FILMSKI POJMOVNIK A-FILM – naziv za visokobudžetni film, mogući blockbuster od kojeg se očekuje veliki komercijalni uspjeh ACADEMY OF MOTION PICTURE ARTS AND SCIENCES – neprofitna američka organizacija utemeljena 1927. godine. Članovi s trinaest područja filmske umjetnosti. Najpoznatija po dodjeli nagrade Oscar. ACTORS STUDIO – jedna od najpoznatijih škola za profesionalne glumce, utemeljena 1947. Osobitu pozornost škola posvećuje improvizaciji, skupnom radu, upoznavanju vlastite osobnosti. Njezini poznatiji učenici: Marlon Brando, James Dean, Paul Newman, Dustin Hoffman… AKADEMSKI FORMAT – standardna veličina filmske slike s odnosom stranica 1:1.33 utemeljena 1932. ALTERNATIVNI FILM – film čija proizvodnja, distribucija i prikazivanje odstupaju od oblika dominantne kinematografije AMATERSKI FILM – film koji je djelo amatera tj. zaljubljenika u filmsku umjetnost. Neprofesijski film AMERIĈKA NOĆ (DAY-FOR-NIGHT CINEMATOGRAPHY) – označava posebnu tehniku snimanja noćnih prizora po danjem svjetlu. ANKETNA METODA – dokumentaristički postupak utemeljen na razgovoru (intervjuu) sa snimanom osobom. Još se naziva i metoda razgovora. ANIMACIJA – područje na kojem se iluzija pokreta postiže uzastopnim snimanjem i projekcijom pojedinih sličica na vrpci, tehničkim procesom „sličicu po sličicu“ (frame by frame). Animirati se mogu živi ljudi (piksilacija), predmeti (animacija predmeta), modeli (animacija lutaka ili lutka film, plastelinska animacija i sl.), crteži, slika (crtani film), računalno programirane slike i dr APSOLUTNI FILM – vrsta eksperimentalnog filma koji pokušava dočarati novu, drukčiju stvarnost, stavljajući narativnu funkciju u drugi plan, a naglašavajući njihov ritam i psihološki kontinuitet APSTRAKTNI FILM – film koji ne pokazuje stvarni svijet već stvara, pomoću ritmičke izmjene imaginarnih oblika, ploha, geometrijskih konstrukcija, novi filmski doživljaj. Na taj način želi se doprijeti do gledateljeve podsvijesti. ASISTENT – pomoćnik autora AUTOR – osoba koja sudjeluje u tvorbi filma, a čiji je osobni umjetnički doprinos posebice vidljiv. Autorima se smatraju: redatelj i scenarist. A autorskim suradnicima: snimatelj, scenograf, kostimograf i skladatelj.
AUTORSKI FILM – film koji je, prvenstveno, osobni stvaralački iskaz autora s karakterističnim stilom i svjetonazorom, pri čemu se glavnim autorom smatra redatelj. AVANGARDNI FILM – obilježava ga naglašeni eksperiment na području filmskog izražavanja B – FILM – naziv za niskobudžetni film nastao izvan studijskog sustava u tzv. nezavisnoj produkciji BIOSKOP – sprava koju je 1894. g. izumio Max Skladanovsky, a koja je u ranom periodu razvoja kinematografije služila za prikazivanje tzv. „živih slika“ BLOCKBUSTER – naziv za film čija je zarada prešla 100 milijuna dolara u zemlji proizvodnje BLUE SCREEN – tehnika snimanja u kojoj se glumci nalaze ispred velikog, plavog ekrana u studiju na kojem se projicira neki prizor (pozadina) BOX OFFICE – ukupna zarada nekog filma BRIŠUĆA PANORAMA-FILAŢ – nakon statičnog dijela, pokret kamere je izuzetno brz, razmazan CAMERA – STYLO – francuski naziv koji označava film kao autonomnu umjetnost specifičnog izričaja CINEMASCOPE – jedna od tehnika širokog platna s odnosom stranica 1:2,35 CRTANI FILM – vrsta kinematografske animacije koja se temelji na nužnosti da se za sekundu filmske projekcije nacrtaju, oboje i snime 24 uzastopne faze nekog pokreta, koje projiciranjem stvaraju iluziju kontinuiranog pokreta. ĈISTI FILM – pojam nastao 20-ih godina u Francuskoj, odnosi se na oslobaĎanje filma, ne samo fabule, već i svakog drugog prepoznatljivog sadržaja, nastojeći ga što više približiti zakonitostima glazbene i likovne umjetnosti DIKCIJA – način izgovaranja riječi, slogova i zvukova u govoru, pjevanju i recitiranju DINAMIKA FILMA – označava mjeru smjenjivanja ritmičkih elemenata u filmu DIRECTOR'S CUT – redateljska verzija snimljenog filma DIREKTOR FILMA – osoba koja rukovodi svim organizacijskim i administrativnim poslovima tijekom stvaranja filma DIREKTOR FOTOGRAFIJE – autor fotografskog dijela filma koji odreĎuje osvjetljenje, položaj i način kretanja kamere. Glavni snimatelj DISTRIBUCIJA – označava proces nabave, obrade i iznajmljivanja filmova kinematografskoj i televizijskoj mreži
DJEĈJI FILM – naziv za filmove o djeci, filmove od djece i filmove za djecu DOKUMENTARNI FILM – film u kojem se prikazuju zbiljski dogaĎaji i osobe u zbiljskosti prirodnih, životnih i društvenih tijekova DOLBY – zvučna tehnika koja potiskuje tonske smetnje, šumove DRAMATURGIJA – umjetnost prenošenja, pripovijedanja ili prikazivanja dramskog sadržaja DRIVE – IN (AUTO KINO) – vrsta kinematografa, posebno popularna u SAD-u, koji se nalazi na velikom parkiralištu a filmovi se gledaju iz osobnih automobila DRUGA EKIPA (SECOND UNIT) – kod snimanja zahtjevnijih filmova, uz standardnu filmsku ekipu, angažirana je i druga, pomoćna ekipa EKSPERIMENTALNI FILM – naziv za film u kojem se pojavljuje neka inovacija na području filmskog izražavanja ili tretiranja tehnike EKSPRESIJA – označava izrazito naglašen izraz EKSTERIJER – vanstudijski prostor na kojemu se odvija snimanje filmova ELIPSA – izostavljanje dijela zbivanja koje je u središtu pozornosti, a o kojem se može zaključiti u neizostavljenim dijelovima. Riječ je o diskontinuiranom montažnom prijelazu ESTETIKA FILMA – prvotno filozofska disciplina koja proučava lijepo u filmu. Danas je to sinonim za teoriju filma INTERIJER – zatvoren prostor, obično studio u kojem se odvija snimanje. FILM-ESEJ – vrsta dokumentarnog filma u kojem dolazi do izražaja nazočnost redatelja i njegov stav prema prikazanoj graĎi FILMIĈNOST – filmološki naziv koji označava osobine odreĎenih motiva, tema ili narativnih konstrukcija, koje na efikasan i precizan način mogu biti prikazane na filmu FILMOGRAFIJA – kronološki poredana lista filmskih ostvarenja pojedinog filmskog djelatnika FILMOLOGIJA – znanost o filmu FILMSKI PRIZOR – prikaz iz životnog prizora s pomoću filmske snimke FILTAR – obojeni ili neobojeni materijal od optičkog tzv. plan-paralelnog stakla ili želatinske folije koji ima mogućnost propustljivosti spektra, čime se postiže veći kontrast u slici, isticanje pojedine boje i sl. stavlja se na objektiv kamere ili na izvore svjetla. FONOGRAM – zapis zvuka na filmsku vrpcu
