i 6%. Vidjeti: Parkin, M.: Economics, AddisonWesley Publishing Company, New York, 1990. 76 Ljudski kapital je vrijednost čovjekovog obrazovanja i potrebitih vještina. Njegova vrijednost predstavlja onaj novčani iznos koji, pri datoj kamatnoj stopi, donosi isti dohodak kao i osoba određenih znanja i vještina.

252


11.2.2. Phillipsova krivulja Phillipsova krivulja (prema britanskom ekonomistu A.W. Phillips-u) tvrdi kako između inflacije i nezaposlenosti postoji obrnuto razmjeran odnos. Većoj (godišnjoj) stopi inflacije odgovara niža (godišnja) stopa nezaposlenosti. Dakako, vrijedi i obrnuto. Slika 104.

Ovakvo je objašnjenje odnosa između inflacije i nezaposlenosti doista uznemiravajuće. Proizlazi, naime, da smo tek u mogućnosti birati između dvaju zala. Uspije li makroekonomski autoritet suzbiti inflaciju, ima se pomiriti s velikom nezaposlenošću. Obrnuto, cijena uspješnog reduciranja nezaposlenosti jest visoka stopa inflacije. Suvremena će ekonomska pozicija, međutim, ustvrditi kako izravni, obrnuto razmjerni odnos između stope inflacije i stope nezaposlenosti (predstavljen Phillipsovom krivuljom) vrijedi tek u kratkom vremenskom razdoblju. U dugom će se vremenskom razdoblju stopa nezaposlenosti stabilizirati na razini prirodne stope nezaposlenosti neovisno o promjeni stope inflacije.

253


Slika 105.

Ukoliko je stopa inflacije, u kratkom vremenskom razdoblju, jednaka očekivanoj, (4%) stopa je nezaposlenosti jednaka prirodnoj stopi nezaposlenosti (Na). Ukoliko je, pak, stopa inflacije manja od očekivane (2%), stopa je nezaposlenosti veća od prirodne stope (Nc). Nasuprot tomu, stopa inflacije veća od očekivane (6%) značit će stopu nezaposlenosti manju od prirodne stope (Nb). Naša je kratkoročna Phillipsova krivulja napravljena na osnovi očekivane stope inflacije od 4%. Ponovimo, niža razina cijena od očekivane znači veću nezaposlenost od prirodne, a vrijedi i obrnuto. Podudaranje očekivane i aktualne razine cijena znači postojanje prirodne stope nezaposlenosti (slika 105). U dugom roku aktualna razina cijena jest jednaka očekivanoj stopi inflacije, te je nezaposlenost na razini prirodne stope nezaposlenosti, odnosno postoji puna zaposlenost. U dugom vremenskom razdoblju, kada posloprimci i poslodavci imaju dovoljno vremena prilagoditi se neočekivanim promjenama cijena, prirodnoj stopi

254


nezaposlenosti mogu biti pridružene najrazličitije stope inflacije (slika 106). Slika 106.

11.3. BRUTO NACIONALNI PROIZVOD Ponovimo, bruto nacionalni proizvod (GNP) jest novčana vrijednost svih finalnih dobara i usluga koje neka ekonomija proizvede tijekom određenog razdoblja, najčešće tijekom jedne godine. Finalna dobra i usluge su ona dobra i usluge koje nemaju karakter inputa, koje se, dakle, ne koriste u proizvodnji drugih dobara ili usluga i koje kupuje njihov konačni potrošač. Intermedijarna dobra i usluge su dobra i usluge koje se, kao inputi, koriste u proizvodnji drugih dobara i usluga. Prilikom izračunavanja bruto nacionalnog proizvoda, vrijednost se intermedijarnih dobara i usluga ne uzima u obzir. Na taj način izbjegavamo pogrešku tzv. dvostrukog računanja, odnosno izbjegavamo mogućnost da se vrijednost

255


pojedinih dobara ili usluga javi više no jednom u računu bruto nacionalnog proizvoda. Bruto nacionalni proizvod se, dakle, izračunava kao umnožak proizvedene količine finalnih dobara i usluga i njihovih cijena. GNP = K1 · C1 + K2 · C2 + K3 · C3 + ...+ Kn · Cn Dakako, promjena prosječne razine cijena itekako utječe na veličinu bruto nacionalnog proizvoda. Upravo stoga, upozorismo na razliku između nominalnog i realnog bruto nacionalnog proizvoda. Realni bruto nacionalni proizvod, kao što znamo, mjeri vrijednost finalnog outputa u stalnim cijenama ili cijenama baznog razdoblja te eliminira utjecaj promjena prosječne razine cijena. Realni bruto nacionalni proizvod, unatoč većim ili manjim oscilacijama, bilježi tendenciju rasta.77 Ovo nas obilježje realnog bruto nacionalnog proizvoda, koje, dakle, znači ekonomski rast, vodi po pojma potencijalnog bruto nacionalnog proizvoda. Potencijalni bruto nacionalni proizvod jest dugoročni trend realnog bruto nacionalnog proizvoda. On predstavlja onu vrijednost finalnih dobara i usluga koju neka ekonomija može proizvesti pod pretpostavkom da je stopa nezaposlenosti jednaka prirodnoj stopi nezaposlenosti odnosno da postoji puna zaposlenost. Poslovni ciklus uzrokuje devijacije aktualnog realnog bruto nacionalnog proizvoda u odnosu na potencijalni bruto nacionalni proizvod. Razlika između potencijalnog i realnog bruto nacionalnog proizvoda jest jaz bruto nacionalnog proizvoda ili GNP-jaz. Jaz između potencijalnog i realnog bruto nacionalnog proizvoda može biti pozitivan i negativan što, dakako, ovisi o fazi poslovnog ciklusa. Pojava GNP-jaza znači da ekonomija ne funkcionira na razini pune zaposlenosti. Ona, dakle, može biti prezaposlena (stopa nezaposlenosti manja od prirodne 77

Realni GNP u 1996. - Realni GNP u 1995. Realna stopa rasta u 1996.godini = ____________________________________________________ · 100 Realni GNP u 1995.

256


stope) ali, nažalost, i nezaposlena (stopa nezaposlenosti veća od prirodne stope). 11.3.1. Mjerenje bruto nacionalnog proizvoda Mogući su različiti pristupi kada je u pitanju mjerenje bruto nacionalnog proizvoda. Bit pristupa trošenja (expenditure approach) i pristupa dohotka (income approach) objasnit će sljedeći jednostavan grafički prikaz. Slika 107.

Obratimo pozornost na gornji kružni tok. On omogućuje mjerenje bruto nacionalnog proizvoda na osnovi pristupa trošenja. Odlučimo li se za donji kružni tok, izabrali smo pristup dohotka. Oba će pristupa, dakako, značiti isti rezultat. 257


Agregatno trošenje = Agregatni dohodak = Vrijednost finalnog outputa (GNP)

11.3.1.1. Pristup trošenja

Ovaj pristup, ponovimo, mjeri bruto nacionalni proizvod kao zbroj svih trošenja učinjenih radi kupovine novih, finalnih dobara i usluga. Postoje četiri kategorije trošenja te je strukturu vrijednosti bruto nacionalnog proizvoda moguće prikazati na sljedeći način: GNP = Potrošnja + Bruto privatne domaće investicije + Državna potrošnja + Neto izvoz GNP =

C

+

I

+

G

+ (EX - Im)

Potrošnja (C) obuhvaća sve kupovine finalnih dobara i usluga od strane domaćinstava neke ekonomije. Riječ je o najrazličitijim dobrima poput kruha, mlijeka, olovaka itd. te trajnih potrošnih dobara (čiji je vijek trajanja duži od godine dana) kao što su televizori, hladnjaci, automobili itd. Ova, međutim, kategorija trošenja ne obuhvaća kupovine novih kuća i stanova. Bruto su privatne domaće investicije (I) ona vrsta trošenja koja znače nabavku realnog kapitala ili kapitalnih dobara. Uključimo ovdje kupovine kapitalnih dobara (strojeva, alata, najrazličitijih uređaja i opreme, poslovnih i tvorničkih zgrada) od strane poduzeća, ali i kupovine novih kuća i stanova od strane domaćinstava. Veličinu ove vrste trošenja tangiraju, međutim, i promjene zaliha i to kako inputa, tako i outputa. Povećaju li se zalihe gotovih proizvoda, poluproizvoda, te sirovina (tijekom promatrane godine) povećane su i investicije. Smanje li se, pak, zalihe gotovih (ali ne i prodanih) proizvoda, poluproizvoda i sirovina smanjile su se, ceteris paribus, i investicije. Važno je istaknuti činjenicu da financijske transakcije poput kupovine dionica, državnih obveznica i slično nemaju tretman investicija. Dakle, ekonomist, za razliku od uobičajenog poimanja, investiciju shvaća kao kupovinu finalnih dobara radi njihove uporabe u proizvodnji ili zbog povećanja zaliha. 258


Zbog čega bruto investicije? Zbog toga što ukupne ili bruto investicije uključuju sva novonabavljena finalna kapitalna dobra od kojih neka imaju poslužiti za zamjenu ostarjelog, istrošenog, amortiziranog dijela realnog kapitala. Oduzmete li amortizaciju od bruto privatnih domaćih investicija, dobit ćete neto privatne domaće investicije. Ove posljednje predstavljaju čisti dodatak postojećoj zalihi realnog kapitala. Riječ je i o privatnim investicijama. Jednostavno stoga što ova kategorija trošenja isključuje državno investiranje. Naime, državne su investicije dio državne potrošnje. I konačno, radi se o domaćim investicijama. Domaća investicija jest ona koja znači nabavku domaćih kapitalnih dobara. Ukoliko poduzeće investira u inozemstvu, kupujući kapitalna dobra proizvedena u inozemstvu, njegovo investicijsko trošenje nema obilježje domaće investicije. Državna potrošnja (G) obuhvaća onaj dio bruto nacionalnog proizvoda koji znači nabavku različitih finalnih dobara i usluga od strane države. Riječ je o onom trošenju koje ima osigurati obranu zemlje, provedbu zakona, funkcioniranje obrazovanja itd. Isključena su, međutim, transferna plaćanja. Transferna plaćanja nisu, naime, namijenjena kupovini finalnih dobara i usluga i, stoga, ih ne uzimamo u obzir prilikom izračunavanja bruto nacionalnog proizvoda. Transferna su plaćanja razlog što je državna potrošnja, kao dio bruto nacionalnog proizvoda, manja od proračunskih sredstava koja državi stoje na raspolaganju. Neto izvoz (Ex - Im) predstavlja razliku između vrijednosti izvezenih dobara i usluga (Ex) i vrijednosti uvezenih dobara i usluga (Im). Zamjećujete, neto izvoz može biti i negativan. Dakako, događa se to onda kada je uvoz veći od izvoza.

259


11.3.1.2. Pristup dohotka

Pristup dohotka predstavlja bruto nacionalni proizvod kao zbroj svih dohodaka koje tijekom određenog razdoblja realiziraju domaćinstva neke ekonomije. Bruto nacionalni proizvod jest zbroj plaća, renti, kamata i profita kojima valja dodati i dvije nedohodne komponente amortizaciju i neizravne poreze. Amortizacija nije dio profita budući da je namijenjena nadoknadi utrošenog realnog kapitala. Ona predstavlja svojevrsnu štednju poduzeća i važnu nedohodnu komponentu bruto nacionalnog proizvoda. Neizravni porezi su porezi koje potrošači plaćaju prilikom kupovine dobara i usluga. Zbog njihova postojanja potrošači plaćaju više nego što proizvođači prime za prodano dobro ili uslugu. Neizravni porezi predstavljaju, prema tomu, dohodak države, a ne dohodak domaćinstava odnosno vlasnika čimbenika proizvodnje. Stoga ih, a da bismo izjednačili agregatno trošenje i agregatni dohodak, valja dodati dohodnim komponentama bruto nacionalnog proizvoda. GNP =

Plaća + Renta + Kamta + Profit

dohodne komponente

+ Amortizacija + Neizravni porezi

nedohodne komponente

Postoji i alternativni način korištenja pristupa dohotka. Zapitajmo se, naime, na koje se to načine zarađeni dohodak može upotrijebiti. Tri su moguća načina njegova korištenja. Agregatni dohodak će, svakako, dijelom biti potrošen (C), jedan njegov dio može biti namijenjen štednji (S) i, dakako, bit će oporezovan.

260


Prema tomu, pristup dohotka nudi i sljedeću jednadžbu: GNP = C + S + T C = Potrošnja S = Štednja T = Neto porezi 78 (Bruto porezi - Transferna plaćanja). Naznačimo već sada kako zbroj potrošnje i štednje (C+S) predstavlja raspoloživi dohodak. Raspoloživi dohodak jest agregatni (ukupni) dohodak umanjen za neto poreze. To je dohodak koji domaćinstvima neke ekonomije stoji na raspolaganju za potrošnju i štednju. 11.3.1.3. Jednakost pristupa

Pristup trošenja i pristup dohotka dva su različita mjerenja iste veličine - bruto nacionalnog proizvoda. Prema tomu, C + I + G + EX - Im = GNP = C + S + T. Budući da se potrošnja (C) javlja na obje strane jednadžbe vrijedit će da je I + G + EX - Im = S + T. Povećamo li obje strane jednadžbe za iznos uvoza (Im) jednadžba će glasiti: I + G + EX = S + T + Im.

78

Zbroj neizravnih i izravnih (osobnih) poreza predstavlja bruto poreze. Neizravni porezi neizravno terete poreznu snagu poreznih obveznika kroz smanjenje potrošnje. Izravni (osobni) porezi izravno terete poreznu snagu (dohotke, prihode, imovinu) poreznih obveznika. Neto porezi su bruto porezi umanjeni za transferna plaćanja.

261


Poruka je jednostavna. Valja izjednačiti aktualne investicije, državnu potrošnju i izvoz sa aktualnom štednjom, neto porezima i uvozom. Pretpostavimo da je veličina realnog bruto nacionalnog proizvoda predstavljena razinom vode u posudi u koju s jedne strane voda dotiče a, istovremeno, na drugoj ističe. Pri tome, lijeva strana jednadžbe (I + G + EX) predstavlja dotok vode, a desna je strana jednadžbe (S + T + Im) odgovorna za gubitak vode. Ukoliko je dotok vode veći od njenog otjecanja, rast će njena razina, odnosno povećavat će se realni bruto nacionalni proizvod. U obrnutom će slučaju realni bruto nacionalni proizvod opadati. Stabilnu razinu vode, stabilni realni bruto nacionalni proizvod osigurava jednakost "ubrizgavanja" (I + G + EX) i "curenja" (S + T + Im) vode. Pretpostavimo li da je neto izvoz jednak nuli (vrijednost izvoza jednaka vrijednosti uvoza) te da je državna potrošnja jednaka neto porezima proizlazi da štednja mora biti jednaka investicijama. I = S "Zadaća je makroekonomske teorije razumjeti ekonomske sile koje utječu na ta curenja i ubrizgavanja kako bi mogla predvidjeti promjene realnog bruto nacionalnog proizvoda i razviti politike koje stabiliziraju fluktuacije realnog bruto nacionalnog proizvoda."79 11.3.2. Od bruto nacionalnog proizvoda do raspoloživog dohotka Na početku pokušajmo uočiti razliku između bruto nacionalnog proizvoda (Gross national product - GNP) i bruto domaćeg proizvoda (Gross domestic product - GDP). Rekosmo ranije da bruto nacionalni proizvod jest novčana vrijednost finalnog outputa koji neka ekonomija proizvede tijekom jedne godine. Dodajmo i to da bruto nacionalni proizvod jest vrijednost 79

Hyman, N., D.: Economics, Irwin, Inc., Boston ,1989., str. 548.

262


finalnog outputa proizvedenog čimbenicima proizvodnje koji su vlasništvo neke zemlje i njezinog stanovništva. Bruto domaći proizvod (GDP) mjeri vrijednost finalnog outputa proizvedenog u nekoj zemlji. On, dakle, mjeri vrijednost finalnog outputa proizvedenog čimbenicima koji su locirani u nekoj zemlji bez obzira na to tko ih posjeduje. Dakle, razlika između GNP-a i GDP-a jest neto investicijski dohodak (profiti i dividende koje stanovnici neke zemlje primaju iz drugih zemalja umanjene za profite i dividende koje zemlja plaća stranim investitorima). GDP ± Neto investicijski dohodak = GNP Bruto nacionalni proizvod (GNP) računa s onim investicijskim trošenjem koje ima i zadaću nadoknaditi utrošene, amortizirane elemente realnog kapitala. Riječ je, dakle, o bruto privatnim domaćim investicijama. Nasuprot tomu, neto nacionalni proizvod (Net national product NNP) obuhvaća samo ono investicijsko trošenje koje znači stvarno povećanje zalihe realnog kapitala. Riječ je o neto privatnim domaćim investicijama. Prema tomu, razlika između bruto i neto nacionalnog proizvoda jest amortizacija. GNP - Amortizacija = NNP Oduzmete li od neto nacionalnog proizvoda (NNP) neizravne poreze dobit ćete onaj dio bruto nacionalnog proizvoda (GNP) koji se isključivo sastoji od njegovih dohodnih komponenti. Taj dio bruto nacionalnog proizvoda nazivamo nacionalni dohodak (National income NI) NNP - Neizravni porezi = NI Da bismo mogli učiniti sljedeći korak k raspoloživom dohotku, valja razlikovati zarađeni od primljenog dohotka.

263


Neki dohodak može biti zarađen, ali ne i primljen. Riječ je, primjerice, o doprinosima za socijalno osiguranje, o korporacijskim profitima koji nisu, u obliku dividende, raspodijeljeni dioničarima itd. Istovremeno, neki dohoci nisu zarađeni u tekućoj proizvodnji, ali su primljeni. Radi se o transfernim plaćanjima (naknade na ime nezaposlenosti, mirovine, kamate na javni dug, itd). Ukoliko od nacionalnog dohotka (NI) oduzmete zarađene, ali ne i primljene dohotke, te dodate nezarađene, ali primljene dohotke, dobit ćete osobni dohodak (Personal income - PI). NI -Zarađeni, ne i primljeni dohodak + Transferna plaćanja = PI Zamjećujete, osobni dohodak može biti veći od nacionalnog dohotka. Događa se to, u pravilu, u razdobljima visoke nezaposlenosti kada država, posredstvom transfera, pokušava poboljšati položaj ugroženih dijelova stanovništva. Do raspoloživog dohotka (Disposable income - DI) preostaje samo jedan korak. Od osobnog dohotka (PI), dohotka koji su primila domaćinstva neke ekonomije, valja oduzeti osobne poreze. PI - Osobni porezi = DI Raspoloživi dohodak (DI), kao što mu i ime kaže, predstavlja onaj dohodak kojim domaćinstva raspolažu i koji mogu namijeniti potrošnji i štednji. 11.4. POSLOVNI CIKLUS Usporedba realnog i potencijalnog bruto nacionalnog proizvoda ukazuje na cikličku narav ukupne ekonomske aktivnosti. Poslovni ciklus predstavlja periodične ali i nepravilne fluktuacije realnog bruto nacionalnog proizvoda i ostalih makroekonomskih veličina kao što su zaposlenost i cijene.

264


Poslovni se ciklus sastoji od četiriju faza koje, naravno, nije lako predvidjeti, ali ih je lako uočiti. To su ekspanzija, vrh, kontrakcija i dno. Slika 108.

O ekspanziji govorimo kada realni bruto nacionalni proizvod raste. Riječ je o fazi koja se javlja nakon što je dotaknuto dno poslovnog ciklusa (često se ekspanzija koja slijedi nakon snažne kontrakcije naziva oporavak) i traje sve dok ekonomska aktivnost ne dosegne vrhunac odnosno vrh. Vrh znači da je realni bruto nacionalni proizvod najviši u odnosu na potencijalni output. Vrh predstavlja i prekretnicu ciklusa budući da nakon njega slijedi kontrakcija. Kontrakcija je faza poslovnog ciklusa u kojoj realni output (GNP) bilježi pad. Kontrakciju možemo označiti kao recesiju - razdoblje od najmanje dva uzastopna tromjesečja u kojima realni bruto nacionalni proizvod bilježi pad. Spomenimo i depresiju koja se najčešće definira kao snažniji oblik kontrakcije negoli je recesija. Moguće je najbolje objašnjenje razlike između recesije i depresije sljedeća konstatacija: "...

