POGOVOR F. M . DOSTOJEVSKI: I D I O T U
vrijeme kad se, 1867. godine u Zenevi, latio pisanja novog romana,
Idiota, Fjodor Mihajlovič Dostojevski imao je već za sobom značajni književni opus. Godinu dana prije toga bio je objavio Zločin i kaznu, roman kojim je stekao zasluženo priznanje kritike i čitateljstva, iako ni njime nije ostvario financijsku dobit koja bi mu omogućila lagodniji život. I dalje je jedva sastavljao kraj s krajem. Njegove su životne nevolje započele vrlo rano. Iako je bio plemićkog porijekla, proživio je teško djetinjstvo. Rođen je 30. listopada 1821. u Moskvi..S^godinu dana starijim bratom Mihailom, koga je silno volio, pripremao se za srednju školu u privatnom poluinternatu u rodnom gradu. U j e s e n 1834. upisao se s njim u privatnu gimnaziju u Moskjij u kojoj im nije bilo lako. Godine 1837. izgubili su majku. Iste godine oba su se brata preselila u Sankt Peterburg i stupila u vojnu inženjerijsku školu, u kojoj je vladala prava vojnička stega. Pošto je_l_843,.završio školovanje, Dostojevski se počinje baviti književnim radom i prevođenjem. Jedna od prvih knjiga koju je preveo s francuskoga bijaše Balzacov roman Eueeiue Grandet. Sljedeće je godine napisao svoj prvi kratki roman u epistolarnoj formi, Bijedne ljude. Rukopis su mu u jednoj noći pročitali prijatelj Grigorovič i pjesnik Njekrasov i u rano jutro probudili autora da m u čestitaju na genijalnom ostvarenju. Njihovu se oduševljenju pridružio i tadašnji najugledniji ruski književni kritičar Bjelinski.
685
Pred mladim piscem bila je, po svemu sudeći, sjajna budućnost. Sva su mu vrata u prijestolnici bila otvorena. Iako mu pripovijest Dvojnik, koju je potom objavio, nije doživjela sličan uspjeh, godine 1848. objelodanjuje »sentimentalni roman« (zapravo pripovijetku) Bijele noći, čime opet svraća pozornost na sebe, ali sljedeće godine mora prekinuti pisanje romana Njetočka Njezvanova jer je uhićen i osuđen na smrt. Razlog je bilo sudjelovanje u tajnoj djelatnosti utopijskih socijalista, tzv. »petraševaca« (Petraševski je bio na čelu tog društva). N a jednom je od njihovih sastanaka Dostojevski pročitao tada zabranjeno Pismo Gogolju spomenutog Bjelinskog. T o je bio glavni zločin koji je naveden u optužnici. Pisca su s ostalim osuđenicima izveli na javno smaknuće, ali su im u posljednji čas pročitali carsko pomilovanje. Dostojevski je osuđen na četiri godine robije u Sibiru i četiri godine progonstva. U progonstvu je napisao kratki roman Selo Stepančikovo (1859), u kojem je na duhovit način prikazao »ruskog Tartuffea« Fomu Fomiča. Nakon povratka u Peterburg, objavio je feljtonski roman Poniženi i uvrijeđeni (1861) napisan pod utjecajem engleskih i francuskih »bulevarskih romana«. Iste su se godine pojavili i Zapisi izMrtvogdoma,
briljantna analiza života na
robiji, u^IBiru. Iako u tom djelu pripovjedač Gorjenčikov pripovijeda o »strahotama kao o nečemu običnom«, čime postiže izvanredan učinak na čitatelja, riječ je, dakako, o autorovim vlastitim doživljajima i zapažanjima transponiranim na umjetnički uvjerljiv način. Mnogi od robijaša koje je Dostojevski upoznao u Sibiru prerast će poslije u junake njegovih velikih romana. Prvi je odjih.XQmana bio Zločin i kazna (1866), općenito najsavršenije i kompozicijski najskladnije njegovo djelo. Riječ je o ubojstvu koje je siromašni mladić Raskoljnikov počinio nad starom lihvarkom vjerujući da će opljačkanim novcem i dragocijenostima učiniti dobra djela i tako iskupiti svoj zločin. Zločin i kazna obiluje i mnogim drugim likovima i događajima, a pisan je u formi kriminalističkog romana, u kojem od početka znamo tko je ubojica, ali tek malo-pomalo, u policijskoj istrazi koju vodi lukavi i iskusni istražitelj Porfirij Petrovič, doznajemo prave razloge i dileme samog ubojice, jedna je od važnih epizoda u romanu i ljubav Raskoljnikova i prostitutke Šonje Marmeladov, koja prostitucijom prehranjuje obitelj.
