Giovannino Guareschi - DON CAMILLO

h it BIBLIOTEKA MODERNE LITERATURE.

Urednik ZLATKO CRNKOVIĆ

GIOVANNINO GUARESCHI

Don Camillo S talijanskoga prewsk VERA BUTfKDVIĆ

ZNANJE ZAGREB 1969

Naslov izvornika

Guareschi Mondo piccolo „Don Čamilio” Čamilio” R h g p li I Mil Mila ano 1965

CRTEŽI AUTOROVI

Kolaž na ovitku ovitku AL A LFRED PAL

OVDJE VDJE SE S T R I PRIČE PRIČ E I JEDNIM JEDN IM CITATOM CITATOM OBJAŠNJAVA SVIJET »MALOG SVIJETA« Kao mladić bio sam novinski reporter i cijeli dan bih se okolo vozao bicjklom da nađem podatke o kojim ji m a bih pisao. Kasnije sam upoznao djevojka i provodio sam dane razmišljajući o tome kako bi se držala ta djevojka da ja postanem car Meksika ili da umrem. Navečer bih ispunjao svoju stranicu izmišljajući podatke, a ovi moji podaci prilično su se svidjeli čitaocima jer su bili mnogo vjerojatniji od pravih. U svom rječniku imao sam kojih dvjesta riječi, a upotrebljavao sam ih pričajući staru zgodu o tome kako se neki biciklist izvrnuo, ili onu kako je gazda- rica dok je gulila krumpire izgubila jagodicu prsta. Prema tome, ne radi se o literaturi niti sličnoj robi — u ovoj knjizi ja sam isti onaj novinski reporter i ograničavam se da ispričam činjenice dnevne kro- nike. Izmišljene su stvari, međutim, tako vjerne istini da. mi se sijaset puta dogodilo da napišem neku pr p r iču ič u i da je j e v idim id im p o s lije li je n eko ek o lik li k o m jes je s eci ec i u stvar- stv ar- nosti. Nije to ništa neobično, radi se samo o procjeni 5

uzme se u obzir vrijeme, doba, moda i psihološki moment i zaključi se, kad je tome tako, da se u sredini x mogu obistiniti ova i ona zgoda. Ove priče žive dakle u određenoj klimi i u odre- đenom ambijentu. T o je j e tali talija jans nska ka politička klima klima od pro p ross inca in ca 1946. d o p ro rosi sin n ca 1947. U k ratk ra tko, o, p o v ije ij e s t jedn je dnee p o lit li t ičk ič k e godin go dine. e. Ambijent je komad padske ravnice — — ovdje treba po p o d r o b n ije ij e o b jas ja s n iti it i da Pad za. mene me ne p o č in je o d Piacenze. Činjeni Čin jenica ca da i uzvodno uzvodn o od Piacenze teče ista ista rijeka ne znači ništa; i Via Emilia je od Piacenze do Milana u osnovi ista cesta; međutim, Via Emilia je samo ona koja vodi od Piacenze do Riminija. Ne mogu se uspoređivati rijeke i ceste jer ceste pri p rip p a d a ju p o v ije ij e s ti, ti , a r ije ij e k e zem ze m ljop lj opis isu u. I onda? da? — ljudi podliježu povi- Povijest ne stvaraju ljudi — je j e s t i baš baš kao što p o d lije li ježž u zem ze m ljop ljo p isu is u . Uo Uost stal alom om,, p o - vijest je funkcija geografije. Ljudi pokušavaju ispraviti geografiju bušeći planine i skrećuć skre ćućii rijek r ijeke, e, i tako se se za zanose nose da da daju druga- čiji tok historiji, ali ne mijenjaju baš ništa, jer će sve jednog lijepog dana svršiti u darmaru — — vode će pr p r o g u ta t i m os osto tove ve,, p r o b i t i brane, n a top to p iti it i rudnik rud nike. e. Srušit će se kuće i palače i kolibe, trava će prerasti ruševine i sve će se vratiti zemlji. Preživjeli će se kamenjem boriti sa zvijerima i povijest će ponovo po p o č e ti. ti . Stara Stara pripovijest. pripov ijest. Kasnije, poslije tri tisuće godina, otkrit će ispod četrdeset metara mulja kakvu slavinu za pitku vodu ili tokarski stroj Brede iz Šesta San Giovanni i reći će: »Pazi, pazi!« Dat će se na posao da organiziraju iste gluposti svojih dalekih predaka, jer ljudi su nesretna bića koja su osuđena na progres, koja nepopravljivo za- mjenjuje starog Svemogućeg najnovijim kemijskim form fo rmu u lam la m a . I tako, tak o, na kra kr a ju, ju , sta st a ri će se S ve vem m o gući gu ći

—

6

iznervirati, pomaknuti za desetinu milimetra kraj- nji članak malog prsta lijeve ruke — ruke — i sav će svijet odletjeti u zrak. Pad, dakle, počinje kod Piacenze, a to dobro i čini je j e r je on jedin jed ina a časna časna rije ri jek k a u c i j e l o j I t a l i j i — — rijeke koje poštujemo razlijevaju se ravnicom budući da je voda nešto što treba da ostane vodoravno, i samo onda kad je savršeno vodoravna, voda čuva sve svoje pr p r iro ir o d n o dosto do stoja jans nstv tvo. o. N ija ij a g a r in i su slapo sla povi vi cirk ci rku u s- ki fenomeni, kao ljudi koji hodaju na rukama. Pad počinje u Piacenzi, a u Piacenzi počinje i Mali Mali svijet mojih priča, a taj je Mali svijet smješten na onom dijelu ravnice koji leži između Pada i Apenina. » . . . Nebo Neb o je čes često divno divno azumoplavo kao kao i dru drugdje u Italiji osim u lošije doba kad se dižu pre guste magle. Tlo je većim dijelom plemenito, pjesko vito i svježe, ali sasvim uzbrdo je čista ilovača. Raskošno raslinje prekriva područje gdje nema ni dlana zemlje bez zeleni, koja želi proširiti svoje carstvo sve do na široke prudove Pada. Polja ustalasala žita, okružena redovima loze vjenčane s makom nad kojima strše mnogolisni dudovi pokazuju plodnost tla . . . Pšen Pšenic ica, a, kuku kukuruz, ruz, ob ilje grožđa, dudov svila svilac, c, konoplja kon oplja — glavni glavni su proizvo pro izvo-di; svaki urod dobro uspijeva, a dobro su se nekada ukorijenili hrastovi i svakakve voćke: gusti vrbici kuštraju se uz rijeku, gdje su se nekada više nego sada zelenjele prostrane i bogate šume jablanova, tu i tamo prošarane johama i vrbama, ili ih je začarala mirisna kozja krv koja grli biljke, tvori kolibice i tornjiće posute mnogobrojnim zvončićima. Ima tamo mnogo goveda, prasadi i peradi, koju potonju vreba kuna zlatica i kuna bjelica; lovac nailazi na dosta zečeva, koji su čest plijen lisicama, a koji put presijecaju zrak prepelice, grlice, jarebice pjegava perja, šljuke koje rešetasto iskljucavaju zemlju, zem lju, i druge druge ptice selice selice — vidiš nad glavom velika jata brzih čvoraka — nizovi pataka pataka protežu protežu se zimi Padom. Bjeličasti galeb blista vrebajući iz visina da bi se survao i zgrabio ribu; u trščacima krije se 7

šareni vodomar, rogoznl vrabac, kokošica mlakara i lukava liska; nad rijekom čuješ škurke, zapažaš čaplje, zlatare, vivke i druge vodene ptice, grabljive sokole i zakovitlane škanjce, trepet kvočaka, noćne sove i šutljive barbaćepe; koji put vjetar donese iz stranih zemalja uz Pad ili niz Alpe i veće ptice na zadivljenje i lov. U onoj te kotlini peckaju komarči ( ’iz ’iz blatnih Bara Bara starinsk starinske e pjesni pjesn i žabe po je '), ') , ali u svijetlim ljetnim noćima čarobni slavuj prati svojim preslatkim pjevom božansku harmoniju svemira, ža losteći se možda što slična harmonija ne razblažuje slobodna srca ljudi. U rijeci punoj riba šišaju mrene, linjaci, proždrljive štuke, srebrnasti šarani, divni grgeči crvenih peraja, skliske skliske jeg u lje i krupne krupne jesetre jeset re koje ko je povremeno, kad ih uznemire male paklare, skaču iz rijeke, a koji put teže pet stotina i više kilograma svaka. ... Na obali rijeke leže ostaci sela Stagno, nekada vrlo prostranoga, a sada gotovo posve progutana valovima; u kutu gdje općina dodiruje Stirone blizu Tara Ta ra,, diže diž e se selo Fontane Fon tanelle, lle, sunčano sunčano i raštrkano. Ondje gdje pokrajinska cesta križa padski nasip, stoji zaselak Ragazzola; prema istoku, gdje se tlo spušta, nalazi se malo selo Fossa; a zabitno seoce Rigosa stoji ponizno i po strani, među topolama i jablanima i drugim biljkama, sasvim blizu onog mjesta gdje se rječica Rigosa ulijeva u Taro. Među ovim zelenim zelenim selima selima Roccabianca Roccabianca . . . « Kad pročitam ovu stranicu notara Francesca Lui gija Ca mparija mparija * , čin i m i se se da postajem posta jem lik iz njegove pri p riče če,, j e r sam se ro r o d io u tom to m selu »su »s u n čan ča n o m i raštr ra štr- - kanom«. Maleni svijet Malog svijeta nije, međutim, ovdje; nije ni u jednom određenom mjestu; selo Malog Malog svi je t a je j e crna cr na toč to č k ica ic a koja ko ja se m iče ič e zajed za jedno no sa s v o jim ji m * Dr Francesco Luigi Campari, Un castello del parmi gi g i ano an o att at t r aver s o i s ecoti (Dvorac u parmskom kraju kros stoljeća), »Battei«, Parma, 1910.

8

Pepponeima i svo jim Smilzitna Smilzitna goređolje rijeko m po p o o n o j kom ko m a din di n i z em lje koja ko ja leži lež i između izme đu Pada i Appennina; ali tu mu je klima. Tu mu je krajolik — u ovakvu kraju dosta je zaustaviti se na cesti i pro- motriti napoličarsku kuću utonulu u kukuruz i konoplju, i već se rađa pripovijest.

Prva priča Stanovao sam u Boscacciu, u Bassi, s ocem, majkom i jedanaestero jedanaestero braće; braće; ja, k oji oj i sam bio najstariji, upravo sam navršavao dvanaest godina, a Chico, koji je j e b io na najm jmlađ lađi, i, navršava navr šavao o j e upravo upr avo d vije vi je godine. Majka mi je svakoga jutra davala košaricu kruha, vrećicu jabuka jabuk a ili slatkih slatkih kesten kestena, a, otac bi nas postropos tro ji j i o na gumnu i na nared redio io da glasno izm iz m olim ol imo o Očena Očenaš; š; na to bismo u ime Božje odlazili i vraćali se u sumrak. Naša polja nisu imala kraja i mogli bismo trčati čitav dan a da ne bismo prešli granicu. Moj otac ne bi rekao ni riječi ni kad bismo mu zgazili čitava tri rala klica pšenice ili kad bismo mu iskrčili red loze. Pa ipak smo uvijek prelazili granicu i mnogo smo toga radili. Čak i Chico, koji jedva da je navršio dvi je j e godin go dinee i k o ji j e im imao ao crvena crve na ustaš ustašca ca,, velik ve likee oči oč i s dugim trepavicama i uvojke na čelu kao anđelak, nikada nije promašio guščicu kad bi mu došla na domet. Zatim, svakoga jutra, čim bismo mi otišli, na imanje su dolazile starice s košarama punima zaklanih gusaka, kokoši i pilića, a moja je majka za svaku zaklanu pticu davala po jednu živu. Imali smo tisuću kokošiju koje su čeprkale našim poljima, ali kad je trebalo pile skuhati u loncu, morali smo ga kupiti. Moja je majka tresla glavom i nastavila mijenjati žive živ e guske guske za zakl zaklane. ane. Moj Mo j otac se mrštio, frk f rkao ao br brči či 9

ne i nabusito ispitivao ženice da li se sjećaju tko je j e od nas nas dvanae dva naesto storice rice baci ba cio o kamen. Kad bi mu koja rekla da je to učinio Chico, najmanji, moj otac je tražio da mu tri ili četiri puta ispričaju priču, kako je zamahnuo kamenom, je li kamen bio velik, je li gusku pogodio otprve. Ovo sam sam doznao mnogo mno go kasnije kas nije — onda se se na to nije mislilo. Sjećam se da sam jednom, kad se Chico zaletio na gusana koji je šetao kao blesav posred razgažene tratine, stajao s ostalom desetoricom iza grmlja i ugledao oca na dvadeset koraka od nas kako puši lulu u hladu velikog hrasta. Kad je Chico zatukao gusana, moj je otac mimo otišao dalje, s rukama u džepovima, a ja i moja braća zahvalismo dragom Bogu. »Ništa nije primijetio«, rekoh dječacima ispod glasa. Onda nisam mogao shvatiti da nas je moj otac čitavo jutro slijedio krijući se kao lopov, samo da vidi na koji način Chico ubija guske. Ali sada sada sam sam već daleko zabrazdio — to je j e nedostatak onih koji imaju previše uspomena. Tre T reb b alo al o j e da vam va m kažem kaž em da j e Bosca Bo scacci ccio o b ilo il o mjesto gdje nitko nije umirao zbog onog neobičnog zraka. U Boscacciu činilo se, dakle, nemogućim da bi se dijete od dvije godine moglo razboljeti. Međutim, Chico se ozbiljno razbolio. Jedne večeri, dok smo se spremali na povratak kući, Chico se iznenada pmžio po zemlji i stao plakati. Poslije je prestao plakati i zaspao. Nije se htio probuditi i ja sam ga uzeo na ruke. Chico se zažario kao da je pun vatre; sve nas je zahvatio užasan strah. Sunce je zalazilo, nebo je bilo crno i crveno, sjene duge. Ostavili smo Chica posred trave i pobjegosmo vičući i plačući kao da nas progoni nešto strašno i tajanstveno. »Chico spava i gori! ... Chico ima vatru u glavi!« zajecah čim sam se našao pred ocem. Moj otac, sjećam se dobro, skide dvocijevku sa zida, napuni je, stavi je pod ruku i ode za nama ne 10

progovorivši ni riječi, a mi smo hodali zbijeni oko njega i nismo se više bojali, jer je naš otac znao pogodi go diti ti zeca na osamdeset osamdeset metara udaljenosti. udaljenosti. Chica smo bili ostavili usred tamne trave, a on je, u svojoj dugoj svijetloj haljinici i s kovrčama na čelu, izgledao kao božji anđelak kojemu se krilce slomilo te je pao u djetelinu. U Boscacciu nikada nitko nije umirao, i kad su ljudi doznali da se Chico razbolio, svi su se zaprepastili. I u kući govorilo se ispod glasa. Selom je obilazio opasan stranac i nitko se noću ne bi usudio ni prozor otvoriti, da ne bi ugledao na gumnu, bijelu na mjesečini, kako se vrti starica obučena u crno, s kosom u ruci. Moj je otac poslao kočijicu po tri ili četiri slavna doktora. Svi bi oni dodirnuli Chica, stavili uho na njegova leđa i pogledali moga oca bez riječi. Chico je i dalje spavao i gorio, lice mu je bilo bjelje od plahte. Majka je među nama plakala i nije htjela jesti; moj otac nije ni sjeo već je neprestano bez riječi frkao brk. Četvrtoga dana su tri posljednja doktora, koji su zajedno stigli, raširili ruke i rekli mome ocu: »Samo dragi Bog može spasiti vaše dijete.« Sjećam se da je bilo jutro, ju tro, m oj otac je učinio zna znak k glavom i mi smo izašli za njim na gumno. Zatim zviždukom zovnu služinč služinčad ad — bilo ih je pedeset što što mušmuškaraca, što žena, što djece. Moj je otac bio visok, mršav i snažan, dugih brkova, s velikim šeširom, u uskom i kratkom kaputu, hlača uskih u kuku i s visokim čizmama. (Kao mladić bio b io je u Americi Am erici pa se se oblačio oblač io na američki način.) Čovjek bi se preplašio kad bi se on, onako dugonog, ustobočio pred kime. Moj se otac ustobočio pred služinčadi i rekao: »Samo dragi Bog može spasiti Chica. Kleknite — m oram or amo o mo m o liti li ti dragog dra goga a Boga Bo ga da spasi spasi Chica.« Svi smo klekli i stali glasno moliti Boga. Žene su jedna za drugom govorile što već treba, a mi i odrasli muškarci odgovarali smo »Amen«. 11

Moj otac je ostao sklopljenih ruku, ukočen kao kip pred nama sve do sedam sati uvečer, a svi su molili zato što su se bojali moga oca i što su voljeli Chica. U sedam sati uvečer, kad se sunce stalo spuštati, dođe jedna žena i zovne moga oca. Pošao sam za njim. Tr T r i dokt do kto o ra s jed je d ila su b lije li jed d a do krev kr evet eta a g d je j e ležao Chico. »Gore mu je«, reče najstariji. »Neće doživjeti jutro.« Moj otac ne reče ništa, ali osjetih kako njegova ruka čvrsto stisnu moju. Izidosmo; moj otac uze dvocijevku, napuni je zrnom, prebaci je preko ramena i uze omašan zavežljaj koji dade meni. »Idemo«, reče. Otišli smo u p o lja — sunc sunce e se se sakrilo za najdalju na jdalju šumu. Preskočismo zidić nekog vrta i pokucasmo na nečija vrata. Svećenik je bio sam u kući i upravo je jeo uz svjetlo svijeće. Moj otac uđe ne skidajući šešira. »Velečasni«, reče moj otac, »Chico je bolestan i samo ga dragi Bog može spasiti. Danas je šezdeset ljudi dvanaest sati molilo dragoga Boga, ali Chicu je j e loš lo š ije ij e i neće d o ž ivje iv jeti ti jutr ju tra a .« Svećenik pogleda moga oca iskolačenim očima. »Velečasni«, nastavi moj otac, »samo ti možeš razgovarati s dragim Bogom i rastumačiti mu o čemu se radi. Rastumači mu da ću sve dići u zrak ako Chico ne ozdravi. U ovom je zavežljaju pet kila dinamita za miniranje. Neće od crkve ostati ni cigla na cigli. Idemo!« Svećenik ne reče ni riječi; udalji se u pratnji moga oca, uđe u crkvu, kleknu pred oltar i sklopi ruke. Moj je otac stajao nasred crkve s puškom pod rukom, raširivši noge, nepomičan kao stanackamen. Na oltaru je gorjela samo jedna svijeća, a sve je drugo b ilo u mraku. mraku. O ponoći zovne otac mene: »H a jde jd e pogledaj kako je Chic Chico o i odmah se se vrati.« 12

Odletjeh preko polja, stigoh kući sa srcem u grlu. Zatim se vratih još brže trčeći. Moj je otac još uvijek bio ondje, nepomičan, raširenih nogu, s puškom pod rukom, a svećenik je na stepenicama pred oltarom molio molitvu za molitvom. »Tata!« povikah koliko sam još imao daha. »Chi cu je bolje! Doktor je rekao da je izvan opasnosti! Čudo se dogodilo! Svi se smiju i sretni su!« Svećenik se diže; oznojio se, a lice mu se izobli čilo. »Dobro«, odrješito reče moj otac. Zatim, dok ga je svećenik gledao otvorenih usta, izvadi iz novčanika novčanicu od tisuću lira i ugura je j e u škrabicu škrab icu za m ilostin ilo stinju. ju. »Ja usluge plaćam«, reče moj otac. »Laku noć.« Moj se otac nije nikada hvalisao ovom zgodom, ali u Boscacciu ima i sada koji bezbožnik koji kaže da se onda Bog prestrašio. To je Bassa, zemlja gdje ljudi ne krste djecu, a psuj ps uju u ne da b i zani za nijek jekal alii Boga, već ve ć n jem je m u za inat. Udaljena je kojih četrdeset kilometara od grada, ili manje; ali u ravnici presječenoj napisima, gdje se ništa ne vidi s onu stranu drvoreda ili iza zavoja, svaki kilometar vrijedi deset, a grad je nešto s drugog svijeta. Sjećam se:

Druga Druga priča prič a Koji put bi se u Boscacciu vidjeli i gradski ljudi — mehaničari, mehan ičari, zidari zid ari.. Išli Iš li bi na rijek ri jeku u da pritegn pri tegnu u šipke željeznog mosta, ili do kanala za melioraciju da cementiraju zidiće ustava. Nosili su slamnate šešire ili kačkete nakrivljene na uho, sjedili ispred Nitine gostionice i tražili pivo, šnicle sa špinatom. 13

Boscaccio je selo gdje ljudi jedu kod kuće, a u gostionicu odlaze da psuju, da se kuglaju i da u društvu piju vino. »Vino, tijesto sa špekom i jaja s lukom«, odgovarala je Nita pojavivši se na vratima. Nato bi ti ljudi zabacili slamnate šešire ili kačkete na zatiljak i stali vikati kako Nita ima baš lijepo ovo ili ono, i stali bi šaketinama udarati po stolu i gakati kao guske. Oni iz grada nisu baš ništa razumijevali; kad bi obilazili selo, ponašali su se kao krmače u kukuruzu — buka i darmar dar mar.. Oni iz grada gra da j e l i su ko kod d kuće ćuf ćuf teta od konjetine, a u Boscaccio su došli da traže pivo, gdje se u najboljem slučaju može piti vino iz zdjelica, ili da se drže naduto prema ljudima koji poput moga oca imaju tri stotine i pedeset grla stoke, dvanaest sinova i tisuću i petsto rali zemlje. Sada se sve promijenilo jer i na selu ima ljudi koji nose kapu sasvim naherenu, jedu ćufteta od konjetine i javno naglas viču konobaricama da im je baš baš lijepo lijep o ovo ili ono — na ovom ovo m području mnogo su učinili telegraf i željeznica. Ali onda je bilo drugači je, je , i kad su oni on i iz grad gr ada a d olaz ol azili ili u Boscacc Bos caccio, io, b ilo il o j e ljudi koji su se dvoumili da li da iz kuće izađu s dvo cijevkom napunjenom sačmom ili zrnom. Boscaccio je bilo blaženo selo stvoreno kakvo jest. jes t. Jedanput smo, sjede sje deći ći pr pred ed k olcem olc em na gumnu, gumnu, glegle dali oca kako motičicom dube od komada jablana lopatu za pšenicu, kad trkom stiže Chico. »Uh! Uh!« reče Chico koji je imao dvije godine i nije znao držati dulje govore. Ja ne shvaćam kako je j e m o j otac ot ac u vije vi jek k razum ra zumio io ono on o što j e Chico m ljeo. lje o. »Mor »M ora a da je neki str stran anac ac ili ili kakva život živ otinja inja«, «, reče moj otac i, poslavši po dvocijevku, ode za Chicom prema livadi ispred prvog jasena. Našli Na šli smo šest šest prokletnika iz grada — nosili su tronošce i bijelocrvene motke i mjerili ne znam što gazeći djetelinu. »Što »Š to radite?« upita upita moj mo j otac otac najbližega najbližega k oji je postavljao jednu od onih bijelocrvenih motki. 14

»Svoj posao«, objasni slaboumnik i ne okrenuvši se, »a kad biste i vi svoj radili, ne bi se uludo trošile riječi.« »Nosite »No site se odavde oda vde!« !« povikaše povikaše ostali ostali koji ko ji su stajali stajali usred djeteline kod tronožaca. »Marš!« reče moj otac uperivši dvocijevku na šest slaboumnih iz grada. A oni, kad su ga vidjeli kako stoji visok kao jablan nasred puta, dohvatiše svoj alat i odjuriše kao zečevi. Navečer, dok smo sjedili oko stupa na gumnu i gledali oca kako motičicom dovršava obradu lopate, onih šest iz grada vratilo se u društvu dvojice policajaca koje su izvukli čak iz stanice Gazzola. »Onaj tamo«, reče jedan od šestorice bijednika pokazujući na moga oca. Moj otac je i dalje sjeckao i ne podigavši glave, a nadstražar ustvrdi da ne može shvatiti kako se to moglo dogoditi. »Dogodilo se to da sam vidio šest stranaca kako mi uništavaju djetelinu, i otjerao sam ih sa svoje zemlje«, objasni otac. Nadstražar reče kako se radi o inženjeru i njegovim pomoćnicima koji su došli da uzmu mjere za kolosijek parnog tramvaja. »Trebali su mi to reći. Ko ulazi u moju kuću treba najprije tražiti dopuštenje«, izjavi moj otac zadovoljno se diveći svom djelu. »Osim toga, preko m ojih po lja neće neće prijeći pr ijeći nikakav nikakav tramvaj.« »Ako nam bude odgovaralo, proći će«, bijesno se nasmije inženjer, ali moj otac je primijetio da je lopati na rubu grba i sada se svim žarom dao na to da je izgladi. Nadstražar ustvrdi da moj otac mora propustiti inženjera i njegove pomoćnike. »To su vladini posli«, zaključi. »Kada dobijem papir s vladinim pečatima, pustit ću te ljude da prođu«, promrmlja moj otac. »Znam ja j a svoj sv oja a prava. pra va.«« Nadstražar prizna da moj otac ima pravo i da je j e treba tre balo lo da inže in ženj njer er donese papi pa pirr s pečatima. pečatim a. 15

Inženjer i ona petorica iz grada vratiše se sutradan; uđoše na gumno sa zabačenim slamnatim šeširima i kačketama navučenima na uho. »E v o papira«, pap ira«, reče inženjer i pruži pruži list mome oc ocu. Moj otac uze papir i krenu kući, a mi svi za njim, »Polako čitaj«, naredi mi otac kad smo bili u kuhinji. Čitao sam i prečitavao. »Hajde im reci da mogu ići«, konačno mračno zaključi otac. Vrativši se u kuću, pošao sam za ocem i ostalima na tavan gdje smo se smjestili kod okruglog prozor čića koji je gledao na polje. Šest je slaboumnika pjevuckajući pošlo prilazom sve do jasena; iznenada vidjesmo kako bijesno gestikuliraju. Jedan se trgnu kao da će potrčati našoj kući, ali drugi ga zadržaše. Oni iz grada grad a i danas se se toga tog a drže drž e — trgnu se kao da će na koga skočiti, ali drugi ih zadrže. Neko vrijeme su raspravljali tamo na prilazu, na to skinuše cipele i čarape te zavrnuše nogavice. Konačno poskakujući uđoše u polje s djetelinom. Bio je to gadan posao koji je trajao od ponoći do pet sati sati ujutru ujutru — četiri četir i pluga za duboko oranje koje k oje je j e vuk vu k lo osamd osa mdeset eset v o lov lo v a digl di glii su u zrak zra k čitav čit avo o polje. Zatim je trebalo trebalo otvo riti jarke i prokopati prokopati drudruge da bi se uzorana zemlja poplavila. Konačno je trebalo dovući deset cisterna onoga iz zahodske jame u štali i isprazniti ih u vodu. Moj je otac ostao s nama kod prozora na tavanu sve do podne da gleda kako se oni gradski ljudi praćakaju. Chico je pocikivao kao ptičica svaki put kad bi koji od one šestorice zateturao, a majka, koja se popela da nam kaže da su špageti gotovi, bila je zadovoljna. »Gledaj ga samo: jutros mu se sva boja vratila. Već je bilo vrijeme da se malo razveseli, jadno pile. Hvaljen budi Bog što ti je poslao u mozak noćašnju misao«, reče moja majka. 16

Podvečer dođoše opet ona šestorica iz grada u društvu stražara i jednog gospodina obučenog u crno kojega su bogzna odakle izvukli. »Gospoda tvrde da ste poplavili polje da biste ih omeli u poslu«, ustvrdi čovjek obučen u crno, srdit što moj otac i dalje sjedi i ne gleda ga. Moj otac zazviždi po običaju, a na gumno izađe sva služinčad. Bilo ih je pedeset što muškaraca, što žena, što djece. »Kažu da sam noćas poplavio ono polje ispred jase ja sena na«, «, objas ob jasni ni im m oj otac. »Polje je poplavljeno već dvadeset i pet dana«, izjavi jedan starac. »Dvadeset pet dana«, rekoše svi, muškarci, žene i djeca. »Pobrk »Po brk ali su to s onim onim poljem ko je je blizu blizu drugog drugog jase ja sena na«, «, zak za k ljuči lju či goveda gov edar. r. »La »L a k o se zabuniti zabu niti onome ono me koji nije naučan.« Odoše svi gutajući gnjev. Sutradan ujutro moj otac dade upregnuti konja u teretna kola i ode u grad gdje je ostao tri dana. Vratio se smrknuta lica. »Kolosijek mora onuda proći, ne da se ništa učiniti«, rastumači mojoj majci. Dođoše novi ljudi iz grada koji stadoše zabadati kočiće među već osuš osušen ene e grude — pruga pruga je trebala proći kroz čitavo polje djeteline i onda se vratiti na cestu i obići polje sve do stanice Gazzola. Parni tramvaj dolazio bi iz grada sve do stanice Gazzola, i bio bi vrlo zgodna stvar; ali prolazio bi kroz posjede moga oca, i to na silu, u tome je bila poteškoća. Da su ga pristojno upitali, moj otac bi bio ustupio zemlju ne tražeći tražeći ni ni pare — moj mo j otac nije bio b io pro tiv napretka. Zar nije on prvi u Boscacciu kupio modernu dvo cijevku s unutrašnjim kokotima? Ali ovako, dragi bože! Niz provincijsku cestu dugi redovi gradskih ljudi polagali su kamenje, zakopavali pragove i prišara fljivali tračnice; kako se pruga produžavala, loko 2 Don Camillo llo

17

motiva koja je vukla vagone s materijalom krenula bi korak naprijed; noću su ti ljudi spavali u pokri tim kolima na kraju konvoja. Sada se pruga približila polju s djetelinom i jednog jutra ljudi su stali obarati dio međašnog drvoreda. Ja i moj otac sjeli smo pod prvi jasen; s nama je j e b io i Gring G ringo, o, štene k o je je m oj otac ota c vo v o lio li o ka kao o da je jed je d an od nas. as. Čim su ašov aš ovii p rob ro b ili il i živicu, živic u, Gr Gring ingo o se bacio prema cesti, a kad su ljudi načinili otvor u žutom bagremu, našli su se pred psom koji im je prijeteći pokazivao zube. Jedan Jedan slaboum slab oumnik nik kora ko rakn knee pr prem ema a Gringu Grin gu a ovaj ov aj mu skoči za vrat. Bilo ih je tridesetak s pijucima i lopatama — nisu nas vidjeli jer smo bili iza jasena. Inženjer stupi naprijed s toljagom: »Gubi se, gade!« vikne, ali Gringo ga ugrize za list i obori ga da je vrisnuo. Ostali nastupiše s masovnim napadom zamahuju ći lopatama, ali Gringo nije ustupao. Krvario je, ali je j e i d al alje je grizao griz ao,, derao de rao listov lis tove, e, m rvio rv io ruke. ruke. Moj otac se grizao za brk — problijedio je kao mrtvac i znojio se. Da je zazviždao, Gringo bi se odmah bio vratio i tako bi spasio život. Moj otac ne zazvižda; nastavi gledati blijed kao mrtvac, znojna čela, stiščući mi ruku dok sam ja jecao. Uz deblo jasena bila je prislonjena dvocijevka i ostade tako prislonjena. Gringo sada više nije imao snage i borio se samo žilavom dušom: jedan mu razbije glavu lopatom. Drugi Drugi ga ga prib pr ibije ije za zemlju zem lju ašovom. ašovom. Gringo je malo m alo cvilio, a onda se smirio. Nato se moj otac diže, stavi dvocijevku pod ruku i polako krene prema onima iz grada. Kao da je iz zemlje izrastao, visok kao jablan, ufi tiljenih brkova, s velikim šeširom, kratkim kaputom i čizmama s hlačama uz kukove; oni svi učiniše korak unazad nijemo stežući drške svoga alata. Moj otac dođe do Gringa, sagne se, uhvati ga za ovratnik i odvuče ga kao krpetinu. 18

Pokopasmo ga podno nasipa, a kad sam izgazio zemlju i kad je sve bilo kao i prije, moj otac skide šešir. I ja skidoh šešir. Tra T ram m vaj va j n ije ij e nikada stigao stig ao do Gazzole; bi bila la j e j e sen i rijeka se nadula, tekla žuta od mulja. Jedne noći nasip se provalio i voda poteče niz polja i poplavi čitav čita v niži dio nasipa — p olje ol je djete d jeteline line i cesta cesta pos posta ta doše jezero. Tada Ta da obustaviše obus taviše rado ra dove ve i, da bi iz izb b jeg je g li buduću pogibao, zaustaviše prugu u Boscacciu, osam kilometara od naše kuće. A kad se rijek rij eka a smirila, kad smo otišli otiš li s radnicima da popravimo pukotinu, moj otac mi čvrsto stisne ruku. Nasip se provalio upravo ondje gdje smo pokopali Gringa. Šta sve ne može žilava duša jednog psa! •k

Kažem da je ovo čudo u Bassi. Na pozadinskoj sceneriji koja je skrupulozno rea- listična kao ona koju je oslikao notar Francesco Lui- g i Campari ( čovje čo vjek k široka srca, srca, zaljub za ljubljen ljen u Bassu, ali koji joj ne bi priuštio ni grlice kad grlice ne bi bile dio lokalne faune), novinski reporter ubacuje pr p r iču ič u i na k raju ra ju se ne zna zna da l i je i s t i n it iji ij i nota no tare rev v opis ili zgoda koju je izmislio reporter. Ovo je svijet Malog svijeta — ulice duge i ravne, kuće male i obojene crveno, žuto i ultramarin, izgu- bljene u redovima loze. U kolovoskim večerima polako se iza nasipa diže mjesec, crven i golem, koji kao da spada u druga stoljeća. Sjedneš na hrpu pi- jeska na o b a li jarka, jark a, a b icik ic ik l ti je naslo na slonje njen n na tele- tele - grafski stup. Smota se cigareta od skije. Prolaziš, netko traži vatre. Razgovarate. Kažeš mu da ideš na » fes fe s tiva ti va l« na ples, a on trese glavom gla vom.. Kažeš m u da ima lijepih djevojaka, a on i dalje trese glavom.

2

*

19

Treća priča Djevojke? Ne, nećemo o djevojkama. Ako ćemo malo tuluma u krčmi, malo zapjevati, uvijek sam spreman. spreman. Ništa N išta drugo, da se zna — ja već imam svo ju j u d jevo je vojk jku u k o ja me čeka k od treće tre ćeg g teleg te legra rafs fsko kog g stupa na cesti za Fabbricone. Bilo mi je četrnaest godina i vraćao sam se kući biciklom niz fabbriconsku cestu. Šljiva je pružila granu granu preko prek o zidića z idića i ja j a se jedno jed nom m zaus zausta tavi vih. h. Neka djevojka izađe s polja s košaricom u ruci i ja je zovnuh. Imala je kojih devetnaest godina jer je j e b ila il a m nogo no go viša viš a o d mene men e i do dob b ro obliko obli kovan vana. a. »Napravi mi lopovske ljestve«, rekoh joj. Djevojka odloži košaricu a ja joj se digoh na ramena. Grana je bila krcata i ja napunih njedra žutim šljivama. »Raširi prega pregaču ču pa ćemo p od ijeliti«, rek rekoh oh dje vojvo jci. Djevojka reče da to nema smisla. »Ne sviđaju ti se šljive?« upitah. »Sviđaju mi se, ali ja ih mogu brati kad hoću«, objasni mi. »Stablo je moje. Ja tu stanujem.« Imao sam tada četrnaest godina i nosio sam kratke hlače, ali sam radio kao nekvalificirani zidar i nisam se nikoga bojao. Ona je bila puno viša i sta sata kao zrela žena. »Zezaš ti ljude, je li«, uskliknuh ružno je pogledavši, »ali ja sam u stanju da ti razbijem njušku, gadna štrkljo.« Ona ne rekne ni riječi. Susreo sam je dvije večeri kasnije, na toj istoj uličici. »Zdravo, štrkljoS« doviknuh joj. Nato se nakreve Ijih Ij ih — sada sada već ve ć to ne bih znao, znao, ali onda sam sam tu grigr imasu činio bolje od palira koji ju je naučio u Napulju. 20

Viđao sam je i kasnije, ali više nisam s njom govorio. Jednoga dana izgubih strpljenje, skočih s bicikla i prepriječili joj prolaz. »Može li se znati zašto me tako gledaš?« upitah je j e zabaciv zab acivši ši šilt šil t kačketa kačk eta daleko dale ko na stranu stranu.. Djevojka iskolači dva oka prozirna kao voda, dva oka kakva prije nikada nisam vidio. »Ja te ne gledam«, plašljivo odgovori. Uspeh se na bicikl. »Čuvaj se, štrkljo!« doviknuh joj. »Ja se ne šalim.« Tje T jeda dan n dana p o slij sl ijee toga tog a v idio id io sam j e izdalek izda leka a kako hoda ispred mene uz nekog mladića, i meni padne mrak na oči. Uspravih se na pedalima i stadoh gurati kao lud; na dva metra ispred mladića zakrenuh i u prolazu ga gumuh ramenom tako da se ispružio na zemlju kao vreća smokava. Čuo Čuo sam kako viče v iče za mnom mno m da sam kuj in sin i ja nato sidoh s bicikla, naslonih ga na telegrafski stup blizu hrpe šljunka. Vidio sam ga kako trči na mene sav bijesan: bio je to mladić od dvadeset godina i jed je d n im b i me udarcem udar cem šake smlavio. smla vio. A li ja sam radio kao nekvalificirani zidar i nikoga se nisam bo jao. ja o. K ad j e došao doša o pr prav avii čas, čas, raspalih rasp alih ga kamenom kamen om ravno u lice. Moj otac bio je izvanredan mehaničar i, kada je imao engleski ključ u rukama, rastjerao bi oko sebe čitavo selo; međutim, i moj bi otac otišao nalijevo krug kad bi vidio da sam se ja uspio dočepati kamena — čekao je da zaspim da me izlup izlupa. a. A bio b io mi mi je j e otac! otac ! A sad zamisl zam islite ite onu fukaru! fuka ru! Sve sam mu lice raskrvario, a kad sam bio za to raspoložen, skočio sam na bicikl i odjurio dalje. Par večeri izbjegavao sam to mjesto, a treće se vratih na put za Fabbricone, i čim sam ugledao djevojku, priđoh joj i sidoh s bicikla po američki, skočivši sa sjedala unazad. Današnji su dječaci smiješni kad se voze na biciklu ciklu — imaju blatobrane, blatobrane, zvonca zvonca,, kočnic kočnice, e, električe lektrična svjetla, mjenjače, a onda? Ja sam imao Freru 21

svu krastavu od rđe, ali kad bih se spuštao niz onih šesnaes šesnaestt stepenica na na trgu, ne ne bih silazio si lazio s bicikl bic ikla a — zgrabio bih guvemal kao Gerbi i letio kao munja. Sidoh i nađoh se kraj djevojke; pod guvernalom sam imao košaricu i iz nje izvadih čekić. »Ako te opet nađem s kojim drugim, razbit ću glavu i tebi i njemu«, rekoh joj. Djevojka me pogleda onim svojim prokletim očima prozirnima kao voda. »Zašto tako govoriš?« upita me ispod glasa. Nisam znao, ali baš me briga. »Zašto — zato« za to«,, odgovorih. »T i moraš moraš šetat šetatii sa sama, ili sa mnom.« »Ja imam devetnaest godina, a ti najviše četrnaest«, reče djevojka. »Da imaš bar osamnaest, bila bi druga stvar. Ja sam već žena, a ti si dječak.« »A ti onda čekaj dok ja ne navršim osamnaest«, povikah. »I pazi da te ne bih s kime vidio, jer ćeš biti pečena.« Ja sam u to t o doba do ba b io nekv ne kval alif ific icira iran n i zid zi d ar i nisam se ničega bojao; kad sam čuo da razgovaraju o ženama, ja bih se popeo na bicikl i odjurio. Fućkalo mi se za žene; ipak, ona tamo ne smije izvoditi gluposti s drugima. Viđao Viđ ao sam sam tu djevojku djevo jku gotovo got ovo četiri godine, godine, sva svake ke večeri osim nedjeljom. Svaki put je ondje stajala, naslonjena na treći telegrafski stup, na putu za Fab bricone. Kad je padala kiša, otvorila bi svoj vjerni kišobran. Nijedanput se nisam zaustavio. »Zdravo«, rekao bih u prolazu. »Zd ravo «, odgovorila bi bi. Na osamnaesti rođendan sišao sam s bicikla. »Imam osamnaest godina«, rekoh joj. »Sada se možeš prošetati sa mnom. Ako počneš gluparati, razbit ću ti glavu.« Ona je sada imala dvadeset i tri godine i postala je j e potpuna potp una žena; ipak, ipak , u vije vi jek k j e imala ima la one iste oči oč i prozirne kao voda i uvijek je tiho govorila, baš kao i prije. 22

»Ti imaš osamnaest godina«, odgovori mi, »ali ja imam dvadeset i tri. Momci će me gađati kamenjem kad me vide da hodam s nekim tako mladim.« Spustih bicikl na zemlju, digoh plosnat kamen i rekoh: »Vidiš li onaj izolator, prvi na trećem stupu?« Ona potvrdno kimne glavom. Pogodio sam ga u sredinu i tamo je ostao samo željezni šiljak gol kao glista. »Momci«, uskliknuh, »prije nego što te počnu gađati kamenjem, moraju ovako izučiti taj posao.« »Htjela sam reći«, objasni djevojka, »nije lijepo da zrela žena hoda s maloljetnikom. Da si bar odslužio vojsku ...« Zakrenuh kačket sasvim ulijevo. »Curo moja, misliš li možda da sam ti ja Pero? Kad svršim vojsku, imat ću dvadeset i jednu, a ti ćeš imati dvadeset i šest; bit će opet Jovo nanovo.« »Ne«, odgovori djevojka, »jedna je stvar osamnaest i dvadeset i tri, a druga je dvadeset jedna i dvadeset šest. Što se dalje ide, to manje vrijede razlike u godinama. Svejedno je ima li muškarac dvadeset i jednu ili dvadeset i šest.« Činilo mi se da njezino razlaganje ima smisla; ipak, ja nisam od onih koji se dadu vući za nos. »Onda, razgovarat ćemo opet kad odslužim vojsku«, rekoh skačući na sjedalo. »Ali pazi, ako te ne nađem kad se vratim, razbit ću ti glavu, pa makar se sakrila pod krevet svoga oca.« Svake večeri vidio sam je kako stoji kod trećeg stupa pod svjetiljkom i nijednom nisam sišao. Rekao bih joj dobra večer, ona bi mi odgovorila dobra večer. Kad su me pozvali u vojsku, doviknuh joj: »Sutra idem u vojsku.« »Do viđenja«, odgovori djevojka. Sada nije zgoda da spominjem čitav svoj vojnički život; pištao sam osamnaest mjeseci pod puškom, u puku sam bio kao i kod kuće. Tri mjeseca sam bio u stroju: može se reći da sam svake večeri ili imao zabranu izlaza, ili bio u zatvoru. 23

Čim je prošlo osamnaest mjeseci, poslali su me kući. Stigao sam u kasno popodne i, ne presvukavši se u civil, skočio sam na bicikl i otišao prema fabbri conskoj ulici. Ako ona bude opet pričala priče, zgnječit ću je udarcima bicikla u leđa. Polako se mračilo, a ja sam jurio kao munja razmišljajući gdje ću je sada naći. Nisam, međutim, nimalo tražio; djevojka je stajala ondje i čekala me kod trećeg telegrafskog stupa. Bila je baš onakva kakvu sam je ostavio, a i oči su joj bile potpuno jednake. Spustio sam se do nje. »Završio sam«, rekoh joj pokazujući otpusnicu. »Kad se vidi lik Italije kako sjedi, znači da je otpust neograničen. Gdje Italija stoji, znači da je otpust provizoran.« »Krasna stvar«, odgovori djevojka. Jurio Juri o sam ka kao o da me svi vra vr a zi gone gon e i g rlo rl o m i se osušilo. »Bi li se moglo dobiti malo onih žutih šljiva od neki dan?« upitah. Djevojka uzdahne: »Baš mi je žao, ali stablo je izgorjelo.« »Izgorjelo?« začudih se. »Otkada šljive gore?« »Dogodilo se to prije šest mjeseci«, odgovori djevojka. »Jedne je noći planuo sjenik i zapalio kuću i sva stabl stabla, a, gorjela gor jela su kao šibic šibice. e. Sve je izgor izg orjelo jelo — za dva sata ostali su samo zidovi. Vidiš li ih?« Pogledao sam u pozadinu i ugledao komad crnog zida s prozorom koji je stajao otvoren na crvenom nebu. »A ti?« upitah. »I ja«, odgovori s uzdahom, »i ja kao i sve drugo. Kup pepela i pod ledinu.« Gledao sam djevojku naslonjenu na telegrafski stup; pažljivo sam je gledao i kroz njezino lice i ti je j e l o v idio id io sam žili ž ilice ce d rva i travu tra vu u jarku. jarku . Stavih joj prst na čelo i dodirnuh stup. 24

»Boli li te?« upitah je. »Ne boli.« Neko vrijeme smo pošutjeli dok je crvenilo neba postajalo sve tamnije. »I šta sada?« konačno rekoh. »Čekala sam sam te«, uzdah uzdahne ne d jevojk jev ojka a »da ti pokažem pokažem da ja nisam kriva. A sada, mogu li otići?« Ja sam tada im imao ao dvadeset dvad eset i jednu jed nu godinu, zadužen za oružje kalibra sedamdeset pet. Kad bi me djevojke vidjele kako prolazim, izbacile bi prsa kao da su na generalskoj smotri i gledale bi me sve dok im ne bi napuklo oko. »Onda?« ponovi djevojka tihim glasom. »Mogu li otići?« »Ne«, odgovorih. »Moraš me čekati dok ne završim i ovu drugu službu. Nećeš me zezati, draga mo ja.« ja .« »U redu«, reče djevojka, a učinilo mi se da se nasmijala. Meni se, međutim, ove gluposti toliko i ne sviđaju i ja se brzo popeh na bicikl. Sada je već gotovo dvanaest godina što se viđamo svake večeri. Prolazim a da i ne siđem s bicikla. »Zdravo«. »Zdravo«. Razumijete? Ako ćemo malo zapjevati u krčmi, malo tuluma, uvijek sam spreman. Ništa više od toga; ja imam svoju djevojku koja me svake večeri čeka kraj trećeg telegrafskog stupa na putu za Fab bricone. I sada će netko reć r eći i — brate, što mi pričaš ove pri p rič č e ? »Zato«, odgovaram ja. Zato što treba znati da se na onom komadu zemlje između rijeke i brda mogu dogoditi stvari koje se drugdje ne događaju. Stvari koje su uvijek u skladu s krajolikom. Tamo je poseban zrak koji prija i živima i mrtvima, tamo i psi imaju dušu. Sada se bolje može razumjeti Don Ca 25

milio, Peppone i sve drugo. Više se nitko neće začu- ti što Krist govori, i što se može kome razbiti tinta ra, ra, ali al i časn časno, o, to jest jes t bez mržn mr žnje. je. I da se dva n eprija ep rija- - telja na kraju slože u osnovnim pitanjima. To je zbog toga što obilni, vječni dah rijeke čisti zrak. Rijeke tihe i veličanstvene, kojoj uz nasip pod večer prolazi pro lazi brza brza S m rt na biciklu. biciklu. I l i ti sam sam prolaz prolaziš iš noću nasipom, zaustaviš se, sjedneš i gledaš malo groblje koje leži podno nasipa. Ako ti sjena kojeg mrtvaca priđe i sjedne do tebe, ti se ne prestrašiš već mirno razgovaraš s njom. To je zrak koji se diše na onom komadu zemlje u zabiti; lako je shvatiti što tamo nastaje od politič- kih pitanja. Eto, istina je da u ovim pričama često govori raspeti Krist. Tri su, naime, glavna lika: svećenik don Camillo, komunista Peppone i raspeti Krist. Dobro, ovdje se treba izjasniti — ako se svećenici uvrijede zbog don Camilla, slobodno im da mi razbi- ju j u svij sv ijeć eću u o glavu gla vu;; ako se k o m u n isti is ti u vrij vr ijed ede e zbog zbo g Pepponea, slobodno im slomiti motku o moja leđa. Ali ako se još tko uvrijedi zbog Kristovih riječi, nema ništ ništa; a; onaj tko go vori vor i u m ojim pričama pričama nije Krist, nego moj Krist; to jest glas moje vlastite savjesti. Moje osobne stvari, poslovi potpuno moji. Prema tome — svak sebi, a Bog svima. (Preveo Ivan Slamnig)

26

ISPOVJEĐENI GRIJEH Don Camillo bio je od onih ljudi što nemaju dlake na jeziku. Onomad kada se u mjestu dogodio prljav slučaj u koji su bili umiješani stari posjednici i djevojke, don Camillo je za vrijeme mise počeo lijepo i mirno propovijedati kad odjednom, ugledavši baš u prvom redu jednog razvratnika, ne uspje se obuzdati. Prekinu se usred riječi, hitnu nekakvo platno preko glave raspetog Isusa na glavnom oltaru da ga ovaj ne bi čuo, žabi pesnice u bokove, pa pusti duši na volju i dovrši propovijed na svoj način. Od gromka glasa što je izlazio iz usta te ljudine i krupnih rije ri ječ č i što ih je izgovarao izgova rao tresao se i crkveni strop. strop. Dakako, kada je došlo vrijeme izbora, don Camillo se jasno i glasno izražavao u pogledu mjesnih lje vičarskih predstavnika, te jedne večeri, dok se po mrklom mraku vraćao u župni dvor, neka ljudeska ra izbije iza živice i, koristeći se činjenicom što je don Camillo bio sputan biciklom o čijem je upravljaču visio zavežljaj sa sedamdeset jaja, tresne ga kolcem po leđima i potom nestane kao da ju je zemlja progutala. 27

Don Camillo ne reče nikome ni riječi. Stigavši u župni dvor i spremivši na sigurno jaja, uputi se u crkvu da se posavjetuje s Isusom, kao što je uvijek činio kada bi ga mučila kakva sumnja. — Sto St o m i j e čini či niti? ti? — upita up ita đon Camil Ca millo. lo. — Prem Pr emaz azii leđa s malo m alo u lja lj a izmučena izmuč ena u vo v o d i i nikome ništ ništa a — odgov od govori ori Isus Isus s vrha vrha oltara. — Treba praštati onome tko nas vrijeđa. To je pravilo. — U redu — p rig ri g o v o ri don C am amill illo o — ali o vdje vd je je j e r ije ij e č o batinama, batin ama, a ne o uvredama. uvred ama. — Pa šta onda? — tiho tih o će Isus. Isus. — M ogu og u Ii tje tj e lele sne povrede nanijeti jaču bol od duševnih? — Slažem se, se, Gospodine. Gospod ine. A li ne zab za b o ravi ra vi da su, batinajući mene, tvoga službenika, zapravo vrijeđali tebe. — A nisam li j a m ožd ož d a b io v iše iš e o d teb te b e službenik božji? I nisam li oprostio onima što su me pribili na križ? — S tob to b o m j e nemoguć nem oguće e rasp ra spra ravl vlja jati ti — zakl za klju juči či don Camillo. Camillo. — U vijek vije k si ti u prav pravu. u. Neka se vrši vrši volja tvoja. Oprostit ću. Ali imaj na umu: ako mi oni tipovi, ohrabreni mojom šutnjom, jednog dana polome kosti, odgovornost će pasti na tebe. Mogao bih ti navesti neke odlomke iz Starog zavjeta ... — Don Camillo Cam illo,, zar z ar ćeš ti meni me ni g o v o r iti it i o Starom Sta rom zavjetu? Uostalom, preuzimam svaku odgovornost. Inače, među nama rečeno, pokoja batinica dobro ti je j e došla. B a r više viš e nećeš nećeš p o liti li tizi zirr a ti u m o jo j kući. kući. Don Camillo je oprostio. Nešto mu je ipak zapelo u grlu poput riblje kosti: radoznalost da sazna tko mu je ono isprašio leđa. *

*

*

Prošlo je neko vrijeme kad jedne kasne večeri, dok se još jo š nalazio u ispovjedaonici, ispovjed aonici, don Camillo Camillo ugleda kroz rešetku lice Pepponea, vođe krajnje ljevice. Peppone na ispovijedi. Bio je to događaj da ble neš od čuda. Don Camillo se obradova. 28

— B o g budi b udi s tobom tob om,, brat br ate! e! S to t o bom bo m k o ji najviše najv iše trebaš njegov sveti blagoslov. Kada si posljednji put bio na ispovijedi? — Tisuću Tisu ću devet de vet stotina stot ina osme osm e — o d vra vr a ti Peppone. Peppon e. — N i j e teško tešk o zam za m islit is litii k o liko lik o si sagr sa grije iješi šio o za tih dvadeset osam godina, pored lijepih ideja što ti se vrzmaju po glavi. — Pa da, da, p rilič ri ličn n o — uzdahne Peppone. Pepp one. — N a p rim ri m jer? je r? — N a prim pr im jer, je r, p r ije ij e dva dv a mjese mj eseca ca mlatnuo mlatn uo sam vas kolcem. — Teža Te žak k g rije ri jeh h — uzvr uz vrati ati don Camillo. Cam illo. — V r i jeđ je đ a juć ju ć i slugu slugu bož b ožje jega ga u v r ije ij e d io si Boga. — Pok Po k ajao aj ao sam se — uzvikne uzvik ne Peppone. Pepp one. — Osim toga, nisam vas mlatnuo kao slugu božjega, već kao političkog protivnika. Trenutak slabosti, eto. — Povr Po vrh h toga to ga i prip pr ipad adan anja ja toj to j t v o jo j đavols đav olskoj koj partiji, imaš li drugih teških grijeha na duši? Peppone istrese vreću. Sve zajedno nije bilo baš ništa naročito, i don Camillo ga otpravi s dvadesetak Očenaša i Zdravo marija. Dok se Peppone spuštao na koljena ispred ograde da izmoli pokoru, don Camillo kleknu pred Raspetim. — Isuse — reče reč e — opro op rost stii mi, j a ću mu dati ono što ga ide. — N ipo ip o što št o — odvr od vrat atii Isus. — Ja sam mu o p r o stio, oprosti i ti. U biti je dobričina. — Isuse, nem ne m oj v jero je rov v a ti crvenim crve nima! a! Oni ti nanapakoste gdje god stignu. Pogledaj ga bolje: zar ne vidiš kakva je to barapska njuška? — N jušk ju ška a kao ka o i svaka druga. Don Camillo, srce ti je zatrovano. — Isuse, uvije uv ijek k sam ti val v alja jan n o služio: dopusti makar da ga ovom svijećom raspalim po leđima. Sto je j e jedna jed na svijeć svi jeća, a, Isuse m oj? oj ? — N e — o d vra vr a ti Isus, Isus, — T v o j e ruke m oraj or aju u d ije ij e liti blagoslove, a ne batine. Don Camillo uzdahne. Pokloni se i ustane s klecala. Potom se okrene k oltaru da bi se još jednom 29

prekrstio, i tako se nađe tik iza leđa Pepponea koji je j e klečao, kleč ao, udublje udu bljen n u molit mo litvu vu.. — N eka ek a bude bud e kao što ti kažeš — p rošt ro šten enja ja don Camillo, sklopivši ruke i uspravivši pogled na Krista. — Ruke moraju dijeliti blagoslove ... Ali noge ne moraju! — I to j e istina istin a — p rog ro g o v o ri K r ist is t s vrha vr ha oltara. oltara . — Da se ra razu zum m ijem ije m o, don Camil Ca millo, lo, samo jedno jed nom m! Udarac nogom poleti kao grom. Peppone ga primi ne trepnuvši očima, diže se i uzdahne s olakšanjem. — Čekao sam već ve ć deset de set minuta minu ta — reče. — Sada se osjećam bolje. — I j a — usklikne uskli kne don Cam Ca m illo kome ko me je j e duša duša sad sada a bila mirna i čista poput vedra neba. Isus ne reče ništa. Ali vidjelo se da je i on zadovoljan.

KRŠTENJE Iznenada banuše u crkvu muškarac i dvije žene od kojih je jedna bila žena Pepponea, vođe crvenih. Don Camillo je stajao na vrhu Ijestava i trljao sidolom aureolu svetog Josipa. Okrenu se i upita što žele. — Im a o v d je nešto da se pokr po krst stii — od odvr vrat atii muškarac, a jedna žena pokaže na zavežljaj u kojem se nalazilo dijete. — T k o j e to učinio učin io — reče don Camill Ca millo o silazeći silazeć i s Ijestava. — Ja — od odvr vrat atii Pe Pepp ppon oneo eova va že žena na.. — Sa svo s vojim jim mužem? — ispi is pitiv tivao ao j e don Camillo. — Razu Ra zum m ije se! se! N ego eg o s kime; kime ; valj va ljd d a ne s vama? — od odvr vrat atii oštro oš tro Pe Pepp ppone oneova ova žena. žena. — N ema em a razlog raz loga a za ljut lj utn n ju — pri pripo pomen menu u don CaCamillo i krenu prema sakristiji. — Štošta je meni poznato: zar možda nije istina da je u vašoj partiji u modi slobodna ljubav? Prolazeći ispred oltara, don Camillo se nakloni i namignu raspetom Kristu. — Jesi Jesi li čuo — osmjehnu osm jehnu se don Camillo. Camillo . — Malo sam kvrcnuo bezbožnike. 31

— N e g o v o ri glupo glu posti, sti, don Cam Ca m illo — odvr od vrat atii K rist zlovoljno. — Kad bi bili bezbožni bezbožnici, ci, ne bi dodolazili ovamo i davali krstiti djecu. Da ti je Pepponeo va žena opalila pljusku, bio bi je zaslužio. — Da j e m eni Pepp Pe ppon oneo eova va žena opal op alila ila pljusku, ja j a b ih njih nj ih sve tro tr o je za vra v ratt i . . . — Što? Što ? — stro st rogo go će Isus. Isus. — N išta iš ta — odvr od vra a ti žurn ž urno o don d on Cam C amillo illo ustajući. ustaju ći. — Ja to tek onako. — Čuvaj se, don C am amillo illo — upoz up ozor orii Isus. Isus. Navukavši crkveno ruho, don Camillo priđe krstionici. — K o je mu im imee hoćet ho ćetee da dati ti — upita upit a don Camil Ca millo lo Pepponeovu ženu. — Lenj Le njin in,, L iber ib ero o , A n ton to n io — reče reč e Pepp Pe ppon oneo eova va žena. — H a jd ’ u Rusiju Rus iju pa ga g a krsti k rsti — izg iz g o vori vo ri spok sp okoj ojno no don Camillo spuštajući ponovo poklopac na krstionici. U don Camilla su ruke bile kao lopate, i njih troje ode i ne pisnuvši. Don Camillo pokuša šmugnuti u sakristiju, ali ga Kristov glas zadrža. — U činio čin io si nešto vr v r lo ružno, don C am amillo illo!! Idi, Id i, zo z ovi natrag one ljude i pokrsti dijete. — Isuse — reče reč e don Cam Ca m illo — kr kršt šten enje je n ije ij e igrarija. Krštenje je sveti čin. Krštenje ... — Don Cam Ca m illo — prekin pre kinu u ga K ris ri s t — ti ćeš mene učiti što je krštenje, mene koji sam ga izmislio? Ti si prekardašio, to ti ja kažem. Zamisli, na primjer, da dijete sada umre; bit će tvoja krivica ne puste li ga u raj! — N e dr dram amat atiz izira irajm jmo, o, Isuse — o tpo tp o v m u don CaCamillo. — Zašto Zašto bi moralo um u m rijeti? Ta vidio vid io si da pupuca od zdravlja. — N e znači to ništa! — opomen opo menu u ga K rist. ris t. — M ože mu pasti pasti opeka o peka na glavu, može ga udariti udar iti kap. kap. MoMo raš ga krstiti. Don Camillo raširi ruke. — Isuse, ra razm zmisl islii časkom. K ad ne bi b ilo il o sumsumnje da će otići u pakao, mogao bi čovjek i zažmiriti: 32

ali taj, makar je sin velikog nevaljalca, mogao bi ti se vrlo lako u raju naći na grbači. Hajde reci kako ja j a mogu mog u dopust dop ustiti iti da dođu u raj ljud lju d i po imenu Le njin? Ja ovako postupam u interesu raja, radi njegova dobra glasa. — Brigu Br igu za doba do barr glas ra raja ja prepusti prep usti meni men i — v ikik ne zlovo zlo voljno ljno Isu Isus. — Meni je stalo stalo da čovjek čov jek bude čestit, a zvao se on Lenjin ili Dugme, to me se ništa ne tiče. Najposlije, mogao si upozoriti one ljude da naopaka imena mogu djecu dovesti u nebrano grožđe kad odrastu. — U redu redu — odvrati odv rati don Camillo. Camillo. — Ja nikad nikad ne ne mogu biti u pravu. Nastojat ću to ispraviti. U tom času netko uđe. Bio je to Peppone, sam, s djetetom u naručju. Peppone zatvori vrata za sobom i spusti rezu. — N e odlaz od lazim im odav od avde de dok do k m i sin ne bude kršten imenom koje ja hoću. — E to — prošap pro šapta ta don Cami Ca millo llo i, smiješ sm iješeći eći se, okrenu se se Kristu. — Vidiš Vid iš li kakvi su su to ljudi? lju di? Čovjek Č ovjek je j e prepun prep un n a jsve js vetij tijih ih namjera nam jera,, a pogl po gled edaj aj kako oni postupaju. — Posta Po stavi vi se ti u njeg nj egov ovu u kožu — odvr od vrat atii K rist. ris t. — T ak akvi vi sistemi ne zaslužuju odob od obra rava vanj nje, e, ali ih ipak treba razumjeti. Don Camillo zatrese glavom. — Reka Re kao o sam da neću otić ot ićii odavde oda vde dok do k mi d ijete ije te ne bude kršteno i to kako ja hoću!'— ponovi Peppone, pa položi zavežljaj s djetetom na klupu, skine kaput, zavme rukave i počne prilaziti pun prijetnje. — Isuse — stane pre p rekl klin inja jati ti don Camillo. Camillo . — Pr Preepuštam se tebi. Smatraš li ispravnim da tvoj svećenik prihvaća zahtjeve privatnika, ja ću popustiti. Ali se nemoj žaliti kada mi sutra donesu tele i prisile me da ga krstim. Ti vrlo dobro znaš: jao nama ako nastanu presedani. — Pa . . . u tom to m slučaju moraš m oraš na nasto stoja jati ti da čov č ovje jek k shvati... — odvrati Krist. — A ako na navali vali na mene? — P rim ri m i to, don Camillo. Cam illo. Podn Po dnos osii i trp tr p i kao što sam i ja trpio. 3 Don Camillo millo

33

Don Camillo se okrene Pepponeu. — U redu, Pepp P eppon one e — reče. — D ijet ij ete e će otić ot ićii oda o davvde kršteno, ali ne s onim prokletim imenom. — Don Cam Ca m illo ill o — progun pro gunđa đa Peppo Pep pone ne — nem ne m ojte oj te zaboraviti da mi je trbuh osjetljiv zbog one kugle zarađene u brdima. Ne udarajte nisko, jer ću inače dohvatiti klupu. — N e brin br ini, i, Peppon Pep pone, e, smješta smje štatt ću sve u g o r n ji kat — odvrati odv rati don Camillo i zvizne ga ga preko uha. Bile su to dvije dv ije ogromne ogrom ne ljudine — gvozdeni gvozdenih h ruruku. Udarci su pljuštali jedan za drugim da je sve zvonilo. Nakon dvadesetak minuta žestoke i tihe borbe, don Camillo ču glas iza svojih leđa. — Daj ga, don Cam Ca m illo! illo ! Gađaj u vilicu vil icu!! Govorio je Krist s vrha oltara. Don Camillo zabije šaku u vilicu Pepponeu i ovaj se prevrne na tlo kao pokošen. Peppone je ostao ispružen desetak minuta, a onda ustane, protrlja bradu, poravna košulju, navuče kaput, sveže ponovo crvenu maramu i uze u naručje dijete. Don Camillo je u obrednom ruhu, čvrst kao stijena, čekao pored krstionice. Peppone se polako približi. — K a k o ćemo ćem o ga nazva na zvati? ti? — zapita zap ita don Camillo. Camillo . — Camillo Cam illo,, L iber ib ero o , Anto An ton n io — p rom ro m rsi rs i Peppone. Don Camillo zatrese glavom. — N e, nazo na zovim vimo o ga rad ra d ije Lib Li b ero er o , Camillo, Cam illo, L enjin en jin — reče. — Da, Da, i Lenji Le njin. n. Kad Ka d a j e blizu bl izu Camillo Cam illo,, tada takvi kao Lenjin ne mogu ništa. — Amen Am en — progun pro gunđa đa Pepp Pe ppon one e opip op ipav avaj ajuć ućii čeljust. Pošto je sve bilo gotovo, don Camillo stane ispred oltara, a Krist mu reče smijući se: — Don Camillo Cam illo,, treba tre ba da kažem kaž em istinu: u p o liti li tic ci se snalaziš mnogo bolje od mene. — U tučnja tuč njavi vi tak ta k ođer ođ er — odvr od vrat atii don Cami Ca millo llo popo dižući dostojanstveno glavu, pa opipa nemarno čvorugu na čelu. 34

PROGLAS

Bilo je već kasno doba dana kada u župni dvor stiže stari Barchini, vlasnik mjesne papirnice. Barc hini je posjedovao dva sanduka štamparskih slova i slagarsku krntiju na nožni pogon iz godine 1870, pa je na vrata svog dućana stavio natpis »Štampari ja j a « , M or ora a da je do doni nio o krupne v ijest ije sti, i, j e r se poduže zadržao zadrž ao u pisarnici pisarnic i don Camilla. Camilla. Netom je Barchini otišao, don Camillo otrča da se posavjetuje s Isusom na oltaru. — Važne Važ ne novo no vost stii — uzvikne uzvi kne don Camillo. Cam illo. — N e p rijatelj rija telj će sut sutra ra ob objav javiti iti proglas. proglas. Štampa Štampa ga Barchi Barchi-ni koji mi je upravo predao otisak. Don Camillo izvuče iz džepa svježe odštampani listić i počne glasno čitati: PRVO I POSLJEDNJE UPOZORENJE Još sinoć podla anonimna ruka ispisala je uvred- ljivu pogrdu na našim zidnim novinama. Alal j o j vjera, vjera, to j ruc r uc i nekak nekakvo voga ga lupe lupeža ža što kori- k ori- sti pom po m rčinu rč inu za. provođ pro vođen enje je provokatorsk provo katorske e akcije, akcije, ko 3*

35

j i će se d otič ot ičn n ik, ik , ako se ne okan ok anii posla, m o ra t kaja ka jati ti kasnije kada bude prekasno. Svako strpljenje imade granicu. Sekretar sekcije sekcije Giuseppe Giuseppe Bottazzi Bottazz i

Don Camillo se naceri. — K a k o ti se čini? čin i? P ra ravo vo remek rem ekdje djelo, lo, za zarr ne? Zamisli silnu zabavu kada sutra ljudi ugledaju na svojim zidovima proglase. Peppone se dao na pisanje proglasa. Nije li to da pukneš od smijeha? Krist nije ništa odgovorio, i don Camillo zastane u nedoumici. — Što, za zarr nisi nis i čuo ka kaka kavv j e to stil? Hoće Ho ćešš li da ponovim? — Čuo sam, sam, čuo — odvr od vra a ti K rist ri st.. — Svatko Sva tko se izražava kako umije um ije i može. Je Je li pravedno zahtijevazah tijevati da netko tko je završio samo tri razreda osnovne obraća pažnju na stilska dotjerivanja? — Gosp Go spod ode! e! — uskliknu usklik nu don Cam Ca m illo ill o i ra rašir širii ruke. ke. — T i meni o stilskom dotjerivanje, dotjerivan je, a ono ono prava prava papazjanija. — Don Camil Ca millo, lo, n a jbje jb jed d n ije ij e d jelo je lo k o je čovj čo vjek ek može počiniti u polemici jest isticati gramatičke i pravopisne greške protivnika. U polemici su bitni dokazi. Reci radije da u proglasu vrlo loše zvuči ta naglašena prijetnja. Don Camillo spremi listić u džep. — N eg ego o — p rom ro m rm lja lj a — na najv jviš išee treba tre ba osuditi osu diti upravo taj prijeteći ton. A što drugo i možemo očekivati od ovakvih ljudi? Za njih važi samo sila. — Pa ipak ip ak — pr prip ipom omen enu u K ris ri s t — uza svu n jego je go-vu neumjerenost, taj Peppone mi ne liči na bitangu. Don Camillo slegnu ramenima. — T o j e isto ist o kao da sipaš dob do b ro vin vi n o u skroz skrozn na a skroz trulu bačvu. Čim netko stupi u stanovite krugove i stane se baviti izvjesnim bogohulnim idejama i kojekakvim ološem, mora se na kraju pokvariti. Činilo se da Krist nije suviše uvjeren. 36

— M o je j e m išlje iš ljen n je da se u Peppon Pep poneov eovu u slučaju ne smijemo zadržati na formi, već da treba shvatiti suštinu. Treba, naime, otkriti da li Peppone djeluje ovako zbog prirođene zlonamjernosti ili je potaknut kakvim izazovom. Po tvome mišljenju, što je posrijedi? Don Camillo raširi ruke. A tko bi ga znao? — D ovo ov o ljno ljn o b i b ilo il o saznati kakve kak ve j e p riro ri rod d e b ila uvreda uvreda — navaljivao je Krist. — On govori govo ri o pogrdi koju je netko ispisao sinoć na njegovim zidnim novinama. Kad si ono sinoć išao u trafiku, nisi li slučajno prošao pored tih zidnih novina? Pokušaj se sjetiti! — Da, Da, zaista, proša pro šao o sam onuda — prizna pri zna iskreno iskren o don Camillo, — Dobro. Dob ro. A n ije ij e li ti možd mo žda a palo p alo na pamet pame t da sta neš časkom i pročitaš što piše na ploči? — P roči ro čita tao o zapr za prav avo o nisam, tek sam ma malo lo prele tio. Zar sam pogriješio? — Nipo Ni pošt što, o, don Camillo C amillo,, Uvi U vije jek k je dobr do bro o bit b itii upućen u ono što govor go vori, i, piše i, po mogućnosti, mogućnosti, što misli m isli naše stado. Upitao sam te samo zato da saznam da li si primijetio kakvu neobičnu zabilješku dok si ondje stajao. Don Camillo zatrese glavom. — Jamčim ti da nisam v idio id io ništa neobičn neo bično o na ploči kad sam došao tamo. Krist se načas zamisli. — A kad si odlaz od lazio, io, don Camillo, Cam illo, jesi je si li p rim ri m ijeij etio da piše nešto neobično? Don Camillo je napeto razmišljao. — E to — reče napokon. napokon . — Ako Ak o dobr do bro o razm ra zmotr otrim im,, čini mi se da je na jednom listu, kada sam odlazio, bilo nešto nadrljano crvenom olovkom. Oprostite, mislim da je netko prijeko u župnom dvoru. Don Camillo se strelovito nakloni i pobrza prema sakristiji, ali ga Kristov glas zaustavi. — Don Camillo. Camillo . Don Don Camillo se polako pola ko vra v rati ti i stane stane obješena nosa nosa ispred oltara. 37

— Dakle? Dak le? — stro st rogo go upita Krist Kr ist.. — Dakle, da — prom pr omrs rsii don Camillo. Cam illo. — Omaklo Omak lo mi se da nešto napišem, »Peppone magarac« ... ali da si pročitao onu onu okru okružni žnicu, cu, jamčim da bi i t i . . . — Don Cami Ca millo! llo! N e znaš ni sam što činš, a htio ht io bi znati što bi učinio sin tvoga Boga? — Opros Op rosti. ti. N a p ravi ra vio o sam glupost, glupos t, prizn pr iznaj ajem em.. Ali sada Peppone čini drugu glupost s proglasom i pri jetn je tnja jam m a. Tako Ta ko smo pora po ravn vnal alii račune. račune. — R o g ste pora po ravn vnal ali! i! — povi po vika ka Krist Kr ist.. — Peppo neu si sinoć ti prišio da je magarac, a sutra će ponovo nov o biti bit i magarac i to za za čitavo čita vo selo! Možeš Možeš zamisliti kako će ljudi dojuriti sa svih strana da bi se rugali gluposti narodnog vođe Pepponea kojeg se svi tako glupo boje. I sve to tvojom zaslugom. Lijepo, zar ne? Don Camillo se donekle ohrabri. — Slažem Sla žem se, se, ali al i opći op ći p olit ol itič ičk ki c i l j e v i . . . — N e tiču tič u me se opć o pćii p olit ol itič ičk k i c ilje il jev v i! — prekinu pre kinu ga Krist. Kris t. — U cilju kršćanskog kršćanskog milosrđa pružati lju dima povod za ismjehivanje čovjeka tek zato što je j e taj dosp do spio io samo sam o do treć tr ećeg eg razred raz reda a osnovn osn ovne e jest je st krupna svinjarija, a uzrok tome si ti, don Camillo! — Gosp Go spod ode e — uzdahnu don Cam Ca m illo — reci re ci m i što da učinim? — Pa nisam j a napisao nap isao »Pep »P eppo pone ne m agar ag arac ac«; «; č iji ij i grijeh, tome i pokora. Učini kako znaš i umiješ, don Camillo! Don Don Camillo Cam illo pobrza u župni župni dvor dv or da sakrije svoju muku, i počne mjeriti sobu dugim koracima uzduž i poprijeko. Pričinjalo mu se kao da već čuje grohotan smijeh ispred Pepponeovih proglasa. — Blesani Blesa ni — povi po viče če b ijesn ije sno o i okrenu se kipu Majke Božje. — Gospo — zam za m oli — p omoz om ozii mi. — Slučaj spada u strogu stro gu nadležno nad ležnost st m oga sina — prošapta Majka Božja. B ožja. — N e mogu se se miješat miješati. i. — K a ži za me kakvu kakv u dobr do bru u riječ ri ječ.. — Pokušat Pokuš at ću. ću. I eto, iznenada uđe Peppone. 38

— Slušajte Slu šajte — reče Peppo Pep pone ne — nije ni je r ije ij e č o p oliol itici, Ovdje je kršćanin koji je zaglibio i dolazi svećeniku po savjet. Mogu li se pouzdati... — Znam ja svoju sv oju dužnost dužnost.. K oga og a si ubio? ubio ? — N e ubija ub ijam m ja ja,, don Camil Ca millo lo — odvr od vrat atii Peppone. — U na najgo jgorem rem slučaju, kada kad a mi netko stane na žulj, ž ulj, proradim pesnicama, i to čestito. — K ak ako o je tvoj tv oj Lib Li b ero er o Camill Ca millo o Lenj Le njin in? ? — raspita se podmuklo don Camillo. Tada se Peppone prisjeti batina na dan krštenja, pa slegnu ramenima, tobože ravnodušno. — Zna se kako kak o to ide —* zabrunda. zabrunda. — Batine Ba tine su prometna roba. Daješ ih i dobivaš. Ali, ostavimo to zasada! Događa se nešto posve naročito. Mjestom se šunja neka podla vucibatina, podmukla hulja! Juda Iškar Išk ariot iot s otro ot rovn vnim im zubima! Čim okačimo oka čimo na oglasn oglasnu u ploču neki papir s mojim sekretarskim potpisom, taj gad na njemu s užitkom napiše »Peppone magarac« . — I to j e sve? — usklikne usklik ne don Camillo. Camill o. — N ikakva naročita tragedija, čini mi se. — V o lio li o bih čuti vas kada biste bis te dvanaest tjed tje d ana redom nalazili na crkvenoj ploči napisano »don Camillo magarac«. Don Camillo napomenu da usporedba ne odgovara. Jedno je crkvena ploča, a drugo oglasna tabla partijske sekcije. Jedno je nazvati magarcem zastupnika božjeg, a drugo kada se magarcem nazove nekakav vođa pobješenjelih đavola. — Nemaš Nema š p ojm oj m a tko tk o bi to mogao mo gao b iti? it i? — upita na kraju. — I b o lje lj e da nemam — odvr od vrat atii m rk rko o Peppone Pepp one — j e r da imam ima m pojm po jma, a, već ve ć bih toj to j hulji hu lji izmije izm ijeni nio o lični opis. Dvanaest puta redom se lupež našalio na moj račun, a uvjeren sam da je to uvijek jedna te ista ruka. Sada ga hoću upozoriti da mi je kapa puna, i neka se mrcina čuva, jer ako ga ulovim, doživjet će nešto strasnije od potresa. Tiskat ću proglase i nalijepit ću ih na svaki ugao pa neka čitaju, on i njegova banda. 39

Don Camillo slegne ramenima. — Pa nisam j a tiskara tisk ara — reče reč e — ne vid vi d im kako bih ti ja mogao pomoći. Idi, obrati se štamparu. — T o sam već ve ć urad ur adio io — objas ob jasni ni Peppo Pep pone ne mršteći mršte ći se. — A li ne želim ispasti ispasti magarac, magarac, pa bi trebalo tre balo da vi malo pregledate prvi otisak prije nego što Barchi ni odštampa proglas. — Barch Ba rchini ini n ije ij e neznalica; nezn alica; da nešto ne valja va lja,, b io bi ti rekao. — T aj b i rekao rek ao — isce is ceri ri se Pepp Pe ppon one e — taj crno crno mantijaš ... hoću reći, ta crna reakcija, crn kao što mu je i duša crna. Taj, kad bi vidio da sam napisao sijerce umjesto srce, ne bi ni zucnuo, samo da se osramotim, — A li imaš s voje vo je ljud lju d e — o d b ija ij a o j e don Camillo. Cam illo. — Dabome, Dab ome, da se poniz pon izim im dopuštaju dop uštajući ći da mi m o ji podređeni ispravljaju zadatke. Uostalom, lijepe mi koristi! Svi skupa nisu u stanju složiti pola abecede. — Daj da vid vi d im — reče don Camillo Cam illo.. Pepp Pe ppon one e mu pruži otisak. Don Camillo stane pomno čitati odštampane retke. ke. — Dakle, Dakle , bez be z obzi ob zira ra na greške, grešk e, čini čin i m i se da je suviše oštro. — Suviše Suviš e oštr oš tro? o? — p o viče vi če Peppo Pe ppone. ne. — Suviše oštro za onu smrdljivu provokatorsku ništariju, za onu zmijurinu s tri otrovna zuba. Bila bi potrebna dva rječnika da mu se odsvira ono što zaslužuje. Don Camillo uzme olovku i pažljivo ispravi otisak. — Sada prev pr evuc ucii ispr is prav avke ke p ero er o m — reče pošto po što j e završio. Peppone žalosno pogleda list koji je sav bio išaran. — K a d p omis om islim lim da mi m i je j e ona lopuža l opuža Barch Ba rchini ini rekao da je sve u redu ... Koliko dugujem? — Ništa. Niš ta. R a d ije ij e drži dr ži jez je z ik za zubima. zu bima. N i j e m i stastalo da se sazna kako radim za agitprop. — Posla Po slatt ću vam va m jaja ja ja.. *

40

*

*

Peppone izađe, a don Camillo, prije spavanja, ode pozdraviti Krista. — H vala va la ti što si ga naveo nav eo da dođe do đe k meni. — T o j e najm na jman anje je što sam m ogao og ao učinit uči nitii — odod govori govo ri K rist smiješeći smiješeći se se. — Kako Kak o je bilo? — N im a lo lako, ali sve se dobr do bro o završil zav ršilo. o. N e sumsumnja ni najmanje da sam ono sinoć bio ja. — N apro ap rotiv tiv,, on to v r lo dobr do bro o zna — odvr od vrat atii Kri K rist st.. — Zna vrl v rlo o dobr do bro o da si bio b io ti, i to ne samo sinoć, već svih dvanaest puta. On te je čak vidio svojim očima, više puta puta.. Don Camillo, Camillo, srce srce ti junačko, prom isli dobro prije p rije no što što opet napi napiše šeš: š: »Peppon »Pep pone e magarac«! — K ad budem bud em izlazio izla zio,, u vije vi jek k ću o stav st avlja ljati ti kod ko d kuće kuće olovku olovk u — svečano svečano obeća don Camillo. — Amen Am en — zakl za klju juči či K ris ri s t smije sm iješe šeći ći se.

