Univerzitet u Tuzli Filozofski fakultet Odsjek: Historija
DUBROVNIK U SREDNJEM VIJEKU (REFERAT)
Sudent: Nerman Kovačević
Mentor: dr.sc. Midhat Spahić doc.
Tuzla, 2014.
Prvih godina VII. stoljeća, Avari i Slaveni su uspjeli srušiti stari grčko – rimski grad Epidaur, koji se nalazio na mjestu današnjeg Cavtata. Pri kraju VII. ili u VIII. stoljeću spominje se prvi puta naselje Ragusim, koje leţi desetak kilometara prem a sjeverozapadu. Kasnija tradicija tvrdi, da su neki bjegunci iz Epidaura osnovali Raguzij. 1 Dakle, na ovom
području, razvila se zasebna, hrvatska, evropska i svjetska sila pod nazivom Dubrovačka Republika, drţava koja u srcu ima grad Dubrovnik. Izbjelicam a za koje se smatra da su osnovali Ragusim, su se pridruţile i one iz Salone. 2 Raguzij se nalazi na visokoj morskoj hridi, koja je u prijašnja vremena bila opkoljena morem sa svih strana. Na tome dosta zaštićenom mjestu on je dugo stajao kao neznatno ribarsko – pomorsko naselje. Na suprotnoj strani, na obroncima brda, nalazilo se zemljište, koje su stanovnici Raguzija počeli obraĎivati vrlo rano. Tu su, prema kasnijoj tradiciji, doseljeni Slaveni izgradili naselje odijeljeno morskim kanalom od Raguzija. To je mjesto nazvano Dubrovnik , vjerovatno po dubravi (šumi), koja je bila u neposrednoj blizini. 3
Izgradnja dubrovačke države
1
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 629. Andrija Nikić, Dubrovačka i Poljička republika, Mostar 1997., str. 10. 3 Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 629. 2
Dubrovnik je ušao u XIII. stoljeće kao potpuno izgraĎena gradska općina (komuna), u kojoj se pod uticajem daljeg ekonomskog napredovanja sve više učvršćivala i produbljivala klasna podjela njezinih stanovnika. 4
Dakle kao što je već gore navedeno, Dubrovnik se u početku nazivao komunom. U bizantskoj administraciji priznat je kao civitas.5
U XIII. i XIV. stoljeću Dubrovnik je proţivio jedan duţi period mira, koji je mnogo pomogao, da se jače razviju sve grane njegove privrede. Samo za vladavine kraljeva Uroša I. i Milutina bilo je više puta oštrih sukoba izmeĎu Srbije i Dubrovnika i provala srpske vojske na gradski teritorij. Za sve ostalo vrijeme Dubrovniku nije nikada zaprijetila opasnost, da ga neko zauzme; od toga ga je štitila moć Venecije na Jadranskom moru. 6
Dakle ovaj period mira je pomogao da se grad dalje razvija. Glavno područje dubrovačkog djelovanja postaju susjedi Srbija i Bosna kojima je dubrovačko posredništvo osnovica privrednog razvoja, ali i uz čiju sirovinsku bazu Dubrovnik izrasta u faktora poznatog u čitavom Sredozemlju.7 Od kraja XII. stoljeća Srbija se izgraĎuje u veliku i ekonomski jaku drţavu, koja je na kopnu sa svih strana okruţivala teritorij dubrovačke općine. Nešto kasnije, osobito u XIV. stoljeću, napreduje i Bosna. Te dvije drţave postaju dakle glavno područje poslovanja Dubrovčana, kojima su srpski i bosanski vladari davali trgovačke povlastice. U isto vrijeme sve se više razvijala i jačala na cijelom Sredozemnom moru trgovina, koja je i Dubrovnik povezala sa mnogim udaljenim zemljama i učinila ga vaţnim posrednikom izmeĎu Istoka i Zapada.8
Dubrovčani trguju sa svim poznatim artiklima, na mnogim mjesitma svojim prisustvom bivajući barometar privrednog razvoja sredine i sa svim poznatim centrima dostiţući do zemalja Levanta, Prednjeg istoka, sjeverne Afrike, preko Gibraltara dostiţući do Engelske. Razvijeni promet (zanatski proizvodi, luksuzna roba, so u izvozu i plemeniti metali, vosak i koţe u uvozu) uslovio je stvaranje trgovačkih kolonija sa svim elementima pravne sigurnosti i
trajnijeg boravka kao i primjenu najmodernijih oblika poslovnosti putem trgovačkih društava i bankarskih transakcija sa poslovnim svijetom iz zemalja Jugoistočne Evrope u bliţem i daljem zaleĎu istočne jadranske obale. 9 Od polovine XIV. stoljeća mjenjaju se prilike i u Dubrovniku i u njegovu susjedstvu. Dubrovnik dobiva 1358. godine stvarnu samostalnost s ugarsko – hrvatskim kraljem kao nominalnim vrhovnim zaštitnikom. U isto vrijeme, zbog slabljenja centralne vlasti u S rbiji, a jačanja pojedinih feudalaca, nastale su velike promjene i u neposrednoj blizini dubrovačke drţavice. To je škodilo interesima dubrovačkih trgovaca, a i samom je Dubrovniku zaprijetila opasnost, da ga ne osvoji koji od moćnih srpskih dinasta. Tako je buknuo rat sa Vojislavom 4
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 635-636. Andrija Nikić, Dubrovačka i Poljička republika, Mostar 1997., str. 21. 6 Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 636. 7 Esad Kurtović, Historija Jugoistočne Evrope u razvijenom srednjem vijeku, Sarajevo 2010., str. 171. 8 Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 636. 9 Esad Kurtović, Historija Jugoistočne Evrope u razvijenom srednjem vijeku, Sarajevo 2010., str 173. 5