FORMATI FILMSKE VRPCE – zajednički naziv za širinu filmske vrpce GEG – filmska dosjetka, sastavni dio filmske komedije situacije GENERALNI PRAVAC – pravac prema kojem su orijentirane osobe u kadru ili nizu kadrova iz čega se dolazi do podataka o njihovu meĎusobnu odnosu GRAĐENO SVIJETLO – stvaranje svjetlosnih sklopova, ugoĎaja, volumena i drugog s pomoću reflektora van kadra HDTV – televizija visoke oštrine. Odgovara filmskoj slici IMAX – sustav snimanja i projekcije razvijen u Kanadi. IMAX filmovi projicirani su na specijalnom ekranu, na filmskoj vrpci većih dimenzija. Zahtjeva nošenje specijalnih naočala, čime se postiže 3-D učinak. INSERT – kadrovi ili sekvencije koji su u film uvršteni u svrhu ilustracije, komentiranja ili dokumentiranja prikazivane graĎe. TakoĎer, to je i naknadno umontirani dio filma INTERAKTIVNI FILM – vrsta filmske projekcije pri kojoj gledatelji mogu imati utjecaj na tijek radnje filma koristeći joystick. INTERMITENTNO KRETANJE FILMSKE VRPCE – isprekidano pokretanje filmske vrpce kroz kameru ili projektor IZVRŠNI PRODUCENT (EXCUTIVE PRODUCER) – osoba koja često radi na više produkcija odjednom, ako je producenata više, on nadgleda glavninu posla KADAR - izlagački dio filma u kojem se s pretežno kontinuirane toške gledišta prati filmski prizor KADRIRANJE – organizacija elemenata i sadržaja kadra pri snimanju KASKADER (STUNTMAN) – osoba koja nastupa u akcijskim prizorima koji zahtijevaju visoku tjelesnu spremu ili u kojima postoji mogućnost ozljede. KINEMATOGRAFIJA – organizacijski sustav kojeg čine proizvodnja filmova, distribucija ili promet i prikazivalaštvo KINO-KLUB – udruga za širenje filmske kulture koja često organizira projekcije umjetnički vrijednih, neprikazivanih, nekomercijalnih ili zabranjenih filmova. Tu se takoĎer snimaju neprofesijski filmovi KINETOSKOP – projektor za pojedinačno gledanje s oko 15 metara vrpce čiji su krajevi bili spojeni, tako da se mogla neprekidno vrtjeti u krug KINOOPERATER – osoba koja projicira filmove KINOTEKA – ustanova čiji je cilj prikupljanje i čuvanje svih vrijednih djela filmske umjetnosti
KLAPA – pomagalo koje služi za označivanje početka snimanja slike i zvuka KNJIGA SNIMANJA – konačno razraĎen rukopis prema kojem se izračunava predračun troškova filma, izvodi scenografija, kreiraju kostimi, vrši montaža i dr. pomoću nje, svaki član ekipe točno zna svoj zadatak u pojedinom kadru. KOMENTAR – naziv za spikerski tekst koji se filmu dodaje naknadno, u fazi ozvučenja. Isti se naziv rabi za režijski postupak KOMORNI FILM – naziv za filmove čija se radnja pretežito zbiva u zatvorenom prostoru KOMPILACIJSKI FILM – film stvoren pretežno od kadrova koji su već bili dijelom nekog snimljenog filma KONTINUITET – neprekidan niz meĎusobno povezanih snimaka, scena i sekvencija koji omogućuje logičan slijed radnje u filmu. Postoje kontinuitet radnje, smjera kretanja, vizualni kont. i sl. KOPIJA – umnoženi primjerak filma ili filmskog snimka koji se može projicirati KOPRODUKCIJA – suradnja producenata iz različitih zemalja, rezultat produkcija filma u dvije ili više jezičnih verzija KRANSKA VOŢNJA – pokret kamere koji se postiže posebnim snimanjem s dizalice-krana KRONOFOTOGRAFIJA – fotografija u vremenu, snimanje fotografija u pravilnim vremenskim razmacima. Naziv za predfilmsko razdoblje od 1824.-1874. u kojem se izvode istraživanja i otkrića buduće filmske tehnike KUT SNIMANJA ILI RAKURS – točka gledišta u filmu s obzirom na kut iz kojeg je film snimljen, iznad ili ispod snimanih objekata LOKACIJA – sva mjesta na kojima se odvija radnja filma, rabi se i naziv set MAJORS – naziv za najveće i najpoznatije filmske kompanije (Warner Brothers, Buena Vista, Universal…) MIZANSCENA (MISE-EN SCENE) – izraz preuzet iz kazališne terminologije, koji podrazumijeva raspored glumaca na pozornici unutar kadra MONTAŢA – povezivanje kadrova u veće izlagačke cjeline MONTAŢNE SPONE – montažni prijelazi iz kadra u kadar. Neprotežne (rez) i protežne (zatamnjenje, odtamnjenje, pretapanje, dvostruka ekspozicija, zavjesa, brišuća panorama, neoštrina i dr.) MULTIPLEX – kompleks od više dvorana
NAKNADNA SINKRONIZACIJA – naknadno ozvučivanje filma, tj. dodavanje govora, šumova i glazbe već snimljenom filmu NARACIJA – priopćenje kojim se predočavaju odreĎena zbivanja, pripovijedanje, pričanje NISKA TONSKA LJESTVICA (LOW KEY) – u kadru prevladavaju tamni tonovi čime se dočarava tajanstveni, mistični ugoĎaj OBJEKT – ambijent pripremljen da se u njemu snima scena. Može biti izgraĎen i prirodan, naĎen i prilagoĎen za snimanje OFF-ZVUK – naziv za sve zvukove čiji izvor nije nazočan u kadru, koji dopire iz zbiljskog prostora kraj okvira filmske slike OVERLAPPING – montažni prijelaz kod kojega se u slijedećem kadru ponavlja završni dio radnje iz prethodnog kadra PANORAMA – okretanje kamere oko njezine osi PERFORACIJA – standardizirani otvori uz rubove filmske vrpce. Služe za transport vrpce u kameri, stroju za kopiranje, montažnom stolu i projektoru PLAN – udaljenost točke promatranja filmskog prizora u vidnom polju kamere. Oznaka koliki dio površine kadra zauzima pojava što je u središtu pažnje PLAYBACK – tehnika koja se najčešće koristi u glazbenim filmovima. Prvo se snima zvuk (glazba, govor), a nakon toga slika. Slijedi usklaĎivanje tih dvaju elemenata PODZEMNI FILM – nekonvencionalni i nekomercijalni filmovi s kraja pedesetih i iz šezdesetih godina, većinom usmjerenih na filmsko eksperimentiranje POMOĆNIK PRODUCENTA (ASSOCIATE PRODUCER) – tzv. „desna ruka“ producenta koji ima iste ovlasti kao sam producent POMOĆNIK REDATELJA (CASTING DIRECTOR) – osoba odgovorna za odabir glumačke postave filma POPULISTIĈKI FILM – filmovi namijenjeni širokom heterogenom gledalištu POSTOJEĆE SVJETLO - snimanje pri prirodnom postojećem svijetlu, što rezultira naglašenom realističnošću POSTPRODUKCIJA – faza nakon završenog snimanja filma. Uključuje nazor nad laboratorijskom obradom filma, montažom i obradom zvuka PREDPRODUKCIJA – faza u stvaranju filma prije snimanja kada su izvršene konačne izmjene scenarija, izabran je cjelokupna ekipa i odreĎene su lokacije PRODUCENT – osoba ili tvrtka koja ima potpunu kontrolu nad produkcijom filma i koja je odgovorna za njegov uspjeh ili neuspjeh
PROŠIRENI FILM (EXPANDED CINEMA) – film koji se tehnički izdvaja od uobičajenog načina snimanja ili projiciranja RAMPA – zamišljena crta koja spaja dvije ili više osoba jedne mizanscene koju kamera ne smije prijeći REMAKE – nova produkcija već snimljenog filma, ali sada s novom filmskom ekipom koja često zahtijeva preinake na scenariju ali radnja ostaje u osnovi ista RESTAURIRANJE FILMOVA – proces obnavljanja ili očuvanja starih filmova RETROSPEKCIJA – dramaturški zaokružen dio filma koji prikazuje prošle dogaĎaje ili sjećanje na minula zbivanja RITAM – ravnomjerno, naizmjenično smjenjivanje elemenata slike i zvuka, posebice važno za filmsku montažu SCENA – dio filma u kojem se neprekidno prikazuje tijek odreĎenog prizora unutar istog ambijenta SCENARIJ – detaljni opis cjelokupnog sadržaja filma, svih njegovih radnji, dijaloga, reakcija likova, mjesta i vremena zbivanja i drugo. SCENOGRAF (ART DIRECTOR) – autor filmskog prostora koji stvara nacrte za dekoracije filma ili bira mjesta snimanja SEKVENCA – dio narativnog filma koji ima zaokruženu narativnu strukturu SENSURROUND – naziv za zvučni sustav specijalnih efekata prvi put upotrijebljen 1974. SET – prostor na kojem se odvija snimanje filma SINTAGMA – niz kadrova poredanih po nekom načelu SLOBODNA KAMERA – snimanje kamerom iz ruke, sve podreĎeno prizoru i osobama u prizoru SREDNJI KLJUĈ – filmska snimka koja sadrži bogatstvo tonova jer su zastupljene sve zone refleksije, najčešće u harmoničnim odnosima STEADYCAM – ureĎaj na koji je pričvršćena kamera, a koji snimatelj nosi prilikom snimanja STILIZACIJA – sistematski otklon od izabranog priopćajnog standarda. Jedan od glavnih nositelja kreativnosti autora STORY BORD – niz crteža i dijelova koji sadrže pokrete kamere i snimke filma, ponekad se rabi kao dodatak knjizi snimanja