POTJERA Ponesen Ponesen prevelik pre velikim im žarom, don Camillo se bio malo zaletio za jedne propovijedi kada je govorio o mjesnim prilikama okomivši se naročito na one ta- m o . Slijedeće večeri, budući da su crkvenjaka bili nekamo pozvali, objesio se sam za užad zvona. I tada se otvorio pakao. Neka je bogohulna duša bila objesila za klatno zvona petarde. Nije bilo zla ni štete, ali je bilo buke i praskanja da čovjeku srce zamre. Don Camillo ne reče nikome ni riječi. U savršenom miru obavi večernju službu u dupkom punoj n i t am a m o « bili su na broju svi do jednoga, crkvi. » O ni na čelu s Pepponeom. Lica su im bila tako bogobo jaz ja z n o skrušena skrušena te bi i svetac poma po mahn hnitao itao gledaju gled ajući ći ih. Ali don Camillo je mogao progutati koješta, pa su ljudi razočarano napustili crkvu. Zatvorivši glavna vrata, don Camillo prebaci ogrtač i, prije nego će izaći, ode da se brzo nakloni pred oltarom. — Don Cam Ca m illo — reče reč e raspet ras petii K rist ri st — spusti spusti to. — N e razu ra zum m ijem ije m — pobuni pob uni se don Camillo. Cam illo. — Spusti to! 42

Don Camillo izvuče ispod ogrtača kolac i položi ga pred oltar. — N e v a lja lj a ti to, don Camillo! Cam illo! — Isuse, pa n ije ij e hrastov, hras tov, top to p o lov lo v je, je , lagana stvar, savitljiva sav itljiva — opravdavao se don don Camillo Camillo.. — I d i u kr kreve evet, t, don Camillo Cam illo,, i ne m isli isl i više viš e na Pepponea! Don Camillo raširi ruke i ode u krevet u groznici. I tako, kada se slijedeće večeri kasno pred njim po jav ja v ila il a Pe Pepp ppon oneov eova a žena, skoči skoč i kao oparen. — Don Cami Ca millo llo — poče poč e žena v rl rlo o uzrujano. Don Camillo je prekinu: — Otale, ro rode de nečastivi! nečas tivi! — Don Camill Ca millo, o, oka o kanite nite se tih gluposti! glup osti! U Castelli Castelli nu se pojavio onaj prokletnik što je već jednom pokušao ucmekati Pepponea. Pustili su ga! Don Camillo zapali cigaru. — Drugarice, Druga rice, meni ti to pričaš? pričaš ? Nisa Ni sam m j a pr prog ogla la-sio amnestiju. Uostalom, što se to tebe tiče? Žena počne vikati. — Još Još kako kak o me se tiče! tič e! Došli su i isprič isp ričali ali Peppo neu, a on je odjurio u Castelline kao da ga svi vrazi gone. Ponio je sa sobom mitraljez. — Ah, dakle imate ima te sk skrive riveno nog g oružja oru žja,, j e li? — Don Camillo, Camillo , ostav os tavite ite po polit litik iku u po strani! Otišao je j e i ubit ub it će onoga, onog a, razum raz umije ijete te li? Ako Ak o v i ne po pomo mo-gnete, Peppone je propao ... Don Camillo se podmuklo nasmija. — Neka, Nek a, taj neće više viš e veza ve zati ti petard pet ardee za zvona! Dabogda istrunuo u zatvoru! Van iz ove kuće! Napolje! Tri T ri minute minu te nakon toga to ga don Camillo Cam illo je s manti ma ntijo jom m vezanom oko vrata grabio bjesomučno cestom koja vodi u Castellino, na trkaćem biciklu crkvenjakova sina. Bila je prekrasna mjesečina i, na četvrtom kilometru pred Castellinom, don Camillo ugleda nekog čovjeka kako sjedi na ogradi mostića iznad jarka. 43

Uspori prisjetivši pr isjetivši se da da čovjek čov jek treba biti oprezan oprezan kad kad putuje noću. Zaustavi se desetak metara pred mostom i smjesti nadohvat ruke igračku koja mu se našla u džepu. — Mlad Ml adiću iću — upita up ita — jes je s te li v id jeli je li j e li ovuda ovud a prošao krupan momak na biciklu u pravcu Castelli na? — N e, don C am amillo illo — spok sp okoj ojn n o će onaj ona j drugi. Don Camillo zakorakne prema p rema njemu. njemu. — Jesi li l i već ve ć b io u Castellinu? Castellin u? — upita. — N e, p red re d omis om islio lio sam se. Nem Ne m a svrhe. Zar Za r vas je j e ona glupača glup ača od m o je žene došla doš la uzne uz nemi mirit riti? i? — U znem zn emir iriti? iti? Što Št o ti pa pada da na pam pamet! et! L ije ij e p a šetnjica, ništa više. — Ipak Ip ak,, čudno se doim do ima a svećen sve ćenik ik na trkaće trk aćem m b iciklu! — na nakre krevelji velji se se Peppon Peppone. e. Don Camillo priđe i sjede pored njega. — Sinko, Sink o, na svašta treba tre ba da smo sprem sp remni ni na ovom svijetu. *

*

*

Nepun sat kasnije don Camillo se bio vratio i već je j e K rist ri stu u podn po dnos osio io izvj iz vješ ešta taj. j. — Sve j e u redu i u skladu s tvo tv o jim ji m savjetim sav jetima. a. — V r lo dobr do bro, o, don Camillo. Cam illo. Ali, Al i, reci, jesam jes am li ti savjetovao i da ga uhvatiš za noge i baciš u jarak? Don Camillo raširi ruke. — T oga og a se za zapr prav avo o ne sjećam. sjeća m. Činjen Čin jenica ica je j e da nje n je-mu nije bilo po volji da vidi svećenika na trkaćem biciklu, pa sam se pobrinuo da me više ne mora gledati. — Razu Ra zum m ijem ije m . Da li se već ve ć vra vr a tio? tio ? — Stić St ićii će uskoro. usko ro. K ad ada a sam v idio id io ka kako ko pada u jarak, pomislio sam da će se malo smočiti, pa bi mu bicikl bio samo na smetnju. Tako sam odlučio da se vratim s oba bicikla. — B ila j e to v rlo rl o ljubazn ljub azna a misao, don Cami Ca millo llo — prizna Krist vrlo ozbiljno. 44

Pred zoru Peppone se pojavi na vratima župnog dvora. Bio je mokar do kože i don Camillo ga upita pada li kiša. — M agla ag la j e — o d g o vori vo ri Pe Pepp ppon onee cvoko cvo koću ćući ći zubima. ma. — Mogu li uzeti svoj bicikl? bicikl? — Samo Sam o iz izvo voli, li, tamo tam o je je! Peppone pogleda bicikl. — N i je li vam va m slučajno sluč ajno po pozn znato ato da je j e za cij c ijee v b io privezan mitraljez? Don Camillo raširi ruke i nasmiješi se prosto dušno. — M itra it ralje ljez? z? Šta j e to? — Učini Uč inio o sam jednu jed nu krupnu grešku u svom svo m ži ži-votu — reče Peppone kad se se naš našao ao kod vrata — a to je j e što sam za zvona zvo na pr priv ivez ezao ao petarde. peta rde. T re reba bao o sam sam privezati pola tone dinamita. — E rr rra a re humanum humanum est* est * — napomenu don CaCamillo.

* Griješiti je ljudski. (Prev.)

VE VEČERNJA ŠKOLA Četa zakukuljenih muškaraca uputila se kroz polje. Išli su po mrklom mraku, ali bio im je dobro poznat svaki pedalj, pa su napredovali sigurnim korakom. Stigoše do male usamljene kuće, pola milje izvan sela, i prekoračiše plot. Kroz rebrenice na prozoru prvog kata prodiralo je j e slabo slab o svje sv jetl tlo. o. — P o volj vo ljn n a p rili ri lik k a — šapnu šapnu Pepp Pe ppon onee k o ji j e bio bi o preuzeo preuzeo vodstvo male ekspedicije ekspedicije.. — N ije još legl legla. a. — D obro ob ro smo došli. Poku Po kucaj caj ti, Spicc Sp iccio! io! Visok koštunjav čovjek odlučna lica krenu naprijed i pokuca nekoliko puta. — T k o j e — upita up ita glas iznutra. — Izba Iz bače čeni ni — o d g o v o r i čovj čo vjek ek.. Uskoro se vrata otvoriše i pojavi se sitna starica snježnobijele kose. U ruci je držala svjetiljku. Ostali izađoše iz sjene i skupiše se ispred vrata. — T k o su o v i ljud lju d i? — upita upit a starica staric a sumnjičavo. sum njičavo. — Sa mn mnom om su — objas ob jasni ni Spiccio. Spic cio. — Sve su to prijatelji. Moramo s vama razgovarati o važnom pitanju. 46

Sva desetorica uđoše u čistu dvoranicu i zastado še nijemi, namrgođeni u ogrtačima ispred stolića za kojim se smjestila starica. Natakla je naočale i gledala lica što su buljila u nju iz crnih ogrtača. — M mm — zamrm zam rmlja lja.. Poznav Poz navala ala ih j e sve, sve, od prvoga prv oga do posljednjega. posljednje ga. Prevalila Pre valila je osamdeset osamdeset še šestu, tu, a počela je u selu poučavati kada je abeceda još važila kao nešto isključivo velegradsko. Poučavala je očeve, djecu i djecu njihove djece i okušala svoju šibu na svim uglednijim glavama u mjestu. Odavna je bila napustila nastavu: sada je živjela sama u toj zabačenoj kućici, kućici, ali ali mogla mo gla je mirne duše duše ostaviti vrata v rata širom otvorena: »gospa Cristina« bila je nešto kao državni spomenik i nitko se ne bi usudio prstom je taknuti. — Dakle? — upita upit a gospa Cristina. Cristina. — E to — počne poč ne objaš ob jašnj njav avat atii Spiccio. Spic cio. — Održani su općinski izbori i pobijedili su crveni. — Crveni Crv eni su loši loš i ljudi lju di — ocije oc ijeni ni gospa Cristina. Cristina. — Crveni Crv eni k o ji su p ob ijed ije d ili, ili , to smo m i — nastavi Spiccio. — Svejed Sve jedno, no, loši loš i ljudi lju di!! — uporn up orno o će gospa gosp a CristiCristi na. — T v o j blesavi otac o tac je 1901. tražio traži o da skinem raspelo u školi. — T o su bila b ila takva tak va vreme vre mena na — reče reč e Spicc Sp iccio io — a sada je drugačije. — N e bil b ilo o gor g orega ega — p rom ro m rm lja lj a stanica. stanica. — Dakle? — — Dakle, p o b ije ij e d ili il i smo mi, ali tu su i d voji vo jica ca od manjine, dva crna. — Crna? — Da, Da, dva reakcio r eakcionara nara,, Spill Sp illet etti ti i vitez vit ez B ig n in i. . . Gospa Cristina se osmjehnu. — T i će se već pobr po brinu inuti ti da svi v i crveni crv eni d obije ob ijete te žuticu! Bože pomozi kad počnete točiti svoju mudrost. — Radi Ra di toga to ga smo o v d je — prom pr omrs rsii Spiccio. Spic cio. — Nismo imali kud nego da dođemo k vama, jer se samo u vas možemo pouzdati. Morate nam pomoći. Razumije se, platit ćemo. — Ja da vam va m pom p omogn ognem? em? 47

— Pred Pr ed vam va m a j e čita či tavo vo općin op ćinsk sko o vije vi jeće će.. I evo ev o što smo zamislili: mi ćemo dolaziti k vama poljem, uvečer kasno, a vi ćete nas malo izglačati, pregledati izvještaje koje trebamo čitati i protumačiti nam pokoju riječ što nam nije dovoljno jasna. Znamo mi šta hoćemo, i znamo da su prenemaganja posve suvišna, ali s one dvije strvine treba znati baratati nožem i vilicom ili će nas osramotiti pred narodom. Gospa Cristina zatrese glavom. — U m jest je sto o što ste se b a v ili il i lupeškim lupe škim poslo po slovim vima, a, trebali ste učiti kada je tome bilo vrijeme, pa biste sa sad da a .. ... — Gospo, Gosp o, to j e ma maslo slo o d p r i je tride tri dese sett godina god ina . . . Gospa Cristina namjesti naočale, uspravi se i kao da se odjednom pomladi za trideset godina. I muškarci su bili za trideset godina mlađi. — Sjed Sj edn n ite it e — reče. I oni on i posje po sjeda daše še na stolic sto lice e i klupice. Gospa Cristina povisi plamen na svjetiljci i stane promatrati prom atrati lica desetor desetorice ice.. Svako lice — jedno ime i sjećanje na jedno djetinjstvo. Peppone se bio smjestio sm jestio nekako poprij po prijek eko, o, u tamni kut. Gospa Cristina podiže svjetiljku, onda je spusti, pa podiže koštunjavi prst i uperi ga pravo u Peppo nea. — T i tamo, tam o, kupi kup i se! se! — reče tvrd tv rdim im glasom. Spiccio pokuša nešto reći, ali gospa Cristina odrješito zatrese glavom. — U m o ju kuću Pepp Pe ppon one e ne sm ije ući ni na slici — povič po viče. e. — Prev Pr eviš iše e si m i jad ja d a zadao, momče, mom če, prepre više i suviš suviše e ljutih! N apolje ap olje,, i da se se nisi nisi više pojav po javio! io! Spiccio očajno raširi ruke. — A li to ne ide, gosp go spo o Cristina. Cristina . Pepp Pe ppon one e je j e općinopć inski predsjednik! Gospa Cristina ustane i prijeteći zamahne dugačkom šibom. — B io ti p red re d sjedn sje dnik ik ili il i što mu drago, dra go, torn to rnja jajj se smjesta ili ću te ovom šibom dok ti ne ogulim tin ta.ru! 48

Peppone se digne. — Šta sam vam rek rekao? ao? — reče reč e izlazeći. izlaz eći. — Suviše sam joj zapaprio. — I ne zabo za borav ravii da ovam ov amo o više viš e ne stupiš nogom, nogom , pa postao i ministar prosvjete — zaprijeti gospa Cristi Cristina na sjedajući ponovo. — Magare! Magare! *

*

*

U pustoj crkvi, rasvijetljenoj jedino dvjema svi jećam jeć ama a na oltaru, oltaru , don Camil Ca millo lo j e čavr ča vrlja ljao o s raspetim Kristom. — N e misli mi slim m time tim e k ri riti tizi zira rati ti tvo tv o je postupk pos tupkee — zaključio je — ali ja ne bih bih bio dopustio dopustio da Peppone Peppone postane predsjednik općine, i to pored vijeća u ko jem je m samo d vije vi je osobe oso be znaju zna ju ispravno ispra vno čitati čit ati i pisati. — Kultu Ku ltura ra ne znači ama baš ništa, don Camil Ca millo lo — o d g o vori vo ri K ri riss t smije s miješeć šećii se. — V r ije ij e d e samo ideje. id eje. Kićeni govori ne dovode ni do čega ako iza lijepih riječi nema praktičnih ideja. Stavimo ih najprije na kušnju, a potom ćemo donositi sud o njima. — Sasvim Sasv im ispravn isp ravno o — p otvr ot vrd d i don Camillo. Cam illo. — Govorio sam to jedino zato što bih imao u ruci jamstvo za popravak zvonika, da je pobijedila odvjetnikova lista. U svakom slučaju, ako se toranj i sruši, možemo biti sigurni da će se u selu podići prekrasan narodni dom s plesnim dvoranama, prodavaonicom likera, dvoranom za kockanje, pozornicom za vari jets je tske ke pre predsta dstave ve . . . — I zv zvje jeri rin n jak ja k om u k o ji spadaju otro ot rovn vnee z m ije poput tebe, tebe, don Camillo — dovrši dovr ši Krist. Kris t. Don Camillo obori glavu. Bilo mu je krivo što je pokazao toliku zlobu. Uspravi se. — T i me loše prosuđuješ prosu đuješ — reče. — Po Pozn znato ato ti je što za mene znači cigara. Evo ovo je jedina cigara koju posjedujem. Pogledaj što ću s njome učiniti. Izvadi iz džepa cigaru i smrvi je u ogromnoj šaci. — Izvr Iz vrsn sno o — reče K ri riss t — izvrsno, don Camillo. Camillo . Primam tvoju pokoru. Ali sada mi pokaži kamo ćeš s tim mrvama, jer bi ti bio u stanju staviti ih u džep i kasnije popušiti u luli. 4 Don Camillo llo

49

— Zaboga, Zab oga, pa u crk cr k vi smo — u spro sp roti tivi vi se don Camillo. — N e br brin ini, i, don do n Cam C amillo illo,, samo bac b acii duhan u onaj kut. Don Camillo učini učini tako, tako, a K rist ris t ga zadovoljno zadovo ljno pogleda. Uto se začu kucanje na vratima sakristije i uđe Peppone. — Dobr Do bra a večer ve čer,, gosp go spod odine ine pr pred edsje sjedn dniče iče — uz viknu don Camillo s velikim poštovanjem. — Čujte Ču jte — reče reč e Peppone. Pepp one. — Ako Ak o kršćanin sumsumnja da je nešto loše učinio, pa dođe k vama da vam to ispriča, a vi ustanovite da je pogriješio, hoćete li ukazati na te greške ili ih možete i zanemariti? Don Camillo se Ijutito usprotivi. — K a k o se usuđuješ posu po sumn mnjat jatii u svećenik sveć enikovu ovu ispravnost? Prva je dužnost svakog svećenika da jasno ukaže na sve pogreške koje je pokajnik učinio! — U redu r edu — uzviknu uzvik nu Peppone. Pepp one. — Jeste Jeste li l i spremni da primite moju ispovijed? — Spreman Spr eman sam. sam. Peppone izvadi iz džepa debeli svežanj dronjavih papira i poče čitati: »Građani, dok pozdravljam od- lučnu pobjedu liste . . . « Don Camillo ga prekine pokretom ruke i klekne pred oltar. — Isuse Isus e — z a m rm rmlja lja — ne odgo od gova vara ram m više viš e za svoje postupke! — N e o dg dgov ovar aram am ni ja j a — odvr od vra a ti K rist ri st.. — Pepp Pe ppoone je iznio pobjedu i ti treba da pošteno priznaš svoj poraz. Ponesi se kako ti nalažu tvoje dužnosti. — Isuse — n ije ij e popušt pop uštao ao don Cami Ca millo llo — j e li ti jasn ja sno o da me tjera tje rašš da ra radi dim m za ag agitp itpro rop? p? — T i radiš za gra grama matik tiku, u, za sintaksu i pravo pra vopis pis,, a te stvari nemaju u sebi ničeg đavolskog ni sekta škog. Don Camillo stavi na nos naočale, zgrabi olovku i popravi nesigurne rečenice govora koji je Peppone trebao održati sutradan. Peppone pribrano pročita ispravljeni govor. — D obro ob ro — potv po tvrd rdi. i. — Jedino Jedin o ne razu r azum m ijem ije m ovo: ovo : ja j a sam rekao rek ao:: »Naša je namjera namjera p ro šir iti škol školsk sku u 50

zgrad gradu u i obn o bn oviti ov iti most m ost na Fossaltu«, a Fossaltu«, a vi ste to ispraispravili ovako: »Naša je namjera proširiti školsku zgradu, popraviti crkveni toranj i obnoviti most na Fas saltu«. saltu«. Zašto? — T o je j e stvar stv ar sintakse — objas ob jasni ni don d on Camillo Cam illo jed je d nako ozbiljno. — Blag Bl ago o vama vam a ko k o ji ste učili uči li latinski latin ski pa razu ra zum m ijete ije te sve sve jezične tajne — uzda uzdahn hne e Peppone Peppone.. — Znači Znači — doda — zbogom zbo gom nado da će vam se toranj srušiti srušiti na na glavu. Don Camillo raširi ruke. — T reba re ba se p o k o riti ri ti v o l j i b o ž joj. jo j. Pošto je j e ispratio Pepponea do vratiju, don Camillo Camillo ode pozdraviti Krista. — Izvrsn Izv rsno, o, don Camil Ca millo lo — reče mu K ris ri s t smije sm ije-šeći se se. — Z b ilja ilj a sam te te loše prosudio prosud io i žao mi je j e što si uništio svoju posljednju cigaru. Takvu pokoru nisi zaslužio. Ali da budemo iskreni! Baš je prostak taj Peppone, mogao te ponuditi barem jednom cigarom pošto si se toliko namučio. — Pa dobr do bro o — uzdahnu uzdahnu don Camill Ca millo o vadeći vad eći iz džepa cigaru i spremajući se da je zgnječi. — Ne, Ne , don Cami Ca millo llo — reče K ris ri s t smiješ sm iješeći eći se. — Idi i popuši na miru tu cigaru! Zaslužio si je. — A l i . . . — N e, don Camillo Cam illo,, nisi j e ukrao. Peppo Pe ppone ne j e u džepiću džepiću imao d vije vij e cigare. cigare. Peppone je komunis komunist. t. Dignuvši mu spretno jednu cigaru, ti nisi učinio ništa drugo nego uzeo sebi svoj dio. — O ovim ov im p itanj ita njim ima a nitko nit ko ne može mo že suditi b o lje lj e od tebe — uzviknu don Camillo s puno puno poštovanja.

4

*

U LOVIŠTU Don Camillo je svakog jutra provjeravao glasovitu pukotinu na zvoniku i svaki put se ponavljala ista priča: pukotina nije bila šira, ali se nije ni suzila. Počeo je gubiti strpljenje i jednog dana pošalje crkvenjaka u općinu. — I d i i reci re ci preds pre dsjed jedni niku ku da dođe dođ e smjesta smje sta pogl po gleedati ovu nevolju. Objasni mu da je stvar ozbiljna. Crkvenjak pođe i uskoro se vrati. — Reka Re kao o j e pred pr edsje sjedn dnik ik Peppo Pep pone ne da vam va m v jeru je ruje je na riječ da je stvar ozbiljna. I rekao je, ako vam je baš stalo da mu pokažete pukotinu, da mu možete donijeti zvonik u općinu. On prima do pet sati po podne. Don Camillo i ne trepnu očima. Ograniči se na kratku izjavu na kraju večernje: — Ako Ak o sutra u jutr ju tro o Pepp Pe ppon one e ili netko netk o iz njeg nj egov ove e bande bude imao smjelosti pojaviti se na misi, bit će predstave kakvu ne možete ni zamisliti. Ali oni to znaju, plaše se i sutra se neće pojaviti. Sutradan ujutro u crkvi »crvenima« nije bilo ni traga. Kad, pet minuta prije početka mise, ispred 52

crkve odjeknu ritmički korak čete u maršu. Svi crveni, u strogoj formaciji, i to ne samo oni iz mjesta već i oni iz okolnih oko lnih sela sela i zasela zaselaka ka,, svi, čak čak i postolar posto lar Bilo sa svojom drvenom nogom, i Roldo koji se tresao od groznice, stupali su odvažno i ponosito prema crkvi, na čelu s Pepponeom koji je odbrojavao jendva. Smjestile se u crkvi u granitnoj čvrstoj cjelini i s tako surovim izrazom na licu da su podsjećali na film »Oklopnjača Potemkin«. Priliko m p ropovijed rop ovijedii don Camillo Camillo veoma umješn umješno o ispriča parabolu o dobrom Samaritancu i, na završetku, s naročitim žarom uputi vjernicima kratku moralnu poruku. — K a o što svi znaju, osim osi m onih k o ji b i p rvi rv i tretre bali znati, opasna pukotina ugrožava sigurnost zvonika. Stoga se obraćam vama, dragi moji vjernici, s molbom da priskočite u pomoć kući božjoj. Kad kažem »vjernici«, mislim na one čestite koji dolaze ovamo da priđu Bogu, nipošto na buntovnike i mutikaše koji dolaze ovamo da se razmeću svojom vojnom pripravnosti. Takvi se nimalo ne brinu za sudbinu zvonika. Po završenoj misi, don Camillo se smjestio iza stolića pored glavnih vrata i ljudi su prolazili mimo njega dajući svaki svoj milodar. Ali nitko nije odlazio kući, već su se svi sakupljali ispred crkve da vide kakav će biti završetak. I završi se tako da stiže Peppone, a iza njega četa u besprijekornom redu, koja kao jedan na gromoglasan »stoj« stade ispred stolića. Peppone istupi i gordo se isprsi. — S ovo o voga ga zvonik zvo nika a su zvona zvo na ju j u čer če r pozd po zdra ravi vila la sva va nuće oslobođenja; s ovoga zvonika ova ista zvona pozdravit će sutra blistavo svanuće revolucije proletarijata! — reče Peppone okrenut okrenut don Camil Camillu lu i položi pred njega tri velika crvena rupca puna novaca. I zatim ode uzdignute glave, a iza njega svi ostali — i R o ldo ld o k o ji j e crkav crk avao ao od groznic gro znice e i jed je d v a se držao na nogama, ali je ipak prošao uzdignute glave; 53

i šepavi Bilo koji, dok je prolazio ispred don Ca millova stolića, čvrsto zakoraknu svojom drvenom nogom. Kada je don Camillo pokazao Kristu košaru punu novaca i rekao da ima i više nego je potrebno za popravak zvonika, Krist se nasmiješi, sav zapanjen. — Im a o si pravo pra vo,, don do n Camillo Cam illo.. — R azum az um ije se — o d v rati ra ti don do n Camillo. Cam illo. — T i poznaješ čovječanstvo, ali ja poznajem Talijane. Dovde se don don Camillo Cam illo bio dobro dob ro ponio. Uprskao Uprskao je kada je poručio Pepponeu da je zadivljen vojnom pripravnošću njegovih ljudi, ali da smatra da ih treba bolje uvježbati u zaokretu i trčećem koraku, je j e r će im to uveli uv elike ke treb tr ebat atii na dan prol pr olet eter ersk ske e rev re v o lucije. To nije slutilo na dobro. Peppone je čekao don Camilla u zasjedi. *

*

*

Don Camillo bio je potpuno ispravan čovjek, ali je j e p ored or ed veli ve lik k e lova lo vačk čke e strasti stras ti p osje os jed d ovao ov ao i sjajnu sja jnu dvocijev dv ocijevku ku s rezervom rezerv om izvanrednih izvanrednih metaka Walsrode. To T o m e treba tre ba doda do dati ti da se lovi lo višt šte e baruna baru na Stocco Sto ccoa a nalazilo svega pet kilometara od mjesta i predstavljalo pravi izazov, jer su pored divljači čak i kokoši iz okolice znale da im nitko ništa ne može, čim potraže zaklon iza žičane mrežaste ograde. Dakle, ne smijemo se čuditi što se jedne večeri don Camillo Camillo — s m antijom uvučen uvučenom om u par ogrom nih hlača i pustenim šeširo š eširom m na glav gl avii — našao našao u ba runovu lovištu. Put je slaba, a još je slabija put lovca. Prema tome, nikakvo čudo što se don Camillu omakoše dva hica iz dvocijevke. Don Camillo ugleda na zemlji metar dugačka zeca, strpa ga u torbu, i već se spremao na uzmak kada se iznenada netko stvori pred njim. Don Camillo ni pet ni šest, nego nabije na bije šešir na oči i zaleti zale ti se onome onom e glavom g lavom u želuda želudac, c, misleći da se nipošto ne bi priličilo da se u mjestu pročuje kako je čuvar lovišta uhvatio župnika u lovokrađi. Zlo je j e bilo u tome što je i onaj onaj drugi drugi došao došao na na pomisao da se zaleti protivniku u želudac, pa se tako 54

dvije glave srele na po puta i siloviti sudar odbacio je j e ob oboji ojicu cu,, svakoga svak oga na svoju sv oju stranu stranu.. U ob obje jem m a glavama tutnjio je potres. — Ovako Ova ko tvrda tvr da tikva tik va može mo že pr prip ipad adat atii jed je d in ino o našem šem ljubljeno ljub ljenom m gospodinu gospodinu predsjedniku predsjedniku — zabru zabrund nda a don Camillo kada mu se magla poče razilaziti ispred očiju. — T ik ikva va kao što j e ova ov a može m ože pr pripa ipada dati ti jed je d in ino o našem pred predobr obrom om de deka kanu nu — odvrati odv rati Peppone češ češuć ućii glavu. I Peppone je lovio kao krivolovac, te je i on već imao grdnoga zeca u torbi. Sada je podrugljivo promatrao don Camilla. — N ik ika a d ne bih bio b io pom p omis islio lio da baš baš onaj on aj tk tko o nam propovijeda kako treba poštivati tuđu imovinu — reče Peppone — prelazi ogradu lovišta kao lovo lovo kradica. — N ik ika a d ne bih b io p omisl om islio io da naš naš p rv rvii građagrađ anin, ni n, drug predsjednik predsjednik . . . — Pr Pred edsje sjedn dnik, ik, ali drug — pre prekin kinee ga Peppone. — Dakle, zatro za trova van n pakle pa klenim nim teor te orija ijam m a k o je traže pravednu podjelu dobara, i prema tome dosljedan svojim idejama mnogo više od prečasnog don Camilla milla koji, naproti naprotivv . . . Netko se približavao. Bio je već svega nekoliko koraka udaljen od njih, i bilo je nemoguće dati petama vjetra bez opasnosti da onaj potegne iz puške, je j e r j e ovo ov o g puta pr prid idoš ošlic lica a bi bio o glav gl avom om lovočuva lovo čuvar. r. — M or oram amo o nešto učiniti učin iti — šapne šapne don Camil Ca millo lo — ako nas zateknu ovdje, nastat će grdna bruka. — N e tiče me se — sp spok okojn ojno o reče reč e Peppone. Peppo ne. — Ja Ja u vije vi jek k od odgo gova vara ram m za svoj sv oja a djela. djela . Koraci su se približavali i don Camillo se pribije uz krupno stablo. Peppone se i ne pomakne, štaviše, kada se pojavio čuvar s puškom u ruci, on ga mimo pozdravi: — Dobra Do bra večer. večer . — Što radi ra dite te ovd ov d je? je ? — upita up ita čuvar. čuvar. — Bere Be rem m g ljive lji ve.. — Z ar s puškom pušk om u ruci? 55

— Pa i tako tak o se može. m ože. Način kako da se umanji opasnost od lovočuvara nije odviše složen. Ako mu se čovjek nađe iza leđa, dovoljno je prebaciti mu ogrtač preko glave i od važno lupiti šakom po onom pokrivenom mjestu. Potom treba iskoristiti njegovu trenutačnu ošamu ćenost i brže se dohvatiti ograde i popeti se preko nje. Kad je čovjek već vani, sve je u redu. Don Camillo i Peppone se ponovo nađu iza grma, na pola kilometra od lovišta. — Don Cam Ca m illo — uzdahne Pepp Pe ppon one e — učinili uč inili smo nešto vrlo ružno. Podigli smo ruku na čuvara reda. To je zločin. Don Camillo se žestoko znojio, jer je upravo on podigao ruku na lovočuvara. — Savje Sa vjest st me griz gr ize e — nastavi nastav i podlac. pod lac. — Neću Neć u v iše imati mira zbog ovoga strašnog događaja. Kako ću smoći hrabrosti da se pojavim pred službenikom božjim i zatražim oprost za ovo zlodjelo? Proklet bio dan kada sam poslušao podla zavaravanja moskovskog nauka i zaboravio svete zapovijedi kršćanskog milosrđa! Don Camillo bio je toliko ponižen i ispaćen te mu je j e d o laz la z ilo da zaplače. zaplač e. A li j e istod ist odob obno no osje os jeća ćao o propr okletu želju da bestidnika odalami po njušci. Budući da je Pepponeu postalo jasno što mu se sprema, prekine svoju žalopojku. — Pro Pr o klet kl eta a napasti! napa sti! — p ovič ov iče e izvl iz vlač ačeć ećii iz torb to rbe e zeca, i baci ga daleko od sebe. — Prok Pr okle leta ta!! — p ovič ov iče e don Camil Ca millo, lo, pa posegne pose gne u svoju torbu, baci zeca u snijeg i udalji se oborene glave. Peppone ga je pratio dio puta, a onda skrene udesno. — Opro Op rosti stite te — dovik do vikne ne Pepp Pe ppon one e zaus za ustav tavlja ljajuć jućii se. — Da li biste me znali uputiti uputiti nekom dobrom dob rom župniku, negdje u blizini, da se otresem ovoga gri jeha? jeh a? Don Camillo stegnu šake i produži bez riječi. Pošto je smogao dovoljno hrabrosti te se pojavio pred Kristom na oltaru, don Camillo raširi ruke. 56

— Nisa Ni sam m to učino radi rad i sebe — reče. — Da se saznalo kako se bavim nedopuštenim lovom, to bi naškodilo Crkvi više nego meni. Krist je uporno šutio, a u takvim bi prilikama don Camilla spopala groznica, i onda bi dane i dane bio na kruhu i vodi. Prestao bi postiti tek pošto bi mu Krist, sažalivši se nad njim, rekao: »Dosta«. Ovog je puta don Čamilo, prije no što mu je Krist rekao: »Dosta«, ostao na kruhu i vodi ravno sedam dana. I baš sedmoga dana uvečer, kada se već morao oslanjati o zidove da bi se održao na nogama, i dok mu je glad bijesno urlala u želucu, Peppone dođe i zatraži da se ispovjedi. — Pr Prek ekrš ršio io sam zakon zak on i kršćansko m ilosrđ ilo srđee — reče Peppone. — Znam — reče don Camillo. Camillo . — Osim toga, čim ste se udal ud aljil jili, i, v ra rati tio o sam se, pokupio oba zeca i jednoga priredio na lovački način, a drugoga stavio u rasol. — Pom Po m islio is lio sam to — odvr od vrat atii don Cami Ca millo llo jed je d va čujnim glasom. Kad je nešto kasnije prolazio mimo oltara, Krist mu se nasmiješi, ne toliko zbog onih sedam dana posta koliko zbog toga što don Camillo, dok je odgovarao Pepponeu: »Pomislio sam to«, nije osjetio želju da ga raspali po njušci. Štaviše, don Camillo bio je istinsk istinskii postiđen postiđen pri pomisli da je one one večeri i sam poželio da se vrati i pokupi zečeve. — Jadni Jadni don Camil Ca millo! lo! — prošap pro šapta ta nježn nje žno o Krist Kr ist.. Don Camillo raširi ruke, kao da hoće reći da se trudi i nastoji biti b iti što bolji, bo lji, a ako ponekad ponekad pogriješi, to nije zbog zloće. — Znam, znam, don Camill Ca millo o — reče mu K rist ri st.. — Idi sada i pojedi u miru svog zeca što ti ga je Peppone već prired p riredio io i donio u župni župni dvor.

PODMETNUTI POŽAR Bila je kišna noć kada je iznenada počela gorjeti stara kuća. Stara kuća bila je starinska planinska koliba na vrhu uzvisine koju su ljudi i u po bijela dana zaobilazili, jer se pričalo da je prebivalište zmija i sablasti. Bilo je to čudno jer je stara kuća bila od samog kamena, budući da je i posljednji komadić drva, pošto su kuću bili napustili i odnijeli svu drvenariju, bio na zraku istrunuo. Pa ipak je koliba sada plamtjela kao kriješ. Na cesti se skupilo mnoštvo ljudi. Izlazili su iz mjesta da vide i svi se zagledahu u čudu. Stiže i don Camillo, te se pridruži skupini koja se okupila na kolnom putu što je vodio do stare kuće. — B it će da je neka zag za g rijan rij ana a revo r evoluc lucion ionars arska ka glag lava ispunila ruševinu slamom i zapalila da bi tako proslavila pros lavila kakav važan važan datum datum — reče glasno glasno don Camillo izbijajući izbija jući na čelo povorke. — Sto kaže kaže na na to gospodin predsjednik? Peppone se i ne okrenu. — A što bi bih h j a treba tre bao o zn znati ati o tome? tom e? — progunđa. progunđ a. 58

— Pa v i biste bis te kao ka o preds pre dsjed jedni nik k općine opć ine m oral or alii sve znati znati — uzvrati don Camillo koji k oji se vraški zabavljao. zabavljao. — M ožda ož da j e uprav up ravo o danas danas kakav važan hist hi stor orijs ijski ki datum? — N e m o jte jt e to ni u šali go g o v o r iti it i je j e r će sutra čitav čit avo o mjesto pričati kako smo tu prokletu dogodovštinu mi organizirali organ izirali — prekine prekine ga Brusco Brusco k o ji je j e s ostaostalima crvenim vođama stupao uz Pepponea. Pri kraju živice, što se protezala duž oba njegova kraja, kolni se put širio u prostranu golu zaravan. Nasred te zaravni dizao se brežuljčić na kojem je bila stara kuća. Koliba Ko liba je bila udaljena udaljena oko trista trista metara metara i gorjela go rjela je j e poput pop ut bak b aklje lje.. Peppone stane, a ljudi se rasporediše s njegove lijeve i desne strane. Nalet vjetra nanese prema skupini oblak dima. — N i je to slama, slama, to j e petr pe trol olej ej.. Ljudi počeše raspravljati o neobičnom događaju. Neki se pokrenuše naprijed, ali ih zaustaviše glasni povici. — N e činite čin ite gluposti! glup osti! Potkr Po tkraj aj rata vojsk vo jska a se bila duže duže zadržala u mjestu i okolici. Možda je kakva jedinica iza sebe ostavila rezervoare nafte ili benzina, ili ih je tamo sakrio netko tko ih je ukrao. Nikad se ne zna. Don Camillo udari u smijeh. — N e m o jte jt e izm iz m išlja iš ljati ti romane! rom ane! Meni Men i ovo ov o n ije ij e nimalo jasno i hoću da vidim svojim očima o čemu se zapravo radi. Odvoji se odlučno od skupine i uputi brzim koracima prema kolibi. Bio je već prevalio stotinjak metara kad ga Peppone dostiže u četiri skoka. — H ej vi, v rati ra tite te se! — K a k vim vi m se prav pr avom om miješa mij ešaš š u m o ja posla? posl a? — dobaci mu grubo don Camillo, zabaci šešir na potiljak i žabi ogromne šake u bokove. — N aređ ar eđuj ujem em kao pred pr edsje sjedn dnik ik općine! opć ine! N e mogu mog u dopustiti da se moj građanin bezglavo izlaže opasnosti. — A kakva ka kva b i to m ogla og la b iti it i opasnost? 59

— N e osjeć os jećat atee li kako ka ko zaudara zauda ra na p e tro tr o lej le j i benzin? Što vi v i znate znate ko k o ji se vrag k rije tamo unut unutra ra? ? Don Camillo ga sumnjičavo pogleda. — A što ti znaš znaš o tome? tom e? — upita. — Ja? Ja? Ja ne znam ništa, ali dužnost dužnos t m i j e da vas upozorim. Kako tamo ima petroleja, moglo bi biti još jo š k oječ oj ečeg ega a drugog. dru gog. Don Camillo prasne u smijeh. — Razu Ra zum m ijem ije m . Znaš šta je? je ? Uhvat Uh vatila ila te trta, trta , i sasada ti je krivo što tvoji junaci gledaju kako njihov slavni vođa prima lekciju građanske hrabrosti od jed je d n oga og a sirom sir omaš ašno nog g reakc rea kcio iona narn rnog og župnik žup nika a kakav kak av je j e don Camillo Cam illo.. Peppone stisnu šake. — M o ji su me lju lj u d i v id jel je l i na d jelu je lu u brd b rdim ima a i ... — Sada treba tre ba d jelo je lovv a ti u dolu, druže p re reds dsje jeddniče! Jedno je trta u brdima, a drugo trta u dolini. Peppone pljune u dlanove, nadme široka prsa i krenu čvrstim korakom prema požaru. Pošto je prevalio oko pedeset metara, don Camillo, koji ga je isprva samo promatrao skrštenih ruku, odjednom poleti i začas se stvori pored njega. — S t o j ! — re reče če i zgr z gra a bi ga za rukav. — Brus ću stati! — p ovič ov ičee Pe Pepp ppon onee i istrgnu istrg nu mu se. — Id Idite ite vi v i lijepo lijep o zalijevati zalijev ati svoje pe peru runi nike ke.. Ja Ja idem idem dalje. Sad će se vidjeti tko se od nas dvojice plaši. Don Camillo bio bi s užitkom pljunuo u šake, ali se na vrijeme prisjeti da je katolički svećenik i da mu to ne priliči. Stoga se zadovolji da i on nadme prsa i stisne šake, pa se zaputi dalje. Peppone i don Camillo išli su jedan pored drugoga, udaljenost od kolibe se smanjivala i već su osjećali osje ćali sn snaž ažnu nu jaru jar u plamena. plamena. Kora Ko rak k po korak, sve su su jače ja če stiskali stisk ali zube i pesnice, vr vreb ebaj ajuć ućii k rajič ra jičk k o m oka jed je d an drugoga drug oga,, svaki sva ki u nadi da će onaj drugi dru gi pop popuustiti i stati, a obojica čvrsto riješeni da odu jedan korak dalje od drugoga. Osamdeset, šezdeset, pedeset metara. — S toj! to j! — re reče če od odje jed d nom no m glas k o ji n ije ij e dopuštao dopuš tao prigovora. Obojica se zaustave u istom trenutku, izvedu nagli zaokret i polete u strelovitom trku. 60

Nako Na kon n svega deset sekundi sekundi zaglušna zaglušna eksplo eks plozija zija propara tišinu. Stara je kuća poletjela u zrak poput rascvjetala plamena cvijeta. Ostali su sjediti nasred ceste jedan nasuprot drugome, a oko njih nigdje ni žive duše, jer su svi ostali bili pobjegli glavom bez obzira. Šutke Šutke su su se vraćali vrać ali u m jesto poprij po prijeko eko,, koračajući korač ajući jeda je dan n kr kraj aj drugoga. drugo ga. Od Odjed jedno nom m Peppo Pep pone ne pr prom omrs rsii kroza zube: zube: — K a m o sreće da sam vas pustio pusti o da odete od ete da dalje! lje! — T o isto ist o m islim isli m i j a za tebe teb e — odvr od vrat atii don Camillo. — Propustio Prop ustio sam sjajnu priliku. priliku. — Da sam vas pustio na napr prije ijed d — produ pro duži ži Pepp Pe ppoone — imao bih užitak gledati kako leti u zrak najcrnji reakcionar na svijetu. — N e v jeru je ruje jem m — odvr od vrat atii don Camill Ca millo o ne osvr os vr-ćući ćući se. se. — Na d vije vij e stotine metara b io bih b ih se nesu nesummnjivo zaustavio. — Zašto? — Zato Za to što sam znao da je u pećini ispod stare kuće šest kanti benzina, dvadeset pet puškomitral jeza, dvije stotine sedamdeset pet ručnih bombi, dva sanduka municije, sedam mitraljeza i tri stotine kilograma eksploziva. Peppone stane kao ukopan i razrogači oči. — Čemu Čemu se tolik to liko o čudiš? — reče don Camillo. Cam illo. — Prije no što sam zapalio benzin, napravio sam inventar. Peppone stisnu pesnice. — T reb re b al alo o b i vas sada sada ubiti ub iti — povik po vika a i zaškrguta zubima. — Da Da,, razum raz umijem ijem,, Peppone, Pepp one, ali mene nije ni je tako jedno jed nosta stavn vno o ubiti. Ponovo krenuše, ali Peppone uskoro opet stane. — Znači — povič po vičee — znali ste kakva vam opasnost prijeti, pa ste ipak išli dalje, i da vam na svega pedeset metara od kuće nisu doviknuli »stoj«, vi biste bili produžili! — Svakako Svak ako — odvr od vrat atii don Camillo. Camillo . — Znao sam sam za opasnost kao i ti. Ali trebalo je pokazati tko je od nas dvojice hrabriji. 61

Peppone zavrti glavom. — Nem Ne m a što, o b o jica ji ca smo hr hrab abri ri momc mo mci. i. Šteta što niste na našoj strani. — T o isto ist o m islim isl im i ja. ja . Šteta Šte ta što nisi nis i na našoj strani. Razišli su se pred župnim dvorom. — Kona Ko načno čno,, učin uč inili ili ste m i uslugu — re reče če Pe Pepp ppoone. — Ono Ono prokleto prok leto skladi skladište šte visilo mi m i je nad nad savješću kao Damoklov mač. — Po Pola lako ko s h isto is tori rijs jsk k im usporedbam uspor edbama, a, Pep Peppo pone ne — od odvr vra a ti don Camillo Cam illo.. — M eđ eđut utim im — p ro rodu duži ži Pe Pepp ppon onee — re rek k li ste da je je mitraljeza bilo sedam, a bilo ih je zapravo osam. Tk T k o j e m ogao og ao uzet uz etii jedan jed an? ? — N e b ri rin n i •— o d vr vra a ti don Camillo. Cam illo. — Ja sam ga uzeo. uzeo. Kada Kad a bukne bukne revolucija revo lucija proletarijata pro letarijata,, morat mo rat ćeš ćeš naširoko zaobilaziti župni dvor. — Sre Srest st ćemo će mo se u paklu pak lu — gunđao j e Pep Peppo pone ne odlazeći. Don Camillo ode ravno pred Krista na oltaru i spusti se na koljena. — H vala va la ti — reče. — H vala va la ti što si zap za p o vjed vj edio io »stoj«! Da to nisi učinio, bilo bi gadne gužve. — N e m o j tako ta ko — o d vr vra a ti K r ist is t smije sm iješe šeći ći se. — Znao si čemu ideš u susret i da bi produžetak značio za te samoubojstvo. Ti bi se svakako vratio, don Camillo. — Znam, ali al i j e ipak ipa k b o l je da se čo č o vje vj e k ne pouzda p ouzda suviše u vlastitu vjeru. Ponos ga ponekad može i upropastiti. — A reci, što je j e s onim oni m m itra it ralje ljezo zom m ? Zar Za r si doista dois ta ti uzeo tu paklenu stvar? — N e — o d g o v o ri do don n Cam Ca m illo — osam ih j e b ilo il o i osam ih je odletjelo u zrak. Ali nije naodmet ako oni tamo misle da je mitraljez kod mene. — D ob obro ro — re reče če K rist. ris t. — B ilo b i do dob b ro kad b i to bila istina. Ali je istina, na žalost, da si ti zaista uzeo to prokleto oružje. Don Camillo, kako možeš tako bezočno lagati? Don Camillo nemoćno raširi ruke. 62

BLAGO

U župni dvor upadne Smilzo, momak koji je u partizanima bio Pepponeov kurir, a sada su ga postavili za općinskog općinskog dostavljača. dostavljača. Smilzo je donio veliku raskošnu omotnicu. Pismo je bilo ispisano kićenim slovima, a u zaglav zag lavlju lju se se isticao natpis natpis partije. Poziva se Vaše gospodstvo da svojom prisutnošću uveliča svečanost u općedruštvene svrhe koja će se održati sutra ujutro u 10 sati na Trgu Slobode. Se- kretar Sekcije drug Bottazzi Predsjednik Giuseppe. Don Camillo uperi pogled u Smilza. — Reci Re ci gospodin gosp odinu u drugu Pepponeu, predsje pre dsjedni dniku ku Giuseppeu, da nisam raspoložen slušati uobičajene gluposti o reakciji i kapitalizmu. Znam ih već napamet. — Nem Ne m a to veze ve ze — objas ob jasni ni Smilzo. Smilz o. — Nisu Nis u p osrijedi nikakvi politički po litički govori, govor i, nego rodoljubna stvar s općedruštvenom svrhom. Odbijete li, znači da vam nije jasno što je demokracija. Don Camillo zatrese ozbiljno glavom. 63

— U tom t om slučaju sluča ju — uzvik uz vikne ne — nemam nem am više v iše ri rije ječi či.. — V r ije ij e d i. Š ef po poru ruču čuje je da do dođe đete te u unif un ifo o rmi rm i i da ponesete alat. — Alat? Ala t? — Da. Da. Kant Ka ntu u i kist, j e r će treb tr ebat atii nešto b lag la g oslivljati. Smilzo je doslovno tako govorio s don Camillom zato što je bio čovjek koji se zbog svoga posebnog stasa i zbog svoje đavolske okretnosti u partizanima provlačio između metaka bez i jedne ogrebotine. I tako, kada se knjižurina koju je don Camillo bacio našla na mjestu gdje je bila Smilzova glava, Smilzo je j e već ve ć b io vani va ni i p ritisk rit iskao ao pe pedale dale svoga svo ga bicikla. bicik la. Don Camillo ustane, pokupi knjigu i ode da iskali svoju mrzov mrz ovolju olju pred Kristom Kristo m na olt oltar aru. u. — Isuse — re reče če — j e li moguć mo gućee da čov čo v jek je k ne može saznati što oni ondje spremaju za sutra? Nikad nisam vidio nešto tako tajanstveno. Što znače te ta janstv jan stven enee pr prip ipre rem m e? Sve ono gran gr anje je po pozab zabad adano ano ok oko o iivade između ljekarne i Baghettijeve kuće? Kakve su to đavolije? — Sine m o j, da j e u p itanj ita nju u neka đavo đa volij lija, a, pr prvo vo,, ne bi je izvodili na otvorenom, a drugo, ne bi te pozvali da je blagosloviš. Pričekaj strpljivo sutrašnji dan. Te T e j e veče ve čeri ri don C amillo am illo ipak otiša ot išao o u izvidnicu. Ali ništa se nije moglo vidjeti, osim granja i vijenaca oko livade. I nitko ništa nije znao. Kada je ujutro krenuo tamo u pratnji dva ministranta, noge su mu klecale. Osjećao je da nešto nije u redu. Mirisalo mu je na izdaju. Vratio se sat kasnije, sav satrven. Tresla ga groznica. — Što se dog d ogo o d ilo? ilo ? — upita up ita ga Kri K riss t s oltara. oltara . — Da čovj čo vjee k a muka snopadne — jedv je dva a pr proš oštetenja don Camillo. Ca millo. — Da svis svisneš neš od užas užasa a i strahote' Glazba svira Garibal Gar ibaldi di jevu himnu himnu,, Pepp Peppone one drž držii gogo vor, postavlja se kamen temeljac za izgradnju Narodnog doma. A ja nemam kud i moram blagosloviti kamen temeljac. Peppone samo što se nije rasprsnuo od zadovoljstva. Pozvao me, bitanga, da i ja kažem 64

nekoliko riječi. I tako sam morao i prigodni govor održati, premda je to partijska stvar, ali mi je ona vucibatina gradnju prikazala kao opće dobro. Don Camillo se ushoda ushoda po praznoj prazno j crkvi. Napok Na pokon on stane ponovo pred Krista. — Glupost Glupos t — uzviknu. — Društvene p rost ro stor orije ije,, čitaonica, gimnastička dvorana, šetalište i kazalište. N ebod eb oder er na dva kata, kata, pa pa sportsko igralište i kugla kuglana! na! Sve za bijednu svoticu od deset milijuna. — N i je ni skupo ako uzmemo uzme mo današnje cije ci jene ne — pripomenu Krist. Don Camillo se sruši na najbližu klupu. — Isuse — uzdahne bolno bo lno.. — Zašto si se ovak ov ako o grdno našalio sa mnom? — Don Camillo Cam illo,, ludo govo go voriš riš!! — Ne, Ne , ne govo go vori rim m ludo. V eć te deset godina god ina na koljenima molim da mi pomogneš pribaviti nešto novaca s kojima bih uredio malu knjižnicu, dvoranu gdje bi se djeca mogla okupljati, igralište s vrtuljkom i Ijuljaškom, a po mogućnosti i mali bazen kao onaj u Castellini. Već deset godina muku mučim klanjajući se ovdašnjoj gospodi posjednicima, tim prljavim dušama, od kojih zazirem, te bih radije bio premlaćen nego da ih sretnem sretnem.. Prire P riredio dio sam sam oko ok o dvidv i je j e stotine stot ine lutri lu trija ja,, pokucao poku cao na dvi d vije je tisuće vrata, vra ta, a od svega toga nikakve koristi. A eto, dođe neki zloduh, izopćenik, i padne mu s neba u džep deset milijuna. Krist odmahne glavom. — Nisu Ni su mu pali pa li s neba — odgo od govo vori ri.. — Našao Naš ao ih je j e na zem ze m lji. lji . Ja s time tim e nemam nikakv nik akve e veze, don Camillo. To je plod njegove osobne inicijative. Don Camillo raširi ruke. — Onda j e stvar stv ar v r lo jednostav jedno stavna. na. Ja sam, sam, dakle, obična budala. Don Camillo ode u svoju sobu u župnom dvoru i ondje nastavi šetati goredolje, mrmljajući. Pomisli da treba isključiti mogućnost da je Peppone smogao novac pljačkajući ljude po drumovima ili obijajući banke. »Bit će da je onih prvih dana po oslobođenju, pošto se spustio s planina, kada se činilo da će svakog 5 Don Camillo llo

65

časa buknuti proleterska revolucija, iskoristio trtu kukavne kukavne gospode pa im izvukao pare.« Onda se sjeti da u onim danima gazdama nije bilo nigdje ni traga i da je s Pepponeovim ljudima došao u selo odred engleskih vojnika. Englezi su se smjestili po kućama te gospode i zauzeli položaje što su ih prije držali njemački vojnici. Ti su bili u selu dosta vremena te su temeljito očistili gospodske kuće od svih boljih stvari. Stoga je bilo nemoguće da je Peppone pribavio deset milijuna pljačkom. Možda mu je novac došao iz Rusije? Nasmija se. E, baš je Rusima stalo do Pepponea! Don Camillo ponovo ode Kristu i stane ga prekli njati: — Isuse, ne b i l i m i m ogao og ao reći re ći g d je j e Peppon Pep ponee pronašao novac? — Don Cam Ca m illo ill o — odv od v ra rati ti K r ist is t smije sm iješe šeći ći se — zar sam ja nekakav detektiv? Čemu pitaš Boga za istinu kada je ona u tebi samome? Potraži je, don Camillo! A dotle, mogao bi odšetati do grada. Dobro će ti doći da se malo provjetriš. Slijedeće večeri, kad se vratio iz grada, don Camillo stane pred Krista, neobično uznemiren. — Don Camil Ca millo, lo, što ti se dogo do godi dilo lo?? — N ešto eš to da polud po ludiš! iš! — uzvikn uzv iknee don Camill Cam illo, o, sav usopljen. — Sreo sam sam mrtvaca! mrtvaca ! Licem Lice m u lice, lice, na ulici! — Don Camil Ca millo, lo, smir sm irii se i budi bu di pametan. pamet an. M rtva rt vaci ci što idu ulicama obično su živi ljudi. — N i g ovor ov ora a — povi po viče če don Camil Ca millo. lo. — Ono j e mrtav mrtvac, jer sam tog mrtvaca ja osobno otpratio na groblje. — Ako Ak o j e tako ta ko — odv od v ra rati ti K r ist is t — što da ti kažem? Možda je sablast. Don Camillo slegne ramenima. — Ma kakva kak va sablast! Sa Sabla blasti sti post po sto o je samo u tikti kvama starih baba kojima je mozak ishlapio. — Dakle? Dakle ? — Sta j a znam zna m — progu pro gunđ nđa a don Camillo Cam illo.. Don Camillo pokuša pokuša sredit sre ditii uskomešan uskomešanee misli. Mrtvac je bio suhonjav mladić iz nekog drugog mje66

sta, a onomad se bio spustio s okolnih brda s Peppo neovim ljudima. Imao je ranu na glavi i bio dobrano izubijan, pa su ga bili smjestili u prizemlju vile Docchi, gdje se prije nalazilo sjedište njemačke vojne komande, a poslije se u vilu smjestila engleska komanda. U sobi do one u kojoj se nalazio bolesnik Peppone je bio uredio svoju vojnu kancelariju. Don Camillo se dobro sjećao. Vila je bila opkoljena trostr tro struk ukim im redo re dom m engleskih englesk ih stražara, i “ni muha nije mogla ući ni izaći, jer nedaleko su se još vodile borbe, a Englezi dobro čuvaju vlastitu kožu. Mladića su dopremili jednog jutra, a istog dana navečer jadnik je podlegao ranama. Peppone je oko ponoći pon oći poslao po don Camil Camilla, la, ali kada kada je ovaj ova j stigao stigao,, mladić je bio već mrtav i hladan. Englezi nisu htjeli mrtvaca u kući i tako je, oko podne, lijes s jadnim dječakom pokriven trobojnicom napustio vilu, a nosili su ga Peppone i trojica njegovih najvjernijih suradnika. Jedan Jedan naoružani engleski odred od red odao je počast. Don Camillo se se sjećao sjećao d irljivo irlj ivo g pogrebnog pogrebn og obreda obreda.. Cijelo selo išlo je u povorci iza lijesa položenog na topovsku lafetu. Na groblju, nad otvorenom rakom, upravo je on, don Camillo, održao govor. U svačijim su očima bile suze. Uspravan, u prvome redu, Peppone je također jecao. jec ao. »Znam ja govoriti, samo kad zapnem«, prisjećao se sa zadovoljstvom don Camillo oživljavajući taj prizor. Onda je povezao logičnu nit svojega razmišljanja šljan ja i zaključio: »Uza sve to, to, zakleo bih se se da je mršavi mladić kojega sam danas sreo u gradu onaj isti što sam ga ispratio na vječni počinak.« Ote mu se uzdah. »Takav je život!« Sutradan don Camillo posjeti Pepponea u njegovoj radionici i zateče ga gdje radi ispružen ispod automobila. 5*

67

— Doba Do barr dan, dan, druže preds pre dsjed jedni niče! če! Došao sam da ti kažem kako već dva dana razmišljam o nacrtu tvog Narodnog doma. — I kako kak o vam va m se čini? či ni? — naceri nace ri se Peppone. Pepp one. — Sjaj Sj ajno no.. S tim u vez ve z i odlu od luči čio o sam ured ur editi iti p roro stor s bazenom, parkom, igralištem, kazalištem i tako dalje, o čemu, kao što znaš, razmišljam već godinama. Postavit ću kamen temeljac iduće nedjelje. Osobito mi je stalo da budeš prisutan ti kao predsjednik općine. Peppone izađe ispod kola i obriše umazano lice rukavom radnog odijela. — V r lo rad ra d o — usluga za uslug uslugu. u. — Dobr Do bro. o. U međuv me đuvrem remenu enu gleda gle dajj izm iz m ijen ij en iti it i nacrt Narodnog doma. Za moj ukus nešto je prevelik. Peppone ga pogleda zabezeknuto. — Don Camillo Ca millo,, vama vam a nisu sve koze ko ze na broj br oju. u. — Isto Is to kao i onda ond a kada sam obav ob avio io posm po smrtn rtnii obred i održao rodoljubni govor nad lijesom koji, reklo bi se, nije bio dobro zatvoren, jer sam jučer sreo leš na šetnji u gradu. Peppone zaškrguta zubima. — N a što cilja ci ljate te? ? — Samo Sa mo na to da j e onaj ona j lije li jes s koje ko jem m u su Engle E nglezi zi oružjem odali počast i koji sam ja blagoslovio bio krcat stvarima nađenim u podrumu vile Docchi u kojoj je nekoć bila njemačka komanda. A mrtvac je j e b io ž iv i skriv sk riven en na tavanu. tavanu. — Aha! — urliknu urli knu Peppone. Pepp one. — Opet Op et ista priča! pri ča! Nov pokušaj da se okalja partizanski pokret! — Ostavi Os tavi na m iru partizan par tizane, e, Pepp Pe ppon one! e! Mene Me ne nećeš prevesti žedna preko vode. Dok je on odlazio, Peppone je mrmljao za njim mračne prijetnje. Iste večeri eto Pepponea u župni dvor, a s njim Brusco Brusco i još dvojica. dvojic a. B ili su to oni isti što su su onomad nosili lijes. — Nem Ne m a tu niče n ičeg g što b i b ilo il o nečasno — reče reč e PepPe ppone mrko. — Sve su to bile stvari stvari što što su ih Nije m ci pokra p okrali li — srebmina, fotogrask fotog raskii aparati aparati,, ins instru ru 68

menti, zlato i tako dalje. Da nismo pokupili mi, pokupili bi Englezi. A jedino smo tako mogli blago iznijeti neopaženo. Ovdje su priznanice i izjave svjedoka. Nitko nije dirnuo ni jednu jedinu liru. Iskopali smo deset milijuna i deset milijuna će biti potrošeno na narod. Brusco, vatrena priroda, poče vikati u sav glas kako je sve to živa istina i da on najbolje zna kako treba postupati sa stanovitim osobama. — I j a — m irno irn o odbrus odb rusii don Cami Ca millo llo i spusti spusti polako novine što ih je držao raširene pred sobom, a prisutni ugledaše ispod njegova desnog pazuha glasoviti mitraljez što je svojedobno pripadao Pep poneu. Brusco problijedi i ustuknu, a Peppone raširi ruke. ke. — Don Camill Cam illo, o, mis m isli lim m da nema nem a smisla s misla da se svađamo. — I j a tako tak o m isli is lim m — odvr od vrat atii don Camillo Cam illo.. — To T o više vi še što se potpu pot puno no slažem s vama. Iskop Isk opan ano o je deset m ilijuna iliju na i deset deset milijuna miliju na mora mo ra pripasti na naro rodu du.. Sedam za vaš Narodni dom, a tri za moje zabavište za narodnu narodnu djecu. djecu. Sinite parvulos venire ad me:* m e:* tražim samo ono što mi pripada. Ona Ona četvorica četvo rica se tiho tiho posavjetovaš posav jetovaše, e, a onda PeppoPepp one progovori: — Da nema n emate te tu pr prok okle letu tu pucal pu caljk jku u u rukama, rekao bih vam da je ovo najpodlija ucjena na svijetu. Slijedeće su nedjelje predsjednik Peppone i ostali predstavnici vlasti prisustvovali polaganju kamena temeljca don Comillova dječjeg zabavišta. Peppone održa kratak govor go vor.. Ćim Ć im mu se pružila pru žila prilika, prilika , šapnu šapnu don Camillu u uho: — B ilo il o b i m ožda ožd a b o lje lj e veza ve zati ti vam onaj kamen za vrat i baciti vas u Pad. Te T e veče ve čeri ri Don Cami Ca mill llo o stane pr pred ed olta ol tarr i isprič isp riča a sve Kristu. — Sto St o misli m islišš o tome to me? ? — upita up ita ga na kraju. kraju . * Pustite malene k meni. (Prev.)

69

— Ono što ti j e rekao rek ao i Peppone Pepp one.. Da nemaš tu prokletu pucaljku u rukama, rekao bih da je to najpodlija ucjena na svijetu. — A li j a imam ima m u rukama ruk ama samo ček što m i ga je predao Peppone — usprotivi uspro tivi se don don Camillo. Camillo. — T ako ak o j e — proš pr ošap apta ta Kris Kr ist. t. — S ta tri tr i m ilijun ilij una a učinit ćeš mnoga dobra i lijepa djela, don Camillo, i ja te zbog toga ne mogu zlostavljati. Don Camillo se nakloni i ode na spavanje. U snu mu se ukazao lijepi park s vrtuljkom i ljuljačkom, a na ljuljački se njihao najmlađi Pepponeov sin i cvrkutao poput ptičice.

SUPARNIŠTVO Stigla neka važna ličnost iz građa i nagrnuli ljudi sa svih strana. Peppone odredi da se zbor održi na glavnom trgu, dade podignuti lijepu pozornicu oki čenu crvenim zastavama i nabavi i jedan od onih malih kamiona što imaju na krovu četiri velike trube, a unutri električni uređaj za pojačavanje zvuka. Tako Ta ko j e te n edje ed jelje lje po podne pod ne trg tr g bio dupkom dupk om pun i ljudi su zauzeli još i prostor ispred crkve koja je bila blizu glavnoga trga. Don Camillo zakračuna sva vrata i povuče se u sakristiju da ne mora nikoga vidjeti ni čuti i da mu se krv ne okrene na zlo. Dremuckao je kada ga potrese glas što je ličio na sam glas srdžbe božje: »Dru- govi govi!! .. . « Kao da i nije bilo zidova. Don Camillo ode da iskali svoje nezadovoljstvo pred Kristom na glavnom oltaru. — M ora or a da su jednu jed nu od tih svoji sv ojih h prok pr oklet letih ih truba upravili uprav ili na nas — viknu. viknu. — Pravi Pra vi napad napad na na nepovredivost stana. — A što možeš, don Camillo Cam illo? ? Napr Na pred edak ak — odgo od go-vori Krist. 71

Nakon općeg uvoda govornik je naglo prešao na suštinska pitanja. Budući da je bio ekstremist, nije birao riječi. » Treba saču sačuva vati ti zakonitost zakonitost i m i ćemo ćem o je sačuv sačuvat ati! i! Makar morali zgrabiti mitraljeze i pritisnuti uza zid. . . . « sve neprijatelje naroda! .

Don Camillo je toptao nogama poput konja. — Isuse, čuješ li ovo? ov o? — Čujem, don Cam Ca m illo; illo ; čujem, čuje m, i odviš od višee dobro do bro.. — Isuse, što ne udariš ud ariš gr gro o m o m na neval ne valjal jalce? ce? — Don Camil Ca millo, lo, sačuva sač uvajmo jmo za zako konito nitost! st! Ako Ak o m isliš da treba pucati na nekoga da bi mu dokazao da griješi, reci čemu je onda trebalo da se dam pribiti na križ? Don Camillo raširi ruke. — U pravu pra vu si. N e pr preo eost staj ajee dr drugo ugo nego neg o pr priče ičeka kati ti da i nas pribiju na križ. Krist se nasmiješi. — K ad ada a b i ti, umje um jest sto o da izgo iz govo vori rišš a onda razmi raz mi-sliš, najprije razmislio, a potom izgovorio, ne bi se morao kajati zbog svih gluposti koje ti se omaknu. Don Camillo spusti glavu. » . . . a što se tiče onih koji, k oji, skriven i u sjeni ras raspe pe- - la, nastoje otrovom svojih dvoličnih riječi narušiti ...« Glas zvučnika, nošen jed je d ins in s tvo tv o radn ra dnič ički kih h m a s a ...«

vjetrom, ispuni crkvu i potrese crvena, žuta i plavkasta stakla gotskih prozora. Don Camillo zgrabi debeli brončani svijećnjak i, podigavši ga poput buzdovana, krenu stisnutih zuba prema vratima. — Stani, don Camil Ca millo! lo! — p ovič ov ičee K rist ri st.. — Nećeš Neće š izaći odavde dok se svi ne raziđu. — U redu — o d v ra rati ti don Cami Ca millo llo vrać vr aćaj ajuć ućii na m jesto svijećnjak. — Poslušat Poslušat ću ću te te. Prošeta crkvom goredolje, pa stane opet pred Krista. — A li o v d je m ogu og u ra rad d iti što hoću? — R az azum umije ije se, se, don Camil Ca millo. lo. U s v o joj jo j si kući i možeš raditi što hoćeš. Osim da staneš na prozor i pucaš na ljude. 72

Tr T r i minute minu te kasnije, kasni je, poskak pos kakuju ujući ći vese ve selo lo u zvonar skoj ćeliji crkvenog tornja, don Camillo je zvonio iz sve snage, kako se nije nikad zvonilo u mjestu. Govornik morade prekinuti riječ te se okrenu mjesnim glavešinama što su stajale na pozornici iza njega. — Tr Treb eba a ga ušutkati — viknu vik nu srdito. Peppone klimnu potvrdno glavom, ozbiljna lica. — Pr Pra a viln vi lno o — reče. — P osto os toje je dva načina da ga ušutk ušutkamo amo — da zapalimo zapalimo minu ispod tornja torn ja ili i li da ga obaspemo topovskom tanadi. Govornik mu naredi da ne govori gluposti. Do đavola, treba jednostavno razvaliti vrata tornja i popeti se gore! — Jest Jest jednos jed nosta tavn vno, o, a i n ije ij e — objas ob jasni ni m irno ir no PePe ppon pp one. e. — Gore vode pomične pom ične ljestve ljes tve sve sve do vrha. vrha. Vidiš li, dr druž uže, e, ono što viri vir i iz lije l ijevo vog g prozora zvona zvonar r ske ćelije? To su sve ljestve što ih je zvonar, penjući se, povukao. Zatvarajući za sobom posljednja stropna vratašca, zvonar se odijelio od svijeta. — Da pokušamo pokuš amo pucati puc ati na p rozo ro zore re zvoni zvo nika? ka? — predloži Smilzo. — Da — složi sl oži se Peppone. Peppo ne. — A li b i treb tr ebal alo o da budemo sigurni da ćemo ga ucmekati prvim pucnjem, inače će početi pucati on, a onda će biti gužve. Zvona umuknuše i govornik nastavi svoj govor. Sve je išlo kako treba dok mu ne pobježe nešto što don Camillu nije bilo po ćudi. Smjesta don Camillo odvrati oštrom zvonjavom, a onda prestade, pa ponovo počne čim govornik opet zastrani. I tako sve do završne riječi koja je imala jednostavan patetič nopatriotski naglasak, tako da ga je uvažio i »ministar za narodnu prosvjetu« u zvoniku. Navečer Peppone sretne don Camilla. — Čuvaj Ču vajte te se, se, don Camillo Cami llo!! Budete Budet e li i d al alje je ova o vako ko izazivali, loše ćete se provesti! — N ikog ik oga a ja ne izaziv iza zivam am — mi mirn rno o odvr od vrat atii don Camillo. — Vi trubite svojim trubama, a mi zvonimo svojim zvonima. To je demokracija, druže! Ako samo jedna strana smije da svira, onda je to diktatura. 73

Peppone to proguta, ali jednog jutra don Camillo nađe, na pola metra od granice koja je dijelila crkveno dvorište od trga, vrtuljak, ljuljačku, tri streljane, visinsku željeznicu, trkalište električnih automobila, »zid smrti« i stanovit broj kućica s raznovrsnim igrama. Ljudi iz zabavišta pokazaše mu propisnu dozvolu s potpisom predsjednika općine. Nakon toga se don Camillo mirno povuče u župni dvor. Iste večer v ečerii započe pakao — orgulje, zvučni zvučnici, ci, puc puc-njava, vika, pjevanje, zvonjava, zvižduci, praskanje i urlikanje. Don Camillo se ode potužiti Kristu. — Ovo Ov o j e ne nepo pošt štiv ivan anje je kuće g ospo os podn dnje je — uzvikuzv ikne.. ne — Ima Im a l i što nemora nem oralna, lna, sablaž sab lažnji njiva? va? — upita upit a Krist. — Nema. Nem a. V rtu rt u ljak lja k , ljulja lju ljačk čke, e, auto au tom m ob obilč ilčići ići,, dj dječ eč- je j e igra ig rari rije je,, uglavno ugl avnom. m. — U tom to m j e slučaju sluča ju to samo de demo mokr krac acija ija.. — A ova ov a paklena pak lena buka? — upita up ita don Camillo. Cam illo. — I buka j e d emok em okra raci cija ja do dok k je u granica gra nicama ma zakonitosti! S one strane crkvenog prostora zapovijeda predsjednik općine, sinko moj! Župni dvor bio je tridesetak metara podalje od crkve, i to tako da je svojom bočnom stranom ležao na samoj ivici trga. I upravo ispod prozora što je gledao na trg smjestili su napravu koja u don Camilla odmah izazva radoznalost. Bio je to stupić visok jedan metar, koji je na vrhu imao neku vrstu gljive prevučene kožom. Iza ovoga, tanji, ali viši stup ić nosio no sio je v e lik li k o kazalo k azalo s oznakama oznak ama od 1 do 1000. M jerač jera č snage snage — kad kad bi tko šakom šakom udario po gljivi, gljiv i, kazaljka je pokazivala jačinu udarca. Don Camillo je j e p ro rom m atra at rao o k ro rozz odšk o dškrinu rinute te kapke kapk e na proz pr ozor oru u i sve se više zabavljao. U jedanaest navečer kazaljka pokaza najvišu dosegnutu tačku od 750, na udarac Ba dila, Grettijeva kravara, koji je imao šake nalik na vreće krumpira. Tada se odjednom, okružen svojim glavnim štabom, pojavi drug Peppone. 74

Sa svih strana do juriš ju riše e ljud lju d i i počeše počeš e vika vi kati: ti: „Hajde! Udri!” Peppone skinu kaput, zasuka rukave i stane pred napravu odmjerujući šakom razmak. Nastane tajac, a don Camillu srce snažnije zakuca. Pesnica se strelovito podiže i tresnu po gljivi. — Devet De vet stotina stotin a pedeset! — zaurla vlasnik vlas nik naprave. — Samo jedno jed nom m u Genovi, Genovi, 1939, dosegao je j e tolito liko neki lučki lučki radnik! — Nastane urne urnebesn besno o oduševoduševljenje. Peppone obuče kaput, podiže glavu i pogleda prema prozoru iza kojeg se skrivao don Camillo. — Ako Ak o koga ko ga zanima, neka zna da j e na visi vi sini ni od 950 oštar zrak! Svi pogledaše na don Camillov prozor i podrugljivo se naceriše. Don Camillo osjeti kako mu noge drš ću, i on ode u krevet. Sutradan navečer bio je opet na promatračnici i čekao, drhteći, jedanaest sati. Peppone stiže sa svojim glavnim štabom, skine ka kaput, zasuka rukave i maznu pesnicom po gljivi. — Devet stotina stot ina pedeset pedese t i jedan jed an!! — zaurla mnoštvo. Svi gledahu, cerekajući se, prema don Camil lovu prozoru. Pogleda gore i Peppone. — Ako Ak o koga kog a zanima — reče u sav glas — neka zna da je na visini od 951 oštar zrak! Don Camillo leže u krevet u vrućici. Sutradan pođe i kleknu pred Krista. — Isuse — uzdahnu uzdahnu — taj će me o tjer tj era a ti u p roro past! — Budi Bud i jak ja k i izdrži, izdr ži, don Camillo! Cam illo! Navečer se don Camillo uputi do pukotine na prozoru kao da ide na gubilište. Bilo se pročulo za događaj i čitavo se mjesto našlo na okupu da prisustvuje predstavi. Kada se pojavio Peppone, mnoštvom prostruji šapat: — E vo ga! Peppone izazovno pogleda gore, skine kaput i za mahnu pesnicom, a ljudi zanijemješe. — Devet Dev et stotina stotin a pedeset pedese t i dva! Don Camillo ugleda milijardu očiju uprtih u svoj prozor, smrači mu se i izleti bijesan iz sobe. — Ako Ak o koga ko ga . . . 75

Peppone ne uzmogne dovršiti rečenicu o oštrom zraku na visini od 952; pred njim je već stajao don Camillo. Mnoštvo zastenja, pa umukne. Don Camillo udahne duboko, stane čvrsto, odbaci šešir i prekrsti se. Zatim podigne moćnu pesnicu i raspali po gljivi. — Tisuću! — zaurla zau rla mnoštv mno štvo. o. — A k o koga ko ga zanima, zanim a, neka zna da j e na visin vi sinii o d 1000 oštar ošt ar zrak! zrak ! — reče don Camillo. Peppone je problijedio. Ljudi iz njegova glavnog štaba gledahu ga razočarani i uvrijeđeni. Ostali su zadovoljno hihotali. Peppone se zagleda don Camillu ravno u oči, skine kaput, stane pred napravu i podigne šaku. — Isuse — proš pr ošap apće će b rzo rz o don Camillo Cam illo.. Pepponeova pesnica bljesne zrakom. — Tisuću! — zaurla zau rla mnoštv mno štvo. o. Pepp Pe ppon oneo eov v glavni gla vni štab poskoči od radosti. — N a visi vi sin n i od 1000 ošta oš tarr j e zrak zra k za svakog sva koga a — zaključi Sghembo. Sghembo. — B olje olj e je držati se se nižih nižih pred jela je la.. Peppone se slavodobitno udalji na jednu, a don Camillo na drugu stranu. — Isuse — reče reč e don Cam Ca m illo kada se p onov on ovo o nađe pred Kristom Kris tom . — Hvala Hva la ti. Alaj sam sam se se uplaš uplašio. io. — Da nećeš doseći dose ći tisuću. tisuću. — N e, nego neg o da neće usp us p jeti je ti onaj on aj glavo gla vonja nja.. Im a o bih ga na duši. — Znao Zna o sam to i pom po m ogao og ao sam mu — o d g o vori vo ri K rist ris t smiješeći sm iješeći se se. — Uostalom, i Peppone, Peppone, čim te ugledao, vraški se uplašio da nećeš postići devet stotina pedeset i dva. — V a ljd lj d a — progun pro gunđa đa don do n Cam Ca m illo k o ji j e ponepon ekad volio izigravati nevjernog Tomu.