Vojinovićem (1359-1362) i Nikolom Altomanovićem (1370-1371). Mnogo kasnije Dubrovčani su ratovali sa bosanskim kraljem Ostojom (1403 -1405), sa vojvodom Radosavom Pavlovićem (1430-1432) i herceg Stjepanom Vukčićem (1451 -1454).10 Još jedna veća opasnost, meĎutim, zaprijetila je Dubrovniku od Turaka, koji su stalno prodirali prema zapadu, zauzimali balkanske zemlje, sa kojima su Dubrovčani trgovali, i sve više se pribliţavali njegovim granicama. Sve je to ne samo smetalo dubrovačkoj trgovini, nego je moglo da je i potpuno onemogući. Da bi zaštitila interese svojih graĎana, dubrovačka se vlada mnogo trudila, da uspostavi i odrţi dobre odnose sa Turcima. 11
Teritorijalno širenje
Što se tiče teritorijalnog širenja, Dubrovčani su znatno proširili granice svoje oblasti. U doba, kad se Dubrovnik razvijao u snaţno privredno središte, on je imao dovoljno snage da pristupi riješavanju toga vaţnog pitanja. Na proširenom području bilo je i više uvjeta, da se gradsko stanovništvo o pskrbi poljoprivrednim proizvodima, a bogatiji su u tome vidjeli mogućnosti da povećaju svoj zemljišni posjed. U novim oblastima, najprije poklonom od strane drţave, a kasnije i kupovinom, stjecali su imućniji ne samo velike vinograde, maslinike, pašnjake i nešto šume, nego i kmetove i njihovu radnu snagu; to je još više jačalo njihovu ekonomsku snagu. 12
Negdje u polovini XIII. stoljeća Dubrovnik je dobio Lastovo, koji se sam stavio pod njegovu vlast. Godine 1333 prodao mu je car Dušan grad Ston i poluotok Pelješac (Rat) za 8.000 perpera i 500 perpera godišnjeg danaka. Dubrovačka vlastela podijelila je tamošnje zemljište izmeĎu sebe i nekih uglednijih graĎana. Car Uroš je odstupio Dubrovčanima 1357 dug pojas zemljišta uz srpsko – dubrovačku granicu od Ljute u Ţupi do Petrova sela na zapadu. To se zemljište na nekim mjestima spuštalo gotovo do mora, i od tada granica je išla vrhovima brda. U drugoj polovini XIV. stoljeća Dubrovnik je definitivno utvrdio svoju vlast nad otokom Mljetom, koji je dota da bio u posjedu tamošnjeg benediktinskog samostana, a pod vrhovnom vlašću Srbije. Godine 1399 prodao je bosanski kralj Ostoja Dubrovniku primorje od Orašca do Stona, poslije čega se stari dubrovački teritorij povezao sa posjedima na Pelješcu. Cijelo to područje pretvoreno je u feudalni posjed dubrovačke vlasele i malog broja graĎanskih porodica. 13
Vjerski uticaj Dubrovčana na njihovom novom teritorijalnom području 10
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 636. Navedeno djelo, str. 636. 12 Navedeno djelo, str. 637. 11
13
Navedeno djelo, str. 638.
Početkom XV. stoljeća Dubrovčani su došli u posjed Konavla. Tu plodnu ţupu kupili su u dva maha; jednu polovinu od Sandalja Hranića 1419 godine, a drugu sa Cavtatom od Radosava Pavlovića 1426 godine. Vlastela i jedan dio graĎanskih porodica podijelili su t u oblast izmeĎu sebe, pri čemu je svaki muški član porodice dobio odreĎene dijelove. Tako su Dubovčani zaokruţili i proširili svoj posjed i zahvatili nekoliko plodnih područja, koja su prije pripadala srpskoj i bosanskoj drţavi. Na njima su zatekli brojno stanovništvo pravolsavne vjere, koja u Dubrovniku nije bila ni dopuštena ni priznata. Zato je dubrovačka vlada sve poduzimala, da i u tim oblastima proširi katolicizam, pa je poslije često isticala, kako je u to ulagala mnogo napora i materijalnih sredstav a. Toj su svrsi sluţila i četri nova franjevačka samostana, podignuta na granici u novostečenim oblastima, i to u Stonu, Slanome, na izvoru Omble (Dubrovačka rijeka) i u Konavlima. Takov postupanje Dubrovčana sa pravoslavnima u Stonu i na Pelješcu uvrijedilo je, čini se, Stefana Dušana, i on je namjeravao da im oduzme tu oblast, koju im bješe prodao malo ranije. Zato u svojoj ispravi od 19. V. 1334. godine, kojom je potvrdio svoju prijašnju darovnicu, ističe da „su se zakleli kraljevstvu mi vlastele dubrovački, da prebiva pop srpski i da poje u crkvah, koje su u Stonu i u Ratu, kako je poveljalo kraljevstvo mi“. A i poslije, kad su Dubrovčani dobili Konavle,
ostali su tu pravoslavni popovi, ali je pravoslana vjera bila odatle postepeno potisnuta. Slično su Dubrovčani postupali u prema ostalim pravoslavnima, koji su dolazili, da ţive u Dubrovniku. Zato su mnogi od njih prilazili u katoličku vjeru, mjenjali svoja lična narodna imena i uzimali ona crkvena, o čemu ima mnogo vijesti u sluţbenim spisima drţavne kancelarije. Takvo postupanje prema pravoslavnima odgovaralo je ne samo vjerskim
shvaćanjima, nego i političkim interesima starih Dubrovčana, koji su se bojali, da će srpska ili bosanska drţava lako pripojiti njihovu malu republiku, ako njezino stanovništvo bude većinom pravoslavno. MeĎutim, vjerska snošljivost u pojedinim slučajevima i prema uglednim ličnostima nije im bila opasna, pa su zato dopustili Vuku Brankoviću, kada je 1390 godine namjeravao skloniti se u Dubrovnik, da podigne crkvu „po svojoj vjeri“ , a na to su pristajali takoĎer i onda, kada su Sandalj Hranić i njegova ţena ţeljeli imati svoju crkvu u Dubrovniku (1434-1435). 14
Dubrovačko stanovništvo
Stanovništvo Dubrovnika i njegove oblasti stalno se obnavljalo i povećavalo doseljenicima sa područja srpske i bosanske drţave. To se osobito dogaĎalo od kraja XIV. 14
Navedeno djelo, str. 638-639.
