ISSN 1334-707-1
NIKOPOLJE 1396.- Posljednji križarski rat drugoj polovici 14. stoljeća Turci Osmanlije otkidaju jedan za drugim posjede nekad moćnog Bizantskog carstva, istovremeno šireći svoje granice prema zapadu odnosno Balkanu i Anatoliji u Maloj Aziji. Na drugoj strani i Srbija koristi priliku te zauzima bizantske zemlje na svojim južnim granicama. Sudar između dviju srednjovjekovnih sila bio je neizbježan i u bitci na Kosovu polju 1389. godine Srbija gubi bitku, a Turska sultana Murata I koji je ubijen u svojem šatoru. Srbija postaje turska vazalna država a poginulog sultana nasljeđuje njegov ambiciozan sin Bayazid I (1389.-1402.). Sjeverne granice Srbije postaju granice Osmanskog carstva sa Hrvatsko-Ugarskim kraljevstvom kojim od 1387.godine vlada kralj Sigismund, markgrof od Brandenburga i sin cara Karla IV (1368.-1437.). N e mireći se sa takvom situacijom Sigismund se okreće prema Srbiji kako biju odvratio od turskog vazalstva. Suočena sa pritiskom Sigismunda udovica kneza Lazara udaje za Bayazid svoju najmlađu kćer i postavlja svojeg maloljetnog sina Stefana
U
OKLOP VITEZA IZ ZADNJE TREĆINE 14. STOLJEĆA Godine 1361. sukobili su se Danci i Gotlanđani u bitci kod Wisbya. U borbi, vjerojatno zbog požara drvenih podova i nosećih greda urušila se kamena kula zatrpavši grupu ratnika. Moderni povjesničari iz Povijesnog muzeja u Stocholmu otkopali su ruševine kule otkrivši ostatke 18 vitezova i ratnika zajedno sa oružjem i oklopima. Na ilustraciji na lijevoj strani (1) rekonstruiran je jedan od oklopa iz Wisbya za gornji dio tijela sastavljen od željeznih ploča. I ostali pronađeni oklopi bili su slične konstrukcije. Takav tip oklopa sastavljenog od metalnih ploča ušivenih u kožnu jaknu spojen zakovicama ( slike 2 i 3) jednostavnije izrade vitezovi nose od oko1330. godine pa sve do kraja 14. stoljeća. Koža je dodatno povezivala ploče činila ih pokretljivima ali ih i štitila od kiše odnosno hrđe. Kasnije kroz 15. stoljeće nositi će ga obični vojnici zbog niže cijene izrade u odnosu na pune oklope. Od otprilike 1370. kovačioklopari izrađuju ploču za prsa i trbuh iz jednog komada ali je dalje ušivaju i zakovicama učvršćuju u kožnu jaknu zajedno sa drugim pločama. Tek od otprilike 1380. godine posebice u sjevernoj Italiji oklopari izrađuju prsni oklop koji se više ne nosi u kožnoj jakni nego preko žičane košulje kao vitez sa znakovljem mačvanskog bana Ivana Morovića na desnoj strani (6). Basinet je najpopularnija kaciga 14. stoljeća (5) . Od oko 1330. okrugla kaciga je produžena i pokriva uši i dio vrata a od oko 1350. godine u potpunosti pokriva vrat gotovo do ramena. U takvoj formi ostati će nepromijenjen do otprilike 1430. godine. Od vremena između 1360. i 1370. godine, vjerojatno prvo u Njemačkoj izrađuje se pokretna zaštita za lice (7) ponajviše od strjelica (njem. Klappvisier), koju prihvaćaju ubrzo i oklopari sjeverne Italije. Izrađuje ih se u nekoliko oblika od polukružnog do zašiljenog s time da je ovaj drugi danas među povjesničarima poznat kao „svinjska njuška “. Pomični vizir se pričvršćuje za kacigu na dva načina; preko podesivog nosača na sredini kacige ili dvije osovine na bočnim stranama. Zaštita ruku (8) i nogu (9) metalnim pločama i šipkama poznata je odavno međutim tek sredinom 14. stoljeća poprimaju formu sa pokretnim zglobovima kakvi se mogu vidjeti na ilustraciji. U vrijeme križarske kampanje prema Nikopolju izuzimajući elitu posebice vitezove Francuske i Burgundije većina ostalih vitezova vrlo vjerojatno je koristila oklop sastavljen od ploča sašivenih u kožu u kombinaciji sa žičanom košuljom te kacige sa ili bez vizira.
,
,
, ,
,
,
,
,
,
,,
,
Lazarevića zapovjednikom srpskog oklopnog konjaništva kakvo Turci tada nisu imali. Već 1390. godine u Srbiju upada sa ugarskom vojskom severinski ban Nikola Perenji koji pobjeđuje srpsko-tursku vojsku pod zapovjedništvom paše Gazi Evrenosa . Već slijedeće godine Turci odgovaraju prelaskom preko Save u Srijem gdje ih je suzbio mačvanski ban Ivan Morović. Godine 1392. stvar uzima u svoje ruke
kralj Sigismund osobno i sa velikom vojskom odlazi na vojnu u Srbiju kako bi zastrašio Turke i od vazalstva odvratio Stefana Lazarevića. Kod Kovina ugarskoj vojsci pridružuju se i austrijske trupe grofa Vilima Celjskog. Ubrzo do Sigismunda stižu vijesti da su Turci zauzeli teško osvojivu utvrdu Golubac iz koje se mogao nadzirati donji tok Dunava. Sigismund sa vojskom prelazi Dunav i dok se ispred ugarskih snaga povlači turska vojska dolinom rijeke Mlave, Sigismund ”žari i pali“ sve do utvrde Ždrela, u kojoj je manastir i crkvu dao sagraditi knez Lazar, i gdje se put ugarskoj vojsci sužavao u klanac dug „sedam sati hoda“ . Pretpostavljajući mogućnost zasjede u klancu Sigismund odustaje od daljnjeg pohoda i vraća se u Ugarsku gdje obranu granice ostavlja Nikoli Gorjanskom. Vojna kralja Sigismunda, osim demonstracije snage i nanesene štete Srbiji nije imala nekog ozbiljnijeg uspjeha samo je potaknula Bayazida na odlučnije djelovanje. Prvo je vazalnoj Srbiji, koja mu je trebala kao obrambeno područje protiv Ugara ostavio veću samostalnost nego prema drugim vazalnim državama, i drugo, nakon povlačenja ugarske vojske zauzima Skoplje koje postaje glavnim osloncem za planirani prodor prema sjeveru, te svojem carstvu pripaja srednju i sjevernu Makedoniju. Potom je Bayazid odlučio pokoriti Bugarsku i Vlašku kako bi iz donjeg Podunavlja mogao napasti južne granice Sigismundovog kraljevstva. U proljeće 1393. godine Bayazid šalje u Bugarsku vojsku pod zapovjedništvom svojeg sina Sulejmana Qeleba i Ali-paše Gandarlija. Turci razbijaju bugarsku vojsku i zauzimaju Trnovo, značajnu utvrdu u istočnoj Bugarskoj, dok bugarski car Ivan Šišman bježi u Nikopolje na Dunavu gdje je ubrzo opkoljen, prisiljen na predaju i ubijen. Takav razvoj događaja i sve ozbiljnija turska prijetnja sa istoka potiču Sigismunda da širom kršćanske Europe pošalje poslanstva pozivajući na križarsku vojnu protiv Osmanlija. Na drugoj strani Bayazid u zimu 1393.-1394. u Serasu u Grčkoj okuplja svoje vazale među kojima su i pouzdani knez Stefan Lazarević i dvojbeni bizantski cara Emanuel II. Nakon povratka u Konstantinopol bizantski car odbacuje tursko vazalstvo te kao i Sigismund šalje poslanstva po Europe tražeći pomoć. Bayazid odgovara opsadom Konstantinopola koja će potrajati osam godina. Nakon pada istočne Bugarske Bayazid
savez kojim se obvezuje da će ugarskoj vojsci, ako krene na Turke, osigurati slobodan prolaz kroz Vlašku i snabdjeti je sa hranom i svime potrebnim. N a drugoj strani nisu mirovali ni Turci nego upadaju sa vojskom u Transilvaniju i Vlašku. Istovremeno opsjedaju sedam ugarskih gradova i vode tešku bitku sa Mirčom na rijeci Arges. Iako se M irča proglasio pobjednikom Bajazid zauzima dio Vlaške i na prijestolje u Malom Nikopolju postavlja Vlada velikog rivala Mirče. Na drugoj strani nije mirovao niti Sigismund koji 1395. godine iz Erdelja sa vojskom provaljuje u Vlašku. U njegovoj vojsci sudjelovale su i hrvatske trupe hrvatsko-dalmatinskog bana Nikole Gorjanskog i njegova brat Ivana te mačvanskog bana Ivan Morovića. Sigismund razbija Turke i njihove vazalne Vlahe te u teškim borbama uspijeva zauzeti Malo Nikopolje najviše zahvaljujući Ivanu Moroviću koji je tom prigodom teško ranjen. U zauzetoj utvrdi ostavlja posadu i kreće nazad u Erdelj. Na povratku, vrlo vjerojatno zbog šteta koje je hrvatsko-ugarska vojska počinila u Vlaškoj i zbog toga što nije vraćen na prijestolje, vlaški vojvoda Mirča sa vojskom silom zapriječi klance kojima je hrvatsko-ugarska vojska trebala proći. Najviše zahvaljujući banu Nikoli Gorjanskom Vlasi su potisnuti i Sigismund se sigurno vratio u Erdelj.
Crtež nadgrobne ploče viteza iz 1370. godine. Ukrižene zakovice preko prsa govore nam da se ispod kože nalazi ploča iz jednog komada. Na ramenima, trbuhu i nogama zakovice su postavljene znatno gušće zbog manjih oklopnih ploča. 1394. odlučuje pokoriti Vlašku sjeverno od Dunava kojom je tada vladao ratoborni vojvoda Mirča. Za tu kampanju naloži vazalu knezu Stefanu Lazarevću da dovede svoje teško konjaništvo. Među konjanicima nalazio se i vazal kneza Stefana Lazarevića plemić Marko Vukašin, poznatiji u srpskoj narodnoj pjesmi kao “kraljević” Marko. Vlaška je bila znatno tvrđi orah nego Bugarska tako d a je turska kampanja ujesen 1394. godine završila porazom tursko-srpske vojske 10. listopada u bitci na Rovinama u kojoj je poginuo i “kraljević” Marko. Znajući da se Bayazid neće pomiriti sa porazom i da je samo pitanje dana kada će Turci ponovno napasti Vlašku, vojvoda Mirča odlazi u Erdelj gdje sa kraljem Sigismundom utanačuje 7. ožujka 1395.
PRIPREME ZA KRIŽARSKI RAT Uz znatnu potporu pape Bonifacija IX Sigismundovi poslanici osigurali su vojne sporazume sa glavnim europskim silama, Francuskom, Venecijom koja je zbog dobrih trgovačkih odnosa sa Turskom ipak zadržala ”fige u džepu“, Đenovom, Austrijom, njemačkim prinčevima, Bizantom, Aragonom na Siciliji, viteškim redom Ivanovaca i Burgundijom koja je za potrebe rata izvanrednim porezima prikupila 700.000 zlatnika. Francuzi i Burgunđani odazvali su se u najvećem broju (prema Vjekoslavu Klaiću sa 10.000 vojnika i to 1000 vitezova, 1000 slugu i ostalo plaćenika što je svakako pretjerana brojka) koji su se do 20. travnja sakupili u Dijonu. Njima je zapovijedao sin burgundskog vojvode Filipa od Burgundije Ivan grof od Neversa kojem su se pridružili grofovi od Bara i de la Marche, vojvoda d ’Eu, iskusni ratnik koji je u stvari bio zapovjednik vojske „iz sjene“, connetable Filip od Artoisa, maršal Bouciacut i Enguerand de Coucy. De Naillac je bila jedna od najmoćnijih obitelji u srednjoj
Fotografija opreme i naoružanja viteza 14. stoljeća i konjske opreme iz Narodnog muzeja u Budimpešti. Posebna zanimljivost su mačevi čija oštrica postaje uža i zašiljenija zbog sve boljih oklopa. Gornji i donji m ač nazivani su zbog dužine ručke “za šaku i p o l”. Okrugli ukras na kraju drške bio je ujedno i protivuteg kako bi se težište mača zadržalo kojih desetak centimetara ispred križnice. Središnji dio oštrice također j e bio tanji kako bi se iz jednakog razloga smanjila njezina težina. Sa dobro balansiranim mačem lakše se moglo rukovatii bio j e ubojiti. Iznad mačeva nalaze se željezne glave mlata i uzde za konja, a ispod u donjem dijelu vitrine, oštrica sjekire i brojne ostruge. Francuskoj u provinciji Berry. Philibert de Naillac postao je početkom 1383. priorom viteškog reda Ivanovaca u Aquitaniji ali je zbog smrti velikog meštra reda krajem godine sjeo na njegovo mjesto u glavnom stožeru na Rodosu i početkom kampanje sa flotom pojačanom sa deset bizantskih ratnih brodova blokirao ušće Dunava kako Turci tim putem ne bi slali pojačanja i logistiku u osvojena područja. Za razliku od lokalnih izvora o pripremama francusko-burgundskih snaga sačuvano je mnoštvo dokumenata pa ćemo se zbog boljeg uvida u srednjovjekovnu vojsku i njezinu strukturu pozabaviti i sa njima. G rof od Neversa imao je svoju četu (fr. Hotel) sastavljenu od 108 vitezova, 107 paževa, 12 strijelaca i 22 samostrijelca na konjima. Znamo d a je svojim ljudima, vjerojatno paževima i strijelcima, dao sašiti 133 livreje (tunike) zelene boje. Bouciacut je imao 15 vitezova i 70 ,,gospode“. Upada u oči da su glavnina francusko-burgundske vojski bili teško oklopljeni konjanici i njihovi nešto lakše naoružani pratitelji dok su strijelci
i samostrijelci bili u znatnoj manjini. Znamo također i za 16 zastava francuskoburgundske vojske. Osam je bilo sa znakovljem Burgundije, osam je bilo sa likom Djevice Marije, a francuski križari su imali četiri bijele i četiri plave zastave. Glavni stijeg Burgundije nosio je Philippe de Musy u pratnji trojice znamenitih vitezova (Courtiambles, Blaisy i Buxeul). “Ž vale” za konja i pa r stremenova koji su kožnim remenjem bila učvršćena za sedlo također iz muzeja u Budimpešti.
