Zapecaceni Dzennetski napitak

ER - RAHIKUL - MAHTUM ZAPEÂ]ENI D@ENETSKI NAPITAK Studija o ivotopisu Resulullaha, s.a.v.s. Autor: Safijurrahman el - Mubarekfuri

Sarajevo, 2001 - 1422. H.G.

Naslov originala

ER - RAHIKUL - MAHTUM

Naslov prijevoda:

ZAPEÂ]ENI D@ENETSKI NAPITAK

Autor

Safijurrahman el Mubarekfuri

S arapskog prevela

Subhija Hadimejli} - Skenderovi}

[erijatski recenzent

Muhamed Mehanovi}

Likovno - tehni~ki urednik

Nedad Kazi}, Fatih Farhat

Lektor i korektor

Nermina Ferizbegovi}, Omer Resulovi}

DTP

Kavazovi} D&T, Sarajevo

[tampa

OKO - Sarajevo

Tira`:

30.000 KNJIGA BROJ 20

Peto izdanje

BESPLATNI PRIMJERAK

Izdava~

Sva prava {tampanja i izdavanja zadràva Visoki saudijski komitet za pomo} BiH i Kulturni centar Kralj Fahd u Sarajevu [TAMPANO POD POKROVITELJSTVOM ÛVARA DVA HRAMA KRALJA FAHDA BIN ABDUL-AZIZA AL-SAUDA, KRALJEVINE SAUDIJSKE ARABIJE

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo UDK 297.161 el - MUBAREKFURI, Safijurrahman Zape~a}eni dènetski napitak: studija o ìvotopisu Resulullaha, s.a.v.s. / Safijurrahman el - Mubarekfuri; (s arapskog prevela Subhija Hadìmejli} - Skenderovi}). - 5. izd. - Sarajevo: Visoki saudijski komitet za pomo} Bosni i Hercegovini, 1998. - 490 str.; 20 cm. (Visoki saudijski komitet zs pomo} Bosni i Hercegovini; knj. 20) Prijevod djela: Er - rahikul - mahtum. Bilje{ke: str. 445 - 470. ISBN 9958 - 880 - 10 - 9 COBISS - ID 521734

U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog

PREDGOVOR Hvala Allahu Koji pou~ava peru, Koji ~ovjeka pou~ava onome {to ne zna. Hvala Allahu Koji je one koji vjeruju iz tmina na svjetlo izveo i na pravi put ih uputio: I doista, ovo je pravi put moj, pa se njega drìte idruge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova. (El - Enam, 153) Uzvi{eni Allah tako|er veli: Reci: Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? (Ez - Zumer, 9). Uzvi{eni tako|er veli: Zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova i u svjetlo koje objavljujemo. (Et - Tegabun, 8) Neka je Allahov blagoslov na U~itelja koji upu}uje najboljoj uputi: Reci: Meni je, doista, jasno ko je Gospodar moj (El - Enam, 57), na{eg Vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme. Najuzvi{enija znanost je spoznaja Allaha, a ona nas vodi spoznaji na~ina ispovijedanja vjere Njemu. [to se vi{e {iri vjerska znanost smutnje je sve manje, a neznanje sve slabije. U tradiciji se pominje: Vrijednost alima (znalca) u odnosu na abida - pobo`njaka je kao vrijednost punog mjeseca u odnosu na ostale zvijezde. Jer, najvredniji je, najuzvi{eniji i najdostojniji da bude primjen onaj ibadet koji je uskla|en i podudaran s ~asnm {erijatom. A cilj i svrha egzistencije ~injenje je ibadeta Allahu: Dìne i ljude stvorio sam samo zato da Mi se klanjaju. (Ez - Zarijat, 56) Visoki saudijski komitet raduje i ~ini mu ~ast da, po preporuci njegove visosti predsjednika Visokog saudijskog komiteta, princa Selmana b. Abdulaziza, guvernera provinicije Rijad, ponudi ovu biblioteku sastavljenu od najvrednijih kniga potrebnih muslimanu posebno u ovom vremenu. Akcenat smo stavili na moralne vrijednosti, u~vr{}enje vjerovanja, temelje islama, kompaktnost dru{tva i njegovu etiku, te uspostavljanje spona s prvom generacijom, najodabranijom i naj~estitijom zajednicom ashaba, koji su najbolje razumijevali i primjenjivali islam, nastoje}i valorizirati na{ iman, na{a

djela i razmi{ljanje u svjetlu njihovog odnosa, povezuju}i dunjaluk sa ahiretom, ivot s onim {to slijedi poslije smrti. A to je istina koju nije mogu}e zanemariti, pogotovo uzimaju}i u obzir ~injenicu da smo izgubili hiljade na{e bra}e u bosanskoj tragediji. Kuda bi nas to onda vodilo? U okrilju ~asnog tefsira, plemenitog hadisa i ~iste islamske misli, ivimo s ovom odabranom skupinom knjiga iz serije Biblioteka bosanske porodice, koju nudimo odraslom i malom, mu{ku i ensku. Svako od njih moe zeti iz njih shodno obimu znanja koje mu je Allah dao,oboruavaju}i se spoznajom i nalaze}i pravi put pomo}u Allahova svjetla. Ostavio sam vas na ~istoj stazi po kojoj je isto i}i no}u kao i danju, s nje skre}e samo onaj ko je propao- veli Poslanik, a.s. Ostavio sam vam dvije stvari koje, ako ih se budete pridràvali, ne}ete zalutati nikada: Allahovu knjigu i moj sunnet - veli Poslanik, a.s., tako|er. Molim Allaha da ovo znanje bude od koristi, da ga u~ini blagoslovljenim i trajnim dobrim djelom i da nagradi svakog ko je u~estvovao u izlasku na vidjelo ove biblioteke, prevo|enju djela, pripremanju za {tampanje, distribuciji, kao i onog ko se njome okoristi, najboljom nagradom. On ~uje dove i odaziva se. Direktor Regionalnog ureda Visokog saudijskog komiteta za Evropu Naser b. Abdurrahman es - Saeed

RIJE^ GENERALNOG SEKRETARA ISLAMSKE SVJETSKE LIGE - RABITE, GOSPODINA PROFESORA ALI EL - HAREKANA Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Stvoritelju nebesa i Zemlje, Davaocu tmine i svjetla, i neka je Allahov salavat i selam na ne{eg Poslanika, a.s., koji je pe~at svim poslanicima, koji je znao obradovati i upozoriti, obe}ati i zaprijetiti. S njim je Allah izveo ~ovje~anstvo iz tmine i zablude na pravi put, put vlasnika svega {to je na nebesima i na Zemlji. A zar se sve ne vra}a Allahu?! Kada je Uzvi{eni Allah, d`.{. obdario Svog Poslanika, a.s., {efaatom i dodijelio mu posebno mjesto me|u poslanicima, uputio je muslimane da ga vole i Sebi u~inio njegove sljedbenike dragim, poru~io je: Reci: Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas }e Allah voljeti i grijehe vam oprostiti. (Ali Imran, 31) Ove Allahove, d`.{., rije~i, poruka su muslimanima da svim svojim srcem teè i vole Resulullaha, a.s. Razlozi za neprekidnu ljubav nalaze se u li~nosti, karakteru i djelu Resulullaha, a.s., iz dana u dan su sve ve}i i ve}i. Stoga su se muslimani od samog po~etka islama ~vrsto vezali uz njega, opona{ali ga, i na svakom koraku isticali njegove vrijednosti i vrline, pa zbog svega toga, po~e{e biljeìti njegov ìvotni put, Siretu Resulullah, a.s. Poslanikov, a.s., sjajni ìvotopis temelji se na njegovim rije~ima, djelima i njegovom uzornom karakteru. Ai{a, r.a., kaè: Njegovo pona{anje je po Kuranu!, a Kuran je Allahova knjiga, Njegova univerzalna rije~ - pa ko se bude tako vladao, bit }e najbolji ~ovjek, kompletna li~nost i najvoljenija osoba kod Allahovih stvorenja.

Muslimane i danas ~vrsto povezuje velika i neograni~ena ljubav prema Poslaniku, a.s. Otuda onaj ko ga voli, ~ita i pi{e o njemu. Tako je nikla ideja da se odrì Prvi islamski kongres, posve}en studiji o ~asnom Resulullahovom, a.s., ìvotu, radu i djelu. Taj komgres odràn je u Pakistanu, 1396. h. g., gdje je Islamska liga - Rabita ponudila nov~ane nagrade u vrijednosti 150 000 saudijskih rijala za pet najboljih pisanih djela o ìvotu Resulullaha, a.s., uz slijede}e propozicije: 1. da studija bude kompletna i da precizno obuhva}a historijske doga|aje hronolo{kim redom; 2. da bude autenti~na i prethodno neobjavljivana; 3. da autor navede sva klasi~na i ostala djela kojima se sluìo; 4. da autor napi{e posebno kompletnu autobiografiju sa stru~nim kvalifikacijama i navedenim svojim nau~nim radovima ili {tampanim djelima, ako ih ima; 5. da studija bude ~itko napisana ili od{tampana; 6. da bude napisana na arapskom ili nekom drugom ìvom jeziku; 7. studije }e se primati od po~etka mjeseca rebiu-ssani, 1396. h .g. pa do po~etka muharrema, 1397. h. g.; 8. studije }e se predavati Op}em sekretarijatu Islamske Rabite u Meki, u zatvorenim i zape~a}enim kovertama, koje }e se registrirati pod zasebnim serijskim brojevima; 9. radove }e pregledati posebna stru~na komisija, sastavljena od u~enjaka ove znanosti. Ovakav proglas bio je podsticaj da na konkursu u~estvuju svi oni koje je Allah, d`.{., obdario ljubavlju prema Resulullahu, a.s., pa su prou~avali njegovu li~nost, rad i djelo, a uz to su imali dara i da pi{u. U sjedi{te Rabite po~eli su prispijevati radovi napisani arapskim, urdu i drugim jezicima. Na konkurs je prispio 171 rad, od ~ega: 84 studije na arapskom jeziku, 64 studije na urdu jeziku, 21 studija na engleskom, jedna na francuskom i jedna na hamitskom (afri~kom) jeziku. Stru~na komisija pro~itala je i prou~ila sve radove i odabrala pet najboljih, ~iji su autori i dobili nagrade. To su: 1. dobitnik prve nagrade, profesor Safijju - R - Rahman El - Mubarekfuri, predava~ na Selefijskom univerzitetu u Indiji. Vrijednost nagrade je 50 000 saudijskih rijala; 2. dobitnik druge nagrade, dr. Medìd Ali Kan, sa Pokrajinskog islamskog univerziteta u Nju Delhiju, Indija. Vrijednost nagrade je 40 000 saudijskih rijala; 3. dobitnik tre}e nagrade, dr. Nusajr Ahmed Nasir, rektor Islamskog univerziteta u Pakistanu. Vrijednost nagrade: 30 000 saudijskih rijala; 4. dobitnik ~etvrte nagrade, profesor Hamid Meahmud Mensur Lemud iz Egipta, a vrijednost nagrade je 20 000 saudijskih rijala;

5. dobitnik pete nagrade je profesor Abdusselam Ha{im Hafiz iz Medine, Saudijska Arabija, a vrijednost nagrade je 10 000 saudijskih rijala. Rabita je objavila imena pobjednika na Prvoj azijskoj islamskoj konferenciji u Kara~iju, mjeseca {abana, 1398. h. g., kao {to ih je objavila cjelokupna islamska javnost. Ovaj doga|aj proslavljen je u Meki, na sve~anosti koju je organizirao emir Saud ibn Abdul - Muhsin ibn Abdul - Aziz, zamijenik namjesnika okruga Meke, 12. rebiul-evvela, 1399. h. g. Sekretarijat Rabite je na toj sve~anosti obznanio da }e {tampati nagra|ene studije na nekoliko svjetskih jezika. Shodno tome, nudimo po{tovanom ~itaocu prvijenca ovih studija, prvonagra|eno djelo autora {ejha Safijjur rahmana el - Mubarekfurija, profesora Selefijskog univerziteta u Indiji. [tampat }e se i ostali nagra|eni radovi, s molbom Uzvi{enom Allahu, d`.{., da primi od svih nas na{a djela, u~injena izri~ito u Njegovo ime. Allah je divan Gospodar i divan Pomaga~! Neka je salavat i selam na na{eg Resulullaha, a.s., njegovu porodicu i njegove sljedbenike! Generalni sekretar Rabite Muhamed ibn Ali el - Harekan

PREDGOVOR Siretu Resulullahi, a.s., uvijek }e biti historijska osmatra~nica, nepresu{no vrelo, iz kojeg }e se napajati generacija za generacijom `rdnih znatièljnika koji su ba{tinici poslanstva, nosioci imanske baklje, ~iji }e plamen vje~no gorjeti, a oreol svjetlosti se stalno {iriti. Ko je prou~avao ìvotni put Resulullaha, a.s., i dovoljno se posvetio njegovoj idejnoj, misaonoj i prekti~noj vrijednosti vidi neprekidni lanac interesantnih i neobi~nih historijskih doga|aja u kojima su Resulullah, a.s., i mala skupinavjernika ovladali mnogim nau~nim saznanjima jo{ u ono doba. Porijeklo materije, uzroci zemljine teè, i mnoga druga saznanja iz Kurana, uzdigla su njima ~ovje~nost na nivo, do tada nepoznat i nevi|en u ljudskom rodu. Ko se dublje unese u ìvot i djelo Resulullaha, a.s., otkriva mu se misteriozni preobraàj suhe, neplodne i prazne historije, koja je bila poput pustinje, u plodnu i bogatu zemlju iz koje isklija, a potom izraste, ~ovje~nost, znanje, uljudnost i ljepota. S Resulullahovog, a.s., izvora napoji{e se ljudi, iz njegovog ruì~njaka ubra{e plodove i mirisno cvije}e. Time su se hranili i bili prekoreni tek toliko da se zna da su ljudi, a ne meleki; mogao si ih ~uti kako govore: Postoji jedna velika pustinja u ~ijem zagrljaju odrsto{e ljudi koji prihvati{e islam i poneso{e ga prostorima nastanjenim mrakom, razgone}i ispred sebe tminu i neznanje. Djela Resulullaha, a.s., govore nam: Mi izgra|ujemo ummet - narod kome }e pripasti historija svijeta u budu}nosti. Dosada{nja historija ne pozna li~nost poput Resulullaha, a.s., koja je imala toliko strpljenja u nesre}i, postojanosti u pravdi, ~vrstine u karakteru, smirenosti u ovodunjalu~kim potresima i stresovima. Niko nije bio milostiviji od njega, {irokogrudniji i razumniji, i niko od ljudi nije mogao doku~iti kao on, izvanzemaljska zna~enja. Njega je Allah, d`.{., stvorio da ovlada mnogim neda}ama i da ih pot~ini sebi. Stoga je Resulullah, a.s., za historiju ~ovje~anstva nepresu{ni izvor humanizma, a za samo ~ovje~anstvo pokrovitelj ustrojstva tog humanizma i njegovog provo|enja od ideje u djelo. Uzvi{eni Allah, d`.{., zape~atio je Resulullahovo, a.s., srce od svih poroka i nevaljal{tina, od samog ro|enja pa do smrti. îtaju}i Resulullahov, a.s., ìvotopis, upoznajemo njegovu li~nost, njegove karakterne

Zape~a}eni dènetski napitak

11

crte, njegov na~in izraàvanja i metod rada, i shav}amo da mu je Allah, d`.{., u svemu bio naklonjen: Upu}iva~, Pomaga~ i Za{titnik. Islam mu je bila vjera, a Kuran vodilja. Uz ovo }emo spoznati da ~ovjek nije u stanju dosti}i visoke moralne ciljeve i ljudske vrijednosti, osim po uzoru na Resulullaha, a.s., koji je prije svega bio ~ovjek, a zatim pokreta~ humanizma i dru{tvenog naretka. U Resulullahove, a.s., nadljudske, nadnaravne mogu}nosti, tj. u njegove mudìze ubraja se, izme|u ostalog, i to {to je svoju historiju dopunio ~injenicama koje do tada ~ovje~anstvo nije zabiljeìlo. Cijeli Resulullahov, a.s., ìvot postavljen je i ure|en Allahovom odredbom. Kao da je njegov ìvot skup odlika od Allaha danih,koje je on postavio u vremenu da budu izvor ljudske duhovnosti, kao {to je postavio Sunce da bude izvor svjetlosti materijalnim pojavama. Jedna va`na komponenta Resulullahove, a.s., li~nosti bio jedar govora - rje~itost, koja ina~e nije nedostajal tom nepismenom arapskom narodu. Resulullahov, a.s., govor, njegove rije~i, iskazane misli, odvode te u bogatu plodnu ba{~u s raznoraznim plodovima. Kad u|e{ u tu ba{~u, osje}a{ da sve oko tebe di{e i kao da kuca jednim srcem. Svaka Resulullahova, a.s., rije~ i misao nosi sa sobom poruku. Shvati{ li je, osjetit }e{ novu volju za ìvotom. On do~arava èljenu sliku svojim na~inom kazivanja: smireno, iskreno, osje}ajno i dopadljivo. Potom, i ne htiju}i uvijek, ~italac pada pod njegov utijecaj, pa se postepeno humanizira. On odgaja i njeguje u ~itaocu ono {to je ljudsko, a potom Allah, d`.{., podari kome ho}e dio njegove svjetlost. Resulullahov, a.s., govor nam je blizu kao du{a u ~ovjeku, a u isto vrijeme tako daleko, kao {to ne znamo {ta je du{a. On ima rje{enje za svaki problem, nudi izlaz iz svake te{ke situacije i ukazuje na osvjetljenje staza kojima treba kretati. Dok ~itamo Resulullahove, a.s., rije~i, gubimo predod`bu o vremenu i prostoru, i onako zadubljeni u zna~enje tih rije~i, doìvljavamo njegovu blizinu, kao da je t, s nama u neposrednom govoru. Kad u svoj tekst unese novu ideju, ona odjednom, kazana njegovim rije~ima, daje novi smisao. Mi ga razumijemo onoliko koliko smo s njim, koiliko ga pratimoi koliko èlimo da ga razumijemo. Ako se na ne~emu zaustavimo - i on se zaustavi, ako produìmo - i on produì. Ono {to smo prema njemu izvr{ili - i on je prema nama ispunio. Resulullah, a.s., ne posjeduje u svom na~inu izraàvanja ono {to posjeduje ve}ina retori~ara svijeta. U njegovom jeziku nema brztalnog govora, nema cini~nog i dvosmislenog zna~enja, nema crnog humora. On ne dozvoljava sebi da, kao drugi, pusti jeziku na volju. Resulullahov, a.s., govor je govoren ili kazan, da bi ponio smisao i poruku koja treba postati stvarnost. On govori srcem koje zra~i imanom i Kuranom. Iza njegovih rije~i stoji Uzvi{eni Allah, d`.{.

12


Sve u svemu, to je formula na temelju koje treba ìvjeti ~ovjek. @ivot, rije~i i djelo Allahovog Poslanika treba da budu uzor za svakog ~ovjeka, pogotovo kad se zna da je on od ro|enja do smrti hodio stazama ~istog islama (fitre). Njegov ìvot nema tamnih mrlja koje bi istakle suprotno saznanje. Tu nema kolebanja. Stoga isti~emo da cijeli ìvot Resulullaha, a.s., njegove rije~i i djelo, trebaju zna~iti vjerniku ono {to za njega zna~i njegovo srce, bez kojeg ne bi mogao da ìvi. Njegova sjena treba ga pratiti poput savjesti koja prati razum. Svjesno ne moèmo pobje}i od svoje sjene, niti od svoje savjesti. Svjesno ne smijemo pobje}i od Reulullaha, a.s. Trebamo teìti za duhovnim i moralnim uzdignu}ima nad materijalnim privla~nostiam i ovozemaljskim njihovim okovima. Du{a ne moè poletjeti i uzdi}i se na visinu dok ~ovjek ne spozna cilj svog ra|anja, ìvljenja, umiranja i ponovnog oìvljenja. A spozanti to moè samo onaj ~ovjek kome je njegov Poslanik bioResulullah, a.s. Na{ ummet ima vjeru i Poslanika kakve nema ni jedan drugi narod. Allah, d`.{., poslao nas je da izvedemo onoga ko ho}e iz robovanja ~ovjeku u robavanje i oboàvanje Gospodara svih ljudi, iz nepravde vjera u pravdu islama i iz nepravde ovoga svijeta u {irinu i ovoga i onoga svijeta. Ovo su rije~i koje poja~avaju ~ovjekov iman. One zra~e svijetlom i pruàju nadu. Izgovorila ih je osoba koju je odgojio na{ vo|a i prvi u~itelj, s.a.v.s., osoba koja je shvatila cilj svoga ìvljenja i radila na ostvarenju tog cilja. I takav mora biti svako ko ho}e da se pridruì povorci pravovjernih na njihovom dugom putu. Zbog velikog zna~aja koji zauzima Sira u ìvotu svakog muslimana, bilo zbog pro{losti ili sada{njsti, napisane su mnogeknjige kojima se ìvotu Resulullaha, a.s., pristupalo s razli~itih aspekata, tematski ili metodski. Me|utim, ima nekoliko knjiga o Resulullahovom, a.s., ìvotu i djelu koje se odlikuju pripovjeda~kim stilom pisanja, a uz to su dosljedne historijskim zbivanjima i preciznim i ta~nim podacima, {to omogu}ava ~itaocu da ih ~ita s lahko}om, da ih potpuno razumije i prou~ava bez manjkavosti. Ova knjiga, s naslovom na arapskom jeziku Er - Rahikul - Mahtum, profesora Safijju - R - Rahmana iz Indije, spada u jedinstvene knjige po svojoj hronologiji zbivanja, metodologiji izlaganja, a posebno je izraèna sveobuhvatnost ~iste Sire, bez primjese sumnje ili neistine, koje su prate}e komponente u nekim djelima. Tako|er, ova knjga se odlikuje svojom pristupa~no{}u {iroj ~itala~koj publici, kao i samim istraìva~ima kojima je Sira struka. Svako }e za sebe na}i ono {to èli. Stoga je djelo Er - Rahikul - Mahtum dobilo prvu nagradu na Rabitinom konkursu Za najbolju Siru. Dodajmo ovdje da je ovo djelo samo nastavak truda koji su uloìli u~enjaci Indije kroz dugi niz stolje}a na o~uvanje isalmske tradicije, njegiju}i mnoge islamske znanosti. Poznata


13

su njihova originalna i neponovljiva nau~na dostignu}a na polju tefsira, hadisa, Sire i ostalih hadiskih znanosti. I dok objavljujemo ovu knjigu za muslimane Istoka i Zapada, molimo Allaha, d`.{., da se njome koriste. Allah zna {ta je u namjeri svakog ~ovjeka!

RIJE^ AUTORA Hvala Allahu, Koji je poslao Svoga Poslanika, a.s., s Objavom istinite vjere, koja }e se uzdi}i nad svim vjerama. Hvala Allahu, Koji ga je poslao da svjedo~i, da obraduje, da opominje i da poziva svome Gospodaru, nose}i svjetiljku koja sija. Hvala Allahu, Koji je dao da u na{em Poslaniku, a.s., imamo lijep uzor za sve one koji mnogo vole i mnogo slave Allaha i nadaju se Sudnjem danu. Dragi moj Allahu, blagoslovi, i salavat i selam donesi na na{eg Poslanika, a.s., njegovu obitelj, rodbinu i drugove, i one koji ih slijede u dobrim djelima do Sudnjeg dana! Podari im izvore Svoje milosti, Svoga zadovoljstva i opskrbe! A zatim: Radostan sam da je Islamska svjetska liga - Rabita, objavila konkurs za najbolju Es - Siru na kongresu Es - Sire, odrànom u Pakistanu, mjeseca rebiul-evela, 1396. H. g. Konkurs je bio otvorenog tipa za sve muslimane svijeta, a tema je bila ìvotopis Vjerovjesnika, neka je na njega hiljadu hiljadu puta salavat i spas! Bio je ovo veliki izazova piscima i u~enjacima ove tematike da uloè maksimalan trud i da se prijave za konkurs. Smatram da }e ovaj trud biti plodonosan i od velike vrijednosti za budu}e generacije. Zaista je ìvotopis Resulullaha, a.s., jedinstven. On je muhamedanski, poslani~ki i druga~iji od svih drugih ìvotopisa. Salavat i selam na Allahovog Poslanika! Kad preciznije pogledamo, Sira je jedini izvor iz koga proisti~u prakti~na islamska ìvotna pitanja, od neprocjenjive vrijednosti za sre}u ljudskog roda. Sretan sam zbog dono{enja odluke da u~estvujem na tom mubarek konkursu, ali se pitam: gdje sam to ja, i ko sam to ja da bih mogao baciti jedan zra~ak svjetlosti na ìvot najodabranijeg i Allahu najdraèg od svih poslanika, Resulullaha, a.s. Ja sam ~ovjek koji doìvljava veliku sre}u i zadovoljstvo kad s nalazi u dru{tvu Resulullaha, a.s. Ljubav prema njemu grije moje srce i daje mi podstreka i volje za ìvotom, bodri me da ne klonem duhom i ne malaksam tijelom, da ne posrnem u ponore tmine. U~i me da dostojanstveno ìvim ovaj ìvot i dostojanstveno umrem kao pripadnik najodabranijeg naroda, Resulullahovog, a.s., ummeta. Molim Allaha, d`.{., da s njegovim{efaatom grijehe mi oprosti! Na kraju, re}i }u ne{to ukratko o svome radu: Prije nego sam po~eo pisati ovaj rad, smatrao sam da on treba biti srednjeg obima.


15

Izbjegavao sam op{irno izlaganje, kao i bezvrijedno skra}ivnje. îtao sam u mnogim izvornim djelima Sire veliku op{irnost u manje va`nim stvarima, tj. u sporednim doga|ajima, kao i razli~it raspored i redoslijed bitaka, te sam u ovakvim slu~ajevima nastojao biti precizan sa ciljem da do|em do prave istine. Doga|aje i zbivanja sam promatrao s vi{e razl~itih aspekata, dok nisam prihvatio da u kosturu mog rada bude ono {to je najjasnije i po mom mi{ljenju najta~nije. Izbjegavao sam navo|enje dokaza, jer to dovodi do nepotrebne op{irnosti, ali mo`da sam ukazao na neke dokaze, onda kad bih se pobojao da }e se ~italac i{èu|avati, ili kada bih primijetio da su svi autori, unato~ istini, oti{li drugim putem. Moj Allahu, meni dobro odredi na ovom i budu}em svijetu; Ti si, zaista, Onaj Koji opra{ta, Koji zasluùje ljubav, Ti si Gospodar Ar{a slavnog! 24.07.1396. h. g. Safijjurrahman el - Mubarekfuri Selefijski univerzitet, Indija

16


Prvi put na{ muslimansko - bo{nja~ki narod ima priliku da na svom jeziku upozna djelo indijskog profesora SAFIJUR RAHMANA EL - MUBAREKFURIJA pod naslovom ZAPEÂ]ENI D@ENETSKI NAPITAK. Ovo djelo dobilo je prvu nagradu od ukupno 171 prispjelog rada na natje~aju za najbolju Resulullahovu siru (ìvotopis). Konkurs je raspisala Islamska svjetska liga Rabita. îtaocu se pruà mogu}nost da otvori stranice ove knjige i spozna put do dènetskog napitka. Molimo Allaha, d`.{., da ovo djelo bude od velike koristi na{im muslimanima. Prevoditeljica

POLO@AJ ARAPA I ARAPSKIH NARODA Siretu Resululah, a.s., ili ìvotopis Resulullaha, a.s. pravi je tuma~ Objave Kurana i poruke koju je Poslanik, a.s., ponio cijelom ~ovje~anstvu. Ta Objava putokaz je kojim je Allah, d`.{. izveo ljude iz tmine na svjetlo, iz vjere u idole u vjeru u jednog Boga. Stoga nije mogu}e u potpunosti do~arati veli~anstvenu mo} Allahove objave, osim ako se uporedi stanje koje je prethodilo Objavi, donosimo poglavlje o arapskim narodima i historijskim zbivanjima prije islama, a onda i poglavlje o historijskim prilikama vremena u kojem se pojavio Muhammed, a.s.

POLO@AJ ARAPA Rije~ arebun, zna~i: pustinja, stepa, neplodna zemlja bez vode i biljnog ìvota. Ovim imenomje od najstarijih vremena nazvan Arabijski poluotok, kao {to su istim imenom nazvani stanovnici ove zemlje, koja je postala njihovom domovinom. Arabijski poluotok grani~i sa zapada Crvenim morem i dijelom Sinajskog poluotoka, s istoka Arabijskim zalivom i velikim dijelom ju`nog Iraka. S juga je Arabijsko more, koje je produètak Indijskog mora. Sa sjevera grani~i sa Sirijom i dijelom Iraka. Povr{ina mu je izme|u milion i milion i tri stotine kvadratnih milja. Arabijski poluotok zauzima veoma vaàn prirodno - geostrate{ki poloàj u tom dijelu svijeta. [to se ti~e unutra{njeg sastava, poluotok je sa svih strana gola pustinja i pijesak {to bija{e neprobojna brana koja nije dozvolila strancima da ga osvoje i nad njim uspostave svoju upravu. Zbog toga su i stanvonici ovog poluotoka uvijek ostali slobodni i nepokoreni, i pored toga {to su grani~ili s dvije najve}e imperije toga doba (Bizantijom i Perzijom) ~ijim

18


napadima ne bi mogli odoljeti da nije bilo ove neprobojne brane. Gledano na spolja{nji svijet, Arabijski poluotok zauzima sredi{nji poloàj me|u kontinentima poznatim kao Stari svijet. Vezano je uz njih i kopnom i morem. Njegova sjeverozapadna granica predstavlja kapiju za ulazak u Afriku, a sjeveroisto~na granica klju~ je za Evropu. Isto~na, pak, otvara vrata nearapima, te je tako veza s Indijom i Kinom ujedno veza s Dalekim istokom. Svaki od ovih kontinenata vezan je s poluotokom morskim putem koji la|e i brodovi vodi pravo u luke na poluotoku. Zbog takvog geografskog poloàja Arabije, njen sjever i jug bili su pristani{ta drugim narodima, bili su centri trgovine, kulture, obrazovanja, vjera i umjetnosti.

ARAPSKI NARODI Histori~ari dijele Arape na tri grupe prema porijeklu: 1. Arapi El - Baide, ili Arapi starosjedioci tog poluotoka, o ~ijem porijeklu nema dovoljno pisanih podataka. Njima pripadaju plemena: Ad, Semud, Tasm Dèdis, Amlak i jo{ neka druga. To su, u stvari, Arapi beduini; 2. Arapi El - Arebe, koji su porijeklom od Jareb ibn Je{dèa bin Kahtana. a zovu ih i Arapi Kahtanije; 3. Arapi El - Mustarebe, koji su porijeklom od Ismailai zovu ih Arapi Adnanije. Arapi Kahtanije ili El - Arebe do{li su s juga Arabijskog poluotoka. Njihova kolijevka je Jemen. Njihove porodice rzgranale su se ènidbenim vezama, pa izdvajamo dva poznatija plemena: a) Humejr, s najpoznatijim porodicama Zejdul - Dùmhur, Kudat i Sekasik; b) Kehlan, s najpoznatijim porodicama: Hemedan, Emar, Tajj, Mizhad`, Kinda, Laham, Dìzam, El - Ezd, El - Evs, El - Hazred`, a potomci Dèfna bili su vladari [ama, tj. Sirije, Palestine i Jordana. Pleme Kehlan raselilo se iz Jemena po ~itavoj Arabiji i to prije poplave izazvane pucanjem brane (Sejul - Arim). Postali su ~uveni trgovci,ali im trgovina propada nakon {to Vizantija zauzima pomorski put, a kopneni put je uni{ten poslije zauzimanja Egipta i Sirije. Plemena su ìvjela u me|usobno dobrim, rijetko lo{im odnosima. Me|utim, stalno su se takmi~ila, natjecala koje }e biti bolje i koje }e ste}i ve}u slavu. Stalno je me|u njima vladao duh rivalstva. Doga|alo s da su se me|usobno krvno vezivali putem ènidbe, kao {to se desilo sa Humejrom i Kehlanom.

Zape~a}eni dènetski napitak 19

Narod Kehlana raselio se na ~etiri strane i otuda ~etiri grupe njihovih potomaka. To su:

EL - EZD Prema naho|enju njihovog starje{ine, Imran bin Amr Muzejkaba, oni su se selili na sve strane. Putovali su od Jemena do sjevera Arabije. Postoje evidentirana mjesta u kojima su se nastanili nakon posljednje seobe. Salebe ibn Amr El - Ezdi krenuo je u Hidàz. Nastanio se izme|u dva mjesta: Es Salebije i Zi - Kar. Kad mu je odrstao sin, i oja~ao, krenuo je u svijet. Do{ao je u Medinu i tu se nastanio. Njegovi potomci su: El - Evs, El - Hazred`, sinovi Harisete ibn Salebe. Od njih se odvojio Haris ibn Amr iz plemena Huzaat i do{ao u oblast Hidàza. Nastanio se u Merri Ez - Zahran. Njegovo pleme zauze Harem i Meku za svoje prebivali{te, nakon {to otjera{e njene starosjedioce Dèrahime. Imran bin Amr nastanio se u Omanu sa svojim potomcima i oni su ogranak plemena Ezd u Omanu. Plemena Nasra bin El - Ezda nastanila su se u Tihami, a zovu se Ezd [enue. Dèfne ibn Amr odseli u [am, gdje je i ostao da ìvi sa svojim plemenom. On je predak kraljevva El - Gassasine, koji dobi{e taj naziv po jednoj vodi u Hidàzu poznatoj pod imenom Gassan, a tu im je bilo i prvo boravi{te pred odlazak u [am.

LAHAM I D@IZAM Od prvog plemena je potomak Nasr bin Rebia, od koga potje~u kraljevi Menazire u Hajri.

BENU - TAJJ Nakon odlaska El - Ezda, Benu - Tajj krenu{e na sjever. Naseli{e se na dva breùljka, Edèm i Selma, pa su oba prozvana breùljci Tajja

20


KINDA Oni naseli{e podru~je Bahrejna, a potom su morali na silu oti}i sa te zemlje. Zatim su oti{li u Hadramevt, pa ih je sna{lo ono {to ih je sna{lo u Bahrejnu, te su se nastanili u Ned`du. Osnova{e dràvu od velike strate{ke va`nosti, ali ta dràva ubrzo propade. Od nje nemamo nikakvih tragova. Pleme Kudaa potje~e od Humejra, (ima i razli~itih mi{ljenja o njegovom prijeklu). Oni su napustili Jemen i naselili se u pustinji1 Es - Semave na rubni dijelovima Iraka.

ARAPI MUSTAR EBE Oni potje~u od pradjeda Ibrahima, a.s., porijeklom iz ira~kih krajeva, preciznije iz gradi}a Er, koji se nalazio na zapadnoj obali rijeke Eufrat, u blizini Kufe. Iskopine i ba{tina tog, historijski zna~ajnog, mjesta detaljno su opisane i sa~uavne u knjigama. Tako|er, sa~uvani su i zapisi o prijeklu porodice Ibrahima, a.s., te o dru{tvenim i vjerskim zbivanjima iz toga doba.2 Poznato je iz historije da je Ibrahim, a.s., odselio iz mjesta Er i do{ao u Haran, ili Hiran, a odatle oti{ao u Palestinu. Palestinu je odabrao kao centar svog misionarsta, a povremeno je putovao u druge zemlje i opet se vra}ao.3 Izvori navode da je jednom prilikom doputovao u egipat kod Faraona, koji je poku{ao napraviti spletku i zlo njegovoj èni, ali je Allah, d`.{., njegovo spletkarenje vratio na njega, te u tome nije uspio. Faraon je uvidio koliko je Sara bila privrèna Allahu, d`.{., te joj zbog toga, kao slu{kinju, dade svoju k}er Hadèru.4 Sara primi Hadèru u slu`bu, a potom je udade za Ibrahima, a.s.5 Tako Hadèra postade drugom ènom Ibrahima, a.s., a spletka Faraonova nije urodila plodom. Ibrahim se vratio u Palestinu i Allah, d`.{., mu podari od Hadère Ismaila. Sara, njegova prva èna, bila je ljubomorna, pa je nagovarala Ibrahima da ostavi Hadèru i njeno malo dijete, Ismaila. Ibrahim, a.s., da bi udovoljio njenoj èlji, ne htjede se rastaviti od Hadère, ali nju i sina odvede u Hidàz i ostavi ih u neplodnoj dolini, a uz Svetu ku}u Bejtul - Muharrem, koja je tada postojala u obliku uzdignute gomile pijeska i kamenja, koju bi povremeno bujice raznosila s lijeve i desne strane. Ibrahim, a.s., ostavi ih u hladovini visoke palme, u blizini dana{enjeg Zemtema, koji tada nije postojao. To je mjesto u vrhu dana{njeg mesdìdul - harama. U Hadèrino vrijeme sve je to bilo pusto. Ibrahim, a.s., pored ène i sina ostavi zave`ljaj s hranom i posudu s vodom, a potom se vrati u Palestinu.


Pro|e nekoliko dana Hadèrinog boravka u pustinji s malim djetetom. Hrane nestade, a i voda se potro{i. Allahova volja htjede, pa iz pjeska provri voda - izvor Zem - zem, pa im postade napitak koji im ugasi è| i postade izvor njihovog ìvota za izvjesno vrijeme. Pri~a o Hadèri i Ismailu je duga i op}epoznata.6 U tom peridu nai{lo je pleme Jemanije, zvano Dùrhum, ili drugo njihovo koljeno, pa zauze{e zemlju oko vrela Zem - zem, po odobrenju Hadère, Ismailove majke. Za pleme Dùrhum kaù da je ranije ìvjelo u dolinama u blizini Meke. Buharija u svome predanju jasno tvrdi da je to pleme nastanilo podru~je dana{nje Meke poslije ro|enja Ismaila, a prije njegovog punoljetstva, kao i to, da su oni i ranije silazili s brda u to dolinu, ali zbog nepostojanja vode nisu je ranije naselili.7 Ibrahim, a.s., dolazio je u Meku s vremena na vrijeme, da obi|e svoju ostavljenu obitelj. Ne zna se ta~no koliko je bilo takvih putovanja, izuzev {to je historija zabiljeìla ~etiri. Allah, d`.{., spomenuo je u Kuranu da je Ibrahim, a.s., vidio u snu da }e zaklati svoga sina Ismaila, pa kako je krenuo da izvr{i to djelo, Allah, d`.{., re~e: I njih dvojica poslu{a{e, i kad ga on ~elom prema zemlji poloì, Mi ga zovnusmo: O iIbrahime, ti si se Objavi (u snu) odazvao; a Mi ovako nagra|ujemo one koji dobra djela ~ine, - to je, zaista, bilo pravo isku{enje! - i kurbanom velikim ga iskupismo. (Es Saffat, 103 - 107) U knjizi postanka navodi se da je Ismail stariji od Ishaka trinaest godina. Pri~a svjedo~i da se ovaj doga|aj desio poslije ro|enja Ishaka, jer je prva vijest o Ishaku spomenuta poslije u cijelosti pri~e o Ismailu. Ova pri~a spominje najmanje jedno Ibrahimovo putovanje prije Ismailove punoljetnosti, a tri ostala putovanja opisuje Buharija, preneseno od IbnAbbasa, r.a., a on direktno od Resulullaha, a.s.8 Ismail je izrastao u lijepog i stasitog mladi}a. Nau~io je arapski jezik od plemena Dùrhum.Veoma im se dopadao, pa ga oèni{e djevojkom iz svog plemena. U me|uvremenu mu je majka umrla, a desilo se da se i Ibrahim, a.s., uputio iz Palestine da obi|e ènu Hadèru i sina Ismaila. Stigao je u Hidàz nakon Ismailove ènidbe. Potraìo je Ismaila kod ku}e, ali ga ne na|e, ve} zate~e njegovu ènu. On je upita za njega, kako je i kako ìvi. Ona se poàli na siroma{tvo, a Ibrahim, a.s.,opru~i joj da kaè Ismailu neka promjeni ku}ni prag. Ismail je shvatio o~evu poruku, pa se razvede od ove ènei oèni drugu. Bila je to k}er Mudad bin Amra, velikodostojnika, starje{ine Dùrhuma.9 Ibrahim, a.s., je nakon ove Ismailove ènidbe ponovo do{ao, i opet nije na{ao Ismaila kod ku}e, pa je upitao njegovu ènu kako je i kako ìvi. Ona se zahvalila Allahu, d`.{., na svemu, a on poru~i Ismailu da ovaj put pri~vrsti ku}ni prag. Potom se Ibrahim, a.s., vrati u Palestinu.

22


Ibrahim je i tre}i put do{ao, pa je zatekao Ismaila kako {ilji strijelu pod kro{njom jednog drveta u blizini Zem - zem vrela. Krenu{e jedan prema drugom, kao sin prema ocu i otac prema sinu (nisu se poznavali, ali su se osje}ali). Njihov susret napokon se dogodi nakon toliko dugo vremena. Te{ko da bi mogao stari otac sakriti svoje suze - radosnice pred sinom, ili pak, ~estiti i dobri sin svoju sre}u pred ocem. Utom periodu sagradi{e temelje na kojima podigo{e Kabu. Ibrahim, a.s., objavi ljudima da trebaju obavljati had`, onako kako mu je Allah, d`.{., naredio. Allah, d`.{., je Ismailu podario od Mudadove k}eri dvanaest sinova, a to su: Nabit (Nebajot), Kajdar (Kedar), Edbail (Adbeel), Mib{am (mibsam), Mi{ma (Mi{ma), Duma (Duma), Mi{a (Masa), Haded (Hadad), Jetma (Tema), Jetur(Jetur), Nefis (Nafi{) i Kaideman (Kedma). Od njih se razmnioì dvanaest plemna. Sva su u po~etku boravilau Meki. Bavili su se trgovinom. Putovali su trgova~kim putevima na relaciji Jemen - [am - Egipat i oratno. Nakon nekog vremena, ova plemena raseli{e se po ~itavoj Arabiji, pa i van nje. Uglavnom su pala u zaborav, izuzev Nabitova i Kajdarova plemena. Na sjeveru Hidàza procvala je kultura El - Enbata. Taj narod osnova jaku vlast kojoj se pokori{e okolna plemena. Prijestolnica im je bila u Batri. Niko se nije usu|ivao suprotstaviti im se, sve dok ne do|o{e Viznantinci, koji ih pokori{e. Profesor Sulejman en - Nedevi, u svojoj nau~noj studiji, iznosi mi{ljenje da vladari plemena Gassan (Gassasine), kao i ensarije, iz plemena El - Evs i El- Hazred`, ne potje~u od Kahtana, ve} od porodice Nabita ibn Ismaila, a njihovi historijski tragovi na tim mjestima svjedo~e o tome.10 Potomci Kajdara ostali su u Meki, gdje su se udoma}ili. Njihovoj lozi pripadaju Adnan i njegov sin Mead. Preko njega su Arapi Adnanije zapamtili svoje porijeklo. Adnan je dvadeset i prvi predak u uzlaznoj porodi~noj lozi Resulullaha, a.s. Zabiljeèno je da je Resulullah, a.s., pri spominjanju svoga porijekla dolazio do Adnana, a tada bi zastao, govore}i: Slagali su rodoslovci, i ne bi i{ao dalje od Adnana.11 Grupa u~enjaka smatra da je Poslanikovom rodoslovlju dozvoljeno i}i dalj od Adnana, smatraju}i da je pomenuti hadis slab (daif). Oni kaù da od Adnana do Ibrahima, a.s., uzlazno, ima ~etrdeset koljena.12 Potomstvo Meada razmnoìlo se od njegovog sina Nezara, jedinog njegovog mu{kog potomka. On je imao ~etvero djece, od koje su nastala ~etiri plemena, i to: Ijjad, Emmar, Rebiat i Mudar. Zadnja dva plemena brojna su i veoma poznata u historiji po slavi ~uvenosti. Pleme Rabiat porodilo je zna~ajne historijske li~nosti predislamskog doba. To su: Esed ibn Rebia, Anzeh, Abdul - Kajs, dva Vailova sina - Bekr i Taglub, zatim Hanife, i drugi. Narod Mudara rzdvoji se ènidbenim vezama i brojno{}u na dva velika plemena: Kajs Ilan bin Mudar i Ilijas ibn Mudar.


Od Kajsa ibn Mudar potje~u: Benu - Sulejm, Benu - Havazin, Benu - Gatafan, a od Gatafana su: Fabes, Zubjan, E{dè i Gani bin Easar. Od Ilijasa ibn Mudara su: Temim ibn Merre, Huzejf ibn Mudrike, Benu - Esed ibn Huzejme i potomci Kenaneta ibn Huzejme. Od Kenaneta potje~u Kurej{ije, i to sinovi Fihr ibn Malika ibn Nadara ibn Kenaneta. Kurej{ije se vremenom izrodi{e u vi{e plemena, a najpoznatija su: Dùmh, Sehm, Adijj, Mahzum, Tejm, Zehra i potomci Kusajja ibn Kilaba, a oni su: Abdud - Dar ibn Kusajj, Esed ibn Abdul - Uzza ibn Kusajj i Abdu Menaf ibn Kusajj. Pleme Abdu Menafa grana se na ~etiri porodice: Abdu - { -[ems, Nevfel, El - Muttalib, Ha{im, a Ha{imovu porodicu Allah, d`.{., obdario je Svojim poslanikom Muhammedom, a.s., sinom Abdullaha ibn Abdul - Muttaliba ibn Ha{ima.13 Resulullah, a.s., rekao je: Allah je odabrao Ismaila od Ibrahimove djece, a Kenana od Ismailove djece, a Kurej{ije od Kenanove djece, a od Kurej{ija odabrao je Benu - Ha{ima, a mene od Benu - Ha{ima.14 Prenosi se od Abbasa bin Abdul - Muttaliba, da je rekao: Rekao je Resulullah, a.s.: Allah je stvorio stvorenja, a meni je dao da budem porijeklomod najbolje loze, najboljeg plemena i najbolje ku}e. Ja sam, dakle, najbolji i po osobinama i po porijeklu.15 Kad se pro{iri pleme Adnana raseli se po cijeloj Arabiji u potrazi za vodom i pa{njacima. Potomci Bekr ibn Vaila, Abdul - Kajs i potomci Temima naseli{e se u Bahrejnu i tu ostado{e. Pleme Benu - Hanife bin Sab ibn Ali ibn Bekr naseli se u Hid`ru, glavni grad Jemame, a ostali potomci Bekr ibn Vaila naseli{e zemlju uzdu` od Jemame preko Bahrejna i Sejf Kazime do mora, te na obronke oblasti Sevad u Iraku, Eblu i Hit. Pleme Taglib nastani se u El - Dèzire El - Furatijje. Neke njihove porodice ìvjele su uz pleme Bekr. Benu - Temim nastani{e se u Basrijskoj pustinji. Benu - Sulejm ostado{e u blizini Medine, u dolini Vadil - Kura i Hajbera isto~no od Medine, pa do Dèbelajna - dva brda koja doseù do El - Harre. U Taifu se nastani pleme Sekif, a pleme Havazin isto~no od Meke, na obroncima Evtasa, na putu izme|u Meke i Basre. Benu - Esed naseli se isto~no od Tejme i zapadno od Kufe, a izme|u njih su bile ku}e Buhtura iz plemena Tajj. Udaljenost od njih do Kufe iznosila je pet dana hoda. Zubjan se nastani izme|u Tejme i Havrana. U Tuhami ostade porodica Kenanet, a Meku i njenu okolicu nastani{e Kurej{ije, koje je okupio i ujedinio Kus ibn Kulab. Zahvaljuju}i njemu, pleme Kurej{ postade ~uveno i ugledno jo{ prije islama.16

24


VLAST I UPRAVA KOD ARAPA Kad je trebaloda govorimo o stanju Arapa prije islama, odlu~ili smo da damo kratak pregled historijata Arapa, njihove dràve, naroda i vjere, kako bi se mogli lak{e razumijeti neobi~ni doga|aji i zbivanja u vrijeme pojave islama. U vrijeme pojave islama, Arabijskim poluotokom valdala su dva staleà: a) krunisani kraljevi, koji nisu bili samostalni; b) plemenski poglavari i vo|e, koji su imali povlastice kao i kraljevi, bilo u vlasti ili ~asti, s razlikom {to ve}ina njih nije bila samostalna. Samo rijetki plemenski poglavari bili su podre|eni krunisanom kralju. Krunisani kraljevi bili su vladari Jemena, te Ali Gassana i El - Hire. Ostali vladari Poluotoka nisu imali krunu.

VLAST U JEMENU Najstariji narod za koji se zna u Jemenu od Arapa El - Aribe jeste narod od Sabe. O njima se dosta saznalo po arheolo{kim iskopinama Evra iz 25. stolje}a prije ro|enja Isaa, a.s., ili prije nove ere. Visok stepen civilizacije dostigli su u 11. stolje}u, p.n.e. Njihovo razdoblje mogli bismo podijeliti u ~etiri perioda: 1. To je period koji je dosezao do 650. g. p.n.e. Vladari tog perioda nazivali su se Tvrdi Sabejci. Njihova prijestolnica bila je grad Sarvah, ~ije ru{evine postoje na dan hoda zapadno od grada Mareba koji se jo{ zove Hariba. U vrijeme sabejskih vladara po~ela je izgradnja ~uvene brane, poznate pod imenom Seddu Mereb, koja je imala veliki historijski zna~aj za Jemen. Zna se da su Sabejci bili veliki osvaja~i, pa su pod svojom vla{}u dràli mnoge kolonije u Arabiji, a i van nje. 2. Drugi period traje od 650. - 115. g. p.n.e. U tom periodu kraljevi su odbacili naziv Tvrdi Sabejci, prozva{e se Kraljevi od Sabe i uze{e za svoju prijestolnicu Mareb umjesto Servaha, ~ije iskopine postoje {ezdesetak miljaisto~no od Sane. 3. Tre}i period traje od 115. g. p.n.e., pa do 300. g. n.e. Sabom zavlada pleme Humejr, koje pokori grad Rejdan i uze ga sebi zaglavni grad. Promijeni{e mu ime u Zaffar. Iskopine Zaffara postoje na brdu Midver, u blizini Jerima. Od tog perioda, Sabejci i njihova dràva po~eli su slabiti i nazadovati. Njihova trgovina


oslabila je u ogromnoj mjeri u prvom redu zbog toga {to je pleme El - Enbat preuzelo njihovo trì{tena sjeveru Hidàza. Drugo, zbog toga {to su Rimljani zagospodarili pomorskom trgovinom nakon zauzimanja Egipta, Sirije i sjevernog dijela Hidàza. Tre}e, zbog plemenskih sukoba. Sve je to doprinijelo brèm raseljavanju Ali Kahtana, koji su se po~eli seliti u udaljene krajeve. 4. êtvrto razdoblje traje od 300. g. n.e., pa do dolaska islama u Jemen. Taj period obilujeprevratima, sukobima i gra|anskim ratovima, {to je omogu}ilo strancima da ih pokore i ostave bez slobode. U to doba Vizantinci u|o{e u Aden, a uz njihovu pomo} Abesinci zauze{e Jemen, prvi put 340. g. n.e., koriste}i me|usobni sukob plemna Hamdan i Humejr. Abesinska vlast potraja do 378. g. n.e., nakon ~ega Jemen ponovo dobi samostalnost. Me|utim, u to doba na brani Mareb po~ele su se otvarati pukotine, a ubrzo je uslijedilo njeno pucanje, te nastade velika poplava, koju spominje Kuran pod imenomSejlul - Arim, a bila je 450. ili 451. godine. To je bila velika katastrofa, koja je poru{ila gra|evine i raselila naroda. Godine 523. jevrejski vo|a Zu - Nuvas, podiè vojsku i krenu u veliki pohod protiv kr{}ana Nedàrana i poku{a ih na silu odvratiti od kr{}anstva. Kad ovi odbi{e, on naredi da se iskopaju duboki jarci, pa u njih pobaca kr{}ane i ìve ih spali. O tom doga|aju govori Kuran, a.{., u suri El - Burud`. Allah, d`.{., kaè: Prokleti neka su oni, kojisu rovove iskopali. (85:4) Posljedica toga je poja~an gnjev kr{}ana i nastaje pro{irivanje vlasti i osvajanje arapskih oblasti pod vodstvom vizantijskih careva. Vizantinci podigo{e Abesince, pripremi{e im la|e i njih 70 000 iskrca se u Jemenu. Tako Abesinci - kr{}ani zauze{e Jemen po drugi put, 525. g. n.e., pod vo|stvom Orijata.Orijat ostade na vlasti u Jemenu, krunisan od car Abesinije, dok ga ne ubi Ebreha, jeda od Orijatovih vojskovo|a, i do|e na vlast umjesto njega, nakon {to to odobri kralj Abesinije. Ovaj Ebreha je, u stvari, ~ovjek koji }e povesti vojsku sa slonom da sru{i Kabu. On i njegovi vojnici poznati su u historiji pod nazivom Ashabu - l - fil, ili vlasnici slona (o doga|aju sa slonom bit }e rije~i kasnije). Nakon doga|aja sa slonom, Jemenci zatraì{e vojnu pomo} od Perzijanaca, te porazi{e Abesince i protjera{e ih izsvoje zemlje. Tada dobi{e samostalnost 575. g. pod vo|stvom Meada Jekrib ibn Sejf Zi Jezina. Perzijski vladar Kisra tada postavi svoga namjesnika u Sani i proglasi Jemen Perzijskom provincijom. Tako su se u Jemenu smjenjivali perzijski namjesnici jedan za drugim, sve do 638. g. kada Bazan primi islam. S njegovim prelaskom na islam, prestade perzijska vlast u Jemenu.17

26


VLAST U HIRI Perzijanci su vladali Irakom i njegovim pograni~nim krajevima, posebno za vlast kralja Kira, od 557. - 529. g. p.n.e. Niko im nije oponirao sve dok ne ustade Aleksandar Makedonski 326. g. p.n.e., i porazi njihovog kralja Dara Prvog. On ih je razjedinio, a onda su Irakom zavladali kraljevi Tavaifa, ~ija je vlast potrajala do 230. g. n.e. U vrijeme tih vladara doseljavali su se Kahtanije i zauzimali plodne onbronke Iraka. Zatim su za njima do{li Neki Adnanije i postali im konkurencija, tako da se oni nastani{e u El - Dèzire El - Furatije. Perzijanci ponovo povrati{e vlast u vrijeme Erdi{ira, osniva~a sasanidske dràve, 226. g. n.e. On ujedini Perzijance i porobi Arape koji su ìvjeli na pograni~nom dijelu njegovog carstva. To je bio razlog da arapsko pleme Kudaat ode iz tih krajeva u [am. Njemu se pokori{e stanovnici Hire i El - Enbara. U vrijeme vladavine Erdi{ira, podru~jem Hire vladao je Dùzejme El - Vedah. On je ujedno bio vladar i ostalim Arapima koji suìvjeli u ira~koj pustinji, a pod njegovu vlast potpado{e arapska plemena iz Arabije, Rebiat i Mudar. Erdi{ir je uvidio da ne}e mo}i direktno vladati u Arabiji i da same Arape ne}e mo}i zaustavljati od njihovih napada na pograni~ne krajeve svoga carstva, pa odlu~i da im postavi za vladara Arapa, koji }e mu biti odan i povjerljiv. Tako bi mu Arapi dobro do{li u borbi protiv Vizantije. Time bi Arapi Iraka bili ispred Arapa [ama, koji su ve} bili pod Vizantijom. Dùzejme je u Hiri drào uvijek spreman konji~ki odred, da ugu{i pobunjenike. On je umro 268. g. n.e. Nakon smrti Dùzejma, Hirom je zavladao Amr bin Adijj bin Lefr El - Lahmi, prvi vladar iz redova Lahmita, dok je Perzijom vladao Kisra Sabur ibn Erde{ier. Bio je na vlasti sve dok Perzijanci ne postavi{e Kabaz bin Fejruza. U njegovom periodu pojavio se Mazdak, koji po~e propagirati nihilizam. Sljedbenik mu je bio Kabaz, kao i mnogi drugi podanici. Kabaz je poslao vladaru Hire Munziru bin Maus - Semaiu, poziv da se priklju~i tom pokretu i da prihvati njegovu ideju nihilizma. Ovaj to odmah odbi, pa ga Kabaz skide s vlasti, a postavi El - Haris ibn Amra ibn Hadèr el - Kindiju, koji je prihvatio njegovo opredjeljenje. Kabaz ostavi iza sebe na vlasti Kisra Ebu-[irvanha, velikog neprijatelja ovog pravca, koji ubi Mazdaka i mnoge njegove sljedbenike, zatim vrati Munzira za vladara Hire. Tako|er traìo je da mu se pokori El - Haris bin Amr, ali on pobjeè u pleme Kuleb i tu ostade do svoje smrti.


Poslije Munzira Maus - Sema, kraljevstvo potraja jedno vrijeme sve dok na vlast ne do|e Numan bin Munzir, a on je bio taj na koga se Kisra naljutio zbog smicalica koje je smislio Zejd bin Adijj el - Abadi. Kisra pozva Numana da mu do|e. Na svom putu Numan tajno odsjede kod Hani bin Mesuda, prvaka plemena Ali [ejban, kome ostavi na ~uavanje svoju porodicu i imetak, a potom se uputi Kisri. Ovaj ga uhapsi i baci u tamnicu u kojoj i umrije. Kisra postavi za vladara Hire Ijjasa bin Kabisa et- Taia i naredi mu da od Hani ibn Mesuda zatraì da mu preda ono {to je Numan ostavio kod njega. Hani to ljutito odbi, na {ta mu je kralj (Ijjas) objavi rat. Ne pro|e puno vremena a Ijjas do|e upratnji Kisrine konjice i pje{adije. Do{lo je do velike bitke kod mjesta Zi - Kar. Benu - [ejban izvojeva veliku pobjedu koju Perzijanci nisu mogli pore}i. To je bilo prvi put da su Arapi porazili strance. Desilo se neposredno poslije ro|enja Resulullaha, a.s., koji je ro|en osam mjeseci nakon postavljenja Ijjasa bin Kabisa za vladara Hire. Me|utim, poslije Ijjasa, Kisra za vladara Hire postavi Perzijanca, a 632. g. vlast se vrati u pleme Ali Lahm. Vlast je preuzeo El - Munzir, zvani El - Marur, koji je vladao samo osam mjeseci. Njega je pokorio Halid bin el - Velid s muslimanskom vojskom.18

VLAST U [AMU U periodu u kome su Arapi ~inili masovne seobe, do|e porodica Kudaat u [am, i tu se nastani. Oni su porijeklom od Benu - Sulejh bin Helvana, od kojih potje~e Ded`dàm bin Sulejh, pleme poznatije pod imenom Ded`dàime. Njih upotrijebi{e Vizantici kao ìvi {tit od arapskih naleta s kopna, a i protiv Perzijanaca. Najpoznatiji ded`dàimski vladar bio je Zijad ibn el Hubevlet. Njihova vlast spominje se u historiji od po~etka do kraja drugog stolje}a, n.e. Oni prestado{e vladati po dolasku Ali Gassana, porodice koja je pobijedila porodicu Ded`dàime, pa su Vizantici postavljali njih za vladare Arapima [ama. Njihov vo|a je bio Devmet Dèndel. Vladari Gassana postavljani su u [am kao namjesnici vizantijski kraljeva, sve do Bitke na Jermuku, 13.g. po hid`ri. Njihov posljednji kralj, Dèbele ibn Ehjam, pokori se islamu, u vrijeme Omer bin El Hattaba, r.a., vladara pravovjernih.19

28


VLAST U HID@AZU Ismail, a.s., bio je vode}a li~nost u Meki i stalni poglavar Kabe, za cio svoj ìvot.20 Umro je u 137. godini ìvota.21 Njega su zamijenili sinovi Nabit, zatim Kajdar, a neki kaù Akis. Poslije njih, Mekom je upravljao njihov djed, Madad bin Amr el - Dùrhumi. Tako je vlast u Meki bila u njihovim rukama. Ismailova djeca imala su ~ast i ugled zahvaljuju}i svome ocu i svome djedu, graditeljima Kabe, ali oni nisu imali vlast nad Mekom.22 Pro{lo je jo{ mnogo vremena, a Ismailovi potomci ne mogo{e do}i do nekog zna~ajnijeg poloàja na vlasti. Oni su, malo po malo, padali u zaborav, sve dok nije oslabio Dùrhum pred dolazak Nabukodonosora (Buhtanasar). Od tada po~e nad mekanskim nebom sjati politi~ka zvijezda Adnanova, kako }e pokazati i budu}a zbivanja. Posebno je to uvezi s doga|ajem u bitki Nabukodonosora (Buhtanasar) protiv Arapa, na Zati Irku. Vojskovo|a Arapa u toj bitki nije bio Dùrhumit.23 Sinovi Adnanovi razi|o{e se po Jemenu u vrijeme Nabukodonosorove (Buhtanasarove) bitke, 587. g. p.n.e. Krenuo je Bernijah sa Meadom u [am mimo Nabukodonosorove volje, pa kada Buhtanasar poja~a svoj pritisak, Mead se vrati u Meku. Od Dùrhuma zate~e samo Dèr{ema ibn Dèlhemeta, pa se oèni njegovom k}erkom Muanat, koja mu rodi Nezzara.24 Stanje Dùrhuma u Meki pogor{alo se poslije tog doga|aja. Njihov ìvot bivao je sve teì, pa po~e{e ~initi nasilja nad posjetiocima Meke, i odobri{e rasturanje imovine Kabe.25 Ovi doga|aji ljutili su Adnanije i izazivali u njima srd`bu. Kad je pleme Huzaat do{lo u Meri Zahran i kad su vidjeli netrpeljivost Adnanija prema Dèrahimijima, iskoristi{e tu priliku pa se odrà{e na vlasti uz pomo} Adnanija koji se vrati{e da im pomognu. Naro~ito im je pomogao Benu Bekr ibn Abdu Menaf ibn Kenanet. Oni krenu{e protiv Dùrhumija i potpuno ih protjera{e, daleko od Meke, a zatim zauze{e vlast u Meki, polovinom drugog stolje}a nove ere. Kad je pleme Dùrhum bjeàlo u izgnanstvo, zatrpa bunar Zem - zem, i prekri njegov poloàj, a prije toga zakopa u njega neke vrijedne stvari iz Kabe. Ibnu Ishak kaè: Amr ibn Haris ibn Madad, Dùrhumija,26 napusti Meku nose}i dva zlatna srnda}a27 i hadèrul esved (crni kamen), pa ih zakopa u bunar, a on i njegova pratnja odo{e u Jemen. Bili su veoma oàlo{}eni zbog izlaska iz Meke i ostavljanja vrijedne imovine. Procjenjuje se da je vrijeme Ismaila, a.s., bilo dvadeset vjekova prije nove ere, pa je stoga pleme Dùrhum boravilo u Meki otprilike 21 vijek, a vladali su Mekom oko 20 vjekova.


Huzaat su ovladali Mekom i preuzeli dio vlasti Beni - Bekra, a plemena Mudara su imala tri du`nosti, tj. tri dozvole u vrijeme hodo~a{}a. Prvo: da upute ljude, hodo~asnike, s Arefata na Muzdelifu i da odobre njihov povratak s Mine u Meku. To su ~inili ljudi Benu-Gavs bin Mere, iz porodice Ilijas bin Mudara. Oni su imali nadimak Sufe, {to zna~i slu`benici Kabe. Zna~aj odobrenja svodio se na to, da ni jedan hodo~asnik nije smio baciti kamen~i}e dok to ne u~ini prvo Sufa. Kad on to uradi, ~ine to i ostali hodo~asnici. Kad bi zavr{ili bacanje i krenuli s Mine, Sufe bi stale na Akabi i ~ekale da svi hodo~asnici pro|u. Kada se prekinuo lanac Sufa, njih je naslijedila porodica Benu - Sad bin Zejd Munat iz plemena Temim. Drugo: briga o skupnom povratku hodo~asnika, na Minu izjutra prvog dana prino{enja `rtvi. To su obavljali Benu - Advan. Tre}e: po{tovanje svetih mjeseci - E{huru - l - hurum. O po{tovanju ovih mjeseci vodili su ra~una Benu-Temim bin Adijj, iz plemena Benu - Kenanet.28 Porodica Huzaat vladala je Mekom trista godina.29 U njihovo vrijeme Adnaniti se raseli{e po Ned`du i obroncima Iraka i Bahrejna. Na obroncima Meke ostado{e porodice Kurej{ i to Hulul, Harm i male porodice razbacane po njihovom narodu, Benu - Kinane. One nisu imale nikakvu vlast u Meki, a ni nad Kabom, sve do dolaska Kussaj bin Kulaba.30 Historija je zabiljeìla da je Kussajev otac umro dok je Kussaj jo{ bio dojen~e. Majka mu se preudala za ~ovjeka iz Benu - Uzreta, koji se zvao Rebiat ibn Haram. On je odvede u svoj kraj na obroncima [ama. Kad je Kussaj odrastao, vratio se u Meku. Mekom je tada upravljao Hulejl bin Habe{e iz plemena Huzaat. Kussaj zaprosi njegovu k}er Hubu i oèni se njom, po dozvoli oca joj Hulejla.31 Nakon Hulejlove smri, do|e do ratova izme|u plemena Huzaat i Kurej{, {to omogu}i Kussaju da zagospodari Mekom i Kabom. Postoje zabiljeène tri verzije o uzrocima ratova izme|u ova dva plemena. Prva verzija Kad je Kussaj izrodio djecu i stekao veliko bogatstvo, ~ast i ugled, a nakon propasti Hulejla, odlu~i da preuzme vo|stvo nad Mekom i Kabom. Smatrao je da je on pre~i od Huzaata i Benu - Bekra, jer su Kurej{ije ~istokrvni Arapi i nasljednici Ismaila. Zbog toga je pao dogovor izme|u jednog Kurej{ije i ~ovjeka iz Benu Kenaneta o progonu plemena Huzaat i Benu - Bekra iz Meke, pa to i u~ini{e.32 Druga verzija Hulejl je, kako smatra pleme Huzaat, oporu~ilo Kussaju da upravlja Mekom i Kabom.33 Tre}a verzija Hulejl je poklonio k}eri Hubi vlast nad Kabom i postavio Ebu - Gib{ana Huzaata njenim pomo}nikom, pa postade Ebu - Gib{an klju~ar Kabe. Nakon smrti Hulejla, otkupi Kussaj

30


ovo upravljanje nad Kabom od Ebu - Gib{ana za mje{inu vina. Huzaat se rasrdi zbog ovakvog poigravanja sa svetim mjestom i poku{a zabraniti Kussaju vlast na Kabom. Kussaj okupi Kurej{ije i Benu - Kenanet da protjera Huzaat iz Meke. Tako se i desilo.34 Bilo kako bilo, sve nam ovo govori da je nakon Hulejlove smrti i poslova koje su obavljale Sufe, do{ao Kussaj s Kurej{ijama i Kenanijama i rekao Huzaatu: Mi smo zaslu`niji i dostojniji za ove poslove, stoga smo pre~i od vas. Me|utim, Huzaat ih istog momenta napade s onim {to su imali pri sebi, ali ih on nadja~a. Dakle, Huzaat i Benu - Bekr bili su poraèni od Kussaja. On ih je èstoko potukao u otvorenom krvavom sukobu, te obaplemena postado{e njegov plijen. Nakon ovog poraza, Huzaat i Benu - Bekr zatraì{e primirje. Tada su morali javno priznati da je Kussaj zasluàn da bude poglavar Kabe i Meke i da mu je sva krv koju je prolio u prethodnojbitki opro{tena, a da jo{ povrh toga Huzaat i Benu - Bekr moraju dati Kurej{ijama i Kenanijama krvnu od{tetu. Presudu o svemu tome je izrekao Jamur bin Arif iz Benu - Bekra, pa je on tada prozvan E{ - {e - dah.35 Kussaj je preuzeo vlast nad Kabom i Mekom polovinom petog stolje}a n.e. ili ta~nije, 440. g.n.e.36 Poslije njega su Kurej{ije preuzele potpuno upravu i gospodstvo nad Mekom, gradom koji postade vode}i vjerski centar, posje}ivan od Arapa cijelog Arabijskog poluotoka. Kussaj je doveo svoje pleme u Meku, a upravu nad Mekom i obavljanje mnogih va`nih poslova vezanih za hodo~a{}e rasporedio na Kurej{ije. On proglasi da su Ali Safvan, Nesat, Udvan i Meret ibn Avf dobili odre|ene va`ne poslove i vladaju}e poloàje u Meki.37 Kussaj je u narednom periodu odigrao zna~ajnu ulogu u organiziranju poslova u Meki. On je osnovao Daru - n - Nedveti - Vije}nicu, s lijeve strane haremi - {erifa Kabe, okrenuv{i joj vrata u mesdìd. Vije}nica je bila zborno mjesto Kurej{ija, na kome su donosili va`ne odluke. Ova Vije}nica je prema{ila sva o~ekivanja Kurej{ija svojom funkcijom. Ona je bila pozornica na kojoj su se donosile va`ne odluke, razmjenjivala mi{ljenja, vodile rasprave i u njoj su se rje{avali svi problemi na najbolji na~in.38

POÂSNE FUNKCIJE KOJE JE OBAVLJAO ILI NADZIRAO KUSSAJ 1. Upravljanje i predsjedavanje Vije}nicom i Vije}em, gdje su rje{avani svi va`ni problemi, dono{ene sve va`ne odluke i obavljane svadbe i vjen~anja. 2. Vojno vo|stvo; organizacija i ustrojstvo vojnih aktivnosti. Svi vojni pohodi organizirani su pod njegovim vo|stvom. 3. Pokroviteljstvo i povjerenstvo nad Kabom. Samo je on mogao otvoriti vrata Kabe i niko


drugi. On je drào klju~ Kabe i li~no opsluìvao Kabu u svakom pogledu. 4. Opskrba - hadìja hranom i vodom; za njih su pravili korita s vodom, i zasla|ivali je hurmama i gro`|icama, te bi ljudi pili prilikom dolaska u Meku. Svaki hodo~asnik mogao je besplatno piti vodu, koja je od posebne va`nosti bila u tim àrkim krajevima.39 5. Spremanje hrane hadìjama (rifade) kao {to se sprema gostima. Kusaj je propisao Kurej{ijama porez u vrijeme sezone hadà i oni su taj imetak davali Kusaju. Od tog poreza nabavljala se hrana za siroma{ne hodo~asnike.40 Sve ove poslove kontrolirao je ili li~no obavljao Kussaj. Slavu je doìvio i njegov sin, Abdu Menaf, jo{ za o~eva ìvota. Kussaj je imao starijeg sina, Abduddara, ali je Abdu Menaf bio sposobniji. Kussaj re~e mla|em sinu Abdu Menafu: Poslat }u te me|u narod, tj. predloìt }u te, pa ako te oni prihvate i izaberu, onda }u ti ostaviti u amanetu poslove od interesa za Kurej{ije, Meku i Kabu. On mu za ìvota dade upravu na Vije}nicom, pokroviteljstvo nad Kabom, vojno vo|stvo i brigu o opskrbi hadìja. Kussaj nije imao ni jednu primjedbu na obavljanje njegovih poslova, a sin mu je radio kako za o~eva ìvota, tako i nakon njegove smrti. Kad je Abdu Menaf umro, njegove poslove naslijedili su mu sinovi. Me|utim, sve je bilo u redu, dok se nisu pobunili sinovi Abduddara, starijeg Kussajevog sina, koji su hlepili za poloàjem i vla{}u. Tada su se Kurej{ije podijelile u dva tabora, te umalo da ne zarati{te. Me|utim, uspostavi{e primirje i podijeli{e me|usobno vlast izme|u sinova Abdu Menafa i Abduddara. Opskrba vodom i hranom pripade sinovima Abdu Menafa, a Vije}nica i ~uvanje Kabe sinovima Abduddara. Benu Abdu Menaf su sve va`nije odluke donosili po tradicionalnom obi~aju Arapa, bacanjem kocke ili izvla~enjem strjelica. Tim putem èljeli su obezbijediti i naslije|e poslova oko Kabe. Oni kockom izvuko{e Hi{am bin Abdi Menafa, koji naslijedi sikajet i refadet (opskrbu vodom i hranom), {to je i obavljao do svoje smrti. Kad je Hi{am umro, njega naslijedi njegov brat EL - Muttalib ibn Abdi Menaf, a poslije njega naslijedili njegov brat El - Mutalib bin Abdi Menaf, a poslije njega Abdul - Muttalib ibn Hi{am ibn Abdi Menaf, djed Resulullaha, a.s. Poslije njega obavljali su i naslje|ivali taj posao sve do dolaska islama. Tada je briga oko Kabe bila u rukama Abbas bin Abdul - Muttaliba.41 Kurej{ije su imale i druge funkcije osim ~etiri spomenute, a dijelili su ih i na ostale familije. Oni formira{e u Meki vlast sli~nu vlasti u demokratskim dràvama. Imali su ustrojstvo vlasti sli~no ustrojstvu u nekim zemljama danas. Imali su vije}e i zasjedanje parlamenta. Evo slike tih vladaju}ih funkcija: 1. uprava nad mejsirom pomo}u obra}anja kipovima.42 Tim poslom su upravljali Benu Dùmh; (El - Isar); 2. briga o imetku i poklonima zavje{tanim bogovima - kipovima Kabe. U tu slu`bu ubrajalo se i rje{avanje sporova i nesuglasica. Taj posao imali su u svojim rukama Benu- -

32


Sehm; (Tahdìru l - emral); 3. vladaju}e vije}e, kojim su upravljali Benu - Esed; (E{ - [ura); 4. odre|ivanje krvarine i drugih kazni, o tome se brinulo pleme Benu - Temim; (El I{nak); 5. ~uvanje nacionalne - plemenske zastave, to je radilo pleme Benu - Umejje; 6. ure|enje {atora za hodo~asnike, kao i briga o konjici. Zadatak tog posla izvr{avali su Benu - Mahzum; (El - Kubbe); 7. Posredovanje i izmirivanje zara}enih plemena. Time su se bavili Benu - Adijj.43

VLAST KOJU SU IMALI OSTALI ARAPI Ranije smo govorili o seobi plemena Kahtanija i Adnanija, te da su oni me|usobno podijelili arapske zemlje. Ona plemena koja su bila u blizini Hire, bila su pod nadzorom arapskog kralja u Hiri, a ona koja su bila u pustinji [ama, bila su pod nadzorom Gassanija. Taj nadzor je u stvari bio samo na papiru, jer su plemena imala punu slobodu u vlasti. Potpunu samostalnost imala su jedino beduinska plemena koja su ìvjela u unutra{njosti Arabijske pustinje. Svako pleme imalo je svoga plemenskog vo|u - starje{inu, svoju unutra{nju vlast, te je svako pleme bilo kao samostalna dràvica, ~ije je ustrojstvo bilo plemenska privrènost, ~uvanje me|usobnog interesa, ~uvanje i odbrana zemlje od neprijatelja. Poglavar plemena uìvao je veliki ugled. Bio je poput kralja u svojoj dràvi. Pleme je po{tovalo rije~ starje{ine - bilo u miru ili u ratu. Njegova vlast bila je jaka kao vlast najja~eg diktatora. Kad bi se on zavadio s nekim drugim, imao je iza sebe hiljade spremnih sablji, imao je ljude koji nisu pitali za uzrok sukoba, a niti su traìli obja{njenje. Slijepo su slu{ali naredbe svoga plemenskog vo|e. Jedino je postojala rodbinska konkurencija za vlast. Ro|aci su se me|usobno natjecali u dare`ljivosti i ~asti prema gostu, plemenitosti, pokazivanju juna{tva, hrabrosti, odbrani obespravljenih, a sve to kako bi stekli ve}i ugled me|u ljudima; posebno su imali pjesnike, glasnogovornike plemena. Time bi se uzdizali iznad rivala u prestiù za vlast. Arapi su bili veoma rje~it narod. Naro~ito su bili nadareni pjesni{tvom. Pjesnici su zauzimali posebno mjesto u dru{tvu. Oni su jezikom branili pleme, pa njihov ugled nije ni u ~emu zaostajao za ugledom ljudi na vlasti. Poglavari i velikodostojnici plemena imali su posebne privilegije u raspodjeli plijena. Oni su uìvali slijede}e povlastice: mirbaa, saffij, ne{itat i fudul. Mirbaa, zna~i ~etvrtina plijena; Saffij je sve ono {to poglavar uzme li~no za sebe prije raspodjele; Ne{itat je sve {to poglavar usput zaplijeni prije povratka u pleme;


Fudul je ostatak nakon raspodjele plijena, koji se ne moè podijeliti na jednake dijelove ratnicima kao: deve, konji i sli~no:

POLITI^KA SITUACIJA U ARABIJI Govorili smo o arapskim vlastima, pa kaìmo ne{to i o op}oj politi~koj situaciji. Te{ku politi~ku situaciju imale su tri arapske pokrajine koje su grani~ile sa stranim zemljama. Neosporno je da je politi~ka situacija utjecala direktno na dru{tvenu i ekonomsku situaciju. Stoga je u ovim pokrajinama stanje bilo veoma te{ko. Nije se osje}ao nikakav napredak. Narod je bio klasno podijeljen. Postojali su gospodari i robovi, ili vladaju}i i potla~eni sloj. Gospodari su u ovim pokrajinama bili, uglavnom stranci. Oni su imali svo bogatstvo u svojim rukama, a robovi su bili stalni du`nici. To je bilo sli~no kao kad bi predo~ili sebi raju koja obra|uje poljoprivredna dobra s kojih svi prihodi idu vlastima. Vlast ih koristi, tro{i za provod, uìvanje, za darove, za mito i korupciju, a raja u svojoj sljepo}i tumara kroz vje~nu tminu iz koje i ne traì izlaz niti poku{ava iza}i. Oni nemaju kome da se poàle, a niti ima ko da ih za{titi, jer iz tog stanja nema izlaza. Pomirljivo podnose ropstvo i sve vrste muka, jer smatraju da je tako Bogom dano, te da je vlast primarna, a njihovo pravo sekundarno. Susjedna plemena tih pokrajina bila su dosta prevrtljiva i nestabilna. Nisu imali neke posebne ìvotne ciljeve. Povremeno su upadali u Irak i [am, tumaraju}i za hranom. Arapi u unutra{njosti Arabije tako|er su bili me|usobno nepovezani. Oni su uglavnom bili optere}eni plemenskim porijeklom, nesuglasicama, obi~ajima, vjerom itd. Nisu imali jaku centralnu vlast koja bi ih za{titila u nevolji i odbranila od zla.

ARAPI I HID@AZ Svi Arapi su s po{tovanjem gledali na Hidàz. Veoma ih je interesirala politi~ka situacija u njemu. Hidàz je za njih bio prolaz do vjerskog centra svijeta, do Meke, do Kabe. Stoga su i na Hidàz gledali kao na svetu oblast. Vladare Hidàza su po{tovali kao ~uvare vjerskog centra Meke i sveti{ta Kabe. Za Meku smo rekli da je bila prijestolnica u kojoj je funkcionirala i vjerska i svjetovna vlast. Va`ne odluke su se donosile u hramu Kabe. Glavni zadatak vlasti bio je briga o poslovima od interesa za hodo~asnike. U Meki je radilo i sudstvo. Oni su sudili po vjerskom pravnom zakonu Ibrahima, a.s. Iako je vlast u Hidàzu li~ila na vlast u dana{njim parlamentarnim sredunama, ipak je

34


bila preslaba da podnese ovoliki teret dràve s najve}im vjerskim centrom na svijetu. To se pokazalo ta~nim, posebno kad je do{lo do sukoba s Abesincima, o ~emu }e biti rije~i.

VJERE ARAPA Ve}ina Arapa slijedila je dugo vremena vjeru Ismaila, a.s., koji ih je pozivao vjeri svoga oca Ibrahima, a.s. Oni su vjerovali u Boga, Jednog Jedinog i ispovijedali Boìju vjeru. To je trajalo jedno izvjesno vrijeme, dok nisu po~eli zaboravljati Boìje opomene i zabrane. I pored sve ve}eg zapadanja u idolopoklonstvo, uvijek je postojao vrhovni Bog Allah, d`.{., kome su se obra}ali u te{kim situacijama. Neke islamske obrede hadà izvr{avali su sve do dolaska na vlast Amra ibn Luhaja poglavara plemena Huzaat. On je odrastao u pobo`noj sredini koja je po{tovala Boìje granice. Odlikovao se iskreno{}u i bogobojazno{}u, pa ga je narod zavolio. Smatrali su ga velikim ~ovjekom. On otputova u [am da posjeti podru~je iz kojega je bilo najvi{e poslanika i u koje je do{lo najvi{e Boìjih objava. Tamo vidje da stanovnici oboàvaju kipove, pa mu se to dopade i povjerova da su oni u pravu. Iz [ama se vrati nose}i sa sobom kip zvani Hubel, pa ga postavi u Kabu. Zatim pozva stanovni{tvo Meke u mnogobo{tvo. Oni se listom odazva{e, po{to su cijenili Amr ibn Luhaja, pa su smatrali da je i to ~emu ih poziva dobro. Za kratko vrijeme, stanovnici cijelog Hidàza po~e{e slijediti stanovnike Meke. Oni su vlasnici Kabe i stanovnici Harema.44 Me|u najstarije kipove u Kabi ubrajao se i bog Menat, kojeg su dovukli s obale Crvenog mora, iz nekog mjesta blizu Kudejda. Zatim je poznat Lat, kojeg su donijeli iz Taifa i Uzat, kojeg su nabavili u Vadi Nahlu. Ova tri kipa su bila i najve}a. [irk - mnogobo{tvo je iz dana u dan uzimalo sve vi{e i vi{e maha. Broj kipova se stalno pove}avao. Bilo ih je na svakom mjestu Hidàza. Spominje se da je Amr ibn Luhaja imao vezu sa dìnima, pa ga jedan od dìna obavijestio da su kipovi iz perioda Nuhovog, a.s., naroda, a koji su se zvali Vedd, Suvaa, Jegus, Jeuk i Nesr, zakopani u Dìddi, pa ih treba prona}i i donijeti u Kabu. On na|e ove kipove u mjestu Tihama, na obali Crvenog mora sjeverno od Hidàza, i donese ih u Kabu. Kada do|e vrijeme hodo~a{}a, on ih prikaza hodo~asnicima, a potom ih opet smjesti u Kabu. Od tog vremena, svako pleme je imalo svoga boga - kipa, pa ~ak i svaka ku}a zasebno. Harem Kabe ispuni se kipovima. Evidentno je, da je u vrijeme osloba|anja Meke, Resulullah, a.s., zatekao 360 kipova. On ih je poobarao i porazbijao, a zatim je naredio da sve ostatke iznesu iz Harema i da ih spale.45


Tako mnogobo{tvo i vjera u kipove postado{e prava manifestacija cijelog stanovni{tva predislamske Arabije, koje je neprestano mislilo da jo{ uvijek slijedi vjeru Ibrahima, a.s. Arape predislamskog doba zvali su El - Dàhilijjun, neznalice u vjeri. Oni su imali posebne obi~aje i vjeru, ceremonije u samim molitvama ispred kipova, koje je opet izmislio najvi{e Amr bin Luhaj. Ono {to bi on radio, mnogi su smatrali lijepom novotarijom, kojom }e uljep{ati Ibrahimovu vjeru, koju su ve} uveliko izopa~ili. Evo nekih ceremonija pri oboàvanju kipova: 1. Stajali su i zadràvali se kraj kipa kome su se molili i od kojeg su traìli za{titu, pomo}; molili za èlju; vjerovali u njegov {efaat - zauzimanje kod Boga za po~injene grijehe, itd. 2. Oko kipa su ~inili hodo~a{}e, tavaf, ili obilazak oko njih, ~inilu su pred njim sed`du i bili ponizni i skru{eni. 3. Pred kipom su klali `rtvu, putem koje su se nastojali pribliìti njegovoj svetosti. Pred njim su klali i stoku svakodnevno, te prizivali ime doti~nog kipa. Ovakvu vrstu klanja Allah, d`.{., zabranjuje muslimanima, kao i meso od tako zaklane stoke. Allah, d`.{., kaè: i {to je na `rtvenicima `rtvovano. (5:3) kao i : I ne jedite ono pri ~ijem klanju nije spomenuto Allahovo ime. (6:121) 4. Jedan od vidova pribliàvanja boànstvu bilo je i prino{enje jela i pi}a kipovima. Tako|er su odvajali od svoje ljetine i stoke i donosili pred kip. A od svega toga najneobi~nija stvar je, da su uvijek odvajali dio za Allaha, vrhovnog Boga. Oni su imali obi~aj da neke stvari za koje su znali da pripadaju samo Allahu, ne pripisuju kipovima, ali tako|er nisu prenosili na Allaha, d`.{., ono {to su smatrali da pripada samo kipu u danoj situaciji. Uzvi{eni Allah, d`.{., rekao je: oni odre|uju za Allaha dio ljetine i dio stoke koju je On stvorio, pa govore: Ovo je za Allaha!A ovo za boànstva na{a! Me|utim, ono {to je namijenjeno boànstvima njihovim ne stiè Allahu, dok ono {to je odre|eno za Allaha stiè boànstvima njihovim. Kako ru`no oni sude! (6:136) 5. Jedan od na~ina pribliàvanja kipu bilo je prino{enje stoke i plodova, {to smo ve} spomenuli. Allah, d`.{., kaè: Ova i ova stoka, i ti i ti zemaljski plodovi su zabranjeni, smiju ih jesti samo oni kojima mi dozvolimo - tvrde oni - a ove i ove kamile je zabranjeno jahati. Ima stoke prilikom ~ijeg klanja ne spominju Allahovo ime, izmi{ljaju}i o Njemu laì... (6:138) 6. U obrede pribliàvanja kipu spadalo je oboàvanje odre|enih vrsta stoke: behiret, saibet, vesilet i hamj. Ibn - Ishak kaè: El - behiret ili es - saiba oslobo|ena je deva, tj. ona koja je izrodila deset ènskih deva izme|u kojih nema mu{ke deve. Ovu vrstu deve ne ja{u, ne {i{aju joj dlaku, ona ne radi teà~ke poslove i njeno mlijeko ne pije niko osim gost. Ako ona ponovo rodi ènsku devu, mladun~etu proreù uho i prema njoj se postupa kao i prema njenoj majci. Ta posljednja, ili jedanaesta deva, zove se behiret - k}er saibe (oslobo|ene deve)

36


El - Vesilet: ovca koja je ojanjila pet puta po dvoje ènske janjadi. Ona se zove vesilet. Janjad koja do|u na svijet poslije toga, jedu samo mu{karci, osim ako rodi mrtvo janje, pa njega jedu svi. El - Hami je el - fahl, a fahl je dromedar - mu`jak deve s kojim je ona izrodila deset ènskih deva izme|u kojih nema mu{ke deve. Njegova le|a su na cijeni (za{ti}ena), ne ja{e ga niko, ne radi nikakve poslove, ne {i{a mu se dlaka i sluì samo za rasplodnju. O tome Kuran kaè: Allah nije propisao behiru, ni saibu, ni vasilu a ni hama. To oni koji ne vjeruju, govore o Allahu laì, a ve}ina njih nema pameti. (5:103) Allah, d`.{., tako|er kaè: Oni govore: Ono {to je u utrobama ove stoke dozvoljeno je samo mu{karcima na{im, a zabranjeno na{im ènama. A ako se plod izjalovi, onda su u tome sudionici. (6:139) Me|utim, postoji i druga~ije tuma~enje ovih vrsta stoke.46 Seid bin El - Musejjib smatra da su ove vrste stoke odre|ene samo za njihove idole,47 a u autenti~nom hadisu, koji je merfu tj. besprekidno prenesen od Resulullaha, a.s., stoji: Amr bin Lihj bio je prvi koji je za{titio i oslobodio ove vrste ìvotinja i uveo ih u obred boànstva.48 Sve prethodne radnje, Arapi su ~inili da bi udovoljili boànstvima, vjeruju}i da }e ih boànstva pribliìti Allahu, biti posrednik do Allaha, i da }e se kod Allaha zauzimati za njih. Kuran o tome kaè: Mi im se klanjamo samo zato da bi nas {to vi{e Allahu pribliìli. (39:3) i: Oni se, pored Allaha, klanjaju onima koji im ne mogu nauditi niti im mogu kakvu korist pribaviti i govore: Ovo su na{i zagovornici kod Allaha. (10:18) Arapi su vr{ili raspodjelu mnogih stvari uz pomo} strjelica bez perja, koje su sluìle za kockanje i igru. Bile su tri vrste strjelica: na kojima je pisalo Da i na kojima je pisalo Ne - koje su upotrebljavali za dono{enje odluka vezanih za posao, putovanje, ènidbu i sl. Ako bi iza{la strjelica sa Da, onda bi taj posao uradili, a sa Ne, ne bi ga uradili te godine, nego bi ponovo bacali sljede}e godine i tako redom. Bilo je strjelica u kojima je bila voda ili krv, pa vrsta na kojoj je pisalo od vas je i nije va{ i oboje. Tako npr. ako bi sumnjali u ne~ije porijeklo, odveli bi ga pred Hubela, i poveli stotinu kurbana koje bi predali vra~u. Ovaj bi bacao strjelice i ako bi ispalo od vas je, zna~i, va{e je dijete i ima pravo naslije|a, a ako bi iza{lo nije va{, ne bi imao pravo naslije|a. Ako bi iza{lo oboje, ostalo bi dijete uz tu porodicu, bilo bi kao i njihovo, ali bez naslije|a i bez o~instva. Sli~no strjelicama su kremen i hazardne igre koje su vezane za opkladu. Uz opkladu bi dijelili meso `rtve prinesene boànstvu i zaklano odabirom strjelica. Arapi su vjerovali u rije~i kahina, arrafa i muned`dìma. Kahin je prorok, koji prori~e budu}nost. On se izdaje za poznavaoca tajni. Me|u njima ima onih koji smatraju da su sljedbenici dìna i da im dìni donose vijesti.


Arraf je onaj koji sebe smatra poznavaocem doga|aja s uzrocima i posljedicama koje navodi u danoj situaciji. On je poga|ao na primjer ko je kradljivac, gdje se kra|a dogodila, {ta je ukradeno i uop}e neke svakodnevne stvari. Muned`dìm je onaj koji gleda zvijezde i planete, i ra~una njihovo kretanje i poloàje kako bi znao situaciju na dunjaluku i ono {to }e se desiti u budu}nosti.49 Vjerovanje ovim ljudima je u stvari vjerovanje u zvijezde, a jedna od vrsta tog vjerovanja bilo je vjerovanje da zvijezde izazivaju ki{u, pa su govorili: pala je ki{a zbog te i te zvijezde.50 Me|u Arapima je bilo rasprostranjeno sujevjerje (tijere) - lo{ predznak ili pesimizam. Oni su u tom sujevjerju i{li tako daleko da su prelazak ma~ke preko puta ili prelijetanje ptice iznad glave, smatrali nesre}om. Prilazili bi ptici (ili muflonu), te je popla{ili, pa ako bi ona pobjegla na desnu stranu, oni bi nastavili sa zapo~etim poslom i smatrali da je u njemu hair, a ako bi pobjegla na lijevu stranu, oni bi odustali od toga posla vidjev{i u tome lo{ predznak. Ovim vrad`binskim obi~ajima mogu se pridodati jo{ - no{enje ze~ije {ape oko vrata, zatim zaziranje od nekih dana ili mjeseci, od nekih ìvotinja, ku}a, èna, vjerovanje u zaraznu bolest i sovu. Vjerovali su da se du{a ubijenog ne}e smiriti dok se ne podmiri krvna osveta i du{a mu postaje sovom i lebdivazduhom i da }e govoriti: Vratite me u tijelo, vratite me u tijelo!, ili: Napijte me, napijte me!, pa ako se izvr{i osveta ili uzme krvarina, ona }e u}i u tijelo i smirit }e se.51 Eto, tako su vjerovali Arapi predislamskog doba, iako su imali i ostataka Ibrahimove, a.s., vjere, koju nisu u potpunosti napustili, kao: veli~anje Kabe, obilaènje ili tavaf oko Kabe, obavljanje hadà, umre, stajanje na Arefatu, Muzdelifi i klanje kurbana. Tako|er su u to sve unosili bidate - novotarije. Kurej{ije su govorile: Mi smo sinovi Ibrahima i nasljednici Kabe, mi smo njeni vlasnici i stanovnici Meke. Niko od Arapa nema takva prava i takav poloàj. Sebe su znali nazivati El - Hums, a to je zajedni~ki naziv pripadnika plemena Kurej{, Kinana i Dèdil. Mi ne smijemo napu{tati Harem i skinuti Ihrame. Oni nisu stajali na Arefatu, niti su ifadu ~inili s Arefata, nego su to ~inili s Muzdelife (ifada je grupni povratak s Arefata). O tome Allah, d`.{., kaè: Zatim krenite odakle kre}u ostali ljudi. (2:199) Oni su govorili tako|er: Mi, El - Hums, ne smijemo drobiti hranu i prìti je na maslu, dok smo u ihramu. Mi ne ulazimo u {atore od kostrijeti, a kada se odmaramo, odmaramo se samo u ku}ama, sve dok smo u ihramima.52 Govorili su tako|er: Ko je do{ao u Hram i donio sa sobom hranu, ne treba jesti tu hranu u vrijeme hadà i umre.53 Tako|er su naredili stanovnicima van Harema da svoj prvi tavaf oko Kabe moraju obaviti u odje}i nekog od El - Humsa, a ako ne na|u odje}u (a mu{karci su), onda }e obilaziti Kabu goli. @ene su skidale svoju odje}u osim otvorene ko{ulje. O obla~enju Allah, d`.{., kaè: O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad ho}ete da molitvu obavite. (7:31)

38


Ako neko od mu{karaca ili èna bude po~a{}en da tavafi u svojoj odje}i u kojoj je do{ao, bacit }e je poslije tavafa i ne}e je koristiti vi{e ni oni, a ni drugi. Obi~aj im je bio da ne ulaze u svoje ku}e na glavni ulaz ako su u ihramima, nego bi na zadnjoj strani ku}e napravili otvor kroz koji bi ulazili i izlazili. Takvu besmislenost smatrali su dobro~instvom. Kuran je to zabranio, pa Allah, d`.{., kaè: Ne iskazuje se ~estitost u tome da sa stra`nje strane u ku}e ulazite, nego je ~estitost u tome da se Allaha bojite. (2:189) Sva ova vjerska ubje|enja predislamskih Arapa bila su ~isti {irk ili mnogobo{tvo. To isto je i vjerovanje u kipove, u vrad`bine, u izmi{ljotine itd. âk su i jevreji, kr{}ani, me|usije - poklonici vatre, Sabejci i drugi, nalazili puteve da prodru u Arabiju sa svojim vjerskim ubje|enjima i obi~ajima. Jevreji su imali najmanje dva perioda kada im je uspjelo da prodru na arabijsko tlo. 1. Njihova seoba u vrijeme ratnih pohoda Asirije i Babilonije u Palestinu. Do osvaja~kih pohoda do{lo je zbog pritiska na jevreje, ru{enja njihovih gradova i njihovih hramova od strane kralja Nabukodonosora, 589. g. p.n.e. Ve}ina zarobljenih jevreja odvedena je u Babiloniju, a odatle da podijele napu{tenu zemlju od Palestine do Hidàza i da se udoma}e na sjeveru Arabije.54 2. Poslije rimskog zauzimanja Palestine, pod vo|stvom rimskog vo|e Tita, 70. g.n.e., Rimljani su vr{ili pritisak na jevreje, te nakon ru{enja njihovih hramova, vi{e jevrejskih plemena odlazi u Hidàz. Oni se naseli{e u Jesrib (Medinu), Hajber i Tejmu. Izgradi{e naselja, sela i tvr|ave. Tako do|e ìdovska vjera u Arabiju, putem njihovih muhadìra (izbjeglica). Jevreji postado{e i politi~ki faktor o kojem se govorilo pred pojavu islama, a posebno u vrijeme prvog stolje}a islama. Kada se islam po~eo {iriti, u Arabiji su ìvjela poznata jevrejska plemena: Hajber, Nadir, Mustalek, Kurejza, Kajneka, a ~uveni pisac djela Vefaul - Vefa, Es - Srmhudi, spominje na 116. strani svoje knjige preko dvadeset jevrejskih plemena.55 Jevrejska vjera je stigla i u Jemen preko Esada Ebi - Kureba, koji je kao borac i{ao u Jesrib i tamo primio jevrejstvo. On je sa sobom poveo dvojicu rabina iz plemena Benu Kurejza u Jemen. Jevrejska vjera brzo se {irila u Jemenu, tako da je dolaskom na vlast Esadovog sina Jusufa u Jemenu, Zu Nuvas udario na kr{}ane Ned`rana i pozvao ih da prime jevrejstvo. Kad oni odbi{e, on ih pobaca u iskopane jame i zapali ih. U vatri su gorjeli, bez razlike, mu{ko i ènsko, i staro i mlado. Navodi se da je broj `rtava bio izme|u 20 i 40 hiljada. Taj doga|aj desio se oktobra, 523. g.,56 a Kuran navodi dio ove pri~e u poglavlju El - Burud`. Kr{}anska vjera je do{la u Arabiju putem vizantijske i abesinijske okupacije. Prva abesinska okupacija Jemena bila je 340. g.n.e. i trajala je do 378. g.57 U tom periodu, u Jemenu po~elo je propovijedanje evan|elja u svim pokrajinama. Tada je u Ned`ran do{ao


i neki veliki pobo`njak, zvani Fimijan, pa je i Ned`rance pozvao u kr{}ansku vjeru. Zbog njegove pobo`nosti svijet mu povjerova, a kad njihov vo|a Malbu primi tu vjeru, primi je i ostalo stanovni{tvo.58 Kad su Abesinci u{li u Jemen, pogazi{e ono {to je u~inio Zu - Nuvas, a Ebreha zauze vlast. On po~e {iriti kr{}ansku vjeru veoma brzo i na veoma {irokom podru~ju. To doseè takve granice da je u Jemenu èlio sagraditi Kabu, kako bi odlazak u Meku zamijenio dolaskom u Jemen. On krenu da sru{i Kabu u Meki, pa ga Allah primjerno kazni i za ovaj i za onaj svijet. Kr{}anstvo su prihvatila arapska plemena Gasasine, Taglub, Tajj, a i neka plemena koja su grani~ila s Bizantijom, a prihvatili su ga i neki vladari Hire. Oboàvanje vatre (el - medùsijje), uglavnom su prihvatili Arapi koji su ìvjeli u pograni~nim predjelima Arabije prema Perziji. Sljedbenika ove vjere bilo je i u Iraku i Bahrejnu. Naro~ito ih je bilo u Ahsi i Hid`ru, gradovima Bahrejna, kao i na obali Arabijskog zaljeva. Tu vjeru slijedili su i mnogi Jemenci u vrijeme perzijanske okupacije. O sabijstvu nam govore mnoge arheolo{ke iskopine u Iraku. To je bila vjera naroda Ibrahima Kaldejskog. Kaldejci su bili semitski narod koji je vjerovao u astrologe i astrologiju. Ovoj vjeri su se priklonili mnogi stanovnici [ama i Jemena u pro{losti. Ali, nakon navale kr{}anstva i jevrejstva, to vjerovanje po~elo je gubiti svoje sljedbenike. I pored toga jo{ uvijek ima me|u ljudima ostataka tog vjerovanja, pomije{anog s oboàvanjem vatre, naro~ito u Iraku i na obalama Arabijskog zaljeva.59

VJERSKO STANJE Islam je zatekao sve ove religije i sva ova vjerovanja kod Arapa, ali ne u njihovom usponu, ve} u slabljenju i stagniranju. Idolopoklonici koji su se izdavali za sljedbenike vjere Ibrahima, a.s., bili su daleko od naredbi i zabrana Ibrahimovog, a.s., {erijata, daleko od plemenitog Ibrahimovog, a.s., ~udore|a - ahlaka. Duboko su gazili zabludama i grijesima, pa se vremenom razvijalo kod njih idolopoklonstvo ili mnogobo{tvo sa svim prate}im njegovim obi~ajima. Sve je to ostavilo duboke tragove na dru{tvenu, politi~ku i vjersku svijest tog naroda. Jevrejstvo se pretvorilo u dvoli~nost i diktaturu. Jevrejski poglavari su postali vrhovni gospod - bog svojoj naciji. Oni su sudili ljudima i diktirali njihovom sudbinom. Ljudi su pred njima polagali ra~un za privatne gre{ke, pa ~ak i za rije~i izgovorene {apatom. Sva njihova briga bila je vlast i blago. Prava vjera je slabila, {irilo se nevjerstvo, jeres, te ravnodu{nost prema u~enju, na koje Allah podsti~e i nare|uje svakome da ga po{tuje.

40


Kr{}anstvo je postalo idolopokloni~ka vjera, te{kog shva}anja, ono je uspostavilo ~udan spoj izme|u Boga i ~ovjeka. Stoga ono nije ostavilo duboke i stvarne tragove na Arape, koji su ga prihva}ali posebno zbog veoma razli~itog u~enja, i njegovog odraza na na~in ìvota koji su ìvjeli, i od kojeg se nisu mogli udaljiti. Stanje sljedbenika ostalih vjera kod Arapa bilo je kao i stanje mnogoboàca - mu{rika. Njihova srca bila su sli~na, kao i njihovi obi~aji, njihova vjerska ubje|enja i njihov pogled na svijet.

ARAPSKO PREDISLAMSKO DRU[TVO Nakon obrade politi~ke i vjerske situacije na Arabijskom poluotoku, ostalo nam je da kaèmo ukratko o dru{tvenim, ekonomskim i eti~kim prilikama toga doba.

DRU[TVENE PRILIKE Arapi su imali nekoliko dru{tvenih slojeva s izraènim me|usobnim razlikama. Odnos me|u ljudima plemstva bio je na visokoj ljestvici uspona i napretka. Ljudi su imali slobodu volje i govora, ma koji poloàj imali u tom staleù. Kad bi ~ovjek èlio pohvaliti arapske vrline, ~ast, hrabrost, plemstvo itd., u ve}ini slu~ajeva bi se u svojoj poeziji obra}ao èni. @ena je bila u stanju, samo ako je htjela, dovesti ~itava plemena do mira ili ih zavaditi do te mjere, da me|u njima do|e do prolijevanja krvi, sukoba i ratova. Me|utim, i pored toga, mu{karac je bio glava porodice i nosilac glavne rije~i u ku}i. Mu` i èna bili su vezani brakom, s dozvolom njenih roditelja ili staratelja, a ona nije imala pravo da im se suprotstavi. U drugim slojevima postojao je obi~aj mije{anja mu{karaca i èna. To ne moèmo objasniti druga~ije, osim da je vladao nemoral, bestidnost, razvrat i prostitucija. Ebu - Davud prenosi od Ai{e, r.a., da je vjen~anje u predislamsko doba bilo na ~etiri na~ina: 1. Postojao je brak poput dana{njeg. Za momka se na|e djevojka, zaprose je i oni se vjen~aju. 2. Mu` kaè èni, nakon zavr{enog mjese~nog ciklusa, da ide tom i tom ~ovjeku i traì da ona ìvi s njim. Njen mu` joj se ne primi~e dok ne ustanovi da nije trudna s tim ~ovjekom.


Ako ostane trudna, njen mu` spolno op}i s njom ako ho}e. Ovo se ~inilo u slu~aju da ~ovjek nije imao djece pa je htio da mu se rodi dijete. Ovakav brak se zvao nikahul - istibdai. 3. Okupi se grupa od tri do deset osoba, pa op}e s jednom ènom. Ako ona ostane trudna, nakon poroda pozove sve u~esnike u sramnom ~inu i svi moraju do}i, a ona odabere onoga koga ona ho}e, da bude otac njenom djetetu. Taj uzima dijete i daje mu porodi~no ime. 4. Okupe se kod ène mnogi mu{karci i ona ne smije odbiti nikoga ko je do{ao. To su uglavnom bile javne ène. Na svoja vrata su stavljale zastavicu kao znak raspoznavanja njihove ku}e. Ko god je èlio u}i kod takvih èna, znao je gdje ide. Ako bi takva èna ostala trudna i rodila dijete, okupili bi se svi koji su joj dolazili, a onda bi pozvali fizionomiste - poznavaoce ljudske fizionomije. Zatim bi ona dala dijete onome kome sli~i i ono bi bivalo progla{eno njegovim i ne bi mogao to da odbije. Dolaskom Objave, Allah, d`.{., poni{tava sve vrste ovakvih brakova, a dozvoljava samo dana{nji islamski brak.60 Postojao je kod predislamskih Arapa jo{ jedan na~in braka. Naime, mu{karca i ènu spajale su sablje i koplja, tako {to su pobjenici iz plemenskih ratova uzimali ène pobije|enih. Djeca ro|ena iz tih veza nisu imala nikakva prava na o~instvo, a sramota ih je pratila ~itavog ìvota. Poznato je da su Arapi predislamskog doba mogli imati onoliko èna koliko su htjeli. âk su u isto vrijeme sklapali brak s dvjema ro|enim sestrama, kao i sa ènama svojih o~eva ako bi one ostale udovice ili bile pu{tenice. O tome govori Kuran u poglavlju En Nisa, ajet: 22 i 23. Tako|er su mu{karci mogli dati vi{e neograni~enih rastava (talaka) jednoj èni.61 Blud i razvrat su uveliko vladali u svim slojevima arapskog predislamskog dru{tva. Ne moèmo izdvojiti posebno ni jednu dru{tvenu ljestvicu, izuzev pojedinaca koji su ~asno ìvjeli i koji su blud smatrali nemoralom i velikom sramotom. Slobodne ène su bile u boljem poloàju od robinja i robinje su predstavljale veliku nesre}u; izgleda da Arapi uglavnom nisu smatrali sramotnim blud koji su ~inili. Prenosi Ebu - Davud, od Amra bin [uajba, a ovaj od svoga oca, pa od djeda i kaè: Ustao je neki ~ovjek i rekao: Ta i ta osoba je moj sin. U~inio sam preljubu s njegovom majkom prije islama, a Resulullah (s.a.v.s.) re~e: Islam ne priznaje tvrdnju da je neko nekome sin, a vrijeme dàhilijeta je pro{lo! Buhatija u svom sahihu u knjizi En - Nikah, naslovio jedno poglavlje ovako: Nema braka osim s dopu{tenjem staratelja, dijete pripada onome u ~ijoj se postelji rodilo, a preljubniku kamenovanje. Pri~a o me|usobnom prepiranju Sad bin Ebi - Vekasa i Abd ibn Zumata oko sina Zumatove robinje, poznata je. Sin se zvao Abdurrahman ibn Zumaat.62

42


Odnos oca i djece mogao se svrstati u nekoliko kategorija. Bilo je onih koji su govorili: Na{a djeca su na{e dìgerice koje hode zemljom. Abilo je i onih koji su ubijali ènsku djecu, ili ih ìvu zakopavali, boje}i se sramote: Bilo je i onih koji su ubijali svoju djecu jo{ u maj~inoj utrobi, boje}i se siroma{tva i sramote. O tome govori Kuran u poglavljima i ajetima: 6:151; 16:58, 59; 17:31 i 81:8. Me|utim, ne moèmo re}i da je ovo bio dominantni vid etike i morala. Arapima je bilo veoma va`no da imaju mnogo sinova koji }e se boriti za svoju zemlju. Opho|enje brata s bratom i brati}ima, kao i ostalom rodbinom, bilo je zasnovano na jakim krvnim vezama. @ivjeli su za plemensko rodoljublje, a za njega i umirali. Duh jedinstva vladao je unutar jednog plemena i to je jo{ vi{e pove}avalo rodoljubivost. Temelj dru{tvenog ustrojstva jednog plemena bilo je pojedina~no i krvno rodoljublje. Pridràvali su se nepisanog pravila: Pomozi bratu, bio u pravu ili ne. Naravno, ovo pravilo bilo je u skladu s pravilom islamskog u~enja, koje kaè: Pomo} silniku treba da bude takva da bi ga sprije~ila u izvr{avanju nasilja. Natjecanje u porijeklu i ~asti ~esto je bilo uzrok izbijanja me|uplemenskih ratova, ~ak i me|u onim plemenima ~iji je predak zajedni~ki. To se de{avalo izme|u Evsa i Hazredà, Abesa i Zubjana, kao i Bekra i Tagluba, te nekih drugih. Me|utim, dru{tveni odnosi izme|u plemena razli~itog porijekla nisu bili jaki i ~vrsti. Oni su se me|usobno uni{tavali u ratovima. U nekim prilikama poglavari plemena zakazivali su javne skupove na koje su dolazila razli~ita plemena, naro~ito u svetim mjesecima mjesecima hodo~a{}a. Ti mjeseci bili su Arapima od velike va`nosti, jer su u njima uspostavljali normalne ljudske odnose i rje{avali mnoge ìvotne probleme. Ukratko re~eno, dru{tvene prilike bile su u jadnom stanju, a kako i ne bi, kad je neznanje i praznovjerje uveliko vladalo Arabijom, a svijet ìvio u mnogobo{tvu i ideolo{kom mraku. @ene su se kupovale i prodavale. S njima se postupalo kao s predmetom, dok mu{karac nije imao nikakvih - ni ljudskih ni moralnih ograni~enja. @ivio je kako je htio i s kim je htio. Vlast se kretala u krugu bogatih, koji pune kase blagom sa sirotinjskih le|a ili vlasti koja je stalno spremna da ratuje.

EKONOMSKE PRILIKE Ekonomske prilike su uvijek bile proizvod dru{tvenih. To se najbolje vidi po ìvotnom standardu ljudi tog doba. Trgovina je bila najve}i izvor materijalnih sredstava za ìvot. Trgovina se obavljala samo u vrijeme kad su putevi bili sigurni i vrijeme mirnodopsko, a tako ne{to bilo je nemogu}e sastaviti na arabijskom tlu, osim u svetim mjesecima. U tim


mjesecima odràvali su se ~uveni trgova~ki sajmovi. Poznata sajmi{ta su bila (suk ~ar{ija) Ukkaz, Zu - Medàz, Mad`na i mnogi drugi. [to se ti~e zanatstva i ostalih proizvodnih struktura, one nisu bile razvijene, i Arapi su bili dalje od toga nego ijedan drugi narod. Mnoge vrste zanatstva cvjetale su u Jemenu i Hiri, a najpoznatiji su bili koàrstvo i tekstilstvo, dok se u centralnoj Arabiji stanovni{tvo bavilo sto~arstvom i zemljoradnjom. Arapske ène prele su vunu i plele odje}u, ali najvi{e za sebe i za ratnike, jer je sve to bilo izloèno plja~ki napada~a, te nije ni govora bilo o nekoj proizvodnji. Vrijedno je napomenuti, da je ina~e vladalo jedno op}e stanje bijede, gladi i siroma{tva.

