Ilmul Kelam
Puno puta čujemo da ljudi govore o Ilmul Kelamu osuđujući tu nauku iako isti ti ljudi zagovaraju izučavanje islamske akide ne znajući da Ilmul Kelam nije ništa drugo do drugi naziv za akidu, Fikhul Ekber, Ilmu Tevhid i dr. Sve su to nazivi za jednu te istu stvar. Svoje negiranje oni podupiru govorom da se niko od selefu saliha nije bavio ovom naukom kao i citatima nekih islamskih učenjaka u kojima se ova nauka kudi. Mi ćemo, uz Allahovu pomoć, objasniti neispravnost njihovog govora i dokazati obaveznost izučavanja ilmul kelama kao osnovne nauke, nauke od koje ovisi transcendentnost islamskog učenja. U vrijeme Poslanika, a.s., ashabi se nisu bavili ovom naukom jer nisu bili u potrebi za tim bavljenjem pošto je pred njima bio živi Kur’an, najbolji apologeticar i filozof, Muhammed s.a.v.s Kasnije, nakon smrti Muhammeda, a.s., kada su islam, u velikoj mjeri, počeli primati pripadnici drugih religija poput jevreja, hrišćana, zoroasterovaca i drugih, osjetila se potreba za proučavanjem i objašnjenjem islamskog vjerovanja. Bilo je nužno odgovoriti na sva pitanja koja su prijetila da iskrive islamsko vjerovanje i među muslimane ubace razne sumnje. Jedna grupa ashaba na čelu sa Omerom, Ibn Omerom, Zejd ibn Sabitom i dr. i tabi’ina i onih koji dolaze poslije njih na čelu sa Sufjan Es Sevrijem, Malikom, Evzaijom i Ahmed ibn Hanbelom smatrala je da te sumnje nikako ne mogu ući u vjernička srca i da i dalje nema potrebe baviti se akidom kao posebnom naukom pa su bavljenje tom naukom smatrali novotarijom u koju se ljudi ne smiju upuštati. Sa druge strane, postojala je druga grupa ashaba koja je uvidjela opasnost pitanja i sumnji koje su se pokušavale ubaciti među muslimane i stala u odbranu islama pojašnjavajući ljudima ispravno vjerovanje i odgovarajući na sve zablude sa kojima su dolazile razne grupacije. Grupu ashaba takvog razmišljanja predvodili su imam Alija r.a., Abdullah ibn Abbas, Abdullah ibn Mes’ud i mnogi drugi ashabi, dok su prvaci među tabi’inima koji su zauzimali ovakav stav bili Hasan El Basri, Imam Ebu Hanife, Haris El Muhasibi, Ebu Sevr i dr. Alija, r.a., je prvi koji je stao u odbranu islamskog vjerovanja i prvi koji se počeo aktivno baviti ilmul kelamom odgovarajući na zablude kaderijja oko kadera i šaljući Ibn Abbasa da se obračuna sa haridžijama u pitanjima ilmul kelama u kojima su se oni razilazili sa ehli sunnet vel džematom. Pored njega i Abdullah ibn Mes’ud je bio aktivni apologetičar a to uviđamo iz njegove rasprave sa Jezid ibn Umejretom o Imanu. Primjer različitog pogleda na ilmul kelam nalazimo u govorima imama Malika i imama Hasan El Basrija. Dok imam Malik kaže: “Klonite se novotarija! Pa su mu rekli: A koje su to novotarije o Ebu Abdullah? Pa je rekao: “Novotari su oni koji govore o Allahovim imenima i svojstvima, Njegovom Govoru, Znanju i Kudretu. To su oni koji neće da ćute onde gdje su ćutali ashabi i tabi’ini koji ih slijede u dobru.”(Tarihul Bagdad, 1/ 223)
Sa druge strane, imam Hasan El Basri šalje pismo AbdulMelik ibn Mervanu u kome kaže: “Niko od selefa nije to spominjao niti su raspravljali o tome jer su svi bili na jednom putu. Mi smo počeli govoriti o tome zato što su ljudi počeli uvoditi neispravnosti. Kada su novotari uveli u vjeru razne novotarije, Allah je uveo onima koji se drže Njegovog puta ono čime će pobiti te novotarije i upozoriti ljude na njihove opasnosti.” (El Menijjetu Vel Emel, Ibnul Murteda, str. 12; Avamilu Neš’eti Ilmil Kelam fil Islam, Jahja Hišam Fergal, str. 79.) Kao što vidimo, stav selefa bio je različit shodno njihovom razilaženju po pitanju mogućnosti sumnji da probiju u ispravno islamsko vjerovanje i zaprljaju ga svojim zabludama. Možda ćemo propis bavljenja ilmul kelamom najbolje uvidjeti iy same definicije ove nauke a najbolju definiciju dao je Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi gdje kaže: “To je nauka koja obuhvata dokazivanje islamskog vjerovanja razumskim i drugim dokazima i odgovaranje novotarima koji su se okrenuli od mezheba selefa i ehli sunneta.”