265


kada vaš susjed ostane bez posla tada je to recesija; kada vi, međutim, izgubite zaposlenje tada je to depresija".80 Kada, u kontrakcijskoj fazi, realni bruto nacionalni proizvod pokaže najveći otklon od onoga što je moguće proizvesti, govorimo o dnu. Ponovimo, ovaj otklon (pozitivan i negativan) realnog bruto nacionalnog proizvoda u odnosu na potencijalni predstavlja jaz bruto nacionalnog proizvoda ili GNP-jaz. 11.4.1. Poslovni ciklus i nezaposlenost Realni bruto nacionalni proizvod nije jedina veličina koja varira tijekom poslovnog ciklusa. Jedna od važnijih, čije nas promjene zanimaju, jest nezaposlenost. Između pojedinih faza poslovnog ciklusa i nezaposlenosti postoji jasna i pravilna veza. U fazi ekspanzije stopa nezaposlenosti bilježi pad. Kada je realni bruto nacionalni proizvod jednak potencijalnom stopa je nezaposlenosti jednaka prirodnoj stopi nezaposlenosti, te postoji puna zaposlenost. Vrh poslovnog ciklusa znači najmanju nezaposlenost (stopa nezaposlenosti pada ispod prirodne stope, a zaposlenost je veća od pune zaposlenosti). U fazi kontrakcije stopa nezaposlenosti raste. Pad realnog outputa ispod potencijalnog GNP-a izaziva pojavu i cikličke nezaposlenosti, te dno poslovnog ciklusa znači najveću stopu nezaposlenosti. Spomenimo, s tim u svezi, Okunov zakon. Nazvan prema prezimenu autora, američkog ekonomiste Arthura Okuna81, zakon se bavi pitanjem odnosa između stope nezaposlenosti i realnog bruto nacionalnog proizvoda. Okunov zakon tvrdi da svakih 2% pada realnog bruto

80

Dyal, J., A., Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company, New York, 1985., str. 192. 81 Okun, A., M.: The Political Economy of Prosperity, The Brookings Institution, Washington, D.C. 1970.

266


nacionalnog proizvoda, u odnosu na potencijalni, znači povećanje stope nezaposlenosti za 1%. 11.4.2. Poslovni ciklus i inflacija Kako se inflacija ponaša tijekom poslovnog ciklusa? Ovisi li stopa inflacije o poslovnom ciklusu ili, pak, njezine promjene ne ovise o pojedinim fazama poslovnog ciklusa? U pravilu, tijekom vremena, postoji signifikantna veza između stope inflacije i faze poslovnog ciklusa. Ekspanzija znači višu stopu inflacije, a kontrakcija nižu, eventualno i negativnu, stopu inflacije. Međutim, valja napomenuti i to da prije rečeno pravilo poznaje i, ne tako rijetke, izuzetke. Naime, moguće su promjene stope inflacije koje ne prate ritam poslovnog ciklusa. U takva "aritmična" stanja ubrajamo stagflaciju i slampflaciju. Stagflacija je gospodarsko stanje koje je obilježeno istovremenim postojanjem stagnacije i inflacije. Niske, pa čak i nulte, stope rasta realnog bruto nacionalnog proizvoda idu, ruku pod ruku, s visokim stopama inflacije. Slampflacija je gospodarsko stanje čije je bitno obilježje pad realnog bruto nacionalnog proizvoda i visoka inflacija. Riječ je, dakle o kontrakciji koju, iznimno, prati inflacija.

267

12. AGREGATNA POTRAŽNJA I AGREGATNA PONUDA

12. AGREGATNA POTRAŽNJA I AGREGATNA PONUDA Ključni su pojmovi makroekonomskog modela koji ćemo predstaviti agregatna potražnja, agregatna ponuda i makroekonomska ravnoteža. Model, odnosno makroekonomska analiza ponude i potražnje ima olakšati razumijevanje pojave ekspanzije, kontrakcije, nezaposlenosti i inflacije. 12.1. AGREGATNA POTRAŽNJA 12.1.1. Krivulja agregatne potražnje Podsjetimo, bruto nacionalni proizvod (GNP) jest, između ostalog, zbroj svih trošenja različitih ekonomskih agenata (domaćinstva, poduzeća, država, inozemni kupci) radi kupovine različitih finalnih dobara i usluga. GNP = C + I + G + (EX - Im) Agregatna je potražnja pojam koji koristimo kako bismo objasnili odnos između agregatne potraživane količine (potraživane količine realnog GNP-a) i prosječne razine cijena. Agregatna potraživana količina dobara i usluga jest planirano realno trošenje tipa C + I + G + (EX - Im) pri danoj razini cijena, odnosno veličina realnog GNP-a koji su kupci voljni i u mogućnosti kupiti uz danu razinu cijena. Ili, agregatna potraživana količina 269


predstavlja zbroj finalnih dobara i usluga potraživanih od svih kupaca, izražen kao realni GNP. Krivulja agregatne potražnje pokazuje promjene agregatne potraživane količine, mjerene realnim bruto nacionalnim proizvodom, uslijed promjene razine cijena, mjerene GNP-deflatorom. Slika 109.

Kao i krivulja individualne ili, pak, tržišne potražnje i krivulja je agregatne potražnje opadajuća krivulja. Višoj razini cijena, većem GNPdeflatoru odgovara manja agregatna potraživana količina odnosno manja potraživana količina realnog GNP-a. Objašnjenje je ovog obrnuto razmjernog odnosa između razine cijena i potraživane količine realnog GNP-a znatno složenije negoli objašnjenje obrnuto razmjernog odnosa između cijene i potraživane količine nekog dobra koji postoji kod individualne i tržišne potražnje. Naime, krivulja je agregatne potražnje opadajućeg oblika zbog triju ključnih razloga:

270


1. Učinak realnog bogatstva Rast cijena može umanjiti realno bogatstvo nacije i reducirati potraživanu količinu realnog GNP-a. Ukoliko razina cijena raste, smanjuje se kupovna moć stanovništva odnosno smanjuje se količina realnog novca kojim stanovništvo raspolaže. Realni novac predstavlja količinu dobara koju određeni novčani iznos može kupiti. Izračunava se kao kvocijent nekog novčanog iznosa i razine cijena. Pretpostavimo da posjedujete 1000 novčanih jedinica, što gotovog, što depozitnog novca. Ukoliko razina cijena poraste, uz ostale neizmijenjene uvjete 82, za 25%, smanjit će se količina realnog novca koji posjedujete za 25%. Dakle, vaših je 1000 novčanih jedinica sada u stanju kupiti ono što ste prije mogli kupiti za 800 83 novčanih jedinica. Pad kupovne moći, smanjivanje količine realnog novca, izaziva kretanje uz krivulju agregatne potražnje, odnosno izaziva smanjivanje agregatne potraživane količine. Obrnuto, pad razine cijena znači, ceteris paribus, povećanje kupovne moći budući da se povećala količina realnog novca kojim raspolažete. Vaša je novčana aktiva u stanju pribaviti više dobara i usluga negoli je to bila u stanju prije pada cijena. Dodatna će kupovna moć, dodatna količina realnog novca povećati vašu potrošnju. I ostali će koristiti blagodati veće količine realnog novca što će imati za posljedicu veći potraživani realni GNP.

82 83

Količina novca u optjecaju ostaje neizmijenjena.

1000 ⋅ 100 = 800 125 271


2. Učinak realne kamatne stope Rast GNP-deflatora može povećati kamatne stope i, s tim u svezi, smanjiti agregatnu potraživanu količinu. Rast cijena, ceteris paribus, smanjuje količinu realnog novca i, dakako, obara kupovnu moć stanovništva. Smanjena kupovna moć znači manju ponudu kredita - zajmovnih fondova - i njihovu veću potražnju. Rast potražnje izaziva rast realnih kamatnih stopa. "Skupi krediti" smanjuju potrošnju domaćinstava, te investicijsko trošenje. Ovo ima za posljedicu pad potraživane količine realnog bruto nacionalnog proizvoda. Vrijedi, dakako, i obrnuto. Pad cijena, ceteris paribus, povećava količinu realnog novca i kupovnu moć stanovništva. Povećana kupovna moć znači veću ponudu kredita i njihovu manju potražnju. Rezultat su niže realne kamatne stope. "Jeftini krediti" povećavaju agregatnu potraživanu količinu. 3. Učinak vanjske trgovine Rast razine cijena u nekoj zemlji učinit će domaća dobra skupljim u odnosu na strana. Potrošači će skuplja domaća dobra supstituirati atraktivnijim, jeftinijim inozemnim dobrima. Ovakva situacija znači pad izvoza, te rast uvoza. Rezultat je smanjenje potraživane količine realnog GNP-a. Obrnuto, pad deflatora bruto nacionalnog proizvoda (pad cijena) ima za posljedicu rast izvoza i pad uvoza. Potrošači, naime, skuplja inozemna dobra supstituiraju jeftinijim domaćim dobrima, te se povećava agregatna potraživana količina.

272


12.1.2. Promjene agregatne potražnje Promjene razine cijena, u sprezi s učinkom realne kamatne stope, te učinkom vanjske trgovine, izazivaju promjene agregatne potraživane količine. Riječ je o promjenama koje znače kretanje uz ili niz krivulju agregatne potražnje. Brojni su, međutim, čimbenici koji izazivaju promjenu agregatne potražnje, odnosno pomicanje (ulijevo ili udesno) krivulje agregatne potražnje. Slike 110.

Navest ćemo neke od najvažnijih uzroka povećanja ili smanjenja agregatne potražnje:

273


1. Veličina stanovništva Povećanje broja stanovnika neke zemlje, ceteris paribus, znači i povećanje agregatne potražnje. Veći broj ljudi, uz ostale neizmjenjene uvjete, znači i veću potražnju za hranom, odjećom, stanovima i kućama, te brojnim drugim dobrima i uslugama. Veće stanovništvo znači i veću agregatnu potražnju pri svim razinama cijena. Naravno, vrijedi i obrnuto. 2. Očekivana inflacija Očekivani rast cijena u budućnosti izaziva povećanje agregatne potražnje. Očekuju li potrošači povećanje cijena različitih dobara i usluga u budućnosti tada, ceteris paribus, raste njihova spremnost da kupuju u sadašnjosti. Dodajmo, vrijedi i obrnuto. 3. Očekivani profit Očekuje li poslovni svijet rast profita u budućnosti tada raste i agregatna potražnja. Naime, optimistička očekivanja glede realiziranog profita u budućnosti povećavaju potražnju za novim kapitalnim dobrima. Pesimistička će, pak, očekivanja izazvati, ceteris paribus, pad agregatne potražnje. 4. Državna potrošnja Veća državna potrošnja, pod pretpostavkom da se ostale okolnosti ne mijenjaju, znači pomicanje krivulje agregatne potražnje udesno rast agregatne potražnje. Dakako, vrijedi i vice versa. 5. Porezi Rast poreza će, ceteris paribus, izazvati pad agregatne potražnje. Rast poreza, naime, izaziva pad raspoloživog dohotka, a time i agregatne potražnje. Pad poreza, praćen rastom raspoloživog dohotka, znači i rast agregatne potražnje.

274


6. Transferna plaćanja Poput poreza i transferna plaćanja neposredno utječu na veličinu raspoloživog dohotka, a time i na agregatnu potražnju. Rast transfernih plaćanja, uz ostale neizmjenjene uvjete, izaziva rast raspoloživog dohotka i agregatne potražnje. Pad raspoloživog dohotka, izazvan padom državnih transfera, znači i manju agregatnu potražnju. 7. Kamatne stope Ranije ustvrdismo da promjene realnih kamatnih stopa, koje su posljedica promjene razine cijena, izazivaju rast ili pad agregatne potraživane količine. Međutim, promjene kamatanih stope nezavisne od promjena GNP-deflatora izazivaju promjene agregatne potražnje pomicanje krivulje agregatne potražnje. Pad će kamatnih stopa, ceteris paribus, povećati agregatnu potražnju. Agregatna će potražnja pasti ukoliko, uz ostale neizmijenjene uvjete, kamatne stope zabilježe rast. 8. Novčana masa ili količina novca Većoj količini novca u optjecaju odgovara veća agregatna potražnja. S druge strane, pad novčane mase ili količine novca izaziva pad agregatne potražnje. Kao što ćemo imati prilike vidjeti, na novčanu masu, odnosno količinu novca u optjecaju utječe monetarna politika koju provodi centralna banka. Pomoću određenog instrumentarija (instrumenata monetarne politike) centralna je banka u stanju povećavati ili smanjivati količinu novca u optjecaju. Promjene količine novca izazivaju, međutim, i odgovarajuće promjene kamatnih stopa i, stoga, dodatni, sekundarni impuls promjeni agregatne potražnje. Rast količine novca izaziva tendenciju pada kamatnih stopa. Vrijedi i obrnuto.

275


Promjene su količine novca u optjecaju i, s tim u svezi izazvane, promjene kamatnih stopa jedan od najvažnijih uzroka rasta ili pada agregatne potražnje. 12.2. AGREGATNA PONUDA 12.2.1. Krivulje dugoročne i kratkoročne agregatne ponude Agregatna ponuda jest odnos između agregatne ponuđene količine i razine cijena. Agregatna ponuđena količina jest količina realnog GNP-a ponuđena od strane proizvođača u nekoj ekonomiji pri danoj razini cijena. Krivulja agregatne ponude pokazuje promjene agregatnog finalnog outputa, mjerenog realnim GNP-om, pod utjecajem promjena razine cijena, predstavljene GNP-deflatorom. Valja razlikovati dugoročnu i kratkoročnu agregatnu ponudu. Dugoročna agregatna ponuda jest ona ponuđena količina realnog GNP-a koja znači da svaki proizvođač koristi upravo svoj kapacitet i koja pretpostavlja punu zaposlenost. Iskorišteni kapacitet znači onaj output pri kojem je prosječni ukupni trošak sveden na minimum. Puna zaposlenost, s druge strane, isključuje cikličku nezaposlenost, odnosno znači postojanje prirodne stope nezaposlenosti. Budući da za svakog proizvođača postoji samo jedna veličina ukupnog proizvoda koja minimalizira njegov prosječni ukupni trošak i budući da postoji samo jedna prirodna stopa nezaposlenosti, postoji i samo jedna, jedinstvena razina dugoročne agregatne ponude. Stoga je krivulja dugoročne agregatne ponude okomiti pravac jednak krivulji potencijalnog bruto nacionalnog proizvoda.

276


Slika 111.

Očigledno, dugoročna agregatna ponuđena količina ne reagira na promjene razine cijena. Dugoročna je agregatna ponuda savršeno neelastična. Naime, u dugom vremenskom razdoblju postoji značajna felksibilnost i međusobna prilagodljivost cijena. Primjerice, poveća li se cijena outputa nekog poduzeća za 5% uz istovremeno povećanje cijene inputa od 5%, njegov output ostaje neizmijenjen. Dakle, promjene cijena outputa praćene odgovarajućim promjenama cijena inputa ne tangiraju veličinu realnog outputa. Kratkoročna je agregatna ponuda odnos između agregatne ponuđene količine dobara i usluga (realnog GNP-a) i razine cijena (GNPdeflatora) koji pretpostavlja da su cijene inputa, a posebice cijene rada (plaće), konstantne veličine. Krivulja kratkoročne agregatne ponude registrira promjene ponuđene količine realnog GNP-a uslijed promjene GNP-deflatora.

277


Slika 112.

Zbog čega je krivulja kratkoročne agregatne ponude rastućeg oblika? Zbog čega višoj razini cijena odgovara veća agregatna ponuđena količina? Pretpostavimo da rastu cijene finalnog outputa (GNP-deflator), a cijene inputa ostaju neizmijenjene. Naglasimo činjenicu da su u kratkom vremenskom razdoblju cijene inputa (rada, sirovina) gotovo fiksnog karaktera. U takvoj situaciji rast cijena finalnih dobara i usluga izaziva povećanje proizvodnje i smanjenje nezaposlenosti. Rast cijena finalnih dobara i usluga, uz neizmijenjene cijene inputa, navodi proizvođače na povećanje outputa kako bi u novim, izmijenjenim uvjetima maksimalizirali profit i izjednačili granični trošak s novim višim cijenama dobara i usluga. Pri tome se angažiraju i suvišni, do tada neiskorišteni kapaciteti, zapošljavaju novi radnici te smanjuje nezaposlenost. Daljnji rast cijena dovest će realni GNP na razinu potencijalnog bruto nacionalnog proizvoda, odnosno izjednačit će kratkoročnu i dugoročnu agregatnu ponudu i stopu nezaposlenosti svesti na prirodnu stopu nezaposlenosti.

278


Ukoliko cijene i dalje rastu ponuđena količina realnog GNP-a jest veća od potencijalnog GNP-a. Proizvođači prelaze granicu vlastitih kapaciteta i približavaju se granici vlastitih fizičkih mogućnosti. Zbog toga daljnje povećanje cijena finalnog outputa ima za posljedicu malo ili nikakvo povećanje realnog outputa. Stopa nezaposlenosti je manja od prirodne stope ,odnosno postoji zaposlenost veća od pune zaposlenosti. Riječ je, zbog razumljivih razloga, o "pregrijanoj ekonomiji". 12.2.2. Promjene dugoročne i kratkoročne agregatne ponude Navest ćemo najznačajnije čimbenike koji izazivaju promjene kako dugoročne tako i kratkoročne agregatne ponude odnosno pomicanje krivulja dugoročne i kratkoročne agregatne ponude. 1. Radna snaga Poveća li se ukupni radni potencijal povećat će se, ceteris paribus, i agregatna ponuda. Važna je, dakako, i kvaliteta radne snage. Više kompetentnih, obrazovanih ljudi značit će i veću agregatnu ponudu. 2. Zaliha kapitala Poveća li se zaliha, odnosno fond raspoloživih kapitalnih dobara (zgrade, oprema, strojevi, sva proizvedena dobra koja se mogu upotrijebiti u proizvodnji) povećat će se i agregatna ponuda. 3. Sirovine Otkriju li se novi i bogati izvori sirovina povećat će se proizvodni kapacitet ekonomije, a s njime i agregatna ponuda. Mora li se posebice napominjati da vrijedi i obrnuto?

279


4. Tehnološki napredak Tehnološki razvitak, ali razvitak koji zahvaća široku lepezu dobara i usluga znači i rast agregatne ponude. 5. Klima Povoljni klimatski uvjeti značit će, ceteris paribus, povećanje agregatnog outputa. Naravno, klimatski uvjeti imaju naročiti značaj kada je u pitanju poljoprivredna proizvodnja. 6. Promjene sastava realnog GNP-a Dramatične promjene sastava agregatnog outputa, tj. značajno povećanje udjela neke ili nekih grana uz dramatično smanjenje udjela druge ili drugih sektora u realnom outputu ekonomije znači, u pravilu, povećanje stope nezaposlenosti i pad agregatne ponude. Rastu agregatne ponude pogoduje, dakle, postupna i sporija promjena sastava realnog GNP-a. Promjena nekog od navedenih čimbenika imat će za posljedicu jednaku i simultanu promjenu dugoročne i kratkoročne agregatne ponude.

280


Slika 113.

12.2.3. Promjene kratkoročne agregatne ponude Dva su čimbenika u stanju utjecati na promjene kratkoročne agregatne ponude ne tangirajući pri tome dugoročnu agregatnu ponudu. 1. Cijene rada Promjene plaća neposredno utječu na ukupni trošak proizvođača i na veličinu njihovog outputa. Rast plaća, ceteris paribus, povećava ukupni trošak proizvođača i smanjuje njihov output pri svim razinama cijena. Vrijedi i vice versa.

281


2. Cijene sirovina Promjene cijena sirovina imaju isti utjecaj na kratkoročnu agregatnu ponudu kao i promjene cijena rada. Pad cijena sirovina, ceteris paribus, smanjuje troškove proizvodnje i povećava kratkoročnu agregatnu ponudu. Rast cijena sirovina, pak, znači pad kratkoročne agregatne ponude. Zaključimo kako smanjenje cijena inputa (rada i sirovina) potiskuje krivulju kratkoročne agregatne ponude prema dolje i udesno dok povećanje cijena inputa gura krivulju kratkoročne agregatne ponude prema gore i ulijevo. Slika 114.

Zamjećujete, promjene cijena inputa, koje imaju sposobnost pomicanja krivulje kratkoročne agregatne ponude, ne tangiraju dugoročnu agregatnu ponudu. Podsjećamo da dugo vremensko razdoblje računa s fleksibilnim (prilagodljivim) cijenama. Dakle, u dugom

282


vremenskom razdoblju promjene cijena inputa praćene su adekvatnim promjenama cijena outputa. Rezultat je neizmijenjeni agregatni output. 12.3. MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA Makroekonomska ravnoteža znači jednakost agregatne ponuđene količine i agregatne potraživane količine. Presjecište krivulja agregatne ponude i agregatne potražnje određuje ravnotežnu razinu cijena i realnog GNP-a. Slika 115.

Makroekonomska ravnoteža ne znači ravnotežu na svim pojedinačnim tržištima. Pojedina tržišta (tržišta nekih dobara i usluga) mogu biti nebalansirana. Na njima može postojati nejednakost tržišne ponuđene i potraživane količine. Međutim, makroekonomska ravnoteža znači da u prosjeku agregatna ponuđena količina odgovara agregatnoj potraživanoj količini.