686
Slijedio je drugi veliki roman (od pet koliko ih je ukupno napisao), Idiot (1868), o kojem će ovdje biti još nešto više tečeno. jTreći roman Bjesovi (1871/72) obično se svrstava u tzv. antinihilističke romane koji su se u Rusiji pojavili u sedamdesetim godinama. Riječ je o djelu inspiriranom političkim procesom anarhistu Nečajevu i njegovim pristašama koji su optuženi da su ubili svoga suborca, studenta Ivanova, pošto su ga osumnjičili da ih je namjeravao izdati vlastima. Četvrti je veliki roman Mladac {1875) napisan u prvom licu, a piše ga »poniženi i uvrijeđeni« šiparac Arkadij Dolgorukov, koji pati od fiksne ideje da »postane Rotschild« kako bi se oslobodio ovisnosti koje ga tište. Dolgorukov je zapravo nezakonito dijete, duboko nesretan i frustriran zbog svoga porijekla. Svojom iskrenom i ]X)tresnorn ispbvijedi zadobiva naklonost čitalaca. Peti je veliki roman Dostojevski napisao u posljednjim godinama života. Slobodno se može reći da su Braća Karamazovi
( 1 8 7 9 / 1 8 8 0 ) kruna njegova
stvaralaštva. Psihološki je vrlo kompleksno to opsežno djelo o trojici braće, Dmitriju, Ivanu i Aljoši, njihovu ocu i njihovu polubratu, nezakonitom sinu _ i sluzi Smerdjakovu. Opet je u središtu zbivanja umorstvo, ovaj put umorstvo starog Karamazova, a optužen je za nj i osuđen na robiju najstariji brat Dmitrij. Uz mnoštvo drugih zanimljivih likova, posebno se ističe »Starac« Zosima, Aljošin učitelj i uzor u manastiru, koji izražava i autorove poglede na tadašnju rusku zbilju. A sad da se vratimo na roman koji držite u ruci, Idiota, jedno od najzanimljivijih i najomiljenijih djela ruske književnosti. Pošto su m u 1864. umrli prva žena Marja Dmitrijevna (s kojom se upoznao i oženio u Sibiru) i voljeni brat Mihail, Dostojevski se našao u nezavidnom materijalnom, duševnom i zdravstvenom stanju. N e k o m u je vrijeme ozbiljno prijetila opasnost od dužničkog zatvora, uglavnom zbog dugova pokojnog brata koji je izdavao časopis »Epoha«. Iako nije bio neposredno odgovoran za te dugove, pisac je preuzeo na sebe obvezu da ih vrati. Gotovo je sav honorar od Zločina i kazne, koji je napisao u tim teškim prilikama, otišao vjerovnicima tako da nije imao gotovo nikakve koristi od tog novca. Z a kraćeg boravka u inozemstvu, zapao je u nove dugove jer se nije mogao othrvati kockarskoj napasti. Zaprosio je Anu Vasiljevnu Korvin-Krukovsku,
687
alijjaje ona odbila. U više je navrata prosio i Apolinariju Prokofjevnu Suslovu, lijepu i naobraženu djevojku s kojom je provodio mnogo vremena u Rusiji i u inozemstvu, ali je svaki put doživio neuspjeh. Sve_gg je češće spopadala padavica od koje je pario dugi niz godina i zbog koje je morao prekidatj_rad. Prihvatio je bio ponudu nakladnika Stelovskoga da m u proda autorska prava na sva svoja do tada objavljena djela, te da u odredenom kratkom roku napiše još jedan roman. T o ga je nagnalo da Kockara kazuje u pero mladoj stenografkinji Ani Grigorjevnoj Snitkinoj, kojom se, nakon poznanstva od nekoliko mjeseci, oženio u veljači 1867. godine. Pisac je i tada bio u vrlo teškom položaju, zadužen i bolestan, ali se napokon'smirio u sretnom braku s mladom ženom. Ponajviše iz zdravst^enihnizloga, odlučio je otputovati s njom ha neko vrijeme u inozemstvo. Taj se boravak, međutim oduljio na pune četiri godine. Proljeće i ljeto 1867. proveli su mahom u Njemačkoj, u Dresdenu i Baden Badenu. S vremena na vrijeme pisac nije mogao odoljeti kockarskoj strasti, pa je opet izgubio poprilično novca, zbog čega je bračni par gotovo neprestano bio u novčanoj stisci. Zena mu je morala, između ostaloga, budzašto prodati i svoj nakit i bundu. U kolovozu iste godine pisac je sa ženom otputovao u Zenevu. N a proputovanju kroz Basel posjetili m LunjctničkLi galeriju, u kojoj se Dostojevskoga neobično snažno dojmila Holbeinova slika Mrtvi Krist. T o m prigodom rekao je supruzi: » O d ovakve slike čovjek bi mogao vjeru izgubiti.