( Mukaddima, Ibn Haldun, str. 225.) Možda upravo zbog ovoga novotari današnjice pokušavaju da nas odvrate od ove nauke, jer je to nauka kojom se pobijaju njihove zablude! Kao što vidimo, Ilmul Kelam nije nauka koja vodi u zabludu ili koja odvraća od imana u Allaha ili se bavi vjerom kroz filozofiju i njenu terminologiju kako to žele kazati neke savremene neznalice. Oni od selefa koji su prezirali Ilmul Kelam nisu to govorili a gdje su oni a gdje naše savremene inadžije!? Ilmul Kelam je nauka koja se razvija vremenom, nauka koja nam je nekada potrebna a nekada ne. Onda kada se po islamskom svijetu rašire smutnja i novotarske ideje poput onih koje vehabije danas u našem vremenu šire, tada su muslimani u potrebi za Ilmul kelamom kako bi odgovorili na te zablude i sačuvali svoj iman, a onda kada islamski ummet bude bio čist, bez ikakvih novotarskih ideja, kada svi budu disali jednim dahom i bez ikakve sumnje vjerovali u jedno, tada nam Ilmul Kelam neće trebati! Obaveza je učenjaka da se bave Ilmul Kelamom jer je ostavljanje ljudi da vjeruju sa sumnjom kufr kao što to kaže imam Ebu Hanife u Fikhul Ekberu: “A ako se u čovjeku pojavi neka sumnja u temeljnim stvarima tevhida obaveza mu je da tog trenutka vjeruje u ono što je ispravno kod Allaha sve dok ne nađe učenjaka pa ga upita o pojašnjenju. i nije mu dozvoljeno odlaganje traženja niti mu je izgovor zastajanje. Tekfiri se ako stane!(tj. Ako ostavi svoj iman sa sumnjom)” Od samog Ebu Hanife, kao što smo rekli, prenosi se preziranje Ilmul Kelama ali i bavljenje njime, sve u zavisnosti od stanja ljudi i sigurnosti njihovog imana. Onda kada je iman ljudi bio siguran tada je Imam Ebu Hanife zabranjivao Ilmul Kelam ali onda kada je on uvideo da su se ljudi počeli mijenjati i da je u njihovo vjerovanje počelo ulaziti nešto
od novotarskih i nevjerničkih vjerovanja, tada je on napisao Fikhul Ekber i Pismo Osman El Bettiju kao što to saznajemo iz knjige El Alim Vel Mute’allim. I Imam Šafija je prolazio kroz dva perioda, u jednom ,on grdi Ilmul Kelam i zabranjuje bavljenje njime dok se u drugom periodu on sam počinje baviti osnovnim apologetskim pitanjima. Iako je u početku zabranjivao Ilmul Kelam od njega se kasnije prenosi rasprava u posijelu halife Er Rešida sa Bišr El Merisijem u nekim pitanjima. Takođe, imam Bejheki svojim senedom do El Muzenija navodi da je on rekao: “Desila se između mene i jednog čovjeka rasprava pa me pitao o nečemu, skoro da mi je ubacio sumnju u moje vjerovanje! Pa sam došao kod Šafije i rekao mu: “Desilo mi se to i to! Pa je Šafija rekao: “Ovo je pitanje otpadnika a odgovor na njega je to i to.” ( Menakibuš Šafi’i, Fahruddin Er Razi, str. 65.) Iz svega ovoga vidimo da bavljenje Ilmul Kelamom nije novotarija već nužnost koju su spoznali mnogi učenjaci selefa. Ako je takvo bilo stanje u njihovom vremenu kakvo je tek stanje danas kada preko televizije, interneta, novina u svakom trenutku dobijamo stotine i stotine neispravnih ideja koje prijete da ugroze čistoću vjerovanja. Pitamo se dokle će više trajati muslimanska razjedinjenost, dokle ćemo više biti bez halife. Bićemo razjedinjeni i bez halife sve dok ne iščistimo svoje vjerovanje i sve dok ne očistimo vjernička srca pa sva ona budu kucala za isto! Kako uvesti ovce u tor ako tor nije zagrađen?! Kako ih sačuvati vukova ako ograda nije dovoljno visoka…