Jedan paž u pratnji još dvojice nosio je osobni stijeg grofa Neversa za čiju je zaštitu određeno pet vitezova. I tako dalje. Iz izvora znamo d a je od 108 vitezova grofa Neversa njih 35 već sudjelovalo u križarskim ratovima na Baltiku i u Africi. Znamo i d a je grofN evers odredio i pravila ponašanja i disciplinske mjere u svojem taboru. Svaki vitez koji izazove nered izgubiti će konja i oklop. Svatko tko nije plemić i „potegne nož“ u svađi izgubiti će ruku, a svatko uhvaćen u prisluškivanju izgubiti će uho i si. Kasnije su se francusko-burgundskim snagama pridružile manje čete iz Njemačke; vojvode Ruprechta Pipana Bavarskog i vojvode Katznellenbogena te ostali vitezovi iz Alzasa, Štajerske, Bavarske, Meisena, Saske, Tiringije, Hesea, Rajnske, Švabie, Luksemburga i Poljske. Njima se pridružio i grof Herman II celjski sa svojim trupama. Sigismund je pod oružje pozvao na oružje hrvatsku i ugarsku gospodu među kojima bana hrvatsko-dalmatinskog Nikolu II Gorjanskog , bana mačvanskog Ivana Morovića sa njihovim četama i
negdašnjeg bana Stjepana Lackovića. Banskim četama pridružila se mnoga gospoda iz Hrvatske i Dalmacije. Zadar je opremio galiju pod zapovjedništvom Filipa Đorđića. Glavnina francusko-burgundskih snaga krenula je sa brojnim kolima i slugama preko Regensburga gdje je na Dunavu unajmljeno 70 brodova i kasnije još pedsetak brodova u Beču. Konačno kopnom i uz pomoć riječnog prijevoza križarska vojska stigla je u lipnju 1396. u Budim kojeg je Sigismund oglasio za mjesto okupljanja križarske vojske. I on se pobrinuo da se u Budimu prikupe brodovi zato što će križarska vojska krenuti put istoka držeći se Dunava. U Veneciju je stiglo francusko brodovlje sa teškom opsadnom tehnikom i opremom kojima se pridružilo šest naoružanih mletačkih galija krenuvši prema ušću Dunava u Crno More. Putem se dio burgundskih snaga iskrcao sa brodova u Senju i preko Like stigao do Budima. KRŠĆANSKA VOJSKA U 14. stoljeću Francuska je bila najbogatija država Europe. Njezin feudalizam bio je nešto drugačiji nego primjerice u Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Francuski vitezovi i njihova pratnja za svoju službu dobivali su plaću od suverena ili nekog magnata dok su hrvatski i ugarski vitezovi dobivali od svojeg kralja posjed da bi ga za uzvrat služili u ratu. Burgundija je bila jedna od najbogatijih i vojno najjačih regija Francuske i njezin vojvoda mogao se mjeriti sa francuskim kraljem. Burgundija je držala stalnu plaćenu stajaću vojsku, a njezini oklopnici mogli su se jednako dobro boriti na konju i pješice. Osnovna jedinica, odnosno, više organizirana kao obračunska a manje kao borbena ćelija francusko-burgundskih vojski bilo je takozvano ,,koplje“ (lance) koje se sastojalo od viteza, naoružanog pratitelja na konju i sluge. Burgundski vojvoda držao je samostrijelce i strijelce na konju tako d a je njegovo „koplje" tvorilo četiri do pet boraca - viteza, naoružanog pratitelja, dva do tri strijelca ili samostrijelca na konju te jednog ili dvojice slugu. Viteštvo na čelu sa starom aristokracijom držalo je da je najbolje u Europi a odlučne juriše oklopnog konjaništva osnovom borbenog djelovanja. Lojalnost, dužnost i posebice čast bili su važniji nego vlastiti život. Čast je bila iznad svega i bitke se nikako nije izbjegavalo. Od početka 14. stoljeća pješaštvo postaje sve značajnije posebice
strijelci i samostrijelci. Na cijeni su bili samostrijelci iz Đenove i Lombardije. Sudjelovanje njemačkih vojnih snaga u izvorima se malo spominje iako nisu bile beznačajne. Osnovno ,,koplje“ (gleve) njemačkih snaga sastojalo se od viteza, oklopljenog pratitelja ili samostrijelca na konju, i paža na konju. Dolaskom Anžuvinaca na prijestolje hrvatsko-ugarska vojska 14. stoljeća znatno se promijenila. Novi vladari ustrojili su zapadni vojni sistem ostavljajući takozvani banderijalnu organizaciju magnata, prelata, palatina, biskupa i ostalog visokog plemstva koje je podizalo vlastite postrojbe sastavljene većinom od njihovih vazala. Ostavljen je i stariji ustroj takozvanog insurekcija odnosno poziva pod oružje svih muškarca sposobnih za borbu. Elita su bili oklopljeni vitezovi i njihova pratnja većinom lakše oklopljeno i naoružano konjaništvo. Kod Mađara lako konjaništvo je bilo sastavljeno većinom od strijelaca na konju. O sastavu i organizaciji hrvatskougarske vojske znamo vrlo malo. Sigismund je odredio da za predstojeći križarski rat svaki vitez sa sobom treba dovesti dva laka konjanika naoružanih lukom znajući da turska vojska ima brojne strijelce konjanike i pješake. Nakon bitke kod Nikopolja Bertrand de la Brocquiere primijetio je da su se mađarski (i hrvatski) vitezovi služili kraćim ali čvršćim kopljem i d a je Sigismund na području između Češke i Austrije podizao samostrijelce na konju. Dok su mađarski laki konjanici uglavnom bili strijelci naoružani lukom sličnim turskom ali manje djelotvorni i precizni. Naime Mađari su odapinjali strjelice držeći strijele sa tri prsta dok su Turci držali strjelice sa palcem i „prstom na kojime je
nošeno prstenje44. Zanimljiva je i njegova primjedba d a je kod Nikopolja Sigismund imao oko 20.000 ljudi među kojima samo 200 samostrijelaca pješice iz Lombardije i Đenove. Mnogi izvori spominju da su Vlasi (iz današnje Rumunjske) bili nepouzdani ali hrabri i b o rb en i. Njihova organizacija je bila više plemenska nego feudalna i pojedinim vojnim grupama zapovijedali su vojvode. Vojska se sastojala od manje brojnih strijelaca i pješaka na konju vještih u borbama na šumovitom području nazivani voinici ili iunaci. Njihova konjanička elita zvali su se vit ej i odnosno vitezovi, a garda odnosno tjelesna straža vojvode sastavljena od elite zvali su se curteni. Mirčea je imao stalnu vojsku dorobcmti čiji je naziv nastao od turskog naziva za trupe koje su štitile prolaze kroz planine - derbenci. TURSKA VOJSKA Vojska Turaka Osmanlija bila je ustrojena prema takozvanom perzijskoislamskom modelu sa kakvim su se privi križari suočili u ratovima protiv Saracena, a ne kao nomadska konjanička vojska. Konjaništvo je bio prestižan rod vojske iako ne brojniji od pješaštva. Od početka 14. stoljeća konjanici kao i feudalci na zapadu dobivaju od svojeg suverena zemljišni posjed timar, otkuda im naziv timarli, koji je trebao davati dovoljno prihoda kako bi se konjanici mogli opremati za rat. Znatan dio konjaništva plaćala je država iz blagajne i oni su nazivani maasli. Sistem je bio vrlo sličan bizantskom gdje su ratnici uživali u posjedim apronoia. Zauzećem bizantskih posjeda Turci su jednostavno prihvatili bizantski model. Prema kraju 14. stoljeća troškovi ratovanja su znatno narasli tako d a je uz civilnu ustrojena djelotvorna zasebna vojna administracija kakvu
zapad nije poznavao. Uz elitne dvorske trupe turska vojska sastojala se u stvari od dviju vojski. Jedne podignute u istočnim provincijama Male Azije odnosno Anatolije i druge podignute na zapadu na Balkanu odnosno Rumeliji. Svakom od ovih dviju voj ski zapovijedao je beglerbeg odnosno beg nad begovima koji je pak zapovijedao sanđak-begovima odnosno zapovjednicima pojedinih provincija. Svi ti visoki turski časnici dobivali su osobno od sultana stjegove koji su simbolizirali vladarov autoritet za razliku od zapada gdje je svaki velikaš nosio vlastiti stijeg. Najbolji dio turske vojske bilo je šest elitinih „pukovnija'' ( boliikat) konjaništva garde pod neposrednim vladarevim zapovjedništvom. Najprestižnija pukovnija bili su spahije -sip a h i, zatim „Vladarevi oružnici'' odnosno Silahdari, i dalje „Plaćeni ratnici desno'' -U lufeciyan-iyesari, „Plaćeni ratnici lijevo11 - Ulufeciyani-yemini, „Ne muslimani Osmanlije desno11 - Guerba-i yem ini i „Ne muslimani Osmanlije lijevo'' G uerba-iyesari. Svaka od pukovnija imala je oko tri stotine konjanika odlično naoružanih i oklopljenih. Većina borbenog konjaništva turskog sultana bili su timarli. Znatan broj tih konjanika bili su i kršćanski vazali negdašnji vitezovi. Timarli sa većim posjedom podizali su za rat do pet naoružanih pratitelja. Od negdašnjih plemenskih nomada-strijelaca na konju grupiranih u takozvana ognjišta - ocak ustrojene su lake postrojbe konjanikastrijelaca akinđija - akinci. Tursko pješaštvo također je imalo svoju elitnu postrojbu janjičara odnosno Yeni Ceri što u prijevodu znači nova vojska. Osvajajući Balkan polovicom 14. stoljeća Osmanlije nisu ubijali i uništavali kršćansko stanovništvo i njihova naselja nego su ih uključili u njihov feudalni sistem. Otimali su kršćanske dječake koji su kroz školovanje i vojnu obuku postajali elitnim janjičarima. Ostalo brojnije pješaštvo slabije borbene vrijednosti yaya bili su između ostalog i naoružani radnici za sve potrebne poslove u taboru i na kampanji. Bitka kod Nikopolja često se koristi kao primjer klasične osmanske taktike. Turska vojska zauzimala je povoljne položaje ispred kojih je podizala poljske fortifikacije koje su trebale oslabiti protivnički napad. U trenutku protivnikove slabosti pokretala bi se protunapad snažna konjanička pričuva. SRPSKA VOJSKA Srpska država nalazila se između dva organizacijska ustroja, onog zapadnog
i Bizantskog. Glavnu vojnu silu činila je feudalna vojska sastavljena od kontingenata iz pojedinih županija koji su nazivani vojskom. Svaki kontingent nosio je svoj stijeg. Pokraj teritorijalne vojske bilo je u Srbiji i stranih plaćenika koji su primali svoju plaću zahvaljujući prihodima nekoliko rudnika srebra koji su donosili veliku dobit. Među plaćenicima se uz zapadne vojnike spominju Kumani, Alani, Turkopuli i Tatari. Vrhovni zapovjednik bio je vladar car ili knez. Vrhunac vojne moći i najvećeg teritorijalnog prostranstva Srbija doseže za vrijeme cara Dušana (1308.1355.) koji Bizantu otima znatne posjede. Imao je ambicija zauzeti i Konstantinopol ali ga u tom poduhvatu svojom flotom nije podržala Venecija. Poznato je d a je Dušan za svoje teško konjaništvo kupovao u Italiji oklope. U izvorima se spominje kupovina nekoliko stotina oklopa za noge, ruke i vrat. Čini se da njegovo oklopno konjaništvo opremom bilo slično bizantskom sa dijelovima oklopa kupljenih na zapadu. Njegovi nasljednici nisu se krunili za careve nego su zadržali titulu kneza. Bizantski car Manuel II zapisao je oko 1400. godine d a je srpska aristokracija „znala jahati konje te dobro koristiti koplje i luk11. Srpsko pješaštvo bilo je lako naoružano i posebno vješto u borbama u šumama što je na svojoj koži najbolje osjetio hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I kada je 1359.pokušao zauzeti Rudnik. Srpska taktika na bojnom polju bila je mješavina zapadne, bizantske i bugarske. Srpsko kao i bugarsko konjaništvo znalo je zauzimati bojni složaj ispred pješaštva koje se nalazilo u drugom redu. Čini se da su Srbi koristili bizantski vojni ustroj sa postrojbama od 50, 100, 500 ili 1000 ljudi. PLANOVI KRIŽARSKOG POHODA Sigismund je planirao kampanju pema Bugarskoj, Vlaškoj i Transilvaniji kako bih ih „očistio11 od Turaka i sa njima učvrstio savez. Francuski i Burgundski zapovjednici želeći izbjeći prolaza kroz klance Karpata odabrali su put dolinom Dunava namjeravajući prvo odvojiti Srbiju od turskog vazalstva i potom krenuti preko Bugarske na tursku prijestolnicu Edime kako bi se sačuvali europski posjeda Bizanta i Turke protjeralo preko Bospora u Anatoliju. U međuvremenu izvidnice su javile da uz granicu prema Srbiji nisu primijećene jače turske čete. Nakon vijećanja usaglašeno je da se krene dolinom Dunava uglavnom zbog sigurnijeg puta logistike brodovima rijekom. Utvrđeno Nikopolje na Dunavu u toj opciji je postalo logičnim ciljem otkuda
se moglo dalje nastaviti prema jugu. Ideja da su križari namjeravali osvojiti Jeruzalem samo je mit koji se ponegdje može pronaći u literaturi. Križarska vojska 1396. godine kao i mnoge ostale srednjovjekovne vojske imala su svoj veliki nedostatak - slabost i nepouzdanost logistike za duže kampanje. Zapovjednici francuskih, burgundskih i njemačkih trupa ignorirali su savjete iskusnih poznavatelja turske vojske i njezine taktike. Arogancija, ignoriranje protivnika i činjenica da će se suočiti sa jednim od najboljih zapovjednika svojeg vremena Yildrimom Bayazidom unaprijed su osudili kampanju na neuspjeh. TURSKI OBRAMBENI PLANOVI Bayazid je vrlo brzo saznao za prikupljanje križarske vojske. Čak su mu i špijuni dobavili kopije pisama bizantskog cara iz kojih je mogao doznati mnogo o pripremama križara.Prvo što je Bayazid učinio bila je konsolidacija situacije u Bugarskoj pojačavši Vidin kao jednini utvrđeni grad na sjevernoj granici na Dunavu. Manji grad Nikopolje koji se nalazio na značajnom prijelazu preko Dunava također je dodatno utvrđen i pojačan sa turskim posadama. Njega je Bayazid izabrao za središte turske sile u cijeloj toj regiji na Dunavu. Obranu pograničnih utvrda prepustio je vazalnim trupama kako bi glavninu turske vojske imao na okupu držeći opsadu Konstantinopola ali i spremnu za vrlo brzo djelovanje prema zapadu. POKRET Nikola Gorjanski vodio je prethodnicu sastavljenu samo od konjaništva lijevom obalom Dunava. Za njim su krenuli Francuzi i Burgunđani i na kraju Sigismund sa ostalim snagama. Kod Oršove, nekoliko kilometara uzvodno od Željeznih vrata (Đerdapa) zastali su brodovi i prethodnica kako bi dočekali Glavninu snaga. Ispred njih nalazilo sa gorje Karpata i sa druge strane brežuljkasta Srbija. Odlučeno je da se pređe Dunav i krene dalje preko Srbije. Trebalo je osam dana da se preko Dunava prebaci cijela vojska i logistika koja se kretala kopnom. Dio ugarskih snaga već se ranije odvojio i krenuo kroz klance Karpata prema Vlaškoj gdje se spojio sa snagama vojvode Mirče. Čini se da su bez većeg problema ugarske i vlaške snage u jednom naletu izbacile manju tursku posadu i njihova saveznika Vlada i zauzele Malo Nikopolje na lijevoj obali Dunava nasuprot mnogo većeg i bolje utvrđenog Nikopolja. Odmah su poslani glasnici kako bi se floti
se d a je većina opsadnih strojeva ipak ostala na brodovima i da su napadači podcijenili obranu. Ipak odustalo se od daljnjih napada i započela je blokada grada. Povjesničari drže d a je napad na Nikopolje trebao poslužiti kao razlog zbog kojeg bi Bayazid napustio opsadu Konstantinopola i krenuo sa vojskom prema križarima. Opsada nije prolazila bez problema posebice između pravoslavnih Vlaha sa jedne, te Francuza i Burguđana sa druge strane, tako d a je Sigismundu sa teškoćama ipak uspijevalo održati kakav-takav red.
na ušću Dunava dojavilo da može krenuti uzvodno do sigurnog M alog Nikopolja. Glavnina snaga na desnoj obali prošla je Srbiju i početkom rujna stigla pred Vidin na desnoj obali Dunava kojeg su do 1360. držali Mađari i dobro ga utvrdili. Vidin je bio glavnim gradom i sjedištem Ivana Stracimira turskog vazala kojeg su branile bugarske i turske snage. Izvori spominju d a je Vidin zauzet na juriš međutim vjerojatnije je d a je nakon kraćeg otpora Stracimir otvorio vrata i pustio križare u utvrdu. Tamo je turska posada masakrirana i zamijenjena sa 300 mađarskih vojnika. Križarska vojska nastavila je put dalje držeći se desne obale Dunava prema manjoj tvrđavi Rahovo (Oreava, Orjehovo). Constable d ’Eu i Bouciacut sa 500 ljudi su na svoju ruku u rano jutro izveli napad na zidine ali su odbijeni. Tek kada su stigle glavne snage križara, zapovjednik utvrde ponudio je polaganje oružja uz uvjet da im se poštede životi. Sigismund je prihvatio te uvjete. Nakon što su vrata otvorena d ’Eu i Bouciacut ustvrdili su da su oni prvi napali grad i da oni imaju pravo odlučiti što sa posadom želeći je posjeći što je Sigismund zabranio. Ujutro 12. rujna pojavile su se prve križarske čete pred Velikim Nikopoljem. Tamo je Dunav širine oko jednog kilometra tako d a je flota sastavljena od venecijanskih, mletačkih i brodova Ivanovaca nakon 12 dana plovidbe od ušća stigla već 10. rujna i usidrila se koji kilometar nizvodno od Nikopolja blokiravši ga sa južne strane. OPSADA NIKOPOLJA Utvrda Nikopolje nalazila se na dijelom kamenitom brijegu odmah pokraj Dunava. Bio je značajna riječna luka i mjesto gdje su putnici i robe skelama prelazili rijeku. Nikopolje je bilo jedno od strateških mjesta u tom dijelu Istočne Europe zaštićen dobrim zidinama i sa brojnom posadom pod zapovjedništvom iskusnog Dogan Bega. Francusko-burgundske snage smjestile su svoj tabor prema citadeli, odnosno jednoj isturenoj utvrdi, dok su Sigismundove snage smjestile tabor prema gradu. Položaj za utvrdu Nikopolje bio je dobro izabran. Sa tri strane na kopnu prilaz je bio strm i neprikladan za napad. Jedino je prilaz zidinama sa jugoistočne strane bio nešto položeniji ali su zato tamo obrambeni zidovi bili najdeblji. Francusko-burgundske snage napale su zidine izravno uz pomoć ljestava nekoliko puta ali je svaki put
Turski sultan Bayazid na suvremenoj minijaturi. Godine 1402. gubi bitku protiv Mongola u Anadoliji. Ponižen j e i od vezen u kavezu i više nikad nije nitko čuo za njega. Njegovi sinovi su zaratili jedan protiv drugog u ratu koji će potrajati gotovo dvadeset godina kada je zapad uglavnom ostavljen na miru. Ipak on j e uspio postaviti temelje moćnog carstva koje će opstati i postati velesilom. napad odbijen. Zbog nedovoljnog broja opsadnih strojeva Sigismund se odlučio za iskop dvaju tunela i postavljanje mina. Ali se i taj pokušaj pokazao neuspješnim. Čini
DOLAZAK TURSKE VOJSKE Saznavši za križarsku opsadu Bayazid je dao spaliti opsadne sprave i krenuo prema Edimeu gdje je pozvao svoje vazalne kontingente poslavši Gazi Evreno Bega sa lakim konjaništvom izvidjeti situaciju oko Nikopolja. Bayazidu je trebalo šest tjedana da prikupi vojsku, znatno brže nego što su to križari očekivali. Srpsko konjaništvo Stefana Lazarevića stiglo je preko Sofije i pridružilo se turskim snagama u pokretu u Tamovu 20. rujna. Na čelu turske vojske kretali su se laki konjanici akinđije, za njima inženjerci koji su prema potrebi popravljali cestu i mostove, zatim elitno konjaništvo i na kraju glavnina vojske. Hrvatsko-ugarsko lako konjaništvo pod Ivanom Morovićem izviđalo je sve do Tamova gdje je 21. rujna uočilo turske snage u pokretu. Sigismund je već slijedećeg dana saznao da Bayazid dolazi. Već 24. rujna Bayazid stiže pred Nikopolje i podiže tabor na manjem brijegu nekoliko kilometara udaljenom od križara. Njegovi opkopari i inženjerci prihvatili su se posla i ispred tabor prema križarima pozabijali u zemlju zašiljena koplja za obranu od navale protivničkog konjaništva. Križari su se našli u nezgodnom položaju sa Nikopoljem i Dunavom iza leđa i Turcima ispred. Već istog dana Mirčea sa svojim Vlasima, Nijemcima i De Coucyem, sveukupno oko tisuću ljudi, odlazi izvidjeti turski tabor i položaje. Izbrojao je u taboru 20 turskih zastava zaključivši d a je riječ o 20 protivničkih postrojbi. Na drugoj strani jedan odjel od 500 konjanika, većinom sastavljen od Francuza i Burgunđana sa samostrijelcima na konju i oko 500 vlaških i mađarskih lakih konjanika krenuo je istražiti mogućnost da se kroz jedan klanac zaobiđe tabor Bayazida. U klancu su otkrivene znatno veće turske snage Gazi Evreno Bega. De Coucy je poslao 200 francuskih i burgundskih konjanika prema Turcima kako bi isprovocirao njihova napad u međuvremenu smjestivši ostatak snaga u zasjedu. Tako je i bilo. Veće turske
snage pojurile su za križarima upavši u zasjedu gdje su gotovo u cijelosti posječene. Bojeći se napada s leđa iz Nikopolja Sigismund je dao posjeći zarobljenike iz Orjehova i nekoliko manjih utvrda koje su zauzeli putem. BITKA Bitka kod Nikopolja vođena je u ponedjeljak 25. rujna 1396. godine. Modemi povjesničari procjenjuju na mjestu gdje se danas nalazi selo Belavoda. Izvori spominju višestruko veće brojke ratnika na obim stranama međutim najbliže su istini podatci da su obje strane imale oko 16.000 ljudi. Bayazid je zauzeo položaj na uzvisini jugoistočno od Nikopolja. Od protivnika g a je dijelila poveća udolina tako da su protivničke snage međusobno vidjele samo djelomično. Prema običaju u 14. stoljeću Bayazid je postavio lake konjanikestrijelce akinđije ispred glavnih turskih položaja sa ciljem da isprovociraju glavni protivnički napad prema pješaštvu u središtu zaštićeno šiljatim kolcima i strijelcima u prvim redovima. Između pješaka vjerojatno se nalazilo i nekoliko četa (orti) janjičara. Konjaništvo spahija sa Balkana, odnosno Rumelije, pod zapovjedništvom Bayazidova sina Stilejmana Geleba postavljeno je na desno krilo pješaštva, a konjaništvo spahija iz Azije, odnosno Anatolije, na lijevo krilo pod zapovjedništvom drugog sina Mustafe £eleba. U pozadini iza uzvisine stajao je Bayazid sa tjelesnom stražom i sa svojih šest elitnih pukovnija i to po tri sa svake strane. Stefan Lazarević se sa svojih 1500 konjanika nalazio na manjoj udaljenosti lijevo od njega također sakrivene manjim uzvišenjem. Bayazidov plan je bio jednostavan. Navući protivničko konjaništvo na pješaštvo i potom ga napasti konjaništvom u bokove. Na drugoj strani Sigismund je predlagao oprez podržan De Coucyem. Najprije je želio da lako konjaništvo Vlaške i Erdelja potisne akinđije i da otkrije da li Bayazid namjerava napasti ili se braniti. Potom bi odlučio kako dalje. Njegov prijedlog razljutio je Francuze i Burgunđane koji nisu htjeli pristati na to da „seljaci11napadnu prije njih. Sutradan ujutro Sigismund je popustio i dozvolio da u prvi red ispred glavnog složaja zauzmu francusko burgundske snage. U drugom znatno širem redu u središtu nalazio se Sigismund sa Hrvatima, Mađarima, Njemcima, Česima, Poljacima i Ivanovcima. N a njegovu lijevom krilu nalazili su se Vlasi pod Mirčom i
na desnom Erdeljci pod Lackovićem. Ujutro 25. rujna izvidnice su dojavile Sigismundu ono što su vidjele i njemu je postalo jasno što ima pred sobom turske utvrđene položaje sa konjaništvom ispred i na bokovima. Snage Bayazida i Stefana Lazarevića ostale su zaklonjene uzvišenjem od pogleda izviđača. Sigismund je dmah poslao jednog od svojih zapovjednika vojvodi od Neversa da ne žuri sa napadom na turske obrambene položaje. Nevers je okupio svoje zapovjednike kako bi se savjetovao sa njima. De Coucy je odmah prihvatio Sigismundov savjet ali je d ’Eu pograbio zastavu sa likom Djevice Marije i pozvao vitezove u juriš u ime Boga, sv. Jurja i za vitešku slavu. I tada se situacija otrgla nadzoru. U juriš su krenule francuskoburgundski vitezovi u pratnji pješaštva na konju i nešto Nijemaca i vlaških vitezova. Silina napada iznenadila je Turke. Razjureni su akinđije koji su se izmakli na bokove kako bi se reorganizirali a vitezove u jurišu dočekala je kiša strijela. Dio konja je pobijen ili ranjen, dio vitezova pogođen strjelicama, ali je napad nastavljen na konjima i pješice. Izvori spominju francuske i burgundske konje koji su bez jahača jurili bojnim poljem. Probijena je obrana pješaštva zaštićenog šiljatim koljem i francusko-burgundski vitezovi u „sjajnim oklopima11, neki na konjima i neki pješice, napali su uglavnom nezaštićene pješake sijekući ih u gomilama. Nakon što je probijeno tursko pješaštvo De Coucy predlože da se zastane i pregrupiraju snage, ali mlađi vitezovi su odlučili nastaviti sa napadom. U jednom trenutku tursko bočno konjaništvo odnosno spahije napali su francusko burgundske snage u oba boka. Nakon velikih gubitaka sa obiju strana tursko konjaništvo je potisnuto i vojvoda od Neversa povjerovao je da je bitka dobivena. Silina protivničkog napada i brzina sa kojom je probijeno njegovo središte iznenadili su Bayazida koji je protiv Francuza i Burgunđana poslao svoje elitno gardijsko konjaništvo koje se pojavilo iza uzvisine. Turski izvori spominju d a je protivnik napadnut sa tri strane što sugerira da su se prethodno potisnuti turski spahije reorganizirali i napali ponovno u bokove zajedno sa gardom sa čela. Vidjevši što se zbiva Sigismund je sa svojim središtem krenuo u napad prije nego što Francuzi i Burgunđani budu uništeni. M irčeaje procijenio d a je bitka izgubljena i otišao sa svojim Vlasima čamcima preko Dunava. Jednako se tako i
Lacković povukao preko Oršove zbog ćega će kasnije biti proglašen jednim od krivaca za poraz. Okruženi Francuzi i Burgunđani uporno su se borili dok je većina turskog pješaštva i konjaništva krenulo u deblokadu Nikopolja. U tom trenutku Sigismund je poveo svoje snage u napad na protivničko konjaništvo i pješaštvo koje je napadnuto po drugi put. U početku je Sigismundov napad krenuo dobro. Bayazid vidjevši da je situacija krenula na gore zapovjedio je Stefanu Lazareviću da u širem luku zaobiđe Sigusmundov desni bok i napadne ga straga. Srpski napad stigao je kao veliko iznenađenje i u nastalom metežu uspjelo im je oteti Sigismundov glavni stijeg. Napadnut sa obje strane Sigismund se uspio pod borbom organizirano povući prema Dunavu i floti gdje su talijanski strijelci i samostrijelci štitili njegov ukrcaj u brodove. U međuvremenu dio francuskih snaga položio je oružje a dio se probio prema Dunavu. Spominje se i grupa poljskih vitezova koja se također u grupi probila prema Dunavu gdje je bila usidrena flota. Sve križarske snage nisu se mogle ukrcati na brodove. Dio je zarobljen a dio se ostao boriti do kraja. Nejasna je situacija sa povlačenjem Mirče i Lackovića. Jedna od mogućnosti jest da su i oni sudjelovali u napadu Sigismunda sve do trenutka kada se su se iza uzvisine pojavile nove turske snage kada su obojica odlučila otići. POSLIJE BITKE Turtci nisu ubijali zarobljenike ali kada je Bayazid vidio vlaške i turske zarobljenike na gomili pobijene dan ranije odmah je dao posjeći 2.000 do 3.000 zarobljenika. Plemenitije zarobljenike poštedio je i kasnije ih pustio uz veliku otkupninu. Za zarobljene Francuze i Burgunđane dobio je 200.000 zlatnika od kojih je polovicu dao Sigismund. Obični vojnici i sluge koji su preživjeli postali su robovi. Dio njih je prodan dalje na istok a dio je prihvatio Islam i oslobođen. Zapovjednik mletačke galije primio je Sigismunda na svoj brod . Prije polaska Sigismund zapovjeda nadbiskupu iz Grana i Nikoli Gorjanskom da se kopnenim putem vrate u kraljevstvo i da održavaju red dok se on ne vrati. Njegova galija je prvo otplovila u Konstantinopol i kasnije do Dubrovnika otkuda se Sigismund kopnenim putem vratio u kraljevstvo. Po povratku Sigismund se prihvaća vojnih reformi kako bi ojačao svoje kraljevstvo ali o tome nekom drugom prilikom.
