01
Moj život u borbi sa Sotonom S talijanskoga preveo Mate Maras
02
Predstavljanje jednoga posebnog čovjeka i posebne knjige U sobi u prizemlju velikoga građevinskog kompleksa u Ulici Alessandro Severo, u pravoj pravcatoj tvrđavi, nad kojom se uzdiže golema bazilika s kupolom gdje se nalazi glavni stožer Društva svetog Pavla u Rimu, prilično je hladno. Mala električna grijalica vodi očajničku borbu protiv propuha što prodire kroz vrata. Ostarjeli čovjek što ulazi, malo pogrbljen, s aktovkom u ruci, odmah upozorava: »Zadržavam kaput.« Prostorija je ogoljela. Više nego jednostavan drveni stolić u sredini, nekoliko stolaca iz šezdesetih godina, smeđ naslonjač od onih koji su bili u modi prije trideset godina - nasloni za ruke od drva, četvrtast naslon za leđa, presvlaka od smećkaste tkanine koja nemilosrdno podsjeća na socijalističko pokućstvo istočnoeuropskih zemalja - to je glavni namještaj, skupa s divovskim starinskim hladnjakom koji zuji u kutu. U taj naslonjač sjedaju don Gabrieleovi čudni pacijenti. Čudni, jer boluju od bolesti koje nitko ne poznaje, ne uspijeva razumjeti, ne izlječuje. Nemoćna je medicinska znanost koja priznaje poraz; nemoćni su oni koji bi morali imati iskustva ili barem sposobnosti, volje, dužnosti da ostave otvorena vrata prema nadmaterijalnom, nadnaravnom, međutim… Ali tu već zalazimo u temu, a želio bih govoriti o njemu, o ambijentu u kojem provodi glavninu svoga vremena, boreći se prsa u prsa, ne samo metaforički, s neuhvatljivim neprijateljem; htio bih vam govoriti o tom čovjeku od osamdeset četiri godine koji je prije dvadeset tri godine, tijekom 1986., promijenio iz temelja svoj život, upustivši se u pothvat koji ga i sada obuzima. Na zidovima rijetke slike. Na velikoj fotografiji don Giacomo Alberione, osnivač Društva svetog Pavla. Zatim još jedna fotografija, slika svećenika svijetle kose, strahovito izražajnih očiju ispod otvorena čela, veliko bijelo srce izvezeno na crnoj halji, »uniformi« svećenika pasionista. To je otac Candido Amantini, tijekom četrdeset godina egzorcist pri Svetom stubištu u Rimu, Gabrieleov učitelj. Velik kip Gospe Fatimske, visok više od jednog metra, nadmoćno stoji na zidu, kraj njega lik krhkoga arkanđela Mihaela, vjerojatno barokne izrade. 03
Ali na naslonjaču smije se lice don Bosca, a u blizini je sveti Pio srednje dobi: dva sveca koja su s neželjenim gostom radne prostorije don Amortha - to jest s đavlom - bila više nego upoznata; obojica, ali svetac iz Pietrelcine bio je izložen posebnoj pažnji koja se tehničkim izrazom naziva »kinjenje«. Don Gabriele je nasmijan čovjek, zabavna izraza lica, koji u svoj govor stalno ubacuje pokoju šalu. Nema mobitela, ne zna što je internet, ne gleda televiziju niti čita novine. »Informiraju me subraća za ručkom, o stvarima što se događaju u svijetu.« A o mnogim drugim stvarima, koje nisu vesele, izvješćuju ga njegovi pacijenti… Snažan je dojam da ulaziš u različit svijet, u dimenziju koja nije uobičajena. I taj dojam postaje sve jači kako malo-pomalo ostarjeli svećenik odmotava klupko svojih priča, kazuje ti kako se osobe koje su prije nekoliko sekunda bile prototip nasmijana, brbljava, ljubazna gosta odjednom preobražavaju, padaju u trans, postaju bića što urliču, iz usta im izlazi pjena i psovka, dobivaju takvu snagu da ih ni šest-sedam osoba ne uspijeva svladati, nužno ih je vezivati za ležaj da ne nanose zlo sebi i drugima. Da bi zatim opet postale, čim završi molitva i prestane stanje transa, normalne i smirene. Osjećaju se ta dva svijeta što traju jedan kraj drugoga, posve bliski, paralelni, koji se od vremena do vremena dodiruju, u dramatičnom kratkom spoju, zbog nazočnosti zle i opipljive sile, u ogoljeloj sobi, u prizemlju zgradurine u rimskom predgrađu, u glavnom stožeru nakladničkih snaga Društva svetog Pavla. Zapanjuje vedrina svećenika koji pred tobom izgleda kao da drži ključeve onoga mosta između dvaju svjetova i o tome ti govori kao da je riječ o najnormalnijem događaju na svijetu vidjeti nekoga komu se u ustima, dok povraća, materijaliziraju željezni čavli dugi deset centimetara i možda ih pokušava ispljunuti na tebe. Don Gabriele je rudnik sjećanja, priča, iskustava. I ne samo to. Kad mu pamćenje ne pomaže, dolaze mu u pomoć sjećanja tiskana u biltenu Društva egzorcista - najprije talijanskog, poslije međunarodnog - u biltenu koji je jako »domaći«, uređuje se na prijenosnom pisaćem stroju, u nekoliko desetaka primjeraka. Don Gabriele nam je stavio na raspolaganje to povijesno pamćenje, da se upoznamo s nepoznatim; to je bilo sredstvo preko kojega su neznani borci toga čudnog rata razmjenjivali informacije, iskustva, vještine korisne u svakidašnjoj borbi prsa u prsa s Neprijateljem. Zajedno s plodovima dugačkih 04
susreta s don Gabrieleom objavit ćemo i te priče, da bismo konkretnije, opipljivije prikazali osjećaj jednog poziva i pastoralne službe što se obavlja u graničnoj zoni ispunjenoj tajnama. Od svih svjedočanstava što nam ih je ponudio don Gabriele pazeći uvijek pomno da izostavi ime upletenih osoba, kako bi se izbjeglo svako moguće identificiranje - jedna se odnose na iskustva koja je osobno doživio, druga se pak tiču svećenika koji su poput njega uključeni u borbu protiv Neprijatelja, a neka su napokon riječi žrtava. Ali nama se čini da sva ta iskustva zapravo pripadaju njemu, don Gabrieleu; jer iz njegova se glasa rađaju cirkulari Društva egzorcista koje je njegovo najvidljivije i najtrajnije ostvarenje. Stoga smo namislili da ne razdjeljujemo na »klasična« poglavlja plodove ovih dugih razgovora, upravo zato da zadržimo i podijelimo osjećaj dugačkog tijeka riječi i osjećaja, umećući priče, svjedočanstva i iskustva. Ugodno čitanje. Marco Tosatti
05
Život na »stranputici« Don Gabriele, vas je još 1986. kardinal Poletti imenovao egzorcistom. Više od dvadeset godina vodite tu bitku; kako se promijenio vaš život? Promijenio se iz korijena. Dakle, prije sam mnogo pisao; bio sam direktor marijanskog lista »Madre di Dio« (Majka Božja), marijanskog mjesečnika Društva svetog Pavla. Bio sam to nekoliko godina. Mogao bih zapravo reći da je područje moje specijalizacije mariologija. Međutim, od te 1986. godine moj se život iz korijena promijenio, jer se sada u cijelosti posvećujem obavljanju egzorcizama. I kako vidim da je potreba golema, a egzorcisti malobrojni, radim sedam dana tjedno, ujutro i popodne, uključujući blagdane Božića i Uskrsa. Dakle, praktično se ničim drugim ne bavim, osim poneke propovijedi koja mi se dogodi, nekoj skupini, velikoj - samo velikim skupinama, napose skupinama Karizmatske obnove, ili Međugorja (to su dva pokreta kojima se posvećujem)… I zatim mjesečno imam predavanje na Radiju Mariji, s pitanjima i odgovorima, od 18 do 19,30, sat i pol, drugoga utorka u svakom mjesecu. I ta vrsta predavanja ide već šesnaest godina i vidim da se ljudi još nisu umorili, iako je moj predmet jedinstven predmet, to jest egzorcizam. Ipak je jasno da se ljudima sviđaju te teme, jer iz njih izvlače plodove. Primam tolika zahvalna pisma i telefonske pozive, uvijek ima mnogo pitanja i mnogi mi kažu: »Nikada ne uspijem da do vas stigne moje pitanje…« Govorim tri četvrt sata, zatim kreće telefon, stižu mi pitanja. A ja na njih odgovaram, jedno po jedno. I svaki put opažam da se velikoj šutnji o đavlu koja se često rađa unutar same Crkve suprotstavlja duboka volja za znanjem od vjernika i običnih ljudi.
Radilo se, dakle, o uistinu korjenitom zaokretu, da korjenitiji ne može biti! Nisam više poznat kao mariolog, kako sam bio neko vrijeme - ili ako hoćete kao »mariolo« - nego sam poznat kao egzorcist. I stoga što mi je poslije, budući da su egzorcisti malobrojni, pala na pamet ideja da pišem knjige, koje su imale toliko golem uspjeh, da mislim da je Gospa blagoslovila tu ideju. Prva moja knjiga, Un esorcista racconta (Egzorcist pripovijeda), doživjela je u Italiji dvadeset prvo izdanje i prevedena je na dvadeset tri jezika. Svjetski uspjeh po kojem sam 06
postao poznat svim narodima. Pozivaju me posvuda: u Poljsku, jer mi kažu: Jako si poznat u Poljskoj… ili u Brazil: Jako si poznat u Brazilu… ili u Sjedinjene Države, i tako dalje. A poznat sam preko knjiga, jer na ta mjesta nikada nisam išao i ne idem: previše posla imam ovdje. Poslije toga, mislio sam osnovati, i osnovao sam, Društvo egzorcista. Koje je isprva bilo samo nacionalno, a poslije je postalo internacionalno. Pomislite da nas je na prvom sastanku bilo dvanaest, godine 1991., u crkvi Svetog Petra i Pavla, ovdje u Rimu. Nadao sam se da će na taj prvi sastanak doći - jer je u to doba još bio živ - otac Candido Amantini. Međutim, nije mu se dalo doći. Ipak, dvanaestorica nazočnih. Ali već sljedeće godine bilo nas je mnogo više, a iduće godine naš broj je dodatno porastao, dok nismo stigli u 1994., godinu kad je Društvo postalo internacionalno, jer su tada već stizali i brojni svećenici iz inozemstva. Danas sam zaslužni predsjednik Društva, jer sam nakon određenog broja godina, i deset kongresa koje sam osobno organizirao, pomislio: bolje je izvršiti rotaciju, neka se netko drugi uzdigne. Sada je predsjednik don Giancarlo Gramolazzo. Ali članovi su me doživotno imenovali počasnim predsjednikom. Poslije nekoliko godina egzorcističke službe, dakle, došla mi je ideja da osnujem to međunarodno društvo: vjerujem da iz njegova dobra uspjeha i sve većeg broja pripadnika mogu izvući dokaz da je Gospodin uistinu blagoslovio tu inicijativu, da ju je posvojio.
07
Milosrdna borba Doznavši da ste tu službu počeli obavljati u određenoj dobi, a već ste prevalili osamdeset godina, ne mogu izbjeći a da vas ne upitam je li s fizičkoga gledišta ta zadaća posebno tegobna… Da, svakako, prilično je tegobna, a i zbog toga što mi se događa jedna čudna stvar, svake godine imam jednu godinu više… Već imam osamdeset četiri godine, navršene 1. svibnja. Nije to slučajan dan: mislim da sam se upravo u čast Gospe rodio prvog dana mjeseca koji je posvećen Mariji. Ipak, vraćajući se na tegobe svoje posebne službe, moram priznati da mi najveći umor potječe iz činjenice što vidim ljudske potrebe, što u meni izaziva veliku samilost. I susrećem slučajeve golemih patnja koje traju godinama i godinama. Vidim kako se s pomoću egzorcizama uspijeva pružiti olakšanje i često stići do potpunog oslobođenja. Sveti Alfons de Liguori, koji se u to razumio, kaže: »Ne stiže se uvijek do potpunog oslobođenja, ali uvijek se uspijeva pružiti olakšanje.« I upravo je tako. Stoga svako malo imam nekoga tko još nije potpuno oslobođen, nego je stigao do takve samostalnosti da nitko ne opaža njegovo posebno stanje. Tako može voditi »normalan« život, u obitelji i na poslu. I možda oni osjete potrebu da dođu jedanput, dvaput na godinu i podvrgnu se egzorcizmu. A jedanput ili dvaput na godinu doista nije ništa, ako se pomisli da je počelo s jedanput na tjedan, i još je možda bilo potrebno da ih drže, da ih vežu uz poseban ležaj. Sada, međutim, bližeći se potpunom oslobođenju, dolaze ovamo, sami, i mirno sjedaju u naslonjač.
Ali normalno, u najtežim slučajevima, kad smo na početku egzorcističkog puta, ima pojava takva nasilja da mi je potrebno šest-sedam osoba da mi pomognu obuzdati mahnitanja i reakcije opsjednuta čovjeka. Eto, važna je »fizička« potpora pomoćnika - da opsjednute drže čvrsto, ali i da im očiste lice ili odjeću ako povraćaju, kao što se često događa - ali njihova se pomoć očituje i u molitvi koja neprekidno prati 08
njihovo djelovanje tijekom egzorcizma. Osim tih laičkih pomoćnika, očito, dolaze i toliki svećenici koji žele steći iskustvo i napredovati u službi egzorcista.
09
Pogibeljan posao Htio bih sada čitateljima pružiti prvo svjedočanstvo o karakterističnim pojavama koje prate egzorcizme, posebno ističući moć i korist od blagoslovljene vode u razlučivanju slučajeva na koje nailazim. Bio me je pozvao jedan župnik, svećenik u mojoj biskupiji, da mu pomognem u slučaju neke žene sa smetnjama. Ugovorili smo sastanak nekoliko dana prije. Dan prije moga dolaska žena je rekla župniku kako neću doći jer ću se loše osjećati. Tada nisam znao te riječi, župnik mi ih je naknadno prenio. Dan poslije toga, dok sam se spremao krenuti, dobio sam iznenadan napadaj bubrežnih kamenaca i bio prevezen u bolnicu.
Nekoliko tjedana potom napokon se održao sastanak. Na početku je žena imala upravo izgled osobe sa smetnjama, ali se predstavila kao simpatično čeljade. Zatim, kako smo vodili razgovor, postajala je sve nemirnija, sve joj je neugodnija bivala moja nazočnost, tako da je u jednom trenutku ustala, prišla drugom svećeniku i objesila mu se o vrat kao uplašeno dijete, govoreći: »Zaštitite me od njega.« Dao sam znak svećeniku i on ju je nagnao da ponovno sjedne. Bio sam pripremio na stolu sa strane dvije čaše: jednu s običnom vodom i drugu s blagoslovljenom vodom. Ponudio sam joj da popije običnu vodu; zahvalila mi je i popila. Nekoliko minuta poslije pružio sam joj drugu čašu, s blagoslovljenom vodom. Popila ju je, ali ovaj put se njezino lice smjesta promijenilo: od uplašene djevojčice do srdite osobe. Skandirajući riječi dubokim i snažnim glasom, kao da iz nje govori muškarac, rekla mi je: »Misliš da si lukav, pope!« Tako je počela molitva egzorcizma i samo sat kasnije, pošto je obavljen obred, zbilo se oslobođenje u crkvi. Sada želim podastrijeti drugo svjedočanstvo. Bio sam zaređen za svećenika jedva godinu dana, kad sam primio telefonski poziv od jednog subrata: pitao me mogu li doći da mu pomognem u slučaju djevojke koju su tek doveli u župnu kuću. Isprva sam oklijevao, ne bez razloga. Bio sam se tek vratio u svoju župu pošto sam šest tjedana bolovao od žutice; morao sam k tomu govoriti večernju misu, jer je bio 10
odsutan moj župnik. Stoga sam odbio »poziv«. Tijekom euharistijskog slavlja, pošto sam vjernicima podijelio pričest, dok sam vraćao piksidu u tabernakul, na svoje veliko iznenađenje čuo sam neki unutarnji glas koji je govorio: »Ja sam s tobom.« Osjetio sam kako mi se nova snaga vraća u tijelo i shvatio kako moram priteći u pomoć onom subratu koji me je zvao da mu pomognem.
Stigao sam, dakle, u župnu kuću. Poslije prve, dugačke molitve trajala je oko tri sata - shvatili smo da se nalazimo pred slučajem prave opsjednutosti pa smo stoga stupili u dodir s biskupom tražeći ovlaštenje da poduzmemo potrebne egzorcizme. Evo zatim nekih stvari koje su se zbile u tim okolnostima. Jedanput se tijelo te djevojke pomaknulo tri metra po podu, gmižući kao zmija. Druge su osobe bile s nama i posvjedočile su o toj činjenici. Sjećam se također da sam u tom razdoblju imao užasnu moru. Nosili su me prema nekakvoj velikoj kupaonici, na dnu broda na pučini. Ondje sam susretao tri osobe: jednu plavu ženu, potpuno golu, kojoj se preobražavalo lice dok mi se primicala, postajući napola lice zvijeri, a napola lice žene. Druga osoba je bio mladić bijelac, tamne kose i ruku stisnutih oko kolca: dok mi se približavao, pokušavao me je probosti. Treća osoba je bio crnac, ali nisam mu vidio lica; činilo se da ima spolni odnos s nekom crnom ženom koja je skrivala lice. Dan poslije, tijekom egzorcizma, otkrili smo imena tih triju osoba i još nekih drugih, preko opsjednute djevojke. Prije konačnoga znaka odlaska demona i pobjede Krista nad Legijom - kako je izjavio demon koji ju je opsjedao - stigao sam na molitvu sa zakašnjenjem. Dok sam se upućivao prema crkvi, moj se auto blago podignuo na cesti i spustio na travnjak. Valja spomenuti da sam vozio vrlo polako, svojih petnaest kilometara na sat. Uzaludni su bili svi napori da vratim auto na cestu: više nije odgovarao na komande. Opsjednuta djevojka sjedila je na stražnjem sjedalu, kraj nje jedan snažan muškarac kojega sam zamolio da me prati i njoj ne dopusti da se miče. Vidio sam da je prednja desna guma razrezana, ne zna se kako. Stigli smo sa zakašnjenjem. Na tome istom mjestu imao je automobilski kvar svećenik koji me je zamolio za pomoć, nekoliko dana poslije oslobođenja. Dok sam se spremao ući u crkvu toga subrata, osjetio sam prisutnost zloduha iza sebe, spremna da me napadne. Okrenuo sam se i vidio djevojku sa škarama u ruci, spremala se udariti me. 11
Blagoslovljen budi Bog: sve se završilo na njegovu slavu i hvalu. Poslije potpunog oslobođenja djevojka se udala i živi sretnim životom.
12
Biskupi ne vjeruju Rekli ste mi da su nekoć egzorcisti bili malobrojni i da ih mnoge biskupije uopće nisu imale. Je li se danas to stanje možda promijenilo? To se stanje na žalost nije promijenilo, jer i sada imamo premnoge svećenike i mnoge biskupe koji nam ne vjeruju. Pisao sam pismo o toj stvari i Svetom Ocu i nadamo se… Obećao je da će izdati dokument Kongregacije za nauk vjere, kojoj pripada sastavljanje takve vrste dokumenata, u kojemu će se preporučiti da biskupi imaju barem jednog egzorcista u svakoj biskupiji, kao minimum. Ali u mnogim biskupijama - predugo bi bilo o tome kazivati - bile su cijele godine potpunoga prekida egzorcizama, s posljedicom da se u većini sjemeništa, gdje se školuju sutrašnji svećenici, o tome više nije govorilo. A ne govori se ni danas.
U prva četiri stoljeća kršćanske povijesti svi su mogli obavljati egzorcizam, nisu postojali egzorcisti kako ih danas mi poimamo, to jest svećenici s točnim ovlaštenjem službe. Isus je rekao: »U moje ćete ime istjerivati zle duhove.« Dostatno je vjerovati u njega i djelovati s vjerom. A to ostaje istina i danas. Eto zašto postoje skupine Obnove te pojedine osobe koje čine ono što ne nazivam egzorcizmima - da bi se razlikovali od pravih i istinskih egzorcizama - nego ih radije definiram kao »molitve oslobađanja«. Ali, kad se one govore s vjerom, imaju velik učinak, isti kao pravi i istinski egzorcizmi. Ali vratimo se priči: u prva četiri stoljeća povijesti Crkve svi su obavljali egzorcizme. Poslije je osnovan egzorcistat, kao niži red, koji je mogao biti povjeren samo svećenicima, a njima samo od biskupa. I danas to tako funkcionira: samo biskupi imaju mogućnost, apsolutni monopol, da imenuju egzorciste ili da im oduzmu mogućnost obavljanja egzorcizama. Ali egzorcizmi, koje tako nazivam stoga što svećenici javno govore molitve, ne iscrpljuju inicijative koje se mogu poduzimati za oslobađanje od zloduha: ostaje uvijek privatna molitva, dana po Kristu, koju svi mogu govoriti. 13
Cijeli narodi bez egzorcista Koje su posljedice te šutnje o đavlu koja već neko vrijeme, rekli ste, unosi razlike i u unutarnji život Crkve? Prva posljedica je to što mi danas pišu iz toliko naroda žaleći se na posvemašnju odsutnost egzorcista. Riječ je o zemljama prvoga reda: Njemačka, Austrija, Švicarska, Španjolska, Portugal, da spomenem samo neke od njih. U tim zemljama nemaju egzorcista. I toliki mi vjernici pišu jer žele doći u Rim da se kod mene podvrgnu egzorcizmima. A to nije moguće, jer sam previše opterećen dužnostima i slučajevima koje pratim. Tada sve upućujem na skupine Obnove ili na one svećenike koji predvode molitve oslobođenja, jer te molitve, ako se govore s vjerom, imaju isti učinak - to sam već spomenuo - kao pravi i istinski egzorcizmi.
Htio bih s tim u svezi još primijetiti da se u životu mnogih svetaca susreću mnogobrojne zgode koje svjedoče da su oni oslobađali od zloduha, a da nisu bili egzorcisti. Dat ću vam ime jednog sveca koji nikada nije službeno proglašen zaštitnikom egzorcista, ali koji se pomalo smatra zaštitnikom te kategorije: sveti Benedikt. Dobro, sveti Benedikt nije bio ni svećenik ni egzorcist. Bio je redovnik. Ali bio je uspješan u molitvama oslobađanja! Dat ću vam još jedno ime: sveta Katarina Sijenska. Kad egzorcisti nisu uspijevali nekoga osloboditi, slali su ga svetoj Katarini, koja nije bila ni svećenica ni egzorcistica, a ona se molila i svojom je vjerom postizala znakovita oslobođenja. I toliki drugi muškarci i žene, svojom vjerom i svetošću… Ne bi zatim nedostajalo svjedočanstava po kojima je i otac Pio, koji nikada nije bio službeno zadužen egzorcist, oslobađao osobe od utjecaja i djelovanja Zloduha.
14
Bitka na dvije fronte Vaša je bitka dakle dvostruka, na dvije fronte: s jedne strane protiv vječnog neprijatelja, s druge strane protiv šutnje ili nevjerice u samoj Crkvi… Svakako, riječ je o bitki da se uvjere ljudi Crkve. Do dvanaestog stoljeća stvari su dobro išle, jer je bio visok broj egzorcista u svim biskupijama. Zatim je počelo ono što ja nazivam razdobljem ludosti, to jest kad su neki članovi Crkve dopustili mučenje krivovjernika, a zatim još jedno razdoblje kad su dopustili da oni budu predani »svjetovnoj vlasti«, to jest državnoj pravdi, i da se živi spaljuju na lomači. I sa sličnim barbarstvima išlo se naprijed nekoliko stoljeća. Ali ostaju dokumenti o onima malobrojnim koji su obavljali egzorcizme: poznata je činjenica da je jedan francuski biskup u slučaju neke časne sestre opsjednute đavlom - bila je prava vještica - umjesto da je pošalje na lomaču, podvrgnuo ju je egzorcizmima; trebale su dvije godine da je oslobodi, ali poslije je živjela u svetosti do kraja života. Bila je to prava i istinska opsjednutost koja kao takva predstavlja prilično rijedak slučaj s obzirom na razne đavolske pojave i čine.
Ostajući pri temi progona krivovjeraca i opsjednutih, sjećam se kako su me jednom pitali na Radiju Mariji je li i sveti Karlo Boromejski slao ljude na lomaču. Da, istina je, ima svjedočanstava kako je i Boromejski to činio, jer svetost ne iskupljuje pristajanje uz mentalitet vremena pa je i on, iako je bio svet, također osuđivao ljude koji su poslije išli na lomaču. Međutim, u ono doba nisu se više obavljali egzorcizmi, i slijedom toga, u moderno vrijeme, kao reakcija na tolike dugotrajne apsurde i grozote, ništa se više nije činilo. Nije više bilo ni egzorcizama. S tom posljedicom da se u velikom dijelu sjemeništa nije uopće govorilo o paklu ni o đavlu; čak i sada, u mnogim takvim ustanovama, više se ne govori o egzorcizmima. Eto zbog čega ima danas veliko mnoštvo svećenika koji ne vjeruju i k tomu veliko mnoštvo biskupa… da, biskupa, jer neki svećenici poslije postaju biskupima, ali nastavljaju ne vjerovati i stižu 15
dotle da javno govore: pakao ne postoji, demon ne postoji… Ali Isus u Evanđelju o tome obilno govori pa bi se stoga moglo reći: ili nikada nisu čitali Evanđelje ili u njega uopće ne vjeruju! A pred brojnim ozdravljenjima koja je Isus učinio nad opsjednutima, kažu da se radi o terminu koji je izveden iz jezika i kulture onoga doba koje je nazivalo opsjednutima one koji su jednostavno bili bolesni. Ali Evanđelje s velikom jasnoćom razlikuje ta dva slučaja, to jest kad Isus ozdravljuje bolesnike i kad oslobađa druge od zloduha. S velikom jasnoćom također razlikuje moć ozdravljivanja i moć istjerivanja zloduha. A konačno poslanje glasi: idite, propovijedajte moju riječ, istjerujte demone i ozdravljujte bolesnike.
16
Kažu da smo mi egzorcisti zanesenjaci Na prvom sastanku Društva egzorcista bilo vas je dvanaest, dok vas sada ima mnogo više. To znači da se nešto promijenilo… O tome nema sumnje. Dao sam mnoge televizijske intervjue i rado sam ih prihvaćao, da se prenese, da se upozna, da se proširi što više informacija o toj temi… Izazvao sam puno govorkanja o tom predmetu! Vjerujem da me je Gospodin uporabio upravo da širim te stvari, da bi se egzorcizmi vratili u praksu. Ima mnogo osoba koje pate. I gdje će onda završiti? Kod vračara, kod vještica! Kamo inače mogu otići? Završit će ondje jer ih zlostavljaju neki svećenici, pa sami sebi kažu: idem barem kod nekoga tko me pristojno prima, ponudi mi da sjednem, pokazuje volju da mi pomogne. Dok poneki svećenik čim čuje riječi: imam neke smetnje… odmah odgovara: puste priče, odlazi! I zatvaraju ti vrata u lice! A to je strašna stvar koju Krist nikada ne bi učinio. Ima ona knjiga jedinoga talijanskog biskupa koji obavlja egzorcizme, monsinjora Gemme, koja jasno i s velikom hrabrosti govori o stvarnosti demona. Dakako, nije on jedini: ima i drugih glasova koji se dižu da govore o toj temi što se tako često zanemaruje ili upravo cenzurira, ali njih je premalo.
Ukratko, ima pojedinaca koji, makar stisnutih zubi, imenuju egzorciste. Ali bez prevelika oduševljenja. I velim da na egzorciste općenito prijekim okom gleda dobar dio svećenstva, često ih smatraju zanesenjacima. Ne prihvaćaju ih dobro, a oni su ne samo članovi svećenstva nego bi se principijelno mogli smatrati da gotovo spadaju među bolje. Velim među bolje, jer kanonsko pravo kaže da biskup, kad imenuje egzorcista, mora izabrati svećenika poznata po molitvi, kulturi, uravnoteženosti, koji uživa dobar glas. Sve vrline koje bi svaki svećenik morao imati, ali nemaju ih svi. Stoga bih rekao da se egzorcisti biraju iz samoga cvijeta svećenstva. Ali djelatnost koju obavljaju nije uvijek cijenjena među svećenicima, jer često su upravo neki od njih prvi koji u to ne vjeruju. Bilo kako bilo, nešto se ipak kreće. Istinu govoreći, led je prvi 17
probio Pavao VI., godine 1972., kad je 15. studenoga izrekao slavni govor sav posvećen demonu. Tko ne vjeruje da demon postoji - rekao je ukratko - taj je izvan naučavanja Crkve. Napokon je puknuo led, a govorio je papa! Ali nije imao veliku pratnju. Dotle je vašega sugovornika, koji nije papa i koji ništa ne vrijedi, blagoslovio Gospodin… Ja sam učenik oca Candida Amantinija. Četrdesetak godina ovaj ovdje (pokazuje veliku fotografiju što visi na zidu) bio je egzorcist pri Svetom stubištu. Pasionist. Imenovan sam egzorcistom kao pomoćnik ocu Candidu i njemu dugujem sve što znam. Napisao sam prvu knjigu da izvijestim i stavim na papir pouke koje mi je dao Otac Candido. I ja sam, kao svi pisci, priželjkivao drugo izdanje. Pisac općenito priželjkuje barem drugo izdanje. Ali zamislite da su tijekom prve godine morali tiskati šest izdanja. Išlo je na jagmu! Čak i sada, poslije toliko godina, moja se knjiga najviše prodaje. I drugima ide dobro… I u prijevodima se dobro prodavala. Vidio sam to u Madridu, gdje sam bio u posjetu, i u jednom sam danu morao dati šest intervjua koje je organizirao nakladnik. Preveli su je i na japanski…
18
Demoni i proklete duše Htio bih sada čitateljima ponuditi svjedočanstvo koje dobro ističe kako đavolska opsjednutost često uključuje ne samo đavle nego i proklete duše.