stoljeća, kada je narod u dosta velikom broju počeo da se sklanja u dubrovačku oblast i pojedinci iz dalmatisnkih gradova i sa otoka. Dubrovčani su obično rado primali dosaljenike i b jegunce, ako nisu dolazili u velikim skupinama, jer im je stalno bila potrebna tuĎa radna snaga. Zbog toga su često imalo sukoba sa susjednim valdarima i vlastelom, koji su radne ljude čuvali za sebe, a Dubrovčani su vijek odlučno branili svoje pravo, da drugima pruţaju utočište (azil) i zaštitu. To svoje pravo azila smatrali su jednim od glavnih temelja svoje drţave kao i oznaku njezine slobode, i u svakoj su prilici sa ponosom isticali slučajeve, kad su pred moćnim vladarima zaštitili nekog bjegunca. DogaĎalo se, meĎutim, da su ponekad i sami vladari i moćni feudalci, pošto su ostali bez vlasti i svojih zemalja, bili prisiljeni da se sklone u Dubrovnik i da mole za njegovu zaštitu i pomoć. Tako su se, na primjer, u Dubrovnik sklanjali svrgnuti srpski kraljevi Radoslav (1233 i 1234) i Vladislav (1243) sa svojim ţenama, kćerka kralja Dragutina, bosanska kraljica Jelisaveta sa svoja tri sina, zbačena bugarska carica Ana, inače kći kralja Milutina (1337 -1346), despot ĐuraĎ Branković (1440 -1441), njegov slijepi sin Stefan (1460) i Jelena, udovica despota Lazara, sa kćerkom Milicom (1463), najzad dvije posljednje bosanske kraljice Katarina i Jelena (1463), kao i dva hercegova sina Vlatko i Vladislav, kada su im Turci preoteli zadnje ostatke Hercegovine. Na osnovu svega toga bila je nastala u narodu izreka, koja je zabiljeţena već 1440. godine: ako zeca gone, i on se sklanja u Dubrovnik.15
Privreda Dubrovnika
15
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 639.
Opšti ekonomski razvitak u Evropi, a naročito u njezinim juţnim zemljama od XIII. stoljeća pa dalje, zahvatio je i Dubrovnik, koji sve više razvija i jača svoju mnogostruku privredu, napose zanate, trgovinu i pomorstvo. 16 Zanati: Već na kraju XIII. i u prvoj polovini XIV. stoljeća radi u Dubrovniku znatan broj obrtnika, koji su uglavnom podmir ivali osobne potrebe domaćeg stanovništva. Kada je
Dubrovnik postao veće privredno i kulturno srednište, osjetila se potreba, da se uvedu novi zanati. Zato se od kraja XIV. stoljeća dubrovački zanati mnoţe i granaju, javlja se sve veći broj domaćih obrtnika, a doseljavaju se i mnogi tuĎinici. Otada Dubrovnik postaje vaţno središte obrtnika, koji rade za izvoz. Napredak dubrovačkih obrtnika, osobito njihova specijalizacija, uvjetovao je i podjelu rada i omogućio usavršavanje oruĎa i povećanje proizvodnje. Tada se najviše razvija tekstilni obrt, bojadisanje tkanina, pravljenje stakla, zlatnih, srebrenih i metalnih predmeta, oruţja, slika, brodova, izraĎevina od voska i koţe itd. Dubrovačka je vlada pozivala inozemne stručnjake, davala im velike povlastice, šti tila obrtničku robu uvoĎenjem različitih carina, brinula se za njezinu izradbu i izvoz. Obrtnici su bili u velkoj većini iz Dubrovnika i njegove okolice, a samo su poneki stručnjaci dolazili iz inozemstva, u prvom redu iz Italije. Običnu radnu snagu davala su sela sa dubrovačkog teritorija i iz neposrednog zaleĎa. Poloţaj tih radnika bio je dosta teţak, jer su nadnice bile male, a radno vrijeme trajalo od ranog jutra do kasno u noć. Radnike su mnogo izrabljivali majstori i vlasnici većih radionica, zbog čeg a su izbijali sukobi i sporovi, osobito u vezi sa isplaćivanjem nadnica u robi ili hrani.17 Trgovina: Najvaţnija grana privrede bila je trgovina. Ona je napredovala uporedo sa razvitkom trgovina na Sredozemnom moru i sa ekonomskim uzdizanjem Srbije i Bosne.
Najprije je bila samo posrednička, a u XV. stoljeću, kada se u gradu povećala proizvodnja robe, javl ja se i izvozna trgovina samog Dubrovnika. Dubrovčani su se vrlo rano počeli baviti i pomorskom i kopnenom trgovinom, ali ipak ne uvijek objema podjednako. U XIII. i XIV. stoljeću, kad se Dubrovnik nalazio pod vlašću Venecije, prvlaĎuje u njemu kopnena trg ovina.