KAZNENA EKSPEDICIJA Na trgu se skupili nadničari i počeli bučiti zahti jev je v aju aj u ći da im općina opć ina dade posao, a općina op ćina n ije imaima la novaca. novaca. Tada se na na balkonu balkonu općinske zgrade poja p ojavi vi predsjednik Peppone i doviknu im da se smire i da će se on za to pobrinuti. — Poku Po kupi pite te automob auto mobile, ile, m otorko oto rkotač tače, e, kamione kam ione i ostala vozila i dovedite ih sve ovamo u roku od jed je d n o g sata! sata! — zap za p o vjed vj edii Peppo Pe ppone ne suradnicima skupljenim u njegovu uredu. Bila su, doduše, potrebna puna tri sata, ali konačno se se, blijed bl ijedii i upla uplaše šen ni, svi najboga najb ogatiji tiji zem z emljopo ljoposjed sjed-nici i zakupnici općine nađoše okupljeni u dvorani za sjednice, a ispred zgrade bučilo je mnoštvo. Peppone prijeđe odrješito na stvar. — Ja činim čin im k olik ol iko o m ogu — reče reč e grubo. — Ljud Lj udii koji gladuju traže kruha, a ne lijepe riječi! Ili će svatko od vas dati tisuću lira po hektaru da bi ljudi mogli dobiti posao na javnim radovima, ili ja, kao općinski predsjednik i vođa radničkih masa, perem ruke. Brusco iziđe na balkon i stane tumačiti ljudima što je rekao predsjednik. Poslije će im prenijeti što su odgovorili zemljoposjednici. Odozdo dopre jednodušni urlik i sakupljeni imućnici problijedješe. 77

Razgovor se nije otegnuo i dobra polovica njih potpisa obavezu da će svojevoljno dati tisuću lira po hektaru. Činilo se već da će svi potpisati kada dođe na red stari Verola, zakupnik iz Campolunga. I tu zape. — Neću Ne ću p otp ot p isat is atii ni da me m e ub u b ijete ije te — reče reč e Ver V erol ola. a. — Ako Ak o izađe iza đe zakon, zako n, onda ond a ću p la latit titi. i. Sada ne dam ni pare. — Doći Do ći ćemo ćem o m i p o pa pare re — viknu vik nu Brusco. — Da, da — pr progu ogunđ nđa a stari star i V e rola ro la k o ji j e u Campolung Campolungu, u, zbro zb rojiv jivši ši sve sinove, sinove, unu unuke ke,, zetove ze tove i nećake, mogao skupiti petnaestak dobrih strijelaca. — Samo dođite, put vam je poznat! Oni što su već bili potpisali počeše gristi prste od bijesa, a ostali rekoše: — N e potp po tpiše iše l i V ero er o la la,, nećem ne ćemo o ni m i potpis po tpisati. ati. Brusco ode na balkon da objavi obrat događaja. Tada Ta da s trga trg a dopr do prije iješe še urlic ur lici: i: — Bacite Ba cite nam d o lje lj e Ve rolu ili i li dolazimo d olazimo po p o njega. — Uto se na na balkonu balkonu po ja j a v i Pepp Pe ppon onee i opom op omenu enu ljud lju d e da ne čine gluposti. glupo sti. — S onim on im što smo p o stig st igli li m ožem ož emo o m irno irn o izdrizd ržati dva mjeseca. U međuvremenu, ne izlazeći iz granica zakonitosti, kao ni do sada, naći ćemo sredstva da pridobijemo Verolu i ostale. Sve prođe glatko i Peppone osobno otprati Verolu automobilom da bi ga putem pokušao smekšati. Starac je slušao i šutio kao zaliven, a kad stigoše na mostić u Campolungu, silazeći, reče: — U sedam sed amde deset setoj oj č o v jek je k se plaši pla ši jed je d ino in o da će još jo š dugo du go m orat or atii živ ži v jeti je ti.. Prošlo Pro šlo je j e mjesec da dana na a da se ništa ništa nije izmijenilo, izm ijenilo, i ljudi su bili sve ogorčeniji kad se jedne noći nešto dogodi. Već rano izjutra obavijestiše don Camilla i on odjuri smjesta u Campolungo na svom biciklu. Tu zateče sve Verole okupljene na polju kako skršte nih ruku, skamenjeni, gledaju u zemlju. Don Camillo priđe bliže pa stane kao oparen. Pola reda čokota vinove loze bilo je posječeno pri ko78

rijenu, a lozne mladice izgledale su u travi kao crne zmije. Na jednom brijestu bio je pribijen kartončić s natpisom: »Prvo upozorenje.« Seljak će lakše podnijeti da mu odsiječeš nogu negoli čokot loze. Don Camillo vratio se kući užasnut kao da je vidio pola čete umorenih ljudi. — Isuse — reče K rist ri stu u — ne preo pr eosta staje je ništa drugo nego da se pronađu i objese. — Don Cam C amill illo o — odvr od vrat atii K rist: ris t: — kada te zab z abol olii glava, zar je odsiječeš da bi prestala bol? — A li z m ije ij e otro ot rovn vnic ice e treba treb a zgazit zga ziti! i! — viknu vik nu don Camillo. — Kada Ka da j e m o j Otac stvo st vorio rio svijet svi jet,, tačno j e odod redio razliku između životinja i ljudi. A to znači da svi koji pripadaju ljudskoj vrsti ostaju ljudi, ma što činili, pa tako treba s njima i postupati. Inače, zar ne bi bilo mnogo jednostavnije uništiti ih, um jes je s to sići na zem ze m lju da ih iskupim, i pustit pu stitii da me pribiju na križ? Te T e j e n e d jelj je lje e don Cami Ca millo llo u crkv cr kvii govo go vori rio o o p osječenim čokotima kao da su ih uništili njegovu ocu koji je bio seljak. Raznježio se, i lirski zanio. Ali, odjednom, među vjernicima ugleda Pepponea pa postane sarkastičan: — Zahva Za hvalim limo o Svev Sv evišn išnjem jem k o ji j e posta po stavio vio sunc sunce e visoko na nebo tako da je nedohvatno, inače bi ga netko već bio ugasio, samo da napakosti političkom protivniku koji prodaje zasjenjene naočale. O narode, slušaj riječ svojih vođa, oni posjeduju pravu mudrost. Oni te uče kako treba kazniti mrskog postolara stola ra — tako da sam sam sebi sebi odrežeš noge! I nije odvajao očiju od Pepponea, baš kao da govori samo njemu. Pred večer v ečer Peppone osvane osvane u župnom župnom dvoru smrknut. — V i ste jutr ju tros os — reče reč e — na mene cilja ci ljali. li. — Ja cilj ci lja a m na one što ljudi lju dim m a pune pune glave gla ve stastanovitim teorijam a — odgovor odg ovorii don Cami Camill llo. o. Peppone stisnu pesnice. — Don Camillo Cam illo,, da niste možd mo žda a p omis om islil lilii da sam sam ja j a neko ne koga ga nago na govo vorio rio da Ve V e ro li p odsij od siječe eče čoko čo kote? te? 79

Don Camillo odmahne glavom. — Ne. T i si naprasit, napr asit, ali nisi kukavica. kukav ica. N o ti pod jar ja r u ješ je š ljude. ljud e. — Ja ih, napr na prot otiv, iv, pokuša pok ušavam vam obuzda obu zdati, ti, ali al i mi izmiču. Don Camillo ustane i širok ši roko o se raskorači pred p red Pep Pep poneom. — Pepp Pe ppon one! e! — reče reč e — T i znaš tko tk o j e pods po dsjek jekao ao čokote! — N e znam ništa! — uzvikn uzv iknu u Peppone. Pepp one. — T i znaš tko tk o j e to učino, Peppon Pep pone, e, pa ako nisi postao najgori zlikovac ili posljednji glupan, onda znaš da ti je dužnost prijaviti krivce. — Ja ništa ne znam — ustra us traja ja Peppone. Peppo ne. — Moraš Mo raš g o v o riti ri ti,, ne samo zbog zb og m oraln or alne e i materijalne štete koja je nastala od onih trideset posječenih čokota. To je isto što i razderana očica u pletivu — ili ćeš ćeš je zaustaviti zaustaviti odmah ili će ti sutr sutra a pletivo biti uništeno. Ti koji znaš, a ne poduzimaš ništa, isto si što i čovjek koji vidi gorući opušak u sje niku a neće da ga ugasi. Uskoro će tvojom krivicom propasti čitava kuća, a ne krivicom onoga tko je, makar i zlonamjerno, bacio opušak. Peppone je i dalje tvrdio da ne zna ništa, ali je don Camillo uporno navaljivao i na kraju, pritisnut, Peppone popusti. — M ožet ož ete e me zaklati, zak lati, ali al i ništa vam va m neću reći. U mojoj partiji ima poštenjaka kakve treba tražiti, a zbog trojice ništar ništarij ija a ... — R azum az umije ijem m — prek pr ekine ine ga don Camillo. Camillo . — Sazna li se sutra za nešto neš to takvo, tak vo, p roti ro tivn vnic icii će se osiliti i razmahati do te mjere da bi moglo doći i do puškaranja. Don Camillo stane mjeriti prostoriju dugim koracima i napokon stane. — Priz Pr izna naješ ješ li bare ba rem m da ti nitk ni tko o vi zaslužuju kaznu? Priznaješ li da treba nešto poduzeti i spriječiti ih da ponove zločin koji su počinili? — B io b ih svin sv inja ja kada to ne bih bi h priznao priz nao.. — U redu red u — zakl za klju juči či don Camillo. Cam illo. — Priče Pri čeka kaj. j. 80

Dvadeset minuta kasnije don Camillo se vrati u lovačkom odijelu, s čizmama na nogama i s kapom na glavi. — H ajd aj d emo em o — reče reč e omot om otav avaj ajuć ućii se kabanicom. — Kam Ka m o? — K p rvo rv o m od one troji tr ojice ce.. Objasn Ob jasnit it ću ti putem. Večer je bila mračna, puhao je jak vjetar i na cestama n ije b ilo ni ni žive živ e duše duše.. Stigavši Stigavš i nadomak osamljene kuće, don Camillo prebaci preko lica prozirni šal te se sakri u jarak. Peppone produži do kuće, pokuca, uđe i, malo kasnije, iziđe ponovo u pratnji jednog čovjeka. U pravom trenutku don Camillo iskoči iz jarka. — Ruke Ruk e u vis — reče vade va deći ći m itra it ralje ljez z ispod kabanice. Ona dvojica podigoše ruke. Don Camillo ih zaslijepi svjetlom džepne svjetiljke. — T i kidaj kid aj i da se nisi osvrnuo osv rnuo — reče reč e Pepponeu. I Peppone kidnu. Don Camillo otjera onoga drugoga u polje, zapovjedi mu da legne potrbuške i, pridržavajući li jev je v o m rukom ruk om m itral itr alje jez, z, o d b roji ro ji mu desnom deset udaraca bičem od kojih bi i vodenom konju nabubrila koža. — P rvo rv o upoz up ozor oren enje je — objasni. obja sni. — Shvaćaš Shvaćaš li? Upozoreni potvrdno klimnu glavom. Don Camillo se opet sastane s Pepponeom koji je čekao na dogovorenom mjestu. Drugoga po redu bilo je lakše ščepati. Naime, dok je j e don Cami Ca millo llo iza male pekarnice pek arnice kovao ko vao s Pepp Pe ppooneom plan, drugačiji od prvoga, čovjek izađe iz kuće da ugrabi vjedro vode i don Camillo ga dohvati u prolazu. Po završenoj obradi, i ovaj primi do znanja da je to prvo upozorenje i potvrdi da je razumio. Don Camillu je malaksala ruka, jer je posao savjesno obavljao, pa sjede iza nekog grma da popuši s Pepponeom pola toskanske cigare. Ali ubrzo prevlada u njemu osjećaj dužnosti i on ugasi cigaru o koru drveta. — A sada sada k trećemu trećem u — reče ustajući. — T reći re ći sam j a — odvr od vrat atii Peppone. Don Camillo osjeti da mu zapinje dah u grlu. 6 Don Camillo illo

81

— T reć re ć i si ti? — promuca pro muca.. — A zašto? zašto ? — Ako Ak o to ne znate v i k o ji ste u vezi ve zi s V ječn je čnim im Ocem, Ocem, kako da ja znam? znam? — prodere prod ere se Peppone Peppone.. Onda odbaci kabanicu, pljune u šake i bijesno ukliješti rukama najbliže stablo. — Udri, Ud ri, p rok ro k leti le ti p ope! op e! — rikne rik ne Pepp Pe ppon one e kroza kro za stisnu stisnute te zube zube.. — Udri, ili i li ću udarati ja! ja ! Don Camillo zatrese glavom i udalji se a da ne progovori ni riječi. * * * — Isuse — reče reč e utučeno don Cami Ca millo llo kada se našao šao ispred oltara. — N i u sn snu ne bih pomislio pom islio da Peppone... — Don Camil Ca millo, lo, užasno j e ono on o što si večeras veče ras učinio — prekine ga ga Krist. — N e dopušt dopuštam am da moj svećenik poduzima kaznene ekspedicije. — Isuse, opro op rost stii svom svo m nedo ne dost stoj ojno nom m sinu — šapne don don Camillo. — Oprosti mi kao što je Vječn Vje čnii Otac Otac oprostio tebi kada si izbičevao trgovce koji su oskvrnuti hram. — Don Cam Ca m illo ill o — reče reč e K r ist is t udob ud obro rovo volje ljen n — nadam se da ne misliš sada meni predbacivati prošlost crnokošuljaša! Don Camillo ushoda se pustom crkvom, smrknuta lica. Bio je uvrijeđen, ponižen. Nije mu išlo u glavu da je Peppone mogao postati ubojica čokota vinove loze. — Don Cam Ca m illo — pozv po zva a ga K ris ri s t — što se izje iz je-daš? Peppone je priznao i pokajao se. A ne valjaš ti koji nećeš da ga odriješiš. Don Camillo, učini svoju dužnost. *

*

*

Sam u pustoj radionici, zabivši glavu u prednji dio kamiona, Peppone je gnjevnim pokretima namještao velik vijak. Tada naiđe don Camillo. Peppone je ostao nagnut nad motorom, a don Camillo mu ispisa deset udaraca bičem po donjem dijelu leđa. 82

— Ego Eg o te ab abso solvo lvo** — reče reč e i tresnu ga nogo no gom m kao poseban dodatak poko p okori. ri. — Da me zna znašš nazvati prokletim popom. — B ilo il o vam va m uzvraćen uzvr aćeno o — istisne Peppo Pe ppone ne kroza kro za zube ne napuštajući svoj položaj pod poklopcem motora. — Budućnost je j e u bož bo ž jim ji m rukama rukam a — uzdahne don Camillo. Čim se našao vani, snažnim zamahom odbaci bič. Iste mu se noći prisnilo da je bič koji je pao na zemlju pustio korijen, brzo se zazelenio i rascvao kao mladica vinove loze, i da se ubrzo na čokotu ovjesiše zlatni grozdovi.

* Ja te odrješujem. ( P r e v .) . )

6*

BOMBA Bili su to dani kada su u parlamentu i na novinskim stranicama političari međusobno čupali kose zbog člana 4, koji je kasnije postao član 7, a budući da je vidio da je stavljena na kocku crkva i vjera, don Camillo se svojski dao na posao. Kad je bio uvjeren da radi za pravednu stvar, don Camillo bi upro kao sivonja. I tako, dok su ostali, gledali na to pretežno sa stranačkog stanovišta i smatrali odobrenje člana kao pobjedu nadmoćnijeg političkog protivnika, odnosi između don Camilla i crvenih postadoše vrlo zategnuti. Osjećao se miris batina. — M i hoće ho ćem m o da dan kada tom to m članu odzv od zvon onii bude dan sveopćeg veselja — rekao je Peppone svo jim ji m a na jed je d n om sastanku sastanku.. — Dakle, svečanosti svečan osti se mora pridružiti i naš prečasni dekan ... I izda direktivu da se izradi don Camillo od slame i krpa koji će sa svim počastima i uz muzičku pratnju biti ispraćen na groblje, a na trbuhu će mu ogromnim slovima biti ispisano »Član 4«. Dakako da je don Camillo za to odmah saznao. Smjesta poruči Pepponeu da je odlučio u sjedištu Sekcije osnovati kružok za katoličke žene, pa neka se drug Peppone izjasni hoće li prostorije ustupiti odmah odm ah ili il i želi že li sačekati dan kada kada član bude prihvaće prihvaćen. n. 84

Sutradan ujutro pojavi se ispred crkve Brusco s nekoliko nek oliko svojih sv ojih prikana i oni počeše naglas naglas raspravljati, pokazujući širokim pokretima sad na ovu, sad na onu stranu župnog dvora. — Eto, Et o, j a bih rekao rek ao da se za plesnu dvoranu dvoran u uzme prizemlje, a točionica da se smjesti na prvi kat. — A zar za r se ne b i m ogla og la p rob ro b iti it i vrata vra ta i p riz ri z emlje em lje povezati s kapelicom sv. Antuna, a nju odijeliti zidom od crkve i smjestiti točionicu u kapelicu? — T o b i b ilo il o prev pr eviše iše komp ko mplicir liciran ano. o. Razm Ra zmisl islim imo o radije gdje ćemo smjestiti dekana. U podrum? — Jadnik, ondj on dje e j e prili pr iličn čno o vlažno. vlažn o. B o lje lj e na tavan .. . — M o g li bismo bis mo ga o b jesi je siti ti i na uličnu la m p u . . — T o ne! Imam Im am o u selu selu još jo š tri tr i — četir če tirii katolika, kato lika, a treba i njim a ugoditi. ugod iti. Pustim P ustimo o popa, ta ne ne smeta smeta on, on, siromah, nikome. Don Camillo je slušao, skriven iza drvenih kapaka jed je d n o g p rozo ro zora ra na p rvo rv o m katu, katu, i osjeć os jećao ao kako kak o mu bilo kuca u glavi kao motor kamiona kada vozi uzbrdo. Na kraju, ne uzmogne više izdržati, otvori širom prozor i pojavi se s otkočenom dvocijevkom u lijevoj i kutijom metaka u desnoj ruci. — H ej, ej , Brusco, što ti misliš? misliš ? — reče don Camillo. C amillo. — K o ja bih bi h zrna u p o trij tr ijeb ebio io za šljuke? šljuk e? — Ovisi Ov isi o p rili ri lic c i — reče Brusco i žurno se izgubi iza ugla sa svojim društvom. Taka Ta kav v je j e b io polo po loža žaj, j, a onda iznenada u novinama novinam a osva osvanu nu vijes vi jestt da je član član sedmi sedmi odobren i da je i krajkr ajnja ljevica izglasala pristanak. Don Camillo dotrča pred oltar s novinama u ruci, ali Krist mu ne dade progovoriti. — Sve m i j e već ve ć poznato poz nato — reče Krist Kr ist.. — Sada Sada navuci ogrtač i lijepo se prošetaj kroz polja. Vrati se tek uvečer i pazi dobro da ne ideš kroz selo, posebno kraj sjedišta onih tamo. — M isliš isl iš li možd mo žda a da se plašim? plaš im? — uspr us prot otivi ivi se don Camillo. — N apro ap roti tiv, v, don Camillo. Cam illo. T o ti kažem kaže m upravo upr avo zato da ne bi išao pitati Pepponea u koliko je sati 85

pogreb člana sedmog i je li odlučio da točionica bude u prizemlju ili na prvom katu župnog dvora. Don Camillo raširi ruke. — Isuse — reče re če smjer sm jerno no.. — T i već ve ć podnos pod nosiš iš tužbu protiv namjera! Uopće nisam na to pomislio ... S druge strane, moraš uzeti u obzir da je gospodin Peppone... — Sve Sv e sam već ve ć uzeo uze o u obzi ob zir, r, don Camil Ca millo, lo, i zaključio da će ti najbolje prijati šetnja na svježem poljskom zraku. — N eka ek a se vrši vr ši v o l ja tvo tv o ja — reče reč e don do n Camillo. Cam illo. Don Camillo se vrati nekako pred večer. — L ije ij e p o , don C am amillo illo — reče re če K ris ri s t kad se p o ja j a v io preci preci njim nj im.. — K a k o ti j e god go d ila il a šetnja? šetnja ? — Izvr Iz vrsn sno o — o d v ra rati ti don Camil Ca millo. lo. — V r lo sam ti zahvalan na savjetu. Proveo sam prekrasan dan, vedra srca i mirne duše. Čovjek postaje bolji kada dođe u dodir s prirodom. Kako nam tada izgledaju bijedni naši zli osjećaji, naše ljutnje, sitne ljudske zavisti i ljubomore! — U pr prav avo o j e tako, tako , don Cam Ca m illo — p o tvrd tv rdii o zbiljno biljn o Krist. — Upravo tak tako. o. — Ako Ak o m i dopustiš — reče reč e don do n Cam Ca m illo — skokskok nuo bih časkom do trafike da kupim cigaru? Oprosti mi moju bezočnost, ali osjećam da sam je zavrijedio. — Z a v rije ri jed d io si je, je , nema nem a šta, šta, don Camil Ca millo. lo. Samo idi! Ali bih ti bio zahvalan da mi, prije nego izađeš, zapališ onu svijeću, ondje lijevo. Žalostan sam kad vidim da je ugašena. — Z a r je j e to sve što tražiš? tra žiš? — uzvik uz vikne ne don Cam C amillo illo i posegne u džep da izvadi šibice. — N e m o j tra tr a žiti ži ti šibice! šibic e! — upoz up ozor orii ga K rist ri st.. — Uzmi komadić papira i pripali ga na plamenu one svijeće što je iza tebe. — K o m a d p ap apira ira . . . g d je da nađem sada koma ko mad d papira... — A li, don do n C am amill illo o — uzvikn uzv iknee K r ist is t smije sm iješe šeći ći se — što j e to s t v o jim ji m pa pam m ćenjem ćen jem? ? Z ar si za zab b orav or avio io da u džepu imaš pismo koje si htio poderati? Radije ga spali i ubit ćeš dvije muhe u isti mah. 86

— Tak Ta k o j e — prizna priz na don Camill Ca millo o kroz kr oza a zube. zube. I z vuče iz džepa pismo, prinese prinese ga svije s vijeći ći i papir pa pir pla planu. nu. B ilo je j e naslovljeno na Peppon Pepponea, ea, a u njemu njemu je pisalo pisalo da li možda sada, pošto su crveni krajnje ljevice jednoglasno prihvatili član sedmi, drug Peppone želi imenovati savjet za crkvena pitanja koji bi vodio brigu o grijesima župljana i određivao, sporazumno s njime, don Camillom, kakvu pokoru treba od vremena do vremena dati grešnicima. On, don Camillo, spreman je saslušati svaki njegov prijedlog te bi bio sretan kada bi drug Peppone ili drug Brusco pristali da održe nekoliko propovijedi vjernicima za Uskrs. Zauzvrat će on, don Camillo, od srca rado objasniti drugovima tajni i duboki vjerski i kršćanski značaj marksističkih teorija. — Sada možeš ići, don Camil Ca millo lo — reče K ris ri s t pošto se list pretvori pretv orio o u pepeo. pepeo. — Tako Tak o ćeš ćeš izbjeći opasnost da u trenutku nesmotrenosti zatražiš u trafici poštansku marku, nalijepiš je i baciš pismo u poštanski sandučić. Don Camillo ode ravno u krevet gunđajući da je sada još gore nego kad je postojalo ministarstvo za narodnu prosvjetu. *

*

*

Nekako pred Uskrs sve se mjesne i okolne glavešine nađoše na okupu u sjedištu. Peppone se đavolski oznojio da protumači kako su drugovi poslanici ispravno postupili glasajući za odobrenje člana 7. — U p rvom rv om redu j e to b ilo il o potr po treb ebno no zato zat o da se u narodu ne naruši vjerski mir, kako je to rekao vođa, koji zna vrlo dobro što kaže i nije mu potrebno da ga u tome poučavamo. U drugom redu, reakciji nije pružena prilika da iskoristi položaj i da kuka nad žalosnom sudbinom pape, jadnoga starca kojega mi, nevaljalci, želimo otjerati da luta svijetom, kako to reče sekretar partije, a taj ima glavu na ramenima i u njoj soli kao nitko. Treće, cilj opravdava sredstva, kako to kažem ja koji nisam nikakva budala i koji tvrdim da u borbi za vlast od svake koke ispadne 87

juha. A kada bude bu demo mo na vlasti vla sti,, klerik kle rikaln alna a reak re akci cija ja što sada likuje zbog člana 7, osjetit će ukus člana 8. Tim T ime e Pepp Pe ppon one e zavr za vrši ši svoj sv oj govo go vor, r, zgra zg rabi bi sa stola željezni obručiđ što je služio kao pritiskivač za papir i savi ga teškim ručetinama dok se ne pretvori u osmicu. Svima bijaše jasno što je Peppone time htio reći, pa zaurlaše od oduševljenja. Peppone obrisa znoj. Misao da stavi na na stol željezni obručić i upotrijebi ga u vezi s članom 8. pokazala se izvrsnom. Bio je zadovoljan i zaključi sastanak ovako: — Za sada ćemo će mo sačuvati potpu pot puni ni mir. mir . A li svakosvak ome je od nas jasno da ćemo sa članom 7. ili bez njega produžiti našim putem i da nećemo uzmaknuti ni za milijunti dio jednog milimetra, a napose ne smijemo dopustiti bilo kakvo, pa i najmanje miješanje izvana! To nipošto! To T o g isto is tog g trenutk tren utka a o tvo tv o riše riš e se širom šir om vra vr a ta dvor dv oraane i unutra stupi don Camillo sa škropionikom u ruci, ruci, a iza njega dva ministranta. Jeda Jedan n je nosio vjed rence s blagoslovljenom vodicom, a drugi košaru za jaja ja ja.. Nasta ledena tišina. Bez riječi, don Camillo priđe skupu i poškropi blagoslovljenom vodicom sve prisutne. Onda preda škropionik jednome ministrantu, pa ih poče sve obilaziti turajući svakome u ruku po jednu jed nu sličicu. — T e b i sliku svete svet e L u c ije ij e — reče reč e don Camil Ca millo lo kad stiže do Pepponea — da ti sačuva sačuva vid, druže druže!! Zatim obilno poprska svetom vodom veliku sliku vođe i lagano sagnu glavu, pa iziđe i povuče za sobom vrata. Bilo je kao da je prošao začarani vjetar koji skamenjuje ljude. Otvorenih usta, Peppone je promatrao sličicu u svojim rukama, pa pogledao na vrata, a onda se konačno pomaknuo i ispustio gotovo nadljudski urlik: — Drži Dr žite te m e j e r ću ga ubiti ub iti!! Prihvatiše ga i tako se don Camillo nesmetano mogao vratiti kući. Bio je nadut poput nogometne lopte i samo što što se n ije rasprsnu rasprsnuo o od prevelik p revelike e sreć sreće e. 88

Krist na oltaru bio je još pokriven trokutom ođ baršuna, ali svejedno vidje don Camilla kada ovaj uđe u crkvu. — Don Camill Ca millo! o! — p rogo ro gov v o r i strogo. strog o. — Isuse — o d g o vori vo ri m irno irn o don Cami Ca millo llo — ako blagosivljem kokoši i telad, zašto ne bih blagoslovio Pepponea i njegove ljude? Jesam li možda pogriješio? — Ne, Ne , don Camillo Cam illo,, u pravu pra vu si. si. A li si ipak ipa k velik ve likii nevaljalac. *

*

*

Na Uskrs, kada je rano ujutro pošao van, don Camillo zateče pred vratima župnog dvora ogromno ja j a j e od čoko čo kolad lade e lije li jep p o okiće ok ićeno no svileno svil enom m trako tra kom m jark ja rkoc ocrv rven ene e boje bo je.. B o lje lj e rečeno, ogro og rom m no j a je b ilo il o je j e v rlo rl o nalik nal ik na j a je od čokola čok olade, de, ali j e to zaprav zap ravo o bila bomba od stotinu kilograma kojoj je netko otpilio krila i premazao je smeđom bojom. Rat nije mimoišao mjesto u kojem je živio don Camillo. Bilo je zračnih napada, padale su bombe. A mnoge od tih paklenih naprava nisu eksplodirale i ostale su onako napola zabijene u zemlju ili na površini, jer su ih avioni bili ispustili u niskom letu. Kad je završio rat, stigoše odnekud dvojica stručnjaka i izazvaše eksploziju bombi koje su se nalazile podalje od mjesta, a one što su bile blizu kuća učiniše bezopasnima, te ih zatim skupiše na jed je d n om mjest mj estu u u nam na m jeri je ri da p oslij os lije e dođu po njih. Jedna Jedna bom bo m ba bila bi la j e pala na stari sta ri mlin, mlin , prob pr obila ila k rov ro v i zabila se između zida i glavne grede. Ostavili su je tu jer je kuća bila napuštena, a bomba je, pošto su uklonili upaljač, sada bila bezopasna. Upravo toj bombi su sada nepoznati ljudi otpilili krila i pretvorili je u uskršnje jaje. Zapravo se vrlo dobro znalo tko su ti nepoznati ljudi, jer je na neobičnom jajetu krupnim slovima pisalo »Sretan Uzkrs«, Uzkrs«, sa »z«, a ispod toga »Za uzvrat za Ijubezan posjet.« I uz to crvena traka. Sve je bilo unaprijed i brižljivo pripremljeno jer, podigavši pod igavši oči s čudes čudesnog nog jajeta, jajeta , don Camillo vidje vid je da 89

se nedaleko od njega skupilo mnoštvo ljudi. Ti su se đavoli sigurno dogovorili da se tu okupe kako bi uživali u predstavi. Don Camillo ljutito lju tito udari nogom no gom paklenu napravu napravu koja se, naravno, i ne pomaknu. — T v rd rda a j e ! — dovik do vikne ne netko. — T reb re b at će d oves ov esti ti dizalic diz alicu u — oglas og lasii se drugi. Čulo se podrugljivo smijanje. — Pokušaj Pok ušaj je blag bl agos oslo lovi viti ti,, m ožda ož da će se pomaknu pom aknu-ti sama! sama! — viknu treći. treći. Don Camillo i Peppone ukrstiše poglede. Peppone je j e staj st ajao ao u p rvo rv o m redu s c ije ij e lim li m gla glavn vnim im štabom, štabom , prekrstio ruke i cerekao se. Don Camillo problijedi, a noge mu se stanu tresti. Onda polagano savije leđa i svojim ogromnim šapama zahvati bombu za oba njena kraja. Zavlada grobna tišina. Ljudi su zurili u don Camilla, suzdržana daha, iskolačenih očiju, zaprepašteni. — Isuse Isus e — šapnu don Camil Ca millo, lo, sav očajan. očaja n. — Samo Sam o hrab hr abro ro,, don Camil Ca millo! lo! — o d g o v o r i mu tiho glas s glavnog oltara. Zaškripaše kosti ogromnog ljudskog stroja. Sporo ali nezadrživo, don Camillo je uspravljao leđa podižući rukama željeznu grdosiju. Zastade načas, promotri mnoštvo pred sobom, pa se pomaknu. Svaki je korak bio teži od tone. Izađe iz crkvenog dvorišta i, korak po korak, sporo ali neumoljivo poput sudbine, don Camillo prijeđe čitav trg. Mnoštvo se kretalo za njim, nijemo i zgranuto od čuda. Stigavši na suprotni kraj trga, gdje je bilo sjedište Sekcije, don Camillo stane. Zastane i mnoštvo iza njega. — Isuse — pr proš ošap apta ta don Camillo Cam illo,, sav očajan. — Samo hrab hr abro ro,, don Camil Ca millo! lo! — dopr do pree iz crkve crk ve zabrinut glas glas.. — Samo hrabro, don Camillo! Don Camillo se skupi, pa snažnim zamahom prinese ogromnu grdosiju od čelika na grudi. Još jedan zamah i bomba se počne polako uzdizati. Ljudi su prestravljeno blenuli. 90

Eto, obje ruke se pružaju, bomba je gore, iznad don Camillove glave. Bomba pade naglavce i žabi se u zemlju pred samim vratima Sekcije. Don Camillo se okrenu mnoštvu. — N atra at rag g pošil po šilja jaoc ocu u — reče glasno. — Uskrs se piše sa »s«. Ispravite i vratite! Mnoštvo se raziđe, a don Camillo se vrati slavodobitno u župni dvor. Peppone nije vratio bombu. Trojica je ukrcaše na kolica ko lica i baciše u napušten napuštenii kamenolom kamen olom izvan sela. sela. Bomba se otkotrlja niz nagib, ali ne stiže do dna, već se u padu zaustavi na izbočini, Odozgo se vidio natpis: » Sretan Sretan Uzkrs«, Uzkrs«, •k

k

*

Tr T r i dana kasn k asnije ije neči ne čija ja koza zaluta u kamen k amenolom. olom. Brsteći travu, dospije do izbočine te se očeše o bombu koja produži svoj put nizbrdo. Pomakavši se dva metra, bomba udari o kamen, pa se rasprsnu uz zaglušnu eksploziju. U selu, iako je bilo podosta daleko, trideset je kuća ostalo bez i jednog stakla. Peppone stiže bez daha u župni dvor i nađe don Camilla na stepenicama što su vodile na prvi kat. — A j a s a m . . . — p rok ro k rklj rk lja a Peppon Pep pone e — j a sam sam cijelu večer nabijao čekićem da bih skinuo krila ... — A ja j a s a m . . . — odvr od vrat atii jaučući jauč ući don Camillo. Camillo . Nije mogao nastaviti zamišljajući prizor na trgu. — Idem Id em,, m oram or am u k reve re vett — proš pr ošten tenja ja Peppone. — Ja sam se uprav up ravo o bio b io uputio up utio u krev kr evet et — prošte pro šte-nja don Camillo. Poslije zatraži da mu u spavaću sobu donesu raspelo s glavnog oltara. — Opros Op rosti ti na smet sm etnj njii — šapne šapne don Cami Ca millo llo tretr esući sući se se od groznice. — H tio sam ti zahvaliti zahv aliti u ime cijeloga kraja. — N ema em a na čemu, don Cami Ca millo llo — o d g o vori vo ri K ris ri s t blago blag o se smiješeći. — Nema Nem a na čem čemu. u.

91

JA JAJE I KOKOŠ OKOŠII Jedan od Pe Pepp ppon oneo eovih vih lju lj u d i zv zvao ao se Fulmine. Fulm ine. B ila je to ogromna ljudina, troma i spora poput slona, tupe glave. Fulmine je pripadao »političkoj četi« koju je predvodio Bigio, a obavljao je ulogu tenka. Kada bi, na primjer, trebalo rasturiti protivnički zbor, Fulmine bi stao na čelo čete i nitko ga više ne bi zaustavio, tako je neumoljivo stupao naprijed. Iza njega bi nesmetano nastupali Bigio i ostali te bi se svi ubrzo našli pred samom govorničkom tribinom, pa bi tu zviždanjem i rikanjem za svega nekoliko minuta govornika prisilili na šutnju. Jednog Jedn og po popo podn dneva eva,, do dok k su Pe Pepp ppon onee i sektor sek torski ski vođe bili okupljeni u sjedištu Sekcije, uđe Fulmine. Kad bi on bio u pokretu, bio bi potreban protutenkovski top da ga zaustavi, stoga su se svi prisutni bržebolje razmaknuli da ga propuste, a on je stao tek pred Pepponeovim pisaćim stolom. — Šta hoćeš? hoće š? — upita upit a oštr oš tro o Peppone. Peppone . — Jučer sam iz izm m lati la tio o ženu — ob obja jasn snii Fulmine Fu lmine i posramljeno posram ljeno obori ob ori glav glavu. u. — A li ona je bila kri kriva. va. — I ti m en enii do dolaz laziš iš s time? tim e? — p ro rod d er eree se Pe Pepp ppoone. — Id i i ispričaj to župni župniku ku!! 92

— Već Ve ć sam b io kod ko d njeg nj ega a — odvr od vrat atii Fulmine. — Ali don Camillo kaže da se sada, zbog člana 7, položaj izmijenio, te me on ne može odriješiti, već to treba da učiniš ti, kao vođa Sekcije. Peppone tresnu šakom po stolu i smjesta utiša ostale k o ji su se počeli po čeli hihotati. hihotati. — V rati ra ti se don Camillu Camil lu i reci rec i mu da ide do đavođa vola — zaurla zaurla Peppone. Peppone. — Dobro, Dob ro, šefe, idem ide m — reče Fulmine. — A li me prije moraš odriješiti. Peppone poče vikati, ali Fulmine zatrese glavurdom. — N e mičem mi čem se odavd od avde e dok do k me ne odrij od riješ ešiš iš — zakmeči. zakmeči. — Ako Ak o me m e u roku od dva sata sata ne ne odriješiš, počet ću rušiti sve oko sebe, jer znači da imaš nešto protiv mene. Tre T reb b alo al o j e b ira ir a ti — ili il i Fulmina Fulmin a ubiti ub iti ili il i popustiti. pop ustiti. — O drješ dr ješuj ujem em te! — prod pr odere ere se Peppone. Pepp one. — N e tako tak o — p rom ro m rm lja Fulmine Fulm ine — moraš me odriješiti na latinskom, onako kako to čini pop, jer inače ne vrijedi. — E go ti abso ab solvi lvio! o! — reče Peppon Pep pone e pucajući puca jući od bijesa. — Im a li nešto za poko po koru ru? ? — upita upit a Fulmine. — Ne, Ne , ništa. ništa. — D obro ob ro — zad za d o voljn vo ljno o će Fulmine, pa nagnu k izlaz izlazu. u. — Idem Ide m odmah reći don Camillu neka neka ide do đavola. Bude li prigovarao, raspalit ću ... — Bude li prigo pr igova vara rao, o, ima da šutiš šutiš,, inače će on tebe udesiti — prasnu prasnu Peppone. Peppone. — V r ije ij e d i — složi slo ži se Fulmine. — Ali, ako mi ti zapovjediš da ga malo raspalim, ja ću ga ipak raspaliti, pa makar me on udesio. Don Camlilo je očekivao da će još iste večeri Peppone razjaren doći k njemu. Ali Peppone nije došao. Pojavio se tek sutradan uvečer sa svojim glavnim štabom. Posjedoše svi na klupe ispred župnog dvora i počeše glasno raspravljati i prežvakavati neke dnevne novine. 93

Don Camillo je ponekad bio pomalo kao Fulmine. Zagrizao je mamac kao glupa ribica i pojavio se na vratima župnog dvora s rukama iza leđa i cigarom u ustima. — Dobr Do bra a večer, več er, veleča vele časni sni — veom ve oma a ga srdačno pozdraviše svi dodirnuvši obod šešira. — Jeste li v id je li o v o o vdje vd je,, velečas vele časni? ni? — zapita zap ita Brusco i pljesnu pljesnu rukom po novinama novinama.. — Izvanredno, zaista! Bila je to priča o glasovitoj kokoši iz Ancone ko ja j a je, je , p rim ri m ivš iv š i župn žu pnik ikov ov blag bl agos oslo lov, v, snesla neobičn neo bično o ja j a j e — na ljusc lju scii se jasno jas no istica ist icalo lo sveto sve to znamenje. zname nje. — T o m ože ož e bit b itii samo bo b o ž je d jelo je lo!! — uzviknu uzvi knu Pep Pep pone ozbiljna lica lica.. — Pravo pravcato čudo! čudo! — P olak ol ako o s čudesima, m omci! om ci! P r ije ij e nego ne goli li se ustanovi da je neki događaj čudo, treba najprije ispitati i provjeriti nije li možda to obična prirodna pojava. Peppone klimnu ozbiljno glavom u znak povlađivanja. — T ako ak o je, je , tako tak o je. je . Ali, Al i, po m ome om e mišl m išlje jenju nju,, ova o vakkvo je jaje trebalo snesti nešto kasnije. Sada smo jo š suviše dalek da leko o od izbora. izbor a. Brusco se počne hihotati. — Baš si naivan! naiva n! Sve Sv e j e to p itan ita n je organ or ganiza izacije cije.. Kada imaš dobro organiziranu štampu, možeš lako nesti čudotvorna jaja! — Laku Lak u noć — odre od reza za krat kr atko ko don Camillo. Camill o. *

*

*

Prolazeći Prolazeć i sutra sutradan dan pored pore d Sekcije, don Camillo ugleda na oglasnoj tabli izrezak iz novina s pričom o događaju u Anconi i fotografijom čudotvornog jajeta. Ispod toga bio je listić: »Po odredbi Ureda za štampu demokršćanske stranke katoličke koke rade na izbornoj propagandi. Kakvog li čudesnog primjera discipline!« Slijedeće večeri bio je na prozoru kada se ispred župnog dvora stvore Peppone i njegov vrhovni štab. 94

— T o j e zaista čudo! — vika vi kao o j e Peppo Pe ppone ne razmarazm ahujući novinama. novinama. — Evo, i u Milanu je jedna kokoš snijela jaje ja je kao ono u Anconi! Anconi! Dođite da vidite, velečasni! Don Camillo siđe, pogleda sliku na kojoj se vid je j e l o j a j e i kokoš, kokoš , te proč pr očit ita a članak. članak. — Kakv Ka kvu u smo sjajnu sja jnu idej id eju u prop pr opus ustil tilii — uzdahne uzdahne Peppone. Peppone. — Pomislite Pom islite da smo smo se se mi prvi p rvi dosjetili: d osjetili: »Kokoš se upisala u partiju i sutradan snesla jaje, a na njemu srp i čekić!« Svi uzdahnuše. Ali Peppone razmisli i zatrese glavom. — N e — reče — mi to ne bism bi smo o mogli mo gli.. Oni imaima ju v jeru je ru k oja oj a će sve lije li jep p o udesiti. A m i ne možem mo žemo o činiti čudesa! — N etk et k o se rod r odii pod po d sretnom sretn om zvije zv ijezd zdom om,, a netko netk o ne! ne! — uzvikne uzvikne Bru Brusco sco.. — Tako Tak o ti je to! Don Camillo ne uze riječ u diskusiji. Pozdravio je i otišao, a Peppone i drugovi odjurili su da nalijepe na zidne novine izrezak s pričom o milanskom jajetu. Ispod toga su napisali bilješku s naslovom: »Još jedna jed na propaga prop agandn ndna a k o k o š !« Nešto kasnije, ne mogavši ništa zaključiti, don Camillo stane pred Krista na glavnom oltaru. — Isuse — reče — kakva kak va li j e o vo p ripo rip o vije vi jest st? ? — Pa znaš je, je , don Camillo Cam illo!! P roči ro čita tao o si u novinanov inama.. ma — Jesam Jesam,, p roči ro čita tao o sam u novinama, novinam a, ali n ije ij e m i ništa ništa jasno jasno — odvrati odv rati don Camil Camillo. lo. — U novina novinama ma čovjek može napisati što mu padne na pamet, ali ovakvo čudo meni ne ide u glavu. — Don Camillo Cam illo,, zar ti ne vjer vj eru u ješ je š da V ječn je čnii Otac može tako što učiniti? — N e — odlučno odlu čno će don Camillo. Cam illo. — Pred Pr edsta stavi vi sebi da Vječni gubi vrijeme time da riše znamenje po kokošjim jajima! Krist uzdahnu: — T i si č o v jek je k k o ji nema v j e r e . . . — O ne! — usp us p rotiv ro tivii se don Camillo. Cam illo. — T o pak ne! 95

— Dopusti Dop usti da dovr do vršim šim,, don do n Cami Ca millo llo!! H tio ti o sam reći da nemaš vjere u kokoši. Don Camillo zinu u nedoumici, pa raširi ruke, prekrsti se i ode. Ujutro, pošto je odslužio misu, uputi se u ko košinjac jer se zaželio svježeg jajeta, a Crnka ga je upravo snesla. Izvadi iz gnijezda još sasvim toplo ja j a j e i ponese pone se ga u kuhinju. I tu blenu blen u kao da mu se u glavi pomutilo. Jaje Jaj e što ga j e drža dr žao o na dlanu b ilo il o j e na dlaku isto kao i ona ona dva s novinskih novinskih foto gra gr a fija fij a — na ljusci ljusci bijaše u reljefu nacrtana hostija okružena zrakama. Izbezumljen, uze čašicu i u nju položi jaje, pa sjeda i stane ga promatrati. Vrijeme je prolazilo, a on je j e sjed sj edio io i p ilji il jio o u jaje ja je.. Onda iznenada iznenad a ustane, ustane, uze čašicu s jajetom i sakrije je u ormar, pa poče u sav glas dozivati zvonareva sina. — T rči rč i Pepponeu Pepp oneu i reci rec i da smjes sm jesta ta dođe do đe ovam ov amo o i dovede sve svoje starješine, jer im moram saopćiti nešto važno i neobično hitno. Reci da je posrijedi pitanje života ili smrti! Nepunih pola sata iza toga eto Pepponea i njegovih starješina. Peppone zastane sumnjičavo na pragu. gu. — Ulazit Ula zite e — reče reč e don Camil Ca millo. lo. — Z a tvo tv o rite ri te i za kračunajte vrata i sjedite. Posjedaše šutke i zagledaše se u njega. Don Camillo skine sa zida malo raspelo i položi ga na stolić. — Gosp Go spod odo o — reče reč e — ako vam va m se zakunem na ovo raspelo da ću govoriti istinu, jeste li spremni vjerovati? Sjedili su u polukrugu, a Peppone u središtu. Svi pogledaše u Pepponea. — Da — reče Peppone. Pepp one. — Da — o d g ovo ov o riše ri še ostali. osta li. Don Camillo posegnu lijevom rukom u ormar, a desnu pruži nad raspelo. — Kune Ku nem m se da sam o v o jaje ja je,, ima im a tome to me jeda je dan n sat, pokupio u kokošinjcu gdje ga je snesla moja 96

Crnka, a nitko ga tamo nije mogao podmetnuti, jer je j e b ilo il o upra up ravo vo sneseno sneseno,, a lok lo k o t na vrat vr atim ima a otvo ot vori rio o sam ja osobno ključem koji nosim na svežnju s ostalim ključevima u svom džepu. Pruži jaje Pepponeu. — Daj d alje al je — reče. Ustadoše i, jedan po jedan, stadoše razgledavati jaje ja je,, kušajući da nokt no ktom om izgrebu izgre bu r elje el jef. f. Napo Na poko kon n Peppone sav blijed nježno položi jaje na stolić. — N o, što ćete napisati napis ati u svoj sv ojim im glupa glu pavim vim zidzid nim novinama kad svima pokažem ovo jaje i dam im da ga ga opipaju op ipaju vlastitim vlas titim rukama rukama? ? — upita don Camil Camillo. lo. — Kad pozovem iz grada grada najuglednije najuglednije profesore i zatražim da izvrše analizu i izdaju uvjerenje, potpisano i propisno biljegovano, da nema nikakve prijevare? Napišite da je to opet novinarska patka, pa će vam sutradan pobožne gospe iz cijele općine skočiti za vrat, nazvati vas bezbožnicima i iskopati vam oči. Don Camillo je stajao ispružene ruke, a jaje, obasjano suncem, blistalo mu je na dlanu velike ruke kao da je od srebra. Peppone raširi ruke. — Pred Pr ed ovak ov akvi vim m čudom čudo m — prom pr omrs rsii — što bismo bis mo mogli reći? Don Camillo ukruti ruku i progovori svečanim glasom: — Bogu, k o ji j e stvo st vori rio o nebo neb o i zem ze m lju i svemir svem ir i sve što je u svemiru i vas nekoliko golaća, da bi dokazao svoju svemogućnost nije potreban sporazum s jednom kokoši — govorio go vorio je polako don Cami Camill llo. o. Zatim stegne šaku i zdrobi jaje. — N iti it i j e meni men i potre po trebn bno o služiti služ iti se glupim glup im koko košima da bih ljude uvjerio u veličinu Gospoda — nastavi don Camillo. Istrča Ist rča poput popu t strijel s trijele e i vrati vra ti se zača začas s stežuć stežućii za vrat Crnku. — E to — reče i zavrnu zavr nu j o j vratom vra tom.. — Eto, Et o, svetosvet ogrdna koko što se usuđuješ miješati u sveta pitanja bogoslužja. 7 Don Camillo

97

Don Camillo odbaci kokoš u kut i, još sav uzbuđen, uputi se stisnutim šakama prema Pepponeu. — Sa Samo mo časak, don C am amil illo lo — promu pro muca ca Peppon Pep ponee uzmičući i podižući ruke da zaštiti vrat. — Nisam ja ja snes nesao jaje ja je . . . Ćeta napusti župni dvor i uputi se preko trga preplavljena suncem. — N em ema a šta — reče reč e Brusc Bru sco o za zaus usta tavl vlja jaju jući ći se. se. — Ja ne znam g o v o r iti it i j e r nisam učen čovj čo vjek ek,, ali na onoga se ne bih moga m ogao o naljutit na ljutiti, i, pa makar me izmla izmla tio kao vola. — M m . . . — zabrund zabr unda a Pepp Pe ppon onee k o j i j e s voje vo jedo dob bno primio obilnu kišu udaraca na glavu, a da mu u duši ipak nije zamjerio. Dotle je don Camillo podnosio izvještaj Kristu. — Dak Dakle le — za zak k lju lj u č i — jesa je sam m l i dobr do bro o postup pos tupio, io, ili nisam? — D obro ob ro si post po stup upio io — o d g o v o ri K ris ri s t. — D obro ob ro si postupio, don Camillo. Možda si pretjerao samo kada si se okomio na onu jadnu i nedužnu kokoš. — Isuse — uzdahnu don Cam Ca m illo ill o — već ve ć sam gogo tovo dva mjeseca umirao od želje da je stavim u lonac. Krist se nasmiješi. — I ti si u pravu, pravu , ja jad d n i don Cam Ca m illo! illo !

ZLOČIN I KAZNA Jednog Jedn og jutra jut ra,, izašavši na crkven crk veno o dvoriš dv orište, te, don Camillo otkrije da je obnoć na zidu župnog dvora netko crvenom bojom napisao »Don Cam&lo*« pola metra visokim slovima. Don Camillo uze vjedro kreča i debeli kist te se lati posla da preboji natpis, ali bila je to anilinska boja, a kada anilinsku boju pokrivaš krećem, to je kao da si si je pozvao pozv ao na svadbu svadbu — izbit će na površinu površinu,, pa ma stavio na nju tri tr i prsta debeli sloj kreča. kreča. I tako je j e don Cami Ca millo llo m orao ora o potr po traž ažit itii zidars zid arski ki strug i znozn o ji j i o se pol p ola a dana dok do k j e sve valja va ljan n o ostrugao. Pojavio se pred Kristom bijel kao da dolazi iz mlina, ali mračna raspoloženja. — Ako Ak o saznam tko tk o j e to učinio učin io — reče reč e — kolac ko lac ću na njemu u kašu pretvoriti. — N e dram dr amat atiz izira iraj, j, don Camill Ca millo o — savje sa vjeto tova va ga Krist. — T o je j e djetinjarija. djetinjarija. N ajposlije, nikakv nikakva a tešteška uvreda! — N i je lije li jep p o dava da vati ti svećeniku nadimak nadim ak lučkog lučk og radnika — pobuni se se don Camillo. Camillo. — Uz to su dobro pogodili, pa ako narod sazna, prišit će mi to ime za čitav život. * Lučki radnik. (Prev.) 1

*

99

— U tebe teb e su dva dv a dobr do bra a ramena rame na don Cami Ca millo llo — tješio tješ io ga K rist ris t smiješeći sm iješeći se se. — Ja nisam nisam imao tvo jih ramena, a morao sam nositi križ i nikoga nisam iz mlatio. Don Camillo prizna da je Krist u pravu. Ipak, ni je j e b io sasvim uvje uv jere ren n i, te iste večer ve čeri, i, umje um jest sto o da ode u krevet, prita pr ita ji se na skrovitom skro vitom mjestu te stane stane strp ljivo čekat čekati. i. Bilo B ilo je j e oko dva sat sata a po ponoći kada kada se prikrade neka prilika, spusti na tlo vjedro i oprezno poče kistom pisati po zidu župnog dvora. Don Camillo joj nije dao ni da dovrši slovo D, već podiže vjedro i nabi ga onome na glavu, pa ga otpremi silovitim udarcem nogom. Anilinska boja je đavolska stvar, i Gigotto (jedan od vodećih Pepponeovih ljudi), koji je primio onaj crveni tuš na glavu, ostao je tri dana zatvoren u kući i strugao lice svim mogućim detergentima, a onda je j e ipak ip ak izašao, j e r j e m orao or ao na posao. p osao. Svi Sv i su već ve ć znali što se dogodilo, te su brže Gigottu prišili nadimak »Crvenokožac«. Don Camillo je svakom prilikom dolijevao ulje na vatru, a jadni bi Gigotto ispod crvenih nih mrlja m rlja pozelenio od bijes bijesa. a. Tak o je to trajalo sve dok jedne večeri, pri povratku s posjeta liječniku, don Camillo ne primijeti da je kvaka na vratima župnog dvora obilno premazana izmetinama, bolje rečeno, rečeno, uočio je to kada je već bilo b ilo kasn kasno. o. Odmah Odmah se se uputi ravno u gostionicu gdje zateče Gigotta i raspali mu zaušnicu koja bi slonu zamaglila pogled, te mu prilijepi na obraz svinjariju s kvake. Dakako, takvi se događaji vrlo lako prometnu u političko pitanje i, budući da se Gigotto nalazio u društvu petorice ili šestorice svojih istomišljenika, don Camillo bio je prisiljen da zavitla klupom. Iste Is te noći otpje ot pjeva vao o mu je neki nez nezna nana nac c podoknicu bacivši nekoliko nek oliko petardi pred vrata župnog župnog dvora dvora.. Ona Ona šestorica šestorica što što ih je don Camillo pomeo pom eo klupom k lupom praskali su od nemoćnog bijesa i derali se u gostionici kao sumanuti. Vladala je velika napetost i sva100

kog je trenutka mogao nastati lom. Ljudi su bili zabrinuti. I tako je jednog jutra don Camillo morao otići hitno u grad, jer je s njime želio razgovarati biskup. Biskup je bio star i poguren te je morao podići glavu da bi se zagledao u lice don Camillu. — Don Camil Ca millo lo — reče — ti si bolestan. T e b i je potrebno nekoliko mjeseci mirovanja u kakvom li jep je p o m mjesta mje stancetu ncetu u brdima b rdima.. Da, da, da, umro um ro j e župnik u Puntarossi i ti ćeš jednim putovanjem obaviti dva korisna posla — dovest ćeš ćeš mi u red tamošnju župu župu i izliječiti se. Nakon toga ćeš natrag na svoje mjesto svjež kao ruža. Zamijenit će te don Pietro, mlad momak koji ti neće nikakvu štetu učiniti. Jesi li zadovoljan, don Camillo? — Nisam Nis am,, preuzviše pre uzvišeni, ni, a li krenut ću kad ka d god go d pre pre uzvišeni zaželi. zaželi. — L ije ij e p o — odvr od vrat atii biskup. — T v o ja poslušnost zavređuje još veću pohvalu zato što bez pogovora prihvaćaš nešto što ti se ne sviđa. — Preuzviše Pre uzvišeni, ni, neće li vam b iti it i žao ža o ako ak o u župi budu govorili da sam pobjegao od straha? — Neće Ne će — o d g o vori vo ri starac smiješe smij ešeći ći se. — N itk it k o na svijetu neće nikad pomisliti da se don Camillo nečega uplašio. Idi, bog bio s tobom, don Camillo, i osta o stavi vi na miru klupe — one ne spadaju u kršćan kršćansk ske e dokaze. Događaj se odmah razglasio mjestom. Na izvanrednu sjednicu donio je tu novost sam Peppone. — Don Cami Ca millo llo odlaz od lazii — saopći saopć i Peppone. Peppo ne. — P rere mješten je po kazni u neko selo u brdima gdje je vrag rekao laku noć. Putuje sutra u tri sata. — S jajn ja jno! o! — zaurla zaurl a skup. skup. — N eka ek a tamo i crkne! — Napo Na poko kon, n, i b o lje lj e j e što se sve tako zavr za vrši šilo lo — povika Peppon Peppone. e. — Taj je sebi sebi već bio uvrtio u glaglavu da je u isto vrijeme papa i kralj. Da je ostao, morali bismo mu pošteno isprašiti leđa. Ovako nam je ušteđen trud! 101 101

— — M or ora a otiđi otiđ i kao ka o pas! — pr pro o d er eree se Brusco. — Tre T reb b a ljud lju d e u p ozor oz oriti iti da se zl zlo o piše onom on omee tk tko o se pojavi na ulici sutra između dva i tri i pol, *

*

*

Stiže vrijeme, i don Camillo, pošto je zatvorio kovčeg, pođe da se oprosti s Kristom na oltaru. — Žao Ža o m i j e što te ne mogu mo gu p o n ijet ij etii sobom sob om — uzdahne don Camillo. — Ja ću te ip ipak ak p rati ra titi ti — o d v rati ra ti K ri rist st.. — I d i u miru! — Da li sam baš tako ta ko krupnu budalaštinu budalaš tinu učinio učin io da me trebalo treba lo prognati? prog nati? — upita don Camil Camillo. lo. — Jesi Jesi.. — Dakle, svi do jed je d noga no ga su p ro roti tivv mene m ene — uzdahne don Camillo. — Baš tako ta ko — o d g o v o ri K ri rist st.. — I don Camil Ca millo lo je j e p ro roti tivv tebe, ni on ne od odob obra rava va ono on o što si učinio. — T a k o j e — složi slo ži se don Camil Ca millo. lo. — N a jr jra a d ije ij e bih sam sebe ispljuskao. — D rž ržii ruke na miru, mir u, don Cami Ca millo llo!! I sretan ti put! Strah u gradu dosegne 90 stupnjeva, a u pokrajini 180, pa su sve ulice u mjestu opustjele. Don Camillo se pope na vlak i kad vidje kako njegov zvonik iščezava iza zelenih kita, osjeti silnu gorčinu. — N i pas da me se s jeti je ti — uzdahne don Camillo. Camillo . — P o tom to m e se n a jb jbo o lje lj e vid vi d i kako ka ko sam ob obav avio io svoju svo ju dužnost. Po tome se najbolje vidi da sam nevaljalac. Ubrzani vlak zaustavljao se na svakoj stanici, pa je j e stao i u Boschettu, Bosc hettu, mjestašcu mjes tašcu sa svega četir če tirii kuće na šest kilometara od don Camillova mjesta. I tu se sasvim neočekivano njegov odjeljak napuni ljudima koji ga gurahu prema prozoru, i on se nađe pred morem ljudi koji su pljeskali i dobacivali mu cvijeće. — Pe Pepp ppon oneo eovi vi su lju l jud d i re rek k li da će p re rem m latit la titii svakoga tko se pojavi poja vi na ulici kad vi budete budete odlazili od lazili — objasn ob jasnii zakupac zakupac iz Stradalunga. Stradalunga. — Da ne bude nerenereda, došli smo svi ovamo da vas pozdravimo. 102

Don Camillu se u glavi sve uskomešalo, u ušima mu odjekivala paklena buka i, pošto vlak ponovo krenu, krenu, on vid je da je okružen cvijećem, cvijeće m, bocama, smo smo tuljcima, košarama i zavežljajima. I kokoši vezanih nogu bijesno su kokodakale na mrežama za prtljagu Ali mu je u srcu ostao trn. — Onima sam se, se, dakle, nasmrt zam za m jeri je rio o kad su mogli tako nešto učiniti! Zar im nije bilo dovoljno što su me otjerali? Vlak se zaustavio četvrt sata kasnije u Boscoplan chi, posljednjem mjestu općine. Don Camillo ču kako ga zovu, stupi do prozorčića, a vani predsjednik Peppone i cijela općinska svita. I predsjednik Peppone održi slijedeći govor: — P rije ri je nego neg o što napustite podr po druč učje je ove ov e općine, želimo vam izručiti pozdrave stanovništva i zaže Ijeti vam što skorije ozdravljenje da biste se što prije mogli vratiti svome duhovnom poslanstvu. Kada je vlak polazio, Peppone širokim pokretom skine šešir. Don Camillo također skine šešir i ostane tako na prozorčiću, sa šeširom u zraku, kao kakav kip iz doba Preporoda. * * * Crkva u Puntarossi smjestila se na vrhu brdašca i podsjećala je na razglednicu. Pošto je stigao, don Camillo udahnu punim plućima zrak ispunjen mirisom borovine te uzviknu zadovoljno: — Krat Kr atak ak odm od m or o v d je gore go re dobr do bro o će mi doći da se što prije vratim svome duhovnom poslanstvu. Rekao je to sasvim ozbiljno, jer mu se Pepponeov nevješti govor činio vrednijim od svih Ciceronovih govora zajedno.

POVRAT POVRATAK AK STADU

Svećenik što su ga poslali da vodi župne poslove za don Camillova političkog oporavka bio je mlad i nježan stvor, ali od onih koji znaju što hoće. Izražavao se fino i uglađeno, biranim i lijepo zaobljenim riječima koje kao da su upravo bile obrane u vinogradu rječnika. Iako je znao da je njegova sadašnja dužnost privremena, unosio je u crkvu one sitne promjene koje su čovjeku potrebne da bi lakše mogao podnijeti boravak u tuđoj kući. Ne želimo praviti usporedbe, ali tako se dešava kada netko ode u hotel i, mada zna da će tu samo prenoćiti, ne može se oteti želji da premjesti na desno stolić koji je bio na lijevoj strani i da metne na lijevu stranu stolicu koja je stajala na desnoj, jer svatko od nas ima svoje predodžbe o skladu i ravnoteži predmeta i boja, pa osjeća nekakvu muku dok ne postigne željeni estetski ugođaj. Tako Ta ko već ve ć p rve rv e n ed jelj je lje e na misi lju lj u d i zapaziše d vivi je j e krupne krupn e p rom ro m jen je n e — v elik el ika a voštana vošta na svije sv ijeća ća ukrašena cvjetićima, koja je prije bila lijevo od oltara na drugoj stepenici pored ograde, sada se nalazila s desne strane ispred slike neke svetice. Slike prije nije bilo. 104

Radoznalost Radoznalost da vide novajliju no vajliju privukla privukla je u crkvu cijelo mjesto. Prvi red zauzeli su Peppone i ostali crveni starješine. — Jesi Jesi li vid vi d io? io ? — isk is k rivi ri vi usta Brusco Brus co pokazu pok azujuć jućii Peppone Pepponeu u premješteni premješteni svijećn svijećnjak. jak. — Novosti! Nov osti! — M m m . . . ! — progunđ pro gunđa a Peppone, Peppo ne, a v id jelo je lo se da je vrlo uznemiren. Tako nervozan ostao je dotle dok se mladi pop ne okrenu i priđe ogradi da održi uobičajenu propovijed. To T o g trenutka trenutk a Peppo Pep pone ne se više viš e n ije ij e m ogao og ao svladati svlad ati i, prije negoli je pop uzmogao započeti govor, on se izdvoji iz svoje skupine, odrješito krenu udesno, dograbi veliki svijećnjak, prenese ga lijevo i postavi na staro mjesto na drugoj stepenici pored ograde. Potom se vrati, stane u sredini prvog reda skršte nih ruku i zagleda se ponosno popiću u oči. — Tak Ta k o je! je ! — čuo se šapat svih prisutnih, pa i reakcije. Mladi svećenik koji je otvorenih usta pratio Pep poneov čin, problijedi i mucajući jedva skrpi nekoliko riječi, pa se vrati oltaru da dovrši misu. Kada je izašao, zateče pred vratima Pepponea i sav glavni štab. Prostor ispred crkve ispunili su bili tihi i namršteni ljudi. — K ažit až ite e vi, d o n . . . don tko tk o b i ga znao — upita Peppone nekako nekako s visoka — čija je ona nova slika što ste je objesili desno od oltara? — T o j e sveta R ita it a od Cascie . . . — promuc pro muca a p opić. — N ema em a o v d je što traž tr ažit itii ni Sveta R ita it a od Cascie ni ma koj k oja a druga druga njo n jojj slična slična — ustvrdi Peponne Peponne.. — — Ovdje je sve u redu onako kako je bilo prije. Mladi pop raširi ruke. — M islim is lim da j e m o je prav pr avo o . . . — uspr us prot otiv ivii se pop, ali mu Peppone ne dopusti da nastavi. — Tak Ta k o vi, dakle? dakle ? U tom to m slučaju b o lje lj e da budemo bud emo potpuno jasni — nemaju ovd ov d je što što tražiti ni sveć svećeenici kao što ste vi. Mladom popu presiječe se dah. — Ja ne znam što sam vam va m učinio učin io . . . 105

— R eći eć i ću ja vama va ma što ste učini uč inili! li! — uzvikn uzv ikne e Pep Pep pone. pone. — Prekršili Prek ršili ste ste zakonitost. zakonitost. Porem Por emetili etili ste ste normalan poredak koji je uspostavio stvarni upravitelj župe, a on je izražavao volju naroda! — Tako Ta ko je ! — p o tvr tv r d i mn mnoštv oštvo, o, pa i reak re akcija cija.. Popić pokuša istisnuti smiješak. — Ako Ak o je samo sam o do toga, vra vr a tit ti t ćemo će mo sve kao što je j e bilo, bi lo, i u redu. Slažete Sla žete li se? se? — N e slažem sla žemo o — odbr od brus usii Peppone, Pepp one, zabaci zaba ci šešir sa čela i upre ogromne šačurine u bokove. — A zašto, ako smije sm ijem m pita pi tati? ti? Peppone je bio iscrpao svu svoju rezervu diplomacije. — Ako Ak o baš želit že lite e znati, znat i, stvar stv ar n ije ij e u redu jer, je r, da vas pljusnem, vi biste odletjeli petnaest metara daleko. Međutim, pljusnem li stvarnog upravitelja župe, taj se neće pomaknuti ni za centimetar! Peppone nije smatrao za potrebno objasniti da bi u tom slučaju don Camillo njemu vratio osmerostruko. Prešao je preko sitnica, ali suština je bila svima jasna. jasn a. Svim Sv ima a osim m lado la dom m e popu pop u k o ji j e prener pre neraaženo buljio u Pepponea. — Opro Op rost stite ite — proš pr ošap apta ta — ali zašto m e hoćete hoćet e tući? Peppone je gubio strpljenje. — T k o kaže da vas hoću tući? Dakle, i v i poči po čin n jeje te napadati ljevičare? Ovo je bila samo usporedba, da vam prikažem u čemu je bitna razlika. Da ću vas tući? Hajde, valjda ne mislite da bih gubio vrijeme i lijepio zaušnice takvom sitnom popiću kao što ste vi. Pogođen u živac, »sitni popić« uspravi svoj stas visok metar i šezdeset te nadme vratne žile. — B io ja sitan ili ma kakav ka kav — zavr za vrišt ištii — mene su ovamo poslale crkvene vlasti i ovdje ću ostati dok crkvene vlasti budu budu to htjele. U crkvi ne zapovijedat zapo vijedate e vi! Sveta Rita će ostati gdje se nalazi, a što se tiče svijećnjaka, evo pogledajte što ću s njime učiniti! Uđe u crkvu, uhvati svijećnjak koji je bio teži od njega, i nakon duge borbe i mukotrpnog posrta 106

nja smjesti ga opet na lijevu stranu, ispred netom osvanule svetice. — E to — iz izg g ovo ov o ri ponosno. — U redu! — od odvr vrat atii Pep Peppon ponee k o ji j e s praga prag a crkvenih vrata prisustvovao prizoru. Okrećući se mnoštvu što se skupilo pred crkvom i čekalo tiho i mrgodno, Peppone zagrmi: — N aro ar o d će reć r ećii svoj sv oje! e! Sv Svii na općinu općin u u protes p rotestnu tnu demonstraciju! — Tako Ta ko je! je ! — po povi vika ka narod. Peppone prokrči put kroz mnoštvo, stane mu na čelo, a mnoštvo krene za njim urlajući i mašući palicama. Kada povorka stiže pred općinsku zgradu, nastane još jača i bjesnija vika. Urlao je i Peppone prijeteći pesnicom prema balkonu dvorane za sjednice. — Pep Peppo pone ne — po povi vika ka mu Brusco u uho — bo bog g te ubio, što se dereš! Okani se vike! Zar si zaboravio da si ti predsjednik općine? — Sto mu . . . — uzvikne uzvik ne Peppone. — Kada Ka da me ti prokletnici smute, više ništa ne znam. Pohita uza stepenice i začas se pojavi na balkonu. Nastane urnebesni pljesak i odobravanje svih okupljenih, pa i reakcije. — Drug Dr ugov ovii građani! građ ani! — viknu vik nu Peppone Pe ppone.. — Neće Ne ćem mo trpjeti nepravdu koja vrijeđa dostojanstvo slobodnih ljudi! Prid Pridržava ržavatt ćemo se reda reda i zakona zakona dok dokle le bubude moguće, ali smo spremni ići do kraja, pa upotrijebiti i topove! Za sada predlažem da jedna komisija pođe pod mojim vodstvom crkvenim vlastima i da na demokra dem okratski tski način način istima istim a iznese iznese želju naroda! naroda! — Tak Ta k o je! je ! — zagrm zag rmii svjet sv jetina ina nimalo nim alo ne mareći mare ći za stilsku stilsku zbrku na na kraju kra ju završne rečenic rečenice. e. — Ž ivio ivi o predsjednik Peppone! Kada se Peppone, u pratnji komisije, nađe pred biskupom, jedva nekako poče svoj govor, ali mu se jezi je zik k ubrzo ub rzo razveza. — Eksce Ek scelen lencij cijo o — reče. — T aj što ste nam ga poslali nije svećenik koji je dostojan tradicija općinskog mjesta. 107

Biskup podigne glavu da bi promotrio Pepponea do vrha. — Samo Sam o v i reci re cite te što j e učinio? učin io? Peppone raširi ruke. — Za ime im e b o žje žj e ! Učini Uč inio? o? N i j e učinio učin io ništa strašno . . . zapravo zapravo,, niš ništta nije učini učinio o . . . Zlo je u tome tome št što, kako da kažem ... vaša preuzvišenosti, to pola brade, pedalj muža... hoću reći, takav mlad svećenik spad spada a na k o r . . . Taj kada kada stavi stavi na na sebe sebe crkveno crkveno ruho liči, oprostite, liči na vješalicu s tri ogrtača i jednom kabanicom. Stari biskup potrese ozbiljno glavom. — A li zar za r v i — reče v rlo rl o u m ilja ilj a to — m jeri je rite te v r i jed je d nost no st svećenik sveć enika a vago va gom m i m etro et rom m? — N e, E ksce ks cele lenc ncijo ijo — o d vra vr a ti Peppone. Pepp one. — Nism Ni smo o mi divljaci! Stvar je u tome, ukratko, i oko traži svoje: s popovima je isto kao i s liječnicima. Mnogo znači simpatična pojava, već zbog tjelesne privlačnosti i moralnog povjerenja! Stari biskup uzdahne. — Shvaćam, shvaćam, potpu po tpuno no m i j e jasno. jasn o. Ali, sinovi dragi, imali ste dekana kao toranj i došli ste me upravo vi moliti da vam ga maknem s očiju! Peppone nabra čelo. čelo. — M onsi on sin n jore jo re — izja iz jav v i svečano — b io j e to jedan jed an casus bello, kako se to kaže, poseban slučaj. Taj je kao čovjek bio neko udruženje za prijestupe te nas je j e s voji vo jim m d ikta ik tato tors rski kim m i izazo iza zovn vnim im drža dr žanje njem m d o vovo dio na rub propasti. — Znam, znam — kaza biskup. — V e ć ste m i to, sine dragi, prošli put rekli, pa sam ga zbog toga, kao što vidite, i udaljio. Upravo zato što sam se uvjerio da je to nepo nepošt šten en čovjek čov jek . . . — Trenuta Tre nutak, k, trenutak, opro op rost stite ite!! — upadne Brusc Brusco. o. — M i nikada nismo nismo tvrdil tvr dilii da je nepošten! nepošten! — A k o i n ije ij e nepošte nep ošten n — prod pr oduž užii stari biskup bisku p — don Camillo je ipak nedostojan svećenik kad ... — Opro Op rost stite ite — prek pr ekin ine e ga Pepp Pe ppon one e — m i nikad nika d nismo rekli da kao svećeni svećenik k ne obav ob avlja lja valjan o svoju dužnost. Govorili smo o njegovim najtežim nedostacima, cima, o najtežim najtež im greškama greškama kao čovjeka. 108

— Tako Ta ko j e — zakl za klju juči či stari biskup. — A kako kak o su, na žalost, svećenik i čovjek jedna te ista osoba, i kako don Camillo kao čovjek predstavlja opasnost za svoga bližnjeg, pomišljamo da ga konačno ostavimo ondj on dje e gd g d je se nalazi — u Puntarossi, Puntarossi, u društvu društvu s tamošnjim kozama. Ako ga uopće ostavimo, jer nismo još odlučili hoćemo li mu dopustiti da i dalje obavlja svećeničku dužnost ili ga suspendirati. To ćemo još vidjeti. Peppone potiho izmijeni nekoliko riječi s članovima komisije, pa se okrene biskupu: — M onsin on sinjo jore re — reče reč e u pol p ola a glasa, a bio bi o j e b lije li jed d i znojan što mora tako tiho govoriti. go voriti. — Ako crkvene crkvene vlasti imaju neki poseban razlog da ovako postupe, one to mogu učiniti. Ali dužnost mi je upozoriti da kod nas neće više nitko ići u crkvu dok se god ne vrati stvarni upravitelj župe. Stari biskup raširi ruke. — Sinov Sin ovii — uzvikne uzvik ne — jest je ste e Ii svjesni svjes ni težine svo jih ji h r ije ij e či? či ? Ovo j e upotr up otreb eba a prisiln pr isilnih ih mjera. mje ra. — N e, gosp go spod odine ine — objas ob jasni ni Peppon Pep pone e — mi niko ni ko-ga ne prisiljavamo, jer će svi po svojoj volji ostati kod kuće, a nema tog zakona po kojemu bi morali ići u crkvu. Ovo je samo jednostrana primjena načela demokratske slobode. Jer jedini koji mogu oci jen je n iti it i da li l i svećenik svećen ik odgo od gova vara ra ili il i ne odg o dgov ovar ara a to smo mi kojima je on na grbači već gotovo dvadeset godina. — V o x p opul op ulii vox vo x Dei* De i* — uzdahne uzdahne stari biskup. — N eka ek a se vrši vr ši v o lja lj a božj bo žja. a. Uzm Uz m ite v i onda ond a sebi svog s vog nevaljalca. Ali nemojte mi opet dolaziti s tužbama da je nasilnik. Peppone se nasmija. — Preuzviš Preu zvišeni! eni! Lako La ko j e nama izaći izać i na kraj kra j s takvim hvalisavcima kao što je don Camillo. Ono prošli put bila je obična mjera opreza socijalnog i političkog karaktera. Htjeli smo spriječiti Crvenokošca da mu ne baci bombu u glavu. * Glas naroda — glas božji. ( Pr ev .) .) 109

— Otac ti j e Crven Crv enoko okožac žac!! — odbr od brus usii uvri uv rije jeđe đeno no Gigotto, čovjek kojemu je don Camillo obojio lice anilinskom bojom i kojega je kasnije isprašio klupom u gostionici. — Nisam htio h tio na njega bacati bacati bombe. Bacio sam mu samo petardu pred kuću da mu stavim do znanja kako nisam raspoložen da mu dopustim da me udara klupom po glavi; pa makar bio prečasni dekan. — Ah, ti si, sinko, sin ko, b acio ac io petar pe tardu du — upita up ita b ezbr ez brižižno stari biskup. — Jesam, Jesam, Preuz Pr euzviš višeni eni — p ro m rm lja lj a Gigo Gi gotto tto.. — Znate kako je. Kada netko dobije klupom po glavi, nije čudo ako mu se omakne kakva glupost. — Potpu Po tpuno no vas razu ra zum m ijem ije m — o d g o v o r i biskup koji je bio star i znao je kako treba postupati s ljudima. *

*

*

Don Camillo se vratio nakon deset dana. — K a k o ste? — upita up ita ga Pepp Pe ppon one e na ulici, u lici, upr u pravo avo kada je don Camillo izlazio izlaz io iz željezničke stan stanic ice. e. — Jeste li dob do b ro p ro v eli el i odm od m or? or ? — N i j e b ilo il o baš vese ve selo lo o n d je gore. gor e. Srećom Sre ćom,, imao im ao sam sa sobom karte, pa sam kratio vrijeme slažući pasijans pasijans — odvrati odv rati don Camill Camillo. o. — E v o — reče re če i izva iz vad d i iz džepa dže pa snop karata. — Sada mi više nisu potrebne. I nježnom kretnjom, smiješeći se, kao da lomi koru kruha, pretrga snop popola. — Stari St arim m o, gosp go spod odine ine pred pr edsj sjed edn n iče ič e — uzdahne uzdahne don Camillo. — P ro k leti le ti v i i oni on i k o j i su vas v rati ra tili li!! — progun đa Peppone i ode smrknuta lica. *

*

*

Don Camillo imao je ispričati Kristu na oltaru silesiju stvari. Na kraju, pošto se ispripovijedao, počne i on zapitkivati Krista. — K a k av j e b io taj m o j zam za m jenik jen ik? ? — upita up ita tobo to bo-že bezbrižno. bezbrižno. 110

— Čestit momak, mom ak, dob do b ro odgo od goje jen n i prijaza prij azan. n. Kada Ka da bi mu tko tk o učinio usl uslug ugu u, nije zahvaljiva zah valjivao o tako da mu pod nosom pretrga snop karata. — Isuse — reče don Cami Ca millo llo šireći šireć i ruke. — N je mu ovdje nitko nikakvu uslugu nije učinio. A zatim, stanovitoj vrsti ljudi treba zahvaljivati upravo na taj način. Hajdemo se kladiti da Peppone sada priča onima iz svoje bande: »Razumiješ li? Prelomio je snop karata, ovako, cak, cak, taj pasji sin!« I to priča s istinskim zadovoljstvom! Da se kladimo? — Neću Ne ću — odvr od vrat atii K r ist is t uzdišući. uzdišući. — Neću, Neću , j e r Peppone upravo sada priča tako kao što si rekao.