Prije nekoliko godina jedan me gospodin zamolio da mu dođem blagosloviti kuću jer su se u njoj događale izvanredne stvari: čuli bi se koraci osoba kojih ondje nije bilo; našla bi se, ispod jastuka ili na prozorskoj dasci ili na sjedalu auta, tri novčića, tri grančice ili tri kamenčića; često bi se dogodilo da se otkrije češalj ili zubna pasta u hladnjaku; tijekom obroka čep s mineralne vode otkotrljao bi se do njegove žene; ta žena, i samo ona, vidjela bi poslije s leđa lijepa plavokosa mladića kako hoda po kući ili okolnim travnjacima. Muž je obavijestio karabinjere, misleći da se netko s njima inati, ali nakon nekoliko dana neuspješnih zasjeda karabinjeri su odustali misleći da se radi o maštanju i haluciniranju bolesnih mozgova. Odmah sam pošao. Dok sam navlačio misnu košulju, žena je stala podalje i gledala me prijetećim očima. Počeo sam moliti, blagoslivljajući svetom vodom: nekoliko kapi palo je na ženu i izazvalo nezamislive reakcije jer je ona smjesta počela vrištati da je sveta voda peče. Ostao sam skamenjen i preporučio mužu: »Stvar je ozbiljna; odvedi ženu egzorcistu svoje biskupije.« Sljedećeg dana pošli su do zaduženog egzorcista koji je odmah rekao da je riječ o teškom slučaju, o pravoj i istinskoj đavolskoj opsjednutosti. Bio je to šesti ili sedmi slučaj koji mu se dogodio otkad je postao egzorcistom. Žena je dolazila s pratnjom podvrgavati se egzorcizmu dvaput na tjedan. Ali malo poslije svećenik je savjetovao mužu da ode do biskupa i zamoli pomoć još jednog svećenika koji bi posredovao svakog dana, inače bi se vrijeme oslobađanja jako otegnulo. Supružnici su otišli k biskupu koji je odlučio taj zadatak povjeriti meni, s obzirom na to da sam poznavao činjenice i bio njihov župnik. Tako sam počeo danomice odlaziti toj obitelji, zadržavajući se između 45 minuta i jednoga sata, ovisno o tome kad se demon udaljavao i barem privremeno ostavljao ženu na miru. Svaki put prije 19
egzorcizma žena me je oslovljavala: »Što si došao činiti? Ne smiješ ništa činiti.«
Kad bi počela molitva, padala je u trans; pridržavali smo je muž i ja, jer je postajala nasilna. Dva puta, prije nego što sam započeo, uspjela se dokopati noža kojim mi je prijetila; jednom se uspjela zatvoriti u spavaonicu i, pošto je pala u dubok trans, rugala nam se. Tada sam počeo egzorcizam s druge strane vrata i ona se malo-pomalo smirila i otvorila nam. Tijekom egzorcizma govorila je razne jezike i različitim glasovima; pjevala je Marseljezu ili deklamirala Danteov Pakao. Poslije nekoliko egzorcizama, na moju zapovijed, demon je otkrio svoje ime: Zago. Rekao je da je poglavar i da njegov kult štuju u nedalekom mjestu, kod ruševina neke crkve. Drugi prisutni demon bio je Astarot, koji je bio na čelu uništavanja ljubavi toga para te između nje i djece. Bio je tu i treći demon, Zmija, koji je imao zadaću navoditi ženu na samoubojstvo: pokušavao je to plastičnim vrećicama svezanim oko ženina vrata i konopcima o lusteru, a jednom ju je upravo pokušao prisiliti da se baci s mosta. Žena je često spremala kovčege i govorila da mora otići na mjesto gdje su se nalazile ruševine one crkve, jer ju je ondje čekao on: naredio joj je i ona je morala poći. Prema Zagovu iskazu bila je prisutna i cijela legija nižih demona. Na moje veliko iznenađenje otkrilo se da su bile prisutne i tri proklete duše: Michelle, žena koja je radila u Moulin Rougeu i u trideset devetoj godini umrla od droge. Često je Michelle govorila rečenice na francuskome, one koje je u prošlosti ponavljala dozivajući mušterije. Tada je ženino lice postajalo ljubazno i zavodljivo; Michelle bi ostala u ženi sve do svršetka egzorcizma, zatim bi je napustila u plaču i patnji. Bio je zatim prisutan Belzebub, Marokanac koji je odrubio glavu trima misionarima 1872. Na moje pitanje kojega su reda bili ti misionari odgovorio je: »Što ja znam o vašim vjerskim redovima?« Od grižnje savjesti poslije se ubio. Treća prokleta duša bio je Jordan, Škot koji je ubio majku. Često se javljao i činilo mi se da tvrdi: »Pravi bog je Zago; on je najmoćniji.« Činilo mi se tako, jer malo znam engleski. Tijekom egzorcizma Zago se hvalio da je poglavar svijeta, tvrdeći 20
da se sve kreće kako on želi, da je upravo on pokrenuo rat u Ruandi, uživajući i kušajući okus prolivene bratske krvi. Zatim me je izazivao govoreći: »Sve su to bajke što propovijedaš i nitko te ne sluša!« Često mi je prijetio da će doći noću iščupati mi crijeva. Jedanput mi je rekao: »Pazi dobro jer mogu ući i u tebe« i poslije malo razmišljanja dodao: »Ali u tijelu jednog svećenika ne bi trebalo biti ugodno.« Kad sam ustrajao na pitanjima, dovodeći ga u škripac, govorio mi je: »Ideš mi na jetru.« A ja sam odgovarao: »Nisam znao da demoni imaju jetru.« A on je uzvraćao: »Glupane! To je vaš način izražavanja.« I otpuhivao je, otpuhivao. Na moju zapovijed da kaže kad su ušli u tu ženu, Zago je ispričao: »Ušao sam godine 1972., prije nego što je žena ušla u crkvu, na dan vjenčanja, u podne.« Sve je bilo točno. Ja sam vodio to vjenčanje. Zaga je na to poslanstvo pozvao neki čovjek iz Viterba, kojemu nije bilo po volji vjenčanje. Poslije, u ponoć, s drugom crnom misom kad je zaklana i jedna životinja, ušli su drugi demoni. Nakon tih otkrića muž se sjetio kako je nekom svećeniku, dan prije vjenčanja, pristupio čovjek koji nije želio da se slavi taj bračni savez. Zago se hvalio kako se kraj ruševina one crkve nalazio njegov hram s natpisom: BOGU ZAGU. Kad sam ja izgovarao rečenicu: »Kraljevstvo je Božje«, on je odmah ispravljao: »Kraljevstvo je Zagovo.«
Što su se više nastavljali egzorcizmi, to su se više javljale nelagode i pritužbe. Kad sam polagao ruke na ženinu glavu, Zago je vrištao, ništa više nije razumijevao i vikao je: »Prljaš mi kuću, uvodiš svjetlost, razaraš mi kuću!« Odgovarao sam da je svjetlost lijepa, da daje život, ali on je vikao: »Ne! Tmine su moja kuća.« Tvrdio je da se nalazi u ženinoj glavi. Na pitanje: »Zašto stanuješ u glavi?« odgovorio je: »Odatle se upravlja cijelim tijelom.« Polaganje ruku pretvaralo ga je u zvijer. Žena je na glavi imala kvrgu i on je otkrio da ju je on prije mnogo vremena napravio. Muž je potvrdio da se pojavila iznenada, prije mnogo godina, i svi su se uznemirili, ali na pretragama nije se našlo ništa što bi ih zabrinulo. Često sam puhao na ženino tijelo, kao osjetljiv znak Duha Svetoga, a ona je vikala savijajući se. »Gorući vjetar!« Na isti se način žalila kad sam je blagoslivljao svetom vodom; ta žestoka reakcija nije se događala nakon njegova odlaska, po svršetku egzorcizma. U prvo smo vrijeme uzalud pokušavali naliti svete vode u bočicu da je žena 21
popije; bočica je stalno ostajala prazna. Dotle su se množile prijetnje ženi, jer se počela moliti. Od dana vjenčanja ta žena nije ulazila u crkvu, osim prigodno i s velikom nelagodom, i nije se više molila. Zloduh je zabavljao ženu i ona je satima u glavi slušala klasičnu glazbu. Na pitanje: »Zašto klasična glazba?« došao je odgovor: »Jer joj se sviđa klasična glazba.« Osim toga, javljao joj se kao plavokos mladić, jer se njoj sviđaju plavokosi tipovi. Tijekom dana šaptao joj je slatke riječi, toliko da je žena govorila kako joj je s njim dobro; u stvarnosti ona se odvojila od sviju i živjela potpuno u svojemu svijetu. Tijekom svakog egzorcizma, kad se više nije opirao, zloduh bi se udaljio. U tom je času žena izlazila iz transa i pitala što je učinila i što je rekla; nije znala ništa o onome što se zbivalo: samo je osjećala umor i bol, kao da je izudarana po svim dijelovima tijela. Kad se jednom previše trzala, nehotice sam je udario teškim škropilom po glavi, iskočila je kvrga, ali ona ništa nije osjetila. Tek poslije egzorcizma opipala je to mjesto, osjetivši bol. Poslije egzorcizma žena je viđala kako se zloduh vrzma po sobi ili vrtu; javljao je da nije više u njoj. Ali malo poslije opet je u sebi osjećala njegovu prisutnost. Jedanput nakon egzorcizma nismo uspijevali otvoriti automatsku rešetku. Žena je izašla i vidjela da đavao stoji između daljinskog upravljača i rešetke. Bio je dostatan jedan blagoslov da se rešetka otvori. Ljeti sam otišao na kampiranje s dječacima iz župe, u planine, ali jednom sam na tjedan silazio obaviti egzorcizam. Kada bi me vidjela, žena, koja je već bila u transu, rekla bi mi: »Zar ti nije bilo dobro gore? Što si došao činiti?« I nastavljala je s prijetnjama. Po povratku s kampiranja nastavio sam istjerivati duhove svaki dan. Osjećao sam da se demonova snaga i drzovitost sve više smanjuju; zapravo je počinjao zazivati Sotonu: »Sotono, ne napuštaj me! Sotona je ovdje prisutan, Sotona je među nama. Pomozi mi, Sotono!« Već od srpnja obećavao je da će otići. Prvih dana kolovoza počeo je govoriti da će izaći uoči Velike Gospe tvrdeći točno: »Kad budeš naokolo nosio svoju lutku (Gospin kip), ja ću otići.« Potajno sam izvijestio zajednicu da se mole i poste, najavljujući kako će se uoči blagdana Velike Gospe dogoditi veliko čudo. Smjestio sam ženu na prikladno mjesto, zajedno s mužem i jednim prijateljem, kuda će proći procesija. Pri prolazu Gospina kipa žena je snažno vrisnula i 22
onesvijestila se. Poslije vjerskog obreda upitala je što se dogodilo. Ispričao sam joj, dakle, da sam stojeći u crkvi, poslije procesije, u određenom trenutku vidio tu ženu u crkvi, među mnoštvom, nasmiješenu; čudna stvar jer se žena već dugo nije nasmiješila. Tada sam prekinuo pojanje litanija, objavio da se čudo dogodilo pa smo zahvalili Gospodinu. Tjedan dana sve je bilo mirno, ali poslije se žena potužila na jake bolove u utrobi; po cijelom su se tijelu pojavili mjehuri i stvorile su joj se rane u ustima, toliko da nije mogla jesti. Ako bi uspjela što pojesti, gotovo odmah je povraćala; već joj se događalo da povraća čuperke dlaka, čavle, pa čak i izmete. Osim toga demon je prisiljavao ženu na ponižavajuće radnje: tjerao ju je da mokri gdje god se nalazila ili da baca na zemlju, s tezge u trgovini, boce koje je kupovala ili ju je pak tjerao da krvari na nos ili dolje. Žena se uz pomoć muža molila, ali zloduh to nije htio. Jednog dana, tijekom egzorcizma, viknuo je na mene, strašno srdit: »Znaš li što je učinila? Molila se. Ne smije to činiti! Od danas ću joj slati strašne bolove.« Od tada su supružnici nalazili ispod jastuka tisuću lira s čavlom koji je probadao čas oči, čas usta ili grlo lika koji se nalazi na tisuću lira. Bilo je to upozorenje da će sutradan žena užasno patiti u dijelovima koji su naznačeni čavlom. I događalo se upravo tako! Nekoliko dana poslije blagdana Velike Gospe vratio se demon Zmija, ugnijezdivši se u ženinu trbuhu. Doista, kad sam joj polagao ruke na trbuh, užasno je patila, a ja sam pod rukama osjećao nešto tvrdo, što mi je izmicalo, a ako sam ga stiskao, to se jadalo: »Daviš me, gušiš me!« Ja sam uzvraćao da ne može više boraviti u tom tijelu, koje pripada Bogu. Ali ono je gnjevno uzvraćalo: »Glava je sada tvoja, ali tijelo je moje.«
Jednog dana, tijekom toga razdoblja, telefonirao mi je muž, sav uzbuđen, govoreći mi da se njegovoj ženi omotala zmija oko vrata i da ju je ugrizla. Smjesta sam odjurio i zatekao vrlo uzbuđenu ženu; trčala je po sobi i pokušavala strgnuti s vrata nešto što ju je stezalo. Govorila je da je to zmija koja ju je ugrizla. Uistinu, kad sam se umiješao s blagoslovljenom vodom, opazili smo dvije rupice. Demon Zmija hvalio se da je žena već ugrizena i da će umrijeti jer joj nema lijeka; već je njegova i on je izvršio svoje poslanstvo, a to je upravo da usmrti ženu. Tada je muž ispričao sve čega se sjetio: »Već dugo moja žena je 23
viđala zmiju na jednom stablu, ispred staroga prebivališta. Ali samo ju je ona viđala.« Poslije ugriza i prijetnje obavljao sam egzorcizam dvaput na dan. Bilo je to početkom prosinca. Sada je govorio samo on, Zmija; imao je glas kao iz pećine, dubok, ali svaki dan postajao je sve slabiji i popustljiviji. Naposljetku je obećao da će sljedeće nedjelje, na blagdan Bezgrešnog začeća, otići zauvijek i da će nam to biti najočitiji znak. Tijekom toga razdoblja čuo sam nov glas koji se javljao za trajanja egzorcizma. Snažno sam upitao: »Tko si?« A ženski glas je otkrio: »Ja sam Vanessa, djevojka od dvadeset tri godine. Bila sam studentica; poslije sam srela mladića koji me je vodio na crne mise, blizu ruševina one crkve, i ondje sam počela služiti demonu. Jedne noći, kad sam izašla opijena obredom, jer sam pila krv, prelazila sam ulicu i poginula, pregazio me automobil.« Tijekom egzorcizma pitao sam i Michelle i Vanessu jesu li bile krštene; podsjećao sam ih na svečani dan prve pričesti; odgovarale su mi ražalošćene, ali srdite. Dotle su se nastavljali tajanstveni znakovi po kući. Javio se nacrtan na zidu, na jastuku i na plahtama, znak smrti: lubanja. Za demona Zmiju bio je to znak pobjede, u smrti žene. Ali to su bili njegovi posljednji pokušaji. Žena je bila iscrpljena, nije više mogla. Tako je bila odlučila da se više ne moli i ne podvrgava egzorcizmima. Nagovorili smo je da izrekne molitvu egzorcizma Leona XIII., i napor je bio golem, jer je pri riječima koje su tražile da zloduh ode osjećala da joj se grlo toliko steže te nije mogla govoriti.
Pozvao sam muža da se još moli sa ženom; i on joj je pravio znakove križa po tijelu ili rukama da je primiri kad je postajala nasilna. Jednog dana demon mu je rekao: »Ali što radiš? Pa nisi ti svećenik!« Ali bilo je jasno da su mu i ti znakovi križa smetali. Katkada se muž žalio na besane noći; tada mu je žena objašnjavala: »Sigurno, ali zar nisi opazio da je između tebe i mene bio on?« U susjednoj sobi bio je slobodan krevet, na raspolaganju eventualnim gostima, gdje nitko nije spavao. Čak i na tome krevetu viđali smo oblik kao da je neka osoba ondje spavala; i ja sam to više puta primijetio. Tijekom tih dugih mjeseci događale su se i druge čudne stvari. Pištolj zatvoren u željeznoj kasi iznenada se našao u ženinim rukama, a muž je stalno nosio uza se ključeve kase. Najljepša ženina odjeća znala se naći, ne zna se kako, s rupama i poderinama. Opažalo se katkada da 24
su krunice rozarija pokidane, a svete slike spaljene na rubovima. I tolike druge neobjašnjive pojave: fotografija ženine majke preokrenuta na komodi, sličica svetog Mihaela nađena iskidana, otkrilo se da je u staru kuću provaljeno, ali predmeti nisu bili ukradeni; ispod jastuka nalazili su se prstenovi i naušnice što nisu pripadali članovima obitelji. Muževa vozačka dozvola i dokumenti nestali, ne zna se kako. Zaboravio sam reći da je tijekom egzorcizama žena iznenada urlikala i dodirivala jedno mjesto na tijelu: pogledali smo i našli na koži urezan znak križa, kao da je bio urezan komadom stakla. Tijekom egzorcizama u mjesecu prosincu đavo je, često ojađen, izjavljivao: »Pobijedio si, pobijedio si. Ne mogu više ostati, u njoj ima previše svjetlosti.« Ja sam navaljivao doznati što ga prisiljava da ode. Odgovarao je preko volje: »Njezina molitva; jer je dobra, a ti si dolazio toliko puta. Pobijedili ste, pobijedili ste, moram otići.« Pitao sam ga kamo će otići praviti štete. Odgovorio mi je: »Poći ću na druge obale, ali pazite, jer se mogu vratiti.« U posljednjim molitvama egzorcizama dogodile su se dvije čudne stvari. Na ženinu čelu bio je nacrtan znak križa izblijedjelim crvenilom. Pomislio sam da je ruž za usne ili nešto slično. Muž je dodirnuo taj križ i vidio da je krv. Pitali smo za razlog i dobili zaprepašćujući odgovor: »To je krv djeteta od četiri godine koje mi je žrtvovala majka, jedna od mojih sljedbenica, u mojemu hramu.« Ostali smo zgranuti i užasnuti. Sljedeći je ovaj događaj. Tijekom jednog egzorcizma demon mi je rekao: »Pođi vidjeti što sam učinio tvojoj lutki.« U vrtu kraj kuće bio je malen Gospin kip. Dao sam znak mužu da pođe vidjeti. Na povratku mi je rekao da Gospi teku krvave suze. Po završetku egzorcizma svi smo zajedno pošli u vrt vidjeti. I ja sam konstatirao tu činjenicu. Krv je curila iz očiju. Uzeli smo polaroid i snimili nekoliko fotografija koje još čuvam. Oprali smo Gospino lice, ali sljedećeg dana ponovio se isti događaj. Dana 10. prosinca đavo je obećao da će sutra, »na dan tvoga Gospodina« (bila je nedjelja) u podne, tijekom egzorcizma, otići zauvijek. Idućega dana, oko 15,30, otišao sam u onu kuću. Čim je krenula molitva, đavao je počeo vikati: »Vidim svetog Mihaela kako dolazi s isukanim mačem… Evo dolazi i ne mogu pobjeći. A tko je ona žena usred svjetlosti? Dolazi!« Ja sam kliknuo: »To je Gospa!« A on je nastavio: »Velika svjetlost… Ima dvanaest zvijezda i mjesec pod 25
nogama… Ne mogu više, ne mogu više ostati.« Zatim se prolomio urlik kakav nisam čuo nikada u životu. Žena, povrativši se iz stanja transa, probudila se pitajući: »Što se dogodilo?« Kliknuli smo joj: »Gotovo je, gotovo je!« Zagrlili smo se dirnuti. Nekoliko mjeseci poslije konačnog oslobođenja od zloduha dogodilo se nešto jedinstveno. Muž je vidio na živici, malo više od metra iznad zemlje, blizu Gospina kipića, veliku sklupčanu zmiju. Čovjek je pozvao u pomoć susjeda koji je dotrčao s velikim vilama. Bacili su na zemlju zmiju koja nije reagirala i zgnječili joj glavu. To je izgledalo čudno, ali zaduženi egzorcist, kad su ga izvijestili, objasnio je da bi i to mogao biti znak. Treba imati na umu da je žena, kad je odlazila vješati rublje pokraj živice, viđala zmiju. Ali viđala ju je samo ona i uvijek se bojala prići tomu mjestu. Posljednjih mjeseci, dok je zloduh još vladao ženom, muž je opažao kako nestaju novci i neke bankovne dionice; osim toga, neke uplate stanarine nisu bivale izvršene. A žena je odlazila s novcem, ali novac je poslije odlazio drugim putem. Upitao sam jednog dana demona kako se to događa. Odgovorio je kako te novce uzima on da ih dade svojim sljedbenicima, želeći da budu bogati i sretni. Ali obećao je da će malo-pomalo sve vratiti. Kad su se primakli posljednji dani u koje je obećao da će otići, rekao sam mu kako nije održao obećanje jer još nije bio vratio novce. Odgovorio je: »Zar ti vjeruješ u ono što kaže demon?« Otpratio sam muža u banku i poduzeće kamo su trebale stizati uplate; muž je vjerovao da se žena pobrinula, ali nije bilo tako. Račun u banci bio je gotovo ugašen, iako je sve bilo pravilno učinjeno, a onom poduzeću ništa nije bilo plaćeno. Kad je izračunao, muž je govorio o ukupnom gubitku od 20-25 milijuna lira. Osim toga, u neočekivano vrijeme, žena je tražila novce od prijatelja, navodeći da mora platiti dospjele mjenice, ali da to ne smiju reći njezinu mužu; tako je trebalo namiriti i druge dugove. Nakon tih događaja muž je postao duboko svjestan mnogih slučajeva koji su se dogodili u prošlosti, od dana vjenčanja; žena, nježne i ljubazne naravi, dobila je snažnu i svadljivu ćud. Viđala je, kraj uzglavlja, svoga mrtvog oca i čula čudne šumove. Postala je nepodnošljiva, naočigled je mršavjela. Ispričao mi je kako se, sedamnaest godina nakon smrti oca njegove žene, kovčeg pojavio na groblju, kao da se ukop maloprije obavio, a iz pukotina na lijesu tekla 26
je crna krv (činjenica koju nije znao protumačiti pozvani liječnik). Muž se još sjeća kako je osjećao, vrlo često, neobjašnjivu ledenu drhtavicu i srhe po cijelom tijelu. Milošću Božjom sada je sve gotovo; mir i osmijeh vladaju u onoj kući. Žena se izvrsno osjeća, samo katkada je obuzme sjeta. Biskupski egzorcist objašnjava da su to napadaji zloduha, preporučuje nastavak molitve i odlazak na blagoslov jedanput na tjedan.
27
Duboka promjena Kako ste se mijenjali vi, osobno, tijekom te dvadeset tri godine? Bavljenje egzorcizmom nesumnjivo je uvelike pogodovalo vjeri, molitvi. Silno sam ojačao u vjeri i molitvi. Na jednom od naših kongresa, dok sam još bio predsjednik, dok sam ih organizirao, pozvao sam jednoga slavnog egzorcista koji je rekao: »Katkada se demon zabavlja i kazuje grijehe egzorcista ili nekoga od nazočnih. Zamislite onda kako sam nastojao, kad sam obavljao egzorcizme, biti čist, savršeno čist.« Postoje razne zgode koje mi je pripovijedao otac Candido. Jednog mu je dana neki svećenik otvoreno kazao da nimalo ne vjeruje u sve to: u demona, u egzorcizme i tako dalje. Otac Candido je odgovorio: dođi jednom da mi pomažeš. Otac Candido mi je ispričao kako je taj svećenik stajao držeći ruke u džepovima; pri Svetom stubištu egzorcizmi se obavljaju u sakristiji, i on je stajao ondje, gotovo s izrazom prijezira. U određenom času demon se obratio njemu i rekao: ti u mene ne vjeruješ, ali u ženske vjeruješ, i te kako vjeruješ u ženske. A taj svećenik, pričao mi je Otac Candido, koračajući natraške, sav posramljen, stigao je do vrata i strugnuo. Ukratko, obavljanje egzorcizama ojačalo me je u vjeri, u molitvi i nedvojbeno u milosrđu.
Vjera, molitva i milosrđe. I ja nastojim biti čist, tako da mi onaj gospodin ne predbacuje u lice neke stvari. Dok je kardinal Poletti pisao dokument da mi udijeli ovlaštenje istjerivanja duhova, ja sam se preporučivao Gospi: omotaj me svojim plaštem i zaštiti me, tvoj sam. I još se zovem Gabriele: moj zaštitnik je arkanđeo. K tomu sam vrlo odan svojem anđelu čuvaru. Imam, dakle, kao branitelje Gospu, arkanđela Gabrijela i svoga anđela čuvara… Više puta demoni su rekli: tebi ne možemo ništa učiniti, jer si previše zaštićen! Sada provodim dane ovdje unutra - i na još jednom mjestu - jer su mi ovdje, u mojoj kući, zabranili obavljati egzorcizme rekavši: »Ne želimo da se čuju urlici, da se ljudi ne plaše.« Tada ipak radim, od jutra do večeri, ali ovdje liječim slučajeve osoba koje ne urliču i ne bjesne… iako ipak poneku iznimku uvijek napravim! 28
Neke treba vezivati A gdje pomažete najtežim slučajevima? Dva puta na tjedan odlazim u jednu crkvu u središtu Rima, u crkvu Bezgrešnog začeća, u Ulici Emanuelea Filiberta. Nije to župa. Poslije mise u 8 izjutra zatvaraju crkvu i opet je otvaraju popodne, u 17 sati. Drži je vrlo ljubazan svećenik; bio je veliki profesor na Lateranskom sveučilištu, specijalist kristologije, sada u mirovini. Napisao je nekoliko knjiga o Isusu Kristu i doista je pravi vrijedan duh. Osim toga, vrlo je velikodušan: dao mi je ključeve, pruža mi gostoprimstvo. I dva puta na tjedan, utorkom i petkom, »jake« slučajeve obavljam ondje. Gdje imamo i poseban ležaj, konopce ako je potrebno vezivanje, i naslonjač, jer neki premda urliču ne postaju nasilni i mogu mirno sjediti tijekom molitve… Ali ima dosta težih slučajeva… Neki imaju takvu snagu (dok priča, glas mu se lagano mijenja, postaje promukao) da ih ne uspijevamo držati na mjestu. Ni šestero ljudi u tome ne uspijeva. Tada ih vežemo; ponajprije noge; ruke se općenito ne vežu. Nema mnogo slučajeva kad ih vežemo, ali ih ima. Ako ne, općenito je dovoljno da ih dobro drže, da se ne miču. Imam muškaraca i žena, sve samih svjetovnjaka, koji mi u tome pomažu i prate me osobnim molitvama. Pomažu mi, prije svega molitvom, a zatim i konkretno. Ima mnogo opsjednutih koji povraćaju, i tada su tu dvojica pomoćnika zaduženih za čišćenje - to i sam radim: često ondje obavljam egzorcizme potpuno sam i nimalo mi se ne gadi vidjeti kako ljudi povraćaju.
29
Jedan tajanstven slučaj Jedna djevojka, dvadeset joj godina. Došla je k meni gotovo slučajno, dopratila je prijateljicu iste dobi koju mi je uputio župnik smatrajući da ima simptome zloćudnosti, a možda i prave opsjednutosti. Pošto sam obavio egzorcizam nad prijateljicom, koju sam poslije nastavio liječiti, blagoslovio sam i tu djevojku, da je ne otpustim bez ičega… Videći pomalo sumnjivu reakciju, nastavio sam s laganim egzorcizmom kojim se služim u istjerivanju zloduha preko telefona. Primijetio sam kako se naglašavaju sitne reakcije, ali nije mi se činilo da su dostojne razmatranja. Potom, dok sam pratio te dvije djevojke i članove obitelj hodnikom ispred svoga ureda, primijetio sam da djevojka koja je dopratila prijateljicu pomalo teško hoda; podupro sam je, pozivajući oca da i on to učini. Na sreću! Jer koju sekundu poslije ona se onesvijestila. Sluteći da je to prouzročio moj blagoslov, zakazao sam joj sastanak idućega tjedna. Da skratim: trebalo je pet egzorcizama (u kojima su reakcije bivale sve jače) da pravo zlo izađe na vidjelo u svoj svojoj težini. Od toga časa nastavio sam obavljati egzorcizme na medicinskom ležaju kojim se služim u slučajevima snažnih reakcija, tako da toj osobi bude udobnije i da bude lakše onoj nekolicini osoba što je drže u nepomičnom položaju i čiste je ako povraća. Kako se često događa, uzroci koji su se zbili u prošlosti vraćaju se malo-pomalo u pamćenje. Odmah su roditelji i sama djevojka rekli da su nevolje počele prije dva mjeseca. Poslije su pak izašle na vidjelo smetnje čak otprije četiri godine, kad je djevojci bilo šesnaest godina. Istražujući dalje, otkrio sam da je imala razdoblje čudnih nesvjestica koje liječnici nisu uspijevali objasniti. Karakteristični simptomi koje mi je postupno sama ispričala: kći jedinica, kad se nalazila sama u svojoj sobici, imala je dojam da je netko promatra; kao da je netko bio u sobi, katkada se približavao da je gotovo dodirne; iako je bila vrlo religiozna i ustrajna u molitvenoj skupini, počinjala se mučiti pri molitvi; smetalo joj je kad bi čula molitve ili slušala svete pjesme. Simptomi su postajali sve teži. Nije uspijevala izgovoriti ni jednu jedinu riječ molitve, morala je napustiti školu, tijekom egzorcizama 30
reagirala je na vrlo žestok način; držala je čvrsto stisnute oči, ali savršeno je primjećivala kad sam pružao ruku na stolu da uzmem raspelo, ili blagoslovljenu vodu, ili ulje. U određenom razdoblju imala je čudne reakcije: posvema bi se ukočila prije ulaska u moju sobu radi egzorcizama, a tijekom njih kretala se na mahnit način, da bi se potom toliko ukočila te su je morali prenositi kao kladu.
Vrlo često bio je prisutan i psihijatar koji ju je također pokušavao liječiti s malo psihoterapije. Neko su se vrijeme sastanci održavali redovito i djevojka je imala povjerenja u toga psihijatra. Potom, ne videći koristi, odbila je nastaviti seanse. Međutim, tijekom egzorcizama, demoni su progovarali nakon mojih upornih navaljivanja. Sigurno nisu bili govorljivi. Rekli su imena, dane, mjesece i sate kada će izaći; to su pitanja koja preporučuje Ritual i uvijek ih postavljam, iako rijetko dobivam ikakav vjerodostojan odgovor. U ovom slučaju nije bilo tako, u određeni dan su otišli. Nekoliko tjedana nakon prividno potpuna ozdravljenja vratila se poneka smetnja, ali na blaži način, pa sam nastavio egzorcizme. Ukupno su bile potrebne dvije godine i dva mjeseca egzorcizama jedanput tjedno, a u težim trenucima dvaput tjedno. Što se tiče uzroka, to je jedan od rijetkih slučajeva gdje nisam stigao do zadovoljavajućeg objašnjenja. Stvarčice nađene u jastuku i lutkama navodile me da pomišljam na čarolije.
31
Đavolska opsjednutost i kinjenje Kad vaši »pacijenti« dolaze k vama, ulaze li u vašu sobu već bijesni? Katkada ulaze već bijesni, toliko da ih moraju unositi. Drugih se puta naprotiv smijemo, šalimo, pokušavamo održati vedro raspoloženje; pravimo stanku između jednoga i drugoga egzorcizma, možda ispričam i neki vic: ukratko, opušteno raspoloženje. Naravno, uvijek je to prije svega raspoloženje sabranosti, jer se mnogo molimo. A općenito u najtežim slučajevima - kad je posrijedi demonska opsjednutost, i oni su najrjeđi - osobe zapadaju u trans. Riječ je o demonskoj opsjednutosti: jer postoji opsjednutost demonom i kinjenje od zloduha. Primjerice, slučaj svetog Pija, kojega je prema raznim svjedočanstvima zloduh tako tukao i udarao do krvi, bio je kinjenje. Svetac iz Pietrelcine nikada nije bio opsjednut, nego se radilo o kinjenju. Ono postoji u toliko raznih stupnjeva, kao što i opsjednutost postoji u toliko raznih stupnjeva. Različitih težina. I oslobađanje različito dugo traje, naravno, prema naravi slučaja. I tada se pokazuje kako je korisna potpora tih svjetovnih osoba, koje pripadaju molitvenim skupinama, kad me prate u službi i pomažu mi bilo moliti za te jadnike bilo držati ih nepomične, da im se pomogne. Govoreći o kinjenjima, možemo reći da se u biti očituju kao neka vrsta neslanih šala što ih zbija zloduh. Jer Neprijatelj može praviti »šale« koje su zaista teške i toliko ih pravi. A ljudi koji trpe te njegove posebne pažnje imaju užasne patnje. I smetnje. U njihovim se kućama otvaraju i zatvaraju vrata i prozori, kućanski se aparati pale i gase i svi su električni uređaji pod čestim udarima… telefoni zvone, a s druge strane nema nikoga, televizori se podešavaju a da ih nitko ne dira i potom se gase… Male demonske šale! Ja ih nazivam smetnjama. A to su oblici laganog kinjenja. Ali ima i većih: postoje mnoge osobe koje imaju vrlo snažne tjelesne smetnje koje nijedan liječnik ne uspijeva dijagnosticirati, a još manje izliječiti.
32
Crne mrlje Jedan čovjek sa ženom i nećakom vodi supermarket, uz pomoć dvoje zaposlenih. Malo poslije početka rada, ulazeći u trgovinu, svi osjećaju ustrajnu glavobolju, zatim im se na rukama stvaraju crne mrlje, koje potom postaju crvene i jako bolne, šireći se na vrat, noge, pomalo posvuda. Neprekidno se, kao na smjenu, kvari neki aparat: ili hladnjak, ili zamrzivač, ili blagajna s računima… Često robu u trgovini premještaju neke nevidljive ruke koje ju čak daleko odnose. Ulazna se vrata blokiraju ili pak sama otvaraju. Ukratko, stalno nešto ne funkcionira. Ali kad stigne tehničar, ne vidi se nikakva manjkavost. Kada tehničar ode, odmah se vraćaju kvarovi. Čim su me pozvali, obećao sam blagoslov, ali najprije sam tražio da smire dušu dobrom ispovijedi i da se aktiviraju na nekom putu prema vjeri. Poslije sam se pobrinuo da podvrgnem egzorcizmima sve tamošnje osobe i samu trgovinu te da izmolim molitvu kako bih razbio svake čini ili čarolije. Dok sam se molio, postavio sam razne čaše blagoslovljene vode i soli podvrgnute egzorcizmu na razna mjesta u prostorijama trgovine. Nakon samo jednoga dana iz pet čaša sol se prosula na pod; na tri druga mjesta nije se ništa dogodilo. Svih petero sudionika primijetilo je da jedna žena - koja je sve činila da spriječi otvaranje trgovine, a stanovala je u istoj zgradi, na katu iznad njih - ulazi i izlazi ne kupujući ništa, zaustavljajući se uvijek ispred mjesta gdje su bile skrivene čaše iz kojih se prosula sol: činilo se kao da želi nešto otkriti. Razasuli su posvuda sol podvrgnutu egzorcizmu; mnogo su se molili, ponavljali su odricanje od Sotone, molitve protiv zloduha, obnavljali zavjete krštenja. Stavljena je na vidno mjesto slika Milosrdnoga Isusa i uveo se običaj, svakoga jutra, da se izmoli molitva prije početka rada. I meni se jedanput na ruci pojavila mrlja, pri ulasku u trgovinu, najprije crna, a poslije crvena, jako bolna, ali je nestala čim sam ruku namazao uljem koje je bilo podvrgnuto egzorcizmu. Nakon samo četiri egzorcizma, ali uz tolike molitve, prestale su sve nezgode kod osoba i stvari, ona se žena više ne viđa i radi se u miru. 33
34
Slučaj sotonskoga kinjenja Dajte mi, između mnogih slučajeva koje ste imali prilike pratiti, neki primjer sotonskoga kinjenja… Na primjer, sjećam se slučaja u kojem je, bez vidljiva razloga, postojala neprekidna glavobolja, a u drugom ustrajan bol u želucu, i pogođena osoba nije mogla ništa činiti, čak ni spavati noću… Često se prave analize i ispitivanja, a ništa se ne nalazi. Posebno pamtim kako sam podvrgavao egzorcizmu djevojku od sedamnaest godina koja se liječila u raznim europskim psihijatrijskim klinikama, a nigdje nisu ništa nalazili. Jadnica je patila u pameti; nije uspijevala razmišljati, nije mogla više učiti, nije bilo govora o koncentraciji! A zatim je psovala, o molitvi nije bilo ni riječi, još manje o odlasku u crkvu. K tomu je patila tjelesno jer je posvuda osjećala boli, bez fizičkog opravdanja. Ponavljam: u raznim europskim klinikama ništa nisu našli. A imam toliko ljudi koji su stalno obilazili klinike u Italiji i imaju gomile liječničkih odgovora, a ničega nema, ništa što bi moglo opravdati tegobe s medicinskoga gledišta. Ali te osobe strahovito pate. Međutim, ta sedamnaestogodišnjakinja je jednog dana stigla ovamo, u moju sobu. Dakako, s pomoću egzorcizma jasno se vidi je li demon prouzročio zlo ili nije. Jer se naposljetku radi o ovome: ili je izravno prisutan demon ili je riječ o zlu koje je prouzročio. Tako su prvi egzorcizmi dijagnostički i smatram da se samo s pomoću egzorcizma uspijeva ustanoviti je li ili nije prisutan demon. Imao sam također razne slučajeve osoba koje su mi upućivali psihijatri. »Pokušajte vidjeti«, takva je bivala poruka liječnika, »možete li ovdje išta razumjeti…« A poslije egzorcizma ja kažem: »Ovdje je riječ o bolesti koju znanost još nije uspjela odrediti i prema tome ni liječiti. Ili je pak riječ o utjecaju druge vrste, upravo o đavolskom utjecaju.« Različiti su slučajevi osoba koje su dolazile k meni poslije posjeta liječniku; dapače, uveo sam praksu da mi nitko ne može doći ako ne donese liječničke dijagnoze koje pokazuju da se podvrgnuo detaljnim specijalističkim pregledima. Jer ako nekoga nešto boli, prva stvar koju 35
mora učiniti je odlazak k liječniku. Vraćajući se na slučaj djevojke o kojoj sam maloprije govorio, moram reći da se po mojemu mišljenju radilo o kinjenju, dakle o »lakšem« slučaju naspram prave i istinske opsjednutosti, a ipak se radilo o vrlo teškom kinjenju - jer ih ima i laganih. Ona je, dakle, patila od strašnog kinjenja, koje joj je obuzimalo cijelo tijelo, a nadasve um. Tako je za oslobođenje, koje se poslije dogodilo, trebalo prilično vremena. Što dulje zloduh prebiva na nekom mjestu, to dublje pušta korijenje. Stoga se u prvom egzorcizmu pita - služim se starim Ritualom, onaj novi sam sasjekao i kritizirao, osim prvog dijela koji je jako lijep i jako dobro sastavljen - pomoć u Gospodina da se iskorijeni prisutnost zloduha. Ali ima slučajeva uznemirivanja, primjerice, koji dobro završe za prilično kratko vrijeme…
36
Nemili i nerado viđeni gosti Govorite mi, dakle, o uznemirivanju, najnižem stupnju izvanredna djelovanja demona, za kojim slijede - to smo već rekli - kinjenja i potom grozne opsjednutosti. Da bih govorio o uznemirivanju, moram se osvrnuti na razna iskustva demonske prisutnosti u kućama. Iznosim dva osobita slučaja. Prvi slučaj. Bio sam pozvan posjetiti kuću u kojoj je stanovao mladi bračni par, imali su djevojčicu od godinu dana. Noću su čuli šumove u ormaru, udarce po roletama, po radijatorima, po kućanskim aparatima. Ali najviše ih je plašila sama curica: svake noći, u isto vrijeme, budila se iznenada i počinjala plakati. Inače je djevojčica bila nježnija nego druge i nije počinjala govoriti.
Roditelji su se molili i redovito išli na misu. Posumnjavši zbog jedne njihove rečenice, zatražio sam podatke o rodbini, i rekoše mi da se oni šumovi pojačavaju svaki put kada dvije tetke donesu dar unučici. Obje su gatale iz karata. Umiješao sam se više puta jer sam vidio da je curica sve potištenija: nije spavala, malo je jela, provodila je dobar dio noći u plaču i skrivanju ispod pokrivača. Kada bih blagoslovio kuću, šumovi su prestajali, ali samo za dan-dva. Odlučio sam, dakle, reći misu u kući, u nazočnosti nekih časnih sestara bliskih obitelji i nekih članova molitvenih skupina. Poslije mise još sam cijelu kuću poškropio blagoslovljenom vodom, naređujući demonu, u ime Božje, da zauvijek napusti ono mjesto. Od toga dana nestao je svaki šum, djevojčica je procvala i sve se normaliziralo. Drugi slučaj. Već godinu dana bio je mrtav neki čovjek koji je živio daleko od Boga i nitko ga nije volio zbog njegove zloće. Još prije u onoj su se kući primjećivale čudne pojave: zlatni predmeti postajali su bijeli ispred fotografije toga čovjeka, ukrasne stvarčice su nestajale. Poznavao sam pokojnika i pomislio da mu je potrebna pomoć. Rekao sam više misa. Nakon nekoliko dana mira, opet su počinjale čudne pojave, ali gore nego prije. Jedna se kći bila udala i imala je djevojčicu od dvije i pol godine; svake noći, u isti sat, mala se iznenada budila i počinjala urlikati. Na 37
njihov zahtjev blagoslovio sam kuću, ali spokojnost je trajala tek nekoliko dana. Odlučio sam reći svetu večernju misu, pozvavši rodbinu i susjede. Najprije smo molili krunicu; tijekom molitve curica je pokazivala uznemirenost kao nikada u prošlosti, skačući u krevetu i prkoseći nazočnima; naročito se rugala krunici rozarija. Poslije je kvarila i početak mise. Tijekom Evanđelja - izabrao sam ulomak gdje Krist istjeruje zloduha - mala se zaustavila na nogama i više se nije pomaknula. Po završetku euharistijskog posvećenja curica je viknula: »Mama, onaj se ružni bacio kroz prozor!« To je bio znak oslobođenja od demonske prisutnosti koja je uznemirivala kuću. Tako se naposljetku opet ustalio mir.
38
Neotkriveno umorstvo? Još jedan slučaj uznemirivanja iznosi se u sljedećem svjedočanstvu. Dvoje supružnika, s kćeri, čuvari su velike plemenitaške vile i žive u kući koja je sagrađena kraj vlasničke vile. Već četrnaest godina, odnosno otkad imaju taj posao i žive u toj kući, trpe na različite načine. Valja spomenuti da je blizu vile bio prastari dvorac, poslije srušen, od kojega je ostao nauzgor samo jedan toranj. Rekao bih da su se našle na okupu sve činjenice koje se očituju u slučajevima uznemirivanja, ali ne u tolikim razmjerima. Osim toga, smetnje su pogađale sve tri osobe, kuću, životinje. Svjetlo, televizor, radio, kućanski aparati - sami se pale i gase, u najnepredvidljivijim trenucima. Slavine se otvaraju i zatvaraju a da ih nitko ne dodirne, slike se odvajaju od zida i prelijeću na drugu stranu sobe a da se okviri i stakla nikada ne razbiju, pokućstvo se prevrće i premješta. Dodajem: noću se čuju strahoviti udarci koji bude uplašenu obitelj, bučni koraci, kao kad stupaju vojnici, voda istječe iz pregradnog zida između kuhinje i blagovaonice, gdje nema ugrađenih cijevi, poplavljujući obje prostorije, čudni likovi koji se pojavljuju na prozorskim staklima, vrata i prozori se bučno otvaraju i zatvaraju a da ih nitko ne dotakne… I supružnici i kći su dobri kršćani, ispunjeni vjerom i duhom molitve, razumne su osobe, zdrava duha, može im se vjerovati sve što tvrde da primjećuju. Često upozoravaju na nesnošljive prisutnosti. I ne radi se o sitnim smetnjama! Žena je mnogo puta bačena s kreveta na pod, muž je često osjetio udarce. Djevojčica, izašavši na vrata svoje sobe da siđe u prizemlje, osjetila je kako ju je nešto podignulo, snažno gurnulo i hitnulo niza stube; ostala je sva natučena. Imali su trideset kokošiju, zdravih nesilica; jednog su ih dana sve našli izokrenutih nogu, šepave, nisu se držale na nogama i vukle su se, jer nisu mogle hodati, ali još su mogle jesti. Kućna mačka, pitoma i umiljata, odjednom je pobjesnjela, skačući na gospodare da ih grize i grebe. Često se žena osjećala kao da je svezana, činilo joj se da se guši i nije se mogla pomaknuti. Mogao bih dodati još mnogo drugih čudnovatosti. Te su se pojave događale kako u njihovoj kući tako u vlasničkoj vili. Obavljen je egzorcizam u obje zgrade. Valja spomenuti da je 39
vlasnik, slikar diletant, naslikao slike užasa, pune kostura, vragova, spodoba s kukuljicama.