7.SS PLANINSKA DIVIZIJA “PRINZ EUGEN” Za vrijeme duže službe u glavnom stožeru u Sarajevu, u vremenima prije Prvog svjetskog rata, general Arthur Phleps radio je na studiji, odnosno nekakvoj hipotetskoj mogućnosti za budućnost da bi austrougarske planinske trupe iz područja Mostara preko Duge gore vodile operaciju prema Crnoj Gori. Upravo se takva mogućnost sa operacijom ,,Schwarz“ pojavila u svibnju 1943. godine. Phleps je vrlo dobro poznavao teren i to će znati iskoristiti sa 7.SS divzijom . Na drugoj strani Talijani još nisu dobili nikakve zapovijed za buduću operaciju. Phleps je strahovao od njihove reakcije kada zatraži slobodan prolaz preko Neretve kroz Mostar prema Crnoj Gori odnosno području budućih operacija. Rano ujutro u 04 sata i 30 minuta (04.30) dana 15. svibnja talijanski general Amico telefonira iz Mostara da neće dozvoliti prolaz 7. SS diviziji. Bez obzira na njegova upozorenja 7. SS divizija je već bila u pokretu i dosegla je obalu Neretve . Prva pukovnija 7. SS divizije, pod zapovjedništvom Petersena, već je bila ispred prvih kuća Mostara, a druga pukovnija bila je pred Čapljinom kada je u 06.15 sati nazvao Amico dozvolivši prolaz diviziji. Prva pukovnija je nastavila dalje jugoistočno od Mostara prema Blagaju u koji je ušla druga bojna 1.SS pukovnije ( kraće II/l, kompanije od 7. do 12.) gdje je njezina 8. kompanija iznenadila i zarobila 100 zarobljenika (koji se u izvješću ne spominju kao partizani). Međutim do 10.15 sati zavojita cesta koja se penjala iz Blagaja prema Nevesinju zauzeta je pod borbom. Phleps je znao da će vrlo brzo partizanski stožer biti obaviješten o početku operacije. Južno od M ostara druga pukovnija 7.SS divizije prešla je Neretvu širine oko 90 metara na skelama nosivosti 4 tone. U 07.30 zauzet je Stolac. Dalje je napredovanje nastavljeno u širokom frontu. Sa sjevera prema jugu u šest napadačkih kolona kretale su se bojne slijedećim rasporedom; na krajnjem lijevom krilu II/l, i dalje udesno III/l, 1/1 lijevo od planine Njegoš,te III/2 ,1/2 i na krajnjem desnom krili II/2 desno od Njegoša na frontu širine oko 50 kilometara. Osigurane su prethodnice i pobočnice, zrakoplovstvo je izviđalo teren jedino su zaostajale kolone sa topništvom i logistikom zbog tvrdoglavih mazgi. Do 19.15 zauzeto je Nevesinje bez većeg otpora. Planirana dnevna zadaća provedena je prema planu.
- četvrti dio pred napad, oni su popustili i dozvolili Slijedećeg dana III/2 bojna stigla je pred prolaz trupama divizije. Tijekom noći stigla Bileću putem preko Fatnice. Talijanski je zapovijed da se sa trupama ukrcanim na zapovjednik Bileće ostavio je Phlepsa kamione nastavi prema Nikšiću, a ako će čekati pola sata dozvolu prolaska. U m eđuvremenu je sa ,,rodom“ sletio Neuman Talijani i dalje ometati pokret neka se na njih otvori paljba. Druga četa I bojne (kraće iz glavnog stožera operacije pokraj Bileće 2.1/2) ukrcana je u kamione koji nisu mogli ali su ga Talijani odmah prisili da se vrati krenuti dok im Luftwaffe nije dovezla nazad. I dalje Talijani nisu dozvoljavali gorivo. Izgubljeno je dosta vremena i tek prolaz diviziji kroz Bileću. Tada je Phleps pozvao nekoliko obrušavajućih bombardera u 09.00 sati 20. svibnja kompanija je bez borbe ušla u Nikšić. Ju-87 ,,štuka“ da kruže nad Blećom ali su Dobro je napredovala je i 1. SS pukovnija Talijani i dalje odbijali prolaz. Tek kada je uz slabe zaštitne borbe partizana i stigla je pred Bileću poslana kompanija tenkova i kada je Talijanima predan zadnji ultimatum do Avtovca. Zapovjednik streif kompanije Prolazak izviđačke čete sa motociklima kroz Mostar. Čini se da j e riječ o propa gandnoj fotografiji zato što su motocikli bez posada i naoružanja ali im se jasn o vidi dvizijsko znakovlje na prikolici - “odalrune”.
Krombholz, jačine oko 180 ljudi, iz druge bojne (II/2 streif) ostavio je zanimljivo svjedočenje kako je djelovala njegova „zaštitna" odnosno ,,stražarska“ kompanija koja je krenula iz Korita na planinu Njegoš. Dok su ostale čete prolazile cestom sa obje strane planine prema Nikšiću streif kompanija kretala se vrhom planine dosegnuvši njezin najviši vrh od 1725 metara kako bi onemogućila partizane da izbjegnu trupe uz cestu i da se preko planine vrate u njemačku pozadinu i napadnu komunikacije. Phleps je naučio lekciju iz operacije ,,Wiss“ ali je zato do maksimuma opteretio vlastite trupe. Jedna obližnja četnička brigada povukla se nazad na cestu a pripadnici alpskog voda morali su pod paljbom osvajati nekoliko dominantnih vrhova sa kojih su protjerali partizane 10. hercegovačke brigade. U izvješću kompanije spominje se da su ljudi i životinje tražile vodu i d a je od hrane u jednoj kolibi pronađen domaći sir (kajmak). Konačno nakon otprilike prijeđenih 50 kilometara iscrpljena „streif ‘ kompanija stigla je u Nikšić. Ujutro 20. svibnja stigle su zapovjedi da dijelovi 7. SS divizije krenu prema Podgorici gdje su veće partizanske snage kod Bioča razbile dijelove 383. talijanske pješačke pukovnije. Borbena grupa Meckelburg sastavljena od 3. bojne 2. SS pukovnije ( kraće III/2), 9. bitnice topničke pukovnije (kraće 9/AR), tenkovske čete, dvije protuzračne bitnice topova 20 mm i jednog inženjerskog voda natovareni su na kamione i žurno cestom poslani preko Danilovgrada do Podgorice gdje je stigla oko 20.00 sati. Zapovjednik talijanske divizije Ferrara u Nikšiću obavijestio je generala Phlepsa da se dvije partizanske brigade (partizanske snage 3. udarne divizije) nalaze sjeverno od Nikšića u pravcu Šavnika. Phleps je odmah zapovjedio zračne napade na to područje i pokrenuo svoje postrojbe u tom pravcu. Prve su sa borbenim djelovanjem započele I . bojna l.SS pukovnije (kraće 1/1) sa većim partizanskim snagama prema Gornjem Polju i III/l bojna prema Jasenovom polju. U međuvremenu 22. svibnja Phleps je sa ,,rodom“ odletio na aerodrom u Podgorici gdje g a je dočekao počasni odjel III/2. N a sastanku je talijanski general zahtijevao da njegov stožer vodi operaciju što je iz glavnog stožera operacije Liiters odbio. Njemački stožer je u međuvremenu imao prilično točne informacije o partizanskim snagama i njihovom rasporedu prikupljene zračnim izviđanjem, od lokalnog stanovništva i zarobljenika. Ali i od
Djelovanje u planinam a bez tovarnih konja, koje su koristile obje strane, bilo bi znatno otežano. 7.SS divzija koristila je oko 3.000 konja i mazgi.
partizanskih radio-komunikacija. Englezi su partizane snabdjeli radio-stanicama znatno boljim nego što su ih imali Nijemci. Abvvehr je vrlo brzo dekodirao partizanske radio-komunikacije tako d a je hvatao gotovo sve njihove poruke. Poslijeratni jugoslavenski dokumenti spominjali su snage od oko 16.000 partizana i oko 3.000 ranjenika i tifusara, i na drugoj strani 70.000 njemačkih, 43.000 talijanskih, 2.000 bugarskih i 10.000 kvislinških snaga. Nijemci su procjenjivali da partizana ima oko 40.000. S obzirom d a je u jednom od HUSARA detaljno opisana operacija Schvvarz odnosno Peta neprijateljska ofenziva ovdje ćemo se držati samo operacija 7. SS divizije. Operacija se, počevši od 23. svibnja razvijala na slijedeći način. Za središnju točku napada svih snaga osovine koje su sudjelovale u operaciji izabran je Durmitor. Lijevo od 7.SS divizije napadala je 118. lovačka divizija i dalje na sjeveru od pravca Sarajeva 369. legionarska divizija. Na desnom boku talijanska divizija Ferrara ostala je štititi komunikaciju NikšićPodgorica. Tako da će se desnom boku 7.SS divizije priključiti 1. planinska divizija Wehrmachta i 1. pukovnija divizije za specijalne operacije Brandenburg. Slijedeći glavni objekt napada bilo je područje Šavnika koje je branila 3. partizanska udarna divizija ( 5. crnogorska brigada, 1. dalmatinska brigada i 10. hercegovačka brigada sa oko 3.200 boraca). General Phleps je poslao motoriziranu bojnu 111/1 prema Nikšiću sa zadaćom da se iz tog pravca pojača napad. Druga SS pukovnija sa tri bojne napadala je istočno od Šavnika, a 1.SS pukovnija iz pravca Gornjeg Polja. Borba je bila žestoka i samo je uporaba svog oružja omogućilo III/l da probije crtu Gvozd- Gornje Polje i to najviše zahvaljujući 18. (streif) kompaniji koja je sa južne strane zauzela sedlo Toplo Prisoje. Naime svaka SS pukovnija imala je šest kompanija odnosno sve tri bojne zajedno 18 kompanija. Kako je u svakoj kompaniji 6. dodatna kompanija bila streif kompanija tako su one u pukovniji imale redne brojeve 6, 12 i 18. I u ovom slučaju Phleps je primijenio novu taktiku. Svaka bojna je imala svoju tešku kompaniju naoružanu sa 6 minobacača 81 mm, tri protutenkovska topa kalibra 37 mm i dvije planinske haubice kalibra 75 mm. Nijemci su napadajući partizanske položaje na teškom planinskom području pokušavali u manjim grupama pronaći kakve prolaze, usjeke i prostore sakrivene vegetacijom kojima bi se probili kroz protivničke crte. I to će biti njihovom
General Phleps na aerodromu u Podgorici gdje ga j e dočekao talijanski general Amico. U pozadini 11/2 bojna nakon počasnog dočeka generala mapušta aerodrom. povući na nove položaje. U dolini iza sedla uobičajenom taktikom u planinskom Nijemci su pronašli tijela oko 80-100 ratovanju. Partizani znajući za takvu talijanskih vojnika oko olupina izgorjelih mogućnost držali su pričuvu, obično tenkova koji su se tamo nalazili najmanje pri stožeru, koja bi u pravilu silovitim i nekoliko tjedana. često uspješnim napadima suzbijala takve Nekoliko zarobljenika potvrdilo je da se prodore znajući da o tome ovisi držanje cijelog položaja. Da bi se u buduće olakšao 5. hercegovačka brigada pokušava probiti iz područja sela Orah kroz Gornje Polje. takav njemački proboj partizanskih crta obrane teška kompanija je bila zadužena za (Prema dokumentima 3. udarne divizije 7. SS divizija izbila je na crtu selo Lukovo potporu svojih postrojbi koje bi pronašle Jasenovo Polje - Donja Brezna - Miljkovac načina da se provuku kroz partizansku obranu. Upravo je potpora teške kompanije i od Avtovca nadirala prema Goranskom). Uz pomoć tenkovske kompanije Dietsche omogućila 18. streif kompaniji zauzimanje se sa II/2 bojnom probio prema Savniku sedla Toplo Prisoje zbog čega se jedna iako je zavojita strma cesta bila razrušena od brigada 3. udarne divizije morala Postrojbe 2. bojne 2. SS pukovnije 7. SS divizije (II/2) prolaze kroz Bileću hitnim prebacivanjem iz Nikšića prem a Avtovcu dok i promatraju talijanski vojnici. Sudeći po oznaci na kamionu (sjekira u kvadratu) kamion je pripadao divizijskoj klaonici.
Bojnik Dietsche probija se sa II/2 SS bojnom cestom prem a Šavniku. Na čelu kolone je kamion Opel Blitz nosivosti oko 25 vojnika ili 3 tone. Dalje vojnici kreće pješice. Na terenu se jo š uvijek vide tragovi snijega.
na nekoliko mjesta. Popravak ceste je trajao dva dana i II/2 je predvođena tenkovima tenkovima sa istočne strane 28. svibnja zauzela Šavnik a partizani se povukli na padine jugoistočno od grada. Prva planinska divizija koja se nalazila na desnom boku čestitala je diviziji „Prinz Eugen“ na uspjehu. Ona je uspjela potisnuti 2. dalmatinsku i 4. proletersku brigadu (sa oko 900 boraca) na položaje selo Gojakovići - Jablanov vrh - Lipovo - Ravni. U međuvremenu je slika postala mnogo jasnija. Generla Phleps prvotno je dalje namjeravao sa 7.SS divizijom napasti prema sjeveru, međutim postalo je jasno da se partizanske snage sa planine Vojnik povlače prema Magliću i Durmitoru progonjeni od 7.SS i 1. planinske divizije. Sa velikim brojem ranjenika i tifusara partizani se nikako nisu mogli održati protiv ove dvije divizije koje su ih pratile u stopu i potiskivale sa jednog položaja na drugi. Prema partizanskim izvješćima nakon što su pokušaji proboja preko Foče propali, 25. svibnja Tito se slijedećeg dana odlučuje za proboj preko Sutjeske. Zahvaljujući 1. i 2. bataljunu 2. proleterske brigade koji * su se od 23. svibnja nalazili na Vučevu nakratko je onemogućeno jedinicama 118. divizije da ovladaju Vučevom i prijelazima preko Pive. Ipak 29. svibnja 11/738 bojni uspijeva se probiti i zauzeti Vučevo potiskujući 1. majevačku brigadu prema Pivi. U posljednjem presudnom trenutku pristižu bataljuni 6. istočnobosanske brigade i odbacuju 11/738. nazad u dolinu Sutjeske. U međuvremenu do 30. svibnja Pivu je prešlo sedam partizanskih brigada od kojih tri proleterske. Zbog nedostatka streljiva na desnu obalu Pive povukle su se 7. krajiška i 3. bataljun 10. hercegovačke brigade krenuvši prema Mratinju gdje se nalazio most. Sa lijeve strane Pive kretala se žurno 1. bojna l.SS pukovnije (kraće 1/1) kako bi zauzela Mratinje i zatvorila put povlačenja preostalih partizanskih snaga. Uočivši težinu situacije Tito je zapovjedio 3. diviziji da po svaku cijenu obrani prijelaz kod Mratinja i 28. svibnja uputio odmah 6. istočnobosansku i 1. proletersku brigadu na Vučevo kako bi zatvorile taj pravac. U međuvremenu 7. krajiška brigada prešla je most i kod Koliba na udaljenosti od oko 5 km od Mratinja zaustavila je 11/738 bojnu. Pristizanjem 4. proleterske brigade 11/738 bojna odbačena je uz znatne gubitke prije dolaska 1/1 bojne SS divizije. Sveukupno je partizanima uspjelo u dolinu Sutjeske prebaciti deset brigada dok su 3.i 7. divizija sa šest brigada i glavnom bolnicom ostale sa druge strane Pive. Tito se odlučio sa 1. proleterskom
divizijom probiti se preko Pive, Vučeva i Sutjeske kroz položaje 118. i 369. legionarske divizije ostavivši oslabljenu 7. banijsku diviziju (7., 8. i 16 brigada) sa otprilike 1.200 boraca kao zaštitnicu. Phleps je to shvatio 29. svibnja. Vrijeme je i dalje bilo hladno, snijeg dubok, a partizani su krenuli u prostor bez vegetacije i bilo kakve zaštite od hladnoće. U međuvremenu Tito odlučuje poslati 2. proletersku diviziju sa 4. proleterskom brigadom da hitno krene sa Sinjajevine na sektor Goranskog sa zadaćom da odbaci neprijatelja sa gornjeg toka rijeke Pive gdje je izbila II/l bojna 7. SS divizije potisnuvši prije toga 10. hercegvačku brigadu. Phleps dobiva urgentnu poruku da je na krajnjem lijevom krilu njegove divizije II/l bojna u sektoru Goransko-Gacko u teškoj situaciji okružena sa tri strane. Jedinu od pričuva što je imao pri ruci bila je bojna inženjeraca, vozača i zanatlija koju je odmah poslao kao pomoć. Napad te bojne sa sjevera odbacio je partizane i oslobodio pritiska II/l ali je Tito dobio vremena da iz Sandžaka prebaci glavninu svojih snaga preko rijeke Tare. Ipak znatan dio partizanskih snaga ostao je sa druge strane donjeg toka rijeke Pive. Phleps sa svojeg desnog krila zapovijeda jedinoj motoriziranoj II/2 bojni 7. SS divizije da se iz Nikšića hitno preko Bileće prebaci do Avtovca. Bojna je nakrcana na kamione sa minimalnim količinama hrane i streljiva zato što za logistiku nije bilo mjesta u vozilima. Stigavši tamo zapovjednik Dietsche zapovijeda svojoj (12.) streif kompaniji od oko 200 ljudi za zauzme vrh M aglića na 2366 metara visine gdje su se nalazile partizanske snage koje su štitile prelazak preko donjeg toka Pive. Zapovjednik Krombholz opisuje napad streif kompanije na Maglić; . .U sredini napada ukrcani smo na kamione i prebačeni na granicu Crne Gore bez logistike, tovamih životinja i pričuvnog streljiva. Ditsche je dobio zapovijed zauzeti Maglić kako bi se okružili partizani u donjem toku Pive i Sutjeske. Lijevo od nas na drugoj strani kanjona Vrbnice ostala je II/l bojna koja je imala znatne gubitke i dosta ranjenih. Oko 22.00 na kratko se čula prva paljba ispod Maglića i vidjele su se tri zapaljene kolibe. Ostatak kompanije krenuo je po potpunom mraku u 02.00. Penjali smo se oko četiri sata po vrlo teškom usponu. Alpski vod (iz streif kmpanje) predvodio je napad. Oko 10.00 sunce je zašlo za oblake i počela je snježna mećava. Lijevo od nas oko sat vremena čula se žestoka paljba. Oko 11.00 bili smo u dolini ispod Maglića u borbenoj zoni kod sela na 1111 metara visine na strmoj stijeni
Pripadnici aplskog voda od oko 30 vojnika uz pom oč užadi savladžuju stijene. Svaki od njih bio je dobro obučeni planinar odnosno alpinac. Takozvana streif četa, 6. u svakoj od bojni, imala je u punom sastavu oko 180 vojnika. Iako j e bila druga polovica svibnja 1943. snježne mećave u visokim planinam a Crne Gore nisu bile rijetkost. Na fotografiji topništvo sa haubicama 105 mm probija se po snijegom pokrivenom putu.