STRAŢNJA PROJEKCIJA (BACK PROJECTION) – tehnika snimanja koja se najčešće koristi u prizorima čija se radnja odvija van studija. Glumci se nalaze pred posebnim platnom na koje se sa stražnje strane projiciraju potrebiti snimci SUSPENSE – naziv za filmove kojima je jedna od najistaknutijih značajki napetost stvorena neizvjesnošću sudbine likova i ishoda radnje (posebice karakteristično za trilere A. Hitchoka) TIMING – prikaz radnje s posebnom pozornošću obzirom na postizanje željenog tempa ili učinka u odreĎenom prizoru TRAILER, FORŠPAN, REKLAMA FILMA – kratki reklamni film kojim se najavljuje i propagira neki igrani film koji dolazi na repertoar TRILER – filmski žanr, jedna vrst kriminalističkog filma. Vrlo uzbudljiv film koji gledatelja ispunjava napetošću i osjećajem neizvjesnosti ULTRA BRZO SNIMANJE (HIGH-SPEED CINEMATOGRAPHY) – omogućava izrazito usporenje pokreta u kojem nastaje „rastezanje“ vremena. Koriste od 100 000 do 1 000 000 sličica u sekundi VARIETY – jedan od najstarijih, najutjecajnijih i najčitanijih američkih časopisa zabavne industrije poznat pod nazivom „Biblija showbuisnesa“ VISOKA TONSKA LJESTVICA (HIGH KEY) – u karu prevladavaju svijetli tonovi čime se postiže ugoĎaj nestvarnog, svijeta snova i sl. VIZUALIZAM – teorijsko usmjerenje iz ranih '20-ih koje je film promatralo kao manifestaciju fotogeničnosti i pokreta, film je ujedinjavao karakteristike svih umjetnosti VOĐA SNIMANJA (UNIT PRODUCTION MANAGER) – osoba odgovorna za sve administrativne i tehničke detalje produkcije na mjestu snimanja VOŢNJA KAMERE – pomicanje kamere s njezinom podlogom na specijalnim kolicima ili bilo kojem vozilu WIDE SCREEN – uobičajen naziv za veće proporcije filmske slike od klasičnog odnosa stranica 1:1,33 ZUMIRANJE – kontinuirano povećavanje ili snimanje vidnog kuta zum objektiva, ono se može koristiti u retoričke svrhe.
ĈINJENICE -
Spektakl: Titanic, Cameron, 1997 Seks: Sirove strasti, Verhoeven, 1992 Popularnost glumaca: Casablanca, Curtiz, 1942
-
Romantika: Engleski pacijent, Minghella, 1997 Akcija: Hrabro srce, Gibson, 1995 Fantazija: Godzilla, 1998 Najgledaniji hrvatski film: Tko pjeva zlo ne misli, Golik, 1970 Slikarstvo u filmu: Kabinet doktora Caligarija, Wiene, 1919; Nostalgija, Tarkovski, 1983 Jedna od najpoznatijih filmskih adaptacija, roman Maria Puzze: Kum, F.F.Coppola, 1972 Prvi dugometražni film: U znaku lava, Eric Rohmer, 1959
Obrazuju li mediji Televizija kao medij omogućuje drugačije opažanje nego tiskani tekst koji se temelji na verbalnom diskursu. Odabir medija ovisi o cilju učenja a ne obratno. Obrazovanje je danas nemoguće bez aktivne nazočnosti medijskih struktura.
FILMSKA SLIKA Osnovno je obilježje filma (i televizije) slika pokreta. Pokretne slike su neuhvatljive , jer nastaju stoga što je objekt osvijetljen svijetlom, a čega su posljedice putujuće sjene. Princip sadržan u toj pojavi je projekcija. Prizor na filmskoj vrpci sastoji se od 24 statične fotografije što je rezultat površinskog promatranja, no kada se te slike pomnije promotre, uoči se da one ipak sadrže mijene. Pri filmskoj projekciji 24 pojedinaĉnih slika traje toĉno jednu sekundu. To kretanje je zapravo iluzija. Rezultat brze smjene pojedinačnih sličica je doživljaj kontinuiranog pokreta. Mišljenje je da se to dogaĎa zbog tromosti ljudskog oka, odnosno pojave koju zovemo perzistencija ili upornost ljudskog vida. Kasnije se ustanovilo da se integracija smjene statičnih sličica dogaĎa u mozgu. Thaumtrop (1825) ureĎaj je koji na jednostavan način prikazuje efekt prividnog kretanja. Riječ je o kartonskoj ploči koja sa svake strane sadrži po jedan crtež. Na jednoj strani je naslikana prazna krletka, a na drugoj crtež ptice. Kada se pomoću vrpce ta ploča brzo okreće, promatraču se čini da se ptica nalazi u krletki. Taj privid nastaje stoga što kod prijelaza iz prednje slike – ptičica, u stražnju – krletka, postoji trenutak kada gledatelj uopće ne vidi sliku. Kod filmske projekcije dogaĎa se isto, samo što se ne stapaju samo slike nego i pokreti. Eadweard Muybridge 1872. godine snima s 12 fotografskih aparata, postavljenih u nizu, kretanje konja te tako uz Mareya, Janssena i Anschutza predstavlja tvorca kronofotografije1, koja je izravna preteča kinematografije. Percepcija filma temelji se na dvije iluzije: na iluziji kretanja, iako je riječ o statičnim slikama i na iluziji stalne slike, iako je projekcija isprekidana. Sustav hvataljke i zaslona, izmjene svijetla i tame, u filmskoj kameri, projektoru, omogućava smjenjivanje pojedinih sličica, što doživljavamo kao stalnu osvjetljenost ekrana, odnosno kao stalnost filmske slike. 1
KRONOFOTOGRAFIJA – snimanje fotografija u pravilnim vremenskim razmacima
ŠTO JE FILM Film je masovno – komunikacijski, masovno – društveni i politički fenomen, gospodarstvena grana, komunikacija i umjetnost. Film kao medij promatramo kao sredstvo filmskog priopćavanja. Film pripada tradicionalnijim masovnim medijima (uz televiziju i medije), do su novi mediji video, videotekst, teletekst, Internet, tv konferencije, a koji u svom sustavu komunikacije sadrže računalnu, kablovsku i satelitsku tehnologiju. Publika masovnih medija je brojna, anonimna i heterogena. U filmu se izražava slikama i zvukovima. Prizore u filmu prepoznajemo iako nismo obrazovani za gledanje, jer oni pripadaju našemu životnom iskustvu. Film se obraća masovnoj publici koristeći se tehnologijom masovnih medija. Film jest, tj. može biti i umjetnost. Ono je industrija zabave. Kada se o filmu misli kao industriji, poglavito se misli na tržišno orijentiranu kinematografiju. Kako se u filmovima uvijek iznosi neki svjetonazor, stav prema životu i pojavama, a uz to posjeduju i iznimnu sugestivnu moć, može se reći da je film i politika. Kinematografija je riječ koja ukazuje na sustav organizacije proizvodnje filma, prikazivanja, recepcije, nakladništva i drugo (od ideje do prikazivanja). U svijetu nailazimo na sljedeća nazivlja: film (kulturno područje koje se temelji na filmskim djelima), cinema (estetika filma) i movie (film kao roba). Upravo u filmu sveze tehnike i umjetnosti su najočitije stoga je on i tehnika. Sam razvoj filma uvijek je bio vezan i uz razvoj tehnike.