Dogodilo mi se još nešto posebno. Tri dana poslije egzorcizma u dvije zgrade, dok sam se nalazio devedeset kilometara daleko od toga mjesta i upravo obavljao egzorcizam nad opsjednutom osobom, nekom djevojkom, demon je progovorio kroz tu djevojku i rekao: »Samo se ti skitaj naokolo da me istjeraš, ali onaj (neki pokojnik?) ne odlazi, ubili su ga da mu preotmu nasljedstvo.« I počeo se smijati i cerekati. Kad je djevojka došla k sebi, osjetila je potrebu nacrtati skicu nekoga tko joj se ukazao tijekom egzorcizma. Nacrtala je lice starca s bradom. Kad sam tu skicu pokazao čuvarima vile, sve troje na njoj je prepoznalo lice starca koji se pojavio na staklu njihova prebivališta. Valja pripomenuti da nikada nisu sreli ni upoznali djevojku koju sam podvrgavao egzorcizmu. Pitamo se: može li duša u mukama, duša jednog škrtca, pošto je ubijen da mu se preotme nasljedstvo, zadavati takve nevolje i tako dugo, da bi dobila pomoć i bila oslobođena? Glede toga posebnog slučaja, koji još nije riješen, ipak imam pouzdanja, jer mi se već dogodio sličan slučaj na drugome mjestu u istoj pokrajini. Jednu su kuću uznemirivali neobjašnjivi šumovi i čudne pojave. Istraživanje je pokazalo da je sagrađena na terenu gdje je bilo ubijeno i pokopano pet afričkih vojnika. Naručeno je deset misa za pomoć tim vojnicima i obavljen je egzorcizam u kući. Odmah su prestale nevolje, nadam se zauvijek.
40
Demon me nije zanimao, prije! Don Gabriele, vratimo se na vaše osobno iskustvo. Prije nego što ste dobili tu dužnost od kardinala Polettija, što ste mislili o demonu? Istinu govoreći, nije me toliko zanimao. Da, znao sam da postoji, vjerovao sam u Evanđelje. Rodom sam iz Modene, ali nikada nisam čuo da postoje egzorcisti… S druge strane, u ono doba, mnogi svećenici nisu praktično nikada govorili o tim stvarima, to jest o demonu, o opsjednutostima, o egzorcizmima. Zaređen sam za svećenika 1954., marijanske godine, o stogodišnjici dogme o Bezgrešnom začeću. Prošlo je više od pedeset godina. Ali, onda kao i danas, ostaje vrlo važna pouka koja bi se morala udijeliti onomu tko se sprema postati svećenikom upravo u pogledu stvarnosti đavla i službe egzorcizma. I to vrijedi još više danas kada mnogi mladi ne idu više u crkvu, nego se posvećuju spiritističkim seansama, posjećuju čarobnjake, vračare iz karata i tako dalje. Eto, mislim da je vrlo važno informirati ih da se drže daleko od tih opasnosti. A trebali bi ih informirati dobro pripremljeni svećenici. Umjesto toga dobar dio svećenstva uistinu malo zna o tome, o tim temama… Kad mi se dogodilo da sam se našao pred očevidnim slučajem đavolske opsjednutosti, shvatio sam da činjenica sotonskoga djelovanja i molitve egzorcizma ne pripadaju prošlosti, kao da bi se to gotovo moglo ograničiti na prošlost i samo na Isusova vremena, ali u naše, sadašnje vrijeme, Sotona djeluje više nego ikada, tražeći da što veći broj duša odvede u vječnu smrt. Od početka svoje službe shvatio sam da postoje dvije oprečne kategorije opsjednutih duša: one koje su takve zbog vlastitih grijeha i one koje su takve zbog njihove ljubavi prema Bogu. To mogu tvrditi oslanjajući se na Sveto pismo i tradiciju. Sjećam se zatim slučaja koji me je jako dirnuo. Jedan izvrstan sjemeništarac napustio je sjemenište nakon dvije godine i izgubio poziv, jer ga nisam podvrgnuo egzorcizmu. Riječ je o vrlo osjetljivu i bolnu događaju, stoga se ne zadržavam na pojedinostima. Mogu ipak 41
reći da je to za mene bilo šokantno objavljenje, po njemu sam shvatio kako moram učiniti sve da se suprotstavim djelovanju zloduha, posebno kada namjerava udariti na posvećene osobe. Tijekom sljedećih deset godina spasio sam s pomoću egzorcizma mnoge pozive među sjemeništarcima, redovnicima i redovnicama…
42
Dva slučaja opsjednutosti Padaju mi osobito na pamet dva slučaja koja su se ticala đavolskih napadaja na posvećene osobe ili na vjernike povezane s posvećenima. Navodim svjedočanstva koja su iznijeli svećenici uključeni u te slučajeve. »Propovijedao sam o duhovnim vježbama na jednom skupu redovnica, kad me je majka nadstojnica pozvala da se pozabavim jednom članicom zajednice koja kao da je bila stigmatizirana. Ali stvarala je tako teške probleme svojim ponašanjem da se zbog njih remetio život zajednice. Služila se jezikom neprikladnim za časnu sestru koji sigurno nije odgovarao onomu što bi se očekivalo od one koja uistinu sudjeluje u Kristovim mukama.
Nakon duge molitve i razmišljanja, odlučio sam moliti za njezino oslobođenje. Naposljetku se oslobodila đavolske napasti: smjesta se promijenilo njezino ponašanje i jezik, nestale su stigme. Nije zapravo dobila milost u patnjama Muke, nego je njezine patnje uzrokovao demon…« »Kad sam bio u Bombayu, došao je neki svećenik, u pratnji majke, zatražiti savjet u pogledu svoga brata. Taj je imao trideset četiri godine i završio je sveučilišne studije u Sjedinjenim Državama. Ondje je stupio u dodir s nekim novim vjerskim pokretom. Poslije stanovita vremena prihvatio je sudjelovati u njihovim okupljanjima; malo-pomalo ušao je potpuno u tu sektu. Napredovao je u unutarnjoj hijerarhiji skupine i trebao se oženiti ženom koja je također igrala važnu ulogu u tome krugu. Bio je zapravo izjavio da se želi oženiti jednom drugom ženom, ali nju su, na dan vjenčanja, linčovali članovi toga pokreta. Taj ga je čin uništio duševno i tjelesno. Srećom, njegovi su roditelji došli u Sjedinjene Države, zabrinuti zbog toga što se njihov sin htio oženiti izvan svoje vjere i katoličke zajednice. Vratili su ga u Indiju, ali su se našli pred golemim novčanim zahtjevom, za nekakvu otkupninu. Da bi mogli platiti, jedan od braće morao je prodati sve što je imao. U međuvremenu cijela je obitelj živjela u strahu, bojeći se da ih ne napadnu članovi onoga pokreta, u kojem se nije prezalo ni pred ubojstvom. 43
Kad sam pozvan da se susretnem s tim mladićem, zatekao sam ga u najgorem stanju: nikada nije napuštao sobu, nije se prao, nije rezao nokte, nije jeo s obitelji. Soba mu je bila nevjerojatno prljava i razgovarao je s nevidljivim osobama. Brat svećenik mislio je da je potrebno psihijatrijsko liječenje, ali želio je najprije moj savjet. Došao sam u kuću s molitvenom skupinom. Nekoliko minuta prije našeg dolaska mladić se bio zaključao u sobu, iako ga nitko nije izvijestio da dolazim. Pošto nismo uspjeli nagovoriti tu jadnu žrtvu da nam otvori vrata, odlučili smo moliti skupa s obitelji i slijedeći nadahnuće izrekao sam molitvu oslobađanja ispred zatvorenih vrata. U molitvu sam također uključio utjecanje Bogu za oslobođenje utemeljitelja onoga pokreta, navodeći i njegovo ime. Toga se dana naizgled ništa nije dogodilo. Ali sljedećeg dana roditelji su mi sretni telefonirali: sin je napokon izašao iz sobe i hodao po cijeloj kući, čak po krovu, tražeći utemeljitelja onoga pokreta (koji je uostalom već bio mrtav). Kad ga nije našao, odlučio se oprati, odrezati nokte i kosu; poprimio je normalan izgled i prvi put poslije mnogo mjeseci vratio se da jede s obitelji. Prihvatio je također da za neko vrijeme ode u Gou radi oporavka. Ondje još boravi i našao je posao, vodeći normalan i vedar život.«
44
Opčinjeni svećenik Bio sam pozvan na susret sa sveučilištarcima završnih godina. Govorilo se o magiji i vračanju, sa znanstvenim i informativnim ciljem. Sudjelovali su specijalisti s raznih strana Europe. Mene su pozvali da govorim o magiji našega vremena. Poslije mog predavanja došao me je potražiti jedan od prisutnih i povjerio mi svoje patnje. Evo kako. »Ovo što ste vi tumačili točno odgovara onomu što ja proživljavam. Svećenik sam i evo što mi se dogodilo. Bio sam u misiji u jednom velikom afričkom gradu. Sagradio sam nekoliko kuća s nakanom da izgradim grad za djecu; zaposlio sam skupinu radnika iz mjesta. Imao sam sreću dobiti veliku donaciju od neke međunarodne organizacije. S primljenim novcem uzeo sam drugu skupinu radnika, pozvavši ih iz drugog plemena. Kad je rad bio završen, jedan iz druge skupine reče mi: ›Oče, nemojte spavati u tim kućama; vidjet ćete, razboljet ćete se. Čuvajte se!‹ Podižući opeke s poda pokazao mi je neke čudne predmete, fetiše. Ogulivši papir s pregrada pokazao mi je i druge čudne predmete. I dodao je: ›Oče, to su predmeti posvećeni zloduhu; stavila ih je druga skupina radnika. Bijesni su na nas zato što smo iz drugog plemena i zato što ste nas primili na posao. Osvetili su se i žele vas ubiti.‹ Ja, kao dobar europski racionalist, nisam vodio nimalo računa o tom upozorenju; u sebi sam se smijao tim lakovjernicima. Sljedeće noći spavao sam u toj kući; bolje rečeno, uopće nisam spavao. Mučile su me svakovrsne slike i lude ideje, tako da mi je nemoguće bilo zaspati. Poslije nekoliko besanih noći progonila me je ideja da se ubijem. Odveli su me u bolnicu. Uspjeli su spriječiti moje samoubojstvo; zauzvrat, sve su pretrage bile dobre i psihološki testovi su potvrđivali da sam savršeno zdrav. Morali su me poslati natrag u domovinu. Godinama, u Francuskoj, potucao sam se između klinika i bolnica, bez rezultata. Bio sam primljen u neki dom za oboljele svećenike, gdje mi nisu našli nikakvu bolest. Sada stanujem u domu za ostarjele i bolesne svećenike. Prepoznajem sebe u znakovima koje ste pokazali.« Iako sam bio jako umoran, izrekao sam dugačku molitvu za 45
njegovo oslobođenje. Bio je vrlo nemiran, ali molio se iz sve snage. Te večeri nisam ga uspio osloboditi. Ali nastavili smo idućeg dana; dugo je trajalo, ali naposljetku se oslobodio: napustio je dom za ostarjele i bolesne svećenike i s pronađenom mladenačkom snagom otputovao u svoju afričku misiju. Povremeno mi piše; već četiri godine je u punoj apostolskoj djelatnosti. Njegovo je oslobođenje bilo definitivno. Nije bilo potrebno nijedno daljnje posredovanje.
46
Spašeni poziv Evo sada svjedočanstva jedne »žrtve«…
»Pišem zbog poslušnosti jer se to od mene zahtijevalo, ali vjerujem da bi to moglo pomoći i drugima da razumiju i postupe na pravi način. Prvi simptomi zbog kojih sam ostao zabezeknut pojavili su se jedne večeri, pred odlazak u postelju, kad sam ugasio svjetlo: iznenadan užas, grozničava uzbuđenost osjetila, trzaji. Moja reakcija bila je da ponirem u najveću dubinu sebe u potrazi za Bogom, moleći se svetoj Djevici. Običavao sam sve to povezivati s napadajima koje sam trpio protiv šeste zapovijedi. Poslije sam redovito, nakon ponovljenih takvih pojava u trenutku lijeganja, padao u napast tijekom noći. Sakrament oprosta daje mi snagu, inače ne bih mogao odoljeti napastima protiv šeste zapovijedi koje, kad jednom počnu, ostaju snažne usprkos molitvama. Drugi simptom sastojao se od trzaja koji su se pojavljivali na početku zajedničkih molitava tijekom jutarnje službe ili od napasti očajavanja i samoubojstva. Duhovnik mi je rekao da je to dio duhovne borbe, ali pravu mi je pomoć pružio otac egzorcist koji me prati, makar preko telefona. Prošao sam jedno razdoblje s mnogo teškoća pri učenju, čak i teškoća pri jelu. Tijekom jedne službe u kapeli osjetio sam smrad raspadanja i činilo mi se da se blagoslovljena voda koju čuvam u bočici usmrdjela. Dan poslije bila je normalna i nije više imala nikakav pokvaren miris.
Zbog silovite napasti protiv šeste zapovijedi ponavljao sam: ›Bolje umrijeti nego popustiti.‹ Pomagalo mi je što sam govorio egzorcizam Leona XIII., ali još više što sam primao egzorcizam preko telefona od oca egzorcista. Sljedeće su se nedjelje opet pojavili isti simptomi: nazvao sam oca egzorcista, on me je preko telefona oslobodio. To se ponovilo tri puta istoga dana. Prije egzorcizma činilo mi se da ću poludjeti i osjećao sam snažne napasti protiv poziva; ali egzorcizam mi je pomogao da ih nadvladam. U kolovozu su se opet pojavili isti simptomi: krajnji zamor, glavobolje, dojam da ću poludjeti, tuga itd. Otac me je osobno podvrgnuo egzorcizmu. Od prvih riječi toptao sam nogama po zemlji. 47
Demon je govorio kroz moja usta; čim sam mogao, molio sam se u sebi zazivajući ime Isusovo. Plašio sam se blagoslovljene vode i žegla me je kutija s hostijom kad sam je dodirivao. Imao sam nekontrolirane kretnje. Ali nakon velikog egzorcizma svako je zlo iščeznulo i vratio se mir. Još sam jedanput imao napadaje, ali dovoljan je bio egzorcizam na daljinu da ih ponovno odagna.
Zaključujem veleći da je za mene bilo vrlo važno otkriti postojanje demona; od toga sam časa počeo pravu borbu protiv njega i shvatio da nisam lud. Ali bez pomoći egzorcista ne bih uspio i moj bi poziv bio uništen. Osjetio sam također da sam se jako sjedinio, a to sam i dalje, s mukom Kristovom.«
48
Neprijateljeve snage: sotonske sekte Don Gabriele, tu ste bitku počeli prije više od dvadeset godina. Jesu li se neprijateljeve snage kroz sve to vrijeme povećale ili smanjile? Vidite, neprijateljeve snage uvijek su bile identične, jer demon uvijek ima istu snagu. Silno se povećao drugi element, to jest, oni koji su mu otvorili vrata. Nekada se nije prakticirao okultizam kao danas. A ja pod okultizam smještam magiju, spiritističke seanse, sotonske sekte itd., obuhvaćam sve to. Stanje je bilo drukčije kad se išlo u crkvu, kad se molilo, kad su obitelji bile na okupu… Vidite li sada što je društvo? Mladi žive zajedno, ne mare ni za civilni brak… Vidite li da homoseksualci zahtijevaju priznanje svoga braka te čak zahtijevaju da mogu posvajati djecu? Stiglo se do apsurda koji su bili apsolutno nezamislivi kad sam bio dječak! Sve to - magija, okultizam, spiritizam - pridonosi otvaranju vrata. A kad se vrata jednom otvore, demon ima slobodne ruke. To ne znači da je jači, nego se može slobodno služiti svojom snagom. Pomislite samo koliko imamo slučajeva osoba koje se posvećuju Sotoni! Previše ih ima. Sve više spaljujem one listiće na kojima piše: SOTONO, TI SI MOJ BOG. VOLIM SOTONU. VOLIM UVIJEK BITI S TOBOM, TEBE ČASTIM, TEBE OBOŽAVAM… I zatim: DAJ MI, DAJ MI, DAJ MI. Daj mi bogatstva, daj mi užitke, daj mi uspjeh, i demon im to daje; ali uzima dušu, u zamjenu. I tu nema opsjednutosti, jer u tim slučajevima đavo već posjeduje dušu, budući da su te osobe već odlučile mu je predati. Valja imati na umu da zloduh, po sebi, ne stiže do duše: može zadavati tjelesne smetnje, ali ne stiže do duše. Do duše stiže ako mu je čovjek preda i dopusti mu da se nje domogne. Te listiće, o kojima sam govorio, donosile su mi same osobe koje su se bile posvetile Sotoni. Ali poslije su se uplašile, jer je vrlo teško izaći iz sekte! Pomislite da ima svjedočanstava prema kojima se u Americi događa da onaj tko izađe iz sekte može biti ubijen. Pa prema tome i sami članovi se jako boje. A u Italiji? U Italiji ne poznajem smrtnih slučajeva. Ali, koliko se može znati, 49
osobe koje izađu iz neke sekte bivaju progonjene, to da, i žive u strahu. Žive na vrlo oprezan način, pune su bojazni naspram bivših drugova u sekti. Ovdje u Italiji sekte su vrlo mnogobrojne: kažu da ih ima više od osam stotina ali općenito su male, što se tiče broja članova: najviše petnaest, dvadeset osoba. Katkada desetak osoba. I prema tome, tko izađe može strahovati od ograničena broja osoba, pa se stoga može reći da je riječ o prilično zaokruženoj situaciji koju je lakše nadzirati. Treba zatim ustvrditi da nisu sve sekte jednake. Neke su puki folklor ili puke i stvarne lakrdije. Druge su, naprotiv, prave i strahovite. I održavaju čak sotonske mise.
50
Opsjednut od djetinjstva Ovo je slučaj dječaka koji je u ranom djetinjstvu bio povjeren skrbi bake po ocu i čini se da ga je ona predala zlodusima. U petoj godini imao je prvu pričest i počeo pohađati župnu crkvu kao poslužitelj uz oltar i ministrant župnikova povjerenja. Produžio je tako do svoje trinaeste-četrnaeste godine. Na Uskrsni ponedjeljak mladić je imao viđenje blještećega križa; neki mu je glas rekao: »Mnogo ćeš trpjeti.« Od tada se tuži na čudne pojave na tijelu: bičevanje, ogrebotine na prsima, ikonografske znakove po rukama i nogama. Slijede ukazanja Isusa i Gospe. Suze iz slike Presvetoga Srca privlače pozornost mnoštva svijeta što se tiska oko njega. Pojava izbija u javnost, mjesne novine o tome govore, umiješala se čak i biskupska kurija. Ustanovljuje se redovit istražni proces o tim izvanrednim činjenicama, ali uskoro sve završava u arhivu jer se javljaju - kako se čini - znakovi nevjerodostojnosti. Ipak se nastavljaju pojave krvavih suza iz slika i mladić ostaje u središtu pozornosti kruga prijatelja. Sljedeće godine scenarij tih pojava kreće u drugom smjeru. Mladić se susreće s jednim lažnim karizmatikom, koji nad njim govori molitve. Mladić doživljava levitacije, a ljudi koji ga dolaze posjetiti padaju katkada, tijekom molitava, u nekakav oblik spokojstva u duhu. Mladić se udaljava od pribivanja sakramentima, prekida svaki odnos s lažnim karizmatikom. Jednoga dana, ne sjećam se točno datuma, neki mi prijatelji dovode mladića da razmotrim podrijetlo izvanrednih pojava i da savjetujem kako se treba ponašati. Mladić se pojavljuje nasmijan, iskren, čist, vedar, miran. Priča mi o pojavama suza na slikama i pokazuje mi sliku Presvetog Srca koju vadi iz kutije i izlaže pogledu ljudi kad se predaje molitvi. Slika pokazuje vidljive znakove da suzi krv koja se zgrušala na staklu. Pitam prijatelje kakvo je mišljenje biskupske kurije; odgovaraju mi da je kurija suzdržana glede nadnaravnog podrijetla te pojave. Molim mladića da tim činjenicama ne pridaje veliku važnost, da ne izlaže sliku, da se ne moli javno i da bude oprezan u očekivanju da Gospodin pokaže svoju volju u tom pogledu. Sljedeće godine stupaju na pozornicu župnik i njegov zamjenik iz 51
obližnje župe, kojima se mladićev otac obratio za pomoć, jer je njegovu sinu bilo zlo, a mjesni se župnik nije htio brinuti o njemu. Dvojica svećenika preuzimaju skrb nad mladićem i govore molitve oslobađanja, jer se čini da ga uznemiruje zloduh, dok ga jednoga lijepog dana ne dovedu k meni, uvjereni da su mu potrebni egzorcizmi. Obavio sam nad njim pet egzorcizama, od prosinca te godine.
Prvi egzorcizam. Nazočna su dvojica svećenika koji prate mladića, skupa s drugim osobama koje su došle s njima. Tu je i malena skupina karizmatika koji su obdareni Duhom Svetim. U početku razgovora mladićevo lice je vedro; poslije nekoliko minuta, poneko podrigivanje i znakovi nelagode. Kaže mi da su čudne pojave počele u ranom djetinjstvu, koju godinu prije prve pričesti (koju je primio s tek navršenih pet godina). Hostija je uvijek imala okus »ustajale krvi«. Tijekom posvećenja, na misi, dolazile su mu riječi psovke, a za pričesti javljale su mu se nečiste slike. Čudne pojave počele su u dobi od trinaest godina: levitacije, stigme, ikonografski znakovi na tijelu, kipovi koji su se razbijali i krvarili, istezanja tijela, uzetosti, viđenja, ružine latice i pupoljci koji su mu izlazili iz usta. Nastavljam oprezno s egzorcizmom izviđanja. Mladić pada na zemlju, prevrće se, žestoko se trza, škripi zubima, pljuje na mene, pokušava me napasti, ima promukao glas i zakrvavljene oči pune mržnje. Nastavljam egzorcizam sa zapovjednim formulama. Blagoslovljena ga voda peče. Jedva ga na zemlji drže četiri osobe. Reakcije postaju još silovitije kad se spomene Djevica iz mjesnoga marijanskog svetišta. Nakon četvrt sata nastupa zatišje. U razdoblju nastavka pacijent prelazi u novi napad, navaljujući iznenada; lako ga ukrote. Sada uspijeva moliti s egzorcistom, ali je vrlo umoran. Na rastanku pokazuje da je zadovoljan, ali se podrigne nekoliko puta.
Drugi egzorcizam. Nazočne su iste osobe kao prvi put i ponavljaju se iste pojave. Jedan iznenadan udarac pogađa me u nogu. Treći egzorcizam, u veljači sljedeće godine. Svećenik koji ga prati donosi mi šest ili sedam slika različite veličine koje predstavljaju Presveto Srce ili Gospu. Užasno su izobličene i pune zgrušane krvi, tijekom suzenja. Preporučujem da ih stave u kutije i odlože na stranu, daleko od pogleda znatiželjnika. Tijekom egzorcizma reakcije su manje žestoke nego prijašnjih puta, ali pacijent ostaje vrlo opasan i potrebni su snažni muškarci da drže bjesomučnika. Nova činjenica: govori 52
različitim jezicima. Četvrti egzorcizam, u ožujku iste godine, u nazočnosti petnaestak svećenika, okupljenih radi pastoralnog tečaja demonologije. Demon se očituje i kaže: »Moj je; pripada mi već neko vrijeme; beskoristan je svaki egzorcizam. Vezan je uz mene.« Reakcije su manje žestoke. Ponavljanje se zbiva nakon kraćeg vremena. Mladić se ne sjeća ničega što se događalo; primjećuje samo da ga nekakav kolut veže oko gležnja. Peti egzorcizam, idućeg mjeseca svibnja. Nazočni su gotovo svi svećenici i laici što pohađaju tečaj demonologije. Mladićeve su reakcije još manje žestoke. Vodim razgovor s demonom koji tvrdi da je mladić njegov od djetinjstva i da ga neće pustiti. Zatražio sam od župnika koji prati mladića kratko izvješće. Evo ga: »Niže potpisani je očevidac mnogih pojava. Pozvali su me do njegova uzglavlja da mu donesem pričest; mučio se kao žrtva bolova, imao je ogrebotine po leđima; pričestio se. Poslije su me pozvali zbog noćnih šumova kraj kuće jednog njegovog prijatelja. Vidio sam kako pucaju vrata, zatekao sam sobu u neredu. Mladić ne želi nikoga u svojoj sobi; kad je sve prošlo, bio je uništen i iscrpljen ispod kreveta. U toj kući bilo je šest užasnih večeri. Još tri noći u drugoj kući, potkraj srpnja. U toj kući stanuje gospođa koja pati od smetnja opsjednutosti. Ovo su pojave iz toga razdoblja: predmeti koji lete, uništavanje pokućstva, ogrebotine po zidovima, jedak miris sumpora. Mladić pati od privlačenja tijela, kao da ga gura neka nevidljiva sila. Prijatelji ga moraju silom zadržavati na krevetu. Postoji prijepor u razgovoru između njega i neke nevidljive nazočnosti. On kaže: ›Ne, ne želim, neću to nikada učiniti; odlazi, Sotono.‹ Vidio sam cvjetne darove: ružine latice i pupoljci izlaze mu iz usta; na tijelu mu se javljaju ikonografski znakovi, kao monogram hostije (IHS) i naznačeno lice čovjeka na gornjem dijelu tijela… Kršćanski život je neredovit, njegovo mi ponašanje nije uvjerljivo… Poslije prvoga susreta s egzorcistom i molitvama oslobađanja čini se da su se reakcije stišale. I dalje traju noćne smetnje, ledena drhtavica, osjećaj da ga obavija nešto sluzavo i govori mu: ›Ti si naš.‹« 53
Oslobođena vračara Bio sam u župnom uredu kad su ušle dvije žene: prvu sam dobro poznavao, ali drugu nikada nisam vidio. Ona poznata mi je rekla: »Oče, potrebni ste ovoj ženi.« Okrenuo sam se prema pridošlici i upitao je zbog čega mi se obraća. Gledao sam je u lice; davala mi je čudne znakove očima i rukama. Već mi je palo na pamet tko bi to mogao biti pa sam joj rekao: »Gospođo, koga se bojite? Ovdje nema demona, ovdje je Krist Gospodin.« I stavio sam joj pred oči raspelo koje držim na pisaćem stolu.
U tom je času uznemirenost te žene postala silovita, ali bio sam spreman na najgore pa sam joj viknuo: »Ali ti si vračara! Što želiš od Boga?« Najprije je ostala iznenađena, a zatim mi je rekla: »Želim se osloboditi zloduha jer mi umire muž.« Odgovorio sam joj odlučnim tonom: »Od čega ti umire muž? Možda si na njega bacila čine ili si mu poslala prokletstvo?« A ona mi je u suzama odgovorila da je na njega vikala, sa zloćom: »Uhvatila te gangrena!« To je prokletstvo pogodilo cilj i njezin muž je umirao u bolnici, u šok-sobi. Strogim sam joj glasom rekao: »Ja nisam svetac i ne pravim čudesa; ja sam egzorcist koji s pomoću Božjom istjerujem demone. Ali tvom čovjeku ne mogu vratiti život.« U taj čas je žena tako skočila da se popela koljenima na stol i pružila ruke s namjerom da me zgrabi za vrat. Bio sam spreman na takve reakcije demona pa sam na vrijeme uzviknuo: »Sotono, u ime Božje, zaustavi se!« Ona, iskolačenih očiju i širom otvorenih usta, držeći i dalje ruke ispružene prema mojem vratu, ostade nepomična: Bog me je zaštitio. Tada sam viknuo demonu: »U ime Božje, Sotono, zapovijedam ti da se ne mičeš iz toga položaja.« Otišao sam u crkvu, stavio posvećenu hostiju u kutijicu i položio kutijicu na prsa. Kad sam se vratio u župni ured, žena je još bila u istom položaju kako sam je ostavio. Naredio sam joj da siđe sa stola, da sjedne i da mi se više ne pokušava primaknuti s udaljenosti na kojoj je sjedila. S posvećenom hostijom bio sam mirniji te sam joj odlučnim glasom kazao: »Umjesto da plačeš za svojim mužem, morala bi plakati zbog tolikih osoba kojima si tijekom dvadeset godina nanosila zlo.« Ona mi je glasom kao iz pećine doviknula: »Ako moj muž umre, 54
nanijet ću zlo cijelom gradu.« Smjesta sam ustao, pograbio je za ramena i izgurao iz ureda i crkve vičući za njom: »S mržnjom koju nosiš u srcu nisi dostojna stajati ovdje.« Tada mi je žena koja ju je dopratila rekla: »Oče, vi sa svima ljubazno postupate i ne odbijate one koji su opsjednuti zloduhom. Kako to da ste nju otjerali na ružan način?« Odgovorio sam joj: »Mi egzorcisti možemo pomoći da se oslobode demonske opsjednutosti samo onima koji to žele. Ali tko nosi mržnju u srcu, taj se ne želi osloboditi. Ali budite sigurni da će za jedan sat ona vračara ponovno doći ovamo.« Doista, malo poslije se vratila i ja sam joj rekao, ako želi da je podvrgnem egzorcizmu, mora mi pružiti dokaz da se želi osloboditi i donijeti sve što ima magično. U 15 sati opet sam otvorio crkvu i vidio da me ondje čekaju one dvije žene; imale su dvije velike plastične vrećice, pune do vrha. Srsi su me prošli od onoga što je izašlo iz tih vrećica: osim različitih pomagala, kao što su posude za paljenje tamjana, tu su bile crvene i crne svijeće, čavli, pribadače, limuni, fotografije iz kojih se izrezuje lik neke osobe i zatim desetine i desetine već obavljenih čarolija. Bile su tu i knjige o magiji, o vještičjem zanatu, o činima, crnim misama, sotonskim orgijama i tolikim drugim stvarima. Pošto sam sve to dobro poškropio blagoslovljenom vodom i zatim zazvao Boga da poništi svako zlodjelo, zatvorio sam sve te stvari u ormar da ih nitko ne može naći. Potom sam predložio vračari da se vrati uvečer s četiri muškarca, kad je crkva zatvorena. Točno su stigli. Shvatio sam da nije nužno savjetovanje sa psihijatrom, toliko je bila jasna demonska nazočnost. Obukao sam sveto ruho i počeo egzorcizam. Odmah sam zapovjedio demonu da nikomu od prisutnih ne nanese zlo, da se nikomu ne približava i da stoji barem pola metra daleko od svakoga. Zatim sam počeo obred. Svako malo vračara je skakala na noge, vrištala, psovala; pravio sam se da je ne čujem. Pružala je ruke oko sebe, ali nikoga nije dodirivala, tako da se demon derao: »Što ste stavili ovdje ispred mene? Ne uspijevam proći!« Demon je često prekidao molitvu; govorio je da ih ima trinaest, dok sam ja sam i nikada ih neću moći istjerati. Zapovijedao sam mu u ime Božje da umukne i na te zapovijedi je bjesnio, a jednom mi je doviknuo: »Ali što si stavio između sebe i mene? Neku kristalnu ploču?« Naposljetku mi je rekao: »Ali prestani! Ona se ne želi 55
osloboditi, inače bi ti bila sve donijela; naprotiv, u ormaru u svojoj sobi ima dvije vreće već gotovih čarolija, spremnih da se pošalju.« U tom je času žena ustvrdila da je umorna, da se više ne može opirati. Iskoristio sam priliku da prekinem egzorcizam kazavši joj: »S umornim demonima ja se ne borim. Nastavit ćemo sutra, ali pod uvjetom da mi ujutro doneseš one dvije vreće čarolija koje, kako mi je rekao zloduh, držiš sakrivene u ormaru. Očekujem te sutra u sedam.« Sutra točno u sedam bila je pred vratima crkve držeći dvije vreće; i rekla mi je plačući: »Moj muž umire. Stavili su ga na umjetna pluća.« Ja sam joj rekao: »Sada pođi u bolnicu posjetiti muža, ali na njega će misliti Bog. Vratit ćeš se večeras u 20 sati, s ljudima koji su te jučer dopratili.« U 19 sati svi su već bili u crkvi. Zatvorio sam vrata, obukao sveto ruho i spremio se za borbu. Vračara je samo ponavljala da sve obavim brzo, jer su liječnici dali njezinu mužu samo jedan sat života. Izmolio sam malo molitava, zatim odmah nastavio sa zapovjednim egzorcizmom. U jednom času, vrišteći, žena je počela povraćati; iz usta joj je izašao grumen smeđe zemlje i pljuvačke. Dok sam ga škropio blagoslovljenom vodom, brojio sam; ovo je prvi demon. Nastavio sam moliti, davati zapovijedi, i jedan po jedan izašlo je dvanaest ostalih demona. Tada mi je glas kao iz pećine viknuo: »Ja sam Sotona; mene nećeš uspjeti istjerati.« Pogledao sam na sat i vidio da je prije desetak minuta minula ponoć. Rekao sam: »Već smo ušli u blagdan Bezgrešnog začeća. Sotono, u ime Presvete Neokaljane Marije zapovijedam ti da izađeš iz ove žene i odeš kamo ti je Bog zapovjedio da odeš.« Ponovio sam tu zapovijed desetak puta, sve dok se ponovno nije čuo promukli glas demona: »Dosta s tim imenom. Ne želim ga više čuti.« Odgovorio sam: »Demone, to ću ime ponavljati cijelu noć; ako me ne želiš čuti kako spominjem ime Presvete Neokaljane Marije, Majke Isusove, izađi iz ove žene i odlazi.« Tada je vračara opet počela povraćati i nakon vriska pala je na zemlju obeznanjena. Napokon je bila oslobođena svih demona. Počeli smo čistiti, dok je vračara spavala. Služio sam se blagoslovljenom vodom, s mnogo alkohola u vjedru; zatim sam zapalio list papira i bacio ga na ostatke koje je žena povratila prilikom izlaska trinaest đavala. Tek kad je sve bilo očišćeno zapovjedio sam vračari, u ime Božje, da ustane. Ustala je vrlo polagano, kao da ju je zloduh raskomadao. Rekao sam joj da je ujutro očekujem 56
na misi; morala se ispovjediti i pričestiti. Tako je i učinjeno. Poslije nekoliko dana, dok sam se nalazio u nekoj kući radi molitve oslobađanja, zazvonio je telefon. Domaćica je otišla odgovoriti, zatim se vratila trkom da mi prenese: »Ona gospođa (koja je bila vračara) rekla mi je da vam prenesem da je njezinu mužu dobro. Liječnici su se na blagdan Bezgrešnog začeća zaprepastili: mislili su da će naći mrtva pacijenta, a vidjeli su da mu je bolje i da želi jesti. Poslije su ga vratili u bolesničku sobu; naočigled se oporavljao i redovito jeo. Prije Božića vratio se izliječen kući.«
Na dan Božića bili su muž i žena u crkvi. Poslije su došli u župni ured da mi zahvale, ispovjedili su se i pričestili. Bog je velik!
57
Ugovor u grobnici Jednog me dana nazvala supruga nekog čovjeka. Pođem u njihovu kuću, prati me svećenik koji mi je već prije pomagao. Dva dana prije posjeta telefonirao sam im nekoliko puta. Žena mi kaže da je muž uvijek znao da ja zovem, prije nego što bi ona podignula slušalicu; i tada je osipao niz uvreda na moj račun. Svejedno, dolazim k njima. Počinjemo egzorcizam u 18 sati i produžujemo sve do oslobođenja od zloduha. Kako smo dvojica, čitamo Ritual zajedno i u nekim trenucima naizmjence. Čini se da je zloduh uznemireniji kada se molimo zajedno. Ukućani nam nude večeru, ali odbijamo, jer post pomaže pri oslobađanju. Roditelji i supruga mole se u susjednoj sobi: ne želimo da pribivaju tim bolnim prizorima. Tijekom litanija muž pada u trans; jako reagira na zazivanje svetog Jakova. Neki Jakov, koji je radio u baru gdje je zaposlen taj čovjek, zatražio je od nekog vračara da baci čine na ženina supruga i preotme mu radno mjesto. Prošlo je mnogo vremena nakon oslobođenja kad smo čovjeku rekli te stvari kako smo ih doznali od demona. On je potvrdio da je jasno oćutio trenutak kad je demon ušao u njega, noću. Pokušavao se boriti, ali već je bilo prekasno. Prema onome što je iznio demon tijekom egzorcizma, bio je načinjen ugovor i položen u neku grobnicu. Poslije dugačke borbe u kojoj smo oslabili zloduha uz pomoć otajstvenih pomagala (blagoslovljena voda i sol, relikvije i medaljice), prisiljavamo ga da nam kaže selo, groblje i grobnicu u kojoj je skriven ugovor. Točno odgovara. Sljedećeg dana supruga je otišla na označeno mjesto i u praznoj grobnici, ispred ulaza, usred svežnja papira, našla je dva lista iz bilježnice bez ikakva vidljiva rukopisa. Spalila ih je. Dok uzimam u ruku Ritual da nastavim egzorcizam, tražim mjesto na kojem sam stao, a čovjek se podrugljivo smije zbog moga truda. Osim uvreda opsjednuti povraća i pljuje prema nama; ali zaštićeni smo i u tome, jer nas nikada ne doseže. Sad je zloduh vrlo slab, muž uspijeva moliti s nama i u jednom času traži od mene da se ispovjedi. Ispovijedam ga bez napora. Nakon posljednjeg egzorcizma prestale su reakcije. Jedan sat je poslije ponoći. Bojeći se prijevare 58
započinjemo veliki egzorcizam. Ovaj put, nikakve reakcije.