ETIKA ARAPA Ne negiramo da su Arapi predislamskog doba imali nekih veoma niskih normi pona{anja, sramotnih radnji i situacija koje odbacuje zdrav razum i ne prihva}a ~ovjekova priroda, ali imali su i te kako pohvalnih i vrijednih kvaliteta kojima bismo se i mi danas mogli diviti i ~uditi. Tu spadaju: 1. Kerem - ~ast i plemenitost u ~emu su se me|usobno natjecali i pomagali. Gotovo polovina predislamskog pjesni{tva, u kome su bili vrsni majstori, posve}ena je toj njihovoj karakternoj crti. Primjera radi - pojavi se iznenada gost, zimsko doba, gladna godina, a doma}in nema u ku}i ni{ta drugo osim jedne deve, koja je spas za ~itavu porodicu. Da bi pokazao gostoljubivost i sa~uvao ~ast i obraz porodice, on ustane, i zbog gosta, zakolje devu, naloì vatru i priredi obilnu gozbu. U oblike arapskog kerema ubraja se i njihovo neposredno u~e{}e u izmirenju porodica i smirenju krvoproli}a. ôvjek je znao u interesu mira, na svoj vrat uzeti i podmiriti tu|u nadoknadu - krvarinu, samo da smiri situaciju u danom momentu. Bitno je bilo zaustaviti prolijevanje krvi koje bi se moglo protegnuti s koljena na koljeno, i time spasiti ~ovjeka. êsto su u kasidama hvalili sebe, ali su znali hvaliti i druge, pa ~ak i tu|e vladare i poglavare ako to zasluùju. Arap je iskazivao ~ast prema gostu, nude}i mu vino, bez kojega nisu smjeli govoriti o ~asti. Stoga je upotreba vina bila ~vrsto vezana za kerem, pa su ga opjevali u svojoj poeziji. Arapi su samo stablo gro`|a nazivali stablo ~asti, a vino su nazivali k}er ~asti. U plemenita svojstva Arapa ubrajalo se i kockanje. Smatrali su da je kockanje put, tj. sredstvo druènja, gdje }e pobjednik pokazati svoju plemenitost i dobrotu, jer }e od dobitka nahraniti siroma{ne. Vino je na mnogo mjesta spomenuto u Kurani - kerimu, a uporedo s njim i kockanje. Uzvi{eni Allah, d`.{., kaè:

44


Pitaju te o vinu i kocki, reci: Oni donose veliku {tetu, a i neku korist ljudima, samo je {teta ve}a od koristi. (2:219) 2. U lijepo pona{anje Arapa spada i po{tovanje ugovora. Ugovor je za njih zna~io vjerski ~in kojeg su se ~vrsto dràli. a za njegov interes bili su u stanju i svoju djecu `rtvovati i ognji{ta razoriti. O tome nam govore Hanij bin Mesud [ejbanija, Samuel bin Adij i Hadìb bin Kerara Temimije. Rijetko se, vrlo rijetko, de{avalo da se ugovor prekine. 3. Osje}aj li~ne ~asti i ponosa rezultirao je odbijanjem bilo kakvog poniènja i ugnjetavanja. Iz toga je proizilazilo da su vrlo rado pokazivali hrabrost, ali i ljubomoru, te su veoma brzo reagirali u danim situacijama. Oni nisu mogli da ~uju rije~i koje imalo miri{u na sramotu i nepravdu, a da ne bi sko~ili i latili se sablje i koplja, pa u rat ako treba, odmah i odjednom, ne vode}i ra~una da i sebe `rtvuju na tom putu. 4. Nisu odustajali od svojih odluka. Ako odlu~e uraditi ne{to u ~emu vide svoju slavu i ponos, od toga ih ni{ta ne moè odvratiti, i ~ak su svoje ìvote dovodili u opasnost na putu izvr{enja svojih odluka. 5. U njihove eti~ke vrline spada i blagost, dostojanstvo i smirenost. Opjevali su ih u stihovima, iako su s druge strane, kontrirali juna{tvu i brzini borbenog djelovanja. 6. Beduinska bezazlenost i neuprljanost civilizacijom i drugim spletkama, proizvele su kod Arapa iskrenost, povjerenje i ~uvanje od izdaje i klevete. Vidimo iz svega spomenutog da su Arapi, uza sve ove svoje pozitivne i negativne karakteristike, kada se doda geografski i strate{ki poloàj Arabije u odnosu na cio svijet, bili s razlogom odabrani kao narod da ponesu te{ko breme Objave upu}ene cijelom ~ovje~anstvu i da ba{ oni budu vodi~i ljudskom dru{tvu, tj. ljudskom ummetu. Iako su napomenute vrijednosti manjkave u nekim stvarima, a dobre u nekim drugim, ipak su u osnovi dobar temelj lijepim vrlinama od kojih je imao koristi cio ljudski rod, posebno kad je do{lo do ispravki koje je u~inio islam. Od svih spomenutih ta~aka vjerovatno su najvrjednije: po{tivanje ugovora, osje}aj li~ne ~asti i ponosa, ustrajnost u izvr{avanju svojih odluka. Nemogu}e bi bilo bez svega ovoga, pobijediti zlo i razvrat, a uspostaviti sustav pravde i dobra. To je bilo mogu}e jedino s ovakvim potencijalom snage i razuma. Arapi su imali i druge vrijednosti, ali nam nije cilj da o njima op{irno pi{emo.


PORIJEKLO MUHAMMEDA, A.S., I NJEGOVE PORODICE RESULULLAHOVO, A.S., PORIJEKLO Porijeklo Resulullaha, a.s., svrstano je u tri vremenska perioda. Prvi je dio priznat kao ta~an od svih poznatih autora Sira. Tu se spominje porijeklo Resulullaha, a.s., do Adnana. Drugi dio vezan je za uzlaznu lozu porijekla Resuullaha, a.s., od Adnana pa do Ibrahima, a.s. Tu ima i nekih razmimoilaènja. Tre}i dio se odnosi na porijeklo vezano od Ibrahima, a.s., pa sve do Adema, a.s. U ovome posljednjem stepenu loze ima podataka kojima se ne moè sa sigurno{}u vjerovati.

PRVI STEPEN Muhammed ibn Abdullah ibn Abdil - Mutallib (ime mu je [ejbe), Ibn - Ha{im (ime mu je Amr) ibn - Abdu Menaf (ime mu je El - Mugire), Ibn - Kusajj (ime mu je Zejd), Ibn - Kilab, Ibn - Murre, Ibn - Kab, Ibn - Luej, Ibn - Galib, Ibn - Fehr (nadimak mu je Kurej{ i po njemu je pleme dobilo ime), Ibn - Malik, Ibn - Nedar (ime mu je Kajs), Ibn - Kinane, Ibn - Huzejme, Ibn - Mudrike (ime mu je Amir), Ibn - Ilijas, Ibn - Mudar, Ibn - Nezar, Ibn - Mead, Ibn Adnan.63

46


DRUGI STEPEN Tu se ubraja uzlazna linija od Adnana, a Adnan je sin Edda ibn Humejsea, Ibn - Selaman, Ibn - Avs, Ibn - Bevz, Ibn - Haza, Ibn - Beldas, Ibn - Jeddaf, Ibn - Tabih, Ibn - Dàhim, Ibn - Nahi{, Ibn - Mahijj, Ibn - ljed, Ibn - Abkar, Ibn - Ubejd, Ibn Ed - Dua, Ibn - Hamdan, Ibn - Senber, Ibn - Jesribi, Ibn - Jahzen, Ibn - Jelhan, Ibn - Eravijj, Ibn - ljed, Ibn - Dej{an, Ibn - Ajsar, Ibn - Efnad, Ibn - Ejham, Ibn - Maksar, Ibn - Nahis, Ibn - Zarih, Ibn - Semaj, Ibn Mezijj, Ibn - Avda, Ibn - Aram, Ibn - Kajdar, Ibn - Ismail, Ibn - Ibrahim, a.s.64

TRE]I STEPEN Uzlazno od Ibrahima, a.s., do Adema, a.s., i to: Ibrahim je sin Tariha (ime mu je Azer), Ibn - Nahur, Ibn - Saru (ili Sarug), Ibn - Rau, Ibn - Falih, Ibn - Abir, Ibn - [alih, Ibn Erfah{ed, Ibn - Sam, Ibn - Nuh, a.s., Ibn - Lamik, Ibn - Muteve{leh, Ibn - Ahnuh (kaè se da je on Idris, a.s.), Ibn - Jerid, Ibn - Mehlail, Ibn - Kajnan, Ibn - Anu{e, Ibn - [ejs, Ibn Adem, a.s.65

POSLANIKOVA PORODICA Porodica Resulullaha, a.s., poznata je pod imenom Ha{imeijje, po njegovom djedu Ha{imu bin Abdi Menafu. Stoga }emo ne{to re}i o porodici Ha{imija.

HA[IM On je naslijedio brigu oko napajanja i ishrane hodo~asnika od Beni Abdi Menafa. Ranije smo spomenuli da je do{lo do pomirenja izme|u Abdi Menafa i Abdi - d - Dara, koji su me|usobno podijelili poloàje. Ha{im je bio ugledni Mekelija i prvi koji je hodo~asnicima osigurao hranu (poparu - izdrobljeni hljeb). Njegovo ime je bilo Amr, a Ha{im mu je nadimak koji je dobio zbog drobljenja hljeba za poparu. On je, tako|er, prvi koji je odredio i zaveo u praksu zimsko i ljetno putovanje Kurej{ija u trgovinu. O njegovoj dobroti i o{troumnosti govore i mnogi predislamski pjesnici.


Bilo je interesantnih doga|aja vezanih za Ha{ima. On pripovijeda da je jedanput krenuo na trgova~ko putovanje u [am. Kad je do{ao do Jesriba - Medine, oèni se Selmom, k}erkom nekog Amra iz porodice Beni Adij bin Ned`dàra, pa ostade ìvjeti kod nje. Odatle je ponovo krenuo u [am, a ona je ostala trudna. Ha{im umrije u Gazzi, gradu u Palestini, a Selma rodi Abdul - Muttaliba, 497. g. Dade mu ime [ejbe Sijedi, zbog sijedog ~uperka s kojim se rodio.66 Selma je odgojila dijete u o~evoj ku}i, u Medini. Za njega nije znala Ha{imova obitelj iz Meke. Ha{im je imao ~etiri sina i pet k}eri. Sinovi su mu: Esed, Ebu - Sajfi, Nadlet i Abdul - Muttalib, a k}eri su: E{ - [ifa, Halida, Daifa, Rukajja i Dènneta.67

ABDUL - MUTTALIB Govorili smo da je opskrba hadìja vodom i hranom s Ha{ima pre{la na njegovog brata El - Muttaliba bin Abdi Menafa. Bio je od velikog ugleda, ~asti i vrijednosti u svom plemenu. Kurej{ije su ga prozvali El - Fejjad - Dare`ljivi. Kad je postao [ejbe (kasnije Abdul - Muttalib), momak ili jo{ stariji, saznao je za njega amidà El - Muttalib bin Abdi Menaf, te ode u Jesrib da ga traì. Kad ga je na{ao i vidio, zaplakao je, zagrlio ga i posadio ga na svoju devu. Momak je si{ao i nije htio krenuti dok mu ne dozvoli majka. El - Muttalib je upita, a ona odbi da dâ sina amidì. El - Muttalib joj re~e: On bi i{ao na imanje svoga oca, u Boìji hram!, pa mu majka dozvoli da krene. El Muttalib je u{ao u Meku na devi, a za njegovim le|ima je jahao momak. Ljudi su upirali prstom u mladi}a i govorili: Ovo je rob - Abdul Muttalibov! El - Muttalib im odgovori: Sram vas bilo, ovo je sin moga brata Ha{ima! Momak je ìvio kod amidè do zrelosti. Negdje u to vrijeme El - Muttalib umrije u Redmanu, jednom mjestu u Jemenu. Sve njegove poslove naslijedi Abdul - Muttalib. Radio je u svom narodu ono {to su i njegovi preci radili. Stekao je veliki ugled i ~ast koju niko od njegovih predaka nije stekao. Bio je takav da ga je njegov narod silno zavolio.68 Poslije El - Muttalibove smrti u Jemenu, Nevfel je silom uzurpirao Abdul - Muttalibovo dvori{te. On se obrati Kurej{ijama da mu pomognu, a oni odgovori{e: Ne èlimo ulaziti izme|u tebe i Nevfela, jer je on tvoj amidà. Abdul - Muttalib zato pozva u pomo} daidè iz Jesriba - Medine. U Meku krenu daidà mu Ebu - Sad bin Adij sa osamdeset konjanika. Na ulazu u Meku, do~eka ga Abdul - Muttalib i re~e: Idemo ku}i, daidà! Ne, tako mi Bogam dok se ne sretnem s Nevfelom! Zatim krenu ku}i Nevfelovoj. Me|utim, on je sjedio uz Kabu s nekim dostojanstvenicima

48


Kurej{ijama. Ebu - Sad isuka sablju i povika: Gospodara mi i Kabe, ako ne vrati{ zemlju Abdul - Muttalibu, ubit }u te ovom sabljom! Nevfel odgovori: Evo, ve} sam mu vratio, njegova je, - {to potvrdi{e i prisutni. Ebu - Sad odsjedi kod Abdul - Muttaliba tri no}i, zatim obavi umru i vrati se u Medinu. Nakon ovog doga|aja, Nevfel ibn Abdi [ems ibn Abdi Menaf sklopi savez sa Benu Ha{imijima. Kad je pleme Huzaat vidjelo pomo} koju je dobio Abdul - Muttalib od daidè Ebu - Sada iz plemena En - Nedàr, reko{e: Kako god ste ga vi rodili i mi smo ga rodili (jer je Abdul - Muttalibova majka iz plemena Huzaat), mi smo pre~i da mu pomognemo, nego vi. Stoga i oni krenu{e u Meku i u|o{e u Vije}nicu, pa sklopi{e savez s Beni - Ha{imijama, a zatim s Beni - Abdi [emsom - Nevfelovim plemenom. Ovako u~vr{}ena veza izme|u plemena iz Medine i plemena iz Meke bit }e jedan od bitnih faktora za osloba|anje Meke, {to }emo kasnije saznati.69 Va`no je spomenuti dva zna~ajna posla koja je Abdul - Muttalib uradio za Kabu, i to: Kopanje Zem - zem bunara i odbrana Kabe u bitki sa slonom.70 I - Abdul - Muttalibu je u snu nare|eno da iskopa bunar Zem - zem, i pokazano mu je mjesto gdje da kopa. Kad je po~eo kopati, nai{ao je na predmete koje su zakopali Dèrahime kada su bjeàli iz Meke. Na{ao je sablje, nakit, dva zlatna srnda}a. Sabljama ukrasi vrata Kabe, na njih prikova zlatne srnda}e i sazida bunar i prostor oko bunara za hadìje. Kad se ukazao bunar Zem - zem, Kurej{ije se posva|a{e s Abdul - Muttalibom, govore}i mu: Ho}emo da u~estvujemo s tobom. A on odgovori: Ne, ja sam odabran za ovaj posao. Oni ga nisu ostavili na miru sve dok ga ne izvedo{e na sud pred vra~a iz Benu - Sada. Nisu se ku}i ni vratili, a na putu nai|o{e na znakove koji im pokaza{e da je Abdul - Muttalib u pravu. Tada se Abdul - Muttalib zavjetovao da }e ako mu Bog podari deset sinova, a on doìvi da porastu i da ga pomognu, `rtvovati jednoga kod Kabe. II - Namjesnik abesinskog vladara u Jemenu, Ebreha, po{to vidje da Arapi hodo~aste Kabu, sagradi veliku crkvu u Sani. @elio je da hodo~asnike skrene u Sanu, umjesto u Meku. Kad je za ovaj doga|aj ~uo neki ~ovjek iz plemena Kenanet, u|e no}u u tu crkvu i izmetom zaprlja njeno pro~elje. Sazna Ebreha za to, èstoko se naljuti, podiè ogromnu vojsku od 60.000 ljudi i po|e put Meke, da sru{i Kabu. Za sebe odabra najve}eg slona, kojega uzjaha i krenu ka Meki. Vojska je imala jo{ 9 ili 13 slonova. Kad je stigao do mjesta Mugammesa, ulogori vojsku da se odmori i da se pripremi za ulazak u Meku. Kad su stigli u dolinu Mahser, izme|u Muzadelife i Mine, slon zastade i leè. Nije mogao ustati da se pribliì Kabi. Pri~a se da su ga poku{avali di}i na silu i nisu mogli. Me|utim, kada bi ga povukli na koju drugu stranu, on bi odmah ustao. Dok su se Ebreha i njegova vojska natezali oko slona, Allah na njih posla ptice Eba - Bil koje su na njih grumenje od gline


pe~ene bacale, pa ih je On, Allah, kao li{}e koje su crvi isto~ili u~inio. Ptice su izgledale ~udno, kao da su balzamirane laste. Svaka je nosila po tri kamena: u kljunu jedan i dva u kandàma. Kad pogodi nekoga, ne moè pro}i, a da mu se ne po~ne raspadati tijelo, te umre. Nisu svi Ebrehini vojnici bili pogo|eni. Neki su po~eli bjeàti, ali ih je usput dosta nastradalo, pa ih je bilo rasutih na sve strane. Allah, d`.{., je Ebrahi poslao bolest od koje mu se po~e{e raspadati vrhovi prstiju i kada je stigao u Sanu, bio je poput pileta. Tada mu srce otkaza i on umrije. [to se ti~e Kurej{ija u Meki, oni su se razbjeàli po brdima, vide}i da u Meku nadire ogromna vojska. Tek kada je sva opasnost pro{la, oni se sigurni vrati{e svojim ku}ama.71 Ovaj doga|aj zbio se u mjesecu muharremu, prije ro|enja Muhammeda, a.s., na pedeset ili pedeset pet dana, {to odgovara kraju februara ili po~etku marta 571. god. po kalendaru. Ovaj doga|aj - o~uvanje Kabe od ru{enja - sigurno je Allahov dar koji je poklonio svome Poslaniku, a.s., i svojoj ku}i - Bejtullahu, jer ako pogledamo Kudusi - {erif, vidimo da su Allahovi neprijatelji - nevjernici zauzeli ovu kiblu, i pokorili muslimane, kao {to se desilo 587. g..p.n.e. sa Nabukodonosorom, zatim su kiblu (prva kibla u Kudusi - {erifu) zauzeli Rimljani godine 70 - e po kalendaru. Me|utim, Kabu i kiblu u Meki nisu zauzeli kr{}ani, i pored toga {to su stanovnici Meke bili nevjernici. Za ovaj doga|aj u Meki ubrzo su ~ule ne samo susjedne zemlje ve} i vode}e civilizirane sile tog doba. Abesinci su imali jake veze s Rimljanima i Perzijancima. Ubrzo iza toga Perzijanci do|o{e u Jemen i pokori{e ga. Ovaj doga|aj je, tako|er, ukazao svijetu na svetost Boìje ku}e i da je Meka mjesto koje je Allah, d`.{., odabrao za sveti{te. Stoga, kada bi se neko od njenih stanovnika pojavio s misijom poslanstva, bila bi to su{tina onoga {to je iziskivao ovaj doga|aj. I to bi bilo tuma~enje skrivene mudrosti kojom je Allah pomagao mu{rike protiv kr{}ana na neobi~an na~in. Abdul - Muttalib imao je deset sinova. To su: El - Haris, Ez - Zubejr, Ebu - Talib, Abdullah, Hamza, Ebu - Leheb, El - Gajdak, El - Mekum, Saffar i El - Abbas. U nekim knjigama navodi se jedanaest sinova, a jedanaesti je bio Kasem. U drugim je trinaest sinova pa dodaju jo{ Abdul - Kaba i Hud`lana, ali se zna sigurno za deset sinova. Kaè se zapravo da je Abdul Kabe ustvari El - Mekum a Hadèl da je El - Gajdak, i da Abdul - Muttalib nije imao sina po imenu Kasem. Pored deset sinova imao je i {est k}eri, to su: Ummul - Hakim, zvana El - Bejda, pa Burre, Atika, Safija, Erva i Umejma.72 III - Abdullah je Resulullahov, a.s., otac; Abdullahova majka je Fatima, k}i Amr ibn Aiz ibn Umran bin Mahzum ibn Jekaza bin Merret. Abdullah je bio najljep{e Abdul - Muttalibovo dijete i njemu najdraè. On je ta obe}ana `rtva ili taj kurban. Doga|aj kaè: Kad je Abdul - Muttalib dobio deset sinova i kad su oni malo poodrasli, okupi ih oko

50


sebe i re~e im za svoj zavjet. Oni mu se pokori{e. On napisa njihova imena na strjelice i dade ih kaddahu - ~ovjeku koji baca kocku. Prva strjelica bila je okrenuta na Abdullaha. Abdul - Muttalib ga uze i ponese ga kod Kabe da ga zakolje, ali mu Kurej{ije ne dado{e, kao ni njegove daidè, a ni njegov brat Ebu - Talib. Abdul - Muttalib re~e: Kako onda da ispunim svoj zavjet? Nagovori{e ga da ide kod vra~are i da od nje zatraì rje{enje. Ona mu naredi da baca strjelicu izme|u Abdullaha i deset deva. Ako iza|e na Abdullaha neka pove}a za novih deset deva, i tako stalno, sve dok strjelica ne padne na deve i Bog ne bude zadovoljan. Ako padne na deve, onda }e njih zaklati kod Kabe. Tek kad je broj deva sko~io nastotinu, strjelica je pala s Abdullaha na deve. Abdul Muttalib ih je zaklao u otkup za svoga sina, a zatim ih je ostavio ne zabranjuju}i ni ljudima ni ìvotinjama da jedu njihovo meso. Do tada je krvarina kod Arapa bila deset deva, a poslije ovog doga|aja popela se na 100 deva, {to je i islam potvrdio. Pripovijeda se od Resulullaha, a.s., da kaè: Ja sam potomak dviju `rtava! (Ismaila i oca mu Abdullaha).73 Abdul - Muttalib odabere za ènu svome sinu Abdullahu, Aminu, k}er Vehba bin Abdi Menafa bin Abd Zehre bin Kilaba. Ona je u to vrijeme bila najljep{a i naj~estitija djevojka u Kurej{ija - i porijeklom i poloàjem. Njen otac bio je poglavar porodice Zehra, poznate po porijeklu i ~asti. Abdullah se oèni i po~e ìvot s Aminom u Meki. Nakon izvjesnog vremena otac ga posla u Medinu da nabavi za njih datula. On u Medini umrije. Neki kaù da je krenuo u [am da trguje, pa je nai{ao na karavanu Kurej{ija u Medini i tu odsjeo, jer je bio bolestan. U Medini je i umro. Zakopan je na groblju Nebige El - Dàdija. Umro je u dvadeset petoj godini ìvota, a prije ro|enja svoga sina Muhammeda, a.s., po mi{ljenju ve}ine histori~ara. Ima i onih koji kaù da je Abdullah umro dva mjeseca nakon ro|enja djeteta.74 Kad je vijest o njegovoj smrti stigla u Meku, Amina ga je oplakala s najve}om tugom i àlo{}u {to je izrazila i dirljivim stihovima. Sve {to je Abdullah ostavio iza sebe, bilo je pet deva, manje stado ovaca i abesinska robinja Berket, s nadimkom Ummu Ejmen, koja je odgojila Resulullaha, a.s.75

RO\ENJE I ÊTRDESET GODINA @IVOTA DO POSLANSTVA RO\ENJE Najodabraniji poslanik, Resulullah, a.s., ro|en je u porodici Beni - Ha{ima, u Meki, u zoru ponedjeljka, devetog rebiul - evela, prve godine od doga|aja sa slonom, ili ~etrdeset godina poslije vladavine perzijskog kralja Kisara (Kserksa) - Enu [irvana. Taj datum odgovara 20. ili 22. aprilu 571. godine po kalendaru. Ovaj datum izra~unali su veliki u~enjak Muhammed Sulejman el - Mensur Fevri i astrolo{ki istraìva~ Pa{a Mahmud.76 Ibn - Said prenosi da je Resulullahova, a.s., majka rekla: Kad sam ga ra|ala, pora|ala sam uz njega ogromnu svjetlost, od koje su zablistali dvori [ama. Sli~no prenosi imam Ahmed i El - Urbad ibn Sarija.77 Pripovijeda se, tako|er, da su se pri ro|enju Muhammeda, a.s., desili neki ~udni doga|aji u svijetu, koji su bili predznaci njegovom poslanstvu: sru{ilo se ~etrnaest tornjeva sa Kserksovog dvorca u Perziji, ugasila se vatra koju su vijekovima oboàvali oboàvaoci vatre i sru{ile se crkve oko jezera Savit, nakon {to ono presu{i. Ovo prenosi Bejhekija,78 a s njim se ne usagla{ava Muhammed El - Gazali.79 Kad je Amina donijela na svijet dje~aka, pozvala je njegovog djeda Abdul - Muttaliba da mu saop}i radosnu vijest. On ga sav radostan uze u naru~je i odnese u Kabu. Tu se pomolio Allahu i zahvalio mu na unuku. Tu mu je i ime Muhammed dao - zna se sigurno da ovo ime nije bilo poznato kod Arapa. Obrezivanje je ura|eno sedmi dan po ro|enju, kako je ina~e bio obi~aj kod Arapa.80 Prva èna, koja ga je zadojila poslije majke, bila je Suvejba, {ti}enica Ebu - Leheba, koja je imala mu{ko dojen~e imenom Mesruh. Prije Muhammeda, a.s., dojila je Hamzu, sina Abdul - Muttaliba, a poslije njega dojila je Ebu - Selemu ibn Abdil - Esed El - Mahzumiju.81

52


BORAVAK U PORODICI BENU - SAD Obi~aj kod Arapa u gradu bio je da potraè dobru dojilju za novoro|en~e, i to sa sela i iz pustinje, èle}i time udaljiti svoju djecu od gradskih bolesti. Djecu je trebalo odljuljati na ~istom zraku, da tjelesno oja~aju, duhom o~vrsnu i da progovore ~istim arapskim jezikom. Tako je i Abdul - Muttalib iza{ao da traì dojilju za svoga unuka. Pogodi{e s Halimom iz plemena Benu Sad ibn Bekr, k}erkom Ebi - Zuejba. Njen mu` je bio El - Haris ibn Abdil - Uzza el - Mekni, s nadimkom Ebi - Keb{et, iz istog plemena kao i Halima. Muhammed, a.s., imao je bra}u po mlijeku. To su: Abdullah bin el - Haris, Enisa, k}i Harisova, Huzafa ili Dùzama, tako|er Harisova k}er. Ona je voljela i nosila u naru~ju Muhammeda, a.s. Zatim je bio Ebu - Sufjan bin Haris bin Abdil - Muttalib, sin Resulullahovog, a.s., amidè. Resulullahov amidà Hamza bin Abdul Muttalib, tako|er je imao dojilju iz plemena Benu Sada bin Bekra. Jednom prilikom njegova majka podoji Resulullaha, a.s., dok se nalazio kod svoje majke po mlijeku Halime. Hamza je bio brat po mlijeku Resulullahu s dvije strane: preko Suvejbe i Halime Es - Sadijje. Halima je uz Resulullaha, a.s., doìvjela neo~ekivani beri}et, kao i mnoge zanimljive doga|aje. Ibn - Ishak pi{e: Halima je pripovijedala, da je krenula s muèm i malim sin~i}em kojeg je dojila, u grupi èna iz plemena Beni Sad ibn Bekri, da potraì posao. (@ene su dolazile u Meku i uzimale djecu na dojenje). To se desilo jedne godine, kada nisu imali {ta da jedu. Krenuli smo na devi, koja nije davala, tako mi Boga, ni kapi mlijeka. Niko od nas nije spavao od pla~a na{eg gladnog djeteta koje se nije moglo najesti s mojih prsa. Molili smo Boga, da nas izvede iz te te{ke situacije. Tako smo stigli u Meku. Zagledali smo novoro|en~ad, a svakoj od nas je nu|en Resulullah, a.s., i nijedna ga nije htjela uzeti, jer je bio jetim - siro~e bez oca. Naravno, mi smo o~ekivale pla}u od djetetovog oca. Svaka od nas bi rekla: Jetim. Ta, {ta bi za njega mogli u~initi majka i djed? Stoga smo mrzile uzeti jetim~e. Me|utim, svaka èna koja je bila sa mnom, na{la je sebi dijete za dojenje, osim mene. Kad smo se okupili za povratak, rekoh muù: Tako mi Boga, osje}am se poniènom, svaka moja druga je na{la sebi dijete za dojenje, osim mene. Mrzi me da se vratim ku}i tako jadna. Tako mi Boga, odoh nazad da uzmem ono jetim~e. Budi bez brige, svakako to u~ini, mo`da }e nam Allah uz njega dati beri}et1 Ona zatim nastavi pri~u: Oti{la sam po to dijete, samo iz razloga {to nisam na{la drugo. Me|utim, kad sam ga


uzela i donijela do karavane, stavih ga u krilo da se nadoji. Ono primi moje grudi i dojilo je, dojilo, dokle god je moglo. Kad se ono zasitilo, zasiti se i moj najmla|i sin. Pa zaspa Muhammed, a zaspa i moj sin, zbog ~ijeg pla~a (od gladi) nismo mogli spavati prethodnih no}i. Ustade moj mu` i ode do deve, kad kod nje vime nabreklo. On pomuze, pa se napismo oboje do sitosti. Tu no} smo ugodno prespavali. Kad se propudismo, mu` mi re~e: Znaj, Halima, tako mi Boga, uzela si beri}etno ~eljade! Odgovorih mu: I ja bih èljela da je tako. - Zatim smo krenuli, a ja s djecom jahala devu. Deva je bila brza i jaka, pa ja odmakoh podobro od svojih drugarica, tako da one povika{e: O Zuejbova k}eri, {ta ti bi! Pri~ekaj nas malo. Je li to ona ista deva na kojoj si dojahala s nama? Odgovorih im: Da, tako mi Boga, to je ona ista. One povika{e: - Nije mogu}e! S njom se ne{to dogodilo! Zatim stigosmo u na{e mjesto - zemlju Beni - Sada. Nisam poznavala suhlju zemlju od te. Na{e ovce dolazile bi uvijek gladne ku}i, a kad stigosmo s Muhammedom do|o{e s pa{e site i mlije~ne. Namuzosmo ih i napismo se, znaju}i da ovce do tada nisu imale kapi mlijeka. Na{i susjedi bi govorili svojim ~obanima: Te{ko vama, za{to ne idete napasati ovce tamo gdje napasaju Zuejbove k}eri. - Me|utim, isto se de{avalo. Njihove ovce bi opet dolazile gladne i bez mlijeka, a moje site i s mlijekom. Mi smo kroz to stalno osje}ali Boìje dobro, Njegovu ispomo} i opskrbu. To je trajalo, a Muhammed je napunio dvije godine. Odvojih ga od prsa. Izgledao je i ja~i i krupniji nego njegovi vr{njaci. Tada odlu~ismo da ga odnesemo njegovoj majci, tu`ni i nesretni zbog rastanka. Majci smo pri~ali kako smo s njim zaimali beri}et, pa joj ja rekoh: Kad bi ga jo{ malo ostavila kod nas da oja~a, bilo bi mu bolje nego u gradu. Bojim se, da mu ne naudi gradski zrak. Halima nastavi: Nismo se ni nadali, a Amina odmah odlu~i da ga vratimo nazad sa sobom.82 Tako je Resulullah, a.s., ostao u Benu - Sadu. Imao je ~etiri ili pet godina kad se desio doga|aj - jedna od mudìza: rasijecanje i ~i{}enje Muhammedovih grudi! Prenosi Muslim od Enesa, r.a., da je Resulullahu, a.s., do{ao Dìbril u vrijeme dok se on igrao s djecom. Uzeo ga je, spustio na tle, rasjekao mu grudi sve do srca, izvadio srce vani i iz srca izvadio ugru{ak pa rekao: U ovome je {ejtan mogao da ti naudi. Zatim mu isprao srce u zlatnom le|enu u kome je bila voda zem - zem, zatim ga za{io i ponovo ga vratio na njegovo mjesto. Dje~aci su tr~e}i do{li njegovoj pomajci, vi~u}i: Muhammed je ubijen! Kad ga ugleda{e imao je druga~iju boju lica.83

54


ODLAZAK RO\ENOJ MAJCI Nakon ovog ~udnovatog doga|aja, Halima se upla{i za Muhammeda, pa odlu~i da ga vrati njegovoj majci. Kod majke je proveo vrijeme sve do napunjene {este godine.84 Amina je smatrala potrebnim, da zbog sina, i zbog sebe, treba da ode u obilazak muèvog groba u Jesribu - Medini. Krenula je s dje~akom na put dug 500 km pra}ena sluàvkom Ummu Ejmen, i svekrom Abdul - Muttalibom. Na putu su proveli mjesec dana. Amina je mnogo izmr{ala. Na povratku se razboli. Uporna je bila od po~etka putovanja, ali ne izdrà do kraja. Umrije u El - Ebvau, mjestu izme|u Meke i Medine.85

@IVOT KOD DRAGOG DJEDA Abdul - Muttalib se vrati s Muhammedom, a.s., u Meku. Sva njegova osjetila milosti, plemenitosti i ljubavi, bila su okrenuta unuku - jetimu, kojeg zadesi nova tragedija koja samo zguli krastu staroj nezarasloj rani - prvo otac, a sada i majka! Djed je bio milostiviji prema Muhammedu, a.s., nego prema svojoj djeci. Nikada ga nije samog ostavljao. Uvijek je neko bio uz njega. Ibn - Hi{am kaè: Abdul - Muttalib imao je svoje {iltete u hladovini Kabe. Njegovi sinovi bi posjedali oko {ilteta i iz po{tovanja, niko nije ni poku{avao sjesti na o~evo mjesto. Kad bi se pojavio Resulullah, a.s., unuk dje~ak, popeo bi se i sjeo nasred {ilteta. Njegove amidè, sinovi Abdul - Muttalibovi bi poku{ali da ga pomaknu, a Abdul - Muttalib bi povikao, kad bi to primijetio: Ostavite to moje dijete. On ima kod mene posebno mjesto. Zatim bi ga posadio pokraj sebe da sjedne. Gladio bi mu le|a rukom i radovao bi se svemu {to je Muhammed, a.s., ~inio.86 Od osam godina, dva mjeseca i deset dana starosti, izgubi Resulullah, a.s., svoga djeda. On umrije u Meki, a èlio je prije smrti da brigu o svom unuku, a.s., preda njegovom amidì Ebu - Talibu - ro|enom o~evom bratu.87


KOD OSJE]AJNOG AMID@E Ebu - Talib prihvati brigu o svome brati}u u potpunosti i na najbolji na~in. On ga pridruì svoj djeci i dade mu prednost nad njima, i prema njemu iskaza posebno po{tovanje i respekt. On je vi{e od ~etrdeset godina pomagao Muhammeda, a.s., prosipao na njega svoju za{titu i zbog njega prijateljevao i ljutio se, o ~emu }e biti govora.

MOLBOM IZAZVAO KI[U Ibn - Asakir je uzeo hadis od Dèlhemet ibn Arfata, koji kaè: U{ao sam u Meku, bila je su{a, pa Kurej{ije reko{e: O Ebu - Talibe, osu{i nam se dolina, djeca nam trpe od su{e, hajde, moli za ki{u! Iza|e Ebu - Talib s dje~akom. Kao da se pomra~i sunce, uskovitla{e oblaci. Dje~ak je gledao u nebo. Ebu - Talib ga uze i prisloni le|ima uz Kabu pa pokaza prstom na dje~aka. Na nebu se desi ~udo. Oblaci su nadirali sa svih strana, oluja se digla, te se sru~i na dolinu bogata ki{a i napoji sve {to je trebalo. Ovaj doga|aj Ebu - Talib opisao je jednim stihom. U tom stihu je opisao Muhammedovu nadnaravnu mo}.

POBO@NJAK BEHIRA Kad je Resulullah, a.s., napunio dvanaest godina (po nekima - i dva mjeseca i deset dana),88 povede ga Ebu - Talib sa sobom na trgova~ki put u [am. U Basri su odsjeli, a Basra je spadala u [am i bila je glavni grad Hurana. Ona je bila prijestolnica za one arapske zemlje, koje su bile pod Rimljanima. U ovom gradu ìvio je sve}enik s nadimkom Behira, a pravo ime mu je bilo (Dèrdìz) Grges. Kad je trgova~ki karavan do{ao u Basru, on iza|e da ga sretne, i pozove ih u goste. Prvi put ih je vidio, a poznao je Resulullaha, a.s., po svojstvima ranije objavljenim u svetim knjigama. On uze dje~aka za ruku i re~e: Ovo }e biti poslanik cijelom svijetu. Njega }e Allah poslati kao milost svjetovima. Ebu - Talib re~e: Odakle to zna{? On odgovori: Kad ste osmatrali sa Akabe, ne osta ni kamen, ni biljka, ni stablo, a da sed`du ne u~ini, a sed`du oni ne ~ine osim Poslaniku, a.s. Ja ga prepoznajem po pe~atu poslanstva, biljegu iznad gornje hrskavi~ne ple}ke u obliku jabuke. Ja sam za njega ~uo u na{im objavama. On zamoli Ebu - Taliba da s njim ne ide u [am, ve} da ga vrati ku}i. Bojao se da mu jevreji ne nanesu zlo. Ebu - Talib vrati Muhammeda, a.s., sa svojim momcima u Meku.89

56


BITKA ZVANA EL - FID@AR To je bio rat plemena Kurej{ i Kinane protiv Kajs Ajlana. U to vrijeme Resulullah, a.s., imao je petnaest godina. Vo|a Kurej{ija i Kinana zajedno, bio je Harb bin Umejje. Uìvao je veliki ugled i ~ast. Po~etak bitke pripadao je Kajsu, a sredinom dana bitka je tekla u korist Kinana. Ova bitka nazvana je Fidàr zbog prekida zabrane ratovanja u svetim mjesecima. Ovoj bitki prisustvovao je Resulullah, a.s. On je svojim amidàma dodavao strijele za ga|anje.90

UGOVOR O DOSTOJANSTVU Na osnovama prethodne bitke, dogodi se prisega u svetom mjesecu zulkaide, ~iji su inicijatori bili Kurej{ije, i to porodice: Benu - Ha{im, Benu - Muttalib, Esed bin Abdul Uzaj, Zehra bin Kulab, Tejm bin Merre. Svi se oni okupe u ku}i Abdullaha bin Dèdan et - Temija, jer je bio najstariji me|u njima i veoma po{tovan i ugledan. Sklopi{e dogovor da u Meki ne smije biti niko pot~injen i izloèn nasilju, bilo da je Mekanac ili gost, a da oni ne budu na njegovoj strani, a protiv zulum}ara, sve dok to ne prestane. Ovom dogovoru je prisustvovao Resulullah, a.s., a kad ga je Allah, d`.{., obdario objavom izjavio je: Prisustvovao sam u ku}i Abdullah ibn Dèdana ugovoru koji mi je draì od blaga, i kad bih u islamu bio pozvan na tako ne{to, odazvao bih se.91 Taj ugovor u osnovi bio je suprotan predislamskom fanatizmu kojega je poticala asabijja. Asabijja je duh roda i podrazumijeva bezuvjetnu privrènost rodu i plemenu. Neki ~ovjek, od plemena Zubejd, do|e u Meku da prodaje robu. Tu robu kupi od njega El - As bin Vail el - Sehmi, ali mu ne isplati kako treba. Molio je da to u~ini kako treba i pozivao Abdud - Dara, Mahzuma, Dùmha, Selma i Adija, predstavnike familija, ali ne obrati{e pa`nju na njega, pa se on pope na brdo Ebu - Kubej{ i po~e jakim glasom recitirati pjesmu o tome kako mu je nanesen zulum. Kad je ovo ~uo uputio se njemu Ez - Zubejr bin Abdul - Muttalib pa ga upita: Preko ovoga ne moè se pre}i? Zatim su se sakupili gore spomenuti ljudi i sklopili ugovor a zatim se uputili El - Asu bin Vailu i vratili pravo Ez Zubejdiju.92


MUKOTRPAN @IVOT Resulullah, a.s., nije imao u mladosti odre|eni posao ili zanimanje. Tradicija biljeì da je bio pastir i da je ~uvao ovce u plemenu Benu - Sad93 , kao i stanovnicima Meke. U dvadeset i petoj godini ìvota, otisne se u [am kao trgovac robom, ~uvene trgovkinje iz Meke, Hatidè, r.a. Ibn - Ishak biljeì: Hatidà, k}i Huvejlidova bila je trgovkinja velikog ugleda i ~asti. Ona je unajmljivala trgovce koji su radili s njenom robom i revnosno im ispla}ivala zaradu. Kurej{ije su ina~e, bili poznati trgovci. Kad je Hatidà ~ula za Resulullaha, a.s., a posebno da je iskren, povjerljiv i ~estitog pona{anja, posla po njega d do|e. Kad je Resulullah, a.s., do{ao, ona mu ponudi da vodi brigu o njenoj trgovini u [amu i da }e biti nagra|en bolje nego su bili njegovi prethodnici. Tako|er bi uz njega slala svoga slugu Mejsera. Resulullah, a.s., prihvati ovu ponudu i odmah krene sa Mejserom i karavanom u [am.94

@ENIDBA HATID@OM Kad se Resulullah, a.s., vratio u Meku, Hatidà je bila nemalo iznena|ena velikim trgova~kim uspjehom. Mejsera joj je ispri~ao o ~estitosti i povjerljivosti Resulullaha, a.s., te da je to jedan razloga velike zarade. Ona je bila sretna, a i zbunjena. Bila je udovica i do tada su je prosili mnogi ugledni bogata{i, gospoda Meke, ali ih je ona odbijala, jer se èljela posvetiti samo trgovini. Me|utim, ono {to je osjetila prema Resulullahu, a.s., nije mogla sakriti od svoje prijateljice Nefise, k}eri Menijjeta. Nefisa nije {utjela o tom saznanju, pa ode Resulullahu, a.s., i re~e mu otvoreno neka oèni Hatidù. On pristade na to i porazgovara sa svojim amidàma, a oni odo{e Hatidìnom amidì i zaprosi{e Hatidù. Odmah iza toga, obavilo se i vjen~anje. înu vjen~anja prisustvovali su Benu - Ha{imije i poglavari Mudara. To se sve desilo samo dva mjeseca nakon njegovog povratka iz [ama, a ispravnija verzija je nakon dvadeset dana. Hatidà je tada imala ~etrdeset godina. U to doba bila je najodabranija èna Meke, po porijeklu, bogatsvu i o{troumnosti. Ona je i prva èna kojom se oènio Resulullah, a.s., i za njena ìvota nije imao drugu ènu.95 Hatidà, r.a., izrodila je svu djecu Resulullaha, a.s., osim Ibrahima. Prvo mu je rodila Kasima i po njemu su zvali Resulullaha, a.s., Ebu - Kasim. Zatim je rodila Zejnebu i Rukaju, pa Ummu Kulsum i Fatimu, pa opet sina Abdullaha. Abdullaha su zvali Dobri i îsti. Sinovi su pomrli u djetinjstvu, a sve k}eri do~ekale su islam i Objavu, te postale

58


muslimanke, muhadìrke. Muhadìrke zna~i da su sve u~inile seobu iz Meke u Medinu, tj. Hid`ru. Me|utim, i sve k}eri su pomrle za ìvota oca im Resulullaha, a.s., osim Fatime, r.a., koja umrije poslije oca za {est mjeseci.96

GRADNJA KABE I DOGA\AJ PRESUDE Kad je Resulullah, a.s., imao je trideset i pet godina, Kurej{ije odlu~i{e da izgrade Kabu, koja je do tada bila jedna kamena gomila na uzvi{enom zemlji{tu. Uzdignuta je bila devet ar{ina, jo{ od vremena Ismaila, a.s. Nije imala krov, pa su neki lopovi ukrali sanduk s blagom koji se nalazio unutar te gomile. Zbog svoje tradicije i velike historijske vrijednosti, kao i temelja koje je udario Ibrahim, a.s., Kabu su stalno posje}ivali svi prolaznici kroz Meku. De{avalo se da su mnogi odnosili sa sobom komadi} zemlje ili kamen~i}, kao simbol svetosti i beri}eta. Pet godina prije Resulullahovog, a.s., poslanstva, Kabu je splakala poplava nakon pucanja brane Arema. Kurej{ije su se upla{ile, jer je gotovo prijetilo da se sru{i Kaba, pa odlu~i{e da obnove gradnju, ~uvaju}i njene temelje i njeno prvobitno mjesto. Odlu~i{e da je grade samo sa po{teno ste~enim imetkom - bez primjesa kamate, mita, ukradenog i otetog nivca itd. Oni su se bojali da sru{e postoje}e ostatke Kabe, pa to otpo~e El - Velid ibn Mugire El - Mahzumi, a drugi su krenuli za njim po{to mu se nije ni{ta lo{e dogodilo. Sru{ili su sve do temelja {to je sagradio Ibrahim, a.s. Napravili su Arapi i plen za izgradnju Kabe. Odredili su koliko }e koje pleme sakupiti kamena, i koji }e dio zidova ko sazidati, tako da svi zajedno u~estvuju u gradnji. Doveli su graditelja, Rimljanina, zvanog Bakum i gradnja je tekla sve po planu, dok nisu do{li do visine zida i mjesta gdje je trebalo postaviti Crni kamen - Hadèrul - esved. Svako pleme smatralo je sebe privilegiranim da taj ~astan posao u~ini neko od njih. Sva|a me|u njima potrajala je ~etiri, pet dana i prijetila je izbijanjem krvavog sukoba oko Svetog hrama u Svetoj zemlji. U svemu tome najtrezveniji je bio Ebu - Umejje bin El - Mugire El - Mahzumijj, koji dade prijedlog: prva osoba koja se pojavi na vratima harema Kabe neka rije{i problem i donese presudu. Allah, d`.{., htio je da ta osoba bude Resulullah, a.s. Kada ga ugleda{e, povika{e: El -Emin, El - Emin, (pouzdan i povjerljiv), zadovoljni smo da on donese presudu, to je Muhammed! Kad Resulullah, a.s., pri|e bliè, oni ga obavijesti{e o problemu, i zatraì{e rje{enje. Resulullah, a.s., imao je rje{enje: on zatraì komad platna, spusti ga na zemlju i na sredini postavi Crni kamen, zatim zatraì da pri|u poglavari zava|enih plemena, te da svi zajedno uzmu za }o{kove platna i da podignu Crni kamen do mjesta gdje }e se postaviti. Tada ga Resulullah, a.s., uze svojom rukom i postavi ga gdje treba. Ovo je bio mudar postupak


koji je zadovoljio sve strane. Kurej{ijama je ponestalo ~istog imetka za gradnju, pa sa sjeverne strane izgradi{e zid visok {est ar{ina, danas zvani Hatim - zid, ili Kameni zid. Vrata na tom zidu uzdigo{e od zemlje, da ne moè bilo ko u}i, ve} samo onaj kome dozvole. Kad je gradnja Kabe dostigla petnaest ar{ina, udari{e joj strop oslonjen na {est stubova. Tom gradnjom Kaba je dobila svoj ~etverougaoni oblik s pribli`nim mjerama: visina je otprilike 15 m, duìna zida na kome je Hadèrul - esved je 10, 10 m, kao i zida nasuprot. Kamen se nalazi na visini od 1,5 m, od podno`ja, kuda se vr{i tavaf. êoni zid, na kojem su vrata, dug je 12 m, kao i njemu suprotni. Vrata Kabe su postavljena na visini od 2 m iznad zemlje. Kabu okruùje s vanjske strane obru~ od kamenih blokova visine 25 cm i {irine 30 cm. To su, ustvari, blokovi od prve gra|evine, pa su sa~uvani na taj na~in i zovu se [azravan.97

KRATAK @IVOTOPIS PRIJE POSLANSTVA Resulullah, a.s., u svojoj je mladosti bio obdaren najboljim vrlinama koje posjeduju ljudi. Imao je visoki koeficijent inteligencije {to se odraàvalo u svakom njegovom pokretu ili poduhvatu. Nije volio mnogo pri~ati. Volio je osamu, koju je provodio u ~asovima razmi{ljanja i traganja za pravdom i svim onim {to je dostupno ljudskom umu da shvati. Razmi{ljao je o prirodi, njenim ljepotama, prirodnim zakonima, zatim o ~ovjeku kao jedinki i kao dijelu dru{tva. Zatim je razmi{ljao o vjeri, {ta je to {to vjeruje njegov narod, kome, ili ~emu se klanja i moli, za{to se bave krivovjerstvom, vrad`binama, itd. Ako bi vidio da se negdje radi dobro, pritekao bi u pomo}, a zla se strogo klonio. Nije pio alkohol, nije jeo meso zaklano na `rtveniku, nije praznovao kumirske blagdane ni sve~anosti. Bio je prvi koji je bjeào od svakog {irka ili mnogobo{tva. Nije mogao otrpjeti kad bi ~uo da se neko kune kumirima Latom i Uzatom.98 Bez svake sumnje - Resulullaha, a.s., ~uvala je Allahova odredba. Ako bi se desilo da se po~ne buditi u njemu neki ljudski porok, ili bi krenuo za nekim obi~ajima nedostojnim njega, tada se pojavljivala Boànska briga da ga sa~uva od svega {to ne valja. Ibn-Esir prenosi: Rekao je Resulullah, a.s.: Nisam nikada bio zainteresiran da ~inim ono {to su ~inili predislamski Arapi, osim u dva slu~aja, i u oba mi je Allah, d`.{., na{ao izlaz iz situacije. Zatim mi se to vi{e nije de{avalo do po~etka Objave, kojom me je Allah po~astio. Rekoh, jedne ve~eri, dje~aku koji je napasao ovce sa mnom na brdima Meke: Ho}e{ li paziti i moje ovce, a ja idem na sijelo u grad, kao i ostali mladi}i? Odgovori da ho}e. Ja krenuh, i kad bijah kod prve ku}e u Meki, ~uh svirku, pa upitah:

60


[ta je to? Odgovori{e mi: @eni se dvoje mladih. Ja sjedoh da poslu{am, a Allah, d`.{., za~epi mi u{i i ja zaspah. Ujutro me probudila vrelina sunca. Ja se vratih dje~aku, a on me upita kako je bilo. Ispri~ah mu, a zatim odlu~ih da i druge no}i uradim isto. Kad u|oh nave~er u Meku, sna|e me isto kao i prethodne no}i. Poslije ovog doga|aja, nisam dozvolio da me okupira zlo.99 Prenosi Buharija od Dàbira bin Abdullaha, koji kaè: Kad je sagra|ena Kaba, oti{li su Resulullah, a.s., i Abbas da prenose kamenje, pa Abbas re~e: Resulullahu: Stavi svoju odje}u (izar - donji dio) na vrat da te kamenje ne naùlja. Resulullah, a.s., kleknu na zemlju, o~i podignu nebesima, pa se podiè i re~e: Moj izar, moj izar, pa pritegne odje}u uza se.100 U drugoj verziji hadisa stoji: Poslije toga mu se nije nikada vidio sramotni dio tijela.101 Resulullah se odlikovao u svom plemenu lijepim jezikom, dobrim pona{anjem, plemenitom naravi. Bio je najmuèvniji, i najljep{eg ahlaka (morala). Posjedovao j blagost, ljubaznost. Govorio je samo istinu. Svako obe}anje bi izvr{io, a povjereni emanet ~uvao. Njegov ga narod prozva El - Emin, a za njega kaè majka svih vjernika, Hatidà, r.a.: Snosi teret (pomaù}i siro~ad), stje~e za siromahe, gostoljubiv je i pomaè one koji zastupaju istinu.102

U SVJETLU POSLANSTVA I OBJAVE U PE]INI HIRA Kad se Resulullah, a.s., pribliìo ~etrdesetoj godini ìvota, i kada su njegova zapaànja pro{losti i sada{njosti rasvijetlila njegov um, jaz izme|u njega i njegovoga naroda se u mnogo ~emu produbljivao. On tada zavoli samo}u. Ponio bi sa sobom hrane i vode, i odlazio u pe}inu Hira na brdu Nur, koje je udaljeno od Meke oko dvije Milje. To je jedna lijepa pe}ina, duga ~etiri ar{ina, a {iroka jedan ar{in i tri ~etvrtine. On je provodio mjesec ramazana u toj pe}ini. Nahranio bi siromaha, ako bi tim putem nai{ao. Vrijeme je provodio u ibadetu i razmi{ljanju o svemu {to ga okruùje, pa i o kosmosu. Razmi{ljao je {ta se krije iza toga, kakva je to snaga koja pokre}e sve to. On je bio siguran da njegov narod pogre{no oboàva Allaha. Oni ìve u zabludi i ~ine {irk, vjeruju u kipove. Ali, Muhammed nema jasan put, kojim bi krenuo, nema program koji bi provodio u djelo, a niti odre|eni cilj kojim bi bio zadovoljan i smiren.103 Resulullahov izbor ovog malog tihog mjesta{ca, bio je dio Allahove brige o njemu i Allahovog plana s njim. Allah, d`.{., pripremao ga je za ono {to ga je ~ekalo. Velika je istina, da bilo kakav preobraàj - duhovni, naravno - ~ovjek doìvljava nakon sumiranja svog prethodnog ìvota, a da bi to uradio, nu`no je da se osami, izolira ili povu~e na izvjesno vrijeme, jer time postiè punu koncentraciju u razmi{ljanju, neometan od svakodnevnih ìvotnih sitnica, ljudi i njihovih problema i briga koje ga ina~e okupiraju. Tako je i Allah, d`.{., pripremao Muhammeda, a.s., u ti{ini i osami brda Nur, u pe}ini Hira. Pripremao ga je da na svojim ple}ima ponese najve}i emanet ~ovje~anstvu, emanet koji }e promijeniti lice zemlje i uravnoteìti historiju. Allah, d`.{., pripremao je Muhammeda, a.s., tri godine na te{ku i odgovornu du`nost koja ga ~eka. On bi se osamljivao po mjesec dana razmi{ljaju}i o opstanku, i {ta je poslije nestanka, kakve tajne krije ìvot, a kakve smrt, itd.

62


Tako je to trajalo do odre|enog momenta, do odre|enog susreta s nepoznatim, kad mu Allah, d`.{., dade dozvolu.

MELEK D@IBRIL DONOSI OBJAVU IKRE Kad Resulullah napuni ~etrdesetu godinu, koja se smatra godinom ~ovjekove zrelosti, a kaù da su u tim ~etrdesetim godinama poslanici dobivali Objave, po~e{e se javljati znaci poslanstva i u normalnom ìvotu. Prvi tragovi su bili snovi - er - ruja. Snovi su mu bili jasni i ~isti kao jutarnje svitanje. Snovi su mu se pojavljivali punih {est mjeseci, a poslanstvo je trajalo dvadeset tri godine. Ova ruja predstavlja jedan dio od ~etrdeset {est dijelova poslanstva. Tre}eg ramazana Resulullahove, a.s., osame u pe}ini Hira, Allah, d`.{., odlu~i da spusti svoju milost na zemlju, da ~ovje~anstvo po~asti poslanstvom, pa posla Muhammedu, a.s., Dìbrila, meleka s ajetima iz Kurana.104 Uz kalendarske prora~une i postoje}e dokaze, mi moèmo tvrditi da je objavljivanje Kurana po~elo u ponedjeljak, dvadeset prvog ramazana, nave~er, {to odgovara desetom avgustu, 610. godine po kalendaru. Resulullah, a.s., tada je imao ta~no ~etrdeset mjese~evih godina i {est mjeseci i dvanaest dana, ili oko trideset i devet sun~anih godina i tri mjeseca i dvadeset dva dana.105 Ai{a, r.a., pripovijeda nam pri~u o samom doga|aju, o svjetlosti koja je po~ela rastjerivati tminu i mrak nevjerstva i zablude. Putem te svjetlosti po~e se mijenjati tok ìvota i sudbina historije. Prvi vid Objave Resulullahu, a.s., bio je er - ruja - es salika, istinito snovi|enje. Ti snovi dolazili su poput svitanja zore, a odmah poslije toga èlio je da se osami, i to je ~inio u pe}ini Hira. Svaki put je bivao pobo`niji i bogobojazniji. Predavao bi se ibadetu po nekoliko no}i, a prije odlaska u Hiru opskrbio bi se kod ku}e, obi{ao bi h. Hadidù, r.a., pa tek onda oti{ao u osamu. To je trajalo do pojave meleka, koji do|e Resulullahu, a.s., u pe}ini Hira. Dìbril mu re~e: U~i!, a Muhammed, a.s., odgovori: Ja ne znam u~iti, pa nastavi: Zatim me uze, pa me privu~e sebi, a zatim me odmaknu od sebe. To uradi jako i sna`no tri puta, a nakon tre}eg puta re~e: U~i, ~itaj, u ime tvoga Gospodara koji stvara, stvara ~ovjeka od ugru{ka. îtaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji pou~ava peru, koji ~ovjeka pou~ava onome {to ne zna.106 Resulullah, a.s., vrati se uzbu|en i usplahiren, u|e kod h. Hatidè, r.a., i re~e: Prekrijte me, prekrijte me! Smiri{e ga dok ne ode od njega strah, zatim re~e h. Hatidì, r.a.: [ta mi se desi! i ispri~a joj novost i re~e: Strahovao sam za se, a h. Hatidà, r.a., mu re~e: Ne, ne tako mi Allaha, Allah te nikad ne}e osramotiti. Ti si ~ovjek, koji posje}uje rodbinu,


pazi sirotinju, stje~e za siromahe, ugosti gosta, uvijek pomaè i ustrajava na istini. H. Hatidà ode s Muhammedom, a.s., kod svoga amidì}a, koji se zvao Vereka ibn Nevfel ibn Esad ibn Abdul Uza, On je u predislamsko doba primio kr{}anstvo i znao je pisati na hebrejskom, te je prepisivao Indìl. On je bio slijep i sijed. Zatekli su ga kako prepisuje El - kitabul - ibranijj. Prepisivao je Evan|elje na hebrejski jezik. Bio je sijed slijep starac. Hatidà, r.a., mu re~e: O amidì}u, ~uj pri~u sina svoga brata!, pa mu Vereka re~e: Pri~aj, moj brati}u, {ta ima? Resulullah, a.s., obavijesti ga o doga|aju koji se zbio u pe}ini Hira. Vereka ga saslu{a{e i re~e: Ovo je bio Boìji povjerenik kojeg je Allah poslao i Musau. Kamo sre}e da sam mla|i, da ho}u, bogdo, biti ìv, kada te tvoj narod bude progonio! A Resulullah, a.s., re~e: Zar }e me oni progoniti? Da! Znaj da ni jedan, koji je dolazio s ovim kao ti, nije bio bez neprijatelja. Ako do~ekam taj dan, svesrdno }u ti pomo}i! Me|utim, uskoro je Vereka umro, a Objava je zastala.107 Prenose Taberanija i Ibn - Hi{am neke dopune, koje su od koristi, na primjer, da je Resulullah, a.s., nakon Objave, iza{ao iznena|en iz Hire - pe}ine, pa se odmah vratio nazad i da je nakon kra}eg boravka oti{ao u Meku. Tabersnijino predanje baca zra~ak na uzrok njegovog izlaska; evo tog teksta: Rekao je Resulullah, a.s., nakon govora o dolasku Objave: Meni su, od Allahovih stvorenja, bili najmrì pjesnik i lu|ak. Nisam volio ni da ih vidim. Rekao sam Kurej{ijama, da meni o njima nikada ne pri~aju! Ako to u~ine popet }u se na uzvisinu brda, bacit }u se s nje i ubiti se, pa }u se odmoriti! Zatim nastavi: Iza{ao sam da to i u~inim, pa kada do|oh nasred brda, ~uh glas s nebesa kako govori: - O Muhammede! Ti si Allahov Poslanik, a ja sam Dìbril! Zatim re~e: Podigoh glavu u nebo i ugledah Dìbrila u liku ~ovjeka. Vidjeh mu samo noge na horizontu. On re~e: - O Muhammede, Ti si Allahov Poslanik, a ja sam Dìbril! Poslanik, a.s., re~e: Stadoh i po~eh gledati u njega, pa me to odvrati od moje ranije nakane; niti krenuh naprijed, a ni nazad. Stalno sam poku{avao svratiti pogled s njega na drugu stranu neba, ali gdje god bih okrenuo glavu, svagdje je bio on. Tako sam stajao u mjestu, ni naprijed ni nazad, sve dok Hatidà ne posla po mene da se vratim. Glasnici su do{li i vratili se ku}i, a ja se nisam mogao maknuti s mjesta. Zatim Dìbril ode, a i ja se vratih svojoj porodici.108 Kad stigoh ku}i, sjedoh uza samu Hatidù i naslonih se na nju, pa mi ona re~e: - O Ebu Kasime, gdje si bio? Tako mi Allaha, poslala sam ih da te traè po ~itavoj Meki i ne na|o{e te! Ja joj potom ispri~ah {ta sam vidio. Ona re~e: - Obraduj me, o amidì}u, i ustaj. Tako mi Stvoritelja, èlim da bude{ Poslanik ovom ummetu.109 Zatim ona ustade i pohiti kod Vereke, pa i njega upozna s doga|ajem, a Vereka joj

64


odgovori: - Kuddusun, kuddusun! Allahu, Allahu, tako mi Onoga u îjim rukama je moj ìvot, Muhammedu je do{ao Allahov povjerenik, koji je dolazio Musau. On je Poslanik ovoga ummeta (naroda). Reci mu, o Hatidà, neka bude ~vrst i postojan! Hatidà, r.a., vrati se i prenese mu Verekine rije~i. Kad je Resulullah, a.s., okon~ao boravak u pe}ini Hira, vrati se u Meku. Srete ga Vereka i nakon {to je ~uo od Resulullaha, a.s., pri~u, re~e: Tako mi Onoga u ~ijim je rukama moj ìvot, ti si poslanik ovog ummeta! Do{ao ti je Allahov povjerenik, koji je dolazio i Musau.110

PERIOD OBJAVE Koliko dugo je trajao period Objave, pitanje je koje zahtijeva odgovor. Ibnu Sad prenosi od Ibni Abbasa vijest koja ide u prilog onima koji kaù da je prekid trajao danima.111 ovo bi mi{ljenje bilo najja~e i najispravnije, {to se da zaklju~iti nakon razmatranja svih okolnosti oko tog doga|aja. Me|utim, mi{ljenje da je prekid trajao pune tri godine ili dvije i pol godine je neta~no. No, nije ovdje mjesto da to obja{njavamo. To }e biti na drugome mjestu izloèno. Bitno je da znamo da je Resulullah, u vrijeme pauze, bio cijelo vrijeme poti{ten, tuàn, zbunjen, i iznena|en. Buharija prenosi, u svojoj knjizi Et - Teabir, slijede}e: Prekide se objava i to raàlosti Resulullaha, a.s., kako ~usmo, èstokom àlo{}u iz koje suknu gor~ina, koja ga je navodila da se strovali s planinskih vrhova. Kad god bi stigao na vrh breùljka s namjerom da se s njega baci, ukazao bi mu se Dìbril, koji govori: - O Muhammede, ti si uistinu Allahov poslanik! Te rije~i bi mu ponovo dale snagu i volju, i nastavljao bi ìvot, a kad mu se oduì period prekida objave, on bi opet oti{ao na brdo, pa bi se desilo isto, i sa Dìbrilovim, a.s., rije~ima bi se vratio nazad, ohrabren.112

DRUGA OBJAVA (D@IBRIL SE OGLA[AVA DRUGI PUT) JA EJJUHEL - MUDDESSIRU Ibn - Hadèr kaè: Bilo je to (tj. prekid Objave koji je trajao danima) da bi se Resulullah, a.s., oslobodio straha i da bi stekao ponovno samopouzdanje.113 Tek kad je nestalo nedoumice, i kad su se potvrdili znaci istine i kad je Resulullah, a.s., bio svjestan ~vrstog ubje|enja da je on postao Allahov Poslanik, Poslanik Slavljenog i Uzvi{enog Allaha, i da je Dìbril prenosilac Objave, a ne nikakvo privi|enje, (to je onaj koji }e mu prenositi Objavu s nebesa), tek tada u potpunoj duhovnoj smirenosti i ravnoteì, do|e mu Dìbril ponovo, tj.


drugi put. Buharija prenosi od Dàbir bin Abdullaha, da je on ~uo kako Resulullah, a.s., pripovijeda prekid Objave i kaè: Dok sam i{ao (preko brda), ~uh glas s neba. Podigoh pogled u visinu i ugledah meleka koji je dolazio u Hiru. Sjedio je na stolici koja je lebdjela izme|u neba i zemlje, pa se prestra{ih njega i polegoh na zemlju. Potr~ah ku}i i rekoh: Pokrijte me, pokrijte me!, pa me pokri{e, a Uzvi{eni Allah, d`.{., objavi: O ti pokriveni, ustani i opominji!... do rije~i (fehdùr), zatim je Objava poslije toga redovno dolazila!114

VRSTE OBJAVE Prije nego {to po~nemo op{irno govoriti o ìvotu Resulullaha, a.s., i o poslanstvu. smatramo da treba spomenuti vrste Objave, jer je Objava predmet Risaleta - poslanstva. Ibn - Kajjim kaè, navode}i stepene Objave: Prvi stepen: Er - ruja es - sadika ili istinito snovi|enje i s njom je po~etak Objave Resulullahu, a.s. Drugi stepen: objava koju je Resulullah, a.s., dobivao od Dìbrila u pam}enje, a da ga ne vidi, kao {to pripovijeda Resulullah, a.s.: Duh meleka dostavio je mome razumu, da ni jedna osoba ne}e umrijeti dok ne potro{i svoju nafaku. Pa, bojte se Allaha i molite Ga na najljep{i na~in, i ne traìte to od Allaha putem zabrana i nepokornosti, jer ono {to posjeduje Allah, d`.{., moè se dobiti samo pokorno{}u. Tre}i stepen: Resulullahu, a.s., dolazio je melek Dìbril, pa bi mu se ukazao u ~ovje~ijem liku, i razgovarao bi s njim dok ne bi Resulullah, a.s., napamet nau~io govor. Nekada su ga i ashabi vi|ali u ovom stepenu Objave. êtvrti stepen: Melek mu je nekada dolazio u vidu zveckanja zvona. Ovaj metod Objave bio je najteì za Resulullaha, a.s. Melek bi se navalio teìnom na Resulullaha, a.s., tako da bi mu znoj oblio ~elo, iako bi dan bio veoma hladan, a ako je bio na devi ona bi se od silne teìne savijala do zemlje. Tako mu je do{la Objava jednom prilikom, dok je bio oslonjen na Zejdovu nogu. Zejdu je toliko bilo te{ko, da je jedva izdrào. Peti stepen: Resulullah, a.s. vi|ao je meleka Dìbrila, a.s., u pravom liku, onome u kojem ga je Allah, d`.{., stvorio. On bi mu objavljivao {to god je Allah nare|ivao. Ovakvim na~inom je Resulullah, a.s., dobio Objavu samo dva puta. To je spomenuto Kurni - kerim u suri En - Ned`m. [esti stepen: na~in direktne Allahove dostave Resulullahu, a.s., dok je bio na nebesima u no}i uzdignu}a - Lejletul - Miradà, a vezane za namaz i neke druge stvari.

66


Sedmi stepen: direktan govor od Allaha, d`.{., Resulullahu, a.s., bez posredni{tva meleka, kao {to je Allah, d`.{., govorio Musau, a.s., sinu Imranovom. Ovaj stepen Objave bio je Musaova mudìza koju je Kuran potvrdio, a njeno pojavljivanje kod na{eg Poslanika, a.s., bilo je u hadisu o Israu, ili vezano za doga|aj odlaska Resulullaha, a.s., u jednoj no}i na buraku, iz Meke u Kuddus u [amu. Neki su dodali i osmi na~in Objave. Ona je bila direktni razgovor Allaha, d`.{., s Poslanikom, a.s., licem u lice, bez zastora. Ovaj na~in Objave predmet je neslaganja izme|u kratkog rezimea u obja{njenju prvog i osmog stepena.115

NAREDBA POSLANIKU, A. S., DA PO^NE POZIVATI ALLAHOVOJ VJERI Resulullah, a.s., dobio je nekoliko naredbi u suri El - Muddesir. Uzvi{eni Allah, d`.{., kaè: O ti pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veli~aj i haljine svoje o~isti! I kumira se kloni! I ne prigovaraj drè}i da je mnogo! I radi Gospodara svoga trpi! Da, ovo su naizgled sitne i bezna~ajne stvari, ali uistinu i stvarno dalekog su dometa i cilja i velikog utjecaja i djelovanja. Prvi cilj naredbe (Ustani i opominji) je, da ne ostavi nekoga ko se suprotstavlja Allahovom zadovoljstvu, a da ga ne opomene na te{ke posljedice, da bi time izazvao u njemu uzbunu i preokret, te osvijestio njegovo srce. Drugi cilj ajeta (I Gospodara svoga veli~aj), je da ni~iju gordost i veli~inu ne pretpostavimo Allahovoj. Sva druga veli~ina }e se slomiti i pasti potrbu{ke, sve dok ne pripadne slava i veli~ina samo Allahu, d`.{. Tre}i cilj ajeta (I haljine svoje o~isti), otklanjanje je svake prljav{tine, i vanjske i unuttarnje, te ~i{}enje du{e od svega nevaljalog, koliko god je mogu}e, da bi ~ovjek u okrilju Allahove milosti, u Njegovom ~uvanju i s Njegovom uputom, postao najuzorniji primjer u svom dru{tvu, koji }e privla~iti zdrave snage i od koga }e se stidjeti pokvarena srca. On }e upravljati ovodunjalu~kim strastima, a ne}e one njima. êtvrti cilj ajeta (I ne prigovaraj drè}i da je mnogo) je taj da ~ovjek svoj trud i svoja djela ne smatra velikim i ogromnim, nego da se stalno trudi i radi i da mnogo `rtvuje u svome radu, a zatim sve to zaboravi, potpuno se utapaju}i u osje}aj Allahove, d`.{., prisutnosti, zanemaruju}i i uop}e ne osje}aju}i za bilo {ta od onog {to je uradio. Peti cilj ajeta (I radi Gospodara svoga trpi) nagovje{taj je na {ta }e sve Resulullah,


a.s., nailaziti u svom djelovanju, kakve }e sve patnje preìvjeti od onih koji ìve u zabludi, te koliko }e biti ismijavanja i izigravanja, pa do prave i otvorene borbe i èlje da ubiju i njega i njegove drugove - ashabe. Sli~no }e zadesiti i sve Resulullahove sljedbenike, vjernike, pa mu Allah, d`.{., savjetuje da bude strpljiv ma {ta mu se doga|alo, ne zbog toga da sebi udovolji, nego da udovolji svome Gospodaru. Allahu Ekber! Allah je Najve}i! Ima li jednostavnijih naredbi od ovih, kazanih jednostavnim rje~nikom, kratkim re~enicama, a u su{tini, ove su naredbe izuzetno te{ke, ozbiljne i va`ne ako se provode u djelo. Odjek ovih naredbi premostio je sve administrativne granice i stigao u sve krajeve svijeta, da bi se na njih nadovezale sljede}e koje }e dolaziti Resulullahu, a.s. Ajeti sadrè poruku preno{enja i tuma~enja vjere (ed - davetu vet - teblig). Upozorenje samo podrazumijeva da ima radnji na ovom dunjaluku za koje }e ~ovjek odgovarati pred Allahom, d`.{., i zato ~ovjek, kao bi}e koje zaboravlja, stalno treba opominjati i podsje}ati, ne radi ovoga dunjaluka, ve} radi Sudnjeg dana, gdje }e se ra~un polagati. Ostali ajeti ovog poglavlja (El - Muddesir) zahtijevaju od ljudi vjeru u potpunu Allahovu jedno}u i oslanjanje na Allaha, d`.{., u svim poslovima, a zanemarivanje li~nih prohtjeva. Vrhunac svega je da }emo svi mi biti zadovoljni, kada Allah, d`.{., bude zadovoljan nama. Su{tinski smisao ovih ajeta se moè iznijeti sljede}im redom: 1. Allahova jedno}a; 2. vjerovanje u Sudnji dan; 3. odgajanje du{e da ne ùdi za zabranama i da ne ~ini grijehe koji }e je dovesti do kazne, ve} da sti~e lijepe vrline, da se stalno izgra|uje i ~ini dobra djela; 4. prepusti Allahu, d`.{., da u svim stvarima, kona~na odluka bude Njegova; 5. naravno, sve ovo treba do}i nakon vjerovanja u risalet Resulullaha, a.s., u njegovo plemenito vo|stvo i pravedno usmjeravanje. Va`no je napomenuti da po~etak ajeta nosi uzvi{eni poziv i naredbu Allaha, d`.{., Poslaniku, {to prvo on treba prihvatiti. To je poziv kojim ga budi iz sna, skrivanja i osame, da bi stupio u dìhad i mukotrpan rad: O ti pokriveni, ustani i opominji! Kao da Uzvi{eni kaè: Onaj ko ìvi sam za sebe, ìvi bez brige, a ti, koji }e{ nositi te{ko breme na svojim ple}ima, kakvo je tvoje spavanje? Kakav tvoj odmor, kakva tvoja topla postelja, miran, i ugodan ìvot!?...Ustani, zbog velikog zadatka koji te ~eka, obaveze koja je tebi dodijeljena. Ustani da radi{, i budi spreman na sve tegobe koje ti se na tome putu isprije~e. Ustani, vrijeme spavanja je pro{lo, a i vrijeme rahatluka je pro{lo! Od danas po~inje bdijenje, neprekidno bdijenje, duga i te{ka borba na Boìjem putu! Ustani, i pripremi se za sve to! To su veli~anstvene i ozbiljne rije~i, koje ga diù iz tople ku}ne postelje, iz bri`nog toplog zagrljaja, i guraju u ìvotnu realnost; u more, u nevrijeme i buru, me|u ljude koji ga prihva}aju i odbijaju. Ustade Resulullah, a.s., i ostade stoje}i, uspravno, podignute glave, vi{e od dvadeset

68


godina. Nije se odmarao, niti je pauzirao, nije ìvio za sebe i svoju porodicu. Ustao je i ostao ustrajan na tuma~enju Allahove rije~i, nose}i na sebi velik i teàk teret pod kojim se nije poginjao, nose}i veli~anstveni emanet upu}en ljudima na zemlji, svim ljudima, cijelom ~ovje~anstvu. Taj emanet bila je vjera, vjera su~eljavanja, odgovornosti i dìhada - borbe na svim poljima. @ivio je u neprekidnoj borbi vi{e od dvadeset godina. Nije ga mogla omesti jedna stvar od druge, jedan doga|aj od drugoga; cijelo to vrijeme, od momenta kad je ~uo poziv i naredbu Uzvi{enog Gospodara i dobio veliko zaduènje... Allah, d`.{., nagradio ga u ime nas, i u ime cijelog ~ovje~anstva najve}om nagradom.116 Slijede}i tekstovi nisu ni{ta drugo do minijaturna slika ovog dugog i napornog dìhada i te{kog truda koji je uloìo Resulullah, a.s., tokom trajanja Objave.


PERIOD OBJAVE I METODE RESULULLAHOVOG, A.S., POZIVANJA U VJERU Objavu Kurana Resulullahu, a.s., - neka je na njega salavat, mir i selam! - moèmo svrstati u dva vremenska perioda, sa zasebnim karakteristikama, i to: 1. mekanska objava, koja je trajala trinaest godina; 2. medinska objava, koja je trajala deset godina. Oba perioda imaju svoje stupnjeve i karakteristike, specifi~ne za to mjesto i vrijeme, ~vrsto vezane i neodvojive od svakodnevnog ìvota i historijskih zbivanja. Mekanski period Objave i Resulullahovog, a.s., poziva u islam, moèmo podijeliti u tri razdoblja: 1. tajno pozivanje u islam, u trajanju od tri godine; 2. javno pozivanje stanovnika Meke u islam od po~etka ~etvrte godine poslanstva do kraja desete godine poslanstva; 3. period pozivanja u islam ljudi izvan Meke i {irenje vjere. Ovaj period traje od kraja desete godine poslanstva, pa do Resulullahove, a.s., hid`re u Medinu. O medinskom dijelu Objave }emo govoriti kada do|emo do tog perioda.

70


PRVI PERIOD OBJAVE USTRAJNOST U POZIVU

TRI GODINE TAJNOG POZIVANJA Poznato je da je Meka bila arapski vjerski centar. U njoj je Kaba, prijestolnica kumira i mnogobo{tva svih Arapa. Namjera za vjerskom obnovom izazivala je strah i nesagledive pote{ko}e, ~ak ako bi bila provo|ena i podalje od Meke; problem koji iziskuje odlu~nost, rije{enost i jaku volju, koju ne smiju poljuljati neda}a, zlo i katastrofa. Me|utim, velika Allahova mudrost bila je u tome da tuma~enje Objave bude u po~etku tajno, kako ne bi iznenadilo mekansko stanovni{tvo onim {to bi ga uznemirilo.

PRVA PRETHODNICA Prirodno je bilo da Resulullah, a.s., predo~i islamsko u~enje prvo najbliìm svojim ljudima, svojoj porodici i prijateljima. On ih pozva da slijede njegovo ubje|enje, a zatim pozva i svakog onoga koga je dobro poznavao i za koga je znao da je dobar ~ovjek. Pozva one u koje je bio siguran da vole Jednog Allaha, d`.{., da vole istinu i pravdu i koji znaju njega, Muhammeda, a.s., sa svim njegovim vrlinama i osobinama. Oni mu se odazva{e, ne svi, ali se odazva{e oni koji nikada nisu posumnjali u li~nost i veli~inu Resulullaha, a.s., i u njegove rije~i. To su oni, koji su znali za historiju islama od prethodnih u~enjaka. To je, na prvom mjestu bila njegova supruga Hatidà, r.a., majka pravovjernih, k}i Huvejlidova, a zatim njegov {ti}enik Zejd bin Haris bin [er Hubejl el - Kelbi117 , te njegov amidì}, Alija bin Ebi - Talib, dje~ak koji je ìvio kod Resulullaha, a.s., i kojeg je on odgajao, i na kraju njegov vjerni prijatelj Ebu - Bekr es - Siddik. Ova grupica od ~etvero najdraìh bi}a, primi islam, prvog dana Resulullahovog djelovanja kao Allahovog poslanika.118 Nakon toga, Ebu - Bekr, r.a., po~eo je aktivno djelovati na {irenju islama. Bio je pogodna osoba, obljubljen kod naroda i veoma uvaèn zbog svog pristojnog na~ina ìvota. Ljudi su


ga pitali za savjet, jer je posjedovao veliko znanje i iskustvo. On je po~eo pozivati u islam one u koje je bio sasvim siguran, one s kojima se druìo i kojima je vjerovao. Od njega su primili islam Osman bin Affan el - Emevi, Zubejr bin el - Avvam el - Esdi, Abdurrahman bin Auf, Sad bin Ebi - Vekas ez - Zuhrejan i Talha bin Ubejdullah et - Tejmi. Ova osmerica su prva prethodnica ostalima, koji }e primiti islam u osvitu njegove zore. Me|u prvim muslimanima je i Bilal bin Rebbah - Abesinac, a slijedili su: povjerenik ovog ummeta119 , Ebu - Ubejde Amir bin el - Dèrrah, iz plemena Beni Haris bin Fihr, Ebu Selema bin Abd el - Esed, El - Erkam bin Ebi el - Erkam el - Mahrumi, Osman bin Mezun i njegova dva brata Kudamet i Abdullah, zatim, Ubejdet bin el - Haris bin el - Muttalib bin Abdi Menaf, Seid bin Zejd el - Adevijj i njegova èna Fatima, k}i Hattaba el - Adevije ili sestra Omer bin Hattaba, Habbab bin el - Eret i Abdullah bin Mesud el - Hezli i jo{ neki drugi. Ovo su bili prvi muslimani, ljudi iz svih kurej{ijskih porodica. Ibn - Hi{am nabrojao ih je vi{e od ~etrdeset120 , a oko ubrajanja nekih ljudi u prve muslimane ne postoji potpuna sigurnost. Ibn - Ishak kaè: Zatim po~e narod primati islam, i mu{ko i ènsko, tako da se o islamu po~e pri~ati u Meki.121 Svi, prethodno spomenuti ljudi, primi{e islam tajno. Resulullah, a.s., sastajao se s njima na odre|enim mjestima i tuma~io im islam daleko od o~iju javnosti. Njegova misija jo{ je uvijek bila misija pojedina~nog, tajnog pozivanja u islam. Nakon objave prvih ajeta sure El - Muddesir, objavljivanje se redovno nastavilo. Objavljivani su kratki ajeti (re~enice) iz pojedinih sura (poglavlja), kao i dijelovi jedne sure. Smisao je odgovarao vremenu i sredini u potpunosti. Zna~enje je bilo veli~anstveno, toplo, razumljivo i prihvatljivo, a osnovni zadatak im je bio odgajanje i pripremanje ~ovjeka da bude pravi vjernik. Bilo je i onih ajeta koji su ukazivali na sve ljudske nevaljal{tine kojih se treba kloniti na ovome svijetu. Mnogi su opisivali Dènnet i njegove ljepote kao i Dèhennem sa svim strahotama, slikovito i precizno, kao da ih okom gleda{. Sve {to je objavljivano, djelovalo je na vjernike izuzetno pozitivno, stvaraju}i u njima i oko njih atmosferu sasvim druga~iju od one u kojoj je ìvio ljudski rod toga doba.

NAMAZ Me|u prvim naredbama koje su objavljene po~etkom silaska Objave, bila je i naredba o klanjanju namaza. Mukat - il bin Sulejman kaè: Allah, d`.{., propisao je namaz po~etkom islama, i to dva rekata dnevno i dva no}na rekata. To potvr|uje ajet: I Gospodara svoga krajem i po~etkom dana veli~aj i hvali! (XI:55) Ibn - Hadèr kaè: Resulullah je, pouzdano se zna, klanjao prije Israa - (uzdignu}a na nebesa), a i njegovi drugovi, ashabi.

72


Jedino je neslaganje oko toga, da li je naredba o klanjanju bila prije naredbe za pet dnevnih namaza. Neki kaù, naredba je bila samo za namaz prije izlaska sunca i poslije zalaska. Haris bin Usama pripovijeda, putem Ibn - Lehiata preko Zejda bin Harisa da je Resulullahu, a.s., s po~etka Objave do{ao Dìbril, pa ga nau~io uzimanju abdesta, te kad je zavr{io s abdestom, uzeo je {aku vode i poprskao je njome stidno mjesto. Ibn - Mad`dè prenio je smisao ovog hadisa. Sli~an hadis je prenesen od El - Berra bin Aziba i Ibn - Abbasa. U hadisu Ibn - Abbasa stoji: Bila je to jedna od prvih naredbi.122 Ibn - Hi{am je naveo u svojoj Siri, da je Resulullah, a.s., sa svojim drugovima odlazio u vrijeme namaza u klanac, te bi kriomice klanjali da ih ne bi narod vidio. Ebu - Talib vidio je jedanput Resulullaha, a.s., i Aliju da klanjaju, pa im je to prigovorio, a kad je saznao o ~emu se radi, naloìo im je da budu ustrajni i nepokolebljivi.123

VIJEST O OBJAVI STI@E DO KUREJ[IJA Gledaju}i s vi{e aspekata na doga|aje u Meki, izgleda da je vijest o Ed - davetu, pozivu u islam, u ovom prvom stadiju, koji je bio pojedina~an i tajan, stigla i do Kurej{ija, iako joj nisu obar}ali ve}u pa`nju. Muhammed el - Gazalija kaè: Ova vijest je stigla do Kurej{ija, pa joj ne pridado{e va`nost. Veoma je mogu}e da su smatrali Muhammeda, a.s., jednim od samostalnih pobo`nika koji govori o boànstvenosti i njenim pravima, sli~no kao {to su ~inili Umejjet bin Salt, Kus bin Saide, Amr bin Nufejl i njima sli~ni. Me|utim, ovdje su Kurej{ije bili oprezniji, pa su pa`ljivo oslu{kivali, boje}i se masovnosti Muhammedovih, a.s., prista{a i dubljih tragova, te po~e{e pratiti njegov ìvotni put i njegovu vjersku aktivnost.124 Pro|o{e tri godine, a Resulullahov rad na islamu jo{ je uvijek bio tajan i pojedina~an. U ovom periodu oformila se skupina vjernika zasnova na bratstvu i me|usobnom pomaganju, sa zadatkom da tuma~i i {iri vjeru islama i da radi na njenoj konsolidaciji i u~vr{}ivanju. Zatim, Allah, d`.{., obaveza Resulullaha, a.s., vahjom - Objavom, da vjeru obznani Kurej{ijama, da se suprotstavi njihovim laìma, i da nasrne na njihove kipove.


DRUGI PERIOD OBJAVE JAVNI POZIV U ISLAM

PRVA NAREDBA O JAVNOM VJERSKOM ISTUPANJU Allah, d`.{., u vezi s javnim pozivanjem u islam, naredi: I opominji rodbinu svoju najbliù. (26:214) Poglavlje u kome se nalazi ovaj ajet je E{ - [uara, a u njemu se najprije spominje kazivanje o Musau, a.s., i to od po~etka njegovog poslanstva do seobe s Benu Izraeli}anima i njihovog spasa od Faraona i njegovog naroda. Zatim govori o davljenju Faraona i njegove porodice u moru. Ova kuranska pri~a sadrì sve periode kroz koje je pro{ao Musa, a.s., tokom svoje poslani~ke misije u Egiptu - pozivaju}i Faraona i njegov narod vjeri u Allaha, d`.{. Smatram da je ovo na{iroko obrazlaganje o Musau, a.s., i njegovoj misiji do{lo upravo na mjesto kad Allah, d`.{., nare|uje Resulullahu, a.s., da pozove svoj narod u islam, da bi mu on bio vodi~, kako njemu tako i njegovim ashabima, drugovima, i da bude primjer {ta }e sve doìvjeti od svog naroda kad ga po~nu u la` utjerivati i napadati. O islamu treba javno govoriti i stoga treba biti svjestan svega {to ih moè sna}i jo{ od prvih dana. Ova sura sadrì, tako|er, sve klevetnike prethodnih poslanika iz naroda: Nuha, Ada, Semuda, Ibrahimovog naroda, Lutovog, [uajbovog - (ashabil - Ejketi), osim {to je spomenuo Faraonov narod i doga|aj s njima, - da bi obavijestio one koji }e se sluìti laìma, da }e ih sti}i Allahova kazna ako ustraju u tome. Isto tako, pravi vjernici treba da znaju, da }e lijep zavr{etak biti njihov, a ne ovih drugih.

POZIVANJE RODBINE U ISLAM Nakon objave ajeta: I opominji rodbinu svoju najbliù!, Resulullah, a.s., je prvo pozvao porodicu Benu - Ha{im ili Ha{imlije, pa do|o{e, a s njima i nekoliko ~lanova od Benu Muttaliba bin Abdi Menafa. Bilo ih je ukupno ~etrdeset pet ljudi. Ebu - Leheb preduhitri Resulullaha, a.s., i re~e: Evo, ovo su tvoje amidè i sinovi amidà, pa govori. Ostavi

74


prazne pri~e. Znaj da tvoj narod pred svim Arapima ne predstavlja nikakvu snagu. Ja sam tebi pre~i i dovoljna su ti tvoja bra}a. Ako me|u njima nastavi{ propovijedati ono s ~im si do{ao na tebe }e da nasrnu sva kurej{evi}ska plemena. U tome }e im pomo}i i ostali Arapi. Ne znam da ima iko ko je svojoj rodbini nanio vi{e zla od tebe. Resulullah, a.s., svo je vrijeme {utio i na tom skupu nije govorio ono {to je htio. On ih pozva drugi put, pa kad do|o{e, re~e im: Hvala Allahu, Njega slavim, na Njega se oslanjam, Njega vjerujem, kod Njega uto~i{te traìm i svjedo~im da nema drugog Boga osim Allaha, Jednog Jedinog, koji nema sudruga. Zatim re~e: Vo|a ne smije lagati svoj narod, tako mi Allaha, pored kojeg nema drugog boga osim Njega, ja sam Allahov poslanik, vama naro~ito, a svim ljudima op}enito. Tako mi Allaha, svi }ete umrijeti, kao {to legnete spavati, a svi }ete biti oìvljeni, kao {to se probudite iz sna. I svakako }ete polagati ra~un za svoja djela, a nagrada }e biti ili vje~ni Dènnet, ili vje~na vatra. Ebu - Talib re~e: Nama je tvoja pomo} najpotrebnija, tvoj savjet mi smo najspremniji prihvatiti, mi ti najvi{e vjerujemo, evo ovdje, na okupu je sav rod tvog oca, i ja sam jedan od njih, iako nisam prvi koji }e prihvatiti to {to voli{ ti, ali idi i ~ini ono {to ti je nare|eno! Tako mi Boga, ja }u te kao i do sada, uvijek {tititi i braniti. Jedino, {to ja li~no nisam spreman napustiti vjeru Abdul - Muttaliba! Ebu - Leheb re~e: Ovo je, tako mi Boga, sramota; sprije~ite ga prije nego vas zavede! Ebu - Talib dodade: Tako mi Boga, ne moèmo ga sprije~iti dok smo ìvi.125

NA BRE@ULJKU SAFFA Nakon {to je Resulullah, a.s., dobio obe}anje od Ebu - Taliba da }e ga {tititi u vremenu dok mu Allah, d`.{., dostavlja Objavu, krenu jednoga dana na Saffu i povika: Evo neprijateljskog upada! Kurej{ije se okupi{e oko njega. On ih pozva da vjeruju u Jednog Allaha, d`.{., u njegovo poslanstvo i da vjeruju u Sudnji dan. Buharija prenosi dio ove pri~e od Ibn - Abbasa, koji kaè: Kada je objavljeno: I opominji rodbinu svoju najbliù - pope se Resulullah, a.s., na Saffu i po~e dozivati: O potomci Fehra! O potomci Adija, o Kurej{ije!... - i tako redom, dok se ne okupi{e. Pa za one koji ne do|o{e, posla glasnike da vide koji su to. Do|e Ebu - Leheb, a do|o{e i Kurej{ije. Resulullah, a.s., re~e: [ta mislite, kada bih vas obavijestio da se u dolini nalazi konjica koja }e vas napasti, biste li mi povjerovali? Odgovori{e: Da, ti nisi nikada lagao! On re~e: Ja sam poslan vama, da vas upozorim na te{ku patnju i kaznu koja vas ~eka! Ebu - Leheb re~e: Propao ti ostatak dana, zar si nas zbog toga


okupio?... Allah, d`.{., tada objavi: Neka propadne Ebu - Leheb.126 Muslim prenosi drugi dio ove pri~e, od Ebu - Hurejrea, r.a., koji kaè: Kad je Allah, d`.{., objavio: I opominji rodbinu svoju najbliù! - Resulullah, a.s., svakome se od prisutnih ponaosob obratio, pa re~e: O Kurej{ije, spasite sebe od vatre, o Fatima, k}eri Muhammedova, spasi sebe od vatre; tako mi Allaha, ja za vas ni{ta ne mogu u~initi kod Allaha, osim {to smo materi~no vezani, i {to }u Ga ja obavijestiti o toj rodbinskoj vezi.127 Ovakav nivo obra}anja, sna`nim i prodornim glasom, na~in je da se prenese obavijest i upozorenje. Resulullah, a.s., objasnio je najbliìm ljudima da je prihva}anje Objave i njega kao Poslanika, pitanje ìvotne veze izme|u njega i njih. Rodbinska asiibija, tj. slijepa privrènost koje se Arapi drè, nije ni{ta i brzo }e nestati u vrelini ove opomene koja je do{la od Allaha, d`.{.

OTVORENO ISTICANJE ISTINE I REAKCIJE IDOLOPOKLONIKA Prethodni doga|aj jo{ nije splasnuo uzburkanom Mekom, a ve} Allah, d`.{., objavi: Ti javno ispovjedaj ono {to ti se nare|uje i mnogoboàca se okani (15:94), pa se Resulullah, a.s., okrenu protiv mnogoboà~kih praznovjerja i njihove ni{tavnosti, govore}i istinu o kipovima, o njihovoj vrijednosti, tj. bezvrjednosti. On im donese primjere o bespomo}nosti da sami sebe opsluè, a kako onda da budu boànstvo od kojega narod traì za{titu i uslugu. Zatim im je objasnio da je onaj, koji u njih vjeruje i uzima ih za posrednika izme|u sebe i Allaha, d`.{., u velikoj zabludi. Mekom se razbukta mr`nja, nemir i strah. Ko to naglas govori o kipovima i narodu koji ih oboàva? Zar su na krivom putu i zar ìve u te{koj zabludi? Ko to dira u bogove Kurej{ija i njhovu vjeru? Hiljade munja, gromova i zemljotresa uzdrma tihu, mirnu i uspavanu dolinu Meke, uskovitla njen zrak, uzvitla sakrivene vjetrovite pustinje. Digo{e se Kurej{ije protiv ove provale koja iznenada zahvati sve njih, strahuju}i da ne prodre u njihove obi~aje i njihovo naslije|e. Digo{e se Mekelije, jer shvati{e zna~enje rije~i iman tj, vjerovanje koje negira bilo kakvo boànstvo osim Allaha, d`.{. Zna~enje: Vjerovanje u Objavu i Sudnji dan potpuna je poslu{nost i potpuna predaja u kojoj ~ovjek nije vi{e vlasnik nad sobom, ni svojim imetkom, jer to pripada Allahu, d`.{., za razliku od onih koji u to ne vjeruju. Prihvatiti ovo, zna~i odre}i se gospodstva, vo|stva i ugleda koji uìvaju kod Arapa, a povezano je preko kumira u Meki. Njima zabraniti da izvr{avaju svoje mnogoboà~ke obrede i da ih zanemare zbog toga da bi udovoljili Allahu, d`.{., i Njegovom Poslaniku?! Ne pada im na pamet.

76


Zabraniti im da ne ~ine nasilje, porobljavanje i sve gre{ne radnje u kojima su ogrezli i no}u i danju, to je nemogu}e. Oni ne prihva}aju bilo kakve promjene, jer Allah, d`.{., kaè: Ali, ~ovjek ho}e dok je ìv da grije{i. (75:5) Sve su to Kurej{ije dobro znale, ali {ta da ~ine pred iskrenim i povjerljivim ~ovjekom, ~ovjekom koji posjeduje najve}e ljudske vrednote i lijepo vladanje? Ne znaju da je postojao jo{ neko takav od kad znaju historijat svoga roda. [ta da ~ine? [ta da rade? Kako da postupe? Bili su u velikoj nedoumici, a i neka su, imali su za{to! Nakon dugog i zamornog razmi{ljanja ne na|o{e bolje rje{enje nego da odu Muhammedovom, a.s., amidì, Ebu - Talibu, i da od njega zatraè neka zaustavi svoga brati}a u njegovim nakanama. Da bi njihov zahtjev bio ozbiljniji, odlu~i{e da nastupe o{tro. Oni reko{e: Poziv ljudima da napuste vjeru u na{e bogove, tuma~enje o njihovoj nemo}i i slabosti je ru`na psovka i njihovo te{ko omalovaàvanje; s tim uporedo je i psovka i poniènje na{ih o~eva i djedova koji su ih oboàvali, dràli se tog pravca i utrkivali se u tome.

DELEGACIJA KUREJ[IJA KOD EBU - TALIBA Ibn - Ishak kaè: Grupa uglednih Kurej{ija ode Ebu - Talibu i re~e mu: Ebu - Talibe, tvoj brati} huli na{e bogove, sramoti na{u vjeru, ru{i na{e idole, izigrava na{e pretke, pa ili ga zaustavi u tome, ili nam se makni s puta; jer i ti isto misli{ kao i mi, i vjeruje{ kao i mi, pa da ga zaustavimo! Ebu - Talib ih umiri lijepim rije~ima i pristojnim odgovorom, pa se vrati{e ku}ama, a Resulullah, a.s., nastavi po svome, tuma~e}i Allahovu, d`.{., vjeru, pozivaju}i u islam.128

FORMIRANJE KONZULTATIVNOG VIJE]A KOJE ]E ONEMOGU]ITI HODOÂSNICIMA DA SLU[AJU O ISLAMU U narednim danima Kurej{ije zabrinu druga stvar. Ve} je proteklo nekoliko mjeseci kako Muhammed, a.s., tuma~i novu vjeru, a pribliàva se period hodo~a{}a. Mnogi Arapi }e do}i u Meku, pa je neophodno objasniti im Muhammedovo, a.s., pona{anje, kako ne bi njegovu propagandu shavtili ozbiljno. Oni se sastado{e na dogovor kod El - Velida bin Mugire. El - Velid im re~e: Morate biti jedinstveni u mi{ljenju, i morate zauzeti jedinstven stav, kako ne biste do{li u suprotnost jedan s drugim, i da ne biste pobijali jedan drugoga Reko{e: Reci nam


ti? On odgovori: Ne, recite vi {to mislite, a ja }u slu{ati. Reko{e: Re}i }emo, on je vra~. On re~e: Ne, tako mi Boga, on nije vra~! Mi znamo vra~eve, ko su i {ta su. On ne mrmolji kao vra~, a niti rimuje govor kao oni. Reko{e: Pa re}i }emo da je lud. El - Velid odgovori: On nije lud. Mi smo vidjeli lu|ake i znamo kakvi su, ko su i {ta su. On nije pomra~enog uma, nije du{evni bolesnik, a ni nervno rastrojen. Reko{e: Re}i }emo da je pjesnik. Velid odgovori: Nije on ni pjesnik. Mi znamo sve pjesnike i njihovo pjesni{tvo. Znamo recitovanje u redèzu, a znamo i u hezedù (redèz i hezed` su metri~ke forme u arapskom pjesni{tvu, o.p.p.). Znamo {ta je poezija, melanholi~na i vesela, pa prema tome, on nije ni pjesnik. Reko{e: Re}i }emo - ~arobnjak je. Velid re~e: Ne, on nije ~arobnjak. Mi znamo ~arobnjake, vidjeli smo i njih i njihove sihre (~arolije). On ne op~injuje, a niti veè vrad`bine. Reko{e: A {ta da kaèmo? Velid odgovori: Tako mi Boga, njegove, a.s., rije~i imaju ljepotu, osnova im je kitnjasta i plodonosna, a sadràj mudar, uman i prodoran. Vi ne moète ni{ta tako re}i, a da bude valjano. Najbolje }e biti od svega {to ste spomenuli da kaète, da je ~arobnjak - sahir. Rije~i koje govori su ~arolija - sihr, on rastavlja oca od sina, brata od brata, muà od ène, ~ovjeka od porodice i rodbine, pa se i vi njega ~uvajte i klonite.129 Prenose neka predanja da je nakon svega {to im je El - Velid odgovorio, nekolicina njih upitala: Reci nam pravo tvoje mi{ljenje o njemu? On im odgovori: Pustite me malo da razmislim. Stajao je dugo razmi{ljaju}i, a onda im je ipak rekao ono {to je na kraju i njima poru~io da kaù.130 U vezi s El - Velidom, Allah, d`.{., objavi {esnaest ajeta u suri El - Mudessir i to od (11 - 27): Meni ostavi onoga, koga sam ja izuzetkom u~inio. I bogatstvo mu ogromno dao. I sinove koji su s njim. I ~ast i ugled mu pruìo. I jo{ ùdi da uve}am! Nikako! On doista prkosi ajetima Na{im. A naprti}u ja njemu te{ko}e. Jer je smi{ljao i ra~unao. I proklet bio kako je prora~unao i jo{ jednom proklet bio kako je prora~unao! Zatim je pogledao. Pa se onda smrknuo i namr{tio. I potom se okrenuo i uzoholio. I rekao: Ovo nije ni{ta drugo do vrad`bina koja se naslje|uje. Ovo su samo ~ovjekove rije~i! U sekar }u ja njega baciti!131 Nakon {to se Konsultaciono vije}e sloì s kona~nom odlukom, prionu{e da to provedu u djelo. Rasporedi{e ljude na raskrsnicama kojima se kre}u hodo~asnici. Niko nije mogao pro}i pokraj njih, a da ga ne upozore na Muhammeda, a.s., i da ne kaù o njemu laì.132 Najvi{e je na tom planu u~inio Ebu - Leheb. Resulullah, a.s., obilazio je ljude u vrijeme hodo~a{}a u njihovim ku}ama, na trgovima Ukazu, Med`ni i Zil - Medàzu i pozivao ih Allahovoj vjeri, a Ebu - Leheb bi i{ao za njim i vikao: Nemojte se odazivati, on je otpadnik i te{ki laòv!133 Ovaj postupak Kurej{ija doveo je do toga da su se Arapi s tog hodo~a{}a vratili sa saznanjem o Resulullahu, a.s., i da se vijest o njemu ra{irila po cijeloj Arabiji.

78


RAZLIÎTE METODE OPIRANJA DAVETU134 Kad su Kurej{ije vidjele da Muhammeda, a.s., ne moè ni{ta sprije~iti od tuma~enja nove vjere i njenog {irenja, po~e{e ponovo razmi{ljati {ta da rade da bi ugu{ili djelovanje Resulullahovo, a.s., i njegovih ashaba. Odredi{e nekoliko metoda o kojima }emo govoriti: 1. Ironija, izigravanje, ismijavanje, izrugivanje i utjerivanje u la`, bija{e prvo sredstvo protiv muslimana. Po~e{e ih poniàvati, nazivati pogrdnim imenima, a na Resulullaha, a.s., baci{e te{ku optu`bu da je lud. I{li su za njim i dozivali ga tim ru`nim imenom. Allah, d`.{., o tome kaè u Kuranu: Oni govore: Ej ti, kojemu se Kuran objavljuje, ti si, uistinu lud! (15:6) Pretvarali su ga da je ~arobnjak i laòv. Oni se ~ude {to im je jedan od njih do{ao da ih opomene, i govore nevjernici: Ovo je ~arobnjak, laòv! (37:4) Oni su ga ispra}ali i do~ekivali sa zluradim, glupim pogledima i unezvjerenim pokretima. Gotovo da te nevjernici pogledima svojim obore kad Kuran slu{aju, govore}i: On je, uistinu, luda! (68:51) Tako|er su govorili, kad bi ga vidjeli da sjedi u dru{tvu sa slabim i nejakim prijateljima svojim, s izrugivanjem: ovo njegovo dru{tvo: zar su to oni kojima je izme|u nas Allah milost ukazao? (6:53) Oni su bili ti o kojima nam Kuran govori: Gre{nici se smiju onima koji vjeruju; kad pored njih prolaze, jedni drugima namiguju, a kada se porodicama svojim vra}aju, {ale zbijaju}i, vra}aju se; kad ih vide, onda govore: Ovi su, doista, zalutali! A oni nisu poslani da motre na njih. (83:30, 31, 32, 33.) 2. Izobli~avanje Resulullahovog u~enja, stvaranje sumnje, propagiranje la`nih agitacija i {irenje pri~a oko ovog u~enja i oko li~nosti Resulullaha, a.s., te pretjerivanje u svemu tome, tako da ne ostane vremena svijetu za razmi{ljanje o vjeri. Oni su govorili za Kuran: To su izmi{ljotine naroda drevnih; on traì da mu se prepisuju, ujutro i nave~er da mu ih ~itaju (25:5) Ovo nije ni{ta drugo do velika la` koju on izmi{lja, a u tome mu i drugi ljudi pomaù. (25:4) Oni su govorili: Pou~ava ga jedan ~ovjek. (16:103) Govorili su za Resulullaha, a.s.: [ta je ovom poslaniku, on hranu uzima i po trgovima hoda. (25:7) Me|utim, u Kuranu na mnogo mjesta ima odgovora na njihovu propagandu, bilo da je citira ili ne. 3. Suprotstavljanje Kuranu izmi{ljotinama drevnih naroda da bi ih s njima zabavili i odvratili od kuranskog u~enja. Oni navode da je En - Nadar bin Haris rekao jednom prilikom Kurej{ijama: O narode! Spopala vas je situacija u kakvu niste nikada prije zapali. Muhammed je rastao me|u vama. Bio je dje~ak, najbolji od svih, najposlu{niji i najiskreniji od svih vas. Bio je najpovjerljivija osoba me|u vama. Tako je ìvio do svoje zrelosti. Onda vam do|e s ovim, s ~ime do|e (s Objavom), a vi rekoste: ârobnjak! Ne, tako mi Boga, on nije


~arobnjak. Mi smo imali prilike vidjeti ~arobnjake i upoznati se s njihovim radom. A zatim ste rekli: Vra~! Ne, tako mi Boga, on nije nikakav vra~. Mi smo vidjeli vra~e, znamo {ta rade, a znamo i kako mrmolje neke rimovane rije~i. Pa rekoste da je pjesnik! Ne, tako mi Boga, nije on ni pjesnik. Mi znamo {ta je poezija i ~uli smo i upoznali sve vrste poezije. Na kraju rekoste da je lud! Ni to nije, tako mi Boga. Nije on nesmotrena osoba koja ne zna {ta radi i {ta govori. O Kurej{ije, preispitajte se! Tako mi Boga, vama je dostavljena veli~anstvena stvar i dogodio vam se veli~anstven doga|aj, ali vi toga niste svjesni! Nakon toga, En - Nadar je otputovao u Hiru i tamo nau~io govor perzijskih kraljeva, govor Rustema i Sfendijara, pa kad je ponovo slu{ao Muhammedov, a.s., govor na skupovima, u kojem je spominjao Allaha, d`.{., i upozoravao na Njegove kazne, rekao bi: Tako mi Boga, ni ja ne govorim lo{ije od Muhammeda, a.s., zatim bi pripovijedao o perzijskim kraljevima, o Rustemu i Sfendijaru, pa bi rekao: U ~emu je Muhammedov, a.s., govor bolji od moga?135 Ibn - Abbas nam u korist ovoga pripovijeda, da je En - Nadar kupio pjeva~ice - robinje, pa kad bi ~uo da se neki ~ovjek vra}a od Resulullaha, a.s., svratio bi ga kod sebe, zaduìo jednu od pjevaljki da ga nahrani i napije, te da mu pjeva i igra, sve dotle dok u njegovom srcu ne bi ostalo ni traga od islama. O njemu Allah, d`.{., objavi: Ima ljudi koji kupuju pri~e za razonodu, da bi, ne znaju}i koliki je to grijeh, s Allahovog puta odvodili. (21:6)136 4. Zahtjev Kurej{ija za iznalazak neke zajedni~ke sredine izme|u predislamskog i islamskog u~enja, s tim da idolopoklonici napuste neka svoja ubje|enja i neke vjerske manifestacije, a da i Poslanik, a.s., napusti neka islamska na~ela. To najbolje Kuran obja{njava: Oni bi jedva do~ekali da ti popusti{, pa bi i oni popustili. (LXVIII:9) Postoji predanje koje prenose Ibn - Dèrir, kao i Taberanija, koje ide u prilog ovome. Naime, mu{rici (idolopoklonici) predloìli su Resulullahu, a.s., da on oboàva njihove kipove godinu dana, a oni }e njegovog Gospodara godinu. Ima i drugih verzija od Abd bin Humejda da su oni rekli: Ako prihvati{ na{e bogove, i mi }emo tvoga Allaha.137 Ibn - Ishak prenosi, pozivaju}i se na niz prenosilaca, te kaè: Poprije~i{e se na put Resulullahu, a.s., dok je obilazio oko Kabe, Esed bin Abdil Uzzaj, El - Velid bin Mugire, Umejje bin Halaf, El - As bin Vail el - Sehmi, prvaci svoga naroda, pa reko{e: O Muhammede, hajde da vjerujemo to {to ti vjeruje{, a ti vjeruj ono {to mi vjerujemo, te da se udruìmo i objedinimo na{a vjerovanja. Ako je to, {to ti vjeruje{ bolje od ovoga na{eg, mi }emo ga prihvatiti, a ako je ovo na{e bolje od toga tvoga, ti prihvati na{e! Tada Uzvi{eni Allah, d`.{., objavi: Reci: O vi nevjernici, ja se ne}u klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se ne}ete klanjati Onome kome se ja klanjam; ja se nisam klanjao onima kojima ste se vi klanjali, a vi

80


se niste klanjali Onome Kome se ja klanjam. Vama - va{a vjera, a meni - moja! (El Kafirun)138 I tako, Allah, d`.{., okon~a njihovu cini~nu i smije{nu ucjenu, ovim jasnim i preciznim rje{enjem. Mogu}e je da su neke razlike u predanjima do{le zbog toga {to su pogodbe dolazile jedna iza druge.