283


Ukoliko je razina cijena viša od one ravnotežne ponuđena agregatna količina premašuje agregatnu potraživanu količinu. Agregatni višak dobara i usluga "gura" razinu cijena prema dolje. Neplanirano povećanje zaliha prisilit će proizvođače da prihvate niže cijene i smanje outpute. Rezultat ovog usaglašavanja ponuđenog i potraživanog GNP-a je, između ostalog, i rast nezaposlenosti. Kada je razina cijena niža od one ravnotežne, agregatna potraživana količina premašuje agregatnu ponuđenu količinu. Agregatni manjak dobara i usluga, poput plime, podiže razinu cijena. Neplanirano smanjenje zaliha, te rast cijena omogućava proizvođačima povećanje outputa. Prilagođavanje agregatne ponuđene količine i agregatne potraživane količine ima za posljedicu rast cijena, povećanje outputa i smanjenje nezaposlenosti. 12.3.1. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima pune zaposlenosti Makroekonomska ravnoteža pri punoj zaposlenosti postoji kada je ravnotežni realni GNP (određen presjecištem krivulja agregatne potražnje i kratkoročne agregatne ponude) jednak potencijalnom GNP-u. U takvim je okolnostima stopa nezaposlenosti jednaka prirodnoj stopi nezaposlenosti.

284


Slika 116.

12.3.2. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima zaposlenosti veće od pune zaposlenosti Makroekonomska ravnoteža koja znači zaposlenost veću od pune zaposlenosti pa, dakle, i stopu nezaposlenosti manju od prirodne stope jest situacija u kojoj je ravnotežni realni GNP veći od potencijalnog odnosno od dugoročne agregatne ponuđene količine. Presjecište krivulja agregatne potražnje i kratkoročne agregatne ponude nalazi se desno od krivulje dugoročne agregatne ponude, odnosno potencijalnog GNP-a. Razlika između većeg ravnotežnog realnog GNP-a i manjeg potencijalnog GNP-a jest inflacijski GNP jaz, odnosno inflacijski jaz bruto nacionalnog proizvoda.

285


Slika 117.

12.3.3. Makroekonomska ravnoteža u uvjetima nezaposlenosti Makroekonomska ravnoteža koja uključuje nezaposlenost i koja, dakle, znači postojanje stope nezaposlenosti veće od prirodne, nastaje kada se presjecište krivulja agregatne potražnje i kratkoročne agregatne ponude nalazi lijevo od potencijalnog GNP-a, odnosno od krivulje dugoročne agregatne ponude. Makroekonomska ravnoteža se uspostavlja pri onoj veličini realnog GNP-a koja je manja od potencijalnog GNP-a. Ovo znači pojavu recesijskog GNP jaza, odnosno recesijskog jaza bruto nacionalnog proizvoda. Recesijski GNP jaz jest razlika između većeg potencijalnog GNP-a i manjeg ravnotežnog realnog GNP-a.

286


Slika 118.

12.3.4. Keynesijansko 84 objašnjenje makroekonomske ravnoteže Keynesijanska ekonomika tvrdi, kao što smo na prethodnim stranicama imali prilike vidjeti, da se makroekonomska ravnoteža može realizirati i u uvjetima velike, prekomjerne nezaposlenosti. Keynesijanski model makroekonomske ravnoteže polazi od pretpostavke da su cijene inputa, prije svega, plaće rigidne, nefleksibilne, te da zbog toga samokorigirajuće snage tržišta nisu u stanju samostalno (kada agregatna potražnja padne) realizirati punu zaposlenost. Isti uzrok, dakle, rigidnost plaća te nefleksibilnost drugih troškova onemogućuju brzo uspostavljanje makroekonomske ravnoteže pri punoj zaposlenosti u uvjetima "pregrijane ekonomije" (kada rast agregatne potražnje ravnotežni realni GNP učini većim od potencijalnog GNP-a). 84

John Maynard Keynes (1883-1946) poznati britanski ekonomist i najpoznatije ime suvremene makroekonomske teorije. Najznačajnije životno djelo J.M. Keynesa je Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca (The General Theory of Employment, Interest, and Money) objavljeno 1936. godine

287


U prvom slučaju, plaće i ostali troškovi (cijene inputa) ne opadaju, a u drugom ne rastu dovoljno brzo i snažno kako bi omogućili relativno brzu i jednostavnu restauraciju makroekonomske ravnoteže u uvjetima pune zaposlenosti. Prema Keynesovu dictumu potrebita je državna intervencija kako bi se spriječile dramatične posljedice, prije svega, pada agregatne potražnje. Državna intervencija, u smislu povećanja agregatne potražnje, može biti neposredna i posredna. Neposredno stimuliranje agregatne potražnje znači povećanje državne potrošnje (G). Posredna, pak, intervencija znači smanjivanje poreza kako bi se iniciralo povećanje privatnih komponenti agregatne potražnje - potrošnje (C) i investicija (I). U obama slučajevima državna terapija ima povećati agregatnu potražnju, te osigurati visoku razinu zaposlenosti i proizvodnje. Slika 119.

288


Keynesovu teoriju, budući da on drži (rečeno u jednom pismu Rooseveltu) "apsolutno najvažnijim povećanje nacionalne kupovne moći",85 zovu ekonomika potražnje. Keynesovo učenje akcentira značenje i ulogu agregatne potražnje. Povećanje je agregatne potražnje izazvano odgovarajućom fiskalnom politikom (povećanje državne potrošnje i/ili smanjenje poreza) u stanju promovirati punu zaposlenost. 12.3.5. Klasično objašnjenje makroekonomske ravnoteže Klasično objašnjenje čije je podrijetlo u učenju Smitha, Ricarda, Saya i drugih, tvrdi da ekonomija gotovo uvijek funkcionira na razini potencijalnog bruto nacionalnog proizvoda odnosno u uvjetima pune zaposlenosti. Klasično objašnjenje makroekonomske ravnoteže polazi od pretpostavke da su plaće i cijene ostalih inputa fleksibilne, te su stoga u stanju osigurati punu zaposlenost, odnosno izjednačiti agregatnu potraživanu količinu i potencijalni bruto nacionalni proizvod. Vrijeme je vraćanja tržišta u ravnotežu toliko kratko da ga je čak moguće i zanemariti. Spomenimo, s tim u svezi, Sayov 86 zakon tržišta koji kaže da ponuda stvara vlastitu potražnju. Ova, jednostavna tvrdnja znači da: a) ukupni dohodak zarađen proizvodnjom nekog outputa mora biti jednak vrijednosti tog outputa b) u ekonomiji ne postoji gubitak kupovne moći - ljudi štede samo u onoj mjeri u kojoj i investiraju i c) pojedinci proizvode različita dobra i usluge samo zbog postojanja njihove potražnje za dobrima i uslugama - svi prodavatelji se pojavljuju kao kupci i svi se kupci pojavljuju kao prodavatelji. Prema tomu, kao što ranije naznačismo, prirodne su snage tržišta (u obliku međusobno prilagodljivih cijena) u stanju ekonomiju (bez državne asistencije) uvijek iznova vraćati punoj zaposlenosti.

85

Harrod, R.,F.: The Life of John Maynard Keynes, Macmilann and Co., London, 1951., str. 121. 86 Jean Baptiste Say (1767-1832) francuski ekonomist, jedno od poznatijih imena klasične škole političke ekonomije. Poznat i kao "francuski Adam Smith".

289


12.3.5.1. Učinak smanjenja agregatne potražnje

Klasični model makroekonomske ravnoteže pretpostavlja da će, kada makroekonomska ravnoteža pri punoj zaposlenosti biva poremećena zbog pada agregatne potražnje, pad cijena inputa, uslijed pojave nezaposlenosti, omogućiti rast kratkoročne agregatne ponude i, s tim u svezi, vraćanje ravnotežnog realnog GNP-a na razinu potencijalnog. Slika 120.87

Proces restauracije makroekonomske ravnoteže u uvjetima pune zaposlenosti moguće je opisati na sljedeći način: 1. Postojeća ravnoteža pri punoj zaposlenosti (R1) biva poremećena budući da dolazi do pada agregatne potražnje. 2. Nova, privremena makroekonomska ravnoteža (R') znači pad realnog GNP-a (on postaje manji od potencijalnog) te rast nezaposlenosti.

87

Vidjeti: Hyman, N., D.: Economics, Richard D.Irwin, Inc. Boston, MA 1989., str. 623.

290


3. Rast nezaposlenosti - javlja se, naime, i ciklička nezaposlenost, uzrokuje pad nominalnih plaća i cijena ostalih inputa. 4. Kao posljedica pada plaća i pada cijena drugih inputa raste kratkoročna agregatna ponuda i realni GNP. Realni GNP raste sve dok ne dostigne razinu potencijalnog, te se ravnoteža, u uvjetima pune zaposlenosti, uspostavlja u točki R 2. 12.3.5.2. Učinak povećanja agregatne potražnje

Klasično objašnjenje makroekonomske ravnoteže tvrdi da će, kada makroekonomska ravnoteža pri punoj zaposlenosti biva poremećena zbog rasta agregatne potražnje, rast cijena inputa, uslijed pojave zaposlenosti veće od pune zaposlenosti, omogućiti pad kratkoročne agregatne ponude i, s tim u svezi, vraćanje ravnotežnog realnog GNP-a na razinu potencijalnog. Slika 121.88

88

Vidjeti: Hyman, N., D.: Economics, Richard D.Irwin, Inc. Boston, MA 1989., str. 624.

291


Samokorigirajući proces, proces ponovnog uspostavljanja makroekonomske ravnoteže u uvjetima pune zaposlenosti moguće je opisati na sljedeći način: 1. Postojeću ravnotežu u uvjetima pune zaposlenosti (R1) remeti rast agregatne potražnje 2. Nova, privremena makroekonomska ravnoteža (R') znači da je ravnotežni realni GNP veći od potencijalnog, a zaposlenost veća od pune zaposlenosti. 3. Zaposlenost veća od pune zaposlenosti (stopa nezaposlenosti je manja od prirodne) izaziva rast nominalnih plaća i cijena ostalih inputa. 4. Kao posljedica rasta plaća i ostalih čimbenika proizvodnje smanjuje se kratkoročna agregatna ponuda i realni GNP. Realni GNP pada sve dok se ne izjednači s potencijalnim GNP-om. Nova se ravnoteža (opet u uvjetima pune zaposlenosti) uspostavlja u točki R2.

292

13. SASTAVNICE AGREGATNOG TROŠENJA

13. SASTAVNICE AGREGATNOG TROŠENJA Na prethodnim smo stranicama imali prilike vidjeti kako agregatna ponuda i agregatna potražnja određuju agregatni finalni output (realni GNP) i razinu cijena. Našu ćemo pozornost, na sljedećim stranicama, usmjeriti na pojedine komponente agregatnog trošenja: potrošnju (C), investicije (I), državnu potrošnju (G) i neto izvoz (Ex - Im). Uvodeći novi model makroekonomske ravnoteže - model agregatnog trošenja - istraživat ćemo, držeći razinu cijena stalnom veličinom, utjecaj promjena realnog bruto nacionalnog proizvoda na sastavnice agregatnog trošenja. Naša je, dakle, zadaća istražiti koje su komponente agregatnog trošenja funkcija realnog bruto nacionalnog proizvoda. 13.1. POTROŠNJA Potrošnja predstavlja najveći i najstabilniji dio agregatnog trošenja, odnosno bruto nacionalnog proizvoda. Ona, kao što rekosmo ranije, obuhvaća sve kupovine (osim kupovina novih kuća i stanova) finalnih dobara i usluga od strane domaćinstava neke ekonomije. Na potrošnju domaćinstava utječe čitav niz čimbenika: kamatne stope, očekivani (budući) dohodak, životna dob članova domaćinstava, itd. Svakako najvažnija odrednica potrošnje domaćinstva jest njegov raspoloživi dohodak. Međutim, ono što određuje veličinu potrošnje istovremeno određuje i veličinu štednje. Naime, odluka je o tome koliko raspoloživog dohotka namijeniti potrošnji, istovremeno, odluka o tome koliko štedjeti. Prema tomu, raspoloživi je dohodak temeljna odrednica ne samo potrošnje već i štednje domaćinstva. 293


13.1.1. Funkcija potrošnje i funkcija štednje Između potrošnje i raspoloživog dohotka postoji pozitivni, upravno razmjerni odnos. Taj odnos između potrošnje i raspoloživog dohotka nazivamo funkcija potrošnje. Funkcija potrošnje počiva na pretpostavci da ljudi, u pravilu i u prosjeku, povećavaju svoju potrošnju kada njihov dohodak raste, ali ne u onoj mjeri u kojoj dohodak raste. Ovaj temeljni psihološki zakon potrošnje podržat će i prosječna i granična sklonost potrošnji. Prosječna sklonost potrošnji jest kvocijent potrošnje i raspoloživog dohotka. Prosječna sklonost potrošnji pokazuje prosječni udio potrošnje u novčanoj jedinici raspoloživog dohotka. Potrošnja Prosječna sklonost potrošnji = Raspoloživi dohodak Granična sklonost potrošnji jest potrošnja koja proizlazi iz dodatne novčane jedinice raspoloživog dohotka. Ili, granična sklonost potrošnji jest promjena, odnosno povećanje potrošnje kao posljedica jediničnog povećanja raspoloživog dohotka.

Granična sklonost potrošnji =

∆ Potrošnja ∆ Raspoloživi dohodak

Rast raspoloživog dohotka izaziva rast ne samo potrošnje već i štednje.

294


Funkcija štednje jest odnos između štednje i raspoloživog dohotka. Budući da je raspoloživi dohodak jednak zbroju potrošnje i štednje, proizlazi da je štednja jednaka razlici raspoloživog dohotka i potrošnje. Kada je potrošnja veća od raspoloživog dohotka, štednja je negativna. O pozitivnoj štednji govorimo kada je potrošnja manja od raspoloživog dohotka. Prosječna sklonost štednji jest kvocijent štednje i raspoloživog dohotka. Prosječna sklonost štednji pokazuje štednju po novčanoj jedinici raspoloživog dohotka. Štednja Prosječna sklonost štednji = Raspoloživi dohodak Granična je sklonost štednji štednja koja proizlazi iz dodatne novčane jedinice raspoloživog dohotka. Ili, granična sklonost štednji jest promjena, odnosno povećanje štednje uslijed jediničnog povećanja raspoloživog dohotka.

Granična sklonost štednji =

∆ Štednja ∆ Raspoloživi dohodak

Funkciju ćemo potrošnje i funkciju štednje prikazati na primjeru jednog pretpostavljenog domaćinstva:

295


Tablica 37. Raspoloživi dohodak

Potrošnja

Štednja

0 10 20 30 40 50

7 14 21 28 35 42

-7 -4 -1 2 5 8

Prosječna sklonost potrošnji 1,40 1,05 0,93 0,87 0,84

Prosječna sklonost štednji -0,40 -0,05 0,07 0,13 0,16

Izvjesna potrošnja domaćinstva postoji i tada kada je raspoloživi dohodak jednak nuli. U tom je slučaju štednja negativna. Ona takvom ostaje sve dok je potrošnja domaćinstva veća od raspoloživog dohotka. Zbroj potrošnje i štednje jednak je raspoloživom dohotku, a zbroj prosječne sklonosti potrošnji i prosječne sklonosti štednji iznosi jedan. Potrošnja (C) + Štednja (S) = Raspoloživi dohodak (DI) Podijelimo li obje strane ove jednadžbe s raspoloživim dohotkom (DI) rezultat će potvrditi naš gornji navod: C + S = DI / : DI Prosječna sklonost potrošnji

 C  S   DI    + Prosječna sklonost štednji   = 1   .  DI   DI   DI 

Rast raspoloživog dohotka izaziva pad prosječne sklonosti potrošnji i rast prosječne sklonosti štednji. Uzrok je tomu granična sklonost potrošnji i granična sklonost štednji. U našem primjeru granična sklonost potrošnji iznosi 0,7, a granična sklonost štednji 0,3. Granična sklonost potrošnji =

296

∆ Potrošnja 7 = = 0,7 ∆ Raspoloživ i dohodak 10


Granična sklonost štednji =

∆ Štednja 3 = = 0,3 ∆ Raspoloživi dohodak 10

Granična je sklonost potrošnji (0,7) manja od prosječne sklonosti potrošnji. Upravo stoga, rast raspoloživog dohotka izaziva pad prosječne sklonosti potrošnji. Granična je sklonost štednji (0,3) veća od prosječne sklonosti štednji i, stoga, rast raspoloživog dohotka znači i rast prosječne sklonosti štednji. Ovakav je odnos između granične sklonosti potrošnji i prosječne sklonosti potrošnji, te granične sklonosti štednji i prosječne sklonosti štednji u skladu s nama već poznatim odnosom između graničnih i prosječnih veličina. Podsjećamo, kada granična veličina jest veća od prosječne ova posljednja raste. Dakako, vrijedi i obrnuto. Baš kao što je zbroj prosječne sklonosti potrošnji i prosječne sklonosti štednji jednak 1 tako vrijedi i da je: Granična sklonost potrošnji + Granična sklonost štednji = 1 . Naime, dodatna novčana jedinica raspoloživog dohotka može biti potrošena ili, pak, ušteđena. Trećega nema. Prema tomu, Granična sklonost potrošnji = 1 - Granična sklonost štednji, odnosno Granična sklonost štednji

= 1 - Granična sklonost potrošnji .

297


Slike 122.

U slici 122. a) uveli smo pravac koji iz ishodišta koordinatnog sustava polazi pod kutom od 45o. Taj pravac, naime, povezuje sve točke u kojima je potrošnja (mjerena ordinatom) jednaka raspoloživom dohotku (mjerenim apscisom).

298


Prije točke izjednačenja potrošnja premašuje raspoloživi dohodak te je štednja negativna. Nakon točke izjednačenja (Potrošnja = Raspoloživi dohodak) potrošnja je manja od raspoloživog dohotka što omogućuje pojavu (pozitivne) štednje. Jedan dio potrošnje postoji i tada kada je dohodak domaćinstva jednak nuli. Domaćinstvo uspijeva (pomoću zajmova ili trošeći staru štednju) održati određenu razinu potrošnje čak i tada kada privremeno ostane bez dohotka. Ovaj dio potrošnje, čija veličina ne ovisi o veličini raspoloživog dohotka, jest autonomna potrošnja (Ca). Odnos između potrošnje i raspoloživog dohotka moguće je, dakle, prikazati i na sljedeći način: Potrošnja (C) = Ca + (Granična sklonost potrošnji ⋅ Raspoloživi dohodak) C = 7 + (0,7 ⋅ DI)

Umnožak granične sklonosti potrošnji i raspoloživog dohotka izražava utjecaj raspoloživog dohotka na potrošnju. Nameće se zaključak da veličina granične sklonosti potrošnji određuje kut funkcije potrošnje. Većoj graničnoj sklonosti potrošnji odgovara veći kut a, dakako, vrijedi i obrnuto. Ukoliko je funkcija potrošnje C = 7 + (0,7 ⋅ DI), korespondirajuća funkcija štednje, budući da je S = DI - C, glasi: Štednja (S) = DI - 7 - 0,7 DI S = - 7 + 0,3 DI . Na slici 122. b) prikazana je funkcija štednje i to kao pravac čiji je kut jednak graničnoj sklonosti štednji.

299


13.1.2. Potrošnja i realni GNP - funkcija agregatne potrošnje Na primjeru jednog domaćinstva pokazasmo kako potrošnja domaćinstva jest funkcija njegovog raspoloživog dohotka. Dakako, vrijedi i da je agregatna potrošnja (potrošnja svih domaćinstava neke ekonomije) funkcija agregatnog - ukupnog raspoloživog dohotka. Može li se, međutim, potrošnja svih domaćinstava predstaviti kao funkcija realnog bruto nacionalnog proizvoda (GNP-a)? Podsjetimo, GNP = C + S + T. Raspoloživi dohodak (DI) jest razlika između agregatnog dohotka (GNP) i neto poreza (T), odnosno zbroj potrošnje (C) i štednje (S). Raspoloživi dohodak predstavlja stabilan dio bruto nacionalnog proizvoda. Razlog tomu je činjenica da su neto porezi (T), također, stabilan dio bruto nacionalnog proizvoda. Naime, gotovo svi porezi rastu ukoliko naš dohodak, odnosno bruto nacionalni proizvod raste. Istovremeno, rast dohotka, odnosno bruto nacionalnog proizvoda znači pad transfernih plaćanja. Dakle, rast bruto nacionalnog proizvoda znači i rast neto poreza. Vrijedi, dakako, i obrnuto. Budući da između raspoloživog dohotka i bruto nacionalnog proizvoda postoji stabilan odnos, moguće je govoriti o funkciji agregatne potrošnje - odnosu između realne potrošnje i realnog bruto nacionalnog proizvoda. 1 Pretpostavimo da realni raspoloživi dohodak zahvaća realnog 2 bruto nacionalnog proizvoda te da granična sklonost potrošnji iznosi 0,8 raspoloživog dohotka.