59
Sotonin kult Obitelj se sastoji od roditelja i petero djece, dvoje muške i troje ženske. U kući se više puta održao kult Sotone, na poticaj momka koji se zaručio jednom od djevojaka i pripadao sekti zvanoj »Crna mačka«. Taj momak, omiljen u bezazlenoj obitelji, dao je načiniti u kući Sotoninu kapelicu u kojoj je natjerao sve na svojevrsno posvećenje: zarezali su prste da se svi »pokrste« krvlju; momak se također iživljavao u bestidnim obredima, tako je sve prislio da piju njegovu mokraću pomiješanu sa spermom.
Za kratko vrijeme kuća je postala pravi pakao: neprekidna vika i svađe, pokućstvo udara o zidove, predmeti pucaju bez razloga ili nestaju, nasilje nad osobama koje potom trajno pate od gušenja. I k tomu: dobro zatvorene slavine iz kojih stalno teče voda… Kad su me pozvali bilo je upravo tako da se uhvatite za glavu. Počeo sam egzorcizme nad osobama, jednom po jednom; tko je stajao u susjednoj sobi, tijekom egzorcizma, preklinjao je i mučio se nastojeći spriječiti obavljanje. Podvrgnuo sam egzorcizmu i kuću te osim molitava i sakramenata obilato upotrebljavao ulje i blagoslovljenu vodu. Naravno, nije bilo uništeno ništa što je služilo kultu demona. Osim posvećenja Presvetom Srcu Isusovu, nagnao sam sve da se odreknu ugovora sa Sotonom, obnavljajući zavjete krštenja. Zatražio sam od svih da osim nedjeljne mise pribivaju barem još jednoj misi radnim danom svakoga tjedna. Jednu sam misu rekao u kući; svi su se ispovjedili i pričestili. Umjesto kapelice načinjene Sotoni sagradili su u dvorištu krasnu nišu za Gospin kip, na istaknutom mjestu, a na ulazu su stavili sliku milosrdnoga Isusa, onu što se naziva po imenu sestre Faustine Kowalske. Malo-pomalo pakao prestaje, ali osobe moram i dalje podvrgavati egzorcizmu; pun sam optimizma, kako zbog već postignutih rezultata, tako zbog toga što vidim iskreno nastojanje.
60
Opsjednuta na prijevaru Ako navedena svjedočanstva pomažu da se pojmi sva raznolikost slučajeva koji se nižu pred očima egzorcista, još će se dirljivijim možda pokazati sljedeće svjedočanstvo koje je dala jedna djevojka opsjednuta đavlom. »Potpuno sam oslobođena Sotone. Od osamnaeste sam godine bila pod utjecajem crne magije, ali u njoj nisam sudjelovala; onamo sam upala na prijevaru, ali praktično sam bila prodala dušu Sotoni. Pišem vam svoju priču da bi mogla biti primjer i ohrabrenje: i iz takvih tragičnih situacija možemo se spasiti. Ne mogu vam reći ime egzorcista koji me je oslobodio jer mi je to zabranio. Taj sveti svećenik držao je trideset misa za moje oslobođenje i obavio trideset egzorcizama; tako me je potpuno oslobodio zlih prisutnosti koje su bile u meni. Poslije me je preko telefona, jer nije iz moga grada, podvrgnuo nizu od drugih trideset egzorcizama pa sam tako oslobođena i izvanjskih smetnja. Ima toliko vrsnih svećenika koji bi trebali podvrgavati egzorcizmu svaki put po jednu osobu, kao što je taj otac činio sa mnom. Tko zna koliko bi duša bilo oslobođeno i spašeno! Ponajprije mislim na starije svećenike: onaj koji me je oslobodio ima više od osamdeset godina. Htjela bih još reći neke tajne o sektama. Kad se sklapa ugovor sa Sotonom na prijevaru, od samoga se demona doznaje da je prava samo kršćanska katolička vjera, vjerna papi, i zbog toga ima toliko protivnika. Druge kršćanske vjere jedva se podnose; dok se budizam i ›muhamedanstvo‹ favoriziraju, jer su lažne vjere. Sekte se skrivaju pod lažnim imenima i lažnim ciljevima, ponajviše kao oblici alternativnih liječenja.«
61
Sotonski obredi na groblju Riječ je o mladiću od dvadeset godina. Došao mi je u pratnji roditelja. Žali se na strašne bolove u testisima i cijelom tijelu; vrišti upravo kao opsjednuti. Trenutačno je izašao iz bolnice radi molitve oslobođenja; liječnici ne znaju objasniti uzrok tolikoj patnji, a sam je mladić zatražio našu pomoć. Priču mi je ispričao s naporom, u stankama između grčeva, držeći se za donji dio trbuha. »Otprilike prije tri godine našao sam se u prilici da obavljam sotonske obrede, pozvali su me prijatelji moje dobi. Nisam u to vjerovao i sudjelovao sam zbog znatiželje. Obredi su se odvijali na nekom groblju; bilo nas je desetak i jedan je bio vođa. Stajali smo svi pod kukuljicama za žrtveni obred i crnu misu. Žrtveni su se obredi obavljali u podzemlju, na popločenju jedne grobnice bez poklopca. Radili smo to napreskok, s mjesecima razmaka. Životinjska se žrtva sastojala od ubijanja mačke, ptice, zmije, skupa s mrtvačkim kostima koje smo uzimali iz kosturnice. Jeli smo meso ptice pržene na vatri, ili mačke, pomiješano sa zmijskom krvi i smrvljenim kostima. Ja sam jeo pticu i pio zmijsku krv. Treba znati da je zmija simbol sekte. Poslije, tijekom obreda, stupalo se u spolni odnos s nevinom djevojkom koju smo namamili. Obred je prosječno trajao oko tri sata. Žrtva je prinošena bogu koji se zvao Abu Katabu; osjećali smo njegovu prisutnost, skupa s indijskim bogom Zei… Posljednji obred obavili smo prošle nedjelje. Pošao sam sâm, nijedan prijatelj nije došao po mene; osjećao sam da me zovu, ali doznao sam da sam određen za žrtvu i bojim se.«
Upitao sam: »Kako si uspio ući u podzemlje na groblju, otvoriti kosturnicu i obavljati obrede, a da čuvari groblja to nisu primijetili?« Odgovorio mi je da je upravo on ukrao ključ, da je dobro poznavao to mjesto te da je znao odmaknuti mrežu u hodniku podzemlja i vratiti je na mjesto poslije obreda koji se obavljao u noćnim satima. Upitao sam još kako su uspijevali namamiti djevojke i razdjevičiti ih. Rekao je kako im je najčešća izlika poziv na molitvu u crkvi ili na groblju, na grobu nekoga znanca. Dovode jednu ili dvije svaki put; 62
navedu ih da prisustvuju obredu i poslije imaju odnose; daju im novce kao plaću i naređuju da šute. Po riječima mladića, djevojke ostaju i koji put se vraćaju, ali oni momci uvijek hoće nevine djevojke za obrede; drugima se služe samo ako ne nađu djevice. Pitam još kako se zove sekta, kako joj se pristupa i postoji li među njima kakav ugovor. Odgovara mi da se sekta zove »Crna zmija«, bog kojega štuju je Abu Katabu. Kaže mi da je teško izaći iz sekte kad se jednom uđe. Dvojica su mladića izašla; onda su ih ostali proklinjali tijekom obreda. Jedva dva dana poslije jedan je od tih mladića poginuo na motociklu u prometnoj nesreći, drugi je razbio lubanju. Vođa sekte ima dvadeset četiri godine. Htio sam doznati kako slave crnu misu. Odgovorio mi je da se služe ukradenim hostijama. I on ih je krao u svojoj crkvi, gdje je bio poznat, gdje je ministrirao, pa je znao gdje su ključevi: uzimao je hostije izravno iz tabernakula. U posljednje vrijeme stvar je postajala teža; tada je stajao u red za pričest, poslije je hostiju spremao u džep.
Crnu misu drži neki bivši fratar, koji se za tu prigodu odijeva u crveno. Pljuju na hostije i potom ih spaljuju. Služe se i mrtvačkim kostima, a poslije bacaju prokletstva na svoje neprijatelje; on je bacao na članove svoje obitelji. Po njegovim riječima, prokletstva su uvijek djelovala. Nakon ovog preliminarnog razgovora pristupam egzorcizmu. Slušajući litanije sviju svetih, mladić se propinje, rita se, vrišti i postaje opasan. Zaziva Abu Katabua. Opažam prisutnosti demona; škropim blagoslovljenom vodom. Mladić urliče i zaziva svoje bogove: Abu Katabua, Zeija i druge. Vrišti od boli u testisima, psuje baku i majku. Majka je prisutna i odgovara sinu da su ga baka i tetka uvijek voljele. On uzvraća da je želio ljubav od majke, a ne od bake i tetke, zbog čega je sve prokleo. Shvaćam da kod mladića postoji jaka psihološka komponenta koja ga potiče da reagira na pomanjkanje ljubavi. Poslije prokletstva baka je operirala tumor na dojci, majka je operirala slijepo crijevo, otac je pretrpio jaku opeklinu od električne struje koja je mogla biti smrtonosna. Te nevolje mladić pripisuje svojim proklinjanjima. U jednom trenutku gubi vid, potom govori raznim jezicima, u mene upire roge. Povraća i tako se počinje oslobađati; osjeća se lakšim, 63
plače, ište pomoć, uspijeva učiniti znak križa. Jedan od mojih pomoćnika, prijatelj čuvara groblja, odlazi na očevid i snima nekoliko fotografija. Pojedinosti koje je ispričao mladić odgovaraju istini.
Stižemo do drugog egzorcizma. Prodorni urlici i strašni bolovi u donjem dijelu trbuha; mladić zaziva svoje bogove i tijekom egzorcizma osjeća da ga obavijaju plamenovi koji ga prže. Viče koliko ga grlo služi moleći da ga poliju vodom po prsima i leđima. Ali blagoslovljena voda povećava mu bol. Potom počinje obilno povraćati; ispunjen je grizodušjem. Opet zapažam snažnu psihološku komponentu u njegovoj patnji. Kaže da mu je udarac nogom u trbuh zadala njegova djevojka tijekom silovanja. Ona se sada nalazi u bolnici, poslije sotonskog obreda, u komi je. Ponovno mladić povraća; potičem povraćanje dajući mu da pije blagoslovljene vode. Smiruje se, osvješćuje se, moli da bude spašen. Želi vidjeti oca, majku, baku, brata. Prizor je ganutljiv; traži oprost od svih, grleći ih u suzama. Grli i mene, zaziva ime Gospodnje, moli se s nama. Ispunjen je strahom da će ga ubiti; vjeruje da je određen za žrtvu; potrebna mu je doista posebna skrb i zaštita.
64
Sotonisti u Vatikanu Prije ste mi rekli, don Gabriele, da su neke sekte manje ozbiljne, dok su druge mnogo strašnije… Sigurno, neke su jako ozbiljne. A na žalost ima ih posvuda. Rekao bih i u Vatikanu. I u Vatikanu? Da, i u Vatikanu ima članova sotonskih sekta.
A tko je u njih uključen? Radi li se o svećenicima ili običnim svjetovnjacima? Ima svećenika, monsinjora, čak i kardinala! Oprostite, don Gabriele, ali vi… kako to znate?
To znam od osoba koje su me mogle izvijestiti jer su imale načina da to izravno doznaju. I to je stvar koju je »ispovjedio« sam demon postajući poslušan tijekom egzorcizama… Papa je bio izviješten o tome? Sigurno, bio je izviješten o tome! Ali čini ono što može… To je stvar da se slediš. Imajte k tomu na umu da je Benedikt XVI. njemački papa, dolazi iz naroda koji je odlučno protivan vjerovanju u te stvari… U Njemačkoj zapravo praktično ne postoje egzorcisti… Ipak nam papa vjeruje: imao sam prigodu s njim govoriti tri puta, kad je još bio prefekt Kongregacije za nauk vjere. I te kako nam vjeruje! O tome je nekoliko puta izrijekom govorio u javnosti. Primio nas je, kao udruženje egzorcista, održao je i lijep govor, ohrabrujući nas i hvaleći naše poslanstvo. I ne zaboravimo da je o đavlu i egzorcizmu vrlo mnogo govorio Ivan Pavao II. Onda je istina ono što je rekao Pavao VI. - da je Sotonin dim ušao u Crkvu… Istina je, na žalost, jer i u Crkvi postoje sljedbenici sotonskih sekta. Tu pojedinost o »Sotoninu dimu« Pavao VI. je izrekao 29. lipnja 1972. Potom, pošto je taj izraz izazvao golemu sablazan, iste godine 15. studenoga posvetio je demonu čitav govor srijedom, s vrlo snažnim 65
rečenicama. Ali taj njegov govor nije imao praktičnih posljedica. Svakako, probio je led podignuvši veo sa šutnje i cenzure koje su predugo trajale, ali nije imao praktičnih posljedica. Tražio se netko poput mene, tko ništa nije vrijedio, tko ništa nije bio, da zazvoni na uzbunu, da postigne praktične posljedice…
66
Demon govori o vlasti nad Crkvom Muž, žena i dvojica sinova od četrnaest i dvanaest godina. Petnaest godina braka. Prije udaje žena je više puta sudjelovala u spiritističkim seansama; na dan vjenčanja osjetila je da nije sposobna izreći pristanak na sveti savez; čula je u sebi Asmodejev glas, kojim se osjećala potpuno obuzeta, gdje joj govori: »Reci ›da‹ meni, a ne svom mužu. Ja ću te u svemu usrećiti; dat ću ti seks, novac, zdravlje, sve što hoćeš. Ti si moja.« Stvari su se tako odvijale da ona ni danas ne zna što je činila tijekom sakramenta. Na jednoj spiritističkoj seansi dali su joj da jede začarane hrane od koje već dvadeset tri godine osjeća poremećaje u želucu i glavi. Zatim mrzi muža, smrtno je mrzila svekra koji je poslije umro, mrzi i mlađe dijete te katkada postaje vrlo nasilna. Voli naprotiv na strastan način starijeg sina i kada on napravi kakvo zlo daleko od nje, njezin je duh izvješćuje i u tome uživa: ako posjećuje opake prijatelje, ako puši hašiš, ako ne uči i ne ide u crkvu. I uvijek se pokazalo da odgovara istini ono što osjeća da njezin sin radi, kao da postoji nekakav mračan ugovor između njih dvoje.
Kuća je opsjednuta, naročito soba toga sina koji osjeća smetnje, potištenost, kao da je zgnječen. Kad je u njegovu sobu stavila čašu dopola ispunjenu vodom koja je bila podvrgnuta egzorcizmu i u nju dodala žličicu soli (to je učinjeno uvečer), ujutro je sol narasla i prevršila čašu, pokrivši je do podnožja. Potom se žena dobro ispovjedila i obnovila bračni zavjet, uključila se u intenzivan kršćanski život i oprost. U taj čas počeo sam je podvrgavati egzorcizmu. Reakcija je smjesta bila žestoka, izrečena su imena raznih demona.
Ponovio sam egzorcizam kad se gospođa osjetila »obuzetom« ne radi se zapravo o stalnoj opsjednutosti; reakcije su uvijek bile žestoke, prepune uvreda, obveza da ne oprašta, da se uskraćuje mužu, uz ponavljanje da im je tu dobro i da neće otići, nego će nju povesti sa sobom. Sve sam zabilježio i zbog toga što ima vijesti o njihovoj moći u Katoličkoj crkvi ovih dana… Naravno, to govori učitelj laži. Kad nisam mogao osobno doći, obavljao sam egzorcizam preko telefona, postižući 67
iste učinke.
68
Zaštićen sam odozgor… Vratimo se sada na vaš život, don Gabriele. Te sekte o kojima ste govorili, zar ne pokušavaju ometati vas ili na neki način sprječavati vašu aktivnost? Ne, previše sam zaštićen. Demoni me nikada nisu ometali dok, su razna moja subraća egzorcisti imala kadšto problema: šumovi u kući, noću, toliki da se ne može spavati, smetnje razne naravi… Meni se, naprotiv, ništa nije dogodilo. Zasada. Potrebno je zatim uzeti u obzir da se oko sekta u stvarnosti vrzma more osoba bez skrupula: čarobnjaci, vračari iz karata, vidovnjaci… Dobro, 98 posto tih ljudi su šarlatani. Imaju samo ono malo psihološkog znanja koje je potrebno da razumiju osobu. Naravno, tko odlazi čarobnjaku već se nalazi u stanju psihološke slaboće, jer ga tišti neko zlo ili problem i nada se da će ga taj rasteretiti, da će stvar riješiti. Nalazi se, dakle, u posebnoj situaciji i zato je spreman činiti i gluposti.
Opisat ću vam u tom smislu slučaj koji mi se dogodio prije nekog vremena, protagonist je inženjer elektronike, nije dakle neka neuka starica. Taj inženjer je išao čarobnjaku, jer je bilo stvari koje mu nisu dobro išle, nego naopako, na poslu, čak i sa zdravljem, ali prije svega u profesionalnoj sferi. Čarobnjak mu je dao nekakvu vrećicu koju je trebao stalno nositi sa sobom i on ju je, privržen dužnosti, stalno držao u džepu. I kad je išao spavati vadio ju je iz džepa jakne i stavljao u džep pidžame, uvijek. Kad je napokon došao k meni, donio mi ju je, a ja sam je otvorio. Unutra je bila vrpca s čvorovima i to je sve. Rekao sam mu: »Ali oprostite, inženjeru, čovjek kao vi… zar ne osjećate da ste bili budala?« I zamislite da mu je platio četrdeset dva milijuna starih lira, to jest preko dvadeset tisuća eura! Ukratko, zgodno je biti čarobnjak… Već stoga što svojim mušterijama nude amulete koji su specifično određeni za problem koji se rješava, i koliko god su nedjelotvorni, skupo ih naplaćuju. Kako god bilo, vraćajući se na slučaj toga inženjera, došao je k meni pošto je čarobnjak kojemu se obratio samo pogoršao njegovu 69
situaciju - doveo ga je u stanje teške tjelesne iscrpljenosti i velikih tegoba na poslu. Osim toga, moglo je tu biti i demonskih utjecaja. Ipak sam ga podvrgnuo egzorcizmu, ali malo puta, jer nije bilo posebno značajnih reakcija. A ako nema reakcija, to znači da nevolje ovise o drugim uzrocima.
70
Razlučivanje To što ste rekli o posljednjem slučaju navodi me da vas pitam da produbite, na dobrobit naših čitatelja, upravo tu sposobnost razlučivanja koja je očito neophodna egzorcistima da bi se uhvatili u koštac sa slučajevima što se pred njima nađu. S tim u svezi, je li istina što se govori, to jest da je otac Candido, jednostavno gledajući osobu, mogao prepoznati ima li ona neki poseban problem? To je točno. Otac Candido je imao moć razlučivanja, dar, apsolutno izvanrednu karizmu razlučivanja. Zamislite: primao je samo ujutro i nije primao nedjeljom, ali je stizao primiti osamdesetak osoba. Tijekom samo jednog jutra. Uzimao ih je po dvoje, izgovarao vrlo kratku molitvu i zatim govorio: »Ti se vrati«, ili pak: »Ti se ne vraćaj.« Vrati se - značilo je da nečega ima. Ne vraćaj se - značilo je da nema ničega demonskoga. I samim gledanjem osobama u lice bio je u stanju razumjeti. I reći ću još nešto: bio je sposoban dati »dijagnozu« i po samim fotografijama. Ali trebalo je da se dobro vide oči. Na fotografijama katkada oči ostaju malo pokrivene… I po fotografijama je davao dijagnoze. Oh, kolike je zatim izliječio od tumora! I sa mnom se zbivalo nešto slično: doista mi se događalo da sam sretao bolesne žene koje su poslije bivale izliječene od cista na jajnicima. Trebale su ići na operaciju, dolazile su k meni, podvrgavale se egzorcizmima, govorile su mi: »Oče, blagoslovite me, moram na operaciju.« Obavljao sam egzorcizam, normalno… Potom su odlazile kući, prije operacije, pravile posljednje pretrage, s pomoću CT-a, i vidjele bi da ničega više nema. U takvim slučajevima može se točnije govoriti o molitvama izlječenja. I tako: govorim molitve izlječenja i molitve oslobođenja. Obje vrste stavljam u egzorcizam. Jer često su se i u Evanđelju stavljale skupa. Gospodin je često činio dvije stvari: ozdravljao je bolesnike i istjerivao zloduhe. Činio je te dvije stvari, raznim osobama, ali te dvije stvari skupa. A budući da Evanđelje kaže: »Istjerujte zloduhe i liječite nemoćnike«, obavljam egzorcizam, ali s nakanom da ta molitva ima i 71
moć ozdravljenja. I hvala nebesima, do sada sam imao slučajeva, laganih, ne onako teških kakve je imao otac Candido, koji su ozdravljivali od bolesti koje naizgled nisu ostavljale nikakve nade. Sjećam se da je otac Candido susretao i osobe koje su patile od velikih glavobolja zbog tumora: dolazile su k njemu i poslije njegovih molitava tumor je nestajao. Ne odmah, nego poslije nekoliko dana. I poslije su mu oni telefonirali i svjedočili: »Trajao mi je samo do večeras«; ili pak: »Sva liječenja, svi lijekovi koje su mi davali nisu ničemu poslužili. A poslije vašega blagoslova…« Eto, u takvim slučajevima, mimo medicinske simptomatologije, moglo se možda raditi o kinjenju. Vrlo laganom kinjenju. Ja međutim, za razliku od oca Candida, nemam osobitu karizmu razlučivanja i za dobro razumijevanje pojedinog slučaja moram obaviti »dijagnostički« egzorcizam. Ukratko, potreban mi je egzorcizam da vidim reakcije, a zatim mi je potrebno vidjeti i ishod. Poneki put, tu i tamo, egzorcizmi ne izazivaju nikavih reakcija. Ali poslije, kad se pacijenti vrate kući, dan poslije, ili dva dana poslije, bude poboljšanje. I kažu mi to telefonom, kao da je nešto izvanredno. Tada se vrate; obavljam druge egzorcizme i poboljšanje je u taj čas trenutačno, bol nestaje. Ali kada dođu prvi put, promatram njihovu reakciju i reklo bi se da se ništa ne događa. Da, dogodi se da se miču, da vrište, ali kod nekih osoba nema reakcije za kojom slijedi promjena. Potom kažu: »Vi ste mi uklonili bol koju nitko nije mogao ukloniti, ali pošto ste me blagoslovili…« Te svoje postupke nazivam blagoslovima, da ne plašim ljude riječju »egzorcizam«, i tako su djelotvorni da bol nestaje. Katkada učinak u prvo vrijeme ima ograničeno trajanje. Kažu mi: »Oče, poslije vašeg blagoslova bilo mi je dobro mjesec dana. Poslije se vratila bol.« Odgovaram: »Ponovimo, možda to znači da vam je potreban blagoslov jedanput na mjesec…« Eto, svaki slučaj je različit od drugoga. Općenito mogu ustvrditi da su glava i želudac dvije najranjivije točke. Ali demon udara i drugdje: katkada u kosti, katkada u noge, mnogo puta u maternicu i genitalije. Često muškarci ne mogu više imati erekciju. I, poslije blagoslova, postanu normalni.
72
Putovi i načini zla Don Gabriele, biste li u ovom času mogli pružiti neka objašnjenja u pogledu različitih načina kojima se može prouzročiti zlo? To jest, kojim sredstvima zlo može pogoditi čovjeka? Da bih odgovorio na to pitanje, mogu iznijeti okvirnu shemu, kako sam je preuzimao od raznih autora i izvodio iz osobnih razmišljanja u svjetlu slučajeva s kojima sam se izravno suočavao. »Čarolija« je zlo izazvano posredstvom demona.
Prema svrsi, ima ove karakteristike: - ljubavna čarolija: da pomogne ili uništi ljubavni odnos s nekom osobom; - pogibeljna čarolija: da prouzroči tjelesno, psihičko, ekonomsko, obiteljsko zlo; - čarolija vezanja: da stvori smetnje u djelovanju, kretnjama, odnosima;
- čarolija prijenosa: da na neku osobu prenese muke zadane lutki ili fotografiji osobe kojoj se želi naškoditi; - čarolija raspadanja: da se nanese smrtonosno zlo tako da se izazove raspadanje neke raspadljive tvari; - čarolija opsjednutosti: da se u žrtvu uvede đavolska prisutnost i prouzroči prava pravcata opsjednutost. Prema načinu, može se definirati kao:
- izravna: putem dodira žrtve s predmetom koji nanosi zlo (primjerice, kad se žrtvi dade da popije ili pojede nešto začarano); - neizravna: putem zlokobna djelovanja što se obavlja nad predmetom koji predstavlja žrtvu. Prema izvedbi: - preko ubadanja ili mučenja: pribadačama, čavlima, čekićem, šiljcima, vatrom, ledom;
- preko zauzlavanja ili vezivanja: omčama, čvorovima, uzdama, 73
vrpcama, zavojima, krugovima; - preko raspadanja: pokapanjem predmeta ili simbolične životinje nakon nabacivanja čari; - preko proklinjanja: izravno usmjerenim na osobu, fotografiju ili na simbol osobe; - preko sotonskog obreda: primjerice, preko sotonskog kulta ili crne mise izvedene s ciljem da se nekome naškodi. Prema sredstvu: - bacanjem čina: lutke ili meso s iglama, mrtvačke kosti, krv, žabe krastače, pilići; - začaranim predmetima: darovi, biljke, jastuci, lutke, vrpce, talismani; - zlim pogledom, dodirom ruke, zagrljajem; - telefonom: bilo šutnjom, bilo dahtanjem, bilo drugačije.
74
Čarolija sa svrhom smrti Pošto sam izložio karakteristike čarolija, evo sada svjedočanstva o jednom slučaju pravog opčinjenja. Kažem »pravog« jer postoje čini i protučini koje proizvode šarlatani, varalice i slični ljudi. Takva je većina slučajeva. Ali postoje i prave čarolije, odnosno autentični čini, što znači »zla prouzročena kad se miješa demon«; riječ je o pravim čarolijama koje izvode pravi čarobnjaci, odnosno osobe koje su sklopile ugovor sa Sotonom i koje slijede njegov kult; to su osobe koje često žive od mržnje, zavisti, himbe, upravo kao demon. Važno je to istaknuti jer ima mnogo ljudi, čak i svećenika, koji ne vjeruju u čarolije, ili pak svećenika koji, da bi prekinuli lažne strahove onoga tko se boji čarolija, propovijedaju i pišu da čarolije ne postoje. Ali nikada se pogrešnom poukom ne može utuviti istina.
Jedna mlada žena osjećala se loše tri godine, ali samo noću; zapravo se događalo da bi pri ulasku u spavaću sobu gubila svijest, počinjala teško disati, gotovo se gušiti od muke i potom bi se obeznanila. Majka se osjećala dužnom smjesta je voditi na hitnu pomoć gdje je, čim bi ušla u bolnicu, svako zlo nestajalo. Liječnici nisu ništa otkrili: nalazili su je u savršenom zdravlju. Kad bi se vratila kući, počinjala bi ista priča s istim smetnjama, ali samo kad bi ulazila u spavaću sobu, napose kad bi položila glavu na jastuk: trzanje, nadražaji za povraćanjem, nepodnošljiva glavobolja. Tako su je obuzimali bolovi da uopće nije mogla spavati ni osjetiti i najmanje olakšanje. Posjećivali su je razni specijalisti koji su više puta uzastopce obavljali analize toga slučaja, zaključujući da bi se moglo raditi o napadajima padavice. Ali taj rezultat nikada nije izlazio iz encefalograma ili drugih medicinskih pokusa i pretraga.
Jednoga je dana neka gospođa, obiteljska prijateljica, predložila da se obrate egzorcistu. Nakon prva tri egzorcizma i blagoslova kuće nije se zapazila nikakva reakcija i nikakva korist: tegobe su se neometano nastavile. Preporučen je gorljiviji i aktivniji kršćanski način života, uporaba vode podvrgnute egzorcizmu, naposljetku je preporučeno da se rastave uzglavlja na krevetima. Taj savjet je dan jer se pomišljalo da se u uzglavlju te djevojke nalazi kakva čarolija, ali ona bi se osjećala poniženo da je taj pokus izveden samo za nju, stoga je 75
primijenjen na cijelu obitelj. Treba znati da je sve jastuke, od perja, napravila majka te mlade žene. Dok se u ostalim jastucima nije našlo ništa sumnjivo, u jastuku te žene nađeno je crno platno, mrtvačko, dugo i široko kao sam jastuk, s mnoštvom perja koje je bilo gusto našiveno posvuda naokolo, kao posmrtna kruna. Dobili su savjet da jastuk poškrope blagoslovljenom vodom i potpuno spale. Možda se u tome pogriješilo, moglo se to čudno platno zadržati kao dokaz onima koji ne vjeruju u čarolije… Bilo kako bilo, kad je to učinjeno, iščeznula je svaka nevolja: mlada žena je opet mirno spavala i sve su smetnje smjesta nestale. Prošlo je već nekoliko mjeseci od spaljivanja jastuka. Ženi je dobro, obnovila je sve svoje svakidašnje aktivnosti, živi i odmara se, vedrina se vratila u obitelj. Očevidno se radilo o čaroliji sa svrhom smrti: ono crno platno, ubačeno na tajanstven način u jastuk, moralo je malo-pomalo dovesti do očaja i smrti mlade žene. Istraživalo se oprezno i odlučno da se dozna tko je mogao djelovati u tom događaju. Otkrilo se da je jedna susjedna obitelj, od puke mržnje i zavisti, naručila tu smrtonosnu čaroliju protiv obitelji, iako je samo djevojka postala žrtvom. Suvišno je reći kako se majka zaklinjala da je kćerin jastuk napravila kao i sve druge, ne koristeći ništa neobično što bi moglo objasniti prisutnost crnoga platna koje se našlo u njemu.
76
Vremena oslobađanja Je li istina da je razdoblje potrebno za oslobađanje s pomoću egzorcizama danas dulje nego u prošlosti? Po mojemu mišljenju to se događa zbog toga što ima manje vjere, čak i kod egzorcista. I manje vjere kod osoba koje se podvrgavaju egzorcizmu i kod njihove rodbine. Sjetite se one zgode iz Evanđelja, onoga mladića podno brda Tabora kojega devetorica apostola ne uspijevaju osloboditi. A činili smo to u ime Kristovo, kažu u svoju obranu! A potom pitaju Isusa: »Zašto nismo uspjeli?« A odgovor glasi: »Zbog pomanjkanja vjere u vama.« Drugi evanđelist pripovijeda (sva tri sinoptička Evanđelja donose tu zgodu) da je Isus odgovorio: »Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.« Ali imajmo na umu da je za Hebreje govor o molitvi uvijek značio njezino spajanje s postom. Zbog toga i evanđelist koji govori samo o molitvi podrazumijeva također post. Danas međutim nedostaje vjere kod onoga tko obavlja egzorcizme i kod onih koji im se podvrgavaju pa nam stoga treba puno vremena. Vremena oslobađanja ovise i o duljini ukorjenjivanja. Imao sam jedan jedini slučaj - jedini! - djevojčice od četrnaest godina koja je oslobođena tijekom jednog egzorcizma koji nije trajao dulje od deset minuta. Zašto? Dan prije toga pošla je s prijateljicom, od radoznalosti, pribivati nekom sotonskom obredu. Kad se vratila kući, uvečer, vrištala je, grizla, udarala nogama. Bila je večer: otac ju je smjesta strpao u automobil - nije stanovala daleko od Rima, ta djevojčica - i doveo je pred Sveto stubište. Naravno, sve je bilo zatvoreno. Morao je čekati do šest ujutro da otvore. A kad je upitao za oca Candida, odgovorili su mu da više ne obavlja egzorcizme, jer je bio bolestan. »Sada ga zamjenjuje don Amorth«, rekli su mu. I uputili su ga k meni. Došla je ovamo, malo poslije osam, a ja sam već bio počeo obavljati egzorcizme, i obavljao sam ih sve do podne. Hvala nebesima što nisam bio sam, sa mnom je bio još jedan egzorcist, sposobniji od mene, i on učenik oca Candida, koji još obavlja službu. Vratari su mi 77
govorili: »Daj, don Amorthe, pobrini se i za njih!« A ja sam odgovarao: »Ali umoran sam, podne je…« A oni su uzvraćali: »Ovdje je od osam ujutro, stigao je još sinoć u Rim…« I popustio sam: »Pa dobro, podvrgnimo je egzorcizmu.« Nakon deset minuta srušila se. Pala je u trans. Najprije me ugrizla za ruku, nisam bio dovoljno brz da je izmaknem. Rekao sam sâm sebi: »Ovdje treba biti oprezan.« Tada je drugi egzorcist, videći da se srušila, pristupio ležaju i upitao: »Jesi li bez snage? Nemaš snage ni govoriti?« Zakimala je niječno glavom. Poslije tri-četiri minute trčala je po dvorištu s bratom. Potpuno izliječena! U slučaju te djevojčice zloduh je tek bio ušao, dan prije, zbog toga je oslobođenje bilo brzo. Naprotiv, što dulje stoji, to dublje pušta korijenje. I tada se upravo zbog toga u prvom egzorcizmu ište od Gospodina da ga iskorijeni i natjera u bijeg. Onda možda dođe čovjek od pedeset godina i kada počne pričati postaje jasno da je bio izložen čaroliji odmalena, recimo od pete godine… Poslije tolikih godina zloduh je pustio vrlo duboke korijene. Razumije se zašto su potrebne sve te godine. Ako se stigne do oslobođenja za pet, šest ili sedam godina, već sam zadovoljan.
78
Trebalo bi obavljati egzorcizam svaki dan… Koliko egzorcizama obavite tijekom jedne godine? I koliko traje jedan egzorcizam, obično? Dakle, egzorcizam bi se trebao obavljati, ako imate samo jednog pacijenta, po mogućnosti svaki dan. Ako ne, onda barem dvaput na tjedan. Dakle više od pedeset egzorcizama na godinu po dotičnoj osobi. Ali pokazat ću vam svoj kalendar… Gore pišem sastanke izjutra, dolje sastanke popodne. Evo, pogledajte, mjesec prosinac nije bio jedan od najopterećenijih… Sve je puno, uključujući i dan Božića! Što se tiče trajanja egzorcizma, obično ga obavim za pola sata, ali kadšto nije dovoljno, jer treba nastaviti dok se osoba ne probudi. Ako padne u trans, valja čekati dok se ne osvijesti. I primijetimo da su veseli kada dođu k sebi, zadovoljni su, osjećaju da su ozdravili. Ali to nije istina. Dosta je da prođe nekoliko sati, ili jedan dan, i opet zapadaju u prijašnje stanje.
Gledajte, meni se dogodio jedan slučaj egzorcizma, jedinstven, najdulji koji sam obavio. Bio je 8. prosinca, poseban dan, posvećen Bezgrešnom začeću. Toj gospođi, koju je otac Candido godinama podvrgavao egzorcizmu, a poslije je prešla k meni - i viđao sam je svakog tjedna, jedanput na tjedan - dogodilo se ovo. Uz pomoć drugog egzorcista obavljao sam egzorcizam od pet i pol sati. Na kraju se činilo da je potpuno oslobođena! Poljupci, zagrljaji, sreća… bila je upravo oduševljena. Nakon tjedan dana, međutim, bilo joj je točno kao prije. Bila je uistinu poseban slučaj. Bili su toliki demoni u njoj i đavo se već bio jako ukorijenio… Ali vidite, govoreći i dalje o toj gospođi o kojoj se otac Candido brinuo toliko godina, a zatim sam ja produžio, ne vjerujem da je i sada potpuno oslobođena, navršivši šezdeset godina, ali stanovito poboljšanje smo postigli. Može sve raditi, voditi samostalan život, dobra je supruga, ima djecu, radi… U početku, kad je došla ocu Candidu, imala je bolove posvuda, posebice u glavi. Bez ikakva očevidna razloga: išla je na preglede kod tolikih liječnika i nijedan nije znao pružiti objašnjenje! Ali na tu ženu 79
su bile nabačene čarolije. Gledajte, devedeset posto slučajeva ovisi o čarolijama. No, ta žena mi je rekla nešto jako važno, jedanput kad sam došao k njoj radi egzorcizma - jer kad je bivala u Rimu, dolazila je k meni, a kad sam ja išao u Capranicu, egzorcizam se obavljao u njezinoj kući. Bio sam pomalo obeshrabren, toga dana kad sam išao u Capranicu, iako to nisam pokazivao. Ali ta mi je žena rekla: »Don Amorthe, vi znate da nas ima mnogo braće i sestara, svi u braku, svi s djecom. Nitko od nas nije se molio, nitko od nas nije išao u crkvu! Otkad su mi počele ove smetnje, svi idu na misu, svi zajedno mole krunicu…« Tada sam rekao u sebi: »Razumijem, Gospodine, zašto je trajalo toliko vremena.« Jer je Gospodin iz tih patnja izvlačio velika duhovna dobra. Viđao sam obitelji koje su bile daleko od vjere, a potpuno su se preobražavale, jer kad su imali među sobom takav slučaj, svi su počeli odlaziti na misu, na molitvu, rozarije, hodočašća i tako dalje.