« Uskoro je o toj slici progovorio i u svom novom romanu. U Ženevi je, u rujnu 1867, .kako rekosmo, počeo pisati Idiota. Dne 14. rujna pisao je prijatelju Majkovu: »Stigao sam u Zenevu pun ideja. Zamislio sam jedan roman i, ako mi Bog bude na pomoći, izleći će se odatle značajno djelo koje možda neće biti ni loše. Beskrajno ga volim i pisat ću ga s užitkom i s mukom.« O piščevoj prvobitnoj zamisli, koja je poslije pretrpjela znatne izmjene, možemo suditi na temelju planova i bilježaka iz njegovih radnih bilježnica koje su se očuvale. U njima je riječ o dvije peterburške obitelji za koje je držao da su karakteristične za njegovo doba, a koje su se naglo osipale i raspadale, moralno i materijalno, i koje je inače nazivao »slučajnim obiteljima«. Jedna je od njih bila »propala vlastelinska obitelj«, a njeni su članovi bili: general
688
koji je prorajtao imutak u inozemstvu i vratio se kući da tu proživi svoje posljednje dane, majka, »osoba vrijedna svakog poštovanja i plemenita, ali hirovita«, ljubimac obitelji - stariji sin, »ljepotan«, »posve buržujska narav, ali bi htio biti originalan«, mladi sin koga nitko ne voli - »idiot«, te posvojče, odbačena i zapuštena Minjona. Druga obitelj nije bila tako jasno odredena, a trebalo je da se sastoji od oca, »pokvarenjaka«, koji »prijateljuje« s onim prvim starcem, svojim školskim drugom, majka koja »prijateljuje s majkom prve obitelji... jedna je tip vlastelinke, a druga tip peterburške činovničke žene«, i njihove kćerke - »junakinje«, zaručnice »ljepotanove«, »uznosite i neobično lijepe« djevojke. Važnu ulogu u stvaranju romana odigrao je događaj o kojem je pisac čitao u ruskim novinama u rujnu 1867. U jednom provincijskom gradiću vodio se proces protiv nekih Umeckih, »zbog zloupotrebe roditeljske vlasti« j protiv njihove petnaestogodišnje kćeri koja je četiri puta iz,osvete pokušala zapaliti roditeljsku, kuću. Olga Umecka stopila se u piščevoj mašti s prethodno zamišljenim likom Minjone, a tek će poslije, uz pomoć još nekih prototipova, _,edatle izrasti lik Nastasje FilipQyne. Lik »idiota« iz te prvobitne zamisli znatno se razlikovao od kneza Miškina iz konačne verzije romana. Taj je prvi »idiot« bio uvrijeđen, nadut i osvetoljubiv mladić, neumjeren i u dobru i u zlu. O njemu je pisac u svojim zabilješkama zapisao: »Vrhunac očitovanja uznositosti i sebičnosti«, »beskrajna uznositost i beskrajna mržnja« i »u uznositosti traži izlaz i spas«. A evo što je zapisao o misli vodilji romana: »Koliko snage, koliko strasti u mladom naraštaju, a ni u što ne vjeruju. Beskrajan idealizam, izmiješan s beskrajnim senzualizmom.« Rad je sporo napredovao. Dostojevski nije volio Švicarsku, a ni klima u Ženevi nije mu odgovarala. Iznova se počeo kockati i, naravno, gubiti. Uslijedili su novi napadaji padavice. Opet mu je ponestalo novaca. Ipak je nastavio rad jer je roman trebao izlaziti u mjesečnim nastavcima od Nove godine 1868. u časopisu »Ruski vjesnik«. U to je vrijeme opet pisao Majkovu: »Probijam se nekako, za divno čudo, kroz svoj roman. Ulažem u njega sav svoj duh, igram na jednu jedinu kartu, pa kud puklo da puklo!« U studenom je opet izgubio stanovitu svotti novca na kocki, a u novinama je pročitao kako je neki seljak u Rusiji radi jednog sata zaklao nekog građanina
689
govoreći: »Oprosti mi, Bože, tako ti Isukrsta!« Taj je događaj poslije spomenuo u romanu, a zanimljivo je da se zbio u kotaru koji se zvao Miškin. D n e 22. studenoga uništio je sve .što je do tada bio napisao, a zatim je petnaest dana smišljao nov roman u kojem je glavni junak bio novi lik »idiota« — knez Miškin. U te je dane, po vlastitu priznanju, mijenjao prosječno po šest planova na dan. Napokon je 6. prosinca počeo pisati drugu, konačnu verziju romana. Evo kako je u jednom pismu izložio glavnu promjenu u svojoj zamisli: »Poodavno me već muči jedna misao, ali sam zazirao praviti od nje roman, jer je ta misao odviše teška i nisam spreman za nju, premda je neobično primamljiva i premda mi je srcu prirasla. T a j e ideja - prikazati