FILM I DRUGE UMJETNOSTI Film je sinteza umjetnosti (likovne fotografije, književnosti, kazališta, glazbe i drugih), kao što je u 19. stoljeću to bila opera. Film preuzima elemente iz drugih umjetnosti i iz toga stvara novu cjelinu.
Film – fotografija, slikarstvo i strip Film je poglavito slika, ali i zvuk nakon razdoblja nijemog filma postaje ravnopravni element filmskog izražavanja. Obzirom na vizualnu sastavnicu najbliži je slikarstvu i fotografiji, jer je riječ o fotografskoj, danas i zvučnoj, registraciji zbivanja u zbilji. Film, osim svoje oponašajuće funkcije, misli se na zbilju, ima i karakteristiku koja ga bitno razlikuje od slikarstva i fotografije a to je pokret. Filmu i slikarstvu zajedničko je prije svega okvir. I slika i fotografija smješteni su u jednom okviru koji ih odjeljuje od zbilje. Kada se govori o okviru u filmu, poglavito se misli na kompoziciju slike, organizaciju sadržaja unutar okvira. Druga su im zajednička sredstva svijetlo i boja, scenografija i kostimografija. Film i strip povezuju slični pripovjedni, a posebno slikovni oblici (posebno animirani film i strip). Film je spoj slike i zvuka, dok je strip spoj slike i riječi. Ali strip ima neka filmska izražajna sredstva poput kadra, plana, kuta snimanja, osvjetljenja, montaže i dr.
Film i roman
Rasprave o odnosu filma i književnosti posebice su bitne zbog velikog broja filmova koji predstavljaju fulmsku obradu nekog književnog djela (danas je to više od 50% naslova). Ono što predstavlja osnovnu poveznicu umjetnosti riječi i filma je narativnost. U filmu je vrlo česta tehnika deskripcije. U njemu se javlja dijalog, tehnika naracije i komentara. Film je poglavito umjetnost s epskim sadržajem, što se može nadograditi dramskim i lirskim elementima. I roman i film pričaju autori s time da književnik nikada nije u stanju opisati neki prizor ili dogaĎaj tako temeljito kao redatelj. Pisac opisuje radnu, likove, ambijent, temu i drugo odabirom riječi. U filmu se izražajnost temelji na odnosu priče i objektivne stvarnosti. Kod adaptacije ili ekranizacije, strukturalno se javljaju dvije mogućnosti: a) Fabulativni tijek se zadržava i biva zbog različitosti medija oštećen b) Fabulativni tijek se mijenja i namjerno „iznevjerava“ jer biva prilagoĎen filmu. Originalni književni predložak predstavlja samo fabulativni predtekst za adaptaciju.
Film i kazalište Braća Lumiere i Melies snimali su prizore kao da se odvijaju u kazalištu. Dakle, kazalište i film su povezani od prvih dana kinematografije. Glumci ulaze u kadar, nešto izvedu i izlaze iz kadra. Kamera je statična, sve se snima iz iste udaljenosti i iz istog kuta. Filmovi su izgledali kao kazalište, jer su mehanički prenosili na filmsku vrpcu kazališnu predstavu, a sve je bilo snimljeno poput prvih filmova. Kazalište nasuprot filmu ima veliku prednost: ono je živo. U filmskoj umjetnosti mogu se iskoristiti brojni kazalištu nepoznati efekti, a i publiku u kinematografu nikada ne dolazi u neposredni kontakt s glumcima. Filmska je umjetnost iz kazališta uzimala poglavito sadržaje i poznate glumce s time da je za film uvijek rizično njegovati kazališni način prezentacije graĎe jer se on temelji na dijalogu, a ne na akciji, pa takvi filmovi mogu djelovati „prebrbljavo“ ili teatarski tromi. Danas se kazališni pristup više zadržava na televiziji u obliku televizijskih drami.
Film i glazba Gledajući nešto apstraktnije, možemo reći da film glede ritma, melodije i harmonije nudi iste mogućnosti kao glazba. Filmski djelatnici su već vrlo rano istraživali glazbene mogućnosti filma. Prvi apstraktni, rukom ostvareni filmovi djelo su Arnalda Ginna i Brune Correa. Njemačka. Tvorci apstraktnog filma, Walter Ruttmann i Viking Eggeling kao slikari, lako su se prilagodili filmu. Tako Ruttman u filmu Opus I iz 1918-19. slika na staklu, a kamera tehnikom snimanja „sličicu po sličicu“ bilježi nastanak slike. Kao dodatak svemu vizualno je iskorištena glazba koju je skladao Max Butting. Ruttmannovi filmovi su prvi poznati primjeri optičke glazbe (posebno značajan film Berlin, simfonija velegrada, iz 1927.), ono što danas industrija zabave naziva „music to see“. Trijumvirat Ruttmann, Eggeling i Richter izuzetno su bitni za povijest filma glede ritmičke gradacije kadrova. Francuska je bila drugo važno izvorište za razvoj glazbenog filma. Francuski avangardni filmovi nisu bili apstraktno konstruktivistički kao njemački, nego figurativni s radnjom. U komercijalnom filmu izuzetan je značaj redatelja Busbyja Berkeleya i Mervyna LeRoya. Oni u svojim filmovima stvaraju koreografske matematičko geometrijske aranžmane s elementima pop-art dekora. Glazba je brzo naišla na prihvat u filmu. Oni su od prvih dana bili popraćeni sviranjem nekog instrumenta ili orkestra. Kasnije se javljaju filmovi u kojima ponekad glazba ima važniju ulogu od slike. Primjer je za to film2001:Odiseja u svemiru, S. Kubricka iz 1968.
FILMSKA IZRAŢAJNA SREDSTVA Film (eng. film – tanka kožica, opna, membrana, koprena, maglica, tanak sloj) je: - elastična, prozirna, bezbojna i perforirana podloga obično od triacetata celuloze ili poliestera na kojoj je nanesena fotografska, na svijetlo osjetljiva emulzija, odnosno željezni oksid koji služi za snimanje zvuka - filmski uradak nastao snimanjem na filmsku vrpcu i koji se kasnije projicira kinoprojektorom. - danas, je to bilježenje pokretnih slika filmom, videom ili računalom - sredstvo masovne komunikacije - umjetnost pokreta Po teoretičaru Rudolfu Arnheimu, kretanje ima svoju izražajnu estetsku vrijednost. Po njemu postoje sljedeći čimbenici kretanja u filmu: a) pokreti živih i mrtvih predmeta koje kamera snima b) efekt perspektive i udaljenosti izmeĎu kamere i predmeta c) učinak pokretne kamere d) sinteza pojedinačnih kadrova u općoj kompoziciji kretanja, ostvarena postupkom montaže e) uzajamno djelovanje pokreta povezanih u montaži Film je postao izražajno sredstvo u trenutku kada se oslobodio statičnosti. Ta se zasluga pripisuje američkom redatelju Davidu Wark Griffithu.