80
Patnje i duhovna dobročinstva Rekli ste da često dugačka vremena koja su potrebna za najteža oslobađanja pružaju duhovna dobročinstva obiteljima opsjednutih… Je li i to ostavilo traga na vašem životu? Bez ikakve sumnje! Viđao sam duhovna dobročinstva koja Gospodin daje kao naknadu za patnje koje podnose te osobe. Patnjama koje nudi Bog spašavaju se duše. A Gospodin ima toliko duša među žrtvama. Napisao sam Život iza smiješka, povijest jedne beatificirane žene, a bit će uskoro i kanonizirana. To je Alessandrina Maria Da Costa kojoj dugujemo posvećenje svijeta Marijinu neokaljanom srcu. Dobro, razna svjedočanstva kazuju da je ona proživljavala Muku, imala stigme, a posljednjih trinaest godina nije više uzimala nikakvu hranu, nego je živjela isključivo i jedino o euharistiji. Trajne, grozne patnje, danju i noću, jer nije spavala. Ta žena je spasila, prema iskazu jednoga Gospodinova otkrića, milijune duša. Sjetite se Fatimske Gospe, onoga što je rekla pred troje djece: toliki odlaze u pakao jer nema nikoga da se za njih žrtvuje i moli. Jer žrtvovanje dolazi prije molitve. Jače je. Upoznao sam toliko neizlječivih bolesnika koji su mi govorili: »Tako sam zahvalan Gospodinu za ovu bolest, žrtvujem sve Gospodinu radi spasenja duša…« Ili pak: »Ne bih se ovoga odrekao, to je moje poslanstvo za spasenje duša.« Ljudi nepokretni u postelji… Gospodin odasvuda izvlači duhovna dobročinstva. Mi smo jako vezani za zemlju, za zemaljske stvari. A ne mislimo da zemlja malo traje, a vječnost traje zavazda. Kad biste znali koliko razdijelim listića s deset zapovijedi! Najprije gledam koje su medicinske pretrage obavili, gledam dokumente, analize. Zatim istražujem: pitam ih mole li se, idu li na misu, ispovijedaju li se. Imam veliku količinu tih listića. I kažem: »Pogledajte deset zapovijedi i dobro ih proučite.« Počinjem uvijek s trećom zapovijedi: spomeni se svetkovati dan Gospodnji. Zatim prelazim na šestu, ne tjeram ih da prelaze sve zapovijedi. »Ne sagriješi bludno« - to nije najteži grijeh, ali u njemu leži naša slabost. Teži su grijesi oholosti i ponosa. Ali kršenje 81
šeste zapovijedi je ujedno najčešći grijeh; toliki da je sveti Alfons de Liguori govorio: »U pakao se ide i zbog toga grijeha, ali se ne ide bez toga grijeha.« Imaju ga svi ljudi: to je naša najveća slabost. Potom, u nastavku razgovora, ispričam zgodu onoga mladića koji je došao Isusu i upitao ga: »Učitelju, što trebam činiti da dođem u raj?« A Isus mu je odgovorio: »Poštuj zapovijedi.« Tada im kažem: »Gledajte, na zemlji se kratko traje. A poslije nema trećega puta, ili raj ili pakao. Tomu ne možete izbjeći!«
82
Čarobnjaci, vještice i moći Vraćajući se na razgovor o čarobnjacima, rekli ste mi da su to šarlatani u 98 posto slučajeva. A što se može reći za onaj ostatak od 2 posto? Oni su u vlasti demona ili su uz njega vezani. Kad je netko vezan uz demona, nije potrebno da bude opsjednut. Već mu pripada.
Dakle, demon ima vrlo velike moći. Može i ozdravljivati… On daje dobra koja se od njega ištu: uspjeh, novac, užitke. Prema tome vrlo neuredan život, svi najnedopušteniji užici, svi! Ti čarobnjaci, vezani uz đavolsku moć, i oni imaju moći kojima se vezuju uz ljude i odvlače ih k Sotoni. I događa mi se da ih priličan broj oslobodim, tih osoba koje su zapale u mreže čarobnjaka. I, zamislite samo, kad tako čarobnjacima otimam tolike žrtve i »mušterije«, ako se oni dohvate mene, s obzirom na to da ih sprječavam u dovršenju njihova prljavog posla… Ne usuđujem se ni pomisliti koliku kivnost ti čarobnjaci mogu osjećati prema meni, ni kolike su možda čarolije uperili protiv mene… ali nikada me ne napadaju izravno. Osim toga, gledajte, ako čovjek živi u milosti Božjoj i provodi život u molitvi, teško će se za njega prilijepiti neka čarolija. Vrlo teško.
83
Uzidani talismani Djevojka ima dvadeset pet godina. Roditelji drže trgovinu prehrambenih artikala. Ima sestru i brata. Ali u dućanu sve ide naopako: čas se pokvari stroj za rezanje, čas ne radi vaga, čas blagajna stvara probleme; iznad svega, mušterije više ne dolaze. Susjedne trgovine uvijek su pune (tu je supermarket). Već je normalno da hladnjak radi na mahove i da roba mijenja mjesto, ne zna se kako. Tijekom preuređenja trgovine, u očekivanju da stvari krenu punom parom, uzidali su dva talismana koja su im dali čarobnjaci (od kojih je jedan poznat s televizije). Djevojka u svojoj sobi osjeća tjeskobnu prisutnost, glasove, vidi čudne stvari, ne može spavati, ne može učiti, silno je potištena. Po noći kao da iznad sebe osjeća neku neugodnu osobu koja je pritišće, guši, gnječi. Otišla je više puta u Rim, kod Koloseja, k čarobnjaku… koji ju je seksualno zlorabio desetak puta. Brijao joj je dlake sa stidnoga mjesta, ispod pazuha, s glave, snimio je njezinu fotografiju na kojoj je napisao datum rođenja. Kad se ona počne za nekoga osjećajno vezati, sve se prekida; osjeća kao da je vezana uz čarobnjaka. Kao što se vidi, načinjene su tolike pogreške! Podvrgnuo sam egzorcizmima trgovinu i kuću, zatim šest-sedam puta djevojku koja je padala u trans i govorila. Pojavili su se razni demoni: Alef, duh oholosti i osvete; Namar, duh koji razara svaki osjećaj i sprječava stvaranje obitelji (naravno, znate kako se vrednuju ove tvrdnje). Na sam dodir stole, i na molitve, osjećala je bol, osobito u najdelikatnijim dijelovima. Trenutačno, nastavljajući svejedno egzorcizme i preko telefona, razne su se stvari poboljšale. Prestale su smetnje u trgovini, u kući, u spavaćoj sobi. Ne čuju se više šumovi, prisutnosti, glasovi; razni aparati funkcioniraju. Ali u djevojci su još prisutne sile zla. Ima negativnih odgovora tijekom egzorcizama: »Ona je moja! Vidiš koliko joj nanosiš zla! Samo ja joj činim dobro…« I tolika odbijanja da se odrekne. Ona osjeća (iako manje nego prije) da je pritišće užas što ne može nikoga voljeti, što je uništena, što se ne uspijeva osloboditi, što mora umrijeti. Trebat će još vremena i mnogo molitava da se stigne do potpuna oslobođenja, ali ovo mi se svjedočanstvo ipak čini dovoljnim kao dobro 84
upozorenje da se ne odlazi čarobnjacima i vračarima iz karata…
85
Crne mise Da bi se, dakle, naši čitatelji dobro upozorili na opasnosti kojima se izlažu ako odlaze čarobnjacima, htio bih vas upitati imaju li oni posebne strategije da namame u zamku svoje - često neuke - mušterije. Sigurno je da imaju točne strategije! Primjerice, napadaju u trenucima slabosti. Na primjer, postoje neke diskoteke - ne sve, nikada se ne smije generalizirati - u kojima je utvrđen put. Mladić ili djevojka odlazi tamo, počinje se s marihuanom, potom se prelazi na teže droge, potom dolazi seks i potom sotonska sekta. Nepogrešivo. Na kraju dolazi sotonska sekta. Imam mnogo primjera toga tipa. Velika je nesreća za mladića susresti prijatelje koji se, primjerice, drogiraju. I poslije se otkrije da obavljaju sotonske kultove, crne mise. Glavna je značajka crnih misa da je u njima prisutan prijezir prema euharistiji, uvijek. Zatim u pravoj crnoj misi sudjeluje gola žena koja služi kao oltar, trebala bi biti djevica, i prvi je siluje onaj tko glumi svećenika, a zatim svi ostali, poslije čega se među njima svašta događa. Odnosno, to postaje pravo bludilište. Zbog toga mnogi idu na crnu misu zbog »onoga poslije«, zbog bluda. I u tim prigodama postoji stvarna opasnost od »ulaska« demona? I te kako! Postoji opasnost od ulaska demona, koji često dolazi kad se održavaju crne mise i nudi štovanje Sotoni. Nema tu šale! Đavo ozbiljno radi te stvari. I Bog nije dužan da to spriječi: stvorio nas je slobodne. A svećenici koji bi trebali propovijedati o tim stvarima, to ne čine… Šute o postojanju pakla, o postojanju đavla i njegovim opasnostima koje stoje na takvim putovima: droga, marihuana, odlaženje čarobnjacima i vračarima. Neke statistike govore o četrnaest milijuna Talijana koji posjećuju vračare da im gataju iz karata…
86
Opasnosti od karata Dakle, osim čarobnjaka i sekta, treba se čuvati i vračara iz karata? Da, jer ima mnogo onih koji su povezani sa Sotonom. I to putem ugovora, ugovora prijateljstva sa Sotonom. Oni nisu opsjednuti: povezani su sa Sotonom i putem njega pogađaju, to jest, mogli bismo reći da »funkcioniraju«. Ljudi tamo odlaze, vide neku korist i zatim nastavljaju odlaziti. A osobe koje idu stupaju u dodir sa Sotonom i u prvom redu udaljavaju se potpuno od Boga. Sotonu ne zanima zaposjedanje ili nešto slično. Njega samo zanima udaljavanje od Boga i zapadanje u grijeh, jer želi odvesti ljude u pakao, a Bog ih naprotiv želi odvesti u raj. A povezivanjem s vračarima i napuštanjem molitve počinje put udaljavanja od Boga koji vodi do predavanja u ruke Zloga.
Gatanje iz karata možda je najrašireniji oblik praznovjerja, a ipak je teško naći slučaj da se o tome netko izravno brine. Meni se javila prigoda iz jednog pisma sa zahtjevom od nekog argentinskog biskupa. Kaže mi da se nalazi pred slučajem o kojem je pozvan da se izjasni. Pretpostavka o golemoj raširenosti navike da se bacaju karte (na španjolskom tirar las cartas) zapanjuje kao spoznaja da se o kartomanciji nikada ili gotovo nikada ne raspravlja u crkvenim dokumentima.
Evo slučaja koji mi je iznio taj biskup. U biskupiji postoji osoba koja je praktični katolik, čita iz karata bližnjemu da mu pomogne, ali nema nakane da zaradi i u to ne miješa ništa nezdravo. Je li dopuštena takva praksa? Sveta kongregacija za nauk vjere, kojoj se obratio pismom na latinskom jeziku, nije odgovorila.
Vjerujem da nije odgovorila zato što se nikada nije bavila tim predmetom. Stoga sam se u svojem odgovoru, o kojem sam jasno rekao da ima samo osobnu vrijednost, oslonio na opće kriterije na temelju kojih mislim da se kartomancija treba ubrojiti u oblike praznovjerja i napose vračanja. Nije nam točno poznato podrijetlo uporabe karata; nisu postojale kod Arapa ni kod Hebreja. Možda su ih donijeli Romi iz Indije. Znamo s dovoljno sigurnosti da su, još prije uporabe kao igraće karte, služile 87
kao sredstvo vračanja. Upotrebljavale su se (i još se sada upotrebljavaju) obične igraće karte ili pak posebne karte, ali daleko najrašireniji je tip karata za tarot. Cilj je da se dozna budućnost ili tajanstvene stvari: i tu se skriva opasnost. Temelj, i prema tome moralna osuda, leži u činjenici da se želi poznavati budućnost ili tajanstvene stvari uporabom sredstva koje je potpuno neprikladno za tu svrhu. Odnosno, korištenom sredstvu pripisuje se moć naznake stvarnosti ili događaja, ne uzimajući u obzir činjenicu da karte nemaju takvu moć. Ako se i ne zaziva demon, ni eksplicitno ni implicitno, niti se uvode neobičnosti čarobnjačkoga tipa (paljenje raznobojnih svijeća postavljenih u određen položaj, uporaba trava, tanjurić s vodom gdje se ulijeva ulje itd.), ostaje činjenica da se predmetu pripisuje moć koju ne posjeduje, da bi se doznale stvari koje samo Bog zna… I to predstavlja velik moralni grijeh, naznaku pobune protiv Boga koji je jedini Gospodar povijesti te napuštanje vjere i molitve u korist psihološke ovisnosti o čitanju karata ovoga ili onoga vračara.
88
Odredište - samoubojstvo Koji je krajnji cilj toga djelovanja čarobnjaka, vračara, sotonskih sekta…? Krajnji cilj je smrt, jer Bog je bog života, dok je Sotona bog smrti. Kolika je samoubojstva nadahnuo Sotona! I kolektivna samoubojstva čine se pod nadahnućem Sotone. Nikada nisam imao na skrbi osobe koje bi se poslije ubile, ali imao sam mnogo slučajeva pojedinaca koji su pokušali samoubojstvo; na sreću, poslije se dogodilo nešto zbog čega samoubojstvo nije uspjelo. Kad se netko počne podvrgavati egzorcizmima, gotovo je nemoguće da se ubije. Tipičan je slučaj djevojke koja mi je dolazila nekoliko puta i potpuno je ozdravila, vrativši se u normalnu svakidašnjost tako da je sada zaposlena kao stalna učiteljica. Bile su potrebne godine i godine. Ne sjećam se dobro kako je ušao Sotona, jer sam je naslijedio od oca Candida koji ju je dugo ozdravljivao, a poslije ju je prepustio meni kad više nije bio sposoban podvrgavati je egzorcizmima. Kako god bilo, ta je djevojka jedanput s vrećom za spavanje na leđima hodala tračnicama pruge Rim-Livorno-Genova. Zatim je na jednoj velikoj krivini legla na tračnice, po mraku, u vreći za spavanje. Htjela se ubiti, željela je da je zgazi vlak. Više od pet sati ležala je na tračnicama. Vlakovi su prolazili u jednom i drugom smjeru, a nikada nisu prešli preko nje. To je neobjašnjiv slučaj. Nema objašnjenja.
Drugi put, ovdje u Rimu, i u drugim mjestima, hodala je sredinom najprometnije ulice, ne osvrćući se na semafore ili bilo što drugo, želeći da je nešto zgazi, a nikada je nije dodirnulo nijedno vozilo. Pokušavala se ubiti i nije uspijevala. To znači, ako se započnu egzorcizmi, tada osoba ima želju izaći iz opsjednutosti, osloboditi se, na sceni je, dakle, unutarnja borba u kojoj Gospodin, ako je zazvan, ne uskraćuje milosti koje su potrebne za oslobođenje. A poznajete li primjere koji nisu imali sretan završetak? Otac Candido mi je ispričao jedinstven slučaj koji je imao s djevojkom koja se naposljetku ubila. 89
Podvrgavao ju je egzorcizmima jer je bila opsjednuta demonom. Ta je djevojka imala prijetvornu majku. Jedanput je majka došla na razgovor ocu Candidu koji joj je objasnio od kojih nevolja pati njezina kći. Majka je potvrđivala, ali otac Candido je shvatio da u stvarnosti ništa ne vjeruje. Živjele su u stanu na šestom katu. Jednom se djevojka povjerila majci i rekla joj: »Želim se ubiti, ne mogu više…« A majka joj je odgovorila: »Ma daj, nisi dobra ni za što, nisi sposobna ni to učiniti!« Prišla je prozoru i otvorila ga: i djevojka se bacila dolje.
To je jedini slučaj koji znam da je osoba pod egzorcizmom tako završila.
Iskušenje samoubojstva kod takvih osoba vrlo je jako, zajedničko, jer pate od užasnih bolova. Ali kad se osoba počne podvrgavati egzorcizmima, nemoguće je, po mojem iskustvu, da uspije oduzeti sebi život. Možda i pokuša, ali nikada ne stigne do cilja. Ima toliko slučajeva kad osobe progutaju otrovne tvari… Uvijek su bile nađene na vrijeme, odvedene u bolnicu, spašene ispiranjem želuca. I poznajem tolike slične slučajeve. Kao što sveti Augustin kaže: da ga Bog ne sprječava, đavo bi nas sve pobio.
90
Izbjegnuta drama Riječ je o obitelji sastavljenoj od muža koji je stomatolog, supruge koja je kućanica i vrlo inteligentna te dviju kćeri. U kući su se događale čudne pojave: zvukovi koraka, neobjašnjive prisutnosti, snažni udarci, svjetla koja se sama pale i gase, ista stvar se događala s televizorom i radijem, te predmeti koji su se sami pomicali… U jednom se času iz spavaće sobe osjetila jaka studen, kao iz hladnjaka… U određenom trenutku žena se počela tužiti na jaku bol u želucu i glavi, sa sklonošću prema nasilju, osveti i posebice snažnoj mržnji prema mužu. Na povratku iz neke krčme, ulazi u kuću opsjednuta seksualnim napadajima prema konobaru koji joj je darovao bočicu parfema. Sve postaje razlogom svađe s mužem, praćene osjećajima mržnje i osvete. Muž i žena sudjelovali su u nekoliko lekcija i sastanaka Novog doba (New Age). Spremali su se prijeći u stadij duha vodiča; u isto vrijeme pohađali su skupinu Obnova u Duhu. Rezultat: žena je bivala sve potištenija i pokušavala ubiti muža, a zatim sebe, prelazeći bez razloga iz očajničkog plača u luđački smijeh. Kad su se obratili meni, predložio sam kao polaznu točku dobru ispovijed, pričest i oprost u srcu. Osim prekida s Novim dobom, savjetovao sam i privremenu obustavu odnosa sa skupinom Obnove jer su pretjerane introspekcije da bi se stiglo do razlučivanja uzrokovale stanja uznemirenosti i obeshrabrenja. Savjetovao sam da nastave putem jednostavne i osobne vjere, uz izravniji odnos s euharistijskim Isusom; također poneku misu tijekom tjedna s pričesti, adoracijom i euharistijskim blagoslovom koji se udjeljuje na kraju službe. Kod kuće rozarije, egzorcizam Lava XIII. (u skraćenom obliku na talijanskom), pijenje vode i ulja podvrgnutih egzorcizmu. Potom sam obavio egzorcizam kuće, uklonio velik broj lutaka, klauna i istočnjačkih maski koje su imale kćeri. Počeo sam izvoditi egzorcizme nad suprugom. Govorila je tijekom egzorcizama: »Mi smo Alef i Alimai, ovu nam je ženu predao Sotona, naša je i ne damo ti je, ovdje nam je dobro.« Nakon povratka kršćanskom životu, nakon oprosta i pet 91
egzorcizama, stvari su se korjenito promijenile. Prestali su šumovi, svađe, noću spavaju. Prestala je opsjednutost onim konobarom i gotovo je iščeznuo duh osvete. Rekao bih da napokon imaju mir. Vidio sam da su jako djelotvorni i egzorcizmi preko telefona, kratki. Sada nastavljam egzorcizme, ufajući se u potpuno i trajno oslobođenje.
92
Crkva ne govori dovoljno Prema vašemu mišljenju, upozorava li Crkva dovoljno vjernike o opasnostima koje su vezane uz šarlatane, čarobnjake i vračare iz karata? Na žalost ne! Kažu da je u novinama najčitanija stranica s horoskopom. Uloga Crkve je pravi problem, jer nam ne vjeruju mnogi svećenici, a u sjemeništu se više ne uče tri osnovna traktata. U prvom traktatu, De Deo creante, učilo se o Božjem stvaranju, kako je Bog stvorio anđele, te o grijehu anđela, o podjeli između anđela i demona… Više se ne uči. Drugi traktat ticao se morala. Ondje se zabranjivalo odlaziti čarobnjacima i vračarima… s uporištem u Bibliji: ne ostavljaj na životu onoga tko se bavi čarobnjaštvom. Njih su kamenovali. Isus je bio optužen da je čarobnjak: »Ti djeluješ u ime Belzebuba, đavolskoga poglavice.« A on odgovara: »Ako Sotona Sotonu izgoni, u sebi je razdijeljen. Kako će opstati kraljevstvo njegovo? Ali ako ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama kraljevstvo Božje.« U traktatu su sve te stvari, odlasci čarobnjacima, vračarima i tako dalje, izneseni na vidjelo i osuđeni. No, danas se ništa od toga više ne uči. Treći se traktat ticao duhovnosti. U tom se tekstu govorilo o duhovnom životu, razumije se, ali i o nasrtajima demona, i govorilo se također o egzorcizmima. Izričito se poučavala ta građa. Tri su traktata, dakle, o kojima se praktično više ne govori, čak ni na papinskim sveučilištima. Mladić izađe iz sjemeništa, postane svećenikom, a da nikada nije čuo gdje se govori o demonu, nikada čuo gdje se govori o egzorcizmima, još manje o opasnostima od čarobnjaka i okultnih nauka. Ili o đavolskim opsjednutostima. I stoga u njih ne vjeruje, nikada o njima ne propovijeda. Toliko sam puta imao svećenike koji su dolazili pribivati mojim egzorcizmima, a poslije su mi rekli: »Vidite, don Amorthe, prije nisam u to vjerovao, sada i te kako vjerujem!« Isus je na ulici obavljao egzorcizme. Sada se moraju obavljati kriomice. 93
94
Međugorje i Obnova u Duhu U početku našeg razgovora govorili ste mi o Obnovi u Duhu i molitvenim skupinama vezanim za Međugorje. Zašto vas zanimaju te osobe, zašto im posvećujete svoje vrijeme? Silno me zanimaju skupine Obnove jer su vrlo zaslužne što su ponovno potaknule čitanje Biblije, što su ponovno potaknule odanost Duhu Svetom te što se mole za ozdravljenje i oslobođenje. Stoga sve osobe koje mi pišu iz inozemstva i traže da budu podvrgnute egzorcizmu upućujem na njih.
Na primjer, bio je neki iz Australije koji me je gnjavio, jer mnoge osobe vjeruju kako će doći, primiti jedan egzorcizam i otputovati doma ozdravljene… Dok su za to potrebne godine! Ja sam već zadovoljan, kako rekoh, ako se netko oslobodi za četiri-pet godina. Ima osoba koje se oslobode za osam-devet mjeseci, ali to su rijetki slučajevi. Općenito trebaju četiri do pet godina, a mnogi se nikada ne oslobode u cijelosti. Silno sam vezan za te skupine Obnove jer se mole za ozdravljenje i oslobođenje, premda nisu egzorcisti, čak nisu ni svećenici. Mole se u skupini. I ovdje u Rimu ima ih mnogo, tih skupina. U župi Sant’Angelo in Pescheria, primjerice, nalazi se otac Ermete, koji nije egzorcist, ali daje vrlo učinkovite blagoslove. Srijedom i subotom. Počinju se moliti u 18, ali otac Ermete je ondje već od 16 radi blagoslova i ispovijedi. Stanuje na Montesacru, gdje je crkva Anđela čuvara. Ujutro je ondje da blagoslivlje i ispovijeda, a srijedom i subotom se mole za oslobođenje i ozdravljenje. I uspijevaju, to jest učinkoviti su. Za Međugorje sam međutim vezan zato što sam bio ravnatelj marijanskih novina u kući Edizioni San Paolo. Kad su počela ukazanja, u lipnju 1981., odmah sam se time pozabavio i prvi sam članak o Međugorju napisao u listopadu 1981. Poslije sam napisao knjige i mnoštvo članaka o Međugorju, i vrlo često sam onamo odlazio. Jer sam htio provjeriti jesu li ukazanja istinita ili lažna. Mislite li da su istinita? I te kako! Tijekom godina sprijateljio sam se sa šestero djece, šestero vidjelaca, i slušao sam ljude. To je mjesto gdje se najviše 95
ispovijeda na svijetu i gdje se događa najviše obraćenja. Više nego u Lourdesu, više nego u Fatimi. Međugorje ima apsolutan primat, vidljiv, izbrojiv. A što se tiče borbe protiv demona, mnogo njih se moli, također sa svećenicima, i zatim se oni koji odlaze u Međugorje udružuju u molitvene skupine; i ja sam godine 1984. osnovao jednu takvu skupinu, ovdje u Rimu. Svake posljednje subote molimo se tri sata kao što se čini u Međugorju. Ta se skupina rodila među osobama koje su išle u Međugorje, među kojima sam bio i ja.
Spominjete li Gospu iz Međugorja u svojim egzorcizmima? Ne, ne spominjem je. Obično zazivam Bezgrešnu Gospu, Majku Božju. Jako sam odan i Gospi iz Guadalupea, onoj Gospi ondje (pokazuje na sliku Djevice iz Guadalupea) koja je obratila Latinsku Ameriku, koja se inače ne bi obratila. Prije su ondje bili fratri koji nisu postizali ništa, ništa. Čim se pojavila Ona, a pojavila se kao aztečka djevojka - i znajte da su se »naši«, koji su išli u Ameriku iz Europe, ponašali kao najveći zločinci, lopovi i ubojice - čim se pojavila takva, domaći su je osjetili kao nešto svoje, ne kao lik uvezen preko oceana. I preko Gospe stigli su do Boga, preobratili su se. Silno sam vezan uz Gospu iz Guadalupea i zbog toga što ime Guadalupe na starom indijanskom jeziku znači »Ona koja gnječi glavu Zmije«; po tomu mi se čini da je posebice označena kao zaštitnica onih koji obavljaju moju posebnu službu.
96
Slučaj Milingo Čovjek koji je vodio veliku borbu s demonom bio je Emmanuel Milingo… Da, istina je, a koliko sam se i ja s njim borio! Prijatelji smo, još smo prijatelji. Što mu se dogodilo, to je upitnik na koji ne znam odgovoriti. Mogu vam reći da je prije nekoliko mjeseci došao ovamo posjetiti me, brbljali smo dva sata spominjući stvari koje smo zajedno činili, mise, egzorcizme, molitve… Pomislio sam: »Neću ga pitati ništa osobno, inače riskiram da se prekine prijateljstvo.« Dok sam mu prijatelj, moguće je da dođe trenutak kad mu mogu biti koristan da se vrati. Stoga ne želim prekinuti prijateljstvo. Dovoljno je prijateljstvo, o njegovim stvarima nismo govorili. Osobno držim da je u cijeloj njegovoj priči - koja je podigla toliko buke prije nekoliko godina, postajući od vremena do vremena aktualna i u naše vrijeme - bilo nesumnjivih utjecaja demona, jer kada postoje krivnje, zastranjenja, demon nas pokušava navesti da padnemo u grijeh, da nas udalji od Boga i Crkve, dakle neprijeporno je postojao utjecaj demona, ali kao utjecaj. Tko zna! Stalno se za njega molim, da se vrati… Nesumnjivo je volio Ivana Pavla II. i njegov prvi povratak zbio se zbog ljubavi koju je osjećao prema Ivanu Pavlu II. On ga je oslobodio zatočeništva. To je njegova priča, kako mi se čini. Bio je nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije, pozvali su ga u Rim i rekli mu da mora poći na razgovor s papom. Došao je, s malim kovčegom, govoreći u sebi: ostat ću u Rimu tri dana. Otišli su po njega, odveli ga pasionistima u Celiju i ondje ga zatočili. Slučajno, poslije tri godine, neke su osobe počele odlaziti onamo primiti blagoslov. Pasionisti su to dopuštali. Blagoslovio je jednog čovjeka kojega nije poznavao, a taj čovjek je bio osoba koja je imala velik utjecaj u Vatikanu i imao je mogućnosti otići papi i s njim razgovarati. Otišao je papi, ispričao mu Milingovu priču i papa je odmah naredio da se oslobodi odande, imenovao ga je vatikanskim državljaninom i dao mu dužnost, na Trgu svetog Kalista. Bilo je logično da je volio Ivana Pavla II. Poslije se opet našao ponižen pred biskupima… 97
Imao je svojih nedostataka, istina je. Ispričat ću vam jednu zgodu, kako je meni prenesena. Svakog je mjeseca išao u Desio, gdje se i danas održava jedanput mjesečno veliko okupljanje s nekim svećenikom crncem da se provede dan u molitvi. Kardinal Martini, koji je tada bio nadbiskup Milana, poručio mu je da se mora njemu javiti prije nego što dođe onamo. Nikada to nije htio učiniti. Prijatelji su mu govorili: »Pa što onda, napiši dva retka, mi ćemo ti ih izdiktirati… Eminencijo, u taj i taj dan bit ću u Desiju. Točka, potpis i gotovo.« Ali on to nikada nije htio učiniti. Bio je vrlo ponosan, i vrlo čvrst. Vidjeti da se s njim tako postupa, vidjeti da mu se zatvaraju vrata crkava…
Slavili smo misu na livadama parka Villa Doria Pamphili, više puta. Da bi držao misu, biskup kojemu ne daju nijednu crkvu bio je prisiljen slaviti je na livadama uz odobrenje gradonačelnika socijalista! Još neslanija šala bila je ono što su mu učinili u bazilici svetog Pavla. Toga su dana stigli autobusima čak sa Sicilije; on je ušao na dnu, prošao kroz crkvu praćen pljeskom, u blagdanskom ozračju! Ušao je u sakristiju obući se, a opat mu je rekao: »Čujte, došla je zapovijed iz vikarijata kojom vam zabranjuju slaviti misu.« Zaprepastio se toliko da su mislili kako će se srušiti i doista su ga poslije morali odvesti u bolnicu. Čekale su ga tisuće ljudi i nije bilo nikakva obzira, ni prema njemu ni prema ljudima. Mogli su ga izvijestiti tjedan prije, dan prije. Naprotiv, rekli su mu kad je bio u sakristiji i uzimao naglavnik da se obuče.
98
Govori Emmanuel Milingo Držim kako je korisno da se, kao dopuna onomu što je maloprije izneseno o Milingu, prenese njegovo svjedočanstvo, objavljeno u biltenu Društva egzorcista.
»… U Lusaki, ali i u mnogim drugim dijelovima svijeta gdje sam živio, opazio sam da mnogi kršćani ne traže pomoć od Isusa, nego odlaze izlječiteljima. To je apsurdno. U Evanđelju je Isus izlječitelj od svih zala, osloboditelj od nečistih duhova. Zašto se kršćani obraćaju drugamo? Jasno je; tako čine zato što se u sadašnjem mentalitetu smatra da Evanđelje sadrži povijesne činjenice koje su se zbile u određenom razdoblju i više nisu živa stvarnost. Razmišljao sam i uvjerio se da moram, ako želim biti pravi kršćanin, slijepo vjerovati u sve što piše u Evanđelju. Počeo sam smjesta djelovati, pokušavajući riješiti probleme molitvom, kako je poučavao Isus. Odmah sam postizao silne uspjehe, bilo što se tiče bolesti, bilo đavolskih opsjednutosti. Shvatio sam da između tih dviju vrsta patnji često postoji veza. Liječnici se katkada nađu pred neobjašnjivim bolestima. To su vjerojatno bolesti koje uzrokuju duhovi zla i tada ih samo molitve mogu izliječiti… Sljedećih mjeseci nastavili su se redati događaji silne učestalosti. Potpuno sam se bio prepustio u ruke Gospodinove… Tijekom svibnja i lipnja 1973. nastavio sam liječiti i oslobađati, ali to sam činio privatno, u svojoj rezidenciji. Onda sam 3. srpnja došao u katedralu na sastanak Katoličke akcije. Zaključio sam da je došao trenutak da izađem u javnost. Rekao sam: ›Braćo, predugo smo patili od mashawea (mashawe se očituje kad se neka osoba iznenada počne ponašati kao životinja) i bili smo prisiljeni tražiti izlječitelje izvan naše vjere. Kažem vam da možemo liječiti tu bolest u našoj Katoličkoj crkvi. Isus je istinski izlječitelj… Ako netko od vas pati od te bolesti, neka se ne boji, neka istupi i mi ćemo mu pokušati pomoći.‹ … Prvi dodir koji sam imao s nadnaravnim silama svijeta tame potječe iz 1973. U travnju te godine imao sam unutarnju krizu. Bio sam svećenik već dvadeset pet godina i biskup četiri godine. Radio sam za Gospodina, ali bio sam velika neznalica u svemu što se ticalo Sotonina 99
kraljevstva. Upoznao sam svijet sotonista, masu napuštenih patnika; imao sam strahovitih iskustava, oslobađao sam osobe opsjednute dušama pokojnika. Primao sam fotografije osoba čiji je lik proboden iglama: kroz oči, kroz srce, kroz druge vitalne dijelove. Katkada se te fotografije zatvaraju u boce, zapečaćuju nekom smjesom koja nosi žig prokletstva mrskog neprijatelja. Zatim ih bacaju u rijeke ili pokapaju u grob; to znači da je ta osoba osuđena na smrt. Rađa se zatim veza između osobe koja naručuje osvetu i one koja je izvršava; ta veza je pogubna, ona je početak Sotonine pobjede i ne zna se gdje može završiti. … Osobe koje uznemiruje Sotona sigurno nisu tako mnogobrojne kako se katkada smatra. Ali u svakoj biskupiji moraju biti stručnjaci, spremni nastupiti. Ipak ima toliko biskupija koje su ne samo lišene egzorcista nego čak postoje biskupi koji svojim svećenicima zabranjuju da se zanimaju za egzorcizam. Danas mnogi crkovnjaci, čak u vrhovima Crkve, izbjegavaju govoriti o demonu. Demon je postao zaštićena životinja i egzorcisti se smatraju kriminalcima. Sotona ima mogućnosti kretati se po miloj volji među kršćanima Katoličke crkve. … Moja uvjerenja i moje djelovanje bili su jasni od samog početka. Siguran sam, da se od samog početka moje priče tražila istina i da se nije fantaziralo o zabunama, ja bih još bio u Lusaki. Ali rijetki su povjerovali u moju dobru vjeru; ni Crkva nije povjerovala.«
100
Nikada se nisam bojao Don Gabriele, vratimo se na vaš život. Nikada se niste bojali? Uvijek sam govorio da se demon boji mene, i uvijek sam govoro: kad me ugleda, on napuni gaće od straha. Nikada nisam imao smetnja ni straha od demona.
Ali u drugim slučajevima nije uvijek išlo tako… Postoje zapravo egzorcisti koji su imali nevolja, i to velikih nevolja. Htio bih da pročitate knjigu Renza Allegrija, Cronista all᾽inferno (Izvjestitelj u paklu). Upoznao se ovdje u Rimu s egzorcistom kojega je uništio demon. Tjelesno. Nije mogao ništa više učiniti. Gospodin katkada dopušta takve stvari, da bi uvijek iz toga izvukao dobro. Tko zna koliko je dobra izvukao iz patnji toga egzorcista.
101
Uloga telepata A vidovnjaci, telepati, kakvu ulogu mogu oni imati? Ima jedan karizmatik, jedini u kojeg imam povjerenja… Ima ih mnogo, ali to su lažni karizmatici. Ali ima jedan kojemu sam uputio tolike osobe, kojemu se možete obratiti i telefonom. Živi u pokrajini Marche. Kad ga nazoveš, u početku razgovora pita te za ime, pita te za dob i zatim ti ispriča svu tvoju povijest. Kaže ti na primjer: »Kad si imao šest godina na tebe je bacila čine ta i ta osoba… Ti su se čini ponovili kad si imao dvadeset godina… I pogodili su te…« Sve preko telefona, pazite dobro: »Stavi ruku na desni bubreg, ne, vidi, malo niže… malko pritisni… Osjećaš li bol?« I ta osoba osjeća užasnu bol. Postoje sposobnosti osjećanja, izvanredne moći… ti su pravi karizmatici. On je jedini u kojega se pouzdavam. Teško je zateći slobodan telefon, jer ga zovu iz cijele Italije. Tu je telefonska sekretarica koja vas informira o satima kada prima ujutro i poslije podne. Na žalost, nikada se nismo sreli, ali kako smo se toliko puta čuli preko telefona, smatramo se prijateljima. I šalje meni sve one koji iz Rima od njega traže pomoć…
Taj telepat odvraća prisutnosti zloduha? Uvijek. Kada mi ih šalje on, taj profesor iz pokrajine Marche, te osobe imaju nešto; katkada je to nešto vrlo silovito. I njegove su dijagnoze točne. »Bacili su na tebe smrtonosne čine! Bacili su na tebe strašne čine! Osjećaš ovo i ovo…« Sve to kaže iako ne vidi osobu, iako mu ta osoba ništa ne ispriča o sebi.