ZLOSTAVLJANJA I PROGONI Idolopoklonici su upotrijebili sve metode, koje smo spomenuli. To su radili postepeno, malo po malo, kako bi obuzdali {irenje islamskog u~enja u ~etvrtoj godini poslanstva Resulullaha, a.s. Oni nisu prekora~ivali granice ljudskog u prvoj godini islama. Me|utim, kako su proolazile sedmice i mjeseci, vidjeli su da im ovakav na~in djelovanja ne daje nikakve rezultate. Stoga se sakupi{e ponovo i oformi{e komisiju od dvadeset pet ~lanova ugledne mekanske gospode, a za vo|u odabra{e Ebu - Leheba, amidù Resulullaha, a.s. Nakon razmi{ljanja i dogovaranja, ova skupina donese definitivnu odluku protiv Resulullaha, a.s., i protiv njegovih drugova. Odlu~i{e da ne}e {tedjeti ni àliti truda u borbi protiv islama. Zlostavljat }e Resulullaha, a.s., i sve koji prihvate islam i podvrgnut }e ih raznim vrstama mu~enja, strogim kaznama i napadima.139 Oni zauze{e ovaj stav i odlu~i{e da ga provedu u djelo. Ovo je bilo veoma lahko izvesti nad muslimanima, a posebno nad onim slabijim, neza{ti}enim. Me|utim, nad Resulullahom, a.s.? Eh, to ne. On je bio o{trouman, smiren i dostojanstven, jaka i postojana li~nost; cijene ga i prijatelji i neprijatelji, pravi ljudi odnose se prema njemu s po{tovanjem i po~astima, a prema njemu su drski i grubi samo oni koji su nau~ili na sramotu i bezobrazluk. Me|utim, i pored svega toga, bio je i pod za{titom Ebu - Taliba, a Ebu - Talib bio je jedan od mekanskih prvaka, po~ev{i od porijekla pa do susreta s obi~nim svijetom u ~ar{iji, uvaàvan od svakoga. Stoga su se mnogi bojali zavade s njim, pa ~ak i zamjerke. Taj njegov status dovodio je Kurej{ije do o~aja. Krenuli bi da ne{to u~ine, pa bi odustali. Me|utim, dugotrajno strpljenje bilo je veoma opasno po njihovu vjeru, njihovo vjersko vo|stvo me|u Arapima i njihovo ovozemaljsko ~elni{tvo. Oni otpo~e{e kampanju zlostavljanja, pod vo|stvom Ebu - Leheba, koji je zauzeo neprijateljski stav protiv Resulullaha od prvoga dana, jo{ mnogo prije nego ga optuì{e Kurej{ije. Ranije smo naveli kako je istupio na skupu kod Beni Ha{ima, a kako na Saffi. Nalazimo u nekim predanjima da je na Saffi uzeo kamen da njime udari Poslanika, a.s.140 Ebu - Leheb oènio je svoja dva sina, Utbeta i Utejbeta, dvjema k}erkama Resulullaha, a.s., Rukajjom i Ummu Kulsumom. To se desilo prije poslanstva, a kad je po~ela Objava dolaziti Resulullahu, a.s., naredio im je da se razvedu s njima. Bio je u tome strog i uporan,


sve dok nisu to u~inili.141 Nakon smrti Abdullaha - drugog sina Resulullahovog, a.s., Ebu - Leheb pokaza veliku radost i poùri kod svojih prijatelja da im prenese radosnu vijest, kako je Muhammed, a.s., ostao bez mu{kog nasljednika. Ranije smo spomenuli kako je Ebu - Leheb pratio Resulullaha, a.s., u periodu hodo~a{}a na svetim mjestima i po poznatim trgovima i utjerivao ga u la`. Pripovijedao je Tarik bin Abdullah El - Muharibi, da se nije zadovoljavao laìma, nego ga je ga|ao i kamenom, pa bi iza njega ostajao krvav trag.142 @ena Ebu - Lehebova, Ummu Dèmil, najljep{a k}i Harba bin Umejjeta, sestra Ebi Sufjana, nije ni malo zaostajala iza svoga muà u neprijateljstvu prema Resulullahu, a.s. Nosila bi trnje i bacala na put ispred Poslanika, a.s., i pred njegova vrata, no}u. Bila je valika jezikara, zagor~avala mu je ìvot sa svake strane, podsticala vatru smutnje i podsticala pjesnike da ga kleve}u. Stoga ju je Kuran prozvao Hammaletul - hatabi - èna koja spletke pravi. Kad je Lehebova èna ~ula {ta je Kuran objavio o njoj i njenom muù, do{la je kod Resulullaha, a.s., u mesdìd Kabe, gdje je sjedio, a s njim je bio i Ebu - Bekr el - Siddik. U ruci je nosila kamen velik kao {aka, pa kad je stala ispred njih dvojice, Allah, d`.{., oduze joj vid, te je ispred sebe mogla vidjeti samo Ebu - Bekra, a ne i Resulullaha. Ona upita: O Ebu - Bekre, gdje je tvoj drug? Saznala sam da me kleve}e. Tako mi Boga, ako ga vidim usta }u mu razmrskati ovim kamenom! Neka zna da sam i ja pjesnikinja, pa citira: Odbismo pokornost poku|enom, njegove naredbe odbismo, a vjeru njegovu zanemarismo. Nakon toga, ona ode, a Ebu - Bekr re~e: O Allahov Poslani~e, vidje li ti {ta bi? Ona tebe nije ni primijetila. On odgovori: Allah joj oduze vid s mene.143 Ovaj doga|aj Ebu - Bekr el - Bezzar pripovijeda ovako: Kad je Ebu - Lehebova èna stala pred Ebu - Bekra, rekla je: Ebu - Bekre, kleveta nas tvoj drug? Ebu - Bekr joj odgovori: Ne, tako mi Gospodara ove gra|evine, on ne recitira pjesme, niti je pjesnik, pa te ne moè klevetati. Ona re~e: Vjerujem ti, jer ti istinu govori{. Ebu - Leheb sve je ove smicalice ~inio Resulullahu, a.s., i pored toga {to mu je amidà, {to mu je prvi susjed, ku}a uz ku}u. U tom zlu se nije razlikovao, kao ni njegova èna od ostalih susjeda, koji su ga uznemiravali u njegovoj ku}i. Ibn - Ishak kaè: Osobe koje su uznemiravale Resulullaha, a.s., u sopstvenoj mu ku}i, bili su: Ebu - Leheb, Hakem bin el - As bin Umejje, Akabet bin Ebi - Muajt, Adij bin Hamra Es - Sekafi i Ibn - Asdai el - Huzelij. Svi su bili njegovi susjedi, i niko od njih nije primio islam, osim Hakema bin Ebu- el - Asa.144 Jednoga dana, jedan od spomenutih neprijatelja

82


prebacio je ov~ija crijeva na Resulullaha, a.s., dok je klanjao u haremu Kabe, a drugi je to isto znao baciti na put kuda bi prolazio Resulullah, a.s. Stoga je on, ~esto uzimao sebi kutak u dàmiji da u miru klanja zaklonjen od du{mana. Nekada je znao pokupiti ba~ena crijeva, te s njima iza}i pred dàmiju, zatim bi uzbu|en i ljut viknuo: O Beni Abdi Menaf! Kakvi su ovo susjedi!? Za{to mi to rade, {ta sam im u~inio? Ukbe bin Eb - Muit je znao i pretjerati u tome. Buharija prenosi, od Abdullaha bin Mesuda, r.a., da je Resulullah, a.s., klanjao jednom prilikom kod Kabe, a Ebu - Leheb i njegovi prijatelji sjedili su, pa jedan od njih upita: Koji }e od nas oti}i i donijeti od tog i tog crijeva od deva, pa da ih bacimo Muhammedu na le|a, kad padne na sed`du? Javi se najbjedniji od njih, Ukbe bin Ebi - Muit.145 Donese to, sa~eka da Resulullah, a.s., padne na sed`du, a zatim mu to stavi na le|a, me|u ple}ke. A ja to gledah - kaè Abdullah bin Mesud, i ni{ta ne mogoh u~initi. Sve i da sam poku{ao, ne bih uspio. Zatim re~e: Oni su se po~eli smijati toliko glasno, da su se tresli od smijeha. Resulullah, a.s., ostao je na sed`di. Glavu nije podigao dok ne do|e k}i mu Fatima. Ona skide teret s njegovih le|a i on podiè glavu, pa re~e: Moj Allahu, Tebi prepu{tam Kurej{ije! To ponovi tri puta. To im te{ko pade na srce! Abdullah nastavlja: Oni su smatrali da molbe u tom gradu bivaju usli{ane, zatim se javi isti glas: Moj Gospodaru, prepu{tam Ti Ebu - Dèhla, Utbet bin Rebia, [ejbet bin Rebia, El - Velid bin Utbeta, Umejjet bin Halefa, Ukbet bin Ebi Muita ... i sedmog spomenu, ja mu ime ne zapamtih. Ali tako mi Stvoritelja, sve nabrojane sam vidio mrtve u zajedni~koj grobnici mu{rika poslije Bitke na Bedru.146 Kad bi Umejje bin Halef vidio Resulullaha, a.s., klevetao bi ga i rugao bi mu se, pa Allah, d`.{., objavi: Te{ko svakom klevetniku - podrugljivcu ... Ibn - Hi{am kaè: Klevetnik (hummezet) je onaj, koji javno vrije|a ~ovjeka, pa ga time postidi i na njega uvredljivo namiguje, a podrugljivac (lummezet) je onaj, koji maltretira i sramoti ljude podmuklo147 i potajno. Umejjetov brat, Ubejj bin Halef i Ukbet bin Ebi - Muajt bili su veoma slo`ni. Jedanput je Ukbe sjeo kod Resulullaha, a.s., da slu{a {ta govori, pa ta vijest do|e do Ubejjeta, koji ga izgrdi i prekori i zatraì da pljune u lice Resulullahu, a.s., {to je on i u~inio. Jedanput je Ubejj li~no zdrobio truhlu kost, pa pra{inu puhnuo na Resulullaha, a.s.148 El - Ahnes bin [urejk es - Sekafi jedan je od onih koji su zlostavljali Resulullaha, a.s. To potvr|uje i Kuran, koji ga opisa sa devet svojstava. Allah, d`.{., kaè: I ne slu{aj ni jednog krivokletnika, prezrena, klevetnika, onoga koji tu|e rije~i prenosi, {krca, nasilnika, velikog gre{nika, surova, i, osim toga, u tu|e pleme uljeza. (68: 10, 11, 12, 13) Tako je ponekad Ebu - Dèhl dolazio da slu{a Resulullahovo, a.s., u~enje Kurana, a zatim bi odlazio od njega i nastavljao po starome. Niti je primao vjeru, niti bi se pokoravao, niti


se bojao, a nije se ni popravljao. On bi Resulullaha, a.s., mu~io i ezijjet ~inio rije~ima, odvra}ao bi druge od Allahovog puta, a potom bi odlazio ponosan na ono {to je u~inio, radostan zbog zla koje mu je nanio i po kojem }e se pamtiti. O njemu Kuran kaè: Nije vjerovao i nije molitvu obavljao.149 On je od prvog dana zabranjivao Resulullahu, a.s., da klanja u haremu. Jedanput ga zete~e u namazu kraj Mekami Ibrahim (mjesto gdje je stajao Ibrahim), pa re~e: O Muhammede, nisam li ti zabranio da to ~ini{, a Resulullah, a.s., rasrdi se i povi{enim tonom mu zaprijeti. On na to re~e: S ~ime mi to prijeti{, Muhammede? Tako mi Boga, ja u ovoj dolini imam najvi{e dru{tva. Allah, d`.{., objavi: Pa neka on pozove dru{tvo svoje.150 U drugom predanju navodi se da ga je Resulullah, a.s., dohvatio za jaku, prodrmao ga i rekao: Te{ko tebi! Te{ko tebi!151 Boìji neprijatelj re~e: Prijeti{ mi, Muhammede? Tako mi Boga, ni{ta mi ne moète, ni ti ni tvoj Gospodar, jer ja sam veliki ~ovjek.152 Ni nakon ovih doga|aja, Ebu - Dèhl se nije budio iz zablude, nego je jo{ vi{e tonuo u blato. Muslim pranosi da je Ebu - Hurejre, r.a., rekao: Ebu - Dèhl je upitao da li }e Muhammed ni~ice pasti u va{em prisustvu? Da. Ebu - Dèhl re~e: Tako mi Lata i Uzata (kipova), ako to u~ini, zgazit }u mu vrat, a nos u pra{inu gurnuti. On do|e kod Resulullaha, a.s., zate~e ga da klanja i htjede ga baciti pod noge, ali se svi iznenadi{e kad ustuknu od njega brane}i se rukama od ne~ega, pa ga upita{e: [ta ti bi? On odgovori: Ugledah izme|u sebe i njega jarak u kojem bukti vatra, i vidjeh uàs i krila. Resulullah, a.s., re~e: Da me je samo dotakao, meleki bi ga zgrabili i od njega trgali komad po komad.153 Tako su izgledale patnje koje je doìvljavao Resulullah, a.s., od svojih neprijatelja, bilo da su to ~inile ugledne Mekelije ili obi~ni svijet, i pored Ebu - Talibove za{tite koju je uìvao. A {to se ti~e muslimana, a posebno onih slabijih i neza{ti}enih, te patnje bile su jo{ ve}e, a metode jo{ brutalnije. U to isto vrijeme, svako pleme je pristupilo ka`njavanju pojedinaca iz svoje sredine koji su prihvatili islam. Metode su bile stravi~ne i raznovrsne. Na one muslimane koji nisu imali rodbinu, okomila se kurej{ijska bagra, zajedno s gospodom. Koristili su razli~ite metode zlostavljanja, te se i od same pomisli na njih, svakom plemenitom ~ovjeku srce cijepalo. Kad bi Ebu - Dèhl ~uo da je neki od uglednih ljudi primio islam, prvo bi mu zaprijetio da }e ga materijalno uni{titi, a zatim i moralno, a ako je bio siroma{an i neza{ti}en, udarao bi ga, maltretirao, a onda i druge na to podsticao.154 Amidà Osmana bin Affana znao je zamotati Osmana u hasuru od palminog li{}a, a zatim ispod nje vatru naloìti.155 Kad je majka Musab bin Umejra saznala da joj je sin primio islam, prvo ga je patila gla|u,

84


a zatim ga je izbacila iz ku}e, a ìvjeli su u velikom izobilju. Njegova se koà nakon tih patnji nabrala kao u zmije. Bilal, rob Umejjet bin Halef el - Dùmehije, primi islam, a Umejjet mu je znao om~u na vrat staviti, i dati uè djeci u ruke, da ga vuku po brdima Meke, sve dok ne bi na vratu ostao urez od om~e. Umejjet je znao i sam da se iìvljava na njemu. Pritezao bi mu om~u jednom rukom, a u drugoj je drào {tap i tukao ga. Prisiljavao ga je da sjedi na vrelom pustinjskom suncu, patio ga gla|u, a od svega, najstra{nije bija{e kada bi ga u podnevsko vrijeme svezao golog i ostavio da leì na uàrenom pijesku, s ogromnim kamenom na grudima. Tada bi mu govorio: Ostat }e{ ovako, tako mi Boga moga, dok ne umre{, ili dok se ne odrekne{ Muhammeda, pa po~ne{ ponovo vjerovati u Lata i Uzata. Bilal bi u takvom te{kom stanju govorio: Bog je jedan! Allah je jedan. Jedan je! Dok je Bilal podnosio ovu vrstu mu~enja, nai|e jednog dana Ebu - Bekr pokraj njih, vidje to sve, pa kupi Bilala od Umejjeta. Njemu dade crnog mladog momka, u zamjenu za njega. Spominje se, me|utim, da ga je kupio za pet ili sedam oka srebra. Nakon kupovine, Ebu - Bekr dao mu je slobodu.156 Ammar bin Jasir bio je rob Benu-Mahzuma. On, njegov otac i majka primi{e islam zajedno. Oni pro|o{e jo{ gore od Bilala. Mu{rici - nevjernici - idolopoklonici ili mnogobo{ci Meke, opet na ~elu s Ebu - Dèhlom, znali su ih istjerati u pustinju usred dnevne ège, pa bi ih mu~ili na suncu i tako ostavili. Pro|e Resulullah pokraj njih, pa im re~e: Strpite se, porodico Jasira! Va{ boravak bit }e u Dènnetu. Jasir podleè mukama. Jasirovu ènu, Sumejju, r.a., ubi Ebu - Dèhl. Probode joj spolni organ kopljem. Ona je prvi {ehid islama. Ammar je sve to gledao u te{kim mukama, a u srcu preìvljavao nepodno{ljiv bol zbog roditeljskog stradanja. Ebu Dèhl nastavi mu~iti Ammara, ne{to gla|u, a ne{to vrelim kamenjem koje mu je tovario na grudi, a potom bi ga zalijevali vodom, da se na njemu gasi uàreno kamenje. Kurej{ije su govorile: Ne}emo te ostaviti na miru, dok ne po~ne{ psovati Muhammeda, a.s., ili dok za na{e bogove, Lata i Uzata, ne na|e{ ljubav u svom srcu. On im u tim silnim mukama obe}a to. Pusti{e ga nakon obe}anja, a on ode pla~u}i Resulullahu, a.s., da mu se izvine. Allah, d`.{., potom objavi: Onoga koji zanije~e Allaha, nakon {to je u Njega vjerovao, osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane ~vrsto u vjeri, ~eka Allahova kazna. One, kojima se nevjerstvo bude mililo, sti}i }e srd`ba Allahova i njih ~eka patnja velika. (16:106)157 Muke je pretrpio jo{ jedan rob, Ebu - Fukejhet, ~ije je ime bilo Efleh, rob Mekelije Abdu - d - Dara. Njemu su vezali noge i vukli ga tako po zemlji.158 Razne muke azaba (zlostavljanja) podnio je Habab bin el - Ert, rob Ummi Enmare, k}eri Sebaa el - Huzaije. Mu{rici su ga vukli za kosu, pa mu èstoko presavijali vrat, okrenutom na bok, do pucanja pr{ljanova, a zatim bi natovarili na njega kamen da ne moè ustati.159


Nekoliko èna primilo je islam: Zunejra, En - Nehdija sa svojom k}eri i Ummu Ubejs, zvana Ima, koje su bile robinje, a potom primile islam. Njih su mu{rici isto tako zlostavljali na razne na~ine. Tako|er, primi islam (kupljena) robinja porodice Beni - Muemmela, koji su porijeklom od Benu - Adijja. Omer bin el - Hattab ju je silno tukao (tada je bio mu{rik) dok mu ne bi dosadilo, a onda bi rekao: Prestao sam te tu}i jer mi je dojadilo.160 Ebu - Bekr kupi ove robinje i dade im slobodu, kao {to je oslobodio Bilala i Amir bin Fuhejrea.161 Mu{rici su znali nekim ashabima (drugovima) Resulullaha, a.s., navu}i devinu koù, a zatim bi ih bacili u vreli pijesak, a drugima bi navla~ili èljezni oklop, pa ih bacali na vrele stijene.162 Spisak mu~enika na Allahovom putu veoma je dug, a njihove patnje neshvatljive razumu. Oni, kao i svaki onaj za koga bi ~uli da je musliman, pro{li su istim trnovitim stazama.

ERKAMOVA KU]A Velika je mudrost bila, da je tokom svih ovih mu~nih doga|aja Resulullah, a.s., zabranio muslimanima javno obznanjivanje i ispoljavanje islama. Naredio im je da se mogu samo tajno sastajati. Svako javno okupljanje bi ponovo navelo mu{rike (nevjernike) da ispolje svoje nasilje, i pokvare Resulullahovo, a.s., nastojanje da podu~ava ove ljude vjeri, Kurnu, mudrosti i odgoju. Postojala je, tako|er, bojazan od otvorenih sukoba dviju idejno neprijateljskih strana. To se i dogodi, ~etvrte godine Resulullahovog, a.s., poslanstva. Drugovi (ashabi) poslanika, a.s., okupljali su se na skrovitim mjestima i u tajnosti obavljali molitvu. Tako ih jedanput ugleda grupa nevjernika, pa ih izvrije|a{e i napado{e. Sad bin Ebi - Vekas udari nekog ~ovjeka - mu{rika i okrvari ga. To je bila prva prolivena krv u islamu, a u njegovoj odbrani.163 Da je sukob potrajao duè i da se ~e{}e doga|ao, sigurno bi to dovelo do uni{tenja muslimana, a time i njihove vjere. Stoga je Allahova mudrost nalagala prikrivanje. Ve}ina muslimana krila je svoje ubje|enje, prakticiranje vjere, kao i svoja okupljanja. [to se ti~e samog Resulullaha, a.s., on je sve to javno ~inio na o~i mu{rika, i ni{ta ga od toga nije moglo odvratiti. Jedino se tajno sastajao s muslimanima, vi{e radi njihove sigurnosti i radi samog islama, nego radi sebe. Na Saffi164 nalazila se ku}a Erkam bin Ebu el - Erkam el - Mahzumije. Bila je malo po strani od zulum}ara i njihovih o~iju. Resulullah, a.s., uze je da u njoj tuma~i vjeru i da se u njoj okupljaju muslimani. To se dogodilo u petoj godini poslanstva.165

86


PRVA HID@RA U ABESINIJU Po~etak zlostavljanja muslimana bio je sredinom ili krajem ~etvrte godine poslanstva Resulullaha, a.s. Zlostavljanje, iako te{ko, jo{ uvijek nije imalo sveop}i karakter. U petoj godini poslanstva, ono je iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, bivalo sve ve}e i sve è{}e. To je trajalo do polovine pete godine poslanstva, kad im se zabrani boravak u Meki. Savjetovano im je da razmisle o varci pomo}u koje bi se spasili ovog te{kog zla. U ovome, za muslimane presudnom, momentu, Allah, d`.{., objavi suru El - Kehf - Pe}ina, kao odgovor mu{ricima na pitanja koja su postavljali Resulullahu, a.s. Me|utim, ova sura sadràvala je tri kuranska kazivanja, u kojem Allah, d`.{., vjernicima nudi sadràjne i va`ne savjete. Kazivanje o skupini iz Pe}ine upu}uje na seobu (hid`ra) iz centra nevjerstva i neprijateljstva, a radi mogu}ih spletki i fitneluka na islam. Hid`ra }e biti uz Allahovu pomo}. Uzvi{eni kaè: Kad napustite njih i one kojima se oni klanjaju, a ne Allahu, sklonite se u pe}inu. Gospodar va{ }e vas milo{}u Svojom obasuti, i za vas }e ono {to }e vam korisno biti pripremiti. (XVIII:16) Drugo kuransko kazivanje je o hazreti Hidru i Musau, a.s. Ono upu}uje na to, da sve stvari i sve prilike ne idu i ne daju rezultate kako to uvijek naizgled biva. Nekada se moè desiti da ispadne sve druga~ije. Ova pri~a upu}uje na jedan simpati~an na~in, da }e rat koji se sprema protiv muslimana doìvjeti totalni preokret, i da }e se okrenuti protiv zulum}ara, nevjernika, ako ne prihvate islam, a u korist ovih slaba{nih, malobrojnih i za rat nespremnih muslimana. Tre}e kuransko kazivanje je o Zul - Karnejnu.166 Ono nas u~i da zemlja pripada Allahu, d`.{., i On je dodjeljuje onome kome ho}e od Svojih robova.Kuran kaè da pravi spas dolazi tek uz Allahovu pomo}, dakle, uz vjeru, a ne uz nevjerovanje. Tako|er nas upu}uje na to, da }e Allah, d`.{., stalno brinuti o Svojim vjernicima. S vremena na vrijeme, On }e izme|u njih odrediti one koji }e {tititi slabije od Jedùdà i Medùdà toga doba.167 I svakako, najzaslu`niji }e biti Allahovi dobri robovi, da naslijede vlast na zemlji. Nakon ovoga objavljena je sura Ez - Zumer, koja upu}uje na hid`ru. U njoj se kaè da Boìja zemlja nije tijesna: One koji na ovome svijetu dobra djela budu ~inili, ~eka nagrada, a Allahova zemlja je prostrana; samo oni koji budu strpljivi bit }e bez ra~una nagra|eni. (39:10) Resulullah,


a.s., saznao je da je Nedà{ija (Njegus, kralj Abesinije), pravedan ~ovjek, i da u svojoj zemlji sve ljude podjednako tretira, bez obzira na rasu, naciju i stale`. Niko nije pot~injen u njegovoj zemlji. Stoga on naredi muslimanima da se isele u Abesiniju i da o~uvaju svoju vjeru od smutnje. U mjesecu redèpu, godine pete od poslanstva, iseli se prva grupa ashaba u Abesiniju. Izbjeglo je 12 mu{karaca i 4 ène. Grupu je predvodio Osman bin Affan sa svojom ènom Rukajjom, k}erkom Resulullaha, a.s. Za njih je Poslanik, a.s., rekao: Njih dvoje su prva porodica koja je u~inila hid`ru - seobu na Boìjem putu, poslije Ibarhima, a.s., i Luta, a.s.168 Ova grupa krenula je na put u kasno doba no}i, kako ih Kurej{ije ne bi vidjeli i omeli u namjeri. Do{li su na obalu Crvenog mora u luku [uajbet, a odatle ih povedo{e dvije trgova~ke la|e i prevezo{e preko mora u Abesiniju. Kurej{ije nisu nikako mogli otrpjeti takav na~in obmane, pa krenu{e putem njihovih tragova. Dok su oni do{li do obale, muslimani su ve} krenuli sigurno. Primljeni su u Abesiniju kao dragi gosti.169 Mjeseca ramazana, iste godine, iza|e Resulullah, a.s., jednog dana i ode u harem Kabe. Tamo zate~e veliki skup Kurej{ija, od poglavara do gospode. On stade pred njih i po~e u~iti suru En - Ned`m. Bilo je to iznena|enje za sve njih. Oni do tada nisu nikada ~uli Allahove rije~i, Allahov, d`.{., govor. Njihov na~in govora je bio svakodnevno me|usobno komuniciranje i me|usobno savjetovanje rije~ima: Ne slu{ajte ovaj Kuran, nego pravite buku da biste ga nadvikali. (41:26) Po{to ih iznenadi milozvu~no u~enje ove sure, i Allahov govor iznenadi njihov sluh, jer je bio veli~anstven u svom zna~enju, i potpuno su zaboravili u kakvoj su situaciji. Svi su bili okrenuti Muhammedu, a.s., i svi su gledali u njega, i ni{ta im drugo nije bilo na umu osim on, sve dok nije Resulullah, a.s., do{ao do kraja sure i rije~i koje otvaraju srca: Bolje padajte licem na tle pred Allahom i klanjajte se! (53:62) Zatim u~ini sed`du. Za sve to vrijeme, niko se nije ni maknuo s mjesta, a ustvari, ljepota Istine sputala je inad u njihovim du{ama, du{ama oholih podrugljivaca, pa se ne moga{e sustegnuti nego pado{e ni~ice Allahu, d`.{., na sed`du.170 Pokaja{e se kad spozna{e da je veli~ina Allahovog, d`.{., govora prigela zemlji njihovo gospodstvo i njihovo rukovodstvo. Ovim gestom }e pasti u vodu sav njihov trud koji su uloìli protekle godine i pol u raskrivanje Resulullaha, a.s., i njegove vjere, a strah ih obuze od svijeta koji sve to vidje, a i onih koji ne vidje{e, nego su samo ~uli za to. Kritike su plju{tale sa svih strana. Oni se ne mogo{e otkupiti pred svojim istomi{ljenicima druga~ije, ve} samo novim laìma. Slaga{e opet, ali ovaj put druga~ije. Slaga{e da je Resulullah, a.s., bio milostiv prema njihovim bogovima i da ih je pohvalio i rekao za njih: To su veliki bogovi, treba se uzdati u njihov {efaat (zauzimanje za ljude na Sudnjem danu). Oni izreko{e stra{nu potvoru na Resulullaha, da se iskupe zbog, Allahu, d`.{., u~injene sed`de, zbog sed`de koju u~ini{e zajedno s Poslanikom, a.s. Ne, ni{ta to nije

88


~udno od naroda koji je autor svih laì.171 Vijest o tom doga|aju stiè do muhadìra u Abesiniji, ali u sasvim drugom ruhu nego je istina. Oni saznado{e da su Kurej{ije primile islam, stoga se spremi{e za povratak i u mjesecu {evalu iste godine stigo{e u Meku. Kad su bili na sahat hoda do Meke, sazna{e pravu istinu o proteklom doga|aju, te se nekolicina njih ponovo vrati u Abesiniju, a ostali u|o{e u Meku tajno, ili pod ne~ijom za{titom.172 Broj muslimana postepeno je rastao, ali i nasilje Kurej{ija tako|er. Bilo im je veoma te{ko kada su ~uli da je Nedà{ija dao muslimanima svoju za{titu. Srd`ba je u njihovim srcima stalno rasla, te Resulullah, a.s., ne vidje drugog izlaza, nego predloì svojim drugovima da s novim muslimanima ponovo idu u Abesiniju. Ova druga hid`ra bila je mnogo teà od one prve. Kurej{ije su ovaj put bili oprezniji, pa odlu~i{e da ometu muslimane, ali su i ovaj put muslimani bili brì. Allah, d`.{., im olak{a put, pre|o{e u Abesiniju, zemlju dobrog kralja Nedà{ije, prije nego ih ovi stigo{e. Ovog puta iseli{e se 83 mu{karca, (ako je me|u njima bio Ammar, jer se ne zna ta~no), i 18 ili 19 èna173 , a prvu brojku prihvatio je veliki u~enjak Muhammed Sulejman el - Mensur Fevri.174

KUREJ[IJSKA ZAVJERA PROTIV ISELJENIKA U ABESINIJU Kurej{ijama je bilo veoma te{ko {to su muhadìri (iseljenici) na{li sigurno uto~i{te za sebe i svoju vjeru. Oni stoga izabra{e dva sposobna i o{troumna ~ovjeka, da ih po{alju za njima, i to Amr bin el - Asa i Abdullah bin ebi Rebia. Po njima posla{e skupocjene darove kralju Nedà{iji i njegovim patrijarsima. Nakon {to su odnijeli te darove, patrijarsima su ispri~ali za muhadìre da su nosioci nove vjere koja sutra moè ugroziti i Abesiniju. Patrijarsi odlu~i{e da odu Nedà{iji, te da zatraè od njega izru~enje njihovo ovoj dvojici, Amr bin el - Asu i Abdullah bin ebi Rebii (naravno, koji su jo{ ìvjeli u nevjerstvu). Prije patrijarha, kod Nedà{ije stigo{e ova dvojica Kurej{ija i reko{e mu: O vladaru, u tvoju domovinu stigla je grupa brutalnih mladi}a, koji napusti{e vjeru svoga naroda, a eto ne primi{e ni tvoju vjeru. Do|o{e s nekom novom vjerom koju ne poznamo ni mi, a ni ti. Nas posla{e tebi na{i i njihovi velikodostojnici, me|u kojima su i njihovi o~evi, amidè i rodbina, da ih njima vrati{. Oni }e bolje paziti na njih, jer znaju njihovu sramotu zbog koje su ih i grdili. Patrijarsi su ve} bili kod Medà{ije i slu{ali Amrov i Abdullahov govor, pa povika{e: Istinu govore, o vladaru, predaj ih njima dvojici, neka ih oni vrate u svoj narod i svoju zemlju. Nedà{ija je bio mudriji nego su oni mislili. On je smatrao neophodnim da saslu{a i


drugu stranu, kako bi stvar izveo na ~istac. Stoga posla po muslimane i pozva ih da do|u kod njega. Oni do|o{e. Svi su bili slo`ni u istini i iskrenosti, ma koga se ona ticala. Nedà{ija ih upita: Zbog koje to vjere napustiste svoj narod, svoja ognji{ta i svoje najbliè? Koliko znam, niste ni moju vjeru - kr{}anstvo, primili, a ni vjeru nekoga drugog naroda? Dàfer bin Ebi - Talib istupi pred muslimanima i re~e: O vladaru, pripadali smo narodu koji je ìvio u neznanju i zabludi. Oboàvali smo kipove, jeli mrtvo meso, ~inili zabranjene stvari, kidali rodbinske veze, uznemiravali kom{ije, ja~i od nas tla~io je slabijeg. Eto, tako smo ìvjeli sve dok nam Allah, d`.{., ne posla Poslanika. Iz na{eg naroda je, znamo mu lozu i porijeklo. Znamo da je iskren, povjerljiv i pravedan. On nas pozva da vjerujemo samo jednog Boga i da se samo Njemu pokoravamo. On nas podu~i da se odreknemo vjere koju smo prakticirali, mi i na{i o~evi, vjere u mnogo kipova i kumira. Naredi nam da samo istinu govorimo, da budemo ljudi od rije~i i povjerenja, da po{tujemo i obilazimo rodbinu, da lijepo postupamo s kom{ijama. Naredi nam da prestanemo ~initi zabranjena djela, da ne govorimo laì, da ne tro{imo imetak siro~adi (jetima), da ne potvaramo i da ne ogovaramo ~estite ène. Naredi nam da se pokoravamo samo Allahu, Jednom, Jedinom, da Mu {irk ne ~inimo (drugo boànstvo Njemu ravnim da ne smatramo). Naredi nam da namaz (molitvu) obavljamo, zekat dajemo (dio od svog imetka) i post postimo. Dàfer mu nabroja osnovne temelje islama, pa nastavi: Mi sve to od njega za naredbu primismo, jer vjerovasmo njegovim rije~ima. Stoga povjerovasmo i u njegovo poslanstvo i po~esmo slijediti njegove upute. Postadosmo muslimani i po~esmo ispoljavati islam. Mi samo Allaha vjerujemo, druga Mu ne pripisujemo, zabranjujemo ono {to je nama zabranjeno, dozvoljavamo ono {to je nama dozvoljeno. Eto, zbog toga nas zamrzi na{ narod, zbog toga nas na muke stavi{e i na silu nas htjedo{e od na{e vjere odvratiti, i ponovo kipovima i kumirima prikloniti,da opet po~nemo ~initi sve ono {to smo ~inili prije islama. Pa po{to nas na to po~e{e silom, prijetnjom i mu~enjem prisiljavati, i vjeru na{u u nama ubijati, do|osmo u tvoju zemlju. Izabrasmo tebe za doma}ina mimo drugih vladara i zemalja. Tvoju za{titu poèljesmo, jer smo ~uli da niko u tvojoj zemlji uznemiravan nije bio. Nedà{ija upita Dàfera: Ima{ li kod sebe ne{to od Allahove Objave? Dàfer odgovori: Da! Onda mi pro~itaj! - re~e Nedà{ija. Dàfer ustade, prou~i po~etak Kaf, ha, ja, ajn, sad sura Merjem. Nedà{ija je plakao, tako mi Allaha! Plakao je i sva mu je brada bila mokra od suza, plakali su njegovi patrijarsi i od pla~a se pokvasi{e njihove Biblije, koje uvijek otvorene drè u ruci. Kako su to divne rije~i! Nedà{ija im se obrati: Ovo {to sam ~uo, i rije~i koje su Isau objavljene, dolaze iz

90


istog Izvora! Idite, slobodni ste! Ja vas, tako mi Boga, ne}u predati ovima - pa se okrenu onoj dvojici (Amru bin el - Asu i Abdullahu bin Rebi), neka se ne nadaju. Obojica iza|o{e osramo}eni, pa Amr re~e svome drugu: Tako mi Allaha, sutra }emo ponovo do}i, i ja }u im dosko~iti glave kod Nedà{ije. Abdullah mu re~e: Ne ~ini to, oni imaju rodbinu i bliè svoje, pa iako su nas napustili i druga~iju vjeru prihvatili, oni su na{i. Me|utim, Amr je bio odlu~an. Sutradan, obojica odo{e kod Nedà{ije i Amr otpo~e: O vladaru, ti pomilova one ju~e, a da zna{ {ta samo njihova vjera kaè o Isau!? Nedà{ija posla po muslimane da do|u. Postavi im pitanje o Isau. Oni se iznenadi{e, ali ranije su donijeli odluku da istinu govore, ma o kome od stvorenja se radilo. Tako se desi i sada. Kad u|o{e kod njega, on ih upita o Isau, a.s., a D`fer odogovori: O Isau, mi znamo samo ono {to smo ~uli od na{eg Resulullaha, a.s.: Isa je Allahov rob i Njegov vjerovjesnik. On je sin Merjemin, (~edne djevice koja je na Allahovu odredbu: Budi i ono biva, dobila dijete) On je Boìji dah ìvota i Njegova rije~ koju je predao djevici Merjemi. Nedà{ija re~e: Tako mi Boga, ovo {to ste rekli o Isau, spasilo vas je, zatim pokaza na {tap poloèn izme|u sebe i muslimana i re~e: Nas razdvaja samo koliko ova crta od {tapa. Zatim re~e muslimanima: Idite, vi ste sigurni u mojoj zemlji. Ko vas napadne, bit }e ka`njen! (To je ponovio triputa). Ne bih dozvolio, za ~itavo brdo blaga, da se nekome od vas nanese zlo. Potom se okrenu svojim podanicima i re~e: A ovima ovdje - i pokaza na Amra i Abdullaha, vratite sve darove koje su donijeli. Meni ne trebaju, tako mi Boga! S mitom nisam ni ovaj prijesto dobio, a kamoli da s mitom ove izru~im. Dok budem imao poslu{an narod i ja }u njima biti pokoran vladar koji }e pravdu dijeliti. Ummu Selama - koja je i pripovijedala ovaj doga|aj, re~e: Obojica Kurej{ija iza|o{e od Nedà{ija pognute glave i neobavljenog posla zbog kojeg su do{li. A mi ostadosmo da ìvimo u miru u dobroj ku}i, kod dobrog doma}ina.175 Ovo je Ibn - Ishakova verzija. Ostali autori Sire navode da je Amrovo izaslanstvo kod Nedà{ija bilo poslije Bedra, a neki navode da je Amr dva puta odlazio kod njega.176 Me|utim, pitanja i odgovori koji su navedeni u razgovoru sa Nedà{ijom i Dàferom iz druge posjete, skoro su isti koje je i Ibn - Ishak naveo, a ta pitanja potvr|uju da je dijalog vo|en pri prvoj posjeti Nedà{ije. Smicalica koju su pripremili prvaci Meke, doìvi neuspjeh. Propade im plan. Bili su uvrije|eni i ponièni. Shvati{e da svoje zle namjere ne mogu provesti u djelo, osim u domenu svoje vlasti. Stoga se u njihovim glavama ponovo rodi stra{na ideja. Vidje{e da ne mogu stati svemu ovome u kraj. Jedini na~in je da kona~no zabrane Resulullahu, a.s., dalje djelovanje i {irenje islama, ako ne druga~ije, onda totalnim uni{tenjem. Ali kako, kojim na~inom to u~initi? Ebu - Talib ga {titi i uvijek se isprije~i izme|u njih i njega. Stoga odlu~i{e da se direktno s njim razjasne.


KUREJ[IJE PRIJETE EBU - TALIBU Prvaci Kurej{ija odo{e kod Ebu - Taliba i reko{e mu: O Ebu - Talibe, ti si ~ovjek u godinama, i ima{ ~ast i ugled me|u nama. Mi smo te molili do sada da zabrani{ svome brati}u da radi ono {to radi, pa ti to ne u~ini. Mi vi{e, tako nam Boga, nemamo strpljenja. On napada na{e pretke i ru{i na{e svetinje, te sramoti na{e bogove; ili }e{ ga zaustaviti u tome ili }emo i tebe tretirati kao i njega, pa dok neko od nas ne pobijedi ili ne propadne! Te{ko pade Ebu - Talibu ovaj prigovor, ova prijetnja i zakletva, pa posla po Muhammeda, a.s., da do|e. Kada do|e, on mu re~e: O moj brati}u, ljudi tvoga plemena do|o{e i reko{e mi to i to - ispri~a mu sve po redu, a zatim nastavi: Smiluj se i meni i sebi! Ne optere}uj me da ~inim ono {to nisam kadar (mo}an). Resulullah, a.s., pomislio je da ga se odri~e zato {to nema vi{e snage da ga {titi, pa re~e: Amidà! Tako mi Allaha, kad bi mi darovali sunce u desnu ruku, a mjesec u lijevu, ne odustajem od ovoga zadatka, sve dok Allah, d`.{., ne u~ini da islam pobijedi, ili da ja propadnem. Ne, ja ne odustajem! Zatim proli suze i gorko zaplaka, a onda ustade i ode. Ebu - Talib, uronio u duboku tugu, pozva ga da se vrati, pa kad se pojavi, saop}i mu: Idi, moj brati}u, i govori ono {to ti je na srcu, i znaj, tako mi Boga, nikada te i nikome ne}u izru~iti, a niti te napustiti.177 Zatim izre~e stihove (koji po smislu zna~e): Tako mi Boga, niko ti ni{ta ne moè, sve dok u crnu zemlju ne odem. Budi ustrajan u velikom djelu, obraduj, neka od sre}e sjaje o~i oko tebe!178

KUREJ[IJE KOD EBU - TALIBA DRUGI PUT Kada su Kurej{ije vidjeli da Resulullah, a.s., ne namjerava odustati od svoje misije i da nastavlja raditi na tuma~enju i {irenju islama, te da je Ebu - Talib odbio da ga ostavi na cjedilu, i da je spreman i s njima da se razi|e i zavadi ako treba, odlu~i{e da ponovo odu kod njega. Povedo{e sa sobom Imare bin Velid bin el - Mugiru. Kada do|o{e, reko{e: Ebu - Talibe, ovaj mladi} je najnapredniji i najljep{i kurej{ijski mladi}, darujemo ga tebi! Uzmi ga i koristi njegovu pamet i snagu, neka bude kao tvoj sin, a predaj nam svoga brati}a, koji se odmetnu od vjere tvoje i tvojih o~eva i od vjere tvoga naroda. Mi ho}emo da ga ubijemo. Dajemo ti ~ovjeka za ~ovjeka, glavu za glavu. Ebu - Talib odgovori: Tako mi Boga, niko ne bi mogao smisliti ne{to ovako kao vi. Lo{e je to na {ta me navra}ate! Dajete mi svoje dijete da vam ga hranim, a vi moje da ubijete! Nikada, tako mi Boga, nikada se to ne}e dogoditi.

92


Tada ustade el - Mutam bin Abdij bin Nevfel bin Abdi Menaf: O Ebu Talibe, tvoj narod je pravedno postupio prema tebi, trudili su se da te oslobode od onoga {to i ti mrzi{, a ti od njih ni{ta ne prihvati. Ebu - Talib odgovori: Tako mi Boga, niste pravedno postupili prema meni, ali ste se udruìli da me razo~arate i da dignete narod protiv mene. Nastavite kako ste po~eli!179 Historijski zapisi ne navode vrijeme ovih dviju posjeta, no izgleda, nakon sumiranja doga|aja i osoba, da su bile polovinom {este godine poslanstva, a razmak izme|u dvije posjete je vremenski bio kratak.

IDEJA SILNIKA DA UNI[TE RESULULLAHA, A.S. Nakon neuspjelog poku{aja da u dva navrata kod Ebi - Taliba rije{e problem, Kurej{ije se vrati{e jo{ teìm i gorim metodama zlostavljanja nego prije. U tom vremenu, na um im pade da na druga~iji na~in Resulullahu, a.s., do|u glave. Zvjerstvom, nezapam}enim do tada, treba ga ukloniti. Upravo }e ovo biti razlog da dva ugledna mekanska junaka pre|u na islam: Hamza bin Abdul - Muttalib i Omer bin El - Hattab, r.a. U zvjerstva koja su ~inili spada i ovo: Jednog dana do|e Utejb bin Ebi - Leheb kod Resulullaha, a.s., i re~e: Ja ne vjerujem u ono {to Kuran kaè: Tako mi zvijezde kad izlazi, a ni u ono: Zatim se pribliìo, pa nadnio, potom sko~i na Resulullaha, a.s., da ga udari. Podera mu ko{ulju, pljunu mu u lice, ali proma{i. Dok je to ~inio sin Ebu - Lehebov, Resulullah, a.s., obrati se molbom Allahu, d`.{.: Gospodaru moj, po{alji na njega jednog od Svojih pasa. Dova mu bi usli{ena. Jednog dana krene Utejbe s grupom Kurej{ija u [am. Do|o{e u mjesto Ez - Zerka, u pustinji, i tu zano}i{e. Nave~er ih obi|e lav od kojega se upla{i{e. Utejbe povika: Te{ko meni, brate, tako mi Boga, pojest }e me, kao {to je Muhammed, a.s., molio Allaha. Ubio me je ~ak iz Meke, a ja sam u [amu. Lav upravo zgrabi njega izme|u cijele druìne i prekla mu vrat.180 U kurej{ijska zvjerstva ubraja se i ono kad je Ukbe bin Ebi Muajt pritisnuo nogom Resulullahov, a.s., vrat, dok je bio na sed`di, tako jako, da su mu se o~i iskola~ile.181 Da su Kurej{ije svojim zvjerstvom èljele ubiti Resulullaha, a.s., govori i Ibn - Ishakovo pripovijedanje u jednoj duòj verziji. On kaè: Rekao je Ebu - Dèhl: O narode Kurej{a, Muhammed ne odustaje od svoga djelovanja. Zar ne vidite ko nam sramoti vjeru, ko ismijava na{e pretke i ru{i na{e idole, ko omalovaàva na{e bogove? Kunem se i zavjetujem se Bogu, da }u sjesti na najve}i kamen koji mogu ponijeti i pritisnuti njime Muhammeda. Kada padne na sed`du, pritisnut }u mu njime glavu. Podrìte me tada


ako ho}ete, a ako ho}ete sprije~ite me, pa neka ~ini porodica Abdi Menafa {ta ho}e! Kurej{ije odgovori{e: Ne}emo te ostaviti na cjedilu, ~ini {to èli{! Kad osvanu novo jutro, Ebu - Dèhl uze kamen kakav je opisao, pa sjede da ~eka Resulullaha, a.s. Do|e Resulullah, a.s., u vrijeme u koje je dolazio, i stade na molitvu. Kurej{ije su posjedale okolo na svoja uobi~ajena mjesta, ~ekaju}i {ta }e Ebu - Dèhl uraditi. Kad se Resulullah, a.s., spusti na sed`du, Ebu - Dèhl podiè kamen i krenu prema Resulullahu, a.s., a nakon {to mu se primaknuo, vrati se poraèn, promijenjene boje lica, prestra{en, a rukom je pritiskao kamen. Kurej{ije mu pri|o{e i povika{e: [ta ti bi Ebu - Hakeme? On re~e: Kad sam krenuo da u~inim ono {to sam naumio, i {to sam vam ju~er rekao, pa kada htjedoh podi}i kamen, preda mnom se isprije~i veliki mu`jak deve kakvog ne vidje{e do tada moje o~i, s visokim jakim nogama, sna`nim bedrima, velikom ~eljusti i zdravim zubima. Nikada ne vidjeh takvog dromedara. Tako mi Boga, poigravao je, i okrenuo se prema meni da me izgrize. Ibn - Ishak prenosi: Meni su rekli da je Resulullah, a.s., kazao: To je bio Dìbril, a.s. Da ga je dohvatio, on bi ga izgrizao i na smrt izujedao.182 Nakon ovoga, Ebu - Dèhl u~inio je Resulullahu, a.s., ono {to je navelo Hamzu da primi islam, o ~emu }e kasnije biti govora. Ideja o uni{tenju Muhammeda, a.s., iz dana u dan sazrijevala je u glavama i mra~nim srcima zulum}ara. Ibn - Ishak prenosi od Abdullah bin Amr bin el - Asa, koji kaè: Prisustvovao sam njihovom skupu u Hid`ru (polukrug izvan gra|evine Kabe, ali se ubraja u Kabu). Govorili su o Resulullahu, a.s. Reko{e: Ne znamo da je iko imao ovoliko strpljenja kao mi s njim. Bili smo strpljivi i previ{e, posebno {to se radi o jednoj ozbiljnoj stvari. Dok su oni tako govorili, pomoli se Resulullah, a.s., pa je dotakao Crni kamen na uglu Kabe, a zatim pro|e pokraj njih ~ine}i tavaf oko Kabe. Oni ga poprati{e ru`nim rije~ima. To se odrazilo na licu Resulullaha, a.s. Kada je drugi put prolazio ispred njih, sli~no uradi{e, pa se to odrazi na njegovom, a.s., licu. Tako bi i kad je tre}i put prolazio. Resulullah, a.s., zastade i re~e: Slu{ajte o Kurej{ije! Tako mi Onoga u îjoj je ruci moja du{a ja sam do{ao da vam najavim propast. Oni se uskome{a{e. Svaki je od njih izgledao kao da ima na glavi pticu grabljivicu. Onaj koji ga je navi{e napadao, smiri se, sabra se, pa mu se po~e obra}ati najljep{im rije~ima. On povika: Odlazi, Ebu - Kasime, nisi ti neznalica. Sutradan se opet iskupi{e i opet po~e{e pri~ati o njemu, a Resulullah, a.s., pojavi se. Prisko~i{e mu svi kao jedan i okruì{e ga. Vidjeh - pri~a Ibn Amr bin el - As - kako neko od njih dohvati njegov ogrta~, a Ebu Bekr sko~i na njega. Plakao je i govorio: A zar }ete ubiti ~ovjeka zato {to kaè: Moj Bog je Allah!? Oni ga pusti{e i odo{e. Ibn - Amr re~e: Ovo mi je bilo najteè {to sam vidio da mu rade Kurej{ije.183 U Buharijinom predanju prenosi se od Urveta bin Zubejra, koji

94


kaè: Pitao sam Amra bin el - Asa da mi ispri~a najteè zlo koje su Kurej{ije u~inile resulullahu, a.s., pa mi re~e: Dok je Resulullah, a.s., klanjao u }o{ku Kabe, pomoli se Ukbet bin Ebi - Muajt, pa svoju odje}u omota oko Resulullahovog, a.s., vrata i priteè je svom snagom. Tada se pomoli Ebu - Bekr pa ga svom snagom odgurnu od Resulullaha, a.s., i re~e: A zar }ete ubiti ~ovjeka, ako kaè: Moj Gospodar je Allah!?184 U jednoj verziji od Esme, k}eri Ebu - Bekra kaè se: Doprije vapaj do Ebu - Bekra i glas mu re~e: Spasi svoga druga, on izjuri iz ku}e, a na glavi mu ~etiri uvojka. Iza|e govore}i: A zar }ete ubiti ~ovjeka, zato {to kaè: Moj Gospodar je Allah!!? Muhammeda, a.s., pusti{e, a okrenu{e se Ebu - Bekru. On se zatim vrati me|u nas sav pretu~en!

HAMZA, R.A., PRIMA ISLAM U tako te{ko vrijeme, dok su oblaci tmine rasipali svoju zlu }ud, zasija jedan tra~ak svjetlosti koji obradova ugroène i osvijetli im put. Bio je to Hamzin prelazak na islam. Hamza sin Abdul - Muttaliba, r.a., postade musliman krajem {este godine poslanstva. Ve}ina histori~ara smatra da je to bilo u mjesecu zil - hidètu. Svakako je postojao neki povod ovom svijetlom doga|aju. Naime, Ebu - Dèhl pro|e jedanput pokraj Resulullaha, a.s., na Saffi, pa ga usput napade i ru`ne rije~i mu nagovori. Resulullah, a.s., ni{ta mu ne odgovori. Ebu - Dèhl udari ga kamenom u glavu i krv mu pote~e. Ebu - Dèhl okrenu se i ode na sjedeljku s Kurej{ijama kod Kabe, te sjede me|u njih. Na Saffi je stajala robinja Abdullah bin Dèdna i vidjela {ta se desilo. Utom se pomoli Hamza iz lova, nose}i svoj luk. Ona mu ispri~a {ta je uradio Ebu - Dèhl. Hamza se rasrdi - a bio je najugledniji i najhrabriji mladi} Kurej{ija - pa krenu tr~e}i. Nigdje se nije zaustavljao dok ne do|e do Ebu - Dèhla. Tu u mesdìdu Kabe, stade vi{e njegove glave i viknu: O neotesani, ti vrije|a{ i napada{ moga brati}a, a ja sam vjere kao i on. Zatim ga udari lukom preko lica stra{nim udarcem, na~ini mu oìljak. Ljudi iz porodice Benu - Mahzum stado{e na stranu Ebu - Dèhla, a iz porodice Benu - Ha{im, na stranu Hamze. Ebu Dèhl re~e: Ostavite Ebu Imareta - Hamzu, ja sam ru`no napao njegovog brati}a.185 Hamzin islam je, u prvom momentu, bio iz inada. Bio je ~ovjek koji nije mogao vi{e trpjeti nepravdu i stoga je reagirao tako èstoko. Me|utim, Allah, d`.{., mu odmah prosvijetli du{u i razum, pa se ~vrsto prihvati vjere, a muslimani steko{e druga kojim su se veoma ponosili.186


OMER IBN EL - HATTAB, R.A., PRIMA ISLAM U to vrijeme jo{ jedan svjetlosni zrak pridonese rasturanju tmine. Bio je to jo{ ve}i i sjajniji bljesak, poput munje u olujnoj no}i, ali se ne ugasi brzo kao munja, nego nastavi sjati i obasjavati svoju sredinu. Ta druga svjetlost, bio je Omer u islamu. Omer bin el - Hattab, primi islam u zil - hidètu {este godine po poslanstvu187 , samo tri dana nakon Hamzinog islama188 , r.a. Resulullah, a.s., je ve} molio Allaha, d`.{., da Omer primi islam. Tirmizi prenosi od Ibn - Omera hadis koji je ubrojao u sahih, a tako|er ga je objavio Taberani od Ibn - Mesuda i Enesa, da je Resulullah, a.s., rekao: Moj Allahu, pomozi Islam s jednim od dvojice, koji ti je draì: Omer bin Hattabom ili Ebu - Dèhlom bin Hi{amom. Allahu je, dakle, bio draì Omer bin el - Hattab, r.a.189 Nakon prou~avanja svih verzija u kojima se govori o Omerovom, r.a., prelasku na islam, dolazimo do zaklju~ka, da je vjera nastanjivala njegovo srce postepeno, ali sigurno. Prije nego to iznesemo, da kaèmo ne{to o Omerovim, r.a., vrlinama i njegovim osje}anjima. Omer, r.a., bio je poznat po svojoj britkosti u govoru i snazi u pokretu. êsto su muslimani doìvljavali od njega neugodnosti, a u stvari bio je li~nost u kojoj su se mije{ala razli~ita osje}anja. Veoma je drào do obi~aja svojih predaka, a s druge strane uìvao je u ovozemaljskim slastima, u vinu i igri, koje je mnogo volio. Zatim je bio zadivljen uporno{}u muslimana u novom vjerovanju i njihovoj jakoj volji da ustraju, ma na kakve prepreke nailazili. Dolazio je i sam u situaciju da posumnja u svoju vjeru i da povjeruje da je islam bolja vjera od drugih. Tako je to trajalo dok nije prevagnulo ono {to je prevagnulo. Ovo je rezime od Muhammeda el - Gazalija.190 Rezime predanja o njegovom islamu kaè, da je Omer, r.a., krenuo jedne no}i da se provede van ku}e. Do{ao je u harem Kabe i u{ao, te zatekao Resulullaha, a.s., na namazu. U~io je s po~etka sure El - Hakkah. Omer je stao i slu{ao. Dopalo mu se u~enje Kurana. On pri~a: Rekoh u sebi: Ovo je, tako mi Boga, pjesnik, kao {to su rekli Kurej{evi}i. Zatim ~uh rije~i: Kuran je, doista, govor objavljen plemenitom Poslaniku, a nije govor nikakva pjesnika - kako vi malo razmi{ljate. (69:40, 41) Pomislih: On je prorok. I ~uh rije~i: I nisu rije~i nikakva proroka - kako vi malo razmi{ljate. (69:42) Zatim Omer, r.a., re~e: Tada Islam u|e u moje srce.191 To su bile prve sjemenke islama koje se zasadi{e u njegovo srce, ali tu je oklop predislamskih nesuglasica, tradicionalnih asabija (plemenske privrènosti), drànja i

96


veli~anja djedovske vjere. Sve je ovo, jo{ uvijek bilo ono {to je vladalo razumom. To je bila stvarnost za koju je srce kucalo. Stoga on ostade marljiv i neumoran u svojim djelatnostima protiv islama. Ali i pored svega, u dubini srca titrao je neki drugi osje}aj, daleko skriven iza tjelesnog oklopa. U Omerovo èstoko neprijateljstvo ubrajamo njegovu odluku da ubije Resulullaha, a.s. To se desilo jednog dana, kad iza|e opasan britkom sabljom, da namjeru provede u djelo. U putu ga sretne Nujam bin Abdullah el - Adevij192 , ili, mo`da, neki ~ovjek iz plemena Benu - Zehra193 , ili ~ak iz plemena Mahzum194 , pa re~e: Gdje si naumio Omere? On re~e: @elim ubiti Muhammeda. Ovaj mu re~e: Kako }e{ se u~uvati Benu - Ha{ima i Benu Zehre (porodica), ako ubije{ Muhammeda? Omer mu re~e: Jedino moè{ tako govoriti ako si primio novu vjeru, a ostavio staru u kojoj si ro|en. ôvjek mu tada re~e: A ho}e{ li Omere, da ti kaèm ne{to {to ne zna{? Bit }e{ iznena|en! Tvoja sestra i tvoj zet su promijenili vjeru i ostavili vjeru kojoj ti pripada{. Omer, sav uzrujan, krenu njihovoj ku}i. Kada do|e kod njih, zate~e Habbab bin el - Ereta. U rukama je imao list Kurana na kome je bilo napisano Ta ha. On je tu suru ~itao njima dvoma. Habbab je ~esto dolazio kod njih i ~itao im Kuran, pa kada ~u Omerov glas, povu~e se dublje u ku}u, a Fatima, Omerova sestra - sakri list papira. Kada Omer u|e kod njih, re~e: Kakve su ono rije~i {to ih ~uh kada sam dolazio? Oni odgovori{e: Ni{ta, osim {to smo nas dvoje razgovarali. On re~e: A da niste vas dvoje promijenili vjeru? Zet mu na to re~e: Omere, {ta misli{ o tome, da je istina na strani druge vjere, a ne tvoje? Omer sko~i put njega i èstoko ga udari. Njegova sestra prisko~i i otrgnu ga od svog muà, a on je odgurnu rukom u lice, da joj krv pote~e. U predanju Ibn - Ishaka stoji da ju je o{amario i od udarca joj ranu na licu napravio, pa mu ona srdito re~e: O Omere, ako je druga vjera prava, a tvoja kriva, onda svjedo~im da nema drugog Boga osim Allaha i svjedo~im da je Muhammed Allahov Poslanik. Kad Omer vidje {ta je sestri napravio, zaàli gledaju}i kako joj krv curi niz lice, pa se pokaja, po{tedi im ìvot i re~e: Dajte mi taj list papira koji imate, da ga pro~itam. Sestra mu re~e: Ti si ne~ist, a ovo ne uzimaju u ruke, osim ~isti. Ustani i operi se, a zatim uzmi Kuran. Kad to uradi, prou~i: U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!, pa re~e: Imena lijepa i ~ista (misle}i na bismillu), i po~e ~itati Ta ha dok ne do|e do ajeta: Ja sam, uistinu, Allah, drugog Boga osim Mene nema, zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj, da bih ti uvijek na umu bio! (20:14) Omer zastade i re~e: Divnog li govora, nema ljep{ih rije~i od ovih! Odvedite me Muhammedu. Kada Habbab ~u Omerove rije~i, iza|e pred njega, pa mu re~e: Budi radostan, Omere, ja bih èlio da se dova koju je Resulullah, a.s., uo~i ~etvrtka nave~er u~io (Moj Allahu, pomozi i proslavi islam sa Omerom ibn el - Hattabom, ili s Ebi - Dèhlom bin Hi{amom) u ku}i na donjem dijelu Saffe - odnosi na tebe.


Omer uze svoju sablju, opasa je oko sebe, pa krenu Muhammedovoj, a.s., ku}i. Zakuca na vrata. Iz ku}e proviri ~ovjek, pa ugleda Omera opasana sabljom. Vrati se unutra i obavijesti Muhammeda, a.s., a prisutni u ku}i se uznemiri{e. Hamza im re~e: [ta vam je? Reko{e: Omer! On re~e: Pa {ta je, ako je Omer? Otvorite mu vrata! Ako je do{ao s dobrim namjerama do~ekat }emo ga, a ako je sa zlim, ubit }emo ga njegovom sabljom. U ku}i je sjedio Resulullah i primao Objavu od Allaha, d`.{. On iza|e i zate~e Omera u sobi. Prihvati mu ogrta~ i sablju, zatim ga ~vrsto privu~e i re~e: Jesi li spreman Omere, da Allah skine s tebe nevolju u kojoj se nalazi{? O moj Allahu! Ovo je Omer ibn el - Hattab, moj Allahu, pomozi i proslavi islam s Omerom ibn el - Hattabom. Omer, r.a., re~e: Svjedo~im da nema drugog boga, osim Allaha i da si ti Allahov Poslanik. Omer primi islam, a prisutni zau~i{e tekbir, da su ~uli mu{rici u mesdìdu.195 Omer ibn el - Hattab bio je takve smjelosti kakva se rijetko moè na}i. Njegovo primanje islama izazva kod mu{rika bolan krik zbog novog poraza, novog prezrenja i nevjere. A muslimani, oni nastavi{e stazama radosti, ~asti i uspona. Ibn - Ishak prenosi, povezanim lancem prenosilaca od Omera, r.a., koji je rekao: Kada sam primio islam, po~eo sam razmi{ljati o tome, ko je u Meki najve}i neprijatelj Resulullahu, a.s.? Rekoh: Ebu - Dèhl. Stoga odoh kod njega i zalupah mu na vrata. On iza|e pred mene i re~e: Dobro do{ao! [ta te to dovede? Omer re~e: Do|oh da te obavijestim da sam primio islam, da vjerujem u Allaha, d`.{., i Njegovog Poslanika Muhammeda, a.s., i da vjerujem u ono {to mu se objavljuje. Omer re~e: On mi zalupi vratima u lice i viknu: - Unakazio te Bog, a i to sa ~ime si do{ao...196 Ibn - Dèvzi navodi da je Omer, r.a., rekao: Kada bi neko primio islam oko njega bi se okupili ljudi, udarali bi ga, a i on bi njih udarao, a ja kad primih islam, do|oh kod mog daidè El - Asi bin Ha{ima i obavijestih ga, a on mi zatvori vrata i u|e u ku}u, pa onda odoh ~ovjeku, jednom od prvaka Meke (mo`da je to bio Ebu - Dèhl), pa ga obavijestih, pa i on u|e u ku}u.197 Ibn - Hi{am navodi, a tako|er i Ibn - Dèvzija, rezimirano, da je Omer, poslije primanja islama oti{ao kod Dèmila bin Muammera el - Dùmehija, koji je vi{e pamtio i prenosio govor ljudi, pa mu saop}io da je primio islam, a Dèmil je povikao iz svega glasa da je Ibn - Hattab zanijekao vjeru. Omer iza njegovih le|a re~e: On laè, ja nisam zanijekao vjeru, ja sam primio islam. Oni sko~i{e na njega, a on se okomi na njih, i tako su se borili sve do podneva. Omer se umori i sjede, a oni se okupi{e oko njega, te on re~e: înite {ta ste naumili, ali se kunem Allahom, taman da nas bude trista, ili }emo mi vama poloìti na{e glave, ili }ete vi nama svoje.198 Nakon toga mu{rici odlu~i{e da odu Omerovoj ku}i i da ga ubiju. Buharija prenosi od Abdullaha bin Omera, koji kaè: Sjedio je Omer kod ku}e, upla{en, kad mu se pomoli El - As bin Vail es - Sehmi, Amrov otac, u novoj odje}i preko koje je ko{ulja

98


izra|ena od svile. On je iz plemena Sehm, a oni su na{i vladari. On upita Omera: [ta je s tobom? On odgovori: Tvoj narod smatra da me treba ubiti zato {to sam primio islam. El As re~e: oni nemaju puta do tebe! Vjerovatno, po{to sam rekao da sam primio islam. Pa on iza|e i susrete mno{tvo svijeta, punu dolinu, pa ih upita: Kuda idete? Idemo do Ibn - Hattaba koji promijeni vjeru. On re~e: Nemate puta do njega. Oni se na to vrati{e.199 U Ibn - Ishakovoj verziji stoji: Tako mi Allaha, izgledali su kao gomila zgu`vane odje}e pred njim.200 Tako se doga|alo s mu{ricima. A {ta se zbivalo s muslimanima? Prenosi Mudàhid od Ibn - Abbasa, koji kaè: Upitao sam Omera bin el - Hattaba za{to je dobio nadimak El - Faruk? On re~e: Hamza primi islam prije mene na tri dana, pa mu onda ispri~a kako je on primio islam i dodade na kraju: To jest, kad primih islam, upitah: - O Resulullah! Jesmo li na pravoj strani, bilo da smo ìvi ili mrtvi? - Re~e: Da! Tako mi Stvoritelja, vi ste na pravoj strani, umrli ili ìvjeli. Omer re~e: A za{to onda da se skrivamo? Tako mi Stvoritelja, koji tebi posla Istinu, iza}i }emo s tobom! Pa iza|osmo sa njim ~ine}i dva reda. Hamza u prvom od njih, a ja u drugom. Iza nas dizala se pra{ina poput pra{ine od bra{na. U|osmo u mesdìd. Omer re~e: Ja pogledah u Kurej{ije i u Hamzu. Spopala ih je tuga, kao nikad do tad. Resulullah, a.s., dade meni nadimak El Faruk.201 Ibn - Mesud, r.a., govorio je: Nismo mogli mirno da klanjamo kod Kabe, sve dok Omer ne primi islam.202 Prenosi se od Suhejba bin Sinana er - Rumije, r.a., da je rekao: Kad je Omer primio islam, islam je oja~ao i mi smo tada po~eli sjediti u halki oko Kabe. Ustali smo da javno obavimo tavaf oko Kabe i usput se sretasmo s onim koji bi vikao na nas, pa mu i mi odgovorismo kako je zasluìo.203 Prenosi se od Abdullah bin Mesuda da je rekao: Bili smo pomognuti i oja~ani Omerovim primanjem islama.204

PREDSTAVNIK KUREJ[IJA KOD RESULULLAHA, A.S. Nakon {to pre|o{e na islam dvojica hrabrih ljudi, Hamza i Omer, r.a., po~e{e se oblaci nad Mekom razilaziti. Mu{rici se otrijezni{e iz svoje pijanosti, promijeni{e metode zlostavljenja i strogog ka`njavanja muslimana. Oni poku{a{e naga|anjem s Resulullahom, a.s., iznose}i pred njega, a.s., sve {to bi on eventualno zatraìo, samo da ga zaustave od njegove vjere. Nisu znali ti jadnici, da sve ono {to nebesko sunce obasjava i zagrijava, ne vrijedi ni koliko krilce komarca, prema Muhammedovoj, a.s., vjeri. Zato im je propalo sve {to su poku{ali u~initi.


Ibn - Ishak pri~a: Govorio mi je Jezid bin Zijad da je Muhammed bin Kab rekao: Bilo je to kad je Utbe bin Rebia bio poglavar. On re~e jednoga dana u Vije}nici Kurej{ijama (a Resulullah, a.s., sjedio je u mesdìdu sam): O Kurej{ije, ho}ete li da odem do Muhammeda? Govorit }u s njim i ponudit }u mu nekoliko prijedloga. Mo`da ne{to od toga prihvati. Dat }emo mu {ta god èli, samo da nas ostavi na miru. To se desilo poslije Hamzinog, r.a., prelaska na islam. Po{to su primijetili da broj ashaba (drugova) Muhammedovih, a.s., raste iz dana u dan, reko{e: nema druge, ustani Ebu - Velide, oti|i i govori s njim. Ustade Utbe, ode do Muhammeda, a.s., sjede kraj njega i re~e: O moj brati}u, ti si na{e krvi i na{eg plemenitog porijekla, kako zna{, ima{ svoje mjesto u porodici i mjesto u lozi. Ti si svome narodu u~inio veliku nepravdu, razdvojio si ih na skupine, uni{tio si im snove, osramotio njihove bogove i vjru, nevjernicima si sve na{e pretke u~inio. ûj, nudim ti neka rje{enja, nadam se da }e{ ih prihvatiti, makar neka od njih! A Resulullah, a.s., re~e: Reci, o Ebu - Velide, slu{am. On re~e: O moj brati}u, ako èli{ u zalog za ovu vjeru koju tuma~i{, bogatstvo, mi }emo ga ti sabrati od svoga imetka, pa }e{ biti najbogatiji od nas. Ako pak èli{ gospodstvo nad nama, izabrat }emo te na{im sejjidom i ni{ta bez tvoga znanja ne}emo ~initi. Ako èli{ vlast, postavit }emo te za na{eg poglavara. Ako sve ovo {to se s tobom doga|a i {to ti se pri~injava da si Poslanik, a.s., ne moè{ od sebe otkloniti, traìt }emo za tebe lije~nika i ne}emo mu àliti silan novac, samo da ozdravi{ od te bolesti. Jer sama narav ponekad savlada ~ovjeka, pa se mora lije~iti. Resulullah, a.s., ga tada upita: Da li si ve} zavr{io, o Ebu - Velide? Odgovori: Da. Zatim Resulullah, a.s., re~e: Slu{aj me dobro. Ovaj re~e: Ho}u. A Muhammed, a.s., re~e: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Ha mim. Objava je od Milostivog, Samilosnog. Knjiga ~iji su ajeti jasno izloèni. Kuran na arapskom jeziku, za ljude koji znaju, vjesnik radosnih vijesti i opomena, pa opet ve}ina njih glavu okre}e, ne}e ni da ~uje.... srca na{a su - govore oni pod pokriva~ima - daleko od onoga ~emu nas ti poziva{. (41:1 - 4,5) Resulullah je nastavio u~iti ajete iz ove sure, a Ebu - Velid {utio je i slu{ao. Ruke je stavio na le|a, naslonio se i dalje slu{ao i slu{ao. Kad Resulullah, a.s., do|e do sed`de u suri, u~ini sed`du, a onda re~e: ûo si Ebu - Velide, eto tebe i toga. Utbe se diè i ode svojim drugovima, a oni su razgovarali o njemu, te kad ga ugleda{e reko{e: Kunemo se Bogom, da nam Ebu - Velid do|e s drugim licem od onog s kojim je oti{ao - druga~ije raspoloèn. Kada do|e me|u njih, sjede, a oni upita{e: Eh, pa {ta ima!? Kakve nam vijesti nosi{?

100


On odgovori: Nosim vam vijest da sam ~uo rije~i, tako mi Boga, nikad do sada sli~ne ne ~uh. Tako mi Boga, nisu stihovi pjesnika, ni re~enice ~arobnjaka, a ni mumljanje vra~a. O narode, Kurej{a, budite mi pokorni i njegovu vjeru prepustite meni. Ostavite ovog ~ovjeka samoga sebi i klonite ga se. Tako mi Boga, govor koji sam ~uo nosi veli~anstvenu poruku. Ako ga Arapi odbiju bit }ete mu vi sami dovoljni, a ako mu krene pa ga priznaju svi Arapi, njegova vlast, bit }e i va{a, njegova slava i va{a slava, s njim }ete biti najsretniji narod. Oni reko{e: Op~inio te je, tako nam Allaha, svojim govorom o Ebu - Velide. On re~e: To je moje mi{ljenje o njemu, a vi ~inite kako ho}ete.205 U drugoj verziji stoji da je Utbe saslu{ao u~enje Kurana, dok nije Resulullah, a.s., do{ao do: A ako glave okrenu, ti reci: Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila Ada i Semuda. (41:13) Zatim ustade uznemiren i stavi ruke Resulullahu, a.s., na usta govore}i: Kunem se Bogom da je ovo dobro! Vjerovatno je to rekao zbog toga, {to se upla{io da ne bude opomenut. On potom ustade i ode svome narodu pa re~e ono {to je ispri~ano.206

EBU - TALIB OKUPLJA PORODICE BENU - HA[IM I BENU ABDUL - MUTTALIB Mnoge su se stvari dogodile, nastupi{e neke promjene u odnosima snaga, ali Ebu Talib se nije prestao bojati za svog brati}a od nasilja mu{rika. Ebu - Talibu su stalno bile pred o~ima slike i zbivanja proteklih godina. Mu{rici su prijetili izolacijom, zatim su poku{ali zamjenom Ammar bin el - Velida za Muhammeda, a.s., da ga ubiju. Onda je Ebu - Dèhl oti{ao da ga zgazi kamenom, pa je Ukbet bin Ebi Muajt stavio om~u od odje}e svom brati}u, a.s., i gotovo ga ubio. Ibn - Hattab tako|er krenu sabljom da ubije njegovog brati}a. Sve je ovo Ebu - Talib preìvljavao, ali sada, kada je sve sumirao, neke stvari nisu i{le na dobro, bez obzira na to {to islam primi{e Hamza i Omer, r.a. Mu{rici su plan kovali dugo i precizno, a kona~ni cilj bio im je ubiti njegovog brati}a. Ebu - Talib je u to bio siguran. Bio je u pravu, jer su se Kurej{ije ve} dogovorile da javno ubiju Resulullaha, a.s. Na ovu grupnu zavjeru ukaza Kuran: Ako oni pletu zamke, i Mi }emo zamke njima postaviti. (43:79) [ta onda da ~ini Ebu - Talib? On odlu~i da pozove svoju uù porodicu Benu - Ha{im i Benu el - Muttalib, a Ha{im i El - Muttalib su dva sina Abdu Menafova, da i oni svi stanu s njim u za{titu svoga brati}a. Oni mu to ~vrsto obe}a{e, i muslimani i idolopoklonici zajedno, ~uvaju}i arapsku ~ast i kom{ijski ugled, osim njegovog brata Ebu - Leheba. On ih napusti i pristade uz Kurej{ije.207

SVEOP]I BOJKOT Kurej{ijama se dogodi{e ~etiri nezaboravna doga|aja u veoma kratkom vremenu, ili za samo ~etiri sedmice. Hamza primi islam, zatim Omer, zatim odbi Muhammed, a.s., njihovo cjenkanje oko vjere islama i kona~no, zajedni~ka odluka Benu - Ha{ima i Benu Abdul Muttaliba i vjernika i nevjernika, da {tite i barne Muhammeda, a.s. Mu{rici su bili uznemireni, zbunjeni i za~u|eni. Nisu znali {ta da rade. Da ubiju Muhammeda, a.s., pote}i }e dolinom Meke silna krv zbog njega. Moè to njih ugroziti, a i njihovu vjeru jo{ vi{e, pa odusta{e nakratko od ideje o Muhammedovom, a.s., ubistvu. Me|utim, uskoro }emo ih vidjeti uz nove smicalice i nove vrste nasilja, uz onu o ubistvu.

UGOVOR NASILJA I NEPRIJATELJSTVA Kurej{ije se iskupi{e na padini plodne obradive povr{ine, kod plemena Benu - Kenane, pa se zakle{e protiv porodice Benu - Ha{ima i Benu el - Muttaliba da se ne}e s njima èniti, trgovati, druìti, zajedno sjediti, da se ne}e posje}ivati niti razgovarati, dok im ne predaju Muhammeda, a.s., da ga ubiju. Oni napisa{e ovaj ugovor na komadu papira uz dodatak, da ne}e nikada sklopiti mir s Benu - Ha{imom, i da ih ne}e obuzeti ponovo osje}aj milosti, zbog kojeg bi odustali od ubistva. Ibnul - Kajim rekao je: Reko{e da je ovaj ugovor napisao Mensur bin Ikrime bin Amir bin Ha{im, a drugi kaù Nadar bin el Haris, a istina je da je pisar bio Bagid bin Amir bin Ha{im. Resulullah, a.s., zamoli Allaha, d`.{., da ga za to kazni, pa mu se oduze ruka.208 Nakon potpisivanja ovih, za Kurej{ije va`nih odluka, papir oka~i{e u unutra{njosti Kabe, a Benu - Ha{ima i Benu - Muttaliba, sve redom, osim Ebu - Leheba, posla{e u izolaciju. To su u~inili prvog muharrema sedme godine od poslanstva, a mjesto izolacije je [uab, posjed Ebi - Taliba.

102


TRI GODINE U IZOLACIJI Nakon {to su kom{ije utvrdile granice opsjednutog mjesta [uab Ebi - Talib, prekido{e svaki kontakt sa zato~enicima. Zabrani{e dostavu hrane u Meku, kao i trgovanje robom, a ako bi se pojavila roba na pijaci, poùrili bi da je oni sebi kupe, kako ne bi do{la do prognanika. Prognanici se na|o{e u te{koj situaciji. Nisu imali hrane, pa po~e{e jesti li{}e, koù, itd, a van zidina logora su se ~uli jauci djece, èna i iznemoglih. Ponekad bi im tajnim vezama dospijevalo tek toliko da preìve. Jedino si iz logora mogli izlaziti u kupovinu za vrijeme svetih mjeseci. Nekada su znali kupiti pokoju devu od trgovaca koji su se vra}ali s puta, ali bi Mekelije udarile toliku cijenu, da su odustajali od kupovine, jer nisu imali ~ime platiti. Hakem bin Hizam znao je nekada proturiti amidìnici h. Hatidì, r.a., p{enice. Jedanput ga uhvati Ebu - Dèhl i htjede ga objesiti zbog toga, ali ih rastavi Ebu el - Buhturi, i omogu}i mu da p{enicu odnese svojoj amidìnici. Ebu - Talib brinuo se za Resulullaha, a.s., pa bi naredio Resulullahu, a.s., da legne i odmara se u vrijeme kad se i drugi odmaraju. Tako|er ga je ~uvao da ga ne bi ko kidnapirao. Nekada bi pokraj njegove postelje postavio sinove ili bra}u da straàre. U vrijeme hadà izlazio je Resulullah, a.s., s muslimanima, susretao ljude i pozivao ih u islam.

KR[ENJE UGOVORA O IZOLACIJI Pro|o{e tri godine, a situacija sa muslimanima u izolaciji se ne promijeni. U mjesecu muharremu209 , desete godine od poslanstva dogodi se prekid ugovora. Me|u Kurej{ijama bilo je onih koji su bili zadovoljni potpisanim ugovorom i onihkoji su bili protiv njega. Ovi posljednji prekido{e zadanu rije~ i poni{ti{e svoj potpis na papiru. Inicijator prekida zavjere bio je Hi{am bin Amr iz porodice Benu Amir bin Lu. On je no}u, kriomice, nosio hranu u logor. Ode jedne ve~eri kod Zuhejra bin Ebi - Umejjet el Mahzumije, a mati mu je bila Atika, k}i Abdul - Muttalibova, i re~e mu: Da li ti je drago, da ti jede{ hranu i pije{ pi}e, a tvoje daidè su u stanju koje ti je poznato? On mu odgovori: Te{ko tebi, ako tako misli{, ali {ta da uradim ja sam? Kad bih imao uza se makar jo{ jednog ~ovjeka, prekr{io bih obe}anje. Ovaj mu re~e: Na{ao sam ti ~ovjeka. Upita: Ko je on? Ja, odgovori njemu Zuhejr. Na|i nam jo{ i tre}eg ~ovjeka. Hi{am ode do Mutama bin Adijja, pa ga podsjeti na rodbinske veze u porodicama Benu - Ha{im i Benu el - Muttalib, ~iji je zajedni~ki djed Abdul - Menaf. On ga prekori {to je


prihvatio s Kurej{ijama ovakav na~in njihovog zlostavljanja. Mutam upita: A {ta da radim? Govori! Sam sam. Jedan ni{ta ne moè u~initi. Hi{am re~e: Na{ao sam drugog ~ovjeka, pa on upita: Ko je taj? Li~no ja! Pa Mutam re~e: Traì tre}eg! Hi{am odgovori: To sam u~inio. Upita: A ko je on? Ovaj odgovori: Zuhejr bin Ebi - Umejje. Traì nam ~etvrtog, re~e Mutam. Hi{am bin Amr ode kod Ebi - Buhturije bin Hi{ama i njemu ponovi sve {to je rekao i Mutamu o rodbinskim vezama i nepravdi koja im je nanesena, pa Ebu - Buhturi upita: A imate li podr{ku? Hi{am odgovori: Da. Ovaj upita: A ko su ti? On odgovori: Zuhejr bin Ebi - Umejje, El - Mutam bin Adijj i ja. Ovaj re~e: Traì nam petog. Hi{am ode kod Zeniata bin el - Esved bin el - Muttalib bin Eseda, pa popri~a s njim o porodici, o rodbinskim du`nostima, o njihovim pravima, pa ga Zemat upita: A da li u ovom poslu ima{ sau~esnika? Hi{am re~e: Da, zatim mu nabroja ljude s kojima je razgovarao. Pozovi ih! I oni se iskupi{e kod El - Hudùna i dogovori{e se o raskidanju ugovora. Zuhejr re~e: Ja }u vas predstavljati i ja }u prvi od vas govoriti. Sutradan krenu{e gdje su naumili. I{ao je i Zuhejr a na njemu lijep baldahin (odora). On u~ini tavvaf oko Kabe, (obi|e je sedam puta), zatim se okenu svijetu i re~e: O stanovnici Meke! Dokle }emo dobro jesti i dobro se obla~iti, a Benu - Ha{im propadaju, niti prodaju niti kupuju. Tako mi Allaha, ne}u sjesti dok ne pocijepate ovaj prokleti list papira! Ebu - Dèhl - stajao je sa strane mesdìda - re~e: Laè{, tako mi boga, ne}e{ ga pocijepati. Zemat bin el - Esved re~e: Ti laè{, tako mi boga! Mi nismo èljeli da se onaj dogovor onako napi{e na papir. To je tvoje djelo. Ebu - Buhturi povika: Zemat kaè istinu. Mi nismo èljeli da se to na papir napi{e i potpisuje! Mutam bin Adijj re~e: Vi istinu govorite, a ko druga~ije kaè, laè. Utje~emo se bogu od njega (ugovora) i od onog {to je na njemu napisano. Hi{am bin Amr re~e ne{to sli~no. Ebu - Dèhl progovori: Ovo je, vjerovatno, sino} dogovoreno, i to na nekom drugom mjestu. Ebu - Talib svo je vrijeme sjedio u kraju mesdìda i promatrao {ta se doga|a. On je do{ao tu po Resulullahovom, a.s., savjetu, jer je Allah, d`.{., obavijestio svog Resula, a.s., o napisanom ugovru na komadu hartije, da je oka~en unutar Kabe i da je Allah, d`.{., poslao crva koji je izgrizao sve {to je napisano na papiru osim spomena Allahovog imena. Resulullah je o tome obavijestio svog amidù i on do|e me|u Kurej{ije. Nakon {to je Ebu - Talib saslu{ao sav govor, ustade i re~e {ta je poru~io Resulullah, a.s., njegov brati}. Ako je laòv onda nastavite prema nama biti kao idosada, a ako bude istinu govorio, prekinite nasilje prema nama. Kurej{ije reko{e: Pravedno si nastupio. Nakon toga Ebu - Dèhl po~e se dogovarati s narodom, a El - Mutam ustade da donese list hartije (ugovor) i da ga pocijepa. Zapanjen ugleda da je crv pojeo sav tekst osim

104


rije~i: U ime Tebe, o moj Allahu i imena Allah u samom tekstu ugovora. Nakon ovoga, prekide se izolacija i iza|e Resululah i njegovo dru{tvo iz logora E{ [uab. Mu{rici su imali divan znak Resulullahovog poslanstva u prethodnom primjeru, ali su i dalje ostali onakvi kakvima ih je Allah, d`.{., nazvao i za njih rekao: A oni, uvijek kada vide ~udo, okre}u glave i govore: ârolija neprestana! (54:2) Jer, i pored opomene, oni zanemari{e ovaj ajet i samo jo{ vi{e poja~a{e nevjerstvo svoje.210

POSLJEDNJA DELEGACIJA KUREJ[IJA KOD EBU - TALIBA Resulullah, a.s., iza{ao je iz izolacije i nastavio raditi posao koji mu je Allah, d`.{., naredio. Kurej{ije su i pored prekidanja i napu{tanja zavjere o izolaciji, ponovo nastavili s pritiskom na muslimane, poku{avaju}i ih na silu odvratitit od Allahova puta. Ebu - Talib je i dalje {titio svog brati}a, iako je pre{ao osamdesetu godinu ìvota. Sva zbivanjaproteklih nekoliko godina, mu~na i te{ka, ne samo posljednji doga|aji s izolacijom ve} i sve drugo vezano za Resulullaha, a.s., i muslimane, poga|alo je Ebu - Taliba veoma te{ko i veoma duboko. On oslabi, iznemoè, prestade se mnogo kretati i povu~e se u ku}u. Od izlaska iz logora ne pro|e par mjeseci, a on se razboli i leè na postelju. Tada se mu{rici upla{i{e za svoj ugled i svoju ~ast me|u Arapima. [ta }e oni re}i ako on umre, a oni i nakon toga budu odbacivali njegovog brati}a. Oni poku{a{e drugi put da pregovaraju sa Resulullahom, a.s., pred Ebu - Talibom i da popuste u nekim stvarima s kojima ranije nisu bili zadovoljni. Oni odlu~i{e da to bude posljednji put {to }e i}i Ebu - Talibu. Ibn - Ishak, a i drugi, kaù: Kada se Ebu - Talib poàli na zdravlje i to do|e do Kurej{ija, reko{ me|usobno: Hamza i Omer primili su islam, a o Muhammedu, a.s., pri~aju ve} sva plemena. Hajde da odemo kod Ebu - Taliba, neka se on obaveè za svog brati}a i neka mu on dade uputstvo. Mi, tako nam boga, nismo sigurni {ta se sutra moè dogoditi! [to zna~i: mi se bojimo da }e ovaj starac umrijeti, pa da se {ta ne desi njemu, a onda bi Arapi rekli, da smo ga ostavili na miru, a onda kad umrije njegov amidà, opet ga dohvatiti! Ebu - Talibu do|o{e najugledniji ljudi kurej{ijskog plemena i to: Utbe bin Rebia, [ejbe bin Rebia, Ebu -Dèhel bin Hi{am, Umejje bin Halef, Ebu - Sufjan bin Harb i jo{ dvadesetak uglednika. Oni reko{e: O Ebu - Talibe, ti si na{. Kao {to zna{, svjedok si svega {to si vidio, eto si se razbolio i mi strahujemo za tvoj ìvot. Ti dobro zna{ {ta se doga|alo izme|u nas i tvog brati}a, pozovi ga i neka on nas pusti na miru, pustit }emo i mi njega na miru, neka on odustane od nas i mi }emo od njega, neka ostavi nas i na{u vjeru i mi }emo


ostaviti njega i njegovu vjeru! Ebu - Talib posla po Resulullaha, a.s., i on do|e, pa mu re~e: O moj brati}u, ovo su najugledniji ljudi tvog plemena, do{li su zbog tebe da ti daju i da uzmu od tebe. Zatim mu ispri~a {ta mu predlaù i {ta nude, kako bi bio miran svako na svoj na~in i ne bi niko nikoga ometa. Resulullah, a.s., re~e prisutnima: [ta mislite, ako bih vam dao rije~ da je govorite, s njom bi pridobili sve Arape, pokorili bi vam se i stranci. U jednom tekstu stoji da je rekao obra}aju}i se Ebu - Talibu: @elim da budu jedinstveni oko jedne rije~i koju }e kazivati, uz nju }e pridobiti Arape, a pokoriti strance. U drugoj verziji stoji: O amidà, ho}e{ li ih pozvati u ono {to je za njih najbolje? Re~e: A ~emu ih to poziva{? Odgovori: Pozivam ih da tuma~e rije~ uz pomo} koje }e im se pokoriti Arapi, a zagospodarit }e strancima. Ibn - Ishakovo predanje kaè: Jednu rije~ da kaète, njom bi zavladali Arapima, a pridobili bi strance. Kad je odrào ovo slovo, Kurej{ije se iznenadi{e i zbuni{e. Ebu Dèhl upita: Koja je to rije~? Tvoga nam oca, izgovorit }emo je i njoj jo{ sli~nih dosta. Re~e: Kaìte: Nema drugog boga osim Allaha i nemojte, osim Njega, nikog vi{e oboàvati! Oni zapljeska{e rukama i reko{e: A zar èli{, o Muhammede, da mno{tvo bogova u~ini{ samo jednim Bogom? Ti si ~udnovat ~ovjek. Zatim reko{e jedni drugima: Ne, tako nam boga, od ovog ~ovjeka ni{ta ne moèmo dobiti, a niti }e on {ta od nas primiti. Idimo i nastavimo ìvjeti kao i dosada, u vjeri na{ih o~eva, sve dok Bog presudu ne donese izme|u nas i njega. Zatim se razi|o{e U vezi s ovim Allah, d`.{., objavi: Sad. Tako Mi Kurana slavnog, doista su bahati i inadìje oni koji ne}e da vjeruju! Koliko smo mi naroda prije njih uni{tili. I oni su za pomo} vapili, ali je bilo kasno! Oni se ~ude {to im je jedan od njih do{ao da ih opominje, i govore nevjernici: Ovo je ~arobnjak, laòv! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista ne{to veoma ~udno! I oni ugledni izme|u njih krenu{e: Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovime se uistinu ne{to veliko ho}e. Za ovo nismo ~uli u vjeri predaka na{ih, ovo nije ni{ta drugo ve} namje{tena la`. (38:1-7)211

106


GODINA TUGE SMRT EBU - TALIBA Bolest pritegnu Ebu - Taliba, smrt se pribliì i on umrije u mjesecu redèpu.212 Ima mi{ljenja da je umro uz ramazan, na tri dana prije smrti h. Hatidè, r.a. U sahih hadisu od El - Musejjiba stoji da je Resulullah, a.s., u{ao kod Ebu - Taliba prije smrti. Pokraj njega sjedio je Ebu - Dèhel. Resulullah, a.s., obrati se amidì: O amidà, reci: Nema drugog boga osimAllaha, rije~i s kojim }u te okruìti kod Allaha. Ebu - Dèhl i Abdullah bin Ebi - Umejje reko{e: O Ebu - Talibe, zar }e{ iza}i iz milleta Abdul Muttalibovoga? (djedove vjere). Tako su mu nastavili govoriti, a njegove posljednje rije~i bile su: U milletu Abdul - Muttalibovom. Resulullah, a.s., re~e: Oprostit }emo ti sve {to nije tvoje, tj. sve {to ti je nametnuto. Tada Allah, d`.{., objavi: Vjerovjesniku i vjernicima nije dopu{teno da mole oprost za mnogobo{ce, makar im bili rod najbliì, kad im je jasno da }e oni stanovnici u Dèhennemu biti. (9:113) Tako|er, Allah, d`.{., objavi: Ti doista ne moè{ uputiti na pravi put onoga koga ti èli{ da uputi{. (28:56)213 Smatramo da nije potrebno govoriti o Ebu - Talibovoj ulozi u za{titi Resulullaha, a.s., od nasilnika. Bedem koji je on {titio u isto vrijeme i vjeru islam, bio je ~vrst i neprobojan, ali nije bio u stanju da njega samoga za{titi. On ostade privrèn vjeri svojih djedova i zato nije u potpunosti obavio svoju zada}u na ovome svijetu. U sahih hadisu prenosi se od Abbasa bin Abdul - Muttaliba, koji re~e Resulullahu, a.s.: Nisi mogao spasiti svoga amidù, a on je tebe {titio i zbog tebe se zamjerao? Resulullah, a.s., odgovori: On je u pli}aku Dèhennema, a da nije mene bio bi na dnu Dèhennema.214 Od Ebu - Seida el - Hudrija pri~a se da je ~uo Poslanika, a.s., kad je spominjao amidù, da je ekao: Mo`da }e mu koristiti na Sudnjem danu moj {efaat (zauzimanje kod Allaha), pa da mu u vatri budu samo stopala.215


SMRT H. HATID@E, R.A. Dva mjeseca i tridan nakon smrti Ebu - Taliba, preseli na ahiret majka svih vjernika, velika i cijenjena Hatidà, r.a. Njeno preseljenje bilo je u ramazanu, desete godine po poslanstvu. Umrla je u {ezdeset petoj godini ìvota, a Resulullah, a.s., tada je imao pedeset godina.216 Hatidà, r.a., bila je jedna od pravih Allahovih blagodati Resulullahu, a.s. S njim je proìvjela ~etvrtinu stolje}a, pruàju}i mu nje`nost i razumijevanje u satima razo~aranja i tuge. S njima je na svojim ple}ima nosila odgovornost daveta - {irenja i tuma~enja islama. Ona ga je bodrila u momentima primanja Objave, {titila ga je od pakosnika i silnika, i na cijelom tom putu nije àlila ni sebe, ni svoj imetak. Resulullah, a.s., rekao je: Ona mi je vjerovala (da sam Poslanik) kada to niko nije vjerovao, znala je da govorim istinu kada su me svi u la` utjerivali i pomagala mi imetkom, kad su mi svi odmagali; (i Allah mi je dao da imam s njom dijete kada ga nisam imao).217 Sahih hadis, koji prenosi Ebu - Hurejre, kaè: Do{ao je Dìbril Resulullahu, a.s., pa rekao: O Allahov Poslani~e, evo Hatidà do|e. Ona nosi posudu sa smokom (za~inom), ili jelom ili pi}em. Ako ona do|e kod tebe, nazovi joj selam od njenog Gospodara i obraduj je ku}om u Dènnetu, u kojoj nema vike i buke, a ni posla ni umora.218

GOMILANJE TUGE Ova dva doga|aja, bolna i te{ka, (smrt amidè Ebu - Taliba i spruge Hatidè) desi{e se u kratkom vremenskom periodu.Ventili tuge i bola popusti{e, a osje}anja nadrije{e. Tuga i bol, bol i tuga, jedno pa drugo, ili jedno za drugim, useli{e u Resulullahovo, a.s., plemenito srce. Ako tome dodamo stalne pote{ko}e koje su mu Kurej{ije stvarale, onda shva}amo da mu je bilo i previ{e. Nakon smrti Ebu - Taliba razne vrste mu~enja su se udvostru~ile. I{le su do te mjere da on izgubi volju za daljim boravkom u Meki. Muka ga natjera, pa iza|e uTaif, ali iza|e s ciljem da vjeru prenese i u taj grad, i da ga narod toga mjesta pomogne protiv njegovog naroda. Naàlost, ni tamo ne na|e nikoga ko bi ga pomogao, a kamoli shvatio, pa ga jo{ i napado{e vi{e i gore nego {to je ~inio njegov narod. Treba re}i, kako god je trpio i prolazio Resulullah, a.s., tako su isto prolazli i njegovi drugovi i sljedbenici. Tako se njegov prijatelj i drug mu, Ebu - Bekr, morao iseliti iz Meke. On je napustio Meku i do{ao u Berkul - Gamad, èle}i odatle oti}i u Abesiniju. Od toga ga

108


odvrati Ibn - Daganet, koji ga zadrà kod sebe.219 Ibn - Ishak kaè: Kad je umro Ebu - Talib, Kurej{ije su na muke stavljale Resulullaha, a.s., i ~inile mu zlo kakvo nisu smjeli raditi u vrijeme Ebu - Taliba. âk mu je i neki olo{ s ulice sipao pra{inu po glavi. On u|e u ku}u, a glava mu puna pra{ine, pa ustade jedna od k}eri mu i po~e mu prati glavu, skidati pra{inu, pla~u}i. Resulullah, a.s., joj re~e: Ne pla~i, k}eri moja, Allah ~uva tvoga oca. Kurej{ije nisu ~inile ovako grozne stvari dok n umrije Ebu Talib.220 Zbog ovako ~estih, ovako tu`nih i tragi~nih doga|aja, te, desete godine, Resulullah, a.s., prozva tu godinu Godina tuge i pod tim nazivom poznata je u historiji.

@ENIDBA SEVDOM, R.A. U mjesecu {evalu iste godine, 10. godine po poslanstvu, oèni se Resulullah, a.s., Sevdom, k}erku Zemata koji je davno primio islam. Onase sa muhadìrima bila iselila u Abesiniju (druga hid`ra). Bila je udata za Sekrana bin Amra. On je primio islam i zajedno su odselili, te je on tamo umro a ona se vratila u Meku. I tada ju je zaprosio Resulullah, a.s., i oènio se njom. To mu je bila prva èna nakon smrti h. Hatidè, r.a. Nakon nekoliko godina, ona pokloni svoje no}i u kojima je trebala da spava s Resulullahom, a.s., Ai{i, r.a.221

RAZLOZI ZA STRPLJENJE I USTRAJNOST Nekim situacijama iz ìvota Resulullah, a.s., u Meki, ~ovjek ostaje zapanjen. Da svako ko je iole razuman, ostat }e i bez rije~i. Mnogi pametni ljudi postavljaju sebi pitanje: {ta je to, {to je bilo tako sna`no i tako jako, da odrì muslimane Meke u Allahovoj vjeri i pored strahovitih patnji koje su podnosili. Kako su mogli imati toliko strpljenja nad zavjerom i nasiljem od kojih se diè kosa na glavi, a jeì koà na tijelu. Gledaju}i na ovo, smatramo vrijednim da ukaèmo na neke od razloga i uzroka velikog strpljenja: 1. ^vrsti iman uvjet je ustrajnosti u svemu. Vjerovanje u Alaha, d`.{., Jednog, Jedinog i spoznaja, ali iskrena spoznaja Allaha, d`.{. Kada se stopi nepokolebljivi iman s vedrim otvorenim srcima, teì teìnom planine, a vlasnik ovakvog postojanog imana i ~vrstog ubj|enja, sve ovozemaljske patnj, ma kakve i ma kolike bile, vidi u okrilju svog imana, kao àbokre~inu koju nosi uzburkana bujica koja treba probiti ~vrste brane i jake utvrde. Ni{ta stoga ne zna~i muka i patnja na tom putu podnesena. [ta je to u odnosu na ljepotu imana, koja }e isturiti sav {ljam na povr{inu, a srce ostaviti radosno i pripravno. Tako Allah navodi


primjer za istinu i neistinu: Otpaci se odbacuju, dok ono {to koristi ljudima ostaje na zemlji. (13:17) Iz ovog jedinstvenog uzroka proizilaze drugi koji samo pomaù ja~anje i u~vr{}ivanje strpljenja. To je: 2. Vo|stvo, koje prihva}aju ljudi srcem, ukazuje na to da je Resulullah, a.s., kao vrhovni vo|a muslimanskog naroda, (ne samo to, nego i cijelog ~ovje~anstva), posjedovao vrhunski moral i osobine jedne kompletne li~nosti, koja svojom svje{}u, razumom, plemenito{}u, pravedno{}u i iskreno{}u, plijeni ljudska srca. Po{tenje, ugled, ~ast i dobrota govore o ~ovjeku, koji je sa svim tim svojstvima stajao na najve}oj ljestvici ljudskog roda. Bio je osoba kojoj se mora i neprijatelj diviti, cijeniti ga i po{tovati. Tako se jedanput sastado{e trojica Kurej{ija koji su tajno, svaki ponaosob,slu{ali kao Resulullah, a.s., u~i Kuran. Bili su zadivljeni, jer to nije bio obi~an govor, nisu to bili stihovi. Zatim se razotkrila njihova tajna i jedan od njih upita Ebu - Dèhla, (a bio je on jedan od te trojice): [ta misli{ o ovome {to sam ~uo od Muhammeda? A {ta si to ~uo? Posva|ali smo se sa Abdu Menafom oko ~asti i vlasti. Takmi~ili smo se ko }e {ta bolje uraditi. Oni su bili bogati, a i mi smo bili bogati. Njih su druga plemena uzimala za svjedoke, a i nas, oni su djelili, a i mi smo dijelili, pa kad smo shvatili da u svemu opona{amo jedni druge, ~ak i u jahanju, postali smo kao dva trka~a konja, koji su predmet opklade. Oni reko{e: Mi imamo Vjerovjesnika kome dolazi objava s neba! Kada }emo ih sti}i utome?! Tako mi Boga, ne}emo nikad u njega vjerovati niti ga priznati.222 Ebu - Dèhl znao je re}i: O Muhammede, mi ne utjerujemo tebe u la`, ali la` je ono {to ti tuma~i{. Tada Allah, d`.{., objavi: Oni doista ne okrivljuju tebe da si ti laàc, nego nevjernici pori~u Allahove rije~i. (6:33)223 Nevjernici su Poslanika jednog dana tri puta pogrdno uvrijedili. Kada su to uradili tre}i put on je rekao: O Kurej{ije, ja sam do{ao da vam najavim propast. Tada bi se od ovih rije~i upla{ili, pa bi i oni najè{}i neprijatelji postupali snjim kako su najbolje umjeli. Kada su bacili na njega crijeva dok je bio na sed`di, on ih prokle. Oni se prestado{e smijati, pa ih poklopi briga i o~aj, i bili su ubije|eni da }e ih kletva sti}i i da }e biti ka`njeni. Resulullah, a.s., tako|er je prokleo Utbea bin Leheba, i on je bio ubije|en da }e ga ta kletva sti}i; ugledav{i lava zavikao je: Ubi me, tako mi Boga! Muhammed me ubi, iako je u Meki. (a Utejbet se nalazio na putu za [am.) Tako|er Ubej bin Halef zaprijetio je da }e ubiti Resulullaha, a.s. On je rekao: Ubit }u te, ako Bog da Pa kad je ranjen Ubejj u vrat u Bitki na Uhudu (posjekotina nije bila tako velika) rekao je: Meni je ve} on rekao u Meki: Ja }u tebe ubiti. Tako mi Boga, kad bi pljunuo na mene, ubio bi me.224 (o tome }e biti govora) Sad bin Muaz (dok je bio u Meki) rekao je Umejjetu bin Halefu: ûo sam Resulullaha, a.s., da kaè: Oni }e (tj. muslimani) boriti se protiv tebe. Umejje se stra{no upla{io, pa dade rije~ da ne}e izlaziti iz Meke. Kada ga natjera Ebu - Dèhl da ide u Bitku na Bedru, kupi najbolju devu u Meki da na njoj moè ute}i. @ena mu re~e: O Ebu Safvane, da li si zaboravio {ta ti je rekao tvoj brat El -Jeserbijj? Re~e: Ne, tako mi Boga, ne}u s njima daleko putovati.225 Tako su prolazili neprijatelji Resulullaha, a.s. [to se ti~e

110


njegovih drugova i prijatelja za njega su disali jednom du{om. Bio je u njihovom srcu i u njihovom oku zjenica. Me|u njima tekla je iskrena ljubav kao {to voda te~e svojim tokom. Privla~io je ljude kao {to magnet privla~i èljezo. Od prevelike ljubavi prema Reesulullahu, as., svaki je vi{e volio da se njemu grkljan prereè, a da Muhammedu, a.s., ne fali nokat s prsta, niti da ga trn ubode. Jednog je dana Ebu - Bekr bin Kuhafet bio napadnut u Meki. @estoko ga je pretukao Utbe bin Rebia. Udarao ga je nanulama, gazio mu po licu i skakao po stomaku. Os silnih udaraca nije mu se lice moglo prepoznati. Benu - Tememije odneso{e Ebu - Bekra u ~ar{afu ku}i, o~ekuju}i da umre. On se osvijesti tek predve~er i re~e: [ta je s Resulullahom, a.s.,? Poljubi{e ga i opomenu{e, a zatim ustado{e i reko{e njegovoj majci Ummil - Hajr: Gledaj da ga nahrani{ i napoji{ makar malo. Po{to je ostala sama s njim, insistirala je da joj Ebu - Bekr sve kaè. A on je pitao: [ta je s Resulullahom, a.s.? Ona re~e: Ne znam {ta je s tvojim drugom. On re~e: Idi kod Ummi Dèmil, k}eri Hattabove i pitaj je za njega. Ona ode kod nje i re~e joj: Ebu - Bekr pita za Muhammeda bin Abdullaha. Ummi - Dèmil odgovori: Ne znam ni Ebu - Bekra ni Muhammeda bin Abdullaha. Ako èli{ oti}i }u s tobom do tvog sina. Ona re~e: Hajde. Krenu Ummi l - Hajr, pa ugleda Ebu Bekra sveg u ranama. Ummi Dèmil zavriska i re~e: Tako mi Boga, ovo su mogli uraditi samo neprijatelji, nevjernici. @elim da se Allah osveti za tebe. On upita: A {ta je s Resulullahom, a.s.? Ummi - Dèmil upita: Smije li tvoja majka ~uti? On odgovori: Ne boj se nje. Ona re~e: On je ~itav i dobro je. Ebu - Bekr upita: A gdje je on? Ona odgovori: U ku}i Ibn - Erkama. Ebu - Bekr re~e: Tako mi Boga, niti }u jesti, niti }u piti, dok me ne odvedete Resulullahu. One ga umiri{e. Kad se smiri, i kad svijet pozaspa, iza|o{e njih dvije kasno u no} i povedo{e ga oslonjenog na njih, te ga dovedo{e Resulullahu, a.s.226 Prenijet }emo u doga|ajima s Uhuda, Hunejna i iz sli~nih situacija, nezapam}ene izjave ljubavi prema Resulullahu, a.s., kad budemo govrili o njemu. 3. Osje}aj odgovornosti: Ashabi su u potpunosti osje}ali kakvu su ogromnu i ozbiljnu odgovornost ponijeli na ple}ima. U toj odgovornosti se ni u kojem momentu ne smije ni{ta zaboraviti. Posljedice koje se izazivaju bijegom i strahom od odgovornosti, nanose daleko ve}u {tetu od one u kojoj se oni nalaze. [teta koja bi ih zadesila, a i ~itavo ~ovje~anstvo, nakon toga bijega, ne moè se mjeriti, ni u kom slu~aju, s patnjama s kojima su se susretali. 4. Vjerovanje u budu}i svijet: Ovo vjerovanje je jo{ vi{e utjecalo na osje}aj odgovornosti, i stalno ga ja~alo. ^vrsto i nepokolebljivo muslimani su vjerovali da }e ih Gospodar svjetova oìviti da odgovaraju za svoja djela: dobra i lo{a, mala i velika, a nakon toga ili }e biti u dènetskom boravi{tu gdje }e uìvati u Allahovim blagodatima, ili }e i}i u dèhenmsko boravi{te, da podnose vje~ne patnje. Oni su stoga provodili ìvot izme|u straha i nade, mole}i za milost Gospodara svoga, boje}i se njegove kazne. Oni su: Oni koji od onoga {to udjeljuju, i ~ija su srca puna straha, zato {to }e se vratiti svome Gospodaru (23:60). Oni su znali da dunjaluk, ovaj svijet, i sve njegove blagodati ne vrijede


koliko krilce komarice u pore|enju s ahiretom - budu}im svijetom. Ovo jako saznanje olak{avalo im je ovozemaljske patnje i gor~inu, tako da im nisu pridavali veliku pa`nju i zna~aj. 5. El - Kuran: U najteìm trenucima ìvota muslimana, trenucima preìvljavanja u strahu i nasilju, objavljivane su sure i ajeti (poglavlja i re~enice) iz Kurana, kao nepobitni dokazi temelja islama oko kojih se tuma~enje vjere (daavvet) u Meki kretalo. Vjernici su upu}ivani na temelje Allahove odredbe na kojoj je zasnovano na~asnije i najbolje ljudsko dru{tvo na svijetu, a to je islamsko dru{tvo. Kuran podsti~e muslimane da u te{kim trenucima i vremenima budu strpljivi i jaki. U vezi s tim, donosi mnoge primjere i obja{njava mudrost koju sadrè: Zar vi mislite da }ete u}i u Dènnet, a jo{ niste iskusili ono {to su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neima{tina i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i Poslanik, i oni koji su s njim vjerovali - uzviknuli: Kad }e ve} jednom Allahova pomo}? - Eto, Allahova pomo} je zaista blizu! (2:214) Elif - lam - mim. Misle li ljudi da }e biti ostavljeni na miru ako kaù: Mi vjerujemo!, i da u isku{enje ne}e biti dovedeni? A Mi smo u isku{enje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu, i na one koji laù. (29:1 - 3) Ovi ajeti odgovarali su na èlje nevjernika i upornih svojeglavaca, odgovorom jasnim, u kojem nema dvoumljenja. Kuran ih opominje i upozorava na kazne i neda}e koje }e ih zadesiti ako budu uporni u nevjerstvu i svojeglavosti. To upozorenje jasno je i konkretno, s potporom ajeta koji govore o Allahu, d`.{., i Njegovoj mo}i, zatim navode historijske primjere koji ukazuju na Allahovu, d`.{., zakonitost prema njegovim neprijateljima i prema njegovim evlijama (dobrim ljudima). Kuran se koristi metodom blagosti jedanput, a metodom osvje{}ivanja i upu}ivanja drugi put, dok ne odustanu od ìvota u jasnoj zabludi u kojoj se nalaze. Kuran je znao odvesti muslimane svojim smislom i svojim figurama u drugi svijet, svijet nepoznatog i nedoku~ivog. Otvarao bi im o~i da vide svemir, da vide Allahovu mo} i ljepotu, i osjete Njegovu savr{enost, iza kojih se krila i milost, i briga, i toplina, i zadovoljstvo prema onima koji Ga osje}aju - bez ikakvih prepreka. U okviru ovih ajeta bilo je dijaloga s muslimanima, u kojima im donosi radosnu vijest o svojoj milosti i svom zadovoljstvu, zbog njihovog boravka u ba{~ama punim vje~nih blagodati. Kuran im slika neprijatelja, nevjernika kao i silnika i krvnika. On govori kako }e im se suditi i kako }e biti izloèni dèhenemskoj patnji. Vatra }e im gorjeti lica, pa neka otpo~nu paklenu gozbu. 6. Nagovje{taj uspjeha: Muslimani su, i pored svega {to im se doga|alo, znali od prvog dana od kada su po~ele njihove patnje s nevjernicima, da prelazak na islam ne zna~i i to, da islam nosi sa sobom nesre}u i zlo, ve} da islamsko u~enje teì i ima za cilj, od prvog dana, obra~un s neznanjem i neznalicama, kao i njihovim mra~nim reìmom. Vjera islam ima za osnovni cilj uspostavljanje autoriteta na Zemlji i ru{enje politi~kih ustrojstava u svijetu, koja ne po{tuju ~ovjeka. Islam teì da izgradi dru{tvo, kojim }e Allah, d`.{., biti zadovoljan, dru{tvo koje }e s oboàvanja boànstava pre}i na oboàvanje Allaha, d`.{.

112


Kuran je objavljivao o tome radosne vijesti, neki put jasno i otvoreno, a neki put simboli~no. I tako, u to te{ko vrijeme za muslimane, kada im je zemlja bila pritje{njena, gotovo da se ugu{e na svom sopstvenom ognji{tu, i da izgube svoje ìvote, objavljivani su ajeti koji su poredili tegobe i neda}e, nepravdu i nasilje, te teàk ìvot prethodnih poslanika poslanih, tako|er, narodima koji su ih u la` utjerivali i ostajali u nevjerstvu. Ajeti koji su govorili o ovome sadràvali su skoro ista stanja i iste situacije, u kojima i kroz koje su muslimani prolazili u Meki, maltretirani od njenih nevjernika. Ajeti su sadràvali metode rje{enja za uspjeh vjernika. U nekim kuranskim poglavljima jasna su predskazanja propasti idolopoklonika Meke i uspjeha muslimana s uspjehom {irenja i tuma~enja vjere islama. U tom periodu objavljeno je mnogo ajeta koji donose radosnu vijest o pobjedi muslimana. Allah, d`.{., kaè: A rije~ Na{a davno je re~ena o robovima Na{im, o poslanicima: Oni }e biti, doista, potpomognuti i vojska na{a }e zacijelo pobijediti! Zato se okreni od njih za neko vrijeme i promatraj ih, i oni }e promatrati! Zar oni kaznu Na{u da poùruju? Kad ih ona stigne, zlo }e jutro osvanuti onima koji su bili opomenuti! (37:171 - 177) Allah tako|er kaè: Skup }e sigurno poraèn biti, a oni }e se u bijeg dati! (54:45), i kaè: Oni predstavljaju neznatnu urotni~ku vojsku koja }e tamo biti poraèna. (38:11) Za one koji su oti{li u Abesiniju u izgnanstvo, objavljeno je: Oni koji se isele Allaha radi, nakon {to su bili progonjeni, Mi }emo jo{ na ovom svijetu na lijepo mjesto smjestiti; a nagrada na onome svijetu bit }e jo{ ve}a - kad bi oni samo znali! (16:41) Resulullaha, a.s., pitali su o Jusufu pejgamberu, pa Allah, d`.{., objavi. U Jusufu i bra}i njegovoj nalaze se poruke za sve koji se raspituju. (12:7) Oni koji se raspituju su stanovnici Meke, koje }e zadesiti ono {to je zadesilo Jusufovu bra}u, propast i predaja. Kada Allah, d`.{., govori o poslanicima, kaè: Nevjernici ssu govorili poslanicima svojim. Ili }ete vjere na{e biti, ili }emo vas, doista, iz zemlje na{e protjerati! A poslanicima je Gospodar njihov objavljivao: Mi }emo nevjernike sigurno uni{titi i poslije njih vas na Zemlji nastaniti. Bit }e to za one koji }e se polaganja ra~una preda Mnom bojati i koji }e od prijetnje moje strahovati. (14:13, 14) Kad je izbio rat izme|u Perzijanaca i Rimljana, i kada su mu{rici èljeli pobjedu Perzijanaca, s obzirom da su oni bili mu{rici, muslimani kao vjernici èljeli su pobjedu Rimljana, tako|r vjernika, koji su vjerovali u Boga, poslanike, Objavu Knjige i Sudnji dan. Ali pobijedi{e Perzijanci. Tada Allah, d`.{., nagovijesti u objavljenim ajetima da }e Rimljani dobiti pobjedu, ali za nekoliko godina. Kuran, pored ovoga nagovje{taja, najavi i jo{ jedan, radosniji,a to je pobjedu muslimana uz Allahovu, d`.{., mo}: Allahova je odluka - i tada }e se vjernici radovati Allahovoj pomo}i. On pomaè kome ho}e. On je Silan i Samilostan. (30:4, 5) Resulullah, a.s., s vremena na vrijeme je predskazivao radosne doga|aje sli~ne ovima. On se u vrijeme hodo~a{}a kretao me|u ljudima na trgu Ukkaz, Med`ni i Zil - Medàzu i


{irio Objavu, ali nije ljudima samo obe}avao Dènnet i dènetske blagodati nego im je sasvim otvoreno govorio: O ljudi, recite: Nema drugog boga osim Allaha, bit }ete spaseni. S tom rje~ju zagospodarit }ete Arapima, pot~initi strance, a ako umrete, bit }ete vladari u Dènnetu.227 Ranije smo spomenuli {ta je odgovorio Utbe bin Rebia Resulullahu, a.s., kad su se cjenkali oko nekih ovodunjalu~kih stvari. Utbe nije nikada ni razumio, ni shvatio Resulullaha, a.s. Vrijedno je ponoviti {ta je odgovorio Resulullah, a.s., kad je posljednja delegacija Kurej{ija do{la Ebu - Talibu. On je jasno i glasno rekao da od njih traì da prihvate samo jednu rije~: kelime - i - {ehadet. Pri~a Habab bin el - Eret: Do{ao sam kod Poslanika, a.s., a on je sjedio ogrnut svojom burdom (ogrta~), u sjeni Kabe. Mu{rici su nas tada èstoko proganjali. Rekoh mu: Zar ne}e{ moliti Allaha (da nam pomogne)? On sjede, sav crven u licu i re~e: Ranije je bilo da gvozdenom ~e{agijom skidaju meso do kostiju nekome, to ga ne bi odvratilo od vjere. Sigurno }e Allah upotpuniti dostavljanje islama tako da }e konjanik i}i iz Sane do Hadremevta, a da se ne}e bojati nikoga osim Allaha. Prenosilac je dodao: I vuka za svoje stado.228 I u drugom predanju: Ali vi poùrujete (nemate strpljenja).229 Ova radosna predskazanja nisu bila nepoznata i skrivena, nego su za njih znali i muslimani i nevjernici. Tako bi se El - Esved ibn el - Muttalib i njegovo dru{tvo ismijavali ashabima kada bi ih vidjeli govore}i: Do{li su vam kraljevi zemaljski i oni }e pobijediti perzijske i rimske kraljeve. Zatim bi zvi`dali i pljeskali... Uz sva predskazanja za slavnu i svijetlu budu}nost na ovome svijetu, uz molbu iskrenu i sr~anu za boravak u Dènnetu, ashabi su svakodnevna zbivanja, tegobe i neda}e koje ih neprekidno okruùju, smatrali samo ljetnim oblakom koji }e se za kratko vrijeme rasturiti. Resulullah, a.s., imao je ogromnu snagu i strpljenje da nahrani du{e muslimana znanjem i Kuranom. Na tim osnovama temeljio se odgoj, precizan idubok. Kao rezultat toga kod muslimana imamo plemenitu du{u, ~isto srce, lijep odgoj, nepot~injenost materiji, borbu sa strastima, pokornost Gospodaru Zemlje i nebesa. Samo s takvim osobinama bilo je mogu}e na}i put iz tmnine na svijetlo. Bila je to pobjeda strpljenja nad neda}ama, lijepog nad ru`nim. S tim svim vjerovanje (iman) postajao je dublji, a snjim je raslo i sve {to je ljudsko. Rasla je briga za po{tenim ìvljenjem, za poslovima kojima }e Allah, d`.{., biti zadovoljan, za naukom koja }e obogatiti saznanja o vjeri, za samoobra~unom i gospodarenjem ~ulima, pa do psihi~ke smirenosti, strpljivosti, itd.