Teška četa sa topništvom , minobacačima, streljivom i logistikom zaglavila je u dubokom snijegu p o d Maglićem. SS vojnci u borbama za M aglić bili su bez hrane tri do četiri dana i nedovoljnim količinama streljiva, koliko je trebalo logistici da se probije do prvih položaja i da uz pom oć konja izvuče ranjenike. vrhu Maglića i potom se prebacili na kotu koje je izgledalo „kao orlovo gnijezdo44. 1943 odakle su otvorili paljbu po dolini Selo su zauzele prve čete odmarajući se Sutjeske. Uspjelo nam je zatvoriti obruč čekajući ostale. Nakon sela ušli smo na oko partizana. Usprkos stalnih napada područje gdje je nedavno vođena borbe Junkersa (Ju-87) nismo mogli dalje i i gdje je II/l imala gubitaka. Pronašli ništa nije osvojeno. Slijedećeg dana 1. smo dosta razbacane opreme ali nije bilo vod 9. Kompanije (iz II/2) masakriran je poginulih. Oni su zajedno sa ranjenicima u pokušaju izviđanja u jednoj uskoj dolini odneseni u pozadinu. U međuvremenu sa strmim padinama. Partizanski otpor se partizani su se povukli sa vrha M aglića i sve više pojačavao. Tada smo obaviješteni nalazili su se na njegovoj istočnoj strani. da se lijevo od nas otvorio prostor od oko Izviđači su javili da se nalaze u selu Livada 15 kilometara koji je trebalo zatvoriti. sa 12 kuća udaljeni oko 2 kilometra. Prema Krenuli smo kroz šumu pod Maglićem tragovima ugaženim u snijegu vidjeli smo sjeveroistočno gdje u magli nismo mogli da su to bile veće snage. Tamo su partizani pronaći nikakvu stazu. Nakon pola dana pružili snažan otpor. Pokušali smo ih zaobići vodeći vod čete naletio je na vod na prvo sa jednog pa onda sa drugog boka ali začelju. Kompasi su „poludjeli" i mi smo bez uspjeha. Direktni napad bi nas stajao se pola dana vrtjeli u krugu. Konačno smo znatnih gubitaka. Vod alpinaca poslanje u prošli kroz jednu usku dolinu gdje smo obilazak sela penjući se tri sata uz pomoć sreli jednog čobana koji nam je potvrdio da planinske opreme po strmim stijenama uz Pripadnici alpskog voda na Magliću stalnu prijetnju od snježnih lavina. Prije zore popeli su se uz pom oć užadi na stijene razvukli smo našu crtu napada kako bi smo iznad partizanskih snaga odakle su ostavili dojam o što većoj snazi i otvorili djelovali snajperskom paljbom. paljbu koja je privukla pažnju partizana tako da ih je alpski vod rano ujutro uspio napasti sa stijene u njihov desni boku prisiljavajući ih na povlačenje. Tada smo se suočili sa novim problemom uz snijeg - teškim terenom i maglom. Napredovali smo prema neprijatelju gladni. Nismo jeli 3 ili 4 dana zato što je logistika ostala daleko iza nas. Najviše je stradalo topništvo čiji su konji zbog snijega često padali pod teretom. Trebalo je nekoliko dana da se dva Škodina topa probiju do nas. Topovi su prvo otvorili paljbu po
smo još oko pola sata udaljeni od (stožera) pukovnije. Četa je od njega kupila jednu ovcu koja je pojedena sirova. Nakon dolaska do pukovnija veći dio čete razbolio se od diaroheje zbog sirova mesa. U stožeru pukovnije dobili smo zapovijed da se ponovno vratimo na vrhove Maglića zato što smo imali mapu na kojoj je ovaj puta bila ucrtana staza. Iako je alpski vod bio odlično obučen za kretanje po visokim planinama ljudi su bili slabi i umorni tako d a je stigao tek kasno navečer. Do 1. lipnja pregrupiranje divizije konačno je bilo provedeno. U međuvremenu napredujući II/l bojna suočila se sa žestokim otporom kod sedla Čemerno. Tamo je napadnuta od snažnih partizanskih snaga tako da se morala povući na početne položaje i pritom se nekoliko puta morala probijati iz okruženja. U pomoć II/l bojni poslana je 1. bojna 738. pukovnije iz sastava 118. divizije (kraće 1/738). Potom je pristigla radna bojna i za njom počele su pristizati jedna za drugom bojne II/2, III/2, III/l i II/l koje su zaustavile pokušaj partizanskog proboja tim putem. Slomljen je otpor 10. hercegovačke i 7. krajiške brigade. Partizani su odstupili prema sjeveru pokušavajući se probiti preko Sutjeske. Tijekom 2. lipnja dijelovi 7. SS divizije izbile su na planinu Bioč (2396 m) i Maglić (2386 m) zaprijetivši zauzimanjem Mratinja i posljednjeg slobodnog prelaska preko Pive. U takvoj situaciji Vrhovni štab sa Titom preko Mratinja u posljednjem trenutku prelazi Pivu 3. lipnja. U situaciji kada je gubitak Mratinja bio moguć kroz nekoliko sati, Tito odlučuje da će se sa snagama koje su prešli Pivu nastaviti proboj preko Sutjeske ostavivši 3. i 7. diviziju sa Centralnom bolnicom i oko 1.800 ranjenika na prostoru između rijeka Pive i Tare sa zadatkom da se preko Tare probiju na drugu stranu u Sandžak. nastaviti će se Na karti desno: 1.- progon 1. planinske divizije, 2. - partizani se povlače preko Pive na prijelazu kod Mratinja, 3. - pokušaj zauzimanja M ratinja 11/738 bojne 118. lovačke divizije propao je i ona j e prebačena prem a Sutjesci. N apad preuzim a 1/1 bojna 7.SS divizije, 4. - do 1. lipnja 7. SS divizija prebačena je na Lebršnik i neuspješno napada M aglić i Vučevo, 5. - 11/738 prebačena j e na lijevo krilo, 6. - dvije kompanije III/2 bojne uspjevaju se probiti u dolinu Sutjeske, 7. - 2. dalmatinska br. tri dana odbija na pade grupe Annacker na Barama i drži prijelaz preko Sutjeske slobodnim.
sovjetski srednji tenk T-34
Tenk T-34/76 sa novom kupolom izlivenom u Uralmašu sa znatno zaobljenijim krajevima kako bi se pojednostavila i ubrzala teh nologija lijevanja koji j e u bitci kod Kurska u ljeto 1943. zabunom ušao u vlastito minsko polje. proizvodnje tenkova. Zbog toga je gubitci tvornica na okupiranom teritoriju, Velika tvornica tenkova u Uralmašu cjelokupna proizvodnja tenkova T-34 posebice STZ-a u Staljingradu, Državni (Tenkograd) započela je proizvodnju upala u krizu zbog koje je polovicom rujna komitet za obranu odredio je pogon oklopnih tijela za tenkove T-34 i KV od 1942. u Nižni Tagliju sazvana konferencija kraja listopada 1941. godine i to samo za Kirov kao budućeg proizvođača tenkova. svih odgovornih od političkog vrha do Tamo su prvi tenkovi T-34 proizvedeni pogone Nižni Tagli i Krasnoje Sormovo. direktora, konstruktora i tehnologa u Od travnja 1942. u Uralmašu započinje u kolovozu 1942. godine. Uralmaš je tvornicama. Glavna tema konferencije puna proizvodnja tijela i kupola zajedno. proizvodio tenkove do kraja 1943. kada koja je trajala tri dana i noći, gotovo Krajem srpnja 1942. Uralmaš od Državnog je proizvodnja zamijenjena samohodnim bez prekida, bili su količine i kvaliteta topovima na voznom tijelu tenka T-34 komiteta za obranu dobiva nalog da proizvedenih tankova T-34. Konferencijom udvostruči proizvodnju. Međutim Uralmaš a pogon Kirov do ožujka 1944. kada je su predsjedali Kotin osobno i glavni prebačena proizvodnja na teške tenkove je ionako do tada imao velikih poteškoća savladati lijevanje kupole iz nekoliko IS-2. Tako je i tvornica Vorošilov (zavod br. komesar inspekcije G.O.Gutman. 174) preseljena u Omsk gdje je proizvodnja Zanimljivo je da su mnoge kritike ostale komada. Ijed n a od dvije preše od 10.000 iste kao u izvješću sa ispitivanja nekoliko tenkova T-34 započela u kolovozu 1943. koje je imao Sovjetski savez i koja je prvih prototipova T-34 na poligonu u nakon što su stigli iskusni tehnolozi i preseljena tamo nije znatno poboljšala Kubinki u 1940. situaciju. Konstruktor I.F Vakrušev i potrebna dokumentacija iz Uralmaša Ipak nakon konferencije stvari su odnosno zavoda br. 183. tehnolog V.S. Ananijev prihvatili su se krenule na bolje što se posebice osjetilo u posla i izmijenili kupolu koja je i dalje Ne treba posebice spominjati da su proizvodnji u zadnjoj trećini 1942. i prvoj zadržala svoj šesterokuti oblik ali sa znatno selidbe tvornica, proširivanje proizvodnih polovici 1943. godine. Počev od jeseni pogona i promjene u tehologiji izrade zaobljenijim rubovima. Zahvaljujući 1942. tenk je dobio dva dodatna vanjska tenkova T-34, tijekom 1942. godine, tomu od listopada 1942. do ožujka 1944. četverokutna rezervoara iznad stražnjih izvođeni na kaotičan način pod stalnim uspješno je izliveno 2.050 kupola od kojih blatobrana. Naime zbog njemačkog pritiskom Državnog komiteta za obranu je znatan broj poslan u pogon Kirov u izviđačkog zrakoplovstva ruske tenkovske Celjabinsku. Naime kako bi se nadoknadili koje je zahtijevalo stalno povećanje
pričuve bile su udaljene i stotinjak kilometara od prvih crta bojišnice. U praksi je to značilo d a je tenk za četiri sata na prvim crtama ali uz potrošenih oko 40% goriva. Dodatni rezervoari nisu bili spojeni sa unutrašnnjim gorivnim sistemom nego su korišteni kao nadoknada gorivu potrošenom u dolasku. Kapacitet šest unutrašnjih rezervoara iznosio je 450 litara dovoljno za 300 km po dobroj cesti. U ljeto 1943. broj unutrašnjih rezervoara povećanje na šest koji su mogli primiti sveukupno 560 litara goriva. Dodatak su postala i četiri vanjska bačvasta rezervoara sa dodatnih 134 litre goriva. Od ožujka 1943. tenk dobiva mjenjač sa pet brzina i izbacivač barutnih plinova iz kupole. Bojni komplet granata povećanje na 100. Negdje u isto vrijeme postojeći PT-4-7 periskopi za promatranje iz kupole zamijenjeni su boljim panoramskim PTK-5. Masovna proizvodnja tenka T-34 neslužbeno nazvanim modelom 1942. nastavljena je povećanim kapacitetom tako da je do bitke kod Kurska u spnju 1943. proizvedeno oko 11.500 tenkova. Od sredine ljeta 1943. tenk T-34 sa starijom šesterokutnom kupolom i novom izlivenom u Uralmašu dobiva kupolu zapovjednika kakvu su imali i njemački tenkovi. Navodno da su prve praktične kupole zapovjednika tenka izlivene u pogonu Krasnoje Somovo iako su taj ,,izum“ svojatali i drugi pogoni. Ponekad se tako izmjenjeni tenkovi neslužbeno nazivaju T-34/76 Model 1943. Poslije rata dosta je rasprava vođeno na temu tenkovskog dizel motora V-2 tenkova T-34 i KV koji je u osnovi nastao od kupljene licence zrakoplovnog motora. M otor je koristio DT dizel ili takozvano E plinsko ulje. Podnosio je gorivo loše kvaliteta i ono što je najhitnije - radio je. Motor je pokretao elektropokretač od 15 KS a u slučaju niskih temperatura mogao je biti pokrenut sa dvije boce komprimiranog zraka koje su korištene kao starter. Težina motora bez dodatnih agregata iznosila je 750 kg. Sveukupno su Sovjeti tijekom rata proizveli oko 96.000 motora V-2. Međutim ne treba zaboraviti da su Sovjeti od Amerikanaca kao vojnu pomoć dobili pola milijuna kamiona Studebaker (GMC - poznatiji kod nas kao ,,Đems“) što je Krajem 1942. jedn a od mjera poboljšanja tenka T-34/76 bilo j e povećanje borbe nog kompleta granata na 100 od kojih j e 21 trebala biti protivoklopna, 75 ra zornih i četiri za potkalibarnom probo jn om granatom. Posada puni tenk sa streljivom kroz otvor vozača.
Nijem ci izvlače napušten i u blatu zarobljen obljenost kupole izlivene u Uralmashu. znatno rasteretilo sovjetsku proizvodnju i to je jedan od razloga zašto su njihove proizvodne brojke vezane uz tenkove velike. N a drugoj strani Nijemci naoružavajući se odlučili su 1936. da nekoliko njihovih najvećih kamionskih firmi proizvode jedinstven kamion za cijelu vojsku nazvan Einheits sa štednim dizel motorom. Nakon kampanje u Poljskoj i Francuskoj njemački generali, a posebice Rommel, ustvrdili su da se sa dvije vrste goriva ne može
T-34/76 na kojem se dobro vidi zaprovoditi njemačka doktrina munjevitog rata jer ga jednostavno logistika ne bi mogla pratiti. I otada sve što je vozilo proizvodilo se sa benzinskim motorima. Njemci su imali odlične dizel motore. Godine 1936. lagani i snažni Junkersovi dizel bokser motori od 860 KS sa šest cilindara pokretali su njihove hidroavione velikog doleta D o-18. A dizel motori na njihovim torpednim čamcima bili su daleko ispred svojeg vremena. Da su htjeli mogli su imati i dizel motore u svojim tenkovima.
T-34K i T-34G Za spomenuti je zapovjednu inačicu tenka T-34 kojem je smanjen bojni komplet granata na 39 i zamijenjen zrakoplovnom radio-stanicom sa dodatnim akumulatorom i generatorom napajanja dosega oko 120 km. Kratice G dolaze od ,,generalskij“ i K od ,,komandantskij“. Sveukupno je proizvedeno 195 zapovjednih tenkova T34/76.
Zanimljiva fotografija tenka T-34/76 sa dodatnim rezervoarima ali i sa različitim gusjenicama. Na lijevoj strani su starije gusjenice širine 550 mm sa 37 ravnih članaka i 3 7 sa “rogovima ” za bolje prijanjanje uz teren. Na desnoj strani su novije gusjenice širine 500 mm u uporabi od 1942. godine sa 72 članka sa mnogo boljim terenskim osobinama posebice za vožnju p o snijegu, ledu i blatu. Sovjeti su na njima karakterističan način od malo napravili mnogo i to na dosta kaotičan način u kojem su se oni odlično snašli. Tenk T-34 je prema mišljenju brojnih svjetskih stručnjaka najbolji srednji tenk Drugog svjetskog rata. U stvari on je najbolji kompromis triju međusobno suprotstavljenih osobina - debljine oklopa, pokretljivosti i naoružanja, uz jedan dodatak - bio je jednostavan za održavanje. Za svoje vrijeme zbog zakošenog oklopa bio je revolucionarno oružje. Tenkovi T-34/76 proizvode se do sredine 1944. godine. Zadnji su proizvedeni u Omsku. Sveukupna proizvodnja borbenog tenka T-34/76 dosegla je nevjerojatnih 35.000 vozila računajući tu zapovjedne inačice i tenkove opremljene bacačima plamena. TO-34 Sredinom 1942. godine u zavodima 112 i 183 ugrađeni su u tenkove T-34, umjesto strojnica u tijelu tenka, bacači plamena ATO-41. Ti su bacači plamena koristili neobičan način potiskivanja zapaljive smjese, koja se sastojala od 40% kerozina i 60% crnog ulja, uz pomoć eksplozije baruta u čahuri granate kalibra 45 mm. Sila dobivena eksplozijom potiskivala je cilindar koji je istiskivao gorivnu smjesu kroz cijev na čijem je izlazu uz pomoć električne iskre paljen plamenik sa benzinom. Punjenje bacača plamena T 34/76 M odel 1942 (po nekima M odel 1943) sa kupolom zapovjednika i odjelom jurišnog pješaštva.