Filmsko i afilmsko Pod pojmom filmsko (profilmsko) podrazumijevamo svaki fenomen koji pripada vizualnom ili auditivnom opažaju ili doživljaju gledatelja, a podrijetlo mu je u filmskom prikazu. Afilmsko je sve ono što je u ljudskom opažanju izvan filma. To se odnosi na bića, stvari i pojave koje neće biti snimljene, a postoje u zbilji. MeĎutim, u trenutku kad se pred njih postavi kamera afilmsko se mijenja u profilmsko. Filmska ekspresija odnosi se na prikazivanje odreĎenih sadržaja, dogaĎaja, stanja, raspoloženja, osjećaja, ugoĎaja, poruka i ideje koji se prenose na film uporabom specifičnih filmskih izražajnih sredstava. Kao element filmske ekspresije, filmska snimka može biti objektivna, s obzirom na prepoznavanje ili subjektivna, s obzirom na izbor i način prikazivanja. Sve ono što se nalazi ispred kamere i što kamera snima nazivamo zbiljom, a za film možemo reći da je to slikovna i zvučna zabilješka zbilje. Nijemi film pripada jednoj fazi povijesti filmske umjetnosti sa svojim specifičnim izražajnim sredstvima. Animirani film ima najmanje sadržajnih i izražajnih dodirnih točaka sa zbiljom. Ono je ograničeno područje izmeĎu filmske i likovne umjetnosti. Sve ono što kamera snima, što se nalazi pred objektivom kamere zove se graĊom filma, a način kako kamera vidi tu graĎu, prizor ispred objektiva, izraţajnim sredstvima filma. Filmska izražajna sredstva su: - KADAR - OKVIR - OBJEKTIV - FILMSKI PLAN
-
KUT SNIMANJA POKRETI KAMERE OSVJETLJENJE CRNO-BIJELI FILM I FILM U BOJI ZVUK PREOBRAZBA POKRETA FILMSKE SPONE (INTERPUNKCIJE) MONTAŽA SCENOGRAFIJA, KOSTIMOGRAFIJA, MASKA GLUMA
Kadar -Osnovni izlagački dio svakog filma. -temeljna jedinica filma u tehničkom i izražajnom smislu -neprekinuti, kontinuirani vremensko-prostorni niz nekog prizora -Najmanji mogući kadar je pojedinačna snimka na filmskoj vrpci. S obzirom na način nastanka razlikujemo: a) Snimateljski ili tehniĉki kadar – nastao tijekom snimanja, od uključenja do isključenja kamere b) Montaţerski kadar – kadrovi koji se nalaze u gotovom, već snimljenom i sada prikazivanom filmu Redateljski kadar – je neprekinuti filmski snimak izmeĎu dva reza S obzirom na duljinu razlikujemo: a) Kratki kadar – djeluje na gledateljeve emocije b) Dugi kadar – djeluje realističnije , pa tako ta duljina djeluje i na ljudsku svijest. Današnji suvremeni filmovi imaju velik broj kadrova, oko 600 do 800, dok akcijski zbog dinamičnosti radnje sadrže i do 2500 i više kadrova. Statiĉni kadar Dinamiĉni kadar (dinamičnost kadra ovisi o stanju kamere, da li se kreće ili stoji na mjestu) Dubinski kadar – prikazuje jednako oštro sve planove slike, u njemu je jednako oštar i okoliš i lik. On čuva zbiljske, prostorno-vremenske odnose. Film koji je predstavljao revoluciju iznimno osmišljenim i ekspresivnim korištenjem dubinskih kadrova bio je Građanin Kane, Orsona Wellesa iz 1941. godine. Plošni kadar – primjer kada u imamo lik u krupnom planu koji je neoštrinom potpuno izdvojen od pozadine. Podjela kadrova s obzirom na promatrača: a) Objektivni kadar – ostavlja dojam onako kako bi ga i mi gledatelji vidjeli da se nalazimo na mjestu snimanja, djeluje realistično, zbiljski b) Subjektivni kadar – pokazuje viĎenje jednog od likova, jedne osobe iz filma, kamera imitira njegov pogled c) Redateljski kadar – posebno viĎenje, redateljski komentar onoga što vidimo u kadru, primjer; redatelj će neko zbivanje pokazati iz ekstremno gornjeg rakursa ili će rabiti pokret kamere – zumiranje čime će komentirati to što snima. Scena ili sekvencija Kadrovi se povezuju i slažu u veće cjeline. Prva meĎu njima je scena (prizor). Kadrovi su povezani u scenu prostorno-vremenskim jedinstvom. Scena se po ugoĎaju dijele na: - akcijske - dijaloške
- psihološke. Veća cjelina od scene je sekvenca ili sekvencija, koja se sastoji od niza scena. To je dio filmske cjeline koji ima zaokruženu narativnu strukturu. U novijim filmovima pojavljuju se objedinjeni kadar i sekvencija, najmanja i najveća cjelina u filmu i to se naziva kadar-sekvencija.
Okvir Kada govorimo o okviru u filmu, tada mislimo na ekran, na sliku koja se nalazi unutar okvira (ekrana). Postoji razlika izmeĎu izreza (granica izmeĎu prizora u vidnom polju i prostora izvan vidnog polja) i okvira (granica izmeĎu filmske slike i okoline). Kod filmskog okvira jako je važno i ono izvan okvira jer to pripada gledateljevu iskustvu. Redatelj i snimatelj odlučuju što će sadržavati kadar (okvir), što u njega uključiti, a što isključiti. Stoga možemo zaključiti: a) Okvir pokazuje da postoji jasna razlika izmeĎu ljudskog i filmskog viĎenja b) Postojanje okvira u filmu odreĎuje autorov odnos prema zbilji i prvi je korak u režiji filma. Govoreći o okviru, govorimo o prostoru i vremenu. Filmski je prostor omeĎen okvirom platna, on je dvodimenzionalan, a samo se nekim filmskim tehnikama može stvoriti iluzija treće dimenzije. On obuhvaća tri potpojma: - prostor kadra – ono što vidimo u kadru - montažni prostor – onaj koji nastaje tehnikama montaže - zvučni prostor – prostor koji sugerira pojava i uporaba zvuka u kadru S pojavom američkog redatelja D.W.Griffitha u prvom desetljeću dvadesetog stoljeća prostor u filmu dobiva i vremensku dimenziju. Javlja se zvučni film, čime zvuk postaje dominantno izražajno sredstvo, koje uz ostalo pridonosi i dočaravanju prostora. Nevidljivi dio zbilje koji ostaje van okvira često stvara osjećaj napetosti, postaje skoro jednako važan kao i ono što vidimo. Osim toga što je vidljivo u kadru doživljavamo kao sadašnjost, a sve što je izvan okvira kao da pripada prošlosti ili budućnosti. Cinemascope i druge tehnike Cinemascope je tehnika širokog platna (u vidnom polju). -ljudsko vidno polje veće je u horizontalnom smjeru -sva važnija zbivanja dogaĎaju se u središtu vidnoga polja naših očiju -proširenje središnjega vidnog polja u desno i lijevo kod gledatelja stvara pojačan ugoĎaj Omjer stranica u nijemom filmskom formatu je 1.33:1 Danas se najčešće snima u formatu 1.66:1 u Europi, i 1.85:1 u SAD-u. Jedan od prvih filmova snimljenih u tehnici cinemascope je Kako se udati za milijunaša, J.Negulescoa, 1953.
Objektiv -najvažniji dio kamere -njime biramo što će se nalaziti unutar okvira, koliko će biti zastupljeno, a što će ostati izvan Objektiv omogućava, ovisno o njegovom vidnom kutu, da na slici motiv bude više ili manje zastupljen, odvojen od pozadine ili uklopljen u nju (to ovisi o žarišnoj duljini), te da se može snimati i u najkritičnijim svjetlosnim uvjetima. Ţarišna duljina objektiva Objektive razlikujemo prema vidnom kutu, a on ovisi o žarišnoj duljini objektiva. Ţarišna duljina objektiva je udaljenosti od središnjice objektiva do točke-žarišta gdje se sastaju sve zrake svjetlosti koje prolaze kroz leće.