To je bilo vrijeme, kada su privredno razvijene zemlje Zapada traţile sa Balkanskog poluotoka rude i sirovine, a u balkanske drţave izvozile svoje proizvode; sa druge strane, to je vrijeme snaţnog razvoja rudarstva Srbije i Bosne. Dubrovnik tada preuzima posredničku ulogu, stvara kolonije svojih poslovnih ljudi u unutrašnjosti, organizira izvoz sirovina uvoz robe sa Zapada. U svim rudarskim i trgovačkim centrima Srbije i Bosne, Dubrovčani su imali jake skupine svojih ljudi, koji su radili kao trgovci, zakupnici carina, obrtnici, vlasnici ili
zakupnici talionica, rudnika, i kovnica i slično. Kopnenu trgovinu Dubrovnika tada podupiru i Mlečani, jer je to bio veliki doprinos njihovoj pomorskoj trgovni, koju su bili gotovo monopolizirani za sebe, udarajući carinu na robu, koju su Dubrovčani dovozili iz zemalja, sa kojima su Mlečani bili isključivo za sebe pridrţali trgovačke veze. U Veneciji pak Dubrovčani su, kao i ostali, smjeli da trguju direktno jedino sa Mlečanima, ali su inače trgovali i sa drugim mediteranskim zamljama, naviše sa juţnom Italijom. U te su zemlje oni
16
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 640. Navedeno djelo, str. 641.
17
prenosili zapadnoevropsku robu, naše drvo, koralje i metale, a izvozili iz njih ţito, lan, pamuk, šećer, mirodije, nakite i različite skupocjene predmete. 18 Trgovački putovi: Iz Dubrovnika su vodili mnogi kopneni putovi, koji su spajali balkanske
zemlje sa Jadranskim morem. Najvaţniji je bio put, koji je preko Trebinja i Bileće išao na Foču pa se odatle jedan krak odvajao niz Drinu, a drugi produţivao preko Prijepolja, Sjenice i Novog Pazara za Toplicu, Niš, Sofiju i Carigrad. Drugi po vaţnosti bio je put, koji je preko Trebinja, Ljubinja i Stoca spajao Dubrovnik sa dolinom Neretve, a preko Ivan – planine silazio u centralnu Bosnu, središte njezina rudarstva. Treći je put vodio uz more preko Boke Kotorske i Zetskog Primorja do ušća Drima; odatle je preko Skadra išao na Prizern, Kosovo i u dolinu Vardara. Na ušće Neretve stizalo se četvrtim putem: ili morem preko Stona ili preko Popova polja. Od glavnih puteva odvajali su se drugi manji, koji su meĎusobno povezivali različite oblasti Bosne i Srbije, a koji su takoĎer bili vaţni za dubrovačku trgovinu. Iz Trebinja je vodio put preko Onogošta (Nikšića) u čuveno Brskovo na rijeci Tari; sa Drine su vodili putovi prema Mitrovici, Beogradu i Smederevu, a na istok u oblast Rudnika i Kopaonika. Isto se tako iz Novog Pazara odvajao put za Kosovo i Skoplje, a dolinom
Varadara silazio u Solun. Po svim tim putovima kretali su se dubrovački trgovci i drugi poslovni ljudi. Iz Dubrovnika su trgovci prolaz ili u manjim ili većim skupinama i prenosili robu na izdrţljivim brdskim konjima ili mazgama, koje su iznajmljivali hercegovački stočari Vlasi. U ime pojedinih vlaških katuna ili skupine „ponosnika“ dolazio je u Dubrovni njihov čovjek, koji se zvao „primićur“ ili „kramar“, i sa dubrovačkim trgovcima sklapao ugovor o prijenosu robe. Ponosnici su bili ljudi primićura, koji je organizirao i vodio do odreĎenog mjesta karavanu, preuzimao punu odgovornost, da robu čuva i po cijenu ţivota brani i da nadoknadi štetu, koja bi nastala krivicom karavane. Karavane su putovale samo danju, a zbog veće sigurnosti ponekad su ih pratili naoruţani ljudi. Trgovci su nagradu karavani davali po tovaru, i to u novcu, a kod prijenosa soli plaćali solju, koja je bila toliko potrebna stočarima. Najviše je bilo karavana sa 10 – 20 konja, a vrlo rijetko sa preko pedeset. Na drugoj strani more je spajalo Dubrovnik sa čitavim poznatim svijetom. U njegovu su luku svraćali brodovi gotovo svih mediteranskih zemalja, pa i Dubrovčani su sa svojim brodovima išli u mnoge tuĎe zemlje, najviše u vaţnije luke Jadranskog i Jonskog mora, a u XIV. stoljeću ponekad i do Male Azije, Sirije, Egipta i Tripolisa.19 Poljoprivreda i ribolov: Na dubrovačkom teritoriju poljoprivredom se bavio veći dio stanovništva. Agrarna proizvodnja podmirivala je samo mali dio domaćih potreba, a pogotovo
je bilo malo ţitarica. Zbog toga se dubrovačka vlada stalno brinula za dovoz ţita, često i iz vrlo udaljenih zemalja. U većoj količini uzgajali su još maslinu i vinovu lozu, zatim različito juţno voće i povrće. Dosta je dobro bilo razvijeno stočarstvo, naročito uzgajanje sitne stoke. Nju su seljaci mnogo drţali u oblastima duţ kopnene granice, ali ipak domaće stočarstvo nije moglo da podmiri potrebe stanovništva, pogotov o jer se ono mnogo hranilo mesom. Zato se stoka za klanje uvozila u velikom broju, i to najviše iz krajeva istočno od Dubrovnika. Ribolov je staro zanimanje Dubrovčana, i ono je bilo vaţna privredna grana primorskih sela, osobito sa otocima. Dubrovački su ribari išli na ribarenje i izvan svojih teritorijalnih voda, 18
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 643. Navedeno djelo, str. 644.