čahurama bilo je automatsko. U spremniku bacača nalazilo se 105 litara zapaljive smjese i pokraj rezervoar sa dvije litre benzina potrebnih za potpalu. Bacač plamena je mogao izbaciti u jednoj minuti 3-4 mlaza odlO litara goruće smjese na udaljenost od oko 65 metara. Količina granata u tenku je ostala jednaka samo je količina metaka za strojnicu spregnutu sa topom smanjena na 2.750. Sveukupno je proizvedeno 1.170 tenkova TO-34
SU-122 Izvješća koja su Sovjetskom vrhovnom zapovjedništvu stizala o njemačkim samohodnim (jurišnim) topovima StuG III pokrenula su raspravu u kojoj je zaključeno d a je riječ o oružju koje ima svoje prednosti pred tenkovima. Zbog neimanja kupole niža im je cijena proizvodnje a veći borbeni prostor omogućavao je ugradnju topova većeg kalibra. Ipak kako se moralo ciljati sa cijelim vozilom nisu bili pogodna za borbu protiv tenkova. U travnju 1942. od konstrukcijskih timova zahtijevani su projekti samohodnih topova (samohodnaja ustanovka - kraće SU) naoružanih sa divizijskim topom ZiS-3, kakav su koristili hrvatski hranitelji u Domovinskom ratu, pješačku haubicu M-30 kalibra 122 mm i teške haubice ML20 kalibra 152 mm. Umjesto prototipa u zavodu broj 592 u Mitšćinu pokraj Moskve u 10 zarobljenih njemačkih samohodnih topova StuG III ugrađene su haubice kalibra 122 mm postavši tako SG-122. Probni opiti na poligonu pokazala su d a je jednostavno haubica preveliko oružje i da
Samohodni top SU-122 mm. Za njegovu haubicu M 1930 proizvedena j e posebna kumulativna granata probojnosti 100 mm oklopa. U uporabi se pokazalo da jo j je prednji kraj pretežak tako da nije mogla koristiti najveću brzinu kao tenk. je vozilo neuporabljivo. Jednakovremeno konstruktorski tim V. Kurina i G.F. Ksjunina u UZTM-u (Uralskoj tvornici za izradu strojeva odnosno Uralmašu)) hodni dio tenka T-34 iskoristili su za samohodni top označen kao projekt U-34 na način d a je u tijelo ugrađen postojeći tenkovski top F-34 kalibra 76,2 mm. Taj samohodni top bio je niži za 70 cm od tenka i imao je deblji oklop. M eđutim i taj projekt se pokazao neuspješnim. No tim nije odustajao od projekta i u stvari iskoristio je njemački SG-122 i U-34 kako bi konstruirao jedinstveno vozilo koristeći osobine jednog i drugog. Tim je iskoristio hodni dio tenka T-34 na koji je postavio haubicu 122 mm, njezino postolje i mantlet sa SG-122. Biro F.F. Petrova poboljšao je smještaj haubice i prilagodio je novom vozilu kojem je povišen borbeni prostor posade dobivši tako haubicu 122 mm M-30S. Novi samohodni top U-35 imao je nižu cijenu od tenka i bio je jednostavniji za proizvodnju. Debljina prednjeg i bočnog zakošenog oklopa ostala je 45 mm a posada je imala 5 članova - zapovjednika, vozača, topnika i dvojicu punilaca. Elevacija haubice iznosila je od -3° do +26° i traverza od 10°. Krajem studenog 1942. prototip U-35 bio je spreman za opite koji su trajali tri tjedna. Oni su pokazali da haubica ima nedovoljnu elevaciju, nespretnu dobavu streljiva, slabu ventilaciju barutnih plinova i d a je zapovjednik morao asistirati kod pripreme haubice za gađanje umanjujući tako njegovu osnovnu ulogu. No bez obzira
na te nedostatke novi samohodni top standardiziranje kao SU-122 i započela je njegova serijska proizvodnja. Prvih 27 vozila završeno je do kraja godine. M jesečna proizvodnja planirana je na 100 vozila. Do kraja proizvodnje u ljeto 1944. pogone će napustiti ukupno 1.150 samohodki SU-122. Prvi SU-122 poslani su u centre za obuku krajem prosinca 1942. gdje su osnovane prve dvije topničke pukovnije 1433. i 1434. Svaka od njih imala je dvije bitnice sa po četiri samohotke SU-122 i četiri bitnice samohotki SU-76 plus jednu zapovjednu SU-76. Planiranje ustroj 30 takvih samohodnih topničkih pukovnija koje bi djelovale u sastavu mehaniziranih korpusa. Već u siječnju 1943. ove prve ustrojene topničke pukovnije poslane su na bojišnicu pokraj Lenjingrada u sastav 54. armije i odmah sudjeluju u borbama. Samohotke su uporabljene u borbama tako da su prvo djelovale iza sovjetskih tenkova T-34 sa udaljenosti od 400 do 600 metara da bi ta
udaljenost bila kasnije smanjena na 200 do 300 metara odakle su svojim teškim granatama uništavale njemačke otporne točke i otvarale put tenkovima. Zajedničko djelovanje samohotki SU122 i SU-76 pokazalo se neuspješnim tako da su ubrzo osnovane samostalne pukovnije naoružane samo sa SU-122 ili SU-76. Samohodna pukovnija imala je četiri bitnice po četiri samohotke SU-122 i jedan zapovjedni T-34 ili je jednu SU-122 zapovjednika. Iskustva iz borbi pokazala su d a je granata ispaljena sa veće blizine mogla probiti njemačkog Tigra dok sa veće daljine nije bila djelotvorna. Od 1944. na bojište stižu moćnije samohotke SU -152, ISU -152 i ISU -122 i razarači tenkova SU85 koje ih ubrzano zamjenjuju. SU-85 Sovjetima je u siječnju 1943. kod Lenjingrada uspjelo zarobiti oštećen teški njemački tenk PzKpvv.VI Tiger. Kada je do Sovjetskog vrhovnog stožera stigla obavijest da tenk ima oklop najveće debljine od 100 do 110 mm, dakle oklop koji postojeći tenkovski topovi F-34 sa glavnog srednjeg tenka T-34 i top ZIS-5 sa tenka KV nisu mogli probiti, nastala je sveopća konsternacija i zapovjeđeno je da se po najhitnijoj proceduri i sa svim prioritetima pronađe odgovarajuće rješenje. Balistički testovi haubice M-30 kalibra 122 mm sa samohotke SU-122 pokazali su da je kumulativnom granatom moguće probiti oklop 100 mm. Međutim M-30 je bila haubica znatno manje brzine gađanja i to granatom koja putuje brzinom od oko 350 m/sek zakrivljenom balističkom putanjom. Bilo je očito d a je za Tigra samohotka SU-122 laka meta. U traženu hitnog rješenja testovi su pokazali da granate sovjetskog SU-85 na stalnoj izložbi u Poljskoj.
protuzračnog topa M l 939 kalibra 85 mm i korpusnog topa A -19 kalibra 122 mm mogu sa normalne borbene udaljenosti, između 500 i 1000 metara, probiti njemački oklop. Sovjeti su za svoj protuzračni top M l939 proizveli i protuoklopnu granatu koja je sa udaljenosti od 500 m mogla probiti oklop debljine 113 mm koja je predviđena samo za izvanredne situacije kada bi se topovi morali braniti od iznenadnih napada tenkova. Ured za konstrukcije oružja A.Petrova i L.Gorlitskog dobio je u svibnju 1943. zadaću da u samohodnom topu SU-122 zamjene haubicu topom kalibra 85 mm konstruiranog na osnovi protuzračnog topa M l939. Jednaku zadaću dobio je i V.Grabin konstruktor topa F-34 koji je kao polaznu točku izabrao top S-18 kalibra 85 mm predviđeni za naoružavanje teških tenkova K.V. Grabin je vrlo brzo konstruirao novi mantlet i postolje za top S-18 kako bi se mogao smjestiti u tijelo samohotke SU-122 i poslao ih u Uralmaš. Top je ugrađen u osnovno vozilo SU-122 bez strojnice zbog nedovoljnog prostora koje je dobilo ozaku S U -8 5 -I. Zbog skučenog prostora jednom SU-122 modificirana je čelna ploča u koju je također ugrađen isti top S-18 i koji je dobio oznaku SU-18-IV. U međuvremenu tim A.Petrov i L.Gorlitski preuredili su M1939. u top kalibra 85 mm oznake D5S. U početku je top D5S trebao biti samo privremeno rješenje dok se top S-18 ne dovede u dimenzije koje bi odgovarale tijelu samohotke SU-122. Balistički testovi oba topa bili su približno jednaki ali se D5S pokazao pouzdanijim i jednostavnijim za rukovanje. Top D5S je imao jedan drug problem da na njega nije bilo moguće postaviti postojeći ciljnik nego je za njega konstruiran novi TSh-15. Sa tim novim ciljnikom preuređenje SU-122 koji je postao SU-85-II. Na kraju usporedni testovi pokazali su d a je SU-85-II najbolje rješenje koji je izabran za proizvodnju i standardiziran kao SU-85. Za njegovu proizvodnju iskorišteno je 73% dijelova tenka T-34, 7% samohotke SU-122 i preostalih ostalih 20% od novih dijelova i postojećih za top D5S. U odnosu na postojeći tenkovski to F-34 novi top je imao 57% veću probojnost i 43% u odnosu na haubicu M-30. Borbeni komplet granata iznosio je 48 granata i 1500 metaka za dvije pješačke strojnice u vozilu, v Prve SU-85 preuzela je Crvena armija 7. kolovoza 1943. a proizvodnja SU-122 je napuštena. Do listopada 1944. godine Uralmaš će proizvesti ukupno 2.640 samohodnih topova SU-85 Prvi proizvedeni SU-85 imali su posebnu polukuglu takozvanu zapovjednikovu kapu sa otvorima dok su kasniji modeli dobili zapovjednu kupolu kao i tenkovi. Organizirani su u pukovnije, prvo sa četiri bitnice po 4 topa plus zapovjedni T-34, sveukupno 17 vozila, da bi se sa povećanjem proizvodnje ustalila na organizaciji od pet bitnica i zapovjednim SU-85 odnosno na sveukupno 21 vozilo i 385 vojnika. Prvi puta su uporabljeni u borbama u rujnu 1943. godine u operaciji prelaska Dnjepra. SU-85 postali su vrlo popularni kod svojih posada a pojedine pukovnije postigle su zavidne rezultate. Primjerice 1021. topnička brigada samohodnih topova iz 1. Baltičkog fronta uništila je preko 100 njemačkih tenkova među kojima Tigrova i Panthera. Samohodni topovi SU-85 početkom 1945. dobili su nove protutenkovsku granatu BR365P kalibra 85 mm koja je na udaljenosti od 500 m mogla probiti oklop debljine 143 mm i na 1000 m debljine 103 mm.
borbena težina (t): 30,9t 30,9 t 29,6 posada: 4 5 4 naoružanje kal.(mm) 76,2 122,0 85,0 dužina vozila (m): 6,62 6,95 8,13 širina vozila (m): 3,00 3,00 3,00 visina vozila (m): 2,40 2,33 2,33 debljina oklopa (mm/kut u stupnjevima od horizontale) kupola čelo 45 kupola bok 45/70 kupola gore 15/0 20 20 mantlet topa 25 60 60 čelo 45/30 45 45 bok 45/60 45 45 straga 45/ 45 45 najveća brzina km/h 55 55 55 putna brzina km/h 30 30 30 brzina - teren km/h 25 25 25 doseg (km) 300 300 300
T-34 U BITCI KOD KURSKA U bitci kod Kurska svi su unaprijed znali sve. Sovjeti su u zimskoj operaciji 1942./43. potisnuli njemačke snage u Ukrajini i zauzeli Harkov. Nijemci su odgovorili protuudarom u veljači i ožujku 1943. i ponovno preuzeli Harkov. Međutim od izgubljenog teritorija u prethodnoj sovjetskoj operaciji Nijemci su uspjeli vratiti južnu polovicu. Sjeverna polovica između Belgoroda i Orela, u širini od kojih 160 i dubini 140 kilometara, ostala je u sovjetskim rukama. U sredini te izbočine nalazio se grad Kursk prema kojem je nazvana ta izbočina i kasnije bitka zbog nje. U zatišju koje je trajalo od travnja do kraja lipnja 1943. obje strane dovlačile su nove snage i popunjavali istrošene divizije spremajući se za obračun koji će biti prozvan najvećom tenkovskom bitkom Drugog svjetskog rata. Njemačko zapovjedništvo odlučilo je preuzeti inicijativu na istočnoj bojišnici zauzimanjem izbočine sa čime bi se znatno skratila bojišnica i oslobodio dio snaga za djelovanje na drugim pravcima. Prikupljeno je oko 800.000 vojnika, 10.000 topova i 2.755 tenkova, samohodnih lovca tenkova i jurišnih topova.
N je m ač k i tenkovi, lovci tenkova i jurišni topovi Pz.111
P z.IV
493
895
Pz.V Pz.VI 200
104
SH topovi
stari
728
335
Sveukupno:
2.755
Na sovjetskoj strani oko 400.000 civilnih radnika uključeno je u kopanje rovova, protutenkovskih prepreka i položaja za topništvo izgradivši ukupno osam crta obrane. Prije operacije zapadni saveznici su poslali kao vojnu pomoć Sovjetima oko 6.000 tenkova Churchill, Stuart, Grant, Valentin i Matilda II. I unatoč znatnim gubitcima uspjeli su od 256 tenkovskih brigada njih 61 popuniti sa savezničkim tenkovima. Postrojbe sa slabijim savezničkim tenkovima su kao „topovska hrana“ postavljene za obranu prvih crta obrane gdje ih je i velik broj uništen. Tenkovi T-34 ostavljeni su u pričuvi. Sovjeti su prikupili više od 1.900,000 vojnika, 20.000 topova i minobacača, 6.000 PT topova i 920 raketnih bacača ,,Kaćuša“ . Položeno je preko 40.000 mina. Na pojedinim mjestima po 2.000 pješačkih i jednak broj PT mina po kilometru bojišnice. Sovjeti su računali da im je 15 PT topova kalibra 76,2 mm dovoljno da na širini obrambenih položaja od 1 kilometra zaustave 50 njemačkih tenkova Pz.Kpfw. IV i dvostruko više topova da bi se zaustavili Tigrovi. Jedan dio tenkova T-34 ukopan je iza pojedinih crta obrane tako da su im samo kupole bile vidljive. N a taj način bolje su zaštićeni od protivničkog topništva i bombardiranja iz zraka i teže uočljivi. Svojom paljbom podržavali su trupe na prednjim položajima. Pojedine tenkovske brigade i pukovnije postavljene su odmah iza crta obrane kako bi mogle brzo djelovati i suzbijati manje njemačke prodore. Sovjetski plan bio je jednostavan. Oslabiti Nijemce na dubokim obrambenim položajima i potom ih napasti snažnom tenkovskom pričuvom Stepskog fronta koja je sakrivena od njemačkog izviđačkog zrakoplovstva u pozadini na udaljenosti od 300-400 kilometara. Taj podatak obično promakne autorima članaka ili knjiga o bitci kod Kurska. Sto se tiče njemačkih Tigrova za takav put svakog od njih bi trebao pratiti barem jedan kamion od 5 tona nosivosti sa najmanje 4 tone goriva. I vrlo vjerojatno bi ih barem polovica ostala na putu zbog kvarova. Od 200 Panthera ne bi stigao niti jedan. Prosječan vijek trajanja transmisije (sklopa koji snagu motora prenosi na prednje pogonske kotače) kasnijih poboljšanih
Front
Sovjetski tenkovi
Ukupno
KV
T-34
Centralni
70
924
587
1.581
Voronješki
105
1.109
463
1.677
175
2.033
1.050
3.258
Stepski
T-60 i T-70
Operacijska pričuva
1.701 4.799
Plus SH topovi Su 76, SU 152 i SU 122
Ukupno: 5.191
inačica Panthera bio je oko 135 km. Kod Kurska je otkriveno da je 16 vijaka nedovoljno za hodne kotače i da zbog njihova pucanja se deformiraju ili otpadaju. Odmah poslije Kurska kotači su na slijedećim proizvodnim Pantherima dobili 32 vijka. Tenkovi T-34 prešli su tu udaljenost bez većih problema. Na dio tenkova, uz već četiri postojeća vanjska bočna rezervoara za gorivo, na stražnju ploču iznad blatobrana postavljena su još dva dodatna. Cijeli put prijeđen je bez većih problema, osim povremenih gužvi zbog drugih vozila. Kvarovi tenkova T-34 bili su manji od 5%. Bitka je započela 5. srpnja rano ujutro. Nijemci su se uz potporu topništva i zrakoplovstva teško probijali tako da su do 9. srpnja probili sovjetske položaje u dubini od oko 35 km uz znatne gubitke. Procjenjujući da su Nijemci oslabljeni Sovjeti donose odluku 9. srpnja o snažnom tenkovskom protunapadu. Pokrenute su pričuve Stepskog fronta koje su uz kratke stanke za popunu gorivom i odmor posada do 11. srpnja navečer pristigle na crtu predviđenu za protunapad. N a položaje iza značajnog dijela obrane sela Prohorovke razvijena je 5. gardijska tenkovska armija (18. i 29. tenkovski, i 5. gardijskih mehanizirani korpus) sa oko 500 tenkova većinom T-34 i to otprilike 40-50 tenkova po jednom kilometru širine bojišnice. Na drugoj strani tri elitne SS njemačke oklopno-grenadirske divizije uz potporu 6. i 9. oklopne divizije na lijevom boku planirale su prodor upravo kod Prohorovke. Oko 10 sati 12. srpnja prema Nijemcima je krenula masa od 501 tenka T-34. 264 tenkova T-70, 36 samohodnih lovaca tenkova Su-76 i 35 Churchilla III. Njihov zapovjednik general P.A. Romistrov zapovjedio je napad punom brzinom kako bi se što prije smanjila prednost boljih njemačkih topova i kako bi se iz najveće blizine mogli uništavati njemački tenkovi debljeg oklopa posebice 22 Tigra koji su predvodili njemački napad uz potporu tenkova Pz.Kpfvv. III i IV, i samohodnih topova StuG III iz drugog reda. Zbog velike brzine tenkovi T-34 bili su težak cilj za pogoditi sa veće udaljenosti ali zato niti sami nisu mogli precizno gađati. Međusobni sudar oko 1.200 tenkova pretvorio se u kaotičnu blisku borbu koja je trajala do navečer. U borbi na obim stranama uništeno je oko 700 tenkova. Borba je na pojedinim mjestima vođena iz takve blizine da su se tenkovi međusobno sudarali. Nakon Prohorovke smanjile su se borbe i Nijemci su shvatili da su daleko od moguće pobjede. Uskoro su stigle vijesti da su se saveznici iskrcali na Siciliji i d a je otvorena nova bojišnica. Za Nijemce je bitka bila završena a Sovjeti su potom za dva tjedna vratili sve što je u bitci izgubljeno. SOVJETSKE OKLOPNE POSTROJBE Za razliku od Nijemaca Sovjeti su svoje tenkove ustrojili u brigade i pukovnije za koje je u slijedećoj tabeli navedeno nekoliko primjera. Tenkovske brigade srednjih tenkova su u
Sov. Postrojba:
T-60 Tenkovi T„7 o
100. Tenk. brigada. 14. Tenk. pukovnija 22. Tenk. brigada 48. Gard.T. brigada 753. Boj.raz. tenkova 1438. Puk.raz. tenkova 11. Mot.strelj. brigada 27. Brig.raz. tenkova 29. PT brigada
Samoh. raz. t.
65 32 7 44 21 (KV)
punom sastavu imale 65 ili 44 tenka, a tenkovske brigade teških tenkova 21. Više postrojbe u organizaciji sovjetskog oklopa bili su korpusi i armije, otprilike u snazi jedne njemačke oklopne divizije. Primjerice 10. tenkovski korpus generala Aleksejeva sastojao se od tri tenkovske brigade (178., 183. i 186. - svaka sa 65 tenkova T-34), 1450. pukovnije razarača tenkova sa 16 samohotki SU-76 i jednim zapovjednim T-34, 11. motorizirane streljačke brigade sa 66 topova među kojima i 12 kalibra 122 mm, 27. protutenkovske pukovnije, 128. gardijske bojne minobacača, 77. motociklističke bojne i 1693. protuzračne pukovnije. Sveukupno 196 tenkova, 16 samohotki i 150 topova različitih kalibara. Tenkovske armije su se sastojale od nekoliko korpusa ili su jednostavno imale veći broj brigada, pukovnija i bojni. Takav ustroj znatno će se promijeniti do kraja rata ali će tenkovske brigade ostati na broju od 65 tenkova. Naime Sovjeti su imali problema sa ustrojem većih postrojbi kao što su njemačke, britanske ili američke divizije djelomično zbog nedovoljnog iskustva ali i nedostataka radiostanica u tenkovima. Sovjetski korpusi i armije mogle bi se jednostavno nazvati privremenim taktičkim postrojbama čiji se sastav često mijenjao prema zadaći ili zbog gubitaka. Pojedine tenkovske brigade kod Kurska bile su naoružane sa 65 tenkova od kojih su trećina bili nepopularni američki Grantovi sa 6 članova posade. Kod Kurska je uporabljeno i nekoliko brigada sa po 44 ili 21 britanskih pješačkih tenkova Churchill 111 koji su imali topove kalibra 57 mm ali i znatno deblji oklop. Njemačke oklopne divizije imale su između 75 i 100 tenkova, oko 2000 ostalih vozila i oko 16.000 lju d i, a brigade 31 jurišni top StuG III. Tigrovi su ustrojeni u samostalne čete od 15 vozila, a Pantheri u dvije borbene brigade od po 100 tenkova. nastaviti će se...