300


Tablica 38. Realni GNP (u milijardama) 1 2 3 4 5

Realni raspoloživi dohodak (u milijardama) 0,5 1 1,5 2 2,5

Realna potrošnja (u milijardama) 0,4 0,8 1,2 1,6 2

1 realnog 2 bruto nacionalnog proizvoda granična sklonost potrošnji iznosi 0,8 realnog raspoloživog dohotka, odnosno 0,4 realnog bruto nacionalnog proizvoda. Kada je u pitanju funkcija agregatne potrošnje, graničnu sklonost potrošnji izračunavamo na sljedeći način: Zamjećujete, budući da je realni raspoloživi dohodak

Granična sklonost potrošnji =

∆ Realna potrošnja 0,4 = = 0,4 ∆ Realni GNP 1

Svaka dodatna novčana jedinica realnog bruto nacionalnog proizvoda znači dodatnu realnu potrošnju od 0,4 novčane jedinice. Slika 123.

301


13.2. INVESTICIJE Druga komponenta agregatnog trošenja jesu investicije. Investicije razumijevaju kupovinu kapitalnih dobara (zgrada, strojeva, alata, najrazličitijih uređaja i opreme), te promjene zaliha (gotovih proizvoda, poluproizvoda i sirovina). Podsjećamo, kada individualno poduzeće odlučuje kupiti neko kapitalno dobro, kada, dakle, odlučuje o investiranju ono uspoređuje kamatnu stopu i graničnu stopu povrata kapitala - graničnu efikasnost kapitala. Kupovina, odnosno investicija, će biti realizirana ukoliko je granična efikasnost kapitala veća ili jednaka kamatnoj stopi. Ono što vrijedi na mikro razini vrijedi i na makro razini. Upravo stoga je krivulja potražnje za investicijama neke ekonomije opadajućeg oblika. Slika 124.

302


Krivulja potražnje za investicijama pokazuje odnos između realne kamatne stope89 i potraživane (realne) količine investicija. Nižoj realnoj kamatnoj stopi odgovara veća potraživana količina investicija. Vrijedit će, ceteris paribus, i obrnuto. Razlog je tomu jednostavna činjenica da pri nižoj (realnoj) kamatnoj stopi veći broj investicijskih projekata postaje isplativ - profitabilan. Prema tomu, veličina realne kamatne stope determinira potraživanu količinu investicija. Međutim, neki su čimbenici (očekivani profit, veličina amortizacije, npr.), pri datoj realnoj kamatnoj stopi, u stanju izazvati povećanje ili smanjenje potražnje za investicijama. Potražnja za investicijama u velikoj mjeri ovisi o poslovnim očekivanjima. Ukoliko, općenito, poduzeća očekuju, primjerice, ekspanziju sljedeće godine te rast profita, njihovo će planirano investicijsko trošenje biti veće pri svim veličinama realne kamatne stope. Prema tomu, optimistička očekivanja povećavaju potražnju za investicijama i pomiču krivulju potražnje udesno. Obrnuto, očekivani pad profita, dakle, pesimistička očekivanja će smanjiti potražnju i krivulju potražnje pomaknuti ulijevo. Slično djelovanje na potražnju za investicijama ima, ceteris paribus, veličina amortizacije. Ukoliko je veći dio kapitala amortiziran, veća su i ulaganja potrebita da se nadoknadi utrošeni kapital. U tom slučaju raste potražnja za investicijama, krivulja potražnje se pomiče udesno. Vrijedi, dakako, i obrnuto.

89

Realna je kamatna stopa nominalna kamatna stopa umanjena za stopu očekivane inflacije. Učinak inflacije na razinu investiranja je suprotan učinku nominalne kamatne stope. Veća očekivana inflacija potiče investiranje, veća kamatna stopa (nominalna) koči investiranje. Međutim, ova dva suprotna utjecaja moguće je svesti na zajednički nazivnik i ustvrditi da na potraživanu količinu investicija utječe realna kamatna stopa.

303


Slika 125.

Možda očekujete da će investicije, baš kao i potrošnja, ovisiti o veličini realnog bruto nacionalnog proizvoda. Činjenica je, međutim, da kapitalna dobra traju znatno duže od ostalih finalnih dobara i da se često koriste na način koji znači pojavu neiskorištenih, suvišnih kapaciteta. Upravo stoga, povećanje realnog bruto nacionalnog proizvoda ne mora značiti i rast investicija. Budući da je, dakle, odnos između investicija i realnog bruto nacionalnog proizvoda izuzetno složen i teško predvidljiv, budući da na potraživanu količinu investicija utječe realna kamatna stopa, budući da investicijske odluke u velikoj mjeri ovise o “pogledu u staklenu kuglu budućnosti” - očekivanom profitu, zadovoljit ćemo se tvrdnjom da investicije ne ovise o veličini realnog bruto nacionalnog proizvoda. Investicije ćemo, dakle, tretirati kao autonomnu komponentu agregatnog trošenja. Autonomnu zbog toga što njihova veličina nije ovisna o veličini realnog GNP-a.

304


Slika 126.

13.3. DRŽAVNA POTROŠNJA Država svojom potrošnjom nastoji osigurati obranu zemlje, provedbu zakona, funkcioniranje školstva, zdravstva, itd. Ustvrdimo kako između državne potrošnje i realnog bruto nacionalnog proizvoda ne postoji sustavna i lako uočljiva veza. Državnu potrošnju, pa, dakle, i državni proračun i proračune nižih teritorijalnih jedinica, određuju političke odluke nadležnih skupština. Zbog toga ćemo i državnu potrošnju smatrati autonomnom komponentom (nezavisnom o promjenama realnog GNP-a) agregatnog trošenja.

305


Slika 127.

I autonomna su funkcija državne potrošnje i autonomna funkcija investicija predstavljene kao vodoravni pravci koji ilustriraju činjenicu da državnu potrošnju i investicije ne tangiraju promjene realnog bruto nacionalnog proizvoda. 13.4. NETO IZVOZ Neto izvoz (Nx) predstavlja posljednji dio agregatnog trošenja. Neto izvoz (Nx) jest razlika između izvoza (Ex) i uvoza (Im) neke zemlje. Neto je izvoz negativan kada vrijednost uvoza premašuje vrijednost izvoza.

306


13.4.1. Odrednice izvoza Nekoliko čimbenika determinira veličinu izvoza: 1. Inozemni realni bruto nacionalni proizvod 2. Odnos domaćih i inozemnih cijena istih ili sličnih dobara 3. Tečajevi. Izvoz nije funkcija domaćeg, već inozemnog bruto nacionalnog proizvoda. Veći inozemni realni GNP značit će, ceteris paribus, veći izvoz. Raste li agregatni dohodak u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj itd. rastu i primjerice, izvozne mogućnosti Hrvatske. Vrijedi, naravno, i obrnuto. Ukoliko su cijene domaćih dobara niže u odnosu na cijene istih ili sličnih inozemnih dobara, izvoz će biti veći. Obrnuto, nepovoljni odnos cijena domaćih i stranih dobara značit će manji izvoz. Pad vrijednosti domaće valute u odnosu na strane (devalvacija) povećava izvozne mogućnosti zemlje. Devalvacija, naime, izaziva pojeftinjenje izvoza izraženog u stranoj valuti. Suprotno tomu, revalvacija - rast vrijednosti domaće valute u odnosu na strane - smanjuje izvoz. Posljedica je revalvacije poskupljenje izvoza izraženog u stranoj valuti. Valja ustvrditi da izvoz jest autonomna komponenta neto izvoza. Izvoz jest funkcija brojnih čimbenika ali ne i (domaćeg) realnog bruto nacionalnog proizvoda.

307


Slika 128.

13.4.2. Odrednice uvoza Veličinu uvoza određuju sljedeći čimbenici: 1. Domaći realni bruto nacionalni proizvod 2. Odnos domaćih i inozemnih cijena istih ili sličnih proizvoda 3. Tečajevi. Veći domaći realni GNP znači, ceteris paribus, veći uvoz. Rast domaćeg agregatnog dohotka, uz ostale neizmijenjene uvjete, ima za posljedicu rast uvoza. Prema tomu, veličina uvoza ovisi o veličini domaćeg bruto nacionalnog proizvoda odnosno realni je uvoz funkcija domaćeg realnog bruto nacionalnog proizvoda. Više cijene domaćih dobara u odnosu na cijene istih ili sličnih inozemnih dobara znače, ceteris paribus, veći uvoz. Uvoz će, međutim, biti manji ukoliko su cijene domaćih dobara niže od cijena istih ili sličnih inozemnih dobara.

308


Pad vrijednosti domaće valute u odnosu na strane (devalvacija) smanjuje uvoz. Devalvacija izaziva poskupljenje uvoza izraženog u domaćoj valuti. Obrnuto, rast vrijednosti domaće valute u odnosu na strane (revalvacija) povećava uvoz. Revalvacijom se, naime, postiže pojeftinjenje uvoza izraženog u domaćoj valuti. Pretpostavimo li da se povećava, uz ostale neizmijenjene uvjete, (domaći) realni bruto nacionalni proizvod, odnos između realnog uvoza i realnog bruto nacionalnog proizvoda (funkciju uvoza) moguće je prikazati na sljedeći način: Slika 129.

13.4.3. Funkcija neto izvoza Funkcija neto izvoza jest odnos između realnog neto izvoza i domaćeg realnog bruto nacionalnog proizvoda. Podsjećamo da je izvoz autonoman u odnosu na promjene (domaćeg) realnog bruto nacionalnog proizvoda. Uvoz, međutim, reagira na promjene (domaćeg) realnog GNP-a. On je funkcija realnog bruto nacionalnog proizvoda, budući da rast realnog bruto nacionalnog proizvoda izaziva rast realnog uvoza. Zaključujemo, dakle, da je i neto 309


izvoz (razlika između izvoza i uvoza) funkcija realnog bruto nacionalnog proizvoda. Slike 130.

310


Kada je izvoz veći od uvoza, neto je izvoz pozitivan. Neto je izvoz jednak nuli kada je izvoz jednak uvozu. Rast realnog bruto nacionalnog proizvoda, ceteris paribus, izaziva rast uvoza pri neizmijenjenom izvozu, te neto izvoz postaje negativan. Funkcija neto izvoza (predstavljena je na slici 130. b) može biti pomaknuta prema gore i udesno ili, pak, nadolje i ulijevo. Rast će inozemnog realnog bruto nacionalnog proizvoda ili, devalvacija, npr., povećati neto izvoz pri svim razinama domaćeg realnog GNP-a. Obrnuto, sve ono što povećava uvoz (revalvacija, više cijene domaćih dobara u odnosu na cijene istih ili sličnih inozemnih dobara) smanjuje neto izvoz i pomiče funkciju neto izvoza prema dolje i ulijevo. Slika 131.

Kao što je već rečeno, rast će uvoza, ceteris paribus, smanjiti neto izvoz i funkciju neto izvoza pomaknuti prema dolje i ulijevo. Nasuprot tomu, rast će izvoza, uz ostale neizmijenjene uvjete, povećati neto izvoz i funkciju neto izvoza pomaknuti prema gore i udesno. 311

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA Do sada smo odvojenu jednu od druge proučavali komponente agregatnog trošenja. Sada smo, međutim, u stanju analizirati kako svi sastavni dijelovi agregatnog trošenja zajednički određuju agregatno trošenje, te kako promjene agregatnog trošenja izazivaju i određuju promjene realnog bruto nacionalnog proizvoda.

14.1. FUNKCIJA AGREGATNOG TROŠENJA Postoji sasvim određeni odnos između realnog GNP-a i planiranog (realnog) agregatnog trošenja. Taj odnos između realnog GNP-a i agregatnog trošenja, pri datoj razini cijena, nazivamo funkcija agregatnog trošenja. Funkciju ćemo agregatnog trošenja predstaviti ponajprije tablično, a potom pomoću krivulje agregatnog trošenja.

313

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA Tablica 39. Realni GNP

Potrošnja (C)

Investi -cije (I)

Državna potrošnja (G)

Izvoz (Ex)

Uvoz (Im)

Neto izvoz (Nx)

C+I+G+EX

100

100

60

60

50

20

30

270

250

200

170

60

60

50

40

10

340

300

300

240

60

60

50

60

-10

410

350

400

310

60

60

50

80

-30

480

400

500

380

60

60

50

100

-50

550

450

600

450

60

60

50

120

-70

620

500

700

520

60

60

50

140

-90

690

550

Agregatno trošenje (C+I+G+Nx)

Kao što zamijetismo ranije, potrošnja su i uvoz, pa, stoga i neto izvoz, funkcije realnog bruto nacionalnog proizvoda. Stoga se njihove veličine mijenjaju s promjenom realnog bruto nacionalnog proizvoda. Stotinu novčanih jedinica rasta realnog GNP-a izaziva rast potrošnje od 70 novčanih jedinica, rast uvoza od 20 novčanih jedinica te, dakako, pad neto izvoza od 20 novčanih jedinica. Ostale komponente agregatnog trošenja (investicije, državna potrošnja i izvoz) ne ovise neposredno o veličini realnog bruto nacionalnog proizvoda, te su predstavljene kao fiksne veličine. Agregatno trošenje jest zbroj svih sastavnih dijelova agregatnog trošenja (C+I+G+Nx). U pretposljednjoj koloni tablice 39. nalazi se trošenje tipa C+I+G+EX. Kada od ovog trošenja oduzmete uvoz, dobit ćete agregatno trošenje.

314

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA Slika 132.

Gornja nas slika upućuje na zaključak da komponente agregatnog trošenja valja podijeliti u dvije skupine. Prvu skupinu čine autonomna, samosvojna trošenja. Autonomno trošenje je trošenje čija veličina ne ovisi o veličini realnog bruto nacionalnog proizvoda. Ovdje valja ubrojiti investicije, državnu potrošnju, izvoz, ali i (autonomni) dio potrošnje. To je, naravno, onaj dio potrošnje koji ne ovisi o veličini realnog GNP-a. Izvjesna, naime, potrošnja postoji i kada je realni GNP jednak nuli. Autonomna potrošnja, u našem primjeru, iznosi 30 novčanih jedinica (200-170). Autonomno trošenje (Ca+I+G+EX), pri svim razinama realnog GNP-a, iznosi 200 novčanih jedinica. Inducirano ili izazvano trošenje je trošenje čija veličina ovisi o veličini realnog GNP-a. Ono obuhvaća inducirani dio potrošnje i uvoz.

315

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA Inducirana potrošnja, po jediničnom povećanju realnog GNP-a, iznosi 0,7 novčanih jedinica. Ili, svaka dodatna kuna realnog GNP-a znači dodatnu potrošnju od 70 lipa. Prema tomu, granična sklonost potrošnji iznosi 0,7. Granična sklonost potrošnji =

∆ Realna potrošnja 70 = = 0,7 ∆ Realni GNP 100

Granična sklonost potrošnji, upozoravamo na to, određuje kut C+I+G+EX krivulje. Uvoz, pri svakom povećanju realnog GNP-A od 100 novčanih jedinica, bilježi rast od 20 novčanih jedinica. Dakle, jedinično povećanje realnog GNP-a izaziva rast uvoza od 0,2 novčane jedinice. U situaciji smo ustvrditi da granična sklonost uvozu iznosi 0,2. Granična sklonost uvozu predstavlja dio dodatnog realnog bruto nacionalnog proizvoda koji društvo namjerava utrošiti na uvoz. Ili, to je promjena, odnosno povećanje uvoza uslijed jediničnog povećanja realnog GNP-a. Granična sklonost uvozu =

∆Uvoz 20 = = 0,2 ∆ Realni GNP 100

Dodatna kuna realnog GNP-a izaziva povećanje uvoza za 20 lipa. Oduzmete li, ponavljamo, od C+I+G+EX trošenja uvoz dobit ćete agregatno trošenje (C+I+G+NX). Razlika, pak, između granične sklonosti potrošnji i granične sklonosti uvozu jest granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga. Granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga = Granična sklonost potrošnji - Granična sklonost uvoz Granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga =

316

0,7

-

0,2

= 0,5.

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA Granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga 90 predstavlja dio dodatnog realnog GNP-a koji društvo namjerava utrošiti na domaća dobra i usluge. Graničnu sklonost trošenju moguće je, međutim, izračunati i na sljedeći način: Granična sklonost trošenju =

∆ Inducirano trošenje ∆ Realni GNP

50 =

= 0,5. 100

Poveća li se realni GNP za 100 novčanih jedinica inducirano trošenje (inducirana potrošnja - uvoz) reagira porastom od 50 novčanih jedinica. Dakle, svaka kuna porasta realnog GNP-a znači 0,5 kuna porasta induciranog, odnosno agregatnog trošenja. 91 Ukoliko smo ranije ustvrdili da granična sklonost potrošnji (domaćih i inozemnih dobara i usluga) određuje kut C+I+G+EX krivulje, sada možemo ustvrditi da granična sklonost trošenju (isključivo domaćih, dakle, u zemlji proizvedenih dobara i usluga) određuje kut C+I+G+NX krivulje, odnosno krivulje agregatnog trošenja.

90

Ubuduće, skraćeno, granična sklonost trošenju. Ne zaboravimo, agregatno trošenje je zbroj induciranog i autonomnog trošenja. Promjene induciranog trošenja su istovremeno i promjene agregatnog trošenja.

91

317


Slika 133.

14.2. MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA - RAVNOTEŽNO AGREGATNO TROŠENJE O makroekonomskoj ravnoteži ili ravnotežnom agregatnom trošenju govorimo tada kada planirano agregatno trošenje (C+I+G+NX) jest jednako realnom bruto nacionalnom proizvodu. Tablica 39. pokazuje da ova jednakost odnosno makroekonomska ravnoteža postoji pri realnom GNP-u od 400. Grafički prikaz makroekonomske ravnoteže zahtijeva uvođenje pravca koji iz ishodišta koordinatnog sustava polazi pod kutem od 45o. Taj pravac, naime, u svakoj svojoj točki izjednačava agregatno trošenje i realni GNP.

318


Slika 134.

14.2.1. Makroekonomska ravnoteža - neplanirana promjena zaliha Presjecište pravca koji iz ishodišta koordinatnog sustava polazi pod kutom od 45o, te krivulje agregatnog trošenja određuje makroekonomsku ravnotežu odnosno jednakost agregatnog trošenja i realnog GNP-a. Prije presjecišta, prije izjednačenja agregatnog trošenja i agregatnog outputa agregatno je trošenje veće od realnog GNP-a. U točki su ravnoteže realni GNP i agregatno trošenje izjednačeni. Nakon točke ravnoteže realni je GNP veći od agregatnog trošenja. Ove će disproporcije, osim u točki ravnoteže, izazvati neplanirane promjene zaliha ili neplanirano smanjenje ili povećanje investicija. Podsjećamo, zalihe se, odnosno njihove promjene imaju smatrati investicijom.

319

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA Tablica 40. Realni GNP 100 200 300 400 500 600 700

Planirano agregatno trošenje (C+I+G+NX) 250 300 350 400 450 500 550

Neplanirana promjena zaliha -150 -100 -50 0 +50 +100 +150

Slika 135.

Neplanirano smanjivanje zaliha (kada je agregatno trošenje veće od realnog GNP-a) potaknut će proizvođače na veću proizvodnju i, stoga, povećanje realnog GNP-a. Realni će agregatni output rasti sve dok se ne izjednači s agregatnim trošenjem. Zalihe (gotovih proizvoda, poluproizvoda i sirovina), niti rastu, niti padaju kada je agregatno 320

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA trošenje jednako realnom bruto nacionalnom proizvodu. Obrnuto, neplanirano povećanje zaliha (kada je agregatno trošenje manje od realnog GNP-a) imat će za posljedicu smanjivanje proizvodnje i realnog GNP-a. Povećanje zaliha signalizira proizvođačima da valja reducirati proizvodnju. Realni će GNP padati sve dok ne završi na ravnotežnoj razini. 14.2.2. Makroekonomska ravnoteža - I + G + EX = S + T + Im Makroekonomsku ravnotežu, ravnotežni realni GNP, moguće je objasniti i pomoću, nama već poznatog koncepta "ubrizgavanja" (I + G + EX) i "curenja" (S + T + Im). Stabilni, pa, dakle, i ravnotežni realni GNP osigurava sljedeća jednakost - I + G + EX = S + T + Im. Koristeći podatke iz tablice 39. konstruirajmo model čija je pretpostavka da razliku između realnog GNP-a i raspoloživog dohotka čine fiksni neto porezi - tzv. paušalni porezi (lump sum taxes). O njima je moguće razmišljati kao o autonomnim porezima budući da njihova veličina ne ovisi o veličini realnog GNP-a. Tablica 41. Realni GNP

Neto porezi (T)

Raspoloživi dohodak (DI)

Potrošnja (C)

Štednja (S)

Uvoz (Im)

100 200 300 400 500 600 700

20 20 20 20 20 20 20

80 180 280 380 480 580 680

100 170 240 310 380 450 520

-20 10 40 70 100 130 160

20 40 60 80 100 120 140

Sada smo u stanju uspoređujući (I + G + EX), te (S + T + Im) pri različitim veličinama realnog GNP-a odrediti ravnotežni realni GNP. 321


Tablica 42. Realni GNP

I

G

EX

Ukupno

S

T

Im

Ukupno

100 200 300 400 500 600 700

60 60 60 60 60 60 60

60 60 60 60 60 60 60

50 50 50 50 50 50 50

170 170 170 170 170 170 170

-20 10 40 70 100 130 160

20 20 20 20 20 20 20

20 40 60 80 100 120 140

20 70 120 170 220 270 320

Makroekonomska ravnoteža postoji kada je planirano "ubrizgavanje" (I + G + EX) jednako planiranom "curenju" ( S + T + Im). Obje su navedene veličine jednake (170) pri realnom GNP-u od 400 te, stoga, ravnotežni realni GNP iznosi 400. Slika 136.