apsolutno divna čovjeka. Ništa ne može biti teže od toga,
po m o m mišljenju, osobito u ovo naše d o b a . . . T a se ideja i prije javljala u stanovitom umjetničkom obliku, ali samo u stanovitom, a potreban je apsolutni oblik. Samo me moj očajni položaj nagnao da posegnem za tom nedozrelom mišlju. Riskirao sam, kao na ruletu: »možda će pod perom sazreti!« U pismu koje je sutradan napisao svojoj nećakinji Sofji Aleksandrovnoj Ivanovnoj (sestrinoj kćeri), kojoj je poslije posvetio Idiota u časopisu »Ruski vjesnik«, progovorio je još opširnije o toj zamisli: »Glavna je misao romana prikazati apsolutno divna čovjeka. Nema ništa teže od toga, na svijetu, pogotovo danas. Svi pisci, ne samo naši nego čak i svi europski pisci, tko g o d se prihvatio prikazati apsolutnu divotu - svi su do jednoga zatajili. T a je zadaća, naime, neizmjerno teška. Divota je ideal, a ideal - ni naš ni ideal civilizirane Europe — nije još ni približno ostvaren. Sajrio je jedno biće na svijetu apsolutno divno, a to je Krist, pa je pojava tog neizmjerno, beskrajno divnog bića svakako neizmjerno čudo (cijelo Evanđelje po Ivanu upućuje na to: njemu je čudo u sâmu utjelovljenju, u sâmoj pojavi divote). Nego, kud sam ja to zabrazdio! Reći ću samo još toliko da je od svih divnih književnosti u kršćanskoj književnosti najzaokruženiji don Quijote, ali je on divan samo zato što je u isti mah i smiješan. Dickensov Pickwick (kudikamo slabija zamisao od don Quijotea ali svejedno snažna) također je smiješan i samo time osvaja čitatelja. Javlja se sažaljenje prema divoti što je smiješna i ni sama ne zna koliko vrijedi — i prema tome se javlja simpatija u čitatelja. U tom se buđenju
690
sažaljenja i krije tajna humora. Jean Valjean 1 je također vrijedan pokušaj, ali on izaziva simpatiju svojom užasnom nesrećom i nepravednošću društva prema njemu. Kod mene nema ničeg sličnog tome, ama baš ničega, pa se strašno bojim da ću doživjeti totalni neuspjeh.« Ovo pismo pokazuje koji su uzori piscu služili u stvaranju lika kneza Miškina, ali isto tako i koliko je teška bila njegova zadaća da oživi i učini uvjerljivim takav lik. Nema dvojbe da je pisac ipak uspio u svojoj nakani - knez Miškin je živa i draga ličnost, baš onakva, kakvu je autor želio stvoriti. Ona budi u čitaoca duboku samilost i simpatiju. Pa kako je pisac uspio izvesti tu čaroliju — prikazati moralno divno biće koje ipak nije puko oličenje dobrote nego čovjek od krvi i mesa? Čini se da odgovor na ovo pitanje treba ponajprije potražiti u kneževoj bolesti koja je ujedno bila i piščeva bolest - padavici, a zatim i u nizu drugih autobiografskih crta koje su postale sastavni dio književnog lika. Miškinovo raspoloženje prije napadaja padavice jednako je bilo raspoloženju što je obuzimalo Dostojevskoga u takvim trenucima. I jedan i drugi proveli su po nekoliko godina u mladosti odijeljeni od svijeta, pisac na robiji u Sibiru, knez na liječenju u Švicarskoj. I jedan i drugi voljeli su djecu. Opis smaknuća u romanu očito je posve autentičan - autor je stavio svom junaku u usta ono što je on sam vidio i doživio. Obojica su uživali u vještini krasopisa, obojica su bili velikodušni i darežljivi. Onako kako se Miškin ponio kad je iznenada dobio veliko nasljedstvo i kad su ga sa svih strana salijetali gotovo nepoznati ljudi, ponio se otprilike i sam pisac kad su ga salijetali vjerovnici pokojnog brata. O n o što je knez proživljavao sa ćudljivom ljepoticom Nastasjom Filipovnom proživljavao je otprilike i Dostojevski s Apolinarijom Suslovom. Neka Miškinova sjećanja na doživljaje u Švicarskoj odnose se na autorove vlastite dojmove iz inozemstva, a zgodu s razmjenom križića o vratu doživio je pisac u Peterburgu dok je pisao Zločin i kaznu. Ali nije Dostojevski samo u književnosti i u sebi tražio značajke idealne osobnosti, utjelovljenja dobrote i moralne ljepote, nego i u svojoj bližoj i daljoj okolini. Tako gaje, primjerice, snažno privlačila ličnost njegova prija1
Glavni junak romana Victora Hugoa Jadnici.