PT 37/45m m
PT 57m m
PT 76.2m m
4
4
4
4 4
4
85 mm
T/H 122/152m m
12 16 54 20
36 60 40
12
Sovjetski zapovjednik čete od 10 tenkova svojim zapovjednicima tenkova, uz pom oć maketa pojašnjava osnove taktike čete u napadu. Nijem ci su u Harkovu zarobili oko 50 tenkova T-34 na popravku. Obnovljeno je njih oko 30. Druga SS divizija uporabila je kod Kurska jednu kompaniju od 18 T-34.
VDJNA
IZLDZBA
NA J A R U N U
U povodu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 15. obljetnice vojno-redarstvene operacije “Oluja” Ministarstvo obrane Republike Hrvatske izložilo je 5. kolovoza 2010. godine naoružanje i opremu koju koriste pripadnici hrvatske vojske. Ovdje donosimo fotografije samo jednog dijela opreme i naoružanja koje se zbog oblačnog vremena mogao primjereno snimiti. FERRET Britansko lako izviđačko oklopno vozilo Ferret Scout Car pronašle su napušteno za vrijeme VRO Bljesak u Zapadnoj Slavoniji. Neispravno vozilo napustili su pripadnici UNPROFOR-a. Do 2009. bilo je pohranjeno u Muzeju policije kada je donirano Vojnom muzeju gdje je Ferret doveden u uporabno stanje. Ferreti se proizvode od 1952. do 1971. godine kada je zadnje od 4409 vozila napustilo tvorničku halu. U Britanskoj vojsci korišteni su gotovo 30 godina. Vozilo težine 4,40 t brzinom od 93 km/h pokreće šestocilindrični motor Rolls Royce. Posada su dva člana vozač i strojničar.
HAUBICA D-30 KALIBRA 122 mm Težina na borbenom položaju je 3.210 kg. Najveći domet 15,4 km i sa raketnim streljivom 21.900 m. Najveća kratkoročna brzina paljbe je 5-7 granata u minuti i po jedna granata u minuti za duži period gađanja. Haubica se može okretati na postolju puni krug kako bi se mogla koristiti u borbi protiv oklopnih vozila pa čak i helikoptera.
HIAV Hrvatsko inženjerijsko antiterorističko vozilo (HIAV). Tijekom listopada i studenog 1991. godine u tvornici “Torpedo” u Rijeci na rovokopačutovarivač GRT-75A postavljeno je 6 tona oklopnih ploča za zaštitu od metaka i krhotina granata debljine od 6 do 15mm. N a vozilu se nalazilo osam puškam ica kroz koje se moglo djelovati iz vozila. N a krovu vozila nalazila se strojnica. Gume su prilagođene terenskoj vožnji i napunjene specijalnom masom TYRFL otpornom na metke. Uz vozača u vozilu je bilo još šest sjedećih mjesta ili za troja nosila sa ranjenicima. Sveukupna težina vozila iznosila je 9200 kg. Tijekom cijelog Domovinskog rata vozilom HIAV koristila se 131. brigada iz Županje.
PATRIAAMV 8x8 Prva gardijska mehanizirana bojna “Tigrova”. Lako oklopljeno vozilo visoke prohodnosti i pokretljivosti. Tri su člana posade i prima sedam naoružanih vojnika. Osnovno naoružanje sastoji se od teške strojnice kalibra 12,7 mm ili automatskog bacača granata kalibra 40 mm. Vozilo je moguće naoružati automatskim topom BOV-P30 kalibra 30 mm ili protutenkovskim raketama. Masa vozila je 26 t i postiže najveću brzinu od 100 km/h zahvaljujući dizel motoru od 405 KW. Akcijski radijus iznosi 700 km, savlađuje uspon od 60% i bočni nagib od 30%.
IVECO 4x4 CISTERNA ZA GORIVO Kamion ima sve potrebne pumpe i uređaje za punjenje vojnih vozila na terenu i siguronosne protupožarne uređaje.
TENK M 84 (lijevo) Glavni borbeni tenk Hrvatske vojske. N aoružanje topom glatke cijevi kalibra 125 mm spregnutim sa strojnicom 7,62 mm. Na kupoli je teška protuzračna strojnica kalibra 12,7 mm. Posada ima tri člana. Težina tenka iznosi 42 tone, najveća brzina od 60 km/h i dužina tenka zajedno sa cijevi iznosi 9,53 m.
SAMOVOZNI VIŠECJEVNI LANSER R A K ETA “GRAD” Naoružan sa 40 cijevi kalibra 122 mm najvećeg dometa 20 km “GRAD” je oruđe za brze i snažne udare na glavnim pravcima djelovanja snaga u napadu. Rakete se mogu ispaljivati u razmacima od pola do jedne sekunde. Masa vozila iznosi 1 6 1, sa pogonom na svih 6 kotača postiže najveću brzinu po dobroj cesti 80 i makadamu do 50 km/h. Najveći doseg sa jednim punjenjem rezervoara iznosi 800 km.
MOBILNI SUSTAV ZA DEKONTAMINACIJU IVECO Vozilo za dekontaminaciju radioloških, bioloških, kemijskih i ostalih toksičnih materijala. Za jedan sat rada može dekontaminirati pomoću tekućine, magle, pjene ili emulzije 240 ljudi, 10 kamiona, 6 tenkova ili 6000 kvadratnih metara.
VLR 128 mm RAK-12 M91 Laki višecjevni raketni bacač sa 12 cijevi namijenjen za iznenadne snažne udare. Najveći domet raketa kalibra 128 mm iznosi 8600 metara. Težina bacača je 550 kg a brzina gađanja po jedna raketa svakih 6 sekundi.
SPZT 20/3 M55 A4 M l Lako oklopljeno vozilo sa trocijevnim protuzračnim topom kojim se mogu gađati ciljevi u zraku na daljinama do 1500 i tlu do 3-4000 metara. Najveća brzina gađanja iz svih cijevi je između 1950 i 2250 granata u minuti. Topovi se pune sa bubnjevima kapaciteta 60 granata a borbeni komplet vozila je 1500 granata. Težina vozila iznosi 9,5 tona i najveća brzina po cesti 95 km/h.
SLRS “S-IOCRO/Al” Lako oklopno vozilo namijenjeno za protuzračnu obranu oklopnomehaniziranih postrojbi. Naoružano je sa četiri kontejnera u kojima su rakete 9M31M i 9M37M dometa od 500 do 6000 metara, i sa radarom za otkrivanje protivničkih letjelica i navođenje raketa. Borbeni komplet sastoji se od 8 raketa. Masa vozila iznosi 10,8 tona i najveća brzina kretanja 90 km/h po cesti i 35 km/h po terenu.
STROJ ZA RAZMINIRANJE MV-4 Oklopljeno vozilo težine 5310 kg za razminiranje terena. Širina čišćenja mina iznosi 1725 mm i dubina do 320 mm. Kreće se brzinom od 0,5 do 2 km/h odnosno može za jedan sat od mina očistiti teren veličine od 944 do 2184 kvadratna metra.
Na fotografiji su s lijeva na desno: snajperska puška hrvatske proizvodnje MACS M2 kalibra 12,7 x 99 mm učinkovitog dometa oko 1400 m, velikokalibarski taktički snajper RT-20 kalibra 20 x 110 mm također hrvatske proizvodnje djelotvornog dometa oko 2000 m, PO raketni sustav POVRS 9K111 FAGOT kalibra 120 mm najvećeg dometa 2500 mm i PO vođeni raketni sustav POVRS 9K115 METIS kalibra 94 mm najvećeg dometa oko 1000 m Oba su mogli probiti oklop debljine 460 mm. Raketni sustavi su ruske proizvodnje.
STEYR ELITE 08 Snajperske puška iz naoružanja bojne za specijalna djelovanja. Lijevo na fotografiji je STEYR ELITE 08 sa prigušivačem kalibra 7,62 x 51 mm sa spremnikom od 5 metaka i učinkovitog dometa od 800 metara i desno STEYR ELITE nešto lakša jednakih osobina.
T*peuc
MINI BESPOSADNA LETJELICA “SKYLARK” Daljinski navođena letjelica za prikupljanje podataka o djelovanju protivnika odnosno njegovim položajima. Operativni radij us iznosi oko 10 km i leti brzinama između 50 i 87 km/h. Opremljena je sa dnevnim CCD i noćnim IC senzorima. Masa letjelice je 4,7 kg i može ostati u zraku do 90 minuta. Visina djelovanja je između 250 i 750 metara.
EOD robot “tEODor” Daljinski upravljan robotiziran sustav za promatranje, izviđanje i onesposobljavanje eksplozivnih sredstava, i drugih potencijalno opasnih predmeta sa sigurne udaljenosti. Standardna težina sa baterijama iznosi 375 kg i najveća brzina 3 km/h. Mogućnost rada 3-4 sata, vuče tereta do težine 300 kg i nošenje tereta do težine 100 kg.
NOVE UNIFORME I OPREMA HRVATSKE VOJSKE (lijevo) Slijeva na desno je lutka sa kom bine zonom, glavnim i pričuvnim padobranom specijalnih postrojbi. Dvojac u sredini odjeven je u uniforme kakve nose hrvat ske snage u Afganistanu. Na rukavima su zastave republke Hrvatske i oznake MPMilitary Police, odnosno vojne policije. Krajnji desno je vojnik u novoj hrvatskoj kamuflažnoj uniform i na kojoj smeđi uzorak ima sličnosti sa zemljopisnim izgledom Hrvatske.
HELIKOPTER Mi-171S U putničku kabinu može se smjestiti 26 putnika, 12 nosila sa ranjenicima ili 4 tone tereta. Najveća brzina leta 250 km/h.
ISTRANI I DALMATINCI U NAPOLEONOVOJ VOJSCI 1806-1814. Napoleon je u bitkama kod Ulma i Austerlitza 1805. godine porazio Austriju. Mirom u Bratislavi 26. prosinca 1805. godine Austrija je potpuno izbačena iz Italije. Već 30. ožujka 1806. u osvojenoj Italiji Napoleon za vice kralja postavlja svojeg maršala Eugena de Beuahamaisa. Novi posjed dijeli na šest provincija; Adige, Jadran (Adriatico), Brenta, Bacchiglione, Piave, Passeriono i Tagliamento. Trst je ostao Austriji a negdašnje posjedi Venecije Istra i Dalmacija postale su provincija Jadran. U ožujku 1806. za sve provincije ustrojene su administrativne i vojne institucije. Provincija Jadran podijeljena je 21. ožujka na dva vojna okruga - Istru i Dalmaciju. ISTARSKA KRALJEVSKA BOJNA (Bataillon Roval d ’Istrie) Provincija Istra podijeljena je na dvije vojne uprave sa deset vojnih okruga. Iz sačuvanih dokumenata saznajemo da se Prva vojna uprava sastojala od Kopra (sa 15.000 stanovnika), Pirana (sa 12.000 stanovnika) i Buzeta (sa 6.000 stanovnika) - sveukupno 33.000 stanovnika. Druga vojna uprava imala je Rovinj (sa 14.000 stanovnika), Pulu (sa 10.000 stanovnika), Labin (sa 5.000 stanovnika) i Poreč sa 16.000 stanovnika - sveukupno 43.000 stanovnika. Na čelu svake uprave postavljenje zapovjednik armije 4. klase sa stožerom u Kopru. Provincija Jadran dobila je i vojni stožer sa brigadnim generalom i višim časnikom, jedan garnizon, jednu bojnu, dvije bitnice topova i vojnog logističara. Vojne trupe nalaziti će se i u Izoli, Novigradu i Žminju. Dekretom od 31. svibnja 1806. određenje i sastav bojne. Stožer i šest kompanija. Stožer sa zapovjednikom bojne, njegovim prvim pobočnikom časnikom (ađutantom) i drugim pobočnikom dočasnikom. Svaka od kompanija imati će 1 satnika, 1 poručnika, 1 potporučnika, 1 glavnog narednika, 1 kaplara -administratora, 4 narednika, 8 kaplara, 2 bubnjara, 2 sapera i 100 vojnika - sveukupno 121 vojnik. U punom sastavu Istarska bojna trebala je imati stožer sa 3 časnika i 6 kompanija sa 726 časnika, dočasnika i vojnika. Popuna bojne nije tekla prema planu tako d a je odziv bio manji od očekivanog. Polovicom travnja 1807. godine bojna je imala 19 časnika ( 7 satnika, 7 poručnika i 6 potporučnika) i 527 vojnika, a 15.
listopada sveukupno 569 ljudi. Dekretom od 30. lipnja 1806. propisana je uniforma Istarske bojne. Kratki kaputić tamno zelene boje (fr. drap vert) sa sedam metalnih dugmeta na kojima je bio natpis BATTAGLIONE DTSTRIA.
više podignutim lijevim obodom šešira. Misterij je kako su corsehuti stigli u Istru 1806. godine u formi kakvu će Austrijanci nositi službeno od 1808. slijedećih 20 godina. Može se zaključiti da su Francuzi zarobili kakvo skladište tih šešira namijenjenih austrijskoj vojsci
Zastava Istarske kraljevske bojne koja se danas nalazi u muzeju Toluca u Meksiku. Na lijevom krili zastave gornji lijevi i donji desni trokut su crvene boje, a nasuprotni trokuti zelene boje. Vijenci, trake i lišće su zlatne boje. Srednji kvadrat sa grbom je bijele boje. Boje na desnom krilu su suprotne odnosno “zrcalne”. Krug sa natpisom u sredini j e tamnoplave boje ovijen zlatnim vijencem i grančicama masline sa zelenim lišćem. Ovratnik, manžete na rukavima (fr. col et parements), dragoner i rub tamno zelenih naramenicama svijetlo plave boje (fr. turquin celeste). Prsluk ispod kaputića (fr. veste) bio je bijele boje, hlače (fr. pantalons) tamno sive boje (fr. drap gris) i nazuvci (polugjatari - fr. demi-quqtres ) ugljeno sivi kakve su nosili francuski laki pješaci. Na glavi su trebali nositi šešir (cilindrique du modele de celuiprescrit pour les Dalmates) nepoznatog dalmatinskog modela. Kada su stigli kaputići imali su po devet dugmadi sive metalne boje. A vojnici su na glavu dobili austrijski šešir (corsehut). Taj je šešir je posebna zanimljivost naime 1806. godine austrijski pješaci nosili su kacige, topnici i viši časnici bikome a graničari čakoe. Austrijski corsehut, poseban šešir na kojem je lijevi obod produžen i okomito uspravljen i nosili su ga dragovoljci iz Beča, nešto kao lokalno domobranstvo, 1796. godine, nešto topništva i sapera. U ratu protiv Napoleona 1809. austrijske lake trupe, topnici,saperi, inžinjerci i dragovoljci nositi će corsehut sa znatno
i prvi koji su ih dobili bili su upravo Istrani. Na podignutom obodu šešira nošena je francuska okrugla trobojnica iznad koje je bio pom-pon odnosno kugla od vune, kakva se danas nose na dječijim vunenim kapama. Četiri takozvane linijske (lovačke) kompanije nosile su zelene pom-pone, elitni grenadiri crvene pom-pone i crvene epolete, i laki voltižeri (karabinjeri) žute pom-pone i zelene epolete. Francuski časnici nosili su na glavama corsehute i bikome, epolete srebrne boje i uniforme jednakog kroja i boje. Ovratnici su bili u bojama bojne, nosili su visoke kožne čizme i čvor je na ravnom maču također je bio srebrne boje. Originalni stijeg bojne nalazi se sačuvan u muzeju Toluca u Meksiku. Izrađena je prema francuskom modelu s time što je na prednjoj strani grb Kraljevine Italije i na poleđini natpis u pet redova: NAPOLEONE - IMPERATORE DE FRANCESI - RE D ’ITALIA - AL BATTAGLIONE - DTSTRIA. Umjesto francuskog trikolora - plava-bijelacrvena, stijeg je imao boje; zelena-bijelacrvena.
Francuzi su dijelili svoje pješaštvo na linijsko odnosno glavne borbene trupe i na lake trupe koje su bile kao i naši graničari obučene za čarkanje. U dokumentima o Istarskoj bojni spominju se vojnici kao strijelci u linijskim trupama (fusiliers) ali i kao lovci (chasseurs) u lakim trupama tako da im je stvarni status u početku bio nejasan. U taktičkom smislu lovci su u djelovanju trebali biti samostalniji, bolji strijelci i slobodniji u kretanju. Francuzi su to postizali dodatnom obukom, odnosno četiri tjedna za linijske pješake i osam tjedana za lovce. Čini se d a je u Istarskoj bojni služilo dosta veterana graničara koji su u stvari bili lako pješaštvo i otuda dva različita naziva. Od naoružanja nosili su austrijske flinte i francuske muškete model 1777., kratki zakrivljeni mač i bajunet. Čvor na maču koji bi se omotao oko ruke i dok bi pješak pucao i m ačje mogao slobodno visjeti, bio je bijele boje za linijske (lake) kompanije, crveni i žuti za ove druge. Mač je nošen na bijelom remenu preko desnog ramena (mač je stajao uz lijevi bok) i crna kožna torbica sa streljivom preko lijevog ramena. Na leđima je nošen telećak od kravlje kože za osobne stvari i iznad složen sivi zimski kaput sa ovratnikom i naramenicama u bojama kao i na jaknama. Bojna je prvotno smještena u Istri na slijedeći način: 390 vojnika u Kopru, 92 u Puli, 92 u Rovinju, 32 u Pićanu, 25 na brodovima i 1 u Veneciji - sveukupno 632 vojnika. Situacija se 31. svibnja 1808. u Istarskoj bojni znatno promijenila. Dosegla je broj od 24 časnika i 688 dočasnika i vojnika,a stigla su i nova pokrivala za glavu - francuski čako M l808 sa brončanom pločicom na čelu i natpisom BRI (Bataillon Royal d ’Istrie). Iznad je bila francuska okrugla trobojnica i zeleni pom-pon za lovce, crveni za karabinjere i žuti za voltižere. Pleter oko čakoa bio je bijeli za lovce, crveni za grenadire i zeleni za voltižere. Francuska vojska ratovala je protiv Prusije 1806. i Rusije 1807 prema „starijoj11 organizaciji pješačkih bojni od 9 kompanija 7 linijskih i dvije elitne. Nakon rata 1808. godine započete su značajne reforme gdje je broj kompanija u bojni smanjen na 6; - 4 linijske i dvije elitne odnosno na organizaciju kakvu je već 1806. imala Istarska bojna. Pred novi rat sa Austrijom 01. ožujka 1809.bojna ima 24 časnika i 714 dočasnika i vojnika koji su smješteni u Kopru čekajući daljnje zapovijesti. Zapovjednik bojne bio je Salvatori.