Povezujući žarišnu duljinu i format (veličina sličice u kameri), objektive možemo podijeliti na: - srednji objektiv – „normalni“, najmanje mijenja ono što snimamo, „vidi“ poput našeg oka - uskokutnik ili teleobjektiv – vidni kut malen, približava udaljene objekte. Prednji plan, srednji i pozadina bivaju „nabijeni“ jedan na drugi, bez meĎuprostora - širokokutnik – veliki vidni kut i velika dubinska oštrina (oštri su svi planovi slike od prednjeg do pozadine), njime dobivamo dubinske kadrove - zoom objektiv – istovremeno sadrže više vrsta objektiva, omogućuje promjenu vidnog kuta – od većeg prema manjem ili obrnuto. Njime se može izdvojiti neki važni detalj ili pak otkriti nazočnost nekog objekta u odreĎenom ambijentu
Filmski plan -mjera za filmski prostor ili prostor što ga zahvaća objektiv kamere O planu ovisi hoće li biti snimljena cijela osoba, samo njezina glava, usta ili će osoba biti smještena u veliki prostor. Planovi prostora Prva grupa planova u koji se ubraja total, koji ima i potplanove: - polutotal – nešto uži plan - veliki-daleki total – širi plan od totala U ovom planu čovjek, ako je nazočan, praktički je nezamjetljiv, naglasak je na prostoru – ambijentu. Planovi radnje ili akcije Odnosi se na srednji plan, koji ima potplanove: - ameriĉki – nazvan po američkim westernima, prikazuje osobu od koljena na više, kako bi se pozornost usmjerila na reakciju revolveraša Srednji plan najbolje prikazuje lik u prostoru i radnu koju izvodi. U tom planu vidimo cijelu osobu, od glave do pete, s malo prostora ispod i iznad Planovi osobe ili lika Dijele se na: - bliţi plan – prikazuje osobu od pojasa do tjemena, prostor je praktički zanemariv - krupni plan – prikazuje ljudsku glavu Plan detalja Plan koji se više ne može dijeliti, a prikazuje pr. oko, uho, kazaljku sata i slično, dakle, dio osobe ili predmeta.
Kut snimanja ili rakurs -kut između zamišljene horizontale subjekta i optičke osi kamere, da li je kamera iznad ili ispod objekta snimanja (pogled nagore ili pogled nadolje) U prvoj fazi kinematografije smatralo se da kad je nešto snimljeno iz visine ljudskih očiju to je normalna vizura. Kasnije se točka koja je odreĎivala što je rakurs, a što nije, premjestila u visinu prsa, a što odgovara polovici visine subjekta pred kamerom. Sve ono što je više ili niže od te mjere nazivamo rakursom. Razlikujemo: Gornji rakurs – kadrovi snimljeni iz visine ljudskih očiju Donji rakurs – ispod te mjere Nazivi koji se često mogu čuti, poput ptičje i žablje perspektive, odnose se samo na odreĎene rakurse. Rakurs ima važnu ulogu u prikazivanju prostora i psihološkom učinku na gledatelja. Razlozi zašto se nešto snima iz gornjeg ili donjeg rakursa:
-
-
Emotivno – ekspresijski: gornji rakurs jer osobe i predmeti u kadru djeluju sitni, mali, izražava otuĎenost, izgubljenost, a donji rakurs naglašava snagu, moć, agresivnost, veličinu, sve djeluje uvećano Likovni: kada se ističe likovna kakvoća prizora – svijet snimljen iz nekog rakursa – pred našim očima otvara se u novim, nepoznatim kvalitetama. Prostorni: gledatelja se nastoji informirati o nekom prostoru. Gornji rakurs prikazuje znatno više prostora, dok ga donji smanjuje.
Pokreti kamere Kadar može biti statičan ili dinamičan ovisno o tome da li kamera miruje ili se kreće. Pokret je uz boju i zvuk osnovni element filmske realističnosti Pokretna kamera je u funkciji redateljskog i snimateljskog stila te jedno od specifičnih i temeljnih izražajnih sredstava koje pripada filmskoj umjetnosti. Pokretima kamere se odlikuje jedino filmski medij. Kretanje kamere može imati: a) opisnu (deskriptivnu) ulogu b) dramsku ulogu – pokret ima odreĎeno dramsko značenje c) ritmičku ulogu – stvaranje dinamike Osnovne vrste pokretne kamere su: 1. Panorama Panoramom ili švenkom nazivamo pokret pri kojem se kamera okreće oko svoje osi. Ona može biti horizontalna ili vertikalna. Osnova funkcija panorame koja se najčešće izvodi sa tronošca-stalka-stativa, a ponekad snimanja iz ruke, opisna je, kad se prikazuje neki prostor ili uspostavljaju prostorni odnosi. Podvrsta panorame je brišuća panorama ili filaţ, kod kojeg je pokret izrazito brz, pa se prostor ne može ni razaznati. 2. Vožnja kamere Voţnja kamere ili far takvo je stanje kamere pri kojem se ona pokreće zajedno s postoljem na kojem se nalazi. Vožnjom se kamera fizički približava, udaljava ili prolazi pokraj objekta, mijenjajući perspektivne odnose. Vožnja kamere može biti: - Vožnja prema naprijed (frontalna) – njome se nešto naglašava, redatelj to komentira, objašnjava, sužava prostor na bitno i povećava dramatičnost prizora - Vožnja kamere unatrag – može nam sugerirati gubitak nečega, rastanak, odlazak - Bočna ili teatralna vožnja – kamera prati kretanje osobe ili predmeta Vožnja kamere povezana je sa zumiranjem. 3. Kranski pokret kamere ili kamera na kranu Kranski pokreti su trodimenzionalno kretanje kamere kroz prostor. Kad se kamera nalazi na specijalnoj dizalici, kranu, zajedno sa snimateljem i pomoćnikom, ona može izvoditi pokrete u svim smjerovima – okomito, vodoravno, dijagonalno, posebno vertikalnim. 4. Slobodna kamera ili kamera iz ruke Kod kamere iz ruke snimatelj pokretima kamere daje novu kakvoću. Njome se postiže potpuno poistovjećivanje s likovima. 5. Kamera na steadicamu ili sličnim ureĎajima UreĎaj steadicam sustav je opruga koje zajedno s kamerom nosi snimatelj.
Osvjetljenje U filmu razlikujemo : - prirodno svjetlo – dnevno i noćno - umjetno svjetlo – rezultat rasvjetnih tijela
-
graĊeno svjetlo – kada se uz pomoć reflektora stvaraju odreĎeni svjetlosni sklopovi ili situacije, još se naziva i holivudsko, a gradi se po shemama naĊeno, postojeće, ambijentalno – ono koje se zatječe na mjestu snimanja, bilo prirodnog ili umjetnog karaktera, kod njega su svjetlosni izvori često u kadru (prozor, svjetiljka i drugo)
Boja Uz sliku i zvuk osnovno izražajno sredstvo filma. Od početaka filma autori su nastojali obojiti sliku: - tintiranjem (boja se ručno nanosila na filmske sličice) - toniranjem (crno-bijela filmska vrpca se uranja u kupku za toniranje te se dobiva jednobojno obojenje) - istraživanje boje aditivnim ili suptraktivnim miješanjem Od 1935. počinje se snimati na filmskim materijalima koji reproduciraju sve boje vidljivog spektra. Prekretnica u filmu Becky Sharp (R. Mamoulian, 1935.). Teza: Crno-bijeli film je umjetničkiji od filma u boji. -crno-bijeli filmovi nose manje vizualnih informacija, a to pridonosi „uvlačenju“ gledatelja u priču, dijalog, psihologiju likova - do 1952. – crno-bijela tehnika kao standard - izmeĎu 1955. i 1968. – oba načina snimanja i to učestalo - od 1968. – film u boji postao je pravilo Danas se crno-bijeli film smatra velikim poslovnim rizikom, posebno u Americi. Dva osnovna načina primjene boje u filmu: - naturalizam koji boju tretira onako kako ju vidi naše oko (reportaže, dokumentarni film…) - umjetniĉka interpretacija, kada su boje izmijenjene i odgovaraju viĎenju umjetnika (najčešće u igranim filmovima?) Boja mora biti u suglasju s scenografijom, kostimografijom, svjetlom. Boja u filmu u službi je umjetnika, tu se miješaju fizikalni, fiziološki, psihološki, znanstveni i simboličko-estetsko-dramski, dakle umjetnički pristupi. Boja može služiti kao simbol (simboliku pojedine boje podreĎuje sam autor, pr. Crveni balon, Alberta Lamorisse-a iz 1955. u kojem crvena boja je simbol prijateljstva, odanosti, ljubavi i mladosti), kao nositelj ugoĊaja (ostvaruje se harmonijom ili disharmonijom boja, pr. neke boje djeluju smirujuće-hladne, a neke uznemirujuće-tople)…. Estetska primjena boje služi u dramaturške svrhe. Albert Hitchcock u filmovima Nevolje s Harryjem (1956), Sjever-sjeverozapad (1958) i Ptice (1963) rabi čiste, poglavito tople boje koje mu služe kao kontrapunkt zločinu ili nasilju koji se zbiva. Kombinacija crno-bijelog filma i filma u boji takoĎer je jedna od narativnih tehnika u filmu. Ona se javlja još 1945. godine u filmu Slika Doriana Graya (A.Lewin), slične primjere nalazimo u filmovima Schindlerova lista (S. Spielberg, 1993) ili Rođene ubojice (O. Stone, 1994.). - Iako spada u same početke kolorfotografije, u filmu Michaela Curtiza Doživljaji Robina Hooda (1938) prvi put boja je primijenjena u dramaturške svrhe
Zvuk Jedan od triju elemenata što upotpunjuju realističnost filma. Označavaju ugoĎaj, raspoloženje, napetost, iščekivanje… Zvuk je: a. materijalni element kada je vidljiv izvor zvuka b. izražajno sredstvo, npr. kada se netko penje stepenicama a mi čujemo simfonijsku glazbu koju izvodi orkestar.