115

TRE]I PERIOD OBJAVE POZIVANJE U ISLAM IZVAN MEKE RESULULLAH, A.S., U TAIFU U mjesecu {evalu230, desete godine poslanstva, (krajem maja ili po~etkom juna 619. godine po kalendaru), iza|e Resulullah, a.s., iz Meke i ode u Taif. Taif je grad udaljen od Meke oko {ezdeset milja. Ovu razdaljinu je Resulullah, a.s., pre{ao pje{ice. S njim je na put krenuo i njegov oslobo|eni rob Zejd bin el - Harise. U putu je Resulullah, a.s., pzivao plemena na koja je nailazio, u islam. Ni jedno pleme se nije odazvalo njegovom pozivu. Kad je do{ao u Taif uputi se trojici bra}e, poglavara plemena Sekif. To su bili Abdu Jalijel, Mesud i Hubejb, sinovi Amra bin Umejr es - Sekafije. Resulullah sjede s njima i pozva i njih u islam, pozva ih da vjeruju Allahu ida pomognu vjeri. Jedan od njih re~e: Ja }u po~upati prekriva~ Kabe, ako je tebe zaista Allah poslao. drugi re~e: A zar Allah nije imao nekog drugog osim tebe?, a tre}i re~e: Ovo je prvi i zadnji put da sam s tobom govorio. Ako si ti Poslanik, onda meni i ne dolikuje da govorim s tobom, a ako nisi, ti laè{ na Boga, onda i ne treba da s tobom govorim. Resulullah ustade od njih, ali im re~e: Rekli ste {to ste imali, ali nikome o meni ne govorite. Resulullah, a.s., proveo je u Taifu deset dana. Nikoga od uglednih ljudi Taifa nije pozvao u islam, a da li~no nije oti{ao kod njega i s njim govorio. Oni reko{e: Napusti na{u zemlji i idi., i na njega navrati{e svoj olo{. Kada je Resulullah, a.s., napu{tao Taif, olo{ i robovi su ga slijedili, hulili i na njega s lijeve i desne Resulullahove, a.s., strane. Ga|ali su ga kamenicama i vrije|ali pogrdnim rije~ima. Neko ga je pogodio kamenom u tetivu iznadpete, pa je potekla krv i obu}u mu natopila. Zejd bin el - Harise {titio ga je svojim tijelom. Resululah, a.s., osjetio je bol u glavi od silne galame, vike i udaraca. On i Zejd nasloni{e se na ogradu ba{~e Utbeta i [ejbeta, sinova Rebia, koji su ìvjeli tri milje od Taifa. Kad se Resulullah, a.s., sa Zejdom sakrio iza ograde, masa olo{a vratila se u Taif. Resulullah u|e u ba{~u i sjede pod vinograd uza zid. Kada se povratio i malo odmorio od onoga {to mu se desilo, izu~i ~uvenu dovu koja svjedo~i o velikoj tuzi i bolu usrcu nakon stra{nog doga|aja. Za njega je àlost bila, {to niko ne prima islam.

116


ÛVENA TAIFSKA DOVA GLASI: Gospodaru moj, molim Te da me fizi~ki oja~a{ i da me izvede{ iz bezizlazne situacije u kojoj se nalazim.Molim Te da me sa~uva{ od ljudskog poniènja. O Najmilostiviji! Ti si Staratelj nejakih. Ti si moj Staratelj. Molim Te, ne ostavljaj me na milost i nemilost tu|incima koji me neprijateljski do~eka{e! Gospodaru moj, ne prepu{taj me njima. Stvoritelju moj, ako Ti nisi srdit na mene, onda za sve ove patnje ne marim. Tvoja briga o meni je prevelika, stoga se utje~em svjetlu Tvoga lica, kojim si rastjerao tamu i uz pomo} kojeg upravlja{ ovim i budu}im svijetom, i molim Te, skini Sviju srd`bu s mene! Obdari me Svojom milo{}u dok ne postignem Tvoje zadovoljstvo. Niko nema snage i mo}i osim Tebe. Kada ga ugleda{e dva Rebiatova sina, u ovom te{kom stanju, probudi se u njima osje}aj samilosti, te pozva{e jednog dje~aka, malog kr{}anina - roba, zvanog Addas i reko{e mu: Nosi ovaj groz onom ~ovjeku. Kada dje~ak do|e do Resulullaha, a.s., dade mu gro`|e. Resulullah, a.s., pruì ruku ire~e bismillahi (u ime Allaha), a zatim pojede. Addas re~e: Ovako ne govori narod ovog kraja, a Resulullah, a.s., ga upita: Odakle si ti i koje si vjere? On re~e: Ja sam kr{}anin iz Ninive. Resulullah, a.s., dodade: Ti si, dakle, iz sela dobrog ~ovjeka Junusa bin Meteja. On re~e: A odakle zna{ ko je Junus bin Metej? Resulullah, a.s., odgovori: To je moj brat. On je Poslanik, a i ja sam Poslanik. Addas pade po Resululahu, a.s., i po~e da mu ljubi glavu, ruke i noge Sinovi Rebiata su sve to posmatrali, pa jedan drugom re~e: Onaj tamo }e ti pokvariti dje~aka. Ne}e te vi{e slu{ati! Kad se Addas vrati, upita{ega: Te{ko tebi, {ta ti bi? On odgovori: Moj gospodaru, ovaj ~ovjek je osoba kakve nema danas na Zemlji Ispri~a o mi je ne{to {to ne moè znati niko osim ~ovjeka koji je Poslanik. Obojica mu, na ove rije~i, viknu{e: Te{ko tebi Addase, s tvoje vjere }e te prevesti na svoju, a tvoja vjera je bolja od njegove. Nakon toga doga|aja, Resulullah, a.s., iza|e iz skrovi{ta i krenu put Meke,slomljena srca, punog tuge i jada. Kad se pribliì mjestu Karnu - Menazil, blizu grada, Allah, d`.{., posla mu Dìbrila i s njim meleka zaduènog za brda koji zatraì od Poslanika, a.s., da mu naredi da sru{i dva brijega El - Ah{eban, zvana Ebu Kubais i El - Ahner, na stanovnike Meke. Buharija prenosi op{irno ovu pri~u sa svojim senedom (lancem prenosilaca) od Urveta bin Zubejra, da mu je Ai{a, r.a., pri~ala, kako je pitala Resulullaha, a.s.: Da li si imao teèg dana od onoga na Uhudu (Bitka za Uhud)? On je odgovorio: Sva{ta sam preìvio od ovoga tvoga naroda, ali najgore {to su mi u~inili, u~inili su mi u Taifu, gdje sam sebe


117

izloìo poniènju pred Ibn-Abdu Jalijel ibn Abdi Kelalu. On se ne odazva mojoj èlji i mom pozivu da prihvati {ehadet, a po{to on to ne u~ini, ja odoh od njega zabrinut i uznemiren. Bio sam u bunilu iz kojega se ne probudih dok ne do|oh do mjesta Karnul - Menazil (Karni Es - Sealib). Tu podigoh glavu i ugledah obla~ak iznad glave koji mi je pravio hladovinu, pa pogledah bolje, kad na njemu stoji Dìbril i doziva me. Re~e mi: Allah je ~uo {ta si ti govorio njima i {ta su oni odgovorili tebi. Allah ti {alje mene - meleka Dìbrila - da naredi{ {ta god èli{ da uradim s njima. Zatim ~uh glas meleka koji mi nazva selam i re~e: O Muhammede, evo me, {ta èli{ da u~inim? Ako èli da na njih sru{im ova dva brijega - ElAh{ebani - u~init }u to. Resulullah, a.s., re~e: Ne. Nego èlim da Allah u~ini da me|u njihovim potomstvom bude onih koji }e oboàvati samo Allaha i ne}emu {irk ~initi.231 U ovom odgovoru, kojeg je dao Resulullah, a.s., ogleda se njegova izuzetna li~nost, satkana od visokih moralnih vrijednost, ~iju veli~inu je te{ko doku~iti. Resulullah, a.s., osvijesti se i srce mu se smiri, sretan zbog ove boànske pomo}i koju mu pruì Allah, d`.{., s nebeskih katova. Nakon toga nastavi put prema Meki, dok ne do|edo doline Nahla i tu ostade nekolikodana. U toj dolini nalaze se dva mjesta pogodna za boravak - Es-Sejlul Kebir i Ez-Zejme, jer su se u njima nalazili voda i bilje. Tragaju}i po knjigama nismo utvrdili gdje se to ta~no nalazi. U vrijeme boravka u ovoj dolini, Allah, d`.{., posla Muhammedu, a.s., jednu skupinu dìna. O njima Allah, d`.{., govori u Kuranu na dva mjesta: u poglavlju El - Ahkaf: Kada ti poslasmo nekoliko dìna da Kuran slu{aju, kada do|o{e da ga ~uju, oni reko{e: Pst! A kad se zavr{i, vrati{e se narodu svome da opominju: O narode na{, govorili su, mi smo slu{ali knjigu koja se poslije Musaa objavljuje, koja potvr|uje da su istinite i one prije nje i koja ka istini i na pravi put upu}uje.O narode na{, odazovite se Allahovu glasniku i vjerujte u Allaha, d`.{., On }e vam neke grijehe va{e oprostiti i od patnje vas neizdrìveza{tititi! (46:29 - 31) U poglavlju El -Dìnn stoji: Reci: Meni je objavljeno da je nekoliko dìna prislu{kivalo i reklo: Mi smo, doista Kuran, koji izaziva divljenje, slu{ali, koji na pravi put upu}uje, i mi smo u nj povjerovali i vi{e nikoga ne}emo Gospodaru na{em ravnim smatrati. (72:1, 2,) O njima Alah, d`.{., govori sve do kraja petnaestg ajeta. Iz ovih navedenih ajeta, kao i iz predanja koja su nastala tuma~enjem ovoga govora, jasno nam se ukazuje da Resulullah, a.s., nije do tada bio obavije{ten o dìnima. O njima je saznao tek nakon objave prethodnih ajeta. Ovo je bilo prvi put da bude u dru{tvu dìna. Tekst kasnijih predanja sadrì saznanje da su oni ~e{}e dolazili poslije ovih doga|aja. Uistinu, Kuran je otkrio Resulullahu, a.s., svijet dìna i time mu dao na znanje jedan novi vid pruène pomo}i i njegovi nedoku~ivih riznica Gajba (napoznatog i nedostupnog nama). Pomo} u vojsci koju ne zna i na vidi niko osim Njega, pozvr|ena je objavljivanjem ajeta u kojima nagovije{tava uspjeh Resulullahove, a.s., daave (tuma~enja i {irenja islama).

118


Ovim novim saznanjem tako|er je potvr|eno da ni jedna ovozemaljska sila nije u stanju da stane na put izme|u islama i njegovog uspjeha. Allah, d`.{., kaè: A oni koji se ne odazovu Allahovu glasniku, takvi Mu na Zemlji ne}e uma}i i mimo Njega ne}e za{titinika na}i. Oni su u velikoj zabludi. (46: 32) I Allah, d`.{., kaè: I mi znamo da ne moèmo Allahu na Zemlji uma}i i da od Njega ne moèmo pobje}i. (72:12) Pred ovom pomo}i, pred ovom pobjedomi ovim predskazanjima, razi|e se oblak tame, àlosti i o~aja, koji je pratio Resulullaha, a.s. od njegovog izlaska iz Taifa, onako skrhanog i oja|enog, pa dok ne odlu~i da se vrati u Meku, sa ~vrstim naumom da nastavi zapo~eti posao oko tuma~enja islama i dostavljanja vje~ne Allahove Objave s novim poletom, snagom, voljom i ushi}enjem. Tada otprilike Zejd bin Harise mu re~e: Kako }e{ ponovo u Meku, kad su te protjerali? On odgovori: O Zejde, Allah, kako vidi{, pronalazi izlaz i daje olak{anje. On }e potpomo}i Svoju vjeru i uzdignuti Svoga Poslanika. Resulullah, a.s., u povratku za Meku svrati u pe}inu Hira i posla ~ovjeka iz porodie Huzaat kod Ahnesa bin [erika, da ga primi pod svoju za{titu. On re~e: Ja nisam doma}i, a samo oni mogu nekog uzeti pod svoju za{titu. On posla ~ovjeka kod Suhejla bin Amra, a Suhejl re~e: Zaista porodica Benu - Amir ne moè {tititi porodicu Benu - Kab. On ga posla El - Mutamu bin Adijju, pa Mutam odgovori: Da, ja ga uzimam pod svoju za{titu. On zatim pozva svoje sinove i svoje pleme i re~e im: Stavite na sebe oru`je i budite raspore|eni na uglovima Kabe. Ja sam uzeo Muhammeda pod svoju za{titu. Zatim posla po Resulullaha, a.s., neka do|e i u|e. Kad se Resulullah, a.s., pojavi sa Zejdom bin Harise i pro|e do Mesdìdul - harama, gdje se zaustavi, Mutam bin Adijj ustade na svojoj devi i pozva: O Kurej{ije, ja sam Muhammeda, a.s., uzeo pod svoju za{titu i neka ga niko od vas ne vrije|a. U tom Resulullah, koji je ~inio obilazak Kabe, do|e do ugla na kojem je crni kamen i dota~e ga. Zatim je klanjao dva rekata i oti{ao svojoj ku}i. Mutam i njegovi naoruàni ljudi otpratili su ga do ku}e. Postoji pri~a da je Ebu - Dèhel upitao Mutama: Je si li mu za{titnik ili sljedbenik? Ovaj odgovori: Samo za{titnik. Ebu - Dèhel re~e: Koga ti {titi{ i mi }emo {tititi.232 Resulullah, a.s., nije zaboravio Mutamu ovo dobro djelo,stoga ga slu{amo da na Bedru po pitanju zarobljenika kaè: Da je ìv Mutam bin Adijj, i da mi je posredovao za ove ovdje,sve bih ih njemu ostavio.233


119

PREDOÂVANJE ISLAMA PLEMENIMA I POJEDINCIMA U mjesecu zul-kade, desete godine od poslanstva, krajem juna ili po~etkom jula, godine 619. po kalendaru, Resulullah se vrati u Meku, da nastavi izlaganje islama plemenima i pojednicima. Zbog pribliàvanja sezone hodo~a{}a ljudi su masovno dolazili u Meku na iznurenim kamilama, i iz mjesta dalekih, da obave obred hadà, i da bi za sebe korist imali, te da bi u odre|ene dane, prilikom klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Resulullah, a.s., iskoristio je ovu priliku, pa je obilazio pleme po pleme, izlaù}i im temelje islama, pozivaju}i ih u Allahovu, d`.{., vjeru. To je ~inio s istom snagom, istim elanom i istim metodom, kao {to je to ~inio od ~etvrte godine poslanstva.

PLEMENA KOJIM JE PONUDIO ISLAM Pri~ao je Ez - Zuhri: Plemena koja su nam spomenuta i kod kojih je oti{ao, ponudio islam i pozivao ih u njega, bila su: Benu Amir bin Sasa, Muharib bin Hasfe, Fizare, Gassan, Murre, Hanife, Selim, Abes, Benu - Nasr, Benul - Bekai, Kinda, Kelb, El - Haris bin Kab, Uzrej, El - HAdarime, i niko od njih mu se nije odazvao.234 Ova plemena koja je naveo Ez - Zuheri nisu sva pozvana u islam tokom jednegodine ili za vrijeme jednog hadà, nego je to Resulullah, a.s., ~inio svake godine, po~ev{i od ~etvrte kada je i dobio imperativ da javno nastupa, pa do posljednje sezone hadà pred Hid`ru. Stoga se ne bi moglo re}i da je odre|eno pleme pozivano u islam u jednoj odre|enoj godini. U~enjak El - Mensur Fevri navodi neka plemena koja je prvi puta pozivao u islam te desete godine 235, a Ebu - Ishak iznosi i metode pozivanja kao i njihovo odbijanje. Evo ukratko o tome: 1. Benu - Kelb: Resulullah, a.s., oti{ao je kod jedne njihove porodice koja se zvala Benu Abdillah, pa ih pozva da vjeruju u Allaha, d`.{., i njega kao Poslanika, a.s. On im je rekao. O Benu-Abdullah, Allah je dao lijepo ime va{em ocu, a vi ne prihva}ate ono {to On daje vama. 2. Benu - Hanifa: On je njih obilazio u mjestu gdje su odsjeli i pozivao ih u islam ida povjeruju u njega kao Poslanika. Nikood Arapa nije ru`nije odbio ponudu od njih. 3. Benu Amir bin Sasaa starje{ina je kod kojega je oti{ao Resulullah, a.s., i pozvao ih

120


u islam, da vjeruju jednog Allaha, d`.{., i priznaju njega za Allahovog Poslanika. Jedan iz porodice, pod imenom Behiret bin Firas, re~e: Tako mi Boga, kada bih uzeo ovog mladi}a od Kurej{ija, s njim bih zavladao nad Arapima. Zatim dodade: [ta misli{ ako ti damo prisegu na islam, zatim te Allah pomogne nad neprijateljima, ho}emo li te naslijediti (u poslanstvu)? Resulullah, a.s., re~e: Odredba o tome je u Allahovim rukama. On poslanstvo daje kome ho}e. Amir mu tada re~e: Onda nam ti nisi potreban. I oni ga odbi{e. Kada su se vratile porodice Benu - Amra svojim ku}ama, pri~ale su svome starje{ini, koji nije bio na hodo~a{}u zbog starosti, {ta im se dogodilo. Reko{e mu: Dolazio nam je mladi} iz plemena Kurej{ od Beni Abdul - Muttaliba, koji sebe smatra Poslanikom. Poziva nas da ga {titimo i da ga povedemo sa sobom u na{u zemlju. Starac se dohvati za glavu pa re~e: O sinovi Amrovi, kaku ste to glupost uradili? Kolike li {tete zbog toga. Tako mi Boga, tako ne{to nikada ne bi izmislio ni jedan Ismailit (od porijekla Ismaila) On je govorio istinu. Gdje vam je pamet bila? 236

VJERNICI ISLAMA VAN MEKE Resulullah, a.s., izloìo je i ponudio islam plemenima i delegacijama, tako|er nije zanemario pojedince, kao i neke znamenite li~nosti. Neki su pozitivno odgovorili, tako da islam primi{e mnogi ljudi, neposredno poslije perioda hodo~a{}a. Evo nekih od tih: 1. Suvejd bin Samit bio je ugledni jesribski 237 pjesnik. Njegovi su ga zvali nadimkom Kamil (potpun), zbog njegovog pjesni~kog dara, ~asti i porijekla. Do{ao je u Meku radi hadà ili umre, pa ga je Resulullah, a.s., pozvao u islam. On je odgovorio: Mo`da je to {to ti ima{, isto kao i ovo {to ja imam. Resulullah, a.s., upita ga: A {ta ti ima{? On re~e: Lukmanovu mudrost. Resulullah mu re~e: Kaì {ta zna{. Suvejd mu izloì ono {to je znao, pa mu Resulullah, a.s., re~e: Ovaj govor je lijep, ali ono {to ja imam kod sebe vrednije je od toga, ja imam kuranske ajete koje je obhjavio Uzvi{eni Allah, d`.{., meni. Kuran je putokaz i svjetlo ljudima. Zatim mu Resulullah, a.s., prou~io odlomak iz Kurana i pozva ga u islam. On ponovi za Resulullahom, a.s., kelimei - {ehadet i pre|e na islam rekav{i: Ovo su divne rije~i. Zatim se vratio u Medinu, ali je poslije toga bio ubijen u ratu Buas. 238 Suvejd je primio islam po~etkom jedanaeste godine poslanstva. 239 2. Ijjas bin Muaz bio je mlad dje~ak, porijeklom iz Jesriba. U Meku je do{ao sa delegacijom plemena El - Evs. Do{li su u Meku da sklope savez s Kurej{ijama protiv njihovih sunarodnjaka iz plemena El - Hazred`, neposredno pred ~uveni rat Buas, po~etkom jedanaeste godine od poslanstva. Neprijateljski plamen bio je zapaljen izme|u dva spomenuta plemena u Jesribu.


121

Pleme El - Hazred` bilo je brojnije od plemena El - Evs. Kada je Resulullah, a.s., saznao da su El - Evsovi do{li u Meku, oti{ao je kod njih, sjeo irekao: A kako to? On re~e: Ja sam Allahov Poslanik, poslao me je vjernicima. Ja ih pozivam da vjeruju Allaha i da Mu ni u ~emu druga ne pripisuju. Meni je spustio Knjigu. Zatim im je objasnio islam i prou~io odlomak iz Kurana. Tada Ijjas bin Muaz re~e: O narode, bolje }e biti da smo radi ovoga do{li, nego radi saveza. Tada uze {aku pustinjskog praha Ebu - Hajser Enes bin Rafia, jedan ~lan delegacije, i baci je Ijjasu u lice, pa re~e. Gubi se od nas! Tako mi ìvota, mi smo do{li zbog druge stvari. Ijjas za{utje, a Resulullah, a.s., ustade i napusti ih. Oni su se potom vratili u Medinu neobavljena posla. Savez sa Kure{ijama nisu sklopili. Nakon povratka u Jesrib, Ijjas je ubrzo umro donose}i {ehadet, u~e}i tekbire, zahvaljuju}i i slave}i Allaha, d`.{. I niko ne sumnja u to da je Ijjas umro kao pravi musliman. 240

3. Ebu Zerr El - Gaffari bio je stanovnik iz okoline Jesriba. Kada je do{la vijest u Jesrib o Muhammedovom, a.s., poslanstvu preko Suvejda bin Samita i Ijjasa bin Muaza, legla je na srce Ebu - Zerra i bila povod njegovom islamu. 241 Buharija prenosi od Ibn - Abbasa da je pri~ao: Rekao je Ebu - Zerr: Ja sam iz porodice Gaffar, ~uli smo vijest da se u Meki pojavio ~ovjek koji sebe smatra Poslanikom, pa se obratih bratu: Moj brate, oti|i kod tog ~ovjeka, razgovoaraj s njim i vrati mi se s informacijama. On ode, vidje Resulullaha, a.s., a potom se vrati ku}i. Kad je do{ao, ja ga upitah: S kakvim vijestima si do{ao? On odgovori: Tako mi Allaha, vidio sam ~ovjeka koji nare|uje dobro a odvra}a od zla. Ja mu tada rekoh: Nisi me zadovoljio s odgovorom. Onda, ja uzeh ranac (zave`ljaj) i {tap, pa kenuh u Meku. Kad tamo do|oh, po~eh traìti Muhammeda, a.s. Ne znam ga, a mrzi me da nekog pitam. Boravio sam u mesdìdu i pio vodu zem - zem. Zatim pro|e pokraj mene Alija i re~e: Ovaj ~ovjek kao da je stranac? Odgovorih mu: Da. Zatim me on pozva kad krenu ku}i, i ja po|oh za njim. Niti on mene {ta pita, a ni ja njega. Kod njega sam prespavao, a ujutro krenuh u mesdìd da pitam za Muhammeda. Do tada mi nije niko ni{ta pri~ao o njemu. Opet pro|e Alija pored mene i re~e: Jo{ uvijek nisi na{ao gdje }e{ odsjejsti? Rekoh: Ne. On re~e: Hajde sa mnom. Pa me upita: Ko si? [ta te dovede u ovaj grad? Rekoh mu: Ako me ne}e{ izdati, re}i }u ti. Alija re~e: Dobro. Ja mu rekoh: ûo sam da ovdje ìvi neki ~ovjek koji sebe smatra Boìjim Poslanikom. Slao sam brata da s njim razgovara, pa se vratio bez obavljena posla. @elim da vidim li~no tog ~ovjeka. Alija, r.a., njemu re~e: Eto, ti si potrefio na vodi~a. Ja upravo idem kod njega. Gdje ja u|em, u|i i ti. Ako vidim nekoga da je opasan po tebe, zastat }u i nasloniti se uza zid kao da popravljam svoju obu}u, a ti produì. Alija je i{ao. a ja za njim, dok ne u|osmo u jednu ku}u. S njim u|oh kod Allahovog Poslanika, a.s. Ja mu rekoh: Predo~i mi islam. On mi ga predo~i. Primih islam isti ~as, pa mi re~e: O Ebu - Zerr, nikom ni{ta ne govori o

122


ovome. Vrati se u svoje mjesto, pa kad ~uje{ da smo oja~ali i ti nam se pridruì. Jo{ se ne zna za nas i na{ rad, ali i ti radi. Rekoh: Tako mi Onoga ko ti je dostavio Istinu, pred svima }u sada glasno re}i. Pa do|oh u mesdìd i zatekoh Kurej{ije na okupu. Ja viknuh: O narode Kurej{a, zaista, ja svjedo~im da nema drugog boga osim Allaha i svjedo~im da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik. Oni povika{e: Ustanimo i drìmo ovog otpadnika. Ustado{e i izudara{e me do smrti. Zate~e me Abbas u takvom stanju, nage se nad mene, okrenu se njima i povika: Te{ko vama! Zar da ubijete ~ovjeka iz porodice Gaffar, a va{e trgovanje i va{i putevi vode preko njihove zemlje? Ostavi{e me na miru. Kada je osvanuo novi dan, vratih se u mesdìd i ponovih isto ono {to sam ju~er rekao. Oni reko{e: Udrimo ovog otpadnika, pa ustado{e i u~ini{e sa mnom isto {to su u~inili i prethodni dan. Opet nai|e Abbas, nadnese se nad mene i ponovi svoj ju~era{nji govor.242 4. Tufejl bin Amr ed - Dusi bio je ~astan i ugledan ~ovjek, daroviti pjesnik, poglavar plemena Dus. Njegovo pleme je imalo vlast, ili ne{to kao dominaciju u nekim pokrajinama Jemena. Posjetio je Meku jedanaeste godine po poslanstvu. Stanovnici Meke priredi{e mu topao do~ek sa velikim po~astima. Onimu reko{e: O Tufejle, stigao si u na{ grad, a u njemu se nalazi ~ovjek, zagonetan i neshvatljiv za nas, koji nas podvoji na skupine. Me|usobno nas zavadi. Govori kao vra~. Razdvaja oca od sina. brata od brata, muà od ène. Bojimo se za tebe i tvoju pratnju od onoga {to nas je zadesilo. Ne razgovaraj s njim i ne slu{aj{ta govori. Tufejl pri~a: Tako mi Allaha, toliko su bili uporni da sam odlu~io, niti da ga ~ujem, niti da s njim razgovaram. Kad po|oh u mesdì, za~epih u{i pamukom da ne ~ujem ni{ta od njegova govora. Stigoh ja u mesdìd, kad on stoji i klanja kod Kabe. Zastao sam blizu njega, pa me Allah ne ostavi, a da ne~uh neke njegove rije~i. Govor koji sam ~uo, bio je ugodan. Rekoh u sebi: Jadna ti majka Tufejle! Tako mi Boga, ja sam daroviti pjesnik, dobro razlikujem lijep govor od ru`nog, {ta mi smeta da poslu{am govor ovog ~ovjeka? Ako je ne{to lijepo, prihvatit }u, a ako je ru`no, zanemarit }u. Proboravio sam tu dok on ne krenu ku}i. Slijedio sam ga. Kad u|e u ku}u, u|oh za njim. Ispri~ah mu pri~e koje sam ~uo i upozorenje i brigu ljudi za mene. Rekoh mu da sam za~epio u{i pamukom, ali da sam, ipak, ~uo dio njegova govora. Rekoh mu: Pri~aj mi, {ta je s tobom. On mi predo~i islam i zau~i Kuran. Tako mi Boga, nikad do tada nisam ~uo ni{ta ljep{e od toga. Kakav divan govor! Primih islam, izgovorih {ehadet istine i rekoh mu: Mene slu{a moj narod,ja se vra}am u svoj kraj, pozvat }u ih u islam, moli Allaha da mi da neki znak! Resulullah, a.s., je molio. Allah, d`.{., dade mu znak. Kada se vra}ao ku}i, Allah mu obasja lice jarkom svjetlo{}u. Svjetlilo je kao kandilj. On re~e: Allahu moj, neka bude svjetlo mimo moga lica, bojim se da ne kaù: on je ~arobnjak. Svjetlost se pretvori u njegov bi~. On pozva u islam svoga oca i svoju ènu. Oni prihvati{e, ali njegov narod ne prihvati novu vjeru. Me|utim, nisu ga


123

skidali s ~ela sve do njegovog odlaska, nakon Bitke na Hendeku. 243 S njim se iselilo oko osamdesetak ku}a iz plemena. U islamu je doìvio lijepu starost. Pao je kao {ehid u Bitki na Jemami. 244 5. Dimad el - Ezdi porijeklom je iz plemena Ezd [enuet iz Jemna. Lije~io je ljude. Do{ao je u Meku i ~uo njen olo{ od ljudi kako govori: Muhammed je, uistinu, lud. On u sebi pomisli: Kad bih do{ao kod tog ~ovjeka, mo`da bi ga Bog izlije~io uz moju pomo}. On na|e Muhammeda, a.s., i re~e mu: O Muhammede, ja lije~im od ove bolesti, ho}e{ li da te izlije~im? Resulullah, a.s., re~e: Hvala pripada Allahu. Njemu se zahvaljujemo i od Njega pomo}i traìmo. Koga Allah uputi, taj ne}e zalutati, a koga On u zabludu dovede, niko ga iz nje ne moè izvesti. Ja svjedo~im da nema drugog boga osim Allaha, Jednog, Jedinog, On nema suparnika i svjedo~im da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik. A sad, re~e El - Ezdi, ponovi mi ove tvoje rije~i. Resulullah, a.s., ponovi ih tri puta, pa ovaj re~e: Slu{ao sam rije~i ~arobnjak i vra~a i rije~i pjesnika, ali ovako ne{to jo{ nisam ~uo. Tvoje rije~i nadma{uju svaki govor. Pruì svoju ruku da ti se zakunem na islam, pa mu dade svoju prisegu. 245

[EST DOBRIH STANOVNIKA JESRIBA U vrijeme hadà, godine jedanaeste od poslanstva - jula 620. god. n. e., islam je na{ao plodne sjemenke za svoju ideju, koje ubrzo izrasto{e u granata stabla u ~ijoj hladovini su se muslimani odmarali od dugogodi{njih patnji silnika i zulum}ara. Resulullah, a.s., posjedovao je duboku mudrost. On je uspijevao tokom svih patnji i stradanja u Meki - od utjerivanja u la`, pa do odvra}anja od Allahovog puta - da obilazi arapska plemena i da im predo~ava islam. To bi ~inio tokom mra~nih no}i, nastoje}i da se mekanski nevjernici ne umije{aju izme|u njega i tih plemena. 246 Iza{ao je, jedne takve no}i, s Ebu - Bekrom i Alijom i obi{ao plemena Zuhel i [ejban bin Salebe. Pri~ao im je o islamu i pozivao ih u vjeru. Tako je poveden i jedan dijalog izme|u Ebu - Bekra i ~ovjeka iz Zuhela, u vidu pitanja i lijepih odgovora. Benu - [ejban najljep{e su odgovarali na pitanja. Me|utim, i pored toga odbili su primanje islama. 247 Zati m je Resulullah, a.s., oti{ao i na Minu, i to na Akabu. Na putu ka Akabi ~uo je ljude kako razgovaraju. On poùri da ih stigne i da im se pridruì. Bila su tu {esterica momaka iz Jesriba, svi iz plemena Hazred`. To su: 1. Esad bin Zeraret iz porodice Benu - Ned`dàr, 2. Avn bin el - Haris bin Rifata ibn Afra iz Benu Ned`d`dar, 3. Rafia bin Malik bin el - Ad`lan iz Beni - Zurejka,

124


4. Kutbet bin Amir bin Hudejde iz porodice Beni - Selema, 5. Ukbet bin Amir bin Nabi iz porodice Benu - Haram bin Kab, 6. Dàbir bin Abdullah bin Riab iz porodice Ubejd Abid bin Ganem. To su bili sinovi jesbirske gospode. Oni su slu{ali od jevrejskih robinja Medine koje su govorile da }e u ovom njihovom vijeku biti poslan Poslanik. On }e se pojaviti i mi }emo ga slijediti, pa }ete izginuti poput naroda Ada i Irema. 248 Kad ih je sustigao, Resulullah, a.s., im se obratio: Ko ste vi? Odgovori{e: Grupica Hazred`lija. Re~e: Od jevrejskih saveznika? Odgovori{e: Da. Re~e im: Ho}ete li sjesti da malo popri~amo? Odgovori{e: Da. Pa sjedo{e s Resulullahom, a.s., i on im objasni stvarnost islama i su{tinu vjere. Potom ih pozva da vjeruju Uzvi{enog Allaha, d`.{., i prou~i im odlomak izKurana. Oni reko{e jedan drugome: Znate, tako nam Boga, ovo je Poslanik o kojem su pri~ali jevreji. Ne dozvolimo da nas oni preteknu. Oni tada priznado{e Resulullaha, a.s., za Allahovog Poslanika i primi{e islam. Bili su me|u najpametnijim glavama Jesriba. Iscrpio ih je bratoubila~ki rat koji se nedavno zavr{io i koji ponovo moè buknuti, pa poèlje{e da Resulullahova vjera i misija bude razlog okon~anju ratovanja. Oni reko{e: Mi smo napustili svoje pleme, jer nismo mogli gledati {ta rade. Nema niti jednog takvog naroda kao {to su oni, u neprijateljstvu i zlu. Mo`da }e ih Allah objediniti oko tebe. Mi }emo im ponuditi i objasniti islam i pozvat }emo ih da ti vjeruju. Izloìt }emo im razlog zbog kojeg ti se odazvasmo i ubrojasmo se u tvoje sljedbenike. Ako ih Allah okupi oko tebe, bit }e{ najcjenjeniji ~ovjek. Kada se ovi vrati{e u Medinu, vrati{e se kao nosioci islama. U Medini ne ostade ni jedna ensarijska ku}a, a da se u njoj nije spominjao Allah,d`.{., i Resulullah, a.s. 249

NAPOMENA O RESULULLAHOVOJ, A.S., @ENIDBI AI[OM, R.A. U mjesecu {evalu, ove iste, jedanaeste godine po poslanstvu, vjen~a se Resulullah, a.s., s Ai{om, êdnom, r.a., Imala je {est godina, a s njom je imao odnos u Medini poslije hid`re, kada je imala devet godina. 250


125

EL - ISRA VE EL - MIARAD@I ISRA I MIRAD@ NO]NO PUTOVANJE I UZDIGNU]E Resulullah, a.s., provodio je izuzetno teàk period u ìvotu kr~e}i trnoviti put islamu. NJegova misija {irenja Allahove, d`.{., vjere, doìvljavala je uspone i padove. A tamo negdje u dalekim boànskim prostorima, treperile su sjajne zvijezde koje su {aputale o novim uspjesima. U tom peridu, izme|u uspjeha irazo~aranja, desio se doga|aj Israa i Miradà, o kojem }emo op{irnije govoriti zbog njegove velike duhovne vrijednosti. Postoji vi{e mi{ljenja o vremenu u kome se desi{e iisra i Mirad`: 1. Isra se dogodio u godini u kojoj je Allah, d`.{., po~astio Resulullaha, a.s., poslanstvom. Ovo mi{ljenje drì Taberani. 2. Doga|aj se zbio, nakon pet godina od poslanstva, smatraju Nevevija i Kurtubi. 3. Zbio se ovaj doga|aj dvadeset sedme no}i mjeseca redèpa, desete godine poslanstva, mi{ljenje je u~enjaka El - Mensura Fevrija. 4. Prije hid`re na {esnaest mjeseci, ili mjeseca ramazana, godine dvanaeste od poslanstva. 5. Prije hid`re na godinu i dva mjeseca, ili muharemu, trinaeste godine od poslanstva, i6. Prije hid`re na godinu dana, ili u mjesecu rebiul - evelu, trinaeste godine od poslanstva. Prva tri mi{ljenja uzeta su na osonovi nekih zna~ajnih doga|aja u tom periodu islama. Naime, h. Hatidà, r.a., preselila je na ahiret mjeseca ramazana, godine desete po poslanstvu. Do tada jo{ nije bio objavljen propis o pet dnevnih namaza, a uop}e nema spora oko toga da je pet dnevnih namaza propisano u ni}i Isra. 251 Posljednja tri mi{ljenja donesena su na temelju objavljivanja sure - poglavlja Kurana El - Isra, ~iji sadràj ukazuje da je prili~no kasno objavljen. Ne znam koje je ispravnije mi{ljenje. Svi imami hadisa prenose ovaj doga|aj, a mi }emo ga izloìti u kratkim crtama slijede}im redom: Ibn - Kajjim kaè: Resulllah, a.s., doìvio je Isra kao stvarno, tjelesno putovanje, koje je zapo~elo iz Mesdìdul - harama u Meki, a zavr{ilo se u Bejtul - Makdesu, u Kudusi [erifu. Putovao je na Buraku (jahalici), u pratnji meleka Dìbrila, a.s. Stigao je u Kudus, klanjao kao imam prethodnim poslanicima u dàmiji, a Buraka je zavezao o halku dàmijskih vrata.

126


Te no}i bilo je Resulullahovo, a.s., uzdignu}e iz Bejtul - Makdesa na prvi nebeski kat. Predvodio ga je melek Dìbril, koji ga je uveo u to prvo nepoznato Allahovo prostranstvo. Tamo je vidio Adema, a.s., oca ljudskog roda. Nazvao mu je selam, a on mu uzvratio dobrodo{licom i odgovorio na selam. Priznao je njegovo poslanstvo. Tu mu je Allah, d`.{., pokazao du{e {ehida s desne strane i du{e unesre}enih s lijeve strane. Odatle je Resulullah, a.s., uzdignut na drugi nebeski kat. Dobio je dozvolu za ulazak. Tamo je ugledao Jahjaa, sina Zekerijaha i Isaa, sina Merjemina. Sreo se snjima i nazvao im selam. Oni su mu odgovorili i nazvali dobrodo{licu i priznali ga za poslanika. Nakon toga uslijedilo je uzdignu}e na tre}i nebeski kat. Na njemu se sreo sa Jusufom. Nazvao mu selam i Jusuf mu je odgovorio selamaom i dobrodo{licom i priznao mu poslanstvo. Zatim je uzdignut na ~etvrti nebeski kat. Na njemu je ugledao Idrisa. Nazvao mu je selam. On je izrazio dobrodo{licu i priznao njegovo poslanstvo. Poslije toga uzdignut je na peti nebeski kat. Tamo je vidio Haruna, sina Imranova, nazvao mu selam, a ovaj njemu dobrodo{licu i priznao ga za poslanika. Odatle je uzdignut na {esti nebeski kat. Tu se sreo sa Musaom, sinom Imranovim. Nazao muselam, a on njemu dobrodo{licu. I on je priznao njegovo poslanstvo. Kada je napu{tao {esti nebeski kat, Musa je zaplakao. Upitan je: [ta te to navede na pla~? On odgovori: Pla~em zbog toga, {to }e narod dje~aka koji je iza mene do{ao za Poslanika, biti brojniji u Dènnetu od mog naroda. Poslije ovog razgovora, Resulullah, a.s., uzdignut je na sedmi nebeski kat.Tamo je sreo Ibrahima, a.s. Nazvao mu selam, a on njemu dobrodo{licu i priznao ga za poslanika. Nakon ovog putovanja, Resulullah, a.s., uzdignut je do Sidretul - Muntehaa, a odatle do Bejtul - Mamura. Sasvim se pribliìo Svevi{njem, Uzvi{enom Allahu, d`.{. Zatim se pribliìo, pa nadnio blizu koliko dva luka ili bliè. Objavio je robu Svome ono {to je objavio. Tu mu je propisano klanjanje pedeset dnevnih namaza. Resulullah, a.s., krenuo je nazad. Kada je prolazio pokraj Musaa, ovaj ga upita: [ta ti je nare|eno? Odgovori: Klanjanje pedeset dnevnih namaza. Musa re~e: Tvoj ummet ne}e biti u stanju da to izvr{ava. Vrati se svome Gospodaru i moli Ga da olak{a tvom ummetu. Resulullah, a.s., okrenu se meleku Dìbrilu, kao da od njega traì savjet. On mu potvrdno nai{areti: Da, akoti to èli{. Dìbril ga uzdignu ponovo kod Silnog, Slavljenog i Uzvi{enog Allaha, d`.{. - Koji je bio na Svom mjestu (ovo je dio Buharijine re~enice umetnut u pojedinim predanjima hadisa).Allah, d`.{. mu skide s du`nosti deset namaza. Poslanik, a.s., spustio se do Musaa i obavijesti ga. Musa re~e: Vrati se Gospodaru svome i moli Ga da olak{a tvome ummetu. Tako je Resulullah, a.s., odlazio tamo amo, izme|u Musaa i Gospodara svoga Uzvi{enog, dok mu nije ograni~io broj namaza na kona~nih pet. Poslije toga Musaga je


127

jo{ jedanput poslao gore, a Resulullah, a.s., odgovorio je: Dosta sam dobio od Gospodara moga, zadovoljan sam i prihva}am. Kada se Resulullah, a.s., udaljio, javi mu se Glas: Proveo sam Svoju naredbu i olak{ao Svojim robovima. 252 Ibn - Kajjim potom je naveo razli~ita mi{ljenja oko Allahovog, d`.{., vi|enja. On je citirao rije~i Ibn - Tejmija, sa sli~nim sadràjem. Su{tina ukazuje da nije do{lo do vi|enja Stvoritelja golim okom i da ovo mi{ljenje nije preneseno ni od jednog ashaba. Ibn - Abbasovo predanje, koje govori o apsolutnom vi|enju i doìvljavanju Allaha, d`.{., nije u kontradiktornosti s drugim njegovim predanjem koje govori o doìvljavanju Allaha, d`.{., srcem. Ibn - Kajjam nastavlja: Rije~i Uzvi{enog Allaha, d`.{., u suri En - Ned`m: Zatim se pribliìo pa nadnio (53:8), zna~e druga~ije pribliàvanje od onoga u pri~i o no}nom uzdignu}u, jer pribliàvanje u suri En - Ned`m je Dìbrilovo pribliàvanje i njegovo nadno{enje, kao {to kaè Ai{a, r.a., i Ibn- Mesud, r.a., a tekst to potvr|uje. A pribliàvanje i nadno{enje u hadisu O no}nom putovanju - Israu, ukazuje jasno da je to Allahovo, d`.{., pribliàvanje i nadno{enje. U suri En - Ned`m ima: On ga je i drugi put vidio kod Sidretul muntehaa. Ovo se odnosi na Dìbrila, a.s., kojeg je Resulullah, a.s. vidio u njegovom liku dva puta: prvi puta na Zemlji, a drugi puta kod Sidretul muntehaa, a samo Allah zna. 253 U ovom periodu ponovila se mudìza ~i{}enja Resulullahovih, a.s., grudi, kao {to su se desili i jo{ neki doga|aji: Ponu|eno je Resulullahu mlijeko i vino. On izabra mlijeko, pa mu je re~eno: Upu}en si na pravi put ili pogodio si pravi put, a da si slu~ajno uzeo vino, tvoj ummet bio bi zaveden. Resulullah, a.s., vidio je ~etiri rijeke u Dènnetu: dvije znane i dvije neznane. Dvije znane rijeke su: Nil i Eufrat. Njihova simbolika zna~ila je da }e se islam udoma}iti u plodnim dolinama tih dvaju rijeka, i da }e stanovnici njihovih tokova biti nosioci islama, s generacije na generaciju. Pod ovim se nije podrazumijevalo da ove dvije rijeke izviru u Dènnetu. Resulullah, a.s., vidio je vladara dèhenemskog prostranstva, namr{tenog, kosmatog lica, bez osmijeha i vedrine. Tako|er je vidio Dènnet i Dèhennem. Na nebesima je vidio izjelice jetimskog imetka u te{kim patnjama. Usna su im bile kao gubice deva. @vakali su komade vatre dèhenemske, kamenje usijano, koje je izbijalo kroz njihova le|a. Vidio je izjelice kamate, s ogromnim trbusima, zbog kojih se nisu mogli pomjeriti s mjesta. Pokraj njih su prolazili Faraonovi sljedbenici, i dok one prì dèhenemska vatra, ovi gaze po njima. Vidio je bludnike,u rukama su dràli debelo ukusno meso, uporedo sa mr{avim smrdljivim mesom. Jedu od ovog drugog, a ostavljaju od ono prvo, bolje.

128


I vidio je ène koje su svojim muèvima podmetale tu|u djecu. One }e trajno visiti obje{ene za grudi. Vidio je mekanski karavan u odlasku i povratku s puta. Upozorio je vodi~ na odbjeglu devu na ~elu karavana i napio se vode iz njihovog pokrivenog suda, dok su oni spavali. Ostavio je posudu opet pokrivenu. Sve je ovo ukazivalo na istinitost njegove pri~e koju je sljede}eg jutra ispri~ao poslije no}nog putovanja. 254 Ibn - Kajjim kaè: Kada je osvanulo jutro, Resulullah, a.s., obavijesti svoj narod, da mu je Allah, d`.{., pokazao te no}i, neka znamenja Svoja. Oni pretjera{e u nevjerovanju i potvori{e ga jo{ ve}im laìma nego do tada. Okomi{e se na njega sa jo{ è{}im nasiljem. Zatraì{e od njega da im opi{e Kudusi [erif. Allah, d`.{., mu to dozvoli, on ga opisa u detalje, sa jasnim dokazima. Nisu bili u stanju da mu prigovore ni u ~emu,nisu imali {ta da mu kaù. Tako|er ih obavijesti o njihovim karavanima u odlasku i povratku, i re~e im kada }e sti}i u Meku. Zatim im re~e za odbjeglu devu s ~ela karavana. Sve je bilo tako, kako je rekao, ali sve to je u njima samo jo{ vi{e pove}avalo srd`bu, a nevjernicisamo pori~u. 255 Znamo da je Ebu - Bekr, r.a., dobio naziv Siddik - Istinoljubivi, zato {to je prvi povjerovao uistinitost ovog doga|aja (Israa i Miaradà) u momentu kada su ga svi zanijekali. 256 Najsadràjnije i najveli~anstvenije {to je re~eno o ovom putovanju, sadràno je u rije~ima Uzvi{enog Koji kaè: I da mu pokaèmo neka znamenja Na{a. (17:1) Takav je bio Allahov obi~aj i prema drugim poslanicima. Allah re~e: I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje, da bi ~vrsto vjerovao. (6:75) Musau je rekao: Da ti pokaèmo neka od na{ih velikih ~uda. (20:23) Cilj ove Allahove èlje bio je: Da bi ~vrsto vjerovao. (6:75) Nakon oslanjanja na saznanja Poslanika o vi|enju Allahovih velikih znamenja, omogu}eno je ~ovjeku da spozna ono {to se ne da vidjeti golim okom obi~nog smrtnika. A ~uti nije isto, {to i vidjeti! Samo su poslanici mogli podnijeti na Allahovom putu ono {to nisu mogli drugi. Sve ovozemaljske sile i svi fizi~ki zakoni, za njih su predstavljali lahko savladivu prepreku. Sve dunjalu~ke patnje nisu ih mogle skrenuti s pravog puta. Sud i tajne koje se kriju iza pojedinosti ovog putovanja, predstavljaju predmet izu~avanja tajni [erijata. Istina, ima nekih malih ~injenica koje su produkt ovog ~asnog putavanja, a ukazuju na cvjetne staze Poslanikovog, a.s., ìvotopisa, - neka je na njega salavat, pozdrav i spas - pa smatram potrebnim da o nekima ukratko kaèm: îtalac nalazi u suri El - Isra da je Allah, d`.{., spomenuo doga|aj no}nog putovanja samo u jednom ajetu.Nakon toga govori o sramoti jevreja i njihovim kriminalnim radnjama, a potom ih upozorava da ovaj Kuran vodi jedinom ispravnom putu. Moè ~italac pomisliti da ova dva ajeta nisu povezana, ali nije tako, jer Allah, d`.{., ovakvom metodom govora ukazuje da se El - Isra dogodio u Kudusi [erifu i da }e jevreji si}i sa vrha ljestvice vodi~a


129

ljudskog dru{tva, zbog zara|enih zlodjela koja su ih srozavala na dno. Umjesto njih, Allah, d`.{., uzdigao je Svoga Resulullaha, a.s. i s njim objedinio dva Ibrahimova vjerska centra. Do{la su vremena da pre|e duhovno vo|stvo s naroda na narod, sa naroda koji jenatovario na svoja ple}a zlo, prevaru, grijeh i neprijateljstvo, na narod koji je sklon dobro~instvu. To se sve de{ava u vrijeme dok Resulullah, a.s., dobiva objavu - Kuran koji vodi jedinom ispravnom putu. Me|utim, ima nekih razumnih pitanja: kako }e se to vo|stvo prenijeti na Poslanika, a.s., i njegove sljedbenike u vrijeme dok on luta obroncima Meke, proganjan od ljudi? Ovo pitanje skida pokriva~ s jedne druge stvarnosti, a to je da ovaj krug islamskog djelovanja samo {to se nije zatvorio jednim zaokruènjem okon~anjem, i da treba po~eti drugi krug, koji }e biti u potpunosti razli~it od prvog, svojim sadràjem i svojim tokovima. Stoga imamo neke ajete koji sadrè stroga upozorenja i èstoke prijetnje upu}ene nevjernicima: Kad ho}emo jedan grad da uni{timo, onima koji su u njemu na rasko{ navikli prepustimo da se razvratu odaju i da tako zasluè kaznu, pa ga onda do temelja razru{imo. (17:16) I koliko smo samo naroda poslije Nuha uni{tili! A dovoljno je {to Gospodar tvoj zna i vidi grijehe robova Svojih. (17:17) Upoedo s ovim ajetima,imamo druge ajete koji obja{njavaju muslimanima civilizacijske osnove, paragrafe i na~ela na kojima treba da izgrade svoje islamsko dru{tvo. Ali muslimani, kao da su ve} odavno na zemlji, uzeli su stvar pod svoju kontrolu i izgradili ~vrstu jedinku oko koje }e se okretati ~itav dru{tveni sistem. U tome je nagovje{taj da }e Resulullah, a.s., na}i uto~i{te i sigurnost van Meke, da }e se njegova situacija pobolj{ati, i da }e formirati centar iz kojega }e se {iriti vjera islam {irom cijelog svijeta. To je jedna od tajni ovog mubarek putovanja, koje se veè za na{u studiju, pa smo to i naveli. Zbog ovakve mudrosti i njoj sli~nih, vidimo da se putovanje Israa dogodilo neposredno pred prvu prisegu na Akabi, ili izme|u dvije prisege, a Allah najbolje zna.

130


PRVA PRISEGA NA AKABI (prisega na vjernost) Ranije smo spomenuli {est osoba, stanovnika Jesriba, koje su primile islam u vrijeme hodo~a{}a, godine jedanaeste po poslanstvu. Oni su tada obe}ali Resulullahu da }e {iriti islam u svom narodu. Tok doga|aja htio je da je slijede}e godine, dvanaeste h. u mjesecu julu 621. po kalendaru, na hodo~a{}e do{lo dvanaest ljudi, me|u kojima je pet iz one grupe(od {est)koja se srela s Resulullahom, a.s. protekle godine. [esti, Dàbir bin Abdullah bin Riab, nije do{ao. Osim njih do{lo je sedam novih muslimana, a to su: 1. Muaz bin el - Haris, sin Afre iz porodice Beni - Nad`dàr, pleme El - Hazred`. 2. Zekvan bin Abdul Kajs iz porodice Beni - Zurejk, pleme Hazred`. 3. Ubadet bin Samit iz porodice Beni - Ganem, pleme Hazred`. 4. Jezid bin Salebe iz porodice Hulefa Beni - Ganem, pleme Hazred`. 5. El - Abbas bin Ubadet bin Nadlet iz porodice Beni Salem, pleme Hazred`. 6. Ebu - Hajsem bin Tijhan iz porodice Beni - Abdul E{hel, pleme El - Evs. 7. Uvjem bin Saide iz porodice Beni - Amr bin Avr, pleme El - Evs Pet ih je bilo iz plemena El - Hazred`, a dvojica iz plemena El - Evs. 257 Ova grupa sastade se s Resulullahom, a.s. kod Akabe na Mini, pa dado{e svoje obe}anje navjernost Resulullahu, onako kako mu dado{eène prilikom oslobo|enja Meke, o ~emu }emo govoriti. Prenosi Buharija od Ubade bin Samita da je Resulullah, a.s., rekao: Do|ite i dajte mi ~vrsto obe}anje na vjernost i da ne}ete Allahu ni{ta ravnim smatrati, da ne}ete krasti, blud ~initi, djecu svoju ubijati i da ne}ete la` i potvoru na svoje ène bacati, te da mi ne}ete ni u ~emu {to je dobro, poslu{nost odricati. Ko od vas prihvati, nagrada mu je kod Allaha, a ko iznevjeri bilo {ta od ovoga, bit }e ka`njen na ovom dunjaluku i to }e mu biti otkup za grijeh. Ko od ovoga ne{to prekr{i, pa ga Allah pokrije, On }e mu i kaznu odrediti ako ho}e ili oprostiti ako ho}e. Ubadet zavr{i: Tako je govorio pa mu dadoh rije~ (a u drugoj verziji stoji: pa mu dadosmo rije~) za sve {to je traìo. 258


131

AMBASADOR ISLAMA U MEDINI Po{to se prisega na vjernost zavr{i i pro|e period hodo~a{}a, Resulullah, a.s., otpremi s ovom grupom muslimana prvoga svog posrednika u Jesrib da podu~ava tamo{nje muslimane islamskim propisima i da ih uputi u prakticiranje vjere. On }e {iriti islam me|u tamo{njim nevjernicima. Za ovu misiju odabra mladi}a iz redova muslimana, koji je me|u prvima prigrlio vjeru. Bio je to Musab bin Umejr el - Abderi.

SJAJAN USPJEH Musab bin Umejr nastani se kod Esaba bin Zerareta, i njih dvojica po~e{e s velikim entuzijazmom i odva`no{}u tuma~iti islam u Jesribu. Musab je bio poznat pod nadimkom U~a~. Najve}i uspjeh u svom pozivu doìvio je, kako se pripovijeda, povodom slijede}eg doga|aja: Jednog dana iza|e Esad bin Zeraret sa Musabom i uputi{e se prema ku}ama Beni Abdil - E{hela da posjete to pleme, a zatim pleme Beni - Zufera. Kada stigo{e na njihovu zemlju, u|o{e u jedno dvori{te Beni - Zufera. Sjedo{e kraj bunara zvanog Merekk. Oko njih okupi{e se mu{karci koji su primili islam i Sad bin Muaz i Usejd bin Hudajr, dvojica starje{ina iz plemena Beni Abdil E{hel - tada su jo{ bili mu{rici. Kada su ~uli {ta pri~a, Sad re~e Usejdu: Idi i ovu dvojicu, koja do|o{e da ponize na{u neja~, otjeraj i zabrani im da dolaze na{im ku}ama. Esad bin Zuraret je sin moje tetke. Da nije to,sam bih se obra~unao s njima. Usejd uze svoje koplje i ode do njih. Kada ga ugleda, Esad re~e Musabu: Evo, ide starje{ina svoje porodice, prevedi ga na islam. Musab mu odogovori: Ako sjedne, govorit }u s njim. Usejd im pri|e namr{ten, grde}i ih, stade i upita: Za{to ste do{li kod nas? Je li da ponizite na{u rije~? Ostavite nas na miru i idite ako vam trebaju va{e glave. Musab mu se obrati: Zar ne}e{ sjejsti s nama i ~uti, pa ako ti se dopadne prihvati, a ako ne dopadne, odbij to {to mrzi{. Usejd re~e: Uspio si me nagvoriti, zatim zabode koplje u zemlju i sjede. Musab mu po~e pri~ati o islamu, a zatim mu prou~i odlomak iz Kurana. Musab je pri~ao: tako mi Allaha, na licu mu se ~itao islam, prije nego je i progovorio. On zatim re~e: Kako je divan i kako je krasan ovaj govor! [ta ~inite kada èlite primiti ovu vjeru? Musab i Esad reko{e: Operi se, o~isti svoju odje}u i posvjedo~i istinitim kelime i

132


{ehadetom, zatim klanjaj dva rekata. On potom re~e: Tamo, iza mene je ~ovjek, ako on pristane uz vas i sav }e njegov narod pristati. Ja }u ga uputiti do vas, odmah, - to je Sad bin Muaz. Zatim Usejd uze svoje koplje i ode do Sada bin Muaza koji je sjedio u svom dru{tvu. Sad re~e: Ljudi, kunem se Bogom, da se Usejd vra}a druga~iji nego {to je oti{ao od nas. Kada zastade Usejd kod njih, Sad mu re~e: [ta si u~inio? On odgovori: Razgovarao sam s onom dvojicom, i, tako mi Boga, nisam ni{ta lo{ primijetio. Zabranio sam im da tamo sjede, a oni reko{e: U~init }emo kako ti je drago. Ispri~ao sam im da su ljudi iz Beni - Hariseta krenuli da ubiju Esada bin Zurareta - jer su saznali da je sin tvoje tetke. Sad ustade srdit zbog onog {to je ~uo, uze svoje koplje i krenu prema Musabu i Esadu. Kada ih ugleda smirene, shvati da je Usejd èlio da ih on saslu{a. On im se obrati podrugljivo i re~e Esadu bin Zuraretu: Tako mi Boga, o Ebu - Emamet, da nismo tako bliski ro|aci, pogodio bih te ovim kopljem. Gu{i{ nas u na{oj ku}i s onim {to mrzimo. Esad je ranije rekao Musabu: Do}i }e ti starje{ina koji ima za sobom narod, ako njega pridobije{, pridobio si sve njih. Musab re~e Sadu bin Muazu: Sjedni malo i saslu{aj me! Ako ti se dopadne prihvati, a ako ne, odbij to {to mrzi{. On re~e: Prihva}am. Zabode svoje koplje u zemlju i sjede. Musab mu predo~i islam, i prou~i odlomak iz Kurana ~asnog. Znali smo, tako mi Boga, na licu mu se ~itao islam prije nego je iprogovorio. Sad upita: [ta ~inite da postanete muslimani? I Musab i Esad mu odgovori{e: Operi se i o~isti svoju odje}u, izgovori kelime i {ehadet, pa klanjaj dva rekata. On tako i u~ini. Nakon toga Sad uze svoje koplje i uputi se kod svog naroda. Kad ga ugleda{e reko{e: Kunemo se Bogom, vra}a se druga~ijeg lica nego je oti{ao. Kad je do{ao do njih, obrati i mse: O narode Abdi E{hel, {ta mislite o meni? Odgovori{e: Na{ si starje{ina i najpametniji si. On re~e: Zabranjujem i vama i va{im ènama da razgovarate sa mnom dok ne povjerujete u Allaha i Njegovog Poslanika. Niko od njegovih mu{karaca, a ni èna, ne zano}i, a da ne primi islam, osim jednog ~ovjeka - a on je El Usajrim. On je primio islam na dan Bitke na Uhudu. @estoko se borio i poginuo, a da nije ni na jednu sed`du pred Allahom pao. Resulullah, a.s. rekao je za njega: Za malo truda, dobio je veliku nagradu. Musab je boravio u ku}i Esada bin Zurareta, pozivaju}i ljude u islam, sve dok nije bila ni jedna ensarijska ku}a, a da u njoj nije bilo ljudi i èna muslimana. Jedino ku}e Umejjeta bin Zejda, Hatmeta i Vaila. Oni su imali pjesnika Kajsa bin El - Esleta i bili su njemu poslu{ni. On ih je sprije~io da prime islam, ali na dan Hendeka, pete godine po hid`ri i oni primi{e islam. Neposredno pred sljede}i period hodo~a{}a,to jest godine trinaeste po poslanstvu, vrati se Musab bin Umejr u Meku, nose}i Resulullahu, a.s., radosne vijesti o uspjehu. On mu ispri~a vijesti o plemenima Jesriba o bogatsvu, snazi i blagodatima. 259


133

DRUGA PRISEGA NA AKABI U had`skim mjesecima, godine trinaeste od poslanstva, juna 622. godine po kalendaru, U Meku na had` stiè sedamdeset i ne{to muslimana iz Jesriba sa svojim ro|acima mu{ricima. Usput su se ovi muslimani pitali, dokle }e dozvoliti da Resulullah, a.s., pati, strahuje i tumara mekanskim brdima? Kada stigo{e u Meku, uspostavi{e tajni kontakt sa Resulullahom, a.s., tokom kojeg se dogovori{e da se sastanu polovinom hadìjskog praznika tokom kojeg se dogovori{e da se sastanu polovinom hadìjskog praznika (Kurban - bajram) na mjestu E{ - [uab, kod Akabe, kod Prvog dèmreta na Mini. (Sastanak treba da se odrì u potpunoj tajnosti, usred no}i.) 260 Iskoristi }emo prigodu da nam o tome ispri~a u~esnik tog skupa, predstavnik Ensarija, ne zaboravljaju}i da je taj sastanak od velikog historijskog zna~aja, i da je iz temelja promijenio kolote~inu neprekidnog sukoba izme|u idolatrije i islama. Kab bin Melik el - Ensari, r.a., ovako opisuje taj doga|aj: Krenuli smo da obavimo had`ske obrede, i da se sastanemo s Resulullahom, a.s., sredinom Bajrama, no}u. S nama je bio Abdullah bin Amr bin Haram, jedan od na{ih starje{ina, ~astan i po{tovan od naroda. Povedosmo ga nasastanak, a stvar smo krili od mu{rika koji su do{li s nama iz Jesriba. Obavijestismo na{eg starje{inu za sastanak i obratismo mu se rije~ima: O Dàbirov o~e, ti si jedan od na{ih starje{ina, ~astan i po{tovan. Bojimo se za te da ne bude{ sutra gorivo za Dèhennem. Zatim ga pozvasmo u islam i obavijestismo o sastanku s Resulullahom, a.s., na Akabi. Primio je islam i prisustvovao s nama na sastanku na Akabi, a bio je poglavar. Kab pri~a: Te no}i legli smo zajedno s na{im hodo~asnicima iz Jesriba. Kada je pro{la prva tre}ina no}i, iskrali smo se iz {atora na sastanak s Resulullahom, a.s. Jedan po jedan, kradom smo e {uljali, dok ne stigosmo na dogovoreno mjesto. Bilo nas je sedamdeset i tri mu{karca i dvije ène, obje iz porodice Beni Mazibin bin En - Ned`dàr: Nesiba, k}i Kabbova (Ummu Imareh), te Esma bint Amr - Ummu Menia, iz porodice Beni - Selema. O~ekivali smo dolazak Resulullaha, a.s. On se pomoli, a s njima amidà mu El Abbas bin Abdul Muttalib - tada jo{ uvijek u staroj vjeri. On je izrazio pred Muhammedom, a.s., èlju da prisustvuje tom skupu, koji je od ìvotne va`nosti za njegovog brati}a. On je prvi i govorio na tom skupu. 261

134


POÊTAK RAZGOVORA ABBAS GOVORI O VELIKOJ ODGOVORNOSTI Po{to su svi prispjeli na sastanak, po~ele su diskusije o u~vr{}ivanju vjerskog i vojnog saveza. Prvi govornik bio je Abbas bin Abdul - Muttalib koji po~e, sasvim otvoreno, obja{njavati teìnu odgovornosti koja }e pasti na njihova ple}a, kao rezultat ovog saveza. On re~e: O narode Hazredà - Arapi su ensarije zvali Hazred`lijama u koje su ubrajali i El - Evsove - Muhammed je njegovih kvalitete koje ima. On ima ugled, ali i za{titu u svom kraju. Me|utim, on ni{ta od ovoga ne èli, ve} ho}e da se iseli kod vas, i da vam se pridruì. Ako smatrate da ste saglasni s njim, i sa onim {to on tuma~i, i zbog ~ega ste ga pozvali, te ako }ete ga {tititi od onih koji se ne slaù s njim, onda nakon {to ode odavde, ja mu odmah velim: Ne idi! Ima{ ~ast, ugled i za{titu od svojih, u svome mjestu. Kab pri~a: Rekosmo mu: ûli smo {ta si rekao: Govori ti, o Allahov Poslani~e, i izaberi za sebe i svoga Gospodara ono {to vi{e voli{. 262 Ovakav odgovor ensarija ukazuje na njihovu veliku odlu~nost i hrabrost, na njihov jak iman i veliku privrènost, te prihva}anje na sebe velike odgovornosti sno{enja svih kobnih posljedica. Resulullah, a.s., nakon toga iznese svoj stav i savez se uspostavi.

PARAGRAFI PRISEGE O ovome nam detaljno pripovijeda imam Ahmed od Dàbira, r.a., koji kaè: Rekosmo: O Boìji Poslani~e, na ~emu treba da ti iskaèmo svoju vjernost? Resulullah, a.s., re~e: 1. Na poslu{nost i pokornost u radu i kad ste besposleni. 2. Na opskrbu u olak{ici i pote{ko}i. 3. U naredbi za ~injenje dobra i odvra}anje od zla. 4. Da }ete raditi u ime Allaha i da se ne}ete ni~ijeg prijekora bojati. 5. Da }ete mene potpomogati, kad vam se obratim i da }ete me {tititi kao {to {titite sami sebe, svoje ène i svoje sinove. S tim }ete zaraditi Dènnet. 263 U Kabovom predanju koju prenosi Ibn - Ishak, posljednji paragraf sadrì jo{ dodatne stvari. Kab re~e: Resulullah, a.s., govorio je, zatim prou~io iz Kurana, pa se obratio Alahu, te pozvao u islam. Zatim je rekao: Od vas traìm da se obaveète da }ete me braniti od onoga od ~ega branite svoje ène i djecu.


135

Zatim ga uze za ruku El - Beraa i re~e: Da, tako nam Onoga Koji te posla s Istinom, branit }emo te od onoga od ~ega budemo branili svoje ène i djecu. Stupimo u savez, o Boìji Poslani~e, mi smo uistinu sinovi rata, narod koji nosi oru`je, to smo naslijedili s koljena na koljeno. Kab pri~a: Dok je Beraa govorio Resulullahu, a.s., uplete se Ebu - Hejsem bin et Tihan koji re~e: O Boìji Poslani~e, izme|u nas i nekih ljudi u Jesribu postoje veze. Mi ho}emo da to presje~emo (to su jevreji). Ho}e{ li se predomisliti ako to u~inimo, pa nas ostaviti i vratitit se svojem narodu? Resulullah, a.s., nasmija se i re~e: @ivot je ìvot, smrt je smrt, ja sam va{, vi ste moji, borit }u se protiv onih protiv kojih se vi borite, a miriti se s onim s kojim ste vi u miru.

POTVR\IVANJE VELIKE ODGOVORNOSTI KOJU NOSI PRISEGA Nakon zavr{enog razgovora u vezi s uslovima prisege, i nakon {to su se usaglasili oko ugovora, ustado{e dva ~ovjeka, oba iz prve grupice koja je primila islam na hodo~a{}u jedanaeste i dvanaeste godine po poslanstvu; prvo jedan, a za njim i drugi, uze{e da govore o velikoj obavezi i odgovornosti koja proizlazi iz ovog historijskog doga|aja. Oni upozori{e svoj skup na pravo stanje. Time su htjeli da znaju kolika je njihova spremnost da se `rtvuju za sve {to je dogovoreno. Ibn - Ishak kaè: Kada su se sakupili na prisegu, Abbas bin Ubadet re~e: Da li ste sasvim svjesni na {ta dajete rije~ oovome ~ovjeku? Odgovori{e: Da. On re~e: Obe}ajte mu svoju rije~ na rat s ljudima bili oni bijeli ili crni. Ako mislite da }ete, ukoliko nesre}a uni{ti va{ imetak i va{e starje{ine poginu, njega iznevjeriti, od sada je to, tako mi Boga, patnja i na ovom i na budu}em svijetu. A ako mislite da ste saglasni s njim zbog ~ega ste ga i zvali, pa nesre}a uni{ti va{e imetke i poginu va{e ~asne starje{in, a vi njega zadrìte i podrìte, onda je to nagrada i ovog i budu}eg svijeta. Reko{e: Vodimo ga sa sobom, taman da izgubimo imetke i poglavare, samo {ta za to dobivamo, o Boìji Poslani~e? On re~e: Dènnet. Reko{e: Pruì ruku! On pruì ruku, a oni mu dado{e obe}anje. 265 U Dàbirovom predanju stoji: Ustadosmo da mu damo obe}anje, pa uze njegovu ruku Esad bin Zerare, najmla|i od njih sedamdeset, i re~e: Polahko, polahko narode Jesriba, mi mu ne bi u ruke stavili svoje ìvote da nismo sigurni da je on Allahov Poslanik. Njegov dolazak kod nas danas, zna~i okretanje protiv svih Arapa, pogibiju va{ih poglavara, i vjere, pa ako }ete mo}i ustrajati u tome, primite ga, Allah }e vas za to nagraditi, a ako ste kukavice i bojite se za sebe, onda ga pustite, on se opravdao zbog vas pred Allahom. 266

136


ZAKLJUÎVANJE PRISEGE Nakon utemeljenja paragrafa prisege, te nakon njihovog utvr|ivanja i uvjeravanja, otpo~elo je zaklju~ivanje prisege ~estitanjem. Dàbir je rekao nakon govora Esada bin Zerareta, da su prisutni kazali: O Esade, hajde, rukujte se i to okon~ajte, tako nam Allaha, ne}emo dozvoliti, a niti }emo htjeti da se prekine ovaj ugovor. 267 Tada Esad shvati, koliko je ovaj narod spreman na `rtve za islam. U to je bio i sam ubije|en - a bio je veliki misionar islama, zajedno sa Musabom - te je zahvaljuju}i tome postao vrhovni vjerski poglavar ovoga skupa. On je bio i inicijator ovoga sastanka i prvi ~ovjek koji je prihvatio ugovor. Ibn - Ishak je rekao: I porodica Benu - Ned`d`dar smatra da je Ebu - Umamet Esad bin Zerare bio prvi ~ovjek koji je ~estitao Resulullahu, a.s., na ugovoru. 268 Nakon ovoga ~ina po~e sveop}e ~estitanje. Dàbir pri~a: Prilazili smo Resulullahu, a.s., jedan po jedan, i svi mu pojedina~no prisegu dasmo, a on prihvati na{e prisege preporu~uju}i da na s Allah nagradi Dènnetom. 269 [to se ti~e èna koje su dale svoju prisegu, one se nisu rukovale, nego su ~estitanje iskazale rije~ima. Resulullah, a.s., se nije nikada rukovao sa ènom koja mu nije u srodstvu.270

DVANAEST POGLAVARA: Poslije okon~anja svih pojedinosti oko ugovora, Resulullah, a.s., zatraì da skup izabere dvanaest predstavnika koji }e biti poglavari svoga roda i koji }e biti odgovorni za provo|enje navedenih pargrafa prisege, odnosno ugovora u djelo. Resulullah, a.s., re~e prisutnima: Dajte mi dvanaestericu izme|u vas. Svaki od njih bit }e odgovoran za svoje ljude. Izbor je odmah izvr{en. Devet ih je bilo iz plemena El - Hazred`, a trojica iz El - Evsa. Evo njihovih imena: STARJE[INE EL - HAZRED@A: 1. Esad bin Terare bin Ades, 2. Sad bin Er - Rebia bin Amr, 3. Abdullah bin Revvaha bin Salebe, 4. Rafi bin Malik bin El - Ad`lan, 5. El - Berra bin Marur bin Sahr, 6. Abdullah bin Amr bin Haram,


137

7. Ubbadet bin es- Samit bin Kajs, 8. Sad bin Ubbadet bin Dulejm, 9. El - Munzir bin Amr bin Hunejs. STARJE[INE EL - EVSA: 1. Usejd bin Hudajr bin Semmak, 2. Sad bin Hajsame bin el - Haris, 3. Rifaa bin Abdul - Munzir bin Zubejr. Kada se okon~a izbor, Resulullah, a.s., zatraì od njih ~vrsto obe}anje (zakletvu) i re~e im: Vi ste za{titnici svoga naroda i njihov jemac, kao {to su Havarijjuni - U~enici, bili za{titnici Isaa, a.s., sina Merjeminog, a ja sam za{titnik moga naroda, tj. muslimana. Oni se sloì{e s tim. 271

[EJTAN OTKRIVA UGOVOR Kada se sve ovo zavr{ilo i kada su ljudi bili spremni da se razi|u, do|e do izdaje. Bila je iznenadna i neo~ekivana, a ljudi na sastanku zate~eni i nepripremljeni na ne{to takvo. Taj izdajnik popeo se na jedno uzvi{enje i iz svega glasa, kakav se do tada nikad nije ~uo, zavikao: O stanovnici [uaba, ho}ete li Muhammeda i njegovo dru{tvo ìve? Evo ih na okupu, digli se protiv vas! Resulullah, a.s., re~e: Ovo je za Akabu nesre}e. Tako mi Allaha, o ti Allahov neprijatelju, posebno }u se pozabaviti tobom. Zatim je naredio ljudima da se razi|u i odu u svoje {atore. 272

SPREMNOST ENSARIJA DA UDARE NA KUREJ[IJE Kada su muslimani za~uli glas izdajnika, Abbas bin Ubade bin Nadle re~e: Tako ti Allaha, o Poslani~e, ako ho}e{, mi }emo sutra svojim sabljama napasti stanovnike Mine. Resulullah, a.s., odgovori: Nemam naredbu za to. Vi se vratite u svoje kampove, idite i naspavajte se. 273

138


KUREJ[IJE [ALJU PROTEST U JESRIB Vijest o ovom doga|aju brzo se pro{iri Mekom. Kurej{ije obuze strah i o~aj. Oni su u potpunosti bili svjesni kakve }e posljedice izazvati ovaj dogovor po njihov imetak i po njih ponaosob. Stoga slijede}eg dana upupti{e veliku delegaciju, sa~injenu od uglednih Mekalija i najve}ih mekanskih silnika u {ator hodo~asnika iz Jesriba, da izraze svoj èstoki protest na ovaj ugovor. Oni reko{e: O Hazred`ljije, obavije{teni smo da ste do{li kod ovog na{eg ~ovjeka (Muhammeda, a.s.), sa ciljem da ga izbavite od nas, i da mu date podr{ku protiv nas. Znajte da je najmanje nama stalo, izme|u svih Arapa, da do|e do rata izme|u nas i vas. (izme|u Meke i Jesriba). 274 Po{to mu{rici (nevjernici)Jesriba nisu imali pojma o ~emu se radi, po~e{e se zaklinjati bogom, da oni ni{ta ne znaju, da ustvari i nema ni{ta. Oni zovnu{e Abdullah bin Selula, koji do|e i re~e: Ovo ni{ta ne valja, ovo potpuno zanemarite. Moj narod ne bi tako ne{to ni pomislio. Dok sam bio u Jesribu, oni ne bi ni po~injali ni jednu stvar dok se ne bi sa mnom dogovorili. Muslimani su se kri{om pogledali. Ni jedan nije progovorio, {utjeli su. Niti su {ta potvrdili, a niti zanijekali. Predstavnici Kurej{ija povjerova{e mu{ricima Jesriba (nevjernicima), i vrati{e se razo~arani.

KUREJ[IJE SAZNAJU ZA ODR@ANI SKUP I PROTJERUJU NJEGOVE UÊSNIKE Predstavnici Meke vrati{e se gotovo ubije|eni da su la`no obavije{teni, ali su nastavili istragu po tom pitanju. Do{li su do saznanja da je vijest istinita, da je skup stvarno odràn. Me|utim, to saznanje stiglo je kasno, po{to su hodo~asnici oti{li svojim ku}ama. Oni digo{ekonjicu i posla{eje u potjeru za Jeserbijama, ali dosta kasno. Uspjelo im je da ugledaju Sad bin Ubbadeta i Munzir bin Amra. Munzir je sustigao svoje i tako i m umakao, a Amra uhvati{e. Sveza{e mu ruke iza vrata a zatim ga veza{e devi za kolan, pa ga po~e{e tu}i i vu}i za kosu, dok ga ne dotjera{e u Meku. U tom do|o{e El - Mutam bin Adijj i Haris bin Harb bin Umejje i izbavi{e ga iz njihovih ruku. Sad je njima do tada garantirao siguran put karavana koji su prolazili pokraj Medine. Kada su ensarije vidjeli da su izgubili Amra, dogovori{e se da ga potraè, ali on se pojavi pred njima. Tako se svi kompletno vrati{e u Medinu. 275 Ovako je protekla druga prisega na Akabi, poznata pod nazivom Velika. Protekla je


139

u atmosferi me|usobnog razumijevanja, ljubavi i po{tovanja, protekla je uz veliko povjerenje, hrabrost i spremnost na `rtve. Vjernik iz Jesriba saosje}ao je sa potla~enim bratom iz Meke, spreman da se bori za njega i da ga {titi, jer su se oni tajno zavoljeli isklju~ivo radi Allaha, d`.{. Ovakvo shva}anje, te ovakva osje}anja i zapaànja, nisu bila prolaznog karaktera, jer njihov oslonac bija{e iman, tj. ~vrsto vjerovanje u Allaha, d`.{., Njegovog Poslanika, a.s., i Njegove kitabe. Samo oni koji imaju ~vrst iman, stoje uspravno pred silama mraka, jer iman uskla|uje odnose izme|u rije~i i djela. Muslimani su uz ovakav iman uspjeli da ispi{u historiju svojim djelima i da ostave svoje tragove koje nije izbrisala pro{lost, s kojima se ponosi na sada{njost, a bez njih ne}e ostati ni budu}nost.

PRETHODNICA HID@RE Poslije zavr{etka druge prisege na Akabi, a nakon {to je islam uspio ste}i sebi domovinu usred pustinje zadojene nevjerstvom i neznanjem - a to je bila najve}a dobit za islam od njegovog po~etka - Resulullah, a.s., dozvoli muslimanima da se isele u novu domovinu, to jest da u~ine hid`ru. Hid`ra je zna~ila zanemarivanje li~nih interesa, `rtvovanje imovine i spasavanje golog ìvota. ôvjek je svjestan {ta gubi, svjestan je da je legalno oplja~kan i da moè propasti bilo na po~etku ili na kraju svoga puta, ali onkre}e u nepoznatu budu}nost, znaju}i sigurno da iza sebe ostavlja tugu i razo~arenje. Muslimani se po~e{e iseljavati, iako su sve to znali, a nevjernici se isprije~i{e izme|u njih i njihovog izlaska, i po~ini{e nova zla nad muslimanima. Donosimo neke primjere: 1. Ebu - Selema bio je me|u prvim muhadìrima. On je iselio godinu dana prije druge prisege, kako kaè Ibn - Ishak (autor Sire Muhtasar). S njim su oti{li njegova èna i sin. Kada su se spremili za napu{tanje Meke, ènina rodbina mu re~e: Ti ho}e{ mimo nas da ode{. [ta }e biti s na{om ro|akom, a tvojom ènom? Za{to da ti dozvolimo da je vodi{ u tu|inu. Uze{e mu ènu, i to bi povod èstoke sva|e izme|u njegove i njene porodice. Oni reko{e: Ne damo joj na{e dijete, ako je odvojite od njega. Otimali su se oko djeteta, dok mu ne strga{e ruku, ali ga amidè ne dado{e. Ebu - Selema je oti{ao sam u Medinu. Ummu - Selema je, poslije muèvog odlaska i oduzimanja sina, izlazila svaki dan na breùljak i tu plakala od jutra do mraka. Pro|e od tog doga|aja dana, a ona se nije oporavljala. U tome se smilova jedan od njenih ro|aka i re~e: Za{to ne pustite ovu siroticu?

140


Zar vam nije dosta {to ste je rastavili od sina i muà? Oni joj tada reko{e: Ako ho}e{, idi svome muù. Ona zatraì sina od njegova roda i krenu u Medinu. Put, dug petsto kilometara, a ona, sama s djetetom. Nigdje ni jednog drugog Allahovog stvorenja. Putovala je i putovala sve dok ne stiè do mjesta Et - Tenim, gdje je susrete Osman bin Talha bin Ebi Talha. Kada saznade za njenu situaciju, isprati je do predgra|a Medine. Kada ugleda dàmiju Kubba (prva dàmija sagra|ena u islamu), re~e joj: Tvoj mu` je ovdje, u ovom selu. Idi k njemu s Allahovim blagoslovom. On se poslije toga vrati nazad u Meku. 276 2. Kada se Suhejb èlio iseliti iz Meke (hid`ru u~initi) u Medinu, reko{e mu Kurej{ije, nevjernici: Do{ao si kod nas kao bijedni prosjak. Zaimao si i obogatio se kod nas. Postigao si dosta u ìvotu, a sad bi htio da iza|e{ i da iznese{ svoj imetak. Tako nam boga , to ne moè tako. Suhejb im re~e: A {ta mislite, ako bihvam ostavio svoj imetak, ho}ete li me onda pustiti da idem svojim pute.? Odgovori{e: Da.! On im re~e: Ostavljam vam imetak. Ta vijest do|e do Resulullaha, a.s., i on re~e: Suhejb je na dobitku, Suhejb je na dobitku! 277 3. Omer bin el - Hattab, Ajja{ bin Ebi - Rebia i Hi{am bin El - Asijj bin Vail dogovori{e se da osvanu kod prvoga od njih i da odatle krenu u Medinu. Omer i Ajja{ se na|o{e, a Hi{am bi sprje~en. Kada prva dvojica stigo{e do Medine i odsjedo{e u Kubbi, do|e Ebu - Dèhl sa bratom El - Harisom do Ajja{a - sva trojica su od jedne majke. Reko{e mu: Tvoja majka zavjetovala se da ne}e kosu ~e{ljati ni sa sunca se u hlad skloniti, dok ne vidi tebe. Vrati joj se. Omer mu se obrati: O Ajja{e, tvoji te ljudi èle, tako mi Boga, samo da ti naào u~ine i od vjere te odvrate! Znaj, ako tvojoj majci dojade u{i, sama }e se o~e{ljati i ako joj dojadi vrelina Meke, sama }e oti}i u hlad. Ajja{ ipak odlu~i da se s njima vrati, kako bi njegova majka skinula zavjet. Omer mu re~e: Ako si donio odluku, onda uzmi moju devu, ona je jaka i brza. Drì se njenih le|a (ne silazi s nje), ako posumnja{ da }e ti tvoji nauditi, spasi se na devi. Ajja{ uzjaha Omerovu devu i krenu s njima. U neko doba, Ebu - Dèhel mu re~e: O moj brati}u, ja se napatih na ovoj svojoj devi, zar ne}e{ da se malo zamijenimo? Kako da ne, odgovori Ajja{. Zastado{e, prizemlji{e svoje deve i si|o{e. Kad stado{e na zemlju, Ebu Dèhel i Haris ga obori{e i sveza{e. Tako svezanog ga uvedo{e u Meku usred dana. Reko{e: O stanovnici Meke, ovako i vi uradite sa svojim odmetnicima, kao {to smo i mi uradili s na{im odmetnikom. 278 Ovo su samo tri primjera koji nam pokazuju {ta su nevjernici radili u Meki od onih koji su èljeli u~initi hid`ru, ako bi saznali za to. Ina~e se hid`ra ~inila u tajnosti. Me|utim, i pored svega toga ljudi su izlazili, jedni za drugim. Nakon dva mjeseca i nekoliko dana od Velike prisege na Akabi, u Meki ostade od muslimana samo Resulullah, a.s., s Ebu - Bekrom i Alijom. Ova dvojica ashaba ostala su po


141

nare|enju Resulullaha, a.s. Ostali su i oni koje su nevjernici na silu zadràli. Resulullah, a.s., spremao je prtljag, ~ekaju}i od Allah, d`.{., naredbu za svoj odlazak iz Meke. Tako|er je i Ebu - Bekr spremao svoje stvari. 279 Buharija prenosi od Ai{e, r.a., koja kaè. Resulullah, a.s., rekao je muslimanima da je idio mjesto u koje }e se oni iseliti. To }e biti kod palme koja se nalazi izme|u dvije vulkanske stijene. I tako je otpo~ela hid`ra prema Medini. U Medinu su se vratili i svi muhadìri iz Abesinije. I Ebu - Bekr se spremio da ide u Medinu, a Poslanik, a.s., mu re~e: Ja èlim da dobijem dozvolu za put. Ebu - Bekr upita: A ho}e{ li je zaista dobiti? Ho}u, odgovori Resulullah, a.s. Ebu - Bekr je tada odustao od hid`re ~ekaju}i Resulullaha, a.s., i od tada hranio dvije deve li{}em akacije puna ~etiri mjeseca.

ZASJEDANJE KUREJ[IJSKOG VIJE]A Kad su vidjeli mu{rici Meke da su Resulullahovi, a.s., drugovi spremili svoje stvari, poveli svoje ène i djecu i napustili Meku, obuze ih strah i o~aj, nezapam}en do tada. Pred njima je stajala velika, stvarna opasnost, koja je prijetila da ugrozi njihovu idolatriju i njihovu ekonomiju. Oni su znali kakve kvalitete posjeduje Muhammed. Niko nije imao takav uticaj na ljude kao on. Imao je vrhunske kvalitete vo|e koji vodi pravim putem. A njegovi ashabi, bili su spremni da se svojom odlu~no{}u i iskreno{}u `rtvuju na njegovom putu. Bojali su se plemena El - Evs i El - Hazred`, poznatih me|u Arapima po neustra{ivosti, plemenitosti, umnim ljudima, te ljubavi prema miru i svemu {to je dobro. Znali su za njihove ogromne napore uloène na obustavljanje me|usobnih, bratoubila~kih, dugogodi{njih ratova, {to im je i uspjelo. Kurej{ije su tako|er znale kakav strate{ki zna~aj ima Medina za trgovinu, a obzirom na postojanje historijski zna~ajnog puta koji je spajao Jemen sa [amom prolaze}i obalom Crvenog mora. Trgova~ki putevi od Crvenog mora i Jemena pa do [ama, vodili su preko Medine. Mekanski trgovci nosili su robu u [am u vrijednosti od ~etvrtine miliona zlatnih dinara (dukata) godi{nje, osim vrijednosti koje su nosili stanovnici Taifa i drugih mjesta. Ovakva uspje{na trgovina mogla se odvijati samo uz dobro osigurane trgova~ke puteve. Stoga se nije mogla sakriti ogromna bojazan Kurej{ija {to se islam udoma}io u Medini - Jesribu i {to se jesribski narod okrenuo protiv njih. Nakon {to su osjetili opasnost koja ih je iz temelja uzdrmala, po~e{e tragati za

142


najpogodnijim sredstvima za otklanjanje te opasnosti, ~iji je najve}i, a i jedini uzro~nik, nosilac islamske ideje, islamske misli ili bolje re~eno vjere islama, Resulullah, a.s. U ~etvrtak, dvadeset {estog safera, godine ~etrnaeste od poslanstva, odgovaraju}eg 12. septembra 622. god. 281 po kalendaru, ili otprilike dva i po mjeseca nakon Velike prisege na Akabi, odrà se u Meki zasijedanje parlamenta u Vije}nici po~etkom dana. 282 Ovo je bila najzna~ajnija sjednica u historiji Meke. Na zasjedanje parlamenta stigli su delegati iz svih kurej{ijskih plemena. Trebalo je da prou~e odlu~uju}i plan za kona~no i trajno uni{tenje nosioca zastave islama. Njegovim okon~anjem treba totalno prekinuti nadiru}i val svjetlosti postoje}e vjere - islama. Ovome skupu, od ìvotnog zna~aja za Kurej{ije, prisustvovali su slijede}i kurej{ijski delegati: 1. Ebu - Dèhel bin Hi{am, ispred plemena Beni - Mahzum, 2. Dùbejr bin Mutam, Taimet bin Adij i El - Haris bin Amir, ispred plemena Beni Nerfel bin Abdi Menaf, 3. [ejbe i Utbe, sinovi Rebiata, i Ebu - Sufjan bin Harb, ispred plemena Abdi [ems bin Abdi Menaf, 4. En - Nadar bin el - Haris, onaj koji je bacio na Resulullaha, a.s., drob, ispred plemena Beni Abdi - d - Dar, 5. Ebu el - Buhturi bin Hi{am, Zemat bin el - Esved i Hakim bin Huzzam, ispred Beni Esed bin El - Uzza 6. Nebih i Munebbih, sinovi El - Had`dàdà, ispred Benu - Sehm, 7. Umejje bin Halef, ispred plemena Dùmeh. Kada su stigli u Vije}nicu u dogovoreno vrijem, iznenadi ih Iblis ({ejtan) u liku ~estitog starca, u bijeloj odje}i. Zastade na vratima. Oni upita{e: Ko si star~e? On odgovori: Starje{ina stanovnika Ned`da. ûo sam o ~emu }ete razgovarati, pa sam do{ao da i ja prisustvujem. Nadam se da ne}ete odbiti moje mi{ljenje ili savjet. Reko{e: Dobro, u|i, pa on u|e i sjede s njima.

JEDINSTVENA ODLUKA PARLAMENTA DA SE UBIJE MUHAMMED, A.S. Kada otpo~e sjednica, otpo~e{e i razli~iti prijedlozi i rje{enja. Diskusija je dugo trajala. Ebu el - Esved re~e: Odre}i }emo ga se i protjerati ga iz na{eg mjesta. Nije nas briga kuda }e oti}i gdje }e se nastaniti. Time }emo popraviti na{u situaciju i bit }e kao i prije. Starac Ned`dijac re~e: Ne, tako mi Boga! To nije mi{ljenje svih! Vi svi znate kako lijepo pri~a i logi~no razmi{lja, i drugima ìvot osmi{lja. Tako mi Boga,ako tako u~inite, ne}ete biti


143

sigurni ni od jednog arapskog naroda. Gdje god bude bio, oni }e ga prihvatiti, a zatim se okrenuti protiv vas. Pobijedit }e vas, i onda }e on ~initi s vama {ta ho}e. Traìte za njega drugo rje{enje. Ebu - Buhturi re~e: Okujte ga u èljezo, zaklju~ajte ga u tamnicu, a zatim gledajte kako }e ga sna}i zlo koje je sna{lo i one pjesnike koji su bili prije njega - Zuhejra i Nabigu - pa umrije{e. A i on }e umrijeti kada ga sna|e ono {to je njih sna{lo. Starac Ned`dijac: Ne, tako mi Boga, ni ovo nije va{e mi{ljenje. Tako mi Boga, ako ga uhapsite, kao {to kaète, ne}ete mo}i okovati njegov duh, njegove misli i ideje! One }e iza}i kroz zaklju~ana vrata i odlepr{ati njegovim drugovima. Oni }e vas napasti i njega oteti iz va{ih ruku, a onda }e i druge protiv vas podi}i dok vas ne pobijede. Nije, dakle, ovo za vas rije{enje. Traìte bolje! Nakon {to parlamentarci odbi{e ova dva prijedloga, pojavi se i tre}i prijedlog s kojim se sloì{e svi prisutni i kojega usvoji{e. Naime, najve}i zlikovac Meke, Ebu - Dèhel bin Hi{am, pristupi i re~e: Tako mi Boga, ja imam rje{enje. Smatram da }ete svi biti za njega. Reko{e: Koje, Ebu - Hakeme? On odgovori: Smatram da treba uzeti iz svakog plemena po jednog sna`nog i zdravog mladi}a da nas predstavlja, i da svakome od njih damo ubojitu sablju, da odu do njega i da ga ubiju svi odjednom. Odahnut }emo od njega. Ako tako u~inimo, krv }e mu se rasplinuti na sva plemena, a Benu Abdi Menaf ne}e smjeti traìti osvetu nad svima. Bio bi to rat protiv svih nas. Oni su htjeli nadmudriti nas, a mi njih nadmudrismo! Starac Ned`dijac re~e: Neka bude kako ovaj ~ovjek kaè. Ni ja ne vidim boljeg rje{enja od ovoga. 283 Mekanski parlament usvoji ovaj stra{ni prijedlog jednoglasno. ^lanovi parlamenta vrati{e se svojim ku}ama, nepokolebljivo odlu~ni da ovaj zaklju~ak odmah sprovedu u djelo.

RESULULLAHOVA, A.S., HID@RA Kad je donesena stra{na odluka da ubiju Resulullaha, a.s., do|e Dìbril s objavom od Uzvi{enog i Slavljenog Gospodara i obavijesti Resulullaha, a.s., o zavjeri Kurej{ija protiv njega, i ujedno o Allahovoj dozvoli za izlazak iz Meke. On mu odredi vrijeme hid`re govore}i: Ne spavaj no}as na svojoj postelji, na kojoj si do sada spavao. 284 Resulullah, a.s., odnese svoj prtljag kod Ebu - Bekra, r.a., i da se snjim dogovori o planu za put. Ai{a, r.a., pri~a: Sjedili smo u ku}i Ebu - Bekra iza podneva, kad neko re~e Ebu - Bekru: Resulullah, s.a.v.s., dolazi umotanog lica! Dolazi u vrijeme koje nije obi~avao da nam dolazi. Ebu - Bekr re~e: Dajem oca i majku za njega! Tako mi Allaha, do{ao je u ovo doba samo radi ne~eg va`nog. Ai{a, r.a., kaè: Pa je do{ao Resulullah, a.s., zatraìo dozvolu da u|e i dozvoljeno mu je. U{ao je irekao: Neka iza|u svi iz sobe! Ebu - Bekr re~e: Oni su tvoja porodica, ti si mi kao otac, o Allahov Poslani~e! On re~e: Dozvoljeno mi je da se iselim. A Ebu - Bekr re~e: A u tvom dru{tvu i ja, kao otac si mi?Resulullah, s.a.v.s., odgovori: Da. 285 Nakon donesenog plana za putovanje varti se Resulullah, a.s., svojoj ku}i da ~eka dolazak no}i.

OPKOLJAVANJE RESULULLAHOVE, A.S., KU]E Najve}i kurej{iski zlikovci proveli su ostatak dana u pripremi da izvr{e zacrtani plan, kojeg su skovali ~lanovi mekanskog parlamenta toga jutra u Vije}nici. Plan su trebali sprovesti u djelo slijede}i ljudi (njih jedanaest iz vije}a). To su: 1. Ebu - Dèhel bin Hi{am, 2. El - Hakem bin Ebil Aas, 3. Ukbe bin Ebi - Muit,


145

4. En - Nadar bin el - Haris, 5. Umejje bin Halef, 6. Zemat bin el - Esved, 7. Taimet bin Adijj, 8. Ebu - Leheb, 9. Ubej bin Halef, 10. Nebih bin el- Had`dàd`, 11. Njegov brat Munebih bin el - Had`dàd`.286 Ibn - Ishak kaè: Kada pade mrak, ova grupa okruì ku}u Resulullaha, a.s., i ostade ~ekati dok zaspi, pa da ga onda ubiju. 287 Bili su u potpunosti ubije|eni da }e ovaj njihov sramni plan i ova velika zavjera uspjeti. Jedini je Ebu - Dèhel bio nervozan i nesiguran, pa sa zebnjom u srcu stade pred svoje sau~esnike govore}i zajedljivo i podrugljivo: Muhammed smatra da }ete postati kraljevi Arapa i stranaca ako prihvatite njegovu vjeru, i da }ete biti oìvljeni poslije svoje smrti, te da su za vas pripremljene ba{~e poput jordanskih vrtova, a ako ne prihvatite, da }ete ko stoka pomrijeti, a nakon oìvljavanja u}i u vatru u kojoj }ete gorjeti. 288 Ubistvo se trebalo izvr{iti nakon pono}i. Oni su straàrili u i{~ekivanju datog momenta. Me|utim, Allah, d`.{., preuzima stvar u svoje ruke. On, Vladar nebeskih i zemaljskih prostranstava, ~ini {ta ho}e. On uzima u za{titu i od Njega, ako ho}e da kazni, niko ne moè biti za{ti}en. On i u~ini ono o ~emu je obavijestio Svoga Poslanika, a.s., nakon toga: I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali: oni su zamke pleli, a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije. (8:30)

RESULULLAH, A.S., NAPU[TA SVOJU KU]U Kurej{ijski plan i pored vrhunske i precizne pripreme da se provede u djelo, totalno propade. U kobnom trenutku Resulullah, a.s., re~e Aliji bin Ebi - Talibu: Lezi na moju postelju, obuci ovu moju zelenu hadremijsku (iz Hadramevta) burdu (ogrta~). Spavaj u njoj. Ne}e ti se ni{ta lo{e dogoditi od njih. Resulullah, a.s., je prilikom spavanja obla~io taj isti ogrta~. 289 Nakon toga Resulullah, a.s., iza|e iz ku}e, probi njihove redove, uze {aku pijeska i prosu ga po njihovim glavama. Allah, d`.{., im zaslijepi vid, pa ga ne vidje{e. Resulullah, a.s., je u~io: I Mi smo ispred i iza njih pregradu metnuli i na o~i im koprenu stavili; zato oni ne vide. (36:9) U svakog Kurej{ije na glavi bilo je prosute pra{ine. Nakon ovoga Resulullah, a.s., krenu Ebu - Bekrovoj ku}i. Oni iza|o{e na stra`nji izlaz

146


njegove ku}e i uputi{e se u pe}inu Sevr koja se nalazila jugoisto~no od Meke, na putu ka Jemenu. 290 Zasjeda oko Resulullahove, a.s., ku}e je i dalje trajala. Mu{ri~ki mladi}i i{~ekivali sukobni trenutak. Neposredno pred pono}, na ruku im je i{lo zlo i nesre}a. Pomoli im se neki ~ovjek, i kako ih ugleda ispred Resulullahovih, a.s., ku}nih vrata upita: [ta to tu radite? Odgovori{e: êkamo Muhammeda. On im re~e: Izigrani ste i plan vam je propao. On je pro{ao kraj vas, bacio vam na glavu pra{inu i oti{ao svojim poslom. Oni reko{e: Nismo ga vidjeli, tako nam Boga! Zatim po~e{e otresati pra{inu s glave. Ali ubrzo se osvijesti{e i navali{e kroz vrata u ku}u. Ugleda{e nekoga na postelji i reko{e: Tako nam Boga, ono Muhammed spava u svojoj burdi. Utom po~e svitati i Alija se probudi i ispravi u postelji, a oni ga zgrabi{e, poznado{e i upita{e za Resulullaha, a.s. On re~e: Ja za njega ni{ta ne znam. 291

OD KU]E DO PE]INE Resulullah, a.s., napusti svoju ku}u 27. no}i, mjeseca safera, godine 14. po poslanstvu, odgovaraju}eg 12/13 septembra po kalendaru. 292 Stiè do ku}e svoga druga, najpovjerljivijeg prijatelja, Ebu - Bekra, r.a. Zajedno, i to odmah, napusti{e njegovu ku}u kroz stra`nja vrata, da {to prije iza|u iz Meke, i to prije nego {to svane zora. Resulullah, a.s., znao je da }e Kurej{ije odmah organizirati potragu i da }e svi pogledi biti upereni prvo ka Medini, te }e potjera i krenuti glavnim putem na sjever. Stoga on odabra put sasvim suprotan od toga, onaj koji kre}e na jug od Meke, u pravcu Jemena. Ovim putem i{li su oko pet milja, dok ne do|o{e do brda zvanog Sevr. Brdo je prili~no visoko, udaljeno od puta, te{ko pristupa~no i stjenovito. Resulullah, a.s., izranjavao je noge idu}i. Neki kaù da je i{ao na prstima kako bi sakrio svoje tragove, pa je tako ozlijedio noge. Bilo kako bilo, zna se da ga je Ebu - Bekr iznio na brdo i da je teturao dok nije stigao na vrh brda gdje se nalazi pe}ina, koja postade u historiji poznata pod imenom Sevr. 293


147

IZ HUMA FI - L - GARI: (KAD SU NJIH DVOJICA BILI U PE]INI - AJET) Kad su do{li do pe}ine Ebu - Bekr re~e: Tako mi Allaha, ne}e{ u}i dok ja prvi ne u|em, pa ako bude kakve opasnosti neka mene zadesi, a ne tebe. Ebu - Bekr u|e i pregleda pe}inu, pa ugleda sa strane otvor. Pocijepa svoj ogrta~ i zatisnu rupu i ostado{e dvije rupe koje on za~epi svojim nogama. Zatim re~e Resulullahu, a.s. U|i. On u|e, stavi svoju glavu njemu na krilo i zaspa. Ebu - Bekra ne{to ujede za nogu. On se ne pomaknu iz bojazni da se ne probudi Resulullah, a.s. Od bola mu suze poteko{e i sli{e se na Resulullahovo, a.s., lice, pa Resulullah, a.s., upita: [ta ti je Ebu - Bekre? Ne{to me ujede, a ti si mi kao otac i mati! Resulullah, a.s., protra svojom rukom ubod i bola nestade. 294 U pe}ini su proboravili tri no}i, od petka uve~e do nedjelje uve~e. 295 Abdullah, sin Ebu - Bekra no}ivao je s njima. Ai{a, r.a., pri~a: Abdullah je bio mom~uljak, o{trouman i dosjetljiv. Pred zoru bi oti{ao od njih i osvitao s Kurej{ijama u Meki, kao da je u njoj i spavao. Slu{ao je pa`ljivo sve pri~e o njima dvojici, pa bi nave~e dolazio i pri~ao im novosti. A Amir bin Fuhejre, oslobo|eni rob Ebu - Bekra u blizini pe}ine napasao je ovce, pa bi ih po jaciji natjerao ispred pe}ine i opskrbio njih dvojicu mlijekom. 296 To je ~inio sve tri no}i, a zatim bi potjerao ovce tragom Abdullaha, Ebu - BEkrovog sina, da ih stado izbri{e nakon njegovog odlaska u Meku. 297 [to se ti~e Kurej{ija, gotovo su poludjeli kada saznado{e da im je pobjegao Resulullah, a.s., one no}i kad se zavjera trebala okon~ati ubistvom. Prvo {to su tim povodom uradili, izudarali su Aliju, odveli ga u Kabu i dràli ga jedan sat, ne bili saznali vijesti o Resulullahu, a.s., i Ebu - Bekru. 298 Po{to od Alije nisu mogli ni{ta saznati, oti{li su Ebu - Bekrovoj ku}i i zalupali na vrata. Pred njih je iza{la Esma, Ebu - Bekrova k}erka, a oni je upita{e: Gdje ti je otac? Ne znam gdje je on. Ebu - Dèhel dè ruku - drznik pokvareni - i udari joj {amar, tako jak da joj izbi mi|uhu iz uha. 299 Kurej{ije odrà{e hitnu sjednicu, na kojoj doneso{e odluku da upotrijebe sva raspoloìva sredstva koja }e im omogu}iti hvatanje ova dva ~ovjeka. Postavi{e na sve prohodne puteve od Meke jaku naoruànu kontrolu. Tako|er odlu~i{e dati veliku nagradu, u vrijednosti od sto deva, za svakoga posebno, onome ko ih vrati u Meku, ìve ili mrtve, ma ko taj bio. 300 Zatim pogajreti{e konjanici, pje{aci i znalci tragova u potjeru. Razmili{e se dolinama i brdima, putevima i pustarama, ali bez uspjeha i rezultata. Potjera stiè i do pe}inskog ulaza,

148


ali Allah, d`.{., vlada svakom situacijom pa i ovom. Pripovijeda Buharija od Enesa, a on od Ebu - Bekra, koji kaè: Bio sam u pe}ini s Resulullahom, a.s., pa kako podigoh glavu, ugledah noge ljudi. Rekoh: O Allahov Poslani~e, ako neko spusti pogled, vidjet }e nas. On mi odgovori: Ti{e, Ebu - Bekre. Nas smo dvojica, a tre}i je s nama Allah. Ima u drugoj verziji:: [ta misli{, Ebu - Bekre, o dvojici s kojima je Allah tre}i. 301 Desila se mudìza (Allahovo ~udo), da je Allah, d`.{., pomogao Svoga Poslanika, a.s., i u~inio da se potjera vrati, onda kada izme|u Resulullaha, a.s., i njih nije bila udaljenost ve}a od nekoliko koraka.

NA PUTU ZA MEDINU Kad se sti{a strast progonitelja, i prestado{e kontrole puteva, i kada opade interes za nagradom (jer su izgubili nadu da }e ih prona}i), i poslije totalnog neuspjeha Kurej{ija da do|u do ikakvih saznanja za tri protekla dana, ukaza se prilika Resulullaha, a.s. i njegovom saputniku da krenu za Medinu. Oni su unajmili Abdullaha bin Urejkita el - Lejsa, mirnog, povjerljivog i vje{tog vodi~a, da ih najkra}im i najsigurnijim putem dovede u Medinu. Ovaj vodi~, bio je mnogoboàc kao Kurej{ije. Oni zatraì{e. Oni zatraì{e od njega garanciju i diskretnost, pa po{to je dobi{e, predado{e mu uzde svojih deva u ruke. To se desi u ponedeljak nave~e, a nakon provedene tri no}i u pe}ini. U osvit rebiul evela, godine prve hid`retske, ili 16. septembra 622. god. po kalendaru, njih dvojica napusti{e pe}inu. Dakle, tog datuma do|e Abdullah bin Urejkit sa dvije deve, a Ebu - Bekr re~e: Zaklinjem te, o Poslani~e, da uzme{ jednu od ove dvije deve, a zatim mu pribliì bolju. Resulullah, a.s., na to pristade pod uslovom da mu je plati. Tada je prispjela Esma, k}erka Ebu - Bekra, r.a., sa spremljenom hranom za put. Zaboravila je da uzme uè kojim }e pri~vrstiti zave`ljaj za tovar, pa pocijepa svoj pojas na dvoje. Jednom polovinom pri~vrsti hranu, a drugom se omota, pa joj dado{e naziv Vlasnica dva pojasa - zatu - n - nitakajni 302 - Resulullah, a.s., i Ebu - Bekr, r.a., krenu{e na put, a s njima Amir bin Fuhejre. Oni uze{e sa sobom i vodi~a Abdullaha bin Urejkita. Krenu{e priobalnim putem. Put je vodio iz sigurnosnih razloga ka jugu, prema Jemenu, a zatim se uputi{e na zapad, prema obali Crvenog mora, dok ne iza|o{e na koziju stazu, pa onda skrenu{e na sjever, priobalnim putem Crvenog mora. Is{li su zapu{tenim putevima kojima je rijetko ko prolazio. Ibn - Ishak navodi imenom krajeve kroz koje je prolazio Resulullah, a.s. On kaè: Kad ih je vodi~ poveo, vodio ih je naniè od Meke, zatim je krenuo s njima obalom, pa su


149

preprije~ili put niè od Asfana, pa naniè od Emedà. Zatim dobi od njih dvojice dozvolu da pre|e preko teritorije koja ima vodu, mjesto Kudejd. Odatle su slijedili put El - Harrar (dolina) pa preko Senijjetul Mere. Zatim su i{li dolinom Likfe, onda su ostavili iza sebe bunar Likf, a potom duboko za{li u podru~je zvano Merdìh do Zul - Gudvejna, a odatle u Ke{r. Tada ih je poveo putem starih bunareva El - Dèdìd, pa na brdo El - Ed`red. Odatle krenu{e putem za Selem, dolinom bazena Tahih, a onda su se uspeli na El - Ababid, mjesto tri milje udaljeno od grada Sukje. Zatim ih prevede preko mjesta El - Fadèh na milju od Sukje. (Po nekima to je planina na kojoj se nalaze dva pitka izvora mineralne vode). Vodi~ se spusti s njima u El - Ard`, pa dolinom El - Air, desno od klanca Rukubet, pa u Reim, a odatle u Kubbu, selo dvije milje od Medine (ko ide u Meku do|e mu s lijeve strane). 303 Spomenut }emo neke doga|aje koji su se desili usput: 1. Prenosi Buharija od Ebu - Bekra, r.a., i kaè: Poùrili smo te no}i i sutradan ujutro da {to vi{e puta pre|emo. Negdje oko podne, kada upe~e sunce, i kada na putu nije bilo ni ìve du{e, ugledasmo visoku stijenu. Zastadosmo kod nje i smjestismo se u hladovinu. Napravih Resulullahu, a.s., mjesto da legne i da malo zaspi. Prostrijeh na to mjesto krzno (ili haljetak od devinekostrijeti), pa rekoh: Zaspi, o Allahov Poslani~e, a ja }u bdjeti nad tobom. On zaspa, a ja ustadoh i po~eh osmatrati. Odjedanput, ugledah kako dolazi ~oban tjeraju}i ovce, èle}i se odmoriti u hladu kao i mi. Rekoh mu: îji si ti mom~e? Ja sam jednog ~ovjeka iz Meke (ili iz Medine, Ebu - Bekr se ne sje}a ta~no). Imaju li tvoje ovce mlijeka? Da, odgovori. Rekoh: Ho}e{ li pomusti? Odgovori: Da. On privede ovcu, a ja rekoh: O~isti vime od pra{ine, dlaka i trnja! On namuze u ~unak mlaz mlijeka, a ja sam imao posudu iz koje je Resulullah pio i iz nje uzimao abdest. Do|oh do Resulullaha, a.s., i bi mi mrsko da ga probudim. Kad se probudi, saglasih se snjim da nalijem malo hladne vode na mlijeko da ga rashladim, pa rekoh: Je li vakat da idemo? Svakako, re~e, i mi krenusmo. 304 2. Ebu - Bekr, r.a., bio je obazriv, pa je uvijek jahao iza Resulullaha, a.s., iako je on bio poznat starac, a Resulullah, a.s., mlad i nepoznat ~ovjek. Srete Ebu - Bekra tako, neki ~ovjek pa mu re~e: Ko je ovaj ispred tebe? Ebu - Bekr odgovori: On me vodi pravim putem. Ovaj ~ovjek pomisli da mu je to obi~ni vodi~, a ne onaj koji ga vodi Allahovim putem. 305 3. Resulullaha, a.s., i Ebu - Bekra slijedio je ~ovjek koji je za njihovo hvatanje o~ekivao veliku nagradu. Zvao se Suraka bin Malik bin Dùa{em. Suraka pripovijeda: Sjedio sam na jednoj sjedeljki plemena Beni - Medled`, kad se pomoli jedan njihov ~ovjek, pri|e meni i re~e: O Suraka, vidjeh maloprije crnu mrlju u pustinji. Mislim da je to Muhammed sa svojim drugom. Suraka re~e: Znao sam da su to oni, ali mu rekoh: Nisu to oni ve} si vidio tog i tog koje smo vidjeli svojim o~ima kad su oti{li. Na tom sijelu ostadoh jo{ neko vrijeme, zatim sam ustao, do{ao ku}i i naredio svojoj robinji da mi spremi konja, i odvede iza

150


humke. Potom uzeh svoje koplje i iza|oh na stra`nja vrata. Kad do|oh do konja, uzjahah i pojurih trkom. Nakon nekog vremena vidjeh da im se pribliàvam. Kada sam im se sasvim pribliìo, moj konj posrnu i izbaci me iz sedla. Ustadoh, a ruke mi poletje{e prema tobolcu za strijele. 306 Iz tobolca izvukoh strijelicu za sre}u,ho}u li imnauditi ili ne. Ispade mi ono {to nisam htio. Ponovo uzjahah konja zanemaruju}i gatku. Odjednom ~uh Resulullaha, a.s., kako u~i Kuran, smireno, ne okre}u}i se, dok je Ebu - Bekr bio stalno u pokretu i na oprezu. Iznenada moj konj propade prednjim nogama u zemlju do koljena. Sko~ih s njega i podbodoh ga. Opet ga podpodoh, on posko~i, ali se ne izvu~e skroz iz zemlje. Kad bi da }e se gotovo izvu}i iz zemlje, {iknu pijesak ~ija se pra{ina diè uvis, kao dim. Opet dohvatih svoje strijelice. Nakon gatanja ukaza mi se lo{ ishod. Tada zapomagah iz sveg glasa, mole}i ih za spas. Oni mi obe}a{e sigurnost. Moj konj se spasi iz ìvog pijeska, ja ga uzjahah i odoh do njih. Kada sa sprije~en da do|em do njih, u sebi sam pomislio da }e misija Allahovog Poslanika, s.a.v.s., iza}i na vidjelo, pa mu rekoh: Tvoj narod je za tebe odredio nagradu (u iznosu krvarine). Zatim sam im ispri~ao {ta mu{rici èle da urade, te sam im ponudio opremu i hranu, ali nisu uzeli niti su {ta traìli. Zatim je Resulullah, a.s., rekao: Idi od nas. Suraka ga tada zamoli da mu napi{e garantno pismo. Resulullah, a.s., naredi Amiru bin Fuhejritu, pa ga ovaj napisa na komadu koè. Iza toga Resulullah, a.s., nastavi svoj put. 307 U predanju od Ebu - Bekra, r.a., kaè se: Mi smo otputovali, a Kurej{ije su tragale za nama. Niko nas od njih nije stigao, samo Suraka bin Malik el - Dùa{em na svom konju. Ja rekoh: On nas je traìo i na{ao, o Allahov Poslani~e! On mi odgovori: Ne àlosti se, Allah je s nama. 308 Suraka se zatim vratio nazad. Usput je sreo jo{ neke progonitelje, pa im je rekao: Ispitao sam vijest o njima, vi na ovoj strani nemate {ta traìti. Na po~etku dana je uporno tragao za njima, a na kraju istog dana postao njihov ~uvar. 309 4. Resulullah, a.s., na svom putu pro|e pokraj dva {atora Ummi Mabed (Mabedova majka, iz plemena Huzaat) Huzaijka. To je bila krupna i ugledna sredovje~na èna. Sjedila je pokrqaj {atora, umotana, i nudila prolaznicima hranu i vodu. Njih dvojica je upita{e: Ima{ li {ta za nas? Ona odgovori: Allaha mi, da imamo ne{to ne bih vam uskratila gostoprimstvo. Ovca je jalova,a godina je bila dosta gladna. Resulullah, a.s., pogleda u ovcu kraj {atora, pa upita: Kakva je ovo ovca, majko Ma bedova? Ona odgovori: Slaba, bolest ju je sprije~ila da ne krene s ovcama. On upita: Ima li mlijeka? Ona odgovori: Ona je previ{e istro{ena i stara da bi mlijeka imala. On upita: Ho}e{ li mi dozvoliti da je pomuzem? Ona re~e: Da, tako ti Allaha, ako moè{. Ako ima mlijeka pomuzi je. Resulullah, a.s., potra svojom rukom ovcino vime, prizva Allaha, d`.{., zamoli ga dovom. Mlijeko nado|e u vime i pote~e. Resulullah, a.s., zatraì zdjelu iz


151

koje se mogla napiti nekolicina ljudi i napuni je tako da pjena iza|e na vrh. Dade èni da se napije koliko god moè, zatim pruì svojim saputnicima, pa se i oni napi{e mlijeka koliko god mogo{e. Napokon i Resulullah, a.s., popi dovoljnomlijeka. Ponovo pomuze ovcu, napuni zdjelu i dade je èni, a oni krenu{e dalje. Ne pro|e dugo, a njen mu`, Ebu - Mabed vrati se tjeraju}i mr{ave i gladne koze. Kad u|e i ugleda mlijeko, iznenadi se i upita: Odakle ti ovo? Ovca je stara i jalova, a nemamo muzare. Ona mu kaza: Ne, tako mi Allaha, nije ga bilo, ali ovuda pro|e mubarek ~ovjek, govorio je to i to, a izgledao je tako i tako. Mislim da je od Kurej{ija i to ba{ onaj za kojim je potjera. Opi{i mi ga, re~e njen mu`. Ona ga opisa takvim rje~nikom da je slu{alac imao pravu sliku pred sobom. Taj opis }emo dati kada budemo govorili o svojstvima Resulullaha, a.s. Ebu - Mabed re~e: Tako mi Allaha, on je taj Kurej{ija {to su o njemu pri~ali one pri~e. Imao sam na umu da mu se pridruìm, a to }u svakako i u~initi ako mi se pruò prilika. A tamo u Meki, osvanu u zoru eho zvonkoga glasa, koga svi ~u{e, ali niko ga ne vidje. Iz dubine du{e orilo se: Dèzallahu Rabbul hajre dèzaihii rafikajni hala hajmetej Ummi Mabedi Huma nezela bil birri summe terevveha ve efleha men emsa refika Muhammedin Lijuhenni Beni Kabin mekane Fetatihim ve mekaduha limuminine bimersadin Selu uhtekum an {atiha ve inaiha ve innekum in teselu - { - {ate te{hedu. Prijevod ilahije: Nagradio Allah, Gospodar Ar{a, najboljom nagradom dva druga, kod Ummi Mabed {to do|o{e. Stigo{e s dobro~instvom, a s njim i odo{e, spasen je onaj ko zano}i kao drug Muhammeda. Neka ~estitaju svojoj k}erki Benu-Kabi njeno po~asno mjesto je me|u vjernicima sad. Pitajte svoju sestru za njenu ovcu i njenu zdjelu a kad biste i ovcu pitali, i ona bi posvjedo~ila. 310 Esma je rekla: Nismo znali kuda se uputio Resulullah, a.s., kad u Meku do|e s donje strane jedan od dìna recituju}i ove stihove. Ljudi su i{li za glasom, a nisu vidjeli nikoga sve

152


dok nije napustio Meku s gornje strane. Kada smo ~uli ove rije~i znali smo da se Resulullah, a.s., uputio u Medinu. 311 5. Na putu od Meke do Medine Resulullah, a.s., srete Ebu - Beride, starje{inu jednog plemena. I on je iza{ao u potjeru za Ebu - Bekrom i Resulullahom, a.s. @elio je i on da dobije veliku nagradu koju su Kurej{ije obzanile. Kada se sreo licem u lice s Resulullahom, a.s., i kada je s njim porazgovarao, primi islam na licu mjesta sa sedamdeset ljudi iz svoga plemena. On tada skide svoj turban (imamu) sa glave i priveza je kao zastavu. Ta zastava trebale je svima biti najava da je do{ao vladar spasa i sigurnosti, koji }e uspostaviti na dunjaluku pravdu i po{tenje. 312 6. Resulullah, a.s., sreo je na putu i Ez - Zubeira u grupi muslimana trgovaca, koji su se vra}ali iz [ama. Zubeir odjenu Resulullaha, a.s., i Ebu - Bekra u bijelu odje}u. 313

DOLAZAK U MJESTO KUBA U ponedeljak, osmog rebiul - evela, godine ~etrnaeste od poslanstva - ili prve godine hid`retske, ili 23. septembra, 622. god. po kalendaru, stiè Resulullah, a.s., u Kubu. 314 Urve bin ez - Zubeir pri~a: Muslimani Medine su ~uli za izlazak Resulullaha, a.s., iz Meke. Oni su svako jutro izlazili u pustinju (Harre) u blizini Medine i i{~ekivali njegov dolazak. Stajali bi sve dok ih podnevno sunce ne bi otjeralo. Posljednjeg dana potraja njihovo i{~ekivanje, pa se vrati{e opet ku}ama. Samo {to su stigli, ~u{e glas jednog jevreja koji se popeo na jenu od njihovih utvrda radi nekog posla. Nije mogao da se suzdrì ugledav{i dolazak Resulullaha, a.s., i njegovog druga, obojicu u bijelom, od kojih se dizala fatamorgana, nego viknu {to ga grlo nosi: O narode, o Arapi, ide va{ djed koga i{~ekujete. Muslimani uzbu|eni sko~i{e. 315 Ibn - Kajjim kaè: ûh tekbire i buku kod Beni Amra bin Avfa. Muslimani su donosili tekbire, radosni zbog njegovog dolaska. Iza|o{e mu u susret, do~eka{e ga i pozdravi{e poslani~kim pozdravom. Zagledali su ga kruè}i oko njega, a on je padao u stanje spokoja u kojem mu je Objava dolazila. Allah, d`.{., objavi mu: Allah je za{titnik njegov, i Dìbril, i ~estiti vjernici; najposlije, i svi meleki }e mu na pomo}i biti. (64:4) 316 Urvet bin ez - Zubeir re~e: Okupi{e se svi oko Resulullaha, a.s., a on im pokaza na desnu stranu, te se zaustavi i si|e kod Benu - Amra bin Avfa. To se desilo u ponedeljak u mjesecu rebiul - evelu. Ebu - Bekre stajao je i do~ekivao ljude, a Resulullah, a.s., sjeo je i {utio. Oko njega su kruìli oni, koji ga sada vidje{e prvi puta. Oni su ga pozdravljali, a Ebu - Bekr pri{ao je da ga za{titi od sun~eve ège koja ga je prìla, te mu svojom odje}om na~ini hlad. Tada oni koji nisu znali, saznado{e ko je Resulullah, a.s. Toga dana se cijela Medina digla na noge radi do~eka, a prizor je bio toliko veli~anstven,


153

da ga do tada ne pamti medinska historija. Jevreji su tada tako|er slavili istinitost najave novog Poslanika u Habakkuki, knjizi u kojoj stoji: Bog se pojavio od Timaha, a svetac od Brda Faran (slon Meke). 317 Resulullah, a.s., nije dugo sjedio na zemlji Benu Amra bin Avfa, nego ode da se smjesti kod Kulsum bin el - Hedma ili, kako neki misle, kod Sada bin Hajsemeta u Kubi. Sigurnije je prvo mi{ljenje. Iza njega je Alija bin Ebi - Talib proveo u Meki jo{ ri dana. Ljudi su kod Resulullaha, a.s., dràli na ~uvanju razne vrijednosti, pa je Alija uspio to sve vratiti ljudima. Potom se upuptio pje{ice u Medinu. Sustigao ih je u Kubi, pa i on odsjede kod Kulsum bin el Hedma. 318 Resulullah, a.s., proveo je u Kubi ~etiri dana: ponedeljak, utorak, srijedu i ~etvrtak. 319 Tu je sagradio mesdìd i u njemu klanjao. Mesdìd u Kubi prvi je mesdìd sagra|en u bogobojaznosti otkako je Resulullah, a.s., po~eo dobivati Objavu. Kada je bio ~etvrti dan, tj. petak, uzjaha Resulullah, a.s., po Allahovom nare|enju, a Ebu - Bekr u njegovoj pratnji, te krenu{e. Obavijestio je Benu Ned`dàrije - svoje daidè, pa do|o{e opasani sabljama i svi zajedno krenu{e u Medinu. Dùma - namaz ih zate~e u Beni Salem bin Avfa, te ih okupi u mesdìd u dolini, pa je tu i klanja{e.Bilo je sto ljudi. 320

ULAZAK U MEDINU Poslije dùme, u|e Resulullah, a.s., u Medinu, i od tog dana Jesrib dobi ime Grad Resulullaha, a.s. - Medinetu Resulullahi, a.s., ili kra}e Medina. Ovo je uistinu bio historijski dan. Stanovni{tvo Medine, nasmijano i razdragano,uz tekbire i veli~anje, iza{lo je iz ku}a, zakr~ilo puteve. Ensarijske djevojke pjevale su od sre}e i dragosti stihove dobrodo{lice: 321 E{rekal Bedru alejna min Senijatil - Vedai Vodèbe{ - {ukru alejna ma dea lillahi dai Ejjuhel - Mebusu fina dìte bi - l - emr i - l - mutai. Dìte {errefte - l Medina Merhaben ja hajre dai. Prijevod stihova: Puni mjesec nas obasja od Senijetil veda, Kevserom pojimo du{e dok ~ekamo Ahmeda. Ti koji si od Allaha cijelom svijetu poslan. Do{o si da grad Medinski ilumom nam obasja{.