322


Prije točke ravnoteže, određene presjecištem (I + G + EX) i (S + T + Im) pravaca, investicije, državna su potrošnja i izvoz (I + G + EX) veće od štednje, neto poreza i uvoza. Ova situacija ima za posljedicu pad i smanjivanje zaliha. Kada je realni GNP veći od 400, kada je, dakle, aktualni realni GNP veći od ravnotežnog, zbroj investicija, državne potrošnje i izvoza manji je od zbroja štednje, neto poreza i uvoza. Posljedica je rast zaliha. Promjene zaliha izazivaju odgovarajuće promjene agregatnog outputa koje aktualni realni GNP guraju prema ravnotežnoj razini. Makroekonomska ravnoteža ne razumijeva jednakost pojedinih stavki "ubrizgavanja" i "curenja". Dakle, makroekonomska ravnoteža može značiti (kao u našem primjeru) postojanje proračunskog deficita (državna potrošnja je veća od neto poreza) i deficitarnu, negativnu trgovačku bilancu (negativni neto izvoz). Jednadžba I + G + EX = S + T + Im može biti predstavljena na sljedeći način: (EX - Im) + ( G - T) = S - I . Makroekonomska ravnoteža koja znači deficitarnu trgovačku bilancu (negativni neto izvoz) razumijeva da je : - NX = S - I - (G - T) . Deficitarna trgovačka bilanca = S - I - (Proračunski deficit) - 30 = 70 - 60 - 40 - 30 = - 30 Dakako, inozemna štednja popunjava jaz između domaće štednje i zbroja investicija, te proračunskog deficita.

323


14.3.

PROMJENE AGREGATNOG TROŠENJA I RAVNOTEŽNOG REALNOG GNP-A

Veličinu agregatnog trošenja određuju dva čimbenika: autonomno trošenje i granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga. 14.3.1. Agregatno trošenje i autonomno trošenje Promjene autonomnog trošenja izazivaju takve promjene agregatnog trošenja koje znače pomicanje krivulje agregatnog trošenja, ali koje ne mijenjaju njen kut. Promjene autonomnog trošenja (investicija, državne potrošnje, izvoza i autonomne potrošnje) djeluju na agregatno trošenje poput plime ili oseke. Na svakoj razini realnog GNP-a one izazivaju jednako povećanje ili smanjenje agregatnog trošenja. Pretpostavimo da je u odnosu na model predstavljen u tablici 39. došlo do povećanja jedne od komponenti autonomnog trošenja. Neka se planirane investicije, a zbog očekivanja viših profita, povećaju za 100 novčanih jedinica. Ovo će povećanje investicija povećati autonomno, ali i agregatno trošenje pri svim razinama realnog GNP-a. Posljedica je rast ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda. Tablica 43. I=60

I=160

Realni GNP

Inducirano trošenje

Autonomno trošenje 0 (I+G+EX+Ca)

Agregatno trošenje 0 (C+I+G+NX)

Autonomno trošenje 1 (I+G+EX+Ca)

Agregatno trošenje 1 (C+I+G+NX)

100 200 300 400 500 600 700

50 100 150 200 250 300 350

200 200 200 200 200 200 200

250 300 350 400 450 500 550

300 300 300 300 300 300 300

350 400 450 500 550 600 650

324


Slika 137.

Rast autonomnog trošenja povećava agregatno trošenje i pomiče krivulju agregatnog trošenja ulijevo i prema gore. Vrijedit će, naravno, i obrnuto. Pad će autonomnog trošenja smanjiti agregatno trošenje i njegovu krivulju pomaknuti prema dolje i udesno. Krivulje su agregatnog trošenja paralelne jer je, u obama slučajevima, granična sklonost trošenju ista i iznosi 0,5. Novi ravnotežni realni GNP iznosi 600. Naglasimo činjenicu da je rast ravnotežnog realnog GNP-a (200) veći od rasta autonomnog trošenja (100). Također, pad autonomnog trošenja uvijek ima za posljedicu veći pad ravnotežnog realnog GNP-a.

325


14.3.2. Agregatno trošenje i granična sklonost trošenju Veličina granične sklonosti trošenju domaćih dobara i usluga, pa, dakle, i kut krivulje agregatnog trošenja određuju sljedeći čimbenici: 1. granična sklonost potrošnji 2. granična sklonost uvozu 3. granična porezna stopa. Utjecaj nam je prvih dviju determinanti granične sklonosti trošenju poznat. Naime, granična sklonost trošenju = granična sklonost potrošnji - granična sklonost uvozu. Raste li, ceteris paribus, granična sklonost potrošnji povećat će se i granična sklonost trošenju domaćih dobara. Obrnuto, pad granične sklonosti potrošnji, uz ostale neizmijenjene uvjete, znači pad granične sklonosti trošenju. Odnos je između granične sklonosti trošenju i granične sklonosti uvozu, ceteris paribus, obrnuto razmjeran. Rast granične sklonosti uvozu, uz ostale neizmijenjene uvjete, izaziva pad granične sklonosti trošenju. Vrijedi i obrnuto. Granična porezna stopa pokazuje udio poreza u dodatnoj novčanoj jedinici realnog GNP-a. Granična porezna stopa (t) =

∆ Porez ∆ Realni GNP

Povećanje granične porezne stope znači veći udio poreza u dodatnoj novčanoj jedinici realnog bruto nacionalnog proizvoda. Ovo, uz ostale neizmijenjene uvjete, znači manji raspoloživi dohodak, manju graničnu sklonost potrošnji i, dakako, manju graničnu sklonost trošenju. Vrijedi i obrnuto.

326


Uvedimo u naš izvorni model (tablica 39.) inducirane poreze i pokažimo kako promjene granične sklonosti trošenju izazivaju promjene ravnotežnog agregatnog trošenja, odnosno ravnotežnog realnog GNP-a. Tablica 44. Realni GNP

Neto porezi (T)


Potrošnja (C)

Investicije (I)


Neto izvoz (NX)

(C+I+G+NX)

100 200 300 400 500 600 700

20 40 60 80 100 120 140

80 160 240 320 400 480 560

100 170 240 310 380 450 520

60 60 60 60 60 60 60

60 60 60 60 60 60 60

30 10 -10 -30 -50 -70 -90

250 300 350 400 450 500 550

Agregatno trošenje

Ovo je situacija koju poznajemo. Uvođenje induciranih (razmjernih) poreza nije poremetilo makroekonomsku ravnotežu. Ravnotežno agregatno trošenje, odnosno ravnotežni realni GNP iznosi 400. Neto 1 porezi predstavljaju realnog GNP-a ili 20 % realnog GNP-a. Granična 5 20 = 0,2. porezna stopa = 100 Granična sklonost potrošnji iznosi 0,875 raspoloživog dohotka.   ∆ Potrošnja 70  = = 0,875  . Međutim, istovremeno granična  ∆ Raspoloživi dohodak 80  sklonost potrošnji je 0,7 realnog bruto nacionalnog proizvoda  ∆ Potrošnja  70  = = 0,7  .  ∆ Realni GNP 100  Uzrok su ove razlike inducirani porezi, te graničnu sklonost potrošnji, kada je riječ o funkciji agregatne potrošnje, možemo izračunati i na sljedeći način: 327


Granična sklonost potrošnji (GSP) ⋅ (1-t) = 0,875 ⋅ (1-0,2) = 0,875 ⋅ 0,8 = 0,7.

Granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga (GST) iznosi 0,5. Izračunavamo je kao razliku između granične sklonosti potrošnji i granične sklonosti uvozu (0,7-0,2=0,5). Ili, ∆ Inducirano trošenje ∆ Agregatno trošenje 50 = = = 0,5. ∆ Realni GNP ∆ Realni GNP 100

Smanjimo, međutim, graničnu poreznu stopu i, stoga, udio poreza u realnom GNP-u. Granična porezna stopa neka iznosi 0,0857. Neto porezi su, dakle, 8,57% realnog GNP-a. Tablica 45. Realni GNP

100 200 300 400 500 600 700

Neto porezi (T)

8,57 17,14 25,71 34,28 42,85 51,42 60,00


Potrošnja (C)

Investicije (I)


Neto izvoz (Nx)

(C+I+G+NX)

110 190 270 350 430 510 590

60 60 60 60 60 60 60

60 60 60 60 60 60 60

30 10 -10 -30 -50 -70 -90

260 320 380 440 500 560 620

91,43 182,86 274,29 365,72 457,15 548,58 640,00

Agregatno trošenje

Obratimo pozornost na (C) kolonu. Potrebito je, možda, ponoviti da je C = Ca + (GSP ⋅ DI). Budući da je DI = (1 - t) ⋅ Realni GNP, vrijedit će da je C = Ca + [ GSP ⋅ (1 - t)] ⋅ Realni GNP. [ GSP ⋅ (1 - t)] = 0,875 (1 - 0,0857) = 0,875 ⋅ 0,9143 = 0,8

328


Prema tomu, granična sklonost potrošnji iznosi 0,8 realnog GNP-a. Ili, ∆ Potrošnja 80 = = 0,8. ∆ Realni GNP 100

Prema tomu, C = 30 + 0,8 ⋅ Realni GNP. Granična sklonost trošenju (GST) iznosi 0,6 [ GSP (0,8) - GSU (0,2) ]. Provjerimo i drugu formulu: ∆ Inducirano trošenje ∆ Agregatno trošenje 60 = = = 0,6. ∆ Realni GNP ∆ Realni GNP 100

Koje su,dakle, posljedice smanjenja granične porezne stope (t)? U obama slučajevima granična sklonost potrošnji iznosi 0,875 raspoloživog dohotka. To je tako budući da je smanjenje poreza (zbog pada granične porezne stope) praćeno s povećanjem raspoloživog dohotka, ali i odgovarajućim povećanjem potrošnje. Zbog toga kvocijent ∆ Potrošnja ostaje isti. ∆ Raspoloživi dohodak ∆ Potrošnja Drugačije je, međutim, s . Granična sklonost potrošnji ∆ Realni GNP iznosi, u prvom slučaju, 0,7 realnog GNP-a. Nakon pada granične porezne stope granična sklonost potrošnji, a zbog rasta potrošnje, bilježi rast i iznosi 0,8. Budući da granična sklonost uvozu jest, u obama slučajevima, stalna veličina (0,2) povećava se granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga. S prvobitnih 0,5 ona skače na 0,6. Raste, stoga, kut krivulje agregatnog trošenja, povećava se agregatno trošenje (C+I+G+NX) i ravnotežno agregatno trošenje, odnosno ravnotežni realni GNP. Uočili ste, ravnotežno agregatno trošenje, ravnotežni realni GNP iznosi 500. Promjene granične sklonosti trošenju ne tangiraju veličinu autonomnog trošenja.

329


14.4. PARADOKS ŠTEDNJE Štedeći, pojedinac ili domaćinstvo povećava svoj dohodak. Pretpostavimo da ste, pri neizmijenjenom raspoloživom dohotku, smanjili potrošnju i povećali štednju. Vaš će dohodak porasti budući da ćete na svoju štednju, uloživši je u banku, naplatiti odgovarajuću kamatu. Što će se, međutim, dogoditi ukoliko svi postanemo štedljiviji? Hoće li rast štednje na razini neke ekonomije povećati njen agregatni dohodak - realni bruto nacionalni proizvod? U prethodnom primjeru (tablica 45) granična sklonost potrošnji bijaše 0,875 raspoloživog dohotka. Granična je sklonost štednji iznosila 0,125 raspoloživog dohotka odnosno 0,1143 realnog GNP-a. Funkcija potrošnje je bila C = Ca + [ GSP ⋅ (1 - t) ] ⋅ Realni GNP odnosno C = 30 + 330

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA [0,875 ⋅ (1 - 0,0857) ] ⋅ Realni GNP. Prema tomu, korespondirajuća funkcija štednje glasi: S = - Ca + [ GSŠ ⋅ (1 - t) ] ⋅ Realni GNP odnosno S = - 30 + [ 0,125 ⋅ (1 - 0,0857) ] ⋅ Realni GNP. Provjerimo navedene tvrdnje. Tablica 46. Realni GNP

Neto porezi (T)


Potrošnja (C)

Štednja (S)

Investi -cije (I)


Neto izvoz (Nx)

(C+I+G+NX)

100 200 300 400 500 600 700

8,57 17,14 25,71 34,28 42,85 51,42 60,00

91,43 182,86 274,29 365,72 457,15 548,58 640,00

110 190 270 350 430 510 590

-18,57 -7,14 4,29 15,72 27,15 38,58 50

60 60 60 60 60 60 60

60 60 60 60 60 60 60

30 10 -10 -30 -50 -70 -90

260 320 380 440 500 560 620

Agregatno trošenje

Granična sklonost štednji doista iznosi 0,125 raspoloživog dohot  ∆ Štednja 11,43 = = 0,125  , odnosno 0,1143 realnog ka   ∆ Raspoloživi dohodak 91,43  bruto nacionalnog proizvoda. ∆ Štednja 11,43 Naime, = = 0,1143 ili ∆ Realni GNP 100 0,125 ⋅ (1 - 0,0857) = 0,125 ⋅ 0,9143 = 0,1143. Što će se, međutim, dogoditi ukoliko se, ceteris paribus, poveća granična sklonost štednji i, stoga, štednja? Povećajmo graničnu sklonost štednji na 0,2344 raspoloživog dohotka. U tom će slučaju funkcija potrošnje glasiti C = 30 + [ 0,7656 ⋅ (1 - 0,0857)] ⋅ Realni GNP, a funkcija štednje S = - 30 + [ 0,2344⋅ (1 0,0857)] ⋅ Realni GNP. Predstavimo novu situaciju.

331


Tablica 47. Realni GNP

Neto porezi (T)

100 200 300 400 500 600 700

8,57 17,14 25,71 34,28 42,85 51,42 60,00

Raspolo -živi dohodak (DI) 91,43 182,86 274,29 365,72 457,15 548,58 640,00

Potrošnja (C)

Štednja (S)

Investicije (I)

100 170 240 310 380 450 520

-8,57 12,86 34,29 55,72 77,15 98,58 120

60 60 60 60 60 60 60

Državna potrošnja (G) 60 60 60 60 60 60 60

Neto izvoz (Nx)

(C+I+G+NX)

30 10 -10 -30 -50 -70 -90

250 300 350 400 450 500 550

Agregatno trošenje

Rast štednje je, uz ostale neizmijenjene uvjete, izazvao pad granične sklonosti potrošnji i pad potrošnje. Granična sklonost potrošnji, kao što ranije rekosmo, iznosi 0,7656 raspoloživog dohotka, odnosno 0,7 realnog GNP-a  ∆ 70  = 0,7 ili 0,7656 ⋅ (1 − 0,0857) = 0,7656 ⋅ 0,9143 = 0,7 .   ∆100  Pad granične sklonosti potrošnji znači i pad granične sklonosti trošenju domaćih dobara i usluga. Granična sklonost trošenju iznosi 0,5, a ravnotežni realni GNP 400. Rast štednje ima, ceteris paribus, za posljedicu pad agregatnog dohotka odnosno ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda.

332


Pad ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda zbog, povećanja štednje, ceteris paribus, naziva se paradoks štednje. Riječ je o paradoksu budući da rast štednje, kada je o pojedincu riječ, znači rast njegovog dohotka, a kada je u pitanju ekonomija znači pad agregatnog dohotka. U našem se modelu ovaj paradoksalni rezultat javlja zbog toga što je autonomno trošenje stalna veličina. Do paradoksa, međutim, ne bi došlo kada bi rast štednje bio praćen odgovarajućim rastom investicijskog trošenja. U tom slučaju pad kuta krivulje agregatnog trošenja biva kompenziran rastom agregatnog trošenja i pomicanjem krivulje agregatnog trošenja ulijevo i prema gore.

333


14.5. MULTIPLIKATOR AUTONOMNOG TROŠENJA Do sada otkrismo da promjene autonomnog trošenja, te promjene granične sklonosti trošenju domaćih dobara i usluga izazivaju promjene agregatnog trošenja i promjene ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda. Usredotočimo se iznova na odnos promjene autonomnog trošenja i promjene ravnotežnog realnog GNP-a. Pogled će nas na sliku 140. podsjetiti da rast autonomnog trošenja pomiče krivulju agregatnog trošenja prema gore i ulijevo i to upravo za iznos povećanja autonomnog trošenja. Posljedica je toga povećanje ravnotežnog realnog GNP-a. Povećanje je ravnotežnog realnog GNP-a veće od povećanja autonomnog trošenja. Vrijedi, dakako, da je i smanjenje ravnotežnog realnog GNP-a uvijek veće od smanjenja autonomnog trošenja. Slika 140.

Multiplikator autonomnog trošenja ili, jednostavno, multiplikator, pokazuje kvantitativni odnos koji postoji između promjene autonomnog trošenja i promjene ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda. 334


Multiplikator je broj kojim valja pomnožiti promjenu autonomnog trošenja (∆ Autonomno trošenje) kako bi se izračunao tzv. multiplikatorski učinak, odnosno promjena ravnotežnog realnog GNP-a (∆ Ravnotežni realni GNP).

Multiplikator =

∆ Ravnotežni realni GNP ∆ Autonomno trošenje

Prema tomu, ∆ Ravnotežni realni GNP = ∆ Autonomno trošenje · Multiplikator ( Multiplikatorski učinak) Multiplikator je, međutim, moguće izračunati i na sljedeći način: 92

Multiplikator =

1 . 1 - Granična sklonost trošenju domaćih dobara i usluga

Multiplikator je broj veći od jedan. Naime, granična je sklonost trošenju broj između 0 i 1. Tek kada bi granična sklonost trošenju bila jednaka nuli multiplikator bi bio jednak jedan. U tom bi slučaju 92

Ravnotežno agregatno trošenje = Autonomno trošenje + GST⋅Ravnotežni realni GNP ∆Ravnotežno agregatno trošenje=∆Autonomno trošenje+GST⋅∆Ravnotežni realni GNP Prethodna slika 140. pokazuje da je: ∆ Ravnotežno agregatno trošenje = ∆ Ravnotežni realni GNP. Prema tomu, ∆ Ravnotežni realni GNP = ∆ Autonomno trošenje + GST ⋅ ∆ Ravnotežni realni GNP ∆ Ravnotežni realni GNP - GST ⋅ ∆ Ravnotežni realni GNP = ∆ Autonomno trošenje ∆ Ravnotežni realni GNP ⋅ (1-GST) = ∆ Autonomno trošenje / : ∆ Autonomno trošenje

∆Ravnotežni realni GNP • (1 − GST ) = 1 ∆Autonomno trošenje

∆Ravnotežni realni GNP 1 = ∆Autonomno trošenje 1 − GST

335

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA promjena ravnotežnog realnog GNP-a bila jednaka promjeni autonomnog trošenja. Multiplikator će biti veći ukoliko je veća granična sklonost trošenju. Manja granična sklonost trošenju znači i manji multiplikator. Pretpostavimo li da je granična sklonost trošenju 0,5 (budući je granična sklonost potrošnji 0,7, a granična sklonost uvozu 0,2), multiplikator će iznositi: Multiplikator =

1 = 2. 1 − 0 ,5

U ovome će slučaju jedna kuna povećanja autonomnog trošenja značiti dvije kune rasta ravnotežnog realnog GNP-a. Ukoliko se investicije (ili bilo koja druga komponenta autonomnog trošenja) povećaju za 100 novčanih jedinica ravnotežni će realni GNP porasti za 200 novčanih jedinica. ∆ Ravnotežni realni GNP = Multiplikator (2) x ∆ Autonomno trošenje (100) = 200 (Multiplikatorski učinak)

Smanji li se granična sklonost trošenju na 0,4 (bilo zbog povećanja granične porezne stope ili rasta granične sklonosti uvozu), multiplikator će biti: 1 = 1,67. Multiplikator = 1 − 0 ,4 ∆Ravnotežni realni GNP=Multiplikator (1,67) x ∆ Autonomno trošenje (100)=167 (Multiplikatorski učinak)

336


14.5.1. Multiplikator autarkičnog gospodarstva Pretpostavit ćemo ponajprije da je riječ, kako bismo model učinili sasvim jednostavnim, o ekonomiji koja poznaje tek paušalne (autonomne) poreze. U tom će slučaju, kao što zamjetismo ranije, unatoč postojanju (fiksne) razlike između realnog GNP-a i raspoloživog dohotka, granična sklonost potrošnji od raspoloživog dohotka biti jednaka graničnoj sklonosti potrošnji od realnog GNP-a. Pretpostavimo nadalje da je, budući da je riječ o zatvorenom, autarkičnom gospodarstvu, granična sklonost uvozu = 0. U takvoj će ekonomiji vrijediti da je granična sklonost trošenju jednaka graničnoj sklonosti potrošnji, te da je granična sklonost potrošnji + granična sklonost štednji = 1. U ovim jednostavnim uvjetima multiplikator se može izračunati na sljedeći način: 1 Multiplikator = ili, 1 - Granična sklonost potrošnji 1 Multiplikator =

. Granična sklonost štednji.