Neki razlikuju: a. prizornu glazbu (izvor glazbe u prikazanom prizoru) b. neprizornu ili popratnu glazbu (izvor izvan kadra). Zvuk izvan kadra nazivamo off zvukom. Govor. U filmu se javlja u obliku dijaloga, monologa i komentara. Način govora svjedoči o govorniku i njegovom raspoloženju. Filmski govor je govor svakog pojedinog čovjeka – realističan, svakodnevan. Može se montirati, prekidati, upadati u riječ, više govornika govoriti istovremeno, zastajkuje se i sl. Film daje prednost jeziku ulice – kolokvijalni govor. U filmu puno toga vidimo i nije nužno sve reći. a. Dijalogom se otkrivaju odnosi meĎu likovima, precizan je pokazatelj duševnog stanja osoba. b. Monolog je često nužda, jer ne postoji drugačija mogućnost da se gledatelju nešto priopći. Unutarnji monolog c. Komentar je uvijek off zvuk, riječi ne dolaze iz prikazane zbilje. Funkcionira kao izražajno sredstvo i odaje nazočnost autora. Njime se najčešće usmjerava pozornost gledatelja. Šumovi. Uvijek su sastavnica zbiljskog prizora. Mogu postati simboli, metafore, usporedbe. Mogu se orijentirati u prostoru i vremenu, stvoriti ugoĎaj, podcrtati autentičnost ili sugerirati, nagovijestiti nekog i najaviti nečiji odlazak… Tišina. Tišina je naglo stišavanje šumova, a po dojmu je uvijek depresivna i nelagodna. Uz šumove stvara napetost i iščekivanje. Glazba Glazba je najmanje realističan čimbenik u filmu. Ona je umjetni čovjekov proizvod, nesadržan u našem doživljaju zbilje. Ako nije materijalni element, funkcionira kao komentar. Funkciju kontrapunkta – glazba poprima kada je u suglasju s izražajnim elementima ili u sukobu s njima. Najbolje uporabljena glazba u filmu je ona koja se ne čuje – uklopljena tolik oda ne strši, da se stopila sa svim ostalim elementima. Ako nam slušana glazba asocira filmske prizore, znali da je bila dobro upotrebljena. Glazba u funkciji Glazba je integralni dio strukture filma i komponira se isključivo za odreĎeni film, prilagoĎujući svoj oblik i duljinu pojedinim sekvencijama ili kadrovima. Funkcionalna glazba je ona kojom se autor nadvija nad prizor i upotpunjuje ga. Izbor glazbe predstavlja redateljski komentar viĎenoga.
Preobrazba vremena U filmu je moguće mijenjati vrijeme i stvoriti jedno novo – filmsko. U filmu vrijeme ponavlja strukturu vremena karakterističnu za starije umjetnosti, sastoji se iz više elemenata: - Iskustvenog vremena – vremena zbilje koje služi kao osnovna graĎa filma - Vremena radnje – organizacije vremena u narativnoj strukturi - Vremena gledatelja – vrijeme opažanja Filmsko vrijeme se razvija: montažom, radom (mehaničko vrijeme) i pokretima kamere. Filmsko vrijeme nastaje: tijekom snimanja, montažom i u laboratoriju. Podjela vremena u filmu:
a. Vrijeme trajanja filmske projekcije – svaki ne traje isto (20 minuta, 90 minuta, 120 minuta…). Gledatelj nije svjestan njegova protoka. b. Literarno ili dramsko vrijeme – vrijeme priče filma, vrijeme tijekom kojega se odvijaju dogaĎaji u priči, a koje se može protezati od jednog dana, nečijeg cijelog života ili stoljeća, s time da je sve ispričano u vremenu trajanja filma c. Psihološko vrijeme – vrijeme doživljaja filma, iluzija vremena d. Mehaničko vrijeme – nastaje mehaničkim putem, isključivo tehnikama filma i to promjenom brzine snimanja, a čime se vrijeme može ubrzati, usporiti, zaustaviti ili vraćati unatrag. d.1. efekt ubrzanja – učestalost snimanja sporija od učestalosti projekcije d.2. efekt usporenja – veća učestalost snimanja od učestalosti projekcije d.3. obrnuti pokret – inverzija, vraćanje pokreta. Nastaje tako što snimljeni prizor gledamo u obrnutom slijedu, od kraja,a rezultat je komičnost d.4. zaustavljeni pokret – stop snimka, stop – fotografija, zamrznuti kadar, je efekt kada se odjednom neki pokret naglo zaustavi i iz filma nastaje fotografija.
Vremenski prijelazi u filmu ili filmske interpunkcije (montaţne spone) Problem kod prvih gledatelja filma: zatečeni ako im se nije dalo do znanja kada i gdje se nešto dogaĎa, što se dogodilo prije, što kasnije, što istovremeno. Zbog spajanja kadrova u film uvedene su filmske interpunkcije koje imaju istu funkciju kao i jezične. Interpunkcije su se temeljile na osnovnom ljudskom iskustvu koje je vezano uz svijetlo i tamu. Zatamnjenje – pojava kad kadar postupno postaje sve tamniji do potpune tmine, čime se sugerira definitivni kraj nekog zbivanja. Često na kraju filma. Odtamnjenje – kadar se pojavljuje od potpuno tmine do optimalne osvijetljenosti. Označava novo vremensko razdoblje u filmu. Pretapanje – pojava kad jedan kadar nestaje u tmini, preko njega se javlja drugi iz tmine do punog osvjetljenja. Javlja se na prijelazu sekvencija sugerirajući prolaženje vremena, tj. vremenski razmak izmeĎu dva prizora. Zastor – jedan kadar prelazi preko drugog, postupno ga „gurajući“ u diskontinuitetu. Pomoću reza se skokovito prikazuje zbilja, dogaĎaj, a stvara se privid kontinuiteta. Rez je danas osnovna filmska interpunkcija.
Montaţa Filmska montaţa je način povezivanja kadrova kako bi se ostvarila neka izlagačka cjelina. Pokazuje sa je film sekvencijalna umjetnost. Montaža kao filmsko-recepcijska pojava može biti tehniĉka i stvaralaĉka. Montažnim postupcima postižu se montažni učinci ili osobiti kompozitni doživljaji. Montaža može biti: narativna asocijativna diskurzvina metastrukturirana Montaža je specifično sredstvo za sažimanje i dramatiziranje priče, naročito pri povezivanju vremenski odvojenih dijelova radnje, za povezivanje različitih prostora, za oblikovanje likova, za pojačavanje napetosti radnje ili za stvaranje odreĎenih emocionalnih raspoloženja. Osnovi montažni princip je nizanje kratkih kadrova, u kratkom vremenskom odsječku s mnoštvom informacija. Stvaralaĉka montaţa dijeli se na:
1. Kontinuirana ili narativna montaža – montažni postupak kojim se stvara iluzija naracijskog kontinuiteta. Za gledatelja je praktički nezamjetljiva. 2. Diskontinuirana montaža – idejna, metaforička, asocijativna ili simbolička montaža, služi osim za iznošenje priče i za to da se priča tumači i iz nje se izvuku ideje i zaključci. 3. Ritmička montaža – filmski ritam nastaje spajanjem većeg broja kadrova. Sastoji se iz odnosa različitih duljina kadrova koji su rasporeĎeni po nekom principu. Montažni ritam najbliži je glazbenom. Ubrzavanje ili usporavanje montažnog ritma stvara montaţni ton koji utječe na raspoloženje gledtelja. Zvuk i montaţa Metz razlikuje 5 informacijskih kanala u filmu: vizualnu sliku, dijalog, glazbu i šumove. Montaža se iskorištava na tri osnovna načina: a. kao dijalektički proces b. kao nizanje niza snimaka c. za omogućavanje neprekinutog tijeka radnje.