19
naročito u područje otoka Visa bogato tzv. plavom ribom, koju preko ljeta love u golemim količinama, a zatim sole. Ribari, osobito oni sa otoka Koločepa, vadili su iz mora koralje ne samo u dubro vačkim vodama, nego često i u Egejskom moru i kod otoka Malte. Taj je lov bio obilan i unosan, tako da je Dubrovnik izvozio u Italiju, Francusku, pa čak i Levant na stotine kilograma koralja.20
Društveni odnosi
Teritorijalnim proširenjem Dubrovačke republike i njenim ekonomskim napretkom od XIII. do XV. stoljeća, najviše su se koristile vlastela. Kao vodeća klasa bila su, uz crkvu, najveći posjednici zemlje u Dubrovniku. U isto vrijeme, vlastela su financirala i vodila sve grane dubrovačke privrede, naročito vanjsku trgovinu i pomorstvo. Kako su pritom u svojim rukama imala i poitičku vlast, mogla su da iskoriste svaku priliku, kako bi sa uspjehom zaštitila svoje interese. Iz vlasteoskih redova popunjavala su se gotovo sva činovnička mjesta u Republici. Prema tome vlastela ima donekle obiljeţja trgovačke burţoazije i feudalaca. Ona su bila glavni nosilac privrednog ţivota Dubrovnika, kao što je to bila graĎanska klasa na Zapadu, a u isto vrijeme posjedovala su gotovo svu zemlju i imala političku vlast kao pravi feudalci. Otuda dubrovačkoj vlasteli specijalni karakter, čime se izjednačuje sa patricijatom Venecije i nekih drugih gradova, a to je mnogo utjecalo i na opći razvitak Dubrovnika. Privh decenija XIV. stoljeća u Dubrovniku je bilo najviše oko 200 Vlastela:
punoljetne vlastele, u drugoj polovini taj je broj pao na oko 150. 21
U XIII. stoljeću, znatno se proširilo područje samog grada i povećao broj njegovih stanovnika. Oni su bili obrtnici, trgovci, pomorci, radnici, ribari, nosači i sl. Kada su se meĎutim vlastela u prvoj polovini XIV. stoljeća zatvorila u svoj uski krug, a Dubrovnik se počeo jače ekonomski razvijati, nastala je i meĎu ostalim njegovim stanovništvom znatna imovinska i društvena diferencijacija. Bogatiji izmeĎu njih po stepeno su se odjeljivali od ostalih paučana i stvarali posebnu društvenu skupinu graĎana, koji su po svom bogatstvu i Građani:
privrednoj djelatnosti bili ravni vlasteli. Posjedovali su dosta zemlje, organizirali velika trgovačka, obrtnička i manfakturna poduzeća, ulagali velike svote novca u brodove ili davali u
zajam i uopće poslovali kao i vlastela; nitko izmeĎu njih nije bio obrtnik ni trgovac na malo, a vjenčanjima su se povezivali samo u svome krugu. Oni su bratovštinu sv. Antuna osnovanu u XIV. stoljeću pretvorili u svoju korporaciju, po čemu su prozvani antuninima. S vremenom su se društveno odijelili od ostalog stanovništva, a ekonomski se sasvim pribliţili vlasteli. U svemu su, dakle, podsjećali na bogatu burţoaziju zapadnoevropskih gradova, samo nisu imal i nikakva utjecaja na voĎenje gradske uprave. U tome su ih sprečavala vlastela, koje su opet zbog svoga specifičnog karaktera bila takoĎer ekonomski vrlo snaţna i u mnogome stvarnima jednaka pravoj burţoaziji. Zato su antunini, taj botati sloj dubrovačkih graĎana, stalno ostali na granici izmeĎu vlastele i pučana, ekonomski se pribliţavajući vlasteli, a politički širokim 20
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 645. Navedeno djelo, str. 645 – 646.
21
slojevima. Ta razdvojenost u redovima gradskog stanovništva i specifičnost velike vlastele ometali su stvaranje kompaktne i jake graĎanske klase. To je glavni razlog, što su vlastela mogla da bez većih poteškoća i sukoba odrţe svoju vlast u Dubrovačkoj republici. 22 Seljaci: Širenjem dubrovačkog teritorija znatno se povećao broj seljaka. To se najprije dogodilo, kad je Dubrovnik dobio pol uotok Pelješac, a zatim Primorje i Konavle. U tim su
oblastima Dubrovčani našli dosta radne snage, koju su preseljavali i u ostala područja. U isto su vrijeme prelazili na njihov teritorij i mnogi seljaci iz unutrašnjosti, kojih je radna snaga takoĎer bila potrebana Dubrovniku u doba, kad je napredovala cjelokupna njegova privreda. Kad su dobiveni spomenuti krajevi, novi dubrovački podanici našli su se u gorem poloţaju od onoga, u kome su ţivjeli stanovnici najstarijeg dijela Republike, jer su vlastela sve novo stanovništvo, bez obzira na njegov prijašnji poloţaj, pretvarala u kmetove i tako mnogima nametala terete teţe od prijašnjih. Golema većina seljaka u tim oblastima postala je tada zavisnim kmetovima, koji su bili vezani za zemlju i duţni da svojim gos podarima daju dio plodova, poklone i besplatnu radnu snagu. Kmetovi nisu smjeli napuštati zemlju, niti su ih drugi mogli primati, a gospodar je imao pravo da ih otjera. Ako bi se to dogodilo zbog