154


Ensarije, iako nisu bili ljudi od velikog bogatstva,svi su redom èljeli da ugoste kod sebe Resulullaha, a.s. Nije mogao Resulullah, a.s., pro}i ni pokraj jedne njihoveku}e, a da nisu vukli sebi povodac njegove deve, izgovaraju}i pozdrav i dobrodo{licu. Resulullah, a.s., odgovarao im je: Pustite je neka ide, njoj je nare|eno dokle. I tako su i{li polahko, dok deva ne stiè na mjesto dana{njeg Resulullahovog, a.s., mesdìda. Tu ona zastade.On nije si{ao s nje dok se nije skroz zaustavila. Ona opet krenu malo naprijed, pa se okrenu i vrati na prvo mjesto. Tu se spusti, pa Resulullah, a.s., si|e s njenih le|a. To je na zemlji Beni - Ned`dàra, njegovih daidà. To je zaista bilo po Allahovoj dozvoli, a i sam Resulullah, a.s., volio je da to bude na zemlji njegovih daidà. Time su i oni bili po~a{}eni. Ljudi su pozivali Resulullaha, a.s., sebi u goste. Ebu Ejjub el - Ensarija ode do njegove deve, uze je za povodac i uvede u svoje dvori{te. Resulullah, a.s., je tom prilikom rekao: Valja i ~ovjeku za njegovom jahalicom. U tom do|e Esad bin Zeraret te uze Resulullahov, a.s., prtljag i odnese ga kod sebe. 322 U Enesovom predanju od Buharije stoji da je Resulullah, a.s., rekao: Koja nam je rodbinska ku}a najblià? Ebu - Ejjub re~e: Moja, Allahov Poslani~e, ovo su moja vrata i ovo je moja ku}a. On re~e: Idi i pripremi nam popodnevni odmor! Ebu - Ejjub re~e: Ustanite uz Allahov blagoslov. 323 Nakon nekoliko dana za Resulullahom, a.s., stigo{e njegova èna, Sevda i njegove dvije k}ereke: Fatima i Ummu Kulsum, zatim Usama bin Zejd, te Ummu Ejmen. S njima iza|e iz Meke Abdullah bin Ebu - Bekr s djecom s kojom je bila i Ai{a. Zejneb ostade kod Ebil Aasa, nije mogla tada otputovati, pa je hid`ru u~inila poslije Bedra. 324 Ai{a pri~a: Kada je Resulullah, a.s., stigao u Medinu, Ebu - Bekra i Bilala obuze groznica, ja u|oh kod njih i rekoh: O o~e, kako si, i ti Bilale, kako si? Ebu - Bekr znao je re}i, kad ga uhvati vru}ica: Svaki ~ovjek èli da osvane sa svojom porodicom, ali je smrt blià ~ovjeku od jake za vratom, a i Bilal je recitovao stihove u kojima postoji aluzija na daljinu i strah od samo}e. Ai{a dalje pri~a: Zatim u|oh kod Resulullaha, i ispri~ah mu o ovome, a on re~e: Moj Allahu, u~ini da volimo Medinu, kao {to volimo Meku, ili jo{ vi{e! Pobolj{aj stanje u njoj, blagoslovi i beri}et daj u hrani njenoj, odstrani iz Medine vru}icu i prenesi je u Dùhfu. 325 Ovdje se zavr{ava jedan period Resulullahovog ìvota, i zavr{ava se dio njegovog poslani~kog islamskog djelovanja, koji se zove mekanski ìvot i rad Resulullaha, a.s.

@IVOT U MEDINI Medinski period moèmo podijeliti u tri stadija: 1 - period u kome su podsticane smutnje i napetosti, i u kojem su rasli unutra{nji problemi. Neprijatelji u Medini su radili na povezivanju s njenimsmutljivcima izvana kako bi iskorijenili muslimane. Ovaj period }e se zavr{iti primirjem na Hudejbiji u zul - kadetu, {este godine po Hid`ri; 2 - period primirja sa starje{inama idolopoklonstva, a zavr{it }e se osloba|anjem Meke, mjeseca ramazana, osme godine po hid`ri. To je, ujedno, period pozivanja vladara i kraljeva u islam; 3 - period sveop}eg prelaska naroda na islam, u skupinama. To je period dolaska plemenskih delegacija drugih naroda u Medinu. Ovaj period trajat }e do preseljenja Resulullaha, a.s., na ahiret, mjeseca rebiul - evela, godine jedanaeste po Hid`ri.

156


PRVO SVIJETLO RAZDOBLJE STVARNO STANJE U MEDINI PRILIKOM HID@RE Hid`ra nije zan~ila samo osloba|anje od smutnji i izrugivanja, nego je imala zna~enje potpomaganja i saradnje na uspostavljanju temelja novog dru{tva u zemlji. Stoga je hid`ra postala farz, neprikosnovena du`nost svakog muslimana sposobnog da prisko~i u pomo} izgradnji ove nove domovine i da na tom putu utro{i svu svoju snagu, za njeno utemeljenje, uzdizanje i njen ugled. Bez svake sumnje, Resulullah, a.s., bio je njen imam i onaj koji upu}uje na pravi put kako treba da se izgra|uje to dru{tvo. Neosporno je da su sve stvari bile u njegovim rukama. Narod u Medini, nakoji je nai{ao Resulullah, a.s., sastojao se iz tri klase. Svaka klasa se, na svoj na~in, vidljivo razlikovala od ostalih. Resulullah, a.s., morao je imati razli~ite metode u opho|enju sa svakom od ovih klasa, jer su im problemi vbili sasvim druge prirode. Te tri klase ljudi su: a) njegovi drugovi, elita ~asnih i privrènih Resulullahu, a.s; b) nevjernici, koji jo{ nisu primili islam, a plemena su ~isto medinskog porijekla; c) jevreji ili jehudije. a) Problemi koje je Resulullah imao u vezi s ashabima lak{e su prirode i vezani za promjenu sredine i na~in ìvljenja. U Medini su uslovi bili sasvim druga~iji od onih u Meki. U Meki okupljali su se oko jedne rije~i, imali su zajedni~ke ciljeve, ali su bili ra{trkani po raznim mjestima i razli~itim ku}ama, proganjani i mu~eni, bez ikakvih gra|anskih prava. Ta prava su dràli u svojim rukama neprijatelji njihove vjere. Ovi muslimani nisu mogli osnovati novo islamsko dru{tvo na na~elima kojih nije li{eno ni jedno dru{tvo na svijetu. Stoga vidimo da mekanske sure potenciraju tuma~enje islamskih na~ela, zakona koji se mogu primjenjivati na svakog pojedinca. Mekanski ajeti sadrè podsticaj na dobro~instvo, na sve {to je korisno, podsticaj na plemenit i lijep moral, a ~uvanje od sramote, i svega zabranjenoga. U Medini su muslimani dràli situaciju u svojim rukama od prvog dana. Nisu imali nikakve


157

pot~injenosti ni od koga. Tu im se pruìla prilika da do|u u kontakt s kulturom i civilizacijom, da se bave problemima ìvljenja, ekonomije, politike i vlasti, te problemom mira i rata, zatim halala i harama, prakticiranja vjere, problemom morala i drugim sli~nim ìvotnim pitanjima. Pruìla im se prilika da budu jedno novo dru{tvo, islamsko dru{tvo, koje se u svim svojim strukturama razlikuje od predislamskog - dàhilijetskog dru{tva i koje se odlikuje nad svim postoje}im dru{tvenim ure|enjima svijeta. To dru{tvo treba biti vjerodostojan predstavnik islamskog u~enja, zbog kojeg su muslimani podnijeli razne vrste nasilja i odmazde tokom prvih deset godina. Poznato je, da formiranje bilo kojeg dru{tvenog ure|enja na novim osnovama, ne moè trajati jedan dan, ili jedan mjesec, ili jednu godinu. Njemu treba dug period u kojem }e se upotpuniti zakon ili zakonske norme, obrazovanje, praksa i odgoj, i to postepeno. Jedino je Allah, d`.{., bio jamac i garancija ovog zakona, a Resulullah, a.s., izvr{avao je i provodio u djelo, upu}ivao i odgajao muslimane: On je neukima poslao Poslanika, jednog izme|u njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih o~isti, i da ih Knjizi i mudrosti nau~i. (XLII: 2) Ashabi, r.a., su od Resulullaha, a.s., primali svim srcem i du{om, spremni da u svako doba provedu Allahove propise u djelo: A kad im se Allahove rije~i kazuju,vjerovanje im u~vr{}uju i samo se na Gospodara svoga oslanjaju. (8: 2) Po{to nije tuma~enje svih ovih pitanja u domenu na{eg rada, to }emo se opredijeliti samo na neke, prema potrebi. Najpre~e {to je Resulullah, a.s., imao da ~ini za muslimane, a {to je i njegova osnovna zada}a, bilo je tuma~enje i {irenje islama. Me|utim, ovo nije bio i njegov jedini zadatak. Bilo je svakako mnogo drugih problema koje je trebalo hitno rje{avati. Muslimani Medine ~inili su jednu skupinu vjernika, sastavljenu od doma}ih vjernika koji su bili na svojoj zemlji, u svojim domovima i sa svojim imetkom. Oni su bili zainteresirani za one stvari o kojima razmi{lja svaki situiran i siguran ~ovjek. Me|u takvim ljudima postojalo je od pamtivjeka jedno mudro nadmetanje i hroni~na netrpeljivost. To su ensarije. S druge strane su do{ljaci, muhadìri, koji su ostali bez svega navedenog. Oni su spasili svoj goli ìvot i do{li u Medinu. Nisu imali povratka nazad, nisu imali svoje zemlje, svojih domova, svoga posla od kojega }e ìvot ìvjeti i za starost zara|ivati. Broj ovih izbjeglica nije bio mali, a rastao je iz dana u dan, jer je hid`ra odobrena svima koji su vjerovali u Allaha, d`.{., i Njegovog Poslanika, a.s. Bilo je poznato da Medina nije osobito bogato mjesto. Pa se njena ekonomska ravnoteà poremetila. U ovim presudnim momentima za islam, neprijateljske snage u~ini{e ne{to sli~no kao ekonomsku blokadu Medine, zbog ~ega se istro{i{e zalihe i pogor{a situacija. b) Druga klasa, ili druga struktura ljudi u Medini bili su doma}i idolatrijci, bezbo`nici ili mu{rici. Oni nisu imali nikakve vlasti nad muslimanima. Me|u njima bilo je onih koji su ìvjeli

158


u nekom stanju nestabilnosti ili sumnje. Mnogi su se predomi{ljali da napuste vjeru svojih o~eva. Me|utim, nisu ispoljavali neprijateljstvo i netrpeljivost prema muslimanima, i nije ni pro{lo dugo vremena, a oni primi{e islam i postado{e odani Allahovoj vjeri. Me|u njima bilo je i onih koji su ispoljavali èstoku mr`nju i neprijateljstvo prema Resulullahu, a.s., i muslimanima, s tim {to to nisu ~inili javno. Javno su iskazivali privrènost i la`nu ljubav, povode}i se za javnim mnijenjem ili kako su im ve} diktirale prilike. Na ~elu svih ovih stajao je Abdullah bin Ubej, ~ovjek pod ~ijim vodtvom se izmiri{e plemena El - Evs i El - Hazred` nakon rata Buas. Do tada ih nije uspio niko pomiriti. Oni su za njega pripremali krunu da ga ustoli~e za svoga kralja, i malo je trebalo da postane kralj Medine. Kada do|e Resulullah, a.s., i kada Ubejju njegov narod okrenu le|a, shvatio je da je izgubio krunu, pa stoga po~e ispoljavati èstoko neprijateljstvo protiv Resulullaha, a.s. Me|utim, kada je vidio da doga|aji ne idu njemu u prilog i da }e mu biti uskra}ene mnoge ovozemaljske blagodati, primi islam nakon Bitke na Bedru. No, to je bilo samo prividno, jer je duboko u njegovom bi}u tinjalo nevjerstvo. Stoga je koristio svaku priliku da usko~i u spletke i me|u spletkaro{e protiv Resulullaha, a.s., i muslimana, jer je postao neostvareni vladar, proma{enih mogu}nosti, s izgubljenim politi~kim pozicijama. Oni koji mu nisu pomogli da do|e do vlasti, sada su ga hu{kali i pozivali na bunu, koriste}i neke od doga|aja u Medini i neke od muslimana slabi}a, pla}enika, za sprovo|enje njegovih planova u djelo. c) Tre}a klasa ili supstanca medinskog dru{tva bili su jevreji (jehudije ili ìdovi). Oni su se nastanili u Hidàz u vrijeme nestorijanskog (asirskog) i rimljanskog ugnjetavanja, kako smo ranije kazali. Oni su u stvari bili Hebrejci, ali nakon doseljenja u Hidàz prihvati{e arapske obi~aje u odijevanju, jeziku i kulturi, tako da su pojedinci, a i plemena, nadijevali i arapska imena. Me|usobno su se ènili i tazbinovali. Ono {to je za njih ipak najva`nije, sa~uvali su nacionalno jedinstvo i nisu se nikada utopili u arapsku naciju. Ponosili su se svojim izrael}anskim porijeklom - jevrejstvom. S tog aspekta mrzili su Arape i ~esto ih iz poruge zvali ummijjun {to zna~i: neuki, zaostali i nazadni. Smatrali su da im je arapska imovina dozvoljena, (halal) i da s njom mogu da rade {ta ho}e. Oni su se dràli parole: Nama nije grijeh {to u~inimo neukima. (3:75) Nisu bili entuzijasti u {irenju svoje vjere, ali su bili iskusni trgovci vjerom. Trgovali su optimisti~kim predskazanjima, vrad`binama, talismanima, ~arolijama i sli~nim, pa su stoga sebe smatrali superiornim znalcima, odabranim vo|ama i duhovnim vodi~ima. Bili su veliki vje{taci u sticanju sredstava za ìvot. U svojim rukama dràli su trgovinu ìtaricama, datulama, vinom i odje}om. Uvozili su ìtarice, vino i odje}u, a izvozili datule (hurme). U svojim rukama dràli su i mnoge druge profitne poslove od kojih su imali mnogostruku dobit od svih Arapa. Ni to im nije bilo dovoljno, nego su afirmirali kamatu i njome se bogatili. Davali


159

su pozajmice arapskim prvacima, velikodostojnicima, kako bi ti prvaci stekli hvalospjeve pjesnika nakon {to pozajmljeni novac podijele bez ikakve koristi, zatim bi ìdovi uzimali od onih prvaka zemlju, ìtarice i posjede kao zalog, a potom bi ti posjedi kroz nekoliko godina postali njihovo vlasni{tvo. Jevreji su bili autori smutnje, zavjere, arogancije i razvrata. Zava|ali su susjedna arapska plemena, hu{kali jedne na druge podmuklim i tajnim metodima, koje Arapi nisu mogli doku~iti. Stoga su ta plemena ìvjela u stalnim ratovima. Kad god bi jevreji vidjeli da bi se stanje smirivalo i primirje pribliàvalo, ponovo bi raspirivali àr mr`nje. Ako bi i pored toga dolazilo do prekida neprijateljstva, oni bi onda sa strane posmatrali i gledali {ta }e se desiti i od koje }e strane imati ve}u korist. Nudili su im ogromne kredite s kamatom kako ne bi odustajali od rata zbog finansija. Tako su se arapska plemena stalno zaduìvala kod njih, a oni su sticali ogromnu dobit iz svega toga. ûvali su svoje jevrejsko bi}e. Finansirali su trgovinu kamatom, te od toga ìvjeli i debelo zara|ivali. U Jesribu su ìvjela tri poznata jevrejska plemena: 1. Benu - Kajnuka (bili su saveznici Hazredà i nastanjivali su Medinu.), 2. Benu en - Nadir, 3. Benu - Kurejza, Ova zadnja dva jevrejska plemena bila su saveznici El - Evsa. Njihova naseobina je bila u predgra|u Medine. Ova plemena su podsticala rat izme|u arapskih plemena Hazred` i Evs jo{ od davne pro{losti. A podsticali su rat Buas svi, sa svim svojim saveznicima. Svakako, nije se moglo o~ekivati da jehudije gledaju na islam miroljubivo i blagonaklono. Ne, oni su s neprijateljstvom i s mr`njom gledali na sve {to donosi ta vjera. Resulullah, a.s., nije bio njihov ~ovjek da bi mogao obuzdati nacional - {ovinisti~ki nemir koji je vladao njihovim razumom. Posebno je va`no naglasiti da je vjera islam ispravna vjera koja zbliàva ljude bez obzira na boju, rasu i naciju, te da gasi poàr neprijateljstva i mr`nje, a poziva na ~uvanje emaneta i povjerenja u svim vidovima ìvota. Islam uporno insistira na halal zaradi i opskrbi. Sve je to zna~ilo da arapaska plemena Jesriba treba da ìve u slozi i ljubavi. Tada }e se sigurno mo}i suprotstaviti jehudijskim smicalicama. Svojim zajedni~kim snagama djelovat }e na slabljenju njihove trgova~ke djelatnosti, i na zabrani kamate na kojoj se temeljilo svo njihovo bogatstvo. Muslimani }e za kratko vrijeme uspjeti da vrate svoju imovinu i svoju zemlju koju su izgubili pla}anjem kamate. I jevreji su o svemu tome vodili ra~una, jo{ i prije nego se islam temeljio u Jesribu, te su na osnovi toga skrivali najve}u mr`nju prema islamu i Allovom Poslaniku jo{ od kada je do{ao u Medinu, iako tu mr`nju nisu otkrivali izvjesno vrijeme.

160


Imamo primjer koji prenosi Ibn-Ishak. On kaè: Preneseno je od Safijje, k}erke Hajj bin Ahtaba, da je rekla: Bila sam najdraè dijete svom ocu i amidì Ebu - Jasiru. Nikad nisu ni jedno dijete dràli tako kao mene. Kada je Resulullah, a.s., stigao u Medinu, i kada je odsjeo u Kubi kod Benu Amra bin Avfa, moj otac i amidà odo{e prije zore da ga posjete. Otac mi se zvao Hajj bin Ahtab, a amidà Ebu - Jaser bin Ahtab. Ku}i su se vratili u vrijeme zalaska sunca. Bili su umorni i iscrpljeni. Kad ih ugledah, potr~ah im u susret kao po obi~aju, ali se ni jedan, tako mi Allaha, i ne okrenu na mene. Tada ~uh kako amidì Ebu - Jaseru kaè moj otac: Je li ono on? Da, odgovori on. Ti ga poznaje{ i moè{ garantirati? Amidà odgovori: Da. Otac upita: Pa {ta osje}a{ prema njemu? Neprijateljstvo do smrti. 326 I drugi nam primjer nam dosta govori o neprijateljstvu jevreja. Buharija pripovijeda o islamu Abdullaha bin Selema, r.a.: Bio je poznat inaju~eniji jevej. Kada je do{ao Resulullah, a.s., u Medinu kod daidè, Benu - Ned`d`dar pohita da ga vidi i postavi mu pitanja na koja niko nije mogao odgovoriti osim Poslanika. Kada je saslu{ao Resulullahov odgovor na sva pitanja, istog momenta primi islam, i re~e: @idovi su narod koji potvara (druge). Ako saznaju da sam primio islam, a da oni o tome ne znaju ni{ta, pokudit }e me kod tebe. Resulullah, a.s., posla po njih i oni do|o{e. A u ku}i je bio skriven Abdullah bin Selam. Resulullah, a.s., upita: Kakav je ~ovjek Abdullah bin Selam? Odgovori{e: Najznaniji od nas i sin naj odabranijeg. U drugom predanju stoji: Na{ starje{ina i sin na{eg starje{ine. Au tre}oj verziji: Najbolji od nas i sin najboljeg od nas. Najvredniji i sin najvrednijeg. Resulullah, a.s., re~e: A {ta mislite ako Abdullah primi islam? Odgovori{e: Neka ga Bog sa~uva od toga! Dva puta, ili tri, to ponovi{e. Abdullah iza|e pred njih i re~e: Svjedo~im da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik. Oni povika{e: Najgori od nas i sin najgoreg!, pa nasrnu{e na njega. U drugoj verziji stoji: On re~e: O jevrejski narode, bojte se Allaha, tako mi Njega, Jednog, Jedinog, vi }ete svakako znati da je ovaj ovdje Allahov Poslanik, a.s., i da je do{ao s Istinom. Oni odgovori{e: Slagao si! 327 Ovo su bila prva iskustva koja je Resulullah, a.s., imao s jevrejima, i to na prvi dan svog dolaska u Medinu. Ovako je to izgledalo iznutra, u {arolikom dru{tvu Medine. A {to se ti~e odnosa van Medine prema islamu i Resulullahu, a.s., ostaje da je najja~i neprijatelj islama u Meki i da su to Kurej{ije. Mi ih poznajemo preko deset godina, od poslanstva Resulullaha, pa do Hid`re. Dobro znamo {ta su ~inili prema muslimanima dok su bili pod njihovom rukom, po~ev{i od zastra{ivanja, prijetnje, pritiska, izgladnjivanja, izolacije, progona i potjere. Oni su pokrenuli ~itav jedan psiholo{ki rat {irokih razmjera i domena. Kada muslimani u~ini{e hid`ru u Medinu, zauze{e njihovu zemlju, ku}e, imetak, razdvoji{e i razru{i{e porodi~na ognji{ta i rodbinske veze, a povrh svega, zatvarali su i mu~ili koga su stigli zarobiti. Oni se nisu ni na ovome zadràvali, nego odlu~i{e ubiti Resulullaha, a.s., i time stati islamu u kraj. Oni na tom planu nisu àlili truda ni imetka.


161

Cilj je bio provesti plan zavjere u djelo. Kada muslimani u~ini{e hid`ru u Medinu, udaljenu od Meke 500 km, otpo~e{e politi~ki rat s obzirom na svoje vjersko i trgova~ko vo|stvo me|u Arapima, jer oni su stanovnici Harema, pod za{titom Boìje ku}e i njene svetosti, pa }e se i drugi mu{rici Arabije okrenuti protiv stanovnika Medine. Smatrali su da }e Medina biti u stalnom okruènju, te da }e osiroma{iti ekonomski, a i broj izbjeglica je rastao iz dana u dan. Do}i }e sigurno do rata izme|u ovih zulum}ara iz Meke i muslimana koji ìve u svojoj novoj domovini. Muslimani su imali pravo da konfisciraju imovinu ovih drznika, kao {to su oni konfiscirali njihovu imovinu, da im nanesu razne vrste poniènja kao {to su i oni njima, da im ìvot u~ine te{kim, kao {to su i oni njima, te da im vrate sve istom mjerom. Ovo su problemi i pitanja s kojima se susreo Resulullah, a.s., nakon {to do|e u Medinu kao Allahov Poslanik i imam, onaj koji upu}uje pravim putem, vodi i predvodi. Resulullah, a.s., otpo~e u Medini svoju misiju duhovnog poglavara. Bio je prema svakom plemenu onakav kako je doti~no pleme zasluìvao, blag ili o{tar, pa`ljiv ili strog. Bez sumnje, milost je uvijek imala prednost nad strogo{}u, tako da islam i njegovi sljedbenici preuze{e inicijativu na Arabijskom poluotoku za nekoliko godina. O tome }emo govoriti na slijede}im stranicama.

IZGRADNJA NOVOG DRU[TVA Ranije smo spomenuli da je Resulullah, a.s., do{ao u Medinu i odsjeo kod Beni Nad`dàra u petak 12. rebiul-evela, 1. godine hid`retske ili 27. septembra 622. godine po kalendaru. Prvo se odmorio pred ku}om Ebu - Ejjuba i rekao: Ovdje je moj dom, ako Allah da, a potom je u{ao u ku}u.

GRADNJA POSLANIKOVE, A.S., D@AMIJE Prvi korak koji je u~inio Resulullah, a.s., jeste gradnja Poslanikove dàmije. Na mjestu gdje se zaustavila njegova deva, naredi da se gradi dàmija. To zemlji{te kupio je od dvojice dje~aka, jetima, u ~ijem vlasni{tvu je bilo. I sam je li~no u~estvovao u gradnji. Prenosio je ~erpi} i kamenje govore}i stihove:

162


Moj Alahu nema ìvota doli ìvot poslije smrti, molimo te, ensarijama i muhadìrima Ti oprosti. A onda je nastavio: Ovaj tovar a ne tovar Hajbera, ovakav je Rabbu na{em najdraì. Ovakvo njegovo bodrenje davalo je ashabima volju i elan za rad, pa jedan od njih zapjeva: Ako mi sjednemo, a na{ Poslanik nastavi, od nas bi to bilo kao da smo blesavi. Na tom mjestu gdje je otpo~ela gradnja dàmije, nalazili su se grobovi mu{rika (nevjernika). Bila je tu ru{evina, ne{to palmi i jedno drvo zvano Garkad. Resulullah, a.s., naredi da se mezarluk prekopa, ru{evina zaravni, a palme i stablo posijeku. Zatim se odredi kibla, koja je bila odre|ena prema Kudusu. Temelji su bili od kamena, a zidovi od ~erpi}a i gline. Krov je bio od palminih grana, a stupovi stablo palme. Tlo dàmije prekri{e pijeskom i prostrije{e hasure. Dàmija je imala troja vrata. Duìna od kible do ulaznih vrata iznosila je sto ar{ina, a {irina sli~na toj ili malo manja. Temelji su bili visoki tri ar{ina. Uz dàmiju sagradi{e ku}u, prostorije od kamena i maltera, a krov od granja stabala. To su bile sobe za Poslanikove, a.s., ène. Nakon {to se zavr{i gradnja ku}e, Resulullah, a.s., preseli se iz ku}e Ebi - Ejjuba u svoj dom. 328 Mesdìd nije bio mjesto samo za namaz. Bio je i {kola u kojoj su muslimani saznavali islam, prou~avali ga i u~ili. Tu se se okupljala razli~ita plemena, i rje{avala svoje sukobe, plemenske nesuglasice i netrpeljivost. Tu su se donosile odluk o obustavi plemenskih ratova. Mesdìd je bio ustanova u kojoj su se donosile sve odluke od ìvotnog interesa za muslimane. Na kraju, mesdìd je bio zgrada parlamenta, gdje su se odràvale sjednice [ure - vije}a i donosile odluke. Uz sve ovo, mesdìd je bio prihvatili{te mnoge sirotinje i muhadìra (izbjeglica), koji nisu imali svoje domove, ni imetka, ni rod, ni porod. Po~etkom hid`retske godine do|e propis o u~enju ezana - visokim glasom, koji se diè u nebea; muslimani su pet dnevno pozivani na namaz (molitvu). Taj poziv se i danas razlijeè pet puta dnevno cijelom zemaljskom kuglom. Pri~a o snu Abdullaha bin Zejda bin Abdi Rabbih ovim povodom je poznata. Pripovijedaju je Tirmizi, Ebu - Davud, te Ahmed i Ibn - Huzejmet. 329


163

BRATIMLJENJE MUSLIMANA Nakon {to je Resulullah, a.s., uradio ogromno djelo izgradnjom mesdìda, centra za okupljanje i druènje muslimana, u~inio je korak dalje, pa uradio jo{ ve}u stvar. Pobratio je muhadìre i ensarije. To bratimljenje polu~ilo je velike rezultate u izgradnji muslimanskog dru{tva. Ibn el - Kajjim kaè: Zatim Resulullah, a.s., izvr{i bratimljenje izme|u muhadìra i ensarija u ku}i Enesa bin Malika, gdje je prisustvovalo devedeset ljudi. Pola su bili muhadìri, a pola ensarije. Bratimljenje se temeljilo na potpomaganju i naslije|ivanju nakon smrti bez krvnog srodstva. To je naslije|e vaìlo do Bitke na Bedru. Tada Allah, d`.{., objavi: A ro|aci su, prema Allahovoj knjizi, jedni drugima pre~i. (8:75) Tada se ukinu svako pravo na naslijedstv, osim putem srodstva. Ima mi{ljenje po kome se izvr{ilo i drugo bratimljenje izme|u samih muhadìra. Me|utim, muhadirima, zbog me|usobnog prirodnog i prijateljskog bratstva, te onog po prijeklu, nije bilo potrebno novo bratimljenje, za razliku od onog bratimljenja s ensarijama. 330 Zna~enje ovog bratimljenja, kako kaè Gazalija, bija{e da se prevazi|e asabijja dàhilija - privrènost plemenu, jer odanost i privrènost moè biti samo islamu. S bratimljenjem padaju u vodu razlike u porijeklu, boji, naciji. U islamu ne moè niko i}i dalje, tj. napredovati, a ni nazadovati, osim prema stepenu ~ovje~nosti i bogobojaznosti. Resulullah, a.s., ovaj je ugovor o bratimljenju proveo u djelo. To nije bilo prazno slovo na papiru, a ni djelo koje se veè za bogatstvo i krv. Nije to bila pusta igra rije~i koje se nisu provodile u djelo. Ovakvo bratstvo bilo je proèto potpomaganjem, osje}ajem dobrote i druèljubivosti, i ono je sudjelovalo u izgradnji novog dru{tva koje }e imati svoje slavne primjere. 331 Buharija je prenio da je po dolasku u Medinu Resulullah, a.s., pobratio Abdurrahmana i Sad bin Rebia. Sad je rekao Abdurrahanu: Ja sam najbogatiji me|u ensarijama. Svoju imovinu dijelim na dvoje. Imam dvije ène, pogledaj koja ti se vi{e od njih svi|a, pa mi reci, ja }u je pustiti, a kad joj pro|e iddet, ti se njom oèni. Na to mu Abdurrahman re~e: Neka ti Allah podari beri}et u tvojoj porodici i u tvome imetku. Gdje vam je ~ar{ija? Uputi{e ga u ~ar{iju kod Benu - Kajnukaa, jevrejskog plemena. I nije se vratio sve dok sa sobom nije donio ne{to sira i masla, i tako je nastavio; kada je jednog dana do{ao, na njemu su bili tragovi: [ta je to? On odgovori: Oènio sam se. Resulullah, a.s., upita: Koliko si platio? Jednu zlatnu ko{picu. 332 Prenosi se od Ebu - Hurejrea da je rekao: Reko{e ensarije Resulullahu, a.s.: Podijeli plantaè hurmi izme|u nas i na{e bra}e muhadìra. On odgovori: Ne! Oni reko{e: Onda pomozite u obradi, a rod (plod) neka nam je zajedni~ki. Poslanik re~e: U redu. A oni

164


odgovori{e: Slu{amo i pokoravamo se. 333 Sve ovo nam ukazuje da su enarije vodile veliku brigu o svojoj bra}i muhadìrima i da nisu àlili uloìli trud, ljubav i pa`nju, jer su i muhadìri to uistinu zasluìli, svojim velikim `rtvama, koje su u~inili radi Allahove vjere. Moramo zaklju~iti da je ~in bratimljenja, ~in velike mudrosti. To je bilo izvanredno rje{enje za mnogobrojne probleme na koje su muslimani nailazili, a o kojima smo pri~ali.

POVELJA ISLAMSKOG SAVEZA Nakon {to je Resulullah, a.s., u~vrstio ugovor o bratimljenju me|u muslimanima, baci se na novi posao. Trebalo je sa~initi novi ugovor o eliminaciji svih navika, obi~aja koji su podsje}ali na predislamski ìvot. Nije od njih smjelo ostati, ama ba{ nikakvog traga. Paragrafi te povelje, ili tog ugovora glase ukratko: Ovo je isprva izdana od Muhammeda, vjerovjesnika, s.a.v.s., me|u vjernicima i muslimanima iz plemena Kurej{ i iz Jesriba i onima koji su njih slijedili, pa im se priklju~ili i borili se uz njih: 1. Oni su jedna zajednica (ummet), a ne i drugi ljudi 2. Muhadìri iz plemena Kurej{ u mjestu svog prebivali{ta zajedni~ki daju krvarinu. Oni daju otkup za njihove su`njeve, uz podjednako i pravedno u~e{}e vjernika. Svaki ogranak plemena Kurej{ u mjestu svog prebivali{ta zajedni~ki daje krvarinu kako su to prije ~inili. Svaka njihova skupina daje otkup za svoje su`njeve uz podjednako i pravedno u~e{}e vjernika. 3. Vjernici ne}e ostaviti ~ovjeka pritisnutog dugovima me|u njima, nego }e mu u~initi dobro, bilo da se radi o pla}anju otkupa ili krvarine. 4. Bogobojazni vjernici su protiv onoga ko ih ugnjetava, ili traì da im se nepravda ~ini, ili nad njima nasilje sprovodi, ili razdor me|u vjernicima sije. 5. Oni su svi protiv njega, pa makar on bio dijete jednoga od njih. 6. Vjernik ne}e ubiti vjernika zbog nevjernika. 7. Niti pomo}i nevjerniku protiv vjernika. 8. Za{tita muslimana je jedna. Allah i Poslanik u za{titu uzimaju najslabijeg me|u njima. 9. Oni jevreji koji budu nas slijedili, imat }e pomo} od nas, i u nama lijep uzor, osim onih koji su nasilje ~inili i me|usobno se pomagali protiv nas. 10. Muslimanski mir (sigurnost) je nedjeljiv. Musliman ne smije sklopiti mir bez svoga brata u ratu na Allahovom putu, osim pod jednakim uslovima i na temelju istih prava me|u njima.


165

11. Vjernici se moraju me|usobno razduìti ako su prolili jedni drugima krv na Allahovom putu. 12. Mu{rik ne moè uzeti u za{titu Kurej{ije niti njihov imetak, niti se moè isprije~iti izme|u toga i vjernika. 13. Ko bespravno ubije vjernika, uz svjedoka, on je za njega odmazda, osim ako s tim nije zadovoljan staratelj ubijenog. 14. Svi vjernici }e bti protiv njega i oni su du`ni da ustanu protiv njega. 15. Musliman ne smije podràvati i pomagati onoga koji uvodi u novotarije u vjeru. Ako to u~ini, neka ga prati Allahovo prokletstvo i njegova srd`ba do Sudnjeg dana. Od takve osobe ne prima se pokajanje, a ni pravda. 16. Za svaku stvar, za koju ne budete mogli na}i zajedni~ko rje{enje, obratite se Allahu, d`.{. - potraìt njeno rje{enje u Kuranu i Muhammedu, a.s. - potraìte njeno rje{enje koje moè biti u hadisu. 334

UTJECAJ RESULULLAHOVE, A.S., MISLI NA DRU[TVO S ovakvom mudro{}u i o{troumno{}u Resulullah, a.s., u~vrstio je temelje novog dru{tva. Me|utim, ne smijemo zaboraviti da je ovaj uspjeh bio rezultat Resulullahovih, a.s., misli kojima su se sluìli i njegovi ashabi, piju}i svi zajedno s istog izvora. Resulullah, a.s., podu~avao ih je, odgajao, du{evno napajao i bio im lijep primjer u pona{anju. Odgojio ih je na temeljima ljubavi, bratstva, ~asti, vjere i bogobojaznosti. Jedan ~ovjek je upitao: [ta je najbolje u islamu? Resulullah, a.s., je odgovorio: Da nahrani{ gladnog i da nazove{ selam i znanom i neznanom. 335 Abdullah bin Selam pri~a: Kada je stigao Resulullah, a.s., u Medinu, oti{ao sam da ga do~ekam. Kada se ukaza njegovo lice, odmah sam znao da on nije laòv. Prve njegove rije~i bile su: O vi ljudi, nazivajte selam, nahranite gladne, ~uvajte rodbinske veze, molite se Allahu no}u, dok drugi spavaju, s mirom }ete u}i u Dènnet. 336 Resulullah, a.s., govorio je: Ne}e u}i u Dènnet onaj od koga miran nije njegov kom{ija. 337 Rekao je Resulullah, a.s.: Musliman je onaj od ~ijeg su jezika i lo{ih djela sigurni drugi muslimani. 338 Tako|er je rekao a.s.: Niko od vas ne moè biti vjernik, dok ne poèli svome bratu ono {to èli samom sebi. 339 Resulullah, a.s., rekao je: Vjernici trebaju biti kao jedan ~ovjek. Ako ga boli oko, boli ga cijelo tijelo, a ako ga boli glava, cijelo tijelo osje}a bol. 340

166


On, a.s., kaè: Vjernik vjerniku je kao stup stupu, jedan drugoga podupiru, tj. jedan se na drugoga oslanja! 341 Resulullah, a.s.,rekao je: Nemojte se me|usobno mrziti, sva|ati i zavidjeti jedan drugome, budite u ime Allaha bra}a. Nije lijepo da musliman bude u gostima svoga brata vi{e od tri dana. 342 Resulullah, a.s., rekao je: Musliman je brat muslimanu, ne}e nasilje nad njim u~initi, niti ga izdati. Ko u~ini svome bratu uslugu, Allah }e njemu u~initi; ko muslimana razrije{i brige, Allah }e njemu razrije{iti jednu od njegovih briga na Sudnjem danu. Ko pokrije muslimanu sramotu, Allah }e pokriti njegovu na Sudnjem danu. 343 Resulullah, a.s., rekao je: Smilujte se onima koji su na Zemlji, vama }e se smilovati Onaj Koji je na nebesima. 344 Rekao je Resulullah, a.s.: Nije vjernik onaj koji ima da se najede, a njegov kom{ija pored njega gladuje. 345 Rekao je Resulullah, a.s.: Grije{nik je onaj koji psuje vjernika, a nevjernik je onaj koji ga ubije. 346 Resulullah, a.s., rekao je da je sadaka ukloniti s puta prepreku, i smatra takav postupak jednim od sastavnih dijelova imana (vjerovanja). 347 Bodrio je vjernike da udjeljuju. Spominjao je za njih takve nagrade od kojih srce zatreperi. On je rekao: Koji musliman da muslimanu odje}u da pokrije golotinju, Allah }e ga obdaritit zelenom dènetskom odorom. A koji musliman nahrani gladnog muslimana, Allah }e ga nahraniti dènetskim plodovima. I koji musliman napoji èdnog muslimana, Allah }e ga napojiti zape~a}enim mo{us pi}em. 348 Resulullah, a.s., kaè: Prièuvajte se dèhenemske vatre, pa makar i s polovinom hurme, a ko nema, onda lijepom rije~ju. 349 Pored svega ovoga Muhammed, a.s., je veoma mnogo podsticao muslimane na suzdràvanje od traènja milostinje i spominjao vrijednosti sabura i skromnosti. On je traènje milostinje poredio sa ogrebotinama na licu onoga ko je traì. Osim ako je prisiljen na to. Tako|er je Resulullah, a.s., tuma~io vjernicima vrijednost prakticiranja vjere, nagrade i sevapa kod Allaha. Sve je to povezivao i potvr|ivao Objavom spu{tenom s nebesa. U~io je Kuran i primjerom pokazivao kako i oni trebaju raditi. I {ta su du`ni ~initi prema obavezi {irenja islama. Tako je rastao ugled vjernika, oboga}en najvi{im vrijednostima, i najljep{im primjerima, dok ne postado{ uzvi{eni primjer vjernika, kakvog ne poznava{e historija ~ovje~anstva nakon Poslanika. Abdullah bin Mesud, r.a., rekao je: Ko ho}e da se na nekoga ugleda neka se ugleda na one koji su ve} umrli, jer se ne moè garantirati za onoga koji je jo{ ìv, da ne}e


167

skrenuti s pravog puta; to su drugovi Resulullaha, a.s. Oni su najbolji dio na{eg ummeta. Imali su naj~i{}e srce, najdublje znanje i najmanje pretjerivanja. Allah, d`.{., je njih obdario da prate, slijede i druè se sa svojim Poslanikom, a.s., i da mu budu na pomo}i oko utemeljenja vjere. Muslimani su shvatili njihovu vrijednost, slijede}i njihovu tradiciju. Svi se trebamo okititi {to vi{e njihovim lijepim osobinama i iskustvo sti~emo na njihovim primjerima. Oni su uistinu bili upu}eni pravim putem. 350 Resulullah, a.s., posjedovao je i neke vidljive osobine, koje su privla~ile svakog sagovornika. Bio je lijepo gra|en, lijepog opho|enja, spretan u poslu. Stoga je privla~io ljude, pa su hrlili da ga vide i ~uju. U svom opho|enju obra}ao se ashabima, uvaàvao ih, volio ih i cijenio. Zato bi oni svaku njegovu rije~ prihvatili i odmah je u djelo provodili. Samo na ovakav na~in uspio je Resulullah, a.s., kratko vrijeme udariti ~vrste i jake temelje jednoj novoj ljudskoj, vjerskoj zajednivci, naj~istijoj, koju je ikada historija poznavala. Udario je temelje zajednici koja je odolijevala svim strujama toga vremena i uspjela ih usmjeriti na pravi na~in i da napravi veliki preokret u historiji ~ovje~anstva.

SKLAPANJE UGOVORA S JEVREJIMA Nakon {to je Resulullah, a.s., u~inio hid`ru u Medinu i nakon {to je uspostavio stabilne temelje novom islamskom dru{tvu, koje je po~ivalo navjerskom, politi~kom i zakonskom jedinstvu muslimana, otpo~e ure|ivanje odnosa sa nemuslimanima. Njegova osnovna briga bila je da osigura sigurnost, mir, sre}u i dobro svim stanovnicima, uz konstituiranje tritiorije koja }e biti domovina svih. Zato je oblikovao zakone popustljivosti i prevazilaènja, kakve nije do tada poznavao svijet pun plemenske sebi~nosti i plemenske veli~ine. Najbliì susjedi Medine, nemuslimani, bili su jevreji. Oni i pored prikrivenog neprijateljstva prema muslimanima, nisu ispoljavali javno nikakav otpor ili mr`nju. Resulullah, a.s., sa~ini s njima ugovor, koji im ostavlja punu vjersku i ekonomsku slobodu. Nije se upu{tao u politiku izolacije, konfiskacije i netrpeljivosti. Ovaj ugovor bio je samo jo{ jedan u seriji ugovora koji su sa~injeni za muslimane, a o kojima smo ranije govorili. Spomenut }emo ovdje najva`nije poglavlje ovog ugovora.

168


PARAGRAFI UGOVORA 1. Jevreji Benu - Avf su narod koji ìvi s muslimanima. Oni imaju svoju vjeru, a muslimani svoju. Svako ima svoj imetak i svoju li~nu slobodu. To vaì i za jevreje koji ne pripadaju tom plemenu. 2. Jevreji }e imati svoju ekonomiju, a muslimani svoju. 3. Du`ni su i jedni i drugi braniti zajedni~ku slobodu od vanjskog neprijatelja. 4. Me|usobno se mogu savjetovati i dogovarati samo na osnovama dobro~instva. 5. Saveznici se trebaju ~uvati me|usobnih smutnji i smicalica. 6. Treba pomo}i onome koji bude ugroèn. 7. Jevreji trebaju biti u dobrim odnosima s muslimanima, ako su ovi u ratu. 8. Jesrib postaje za{ti}eno mjesto ovoga ugovora. U njemu se ne smije voditi rat. 9. Ako izbiju neke nesuglasice izme|u dva naroda, koje bi mogle ugroziti sigurnost, trebaju se obratiti Allahu i Muhammedu, Allahovom Poslaniku. 10. Da se Kurej{ije ne uzimaju u za{titu, niti neko ko im pomaè. 11. Me|usobno se moraju pomagati protiv onih koji napadaju Jesrib. 12. Ovaj ugovor ne {titi nasilnika, niti grje{nika. 351 Okon~anjem i ozvani~enjem ovoga ugovora, Medina je sa svojom okolinom postala uvaèna dràva, s glavnim gradom El - Medina, i predsjednikom, ako vaì ovaj izraz, Resulullahom, a.s. Vode}u vlasti i vode}u rije~ imali su muslimani. S ovim je Medina postala i prva prijestolnica islama. Da bi se mir i sigurnost pro{irili i na druga podru~ja, Resulullah, a.s., sklopi savez i s ostalim, mnogobrojnim plemenima na sli~an na}in ovome, a prema postoje}im ìvotnim prilikama, o ~emu }emo govoriti.


169

NASTAVAK SUKOBA KUREJ[IJSKE PROVOKACIJE PROTIV MUSLIMANA NAKON HID@RE I NJIHOVO POVEZIVANJE S ABDULLAHOM BIN UBEJJOM Ranije smo spomenuli {ta su sve poduzimali nevjernici Meke protiv muslimana u vrijeme dok su ~inili hid`ru, a i poslije hid`re, zbog ~ega su zasluìli ekonomske sankcije, a potom i oruàni sukob. Me|utim, oni se nisu osvijestili i nisu prestajali sa svojim neprijateljstvima. Naprotiv, iseljenje muslimana i pronalaènje sigurnijeg uto~i{ta u Medini, izazvalo je kod njih jo{ ve}u mr`nju, nervozu i neprijateljstvo. Oni, stoga, napravi{e pismo Abdullahu bin Ubejju bin Selulu - koji je bio mu{rik, kao i oni i poglavar ensarija prije hid`re, i koji je trebao postati kralj idolopoklonika da nije do{ao Resulullah, a.s., u Medinu - te njegovim prista{ama, u kojem kaù: Vi ste ugostili i primili na{eg ~ovjeka, ami se kunemo Bogom, ili }ete ga ubiti, ili protjerati, ili }emo svi mi napsati vas. Borit }emo se s vama do posljednjeg va{eg borca, a onda }emo va{e ène sebi dopu{tenim u~initi. 352 Po dobivanju ove prijetnje, diè se Abdullah bin Ubejj da izvr{i naredbu svoje bra}e mu{rika iz Meke. On je bio zavidan Poslaniku, a.s., {to ga je potisnuo s kraljevskog prijstolja. Abdurrahman bin Kab kaè: Kada Abdullah bin Ubejj dobi ovu poruku, sakupi svoje sljedbenike, oboàvaoce kipova, da ubiju Resulullaha, a.s. Kad ta vijest do|e do Resulullaha, a.s., on ode do njih i re~e im: Kurej{ijska prijetnja vam ozbiljna bi; oni vas ne mogu uvu}i u ve}u zamku nego {to to moète sami sebi u~initi. @elite da prolijevate krv va{u i va{e bra}e, je li? Oni saslu{a{e Poslanika, a.s., a zatim se razi|o{e i sami svjesni te istine. Abdullah bin Ubejj bin Selul zabrani tom prilikom izbijanje sukoba i prolijevanje krvi, pogotovo kada je vidio klonulost, ili je to mo`da bila razboritost, njegovih sljedbenika. Ali, kako je i dalje ostao u dogovaranju s Kurej{ijama, to je koristio svaku priliku da ubaci kost izme|u muslimana i mu{rika. Stalno je u to uvla~io i jevreje, kako bi imao njihovu podr{ku. Me|utim, Resulullah, a.s., velikom je mudro{}u uspijevao, s vremena na vrijeme, ugasiti vatru njihovog zla. 354

170


PROGLAS ODLUKE O ZABRANI POSJETE MESD@IDUL-HAREMU Sad bin Muaz odlu~i se da ode u Meku i da obavi umru. U Meki uze za za{titnika Umejjet bin Halefa. Sad mu re~e: Gledaj da u|em u harem kad je malo svijeta. Mo`da }u mo}i u~initi tavaf (obilazak) oko Kabe. Kad poodmaknu dan, oni krenu{e u harem i tamo ih srete Ebu - Dèhl. On upita Umejjeta: Ebu - Safvane, ko je to s tobom? On odgovori: Sad. Ebu - Dèhl mu re~e: Vidim da slobodno i sigurno obilazi{ oko Kabe, a primili ste odmetnika. Kunem se Bogom, da nisi s Ebu - Safvanom, ne bi se ~itav vratio svome narodu. Sad mu odgovori, podigav{i glas: Tako mi Allaha, da si mi poku{ao zabraniti, ja bih tebi zabranio i vi{e od toga, zabranio bih ti prolazak medinskim putem! 355

KUREJ[IJE PRIJETE MUHAD@IRIMA Nakon neuspjelog poku{aja da Abdullah bin Ubejjom, Kurej{ije Meke napisa{e muslimanima u Medinu: Ne zanosite se time da ste izmakli od nasu Jesrib. Do}i }emo vam i uni{titi u sred va{eg mjesta! 356 Sve ovo nije bila obi~na prijetnja. Resulullah, a.s., se osvjedo~io, jer su po~eli s velikim spletkama, zbog koji je no}i bdio ili spavao pod straòm svojih drugova. Muslim je prenio u svom Sahihu od Ai{e, r.a., koja kaè: U prve dane svog boravka u Medini, Resulullah, a.s., je nave~e bdio. Pa jedne no}i re~e: Kamo sre}e da me neko od mojih dobrih drugova ~uva no}u. Dok smo o tome govorili, ~usmo zveket oru`ja. On upita: Ko je to? Glas odgovori: Sad bin Ebi - Vekkas. Resulullah, a.s., upita ga: [ta te je dovelo ovamo? On odgovori: Do|e mi strah za tebe, o Allahov Poslani~e. Do|oh da te ~uvam ove no}i. Resulullah, a.s., pomoli se za njega dovom i zaspa. 357 Ovakvo straàrenje nije bilo ograni~eno na nekoliko no}i, ono je od tada postalo stalno. Pripovijeda se od Ai{e, r.a., da je rekla: Resulullaha, a.s., ~uvali su preko no}i sve dok Allah, d`.{., ne objavi: A Allah }e te od ljudi {tititi. (5:67) Resulullah, a.s., proturi glavu kroz {ator i viknu: O ljudi, idite, slobodni ste, mene }e ~uvati Allah, d`.{. 358 Nije samo Resulullah, a.s., bio u opasnosti, nego su i svi muslimani bili u opasnosti. Pripovijeda Ubejj bin Kab: Kada je do{ao Resulullah, a.s., s ashabima u Medinu, i kada su osjetili opasnost od nemuslimana, nisu smjeli zaspati u ku}i bez oru`ja, a s njim su i osvitali.


171

ALLAH ODOBRAVA BORBU U ovim te{kim uvjetima ìvljenja u kojima je direktno bilo ugroèno muslimansko bi}e u Medini, a prijetnje sve ~e{}e dolazile iz Meke, u kojoj se Kurej{ije nisu budile iz tmine i idolopoklonstva, Allah, d`.{., objavi muslimanima dozvolu za borbu, koja nije bila naredba. Allah, d`.{., kaè: Dopu{ta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato {to im se nasilje ~ini, a Allah je, doista kadar da im pomogne. (22:39) Ovaj ajeti kerim objavljen je me|u ajetima koji upu}uju na to da je ova dozvola do{la radi otklanjanja nevaljal{tina i uspostavljanja Allahovih propisa. Allah, d`.{., kaè: One koji }e, ako im damo bvlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati, i koji }e nare|ivati da se ~ine dobra djela, a odvra}ati od nevaljalih. (22:41) înjenica je da so ovi ajeti, bez sumnje, objavljeni u Medini poslije hid`re, a ne u Meki, ali mi ne znamo ta~no na kojem mjestu Medine su objavljeni. Nakon ove Allahove dozvole za borbu, Allhova, d`.{., mudrost bila je u trenucima, kada su Kurej{ije imale veliku mo} i snagu, da su muslimani blokirali trgova~ki put Meka - [am, pokraj Medine. Muslimani preuze{e kontrolu nad ovim putem. Za ostvarivanje ovog plana Resulullah, a.s., napravio je plan u dvije faze. Prva faza: sklopio je savez sa svim plemenima koja su bila nastanjena du` ovog trgova~kog puta, ili su presijecala ovaj put prema Medini. Ranije smo govorili o savezu s jevrejima. Tako|er je ugovor o savezu sadràvao i dogovor o nenapadanju i nemije{anju sa strane u vrijeme bornenih dejstava. Sklopljen je savez i s plemenom Dùhejne, prije borbe. Njihove ku}e bile su nedaleko od Medine. Druga faza: stalno slanje vojske, izvidnice za izvidnicom, na relaciju ovog puta.

BITKE I IZVIDNICE PRIJE BEDRA

359

S dvije prethodne faze otpo~e{e muslimani svoju pravu aktivnost nakon Allahove dozvole za borbu. Prvi vojni pokreti li~ili su na izvi|a~ke pohode. Cilj im je bio otkrivanje i upoznavanje uèg i {ireg terena oko Medine, kao i svih puteva koji vode u Meku. Resulullah, a.s., uspostavio je primirje s plemenima koja su naseljavala ove prostore. Tako|er je bio cilj pokazati mu{ricima Jesriba, jevrejima i beduinima, da su muslimani jaki i da su se oporavili od nekada{nje slabosti. Isto tako trebalo je zaprijetiti Kurej{ijama, koji su jo{ uvijek ìvjeli u zabludi i dubokom nevjerstvu iz kojeg se nisu nikako osvje{}ivali. Trebalo bi da Kurej{ije Meke osjete opasnost po svoju ekonomiju i po svoje ìvote, te da prihvate primirje i prestanu

172


prijetiti muslimanima uni{tenjem i odvra}anjem od Allahovog puta. To bi bila ujedno prijetnja da prestanu mu~iti slabe i neza{ti}ene muslimane u Meki. Kona~ni cilj bio je da muslimani dobiju punu vjersku slobodu i da slobodno mogu tuma~iti i ispoljavati svoju vjeru {irom Arabijskog poluotoka. Evo ukratko o tim izvidnicama: 1. Izvidnica podru~ja Sejful bahri, dogodila se u ramazanu, 1. godine Hid`retske, odgovaraju}eg marta, 623. godine po kalendaru. Resulullah, a.s., naredi Hamzi da predvodi ovu izvidnicu. Hamza bin Abdul - Muttalib iza|e na ~elu trideset ljudi, muhadìra, da se isprije~i kurej{ijskom karavanu koji je dolazio iz [ama. Na ~elu karavana nalazio se Ebu - Dèhl ibn Hi{am sa tristo ljudi. Oni su do{li do sejful bahra iz pravca Ijesa. 360 Sreto{e se i poreda{e sa suprotne strane spremni za borbu. Tuda nai|e Med`di bin Amr el - Dùhenij, bio je u savezu s obje strane. On krenu izme|u dva tabora, tako da do borbe ne do|e. Hamzina zastava u ovom izvidni~kom pohodu bila je prva zastava koju je Resulullah, a.s., poslao u islamu, i bila je bijele boje. Nosio ju je Ebu - Mersed Kenaz bin Husajn el Ganevij. 2. Izvidnica podru~ja Rabig, dogodila se u {evalu 1. godine Hid`retske ili aprila 623. godine. Resulullah, a.s., posla Ubejda bin el - Harisa bin el - Muttaliba na ~elu 60 konjanika, muhadìra. Oni sreto{e Ebu - Sufjana na ~elu 200 ljudi u dolini Rabig. Dvije strane su se samo strijelama ga|ale. I ovaj put nije do{lo do sukoba. Ovoj muslimanskoj ~eti priklju~i{e se dva ~ovjeka iz mekanske vojske, i to El - Mikdad bin Amr el - Behrani i Utbe bin Gazvan el - Mazini. Oni su ranije primili islam tajno, a krenuli su s mu{ricima kako bi mogli prebje}i kod muslimana. I ovaj put bila je bijela Ubjedova zastava, a nosio ju je Musattah bin Esase bin el - Muttalib bin Abdi Menaf. 3. Izvidnica podru~ja El - Harrar je bila u mjesecu zul - kade, 1. godine Hid`retske, ili odgovaraju}eg maja 623. godine. 361 Resulullah, a.s., posla Sada bin Ebi - Vekkasa na ~elu dvadeset konjanika da presretnu kurej{ijski karavan, a da ne prelaze Harrar. Oni su krenuli, kriju}i se po danu, a putuju}i no}u. Stigo{e u El - Harrar u ~etvrtak ujutro, ali s izvjesnim zaka{njenjem, jer je dan prije karavan ve} pro{ao. Sadova zastava tako|er je bila bijela, a nosio ju je Mikdad bin Amr. 4. Pohod na El - Ebva i Veddan dogodio se mjeseca saffera, 2. godine Hid`retske ili augusta 623. godine. 362 Od njega do Rabiga prema Medini udaljenost je 29 milja. El - Ebva je blizu Veddana. Resulullah, a.s., li~no je krenuo u ovaj pohod na ~elu sedamdeset muhadìra, nakon {to je ostavio Sada bin Ubadeta da ga zamjenjuje u Medini. Cilj ovog pohoda bio je presresti kurej{ijski karavan. Do{ao je do Veddana. Na svom putu nije nai{ao ni na kakvu zamku. Iako nije presreo karavan, ipak je ovaj pohod imao


173

politi~kog uspjeha. Resulullah, a.s., uspostavi savez sa Hamrom bin Mah{ij Damerantom, koji je u to vrijeme bio starje{ina plemena Beni - Damret. Ovaj savez sklopljen je pod ugovorom ~iji tekst donosimo: Ovo je ugovor izme|u Muhammeda, Allahovog Poslanika i plemena Beni - Damret, neka znaju da su sigurni i oni i njihov imetak, i da }e imati pomo} protiv svakoga ko ih napadne, sve dotle dok ne napadaju Allahovu vjeru. Ako ih Poslanik pozove u pomo}, trebaju se odazvati. 363 Ovo je bio prvi pohod u kojem je u~estvovao Resulullah, a.s. Trajao je petnaest dana. Zastava je bila i ovaj put bijela, a nosio ju je Hamza bin Abdul - Muttalib. 5. Pohod na Bevat, mjeseca rebiul - evela, 2. godine Hid`retske, ili septembra 623. godine. Resulullah, a.s., krenuo je na ~elu dvjesto svojih drugova, da izvr{i prepad na kurej{ijski karavan, koji je predvodio Umejje bin Halef el - Dùmehij. U njegovoj pratnji bilo je sto ljudi i dvije hiljade i pet stotina deva. U bevat je do{ao sa strane Radve, ali nikoga nije na{ao. 364 Ovoga puta u Medini je ostavioi za svog zamjenika Sada bin Muaza. Zastava je bila bijela, a nosio ju je Sad bin Ebi - Vekkas, r.a. 6. Pohod na Safvan, mjeseca rebiul - evela, 2. godine Hid`retske ili septembra, 623. godine. Povod ovog izlaska bio je napad {est mu{rika na ~elu s Kerezom bin Dàbir el Fihrienom na medinske pa{njake, gdje oplj~ka{e ne{to stoke. U potjeru za njima krenu sedamdeset ashaba na ~elu sa Resulullahom, a.s. Tjerali su ih do doline Sefvan u blizini Bedra. Kerz i njegova pratnja uspjeli su pobje}i, te i ovaj put nije bilo borbe. Ovaj pohod ima jo{ jedan naziv: Prvi pohod na Bedr. U Medini je Resulullaha, a.s., zamjenjivao Zejd bin el - Harise. Zastava je bila bijela, a nosio ju je ovaj put Alija bin Ebi - Talib. 7. Pohod na Zil - U{ejret, u mjesecu dùmadel - ula i dùmadel - ahire, 2. godine Hid`retske, ili novembrai decembra 623. godine. Resulullah, a.s., krenuo je sa sto i pedeset (ili dvije stotine, po mi{ljenju nekih pripovjeda~a) dobrovoljaca - muhadìra, sa trideset deva koje su naizmjeni~no jahali. Krenuli su da presretnu kurej{ijski karavan koji je i{ao za [am. Resulullahu, a.s., do{la je vijest da je ovaj karavan krenuo iz Meke natovaren kurej{ijskom robom. On je stigao na Zil - U{ejret, ali karavan je ve} pro{ao prije nekoliko dana. 365 To je bio isti karavan za kojim je tragao kada se vra}ao iz [ama, i zbog ~ega je do{lo do velike bitke na Bedru. Ovaj Resulullahov, a.s., izlazak bio je krajem mjeseca dùmadel - ula, a povratak pada po~etkom mjeseca dùmadel - ahira, kako pi{e Ibn - Ishak. Autori mnogih Sira pi{u ili jedan ili drugi mjesec, pa su otuda razlike u datumu doga|aja. Na ovom pohodu Resulullah, a.s., sklopio je primirje s plemenom Benu - Mudelled` i s njihovim saveznicima iz plemena Beni - Damre, o nenapadanju.

174


U Medini je ostavio za uamjenika Ebu - Seleme bin Abdil - Esed el - Mahzumia. Zastava je bila bijela, a nosio ju je Hamza bin Abdul - Muttalib, r.a. 8. Izvidnica zvana Nahla, bila je u redèpu, 2. godine Hid`retske ili januaru 624. godine. Resulullah, a.s.,poslao je Abdullaha bin Dàh{ el - Esedija na Nahlu. Predvodio je dvanaest ljudi - muhadìra sa {est deva - po dvojica su se mijenjala na jednoj devi. Napisa mu Resulullah, a.s., pismo - poruku, i naredi mu da je ne smije pro~itati dok se ne udalji dva dan hoda od Medine, zatim da je otvori i pro~ita. Abdullah je putovao dva dana, zatim pro~ita poruku u kojoj je pisalo: Kad pro~ita{ ovo moje pismo, nastavi put dok ne do|e{ u Nahlu, koja se nalazi izme|u Meke i Taifa. Odatle motri na kurej{ijske karavane, te nam dostavi sve {to sazna{ o njima. Odmah, o Allahov Poslani~e, (~ujem i pokoravam se naredbi). Abdullah o tome obavijesti ljude i re~e im da nema odlaska na silu. Idu samo dobrovoljci. Ko voli biti {ehid, neka krene, a ko mrzi smrt, neka se vrati nazad. [to se ti~e mene, rekao je, ja }u i}i, pa svi i krenue. Na putu se izgubi deva koju su jahali Sad bin Ebi - Vekkas i Utbe bin Gazvan, pa zastado{e da je traè. Abdullah bin Dàh{ je nastavio put i do{ao do Nahle. Putem je pro{ao kurej{ijski karavan nose}i plodove iz [ama, za~ine i raznu trgova~ku robu. Predvodili su je Amr bin Hadremij, Osman i Nevfel, sinovi Abdullaha bin el - Mugire, i Hakem bin Kisan, oslobo|eni rob El Mugire. Muslimani se posavjetova{e {ta da uade. Reko{e: Mi smo u posljednjem danu mjeseca redèpa, mjeseca u kome je zabranjeno ubijanje, jer je jedan od svetih mjeseci. Ako ih napadnemo povrijedit }emo svetost mjeseca, ako ih propustimo, ove no}i }e u}i u Meku. Tada se saglasi{e za napad. Jedan od njih odape strijelu, pogodi Amra bin el - Hudramija i ubi ga., a zarobi{e Osmana i El - Hakema. Nevfel pobjeè. Zarobi{e karavan i ljude i povedo{e ih u Medinu. Od robe odvoji{e petinu. To jebila prva petina u islamu. Tada je pala i prva `rtva u islamu i prva dva zarobljenika su zarobljena od neprijatelja. Resulullah, a.s., nije odobrio ovaj njihov gest pa je rekao: Nisam vam naredio da napadate u ovom svetom mjesecu. I do daljeg zamrznuo status karavana i dva zarobljenika. U ovom doga|aju mu{rici Meke ugleda{e priliku da optuè muslimane da su dozvolili ono {to je Bog zabranio i oko toga su tekle mnoge pri~e i pri~e. Tada Allah, d`.{., objavi ajete koji presjeko{e razna naga|anja, te da su mu{rici po~inili mnogo gore stvari od ovoga {to su uradili muslimani. Allah, d`.{., kaè:


175

Pitaju te o svetom jesecu, o ratovanju u njemu. Reci: Ratovanje u njemu veliki je grijeh ali je nevjerovanje u Allaha, odvra}anje od Njegovog puta i ~asnih mjesta i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih, jo{ ve}i grijeh kod Allaha. A zlostavljanje je gore od ubijanja. (2:217) Ova objava je sasvim razjasnila da je zlo koje su po~inili mu{rici, da bi posijali strah u srcima muslimanskih boraca, mnogo ve}e. Sve svetinje su naru{ene i neispo{tovane, kad je bilo u pitanju ru{enje islama, ubijanje muslimana i protjerivanje ~lanova njihovih porodica. A zar muslimani nisu bili nastanjeni u svetom mjestu, kada je donesena odluka o konfiskaciji njihove imovine i ubistvu njihovog Poslanika? [ta im sada bi da ovim svetostima iznenada vrate njihov status svetosti, pa je svako skrnavljenje odjednomgrijeh i zlo~in? Svako je njihovo optuìvanje koje {ire protiv muslimana propaganda, bazirana na bestidnosti i nemoralu. Nakon svega ovoga Resulullah, a.s., oslobodi ona dva zarobljenika, i plati krvarinu za onoga ubijenoga njegovim nasljednicima. 366 To su bile izvidnice i pohodi prije Bedra. Ni u jednom nije do{lo do oduzimanja imovine i ubijanja ljudi, osim nakon Kerzovog napada i kra|e stoke, {to su opet prvi u~inili mu{rici, sa svim onim ranijim u~injenim zlom. Tek nakon ovog zadnjeg doga|aja s izvidnicom Abdullaha bin Dàh{a, potvrdi se strah mu{rika. Pred njima se po prvi put utjelovi prava opasnost. Oni su sadazapali u situaciju u koju su èljeli dovesti druge. Oni saznado{e ishvati{e da je Medina na visokom stepenu budnosti i pripravnosti, te da prati svaki njihov pokret i korak na trgova~kom putu. Shvatili su da su muslimani u stanju dràti pod prismotrom i kontrolom gotovo 300 milja razdaljine, te da na toj daljini ubiju ili zarobe i ljude i robu, i da se vrate ~itavi i bogati. Osjeti{e mu{rici da je njihovatrgovina sa [amom do{la u veliku opasnost, i to ne za kratko, ve} na duè vrijeme. Me|utim, umjesto da se po~nu osvje{}ivati i okretati svoju politiku ka primirju i pomirenju - kao {to su to u~inili Dùhejnet i Benu - Damret - ovi jo{ vi{e poja~a{e mr`nju i neprijateljstvo, a njihovi poglavari i gospodari odlu~i{e da svoja obe}anja i prijetnje provedu u djelo. Cilj je bio jasan. Iskorijeniti muslimane u njihovim domovima. To je bio i razlog koji ih pokrenu na Bedr u bitku. Allah, d`.{., propisao (naredio) je muslimanima da se bore nakon pohoda na Abdullaha bin Dàh{a, mjeseca {abana 2. godine Hid`retske. Tim povodom objavljeni su direktni ajeti: I borite se na Allahovom putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpo~injite borbu! Allah, doista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu. I napadajte takve gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle su i oni vas prognali. A zlostavljanje je teè od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod âsnog Hrama, dok vas oni ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte! Neka takva bude kazna za nevjernike. Ako se pro|u. pa, Allah zaista pra{ta

176


i Samilostan je. I borite se protiv njih sve dok mnogobo{tva ne nestane, i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane, onda neprijateljstvo pretaje, jedino protiv nasilnika ostaje. (2:190 - 193) Ubrzo iza toga Allah, d`.{., objavi ajete u kojima objasni muslimanima na~in ratovanja uz podsticanje i bodrenje. Uz to obja{njava neke {erijatske norme u borbi. Allah, d`.{., kaè: Kada su u borbi s nevjernicima sretnete, po {ijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih veìte, i poslije ih ili velikodu{no suànjstava oslobodite, ili otkupninu zahtjevajte, sve dok borba ne prestane. Tako u~inite! Da Allah ho}e, On bi im se osvetio, ali On èli da vas isku{a jedne pomo}u drugih. On ne}e poni{titi djela onih koji na Allahovom putu poginu i On }e ih, sigurno, uputiti i prilike njihove pobolj{ati, i u Dènnet ih uvesti, o kome ih je ve} upoznao. O vjernici, ako Allaha, pomognete, i On }e vama pomo}i i korake va{e u~vrstiti. (47:4 - 7) 367 Nakon ovih ajeta neki se muslimani koji su bili slabi}i i prevrtljivci, upla{i{e borbe. Takve Allah, d`.{., pokudi i o njima kaè: A kada bi objavljena jasna sura i u njoj spomenuta borba, ti si mogao da vidi{ one ~ija su srca pritvorna, kako te gledaju pogledom pred smrt onesvije{tenog. (47:20) Nakon ovih ajeta bi sasvim jasno da je prihva}anje naredbe za borbu, pripremanje i podsticanje na nju, bilo osnovna stvar koju je i sama situacija zahtijevala. Da je ovakve naredbe izdao ~ak i neki sposobni vijskovo|a, one bi u svakom slua~aju bile prihva}ene, a kamoli naredbe od Uzvi{enog Stvoritelja, kojima se èli pobjeda pravde nad nepravdom. Pohod Abdullaha bin Dàh{a bio je èstok udarac svim mu{ricima i njihovim saveznicima, od kojeg su se prevrtali kao na èravici. Objavljeni ajeti u kojima se nare|uje borba sadrè saznanje da se primaklo vrijeme za borbu i da }e ishod borbe biti kona~na pobjeda muslimana. Pogledajmo kako Allah, d`.{., nare|uje muslimanima da protjeraju mu{rike odande, odakle su oni njih protjerali, i kako usput obu~ava muslimanske vojnike metodama ratovanja. Zatim donosi neke propise u vezi sa zarobljenicima, plijenom, zemljom, ustrajn{}u u borbi i sli~no, dok se rat ne okon~a i ne postigne pobjeda. Sve je ovo upu}ivalo na stvarnu pobjedu muslimana. Me|utim, Allah, d`.{., je sve ovo ostavio tajnovito, dopu{taju}i muslimanima da ma{tom i razumom pokrenu svoju neustra{ivost za borbu na Allahovom putu. U tim danima, mjeseca {abana, 2. godine hid`retske ili februara, 624. godine, Allah, d`.{., naredi muslimanima da promijene kiblu od Kudusa pema Kabi. To je doprinjelo da muslimani u potpunosti otkriju one jevrejske munafike (dvoli~njake), koji se priklju~uju muslimanskim redovima, a siju smutnju i zabunu. Oni se promjenom kible, koja je ujedno bila i njihova, odmetnu{e potpuno od islama. Tako se muslimanski redovi pro~isti{e od mnogih izdajnika i spletkaro{a. Promjenom kible, na veoma simboli~an na~in dano je muslimanima da }e do}i do mnogih promjena u


177

njihovu korist, i da za njih otpo~inje jedan novi period. To je tako|er zna~ilo da se muslimani ne} smiriti dok ne zauzmu i ne oslobode tu novu kiblu, jer je nemogu}e da ona ostane u neprijateljskim rukama naroda koji ne vjeruje. Nakon svega ovoga kod muslimana poraste moral, borbeni duh i aktivnosti koje su pozivale u dìhad - borbu na Allahovom putu i susret s neprijateljima, u odlu~uju}u bitku.

178


VELIKA BITKA NA BEDRU - PRVA ODLUÛJU]A BITKA ZA ISLAM POVOD ZA SUKOB U pohodu na U{ejru spomenuli smo kurej{iski karavan koji je umakao Poslaniku, a.s., a kretao se iz Meke prema [amu. Kada se primaklo vrijeme njegovog povratka iz [ama, Resulullah, a.s., posla Talhu bin Ubejdullah i Seida bin Zejd na sjever i Uzvi|anje. Oni stigo{e U Havru i tu ostado{e dok ne nai|e karavan na ~elu sa Ebu - Sufjanom. Oni pokupi{e informacije i vrati{e se u Medinu da obavijeste Resulullaha, a.s. Karavan je bio ogroman. Hiljadu deva natovarenih svim vrstama robe. U njega je utro{eno veliko kurej{ijsko bogatstvo, koje nije iznosilo manje od pedeset hiljada zlatnih dinara, s minimalnim obezbje|enjem od ~etrdeset ljudi. Bila je to idealna prilika za medinske vojnike, a za nevjernike teàk vojni, politi~ki i ekonomski udarac, ako izgube ovo silno bogatstvo. Stoga Resulullah, a.s., obavijesti muslimane govore}i: Ide kurej{ijski karavan, bogato natovaren, iza|ite i do~ekajte ga, mo`da }e nam ga Allah plijenom u~initi. Resulullah, a.s., nije nikomeni naredio, a ni zabranio da krene na ovaj karavan. Ostavio je punu slobodu u odluci. Resulullah, a.s., nije o~ekivao nikakav sukob sa kurej{ijskom vojskom zbog karavana. Nije o~ekivao da }e do}i do velike Bitke na Bedru. Stoga ve}ina ashaba ostade u Medini. Oni su smatrali Resulullahov, a.s., izlazak na ovakvo presretanje karavana nije kao izlazak u predhodne izvidnice i pohode, te je zbog toga i dozvolio da ko ho}e ide, a ko ho}e ostane.


179

BROJ MUSLIMANSKE VOJSKE I ODRE\IVANJE VOJSKOVO\A Resulullah, a.s., pripremao se za odlazak. S njim je krenulo tristo deset i ne{to ljudi (313, 314 ili 317), me|u kojima je bilo 82, 83 ili 86 muhadìra. Njih 61 iz El - Evsa i 170 iz El Hazredà. Oni nisu pridavali veliku va`nost ovom odlasku, pa ga nisu obiljeìli ni uobi~ajenim sve~anim ispra}ajem. Imali su samo dva konja. Jedan je bio Es - Zubejra ibn el - Avvama, a jedan El - Mikkadov ibn el - Esved el - Kendi, i sedamdeset deva, tako su na svaku dolazila po dva ili tri ~ovjeka. Resulullah, a.s., Alija i Mersed imali su zajedni~ku devu. Resulullah, a.s., ostavi za svoga zamjenika u Medini Ibn Ummi - Mektuma, koji ga zamjenjivao i bio u mihrabu imam umjesto njega. Kad su stigli u Revhu, Resulullah, a.s., vrati u Medinu Ebu - Lubabeta bin Abd Munzira, koga postavi za namjesnika. Glavnu komandu i zastavu dade u ruke Musabu bin Umejr el - Abdereu, Kurej{iji. Zastava je bila bijela. Vojsku su podijelili na dva odreda: a) odred muhadìra, kojim je komandirao Alija bin Ebi - Talib, i b) odred ensarija, kojim je komandirao Sad bin Muaz. Desnom stranom je komandirao Ez - Zubeir bin el - Avvam, a lijevom je komandirao El - Mikkad bin Amr. Jedino njih dvojica su bili konjanici. Odstupnicom je komandirao Kajs ibn Ebi - Sasa, a vrhovna komanda nad vojskom bila je u rukama Resulullaha, a.s.

MUSLIMANSKA VOJSKA KRE]E NA BEDR Resulullah, a.s., krenu na ~elu ove vojske, koja nije bila dobro pripremljena. Napusti Medinu i iza|e na glavni put za Meku. Putovali su do bunara Er - Revha, a odatle krenu{e na desnu stranu, (put prema Meki ostade na lijevoj strani) ka podru~ju En - Nezijet (u pravcu Bedra). Stigo{e u dolinu zvanu Rahkan, koja se nalazi izme|u Nazijeta i tjesnaca Safra. Pre|o{e preko doline i pribliì{e se Safri. Tamo posla Busejsa bin Omer el Dùhenija i Adijja ibn Ebi ez - Zugaba el - Dùhenija na Bedr u misiju izvi|anja i pra}enja karavana, te informiranja Resulullaha, a.s.

180


UPOZORENJE MEKI Ebu - Sufjan, kao vo|a karavana, bio je krajnje obazriv i oprezan. Zna je da je put za Meku veoma opasan i da su mogu}a razna iznena|enja. Poslao je svoju {pijune da motre na svakoga ko prolazi tim putem i da ga obavje{tavaju. Ubrzo do|e do njega vijest da je Muhammed, a.s., podigao vojsku da presretne njihov karavan. Stoga on otpremi u Meku Damdama bin Amr el - Gafariju s pani~nim vijestima da mu po{alju ljude koji }e odbraniti karavan od Muhammeda, a.s. i njegovih drugova. Po dolasku u Meku Damadam ustade na svojoj devi i viknu iz sveg glasa, sav pjenu{av, umoran i poderan od ùrbe.: O Kurej{ije, spa{avajte, spa{avajte! Va{a imovina koju prati Ebu - Sufjan }e propasti. Muhammed i njegovi drugovi }e napasti, a ho}ete li sti}i na vrijeme, nisam siguran. Upomo}, upomo}!

PRIPREMA MEKELIJA ZA POHOD Ljudi u Meki se brzo digo{e: Zar misli Muhammed da }e se s na{im karavanom desiti i sto {to i s karavanom Ibn el - Hadremije? Ne, tako nam Boga, bit }e druga~ije. Svi prvaci Meke trebali su krenuti, ako neko nije mogao, morao je na}i sebi zamjenu. Niko od njih nije ostao u Meki, osim Ebu - Leheba koji umjesto sebe posla jednog od svojih du`nika. Oni podigo{e i neka susjedna arapska plemena. Od kurej{ijskih srodnika na ovaj pohod nije krenulo pleme Benu - Adijj, a sva ostala su krenula.

SASTAV MEKANSKE VOJSKE Vojsku je sa~injavalo oko 1300 boraca u startu. Imali su sto konja, {est stotina oklopnika, a deva su imali toliko da im se i ne zna ta~an broj. Glavni komandant je bio Ebu - Dèhl bin Hi{am, a devet najuglednijih starje{ina Meke osiguravalo je opskrbu. Oni su svaki dan klali deve, jedan dan devet, a drugi dan deset deva.


181

PROBLEM PLEMENA BENU - BEKR Kada se vojska iskupi da krene, Kurej{ije se sjeti{e svoga neprijateljstva s plemenom Benu - Bekr, pa se poboja{e da ih oni ne napadnu s le|a, te da ne zapadnu izme|u dvije vatre. Tada im se ukaza Iblis u liku Surake bin Malik bin Dà{em el - Medledà, starje{ine Kenaneta, koji im re~e: Ja vam garantiram da vam ne}e Kenanije ni{ta naào s le|a u~initi!

POKRET MEKANSKE VOJSKE Mekelije se pokrenu{e upravo onako, kako o tome govori Kuran: Da se pokaù svijetu, nadmeno si iz svog grada iza{li da bi od Allahova puta odvra}ali. (8:47) Pojavili su se onako, kao je Resulullah, a.s., rekao: Sa svojom snagom i svojim oklopima, da bi Allahu i njegovu Poslaniku bili neposlu{ni, i kako Allah kaè: I oni porani{e, uvjereni da }e mo}i to provesti. (68:25) Velikom brzinom Kurej{ije krenu{e na sjever prema Bedru. Putovali su dolinom Asfan, pa Kudejada, zatim el - Dùhfe. U Dùhfi dobi{e novu poruku od Ebu - Sufjana u kojoj kaè: Vi ste krenuli da spasite svoje karavane, ljude i imetke. Bog je sve to u~uvao. Vratite se u Meku!

KARAVAN JE SPASEN Pripovijedao je Ebu - Sufjan da su oni i{li sa svojim karavanom glavnim putem, uz veliki oprez i pa`ljivo osmatranje. Kada su se pribliìli Bedru, sreli su na putu Med`di bin Amra i pitali ga za medinsku vojsku. On im je rekao da nije ni{ta naro~ito primijetio osim dvojice konjanika koji su se odmarali kod ovog breùljka, zatim su napunili svoje mje{ine vodom i oti{li. Ebu - Sufjan krenu prema mjestu gdje su se odmarali, pa je na{ao izmet njihovih deva, izmrvio ga i u njemu vidio ko{tice i rekao: Boga mi, ovo je od jesribskih ìvotinja. On brzo okrene karavan i krene zapadno prema obali, ostavljaju}i glavni put koji prolazi lijevo pokraj Bedra. Ovim potezom spasio je svoj karavan od sigurnog pada u ruke medinske vojske. On tada posla poruku mekanskoj vojsci, koju su ovi dobili u Dùhfi, da se vrate u Meku.

@ELJA MEKELIJA ZA POVRATKOM

182


I NJIHOVA PODJELA ZBOG TOGA Kada je mekanska vojska dobila poruku od Ebu - Sufjana, htjede se vratiti, ali njihov zlo~inac Ebu - Dèhl, sav uznevjeren povika: Ne}emo se vratiti dok ne stignemo do Bedra. Tamo }emo se odmoriti tri dana, zaklati deve, najesti se i napiti vina, a zatim proslaviti. Treba da ~uju Arapi za na{ pohod, za na{u snagu i mo}, te da nas vi{e nikada ne pomisle napasti. Me|utim, i pored Ebu - Dèhlove èlje El - Ahnes bin [erik naredi povratak. Mnogi mu se suprotstavi{e i nastavi{e put, on se vrati u Meku sa plemenom Ebu - Zehra. On je bio njihov poglavar i vo|a u ovom pohodu. U Bitki na Bedru nije u~estvovao ni jedan Zehrijanac, a bilo ih je oko tri stotine. Oni su ostali vjerni i odani svom vo|i. I pleme Benu - Ha{im htjelo se vratiti u Meku, ali im Ebu - Dèhl preprije~i put i re~e: Ne ostavljajte nas sada, vratit }emo se svi skupa. Nakon odlaska Benu - Zehre, u kurej{ijskoj vojsci ostade oko hiljadu oraca koji krenu{e na Bedr. Oni stigo{e kod mjesta Kusejb koje se nalazi na granici doline Bedra.

TE@AK POLO@AJ MUSLIMANSKE VOJSKE Resulullah, a.s., i medinska vojska saznado{e za mekanski karavan i vojsku koja je krenula iz Meke kao poja~anje, jo{ dok su bili u dolini Zukrean. Utvrdili su da nemaju izbora i da ne mogu izbje}i sukob, jer bi to bilo kukavi~ki. Stoga moraju nastaviti put s velikom hrabro{}u, juna{tvom, smjelo i odva`no, bodre}i svoje vojnike. Svakako nije smio dozvoliti kurej{ijskoj vojsci da se ba{kari na tim putevima kako ho}e i da pokazuje svoju vojnu mo}. Nema sumnje, oni bi bili u stanju nabaciti svoju vojnu, politi~ku i ekonomsku dominaciju. To bi u svakom slu~aju oslabilo pozicije muslimana na tim podru~jima, a islam bi postao kao paralizirano tijelo, {to bi oìvjelo mr`nju i srd`bu svih protivnika islama na ovim prostorima. A nakon svega ovoga, ko bi bio taj koji bi garantirao muslimanima da mekanska vojska ne}e krenuti na Medinu i poraziti muslimane na pragu njihovih ku}a?! Ne, muslimanska vojska se ne smije zavaravati. Svako i najmanje kolebanje moglo bi ostaviti najgore tragove na bi}e i ugled muslimana.


ZASJEDANJE [URE

183 368

Gledaju}i na sve ovo Resulullah, a.s., sazva sastanak vojnog savjetni~kog tijela i ukaza na stvarno stanje i mogu}e posljedice povratka u Medinu ili ostanka na Bedru. Nakon me|usobnog dogovaranja rukovode}ih ljudi, izneso{e problem pred cijelu vojsku i njene starje{ine. U to doba neki ljudi, njih manja grupica, upla{i{e se sukoba i pokaza{e i pokaza{e svoj strah i kukavi~luk. Za njih Allah, d`.{., kaè: Tako je bilo i onda kada te Gospodar tvoj s povodom iz doma tvoga izveo, {to jednoj skupini vjernika nikako nije bilo po volji. (8:5, 6) [to se ti~e vojskovo|a, evo njihovog mi{ljenja. Ebu - Bekr es - Siddik, r.a., prihvati sve Resulullahove, a.s., prijedloge i pohvali ih, a potom se diè Omer bin el - Hattab, r.a., pa ponovi i on isto. Poslije njega se digao El - Mikkad bin Amr i re~e: O Allahov Poslani~e, idi putem koji ti je Allah pokazao. Mi smo s tobom. Tako mi Allaha, ma {ta se dogodilo, ne}emo re}i tebi onako kako su rekli Benu-Izrael}ani Musau: Idi i ti i tvoj Bog pa se borite, a mi }emo ovdje sjediti. Ne, mi tebi kaèmo: Idi ti sa svojim Gospodarom, pa se borite, a mi }emo se uz vas boriti. Tako mi Stvoritelja, koji te u~ini Poslanikom, da krene{ s nama na sami kraj Jemena (Berkul Gamdana) borili bi se s tobom, dok ga ne bi osvojio. Resulullah, a.s., zahvali mu i uputi za njega dovu Allahu, d`.{. Ova trojica vojskovo|a su bila iz redova muhadìra, koji su bili u manjini u ovoj vojsci. Stoga Resulullah, a.s., htjede da zna i mi{ljenje ensarijskih vojskovo|a, jer su oni predstavljali ve}inski dio vojske i jer }e teret bitke pasti njima na le|a. Me|utim, sjetimo se teksta prisege na Akabi, u kojem stoji da oni nisu du`ni i}i u borbu van svog mjesta, pa stoga Resulullah, a.s., re~e: O ljudi, dajte mi savjet (govorio je ensarijama). O{troumni vojskovo|a ensarija, njihov bajraktar Sad bin Muaz re~e: Tako mi Allaha, kao da èli{ i mi da govorimo? Resulullah, a.s., re~e: Tako je. Sad odgovori: Nemamo mi {ta govoriti. Mi smo sve rekli onda kada priznadosmo da si Poslanik, i kada potvrdismo da je Objava koju prenosi{ Istina, i kada primismo islam, i kada ti dadosmo svoju prisegu i obe}anje da }emo biti poslu{ni i pokorni. Idi Allahov Poslani~e kuda èli{, jer tako mi Stvoritelja, kada bi nam se isprije~ilo, ~ak, i more, a ti krenuo da ga pre|e{, krenuli bismo za tobom i znaj ni jedan od nas ne bi odustao. Mi se ne bojimo sutra sresti s neprijateljem. Mi smo strpljivi u ratu, iskreni u ìvotu. Mo`da }e ti Allah nas prikazati onakvim kakvim nas ti èli{ vidjeti. Ra~unaj na nas, uz Allahov blagoslov. U jednoj drugoj verziji stoji da je Sad bin Muaz rekao Resulullahu, a.s.: Mo`da ti misli{ da ensarije uzimaju sebi za pravo da ti pomognu samo kod svojih ku}a, i da ne idu dalje od njih, a ja ti kaèm u njihovo ime, i njihov odgovor ti dajem, kreni kuda ho}e{, a nama daj {ta ho}e{. Ono {to }e{ uzeti bit }e nam draè nego ono {to ne}e{. Svaka tvoja naredba je za nas naredba koju draga srca prihva}amo i izvr{avamo, kada bi i{ao sve do Berkul Gamdana

184


i{li bismo s tobom. Resulullah, a.s., obradova se Sadovim rije~ima. To mu dade volje za akciju. On re~e: Krenite i donesite radost. Uzvi{eni Allah mi je obe}ao jednu od dvije skupine. Tako mi Allaha, kao da gleda mjesta njihove pogibije.

MUSLIMANSKA VOJSKA NASTAVLJA PUT Resulullah, a.s., napusti Zafran i krenu prema mjestu El - Asafir, a odatle pre|e na podru~je koje se zove Ed - Dijjet. Mjesto El - Hanan ostvai s desne strane, a to je jedno brdo ogromno kao planina. Odatle se spusti blizu Bedra.

RESULULLAH, A.S., LI^NO U IZVIDNICI U blizini Bedra, odlu~i Allahov Poslanik da li~no ode u izvi|anje sa svojim drugom Ebu - Bekrom es - Siddikom, r.a. Dok su oni kruìli nedaleko od mekanskog logora, ugleda{e jednog starca, Arapa. Resulullah, a.s., upita ga za Kurej{ije, a i za Muhammeda i njegove drugove. Upita za obje vojske, prave}i se da ni{ta ne zna. Me|utim, starac mu re~e: Ja ti ne}u ni{ta re}i dok vas dvojica ne kaète meni, ko ste vi? Resulullah, a.s., mu odgovori: Ako ti nama kaè{ ko si ti, i mi }emo tebi. On re~e: Odgovor za odgovor? Resulullah, a.s., odgovori: Da. Starac re~e: Saznao sam da je Muhammed iza{ao sa svojim drugovima iz Medine, tada i tada. Ako je istinu govorio onaj {to me je obavijestio, onda bi danas trebali biti na tom i tom mjestu (gdje se upravo nalazila medinska vojska). A obavije{ten sam da su Kurej{ije krenule toga i toga dana, pa ako je bila istina, oni bi danas trebali biti na tom i tom mjestu (na mjestu gdje je zaista bila mekanska vojska). Kad zavr{i upita: Ko ste vas dvojica? Resulullah, a.s., odgovori: Mi smo iz vode, zatim se okrenu s Ebu - Bekrom i ode. Starac ostade otvorenih usta. [ta zna~i iz vode? Je li iz vode Iraka?

NAJVA@NIJE INFORMACIJE O MEKANSKOJ VOJSCI


185

Te no}i Resulullah, a.s., posla ponovo svoje osmatra~e da ~uju vijesti o neprijatelju. Trojica vojskovo|a muhadìra krenu{e u izvi|anje: Alija, Zubeir i Sad, uz malu grupicu ljudi u pratnji. Oni odo{e do bunara na Bedru. Tu ugleda{e dva dje~aka kako to~e vodu za mekansku vojsku. Oni ih uhvati{e i dovedo{e pred Resulullaha, a.s. On je bio na namazu. Dje~ake ispita{e ne ~ekaju}i Resulullaha, a.s. Njih dvojica reko{e: Mi smo nosili vodu Kurej{ijama. Poslali su nas po vodu. Muslimani im ne povjerova{e, sumnjaju}i da su to Ebu - Sufjanovi {pijuni. Stoga ih izudara{e, a oni progovori{e: Mi smo Sufjanovi. Oni ih ostavi{e na miru ~ekaju}i Resulullaha, a.s. Kada Resulullah, a.s., zavr{i namaz, re~e im prekornim glasom: Ako istinu govore, vi ih udarate, ako laù, ne udarate ih, kako to? Oni su rekli istinu. Nisu oni Sufjanovi, oni su Kurej{ije. Zatim se Resulullah, a.s., obrati dje~acima i re~e im: [ta znate o Kurej{ijama? Reko{e: Oni se nalaze iza ovog brijega koji gleda na El - Udvetul - Klusva. Koliko ih ima? Odgovori{e: Mnogo. Koliko ih je broj? Reko{e: Ne znamo. Koliko kolju na dan? Odgovori{e: Jedan dan devet, a drugi deset. Resulullah, a.s., prora~una i re~e: Ima ih izme|u devet stotina i hiljadu. Potom se obrati dje~acima: Ko je me|u njima od ~asnika kurej{ijskih? Odgovori{e: Utbe i [ejbe, sinovi Rebiata, Zatim Ebul - Buhturi bin Hi{am, Hakim bin Hazam, Nevfel bin Huvejlid, El - Haris bin Amir, Taime bin Adij, Nadar bin el Haris, Zemat bin el - Esved, Ebu - Dèhl bin Hi{am i Ummeje bin Halef, s jo{ nekim ljudima. Resulullah, a.s., okrenu se ljudima i re~e: Meka vam nudi, evo, najuglednije ljude.

PADANJE KI[E Allah, d`.{., te no}i posla ki{u koja je mu{ricima izazvala tegobu i neugodnost, jer im je oteàvala put i kretanje, a za muslimane je bila milost Allahova, koja ih opra, o~isti njihova tijela i odijela, rashladi i pokvasi zemlju, u~vrsti pijesak i unese ljubav u njihova srca. Ki{a je, dakle, za muslimane bila Boìja milost.

MUSLIMANI ZAUZIMAJU ZNAÂJNE STRATE[KE POLO@AJE

186


Resulullah, a.s., odlu~i se da krene s vojskom prema Bedru i preduhitri Kurej{ije u zauzimanju veoma va`nog izvori{ta vode. Po~etkom ve~eri do|o{e podno izvori{ta Bedra. Habab bin Munzir, jedan od vojnih eksperata ustade i re~e: Da li misli{, o Allahov Poslani~e, da ovdje odsjednemo? Je li ti Allah, d`.{., naredio da budemo na ovom mjestu i da ne smijemo naprijed, ni nazad, ili je to stvar mi{ljenja, rata i varke? Resulullah, a.s., odgovori: Ovo je mjesto za dogovor, rat i varku. Habab bin Munzir nastavi: Poslani~e, ovo mjesto nije za ostajanje. Kreni s ljudima dok ne do|e{ do najblièg bunara kod Kurej{ija. Bunar sru{i i zatrpaj. Tako u~ini i s ostalim bunarima. Zatim }emo za sebe iskopati kanal i napuniti ga vodom. Tek tada }emo krenuti u napad. Mi }emo imati da pijemo, a oni ne}e. Resulullah, a.s., mu re~e: Tvoj plan je dobar. Resulullah, a.s., podiè vojsku i krenu{e do najblièg neprijateljevog bunara. Tamo stigo{e oko pola no}i. Iskopa{e kanal i zatrpa{e glavne izvore.

MJESTO ZAPOVJEDNI[TVA Nakon {to muslimani dovedo{e sebi vodu, Sad bin Muaz predloì Resulullahu, a.s., da muslimani iskopaju utvr|enja i da osiguraju zapovjedno mjesto, u slu~aju da do|u u situaciju da se povuku prije pobjede. On re~e: Boìji Poslani~e, treba da sagradimo tebi zaklon u kome }e{ biti. Kod tebe }emo pripravnu dràti tvoju jaha}u devu, a potom }emo krenuti na neprijatelja. ako nas bude Allah pomogao i nad neprijateljem uzdignuo, tek }e biti ono {to svi prièljkujemo, a ako bude ono drugo, uzja{i na svoju devu i kreni kod onih koji su ostali iza nas (u Medini). Iza tebe je, o Allahov Poslani~e, ostao narod koji te voli isto tako kao i mi. Da su znali da }e{ u rat i}i i bitku biti, ne bi ni oni ostali. Tebe }e Allah zbog njih {tititi. Mnogo }e oni od tebe savjeta zatraìti i u mnogim bitkama se s tobom boriti. Resulullah, a.s., mu se toplo zahvali i zaèli mu svako dobro. Muslimani mu sagradi{e skloni{te na jednom uzvi{enju na sjeverozapadnoj strani boji{ta, odakle je mogao kontrolirati ~itavu bitku. Muslimani izabra{e grupu mladi}a na ~elu sa Sadom bin Muazom, da {tite svog komandanta, Resulullaha, a.s.

RASPORE\IVANJE VOJSKE I KONAÊNJE


187

Resulullah, a.s., rasporedi svoju vojsku 369 i ode na prvu liniju. Stade pokazivati rukom:Ovdje }e sutra poginutu, in{allah 370, taj i taj, a ovdje }e sutra poginuti, in{allah, taj i taj.Zatim je Resulullah, a.s., proveo ostatak no}i klanjaju}i namaz okrenut prema stablu drveta koje je bilo tamo. No} muslimani provedo{e smireni pod sjajnim nabeskim svodom, puni samopouzdanja. Odmarali su se èljni da im Allah, d`.{., da neki dobar znak, kojeg }e sutra vidjeti svojim o~ima. Allah, d`.{., objavi: Kad je On u~inio da se radi sigurnosti svoje u san zavedete, i s neba vam ki{u spustio da bi vas njom o~istio, i da bi vas od {ejtanovog uznemiravanja odstranio, i da bi srca va{a jakim u~inio, i njome korake u~vrstio. (8:11) Ova no} uo~i bitke, bila je uo~i petka, 17. ramazana 2. godine hid`retske, a Muhammed, a.s., krenuo je iz Medine 8. ili 12. istog mjeseca.

RASCJEP KUREJ[IJSKE VOJSKE NA BOJNOM POLJU Kurej{ije su tu no} provele u svom taboru na El - Udvetul Kusva. Kad se probudi{e, krenu njihova konjica u dolinu Bedra. Nekoliko ih nai|e na kanal koji su muslimani iskopali. Resulullah, a.s., re~e: Pustite ih, ko god se od njih napije vode, bit }e danas ubijen osim Hakima bin Huzama 371. Kad se Kurej{ije smjesti{e u dolinu, ode Umejr bin Vehb el - Dùmehi da sazna ne{to o muslimanskoj vojsci. Umejr, ja{u}i na konju, osmotri muslimansku vojsku; vrati se Kurej{ijama i re~e im. Ima ih tristo ljudi, mo`da malo vi{e, a mo`da i malo manje. Zatim re~e: Pri~ekajte malo, dok vidim da nisu postavili zamku ili da nemaju iza sebe poja~anje. On ùrno odjaha dolinom, ali ne vidje ni{ta, ode i dalje, ali opet ne vidje ni{ta. Vrati se kod njih i re~e: Nisam nikoga vidio, ali znam i osje}am, o Kurej{ije, da nesre}a donosi smrt. Tegle}e deve Jesriba nose mrtve. Ta vojska nema utvr|enja ni skloni{ta. sve {to imaju to su njihove sablje. Tako mi Boga, ni jedan njihov ne}e poginuti dok ne ubije nekog od vas. Kada pobiju veliki broj vas, nema lijepog ìvota poslije toga. Vidite {ta vam je ~initi. Tada, ponovo izbi protest protiv Ebu - Dèhla. On je bio ~vrsto odlu~io da se ratuje. Pobunjenici su pozivali vojsku da se vrati u Meku bez borbe. Hakim bin Hizam obilazio je vojnike èl}i da ih smiri. On do|e do Utbeta bin Rebia i re~e mu: O Ebu - Velide, (Velidov o~e), ti si stari Kurej{ija, poglavar plemena, tebe slu{aju i tebi se pokoravaju, ima{ li u ovom presudnom momentu {ta da kaè{? Utbe upita: A {ta bi to trebalo Hakime? On odgovori: Vrati ljude nazad. Ti snosi{ odgovornost za umorstvo tvog saveznika Amra bin el - Hadremija, koji je ubijen u Nahli od muslimanske izvidnice. Utbe

188


re~e Hakimu: Ja sam to uradio uz tvoju garanciju. Ja garantujem za njega i ja }u platiti njegovu krvarinu i sve {to izgubi od imetka. Zatim Utbe re~e Hakimu: Dovedi Ebu - Dèhla, bojim se da ljudi ne u~ine ne{to bez njegovog znanja. Utbe bin Rebia ustade i po~e govoriti: O narode Kurej{ija, vi, tako mi Boga, ni{ta ne}ete u~initi susretom sa Muhammedom i njegovim drugovima. Tako mi Boga, ako ga ubijete, i dalje }ete mr`njom gledati one koje ne bi èljeli vidjeti. Ubit }ete amidì}a ili dajidì}a, ili bilo koga od svoje rodbine. Vratite se i pustite ostale Arape i Muhammeda. Ako ga ubijete, to je va{a ~ast i va{a èlja, ako bude druga~ije, on }e se domo}i vas, i ne}ete dobiti ono {to ste èljeli. Hakim odùri do Ebu - Dèhla, koga zate~e kako priprema svoj oklop, i re~e mu: Utbe me je poslao do tebe za to i to..., pa mu Ebu - Dèhl re~e: Tako mi Boga, prepla{io se otkad je vidio Muhammeda i njegove drugove. Ne, ne! Tako mi Boga, ne}emo se vratiti u Meku dok ne presudi Bog izme|u nas i Muhammeda, bez obzira {ta Utbe pri~a. On je vidio s Muhammedom i njegovim drugovima i svog sina - Ebu - Huzejfeta bin Utbea, koji je me|u prvima primio islam i hid`ru u~inio. On strahuje zbog njega. Kad Utbe ~u {ta kaè Ebu - Dèhl: Tako mi Boga, prepla{io se..., re~e: Znat }e Ebu - Dèhl ko se prepla{io, ja ili on! U tom Ebu - Dèhl pohiti da smiri situaciju, koja je prijetila jo{ ve}im rasulom. On odmah posla po Amira bin el - Hadremiju, brata ubijenog Amra u Abdullah bin Dàh{ovom pohodu. Ebu - Dèhl mu re~e: Utbe je tvoj saveznik, on ho}e da se s ljudima vrati u Meku, a ti si svojim o~ima vidio ubistvo. Ustani, sjeti se groba svog ubijenog brata! Amir ustade i zakuka iz sveg glasa: O Amre, Amre, tebe nema vi{e! Ovaj vrisak prostruji masom, osvijesti ih i otvori im o~i. Shvati{e da se moraju pribrati, zbiti svoje redove i ustrajati u svojoj zloj namjeri. Propade Utbeova pobuna. Mekalije }e se boriti. Lahkomislenost je odnijela pobjedu nad mudro{}u.

DVIJE VOJSKE SE ODMJERAVAJU


189

Kada mu{rici iza|o{e na bojno polje, iza|o{e i muslimani prema njima. Resulullah, a.s., obrati se Allahu, d`.{.: Allahu dragi, ovo su Kurej{ije, do|o{e sa svojom konicom i svojom slavom. Tebi prijete, i la` na Tvog Poslanika govore. Moj Allahu, priì mi Tvoju pomo}koju si mi obe}ao! Porazi ih danas. Resulullah, a.s., gledaju}i kurej{ijsku vojsku, ugleda: Utbe bin Ebi - Rebia je tamo na crvenoj devi. Ako iko, danas, od njih bude sre}e imao, imat }e je jaha~ crvene deve - ako njega poslu{aju, ispravno }e postupiti. Resulullah, a.s., rasporedi svoju vojsku. Dok je on uspostavljao redove, desi se ~udna stvar. Drào je u svojoj ruci strijelu kojom je pravio raspored, pa njome dota~e Sevada u stomak i re~e mu: U red, ne iska~i iz reda. Sevad vrisnu: O Allahov Poslani~e, ti me udari, ho}u da ti vratim istom mjerom! Resulullah, a.s., mu re~e: Pribliì se, i otkri mu svoj stomak, pa re~e: Udri! Sevad pri|e i poljubi ga u stomak, a Poslanik, a.s., upita: [ta ti bi, za{to ovo u~ini? Sevad re~e: Vidio si {to si vidio, a mi smo tu gdje jesmo. @elim da posljednji moj dodir na ovom dunjaluku bude s tobom, da dotaknem tvoje mubarek tijelo. Resulullah, a.s., obrati se Allahu, d`.{., mole}i za dobro Sevadu. Kada Resulullah, a.s., povede vojsku, izdade nare|enje da niko ne smije otpo~eti bitku dok ne dobije njegovu kona~nu naredbu. Potom im se obrati s posebnim uputama vezanim za tok borbe. On re~e: Kada navale na vas, vi prvi odapnite svoje strijele.372 Sablje ne isukujte373 dok ne bude borba prsa u prsa. Zatim se vrati na svoje zapovijedno mjesto s Ebu - Bekrom. Sad bin Muaz i straàri odo{e na konjima da ga {tite. Ebu - Dèhl istupi pred mu{rike Meke i re~e: Boè moj, onoga ko va{e rodbinske veze kida i ko nepravilinije postupa, obeshrabri danas! Boè, ko je tebi draì i od koga si Ti zadovoljan, danas mu pomozi! Povodom ovoga Allah, d`.{., objavi sljede}e ajete: Ako ste se molili da pobijedite - pa, do{la vam je, eto, pobjeda! A da se okanite, bolje bi vam bilo! I ako se ponovo vratite, Mi }emo se ponovo vratiti i nimalo vam ne}e koristiti tabor va{, ma koliko brojan bio, jer Allah je na strani vjernika. (7:19)

POÊTAK BITKE

190


Prva `rtva sukoba bio je El - Esved Abdil - Esed el - Mehzumi. Bio je zao i lo{ ~ovjek. On istupi i re~e: Zavjetujem se Bogu, da }emo piti njihovu vodu: ili }emo im sru{iti kanal, ili }emo umrijeti bore}i se. (Ovo je bio izazov i podizanje borbenog duha.) Hamza, r.a., iza|e da mu se suprotstavi, pa se sukobi{e. Udari ga sabljom i rasje~e mu nogu do pola koljena, prije nego {to stiè do vode. Pade na le|a, krv {iknu prema njegovim drugovima, a on po~e puzati prema kanalu, dok ne do|e i sru~i se, da time ispuni svoju zakletvu. Me|utim, Hamza ga stiè, udari ga svojim drugim udarcem i ubi.