14.5.2. Multiplikator otvorenog gospodarstva Ostanimo pri pretpostavci da naša hipotetička ekonomija računa i dalje s paušalnim porezima. Međutim, otvorimo ekonomiju i pretpostavimo postojanje granične sklonosti uvozu.

337


Novi, nešto složeniji uvjeti značit će da je: (Granična sklonost trošenju + Granična sklonost uvozu) + Granična sklonost štednji = 1 Granična sklonost potrošnji

Prema tomu, Granična sklonost štednji = 1 - Granična sklonost trošenju - Granična sklonost uvozu Granična sklonost štednji + Granična sklonost uvozu = 1 - Granična sklonost trošenju.

Koristeći sljedeće formule, u stanju smo izračunati multiplikator otvorenog gospodarstva. 1 Multiplikator =

ili, 1 - Granična sklonost trošenju 1

Multiplikator =

. Granična sklonost štednji + Granična sklonost uvozu

14.6. FISKALNA POLITIKA Fiskalna je politika pokušaj države da ublaži fluktuacije agregatnog trošenja (pa, dakle, i ravnotežnog realnog GNP-a) posredstvom promjena državne potrošnje i promjena poreza. Budući da je državna potrošnja komponenta autonomnog trošenja, njene promjene izazivaju iste posljedice po ravnotežni realni GNP kao i promjene ostalih komponenti autonomnog trošenja. Dakle, multiplikatorski učinak državne potrošnje isti je kao, primjerice, multiplikatorski učinak investicija ili izvoza. Varirajući veličinu vlastite potrošnje država je u stanju kompenzirati promjene ostalih komponenti autonomnog trošenja. Država može 338

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA pokušati, posredstvom državne potrošnje, korigirati promjene agregatnog trošenja i osigurati onu razinu realnog GNP-a koja znači punu zaposlenost. Pojava će recesijskog GNP-jaza ponukati državu da poveća svoju potrošnju kako bi povećala agregatno trošenje i realni GNP. Obrnuto, država će smanjiti svoju potrošnju kada je ekonomija pregrijana kako bi smanjila i možda eliminirala inflacijski GNP-jaz. U praksi je, nažalost, efikasnost državne potrošnje, kao instrumenta makroekonomske stabilizacijske politike, bitno smanjena budući da je često za donošenje (političkih) odluka koje mijenjaju državnu potrošnju potrebito izuzetno mnogo vremena. Međutim, država na veličinu ravnotežnog realnog GNP-a može utjecati i posredstvom poreza. Pretpostavimo da je riječ o paušalnim, autonomnim porezima. Koje su posljedice državne odluke da poveća ili smanji paušalne poreze? 14.6.1. Porezni multiplikator Porezni je multiplikator broj kojim treba pomnožiti promjenu (paušalnih) poreza kako bi se izračunala promjena ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda. Porezni je multiplikator negativan broj budući da smanjenje poreza izaziva rast raspoloživog dohotka, rast autonomne potrošnje i rast agregatnog trošenja. Vrijedi, dakako, i obrnuto. Međutim, promjena autonomne potrošnje neće biti jednaka promjeni raspoloživog dohotka koju je izazvala promjena paušalnih poreza. Promjena autonomne potrošnje ovisi, naime, o graničnoj sklonosti potrošnji. Neka granična sklonost potrošnji iznosi 0,9. Ukoliko paušalni porezi padnu za 10 novčanih jedinica, raspoloživi će se dohodak povećati za 10 novčanih jedinica, a autonomna potrošnja za 9 novčanih jedinica (10 ⋅ 0,9). Upravo stoga, porezni multiplikator izračunavamo kao umnožak negativnog multiplikatora autonomnog trošenja i granične sklonosti potrošnji.

339

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA 1 Porezni multiplikator = 1 - Granična sklonost trošenju

⋅ Granična sklonost potrošnji

Granična sklonost potrošnji Porezni multiplikator = 1 - Granična sklonost trošenju

Pretpostavimo, dakle, postojanje ekonomije s ugrađenim paušalnim, autonomnim porezima. Budući da je razlika između realnog GNP-a i raspoloživog dohotka fiksna, granična će sklonost potrošnji od raspoloživog dohotka i granična sklonost potrošnji od realnog GNP-a biti jednake veličine. Neka granična sklonost potrošnji iznosi 0,9, a granična sklonost uvozu 0,2. Koje su posljedice odluke države da smanji paušalne poreze za 10 novčanih jedinica? Porezni multiplikator = -

1 1 1 ⋅ GSP = − ⋅ 0 ,9 = − ⋅ 0 ,9 = −3 1 − GST 1 − 0 ,7 0 ,3

∆ Ravnotežni realni GNP = Porezni multiplikator (-3) ⋅ ∆ Autonomni porezi (-10) = 30 (Multiplikatorski učinak)

Smanjenje autonomnih poreza od 10 novčanih jedinica izaziva rast ravnotežnog realnog GNP-a od 30 novčanih jedinica. Kao što zamjećujete, porezni je multiplikator (zanemarimo na trenutak njegov negativni predznak) manji od multiplikatora autonomnog trošenja. Multiplikator autonomnog trošenja iznosi 3,33, a porezni multiplikator 3. Multiplikatorski je učinak autonomnih poreza manji od multiplikatorskog učinka komponenti autonomnog trošenja. Naime, dok jedna kuna investicija ili državne potrošnje ide neposredno i u cijelosti u povećanje agregatnog trošenja - realnog GNP-a, dotle dodatna kuna, koja je rezultat smanjenja autonomnih poreza, ne ide, u cijelosti u potrošnju, već samo onim dijelom koji je određen graničnom sklonošću potrošnji. Valja zaključiti da država jest u stanju, varirajući veličinu paušalnih

340

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA poreza, neposredno utjecati na veličinu agregatnog trošenja i ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda. Međutim, država može, mijenjajući veličinu granične porezne stope pa, dakle, i veličinu induciranih poreza, utjecati na veličinu multiplikatora autonomnog trošenja. U naš ćemo model uvesti inducirane poreze i, s tim u svezi, odgovarajuću graničnu poreznu stopu. Multiplikator će autonomnog trošenja doživjeti dramatičnu promjenu. 14.6.2. Multiplikator i granična porezna stopa Granična sklonost potrošnji i dalje iznosi 0,9 raspoloživog dohotka [GSP(DI) = 0,9]. Granična sklonost uvozu, kao u prethodnom primjeru, iznosi 0,2. (GSU = 0,2). Novi je element granična porezna stopa veličine 0,5 (t=0,5). Multiplikator je moguće izračunati na nekoliko načina. Multiplikator =

Multiplikator =

1

[

1 − GSP( DI ) (1 − t ) − GSU

]

1 1 1 1 = = = = 1,33 1 − [0,9(1 − 0,5) − 0,2] 1 − [0,45 − 0,2] 1 − 0,25 0,75

Do istog ćemo rezultata doći ukoliko koristimo nama već poznatu (opću) formulu: 1 Multiplikator = 1 - Granična sklonost trošenju Granična sklonost potrošnji od realnog bruto nacionalnog proizvoda

[GSP( ) ] = GSP GNP

(DI)

(1 - t) = 0,9 (1 - 0,5) = 0,9 ⋅ 0,5 = 0,45

341

14. AGREGATNO TROŠENJE I MAKROEKONOMSKA RAVNOTEŽA Granična sklonost trošenju (GST) = GSP(GNP) - GSU = 0,45 - 0,2 = 0,25

Multiplikator =

1 1 1 = = = 1,33 1 − GST 1 − 0 ,25 0 ,75

Međutim, postoji još jedna mogućnost. U našem modelu otvorene ekonomije s induciranim porezima vrijedi da je: (Granična sklonost trošenju

+

Granična sklonost) uvozu

+

Granična sklonost štednji

+

Granična porezna stopa

=1

Granična sklonost potrošnji Granična sklonost štednji+Granična porezna stopa = 1 - Granična sklonost trošenju - Granična sklonost uvozu Granična sklonost štednji + Granična porezna stopa + Granična sklonost uvozu = 1 - Granična sklonost trošenju

Prema tomu, 1 Multiplikator = GSŠ + t + GSU Provjerimo gornju formulu. Ako je GSP(DI) = 0,9 tada je GSŠ(DI) = 0,1. GSŠ(GNP) = GSŠ(DI) (1 - t) = 0,1 ⋅ 0,5 = 0,05. Multiplikator =

1 1 = = 1,33 0 ,05 + 0 ,5 + 0 ,2 0 ,75

Pojava je granične porezne stope, odnosno pojava induciranih poreza bitno smanjila veličinu multiplikatora. Stoga je i multiplikatorski učinak, odnosno reakcija ravnotežnog realnog GNP-a na promjene autonomnog trošenja znatno slabija. Inducirani se porezi javljaju kao amortizer koji prigušuje fluktuacije autonomnog trošenja. Što je veća granična porezna stopa, što su, dakle, veći inducirani porezi, to je uspješnije neutraliziranje udaraca koje ekonomiji nanose promjene autonomnog trošenja. 342

15. NOVAC I MONETARNA POLITIKA

15. NOVAC I

MONETARNA POLITIKA

15.1. FUNKCIJE NOVCA Da biste znali što novac jest potrebito je poznavati njegove funkcije. Funkcije novca su: sredstvo razmjene, obračunska jedinica, standard odgođenih plaćanja i zaliha vrijednosti. Novac kao sredstvo razmjene posreduje u razmjeni dobara i usluga. On olakšava i ubrzava razmjenu. Novac je opće prihvaćeni ekvivalent koji je svatko spreman primiti u zamjenu za dobro ili uslugu koju prodaje. Novac olakšava razmjenu budući da osigurava tzv. dvostruko podudaranje želja. Prije pojave novca razmjena je imala oblik trampe-neposredne razmjene dobra za dobro. U ovakvim uvjetima dvostruko podudaranje želja doista bijaše problem. Razmjena se mogla odigrati tek kada su se jedna nasuprot drugoj našle osobe koje potrebuju upravo ono dobro koje druga posjeduje. Kao što rekosmo, u uvjetima novčane razmjene dvostruka koincidencija želja uvijek postoji, a osigurava je upravo novac kao sredstvo razmjene. Ljudi koji nešto prodaju uvijek su spremni primiti novac u zamjenu za svoje dobro ili uslugu, a ljudi koji kupuju uvijek nude novac u zamjenu za dobro koje žele. Novac kao obračunska jedinica, služi da bi se utvrdile cijene dobara i usluga. U Hrvatskoj obračunska jedinica jest kuna djeljiva na 100 lipa, te su cijene svih dobara i usluga izražene u kunama i lipama. Zahvaljujući tomu, u stanju smo izračunati relativne cijene dobara i usluga, odnosno odrediti oportunitetni trošak svake naše kupnje. Novac je, međutim, obračunska jedinica posredstvom koje izračunavamo cijene ne samo tekućih već i, odgođenih, budućih transakcija. Novac se javlja i kao standard odgođenih plaćanja. Vaši će vjerovnici očekivati od vas da svoje dugove, bez obzira kako nastali, podmirite u 343


novcu. Dakako, pri tome će, ukoliko se očekuje pad vrijednosti novca zbog inflacije, svoje interese zaštititi odgovarajućom kamatnom stopom. Sredstvo razmjene, taj opće prihvaćeni medijator svih transakcija, služi i kao zaliha vrijednosti - konzervator vrijednosti. Razlog držanja novca, njegovog povlačenja iz optjecaja jest činjenica da se on u svakom trenutku može pretvoriti u odgovarajuću količinu dobara i usluga. Štednja je, u najgorem slučaju, potrebita mjera predostrožnosti kako bi se prebrodila moguća nestašica novca. Kao i prethodna, tako je i funkcija novca kao zalihe vrijednosti vezana s izvjesnim rizikom. U vremenima inflacije, novčane zalihe mogu biti obezvrijeđene, a sama funkcija novca kao zalihe vrijednosti dovedena je u pitanje. U takvim će se vremenima ljudi rješavati novca tražeći boljeg konzervatora vrijednosti (nekretnine, npr.). Definirati novac mimo njegovih funkcija nije moguće. Prema tomu, novac je ono što funkcionira, prije svega, kao sredstvo razmjene, a potom i kao obračunska jedinica, standard odgođenih plaćanja i zaliha vrijednosti. 15.2. OBLICI NOVCA Naturalni ili robni novac bijaše prvi oblik novca. Naturalni novac je novac koji posjeduje vlastitu, unutarnju vrijednost. Riječ je o tržišnoj vrijednosti koju naturalni novac može realizirati mimo svoje funkcije kao sredstva razmjene. Najrazličitije su stvari, poput stoke, duhana, pšenice, krzna, itd., upotrebljavane kao sredstvo razmjene. Međutim, zlato su i srebro najpoznatiji predstavnici naturalnog novca. Marx će ustvrditi da novac nastaje tek tada kada ulogu općeg ekvivalenta preuzmu plemeniti metali - zlato i srebro. Prednosti su plemenitih metala, kao novca, bile očigledne: laka prenosivost, djeljivost, trajnost, istovjetnost kvalitete.

344


Dugovječnost naturalnog novca, odnosno dugovječnost klasičnog zlatnog standarda92 (gold specie standard) imala je i teorijskog traga. U tom smislu spomenimo metalističku (kao jednu od robnih teorija o novcu) teoriju te “currency teoriju”. Metalistička teorija, naime, drži da tek plemeniti metali mogu biti novac budući da posjeduju vrijednost neovisno o funkciji novca koju obavljaju. Pristalice “currency teorije” smatraju da papirne novčanice (banknote), ukoliko postoje uz ili umjesto zlatnog (kovanog) novca, moraju u cijelosti imati zlatno pokriće. Papirni novac, taj drugi oblik novca, u početku bijaše konvertibilan. Banknota, taj prvi oblik papirnog novca, imala je zlatnu podlogu. Riječ je o mjenici koju izdaje banka, koja glasi na donositelja, a koja je zamjenjiva za gotov novac (zlato), te može i sama biti upotrijebljena kao novac. Dok je klasični zlatni standard jamčio konvertibilnost novčanica, dotle su je zlatno-polužni standard (gold bullion standard) i zlatno devizni standard (gold exchange standard), etablirani nakon I. svjetskog rata, ipak ograničavali. Zlatno je polužni standard značio da se u optjecaju nalazi papirni novac (zlatni novac je, baš kao i u slučaju zlatno deviznog standarda, povučen iz prometa) koji ima zlatno pokriće i to u obliku zlatnih poluga. Konvertibilnost je ograničena utoliko što su vlasnici novca mogli u zlato pretvoriti tek onu količinu papirnog novca koja je odgovarala vrijednosti jedne zlatne poluge. U Engleskoj je, u kojoj je zlatno polužni standard uveden 1925. godine, težina jedne zlatne poluge iznosila 12,44 kg. Zlatno devizni standard nije razumijevao obvezu konvertiranja domaćeg novca u zlato. Konvertirati su se mogle samo devize koje su glasile na tzv. rezervne valute (dolar, funta).

92

Klasični je zlatni standard (gold specie standard) novčani sustav u kojem se u optjecaju nalaze zlatnici i papirni novac i koji je značio potpunu konvertibilnost papirnog u zlatni novac. Trajao je sve do I. svjetskog rata.

345


Tijekom i nakon velike ekonomske krize (1929-1933), zlatni se standard napušta, te se danas u optjecaju nalazi fiducijarni (lat. fiduciapovjerenje) ili fiat novac. Fiat novac je novac bez ili gotovo bez unutarnje vrijednosti koji obavlja funkcije novca zahvaljujući državnoj odredbi. Današnje su valute (papirni i kovani novac) primjeri fiat novca. Riječ je, dakle, o novcu koji nije konvertibilan za zlato. Javnost može izgubiti povjerenje u fiat novac ukoliko njegovu kupovnu sposobnost erodira stalna i snažna inflacija. Unatoč nekim lošim iskustvima, nominalistička će teorija novca podržati fiat novac i njegovu uporabu. Nominalistička teorija novca vidi u novcu simbol, apstraktnu računsku jedinicu koja je lišena svakog materijalnog sadržaja. Ranije smo govorili o kvantitativnoj teoriji novca prema kojoj novac ne posjeduje vlastitu vrijednost i koja tvrdi da njegova vrijednost, ceteris paribus, ovisi o količini novca u optjecaju. I konačno, spomenimo posljednji oblik novca - nevidljivi, depozitni novac. Depozitni novac (knjižni, žiralni ili skripturalni novac) je novac koji, za razliku od papirnog i kovanog novca, ne posjeduje materijalni oblik, a nalazi se na računima banaka. Riječ je o novčanim sredstvima koja deponent može, bez zapreka i bez prethodne obavijesti banci, povući u gotovinu ili prenijeti na drugi način. Ili, jednostavnije, radi se o svim kratkoročnim potraživanjima ili potraživanjima “po viđenju”. 15.3. NOVČANA MASA Ukoliko likvidnost 93 upotrijebimo kao kriterij moguće je novac definirati na nekoliko načina. M1 ili novčana masa (money supply) obuhvaća najlikvidnija novčana sredstva, dakle, ona sredstva koja se neposredno mogu upotrijebiti kao sredstvo razmjene. Novčani se agregat M1 ili novčana 93

Likvidnost označava unovčivost neke aktive. Ona pokazuje u kojoj je mjeri neka imovina sposobna pretvoriti se u sredstvo razmjene ili gotovi novac.

346


masa sastoji od gotovog novca (kovanog ili papirnog novca) i depozitnog novca. Novčani je agregat M2 šira mjera novca. Naime, M2 predstavlja zbroj M1 i tzv. “near” novca. “Near” novac ili kvazi novac sredstva su izrazite likvidnosti koja su, međutim, namijenjena štednji. Ovdje, prije svega, valja ubrojiti štedne depozite bez roka (po viđenju, a vista). Međutim, njihova ih namjena - štednja diskvalificira, bez obzira radi li se o štednim depozitima bez (a vista) ili kratkog roka, kao komponente novčane mase (M1). Novčani je agregat M3 zbroj M2 i ograničenih depozita, te depozita s rokom kraćim od jedne godine. “Danas gotovo sve monetarne statistike vode analize na osnovi tih triju osnovnih monetarnih agregata.”94 15.4. BANKE I STVARANJE NOVCA - SEKUNDARNA EMISIJA NOVCA Financijske su ustanove ili financijski posrednici ustanove specijalizirane u prikupljanju novčanih fondova i njihovom (profitabilnom) plasiranju. Gruba će podjela financijske ustanove podijeliti na depozitne i nedepozitne ustanove. Banka je depozitna ustanova koja prikuplja novčane depozite te ih plasira u obliku kredita. Banke su u stanju kreirati novac zahvaljujući upravo postojanju depozitnog novca. Impuls umnožavanju novca može biti povećanje depozita, smanjenje rezervi banke ili neka druga pojava. Pokušajmo objasniti cijeli proces.

94

Perišin, I., Šokman, A.: Monetarno-kreditna politika, Informator, Zagreb, 1992., str. 60.

347


Iskustvo je pokazalo da banke ne moraju imati 100%-tno pokriće svojih obveza. Osnovno će načelo bankarskog poslovanja reći da banka ne mora, u svakom trenutku, imati pokrivene sve obveze likvidnim potraživanjima95. Prema Parkinu96, tipična američka banka, na svakih 100 dolara depozita, drži, u obliku rezerve, manje od 2,5 dolara. No, mjesta panici nema budući da je ova rezerva dostatna za osiguravanje likvidnosti banke. Ne ulazeći u detalje ustvrdimo kako banka mora, po sili zakona, posjedovati određenu rezervu - rezervu likvidnosti. “Visina rezerve likvidnosti koju svaka banka ima na svom računu kod centralne banke zakonska je obaveza banke da stalno održava određeni iznos sredstava u likvidnom obliku. Iznos ovih sredstava je neophodna, minimalna likvidnost banke i utvrđuje se visinom stope tzv. minimalne likvidnosti ili tzv. rezerve likvidnosti koju propisuje centralna banka”.97 Prema tomu, određeni, minimalni postotak depozita banka ima držati u likvidnom obliku, obliku rezerve likvidnosti. Ukoliko je ukupna rezerva banke veća od rezerve likvidnosti banka je višak novčanih sredstava (višak rezerve) u stanju plasirati u obliku kredita. Pretpostavimo da rezerva likvidnosti svih banaka iznosi 40% depozita odnosno 0,4 na jedinicu depozita. Svaka deponirana kuna iziskuje rezervu od 40 lipa. Pretpostavimo, nadalje, da je jedan od klijenata banke A odlučio smanjiti iznos gotovine kojom raspolaže, te je 100 novčanih jedinica deponirao u banku A. Ovaj će depozit, budući da banka A upravo udovoljava pravilu rezerve likvidnosti, stvoriti višak rezerve ili dodatni kreditni potencijal od 60 novčanih jedinica. Neka banka A odobri kredit od 60 novčanih jedinica osobi A. Osoba A će 60 novčanih jedinica potrošiti kupivši dugo željenu umjetničku sliku. Slikar će 60 novčanih jedinica deponirati u svoju banku, banku B. Banka B će 95

Ali, bankari znaju reći da je nelikvidnost banke isto što i požar u tvornici za preradu pamuka. 96 Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, New York, 1990., str. 717. 97 Perišin, I., Šokman, A.: Monetarno-kreditna politika, Informator, Zagreb, 1992., str. 39.