691
telja, Vladimira Sergejeviča Solovjova, filozofa-mistika, čija ga je glava čak podsjećala na Krista s neke slike koju je vidio. Zanimao ga je i suvremenik Fjodorov, knjižničar, koji je živio kao najveći siromah, te liječnik Gaas, Danac, koji je u Moskvi obilazio zatvore čineći dobra djela zatvorenicima i kojeg izrijekom spominje u Idiotu, i »starac« Amvrosije u manastiru Optini koji će mu poslije poslužiti kao jedan od prototipova »starca« Zosime u Braći Karamazovima. Zanimljivo je pratiti razvoj tog tipa u piščevim potonjim djelima: u liku starog Makara Dolgorukog u Mlacu i napose u liku najmlađeg Karamazova Aljoše. Usprkos velikim razlikama između prve i druge verzije romana pisac je i u konačnoj verziji zadržao neke likove i zgode iz prve verzije. Tako je »ljepotanova« obitelj bila zametak obitelji Ivolgin: generala, Ganje, Kolje, Varje i njena zaručnika, lihvara Pticina. Lik »Ijepotanove« zaručnice po mnogo čemu je navijestio lik ohole Aglaje Jepančine. Najzanimljiviju preobrazbu doživio je lik Nastasje Filipovne koja je na kraju naslijedila značajke četiriju prvobitno zamišljenih ženskih likova. O d četiri glavne osobe u romanu, kneza Miškina, Nastasje Filipovne, Aglaje i Rogožina, jedino o ovom posljednjem nije bilo ni spomena u prvoj verziji. Ipak se po nekim znacima dade zaključiti da je Rogožin baštinio stanovite crte prvobitnog »idiota«, onog uznositog mladića, neumjerena i u dobru i u zlu, koji je čak imao biti i ubojica. Reklo bi se da se prvobitni »idiot« rastavio na dvije pole - dobru i zlu, i da su tako nastali likovi kneza Miškina i Rogožina. Međutim, na stvaranje Rogožinova lika nedvojbeno je utjecao još jedan istiniti slučaj ubojstva o kojem je pisac čitao u to vrijeme u novinama. U ožujku te godine moskovski je trgovac Mazurin ubio draguljara Kalmikova, a u studenom je održano suđenje o kojem su opširno izvješćivale tadašnje novine. Mazurin je nakon očeve smrti naslijedio imutak u vrijednosti od oko dva milijuna rubalja, ali je za razmjerno kratko vrijeme protraćio sve to bogatstvo. T a d je pozvao k sebi Kalmikova, napao ga s leđa i zaklao britvom. Draguljarovu je lešinu zatim pokrio voštanim platnom i postavio oko nje četiri plitice s nekim dezinfekcijskim sredstvom. Truplo je tako ležalo nekoliko mjeseci u zatvorenoj trgovini, u kući u kojoj je ubojica stanovao s majkom. Policija je, uz britvu, našla u kući i kuhinjski nož s tragovima krvi.
692
Mazurin je izjavio da je taj nož kupio za kućanske potrebe mnogo prije ubojstva. Iz svih se ovih podataka vidi koliko se pisac poslužio pojedinostima ovoga zločina pišući svoj roman. Potkraj te iste godine, 30. prosinca 1867. Dostojevski je poslao prvih sedam poglavlja novoga romana uredniku »Ruskog vjesnika«. Pismo Majkovu, koje je napisao tih dana, zanimljivo je po tome što pokazuje kako je nastao početak Idiota i kakvo je bilo piščevo mišljenje o njemu: »Skovao sam plan u glavnim crtama. Javljaju se još neke pojedinosti koje me silno m a m e i potiču žar u meni. A cjelina? A junak? Cjelina naime ispada kod mene u obliku junaka.