PORAZ Bitka na nož koja je trajala već gotovo godinu dana završila se pobjedom don Camilla. Uspio je dovršiti svoje »Narodno zabavište« dok su na Peppo neovu »Narodnom domu« još nedostajala sva vrata i svi prozori. Narodno zabavište bilo je vrlo uspjela gradnja, imalo je dvoranu s pozornicom, sobu za sjednice i dogovore, knjižnicu s čitaonicom, natkriven prostor za sportske vježbe i zimske igre. Nadalje, prekrasan ograđeni prostor za igru i gimnastiku s takmičarskom stazom stazom,, bazenom, bazenom, dječ d ječjim jim vrtićem s vrtuljkom vrtuljk om,, ljuljačkom i tako dalje. Dobrim dijelom još sve u zametku, ali uvijek je najvažniji početak. Za svečano otvorenje don Camillo je pripremio birani program: nastup crkvenih pjevačkih zborova, lakoatletske susrete i nogometnu utakmicu. Treba, naime, naglasiti da je don Camillo uspio sastaviti strašnu momčad. U taj je posao don Camillo uložio toliko žara te se po završetku osmomjesečnog treninga mirne duše moglo reći da su udarci što ih je don Camillo sam podijelio onoj jedanaestorici igrača bili brojniji od udaraca što su ih jedanaestorica igrača dala onoj jednoj lopti. 112

Peppone je sve to znao i grizao nokte, jer kako je mogao podnijeti da partija koja doista predstavlja narod bude druga u utakmici s don Camillom u korist naroda? I pošto mu je don Camillo stavio do znanja da je odlučio, »kako bi dokazao svoje simpatije pa tije prema najzaostalijim najza ostalijim društven društvenim im slojevima zemlje«, blagonaklono dopustiti da se neugledna momčad »Dynamos« »Dyna mos« sast sastan ane e s njegovom njego vom momčadi »Nebojša«, Peppone problijedi, pozove jedanaestoricu dječaka partijske sportske momčadi, postavi ih uza uza zid u stav stavu u mirno i održi im ovaj ov aj govor: govor : — Igrat Igr at ćete s popovom momčadi. Morate pobijediti ili ću vam svima razbiti njuš njušku ku!! To je j e naređenje partije radi časti poniženog naroda! — P o b ijed ije d it ćemo! ćem o! — odgo od govo voriš riše e sva jedan jed anae aesto sto-rica znojeći se od straha. Pošto to sazna don Camillo, skupi igrače »Neboj še« i upozna ih s Pepponeovim načinom pripremanja momčadi. — Među Međ u nama nema grubija gru bijana na ni divl di vlja jaka ka kao kod onih tamo — zaključi zak ljuči don Camillo C amillo smiješeći sm iješeći se. — O vdje vd je može mo žemo mo razgo ra zgova vara rati ti kao razumni ljudi. ljudi . S božjom pomoći zabit ćemo im šest golova, a oni nama jedan. Ja ne prijetim; samo vam kažem da je čast župe u vašim rukama. Bolje rečeno, u vašim nogama. Neka N eka svatko svatk o od vas izvrši izv rši svo ju dužnost dužnost kao čestit građanin. Dakako, ako se među vama nalazi neki dronjo koji nije spreman upeti sve snage, neka ne misli da ću ja praviti tragediju kao Peppone koji razbija njuške; ja ću takvome stražnjicu pretvoriti u kašu! Na svečanom otvorenju okupilo se čitavo mjesto, a na čelu Peppone i njegova pratnja okićena jarko crvenim rupcima. U svojstvu predsje pre dsjednik dnika a svih opći- op ći- nara, izrazio nara, izrazio je j e pohvalu i zadovo zad ovoljstvo ljstvo zbog poduz poduzete ete inicijative, a u svojstvu predstav pre dstavnika nika naroda napose napose naglasio je svoje uvjerenje da ta inicijativa neće poslužiti u nečasne političkopropagandne svrhe, kako zlobnici okolo već šapuću. Dok je zbor izvodio svoje pjesme, Peppone je našao načina da napomenu Bruscu kako je i pjevanje g Don Camill Camillo o

113

sportska grana zato što razvija pluća. Brusco odvrati otmjeno i nehajno da bi, po njegovu mišljenju, rezultati fizičkog razvoja katoličke omladine bili znatniji kada bi djeca svoje pjevanje popratila prikladnim pokretima, jer bi se tako, osim pluća, jačali i mišići na rukama. Za košarkaškog susreta Peppone reče, odajući prostodušno uvjerenje, da igra s kolutima, osim neospornog atletskog značaja, ima i neku svoju profinjenu dražest, pa se stoga čudio što nije u programu i vježb vje žba a s kolutima. kolutima. Ove su primjedbe bile izgovorene tako obzirno da su se lako mogle čuti na udaljenosti od sedam stotina metara. Don Camillu su vratne žile neobično odebljale te su postale nalik na palice od akacije. S neopisivom nestrpljivošću očekivao je početak početak nogometne utakmice. Tada će progovoriti on. *

*

*

I dođe dođe vrijem e utakm utakmic ice. e. Pripadnici Pripadnici »Neb »N ebojš ojše« e« nosili su su bijele bije le majice ma jice s velikim slovom » N « na prs prsiima, dok su jedanaestorica »Dynamosa« imali crvene majice, sa srpom i čekićem, petokrakom zvijezdom i otmjenim otmjenim slovom slovom »D«. »D «. Narodu se fućkalo za znamenje, pa je na svoj način pozdravio izlazak momčadi: »Živio Peppone!« ili »Živio don Camillo!« Peppone i don Camillo pogledaše jedan drugoga i dostojanstveno izmijeniše pozdrave poz drave lakim sagib agiba a njem glave. Sudac Sudac je b io nepristran — urar Binella, Binella, apolitičan apolitičan od rođenja. Deset minuta nakon početka utakmice priđe Pepponeu karabinjerski narednik, blijed kao krpa, a pratila su ga dva jednako blijeda karabinjera. — Gospo Go spodin dinee pr pred edsj sjed edni niče če — promu pro muca ca — ne m islite li da bi trebalo telefonirati u grad da pošalju pojačanja? — Vi Vi,, ako hoćete, hoćet e, m ožet ož etee zatra za traži žiti ti cije ci jelu lu divizi div iziju ju,, ali ako te hulje ne prestanu mesariti moje ljude, ne 114

ma toga tko bi mogao spriječiti pokolj! Ne može tu ništ ništa a ni njegovo njeg ovo veličanstvo veličanstvo Kra K ralj! lj! Razumiješ Razumiješ li? — derao se se Peppone iz petnih žila zabora zab oravljaj vljajući ući u svom svom silnom uzbuđenju da postoji Republika. Narednik se obrati don Camillu koji je stajao metar podalje. — N e m islite isl ite l i . . . — promuca. A li don Camil Ca millo lo mu ne dopusti da završi. — M islim is lim — zaurla zau rla don Camil Ca millo lo — da ni osobno osob no posredovanje Amerike neće spriječiti da poteku potoci krvi ako ti prokleti boljševici ne prestanu sakatiti moje ljude i udarati ih nogama u slabine! — U redu — zakl za klju juči či narednik. I ode od e da se zabarikadira sa svoja dva čovjeka u kasarnu, jer je dobro znao da u takvim prilikama ljudi zaključuju svečanost tako da nastoje zapaliti karabinjersku kasarnu. Prvi gol zabio je »Nebojša«. Nastane takav urlik da se zatresao zvonik. Peppone, izbezumljen, potraži očima don Camilla i, skupivši pesnice, krenu na njega. Don Camillo zauze borbeni položaj. Nedostajao je j e još jo š samo m ilim ili m etar et ar pa da dođe do sukoba, sukoba, ali uto don Camillo opazi krajičkom oka da su se ljudi oko njih ukočili i da su sve oči upravljene u njega i Pepponea. — Ako Ak o se nas nas dvo dv o jica jic a potuče p otučemo, mo, nastat će građangrađan ski rat — reče kroza zube don Camillo. — Dobro, Dob ro, svlada sv ladatt ću ću se se za narod naro d — odvr od vrat atii Pepp Pe ppoone i odmakne se. — A j a za kršćanst kršć anstvo vo — reče don Camillo. Ništa se ne dogodi. Ali Peppone, pošto je za nekoliko časaka završio prvo poluvrijeme, skupi igrače »Dynamosa«. — Fašisti! Fašist i! — reče reč e glasom glas om punim odvratn odv ratnosti osti.. Zatim uhvati za vrat Smilza, vođu navale. — P rlja rl jav v a izda iz dajic jico, o, sjet sj etii se da sam ti u brdi br dima ma tri puta spasio kožu. E, da znaš da ću ti je sada oderali ne zabiješ li im gol u prvih pet minuta igre! Odmah u početku prvog poluvremena Smilzo se nekako dokopao lopte i krenuo. Borio se glavom, nogam nogama, a, koljenima, stražnjicom — jednom jedno m je j e čak čak zubima ugrizao loptu, ispljunuo polovicu pluća, pu8

*

115

kla mu slezena, ali u četvrtoj minuti je smjestio loptu u protivničku mrežu. Nakon toga se složio na zemlju i nije se više pomaknuo. Don Camillo je prešao na suprotnu stranu igrališta da se ne osramoti. Vratar »Nebojše« tresao se od straha. Crveni su sada stvorili neprobojni obruč i nisu ni časkom napuštali svoje obrambene položaje. Trideset sekundi prije završetka utakmice sudac zazviždi. Kazneni udarac protiv »Nebojše«. Lopta poleti. Ni Zamora ne bi bio obranio takav udarac u kut. Gol! Utakmica je bila završena. Pepponeovim ljudima je j e još jo š preo pr eosta stao o zadatak zada tak da zaštite zaš tite igrače igr ače na putu do sjedišta. Sudac je bio apolitičan, neka se sam izvuče! Don Camillu se sve u glavi pobrkalo i nikako da se snađe. Otrča u crkvu i klekne pred oltar. — Gosp Go spod ode e — reče reč e — zašto zaš to m i nisi nis i pom po m ogao og ao? ? Izgubio sam. — A zašto zaš to da pom po m ogne og nem m teb te b i a ne onima? onim a? Dvadeset i dvije noge tvojih ljudi i dvadeset i dvije onih drugih d rugih — don Camillo, Cam illo, sve su su noge jednake. Ne mogu se ja baviti nogama. Ja se bavim dušama. Da mihi animas, caetera tolle*. Tijela prepuštam zemlji. Don Camillo, zar se ti ne možeš pomiriti s mozgom? — Um Umor oran an sam, sam, ali sam na m iru s n jim ji m — odvr od vrat atii don Camillo. Camillo. — Nisam ni zahtijevao zah tijevao da ti osobno preuzmeš brigu za noge mojih igrača, to više što znam da vrije vr ijed d e znatno više više od nogu onih tamo. tamo. PredP redbacujem ti što nisi spriječio da nepoštenjak optuži moje ljude za grešku koju nisu počinili. — I svećenik sve ćenik p o g rije ri ješi ši kada čita misu, misu, don CaCamillo; zašto ne dopuštaš da se to može dogoditi i drugima, bez zle namjere? — Svat Sv atko ko m ože ož e p o g rije ri ješ š iti it i i u svemu, ali nogo no go-metni sudac ne smije! Kada je u pitanju lopta ... * Daj meni duše, ostalo uzmi! ( P r e v .) . ) 116

— Onda don Cami Ca millo llo rasuđuje rasuđ uje ne samo gore go re od Pepponea već gore i od Fulmina koji uopće ne rasuđuje — nastavi nastavi Krist. — U pravu pra vu si — složi slo ži se don Camillo Cam illo.. — A li Bi nella je običan lopov. Nije mogao nastaviti jer ga prekide užasna vika koja se sve više približavala. I uskoro u crkvu uleti čovjek. čov jek. B io je na izmaku izmaku snag snaga a, a na licu mu se čitao strah. — U b it će me — zavap zav apii jecaj jec ajuć ući. i. — Spasite Spas ite me! Svjetina je j e nagmula na vrata. vrata. Don Camillo zgrabi svijećnjak težak težak pedeset pedesetak ak kila i podigne ga prijeteći. — U im imee Boga Bo ga — zavikn zav iknee — natrag natra g ili il i ću vam razbiti razb iti glave! Zapamtite, Zapamtite, ako je netko netko u okrilj ok rilju u crkve, crkve, nitko ga ne smije dirnuti! Ljudi zastadoše. — Razula Raz ulareni reni v o lov lo v i! Stid St id vas b ilo! ilo ! V ra ratit titee se u svoje staje i pomolite se Bogu da vam oprosti vašu zvjersku surovost! Ljudi zbunjeno sagnuše glave i počeše uzmicati. — P rek re k rstit rs titee se! — za zapo povje vjedi di don Camillo. Camill o. S v isoko podignutim svijećnjakom u orijaškoj ruci, visok kao gora, podsjećao je na Samsona. Svi se prekrstiše. — Izmeđ Izm eđu u vas i ovo ov o ga k ojeg oj ega a zvje zv jers rsk k i m rzite rz ite nalazi se križ koji je svaki od vas načinio svojom rukom. Tko T ko pokuša pokuša oskvrnuti tu svetu svetu prepreku krivo kletnik je. Vrati se u crkvu i zabravi vrata. Ali nije bilo potrebno. trebno. Čovjek Č ovjek je j e nemoćan nemoćan sjedio na klupi klupi,, još uvijek zadihan, — H vala va la vam, vam , don Camil Ca millo lo — prošapta. Don Camillo ne odvra odv rati ti ništ ništa. a. Prošeta nekoliko nek oliko puta goredolje, pa stane pred čovjeka. — Binell Bin ella! a! — reče reč e don Camillo Cam illo,, sav bijesan. bijesa n. — Binella, ovdje preda mnom i pred Bogom ne smiješ lagati! Faula nije bilo! Koliko ti je dao ona ništarija Peppone da dosudiš faul ako rezultat bude neri ješen? ješe n? — D v ije ij e tisuće pet p et stotin sto tina a lira. 117

— H m m ! — zare za reži ži don Cami Ca millo llo guraj gu rajuć ućii mu pesnicu pod nos, — A l i . . . — zakuka Binella. Bine lla. — N a p o lje! lj e! — zagr za grm m i don Cam C amillo illo poka po kazu zujuć jućii mu vrata. Kada je don Camillo ostao sam, ponovo se okrenuo Kristu. — Jesam li ti rekao rek ao da se p rok ro k letni let nik k prod pr odao ao? ? JeJesam li u pravu da se ljutim ili nisam? — N isi, is i, don Cam Ca m illo — o d gov go v o ri K r ist is t — nisi u pravu, jer si za istu uslugu ponudio Binelli dvije tisuće lira. Peppone mu je ponudio pet stotina više, i on je prihvatio Pepponeovu ponudu. Don Camillo raširi ruke. — Isuse Isus e — reče reč e — na k raju ra ju će, će, ako ak o tako tak o razmiraz mislimo, ispasti da sam ja kriv! — U prav pr avo o tako, tako , don Camillo Cam illo.. K ada ad a si mu ti, svećenik, prvi predložio posao, zaključio je da je to pošten posao. Od dva poštena posla, Binella je odabrao unosniji. Don Camillo sagnu glavu. — Dakle, da j e nesretn nes retnik ik dob do b io batina bat ina od m o jih ji h ljudi, ja bih bio kriv? — Bi, u neku ruku, ruku, j e r si ti p rvi rv i dove do veo o čovj čo vjek eka a u napast. Ali tvoja krivica bila bi znatno teža da je Binella prihvatio tvoju ponudu i dosudio kazneni udarac u korist tvojih. U tom slučaju dobio bi batina od crvenih, a ti ih ne bi mogao u tome spriječiti. Don Camillo je neko vrijeme razmišljao. — Drugi Dr ugim m rije ri ječ č im a — reče — b o lje lj e je što su oni pobijedili. — U prav pr avo o tako, tako , don Camillo. Cam illo. — Isuse, hvala hv ala ti, dakle, na p retr re trp p ljeno lje nom m porazu. Ako ti kažem da ga prihvaćam vedro kao kaznu zbog nepoštenja, vjeruj mi da se iskreno kajem. Kako da se ne ljutim kada vidim da je izgubila takva momčad, momčad koja bi, ne mislim se time hvaliti, mogla igrati u drugoj ligi, momčad koja je sto puta bolja od »Dynamosa«. Vjeruj mi, to mi razdire srce i vapi za božjom osvetom! — Don Cami Ca millo llo — p rek re k o ri ga K ris ri s t smije sm iješe šeći ći se. 118

— N e možeš me shvatiti shv atiti — uzdahne don Camillo. Camillo . — Sp Spor ortt j e nešto sasvim posebno. T k o ga razum raz umije ije razumije ga, a tko ga ne razumije ne razumije ga. Jesam Jesam li d ovol ov oljn jno o jasan? jasan ? — I odviše, odviš e, jad ja d n i m oj don Camillo Cam illo!! Shvaćam te toliko da ... Dobro, kada je uzvratni susret? Don Camillo skoči, a srce mu zaigra od sreće. — Šest nula! nula! — zaviče. — Šest takvih tak vih udaraca da neće neće ni vid vi d jeti je ti lopte! Ovako kako ću ću sada sada po pogo goditi diti usred ispovjedaonice! Hitne u zrak šešir, pa ga udari nogom u letu i tresne tako snažno da je poput strijele odletio kroz pro zorčić u ispovjedaonicu. — Gol! — reče K r ist is t smiju sm ijući ći se.

OSVETNIK

Pojavi se Smilzo na trkaćem biciklu i zakoči na američki način. Taj se posebni trik sastoji u tome da vozač skoči sa sjedišta unatraške i zajaše kotač. Don Camillo je sjedio na klupi ispred župnog dvora čitajući čitaju ći novine, pa podiže glavu glavu.. — Z ar ti Stal St alji jin n daje da je hlače? hlače ? — upita upit a ga ravno rav no-dušno. Smilzo mu preda pismo, prinese kažiprst štitniku kape i pope se ponovo na bicikl. I, dok je zaokretao iza ugla župnog dvora, okrene se načas. — D aje m i ih papa! — dovi do vikn kne e i, p odiga od igavš všii se na pedale, nestane poput strijele. Don Camill Camillo o je očekivao očekivao to pismo — radilo se se o pozivu na proslavu otvorenja Narodnog doma s priloženim programom. Govori, izvještaji, limena glazba, zakuska i po podne »Veliki boksački susret iz- među prvaka u teškoj kategoriji Mjesne sekcije, druga Bagottija Mirka, i prvaka u teškoj kategoriji Ko- tarske sekcije druga Garlinija Antea .« .« Don Camillo pohita da izvijesti Krista na oltaru. — Isuse Isus e — uzvik uz vikne ne poš p ošto to mu m u je p roči ro čita tao o pro p rogr gram am — o v o j e nepošten nep ošteno! o! Da Pepp Pe ppon one e n ije ij e n a jgo jg o ri p roro 120

stak stak,, ne bi stavio u program prog ram mlaćenje mlaćen je pesnicama pesnicama nenego uzvratni nogometni susret između »Dynamosa« i »Nebojše«. Prema tome, ja sada .,. — Prema Pre ma tome, ti sada ni u mislim mis lima a ne idi id i k njemu da mu očitaš ono što želiš, jer znaj da nisi u pravu pravu — prekin prekine e ga Krist. Krist. — Razumljivo Razumljivo je što što je Peppone nastojao prirediti nešto drugo nego vi. Drugo, razumljivo je što se Peppone nije htio izložiti opasnosti da na dan svečanog otvorenja svog Narodnog doma doživi poraz. Uz to, ako, recimo, njegov mjesni prvak bude pobijeđen, nikakvo zlo u tome — drugovi su obadvojica, jedan i drugi, dakle poraz i pobjeda ostaju u obitelji. Naprotiv, pobjeda tvoje momčadi nad njegovom naškodila bi ugledu Partije. Don Camillo, moraš, dakle, priznati da Peppone nije mogao unijeti u program susret s tvojom momčadi. — A li — uzvikne uzvik ne don Camil Ca millo lo — j a sam bio b io unio u program pro gram susret susret s njegov njeg ovom om momčadi! m omčadi! I još jo š izgubio! — Don Cami Ca millo llo — napomenu napomen u K ris ri s t blag bl ago o — ali al i ti ne predstavljaš nikakvu partiju! Tvoji dječaci nisu branili boje Crkve. Branili su jedino ugled nogometne momčadi koja se, stjecajem sretnih okolnosti, rodila u sjeni župne crkve. Ne misliš valjda da je one nedje ne djelje lje bila poražena poražena kršćan kršćansk ska a vjera?. Dok Camillo udari u smijeh. — Isuse — uspr us prot otiv ivii se — činiš m i nepravdu nepr avdu ako misliš da ovako gledam na stvari. Rekao sam samo to da je Peppone, sportski govoreći, prostak. Stoga mi nemoj zamjeriti ako se počnem grohotom smijati kada njegov glasoviti prvak dobije toliko udaraca da u trećoj rundi neće više znati ni kako se zove. — Neću Neć u ti zam za m jerit je riti, i, don Camillo. Cam illo. Z am amje jeri ritt ću ti, međutim, ako se budeš zabavljao prizorom kada će dvojica nastojati jedan drugoga dotući pesnicama. Don Camillo raširi ruke. — Nisa Ni sam m na to ni p om išlja iš ljao o i nikada nikad a ne b ih sebi dopustio da svojom prisutnošću pridonesem takvoj manifestaciji brutalnosti kojom se samo širi kult nasilja, koji je ionako već duboko ukorijenjen u duhu masa. Potpuno se slažem s tobom i osuđujem svaki 121 121

sport u kojemu umjesto spretnosti i vještine prevladava surova sila. — Dobr Do bro, o, don Cam Ca m illo — reče reč e K rist ri st.. — Ako Ak o čočo vjek osjeti potrebu da protegne mišiće, ne mora radi toga izubijati bližnjega svoga. Bit će dovoljno da zaštiti ruke dobro podstavljenim rukavicama i dade srcu oduška iskaljujući se na vreći ispunjenoj pilje vinom ili na obješenoj lopti. — N ara ar a vno vn o — reče don Camillo Cam illo,, p rek re k rsti rs ti se na brzinu i pohita k vratima. — Don Cami Ca millo llo,, nešto neš to me veom ve om a zanima zanim a — uzvikne vikn e Krist. Kris t. — Kako Ka ko se zove ona kožnat kožnata a lopta što si si je j e s pom po m oću oć u elast ela stičn ičnog og kono ko nopc pca a p ričvr rič vrst stio io na strop stro p i pod na tavanu? — »Pun »P unch chin ing gba ball« ll«,, čini čin i m i se — p rom ro m rm lja lj a don Camillo zaustavljajući se. — A što to znači? znač i? — N e znam englesk eng leskii — o d vra vr a ti don Cami Ca millo llo i oprosti se. *

*

*

Don Camillo se pojavio na svečanom otvorenju Narodnog doma. Peppone ga je osobno pratio dok je j e razgle raz gleda dava vao o p ros ro s tori to rije je.. B ila j e to uistinu lijep lij epa a građevina. — K a k o vam va m se čini? — upita up ita Pepp Pe ppon one e blist bl istaj ajuć ućii od radosti. — Dražesno! — odvr od vrat atii don Camillo Camill o smiješeći smije šeći se se. — Reći Re ći ću p o istini isti ni da nitk ni tko o ne b i rekao rek ao da je j e nacrt nac rt izradio javni zidarski nadglednik Brusco. — Da — progun pro gunđa đa Pepp Pe ppon one e k o ji j e p otro ot roši šio o grd gr d ne pare, jer je dao da nacrt izradi najbolji arhitekt u gradu. — N i j e loše loš e o vo rješ rj ešen enje je s niskim nisk im p rozo ro zori rim ma — napomen napomenu u don Camillo. — Tako Tak o sobe mogu biti bit i niže niže a da se ne izgubi sklad. Dobro, dobro. A ovo će biti skladište? — Ovo Ov o je dvor dv oran ana a za masovne masovn e sastanke — objas ob jasni ni Peppone. — Aha! A oružarn oruž arnicu icu i ćelij će liju u za opasne prot pr otiv ivn n ike ik e smjestili ste valjda u podrum? 122

— N e — odvr od vrat atii Peppone. Peppo ne. — Opasnih pro p rotiv tivni nika ka nemamo, svi su takve sitne ribe da im možemo dopustiti da se slobodno koprcaju. Sto se tiče oružar nice, u slučaju potrebe kanimo se poslužiti vašom. — Odlična Odlič na zamisao zamis ao — odgo od govo vori ri don Camil Ca millo lo v rlo rl o uljudno. — Uostalom, gospodine Peppone, Peppone, vid vi d jeli je li ste ste kako brižljivo čuvam onaj mitraljez što ste ga kod mene pohranili. Došli su pred nekakav veliki kip koji je predstavljao muškarca s golemim ovješenim brkovima, sitnim očima i lulom. — Je li o vo jedan jed an od vaših poko po kojn jnik ika? a? — upita upit a Don Camillo sažaljivo. — T o j e jedan jed an od naših živi ži vih h k o ji će vas, kad stigne, posjesti na munjovod zvonika — objasni Peppone koji se više ne mogaše svladavati. — T o j e prev pr evis isok oko o m jesto jes to za skromna skrom na dekana dekana.. Najviše mjesto u kraju uvijek pripada općinskom predsjedniku i ja vam ga odsad dajem na potpuno raspolaganje. — H oćem oć emo o li imat im atii čast da vas poz p ozdr drav avim imo o na današnjem boksačkom dvoboju, gospodine dekane? — Hvala. Hv ala. M o je m jest je sto o ustupite Fulminu k o ji će znatno bolje znati ocijeniti profinjenu ljepotu i odgojni značaj predstave. Ja ću svakako biti spreman u župnom dvoru, u slučaju da vašem prvaku zatreba posljednja pomast, samo pošaljite Smilza i ja ću za dvije minute biti ovdje. *

*

*

Po podne se don Camillo poduže zadržao s Kristom ćaskajući o koječemu. Na kraju se oprosti: — Pospan Posp an sam sam, m alo al o ću prile pr ileći. ći. I hvala hva la ti što kiša lije kao iz kabla. Po mome, to je vrlo dobro za žito. — A nadasve će sprij sp riječ ečiti, iti, po tvome, tvom e, mn mnog oge e k o ji daleko stanuju da prisustvuju nastavku Pepponeove proslav proslave e — doda doda Krist. Krist. — N ije li tako tako? ? Don Camillo klimne glavom. 123

Mada je doista kiša lijevala kao iz kabla, nipošto nije pokvarila Pepponeovo slavlje. Ljudi su došli s područja čitave općine i iz drugih obližnjih općina, i ogromna o gromna gimnastička gimnastička dvorana dvorana Narodnog Narod nog doma bila je j e puna kao ka o šipak. K o tars ta rsk k i prva pr vak k b io j e p rilič ril ičn no poznat, a i Bagotti je nesumnjivo u okolici uživao popularnost. Bilo je to pomalo i takmičenje između grada i sela, pa su i zbog toga ljudi s velikim zanimanjem očekivali borbu. Peppone je sjedio u prvom redu ispod ringa i sjao od sreće promatrajući dupkom punu dvoranu. Uz to je vjerovao da će Bagotti, u najgorem slučaju, izgubiti na bodove; protiv ovako snažna protivnika to je isto što i pobjeda. Tačn Ta čno o u č etir et irii sata, sata, nakon nak on urnebesno urne besnog g p ljesk lje skan anja ja i takve vike da se mogao srušiti strop, odjekne prvi udarac gonga i ljudi počeše strastveno navijati na štetu vlastitih jetara. Odmah se vidjelo da kotarski šampion ima bolji stil od Bagottija, ali je ovaj bio brži i spretniji pa je prva runda pružila gledaocima niz izvanredno napetih prizora od kojih su gubili dah. Peppone se znojio kao da je u parnoj kupelji, a inače je ostavljao dojam čovjeka koji se na je o dinamita. Druga je runda sretno počela za Bagottija koji je bio u napadu. Ali, odjednom, Bagotti se sruši kao pokošen. Sudac poče brojiti sekunde. — N e! — zaurla zau rla Pepp Pe ppon one e i skoč sk očii na klupu. — Niski udarac! Kotarski se prvak okrene prema Pepponeu smijući se sarkastično sarkastično.. Zavr Za vrti ti glavom gla vom i dodirne dodirn e šakom šakom bradu. — N e! — zaurla zau rla Pepp Pe ppon one e izbezu izb ezum m ljeno lje no,, usred opće gun gungu gule le.. — Svi su vid jeli! N a jprije jp rije si mu zadao zadao niski udarac, a kada se savio od bola, onda si ga maznuo nuo u bradu! bradu! N e vrijed vr ijedi! i! Kotarski prvak slegne ramenima kreveljeći se prijezirno. U međuvremenu je sudac odbrojio deset i posegnuo za boksačevom rukom da je podigne, ali tada počne tragedija. 124

Peppone baci šešir, jednim skokom skoči na ring i stane se stisnutim pesnicama približavati kotarskom prvaku. — Poka Po kazat zat ću j a tebi! teb i! — zaurla zaurl a Peppone. Pe ppone. — Um Umlat latii ga, Peppon Pep pone! e! — stade dern de rnjav java a pomah pomah nitalih gledalaca. Boksač zauze obrambeni stav, a Peppone nasrne poput razjarena bika i zamahne pesnicom. Ali u prevelikoj razjarenosti izgubi moć rasuđivanja pa se protivnik lako ukloni te mu istodobno uputi snažan direkt u čeljust. Poslije se nije morao nimalo truditi, snažno je i pravo udarao, jer se Peppone nakon promašenog udarca ukrutio i ostao potpuno otkriven, pa se činilo da boksač udara u vreću piljevine. Peppone Peppo ne tresne na tlo tl o poput popu t klade, a u dvoradvo rani zavlada tajac, kao da su svi zanijemili. Kad od jedn je dnom om,, dok do k j e kotars kot arski ki prvak, prv ak, smiješe sm iješeći ći se saža ža ljivo, promatrao oborenog diva, dvoranom odjekne jednodu jedn odušni šni urlik url ik iz tisuću tisuću grla g rla — neki je čov čo v jek je k skočio na ring. Nije ni skinuo mokru kabanicu i kapu. Pograbi par rukavica s klupice u kutu, navuče ih ne mareći da ih sveže, stane pred šampiona i zamahne šakom. Kotarski prvak, naravno, ustukne, ali mu protu napad ne uspije, jer se neznanac brižljivo pokrivao. Boksač je skakutao oko čovjeka koji se tromo okretao uvijek na istom mjestu. U pravom trenutku prvak uputi protivniku direkt u bradu. Ali neznanac se i ne maknu maknu s mjesta — ljevico ljev icom m odbije, od bije, a desnicom desnicom mu zada u čeljust takav vraški udarac da ga je prvak osjetio osje tio tek u spavaći spavaćim m kolima ko lima — to jest zaspao zaspao je smjesta i pao obeznanjen izvan ringa. Dvorana se pretvorila u ludnicu. *

*

*

U župni dvor vijest je donio zvonar. Don Camillo je j e m orao or ao skoč sk očiti iti iz kreve kre veta ta i odmah o tvo tv o riti ri ti vrata, je j e r zvon zv onar ar umalo da nije ni je polud po ludio io od nest ne strp rplje ljenj nja a da mu sve ispriča, od početka do kraja. Don Camillo pođe da izvijesti Krista. 125

— Dakle? Dak le? — upita upit a K rist ri st.. — K a k o j e bilo bi lo? ? — P ra rava va pa pakle klena na gungula, nezam nez amisl isliv iv p riz ri z o r nereda i nemorala! — K a o onda ond a kada su pokuš po kušali ali linčo lin čova vati ti tvog tv oga a suca? — upita nehajno nehajno Krist. Don Camillo se nasmija. — M a ka kakav kav sudac! sudac! Pepp Pe ppon oneo eovv se prvak prv ak u drug d rugoj oj rundi skljokao, kao vreća krumpira. Onda je Peppo ne skočio na ring i počeo se tući s pobjednikom. Nema sumnje da je snaža snažan n kao bik, ali je i pametan kao govedo, jer je pošao u napad sa zaštićenim bokom poput Zulukafera i Rusa, a onaj mu je sprašio direktan udarac u bradu i složio ga na pod. — Dakle, n jego je govv a j e sekc se kcija ija p retr re trp p jela je la dva dv a popo raza. — Dva Dv a sekcija sek cija,, a jed je d an k otar ot ar — zahiho zah ihota ta don Camillo. Camillo. — N ije još sve sve gotovo! goto vo! Čim Čim se se Peppo Peppone ne ispružio ispruž io na podu, na ring rin g se popeo po peo neki drugi d rugi čovjek. čovjek . Čini se jedan od posjetilaca iz susjednih općina. Dobra komadina, s bradom i brkovima, zauzeo borbeni stav i već otprve odalamio po čeljusti kotarskog prvaka. — A ovaj ov aj se izmak izm akao ao i uzvr uz vrat atio io kako kak o treba, pa je i čovjek s bradom pao kao pokošen i upotpunio okrutnu predstavu — upadne mu Krist u riječ. — N e! Č ovje ov jek k s br brad adom om se d obro ob ro zaštitio zaš titio,, kao željezna blagajna. Tada je kotarski prvak stao poskakivati oko njega sve gledajući kako da ga iznenadi. I tup! Uputio mu direktan udarac desnicom. Tada Ta da ja o d b ijem ij em udarac lije li jevv o m i zadam zad am mu m unjeunj evit udarac desnicom da je odletio iz ringa. — K a k v e ti tu imaš veze? vez e? — N e razum raz umijem ijem.. — Reka Re kao o si: »T »Ta a d a j a o d b ije ij e m udarac lije li jevv o m i zadam mu munjevit udarac desnicom.« — K a k o sam to m ogao og ao reći? re ći? N i je m i jasno. jas no. Krist zaklima glavom. — M ožda ož da za zato to što si ti b io onaj ona j č o v jek je k k o j i j e izmlatio kotarskog prvaka? — N e bih bi h rekao rek ao — odvr od vra a ti ozb oz b iljn il jno o don Camillo. Cam illo. — Ja nemam nem am ni br brad adee ni brkova brk ova.. 126

— Č ovje ov jek k sebi lako lak o natakne lažne br brk k o ve da lju lj u di ne bi znali kako se dekan zanima za prizore u kojima se dva čovjeka javno bore pesnicama. Don Camillo raširi ruke. — Isuse, sve je j e moguće mogu će — treba tre ba im imat atii na umu da je j e i dekan č ovje ov jek k od k rvi rv i i mesa. mesa. Krist uzdahne. — Znamo Znam o m i to. A li znamo znam o i to da dekani, iako su od krvi i mesa, ne bi nikada smjeli zaboraviti da imaju i mozak. Zato, ako se dekan od krvi i mesa preruši da bi prisustvovao boksačkom dvoboju, dekan ka n sa sa zdravim zdr avim razumom sp s p riječit riječ it će ga da sudjeluje u surovoj predstavi. Don Camillo zavrti glavom. — Ta Tako ko je. je . A li treba tre balo lo b i im imat atii na umu da u dekana osim krvi i mesa i razuma, ima još nešto. I kada ka da to nešto nešto vidi da je općinskog predsjednika predsjednika oboob orio na pod, naočigled svih njegovih odbornika i birača, neki smrdljivac iz grada koji pobjeđuje niskim udarcima (što vapi za božjom osvetom), onda to nešto zgrabi dekana od krvi i mesa, zajedno s njegovim razumom, i prisili ga da skoči u ring. Krist klimne glavom. — H tio ti o si reći reć i da m oram or am im imat atii na umu da j e u dekana i srce? — Nebesa Neb esa — uzvikne uzvik ne don Camill Ca millo o — zar da se ja usudim tebi davati dava ti savjete sav jete? ? Mogu Mo gu jed je d ino in o reći da nitko ne zna tko je bio taj bradonja. — Dobro, Dob ro, onda ond a ni j a ne znam tko tk o je to b io — odvrati odvr ati Kris K ristt uzdišu uzdišući. ći. — Još samo samo ovo — imaš imaš li pojma što znači punchingball? — Nisa Ni sam m nimalo nim alo napred nap redova ovao o u englesk eng leskom om jeziku jez iku,, Gospodi Gospodine ne — odgov od govori ori don Camil Camillo. lo. — M ožda ožd a j e b o lje lj e što nemamo nem amo p o jm jma a ni o tome tom e — nasmiješ nasm iješii se K rist. ris t. — N a jpo jp o s lije li je,, kultura ponekad ponek ad donosi više zla nego dobra. Zdravo, kotarski prvače!

NOĆNA ZVONJAVA Don Camillo je od nekog vremena osjećao da ga prati par očiju. Kad bi se iznenada okrenuo, dok je išao cestom ili poljem, nije nikoga vidio, ali bio je uvjeren, kad bi potražio iza živice ili u grmlju, da bi našao oči i ostalo. Kada je nekoliko puta navečer izlazio iz župnog dvora, čuo je neki šum iza kućnih vrata, a u mraku nazreo nečiju sjenu. — Pusti ga neka gleda gle da — o d g o vori vo rio o mu je K ris ri s t kada ga je upitao za savjet. — Dva oka nis nisu u nikad nikad nikome niko me naudi naudila. la. — T reb re b a lo bi znati zna ti da li se ona dva oka smucaju sama ili u društvu trećeg oka, na primjer kalibra 9 — uzdahnu don Camill Ca millo. o. — Ova bi poje po jedi dino nost st mogla mo gla biti donekle važna. — N išta iš ta ne m ože pom po m u titi tit i mirnu mirn u savjest, savje st, don Camillo. — Znam, Isuse Isus e — uzdahne pon po n ovo ov o don Camillo. Cam illo. — Zlo Zl o j e u tome to me što takv ta kvii ljud lju d i običn ob ično o ne pucaju puca ju u savjest, već posred pleća. 128

Don Catnillo Catnillo nije se mnogo uznemirivao uznem irivao zbog zbo g toga. toga. Prošlo je neko vrijeme kad jedne kasne večeri, dok je j e sjed sj edio io sam u župnom župn om dvor dv oru u i čitao, čitao , iznenada »osjeti« oči. Bila su tri oka. Podižući polako glavu, don Ca millo ugleda najprije crno oko revolvera, a onda oči čovjeka zvanog Biondo. — M oram or am li d ići ruke? — upita upit a m im o don Ca millo. — Neću Ne ću vam va m ništa — odvr od vrat atii Bion Bi ondo do spremaju spre majući ći revo re volve lverr u džep džep kaput kaputa. a. — B ojao oja o sam se da ćete se se uplašiti, kada me ugledate iznenada, i da ćete početi vikati. — Shvaćam — reče don Camillo Cam illo.. — A nisi li popo mislio da bi mogao jednostavno pokucati na vrata i prištedjeti sebi sav taj trud? Biondo Bio ndo ne uzvrati ništa; ništa; priđe priđ e prozoru proz oru i nasloni nasloni se se rukama na dasku. Zatim se naglo okrene i sjede za don Camillov stolić. Kosa mu je bila razbarušena, imao je velike podočnjake, dočnjake, a čelo mu je bilo orošeno znojem. znojem. — Don Cam C amillo illo — reče reč e Bion B iondo do kroz kr oza a zube — onoga iz kuće na nasipu likvidirao sam ja. Don Camillo zapali cigaru. — I z kuće na nasipu? nasipu? — reče reč e spo s pokoj kojno no.. — Pa što? Stara priča, politička posla. Amnestija je i to izgladila. Zbog čega se uznemiravaš? Zakon te ne kači. Biondo slegne ramenima. — Grebe Gre be se meni men i za amnest amn estiju iju — reče reč e bijes b ijesno no.. — Svake noći, čim ugasim svjetlo, eto ti njega pored m og kreveta. kreveta. Nikak N ikako o da shvatim shvatim što što je to! Don Camillo otpuhne plavičasti dim cigare. — Ništa Ni šta,, B iond io ndo o — odvr od vrat atii smiješe smij ešeći ći se. — P o sluš slušaj aj mene — nemoj gasiti svjetlo! Biondo Bio ndo skoči sa stolice. stolice. — Z a vitl vi tlav avaj ajte te vi onog blesavog Pepponea! — zavikne. zavikne. — A ne mene mene!! Don Camillo zavrti glavom. — U p rvom rv om redu, Peppo Pep pone ne n ije ij e blesav, blesa v, a drugo, ja j a ti ništa ni šta drugo dr ugo ne mogu učiniti. učini ti. 9 Don Camillo millo

129

— A k o treba tre ba kupi ku piti ti svije sv ijeće će ili il i nešto p oklo ok lon n iti crkcrk vi, u redu redu — zavika zavika Biondo. — Ali morate m orate me odrijeod riješiti. Uostalom, mene ne kači zakon! — Slažem Slaže m se, se, sinko sink o — reče reč e blag bl ago o don Camillo Cam illo.. — Zlo je u tome što nije proglašena i amnestija za savjest. Prema tome, ovdje je još sve po starome, pa ako netko želi biti odriješen, mora se pokajati i dokazati da se pokajao, i tek onda poraditi na tome da dobije oproštenje. To dugo traje. Biondo se nakrevelji. — P okaj ok ajat atii se? Ja da se p okaj ok ajem em što sam ga ucmekao? Žalim jedino što sam likvidirao samo njega. — U to sam pod p odru ručj čjee potpun po tpuno o neupuć neupućen. en. Ali da ne duljimo; ako ti tvoja savjest kaže da si ispravno postupio, za tebe je sve u redu — reče don Camillo otvarajući knjigu i stavljajući je pred Bionda. — Vidiš, mi imamo tačno određene zapovijedi koje ne izuzimaju političke po litičke povode. Peta — ne ubij! Sedma Sedma — ne ukradi! ukrad i! — K ak akve ve to im ima a veze ve ze s tim? tim ? — upita B iond io ndo o nekako tajanstveno. — N ika ik a k ve — umiri um iri ga don Camillo Cam illo.. — P riči ri čin n ilo mi se da si mi rekao da si ga, pod izlikom političkih razloga, otpremio na drugi svijet zato da bi mu uzeo pare. — N isam isa m to rekao rek ao!! — p ovič ov ičee Biond Bio ndo, o, izvuče izvu če pišpiš tolj to lj i uperi ga don Camillu u nos. nos. — Nisam Nisa m rekao, rekao, ali je j e istina! istina ! Jest, Jest, istina je, je , i usudite li se to nekome nek ome ispričati, ustrijelit ću vas! — M i takve tak ve stvari stv ari ne kazu k azujem jemo o ni Sveviš Sv evišnje njemu mu — umiri um iri ga don Camillo. — On ih ih ionako zna zna bolje bo lje od svih nas. Činilo se da se B iondo ion do načas načas primirio prim irio.. Otvo O tvori ri šaku šaku i zagleda se u pištolj. — Baš sam tikvan! tikv an! — uzvikn uzv iknee smiju sm ijući ći se. — N i sam ni primijetio da nije otkočen. Otkoči pištolj i metne metak u cijev. — Don C am amill illo o — opet op et će B iond io ndo o čudnim čudn im glasom som. — Dojadilo Do jadilo mi m i je gledati onoga onoga pored mog krev kr evet eta. a. Birajte B irajte — ili me odriješit od riješitee ili ću vam prosvirati kuglom glavu. 130

Pištolj je lako podrhtavao u čovjekovoj ruci. Don Camillo problijedi i zagleda se Biondu u oči. — Isuse — reče u sebi don Camil Ca millo lo — ovaj ov aj pas pas je bijesan i pucat će. Odrješenje dano pod ovakvim okolnostima nema nikakve vrijednosti. Što da učinim? — Ako Ak o se b ojiš oj iš,, o d ri rije ješi ši ga — odazva oda zva se K rist. ris t. Don Camillo prekrsti ruke na prsima. — Neću, Bion Bi ondo do — reče reč e don Camillo. Biondo stisne zube. — Don Camillo Cam illo,, od odri rije ješi šite te me ili il i pucam. pucam. — Neću. Biondo pritisne obarač i obarač škljocne. Ali metak ne izleti. Onda don Camillo uputi svoj metak, a taj pogodi pravo u cilj, jer don Camillove pesnice nisu nikada zatajile. Zatim pohita u zvonik i u jedanaest sati noću razleže se zvonjava kao u dane velikih blagdana. Zvonjava potraja dvadeset minuta. Svi pomisliše da je j e don Camill Ca millo o sišao s uma; svi osim K ri rist sta a na o ltaru koji je, smiješeći se, vrtio glavom, i Bionda koji je nakon lude trke poljima stigao do obale ri jek je k e te se spremao spre mao da skoči skoč i u mračnu vodu, ali ga stigoše zvukovi zvona i zaustaviše. I Biondo krenu natrag, jer je čuo glas koji je za nj bio nov. Bilo je to pravo čudo, jer pištolj koji zataji činjenica je ovoga svijeta, a svećenik koji počne zvoniti kao u dane velikih blagdana u jedanaest noću zaista je nešto s drugoga svijeta.

LJUDI I ŽIVOTINJE Grande se zvao posjed bez međa, sa stajom za stotinu krava, parnom siranom, voćnjakom i tako dalje. Sve je to pripadalo starome Pasottiju koji je živio sam u kući zvanoj Badia, a imao je cijelu vojsku slugu. Jednoga Jedn oga dana lju lj u d i se pobu po buni nili li i krenul kre nulii svi pod po d Pepponeovim vodstvom u Badiju. Stari Pasotti ih primi u audijenciju s prozora. — B o g vas ubio! ub io! — vikn vi knee Pa Paso sotti tti pr pruž užaju ajući ći glavu kroz prozor. prozor. — Zar u ovoj prljavoj prljavo j zemlji zem lji čes česti titt čovjek čov jek ne može više živjet živ jetii u mir miru? u? — Čestit č o v jek je k m ože ož e — odv od v ra rati ti Pepp Pe ppon onee — ali izrabljivači koji radnim ljudima uskraćuju ono što im s pravom pripada ne mogu. — P ra ravo vo j e za mene men e ono on o što pr prop opis isuj ujee zakon zak on — uzvrati Pasotti. Pasotti. — A ja poštujem zako zakon. n. Tad T ada a Pepp Pe ppon onee reče re če da ra radn dnici ici neće doći do ći na posao posa o sve dok im Pasotti ne odobri olakšice. — Izv Iz v o lit li t e sami sam i hran hr aniti iti svoj sv ojih ih stotinu stot inu krava! kra va! — zaključi Peppone. — D obro ob ro — o d vra vr a ti Pa Paso sotti tti,, za zatv tvo o ri p roz ro z o r i v ra ra-ti se u krevet na spavanje. Ta T a k o j e na Grandu poče po čeo o štrajk štr ajk.. Or Organ ganiza izaciju ciju j e preuzeo osobno Peppone i postavio čete nadglednika, stražarske smjene, kurire i zatvorio sve prilaze. Na vrata i prozore staje pribili su daske i zapečatili ih. 132

Prvog dana krave počeše mukati, jer ih nisu po muzli. Drugog su dana mukale, jer ih nisu pomuzli i jer su bile gladne. Trećega dana se pridružila još i žeđ, i mukanje se čulo i preko granica općine. Onda stara Pasottijeva služavka izađe na stražnja vrata Badije i reče ljudima koji su držali zatvorene prilaze da ide u apoteku po neko raskužno sredstvo. — Reka Re kao o j e gazda gazd a da ne že želi li o b o lje lj e ti od ko kole lere re kada krave uginu od gladi pa se počne širiti smrad. Najstariji radnici, oni što su već pedesetak godina radili kod Pasottija, zaklimahu na to zabrinuto glavom, jer su vrlo dobro znali da je Pasotti tvrdoglav kao magare. Tada nastupi osobno Peppone s glavnim štabom i svojim ljudima te zaprijeti da će svakoga tko se usudi približiti staji smatrati za izda jicu ji cu domovin dom ovine. e. Podvečer četvrtog dana dođe u župni dvor Giacomo, stari kravar na Grandu. — Jedna se kra k rava va m or ora a o teli te liti ti pa muče da ti srce pukne, i crknut će ako joj tko ne pomogne; ali ako se tko pribli p ribliži ži staji, staji, polom po lomit it će mu mu kosti kosti.. Don Camillo ode u crkvu i nasloni se na ogradu ispred oltara. — Isuse — reče reč e raspet ras petom om K ri rist stu u — dr drži ži me ili il i će biti rata! — Smiri Sm iri se, se, don Cami Ca millo llo — bl blag ago o ga opomenu opom enu Krist. — Silom se ništa ništa ne može postići. postići. Ljude Ljud e treba smirivati razumom; surovi će ih postupci samo još više razjariti. — Tako Ta ko j e — uzdahne don Camillo. Cam illo. — T re reb b a ih privesti prives ti razu razumu mu.. Šteta je jedino jed ino što krave moraju crkavati dok se ljudi privode razumu. Krist se nasmiješi: — Ako Ak o silom silo m što izazi iza ziva va silu uspije usp ijem m o spasiti sto krava, a izgubimo jednoga čovjeka, ili ako uvjeravanjem izgubimo sto krava, a izbjegnemo gubitak onoga čovjeka, je li po tvome bolja sila ili uvjeravanje? Don Camillo nikako da se okani misli o ratu, toliko je bio ogorčen, ogorčen, pa zavrti glavom glavom.. — Isuse, kakv ka kvee su to p re rem m etal et aljk jkee — n ije ij e u pitapit anju sto životinja. U pitanju je javna imovina. imovina. Propast 133

tih stotinu životinja neće nanijeti štetu samo tvrdoglavom sivonji, već svima, dobrima i zlima. A mogla bi izazvati i kojekakve posljedice, zaoštriti sadašnje nesuglasice i dovesti do sukoba u kojem će, umjesto jedn je dnog oga, a, b iti it i dvadeset dvad eset mr mrtvih tvih.. Krist se nije složio s tim. — Ako Ak o razumnim razu mnim uvje uv jera rava vanj njem em izbjeg izb jegneš neš da dana nass jed je d n o g mr mrtva tvaca ca,, zašto zaš to ne bi b i istim postu po stupk pkom om m ogao og ao izbjeći izbje ći i one sutrašnj sutrašnje? e? Don Camillo, Camillo, gdje gd je ti je vjera? v jera? Don Camillo izađe da prošeta poljem, jer je bio uzrujan, i tako se odjednom, pukim slučajem, zateče posve blizu mjesta gdje je mukanje iz stotinu kravljih grla bilo najglasnije. Dopre mu do ušiju tihi razgovor dežurnih stražara, a deset minuta kasnije provlačio se kroz veliku betonsku cijev kanala za navodnjavanje što je prolazila ispod metalne mreže i srećom bila suha. — Sada bi treb tr ebal alo o — pom po m isli is li don Cam Ca m illo — da me netko dočeka na drugom kraju, pa da me mazne po glavi. Tada bi bilo sve u redu! Na drugom kraju nije bilo nikoga i don Camillo se oprezno nastavio šuljati jarkom prema posjedu. — S t o j ! — oglas og lasii se usko us koro ro netko, netko , a don Camill Ca millo o skoči iz jarka i skloni se za jedno široko deblo. — S toj to j ili il i pucam! — opet op et će onaj ona j isti ist i glas k o ji je sada dolazio sa suprotne strane jarka, od jednog krupnog debla. Bila je to večer čudnih slučajnosti i don Camillu se slučajno stvori u rukama povelik predmet od čelika, te on povuče neku stvarčicu koja se pokretala u njoj i odgovori: — Čuvaj se, Peppone, Pepp one, j e r pucam i ja. — Ah — začu se gunđan gun đanje je s druge strane. — N ikako nisam želio da mi se i tu petljate! — P rim ri m irje ir je — reče don Camillo. Cam illo. — T k o ga prepre krši dabogda dospio u pakao! Sada ću brojati i, kada kažem »tri«, obojica ćemo skočiti u jarak! — N e biste bi ste ni b ili il i pop po p da niste toli to lik k o sumnjič sum njičavi avi — odvr od vra a ti Peppon Pep pone. e. I na tri tr i skoči, te se o b o jica ji ca nađoše na dnu jarka. 134

Iz staje je dopiralo pakleno mukanje. Bilo je tako strašno da ih je oblio hladan znoj. — M or ora a da ti je j e zabavna ova muzika! — progunđa progu nđa don Camillo. — Šteta što će će prestati prestati kada kada krave pocrkaju. Dobro je što ste tako uporni. Trebalo bi, dapače, nagovoriti ljude da zapale hambare, sjenike, pa i kuće kuće u kojima kojim a stanuju — zamisli kakve li nesreće za siromaha Pasottija kada bude prisiljen da se skloni u neki švicarski hotelčić da potroši ono nekoliko milijuna što ih je tamo sklonio. — V id idje jett ćemo hoće li stići u Švicarsku! — od odvr vraati Peppone prijeteći. — Tako Ta ko je! je ! — uzvikne uzvi kne don Camillo. Cam illo. — Dosta j e stare priče o petoj zapovijedi koja kaže ne ubij! A kada netko stigne pred Vječnog Oca, znat će što treba da kaže: — »Kratka priča, dragi Gospode Vječni Oče, Peppone je proglasio generalni štrajk i sve prisilio da ostanu skrštenih ruku.« Kad smo već kod toga, reci mi, Peppone, kako ćeš postići da i keru bini skrste ruke? Jesi li razmišljao o tome? Peppone zamuka gore od krave koja se imala oteliti i koja je mukala da se čovjeku srce kidalo, — V i niste pop! pop ! — reče Pep Peppo pone ne stisnutih zuba. zuba. — Vi ste glavni zapovjednik GPUa! — Gestapoa — isprav isp ravii ga don Camillo. Cam illo. — GPU je j e vaš. vaš. — Šunjate Šunja te se okol ok olo o noću sa šmajse šm ajserom rom u šapama i upadate u tuđe kuće kao razbojnik. — A ti? — m irn irno o upita don Camillo. Camill o. — Ja služim narodu! — A ja Bogu! Peppone udari nogom u kamen. — N e može mož e čo č o vjek vj ek uopće uopć e razgov raz govara arati ti s po popo povim vima! a! Riječdvije i odmah skrenu na politiku! — Pepp Peppone one — započe zap oče bl blag ago o don Camillo. Camillo . Ali Al i mu Peppone ne dopusti da nastavi. — N em o jte jt e mi sada zvrnd zvr ndati ati o drž državn avnoj oj imovini imo vini i ostale lijepe priče, jer ću vas izrešetati, tako mi boga velikoga! velikog a! — uzvik uzviknu nu.. Don Camillo zavrti glavom. 135

— N e m ože ož e čo č o v jek je k razg ra zgov ovar arat atii sa crvenima. crvenim a. Rije R iječ č dvije i odmah skrenu na politiku! Krava koja se imala oteliti prodorno zamuka. — T k o j e tu? — vikn vi knu u u tom to m času ne netk tko o blizu bliz u jark ja rka. a. B ila su tu tro tr o jic ji c a — Brusco, M agro ag ro i Bigio Bi gio.. — P re reg g led le d a jte jt e cestu što v o d i do m lina lin a — naredi nare di Peppone. — U red redu u — o d v rati ra ti Brusco. Brusc o. — S ki kim m si to razgovarao? — S dušom dušo m tvo tv o g p o k o jn jno o g djeda dje da!! — iz izde dere re se Peppone. — Ona Ona k rava ra va što se ima im a o t e liti li ti sve jač ja č e muče — progunđa Brusco. — I d i pa to ispr is priča ičajj pop popu! u! — zaurla zau rla Pepp Peppone. one. — Neka crkne! Ja štitim interese naroda, a ne interese krava! — N e lju lj u ti se, se, šefe — promu pro muca ca Brusco Bru sco i iščezne s ostalom dvojicom. — T a k o je, je , Pe Pepp ppon onee — pr proš ošap apta ta don Camillo. Cam illo. — Hajde da štitimo interese naroda. — Što Št o smjer sm jerate ate? ? Don Camillo spokojno krene jarkom prema prosjeku. Peppone mu naredi neka stane, jer će mu inače sasuti olovo u leđa. — Pe Pepp ppon onee j e ž ivo iv o tin ti n ja tvrd tv rdo o g lav la v ija ij a od mazge ma zge — mirno mirn o će don Camillo — ali on ne puca puca u leđa jadnim svećenicima koji čine ono što im Bog zapovijeda. Peppone sočno prokune, a don Camillo se naglo okrene. — Pr Prest estan anii se vla vl a d a ti kao ka o ko konj nj i l i ću te tresnuti po gubici kao što sam ono tresnuo tvoga čuvenog kotarskog prvaka ... — N i je b ilo il o po potr treb ebno no da m i kažete. Znao sam da ste to mogli biti jedino vi. Ali ovo je nešto posve drugo. Don Camillo je mimo gazio dalje jarkom, a Peppone je išao za njim mrmljajući i prijeteći da će otvoriti paljbu. Kada su već bili nedaleko od staje, neki glas zaviknu: — Stoj St oj!! — H a jd jdee do vr vra a ga! ga ! — od odvr vra a ti Pep Peppon pone. e. — Sada sam ja ovdje. Vi otiđite u siranu. 136

Don Camillo i ne pogleda vrata staje s pečatima. Pope se ljestvama u sjenik iznad staje pa zovnu potiho: — Giacom Gia como! o! Stari kravar što mu je maločas došao ispričati u župni dvor ono o kravi, izmili iz hrpe sijena. Don Camillo upali džepnu svjetiljku, pomakne gomilu si jena je na i na podu pod u se po p o jav ja v i otvo ot vor. r. — Spusti se — reče reč e don Camil Ca millo lo starome. Stari se spusti kroz otvor i zadrža se dolje podosta vremena. — Oslob Os lobod odila ila se — proša pr ošapta pta kada se p onov on ovo o p o jav ja v io. io . — Izv Iz v ršio rš io sam već ve ć tisuću takvih tak vih oper op erac acija ija i razumijem se u to bolje od veterinara. — I d i sada kući — z apov ap ovje jed d i don Cami Ca millo llo starostar ome, i starac iščezne. Onda don Camillo proširi otvor u podu i dogura do njega balu sijena, pa je spusti dolje. — Sto sad nam na m jerav jer avate ate — upita up ita ga Peppo Pe ppone ne k o ji je j e do tog to g trenutka trenu tka b io sakriven. — P om ozi oz i m i da poba po bacam camo o neko ne kolik liko o bala ba la pa ću ti onda reći. Peppone je gunđajući gurao jednu balu za drugom, a kada se don Camillo spustio u staju, pođe za njim. Don Camillo ponese balu sijena do jasala na desnoj strani, pokida žice što su vezivale balu i počne bacati sijeno pred krave. — T i se pobr po brin inii za jasl ja sle e slije sl ijeva va — reče reč e Pepponeu. — Neću, Neću , pa ma maka karr me zakla z aklali! li! — povič po viče e Peppone, pa pograbi prvu balu i ponese je prema lijevim jaslama. jasla ma. Radili su kao govedari. A onda je trebalo stoku napojiti. Budući da je staja bila moderno uređena s jaslama uz hodnik po sredini i s koritima za napajanje uza zid, bilo je potrebno okrenuti stotinu krava, a zatim lomiti ruke i tući ih po rogovima da ih odvoje od vode, jer bi inače previše popile i pocrkale. Kada su završili posao, u staji je još vladao mrak, naprosto zato što su drveni kapci svih prozora bili s vanjske strane zabijeni čavlima. 137

— T r i sata p o pod p odne ne — reče don Cam C amillo illo gled gl edaju ajući ći na sat. — Morat ćemo čekati do mraka. Peppone je od bijesa počeo gristi nokte. Na kraju se morao pomiriti sa sudbinom. Uvečer su Peppone i don Camillo još sjedili u kutu staje i kartali se pri svjetlu petrolejke. — T o lik li k o sam gladan glad an da bih m ogao og ao prog pr oguta utati ti b iskupa skupa s kostima! — uzviknu lju tite tit e Peppone. — Loše Loš e za probav pro bavu, u, druže pred pr edsje sjedn dniče iče — odvr od vrat atii i ne trepnuvši don Camillo, kojem se od gladi sve ze lenjelo pred očima i koji bi bio progutao i kardinala. — Im at ćeš ćeš pra pr a vo g o v o riti ri ti o gladi gla di kad budeš budeš p ostio onoliko koliko su postile ove životinje. Prije odlaska nabacali su još sijena u sve jasle. Peppone se opet usprotivio i govorio o izdaji i narodnim rodn im neprijate ne prijateljima, ljima, ali don Camillo nije popus popustio. tio. Tak T ak o je te noći noć i u staj st ajii zavladala zavla dala grobn gro bna a tišina. I stari Pasotti, pošto više nije čuo mukanje krava, pomisli da su posve iscrpljene kad više ne mogu ni mukati. Ujutro pođe na pregovore s Pepponeom i, pošto je svaka strana malo popustila, život se ponovo sredio. Po podne Peppone dođe u župni dvor. — Eh — reče reč e don Cam Ca m illo ill o najsla na jslađim đim glasom glas om — vi revolucionari morali biste uvijek poslušati savjete starog dekana. Tako je, draga djeco. Peppone je, prekrštenih ruku, promatrao tu čudesnu bezočnost. — Veleč Ve lečas asni ni — reče reč e Peppon Pep pone. e. — M o j puškomitra ljez! — T v o j p uško uš kom m itral itr aljez jez? ? — o d govo go vori ri smiješe smij ešeći ći se don Camillo. — Ne razum raz umijem ijem te. te. Zar si si ga imao sa sa sobom? — Jesam, Jesam, imao im ao sam ga, ali kada smo izla iz lazil zilii iz staje, vi ste podlo iskoristili moju zbunjenost, pa ste mi ga digli. — Sada se m alko al ko prisj pr isjeć ećam am — odvr od vrat atii don Cam illo s izrazom ljupke ljup ke naivnosti naivnosti na licu licu.. — Oprosti, Peppone. Nesreća je u tome što starim, i nikako da se sjetim kamo sam ga stavio. 138

— Velečasn Vele časnii — uzvikne uzvik ne Peppo Pe ppone ne i smrknu se — to je već drugi koji ste mi digli! — H aj ajde de,, sinko, ne uzbuđuj uzbuđuj se! se! Dobi Do bitt ćeš već drugi. Tko Tk o zna koliko kolik o ih imaš još porazbacanih porazbacanih svuda svuda po po kući! — V i ste od onih oni h popo po pova va k o ji pola po lako ko sile čestita čestit a kršćanina da postane muhamedanac. — M ožda ož da — odvr od vrat atii don Camillo. Cam illo. — A li tebi teb i se to ne može dogoditi. Ti nisi čestit čovjek. Peppone tresne šešir o zemlju. — Da si čestit če stit čovj čo vjek ek,, za zahv hvalio alio b i m i na onome ono me što sam učinio za tebe i za narod. Peppone pokupi šešir, nabije ga na glavu i uputi se vratima. Prije odlaska još se jednom okrenu: — Može Mo žete te v i meni dignuti dignu ti ne dva, već ve ć d vije vi je tisuće tisuće puškomitraljeza. Na dan revolucije već ću negdje pronaći top kalibra 75 i otvoriti vatru na ovu đavolju kuću! — A j a ću već ve ć negd ne gdje je pronać pro naćii top ka kalib libra ra 81 za protunapad protunapad — odvrati odv rati spokojno s pokojno don Camil Camillo. lo. *

*

A

Prolazeći mimo crkvu, na kojoj su vrata bila širom otvorena pa se vidio oltar, Peppone bijesno skinu šešir i odmah ga ponovo stavi da ne bi tko primijetio. Ali Krist ga je vidio, i kada stiže u crkvu don Camillo, Krist mu to ispriča. — Pr Proša ošao o j e Peppo Pep pone ne i pozd po zdra ravi vio o me — raspolo ras polo-ženo će Krist. — Čuvaj se, Isuse — odvr od vrat atii don Camillo. — Već Ve ć te je netko i poljubio, a onda te prodao za trideset lira. Onaj što te je pozdravio, rekao mi je prije tri minute da će na dan revolucije već negdje pronaći top kalibra 75 i pucati na kuću božju! — A što si mu ti odgo od govo vori rio? o? — Da ću već negd ne gdje je pronać pro naćii top ka kalib libra ra 81 da uzvratim paljbom na Narodni dom. 139

— Razu Ra zum m ijem, ije m, don Camil Ca millo. lo. Z lo j e u tom to m e što ti već imaš taj top kalibra 81. Don Camillo raširi ruke. — Isuse — reče re če — to su sitnice sitn ice k o jih ji h se čov čo v jek je k ne može otarasiti, je r su uspome uspomene. ne. Svi smo mi ljudi pomalo sentimentalni. Uostalom, zar nije bolje da ti predmeti budu kod mene nego kod njih? — Don Cam Ca m illo j e u v ije ij e k u pravu pra vu — reče reč e K r ist is t smiješeći se. se. — Dok jedno jed nog g dana ne počini kakvu nepodopštinu. — T oga og a se ne plašim pla šim;; imam im am n a jbo jb o lje lj e g savje sa vjetni tnika ka na svijetu svijetu — odvrati odv rati don Camillo. Camillo. A K rist osta ostade de bez riječi.

PROCESIJA Svake godine, na na dan mjesnog mjes nog crkven c rkvenog og proštenja, nosili bi u procesiji Raspetoga s oltara i povorka je išla do nasipa. Tu se blagoslivljala voda da rijeka ne bi ludovala nego se pošteno vladala. Činilo se da će i ovaj put sve ići ustaljenim redom. I don Camillo je upravo razmišljao o posljednjim pojedinostima obrednog programa kada se u župnom dvoru pojavi Brusco. — Ša Šalje lje me sekret sek retar ar Sek Se k cije ci je — reče Brusco Brusc o — i poručuje da će će u proces pro cesiji iji sudjelovati i Sekcija u pupunom sastavu i sa zastavom. — Zahv Za hval alju juje jem m sekretaru sekreta ru Peppon Pep poneu eu — odvr od vrat atii don Camillo. — B it ću presretan presretan ako budu prisutni svi ljudi iz Sekcije. Ali neka budu tako dobri da zastavu ostave kod kuće, U vjerskim povorkama ne smije biti političkih zastava. Takva su naređenja. Brusco ode, a malo kasnije eto Pepponea zajapurena lica i izbečenih očiju. — I m i smo kršćani kršćan i kao i svi ostali! ost ali! — povič po vičee Peppone ulazeći u župni dvor a da nije ni pokucao. — P o čemu se m i ra razl zlik ikuj ujem emo o o d drugih ljudi lju di? ? — P o tome to me što ne skidate skid ate šešir kada uđete uđe te u tuđu ku kuću — odvrati odvra ti mim m im o don Cami Camill llo. o. Peppone bijesno skine šešir s glave. 141

— Sada si jedna jed nak k osta os talim lim kršćanima kršća nima — reče reč e don Camillo, — Z bo bog g čega ne smije sm ijem m o u pr proc oces esiju iju sa svoj sv ojo om zastavom? zastavom? — zaviče Peppone. — Što ima loše na na na našoj zastavi? Je li to zastava kradijivaca i ubojica? — N e, druže Pe Pepp ppon onee — ob obja jasn snii don Camill Ca millo o p ri ri-paljujući paljuju ći cigaru cigaru.. — T o je j e partijska zastav zastava a i kao kao takva ne spada u procesiju. To je vjerska manifestacija, a ne politička. — Tada Ta da ne smije sm ijete te pusti pu stiti ti u p ro roce cesi siju ju ni zastave zasta ve svoje Katoličke akcije! — A zašto? zaš to? K ato at o ličk li čka a akci ak cija ja ni nije je p o litič lit ičk k a stranka, a najbolji je dokaz to što sam ja njen tajnik. Dapače, savjetujem tebi i tvojim drugovima da se upišete u nju. Peppone se zacereka. — Ž elit el itee li spasiti spas iti svoj sv oju u crnu dušu dušu,, upiš u pišite ite se vi u našu partiju! Don Camillo raširi ruke. — Da se nago na godim dimo o — od odvr vrat atii smiješ sm iješeći eći se — neka svak ostane ondje gdje jest, pa ćemo biti prijatelji kao i do sada. — Ja i vi v i nikad nik ad nismo nism o bili bi li p r ija ij a t e lji lj i — ustvr us tvrdi di PepP eppone. — N i kad smo b ili il i zajed za jedno no u brd b rdim ima? a? — N e! Ono je j e b io samo v o jn jnii savez. savez. U cilju cilju pobjede možemo se udruživati i s popovima. — U re redu du — reče reče spokojno spoko jno don Camil Camillo. lo. — Želite li u procesiju, ostavite zastavu kod kuće. Peppone zaškrguta zubima. — V arat ar atee se, se, velečasni, veleča sni, ako ak o m islite isl ite da m ožet ož etee igig rati dučea! Ili s našom zastavom ili nema procesije! Don Camillo se nije uzbudio. »Proći će ga«, mislio je. je . I, zaista, u ona tri tr i dana k o ja su p re reth thod odila ila ned je j e l j i kada j e treb tr eba a lo da se održ od ržii pr proš ošte tenje nje,, ni nitk tko o ni nije je o tome to me ni zucnu zucnuo. o. A li u ned nedjelju, jelju, sat p ri rije je mise, mise, nagrnagrnuli su u župni dvor uplašeni ljudi. Rano izjutra Pe pponeova četa obišla je sve kuće u mjestu i rekla ljudima, ako netko pođe u procesiju, da to znači da mu nije do zdravlja. 142

— Mene nisu upoz up ozor orili ili — o d g o vori vo ri don Camillo. Camillo . — Dakle, ne tiče tič e me se. Procesija je morala krenuti nakon mise. Dok je don Camillo u sakristiji navlačio ruho određeno za tu priliku, stiže skupina župljana. — Sto ćemo ćem o sada? sada? — upitaše ga. ga. — Idem Id em o u p roces ro cesiju iju — odvr od vrat atii m irno irn o don CaCamillo. — A li oni su u stanju bom b omba bama ma napasti pov p ovor orku ku!! — p rig ri g ovo ov o riše ri še neki. — N e možet mo žete e svoj sv oje e vjer vj ern n ike ik e izložiti takvoj opasnosti. Mislimo da treba odgoditi procesiju, obavijestiti gradske policijske vlasti i održati procesiju tek pošto stigne dovoljan broj karabinjera da zaštiti povorku. — Tako Ta ko j e — reče don Camillo. Cam illo. — U međuvre međ uvrememenu, mogli bismo objasniti vjerskim mučenicima da su bili vrlo neoprezni; umjesto da šire kršćanstvo dok je to bilo zabranjeno, trebalo je da čekaju dolazak karabinjera. Zatim don Camillo pokaza prisutnima gdje se nalaze vrata, i oni odoše gunđajući. Kratko vrijeme nakon toga uđe u crkvu skupina staraca i starica. — M i idemo, idem o, don Cami Ca millo llo — rekoše. — V i idit id ite e kući i to smjesta! smje sta! — o d g ovo ov o ri don CaCamillo. — Bog će vam platiti p latiti za vaše vaše pobožne pobožne namjere. namjere. Ovo je upravo jedan od onih primjera kada starci, žene i djeca moraju ostati kod kuće. Ispred crkve je ostala skupina ljudi, ali kada u blizini odjeknuše pucnjevi (bio je to Brusco koji je, radi zastrašivanja, pročišćavao grlo svog mitraljeza pucajući u zrak) i ova nekolicina najodvažnijih dade petama vjetra. Kada se don Camillo pojavio pred crkvenim vratima, bio je prostor pred crkvom pust i prazan kao biljarski stol. — Dakle, idem id emo o li, don Camil Ca millo? lo? — upita upit a ga uto K rist ris t s oltara. oltara. — Mora Mor a da je rijeka rijek a prekrasn prekrasna a kad ovako sunce sije. Baš bih je rado vidio. — Da, Da, idem id emo o — odvr od vrat atii don Camillo. Cam illo. — A li znaj da ću ovog puta, na žalost, biti sam u procesiji. Ako ti je po volji... 143

— K ada ad a j e prisuta pri sutan n don Camil Ca millo, lo, ima im a ih već ve ć dodo voljn vo ljno, o, čak i previše previše — reče Krist Kr ist smijući se se. Don Camillo brzo prebaci preko ramena i prsa kožnati remen s nosačem za podnožje križa, skine ogromno raspelo s oltara, stavi podnožje križa u nosač i na kraju uzdahnu: — M o g li su na n a prav pr aviti iti m alo al o lakši lak ši križ. križ . — T o ti gov go v oriš or iš meni me ni — o d v rati ra ti K r ist is t smiješ sm iješeći eći se — k o ji sam sam ga morao mo rao nositi no siti navrh navrh gore, a nisa nisam m imao ramena kao ti. Nekoliko minuta kasnije, noseći ogromno raspelo, don Camillo je svečano izišao na crkvena vrata. M jesto jest o je b ilo pusto pusto — ljudi su se od stra straha ha pozapozatvarala u kuće i krišom zirkali kroz odškrinute prozorske kapke. »Vjerojatno ovaj prizor podsjeća na redovnike koji su nekoć, usamljeni s crnim križem, kružili cestama grada opustošenim od kuge,« pomisli don Camillo. Potom zapjeva psalam svojim snažnim baritonom, a u onoj tišini njegov je glas sve snažnije od jek je k iva iv a o . Prođe trgom i produži sredinom glavne ulice. I tu je j e v lada la dala la potpu pot puna na tišina tišin a i pustoš. Neki psić iskoči iz jedne pokrajnje ulice i uputi se mimo za don Camillom. — Marš! Ma rš! — p rom ro m rsi rs i don do n Camillo Cam illo.. — Pusti ga — šapne odo od o zgo zg o K rist. ris t. — Ovako Ova ko b ar Peppone neće moći reći da u procesiji nije bilo ni psa. Na kraju je ulica zaokretala; tu su se nalazile posljednje kuće, a odatle se pružala uličica što je vodila do nasipa. Pošto je skrenuo, don Camillo se iznenada nađe na zakrčenoj cesti. Dvjesta ljudi zaposjelo je bilo cestu. Stajali su raširenih nogu i prekrštenih ruku, a ispred svih se ustobočio Peppone. Don Camillo požali što nije oklopni vlak. Ali bio je j e samo don do n C am amill illo o pa, kad ka d stiže stiž e na m etar et ar o d Pep ponea, stane. 144

Tada Ta da izvuče izvu če iz kožn ko žnog og nosača ogro og rom m no raspelo, podiže ga i zamahne njime kao buzdovanom. — Isuse — reče reč e don Cami Ca millo llo — dr drži ži se čvrsto, čvrs to, ra ra spalit ću ih! Ali to nije bilo potrebno, jer su ljudi u tren oka shvatili položaj i požurili kud koji. I kao nekim čudom, u mnoštvu se stvori širok prolaz. Jedino j e Peppon Pep ponee ostao osta o nasred ceste, ceste, ustobočen ustoboč en i raskoračen. Don Camillo namjesti ponovo podnožje križa u kožnati tobolac i čvrstim korakom krenu ravno na Pepponea. I Peppone se odmaknu. — N e mi mičem čem se zbog zb og vas, već ve ć zbog zb og njeg nj ega a — reče Peppone pokazujući na raspelo. — Onda skini šešir s tikve tik ve!! — o dvra dv rati ti don Camill Ca millo o a da ga i ne pogleda. Peppone skine šešir, a don Camillo prođe svečano između Pepponeovih ljudi. Stigavši na nasip, stane. — Isuse — reče glasno glasn o don Camil Ca millo lo — kada b i u ovom prljavom mjestu kuće ono nekoliko čestitih ljudi mogle ploviti kao što je plovila Nojina korab lja, molio bih te da pošalješ takvu poplavu da se nasip sruši i da voda preplavi čitavo mjesto. Ali, budući da ono nekoliko čestitih ljudi stanuje u kućama od iste opeke kao i brojni nevaljalci, a ne bi bilo pravedno da dobri ispaštaju zbog grijeha lupeža kakav je predsjednik Peppone i ona horda njegovih bezbožnih pustahija, molim te da ovaj kraj čuvaš od vode i da mu pokloniš svako blagostanje. — Amen Ame n — odazva oda zva se Peppo Pe ppone ne iza leđa don Camilla. — Amen — odgo od govo voriš rišee u zboru zbo ru za don Camillo Cam illom m Pepponeovi liudi, koji su išli za križem. Don Camillo se vrati. Kada dođe pred crkvu i kada se okrenu kako bi Krist još jednom blagoslovio udaljenu rijeku, don Camillo ugleda pred sobom maloga psića, Pepponea, Pepponeove ljude i sve mješ tane. Čak i mjesnog apotekara, koji je bio okorjeli bezbožac, ali koji, do đavola, nije nikada sreo takvoga popa kao što je don Camillo koji je umio Svevišnjega Oca učiniti simpatičnim. 10 Don Camillo millo

145

ZBOR Kada je na uglu pročitao proglas u kojem je pisalo da će netko iz grada održati na trgu zbor na poziv mjesne sekcije Liberalne stranke, Peppone poskoči kao oparen. — Ovakv Ov akva a p rovo ro vok k acija ac ija,, ovd ov d je, je , u ov o v o j crve cr veno nojj tvr tv r đavi! đavi! — zaur zaurlla. — V idjet id jet ćemo tko ov dje zapovijeda zapovijeda!! Zatim sazove glavni štab te počeše proučavati i analizirati nečuveni događaj. Odbačen je prijedlog da se smjesta zapali sjedište Liberalne stranke. Nije prihvaćena ni zamisao da se zabrani održavanje zbora. — E vo zamk za mkii dem de m okra ok raci cije je!! — zakl za klju juči či Peppone. Pepp one. — B ilo il o kakva kak va ništ ni šta a rija rij a m ože ož e sebi dopu do pustit stitii luksuz luksuz da govori na javnome trgu! Odlučen Odlučeno o je da se se saču sačuva va rad rad i zakonitost — pripr ipremili su opću mobilizaciju svih raspoloživih snaga, organizirali patrolne čete kako bi se predusrele zasjede, predvidjeli zauzimanje strateških položaja i zaštitu sjedišta partijske sekcije. Bili su u pripravnosti hitri kuriri da pozovu susjedne sekcije ako zatreba pojačanje. — Sama činj či njen enica ica što dolaz do laze e ovam ov amo o održ od ržat atii javn ja vnii zbor dokazuje kako su uvjereni da nas mogu svladati — reče reče Peppone Peppone.. — Ali ljuto lju to se varaju ako mim isle da će nas zateći nepripravne. 146

Izvidnice postavljene na prilazima u mjesto i duž cesta morale su javljati svako sumnjivo kretanje. Stražarenje je počelo već u subotu ujutro, ali se čitavog dana ni mačak nije pojavio. Noću Smilzo zapazi sumnjiva biciklista, ali se na kraju pokaza da je sumnjivac obična pijanica. Zbor je j e treba tre bao o poče po četi ti u ned n edje jelju lju p o podne, podne , ali već ve ć su pro pr o šla tri sata, a još se nitko nije pojavio. — Svi Sv i će stići stić i vlak vl akom om u 15 i 35 — reče Peppone. Pepp one. I porazmjesti stražare oko željezničke stanice. I eto, stiže vlak, a iz njega izađe samo mršavi čovječuljak s malim kovčegom od umjetne kože. — B it će da su nešto nanjušili. Nisu Ni su se osjeć os jećal alii dovoljn do voljno o snaž snažn ni da udare udare — zaključi Peppone Peppone.. U tom času čovječuljak priđe, uljudno pozdravi i zamoli Pepponea da mu kaže gdje se nalazi sjedište Liberalne stranke. Peppone zinu. — Sjedi Sje dišt štee Libe Li bera raln lnee stranke? — Da — p o tvrd tv rdii čo č o vječ vj ečul ulja jak k — za dvadeset d vadeset minuta moram održati nekakav govor, pa ne bih htio zakasniti. Svi pogledaše Pepponea. Peppone se češao po glavi. — Zapr Za prav avo o n ije ij e lako lak o objas ob jasni niti, ti, j e r j e središte središ te gra gra-da udaljeno nekoliko kilometara odavde. Čovječuljak se lecnu. — A im ima a li ka kakvo kvo p rije ri jevo vozn zno o sredstvo? sred stvo? — Tu su moja mo ja kola ko la — progun pro gunđa đa Peppone. Peppo ne. — Ako Ak o želite s nama. Čovječuljak zahvali. Kada se našao ispred željezničke stanic stanicee i ugledao ogroman ogro man teretnjak natovaren ljudima surova izraza, s crvenim rupcima oko vrata i značkama na prsima, pogleda Pepponea. — Ja sam vođ vo đ a — reče reč e Peppone. Peppo ne. — Samo se v i popnite naprijed sa mnom. Na pola puta Peppone naglo zaustavi kamion, pa se zagleda u čovječuljka. Bio je to zapravo čovjek srednjih godina, mršav, vrlo profinjena lica. — V i ste, ste, dakle, liber lib eral al? ? — upita. upita. 10*

147

— Jesam — o d v r a ti čovj čo vjek ek.. — I n ije ij e vas strah što ste o v d je sami među međ u pedeset komunista? — N i j e — m im o o d vra vr a ti čovj čo vjek ek.. Među ljudima u kamionu se razlegne prijeteće gunđanje. — Što Št o im imat atee u tom to m kovče ko včegu? gu? Dinam Din amit? it? — upita Peppone. Čovjek prasnu u smijeh i podigne poklopac. — Pidžamu Pid žamu,, p ar papuča papuč a i četkicu četk icu za zube — obob jasni. jasni . Peppone stane gužvati šešir na glavi i pljesnu se po stegnima. — Da polu p oludiš diš!! — p oviče ov iče.. — A mogu mo gu li znati zna ti zašto vas nije strah? — U pr prav avo o za zato to što sam ja j a sam, sam, a vas im ima a pedeset pedese t — obja ob jasn snii spok sp okoj ojn n o čovje čo vječu čulja ljak. k. — Svej Sv ejed edno no j e k o lik li k o na nass ima! ima ! — zaurla Peppone. Peppo ne. — Z ar ne p omiš om išlja ljate te da vas j a sam jed je d n om rukom ruk om mogu baciti dolje u jarak? — Ne, Ne , ne p o m išlja iš ljam m — reče m im o čovj čo vječ ečul uljak jak.. — Onda, ili il i ste luđak, ili il i neod ne odgo govo vora ran n tip, ili il i je dan od onih što žele druge nasamariti. Čovjek se nasmija. — N ešto eš to m nogo no go jedn je dnos osta tavn vnije ije,, gospodin gosp odine. e. Ja sam sam čestit čovjek, Peppone poskoči. — Ne, Ne , dr drag agii gospo gos podin dine! e! Da ste v i čestit če stit čovj čo vjek ek,, ne biste bili neprijatelj naroda! Sluga reakcije! Oruđe kapitalista! — N isam isa m j a n ičij ič ijii nep ne p rija ri jate telj lj,, n ičij ič ijii sluga. sluga. Ja sam jedn je dnos osta tavn vno o č o v jek je k k o ji m isli is li dr drug ugač ačije ije nego vi. Peppone upali motor i kamion pojuri punom brzinom. — Jeste li napisal nap isalii oporu op oruku ku p r ije ij e no što ste kr kreenuli nuli ovamo? — dobaci podrugljivo podr ugljivo Peppone dok su su ju r ili il i cestom. cestom . — N isam is am — o d vra vr a ti č o v jek je k p rirod rir odn n o i jedno jed nost stav av-no. no. — Jedi Jedino no moje m oje bogatstvo je m oj posa posao. o. Ako umumrem, ne mogu ga ostaviti nikome. 148

Prije no što su ušli u mjesto, Peppone se časkom zaustavi da izmijeni nekoliko riječi sa Smilzom koji je j e p ra ratio tio ka kamio mion n na svom sv om motork mo torkota otaču. ču. Zatim Za tim pono po no-vo krenu i, prolazeći sporednim cestama, stiže pred sjedište Liberalne stranke. Vrata i prozori bili su čvrsto zatvoreni. — N ig igd d je nikog nik oga a — reče Peppone, Peppo ne, smrknut. smrknut. — B it če da d a su se svi oku o kupi pili li na trgu, već v eć je j e kasno kasno — odvr od vrat atii čovje čo vječu čulja ljak. k. — Da Da,, bit b it će uprav up ravo o tako tak o — odvr od vrat atii Peppon Pep ponee i namignu Bruscu. Pošto stigoše na trg, Peppone i njegovi siđoše, op koliše čovjeka i povedoše ga do tribine krčeći mu put kroz svjetinu. Čovjek se pope i ugleda pred sobom dvije tisuće ljudi s crvenim rupcima oko vra ta. ta. Čovjek se okrenu Pepponeu koji je stajao pored njega na tribini. — Op Opro rostit stitee — reče — jesam jes am li zabunom došao na krivi zbor? — N iste is te — u v jeri je ri ga Peppone. Peppo ne. — R ad adii se o tome tom e da liberala ovdje ima svega dvadeset i tri, pa ih je teško zapaziti u masi. Reći ću vam iskreno, da sam u vašoj koži, ne bih ni u snu pomislio da ovdje priredim zbor. — Znači da lib li b eral er alii im imaj aju u više vi še p o vjer vj eren enja ja od vas u demokrat demokratsku sku korektnost komunista komunista — odvrati odvra ti čov jek. jek . Peppone proguta gorki zalogaj pa priđe mikrofonu. — Dr Drugo ugovi! vi! — reče reč e grom gr omk k im glasom. — Predsta Pre dstavvljam vam gospodina koji će vam održati govor nakon kojeg ćete se svi upisati u Liberalnu stranku. Bura smijeha dočeka Pepponeove riječi. Pošto su se ljudi donekle stišali, čovjek progovori: — Z ah ahva valju ljuje jem m vašem vaše m v o đ i na n jego je govv oj d obro ob roti ti — reče reč e — al alii m oram or am vam va m obja ob jasn sniti iti da ono što j e ustvrdio nije u skladu s mojim željama. Jer, kada biste se nakon mog govora svi vi upisali u Liberalnu stranku, ja bih se morao upisati u Komunističku partiju, što ne bi odgovaralo mojim načelima. 149

Nije mogao produžiti, jer u tom trenutku doleti zrela rajčica i pogodi ga posred lica. Nastane sveopći hihot i cerekanje, cerekanje, a Peppone pro pro blijedi. — S v inja in ja je j e svaki sva ki tk t k o se smije sm ije!! — zaurla zau rla u mik m ikro ro-fon. Mnoštvo zanijemi. Čovjek se nije maknuo i pokušavao je rukom obrisati lice. lice. Peppone Pepp one je bio od onih ljudi ljud i što postupaju postupaju nagonski, te je bio u stanju učiniti velike geste a da nije bio svjestan toga; izvuče maramicu pa je vrati, i odveže veliki crveni rubac koji je nosio oko vrata, te ga pruži čovjeku. — N o s io sam ga dok do k sam b io u b rd rdim ima a — reče. — Ob Obriš rišite ite se. — Ž ivio iv io Pepp Pe ppon one! e! — za zagr grm m i g rom ro m k i glas s pro pr o z ora na prvom katu obližnje kuće. — N i je m i potr po treb ebno no odob od obra rava van n je kler kl era a — odvr od vraati gordo Peppone. Don Camillo je pak u sebi bjesnio što je dopustio da mu izleti povik. Čovjek zavrti glavom, nakloni se i priđe mikrofonu: — P reve re veli lik k je j e d io p o v ije ij e s ti sadržan u ovom ov om rupcu da bismo ga smjeli okaljati sitnom epizodom koja spada u red najneslavnijih događaja u svjetskoj kronici nici — reče reče.. — Za ovakvu ovakvu mrlju dovoljna je j e obič obična na maramica za nos. Peppone pocrveni i uzvrati naklonom, a masom prostruji neko čudno uzbuđenje i prolomi se urnebesni pljesak. Šmokljan koji je bacio rajčicu hitro napusti trg, otjeran udarcima u stražnjicu. Čovjek poče govoriti tiho, sabrano, bez oštrine, zaobilazeći svaki ugao, izbjegavajući svaki tvrđi dokaz, jer je shvatio da mu nitko ne bi prigovorio kad bi se i najžešće okomio, te da bi bilo podlo to iskoristiti. Na kraju su mu pljeskali, kada je sišao s tribine, i odmicali su se da ga propuste. Stigavši na kraj trga, našao se pred vratima općinske ćinske zgrade, i tu je zastao zastao u neprilici nep rilici sa sa svojim svo jim kovčežićem u ruci, jer nije znao kamo da krene ni 150

šta da uradi. Tada naiđe don Camillo i obrati se Pepponeu koji je stajao dva koraka iza čovječuljka. — Brzo Br zo ste se v i bezboš bez bošci ci spor sp orazu azumj mjeli eli s popo žderima liberalima liberalim a — uzvikn uzviknu u glasno glasno don Camill Camillo. o. — Što — zabezeknu se Peppo Pe ppone ne obra ob raća ćajuć jućii se čovječuljku. — On je, da dakle kle,, popožder? — A l i . . . — promu pro muca ca čovje čo vjek. k. — Šutite! Šutite ! — pr prek ekine ine ga don Camillo. Camill o. — Stid St idite ite se, v i k o ji hoćete slobodnu crkvu u slobodnoj slobodn oj državi! Čovjek je zaustio da se usprotivi, ali mu Peppone ne dade ni započeti: — S ja jajn jno o ! — zag zagrm rmi. i. — E v o ruke! Ako Ak o se radi rad i 0 popožderima, ja sam prijatelj i reakcionarnih liberala! — Ta Tak k o je! je ! — oglase ogla se se Pep P eppo pone neov ovii ljudi. ljud i. — M o j ste gost! go st! — reče Peppo Pep pone ne čovjeku čovj eku.. — N i govo go vora ra o tome! tom e! — uspr us prot otivi ivi se don Camillo. Camillo . — Gospod Gos podin in će b iti it i m oj gost. Ja nisam pr pros ostak tak k o ji svojim protivnicima protivnicim a baca baca rajčice rajč ice u lice lice!! Peppone stane pred don Camilla i ustoboči se pri jeteći jet eći.. — Reka Re kao o sam da je j e m oj gost gos t — reče nepr n eprijaz ijazno. no. — A li budući da sam to rekao rek ao i ja — o d g ovor ov orii don Camillo Camillo — to znači, znači, ako želiš želiš,, da možemo pip itanje raspraviti pesnicama, pa ćeš konačno pokupiti i ono što pripada onim vjetrogonjama iz tvog raspalog »Dynamosa«! Peppone stisne pesnice. — H aj ajde de,, idem id emo o — reče reč e mu Brusco. — V al aljd jda a se nećeš mlatiti s popom nasred trga? Na kraju odluče da se sastanu na neutralnom tlu. Otišli su sva trojica na večeru izvan mjesta k Gigiot tu, potpuno apolitičnom gostioničaru, pa se tako 1 taj susre susrett s demokr dem okracijom acijom završio neriješenim neriješenim rezultatom.