Ima i drugih… primjerice jedan ovdje u Rimu o kojem kažu da ima izvanredan dar. Imao sam neke dodire s njim, ali poslije nisam ga više zvao…
102
Problem telepata Izvori razlučivanja na koje se možete osloniti u dijagnozi određenog slučaja uvelike pomažu egzorcistu, ukoliko smanjuju njegovu ovisnost o vlastitoj prosudbi. Ipak, svaku neopreznost koju počini egzorcist iskoristit će Sotona protiv njega ili protiv opsjednutoga. Neki tvrde da su sposobni sa sigurnošću razumjeti karakter neke osobe ili povijest određenog mjesta, jednako kao što mogu gledati televizijski ekran. Drugi tvrde da mogu davati sigurne dijagnoze na temelju navodne sposobnosti s pomoću koje tumače gibanja ure njihalice, raspored ulja ulivenog u vodu itd. Rašireno je mišljenje prema kojemu vrijednost tih takozvanih darova valja razmatrati primjenom istih kriterija koje preporučuje Ritual iz 1614. Ali kako možemo biti sigurni da takvi darovi potječu od Boga ili od naše ljudske prirode, od anđela ili od demona? Analogni slučajevi koji se tiču vidovnjaka i ukazanja mogu biti korisni pri razlučivanju potječu li takvi darovi od Boga. U razlučivanju »ukazanja« korisno je upitati vidovnjaka na koji se način dovodi u vezu s Isusom ili s Gospom prije, tijekom i poslije ukazanja, i to stoga da se utvrdi postaje li »vidovnjak« svjesniji potrebe da još više obožava Isusa. Štovanje je poniznost na djelu, to je nešto što ne može doći ni od Sotone ni od nas samih. Ali ako i ne porastemo u štovanju Isusa, to ne znači da ukazanja i darovi nužno potječu od Sotone, jer mogu također potjecati od anđela ili od naše ljudske prirode. Sigurno je da nam anđeli mogu pomoći ustanoviti prisutnost demona na razne načine. Ali ne vjerujem da bi se anđeli poslužili metodama koje demoni mogu lako oponašati na našu štetu. To znači da ti darovi (njihalo, ulje itd.) potječu od demona ili od naše ljudske prirode. Naša ljudska priroda predstavlja veliko unutarnje bogatstvo, koje je neobjašnjivo. Na primjer, među blizancima obično jedan zna gdje se nalazi drugi, što misli i slično. Često majke naslute što se događa s njihovom djecom, naročito ako im se događa nešto što zabrinjava. Takve sposobnosti mogu biti prirodne, ali poslije istočnoga grijeha ljude izravnije pogađa ono što je materijalno, više nego ono što je duhovno u našoj naravi; stoga su manje skloni razvijati sposobnosti u tom smjeru. Vidimo primjerice kako je naprotiv Župnik iz Arsa bio 103
sposoban na duhovnom polju. Sigurno nitko ne može sebi pripisati samu svetost. Ali iskorištavanje takvih sposobnosti treba izbjegavati barem u dijagnozi opsjednutih pojedinaca. Ako egzorcist postane neoprezan, vjerojatno se neće ograničiti u iskorištavanju tih izvanrednih pojava. Možda će čak pripisivati pretjeranu važnost vlastitim moćima istraživanja. Na primjer, zloduhu bi se jako svidjelo kad bi egzorcist pripisivao određena djelovanja određenim demonima, na taj način da egzorcist zna imena đavala na temelju prepoznata djelovanja u svakom pojedinom slučaju. Ako potom egzorcist pokuša istjerati đavla i pritom mu pogriješi ime, što će učiniti đavao nego ostati, hineći da je izašao? Važno je istaknuti da među odmetnutim anđelima nema demokracije, nego vlada stroga hijerarhija. Oni postupaju i govore prema volji svoga poglavice; to je razlog zašto mnogi obični đavli kažu svoje ime. Inače bi postupali i govorili u skladu s okolnostima i zahtjevima bilo pojedinačne osobe koju muče, bilo pojedinačnog egzorcista.
104
Duše pokojnika Jeste li ikada u svojim egzorcizmima susreli duše pokojnika? Ne samo što vam kažem da sam ih susretao nego vam kažem da sam taj problem iznio na jednom skupu i napisao na upitniku koji sam napravio, zahtijevajući da na njemu pismeno odgovore sudionici egzorcisti, ljudi s mnogo godina prakse. Rijetki su negativno odgovorili; najviše ih je odgovorilo pozitivno. I ja sam susretao duše prokletnika, ne običnih pokojnika, nego prokletih. Ali uvijek sam vidio da iza njih stoji demon koji njima upravlja. Ili da su robovi Sotone. Pod nadzorom demona, poslani da ulaze u osobe. Demon se njima služio da ljudima nanose smetnje, ali on je zapovijedao. Uspijevao sam ga otkriti jer sam njima u stanovitom trenutku naređivao da kažu ime. Nisu ga htjeli kazati (glas postaje režanje, oponašajući režanje opsjednutoga), kojiput sam ja sugerirao neko ime i tu su padali; najčešća imena: Sotona, Lucifer, zatim Asmodej, i zatim tolika druga, Belzebub… Moćni su kad imaju biblijska imena, jer ima i onih koji imaju male moći i njih se oslobodite za kratko vrijeme. A prokletnici su bivali prisiljeni da mi u nekom času kažu: »Da, ja sam taj i taj…« Kada bih upitao: »Tko je taj što te vodi? Tko je taj što ti zapovijeda? Tko tobom upravlja?« nakon mnogo pokušaja stizali su reći ime i uspijevao sam govoriti s demonom te sam demona podvrgavao egzorcizmu. Mogu se, dakle, služiti dušama prokletnika… Prema mojem iskustvu, da. I prema iskustvima drugih egzorcista, između najpoznatijih. Primjerice otac Matteo La Grua, veliki sicilijanski egzorcist, koji je sada jako star i živi u Palermu. Ima devedeset četiri godine: sada samo blagoslivlja, više ne obavlja egzorcizme. I njemu se događalo da susretne duše prokletnika. Ili bih mogao navesti iskustvo oca Antonija, koji je umro, a bio je egzorcist u Beneventu i kazivao mi je potresne stvari u tome smislu. Kad je riječ o prisutnostima, na temelju mojih siromašnih iskustava, uvijek sam utvrđivao prisutnost zloduha, bilo u rijetkim slučajevima opsjednutosti, bilo u mnogostrukim slučajevima 105
onečišćenja osobe ili mjesta. U jednom jedinom slučaju duh je izjavio da je prokleta duša, otkrivajući ime, prezime, okolnosti smrti i razlog njegove prisutnosti u onom čovjeku, ali nakon jednog očito odlučnog egzorcizma, ništa više nisam doznao o njemu. Kako tumačiti taj slučaj? Demon se može također prerušiti u prokletu dušu, kako tvrdi Ritual. Što se tiče duša u čistilištu, slažem se s onim što su već rekli drugi prije mene: to su svete duše i ne mogu nanositi zlo.
106
Dar, ali odakle stiže? Odakle potječe naročita osjetljivost tih osoba - od prirode ili od Boga ili od demona? Ako potječe od prirode, točan je izraz telepati; to su primjerice rabdomanti (rašljari) koji osjećaju vodu. To je posebna osjetljivost koja se kadšto naziva šestim čulom, a može se ticati samo prirodnih stvari; zbog toga ne može biti ni od kakve koristi da bi se razumjelo je li riječ o prisutnostima ili utjecajima zloduha. Ako ta posebna osjetljivost i zapažanje potječe od Boga, tada se radi o karizmi i ne treba govoriti o telepatima, nego o karizmaticima. Ne zadržavam se na definicijama i nadasve ne zaustavljam se na važnom problemu razlučivanja. Činjenica je da mnogi egzorcisti koriste pomoć karizmatika; katkada čak i previše o njima ovise. Zbog toga egzorcist mora poznavati osnovna pravila razlučivanja koja su neophodna da mu pomažu u tom teškom izboru. Meni se već dogodilo više nego jedanput da sam primio osobe da se mole tijekom mojih egzorcizama, nakon informacija koje su naizgled bile vrlo ozbiljne i dobre, a poslije sam ih morao isključiti tražeći najbolje moguće načine. Ako ta posebna osjetljivost potječe od demona, čak i bez znanja same osobe, kako se često događa, tada predlažem da se rabi izraz okultisti, jer se na ovaj ili onaj način radi o djelatnicima okultnoga. Rekao sam da kojiput takva osoba nije svjesna toga jer, zbog neznanja, sasvim nesvjesno obavlja magične radnje ili pak vjeruje da ima duha vodiča koji joj sve to sugerira, ili dobiva nadahnuće iz izvora za koje vjeruje da su dobri (glasovi, snovi, prisutnosti), ali zapravo ovise o zlotvornom podrijetlu. … U našoj posebnoj službi nas ne zanimaju telepati; zanimaju nas okultisti da bismo ljude upozorili na oprez premda, u mnogim slučajevima, mogu k nama doći osobe koje su od čarobnjaka dobile točne dijagnoze svojih smetnja. Najviše nas zanimaju karizmatici, zbog pomoći koju nam mogu pružiti bilo u dijagnozi bilo tijekom egzorcizama, a još više tijekom molitava oslobođenja.
107
Služi li se demon dušama prokletnika? Iz komentara raznih egzorcista otkriva se da su neki od njih imali posla s dušama koje su vjerojatno bile uznemirivane. U mnogim slučajevima koje sam obrađivao nalazio sam da su sigurno bile duše pokojnika koje su se mogle prizvati i koje su, prije svega zbog svoje demonske opsjednutosti, izabrale biti na nekom mjestu i mučiti ljude koji su ondje živjeli. U jednom slučaju imao sam posla s muškarcem i dvjema ženama koji su umrli u nekoj kući. Neko su vrijeme uznemiravali obitelj koja je ondje stanovala. Naše molitve egzorcizma, koje su neprocjenjive, u nekim slučajevima nisu djelovale na te duše; jer trebaju se prilagoditi, i koristiti, neke molitve koje govorimo za mrtve, ali istodobno treba govoriti tim uznemirenim dušama, odgoniti ih i davati im do znanja da obitelj kojoj dodijavaju nema osjećaja mržnje prema njima. I da im oprašta. Tijekom molitve nastojim izvoditi te duše na svjetlost Kristovu, gdje će Bog učiniti po svojoj volji.
To je prokušana činjenica - a mi je znamo iz slučajeva mnogih egzorcista i izvješća koja su mnogi načinili u povijesti, antropologiji i drugim religijama - jer ne idu sve duše poslije smrti smjesta u raj ili pakao ili čistilište. Neke ostanu »u zamci« zbog materijalne privrženosti i kivnosti ili mržnje prema drugima, ili zato što su se predale demonu. Povremeno, imajući posla s tim uznemirenim dušama, čovjek može otkriti da se zapravo susreće s demonom. U takvim situacijama treba biti oprezan, jer uistinu postoji mogućnost da se oslobodi ta duša, ili pak da se vrati demonu, tijekom borbe koja se priprema. Demon je majstor laži i pokušava nas što više prevariti. S naše strane uvijek moramo priznavati da Gospodin zbog posebnog razloga dopušta da se događaju te situacije i da iz njih možemo izvući korist ako ih prepoznamo. Posljednjih godina čini se da većina slučajeva ima posla s dušama koje su bile opsjednute i koje je demon iskoristio ili zaveo da muči ili tlači pojedince i obitelji. Katkada su se neki od tih slučajeva pokazali kao drevno prokletstvo bačeno na obitelj. Ostaje zatim problem kad je potrebno mnogo egzorcizama. To 108
ovisi o pojedinačnim situacijama. Ako primjerice imate posla s nekim tko je bio uveden u crnu magiju kao oblik služenja da postane svećenica ili svećenik, tada se može očekivati da će biti potrebni mnogi egzorcizmi. Vidio sam vrlo pobožna i odana egzorcista koji je postio i molio, a morao je mnogo puta ponavljati egzorcizme. Doživio sam da opažam kako se kod nekih egzorcista očituje ponos i stanovita vrsta ambicije. Kada demon vidi ponos i ambiciju, nalazi upravo ono što traži: protivnika koji nije usredotočen na svoju službu. Kao što u Evanđelju, kad ga učenici pitaju zašto nisu bili u stanju istjerati demone, Gospodin odgovara: »Ima slučajeva kad su potrebne molitve i postovi«, podrazumijevajući da se moraju osjećati samo kao sredstva spasonosne nazočnosti Gospodnje. Vjerujem da se mora priznati da smo, usprkos napretku moderne tehnologije, samo kao egzorcisti sposobni spremno razlučivati pojedine događaje i situacije s kojima se trebamo suočiti. Demon ne poznaje zapreke ili granice pri pokoravanju osoba ili duša. Reklo bi se, iz povijesne perspektive, kad se sadašnji slučajevi usporede sa slučajevima koji su objavljeni i smatraju se klasičnim primjerima demonskih opsjednutosti ili kinjenja, da se mnogo toga promijenilo: ono što se nekoć smatralo ovim ili onim, danas se smatra nekim oblikom duševne bolesti. Ali tek kada čovjek, s pomoću egzorcizma, počne provjeravati i izazivati pojedinca, sposoban je vidjeti je li ono što je označeno kao duševna bolest zbilja to ili je posljedica čarolije. To je stoga što se uvijek moramo oslanjati na znakove i pojave koji se mogu promatrati, ili na provokacije bez riječi (primjerice, ponijeti sa sobom euharistiju a da to nitko ne zna) te koristiti blagoslovljenu vodu s blagoslovljenom soli, čak i vodu kojom se služimo u uskrsnim liturgijama. Promatrati koju vodu piju i koju odbijaju. Oni uvijek prepoznaju blagoslovljenu vodu s blagoslovljenom soli; godinama su mi je pljuvali u lice kad je u osobi bivala demonska prisutnost.
Moramo biti oprezni jer živimo i radimo u svijetu gdje je demon zainteresiran da uništi moć Crkve, uništavajući Kristovo svećeničko zvanje. Moramo se također naučiti surađivati s kolegama liječnicima na polju mentalnoga zdravlja: oni mogu pružiti znatnu uslugu Crkvi. Moramo se naučiti da imamo povjerenja u njihove tvrdnje, kao što se događa da oni imaju povjerenja u nas. Na koncu konca, naš cilj je isti: spas pojedinca kao osobe. 109
110
Duša u mraku? Pitaju nas: oni koji nanose patnje nekoj duši, jesu li to uvijek i samo demoni ili također proklete duše? Vodeći računa o varkama u koje nas demon nastoji uloviti, vjerujem da je moguće sudjelovanje prokletnika. Znamo da i demoni imaju hijerarhiju: zašto đavo poglavica ne bi mogao zapovjediti jednom prokletniku da muči neku dušu? To izvodim i iz slučajeva u kojima sam se susretao sa silom mnogo nižom od sile koju susrećem u prisutnosti demona. Postoje duše lutalice, koje još nisu dobile definitivno odredište.
Ispričat ću vam iznimnu zgodu o kojoj čuvam snimljene kasete. Jednog mi se dana prijavi gospođa koja se žali na jake i čudne bolove. Pomolim se i ona kao da padne u trans. Ispitujem eventualnu prisutnost u njoj: »Reci mi, u ime Božje, tko si!« Odgovara na moja pitanja bez velikih teškoća. Kaže da je Albanac podrijetlom iz Kalabrije. Došao je u Kalabriju za Dušni dan, vozio auto u pijanom stanju i poginuo u udesu, usmrtivši još nekoga. Ostajem zbunjen. Pitam ga kako je ušao u tu ženu, a on mi odgovara pričom s mnogo pojedinosti koje će mi poslije potvrditi ta gospođa, kad izađe iz stanja transa. Kaže da je bio prisiljen ući zbog postupka čuvara groblja koji se poslužio dijelovima njegova tijela za neku čaroliju. Pitam ga želi li vidjeti Boga. Odgovara dugačkim »da« u kojemu nema očajanja, nego je ispunjeno velikom željom. Jednoga dana govorim mu o Presvetoj Mariji; o njoj ništa nije znao i smjesta mi je rekao da se njegova majka zove Carmelina. Počeo sam ga poučavati; slušao je sa zanimanjem. Posumnjao sam da se doista nalazi u mraku (hebrejski šeol?). Na pitanje je li spreman moliti u Boga oprost za svoje grijehe, odgovara potvrdno. Obavio sam uvjetno pomalo općenitu ispovijed i uvjetno ga odriješio. Potom sam ga upitao kad će otići. Odgovorio je: »Za dvadesetak dana.« »A kamo ćeš poći?« »Na ispaštanje.« Možda u čistilište? Te večeri, kad se gospođa vratila kući, lik joj je otvoreno rekao: »Nanio sam ti mnogo patnje, ali nisam bio kriv. Kad budem na nebu, molit ću se za tebe.« Slučaj postavlja velike teološke probleme. Ali i sam sveti Franjo 111
kazuje tradicija - uskrsnuo je ženu koja je umrla u smrtnom grijehu, ispovjedio ju je i potom je ona usnula u miru.
112
Elvisov duh vodič … Zatim treba razgovor prenijeti na podvojene ličnosti, o kojima se govorilo prigodom jednog Međunarodnog kongresa egzorcista; mislim da je to polje ponajprije u medicinskoj nadležnosti. Zatim se moramo suočiti s pojavom duhova vodiča koji često kažu da su duše pokojnika. U Torinu ima neki čovjek koji kaže da mu je duh vodič Elvis Presley, samoubojica! Mislim da u krajnjem slučaju to može biti duh koji je opsjedao pjevača i koji se mogao preseliti na tog čovjeka, rukopolagača, Presleyjeva obožavatelja do idolatrije. Drugi slučaj duha vodiča koji se pokazao vrlo opasnim je slučaj umjetnika samoubojice u četrdesetoj godini. Obitelj jedne djevojke držala je do njega kao do božanstva, toliko im se božanskom činila njegova umjetnost. U ozračju toga divljenja-idolatrije djevojka je jednog dana otkrila da je duh toga umjetnika njezin duh vodič, na veliku radost roditelja… dok nije osjetila jako navođenje na samoubojstvo i spasila se zahvaljujući molitvi oslobođenja. Naravno, u obitelji je prestala idolatrija onog umjetnika, a djevojka živi uravnotežena i vedra bez ikakva duha vodiča.
Ostaje mnogo otvorenih pitanja na tome polju. Upitani teolozi već su mi rekli da su autoritativne definicije previše oskudne i premalo ima studija o toj građi. Rijetka su biblijska produbljivanja, rijetka su patristička proučavanja, minimalni su teološki doprinosi. Stoga mi je tkogod već odbio dati odgovor napismeno ili mi je rekao: »Moraš se zadovoljiti osobnim stavovima, sučeljavati se s mišlju drugih i tek nakon dugog puta moći će se pomišljati na to da se postignu odlučna upletanja crkvenih vlasti…« Problem za nas egzorciste iskrsnuo je otkad pokušavamo skupiti svoja iskustva o mogućnosti da se u nekim osobama koje podvrgavamo egzorcizmu susretnu duše pokojnika (prokletnika? ne uvijek) na mjestu demona ili po zapovijedima demona. Mišljenja su bila nesuglasna, prema različitim iskustvima pojedinih egzorcista… U očekivanju Dolaska, i pokojnici proživljavaju razdoblje koje bih nazvao prijelaznim. Tada, iako je njihova vječna sudbina već odlučena, 113
u stvarnosti još nije dostignuta, zbog pomanjkanja tijela. Čak i demoni, koji su »okovani u mraku« čekajući sud (Petrova i Judina poslanica), svejedno su vrlo aktivni. Znamo ponešto o blaženima i dušama u čistilištu (primaju molitve, utjehe, mole se za nas); ništa ne znamo o prokletnicima, koji se također nalaze u prijelaznom razdoblju. Je li zamislivo njihovo iskorištavanje? Ako je moguće da duše u raju i čistilištu budu aktivne u dobru, zašto ne bi bilo moguće da prokletnici budu aktivni u zlu? Bi li netko još mogao biti u fazi izbora?
114
Uvijek me tjeraju! Don Gabriele, vratimo se pobliže na vaše iskustvo. Vi pripadate jednoj vjerskoj kongregaciji. Koliko cijene vaš rad? Kao što sam rekao, služba egzorcista je teška, neshvaćena. I mene toliko vole da mi je ovo dvadeset treće mjesto na kojem obavljam egzorcizme. Tjeraju me. Tjeraju me. Tjeraju me… Jer ljudi ne žele slušati urlike, u biti. Otjerali su me sa svih mjesta gdje sam obavljao egzorcizme ovdje u Rimu. Već je dvadeset treće mjesto, ono na kojem sada djelujem. Je li teško živjeti s tim nepovjerenjem kolega? U tome otvrdneš… u tome otvrdneš.
To je doista bitka na dvije fronte… a trebali bi zapravo pomagati… Tako je. Biskupi, čak i oni koji imenuju egzorciste, općenito to čine preko volje. Ne informiraju se o stanju stvari, koliko ih ima, treba li ih još, koliko je ljudi pogođeno, ne okupljaju egzorciste da ispitaju situaciju. Ništa od toga. Imenuju nekoga i neka se egzorcist zatim snalazi, i gotovo. Ne brinu se o njemu.
115
Koliko ima opsjednutih? Koliki je broj stvarno opsjednutih na tisuću egzorcizama? Stotinu? Više. Jer, vidite, kao što sam obavio toliko egzorcizama i još ih toliko obavljam, vidjeli ste moj kalendar… Sada pomalo smanjujem, jer starim, ali malo, jer zapravo dane provodim u egzorcizmima, sva jutra, sva popodneva, čak i na dan Božića, čak i na dan Uskrsa. Uvijek. Osim vremena koje posvećujem propovijedima ili televizijskim prijenosima, to jest stvarima koje se tiču ovog posla. Obavio sam, prema grubom proračunu, više od sedamdeset tisuća egzorcizama. Ne sedamdeset tisuća osoba, naravno. Ne mogu izračunati osobe; mogu izračunati seanse egzorcizma. Sada računam da ih obavim - prije su bili brojniji - oko sedamnaest na dan. Na primjer: tijekom jutra, koje rezerviram za »teže«, zovem pet osoba. Naravno, tko nije predbilježen ne dolazi u obzir, jer bih inače poludio. Događa se da neku osobu možda podvrgnem stotinama egzorcizama; zbog toga kažem da mogu ugrubo izračunati koliko sam egzorcizama obavio, a nisam u stanju reći kolikim sam osobama pomagao. Ali susreo sam ih daleko više od stotinu, opsjednutih. Do sto sam bilježio, poslije mi je to dosadilo i nisam ih više bilježio. Zatim treba uzeti u obzir, kako sam bio postavljen kao nasljednik oca Candida, da sam se našao sa svom ostavštinom oca Candida. Sve osobe koje su bile u njegovoj skrbi, to jest sve koje su sigurno bile opsjednute ili mučene demonom, ja sam naslijedio. Našao sam se s mnoštvom osoba koje je sigurno uznemiravao demon. Smjesta sam počeo s određenom »klijentelom«. A među njima je bio popriličan broj opsjednutih. Tu ima i onih koji nikada nisu oslobođeni. Tako kaže sveti Alfons de Liguori: ne stiže se uvijek do oslobođenja, iako se uvijek stiže do poboljšanja. Na primjer, ima jedna gospođa koja ne stanuje daleko odavde i stigla je do potpunog oslobođenja, ali trebalo je mnogo godina. Prije ju je podvrgavao egzorcizmu svećenik koji je sada mrtav, jedan moj predragi prijatelj. Bio je župnik i egzorcist, i mnogo ju je godina iscjeljivao. Poslije sam je ja dosta godina podvrgavao 116
egzorcizmima, dok se nije savršeno oslobodila.
117
Nemam nasljednikâ… Imate li kojeg nasljednika, don Gabriele? Nemam. A zašto? Zar nikoga ne »odgajate«?
To ovisi o biskupima. Ovdje u Rimu… Jednom sam to rekao kardinalu Polettiju, onomu koji me je imenovao. Rekao sam mu: ovdje u Rimu, za jednoga biskupa, imenovanje egzorcista je šala. Kraj svih vjerskih zavoda koji su tu! I tu su sva generalska sijela i, što je najvažnije, provincijalna sijela. Jer katkada »generali« ne upoznaju dobro lokalno stanje vlastitog reda, dok ga provincijali znaju. Što, dakle, vrijedi da se netko pozove? Primjerice, ovdje u Rimu ima toliko isusovaca. Imaju Kristovu crkvu, crkvu svetog Ignacija, kod Svetog Duha imaju generalsku kuriju, imaju različita sijela. Što vrijedi pozvati isusovačkog provincijala i reći mu: »Čujte, posvetite jednu osobu ovoj pastirskoj službi…« Prije nije bilo nikoga ondje, sada postoji jedan, u Kristovoj crkvi. Prije dvije godine imenovali su dvojicu, sada se možda jedan povukao. Što vrijedi pozvati provincijala jednoga od tih glavnih redova i reći: »Dajte mi jednoga!« Vi imate svoju školu? Nemam »školu«; za mene škola egzorcizma znači održavanje egzorcizama i da svećenici budu nazočni. Imao sam raznih svećenika, koji su redovito dolazili i poslije su postali egzorcistima u svojim biskupijama. I kažu: »Ja sam učenik don Amortha.« A ja mu kažem: »Daj, molim te!« Ja jesam učenik don Candida, to da… Govoreći o školama, moram reći da postoje i sotonske škole. U mnogim gradovima. Ali su skrivene, nadasve skrivene. I ondje se najviše računa da netko dođe, pristupi skupini, da pribiva kultu Sotone, crnim misama i da se tako navikne. Tako se sve više uključuje. Postoje škole sotonizma i magije. Znam da su nekada davali i diplome. I naplaćuju ih… U jednoj od svojih publikacija vi ste napisali: »Čak i jedna pogrešna osoba nazočna egzorcizmu može poništiti njegov učinak.« Zašto? 118
Zato što je dovoljna jedna osoba vezana uz Sotonu tijekom egzorcizma da poništi učinak samog egzorcizma. Ili da zatruje nazočne osobe. I pazite, uvijek se nađu takve osobe, na žalost, u svim većim skupinama, kada primjerice imamo dane molitve. Malo ih održavam, ali ih održavam. U srpnju primjerice odlazim ili na stadion u Avellinu ili na stadion u Salernu. To uvijek organizira ista osoba, veliki je karizmatik, zove se Michele Vassallo i pripada vjerskoj kongregaciji koja se nedavno rodila, ali cvjeta. On organizira te dane molitve, toliko ih organizira, ima skupine po cijeloj Italiji, a jedanput na godinu organizira nacionalno okupljanje, ili u Avellinu ili u Salernu. Bio je ljepši stadion u Avellinu, jer je manji i vidi se svetište Montevergine. Ali bilo je sigurnosnih problema, i prošle smo godine otišli u Salerno, a i ove ćemo godine ići tamo. Uvijek bude između sedam i osam tisuća osoba. No, čak i u slučaju takvih golemih skupova, jedna jedina osoba može naškoditi onima oko sebe. I može čak pridonijeti ometanju egzorcizma.
Međutim, na tim masovnim okupljanjima obično se uvijek nađu razni čarobnjaci i druge osobe koje dolaze upravo da pokušaju naškoditi. Stanu pokraj nekoga i prenose negativnu energiju. I ta osoba osjeća smetnje. Često se te smetnje poslije nastave. I pošto odlaze liječnicima, uzalud, završavaju kod egzorcista i tada se vidi da su zbilja pretrpjeli zlotvorne utjecaje. Teško se u takvim slučajevima stiže do opsjednutosti, vrlo teško. Ali do zlotvornog utjecaja se stiže.
119
Smrtonosne čarolije Često ste mi govorili o čarolijama. Postoje li i smrtonosne čarolije? Da, postoje i smrtonosne čarolije, i s njima sam se susretao, ali po mojemu mišljenju nemaju siguran učinak. No istina je da ima osoba koje pokušavaju nabaciti smrtonosnu čaroliju… Onaj karizmatik o kojemu sam vam govorio, onaj profesor iz pokrajine Marche, služi se tim izrazom i kaže: »Na te su nabacili smrtonosnu čaroliju.« Ali često taj izraz znači samo tešku čaroliju. Nije rečeno da se umire zbog čarolije. Život je u ruci Božjoj.
Koliko može stajati smrtonosna čarolija? Ovaj put ćete se zaprepastiti. Prije nekoliko godina dolazi mi bračni par. Supruga se žali na neke smetnje; udana je godinu i pol dana i svo to vrijeme nije više imala mjesečnicu. Od vremena do vremena iznenada se onesvijesti; alergična je na hranu začinjenu uljem ili mašću, jer joj uzrokuju proljev. Počinjem molitvu i shvaćam da nešto nije u redu. Prelazim s općenite molitve na molitvu iscjeljenja i učinak je trenutačan: kad se vratila, kaže mi da može jesti začinjenu hranu bez uobičajenih smetnji. Savjetujem da pregledaju jastuke. U jednom od njih nađena je »medaljica« koju uništava muž na uobičajen način; vrativši se kući poslije toga čina, muž zatječe ženu u velikim bolovima - povraća »medaljicu« jednaku onoj koja je bila uništena; na njoj je otisak lika pokaznice. Noću između 10. i 11. veljače (godišnjica ukazanja u Lourdesu!) zovu me u jedan sat: mlada supruga je u komi. Molim nad njom i ona se probudi, ali malo poslije opet pada u komu. Pomolim se i ona izlazi iz stanja kome, ali potpuno je uzeta. Ponovno se pomolim, polažući ruke na razne dijelove tijela; poslije dva i pol sata molitve napokon ustaje i hoda. Uzetost, naročito u donjim udovima, ponavlja se sa stanovitom učestalosti. Katkada je dovoljno da je muž istrlja blagoslovljenim uljem, govoreći molitve koje sam mu sugerirao, i noge se oslobađaju; katkada je potrebna moja pomoć. Pratio sam te mladence svakoga tjedna, ali kako je vrijeme prolazilo, stvari su se pogoršavale. Litre i litre proljeva, raznih boja; da 120
je tijelo bilo obična posuda, u nju ne bi mogla stati tekućina koja je izlazila. Kuća je onečišćena i situacija se sve više pogoršava. Vidim potrebu da se počne s egzorcizmima, ali imam teškoća: moja subraća ne žele da ja obavljam tu službu, a imao sam ovlaštenje u toj biskupiji gdje sam prije toga bio. Biskup je valjda imao vezane ruke, ali naposljetku mi daje ovlaštenje samo za taj slučaj, i to nakon uzastopnih zahtjeva roditelja mladenke koja je u međuvremenu patila od neprekidnih nesvjestica. S početkom egzorcizama nevolje se povećavaju. Žena više ne prihvaća hranu i trajno povraća. Uvjeren sam da se ne radi o opsjednutosti, ali nastavljam egzorcizme, s obzirom na ozbiljnost situacije. Sada žena povraća najčudnije stvari: staklo, čavle, vatu, metalne kopče, sitne predmete u liku životinja… Unutar petnaest dana tri puta je pala u komu. Prvi put, poslije molitve, podignuo sam joj vjeđe: vidjela se samo bjeloočnica, bez zjenice. Kad se spustila zjenica, pokazao sam joj raspelo govoreći: »Fugite partes adversae…« Žena je izašla iz kome. Drugi put, poslije molitve, zazvao sam svetog Pija, stavljajući joj na glavu relikviju; koma je tek tada prestala. Treći put, s obzirom na neučinkovitost egzorcizma, rekao sam neprikladnu rečenicu koju kadšto rabim sa stanovitom djelotvornošću: »Sveti Franjo ti kaka u usta« (rečenica nadahnuta jednom zgodom iz Cvjetića). Žena se stresla i došla k sebi. Mladenci ne mogu izdržati više od dva sata u kući, i to s praznim želucem; provode noći i noći u autu da pred rodbinom sakriju svoje stanje i izmišljaju isprike da opravdaju vidljivo propadanje mladenke. U studenom sljedeće godine preselili su se u kuću njezinih roditelja, prikrivajući stanje koliko god su mogli. Vraća joj se gotovo neprekidno povraćanje, žena je prisiljena neprekidno jesti; najprije izbacuje hranu, potom druge čudne stvari. Za hranu nije dovoljno sto tisuća lira na dan. Sada je najčudnija činjenica da s izbljuvcima počinju izlaziti komadići papira koji se slažu kao puzzle. Najprije se pojavljuje slika žene, u formatu razglednice; na njoj piše ime mladenke i datum vjenčanja. Zatim se pojavljuju svete slike i molitve: dvije ikone, jedno raspelo iz osamnaestog stoljeća, jedan lik Kristov. Bile su to slike koje je ostavljao župnik pri blagoslovu kuća. Na poleđini ikona bila je tiskana molitva blagoslova. Primjećujemo na papiru neku koprenu; kad smo je skinuli, pojavljuje se program što ga je sastavio čarobnjak protiv mladenke: smrtonosna čarolija, s programom pojava, s 121
datumima, istekom. Žena je trebala umrijeti od krvarenja oko ponoći 17. ožujka iduće godine. Druga jedna opsjednuta osoba, u transu tijekom egzorcizma, upozorila me »Morate pobjeći iz Piemontea!« i izvijestila da mladenka treba umrijeti od krvarenja, iako osoba u pitanju nije ništa znala o tom slučaju. Uoči određenog datuma preminuća mladenci i njezini roditelji odluče poći u Liguriju. Pošao sam s njima, pošto sam nekoliko zatvorenih samostana zadužio za molitvu. Pet minuta prije ponoći toga dana, pošto je čitav dan povraćala hranu i komadiće papira ispisane kemijskom olovkom, dobivamo upozorenje da joj u slučaju nesvjestice moramo iz vagine izvući nešto bodljikavo. Doista joj je izvučena iskrivljena žica, dugačka petnaest centimetara. Ne nastupa smrt, kako je odredio čarobnjak, nego će potom uslijediti oslobođenje. Ali kalvarija nije završila. Oslobođenje kasni jer onaj tko je od čarobnjaka naručio čaroliju isplaćuje mu novu golemu svotu. Na drugim svetim sličicama, koje povraća komad po komad, pojavljuje se osoba koja je prouzročila zlo: odbijeni prosac. On je platio novu golemu svotu čarobnjaku da nabaci novu čaroliju. Ta je čarolija svladana kada mladenci, napustivši roditeljsku kuću gdje su trebali ostati još godinu dana, odlaze stanovati drugdje. Danas možemo reći da je žena gotovo potpuno ozdravila; treba se samo držati naznačenih mjera opreznosti. Doznali smo da je za one dvije čarolije naručitelj isplatio gotovo četiri milijarde lira! Jedući stalno, ali povraćajući bez prekida, mladenka je bila spala na tridesetak kilograma i trpjela neizrecive patnje. Pijući vodu podvrgnutu egzorcizmu, brzo se oporavila. Neobjašnjivo je kako nije umrla tijekom svih onih mjeseci, kad se nije mogla hraniti. Mogu donijeti fotokopije programa odbijenog prosca s njegovim potpisom i potpisom njegova oca koji je isplatio čarobnjaka. Imam i čarobnjakove programe, s njegovim potpisom. Onaj prosac je možda umro, jer se bio obvezao umrijeti skupa sa svojom ljubljenom. Pokušavamo se osvjedočiti o svemu, ali to nije lako. Mogao bih donijeti i čitavu zbirku uzoraka povraćenih predmeta. Mogla bi se napisati cijela knjiga. 122
Povraćanje stakla i čavala Jeste li sačuvali te predmete čarolije i one predmete koji su se materijalizirali tijekom egzorcizama? Imam ih više od dva kilograma, u svojoj sobi. Čavli, dugački i ovoliko (načini kretnju da naznači desetak centimetara), plastični klaunovi, komadi željeza, mnogi komadi željeza, razni predmeti… Vidio sam, dodirujući rukom, da se ti predmeti materijaliziraju u trenutku izlaska iz usta. Zbog toga, ako bi se samo nekoliko časaka prije matarijalizacije napravila rendgenska slika pacijenta, ništa se ne bi vidjelo. A zatim veličine… Kažem vam, ovoliko veliki čavli! Osim toga, tko želi biti egzorcist mora biti spreman na trajno pljuvanje po sebi. U pogledu tih pojava, mogu ispričati jedno naročito dirljivo svjedočanstvo. Prikazuju mi situaciju čovjeka od osamdeset pet godina, sasvim je zdrav, kako potvrđuju liječnici, spokojno puši svojih četrdeset cigareta dnevno. Bio je oženjen, imao je jednog sina. Žena, vozeći bicikl, udari u neki zidić, nezgodno padne i ondje izgubi život. Majka, odnosno punica čovjeka za kojeg sam se trebao pobrinuti, imala je još jednu kćer i željela je da se udovac njome oženi. Radilo se o djevojci koja je bila ostala noseća s drugim muškarcem; majka ju je prislila da pobaci i zametak baci u zahod. Na prijedlog ženidbe čovjek se suprotstavio odlučnim odbijanjem. Da bi se osvetila, ta punica, sklona praznovjerju i okultizmu, naručila je pravu smrtonosnu čaroliju protiv zeta. Nađen je lutak od krpe, pribijen čavlima na komad drva, s trbuhom punim komadića stakla od boce. U tom času čovjek je odlučio napustiti selo pokojne žene i vratiti se u svoje selo. Ali počinje patiti: povraća čavle i staklo, čak i analnim putem; izlaze mu iz hlača, ne zna se kako; katkada, nakon ležanja na kauču, kad bi ustao, našao bi ležaj izboden pribadačama. Godinama je trajala ta priča. Padne na zemlju, iz njega izlaze stakla i čavli, dugi do dvadeset pet centimetara i debeli kao palac. Liječnici mu ne nalaze nikakvu bolest; čak je i pred njima povraćao čavle. Na rendgenu se ništa ne pojavljuje. Katkada gmiže po zemlji kao zmija ili padne kao da 123
je bio naslonjen na nešto, bez ozljede. Dvaput ga je podvrgnuo egzorcizmima otac Candido. Prima egzorcizme čas izravno čas na daljinu, ima snažne reakcije, psuje, muči se; rijetko postaje nasilan, ali osjeća da su mu crijeva, noge, razni dijelovi tijela kao prikovani čavlima, osjeća kao da ga režu stakla, trudi se da ih izbaci i povraća ih. Nikada se nije ozlijedio staklima; naprotiv, i njegov sin i ja znali smo se porezati uzimajući ih u ruku. Sada se stvari popravljaju. Napokon je mogao obaviti pričest; otada nije više povraćao predmete i nije više padao na zemlju, ali još ne može ući u crkvu jer, kada stigne do vrata, osjeti veliku snagu koja ga odvlači. Budući da stanuje u dalekom selu, prima ponajviše egzorcizme na daljinu. U njegovoj su se kući čuli čudni šumovi i pomicali su se predmeti. Cijelu godinu jedna osoba koja je s njim stanovala nije mogla izaći iz kuće: kad bi pokušala, nešto bi je spriječilo. Kad je kuća podvrgnuta egzorcizmu, prestale su te smetnje.