neposlušnosti ili neke krivice kmeta, gospodar mu nije davao nikakvu odštetu, a inače mu je davao nakandu samo za ono, što je o svom trošku uradio, da poveća prihod samog zemljišta. Zbog takvih odnosa nastajali su seljački nemiri u novim oblastima, čim su ih Dubrovčani dobili. Poslije 1399 naišli su Dubrovčani na o tpor u svom Primorju, jer dotada slobodni ljudi, uglavnom vlastelčići, nisu htejli, da ih novi gospodari pretvore u obične kmetove, pa su se mnogi iselili.23 Robovi: Arhivski dokumenti iz XIII. i početka XIV. stoljeća mnogo govore o velikoj trgovini ro bljem u Dubrovniku. Dubrovčani su robove kupovali na gradskom trgu i na ušću
rijeke Neretve, pa ih prodavali u inozemstvo ili upotrebljavali u svome gospodarstvu. Čini se, da je to tada bila zaključna faza jedne stare grane trgovine, koja je mnogo vjekova cvala u Dubrovniku, gdje je robovska snaga bila potrebna, dok se još nije bila razvila gradska privreda. Kasnije je potrebama Dubrovnika više odgovarala radna snaga ljudi, koji su mogli da slobodno rade kao nadničari ili koje su dubrovačka vlastela postavl jaja na svoju zemlju. Tada je i trgovina robljem počela janjavait, a 1416. godine, na protest bosanskog kralja Ostoje, ona je zabranjena, premda se roblje iz dalekih tuĎih zemalja i dalje prodavalo na dubrovačkom trgu.24
Državno uređenje 22
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 646 – 647. Navedeno djelo, str. 647 – 648. 24 Navedeno djelo, str. 649. 23
U doba mletačke vlasti (1205 – 1358) na čelu Dubrovnika stajao je knez (comes), koga su Mlečani slali iz Venecije. Njegovu je vlast donekle ograničavalo viječe (consilium) sastavljeno od bogatijih i uglednijih stanovnika grada. MeĎutim, i naznočnost kneza Mlečanina sprečavala je članove vijeća da potpuno stave pod svoj utijecaj gradsku upravu. Zato su nastajali sukobi izmeĎu njih, pogotovo jer su Mlečani zbog svoje koristi isprva pokušavali ograničiti politički utjecaj Dubrovčana pomoću dvojice kneţevih „drugova“ (socii). U tome ipak nisu uspjeli, jer je bogatiji i ugledniji sloj dubrovačkih stanovnika već bio dovoljno jak, pa se mogao oduprijeti mletačkim predstavnicima, a uskoro čak i pojačati svoje sudioništvo u voĎenju gradske općine. Tako je Dubrovnik s vremenom stekao poloţaj autonomne komune, i Dubrovčani su, zajedno s knezom, vodili unutrašnju, a i vanjsku politiku gotovo potpuno samostalno. Naznočnost Mlečana u upravi nije se mnogo osjećala; ona se jače primjećivala samo kad su posrijedi bili čisto mletački interesi. To je pristicalo i iz obaveza, koje su Dubrovčani bili preuzeli, kad su se podloţili vlasti Mletačke republike. Većina tih obaveza bila je formalne prirode; one su bile i dosta lake, izuzev malu vojnu pomoć, koju je Dubrovnok morao davati Veneciji kada je ratovala u Jadranskom moru. Učvršćujući poloţaj i jačajući svoj utjecaj, bogatiji sloj Dubrovčana, koji je uskoro postao pravom vlastelom, postigao je i nove uspjehe. Uz Malo vijeće (Consilium minus), koje je s kneuom upravljalo Dub rovnikom, ustanovljeno je 1235 i Veliko vijeće (Consilium maius), a od 1253 spominje se i vijeće umoljenih (Consilium rogatorum). 25 Veliko vijeće dubrovačke vlastele bilo je temelj i izvor sveukupne drţavne vlasti. Takvim je ono uspostavljeno odmah 13 58. godine, nakon što je iz Dubrovnika otpremljen posljednji mletački knez, a takvim Veliko vijeće i ostalo do pada Republike. Ono bira Vijeće umoljenih i Malo vijeće. Na takvom sustavu triju vijeća ostala su vlastela do kraja. Broj članova Malog vijeća i Vijeća umoljenih ponešto se mjenjao, ali bez bitnih posljedica za njihovu ulogu i značenje. Bitno je bilo jačanje uloge i pozicija Vijeća umoljenih. Taj se proces odvija već tijekom druge polovice XIV. soljeća. Krug imućnije i uglednije vlastele, koja preteţnije ulaze u sastav tog vijeća, posebno preuzima u svoje ruke odlučivanje o svim najvaţnijim pitanjima unutrašnje i vanjske politike Dubrovačke Republike. 26 Malo vijeće je u punom smislu riječi izvršni organ Velikog vijeća i Vijeća umoljenih. Tomu je izra zita karakteristika u tom razdoblju, za razliku od prethodnog razdoblja do 1358. godine. 27
Statut grada Dubrovnika 25
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 649 – 650. Andrija Nikić, Dubrovačka i Poljička republika, Mostar 1997., str. 27. 27 Navedeno djelo, str. 28. 26
Kako je sve jačim postajao utjecaj vlastele, nastajali su novi sukobi sa mletačkim predstavnikom, dok nije najzad knez Marko Justinijan pristupio ureĎenju spornih pitanja i kodifikaciji pravnih odredaba i običaja. Tako je nastao zbornik zakona poznat pod imenom Statut Dubrovačke općine. Pošto su Statut najprije prihvatili Malo i Veliko vijeće, dakle sva dubrovačka vlastela, iznesen je pred skupštinu naroda, i ona ga je odobrlia 1272. godine. Tim su vlastela postigla veliki uspjeh, a Dubrovnik je dobio svoje osnovne zakone. Statut je
napokon ustanovio pravo vlastele, da upravljaju zajedno sa knezom, jer je knez ubuduće mogao birati članove Malog vijeća samo na godinu dana, i to jedino izmeĎu onih koji su po porijeklu iz Dubrovnika. A članove Velikog vijeća birali su knez i Malo vijeće, najprije izmeĎu bogatijih i uglednijih stanovnika Dubrovnika, pa i tuĎinaca, a kasnije samo izmeĎu vlastele. Ovo posljednje je uzakonjeno izmeĎu 1332 i 1348 godine, i otada Dubrovnikom upravljaju samo vlastela.28