NA OBALI RIJEKE Od jedan do tri po podne u kolovozu je vrućina, u mjestima utonulim u proso i konoplju, gotovo vidljiva i opipljiva. Čini ti se da imaš pred sobom, na pedalj od nosa, veliku lelujavu koprenu od usijanog stakla. Ideš po mostu i pogledaš u jarak, a dolje zjapi suho i ispucalo dno, tek tu i tamo pokoja uginula riba. Ako s ceste duž nasipa baciš pogled na groblje, učini ti se da čuješ kako kosti pokojnika škripe, pritisnute nemilosrdnim suncem. Provincijskom cestom kreću se tromo taljige visokih kotača natovarene pijeskom, a vozar spava ispružen na vrhu tovara, s trbuhom u hladu a užarenih leđa, ili sjedi na jednoj rukunici te majušnim kosirićem grabi iz pole lubenice koju drži u krilu poput vjedra. Kada stigneš do velikog nasipa ugledaš rijeku, široku i pustu, nepomičnu i tihu, koja je više nalik na groblje mrtvih voda nego na rijeku. Don Camillo se uputio prema velikom nasipu. Na glavu ispod šešira stavio je velik bijeli rubac. Bio je jed je d an sat i p ol jed je d n o g k olov ol ovos osko kog g popo po podn dnev eva a i, kada si ga vidio onako sama na bijeloj cesti pod vrelim 152

suncem, bilo je nemoguće zamisliti nešto crnje i po povskije. »Dao bih sebi odrezati glavu da u ovom trenutku na dvadeset kilometara unaokolo nema ni žive duše koja ne spava«, reče u sebi don Camillo. Potom siđe niz nasip i sjedne u hlad pod akacijin grm, odakle se kroz zelenilo vidjelo kako svjetluca voda. Onda se svuče i brižljivo složi komad po komad odjeće, poveže je u svežanj koji sakri u granje omanjeg drveta, pa kad je ostao samo u gaćama, skoči u vodu. Bio je potpuno potpuno spokojan spokojan — nitko ga nije mogao vidjeti, jer je u mrtvo doba dana namjerno odabrao i najnedostupnije mjesto. Svakako je bio dobro skriven; za pola sata iziđe iz vode, provuče se natrag kroz grmlje i stiže do stabalca gdje je ostavio svežanj, ali odjeće više nije bilo. Don Camillu zastane dah. O krađi nije m oglo biti b iti ni govora govor a — nitko se neće polakomiti za starom i pohabanom popovskom mantijom; ovdje se morala kriti neka druga vragolija. I zaista, nije proteklo dugo kada sa strane nasipa dopru glasovi što su se sve više približavali. Kada je don Camillo mogao nešto razabrati, vidio je j e da se p ribliž rib ližav ava a velik ve lika a skupina skupina mladića mla dića i d jevo je vo- jaka, jak a, a u čovj čo vjek eku u k o ji im j e išao na čelu prepoz pre pozna na Smilza. Tada je shvatio u kojem grmu leži zec, te osjeti silnu želju da iščupa akaciju i počne mlatiti oko sebe. Ali to je zacijelo bilo baš ono što su oni želje že ljeli li — izvući don Camilla Camilla iz skrovišta u gaćagaćama i naslađivati se prizorom. Don Camillo skoči tada naglavce u vodu i roneći dopre do otočića nasred rijeke, popne se i nestane u malom trstiku. Ali, mada ga nisu mogli vidjeti, jer se don Camillo popeo na otočić sa suprotne strane, primijetili su da je uzmakao, pa se rasprše u manje skupine duž obale i čekahu uz glasnu pjesmu i smijeh. Don Camillo je bio opkoljen. 153

Kako jak čovjek postane slab kada se osjeća smi ješn je šnim im!! Don Camillo se ispružio između trski i čekao — promatrao je, a da ga nisu mogli vidjeti, te je tako ugledao Pepponea kako dolazi u pratnji Brusca i Big gia i cijeloga glavnog štaba. Smilzo je nešto tumačio širokim pokretima pok retima ruku ruku i svi su su se grohotom groh otom smijali. Zatim su počeli nadolaziti i drugi ljudi i bilo ih je sve više. više. Don Camillo Cam illo shvati da mu crveni žele naplanaplatiti sve stare i nove račune, a ovaj put su pronašli najbolji način, jer kad jednom netko postane predmet poruge, nitko ga se više neće plašiti, pa makar imao šake šake kao m aljeve i makar m akar predstavljao Vječnog V ječnog Oca. A zapravo je to bila velika zabluda, jer don Camillo nije nikad poželio bilo koga natjerati u strah osim vraga. Ali sada se politika vraški promijenila. Crveni su župnika smatrali za neprijatelja i, kada bi stvari krenule naopako, govorili su da su svemu popovi krivi. Kad poslovi ne idu kako treba, nije važno pronaći način kako da se poprave, već na koga svaliti krivicu. — Isuse — reče reč e don Cam Ca m illo — stid me što ti se obraćam u gaćama, ali stvar je veoma ozbiljna, pa ako smatra smatraš š da nije smrtni grijeh gr ijeh da jadni jad ni župnik k oji oj i umire u mire od paklene paklene žege skoči skoči u vodu, vodu, pomozi mi, jer sam ne mogu ništa. Donijeli su boce, igraće karte i harmoniku. Obala je sada bila kao kakva šarena plaža i bilo je jasno da uopće ne pomišljaju napustiti opsadu. Naprotiv, još su je pojačali jer su zauzeli gotovo pola kilometra obale uzvodno sve osim zloglasnog gaza, dvjesta metara širokog pojasa obale pokrivenog gustom šikarom i suvarcima, kamo od četrdest i pete nitko nije stupio nogom. Pri povlačenju Nijemci su bili srušili mostove i minirali širok pojas obale s obje strane gaza, pa je tako i ono mjesto, kao i susjedna tačka na suprotnoj obali, bilo posijano minama tako vraški postavljenim da su mineri koji su svojedobno bili upućeni da odstrane mine, nakon nekoliko poraznih pokuša154

ja, ja , odlu od lučil čilii da ra rad d ije ij e ogra og rade de tu zonu zo nu kočić ko čićim ima a i bodbo dljikavom žicom. Tu T u Pepp Pe ppon oneo eovih vih crvendać crven daća a n ije ij e bilo, bi lo, al alii n ije ij e ni trebalo, jer samo bi luđak mogao stupiti na minsko polje. po lje. Dakle, Dakle, izlaza izlaza nije bilo b ilo — pokuš pokuša a li izići iz vovo de onkraj zaposjednute obale sa sjeverne strane, naći će se usred naselja, a pokuša li se spustiti južno, tako daleko gdje nema više ljudi, naći će se u guš tari. Župnik u gaćama ne može sebi priuštiti tako nešto. Don Camillo se nije micao i dalje d alje je j e ležao ispru ispružen žen na vlažnoj zemlji, grickajući trsku, kujući i odbacu jući ju ći kojek ko jekak akve ve planove. plan ove. Napokon zaključi da čovjek vrijedan poštovanja može ostati vrijedan poštovanja, pa makar imao na sebi samo gaće. Važno je da učini nešto što će biti dostojno čovjeka, a onda nije važno je li odjeven ili gol. Spuštala se večer i na obali zapališe baklje i svjetiljke. Činilo se da je to neko zabavno veče na turističkoj plaži. Kada se zelena boja trave pretvorila u crnu crnu,, don Camillo Ca millo klizne k lizne u vodu i oprezno op rezno zapliva z apliva uzuzvodno do mjesta gdje je pod nogama osjetio muljevito vi to dno gaz gaza. a. Tada odlučno krene prema obali. ob ali. Nisu ga mogli vidjeti, jer je više hodao pod vodom nego plivao, tek je od vremena do vremena pomolio glavu da udahne zraka. I evo obale ob ale — najteže je sada sada b ilo uzverati se a da ga ga ne zapa zapaze. ze. Kada Kad a se jednom jed nom nađe nađe u grmlju, lako će se dokopati nasipa, prijeći ga trkom i potom na drugoj strani, šuljajući se kroz redove loze i kroz proso, bez teškoće stići do voćnjaka kraj župnog dvora. Uhvatio se za grm i počeo polako izlaziti iz vode, ali kada se se već bio b io got g otov ovo o popeo, popeo , grm se išču iščupa pa i don Camillo pade na leđa. Pad se čuo i ljudi primijetiše što se događa. Ali don Camillo je jednim skokom već bio na obali i nestao u grmlju. Začuju se povici, svi se skupe s jedne i s druge strane minskog polja, dok je mjesec izlazio i osvjetljavao prizor. 155

— Don Cam Ca m illo! illo ! — krikn kr iknu u Pepp Pe ppon one e k roče ro čeći ći naprijed. prijed . — Don Don Camillo! Camillo! Nitko se ne odazva. Zavlada tišina, a ljudi kao da se slediše. — Don C am amill illo! o! — p onov on ovo o kriknu krik nu Peppone. Pepp one. — Ne mičite se, za ime božje! Nalazite se u miniranoj zoni! — Znam Zna m — ogla og lasi si se spok sp okoj ojn n o don Cam Ca m illo iz jed je d n o g grm gr m a usred one p rok ro k lete le te guštare. Smilzo pođe naprijed sa svežnjem u ruci. — Don C am amill illo o — zavika. zavik a. — N e m ičit ič ite e se, d o v o ljlj no je da vrhom prsta dodirnete minu i odletjet ćete u zrak! — Znam Zna m — o d g o v o ri spok sp okoj ojn n o don Camillo. Cam illo. Smilzu se na licu pojaviše graške znoja. — Don C am amill illo! o! — krikne. krik ne. — B ila j e to glupa šala. Stanite, evo vam vaše odjeće. — M o ja odje od jeća ća? ? Hval Hv ala, a, Sm Smilzo ilzo.. Ako Ak o m i j e hoćeš donijeti, ja sam ovdje. Nad grmom usred guštare zanjiha se grančica. Smilzo razjapi usta i okrene se da pogleda ostale. U tišini odjeknu don Camillovo podrugljivo smi julj ju lje e n je. je . Peppone istrgne svežanj iz ruku skamenjenog Smilza. — Ja vam va m dono do nosim sim odjeć od jeću, u, don Cami Ca millo llo — reče Peppone i krene polako prema bodljikavoj žici. Htio je j e već ve ć p rek re k ora or a čiti či ti žicu kada ga Sm Smilz ilzo o jed je d nim ni m skokom stiže i povuče natrag. — Ne, Ne , šefe — reče reč e Smilz Sm ilzo, o, zgr z gra a bi svežanj sv ežanj i presk pr eskooči žic žicu. u. — Ovo je m oje ma masl slo. o. Ljudi se povukoše. Svima su čela bila orošena znojem i grozničavo su rukama dodirivali usta. Smilzo je sporo napredovao prema sredini guštare koračajući oprezno stopu po stopu. Tišina je postala teška kao olovo. — E vo — izg iz g o v o r i jed je d v a čujno ču jno Sm Smilz ilzo o kad j e stigao nedaleko od grma. — U redu red u — prog pr ogun unđa đa don Cam Ca m illo — dođ do đ i sloslo bodno ovamo! Stekao si pravo da vidiš don Camilla u gaćama. 156

Smilzo zaobiđe grm. — Dakle, kako kak o ti se čini čin i dekan u gaćama? — upita ga don Camillo. — N e znam — promuc pro muca a Smilzo. Smil zo. — Sve m i je j e crno pred očima a oko mene plešu crvene točkice. I mjesečina. Tešk Te ško o j e disao. disao. — Ja sam — mucao j e d al alje je Sm Smilz ilzo o — istina, digao poneku stvarčicu, nekoga sam i odalamio, ali nikad nisam nikome zla učinio. — E go te ab abso solvo lvo — reče reč e don Camill Ca millo o i načini mu na čelu znak križa. Polako se upute prema nasipu. Ljudi su, suspreg nuta daha, očekivali prasak eksplozije. Prijeđoše bodljikavu žicu, a onda pođoše cestom, don Camillo sprijeda, Smilzo straga. Smilzo je koračao na vrhovima prstiju kao da se još nalazi u miniranom području, jer nije više ništa shvaćao, odjednom se skljokao na zemlju. Peppone, koji je na udaljenosti ljeno sti od dvadesetak dvadesetak metara predvod pred vodio io ostale skup skup-ljene iza njega u gustim redovima, sagnu se načas, ne skidajući pogled s don Camillovih leđa, zgrabi Smilza za ovratnik i uprti ga na leđa kao vreću. Na crkvenim vratima don Camillo se časkom okrenu, pozdravi masu klimnuvši dostojanstveno glavom, i uđe. Svi su se šutke razišli, a pred crkvom je ostao još samo Peppone. Čvrsto stojeći raširenih nogu, ne puštajući iz ruku ovratnik onesviješćenog onesviješćenog Smilza Smilza,, p iljio ilji o je j e netremice u zatvorena vrata. Napokon se prenu, zavrti glavom i udalji se sporim koracima noseći na leđima svoj teret. — Isuse — šapnu šapnu don Camil Ca millo lo raspeto ras petom m Krist Kr istu u — čovj čo vjek ek služi crkv cr kvii i time tim e što brani bra ni dosto do stojan janstv stvo o župnika u gaćama. Krist nije odgovarao. — Isuse — šapnu šapnu opet op et don Camillo Cam illo — jesam jes am li počinio smrtni grijeh kada sam se pošao okupati? — N isi is i — o dvra dv rati ti K ris ri s t — ali si p očin oč inio io smrtni grijeh kada si potakao Smilza da ti donese odjeću. 157

— N isam isa m v jer je r o v a o da će m i j e zaista zai sta doni do nijet jeti. i. Nisam bio zao, već neoprezan. Izdaleka, od rijeke, dopre nekakva potmula grmljavina. — D ogod og odii se pone po neka kad d da zec ze c zađe u minira min irano no područje pod ručje i izazove eksploziju mine — objasni objasni don Camillo više mišlju negoli riječima. riječima. — Trebalo Treb alo bi, bi, dakl dakle, e, zaključ zaključit itii da si t i . . . — N išta iš ta ti nem ne m oj zakl za ključ jučiv ivat ati, i, don Cam Ca m illo — prekine ga K rist smiješeći smiješeći se se. — Kada je čovjek čovje k u groznici, ne može donositi ispravne zaključke. U međuvremenu je Peppone stigao do vrata kuće u k o joj jo j je živio Smilzo. Pokuca Pokuca i vrata mu otvor otv orii sta starac koji, k oji, bez riječ r iječi, i, preuzme teret što mu ga Peppone pruži. Upravo u tom trenutku odjeknu ona tutnjava. Peppone zavrti glavom, a mozgom mu proleti stotinu misli. Onda na trenutak uzme natrag Smil za i prilijepi mu takvu zaušnicu da se Smilzu dignu kosa na glavi. — N a p rije ri jed d ! — reče reč e Sm Smilz ilzo o rastrese rastr eseno no dok do k ga je j e starac pon po n ovo ov o preu pr euzim zimao ao na čuvanje. čuvan je.

NASILNICI

Don Camillo, koji je već tjedan dana bio neprestano u pokretu, te je čak zaboravljao jesti zbog silnog posla i jurnjave na sve strane, vraćao se jednog popodneva iz obližnjeg sela i, tek pred ulazom u mjesto, morao sići s bicikla, jer su radnici preko čitave ceste kopali jarak kojeg izjutra još nije bilo. — Po Polaž lažem emo o novu nov u odvo o dvodn dnu u c ije ij e v — ob objas jasni ni jedan jed an radnik. radnik. — Po naređenju predsjednika predsjedn ika općine. općine. Don Camillo ode ravno u općinu i dignu dreku na Pepponea. — N etk et k o j e o v d je izgub izg ubio io pamet! pam et! — uzvikne. — Upravo sada morate kopati onaj smrdljivi jarak? Znate li da je danas petak? — Z bi bilja lja? ? — začudi se Peppone. Peppo ne. — Zar Za r j e pe pettkom zabranjeno kopati jarke? Don Camillo riknu: — Zar Za r tebi teb i n ije jasno jas no da je j e za dva dana ned ne d jelja je lja? ? Peppone se zamisli. Pritisne zvonce i javi se Brus co. co. — Slušaj — ob obra rati ti mu se Pep Peppon ponee — velečasni velečasn i kaže da je danas petak i da je za manje od dva dana nedjelja. Želim čuti tvoje mišljenje. 159

Brusco počne ozbiljno proučavati stvar. Izvadi olovku i stane računati na listu papira. — Doista Do ista — reče reč e napok nap okon on — ako ak o uzmemo uzme mo da j e sada četiri sata po podne i da do ponoći ima još osam sati, onda do nedjelje ostaju svega trideset i dva sata. Don Camillo je čitavu tu predstavu pratio pun bi jes je s a i najza na jzad d j e izgub izg ubio io strp st rplje ljenj nje. e. — R azum az umije ijem m ! — drekne. — Sve Sv e j e to sračunato da se bojkotira biskupov posjet! — Veleč Ve lečas asni ni — odvr od vra a ti Pepp Pe ppon one e — kakve kak ve veze vez e ima jarak jara k za odvodni odvo dni kanal kanal s biskupovim dolaskom? dolaskom? A zatim, oprostite, tko je taj biskup? I zašto on dolazi ovamo? — Da poša po šalje lje k vrag vr agu u tv t v o ju opaku opa ku dušu! dušu! — zaurla don Camillo. Camillo. — Jara Jarak k treba smjesta smjesta zatrpati, zatrpati, je r inače u nedjelju biskup neće moći proći! Peppone napravi blesavo lice. — N eće eć e m oći oć i p roći ro ći? ? A kako kak o ste v i p rošl ro šli? i? P reko re ko jark ja rk a j e post po stav avlje ljena na brvi br vin n a ako se ne varam. — A li biskup bisku p dola do lazi zi auto au tom m obilo ob ilom m ! — vik vi k ao je don Camillo. Camillo. — N e možeš biskupa biskupa natjerati da izađe iz kola! — Opro Op rostit stite, e, nisam znao zna o da biskupi bisk upi ne mogu mog u ići pješice — odvrati odvra ti Peppon Peppone. e. — Ali ako je tako tako,, onda je to nešto drugo. Brusco, telefoniraj u grad da smjesta pošalju dizalicu. Postavit ćemo je kraj jark ja rka a i, čim se po p o jave ja ve bisku bis kupo pova va kola, prive pr iveza zatt ćemo ih za čekrk i prebaciti dizalicom na drugu stranu jark ja rka, a, tako ta ko da biskup bisk up neće m ora or a ti izla iz lazi ziti ti iz autom aut omoobila. Razumiješ li? — R azum az umije ijem, m, šefe. K o j e b o je m ora or a b iti it i dizalica diz alica? ? — N aru ar u či niklov nik lovan anu u ili il i kromir kro miranu anu;; b it će efek ef ekttnije. U takvom slučaju svatko bi bez razmišljanja krenuo u napad, pa makar i ne imao don Camillove oklopne pesnice. Ali upravo je u takvim prilikama don Camillo odmah uspijevao ponovo zadobiti vlast nad sobom. Tada bi strahovito jednostavno rasudio: »Ako me ovaj tako drsko i otvoreno izaziva, znači da od mene očekuje da nešto uradim. Prema tome, 160

raspalim li ga pesnicom po licu, učinit ću mu uslugu. I, zaista, ovdje se ne bih tukao s Pepponeom, nego s predsjednikom općine koji obavlja svoju službenu dužnos dužnost, t, a to bi izazvalo paklenu bruku i stvo st vorilo rilo neneprijateljsku atmosferu za mene, pa prema tome i za biskupa. — N i j e važn va žno o — reče. — I biskupi bisku pi mogu mog u ići ić i p jeje šice. Još Još iste ist e veče ve čeri ri je u crk c rkvi vi g o v o rio ri o kao da će se rara splakati, preklinjajući ljude da sačuvaju mir i da se jed je d ino in o m ole ol e Bogu Bo gu da gospodin gosp odinu u preds pr edsjedn jedniku iku rasvi ra svije t li pamet, j e r se samo tako ta ko m ože izbj iz bjeć ećii da se svečanost pokvari prekrcavanjem i da se poremeti procesija, budući da bi okupljeni vjernici bili prisiljeni da jedan po jedan prelaze preko nesigurne brvine. Treb Tr eba a lo j e još jo š m o liti li ti Boga Bo ga da s prije pr iječi či da se brvina brv ina prilikom prijelaza ne sruši jer je samo tako moguće da se dan radosti ne pretvori u dan žalosti. Ovaj neobično podmukli govor prouzrokovao je da su se razjarile sve žene. Kada su izišle iz crkve, uputile su se pred Pepponeovu kuću i toliko su toga tu izgovorile da se na kraju pojavio Peppone i počeo vikati da idu sve do đavola i da će jarak ponovo zatrpati. I tako je sve sve prošlo pro šlo dobro, ali u nedjelju ned jelju ujutro u jutro sve sve su ulice osvanu osvanule le oblijeplje oblije pljen n e golemim g olemim tiskanim tiskanim propro glasima. » Drugovi!

Posluživši se početkom javnih radova kao izlikom, reakcija je podigla nedoličnu dreku koja vrijeđa na- še demokratske osjećaje. U nedjelju će biti gost na- šega kraja predstavnik strane države, onaj isti predstavnik koji je, indirektno, bio začetnik nedolične dreke. Budući da znamo za vaša čuvstva i za vaše negodovanje, preporučujemo vam da se u nedjelju uzdržite od bilo kakvih demonstracija koje bi mogle po p o r e m e t iti it i na naše še odnose odno se sa stran s trancim cima, a, te vas vas odlu od lučn čno o poz p oziv iva a m o da doček doč ekate ate predsta pre dstavnik vnika a strane stra ne države samo s dostojanstvenom nehajnošću. Živjela demokratska Republika! Živio proletari- ja t ! Ž ivje iv jela la R u s i ja !« 11 Don Camillo llo

161

Sve su to potkrijepili općom mobilizacijom svih crvenih. Oni su, što se odmah vidjelo, dobili poseban zadatak da hodaju cestom goredolje »s dostojanstvenom nehajnošću« te da da izazovno izazo vno pokazuju crvene rupce i kravate. Don Camillo je blijed došao načas u crkvu i brzo krenuo prema izlazu. — Don Cam Ca m illo! ill o! — pozv po zva a ga K rist ri st.. — Čemu toto lika žurba? — M oram or am doče do čeka kati ti biskupa bisk upa na gl glav avno nojj cesti — stan stanee objašnjava objašn javati ti don Camillo. Camillo. — N ije ij e to baš baš tako tako blizu. Osim toga, na glavnoj cesti sve vrvi od ljudi s crvenim rupcima, pa ako me biskup ne bude vidio, pomislit će da je došao u Staljingrad. — A jesu jes u Ii ti s crve cr veni nim m rupcim rup cima a stranci stran ci ili il i p riri padnici padnici neke druge druge vjere? vjere ? — upita upita ga Krist. — Ama Am a to su one iste ist e vucib vu cibati atine ne što ih ponekad ponek ad vidiš ovdje u crkvi. — Ako Ak o j e tako, tako , don Camil Ca millo, lo, b it će bo b o lje lj e da vratiš vra tiš u ormar u sakristiji ono što si privezao ispod mantije. Don Camillo podigne mantiju, izvuče puškomitra Ijez i spremi ga u sakristiju. — Uzet Uz et ćeš ga kad ti j a budem bud em rekao rek ao — na nalož ložii Krist, a don Camillo slegne ramenima. — Budem Bud em li čekao ček ao da m i ti to kažeš, nagrabusit nagrab usit ćemo! — uzvikn uzvikne. e. — T i mi m i to nikad neć nećeeš reći. reći. Priznat ću ću ti nešto nešto — na mn mnogim ogim mjestima mjestim a u Starom zavjetu... — H aj ajd d e sad, sad, reakcio rea kcionar naru! u! — reče reč e K ris ri s t smiješ sm iješeeći se se. — Dok ti ovdje ov dje gubi gubišš vrijem e brbljajući, brb ljajući, tvoj jad ja d n i stari I nezaštićeni nezašt ićeni biskup bisku p prepušten prepuš ten j e na m ilost i nemilost crvenih hordi! * * * Doista, jadni stari i nezaštićeni biskup bio je prepušten na milost i nemilost crvenih. Već od sedam sati izjutra vjernici su se skupljali s obje strane glavne ceste tvoreći dvije dugačke i snažne zidine oduševljenja, oduševljenja, ali Peppone — nekoliko minuta minuta prije 162

dolaska biskupova automobila, to jest čim ie ugledao dim rakete kojom mu je izvidnica dala znak da dolazi nepr ne prijate ijatelj lj — izda nalog za za pokret. Munje Munje vitim manevrom crvene snage pođoše pola kilometra naprijed tako da je biskup pri dolasku našao cestu punu ljudi s crvenim rupcima oko vrata, ljudi koji su kružili amotamo ili postajkivali u manjim skupinama, ćaskajući i ne pokazujući ni najmanje zanimanja za automobil koji je morao napredovati puževim korakom i krčiti k rčiti sebi put put neprekidnim neprekidnim trubljetrub ljenjem. Bila je to uistinu demonstracija »dostojanstvene nehajnosti« kakvu je želio glavni štab. Peppone i ostali, pomiješani s ljudima, blistali su od radosti. Biskup (onaj čuveni biskup, star kao biblija, sav sijed i pogrbljen, čiji se glas doimao kao da ne pripada njemu, već kao da dolazi iz nekog drugog vijeka) smjesta uoči »dostojanstvenu nehajnost« te reče šoferu da stane. Pošto je automobil stao (bila su to otvorena kola), on uhvati za ručicu na vratima u očitoj namjeri da ih otvori, ali vidjelo se da nema dovoljno snage, pa Brusco, koji se zatekao u blizini, ni, padne padne u zamk zamku. u. Sinulo Sinulo mu je tak pošto je od Pep Pep ponea dobio nogom u cjevanicu, ali bilo je prekasno, jer su vrata već bila otvorena. — H vala va la ti, sinko — reče reč e biskup. — B it će b o lje lj e da produžim pješice. — A li do mjes m jesta ta je j e daleko dale ko — progunđ pro gunđa a Bigio. Big io. I on dobi udarac u cjevanicu. — N ije ij e važno važn o — o d g ovor ov orii biskup smijući smij ući se. — Ne želim nipošto ometati vaše političke sastanke. — N i je to p olit ol itič ičk k i sastanak sastanak — objasni obja sni Peppone Pepp one mrka lica. lica. — Ovo su trudbenici trudbenici ko ji mirno razgovaraju o svojim poslovima. Slobodno ostanite u kolima! Ali je stari biskup već bio sišao, i Brusco dobi drugi udarac, jer je biskupu, vidjevši ga onako nesigurna na nogama, ponudio ruku kao oslonac. — Hvala Hv ala,, hvala, sinko — reče biskup. I krenu, krenu, pošto je svom tajniku dao znak da mu se makne s puta, jer je želio ići sam. 163

ZVONO Pošto je tjedan dana tri puta dnevno napadao Bi gia gdje bi ga god sreo, vičući u sav glas kako su on i svi ostali građevinski poslovođe lopovi koji se žele obogatiti na račun naroda, don Camillo se konačno uspio pogoditi s njim da mu ožbuka pročelje župnog dvora. Sada je don Camillo često sjedio na klupici usred dvorišta i, pušeći svoju toskansku cigaru, uživao kao u kazalištu. Sva ona bjelina kreča, svježe oličeni zeleni kapci na prozorima, pa i ulazna vrata okićena jasminom, sve je to uistinu bilo veličanstveno. A li na kraju kra ju svakog sjedenja, don Camillo bi poglepogle dao zvonik, uzdahnuo i sjetio se Geltrude. Geltrudu su mu odvezli Nijemci i već se, eto, tri godine izjeda zbog toga. Geltruda je bilo ime njegova najveće na jvećeg g zvona. Da Da bi moga m ogao o skupiti novac za kupkupnju novog isto tako teškog zvona, zvona, mogla mu je pomopom oći samo božja ruka. — Čemu toli to lik k i ja jad d , don Cami Ca millo llo — reče reč e mu jed je d nog dana dana Kris K ristt s oltara. — Župa Župa može biti b iti na glas glasu u i kada toranj njene crkve ima jedno zvono manje. Nije važna buka. U Boga je sluh vrlo osjetljiv i on 168

čuje vrlo dobro, pa makar ga dozivali zvoncem sitnim kao zrno graška. — U redu — od odvv rati ra ti don Cami Ca millo llo uzdišući. — Ali Al i ljudi slabo čuju, a zvona služe u prvom redu zato da njih dozivaju. Ljudima treba govoriti glasno — masa sluša one koji su najbučniji. — Budi Bu di uporan, don Camill Ca millo, o, pa ćeš uspjeti. usp jeti. — Sve sam već ve ć pokušao, pokušao , Isuse. T k o b i htio ht io dati, taj nema, a tko ima i odviše, tome nećeš izvući liru, pa da ga ubiješ. Na sportskoj kladionici sam dva puta samo za dlaku ... Šteta! Bilo je dovoljno da mi netko došapne riječ, ime, pa da mogu kupiti deset zvona. Krist se nasmiješi. — Oprosti Opr osti,, don Camill Ca millo, o, zb zbog og m o je nemarnosti; nemar nosti; na godinu ću pažljivo pratiti nogometno prvenstvo. Zanima li te i lutrija? Don Camillu navre krv u obraze. — K r ivo iv o si me shvatio shv atio — pravdaš prav dašee se on. — K ad sam rekao »netko«, nisam uopće mislio na tebe! Govorio sam općenito. — Drago Dr ago m i je, je , don Cami Ca millo llo — pr prih ihva vati ti ozb oz b iljn il jno o Krist. — Kada se govori o takvim stvarima, vrlo je pametno uvijek govoriti općenito. *

■*

*

Nekoliko dana kasnije don Camillo bude pozvan u vilu gospođe Giuseppine, vlasnice imanja Boscac cio. Kada se vratio kući, don Camillo je sjao od zadovoljstva: — Isuse — uzvikne, uzvikne , stigavši stigav ši sav zadihan pr pred ed o ltar — sutr sutra a će će pred tobom tobo m gor g orjet jetii svijeća od deset deset kilograma. Idem je kupiti u grad, a ako je nemaju, dat ću je napraviti. — A od odak akle le ti novac, don Camillo Cam illo? ? — N išta išt a ti ne brin b rini, i, makar mak ar ja m or orao ao pr prod odat atii svoj sv oj madrac, ti ćeš svijeću dobiti! Previše si za mene učinio! Don Camillo se napokon primiri. 169 16 9

I tako biskup stiže do don Camillove čete na čelu crvenih hordi koje su ga slijedile, mrke i tihe. U prvom redu pored biskupa išli su Peppone, glavni štab i odred najodanijih jer, kao što je Peppone pravilno rekao, bilo je dovoljno da kakva budala uputi kakvu glupu gestu »onome tamo«, pa da reakcija to upotrijebi za najprljaviju spekulaciju na svijetu. — N a ređ re đ enje en je se ne m ije ij e n ja i ne smije sm ije se m ije ij e njati — dobaci dobaci Peppone Peppone svojima. svojima. — »Dostojanst »Dostojanstvevena nehajnost«. Čim je ugledao biskupa, don Camillo mu potrča u susret. — Preuz Pre uzviš višen enii — uzvikne uzvi kne,, v r lo uzbuđen. — Op Opro ro-stite mi, ali nije moja krivica! Ja sam vas čekao ovdje sa svim vjernicima, ali u posljednji čas ... — N išta iš ta t i ne br brin inii — odvr od vra a ti mu biskup smiju sm ijući ći se. — K rivica riv ica je j e samo samo moja. Zaželio Z aželio sam izići iz kola i malo prošetati. Kad jednom ostare, svi biskupi malko šenu pameću. Vjernici počnu pljeskati, glazba zasvira, a biskup se stane osvrtati na sve strane klimajući zadovoljno glavom. — L ije ij e p o j e o v o m jest je sto o — reče reč e krećući kreć ući da dalje. lje. — Zaista lijepo, prijazno i odlično uređeno. Bit će da u mjesnoj upravi sjede vrlo sposobni ljudi. — Činimo Čin imo što m ožem ož emo o za d o br brob obit it na narod roda a — o dgovori Bruseo i primi treći udarac od Pepponea. Stigavši na trg, biskup opazi novi vodoskok te se zaustavi, — V o d o sko sk o k u o vom vo m nizins niz inskom kom kr kraju aju!! — uzvik uz vik-ne. — T o znači da da ovdje ovd je ima vode! — T reb re b a j e znati zn ati pronać pro naći, i, P res re s v ije ij e tli tl i — oglas og lasii se Bigio kojemu je pripadala najveća zasluga za ovaj pothvat. pothvat. — Postavili smo tri stotin stotinee metara metara cijevi cijev i i voda je, s božjom pomoći, potekla. Bigio primi propisani udarac nogom. Zatim, budući dući da se se vodosk vod oskok ok nalazio pred Narodn Naro dnim im domom, biskup ugleda prostranu novogradnju. — A što j e ona lije li jep p a zgrada? zgra da? — T o j e N a rod ro d n i dom do m ! — oglas og lasii se Peppone, Pepp one, silno ponosan. 164

— Zaista Zais ta veličan vel ičanstve stveno! no! — uzvikne uzvi kne biskup oduševljeno. — Ž elite el ite li ga razg ra zgled ledati? ati? — zaleti zal eti se Pep Peppo pone ne i poskoči od snažnog udarca u cjevanicu. Dao mu ga je j e don Camillo. Camillo . Biskupov tajnik, mršav momak s naočalima i velikim nosom, požuri se da upozori da se to ne priliči i da treba otkloniti poziv, ali je biskup već bio na ulazu i uskoro usko ro ušao u zgradu. I sve su su mu pokaza pok azali li — gimnastič gimn astičku ku dvoranu, čitaonicu, čitaonic u, pisarnicu. Kada Ka da stiže u knjižnicu, biskup priđe policama i stane razgledavati naslove na hrptovima knjiga. Ispred »političkih« polica, prepunih knjiga i propagandnih brošura, biskup ne reče ništa, samo mu se ote uzdah. Peppone je stajao blizu pa mu to nije izmaklo. — N itk it k o ih ne čita, č ita, Preuzviš Preu zvišeni eni — došapne. došapne. Peppone zaobiđe uredske prostorije, ali nije mogao odoljeti napasti da biskupu pokaže veliku dvoranu s pozornicom kojom se naročito ponosio, pa se tako biskup na izlazu našao ispred golema portreta čovjeka sitnih očiju i krupnih brkova. — V i znate što j e po politi litika ka,, Preuzvišen Preuz višenii — reče Peppone u pola glas glasa. a. — A zatim, zatim, vjeru vje rujte jte,, on u duši duši nije loš čovjek. — Neka Ne ka dr drag agii B og i njemu nje mu rasv ra svij ijet etli li pamet pam et — odvrati biskup u pola glasa. Don Camillo se dotle zaista nalazio u neobičnom psihološkom stanju. Naime, s jedne je strane sav kipio zbog toga što su toliko iskorištavali biskupovu dobrotu dobrotu te ga naveli naveli da razgleda razgleda Narodn Naro dnii dom do m — a to je, po njegovu mišljenju, vapilo za božjom osvetom — dok mu je s druge druge stran stranee bilo osobito stalo stalo da biskup vidi kakvo je to razvijeno i napredno mjesto. Napose je očekivao da će biskup steći snažan utisak o organizaciji »crvenih« pa će tako u biskupovim očima porasti vrijednost don Camillova dječ jeg je g zabaviš zab avišta taora orator torija, ija, nj njeg egov ova a važnost važn ost i značenje. Pošto je obilazak bio završen, don Camillo se primakne biskupu. — Šteta, Preuz P reuzviše višeni ni — iz izg g o vori vo ri glasno, da ga PepP eppone pone što bolje bo lje čuje čuje — šteta šteta što što vam gospodin Pe Pep p 165

pone nije pokazao skladište skladište oružja. oružja. Čini se se da je najbolje opskrbljeno u pokrajini. Peppone zausti da odgovori, ali mu biskup ne dopusti. — Sumnja Sum njam m da j e b o l je opsk op skrb rblje ljeno no od tvo tv o g skladišta — reče biskup biskup smijući se. — T ak ako o je! je ! — p o tvrd tv rdii Bigio Bi gio.. — Im a n eg egdj djee zakopa zak opan n top to p k al alib ibra ra 81 — uzvikne uzvik ne Brusco. Biskup se okrene onima iz glavnog štaba. — H t jeli je li ste ga natrag? natr ag? — reče. — E to vam va m ga sad! Nisam li vam rekao da je to opasan tip? — T a k v o g se tipa tip a mi m i ne plašim pla šimo o — reče Pepp Pe ppon onee i iskrivi usta. — D ržite rž ite ga na oku! — p o savj sa vjet etov ova a biskup. Don Camillo zavrti glavom. — V i se u vije vi jek k šalite, Preuz Pre uzviše višeni ni — uzvikn uzv iknee — ali ne možete ni zamisliti kakvi su ovi ljudi. Dok je izlazio, biskup vidje na zidnim novinama glasoviti proglas te stane da ga pročita. — T ak ako o — reče biskup bisk up — dolaz do lazii ovam ov amo o pr pred ed-stavnik neke strane države! A tko bi to bio, don Camillo? — Ja se ne b avim av im p o liti li tik k o m — odvr od vrat ati. i. — Tr Treb eba a upitati gospodina koji je napisao proelas. Gosnodine Peppone, Preuzvišeni bi želio znati tko je taj predstavnik strane države o kojem govori vaš proglas? — Pa — p rom ro m rm lja lj a Pepp Pe ppon onee nakon dulje du lje stanke — neki nek i Amerik Am erikana anac, c, ka kao o i obično. obič no. — Shvaćam Shva ćam — odvr od vra a ti biskup. — B it će Am A m erika eri ka-nac koji traži naftu u ovim krajevima. Jesam li pogodio? — Da — o d g o v o ri Peppone Pepp one.. — T o j e svin sv inja jarij rija, a, je j e r j e na nafta fta na naša ša!! — Jasno Jasno — p o tvrd tv rdii biskup bisk up ozbi oz biljn ljno. o. — Ali Al i dobr do bro o ste učinili što ste zamolili da se sačuva mir i naredili svojim ljudima da ograniče manifestaciju na pokazivanje dostojanstvene nehajnosti. Po mom mišljenju, nije nam u interesu da se zavadimo s Amerikancima. Ne mislite li da je tako? Peppone raširi ruke. 166

— Preuzv Pre uzvišen išenii — reče reč e ■— v i me razum raz umije ijete te — čovjek trpi dokle god može, a onda mu odjednom popuste petlje! Kada je biskup stigao pred crkvu, zatekao je tu lijepo poredanu djecu iz zabavišta koja mu poželje še dobrodošlicu pjesmom. Zatim se iz skupine mališana izdvoji velika kita cvijeća koja polako stupaše naprijed i, pošto se nađe pred biskupom, podiže se i između cvijeća pojavi se dječačić tako malen, tako lijep, tako kovrčav i tako pristalo odjeven, da žene počeše ludovati od oduševljenja. Odjednom se sve stiša i dječačić, bez stanke i zastoja, odrecitira jasnim i nježnim glasom, nalik na tanani mlaz bistre vode, pjesmicu posvećenu biskupu. Na kraju su ljudi zavrištali od oduševljenja i govorili da je bilo čudesno lijepo. Peppone priđe don Camillu. — H u ljo lj o ! — reče reč e mu u uho. uho. — Isk Is k oris or istil tilii ste ste nevinost djeteta da me pred svijetom učinite smiješnim. Polomit ću vam kosti. A što se tiče onog mog malog nesretnika ondje, pokazat ću vam tko sam ja. Zara Za razil zilii ste mi m i ga, ga, pa ću ga bacit ba citii u Pad! — Sretan ti put — odvr od vrat atii mu don Camillo. Camillo . — Tv T v o j j e sin i možeš može š s n jim ji m učiniti učin iti što ti drago. *

*

*

Bila je to zaista zaista strašn strašno o surova surova epizoda, epizoda, je r je Peppone, pošto je jadnog mališana odnio na obalu ri jeke. kao kakav kak av paket, p risi ri silio lio sina naj n ajgr groz ozn n ijim iji m p ri jetn je tnja jam m a da mu tri tr i puta za redom red om recit re citira ira pjesmicu sročenu u čast biskupa. Jednom Jednom oronu oro nulom lom i naivnom biskupu k oji oj i je kao » predstavnik predstavnik strane strane države« (Vatikana) dočekan i primljen, prema unaprijed utvrđenom planu, »s dodo - stojanstvenom nehajnošću«.

— Gospa Gosp a Guiseppin Guise ppina a pok po k la lanj nja a crk cr k vi novac no vac da se kupi nova Gel trude! trude! — K a k o j o j j e to p al alo o na pam pamet? et? — K až ažee da se zav z avje jeto tova vala la — objas ob jasni ni don Camillo. Cam illo. — »Ak »A k o m i Isus pom p omog ogne ne da sklop sk lopim im nekakav neka kav posao, poklonit ću crkvi zvono.« Posao je uspio, pa će tako, s tvojo tvo jom m pomoći, pom oći, Geltrude Geltrude opet dići d ići svoj gl glas as u nebo! nebo! Idem naručiti svijeću. Krist pozove don Camilla koji je već bio pojurio prema vratima. — N ika ik a k vih vi h svijeć svi jeća, a, don Cam Ca m illo — reče reč e K ris ri s t strogo. strogo. — Nikakvih Nika kvih svijeć svijeća. a. — A zašto? zašto ? — u čudu će don Camillo. Cam illo. — N ema em a u tom to m e nim ni m alo m o je zasluge — odvr od vrat atii Krist. Kris t. — Ja nisam nisam pomogao pom ogao gospođ g ospođii Giuseppi Giuseppini ni da uspješno obavi onaj svoj posao. Ne bavim se nagradnim nim natječajima ni trgovinom. K ad bih se se bavio trgovinom, blagoslivljali bi me s razlogom oni koji su na dobitku, ali bi oni koji bi ostali kratkih rukava imali razloga da me proklinju. Nađeš li kesu punu novaca, neće biti moja zasluga što si je našao, jer nisam ja pomogao bližnjemu tvome da je izgubi. Svijeću upali pred posrednikom koji je gospođi Giuseppini pomogao da zaradi nove milijune. Ja nisam trgovački posrednik. Kristov glas bio je neobično tvrd. Don Camillu je lice plamtjelo od stida. — Op Opros rosti ti — promuca pro muca.. — Ja sam sam samo sa mo jadn ja dnii seoski pop, neotesan i neznalica, a glava mi je šuplja. Krist se nasmiješi. — N e klev kl eveć ećii don Cami Ca milla lla — uzvikne uzvi kne K rist. ris t. — Don Camillo uvijek razumije moj glas, a to znači da mu glava nije šuplja. Vrlo je često ljudima upravo od obrazovanja glava šuplja. Nisi ti sagriješio; naprotiv, tvoja je zahvalnost dirljiva, jer si spreman otkriti božju naklonost u svakoj sitnici koja ti donosi radost. A tvoja je radost uvijek čista, kao što je j e čista i radost rad ost zbog zb og dob do b iveno ive nog g zvona. Čist si i pošpoš ten dok mi zahvaljuješ što sam ti pomogao da opet dobiješ zvono. A nepoštena je gospođa Giuseppina 170 17 0

koja vjeruje da novcem može potkupiti Boga i učiniti ga saučesnikom u svojim prljavim novčanim poslovima. Don Camillo je slušao šutke, oborene glave. Na kraju podiže čelo. — H vala va la ti, Isuse. Isuse. R eći eć i ću onoj on oj lihva lih vark rkii da slobodno bodn o zadrži svoj novac! novac! — uzvi uzvikne kne.. — M oja oj a zvona moraju biti sve sama čestita zvona! Pa makar umro a da ne čujem više Geltrudina glasa! Uputi se odlučno i gordo, a Krist je, smiješeći se, promatrao kako odlazi. Ali kada je don Camillo bio već na vratima, pozva ga ponovo k sebi. — Don Cami Ca millo llo — reče reč e K ris ri s t — v rlo rl o dobr do bro o znam što za tebe znači to zvono, jer svakog časa čitam tvoje misli. To tvoje odricanje toliko je veliko i plemenito te bi ono samo bilo dovoljno da očisti čak i kip Antikrista. Vade retro, Satana!* Makni se odavde, jer ćeš me inače natjerati da ti prepustim ne samo to tvoje zvono već tko zna kakvu još drugu vragoliju. Don Camillo zastane. — Znači li to da ga mogu mog u zadržati? zadr žati? — Dakako; zaslužio zaslu žio si ga. ga. U takvim bi prilikama don Camillo redovito izgubio kompas. Nalazio se pred oltarom. Nakloni se, izvede oštar zaokret, uhvati zalet, a onda nasred crkve zaustavi motor i stigne do vrata klizeći. Krist je zadovoljno promatrao ovaj svojevrstan hvalospjev Bogu. * * * Nekoliko dana kasnije dogodila se nemila zgoda. Don Camillo zatekao je dječaka kako ugljenom drlja po svježe obojen ob ojenom om zidu župn župna a dvora, te je skočio poput razjarena bika. Dječak se izmigoljio i udario u bijeg, a don Camillo trkom za njim, izvan sebe od bijesa. — Uhvat Uh vatit it ću te pa ma maka karr m orao or ao pluća isplju vati! — povika. povika. * Odstupi sotono! ( Prev .) .) 171

Počela je bjesomučna trka kroz polja, a sa svakim je korakom gnjev don Camilla bivao sve veći. Odjednom se dječak našao ispred živice guste poput sita, zaustavio se i okrenuo prestravljena lica pruža juć ju ć i ruke ispr is pred ed sebe, toli to lik k o usop us oplje ljen n da n ije ij e m ogao og ao ni riječi izustiti. Don Camillo dojuri kao oklopna kola i ljevicom zgrabi dječaka za ruku, podižući istodobno desnicu u namjeri da mu prilijepi nekoliko zaušnica. Ali os je j e t i p od pr prst stim ima a tako tak o mršavu mrš avu i krhk krhku u ručicu, k o ja j e drhtala, da je ispusti, te desnom zamahnu kroz zrak a da ne dodirnu mališana. Onda bolje pogleda dječaka i vidje pred sobom blijedo lice i iskolačene oči Straziamijeva sina. Straziami je bio prava nevolja, a pripadao je skupini najvjernijih Pepponeovih ljudi. Nije bio danguba; naprotiv, bio je u vječitoj potrazi za poslom. Zlo je j e b ilo il o u tom to m e što je, je , kad b i g od našao nekakav nekak av p osao, prvi dan mirno radio, a sutradan se počupao s gazdom, gazdom , pa bi tako rad r adio io svega pet dana dana u mjesecu mjesecu.. — Don Cam Ca m illo ill o — zava za vapi pi dječak dje čak.. — Neću Ne ću više viš e to činiti. — Gubi se! se! — reče reč e osor os orno no don Camillo. Cam illo. Don Camillo pošalje nekoga po Straziamija i ovaj ubrzo dođe u župni dvor, nemarno se gegajući, s rukama zabijenima u džepove hlača i s naherenim šeširom na glavi. — Što Št o hoće ho će k ler le r o d naroda nar oda? ? — upita up ita drsko. — U p rv rvo o m redu da skineš šešir, j e r će ti inače odletjeti kada te odalamim po tikvi, a u drugom redu da da prestane prestanešš izigrava izig ravati ti razmetljivca, razmet ljivca, je r kod k od mene mene to ne pali. Straziami je bio mršav i slabašan kao i njegov sin; da ga je don Camillo malo jače pljusnuo, otpremio bi ga na drugi svijet. Bacio je šešir na stolicu i pravio se kao da se dosađuje. — Ž elit el itee l i m i m ožd ož d a re reći ći da vam va m j e m oj sin uprup rljao biskupsku palaču? Znam to, već su mi ispričali. N jiho jih o va siva siva eminencija em inencija bit b it će usl usluž užen ena a — večera večerass će dječak dobiti batina. 172

— Usudiš l i se dirnu dir nuti ti maloga, malog a, slom slo m it ću ti vrat vr at!! — zaurla zaurl a don Camillo. Cam illo. — R a d ije ij e ga nahrani! Zar Za r ne vidiš da je jadnik kost i koža? — Svem Sv emogu ogući ći n ije ij e svima dao boga bo gatst tstvo vo . . . — zausti sarkastično Straziami. Don Camillo mu ne dopusti da završi. — K a d nađeš nađeš posao, drži dr ži ga, a ne da te već ve ć sutra najure zato što izigravaš revolucionara! — V i gle g led d ajte aj te svoj sv oja a prl p rlja java va posla p osla!! — odvr od vrat atii StraStra ziami pakosno. Zatim mu okrenu leđa i uputi se vratima. Don Camillo ga stiže i uhvati za mišicu, ali opet osjeti os jeti pod p od prsti p rstima ma tek nešt nešto o sitno i lomno kao maločas kod dječaka, pa spusti ruku. Onda pođe da se prituži Kristu. — Isuse — uzvikne uzvik ne — zar za r je moguće mogu će da moram mo ram uvijek nailaziti na vreće kostiju? — Sve Sv e j e moguće mogu će u zem ze m lji lj i izmučen izm učenoj oj tolik to likim im ratovima i tolikom mržnjom mržn jom — odvrati Krist K rist uzd uzdišu išući. ći. — Ali radije rad ije se potrudi da ti ruke ruke miruju. miruju. Don Camillo ode u radionicu i zatekne Pepponea kako brusi nešto u procijepu. — M orao or ao bi, kao preds pre dsjed jedni nik k općine, općine , učiniti učin iti nešnešto za sina sina onoga nesretnika nesretnika Strazia St raziamija mija — reče don Camillo. — S obzi ob ziro rom m na sredstva sreds tva k ojim oj im a općina opć ina raspolarasp olaže mogu ga jedino hladiti kartonom od kalendara — odvrati Peppone. — Pa onda učini nešto kao sekret sek retar ar s voje vo je p rlja rl jave ve partije. Ako se ne varam, Straziami je jedan od tvo jih j ih n a jzad jz adrt rtiji ijih h zlikovaca. zlikov aca. — Prič Pr iča a se m ijen ij enja ja utol ut olik iko o što ga mogu mo gu hladit hla ditii mapom sa svog pisaćeg stola. — Samo ti meni p r iča ič a j! A sav onaj on aj novac nov ac što vam va m ga šalje Rusija? Peppone nastavi brusiti. — Glasnik crven crv enog og cara j e zakasnio — odvr od vrat atii Peppone. Peppone. — Zašto Zašto mi vi ne uzajmite uzajm ite nešt nešto o od novca novca koji vam šalje Amerika? Don Camillo slegne ramenima. — K a d već ve ć nećeš nećeš shvatiti shv atiti ni kao pred pr edsje sjedn dnik ik opop ćine ni kao crveni kolovođa, trebao bi shvatiti barem 173 173

kao otac djeteta djeteta (tk o zna čije či jeg) g) da je prijeko p rijeko potrebno pomoći tom nesretniku što mi šara ugljenom po zidu župnog dvora. Dapače, reci slobodno Bigiu, ako mi ne očisti zid, i to besplatno, da ću napasti vašu partiju u demokršćanskim zidnim novinama. Peppone je dalje brusio, a onda reče: — S tra tr a z ija ij a m ije ij e v sin n ije ij e jed je d ini in i u opći op ćini ni kojem ko jemu u je j e potre po treba ban n b orav or avak ak na m oru or u ili il i u brdima brd ima.. Da sam sam mogao naći novaca, bio bih organizirao dječju koloniju. — Pa p okre ok reni ni se, se, č o vječ vj eče! e! — uzvikn uzv iknee don Ca m illo. — Dok bude budešš predsjedn pred sjedničio ičio bruseći bruseći ovd ov d je za za vrtnje, novac nećeš naći. Seljaci su puni novca. — Selj Se ljac acii neće isplju isp ljunu nuti ti ni pare, velečasni. velečas ni. Dali bi novac jedino koloniji gdje bi jačala njihova telad. Zašto ne pokušate vi kod pape ili Trumana? Svađali su se i natezali dobra do bra dva sata sata i bili bi li spremni na tučnjavu najmanje trideset puta. Don Camillo se vratio kući vrlo kasno. — Ima Im a l i ka kakv kvih ih novo no vost sti? i? — upita up ita ga K rist. ris t. — Čini mi se da si srdit. — A ka kako ko i ne b ih b io — odvr od vra a ti don Cami Ca millo llo — Dva se sata jadni župnik morao svađati s proleterskim predsjednikom općine da mu dokaže kako treba djeci omogućiti odlazak na more, a druga dva sata morao se svađati da uvjeri kapitalističku lihvar ku da dade novac potreban za osnivanje kolonije. Nakon toga je teško biti dobro raspoložen. — R az azum umije ijem m te — o d vra vr a ti K rist. ris t. Don Camillo kao da se dvoumio. — Isuse Isus e — reče reč e napok nap okon on — moraš mo raš m i opro op ross titi ti ti što sam i tebe upleo u posao s novcem. — I mene? — Jest Jest.. Da b ih u v jeri je rio o lihvar lihv arku ku da dade dad e novaca, morao sam joj reći da si mi se noćas u snu prikazao i kazao mi da bi tebi bilo milije kada bi onaj novac poklonila za kakvo dobrotvorno djelo nego za nabavku zvona. — Don Cami Ca millo llo!! I nakon nako n toga to ga m i se usuđuješ popo gledati gleda ti u oči? oči? 174

— Da — odvr od vra a ti spok sp okoj ojno no don Camillo. Cam illo. — Cilj Ci lj opravdava sredstvo. — P o m om m išljen išl jenju, ju, ne b i treba tre balo lo da se ravnaš samo samo po Machiav M achiavellijevim ellijevim svetim svetim poukama poukama — uzvikne Krist. — Isuse —■od —■ odvr vra a ti don Cami Ca millo llo — možda mo žda zvuči kao bogohuljenje, ali ponekad su i njegove pouke korisne. — I to j e istina — složi slo ži se Kris K rist. t. Kada su deset dana nakon ovih događaja pjevajući prošla ispred crkve djeca na putu prema željezničkoj stanici, odakle su imali krenuti u koloniju, don Camillo potrči da ih pozdravi i natrpa im džepove svetim sličicama. Kada je ugledao pred sobom Stra ziamijeva sina, koji je išao u zadnjem redu, don Camillo se smrknu. — Posl Po slije ije,, kada se opora op oraviš viš,, izravn izr avnat at ćemo ćem o naše naše račun račune e — zaprijeti. A kada ugleda Straziamija kako izdaleka prati četu mališana, odmahnu nevoljko rukom. — Lupeška Lupe ška o b ite it e l j! — progunđa, okrenu okr enu se i vravr ati u crkvu. U toku noći u snu mu se prikazao Isus i rekao mu da bi mu bilo milije da se novac gospe Giuseppine upotrijebi za neko dobrotvorno djelo nego za zvono. — V eć j e g o tovo to vo — prošap pro šapta ta u snu snu don Camillo. Camill o.

STARI TVRDOGL VRDOGLAVAC AVAC

Kada su tisuću devet stotina dvadeset i druge po južn ju žnim im k raje ra jevi vim m a Padske Pad ske dolin do line e kruž kr užili ili starinski starin ski kamioni s četama koje su spaljivale socijalističke zadruge, Maguggia je već bio »stari Maguggia«, visok čovjek, mršav kao prut i dugačke brade. Kada Kad a je izne iznena nada da i u njihovo njiho vo mjesto stigao stigao kamion s četom, svi su se pozatvarali u kuće ili su pobjegli uz nasipe, samo je stari Maguggia ostao na svom mjestu, pa kada su razbijači ušli u zadrugu, našli su ga gdje stoji, uspravan, iza dućanske tezge. — P o liti li tik k a s o v im nema veze ve ze — reče reč e stari star i MagMa guggia onome kojega kojeg a je smatrao za vođu band bande. e. — U pitanju je administracija. Ovu sam zadrugu ja osnovao i ja sam sam uvijek uv ijek v od io administraciju, ad ministraciju, računi su su se uvijek slagali te hoću da budu u redu do kraja. Na ovome listu je popis robe koja se nalazi u dućanu — potp po tpiš išite ite m i razduže razd uženje, nje, a onda ond a zapa za palit lite e sve što hoćete. Bili su to tipovi bez trunka osjećaja, jer jedino tipovi bez trunka osjećaja mogu voditi politiku tako da pale sjeme, slaninu, kobasice i brašno, da razbi ja ju sjek sj ekir irom om k o tlo tl o v e o d bakra u siranama i gađaju gađ aju iz puške u svinje, kao što su tada radili rad ili u socijalistič so cijalistič-kim zadrugama Padske nizine. Pa ipak, pošto su mu 176

odgovorili da će ga razdužiti batinama, počešaše se u nedoumici po tikvi, pa pregledaše kolutove parmezana i ostalu važniju robu, te na kraju popisa napisaše: »U redu«. — Naknad Nak nadu u ćete dob do b iti kada popis po pis predat pre date e admiadm inistraci nist raciji ji — rekoše mu i prasn prasnuš uše e u smijeh. smijeh. — N e žuri žur i m i se, ima vremena; vreme na; izvo iz volit lite e čini či niti ti što vam drago — odvrati odv rati stari stari Maguggi Maguggia a odlazeći odlazeći.. Zatim se zaustavio na kraju trga i gledao kako gori zadruga, i pošto je plamen progutao i posljednju gredu, skinuo je šešir i vratio se kući. Nitko ga više nije uznemirivao, pa je stari Maguggia sam živio na svojem komadu zemlje i nije se više pojavljivao u mjestu. Jedne Jedne veče ve čeri ri godine god ine 1944. don Camil Ca millo lo ga ugleda pred župnim dvorom. — Pred Pr edlag lagali ali su mi m i da bude b udem m m jesni jes ni načelnik — objasni. — Odbio Odb io sam, sam, a oni oni mi m i se sada sada hoće osvetiti osv etiti tako da mi sina pošalju u Njemačku. Možete li mi pomoći? Don Camillo odgovori da može. — Samo časak, časak, don Camill Ca millo o — prekin pre kine e ga stari Magugg Maguggia. ia. — Da vam jedno jed no bude bude jasno — tražim tražim pomoć od vas, don Camilla, čovjeka kojeg cijenim, a nipošto od vas, don Camillapopa kojega, iz prostog razloga što je pop, moram prezirati. Stari Maguggia bio je socijalist staroga kova, jedan od onih koji nestrpljivo očekuju smrt da bi napakostili popu odbijajući posljednju pomast i tražeći da se se pogreb pogr eb obavi uz zvukove Internacionale. Don Camillo sakri ruke iza leđa i zamoli u duhu Boga da mu ih čuva. — U redu redu — odvrati don Cami Camill llo. o. — Kao Ka o čovjek vrlo bih vas rado otjerao odavde nogom u stražnjicu, ali kao svećenik moram vam pomoći. Ali neka vam bude bude jasno — pomažem vam kao čestitom čestitom čovjeku, a nipošto kao protivniku klerikalaca. Sin staroga Maguggie ostao je šest dana skriven u ćeliji ćeli ji u zvoniku zvoniku,, a potom poto m je j e don Camillo naša našao o pri12 Don Camillo Cami llo

177

liku da ga smjesti u kola natovarena natovarena sijenom i otpraotp ravi na sigurnije mjesto. * * * Svršile Svršile su se se ratn ratnee neprilike i vrijem v rijem e je j e prolazilo. Jednog Jedn og se dana p ro roču čulo lo da j e stari sta ri Magu Ma gugg ggia ia teško teš ko bolestan, da su mu dani odbrojeni. I jednog popod neva dođe netko i ja j a v i don Camillu Camillu da stari stari Maguggia želi s njim razgovarati. Don Camillo zajaše svoj bicikl, uhvati guvemal kao trkač Girardengo i poleti poput strijele. Pred vratima nađe sina staroga Maguggie. — Žao Ža o m i je, je , don Cami Ca millo llo — ob objas jasni ni čovj čo vjek ek.. — Morat ćete ovuda. I odvede odved e ga s bočne strane strane kuće kuće pred otvoreni otvore ni propro zor. U sobi, ispod samog prozora, ležao je u krevetu stari Maguggia. — Zakl Za kleo eo sam se da nik nikad ad ni nijed jedan an po pop p neće pr preekoračiti prag ove kuće kuće — objasni stari Magugg Maguggia. ia. — Ne smijete mi zamjeriti. Don Camilla je spopala luda želja da okrene leđa i ode, ali je ostao. — M ogu og u li g o v o ri riti ti s vam va m a kao ka o s čovj čo vjek ekom om,, a ne kao s popom? popo m? — zapita stari Maguggi Maguggia. a. — Govo Go vorit rite. e. — Hoću Ho ću da umrem um rem be bezz dugo du gova va na savje sa vjesti sti — re reče če stari Maguggia. — Pozvao Poz vao sam vas da vam se zahvazahvalim što ste onda mome sinu spasili kožu. — N i j e to b ila il a m o ja zasluga — od odvr vrat atii don Camillo. — Ne treba da meni zahvaljujete što je vaš sin onomad izvukao glavu, već morate zahvaliti Bogu. gu. — Don Camillo Cam illo,, n emoj em ojte te sk skret retati ati na p oliti ol itiku ku — reče Maguggia — pustite pustite me da umrem u miru! miru! — N e m ožet ož etee u m ri rije jeti ti u m iru ako ne umret um retee u milosti bož b ožjoj joj — uzvikne uzvikne uzruj uzrujano ano don Cami Camill llo. o. — Uvijek ste voljeli druge, zašto onda sebe sama toliko mrzite? Stari Maguggia odmahne glavom. 178

— Što Št o se to vas tiče, tiče , don Camil Ca millo? lo? — upita. upita. A onda produži: — Shvaćam. Brin Br inet etee se zbog zbo g građans građ anskog kog pogreba pogr eba:: župnik želi izbjeći moralnu štetu. U redu, želim umrijeti u miru, neću da netko loše misli o meni. Odbijam vjersku utjehu, ali, vama osobno na veselje, napisat ću u oporuci da želim vjerski pogreb. — Se Sebi bi osobn oso bno o na vese ve selje lje mogu mo gu vas po posla slati ti do vraga! Nisam ja kramar! — vikne don Camillo. Starac uzdahne i don Camillo se ponovo smiri. — Magu Ma guggia ggia — reče pr prek eklin linju jući ći — razm ra zmislit islitee malo! Dotle ću se ja pom oliti Bogu da vam rasvijetli r asvijetli pamet. — Uzalud Uza lud vam sav trud tru d — od odvr vrat atii starac. — B og mi je uvijek rasvjetlja ra svjetljavao vao pamet, pamet, inače inače ne bih mogao živjeti tako da sam izvršavao sve njegove zapovijedi. Ali ispovjediti se neću, jer biste vi pomislili kako je Maguggia Maguggia prkosio prko sio popovima popovim a dok je bio zdrav, a kada kada je j e v id idio io da mu j e odzvo odz vonil nilo, o, uhvat uh vatila ila ga trta tr ta pa j e popustio. Radije idem u pakao! Don Camillo je grcao od muke. — A li ako v jeru je ruje jete te u Boga Bo ga i u pakao, zašto ne želite umrijeti kao dobar kršćanin? — Da ne pružim pru žim popu p opu to zad za d ovol ov oljs jstv tvo! o! — od odgo govo vo-ri tvrdoglavo starac. Don Camillo vratio se kući strahovito uzrujan i odmah je pošao da sve ispriča Kristu na oltaru. — N e mogu mo gu sh shva vatit titii — zaklj za ključ učii — čest če stit it je čovčo v jek, je k, a eto, umire um ire kao pas zb zbog og nek nekakv akvog og glupo glu pog g po po-nosa! Kako je to moguće? — Don Camill Ca millo o — od odvr vra a ti K r ist is t uzdišući — sve je moguće kada je posrijedi politika. U ratu čovjek može oprostiti neprijatelju koji ga je maločas pokušao ubiti i može s njim podijeliti komad kruha, ali u političkoj borbi čovjek mrzi svoga protivnika, i zbog zbo g jedne jedn e rije r iječč i sin će ubiti oca, oca, a otac sin sina. Don Camillo se ushoda. Odjednom stane. — Isuse — reče reč e šireć šir ećii ruke — ako j e pisano da Maguggia mora umrijeti kao pas, sve je uzalud — neka ne ka se se vrši volja vo lja božja. božja. 12*

179

— Don Camil Ca millo, lo, nem ne m oj skret sk retati ati na p oliti ol itik ku — opomenu ga Krist strogo. *

*

•k

Dva dana kasnije pročulo se po selu da je stari Maguggia operiran i da je operacija izvrsno uspjela. Prošlo je mjesec dana i don Camillo ugleda ga zdrava i čila na vratima župnog dvora. — Sad j e dr dru u kčije kč ije nego neg o p rošl ro šlii put — reče reč e MagugMag uggia. gi a. — I kako želim da se redovnim redo vnim putem zahvalim zahvalim Svemogućemu, rado bih se pričestio. Ali, budući da to mora biti riješeno između mene i Svemogućega, a ne između moje i vaše partije, bilo bi lijepo da ne pozivate na obred pobožni svijet iz čitavog kraja sa zastavama i glazbom. — U redu r edu — o d v ra rati ti don Camil Ca millo. lo. — Sutra uju u jutro tro u pet. Bit će prisutan samo vođa moje partije. Pošto je Maguggia otišao, Krist upita don Camilla tko je taj vođa njegove partije. — T o si ti t i — odv od v ra rati ti don Camillo. Cam illo. — Don Camil C amillo, lo, nem n emoj oj skret sk retati ati na p olit ol itik iku u — opoop omenu menu ga Kris K ristt smiješeći se se. — A drugi put razmisli razmisli dobro prije negoli kažeš da je božja volja hoće li čestit čovjek umrijeti kao pas. — N e m o j se na to obaz ob azira irati ti — o d vrat vr atii don CamilCam illo. lo. — Čovjek izgovori izgovo ri koješt koješta! a!