Imao je velik vinograd; jednog je dana primijetio kako su dvije mladice savršeno odrezane. Pomislio je da se radi o nekom prkosu pa su petnaest dana i petnaest noći on i njegovi ukućani dobro pazili, ali mladice su i dalje nestajale. Za dva tjedna vinograd je uništen. Bio je kupio kozu radi mlijeka; kad je ušla u kuću, nije jela ni pila petnaest dana. Nakon blagoslova (odnosno prilagođena egzorcizma, kad je životinji stavljena u usta blagoslovljena voda i sol) koza je počela jesti, upravo kad je bila na rubu uginuća. Mislim da su sve te pojave ovisile o negativnosti koju je taj čovjek još nosio na sebi.
124
Prokleto odijelo Mislim da je korisno iznijeti ovo svjedočanstvo osobe koja je stigla do potpunog oslobođenja. »Obolio sam prije mnogo godina; imao sam razne neshvatljive tjelesne simptome koje medicinska znanost nije znala protumačiti. Tek kada sam se obratio egzorcistu oslobodio sam se tih čudnih bolesti. Prvi put sam ih osjetio kad sam obukao odijelo. Dala mi ga je neka gospođa koje me je još natjerala da ga smjesta obučem. Malo poslije, s tim odijelom na sebi, počeo sam osjećati vrlo jake tjeskobe. Volja mi je bivala paralizirana, nisam više mogao reagirati ni govoriti, a imao sam i druge tjelesne pojave, koliko čudne toliko i bolne. Moje tijelo, sve do struka, pokrivalo se velikim i dojmljivim mjehurima, koji su sadržavali nepodnošljivu vatru, pomicali se naočigled i prelazili s lica na struk, preko ruku i prsiju. Gusto su me prekrivali; ta pojava trajala je po nekoliko sati. Toga su me oslobodili egzorcizmi. Ali ostali su mi znakovi na izobličenu licu: nisam se mogao pogledati u ogledalu, toliko mi je oteklina sprječavala otvoriti oči. Poslije egzorcizama vraćalo mi se moje uobičajeno obličje i spokojstvo. Imao sam i drugih jako različitih smetnji - neobjašnjivi napadaji panike, iznenadne uzetosti, nagli proljevi - koje liječnici nisu uspijevali razumjeti. Ali potpuno sam ozdravio zahvaljujući egzorcizmima.«
125
Opasnosti zvanja Koje su najčešće reakcije vaših »pacijenata«? Kako pokazuju neprijateljstvo prema molitvama oslobođenja tijekom egzorcizma? Pa, ima jako mnogo onih koji pljuju, a pokušavaju odrediti točan trenutak, tak!, da te pogode punom snagom. Stoga se egzorcist s malo iskustva nastoji obraniti od pljuvanja; zna da oni pljuju pa pokušava staviti papirnati rupčić ispred lica. Ali sjećam se jednoga koji je stalno pljuvao i vidio sam na vrijeme da se sprema to učiniti pa sam mu stavio ruku pred usta: izašla su, materijalizirala su se tri čavla. Još ih čuvam. Imam ih gore u sobi, na trećem katu. Kojiput sam te predmete znao donijeti na televiziju, jer na televiziji je potrebno pokazati, da se vidi.
Dakako, ne zna se točno o čemu ovise te pojave. Postoje toliki načini da se prave čarolije… Najčešće se radi o šalici kave ili o čokoladnom bombonu s punjenjem gdje… Uvijek kažem: budite oprezni komu idete, ako je posrijedi osoba u koju se ne pouzdavate, od koje očekujete kakvo zlo, budite oprezni. Na primjer, čovjek posjeti tetku koja je napravila tortu i jedan je komad odvojen. »Ovo je upravo za tebe«, kaže tetka, a možda je u njemu čarolija.
Ovaj slučaj izgleda banalno, ali dogodio se bezbroj puta! Komad torte, slatkiš napose spremljen ili nešto za piće. »Ne piješ?« »Ne, nisam žedan…« »Ali daj, uzmi, probaj ovo…«, a unutra je čarolija. Te se čarolije općenito prave s menstrualnom krvi, jer u njoj ima veze sa životom. Ili ubijaju životinje, ponajviše kokoši, mačke i pse, pa koriste njihovu krv. Zatim rabe zemlju uzetu s groblja. Od nje prave tekuće smjese koje su na kraju neprepoznatljive pa ih možda uštrcavaju u bombone… »Uzmi čokoladni bombon. Uzmi šalicu kave!« A unutra stavljaju kapi te tvari i čarolija napada. Tolikim sam osobama rekao da ne idu jesti kod punice ili svekrve, da je ne pozivaju, da joj pred nosom zatvaraju vrata. Da prekinu svaki odnos. A katkada je dobro to učiniti i s roditeljima. Ali događa se i suprotno, od roditelja prema djeci koja su se predala Sotoni i postala negativna. Kažem: »Potjerajte ih iz kuće, ne dajte im 126
slobodan pristup! Ne telefonirajte, a ako oni zovu, zaklopite telefon čim čujete njihov glas; ne pišite im…«
127
Punica sklona okultizmu Ostajući u razgovoru o čarolijama što ih zadaju roditelji, iznosim svjedočanstvo jedne žrtve… »Oženjen sam dvije godine. Moj brak na žalost nikada nije prihvatila obitelj moje supruge, naročito punica koja nije ni došla na kćerino vjenčanje. Opisujem svoje patnje jer već četiri godine, uključujući i dvije godine zaruka, proživljavamo nevjerojatan život. Razlozi te apsolutne mržnje od moje punice potječu zbog činjenice da je ona već bila odredila udaju kćeri za njezina bivšeg zaručnika. Ali kći nije htjela ni čuti za to: bio je nasilan i posesivan tip, podjarmljivao je zaručnicu (odnosno moju suprugu) trajnim prijetnjama. Ona se uspjela oduprijeti i prekinuti vezu. Dodajem pritom da su njezini roditelji bili uspostavili nevjerojatno prijateljstvo s roditeljima toga bivšeg zaručnika. Naročito moja punica i majka toga momka; opazile su da imaju istu sklonsot prema okultizmu, posebice prema kartomanciji. Od nekih znanaca otkrili smo da je moja punica, posjećujući razne vračare iz karata, potrošila milijune ne bi li postigla naš razvod. Ne govorim, jer bi izgledalo nevjerojatno, što je sve ta žena pokušavala učiniti mojoj supruzi. Prije vjenčanja imalo smo u zajedništvu zlatarsku školu. Moja buduća punica je rekla kćeri da će se školi dogoditi nešto ružno. Izgledalo bi kao izmišljena priča: imao sam niz neobjašnjivih nevolja zbog kojih sam nakon nekoliko mjeseci morao zatvoriti školu. Našao sam se odjednom bez posla; pokušavao sam nastaviti najbolje što sam mogao, ali nisam uspijevao. Vjenčali smo se zahvaljujući pomoći suprugina ujaka, brata njezine majke. Punica bi se oglasila samo da izjavi kako naš brak ne može potrajati zbog toga što više neću biti sposoban ni za što. Otada, što god bih počeo raditi, sve je propadalo poslije kratka vremena. Zamislite, oni imaju dobro ohodan posao; daju posao bivšem zaručniku moje supruge, a ne daju ga svojoj kćeri. Jedanput, kad smo o svojim nevoljama govorili svećeniku, on nam je savjetovao da se obratimo egzorcistu i kao prvu stvar preporučio nam je da damo blagosloviti 128
kuću, jer nam je noću krevet plesao. Bila je to prva stvar koju smo učinili. Svećenik koji je došao blagosloviti kuću nije htio ući, ostao je ispred vrata govoreći o Isusu Kristu, dok me je obavijao dimom tamjana. Poslije se odlučio obaviti blagoslov na brzinu i trkom otišao. Stvari koje su se dogodile ne mogu opisati u jednom pismu jer bi bilo predugačko. Kada bih sve ispričao, mislili biste da sam lud. Moja punica očekuje samo jednu stvar: da se rastanemo. Umorni smo, tjelesno i duševno. Na žalost, javlja nam se pomisao da se razvedemo, jer ovo nije život, nego samo ružno preživljavanje.«
Izabrali smo ovaj slučaj jer zapravo nije rijetko da se događaju slični slučajevi. Zasada, nakon cijele godine egzorcizama, nije se došlo ni do kakvih pozitivnih rezultata. Ali se nastavlja, s pouzdanjem da Bog ne napušta djecu koja mu se utječu.
129
Najteži slučaj Najteži slučaj kojim se sada bavite? Imam strahovitih slučajeva, tri su takva. I pogriješio sam, prošloga petka, kad sam rekao da dođu sva tri istoga dana, između pet pacijenata ujutro. Imao sam dobru skupinu snažnih ljudi koji su mi pomagali. A među njima je bio jedan koji nije egzorcist, ali ima osobite moći, uistinu, i kada blagoslivlja, istjeruje čak i demone. Svećenik je pasionist, pomaže mi vrlo učinkovito. I snažan je, pomaže mi obuzdavati te ljude…
Najteži je slučaj žena, kojoj je sada poslije tolikih egzorcizama bolje, bolničarka je i izvrsno radi. Nakon godina i godina egzorcizama uspjela je dobiti diplomu bolničarke i vrlo dobro obavlja svoj posao; profesionalna je bolničarka u bolnici. I nitko nikada nije ništa primijetio, od tih njezinih smetnji. Dok je u njezinoj kući, katastrofa! Vrišti, razbacuje stvari, razbija tanjure, razbija slike. Užasna opsjednutost; kada dođe da se podvrgne egzorcizmu, to je katastrofa. Sve zbog jedne čarolije. U ta tri slučaja riječ je o vrlo snažnoj opsjednutosti. I kada ih podvrgavam egzorcizmu, njih svakako moraju vezati i snažno držati. Među njima je žena koja ne radi ništa, djevojka od tridesetak godina. Žrtva strahovite opsjednutosti i kod kuće su zbog nje očajni, jer ima divovsku snagu. Velika je, krupna, razbija, psuje, urla, bez prestanka. To je sigurno prisutnost đavla, a znamo i imena demona koji su u njoj. Poglavica je Sotona i Sotona uvijek ima veze s opsjednutostima… iako se služi drugima. Jedanput je bio neki muškarac i dok sam ga podvrgavao egzorcizmu, govorio sam demonu i pitao ga: »Ali zašto ne odlaziš?« A on: »Zato što me Sotona kažnjava!« Da, jer među demonima postoji hijerarhija, kao među anđelima. Sveti Mihael je knez anđela, a Sotona knez đavala. Ta je hijerarhija zasnovana na mržnji. Između sebe se mrze, jedan strahuje od drugoga, jer jači može nanijeti zlo slabijima. Na kraju, treći najteži slučaj tiče se treće žene; još jedan slučaj sigurne opsjednutosti. Bila je najstrašnija od svih, slučaj doista težak, 130
podvrgavam je egzorcizmu pola sata i zatim je prenesu u susjednu sobu gdje je ležaj; stavljaju je na kauč dok je ona još u transu i nastavljamo, nastavljamo, cijelu noć. Uz molitve, blagoslove, blagoslovljenu vodu, uz ulje podvrgnuto egzorcizmu, i idemo dalje sve do trenutka kad izađe iz transa. To su užasni sati: vrisci, iznad svega psovke! Govori mi svašta, prijeti: »Vidjet ćeš, platit ćeš mi to… Vidjet ćeš što će te stići!« I slične stvari. Mnogo puta takve osobe ulaze ovamo i već su bijesne. Već mi se dogodilo više nego jedanput da pobjesne kad uđu ili upravo kad legnu na ležaj. Dok ih vežu, razjare se. A više puta događali su mi se slučajevi posve drukčijega tipa. Dakle: ne može se vršiti egzorcizam protiv volje pacijenta. Ali dovoljno je da se njegova volja izrazi makar i dan ranije, tako reći, a idućeg dana rodbina ih dovlači na silu, kad imaju krizu; upravo mnogi mi dolaze nošeni na rukama i već su u bjesnilu. Ali bilo je slučajeva kad nisu uspijevali ni iznijeti osobu iz auta. U takvu bih slučaju ja ušao u auto i obavio egzorcizam unutra. Tu i tamo nisu se opažale nikakve koristi, ali barem bi se osoba smirila. Jer egzorcizam traje dok osoba ne ovlada sama sobom.
131
Mladi svećenici bi htjeli, ali biskupi… Vraćajući se na problem »nasljedstva« ili pak potrebe da se nađu novi egzorcisti, htio bih vas upitati, don Gabriele: Zar nema mladih svećenika koje zanima ta služba? Mnogo puta nađe se mladih svećenika koji osjećaju taj problem, htjeli bi se njime baviti, a biskup im to zabranjuje. Zatim imamo i negativnih primjera… Hoću reći: događa se da neki biskup oduzme dopuštenje vrsnim egzorcistima koji rade u njegovoj biskupiji, a zatim dade dopuštenje četvorici neiskusnih novaka! To je apsurd! I događa se unatoč tomu što Novi ritual podsjeća da među vrlinama koje se očekuju kod nekog svećenika da bi bio imenovan egzorcistom postoji zahtjev da mora biti iskusan u egzorcizmima! Stoga je dotični biskup trebao reći onoj četvorici: »Idite u školu kod iskusnijih kolega!«
Ja sam imao - i nikada to neću dovoljno puta ponoviti - veliku milost! Vidite li onu sliku? To je otac Candido Amantini, trideset šest godina egzorcist pri Svetom stubištu. Mene je kardinal Poletti imenovao pomoćnikom oca Candida, tako sam imao veliku milost stjecati iskustvo prateći velikog učitelja. Bio je svet čovjek, imao je posvema iznimne karizme; po fotografiji je uspijevao dati dijagnozu. Samo ako su se dobro vidjele oči.
Imam toliko svećenika koji dolaze k meni, a imam ih i toliko koje dovode, ali ima jedan koji je napose sposoban, njemu nisu dali dopuštenje da obavlja egzorcizme. Da bi se dalo dopuštenje moraju se okupiti svi biskupi iz biskupije i iznijeti svoje pojedinačne slučajeve. Kako je protiv ovoga svećenika jedan od pomoćnih biskupa, biskup se usprotivio. I dosta je da bude jedan od pomoćnih biskupa protiv, na žalost, i već se tada obustavlja proces imenovanja. A taj bi svećenik bio velik egzorcist, uistinu jako, jako sposoban. Ali mi svejedno pomaže, stalno. Dvaput na tjedan dolazi pomagati mi; jer ne daju mi više da to ovdje obavljam, kad su teški slučajevi. Ipak lagane stalno obavljam, ali ne primam »urlatore« (premda imam poneku iznimku). Dva puta na tjedan, utorkom i petkom, odlazim u crkvu Bezgrešnog začeća i uvijek imam osam do deset osoba koje mi pomažu, molitvom i rukama, a 132
imam i ležaj… I uvijek je ondje taj svećenik, koji je još mlad, trideset četiri godine. Tih dana uvijek dolazi najteži slučaj koji imamo: jedna pomamljena osoba. Taj svećenik je od biskupa čijoj biskupiji pripada ta žena zatražio dopuštenje da nad njom obavlja egzorcizme i biskup mu je dopustio. Mnogo puta biskupi daju dopuštenje za neku određenu osobu. I tako je on podvrgava egzorcizmima. Ta žena je strahovit tip: po tome kako vrišti, kako se otimlje, s užasnom, strahovitom snagom; treba je vezivati, držati. U njoj ima nekoliko demona. Obično ih imaju više od jednoga… A kad je riječ o teškim slučajevima, onda su brojniji… Neki nisu uvijek prisutni: Sotona, Lucifer, Asmodej - strašno! - Lilit, Belzebub…
133
Učinkovitost kinjenja i opsjednutosti Imaju li svi ti demoni isti cilj, isti način djelovanja? Recimo da svaki demon ima vlastit đavolski zadatak, koliko god svi teže k tomu da zadaju patnje duši koja je pogođena. U tom smislu dobro je također podsjetiti da postoje razlike između dvaju glavnih djelovanja Sotone - jedno djelovanje vodi do opsjednutosti, drugo do kinjenja. Opsjednutost je slučaj kad postoji prisutnost demona, kinjenje je slučaj kad postoje zla što ih uzrokuje demon. I rekao bih da su opsjednutosti u relativno smanjenom broju, dok su kinjenja mnogo češća i njih više od devedeset posto uzrokuju čarolije. Čest je slučaj, primjerice, mladića koji je sedam-osam godina zaručen s djevojkom pa u jednom času primijeti da nije njegov tip i ostavi je. Tada majka te djevojke odlazi čarobnjaku, vješcu, i traži da se nabaci čarolija na mladića da se ne može oženiti ni naći posao. I čarolija napada! Godinama i godinama taj se mladić ne uspijeva oženiti i naći posao. Da bih pokazao učinkovitost zlotvornog djelovanja, mogu podsjetiti na slučaj djevojke od trideset pet godina; radi, i na poslu joj se nikada ništa ne događa. Točna je, čak vesela. Kad je došla k meni, nikada joj nisam uspio pogledati u oči. Izmiče mi, skriva ih. I tu je prisutna čarolija, jedna od zlih i snažnih čarolija. Čarolije najčešće mogu prijeći u đavolsko onečišćenje, koji put i u opsjednutost. Tu djevojku podvrgavam egzorcizmima u crkvi Bezgrešnog začeća - samo jedanput na mjesec, na žalost - zbog krajnje žestine s kojom reagira na egzorcističke molitve. Sada već imam previše ljudi, nikoga više ne uzimam… Trebalo bi ih podvrgavati egzorcizmu barem jedanput na tjedan, minimalno, a prisiljen sam primati ih jedanput na mjesec… (Pokazuje kalendar pun puncat obveza i imena »pacijenata« koji čekaju da ih primi.)
134
Demoni mogu izazvati nesreće Mogu li demoni, preko čarolija, izazvati nesreće? Sigurno, oni mogu izazvati nesreće. Kad su neke kuće pod laganim demonskim utjecajima, mogu se osloboditi s pomoću egzorcizama. Šumovi, vrata koja se otvaraju i zatvaraju, svjetla koja se pale i gase, televizori koji se pale i gase. Kućanski aparati ne funkcioniraju: pozove se tehničar koji vidi da sve izvrsno funkcionira. Još se čuju koraci tehničara koji odlazi, a aparat više ne radi. Prkos. Ali tu se dolazi do oslobođenja.
U težim slučajevima dolazi se do toga da se kaže: djeco, promijenite kuću. Jer se ne uspijeva doći do oslobođenja. Uzmite kuću gdje su se održavale spiritističke seanse, sotonske ceremonije ili crne mise. Ili kuću u kojoj je stanovala neka vračara ili neki vještac, ali netko od pravih čarobnjaka, jer u 98 posto slučajeva, možda čak u 99 posto, radi se o lakrdijašima, šarlatanima. Ali oni koji su se predali Sotoni, povezani su sa Sotonom, imaju strahovite moći i kuća u kojoj je stanovao netko od takvih može postati kućom koja se ne može osloboditi s pomoću egzorcizama. Imam toliko slučajeva osoba koje su krahirale, zapale u bijedu, jer su ih zadesile čarolije koje su potpuno zapriječile njihovo djelovanje. Jedan trgovac, vlasnik vrlo posjećene trgovine, s mnoštvom mušterija, dobro poznat… Odjedanput nitko više ne ulazi u njegov dućan. Slijede blagoslovi, egzorcizmi; ništa. Nitko više ne ulazi. Onda, kako se obraniti? No, već sam rekao, kad čovjek živi u milosti Božjoj teže je da ga napadnu čarolije i druga zla. Ali mogu napasti i vrlo dobre osobe, iz Crkve… Moguće je. Bilo je toliko svetaca koje su uznemiravali demoni. Zamislite koliko smo im na meti mi egzorcisti. Mi putujemo, propovijedamo, pišemo. Ja već sedamnaest godina govorim na Radiju Mariji, jedanput na mjesec, druge srijede u mjesecu, po sat i pol. Možete zamisliti jesu li mi pokušavali nanijeti zlo! Ali mene štiti Gospin plašt. 135
Relikvije, sveci, pape Don Gabriele, kažete da je vjera najvažnija stvar kod egzorcizama. Ali postoje li također simboli ili predmeti koji su vezani uz neke posebne situacije i koji mogu odigrati ulogu iznimne učinkovitosti? Da, poneki put. Tu su, primjerice, relikvije koje mogu biti učinkovite. Glasovit je ovratnik svetog Vicinija u Sarsini. Ali to ne znači da uvijek djeluju. Najstariji je egzorcist - čini mi se da se već pedeset sedam godina bavi egzorcizmom - otac Cipriano De Meo koji živi u San Severu kod Foggije, blizu sela San Giovanni Rotondo. On je i postulator kauze nekog oca Mattea koji je živio u sedamnaestom stoljeću. Kada tijekom egzorcizama zazove: »Neka dođe otac Matteo!«, strašno je kako se osjeća utjecaj oca Mattea! I ja sam nekoliko puta pokušao zazvati oca Mattea: ništa. Očevidno se računa osobni odnos, da bude dubok, snažan. Koga uvijek zazivam, to je sveti Pio, otac Candido; uvijek zazivam i Ivana Pavla II., on je također vrlo snažan. Demon mi je davao odgovore. Sjećam se dvaju. »Zašto si toliko protiv Ivana Pavla II.?« upitao sam. »Zato što mi je pokvario naume.« Mislim da se to tiče propasti komunizma. I drugih mi je puta odgovarao, uzastopno: »Zato što mi je oteo toliko mladih.« To me potiče da kažem da đavo mrzi svete svećenike, već umrle, ali gaji i duboku kivnost prema živućoj Crkvi: prema svećenicima, biskupima, papi. Zapravo su ti posvećeni ljudi najviše izvrgnuti napadima, a protiv napada tolike širine, na žalost, imamo svećenstvo i episkopat koji su apsolutno nesposobni ne samo odgovoriti na pozive u pomoć nego i saslušati ih. Čim čuju da se govori o tim problemima, kažu: »Sve su to priče!« Ima raznih egzorcista koji ljude samo šalju psihijatru. »Pođi k psihijatru!« »Ali već sam kod njega bio«, odgovaraju jadnici. A ima i egzorcista koji nikada nisu obavili nijedan egzorcizam. O tome sam napisao knjigu Egzorcisti i psihijatri, i drugo je poglavlje posvećeno francuskim egzorcistima. Prije svega protiv Isidora Frocka, koji je bio njihov tajnik, a hvalio se, čak na televiziji, da nikada nije obavljao 136
egzorcizme i tvrdio je da ih nikada neće obavljati. A taj je prije mnogo godina napisao i knjigu o egzorcistima… No!
137
Različita snaga i moći Imaju li demoni različite značajke i pokazuju li ih kad ih istjerujete? Da, različiti su. I imaju također tolike različite stupnjeve moći i patnje. Jer je Sotona bez sumnje najmoćniji, poglavica, ali i trpi više od svih. On je najjače kažnjen. Nisu svi jednaki. Ima i onih koji malo vrijede. Ali svi su tvrdoglavi. Kada propovijedam, uvijek kažem: »Ima toliko ljudi koji kažu: Vjerujem u Boga, ali nisam praktični vjernik. Kažem im da su malko glupi. Evanđelje potvrđuje: Neće ući u kraljevstvo nebesko onaj koji govori Gospodine, Gospodine, nego onaj koji djeluje i pokazuje svoju vjeru.« Egzorcist sam već mnogo godina i jamčim vam da se nikada nisam susreo s đavlom ateistom. Svi đavli vjeruju u Boga, ali nijedan đavo nikada nije bio praktični vjernik. Odmetnuli su se od Boga, na taj su način rukom dodirnuli vječnost pakla. Iznijet ću vam jedan slučaj. Pitao sam jednog demona, više sam puta to upitao razne demone: »Kad bi se mogao vratiti natrag, što bi učinio?« Svi odgovaraju: »Učinio bih točno ovo što sada činim!« I još mi kažu: »Ali zar ne razumiješ da sam imao hrabrosti suprotstaviti se Bogu? Zar ne razumiješ, dakle, da sam jači od njega?« Činjenicu da su se pobunili protiv Boga doživljavaju kao dokaz da su viši od Boga koji ih je stvorio. Ipak, premda ukorijenjeni u toj želji za zlom, oni pate, i te kako pate! Otvoreno to priznaju. Kada kažem: »Odlazi u pakao!« odgovaraju mi: »Ne, bolje mi je ovdje.« Ali otac Candido je više puta naišao na demone koji su mu govorili: »Tijekom tvojih egzorcizama patim više nego u paklu.« Oni strahuju od egzorcizama. Prisutnost svetosti zadaje im patnju, moć riječi koje se izgovaraju… »U ime Krista, odlazi! Posredovanjem Bezgrešne, odlazi!«… Valja reći da se moramo čuditi zašto ne odlaze. Ja im kažem: »Odlazi odmah, zapovijedam ti, u ime moći koju mi je dala Crkva… Odlazi!« A oni naprotiv ostaju. To je tajna: znaju da su izgubili bitku protiv Krista i k tomu im je loše, i još pate zbog egzorcizma… a ipak ostaju u duši koju su obuzeli, 138
koju kinje, i ne odlaze… Ne znam zašto su potrebne tolike godine da se stigne do oslobođenja. Ali nesumnjivo se računa i svetost egzorcista. Ima mnogo svetaca koji nisu bili egzorcisti, a oslobađali su od demona. (Pokazuje malenu fotografiju, na stoliću koji stoji podno kipa Gospe Fatimske.) Tu ubrajam i sestru Erminiju. Biskup u Riminiju, kada bi mu se obratila neka osoba, poslao bi je sestri Erminiji. Koja nije mogla biti egzorcist. Ali je oslobađala, i te kako! Ili pomislite na Katarinu Sijensku… Kad egzorcist ne bi uspio osloboditi neku osobu, poslao bi je svetoj Katarini. Koja očevidno nije bila egzorcist. I ne zaboravimo sveca koji se smatra, iako nikada to nije bio službeno, zaštitnikom egzorcista, zaštitnikom te vrste, a to je sveti Benedikt. Glasovita je kovanica, koja potječe iz mnogo kasnijeg razdoblja, s njegovim likom. U egzorcizmima se stalno služim raspelom s umetnutom kovanicom svetog Benedikta. Ni on nije bio svećenik, nije bio egzorcist, ali istjerivao je demone. A takvi su sveci smjesta izgonili demone, jednom jedinom molitvom! Mi to zovemo egzorcizmom, ali to sigurno nije bila molitva iz Rituala. I treba još reći da zapravo malo pomaže tekst iz Rituala… Vjera se računa.
Ako je vjera temeljni element, koliko pomaže kad se korak po korak slijedi Ritual? I koliko je naprotiv dopušteno mijenjati obred oslobađanja? Najpoznatiji egzorcist sa Sicilije, Matteo La Grua - moj prijatelj, sada uporište Katoličke karizmatske obnove na Siciliji, toliko star da više ne obavlja egzorcizme, samo blagoslivlja - on se nije uvijek služio Ritualom. Jedanput sam pribivao njegovu egzorcizmu i nije govorio molitve iz Rituala, molio je »u jezicima«. O tome govori i sveti Augustin i naziva ih molitvama »in jubilo«. Tako se kaže kad se stigne do točke na kojoj se izgovaraju riječi bez smisla. U biti, radi se o molitvama adoracije Boga, o riječima bez dovršena značenja. Prvi put kad mi se dogodilo da čujem te molitve rekao sam u sebi: ja se nalazim u kavezu za luđake! Poslije su mi se sviđale… Osobno nemam dara govoriti »u jezicima«, ali rado slušam takve molitve. I zatim, one su učinkovite! No, vraćajući se na svece koji su oslobađali a da nisu bili egzorcisti, moram reći da malo ima takvih. Na primjer, sveti Vincenzo Pallotti… koliko ih je on oslobodio, opsjednutih! I nadahnuo me je tekstom koji sam objavio u nekoj knjizi. »Vidite, sve ono što je činio moj Sin morate jako poštivati! On je istjerivao demone i stoga morate 139
jako poštivati egzorciste.« Bila je to Gospa. Naprotiv, dobar dio svećenstva krivim okom gleda na egzorciste, katkada se smatra da su zastranili i napola poludjeli. Dok bi trebali biti cvijet svećenstva. Kad se imenuje onaj koji obavlja egzorcizme, trebalo bi uzeti svećenika poznata po molitvi, kulturi, besprijekornom životu…
140
Ne vide demona, ali pate… Kažu li vam vaši pacijenti kako vide demona? Ne vide ga. Samo podnose velike patnje. Prosječan pacijent prelazi općenito ovakav put. Podnosi velike patnje, nadasve u glavi i želucu. I prva je stvar da ide k liječniku. Liječnici mu daju lijekove, ali time ne rješavaju problem pa mu savjetuju: »Bolje je da odete k psihijatru.« Ali ni psihijatar, ako je riječ o čaroliji, često nema rješenja za patnje. Zatim pacijent primjećuje da osjeća odbojnost prema vjeri, dok je prije možda bio vjernik. Ne uspijeva više ići u crkvu, pribivati misi, pričešćivati se... Potom opaža da podnosi patnje dok se nad njim moli. Mnogo se puta događa taj slučaj, kod osoba koje trpe patnje, liječe se medicinskim putem i nije im ni na kraj pameti da je umiješan demon. Potom im se možda dogodi da se zateknu na misi, primjerice na misi oslobođenja ili iscjeljenja. I tada se dogodi da tijekom molitve ozdravljenja i oslobođenja ta osoba iznenada padne na zemlju, vrišti, prevrće se po podu… U takvoj se prigodi opaža da postoji nekakva »prisutnost«, tada se opaža, u tom trenutku, da je čarolija uzrok nevolja. Mnogo se puta događa taj slučaj. Naravno, treba tomu pristupiti s mnogo razlučivanja, jer na tim velikim misama ozdravljivanja i oslobađanja, koje ja slavim ili u njim sudjelujem, ima osoba koje vrište i tresu se, i može biti histerija, ili su možda posebne osobe. Može također biti i nešto ozbiljno i različito. I toliko su mi puta došli neki, možda sa Sicilije, izdaleka, u pratnji svoga egzorcista koji bi mi rekao: »Vidite, ovoga ovdje ja podvrgavam egzorcizmima«, a poslije bi tijekom molitve pacijent prasnuo. Ali tu je već postojala izvjesnost. U drugim slučajevima, naprotiv, moguće je da na takvoj misi netko, tko nikada nije pomislio da bi njegove tegobe mogle ovisiti o nečem drukčijem nego što su tjelesni ili medicinski problemi, opazi da njegove muke imaju potpuno različito podrijetlo. I tada počinje dolaziti na blagoslove, podvrgavati se egzorcizmima. I blagoslovi su učinkoviti. Toliko bih volio da svećenici blagoslivljaju. Da sam papa dao bih svim svećenicima dopuštenje da 141
obavljaju egzorcizme. Čini mi se da je to ograničavanje - kad svećenik ima dopuštenje posvećivati, propovijedati i odrješivati, a nema dopuštenje istjerivati demone. A to je, između ostaloga, jedna od stvari obuhvaćenih u Kristovu poslanju.
142
Moć posvećenih predmeta Ima li egzorcističke moći u predmetima? Voda, stola? Ima tu nečega. Iako je teško odrediti čega točno. Ima primjerice osoba koje posjednem onamo (pokazuje naslonjač od umjetne crne kože, kakvi su se šezdesetih godina nalazili u uredima ili čekaonicama, pokriven nekom vrstom prostirke) i koje su najbučnije; mogu biti i jako opsjednute, ali nisu »urlatori«. Iako katkada primim, ovdje, ponekog »urlatora« - ima slučajeva za žaljenje, kako ih mogu odbiti? Na primjer, imam jednog mlada čovjeka, oženjen je, ličilac, ali sam sebe opisuje ovako: slikar zidova. Može doći samo nedjeljom, jer je zaposlen u građevinskom poduzeću i tjeraju ga da radi svake subote. Vrišti. Ali kako mu mogu reći da ne dolazi? Utorkom i petkom radi… Osim toga, sada ih više ne primam, jer sam toliko opterećen… Ljudi koje bi trebalo podvrgavati egzorcizmu barem jedanput na tjedan, minimalno, a liječim ih jedanput na mjesec! Vraćajući se na predmete, jedan od najvažnijih je stola… Među mojim pacijentima ima ih koji zbacuju stolu kad im je stavim na rame. I voda! Neki imaju prejake reakcije na blagoslovljenu vodu, dok drugi nemaju. Mladić koji slika zidove pljuje, pjeni se, izlučuje pljuvačku na strašan način, ima poseban urlik, dosta jak, koji vrlo često ispušta, kao promuklo zavijanje… Ne znam zašto. Katkada ga upitam, šaleći se: »Osjećaš li patnju?« On odgovara nastojeći umanjiti stvar. Ali i kod kuće to čini; supruga mi je o tome govorila. Na poslu, naprotiv, nikada. Demon pokušava ostati sakriven? To je demon koji pokušava ostati sakriven, želi mu zadavati patnje, ali da mu ne smeta u poslu. I u slučaju one žene koju liječi onaj mladi subrat, kojemu biskup nije dao dopuštenje da obavlja egzorcizme: ona je bolničarka, na poslu je besprijekorna. Kako je došlo do opsjednutosti u slučaju toga mladića?
Rodbina, kao što se mnogo puta događa. Čarolije često dolaze od rodbine, od bliskih osoba, često zbog sukoba interesa. Ja potječem iz obitelji odvjetnika i upoznao sam mnoge obitelji gdje se svi jako vole, ali samo do časa kad se dijeli nasljedstvo. Tada svi postaju okrutni 143
vukovi. Čak i zbog toga što je jedan sin neoženjen, a drugi je oženjen. Ili što je jedna kći neudata, a druga je udata. Misle samo na svoju novu obitelj, fućka im se za roditelje, makar živjeli u bijedi, makar bili napušteni. A kakav učinak ima križ? I križ na neke djeluje. Kao i presveti sakrament, koji uvijek nosim uza se. Stavljam im ga na glavu i pitam: »Što imaš ovdje? Ti si, o Gospodine…« Postaju savršeno svjesni… Ali nije svrha euharistije istjerivati demone. Demoni ipak zbog nje pate, jer premda ne vide Boga, predobro znaju da postoji! I te kako znaju! I mrze ga, najveću mržnju gaje prema Bogu. Nepovratnu mržnju. Eto vječnosti pakla.
Mnogo sam puta išao u Međugorje, uz koje sam jako vezan… Prva su ukazanja bila 24. lipnja 1981. Moj prvi članak o Međugorju objavljen je u listopadu 1981. Odmah sam otputovao: išao sam onamo, bila je krajnja bijeda, nosili smo odjeću i hranu. I k tomu problem jezika… Ali bili su jako gostoljubivi. Jedanput je Mirjana upitala Gospu: »Majko draga, zar ne bi bilo moguće da se grešnik pokaje? I zar ne bi mogao zatražiti oprost? I Bog, zar ga ne bi mogao izvaditi iz pakla i prenijeti ga u raj?« Gospa je smiješeći se odgovorila: »Bog bi sigurno mogao! Ali oni ne žele.« Eto vječnosti pakla, eto ukorijenjenosti grijeha. A tko ne vjeruje u vječnost pakla, taj ne vjeruje u Evanđelje.