Zadarski mir
Posljednja politička promjena u historiji starog Dubrovnika dogodila se 1358. godine, kad je Venecija mirom u Zadru morala uz ostale posjede napustiti i Dubrovnik. Dubrovčani su se tada ugovorom u Višegradu 27. Maja. 1358. godine stavili pod vrhovnu vlast kralja Ludovika I. Kralj im je priznao potpunu autonomiju, a oni su se obavezali, da će plaćati 500 dukata godišnjeg danka i u ratu pomagati jednom galijom; ostale su obaveze bile više formalne prirode. Dubrovnik je ustvari otada sasvim slobodna drţavica, koja se isprva nazivala komunom (općinom), a od početka XV. stoljeća i republikom. Tu drţavnopravnu promjenu vlastela se uspjela odlično iskoristiti za sebe i prigrabiti svu vlast u općini. Tada su oni napokon postali potpuni gospodari Dubrovnika i jedini politički faktor u njemu, osiguravši definitivno svoju prevlast i u društveno – ekonimskim pitanjima. Otada je Veliko vijeće b iralo iz redova vlastele kneza i članove ostalih vijeća, zatim predstavnike drţavne vlasti i gotovo sve sluţbenike, To su, meĎu ostalima bili: blagajnici, koji su upravljali drţavnom blagajnom, knezovi i kapetani, drţavni suci, odvjetnici, zapovjednici utvrĎenja i straţa, različiti sluţbenici; financijski, carinski, trţni i zdravstveni, članovi crkvenih i samostanskih uprava, nadzornici nehih obrta i drugi. Tako je dubrovačka općina, odnosno republika, potpuno pretvorena u aristokratsku drţavu, kakva je ostala sve do svoje propasti 1808. 29
Administracija i prihodi
28
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 650. Navedeno djelo, str. 650 – 651.
29
Svoje drţavne financije Dubrovčani su dobro, organizirali i vrlo uredno vodili, a imali su čitav niz činovnika, koji su se za to brinuli. Ubiranje drţavnih prihoda davano je u zakup, i to obično vlasteli, a ona su neke od njih ponekad prepuštala drugima u podzakup. Najvaţniji prihodi bili su carine, trošarina na vino i proizvodnja i prodaja soli. Carinu su ubirali na uvezenu i izvezenu robu, a prema njezinom vrijednosti. Zakupnici soli plać ali su u XIV. stoljeću 8 – 10. 000 perpera godišnje. Toršarinu na vino plaćali su proizvoĎači na svu količinu vina, koju su dobili; ta se trošarina davala u zakup u XIV. stoljeću za 5 – 7. 000 perpera. Proizvodnja soli bila je drţavni monopoč, a tako isto i trgovina solju. Drţavana solana u Stonu, prema nekim podacima, davala je u drugoj polovini XIV. stoljeća do 100 vagona soli. Ali to nije bilo dovoljno za domaću potrošnju i za velike potrebe stočarskih oblasti u zaleĎu, koje su od Dubrovnika kupovale so. Zato su Dubrovčani gotovo stalno uvozili veliku količinu soli iz Grčke, Albanije, Sicilije i Apulije. Dubrovnik je vrlo rano uredio i kancelariju svoje općine; ona je, s vremenom, postala središte cjelokupne gradske i drţavne administracije. Isprva su u njoj radili samo domaći ljudi, obično svećenici, ali od kraja XIII. stoljeća za gradske notare i kancelare dovede Dubrovčani školovane ljude iz inozmestva. Mili se, da je prvi stranac svjetovnjak, koji je radio u Dubrovniku kao notar i kancelar, bio Tomazin de Saverre iz Lombardije . On je počeo da radi u Dubrovniku 1278. godine i ostao u njemu sve
do svoje smrti 1286. godine. Proveo je bolju organizaciju i uveo veći red u općinskoj kancelariji, počeo voditi posebne knjige za pojedine vrste kancelarijskih i notarskih poslova, a sve knjige koncepata i prijepisa čuvao uredno i paţljivo. Uz pojedine dokumente, koje su već otprije čuvali u drţavnoj blagajni, sada počinju da čuvaju i sve spise sluţbene kancelarije i notarijata. Tako su ustvari, poloţeni temelji doanašnjem Dubrovačkom arhivu. 30
Kulturne prilike
Do druge polovine XIV. stoljeća u Dubrovniku je bilo mnogo malih drvenih kuća. One su bile jeftine, pa ni sva nastojanja drţavnih vlasti nisu spriječila, da ih ljudi i dalje grade. Bilo je još i kuća u suhozidu kao u dubrovačkim selima, a mnogi stanovnici, osobito u najstarijem dijelu grada, ţivjeli su u kamenim kućama. Budući da su poţari nekoliko puta uništili veliki broj drvenih kuća, a ponekad je zaprijetila opasnost i cijelim gradu, Dubrovčani su pr istupili sistematskom rušenju takvih kuća i podizanju kamenih. To je omogućio ekonomski napredak Dubrovnika, jer su njegovi stanovnici otada lakše mogli da sagrade sebi ljepše i udobnije stanove. U tome su Dubrovčani osobito mnogo učinili pri kraju XIV. i prvih godina XV. stoljeća. IzgraĎene su mnoge javne zgrade, meĎu kojima se danas naročito ističu samostani franjevaca i dominikanaca. Kneţev dvor, a i izgradnja masivnih gradskih zidina dovršena je, uglavnom, u sredini XV. stoljeća. 31
30 31
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 652. Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953., str. 654.