DVOBOJ Ovo ubistvo zna~ilo je i po~etak obra~una me|u sukobljenim stranama. Odmah poslije njega istupi{e tri najbolja kurej{ijska junaka, svi iz jedne porodice. To su: Utbe i [ejbe, sinovi Rebiata i El - Veid, sin Utbeta. Oni zatraì{e odmuslimana trojicu ljudi za dvoboj. Pred njih iza|o{e trojica mladi}a ensarija. Avf i Muavez, sinovi El- Harisa, a majka im je Afra, i Abdullah bin Revaha. Kurej{ije ih upita{e: Ko ste vi? Odgovori{e: Ensarije. Pa im reko{e: Vi nama ne trebate. Mi ho}emo na{e amidì}e. Zatim jedan od njih povika: O Muhammede, po{alji na nas nama dotrasle ljude, na{eg soja. Resulullah, a.s., re~e: Ustani, Ebu - Ubejde bin el Haris, i ti, Hamza i ti, Alija! Oni iza|o{e, a Kurej{ije ih upita{e: Ko ste vi? Oni reko{e ko su, a ovi izjavi{e: Vi nam po svemu odgovarate, po porijeklu i po ~asti. Partneri dvoboja su bili: 1. Ebu - Ubejde : Utbe bin Rebia 2. Hamza : [ejbe 3. Alija : El - Velid 374 Ebu - Ubejde bio je najstariji u~esnik dvoboja. Hamza i Alija nisu oklijevali. Bili su ja~i i spretniji, te odmah ubi{e svoja dva protivnika. Ubejde i Utbe se potuko{e i rani{e jedan drugog. Alija i Hamza kidisa{e na Utbeta i ubi{e ga. Podigo{e Ubejdea - noga mu je bila odsje~ena - i poneso{e ga. Od tada nije progovorio ni rije~i. Umro je pet ili {est dana poslije toga na Safri, kada su se muslimani vra}ali s Bedra u Medinu. Alija, r.a., zaklinjao se da je slijede}i ajet objavljen u vezi dvoboja: Ova dva protivni~ka tabora spore se oko Gospodara svoga. (22:19)

OP]I NAPAD


191

Zavr{etak ovog dvoboja bio je porazan za mu{rike. Izgubi{e tri najbolja junaka, i tri svoja najbolja komandantaodjednom. Stoga navali{e na muslimane svi kao jedan. A muslimani, nakon {to zamoli{e pomo} od Allah, d`.{., i na Njega se osloni{e, ~vrsto rije{eni da se bore u Njegovo ime, zauze{e odbrambeni poloàj inaneso{e mu{ricima ogromne `rtve, uz poklik: Ehadun, Ehad! - Allah je jedan, Allah je jedan! Allahu Ekber! Allah je najve}i!

RESULULLAH, A.S., POZIVA ALLAHA, D@.[. Resulullah, a.s., od momenta kada je poredao vojsku za bitku, i kada se vratio na osmatra~nicu, prizivao je i molio Allaha. d`.{., da im obe}anu pomo} i pobjedu da. On je molio: Gospodaru moj, ispuni svoje obe}anje koje si mi dao. Molim te, Gospodaru moj, Ti nam pomozi, mi ~vrsto vjerujemo u Tvoju rije~! Bitka je plamtjela svom èstinom. Prsa u prsa, borba dugotrajna i neprekidna. Vrhunac bitke, mrtvi na sve strane. Resulullah, a.s., povika, mole}i o~iju uprtih u nebesa: Gospodaru moj, ako strada ova skupina ljudi danas, ne}e Te drugi vjerovati, Gospodaru moj, Ti ako ho}e{, od danas moè{ u~initi da te nikad vi{e niko ne vjeruje! Resulullah, a.s., nastavi u jo{ ve}em zanosu. Spao mu je ogrta~ s le|a, a Ebu - Bekr mu ga podiè i re~e: Dosta je, o Allahov Poslani~e! Usrdno si molio tvog gospodara. Allah, d`.{., objavi Svojim melekima: Ja sam s vama, pa u~vrstite one koji vjeruju! U srca nevjernika ja }u strah uliti. (8:12) A zatim objavi Svome Poslaniku, a.s.: Poslat }u vam hiljadu meleka koji }e jedni za drugim dolaziti. (7:9) Oni }e dolaziti po potrebi, jedni za drugim, a ne}e svi odjednom prite}i u pomo}!

DOLAZAK MELEKA Resulullah, a.s., zaspa na tren. Zatim podiè glavu i re~e: Raduj se, Ebu - Bekre, imam radosnu vijest. Do|e mi Dìbril, oblak ga donese. Na krilima mu pra{ina. U Ishakovom predanju stoji da je Resulullah, a.s., rekao: Raduj se, Ebu - Bekre, Allah ti posla pomo}. Dìbril do|e, upravljao je svojim konjem, na krilima mu pra{ina. Resulullah, a.s., iza|e iz svog skloni{ta. Udarao je u oklop i vikao: Skup }e sigurno poraèn biti, a oni }e se u bijeg dati. (54:45) Zatim on uze {aku pra{ine i baci je na Kurej{ije i re~e: Lica vam se unakazila, baci

192


pra{inu njima u lice. Ni jedan mu{rik nije ostao a da ga pijesak nije pogodio u oko ili nos ili u usta. Povodom toga Allah, d`.{., objavi: I nisi ti bacio kad si bacio, nego je to Allah bacio. (8:17)

KONTRANAPAD Resulullah, a.s., izda svojoj vojsci posljednje naredbe za kontranapad. On re~e: Zbijte redove i udrite svom snagom. Potom dodade: Tako mi Stvoritelja, ko god danas u~estvuje u ovoj bitki i s velikim strpljenjem, bore}i se (a ne bjeè}i od borbe) bude ubijen, sigurno }e u Dènnet u}i! Tako|er je govorio bodre}i borce: Kre}ite, kre}ite, idite u Dènnet ~ija su prostranstva koliko nebesa i Zemlja. Tada Umejr ibn el - Hamam re~e: Uh, uh. Resulullah, a.s., ga upita: A {ta misli{ s tim, uh, uh ? Tako mi Allaha, o Poslani~e, ni{ta drugo nego da mi je biti jedan od njegovih stanovnika! Poslanik, a.s., mu re~e: Ti }e{ zaista biti dènetlija. Zatim El - Umejr izvadi datule iz dèpa i re~e: Ako budem ìv dok ne pojedem ove hurme, onda mi je dugo ~ekati. On uze one hurme i baci ih, a onda nastavi da se bori. Ubrzo je poginuo. 375 Interesantno je spomenuti {ta je Avf bin el - Haris, sin Afre, pitao Resulullaha, a.s.: îme rob moè razveseliti svoga Rabba? On mu odgovori: Da bez oklopa gurne svoju ruku na neprijatelja. On skide oklop sa sebe i baci ga, a zatim uze svoju sablju i s njom seborio dok ne poginu. Kada je Resulullah, a.s., izdao naredbu za direktan napad, neprijateljski borbeni duh po~eo je jenjavati, a èlja za borbom opadati. Ovakav mudar potez Resulullaha, a.s., imao je velikog utjecaja u pobolj{anju stanja muslimana. Kada su dobili naredbu da svom èstinom navale na neprijatelja - a vladali su vrlo malim ratnim iskustvom - krenu{e zaista svom silinom i svom èstinom. I{li su na sve ili ni{ta. Ru{ili su pred sobom neprijateljske redove, otkidali glave, a jo{ ve}u volju su dobili kad su vidjeli Resulullaha, a.s., da udara o {tit i da iz sveg glasa ponavlja kuranske rije~i: Skup }e sigurno poraèn biti, i oni }e se u bijeg dati. (54:45) Muslimani su se èstoko borili, a u borbi su im pomogli i meleki koje je Allah, d`.{., slao u grupama. U predanju Ibn - Sada prenosi se da je Ikrime rekao: Tog dana rijetko je kome bila odsje~ena glava ili ruka, a da se zna ko ih je odsjekao. Ibn - Abbas pri~a: Jedan musliman jeùrno tjerao mu{rika ispred sebe. Tada za~u fijuk bi~a iznad glave i glas konjanika koji re~e: Naprijed, o Hajzume! Tada ugleda ubijena mu{rika ispred sebe. Sve je to vidio i ~uo jedan od ensarija, pa ode kod Resulullaha, a.s.,


193

i ispri~a mu. Resulullah, a.s., re~e: Istinu govori{, to je glas s tre}eg neba. 376 Ebu - Davud el - Mazini pri~a: Slijedio sam jednog mu{rika da ga ubijem, kada mu glava odleti s ramena prije nego je moja sablja do{la do nje. Znadoh da ga je ubio neko drugi. Tako|er jedan je ensarija doveo Abbasa bin Abdul - Muttaliba zarobljenog. Abbas re~e: Ovja ovdje me nije zarobio, tako mi Boga! Zarobio me jedan }elav ~ovjek, najljep{i ~ovjek, bio je na {arenom konju, a ja ga ne vidim me|u borcima. Ensarija re~e: Ja sam ga zarobio, Allahov Poslani~e. Resulullah, a.s., re~e mu: [uti, Allah ti je pripomogao ~asnim melekom.

IBLIS BJE@I S BOJNOG POLJA U toku bitke pojavljivao se Iblis u liku Surake bin Malika. Kada je vidio kako meleki navaljuju na mu{rike, pobjeè taj Suraka glavom bez obzira. Za njim se dade u potjeru El - Haris bin Hi{am. On dohvati Harisa za prsa i baci ga na zemlju, a zatim pobjeè. Mu{rici mu reko{e: Gdje }e{ Suraka? A zar nisi rekao da }e{ s nama biti, i da nas ne}e{ napu{tati? On odgovori: Ja vidim ono {to vi ne vidite. Bojim se Boga. Bog te{ko ka`njava. Potom pobjeè i baci se u more.

OGROMAN PORAZ MU[RIKA U redovima mu{rika nasade nered. Znaci poraza bili su sve vidljiviji. Mu{rici po~e{e posrtati pred sve ve}im naletima muslimanske vojske. Kraj bitke se pribliàvao. Mu{rici po~e{e masovno bjeànje s rati{ta. Muslimani su ih pristizali, ubijali i zarobljavali, dok ih potpuno ne porazi{e.

194


EBU - D@EHLOVA UPORNOST [to se ti~e najve}eg zlikovca, Ebu - Dèhla, kada je primijetio prve znake dezerterstva u svojim redovima, odlu~i da bude ustrajan u svojoj borbi do zadnjeg momenta. Po~e bodriti svoju vojsku, govore}i vojnicima pun (la`nog) optimizma: Neka vas ne àlosti Surakin odlazak! Ne dajte se poraziti. On je bio u dogovoru s Muhammedom. Neka vas ne àlosti pogibija Utbeta, [ejbeta i El - Velida, oni su bili prebrzi. Tako mi Lata i Uzata (njihovih bogova) ne}emo se vratiti, dok ih sve ne poveèmo u lance! Ne smije biti niko od vas, a da nije ubio nekoga od njih, da im pokaèmo kako su lo{e postupali. Me|utim brzo postade i njemu jasno pravo stanje. Domalo, navali vojska u bijeg pred talasom muslimanskih boraca. Da, svi su bjeàli osim male grupe ljudi privrènih Ebu Dèhlu. Gomile i gomile ba~enog oru`ja leàle su na sve strane. Ebu - Dèhl nije znao {ta da radi. Muslimani ga vidje{e kako se na svom konju vrti u krug. Smrt je ~ekala da popije i njegove kapi krvi iz ruku dvojice dje~aka ensarija.

STRADANJE EBU - D@EHLA Abdurrahman bin Avf pri~a: Bio sam u borbenom redu na Bedru, pa se okrenuh i ugledah s desne i s lijeve svoje strane dva mlada mom~uljka. Obuze me nelagodnost, jer se nisam osje}ao sigurnim izme|u njih dvojice. Jedan od njih mi tiho, da ne ~uje drugi, re~e: Amidà, pokaì mi Ebu - Dèhla. Odgovorih mu: Drago dijete, {ta }e{ od njega? ûo sam da on psuje Resulullaha, a.s., re~e on. Tako mi Onoga u ~ijoj je ruci moja du{a, ako ga vidim ne}u se odvojiti od njega sve dok ne umre onaj ~ija je smrt blià. To mi se veoma dopada, odgovorih. Zatim mi, dodiruju}i me, re~e drugi mladi} isto {to i prvi. Ja ne izdràh, nego pogledah u Ebu - Dèhla koji je hodao izme|u ljudi, pa rekoh: Zar ga niste vidjeli? Eno osobe za koju pitate. Njih ddvojica jurnu{e prema njume, izudara{e ga abljama i ubi{e. Nakon toga odo{ekod Resulullaha, a.s., a on upita: Koji ga je od vas dvojice ubio? Svaki od njih odgovori: Ja. A da li ste obrisali svoje sablje? Ne, reko{e. Resulullah, a.s., pogleda u njihove sablje, a zatim re~e: Obojica ste ga ubili. Resulullah, a.s., odredi da Ebu - Dèhlovo oru`je i oprema pripadne Muazu ibn Amr ibn el - Dèmuhu. Dvojica mladi}a koja su ga ubila bila su u stvari Muaz bin Amr bin el Dèmuh i Muavez bin Afra. 377


195

Ibn - Ishak to pripovijeda ovako: Muaz bin Amr bin el - Dèmuh re~e: ûo sam od naroda da Ebu - Dèhl porede sa stablom toliko visokim, da do njegovog vrha ne moè{ do}i. Tako od mu{ri~kih kopalja i sablji, {to su oko njega radi za{tite i ~uvanja, nisi mogao do}i do Ebu - Dèhla. Njegovi ~uvari su govorili: Ebu - Dèhlu ne}e niko mo}i nauditi. Kad ja to ~uh, re~e Muaz bin Amr, stavih sebi u zadatak da ga ubijem, pa pojurih na njega. Udarih ga i prvim udarcem mu odsjekoh nogu do koljena. Tako mi Allaha, kad je letjela, ne uporedih je ni sa ~ime, osim sa ko{picom koja leti ispod kamena za tucanje, kad jeèlite razbiti. Tada me udari njegov sin, Ikrime, u slobodnu ruku. Otkide mi je. Visila je na par~etu koè, te je prebacih oko vrata. Bez te ruke sam nastavio borbu. Tog dana sam samo ubijao, vuku}i ruku sa sobom. Kad mi dojadi, nogom stadoh na nju, otrgoh je i bacih. 378 Zatim pro|e pokraj Ebu - Dèhla Muavveza bin Afra. On ga udari tako jako, da ga sveza za zemlju. Ostavi ga tako da izdahne. Muavez se borio dalje dok nije i sam poginuo. Kada se bitka okon~a, Resulullah, a.s., re~e: Ko }e pogledati {ta je bilo sa Ebu Dèhlom? Ljudi se razi|o{e da ga traè. Na|e ga Abdullah bin Mesud na izdisaju. Nogom mu stade na vrat, povu~e ga za bradu, prodrma mu glavu i re~e: O Allahov neprijatelju, je li te Allah sada postidio? îme me je postidio? Nije me sramota, jer jedan sam od onih koje je ubio njegov narod. A da li ste ubili ~ovjeka ve}eg od mene? Zatim re~e: Da me nije barem ubio prezren ~ovjek. Potom upita: Raci mi, ko je danas pobjednik? Abdullah bin Mesud mu re~e: Allah, d`.{., i Njegov Poslanik, a.s. Ebu Dèhl re~e Ibn - Mesudu, koji mu je svojom nogom stao na vrat: Uzdigao si se na opasnu visinu, o ~obane!, jer Ibn Mesud je ~uvao ovce u Meki. Nakon ovog razgovora Ibn - Mesud mu odsje~e glavu i donese je pred Resulullaha, a.s., govore}i: Ovo je glava Allahovog neprijatelja, Ebu - Dèhla. Resulullah, a.s., re~e: Allah je jedan, nema drugog boga osim Allaha. To ponovi tri puta, zatim re~e: Allahu ekber, Allah je najve}i. Hvala Allahu Koji je ispunio Svoje obe}anje i pomogao Svome robu, a pokorio neprijatelja. Hajde, pokaì mi ga. Ja mu ga pokazah, a on re~e: On je faraon ovog naroda.

LIJEP PRIMJER NEKOLIKO BORACA BEDRA SA ^VRSTIM IMANOM Spomenuli smo dva primjera, Umejra bin el - Humama i Avfa bin el - Harisa, sina Afre, a spomenut }emo jo{ neke koji su u ovoj bitki svojim primjerom osvjetljavali krvave staze Bedra. Neophodno je istaknuti da su pojedinci, svojim pona{anjem, svojom razborito{}u, svojom velikom ljubavlju prema Allahu, d`.{., i Njegovom Resulullahu, a.s., ostali zapam}eni

196


u ovoj bitki ne kao hrabri i neustra{ivi, ve} kao ljudi ~iji je iman (vjerovanje) bio na najvi{em mogu}em stupnju. U Bitki na Bedru, koplja su ukr{tali otac i sin, brat i brat, osobe koje je krv vezivala, a ideja razdvajala. Ideja je bila ja~a od krvi. Zbog nje isuka{e se sablje, zbog nje dobismo pobjednike i pobije|ene. Evo nekoliko takvih primjera: Ibn - Ishak pripovijeda od Ibn - Abbasa, r.a., da je Resulullah, a.s., rekao svojim drugovima: Znam da su mnogi ljudi iz porodice Benu - Ha{ima krenuli u ovu bitku mimo svoje volje. Oni nisu imali razloga da se bore protiv nas. Ko od vas vidi nekoga d njih, neka mu po{tedi ìvot. Ko ugleda Ebu - Buhturija bin Hi{ama, neka mu pokloni ìvot. To vaì i za Abbasa bin Abdul - Muttaliba. Oni su povedeni u borbu na silu. Ebu - Huzejfe bin Utbe re~e: A zar da ubijamo o~eve na{e, sinove na{e, bara}u i rodbinu na{u, a da po{tedimo Abbasa? Tako mi Allaha, glavu }u mu sabljom odsje}i. Ove rije~i Ebu - Huzejfea stigo{e do Resulullaha, a.s., pa se on obrati Omeru bin el Hattabu: Omere, a zar }e on ubiti amidù Resulullaha, a.s., sabljom? Omer, r.a., odgovori: Allahov Poslani~e, dozvoli mi da mu glavu sabljom odsje~em ja. Tako mi Allaha, postao je munafik (licemjer). Ebu - Huzejfe je ~esto govorio: Ja nisam siguran da je moj iman ispravan poslije toga {to sam izgovorio, i sada jo{ uvijek strahujem od toga i strahovat }u sve dok se ne iskupim pred Allahom, d`.{. [ehid moram biti, to je moj iskup. On je zaista i umro kao {ehid u Bitki na Jemami Pomilovan od ubistva na Bedru bio je Ebu - Buhturi, jer je najvi{e od svih branio Resulullaha, a.s., u Meki. Nikada nije nanio zlo Resulullahu, a.s., niti mu nepravdu u~inio. Bio je jedan od ljudi koji su organizirali prekid izolacije muslimana od strane Kurej{ija i skidanje ugovora o izolaciji. (Onaj ugovor ~iji je tekst crv izgrizao,osim Allahovog imena). I pored svega ovoga Ebu - Buhturi ubijen je na Bedru. Naime, El - Mud`zir bin Zijad el - Belvi sreo je Buhturija s jednim njegovim drugom na bojnom polju. Zajedno su se borili protiv muslimana. El - Mud`zir mu se obrati: O Ebu - Buhturi, Resulullah, a.s., zabranio nam je da te ubijemo. A moga druga?, upita on. Ne, ne, tako mi Allaha, tvoga druga ne}u po{tedjeti,re~e Mud`zir. Ebu - Buhturi tada re~e: Onda }emo, tako mi Allaha, obojica umrijeti zajedno. Oni se potom potuko{e i El - Mud`zir ubi Ebu - Buhturija. Abdurrahman bin Avf bio je dobar drug s Umejjetom bin Halefom prije islama. Na dan Bedra, pro|e Abdurrahman pokraj Umejjeta koji je stajao sa svojim sinom Alijom bin Umejjeom, drè}i ga za ruku. Abdurrahman je nosio oru`je koje je zarobio. Kad ga ugleda Umejjet, upita ga: Bi li ti bilo draè mene da si zarobio? Ja sam vredniji od tog oru`ja, ~ak i


197

od sveg oru`ja koje danas vidjeh ovdje! Zatim nastavi: Treba li vam mlijeka? (Pod ovim se podrazumijeva: od onoga koji me zarobi, otkupit }e se s mnogo deva koje daju mlijeko). Abdurrahman baci oru`je (oklope i {titove), i zarobi njih dvojicu, (oca i sina), pa ih povede. Abdurrahman pri~a kasnije: Umejje bin Halef upitao me je dok sam i{ao izme|u njega i njegovog sina: Ko je onaj va{ ~ovjek, prepoznatljiv po perjanici od noja na grudima? Odgovorih: Hamza, to je Hamza bin Adul Mutalib. On re~e: Taj nas je dotukao. Aabdurrahman pri~a dalje: Ja sam vodio njih dvojicu, kad Bilal ugleda Umejjea sa mnom. To je onaj Bilal kojeg je Umejje mu~io u Meki, pa re~e: Glava nevjerstva, Umejje bin Halef! Meni nema spasa ako se on spasi! Ja ga upitah: [ta je Bilale? Ovo je moj zarobljenik. Bilal opet ponovi: Nema meni spasa ako on ostane ìv Bilal ponovi i tre}i put: Nema meni spasa, ako se on spasi. Zatim viknu iz sveg glasa: O ensarije, o Allahovi pomaga~i, znajte da je glava (poglavar) nevjerstva Umejje bin Halef, i ako on ostane ìv, meni nema spasa. Zatim se okupi narod oko njih sa svih strana. Abdurrahman pri~a: Stisnu{e nas u obru~, jedan od na{ih isuka sablju i odsje~e Umejjeovom sinu nogu. On pade na zemlju, a Umejje vrisnu vriskom kakvog do tada nisam nikada ~uo. Rekoh: Spasavaj se, ali znaj da ti nema spasa. Tako mi Allaha, ne}e ti biti od koristi sve {to ima{. Potom ih muslimani isjeko{e sabljama dok ih ne dokraj~i{e. Abdurrahman je znao mnogo kasnije govoriti: Neka Allah oprosti Bilalu, prvo izgubih oru`je, a i namu~i me sa zarobljenicima. U djelu Zadul - Mead stoji da je Abdurrahman bin Avfrekao Umejjeu: Klekni! Ovaj kleknu, a on se baci na njega. Muslimani ga isjeko{e ispod Abdurrahmana i ubi{e ga, a jedna sablja dohvatila je i ranila Abdurrahmana u nogu. 379 Omer bin el - Hattab, r.a., toga je dana ubio svoga daidù El - Asa bin Hi{ama bin el - Mugiru. Ebu - Bekr es - Siddik, r.a., dozivao je svoga sina Abdurrahmana, koji je tada bio mu{rik, pa ga je pitao: Gdje je moje gogatstvo, o nevaljal~e? Sin, koji je rasku}io o~evo bogatstvo, povika u stihu: Osta samo konj ti brzi i dobra oprema, i sin hrabri da ubije tog jadnog starca. Kada su muslimani po~eli plijeniti i zarobljavati mu{rike, Resulullah, a.s., sjedio je na svom zapovjednom mjestu, a Sad bin Muaz je sa sabljom u ruci ~uvao straù kod njega. Resulullah, a.s., primjeti na Sadovom licu negodovanje zbog onoga {to ljudi rade. Resulullah, a.s., ga upita: O Sade, ti kao da nisi zadovoljan onim {to ljudi rade? On odgovori: Tako je, o Allahov Poslani~e. To je bila prva bitka u kojoj je Allah porazio mu{rike, pa mi je ubijanje mu{rika bilo draè nego njihovo zarobljavanje. Tog bedranskog dana sablja Ukka{a bin Muhsin el - Esedija se prelomi, pa do|e kod Resulullaha, a.s., a on mu dade drveni {tap i re~e: Bori se s ovim, o Ukka{u. Kad Ukka{

198


uze {tap od Resulullaha, a.s., i zamahnu njime, a on se pretvori u dugu sablju, ~vrstu i dobru, veoma bijelu i sjajnu. Onse s njom borio do kraja bitke. Tu sablju su nazivali imenom El - avnu (pomo}). 380 S tom istom sabljom u~estvovao je u mnogim bitkama, sve dok sam ne pade kao {ehid u bitki protiv odmetnika od islama, ili u takozvanom (harbur - rida). Poginuo je s istom sabljom ruci. Nakon zavr{etka bitke pro|e Musab bin Umejr pokraj svoga brata Ebi - Aziza bin Umejra koji je podstrekavao borbu protiv muslimana. U prolazu vidje da ga jedan ensarija vu~e za ruku. Musab re~e ensariji: Povuci ga objema rukama, njegova majka ima veliko blago, mo`da }e ga otkupiti od tebe. Ebu - Aziz re~e tada Musabu: Zar su ovakvi tvoji savjeti u vezi sa mnom? Musab re~e: Ovo je moj brat (ensarija), a ne ti. Kada je Resulullah, a.s., naredio da se bace le{evi mu{rika koji su pol~eli zaudarati u stari bunar Ebu - Huzejfe li~no uze Utbeta bin Rebia, pa ga po~e vu}i u jamu, a zatim Resulullah, a.s., pogleda u lice Utbetovog sina, Ebu - Huzejfea i vidje ga neveselog i smu{enog. Resulullah, a.s., ga upita: @ao ti je oca? On odgovori: Ne, tako mi Allaha, Allahov Poslani~e, nije mi ào oca ni njegove sudbine. No, moj otac. No, moj otac je bio razuman ~ovjek, pametan, blag i dobar. Molio sam i nadao se da }e ga to naputiti u islam. Nakon {to sam vidio {ta ga je zadesilo, i nakon {to se sjetih da je umro u nevjerstvu, uz sve moje èlje da bude druga~ije, osjetih àlost. Resulullah, a.s., zamoli od Allaha, d`.{., da sinu dade svako dobro i utje{i ga lijepim savjetom.

POGINULI U BORBI Bitka se zavr{i velikim porazom mu{rika i uz veliki uspjeh muslimana. Muslimani su imali ~etrnaest {ehida Bedra ({est muhadìra i osam ensarija). Mu{rici su imali stra{ne gubitke. Poginulo je sedamdeset, zarobljeno sedamdeset, uglavnom vojskovo|a, starje{ina i prvaka. Kada je okon~an bitka, Resulullah, a.s., do|e i nad ubijenim mu{ricima odrà rije~: Lo{a li ste rodbina bili svome Poslaniku. Svi ste me u la` utjerivali, a drugi svijet mi je vjerovao. Vi ste mi odmagali, a drugi su mi pomagali. Vi ste me protjerali, a drugi mi dom pruìli. Zatim naredi da ih zatrpaju u jedan stari bunar Bedra. Prenosi se od Ebu - Talhe da je Resulullah, a.s., naredio na Bedru da se dvadeset i ~etiri ~ovjeka, kurej{ijskih prvaka, ubace u ozidani bunar Bedra kao nevaljalci. Poslanik bi nakon pobjede ostajao do tri dana na mjest pobjede. Tre}eg dan od bitke Resulullah, a.s., naredi da mu pripreme devu za put. Krenu u Medinu uz pratnju ashaba, pa kad stigo{e na ivicu bunara, po~e prozivati Kurej{ije po


199

imenu: O ti i ti, o ti i ti! Bi li vas radovalo da ste bili pokorni Allahu, d`.{., i Njegovom Poslaniku? Mi smo, zaista, dobili ono {to nam je Allah obe}ao. A da li ste vi dobili ono {to je vama obe}ao? Omer, r.a., re~e: O Allahov Poslani~e, kako moè{ govoriti le{evima koji du{e nemaju? Resulullah, a.s., na to odgovori: Tako mi Allaha, vi ni{ta bolje ne ~ujete od njih. U drugoj verziji stoji: Vi ni{ta bolje od njih ne ~ujete, samo {to oni ne odgovaraju. 381

VIJEST O PORAZU STI@E U MEKU Mu{rici su bjeàli s Bedra glavom bez obzira, pojedina~no i u grupama, kako je ko stizao. Tumarali su putevima, dolinama i stazama, èle}i {to prije da se domognu Meke, ali s velikim strahom, kako }e se tamo pojaviti poraèni. Ibn -Ishak kaè: Prvi koji je stigao s tu`nom vije{}u Kurej{ijama bio je El - Hajsuman bin Abdullah el - Huzai. Kurej{ije ga do~eka{e s pitanjem: [ta ima tamo, kakve nam vijesti donosi{? On odgovori: Ubijen je Utbe bin Rebia, [ejbe bin Rebia i Ebu - Hakem bin Hi{am, zatim Umejje bin Halef s ostalim prvacima, koje nabroja. Kad je nabrojao kurej{ijske prvake, Safvan bin Umejje koji je ostao da ~uva Meku, povika: Da li je nornalan ovaj ~ovjek? Pitajte ga za mene! Oni ga upita{e: [ta je sa Safvanom bin Umejjeom? On jo{ uvijek sjedi kod vas. Ali, tako mi Boga, gledao sam njegovog oca i brata kada su ubijeni. Pri~a Ebu - Rafi - rob Resulullaha, a.s.: Radio sam kao dje~ak kod Abbasa, kada su islam primili neki iz na{e ku}e. Islam primismo Abbas, Ummul - Fadl i ja. Abbas je krio svoju novu vjeru. Ebu - Leheb nije krenuo na Bedr, poslao je za sebe zamjenika. Ali kada mu do|o{e vijesti s Bedra, Allah ga sru{i i ponizi, a mi osjetismo snagu i veli~inu. Ja sam tad bio siroma{an ~ovjek. Pravio sam strjelice i gla~ao ih u prostorijama zemzema ({ator). Tako sam ja radio u toj sobici, a kod mene je sjedila Ummul - Fadli, kad do nas stiè vijest koja nas je mnogo obradovala. Sjede na ivicu {atora, okrenuv{i le|a mojim le|ima. Tada neko povika: Eno Sufjan bin Abdul - Muttalib dolazi. Ebu - Leheb povika: Hodi ovamo, pri~aj, sigurno ima{ vijesti! Ebu - Sufjan sjede kod njega, a ljudi se okupi{e oko njih. Ebu - Leheb re~e: Sine moga brata, pri~aj mi, {ta je bilo s ljudima? Ni{ta naro~ito, mi se sukobismo s njima, podmetnusmo svoja ple}a, a oni su nas ubijali kako su htjeli, zarobljavali kako su htjeli. Ali pored toga ja ne krivim na{e borce, jer su se ~uda desila, pa se na{ svijet razbjeà. Sretali smo bijele ljude na krilatim konjima, jure i slije}u s neba. Niti doti~u zemlju, niti slije}u na nju. I nikog ne ostavljaju niti im se iko moè suprotstaviti. Ebu - Rafi pri~a dalje: Podigoh {atorsko krilo sobice rukom i rekoh: To su, tako mi Allaha, meleki. Ebu - Leheb podiè ruku i udari mi jak {amar. Oduprijeh mu se, a on me dohvati i baci na zemlju. Pritisnu me i po~e me udarati, a bio sam slaba{an ~ovjek. Ummu -

200


l - Fadl ustade, zgrabi kolac od {atora , njime udari Ebu - Leheba po glavi i napravi mu ranu, pa re~e: Napada{ slaboga jer mu nije gospodar tu, sram te bilo! Ebu - Leheb ustade i ode teturaju}i, a ne pro|e vi{e od sedam no}i i on, tako mi Allaha, umrije od rane i jo{ od neke pjegave zaraze. Zbog zaraze, sinovi mu se ne smjedo{e tri dana pribliìti da ga zakopaju. Kada se poboja{e da ga tako drè, onda ga ugura{e {tapovima u raku i zatrpa{e ga kamenjem koje su bacali s daljine. Eto, u ovakvom stanju Meka do~eka vijest o porazu na Bedru. To izazvau njima veliko razo~arenje, a i srd`bu. Poraz, poraz, kako je moglo do}i do njega? Stoga zabrani{e naricanje nad mrtvima Bedra, da se ne bi muslimani zlu radovali. Desilo se da su El - Esvedu bin Abdul - Muttalibu stradala tri sina na Bedru. Dugo je plakao za njima, a bio je slijepac. On, jedne no}i, ~u glas narika~e. Posla svog slugu, rekav{i mu : Vidi je li nari~e za poginulim ili za nekim umrlim? Vidi da li Kurej{ije pla~u za poginuli, pa da i ja zapla~em za Ebi - Hikmetom, svojim sinom utroba mi sagori. Dje~ak se vrati i re~e: Ta èna nari~e za izgubljenom devom. El - Esved nije se vi{e mogao obuzdati, pa zakuka: A zar pla~e za odbjeglom devom, i zbog nje nema tvrdog sna. Ne pla~ zbog nje, ve} pla~i za Bedrom, gdje nam ode mladost na{a sva. Bedr posrami Ben Hasisa, Ben Mehzuma i Benil - Velida. Za Akilom ti zapla~i, ak je plakat reda, i Harisom i Esedom i sinom Esveda. Njih oplakuj, al ih sve pomeni, Ebu - Hikmeta niko ne utje{i *** Sad poslije njih dsrugi su Gospoda ne bi bili, da im nije Bedra 382

VIJEST O POBJEDI STI@E U MEDINU Kada muslimani ostvari{e pobjedu na Bedru, Resulullah, a.s., posla dva glasnika sa radosnim vijestima staanovnicima Medine. On posla Abdullaha bin Revvaha i Zejda bin el - Harisa. Jevreji i munafici (dvoli~njaci) {irili su u Medini la`nu propagandu, pa su pronijeli vijest i da je Resulullah, a.s., ubijen. Kad je jedan od munafika ugledao Zejda na Resulullahovoj,


201

a.s., devi, povika: Muhammed je ubijen, evo njegove deve, poznao sam je. Evo Zejda, on ne zna od straha {ta govori, do{ao je posramljen i ponièn. Kad stigo{e glasnici, muslimani ih okruì{e i saslu{a{e njihove vijesti.Kad ~u{e radosnu vijest, nastade pravo, sveop}e veselje. Medinom se zaori{e tekbiri. Muslimanski prvaci koji su ostali u Medini, krenu{e u pravcu Bedra, da do~ekaju Resulullaha, a.s., i da mu ~estitaju na ovoj slavnoj pobjedi. Usama bin Zejd pri~a: Kada smo zakopali Rukajju, k}erku Allahovog Poslanika, a.s., koja je bila za Osmanom, r.a., a mene je Poslanik, a.s., zaduìo da pomaèm Osmanu, stiè vijest o pobjedi na Bedru.

POVRATAK U MEDINU Nakon bitke Resulullah, a.s., proveo je na Bedru tri dana. Pred povratak u Medinu izbi me|u borcima nesporazum oko podjele ratnog plijena. Kada se nesporazum pretvori u sva|u, Resulullah, a.s., naredi da svi vrate ono {to su uzeli i da se to sabere na jedno mjesto. To i uradi{e, a Allah, d`.{., razrije{i problem plijena, objavljivanjem ajeta kojeg }emo navesti. Prenosi se od Ubadeta bin Samita koji kaè: Krenuli smo s Resulullahom, a.s., i u~estvovali na Bedru. Strane se sukobi{e i Allah, d`.{., porazi neprijatelja. Jedna grupa na{ih boraca krenu u potjeru za neprijateljem, ubijaju}i onoga koga sustigne, a druga grupa navali na ratni plijen, sakupljaju}i ga i uzimaju}i sebi {to im se svidjelo. Tre}a grupa koja je okruìvala Resulullaha, a.s., niti je tjerala neprijatelja, niti je kupila plijen. U tom pada i no}, a grupe se prepirahu oko ratnog plijena. Oni {to su skupljali plijen reko{e: Mi smo ga sakupili i on je na{. Ni s kim ga ne}emo dijeliti. Potjernica povika: Niste u pravu! Mi smo se borili, a potom tjerali neprijatelja. Niste vi sami taj plijen zaradili. Tre}a grupa povika: Mi smo bili zaduèni za obezbje|enje i zato smo se zadràli uz Poslanika, a.s. U tom momentu Allah, d`.{. objavi: Pitaju te o plijenu. Reci: Plijen pripada Allahu i Poslaniku. Zato se bojte Allaha i izgladite me|usobne razmirice i pokoravajte se Allahu i Njegovog Poslaniku, ako ste pravi vjernici. (8:1) Nakon ovog ajeta Resulullah, a.s., }e raspodijeliti plijen kako je bilo pravedno. 383 Resulullah, a.s., uputi se u Medinu vode}i sa sobom mu{ri~ke zarobljenike. Vodio je za sobom i plijen zarobljen u bitki. Plijen je bio povjeren Abdullahu bin Kabu. Kada su stigli u mjesto Kesib, izme|u tjesnaca i En - Nazie, Resulullah, a.s., raspodijeli plijen podjednako na muslimane, nakon {to je izuzeo petinu. Kada je Resulullah, a.s., stigao kod Safre, naredio je da se ubije En - Nadar bin el - Haris

202


(zarobljen). Taj Nadar je zastavnik mu{rika na Bedru. On je jedan od najve}ih mu{ri~kih zlikovaca. Najè{}e spletke je pravio islamu i Resulullahu, a.s. Stoga je zasluèno dobio kaznu. Alija bin Ebi - Talib mu je odsjekao glavu. Kada je Resulullah, a.s., stigao do mjesta Irku - Zabjet, naredi da se pogubi Ukbe bin Ebi - Muajl. Spominjali smo {ta je ~inio Resulullahu, a.s., dok je klanjao kraj Kabe. On je bacio na Resulullahovu, a.s., glavu crijeva. On je taj koji ga je vezao ogrta~em i umalo ga nije ubio, da se nije suprotstavio Ebu - Bekr, r.a. Kada je Resulullah, a.s., naredio da ga ubiju, rekao je: Gdje }e dje~aci? U vatru! 384 Ubio ga je Asim bin Sabit, ensarija, a neki kaù, Alija bin Ebi - Talib, r.a. Ubistvo ove dvojice bilo je veoma nu`no s vojnog aspekta. Oni nisu bilisamo zarobljenici. Oni su bili i ratni zlo~inci, kako se to danas kaè.

DELEGACIJA ZA DOBRODO[LICU U Revhi, Resulullaha, a.s., do~eka delegacija medinskih prvaka, koji su krenuli da mu poèle dobrodo{licu, nakon {to su glasnici donijeli vijest o pobjedi na Bedru, te da mu ~estitaju na pobjedi. Tada im se obrati Seleme bin Selamet i re~e: Na ~emu nam vi to ~estitate? Mi smo, tako mi Allaha, tamo sreli nemo}ne i }elave ljude poput ugojenih deva. Resulullah, a.s., nasmije{i se, zatim re~e: Moj brate, oni su velika{i! Usejd bin Hudajr re~e: Hvala Allahu, d`.{., koji te je pobjedom uzdigao, i koji te je razveselio. Tako mi Allaha, o Poslani~e, ja ne bih izostao od Bitke na Bedru da sam znao da }e{ se i ti boriti, ali ja sam mislio da idete samo zbog karavana. A da sam znao za bitku, ne bih nikako izostao. Resulullah, a.s., re~e: Vjerujem ti. Nakon ovoga Resulullah, a.s., u|e u Medinu, pobjedni~ki i ponosno. Svi njegovi neprijatelji, u Medini i van nje, osjeti{e strah i bojazan.Tada mnogo stanovni{tva Medine primi islam. Tada islam primi{e i Abdullah bin Ubej i njegovi drugovi, ali samo reda radi. Nisu oni islam srcem prihvatili. Ratni plijen stiè u Medinu dan iza Resulullaha, a.s. Zarobljenike Resulullah, a.s., podjeli ashabima i oporu~i da se s njima dobro postupa. Ashabi su znali jesti hurme, a zarobljenicima davati hljeb, (koji je bio vredniji od hurmi) izvr{avaju}i time preporuku Resulullaha, a.s.


203

PROBLEM ZAROBLJENIKA Kada je Resulullah, a.s., do{ao u Medinu, pozva ashabe da se snjima dogovori oko zarobljenika. Ebu - Bekr re~e: O Allahov Poslani~e, oni su svi amidì}i, ~lanovi kurej{ijskih porodica i sinovi njihovi. Mislim da bi trebali uzeti od njih otkupninu, to bi za nas zna~ilo dobit. Mo`da }e ih Allah uputiti na pravi put, pa da udu na{i pomo}nici. Resulullah, a.s., upita Omera: A {ta ti misli{, sine Hattabov? On re~e: Ja se ne slaèm s Ebu - Bekrom. @elio bih da mi da{ jednog ro|aka, pa da mu skinem glavu; da to Alija u~ini od Akila bin Ebi - Taliba; a Hamza od onog svog brati}a, kako bi Allah znao da znao da nemamo prema nevjernicima milosti. Ti ljudi su vodi~i, starje{ine i poglavari navjerstva. Resulullah, a.s., prihvati Ebu - Bekrov prijedlog, a odbi Omerov: Negdje oko podne, pri~a Omer, odoh kod Resulullaha, a.s. Kod njega je sjedio Ebu - Bekr. Obojica su plakala. Upitah, {ta vam je? Ako se desilo ne{to zbog ~ega pla~ete da i ja pla~em s vama, a ako nije onda }u plakati zbog pla~a vas dvojice! Resulullah, a.s., re~e: Ja pla~em zbog prijedloga tvojih drugova. Neki ne prihva}aju otkup, ve} ho}e da ih mu~imo. 385 Tada Allah, d`.{., objavi: Ni jednom vjerovjesniku nije dopu{teno da drì su`nje dok ne izojuje pobjedu na zemlji; vi èlite prolazna dobra ovoga svijeta, a Allah èli onaj svijet. Allah je silan imudar. Da nije Allahove odredbe, sna{la bi vas velika patnja zbog onoga {to ste uzeli. (8: 67, 68) A ranija Alahova odredba je bila: Kada se u borbi s nevjernicima sretnete, po {ijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih veìte, i poslije, ili ih velikodu{no suànjstva oslobodite, ili otkupninu zahtijevajte. (47:4) U ovom ajetu ima dozvola da se za zarobljenike uzme otkupnina, a ne da se zlostavljaju. Ali ima i prijekor, jer su zarobili ljude prije nego su izvojevali pobjedu na zemlji, a primili su otkupninu i od silnika i lopova koji nisu bili ratni zarobljenici, ve} su bili najve}i ratni zlo~inci i profiteri, koje ne bi ni danas ostavio ni jedan ratni sud neka`njenim. Oni bi zbog svoga kriminala i zvjerstva u ratu, bili osu|eni na smrtnu kaznu ili na vje~nu robiju. Me|utim, svi prihvati{e mi{ljenje Ebu - Bekra es - Siddika, r.a., da se odredi otkupnina za ratne zarobljenike. Otkupnina je vrijedila 4000, 3000 i 2000 drahmi. Ima tu jo{ ne{to: Mekelije su bile pismen narod, a Medinlije nepismen. Svaki pismeni zarobljenik, ako nije imao ~ime da se otkupi, dobio je obavezu da opismeni deset Medinlija i to mu je bila cijena otkupa. Resulullah, a.s., tako|er je oslobodio nekoliko zarobljenika, bez otkupnine. To su bili: El-

204


Muttalib bin Hantab, Sajfi bin Ebi - Rufaa i Ebu - Izet el - Dùmehi, koji je ubijen na Uhudu , o ~emu }e biti rije~i. Tako|er je pustio svoga zeta, Ebul - Aasa pod uvjetom da se razvede od Zejneb, koja je ve} poslala za njega otkupninu, i to ogrlicu koju je dobila od Hatidè, r.a., kada su je udavali za Ebul - Aasa. Kada je Resulullah, a.s., vidio tu Hatidìnu ogrlicu, to ga je duboko potreslo i raznjeìlo. On naredi svojim drugovima da puste Ebul - Aasa, pod uvjetom da dadne Zejnebi slobodu. Ovi ga pusti{e, a on pusti Zejnebu i ona odseli u Medinu. Resulullah, a.s., posla Zejd bin Harisa i jo{ jednog enasariju pred nju i re~e im: êkajte je u dolini Jedèd`. Kada je ugledate, dopratite je. Oni tako i u~ini{e. Pri~a o Zejnebinoj hid`ri duga je i bolna. Me|u zarobljenicima tako|er je bio i Suhejl bin Amr. Bio je dobar govornik. Omer, r.a., re~e: O Allahov Poslani~e, dozvoli mi da mu izbijem prednje zube, pa da tepa, te da vi{e nikad i nigdje ne odrì govor protiv tebe. Izgleda da je Resulullah, a.s., odbio ovaj prijedlog, da ne bi u{ao u obi~aj, a bojao se i Allahove kazne na Sudnjem danu. Nakon ovih zbivanja, iz Medine krenu Sad bin Numan da obavi umru u Meki, pa ga Ebu - Sufjan zarobi. Sufjanov sin Amr bin Ebi - Sufjan bio je u Medini me|u zarobljenicima Bedra, pa ga oslobodi{e u zamjenu za Sada bin Numana.

KURAN O BITKI NA BEDRU U povodu Bitke na Bedru, Allah, d`.{., objavi suru El - Anfal - Plijen. Ova sura Allahovo je obja{njenje - komentar,ako smijemo tako re}i - Bitke na Bedru, obja{njenje koje se u mnogome razlikuje od obja{njenja vladara i vojskovo|a. Allah, d`.{., prvo je skrenuo pa`nju muslimanima na moralne nedostatke koje su zadràli kod sebe, a neke od njih i prakti~no ispoljili, sa ciljem da teè ka usavr{avanju du{e i odstranjivanju tih nedostataka. Zatim je Allah, d`.{., skrenuo pa`nju na uspjeh uz pomo} meleka koje mi ne vidimo. To im Allah, d`.{., napominje, da se ne bi osilili i umislili da su pobjedu izvojevali zahvaljuju}i svojoj hrabrosti. To bi ih u~inilo arogantnim i oholim. Stoga trebaju se na Allaha osloniti, da Mu budu pokorni, da su poslu{ni Njegovom Poslaniku, a.s., a pritom i da se sami potrude. Zatim im Allah, d`.{., jasno govori o plemenitim motivima i ciljevima zbog kojih je Resulullah, a.s., vodio ovu bitku, stra{nu i opasnu, ali korisnu i pou~nu, zbog razloga i okolnosti koje dovedo{e do pobjede. Nakon ovoga Allah, d`.{., obra}a se nevjernicima (mu{ricima) i munaficima (dvoli~njacima), jevrejima i ratnim zarobljenicima s Bedrom, i ubjedljivo ih lijepim primjerom, uzorom i visokom rje~ito{}u upu}uje na predaju, popu{tanje i prihva}anje islama, putem


205

kojeg }e do}i do Istine. Potom se Allah, d`.{., obra}a muslimanima i govori im o ratnom plijenu donose}i zakone, pravila i rje{enja za ovaj problem. U ovoj suri, Allah, d`.{., po prvi put objavljuje muslimanima zakone rata i mira, pogotovo za ovaj period u domenu islamskog u~enja (daveta), kako bi se islamski na~in ratovanja razlikovao od ratovanja u predislamsko doba. Borci, muslimani, moraju biti na daleko vi{oj ljestvici etike i borbenih ciljeva, kako bi svijet bio ubije|en da islam nije samo obi~na teorija, ili pogled na svijet, ve} da on prakti~no odgaja svoje pripadnike na osnovama i temeljima na koje se poziva. Kuran je postavio paragrafe zakona u islamskoj dràvi, koji prave razliku izme|u muslimana koji ìve unutar i onih koji ìve izvan granica islamske dràve. Druge godine po hid`ri, Allah, d`.{., propisa post u mjesecu ramazanu U isto vrijeme do|e i propis o zekatul - fitru, kao i odre|ivanje normi za ostale vrste zekata do{ao je kao olak{anje mnogobrojnim tegobama i neda}ama materijalne prirode, koje su poga|ale veliki broj muhadìra - izbjeglih i raseljenih iz Meke. Oni su, zaista, bili pravi siromasi, nisu bili u mogu}nosti da privre|uju. Najljep{e iznena|enje i najpametniji doga|aj dolazak prvog muslimanskog Bajrama u islamu. To je Ramazanski bajram koji je stigao u mjesecu {evalu 2. godine hid`retske neposredno poslije velike i stvarne pobjede u Bitki na Bedru. Nije moglo biti ve}eg praznika od ovog Bajrama, koji je Allahovom, d`.{., naredbom objavljen da kruni{e uspjeh i pobjedu. Veli~anstven je prizor bio obavljanje Bajram - namaza, na koji su iza{li svi muslimani iz svojih ku}a, pune}i zemaljski i nebeski prostor glasnim tekbirima, tevhidima i tahmidima. 386

Sva su srca stremila ka Allahu, d`.{., ùdila za Njegovom milo{}u i zadovoljstvom. On ih je uzdigao, du{evno i materijalno obogatio. Uz Njegovu pomo} do{li su do pobjede i On to ne pori~e, ve} ih podsje}a govore}i: I sjetite se kad vas je bilo malo, kad ste na Zemlji bili potla~eni - bojali ste se da vas ljudi ne pohvataju, pa vam je On skloni{te dao. I Svojom pomo}i vas pomogao, i plijenom vas opskrio, da biste bili zahvalni. (8:26)

VOJNE AKTIVNOSTI IZME\U BEDRA I UHUDA Bitka na Bedru bila je prvi oruàni sukob izme|u muslimana i mu{rika. To je bila odlu~uju}a bitka u kojoj su muslimani zaradili pobjedu za koju svi Arapi sazna{e veoma brzo. Najve}i nezadovoljnici ove bitke bili su oni koji su izgubili velike ljudske `rtve i {tetovali direktno materijalna dobra. To su bili mu{rici Meke. Drugi su bili oni koji su s pobjedom muslimana doìvjeli veliki udarac za svoje vjersko bi}e i svoju ekonomiju. To su jevreji. Otkad muslimani dobi{e Bitku na Bedru, ova dva naroda obuze velika mr`nja i veliko neprijateljstvo prema muslimanima: Ti }e{ sigurno na}i da su vjernicima najlju}i neprijatelji jevreji i mnogobo{ci. (5:82) U Medini bilo je i prikrivenih neprijatelja. Primi{e islam radi svoje koristi, a ne radi vjere. Na ~elu im je Abdullah bin Ubejj i njegovo dru{tvo. Oni nisu, ni u kom pogledu, bili manje opasni za muslimane od prva dva neprijatelja. Postojala je i ~etvrta skupina neprijatelja, a to su beduini nastanjeni oko Medine. Njih nije zanimala vjera ili nevjera, jer su bili plja~ka{i i banditi. Njih obuze o~aj i strah od pravde, pa se okrenu{e protiv muslimana i njihove pobjede i slave. Jaka, ~vrsta i pravedna medinska dràva }e svakako nauditi njihovom plja~ka{kom i hajdu~kom na~inu ìvota, te zbog toga postado{e njeni otvoreni neprijatelji. Kako vidimo, opasnost je okruìvala muslimane sa svih strana. Me|utim, svaka se strana odredila prema muslimanima onako kako je po nju bilo najbolje i kako }e najlak{e ostvarivati svoje ciljeve. I dok su muslimani Medine u~vr{}ivali svoju ìvotnu trasu, staju}i na put zavjerama, pobunama i sli~nim smicalicama, jevreji se oglasi{e javnim neprijateljstvom, izraàvaju}i tako svoj gnjev i mr`nju, a Meka tako|er zaprijeti èstokom osvetom, najavljuju}i


207

odmazdu, ~ine}i sve to javno i otvoreno. I stvarno, mu{rici }e pokrenuti jednu novu bitku, te{ku i kobnu po muslimane, a poznatu u historiji pod nazivom Bitka na Uhudu. Muslimani u Medini, okruèni neprijateljima sa svih strana, vodili su mudru politiku, vode}i ra~una da ne zapadnu u gre{ke, a imali su neobi~no sposobnog vo|u u Resulullahu, a.s., koji je bio o{trouman, uvijek trezven, obavije{ten o svakoj opasnosti, te je uspje{no odolijevao svim neprijateljstvima. Evo nekoliko neprijateljskih poku{aja:

POHOD PROTIV BENU - SULEJMA Prva nepovoljna vijest koja je do{la Resulullahu, a.s., u Medinu bila je da plemena Benu - Sulejm od Gatafana pripremaju svoju da napadnu Medinu. Resulullah, a.s., iznenada, neo~ekivano sakupi dvije stotine konjanika i krenu na ova plemena; zate~e ih na njihovim imanjima kod El - Kudra. 387 Benu - Sulejmanova vojska se razbjeà, ostaviv{i u dolini pet stotina deva koje zarobi medinska vojska. Resulullah, a.s., podijeli deve vojnicima, nakon {to je izdvojio petinu. Svaki vojnik je dobio po dvije deve. Resulullah je dobio zarobljenog dje~aka, po imenu Jesar, pa mu dade slobodu. Resulullah, a.s., se zadrà na njihovoj zemlji tri dana, a potom se vrati{e u Medinu. Taj pohod je bio u {evalu 2. godine Hid`retske ili nakon povratka s Bedra do sedam dana. U Medini je za zamjenika ostavio Sebaa bin Urfeta, a neki kaù Ibn Ummi Mektuma. 388

MEKANSKA ZAVJERA O UBISTVU RESULULLAHA, A. S. Mekanski mu{rici bili su ogor~eni porazom na Bedru. Nikako nisu mogli shvatiti kako je do{lo do njega. Zato je njihova mr`nja svakim danom bivala sve ve}a protiv ~ovjeka koji je kriv za svu njihovu nesre}u, protiv Allahovog Poslanika, Muhammeda, a.s. Zavjeru sklopi{e dva mekanska junaka. Cilj je okon~ati s onim ko je kriv za sav ovaj razdor, a to je Resulullah, a.s. Umejr bin Vehb el - Dùmehi i Safvan bin Umejje sjedo{e kod Kabe ubrzo poslije Bedra da kuju grozni plan. Umejr je ina~e prozvan imenom [ejtan Kurej{ija, jer je stalno zlostavljao

208


Resulullaha, a.s., i njegove ashabe. Njegov sin Vehb bin Umejr bio je zarobljenik Bedra. On mu napomenu dpga|aj vezan za bacanje ljudi u stari bunar Bedra, pa Safvan re~e: Zaista od na{eg ìvota, poslije njihove pogibije, nema hajra. Umejr odgovori: Tako je! Da nemam dug koji treba da vratim i djecu koju treba da za{titim, tako mi Boga, i{ao bih ubiti Muhammeda. A imam i prema njima obavezu, jer je moj sin njihov zarobljenik. Safvan iskoristi priliku i re~e: Tvoj dug primam na sebe, ja }u ga vratiti za tebe, tvoja djeca }e biti s mojom djecom, pomagat }u ih do smrti. Ni{ta ja ne}u imati, a da oni nemaju. Umejr mu re~e: Nikome ni{ta ne govori o ovome. Dobro, odgovori Safvan. Umejr naredi da mu se sablja nao{tri, pa krenu u Medinu. Kad je do{ao do mesdìda, sjaha i po~e vezati devu. Tu ga ugleda Omer bin el Hattab koji je stajao s grupom muslimana i razgovarao o uspjesima Bedra, pa re~e: Taj pas, Allahov neprijatelj - Umejr, nije do{ao s dobrim namjerama. Zatim u|e kod Resulullaha, a.s., i re~e: O Allahov Poslani~e, eno do|e Allahov neprijatelj Umejr, opasan sabljom. Poslanik, a.s., re~e: Uvedi ga kod mene. Umejr pri|e, a Omer ga povu~e za opasa~ sablje, objesi mu ga za vrat i re~e nekolicini ensarija: U|ite i sjedite kod Resulullaha, a.s. Dobro ga ~uvajte od onog zlikovca. On nije do{ao s dobrim namjerama. Onda ga Omer uvede. Kad ga vidje Resulullah, a.s., i Omera kako drì za njegovu sablju, re~e: Pusti ga Omere. Zatim Poslanik re~e: Pribliì se, o Umejre! Umejr pozdravi: Dobro jutro, a Resulullah, a.s., re~e: Allah nas je boljim pozdravom po~astio od tvog pozdrava. Selam je na{ pozdrav i pozdrav stanovnika Dènneta. 390 Zatim Resulullah, a.s., upita: [to si do{ao, Umejre? Zbog onog mog zarobljenog sina, da budete dobri prema njemu. A {to }e ti sablja oko vrata? Allah ru`nim neka sablje u~ini, zar su nam i{ta vrijedile? Dobro, a sad budi iskren, Umejre, za{to si do{ao? Ve} sam rekao, samo zbog sina. A zar nisi sjedio sa Safvanom bin Umejje u polukrugu kod Kabe (Hid`r) i tu ste spominjali ljude iz bunara na Bedru - Kurej{ije, pa si ti rekao: Da nemam duga i djecu, krenuo bih da ubijem Muhammeda!, pa Safvan prihvati i tvoj dug i tvoju djecu, samo da me ubije{, a Allah, d`.{., svjedok je tome. Umejr re~e: Svjedo~im da si ti Allahov Poslanik. Mi ti nismo vjerovali da si Allahov Poslanik i da ti dolazi Objava s nebesa. Ovom dogovoru smo prisustvovali samo ja i Safvan. Tako mi Allaha, ja sad znam da te je samo Allah mogao obavijestiti o ovome. Hvala Allahu koji me uputi u islam i dovede me na ovo mjesto. On zatim izgovori Kelimei [ehadet. Resulullah, a.s., tada re~e ashabima: Podu~ite svoga brata vjeri, nau~ite ga iz Kurana


209

i oslobodite njegovog sina. [to se ti~e Safvana, on je govorio u Meki: Radujte se onome {to }ete ubrzo ~uti. Bit }e to vijest takva, da }ete zaboraviti nesre}u Bedra. Po{to se Umejr nije odmah vratio, on se propitivao kod putnika za njega. Tako ga jedan putnik obavijesti o Umejrovom islamu, pa se Safvan zare~e da s njim nikada progovoriti ne}e i da mu nikada i ni u ~emu pomo}i ne}e. Nakon nekog vremena, Umejr se vratio u Meku i u njoj djelovao kqao daija - (tuma~ vjere), te pred njim primi{e islam mnogi ljudi. 391

BITKA SA JEVREJIMA BENU - KAJNUKA Ranije smo govorili o paragrafima ugovora koji je Resulullah, a.s., sklopio s jevrejima. Resulullah, a.s., strogo se pridràvao svake ta~ke ovog ugovora i stoga se s pravom moè re}i, da muslimani ni jednim svojim postupkom nisu povrijedili ni jedno njegovo slovo. [to se ti~e jevreja, naroda poznatog u historiji po izdaji, prevari, vjerolomstvu i kr{enju zadane rije~i, moglo se o~ekivati da }e slijediti svoj stari obi~aj u tome. Oni uistinu po~e{e praviti smutnju, bodriti na nered i o~aj u muslimanskim redovima, te praviti zamke i kovati zavjeru protiv muslimana. O tome imamo jako mnogo primjera.

JEVREJSKE SPLETKE Ibn - Ishak kaè: [as bin Kajs, jevrejski starje{ina, ostario u nevjerstvu, èstoki pakosnik muslimanima i potajni im zavidnik, pro|e jedanput pokraj Resulullahovih, a.s., ashaba (Hazred`lije i Evsovci) koje je Resulullah, a.s., pozvao na dogovor. Vidio ih je kako u slozi, ljubavi i miru, objedinjeni islamom, me|usobno razgovaraju i diskutiraju. A sjetio se u kakvoj su neslozi i neprijateljstvu ìvjeli prije islama. To sada{nje stanje ga je iznutra razdiralo, pa re~e: Okupi se narod o kojem se govorkalo i tra~alo u ovome gradu. Ne, tako mi Boga, mi ne moèmo s njima zajedno ìvjeti. Nema nama opstanka dok su oni zajedno. Potom naredi mladi}u jevreju koji je bio s njima, da ode u to muslimansko dru{tvo, da sjedne me|u njih i da pio~ne pri~ati o minulom ratu Biasu i neprijateljstvu izme|u plemena Benu - Hazred` i Benu el - Evs. I jo{ mu re~e da ih podsjeti na ono {to su govorili jedni protiv drugih, te da citira stihove pjesnika iz tog dàhilijskog (predislamskog ) doba. Mladi} ga poslu{a i u~ini sve kako mu je rekao [as bin Kajs. Muslimani razvi{e pri~u

210


o minulim danima prije islama, pa se oko toga i zavadi{e. dvojicqa se digo{e, jedan iz plemena Hazred`, drugi iz plemena El - Evs, pa pretjera{e u govorkanju ivrije|anju, dok jedan od njih ne re~e: Ako ste voljni, ponovo }emo zaratovati! Prisutni iz oba plemena sko~i{e na noge i u srd`bi i bijesu povika{e: Oru`je, oru`je! Zatim s tim povicima iza|o{e napolje i zamalo ne do|e do sukoba. Vijest do|e do Resulullaha, a.s., koji iza|e s grupom muhadìra, stade pred njih i re~e: O muslimani, tako vam Allaha, a zar }ete se vratiti u dàhilijet, a ja ìv me|u vama?! A zar }ete se vratiti u nevjerstvo, nakon {to vas je Allah uputio u islam i njime vas obdario. Islam je zavr{io s dàhilijskim obi~ajima, problemima i na~inom ìvota. On vas je spasio nevjerstva, i me|u vas ljubav i slogu unio! Ljudi shvati{e da je {ejtan upleo svoje prste me|u njih i da su pogrije{ili. Znado{e da im je krvni neprijatelj spletku podmetnuo, stoga zaplaka{e, a potom se izgrli{e, izmiri{e i odo{e zajedno s Resulullahom, a.s., poslu{ni, pokorni i zahvalni Allahu, d`.{., {to ugasi vatru koju zapali njihov i Allahov neprijatelj [as bin Kajs. 392 To je samo jedan od primjera djelovanja jevreja na stvaranju razdora me|u muslimanima. To je samo jedan od njihovih poku{aja da unesu nestabilnost me|u vjernike i time olabave tek svjeè izgra|ene temelje mlade dràve i mlade vjere. Me|utim, u tim svojim zlim namjerama, bili su neumorni i neustra{ivi. Njihov najva`niji zadatak bio je {iriti anti propagandu o islamu. Oni su se jutrom budili u vjeri, a no}i zano}ivali u nevjeri. Sijali su sjeme sumnje tamo gdje su srca bila slaba. Materijalno su ugroàvalione s kojima su imali ikakvih poslovnih veza, a ako su oni bili nekom ne{to du`ni, zavaravali su ga danima i no}ima la`nim obe}anjima. Znali su govoriti: Mi smo bili tebi du`ni prije islama, dok si bio u vjeri svoga oca, a sad nemamo s tobom nikakve veze. Mi nismo od muslimana ni{ta uzeli, niti smo muslimanu i{ta du`ni. Otkako si promijenio vjeru, ti s nama nema{ ni{ta! 393 Sve su to jevreji ~inili prije Bedra, i pored ugovora koji su sa~inili sa Resulullahom, a.s. Resulullah, a.s., i ashabi strpljivo su podnosili sve to, boje}i se nereda, èle}i sa~uvati sigurnost i mir na terenu.


211

JEVREJI BENU - KAJNUKA KR[E UGOVOR Kad su jevreji vidjeli da je Allah, d`.{., pomogao muslimanima na Bedru i osigurao im slavnu pobjedu, te da su muslimani stekli slavu i ugled, a postali strah i trepet neprijateljima, pojavi se na povr{ini njihova skrivena mr`nja, zavist i ljubomora, pa po~e{e otkrivati svoje neprijateljstvo i javno ~initi pakost i zlo. Najè{}i i najve}i zlobnik bio je Kab bin el E{ref (govorit }emo o njemu kasnije). To je {to se ti~e pojedinaca, a {to se ti~e jevrejskih plemena, najopasniji po muslimane su bili jevreji Benu - Kajnuka, a koji suìvjeli unutar Medine. Imali su svoje naselje, koje se zvalo njihovim imenom. Bili su zanatlije: zlatari, kova~i, kujundìje, itd. Zbog bavljenja takvim poslovima, svaki od njih imao je oru`je. Imali su sedam stotina naoruànih boraca. Bili su najhrabriji jevreji toga kraja i prvi koji su prekr{ili ugovor i zadanu rije~. Nakon Bedra po~e{e otvoreno napadati muslimane. Pro{iri{e mreù svoga djelovanja protiv njih. [irili su strah, muslimane ismijavali i napadali svakoga ko bi do{ao u njihovu ~ar{iju. Po~e{e napadati i ène, muslimanke. Kad se ~a{a ù~i napuni, Resulullah, a.s., okupi ih i odrà im govor, pozivaju}i ih da se drè pravde i da slijede put dobra. On im zaprijeti da ne}e mo}i dugo ~initi svoja zlodjela, i da }e se zbog toga èstoko kajati. Oni od svega toga ni{ta ne poslu{a{e, nego postado{e jo{ è{}i u nedjelima. Ebu - Davud prenosi, a i drugi prenosioci hadisa, od Ibn - Abbasa, r.a., da je rekao: Kad je Resulullah, a.s., potukao Kurej{ije na Bedru, i kada se vratio u Medinu, okupio je jevreje na ~ar{iji Benu - Kajnuka, te im se obratio: O narode jevrejski, primite islam prije nego {to vam se desi ono {to se desilo Kurej{ijama. Oni reko{e: O Muhammede nemoj da se zanosi{ porazom i pogibijom jednog broja Kurej{ija, koji su neuki i neiskusni, i koji nemaju pojma o ratovanju. Ti, kada bi s nama zaratio, znao bi da smi mi pravi ratnici, i da nisi sreo takve kao {to smo mi. Tada Allah, d`.{., objavi ajete u kojima govori o jevrejima: Reci onima koji ne}e da vjeruju: Bit }ete pobije|eni i u Dèhennenmu okupljeni, a on je grozno boravi{te! Imate pouku u dvjema vojskama koje su se sukobile: jednoj, koja se borila na Allahovom putu, i drugoj, nevjrni~koj, kojoj se ~inilo da pred sobom ima dva puta vi{e protivnika. A Allah Svojom pomo}i ~ini mo}nim onoga koga on ho}e. To je, zaista, dalekovidna pouka. (3:12, 13) 394 Reakcija Benu - Kajnuka bila je javno nagovje{tavanje rata. Resulullah, a.s., prikri svoju srd`bu, skupi strpljenje a naredi i muslimanima da budu strpljivi. Tako su ~ekali {ta }e im donijeti slijede}e no}i. A oni, jevreji, od plemena Benu - Kajnuka nastavili su s bunama i neredima u Medini.

212


Po~e{e sipati nered, izazivati strah, {iriti zlo i time pred sobom zatvarati vrata mirnom i udobnom ìvotu. Ibn - Hi{am prenosi od Ebi - Avna da je èna, Arapkinja, do{la na pijacu Benu - Kajnuka da proda neku robu. Robu je prodala, a zatim u{la kod zlatara. Jevreji se okupi{e oko nje i zatraì{e da otkrije lice. Ona to odbi, a zlatar pri|e i jedan dio njenog vela zaka~i preko njenih le|a. Ona je bila nehajna pa to nije primijetila. Kad je ustala, veo se zategnu i otkri joj dio tijela. Svo joj se nasmija{e, a ona vrisnu. Jedan musliman sko~i na zlatara i ubi ga. Zatim jevreji ubi{e muslimana. Rodbina muslimana dozove u pomo} ostale muslimane i tako do|e do tu~e izme|u njih i jevreja Benu - Kajnuka. 395

OPSADA, PREDAJA I ISELJENJE KAJNUKA Resulullahu, a.s., bi svega dosta. On postavi za nadzornika u Medini Ebu - Lubabeta bin Abdil - Munzira, a muslimansku zastavu predade Hamzi bin Abdul - Muttalibu. Tada povede Allahovu vojsku na Benu - Kajnuka. Kad saznado{e za dolazak vojske, jevreji se dobro utvrdi{e u svojoj ~etvrti, postavi{e straè i barikade. Resulullah, a.s., petnaest je dana opsjedao njihovo utvr|enje po~ev{i od subote, polovinom {evala, 2. godine hid`retske pa do prvog zul - kadeta. Allah, d`.{., ulio je strah u njihova srca (kada Allah htjedne poniziti i uni{titi neki narod, onda ubaci strah u njihova srca), te su se predali Resulullahu, a.s., da on donese presudu o njima, njihovim imecima, ènama i djeci. Resulullah, a.s., naredi da se poveù. Tadase probudi munafi~ka svijest Abdullaha bin Ubejj bin Selula koji pohita Resulullahu, a.s., mole}i da oprosti jevrejima. On re~e: O Muhammede, budi milostiv prema mojim saveznicima (a on je Hazred`lija). Resulullah, a.s., ne odgovori, a Ibn - Ubejj ponovi svoj zahtjev, a zatim se okrenu prema Resulullahu, a.s., i zavu~e ruku u dèp njegove ko{ulje, a Resulullah, a.s., mu re~e: Bjeì od Mene, pa se naljuti da mu vidje{e na licu srd`bu, i re~e: Te{ko tebi, idi od mene! Munafik nije popu{ta. Uprno je i dalje drào Resulullaha, a.s. A zatim re~e: Ne, tako mi Boga, ne}u te pustiti, sve dok ne popusti{ prema mojim saveznicima kaznu. êtiri stotine straàra i tri stotine oklopnika, branili su me od svih neprijatelja, crnih i crvenih, a ti èli{ da ih ubije{ za jedan dan. Bojim se te{kih posljedica nakon ovoga! Resulullah, a.s., pa`ljivo se odnosio prema ovom munafiku koji je tek od prije jedan mjesec primio islam, pa mu popusti u zahtjevu. Naredi da se isele iz Medine i da ne budu u njenoj blizini. Oni tada odseli{e u [am i nastani{e se u Ezraetu. Ve}ina ih se nije sna{la u novoj sredini, pa su mnogi pomrli. Resulullah, a.s., konfiscirao njihovu imovinu. Iz te imovine uzeo je tri luka, dva oklopa, tri sablje i petinu plijena. Plijen je sakupljao Muhammed bin Meslemet. 396


213

POHOD NA SUVEJK Dok su u Medini protivnici Resulullaha, a.s., Safvan bin Umejje, jevreji i munafici pravili zavjere i dizali na bunu, Ebu - Sufjan je u Meki razmi{ljao o ideji da sa {to manje vidljivih radnji, napravi {to ve}e zlo muslimanima. Hitno je morao pristupiti takvom jednom poslu kako bi povratio svoj izgubljeni ugled u narodu i ponovo dokazao svoju snagu i mo}. Stoga se zavjetovao da ne}e oprati glavu od prljav{tine i dùnupluka dok ne napadne Muhammeda, a.s. On uze dvjesto konjanika i krenu put Medine. Kad je do{ao u klanac planine Nejb, otprilike oko dvanaest milja od grada, tu se zaustavi, jer nije htio vidljiv i direktan napad na Medinu. On odlu~i da to bude napad sli~an gusarskim napadima. Pod okriljem tamne no}i, skriven od znatièljnih pogleda, do|e u ~etvrt u kojoj je ìvio Hujej bin Ahtab. Zatraì da u|e, ali ga ovaj ne primi iz straha za svoj ìvot i za svoju porodicu. Ebu - Sufjan zatim ode kod Selama bin Mi{kema - starje{ine Beni en - Nadira, drugog jevrejskog plemena i njihovog rizni~ara - pa zatraì da u|e kod njega. Taj ga primi, nahrani ga i napi vinom, te ga obavijesti o novim vijestima u Medini. Poslije toga Ebi - Sufjan iza|e iste no}i i ode do klanca, gdje su ostali njegovi konjanici. On posla jednu trupu koja napade medinsku ~etvrt El - Arid. Poru{i{e zidove, posjeko{e i popali{e palme i nanije{e veliku materijalnu {tetu. Usput ubi{e jednog ensariju i jednog saveznika njegovog, koji su bili na svojim posjedima. Nakon toga pobjego{e nazad prema Meki. Resulullah, a.s., saznade za taj gusarski napad Ebu - Sufjana, pa krenu u potjeru za njim i njegovom konicom, koji su ve} pobjegli velikom brzinom. U bijegu su, a da bi se rasteretili i olak{ali, odbacivali mnogu opremui ìve`ne namirnice. Stoga su i uspjeli pobje}i. Resulullah, a.s., tjerao ih je do ravnice Kudr, zatim se odlu~i na povratak. Muslimani su usput kupili opremu koju su idolopoklonici usput odbacivali. Stoga se ovaj pohod i nazvao Pohod na Suvejk (na opremu). Desio se u zul - hidèu, 2. godine hid`retske, a poslije Bedra do dva mjeseca.

214


U Medini je ostavljen Ebu - Lubab bin el - Munzir za nadzornika do povratka Resulullaha, a.s. 397

POHOD NA ZI - EMR To je bio najve}i i najbrojniji pohod koji je poveo Resulullah, a.s., prije bitke na Uhudu. Poveo je vojsku u mjesecu muharemu 2. godine Hid`retske protiv Benu - Salebe i Muhariba. Naime, do Resulullaha, a.s., do{le su vijesti da ovi neprijatelji èle udariti na pograni~ne dijelove Medine i oplja~kati ih. Stoga podiè 450 boraca, pola konjanika, a pola pje{aka, pa krenu na put. U Medini ostavi za svog zamjenika Osmana bin Afana. Usput uhvate jednog ~ovjeka po imenu Dèbbar iz plemena Benu - Salebe i odvedu ga Resulullahu, a.s. On ga pozove u islam i on primi. Resulullah, a.s., ga postavi uz Bilala i povedo{e ga sa sobom protiv neprijatelja. Kad neprijatelj vidje da dolazi ogromna vojska, razbjeà se narod u brda, a muslimanska vojska stiè do bunarske vode zvane Zi - Emr. Resulullah, a.s., se s vojskom tu ulogori i ostade cijeli mjesec safer, 3. godine hid`retske. Ostali su toliko dugo da pokaù beduinskim arapskim plemenima da imaju ljudi, snage i mo}i i van Medine. I zaista su im zadali veliki strah i trepet i bez borbe. Poslije toga se Resulullah, a.s., vratio s vojskom u Medinu. 398

UBISTVO KABA BIN EL - E[REFA Kab bin el - E{ref bio je jevrej koji je najvi{e od svih mrzio islam i muslimane, koji je Resulullaha, a.s., uznemiravao i koji se la`no izdavao za muslimana sve do sukoba. On je bio pripadnik plemena Tajj od Benu - Nebhana, a majka mu je porijeklom od Benu en - Nadira. @ivio je u rasko{i, nadaleko poznat po svojoj ljepoti, jedan od znamenitih jevrejskih pjesnika. @ivio je u jugoisto~noj, dobro utvr|enoj jevrejskoj ~etvrti Medine, u savezni{tvu s jevrejima Benu - en - Nadira. Kada je saznao da je Resulullah, a.s., odnio pobjedu na Bedru i da su poginuli znameniti


215

ljudi Kurej{ija, rekao je: Da li je to istina? Ti ljudi su bili najugledniji Arapi, starje{ine njihove, da li je istina da ih je Muhammed porazio? Tako mi Boga, ako je Muhammed pobijedio njih, onda je bolje biti pod zemljom, nego ìvjeti na njoj. Kad se Kab el - E{ref uvjerio u istinitost vijesti o pobjedi Resulullaha, a.s., i muslimana, odlu~i Allahov neprijatelj da napadne Poslanika, a.s. On se po~e sluìti svojim pjesni~kim darom i u svojim pjesmama hvaliti Kurej{ije i bodriti ih protiv muslimana. To nije bilo dovoljno, pauzjaha devu i uputi se u Meku. Do|e kod El Muttaliba bin Ubejja Vedata es - Sehemije i stade recitirati svoje stihove pla~u}i nad `rtvama Bedra, oplakuju}u posebno `rtve bunara Kaliba. Time je unio novi nemir me|u njih i ponovo raspalio mr`nju protiv Poslanika, a.s. Pozvao je Kurej{ije u rat protiv njega. I dok je bio u Meki, Ebu - Sufjan i Kurej{ije ga upita{e: Je li ti draà na{a vjera ili Muhammedova? Jesmo li mi, ili oni, na pravom putu? On odgovori: Vi ste na pravom putu, pa prema tome i bolji od njih. Tim povodom Allah, d`.{., objavi ajete: Zar ne vidi{ one kojima je dan jedan dio Knjige, kako kumire i {ejtana vjeruju, a o neznabo{cima govore: Oni su na ispravnijem putu od vjernika. (4:51) Zatim se Kab vrati u Medinu i nastavi sa svojim intrigama. Po~e u svojim |avolskim stihovima blatiti muslimanke - ène ashaba i svojim jezikom im nanositi najve}u bol i patnju. Kad Resulullah, a.s., sav ogor~en upita: Ko }e se obra~unati s Kabom bin E{refom? On uznemirava Allaha i Njegovog Poslanika. Javi{e se Muhammed bin Meslema, Ubbad bin Bi{r i Selkan bin Selama, zvani Ebu - Naile, Kabov brat po mlijeku. Tako|er se javi{e: El - Haris bin Evs i Ebu - Abes bin Hubr. Oni za svog vo|u odabra{e Muhammeda bin Meslemu. Ima nekoliko predanja koja rasvjetljavaju ubistvo Kaba bin el - E{refa. Kad je Resulullah, a.s., upitao: Ko }e se obra~unati s Kabom? On uznemirava Allaha i Njegovog Poslania, ustao je Muhammed bin Meslema i rekao: Ja, Allahov Poslani~e, ho}e{ li da ga ubijem? Da, odgovori Poslanik, a.s. Onda mi dozvoli da kaèm ne{to. Poslanik re~e: Kaì! Evo prijedloga i dogovora: Muhammed bin Meslema ode do Kaba i re~e: Taj ~ovjek, Muhammed, a.s.,stalno od nas traì zekat. Zamorio nas je time. Kab re~e: Sigurno }e vam dojaditi. Muhammed bin Meslema re~e: Mi smo mu sljedbenici. I ne èlimo da ga napustimo dok ne vidimo {ta smjera. Htjeli smo da nam da{ zajam, vesek 399 ili dva veseka ìta. Kab re~e: Ho}u, ali mi dajte zalog unaprijed.

216


Ibn - Meslema: îme da ti to zaloìmo? Kab re~e: Dajte mi u zalog svoje ène. Ibn - Meslema: Kako }emo ti u zalog dati na{e ène, ti si najljep{i Arap? Kab: Zaloìte mi svoje sinove. Ibn - Meslema: Kako }emo ti dati na{e sinove pa da ih ~itav ìvot psuju i da im se govori da su zalog za jedan ili dva veska. To bi bila sramota za nas. Ali, moèmo ti dati u zalog oru`je. Dogovori{e se da ga donesu. Sli~an razgovor s njim je vodio i Ebu - Naile. On je do{ao kod Kaba i s njim na kratko recitirao stihove njegovih pjesama. Zatim mu re~e: Te{ko tebi, do{ao sam kod tebe zbog ne~ega. Re}i }u ti, ali da nikome ne govori{. Kab re~e: Reci! Ebu - Neile re~e: Taj ~ovjek (Muhammed, a.s.) do|e nam i donese nevolje. Arapi nam postado{e neprijatelji. Vi{e nismo jedinstveni. Putevi nam se razi|o{e, djeca nam se rasturi{e. Ljudi se izmori{e. Mi se mu~imo svaki dan, a i na{a djeca. Gladni smo. ...i ako pote~e isti razgovor kao {to je tekao i s Ibn - Meslemom. Tokom razgovora Ebu - Naile re~e: Ja imam prijatelje koji misle isto kao ja. @elio sam ih dovesti kod tebe da im proda{ hrane, u~init }e{ dobro. Me|utim, Ibn - Meslema i Ebu - Naile htjeli su iz ovog razgovora do}i do istog cilja, a to je da mogu s oru`jem i svojim ljudima do}i kod njega. Jedne svijetle no}i, 14. rebiul - evela, 3. godine hid`retske, sabra se izabrana grupa kod Resulullaha, a.s., i on ih otpremi do medinskog groblja (Baki el - Garkad), govore}i im: Krenite Allaha radi, Moj Allahu, budi im na pomo}i! Poslije toga Resulullah, a.s., vrati se ku}i i provede cijelu no} klanjaju}i i mole}i Allaha. Odabrana grupa do|e do bedema Kabove ~etvrti. Ebu - Naila ga zovnu. On ustade da iza|e, a èna s kojom se nedavno oènio mu re~e: Gdje }e{ u ovo doba no}i? ûje{ li, ja osje}am, kao da iz ovog glasa kapa krv. Kab odgovori: To je moj brat Muhammed bin Meslema, moj brat po mlijeku Ebu Naile. Ponosan doma}in }e iza}i na poziv, pa makar bio pozvan da ga ubiju. Zatim iza|e pred njih dobro namirisan. Ebu - Naile je prije toga rekao svojim drugovima: Ako iza|e, ja }u pomirisati njegovu kosu. Ako vidite da mi je to po{lo za rukom i da drìm za kosu, vi ga udarite. Kad je Kab si{ao do njih, malo su popri~ali, a onda Ebu - Naile re~e: Ho}e{ li, o Ibn - E{refe da se pro{etamo do starog stabla i da tamo popri~amo? On odgovori: Ako ho}ete. Oni krenu{e {etaju}i, a Ebu - Naile re~e usput: Kakav divan miris! Jo{ takvog nisam mirisao. Kab se razveseli i odgovori: Imam ènu najstru~niju u mirisima. Ebu - Naile


217

upita: Dozvoljava{ li da pomiri{em tvoju glavu? Kab re~e: Da. Ebu - Naile zavu~e ruku u njegovu kosu da pomiri{e i on, a i njegovi drugovi. Tako su pje{a~ili neko vrijeme, pa Ebu - Naile upita: Da pomiri{em? Kab re~e: Da. Ebu - Naile u~ini isto kao i prvi put, pa ga pusti, da ne bi izgledalo sumnjivo. Zatim su i{li jo{ malo, pa Ebu - Naile upita: Da pomiri{em? Kab re~e: Da. On zavu~e ruke u njegovu glavu, pa kad ga se domoè povika: Udarite Allahovog neprijatelja! Sablje zazveketa{e,ali ga ne ubi{e. Tada Muhammed Bin Meslema uze oslonac, povali ga na njega i presije~e mu vrat. Allahov Neprijatelj pada ubijen, pu{taju}i stravi~an krik kojim prepla{i sve oko sebe. Ne ostade ni jedna tvr|ava, a da u njoj ne potpali{e vatru. Odabrana grupa po~e se povla~iti. El - Haris bin Evs bio je ranjen s nekoliko nehoti~nih uboda ma~em od svojih drugova, jer je bila no}. On je krvario i zbog toga zaosato za druìnom. Kad se dru{tvo domoglo otvorenog puta, primijeti{e da nema El - Harisa. Zastali su da ga sa~ekaju. On ih sustiè nakon jednog sata, slijede}i njihove tragove. ONo ga povedo{e sa sobom. Kad stigo{e na Bakil Garkad, zau~i{e tekbire. Tekbiri doprije{e do Resulullaha, a.s., i on znade da je Kab ubijen i da se odabrana grupa vra}a. Kad do|o{e do njega on re~e: Radosna vam lica bila. Odgovori{e: I tvoje, o Allahov Poslani~e! Oni baci{e pred njega glavu zlotvora, a Resulullah, a.s., zahvali se Allahu, d`.{., na pomo}i. Svojom mubarek rukom protra rane Harisove i on ozdravi. Nakon ovog doga|aja situacija se u Mdini malo primiri.400 Kada jevreji saznado{e za stradanje njihovog silnika, Kaba bin el - E{refa, obuze ih strah i uvu~e se u njih bojazan od novih stradanja. Shvati{e da Resulullah, a.s., ne upotrebljava snagu i silu prema onima koji po{tuju zadanu rije~ i potpisane ugovore, a da nema spasa onima koji to ne rade, koji prave smutnju i siju mr`nju. Stoga se i ne pomjeri{e s mjesta zbog Kabovog ubistva. Oni se primiri{e, nao~igled spremni da po{tuju sve dogovre i ugovore, a oni najgori, to zmijsko jevrejsko klupko, pobjego{e u svoje rupe, da se u njima skrivaju. Tako se Resulullah, a.s., morao s vremena na vrijeme posvetiti i smirivanju unutra{njih neprilika koje nisu izazivali muslimani, tako da nakon ovog doga|aja predahnu{e malo u miru.

POHOD NA BAHRAN Resulullah, a.s., krene s tri stotine boraca u veliku izvidnicu, mjeseca rebiul - ahira, 3. godine Hid`retske ka mjestu zvanom Bahran, gdje se nalazi nekoliko hidàskih gradova u podru~ju Fera. Na tom strate{ki va`nom izvi|anju ostao je dva mjeseca, a zatim se vratio

218


u Medinu, bez borbe na tom putu. 401

IZVIDNICA ZEJD BIN HARISETA To je posljednji pokret muslimanske voske prije Bitke na Uhudu. Taj izvi|a~ki pokret bio je u mjesecu dùmadel - ahire, 3. godine hid`retske. Naime, nakon Bitke na Bedru, Kurej{ije su provele prolje}e u o~aju i àlosti, a kako se pribliàvalo ljeto, obuze ih briga i strah za sigurnost trgova~ke sezone sa [amom. Muhammed i njegovi drugovi naneso{e veliko zlo na{oj trgovini. Odbi{e trgovce od nas. Ne znamo {ta da u~inimo s njima. Oni kontroliraju sve sporedne puteve, a pogotovo glavni. âk se i priobalno stanovni{tvo priklju~ilo njemu. [ta da mi u~inimo i kuda da idemo? Ako ostanemo kod svojih ku}a pojest }emo glavnicu svog imetka, pa ne}emo imati ni{ta. Na{ ìvot u Meki ovisi od na{e ljetine, trgovine sa [amom, a od zimske trgovine s Abesinijom. Eto, takve su razgovore vodili mekanski trgovci. El - Esved bin Abdul - Muttalib re~e Safvanu: Zaobi|i priobalni put i kreni prema Iraku. To je odista dug put, ide preko Ned`da za [am, a prolazi daleko na zapad od Medine. Kurej{ije nisu imale pojma o ovome putu, ni koliko je dug ni kuda sve vodi. El Esved bin Abdul - Muttalib predloì Safvanu da uzme Furat bin Hajana, iz plemena Benu - Bekr, da im bude vodi~, a da Safvan bude vo|a karavana. Kurej{ijski karavan krenu novim putem u [am. Me|utim, vijesti o njoj stigo{e u Medinu sasvim slu~ajno. Naime, sjedio je Sulejt bin Numan (tada musliman) s Muajmanom bin Mesudom el E{dèrijem (koji do tada jo{ nije bio primio islam) i pili su alkohol. Zabrana o pijenju alkohola jo{ nije bila objavljena. Kad su se ponapili, Nuajm ispri~a do u detalje plan o promjeni puta kurej{ijskog karavana i o novom pravcu kretanja. Sulejt to saslu{a, pa pohita kod Resulullaha, a.s., da mu ispri~a. Resulullah, a.s., u tren oka skupi stotinu konjanika pod vo|stvom Zejda bin el - Hisreta el - Kelbije. On pohita i iznenada i neo~ekivano udari na karavan kada je on silazio na


219

vodu u Ned`du, zvanu Kardetun. Zarobi cijeli karavan. A Safvan i svi ~uvari karavana pobjego{e glavom bez obzira, ne pruàju}i ama ba{ nikakav otpor. Muslimani uhvati{e vodi~a karavana, Furata bin Hajana i jo{ dva ~ovjeka. Tom prilikom zarobi{e ogorman plijen koji je nosio karavan, u vrijednosti od sto hiljada. Resulullah, a.s., uze petinu plijena, a ostale ~etiri petine podijeli u~esnicima akcije. Tom prilikom je Furat bin Hajan primio islam li~no od Resulullaha, a.s. 401 To je bio drugi tragi~an doga|aj koji pogodi Kurej{ije nakon Bedra. Oni vi{e nisu imali mnogo da biraju. Pred njima bile su samo dvije mogu}nosti otvorene: slomiti svoj ponos, mo} i slavu, i krenuti putem primirja i dobrosusjedskih odnosa s muslimanima, ili pokrenuti sveop}i rat, koji }e im vratiti slavu i nekada{nji ugled, u kojem }e dokraj~iti muslimanske snage, i preuzeti od njih vlast i kontrolu nad cijelom Arabijom. Meka izabra drugu soluciju. Oni poja~a{e propagandu krvne osvete, diù}i na oru`je sve {to ga je moglo nositi. Susret s muslimanima mora biti kona~an iodlu~uju}i. ^vrsto odlu~i{e da povedu bitku na pragu njihovih ku}a u Medini. Taj doga|aj s karavanom, a i prethodno spomenuti doga|aji, bili su ~vrst i ubjedljiv povod za to.

BITKA NA UHUDU PRIPREMA KUREJ[IJA ZA OSVETNI^KU BITKU Meka je izgarala mr`njom prema muslimanima. Povoda je tome bilo mnogo, od gubitaka na Bedru, do stradanja posljednjeg trgova~kog karavana. Strast za osvetom rasla je iz dana u dan. Vratiti muslimanima istom mjerom, ili jo{ ve}om. Stoga se nije smjelo naricati za `rtvama Bedra, nije se smjelo poùriti s otkupom zarobljenika, da ne bi muslimani znali kolika je njihova tuga i àlost, a oni ne vole saàljevanje. Neposredno poslije Bedra, oni su se bili dogovorili za jedan sveop}i rat protiv muslimana, koji }e zacijeliti njihove rane, ugasiti njihovu srd`bu i sti{ati mr`nju koja ih je izgarala Oni su se za ovu drugu bitku po~e{e pripremati, bolje nego za prvu. Najorganiziranije pripreme, kao i najve}i podsticaj za borbu vodila je grupa mekanskih prvaka: Ikrime bin Ebi - Dèhl, Safvan bin Umejje, Ebu - Sufjan bin Harb i Abdullah bin Abdullah ibn Ebi - Rebia. Prvo {to su uradili jeste da su sabrali sve deve i razbjeàli karavan koji je spasio Ebu - Sufjan pred Bitku na Bedru, a koja je u stvari i bila povod te bitke. Oni reko{e vlasnicima imovine i robe: O Kurej{ije, Muhammed vam je u~inio nepravdu i pobio va{e najbolje sinove, stoga nas pomozite tim sredstvima u ratu protiv njega. Mogu}e je da do|emo do osvete. Oni im udovolji{e zahtjevu. Prodado{e hiljadu deva za pedeset hiljada drahmi dinara zlatnih. S tim u vezi Allah, d`.{., objavi: Oni koji ne vjeruju, tro{e imanja svoja da bi od Allahova puta odvra}ali. Oni }e ih sigurno utro{iti, zatim }e zbog toga àliti, i na kraju }e pobije|eni biti. (8:36) Potom ova grupa otvori mogu}nost dobrovoljnog u~estvovanja svima onima koji su se htjeli boriti protiv muslimana: Abesincima, Kenanijama (starosjedila~ko arapsko pleme),


221

Tihamijama (stanovnici primorske obale od Hidàza) i u tom smislu dozvoli{e razli~ite metode ratovanja. âk je Safvan bin Umejje prisiljavao pjesnika Ebu - Izeta, (koj je bio zarobljenik Bedra i koga je Resulullah, a.s., li~no oslobodio, pod uvjetom da ne napada njega i muslimane), da obilazi arapska plemena i da ih bodri protiv muslimana. Obe}ao mu je da }e mu dati silno bogatstvo, ako se ìv vrati iz bitke, a ako pogine, onda }e mu Safvan izdràvati k}eri. Ebu - Izet po~e obilaziti plemena i svojim rodo ljubivim stihovima pozivati ih na borbu. Za istu stvar uze{e jo{ jednog pjesnika, Mesafia bin Abdi Menafa el - Dùmehiju. Ebu - Sufjan se posebno èstoko okomio na muslimane nakon povratka s pohoda na Suvejk. Bio je prepla{en, a nije ostvario ono {to je èlio, ve} je izgubio veliki dio opreme u pohodu. Posebno se vatra rasplamsala u njemu nakon neuspjelog prolaska karavana, kada mu je Zejd bin el - Haris nanio ogromnu materijalnu {tetu koja je osiroma{ila cijelu ekonomiju Meke. Gubitak cijelog karavana sa svom robom bio je direktan povod za brzu intervenciju Kurej{ija protiv muslimana.

FORMIRANJE KUREJ[IJSKE VOJSKE I NJEN SASTAV Kad se zavr{i godina i kada Kurej{ije okon~a{e svoje pripreme, u Meki se sastade tri hiljade boraca: Kurej{ija, Abesinaca i saveznika. Kurej{ijske vojskovo|e odlu~i{e da sa sobom povedu i ène, kao potporu muèvima... Iz Meke krenulo je, dakle, i petnaest èna. Uz svu oruànu spremu, vojnici su imali tri hiljade deva i dvije stotine konja, za koni~ki odred 403, a od odbrambenog oru`ja iamli su sedam stotina oklopa. Glavnu komandu pje{adije drào je Ebu - Sufjan, komandu konjice Halid bin El - Velid, kojemu je pomogao Ikrime bin Ebi - Dèhel. Kurej{ijski zastavnik bio je Benu Abdi - Dar.

POKRET IZ MEKE Mekanska vojska krenu na put ka Medini dobro opremljena i dobro psihi~ki pripremljena, uz rasplamsale predislamske ratne osvetni~ke poklike, puna nade u pobjedu i dobar ishod bitke.

222


RESULULLAH, A.S., DOBIVA INFORMACIJE O POKRETU VOJSKE Abbas bin Abdul - Muttalib, amidà Resulullaha, a.s., cijelo je vrijeme pratio pripremanje i opremanje vojske, pa kad ona krenu iz Meke, on posla preporu~eno pismo Resulullahu, a.s., u kojem ga je obavijestio o svim detaljima vojnog pohoda. Glasono{a pohita u Medinu velikom brzinom, tako da za tri dana pre|e razdaljinu od pet stotina kilometara. Pismo je predao Resulullahu, a.s., u mesdìdul - Kuba, gdje ga je zatekao. Pismo je Resulullahu, a.s., pro~itao Ubej bin Kab, pa mu Resulullah, a.s., naredi da nikome ni{ta ne govori. Potom se brzo vrati u Medinu i obavi dogovor sa zapovjednicima muhadìra i ensarija.

PRIPREMA MUSLIMANA NA IZNENA\ENJE Medina je bila sva na nogama. Sve je bilo pod oru`jem. Klanjalo se pod oru`jem, spavalo se s oru`jem. Nije smjelo biti nikakvog propusta. Jedna grupica ensarija pre|e u stalnu pratnju Resulullaha, a.s. Sad bin Muaz, Usejd bin Hudajr, Sad bin Ubadet nisu ga napu{tali ni danju ni no}u. Straàri su no}ivali na njegovim ku}nim vratima. U Medini formira{e se male odbrambene grupe koje su stalno patrolirale oko grada i ~uvale ga od izdajnika. Muslimanske izvidnice krenu{e da motre na kretanje neprijatelja. Obilazili su puteve kojima bi neprijatelj mogao do}i do Medine i napsati muslimane

MEKANSKA VOJSKA SE PRIBLI@AVA GRADU MEDINI Mekanska vojska kretala se glavnim uobi~ajenim putem zapadno prema Medini. Kad su do{li u mjesto El - Ebva, Hinda, èna Ebu - Sufjanova predloì da raskopaju grob Amine, Muhammedove, a.s., majke. Vojskovo|e joj to ne dozvoli{e, jer su se bojale te{kih polsljedica koje bi ih sna{le ako bi otpo~eli s ovako gnusnim zlo~inom. Mekanska vojska nastavila je put prema Medini, dok joj se ne pribliì{e u dolini El Akik. Kad su pre{li dolinu, skrenu{e desno dok se ne spusti{e blizu brda Uhud, u mjesto zvano Ajnejn u dolini Sebhe, sjeverno od Medine. Tamo se ulogori{e u petak, 6. {evala, 3. godine hid`retske.


223

KONSULTACIONO VIJE]E MEDINE DONOSI PLAN ZA ODBRANU Vijesti su stizale u Medinu iz ~asa u ~as, sve do posljednje o podizanju logora. Tada Resulullah, a.s., odrà vojno vije}e na nivou zapovijednog kadra, na kome se raspravljalo o zauzimanju jedinstvenog stava o odbrani. Koju taktiku, koju metodu ili na koji na~in da se suprotstave toj velikoj sili. Resulullah, a.s., obavijesti ih o predznaku putem sna (ruje) koji je vidio. On re~e: Vidio sam, tako mi Allaha, dobro, vidio sam gdje se kolju goveda i svoju sablju nanvrhu prorezanu i vidio sam da stavljam ruku na ~vrsti oklop. Goveda u snu je protuma~io da }e jadan broj dobrih ashaba poginuti, a o{tricu ma~a kao jednog od ~lanova njegove porodice koji }e nastradati, dok oklop protuma~i kao grad Medinu. Resulullah, a.s., predloì ashabima da ne izlaze iz Medine. Neka poja~aju utvr|enje grada, pa ako nevjernici ostanu ulogoreni na tom lo{em mjestu, ne}e im koristiti. A ako slu~ajno napadnu Medinu i u|u u grad, muslimani }e ih ubijati bez milosti po sokacima Medine, a ène }e ih tu}i s krovova ku}a. Takav je bio prijedlog Resulullaha, a.s. Interesantno je re}i da ovo Resulullahovo mi{ljenje prihvati i munafik Abdullah bin Ubej bin Selul, koji je do{ao na ovaj sastanak kao predstavnik plemena El - Hazred`. O~ito da ovo njegovo usagla{avanje nije bilo zbog toga {to je ovo bio pravi plan s vojnog aspekta, ve} da bi mogao izbje}i borbu bez i~ijeg znanja. Allah je htio da se sramota njegova i njegovih sljedbenika otkrije pred muslimanima, te da muslimani u posljednji momenat shvate kakve su zmije otrovnice skrili u svojim njedrima namijenjene sljedbenicima islama. Na tome skupu gdje su padali prijedlozi i razumijenjivana mi{ljenja, iznese svoje mi{ljenje jedna grupa uvaènih ashaba koji nisu imali priliku da idu na Bedr. Oni predloì{e Resulullahu, a.s., da iza|u s vojskom van Medine. U tome su bili toliko uporni, da jedan od njih re~e: Mi smo, o Allahov Poslani~e, o~ekivali ovaj trenutak i molili Allaha da do ovoga do|e, pa kad nam usli{i molbu, i kada se pribliì dan obra~una, povedi nas na neprijatelje, da vide da nismo kukavice koje se boje. Na ~elu ovih zagrijanih ratnika bio je i Hamza bin Abdul - Muttalib, amidà Resulullaha, a.s., ~iji se bljesak ma~a ve} vidio na Bedru. On re~e Resulullahu, a.s.: Tako mi Allaha, ne}u zalogaja hrane okusiti dok se s njima ne poma~ujem s ovim mojim ma~em, izvan Medine. 404 Po{to na kraju i ve}ina prisutnih bi za ovaj prijedlog, Resulullah, a.s., povu~e svoje mi{ljenje i sloì se da susret s neprijateljem bude na terenu van grada Medine.

224


PRIPREMA MUSLIMANSKE VOJSKE I IZLAZAK NA MEGDAN Resulullah, a.s., klanjao je dùma - namaz i u hutbi objasnio zna~aj ovoga sukoba, te naredio da budu smjeli i ustrajni, i da najozbiljnije shvate teìnu cijele stvari. Upozorio ih je, veoma glasno i jasno, da }e dobiti bitku ako budu imali strpljenja. Naredi im da budu spremni za susret s neprijateljem. Na to se ashabi obradova{e. Resulullah, a.s., klanjao je ikindija - namaz u dàmiji. Vojska je bila u mobilnom stanju. Njima su se pridruìl~i i stanovnici iz okoline Medine. Resulullah, a.s., nakon namaza u|e u svoju ku}u s Ebu - Bekrom i Omerom, r.a. Oni ga obuko{e u ratnu odje}u i opasa{e oru`jem. S dva oklopa i ma~e iza|e pred narod. Ljudi su s nestrpljenjem ~ekali Resulullahov, a.s., izlazak iz ku}e. Sad bin Muaz i Usejd bin Hudajr obrati{e se nekim ashabima i reko{e: Resulullaha, a.s., nagovorili ste protiv njegove volje da krene van Medine. Hajde da mu predloìmo neka on ponovo donese odluku onako kako on ho}e. Svi se pokaja{e zbog svoje prethodne upornosti, pa kad se Resulullah, a.s., pojavi, reko{e: O Allahov Poslani~e, nije trebalo da ti se onako suprotstavljamo, u~ini onako kako ti ho}e{. Ako vi{e voli{ da ostanemo Medini, ostat }emo. Resulullah, a.s., tada re~e: Nije dozvoljeno Allahovom Poslaniku, a.s., ako stavi svoj oklop na sebe da se razoruà, sve dok Allah ne presudi izme|u njega i njegovog neprijatelja... 405 Resulullah, a.s., podijeli vojsku na tri grupe: 1. grupa muhadìra sa zastavnikom Musabom bin Umejrom el - Abderi, 2. grupa ensarija El - Evs sa zastavnikom Usejdom Hudajrom i 3. grupa ensarija El - Hazred` sa zastavnikom El - Hababom bin el - Munzirom. Vojsku je sa~injavalo hiljadu boraca. Od toga je bilo stotinu oklopnika, pet stotina konjanika 406, (a ima onih koji kaù da nije bio ni jedan konjanik). Ostalo je bila pje{adija. U Medini je ostavio svog zamjenika Ibn Ummi Mektuma, koji je bio imam preostalim muslimanima. Resulullah, a.s., naredi pokret. Vojska krenu na sjever. Kad su pro{li dolinu Senijjetul - Vedai, Resulullah, a.s., ugleda jednu odvojenu i dobro naoruànu jedinicu, koja se razlikovala od njegove vojske, pa upita ko su oni. Obavijesti{e ga da su to jevreji, saveznici El - Hazredà 407, koji èle da u~estvuju u bitki protiv mu{rika. Resulullah, a.s., upitao je da li su primili islam, pa mu je re~eno da nisu. On odbi da primi pomo} nevjernika protiv mnogoboàca (mu{rika).


225

SMOTRA VOJSKE Kad je do{ao Resulullah, a.s., na mjesto zvano E{ - [ejhan, izvr{i smotru vojske. Maloljetne vojnike vrati nazad u Medinu. Me|u njima su bili: Abdullah bin Omer bin el Hattab, Usama bin Zejd, Usejd bin Zuhejr, Zejd bin Sabit, Zejd bin Erkam, Arabet bin Evs, Amr bin Hazm, Ebu - Said El - Hudrij, Zejd bin Haris el - Ensari i Sad bin Habbe. Me|u maloljetnim vojnicima spominje se El - Berra bin Azib, ali je on spomenut u Buharijinom hadisu kao u~esnik Bitke na Uhudu. To su Rafia bin Hadid`, jer je bio vje{t strijelac, i Semure bin Dùnde. Naime, kad je Resulullah, a.s., dozvolio Rafiu da ide s njima, Semure je rekao: Ja sam ja~i od Rafia, ja ga nathrvem! Kad su obavijestili Resulullaha, a.s., o tome, on naredi da se njih dvojica pohrvaju, pa Semure nathrva Rafiu, te i njemu dozvoli Resulullah, a.s., da se priklju~i borcima.

KONAÊNJE IZME\U UHUDA I MEDINE Na istom mjestu vojska zano}i, nakon {to klanja{e ak{am i jaciju. Resulullah, a.s., odabra pedeset vojnika koji }e dràti no}nu straù i obilaziti oko vojnog logora. Zapovjednik im je bio Muhammed bin Meslema, Ensarija, heroj izvidnice protiv Kaba bin el - E{refa. Resulullaha, a.s., je posebno ~uvao Zukvan bin Abdul Kajs.

POBUNA ABDULLAHA BIN UBEJJA I NJEGOVE DRU@INE Neposredno pred zoru, kada je uskoro trebalo klanjati sabah, i kada je vojska bila na sasvim maloj razdaljini od neprijatelja kojeg su gledali, i koji je njih vidio, uzoholi se Abdullah bin Ubejj, ~uveni munafik, i napusti muslimansku vojsku s oko tristo svojih boraca. On re~e: Ne znam za{to i zbog ~ega da ginemo? Pravdao se da je nezadovoljan {to je Resulullah, a.s., prihvatio mi{ljenje drugih, a njegovo odbacio. înjenica je da to nije bilo razlog za njegovo izdajstvo pred samu bitku, jer ina~e ne bi ni kretao iz Medine. Odustao bi od puta odmah na po~etku. Osnovni njegov cilj bio je, da, u tom te{kom momentu stvori nered i gu`vu u muslimanskoj vojsci. Nao~igled neprijatelja, veliki munafik napravi rasulo vojske, misle}i da }e i ostali krenuti za njima, i da }e ostaviti Resulullaha, a.s. To se ne desi, ali se desilo da je ostala vojska izgledala zbunjena i nesigurna

226


u svoju mo}, pogotovo nakon radosnih poklika neprijatelja koji su to sve promatrali. Njima }e biti mnogo lak{e savladati Poslanika, a.s., i njemu privrène ljude. Nakon toga }e vratiti ugled i slavu onog munafika, koji }e dobiti krunu na glavu. Tako su razmi{ljali mnogobo{ci s druge strane. I stvarno, u Poslanikovoj, a.s., vojsci do{lo je do kolebljivosti, bolje re~eno, kod dijela vojske. Dvije skupine vojske, jedna iz plemena El - Evs, s ljudima Benu - Harisa i druga iz Hazredà s ljudima Benu - Seleme gotovo da se razbi{e, ali je Allah, d`.{., ponovo me|u njih unio mir i sigurnost, te ne odo{e nazad u Medinu. Allah, d`.{., o njima kaè: Kad dva krila va{a (vojske) gotovo uzmako{e, Allah ih je sa~uvao. Neka se zato vjernici samo u Allaha pouzdaju! (3:122) U tim te{kim momentima poku{ao je Abdullah bin Haram, otac Dàbir bin Abdullaha, podsjetiti munafike na njihovu du`nost u ovome ratu. Krenuo je za njima ne bi li ih osvijestio i nagovorio da se vrate u svoje redove. On im je govorio: Vratite se i borite se na Allahovom putu, i branite se! Oni reko{e: Kad bismo znali da }ete se vi boriti mi se ne bismo vratili. Abdullah bin Haram ih napusti govore}i: Allah vas udaljio, o Allahovi neprijatelji. Allah }e spasiti Svog Poslanika, a.s., i bez vas.

MUSLIMANSKA VOJSKA KRE]E NA UHUD Nakon ovih neprijatnih doga|aja, Resulullah, a.s., diè se s ostatkom vojske, njih oko sedamsto boraca, da nastavi put prema neprijatelju. Me|utim, ogromna neprijateljska vojska ulogorila se na velikom prostranstvu uhudske doline, pa je bilo veoma te{ko na tom putu zaobi}i neke njene grupe. Stoga se Resulullah, a.s., obrati pitanjem: Ko bi mogao da nas provede tim putem, da zaobi|emo neprijatelja, i da ne nailazimo na njih u prolazu? Ebu - Hajsema re~e: Ja, o Allahov Poslani~e! On zaista izabra kratki put do Uhuda koji je prolazio preko zemlje Benu - Hariseta, ostavljaju}i vojsku mu{rika na zapadu. Muslimanska vojska pro|e pokraj imanja jednog slijepog munafika, zvanog Merbea bin Kajzi. Kad je osjetio da je to Poslanikova, a.s., vojska stao je uz ogradu i bacao im pra{inu u o~i. Govorio je, obra}aju}i se Resulullahu: Nisi dobro do{ao i ne ulazi u moja dvori{ta ni ako si Allahov Poslanik! Muslimani ga htjedo{e ubiti, ali Resulullah, a.s., re~e: Ne ubijajte ga! Njegove o~i su slijepe, a i njegovo srce je slijepo. Resulullah, a.s., nastavi put dok ne izbi na planinski put Uhuda. U prevoju oaze zaustavi vojsku i tu se ulogori{e okrenuti prema Medini. Zale|e im je bilo strmovita strana Uhuda, a neprijatelj se nalazio izme|u njih i Medine.


227

PLAN ODBRANE Resulullah, a.s., na tome mjestu postavi vojsku i rasporedi je u redove i krila, spremnu na borbu. On izabra jednu grupu od pedeset vje{tih strijelaca i dade zapovjedni{tvo u ruke Abdullahu bin Dùbejru en - Numanu, koji je bio Ensarija iz plemena El - Evs, i koji je u~estvovao na Bedru. Naredio im je da se u~vrste na brdu s ju`ne strane prema dolini - to brdo je kasnije dobilo naziv Brdo strijelaca - a jugoisto~no od muslimanskog logora ili na oko sto pedeset metara od muslimanske vojske. Cilj postavljanja strijelaca na to mjesto bio je, kako je objasnio Resulullah, a.s., u govoru obra}aju}i se vo|i strijelaca: Sprije~ite prolazak neprijateljske konjice na nas. Sprije~ite ih strijelama da nam ne do|u iza le|a. Bili pobjednici ili pobije|eni, ne napu{tajte taj poloàj, ne smiju nam do}i s va{e strane. 408 Potom re~e strijelcima: [titite na{a le|a. Ako izginemo, ne spasavjte nas. Ako dobijemo bitku, ne idite za nama naprijed. 409 U Buharijinom predanju stoji da im je rekao: I da vidite da su nas i ptice grabljivice zgrabile, nikako ne napu{tajte svoje mjesto, sve dok vam ja za to ne dam dozvolu, i ako vidite da nanosimo poraz neprijatelju, ne napu{tajte svoje mjesto sve dok vam to dozvolim. 410 S utvr|ivanjem ovog planinskog prelaza, i uz strogu vojnu naredbu o nepomjeranju, Resulullah, a.s., isklju~i i tu jedinu mogu}nost mu{rika da pro|u muslimanima iza le|a, i da ih na taj na~in postave u svoje ralje. Ostatkom vojske komandirali su: desnim krilom El - Munzir bin Amr, a lijevim Ez Zubeir bin el - Avvam, kome je pomagao Mikdad bin el - Esved. Ez - Zubeir imao je vaàn zadatak da daje èstok otpor konjici Halid bin el - Velida. U prve redove on postavi najhrabriju i najelitniju jedinicu boraca. To je bio mudar potez u kojem se ogledala velika vojna pronicljivost Resulullaha, a.s., koju nije mogao dosti}i ni jedan vojskovo|a, ma koliko iskusan bio. Iako su muslimani do{li u podno`je Uhuda poslije neprijatelja koji je sebi odabrao bolji poloàj za bitku, ipak su na ostatku prostora mudrijim vojnim rasporedom sebi odabrali dobar poloàj. Zale|e i desno krilo {titile su strme padine Uhuda, a lijevu stranu i pje{adiju je prilikom borbe {titila jedna {krbina, rup~aga koja se nalazila uz le|a vojske. Tako|er je Resulullah, a.s., odabrao i za komandno mjesto poloàj na uzvisini u slu~aju povla~enja muslimanske vojske, gdje bi se povukli umjesto da srljaju direktno u neprijateljske ruke. A ako bi oni krenuli k njemu, nanio bi im velike gubitke. Tako da neprijatelji ukoliko pobijede, ne}e mo}i

228


ubrati plodove pobjede, a ako izgube ne}e imati kuda bjeàti. A manjak u ljudstvu nadoknadio se izborom najhrabrijih. Eto tako je Resulullah, a.s.,postavio svoju vojsku te subote, sedmog {evala izjutra, 3. godine hid`retske.

RESULULLAH, A.S., PODI@E BORBENI DUH VOJNIKA Resulullah, a.s.,naredi da niko ne smije ni strijelu odapeti bez njegovog nare|enja. Lijepo mu je stajao dvostruki borbeni oklop s kojim je ponosito i{ao od borca do borca, hrabre}i ih i upu}uju}i na strpljenje u ~ekanju, i na neustra{ivost i hitrinu u okr{aju. U jednom momentuizvu~e svoj ma~ iz korica, prorezan na vrhu, i upita ashabe: Ko }e da mu dam ovaj ma~? Nekolicina se podiè i prima~e Resulullahu, a.s.: Alija bin Ebi - Talib, Zubeir bin Avvam, Omer bin el - Hattab, a ustade i Ebu - Dudànet Semak bin Har{e, pa upita: A {ta ovaj ma~ treba uraditi, o Allahov Poslani~e? On odgovri: Da njim sije~e{ neprijatelja dok se ne iskrivi. Ebu - Dudànet re~e: Pod tim uvjetom ga uzimam, pa mu ga Resulullah, a.s., dade. Ebu - Dudànet bio je veoma hrabar ~ovjek. U vrijeme bitke pravio bi se vaàn. Imao je crveni turban. Kad bi ga omotao oko glave ljudi su znali da }e biti borbe, ida }e se boriti do smrti. Kada uze Resulullahov, a.s., rat mu udari u glavu, i on krenu izme|u redova vojske {epure}i se. Kad ga ugleda, Resulullah, a.s., re~e: Takav na~in pokreta i hoda Allah ne voli, osim u ovakvoj prilici.