144
»Ja ću te usmrtiti…« Govori se o Sotoni i o Luciferu… Postoji li, dakle, dvojnost na đavolskom vrhu? Pa, postoji Sotona koji je broj jedan i Lucifer koji je broj dva. Različiti su po moći koju imaju; mnogo puta ne pojavljuju se odmah, ali Sotona je uvijek prisutan. Stoga, kad ih se pita za ime, odgovaraju. Tu je zatim Asmodej; često je prisutan. Drugih puta đavo se predstavlja pod čudnim imenima. Sjećam se jednoga slavnog slučaja, prije mnogo godina, slučaja opsjednute iz Piacenze. Demon je govorio da se zove Ismo; nikada ga nisam sreo. Pojavio se samo jedanput ondje. Dvadesetih godina prošloga stoljeća nije bilo magnetofona, nije se mnogo pazilo. U egzorcizmima je sudjelovao jedan fratar, znao je stenografiju. I zapisivao je sve egzorcističke seanse. I tako imamo riječ po riječ, sve što je bilo rečeno i učinjeno na tim egzorcizmima. Jako zanimljivo. Objavljivali smo to u nastavcima u novinama »Orizzonti«, one više ne postoje; i poslije smo objavili knjigu pod naslovom, čini mi se, Intervju sa Sotonom (Intervista a Satana). Ne znam zašto, ali nikada više nije tiskana. I danas bi bila krajnje aktualna. Jednomu od nazočnih koji su pomagali pri egzorcizmu obećao je: »Tebe ću usmrtiti za godinu dana.« Demon je izašao iz one žene, ali onaj je umro za godinu dana. I tu istu stvar rekao je biskupu Piacenze, koji je dao dopuštenje da se obavljaju egzorcizmi. »Tebe ću usmrtiti za godinu dana.« I umro je za godinu dana. Prema tome, demon ima moć i da ubija, ali samo - pazite dobro ako mu Bog dade dopuštenje. Iznad svega ne smijemo zaboraviti da je Bog - bog života, a da je Sotona vladar smrti. On navodi na samoubojstvo osobe koje očajavaju od patnja što ih podnose, videći da ih ni egzorcisti ne uspijevaju osloboditi tih muka. Ali kad se netko podvrgava egzorcizmima, ne događa se da bi mogao ostvariti nakanu samoubojstva. U posljednji čas bude spašen. Čuo sam da se govori o »zatvorenim« i »otvorenim« demonima, o demonima koji se odmah očituju i o drugima koji, naprotiv, ne žele 145
govoriti… Da, ima demona koji se očituju nakon nekog vremena, ali egzorcizmi uvijek prisiljavaju demona da se očituje. Samo što katkada treba mnogo vremena. Imao sam kao pacijenta neku gospođu, poslije sam je savršeno iscijelio, potpuno oslobodio. Prije je bila kod oca Candida i skupa smo je podvrgavali egzorcizmima. Nije pokazivala prisutnost demona, ali otac Candido mi je govorio: »Don Amorthe, nastavite je podvrgavati, jer ja bih rekao da tu nečega ima.« Nastavio sam i jedanput se zbilo da je demon prasnuo. A od toga puta nadalje, čim bih se počeo moliti, demon bi prasnuo. I nakon toga puta stalno je praskao, urlikao, kričao. Razgovarao sam s njim i ona je na kraju potpuno oslobođena. Tijekom njegovih provala govorio je ono što demoni običavaju ponavljati i taj slučaj nije bio različit od drugih. »Ona je moja! Meni su je dali! Pripada meni!« »Kad ćeš otići?« »Kad odem i nju ću sa sobom odnijeti u pakao! Moja je! Moje je vlasništvo!«
146
Čarolije prije rođenja Rekli ste također više puta da je nadasve važno krstiti dijete malo poslije rođenja, ali da bi bilo korisno kad bi se to moglo učiniti i prije. Zašto? Zato što katkada ima osoba koje nabacuju čarolije i prije rođenja. Znalo mi se dogoditi, kad bih ispitivao demona, da ga upitam: »Otkada si tu unutra?« i da dobijem odgovor: »Još prije nego što se rodio.« Katkada demon posjeduje već zametak. To je moguće kad je na majku nabačena čarolija da bi pala na dijete koje nosi u sebi. I poslije se malo-pomalo očituje… Došla mi je neka djevojka, koja je sada savršeno iscijeljena, potpuno oslobođena, udala se, vodi normalan život; djevojka koja se rodila u klinici ili bolnici, ne sjećam se više, gdje je radila bolničarka koja je bila sotonist. Ta užasna žena, odmah, čim bi se rodilo dijete, posvećivala ga je Sotoni. A ja sam s demonom žestoko raspravljao, tijekom egzorcizma. Govorio sam mu: »Ona je na sliku i priliku Božju! Krštena je.« A on je odgovarao: »Ja sam došao prije! Ja sam došao prije!« Jer nije bila odmah krštena… Naprotiv, krštenje bi to spriječilo jer sadrži molitvu egzorcizma. Na žalost, i Pavao VI. se na to potužio, u novom obredu to su sveli na samo jednu molitvu. Ali na krštenju u ranim danima Crkve egzorcizmu se pridavala velika važnost. I to isto događa se pri obnovi zavjeta krštenja. I sada, iako je molitva svedena na najmanje granice, još postoji. Ali ne uklanja prisutnost demona, ako je demon prisutan. Krštenje ne uklanja čaroliju. Njezini učinci pokazuju se malo-pomalo; najprije dok je dijete maleno, radi čudne stvari, pa se kaže: »Ma, proći će to kako bude raslo…« I što se ide dalje, to se prisutnost više ukorjenjuje. Onda k meni dođe čovjek od pedeset-šezdeset godina, u đavolskoj opsjednutosti, i otkriva se da je bio opsjednut od djetinjstva, zbog čarolije. Tada treba vremena, mnogo vremena, jer se demon duboko ukorijenio. Jedan jedini put uspio sam egzorcizmom od deset minuta osloboditi jednu osobu, jednu djevojčicu. Ali to sam već ispričao. I zapravo prvi egzorcizam kaže: Eradicare et fugare; od Boga se ište da iskorijeni i istjera demona. Jer što se više čeka, to je teže 147
oslobađanje, čvršće se usađuje.
148
»Neću tebe, hoću svoju pravu mamu!« Nisu rijetki ni slučajevi opsjednute djece. Imamo nekoliko djece koja već od dvije-tri godine… Zamislite dijete od dvije i pol godine koje uopće ne želi ući u crkvu, ne želi vidjeti svećenike, baca svete sličice koje su u kući, postajući bijesno i puno snage. S dvije i pol godine! Imao sam različite slučajeve male djece. Pa i malko veće. Ipak, i djecu podvrgavam redovitom egzorcizmu i promatram njihove reakcije tijekom egzorcizma. Demoni katkad govore, katkad ne govore, jer ta djeca često zanijeme. Ne govore više, ne samo tijekom egzorcizma, nego i u normalnom životu. Ne govore više, i zato nema škole, nema ničega. Kao da je »svezan« jezik, usta. I treba napora da se oslobode, treba napora! I ne uspijeva se uvijek. Najčešće se radi o čarolijama. Ako ne, radi se o grijesima neke osobe koja je bliska djeci, osobe koja je sudjelovala u spiritističkim seansama i posvetila se Sotoni. Ili je posjećivala čarobnjake, vračare iz karata, ili se prihvatila prakse okultizma.
U pogledu opsjednutosti djece, mogu iznijeti ovo svjedočanstvo. Riječ je o obitelji koja se sastoji od muža, žene i troje djece. Muž je liječnik, prije vrlo religiozan, ali već desetak godina ne odlazi u crkvu. Otac njegove supruge već dvadeset pet godina živi sa svojom tajnicom koja sudjeluje u sotonskoj sekti gdje se održavaju crne mise. Žena u prošlosti nije bila praktična vjernica, ali na Pepelnicu prije dvije godine, ušavši u crkvu, odande je izašla natečenih i bolnih očiju, a koža joj se na licu sva oljuštila. U kući - kuća je obnovljena i dobro namještena - svi primjećuju čudne pojave. Često na pokućstvu i na visokim ormarima nalaze pločice čokolade, sladolede i slične predmete; nalaze ih i u ladicama, usred drugih stvari. Nemoguće je da bi ih djeca tamo stavljala. Više puta nadignuo se pod, čak i na gornjim katovima; sama po sebi nemoguća stvar u tim uvjetima. Zid u ponekoj sobi napukne, curi voda, poslije se sve samo od sebe zatvori. Električni aparati često ne funkcioniraju; pozove se električar i savršeno funkcioniraju; električar izađe i više ne funkcioniraju. Električna rešetka se otvara ujutro, kad ukućani izlaze; poslije ne uspijevaju zatvoriti rešetku, ostaje otvorena 149
cijeli dan, a kad se uvečer vrate, sve dobro funkcionira. U ormarima su četiri puta našli svu odjeću na gomili, sve je palo s vješalica. Još su u ormarima dva puta našli na donjim daskama kapi krvi i velike lokve krvi. Svi često čuju, danju i noću, čas teške čas lagane korake, kao da neko dijete hoda po kući, ili pak čuju šuštanje papira koji se povlače. Čuju loptice stolnog tenisa ili biljarske kugle koje skaču i kotrljaju se po podu, čas u jednom čas u drugom dijelu kuće. Telefon više puta sam okreće brojeve, a da ga nitko ne dodirne. Televizor se sam pali i gasi, po noći, a da ga nitko ne dodirne. Ventili na radijatorima sami se otvaraju, čak i ljeti, a da ih nitko ne dodirne; tako su se radijatori palili ujutro i gasili uvečer, uvijek sami, stvarajući nepodnošljivu vrućinu. Tomu nije bilo lijeka. I sve to nije dosta. Više puta muž, pa i žena, dok nema djece ni rođaka, čuju u kući njihove glasove, njihove razgovore, uključujući i glasove drugih ukućana. Najmanje dijete, koje sada ima četiri godine, kad je počelo govoriti, noću je često plakalo, vrištalo, tuklo mamu, tjeralo je daleko od sebe vičući: »Neću tebe, hoću svoju pravu mamu!« Taj se događaj ponovio mnogo puta. Više su puta među dječjim igračkama i na podu nađene kuglice ljudskog izmeta; uvečer je bivalo sve čisto, ničega od toga, samo su se ujutro pojavljivale te grozne prisutnosti. Počinjale su i učestale svađe između muža i žene, bez razloga. Najveće dijete sada odbija ići u crkvu. Često se događa da žena traži cjedilo za tjesteninu ili druge predmete koji joj trenutačno trebaju i ne nalazi ih; zove u pomoć djecu, ali ni djeca ne nalaze te predmete; kada stigne kućna pomoćnica, sve predmete nalazi na njihovu mjestu. Bio je ovo dug popis, ali to su stvari koje mi egzorcisti neprekidno slušamo. Ta majka pati od jakih napasti samoubojstva, posebno kad se vozi u autu, vidi kao jedino rješenje da izleti s ceste i sve okonča. Poslije dva dana vrlo jake groznice našla je u gaćicama kirurški šav, načinjen debelim crnim koncem. Prijatelj kirurg kojemu ga je pokazala potvrdio je da se doista radi o kirurškom šavu, ali od materijala koji se ne rabi u kirurgiji i taj se materijal razmrvio u kirurgovim rukama. Odlazila je primati blagoslov od neovlaštena svećenika; činilo joj se da se bavi magijom. Zapravo se od nje tražilo da izgovara imena mrtvih, osobito ako je u rodbini bilo mrtve djece. Zatim ih je zazivao 150
tijekom blagoslova da mu pomognu istjerati demone. S tim zazivanjem pokojnika, a da se demonu nikada nije zaprijetilo u ime Isusovo, ženino se stanje pogoršavalo… Naposljetku je došla k meni. Čim sam izgovorio riječi In nomine Patris… pala je u trans. Ispružena na tlu kao bez života, škripala je zubima, pokušavala povraćati, držala preokrenute oči tako da se vidjela samo bjeloočnica. Četiri su mi osobe pomagale i bile su potrebne sve četiri kad je počela nasilno reagirati: vrištati, zviždati, odbijati blagoslovljenu vodu, uzmicati pred pomazanjima, napose desnim uhom i grlom. Stavio sam joj ruku na trbuh: naduo se, otvrdnuo, činilo se da je u njemu lopta veličine šake koja se micala amo-tamo. Na zapovijed da otkrije ime trudila se i pokušavala, ali ostala je spriječena. Potom se počela prevrtati, izvijati se, srušila je na zemlju snažna muškarca koji ju je držao za noge. Naposljetku obične rečenice koje govore demoni: »Ne odlazim, ne, ona je moja…« Poslije sat i četvrt došla je k sebi i osjetila olakšanje pri kazivanju molitve Gospi Pompejskoj…
151
Djevojčica sada hoda… Djevojčica ima dvije godine i četiri mjeseca, ali još ne hoda. Roditelji su je odnijeli u specijalizirani pedijatrijski centar gdje je bila podvrgnuta svakovrsnom dijagnostičkom ispitivanju, čak najmodernijim i najopasnijim postupcima za dijete njezine dobi. Ništa se nije našlo; djevojčica je savršeno zdrava. Hoda ako je tko podupire, ako je ostave samu zaustavlja se. Roditelji su puni tjeskobe, živčani, stigli su na rub izdržljivosti. S obzirom na tu neobičnu pojavu dogovaramo se da počnemo ciklus molitava oslobađanja i iscjeljivanja pa da čekamo i vidimo ishod. Pomišljamo da bi se moglo raditi o zlotvornoj bolesti, odnosno bolesti zbog neke čarolije. Čaroliju je mogla prouzročiti, nevjerojatno, jedna od baka, koja je iz bolesti djevojčice htjela izvući osobnu korist, prisiljavajući tako kćer da napusti sadašnje prebivalište, jako daleko od nje, i vrati se stanovati blizu roditeljske kuće. Jedan je od razloga takvoj sumnji taj što je baka, kad joj se kći udala, ostala tri mjeseca u bolnici svladana tajanstvenom bolešću koju nijedan liječnik nije znao dijagnosticirati ni liječiti. Je li ovisila o suprotstavljanju braku koji će od nje udaljiti kćer? … Tako sam 23. prosinca 1999. zatražio od molitvene skupine da počne ciklus molitava oslobađanja i iscjeljivanja za curicu, u razdoblju od 23. do 29. prosinca. Poneka je osoba zatim nastavila molitvu sve do 31. prosinca, da bi se dobila potpuna devetnica; druge se osobe još mole. U svakom slučaju osjećam potrebu priopćiti što se dogodilo. Na Novu godinu 2000. djevojčica je počela činiti ono što nikada prije nije učinila, počela je hodati sama, preko ulaza u kuću, desetak puta, pod zapanjenim pogledom roditelja. I danas se drži uspravno sama i hoda, iako je u tome početnica. O posebnim molitvama nisam izvijestio roditelje, stanuju daleko od Rima. Samo sam ih zamolio da mi dojave kako reagira djevojčica. Pozvao sam roditelje da stupe u vezu s nekim egzorcistom i naznačio sam s kojim. Nije to bio lak zadatak, jer se radilo o osobama koje su bile posvema nepripremljene za tu vrstu zbivanja. Ali su pristali. Sada su silno zadovoljni i sretni kako su primljeni, kako svećenik postupa i nadasve kakvi se rezultati postižu. 152
153
Levitacija Jeste li ikada kod svojih pacijenata imali pojave levitacije? Dogodilo mi se jedanput. Jedan jedini put. I govoreći istinu, nisam to ni primijetio, jer sam sav bio obuzet molitvom, egzorcizmom. I k tomu opsjednuti se inače dizao, ali ne previše. Bio je mlad čovjek, čudan slučaj. Bio je to jedan od prvih slučajeva kojima sam se bavio i oslobođen je za nekoliko mjeseci, što je jedinstvena stvar. Došao je u veljači da se podvrgne prvim egzorcizmima, dopratio ga je moj prijatelj franjevac koji je div od čovjeka, a tu su bile uvijek još četiri druge osobe da ga drže, jer je pokazivao strahovitu snagu kad bi pao u trans. Egzorcizmu se podvrgavao sjedeći i nisam na njega obraćao pozornost, jer sam sav bio obuzet molitvom, kad mi drugi rekoše: »Gledaj, podiže se!« I levitirao je na visini od trideset-četrdeset centimetara. Ali velikih levitacija nikada nisam imao. Ipak se događa, može se dogoditi. To demon hoće da se vidi njegova moć. Ali sjetimo se da demona ne zanima posjedovanje osobe; opsjednutost je izvanredno djelovanje. Demona ponajprije zanima njegovo obično djelovanje, to jest da osobe uvodi u grijeh. Grijeh, kušnja, čemu smo svi podložni, od rođenja do smrti. Znali su me upitati: »Je li demon iskušavao i Djevicu Mariju?« Odgovarao sam: »Da.« »A kada?« »Od rođenja do smrti.« To je ljudsko stanje. I Isusa je kušao demon. Sveti Marko to kaže otvoreno. Ne govori o tri iskušenja kao sveti Matej, nego kaže da je otišao u pustinju na četrdeset dana i da ga je iskušavao demon. Svo to vrijeme, pa i poslije, uvijek, cijeli život. Demona zanima da čovjek padne u grijeh. U slučajevima opsjednutosti želi se naprotiv razmetati svojom moći. Na primjer, vraćajući se u naše doba, zanimljivo je promatrati život male Arapkinje Marije, sestre karmelićanke, jedine arapske svetice koju je beatificirao Ivan Pavao II. U dvije zgode iz njezina života bila je opsjednuta, morala se podvrgnuti egzorcizmima. I demon je tijekom egzorcizama užasno patio. U isto vrijeme sestra je psovala, radila užasne stvari… Nije bila ona! A demon je pokušavao zadavati joj grozne muke da bi se 154
odmetnula od Boga. Naprotiv, kako se oslobađala, potkraj egzorcizma, mala je Arapkinja govorila: »Zahvaljujem ti, moj Gospodine… Hvalim te, moj Gospodine.« Demon je nastojao da ona padne u zdvojnost, da se odmetne od Boga. Obećavao je: »Posjedovat ću te četrdeset dana.« Nije u tome uspio, ona nije pala u zdvojnost, stigla je do točke kad demon nije mogao više izdržati, htio je izaći, ali morao je ipak ostati, jer je rekao četrdeset dana, i četrdeset dana je morao ostati. Tijekom egzorcizama, šalje li Bog anđele da se bore protiv demona ili prepušta sve vama? Nikada nisam zapazio prisutnost anđela tijekom egzorcizama. Znam za jednu zgodu iz života svetog Pija koji je, kad ga je demon izbičevao do krvi i potom prestao udarati, upitao svoga anđela čuvara: »Ali zašto se nisi umiješao?« Anđeo mu je, izgledajući kao da plače od žalosti, odgovorio: »Jer Gospodin nije htio da se umiješam.« Sveti Pio je podnosio bičevanje od demona u sve dane svog života, od najranijeg djetinjstva. Osim malo dana koji su slijedili nakon trenutka kad je primio stigme. Nekoliko dana nije ga napadao demon. Potom iznova, svakog dana. I uvijek, poslije demonskog nasrtaja i udaraca, imao je ukazanje - ili od Gospodina ili od Gospe. Za utjehu. Sigurno je sveti Pio silno trpio! Otimao je duše Sotoni i Sotona mu se osvećivao, a Gospodin je to dopuštao jer je sveti Pio otimao duše Sotoni. Koliko je samo obraćenja učinio! Koliko samo, koliko!
155
Utvare ne postoje A postoje li utvare? Ne, to su puke izmišljotine ili pak trikovi demona koji se pokazuje u obliku takozvanih duhova, utvara. Postoje samo anđeli, demon i ljudi. Jeste li ikada imali slučajeve demonskih mora - sukuba ili inkuba?
Bilo je sukuba drugih demona. Da, dobijesa! Uzmite kao primjer kad je sveti Pio bio u Venafru. Demon je čisti duh, i da bi postao vidljiv mora poprimiti nekakav oblik. A to vrijedi i za Gospu, za anđele, za svece. Tipičan je slučaj arkanđela Rafaela koji je, da bi putovao s Tobijinim sinom, poprimio izgled mladića u putnoj odjeći. Poslije na kraju otkriva svoj identitet… Općenito je demon, da bi uplašio oca Pija, poprimao oblik psa koji reži, da ga ustraši. A da bi ga prevario poprimao je oblik Isusa, Gospe, njegova starješine, njegova duhovnika, njegova oca gvardijana. Ulazio bi u ćeliju, davao mu zapovijedi… Poslije je otac Pio, zbunjen, odlazio k ocu gvardijanu. I pitao ga: »Ali, oče gvardijane, jeste li mi doista rekli da moram učiniti to i to?« »Ma ne! Nisam ni dolazio k tebi!« Tada je shvaćao da je to bio demon. A katkada mu se ukazivao u obliku golih i izazovnih djevojaka, da bi ga napastovao u čistoći. Gole i izazovne djevojke, sigurno lijepe. I meni je jedanput demon rekao: »Ima toliko žena, smatrali ste da su prelijepe, a ovdje su sa mnom u paklu.« Sjetite se nekih žena koje izazivaju sablazan, nekih glumica koje su snimale pornografske filmove… Sablazan za milijune osoba. U paklu. Meni se međutim demoni nikada nisu ukazali pod lažnim izgledom.
156
Napast oholosti… Kod svećenika kao što ste vi, koji se bori protiv demona, koji obavlja egzorcizme, koji ih istjeruje… Zar nema opasnosti od oholosti? I te kako! Kada se nađem radi egzorcizma u crkvi Bezgrešnog začeća, i oko mene desetak osoba koje mi pomažu, a ja vodim obred, ja obavljam egzorcizam… Ali tijekom egzorcizma moja misao je postojano u Duhu Svetome… »Duše Sveti, ti nastupi«, molim se. »Ti znaš da sam jadan i kukavan, ti znaš da ne vrijedim ništa… Ti nastupi.« Tako neprekidno zaklinjem. Jer ako se padne u napast… I kada idem propovijedati… Rijetko idem, i samo u doista velikim prigodama. I ondje ima ljudi koji na me navale, žele me dodirnuti, pa sam uvijek okružen tjelohraniteljima, da me zaštite od ljudi koji me žele dotaknuti… I kažem: »Pa daj, dotakni me, osjeti smrad raspadljivosti!«
Ali napast je tu, i te kako! I najveća demonova napast je upravo oholost. I najveći grijesi su grijesi oholosti. Nalaze se u korijenu svih grijeha, iako je najčešći grijeh, ali nije najteži, nego najčešći, grijeh nečistoće. Već sam rekao, ali dobro je ponoviti, da je sveti Alfons de Liguori govorio: »U pakao se ide i zbog toga grijeha, ali se ne ide bez toga grijeha.« Kao lijek protiv grijeha oholosti htio bih podsjetiti na zgodu jednog spasonosna udarca nogom… Tijekom neke molitve oslobođenja, znajući da je demonu jako mrska iskrena ispovijed grijeha i pokajanje, priredili smo veliku javnu ispovijed mnogih grijeha (i naših obitelji, naših pokojnika, naših zajednica). Zatim je svatko pristupao svećeniku da prizna osobne grijehe i dobije otpuštenje. Kao posljednji, kleknuo sam pred drugog svećenika koji je sa mnom slavio da zaištem oproštenje svih svojih grijeha, osobito onih koji mi umanjuju djelotvornost u službi što mi je povjerena. U taj čas, s leđa, dobio sam zvučan udarac nogom, zadan vrlo brzom i iznenadnom kretnjom, od jedne »pacijentice« koja je izmakla nadzoru mojih suradnika. Tako mi je ona izrazila raspoloženje demona kad se obavlja ispovijed. Za mene je taj udarac bio spasonosan. Stoga 157
njegov učinak protežem na sve one kojima je potreban poticaj da pođu na ispovijed svojih grijeha.
158
Demon nije šaljivac Zbija li demon s vama šale? Ne, on nema smisla za šalu. Iako poneki put… Jednom me je zamalo nasamario. Podvrgavali smo egzorcizmu gospođu koja je toliko puta bila i kod oca Candida. Mislim da je to jedan od onih slučajeva kod kojih se nikada neće ostvariti oslobođenje. Poboljšanja ima, može raditi sve, živjeti normalnim životom, ali potpuno oslobođenje nikada. Bio sam s još jednim egzorcistom, učenikom oca Candida, sposobnijim od mene… I bilo je to jedini put, rekao bih, kad smo skupa obavljali egzorcizam koji je trajao pet i pol sati. Bio je blagdan Bezgrešnog začeća, sugestivan dan… Taj egzorcizam je trajao pet i pol sati - to sam već spomenuo - i činilo se upravo da će demon izaći. Na kraju suze od ganuća, zagrljaji, poljupci. Nakon tjedan dana bilo je isto kao prije. I otac Candido mi je rekao: »Vidite, don Amorthe, dugački egzorcizmi ne služe ničemu…« Ja ih obavljam za pola sata, egzorcizme. A zašto vas je demon nasamario, i kako?
Rekao sam mu: »Kazao si mi da ćeš izaći, u onaj dan!« Dakle, ukorio sam ga. »I u onaj sat, rekao si mi, a nisi izašao.« A on mi sladunjavim glasom odgovara: »Zar ne znaš da sam lažljivac? Zar te to nikada nisu učili? Govorim laži! Ja sam lažac! Zar te to nikada nisu učili?« Osjetio sam se poniženim, htio sam nestati s lica zemlje!
159
Đavo podrugljivac Žena u pitanju je udovica od pedeset godina, ima kćer i dvoje unuka. Kaže da je imala smetnje odmah poslije vjenčanja: pati od astme, hvata je nesvjestica, boli je želudac i crijeva, povraća čudne stvari, dlake, sirovo zrnje graha, osjeća udarce po kući, pokućstvo se trese. Osjeća da je mrze razne osobe, rođakinje i prijateljice, ali najviše svekrva koja je nikada nije prihvatila kao suprugu svoga sina jedinca. Nakon nekoliko minuta egzorcizma pada u trans i govori. Demon prijeti bolesnici i egzorcistu. Ja mu kažem: »Meni ne možeš ništa, jer sam službenik Kristov, a ti bez njegova dopuštenja ne možeš ni jednu riječ izgovoriti, ne možeš ni jednu kretnju učiniti, moraš slušati njega i moraš slušati svoga poglavicu, Lucifere.« On mi odgovori: »Ja sam Lucifer«. »Ah, ti si Lucifer. Onda ću te dobro mlatiti egzorcizmom.« Reagira na egzorcizam, potom reagira na riječi »Blagoslovljen bio Bog« i »Blagoslovljeno sveto i bezgrešno začeće«. Tada mu kažem: »Ti drhtiš, ha, od imena Marijina? Drhtiš zato što se nikada nije pokorila tebi u grijehu, zato što je bez istočnoga grijeha i sa svojim sinom Isusom zgnječila ti je glavu.« On me prekida: »Znaš li kojom nogom?« Ja ga slijedim: »Čujmo kojom nogom; baš mi je drago to doznati.« »Desnom«, kaže mi. Uzvraćam: »Zašto desnom?« Odgovor je spreman: »Zato što je jača i odlučnija.« Ostajem bez riječi, ali muči me sumnja da mi je ispričao budalaštinu. Sutradan imam priliku razgovarati sa svojim biskupom pa mu ispripovjedim tu zgodu. Kaže mi da je to s desnom nogom glupost, jer Gospa nije zgnječila ništa materijalno i nije se poslužila nikakvom nogom; nalazimo se u području teologije, a ne fizike. Sotona je pobijeđen, srušeno je njegovo kraljevstvo, ali nalazimo se na duhovnoj razini.
Osam dana poslije toga, tijekom egzorcizma iste žene, kad se već onesvijestila, oči su joj izokrenute, uvija se kao zmija u groznim grčevima, onaj uljez izgovara uvrede i prijetnje, napose upravljene egzorcistu, i govori svakojake riječi. Ja ga prekidam: »Ali ti si prošli put, Lucifere, što se tiče noge…« Zloduh mi hladnim glasom daje odgovor od kojega se ledim: »Namjerno sam to učinio, da te nasamarim.« Je li to lekcija da se izbjegavaju pitanja koja se postavljaju iz znatiželje? 160
Mržnja i obraćenje
Pokušava li demon izazvati mržnju prema sebi? Ne. Pokušava mrziti, gurnuti svakoga u mržnju. Jedna od zapreka u oslobađanju je oprost iz srca. Ako ste kivni na nekoga, kivnost se ne uspijeva pobijediti, nemoguće je osloboditi se. Mora doći oprost iz srca. To je temeljna zapreka. Zašto Gospodin dopušta da mnoge dobre osobe, ili djeca, dođu pod takav udar? Ne znam, ali znam da egzorcizmi jako pomažu. Najprije pitam: »Ideš li na misu svake nedjelje? Ispovijedaš li se često?« I najčešće čujem negativan odgovor. Tada svima dajem listić s deset zapovijedi. I kažem: »Odavde treba krenuti.« Oni mi kažu: »Živim u izvanbračnoj zajednici.« Kolike osobe tako žive! Ne mogu ništa učiniti, ako su te osobe u grijehu. Ali vidim mnoga obraćenja. Imao sam mnogo više obraćenja otkada obavljam egzorcizme nego prije. To je put obraćenja, i ne samo za onoga tko je izravno upleten. Što tražite od demona?
Razgovori s demonom uvijek su i isključivo usmjereni prema oslobođenju osobe. U Americi su objavili knjižurinu, čitao sam je prije mnogo godina, jednog egzorcista, poznatog teologa, koji je htio staviti na papir razgovore s demonom. I kako ga je demon uvijek nadmudrivao! Vrlo je inteligentan. On je anđeo! Sačuvao je svu inteligenciju, snagu, slobodu anđela. Nikada nemojte ulaziti u raspravu s demonom. Pitaju se samo stvari koje su korisne za oslobođenje. Tako se malo-pomalo doznaje kad je na nekoga bačena čarolija, ako se radi o čaroliji, ili na koji način i zbog čega je ušao, i vrijeme kad se to dogodilo. Valja podsjetiti da je demon lažljivac i da njegove odgovore treba vrednovati i provjeravati ako je moguće. Tijekom egzorcizma jedne djevojke upitao sam ga: »Kada si ušao? Koliko je godina bilo djevojci?« »Šesnaest godina«, odgovorio mi je. Kad je završen egzorcizam, upitao sam djevojku: »Kad ti je počelo bivati zlo?« »Od šesnaeste godine, oče…« Upitao sam roditelje: »Kad je vašoj kćeri počelo bivati zlo?« »Od šesnaeste godine«, odgovorili su mi. Tada sam u sebi rekao: Dobro, ovaj put mi je demon rekao istinu. Obavijesti uvijek treba provjeravati. 161
Osobito treba provjeravati jednu jako, jako važnu informaciju, to jest podrijetlo kinjenja ili opsjednutosti. Od koga je krenula čarolija. I stalno provjeravati, jer demon pokušava zasijati mržnju, kivnost. Pa tako možda kaže: od svekrve, od sestre, od rođakinje, od tetke… A poslije se otkrije da nije istina. Drugi put zalazeći u dubinu dođe se do podatka da je svekrva bila gnjevna, jer je smatrala da je djevojka »ukrala« njezina sina… Nađu se katkada majke koje su toliko ljubomorne na svoje sinove, pa kad se sinovi ožene nastane katastrofa! I kad se nastavi istraživanje i dozna, recimo, da je svekrva bila sklona magiji ili sličnim stvarima, tada netko kaže: »Možda je istina.« I traže se uzroci, naravno: s kojim je ciljem bačena čarolija. Kao što smo vidjeli, događa se da čarolija bude bačena da žrtva ne nađe posao, da se nikada ne oženi…
162
Mala autobiografija… Došavši već na kraj ovoga putovanja kroz službu egzorcizma, don Gabriele, govorimo još jednom o vama koji ste nas pratili pri otkrivanju tih istina - koliko užasnih kad se doznaju, toliko pogibeljnih kad se ne znaju. Kako ste se odlučili postati svećenikom? Rodio sam se u religioznoj obitelji. Moji roditelji i četvero moje braće, a sva su braća mnogo bolja od mene, svi su bili vrlo pobožni. Imali smo svoj aktivni obiteljski odgoj i pripadali Katoličkoj akciji. U župi. Odgajali smo se u Modeni, u crkvi svetog Petra, gdje je sada jedan benediktinac, moj prijatelj, jedan od dvojice egzorcista u Modeni. Život jako pobožan, svu sam mladost proveo u Katoličkoj akciji, aktivno; bio sam vjeroučitelj. Oko četrnaeste godine počeo sam razmišljati o pozivu i onda se jedan moj vrlo drag prijatelj zaredio. Bili smo školski kolege, u gimnaziji sve do mature, u mješovitoj školi, i svi su znali da će postati svećenikom. Mislim da je i taj element utjecao. Svećenik, dakle, ali gdje? To je bio problem. Sretnim slučajem pružila mi se prigoda da se upoznam s don Giacomom Alberioneom i uvjerio sam se da je doista bio Božji čovjek. Pitao sam ga gdje bih morao pristupiti, u koju kongregaciju, u koji zavod. Rekao mi je: »Sutra ujutro slavit ću misu za tebe.« Rano sam ustao, jer je misu držao u četiri ujutro. »Ah, tu si«, rekao je. Poslije mise otkrio mi je: »On mi je rekao da uđeš u Društvo svetoga Pavla.« Bio sam u drugom razredu gimnazije. Rekao sam: »Dobro, maturirat ću i zatim ću ući.« Uvijek smo bili u dodiru, otada, jer poslije mature počeo je rat. Sva petorica braće bili smo u dobi da budemo pozvani u vojsku. Sva petorica smo imali svoje doživljaje. Ja sam ratovao kao partizan, prošao sam kroz velike pustolovine, dobio sam čak medalju za vojničku hrabrost. Pomislio sam kako nije dobro napustiti obitelj u onoj situaciji pa sam to rekao don Alberioneu. Upitao sam ga čak na koji bih se fakultet trebao upisati, na sveučilištu. »Upiši se na koji želiš«, odgovorio mi je. Već su mi dva brata bila diplomirala pravo pa sam krenuo istim putem. I dobro sam učinio, jer su mi upravo darovali diplomu. Nisam učio, nikada nisam išao na predavanja… Zbog 163
poštovanja prema mojoj braći darivali su mi ispite. I diplomirao sam na vrijeme.
Diplomirao sam 1947., zatim sam pristupio, s dvadeset dvije godine, Demokršćanskoj stranci. Ne bih to učinio, ali potaknuo nas je onaj koji je pomalo postajao naš vođa, Dossetti. Bio mi je profesor kanonskog i crkvenog prava, veliki prijatelj obitelji. I toliko je puta dolazio jesti i spavati u mojoj kući. Sve nas je naveo da se bavimo politikom. Naš glavni u Modeni bio je Ermanno Gorrieri. Veliki moj prijatelj od školskih dana. Kako nam je bio vođa tijekom partizanskog ratovanja, tako nam je postao i vođom ogranka Demokršćanske stranke koju smo osnovali. I ja sam, u mnogim mjestima u okolici Modene, osnivao ogranke Demokršćanske stranke, nešto o čemu nikada nisam čuo da se govori. I po tome sam bio pomalo sličan svom ocu koji je, kao prijatelj don Sturza, bio jedan od osnivača Narodne stranke u Modeni. Bio sam odmah izabran kad su bili izbori za Pokrajinsko vijeće. A prigodom pedesete obljetnice došao je De Mita, tajnik Demokršćanske stranke, upravo De Mita, da nagradi prve koji su bili izabrani prije pedeset godina. Zatim su me gurnuli - nagovorio me je Dossetti - da budem zamjenik nacionalnog delegata Demokršćanske mladeži, koja je tada bila vrlo važna. Došao sam u Rim, ostao nekoliko mjeseci. Delegat je bio Giulio Andreotti, a poslije sam bio ja. A sve sam radio samo ja, jer on se sav povećivao De Gasperiju. Ali zanemarivao je omladinske skupine. A kad je prvi put bio imenovan u vladu, kao podtajnik Predsjedništva Vijeća, dao je ostavku na mjesto nacionalnog delegata. Shvatio sam da će mene imenovati nacionalnim delegatom i shvatio sam da nikada više neću izaći iz politike ako se u nju uključim. Zato sam iskoristio priliku da i ja podnesem ostavku, istodobno s njim. I tako sam se oslobodio. Bio sam ostao u stalnoj vezi s don Alberioneom. Znao sam da je učinio zavjet: ako svi članovi Paulinske obitelji izađu živi iz rata, sagradit će svetište Mariji Kraljici apostola. I sagradio ga je, ovdje, tri su svetišta, jedno iznad drugoga, ne tri crkve, nego upravo tri svetišta! Znao sam to i zamolio sam ga: »Uvrstite i mene i moju braću, nas petoricu, među njezinu djecu, jer nas je Gospa štitila tijekom rata.« Nas petorica smo svašta doživjeli! Jedan od moje braće, jedan od dvojice koji su još živi, došao je gotovo pješice od Karlovca u Hrvatskoj… Svi 164
smo imali svojih zgoda i nezgoda, ali svi smo ostali živi. A uvijek se sjetim dana kad sam postao svećenikom; zaređenje je bilo 24. siječnja 1954. kasnilo je, jer je don Alberione htio da se zaredimo na stotu obljetnicu dogme o Bezgrešnom začeću. Poslije mise fotografiranje, a zatim svaki od mladomisnika, s članovima obitelji, odlazi u ured don Alberionea da ga pozdravi. I ja sam onamo pošao, s četvoricom braće i majkom. I odmah me je upitao: »Kako ste prošli tijekom rata?« Dobro se sjećao obećanja da će mene i braću uvrstiti pod zaštitu Kraljice apostola.
Tada sam dobio potvrdu kako je uistinu Isus rekao don Alberioneu da moram ući u Društvo svetoga Pavla. Nikada se nisam pokajao.
165
Impressum
Nakladnik: Znanje d.o.o., Mandićeva 2, Zagreb Za nakladnika: Tomislav Vintar
Glavni urednik: Davor Uskoković
Naslov izvornika: Padre Amorth. Memorie di un esorcista
Copyright 2010 © Edizioni Piemme Spa Via Tiziano 32 20145 Milano - Italy
Urednik: George Alessandro Laidlaw Tehnički urednik: Davor Dombaj Korektura: Jakov Lovrić Design omota: Miš d.o.o
Tisak: Znanje d.o.o. Mandićeva 2, Zagreb - listopad 2010.
Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.
166