Scenografija, kostimografija i maska Filmsko izražajno sredstvo ili materijalni element filma. Maska, neobična scenografija i kostimografija se koriste kada redatelj sa svojim suradnicima nastoji da njihova uporaba bude otklon od zbiljskog. Kada se želi prikazati neki nestvarni, izmišljeni svijet. Najčešće u filmovima strave i užasa, znanstvenoj fantastici, bajkama i slično.
Gluma Gluma može postati predmetom analize kada predstavlja otklon od zbiljskog, i po svom zbiljskom dojmu. Može biti realistička i stilizacijska. Temeljne tehnike snimanja čovjeka su: a. metoda skrivene kamere – odlikuje neravnopravnost snimanoga i snimatelja. Dok snimatelj zna koga snima, osoba pred kamerom to ne zna, rezultat je maksimalna realističnost. b. metoda razgovora ili ankete – situacija kad snimana osoba zna da je se snima, odgovara na postavljena pitanja ali nije poznato u koju će svrhu biti korištene njezine izjave. c. rad s neprofesionalnim glumcima ili naturšĉicima – metoda snimanja običnih ljudi, koji u filmu „glume“ sami sebe, odnosno ono što su i u svakodnevnom životu Ove tri metode povezane su u jednu - filmsku glumu. Uvelike se razlikuje od kazališne; Filmska se gluma odvija u zbiljskim, realnim prostorijama, ali i u studijskim ambijentima. Kod filma nema komunikacije s publikom za vrijeme snimanja. Filmski glumac, osim u iznimnim slučajevima, ne navlači masku, gluma je znatno suzdržanija, a i dijalog nije važan koliko slika. Kroz povijest filma smjenjuju se sljedeći muški tipovi: - čovjek od akcije - komičar - tip stranca - dobar loši momak - momak iz susjedstva - gubitnik - buntovnik Razvoj ženskih tipova bio je ovakav: - naivka
- fatalna žena - mondenka - flapper - vamp - dobra prijateljica - pin-up - nimfeta Nakon 60'ih nije više moguće govoriti o odreĎenom tipu glumca ili glumice.
FILMSKA PRIČA Temeljno polazište filma je priča ili fabula. Priĉa je izlaganje dogaĎaja u njihovom vremenskom redoslijedu, usko povezana s likovima, sukobima meĎu njima, ambijentom i radnjom. Glavne odlike filmske priče su: - logička kontinuiranost - vizualnost - motiviranost - sukcesivnost - preglednost - dinamičnost - napetost Razlikujemo: glavnu radnju (protagonisti su mahom glavni likovi) i sporedne ili prateće radnje (sporedni likovi, isprepliću se s glavnom i objašnjavaju je) Uz njih, javljaju se i usporedne ili paralelne radnje kada se prikazuju različiti dogaĎaji na različitim mjestima, istovremeno. Filmska priča gradi se na fizičkoj-vanjskoj radnji ili akciji ili na unutarnjoj-emocionalnoj. Priča se može temeljiti na uzročno-posljedičnom zapletu, linearnom (po kronološkom principu), vertikalnom (zaplet oko jedne centralne točke), prstenastom (kružni razvoj oko jedne točke), inverznom (zaplet u suprotnom smjeru) ili mozaičkom (zaplet povezan u niz epizoda). Sadržaj filma se detaljno razraĎuje u scenariju koji prethodi knjizi snimanja. Filmski dramaturzi i scenaristi su osobe na filmu koje se bave filmskom pričom, načinima izlaganja.
FILMSKI RODOVI I VRSTE Filmski rod je nadreĎeni pojam koji obuhvaća dokumentarni, igrani, animirani, eksperimentalni, obrazovni i propagandni film. Dokumentarni film - tematski i sadržajno uspostavljen prema dogaĎajima u zbilji Pojam uveo John Grierson, 1926. I taj se pojam odnosio isprva na pustolovne filmove. Dijelimo ga po temi, namjeri, uporabi na: Ĉinjeniĉni film – prikazivanje dogaĎaja, reportaže
Namjenski film – obrazovni Popularno-znanstveni film Promidţbeni film - propaganda Antropološki film – život pojedinca Putopisni film – daleki, egzotični filmovi Specifiĉne vrste – a) kompilacijski, b) pseudodokumentarni Igrani film To je film koji obilježava postojanje priče i likova (glumaca) – narativni film. Prikazuju se njihovi meĎusobni odnosi, odnos prema prirodi ili društvu. Ovaj film je proizvod mašte. S obzirom na duljinu, dijele se na: 1) Kratkometražne (do 30 min); 2) Srednjometražne (do 60 min); 3) Dugometražne (više od 60 min). Igrani film je stvorio moćnu filmsku industriju. Animirani film – film u kojem ne glume živi glumci, nego su crteži ili lutke filmskom tehnikom oživljeni. Dijeli se na: crtani i lutkarski, kolažni, predmetni film, računalni. U animiranom filmu nalazimo likovne sastavnice kao npr.: linija, boja, ploha, volumen; kao i filmske: kadar, plan, pokret, zvuk, montaža. Neki govore o animiranom filmu kao kombinaciji likovne i filmske umjetnosti. Obrazovni film - namjena je širenje i stjecanje konkretnih, standardiziranih znanja za ciljanu publiku (podvrsta je namjenskog filma koji nije rod, već nadvrsta). - Pojmovno i opisno izlaganje s mjestimičnim poetsko-narativnim strukturama u svrhu stjecanja popularnosti. Namjenske podvrste su: nastavni film – uporaba u nastavom procesu u skladu s nastavnim programom; opće-obrazovni film – namijenjen otvorenom obrazovanju bilo koje zainteresirane skupine; instruktivni film – demonstracijom i uputama podučava gledatelja kako nešto uraditi; znanstveno-popularni film – prenosi znanstvene spoznaje široj publici na njoj pristupačan način. Propagandni film - takoĎer podvrsta namjenskog filma. Cilj mu je utjecanje na ponašanje ljudi u izbornim životnim prilikama; pod ovaj rod spadaju reklamni film, propagandni dokumentarni i promotivni film. Eksperimentalni film - eksperimentiranje s postupcima, tehnikama i učincima pojedinih filmskih elemenata koji se koriste na nekonvencionalan način, odnosno modus koji ne prevladava u filmskom oblikovanju. Cilj je pronalaženje i razvijanje nepoznatih i zapostavljenih filmskih potencijala. Naziva se još i avangardnim/alternativnim filmom, a podvrste su mu apstraktni, nadrealistiĉki,strukturalni i konceptualni film. Varijanta 1970-ih uvjetovana pojavom videa, bila je tzv. videoart. Podjele filma s obzirom na temu:
ljubavni, glazbeni, vestern, ratni, putopisni, kriminalistički, komedije, psihološki, baletni, socijalni, povijesni, biografski, strave i užasa Podjele filma s obzirom na namjenu: nastavni, prosvjetni, informativni, zabavni, umjetnički, znanstveni, reklamni Podjela filma s obzirom na tehniku: a) prema boji: crno-bijeli i color b) prema zvuku: nijemi i zvučni c) prema duljini vrpce: kratkometražni, srednji i dugometražni filmovi d) prema širini vrpce: uski filmovi (8 i 16 mm), standardni (35mm) i filmovi širokog formata (70mm).