348


osobi B odobriti kredit od 36 novčanih jedinica (60-24). Osoba B će odobreni kredit upotrijebiti kupivši osobno računalo. Neka bivši vlasnik osobnog računala primljeni novac deponira u banku C. Dio pologa će banka C plasirati na način da odobri kredit osobi C od 21,6 novčanih jedinica, itd., itd. Proces će trajati sve dok novi depoziti proizvode višak rezervi. Krediti koje banke mogu odobravati bivaju sve manji budući da rezerva likvidnosti iznosi 40% depozita (0,4 na jedinicu depozita). Pokušajmo proces stvaranja novca posredstvom kreditne ekspanzije prikazati na sljedeći, možda pregledniji, način: Tablica 48. Banka A B C D Ostale Ukupno

Novi depoziti 100 60 36 21,6 32,4 250

Novi krediti 60 36 21,6 12,96 19,44 150

Nove rezerve 40 24 14,4 8,64 12,96 100

349


Slika 141.98

Nakon što se slegla prašina multiplikatorskog procesa, moguće je zaključiti da je depozit od 100 novčanih jedinica izazvao povećanje depozita za 250 novčanih jedinica, odobrenih kredita za 150 novčanih jedinica, a rezerve su povećane za 100 novčanih jedinica. Novčana je masa (količina novca u opticaju) povećana za iznos novih kredita, dakle, za 150 novčanih jedinica. Zašto? Zato što (jednostavni ili, kako ga još zovu, potencijalni) novčani multiplikator, u našem primjeru, iznosi 2,5. Naime, novčani multiplikator se izračunava na sljedeći način: Novčani multiplikator =

98

1 Rezerva likvidnosti na jedinicu depozita( r )

=

1 r

=

1 0, 4

= 2,5

Prema: Dyal, J.A., Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company, New York, 1985, str. 249.

350


Kada, kao u našem primjeru, novčani multiplikator iznosi 2,5, tada se novčana masa (količina novca u optjecaju) može maksimalno povećati 2,5 puta u odnosu na inicijalno povećanje viška rezerve (∆VR). 1 ∆ VR x ∆ VR ili r r 1 x 60 = 2,5 ⋅ 60 = 150 ∆M = 0 ,4

Promjena novčane mase (∆M) =

Depozit je od 100 novčanih jedinica stvorio višak rezerve od 60 novčanih jedinica (budući da je r = 0,4), te potencijalno (teorijski moguće) povećanje novčane mase iznosi 150 novčanih jedinica. Povećanje je količine novca (150) jednako povećanju odobrenih zajmova-kredita. Istina, depoziti su povećani za 250 novčanih jedinica (100 ⋅ 2,5 = 250), ali od njih valja oduzeti izvorni depozit (100) koji je stvorio višak rezerve. Dakle, tek novi depoziti stvoreni kreditnom aktivnošću banaka povećavaju novčanu masu, odnosno količinu novca. Banke stvaraju novac odobravajući kredite. Proces, dakako, može teći i u suprotnom smjeru. Ukoliko 100 novčanih jedinica bude povučeno iz bankarskog sustava, doći će do smanjenja viška rezerve (-60) te će multiplikatorski učinak značiti da je novčana masa smanjena za 150 novčanih jedinica [2,5 ⋅ ( − 60) = −150] . U pravilu je stvarno povećanje novčane mase manje od potencijalnog, maksimalno mogućeg povećanja odnosno povećanja koje omogućava novčani multiplikator. Razlog je tomu jednostavna činjenica da se krediti koje su banke odobrile (zahvaljujući višku rezerve) ne moraju vratiti, u obliku depozita, u banke stvarajući novi višak rezerve. Oni mogu biti zadržani, u obliku gotovine, izvan računa banaka. U tom slučaju multiplikatorski proces biva prijevremeno završen.

351


15.5. CENTRALNA BANKA I MONETARNA POLITIKA Centralna je banka središnja monetarna ustanova svake zemlje. S razlogom je nazivaju banka banaka budući da ona obavlja (primarnu) emisiju novca, te odgovara za realizaciju monetarne politike, domaće i međunarodne likvidnosti zemlje. Centralna banka Republike Hrvatske je Hrvatska narodna banka. Hrvatska narodna banka odgovara za stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja u zemlji i prema inozemstvu. Ona, svojim djelovanjem, podržava ciljeve ekonomske politike Republike Hrvatske, pri čemu ta podrška ne smije ugroziti stabilnost valute i opću likvidnost plaćanja u zemlji i inozemstvu. U obavljanju svojih poslova Hrvatska narodna banka je samostalna i odgovorna Hrvatskomu državnomu saboru. Hrvatska narodna banka samostalno utvrđuje zadatke monetarne i devizne politike te, u svezi toga, utvrđuje količinu novca u optjecaju, utvrđuje opću likvidnost banaka, izdaje novčanice i kovani novac, kontrolira banke, itd.99 Centralna banka je “posebno respektabilna zbog značenja funkcija koje obavlja i odgovornosti da na najbolji mogući način monetarnu politiku i funkcioniranje kreditnog aparata uskladi s općom ekonomskom politikom.”100 Riječ je o anticikličkoj monetarnoj politici. Konkretnije, riječ je o nastojanju da se realizira puna zaposlenost i stabilnost cijena na način da se ograničava posrednička aktivnost banaka kada ekonomija ekspandira, odnosno da se ona potiče kada ekonomija zapadne u recesiju.101

99

Vidjeti: Zakon o Narodnoj banci Hrvatske, Narodne novine, broj 35, 26. svibnja 1995, U međuvremenu je Narodna banka Hrvatske dobila novo ime, te je sada Hrvatska narodna banka. 100 Perišin, I., Šokman, A.: Monetarno-kreditna politika, Informator, Zagreb, 1992., str. 178. 101 Vidjeti: Stigum, M.: The Money Market, Dow Jones-Irwin,, Homewood, Illinois, 1983.

352


15.5.1. Instrumenti monetarne politike Monetarna je politika pokušaj centralne banke da kontrolira razinu cijena i outputa posredstvom promjena novčane mase ili količine novca u optjecaju. U tom smislu su centralnoj banci na raspolaganju sljedeći instrumenti: operacije na otvorenom tržištu, rezerva likvidnosti i eskontna stopa.

15.5.1.1. Operacije na otvorenom tržištu

Operacije su na otvorenom tržištu najsnažniji i najčešće korišteni instrument monetarne politike. Riječ je o kupovinama i prodajama državnih vrijednosnih papira koje obavlja centralna banka kako bi utjecala na monetarnu bazu i posredstvom nje djelovala na količinu novca u optjecaju.102 Monetarna baza ili novčana baza (poznata i kao primarni novac ili “high-powered money”) jest zbroj gotovog novca (novčanica i kovanog novca) u optjecaju i ukupnih rezervi banaka. Postoji sasvim određeni odnos između novčane baze i novčane mase. Prikazat će ga sljedeća slika:

102

U ekonomistovom rječniku izrazi novčana masa, količina novca pa i novčana zaliha imaju isto značenje.

353


Slika 142.

Prodaja državnih obveznica od strane centralne banke ima za posljedicu “prorjeđivanje”, odnosno smanjivanje novčane mase. Kupovinom državnih obveznica banke smanjuju vlastite rezerve. Primjerice, kada banke kupe državne vrijednosne papire u iznosu od 100 novčanih jedinica njihova se ukupna rezerva, ali i višak rezerve, smanjuje za isti iznos. Dolazi, očigledno, do kontrakcije monetarne baze (smanjuju se ukupne rezerve banaka), ali je moguća kontrakcija novčane mase znatno veća. Ukoliko je r=0,2, tada smanjenje viška rezerve od 100 znači potencijalno smanjenje novčane mase od 500 novčanih jedinica. 1 100   = −500 . Pad ukupnih rezervi banaka reducira  ∆M = ⋅ ∆VR = −   r 0 ,2 sposobnost bankarskog sustava da, posredstvom kredita, stvara novac. Međutim, kupac državnih obveznica može biti i javnost uopće. Pretpostavimo da ste upravo vi kupili državne obveznice vrijedne 100 novčanih jedinica. Plaćanje ste u cijelosti obavili pomoću depozita koji posjedujete u vašoj banci. Smanjenje depozita stavlja banku u gotovo isti položaj u kojem bi se našla da je sama kupila državne obveznice. Fina razlika ipak postoji. Ukupne rezerve banke i depozit bilježe isti pad - 100 novčanih jedinica. Pad depozita, međutim, izaziva pad rezerve

354


[

]

likvidnosti i to za 20 novčanih jedinica. ∆Depozit (100) ⋅ r (0 ,2) = 20 . Zbog toga smanjenje viška rezerve iznosi 80 novčanih jedinica.

[∆Ukupne rezerve (100) - ∆ Rezerva likvidnosti (20) = ∆VR(80)] . U ovom je, dakle, slučaju smanjenje viška rezerve manje nego u slučaju kada se banke javljaju u ulozi kupaca državnih obveznica. Do smanjenja viška rezerve neće doći ukoliko kupljene vrijednosne papire platite gotovim novcem. U tom se slučaju, doduše, smanjuje monetarna baza, ali samo onaj njezin dio koji obuhvaća gotov novac u optjecaju. Prema tomu, prodaja državnih obveznica uvijek smanjuje novčanu bazu (bilo njezin gotovinski ili rezervni dio) i, stoga, ima za posljedicu smanjenje novčane mase. Centralna će banka kupovati državne obveznice kada je, po njenoj procjeni, potrebito povećati novčanu bazu odnosno novčanu masu. Neka centralna banka kupi od banaka državne obveznice u vrijednosti 100 novčanih jedinica. Prodajom državnih vrijednosnih papira banke povećavaju ukupne rezerve i višak rezerve za 100 novčanih jedinica. Ako je, kao u prethodnim slučajevima, r=0,2 i ukoliko su banke spremne ovako nastali višak rezerve plasirati u obliku kredita tada moguće povećanje novčane mase iznosi:

∆M =

1 100 ⋅ ∆VR = = 500 . r 0 ,2

I javnost se može pojaviti u ulozi prodavatelja državnih obveznica. I opet pretpostavimo da ste upravo vi centralnoj banci prodali državne obveznice u iznosu od 100 novčanih jedinica. Deponirajte dobiveni novčani iznos u vašu banku. Ukupne rezerve banke i depozit banke rastu za isti iznos - 100 novčanih jedinica. Međutim, vaš depozit povećava rezervu likvidnosti i to za 20 novčanih jedinica.

355


[∆Depozit(100) ⋅ r(0 ,2) = 20] . Zbog toga povećanje viška rezerve banke

iznosi 80 novčanih jedinica

∆Ukupne rezerve (100) - ∆ Rezerva likvidnosti (20) = ∆ VR (80) .

Povećanje je viška rezerve manje nego u slučaju kada banke neposredno prodaju državne obveznice. Naime, jedan dio vašeg depozita (20) ima poslužiti kao rezerva likvidnosti. Zbog tog je razloga i mogući multiplikatorski učinak manji u usporedbi s onim koji se javlja kada banke jesu u poziciji prodavati državne obveznice centralnoj banci. Do multiplikatorskog učinka neće doći ukoliko novčana sredstva, dobivena prodajom državnih obveznica, zadržite, u obliku gotovine, izvan bankarskog sustava. U tom će se slučaju povećati samo gotovinska komponenta i novčane baze i novčane mase. Valja zaključiti kako operacije na otvorenom tržištu izazivaju, u pravilu, multipliciranu ekspanziju odnosno kontrakciju novčane mase. Novčana jedinica koju centralna banka utroši kupujući državne obveznice povećava novčanu masu za nekoliko novčanih jedinica. Isto tako, novčana jedinica koju centralna banka primi prodajući državne obveznice smanjuje novčanu masu za nekoliko novčanih jedinica. 15.5.1.2. Rezerva likvidnosti

Centralna je banka u stanju utjecati na veličinu viška rezerve, te veličinu (jednostavnog) novčanog multiplikatora posredstvom promjena rezerve likvidnosti. Dosada smo pretpostavljali da postoji jedna stopa rezerve likvidnosti. Dakako, u stvarnosti postoje različite stope za različite vrste depozita. Povećavajući rezervu likvidnosti odnosno stopu rezerve likvidnosti centralna banka reducira višak rezerve unutar bankarskog sustava, smanjuje njegov kreditni potencijal, smanjuje veličinu novčanog multiplikatora i, konačno, smanjuje količinu novca u optjecaju.

356


Smanjenje stope rezerve likvidnosti izaziva, naravno, suprotne učinke. Pretpostavimo da banke raspolažu sa 100 novčanih jedinica depozita. Ukoliko je r=0,4, tada rezerva likvidnosti iznosi 40 novčanih jedinica, a višak rezerve 60. U ovom se slučaju novčana masa može povećati za 150 novčanih jedinica.

∆Μ =

1 ⋅ 60 = 2 ,5 ⋅ 60 = 150 0 ,4

Što će se dogoditi ukoliko centralna banka, ceteris paribus, smanji r? Neka on sada iznosi 0,2. Ukupne su rezerve banaka ostale neizmijenjene. Smanjila se, međutim, rezerva likvidnosti, a povećao višak rezerve. Rezerva likvidnosti iznosi 20, a višak rezerve 80. Pad stope rezerve likvidnosti nije omogućio samo rast viška rezerve, već i povećanje novčanog multiplikatora. Zahvaljujući tomu, maksimalno mogući rast novčane mase iznosi 400 novčanih jedinica.

∆Μ =

1 ⋅ 80 = 5 ⋅ 80 = 400 0 ,2

Promjene su stope rezerve likvidnosti relativno rijetke. Riječ je, naime, o vrlo snažnom instrumentu monetarne politike (njegove promjene utječu ne samo na veličinu viška rezerve, već i na veličinu novčanog multiplikatora) čije male promjene izazivaju snažne reakcije novčane mase. Uostalom, česte bi promjene stope rezerve likvidnosti bankarsko poslovanje učinile sasvim nesigurnim i nepredvidljivim. 15.5.1.3. Eskontna stopa

Eskontna ili diskontna stopa jest kamatna stopa na kredite koje centralna banka odobrava ostalim bankama. Povećavajući eskontnu stopu centralna banka može takvu vrst zajmova učiniti skupima, te može obeshrabriti banke da na taj način povećavaju svoje rezerve. Ovo, 357


dakako, smanjuje kreditnu sposobnost banaka. Valja dodati da rast eskontne stope djeluje i u smislu povećavanja aktivnih kamatnih stopa poslovnih banaka. I ovo pridonosi smanjenju kreditne aktivnosti. Kada, pak, želi povećati novčanu masu centralna će banka sniziti eskontnu stopu, pojeftiniti kredite i povećati kreditnu ekspanziju. Promjene su eskontne stope poruka centralne banke o tome kakvu monetarnu (ekspanzivnu ili restriktivnu) politiku namjerava provoditi u budućnosti. Viša eskontna stopa signalizira da je plan provoditi tvrdu, restriktivnu monetarnu politiku čiji je cilj smanjenje novčane mase. Niža eskontna stopa upućuje na provođenje ležernije, ekspanzivne monetarne politike čija je zadaća povećanje količine novca u optjecaju. 15.5.2. Ekspanzivna monetarna politika Recesijski GNP jaz postoji kada je ravnotežni realni GNP manji od potencijalnog. Ekonomiju, u tom slučaju, opterećuje određena, veća ili manja, ciklička nezaposlenost. Na koji način eliminirati recesijski jaz odnosno realizirati punu zaposlenost? Potrebito je, dakako, povećati agregatnu potražnju. U tom će smislu monetarne vlasti nastojati smanjiti aktualne kamatne stope. Ovo će učiniti na način da povećaju količinu novca u optjecaju. Rast novčane mase moguće je realizirati povećavajući višak rezerve kojim raspolaže bankarski sustav. Centralna banka to može učiniti na jedan od, nama poznatih, načina: kupujući državne obveznice, smanjujući rezervu likvidnosti ili snizujući eskontnu stopu. Cijeli se proces može prikazati na sljedeći način:103

103

Vidjeti: Dyal, J.,A.,Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company, New York, 1985., str. 253.

358


↑VR → ↑ M → ↓ k' → ↑ I → ↑ AP → ↑GNP . Rast viška rezerve (VR) povećava novčanu masu (M). Povećanje količine novca u optjecaju izaziva pad realnih kamatnih stopa (k’). Pad kamatnih stopa ima za posljedicu rast investicija (I) i agregatne potražnje (AP). Rezultat je, dakako, rast realnog bruto nacionalnog proizvoda (GNP). Zadaća je ekspanzivne monetarne politike vratiti ravnotežni realni GNP na razinu potencijalnog GNP-a. Podsjećanja radi obratimo pozornost na sljedeću sliku. Slika 143.

Ekspanzivna monetarna politika povećava ne samo ravnotežni realni GNP, već i razinu cijena. Prema tomu, valja voditi računa da povećanje novčane mase i, s tim u svezi, pad kamatnih stopa ne izazove prekomjerno povećanje agregatne potražnje i, kao posljedicu toga, ozbiljan i zabrinjavajući rast cijena. Ova će opasnost biti to veća, što je

359


recesijski jaz manji odnosno što je ekonomija bliža svom potencijalnom bruto nacionalnom proizvodu. 15.5.3. Restriktivna monetarna politika Pojava će inflacijskog GNP jaza aktivirati restriktivnu monetarnu politiku kako bi se smanjila agregatna potražnja i ekonomija “ohladila”. Potrebito je smanjiti višak rezerve (VR) kako bi se reducirala količina novca u optjecaju (M). Prodaja državnih obveznica, povećanje rezerve likvidnosti i rast eskontne stope dovest će do smanjenja novčane mase. Reducirana će novčana masa izazvati rast kamatnih stopa (k’) što će potaknuti pad investicija (I), pad agregatne potražnje (AP) i ravnotežnog realnog bruto nacionalnog proizvoda (GNP).

↓ VR → ↓ M → ↑ k ' → ↓ I → ↓ AP → ↓GNP

15.5.4. Monetarizam Upravo opisasmo bit Keynesovog učenja o utjecaju novčane mase i njezinih promjena na agregatnu potražnju. Naime, prema Keynesovu učenju promjene novčane mase utječu na agregatnu potražnju isključivo posredstvom promjena kamatnih stopa.

360


Slika 144.

Potražnja za novcem označava količinu novca koju stanovništvo želi držati u obliku gotovine ili depozitnog novca pri različitim kamatnim stopama. Kamatna je stopa oportunitetni trošak držanja novca, te je potraživana količina likvidnih novčanih sredstava (gotovina i depozitni novac - M1) veća što je kamatna stopa manja. Ukoliko centralna banka poveća novčanu masu (kao što je učinila na prethodnoj slici), ljudi će jedan dio povećanih likvidnih novčanih sredstava, pri kamatnoj stopi (k’0), angažirati na način da zarađuje kamatu. Kupovat će, dakle, vrijednosne papire kao što su, primjerice, obveznice. Ljudi su voljni višak likvidnog novca ustupiti drugima i, dakako, naplatiti kamatu. Ovo će dovesti do pada kamatne stope (k’1) i, kao što već rekosmo, do rasta investicija i agregatne potražnje. Neki ekonomisti - monetaristi - drže da promjene novčane mase doista tangiraju kamatne stope, a potom, posredno, i agregatnu potražnju. Međutim, njihov je stav da promjene novčane mase imaju i neposrednog utjecaja na agregatnu potražnju.