GENERALNI ŠTRAJK Don Camillo je sjedio na klupici ispred župnog dvora i pušio polovicu cigare kadli dojuri neki biciklist. Bio je to Smilzo. Naučio je nov način kočenja, kočenje »na Togliat tijev način«, kako je to bio sam nazvao: vrlo zamršen postupak koji se završavao tako da se Smilzo našao na nogama iza bicikla, sa stražnjim kotačem stisnutim između nogu, ili pak ispružen na zemlji s čitavim biciklom na sebi. Don Camillo ga je promatrao. Smilzo zakoči »na To T o g lija li ja t t ije ij e v način na čin«, «, prisl pr islon onii bici bi cikl kl o crkven crk venii zid i zaleti se na vrata tornja. Ali su vrata bila zaključana i bilo je uzalud lupati po njima. — Zar Za r j e negd ne gdje je požar? pož ar? — upita upit a ga don Camillo Camil lo ustajući i prilazeći Smilzu. — N ije ij e , nego neg o su oni u vladi vla di obične obič ne svinje, pa zato treba sazvati narod. Don Camillo se vrati na svoju klupu. — S jed je d i na bici bi cikl kl pa idi id i sazovi sazo vi narod. Treb Tr ebat at će ti malo više vremena, ali će biti manje buke. Smilzo pokorno raširi ruke. — U redu red u — uzdah uzdahnu nu.. — Zakon j e u rukama onih koji vladaju. Vođa je uvijek u pravu. 181

Uze bicikl i krenu odakle je došao, ali čim se našao iza ugla župnog dvora, ispusti iznenada bicikl i nekud se zaleti. Kad je don Camillo primijetio što se događa događa,, bilo bil o je j e prekas prekasno. no. Smilzo Sm ilzo se već penjao penja o poput vjeverice uza željeznu žicu munjovoda i bio već na pola tornja. Pošto je dospio u zvonarsku ćeliju, povuče pokretne ljestve s posljednjeg odmorišta i svojski se lati zvona. Don Camillo je prosudio o događaju bez uzbuđiva nja — ne bi se isplatilo čekati da Smilzo siđ siđe. Ako je je stiglo naređenje za opću uzbunu, slomljeni kolac na Smilzovim leđima bio bi protumačen kao izazov. To je j e svakak sva kako o treba tre balo lo izbjeć izb jeći. i. Stog St oga a se don d on Cam Ca m illo ill o vra v ra-ti u župni dvor. Ipak je prije načas skrenuo iza ugla kuće, odvmuo vijke s bicikla, izvadio iz vilice stražnji kotač i unio ga u kuću. — Sad ćeš m oći oć i k o čiti či ti na De Gasp Ga sper erije ijev v način — promrmlja i zatvori vrata katancem. * * * Nakon polsatne zvonjave počeli su na trg dolaziti ljudi. Pošto su se svi našli na okupu, Peppone stupi na balkon općinske zgrade i poče govoriti ovako: — P od prot pr otud udem emok okra ratsk tskom om i reakcio rea kciona narno rnom m vlavl adom nasilje postaje zakon zakon — reče reče Peppone Peppone.. — Taj zakon naređuje da se izvrši nepravedna presuda o iseljenju na štetu štetu napoličara P olin ija Artem i ja; ali će narod braniti njegova prava i neće to dopustiti! — T ako ak o je ! — p ovič ov iče e mnoštvo mno štvo.. Peppone je nastavio u takvu tonu. Slijedila je protestna povorka, a onda je izabrana komisija koja je sastav sastavil ila a ultimatum prefektu p refektu — ili će se se izvršenje presude obustaviti i započeti postupak za poništenje presude, ili će nastati generalni štrajk. Daje se rok od dvadeset i četiri sata za donošenje odluke. Došli su ljudi iz grada, zatim se komisija uputila u grad grad,, zatim zatim su izmijenjeni izmijen jeni brzo b rzojav javii i obav o bavljeni ljeni telefonski razgovori, 24 sata produžena su u 48, pa u 96, 182

ali postignuto nije ništa i najzad je objavljen generalni štrajk. — N itk it k o ne smije sm ije radi ra diti ti ni po kakvu cijenu! cije nu! — izja iz javi vi Peppone. Peppone. — Kada Kad a se kaže kaže gener generalni alni štrajk, štrajk, to znači da se se svi bez iznimke mora m oraju ju uzdržati od posla. posla. Formirat će se nadzorne čete koje će po potrebi smjesta posredovati. — A kr krave ave? ? — p ri rip p ita it a Brusco. — N jih ji h treba tre ba ipak nahraniti i pomusti. A ako ih pomuzeš, ne možeš baciti mlijeko, dakle, moraju raditi i sirane. Peppone bijesno puhnu na nos. — T o j e pr prok oklet letst stvo vo izraz izr azit ito o p o ljop ljo p ri rivr vred edni nih h krakra jev je v a ! — uzviknu. — Lako La ko j e u gradu organ org anizi izira rati ti generalni štrajk! Zatvoriš tvornice i radionice i laku noć! Strojeve ne treba musti! Štrajk može trajati i petnaest petnaest dana dana a da ne bude nikakvih posljedica, posljedica , je r dovoljno je staviti strojeve u pogon i oni će krenuti. Ako Ak o pak pustiš pustiš kravu da crkne, nitko nitk o je više neće sta sta-viti u pogon. Svakako, imamo sreću što se nalazimo na važnoj cesti cesti,, pa je možemo zatvoriti zatvo riti i tako usporiti promet u cijelo ci jelojj pokrajini. pokr ajini. Osim Osim tog toga, a, mogli mog li bismo štrajku dati nacionalne razmjere ako izvadimo pedeset metara tračnica i tako presiječemo željezničku prugu. Bigio slegnu ramenima. — T i ćeš ih izvaditi, izvad iti, a nakon dva sata stići će tro tr o ja oklopna kola, popravit će željezničku prugu i nećeš je j e više viš e m oći oć i porušiti. por ušiti. Peppone odvrati da mu se fućka za oklopna kola, ali je bio namrgođen. Ubrzo se ponovo razvedri. — Neka Ne ka ih, generalni generaln i štr š traj ajk k će valj va lja a ti k olik ol iko o bude valja va ljao o — glavno je da pr presu esuda da o iseljenju ne bude bude izvršena. To je osnovna točka. Organizirat ćemo obrambene čete, pa ako treba, i pucat ćemo! Bigio se nasmija. — Ako Ak o budu h tjel tj elii isel is eliti iti Po Polin linija ija,, iselit ise lit će ga — reče. reče. — T o ti je isto kao i s tračn tračnica icama ma — doći će pet pet oklopn oklo pnih ih kola, pa ćeš ćeš se se moći mo ći frigati. friga ti. Peppone se još jače namrgodi. — T i se pob p obri rini ni da se zatv za tvor oree ceste, ceste, nađu kur k uriri iri i organiziraju obavještajna mjesta na jednoj i drugoj 183 18 3

strani glavne ceste. Postavi Smilza i Patiraia s raketama tama.. Neko Ne koliko liko ljudi ljud i postavi duž nasi nasipa pa!! N e treba ih mnogo mnog o — gdje gd je ima vode vo de i nas nasip ipa, a, onuda onuda oklopna kola ne idu. Za ostalo ću se ja pobrinuti. U toku naredna tri dana održano je nekoliko protestnih zborova i povorki, ali se nije dogodilo ništa naročito. Zatvaranjem glavne ceste postignut je pun uspjeh — automobili su dolazili, zaustavljali se, vozači su kleli, vraćali se osam ili deset kilometara i produživali u velikom zaobilasku sporednim cestama. ma. Don Camillo Camillo nije n ije pom p omolio olio ni nos nos iz kuće kuće,, ali bio je o svemu obaviješten, jer kao da je nastala opća mobiliz bi lizac acija ija starih starih žen žena: a: bake i prabake dolazile dola zile su i odlazile od jutra do mraka. Ali vijesti koje su donosile nisu bile naročito značajne. Jedinu važnu novost donijela je potkraj trećeg dana udovica Gipelli. — Pe Pepp ppon onee je j e od održ ržao ao veli ve lik k i zb zbor or i sve sam čula — rekla rek la je že žen na. — B io je j e strašno strašno mrk. mrk. Vid V idii se da da se se sprema neko zlo. Vikao je kao sumanut. Rekao je da oni u gradu mogu odlučiti što im drago, ali da presuda o iseljenju neće biti izvršena. Rekao je da će narod štititi svoja prava po svaku cijenu. — A što je rek rekao ao narod? nar od? — B ili il i su g o tovo to vo sve sami crveni, crve ni, do došli šli su i oni iz okolnih sela i vikali su kao mahniti. Don Camillo raširi ruke. — N ek eka a im B o g ras ra s vije vi jetl tlii pame pa mett — uzdah uzdahnu nu.. Oko tri sata po ponoći don Camillo se probudio. Netko je odozdo bacao kamenčiće o njegov prozor. Don Camillo je poznao svijet te mu nije palo na pamet da se pokaže. Polako se spustio u prizemlje, ali nije bio praznih ruku, te je oprezno provirio kroz prozorčić napola skriven mladicom vinove loze što se uspinjala po zidu župnog dvora; kako je vani bila mjesečina, vidio je tko baca kamenčiće, pa je otvorio vrata. — Što se d ogod og odilo ilo,, Brusco? Brusc o? Brusco uđe i reče mu da ne pali svjetlo. Prije no što se odlučio progovoriti, proteklo je nekoliko minuta. Napokon je počeo tiho govoriti. 184

— Don Camil Ca millo lo — reče — još jo š smo ondje on dje.. Sutra dolaze. — T k o dolazi? dola zi? — K a ra rab b inje in jeri ri i p o lic li c ija ij a s oklo ok lopn pnim im kolim ko lima a da isele Polinija. — N e vid vi d im u tome to me ništa na naro ročito čito — odvr od vrat atii don Camillo. Camillo. — Takav Taka v je za zako kon. n. Sud Sud je odlučio odlučio da Polini nema pravo, i Polini mora otići. — L ije ij e p a prav p ravica ica!! — odvr od vra a ti Brusco kroza kro za stisnu stisnu-te zube zube.. — T o znači nasamariti narod! narod! — Čini m i se da n ije ij e treba tre balo lo da dolaziš u tri tr i sata noću da bi sa mnom raspravljao o takvim stvarima — napomenu don Camillo. Camillo . — Nisa Ni sam m zbog zb og toga tog a došao — odvr od vrat atii Brusco. — Stvar je u tome što je Peppone rekao da se iseljenje neće izvršiti, izvršiti , a vi znate — kad on nešto nešto uvrti uvrt i sebi u glavu, nema šale ni uzmicanja, već ima da kožu zde reš sa sebe. Don Camillo se ustoboči. — Skra Sk rati ti priču, Brusco! — Dakle — prošap pro šapta ta Brusco Brusc o — kad se od grada grad a pojavi najprije zelena, pa crvena raketa, to će značiti da oklopna kola dolaze iz onog pravca, a zatim će odletjeti u zrak jedan stup mosta na Fiumettu. Ako se zelena raketa, i iza nje crvena, pojave suprotno od glavne ceste, odletjet će u zrak drveni most preko glavnog kanala. Don Camillo zgrabi Brusca za košulju na prsima. — M inir in iral alii smo ih j a i Peppo Pep pone ne p rije ri je dva sata sata;; Peppone Peppo ne stražari s upaljačem na nasi nasipu pu uz Fiumetto, a ja stražarim s upaljačem na nasipu uz glavni kanal. — T i ostani o v d je i ne miči m iči se, je j e r ću ti inače slomiti vrat! — uzviknu don Camillo. — Ne, nego pođi sa mnom, hajde da najprije onesposobimo tvoju minu. — T o j e već ve ć goto go tovo vo — odvr od vrat atii Brusco. — Ja sam posljed po sljednji nji nitkov n itkov i kukavica kukavica jer je r sam izdao izdao Peppon Pepponea, ea, ali činilo mi se da bi bilo još podlije kad ga ne bih izdao. Kad sazna, ubit će me. 185 18 5

— N eće eć e saznati — o d v rati ra ti don do n Camil Ca millo. lo. — A sasada ostani ovdje i ne miči se odavde. Moram urazum iti onoga luđak luđaka. a. Makar mu morao mora o smrskati smrskati glavurdu! Brusco je bio zabrinut. — A kako ka ko m islit is lite e to učiniti; učin iti; b it će mu jasno jas no što namjeravate namjer avate čim vas vas ugleda, ugleda, a radije će dignuti dignuti most m ost u zrak nego da pred vama popusti ako i ne vidi rakete. Kako ćete onda do nasipa? Morate prijeći preko mosta, a sto metara pred mostom nalazi se Bigio u zasjedi. — I ć i ću k roz ro z polja po lja.. — On je j e s one o ne strane nasipa; m orat or at ćete ćet e p reko re ko r i jeke je ke.. — B o g će m i pomo po moći. ći. Don Camillo navuče crnu kabanicu, prekorači vrtnu živicu i udari kroz polja. Bilo je četiri sata i već se danilo. Prolazio je kroz redove vinove loze, nakva sio se prelazeći preko travnjaka, ali je nezapažen stigao do nasipa na Fiumettu. Sto metara od mosta, na suprotnom nasipu, morao se nalaziti Peppone. Don Camillo Camillo nije n ije imao nikakva pla plana na — teško teško je u takvim okolnostima kovati plan. Treba najprije stići na lice mjesta i v idjeti, idje ti, a zatim odlučiti. Uvukao Uvukao se pod grm, uzverao se oprezno uz nasip i pojavio se na vrhu. Peppone je stajao na samom vrhu nasipa na drugoj strani rijeke, gotovo nasuprot njemu, i gledao je prema gradu. Kraj sebe na zemlji imao je sandučić s pripravljenim upaljačem i podignutom ručicom. Don Camillo stane smišljati plan kako da mu dođe s leđa leđa.. Voda Vo da je j e bila b ila duboka i valja va ljala la se uskovitlana prema mostu; ako krene uzvodno po nasipu, naći će pogodno mjesto odakle će moći neopaženo prijeći na drugu stranu, makar i roneći. Most je bio blizu, svega osamdeset ili devedeset metara dalje, ali se s one strane nije moglo ništa učiniti. Nije se stigao ni maknuti kadli začu zvižduk koji je j e dola do lazi zio o od grada, grad a, a u zrak zra k p o leti le ti zelena zele na raketa. raket a. Za nekoliko trenutaka trebalo je da se, po dogovoru, pojavi i druga, crvena raketa. 186

— Isuse — za zam m oli ol i don Cami Ca millo llo — p retv re tvo o ri me samo za deset sekundi u pticu i ribu! Skočio je u vodu. Malo ga je tjerala struja, malo njegovo njeg ovo očajničko zamahivanje zamahivanje rukam rukama, a, a malo Vječ V ječ-ni Otac. Kako bilo da bilo, kad je Peppone čuo do zivanje i okrenuo se, don Camillo je već bio priljep Ijen kao oštriga za jedan stup mosta. U istom trenutku poleti u nebo crvena raketa. — Don Camillo Cam illo,, nosite nos ite se odatl od atle! e! — zaurla zaurl a PepPep pone. pone. — Spustite Spustite se se niz vodu! Sve će o d letje le tjeti ti u zrak! — I j a — odvr od vrat atii don Camillo. Camillo . — Gubite se! se! — zaurla zaurl a opet op et Peppon Pep ponee s rukom ruk om na ručici upaljača. — Dignut ću most u zrak! Pokopat će vas. — Im a t ćeš onda ond a posla pos la s Bogo Bo gom m — o d vrat vr atii don Camillo i još se jače privi uza stup. Čulo se kako se približavaju automobili. Peppone ponovo zaurla kao da je potpuno poludio, onda pusti ručicu i sjede na nasip. Kola su zatutnjila po mostu. Prođe Pro đe neko vrijeme. Peppone je opet ustao ustao,, ali don Camillo se još čvrsto držao za stup. — N o s ite it e se odatle od atle,, po sto puta p rok ro k leti le ti pope po pe!! — prodere se žestoko Peppone. — A k o ne prekineš prekine š žice žic e i ne baciš upalj up aljač ač u r i jeku, jek u, ostat osta t ću o v d je godinu god inu da dana na.. Z avol av olio io sam ovaj ova j stup. Peppone prekine žice i tresne upaljač u rijeku. Onda mu don Camillo reče da baci i žice, i Peppone ih baci. — Sada dođi do đi ovam ov amo o i p omoz om ozii m i — na kr kraj aju u će don Camillo. — Ako Ak o me kanite kan ite čekati, čeka ti, pustit ćete k o r ije ij e n je — odvrati Peppone i opruži se iza akacijinog grma. Tu mu se don Camillo pridružio. — Osram Os ramotio otio sam se — reče Peppone. Peppo ne. — Dat ću ostavku i dići ruke od svega. — M eni se čini da b i se osra os ram m otio ot io da si dignuo most u zrak. 187

— A što ću reć r ećii narodu na rodu? ? Obećao Obeća o sam da ću sp s p rije ri je-čiti iseljenje! — Reci Re ci da ti se čin č inilo ilo glupo glu po n a vije vi jest stit itii rat I ta liji li ji,, a borio si se da je oslobodiš. Peppone klimne glavom. — I to j e istina isti na — zagunđa. — A li to s Ita It a lijo li jom m vrijed vri jed i za općinskog općinskog preds predsjedn jednika. ika. A vrije d i li i za za vođu partijske sekcije? Okrnjio sam ugled svoje partije! — Zašto? Za što? Da li u prav pr avili ilim m a tvo tv o je p a r tije ti je stoj st ojii da morate pucati u karabinjere? Objasni, dakle, onim tikvanima da su zapravo i karabinjeri sinovi naroda koje iskorištava kapitalizam. — T ako ak o je, je , gospo go spodin dine. e. K apita ap italiz lizam am i pop po p ovi! ov i! — potvr po tvrdi di Peppone. — I karabinjeri kara binjeri su su sinovi naroda naroda k oje iskorištavaju iskorištavaju kapitalizam kapitalizam i klerikalni popovi! Don Camillo bio je mokar kao pas i nije mu bilo do svađe. Zadovoljio se time da posavjetuje Peppo neu neka ne govori gluposti. — K leri le rik k a lni ln i pop po p ne znači znač i ništa. ništa. — Baš znači zn ači — tvrd tv rdo o gla gl a vo će Peppone. Pepp one. — N a p riri mjer, vi ste pop, ali niste klerikalni pop. Na kraju se sve izgladilo, jer su, kao naknadu za Polinije Po linijevo vo iseljenje, općini konačn konačno o odo o dobrili brili sred sredst stva va da umjesto provizornog drvenog mosta na glavnom kanalu sagradi kameni, a time je riješeno i pitanje nezaposle nezaposlenost nosti. i. (»M (» M is lili li li smo da za korist masa masa možemo žrtvovati korist inokosnog napoličara Polinija Artemija. Svakako je mjenica samo obnovljena, a nije nij e naplaćena naplaćena — račun račun s vladom vlad om ostaje osta je otvoren, otvore n, drugovi!«) Poslije je don Camillo u crkvi oglasio da je neki župljanin našao stražnji kotač bicikla, pa neka onaj tko ga je izgubio dođe po nj u župni dvor. Tako je još jo š isto ist o pop p opod odne ne došao doš ao Sm Smilz ilzo o i dobi do bio o kotač ko tač i snaža snažan n udarac u stražnjicu. — Nas Na s ćem će m o se d v o jic ji c a obraču obr ačunati nati drug dr ugom om p rili ri li-kom — reče reče Smilzo. Smilzo. — Kad nai naiđe novi val val.. — Pazi, j a znam p liv li v ati at i — odvr od vra a ti don Camillo. Camillo . 188

ONI IZ GRADA

Dod Camillo nikak nikako o nije n ije mogao progutati »crvene« »crvene « iz grada. S gradskim je proleterima sve u redu dok su u gradu, ali čim izađu iz njega, odmah smatraju da su dužni izigravati građane i tada postanu nesnosni kao dim u očima. Razumije se, to se događa pogotovo kada putuju u skupini, naročito kamionom, jer u takvim prilikama počnu ubrzo dovikivati »seljo« svakom nesretniku kojeg zateknu na cesti, a ako sretnu kakva debeljka, dobacuju mu »guzonja« ili »mješina«. Da i ne govorimo o tome što se sve može čuti pojavi li se kakva djevojka. Glavna predstava počin p očinje je kad se iskrcaju s kamiona, tada hodaju mangupski amotamo, s cigaretom u kutu kutu iskrivljenih iskrivljen ih usta usta,, kao da ju je tu netko netko pril p rilije ije-pio praćkom, gegaju se u uskim hlačama te su nalik na nešto između kostura u odijelu i mornara na dopustu. Onda se natiskaju za gostionički stol, zasuču rukave da pokažu svoje bijele ruke iz jeden jed ene e od buha i prave se da banče, tako da udaraju pesnicama po stolu i urlaju iz sve snage, A ako na kraju, na povratku, naiđu na kakvu zalutalu kokoš, neće nipošto dopustiti da im umakne. umakne. Jednog n edje ed jelj ljn n o g popo po podn dneva eva stiže kamio ka mion n krcat krca t »crvenima« iz grada, koji su došli pod izlikom da 189

prate krupnu zvjerku koja je imala održati govor na skupu maloposjednika. Kad je završio zbor, prije no što će krenuti u sjedište da krupnoj zvjerci podnese izvještaj o situaciji, Peppone reče onima iz grada da su su gosti gos ti Sekc Se kcije ije i neka se se slobodno upute upute u gogo stionicu Molinetto gdje ih čeka velika pletenka reskog vina. B ilo ih je tridesetak, među njim a i petše petšest st nar naru um jen je n jeli je lih h d jevo je voja jak k a. N e k i su p očel oč elii iznenada vika vi kati: ti: »No, Gigičto, daj pokaži!« Tada je onaj kojeg su zvali Gigioto uzeo iz usta cigaretu i bacio je djevojci, k oja ju je uhvatila uhvatila u zraku zraku i počela pušiti pušiti dugim udisajima, a zatim je otpuhivala dim iz svih rupa, pa čak i iz ušiju. Pred gostionicom g ostionicom su počeli poč eli piti i pjevati. Nisu N isu loše loše pjevali, naročito operne arije. Pošto im je to dojadilo, stali su zabadati u prolaznike. Kada je naišao don Camillo na biciklu, hihotali su se kao ludi i vikali: — Pazi! Pa zi! Pop Po p trkač! trk ač! Don Camillo proguta to mirno te prođe kroz buru smijeha kao oklopna kola preko hrpe slame. Onda, stigavši na kraj ceste, umjesto da skrene kući, okrenu natrag. Drugi Drugi mimohod d oživio je još veći uspjeh uspjeh od prvoga. Gomila crvenih iz grada složno je vikala za njim: — Upri, Up ri, m ješin ješ ino! o! Don Camillo je i to mirno progutao i provezao se mimo a da nije ni trepnuo okom. Pošto je stigao na kraj mjesta, morao mo rao je, naravno, naravno, stati i vrat vr atiti iti se istim putem. Treći je mimohod nadmašio prethodne, jer je j e razdragan razd ragana a gom go m ila lako lak o prešla pre šla od »m ješ je š ine in e « na »vreću« i počela podrobno opisivati sadržaj te vreće. Svatko bi se na mjestu don Camilla bio ozbiljno naljutio. Ali je don Camillo imao čelične živce i znao se nevjerojatno svladavati. »Ljuto se varaju ako misle da će me izazvati,« pom isli don Camillo. »Svećen »Sv ećenik ik se nikada neće neće upušta upuštati ti u svađu s pripitim svijetom iz gostionice. Svećenik ne može spasti spasti na razinu razinu pijanog pijan og lučkog radnika rad nika!« !« 190

I zakoči, odbaci bicikl, uputi se prema skupini, zgrabi stol, iščupa ga ispod ljudi, podigne ga i tresne njime posred gomile. Zatim, pošto mu se u rukama našla klupa, počne njome mlatiti. U tom trenutku stigne Peppone i još mnogo svijeta, pa se don Camillo primiri. Do župnog dvora mo rade ga otpratiti odred posebne službe, jer kad su izišli ispod stola i kad je prestala bura udaraca klupom, oni iz grada počeli su urlati da će ga objesiti, a najglasnije su u tome bile žene. — L ije ij e p posao, gospo gos podin dine e pope! pop e! — opomenu opo menu ga Peppone kad su su stigli do vrata župnog dvora. dvora. — PoPo litika vam je toliko pomutila um da zaboravljate na dominus tecum!* — N iste is te v i pop, pop , vi ste crnokošuljaš! — viknu krupna zvjerka, savezni funkcionar, koji je naišao. Onda pogleda golemu pojavu don Camilla i ruke kao lopate, pa se ispravi: — V i ste čitava čita va udarna legi le gija ja!! *

*

*

Don Camillo ode u sobu i svali se na krevet. Onda usta ustane ne,, zatvori zatv ori proz pr ozor or i vrata vra ta i stavi katana katanac, c, ponovo pon ovo legne i zabije glavu pod jastuk, ali nije ništa pomagalo. Netko ga je odozdo dozivao, i neprestano je čuo taj glas. Najzad siđe i pođe polako da se pokaže Kristu na oltaru. — Don Camillo, Camil lo, zar mi ništa nemaš nemaš reći? reć i? — upita Krist. Don Camillo raširi ruke. — D ogod og odilo ilo se nešto p r o tiv ti v m o je v o lje lj e — reče. — H tio ti o sam izbj iz bjeć ećii b ilo il o kakvu mogućnost mog ućnost sukoba sukoba za vrijem vrij em e zbora zb ora pa sam sam napus napustio tio mjesto. Nisam mogao mog ao predvidjeti da će oni sjediti ispred gostionice Moli netto. Da sam to znao, mirovao bih do noći. — A li kada si p rvi rv i put krenuo natrag, znao si da su ondje on dje — uzvrati Krist K rist.. — Pa zašto zašto si si se vratio? vrat io? — Z abor ab orav avio io sam bre b rev v ija ij a r u kući g d je sam bio bi o za vrijem e zbor zbora. a. * Gospodin s tobom. ( P r e v .) .)

191 191

— N e m o j lagati, lag ati, don Cam Ca m illo — uzvikne uzvi kne K ris ri s t strogo. — B revij re vijar ar si imao u džep džepu u. Možeš li to popo reći? — Sačuvaj Sačuva j b ože ož e — uspr us prot otiv ivii se don Camillo. Cam illo. — Imao sam ga u džepu, ali sam mislio da sam ga zaboravio. Kad sam stavio ruku u džep da uzmem rupčić i našao brevijar, bio sam već prošao pored gostionice, a onda sam se morao vratiti. Ti znaš da nema drugog puta. — M ogao og ao si se v ra titi ti ti u kuću u k o jo j si b io za vrijeme zbora. Tada si već dobro znao da su oni ispred gostionice, već si bio čuo povike za sobom. Zašto si im dao priliku da ispolje svoju neotesanost, iako si to mogao izbjeći? — Isuse Isus e — reče reč e don Cami Ca millo llo v r lo o z b iljn ilj n a lica — zašto je Svevišnji poklonio ljudima dar govora, iako postoji božji zakon da čovjek ne smije spomenuti ime božje uzalud? Krist se nasmiješi. — V eć b i oni on i pron pr onaš ašli li neki nek i način da hule ime božje bo žje — ili bi činili to napi napismen smeno o ili bi upotrijeb ili abece abecedu du gluhonijemih — odvrati. odvrati. — Ali razum razum kaže kaže da je vrlina upravo u tome da ne griješiš, i pored griješnih sklonosti. — Prem Pr ema a tome to me,, ako želim že lim za poko po koru ru tri tr i dana popo stiti, ne smijem uzimati lijekove od kojih će me minuti glad, već mi je dužnost pustiti tu moju glad da me muči. — Don Cam Ca m illo — reče reč e K r ist is t zabrinu zab rinuto to — kamo me hoćeš dovesti? — Dakle, Dakle , ako ja, ja , stigav stig avši ši na kraj kr aj ceste, ceste, želim že lim dokazati Bogu da, u skladu s njegovom zapovijedi, mogu svladavati svoje nagone i da znam praštati onome tko me vrijeđa, onda ne smijem izbjeći kušnju, već, naprotiv, moram se s njom otvoreno sukobiti, pa prema tome tom e moram m oram ponovo pon ovo p roći pored onih onih lupe lupež ža. Krist odmahne glavom. — T o j e v elik el ika a mana, mana, don do n Camillo Ca millo.. N e smiješ smij eš b ližliž njega svoga dovoditi u napast, ne smiješ ga navoditi na grijeh, ne smiješ ga izazivati. Don Camillo snuždeno raširi ruke. 192

— O pros pr osti ti mi! mi ! — uzdahn uzdahnu. u. — Sada shvaćam svos vo ju pogrešku. pogrešk u. Ako Ak o to da se javn ja vno o poka po kažem žem u o voj vo j odjeći, na koju sam do maločas bio ponosan, može danas biti napast i navesti na grijeh tolike ljude, onda više neću neću izlaziti izlaz iti iz kuće kuće ili ću hodati hoda ti u uniform un iformii tramvajca. Krist se malko uzrujao. — T o j e sofis so fistič tička ka sitničavost. sitničavo st. A li j a ne želim že lim dalje raspravljati s čovjekom koji nastoji kojekakvim začkoljicama opravdati svoje loše postupke. Uzmimo da u tebe nije bilo zle namjere kad si onuda prolazio po treći put. Ali kako onda treba tumačiti nastavak događaja? Umjesto da dokažeš Bogu kako znaš svladavati svoje nagone i praštati onome tko te vrijeđa, ti si sišao s bicikla i stao premetali stolove i klupe? — Pogre Po grešno šno sam ocij oc ijen enio io stanje stan je i poči po čini nio o sam sam grijeh umišljenosti. Pogriješio sam misleći da znam ocijeniti vrijeme, naime, sišao sam s bicikla uvjeren da je proteklo najmanje deset minuta od trenutka kad sam čuo posljednju pogrdu pa sam se tako našao ispred gostionice, a zapravo je proteklo tek nekoliko sekundi. — Recim Re cimo o točn to čnije ije — desetink dese tinkii sekunde, sekunde, don Ca millo. — Da, Da, Gospodin Gosp odine; e; a sagri sa griješ ješio io sam umišljenošću umišljen ošću kada sam mislio da mi je Bog toliko rasvijetlio pamet da mogu savršeno svladavati svoje nagone. Eto, Isuse, previše sam se uzdao u te. Ako smatraš da pretjerana svećenikova vjera zaslužuje osudu, osudi me! Krist uzdahnu. — Teža Te žak k j e o v o slučaj, don Camillo. Cam illo. U tebi teb i se nastanio nečastivi, a da ti nisi to ni opazio, i sada se upleće u tvoje riječi i huli koristeći se tvojim ustima. Pokušaj živjeti tri dana o kruhu i vodi i bez cigara. Vidjet ćeš da vragu neće biti ugodno, pa će te napustiti. — U redu red u — reče reč e don Camil Ca millo lo — i hvala na savjetu. 13 Don Camilla

193

— Poče Po ček k aj, zahv za hvali alitt ćeš mi m i treći tre ći dan — reče reč e K r ist is t smiješeći se. *

*

*

U mjestu se o tome uvelike pričalo. pričalo. Upravo U pravo je don Camillo Camillo završio završio d ijetu ijetu za za istjerivanje istjerivanje vraga vraga (na (n a jbol jb olje je liječenje koje ga je potpuno izliječilo od sofizama), kadli u župni župni dvor dv or stiže služb službeni enik k iz gradske policije, polic ije, a s njim Peppone i čitav njegov štab. — Sud j e zavr za vrši šio o istragu istr agu o prijes pri jestu tupu pu — objas ob jasni ni nadut naduto o Peppone — i utvrdio utvrd io da se se izjava k oju ste ste vi dali u zapisnik mjesnim vlastima u osobi policijskog sk og narednika naredn ika ne podudara poduda ra s onim što su napadnuti napadnuti drugovi izjavili u gradskoj policiji. — R ekao ek ao sam potpun po tpunu u istinu i stinu i ništa nisam d odao od ao — u stvr st vrdi di don Camillo. Cam illo. Policijski službenik odmahnu glavom. — Ovdj Ov dje, e, među me đutim tim,, s toji to ji da j e vaše drža dr žanj nje e b ilo izazovno, dapače »drsko izazovno«. — Drža Dr žao o sam se kao što se u vije vi jek k drži dr žim m kada kad a vozim bicikl — odvrati don Cami Camillo. llo. — Ovdje moje držanje nikad nitko nije smatrao izazovnim. — E, kako ka ko se uzme uzm e — reče reč e Peppone. Pepp one. — Im a ih koji, kad prolazite na biciklu, žele da vam se na njemu slome vilice i da vas vide opružena na zemlji. — Svag Sv agdj dje e ima im a hulja hu lja — obja ob jasn snii don Cami Ca millo. llo. — To T o jo š ne znač z načii ništa. — U drug dr ugom om redu red u — prod pr oduž užii službenik — u vašoj izjavi stoji da ste bili sami, dok suprotna strana izjavljuje da su vam priskočili u pomoć ljudi koji su čekali u zasjedi, u što nije teško povjerovati s obzirom na ishod sukoba. Don Camillo počne ponosno prosvjedovati. prosvjedo vati. — B io sam sam. sam. I, p ored or ed udaraca udarac a klupom, klup om, b ilo il o j e dovoljno da bacim stol na onu klatež pa da udesim petšest onih tikvi iz grada. — Petnae Pe tnaest st tik ti k v i — ispra isp ravi vi službenik. Zatim upita Pepponea je li stol o kojem je riječ onaj isti što su ga maločas razgledali. Peppone potvrdi. 194

— M o rali ra li biste bis te shvatiti, shvatit i, velečasni veleč asni — nastavi po poddrugljivo službenik — da je malo teško povjerovati da se se jedan čovjek čovje k sam sam može tako poigrati po igrati hrastovim hrastovim stolom u kojeg ima oko dvjesta kilograma. Don Camillo nabi šešir na glavu. — N e znam j a k olik ol iko o ima im a ki kilog logra ram m a — od odvra vrati ti resko — ali, u svakom slučaj slučaju, u, možemo ga zača začass izvagati. I pođe, a ostali za njim. Pošto su stigli pred gostionicu Molinetto, službenik pokaza hrastov stol. — Je li l i ovaj ov aj,, velečasni? velečasn i? — Jest Jest,, taj — od odvr vrat atii don Camillo Cam illo,, pog p ogra rabi bi stol st ol i, sam bog zna kako, podiže ga iznad glave, pa ga baci na travnjak. — L ije ij e p hitac! — po povik vikaš ašee svi prisutni. Peppone istupi, mrk, skinu kaput, stisnu zube, zgrabi stol, podiže ga visoko pa ga baci na travnjak. Bilo se skupilo mnoštvo svijeta te nastade urnebesno oduševljenje. — Ž ivio iv io pr pred edsje sjedn dnik! ik! Službenik je neprestano stajao otvorenih usta, a onda uhvati stol i pokuša ga pomaknuti, ali uzalud. Zatim pogleda Pepponea. — K o d nas nas se to t o ovak ov ako o radi rad i — usklikne usk likne Peppone Peppo ne ponosno. Službeni Službenik k reče: reče: — U redu redu — uskoči uskoči u kola i odjuri od juri kao strijela. Peppone i don Camillo odmjere se divljim pogledima, pa jedan drugome okrene leđa i udalje se bez riječi. — N e shvaćam što j e to — progunđa progu nđa gostio go stionič ničar ar Molinetto. — Pop Popovi, ovi, komunisti komunisti — svi su su se okomili oko mili na ovaj moj ubogi stol. Prokleta bila politika i tko ju j e iz izm m islio! isli o! *

*

*

Sve se završilo kako se moralo mo ralo završiti — stiže stiže poziv od biskupa, i don Camillo krenu drhteći u grad. 13*

195 19 5

Stari biskup, sitan i sav bijel, bio je sam u sobi za priman prim anje je u prizemlju, prizem lju, utonuo utonuo u stolicu stolicu prekrivenu prekrivenu kožom. — Opet Op et smo tu, don do n Cam Ca m illo ill o — reče reč e biskup. — Nije ti više dovoljno da ljude vijaš klupama, nego si sad pustio u promet i stolove! — Tren Tr enuta utak k slabosti, slab osti, Preuzv Pre uzviše išeni ni — promu pro muca ca don Cami Camillo. llo. — Ja . . , — Sve m i j e pozna po znato, to, don Cam Ca m illo —■pre ■p reki kide de ga bisku biskup. p. — B it ću prisiljen da te pošaljem na vrh kakve planine, planine, među koze! — Preuz Pr euzviše višeni, ni, o n i . . . Biskup se podiže i, pognut nad štapom, pođe i stane pred don Camilla te pogleda naviše, prema vrhu tog orijaša. — N isu oni on i važni! važ ni! — uzvikn uzv ikne e i z a p rije ri jeti ti štapom. — Svećen Sve ćenik ik b o ž ji, ji , č o v jek je k kome ko me j e p ovje ov jere ren n a dužnost da propovijeda ljubav i milosrđe, ne smije praviti vragolije i bacati stolove na glavu bližnjega svoga! Sramota! Biskup zakorakne prema prozom, a onda se okrene: — i nemoj nem oj m i prič pr ičat atii da si b io sam! sam! Prip Pr ipre rem m io si napa napad, d, postavio pos tavio si zasjedu! zasjedu! Sam čovjek čov jek ne može popo razbija raz bijati ti petnaest petnaest glava! glava! — Ama, preuz pre uzviše višeni ni — o d vra vr a ti don do n Cam C amillo illo — b io sam sa sam, kunem kunem vam se. Svemu je k riv stol — pao je j e na n jih ji h i napr na prav avio io nepril ne priliku iku.. Razu Ra zum m ijete ije te li? T o j e kmpan i težak stol kao onaj ondje. Don Camillo dodirnu dodirnu vrhom prstiju p rstiju veliki izrezbaizrezbareni stol što se nalazio u sredini sobe, a biskup ga strogo odmjeri: — H ic Rhodus, Rhod us, hic hi c salta sa lta!* !* — reče. — Ako Ak o nisi prljav lažov, daj mi dokaži! Podigni ga ako možeš. Don Camillo priđe stolu stolu i zgrabi zgrabi ga. ga. Bio je mnogo teži od onoga u gostionici, ali, kad bi don Camillo jed je d n om krenuo, kren uo, b io j e g o r i od Amerik Am erike. e. Zaškripaše mu kosti, a vratne mu žile postadoše nalik na vodovodne cijevi. Ali otrgao je stol s tla, * Ovdje je Rod, ovdje skači! ( P r e v .) 196

uzdigao ga polako iznad glave i držao ga ispruženim rukama. Biskup ga je promatrao suzdržavajući dah. Kad ugleda stol visoko iznad don Camillove glave, lupi štapom o pod: — Baci Ba ci ga! — Ali, Al i, Preuzv Pre uzvišen išenii — pr proš ošten tenja ja don Camillo. Camillo . — Baci Ba ci ga, kad ti kažem! — zavikn zav iknee biskup. Stol poleti u kut i razmrska se, a kuća se silno zatrese. Srećom je soba bila u prizemlju, inače, tko zna što bi se bilo dogodilo. Biskup je gledao stol, prišao mu i štapićem tucn tucnuo uo po krhotinama, onda se okrenuo don Camillu i klimnuo glavom. — Jadni Jadni don Camillo Cam illo!! — uzdahn uzdahnu. u. — Kakv Ka kva a štet a . . . T i nikad nikad nećeš ećeš postati postati bisk biskup up.. Ponovo uzdahnu, pa raširi ruke: — Da sam ja b io kadar kad ar ovak ov ako o ba barat ratati ati stolovima stolo vima,, po svoj bih prilici još uvijek bio župnik u svome mjestancetu. Uto se na na vratima pojave po jave uku ukućani ćani koje ko je je j e privukao privukao strahovit štropot te zastanu iskolačenih očiju. — Što se dogo do godi dilo, lo, Preuzvišen Preuz višeni? i? — Ništa. Ništa . Pogledahu razbijeni stol. — N išta išt a — reče reč e biskup. — T o sam ja j a učinio. Don Camillo me malo naljutio pa sam izgubio strpljenje. Veliko je zlo, djeco, kad čovjekom ovlada srdžba. Neka mi Gospod oprosti. Deo gratias!* Odoše i biskup dotaknu rukom glavu don Camilla koji je klečao pred njim. — I d i u miru, mušketiru mušk etiru Kra K ralj lja a nebeskoga nebe skoga — reče smiješeći se se. — I hvala ti što si uložio toliko tol iko truda truda da pružiš malo zabave jadnome starcu. Don Camillo se vrati kući i ispriča sve Kristu, a Krist odmahnu glavom i reče uzdišući: — Čopo Čo porr luđaka!

Bogu hvala. ( P r e v .)

SELJAČKA FILOZOFIJA Nadničari i sluge na imanjima stupili su u štrajk upravo kada je žetva bila u punom jeku, te je na velikim posjedima počeo propadati urod. Bila je to jedna od onih zgoda koje su u don Camilla izazivale povišeni krvni tlak. I kada je izdan nalog da se smanje obroci stočne hrane kako bi se smanjila proizvodnja mlijeka, pođe i zaustavi Peppo nea koji je neprestano obilazio i nadgledao straže. — Slušaj — reče reč e don Cami Ca millo llo — ako neka žena doji svoje i još nečije dijete, a slabo je plaćena za svoj posao dojilje, što će učiniti da bi joj više platili? Peppone udari u smijeh. — Reći Re ći će d jete je teto tovu vu ocu: » I l i m i p la lati ti više, ili il i nek tebe siše.« — Ta Tak k o j e — uzvik uz vikne ne don Camillo. Cam illo. — Međutim Međ utim,, ona je neka posebna žena i znaš znaš li što će učiniti da bi dobila više? više? Uzet će lijek k oji oj i malopomalo malopomalo smanjuje smanjuje količinu njena mlijeka, m lijeka, a zatim će reći deranovu deranovu ocu; ocu; »Ili mi plati više, ili ću ovako nastaviti dok ne izgubim i posljednju kap mlijeka.« I tako ostanu oboje bez hrane hrane — njen nje n sin i sin onoga drugog. Čini li ti t i se da je žena žena pametna? pametna? Peppone iskrivi isk rivi usta sta. — N e skreć sk rećim imo o na pol p oliti itik k u — progunđa. pro gunđa. — UspoUsp oredbe su najodvratnija podvala na svijetu, jer sve 198 19 8

probleme svode na praktičan primjer, a u životu je važna samo teorija. U redu, dojilja, ali je činjenica — tko tk o radi ra di m ora or a b iti it i i praved pra vedno no plaćen, i tek kada su oni ko k o ji rade pravedno plaćeni plaćeni,, dolazi dolaz i u obzir ob zir i dodo ji j i l j a k o ja će po socij so cijal alno nojj prav pr avdi di pos p ostić tićii veću odštetu a da ne uzima lijekove i druge svinjarije. A socijalna pravda, dragi gospodine pope, jest nešto što u pogodnom trenutku treba započeti provoditi ako želimo doći do cilja, je r socijalna socijalna pravda je kao klupko klupko — ne uspiješ uspij eš li pronać pro naćii pravu pra vu nit da bi razmrs raz mrsio io klupko, zar ćeš čekati da ti nit pokaže Duh Sveti? Započneš gdje bilo, pa se onda snalaziš. Dod Camillo ga prekine. — Zar Za r uspore us poredbe dbe više viš e nisu nisu naj n ajod odvr vrat atni nija ja podva po dvala la na svijetu? — Zavisi Za visi od toga tog a tko tk o ih čini. Peppone slegne ramenima. — Jasn Jasno; o; važna j e samo opća teo te o rija ri ja — doda. doda. — E, sada j a tebi teb i kažem da je opća teo te o rija ri ja da u doba sveopće oskudice jedemo ono što imamo, a ako netko upropaštava i ono malo što imamo, može taj poslije zviždati Internacionalu. dokle god hoće, naposljetku će crknuti jer mu nitko neće ništa dati. — Crknut ćemo ć emo svi! — uzvikne uzvik ne Peppone. Pepp one. — Iona Io na-ko, prije ili kasnije, moramo crknuti. — A ti onda crkni! crkn i! — izdera izd era se don Camil Ca millo lo odlaod lazeći. Pošto se opet našao u crkvi, ode da se izjada pred Kristom na glavnom oltaru. — T o su lju lj u d i k o jim ji m a b i treba tre bala la poštena lekcij lek cija a — reče reč e don Camillo. Cam illo. — P ošal oš alji ji im vih vi h o r neka digne sve u zrak. Svijet je postao proklet, pun mržnje, neznanja i zlobe. Dobro bi došao još jedan opći potop. Svi bismo pocrkali, kucnuo bi čas konačnog obračuna i svatko bi došao pred nebeskog suca i primio kaznu ili nagradu, kako tko zaslužuje! Krist se nasmiješi. — Don Camillo, Cam illo, za tako t ako što nije n ije potreba potr eban n opć o pćii pop otop. Svakome je suđeno da umre kada dođe njegov red, i da se poja po javi vi pred p red nebeskim suce sucem m da bi prim pr imio io nagradu ili kaznu. Nije li jedno te isto i bez potopa? 199

— Z apra ap ravo vo jes je s t — pr priz izna na don Cami Ca millo llo po pošto što se donekle smirio. A onda, budući da mu je zapravo bilo žao odreći se u cijelosti misli o općem potopu, pokuša spasiti ono on o Što Što se dalo. — K ad b i barem ba rem po posla slao o m alo kiše! P o lja lj a su su suha, akumulaciona jezera gotovo prazna. — B it će kiše, b it će, don Cami Ca millo llo — umiri um iri ga Krist. — Otkako Otkako postoji posto ji svijet, svijet, uvijek je b ilo kiše iše. Ustrojstvo svijeta je takvo da u danom trenutku mora pasti kiša. Ili možda misliš da je Vječni pogri ješ je š io kad j e uređ ur eđiva ivao o svemir sve mir? ? Don Camillo sagne glavu. — U re redu du — reče uzd uzdiš išuć ući. i. — Potpuno razumijem da je točno sve što kažeš. Ali, oprosti, prilično je neutješno ako siromašnom seoskom svećeniku nije dopušteno zatražiti od Boga da izlije dvatri kabla vode. Krist se uozbilji. — Imaš Im aš tisuću puta pr prav avo, o, don Camil Ca millo. lo. N e pre ostaje ti drugo već da i ti stupiš u protestni štrajk. Don Camillo osjeti slabost i napusti oltar oborene glave, ali ga Krist ponovo pozva k sebi. — N em o j se žalo ža losti stiti, ti, don Cam Ca m illo ill o — šapne šapne Kris K rist. t. — Shvaćam Shva ćam da j e za tebe teb e smrtn sm rtnii g ri rije jeh h kad vidiš vid iš kako ljudi prepuštaju propasti božje darove, jer znaš da sam ja sišao s konja da pokupim mrvu kruha. Ali treba im praštati je r oni on i ne čine čine to da bi uvri jed je d ili il i Boga. Bog a. Oni g ro rozn znič ičav avo o traže tra že pravdu pra vdu na ze zem m lji, je j e r nemaju nem aju više vi še v jer je r e u nebesku pravdu, pravd u, groz gr oznič ničav avo o traže zemaljska dobra, jer ne vjeruju više u nebesku nagradu. I stoga vjeruju jedino u ono što se može vidjeti i opipati; njihovi leteći strojevi su za njih pakleni anđeli u ovom zemaljskom paklu koji oni uzalud nastoje pretvoriti u raj. Prevelika kultura dovodi do neznanja, jer ako kultura nije izrasla iz vjere, čovjek na kraiu vidi samo matematiku pojava. Sklad te matematike postane njegov Bog, i on zaboravlja da je Bog stvorio tu matematiku i taj sklad. Ali tvoj Bog nije sazdan od brojki, don Camillo; nebom tvog raja lete anđeli dobra. Napredak dovodi 200 20 0

do toga da svijet postaje čovjeku sve sve manji — jednog dana kada strojevi budu letjeli sto tisuća kilometara u minuti, svijet će se čovjeku činiti mikroskopski sitan, i tada će čovjek biti kao vrabac na vrhu najvišeg jarbola, i ugledat će pred sobom beskraj, a u beskraju će ponovo pronaći Boga i vjeru u pravi život. I zamrzit će strojeve koji su svijet sveli na pregršt brojk bro jkii i uništit uništit će ih vlastitim ruka rukam ma. Ali dotle će proći još mnogo vremena, don Camillo. Umiri se, dakle dakle — tvoj tvo j bicikl bicik l i tvoj tv oj motorčić mo torčić nisu nisu za sada sada ni u kakvoj opasnosti. Krist se nasmiješi, a don Camillo mu se zahvali što mu je dao život. *

*

*

Jednog j e jutr ju tra a »Let »L eteć eća a prolet pro leters erska ka četa če ta«« pod vodstvom Smilza uhvatila nekog čovjeka kako radi u vinogradu gazde Verole. Uhvate ga i silom odvedu na trg gdje su poljoprivredni radnici i sluge s imanja sjedili na zemlji i čekali. Svi se skupe oko njega; bio je to čovjek četrdesetih godina i žestoko se bunio. — O vo j e otmica. otmic a. — Otmica Otm ica — pr priu iupi pita ta Peppo Pep pone ne k o ji je uprav up ravo o stigao. gao. — A zašto? zašto? Nitk N itko o te ne drži ovdje. ovd je. Želiš li otići, otići, idi! Smilzo i ostali iz »Leteće proleterske« puste ga. Čovjek pogleda oko sebe i ugleda svud unaokolo zid ljudi koji su ga nepomični, skrštenih ruku, nijemo i mrko promatrali. — Zaboga, Zabog a, što hoćete od mene? — — uzvik uzvikne. ne. —■A — ■A p o što si ti došao ovam ov amo? o? — uzvrat uzv ratii Pepp Pe ppoone. Čovjek ne odgovori. — P rlja rl javv i štra št rajk jkol olom omac ac!! — uzvikne uzvik ne Peppone, Pepp one, zgrab i ga za za košulju na na prsima i strese strese ga ga. — Izdaji Izd ajico co!! — N iko ik o ga j a nisam izdao izd ao — odvr od vrat atii čovj čo vjek ek.. — Potreban mi je novac pa zato radim. — Svim Sv im ovim ov im ljudi lju dim m a j e takođ tak ođer er potre po trebn bna a zarada, ali ne rade! 201

— Ja nemam nem am veze ve ze s n jima jim a — uzvikn uzv iknee čovje čo vjek. k. — Stav St avit it ću te j a u vezu ve zu s njim nj ima! a! — zaurla zau rla Pep Pep pone. I, ispustivši ga, udari ga nadlanicom, a čovjek odleti i prostre se po zemlji kao krpa. — Nem Ne m am veze ve ze — promu pro muca ca č o v jek je k i ustane. ustane. Usta su mu bila puna krvi. Bigio ga udarcem u stražnjicu vrati u Pepponeove ruke. — Pr Pret etre resi si ga! — na nared redii Pepp Pe ppon onee Smilzu. I dok mu je Smilzo prekopavao po džepovima, on mu je tako ukliještio ruke da se čovjek uzalud otimao. — U rije ri jek k u s njim nj im!! — zaurla zau rla svjetina svje tina.. — O bjes bj esim imo o ga! — zaurla zaurl a neka kuštrava kuš trava žena. — Samo Sam o trenutak! trenu tak! — reče reč e Peppone. Pepp one. — Da vid vi d im imo o prije s kakvim nitkovom imamo posla. Smilzo mu doda lisnicu koju je bio pronašao u jed je d n o m džepu, i Peppon Pep pone, e, preda pre davš všii č ovje ov jek k a Bruscu na čuvanje, prelista papire i razgleda legitimacije. Onda stavi sve u lisnicu i preda je čovjeku. — Pustit Pu stitee ga! — nared nar edii obor ob oren enee glave. — P o s rije ri je-di je nesporazum. — K a k o to? — zaurla kuštrava kuš trava žena. žena. — Ta Tak k o — odvr od vra a ti Pepp Pe ppon onee oštr oš tro o i izazovno izaz ovno.. I žena umukne. Podigoše čovjeka na mali teretnjak »Leteće proleterske« i otpratiše ga do jame pokraj živice odakle su ga bili izvukli. — M ožet ož etee na nasta stavit vitii posao pos ao — reče Peppone. Peppo ne. — Neću, Neću , neću — odv od v ra rati ti čovj čo vjek ek.. — Vrać Vr aćam am se kući. Čini mi se da mi vlak polazi za jedan sat. Nekoliko minuta vladala je šutnja. Za to je vrijeme čovjek oprao lice u jarku i obrisao se maramicom. — Žao Ža o m i j e — reče reč e Peppone. Pepp one. — A li vi, vi , kao p roro fesor i doktor, ne smijete raditi protiv siromašnih poljoprivrednika. — Plaća Pla ća p rofe ro feso sora ra m an anja ja j e o d plaće pla će vašeg vaš eg popo sljednjeg seljaka. Osim toga, ja sam nezaposlen. Peppone klimne glavom. — Znam; al alii to nema nem a veze. M ak akar ar seljak sel jak i v i im imal alii potrebu za istom količinom hrane, glad je u selja202

ka ipak drugačija. Kad je seljak gladan, gladan je kao konj i ne zna obuzdati svoju glad, jer ga tome nitko n ije učio učio.. Ali A li vi, vi v i možete. možete. — M o je dije di jete te ne može. Peppone raširi ruke. — Ako Ak o mu j e suđeno da radi rad i ono što v i radite, naučit će. — Je li sve to praved pra vedno? no? — N e znam — reče Peppone. Peppo ne. — A li pitam pita m se, i ne mogu shvatiti, zašto mi i vi, iako smo na kraju kra jev je v a u istim ist im prilik pri likam ama, a, ne m ožemo ože mo zajed zaj ednič nički ki ustati protiv onoga tko ima previše. — V i ste već ve ć rek re k li zašto — iako iak o nam je potrebn potr ebna a ista hrana, naša je glad drugačija od vaše. Peppone odmahne glavom. — Da to nisam rekao rek ao ja, činilo čin ilo b i se kao da je j e to neka neka filoz o fija — progun progunđa đa Peppo Peppone ne.. Raziđu se, svaki na svoju stranu, i tako je završila ta zgoda. Pitanje srednjeg staleža ostalo je neriješeno.

ROMEO I JULIJA Kad bi rekli »Taj je s Bruciate«, time bi sve rekli. I kada se u što umiješao netko s Bruciate, znalo se da će na kraju letjeti takve zaušnice da ti se kosa digne na glavi. Bradata je bila dobar komad zemlje, a prostirala se između Boscaccia i velikog nasipa. Posjed su tako prozvali, jer je zemlja bila gola, kao da je onuda prošao Atila sa svojim hordama. Moglo se možda nešto postići jedino kada bi je posijali dinamitom, jer u tlu nije bilo ničeg do pustog kamena; vjerojatno je to bio komad nekadanjeg vječnog korita. Zemlju je kupio Ciro kad se vratio iz Argentine, temporibus illis,* i na njoj je iskrivio leđa, ali je ustrajno sijao pšenicu a dobivao djecu, i tako, pošto je uskoro imao poveću vojsku gladnih usta, spiska spiskao o je poslje po sljedn dnji ji novac iz Argentine na na kupovi kupovinu nu parnog stroja, vršilice i prešalice za krmu, a kako su to bili prvi strojevi što su se pojavili u onim krajevima, godine devet stotina osme, on se ne samo oporavio nego nego je tolikim strojevima moga m ogao o vršiti vršiti žito na svim najvećim gumnima triju ili četiriju općina. Već su ga 1908. prozvali »Stari s Bruciate«, iako mu je j e b ilo il o tek četrd če trdese esett godina, god ina, imao im ao j e već ve ć šest šest * U ono vrijeme. ( P r e v .) . ) 204 20 4

sinova, od kojih je najstariji navršio osamnaestu i bio već prava gora od čovjeka. Na granici Bruciate, s one strane Boscaccia, nalazio se posjed pos jed Torretta. To rretta. Vlasnik se zvao F ilotti, a imao je j e deve de vett stotina sto tina osme osm e tride tr ideset set goveda gov eda i pet p et sinova. L i jep je p o j e napred nap redovao ovao,, j e r mu j e zem ze m lja b ila o d onih na koje je dovoljno pljunuti pa da niknu kukuruz i pšenica za međunarodnu izložbu. Kako bi sve bilo jasno, treba spomenuti da je Filotti bio škrtac kakva je trebalo nadaleko tražiti. Da iscijediš iz njega jednu liru, morao ti je pomoći Vječni Otac; pa ipak je, da se ne bi morao služiti strojevima onoga s Bruciate, proćerdao tri puta toliko dovlačeći svake godine stroj bogtepitaj odakle. Zašto? Zašto? Zbog Z bog neke gluposti gluposti — zbog kokoši ubijene ubijene kamenom ili isprebijanog psa. Ali, u Padskoj nizini, g dje dj e sunce sunce lje ti pali ljudske glave i pritište pritiš te k tlu ku kuće, će, i gdje gd je zimi zim i ne možeš možeš razaznati razaznati što je grob gr oblje lje a što seselo, dovoljna je i najmanja sitnica da se dvije obitelji zarate za sva vremena. Filloti je volio crkvu i radije bi pustio da mu ci jela je la p orod or odic ica a izgine izgin e nego ne goli li da prop pr opust ustii misu, misu, a Stari Sta ri s Bruciate odmarao se u subotu, a u nedjelju je radio samo samo da mu napakost napakosti; i; jedan od njegovih njego vih dječaka morao je stalno stražariti oko kuće da mu dojavi ako je F ilotti ilo tti slučaj slučajno no došao negdje u blizinu blizinu graničgranične živice. Onda bi izlazio i gromoglasno izvikivao takve kletve da bi se zapanjio i najgo n ajgori ri psovač psovač.. F ilotti je gutao žuč i slagao sve na hrpu čekajući povoljnu priliku. Došao je tako štrajk 1908. i činilo se da su ljudi šenuli umom, toliko su bili čvrsto odlučili da ne popuste. Dakako, okomili su se i na popa koji je j e staja st ajao o na strani gospo gos pode de i ispisal isp isalii po zido zi dovi vim m a da će se kajati svatko tko se usudi otići na misu. Dođe nedjelja i Filotti rasporedi sinove i rođake na stražu oko staje, prebaci dvocijevku preko ramena i ode lijepo na misu. Zatekne starog popa u župnom dvoru. — Ostavil Ost avilii su me samog — reče pop. — Svi Sv i su pobjegli, čak i služavka i crkvenjak. Poludjeli su od straha. 205

— N i je važno va žno — o d v rati ra ti F ilott ilo tti. i. — M ože ož e se i bez njih. — A tko tk o će m i služiti služ iti kod ko d mise? — Ja — o d v r a ti Filo Fi lott tti. i. I tako je stari pop počeo misiti, a umjesto ministranta na stepenici ispred oltara klečao je Filotti s dvocijevkom ispod miške. U crkvi nije bilo ni žive duše, a vani kao da su svi poumirali. Pri podizanju, u trenutku kad pop podigne svetu hostiju, crkvena se vrata bučno otvoriše. Svećenik se instinktivno okrenu i ugleda na trgu pred crkvom nijemu skupinu ljudi. Na vratima se pojavi Ciro s Bruciate, sa šeširom na glavi i cigarom u ustima. Pop se skamenio s hostijom u podignutim rukama. Ciro otpuhnu dim, potisnu šešir na glavu, zabije ruke u džepove i uđe u crkvu. Filotti najprije pozvoni zvoncem, pa nanišani i opali u čovjeka iz puške. Zatim Zat im napuni pušk pušku, u, opet pozvo po zvoni ni zvoncem, a pop se prenu i mirno nastavi misiti. Na crkvištu nije više bilo ni mrava. Ciro nije bio ni mrtav ni teško ranjen. Nije se micao jedino zato što se silno plašio da puška ne prasne po drugi put. put. Podign P odigne e se kad se misa završila, ustane i ode liječniku da mu izvadi sačmu koja mu je j e kožu na boku bok u p retv re tvo o r ila u sito, i više viš e i ne pisnu pisnu.. *

A

*

Kad se nakon mjesec dana potpuno oporavio, jedne večeri pozove četiri najstarija sina, preda svakome dvocijevku i izađe. »Cestovna lokomotiva« je već bila pod p od parom pa rom — četiri čet iri sina sina stan stanu u kao pratnja uza uza stroj, a Ciro se pope, pokrene ručku, uhvati volan i pođe u ratni pohod. Cestovnih lokomotiva danas više nema, jer su ih izgurali benzinski traktori. Bile su prekrasne, nalik na cestovne parne valjke, ali bez valjka sprijeda; bi206 20 6

le su spore, snažne i tihe. Služile su za vršidbu i za krčenje. Pohod započe započe kroz polja, p olja, prema prema Filott F ilottijev ijevoj oj kući kući.. Iskočio pas, ali nije dospio ni zalajati, i već su ga umlatili kolcem. Puhao je snažan vjetar i stroj stiže na četrdeset metara od Filottijeve kuće a da ga nitko nije ni primijetio. Ciro ga zaustavi, najstariji sin uhvati kraj čeličnog užeta sa čekrka i, dok je stari popuštao polugu, uputi se sporim i neumoljivim korakom prema gumnu utonulom u mrak i tišinu. Stiže do najkrupnijeg stupa »mrtve kapije«, zaveza uže i vrati se trkom natrag. — Gotov Go tovo. o. Ciro uključi čekrk, zavrti ručku i započe potres. Ponovo namota uže na čekrk, pusti paru da zapišti i vrati se kući. K od F ilottija nije bilo mrtv m rtvih. ih. Zaglavile Zaglavile su su tri krave i srušio se dio napola obrađena štaglja. Ali Filot ti nije nikome ni zucnuo. B ili su to njiho n jihovi vi lični obračuni — pravda se u to nije miješala. Takv Ta kvih ih na nasil silja ja n ije ij e više vi še bilo bi lo.. K ad b i nastao kakav kak av mali sukob između dječaka, obje bi glave obitelji napustile kuću i uputile se prema graničnoj živici, do mjesta gdje gd je je rasla rasla divlj d ivlja a kruš kruška ka.. Obitelji Ob itelji bi ih u punom sastavu šutke pratile. Na dvadeset metara od garnice obitelji bi stale, u potpunoj tišini, a glave obitelji produžile bi do kruške. Tu bi ostali jedan nasuprot drugome, skinuli kapute, zavrnuli rukave i počeli po čeli se tući tući bez bez riječi. riječ i. Sporo, ali neum n eumoljivo oljivo pljuš pljuš tali bi teški udarci, kao udarci maljem po nakovnju. Pošto bi jedan drugome čestito naravnali kosti, prestali bi i vratili se u bazu praćeni svaki svojom obitelji. Poslije, kad dječaci porastoše, prorijediše se sukobi i prilike za obračun, i dva su se starca prestala tući. Onda dođe rat i jednome i drugome odnese nekoliko sinova. Onda nastadoše poslijeratni neredi i tako dalje, pa prođe još dvadeset godina i kao da je j e sve palo p alo u zaborav zabo rav.. A li tisuću devet de vet stotina stotin a dvadedvad eset i devete, Mariolino, prvi unuk starog Čira, usta207 20 7

novi da čovjek u drugoj godini života ima moralnu dužnost da vidi svijet i stvori svoj pogled na život, pa gegavim koracima napusti kuću. Stigne do granične živice, ispod historijske kruške, pa sjede. Malo zatim naiđe sitno stvorenje u suknji, balava nosa i približno iste težine; bila je to dvogodišnja Gina, prva Filottijeva unučica. Oboje su polagali pravo vlasništva na jednu trulu krušku što je bila pala sa stabla, pa se počeše čupati i grepsti. Kad su iznemogli, pljunuše jedno drugome u lice i vratiše vra tiše se u uporište. Nikakvo objašnjenje objašnjenje nije bilo potreb potrebno no — vojska vojska je j e b ila il a za stolo sto lom, m, i, pošto po što se M ario ar iolin lino o p o jav ja v io onako izgrebena lica, njegov otac htjede ustati, ali ga stari Giro pokretom ruke prikova za stolac. Onda se on podiže i uputi kruški praćen na primjerenoj udaljenosti čitavim plemenom. Tu ga je već čekao stari Filot F ilotti. ti. O bojica bo jica su bila prev p revalila alila šezde šezdese setu tu,, ali se izmlatiše kao da su mladići. Poslije im je trebalo više od mjesec dana da izliječe kosti, a stari je Ciro, stigavši jednog jutra na granicu, otkrio da je po polovici njene dužine zatvorena željeznom mrežom. Onda Onda on zatvori željeznom ž eljeznom mrežom i drug drugu u polovicu polovicu i o tome se više nije govorilo. k

*

*

S vijet vije t u velikim velik im gradovima brine b rine se u prvom prvo m redu kako će živjeti na što originalniji način, pa se tako jed je d n o g dana p o javi ja više še stva st vari ri kao što j e egzi eg ziste stenc ncija ija-lizam koje ne znače ama baš ništa, osim što daju ljudima iluziju da žive drukčije nego u stara vremena. U Padskoj nizini, međutim, ljudi se rađaju, žive, ljube se, mrze i umiru po starim uobičajenim šablonama. I baš ih briga ako se u njihovoj sredini dogodi slučaj koji kao da je uzet iz »Romea i Julije«, ili »Zaručnika«, ili »Seljačke časti«, ili nekog drugog književnog djela. Prema tome, vječno se ponavljaju svagdašnji događaji, stari kao biblija, ali na kraju, sve u svemu, oni iz Padske nizine završe pod zemljom isto tako kao i gradski književnici, s tom raz208

likom što što gradski gradski književnici kn jiževnici umiru umiru gnjevn gnje vniji iji od onih seoskih ljudi, jer oni iz grada ne žale samo što moraju umrijeti već i što moraju umrijeti na običan i svakidašnji način, dok oni sa sela žale jedino što će im ponestad daha. Kultura je najveća svinjarija na svijetu, jer ne zagorčava ljudima samo život već i smrt. Prošlo je mnogo godina. Eto opet rata, i eto opet poslijeratnih događaja. Crvenih kao vatra onih s Bru ciate, crnih kao ugljen onih s Torrette. Tak T akvo vo j e b ilo il o stanje stan je kada jed je d n e veče ve čeri ri netko netk o od Filottijevih dođe po don Camilla. — H itno itn o j e — objas ob jasni ni čovje čo vjek. k. — Dođi Do đite te odmah. odmah. Don Camillo ode s njim i nađe se licem u lice s obiteljskim kongresom na kojemu nije nedostajao ni jedan član. Svi su sjedili oko golema stola, a kongresu je predsjedavao stari Filotti. — Izv Iz v o lite li te sjest sj estii — reče o zbilj zb iljn n o pok p okazu azujuć jućii praz p raz-nu stolicu desno od sebe. sebe. — Potrebna Potre bna mi je j e vaša duhovna pomoć. Nastade trenutak šutnje, a onda stari Filotti mahnu rukom i u sobu uđe Gina, prva Filottijeva unuka, zaista lijepa djevojka. Ona stane pred djeda, a stari upre u nju prijeteći prst. — Istina Ist ina je, je , dakle? dak le? — upita. Djevojka obori glavu. — Otkada? — N e sjećam sjeća m se više viš e — promu pro muca ca dje d jevo vojk jka. a. — K ad je j e on načini na činio o rupu u žičano žiča nojj ogradi, ogr adi, b ili il i smo još jo š mali. Bilo nam je četiri ili pet godina. Stari podiže ruku. — Dakle, taj j e nitk ni tkov ov p robi ro bio o ogradu? ogra du? — zaurla. zaurla. — Sm irite ir ite se — p osav os avje jetu tuje je ga don Camillo. Cam illo. — Tk T k o j e taj koga kog a nazivate naz ivate nitko nit kovo vom m? — M ario ar iolin lino o s Bruciate. — On? — zaurla don Camil Ca millo lo i poskoči. poskoč i. — Uprav Up ravo o on, don Camillo. Camill o. Don Camillo priđe djevojci. — Sin Antik An tikrist rista, a, Pepp Pe ppone oneova ova ukleta u kleta duša duša,, crven c rvenii zlikovac, onaj što drži govore na trgu i huška narod 14 Dcn Camillo

209 20 9

na pobunu! Odgovori, bestidnice; kako si mogla svrnuti svoj pogled čestite i pobožne djevojke na onaj ugarak iz pakla? — B ili il i smo dj djec eca a — ob objas jasni ni d jevo je vojk jka a. — Da, Da, rupa u o grad gr adii — isk is k re revv e lji lj i se stari F ilott ilo tti. i. Polako ustane sa stolice, priđe djevojci i ćušnu je. Djevojka sakri lice u dlanove, a onda začas podiže glavu. — M i ćemo će mo se vje v jen n čati ča ti — reče reč e od odrj rješ ešit ito. o. Prošlo je nešto više od dva tjedna. Jedne večeri don Camillo Ca millo je kasn kasno o u noći čitao ne neku ku knjižicu zavaljen u naslonjaču kad začu tiho kucanje na vratima župnog dvora. Ode da otvori i nađe se pred ženskom prilikom pokrivenom crnim šalom. U mraku je nije prepoznao, ali kad je ušla u njegovu pisarnicu, vidje da je to Filottijeva Gina. — Zašto Za što dolaziš dola ziš u o v o dob doba? a? — začudi začu di se. — Da se vje v jenč nčam am — od odvv rati ra ti d jevo je vojk jka. a. Don Camillo Cam illo pomisli pom isli na Luciju Mondello Mo ndello i nasmija se. — A što je s don Rodrigom? Rodrigo m? — uzvi uzvikn kne. e. — Osim Osim toga, kad se netko vjenča, treba najmanje dvoje. Evo Ev o me — oglasi se se netko. netko. I uđe M ariolino s Bradate. Don Camillo stisne pesnice. — Što Št o tražiš traž iš u kući pre preds dstav tavnik nika a bo božj žjeg eg,, ti, iza iza slaniče pakla? Mariolino uhati Ginu za raku. — Id Idem em o — progu pro gunđ nđa a — nisam li ti u vije vi jek k g ovorio da su ti klerikalci zatrovani politikom? Mladiću je nepočešljanja kosa padala na oči, pa je j e ne nesvje svjesnim snim po pok k re reto tom m po porav ravna na natrag. na trag. Tad T ada a se v id idje j e lo da na čelu ima im a brazg b razgotin otinu. u. — Što ti se d ogo og o d ilo? ilo ? — upita upit a don Camillo. Cam illo. Gina se bijesno umiješa. — Nasrn Na srnul ulii su na na nj njeg ega a svi iz nje n jeg g o ve kuće. kuće. Tuk T ukli li su ga po glavi pesnicama i po leđima stolicama, jer je j e neka od odvr vratn atna a balav ba lavica ica iz izb b rb rblj lja a la da smo jed je d n o dragome davali znakove. To su prokleti boljševici, treoalo bi ih izopćiti iz crkve. 210 21 0

Mariolino zgrabi djevojku za rame i gume je pod svjetiljku. — M o ji su p rok ro k leti le ti b o ljš lj š evic ev icii — pr prod oder era a se — a njezini su svi sveci puni božjega straha. Pogledajte ovo! Pošto je djevojci smaknuo šal što joj je pokrivao glavu i zasjenjivao obraze, vidjelo se da joj je lice čitavo u modricama. Činilo se kao da je umjesto češlja pri češljanju upotrijebila pobješnjelog mačka.. ka — Već Ve ć je j e petnaest petnae st dana drže d rže zatvore za tvorenu nu u sobi sob i kao u tamnici, i čim su saznali da mi je s prozora davala znakove znakove,, izmlatili izm latili su je kao vola. Svi ste ste vi Filot Fil ottije tijevi vi licemjerni bogom bo gomoljci oljci podmukli kao Ju Juda! — vikao je j e mladić. mlad ić. — A v i s Bruciat Bru ciatee ste bogoh bo gohuln ulnii zlik zl ikov ovci ci,, bez vjere i savjesti! — uzvrati bijesno djevojka. — Doći Do ći će ć e Sta S talji ljin n i naučiti na učiti vas pam p ameti! eti! — uzvikne mladić. — Doći Do ći će p olic ol icij ija a i strpati strp ati vas sve u zatvo zat vor! r! — uzvikne djevo d jevojka jka.. — Jedva Jedva čekam da mi budeš budeš mu muž, pa da ti iskopam oči! — A j a jed je d va čekam da m i budeš žena, žena, pa da te čestito ispljuskam! — uzvrati mladić. Don Camillo ustane. — Ako Ak o ne prestanete, prestan ete, d obit ob it ćete o b o je nogom nog om u stražnjicu! stražnjicu! — reče odlu odlučno. čno. Djevojka se svali na stolicu, pokri rakama lice i zaplače. — Da — zajeca je ca — kod ko d kuće me m o ji hoće tući, on me hoće tući, župnik me hoće tući. Svi bi me tukli. A kakv k akvo o sam zlo učinila da se se tako ljute lj ute na mene? mene? Mladić joj položi raku na rame. — H aj ajde de,, smiri sm iri se — reče reč e j o j nježno. — Zar Za r nisam i ja u istom položaju? Jesam li ja učinio kakvo zlo? — T i nisi — pr proš ošten tenja ja d jevo je vojk jka a — ti si samo žrtžr tva onih nitkova iz svoje kuće ... — S t o j ! — reče reč e don Camillo. Camillo . — Neće Ne ćem m o opet op et sve nanovo. Ako ste došli da se ovdje svađate, možete otići. 14*

211

— Došli Do šli smo da nas vjen vj enča čate te — odvr od vra a ti djev dj evoj ojka ka.. — Da Da,, došli do šli smo se vjen vj enča čati ti — doda do da mladić. mla dić. — Imate li nešto protiv? Jesmo li ili nismo kršćani kao i svi drugi? Jesmo li ili nismo punoljetni? Imamo li ili nemamo pravo da se vjenčamo, ili je potrebna dozvola demokršćana? Don Camillo raširi ruke. — Što padaš u vatr va tru u — odvr od vra a ti mirno mir no.. — Ja nipošto nisam rekao da vas neću vjenčati. Vjenčat ću vas kao što sam vjenčao sve one koji su imali sve sređeno i došli ovamo da se vjenčaju. Sve će se obaviti po zakonu. — A li nama se žuri! žur i! — uzvikne uzvi kne d jevo je vojk jka. a. — S toji to jim m vam va m na usluzi. Čim istekne istek ne na najkr jkrać aćee vrijeme za napovijed, vjenčat ću vas. Mladić slegne ramenima. — N a p o v ije ij e d ! A k o naši saznaju da se hoć h oćem emo o ženiti, sigurno će nas ubiti. Ne, velečasni, ovo je izuzetan slučaj, morate nas odmah vjenčati. — D jeco, jec o, ženidb žen idba a n ije ij e ig igra rari rija ja.. Ob Obavi avi se za desetak minuta, ali traje do kraja života. To je ozbiljan i svečan čin, pa i onda kad se obavlja na najskromniji i najjednostavniji način. Postoje propisi koji se ne smiju kršiti. kršiti. Strpite S trpite se — ženidba ženidba nije razljevuša razljevuša za koju uzmeš dva jaja, umutiš ih i za deset minuta je j e goto go tovo vo.. Mladić se umiješa. — A ako neki nek i nesretnik nesr etnik crkava crk ava i hoće se oženiti ož eniti,, treba li i onda najprije napovijed, pa čekanje da prođu propisani dani? Hoće li mu biskupija poslati daha da dočeka istek propisanog roka? — T o j e izuzetan izuzet an slučaj — uzvra uz vrati ti don Camillo. Camill o. — I o v o j e izuzetan izuzet an slučaj — obja ob jasn snii mladić. mla dić. — Jer i o v d je j e u pita pi tanj nju u koža. A v i to znate, i prema pre ma tome nas bez oklijevanja možete vjenčati in arti colum mortorum* kao da smo u agoniji. Don Camillo raširi ruke. — Dakako, ar artic ticolu olum m m ortor or torum um,, a ovam ov amo o im imate ate četrdeset godina zajedno i zdravlja da dočekate sto* Po članu z a umiruće. ( P r e v .) .) 212 21 2

tinu pedeset svako! Ne naglimo! Pustite me da razmislim, Dajte mi m i vremena da da odem do Preuzvišenoga Preuzvišenoga pa da čujem kako, s obzirom na okolnosti, zaštititi vaše zdravlje. — Mora Mo ram m o se smjesta smje sta vjen vj enča čati! ti! — reče odlučno odlu čno djevojka. — A zašto? zašto ? N i j e li svejed sve jedno no odgo od godi dim m o li za k o ji dan? Ta nitko ne umire. — T o se još jo š ne zna — reče mladić. — P o b jegl je glii smo od kuće — reče djev dj evoj ojka ka.. — I v iše se ne vraćamo. Ali ne možemo napustiti mjesto prije nego što se vjenčamo. — N e m ožem ož emo o p r ije ij e nego neg o što se vjenča vjen čam m o — reče mladić. Don Camillo osjeti kako ga podilazi jeza. Ta izjava, tako spokojna i vedra a tako čvrsta i odrješita, kao kad netko kaže da se po vodi ne može hodati ili da se ušima ne može vidjeti, zaustavi mu dah, I pogleda zadivljeno to dvoje mladih. — Strp St rpite ite se! se! — reče zabrinuto. zabrinu to. — Pustite Pus tite me da razmislim do sutra ujutro. Uvjeravam vas da ću sve urediti. — U redu — odvr od vrat atii mladić. mlad ić. — Doći Do ći ćemo ćem o opet ope t sutra. Njih dvoje iziđu, a don Camillo, ostavši sam, zgrči pesnice i nadme prsa. — V jen je n čat ča t ću ih, pa makar mak ar izazvao izaz vao svjetsku svjet sku revoluciju! — uzvi uzvikn kne. e. * * * Peppone je bio sam u svojoj radionici zgrbljen nad motorom traktora kadli odjednom vrata zaškri pe. Dignuvši glavu, ugleda pred sobom Ginu i Mariolina. Ugledati pred sobom nekoga od Filottijevih bilo je j e Peppon Pep poneu eu isto što i ugledati ugle dati zmiju zm iju čegrtušu, čegrtušu, a da i ne govorimo o Gini Filotti koja je svojom jezičinom pokvarila dobar glas čitavoj njegovoj ženskoj sekciji. — Jesi Jesi li d onije on ijela la mozak mo zak na poprav pop ravak ak? ? — upita je j e Peppone. 213

Peppone je dobro dob ro znao da se se njih d voje vo je ljubakaj ljubakaju, u, i znao je za razdor između dviju obitelji, ali izbjegavao je svaki razgovor o tome s Mariolinom, jer Pep poneovo je načelo bilo da »drug koji ispuni svoju partijsku dužnost može zatim služiti i peruanskoj kraljici. Dovoljno je da drug bude komunist od vrata nagore.« — Došla Došl a si da d a ti t i p opra op ravi vim m mozak mo zak? ? — p onov on ovii PepPe ppone. — N i j e potre po trebn bno, o, gospo gos podi dine ne načelniče načel niče — odvr od vrat atii djevojka. To T o što ga j e zval zv ala a na načeln čelniko ikom m umjes um jesto to p reds re dsje jeddnikom bila je još jedna Ginina pakosna podvala. Peppone pođe prema njoj kao da će je napasti, i stavi joj pod nos svoj ogromni kažiprst. — P ripa ri pazi zite te v i ka kako ko g o v o r ite it e — vikne vik ne — ili il i ću vam zavrnuti vratom kao kokoši. — Da, kao jed je d n o j o d onih koko ko koši ši k o je ste nam v i i vaši vaši odredi odred i ukrali ukrali za proslavu proslavu Prvo P rvog g maja — odbrusi djevojka netremice. — Ali nemojte se ljutiti — b ilo il o nam j e potpu po tpuno no jasno jas no da ste to učini uč inili li za demokraciju i da su to bile fašističke kokoši. Čistka u Filottijevom kokošinjcu spadala je u Smilzove osobne pothvate, a provedena je tisuću devet stotina četrdeset i pete, pa je prema tome, sa svim ostalim, i taj predujam Filottijevih kokoši bio obuhvaćen amnestijom. Ali, od vremena do vremena, u politički najosjetljivijim trenucima, mjesna reakcija bi izvlačila ovaj neslavn neslavnii događaj događaj s Filottijev Filo ttijevim im kokošima, a onda bi najgore prolazio siromah Smil zo, jer bi svaki put od Pepponea dobivao silesiju udaraca nogom. Peppone joj priđe još bliže, a Mariolino stane tik uz djevojku da je zaštiti i tada Peppone ugleda brazgotinu na Mariolinovu čelu i modrice na djevojčinu licu. — Što se dog d ogod odilo ilo? ? — upita. Mariolino podnese izvještaj, a Peppone ode do traktora i počeša se po glavi. 214 21 4