POSTAVLJANJE MEKANSKE VOJSKE U REDOVE Kurej{ije poreda{e svoju vojsku u redove. Glavnokomandiraju}i bio je Ebu - Sufjan, koji se postavi u sredinu vojske. S desne strane postavi Halida bin Velida - tada je bio idolopoklonik - a sa lijeve strane postavi Ikreme bin Ebi - Dèhela. Za komandiraju}eg pje{adijom postavi Safvana bin Umejja. Strijelcima je zapovjednik bio Abdullah bin Ebi Rebia. Zastavnik je bio Mafreza iz plemena Abdud - Dar. Benu Abdud - Dar imali su tradiciju no{enja borbene zastave od kada su je naslijedili od Kussajja bin Kilaba. Tu ~ast nije niko mogao preuzeti od njih, jer je u pitanju tradicija preno{ena s koljena na koljeno, ali ih Ebu - Sufjan, glavni vojskovo|a, podsjeti {ta se desilo Kurej{ijama na Bedru kada je zastavu nosio En - Nadr bin el - Haris. Ebu - Sufjan, da bi raspalio borbenu mr`nju, obrati se zastavniku: O Beni Abdu - d -


229

Dar, vi ste i na Bedru nosili na{u zastavu, pa nas zadesi ono {to svi vi znate. Ako padne zastava, pada i pobjeda. Ako ona ostane uzdignuta u borbi, i pobjeda je na{a. Ili }ete vi ~uvati dobro zastavu, ili na ne treba nikako. Ono {to je èlio Ebu - Sufjan, postigao je. Abdud - Dar se rasrdi{e, pa mu dado{e ~vrsto obe}anje da }e se i sam sutra uvjeriti u njihovu spremnost da do kraja bitke iznesu uzdignutu zastavu. Oni su se hrabro borili kada je bitka po~ela sve dok nisu svi poginuli.

KUREJ[IJSKA POLITI^KA MANEVRIRANJA Neposredno pred bitku, Kurej{ije poku{a{e jo{ jedanput napraviti razdor u muslimanskim redovima. Ebu - Sufjan posla poruku ensarijama, u kojoj im kaè: Pustite da se mi obra~unamo s na{im amidì}em, a vas ne}emo dirati. Nama nije potrebno da s vama ratujemo. [ta je mislio tada Ebu - Sufjan, da je mislio, istina je da pojma nije imao kome se obra}a. On se sada obra}ao ensarijama muslimanima, a ne onim Jesriblijama iz predislamskog vakta. Iman ovih ovdje ljudi - na Uhudu - bio je toliki da se nije mogao planinama izmjeriti. Ensarije otposla{e o{tar odgovor Ebu - Sufjanu u kome ga napado{e i reko{e da predlaè nemoralne stvari. Kada do|e ~as sukoba, Kurej{ije opet, u tom posljednjem momentu, poku{a{e jo{ jednu spletku u~initi. Naime, pred muslimanima se pojavi izdajnik Ebu - Amir, kome je pravo ime Abdu Amr bin Sajfi - zvani kalu|er. Resulullah, a.s., ga je prozvao fasikom (propalica i pokvarenjak). On je bio u vrijeme dàhilijeta poglavar Evsa. pa kada do|e islam, on odbi da ga primi i javno po~e ispoljavati neprijateljstvo prema Resulullahu, a.s. On napusti Medinu i ode Kurej{ijama da ih nagovara da ubiju Muhammeda, a.s. Kurej{ijama je obe}ao da }e ljudi njegovog plemena pre}i na njegovu stranu kada ga vide. O narode Evsa, ja sam Ebu - Amir. Oni mu odogovori{e: Allah te kaznio i nikad mira ne imao, o pokvarenja~e! On re~e: Moj narod je nakon mene sna{lo zlo! (Stoga, kad je po~ela borba, on je ubijao ensarije El - Evsa èstoko, ~ak ih je i kamenjem ga|ao.) Tako je i taj drugi kurej{ijski manevar da razbiju i razjedine muslimanske redove propao, ali je ipak to govorilo koliki su strah imali od Resulullaha, a.s., a i njegove vojske, i pored toga {to su bili brojniji i spremniji.

230


UÊ[]E KUREJ[IJSKIH @ENA U BITKI Kurej{ijke su dale svoj veliki udio u bitki. Vo|a im je bila Hind, k}i Utbeta, èna Ebu Sufjana. Ona je s ostalim ènama obilazila vojni~ke redove; ène su udarale u defove i pjevale o biv{im junacima. Bodrile su na borbu, podsje}ale na poginule o~eve, sinove i bra}u.

POÊTAK BITKE Dva neprijatelja pribliì{e se i prvu varnicu upali nosa~ mu{ri~ke zastave Talha bin ebi Talha el - Abderij, jedan od najja~ih junaka Kurej{ija, kojeg su muslimani zvali Ovan (Zvonar. Izi|e ispred vojske ja{u}i kamilu i pozva na dvoboj. Pred njim ustuknu{e mnogi, boje}i se njegove sile i hrabrosti. Me|utim, Zubeir istupi iz muslimanskih redova i uputi se prema njemu, pa se velikom brzinom ustremi na njega poput razjarenog lava, zasko~i mu se na kamilu, obori ga na zemlju, odma~e ga od sebe i presije~e mu vrat. Resulullah, a.s., motrio je taj slavni dvoboj, pa kad vidje ishod, zau~i tekbire, i zau~i{e muslimani s njim. Resulullah, a.s., pohvali Zubeira i re~e za njega: Svaki poslanik imao je svog pomo}nika, a moj pomo}nik je Ez - Zubeir. 411

TE@I[TE BITKE OKO KUREJ[IJSKE ZASTAVE Bitka je otpo~ela svom èstinom na svim dijelovima boji{ta. Teì{te bitke bilo je oko kurej{ijske zastave. Pohita{e Benu Abdud - Dar da pdignu zastavu nakon ubistva njihovog predvodnika Talhe. Talhinu zastavu ponese brat mu Ebu - [ejbe Osman bin Ebi - Talha, koji iskora~i u novi dvoboj. Na njega krenu Hamza bin Abdul - Muttalib. Zamahnuo je ma~em tako jako, da mu je odsjekao cijelu stranu od ramena zajedno sa rukom u kojoj je bila zastava, pa do struka. Zastavu ponovo podiè i ponese Ebu - Sad bin Ebi - Talha. Njega pogodi Sad bin Ebi - Vekas ko{pljem u grlo. Presije~e mu jezik i on pade mrtav. U drugoj verziji stoji da je Ebu - Sad bin Ebi - Talha izi{ao i pozvao na dvoboj jednog muslimana, pa se odazva Alija bin Ebi - Talib. Dva, tri puta su zamahnuli i Alija probode Ebu - Sada i ubi ga.


231

Kurej{ijska zastava se ponovo zavihori u rukama Mesafia bin Talhe bin Ebi - Talhe, a njega pogodi kopljem Asim bin Sabit bin Ebi el - Eflah i ubi ga. Zastavu poslije njega uze brat mu Kilab bin Talha bin Ebi - Talha, a s njim se obra~una Ez - Zubeir bin el - Avvam, te i on njega ubi. Od njega uze zastavu i posljednji mu brat El - Dèllas bin Talha bin Ebi - Talha, a njega ubi Talha bin Ubejdullah smrtonosnim udarce. Ima verzija da ga je pogodio Asim bin Sabit bin Ebi el - Eflah strijelom, i da ga je usmrtio. U ovom dvoboju poginula su {esterica ljudi iz jedne ku}e, ku}e Ebu - Talhe Abdullah bin Osmana bin Abdu d - Dara. Svi poginu{e brane}i kurej{ijsku zastavu. Nakon njih zastavu poneso{e iz istog plemena Ertat bin [erhabil pa i on pogibe od Alije bin Ebi - Taliba, a neko kaè od Hamze bin Abdul - Muttaliba. Zatim je zastavu uzeo [erih bin Kariz, pa ga ubi Kuzman. On je bio munafik koji se u ovoj bitki borio zbog usrdnosti i li~ne èlje, a ne zbog islama. Nakon toga zastavu uze Ebu - Zejd Amr bin Abdi Menaf el - Abderi, pa i njega ubi Kuzman, i napokon zastavu uze dje~ak [erhabila bin Ha{im el - Abdij, pa i njega ubi Kuzman. Ovo je deset poginulih iz iste porodice, svi iz porodice Beni Abdud - Dara, tako da od njih ne osta niko ko bi mogao ponijeti zastavu. Tada pristupi Kurej{ijama abesinski mladi}, zvani Savab, koji ponese zastavu i pokaza hrabrost, juna{tvo ve}e od svih kurej{ijskih prethodnika. Borio se sve dok nije izgubio obje ruke, pa zastavu prihvati bradom uz prsa, da ne bi pala na zemlju. Na kraju i on poginu govore}i: Boè moj, jesam li u~inio koliko je trebalo, jesam li od sebe sve dao? Nakon tog abesinskog mladi}a kurej{ijska zastava pade na zemlju, i niko je vi{e ne ponese u toj bitki.

BITKA NA OSTALOM DIJELU BOJI[TA Dok je centralno àri{te bila bitka za o~uvanje ili pak za skidanje zastave, ostali dio vojske uveliko vodio èstoku bitku na drugom dijelu rati{ta. Muslimani su se èstoko borili puni vjere u Allaha, d`.{. Iman se ogledao na njihovim licima, a juna{tvo u pokretu. Jurili su naprijed s rije~ima na usnama: emut, emut - ho}u da umrem, ho}u da poginem. To je bila jedna od parola toga dana u Bitki na Uhudu. Ebu - Dudànet, ~ovjek koji je dobio ma~ od Resulullaha, a.s., da s njim sije~e dok mahati moè, pojavi se prepoznatljiv po crvenom povezu, uporan da ispuni Poslaniku, a.s., zadanu rije~. Koga god je toga dana zaka~io njegov ma~, padao je kao klada. Pripovijeda Zubeir bin el - Avvam da je on traìo od Resulullaha, a.s., njegov ma~ prije Dud`neta i da mu ga Poslanik, a.s., nije dao, iako je Zubeir sin Safije, sestre Resulullahovog oca, pa je Kurej{ija. Stoga je Zubeir naumio da prati Dud`neta i da vidi {ta }e on uraditi.

232


Zubeir pri~a: Pomoli se Dudànet, izvadi svoj crveni povez i njime omota glavu, a ensarije reko{e: Ebu - Dudànet izvadio je povez smrti. On je u bitku u{ao sa stihovima: Prijatelj mi darovao emanet da na Uhudu ostvarim selamet. U prvim se redovima borim, u zadnjim se kukavice kriju. Boìja sablja, sablja Abdullaha stvorena je zbog kufra i straha. 412 Zubeir nastavlja pri~u: Ebu - Dudànet ubio je svakoga s kim se sukobio. U redovima Kurej{ija bio je jedan ~ovjek koji je nad svakim na{im ranjenikom kliktao ènidbi (jer se na to zarekao svome vo|i), a ja zamolih Allaha da sastavi Ebu - Dudàneta s tim drznikom. I sreto{e se, i sablje zazve~a{e, pa mu{rik udari Dudàneta i rasije~e mu {tit, a onda Ebu Dudànet ma~em jurnu na njega, udari ga i ubi. 413 Ebu - Dudànet odmaknuo je daleko kroz redove neprijatelja i do|e do ènskog vo|e, i ne znaju}i da je èna. Ebu - Dudànet pri~a: Vidjeh osobu kako iz sveg snage bodri vojnike, juri za njima i podsti~e ih, pa odlu~ih da je ubijem. Kad nadnijeh svoj ma~ osoba zakuka, bila je to èna. Zbog velike po~asti Resulullahovoj, a.s., sablji, ne htjedoh je isprljati ènskom krvlju. To je bila Hinda, k}i Utbeta, a èna Ebu - Sufjana. Zubeir pripovijeda kako je vidio Ebu - Dudàneta s ma~em nad Hindinom glavom, a zatim se povukao nazad, a ja dodadoh: Allah i Njegov Poslanik zanaju za{to. 414 Hamza bin Abdul - Muttalib borio se snagom razjarenoglava. Prodro je u srce mu{ri~ke vojske, biraju}i njihove heroje ko mehke kru{ke, uklanjaju}i ih sa scene kao kad bura ponese list papira. Hamza je bio Allahov lav, na po~etku bitke s bajraktarima, kao i tokom bitke s njihovim junacima. Na kraju bitke poginu brane}i islam, ru{e}i tminu. Ubi{e ga mu~ki iza le|a, a ne kao junaci, gledaju}i mu u lice.

POGIBIJA HAMZE BIN ABDUL - MUTTALIBA, ALLAHOVOG LAVA Hamzin ubica Vah{ bin Harb pri~a: Bio sam sluga kod Dùbejra bin Mutama ~iji je amidà Tuajme bin Adijj poginuo u Bitki na Bedru. Kad Kurej{ije krenu{e na Uhud, Duùbeir mi re~e: Ako ubije{ Hamzu, Muhammedovog amidù i osveti{ mog amidù Tuajmu, dobit }e{ slobodu. Vah{ij nastavi: Krenuo sam i ja s ljudima na Uhud, a porijeklom sam Abesinac, od


233

onih Abesinaca koji barataju kopljem i rijetko kad proma{e cilj. Kad stigosmo na ratno boji{te, po~eh motriti na Hamzu, {ta radi, kuda i kako se kre}e. Kad je Hamza bio posred boji{ta i sasijecao sve oko sebe, izgledao je kao razjareni dromedar 415 koji ne preza ni od ~ega. Gledaju}i ga, po~eh ciljati na njega èle}i da ga {to prije maknem. Krio sam se iza drveta ili kamena, da me ne vidi. Prema njemu krenu Sibaa bin Abdul Uza. Kad ga Hamza ugleda re~e: Do|i ovamo, sine ène koja obrezuje djecu. Zatim ga je udario tako kao da mu glava nije bila na pravome mjestu. Ja sve to gledah i ciljah na Hamzu svojim kopljem. Kad odlu~ih da ga bacim, bacih ga. Ono se zabode u trbuh, a izi|e me|u njegovim nogama. On krenu prema meni da mi se osveti, ali je bio nemo}an. Ostavih ga s kopljem dok nije umro. Nakon toga mu pri|oh, izvukoh svoje koplje, vratih se u logor i sjedoh. Nisam imao ni{ta li~no s Hamzom, nisam imao razloga da ga ubijem, ali njim sam kupio svoju slobodu. Kad se vratih u Meku, bio bih oslo|en. 416

OVLADAVANJE SITUACIJOM I pored ove velike nesre}e koja zadesi muslimane ubistvom Allahovog i Resulullahovog Lava, Hamze bin Abdul - Muttaliba, muslimani su gospodarili ~itavom situacijom. U borbi su neustra{ivo u~estvovali Ebu - Bekr, Omer bin el - Hattab, Alija bin Ebi - Talib, Zubeir bin Ubejdullah, Abdullah bin Dàh{, Sad bin Muaz, Sad bin Ubadet, Sad bin er - Rabia, Enes bin en - Nadar i jo{ mnogi heroji islama, koji uspje{e razrijediti neprijateljske redove i pobiti mnoge njihove junake.

IZ MLADINOG ZAGRLJAJA U ZAGRLJAJ SMRTI Jedan od muslimanskih junaka toga dana bio je Hanzala bin Ebi - Amir el - Gasil 417, a Ebu - Amir bio je ~uveni kalu|er, zvani fasik, o kome smo nedavno govorili. Hanzala se oènio neposredno pred Uhud. Bio je u zagrljaju svoje ène kad je ~uo poziv na dìhad. Sko~io je iz postelje i odmah krenuo na Uhud. Kad je borba otpo~ela, bio je u prvim borbenim redovima, sijeku}i mu{rike bez milosti. Odjednom se sreo, licem u lice, s vojskovo|om Ebi - Sufjanom. Navali na njega i gotovo ga savlada, kad ga ugleda [eddad bin el - Esved, potr~a u pomo} Sufjanu, udari Hanzalu i ubi ga.

234


ULOGA MUSLIMANSKIH STRIJELACA U BORBI Odred strijelaca koji je Resulullah, a.s., postavio na Uhudu, odigrao je zna~ajnu ulogu u po~etku bitke. ûvali su jedini prolaz preko Uhuda prema muslimanskoj vojsci. Mekanska konjica, pod vo|stvom Halida bin el - Velida i uz pomo} Ebu - Amira El Fasika, poku{avala je tri puta proboj preko uhudskog prevoja, kako bi uni{tila lijevo krilo muslimanske vojske. @elja im je bila za}i muslimanima iza le|a i izazvati pometnju i nered u njihovim redovima. Na taj na~in bi ih sigurno vrlo brzo porazili. Me|utim, ovi strijelci su svaki put odbili Halidov napad i uspjeli sa~uvati taj vrlo vaàn strate{ki poloàj. 418

MU[RICI DO@IVLJAVAJU PORAZ I dok su strijelci ~uvali svoja mjesta i odbijali Halidove napade, tok borbe je i{ao u korist muslimana. Malobrojna muslimanska vojska kontrolirala je cijelu bitku. Mu{ri~ki junaci, malo po malo, gubili su nadu u pobjedu. Vojnici su bezglavo tumarali bojnim poljem. Izgledalo je kao da se protiv tri hiljade mu{rika bori trideset hiljada muslimana, a ne samo nekoliko stotina. Me|utim, tih nekoliko stotina bili su divna slika vrhunskih heroja. Mu{rici nisu mogli vi{e izdràti muslimanske napade i pored bezbrojnih poku{aja da ih makar samo zaustave. O kontranapadu nije bilo mogu}e ni pomsliti. Do tada niko nije uspio ni zastavu podignuti, koja je pala nakon pogibije Savaba, da bi se makar oko nje okupljali i za nju bitku bili. Stoga se po~e{e povla~iti, a potom bjeàti, zaboravljaju}i da su do{li uzeti osvetu i vratiti svoju slavu, ugled i veli~inu. Ibn - Ishak nam pripovijeda: Allah, d`.{., muslimanima dade da pobijede. On Svoje obe}anje ispuni. Poraz je, bez ikakve sumnje, bio na mu{ri~koj strani. Oni su bjeàli glavom bez obzira. Abdullah bin Zubir pripovijeda da je njegov otac rekao: Tako mi Allaha, vidio sam potkoljenicu Hind bint Utbe, a njene drugarice su brzo tr~ale... 419 U Buharijinom hadisu, koji prenosi El - Bera bin Azib, kaè se: Kada smo se sukobili sa njima pobjegli su tako da sam vidio njihove ène kako ùrno tr~e podignutih haljina. Vidjeli su im se halhali na nogama. 420 Muslimani su gonili mu{rike, ubijali ih i uzimali ratni plijen.


235

KOBNA GRE[KA STRIJELACA Nakon {to je mala muslimanska vojska po drugi put porazila slavnu idolatrijsku Meku, i nakon {to se neprijatelj u trku povla~io s boji{ta, ostavljaju}i sve iza sebe, neoprostivu gre{ku napravi{e strijelci. Gre{ku zbog koje se stvar okrenu skroz druga~ije, gre{ku zbog koje }e muslimani doìvjeti veliku {tetu i nesre}u. Ta gre{ka je dovela gotovo do ubistva Resulullaha, a.s. Ta gre{ka je udarila crn pe~at na obraz muslimana, i na slavu koju su stekli nakon pobjede na Bedru. Ranije smo naveli stroge naredbe koje je Resulullah, a.s., izdao strijelcima, da su obavezni ostati na brdu, ma kakav ishod bitke bio: pobjeda ili poraz. Ali i pored ove stroge naredbe, kada su ovi strijelci vidjeli da muslimani uzimaju plijen od neprijatelja, pobijedi ljubav prema materiji, te jedni drugima reko{e : Plijen, plijen, na{i drugovi su pobijedili. [ta ~ekate? Njihov zapovijednik Abdullah bin Dùbeir ih podsjeti na Resulullahove, a.s., naredbe i re~e: A zar ste zaboravili {ta vam je rekao Allahov Poslanik, a.s.? Ve}ina nije pridavala zna~aj njegovom upozorenju. Oni povika{e: Tako nam Allaha, i mi }emo se domo}i plijena.421 Njih oko ~etrdeset napusti{e svoja mjesta na Uhudu i pohita{e za ostalima, da u~estvuju u sakupljanju plijena. Tako ostade zale|e muslimana bez za{tite. Na poloàju je ostao samo Ibn - Dùbeir sa svojih devet drugova. Oni se nisu micali, ~vrsto odlu~iv{i da tu budu sve dok ne dobiju dozvolu, ili ne budu pobijeni.

HALID BIN EL - VELID OPKOLJAVA MUSLIMANSKU VOJSKU Halid bin el - Velid iskoristi zlatnu priliku koja mu se ukaza tog momenta. On velikom brzinom krenu preko uhudskog prevoja, uni{ti Abdullaha bin Dùbeira i njegove drugove, zatim jurnu na muslimane s le|a. Njegov konj vrisnu i mu{rici znado{e da je do{lo do preokreta stvari. Oni se okrenu{e protiv muslimana. Jedna njihova èna, Amra, k}i Alkmeta el - Harisije, potr~a, podiè mu{ri~ku zastavau iz pra{ine i oko nje se iskupi{e Kurej{ije dozivaju}i jedan drugoga, pa odlu~no krenu{e protiv muslimana. Oni okruì{e muslimane sa svih strane, i otpo~e nanovo èstoka bitka.

236


NEUSTRA[IV POTEZ RESULULLAHA, A.S., TOKOM OKRU@ENJA U ovom te{kom ~asu Resulullah, a.s., bio je s jednom malom grupom od devet svojih drugova 422 u pozadini muslimanske vojske. 423 Pratio je kako njegovi vojnici tjeraju mu{rike s rati{ta. Odjednom ga iznenadi vrisak Halidovog konja. Znao je {ta se moè odgoditi. Pred sobom je imao dvije mogu}nosti: da se spasi na brzinu - on i njegova mala grupa drugova - na sigurno mjesto, a pritom da ostavi okruènu svoju vojsku na milost i nemilost neprijatelju, ili da se li~no izloì opasnosti i pozove svoju vojsku da se konsolidira, te da ih sam izvede iz toga za~aranog kruga prema Uhudu. Pobijedi Resulullahova, a.s., o{troumnost i njegova hrabrost, zastade i povika iz sveg glasa, dozivaju}i svoje drugove: O Allahovi robovi, o vjernici! Vikao je znaju}i da }e ga mu{rici ~uti prije muslimana, ali je bio uporan da ih dozove, izlaù}i sopstveni ìvot velikoj opasnosti u tom kobnom ~asu. I zaista, mu{rici ga ~u{e prije muslimana, pa pojuri{e u pravcu njegovog glasa.

RASULO MUSLIMANSKE VOJSKE Kada muslimani pado{e u okruènje, grupa njih je u tim trenucima vodila ra~una samo o sebi. Oni se dado{e u bijeg, ostavljaju}i bojno polje, ne vode}i ra~una {ta im se de{ava iza le|a. Neki od njih krenu{e pravo u Medinu, a neki pobjego{e na vrh Uhuda. Druga grupa muslimana se vrati nazad, pa udari direktno na mu{rike. Ma~evi se ukrsti{e, ljudi se izmje{a{e da se nije moglo prepoznati ko je ko. Desilo se da su se neki muslimani me|usobno ubijali. Buharija prenosi da je h. Ai{a, r.a., rekla: Kad je bila Bitka na Uhudu, mu{rici su bili poraèni vidljivim porazom. Tada je {ejtan povikao: O ljudi, ~uvajte se onih iza vas, pa se oni sprijeda okrenu{e i sudari{e sa ovima iza sebe. Huzejfe se osvrnu i ugleda pred sobom svoga oca, pa povika: Moj otac, moj otac, ali ve} je bilo kasno, muslimani ga ubi{e. Huzejfe je znao re}i: Allah vam oprostio! Urvet kaè: Tako mi Allaha, i pored toga Huzejfe je ostao dobar ~ovjek sve do smrti svoje. 424 Taj doga|aj napravio je jo{ ve}u pometnju u muslimanskim redovima. Mnogi nisu znali ni kuda }e, ni {ta }e. I dok su se oni tako vrtili ukrug, ~u{e kako neko vi~e: Muhammed je


237

ubijen, Muhammed je ubijen! Pred njima se svijet okrenu. Brzo se osvijesti{e, {ta ako je istina? A {ta ako je la`? Neki pomi{ljahu da odustanu od borbe i da traè od Abdullaha bin Ubejja za{titu kod Ebu - Sufjana. Drugi stvarno i baci{e oru`je. U tom ~asu pored ove izbezumljene grupe pro|e Enes bin en - Nadar. Oni ga onako spu{tenih ruku pogleda{e, a on upita: [ta ~ekate? Odgovori{e: Ubijen je Resulullah, a.s. On upita: Pa {ta }ete od svog ìvota, nakon njega? Ustanite i umrite za ono za {ta umrije Resulullah, a.s. Zatim re~e: Moj Allahu, ogra|ujem se kod Tebe od onoga {to su u~inili ovi (muslimani), a utje~em se tebi od onoga {to su uradili oni (mu{rici). On krenu naprijed i ugleda ga Sad bin Muaz pa ga upita: Kuda }e{, Ebu - Enese? Enes odgovori: Ah, miris iz Dènneta me mami, ja ga osje}am. Zatim nastavi ubijati nevjernike oko sebe dok i sam ne pade ubijen. Nije ga niko mogao prepoznati poslije bitke, jedino njegova sestra, i to po njegovim jagodicama. Na njemu su prebrojali vi{e od osamdeset uboda, {to ma~em, {to kopljem ili strijelom. 425 U tim te{kim trenucima podiè svoj glas Sabit bin ed - Dahdah i povika: O Ensarije, ako je Muhammed mrtav, Allah je zaista ìv! On ne umire! Borite se za svoju vjeru, Allah }e vas pomo}i i pobjedu vam donijeti! Oko njega okupi se grupa ensarija i oni krenu{e na konjicu Halid bin el - Velida. Sabit se èstoko borio, dok ga ne pogodi kopljem, li~no Halid. Pogibe on, a poginu{e i njegovi drugovi. 426 Jedan iz redova muhadìra pro|e pokraj jednog ensarije koji je bio obliven krvlju, pa ga upita: ôvje~e, je li istina da je Muhammed ubijen? Ensarija mu odgovori: ûli smo tu vijest, ali ako je Muhammed ubijen, branite svoju vjeru. 427 Ovakva, i sli~na me|usobna bodrenja, podigo{e moral muslimanskim borcima i povrati{e gotovo uga{eni borbeni duh. Oni se ponovo osvijesti{e. Boriti se za islam danas, ili za Ibn - Ubejja sutra, {ta je bolje? Ponovo zgrabi{e oru`je i po~e{e odbijati neprijatelja koji je nadolazio u valovima. Poku{avali su da se probiju do svoje komande. Usput saznado{e vijest da je Resulullah, a.s., i da je ono bila ~ista la`, namjerna la`. To im vrati nadu, vrati im samopouzdanje i snagu, pa se uspje{e izvu}i iz neprijateljskog okruènja i okupiti oko centrane komande. Postojala je i tre}a grupa ljudi koju nije ni{ta drugo interesiralo do sam Resulullah, a.s. Oni su od po~etka bili uz Resulullaha, njega okruìvali i njega ~uvali. Me|u prvima bili su Ebu - Bekr es - Siddik, Omer bin el - Hattab, Alija bin Ebi - Talib i jo{ neki vjerni njegovi ashabi, r.a. Oni su u po~etku bitke bili u prvim borbenim redovima. Kada su osjetili da je ìvot Allahovog Poslanika, a.s., u opasnosti, bili su prvi njegovi branioci.

238


VRHUNAC BITKE OKO RESULULLAHA, A.S. I dok su ra{trkani muslimani trpjeli posljedice stravi~nog okruènja, u kome su ih mu{rici gotovo istrijebili, teì{te bitke prenosilo se ka Resulullahu, a.s., i oko njega. Ranije smo spomenuli da je u vrijeme prodora Halid bin el - Velida uz Resulullaha, a.s., bilo svega devet ljudi. Kad je Resulullah pozvao muslimane da se okupe oko njega, njegov glas su ~uli i prepoznali mu{rici, pa su pojurili prema njemu u napali ga. Do~ekala ih je ova mala, ali hrabra druìna deveterice i pruìle nevi|en otpor, zasnovan na velikoj ljubavi, brizi i povjerenju prema Resulullahu, a.s. Muslim prenosi od Enes bin Malika da je Resulullah, a.s., toga dana na Uhudu bio okruèn sedmericom ensarija, i dvojicom muhadìra. Kada su ga Kurej{ije napale rekao je: Ko }e ih odbiti od nas pa da zasluì Dènnet? Ili je rekao: Pa da bude moj drug u Dènnetu? Jedan ensarija istupi i stade se boriti i boriti. Ubijao je ubijao, dok i njega ne ubi{e. Tako je izlazio jedan po jedan ensarija, dok ne poginu{e sva sedmerica. Tada Resulullah, a.s., re~e preostaloj dvojici muhadìra: Nismo pravedno postupilio prema na{im drugovima. 428 Posljednji od ove sedmerice bio je Immaret bin Jezid bin es - Seken. On se borio sve dok ne zadobi smrtonosne udarce od kojih pade. 429

NAJKRITI^NIJI TRENUTAK U RESULULLAHOVOM, A.S., @IVOTU Nakon pogibije Ibn es - Sekena uz Resulullaha, a.s., ostado{e samo dvojica muslimana Kurej{ija - muhadìra. U Buhariji i Muslimu prenesen je hadis od Ebu - Osmana, koji je pri~ao: U tom kriti~nom trenutku, koji je bio i najteì u ìvotu Resulullaha, a.s., uz njega su ostala samo dva ~ovjeka: Talha bin Ubejdullah i Sad bin Ebi Vekas. 430 Kurej{ije - mnogobo{ci imali su po prvi puta ogromnu, zlatnu priliku, koju nisu uspjeli iskoristiti. Oni su se obru{ili na Resulullaha, a.s., s namjerom da ga ubiju. Utbe bin Vekas pogodi Resulullaha, a.s., kamenom u lice, rasije~e mu gornju vilicu, gornju usnu i izbi prednji zub. Abdullah bin [ihab ez - Zuhri pri|e Resulullahu, a.s., i rani ga u ~elo. Abdullah bin Kumet, neustra{ivi konjanik, udari Resulullaha, a.s., sabljom u ple}a (ili rame), tako jako da je vi{e od mjesec dana osje}ao bolove od te rane. Jedva su mu skinuli


239

dupli oklop. Taj Kumet zamahnu jo{ jednom sabljom i pogodio Resulullaha, a.s., u o~nu jagodicu, isto tako jako kao i prvi put, da mu zabi obru~ {ljema u lice, pa mu re~e: Evo ti ovaj obru~, i zapamti, ja sam Ibn - Kumet. Resulullah, a.s., mu re~e, bri{u}i krv sa svoga lica: Ponizio te Allah! 431 U sahih hadisu stoji da su Resulullahu, a.s., izbijeni prednji zubi (sjekuti}i), da je imao posjekotine na glavi i dok mu je krv tekla rekao je: Kako }e se spasiti narod koji napravi posjekotine na licu Poslanika svoga (Kurej{ije), i koji mu izbi prednje zube u momentu dok ih poziva u Allahovu vjeru. Tom prilikom Allah, d`.{., objavi: Od tebe ne zavisi da li }e On pokajanje njihovo primiti, ili }e ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici. (3:128) 432

U Taberijinom predanju stoji da je Resulullah, a.s., rekao toga dana: Pove}ana je Allahova srd`ba nad narodom koji okrvavi svoga Poslanika, pa malo od{uti, a zatim re~e: Moj Allahu, oprosti mom narodu, jer oni nisu upu}eni. 433 Isto to stoji u Muslimovom sahihu,434 a u djelu E{ - [ifa Kadija Ijjada stoji: Moj Allahu, uputi moj narod, jer oni ne znaju. 435 Na osnovu svega spomenutog, sasvim je jasno, i to bez imalo sumnje, da su mu{rici imali za cilj da ubiju Resulullaha, a.s. U toj namjeri sprije~ila su ih dva velika heroja: Sad bin Ebi - Vekas i Talha bin Ubejdullah, koji su se èstoko borili. Sami njih dvojica, najbolji arapski strijelci, odbili su èstok napad mu{rika na Resulullaha, a.s. Resulullah, a.s., je Sad bin Ebi - Vekasu li~no dodavao strijele iz tobolca, govore}i: Baci, iskupili te moj otac i majka!... 436 (zakletva). Resulullah, a.s., ~esto je spominjao samo jednog roditelja, a sad je prvi put kod Sada spomenuo oba svoja roditelja. 437 O Talhi bin Ubejdullahu nam prenosi Nesaija od Dàbira koji pri~a o nadiranju mu{rika oko Resulullaha, a.s., kada je oko njega bila grupica ensarija. Dàbir kaè: Kad mu{rici do|o{e do Resulullaha, a.s., on zapita: Ko }e pred njih? Talha odgovori: Ja. Potom Dàbir navodi borbu ensarija i pogibiju jednog po jednog, kao {to smo prenijeli iz Muslimovog predanja. Poslije ensarija istupi Talha i o tome Dàbir kaè: Talha se borio za desetericu, sve dok ga ne pogodi{e u ruku i odsjeko{e mu prste. On re~e: Odli~no, a Resulullah, a.s., mu kaza: Da si rekao: U ime Allaha - meleki bi te podigli u vis, da sav svijet vidi. Poslije toga Allah, d`.{., potisnuo je mu{rike. 438 Hakim u djelu El - iklil prenosi da je Talha na Uhudu ranio trideset devet ili trideset pet mu{rika pa su mu odsjekli prste, odnosno kaìprst i srednji prst. 439 Buharija prenosi od Kajs bin Ebi - Hazima, koji kaè: Vidio sam Talhinu ruku, posje~enih prstiju, kojom je odbranio Resulullaha, a.s., na Uhudu. 440 Tirmizi prenosi da je Poslanik, a.s., rekao za Talhu, toga dana: Ko ho}e da gleda {ehida kako hodi zemljom, neka gleda Talhu bin Ubejdullaha. 441

240


Prenosi tako|er Ebu - Davud od Ai{e, r.a., da je rekla: Kad god bi Ebu - Bekr spomenuo Bitku na Uhudu, rekao bi: Taj cio dan je Talhin dan! 442 Ebu - Bekr, r.a., je o Talhi i stihove spjevao: Blago tebi, Talha, Uhud je tvoje rati{te, hurije ti miljenice, a Dènnet ti boravi{te. 443 Toga kobnog dana u kojem se branio ìvot Resulullaha, a.s., Poslanika svim muslimanima svijeta, branila se vjera islam, branio se muslimanski iman, uz pomo} Svevi{njeg Allaha, d`.{., i Njegove obavije{tenosti o onome {to je nama nepoznato. Buharija i Muslim prenose od Sada da je rekao: Vidio sam Resulullaha, a.s., na Uhudu i s njim dva ~ovjeka. Bili su u bijeloj odje}i, a ma~em su branili Resulullaha, a.s. Ja ih nisam nikad prije, a ni poslije, vi{e vidio. U predanju stoji da su to bili Dìbril i Mikail. 444

OKUPLJANJE ASHABA OKO RESULULLAHA, A.S. Dok su se doga|ale tragi~ne stvari na bojnom polju i oko Resulullaha, a.s., ashabi s prve linije nisu bili upoznati s doga|ajima. Oni nisu imali pojma {ta se sve de{ava na Uhudu, jer su se neprekidno borili. Nisu mogli ~uti Resulullaha, a.s., kada ih je dozivao da mu priteknu u pomo}. Oni su se odjednom pobojali da mu se {ta ne dogodi {to ne bi bilo na ~ast muslimanima, pa pohita{e do njega. Stigli su dosta kasno, jer je Resulullah, a.s., bio ve} izranjavan. On, a.s., ranjen, {est njegovih branilaca mrtvi, a sedmi u ranama leì na zemlji. Jo{ dvojica kao ljuti tigrovi, èstoko sijeku sve ispred sebe, {tite}i Resulullaha, a.s. Bili su to Sad i Talha. Kad ashabi ugleda{e sve to, okruì{e Resulullaha, a.s., da ga za{tite svojim tijelima i svojim oru`jem. Oprezno su motrili da ga ko od neprijatelja ne pogodi. U isto vrijeme odbijali su èstoki napad neprijatelja. Prvi koji je pri{ao Resulullahu, a.s., bio je njegov vjerni prijatelj i ashab Ebu - Bekr, r.a. On je bio drug iz hid`re, drug iz pe}ine Sevr. Do|e do svog Poslanika, a.s., te kad ga ugleda, zahvali Allahu {to ga zate~e ìvog. U svojoj zbirci sahih hadisa Ibn - Hiban prenosi od Ai{e, r.a., koja pri~a: Rekao je Ebu - Bekr es - Sadik, da su na dan Uhuda svi oti{li od Resulullaha, a.s., (da se bore). Bio je on prvi koji se vratio da vidi {ta je s njim. On kaè: Ugledao sam ~ovjeka koji sije~e neprijatelja oko sebe, velikom èstinom i svojim tijelom zaklanja Resulullaha, a.s. Ja mu rekoh: - Udri Talha, nagradio te Allah, ~uvaj Talha, nagradio te Allah! Uskoro me sustiè Ebu - Ubejde bin Dèrrah. Jurio je kao na krilima. Pohitasmo do Resulullaha, a.s., i ugledasmo Talhu na zemlji, svog u ranama. Resulullah, a.s., nam re~e: Vidite svoga brata, idite i pomozite mu. On je svoj posao odradio i Allah }e ga za to nagraditi.


241

Resulullah, a.s., imao je nekoliko rana. Pogo|en je strjelicom koja je probila obru~ {ljema na licu i zajedno s njim zabila se u njegovu jagodicu. Ebu - Bekr nastavlja pri~u: A ja uzeh da izvu~em krajeve obru~a pa Ebu - Ubejde re~e: Tako ti Allaha, pusti, ja }u! On uze ustima obru~ {ljema i po~e ga micati ustima nastoje}i da ne povrijedi Allahovog Poslanika, a.s. Zatim je izvukao strijelu ustima i slomio zub. Zatim krenuh da izvu~em drugi kraj obru~a a Ebu - Ubejde opet re~e: Tako ti Allaha, Ebu - Bekre, pusti ja }u. On ga je uzeo ustima, i micao sve dok ga nije izvukao, ali je slomio i drugi zub. Tada Resulullah, a.s., re~e: Pustite mene, pomozite svome bratu Talhi. On je svoju obavezu izvr{io. Mi se okrenusmo Talhi. Imao je vi{e od deset rana. 445

Ovi primjeri i{li su u prilog Talhe. Govore o njegovoj neustra{ivoj borbi za Resulullaha, a.s., i za islam. U to su se oko Resulullaha, a.s., po~eli okupljati i ostali borci me|u kojima su bili: Ebu - Dudànet, Musab bin Umejr, Alija bin Ebi - Talib, Sehm bin Hunejf, Malik bin Sinan otac Ebu - Saida el - Hudrije, Ammarova majka Nesiba k}i Kaba, Katade bin En Numan, Omer bin el Hattab, Hatib bin Ebi - Beltea, Sahm bin Hanijf i Ebu - Talha.

UDVOSTRUÊN NAPAD MU[RIKA Svakog trenutka broj mu{rika koji su napadali na Resulullaha, a.s., pove}avo se stalno . Njihovi napadi bili su sve è{}i i è{}i. Ashabi su morali uzmicati i povla~iti se. Odjednom Resulullah propade u zamku, koju mu je ranije postavio Ebu - Amir, zvani Fasik (Pokvarenjak). U tom padu Resulullah je ozlijedio oba koljena. Alija mu pruì ruku da iza|e iz rupe, a Talha bin Ubejdullah onako ranjen prihvati ga i pomoè mu da se odrì na nogama. Nafi bin Dùbejr, pri~a: ûo sam jednog muhadìra kako kaè: Bio sam na Uhudu i gledao kako sa svih strana padaju strijele na Resulullaha, a.s., a ni jedna ga ne pogodi u tom ~asu. Sve su se odbijale od njega. Abdullah bin [ihab ez - Zuhri, mu{rik, tada je povikao: Gdje je Muhammed, pokaìte mi ga. Ako se on spasi, nakon ovoga, onda neka umrem. Resulullah, a.s., stajao je pokraj njega, sam samcat, bez i jednog ashaba. On je ~ak i pro{ao pokraj Resulullaha, a.s., a da ga nije vidio. Sli~no se desilo i Safvanu koji je povikao: Tako mi Boga, ni ja ga ne vidim. Kunem se Bogom, da je on za nas nevidljiv. Poslije je on kazivao: Dogovorismo se nas dvojica, i jo{ druga dvojica, da ga ubijemo, ali ne mogasmo, jer je za nas bio nevidljiv. 446

242


IZUZETNI PRIMJERI HRABROSTI Muslimani su pokazali veliku hrabrost i po`rtvovanost u ovoj bitki, kakvu do tada nije poznavala historija. Ebu - Talha svojim je tijelom {titio Resulullaha, a.s. Svojim grudima je do~ekivao neprijateljska koplja. Enes, r.a., pripovijeda: Kad je bila Bitka na Uhudu, strada svijet oko Resulullaha, a.s., a Ebu - Talha je ispred njega sa {titom u rukama do~ekivao strijele. Talha je bio vje{t strijelac, a toga dana je dva ili tri luka polomio. Resulullah, a.s., je tako stajao i nadzirao bitku, a Talha povika: Allahov Poslani~e, ne stoj i ne nadziri, ustrijelit }e te neprijatelj. Ja }u se `rtvovati za tebe. 447 Tako|er prenosi se od Enesa, r.a., da je rekao: Talha je znao i sebe i Resulullaha, a.s., pokrivati jednim {titom. Po{to je bio veliki strijelac, pratio bi dolijetanje strijela i znao bi putanju kretanja, gdje }e koja pasti, te je i na taj na~in {titio Resulullaha, a.s. 448 Ebu - Dudànet tako|er je {titio Resulullaha s le|a. Po njemu su strijele padale, a on se ne bi ni pomjerio. Hatib bin Ebi - Bettea pratio je Utbeta bin Ebi - Vekasa (onog istog koji je Resulullahu, a.s., izbio zube), pa kad ga ugleda udari ga sabljom i otkide mu glavu. Sad bin Ebi Vekas je àrko èlio da ubije svoga brata, ovog Utbeta, ali to ne u~ini on, ve} tu sre}u imade Hatib. Sehl bin Hanijf, jedan od hrabrih strijelaca zakleo se Resulullahu na smrt, pa se borio tako èstoko, da ga je interesiralo samo koliko je mu{rika brojem ubio. Resulullah, a.s., tako|er je, i sam sa strijelcima ga|ao neprijatelja. Prenosi se od Katadeta bin en - Numana, da je Resulullah, a.s., odapinjao luk toliko da se od upotrebe iskrivio. Katade ga uze sebi, a dade mu drugi. Spominje se usput, da je neprijatelj Katadu pogodio u oko koje mu je isko~ilo iz duplje i da ga je Resulullah, a.s., uzeo i ponovo vratio na mjesto. I bilo mu je ljep{e i bolje od drugoga. Toga nezaboravnog dana èstoko se borio i Abdurrahman bin Avf koji je bio pogo|en u desni, pa mu je zub izbijen, a imao je i preko dvadeset rana. Neke su bile na nozi, zbog kojih je kasnije bio hrom. Malik bin Sinan, otac Ebu - Seida el - Hudrija sisao je krv iz rane na obrazu Resulullahu dok je nije o~istio. Resulullah mu re~e: Ispljuj! On odgovori: Tako mi Allaha, nikada ne}u ispljunuti. A zatim je oti{ao bore}i se. Resulullah tada re~e: Ko ima èlju da gleda u stanovnika Dènneta neka gleda u ovog. Tog dana i on poginu kao {ehid.


243

Ummu - Amaret direktno je u~estvovala u bici. Navalila je na Ibn - Kumeta koji je napadao grupu muslimana. On je udari u rame i napravi joj otvorenu ranu, a ona njega s nekoliko udaraca sabljom izudara. Imao je dva oklopa, pa se spasio. Ummu - Amaret nastavila je da se bori. Na svome tijelu imala je dvanaest rana. Musab bin Umejr je s velikom hrabro{}u branio Resulullaha, posebno kada je Kumet nasrtao sa svojom druìnom. Musab je u desnoj ruci nosio muslimanski bajrak, pa kad mu odsjeko{e desnicu, on ga uze u lijevu. Kad i ovu odsjeko{e, uze ga na prsa pa pritisnu bradom i tajko ga je drào dok ne pade ubijen. Ubio ga je Ibn - Kumet, misle}i da je ubio Resulullaha. Musab je mnogo li~io na Poslanika, a.s. Tada je Kumet sav sretan doviknuo mu{ricima: Muhammed je ubijen! 449

EHO LA@NE VIJESTI Kad je Kumet pronio la`nu vijest da je Muhammed, a.s., ubijen, ona se velikom brzinom pronijela du` cijelog rati{ta. Zbog nje je nastala pometnja u muslimanskim redovima. Osjetili su se obezglavljeni i osaka}eni. Me|utim, ta vijest napravila je pometnju i u redovima mu{rika. Oni su za kratko obustavili svoje napade, misle}i da je sve gotovo i da su pobijedili. Stoga su mnogi od njih po~eli prevrtati mrtve radi masakriranja.

RESULULLAH, A.S., NASTAVLJA BITKU Kad poginu Musab, Resulullah, a.s., predade bajrak Aliji bin Ebi - Talibu, r.a., koji svom èstinom nastavi bitku. Tada Resulullahu, a.s., po|e za rukom da se probije do okruène vojske. Kad im se prima~e, prepozna ga Kab bin Malik i povika iz sveg glasa: O muslimani, radujte se, evo Resulullaha. Resulullah mu dade znak da {uti, kako ga ne bi mu{rici otkrili. Me|utim, muslimani su ~uli Kaba, pa svi potr~a{e prema Poslaniku, a.s. Oko njega se okupi oko tridesetak ashaba. Svi se zajedno po~e{e povla~iti polahko prema klancu Uhuda. Resulullah, a.s., probijao se s muslimanima, dok su mu{rici za njima poja~avali napad. Uza sve njihove napade, plan okon~anja bitke uni{tenjem muslimana pade u vodu pred mudrim potezima Resulullaha, a.s. Osman bin Abdullah bin el - Mugire, jedan od kurej{ijskih junaka, pribliì se Resulullahu, a.s., i re~e: Ako se on (Muhammed, a.s.) spasi, meni nema spasa. Resulullah, a.s., okrenu se da se bori s njim, ali konj ovog mu{rika posrnu u neku rupu. Na njega sko~i El - Haris bin es - Summe, udari ga preko nogu, a zatim ga dokraj~i i uze njegovo oru`je, pa poùri za Resulullahom, a.s.

244


Abdullah bin Dàbir, drugi mekanski konjanik, veliki junak, navali na El - Harisa i sabljom mu zadade teàk udarac u ple}a, pa su ga muslimani morali dalje nositi. Na ovog zlikovca, Abdullah bin Dàbira, nasrnu heroj s crvenim povezom - Ebu Dudàn, pa zamahnu sabljom i jednim udarcem mu otkide glavu. Tokom ove èstoke bitke, muslimane je uzela blaga opu{tenost i lagani san. Allah, d`.{., èlio je da se time oni malo oporave od umora. O tome govori Kurani Kerim, a Ebu - Talha pri~a: I mene je obuzimao san na Uhudu, pa mi ispade sablja iz ruke. Ja je uzeh, a ona opet ispade, i tako vi{e puta. 450 I tako, malo po malo, ova grupa muslimana kr~ila je sebi put prema planinskom klancu, a time i ostalim borcima muslimanima koji su se povla~ili na sigurno mjesto. Tako su ipak muslimani nadmudrili mu{rike, a sam Resulullah, a.s., Halida i njegovu ~uvenu o{troumnost.

POGIBIJA UBEJA BIN HALEFA Ibn - Ishak pri~a: Kad Resulullah, a.s., stiè u klanac Uhuda, sustiè ga Ubej bin Halef i re~e: Gdje je Muhammed? Zakleo sam se da meni nema spasa, ako se on spasi. Neko upita Resulullaha, a.s.: Da se malo pozabavimo njime? On odgovori: Pustite ga. Kad ga pusti{e Resulullah, a.s., uze koplje od Harisa bin Summe. Kad ga uze, zadrhta, strese se i nakostrije{i poput deve kada je uzme groznica, a zatim do~eka Ubeja, potraì njegovu klju~nu kost i slabu ta~ku izme|u oklopa i vrata, te ga pogodi èstokim udarcem od kojeg se zaljulja na sedlu. Uspio je, ipak, da se vrati do Kurej{ija i dok je krv lila iz njegovog vrata, on prokrklja: Ubi me Muhammed, tako mi Boga! Oni mu odgovori{e: Gotovo je s tvojim srcem - umrijet }e{, tako nam Boga! A bio si tako snaàn! On re~e: Muhammed mi je rekao u Meki: - Ja }u te ubiti. 451- Tako mi Boga, da je samo pljunuo na mene, ubio bi me. Tako umrije Allahov neprijatelj u Serfu, a Kurej{ije ga odneso{e u Meku. 452 A u drugoj verziji, Ebu el - Esveda, koji prenosi od Urveta stoji: Rikao je poput bika i vikao: Tako mi Stvoritelja, da se ovim na{ima ovako desilo, svi bi bili mrtvi. 453

TALHA POMA@E POSLANIKU, A.S. Kad su se ashabi i Resulullah, a.s., povla~ili u planinu, pred Resulullahom, a.s., isprije~ila se stijena, pa je poku{ao da je pre|e, ali se nije mogao popeti, jer su ga rane jako boljele. Tada Talha podmetnu svoja le|a, on se pope na njih, pa na stijenu, i tako pre|e preko prepreke. Resulullah, a.s., tom prilikom re~e: Talha bin Ubejdullah je zaradio Dènnet. 454


245

POSLJEDNJI NAPAD MU[RIKA Resulullah, a.s., se s muslimanima povu~e na sigurno mjesto, a mu{rici odlu~i{e da ih ponovo napadnu, ne bi li ih se kako - tako domogli. Bit }e to i njihov posljednji napad na Uhudu. Ibn - Ishak kaè: Dok je Resulullah, a.s., bio na brdu, s vrha Uhuda je krenuo Ebu - Sufjan s vojskom na njega i muslimane u dru{tvu Halid bin el - Velida. Resulullah, a.s., tada re~e: Boè moj, ne doli~i im da budu iznad nas. U susret Kurej{ijama krenu Omer ibn el - Hattab s grupom boraca te ih napado{e. Navaljivali su i borili se sve dok ih ne stjera{e s Uhuda. 455 U djelu El - Megazi el - Emvijje stoji da su se mu{rici popeli na brdo, a Resulullah, a.s., rekao Sadu: Napast }emo ih. Sad re~e: Natjerat }u ih da se vrate. Zar ti sam? upita Resulullah, a.s. Da, ja sam, odgovori Sad i ponovi to tri puta. Zatim Sad uze strjelicu iz tobolca, odape je na jednog mu{rika, i ubi ga. On ode po svoju strjelicu koju dobro poznaje, pa njome pogodi drugoga, te i njega ubi. Tako uradi jo{ jednom, te i tre}eg ubi, a mu{rici se brzo spusti{e niz Uhud. Sad tada re~e: Ova moja strjelica je mubare}. On je ponovo stavi u tobolac i imao ju je uza se sve do smrti. Nakon njega uzeli su je njegovi sinovi. 456

MASAKRIRANJE [EHIDA Prethodni napad bio je i posljednji koji su Kurej{ije oprobale protiv Resulullaha. Oni nisu bili sigurni {ta se dogodilo s njim, i da li je uop}e ìv. Me|utim, smatrali su da je bitka zavr{ena, pa se po povratku s Uhuda u dolinu, po~e{e spremati za povratak u Meku. Njihove ène tako|er su se spremale za povratak. One nisu spremale svoje stvari, ve} su prevrtale muslimanske {ehide, otkidale im u{i, noseve, udove, sjekle stomake i uìvale u tim stra{nim zvjerstvima. Hinda Utbetova k}er, a Sufjanova èna, raspori utrobu Hamze, r.a., izvadi mu dìgericu i po~e `vakati, ali po{to nije mogla da je lahko proguta, ispljunula ju je, a zatim je i ona odsijecala u{i i noseve, da pravi |erdane svojim slugama. 457

246


KOLIKA JE BILA SPREMNOST MUSLIMANSKIH HEROJA DA NASTAVE BORBU DO KRAJA? U zadnjim trenucima, a pred kraj bitke, desila su se dva doga|aja koji jasno pokazuju kolika je bila spremnost muslimanskih heroja da nastave borbu i kolika je bila njihova ozbiljnost na Allahovom putu. 1. Kab bin Malik pri~a: Bio sam me|u muslimanima koji su napustili borbu. Me|utim, kada sam vidio {ta rade mu{rici od muslimanskih {ehida, ustadoh i pri|oh. Ugledah jednog mu{rika kako sakuplja oklope ljudi koji bjeè i govori: Skupite se, saberite se ko ovce u toru. Tada ugledah muslimana u oklopu koji ga je posmatrao. Odoh i stadoh iza njega. Zatim sam odmjeravao muslimana i kafira. Kafir je bio bolje gra|en i bolje naoruàn. êkao sam {ta }e se desiti. Kafir krenu prema muslimanu, a ovaj ga do~eka, udari ga, podiè na sablju i raspolovi na dvoje. Tada musliman otkri svoje lice i re~e: Kako ti se ovo ~ini Kabe? Ja sam Ebu - Dudànet. 458 2. Nakon zavr{etka bitke do|o{e ène muslimanke na mjesto sukoba. Enes, r.a., pripovijeda: Ugledah Ai{u, k}er Ebu - Bekra i Ummu Sulejm. Hitro su hodale, a na nogama su im se vidjele halhale, vje{to su nosile krbe sa svjeòm vodom na glavi i napajale èdne ranjenike. Vra}ale su se, punile krbe, dolazile, napajale ranjenike 459 i tako stalno. Omer, r.a., pripovijeda: Ummu Sulejm donosila nam je mje{ine s vodom na dan Bitke na Uhudu. 460 Me|u tim ènama bila je i Ummu Ejmen. Kad je vidjela grupe muslimana sa Uhuda koji su se vratili i htjeli u}i u Medinu, grabila je {akom pra{inu i bacala im u lice. Nekima je dovikivala: 461 Evo ti preslica, daj mi svoju sablju. Zatim je pohitala na bojno polje i napajala ranjenike. Tamo ju je ranio Hiban bin el - Arkat kopljem. Pala je i haljina joj se zadigla, a kafir, Allahov neprijatelj, gu{io se od smijeha. To je te{ko palo Resulullahu, pa dodade Sad bin Ebi - Vekasu koplje koje nije na vrhu imalo {iljak, i re~e mu: Ga|aj s njim. Sad ga baci, a koplje pogodi Hibana u grlo, on pade i otkri mu se tijelo, a Resulullah, a.s., nasmija se da su mu se desni ugledale, a potom re~e: Osvetio ju je Sad, Allah usli{a njegovu molbu. 462


247

NAKON SPASAVANJA RESULULLAHA, A.S. Kad se Resulullah, a.s., sklonio u klanac Uhuda, oti{ao je Alija bin Ebi - Talib da napuni svoju mje{inu s vodom, iz kamenog korita u jednoj stijeni, koju zovu voda Uhuda. Iz tog korita pije stoka. Kad Alija donese Resulullahu, a.s., da pije, on osjeti ~udan okus, pa ispljunu i ne htjede piti. Tom vodom opra samo krv s lica i pokvasi glavu, pa re~e: Pove}at }e se Allahova srd`ba na onoga koji je okrvavio Resulullahovo lice. 463 Sehl, jedan od ashaba, kaè: Tako mi Allaha, ja znam ko je oprao rane Resulullahu, ko ga je vodom napojio, ~ime su ga lije~ili. Fatima, k}er mu, prala ga je. Alija bin Ebi - Talib napajao ga je. Kad je Fatima vidjela da poslije pranja opet te~e krv, uzela je komadi} tkanine, zapalila je i prilijepila na ranu, pa se krv zaustavila. 464 Kod Resulullaha, a.s., do{ao je Muhammed bin Meslema s pitkom hladnom vodom, pa se napio Resulullah, a.s., i zaiskao mu od Allaha svako dobro. 465 Resulullah, a.s., klanjao je podne - namaz sjede}i. Zbog rana nije mogao stajati. I svi prisutni muslimani su iza njega klanjali sjede}i. 466

EBU - SUFJANOVA ZLOBA NAKON BITKE I NJEGOV DIJALOG S OMEROM Kad su se spremili mu{rici za povratak u Meku, Ebu - Sufjan je stajao i motrio na Uhud, na mjesto gdje su bili muslimani. On po~e dozivati: Je li me|u vama Muhammed? Niko mu ne odgovori. On opet upita: Je li me|u vama Ibn Ebi - Kuhafet (Ebu - Bekr) ? Pa mu niko ni ovoga puta ne odgovori. On upita i tre}i put: Je li me|u vama Omer bin Hattab? Niko opet ne odgovori, jer im je Resulullah, a.s., zabranio da govore. On ne upita vi{e ni za koga, osim za ovu trojicu. Dobro su znali i on i njegov narod da su oni stup islama. Sufjen opet povika: Ako nema njih trojice, vi nam ostali niste interesantni. Omer se nije mogao suzdràti pa re~e: O Allahov neprijatelju, sva trojica koje si prozvao, ìvi su. Allah je ostavio u ìvotu one, zbog kojih }e{ ti biti àlostan. Sufjan re~e: Vi ste dobili primjernu kaznu, ja je nisam naredio, a i ne àlosti me to. Zatim re~e: Hubel (kip - bog) je velik. Resulullah, a.s., upita: A zar mu ne}ete odgovoriti? A {ta da mu kaèmo? Recite: Allah je ve}i i mo}niji. Sufjan: Mi imamo Uzata, a vi nemate. Poslanik, a.s.: Recite - Allah je na{ Gospodar, a vi nemate Gospodara. Sufjan: Osvetismo se. Ovaj dan

248


je za dan Bedra. Rat je promjenljive sre}e. Omer odgovori: Nismo na istom, na{i poginuli }e u Dènnet, a va{i u vatru. Sufjan povika: Iza|i pred mene Omere! Resulullah, a.s., re~e: Idi i vidi {ta ho}e? Omer iza|e, a Ebu - Sufjan ga upita: Kunem te Allahom Omere, jesmo li ubili Muhammeda? Omer viknu: Tako mi Allaha, ne! Evo ga, on slu{a tvoj govor, sada. Sufjan re~e: Ti si za mene iskreniji i po{teniji od Ibn - Kumeta. 467

DOGOVOR ZA SUSRET NA BEDRU Ibn - Ishak kaè: Kad Ebu - Sufjan krenu sa svojim ljudima, viknu: Da se sretnemo dogodine na Bedru?, a Resulullah, a.s., re~e jednom od ashaba: Reci - Da, izme|u nas je sklopljen dogovor za susret. 468

PROVJERAVANJE DALJIH KUREJ[IJSKIH NAMJERA Resulullah, a.s., posla Aliju bin Ebu - Taliba i re~e mu: Idi za njihovim tragom i vidi {ta ~ine? I {ta smjeraju? Ako su sjahali s konja i uzjahali deve, onda su se naumili vratiti u Meku. Ako su pak uzjahali konje i poveli deve, onda su naumili krenuti na Medinu. Tako mi Stvoritelja, ako su naumili u Medinu, oti}i }emo za njima, a onda }emo se boriti protiv njih. Alija pri~a: Pa ja krenuh za njihovim tragovima da vidim {ta ~ine. Oni su uzjahali deve i okrenuli da idu u Meku. 469

PREPOZNAVANJE UBIJENIH I RANJENIH Nakon {to Kurej{ije odo{e, ljudi se razi|o{e po bojnom polju da traè svoje mrtve i ranjene. Zejd bin Sabit pri~a: mene posla Resulullah, a.s., da odem i potraìm Sada bin Rebia i da mu prenesem selam od Resulullaha, te da ga upitam kako se osje}a. Tako ja krenuh traè}i me|u mrtvima i ranjenim Sada bin Rebia. Na|oh ga pred samim izdisajem. Na njemu je bilo sedamnaest rana, {to od koplja, {to od sablje, ma~a i strijele. Ja mu rekoh: O Sade, Resulullah ti {alje po meni selam i pita kako se osje}a{?!... On odgovori: I ti Resulullahu, a.s., po{alji od mene selam i prenesi mu moje rije~i: - O Allahov Poslani~e, dobro sam i osje}am miris Dènneta. - I poru~i ensarijama, mome


249

narodu: Ne}ete imati nikakvo opravdanje pred Allahom, ako i{ta u~ine (mu{rici) Resulullahu, a.s., dok ima iko od nas da okom trep}e. - Nakon tog ispusti du{u. 470 Me|u ranjenicima na|o{e Amr bin Sabita el - Usajrima, koji je jo{ davao znake ìvota. Ranije su ga pozivali u islam pa je odbio. Kad ga sad ugleda{e, upita{e ga: [ta te dovelo ovamo? Ljubav prema tvom narodu, ili èlja za islamom? On odgovori: @elja za islamom. Vjerujem u Allaha i u Njegovog Poslanika. Zatim sam se borio na strani Resulullaha, a.s., dok me ne sna|e ovo {to vidite. Potom izdahnu. Ashabi ispri~a{e Resulullahu, a.s., za njega, a on re~e: Amr bin Sabit je dènetlija. A Ebu - Hurejre rekao je: On nikad nije klanjao ni jedan namaz. 471 Me|u ranjenicima na|o{e Kuzmana, velikog junaka koji je sam ubio sedam ili osam mu{rika. Vidjeli su ga nepomi~nog od rana. Odnijeli su ga ku}i Beni - Zufera. Muslimani su ga bodrili, a on re~e: Tako mi Allaha, svim srcem sam se borio. Kad ga rane pritisnu{e, ubode se sam u grlo i izdahnu. Kad su upitali Resulullaha, a.s., za njega, on re~e: On }e u vatru.472 To }e biti sudbina svih poginulih boraca, koji su se borili u ime rodoljublja, ili u ime bilo kakvog drugog cilja, a ne u ime Allaha, pa makar i bili pod islamskom zastavom, pa i vi{e od toga, makar bili i u vojsci Resulullaha,a.s., i njegovih ashaba. Nasuprot tome, me|u poginulim muslimanima bio je i jedan jevrej, Benu - Salebe. On, na dan Uhuda, re~e svome narodu: O jevreji, treba da znate, da ste du`ni pomo}i Muhammedu. Oni odgovori{e: Ali, danas je subota. On odgovori: Danas za vas nije subota. Potom on uze svoju sablju i opremu, pa re~e: Ako poginem, sav svoj imetak ostavljam Muhammedu, neka radi s njim {ta ho}e. On, potom, ode, i borio se svom snagom do zadnjeg daha na strani muslimana. Resulullah, a.s., za njega je rekao: On je najbolji jevrej. 473

SAHRANA [EHIDA Resulullah, a.s., bri`no je nadzirao sakupljanje {ehida. On re~e: Ja }u svjedo~iti za ove ljude. Svakome ovome koji god je ranjen u ime Allaha, kada bude oìvljen na Sudnji dan, rana }e se crvenjeti kao krv, a mirisat }e miskom. 474 Neki ashabi prenijeli su svoje {ehide u Medinu. Resulullah, a.s., naredi da ih vrate i zakopaju na mjestu borbe. Neka ih ne gasule (ne kupaju) i neka im ne skidaju odje}u, samo da odstrane èljezo (oklop i oru`je) i koù i ko`ne stvari (prsluke, obu}u itd.). Kopali su po dva i tri zajedno u jedan mezar. A i po dvojicu zamotene u jednu haljinku (deku, ~ar{af i sl.). Zatim su pitali: Ko

250


je znao najvi{e Kurana napamet? Kada kaù na osobu, onda toga prvoga spuste u mezar (malo odvojeno u zajedni~kom mezaru). Resulullah re~e: Ja }u biti na Sudnjem danu svjedok za ove {ehide. Tako su pokopali Abdullaha bin Amr bin Haram i Amra bin el - Dèmhur u isti mezar, jer su bili veliki prijatelji. 475 Ashabi zagubi{e Hanzalin tabut i dok su ga traìli, vidje{e ga na zemlji, a s njega je curila voda. Oni obavijesti{e Resulullaha, a.s., a on im re~e, da to meleki njega gasule. Potom im re~e, da se kod njegove rodbine raspitaju o njemu. Oni upita{e njegovu ènu, a ona im ispri~a pri~u o njemu i doga|aj zbog kojega ga meleki ogasuli{e. Zato Hanzala koga meleki okupa{e, bi prozvan Gasilul - melaike ~ovjek kojeg su okupali meleki. 476 Kad Resulullah, a.s., vidje {ta je bilo s Hamzom, njegovim amidòm i bratom po mlijeku, obuze ga velika tuga. Kad je do{la Safija, sestra Hamzina, htjede da ga vidi, Resulullah, a.s., naredi njenom sinu Zubejru da je odvrati, da joj ne dozvoli {ta joj bi s bratom. Ona re~e: Ne, ~ula sam {ta je u~injeno s mojim bratom. Njegova `rtva bila je u ime Allaha, d`.{., pa i njegova nesre}a je u ime Allaha, d`.{. Mi }emo svakako biti strpljivi u ovome, ako Allah da. Ona pri|e i pogleda ga. Molila je, i traìla od Allaha da mu oprosti grijehe. Resulullah potom naredi da ga zakopaju s Dàh{om - sinom njegove sestre i brata mu po mlijeku. Ibn - Mesud pri~a: Nikad do tada nismo vidjeli Resulullaha, a.s., da tako èstoko pla~e kao za Hamzom bin Abdul Muttalibom. Resulullah, a.s., ga okrenu prema kibli i klanja mu dènazu. Gorko je plakao dok ga suze ne zagrcnu{e. 477 Prizor kopanja {ehida bio je stra{no teàk. U ~ovjeku su se dìgerice trgale od bola i tuge. Habab pri~a: Hamzu nismo imali u {ta zamotati, osim u njegovi sivkasti ogrta~. Kad bi mu pokrili glavu, vidjele bi se noge, a kad bi pokrili noge, vidjela bi se glava. Na kraju su pokrili glavu, a noge su pokrili ùkvom. 478 Abdurrahman bin Avf pri~a: Poginuo je jedan junak, bolji od mene. Musab bin Umejr. Zamotan je u njegov ogrta~. Kad bi mu pokrili glavu, otkrile bi se noge, a kad bi pokrili noge, otkrila bi mu se glava. Sli~no je prenio i Habbab koji dodaje: Rekao nam je Resulullah, a.s.: Pokrijte mu glavu, a na noge mu stavite mirisnu ùkvu. 479

RESULULLAH, A.S., OBRA]A SE ALLAHU, D@.[., I MOLI GA DOVOM Imam Ahmed prenosi zbivanja na Uhudu, nakon odlaska mu{rika, i kaè: Rekao je Resulullah, a.s.: Poredajte se da se pomolimo Allahu, d`.{., pa se poreda{e iza njega u redove i on po~e u~iti dovu: Gospodaru moj. Tebi pripada svaka hvala. Niko ne moè oduzeti nikome ìvot, ako mu


251

je odre|eno da ìvi, i niko ne moè dati ìvot, ako mu je do{ao ~as da umre, osim Ti. Nema spasa i upute onima koje si Ti ostavio u zabludi, a niti moè zalutati onaj, koga si Ti uputio. Niko nikome ne moè dati ono {to mu Ti ne da{, a ni oduzeti ono {to mu Ti da{. Niko se ne moè pribliìti Tebi, ako si ga Ti udaljio, a ni udaljiti, ako si ga Ti pribliìo. Gospodaru moj, prospi na nas svoj beri}et, milost, dobrotu i opskrbu. Gospodaru moj, molimo re za ìvot obasut Tvojim blagodatima koje ne}e prestajati i nestajati. Molimo Te, Gospodaru, za pomo} u te{kom ~asu i za sigurnost u ~asu straha. Utje~emo se Allahu moj, Tebi, od svake vrste zla, znanog i neznanog. Gospodaru na{, omili nam iman i s njim okiti na{a srca, a u~ini da mrzimo nevjerstvo, grije{enje i nepokornost. Uputi nas na pravi put. Kada nam do|e smrtni ~as, u~ini da umremo kao muslimani, i da budemo oìvljeni kao muslimani. U~ini da se pridruìmo Tvojim dobrim robovima, koji nisu osramo}eni i na ku{nju stavljeni. Gospodaru moj, ubij nevjernike koji u la` utjeruju Tvoje Poslanike i koji odvra}aju od Tvoga puta. Spusti na njih svoju srd`bu i stradanje. Gospodaru moj, ubij nevjernike kojima je dana Knjiga, a ne vjeruju Allaha, o Istinski Boè! 480

POVRATAK U MEDINU I NEOBI^NI PRIMJERI LJUBAVI I PREDANOSTI Kad su muslimani pokopali {ehide i kada je Resulullah, a.s., prou~io dovu Allahu, d`.{., krenu{e u Medinu. U putu je Resulullah, a.s., doìvio rijetke prizore izljeva ljubavi i predanosti od èna muslimanki, isto kao {to je to doìvio od muslimana tokom borbe. Na putu ga je do~ekala Hamna, k}er Dàh{a, pa joj javi{e da joj je poginuo brat Abdullah bin Dàh{. Ona se prisabra, i obrati se Allahu, d`.{. Pa joj reko{e da joj je poginuo daidà Hamza bin Abdul - Muttalib, a ona se opet prisabra i obrati Allahu, d`.{., a kad joj javi{e da joj je i mu` poginuo, Musab bin Umejr, vrisnu i zaplaka. Tada Resulullah, a.s., re~e: Mu` je kod ène na posebnom mjestu. 481 Resulullah, a.s., pro|e pokraj ène iz porodice Benu - Dinar. Na Uhudu su joj poginuli: mu`, brat i otac. Kad su je obavijestili o tome ona upita: A {ta je s Resulullahom, a.s. Odgovori{e joj: On je dobro, on je dobro, hvala Allahu, onako kako i ti èli{. Ona re~e: Pokaìte mi ga! Ho}u da ga vidim! Oni pokaza{e na Resulullaha, a.s., a ona kad ga vidje re~e: Svaka nesre}a koja je tebe zaobi{la malena je. 482 Kod Resulullaha, a.s., do|e majka Sad bin Muaza zajedno s njim. On je vodio svoga

252


konja za uzdu, pa se obrati Resulullahu, a.s.: Allahov Poslani~e, ovo je moja majka. Resulullah, a.s., odgovori: Dobro do{la, te ustade prema njoj i izrazi àlost za poginulog joj sina na Uhudu, Amra bin Muaza. Ona re~e: Nek vidjeh da si ti dobro, odmah mi je nesre}a manja. Tada Resulullah, a.s., zamoli Allaha, d`.{., za poginule na Uhudu i re~e: O Sadova majko, budi radosna i obraduj rodbinu poginulih, da }e se njihovi {ehidi svi zajedno druìti u Dènnetu. Oni }e se svi zauzimati kod Allaha, d`.{., za svoje porodice. Ona mu odgovori: Mi smo zadovoljni, o Allahov Poslani~e, ko bi vi{e plakao za njiima poslije ovoga? Pa re~e ponovo: Allahov Poslani~e, moli za one koji su ostali poslije njih. (porodica) On re~e: Gospodaru moj, odagnaj tugu iz njihovih srca, umanji njihovu nesre}u i budi dobar onima koje su iza sebe {ehide ostavili. 483

RESULULLAH, A.S., U MEDINI Resulullah, a.s., vratio se u Medinu u subotu nave~er, sedmog mjeseca {evala 3. godine po Hid`ri. Kad je stigao svojoj ku}i, K}i mu Fatima uze njegovu sablju, a Resulullah, a.s., re~e: Operi s nje krv, k}eri moja. Ona je danas dobro posluìla. I Alija bin Ebi - Talib isto to: Operi i sa ove sablje krv, i ona je meni danas dobro posluìla. Resulullah, a.s., re~e Aliji: Ti si danas bio pravi borac, ali i Sehl bin Hanif i Ebu - Dudàne. 484

POGINULI NA OBJE STRANE Sva pouzdana predanja govore o sedamdeset poginulih muslimana na Uhudu. Ve}ina poginulih su ensarije. Njih je poginulo {ezdeset pet. êtrdeset i jedan iz plemena Hazred`, a dvadeset ~etiri iz plemena Evs. Jedan je jevrej poginuo, a samo ~etverica muhadìra. Kod mu{rika su dvadeset dvojica poginula na Uhudu. Me|utim, nakon ta~nih prora~una i detaljnih i{~itavanja velikog broja djela o bitkama, te raznih sira u kojima su navedena i imena ubijenih mu{rika, dolazimo do podatka da je na Uhudu poginulo trideset i sedam mu{rika, a ne dvdeset i dva. Allah najbolje zna. 485


253

VANREDNO STANJE U MEDINI Prvu no} u Medini, muslimani s Uhuda proveli su u vanrednom stanju. Tog osmog {evala 3. godine po Hid`ri jo{ su bili pod velikim utiskom bitke i poginulih. Lego{e umorni, ali s velikom strepnjom i dobrim osiguranjem grada, boje}i se novih iznena|enja. Osnovno im je bilo ~uvati svog Resulullaha, a.s., i biti na oprezu.

POHOD NA HAMRAUL - ESEDI Resulullah, a.s., legao je te no}i razmi{ljaju}i o situaciji u kojoj su se na{li muslimani. Bojao se da mu{rici ne preduzmu neke korake, pogotovo {to im uhudska bitka nije donijela nikakvu dobit, a niti kakvu slavu. Mora da }e poku{ati da na drugoj strani na|u zadovoljenje. Mo`da }e poku{ati da napadnu Medinu, {to ne bi valjalo. Stoga ~vrsto odlu~i da krene u potjeru za mekanskom vojskom, koja je jo{ uvijek bila na putu. U~esnici pohoda pri~aju da je Resulullah, a.s., naredio ljudima da se spreme za put i za susret s neprijateljem. To je bilo sljede}eg jutra, poslije Bitke na Uhudu, ili u nedjelju osmog {evala 3. godine po Hid`ri, kada Resulullah, a.s., re~e: S nama mogu krenuti samo oni koji su se borili na Uhudu. Abdullah bin Ubej upita: Mogu li i}i s tobom Poslani~e? Ne, odgovori Resulullah, a.s., Muslimani se odazva{e Resulullahovom, a.s., pozivu na pohod, iako su imali i te{ke rane i veliki strah. Oni reko{e: Slu{amo i pokoravamo se. Dàbir bin Abdullah obrati se Resulullahu, a.s., i re~e: O Allahov Poslani~e, ti zna{ da ja ne volim da igdje ide{, a da nisam ja uz tebe. Otac mi je u amanet ostavio brigu o svojim k}erima, ali te ja molim da mi i pored toga dozvoli{ da idem s tobom. Resulullah, a.s., mu dozvoli. Resulullah, a.s., krenu, a muslimani s njim. Kad su stigli do Hamraul - Esedi, osamdeset kilometara od Medine, tu se ulogori{e. Resulullaha, a.s., na Hamri do~eka Mabed bin Ebi - Mabed el - Huzai i primi islam. Neki kaù: Bio je mu{rik, ali je i pored toga u sklapanju primirja izme|u Huzaata i Benu Ha{ima bio Resulullahov, a.s., savjetnik. On re~e: O Muhammede, bilo nam je ào, tako mi Boga, {ta je zadesilo tebe i tvoje drugove. Poèljeli smo da te Allah ozdravi i oja~a. Resulullah, a.s., naredi mu da krene za Ebu - Sufjanom i da ga isprovocira. Sve Resulullahove, a.s., sumnje i bojazni od ponovnog mu{ri~kog napada nisu bile bez osnove.

254


Kad su mu{rici napustili Uhud i krenuli prema Meki, zaustavili su se u Revhi, mjestu trideset i {est milja udaljenom od Medine. Tu su me|usobno analizirali Uhud, i do{li do zaklju~ka da nisu ni{ta pametno uradili. Muslimanima su nanijeli bol i `rtve, a poslije toga su krenuli ku}i ostaviv{i muslimansko vo|stvo oko koga }e se ponovo iskupljati ljudi. Stoga neki reko{e: Vratimo se da ih uni{timo. Izgledalo je da je to bilo samo povr{no mi{ljenje, posebno za one koji su bili previ{e umorni i iscrpljeni, pa nisu pridavali veliku pa`nju toj ideji. Posebno se Kurej{ijama suprotstavio jedan od zna~ajnih starje{ina, Safvan bin Umejje. On re~e: O narode, ne ~inite to, bojim se da }e se protiv vas sakupiti i oni koji nisu u~estvovali na Uhudu. Vratite se u Meku i pobjeda je va{a. Nisam siguran ako krenete ptrema Medini, da se ne}e va{a pobjeda pretvoriti u poraz. Ovo mi{ljenje odbi ve}ina zlobnika. Mekanska se vojska podiè i krenu prema Medini. Me|utim, prije nego krenu Sufjan sa svojom vojskom, stiè ga Mabed bin Ebi - Mabed el - Huzai. Sufjan nije znao da je on primio islam. On ga do~eka i upita: [ta nam donosi{? Zapo~inju}i rat nerava i propagande, Mabed re~e: Muhammed. Eto ga sa svojom vojskom, kojoj se ni broja ne zna. Zove na sukob. Uni{tit }e vas potpuno. Pridruìli su mu se svi koji su izostali sa Uhuda, àlosni i pokajni {to nisu bili na bojnom polju. Ogor~eni su i srditi na vas kako nikad nisu bili. Ebu - Sufjan re~e: Te{ko tebi, {ta to govori{? A {ta misli{ da uradim? Mabed: Mislim da ne treba{ i}i dok ne ugleda{ pra{inu od konja, ili dok se ne pojavi prethodnica vojske iza ovog vrha. Ebu - Sufjan: Mi smo se dogovorili, tako mi Boga, da ih napadnemo i da ih uni{timo. Mabed: Ja ti savjetujem da to ne ~ini{. Tada se javi{e i ostale kurej{ijske vo|e iz Meke, koje je ve} uzela panika i strah. Oni su vidjeli jedini izlaz u bijegu i povratku u Meku. Me|utim, neprijateljstvo Ebu - Sufjanovo nije prestajalo. On povede novu vrstu rata protiv muslimanske vojske i to odmah, prije nego {to }e i sti}i u Meku. Treba muslimane prestra{iti i navesti da odustanu od potjere za njima, dok se ne spase. Tada je pokraj Sufjana i mu{rika nai{ao Abdul - Kajsov karavan koji je putovao u Medinu. Sufjan im re~e: Ho}ete li ponijeti Muhammedu od mene poruku, a ja }u va{e deve natovariti hurmama i gro`|icama na Ukkazu (~ar{ija - sajam), ako do|ete u Meku? Odgovori{e: Da. Sufjan re~e: Poru~ite Muhammedu da smo se svi skupili i krenuli da uni{timo njega i njegove drugove. Karavan pro|e pokraj Resulullaha, a.s., i njegovih drugova u Hamrai i preneso{e mu Sufjanovu poruku. Oni jo{ dodado{e: U velikom broju idu na vas, ~uvajte se! Muslimani se ne prepado{e. U njihovim srcima poraste iman. Od tih rije~i oni postado{e


255

ja~i. I reko{e: Dovoljan je nama Allah i divan je On Gospodar. I oni su se povratili obasuti Allahovim blagodatima i obiljem, nikakvo ih zlo nije zadesilo, i postigli su da Allah bude njima zadovoljan, - a Allah je neizmjerno dobar. (3: 173, 174) Resulullah, a.s., provede u Hamraul - Esedi tu nedjelju, pa ponedeljak, utorak i srijedu, ili 9., 10. i 11. {eval 3. godine po Hid`ri, a onda se vrati u Medinu. Resulullah, a.s., zarobi prije odlaska u Medinu Ebu - Izzeta el - Dùmehiju - ~ovjeka koji je bio me|u zarobljenicima Bedra, pa ga je oslobodio Resulullah, a.s., jer je bio siroma{an, a imao je mnogo ènske djece. Oslobodio ga je pod uvjetom da nikoga ne hu{ka protiv njega. Taj Ebu - Izzet izdade i prevari Resulullaha, a.s., jer svojim stihovima po~e buniti i dizati svijet protiv Resulullaha, a.s., i muslimana. Kad ga Resulullah, a.s., zarobi, on re~e: O Muhammede, pusti me, i ostavi me mojim k}erima, dat }u ti rije~ da vi{e nikad ne}u ~initi ono {to sam u~inio. Resulullah, a.s., re~e: Ne}e{ vi{e nikada kro~iti u Meku i govoriti: Prevario sam Muhammeda dvaput! Vjernika ne smije ujesti zmija dva puta iz iste rupe. Tada Resulullah, a.s., naredi Zubejru ili Asimu bin Sabitu, pa mu odsije~e glavu. Tako|er je kaznio smr}u jednog od mekanskih {pijuna, Muaviju bin el - Mugire bin Ebu - Aasa, djeda majke Abdul - Melika bin Mervana. Evo kako se to desilo: Kad su se mu{rici vratili s Uhuda, Muavija je do{ao kod Osmana bin Afana, r.a., koji mu je bio amidì}, pa Osman, r.a., zatraì od Allahovog Poslanika, a.s., da uzme Muaviju pod svoju za{titu. Resulullah, a.s., je to uradio pod uvjetom da ne smije ostati u Medini duè od tri dana, ina~e }e ga ubiti. Kada je muslimanska vojska izi{la iz Medine, Muavija je ostao u njoj vi{e od tri dana {pijuniraju}i u korist Kurej{ija. Kad je ~uo da se Resulullah, a.s., vra}a, pobjegao je iz Medine. Resulullah, a.s., naredio je Zejd bin Harisetu i Ammar bin Jasiru da ga prona|u i ubiju, {to i u~ini{e. 486 Kako vidimo, ovaj pohod na Hamrau bio je samo nastavak Uhuda, a nikako posebna bitka. On je dovr{etak Uhuda i jedna od njegovih epizoda. To je bila Bitka na Uhudu sa svim pojedinostima i detaljima. Dugo, veoma dugo, istraìva~i su tragali za pravom rije~ju, da li je to bio poraz ili nije? Bez sumnje, vojna nadmo} u drugom dijelu bitke bila je na strani mu{rika. Oni su gospodarili situacijom na bojnom polju. Ogromne `rtve i veliki gubitak bijahu na strani muslimana. Jedna skupina muslimana doìvjela je i stvarni poraz. Me|utim, ima nekih pitanja koja nas ko~e u prihva}anju da su mu{rici pobijedili i osvojili. înjenica je da mekanska vojska nije uspjela zauzeti teritoriju gdje se vodila bitka. Tako|er, veliki dio muslimanske vojske ostao je na boji{tu, i pored velikog i jakog okruènja, i potpune pometnje u muslimanskim redovima koji su se konsolidirali nakon okupljanja

256


oko zapovjednog kadra i mjesta. Mu{rici nisu uspjeli zarobiti ili ubiti glavnu komandu, koja se povukla. Niko od medinskih vojnika nije pao u zarobljeni{tvo mu{rika. Mu{rici nisu imali nikakvu materijalnu dobit od bitke. Mu{rici nisu poku{ali uzvratiti borbu u Hamrai, iako je muslimanska vojska bila u vojnom logoru. Mu{rici nisu ostali na bojnom polju dan, dva ili tri, kako je to bio obi~aj osvaja~a u to doba, nego su poùrili s odlaskom, ostavljaju}i bojno polje prije nego {to su ga napustili muslimani. Nisu udarili na Medinu da je oplja~kaju i pokore, iako je bila na pragu Uhuda, potpuno otvorena i bez vojske. Sve to nam potvr|uje da ono {to su postigle Kurej{ije nije ni{ta vi{e od jednog poku{aja za nano{enje ogromnih `rtava muslimanima, a koji su iskoristili u datome momentu. Potupno im je propao plan uni{tenja muslimanske vojske koja je bila u okruènju. Ono {to treba da napomenemo jeste da su mnogi osvaja~i doìvljavali ovakve poraze kao {to je bio ovaj za muslimane. A da li je, uistinu, bio poraz ili pobjeda? Oboje, bez sumnje. Sufjanov brz povratak u Meku govori nam da se on èstoko bojao vojnog poraza ako nastavi dovr{etak bitke, {to nam potvr|uje njegovo odustajanje od napada na Medinu zbog prisustva muslimanske vojske u Hamranl - Esedi. Napokon, ova bitka ili ovaj pohod, bija{e vrsta nezavr{enog rata, u kojem je svaka strana imala i uspjeha i neuspjeha, a onda svaka odustala od dalje borbe bez bjeànja i prepu{tanja teritorije neprijatelju. Eto, zbog toga je to nezavr{eni rat. Na ovo nas upu}uje Allahov, d`.{., govor: Nemojte malaksati traè}i neprijatelja, ako vi trpite bol, trpe i oni bol kao i vi, a vi se jo{ od Allaha nadate ~emu se oni ne nadaju. - A Allah sve zna i mudar je. (4:104) Allah, d`.{., poredi jednu stranu s drugom u pretrpljenim gubicima, `rtvama, patnjama i boli, {to nam potvr|uje da su obje strane bile u pribli`no istoj situaciji i da su se razi{le bez pobjede.

KURAN O BITKI NA UHUDU O Uhudu nam govori Kuran koji osvjetljava svaki vaàn stupanj ove bitke, dio po dio, i komentira razloge koji su doveli do ogromnih `rtava. On iznosi slabosti koje vjernici nisu prevazi{li, a morali su ih prevazi}i u ovako te{kim situacijama, ako ni radi ~ega drugoga, a ono radi visokih i plemenitih ciljeva na kojima se zasniva ovaj ummet (narod) razli~it od


257

drugih, ... vi ste najbolji narod od svih koji su se ikada pojavili... (3:110) Kuran govori o poziciji munafika; on ih je otkrio i iznio u javnost njihovo skriveno neprijateljstvo prema Allahu, d`.{., i Njegovom Poslaniku. Na taj na~in Kuran je eliminirao svaku sumnju koja je nagrizala nejaka muslimanska srca, a koju su stalno pothranjivali ti munafici i njihova bra}a jevreji, uzro~nici haosa i zavjere. Kuran je ukazao na odre|ene propise i pohvalne ciljeve koji su proistekli iz te bitke. Na temu Uhuda objavljeno je {ezdeset ajeta u suri Ali - Imran po~ev{i od samog po~etka bitke: A kad si ti poranio, i ~eljad svoju ostavio da vjernicima odredi{ mjesta pred borbu. (3:121), da bi na kraju dao koncizan komentar o rezultatima i porukama ove bitke. Uzvi{eni Allah, d`.{., kaè: Allah ne}e vjernike s licemjerima izmije{ane ostaviti, ve} }e lo{e od dobrih odvojiti. Allah vam ne}e, ono {to je skriveno, otkriti, ve} On za to odabere onoga koga ho}e od poslanika Svojih; zato vjerujte u Allaha i poslanike Njegove; ako budete vjerovali i Allaha se bojali, ~eka vas nagrada velika. (3:179)

POUKE I PORUKE BITKE Ibn - Kajjim na{iroko govori o svim detaljima Bitke na Uhudu. 487 Ibn - Hadèr kaè: U~enjaci su rekli: Doga|aj na Uhudu i pouka koju su muslimani imali od ove bitke, te boànski propisi nastali ovom prilikom veli~anstveni su. Evo nekih: - Predo~avanje muslimanima lo{ih posljedica zbog neposlu{nosti; - Izazivanje nesre}e zbog kr{enja naredbi, kao {to se desilo kada su strijelci prekr{ili Resulullahovu, a.s., naredbu da ne napu{taju poloàj. Obi~aj je bio kod svih poslanika da isku{aju na djelu svoje sljedbenike, za prekr{aj bila je i kazna, a za poslu{nost nagrada. Zbog prekr{aja uslijedio je poraz, a zbog dosljednosti u naredbi pobjeda. Da nije bilo toga, i da su stalno pobije|ivali, u redove vjernika, mumina uvukli bi se oni koji im ne pripadaju. Tada bi veoma te{ko bilo razlikovati ko je iskren, a ko nije. A da su stalno gubili ne bi poslanstvo imalo svoju svrhu. Mudrost Allahova nalagala je da se doga|a i jedno i drugo radi razlu~ivanja istine od laì. Dobro je poznato da je licemjerje prikrivena osobina dvoli~njaka - munafika, koje samo pronicljivi otkriju. Na Uhudu je licemjerje isplivalo na povr{inu i rije~ima i djelom, a tajanstvenost je postala javnost; - Muslimani su shvatili da imaju neprijatelja i u svojim redovima, stoga su se i za njih pripremili i bili na oprezu pred tim neprijateljem; - Odlaganje pobjede i pomo}i u nekim periodima bitke trebalo je slomiti nefs (pohlepu i oholost) kod vjernika. A kad su stavljeni na ku{nju, mumini su pokazali sabur (strpljenje),

258


a licemjeri (munafici) veliki strah. Allah, d`.{., omogu}io je Svojim robovima da steknu nekepovlastice na budu}em svijetu, koje ne bi mogli zaraditi svojim dobrim djelima, pa je stvorio uzroke i na~ine koji }e im olak{ati put do specifi~nih povlastica. U njih spada {ehadet; - Allah je èlio kazniti neprijatelje Svojih {ehida, pa im je omogu}io da putem nevjerstva (kufra), iskaù svoju zlo}u, silu i zvjerstvo prema Njegovim evlijama. Takvim metodama je Allah, d`.{., otklanjao grijehe vjernicima, a tim istim metodama je Allah, d`.{., tako|er uni{tavao nevjernike. 488

VOJNE IZVIDNICE I MISIJE IZME\U UHUDA I AHZABA Tragi~ne posljedice Uhuda nanijele su velike {tetu ugledu i ~asti muslimana. Oslabilo je strahopo{tovanje, uvaàvanje, presti`, autorite i sl., a unutra{nje i vanjske patnje muslimana bivale su sve ve}e. Medina je bila okruèna raznim opasnostima sa svih strana. Jevreji, munafici i beduini pokazivali su otvoreno neprijateljstvo. Svako od njih èlio je da nanese {tetu muslimanima, pa ne samo to, nego su silno èljeli i da ih potpuno uni{te. Ne pro|o{e ni dva mjeseca od Bitke na Uhudu, a mnogobrojni neprijatelji ispruìli su svije ruke prema Medini i muslimanima. Pleme Benu - Esed napade Medinu, a potom krenu{e s ratnim napadima plemena Adi i Karet u mjesecu saferu 4. godine po Hid`ri, kad pogibe deset ashaba. Istog mjeseca sli~ne napade izvr{i i pleme Benu - Amir, te u sukobu s njim pogibe sedamdeset ashaba. Taj posljednji napad poznat je pod imenom Bitka Biru Meunet. Jevrejsko pleme Benu - Nadir je javno ispoljavalo svoje neprijateljstvo ~itav ovaj period, da bi u mjesecu rebiul - evelu, 4. godine po Hid`ri pripremili plan o ubistvu Resulullaha, a.s. I pleme Benu - Gatafan naumi napad na Medinu u mjesecu dùmadel - ula, 4. godine po Hid`ri. Neuspjeh koji su muslimani doìvjeli na Uhudu dovodio ih je neko vrijeme u vrlo opasnu situaciju. Me|utim, Resulullah, a.s., svojom je mudro{}u uspio da muslimanima vrati samopouzdanje. Oni su za kratko vrijeme ponovo stali na svoje noge i po~eli nove aktivnosti za vra}anje slave, ugleda i uvaàvanja.


259

Prvi napredak osjetio se odlaskom vojske na Hamrau, ~ime je dato svim neprijateljima na znanje, da je vojska spremna na nove pohode, {to je silno iznenadilo i razo~aralo jevreje i munafike. Potom je Resulullah, a.s., krenuo s novim manevrima koji su muslimanima vratili dostojanstvo i presti`. Evo nekih primjera.

POHOD NA EBU - SELEME Prvi koji ustado{e na muslimane, nakon napu{tanja Uhuda, bilo je pleme Benu - Esed bin Huzejmeta. U Medinu stigle su vijesti da su Talha i Selema, sinovi Huvejlida, krenuli sa svojim retnicima i saveznicima da pozovu Benu - Esed da zajeni~ki napadnu Medinu i Resulullaha, a.s. Resulullah, a.s., hitno posla izvidnicu od dto i pedeset boraca muhadìra i ensarija pod vo|stvom Ebu - Seleme, kojem povjeri i muslimanski barjak. Ebu - Selema iznenadi pleme Benu - Esed na njihovom ku}nom pragu, prije nego {to su krenuli u napad na Medinu. Oni se upla{i{e i razbjeà{e, a muslimani zarobi{e deve i od plijena {ta su èljeli. Natovari{e deve i sretno se vrati{e u Medinu, s velikim ratnim plijenom koji uze{e bez borbe. To se desilo na dan pojave mla|aka mjeseca, prvog muharema 4. godine po Hid`ri. Ebu - Selema vrati se bolestan od upaljenih rana zadobijenih na Uhudu i ubrzo umrije. 489

VOJNI POHOD ABDULLAHA BIN UNEJSA Petog dana istog mjeseca muharema, 4. godine hid`retske, stigo{e vijesti u Medinu da je Halid bin Sufjan el - Huzelij sakupio mno{tvo ljudi u rat protiv muslimana. Resulullah, a.s., posla na njega Abdullaha bin Unejsa da ga porazi. Abdullah bin Unejs odsustvovao je iz Medine osamnaest no}i, zatim se vratio nazad 23. muharema, nose}i Halidovu glavu. Kad je stavio glavu neprijatelja pred Resulullaha, a.s., on mu darova svoj {tap i re~e: Taj {tap }e na Sudnjem danu biti znak izme|u mene i tebe. Kad je Abdullah umirao, oporu~io je da stave s njim u tabut i taj {tap. 490

260


TRAGIÂN DOGA\AJ NA ER-RED@IU U mjesecu saferu, iste godine, 4. g. H. kod Resulullaha, a.s., do|o{e predstavnici naroda Adal i El - KAreta i izjavi{e da naginju islamu, ali da ne znaju ni{ta o njemu. Zatraì{e da po{alje s njima ljude koji }e ih nau~iti vjeri i podu~iti u~enju Kurana. Resulullah, a.s., posla s njima {est osoba, (prema podatku Ibn - Ishaka i Buharije deset) na ~elu s Mersedom bin Ebi - Mersedom, (prema mi{ljenju Ibn - Ishaka, a prema Buhariji, Asima bin Sabita, djeda Asima bin Omer ibn el - Hattaba). Ti ljudi krenu{e s do{ljacima na put. Kad su do{li do mjesta Er - Redìu, bunar vode plemena Huzejl u Hidàzu, izme|u mjesta Rabiga i Dìde, Benu - Adal i El - Karet zatraì{e pomo} ljudi iz plemena Huzejl - Benu-Lihjan, a protiv muslimana. Oni posla{e stotinu strijelaca. Grupiva muslimana ispe se na jednu pje{~anu uzvisinu, bjeè}i od neprijatelja. Goni~i su slijedili njihove tragove i kad ih stigo{e, okruì{e ih. Nevjernici im viknu{e: Imate na{u rije~ i garanciju, ako si|ete i predate nam se, ne}emo ubiti ni jednoga od vas. Asim odbi silazak i predaju i naredi svojoj grupici da im pruì otpor. Oni su se branili, ali ih je sedam poginulo od pogodaka strijelom. Ostali su Hubejb, Zejd bin ed - Desinnet i jo{ jedan ~ovjek. Nevjernici ih jo{ jednom pozva{e uz obe}anje i datu rije~. Oni si|o{e i predado{e se. Ovi ih prevari{e i sveza{e ih tetivama svojih lukova. Onaj tre}i ~ovjek re~e: Ovo je po~etak prevare, pa odbi da ih slijedi. Oni su ga vukli i tjerali da ide s njima. On, i pored svega toga ne htjede i}i. Onda ga ubi{e. Zatim odvedo{e Hubejba i Zejda koje proda{e u Meki, jer su na Bedru ubili neke mekanske prvake. Hubejba zatvori{e, a onda se okupi{e da ga ubiju. Izvedo{e ga iz harema Kabe da ga razapnu. Kad su ga htjeli razapeti, on re~e: Pustite me da klanjam dva rekata, pa ga pusti{e i on klanja. Kad predade selam, re~e: Tako mi Allaha, da ne}ete re}i da se pla{im klanjao bih jo{ koji rekat. Zatim Hubejb diè ruke na dovu i povika: Moj Gospodaru! Svedi njihov broj (pobroji ih), ubij ih pojedina~no i nikog od njih ne ostavi! Zatim izrecitova stihove u kojima opisuje svoje stanje od kada su ga zarobili, pa do momenta pogubljenja. Najdivnije je {to u jednom stihu kaè da nimalo ne brine {to }e ga ubiti, jer umire kao musliman, a smrt u ime Allaha je ne{to {to }e i sam Allah, d`.{., blagosloviti. Nakon izrecitiranih stihova, obrati mu se Ebu - Sufjan i upita ga: Bi li te veselilo da je Muhammed kod nas da ga ubijemo, a tebe da pustimo tvojoj ku}i? On odgovori: Ne, tako mi Allaha, ne bi me veselilo da sam ja kod svoje porodice, a da je Muhammed na ovome mjestu, pa da ga makar i trn ubode. Kurej{ije ga potom razape{e i odredi{e ~ovjeka da ~uva njegovo tijelo. Po no}i do|e


261

Amr bin Umejje, pa ga na prevaru straàra odnese i zakopa. Hubejba je ubio Ukbebin el - Haris, ~ijeg oca je ubio Hubejb na Bedru. înjenica je da je Hubejb prvi ~ovjek koji je klanjao dva rekata sunneta pred ubistvo. Interesantno je spomenuti da je Hubejb dok je bio zarobljen i svezan u prostoriji, vi|en da jede jedan grozd, a u Meki nije bilo ni jedne datule, a kamoli gro`|a. Zejda bin el Desineta kupi Safvan ibn Umejje i ubi ga kao osvetu za svog oca. Kurej{ije posla{e ljude da donesu Asimovo tijelo, kako bi bili sigurni da je i on ubijen. Asim je na Bedru ubio jednog njihovog starje{inu. Allah, d`.{., posla roj skakavaca koji pokri{e njegovo tijelo i kada do|o{e, Kurej{ije nisu mogli da mu pri|u. Ranije je Asim molio Allaha da ga ne dotakne ruka mu{rika, a potom se zavjetovao Allahu da }e se boriti i ~uvati od nevjernika. Kada je h. Omer, r.a., ~uo za ovaj slu~aj, rekao je: Allah, d`.{., ~uva Svog roba mumina i nakon smrti, kao {to ga ~uva i dok je ìv. 491

TRAGIÂN DOGA\AJ KOD BUNARA MAUNET Istoga mjeseca u kojem se desio stra{an doga|aj na Er- Redìu, dogodila se jo{ ve}a tragedija koja je poznata u historiji pod imenom Okr{aj kod bunara Maunet. Taj doga|aj po svom je zbivanju otpo~eo sli~no kao i prethodni. Naime, u Medinu kod Resulullaha, a.s., do|e Ebu - Berra Amir bin Malik iz Ned`da. Nadimak mu je bio Mulaibu el - Esinne (vje{t borac kopljem). Resulullah, a.s., pozva ga da primi islam, a on, niti prihvati niti odbi, ve} re~e: O Allahov Poslani~e, po{alji svoje drugove stanovnicima Ned`da da im objasne islam, ja se nadam da }e ga prihvatiti. Resulullah, a.s., re~e: Bojim se za njih. Stanovnici Ned`da im mogu zlo nanijeti. Ebu - Berra odgovori: JA }u ih {tititi. Resulullah, a.s., posla s njim ~etrdeset ljudi, kako navodi Ibn - Ishak, a u sahih hadisu stoji sedamdeset ljudi - zadnja brojka je ta~nija. Nadredi im El - Munzira bin Amra, jednog iz plemena Benu - Saide, koji je imao nadimak Oslobo|en da umre (Molio je da ga oslobode iz zarobljeni{tva, a za uzvrat }e se boriti za islam dok ne umre). Ljudi koji su izabrani da idu u Ned`d bili su sve probrani, cijenjeni muslimani, u~a~i Kurana i poznavaoci islama. U putu su ~inili i dobra djela. Sabirali su drva, prodavali ih, a zatim kupovali hranu za siromahe ispred dàmija, u~ili su i tuma~ili Kuran, klanjali no}u i tako putovali dok nisu stigli do bunara Maunet, koji se nalazio na zemlji izme|u plemena Amir i Hurret bin Sulejm. Oni tu odsjedo{e. Odatle posla{e glasnika Harama bin Mulhana, brata Sulejmove majke s Resulullahovom, a.s., porukom Allahovom neprijatelju Amiru bin Tufejlu. Amir ne pogleda ni poruku ni ~ovjeka, ve} naredi da ga udare s le|a kopljem. Kad koplje probi njegovo tijelo, i kad ugleda krv Haram zavika: Allahu ekber, uspio sam, gospodara mi Kabe!

262


Allahov neprijatelj, Amir bin Tufejl pozva pleme Benu - Amira da krenu i pobiju ostale muslimane, ali im se oni ne odazva{e zbog garancije koju je dao Ebu - Berra bin Amir. Oni zatim pozva{e pleme Benu - Sulejm, pa im se odazva{e Isij, Real i Zukvan. Udruì{e se i opkoli{e Resulullahove, a.s., ashabe. Sve ih redom pobi{e u èstokom okr{aju, osim Kaba bin Zejda bin en - Ned`dàra. On je bio ranjen, ali je ostao u ìvotu do Bitke na Hendeku, gdje je poginuo. Amr bin Umejje ed - Dameri i El - Munzir bin Ukbe bin Amr oti{li su prije ovog stra{nog doga|aja da napasu deve, pa su iz daljine ugledali gavranove kako kruè oko mjesta gdje se odigrala bitka. Munzir i njegov drug vrati{e se i navali{e na neprijatelja. Borili su se do zadnjeg daha. Munzir poginu uz svoje drugove, a Amr bin Umejjea zarobi{e. Kad saznado{e da je porijeklom od Mudara, Amir ga otkupi i oslobodi u ime svoje majke koja je bila du`na osloboditi roba. Amr bin Umejje vrati se u Medinu, nose}i stra{ne i tu`ne vijesti o tragediji koja je zadesila sedamdeset ~asnih i vrijednih muslimana, ~ija se tragedija mogla porediti sa tragedijom Uhuda, s razlikom {to su ljudi na Uhudu krenuli u borbu spremni da poginu, a ovi krenuli na posao spremni da rade i djeluju u miru. Kad je Amr bin Umejje bio nedaleko od Medine, sjede u hladovinu jednog drveta da se odmori. Tada nai|o{e dvojica ljudi iz plemena Kulab, pa i oni sjedo{e da se odmore. Kad ova dvojica zaspa{e, Amr ih iznenada ubi, smatraju}i da se osvetio zbog svojih drugova. Kad ih je prekopao, na{ao je kod njih ugovor o primirju od Resulullaha, a.s., za koji nije znao. Kad se vratio u Medinu, obavijestio je Resulullaha, a.s., {ta je u~inio, a Resulullah, a.s., mu re~e: Ubio si dva ~ovjeka zbog kojih }u morati platiti veliku krvarinu i zbog kojih }e muslimani biti u te{koj neprilici od njihovih saveznika jevreja. 492 Taj neura~unljivi potez Amra bin Umejja bit }e uzrok bitke s jevrejskim plemenom Benu - Nadir, o ~emu }emo govoriti. Resulullah, a.s., bio je jako pogo|en ovom tragedijom kod Maune kao i tragedijom kod Er - Redìa, koje se desi{e neposredno jedna za drugom. 493 Obuze ga o~aj i tuga 494 do te mjere, da je prokleo ova plemena i narod koji pobi njegove drugove. U sahih hadisu koji prenosi Enes, r.a., navodi se da je: Resulullah, a.s., proklinjao ubice svojih drugova na Maunetu trideset jutara, prozivaju}i na jutarnjem namazu Reala,Zukvana, Lahjana i Isijjeta. Govorio je: Isijjete, odbio si pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, te{ko tebi! Allah, d`.{., objavi Svom Poslaniku, a.s., ajet koji smo u~ili dok nije derogiran. Obavijestite na{ narod da smo se sreli s na{im Gospodarom i da je On zadovoljan nama, a mi smo zadovoljni Njegovom odredbom. Tek nakon ovoga, Resulullah, a.s., prestao je s proklinjanjem. 495


263

BITKA S BENI EN - NADIROM Ranije smo spominjali da su jevreji stalno pravili smutnju i da su uznemiravali muslimane, te i druge dizali protiv islama. U ve}ini slu~ajeva nisu istupali s otvorenim sukobima i ratovima. Naj~e{}e su kovali zavjere, a otvoreno i javno ispoljavali mr`nju i neprijateljstvo. Pravili su ~esto smicalice, zbog kojih su muslimani bivali uznemiravani. Sve su to ~inili i pored potpisanih dogovora isporazuma. Nakon poraza jevrejskog plemena Benu - Kajnuka i nakon ubistva Kaba bin el - E{refa, prepali su se za sebe, pa su se malo primirili i sti{ali svoje neprijateljske strasti. Ali, nakon Bitke na Uhudu, ponovo im se vrati njihova gordost i ponovo po~e{e ispoljavati svoju mr`nju i netrpeljivost prema muslimanima. êsto su kontaktirali s munaficima i mu{ricima iz Meke. S njim su tajno radili protiv muslimana. 496 Resulullah, a.s., dugo je podnosio i strpljiv bio, dok oni ne pretjera{e u svom neprijateljstvu i zlu, posebno poslije doga|aja na Redìu i Mauni, pa poku{a{e Resulullaha, a.s., ubiti. Evo kako se to dogodilo. Nakon {to je Amr bin Umejje ubio ona dva ~ovjeka iz plemena Kilab, krenuo je Resulullah, a.s., da od muslimana i jevreja sakuplja krvarinu. S jednom grupom oti{ao je kod jevreja (a po ve} ranijem paragrafu ugovora s njima, imao je pravo na to), i kad im je zatraìo, oni odgovori{e: U~init }emo to, o Ebu - Kasime. Sjedi ovdje, dok ne obavimo posao. Resulullah, a.s., sjede kraj jednog zida da sa~eka dok izvr{e obe}anje. S njim sjedo{e i Ebu - Bekr, Omer, Alija i grupa ashaba. Jevreji se osami{e, a {ejtan ih je nagovorio na ovaj ~in bijede koja im je propisana, i oni skova{e plan da ubiju Allahovog Poslanika, a.s. Zatim reko{e me|usobno: Ko }e od nas uzeti ovu stijenu, popeti se na zid i baciti je na njegovu glavu i njome je razmrskati? Najgori od njih Amr bin Dàh{ re~e: Ja! Zatim im se obrati Selam bin Me{kem i re~e: Ne ~inite to, tako mi Boga, on }e biti obavije{ten o va{oj namjeri. Neka nam ugovor bude sudija. Oni su i pored toga bili uporni da svoju odluku provedu u djelo. U tome momentu, Dìbril Emin obavijesti Resulullaha, a.s., o njihovoj namjeri, pa Resulullah, a.s., ùstro ustade i pohita u Medinu. Ashabi ga sustigo{e i upita{e: Ti ustade i ode, a da mi i ne primijetismo. Resulullah, a.s., ispri~a im {ta su spremali jevreji. Ubrzo iza toga Resulullah, a.s., posla Muhammeda bin Meslemu kod jevreja Beni Nadir s porukom: Napustite Medinu, ne moète sa mnom stanovati u istom gradu. Dajem vam rok od deset dana. Koga poslije toga vidim, posje}i }u mu glavu.

264


Jevreji poslije ovoga nisu imali izbora. Po~e{e se spremati za odlazak. Me|utim, vrhovni vo|a munafika Abdullah bin Ubejj zatraì od jevreja da se nigdje ne iseljavaju i da se odupru tom zahtjevu. On im poru~i da ima dvije hiljade ljudi koje }e poslati da se s njima utvrde u njihovim ku}ama. I oni su spremni umrijeti brane}i ih. Ako budete protjerani, mi }emo sigurno s vama po}i, i kad se bude ticalo vas, nikad se nikome ne}emo pokoriti, a ako budete napadnuti, sigurno }emo vam u pomo} prite}i. (59:11) I prite}i }e vam u pomo} Kurejza i va{i saveznici Gatafan. Tada jevreji povrati{e samopouzdanje i odlu~i{e da ostanu i da se brane. Njihov poglavar Hujej bin Ahtab povjerova u rije~i munafi~kog vo|e i posla Resulullahu, a.s., poruku: Mi ne}emo napu{tati na{e domove, a ti ~ini {ta ho}e{! Ovakav odgovor jevrejskog vo|e dovodio je muslimane u vrlo te{ku situaciju. Povesti novu bitku i sukobiti se sa novim prijateljem u tim za njih te{kim historijskim trenucima, nije bio lahak posao. Beduini su bili protiv njih, poraz Uhuda jo{ se osje}ao. Tragedija, jedna za drugom, najboljih muslimanskih prvaka jo{ nije osu{ila suze u o~ima, a sada i jevreji, dobro naoruàni, brojno nadmo}niji, izazivaju na sukob i ne pomi{ljaju na predaju. Sve to navodi muslimane, mimo njihove volje na borbu, me|utim, njihova ~ula su bila svjeè uzdrmana prethodnim tragedijama, tako da su bili izloèni mnogim neuobi~ajenim nasiljima, bilo pojedinci ili skupine, stoga se nisu mnogo dvoumili, nego doneso{e odluku da se bore protiv Beni - Nadira, posebno nakon njihovog poku{aja da ubiju Resulullaha, a.s., pa ma kakav ishod bitke bio. Kad je Resulullahu, a.s., do{ao odgovor Hujej bin Ahtaba, on prizva Allaha, a ashabi zau~i{e tekbire, a zatim pozva{e muslimane. U Medini postavi za svoga zamjenika Ummi Mektuma, a Aliji dade barjak. Kad stigo{e do naselja Benu - Nadir, okruì{e ga, i Resulullah, a.s., naredi blokadu. Benu - Nadir zatvori{e se u svoje tvr|ave. Iz njih su ga|ali muslimane strijelam i kamenjem. Njihove ba{~e i u njima palme i razno drve}e bili su im uveliko za{tita. Resulullah, a.s., naredi da se palme posijeku, a ba{~e spale. O tome govori Kuran Kerim: To {to ste neke palme posijekli, ili da uspravno stoje ostavili - Allahovom voljom ste u~inili. (59:5) Pleme Benu - Kurejza napusti ih, Abdullah bin Ubejj iznevjeri ih, i njihovi saveznici od Gatafana ih izdado{e, i niko se od njih ne usudi da ih brani ili da im pomogne, stoga Allah, d`.{., poredi njihovu stvarnost: Sli~ni su {ejtanu kad kaè ~ovjeku: Budi nevjernik! - pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: Ti se mene vi{e ne ti~e{! (59:16) Opsada nije dugo trajala, svega {est no}i, ili pak kako neki kaù petnaest no}i, a onda Allah usadi u njihova srca strah, i oni pobaca{e oru`je i prihvati{e predaju. Posla{e poruku Resulullahu, a.s., u kojoj kaù: Mi }emo izi}i iz Medine. Resulullah, a.s., odgovori im da mogu izi}i s li~nim stvarima u rukama i sa svim {to mogu ponijeti njihove deve, osim oru`ja.