Tjedan dana kasnije bojna je krenula prema sjeveru Italije gdje se okupljala vojska vicekralja Eugena de Beuahamaisa RAT 1809. Već 01. travnja 1809. Eugene je sakupio vojsku od 70.000 ljudi sastavljenu od 6 francuskih i 2 talijanske pješačke divizije, dvije divizije draguna, lakog konjaništva i kraljevske garde. Prva talijanska divizija pod zapovjedništvom generala Severolia okupljala se u području Padue i njezin sastav je bio slijedeći: 1.-talijanska linijska pukovnija (četiri bojne - 3.208 ljudi) 2.-talijanska linijska pukovnija (4. bojna - 787 ljudi) 7.-talijanska linijska pukovnija (2.i 3. Bojna - 1 .0 9 9 ljudi) Dalmatinska pukovnija (1. i 2. bojna -1.441 ljudi) Istarska lovačka bojna (1 bojna - 720 ljudi) Dvije bitnice sa sveukupno 10 topova. Svaka pješačka divizija trebala je imati oko 7.000 ljudi i svaka dragunska oko 2.500 konjanika. Napoleon je zapovjedio Eugeneu da se za početak drži defanzivno računajući da Austrijanci neće biti spremni za rat do svibnja. Talijanska vojska postavljena je tako da štiti tri moguća pravca napada na sjevernu Italiju: iz pravca Tirola, istočno od Taglamenta preko rijeke Soče i pravca preko Pontebba prema Osoppu. Pravac od Tirola branile su 4. francuska divizija gen. Lamarquea i 2. taljanska gen. Fontanellija. Armijska pričuva bila je upravo 1. talijanska divizija generala Severolia i dvije divizije draguna. Međutim austrijski nadvojvoda Johann iznenadio je Eugena napadom već 11. travnja iz pravca Karfreita prema Cividaleu. Napoleon je nakon pobjede nad Austrijanacima kod Austerlitza 1805. „poklonio11 austrijski Tirol bavarskom kralju Maxu Josefu kako bi mu se odužio za pomoć u ratu. Bavarski kralj je poslao generala von Kinkela sa 4.450 vojnika i šest topova kako bi u Tirlou održavao red. Oštri gorštaci iz Tirola, odani Habsburgovcima nisu se mirili sa bavarskom okupacijom i samo su čekali priliku za borbu. Bez obzira na situaciju Francuzi su kao popunu postrojbama na Dunavu poslali dvije kolone novaka iz depoa 4. korpusa maršala Masene upravo putem preko Tirola. Prvom kolonom od dvije bojne, 350 konjanika i nekoliko topova zapovijedao je general Bisson.
Drugu kolonu vodio je general Lemoine također sa dvije bojne, 270 konjanika i tri topa. Sveukupno svaka kolona imala je oko 2.000 ljudi. Austrijanci su iskoristili postojeće raspoloženje u Tirolu i dva dana prije početka rata protiv Napoleona, 9. travnja poslali su maršala Chastlera sa 13.500 ljudi u Tirol (sa kojim je bila 1.banska graničarska pukovnija) kako bi pomogao pobunjenicima protjerati Bavarce i potom bi se kao pomoćna kolona, ako bi glavni austrijski napad prošao dobro, spustio prema glavnim austrijskim snagama u sjevernoj Italiji. U međuvremenu prije dolaska Austrijanaca Tirolci su započeli sa ustankom protiv bavarskih snaga. Dolaskom Austrijanaca u Tirolu zarobljeno je 130 bavarskih viših časnika, 3.860 vojnika i 2.050 Francuza koji su se tamo zatekli slučajno. Samo se 3. bavarska laka pukovnija, zahvaljujući odlučnom bojniku uspjela povući prema Bavarskoj. Eugene je situaciju u Tirolu shvatio mnogo ozbiljnijom precjenjujući veličinu austrijskih snaga. Već 17. Travnja određuje generala d ’Hilliersa da prihvati 2.104 Francuza koji su se uspjeli izvući iz Tirola i šalje trupe u tom pravcu. Ostatak francuskih novaka koji su uspješno umakli iz Tirola i koji su bili sposobni za borbu pridružio se novoj osnovanoj lakoj diviziji koju je vodio general Rusca. Na dan 28. travnja 1809. ta divizija imala je slijedeći sastav: 4. francuska bojna 67. linijske pukovnije, 4. bojna francuske 93. linijska pukovnije, (obje sa 1.775 vojnika) 3. i 4. bojna 1. talijanske lake (lovačke) pukovnije (705 lovaca) 3. i 4. bojna 2. talijanske lake pukovnije (814 lovaca) 3. i 4. bojna 3. talijanske lake pukovnije (927 lovaca) Istarska lovačka bojna ( 685 lovaca) popuna talijanskim lovačkim bojnama (2 7 0 lovaca) 4. eskadron 7. draguna (203 konjanka) 10 topova Njegova divizija trebala je imati samo u svojem sastavu lovačke trupe računajući da će biti bok francuskim snagama na teškom terenu Alpi. Nakon početnih uspjeha dobivene bitke kod mjesta Sacile 16. travnja neriješene bitke kod mjesta Soave 30. travnja , ali zbog pogoršanja situacije na drugim bojišnicama Austrijanci su 1. svibnja započeli
povlačenje prema rijeci Piavi. Eugene tada odlučuje generala Ruscu poslati preko Val Sugana u obilazak austrijskog desnog krila koji odbacuje Austrijance preko rijeke Ale i zauzima Rovereto 3. svibnja i Trento slijedećeg dana. Tada je prema prethodnom planu Rusca krenuo dolinom Val Sugana gdje zauzima Cordevole 7. svibnja, istog dana kada je Eugenu uspjelo prijeći Piavu. Rusca dobiva zapovijed da krene uzvodno rijekom Piavom kroz planine duboko u austrijski teritorij prema Villachu. Napoleon je 13. svibnja ušao u Beč. Pokušaj prijelaza Napoleona preko Dunava u bitci kod Aspema 21.-22. svibnja nije uspio što su Austrijanci prikazali kao svoju veliku pobjedu. Umeđuvremenu Eugene je prešao austrijsku granicu i 25. svibnja je već kod St Michaela pred Bruckom na Muri dok je maršal McDonald već stigao do Celja. General Rusca je sa svojim trupama iz Villacha krenuo sjeverozapadno prema Spitalu gdje stiže 27.svibnja zatvorivši tako pravac povlačenja austrijskih snaga pod generalom Chastlerom koji je ostao u Lienzu pritisnut Bavarcima sa druge strane koji su napredovali od pravca Innsbruka odnosno Tirola. Vijesti o austrijskoj pobjedi kod Aspema još više su razbuktali ustanak u Tirolu. General Rusca koji je sa Bavarcima bio najbliže Tirolu kreće u borbu protiv ustanika. Ustanak je ugušen i njegove trupe među kojima je i Istarska bojna jedno vrijeme ostaju kao okupacijske snage u Tirolu koji je ponovno prepušten Bavarcima. I to je zadnja vijest o vojnom djelovanju Istarske bojne. Nakon poraza Austrijanaca kod Wagrama i Znoima potpisan je u Beču m ir 14. listopada kojim je Austrija izgubila 110.000 km2 sa 3.5 milijuna stanovnika. Istra i dio Hrvatske do rijeke Save pripale su carstvu i ubrzo su uslijedile teritorijalne i vojne organizacijske promjene u kojima je Istarska bojna raspuštena. 1. i 2. DALMATINSKA BOJNA U drugom dijelu provincije Jadran u Dalmaciji, nakon promjene vlasti raspuštene su tri austrijske bojne iz kojih je većina vojnika 1. i 2. bojne 1. veljače 1806. godine unovačeno u prvu bojnu Kraljevine Italije. Privremeno je reorganizacijom 1. bojne ( l er Battaglione Dalmata) zapovijedao satnik Zappick okupivši 11 časnika i 769 dočasnika 1 vojnika. Prva bojna pod novim zapovjedništvom bojnika Christianopolisa imala je stožer od 4 časnika, i u sastavu 9 kompanija; 9 satnika, 9 poručnika, 6 potporučnika, 1 pripravnika za časnika, 2 glavna (viša) narednika, 16 narednika,
48 kaplara i 754 grenadira i strijelaca (fizilera). Bojna je imala jednu kompaniju grenadira i osam kompanija strijelaca. Uniforma je bila jednaka Istarskoj bojni samo je pukovska boja umjesto svijetloplave bila crvena, i prsluk je umjesto bijele također bio crvene boje. Već 20. veljače 1806. bojna broji 993 vojnika. Po osnivanju, bojna, u kojoj su većinom služili vojnici koji su prošli vojnu obuku, odlazi na službu i dodatnu obuku u Mantuu i Civitavecchiu u sjevernoj Italiji. Dekretom od 18. lipnja stupio je na snagu novi ustroj francuske vojske i bojna je preuređena na 6 kompanija sa ukupno 737 vojnika. Zanimljivo je d a je bojna od naoružanja imala 570 francuskih musketa M.1777, 114 kraćih musketa kakve su nosili draguni u konjaništvu, 12 kratkih karabina lakog konjaništva, 713 časničkih mačeva i kraćih vojničkih sablji i 12 sjekira za sapere. U siječnju 1808. bojna je pod zapovjedništvom satnika Ghestofa u Civitavecchiu i ima 21 časnika i 565 vojnika. Austrijanci su 16. lipnja 1802. za potrebe mornarice osnovali u Dalmaciji 3. bojnu sa šest kompanija za službu u mornarici. Nakon dolaska francuske vlasti upravo od te treće austrijske bojne osnovana je 18. lipnja 1806. godine 2. dalmatinska bojna koja je otišla na službu u Veneciju. Ostao nam je spisak časnika novoustrojene bojne i ovdje ćemo ih nabrojati; Zapovjednik bojnik Hisković, njegov pobočnik (ađutant-bojnik) Ghestof, stožerni satnik Vulitić. Satnici: Majana, Gicanović, Falčinović, Radonić i Lupi. Poručnici Grisegono, Zavoreo, Buravić, Signoretti, Fantina i Vukašinović . Potporučnici: Solani, Stipanović, De Leva, Grubišić, Resić i Aleksić. Dm ga dalmatinska bojna imala je kompaniju grenadira, voltižera i 4 bojne fizilera i sa sveukupno 696 ljudi, sa kojima odlazi na službu u Veneciju gdje stupa pod zapovjedništvom mornarice. U stožeru službuju kapelan Miošić, kirurg Vladisavljević, dočasnik-pobočnik Combatti, i logističar Meštrovć. Flota kraljevine Italije sastojala se od glavne flote sa flotilama Albanije, Dalmacije i Istre. Poznat nam je spisak svih 70 brodova sa brojem posada; mornara, Dalmatinaca i topnika, i previše bi mjesta uzeo njihov pregled tako da ćemo dati samo nekoliko primjera. Za napomenuti je da su samo 3 broda bila veća, ostalo se na pregledu spominju kao Cannoniere, Gerbe Egyptienne, Trabaccolo (trabakul), Polacre (pulaka), Courrier, Chebec
(šambek), Felouque, (feluka) Obusier, Pirogues (piroga), Brassiere (bracera), Demi galere i Fartanon sa posadama od 30 do 50 ljudi. Primjerice najveći brod L’AUSTERLITZ imao je 232 mornara, 36 Dalmatinaca i 22 topnika, Trabaccolo TELEMAQUE; 20 mornara, 11 Dalmatinaca i 8 topnika, Canonniere N° 10, 10 mornara 23 Dalmatinaca i 3 topnika, itd. Za napomenuti je da su posade većinom bili naši mornari i topnici iz Istre i Dalmacije a pod „Dalmatinac41 misli se na pripadnika 2. bojne. Sveukupno je na brodove ukrcano 435 Dalmatinaca odnosno ljudi iz 2. bojne. U pripremama za rat 1809. godine kao i Istarska bojna tako su i 1. i 2. dalmatinska bojna kao jedinstvena Dalmatinska pukovnija otišle u sjevernu Italiju u sastav talijanske armije vicekralja Eugena de Beuahamaisa. Prema armijskoj listi (organizaciji vojske) 9. travnja 1809. Dalmatinci su u sastavu 1. talijanske divizije divizijskog generala Severolia slijedećeg sastava: Brigada brig. generala Bonfantia (.talijanska linijska pukovnija (4 bojne, 3.208 vojnika) 4. bojna 2. talijanske pukovnije (787 vojnika) Brigada brig. generala Peyria 7. talijanska linijska pukovnija (3 bojne, 1.745 vojnika) Dalmatinska pukovnija (2 bojne, 1.441 vojnika) U bitci kod Sacilea 16. travnja 1809. (o kojoj ćemo više u jednom od slijedećih H U SA R A ), Eugene je imao 41.900 vojnika, a Austrijanci oko 40.000 vojnika. Austrijanci su bili jači u konjaništvu 4.440 prema 2.800 konjanika, te jači u topništvu 83 topa prema 63. Eugene je sa vojskom prešao nabujalu rijeku Livenza preko dva mosta u Sacileu i Brugneri i krenuo u napad na austrijske položaje sa središtem u gradiću Porcija. Vojni znalci kasnije su prepoznali glavnu grešku neiskusnog Eugena de Beuahamaisa koji je gotovo trećinu snaga, među kojima i diviziju Severolia, uputio u napad prema Porciji. Porcija je na kratko zauzeta a onda su austrijski topovi uz potporu brojnijeg konjaništva „otvorili žestoku paljbu na novake natjeravši ih na povlačenje i bijeg. Ranjen je i Severoli. Bitka je u stvari izgubljena kod Porcije i francusko-talijanske trupe nagmule su povlačiti preko jedina dva spomenuta mosta. Većina divizije Severolia povukla se gotovo neometano preko mosta u
Brugneri, međutim glavnina francuskotalijanskih snaga krenula je u kakvomtakvom redu preko mosta u Sacileu koji se na kraju pretvorio u sveopće rasulo. “..Civićevi graničari iskoristili su sveopću gužvu zauzevši m ost u Sacileu.." zarobivši velik broj protivničkih vojnika. Eugene je izgubio 3.500 vojnika poginulih i oko 3.000 zarobljenih, sa ranjenima sveukupno oko 10.000 ljudi. Nakon što je francusko-talijanska vojska dovedena u red i sa pojačanjima krenula je u ofenzivu, a Austrijanci zbog nepovoljne situacije na Dunavu u povlačenje. Kako su prošli Dalmatinci teško je dokučiti. Pod novim zapovjednikom divizijskim generalom Fontanellijem 8. svibnja 1809 njegova divizija je imala je slijedeći sastav: Brigada brigadnog generala Bonfantia l.talijanska linijska pukovnija (4 bojne, 1.623 vojnika) 4. bojna 2. talijanske pukovnije (536 vojnika) 3. talijanska linijska pukovnija (2 bojne, oko 1.200 vojnika) 7. talijanska linijska pukovnija (2 bojne, 662 vojnika) Dalmatinska pukovnija (1 bojna, 622 vojnika) 112. francuska linijska pukovnija (3 bojna, 1.873 vojnika) Odijel „Kraljevskih Talijana“ (oko 80 vojnika) 6 topova (i napomena d a je divizija generala Rusce (sa Istarskom bojnom) na posebnom zadatku u Tirolu) Što se desilo „Dalmatincima" može se samo nagađati. Najvjerojatnije je slabija bojna, odnosno ona sa više gubitaka, ostala neko vrijeme u garnizonskoj službi čekajući popunu i brinući se za ranjenike. Prema ponovnoj reorganizaciji francuskotalijanske vojske u diviziji oporavljenog Severolija spominje se 21. svibnja 1809. u Dalmatinskoj pukovniji jedna bojna sa 466 vojnika. Nakon poraza Austrije i mira od 14.1istopada 1809. godine, Napoleon je Tirol ponovno vratio pod upravu Bavarske i tamo je opet buknuo ustanak. Snage generala Rusce pojačane su 15. studenog 1809. sa divizijom Severolia u čijem je sastavu i Dalmatinska pukovnija. Prva bojna imala je 792 i druga bojna 690 vojnika. Dodatak je bilo 68 topnika i 30 konja. nastaviti će se:
Uniforme i znakovlje Istarske i dviju Dalmatinskih bojni. U izvorima se sve tri pos trojbe zovu i linijskim i lakim (lovačkim) posebice u prvoj godini postojanja. Kasnije su se stvari sredile i postrojbe postaju lake odnosno lovačke sa lovcima, grenadirima i karabi njerima. U slijedećem broju HUSARA dohvatiti ćemo se časnika, bubnjara, sapera i opreme.
ISTARSKA K R A LJEVSK A BO JNA - Bataillon Royal d ’Istrie 1806.-1809.
strijelac - fusilier lovac - chasseur
grenadir - grenadier
voltižer - voltigeur karabinjer - carabinieur
1. i 2. DALM ATINSKA BOJNA - 1 e6u 2 ebataillon dalm ate 1806.-1808.
Još nekoliko fotografija koje smo dobili zahvaljujući susretljivosti Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu. Fotografije su snimljene u Bosni i Hercegovini u kasno proljeće ili ljeto 1944. M ožda za vrijeme Drvarske operacije? Vjerojatno je riječ o 2. bitnici 201. brigade ( Sturmgeschiitz-Abteilung 201) koja je od ožujka 1944. pod zapovjedništvom XXII planinskog korpusa u Jugoslaviji. Naime riječ je o brigadi koja je bila od 27. prosinca u sastavu 298. talijanske divizije na istočnoj bojišnici. Nakon uništenja divizije iz sovjetskog obruča uspjelo se 1. veljače 1943. probiti samo 4 vozila. U srpnju je brigada prebačena u Grčku u Lepanto gdje je popunjena na 22 vozila StuG III A usf G. Jedna bitnica djeluje u Jugoslaviji do kolovoza 1944. N a fotografijama zbog male nosivosti mosta StuG-ovi voze “poprijeko” dok se kamioni kreću cestom.
" O L U J A U M I N I JA T U R I ' Izložba maketa, diorama i vinjeta na temu Domovinskog rata
Autor koncepta i idejno-likovnog postava izložbe: Tihom ir Bregar Nositelj projekta: SIGNUM LAUDIS Udruga za promicanje povijesti, umjetnosti i tehničke kulture H R -10000 Zagreb, Mihanovićeva ul. 40 www.signum-laudis.com/h_udruga Suorganizatori: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata www.centardomovinskograta.hr. Suorganizator izložbe u Kninu: Vojni muzej MORH-a. Suorganizator izložbe u Šibeniku: Udruga Ruža Hrvatska, Žirje www.ruza-hrvatska.com. Izložba je potpomognuta sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske donatori: Dalekovod i Ars kopija medijska potpora: Večernji list, Husar i Hrvatski vojnik Izložbom OLUJA U MINIJATURI, mi maketari i entuzijasti, željeli smo svojim skromnim doprinosom na dostojan način pridonijeti obilježavanju petnaeste obljetnice veličanstvene i pobjedničke „Oslobodilačke vojno-redarstvene operacije OLUJA”. Izložbu posvećujemo svim hrvatskim hraniteljima i svim stradalnicima u Domovinskom ratu. Prvi postav izložbe prom oviranje u gradu Kninu, 5. kolovoza 2010., na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i branitelja. Sastoji se od 25 diorama, vinjeta i maketa, u različitim uobičajenim maketarskim mjerilima. Idejno-likovnom formom i brojem izložaka asocira na 25 polja hrvatskoga grba. Petnaest maketara iz nekoliko hrvatskih gradova autori su tih izložaka. Nakon Knina, izložba gostuje u drugim hrvatskim gradovima, u istom postavu, odnosno dopunjena izlošcima i drugim sadržajima. Izložbu nadalje želimo promovirati uz lokalne ili državne obljetnice, a slijedeće godine želimo je javnosti prezentirati u sklopu 20 godina Hrvatske države i Hrvatske vojske. U rujnu 2010. Izložba je gostovala u Šibenskoj Gradskoj knjižnici ”Juraj Šižgorić”, u sklopu obilježavanja ”Rujanskog rata - Šibenske bitke”. Svaka maketa, izložak, rađen je prema autentičnim fotografijama i drugom dostupnom arhivskom gradivu, koji su dijelom zajedno s maketama predstavljeni u popratnom katalogu i na panoima izložbe. Prezentirane makete nisu poglavito birane prema maketarskom natjecateljskom kriteriju, već prema tematici izložbe, povijesnoj autentičnosti, tj. sukladno odazivu autora. Pojedini su autori stoga zastupljeni više od drugih, a mnogi su uz radove ciljano izrađene za izložbu, izložili i one starije. Ovom izložbom, popratnim katalogom, projektima koje Udruga Signum laudis priprema i projektima koje će ta izložba promovirati ili potaknuti, želimo pomoći pozitivnom vrednovanju Domovinskog rata u Hrvatskoj i u inozemstvu, promociji hrvatske povijesti, te sačuvati povijesne činjenice od zaborava ili iskrivljavanja. Inozemnim maketarima želimo približiti Domovinski rat i hrvatsku povijest. Želimo u Hrvatskoj popularizirati maketarski hobi, posebice kod mladih i djece. Stoga izložba ima i edukativan karakter. Uz poticanje interesa za povijest i razvijanje tehničke kulture i likovne kreativnosti, popularizacijom maketarskog hobija pridonosi i borbi protiv ovisnosti u mladih. O samoj izložbi, o medijskoj popraćenosti i katalogu koji možete kupiti, pogledajte na web stranicama www.signum-laudis.com/ events/h_oluja. Tihomir Bregar, Zagreb, 1964. R ođenje u Zagrebu, 19. 03. 1964. godine. 1983. završio je Školu primijenjene umjetnosti, odjel grafičkih tehnika (grafički dizajn). 1985. - 1989. radi kao scenograf na dugometražnim i kratkometražnim crtanim filmovima i serijama, te radi na brojnim reklamnim animiranim filmovima. 1988. - 2010. isprva timski, a zatim uglavnom samostalan radi na različitim ilustracijama i dizajnerskim i inim projektima. 1992. dragovoljno sudjeluje u Domovinskom ratu na bojišnici u 100. brigadi HV-a, te kasnije sudjeluje u Satniji hrvatskih umjetnika i pod vodstvom Dalibora Jelavića, ak. slikara surađuje na izradbi vizualnog identiteta Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Utemeljitelj je i predsjednik Udruge Signum laudis koja priprema istoimeni časopisa za militariju, vojnu povijest i maketarstvo i nositelj je projekta izložbe „OLUJA U MINIJATURI”. Za svoj rad, posebice na polju ilustracija, dobiva niz nagrada i priznanja. U slobodno vrijeme bavi se fotografijom. Bavi se proučavanjem vojne heraldike, regalije, bojenja i označavanja vojne tehnike i proučavanjem vojnih odora i znakovlja. Još od rane mladosti bavi se maketarstvom, a za makete dobiva i niz domaćih i inozemnih priznanja. www. design-studio-bregar. hr www.signum-laudis.com U realizaciji projekta, fotografiranja maketa i foto-montaže pozadina pomogli su Ivica Matić, Zeljko Pračić, Jurica Jurin, Sergio Gabbo i Stjepan Brigljević. POPIS AUTORA Denis Boban, Split, (1972.), Tomislav Bošnjaković, Varaždin, (1977.), Vojislav Jereb, Krk, (1953.), Jurica Jurin, Split, (1976.), Zdenko Kinjerovac, (1955.), Zdravko Lenac, Zagreb, (1968.), Roko Majica, Zagreb, (1984.), Miroslav Pavrlišek, Tenja, (1971.), Goran Pučar, Jaska, (1973.), Željko Pračić, Zagreb, (1963.), Vjekoslav Ranec, Zagreb, (1981.), Domagoj Slijepčević, Sisak, (1977.), Damir Ščrbačić, Zaprešić, (1974.), Darko Zajčić, Ivanić-Grad, (1962.).