Dubrovčani su se vrlo rano počeli brinuti za zaštitu svoga zdravlja, osobito za odbranu od različitih epidemija. Zato su meĎu prvima, a moţda i prvi na svijetu, uredili kontumac na malom otoku Mrkanu (1377) i sistematski organizirali borbu protiv epidemija, koje su gotovo
periodički harale. Od polovine XIV. stoljeća, u Dubrovniku postoji neka vrsta bolnice, koja je sluţila i kao dom za iznemogle starce, a koja je kasnije pretvorena u pravu bolnicu. U tom domu postojala je apoteka već oko 1400. godine, a franjevački je samos tan imao svoju apoteku već prvih decenija XIV. stoljeća. Bilo je u Dubrovniku apoteka i prije tog vremena. One dvije apoteke, koje pripadaju u red prvih u Evropi, rade još i danas. U to se vrijeme mijenjao i način ţivota, odijevanja i ishrana većine Dubrovčana. Otada bogatiji Dubrovčani nastoje da ţive, udobnije, odijevaju se luksuznije i hrane bolje i bolatije. Kuće su im od kamena, bogatije namještene i opremljene; a svuda se spominju srebreni poredmeti i nakit, koji se uveliko izraĎuju od sredbra donesenog iz Srbije i Bosne. Vlada je uzalud pokušavala da zabrani lukzus, jer je, kako to sama tvrdi, velika većina stanovnika ţivjela u bijedi; bojala se, da pretjerani luksuz ne stvori opravdano nezadovoljstov u redovima siromaha. U cijelom
XIV. stoljeću postojala je u Dubrovniku neka vrsta osnovne škole. 32 Umjetnost : Prema opisu savremenika i prema reljefu grada na kipu sv. Vlaha, bila je velika
trobrodna bazilika s kupolom. GraĎena u XIII. i u prvoj polovici XIV. stoljeća, bila je bogato ukrašena i oslikana freskama. Kao i u ostaloj Dalmaciji, tako se i u Dubrovniku romanični oblici dugo zadrţavaju, i još u polovini XIV. stoljeća kleše Miha iz Bara hekasfore franjevačkog samostana u romaničnim oblicima, dajući im kapitele, u kojima se isprepliću ljudski i ţivotinjski likovi s lišćem i viticama. Sama franjevačka crkva, koja je sagraĎena u prvim decenijama XIV. stoljeća, kasnije je popravljana, kao i dominikanska crkva, koja je iz vremena graĎenja (1304 – 1306) zadrţala samo dijelove portala. 33 Slikarska škola: Dubrovačka slikarska škola na čelu sa Nikolom
Boţidarevićem ostavila je vrijedna dijela i u Dubrovniku i izvan njega. U graditeljstvu su i u tom razdoblju najveći zahvati izvedeni na kompleksnim utvrĎenja; dubrovačke utvrde, pa stonske i cavtatske, uz ostale manje. To su bili izvanredno opseţni i skupi radovi, na kojima štedljiva vlastela nisu ţalila sredstava, angaţirajući vrsne domaće i strane majstore, što se očitovalo i u praktičnoj efikasnosti i u estetskoj vrijednsoti ostvarenja. Nije bilo ništa manjeg domašaja i vrijednosti graditeljski preobraţaj grada Dubrovnika s popločanim ulicama, vodovodom i kanalizacijom, ureĎenom osiguranom lukom te, najzad, s izvrsnim novim lazaretima u predgraĎu Ploče. 34
Zaključak
32
Navedeno djelo, str. 655. Navedeno djelo, str. 658. 34 Andrija Nikić, Dubrovačka i Poljička republika, Mostar 1997., str. 52. 33
Zaključak ovog seminarskog rada se logički nameće, a to je da je tokom XIII. i XIV. stoljeća Dubrovnik predstavljao jedno od najjačih i najrazvijenijih trgovačkih centara toga doba. Grad Dubrovnik kroz svu svoju historiju predstavlja veoma specifičnu, u početku općinu (komunu), a kasnije i uspješnu „drţavicu“. Te specifičnost se ogleda u ekonomskom razvitku Dubrovnika, od jednog malog ribarskog gradića, pa sve do razvijene trgovačke velesile toga doba na Jadranskom moru. Ovdje treba istači i veze sa Srbijom i Bosnom odakle su uvozili prije svega srebo ali i druge metale. Vezu sa Bosnom su uspostavili preko rijeke Neretve. Vezano za trgovinu, tu je neminovno spomenuti trgovinu sa soli, koju su oni sami
proizvodili, ali zbog većih potreba za stočarstvo, prije svega u unutrašnjosti, dubrovčani su počeli sa uvozom soli iz zemalja poput Grčke i Albanije. Ono što je takoĎer vaţno napomenuti jeste Statud grada Dubrovnika, kao i dobivanje prvih zakona, a koji su išli na ruku dubrovačke vlastele. I na kraju treba napomenuti umjetnost Dubrovnika , kojoj su njeni graĎani bili poklonjeni, ali i novom i naprednijem načinu ţivota; koji se ogledao u boljem stilu ţivljenja, misleći pri tome na izgradnju novih kuća od kamena, koje su zamjenile one drvene, zatim otvaranju škola, apoteka, kao i veće brige za higijenom, formiranjem kanalizacionog sistema itd.
Literatura
Grupa autora, Historija naroda Jugoslavije, Zagreb 1953
Andrija Nikić, Dubrovačka i Poljička republika, Mostar 1997
Esad Kurtović, Historija Jugoistočne Evrope u razvijenom srednjem vijeku, Sarajevo 2010
Prilozi