361


Razliku između keynesijanskog i monetarističkog učenja pokušajmo prikazati na sljedeći način:104

Keynesijanski pristup: ↑ M →↓ k ' →↑ I →↑ AP →↑ GNP ,

↓ k' Monetaristički pristup: ↑ M

↑I ↑ AP →↑ GNP

Najpoznatiji predstavnik i otac suvremenog monetarizma, Milton Friedman, smatra da rast novčane mase neće dovesti samo do kamatonosnog angažiranja viška likvidnih sredstava, već će jedan njihov dio biti namijenjen kupovini različitih (trajnih) dobara. Ovo će neposredno povećati agregatnu potražnju. Prema monetarističkomu je učenju količina novca najvažnija odrednica agregatne potražnje. Monetaristička se filozofija oslanja na kvantitativnu teoriju novca. Kao što znamo, kvantitativna teorija novca tvrdi da ukoliko je brzina novca relativno stabilna i predvidljiva tada jednadžba prometa (M ⋅ v = P ⋅ Q) pokazuje utjecaj promjena količine novca (M) na nominalni GNP (P ⋅ Q). Ukoliko, primjera radi, M poraste za 5% tada će, uz pretpostavku da se v ne mijenja, nominalni GNP, također, porasti za 5%. Prema tomu, povećanje novčane mase povećava agregatnu potražnju čije povećanje izaziva rast nominalnog GNP-a. U kojoj će mjeri rast razine cijena (P) odnosno rast realnog GNP-a (Q) pridonijeti povećanju nominalnog GNP-a (P ⋅ Q), ovisi o obliku krivulje kratkoročne agregatne ponude.

104

Vidjeti: McEachern, W., A.: Economics -A Contemporary Introduction, SouthWestern Publishing Co., Cincinnati 1988, str. 337.

362


Slike 145.

Kada ekonomija funkcionira na granici vlastitih fizičkih mogućnosti, povećanje je nominalnog GNP-a u velikoj mjeri posljedica rasta razine cijena. U obrnutom je slučaju rast nominalnog GNP-a u većoj mjeri posljedica rasta realnog GNP-a. Ključno monetarističko pravilo, kojega se valja pridržavati da bi ekonomija bila zdrava i stabilna, kaže da količina novca (pod pretpostavkom da je brzina novca stalna) mora rasti istim tempom kao i realni GNP. Ili, ako se v mijenja, a te je promjene moguće anticipirati, količina novca mora, nakon potrebitih prilagodbi, pratiti promjene realnog GNP-a. Rast će realnog GNP-a u tom slučaju biti praćen stabilnom razinom cijena. Zaključimo kako pristalice Keynesovog učenja daju prednost fiskalnoj politici kada je u pitanju upravljanje agregatnom potražnjom. Njihov je stav da je monetarna politika znatno manje efikasno oruđe makroekonomske politike. Njezin je, naime, utjecaj na agregatnu potražnju tek posredan (preko kamatnih stopa) i stoga manje učinkovit i teško predvidljiv.

363


Nasuprot tomu, monetaristi favoriziraju monetarnu politiku budući da ima, prema njihovomu dictumu, snažan i predvidljiv utjecaj na agregatnu potražnju i nominalni GNP. Monetarizam fiskalnoj politici dodjeljuje tek drugorazrednu ulogu. Glavni prigovor koji on upućuje fiskalnoj politici jest tzv. učinak istiskivanja. Rast je državne potrošnje (G), u pravilu, praćen ili padom osobne potrošnje (C ) ili padom privatnih investicija (I). Ukoliko je rast državne potrošnje financiran iz povećanih poreza, tada državna potrošnja smanjuje ili “istiskuje” osobnu potrošnju. Pad osobne potrošnje neutralizira rast državne potrošnje. Ukoliko je, pak, rast državne potrošnje rezultat državnog zaduživanja ono može izazvati rast kamatnih stopa i, stoga, pad privatnih investicija. Rast državne potrošnje “istiskuje” privatne investicije ili biva kompenziran, u velikoj mjeri, padom privatnih investicija. Učinci rasta državne potrošnje, po agregatnu potražnju i realni GNP, bivaju minorizirani padom osobne potrošnje ili padom privatnih investicija. Statistike pokazuju da niti jedna od ekstremnih pozicija nije u pravu. Naime, i monetarna i fiskalna politika jesu u stanju utjecati na agregatnu potražnju. Svakako, i jedna i druga imaju svojih prednosti i nedostataka.

364

LITERATURA

LITERATURA 1.

Baban, Lj.: Tržište, Školska knjiga, Zagreb, 1991.

2.

Baily, M., N., Friedman, P.: Macroeconomics, Financial Markets, and the International Sector, Richard D. Irwin, Inc., Homewood, 1991.

3.

Berger, L.,P.: Kapitalistička revolucija, "Naprijed", d.d., Zagreb, 1995.

4.

Bilić, I.: Politička ekonomija, Pravni fakultet u Splitu, Split, 1996.

5.

Black, T., Daniel, D.: Money and Banking, BPI- Irwin, Homewood, 1988.

6.

Bronfenbrenner, M., Sichel, W., Gardner, W.: Macroeconomics, Houghton Mifflin Company, Boston, 1987.

7.

Buchanon, A.: Ethics, Efficiency, and the Market, Clarendon Press, Oxford, 1985.

8.

Coase, R.: The Problem of Social Cost, Journal of Law and Economics, vol.3, October 1960.

9.

Dragičević, A.: Ekonomski leksikon, Informator, Zagreb, 1991.

10.

Dyal, J.,A., Karatjas, N.: Basic Economics, Macmillan Publishing Company, New York, 1985.

365

LITERATURA

11.

Eckert, R., D., Leftwich, R., H.: The Price System and Resource Allocation, The Dryden Press, New York, 1988.

12.

Fischer, S., Dornbusch, R., Schmalensee, R.: Introduction to Macroeconomics, Mc Graw-Hill Book Company, New York, 1988.

13.

Friedman, M., Friedman, R.: Free to Choose, Avon, 1981.

14.

Friedman, M.: Kapitalizam i sloboda, Globus - Školska knjiga, Zagreb, 1992.

15.

Froyen, R., T.: Macroeconomics-Theories and Policies, Macmillan Publishing Company, New York, 1986.

16.

Galbraith, J., K.: Doba neizvjesnosti, Stvarnost, Zagreb, 1981.

17.

Galbraith, J.,K.: Almost Everyones Guide to Economics, Penguin Books Ltd., Harmondsworth, 1984.

18.

Galbraith, J., K.: Anatomija moći, Stvarnost, Zagreb, 1983.

19.

Hall, R., E., Taylor, J.,B.: Macroeconomics - Theory, Performance and Policy, W.W. Norton & Company, Inc., New York, 1986.

20.

Harrod, R., F.: The Life of John Maynard Keynes, Macmillan and Co., London, 1951.

21.

Heilbroner, R., L., Thurow, L., C.: Ekonomija za svakoga, "Mate" d.o.o., Zagreb, 1995.

22.

Henderson, J., V., Poole, W.: Principles of Macroeconomics, D.C. Heath and Company, Lexington, 1991.

23.

Heyne, P.: The Economic Way of Thinking, Macmillan Publishing Company, New York, 1987.

24.

Hilferding, R.: Financijski capital, Kultura, Beograd, 1958.

366

LITERATURA

25.

Hyman, D., N.: Economics, Irwin, Inc., Boston, 1989.

26.

Hyman, D., N.: Modern Microeconomics - Analysis and Applications, Irwin, Inc., Boston, 1989.

27.

Keynes, J., M.: Opća teorija zaposlenosti, kamate i novca, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1987.

28.

Kovačević, B.: Uvod u ekonomiju, "Mikrorad" d.o.o. - Ekonomski fakultet Zagreb, Zagreb, 1994.

29.

Lorković, B.: Počela političke ekonomije, (reprint), Družba "Braća hrvatskog zmaja" i MATE d.o.o., Zagreb, 1993.

30.

Mabry, R., H., Ulbrich, H.,H.: Introduction to Economic Principles, Mc Graw -Hill Book Company, New York, 1989.

31.

Mankiw, N.,G.: Principles of Economics, The Dryden Press, New York, 1998.

32.

Mansfield, E.: Microeonomics, W.W. Norton & Company, Inc., New York, 1991.

33.

Marshall, A.: Načela ekonomike, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1987.

34.

Marx, K.: Osnovi kritike političke ekonomije I, MED, tom 19, Prosveta, Beograd, 1979.

35.

McEachern, W., A.: Economics - A Contemporary Introduction, South-Western Publishing Co., Cincinnati, 1988.

36.

Parkin, M.: Economics, Addison-Wesley Publishing Company, New York, 1990.

37.

Perišin, I., Šokman, A.: Monetarno-kreditna politika, Informator, Zagreb, 1992.

367

LITERATURA

38.

Poslovni rječnik, Masmedia, Zagreb, 1992.

39.

Ricardo, D.: Načela političke ekonomije, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983.

40.

Okun, A., M.: The Political Economy of Prosperity, The Brookings Institution, Washington, D.C. 1970.

41.

Sammuelson, P.,A., Nordhaus, W.: Ekonomija, "Mate", Zagreb, 2000.

42.

Schelling, T.: The Strategy of Conflict, Oxford University Press, New York 1960.

43.

Schiller, R.,B.: Essentials of Economics, McGraw-Hill, New York, 1996.

44.

Schumpeter, J.: Capitalism, Socialism and Democracy, New York, 1947.

45.

Smith, A.: Istraživanje prirode i bogatstva naroda, Kultura, Beograd 1970.

46.

Stigum, M.: The Money Market, Dow Jones-Irwin, Homewood, 1983.

47.

Šik, O.: Treći put, Globus, Zagreb, 1983.

48.

Truett, L., J., Truett, D., B.: Economics, Times Mirrox/ Mosby College Publishing, St. Louis 1987.

49.

Wonnacott, P., Wonnacott, R.: Microeconomics, John Wiley & Sons, New York, 1990.

50.

Zakon o narodnoj banci Hrvatske, Narodne novine, broj 35, Zagreb, 26.05.1995.

51.

Zakon o trgovačkim društvima, Informator, Zagreb, 1993.

368

POJMOVNO IMENSKO KAZALO POJMOVNO I IM ENSKO IK AZALO

A alokacija resursa, 6 centralizirana, 6-7 decentralizirana, 7-8 pareto optimalna, 221-222 pareto suboptimalna, 222

alokacijska efikasnost, 153,223,226, 228-231 amortizacija, 259, 303 analiza, input, 203 output, 202 troškova i koristi, 224-227

antimonopolno zakonodavstvo, 223

B banka, 347 centralna, 348 sekundarna emisija novca, 347

Bentham, Jeremy, 10 bogatstvo, 9, 235 Böhm-Bawerk, Eugen, 51 bruto nacionalni proizvod, 255-257 mjerenje, 257-261 nominalni, 244 potencijalni, 256 realni, 244, 256

crta izotroška, 117-118 crta proračuna, 63-64

Č čimbenici proizvodnje, 187-188

D Darwin, Charles, 11 darvinizam (socijalni), 10

deflacija, 241 deflator bruto nacionalnog proizvoda, 244 depresija, 265-266 devalvacija, 307, 309 disekonomija razmjera, 114 diskriminacija cijena, 166-169 dno, 266 dobra, finalna, 255 inferiorna, 45 intermedijarna, 255 javna, 222 kapitalna, 187, 258 komplementarna, 46 miješana, 222 normalna, 45 privatna, 222 slična, 173

dohodak,

C cijena, 58 čišćenja tržišta, 27 dionice, 94-101 ravnotežna, 26-27 relativna cijena dvaju dobara, 67 relativna cijena inputa, 120

Coase, Ronald, 232 Coaseov teorem, 232

agregatni, 258, 260 nacionalni, 263 osobni, 264 raspoloživi, 264 realni, 65 vlasnika čimbenika proizvodnje, 189

dominantna strategija, 181 dominantna strategijska ravnoteža, 181

369

POJMOVNO I IMENSKO KAZALO

država, funkcije, 221

državna potrošnja, 229, 274 funkcija, 305-306

duopol, 181

E ekonomija, 6, 8, 9 kapitalistička, 6-7, 33-34 oskudica i, 9 socijalistička, 6-7 tržišna, 7-8, 33-34

ekonomija razmjera, 114, 116, 154, 171, 233 ekonomika, 9 ciljevi, 9, 13 definicija, 9, 17 keynesijanska, 289 laissez faire, 16

ekonomska renta, 190-191 ekspanzija, 265 eksternalije, 227

granična korist, 60, 223 granična porezna stopa, 326 granična sklonost potrošnji, 294, 301, 328 granična sklonost štednji, 295, 331 granična sklonost trošenju, 316-317 granična sklonost uvozu, 316 granična stopa supstitucije dvaju dobara, 72-73 granična stopa supstitucije kapitala radom, 124 granični društveni trošak, 228-229 granični prihod, 133-134 granični prihod proizvoda čimbenika proizvodnje, 193-194 granični privatni trošak, 228 granični proizvod, 103-104 granični trošak, 109-110 granični trošak čimbenika proizvodnje, 194 gubitak, minimalni, 143-144 prosječni, 143-144

negativne, 227, 229 pozitivne, 228, 230

elastičnost, ponude, 47-49 potražnje, 37-47

eskontna stopa, 357

F fiskalna politika, 338 Friedman, Milton, 16, 362

G Gossen, Hermann Heinrich, 51 Gossenovi zakoni, 53, 56 granična društvena korist, 224 granična efikasnost kapitala, 213 granična korisnost, 51

370

H Hayek, Friedrich, 16 Hobbes, Thomas, 5 Hume, David, 246

I indeks potrošačkih cijena, 241-242 inflacija, 241 godišnja stopa, 243

inputi (vidjeti: čimbenici proizvodnje),187-188 investicije, 258-259 bruto privatne domaće, 259 funkcija, 304-305


neto privatne domaće, 263 potražnja, 302

korist, granična, 60-223 ukupna, 60

izvoz, funkcija, 308 odrednice, 307

kvantitativna teorija novca, 246

L

J javna dobra, 222 čista, 222 miješana, 222

jaz bruto nacionalnog proizvoda, 256, 266 inflacijski, 285-286 recesijski, 286-287

jednadžba izotroška, 118-119 jednadžba prometa, 247 različite interpretacije, 248

jednadžba proračuna, 64-65 Jevons, William Stanley, 51

K kamata, 14, 216 kamatna stopa, 214, 215, 217, 275 realna, 272, 303

kapacitet, 153, 276 kapital, 187 financijski, 187 realni, 187

karta izokvanti, 125-126 karta izotroškova, 121-122 karta preferencija, 70-72 Keynes, John Maynard, 15, 287 koeficijent koncentracije, 183 količina novca u optjecaju, 246, 275 kontrakcija, 265, 275 korisnost, granična, 51, 53 ukupna, 51-52

Lorenzova krivulja, 237

M M1, 346-347 M2, 347 M3, 347 makroekonomika, 241 makroekonomska ravnoteža, 283, 318 agregatno trošenje i, 318 keynesijansko objašnjenje, 287 klasično objašnjenje, 289 nezaposlenost i, 286 puna zaposlenost i, 284-285 zaposlenost veća od pune i, 285

Malthus, Thomas Robert, 10 Marshall, Alfred, 12-14 Marx, Karl, 11 matrica isplata, 180 Menger, Karl, 51 mikroekonomika, 241 monetarizam, 360-362 keynesijanska ekonomika i, 362

monetarna politika, 352 ekspanzivna, 358 instrumenti, 353 restriktivna, 360

monopol, 154 prirodni, 154, 233 zakonski, 154

monopolistička konkurencija, 173 monopson, 198 monopsonistička konkurencija, 201

371


multiplikator autonomnog trošenja, 334 autarkično gospodarstvo, 337 granična porezna stopa i, 341 otvoreno gospodarstvo, 337-338

operacije na otvorenom tržištu, 353 oskudica, 9 osobni dohodak, 264

P

N nacionalni dohodak, 263 Nashova ravnoteža, 181 nesavršena konkurencija, 173 neto investicijski dohodak, 263 neto izvoz, 259, 306 funkcija, 309-310

neto korist, 61, 226 neto nacionalni proizvod, 263 "nevidljiva ruka", 7-8 nezaposlenost, 250 ciklička, 251 frikcijska, 251 prirodna stopa, 252 sezonska, 251 stopa, 250 strukturna, 251

novac, funkcije, 343 oblici, 344

novčana baza, 354 novčana masa (vidjeti također: količina novca u optjecaju), 346, 354 novčani multiplikator, 350

paradoks štednje, 330 Phillipsova krivulja, 253-255 plaća, 188 suzdržavanja, 205

poduzeće, 87 poduzetništvo, 187-188 ponuda, 23 agregatna, 276 dugoročna agregatna, 276-277 elastičnost, 47-48 individualna, 23 kratkoročna agregatna, 277-278 tržišna, 23 zakon ponude, 23

ponuđena količina, 24 agregatna, 276

porezi, autonomni, 321, 339 inducirani, 326-327, 342 izravni (osobni), 264 neizravni, 260, 263 neto, 261, 300-301

porezni multiplikator, 339 poslovni ciklus, 264 faze, 265

potopljeni trošak, 146 potraživana količina, 20 agregatna, 269-270

O Okun, Arthur, 266 Okunov zakon, 266-267 oligopol, 176 čisti, 176 diferencirani, 176

oligopson, 201

372

potražnja, 19 agregatna, 269 elastičnost, 37-47 individualna, 19 tržišna, 19 zakon potražnje, 19-20

potrošački probitak, 58 potrošačeva ravnoteža, 53, 60, 75


nakon poreza i transfera, 238-239 tržišna, 238

potrošnja, 258, 293-301 autonomna, 315 agregatna, 300-301 funkcija, 294, 298 granična sklonost, 294, 301, 328 inducirana, 316 prosječna sklonost, 294

preuzimatelj cijene (vidjeti: savršeni konkurent) prihod, granični, 133-134 prosječni, 134 ukupni, 37, 133

prijelomna točka, 136, 142, 163 prinosi razmjera, 114 opadajući, 114, 116 rastući, 114, 116 stalni, 114, 116

problem slobodnog jahača, 222-223 profit, 88 ekonomski, 150-151 maksimalni, 88 monopolski, 162 normalni, 152 prosječni, 140-141

proizvod, granični, 103-104 prosječni, 104-105 ukupni, 101-102

proizvodnja, prekidanje, 144 u dugom razdoblju, 101 u kratkom razdoblju, 101

raspoloživi dohodak, 264 ravnoteža, dominantna strategijska, 181 makroekonomska, 283, 318 Nashova, 181 potrošačeva, 53, 56, 61, 76-77 suradnička, 183 tržišna, 26-27

realokacija resursa, 153, 221-222 država i, 221-222

recesija, 265 renta, 188 revalvacija, 307, 309 rezerva likvidnosti, 356 Ricardo, David, 10, 246

S Samuelson, Paul Anthony, 17 savršena konkurencija, 131-133 savršeni konkurent, 132 sindikat, 210 siromaštvo, 238 granica, 238

slampflacija, 267 Smith, Adam, 9 Stagflacija, 267 strategija, "milo za drago", 183

strategijska interakcija, 177 subvencija, 230 supstituti, 46

R rad, 187 ponuda, 205

radna snaga, 209, 250 raspodjela, bogatstva, 235-237 dohotka, 235-237

Š štednja, 295 funkcija, 295, 298 granična sklonost, 295, 331 prosječna sklonost, 295

373


T

realne kamatne stope, 272 realnog bogatstva, 271 supstitucije, 79, 206 vanjske trgovine, 272

tajni sporazum, 177-178 tehnika proizvodnje, 89 ekonomski efikasna, 89, 126 tehnološki efikasna, 89

teorija granične korisnosti, 51 teorija igara, 179 teorija krivulje indiferencije, 63 traganje za rentom, 171 transferna plaćanja, 230, 259 transferna zarada, 190 trošak, dugoročni, 115 eksplicitni, 151 fiksni, 108 granični, 109-110 implicitni, 151-152 oportunitetni, 67, 151-152 prosječni, 110-111 transakcije, 89, 232 ukupni, 107, 151 varijabilni, 108

trošak čimbenika proizvodnje, granični, 194 prosječni, 194-195

trošenje, agregatno, 314-315 autonomno, 315 funkcija, 313-315 granična sklonost, 316-317 inducirano, 315-316 ravnotežno, 318-319

tržišna moć, 132, 155, 177 tržište, čimbenika proizvodnje, 187 dobara i usluga, 131 ravnoteža, 26-27

ukupni proizvod, 101-102 ukupni radni potencijal (vidjeti: radna snaga),209, 250 uvoz, funkcija, 309 granična sklonost, 316 odrednice, 308

V "vidljiva ruka", 7-8 višak rezerve, 351, 354 vlasnička prava, 232 vodstvo u cijenama, 177 vrh, 265 vrijednost, 58 vrijednost graničnog proizvoda čimbenika proizvodnje, 197

Z zajam, 215-217 zakon opadajuće granične korisnosti,53 zakon opadajućih prinosa, 106-107 zakon ponude, 23 zakon potražnje, 19 zaposlenost, 250 puna, 252, 284-285

zatvorenikova dilema, 179 zemlja, 187 zlatni standard, 345 oblici, 345-346

U učinak, dohotka, 179, 206 istiskivanja, 364

374

X x neefikasnost, 171

Ivan_Ferencak-Pocela_ekonomike

Recommend Documents