B o ris P riste r
KOLAJNA POGLAVNIKA ANTE PAVELIĆA ZA HRABROST Zakonskom odredbom od 27. prosinca 1941. osnovana je Kolajna poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, “(...) kao vidljiv znak odlikovanja za djela osobne hrabrosti u borbi”. Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske odlikovao je ovom kolajnom časnike, dočasnike i domobrane, odnosno ustaše hrvatskih oružanih snaga, koji su pokazali osobnu hrabrost u borbi. Kolajnu su mogli dobiti i pripadnici drugih oružanih sila, koji su se borili zajedno s hrvatskim četama. Kolajna ima četiri stupnja: zlatna kolajna, velika srebrna kolajna, mala srebrna kolajna i brončana kolajna. Stupnjevi se razlikuju po načinu nošenja, veličini i materijalu od kojeg su izrađene. Zlatna i velika srebrna kolajna promjera su 40 mm, a mala srebrna i brončana kolajna za hrabrost promjera su 35 mm. Vrpca za sve kolajne je ratna - crvene boje s bijelim rubovima. Zlatna kolajna nosila se na neobično složenoj vrpci koja je visjela iz drugog zapučka odozgo. Velika srebrna, mala srebrna i brončana kolajna nosile su se na trokutasto složenoj vrpci na lijevoj strani grudi. Osobe odlikovane zlatnom kolajnom imale su pravo na naslov: “vitez”. Zlatna kolajna dodjeljivala se za dokazanu izvanrednu hrabrost, a dokaze je moralo ispitati posebno vojničko povjerenstvo. Nositelji zlatne i velike srebrne kolajne dobivali su mjesečni doplatak. Odredbom o doplacima nosilaca zlatnih i velikih srebrnih kolajna za hrabrost od 4. rujna 1943. propisano je da doplatak mogu dobiti samo hrvatski državljani i zastave odlikovane ovim kolajnama za hrabrost. Određeni su iznosi od 5.000 kuna na mjesec za zlatnu kolajnu i 500 kuna na mjesec za veliku srebrnu kolajnu. Nakon smrti nositelja zlatne ili velike srebrne kolajne za hrabrost, njegov doplatak dobivali su njegovi nasljednici, prema točno utvrđenim uvjetima. Kasnije su doplatci povišeni zbog inflacije. Na licu kolajne je lik poglavnika Ante Pavelića ulijevo, a uokolo uz rub natpis: POGLAVNIK ANTE PAVELIĆ. U sredini naličja je ustaški grb - veliko slovo U, s gorućom bombom i hrvatskim grbom na njoj. Lijevo i desno od plamena goruće bombe je datum: 10/IV, a lijevo i desno od slova U je godina: 19/41. Iznad grba je geslo: ZA DOM SPREMNI, a ispod grba natpis: ZA HRABROST, izveden većim slovima od natpisa gesla. Uz rub kolajne je okvir od tropleta ornamenta. Nacrt za kolajnu za hrabrost izradio je kipar i medaljer Ivo Kerdić. Kolajna se kovala u medaljerskoj radionici Teodora Krivaka. Ukupno je hrvatskim vojnim jedinicama i hrvatskim državljanima podijeljeno samo devet Zlatnih kolajna i to: dvije zastavama “Bojne branitelja Kladnja” i “369. Pojačane hrvatske pješačke pukovnije”, a sedam osobama. To su bili: oružani vodnik Marijan Banovac, ustaški satnik Mijo Babić, ustaški pukovnik Juro Francetić, pješački bojnik Juraj Bobinac, ustaški bojnik Krunoslav Devčić, zrakoplovni natporučnik Cvitan Galić i general Eduard pl. Bunić Bona. Samo je Marijan Banovac doživio dodjelu kolajne; ostali su odlikovani posmrtno.
Slika Slika Slika Slika Slika
1. 2. 3. 4. 5.
Zlatna kolajna poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, lice Velika srebrna kolajna poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, lice Velika srebrna kolajna poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, naličje (bez vrpce) Mala srebrna kolajna poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, lice Brončana kolajna poglavnika Ante Pavelića za hrabrost, lice
MP40 “Schmeisser” MP40 "Schmeisser" kalibar: 9 mm dužina sa upornikom: 833 mm dužina bez upornika: 630 mm dužina cijevi: 251 mm težina sa streljivom: 4,7 kg spremnik: 32 metka brzina gadanja: 500 m/min brzina zrna; 365 n^sek djelotvoran domet oko 100 m Prvom svjetskom ratu razvijena je nova taktika pješaštva bliske borbe za koju je trebala veća paljbena moć jednog vojnika. Naime topništvo nije prvo započinjalo paljbu po protivničkim rovovima kao do početka 1918. pripremajući juriš pješaštva nego po pozadini, bitnicama, skladištima, željezničkim čvorovima i si. onemogućavajući pristizanje pričuva. A posebni jurišni odredi (Stosstruppen) kretale su u napad uz minimalnu uporabu topništva tražeći prostore za ubacivanje u protivničke položaje odnosno rovove koje bi se zauzimalo bliskom borbom. Puška je bila nepraktična a strojnica prevelika. Pištolji i revolveri bili su u prednosti ali nisu bili dovoljno precizni, pa čak i na većoj blizini. Oružje koje je im je trebalo moralo je biti otprilike veličine pištolja sa znatno više streljiva i većom brzinom paljbe sa kojim se prema potrebi bez ciljanja moglo pucati gotovo instiktivno - u stvari minijaturna strojnica. Prvo praktično oružje koje je nazvano automatskim pištoljem konstruirao je Abiel Botel Revelli za proizvođača oružja Officine Vila Perosa, koje je od 1915. godine za talijansku vojsku proizvodio Fiat. Vila Perosa je u stvari bilo dvocijevno oružje sa automatskom paljbom ali u inženjerskom smislu put u slijepu ulicu. Na konstrukciji novog oružja radilo je više inženjera i firmi, međutim u firmi Lowe/DWM pod upravom konstrukcijskog biroa Huga Borchardta, otišlo se najdalje. Rezultat je bio uporabljivi ,,samopuneći“ pištolj sa spremnikom koji se mogao brzo mijenjati. Naime da bi takav “samopuneći”, odnosno automatski pištolj, mogao djelovati za njega je trebalo izraditi i poseban metak odnosno čahuru koja se u osnovi razlikovala od čahura za puške i revolvere. Ovi prvi su na dnu čahure imali takozvani prsten širi od čahure kako se kod punjenja revolvera ne bi metak previše ugurao u njegov spremnik odnosno u bubanj, i kod puške da bi se zatvaračem lakše izbacivala prazna čahura iz cijevi. Bergman je izradio metak bez takozvanog prstena na dnu čahure. Njegovu konstrukciju dobro je iskoristio Georg Luger koji je konstruirao najbolji pištolj svojeg vremena sa metkom kalibra 9 mm bez prstena koji je nazvan Parabellum ( od latinskog;
U
Dočasnik hrvatske 369. legionarske pukovnije kod Staljingrada u zimi 1942. godine naoružan lakom strojnicom MP40. Osnovna pješačka postrojba njemačke vojske imala j e osam vojnika. Dočasnik j e bio naoružan sa MP40, a ostali vojnici sa ka rabinom Kar98. U borbama za svaku kuću u Staljingradu strojnica MP40, uz ručne bombe, pokazala se kao vrlo djelotvorno paljbeno oružje za blisku borbu kao i sovjetske strojnice PPD 38 i PPSh 41.
MP28 "Bergmann"
Si vis pacem, para bellum - Ako želiš mir, pripremaj se za rat). Na drugoj strani Theodor Bergmann konstruirao je strojnicu u firmi Louisa Schmeissera koja pokraj dominantnog M axima nije postigla nikakav komercijalni uspjeh. Bergmann i Schmeisser prihvatili su se posla i konstruirali strojni pištolj (Maschinenpistole) MP18 koji je u stvari bio prva uporabljiva laka strojnica, koja je koristila Parabellumov pištoljski metak kalibra 9 mm koju su Nijemci prvi puta uporabili 1918 . godine. Proizvedeno je oko 5.000 tih strojnica koje su za blisku borbu dosta uspješno koristile njemačke jurišne trupe. Princip djelovanja oružja bio je poznat - trzajem zatvarača dovoljno velike mase nakon ispaljenja metka, zapinjala bi se opruga sa udarnom iglom, izbacivala čahura, uvođenje novi metak kojeg je udar igle aktivirao i tako kontinuirano dalje. Okrugli spremnik strojnice držao je 32 metka. Brzina paljbe dosizala je 500 metaka u minuti i imala djelotvorni domet oko 100 metara. Mnoge će zbuniti tako mali djelotvoran domet za razliku od puške. Čahura pištoljskog streljiva puni se sa 200 do 600 mg (3 - 6 grains) baruta. Za usporedbu njemački Mauserov metak za pušku kalibra 7,96 mm punjen je sa 3 g (45 grains), britanski 7,7 mm sa 2,46 g (37) grains i američki 7,62 sa 3,3 g (50 grains) baruta Kordita. Dakle deset puta više u znatno većim čahurama. Zbog toga je energija metka (udarna sila) znatno različita. Primjerice čahura Parabellumovog metka kalibra 9 mm punjenjena je sa 400 mg (grains) baruta i izbacivala je zrno težine 8.25 grama. Taj metak proizvodio je silu od 51 mkp. Za usporedbu američki puščani metak kalibra 7,62 imao je energiju metka od 370 mkp. Međutim ono što je vrlo značajno Parabellumov metak pri opaljenju proizvodio je dovoljno povratne energije sa kojom je mogao potisnuti zatvarač u suprotnom pravcu i zategnuti oprugu sa udarnom iglu. Poslije rata sin Louisa Schmeissera Hugo modificirao je MP18 koji ja kao i MP28 dobio ravan sprem nik,kojeg je patentirao Hugo Schmeisser, i izbor
između pojedinačne i automatske paljbe. Njegova u stvari laka strojnica MP28 bilo je uspješno oružje kojim je prvo naoružana njemačka policija. Prvi primjerci proizvedeni su u firmi Theodor Bergmann Waffenfabrik AG iz Suhla i potom po licenci u Belgiji i Španjolskoj. U znatnom broju koristile su ga obje strane i u građanskom ratu u Španjolskoj gdje su njemački i sovjetski “dragovoljci” imali priliku stjecati nova borbena iskustva sa lakim strojnicama. Uporaba M 28 u njemačkoj vojsci bila je ograničena zato što je njegova proizvodnja iziskivala znatnu složenu strojnu obradu. Godine 1934. Bergmann osniva novu tvornicu Theodor Bergmann GmbH u Berlinu gdje je konstruirao MP 34 ali zbog neimanja za ono vrijeme sofisticiranih strojeva za obradu metala ustupio je proizvodnju firmi Carl Walther Waffenfabrik u Zella-Mehlisu koja je proizvela oko 2.000 komada. 1 dalje je korisnik bila njemačka policija. Poboljšani i za proizvodnju pojednostavljeni MP35 prodan je Španjolskoj, Švedskoj, Poljskoj i Etiopiji. Od 1940. postao je standardno naoružanje Waffen SS-a. Godine 1938. njemačka vojska pred proizvođače oružja postavila je nove zahtjeve za strojnicu među kojima uklanjanje drvenog kundaka i zaštitu ciljnika i cijevi od oštećenja ako bi se koristila iz oklopnog vozila. Novo oružje djelomično izmijenjeno postalo je MP38 ali je i dalje ostalo složeno za proizvodnju zbog znatne potrebe za strojnom obradom. Korišteno je u
M P40 sa preklopljenim upornikom (kundakom). Ispod cijevi se vidi štitnik za cijev izrađen od bakelita. Za razliku od M P28 koji je spremnik imao bočno, MP40 ima spremnik postavljen okomito.
kalibar: 9 mm dužina: 813 mm dužina cijevi: 195 mm težina prazan: 4 kg spremnik: 20, 30,50 metaka brzina gadanja: 600 m/min brzina zrna; 365 rn/sek djelotvoran domet oko 70 m borbama u Poljskoj 1939. Njemačka vojska zahtijevala je oružje sličnih osobina ali koje bi se moglo masovno proizvoditi. MP38 je značajno izmijenjen na način d a je velik broj dijelova izrađivan jednostavnim prešanjem i zavarivanjem i da je u njegovoj proizvodnji korišten i lagani aluminij. Većinu dijelova mogle su proizvoditi jednostavne radionice širom Njemačke šaljući ih u glavne pogone gdje su sastavljani u MP40. Jedino su cijev i zatvarač izrađivani strojno u većim tvornicama. MP 40 postao je standardnom strojnicom koja je zamijenila MP38 i koja je dobila popularno ime sinonima za automatsko oružje - Schmeisser. Kako je MP40 bio namijenjen i posadama oklopnih vozila koje su ga mogle koristiti pucajući kroz manje otvore ili iz oklopnih transportera, cijev je sa donje strane zaštićena bakelitom (jedne vrste plastike). MP40 bio je jednostavan za uporabu i održavanje. Najveći nedostatak bio mu je upavo Schmeisserov spremnik sa oprugom koja je potiskivala 32 metka. Međutim kod zadnja 2-3 metka već bi toliko oslabila da bi metak „ostao na pola puta“. Njemački vojnici vrlo brzo su savladali taj problem i naučili su ga brzo otklanjati, Računa se da je ukupno proizvedeno 1,2 milijuna lakih strojnica MP 40
SOVJETSKE VOJNE UNIFORME 1938.-1945 Prije otprilike 10-15 godina jedan engleski nakladnik odlučio je „osvježiti" jednu svoju tiskanu knjigu o sovjetskoj „Crvenoj armiji 1938-1945.“ sa novijim ilustracijama. U međuvremenu autor teksta knjige odustao od njezinog tiska držeći daje potrebno i revidirati tekst. Iako su ilustracije uredno plaćene negdje je zapelo i na kraju su se ilustracije. Pronađene su arhivu nakladnika nedavno i vraćene u Hrvatsku. Nikad nisu objavljene i zato ćemo ih za ovaj puta objaviti u HUSARU. 1. Prema uzoru na njemačke uniforme od prosinca 1935. izrađuju se nove časničke uniforme za sovjetsku armiju. Na ilustraciji je general u zimskoj uniformi. 2. Generalmajor iz 1941. godine. Na uniformi nosi tri odličja; odličje Lenjina, odličje reda crvene zastave i odličje 20. obljetnice “Crvene armije”. Generalpotpukovnik je na ovratniku nosio tri zvjezdice. 3. Konjanik “Crvene armije” iz 1940. Na glavi nosi francusku kacigu (Adriane) iz 1916. Godine i naoružan je sa dragunskom sabljom sa bajunetom i M/1891/38 Mosin-Nagant karabinom. 4.U godinama prije 2. svjetskog rata “Crvena armija” je imala 1,8 milijuna vojnika i bila je jedna od najvećih u europi. Na ilustraciji je general u zimskoj odori u godinama prije rata. Na glavi nosi kapu koju je proslavio poznati konjanički zapovjednik iz vremena „Oktobarske revolucije44 Buđoni i koju su vojnici nazivali “furaška”. Za pojasom nosi kozačku sablju. 5. Pukovnik oklopne divizije „Crvene armije“ iz početka 1940. Godine. Nosi sivu uniformu iz 1935. godine. Na kapi nosi zvijezdu sa srpom i čekićem. Cinov na ovratniku imaju podlogu u boji korpusa. Naime svaki tenkovski korpus imao je svoju boju. Od 1935. godine nose oznake čina i na rukavima. 6. Pukovnik mornaričkog zrakoplovstva u tamnoplavoj uniformi početkom 1940. godine. 7. Pješak “Crvene armije” sa kacigom model 1940, puškom M/1891/30 Mosin-Nagant i oznakama pješaka prve klase na ovratniku šinjela. 8. Tenkist iz 1939. godine sa francuskim i njemačkim elementima. Kaciga sa pojačanjima protiv udaraca razvijena je iz njemačke pilotske kacige iz Prvog svjetskog rata a kožni kaput od francuskih tenkista za trupe u lako zapaljivim vozilima. 9. Sovjetski ,,glavni“ narednik iz vremena druge polovice rata 1941.-1945. Tenkovske postrojbe nosile su naramenice sa naranđstom bojom. Jedna žuta traka po dužini naramenice označavala je tenkovske trupe sa malom značkom u obliku tenka. Na prsima uniforme sa visokim ovratnikom (rubaške) nosi odličje 20. godišnjice obljetnice „Crvene armije“. 10. Narednik pješaštva iz 1945. sa odličjem Domovinskog rata prve klase , medaljom pobjede nad Njemačkom i medaljom pobjede nad Japanom. Naoružan je puškostrojnicom Degtarjeva M 1928. 11. Pješak „Crvene armije“ u zimskoj kamuflažnoj odori koja je nošena preko uniforme. Naoružan je sa puškom Tokareva M.1940. 12. Pješak „Crvene armije“ i krznenom šubarom ,,ušanka“. Naoružan je sa lakom strojnicom PPsH-41. Za pojasom nosi torbicu sa pričuvnim streljivom. Ispred njega je sovjetska inačica sa kotačima njemačke teške strojnice Maxim M1910. koju su Sovjeti proizvodili do 1945. 13. Poručnik streljačkih trupa (sa dvije zvjezdice) na naramenicama i sa radiostanicom iz 1945. godine. 14. Izviđač kamuflažnoj khaki uniformi na kojoj su uzorci bili smeđi ili tamno sivi odnosno gotovo crni. Slične kamuflažne odore nosili su i snajperi. Sovjetski izviđači rado su koristili zarobljene njemačke lake strojnice M40.