T a k o se dogodilo. Moram stvoriti lik. Hoće li mi sazreti
pod perom? A zamislite kakve su sve strahote iznikle same od sebe: pokazalo se da uz junaka imam i junakinju pa, prema tome, da imamo dvoje junaka. A uz te junake još su dvije osobe neobično važne, to jest gotovo da su i one junaci. (Sporednih osoba na koje me sili radnja - ima bezbroj, a i roman će imati osam dijelova.) O d četvero junaka, dvoje mi se jasno ocrtavaju u duši, jedan se još pravo ne ocrtava, a četvrti, to jest glavni junak, neobično je slabašan. Možda mi u srcu i ne leži slabo, ali je užasno težak. Bilo kako mu drago, trebalo bi mi dvostruko više vremena (minimum) da napišem sve kako treba... Prvi je dio, po m o m mišljenju, slab. Ali, čini mi se da ima još jedan spas: to što još ništa nije kompromitirano,
pa se može u
idućim dijelovima razviti kako treba (o kad bi se bar to dogodilo!). Prvi je dio u biti samo uvod i ništa više. O n treba tek probuditi bar kakvu-takvu radoznalost za ono što slijedi... U drugom dijelu mora sve biti konačno odredeno (ali još ni približno razjašnjeno)... Drugi će dio odlučiti o svemu: on je najteži.« Prvih sedam poglavlja romana objelodanjeno je u siječanjskom broju »Ruskog vjesnika« 1868. godine, a do kraja veljače autor je napisao još devet poglavlja koja su izašla u veljačkom broju časopisa. Pošto je tako završio prvi dio romana, pisac ga je prestao pisati na neko vrijeme, jer su se i on i žena razboljeli, a ni pisanje mu nije baš išlo od ruke. Dne 24. veljače pisao je iz Ženeve svojoj nećakinji Sofji: »Ovaj me roman strašno muči, kao ni jedan do sada: na njega sam usredotočio previše svojih nada.« Tjedan dana kasnije pisao je opet Majkovu: »Nisam još počeo pisati drugi dio, jako sam dao ča-
693
snu riječ da ću ga poslati do prvog travnja. Sinoć sam... iz temelja izmijenio cijeli plan (već po treći put); to mi je uzdrmalo živce pa su napadaji učestali i pojačali s e . . . « Prvi dio romana postigao je veliki uspjeh u čitateljstva. Evo što je autoru o tome pisao doktor Janovski 12. travnja iste godine: »... Masa je sva, ama baš sva, ushićena! U klubu, po malim salonima, u vlaku... posvuda i od svih čuje se samo jedno te isto: jeste li čitali najnoviji roman Dostojevskoga? Pa to je divota, jednostavno se ne možeš otrgnuti od njega dok ne pročitaš i posljednju stranicu.« U svibnju je pisca zadesio težak udarac. Umrla mu je kćerkica Šonja koja se bila rodila u veljači iste te godine. T a ga je smrt duboko kosnula. U to je vrijeme napisao: »Usprkos svoj svojoj žalosti, radio sam cijelog ovog mjeseca dan i noć oko romana (kako sam prokleo svoj rad, kako mi je bilo teško i mrsko pisati!) a jedva da sam nešto malo.uznapredovao...« Potkraj svibnja obitelj se preselila iz Ženeve u švicarski gradić Vevey. T u j e pisac nastavio raditi, ali prilično bezvoljno i sporo. Doznao je da ga nadzire ruska tajna policija i da mu vlasti u Rusiji otvaraju pisma. U kolovozu je pisao Majkovu: »Tolika sam nezadovoljan svojim romanom da mi se gadi. Nametnuo sam sam sebi strahovitu napetost da bih mogao raditi, ali bez uspjeha: duša mi je bolesna. Sad ću još uložiti posljednji napor, za treći dio. Osovim li svoj roman na noge, oporavit ću se i ja, a ne osovim li ga, propao sam.« U rujnu se bračni par preselio u Milano, gdje je pisac nastavio rad. U listopadu je opet pisao Majkovu: »Ideja Idiota umalo da mi nije izmakla... Sad kad je sasvim jasno vidim, gorko sam uvjeren da nikad još u svojoj književnoj karijeri nisam imao ljepše ni bogatije poetske ideje od ove koja je sad iznikla iz detaljnog plana četvrtog dijela.« Nekako je u isto vrijeme pisao nećakinji Sofji: »Od četiri dijela romana koji pišem, samo sam tri dovršio, a četvrti, najvažniji, nisam još ni započeo... Taj četvrti dio i njegov završetak ključna su točka mog djela: moglo bi se reći da sam cijeli roman zamislio i napisao samo radi njegova raspleta.« U studenom je Dostojevski sa ženom stigao u Firencu, gdje je proveo cijelu zimu i gdje pisac dovršava roman. Dne 25. siječnja 1869. piše Ivanovoj: »Napokon sam dovršio Idiota! Posljednja sam poglavlja pisao dan i noć, obuzet
694