— M ajku aj ku mu garavu gara vu — kaza napokon napo kon — ne razumijem kakav je užitak da se mlatite. Ima toliko žena i toliko muškaraca .,. — Ima Im a i toli to liko ko p arti ar tija ja — prek pr ekine ine ga osorno oso rno d jeje vojk vo jka. a. — Zašto ste v i onda zapeli baš baš za ovu vaš vašu u zbog koje vas mrzi devedeset posto ljudi u mjestu? — Brus devedes deve deset et posto, po sto, ljepo lje potic tice! e! O vdje vd je je šezšezdeset posto po sto uz na nas — ustvrdi Peppone Peppone.. — V id je t ćemo ćem o na idućim iduć im izbor izb orim ima! a! — uzvrati uzv rati djevojka. Peppone kratko odmahne rukom. — B ilo il o kako kak o bilo bi lo,, mene se ovo ov o vaše ne tiče tič e i neću neću da me se tiče! Ja sam sekretar partijske sekcije, a ne savjetnik u ljubavnim poslovima! — V i ste pred pr edsje sjedn dnik! ik! — reče reč e djev dj evoj ojka ka.. — Dabome, i ponosim pon osim se time! tim e! Pa šta onda? — Onda nas nas m orate ora te smjesta smje sta vjen vj enča čati ti — reče djedj evojka. — Vama Va ma se toli to lik k o pomu po mutio tio mozak mo zak da bi vas tretre balo svezati! Ja obavljam svoj mehaničarski zanat — isk is k reve re velji lji se Peppo Pep pone ne nakon trenutne neodlučneodlu čnosti te uvuče glavu pod poklopac traktorskog motora i počne žustro nabijati. Djevojka se podrugljivo obrati Mariolinu. — Dakle — izgo iz govo vori ri glasno — to j e taj tvo tv o j glasoviti Peppone koji se nikoga ne boji? Peppone izvuče glavu ispod poklopca. — N e radi rad i se tu o strahu! strahu! Tu se radi rad i o zakonu! zakonu! Neću valjda vjenčati ljude u radionici. Osim toga, ja j a stanov sta novite ite prop pr opise ise ne nosim u glavi. glavi . Dođit Do đite e sutra sutra ujutro u općinu, pa ćemo sve urediti. Ne vidim razloga da se netko ženi u ieđanaest sati noću! Još nisam vidio tako hitnu ljubav. — N i je r ije ij e č o ljub lju b avi av i — objas ob jasni ni Mario Ma riolino lino.. — Riječ je o nuždi. Pobjegli smo od kuće i više se ne vraćamo. A ne možemo otići iz rodnog mjesta ako nismo vjenčani. Kad uredimo sve sa zakonom i sa savješću, ukrcat ćemo se u vlak i krenuti. Stigli kud stigli, sve je dobro došlo kada treba početi ni od čega. Peppone se počeša po glavi. glavi. 215

— R azum az umije ijem m j a sve to — progunđa. progu nđa. — Sve je u redu. Ali treba pričekati bar do sutra. Nastojat ćemo to nekako riješiti. Ti ćeš noćas prespavati ovdje u radionici na kamionu, a djevojka može spavati u kući moje majke. — Ja neću spavati sp avati izvan izv an kuće dok do k nisam vjenč vje nčaana! — uzvikne uzvikne djevojka. djevojka . — T k o vam va m kaže da m orat or ate e spavati spa vati — odvr od vrat atii Peppone. Peppone. — M ožete b iti budni i izm oliti krunicu krunicu za za spas Amerike. Da, jer sada, ako ne znate, atomsku bombu imamo i mi. Izvadi iz džepa novine i otvori ih. Mariolino uhvati djevojku za ruku. — Hvala Hv ala,, šefe, d oći oć i ćemo će mo opet op et sutra — reče. Izađu oboje, a Peppone ostane stajati na mjestu, s novinama u ruci. — Do vrag vr aga a i atomsk ato mska a bomb bo mba! a! — uzvikne, pa zgužva novine i baci ih daleko od sebe. * * * Prije sto godina, rijeka je jednom pobjesnila, izlila se, srušila glavni nasip i voda je stigla do Pioppi jev je v a zem ze m ljišt lji šta a i tu ostala, osta la, pošt po što o j e u tren oka ok a zauzela komad zemlje što su joj ga ljudi tri stoljeća bili otimali. Između nasipa i Pioppijeva zemljišta stajala je j e u k otlin ot linii stara kapela, crkv cr kvica ica s niskim nisk im kusastim tornjem, koju je voda također progutala, takvu kakva je bila, skupa sa starim crkvenjakom. Nekoliko mjeseci nakon toga netko je došao na pomisao da izvuče zvono iz potopljenog zvonika, pa se spustio u vodu vukući za sobom kraj dugačkog konopca s kukom. Kako nije dugo dolazio na površinu, oni što su čekali na obali počeše vući konopac. Povucipoteg ni, ali nikad kraja, kraja , kao da se onaj bacio u ocean. ocean. NaNa pokon su izvukli kuku na kojoj nije ničeg bilo. I upravo u tom trenutku čulo se kako sa dna dopiru prigušeni odjeci zvona. Potopljeno zvono ponovo se oglasilo koju godinu kasnije, u noći kad se utopio neki čovjek imenom To T o lli, ll i, k o jem je m j e d o jad ja d io živo ži vot. t. Oglas Og lasilo ilo se opet op et kad 216 21 6

se u rijeku bacila kći vlasnika gostionice »Pri mostu«. Vjerojatno nije nitko nikad čuo nikakvu zvonjavu, jer se ne može čuti zvonjenje potopljenog zvona, ali je legenda ostala. Na polja Padske nizine donosi voda legende — svaki čas struja dovuče neku sablast i izbaci je na pličinu. Prije sto pedeset godina, kada je rijeka nabujala, potonuo je jedan od onih plovećih mlinova koji su još jo š danas danas usidreni usid reni usred rije ri jeke ke,, pošto po što se neko v r ije ij e me bio očajnički borio s vodom. (Ti su mlinovi oslikani kao šahovska ploča, a na pročelju drevne kolibice što stoji na dva spojena čamca stoji natpis »Čuvao me Bog«). U mlinu je bio hrom mlinar, stari zlobnik koji je zavrijedio da ga Bog pošalje već jednom u pakao. Ali je ostala njegova sablast koja je tumarala po vodi. I ponekad, za kasnih zimskih po podneva, dok je bilo sve sivo, mlin bi se pojavio i usidrio sad pred ovim, sad pred onim mjestom, a hromi bi se mlinar iskrcao, obilazio polja i sakupljao, zrno po zrno, zasijanu pšenicu i punio vreću za vrećom. Onda bi pšenicu samljeo i bacao brašno u vjetar, i tako se rađala magla toliko gusta da si je mogao nožem rezati, i te godine nije rodilo žito. U te gluposti nitko nije vjerovao, ali su o njima svi razmišljali dok bi, za zimskih noći, slušali kako vjetar zavija ili negdje daleko cvili pas. Noć naših zaručnika bila je upravo jedna od takvih kad se pomišlja na hromog mlinara i potopljeno zvono. Oko jedanaest sati netko pokuca na vrata i don Camillo skoči iz kreveta. Bio je to netko od Filotti jevih. jev ih. — Gina je j e nestala! — reče uzbuđeno. uzbuđeno. — Stari Sta ri vas zove! Kola su letjela po mračnim cestama. Don Camillo nađe nađe sve sve Filot F ilottijev tijevee okupljene u velikoj velik oj kuhinj kuhinji. i. Bila su tu i djeca u noćnim košuljama i iskolačenih očiju. — Čuli smo kako kak o udaraju uda raju ža žalu luzij zijee u Gininoj Ginin oj sobi, Antonia je otišla da vidi šta je i našla je sobu praznu 217

— obja ob jašn šnja java vao o j e stari star i F ilott ilo tti. i. — P o b jegl je gla a j e kr kroz oz prozor. Na noćnom stoliću našli smo ovaj papirić. Don Camillo pročita listić listić na kojem ko jem je j e ovo ov o pisalo: pisalo: »Odlazimo. Ili ćemo se vjenčati u crkvi kao svi krš- ćani, ili ćemo se vjenčati u staroj kapelici pa ćete onda čuti zvono.«

— N i j e m o g lo otad ot ada a p rote ro teći ći više vi še od jed je d n o g sata — objas ob jasni ni starac. — U devet de vet i četrdeset, četrd eset, kad j o j j e Giacomova žen žena a odnijela svije svijeću, ću, bila je još u svojoj svojo j sobi. — U toku tok u jed je d n o g sata mož m ožee se svašta d ogo og o d iti — progunđa don Camillo. — Don Camil Ca millo, lo, znate li v i šta o tome? tom e? — A šta j a mogu mo gu znati? — Sva sreća, j a sam se b o ja jao o da su nesretnici nesret nici otišli k vama i da ste se možda sažalili. Dabogda gor je j e l i u paklu, p rokl ro klet etni nici ci!! — zaurla zaurl a stari. — Idem Id emo o opet u krevet! Don Camillo tresnu šakom po stolu. Bio je to udarac težak pola tone. — Brus, a ne u kr krev evet et!! — zag zagrm rmi. i. — A u paklu pak lu bi morali gorjeti vi, stari jarče! Treba ih pronaći! Don Camillo Cam illo se uputi k vratim vr atima a i svi pođu za njim, i žene i djeca. U golemoj pustoj kuhinji ostao je stari Filotti sam. * * * Na velikom nasipu puhao je snažan vjetar, ali s one strane, između vode i nasipa, zrak je bio gotovo miran, kao da se zapleo u ogoljelom granju akacije — m la ladi dićć i d jevo je vojk jka a išli išl i su šutke i stali su tek pošto po što su stigli na obalu rijeke. — Stara Sta ra ka kape pelica lica j e ond on d je d o lje lj e — pokaza pok aza Mario Mario  lino. — Čut Čut će zvon zv ono o — pr proš ošap apta ta d jevo je vojk jka. a. — P rok ro k leti le ti b ili il i svi skupa — progun pro gunđa đa mladić. — N e b io p rok ro k let le t nitk ni tko o — uzdahne d jevo je vojk jka. a. — Kad stojiš pred smrću, ne smiješ nikoga proklinjati. Prokleti smo mi koji sebi oduzimamo život. To je velik zločin. 218

— M o j ž ivo iv o t j e m oj i mogu mog u čini či niti ti s n jim ji m što mi drago! drago! — promrsi prom rsi osorno mlad mladić ić.. — M ožda ož da će nam svjed sv jedoc ocii b iti it i stari crkve crk venja njak k iz kapele i hromi hrom i mlinar — uzda uzdahn hnu u djevojka. djevojka . Jedan se valić va lić ra razli zli po pijesk pi jesku u i voda vo da im nakvasi noge. — Hlad Hl adna na j e kao smrt smr t — uzdahnu uzdahnu d jevo je vojk jka a i strese se od jeze. — T o j e samo u p rvo rv o m trenutku — odvr od vrat atii mlamla dić. dić. — P livat liv at ćemo ćem o do d o udubin udubine, e, a onda ćemo se čvrčvr sto zagrliti i pustiti da nas voda nosi. — Čut će zvon zv ono o — šapnu šapnu d jevo je vojk jka a — snažnije nego ikad, jer sada dvoje odjednom odlaze u posjet starom crkvenjaku. Čvrsto ćemo se zagrliti i nitko neće moći ništa reći. — Sm Smrt rt sjedi sje din n juje ju je čvršće čvršć e od popa po pa i od pr pred edsje sjeddnika nika — reče mladić. mladić. Djevojka ne odgovori. Noću rijeka mami poput provalije, tisuće djevojaka iz svih vremena našle su se na obali neke rijeke, i najednom pošle u susret vodi te polako nastavile svoj hod dok ih voda nije pokrila. — Držat Drž at ćemo se za ruke — šapnu šapnu d jevo je vojk jka. a. — Kad nam zemlja iznenada izmakne ispod nogu, bit ćemo nad udubino udubinom m gdj g djee je kapelica, kapelica, i onda ćemo se zagrliti. Prime se za ruke i pođu na strašan put s kojeg nema povratka. « * * Praćen Filottijevim čoporom, don Camillo ode s posjeda i stiže na cestu što vodi do rijeke. — Ondje On dje ćemo ćem o se razići, razić i, kod ko d one kućice jedan jed an će dio krenuti s ove, a drugi s one strane nasipa. Onda će polovica udariti uzvodno, a polovica nizvodno. Ako još nisu stigli do vode, neće ni stići. Nosili su džepne svjetiljke, svijeće, petrolejke, uljanice pa i karbidske karbidske lampe lampe s bicikla — svatko svatko je je nosio nekakvo svjetlo, i hodali su u tišini. I gle, kad prevališe stotinjak metara i stigoše do mjesta gdje je na cestu izlazio nekakav puteljak, go219

tovo to vo se sukobiše sukobiše s još jo š jednim jed nim čopo čo porom rom — onih s Bru ciate. B ili su, razum raz umije ije se, se, svi tu osim staroga. A predpred vodnik vod nik je j e b io Peppone. Peppone. Ništa N išta čudno čudno u svem svemu u tome, tome, iz jed je d nost no stav avno nog g razlo ra zloga ga što j e don Camil Ca millo, lo, p r ije ij e nego je j e napustio napu stio župni d v o r da b i se pope po peo o u F ilo il o ttij tt ije evu kalešu, rekao staroj služavci da otrči do predsjednika i da mu ispriča što se događa kako bi obavijestio svoje boljševike na Bruciati. Dvojica predvodnika stanu jedan nasuprot drugome i odmjere se ponosito. Peppone skine šešir i pozdravi. Don Camillo uzvrati pozdrav skinuvši šešir, i oba čopora produže, rame uz rame. Sva ta svjetla u noći podsjećala su na prizor iz nekog romana. — Pop Po p et ćemo ćem o se, a onda ond a ćemo ćem o se r a z d v o jiti ji ti — reče vrhovni zapovjednik don Camillo kada su stigli do nasipa. — Dobr Do bro, o, duče — odvrati odv rati Peppone Peppone.. Don Camill Camillo o ga pogleda poprijeko. » » * Jedan Jedan,, dva, tri tr i kora ko raka ka — v oda od a već v eć dop do p ire ir e d jevo je vojc jcii i mladiću do koljena i nije više hladna. Strašan put se neumoljivo nastavljao kad, iznenada, začuju se glasovi s nasipa, njih se dvoje naglo trgnu i ugledaju nasip pun svjetala. — T raže ra že nas! nas! — reče reč e d jevo je vojk jka. a. — A k o nas ulov u love, e, ubit ub it će nas! nas! — uzvikne uzvi kne mladić. mlad ić. Još deset kora ko raka ka do ruba udubine. A li rije ri jek ka i smrt izgubili su odjednom svu čar. Svjetlo i ljudi snažno snažno su su ih ih vraća vra ćali li životu. životu . Začas su se našli ponovo na obali, a zatim na nasipu. S one strane ležala su pusta polja i šumarci. Ali već su ih bili primijetili. I lov započe. Njih dvoje trčali su po nasipu dok su oba pobješnjela čopora jur ju r ila il a nešto niže, s jed je d ne i s druge d ruge strane nasipa. nasipa. Ubrzo su ih pretekli, a onda, na urlik Pepponea koji je dahtao poput bika u areni i grabio na čelu čete sa strane rijeke, obje skupine u isti mah udare uzbrdo i sastanu se na vrhu nasipa. 220 22 0

Kad stiže don Camillo, jureći punom parom, s mantijom podignutom do pupka, manevar opkolja vanja bio je završen. — Nesret Nes retnic nice! e! — zaurla zaurl a jedna jed na žena iz F ilo il o ttij tt ije eva čopora prilazeći Gini Filotti. — N itk it k o ve! ve ! — vrisnu vris nu jedn je dna a žena s Bruciat Bru ciate e na srćući na Mariolina s Bruciate. Filottijevi uhvate svoju djevojku, oni s Bruciate zgrabe svog momka i nastane strahovita vika raz jare ja reni nih h žena. žena. A li tada se p o jave ja ve Peppo Pep pone ne i don CaCamillo, a svaki je od njih držao u ruci po jedan prijeteći hrastov kolac. — U ime im e Boga! Bo ga! — reče don Camillo. — U ime im e zakona! — zaurla zaurl a Peppone. Peppo ne. Svi umuknu i duga se povorka zaputi kući, a ispred svih zaručnici, Romeo i Julija. Za njima don Camillo i Peppone naoružani hrastovim kolcima. A straga su, jedan uz drugi, išla oba čopora u potpunoj tišini. Netom je sišla s nasipa, povorka se morala zaustaviti, jer se pred njom ispriječio stari Filotti. Ugledavši unuku, podiže k nebu stisnute pesnice. U istom trenutku, razumije se, stiže hramajući i stari s Bruciate i već je krenuo da nasrne na unuka kada se, kao nekim čudom, nađu jedan jed an pore p ored d drugoga. Odm jere se okrutnim pogledima po gledima — stotin stotinu u pedeset pedeset i šest godina imala su obojica zajedno, ali su bili puni gnjeva kao mladići. Dva se se čopora tiho razdvo raz dvoje je i poredaju s obje ob je strastrane ceste, i svi podignu svjetiljke. Starci nasrnu jedan na drugoga, skupe pesti i počnu jedan drugoga mlatiti po glavi. Ali je bilo u njih više žara negoli snage, i nakon prvog nasrtaja počnu se opet vrebati i mjerkati stiskajući pesti. Filotti je još i drsko puhao u članke na prstima kako je činio dok je bio mlad, da bi dao pesti veću snagu. Onda se don Camillo okrenu Pepponeu. — Ureduj Ured uj — reče reč e mu. mu. — N e mogu mo gu — j a sam predsje pre dsjednik dnik.. Osim toga, mirisalo bi na politi politiku. ku. 221

Don Camillo Camillo priđe onoj ono j d vojici vo jici — desn desnu u položi nježno na Filottijev potiljak, a lijevu na potiljak njegova protivnika, zatim kratko i odsječno lupi tikvom jednoga o tikvu drugoga. Nisu se vidjele iskre, jer su to bile stare kosti, ali tresak se čuo nadaleko. — Amen Am en — reče reč e Pepp Pe ppon one e i nastavi nasta vi stupati. stupati. *

*

*

Tak T ako o i o v o j p riči ri či dođe do đe kraj kr aj,, kao i svako sva kojj priči. pr iči. Prošle su godine, a u žičanoj mreži koja dijeli posjed To T o rre rr e tta tt a o d p osje os jeta ta Brucia Br uciata ta još jo š j e ona glaso gla sovit vita a rupa, a posve sitno djetence zabavlja se provlačeći se s jedne strane na drugu. Stari Filotti i Stari s Brucia te konačno su jedan pored drugoga a da se ne svađaju. đaju. Dapa Dapače, če, groba gro barr kaže da još jo š nije n ije vid io da se dva mrtvaca tako dobro slažu.

SLIKAR

Gisella je bila žena četrdesetih godina, jedna od onih žena koje, čim spaze nekoliko ljudi okupljenih na trgu, uključe treću brzinu i ulete u skupinu sagnute šije urlajući: »Daj ga! Daj ga! Pred zid! Objesi ga! Pusti mu crijeva na pašu!« Pri tome se ne brinu nimalo da li se svijet okupio zato što su uhvatili nekog zlikovca zlikov ca ili i li jednostavno zato da bi slu slušao šao brblja br blja-rije kakva prodavača paste za cipele. Bila je od onih žena koje u povorkama idu uvijek na čelu rulje, s velikim rupcem crvene boje, i pjeva ju surovim sur ovim glasom, pa kad na nekom nek om zboru zbo ru uzme riječ kakva krupna zvjerka, svaki čas skaču i vrište govorniku: »Kako si lijep! Ti si bog bogova!« Obraćaju se samo njemu, ali u njihovu glasu ima toliko ljubavne žestine da bi ona bila dovoljna za cijeli Izvršni odbor partije i njegovu sekciju agit propa. Gisella je u svome mjestu bila utjelovljenje proleterske revolucije, i čim bi saznala da je na nekom imanju izbio bilo mali, bilo veliki spor između radnika i gazda, otrčala bi na lice mjesta da »naelektrizira mase«. Ako je imanje bilo daleko, zajahala bi 223

mužev trkaći bicikl, a kad bi joj uz put netko doviknuo kakvu primjedbu, odvraćala bi da jedino bogataške svinje moraju skrivati svoju prljavštinu, ali da narod može uzdignuta čela pokazivati i stražnjicu. Prilikom štrajka nadničara Gisella je neprekidno bila u pokretu što pješice, što na biciklu ili na kamionu nadzorne čete. Petnaest dana nakon završetka nemira, u sumrak, netko joj nabi na glavu vreću, odvuče je iza živice, podiže joj zavjesu i premaza stražnjicu crvenom bo jom jo m . Zatim je pusti s glavom u vreći i ode smijući se grohotom. Bio je to važan događaj, jer ne samo što je Gisella morala dugo prosjediti u lavoru punom benzina da spere sramotu, već je Peppone u tom činu vidio krvavu uvredu nanes nanesenu enu svim prolete pro letersk rskim im masam masama. a. I zato je pobjesnio, održao zbor, izgovorio vatrene riječi na račun nepoznatih reakcionarnih zločinaca i objavio u znak protesta opći štrajk. — Sve neka stane — povi po viče če na kraju. kra ju. — Sve Sv e neka bude zatvoreno, sve zaustavljeno dok zakonita vlast ne uhapsi zločince! Policijski narednik i njegova četiri karabinjera dadu se na posao. Ali loviti ljude koji negdje na livadi noću nataknu ženi vreću na glavu i namažu joj stražnjicu crvenom bojom isto je što i tražiti iglu u stogu sijena. — Gosp Go spodin odine e p reds re dsjed jedni niče če — reče reč e narednik nare dnik Pep Pep poneu na na kraju kra ju prvo pr vog g dana dana istra istrage. ge. — Strpite Strp ite se, nema smisla produživati štrajk. Pravda djeluje i bez štrajka. Peppone zavrti glavom. — Dok Do k ne uhvatit uhv atite e zločinc zloč inca, a, sve će stajat sta jati! i! — odod vrati. vrati. — Sve! ve! Istraga se nastavila sutradan u zoru. Kako Gisella nije vidjela tko ju je obojio, jer joj je glava bila u vreći, jedini koji su nešto mogli reći o zlodjelu bili su, dakle, vreća i obojeni dio tijela. Narednik se prihvati vreće. vreće. Ispitao Isp itao ju je povećalom centimetar centimetar po centimetar, izvagao je, izmjerio, napuhao, udarao je 224 22 4

rukama i nogama, ali vreće općenito nisu naročito razgovorljive, a za ovu se mirne duše moglo reći da je j e najan naj anon onim imnij nija a i n a jšu jš u tlji tl jivi vija ja vreć vr eća a na svijetu sv ijetu.. OnOnda narednik posla po mjesnog liječnika. — M ožda ož da ćete v i štogo što god d o tk riti ri ti — reče — posj po sjeetite onu ženu. — A što mogu mo gu o tkri tk riti? ti? Bez Be z obzir ob zira a na to t o što je p ovrijeđeno mjesto ionako već obrađeno benzinom, ovdje ne može biti riječi o običnom slikaru koji se, kad dovrši djelo, potpiše na njemu. — Dokt Do ktor ore e — odvr od vrat atii narednik nared nik — b o lje lj e j e da se okanite razmišljanja. Jer, kad čovjek stane o tome razmišljati, počne se smijati i ne može više misliti. A li ovd o vdje je ima ljudi lju di k oji oj i nemaju smisla smisla za humor, humor, praprave iz tog događaja tragediju i paraliziraju paraliziraju život cijele jedn je dne e općine. Liječnik ode da pregleda Gisellu, i vrati se nakon jed je d n o g sata sata.. — Ima Im a nešto prev p reviše iše kiselin kis eline e u želucu i malu upalu krajnika — objasni liječnik šireći šireći ruke ruke.. — Ako vas vas zanima krvni tlak, izm jerio jer io sam sam ga. ga. To T o je sve što što vam mogu reći. Pred večer se vrate četvorica karabinjera. karabinjera. Nikakva Nika kva otiska, nikakva sumnjiva traga. Ništa. — U redu! — isk is k reve re velji lji se žestok žes toko o Peppon Pep pone e popo što su mu saopćili saop ćili ishod istrage. istrage. — Od sutra sutra zatvaramo i pekarnice. Podijelit ćemo brašno, pa neka ljudi peku kruh kod kuće. * * * Don Camillo je uživao u hladovini na klupici ispred župnog dvora kad iznenada iskrsnu pred njim Peppone. — Veleča Ve lečasni sni — reče Peppone, Pepp one, m rk i nabusit nabusit — pozovite zvonara i zapovjedite mu da se popne na zvonik i zaustavi sat. Tu sve mora stati, pa i sat na tornju. Pokazat ću ja tim podlacima kako se organizira opći štrajk! Sve mora stati stati!! Don Camillo zaklima glavom. — Sve stoj st oji, i, pa i p reds re dsje jedn dnik ikov ov mozak. 15 "Don Camilla

225

— P re red d sjed sj edn n ik ikov ov m ozak oz ak savršen savr šeno o radi! rad i! — zaur zaur la Peppone. Don Camillo zapali pola cigare. — Pe Pepp ppon onee — reče reč e b lago la go — ti misliš mis liš da ti mozak mo zak radi, ali je on zapravo zaustavljen tvojim sektaš tvom, pa te ne može upozoriti kako sve dublje grez neš u bijedan i smiješan položaj. Žao mi je zbog toga. Kad bih vidio da te mlate kao vola u kupusu, bože mi oprosti, ne bih se nimalo sažalio na tebe. Ali mi je žao gledati te kako od sebe praviš budalu. — N i j e m i ni nim m alo al o stalo sta lo do m išlj iš ljen enja ja klera! kle ra! — poviče povič e Peppone. Peppone. — Sat m ora stati stati ili ću ga sam sam zazaustaviti rafalom iz mitraljeza. U Pepponeovu glasu i u pokretima bilo je neke očajničke žestine, pa se don Camillo gane. — Zvon Zv onar ara a nema nem a — reče reč e ustajući. ustaju ći. — H a jd jdee m o gore nas dvojica. Popnu se uz ljestve na toranj i, stigavši do ćelije u kojoj se nalazio sat, stanu pred mehanizmom, jednim od onih prastarih mehanizama s krupnim zupčanicima. — E v o — ob obja jasn snii don Cam Ca m illo ill o po poka kazu zujuć jućii na po po-veći kotač kotač — do dovoljno voljno je j e da premjesti premjestišš ovaj klin klin i sve će stati. — Da, da, m o ra stati — uzvikn uzv iknee Pe Pepp ppon onee zn zno o jeći je ći se. Don Camillo se osloni o zid kraj prozorčića što je gledao na polja. — Pe Pepp ppon onee — reče reč e — neki j e prostod pro stodušn ušnii č o vje vj e k imao im ao bolesna sin sina; svake b i večer ve čerii dječaka spopadala vrući vr ućica, ca, a toplo to plom m jer je uvijek pokazivao blizu blizu četrdečetrdeset. Tada prostodušni čovjek, koji je poštopoto htio učiniti nešto za svoje dijete, uze toplomjer i zdrobi ga nogama. Peppone je i dalje promatrao mehanizam sata. — Pe Pepp ppon onee — reče reč e don Cam Ca m illo — ti hoćeš sada zaustaviti sat, ali meni to nije smiješno. Smijat će se glupani, ali ja osjećam prema tebi istu samilost 226 22 6

kao i prema onom ocu koji je zdrobio nogama top lomjer. lom jer. Peppone, budi iskren — zašto hoćeš hoćeš zau zaust staaviti sat? Peppone mu nije odgovarao. Don Camillo produži ozbiljno: — T i želiš žel iš zaustav zau staviti iti sat zato za to što j e na torn to rnju ju i što ga vidiš po tisuću puta na dan. Kamo god išao, sat te promatra s tornja, poput oka stražara s tor njića zatvoreničkih logora. Okreneš glavu na drugu stranu, ali ne vrijedi, jer osjećaš kako ti onaj pogled pritišće potiljak. Zatvoriš se u kuću i turiš glavu pod jastuk, ali pogled prodire kroza zidove, a onda te stignu odjeci sata i donose ti glas vremena. Donose ti glas tvoje savjesti. Bojiš li se Boga zato što si sagriješio, neće ti biti nimalo od koristi ako sklonišš raspelo ni raspelo koje ko je drž držiš iš iznad iznad kreveta — Bog Bo g je i dalje d alje tu i govorit će ti do kraja života glasom tvoje savjesti. Nema koristi, Peppone, ako zaustaviš sat na tornju tor nju — vr vrije ijem m e neće nećešš zaustav zaustaviti. iti. Ono teče teče dalje. Prolaze sati, prolaze dani, a svaki je trenutak nešto što si ukrao. Peppone podigne glavu i nadme grudi. — Napuhuj Napuh uj se, mjehu mje hure re pun dima! — p oviče ov iče don Camillo. Camillo. — Samo izvoli, izv oli, zaustavi zaustavi sat! sat! V rijem rije m e neće nećešš zaustaviti — propadat prop adat će žetva na na poljima polj ima,, stoka će će ugibati u stajama, kruha će svakog trenutka biti sve manje. Rat je najgora svinjarija na svijetu, ali kada zlikovac pokuša napasti tvoju zemlju i oteti ti imovinu i slobodu, moraš se braniti. Štrajk bi trebalo da znači obranu najsvetijih prava, borbu za vlastiti kruh, vlastitu slobodu i budućnost vlastite djece. A ti si zlikovac koji navješćuje rat sebi jednakima samo zato da bi zaštitio nekakav svoj glupi stranački ponos. To je rat »radi ugleda«, najnemilosrdniji, najprokletiji od svih ratova. — Pr Prav avda da . . . — P osto os toje je zakoni zak oni k o je si i ti pr prih ihva vatio tio i k o ji štite građanina od glave do pete, iznutra i izvana. Nije potrebno da intervenira partija par tija da se se zaštiti stražnjica nekakve raspaljenice. Štrajk moraš zaustaviti, a ne sat! 15*

227

Siđu i, kada su bili dolje, Peppone stane i rasko rači se ispred don Camilla. — Don Cam Ca m illo — reče reč e Pe Pepp ppon onee — nas d vojic vo jica a možemo otvoreno razgovarati. razgovarati. Recite isti istinu nu — jeste li to bili vi? Don Camillo uzdahne. — Nisam Nis am,, Pep Peppon pone. e. Ja sam svećenik sveće nik i kao ka o takav taka v ne mogu pasti toliko nisko. Ja sam joj, u najboljem slučaju, mogao namazati lice, ali bi se tada izgubilo pravo značenje. Peppone mu se zagleda u oči. — Ja sam j o j — reče reč e don Cami Ca millo llo — nataknuo vreću na glavu, svezao je i odnio iza živice. Zatim sam otišao za svojim poslom. — A tk tko o j e b io iza živic živ ice? e? Don Camillo se nasmija. Peppone reče ozbiljno: — K ad j e treb tr ebal alo o sta s tavi viti ti živ ži v o t na kocku, im i m ali al i smo povjerenja jedan u drugoga. Neka bude opet kao onda. Što god mi rekli, ostat će među nama. Don Camillo raširi ruke. — Pe Peppo ppone, ne, nek neko o po potla tlačen čeno o i ispaćeno ispać eno stvore stv orenje nje,, nesretnik koji godine i godine šutke podnosi paklene muke, obratio se svome župniku i zatražio od njega pomoć. Može li se on oglušiti o njegove bolne vapaje i preklinjanja? Iza živice je bio Gisellin muž. Peppone se sjeti Gisellina muža, mršava i premorena čovječuljka koji je morao sam sebi krpati hlače i kuhati dok mu je žena jurila okolo da »aktivira mase«, pa slegne ramenima. Onda se prisjeti da je Gisellin muž pristalica demokršćana i nabra čelo. — Don Cam Ca m illo — re reče če osorn os orno o — j e li on to učinio kao demokršćanin? — N ije ij e , Pep Peppo pone, ne, nego neg o kao muž. Samo Sam o kao muž. muž. Peppone se zaputi da izda naređenje za obustavu štrajka. — A li, v i! — uzvikn uzv iknee kada se našao na vratim vra tima a tornja, prijeteći don Camillu prstom. — N ačin ač inio io sam to i zato za to da po podu dupr prem em slikar slik ar-stvo — objasni don Camillo šireći ruke ruke.. 228 22 8

PROSLAVA

Peppone je poslao tekst proglasa kada je već bilo kasno, a starom Barchiniju, papimičaru i tipografu, trebalo je pet sati da ga složi, pa je na kraju bio mrtav umoran i spadao s nogu od pospanosti. Ipak je još jo š smogao smoga o snage da odnese u župni d vor vo r p rvi rv i otisak. — Što je to? — upita upi ta don Camill Ca millo o gleda gle dajuć jućii sumsumnjičavo list koji je Barchini razvio na stolu. — N ešto eš to izvanre izva nredno dno — naceri se Barchini. Prvo što je don Camillu zapelo za oko bila je riječ »demokkracija« sa dva »k«, koja su izgledala kao tri, iako su bila samo dva. Don Camillo pripomenu da se ta riječ piše samo s jednim »k«. — Dobr Do bro o — za zado dovo voljn ljno o će stari Barchini. — Čim se vratim, vratim , izvadit izvad it ću ga i staviti u rije ri ječč »sektaš »sek taštvo tvo«, «, u pretposljednjem retku, gdje sam jedno »k« morao ispustiti, jer mi je ponestalo slova. — N i je potr po treb ebno no — progunđ pro gunđa a don Camillo. Camillo . — Ostavi Ostavi kako kako jest — uvijek je bolje bo lje širiti demokracij demokraciju u negoli sektaštvo. Započe pažljivo čitati proglas. Bio je to, zapravo, program proslave partijske štampe, kojoj su dodali još jo š razne p oliti ol itičk čkee i društvene prired pri redbe. be. 229 22 9

— Što Št o znači, znači, ovd ov d je, je , po p o d bro br o jem je m 6, o v o »Biciklistič koartističkopatriotsko natjecanje u mješovitim pa- rovima s dvospolnom alegorijom gradova Italije?«

— H a — ob objas jasni ni Barch Ba rchini ini — r ije ij e č j e o bi bici cikl klis istič tič-koj utrci gdje svaki muški sudionik vozi ispred sebe na prečki djevojku. A svaka je djevojka odjevena kao jedan talijanski grad. Jedna predstavlja Milano, druga Veneciju, treća je prerušena u Bolognu, četvrta u Rim i tako dalje. I svaki je biciklist odjeven prema značajkama grada. Na primjer, onaj što će voziti na prečki Milano bit će odjeven kao radnik, zbog industrije. Onaj što će voziti Bolognu imat će na sebi seljačko odijelo zbog poljoprivrednog značaja. Onaj što će voziti Genovu, bit će obučen kao mornar, i tako svi redom. Don Camillo zatraži još neka objašnjenja. — A o v o »Gađanje u političkosatiričkonarodnu metu«?

— O tom to m e ništa ne znam, don Camil Ca millo. lo. R adi ad i se o nekakvoj daščari koju će u posljednji čas postaviti na trgu. Kažu da je to, iza trke gradova, najvažnija točka programa. Don Camillo je do tog časa bio mrtav hladan. Ali, stigavši do pos p osljed ljednjih njih redaka ogla oglasa sa,, krikne: — Nemo Ne mogu guće će!! Barchini se naceri. — M oguć og ućee je, je , don Camill Ca millo. o. I te kako. U ne ned d jelju je lju ujutro Peppone i ostali rukovodioci Sekcije kružit će glavnim ulicama mjesta i izvikivati partijske novine. — T o j e šala! šala! — uzvik uz vikne ne don Camillo. Cam illo. — Brus šala! T o su isto is to činili čin ili u svim sv im važn va žniji ijim m gradovima Italije! List su po ulicama izvikivali ne samo rukovodioci saveza, glavni urednici i novinski direktori nego čak i poslanici. Zar niste o tome čitali? * * * Pošto je Barchini otišao, don Camillo je dugo hodao goredolje po sobi, a onda pođe i klekne pred Krista na glavnom oltaru. 230 23 0

— Isuse — reče reč e — daj da n edje ed jelj ljn n o jutr ju tro o osvane što prije. — A zašto, don Camillo Cam illo? ? N e čini čin i li ti se da v r ije ij e me dovoljno brzo prolazi? — Da, ali p osto os toje je p rilik ri like e u k ojim oj ima a se minute m inute razvlače kao sati. Razmišljao je časkom. — Pa ipak ipa k — doda dod a don Camil Ca millo lo — u drugim dru gim p riri likama sati lete poput minuta, pa smo na istom. Ostavi sve kako je sada sada — pričekat ću da nedjelja ned jelja dođe prirodnim tokom. Krist uzdahnu. — K akva ak va ti se to opaka opak a misao misa o vrze vr ze po glavi? gla vi? — Opaka misao, meni? K ad b i nedužnost mogla mo gla imati ljudsko lice, trebalo bi samo da pogledam u ogledalo pa da kažem: »Evo Nedužnosti.« — M ožda ož da b i b o lje lj e učinio učin io da kažeš: » E v o Laži La ži.« .« Don Camillo se prekrsti i ustane. — Neću Ne ću se pogle po gleda dati ti u ogled og ledal alo o — reče reč e i žurno ode. *k

■*

*

Osvane konačno nedjeljno jutro. Nakon prve mise don Camillo navuče svoju najbolju mantiju, iz glača cipele, iščetka brižljivo šešir i, jedva svladava ju ć i želju že lju da potrč po trči, i, stigne pola po lako ko do glavne glavn e ulice. Sve je v rvje rv jelo lo od ljudi ljud i i svi su su naoko hladnokrvn hladnokrvno o hodali goredolje, ali je bilo jasno da nešto očekuju. Najednom odjekne izdaleka Pepponeov gromki glas. — Pred Pr edsje sjedn dnik ik p rod ro d aje aj e novine! novin e! — povič po viču u ljudi lju di,, odjednom uznemireni. I smjestiše se s jedne i s druge strane ulice, kao da očekuju povorku. Don Camillo zauze mjesto u prvom redu i nadme se da bi izgledao još viši. * Pojavi se Peppone s golemim svežnjem novina ispod ruke. Svako malo se netko od njegovih ljudi — pora po razm zmješt ještenih enih duž ceste — izdv iz dvaj ajao ao iz mnoštva mnoš tva i kupovao novine. Sav je ostali svijet zanijemio, jer se Peppone derao kao pravi ulični prodavač novina i to je bilo smiješno, ali se istodobno osvrtao desno 231

i lijevo s tako zlokobnim izrazom na licu da je ljude odmah prolazila volja da se smiju. Peppone prođe pored don Camilla, i don Camillo ga pusti da prođe. Onda, iznenada, odjekne don Ca millov glas kao topovski hitac: — H e j, kolp ko lpor orte teru ru!! Peppone stane kao ukopan. Okrene polako glavu i pros pr ostrije trijeli li don Camilla Camilla kominternovskim pogledom. pogledom. Ali don Camillo se ne uznemiri. Priđe mirno Peppo neu i zavuče ruku ruku duboko dubok o u mantiju da izvadi novčanik. — M o lim li m Osservatore romano* — — reče reče bezbrižn bezbrižno, o, ali tako tak o da su su ga mogli mo gli čuti i izvan granica pokrajine. Peppone okrene, osim glave, i ostali dio tijela prema don Camillu. Nije progovorio, ali je u njegovim očima bio čitav Lenjinov govor. Onda se don Camillo kao prenuo i, smiješeći se, raširio ruke. — O, opro op rosti stite, te, gospo gos podi dine ne pred pr edsje sjedn dniče iče — uzvikuzv ikne. — Nešto Ne što sam sam se se zamislio zam islio pa sam sam vas zamijenio zami jenio za prodavača prodavača novin novina. a. Razumijem, razumijem — dajte mi jedan primjerak svog lista. Peppone još jače stegne zube i polako doda novine don Camillu, koji ih uze i stavi ispod ruke, a onda stane prekopavati po lisnici, izvadi petohiljadar ku i pruži je Pepponeu. Peppone pogleda novčanicu, a onda se opet zabu lji u oči don Camillu i nadme se. — R azum az umije ijem, m, razu ra zum m ijem ije m — reče reč e don Camil Ca millo lo i povuče ruku s novčanicom. — Glupo je što sam pomislio da mi možete uzvratiti ostatak. I pokaže na svežanj novina koji je Peppone nosio ispod ruke. — Uzeli Uz eli ste sobo so bom m m alo al o sitniša — produ pro duži. ži. — Jadniče! Sve Sv e su vam va m novin no vine e još jo š tu. tu. Peppone se uzdrža od surovih ispada. Stisne svežanj novina između nogu, posegne rukom u džep, izvuče hrpu novčanica i počne bro jiti jit i don Camillu Camillu ostatak do pet tisuća. * Glasilo Vatikana ( P r ev.) . ) 232

— Op Opros rostit tit ćete, ovo o vo j e već ve ć četv če tvrt rtii svežanj novina koji prodajem — prosikta Peppone brojeći dalje novčanice. Don Camillo se ljubazno nasmiješi. — Drago Dra go mi je. je . A li j e d o voljn vo ljno o da mi v ra ratit titee četiče tiri tisuće pet stotina. Slobodno zadržite ostatak — čast što sam kupio novine od gospodina predsjednika vrijedi znatno više od pet stotina lira. A nadalje mi pružate zadovoljstvo da potpomognem list koji, unatoč plemenitim naporima, nije rasprostranjen toliko da bi se mogao sam u zdrž zd ržav avati. ati... .. Peppone se preznoji. — Četir Če tirii tisuće devet dev et stotina stotin a sedamdeset sedamdes et i pet! — vikne. — Ni novčića manje, velečasni! Nisu nam potrebne vaše pare! — O, znam, znam — reče neodre neo dređen đeno o don CaCamillo i spremi novac u džep. — Što želit že litee time tim e reći? reć i? — zaurla zaurl a Peppo Pe ppone ne stežući stežući pesnice. — Za im imee božj bo žje, e, šta bih ž elio el io time tim e reći? I raširi novine, a Peppone uze sređivati svoj svežanj. — Unita Unita** — sricao j e don Camillo. Cam illo. — K ak akva va li čuda! Piše na talijanskom. Peppone kratko rikne pa ode dalje i započne ponovo izvikivati i to tako žestoko kao da je najavljen rat zapadnim silama. — Op Opro rostit stitee — dobaci dob aci don Camill Ca millo o snebivajući snebivajuć i se. — Nem Ne m ojte se ljutiti! Vjerov Vje rovao ao sam, u dobroj namjeri, da je na ruskom jeziku. *

*

*

Po podne, kad mu javiše da je govor završen i da je j e počel po čela a pučka svečanost, don Camill Ca millo o ode od kuće i stane onako plećat šetati trgom goredolje. Biciklistička utrka s alegorijama uspjela je da zaista nije mogla bolje. Prvi je na cilj stigao Trst, k oji je predstavljala predstavljala djevojka djevo jka koja je sjedila sjedila na na preč* List KP Italije. ( Pr ev. ev. )

233

ki Smilzova bicikla, a baš se o Trstu najviše govorilo cijelog jutra, jer su na sastanku u Sekciji neki bili rekli da Trst treba izostaviti, s obzirom na politička zbivanja, a onda je Peppone počeo vikati da je njegov brat poginuo za oslobođenje Trsta i da bi izostaviti Trst iz takmičenja bilo isto što i tvrditi da je njegov brat bio narodna izdajica. I tako je uključen i Trst koji je predstavljala drugarica Carola, Smilzova dragana, pokrivena trobojnicom, s helebardom na istaknutom prednjem dijelu. A Smilzo je bio od jev je v e n kao pješa pj ešak k iz rata ra ta 1915— 1918. s kacig ka cigom om na glavi, i s brojem 91 na prsima. Crkavao je od vrućine, ali Peppone mu je zapovjedio da stigne prvi. »Moraš to učiniti za mene i za mog brata«, rekao je. je . I tako ta ko j e Sm ilzo ilz o stigao stig ao p rvi rv i na c ilj, il j, a poto po tom m su ga morali oživljavati umjetnim disanjem, jer se utapao u znoju. znoju. Kada Ka da je don don Camillo vid io da Trst doladolazi na prečki vojnog bicikla, činilo se da će poludjeti od oduševljenja. Zabavljao se i za trke u vrećama i za razbijanja lonaca, a kad mu rekoše da je konačno počelo »gađanje u političkosatiričku metu«, pojuri kroz mnoštvo da što prije stigne do daščare. Oko daščare se nagruvala silna svjetina, ali don Camilla Camilla nije to zabrinjavalo za brinjavalo — kada kada bi se pokr pokrenu enuo, o, b io je j e kao tenk tenk.. Moralo Mo ralo je biti bit i nešto nešto veoma smiješn smiješno, o, je j e r se sve o r ilo il o o d smije sm ijeha ha i vike. vik e. A zapravo je to bila sasvi sasvim m obična obična vrst zabav zabave e — trebalo je krpenom loptom rušiti krupne drvene lutke visoke metar i pol, čija su lica bila oslikana. Lutke su bile majstorski obojene. Obojio ih je neki umjetnik iz grada, a najvažnije je bilo što su bile savršene karikature glavnih predstavnika stranaka centra i desnice. Najkrupnija lutka predstavljala je don Camilla. Don Camillo se smjesta prepoznao. Bio je zaista smiješan, onako udešen, i postade mu jasno zašto se ljudi toliko smiju. Ne reče ništa, samo stisne vilice i počne skrštenih ruku promatrati što se događa. 23 4

Pristupi neki mladi gizdelin s crvenim rupcem oko vrata, plati šest lopti i počne gađati. Bilo je šest lutaka, a ona što je predstavljala don Camilla bila je j e p oslje os ljed d n ja zdesna zdesna.. M omak om ak j e dobr do bro o gađao gađa o i svaka je j e bačena lop lo p ta srušila p o jednu jed nu lutku. lutku. Pala j e prva, pa druga, pa treća, pa četvrta. Ali, što je manje bilo lutki na nogama, to su slabiji bili povici i smijeh je j e sve brže br že jenj je njav avao ao.. I tako, kad se peta pet a lutka pre pre vmu, zavlada potpuna tišina. Red je bio na lutki koja je predstavljala don Camilla. Mladi gizdelin pogleda krajičkom oka don Camilla od krvi i mesa kako stoji na korak od njega, pa spusti loptu na ogradu i ode. Ljudi su počeli gunđati i nitko više nije stupio naprijed. Onda se najednom pojavi Peppone. — Daj ovam ov amo o — reče Peppone. Peppo ne. Redatelj u daščari postavio je opet na noge sve lutke i položio šest lopti na ogradu, pred Pepponea. Peppone počne gađati, a ljudi se povuku. Pade prva lutka, pa druga, pa treća. Peppone je gađao i bacao lopte divlje i žestoko. Pade četvrta lutka. Pade i peta. Stajala je još samo lutka don Camilla. Don Camillo polako okrene glavu i pogled mu se sukobi s Pepponeovim pogledom. U svega nekoliko sekundi razvi se dug razgovor između dva para oči ju; don Cami Ca millo llove ve su oči oč i nesum nes umnjivo njivo b ile il e izvanre izva nreddno riječi r iječi te, te, je r je Pepponeovo lice lice poprimilo poprim ilo zemljanu boju. Ali ništa za to; Peppone zavme rukave, stane čvršće na noge, nacilja polako u lutku, zamahne i baci loptu. Takv Ta kvim im hicem hice m ne bi o b o rio ri o samo drvenu lutku već i vola, tako je golem bio bijes b ijes s kojim je Peppon Peppone e bacio tešku krpenu loptu. I upravo zbog velike snage lopta odskoči od lutke. Ali lutka nije pala. — Zagla Za glavio vio se zatvar zat varač ač — objas ob jasni ni m ladi la dić ć u dašdaščari pošto je pogledao iza lutke. 235

— U običa ob ičajen jene e smica sm icalice lice Vatik Va tikan ana a — naceri nac eri se Peppone oblačeći kaput i odlazeći, a svi se prisutni, kao oslobođeni more, ponovo nasmijaše. Ode i don Camillo. Uvečer kasno Peppone dođe u župni dvor. — Znate — reče reč e oštr oš tro o — razm ra zmisl islio io sam o svemu i, čim ste otišli, naredio sam da se vaša lutka ukloni kako se stvar ne bi protumačila kao uvreda vjere. Ja imam im am nepreči nep rečišćen šćene e račune s vama vam a kao s p o liti li tič čkim protivnikom protivn ikom.. Ostalo Ostalo me ne zan zanim ima. a. — U redu red u — reče don Camillo. Cam illo. Peppone krene prema vratima. — Sada m i j e done do nekle kle žao zbog zb og one lop lo p te što sam je j e bacio ba cio na vas. Svaka Sva kako ko j e dob do b ro što se ovak ov ako o završilo. — Jest — odvr od vra a ti don Camillo. Cam illo. — D obro ob ro j e što je j e ovak ov ako o zav z avrši ršilo. lo. Jer, Jer, da d a j e lutka lut ka pala pa la na zemlju, zem lju, pao bi i ti. Držao sam spremnu pesnicu koja bi ubila i slona. — Znao Zna o sam — progun pro gunđa đa Peppon Pep pone. e. — A li b io je u pitanju ugled Partije i morao sam gađati. S druge strane, i vi ste mene jutros lijepo udesili pred onim ljudima. Don Camillo uzdahne. — I to j e istina. — E, pa onda ond a smo izra iz ravn vnali ali račune — zaklj za ključ učii Peppone. — Još Još nismo nis mo — progun pro gunđa đa don Cami Ca millo llo pružaj pru žajući ući nešto nešto Peppo Peppone neu. u. — Vrati Vr ati mi petohiljadarku petohiljadarku koju sam ti jutros dao, i uzmi ovu. Ona jutrošnja bila je krivotvorena. Peppone se ustoboči. — Dakle, jest je ste e li lop lo p o v ili il i niste? Ma kakv ka kve e krpe ne lopte! Bombu s dinamitom trebalo bi vam baciti u glavu! A što sada da radim kad sam već predao sav novac zastupniku saveza koji je došao s govornikom? Don Camillo stavi novčanicu u lisnicu. — Baš m i j e žao ža o — uzdahne. uzdahne. — Neću Ne ću imati im ati mira dok sam živ, zato što sam oštetio tvoju partiju! Peppone žurno ode da ne zapadne u nepriliku. 236

STARA UČITELJICA Mjesni spomenik bila je stara učiteljica, mršava ženica koju su svi oduvijek poznavali, jer je učila abecedu očeve, sinove i djecu sinova, a sada je živ jela je la sama u osam os amlje ljeno nojj kućici izvan izva n naselja nas elja i jedv je dva a nekako sastavljala kraj s krajem s ono malo mirovine, i to samo zato što su joj, kad bi poslala u dućan po pet dekagrama maslaca ili mesa ili bilo kakvih drugih namirnica, naplaćivali pet dekagrama, ali bi jo j o j u vije vi jek k daval da valii dvadeset dvad eset ili il i trideset. trid eset. S jajima je bilo teže. Makar učiteljica bila stara dvije ili tri tisuće godina i izgubila smisao za težinu, ipak će zapaziti da je zatražila dva jaja a dobila ih šest. I tada je tome našao lijeka liječnik koji ju je jed je d n o g dana sreo i rekao rek ao j o j da j e oslabila; oslab ila; kada ju je j e pregle pre gleda dao, o, nared na redio io j e da ne sm s m ije više viš e je j e s ti jaja. ja ja. Stara učiteljica je svakoga prisilila na poslušnost. I don Camillo je se klonio otkako je njegov pas, na nesreću, skočio u vrt gospođe Cristine i razbio joj lonac s geranijama; odonda svaki put kad bi srela župnika, starica mu je prijetila štapom i vikala da ima Boga i za boljševičke popove. Nikako nije mogla progutati Pepponea, koji je, dok je bio dječak, dolazio u školu sa džepovima punim žaba, ptičica i drugih svinjarija, i koji je jed 237

nog jutra dojahao u školu na kravi, s onim drugim tikvanom, Bruscom, koji mu je bio konjušar. Vrlo je j e m alo al o izla iz lazi zila la iz kuće i nikad nik ad n ije ij e ni s kim razg ra zgov ovaarala, rala, je r je oduvijek odu vijek m rzila preprič prepričavanja, avanja, ali je izišla izišla kada joj rekoše da je Peppone postao predsjednik općine i da piše proglase. Kada je stigla na trg, zaustavila se pred proglasom prilijepljenim na zidu, ustakla naočale i pažljivo ga pročitala od početka do kraja ponosno se mrgodeći. Onda Onda je otvor otv orila ila torbicu, torbicu, izvadila crvenomodru olovku, označila sve greške i na kraju proglasa napisala »2«, »Magare!« A iza nje su stajali najmoćniji »crveni« iz mjesta i mrko je gledali, prekrštenih ruku i stinutih vilica. Ali nitko se nije usudio ni pisnuti. Drvarnica gospođe Cristine nalazila se u vrtu iza kuće i bila je uvijek dobro opskrbljena, jer bi često noću netko preskočio plot i bacio na hrpu nekoliko cjepanica ili naramak naramak drva; ali zimi je bilo hladno, a učiteljica je na sitnim pogurenim leđima nosila prevelik teret godina da bi mogla izići iz kuće a da ne polomi rebra. I tako je više nitko nije viđao vani, a ni ona nije primjećivala da su joj poslali osam osam jaja ja ja kada je naruči naručila la dva dva.. I jedne jedn e večeri, večeri, dok je Peppone bio na sjednici općinskog vijeća, javiše mu da ga zove gospođa Cristina i da mu poručuje da se požuri, je r ona nema nem a vremena vrem ena da čeka sa sa smrću smrću zbog njegove udobnosti. Don Camilla su pozvali već prije i on je dotrčao odmah znajući da se radi samo još o satima. Zatekao je velik krevet sav u bjelini, a u njemu tako sitnu i mršavu staricu te se činilo da ispod pokrivača leži dijete. Ali stara učiteljica nije bila nipošto ishlapjela i, čim je ugledala don Camillovu krupnu crnu pojavu, malko se nasmijala. — V i biste bi ste v o lje lj e li, li , he, da vam sada priznam priz nam da sam počinila more svinjarija! A neće biti ništa, dragi gospodine župniče! župniče! Pozvala sam sam vas je r želim umrijeti čiste duše, a ne kao zlopamtilo. Stoga vam opraštam što ste mi razbili lonac s geranijama, — A j a vama vam a opra op rašta štam m što ste me nazv na zvali ali » b o l j ševičkim ševičkim pop om « — prošapta prošapta don don Camill Camillo. o. 238 23 8

— Hvala Hv ala,, ali al i n ije ij e b ilo il o potr po treb ebno no — odsij od siječ eče e starica. ca. — Jer, Jer, u svakom činu važna važna je j e namjera, a ja sam vas nazivala boljševičkim popom isto tako kao što sam predsjednika Pepponea nazivala magarcem. Bez namjere da vrijeđam. Don Camillo blago započe dugačak govor s namjerom da gospođu Cristinu uvjeri kako je sada došao čas kada treba napustiti svaku ljudsku taštinu, pa i onu najmanju, jer, da bi se mogla nadati ra ju •• • — Nada Na dati? ti? — prek pr ekine ine ga gospođ gos pođa a Cristina. — Ali ja sam uvjerena da idem tamo! — T o j e g rije ri jeh h umišl um išljen jenos osti ti — b lago la go će don CaCamillo. — Nijedan Nijeda n smrtnik smrtnik ne ne može biti uvjeren da je j e živ ži v io u vije vi jek k p o zakonim zak onima a božji bo žjim m. Gospođa Cristina se nasmiješi. — N ijed ij eda a n smrtnik, osim gospo gos pođe đe Cristine Cristi ne — o dvrati. — Jer Jer gospođi Cristini Cristini je noća noćas s Isus Isus Krist K rist došao javiti da će ona u raj! Prema tome, gospođa Cristina Cristina je u to uvjerena. Osim ako vi ne znate znate nešto nešto više od Isusa Krista! Pred tako silnom, čvrstom i neumoljivom vjerom don Camillo ostane bez daha i stane u kut da izgovori svoje molitve. Onda stiže Peppone. — Opraštam Opra štam ti žabe i ostale osta le svin sv inja jari rije je — reče stara stara učiteljica. učiteljica. — Poznajem Pozna jem ja j a tebe i znam znam da u duduši nisi zao. Molit ću Boga da ti oprosti tvoje velike zločine. Peppone raširi ruke. — Gospo Gos pođo đo — promu pro muca ca — j a nisam nikad nika d počipo činio nikakav zločin. — N e laži! — strog str ogo o će gospo gos pođa đa Cristina. — T i i ostali tebi slični boljševici otjerali ste Kralja i prognali ga na daleki otočić da ondje umre od gladi sa svojom djecom. Učiteljica zaplače, a Peppone, vidjevši tako sitnu staricu obljevenu suzama, osjeti želju da viče. — N i je istina — uzvikne. 239

— Isti Is tin n a je j e — o d vr vra a ti uči u čite telji ljica ca.. — Isp Is p ri riča čao o m i je je gospodin Biletti koji sluša radio i čita novine. — Sutra ću razb ra zbiti iti glavu gl avu tom to m p rl rlja javv o m reakci rea kcion onaaru! ru! — zakevće zakevće Peppone Peppone.. — Don Camillo, Camillo, recite joj jo j vi da to nije istina! Don Camillo priđe bliže. — Neta Ne tačn čno o su vas o b a v ije ij e s tili ti li — ob objas jasni ni bl blag ago o don Camillo. — Sve su su to laži. laži. I pusti pusti otok oto k i smrt od gladi. Same laži, uvjeravam vas! — Sada m i j e lakše lak še p r i duši — uzdahne starica, smirena. — Osim toga to ga — uzvik uz vikne ne Pe Pepp ppon onee — nismo nism o ga mi jed je d in inii o tjer tj era a li! li ! Pr Prov oved eden enii su iz izb b or orii i ishod isho d j e po poka ka-zao da je više bilo onih koji ga nisu htjeli nego onih koji su ga htjeli, i tako je otišao, i nitko mu ništa nije rekao ni učinio. Tako se radi u demokraciji. — M a kakv ka kva a d emok em okra raci cija ja!! — otpo ot povr vrn n e gospođ gos pođa a Cristin Cristina a strogim glasom. — K ra ljev lje v i se ne tjeraju! — Opro Op rost stite ite — o d g o v o r i smeteno smete no Pepp Peppone. one. A što je drugo trebalo da odgovori? Zatim se gospođa Cristina načas pi'imiri, pa opet progovori: — T i si op općin ćinsk skii pr pred edsj sjed edni nik k — reče reč e — i ovo ov o j e moja oporuka. Kuća nije moja, a ovo malo prnja podijeli onima kojima su potrebne. Moje knjige zadrži za sebe, sebe, je r su ti potrebne. Moraš se uporno vje v ježžbati u pisanju sastavaka i učiti riječi. — Da, Da, g osp os p ođ ođo o — od odvr vra a ti Peppone. Peppo ne. — Ž elim el im po pogr greb eb be bezz glazbe, glaz be, j e r s glaz gl azbo bom m n ije ozbiljno. I bez kola, kao u minulo pristojno doba. Lijes neka nose na ramenima, a na lijesu hoću zastavu. — Da, Da, g osp os p ođ ođo o — od odvr vra a ti Peppone. Peppo ne. — M o ju zastavu — reče reč e gospođ gos pođa a Cristina. — Onu Onu što je ondje kraj ormara. Moju zastavu, s grbom. I bilo je to sve sve, jer je r je j e nakon nakon toga gospođa Cri Crist stin ina a šapnula: 240 24 0

— B og te b lagos lag oslov lovio io,, iako iak o si b oljš ol jšev evik ik,, sinko moj! Onda je sklopila oči i nije ih više otvorila. *

*

*

Sutradan ujutro Peppone sazva u općinu predstavnike svih stranaka. I kad se svi okupiše, reče da je j e gospođ gos pođa a Cristina umrla, te da će j o j općina, u znak narodne zahvalnosti, prir p rired editi iti sveča svečanu nu sahr sahran anu u. — Ovo vam va m gov go v orim or im kao pred pr edsje sjedn dnik ik općine, općine , i kao predsjednik i tumač volje svih sugrađana pozvao sam vas ovamo kako mi se poslije ne bi prigovorilo vo rilo da radi radim m po svojo s vojojj glavi glavi.. Riječ R iječ je o tome da da je posljednja želja gospođe Cristine bila da se njen li jes je s u pogre po grebu bu nosi na ramenima, a na lijesu lije su da bude zastava s grbom. Neka svatko kaže što misli. Predstavnici reakcionarnih stranaka neka izvole šutjeti, je j e r ionak ion ako o vr v r lo dobr do bro o znamo znam o da bi b i b ili il i presret pre sretni ni kad bi, kao dodatak, muzika odsvirala takozvanu takozvanu kraljev kra ljev-sku koračnicu. Prvi je govorio predstavnik Stranke rada. Lijepo je j e g o v o rio ri o j e r j e dip di p lom lo m irao ira o na sveučilištu. sveučilištu. — N e smije sm ijem m o iz obzir ob zira a prema pre ma jed je d nom no m jedi je dino nom m pokojniku nanijeti uvredu stotini tisuća mrtvih, svima onima k o ji su dali dali svoje s voje živote ž ivote da bi narod dobio republiku! — I tako dalje, d alje, tečno i s mnogo žara, a zaključio ključ io je time da je gospođa gospođa Cristi Cristina na radila radila pod monarhijom, ali za domovinu, pa je, dakle, sasvim ispravno da se na njen lijes položi zastava koja danas predstavlja domovinu. — T ako ak o je! je ! — p otvr ot vrd d i Begol Be gollin lini, i, socijalis soc ijalist, t, inače veći marksist od Marxa Marxa.. — Prošlo Pro šlo je j e doba senti sentime men n talizma talizma i nostalgije — ako je htjela zastav zastavu u s grbom, trebalo je da umre prije! — Ovo j e obična obič na glupost! glupos t! — uzvikne uzvik ne ljekarn ljek arnik, ik, vođa vođ a historijskih republi republika kanac naca. a. — Treba radije rad ije istaknuti da bi javno pokazivanje tog amblema na sahrani moglo izazvati negodovanje i pretvoriti obred u političku manifestaciju, što bi narušilo ili pak potpuno uništilo njegovo plemenito značenje. Don Camillo

241

Tada Ta da je došao doš ao red re d na pred pr edsta stavn vnika ika demokršć dem okršćana. ana. — V o lja lj a m rtv rt v ih j e svet sv etin inja ja — reče reč e on svečanim sveč anim glasom. glasom. — A v olja ol ja pokojnice pokojn ice posebna posebna je svetinja svetinja za za nas, jer smo je svi mi voljeli i poštovali i smatrali njeno čudesno djelovanje kao neki apostolat. I upravo radi te ljubavi i tog poštovanja koje osjećamo prema njenoj njen oj uspomen uspomeni, i, m išljenja išlje nja smo da treba nastojati izbjeći svaki, pa i najmanji čin nepoštivanja koji bi, pa ma bio i drugome namijenjen, od jeknu jek nuo o kao uvred uv reda a svet sv etoj oj uspome uspo meni ni na pokojn po kojnicu icu.. Stoga se i mi pridružujemo mišljenju ostalih i savjetujemo da se ne upotrijebi stara zastava. Peppone potvrdno klimnu glavom, ozbiljna lica. Onda se obrati don Camillu koji je također bio pozvan. Don Camillo bio je blijed. — K a k va j e m išlj iš lje e n ja gosp go spod odin in župnik? župn ik? — P r ije ij e nego ne go će sam pro p rogo gov v orit or iti, i, gosp go spod odin in župnik želi saslušati mišljenje gospodina predsjednika. Peppone se malko nakašlja i uze riječ. — U svojs sv ojstv tvu u pred pr edsj sjed edni nika ka općin op ćine e — reče — zahvaljujem vam na suradnji, i kao predsjednik općine odobravam vaše mišljenje da se ne uzme zastava koju je zatražila pokojnica. Ali, budući da u ovome mjestu ne zapovijeda općinski predsjednik, već zapovijedaju komunisti, ja vam kao vođa komunista kažem da fućkam na vaše mišljenje, i da će sutra gospođa Cristina otići na groblje sa zastavom koju ona želi, želi, je r ja više v iše poštujem nju mrtvu nego sve vas žive, a ako tko ima kakav prigovor, bacit ću ga kroz prozor! prozo r! Ima Im a li gospodin pop što da da kaž kaže? e? — Popušta Pop uštam m p red re d silom si lom — odvr od vra a ti šireći šire ći ruke ru ke don Camillo, koji je opet bio u milosti božjoj. I tako je sutradan gospođa Cristina otišla na groblje u lijesu koji su na ramenima nosili Peppone, Brusco, Bigio i Fulmine. I sva su četvorica imala oko vrata svoje jarkocrvene rupce, ali na lijesu je bila zastava gospođe učiteljice. Tak T akv v e se p rip ri p o v ije ij e s ti doga do gađa đaju ju ond o ndje, je, u onom on om čudnom kraju gdje sunce žari i čekića po glavama ljudi, a ljudi rasuđuju više kolcem nego mozgom, ali gdje se barem poštuju mrtvi. 242 24 2

PET VI VIŠE PET Odnosi su se zbog politike bili znatno pogoršali i, mada se ništa osobito nije dogodilo, Peppone je, kad bi susreo don Camilla, krivio lice od gađenja i okretao glavu na drugu stranu. Onda je, u jednom govoru koji je održao na trgu, Peppone uvredljivo ciljao na don Camilla i čak ga nazvao »vladinim gavranom«. Pošto mu je don Camillo vratio milo za drago u malim župnim novinama, jedne noći istovarili su pred vratima župnog dvora taljige stajskog gnoja tako da je ujutro morao izaći kroz prozor ljestvama. A na hrpi je stajao nat natpis pis:: »Don Camillo, Camillo, nagnoji tikvu!« Tada Ta da poče po če polem po lemika ika,, usmena usmena,, novinska novin ska i zidna. zidna. Obostrana je paljba bivala sve žešća te je sve više mirisalo na batine. Nakon posljednjeg don Camil lova odgo o dgovora vora u novina novinama, ma, ljudi ljud i rekoše: rekoše: »Ako »A ko sad sada Pepponeova strana uskrati odgovor, nešto će puknuti.« A Pepponeova strana ne odgovori ništa, štoviše, p ritaj rit ajii se iza zida zida šutnje šutnje koja je j e zabrinjavala te se činilo da je na pomolu pom olu oluja. oluja. 16*

243

*

*

*

Jedne j e v ečer eč erii don Cam Ca m illo ill o b io u c rk rkvi vi udublj udu bljen en u molitvu kad odjednom začu gdje škripe vrata na zvoniku. Nije stigao ni skočiti na noge, a već je Pep pone bio pred njim. Pepponeovo je lice bilo mrko, a jednu je ruku držao iza leđa. Reklo bi se da je pijan, a kosa mu je padala preko čela. Don Don Camillo je postrance postrance pogledavao veliki velik i svijećs vijećnjak i, izračunavši dobro razmak, strelovito ustao, skočio unazad i već je rukom stezao teško brončano oružje. Peppone je stisnuo vilicu i gledao don Camilla ravno u oči, a don Camillo je napetih živaca čekao i bio uvjeren da će svijećnjak poletjeti kao strijela čim Peppone pokaže što krije iza leđa. Peppone polako izvuče ruku i pruži don Camillu velik, uzan i dugačak omot. Don Camillo, pun nepovjerenja, nije pokazivao namjeru da ispruži ruku, pa Peppone položi omot na oltarsku ogradu, ogradu, strgnu strgnu m odri odr i papir p apir i pokaza pet dudugačkih voštanica debelih kao kolac za vinovu lozu. — Umir Um iree — obja ob jasn snii Peppo Pe ppone ne turobn tur obno. o. Tada Ta da se don Camil Ca millo lo s jeti je ti da mu j e netko ne tko rekao rek ao kako je Pepponeov sinčić već četiri ili pet dana bolestan, ali don Camillo nije tome pridavao osobite važnosti misleći da to nije ništa ozbiljno. Sada je shvatio zbog čega je Peppone šutio i nije odgovorio na napad. — U m ire ir e — reče reč e Peppon Pep pone. e. — Sm Smjes jesta ta ih zapa za palite lite!! Don Camillo ode u sakristiju po svijećnjake i, kad utaknu pet krupnih svijeća, htjede ih postaviti pred Krista. — N e — reče reč e Pepp Pe ppon onee s m ržn rž n jom jo m — taj j e iz vava še klike. klike. Zapalite ih pred pre d onom ond o ndje je koja k oja se ne bavi politikom. Čuvši kako Peppone Majku Božju naziva »ona ondje«, don Camillo stisne zube i poželi da Pepponeu razbije glavu. Ali ne reče ništa, nego ode i stavi zapaljene svijeće pred kip Djevice u kapelici slijeva. 244

Okrene se Pepponeu. — Recit Re citee j o j ! — nared nar edii Pep Peppon ponee oštro. Don Camilla tada kleknu i tihim glasom reče Majci Božjoj kako joj onih pet debelih svijeća daruje Peppone, da pomogne njegovu sinčiću koji je bolestan. Kad Ka d je j e ustao stao,, Pepponea više nije n ije bilo. Prolazeći pored glavnog oltara, don Camillo se žurno prekrsti i pokuša strugnuti, ali ga zaustavi Kristov glas. — Što je, je , don Camillo Cam illo? ? Don Camillo raširi ruke neobično ponizno. ponizno. — Žao m i j e — reče reč e — što j e onaj nesretnik nesretn ik onako hulio. A ja nisam smogao snage da mu bilo što kažem. Kako da se prepirem s čovjekom koji je izgubio glavu, jer mu umire dijete? — V r lo si do dobr bro o učinio učin io — od odvr vrat atii Krist Kr ist.. — P o liti li tik k a j e đ a v o lji lj i pronala pro nalazak zak — ob objas jasni ni don Camillo. Camillo. — N e smiješ smiješ se uvrijediti, uv rijediti, ne smij smiješ eš biti strog prema njemu. — A zašto da ga osuđujem? osuđu jem? — šapnu šapnu Kris Kr ist. t. — To T o što hv hvali ali m o ju majku ma jku ispunjav ispu njava a m i srce radošću. radošću. Žao mi je donekle što ju je nazvao »ona ondje«. Don Camillo zavrti glavom. — N isi is i ga do dob b ro čuo — uspr us prot otiv ivii se. — Rekao Re kao je: je : »Zapalite ih pred Presvetom Djevicom Marijom u onoj kapelici ondje.« Što misliš! Da se usudio reći tako nešto, pa da je došao radi deset sinova, letio bi iz crkve naglavce! — Baš mi m i je j e drago dra go što je j e tako tak o — od odvr vrat atii nasmi na smijeješeni Krist. — Baš mi je drago. Ali kada je govorio o meni, rekao je »onaj ondje«. — T o se ne može m ože po pore reći ći — pri prizna zna don Camillo. Camillo . — Ali Al i uvjeren sam sam da je time htio uvrijed uvr ijediti iti mene, mene, a ne tebe. Toliko sam čvrsto uvjeren da bih se mogao zakleti da je upravo tako. Don Camillo ode i vrati se nakon tri četvrt sata sav uzbuđen. — Jesam Jesam li ti rek rekao? ao? — p ovič ov ičee i p olo ol o ži omot om ot na ogradu ogradu.. — Donio mi m i je još pet svijeća i rekao da ih ih i tebi zapalim. Što kažeš na to? 245

— Sve Sv e j e to v r lo lije li jep p o — o d g o v o r i nasmiješ nas miješeni eni Krist. — M a nje nj e su od onih on ih prv p rvih ih — obja ob jasn snii don Camillo Cam illo — ali al i u o vak va k vim vi m p rilik ri likam am a važna važn a j e namjera nam jera.. A m oraš imati na umu i to da Peppone nije bogat, a zbog troškova što za lijekove, što za liječnike do grla se zadužio. — Sve Sv e j e to v r lo lije li je p o — p o n ovi ov i K rist ri st.. Začas je pet svijeća bilo zapaljeno, a činilo se da ih gori pedeset, tako su jarko gorjele. — G otov ot ovo o b i se m oglo og lo reći re ći da s v ijet ij etle le jač ja č e od onih drugih — pripomenu pripom enu don Camillo. Camillo. I zaista su širile znatno veću svjetlost od ostalih, je j e r j e tih p et svije sv ijeća ća don Cami Ca millo llo brže br žeb bol olje je kupio kup io u mjestu te je morao mo rao drogerista izvući iz kreveta, kreveta, a dao dao mu je samo nešto kao predujam, jer je don Camillo bio velik ve lik siroma siromah. h. I sve sve je to Krist K rist predobro pred obro znao, znao, te ne reče ništa, ali mu iz očiju kliznu suza i kao srebrna nit nakvasi crno drvo križa. A to je značilo da je j e Pepp Pe ppon oneo eovo vo d ije ij e te spašeno spašeno.. I tako je i bilo.

PAS

Zgoda sa psom svima je pomalo zadala glavobolju. Jedne je noći noć i negd ne gdje je izdaleka, izdalek a, s rječn rje čnog og nasipa, nasipa, doprlo muklo i otegnuto zavijanje, i ljudi su zadrhtali od straha i rekli: — T o j e on! Uzvodno uz rijeku, iza don Camillova mjesta nižu se, duž nasipa, tri mala naselja: Rocca, Casabruciata i Stoppie, pa kada se, prije nekoliko mjeseci pročulo da kod Stoppija svake noći zavija nekakav pas kao vuk, a da psa nikad nitko nije uspio vidjeti, svi pomisliše da su to tek pusta naklapanja. Onda je pripovijest otplovila niže niz nasip te su govorili da pas noću kevće na nasipu kod Casabruciate; tada je to već počelo smetati ljude. A kada se doznalo da pas uznemiruje i stanovnike naselja Rocca, svi su već povje po vjerov rovali ali u istinitost istinitost priče; i tako, tako, kad se se jedne noći s nasipa razleglo otegnuto zavijanje, ljudi se trgnuše u krevetu i neke od njih obli hladan znoj. Slijedeće se noći to ponovi i mnogi se prekrstiše — jer, je r, ono što se čulo ču lo liči li čilo lo j e više viš e na ljuds lju dsko ko zapozapo maganje nego na životinjsko zavijanje. Ljudi su odlazili na spavanje u strahu i nisu mogli usnuti očekujući zavijanje, i kako se pripovijest na247 24 7

stavljala, stavljala, odlučiše odlučiše da kre krenu nu u lov. I jedno jed nog g jutra njih n jih dvadesetorica uzeše puške, pretražiše nasip i okolna zemljišta stopu po stopu, obasuše mecima svaki grm koji se micao, ali ne nađoše ama baš ništa. A kad je pala noć, muzika je ponovo počela. Bio je uzaludan i drugi lov. U treći nisu ni krenuli, jer je zbog tako strašne tajne ljude hvatao strah i danju. Žene dotrčaše don Camillu i stadoše ga moliti da blagoslovi nasip, ali don Camillo reče da neće. Ako je j e r ije ij e č o psima, neka idu živod živ oderu eru,, a ne popu. — Stra St rah h j e strah, u Vatik Va tikan anu u kao ka o i d rugd ru gdje je — reče naočita djevojka po imenu Carola, Smilzova zaručnica. Don Camillo iščupa kolac iz vrta i uputi se, a žene krenu za njim. Na jednom se mjestu zaustave da pričekaju, a on produži po nasipu. Tražio je na sve strane, udarao po svakom grmu i na kraju se vratio. — N igd ig d je ništa. ništa. — K a d ste već ve ć b ili il i ond on d je — reče reč e Carola Car ola — m ogli og li ste bar opaliti kakav blagoslov. Ne bi vas mnogo stajalo. — Ako Ak o ne budeš pazila pa zila kako ka ko govo go vori riš, š, op opal alit it ću blagoslov blagoslov tebi i čitavoj čitavoj UD I* — opomenu opomenu je do don n Camillo. — Ako Ak o vam pas pas smeta, smeta, stavite pamuk u uši uši pa ćete spavati kao što i ja spavam. Zlo je tek u tome što čovjek mora imati mirnu savjest da bi noću mogao mog ao spavati spavati,, a mnoge je od vas nemaju nemaju.. Rad R adije ije dolazite češće u crkvu. Carola zapjeva Bandieru rossu* , ali brzo umukne je j e r don Cam Ca m illo po posla sla za n jom jo m kolac. Noću No ću se opet čulo zavijan zav ijanje je psa te ni don Camillo, Camillo, unatoč svojoj mirnoj savjesti, nije mogao spavati. *

*

*

Sutradan je sreo Pepponea. * Unione Done Italiane — Savez talijanskih žen žena. a. ( P r ev .) ev .) ** Crvena zastava, omiljela radnička pjesma. {P r ev.)