tjeskobom, obuzet najstrašnijom zabrinutošću... Nezadovoljan sam romanom; on ne izražava ni desetinu onoga što sam želio izraziti; ipak ga se ne odričem i svejednako volim svoju izjalovljenu ideju.« Osam godina kasnije, 14. veljače 1877, Dostojevski je napisao u pismu A. G. Kovneru: »Drago mi je što od svih mojih romana izdvajate Idiota kao najbolji. Zamislite da sam to već čuo od pedesetak ljudi, ako ne i od više. T a se knjiga svake godine dobro prodaje, štoviše, svake godine sve bolje i bolje. Ja vam ovo o Idiotu sad kažem zato što svi oni koji su mi govorili o njemu kao o mom najboljem djelu imaju nešto posebno u svom mentalitetu što me je uvijek iznenađivalo i sviđalo mi se.« A godinu dana prije toga, nezadovoljan držanjem ruske književne kritike prema Idiotu, zapisao je u svojoj bilježnici: »Mene nikad nije poticala kritika, nego čitateljstvo. T k o od kritičara poznaje svršetak Idiota — prizor takve snage kakvoj nema ravne u književnosti. E, a čitateljstvo ga poznaje...« Ondašnja kritika zaista nije pokazala mnogo razumijevanja za Idiota. Doduše, na prvi dio romana koji je bio objavljen u časopisu na početku 1868. pohvalno se osvrnulo nekoliko novinskih recenzenata, ali su njihove recenzije bile mahom šture i plitke. Još je neobičnije što nakon objavljivanja cijelog romana nije bilo nikakva odziva u tisku, pa čak ni kad je roman, nakon pet godina, izišao u zasebnoj knjizi. T a se šutnja kritike može donekle objasniti time što su u romanu, u jednu ruku, bile raskrinkane mnoge nepravde i opačine tadašnjeg ruskog društva, što je zbunilo konzervativne i natražnjačke kritičare, i što je u romanu, u drugu ruku, bilo mnogo izravnih napada na tadašnju mladež i odjeka polemike s revolucionarnim demokratima, zbog čega neki napredni kritičari nisu bili kadri objektivno procijeniti umjetničko značenje i domet cijelog djela. Zacijelo je prvi autoritativno i ozbiljno javno progovorio o Idiotu autorov politički protivnik, satiričar Saljtikov-Sčedrin, i to posredno, u anonimnoj recenziji knjige jednog drugog pisca 1871. godine. O n je tu napomenuo da je Idiot »pokušaj da se prikaže tip čovjeka koji je postigao posvemašnju moralnu i duševnu ravnotežu«, pa je nastavio ovako: »To je, tako reći, konačni cilj prema kojem se čak i najradikalnija rješenja svih ostalih pitanja koja zanimaju društvo čine samo privremenim etapama... Ali što? Unatoč sjaju tak-
695
ve zadaće koja obuhvaća sve prijelazne oblike napretka, g. Dostojevski ni malo ne zazire od toga da sam u isto vrijeme potkopava svoj naum prikazujući u sramotnu obliku ljude kojih su napori usmjereni na onu stranu kojoj, po svemu sudeći, teži i autorova najskrovitija misao. Jeftino izrugivanje takozvanom nihilizmu i prezir spram pobune kojoj uzroci uvijek ostaju nerazjašnjeni - sve to baca na djelo g. Dostojevskoga mrlje koje mu nikako ne dolikuju, a uz slike koje svjedoče o velikoj umjetničkoj pronicavosti, stvara prizore koji pokazuju nekakvo odviše neposredno i površno poimanje života i njegovih pojava.« Neki su pak kritičari zamjerili piscu »fantastičan« značaj njegova romana. N a takve je zamjerke autor odgovorio u jednom pismu 26. veljače 1869. ovako: »Pa zar nije moj fantastični Idiot stvarnost, i to, štoviše, posve svakodnevna? T a upravo sad mora biti takvih karaktera u našim društvenim slojevima otrgnutim od zemlje - u slojevima koji u stvarnosti postaju fantastični. Ali što vrijedi govoriti! U romanu je štošta napisano na brzu ruku, štošta je razvučeno i nije uspjelo, ali je ponešto i uspjelo. J a ne branim roman, nego svoju ideju.« Lav Tolstoj neobično je cijenio Idiota. Jednom je u razgovoru napomenuo: »Miškin je briljant koji za onoga koji voli briljante vrijedi čitave tisuće.« Dostojevski je nedvojbeno utemeljitelj modernog psihološkog romana, a kao takav snažno je utjecao na književnost 20. stoljeća, ne samo u Rusiji nego i u cijelom svijetu. Kao što je sam rekao da su on i ostali tadašnji ruski pisci izišli iz Gogoljeve Kabanice, moglo bi se isto tako ustvrditi da moderne svjetske književnosti ne bi ni bilo bez njegovih vrhunskih proznih djela. Otac psihoanalize Sigmund Freud ustanovio je da je Dostojevski svojom intuicijom otkrio mnoge psihološke zakonitosti koje su profesionalni psiholozi tek mnogo kasnije od njega uočili i opisali. *
O d svih ruskih književnih velikana 19. stoljeća, najveći je utjecaj na hrvatske pisce izvršio Turgenjev, ponajviše zato što su se njegova djela prevodila na hrvatski još za njegova života. Dostojevski, na žalost, nije bio te sreće u Hrvatskoj, pa ni u većini drugih europskih zemalja.