248

— R ekli ek li su m i da ste juče ju čerr tra t raži žili li ono o nog g psa — reče Peppone. — Bio sam sam i ja sada sada pa nisa nisam m ništa ništa vidio. — Ako Ak o pas noću zavi za vija ja na nasipu, nasipu, znači da je j e pas pas noću noću ondje — promumlja promu mlja don don Camill Camillo. o. — Dakle? — Dakle, tko tk o ga zaista želi že li naći, naći, m ora or a otić ot ićii na nasip noću kad je pas ondje, a ne danju kad psa nema. Peppone slegne ramenima. — A tko će tamo noću? — upita upita Peppone, Peppone, — Ovdje se svi plaše kao da je posrijedi sam vrag. — Z ar i ti? — upita upit a don Camillo. Camill o. Peppone je časkom oklijevao. — A vi? — upit upita. a. Zaputili su se jedan pored drugoga šutke. Onda don Camillo stane. — K ad bih bi h našao nekoga nek oga tk t k o bi b i bio bi o v o lja lj a n poći po ći sa mnom, mnom, ja bih išao — reče reče don Camillo. Camillo. — I ja — odvr od vrat atii Peppon Pep pone e — i j a ću ako ak o nađem nekoga tko će sa mnom. Ali teško ga je naći. — Jest Jest — složi slož i se don Camil Ca millo lo p retv re tvar araj ajuć ućii se besramno kao da ne primjećuje da je pitanje samo po sebi riješeno ako obojica traže nekoga da ih prati. Slijedilo je nekoliko trenutaka smetene šutnje, a onda Peppone raširi ruke, pomiren sa sudbinom. — Znači, v id jet je t ćemo ćem o se večeras p o slij sl ije e devet. Sastali su se poslije devet i krenuli oprezno uz redove vinove loze. Da su imali kod sebe pojačalo, čuli bi da im srce udara kao da štekće podivljala strojnica. Kada su stigli do nekog grma pod nasipom, pritajili su se s dvocijevkom u ruci. Sati su prolazili; nastala je grobna tišina. Mjesec se pomolio iz oblaka i obasjao sav taj žalosni prizor. I eto, eto, tada tada se se javi jav i otegnu otegnuto to zavijanje — bilo je tako stravično da se don Camillu i Pepponeu krv u žilama sledila. Dolazilo je od rijeke, pa njih dvojica oprezno napuste grmlje i popnu se na nasip, kao da se izvlače iz rova. Zavijanje se ponovi, i sad je bilo očito da dopire iz trstika k o ji se pružao u vodi vo di na dužini dužini od oko ok o đva 249 24 9

deset metara. Don Camillo i Peppone zabuljiše se u trstik. Bili su prema svjetlu, jer se mjesečina odbi jala ja la od vode vo de,, i odje od jed d n o m im se ja jasn sno o ukaza crna sjena koja se pomicala. Oni nanišane. Prije nego se ponovo razleglo zavijanje, odjeknu dva pucnja i lajanje se pretvori u bolno cviljenje. Strah je nestao i obojica potrče prema rijeci. Don Camillo podiže po diže m antiju i zagazi u vodu, a Peppone za njim. Kad su stigli usred trstika, nađu crnog psa kako leži ranjen. Peppone ga osvijetli džepnom svjetiljkom. Životinja nije bila podmukla i lizne mu ruku, a Pepponea smjesta prođe volja da mu opali metak u glavu. — P o g o d ili il i ste ga u nogu — reče reč e Pepp Pe ppon onee don Camillu. — R a d ije ij e reci re ci p o god go d ili il i smo ga — ispra isp ravi vi ga don Camillo. Peppone uhvati psa za ogrlicu i potegne ga u stranu. Ispod psa nalazila se vreća koja je plutala, zapletena u trske. Don Camillo privuče vreću k sebi; bila je to velika vojnička vreća od nepromočivog platna koje je od vode postalo čvrsto poput željeza. Peppone se sagnu i kosirićem prepili žicu što je stezala otvor vreće, ali se odmah diže i zagleda se blijed u don Camilla. — Stara Sta ra pr priča iča — reče reč e don Camillo. Cam illo. — N e tko tk o je, je , tko zna kada, ubio čovjeka, strpao ga u vreću i bacio vreću u rijeku. Čovjek je imao psa, i pas je skočio u rijeku i plivao za vrećom koju je struja ponijela niz vodu. Vreća se zaplela u trski kod Stoppija, a zatim kod Casabruciate. Danju se pas krio ili je odlazio u potragu za hranom, a noću se vraćao svome gospodaru. Tko zna otkada zavija svake noći, a čuli su ga samo kad bi se vreća zaustavila blizu kakva naselja. Peppone zavrti glavom. — A li zašto zaš to j e za zavi vija jao o ? — upita. — I zašto zaš to samo noću? 250 25 0

— M ožda ož da zato za to što se savje sa vjest st m ože ož e poslu po služit žitii i glasom psa da se javi, a i zato što se glas savjesti noću bolje čuje. Pas je podigao glavu. — Savje Sa vjest! st! — izg iz g o v o ri glasno don Camillo. Camillo . Pas odgovori cviljenjem. Nije se nikad saznalo tko je bio nesretnik u vreći, ći, je r su vrijem vri jem e i voda izbrisali sve znakov znakove. e. Nakon tako duge plovidbe konačno je našao svoje pristanište u blagoslovljenoj zemlji. I pas je uginuo. Sahranili su ga don Camillo i Pep pone. Iskopali su jamu duboku kao pakao da bi počivao u miru. Ali po selima i u usamljenim kućama razasutima duž rijeke ima još i danas ljudi koji se bude usred noći i, trzajući se, sjedaju u krevet ledena čela, jer čuju zavijanje psa, i čut će ga dok god budu živi.

JE J ESEN Tre T reće ćega ga p o s lije li je podn po dne e p o jav ja v i se u župnom župn om dvoru dv oru Barchini, papirničar i tiskar. — Još Još nema nikog nik oga a — reče reč e Barchini. Barc hini. — R eklo ek lo bi se da ne namjeravaju ništa učiniti. — Im a još jo š vreme vre mena na — p rig ri g o v o ri don Camillo Cam illo.. — Nisu još ni četiri sata. Barchini odmahne glavom. — A k o bude bud e i kraći kra ći tekst, treba tre ba m i ipak ipa k tri tr i sata sata da ga složim. Onda korektura, pa tiskanje. A tiskanje ručnom prešom, list po list, pravo je mrcvarenje. Budite bez brige, don Camillo. Ako nešto bude, javit ću vam. Don Camillo je zbog opreznosti čekao još jedan sat. Zatim, budući da Barchini nije više donio nikakve vijesti, don Camillo navuče ogrtač i uputi se u općinu. Predsjednik nije, dakako, bio u općini, pa je j e don Cam Ca m illo odluč od lučnim nim kora ko rako kom m krenuo kre nuo u Peppo neovu radionicu i tu naš našao ao predsjednika kako paž p ažljiljivo popravlja istrošeni vijak. — Dobr Do bra a večer, več er, gospo gos podi dine ne pred pr edsje sjedn dniče iče!! — N em a o v d je nika ni kak k vog vo g pred pr edsje sjedn dnik ika a — odvr od vrati ati Peppone Peppo ne neljubazno, ne dižući pogled po gleda a sa svog posla. posla. — Pred Pr edsj sjed edni nik k j e u općin op ćini. i. O vdje vd je j e samo d ržav rž avlja lja-nin Giuseppe Botazzi koji, dok drugi idu u šetnju, lomi svoja leđa da bi zaradio kruh. 252 25 2

Don Camillo se nije smeo. — Tačno Ta čno — od odvra vrati. ti. — Da li bih onda smio zamoliti državljanina Giuseppea Bottazijea za jednu uslu slugu, gu, ili je možda stiglo naređenje od Kom Ko m in teme tem e da se drug Peppone mora vladati kao prostak i kad nije u službi. Peppone prekine svoj posao. — Da čujem ču jemo o — progunđ pro gunđa a sumnjičavo. sumnjičav o. — Dakle — stane uljudn ulju dno o ob obja jašn šnja java vati ti don CaCam illo — ne neka ka državljanin Gius Giusepp eppee Bottazi bude tatako ljubezan da kaže drugu Pepponeu da zamoli gospodina predsjednika, kada ga sretne, da pošalje župniku don Camillu jedan primjerak proglasa koji je j e općina opć ina dala tiska tis kati ti u po povo vodu du 4. studenoga, j e r bi don Camillo želio izvjesiti proglas na oglasnu ploču svog svo g zabavišta. zabavišta. Peppone nastavi raditi. — Izv Iz v o lite li te re reći ći gospod gos podinu inu župniku da na ploču skog fašističkog Doma odmora izvjesi sliku pape. — V eć visi vi si — ob objas jasni ni don Camillo. Cam illo. — Sada bi mi trebao jedan primjerak proglasa u povodu 4. studenoga da bih ga sutra pročitao dječacima i ob jasn ja snio io im značenje znač enje toga to ga dana dana.. Peppone se zlobno nasmija. — Ma ne nem m ojte oj te!! Veleča Ve lečasni sni k o ji zna latinski latin ski i k o ji je j e pr prou oučio čio p rilič ril ičn n o p ovije ov ijesn snih ih knjiga, knji ga, svaku od pe pe-deset kilograma, očekuje da ga mehaničar Peppone, koji je završio tri razreda osnovne, pouči kako da objasni djeci Dan 4. studenoga! Žalim, ali ovaj put vam nije upalilo. Ako ste mislili da ćete se moći zabavljati sa svom svojom popovskom družinom raščlanjujući moje gramatičke pogreške, prevarili ste se! — Varaš se — uspr us prot otivi ivi se mirn m irno o don Camillo. Camillo . — Nemam ja nikakve namjere da se zabavljam tražeći gramatičke pogreške u sastavu mehaničara Peppo nea. Ja želim samo objasniti dječacima što najviša vlast u mjestu misli o 4. studenom. Kada budem govorio ja, župnik, o 4. studenome, želim se složiti s tobom, predsjednikom. Postoje, naime, stanovita pita253

nja u kojima se moramo svi slagati. To nema veze s politikom. Peppone je dobro poznavao don Camilla pa stane pred njega i ustoboči se. — Don Camil Ca millo, lo, do doista ista j e p jesm je smic ica a i p ri rije jeđ đ imo im o na stvar! Ostavite po strani izmišljotinu o proglasu koji biste htjeli izvjesiti na ploču, i radije mi recite što hoćete od mene. — Ništa Niš ta.. Ž elim el im samo saznati jes je s i l i pr prog ogla lass u po po-vodu 4. studenog sastavio ili nisi. Ako ga nisi sastavio, došao sam da ti pomognem. — H vala va la na zaista ljuba lju bazn znoj oj zamisli zam isli!! A li progla pro glass nisam sastavio niti ću ga sastaviti! — Z a r j e to naređ na ređen enje je agitp ag itpro ropa pa? ? — N i j e to n ičij ič ijee naređ na ređen enje! je! — p ovič ov ičee Peppone. Peppo ne. — T o j e nare na ređe đenje nje m o je savje sa vjest stii i ništa drugo! dru go! N a rodu je puna kapa ratova i pobjeda. Narod zna vrlo dobro što su ratovi, i nema potrebe da ih veličamo govorima i proglasima. Don Camillo zavrti glavom. — N a k rivu riv u si putu, Pep Peppo pone! ne! N i j e r ije ij e č o velič ve ličaanju ratova, već o tome da se oda priznanje i poštovanje onima koji su u ratu stradali i položili svoje živote. — Prazne Pra zne r ije ij e č i! P o d iz izg g o v o ro rom m uspomene uspom ene na mrtve i stradanja širi se prljava militaristička, huš kačka i monarhistička propaganda. Herojstvo, žrtve, samrtnik koji baca štaku za nepijateljem natjeranim u bijeg, zvona svetoga Justa, Trento i Trst, brdo Grappa, svetište na Svetoj Gori, šumor rijeke Piave, izvještaj izvje štaj o pobjed po bjedi, i, neminovna neminovna sudb sudbin ina a — sve sve to to smrdi na monarhiju i na kraljevsku vojsku i služi jed je d in ino o tom to m e da se om o m ladin lad ina a zagr za grije ije,, da se širi naciona cionalistička propaganda i mržnja prema proletarijatu. Zašto izvlače Istru, Dalmaciju, koncentracione logore, Tita, Staljina, Kominternu, Ameriku, Vatikan, Krista, neprijatelje vjere i tako dalje, ako ne zato da izvedu zaključak da je proletarijat neprijatelj domovine i da, prema tome, treba obnoviti imperij! 254 25 4

Što je Peppone više govorio, to se više zagrijavao i mahao rukama, kao da govori na kakvom zboru. Pošto je završio, don Camillo reče mirno: — Sj Sja a jn jno, o, Pep Peppon pone; e; to m i liči li či na savršen članak iz Unita. Ali svejedno, odgovori mi na pitanje nisi li ti ništa učinio za pobjedu? — Za p ob obje jedu du sam se načetov nače tovao ao u vojn vo jnič ičk k im cokulama kulama i to je do dovoljn voljno! o! Odveli su su me od matere kad kad sam još bio dječak, ugurali me u rov, mučili me ušima, glađu i prljavštinom. Zatim su me natjerali da pješaćim noću, po kiši, sa sto kilograma tereta na grbači, poslali me u napad dok su meci pljuštali poput tuče. Kad sam pao ranjen, rekli su mi da se snađem kako najbolje znam. Bio sam nosač, grobar, kuhar, kuhar, topnik, bolničar, bolniča r, mazga, pas, pas, vuk i hijena. OnOnda su mi dali rubac s natpisom Italija, pamučno odi je j e l o i list lis t na k o jem je m j e pisalo pis alo da sam iz izvr vršio šio svoju sv oju dužnost, pa sam se vratio kući da tražim posao od onih koji su stekli milijune na mojoj grbači i na grbači svih ostalih nesretnika! Peppone je stao i svečano podigao kažiprst. — O vo j e m oj pr prog oglas las — završi. — A ako ga želite zaključiti historijskom rečenicom, dodajte crvenim slovima da se drug Peppone stidi što se borio da bi se one svinje obogatile i da bi danas bio ponosan nosan kada kada bi mogao reći — b io sam sam dezerter! dezerter! Don Camillo zavrti glavom. — Opro Op rosti sti — upita — a zašto si 1943. godin go dinee o titi šao u brda? — K akve ak ve to ima im a veze s tim? — po povič vičee Peppone. Peppo ne. — To T o j e nešto sasvim drugo. N i j e m i N jeg je g o v o Veliča Vel ičannstvo naredilo da odem tamo! Otišao sam po vlastitoj slobodnoj volji. Ima razlike između rata i rata! — Razu Ra zum m ijem ije m — progunđ pro gunđa a don Camillo Cam illo.. — Za Tal T alija ijan n a j e u vije vi jek k pr privl ivlač ačni ni je j e kada m ože rato ra tova vati ti s talijanskim političkim protivnicima. — N e m o jte jt e g o v o ri riti ti budalaštine, don Camill Ca millo o — povika po vika Pep Peppone pone.. — Dok sam bio ondje ond je gore, nisa nisam m se bavio politikom. Branio sam domovinu! — K ako? ak o? — uzvikn uzv iknee don Camillo. Cam illo. — Pr Prič ičin inilo ilo m i se da si spomenuo domovinu. 255

— Im a razl ra zlik ike e i izmeđ izm eđu u d omov om ovin ine e i domo do movin vine e — objasni Peppone. Peppone. — Jedn Jedno o je bilo domovina u doba doba 1915— 1918, a dru d rugo go d o m ovin ov ina a u dob d oba a 1943— 1945. * * * Na misi za poginule u ratu crkva je bila dupkom puna. Govora nije bilo; don Camillo je jednostavno rekao: kad završi misa, okupit će se djeca iz zabaviš ta i poći će da polože vijenac na spomenik. I nakon mise svi su stali u red iza djece i tiha je povorka krenula kroz mjesto do trga. Trg je bio prazan, ali podno spomenika palima netko je bio položio dva velika vijenca od cvijeća. Jedan je bio omotan vrpcom u tri boje, a na vrpci je pisalo »Općina«, drugi je j e b io o d samih crven crv enih ih kara ka ranfil nfila, a, a na vrp vr p ci j e pipi salo »Narod«. — D onije on ijela la ih je »crv »c rven ena a četa če ta«« dok do k ste v i služili misu — objasni obja sni vlasnik kavane na na trgu trgu.. — Došli su svi osim Pepponea. Djeca su položila vijenac i povorka se šutke razišla, jer nije bilo nikakvih govora. Vraćajući se kući, don Camillo je sreo Pepponea. Gotovo ga nije prepoznao, jer je padala kiša, a Peppone je bio umotan u ogrtač. — V id io sam vije vi jen n c e — reče reč e don Camillo. Cam illo. — V ijen ij ence ce? ? K akve ak ve vije v ijenc nce? e? — nemarno nem arno upita u pita PepPep pone. — One na spomeniku. L ije ij e p i su. Peppone slegne ramenima. — T o su v jer je r o jatn ja tn o smisl sm islili ili dječac dje čaci. i. Je li vam krivo? — N i govo go vora ra.. Ispred župnog dvora Peppone htjede produžiti, ali ga don Camillo zaustavi. — H o d i da p o p ije ij e m o čašu čašu vina. N e b oj se, nije ni je otrovano. — Drug Dr ugom om pri p rili lik k o m — p rom ro m rsi rs i Peppo P eppone. ne. — Idem Id em kući. Ne osjećam se dobro, danas nisam mogao ni raditi. Hladno mi je, sav se tresem. 256

— Treseš Tre seš se? T o j e običn ob ična a jese je sen n ja prehlada. N a jbolji je lijek čaša vina. A imam i odlične aspirine. Uđi! Peppone uđe. — Sjed Sj edi, i, a ja j a ću po bocu boc u — reče don Camillo. Camillo . Kad se vratio noseći bocu i čaše, zatekao je Pep ponea kako sjedi, ali još umotan u ogrtač. — Tres Tr esem em se kao k ao pas — objas ob jasni ni Peppone. Pepp one. — B olje da se ne skinem. — K a k o želiš. Pružio je Pepponeu punu čašu i dvije bijele tablete. — Prog Pr ogut utaj! aj! Peppone proguta aspirine i zali ih vinom. Don Camillo izađe na trenutak i vrati se noseći naramak drva, pa p a naloži kamin kamin.. — I meni će dobro dob ro doći malo topline — reče don don Camillo dok je palio drva. — Razm Ra zmiš išlja ljao o sam o tvo tv o jim ji m juče ju čera rašn šnjim jim riječ rij ečim ima a — reče reč e don Cami Ca millo llo kad se plamen plam en razbuktao. razbuktao . — Sa svojega gledišta ti si u pravu. Za mene je rat bio sasvim nešto drugo. Bio sam i ja još mlad novopečeni svećenik, tek sam izašao iz sjemeništa kad sam se našao u ratu. Uši, glad, napori, kiša puščanih metaka, patnje; sve sve isto tako kao i kod ko d tebe. tebe. Nisam, dakako, odlazio u napad, ali sam odlazio po ranjenike. No kod mene je to bilo drugačije — bilo je to moje zanimanje i to sam zanimanje sam odabrao. Kod tebe je bilo nešt nešto o drugo drugo — tvoje tvo je zanimanje zanimanje nije bilo vojničko. To je sreća, jer oni što odaberu vojničko zanimanje sama su bagra. — N em ojte oj te,, nije ni je u vije vi jek k tako tak o — p rom ro m rm lja lj a Pep Pep pone. pone. — I među aktivnim aktivnim oficirim oficir ima a ima čestit čestitih ih ljudi. Istina, šetaju se, ti smrdljivci, okolo s monoklom, ali kada treba izložiti glavu, onda je izlažu bez mnogo priča. — K a k o b ilo il o da bil b ilo o — prod pr oduž užii don Camil Ca millo lo — za mene su su ustrajanje ustrajan je u puš puščan čanoj oj vatri, v atri, viđa v iđanje nje ranjenika i dijeljenje posljednje pomasti predstavljali moj svećenički poziv, a za tebe je to bila samo prijevara. Svećenikovo je zanimanje da pridobiva duše i da ih 17 Dan Camilla

257

otpravi u raj, via Vatikan. Dakle, za svećenika je prava blagodat kada se nađe u epidemiji kolere, usred potresa ili ratnog vihora. Ima li što bolje za nekoga tko živi od spašavanja duša? A što imaju u ratu spašavati takvi kao što si ti? Samo svoju kožu! Peppone se poče meškoljiti kao da se hoće odmaknuti, jer se vatra u kaminu bila paklenski rasplamsala, a s ona dva aspirina u želucu i ogrtačem na sebi, sebi, činilo mu se se da će će izg iz g or orje jeti ti od vrućine. vrućine. — N e m o j, Pe Pepp ppon onee — reče reč e don Camil Ca millo, lo, — A k o se odmakneš, sve ćeš pokvariti. Aspirine uzimamo radi znojenja. Što se više znojiš, to ćeš brže ozdraviti. Popij radije još jednu čašu vina. Vino je svježe, utažit će ti žeđ. Peppone iskapi još dvije čaše i obrisa znoj. — T ako ak o j e — pr prod oduž užii don Camillo Cam illo.. — Po Potp tpun una a mi je jasno da čovjek koji je prisiljen staviti život na kocku tek tako, bez neke svrhe, svrhe, ne misli drugo nego kako će umaknuti. U takvim prilikama vojni bjegunac nije kukavica već jednostavno ljudsko biće, kojim vlada nagon samoodržanja. Pij, Peppone! Peppone istrusi još jednu čašu. Žestoko se znojio i činilo se kao da će se svakog časa rasprsnuti. — Sada možeš mož eš skinuti skin uti ogrt og rtač ač — p osav os avje jeto tova va ga don Camillo. Camillo. — Obući Obući ćeš ćeš ga ponovo pon ovo kada budeš odlazio, pa nećeš osjetiti promjenu u temperaturi. — N e, n ije ij e m i vruće. — Ja sam č o v jek je k k o ji razm ra zmišl išlja ja — nastavi nasta vi don Camillo. — Dobro Dob ro si učinio učinio što nisi nisi izvjesio izvje sio nikakav n ikakav proglas. Time bi iznevjerio svoja načela. Ja sam ono juče ju čerr sebično sebič no m islio is lio samo na svoj sv oj lični lič ni slučaj. Da, Da, ja sam u ratu nalazio samo posao i lični ličn i interes. Zamisli, jed je d n o m sam, sam, u s v o joj jo j silnoj siln oj po poma mami mi da spasim još jo š jednu jed nu dušu dušu i da se po poka kaže žem m u što ljepš lje pšem em svjet sv jetlu lu pred Svevišnjim, iskočio iskočio iz rova i potrčao do čovjek a koji je ležao pogođen između našeg i austrijskog rova i počeo mu pričati ono što se obično govori umirućima. Izdahnuo mi je na rukama. Nekoliko metaka okrznulo mi je glavu, malenkost, ali, eto, čovjeku dođe da o tome priča. 258 25 8

— Znam to — reče reč e Peppo Pep pone ne mr mršte šteći ći se. — Čitao sam o tome u vojnim novinama što su nam ih oni prasci donosili u rov umjesto hrane. Dali su vam i medalju ako se ne varam. Don Camillo pogleda iza svojih leđa na okvir što je j e vis vi s io na zidu. — Tu sam j e o b jesi je sio o — reče. — Ima Im a i pr previš evišee medalja svuda oko nas. — V i je im imate ate p ra ravo vo nosit no sitii — uspr us prot otiv ivii se Pepp Pe ppoone pošto je j e ispraznio ispraz nio još jo š jednu jedn u čašu čašu.. — — T k o ne krade medalje, taj ih ima pravo nositi. — N em o jm jmo o o tome to me razgo raz gova varat rati! i! T i imaš drugačije mišljenje o ratu, i to s pravom. Ali daj skini ogrtač, Peppone! Peppone kao da je bio u parnoj kupelji, tako mu je j e b ilo il o vruće, ali j e b io tvrd tv rdog ogla lavv kao magare, pa nije skinuo ogrtača. — N ap apok okon on — za zakl ključ jučii don Cami Ca millo llo — ti k o ji toto liko prezireš sve što što spada spada u govorničko govorničk o rodoljub rod oljublje, lje, ti čija je maksima da ti je domovina cijeli svijet, ti imaš pravo više od ostalih. Za tebe dan kao što je Dan pobjede predstavlja nešto zlokobno, jer će pob jed je d n ici ic i h tjet tj etii novi no vi ra ratt p r ije ij e nego ne goli li poraženi. poraž eni. Je li istina da u Rusiji daju medalje vojnim bjeguncima, a da kažnjavaju one koji u ratu učine neko herojsko djelo? — Uh! Uh! — prasne Peppone. — Znao sam da ćete na na kraju skrenuti na politiku! Znao sam! Onda se iznenada umiri. — Crknut ću od o d vrućine vru ćine — uzdah uzdahne ne.. — Pa skini taj ogrtač! ogr tač! Peppone konačno skine ogrtač i tako otkri, prikopčanu na posuvratku kaputa, srebrnu medalju ko ju j e d obio ob io u prv p rvo o m svjet sv jetsk skom om ra ratu tu.. — H e — reče don Camil Ca millo lo vadeći vad eći iz okvi ok vira ra svoju srebrnu medalju i prikopčavajući je na mantiju. — Nije to loša ideja. — V r ije ij e m e j e — upoz up ozor orii stara služavka p ojav oj aviv ivši ši se na vratima. — M ožem ož emo o nešto p o jest je stii — reče reč e don Camillo. 17 *

259

Jeli su i isp is p ili p rilič ri ličan an b r o j boca, a na kra k raju ju su nazdravili tko zna kojim sve starim generalskim mumijama iz prvog p rvog svjetskog svjetskog rata rata.. Došla je večer, pa Peppone navuče ogrtač i uputi se vratima. — Nada Na dam m se da nećete neće te isk is k oris or istit titii o v a j m o j tretre nutak slabosti. — Neću Ne ću!! — o d v rati ra ti don do n Camil Ca millo. lo. — A li kad dođe dođ e vrijeme da te objesim, nitko me neće spriječiti da ti iskažem puno poštovanja. — D obit ob it ćete ć ete vi v i svo sv o je kada dođe do đe drugi dr ugi val! va l! — pro gunđa Peppone, smrknut, i iščezne u tami. Sjene mrtvih plesale su u nejasnu svjetlu što je dopira do piralo lo sa sinjega neba nad nad svetištem svetištem na Svetoj gori, kao na kakvoj alegoričnoj slici Plinija Nomelli nija.

STRAH Peppone pročita novine što su bile stigle s popodnevnom poštom, te reče Smilzu koji je, sjedeći na bačvi, u kutu radionice, čekao naređenja: — Uzmi Uz mi auto au tomo mobi bill i za jeda je dan n sat do vezi ve zi ovam ov amo o momke. — Je l i što o zbilj zb iljn n o ? — upita ga Smilzo. Smilz o. — Id i! — povi po viče če Peppone. Smilzo potjera »dodge« i ode. Nakon tri četvrt sata vratio se s dvadeset i pet ljudi. Ukrcao se i Peppone, i ubrzo su stigli do Narodnog doma. —• T i stoj sto j na straži kraj kr aj kola ko la — naredi nare di Peppone Pepp one Smilzu Smilzu.. — Ako prim ijetiš što što sumnjivo, sumnjivo, pozovi pozo vi me! me! U dvorani za sjednice Peppone podnese izvještaj. — Tu smo — reče udarajuć udar ajućii šakom po strani lili sta na kojo ko jojj su se isticali golemi gole mi naslovi. naslovi. — Zagusti Zagusti-lo je da više ne može može.. Reakcij Reak cija a je pobješnjela — pupucaju na drugove, bacaju bombe na sva sjedišta Partije. Pročita naglas nekoliko novinskih stupaca iz M i- lano-sera, milanskog popodnevnog lista. — I, da se razum ra zumijem ijemo, o, to ne kaže naše naše par p artij tijsk sko o glasilo. To je nezavisni list, i to nisu priče, jer sve lijepo piše na naslovnoj strani. — Svakak Sva kako! o! — progunđa prog unđa Brusco. — Ako Ak o čak i nezavisni listovi pišu tako, a zna se da oni uvijek vuku 261

udesno i istupaju protiv nas gdje im se god pruži prilika, stvarno stanje događaja mora da je znatno teže! Jedva čekam da pročitam Unita sutra ujutro. Bigio slegne ramenima. — M ožda ož da ćeš o n d je naći i m anje an je nego neg o o v d je — reče. reče. — U listu listu Unita su su dobri drugovi, ali svi su oni suviše obrazovani, kulturni ljudi koji vole uvelike filozofirati, pa ovakve događaje gledaju što više umanjiti da ne bi uznemirili narod. — Naob Na obra raže ženi ni lju lj u d i k o ji u vije vi jek k p oštiv oš tivaj aju u prav pr avila ila i koji se brinu da sve bude u skladu sa zakonom — doda Crvenokožac. — Pjes Pj esni nici, ci, u p rvo rv o m redu! redu ! — zakl za klju juči či Peppone. Pepp one. — A li kada kad a se uhvate pera pe ra i počnu počn u paljb p aljbu, u, ja o onome ono me koga uzmu na nišan, pa bio on sam Bog Otac. Onda su ponovo počeli raspravljati o položaju, opet su čitali i objašnjavali najznačajnije članke što ih je donio milanski list. — Tu j e na djelu dj elu fašis fa šističk tička a rev re v olu ol u cija ci ja — reče Peppone. Peppone. — Tu svakog trenut trenutka ka mogu ponovo p onovo iskr iskr snuti cmokošuljaške čete koje će potpaljivati zadruge i narodne domove, batinati ljude i sipati im u grlo purgative. List govori o »fašističkim gnijezdima«, o skvadristima* sk vadristima* — tu ne može biti bit i zabu zabune ne.. Da Da je riječ rij eč 0 običnom kvalunkvizmu, o kapitalizmu, monarhiji 1 što što ti ja znam, znam, pisalo bi o »re ak ciji«, cij i«, o »nost »nostal algi giča ča rima«. rim a«. Ali o vdje vd je posve jasno jasno piše piše — fašisti fašisti i fašist fašističičke udarne čete. A treba imati na umu da je to nezavisan list list.. Nem N ema a druge — moramo mora mo biti spremni spremni da da se borimo ako zatreba. Lungo kaza da bi se, po njegovu mišljenju, oni sami morali pokrenuti prije nego se pokrenu drugi; poznaju svakog pojedinog reakcionara i sve bivše fašiste na području općine. — H a jde jd e da ih sve redom red om posj po sjet etim imo, o, dob do b ro ih iz iz batinamo i gotova priča. — N e — otk ot k lon lo n i Brusco Bru sco — čini m i se da bism bi smo o na taj način smjesta mi sami postali krivci. I ovdje u listu kažu da treba odgovarati na izazivanja, ali * Squadrista — pripadnik borbenih odreda u Italiji u prvo doba fašizma. ( Pr ev. ev.)) 262 26 2

ne izazivati. Jer, ako izazivamo, oni imaju pravo odgovoriti na izazivanje. Peppone mu odobri. — Ako Ak o nekoga nek oga treba izbati iz batinati nati,, treba tr eba ga izbatinati izbat inati po pravdi i po demokratskim načelima. Došla je večer. Ujesen, na obali rijeke, večeri počinju u deset sati izjutra i zrak poprimi boju vode. Mirno su razgovarali još pola sata kada se odjednom prolomila tako snažna eksplozija da su se stresla prozorska stakla. Začas su bili vani i ugledali Smilza kako leži na zemlji kraj kamiona. Ležao je kao mrtav, lica oblivena krvlju. Tijelo onesviještenog Smilza povjerili su čuvarevoj ženi i skočili na kamion. — T jera je raj! j! — zaurla Pep Peppon ponee do dok k j e Lungo Lun go sjesje dao za volan. Krenuli su munjevitom brzinom, a nakon dva — tri kilometra Lungo pogleda Pepponea. — K amo am o ćemo? — Da — progun pro gunđa đa Pep Peppon ponee — kamo ćemo? ćemo ? Zakočiše i pribraše se. Zatim okrenuše kamion, vratiše se u mjesto i stadoše pred sjedištem đemo kršćana. Našli su tu stol, dvije stolice i papinu sliku i sve pobacali kroz prozor. Onda su se ponovo ukrcali i krenuli odlučno prema mjestancetu Ortaglie. — T o ni nije je moga mo gao o b iti it i nitko nit ko drugi dru gi nego neg o ona hulja Pizzi. On je bacio bombu i ubio Smilza — reče Crve nokožac. — Mrzi Mrz i nas nas iz dna duše duše otkako otka ko smo se se posvađali prilikom štrajka nadničara. »Još ćemo se vidjeti«, rekao je. Opkoliše kuću koja je stajala na osamljenom mjestu. Peppone uđe u kuću. Pizzi je bio u kuhinji i miješao palentu. Žena je pripremala stol, a dječak je klečao pred ognjištem i stavljao drva na vatru. Pizzi podiže oči, ugleda Pepponea i osjeti da nešto nije u redu. — Što hoćeš? — upita ga. ga. — Bacil Ba cilii su bo bomb mbu u pr pred ed sjedišt sje dištee P a rtij rt ijee i ubili ubi li Smilza! Sm ilza! — poviče Peppon Peppone. e. 263

— N emam em am ja nik nikak akve ve veze ve ze s tim t im — od odvr vra a ti Piz Pizzi. zi. Žena stupi naprijed. — Uzmi Uz mi d ije ij e te i od odla lazi zi — reče reč e Piz Pizzi. zi. Žena uhvati dječaka i povuče se. — R ek ekao ao si da ćemo će mo ti jed je d nom no m pl plat atit iti, i, kada smo se prepirali zbog štrajka nadničara. Ti si reakcionarna svinja. Peppone je prijeteći prilazio, ali Pizzi se korak povukao i, zgrabivši revolver revo lver što što je ležao ležao na polici iznad kamina, uperio ga u Pepponea. — Stani, Pep Peppo pone, ne, ili il i ću te u stri st rije jelit liti! i! U tom trenutku netko tko je stajao vani u zasjedi otvori širom prozor, ispali hitac iz revolvera, i Pizzi klone na zemlju. Padajući, ispalio je iz revolvera metak koji se žabi u pepeo na ognjištu. Žena svrnu pogled na ispruženo tijelo i pokri rukom usta. Dječak se baci na oca i poče jaukati. Žurno su se ukrcali na kamion i udaljili se šutke. Prije nego što stigoše u mjesto, zaustaviše kamion, iskrcaše se i razidoše kud koji. Pred Narodnim domom okupilo se svijeta, i Peppone srete don Camilla koji je upravo odlazio. — Je li m rtav? rta v? — upita up ita Peppone. Peppo ne. — N e cr crka kava vaju ju tek tako tak o topi to pine ne n jego je gova va ko kova! va! — odvrati don Camillo kreveljeći se. — Lijepo ste se proslavili što ste zapalili stol u sjedištu demokršća na. Bit će smijeha! Peppone ga mrko odmjeri. — N i j e to nimal nim alo o smiješn smij ešno, o, dr drag agii velečasni, velečasn i, radi rad i se o bombama! Don Camillo ga pozorno pogleda. — Pe Pepp ppon onee — reče reč e — p osto os toje je d v ije ij e moguć mo gućnos nosti ti — ili il i si nitko nit kov, v, ili il i budala. Peppone nije bio ni jedno ni drugo. Jednostavno nije još znao da nije eksplodirala bomba već guma »dodgea«, ona zakrpana što je bila spremljena na stražnjem dijelu ispod kamiona. Komad gume pogodio je jadnog Smilza u glavu. Pogledao je ispod kamiona i vidio rasporenu gumu. Jada se sjeti Pizzija ispruženog na podu u ku264

hinji, žene koja je stavila ruku pred usta da ne bi zajaukala, i dječaka koji je jaukao. A ljudi su se smijali. Sat kasnije prestali su se smijati, je r se pročulo proču lo da je Pizzi ranjen ranjen.. *

*

*

Umro je sutradan ujutro, a kad su došli karabinjeri da preslušaju ženu, ona je prestravljeno isko lačila oči. — Z ar niste nik nikog oga a v id idje jeli li? ? — B ila sam u drugo dru gojj sobi, čula sam pucanj i zatekla muža gdje leži na zemlji. Ništa drugo nisam vidjela. — G d je j e b io dječak dje čak? ? — B io j e već ve ć u krevetu. k revetu. — A g d je j e sada? sada? — Po Posla slala la sam ga k baki. Ništa drugo nisu uspjeli saznati. Ustanovili su da je j e u re revo volve lveru ru ned nedost ostaja ajao o metak. Tane Tan e k o je je ubilo ub ilo Pizzija ušlo je kroz sljepoočicu, a bilo je istog kalibra kao i revolver koji je Pizzi držao u ruci. Stoga su zaključili da je počinio samoubojstvo. Don Camillo pročita zapisnik, pročita izjavu rođaka koja je potvrđivala da je Pizzi već dugo bio zabrinut zbog krupnog posla sa sjemenom koji se loše završio, te da je više puta izrazio želju da svemu učini kraj. Zatim ode na razgovor s Kristom. — Isuse — reče reč e žalosno žalo sno — to j e p rv rvii mrtva mr tvacc u ovom kraju nad kojim ne mogu obaviti pogrebni obred. I pravo je što je tako, jer tko ubije sebe, ubi je j e b o žj žjee stvo st vore renj njee i osuđuje osuđ uje se na prokl pro klets etstvo tvo.. TaTa kav čovjek ne bi trebao čak imati pravo da počiva u blagoslovljenoj zemlji, ako hoćemo biti strogi. — Jasn Jasno, o, don Camillo. Camillo . — Ali, Ali , ako i dop dopustim ustimo o da bude bu de sahranjen na pop osvećenom groblju, morat će tamo otići sam, kao pas, je j e r tk tko o se odrekn odr eknee svoj sv ojee čovje čo vječn čnost osti, i, srozava sroza va se na razinu životinja. — Žalosn Žal osno o je, je , ali al i tako tak o m or ora a biti. bit i. 265

Sutradan ujutro (bila je nedjelja) održa don Ca m illo za mise strahovit strahovitu u prop p ropovije ovijed d o samou samoubo bojst jstvu. vu. Bio je nemilosrdan, strašan, neumoljiv. — N e bih bi h priša pr išao o lešu samou sam oubo bojic jice e — reče reč e na zavr za vr-šetku šetku — ni kad bih bih znao da ću mu time vratiti vra titi život! Pizzijev pogreb bio je istog dana po podne. Lijes su ukrcali na mrtvačka kola trećeg razreda, skromna, bez najmanjeg ukrasa. Za njima su krenule dvije dvokolic dvo kolice e u kojim a su sjedili sjed ili Pizzijev P izzijeva a žena, žena, sin sin i dva brata. Kad je sprovod ušao u mjesto, ljudi spustiše prozorske kapke i stadoše promatrati kroz rebrenice. Odjednom se dogodilo nešto što je svima presjeklo dah dah — p ojavio oja vio se iznena iznenada da don don Camillo s dvo dv o jicom ministranata i s križem, stao pred mrtvačka kola i krenuo pjevajući psalme. Kada su stigli pred crkvu, don Camillo dade znak Pizzijevoj braći i oni skinuše lijes s kola i unesoše ga u crkvu. Tu don Camillo obavi obred za mrtve i blagoslovi les. Zatim se vrati pred mrtvačka kola i produži kroz mjesto pjevajući opijelo. Nitko se nigdje nije pojavljivao. pojavljivao. Na groblju, pošto su lijes spustili u raku, don Camillo nadme grudi i zagrmi punim glasom: — N eka ek a te B og nagradi, nagr adi, pošte po štenja njačin čino o Anto An toni nio o Pizzi, za tvoj čestiti život! Onda uzme pregršt zemlje i baci je u raku, blagoslovi lijes, napusti groblje i uputi se sporim korakom natrag kroz mjesto, opustjelo od straha. — Isuse — reče re če don Cami Ca millo llo kada je j e došao doša o u crk c rk-vu — da li mi što zamjeraš? — Zamj Za mjer eram am,, don Camillo Cam illo.. Kada Ka da pratiš pra tiš na g rob ro b lje nekog ubogog pokojnika, nije lijepo nositi revolver u džepu. — Razu Ra zum m ijem, ije m, Isuse — odvr od vrat atii don Camillo Cam illo.. — Tre T reb b ao sam ga stavit sta vitii u ruka r ukav v da mi m i bude p ri ruci. ruci. — N e, don Camil Ca millo, lo, takv ta kvii pred pr edm m eti m oraj or aju u ostati kod kuće, čak i onda kada treba otpratiti posmrtne ostatke nekoga tko je ... počinio samoubojstvo. — Isuse — odv od v rati ra ti don Cami Ca millo llo — hoćeš li se sa mnom kladiti da će komisija, sastavljena od mojih 266

najodanijih bogomoljaca, pisati biskupu da sam počinio oskvrnuće zato što sam otpratio na groblje samoubojicu? — N e — odvr od vrat atii K ris ri s t — ne prihvać prih vaćam am okladu, je j e r već pišu pismo. — Ovim sam činom čino m navukao n avukao na sebe mr mržn žnju ju svih svih — onih oni h k o ji su Piz P izzi zija ja ubili, ubil i, onih k o ji bi, mada zna ju, kao što svi o v d je znaju, da j e P izzi izz i umoren, više voljeli kad nitko ne bi posumnjao u samoubojstvo. I samih rođaka Pizzijevih koji bi htjeli da drugi po vjeruju kako im nije bilo ni na kraj pameti da se n ije sam ubio. Jed Jedan an od braće me upitao: upitao: »Zar »Z ar nije n ije zabranjeno nositi u crkvu samoubojice?« Mrzi me i Pizzijeva žena koja se plaši, ne radi sebe već radi sina, i šuti da bi zaštitila njegov život. Pokrajnja crkvena vrata zaškripe, don Camillo se okrene i ugleda Pizzi Pizz i jeva jev a dječaka. dječaka. Dječak stane pred don Camilla. — Z ah ahva valju ljuje jem m vam va m se u im imee svog svo g oca — reče ozbiljnim i tvrdim glasom, glasom odrasla čovjeka. I ode tiho poput sjene. — E to — reče K r ist is t — eto et o nekoga nek oga tko te ne mrzi, don Camillo. — A li j e n jego je govo vo srce puno m ržnj rž njee prema pre ma onome onom e tko mu je ubio oca, i to je prokleti lanac koji nitko ne može pokidati. Čak ni ti koji si se dao pribiti na križ radi ovih ov ih pobješ p obješnjelih njelih pas pasa. — N ije ij e još jo š smak svijet svi jeta a — vedr ve dro o odvr od vrat atii Kris K rist. t. — Svijet je tek stvoren, a ondje gore se trenutak mjeri milijardama stoljeća. Ne smiješ gubiti vjeru, don Camillo! Ima još dovoljno vremena.

I DALJE STRAH Pošto je uredio i izdao svoje male novine, don Ca millo se našao sam. — Čini m i se ka kao o da sam u pust pu stinj injii — p o v jeri je rio o se Kristu. — I ništa se ne m ijenja ijen ja ni kad je stotin stotinu u ljudi oko mene, jer oni su tu, pola metra od mene, ali između mene i njih je pola metra debela staklena pregrada. Čujem njihove glasove, ali kao da dopiru s nekog drugog svijeta. — T o j e strah — o d gov go v o ri K rist ri st.. — Oni te se boje. boj e. — Mene? Men e? — Tebe, Te be, don do n Camill Ca millo. o. I m rze rz e te. Ž ivje iv jeli li su na toplom i u miru, zaštićeni ljuskom svoje plašljivosti. Znali su uistinu, ali ih nitko nije mogao prisiliti da je j e znaju, znaju , j e r nitk ni tko o n ije ij e tu istinu iznio izn io na javu. javu . T i si pak postupio i govorio tako da oni sada moraju znati isitnu. I zbog toga te mrze i boje te se. Ti vidiš braću koja kao ovce slušaju naređenja nasilnika i vi češ češ: »P »Pre reni nite te se iz svoga svoga sn sna, pogle po gleda dajte jte slobodne ljulju de! Usporedite svoj život sa životom slobodnih ljudi! Ali oni ti neće biti zahvalni, nego će te, naprotiv, mrziti i, budu budu li mogli, mog li, ubit će će te, te, je r ih siliš siliš da prim ijeije te ono što im je već poznato, ali su se pretvarali da to ne vide kako bi sačuvali miran život. Imaju oči, 268

ali ne žele vidjeti. Imaju uši, ali ne žele čuti. Kukavice su, ali neće da im tko kaže da su kukavice. Ti si raskrinkao nepravdu i stavio ljude pred težak izbor — ako šutiš, šutiš, prihvaća prih vaćašš nasilje, nas ilje, ako ga ne prihvaćaš, moraš govoriti. Bilo bi mnogo lakše kad se ne bi znalo za nasilje. Čudiš li se svemu tome? Don Camillo raširi ruke. — N e čudim — reče. — Čudio bih bi h se kad ne bih bi h znao da su te raspeli zbog toga što si ljudima htio reći istinu. Ali, teško mi je. Zatim stiže biskupov izaslanik. — Don Cami Ca millo llo — reče mu — Preuzv Pre uzvišen išenii j e čitao čit ao vaše novine i saznao kakav su one otpor izazvale u vašem mjestu. Prvi mu se broj svidio, ali mu je naročito stalo do toga da u slijedećem broju ne osvane vaša osmrtnica. Budite pametni! — T o ne zavisi zavi si od v o lje lj e uredništv ured ništva a — odvr od vrat atii don Camillo. — Stoga neka molbu ne šalje meni, već Bogu! — Upra Up ravo vo mu j e šalje ša lje — objas ob jasni ni izaslanik. — I želio je da to znate. Karabinjerski narednik bio je čovjek koji je znao svoj posao: slučajno je sreo don Camilla. — Čitao Čita o sam vaše novin no vinee — reče. — Ono o tragotra govima automobilskih guma na Pizzijevu dvorištu vrlo je j e za zani nim m ljivo lji vo.. — A v i ih niste p r ije ij e zapazil zap azili? i? — N e — odvr od vrat atii narednik. — Nisa Ni sam m zapazio, ali čim sam ih vidio, dao sam da tu i tamo pospu po njima njim a malo ma lo gipsa, gipsa, i tako sam am,, uspoređujući dobivene otiske s gumama ovdašnjih kamiona, slučajno slučajno otkrio otk rio da je tragove ostavio teretnjak marke dodge, vlasništvo predsjednika općine. Nadalje, primijetio sam, opet slučajno, da je Pizzi pucao u svoju lijevu sljepo očicu, iako je revolver držao u desnoj ruci, a dok sam čeprkao po pepelu na ognjištu, pronašao sam metak koji je izletio iz Pizzijeva revolvera kad je Pizzi pao pogođen kuglom što je doletjela kroz prozor. Don Camillo ga Ijutito promotri. — A zašto to niste niko ni kome me rekl re kli? i? 269

— R ek ekao ao sam onom on omee ko kome me sam treba tre bao o reći, vele ve le-časni. I odgovorili su mi, ako u ovakvom trenutku uhapsim predsjednika, da će događaj smjesta dobiti politički karakter. A kad se ovakve pripovijesti prebace na politiku, neminovno zaglibe. Treba uvrebati priliku, a dali ste mi je vi, don Camillo. Ne želim odgovornost svaliti na druge. Želim jedino izbjeći opasnost nost da pripovijest pripo vijest zaglibi, jer je r ima takvih k oji iz toga toga prave politički po litički događaj događaj.. Don Camillo reče da je narednik odlično postupio. — N e m ogu og u vam va m dati dva k arab ar abin inje jera ra da vam v am čučuvaju leđa, don Camillo. — B ila b i to velik ve lika a glupost! glup ost! — Znam; ali al i da mogu, mogu , dao bih b ih vam va m čitav čit av b atal at aljo jon n — progu pro gunđ nđa a narednik. naredni k. — N i j e po potre trebn bno, o, naredniče. narednič e. M o ja leđa leđ a čuva SveSve višnji. — N a d a jmo jm o se da će p ri rip p aziti az iti b o lje lj e ne nego goli li na Pizzija Piz zija — zaključi nared naredni nik. k. Istraga se sutradan nastavila, pa su surovo saslušali šali razne razne posjednike i najamnike. najamnike. Među njima je j e bio i Verola koji se najoštrije usprotivio, ali mu je narednik posve mimo odgovorio: — Drag Dr agii m o j gospodin gosp odine, e, po polaz lazeć ećii o d činj či njen enice ice da je j e P iz izzi zi b io apol ap oliti itiča čan n čo č o v jek je k i da mu ništa niš ta nij n ijee ukradeno, te da novoiskrsli elementi ne ukazuju više na samoubojstvo već na umorstvo, moramo isključiti da se radi o političkom zločinu ili o grabežnom zločinu. Prema tome moramo istragu usmjeriti na one koji su s Pizzijem bili povezani poslovno ili prijateljski i koji su mogli imati razloga da ga mrze. Pripovijest se tako nastavila nekoliko dana. Saslušavani ljudi bili su ogorčeni i uvelike negodovali. Brusco je pucao od bijesa, ali je šutio. — Pe Pepp ppon onee — reče reč e napo n apoko kon n — taj ta j će nas nas prok p roklet let nik izigrati kao balavce. Vidjet ćeš, kada sve redom sasluša, čak i primalju, onda će za petnaestak dana doći ovamo i, smješkajući se, upitati te imaš li nešto protiv toga da sasluša jednoga od naših. A ti mu to nećeš moći odbiti. On će ga saslušati i sve će izaći na vidjelo. 270 27 0

— N em o j me nasm na smijav ijavati! ati! — po povi vik k a Pepp Peppone. one. — Šutjet ću, pa makar mi nokte čupao! — N eće eć e saslušati saslušati ni tebe ni mene, ni one na ko koje je mislimo. Saslušat će upravo onoga koji će sve izbr bljati. Saslušat će baš onoga koji je pucao! Peppone iskesi zube. — N e g o v o ri gluposti glup osti!! T a ni m i ne znamo znam o tk tko o je pucao! Tak T ako o je doista dois ta i bi bilo lo.. N itk it k o ni nije je v id idio io tk tko o j e od dvadeset petorice pucao. Kada se Pizzi srušio, svi su poskakali na kamion, a poslije su se razišli bez riječi i o događaju više nisu govorili. Peppone pogleda Bruscu u oči. — T k o j e m ogao og ao pucati? — reče. — A tk tko o to zna? Možd M ožda a i ti — reče reč e Brusco, — Ja? Ja? — po povik vika a Peppone. Peppo ne. — A kako kak o sam to m ogao učiniti kad nisam ni bio naoružan ? — Ušao si sam u Pi Pizz zzije ijevu vu kuću kuću.. N itk it k o n ije ij e v id idio io što si u njoj radio. — A li pucali puca li su k ro rozz pr proz ozor or.. N etk et k o će znati tko se prišuljao prozoru! — Noću No ću su sve mačke crne c rne — ako je j e ne netko tko i vidio, vid io, nije vidio ništa. Samo je jedan vidio lice onoga koji je j e pucao, a to t o je dječak. In Inač ačee ne bi b i n jeg je g o vi re rekl klii da je j e b io u krevetu. krev etu. A ako dječak dje čak zna, zna, zna i don Camillo. Camillo . Da nije znao sasvim pouzdano, ne bi bio učinio i rekao ono što je učinio i rekao. — P ro rok k let le t b io tk tko o ga j e do dove veo o ovamo ova mo!! — po povik vika a Peppone. U međuvremenu se obruč sve više stezao i narednik je svake svake večeri dolazio predsjedniku i izvještavao ga o toku istrage. — N e m ogu vam reći reć i ništa više, gospod gos podine ine pr pred ed-sjedniče — reče jedne večeri ve čeri — ali, ali, po svemu svemu sude sudeći ći,, bližim bliž imo o se kraju — čini se da da je u to umiješan umiješana a neka neka žena. Peppone će nato: — T a n ije valjd va ljda! a! A bio bi ga najradije zadavio. Bilo je već kasno uvečer, a don Camillo je poslovao u praznoj crkvi. Namjestio je male ljestve na 271

najvišu oltarsku stepenicu. U drvenom ramenu križa, duž žile, pojavila se raspuklina, i don Camillo je, zabrtvivši raspuklinu, premazivao lakom bijelu sadru štukature. Odjednom je uzda uzdahn hnuo uo,, a Krist Kr ist mu je tiho rekao: rekao: — Što Št o ti je, je , don Cami Ca millo llo? ? V eć te nek ne k olik ol iko o dana promatram prom atram — nekako si umoran. umoran. Zar se ne osjeć osjećaš aš dobro? Bit će mala nahlada? — N e, Isuse Isus e — pr priz izna na don Cam Ca m illo ne dižući dižu ći gla gla-vu. vu. — Strah Strah me je. — Strah Str ah? ? A o d čega? — N e znam. K a d bih bi h znao čega da se plašim, pla šim, ne bih se više plašio — odvrati don Camillo. — Nešto ne ide kako treba, nešto kao da visi u zraku, zraku, nešto nešto od čega se ne mogu obraniti. Kad me napadnu dvadesetoric to rica a s puškom u ruci, ruci, neće neće me uplašiti — smetat će me što ih je dvadeset, a ja sam sam i bez puške. Nađem li se usred mora, a ne znam plivati, pomislit ću — za zača čass ću se utopiti utop iti kao pile. pile. I b it će mi m i vrlo teško, ali se se neću neću plašiti. Kada K ada o nekoj opasnosti m ožeš razmišljati, tada nema straha. Strah dolazi od opasnosti koje osjećaš, a ne poznaješ. Čini mi se kao da vezanih očiju idem nepoznatom cestom. Gadno! — Z ar ne v jeru je ruje ješš više viš e u svoga svo ga Boga, Bog a, don do n CaCamillo? — Da mih m ihii animam, animam , caetera caet era tolle to lle.* .* Duša Duša je B ožja ož ja,, tijela tijel a su zemaljska zemaljska.. Vjer V jera a je velika, velika, ali ovo je j e tjelesni tjelesni strah. Moja vjera može biti neizmjerna, ali ne pijem li deset dana, bit ću žedan. Vjera je u tome da podnosiš tu žeđ prihvaćajući je vedra srca kao božju kušnju. Isuse, spreman sam tebi za ljubav podnijeti tisuću tisuću puta puta ovak ov akav av strah strah.. Ali A li plašim p lašim se. Krist se nasmiješi. — Pr Prez ezire irešš me? — N e pr prez ezire irem m , don Camil Ca millo, lo, kakvu kak vu b i vrije vr ijed d nost no st imala tvoja hrabrost kada se ne bi plašio? U krajevima uz obalu rijeke tišina prestravljuje, je j e r se u njo n jojj osje os jeća ća p rije ri jetn tnja ja.. Don Do n Cam Ca m illo j e b r ižl iž l jiji vo prelazio kistom po drvu križa i vidio je Kristovu * Daj mi dušu, ostalo uzmi. ( Prev .) 272 27 2

ruku probodenu probod enu čavlom. Pr Priči ičini nilo lo mu se, odjed od jed-nom, da se ruka pomakla. U istom trenutku u crkvi odjekne hitac. Netko je pucao kroz okno bočne kapelice. Zalaja pas, pa onda još jedan. Čuo se izdaleka kratak mitraljeski rafal. Zatim je ponovo zavladala tišina. Don Camillo prestravljeno pogleda Krista. — Isuse — reče. — O sjet sj etio io sam tvoj tv oju u ruku na svome čelu. — T i buncaš, buncaš, don Camillo. Camill o. Don Camillo spusti pogled i upre ga u ruku probodenu čavlom. Onda osjeti nekakav drhtaj i ispusti iz ruku posudicu i kist. Metak je probio Kristu zapešće. — Isuse — reče reč e uzdišući uzdiš ući — ti si mi odgurnuo odgur nuo gla gla-vu i primio u ruku metak upućen meni! — Don Camill Cam illo! o! — M etak eta k n ije ij e ostao osta o u križu! križ u! — povi po viče če don CaCamillo millo.. — Evo gdje je! S desne strane, nasuprot prozorčiću, nalazio se visoko na zidu mali okvir, a u njemu srebrno srce. Probivši staklo, metak se zabio usred srca. Don Camillo otrča u sakristiju i vrati se uskoro noseći dugačke ljestve, a onda povuče konopac između rupe koju je metak načinio u staklu okna i ruke u uokvirenom srcu. Konopac je prolazio trideset centimetara od čavla zabijenog u Kristovu ruku. — O vdje vd je j e b ila il a m o ja gla glava va — reče reč e don Camillo. — T v o ja j e ruka pogo p ogođe đena na je j e r si mi njom nj omee odgur o dgurnuo nuo glavu! Ovo je dokaz! — Sm Smir irii se, don Camil Ca millo! lo! Ali se don Camillo više nije mogao smiriti i, da ga nije spopala vrućica kakva obara i slonove, sam Bog zna što bi bio učinio. Ali Bog, budući da je znao, poslao mu je vrućicu koja obara i slonove i koja ga je prilijepila za krevet kao mokru krpu.

18 Don Camillo millo

RUMENO I RUŽI RUŽIČASTO Okno kroz koje su pucali gledalo je na njivicu što je j e pr prip ipad adal ala a crkvi. crk vi. N ar ared edni nik k i don Cam Ca m illo staj st ajali ali su straga za kapelicom i proučavali događaj. — E v o dokaza! dok aza! — reče narednik nare dnik poka po kazu zujuć jućii na četiri rape što su se isticale na svijetloj boji žbuke, nekoliko pedalja ispod ruba čuvenog okna. Izvadio je iz džepa nož, stao čačkati po jednoj rupi i na kraju nešto iščeprkao. — M islim is lim da je j e stvar stv ar v r lo jedno jed nosta stavna vna — obja ob jasn snii naredni narednik. k. — Strijela Str ijelacc se nalazio na udaljenom udaljenom m jestu i poslao je rafal iz puškomitraljeza u osvijetljeno okno. Četiri Č etiri metka m etka zabila su se ovdj ov djee u zid, zid, a jedan jed an je j e p rob ro b io staklo sta klo i ušao u crkvu. Don Camillo odmahne glavom. — V eć sam vam v am rekao rek ao da j e netko netk o pucao puca o iz pišto pi što-lja, i to odavde. Nisam još toliko pobenavio da ne bih znao razlikovati hitac iz pištolja od rafala iz puškomitraljeza. komitraljeza. N ajp rije je netko netko odavde odavde puca pucao o iz pištolja, a nakon toga sam izdaleka čuo rafal iz mitraljeza. — Pr Prem ema a tome, tom e, n eg egd d je bism bi smo o u b lizin liz inii m o ra rali li naći naći čahur čahuru! u! — odvra od vrati ti naredni narednik. k. — Međutim, čačahure nema. 274 27 4

Don Camillo slegne ramenima. — B io bi potre po treba ban n muzički muz ički kr krit itič ičar ar milanske Scale da ocijeni po zvuku je li hitac ispaljen iz automatskog pištolja ili iz revolvera na bubanj. Ako je onaj pucao iz revolvera na bubanj, onda je čahuru odnio sa sobom. Narednik je pretražio svu okolicu i konačno je nešto pronašao na deblu jedne od trešanja što su rasle na pet do šest metara od crkve. — Jedan Jedan j e metak me tak okrznu okr znuo o koru kor u — reče. T o se jasn ja sno o v idje id jelo lo.. U nedoumici se češao po glavi. — D obro ob ro — progunđ pro gunđa a napok nap okon on — pr prim imije ijeni nim mo naučne policijske metode. Uzeo je kolac i zabio ga u zemlju, tik do zida, ispred jedne rupe u žbuki; onda se ushodao njivom i od časa do časa ogledavao trešnju pogođenu metkom, pomicao se sad udesno, sad ulijevo, dok se deblo nije pokrilo s kolcem pobijenim uza zid. Tako se napokon našao ispred plota, a s druge strane plota bili su jarak i kolni put. Don Camillo mu se pridružio, pa su počeli pretraživati tlo svaki s jedne strane plota. Nisu morali dugo tražiti. Don Camillo je nakon pet minuta uzviknuo: — E vo je! je ! — i podignuo s tla praznu praznu čahu čahuru ru od puškomitraljeza. Zatim su našli još tri čahure. — T o dokazu dok azuje je ispravno ispra vnost st m o jih ji h tvr tv r d n ji — reče naredn narednik. ik. — Čovjek je odavde pucao pucao u prozor. Don Camillo klimne glavom. — N e razum raz umije ijem m se u pušk pu škom omitra itralje ljeze ze — reče don Camillo C amillo — ali znam da u ostalih pušak pušaka a meci ne lete u vijugama. Banuo je karabinjer i izvijestio narednika da su ljudi u mjestu mirni. — H vala va la lijep lij epa! a! — napomenu don Camillo. Camillo . — Pa nisu pucali u njih! Pucali su u mene! Narednik je od karabinjera zatražio pušku, pa se ispružio po zemlji i uperio oružje u prvo staklo na prozorčiću kapele, gdje je mislio da bi trebala biti rupa od metka. 18 *

275

— G d je b i zavr za vrši šio o metak me tak kad biste bis te pucali? puca li? — upita ga don Camillo. Bio je j e to dječ d ječji ji raču račun n — kad bi pošao pošao s tog m jesta i probio okno na kapelici, metak bi se najvjero jatn ja tn ije ij e zabi za bio o u v rh p rv rvee ispov isp ovije ijeda daon onic icee zdesna, ok oko o tri metra od crkvenih vrata. — T aj metak me tak nik nikak ako o n ije ij e m ogao og ao p o g o d iti it i oltar, olt ar, osim ako nije bio ispaljen iz oružja s daljinskim upravljačem — zaključi nared naredni nik. k. — T o zn znač ači, i, don don Camillo, kad ste god vi u nešto umiješani, da nastane takva zbrka da se čovjeku smuči! Nije vam bilo dovoljno da jedan puca na vas? Ne, gospodine, on hoće dvojicu. Jedan puca u njega stojeći iza prozora, a drugi pritajen iza plota udaljena stotinu pedeset metara. — Šta ja mogu mo gu — od odvv rati ra ti don Cam C amillo illo — kad sam takav čovjek. Ne marim za troškove! Uvečer je Peppone skupio u sjedištu cijeli glavni štab i partijske povjerenike iz svih sela u općini. Peppone je bio zamišljen. — D rugo ru govi vi — reče reč e — n a jn jno o v iji ij i do doga gađaj đaj još jo š je više zamrsio ovdašnje političke odnose. Neki je neznanac noćas pucao u takozvanog župnika, i sada reakcija to iskorištava, diže glavu i nabacuje se opet blatom na našu partiju. Reakcija, podla kao i uvijek, nema hrabrosti da jasno progovori, već, kako smo čuli, šapuće po kutovima i optužuje nas da smo mi odgovorni za taj atentat! Lungo diže ruku i Peppone mu dade znak neka govori. — U p rv rvo o m redu — reče reč e Lung Lu ngo o — treb tr ebal alo o b i da kažemo gospodi reakciji neka dokaže da je atentat na popa doista izvršen. Dosad on jedini to tvrdi. A budući da svjedoka nema, može biti da je iz revolvera pucao sam velečasni gospodin kako bi poslije mogao u svom prljavom listu pisati gadarije o nama! Prvo, napolje s dokazima! — T a k o je ! — p o tvr tv r d e prisutni. prisu tni. — Lungo Lun go j e u pravu! Peppone ponovo uze riječ. 276 27 6

— Samo Sam o trenutak! Točn To čno o j e što j e rekao rek ao Lungo, ali ne smijemo isključiti mogućnost da je događaj istinit. Mi poznajemo don Camillov značaj, pa ne bismo, ako hoćemo biti pošteni, baš mogli tvrditi da se olako služi sumnjivim sredstvima ... — Druže Peppo Pep pone ne — upadne mu u r iječ ij eč Spocchia, sekretar sekretar ćelije iz Molinet Molinetta. ta. — Nem Ne m oj zaboraviti da da pop po p ostaje os taje uvijek uvi jek pop! p op! T i zapad zapadaš aš u sentime sentimenta ntalnos lnost! t! Da si mene poslušao, te njegove prljave novine ne bi bile izišle, i danas Partija ne bi bila meta besramnih insinuacija u vezi s Pizzijevim samoubojstvom! Ne smije biti milosti prema narodnim neprijateljima! Tk T k o ima m ilost ilo stii prem pre m a narodn nar odnim im nepr ne prija ijate telji ljim m a, taj izdaje narod! Peppone udari pesnicom po stolu. — Nisu Nis u mi m i nimalo nim alo potre po trebn bne e tvo tv o je moraln mo ralne e pouke! pouke ! — vikne. vikne . Spocchia se nije dao zbuniti. — Da si nam dopustio dop ustio da učinimo učinim o ono što smo m ogli učiniti učiniti,, umjesto što si se protivio proti vio — poviče — sad nam se ne bi oko nogu motao čopor reakcionarnih lupeža! Ja ... Spocchia je bio mladić od dvadeset i pet godina, mršav, duge, natrag začešljane kose, koja mu je na vrhu glave gl ave bila bil a nakovrčana, nakovrčana, sa strana strana svjetlij svje tlija, a, a strastraga se završavala krestom kakvu nose prostaci na sjeveru i fićfirići s one strane Tibera. Imao je sitne oči i tanke usnice. Peppone mu priđe prijeteći. — T i si kreten! krete n! — reče gleda gle dajuć jućii mu u lice. Mladić je problijedio, ali nije izustio ni riječi. Peppone se vrati stolu i nastavi: — K oris or iste teći ći se epizo ep izodo dom m k oja oj a se zasniva samo na tvrdnjama nekakva popa, reakcija izvodi nove manevre na štetu naroda. Stoga drugovi moraju danas biti odlučni kao nikad. Na odvratne insinuaci j e . . . Odjednom mu se dogodilo nešto posve neobično, ču o nešto što mu se nikad nije dogodilo. Peppone je čuo sama sebe. Pričinilo mu se da se on, Peppone, nalazi ondje, u dnu dvorane, i da sluša što govori Peppone. 277 27 7

( » . . . prodane prodane du duše, reakcija reakcija plać plaćen ena a od neprijatelja proletarijata, pohlepni zemljoposjednici...«) Peppone je slušao i sve mu se više činilo kao da sluš sluša a nekog drugog čovjeka. ( » . . . savojska klika . . . licemjerni kler... crna vlada . . . Amerika . . . plu p lu to k r a c ija ij a .. . . . « ) »A što znači plutokracija? Zašto govori o plutokraciji ako ne zna ni što to znači?« mislio je Peppone. Pogledao je oko sebe i vidio lica koja gotovo nije poznavao. Nepouzdane Nep ouzdane oči, o či, a na na j nepouzdani nepouzd ani j e bile bi le su oči mladog Spocchije. Sjetio se Brusca, svog najodanijeg pristaše i potražio je njegov pogled, ali Brusco je j e sjed sj edio io u dnu dvoran dvo rane, e, skrštenih skršteni h ruku i obor ob orene ene glave. ( » . . . ali neka znaju naši neprijatelji da duh otpo- ra nije oslabio u nama , , . Oružje koje ćemo jednoga dana uzet uzetii u ruk ruke e da da bis bismo mo obran ili slo bo d u. . . « ) Tada Ta da Pepp Pe ppon one e p r im ije ij e ti da viče vi če kao ka o da j e po po mahnitao. Zatim se prolomi pljesak i vrati ga u stvarnost. — D obro ob ro je j e b ilo il o — prišapnu prišap nu mu Spo S pocch cchia ia kada su su odlazili. odla zili. — Peppone, Peppone, ti zna znaš da da je dovoljan do voljan samo samo zvižduk da započnemo. Moji su momci spremni. Za jed je d an sat! sat! — Odličn Od lično, o, odlič od lično no!! — odvr od vrat atii Pepp Pe ppon one e tapšući ga po ramenu. A bio bi mu najradije zdrobio tikvu. Tk T k o zna zašto. Ostali su sami, on i Brusco, i neko su vrijeme obojica šutjeli. — Dakle? Dakle ? — p ovič ov iče e odje od jed d nom no m Peppon Pep pone. e. — Jesi Jesi li izgubio dar govora? Sto mi ne kažeš jesam li dobro govorio ili nisam? — Odlič Od lično no si g o v o rio ri o — o d g o v o ri Brusco. — Odlično. Bolje nego ikad. Zatim je između njih ponovo pala zavjesa šutnje. Peppone je nešto upisivao u dnevnik. Iznenada zgrabi pritiskivač od kristala i tresne ga svom snagom o tlo, pa u divljem bijesu izusti dugačku, zamršenu i očajnu kletvu. Brusco ga pogleda. 278 27 8

— M r lja lj a o d tinte! tinte ! — objas ob jasni ni Peppo Pe ppone ne zatvar zat varaa juć ju ć i dnevnik. — K ak akva va nam pera pe ra p rod ro d aj ajee onaj ona j lop lo p o v Barćhini Barćhin i — reče reč e Brusco pazeći da se ne ne izlane izla ne da priča prič a o m rlji rl ji nije na mjestu, jer je Peppone pisao olovkom. Kada su izišli napolje, u noć, i stigli do raskršća, Peppone je zastao i činilo se kao da želi još nešto reći Bruscu. A onda odreza kratko: — V id jet je t ćemo ćem o se sutra sutra.. — Sutra, predsje pre dsjednič dniče. e. Laku Lak u noć! — Zrav Zr avo, o, Brusco! *

*

*

Božić je bio pred vratima i trebalo je hitno izvaditi iz škrinja male sadrene kipove za jaslice, očistiti ih i popraviti, osvježiti im boju. Bilo je već kasno uvečer, a don Camillo je još radio u župnom dvoru. Čuo je kucanje na prozoru i brzo otišao da otvori vrata, jer je vani bio Peppone. Peppone je sjeo, a don Camillo je nastavio raditi. Obojica su dugo šutjela. — Boga Bo ga mu ljub lju b im im!! — iznenada uzvikne uzvik ne Pepp Pe ppoone, bijesan. — Zar Za r nisi m ogao og ao nigd ni gdje je dr drug ugdj djee kleti klet i nego neg o si došao u župni župni dvo d vorr da psuješ? psuješ? — upita upita ga spokojno spo kojno don Camillo. Camillo. — Zar Za r nisi nisi mogao psovati psova ti u svom partijskom sjedištu? — Ondje On dje čovj čo vjek ek više viš e ni to ne može! mož e! — zagunđa zagunđa Peppone. — Jer ako i prekun prekuneš, eš, moraš davati objaob jašnjenja. Don Camillo poče bjelilom dotjerivati bradu svetoga Josipa. — N a tom p rlja rl javo vom m svije sv ijetu tu nema više viš e mj mjest esta a za poštenjaka! — uzvikne uzvikne domalo doma lo Peppon Peppone. e. — Pa što se to tebe tiče? — upita ga don Camillo. Camill o. — Da nisi nisi možda mo žda postao pos tao poštenjak? pošte njak? — Od Oduv uvije ijek k sam to bio. — Gle! Što mi ne kažeš! kažeš! Nika Ni kad d ne bih to pomis po mislio. lio. Don Camillo je dalje dotjerivao bradu svetoga Josipa. Z atim at im j e prešao pre šao na odjeću. odje ću. 279

— Ima Im a te l i još jo š m nogo no go posl po sla a o k o toga? to ga? — upita srdito Peppone. — A k o m i m al alko ko pomogn pom ogneš eš,, b it će začas goto go tovo vo.. Peppone je bio mehaničar i imao je ruke velike kao lopate, a prste toliko debele da ih je teško savijao. Ali, ako je tko imao uru za popravak, odlazio je j e Pepponeu. Peppone u. Jer, tako ta ko j e to — upra up ravo vo gole go lem m i ljud lj udii stvoreni su za najsitnije stvari. Ukrašavao je karoserije automobila i žbice na kotačima dvokolica kao da mu je to zanat. — Što Št o vam va m pada na pa pame met! t! Ja da boja bo jadi diše šem m svece! ce! — progunđa progunđa.. — N e mislite valjda valjd a da sam sam crkv crkve e njak! Don Camillo posegne na dno sanduka i izvadi neku ružičastu stvarčicu, sitnu poput vrapčića. Bio je to mali Isus. Peppone je odjednom držao kipić na dlanu a da ni sam nije znao kako mu se tu našao, pa uze mali kist i poče pažljivo bojiti. On je bio s jedne strane stola, a don Camillo s druge, ali nisu mogli jedan drugome vidjeti lica, jer je među njima bila svjetiljka koja ih je zasljepljivala. — S v ije ij e t j e p r lja lj a v — reče reč e Peppone. Pepp one. — Č ovje ov jek k se ni u koga ne može pouzdati ako mu dođe da nešto kaže. Nemam više povjerenja ni u sama sebe. Don Don Camillo je bio vrlo vr lo zaokupljen svojim poslom poslom — treb tr ebal alo o j e p r e b o jit ji t i lice li ce M a jke jk e B ožje ož je.. T o j e m orao or ao neobično pažljivo uraditi. — A imaš li p ovje ov jere ren n ja u mene me ne? ? — pr priu iupi pita ta nemarno don Camillo. — N e znam. znam. — Pokušaj Poku šaj m i nešto reći, reć i, pa ćeš vid v idje jett i. Peppone je dovršio dotjerivanje očiju malog Isusa — ono najteže. Onda Onda osvježi osv ježi crvenu boju bo ju sitnih sitnih usana. — H tio ti o bih sve skupa posl po slat atii k vrag vr agu u — reče Peppone. Peppone. — A li ne mog mogu. u. — T k o ti brani? bra ni? — Bran Br ani? i? N i j e m i teško teš ko zg zgra rabi biti ti želje žel jezn znu u motku mo tku i pobiti čitav puk. — B o jiš ji š li se? se? 280

— N ika ik a d se ja j a ničega nisam b ojao oj ao!! — A ja j a se boj b ojim im,, Peppone. Poneka Pon ekad d se boj b ojim im.. Peppone umoči kist u boju. — Zapravo Zap ravo,, ponekad pon ekad se i j a b o jim ji m — reče reč e Pepp Pe ppoone jedva čujno. — Metak Me tak mi m i je j e p role ro leti tio o čet č etiri iri prsta p rsta od čela — reče re če don Camillo. — Da nisam nisam baš u tom trenutku povukao glavu, pokosio bi me. Dogodilo se čudo. Peppone je bio gotov s licem Djeteta Isusa i sada je j e obn ob n avlja av ljao o ružičastu b o ju tijel tij ela. a. — Žao Ža o m i j e što sam ga pr prom omaš ašio io — progunđa progu nđa Peppone. — Ali bio je suviše daleko i smetale su mi trešnje Don Camillo je prestao bojiti. — T r i noći — objas ob jasni ni Peppo Pep pone ne — Brusco Brusc o j e hoho dao oko Pizzi Pi zzijev jevee kuće kuće pazeći da onaj onaj ne bi ucmekao ucmekao i dječaka. Dječak je po svoj prilici vidio tko je kroz prozor pucao u njegova oca, a onaj to zna. U međuvremenu sam ja obilazio oko vaše kuće. Bio sam uvjeren da je onome isto tako poznato da i vi znate tko je pucao na Pizzija. — K ome om e onome? ono me? — N e znam kome ko me — odvr od vra a ti Peppone. Pepp one. — Ja sam sam samo izdaleka vidio kako prilazi oknu kapelice. Ali nisam mogao pucati dok nešto ne učini. Čim je pucao, pucao sam i ja. Promašio sam. — Hvala Hv ala Gospodu Gosp odu — reče reč e don Camillo. Cam illo. — Znam kako gađaš i zato mogu reći da su se dogodila dva čuda. — T k o j e to m ogao og ao b iti? iti ? Samo Sam o v i i dječa dj ečak k znate tko je. Don Camillo je progovorio polagano. — Da, Peppone, Pepp one, znam, znam, ali ništa me na svijet svi jetu u ne bi moglo nagnati da prekršim tajnu ispovijedi. Peppone uzdahne i nastavi bojiti. — Ima Im a tu nešto što mi se ne sviđa — reče reč e o d jed je d nom, nom, — Čini Čini mi se kao da me svi svi promatraju prom atraju drudrugim očima. Svi, pa čak i Brusco. — I Bruscu se tako čini, pa i svima ostalim ost alima a — reče don d on Camillo. — Jedan Jedan se b o ji drugoga, drugoga, i svak osjeća, dok govori, da bi se trebao braniti. 281

— Zašto Za što j e to tako? tak o? — Ok Okanim animo o se p oliti ol itike ke,, Peppo Pep pone! ne! Peppone ponovo uzdahne. — Osjeća Osj ećam m se kao u za zatv tvor oru u — reče, smrknut. — P o s toje to je u vije vi jek k jed je d na vrat vr ata a na k o ja možeš može š p objeći iz svakog svakog zatvora — odvrati don Camill Camillo. o. — Zatvori su samo za tijelo. A tijelo ne vrijedi mnogo. Mali Isus bio je sada potpuno dovršen; onako svježe obojen, svijetao i ružičast, činilo se kao da blista u golemoj mrkoj Pepponeovoj ruci. Pepone ga pogleda i pričini mu se kao da na dlanu osjeća blagu toplinu tog tjelešca. I nije više mislio na zatvor. Nježno položi Dijete na stol, a don Camillo stavi pored njega Mariju. — M o j sin sin uči božičnu bož ičnu pjesm pje smu u — izja iz javv i ponosn pon osno o Peppone. Peppone. — Čujem kako je svake svake večeri p rije spa spavanja ponavlja sa svojom majkom. To je čudo od djeteta. — Znam — pr priz izna na đon Camillo. Cam illo. — I onu pjesmu pjes mu namijenjenu biskupu izvrsno je naučio. Peppone se ukruti. — Bila Bi la j e to jedna jed na od vaših na najve jveći ćih h podv po dvala ala!! — uzvikne. — To mi još morate platiti. — Za plać pl aćan anje je i smrt sm rt u vije vi jek k im ima a vreme vre mena na — odod vrati don Camillo. Onda krai Marije, pognute nad Malim Isusom, stavi magarčića. — Ovo Ov o j e Pepp Pe ppon oneo eovv sin, sin, o v o Pepp Pe ppon oneo eova va žena, žena, a ovo Peppone — reče don Camillo i pri posljednjoj riječi dotakne magarca. — A o v o j e don Cam Ca m illo! illo ! — uzvikn uzv iknee Peppone, Pepp one, pa uhvati kipić vola i pridoda ga skupini. — T ja ja,, živ ži v o tin ti n je se u vije vi jek k međuso međ usobno bno razum raz umiju iju — za zakl klju juči či don Camillo. Cam illo. Pošto je napustio župni dvor, Peppone se našao usred mračne padske noći, ali je sada bio potpuno miran, jer je još osjećao na dlanu blagu toplinu ružičastog Djeteta. Onda mu u ušima odjeknu riječi pjesme koju je već znao napamet. 28 2

— K ad m i j e na B adnj ad nje e veče ve če bude recitir rec itirao ao,, b it će divno! — poveseli se se. — I kada kada zavlada zavlada proleterska demokracija, trebat će sačuvati poeziju. Dapače, morat će postati obavezna!

Nedaleko, ispod nasipa, tekla je rijeka sporo i mirno. 1 to je j e bila bila poezija poe zija — poezija poe zija koja k oja je nas nastala tala kada je nastao svijet i koja je još živjela. A da bi se zaoblio i izgladio najsitniji od milijarde kamenčića na dnu vode, moralo je proteći tisuću godina. I tek za dvadeset generacija voda će izgladiti nov kamenčić. I za tisuću godina ljudi će juriti brzinom od šest tisuća kilometara na sat u raketnim strojevima na superatomski pogon, a čemu? Da bi dočekali kraj godine i otvorenih usta stali pred ružičasto Dijete od sadre, ono isto koje je, jedne večeri, drug Peppo ne premazao kistom.

Sadržaj Ovdje se s tri priče i jednim citatom objašnjava svijet »Malog svijeta« Prva priča Druga priča Treća priča Ispovjeđeni Ispovjeđ eni grijeh Krštenje Proglas Potjera Večer Večernja nja škola U lovišt lov ištu u Podmetnuti požar poža r Blago Suparništvo Kaznena ekspedici ekspedicija ja Bomba Jaje Jaje i kokoš kokošii Zloč Zločin in i kazna Povra ovrata tak k stadu Poraz Osvetnik Noćna Noć na zvon zv onja java va Ljudi Lju di i životin živo tinje je Procesija Zbor Na obali rijek rij eke e Nasilnici Zvono Stari Stari tvrdogl tvrdoglavac avac Generalni Generalni štra štrajk jk Oni iz grad grada a Seljačka filo fi lozo zofi fija ja

5 9 13 20 27 31 35 42 46 52 58 63 71 77 84 92 99 104 112 120 128 132 141 146 152 159 168 176 181 189 198

Romeo Rom eo i Julija Slikar Proslava Stara učite učitelj ljica ica Pet Pe t više više pet Pas Je Jesen Strah I dalj da lje e strah Rumeno i ružičas ružičasto to

204 223 229 237 243 247 252 261 268 274

NAKLADNI ZAVOD ZNANJE, ZAGREB ZA IZDAVAČA: IN2. BRUNO PEKOTA LEKTOR: VJEKOSLAV ZRNC KOREKTOR: STEFICA KONJEVOD TEHNIČKI UREDNIK: URED NIK: SREĆ SREĆKO KO JOLIĆ š t a m pa r s k i

z a v o d

»o g n j e n

ZAGREB 1969

p r ič a

«

Giovannino Guareschi - DON CAMILLO

Recommend Documents