696
T e k je 1883. godine, dakle dvije godine nakon njegove smrti, izašao prvi opsežniji prikaz života i rada Dostojevskog iz pera Frana Celestina u tadašnjem književnom časopisu »Vijenac«. Uskoro nakon toga pojavljuju se i prvi hrvatski prijevodi njegovih djela. Najprije se pojavio nedovršeni roman Netočka Nezvanova u časopisu »Hrvatska Vila« (1884). Iste je godine počeo izlaziti, u prijevodu istog prevoditelja, Martina Lovrenčevića, u sušačkom listu »Sloboda«, roman Poniženi i uvrijeđeni, u stotinjak nastavaka. Isti je prevoditelj preveo iste godine i pripovijetku Bijele noći pod naslovom Svijetle noći. Godine 1888. izlazi roman Zločin i kazna u prijevodu Janka Iblera, na žalost, s njemačkog prijevoda, što u to vrijeme nije bilo ništa neuobičajeno. Nakon toga nastaje dvadesetogodišnji prekid, gotovo sve do Prvoga svjetskog rata. U to su se vrijeme na hrvatski prevodili neki drugi, mahom socijalno orijentirani ruski pisci. Jedina je iznimka u tom smislu bio prvi prijevod našeg ponajboljeg prevodioca Ise Velikanovića, prijevod kapitalnog djela Braće Karamazovih, objavljen 1903. u Srijemskoj Mitrovici. Godine 1913. izlazi »fantastična pripovijest« Krotkojanje (poznatija poslije u nas pod naslovom Krotka) kao prva knjiga novopokrenute »Zabavne biblioteke« Nikole Andrića u urednikovu prijevodu. Godine 1 9 2 2 . 1 9 2 3 . Iso Velikanović izdaje »Sabrana djela« Dostojevskoga u devet svezaka, u vlastitu prijevodu. T i su prijevodi svakako bili znatno bolji od dotad objavljenih hrvatskih prijevoda djela Dostojevskoga. Tek 1964. godine izlaze »Odabrana djela« Dostojevskoga u deset svezaka, u izdanju »Otokara Keršovanija« iz Rijeke i Nakladnog zavoda Matice hrvatske, mahom u starim prijevodima, ali, što je još gore, i u kroatiziranim srpskim prijevodima. Dosad najreprezentativnije i najkompletnije hrvatsko izdanje »Djela F. M . Dostojevskoga« u dvanaest svezaka (urednik Jakša Kušan), u novim i dotjeranim starim prijevodima, izdali su »Znanje« i »Zora« 1975. godine. Taj je komplet doživio do sada šest izdanja u visokim nakladama. Intenzivnije kritičarsko zanimanje za Dostojevskog javlja se u nas prilično kasno, zapravo tek između dva svjetska rata. Tako je Dragutin Prohaska 1922. godine objavio svoju »studiju o sveslavenskom čovjeku« pod naslovom Fjodor Mihajlovič Dostojevski. O Dostojevskom su podosta pisali i Josip
697
Badalić i njegov nasljednik na katedri ruske književnosti u Zagrebu Aleksandar Flaker. Zanimljivo je da je i književnik August Cesarec objavio u »Književnoj republici« tekst Dostojevski — Lenjin (Dva pola ruskog antiimperijalizma, 1924). O d hrvatskih pisaca Dostojevski je ponajviše utjecao, kao pisac i mislilac, na pjesnika Silvija Strahimira Kranjčevića, Milutina Cihlara Nehajeva, Ulderika Donadinija i Augusta Cesarca. Iako je Miroslav Krleža pisao uglavnom negativno o Dostojevskom, stanoviti se utjecaj tog ruskog pisca ipak može otkriti u Krležinoj dramskoj legendi Cristovalu Colonu i u pripovijetki Veliki meštar sviju hulja. *
O d svjetskih pisaca posebno su se Dostojevskim bavili André Gide (Dostojevski), Thomas Mann {Patnje i veličina majstora), Stephan Zweig ( Tri majstora), Mereškovski (Tolstoj i Dostojevski), Albert C a m u s (kazališna adaptacija Bjesova), M . M . Bahtin {ProblemipoetikeDostojevskoga),
Viktor Sklovski
{Za iprotiv. Napomene o Dostojevskom), T . G. Masaryk {Studija o F. M. Dostojevskom), Janko Lavrin (Dostojevski), Henri Troyat {Dostojevski) i mnogi, mnogi drugi. ZLATKO
698
CRNKOVIĆ
VAŽNIJA LITERATURA
Ruski pripovjedači
XIX. stoljeća, ur. A . Flaker, Zagreb, 1 9 6 1 .
Aleksandar Flaker, Ruski klasiciXIX.
stoljeća, Zagreb, 1 9 6 5 .
Aleksandar Flaker, Književne poredbe, Z a g r e b , 1 9 6 8 . J o s i p Badalić, Rusko-hrvatske
književne studije, Zagreb, 1 9 7 1 . ZC.
699