265

Oni prihvati{e uvjet, ali svoje ku}e sru{i{e svojim rukama, tovare}i na deve vrata i prozore, a neki ~ak i stupove. Sve ovo natovarili su na {est stotina deva, a povrh svega toga natovari{e na njih ène i djecu. Ve}ina njih otputova u pravcu Hajbera zajedno sa svojim prvacima Ibn - Ahtabom i Selam bin Ebi el - Hakikom. Jedna grupa otputova u [am. Dvojica jevreja primi{e islam i to Jamin bin Amr i Ebu - Sad bin Vehb. Oni za{titi{e svoj imetak. Resulullah, a.s., zaplijeni oru`je Beni - Nadira, zauze njihova imanja, ku}e i preostali imetak. Od oru`ja zate~e 50 oklopa, 50 kaciga i 340 sablji. Zemlja i imovina Benu - Nadira pripadala je samo Resulullahu, a.s. Preko nje se nisu otvarali slobodni pje{a~ki ili karavanski putevi. Nije je dijelio na petinu kao ratni plijen. Resulullah, a.s., podijeli je zatim prvim muhadìrima, koji nisu imali svoje zemlje i svoga doma. Tako|er dade dvojici ensarija: Ebu - Dudànetu i Sehlu bin Hunijfu, jer su bili siroma{ni. S te zemlje uzimao je godi{nju opskrbu za svoju porodicu, a ostatak prihoda tro{io je za naoruànje i konje koji }e sluìti u borbi na Allahovom putu. Pohod na Beni - Nadir bio je u mjesecu rebiul - evelu, 4. godine po Hid`ri ili augusta 635. godine. Povodom tog doga|aja Allah, d`.{., objavio je suru El - Ha{r u cijelosti. Allah je opisao progon jevreja i objelodanio pona{anje munafika. Tako|er je objavio propis El - feja, plijena koji je u vlasti samo Resulullaha, a.s.; pohvalio je muhadìre i ensarije. Zatim je Allah, d`.{., objasnio mogu}nost ra{}i{}avanja terena oko neprijatelja; primjer za to je sje~a stabala i paljenje terena. To se ne smatra fesadom, tj. neredom na zemlji, ve} se smatra ratnom potrebom. Allah, d`.{., je u ovoj suri oporu~io vjernicima obaveznu bogobojaznost i pripremu za ahiret. Suru je zavr{io o svojoj mo}i i veli~ini, navode}i svoja lijepa imena i Svoja svojstva. Ibn - Abbas znao je re}i za suru El - Ha{r: Reci - To je sura En - Nadir. 497

BITKA U NED@DU Pobjedom nad jevrejima Beni - Nadira, a bez gubitaka i `rtava, muslimani u Medini vrati{e svoj ugled i samopouzdanje. Munafici sti{a{e svoje strasti i prestado{e s javnim spletkarenjem. Resulullahu, a.s., pruàla se prilika da se obra~una s beduinima, koji su uznemiravali muslimane od poraza na Uhudu, i koji su napadali islamske u~enjake na putu njihove misije {irenja i tuma~enja vjere, ubijaju}i ih u niskosti i nevjerstvu. 498 Bili su se tako uzoholili da su pomi{ljali povesti rat protiv Medine.

266


Prije nego {to }e Resulullah, a.s., krenuti u pohod da dade dobru lekciju tim nabusitim i umi{ljenjim junacima pustinje, do njega do|o{e vijesti o grupiranju beduina i arapskih mnogoboà~kih plemena iz Gatafana, od porodica Benu - Muhariba i Benu - Salebeta, pa Resulullah, a.s., pozva vojsku da se spremi za pohod. Pretraì{e pustinjske rup~age Ned`da, posija{e sjeme straha u srca tih osornih beduina, da im vi{e nikada ne padnu na pamet ru`na djela koja su po~inili prema muslimanima. Tako u|e strah u pustinjska plemena koja su navikla na plja~ku i ubijanje, da su svaki put kad ~uju za pokret muslimana, bjeàli u brda da se tamo spasu. Nakon ovih uspje{nih pohoda na Benu - Nadir i Ned`d vrijedno bi bilo napomenuti jo{ jednu bitku koju su muslimani vodili u Ned`du, a oko koje ima nekih nesporazuma kod histori~ara islama i autora sira. Ta bitka u Ned`du je po njima bila u mjesecu rebius - sani ili dùmadel - ula, 4. godine po Hid`ri, a nazvana je Zatur - Rikaa. Me|utim, izgleda da je ovdje ime sporno. Bitka nije sporna, jer su muslimani u ovom periodu zaista vodili bitke, i ~istili teren od neprijatelja koji su ih svakodnevno ugroàvali. Strate{ki poloàj Medine zahtijevao je da bude sigurna sa svake strane i od svakog neprijatelja, bilo unutra{njeg ili vanjskog, pogotovo {to je Ebu - Sufjan pripremao obe}anu bitku - revan{ obe}an kada je napustio Uhud, a vrijeme tog obe}anja se pribliàvalo. Zato su muslimani vodili pohode na arapska plemena da ih umire ili pokore. Politika rata zahtijeva da se prag osigura prije nego {to se krene na vanjskog neprijatelja. A ta bitka koju je vodio Resulullah, a.s., krajem mjeseca, rebius - sani ili po~etkom dùmadel - ula, 4. g.h., nije nikako mogla biti bitka Zatur- Rikaa jer su u toj bitki u~estvovali Ebu - Hurejre, r.a. i Ebu - Musa el - E{ari, r.a. Ebu - Hurejre u~estvovao je u toj bitki kao musliman, a pouzdano se zna da je islam primio par dana prije Bitke za Hajber (koja je bila 7. g.h.). Tako|er je i Ebu - Musa el - E{ari prispio s Resulullahom, a.s., u Bitku za Hajber kao musliman. Zna~i Zatu - r- Rikaa nije mogla nikako biti prije Hajbera, nego poslije Hajbera. U Bitki Zatur - Rikaa Resulullah, a.s., klanjao je salatu - l - havl, namaz za strah, a propis za ovaj namaz objavljen je u Bitki za Asfan, koja je bila poslije Bitke na Hendeku. Bitka na Hendeku bila je krajem 5. g.h.

DRUGA BITKA NA BEDRU Kad su muslimani presjekli opasnost od arapskih beduinskih plemena i ugu{ili njihovu pohlepu, po~e{e se pripremati za ozbiljan susuret sa svojim najve}im neprijateljem, Kurej{ijama. Pro|e godina dana od Bedra, i pribliì se vrijeme zakazanog susreta dogovorenog na Uhudu.


267

Su|eno bi da Muhammed, a.s., sa svojim drugovima da do~eka Ebu - Sufjana i njegovu vojsku i da se ponovo oku{aju na bojnom polju, pa da se kona~no zna ko je pobije|en, a ko je pobjednik, i ko zavre|uje vlast, a ko ne. 499 Do|e mjesec {aban, 4. g.H. ili januar 626. g. i Resulullah, a.s., krenu na ~elu 1500 boraca i deset konja na zakazano mjesto. Bajrak je nosio Alija bin Ebi - Talib, a u Medini je Muhammed, a.s., ostavio za zamjenika Abdullaha bin Revaha. Resulullah, a.s., stigao je na Bedr i tu je ~ekao mu{rike. Ebu - Sufjan krenuo je s 2000 mu{rika iz Meke i s pedeset konja. Zaustavio se na putu prema Merri ez - Zahran, jedan dan hoda od Meke i odsjeo kod vode Mid`ne. Ebu - Sufjan nerado je krenuo iz Meke , duboko zami{ljen i upla{en zbog borbe s muslimanima. Obuzimao ga je veliki strah. Nesre}a je plijenila njegovim ~ulima. Kad je stigao do Zahrana, dalje nije smio i}i. Odlu~i da se vrati nazada. Svojim drugovima re~e: O Kurej{ije, vama odgovara samo dobra rodna godina u kojoj }ete birati plodove i piti mlijeko, a ova va{a godina su{na je i neplodna. (Zna~i nau~ili ste se na pobjedu i dobit, a ja osje}am poraz). Stoga se ja vra}am nazad, vratite se i vi. Izgleda da nije jedino Sufjan osje}ao strah i bojazan od neuspjeha, nego da je i ~itava vojska to osje}ala. Ljudi se bez imalo dvoumljenja ili suprotstavljanja ovom prijedlogu, a u isto vrijeme i bez poku{aja da nastave put i da se sretnu sa muslimanima, odlu~i{e na povratak. [to se ti~e muslimana, oni ostado{e na Bedru osam dana ~ekaju}i neprijatelja. Obavi{e za to vrijeme velike trgova~ke poslove. Ponijeli su dosta robe koju prodado{e i zaradi{e za svaki dirhem - dva. Potom se uputi{e u Medinu. Iznena|enje i neizvjesnost koji su visili u zraku, sada su bili pod njihovom kontrolom. Strah i bojazan postali su pro{lost, a oni su gospodarili situacijom. Taj pohod poznat je pod nazivom Sastanakl na Bedru ili Drugi Bedr ili Posljednji Bedr ili ~ak Mali Bedr. 500

BITKA NA DAVMETU - L - D@ENDELU Resulullah, a.s., vratio se s Bedra u sigurnu zonu Medine. Sve je naokolo odisalo mirom i sigruno{}u. Resulullahova, a.s., dràva u~vrstila je svoje temelje. Od sada }e se Resulullah, a.s., posvetiti i najudaljenijim arapskim granicama, sve dok muslimani ne zagospodare ~itavim podru~jem, i dok ih ne priznaju i prijatelji i neprijatelji. Nakon Malog Bedra Resulullah, a.s., provede u Medini {est mjeseci. Zatim stigo{e do njega vijesti da plemena oko Davmetu - l - Dèndela, u blizini [ama (Sirije) presijecaju trgova~ki put i vr{e prepade i plja~ke na sve prolaznike, i da su okupila veliki broj ljudi s

268


kojima }e udariti na Medinu. Resulullah, a.s., postavi u Medini Sebaa bin Urfeta el - Gaffarija i krenu s hiljadu muslimana 25. rebiul - evela, 5. g.H. Za vodi~a puta uze ~ovjeka iz plemena Benu - Uzre, a zvao se Mezkur. Putovao je no}u, a odmarao se danju kako bi iznenadno napao neprijatelje. KAd im se pribliìo, oni se dado{e u bijeg. Onda Resulullah, a.s., udari na pje{adiju i vo|e. Koga je stigao ubio ga je, a ko je uspio pobje}i, pobjegao je. Stanovnici, doma}ini Davmetu - l - Dèndela, razbjeà{e se na sve strane. KAd muslimani stigo{e u njihovo naselje, ne na|o{e nikoga. Tu Resulullah, a.s., provede nekoliko dana, razasla vojsku na sve strane, ali nikoga od njih ne na|o{e. Potom se vrati u Medinu. U tom pohodu se pomiri s Ujejnet Hisnom. Dumet je poznato mjesto na granici sa Sirijom. Izme|u njega i Damaska udaljenost je pet no}i. S tim brzim i èstokim prepadima i mudrim i odlu~nim potezima, uspio je Resulullah, a.s., podastrijeti sigurnost i uspostavljanje mira u ~itavoj regiji i kona~no dràti pod svojom kontrolom~itavu situaciju. Time je uspio usmjeriti sva zbivanja muslimana, nastoje}i da umanji njihove probleme unutra{nje i vanjske prirode, koji su se itekako bili nagomilali i sa svih strana ih okruìli. Smirili su se munafici i vi{e se nisu otvoreno pojavljivali. Iselilo je jedno jevrejsko pleme, mada je ostalo jo{ jedno, ali je ono ~uvalo kom{ijske odnose, po{tovalo ugovor i primirje. Arapska i beduinska plemena, tako|er se primiri{e, a Kurej{ije odustado{e od sukoba s muslimanima. Tada muslimani dobi{e priliku za {irenje i tuma~enje islama - vjere Allaha, Gospodara svjetova.

BITKA EL - AHZAB - NA HENDEKU Nakon {to se vrati mir i sigurnost, smiri se i situacija na Arabijskom poluotoku, poslije bitaka i pohoda koji su trajali vi{e od godinu dana. Jedini se jo{ nisu opametili jevreji, iako su okusili poniènje i sramotu kao razultat izdaje, zavjere i njihovih spletkarenja, oni se nisu probudili iz magle u kojoj su ìvjeli. Oni se i pored prividnih poku{aja ne smiri{e, a niti uze{e pouku iz poraza i nesre}e koja ih je zasluèno sna{la. Nakon sklanjanja u Hajber, i{~ekivali su rezultate Resulullahovih, a.s., akcija, da vide {ta }e se desiti s muslimanima u sukobu s mu{ricima (mnogobo{cima). Po{to vrijeme krenu u korist muslimana, jevreji izgubi{e priliku za {irenje svoga utjecaja na tom prostoru i za u~vr{}ivanje svoje vlasti, pa po~e{e izgarati od jada i muke. Doneso{e nanovo neopozivu odluku da otpo~nu svoje djelovanje protiv muslimana. Po~eli su spremati plan i traìti priliku da zadaju udarac muslimanima, koji }e biti smrtonosan i kona~no posljednji u njihovom ìvotu. Po{to nisu imali ni nalazili u sebi povoda za direktno blamiranje muslimana, iskova{e stra{an plan za tu priliku. Krenu dvadeset jevrejskih prvaka i uglednih li~nosti plemena Benu - Nadir kod Kurej{ija u Meku podsti~u}i ih da napadnu Resulullaha, a.s., i da njih, jevreje, nadrede muslimanima u vlasti. Obe}a{e im da }e i oni njima pomo}i. Kurej{ije im to obe}a{e, posebno nakon njihovog sramnog povratka s puta bez vo|ene Bitke na Bedru. U toj novoj situaciji vidjeli su priliku za spasavanje ~asti i svoga ugleda. Ova delegacija jevreja otputova u Gatafan pa pozva i arapske beduine, isto kao i Kurej{ije. I oni prihvati{e poziv. Potom u~ini isto i s arapaskim plemenima - mu{ricima, pa im neka obe}a{e, a neka odbi{e savez. Tako su jevrejske vo|e i poglavari uspjeli ujediniti stranke kufra (nevjerstva) protiv Allahovog Poslanika, a.s., i njegove vjere i muslimana. I stvarno s juga krenu{e Kurej{ije, Kenanije i njihovi saveznici Ehlu Tihame. Svima njima vo|a je bio Ebu - Sufjan. Vojska je brojala ~etiri hiljade boraca.

270


Njima se pridruì{e Ebu - Sulejm na putnom prevoju Zahra. S istoka krenu{e plemena Gatafana, i to: Benu - Fezzaret pod vo|stvom Ujejneta bin Hisna, Benu - Murre pod vo|stvom El - Harisa bin Avfa, Benu - E{dèa pod vo|stvom Musara bin Ruhajle, te Benu - Esed i druga plemena. Te plemenske skupine krenu{e ka Medini prema prethodno utvr|enom dogovoru. Nakon nekoliko dana stigo{e i smjesti{e se oko Medine. Bilo ih je deset hiljada ratnika. Broj koji u svakom pogledu prema{uje brojku sveukupnog stanovni{tva Medine, uzimaju}i u obzir i ène, i djecu, i starce. Da je kojim slu~ajem ova gomila od plemena ili regrutiranih vojnika izbila iznenada pred Medinu, bila bi to najve}a opasnost po opstanak muslimanskog bi}a od po~etka islama pa do tada. Me|utim, medinsko vo|stvo bilo je budno i trezveno. Dan - no} imalo je svoje izvidnice koje su motrile na sva zbivanja, ne samo oko Medine, ve} diljem Poluotoka. Sve ove plemenske skupine nisu se bile ni pomjerile iz svojih mjesta, a ve} su muslimani imali vijesti sa svim potrebnim podacima. Resulullah, a.s., sazva vrhovno vije}e, [uru, na kome se raspravljalo o planu odbrane Medine i muslimana. Nakon iscrpne analize ~itave situacije, i rasprave koja je vo|ena izme|u vije}a i vojnog vrha, sloì{e se da prihvate prijedlog ~asnog ashaba Selmana Farisije, r.a. Selman re~e: O Allahov Poslani~e, mi smo u Perziji imali obi~aj, ako nas napadnu u gradu, da se osiguramo hendekom (oko grada iskopan kanal). To je bio mudar prijedlog i vrsta odbrambene taktike koju Arapi do tada nisu poznavali. Resulullah, a.s., pohita da ovaj plan provede u djelo. Naredi svakoj grupi od deset ljudi da iskopaju ~etrdeset ar{ina kanala. Muslimani su s velikim elanom i ozbiljno{}u pristupili ovom poslu. Kopali su rovove, a Resulullah, a.s., bodrio ih je i sam u~estvovao u ovome poslu. U Buhariji se navodi od Sehla bin Sada koji pri~a: Bili smo s Resulullahom, a.s., na (hendeku) kopanju kanala oko Medine. Oni su kopali, a mi nosili zemlju na le|ima. Tad je Resulullah, a.s., izrekao stihove: Allahumme, la aj{e ill aj{e - l - Ahira fagfir lil muhadìrine ve - l - Ensara. 501 Moj Allahu, ovaj ìvot nije ni{ta tek je ìvot, ìvot ahireta. Oprosti muhadìrima i ensarijama ljudima mog ummeta. 502 Od Enesa, r.a., prenosi se: Oti{ao je Resulullah, a.s., da vidi kopanje hendeka i ugledao muhadìre i ensarije kako kopaju, a bilo je prili~no hladno jutro. Oni nisu imali sluge i robove da to rade za njih. Kad je ugledao Resulullah, a.s., i ashabe kako su umorni i gladni, citira stihove:


271

Allahume inne - l - aj{e, aj{e - l - ahire fagfir bil ensari ve - l - muhadìre. Moj Allahu, zaista je pravi ìvot ìvot ahireta, Oprosti ensarijama i muhadìrima. Kopa~i mu odgovori{e svim srcem: Nahnu - l - lezine bajena Muhammeda Ale - l - dìhadi ma bekina ebbeda. 503 Mi smo ti koji smo se zarekli Muhammedu na vje~ni dìhad dokle god smo u ìvotu. Prenosi se tako|er od Beraa bin Aziba, koji kaè: Vidio sam Resulullaha, a.s., kako odnosi zemlju iz kanala. Od silne pra{ine nije mu se vidjela koà na stomaku. Resulullah, a.s., je znao dosta stihova; ~uo sam ga kako citira stihove Ibn - Revvahe, dok je odvla~io zemlju: Allahumme lev la ente mehtedejna ve la tesaddekna ve la sallejna Fenzilenne sekineten alejna ve sebbiti - l - akdame in la kina Inne - l - ula kad begu alejna ve in eradu fitneten ebejna. Ovi stihovi u prevodu su prepri~ani: Gospodaru moj, da nije Tebe mi ne bismo bili na pravom putu. Ne bismo znali udijeliti sadaku, a niti klanjati namaz. Spusti na nas smiraj Svoj i u~vrsti nam noge ako posrnemo. Nevjernici nam nasilje ~ine, a ako ho}e nered, mi ga odbijamo. El - Beraa nastavlja: Resulullah, a.s., je posebnom duìnom melodije nagla{avao rimu ovih stihova.Muslimani su s velikim elanom radili na kopanju Hendeka. Uz veliki fizi~ki napor bili su gladni da su osje}ali bolove u stomaku. Enes, r.a., pri~a: Kopa~i su dobivali pregr{t p{enice od koje bi se za svaku grupu (od deset ljudi) pravio po jedan hljep~i}, koji su prismakali s malo masno}e. Ljudi su bili gladni, a to jelo je izazivalo nelagodnost i imalo je neugodan miris. 504 Ebu - Talha pri~a: Poàlili smo se Resulullahu, a.s., na glad i kada smo otkrili stomake svako je imao privezan po jedan kamen, zatim je Resulullah, a.s., otkrio svoj stomak i imao je privezana dva kamena. 505 Prilikom kopanja hendeka pojavili su se znakovi (ajeti) kojima se potvr|uje poslanstvo Resulullahu, a.s., Vidio je Dàbir binAbdullah na Resulullahu, a.s., da ga èstoko pati glad, pa zakla brav~e, a njegova èna samelje nekoliko pregr{ti p{enice i napravi jelo. On pozva

272


Resulullaha, a.s., da do|e s nekolicinom ljudi i da to pojedu, a da ostali ne znaju. Resulullah, a.s., povede sve ljude s hendeka. Bilo ih je hiljadu. Svi su jeli to isto jelo i svi su se najeli, a meso osta kakvo je bilo. Tijesto od kojega je pravila i pekla hljeb, ostade kao netaknuto. 506 Sestra Numana bin Be{ira do|e i donese u pletari hurmi na hendek, da ru~aju otac im i daidà. Ona pro|e pokraj Resulullaha, a.s., i on joj zatraì hurmi. Ona mu istrese u krilo, a Resulullah, a.s., pozva kopa~e Hendeka da pri|u i jedu. Prilazili su, uzimali i jeli, a hrpa hurmi se stalno pove}avala dok se nije po~ela prosipati mimo krila. Svi su jeli i najeli se i na kraju odustali od jela. 507 Mnogo interesantnije od ovoga pripovijeda Tirmizi, on prenosi od Buharije, a Buharija od Dàbira, koji kaè: Dok smo kopali hendek, udarismo na veliku stijenu. Dovedosmo Resulullaha, a.s., i rekosmo: [ta da ~inimo dalje, ova stijena se poprije~ila? On re~e: Ja }u je izvaditi. Zatim pri|e, a uz stomak mu privezan kamen. Tri dana smo proveli a da nismo zalogaja okusili. Resulullah, a.s., uze kramp i udari po stijen, a ona se rasu u pra{inu i pijesak.508 Tako|er pripovijeda El - Beraa: Dok smo kopali hendek, isprije~i nam se stijena koju nismo mogli razbiti krampom. Poàlismo se Resulullahu, a.s. On do|e, uze krampu i re~e: U ime Allaha, zatim udari jednim zamahom i re~e: Allahu ekber!, tada se otkide komad. Resulullah, a.s., re~e: Dobio sam klju~eve [Ama, tako mi Allaha, vidim njegove crvene dvorce ovog momenta, potom zamahnu drugi puta i udari. Otpade drugi komad, a on re~e: Allahu ekber! Osvojit }u Perziju, tako mi Allaha, ja vidim bijele dvore na trgovima, sada. Zatim udari i tre}i put i re~e: Bismillahi - u ime Allaha, pa se izdrobi ostatak stijene, a on re~e: Dobio sam klju~eve Jemena, tako mi Allaha, s ovog mog mjesta vidim vrata Sane 509 Sli~no ovome pripovijeda Ibn - Ishak od Selmana Farisije, r.a. 510 [to se ti~e strate{kog poloàja Medine, okruìvala su je brda, kamenjari i plantaè palmi, sa svih strana osim sa sjeverne. Stoga je Resulullah, a.s., kao vrli strate{ki i vojni tru~njak znao da }e sva vojska neprijatelja navaliti na Medinu s te sjeverne strane i da je nemogu}e pri}i lahko gradu s ostalih strana. Stoga je Hendek kopan samo s te sjeverne strane. Muslimani su hendek kopali po cio dan, a nave~er bi se vra}ali ku}ama na odmor. Hendek je zavr{en prema planu prije dolaska idolopokoni~ke vojske pod zidine Medine. 511 Kurej{ije se pomoli{e s ~etiri hiljade vojnika koji se spusti{e u dolinu u kojoj su se skupljale bujice iz Rume, a izme|u El - Dèrfa i Zeabeta. Gatafanska plemena i ostala koja su im se pridruìla usput iz Ned`da pomoli{e se sa {est hiljada ratnika i smjesti{e se na Zeneb Nekamu s uhudske strane. A kad su vjernici saveznike ugledali, rekli su: Ovo je ono {to su nam Allah i Poslanik Njegov obe}ali, i Allah i Poslanik Njegov istinu su govorili! - i to im je samo u~vrstilo vjerovanje i predanost. (33:22)


273

A munaficima - dvoli~njacima i prevrtljivcima, slabi}ima, kada ugleda{e ovu silnu vojsku srca se pokoleba{e i strah ih obuze: Kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obe}avali! (33:12) Resulullah, a.s., izi|e s tri hiljade muslimana, okrenutih le|ima brdu Selu i tu se u~vrsti{e. Izme|u njih i neprijatelja bio je hendek. Njihova stalna parola bila je: Oni ne}e pobijediti. Resulullah, a.s., u Medini je ostavio za svog zamjenika Ibn - Ummi Mektuma. Naredio je ènama i djeci da se sklone u tvr|ave Medine. Kad su mu{rici htjeli da napadnu muslimane i provale u Medinu, ugleda{e {irok kanal izme|u sebe i grada, te bijahu primorani na blokadu muslimana za koju se nisu spremili kada su po{li. Taj hendek, ova novina u strategiji ratovanja u potpunosti ih je iznenadila i nisu je nikako mogli ni predvidjeti, a kamoli prema njoj plan donositi. Mu{rici su srdito hodali du` kanala, bez uspjeha da pre|u. Ipak su tragali za slabom ta~kom odakle bi im po{lo za rukom da prodru u grad. Muslimanska vojska izlazila je u izvidnicu, napadaju}i mu{rike strijelama, kako ne bi mogli naru{iti kanal, ili ga zatrpati na nekome mjestu i time napraviti prolaz za napad. Dojadi kurej{ijskim junacima da beskorisno stoje i {etkaju oko hendeka bez ikakvih uspje{nih rezultata. Nisu opsadom mogli ni{ta u~initi, a nisu bili ni spremni za to. Stoga se izdvoji jedna grupa mu{rika u kojoj su bili Amr bin Abdu Vudd, Ikrime bin Ebi - Dèhel i Dirar bin el - Hattab, pa na|o{e najuè mjesto na kanalu da presko~e. Na konjima su i{li uokolo izme|u zidova Hendeka, unutar kanala. Pred njih izi|e Alija bin Ebi - Talib s grupom muslimana, pa im blokira{e uski prolaz kojim su usko~ili u kanal. Amr pozva na dvoboj. Alija bin Ebi - Talib uputi mu nekoliko rije~i zbog kojih se raspali - a bio je jedan od hrabrih mu{ri~kih junaka - on sko~i s konja i udari na Aliju. Nakon hrvanja i tu~e, Alija ga ubi. Ostali su bili poraèni, pa pobjego{e iz Hendeka kroz isti prolaz. Bili su upla{eni, pa Ikrime u strahu bjeè}i ostavi svoje koplje. Mu{rici su poku{avali u nekoliko sljede}ih dana da prodru preko Hendeka, ili da naprave prelaz preko njega, ali su ih muslimani u tome ometali uporno i konstantno. Napadali su ih strijelama i kopljima, tako da im propado{e svi poku{aji. Zbog ovih ~estih akcija koje su bile nu`ne i neophodne, Resulullahu, a.s., i muslimanima je pro{lo nekoliko namaza. U Muslimu i Buhariji od Dàbira, r.a., stoji, da je Omer ibn el - Hattab do{ao na dan Bitke na Hendeku i hulio kurej{ijske nevjernike, a zatim rekao: O Allahov Poslani~e, nisam stigao klanjati, a sunce samo {to nije za{lo, {ta da radim? Resulullah, a.s., mu re~e: Tako mi Allaha, nisam ni ja klanjao. Mi tada uzesmo abdest, a i Resulullah, a.s., pa klanjasmo ikindiju nakon zalaska sunca, a iza nje klanjasmo ak{am.

274


Resulullah, a.s., bio je veoma àlostan {to mu je pro{ao ikindija - namaz, pa zamoli Allaha da kazni mu{rike. U Buhariji stoji preneseno od Alije, da je Resulullah, a.s., rekao na dan Hendeka: Neka im Allah napuni njihove ku}e i njihove grobove vatrom, zato {to su nas zadràli od namaza ikindijskog, pa ga moradosmo klanjati poslije zalaska sunca. 513 U Ahmedovom i [afiijinom Musnedu stoji da su muslimani zbog zauzetosti oko mu{rika propustili podne, ikindiju, ak{am i jaciju, pa su sve namaze klanjali zajedno. Nevevija kaè: Ova predanja mogu se uskladiti ovako: Bitka na Hendeku trajala je danima pa su nekoliko dana spajali samo neke namaze, a nekoliko dana klanjali su sve namaze zajedno. 514 Iz navedenih hadisa zaklju~ujemo da je poku{aj probijanja preko Hendeka trajao vi{e dana. Mu{rici su se poku{avali probiti, a muslimani su se branili. Hendek je bio izme|u njih, te zbog toga nije ni do{lo do direktnog sukoba i krvavog rata. Zadovoljile su se obje strane prebacivanjem strijela i kopalja, kad nije moglo druga~ije. U ~itavome ovom mu{ri~kom pohodu i muslimanskoj odbrani, poginulo je samo nekoliko ljudi s obje strane, mogu se na prste izbrojati. [est muslimana i deset mu{rika pogo|eno je strijelom, a od toga dvojica i sabljom. U ovom strelja~kom prebacivanju ranjen je Sad bin Muaz, r.a., kopljem u riku, pa mu je presje~ena sredi{nja vena. Ranio ga je Kurej{ija Hiban ibn el - Arka. Sad se pomoli Allahu dovom: Moj Allahu, Ti zna{ da nemam draèg neprijatelja s kojim bih se borio u Tvoje ime od neprijatelja koji je zanijekao Tvoga Poslanika i protjerao ga iz ku}e. Ja sam siguran, Gospodaru moj, da si Ti odredio rat izme|u nas i njih, pa ako treba s njima jo{ ratovati, poìvi me zbog rata, zbog borbe protiv njih, a u Tvoje ime. A ako je rat gotov, onda neka pukne ova moja vena i neka umrem od nje. 515 Na kraju dove re~e: Ne dozvoli da umrem dok ne ugledam poraz Benu - Kurejze. 516 I dok su muslimani preìvljavali ove te{ke trenutke na borbenoj liniji, u svojim jazbinama su se prevrtale otrovne zmije kuju}i novu zavjeru, èle}i da izliju svoj otrov muslimanima u tijelo. Najve}i zlikovac Benu - Nadira pohita kod Benu - Kurejze (jevreji) i do|e do njihovog vo|e Kab bin Eseda, potpisnika ugovora i ~uvaoca zadane rije~i, koji je obe}ao Resulullahu, a.s., da }e mu prite}i u pomo} u slu~aju izbijanja rata. Hujej stiè do Kabovih vrata koja mu ovaj zalupi pred nosom, me|utim, Hujej je bio toliko uporan da mu Kab otvori vrata, a Hujej re~e: Do{ao sam kod tebe zbog starog poznanstva i starih veza. Doveo sam Kurej{ije i svu njihovu gospodu i junake. Eno ih na Mudèmeu - l - Esjal iz Rime. I doveo sam Gatafane sa njihovom gospodom i ratnicima. Eno ih na Zenibu Nekami kod Uhuda. Oni mi obe}a{e i dado{e rije~ da ne}e oti}i dok ne porazimo Muhammeda i one s njim. Kab mu odgovori: Ti si do{ao kaod mene u nezgodno vrijeme. Ne moè iz vedra neba


275

grmjeti i sijevati. Te{ko tebi, Hunejne! Pusti me na miru. Muhammed je prema meni iskren i osoba koja drì do rije~i obe}anja. Hujej je bio uporan s Kabom dok ga nije uspio nagovoriti da prekine zakletvu na vjenost i zadani rije~: ako budu Kurej{ije i Gatafan odustali od borbe s Muhammedom, da oni ostanu u ~vrstom savezu, pa {ta se desi s jednima, neka bude i s drugima. Kab s tim potezom raskide ugovor s Muhammedom, a.s., i pristupi savezu s mu{ricima, protiv muslimana.517 I zaista, jevreji Benu - Kurejze krenu{e s pripremama za rat. Ibn - Ishak kaè: Safija, k}er Abdul - Muttalibova, bila se sklonila u ku}u Hasana bin Sabita. Bio je i on sa ènam i djecom. Safija pri~a: Pokraj nas pro|e neki jevrejin, obilazio je oko bedema. Znali smo da su Benu - Kurejza stupili u rat s Resulullahom, a.s., jer su prekinuli ugovor. Nas nije imao niko odbraniti, jer su Resulullah, a.s., i svi ratnici van Medine, brane nas na Hendeku. Ma {ta da se nama desi, oni nam ne mogu do}i u pomo}. Rekoh tada - O Hasane, vidi{ ovog jevreja, on ne misli dobro, ja se bojim da on ostalim ìdovima ne otkrije na{ neza{ti}en poloàj, a nema ni Resulullaha, a.s., ni njegovih drugova. Si|i dole i ubij ga. - Hasan joj odgovori: -Tako mi Allaha, nemam ja za to hrabrosti. Safija re~e: Ja se obukoh, uzeh jedno drvo i si|oh do njega, zatim ga izudarah batinom dok ga ne ubih. Vratih se ne bedem i rekoh: - O Hasane, si|i dole i uzmi stvari s njega. Ja bih to u~inila, ali on je mu{ko. - Hasan re~e: - Meni nisu potrbne njegove stvari. Ovaj slavni podvig tetke Allahovog Poslanika, a.s., imao je dalekose`ne posljedice u za{titi èna i djece. Vjerovatno su jevreji mislili da ove bedeme ~uva muslimanska vojska, pa su poslali svog {pijuna da to izvidi i ne znaju}i da su bili potpuno neza{ti}eni. Me|utim, ubistvo njihovog {pijuna navelo ih je na takvo uvjerenje, pa nisu vi{e smjeli nikoga ni poslati. Me|utim, ipak su pruàli pomo} mu{ri~koj vojsci, pokazuju}i djelom da su uz njih, a protiv muslimana. Stoga ih muslimani kazni{e i uze{e im dvadeset deva. Vijest o izdaji jevreja Benu - Kurejza stiè do Resulullaha, a.s., i muslimana, pa Resulullah, a.s., hitno posla ljude da utvrde pravo stanje. Ako budu prekr{ili ugovor i primirje prekinuli, onda }e ih Resulullah, a.s., napasti kako to i dolikuje, i kao nalaù vojna pravila. U izvidnicu krenu{e: Sad bin Muaz, Sad bin Ubadet, Abdullah bin Revahha, Huvat bin Dùbejr. Naloìo im je: Idite i provjerite da li je ta~na ona vijest koja je do{la do nas? Ako je ta~na, meni signal po{aljite, a ne objavljujte javno pred narodom. A ako je vijst la`na, onda je glasno obznaite, neka narod ~uje. Kad se pribliì{e, muslimani vidje{e da je stanje gore nego {to su o~ekivali. Do~eka{e ih sa psovkom i mr`njom, a napado{e i Resulullaha, a.s., pa reko{e: Ko je Resulullah, a.s.? Nema primirja izme|u nas i Muhammeda, a nema ni ugovora. Muslimani se vrati{e u Medinu i signalizira{e Resulullahu, a.s., {ifrom: Adlun i Karetun, {to zna~i: jevreji su

276


u~inili kao {to su u~inili Adl i Karet s ashabima na dan Er - Redìa. I pored njihovog nastojanja da sakriju lo{u vijest, ljudi saznado{e za ovu te{ku jevrejsku obmanu i ugleda{e pred sobom jo{ jednu veliku opasnost. Za muslimane je situacija bila teà nego se moglo zamisliti. Izme|u njih i Benu Kurejze nije postojala prirodna prepreka koja bi {titila zale|e muslimana. Oni su mogli udariti s le|a, a muslimani su ispred sebe imali broj~anu silu preko koje se nisu mogli povu}i. A muslimanske ène i djeca bili su u blizini ovih agresivnih napada~a, bez sigurne za{tite i odbrane. Oni su bili u situaciji, upravo onakvoj kakvu opisuje Kuran: Kad su vam do{le i odozgo i odozdo (vojske), a du{a do{la do grkljana, i kada ste o Allahu sva{ta pomi{ljali - tada su vjernici bili u isku{enja stavljeni i ne mogu biti gore uznemireni. (30:10, 11) Jedan od munafika po~e smutnju plesti govore}i: Muhammed nam obe}a da }emo se opskrbiti blagom Kisraa i Kajsara (Perzije i Vizantije), a danas nam niko ne garantira da moèmo sigurno oti}i i u nu`nik. Jedan drugi dobaci Resulullahu, a.s.: Na{e ku}e su neza{ti}ene, dozvoli nam da odemo odavde i da se vratimo svojim ku}ama. Na{e ku}e su van Medine. O ovima Allah, d`.{., objavi: Kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obe}avali, kad su neki me|u njima rekli: O stanovnici Jesriba (Medine), ovdje vam nema stanka, zato se vratite, a drugi me|u njima traìli su dopu{tenje od Vjerovjesnika i govorili: Ku}e su na{e neza{ti}ene! - a nisu bile neza{ti}ene, ve} su oni htjeli da se izvuku... Resulullah, a.s.,povukao se u razmi{ljanje, od momenta kada je ~uo za izdaju Benu Kurejza. Dugo je leào i {utio, a onda, u jednom momentu ustade i povika: Allahu ekber, muslimani budite radosni, Allahova pomo} i pobjeda stiù. Nakon toga, skova plan za borbu. Kao dio ovoga plana, on posla straù u Medinu da za{titi ène i djecu od odmazde. Potom je ostalo ono bez ~ega se nije moglo iza}i iz ove situacije; odlu~uju}i sukob koji }e uni{titi savezna plemena. Da bi olak{ao situaciju , odlu~i da sklopi primirje s Ujejnom bin Hisnom i El - Harisom bin Avfom, dvojicom poglavara Gatafana, te da im da tre}inu medinske ljetine, a da oni da svojim narodom napuste ostala plemena. Tada bi se muslimani èstoko obra~unali s Kurej{ijama, ~iju su snagu dobro upoznali ranije, Oko ovog Resulullahovog, a.s., prijedloga povede se raspava. On zatraì mi{ljenje dvojice Sada (Sad bin Muaza i Sad bin Ubadeta), pa mu odgovori{e: OAllahov Poslani~e, ako ti je tako naredio Allah, mi se pokoravamo tome, a ako to ti ho}e{ da uradi{ tako radi nas, nama to ne treba. I mi i oni ljudi, ìvjeli smo u nevjerstvu, ~inili smo {irk Allahu (pripisivali mu druga) i vjerovali u kipove. Oni se ni ranije nisu nikada hranili na{im plodovima, osim u


277

gostoprimstvu, ili kad bi ih kupili. A sada, kada nas je Allah, d`.{., po~astio islamom i uputio nas u vjeru, kada nas je s tobom nagradio, zar da im sada damo od na{e imovine? Tako nam Allaha, ne! Mi }emo njima dati samo ono {to im sablje na{e pruè. Resulullah, a.s., prihvati njihovo mi{ljenje i re~e: @elio sam to uraditi radi vas, po{to sam vidio da su svi Arapi stali pod jednu zastavu protiv nas. Nakon ovoga, Uzvi{eni Allah, Njemu hvala, u~ini ne{to na {tetu neprijatelja, zavadi ih, razjedini i oslabi njihovu snagu i èlju za borbom. Povod tome je bio jedan doga|aj: Naime, do|e kod Resulullaha, a.s., jedan ~ovjek iz plemena Gatafan, a zvao se Nuajm bin Mesud bin Amir el - E{dèi, r.a., i re~e: O Allahov Poslani~e, ja sam primio islam. Niko iz mog naroda ne zna da sam musliman. Naredi {ta trebam raditi. Resulullah, a.s., re~e mu: Ti si samo jedan ~ovjek, pomozi nam koliko moè{. Rat je vje{tina, taktika i varka. On odmah ode kod Benu - Kurejze - s njima se u predislamsko doba druìo - i kad ga primi{e, re~e: Vi znate koliko vas ja volim i cijenim i u kakvom sam odnosu s vama. Oni odgovori{e: Tako je, znamo. On nastavi: Kurej{ije nisu kao {to ste vi i ne misle isto {to i vi. Vi ste na svojoj zemlji, u svojim ku}ama, sa svojom djecom, ènama i rodbinim. Imate svoj imetak. Za vas nije mogu}e da se selite odatle i mijenjate mjesto boravka. Znate i to da su Kurej{ije i Gatafanci do{li da ratuju protiv Muhammeda i njegovih drugova. Vi ih podupirete i pomaète protiv njega. Njihova zemlja, imeci, ène i djeca su na sigurnom i nisu u opasnosti, daleko su od Muhammeda. Ako se ukaè prilika Kurej{ijama i Gatafancima, oni }e to osvojiti, a ako ne, vratit }e se svojim ku}ama, a vas }e ostaviti da se s Muhammedom obra~unate. Oni povika{e: A {ta trebamo raditi, o Nuajme? On odgovri: Nemojte se snjima zajedno boriti dok vam ne dadnu svoje ljude kao garanciju (da budu va{i taoci). Oni reko{e: Dao si nam ideju. Potom Nuajm ode od njih i do|e kod Kurej{ija. On im re~e: Vi dobro znate koliki sam vam ja prijatelj. @elim, stoga, da vam dam jedan savjet! Reko{e dobro: Dobro. Slu{ajte, re~e on, jevreji su se pokajali {to su prekr{ili zadanu rije~ i ugovor sklopljen s Muhammedom i njegovim drugovima. Oni su ga obavijestili da }e uzeti od vas ljude i poslati ih Muhammedu kao taoce, a zatim }e ga potpomo}i protiv vas. Ako kojim slu~ajem zatraè od vas taoce, nemojte mi ih dati. Nakon toga ode kod Gatafana pa i njima ispri~a isto. Kada do|e subota nave~er, mjeseca {evala, 5. g.H., Kurej{ije posla{e poruku jevrejima: Mi nismo na svojoj zemlji, propast }e nam konji i deve, osiroma{it }emo. Dignite se s nama

278


da se zajedno borimo protiv Muhammeda. Jevreji im odgovori{e da je tog dana subota i reko{e: Vi znate {ta je bilo s prija{njim jevrejima kad su radili subotom, a jo{ uz to i kad pro|e subota, mi se ne}emo boriti zajedno s vama dok nam ne date svoje ljude, koji }e nam garancija biti za kasnije (taoci). Kad Kurej{ije ~u{e ovu vijest i oni i Gatafanci reko{e: Bog ti je dao Nuajme {to si nas posavjetovao. Istinu si rekao. Oni posla{e odgovor jevrejima: Mi, tako nam Boga, ne}emo nikoga dati, bolje vam je da idete s nama da se borimo protiv Muhammeda! Kurejza tada povika{e: Istinu nam je rekao Nuajm! Oni se opremi{e i me|usobno se sukobi{e. Izbi krvoproli}e izme|u jevreja i idolopoklonika. A u tom vremenu, muslimani su molili Uzvi{enog Allaha: Na{ Gospodaru, pokrij na{u sramotu, i u~ini sigurnima na{e porodice. Resulullah, a.s.,dovom je molio Allaha, d`.{., protiv nevjerni~kih skupina koje su se nalazile oko njih: Gospodaru moj, Ti Koji si spustio Knjigu i Koji brzo ra~une svodi{, pokori i porazi (Ahzabe) ujedinjenog neprijatelja, Gospodaru moj, porazi ih i rasturi ih. 518 Allah, d`.{., usli{a dove Resulullaha, a.s., i muslimana. Nakon {to se zavadi{e jevreji i mu{rici, i nakon {to sablje sijevnu{e me|u njima, Allah, d`.{., posla tako stra{an vjetar, da je bilo ~udo gledati kako lete {atori, predmeti, stvari, drve}e, ljudi. I odjednom uz taj stra{ni orkan, zemlja se zatresla zemljotresom koji se nastani u njihova srca, od meleka koje je Allah poslao, uzdrma njihovu snagu, sigurnost i samopouzdanje, a probudi strah i bojazan. Resulullah, a.s., te stra{ne no}i posla Huzejfea da vidi {ta du{mani rade. On ih zate~e u pre|a{njem stanju. Tr~ali su bezglavo unaokolo, kupili {to im je do ruku dolazilo i bjeàli prestra{eni. Huzejfe se vrati i prenese Resulullahu, a.s., da se plemena razilaze. Resulullah, a.s., zahvaljivao je Allahu, d`.{., koji odbi neprijatelja, a da ni{ta ne dobi{e i nikoga ne ubi{e. Allah, d`.{., je Svoje obe}anje ispunio, Svoju vojsku osnaìo, Svog Resula pomogao, i Sam du{mane porazio. Nakon toga Resulullah, a.s., i muslimanska vojska vrati{e se u Medinu. Bitka na Hendeku je bila 5. g.H. u mjesecu {evalu, prema ispravnijem mi{ljenju. Mu{rici su u opsadi dràli Resulullaha, a.s., i muslimane mjesec ili gotovo mjesec dana. Nakon uskla|ivanja izvora do{lo je do toga da je opsadno stanje po~elo u mjesecu {evalu, a zavr{ilo se u zul - kadetu. Prema Ibn - Sadu, Resulullah, a.s., vratio se s Hendeka u Medinu 23. zul - kadeta. Bitka El - Ahzab ili Hendek, nije prozrokovala nikakve {tete. To je bila bitka nerava. To je bio psiholo{ki rat. Iako nije bilo `rtava a ni {tete, to je bila za muslimane najteà i najopasnija bitka u historiji islama. Bio je to poraz za muslimansku vojsku koja izrasta u Medini. Arapi nisu imali vi{e nikakvih {ansi, jer nisu ni mogli sakupiti ve}u silu u ljudstvu od ove koja je do{la do Medine, udruèna i sastavljena od mnogih plemena.


279

Stoga je Resulullah, a.s., rekao nakon njihovog bijega: Od sada }emo mi njih napadati, a ne oni nas. Mi }emo i}i na njih. 519

POHOD NA BENU - KUREJZA Na dan kada se Resulullah, a.s., vratio u Medinu, Allh, d`.{., mu posla Dìbrila, a.s., u samo podne. On se taman okupao u ku}i Ummu Seleme. Dìbril mu re~e: Je si li ti to odloìo oru`je? Znaj da meleki nisu odloìli svoje oru`je. Ja se ne vra}am dok ti, odmah sada, ne pozove{ narod, s kojim ima{ da krene{ protiv Benu - Kurejze. Ja }u i}i ispred tebe i drmati njihove zidine i utvrde. U njihova srca ulijevat }u strah. Dìbril, a.s., tada je krenuo melekima. Resulullah, a.s., naredi mujezinu da svijetu obznani: Ko je poslu{an i pokoran, neka se odmah digne, ikindija - namaz neka ne klanja na drugome mjestu nego kod Benu Kurejza. On ostavi u Medini Ibn - Ummi Mektuma, bajrak dade Aliji bin Ebi - Talibu i uputi vojsku prema Benu - Kurejzi. Alija je i{ao, i kada se pribliìo zidinama Benu - Kurejze, ~u ruàn govor o Resulullahu, a.s. Resulullah, a.s., krenu na ~elu muhadìra i ensarija protiv Benu - Kurejza. Kada stigo{e do bunarskih voda, odsjedo{e kod bunara Ena, samo na trenutak. Poùri{e da bi mogli izvr{iti Resulullahovu, a.s., naredbu. Krenu{e prema Kurejzama. Ikindija ih zate~e na putu. Neki reko{e: Ikindiju }emo klanjati kako nam je nare|eno, kod Benu - Kurejza, tako da su neki klanjali ikindiju tek nakon jacije. Neki reko{e: Nije se to od nas traìlo, ve} se traìlo da brzo stignemo na odredi{te, pa klanja{e ikindiju na putu. Me|utim, Poslanik nije ukorio ni jednu stranu. Eto tako je na brzinu krenula muslimanska vojska. Kad su i oni zaka{njeli pristigli, bilo ih je tri hiljade. Bilo je i trideset konja. Oni opkoli{e Benu - KUrejze i proglasi{e blokadu. Kad opsada potraja i kada ih pritisnu glad, jevrejski poglavar Kab bin Esed predloì jevrejima tri mogu}a rje{enja: 1. da se predaju i prime islam, te sa~uvaju sebe, svoj imetak, sinove i ène. Tada im Kab re~e: Tako mi Boga, obistinilo vam se do sada da je Muhammed Boìji Poslanik, a o tome kaè i va{a Sveta knjiga; 2. da pobiju svojim rukama svoju djecu i ène i da sa sabljama navale na Resulullaha, a.s., i muslimane, te da se bore dok neko ne pobijedi;

280


3. ili da napadnu Resulullaha, a.s., i muslimane u subotu, a oni su sigurni da ne}e biti napadnuti subotom. Jevreji odbi{e sva tri Kabova prijedloga, a Kab bin Esed, njihov vo|a - u srd`bi i ljutnji re~e: Nikad, od kada vas je majka rodila pa do sada, niste imali odlu~nosti i pameti. Nakon svega toga Benu - Kurejzi nije ostao izbor druga~iji ve} da potpadne pod Resulullahov, a.s., sud. Prije toga èljeli su saznati od nekih muslimana, svojih saveznika, {ta }e biti s njima, ako prihvate Resulullahovu, a.s., presudu. Posla{e molbu Resulullahu, a.s., da im po{alje Ebu - Lubabeta, da ga pitaju za savjet. On je bio s njima u dobrim odnosima, njegova djeca i imanja bila su na podru~ju Beni Kurejz. Kad ga ugleda{e, prema njemu krene grupa ljudi, èna i djece, pla~u}i. On ih umiri, a oni upita{e: [ta misli{ Ebu - Lubabe, da li da prihvatmo da nam Muhammed sudi? On odgovori: Da!, a zatim pokaza rukom ispod vrata, kazav{i im da ih ~eka klanje. Ebu - Lubabe istog je momenta shvatio {ta je uradio, to jest da je prevario Allaha i Njegovog Poslanika, a.s., pa se direktno uputi u Medinu, ne svra}aju}i kod Resulullaha, a.s. Kad je stigao u Poslanikovu, a.s., dàmiju, zaveza se za stup dàmije i zakle se, da ga ne}e niko odvezati dok ga Resulullahova, a.s., ruka ne odveè i zakle se da ne}e nikada vi{e njegova noga kro~iti na zemlju Beni - Kurejze. Kada do|e vijest do Resulullaha, a.s., {ta je u~inio Ebu - Lubabe, on re~e: Da je do{ao direktno do mene, oprostio bih mu, ali kad je uradio to {to je uradio, ja ga ne}u odvezati s tog mjesta dok mu Allah ne oprosti. I pored toga {to je Ebu - Lubabe nagovijestio Benu - Kurejzi, oni odlu~i{e da prihvate Resulullahov , a.s., sud nad sobom. Jevreji su mogli dugo da izdrè opsadu, jer su u svojim zalihama imali svega dovoljno, a muslimani su bili naèstokoj hladno}i, a i hrane je nestalo, pa su bili i gladni i bosi, a potom jo{ i iscrpljeni zbog neprekidnih prethodnih ratova. I rat s Kurejzom je bio psiholo{kog karaktera. Benu - Kurejze bili su isprepadani. Allah, d`.{., uselio je strah u njihova srca. Njihova motivacija oslabi i dostiè najniì stupanj kada Alija bin Ebi - Talib i Zubejr bin el - Avvam istupi{e i Alija viknu: O odredu vjernika! Tako mi Allaha, okusit }u ono {to je Hamza okusio, ili }u osvojit njihovu utvrdu. Tada oni pohita{e da prihvate Resulullahovu, a.s., presudu. Resulullah, a.s., naredi da se mu{karci zarobe. Ruke su im vezali pod kontrolom Muhameda bin Seleme (ensarije), a ène i djecu odvojili su na drugu stranu. Predstavnici plemena El - Evs do|o{e do Resulullaha, a.s., i reko{e: O Allahov Poslani~e, u~inio si s Benu - Kajneka ono {to si u~inio, i oni su saveznici na{e bra}e iz plemena El - Hazred`, a ovo su na{i Prijatelji, pa budi dobar prema njima. Resulullah, a.s.,


281

upita: Bi li vam bilo drago da nad njima presudu donese neko va{? Odgovori{e: Da. Resulullah, a.s., re~e: Neka to bude Sad bin Muaz. Oni odgovori{e: Prihva}amo. Resulullah, a.s., posla vijest Sad bin Muazu u Medinu, koji nije s njima krenuo na put zbog rane zadobijene u Ahzab - bitki, pa on uzjaha magarca i do|e do Resulullaha, a.s., a jevreji, sada kao njegovi {ti}enici, povika{e: O Sade, budi fin i dobar prema svojim podanicima. Resulullah, a.s., te postavio da bude{ dobar, a on je {utio i ni jednu im nije odgovarao. Kad mu dojadi{e s govorom, on re~e: I Sadu do|e vrijeme da se na Allahovom putu ni~ijeg prijekora ne boji. Kad to ~u{e, neki jevreji vrati{e se u Medinu, a vijest o smrti }e mi saop{titi narod. Kad Sad do|e do Resulullaha, a.s., Poslanik re~e svojim ashabima: Ustanite prema svome poglavaru. Po{to su mu napravili mjesto da sjedne, reko{e: O Sadu, ovaj narod prihva}a tvoj sud. A on dodade: I moja odluka }e se provesti u djelo? Odgovori{e: Da. A ho}e li je prihvatiti muslimani? Reko{e: Da. I ostali?, pa nai{areti, svi koji su ovdje?, pa okrenu lice na stranu gdje je sjedio Resulullah, a.s., iz po{tovanja prema njemu. Da. Vaìt }e i za mene!, odgovori Resulullah, a.s. On zatim re~e: Donosim presudu: da se mu{karci pobiju, djeca i ène zarobe, a imetak podijeli. Resulullah, a.s., re~e: Sudio si prema Allahovom zakonu koji je iznad sedam nebesa. Sadova presuda bila je vi{e nego pravedna. Benu - Kurejza su za neprijateljstvo, izdaju, prevaru i svo zlo koje su nanosili muslimanima, spremili oru`je za krvavi obra~un s njima. Nakon pregleda njihovih ku}a muslimani na|o{e: 1500 sablji, 2000 strijela i kopalja, 300 oklopa, 500 {titova i kofa. Resulullah, a.s., naredi da se zatvore mu{karci Benu - Kurejza u ku}u Harisove k}erke, ène iz plemena Benun - Ned`dàr. Za njih se iskopa{e rupe na trgu Medine. Odvodili su ih na rupe i tu ih ubijali, grupu po grupu. Oni koji su bili u zatvoru sa svojim vo|om Kab bin Esedom, upita{e ga: [ta misli{, {ta }e biti s nama? On odgovori: Zar ni ovdje pameti nemate? Zar ne vidite da oni koji prozivaju ne odustaju, a ko od va{ih ode, ne vra}a se. Tako mi Boga, ubijanje. Bilo je oko 600 ili 700 ubijenih. Jedino na ovaj na~in moglo se stati u kraj zmijama otrovnicama i njihovom zlu i izdaji. Oni su prekr{ili zadanu rije~, pogazili ~vrsti ugovor, pomagali ujedinjenim plemenima da uni{te muslimane u njima najteèm momentu u ìvotu. Oni su tim svojim postupcima upisani u najve}e ratne zlikovce, koji su zasluìli smrtnu kaznu. U ovoj skupini ubijen je i najve}i savezni~ki zlikovac, spletkaro{ i lopov svih vremena, Hujej bin Ahtab, otac Safije, majke svih mumina, r.a. On je u{ao s Benu - Kurejzom u savez kada su ih napustile Kurej{ije i Gatafani pa se s njima utvrdio. Kab bin Esed mu je ranije obe}ao uto~i{te u vrijeme Bitke na Hendeku, kad je do{ao da traì od Kurejze prekid ugovora, i da pritekne u pomo} plemenima.

282


Kada ga privedo{e ruku svezanih za vrat, a na njemu je bio ogrta~ na kojem je posvuda napravio rupe koliko za jedan prst kako mu ne bi bio oduzet, re~e Allahovom Poslaniku, s.a.v.s.: Ne}u koriti sebe zbog neprijateljstva prema tebi, ali onaj ko se bori protiv Allaha, d`.{., biva pobje|en. Zatim re~e: O ljudi, nema sumnje u Allahovu naredbu, tu je Knjiga i Njegova odredba, i krvavi obra~un koji je Allah propisao za Benu-Izrael}ane. Zatim sjede, pa mu odsjeko{e glavu. Od njihovih èna ubijena je samo jedna, koja je ubila muslimana Hillada bin Suvejda, baciv{i na njega veliki kamen. Zbog toga je tako zavr{ila. Resulullah, a.s., naredio je da ne ubijaju one koji nisu bili punoljetni. Takav je bio Atijja el - Kerezi. On osta u ìvotu, zatim primi islam i ubroja se u ashabe. Sabit bin Kajs zatraì od Resulullaha, a.s., da mu pokloni Ez - Zubejra bin Bataa s njegovim imetkom i porodicom, a Sabit je Ez - Zubejru dugovao dobro~instvo, i Resulullah, a.s., njega i njegovu porodicu dodijeli Sabitu. Sabit re~e Ez - Zubejru: Meni te je poklonio Resulullah, a.s., kao i tvoju porodicu i imetak, a ja ti ih vra}am. Nakon {to sazna za pogubljenje svoga naroda, Ez - Zubejr re~e: Ja od tebe traìm, radi na{eg ranijeg prijateljstva, da me pridruì{ mojim najmilijim, tj. da ga ubije. Sabit mu to ispuni i ubi ga. Jedino od njegove djece ostavi u ìvotu Abdurrahmana bin Zubeira, koji primi islam i postade jedan od ashaba. Tako|er, Umul - Munzir, Selma, poznata kao k}er Kajsa en - Ned`dàrije, zatraì da joj poklone Rufaat bin Samuela el - Karziju, pa joj to i u~ini{e. Ona ga ostavi u ìvotu, a on primi islam i postade ashab. No} uo~i presude, islam je primila jedna grupa koja je bila pomilovana. Oprosti{e im krv, imetke i porodice. Te no}i, Medinu je napustio i jedan neutralni jevrej koji nije u~estvovao u neprijateljstvu prema Resulullahu, a.s. On se zvao Amr. Njega ugleda Muhammed bin Selema, vo|a straè Poslanikove, pa kada ga prepozna, pusti ga da ode, ali ne zna gdje je oti{ao. Resulullah, a.s., podijeli imovinu Benu - Kurejze nakon {to odvoji petinu. Tri dijela za konjanike, od toga dva za konja i jedan dio za pje{aka. Roblje posla u Ned`d po Sad bin Zejdu, ensariji, da ih proda i za njih kupi oru`je i konje. Resulullah, a.s., odabra za sebe Rejhanu, k}er Amra bin Hanakata, koja je bila kod Resulullaha, a.s., u vlasni{tvu sve do njegove smrti, kako kaè Ibn - Ishak 520, a El - Kelbi kaè: Resulullah, a.s., nju je oslobodio zarobljeni{tva i 6. g.H. oènio se njome. Ona je umrla kad se on vratio sa Oprosnog hadà, pa ju je zakopao u Dènnetu - l - Bekii. 521 Kad se zavr{i problem sa Kurejzom, Allah, d`.{., usli{a dovu Svoga dobrog roba Sad bin Muaza, r.a. , koju smo ranije naveli u okviru Bitke na Hendeku. Nakon bitke, Resulullah, a.s., njemu je razapeo {ator u svom mesdìdu, da ga u bolesti moè obilaziti. Kad je stradalo pleme Benu - Kurejza i njegova rana se raspade. Ai{a, r.a., pri~a: Rana mu se


283

raspade i nisu je mogli nikako previti, jer je krv stalno tekla. U mesdìdu je bio tako|er {ator Benu - Gaffara, pa kad je krv dotekla do njih, upita{e: O vi kom{ije, {ta nam ovo dolazi s va{e strane?, kad ono Sad krvari iz svoje rane. Umro je ubrzo od toga. 522 U Buhariji i Muslimu prenosi se od Dàbira da je Resulullah, a.s., rekao: Zatresao se Ar{ur - Rahmani (Boìje prijestolje) zbog smrti Sada bin Muaza. 523 Tirmizi je uvrstio u sahih hadise Enesov hadis u kojem kaè: Kad su ponijeli dènazu Sada bin Muaza, munafici su rekli: Kako je lahko njegovo tijelo, a Resulullah, a.s., re~e: Zaista su ga meleki nosili! 524 U toku opsade Benu - Kurejze, ubijen je jedan musliman i to Hallad bin Suvejd, kada ga je ga|ala jevrejka kamenom. U toku opsade umro je prirodnom smr}u Ebu - Sinan bin Muhsin, brat Ukka{a. [to se ti~e Ebu - Lubabe, koji se svezao za stup u mesdìdu, proveo je {est no}i tako svezan. @ena mu je dolazila svaki namaski vakat, pa bi ga odvezala da klanja, a onda bi ga opet svezala. Tada do Resulullaha, a.s., do|e njegova dova pokajanj, nave~er, dok je Resulullah, a.s., bio u ku}i Ummu - Seleme. Ummu Selema ustade i kroz ku}na vrata re~e Ebu - Lubabu: Obraduj se , o Ebu - Lubaba, Allah ti je oprostio!, a ljudi pohita{e da ga oslobode. On odbi pomo} bilo kog osim Resulullaha, a.s. Kad je Resulullah, a.s., i{ao na sabah - namaz, pro{ao je pokraj njega i odvezao ga. Na kraju, da jo{ jednom spomenemo, da je bitka Benu - Kurejza bila u zul - kadetu, 5. g.H., i da je opsada trajala 25 dana. 525 U povodu ove bitke El - Ahzab ili Hendek i bitke s Benu - Kurejzom, Allah, d`.{., objavio je ajete u suri El - Ahzab. U njima je komentirao najzna~ajnije doga|aje izme|u mumina (vjernika) i munafika (licemjera), zatim napu{tanje borbe od plemena, kao i rezultate izdaje od pripadnika Knjige - jevreja.

284


VOJNE AKTIVNOSTI POSLIJE BITKE BENU - KUREJZE UBISTVO SELAMA BIN EBI EL - HAKIKA Selam bin Ebu el - Hakik - nadimkom Ebu Rafi - bio je jedan od najve}ih jevrejskih kriminalaca, koji je podigao i ujedinio arapska plemena protiv muslimana i pomogao ih velikim materijalnim dobrima. 526 On je li~no vrije|ao Resulullaha, a.s. Kad su se muslimani obra~unali s Benu - Kurejzom, zatraì{e dozvolu od Resulullaha, a.s., da ubiju Ebu - Rafia. Kab bin el - E{refa imali su privilegiju ubiti ljudi iz plemena El - Evs. Pleme El - Hazred` je tako|er èljelo u~initi veliko djelo za islam, pa da budu na istom nivou kao i El - Evs. Stoga pohita{e da dobiju dozvolu od Resulullaha, a.s., da njima dodijeli privilegiju da ubiju Selama bin Ebu el - Hakika (Ebu - Rafi). Resulullah, a.s., dozvoli im, ali zabrani da se ubijaju ène i djeca. Opremi se grupica od pet ljudi, svi iz porodice Benu - Selema, Hazred`lije. Vo|a im je bio Abdullah bin Atik. Ova grupica krenu prema Hajberu gdje su se nalazile utvrde Benu - Rafia. Kad im se pribliì{e, padao je mrak i ljudi su zatvarali stoku s pa{e. Abdullah bin Atik re~e svojim drugovima: Ne idite s tog mjesta, ja odoh da obi|em ne bih li na{ao otvorena vrata da u|em. On ode i na|e otvorena vrata, a zatim se zagrnu svojim ogrta~em kao da }e obaviti nu`du i tako ostade ~u~e}i dok ljudi ne u|o{e u ku}e. Zatim mu se obrati vrata: O Abdullahu, 527 ako ho}e{ da u|e{, u|i, jer ja ho}u da zaklju~am vrata. Abdullah bin Atik pri~a: Ja u|oh i pritajih se. Kad ljudi u|o{e u ku}e i kapije se zatvori{e, a reze se postavi{e, ustadoh iz mraka, pa skidoh rezu i otvorih vrata. Ebu - Rafia sijelio je sa svojim dru{tvom u dvori{tu. Kad ode dru{tvo od njega, odoh do njega. Otvarao sam i zatvarao vrata svima koji su dolazili. Pomislih: ako me ljudi primijete, ne}e me uhvatiti dok ga ne ubijem. Ja mu se privukoh. On je sjedio u mraku u ku}i me|u svojom djecom. Nisam mogao ta~no znati gdje on sjedi. Viknuh: Ebu - Rafia! - a on upita: Ko je to? Krenuh prema glasu i udarih svojom sabljom, a ni sam ne znam kako. On vrisnu, a ja izletih i sklonih se malo u stranu u mrak. Pri~ekah, a onda opet uletjeh kod njega i upitah: Ko to vi~e , o Ebu - Rafia? On odgovori: Kukala ti majka, neki ~ovjek je u ku}i, maloprije me je udario sabljom. Potom ga ja udarih sabljom vi{e puta, ali ga ne ubih. Na kraju zabodoh sablju u njegov


285

stomak i kad ona izi|e na le|a, znadoh da sam ga ubio. Zatim sam otvarao vrata jedna za drugim, sve dok nisam do{ao do vrata iza kojih su bile stepenice. Ja zakora~ih i na|oh se na zemlji, a bila je mjese~ina. Slomio sam nogu, pa je zamotah svojim turbanom. Zatim sam sjeo na vrata i rekao sebi da ne}u oti}i dok ne saznam da li sam ga ubio ili ne. Kad pijevci zapjeva{e, glasnik puhnu u rog i re~e: Ogla{avam smrt Ebu - Rafia, trgovca, stanovnika Hidàza. Kad to ~uh, pohitah kod svojih drugova i rekoh: Spas, Allah je ubio Ebu - Rafia. Zatim odosmo u Medinu i ja ispri~ah Resulullahu, a.s., {ta se dogodilo, a on re~e: Pruì svoju nogu. Ja je pruìh, a on protra ranu svojom rukomi bi kao da i nije slomljena. 528 Ovo nam je prenio Buharija, a Ibn - Ishak kaè da je cijela grupa u{la kod Ebu - Rafia i da su svi u~estvovali u njegovom ubijanju, a zadnji koji mu je zadao smrtonosni udarac, bio je Abdullah bin Enis. U Ishakovom predanju stoji da su Hazred`lije poslije ubistva Ebu - Rafia krenule da izi|u, a bio je mrak, te Abdullah bin Atik slomi nogu. Oni ga poneso{e do korita za vodu i tu se sakri{e. Jevreji zapali{e vatre na sve strane, a zatim po~e{e pretraìvati okolicu. Kad ne na|o{e nikoga, vrati{e se svom ubijenom drugu. Kad jevreji odo{e, Hazred`lije poneso{e Abdullaha bin Atika i odo{e u Medinu do Resulullaha, a.s. 529 Ova akcija je bila u zul - kadetu, ili zul - hidètu, 5. g.H. 530 Kad se vratio Resulullah, a.s., iz Bitke Ahzab i Kurejza, i kada je izvr{io presudu nad ratnim kriminalcima, zapo~eo je nove odgojne pohode na arapska i beduinska plemena koja nisu prihva}ala prirodne zakone mira i sigurnosti na lijep na~in, ve} samo silom.

POHOD MUHAMMEDA BIN MESLEME To je bio prvi pohod na odmetni~ka plemena koja su u~estvovala u Ahzabu protiv muslimana. U ovoj konji~koj izvidnici u~estvovalo je trideset jaha~a, koji se uputi{e u El - Karta pokraj Darje u El - Bikratu (Ned`d). Izme|u Darjetza i Medine je sedam dana puta. Krenuli su 10. muharema, 6. g.H. Od Darjeta su nastavili do doline Benu Bekra bin Kulaba. Odmah su ih napali, i oni pobjego{e, a muslimani zarobi{e veliki plijen. U Medinu su se vratili 29. muharema. Sa sobom su povelizarobljeni{tvo Sumamea bin Esala el - Hanefiju, poglavara plemena Benu - Hanife. On je kriomice krenuo da ubije Resulullaha, a.s., po naredbi Musejleme Kezzaba. 531 Muslimani ga uhvati{e i povedo{e sa sobom. Kad ga dovedo{e u Medinu, zaveza{e ga za stup mesdìda. Kad je Resulullah, a.s., do{ao da ga vidi, re~e: [ta je s tobom Sumame? Ni{ta, sve je u redu, o Muhammede; ako }e{ da ubije{, prolit }e{ samo krv, ako }e{ pomilovati, pomilovat }e{ zahvalnog, ako traì{ imetak, reci, {to god zatraì{ dobit }e{. Muhammed, a.s., ostavi ga i ode.

286


Kad nai|e drugi put pored njega postavi mu isto pitanje, a on mu odgovori kao i prvi put. Kad pro|e Resulullah, a.s., pokraj njega tre}i put, i po{to bi isto pitanje i isti odgovor, Resulullah, a.s., re~e: Pustite Sumamea. Pusti{e ga, a on ode do najbliè palme kraj mesdìda, okupa se, a zatim do|e kod Poslanika, a.s., primi islam i re~e: Tako mi Allaha, nije na zemlji bilo meni mrèg lica od tvoga lica, a sada mi tvoje lice postade najdraè na svijetu. I tako mi Allaha, nije bilo na zemlji meni mrè vjere od tvoje vjere, a sada mi postade najdraà vjere. Tvoji me konjanici pokupi{e, a ja sam èlio i}i da obavim umru. Resulullah, a.s.,obradova ga i re~e mu da ode obaviti umru. Kad je on stigao u Meku, Kurej{ije mu reko{e: Ti promijeni vjeru, o Sumame? On odgovori: Ne, tako mi Allaha, ve} postadoh musliman kao {to je i Muhammed, a.s. Znajte dobro, da vam ne}e do}i s Jemame ni zrno p{enice bez dozvole Resulullahove, a.s. Jemama je bio seoski predio Meke gdje su uspijevale ìtarice. Kad Sumame ode u svoj kraj, zabrani da se p{enica isporu~i u Meku. Kurej{ije su se uzmu~ile, a onda napisa{e Resulullahu, a.s., pismo u kojem ga mole da im se smiluje i da zamoli Sumamea da im po{alje ìtarice. Resulullah, a.s., to i u~ini, a on im isporu~i. 532

POHOD NA BENU - LIHJAN Benu - Lihjan je pleme koje je obmanulo deset ashaba na Er - Redìu i koje je bilo uzrok njihovom stradanju. Ali, po{to je njihovo naselje bilo duboko u podru~ju Hidàza, gotovo na granici s Mekom, a neprijateljstvo izme|u muslimana, beduina i Kurej{ija èstoko u~estalo, Resulullah, a.s., smatrao je da ne treba prodirati tako duboko u blizinu najve}eg neprijatelja. Me|utim, kada su plemena iznevjerila jedna druge u Bitki Ahzab, kada je oslabila njihova mo} i kada su se zbog te{kog stanja donekle primirili, Poslanik, a.s., uvidio je da je do{lo vrijeme da se osveti Benu - Lihjanu za ubijene drugove na Er Redìu. Stoga krenu u pohod na njih u rebiul - evelu ili dùmadel - ula, 6. g.h. na ~elu dvjesto drugova. U Medini ostavi za zamjenika Ibn - Ummi Mektuma. Najavi svima da ide u [am i krenu na sjever od Medine. Me|utim, nakon kra}eg putovanja prema sjeveru, skrenu ka dolini Garan, koja se nalazi izme|u Eme|i i Usfana, gdje su stradali ashabi. Resulullah, a.s., stigao je u velikom trku na odredi{te i po~eo dozivati starje{ine. Narod Benu - Lihjana pobjeè u brda, obuzet èstokim strahom od muslimanske vojske, tako da u naselju ne zateko{e nikoga.


287

Resulullah, a.s., u njihovoj domovini ostade dva dana. Slao je u brda svoje izvidni~ke grupe ne bi li koga uhvatilii, ali bez uspjeha, jer su se ve} razbjeàli i posakrivali. Nakon toga Resulullah, a.s., krenu u Asfan Odatle posla deset konjanika u Kera - l Gamim, blizu Meke, da bi za njih ~ule Kurej{ije. Kad je i taj posao ura|en, vrati se Resulullah, a.s., u Medinu iz koje je na ovom putu odsustvovao ~etrnaest dana.

NASTAVAK VOJNIH AKTIVNOSTI U VIDU IZVI\ANJA, PREPADA I MISIJA Resulullah, a.s., u sljede}em periodu bio je veoma aùran u slanju vojnih trupa na izvi|anje i ~uvanje granica iz sigurnosnih razloga, te u slanju istih u pregovara~ke misije iz politi~kih razloga. Evo u kratkim crtama pregleda tih aktivnosti: 1. Vojna akcija Uka{a bin Muhsina na El - Gumer, u mjesecu rebiul - evelu ili rebiul ahiru, 6. g.H. Uka{e je krenuo s ~etrdeset ljudi na Gumer, vodu koja je pripadala Benu Esedu. Kad stigo{e u njihovo naselje, narod se razbjeào, a muslimani uze{e ratni plijen od dvjesto deva i povedo{e ih u Medinu. 2. Vojna akcija Muhammed bin Mesleme na mjesto Zu - l - Kissa u mjesecu rebiul evelu ili ahiru, 6. g.H. Ibn - Meslema krenu s deset ljudi u Zu - l - Kissa, naselje Benu Salebe. Narod se pritaji i posakriva, ali kad pade no}, i kad ova grupa zaspa, njih oko stotinu opkoli{e ih i pobi{e sve osim Ibn - Mesleme, koji pobjeè ranjen. 3. Akcija Ebu - Ubejdet bin El - Dèrrah na Z l - Kissa, u mjesecu rebiul - ahire, 6. g.h. Resulullah, a.s., posla Ebu - Ubejdeta neposredno nakon stradanja drugova Muhammed bin Mesleme, da ih osveti. S Ebu - Ubejdeom krenu ~etrdeset ljudi u obra~un. Putovali su pje{ice cijelu no} i u zoru napado{e Benu - Sealebe, te ih nagna{e u bijeg. Sklonili su se u brda. Samo su jednog ~ovjeka potrefili, ali on primi islam. Stekli su veliko bogatsvo u devama i sitnoj stoci. 4. Akcija Zejda bin Hariseta u El - Dèmumu, mjeseca rebiul - ahire, 6. g.H. Dèmum je bunar plemena Benu - Sulejm, u mjestu Merru - Zahran. Zejd stiè u Merru Zahran, pa uhvati jednu od njihovih èna iz porodice Muzejne, a zvala se Halima. Ona im pokaza sjedi{te Benu - Sulejma, a oni napado{e, zarobi{e veliko bogatsvo i pokupi{e ljude u zarobljeni{tvo. Kad ostavi{e ono {to je zaplijenjeno, Resulullah, a.s., pokloni Muzejnijki slobodu, kao i njenom muù. 5. Akcija Zejda bin Hariseta na El - Asa, u mjesecu dùmadel - ula, 6. g.H. na ~elu sto i sedamdeset jaha~a.Oni zaplijeni{e kurej{ijski karavan koji je predvodio Ebu el - Haris. On do|e kod biv{e ène Zejnebe i zatraì od nje da moli Resulullaha, a.s., da vrati imovinu

288


karavana. Ona to u~ini, a Resulullah, a.s., objasni ljudima da vrate imovinu na lijep na~in, bez prisile. Muslimani vrati{e sve {to su uzeli, od najve}eg do najmanjeg, a Ebu el - HAris vrati se u Meku i ljudima predade njihovu robu. Nakon toga primi islam i odseli u Medinu. Resulullah, a.s., vrati mu Zejnebu za ènu na osnovu prethodnog braka, i pored odvojenog ìvota vi{e od tri godine, {to potvr|uje i sahih hadis. 533 To je u~inio Resulullah, a.s., zato, {to ajeti o zabrani udaje muslimanke za nemuslimana nisu bili do tada objavljeni. [to se ti~e hadisa koji navodi da ju je dao Ebu el - Asu pod novim nikahom (vjen~anjem), ili vratio mu je nakon {est godina odvojenog ìvota, oni nisu sahih hadisi ni po zna~enju, ni po lancu prenosilaca (senedu). 534 ûdno je da se neki ~vrsto drè ovog slabog hadisa, kad imaju sahih hadis. Oni kaù: Ebu el - Haris primio je islam pred kraj 8. g.H., neposredno pred osloba|anje Meke. Potom sebe pobijaju pa kaù: Zejneb je umrla po~etkom 8. g.H. Mi smo primili dokaze u komentaru djela Bulugul - meram, a Musa ibn Ukbe sklon je mi{ljenju da se ovaj doga|aj dogodio 7. g.H. 6. Zejdova akcija, ponovo, u Tarf ili Tark u mjesecu dùmadel - ahire, 6. g.H. Zejd krenu s petnaest ljudi na Benu - Selabea. I opet beduini pobjego{e. Bojali su se da nije Resulullah, a.s., krenuo na njih. Od njih Zejd zaplijeni dvadeset deva, a odsustvovao je ~etiri dana. 7. Zejdova izvidnica u Vadi - l - Kura, u mjesecu redèpu, 6. g.h. Zejd krenu s dvanaest ljudi u Vadi - l - Kura, radi izvi|anja neprijateljskog kretanja. Napado{e ih stanovnici Vadi - l - Kura, pa ubi{e devet, a trojica se spasi{e. Me|u njima je bio i Zejd bin el - Harise. 535 8. Akcija El - Habet. Taj izvi|a~ki pohod dogodio se u redèpu, 8. g.H. Me|utim, prema doga|aju, izgleda da je bio prije primirja na Hudbeji. Dàbir pri~a: Poslao nas je Resulullah, a.s., s tristo jaha~a (na ~elo nam je postavio Ebu - Ubejdea bin el - Dèrraha), da motrimo na kurej{ijski karavan. Dok smo izvi|ali, spopade nas èstoka glad, pa smo jeli li{}e koje jedu deve (a li{}e se zove El - Habet), te je po njemu vojska dobila ime El - Habet. Tada jedan od ljudi zakla tri grla,pa jo{ dva puta po toliko. Ebu - Ubejde zabrani dalje klanje grla. Zatim nam more izbaci morsku ìvotinju zvanu El - Anber. Jeli smo od nje meso pola mjeseca, tako|er smo od nje i osu{ili mesa. Od toga se oporavismo. Ebu Ubejde uzeo je jedno rebro te ìvotinje i izabrap najvi{eg ~ovjeka s najkrupnijomdevom, te mu naredio da pro|e ispod njega. Rebro je bilo toliko da je jaha~ pro{ao ispod njega. Od toga smo mesa sa sobom ponijeli suhih komada. Kad smo se vratili u Medinu, ispri~asmo Resulullahu, a.s., {ta se sve desilo, a on re~e: To je bila opskrba koju vam je Allah, d`.{., darovao. Da li imate jo{ toga mesa da i nama date? Mi poslasmo meso Resulullahu, a.s.536 Napominjemo, da ova pri~a po svom sadràju ukazuje da je ovo bilo prije El - Hudejbije, jer muslimani nisu presretali kurej{ijske karavane poslije primirja na Hudejbeji.


289

BITKA BENU - L - MUSTALAK ILI BITKA EL - MERISI (mjesec {aban, 6. g. H.) Taj pohod, iako nije bio {irokih dometa i velikih borbenih djejstava s vojnog aspekta, imao je i te kako va`nih drugih ~inilaca koji su uzdrmali islamsko dru{tvo i unijeli nered, ali i bili razloggoomm da se otkriju i pokaù munafici (licemjeri). Tim povodom objavljeni su i neki ukoravaju}i propisi koji su isalmskom dru{tvu dali posebnu sliku blagosti, ~asti i du{evne ~isto}e. Prvo }emo re}i ne{to o bitki, a potom o tim psihilo{kim vrednotama. Taj pohod se odigrao u mjesecu {abanu, 6. g.H. prema najpouzdanijim saznanjima. 537 Uzrok je namjera poglavara Benu el - Mustalak, El - Harisa bin Ubejja Dirara, koji je krenuo s vojskom da pokori Resulullaha, a.s. Ta vijest do|e do Resulullaha, a.s., te on posla Burejdet bin Husajjib el - Eslema da provjeri ta~nost vijesti. On srete El - Harisa bin Ebi - Dirara, pa je s njim razgovarao, i on mu je potvrdio svoju namjeru. Po{to je vijest bila ta~na, Resulullah, a.s., iskupi ashabe i pohita s vojskom. Na put su krenuli 2. {abana. S njima je krenula i grupa munafika koji nisu u~estvovali u ranijim bitkama. Resulullah, a.s., ostavi u Medini Zejda bin el - Harisa, a neki kaù Ebu - Zerra ili Samilet bin Abdullahael - Lejsa, za svoga zamjenika. Haris bin Dirar poslao je {pijuna u Medinu da sazna vijesti o muslimanskoj vojsci. Muslimani ga uhvati{e i ubi{e. Kada do|e vijest Harisu bin Ebi - Diraru o Resulullahovom, a.s., dolasku i o ubistvu njegovog izvi|a~a, on se veoma upla{i, a arapska plemena koja su mu se bila pridruìla da zajedni~ki napadnu Resulullaha, a.s., napusti{e ga. Resulullah, a.s., stiè s vojskom u mjesto El - Murejsiu, koje je dobilo ovo ime prema jednom od njihovih vrelau Kudejdu, i pripremi se za borbu. Resulullah, a.s., postroji vojsku i nad muhadìrima postavi Ebu - Bekra, a nad ensarijama Sad bin Ubada. Oni su jedan sat napadali strijelama, a potom Resulullah, a.s., naredi napad prsa u prsa. Muslimani brzo dobi{e ovu bitku, a mu{rici izgubi{e. Na njihovoj strani bilo je poginulih, a ostatak pobjeè. Resulullah, a.s., zarobi ène, djecu i veliko bogatstvo. Kod muslimana

290


poginuo je samo jedan ~ovjek i to od ruke ensarije, koji je od njega mislio da je neprijatelj. Ovako su ovu bitku opisali histori~ari Resulullahovih, a.s., bitaka, a Ibn - Kajjim kaè: Ovakav tok bitke odudara od stvarnosti. Sukoba izme|u Resulullaha, a.s., i El - Harisa bin Ebi -Dirara, nije ni bilo. Resulullah, a.s., izvr{io je napad samo kod bunara. Zarobio je porodice i njihov imetak. Tako stoji u sahih hadisu: Resulullah, a.s., iznenada je napao na Benu el - Mustalek 538. Me|u zarobljenima je bila k}er El - Harisa, poglavara Benu el - Mustaleka, koja se zvala Dùvejrija. Nju je zarobio Sabit bin Kajs, pa je Resulullah, a.s., otkupi i oèni se njom. Tim povodom muslimani oslobodi{e, zbog ènidbe, stotinu pripadnika plemena Benu el - Mustaleka, koji su primili islam. Oni reko{e: Mi smo sada tazbina Resulullahu, a.s.539 [to se ti~e doga|aja koji su se desili u ovoj bitki, u ve}ini slu~ajeva su uzrokovani dezinformacijama i smicalicama vrhovnog licemjera, poglavara munafika, Abdullaha bin Ubejja i njegove druìne.540 Prikazat }emo neke njihove ru`ne radnje koje su nanijele veliku {tetu islamskom dru{tvu Medine.

DJELOVANJE MUNAFIKA (PETOKOLONA[A) PRED BITKU BENU EL - MUSTALAK Vi{e puta smo do sada navodili da je Abdullah bin Ubejj mrzio islam i muslimane, a pogotovo je èstoku mr`nju ispoljavao prema Resulullahu, a.s. Ta mr`nja je izuzetno porasla od kada su plemena El - Evs i El - Hazred` prihvatila vlast Resulullaha, a.s., i za njega po~ela raditi neke zanatske poslove. Time je Ibn - Ubej bio na gubitku. On je tako|er okrivljavao Resulullaha, a.s., da mu je uzeo vlast iz ruku. Ova njegova mr`nja kao i èstoko neprijateljstvo, bili su vidljivi prije nego }e simulirati islam, a i poslije, kada se pretvarao da je musliman. Jednoga dana Resulullah, a.s., uzja{e magarca i krene da obi|e Sad bin Ubada. U prolazu pokraj Abdullah bin Ubejja, Ubejj mu re~e, nadignuv{i nos: Ne upadajte iznenada izme|u nas! A kada je Resulullah, s.a.v.s., priou~io ne{to iz Kurana, Abdullah bin Ubejj rekao je: Sjedi u svojoj ku}i i ne dolazi na na{e skupove. 541 Ovo se desilo prije la`nog primanja islama. A kada je navodno primio islam, poslije Bitke na Bedru, nije se nimalo promijenio, nego je ostao i dalje Allahov i Resulullahov, a.s., i svih vjernika, neprijatelj. On je stalno planirao i smi{ljao kako }e razbiti i razjediniti islamsko dru{tvo i time obezvrijediti islam. On je prijateljevao s neprijateljima islama. Tako se desilo i kada je stao na stranu Benu - Kurejze, kao {to smo naveli. Tako|er je u Bitki na Uhudu izazavao svojim smicalicama i zlim namjerama rascjep i razjedinio muslimane, te bio uzrokom nestabilnosti u muslimanskim redovima, {to je


291

izazvalo sveop}i haos. Jedno od njegovih najlukavijih djela bilo je obmanjivanje muslimana da podràva Resulullaha, a.s. Nakon njegovog la`nog primanja islama, svake dùme bi sjedio u dàmiji i kada bi se Resulullah, a.s., digao da odrì hudbu, on bi naglas vikao: Pred vama je Resulullah, a.s., vas je Allah po~astio i proslavio njim, pomozite ga, veli~ajte ga, slu{ajte i pokoravajte mu se! Tada bi sjeo, a Resulullah, a.s., bi otpo~eo svoj govor. Koliko je bio licemjeran govori i doga|aj da je na dùmi poslije Uhuda, i pored toga {to je na Uhudu u~inio, opet ustao u dàmiji da kaè svoju la`nu hvalu, a muslimani ga zgrabi{e i reko{e mu: Sjedi, Allahov neprijatelju, ti nisi dostojan da govori{ te rije~i. Dobro zna{ {ta si u~inio! On ustade i izi|e preko muslimana iz dàmije, govore}i: Tako mi Boga, kao da }u govoriti zlo, ako }u ga pohvaliti! Na vratima mesdìda do~eka ga jedan ensarija i re~e: Te{ko tebi, vrati se i moli Resulullaha, a.s., da ti oprosti! On odgovori: Tako mi Boga, ne èlim da mi oprosti! 542 Imao je vrlo ~este kontakte s jevrejima Benu - Nadira i s njima kovao zavjeru protiv muslimana. On je taj koji im je rekao: Ako vi odete sa svoje zemlje, i mi }emo (munafici) s vama, a ako se budete borili, mi }emo vam pomo}i. Tako je isto u~inio zajedno sa svojim drugovima u Bitki Ahzab - Hendek. On je unosio me|u muslimane o~aj i nepovjerenje. Punio je njihova srca strahom i kukavi~lukom, o ~emu je Allah objavio suru El - Ahzab. Kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obe}avali! Pa do ajeta: Oni misle da saveznici nisu jo{ oti{li. A kad bi saveznici opet do{li, najdraè bi im bilo da su me|u beduinima pustinje i da se raspituju za vas, a da s vama ostanu malo bi se borili. (33:12 - 20) înjenica je da su svi neprijatelji islama: jevreji, licemjeri i mu{rici, dobro znali da uspjeh i uspon islama ne leì u materijalnom napretku: u mno{tvu oru`ja, vojske i opreme, ve} da su na~ela, etika i ideali kojima raspolaè islamsko dru{tvo, uzrok tom brzom uspjehu. Svaki musliman spreman je da umre za ovu svoju vjeru. Dobro su znali da je ìla kucavica ovog dru{tva li~no Resulullah, a.s., osoba koja predstavlja uzvi{eni primjer ~ovjeka koji se pridràva svih na~ela vjere, do granice neshvatljivog. Tako| bili su svjesni, nakon svih ovoih petogodi{njih zbivanja - ratova i pohoda, da nije mogu}e uni{titi ovu vjeru oru`jem. Stoga odlu~i{e da pokrenu propagandni rat protiv islama, udaraju}i po moralu, obi~ajima, tradiciji i da im prva `rtva ovoga propagandnog rata bude Resulullah, a.s. Po{to su munafici (licemjeri) bili peta kolona u muslimanskim redovima, a stanovnici su Medine, i u stalnom su kontaktu s muslimanima, mogu u svako doba da ih iznerviraju i uznemire, te }e oni biti nosioci ovog propagandnog rata, na ~elu sa svojim vo|om, najve}im licemjerom Ibn - Ubejjom. Taj njihov pakleni plan dobi svoje konture nakon Bitke Ahzab, uz neposredan povod

292


ènidbe Resulullaha, a.s., sa Zejnebom. k}erkom Dàh{a, po{to se od nje razveo Zejd bin Harise. Zejd je bio posvoj~e Resulullaha, a.s. Obi~aj Arapa bio je da smatraju posvoj~e kao i ro|eno dijete. Posvojeni sin naslje|ivao je kao i ro|eni sin. Njegova èna bila je staratelju zabranjena kao i èna ro|enog sina. Kad je Zejd pustio Zejnebu, pa se njom oènio Resulullah, a.s., smatrali su munafici da }e im to biti dobra podloga da unesu me|u muslimane netrpeljivost i sva|u protiv Resulullaha, a.s., a za to su koristili jo{ nekoliko povoda. 1. Ova Resulullahova, a.s., èna bila je po redu peta Resulullahova, a.s., èna, a Kuran je dozvolio samo sa ~etiri ène po [erijatu. Kako mu je onda ispravan ovaj peti brak? 2. Zejneba je bila èna njegovog sina (usvojenog), pa je brak s njom spadao u najve}i grijeh - prema tradiciji Arapa. Stoga su u~estale propagandne optu`be. Ispredali su na ra~una ove pri~e i bajke. Reko{e: Muhammed ju je ugledao slu~ajno. Ali ga ona obuze svojom ljepotom, koja ga je zanijela. Ona mu je legla na srce. Za ovu stvar saznao je i njegov posinak Zejd, pa ju je zato otpustio da bi se Muhammed oènio njome. Oni su {irili ove la`ne vijesti takvim metodama, da su njihovi tragovi ispunili stranice i stranice tefsira i hadisa, pa se i danas osje}aju tragovi tih polemika. Ta la`na propaganda posebno je djelovala na ljude slabog imana, pa je Allah, d`.{., objavio jasne ajete o tom pitanju. U njima je obja{njen problem. To je bilo olak{anje onima kojima je sumnja imalo razdirala grudi. Ti ajeti bili su lijek za njihovu boljku. Allah upozorava na veliku opasnost od {irenja la`nih vijesti. Ovim problemom Allah, d`.{., zapo~inje objavu sure El - Ahzab: O Vjerovjesni~e, Allaha se boj, a nevjrenike i licemjere ne slu{aj! Allah, uistinu, sve zna i mudar je. (33:1) Ovo je samo jedan primjer, ali veoma jasan, {ta su munafici ~inili prije Bitke Beni el Mustelak. Sve je to Resulullah, a.s., podnosio s velikim strpljenjem, sve dok ih nije Allah, d`.{., porazio kuranskim ajetima, kojima u potpunosti otkriva njihove namjere: Zar oni ne vide da svake godine jedanput ili dvaput u isku{enje padaju, pa opet, nit se kaju, nit se opame}uju? (9:126)


293

ULOGA LICEMJERA U BITKI BENU EL - MUSTALAK Kad je otpo~ela Bitka Benu el - Mustalak i kada se u nju uklju~i{e munafici, postupi{e upravo onako kako Kuran kaè: Da su po{li s vama, bili bi vam samo na smetnji, i brzo bi me|u vas smutnju ubacili, a me|u vama ima i onih koji ih radoslu{aju. (9:47) Oni u redovima muslimana na|o{e one koji su skloni zlu, pa ih me|usobno poveza{e i naloì{e im ubita~nu propagandu protiv Resulullaha, a.s. Evo nekoliko takvih primjera:

1 - PAROLA MUNAFIKA (LICEMJERA): AKO SE VRATIMO U MEDINU, SIGURNO ]E JAÎ ISTJERATI IZ NJE SLABIJEGA. (63:8) Nakon povratka iz bitke Resulullah, a.s., odsjeo je na El - Murejsi (mjesto gdje je bunar pod tim imenom). Ljudi su dolazili po vodu. Omer bin el - Hattab imao je slugu koji se zvao Dèhdàh el - Gafari. On se posva|a oko vode sa Sinanom bin Vebrom el Dùhnijem, i potuko{e se. El - Dùhni zapomaga: O ensarije, a zapomaga i Dèhdàh: O muhadìri! Resulullah, a.s., re~e: A zar }ete se vratiti u predislamsko doba u mom prisustvu? To ne miri{e na dobro! Ova ~arka do|e do u{iju Abdullaha bin Ubeja bin Selula, pa se èstoko naljuti. On je sjedio u dru{tvu svojih licemjera. S njima je bio i Zejd bin Erkam, tek punoljetni mladi}. Ibn - Selul progovori: Oni nas jo{ i napadaju, a primili smo ih u svoje ku}e i pustismo ih, pa nas i brojem preteko{e (muhadìri). Oni se sada pona{aju kao {to kaè poslovica: Uhrani psa, pa }e i tebe na kraju pojesti. Tako mi Boga, ako se vratimo u Medinu, sigurno }e ja~i istjerati iz nje slabijega! Ljudi - licemjeri su se okupljali oko njega, a on nastavi: Svi ste vi krivi za ovo. Sami ste sebe doveli u ovu situaciju. Dali ste im svoju domovinu. Dozvolili im da se koriste va{im imetkom. Tako mi Boga, kad biste im to uskratili, oni bi morali potraìti sebi drugo mjesto. Onaj mladi}, Zejd bin Erkam, obavijesti svoga amidù o ovoj zavjeri, a njegov amidà obavijesti Resulullaha, a.s., koji je sjedio s Omerom, r.a. Omer, r.a., re~e: Naredi Ubadu bin Bi{ru neka ga ubije. Resulullah, a.s., odgovori: Kako, Omere, pa daljudi pri~aju da je Muhammed ubio druga. Ne, ne mora tako, naredi da krenemo! Iako je kasno, iako nije vrijem za pokret, oni krenu{e, a do Resulullaha,

294


a.s., do|e Usejd bin Hujdar i poselami ga, a zatim mu re~e: Krenuo si u neuobi~ajeno vrijeme. Resulullah, a.s., re~e mu: A jeste li ~uli {ta kaè Ibn - Ubejj? [ta kaè?, upita on. Resulullah, a.s., ponovi ono {to je ~uo: On misli, kad se vrati u Medinu, da ja~i svakako istjera slabijeg iz nje. Usejd re~e: A ti Poslani~e! Moè{ ga istjerati ako ho}e{, on je, tako mi Allaha, slab, a ti si jak! Zatim re~e: O Allahov Poslani~e, smiluj mu se, nama je Allah poslao tebe u vrijeme kada je njegov narod spremao krunu da ga njome kruni{e. On misli da si mu ti preoteo vlast. Zatim pro|e taj dan. Pro|e i ta no}. Sljede}eg dana, kad uèè sunce, Resulullah, a.s., izi|e me|u svijet i vidje da je narod umoran, polijegali ljudi, odmaraju se. I on ode da se odmori. Nije èlio po~injati bilo kakav razgovor. A Ibn - Ubejj saznade da je Ibn - Erkam prenio njihov razgovor Resulullahu, a.s., i zakle se Allahom da nije rekao ono {to je rekao, pa ne samo to, ve} da nikako o tome nije ni pri~ao. Ensarije koje su bile na sijelu s Ibn - Ubejjom reko{e Resulullahu, a.s.: Mo`da je to sve mladi} izmislio, mo`da on nije dobro ~uo {ta je Ibn - Ubejj govorio, vjeruj ~ovjeku... Zejd pri~a: Mene poklopi briga kakvu do tada nisam nikada osjetio. Zatvorih se u ku}u. A Allah, d`.{., objavi Resulullahu, a.s.: Kada ti licemjeri dolaze, oni govore: Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik i Allah zna da si ti zaista Njegov poslanik, a Allah tvrdi i da su licemjeri pravi la{ci. Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju, pa od Allahova puta odvra}aju. Ru`no je, doista, kako postupaju. To je zato {to su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zape~a}ena, pa ne shva}aju. Kad ih pogleda{, njihov izgled te ushi}uje, a kad progovore, ti slu{a{ rije~i njihove. Me|utim, oni su kao {uplji, naslonjeni balvani i misle da je svaki povik protiv njih. Oni su pravi neprijatelji, pa ih se pri~uvaj! Allah ih ubio, kuda se odme}u?! A kad im se rekne: Do|ite, Allahov Poslanik }e moliti da vam se oprosti! - oni glavama svojim tresu i vidi{ ih kako nadmeno odbijaju. Isto im je - molio ti oprosta za njih ili ne molio - Allah im, zaista, ne}e oprostit. Allah, doista, narodu nevjerni~kom ne}e na pravi put ukazati. Oni govore: Ne udjeljujte ni{ta onima koji su uz Allahova Poslanika, da bi ga napustili! A blaga nebesa i Zemlje Allahova su. Ali licemjeri ne}e da shvate. Oni govore: Ako se vratimo u Medinu, sigurno }e ja~i istjerati iz nje slabijeg! A snaga je u Allaha i u Poslanika Njegova, i u vjernika, ali licemjeri ne}e da znaju. (63:1 - 9) Resulullah, a.s., posla po mene (pri~a Zejd) i prou~i mi ajete, koje mu je Allah, d`.{., objavio, a zatim re~e: Allah je potvrdio da si ti istinu govorio. 543 Interesantno je spomenuti da je sin ovog munafi~kog vo|e, a zvao se Abdullah bin Abdullah bin Ubejj, bio plemenit ~ovjek, cijenjen od ashaba. On se ogradi od svoga oca, isprije~i se na kapiju Medine sa isukanom sabljom i kada nai|e njegov otac, on re~e:


295

Tako mi Allaha, ne}e{ pro}i ovuda dok to ne dozvoli Resulullah, a.s. On je jak, a ti si slab! Kad do| Resulullah, a.s., dozvoli mu prolazak, i onda ga tek sin propusti. Njegov sin, Abdullah bin Abdullah bin Ubejj tada re~e: O Poslani~e, ako èli{ da ga ubijem, samo mi naredi i ja }u ti, tako mi Allaha, donijeti njegovu glavu! 544

2 - DOGA\AJ EL - IFK U vrijeme ovih doga|aja koji su se zbivali u okviru Bitke Benu el - Mustalak, desio se i doga|aj El - Ifk - la`na potvora. Sadràj ovog doga|aja vezan je za Ai{u, r.a. Resulullah, a.s., je u ovu bitku poveo sa sobom i h. Ai{u, r.a. On je uvijek vodio po jednu ènu koju bi izvukao kockom. Tako je ~inio sa svojim ènama, da se ne bi koja naljutila. Kad su se vra}ali iz bitke, usput su se zaustavili u nekom mjestu. Ai{a izi|e poradi sebe. Usput izgubi ogrlicu koju je pozajmila od svoje sestre. Vratila se da je potraì na mjestu gdje je prethodno bila. Ljudi koji su nosili njenu nosiljku podigo{e je na devu i ne znaju}i da u njoj nije Ai{a, r.a. Ina~e je bila nje`na i mr{ava, pa im nosiljka bila lahka kao i uvijek. Tako je Resulullah, a.s., s vojskom nastavio put. Kad je Ai{a, r.a., na{la ogrlicu, vrati se na mjesto gdje su se odmarali i tamo ne na|e nikoga. Sjede na mjesto gdje su boravili misle}i da }e se oni, kad vide da je nema, vratiti po nju. A samo Allah upravlja situacijom, on na svom prijestolju donosi planove kako ho}e. Ona zadrijema i zaspa. Probudi se tek kad ~u rije~i Safvana bin el - Muattala: Inna lillahi ve inna ilejhi radìuri. Mi smo Allahovi i mi }emo se njemu vratiti! (2:156) Dragi Allahu, Resulullahova, a.s., èna! Safvan je tako|er zaostao za vojskom, jer je volio mnogo da spava, pa kad je vojska krenula on je jo{ spavao. Kad je ugledao h. Ai{u, r.a., prepoznao ju je. Upoznao ju je prije objave o pokrivanju. On ode i dovede svoju devu i h. Ai{a, r.a., uzjaha. S njom nije progovorio ni jednu jedinu rije~. Zatim je poveo devu i stigao muslimansku vojsku koja je zastala da klanja podne i da se odmori. Kad ugleda{e prizor Safvana i h. Ai{e, r.a., na devi, svako okrenu pri~u kako mu odgovara. Allahov neprijatelj, najè{}i i najopasniji, Ibn - Ubejj, ugleda prizor i onako sav usplahiren i razdragan od zlobe, a pun mr`nje i pakosti, po~e izmi{ljati pri~u i potvoru, i po~e je prepri~avati i {iriti, {ire}i time te{ki fitneluk - smutnju me|u ljudima. Kad stigo{e u Medinu, nastavi{e i u Medini prepri~avati izmi{ljenu la`. Za svo to vrijeme Resulullah, a.s., {utio je i nije ni jedne rije~i progovorio. Duè vremena

296


mu nije ni Objava dolazila, pa on potraì savjet svojih najbliìh drugova, {ta da radi u vezi s h. Ai{om, r.a. Alija bin Ebi - Talib predloì mu da je pusti i da se oèni drugom. To mu je samo pokazao i{aretom, a nije i rije~ima potvrdio. Usame i ostali prisutni dado{e svoje mi{ljenje da je zadrì i da se ne osvr}e na ono {to njegovi neprijatelji pri~aju. Resulullah, a.s., pope se na mimber smatraju}i da je malo onih poput Ibn - Ubejja, te ga optuì za la`nu potvoru. Usejd bin Hudjar, starje{ina El - Evsa izrazi èlju da ubije Ibn - Ubejja, a Sad bin Ubadet, starje{ina El - Hazredà, ~ijem plemenu pripada i Ibn - Ubejj, ustade da ga brani. Tako se izme|u njih zametnu kavga, te se diè Resulullah, a.s., i umiri ih, pa za{utje{e. [to se ti~e h. Ai{e, r.a., kad se vratila u Medinu, razboli se. Bolovala je cio mjesec dana, a da ne osjeti ni malo nje`nosti i pa`nje od Resulullaha, a.s., koje je do tada imala u sli~nim situacijama. Ona jo{ ni{ta nije ~ula. Kad se malo pridigla, izi|e jedno ve~e s Ummu Mistah u polje. Ummu Mistah ~u pri~u o potvori, pa zaruì svoga sina, koji je bio u dru{tvu. H. Ai{a je priupita, {ta je to, pa joj Ummu Mistah ispri~a. Ai{a, r.a., vrati se ku}i, pa zatraì od Resulullaha, a.s., da ode kod roditelja dok se stvar ne razjasni. On joj dozvoli i ona ode. Kod njih saznade cijelu pri~u. Plakala je dvije no}i i cio dan. Oka nije zatvorila da prilegne ili zaspi. Suze se nisu su{ila s lica. Pla~ joj je trgao dìgerice. U tom stanju zate~e je Resulullah, a.s., prou~i {ehadet i re~e: O Ai{a, za tebe su rekli to i to, ako si ~ista i nema{ na sebi ljage, to }e Allah ,d`.{., obzaniti, i On }e ti oprostiti. A ako si zgrije{ila, moli Allaha da ti oprosti i pokaj se! Kad Allahov rob prizna grijeh, a potom se pokaje da ga vi{e ne}e ~initi, Allah mu oprosti. Tada joj suze prestado{e, ona obrisa o~i i re~e svojim roditeljima, da i oni ne{to kaù, ali su oni {utjeli. Potom ona re~e: Znam, tako mi Allaha, da ste ~uli ovu pri~u i da vjerujete u nju. âk ste i sigurni da sam zgrije{ila. Ako vam kaèm: Ja sam nevina, a Allah zna da je tako, vi mi ne}ete vjerovati, a ako priznam gre{ku, a Allah zna da je nisam u~inila, vi biste mi vjerovali. Tako mi Allaha, ne nalazim za vas druge rije~i osim onih koje je izgovorio Jusufov otac: I ja se ne}u jadati, od Allaha ja traìm pomo} protiv ovoga {to vi iznosite. (12:18) 545 Ona se okrene i ode da legne, a u isti vakat do|e Objava Resulullahu, a.s., i on se po~e smijati. Tada joj se , u tom vremenu, prvi puta obrati: O Ai{a, Allah te je opravdao i potvrdio tvoju vjernost. Tada joj se obrati majka: Idi, pri|i mu. Ai{a re~e, ~vrsto ubije|ena u svoju bezgrje{nost i jo{ vi{e uvjerena u Resulullahovu, a.s., ljubav: Tako mi Allaha, ne}u mu pri}i, i ne}u nikome zahvaliti osim Allahu, d`.{. Ajeti koji su objavljeni povodom potvore jasno govore o toj situaciji. Allah, d`.{., kaè: Me|u vama bilo je onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih bit }e ka`njen prema grijehu koji je zasluìo, a onoga od


297

njih koji je to najvi{e ~inio, ~eka patnja velika. Deset ajeta govori o ovom doga|aju (24:11 21). Sa po osamdeset batina ka`njeni su oni koji su prepri~avali la`nu potvoru: Mistah bin Esase, Hassan bin Sabit, Hamna bint Dàlis, a najve}i laàc, koji je i izvor ove potvore, nije dobio kaznu. Ona bi donekle oprala njegov grijeh, za to mu je Allah, d`.{., obe}ao velike patnje na ahiretu. A mo`da je po{te|en zbog istog razloga, zbog kojega nije ubijen, ve} je ostavljen u ìvotu. 546 I tako je, tek nakon mjesec dana, otklonjena sumnja i nevjerica koja je kruìla Medinom, i koja je dovodila svojim pri~ama ~itavo stanje do usijanja. Poglavar licemjera pokunjio je svoju glavu onoga momenta kada ga je Allah, d`.{., razotkrio, te je dugo nije mogao ispraviti. Ibn - Ishak kaè: Kad bi Ibn - Ubejj poslije toga ne{to izmislio ili poku{ao, njegov narod bi ga ka`njavao. Resulullah, a.s., jednom prilikom upitao je Omera, r.a.: Kakvo je stanje sada Omere, {ta ~ini Ibn - Ubejj? Tako mi Allaha, da sam ga ubio onda kada sam te molio, mnogi bi se bunili, a da im sada naredim da ga oni ubiju, odmah bi to u~inili. Omer kasnije pri~a: Shvatio sam, tako mi Allaha, da je Resulullahovo, a.s., mi{ljenje daleko beri}etnije od moga. 547

VOJNE AKTIVNOSTI POSLIJE BITKE BENU EL - MUSTALAK (EL - MUREJSI) 1. Vojni pohod Abdurrahamana bin Avfa na podru~je nastanjeno Benu - Kelbom, zvano Devmetu - l - Dèndel, bio je u mjesecu {abanu, 6. g.h. Resulullah, a.s., li~no ga posadi preda se, zamota mu turban svojim rukama i dade mu osnovna uputstva za rat. On mu re~e: Ako ti se pokori pleme Benu - Kelb, onda oèni k}er njihovog vladara. Abdurrahman provede tri dana pozivaju}i ih u islam. Narod primi islam, a on se oèni djevojkom Tumarid bint el - Asbeg. Njen otac bio je poglavar, a ona }e kasnije postati majka Ebu - Seleme. 2. Pohod Alije bin Ebu - Taliba u pleme Benu Sad bin Bekr, u mjesto Fedk, mjeseca {abana, 6. g.h. Povod je bio {to je u tom plemenu bilo ljudi koji su èljeli pomo}i jevrejima protiv muslimana. Resulullah, a.s., posla im Aliju na ~elu dvjesto ljudi. Putovali su no}u, a danju se skrivali. Alija uhvati njihovog glasnika koji izjavi da su ga poslali u Hajber da im zatraì pomo} u ljudstvu, u zamjenu za hajberske datule. Glasnik pokaza Aliji, r.a., mjesto gdje se ljudi Benu - Sada iskupljaju. Alija ih napade i zaplijeni 500 deva i 2000 ovaca. Benu Sad pobjego{e u mjesto Zan na ~elu s poglavarom Veberom bin Alimom. 3. Pohod pod vo|stvom Ebu - Bekra es - Siddika ili Zejda bin Hariseta u Vadi - l - Kura, mjeseca ramazana, 6. g.h.

298


Pleme Batnu - Fuzare èljelo je mu~ki ubiti Resulullaha, a.s., pa on posla Ebu - Bekra na njih. Pripovijeda jedan od u~esnika ovog pohoda, Selema bin el - Ekva: Krenuo sam s Ebu - Bekrom. Kad smo tamo stigli i klanjali sabah, naredi nam da izvedemo napad. Do{li smo do vode i tu je Ebu - Bekr poubijao neke ljude. Ja ugledah gdje velika grupa s djecom bjeì prema brdu, pa se pobojah da ne pobjegnu u brda. Sustigoh ih i odapeh strijelu izme|u brda i njih. Oni zastado{e upla{eni. Me|u njima nalazila se jedan èna, Ummu Kirfe. Na sebi je imala odje}u od ukra{ene koè. S njom je bila njena k}er, prava arapska ljepotica. Povedoh ih Ebu - Bekru. On mi pokloni njenu k}er. Ja je i ne dotaknuh. Resulullah, a.s., zatraì je od Ebu - Bekra za k}er Ummu Kirfe, pa je posla u Meku i za nju dobi zarobljene muslimane iz Meke. 548 Neki kaù da je ovaj pohod bio 7. g. H. Ummu Kirfa bila je pravi {ejtan. Ona je ta koja je poku{ala organizirati ubistvo Resulullaha, a.s., i za to pripremila trideset konjanika iz svog plemena. Stoga je dobila zasluènu kaznu, pobijeno je i svih 30 njenih vojnika. 4. Kerez bin Dàbir el - Fihrij 549 na podru~je Urejne, krenuo je u mjesecu {evalu 6. g.h. To se desilo kad j jedna grupa ljudi iz plemena Ukel i Urejne primila islam i kad su se nastanili u Medini. Nije mi prijao zrak Medine, pa ih je Resulullah, a.s., poslao u pa{nja~ki kraj Zevd i naredio im da piju mlijeko i mokra}u deva. Kad su ozdravili, ubi{e Resulullah, a.s., pastira, pa potjera{e deve i odmetnu{e se od islama. Resulullah, a.s., posla Kereza s dvadeset ashaba da ih traì. Resulullah, a.s., molio je Allaha: Moj Allahu, u~ini ih slijepim da ne vide put (odmetnici od vjere), neka im put bude tje{nji nego {to mogu pro}i. Allah, d`.{. usli{a Resulullahovu, a.s., dovu. On im zaslijepi vid i zamra~i put. Kerez ih sustiè s ashabima, odsje~e im ruke i noge i izbi o~i, kao kaznu za ono {to su u~inili. Ostavljeni su na pustom mjestu gdje su i umrli.550 Pri~u o njima nalazimo u sahih hadisu koji prenosi Enes.551 Nakon ovih vojnih poduhvata, pisci Sira navode jo{ pohod Amr bin Umejjea ed Damerije sa Selemom bin Ebi - Selemom, u {evalu, 6. g. H. Oni su krenuli u Meku da tamo ubiju Ebu - Sufjana, jer je Ebu - Sufjan bio poslao beduina da ubije Resulullaha, a.s. Sufjanovi egzekutori nisu uspjeli u djelo provesti svoj zadatak. Spominje se da je Amr usput ubio trojicu ljudi. Tako|er se spominje da je Amr na ovom putu uzeo tijelo Hubejba, {ehida, a nama je poznato da je Hubejb ubijen poslije Er Redìa, nekoliko dana ili nekoliko mjeseci. A doga|aj Er - Redìa bio je 4. g. H. Meni nije jasno da li su pisci pomije{ali ova dva putovanja ili su ova dva doga|aja bili u okviru jednog putovanja, onog u 4. g. H.


299

Profesor El - Mensur Fevri tvrdi da ovaj pohod i nije bio ratni pohod ili sukob. Jedino Allah zna. To su bili vojni pohodi i borbe poslije Ahzaba - Hendeka, i Benu - Kurejze. Ni u jednom nije do{lo do èstokog uzajamnog okr{aja. To su samo bili mali iznenadni napadi, jer su ovi muslimanski pohodi bili samo izvi|a~kog karaktera ili pohodi revan{a za u~injeno zlo, bilo od beduina ili drugih arapskih plemena koja se nisu htjela pokoriti. O~ito je da su svi doga|aji poslije Bitke Ahzab krenuli drugim tokovima. Moral neprijatelja islama bio je u stalnom padu. Izgubili su nadu u razbijanje snage muslimana. Ovaj preokret je veoma jasno do{ao do izraza u Primirju na Hudejbiji. Priirje je moglo zna~iti samo jednu jedinu stvar: priznavanje snage i vrijednosti islama i njegovog prihva}anja na arabijskim prostorima.

DOGA\AJI NA HUDEJBIJI (zul - kade 6. g. H.) “Umra” je razlog za odlazak na Hudejbiju. Nakon {to doga|aji na Arabijskom poluotoku uveliko krenu{e u korist muslimana, po~eli su se malo po malo pojavljivati predznaci “veli~anstvene pobjede” - oslobo|enja Meke i uspjeha {irenja islama. Otpo~ele su pripreme za utvr|ivanje prava muslimana u izvr{avanju njihovih vjerskih obreda u Mesdìdu - haramu, koja su uzurpirali mu{rici prije {est godina. U Medini je Resulullahu, a.s., u snu prikazano da ulazi sa svojim ashabima u Mesdìdul - haram, te da je uzeo klju~ Kabe i da su u~inili “tavaf” (obilaènje oko Kabe) i “umru”. U snu je vidio tako|er da su neki u sklopu obreda umre obrijeli glave, a neki skratili kosu. Kad se probudio, obavijestio je ashabe o tome, a oni se silno obradova{e i shvati{e da }e iste godine u}i u Meku. Resulullah, a.s., obavijesti svoje drugove da }e on i}i da obavi umru, pa neka se spreme za put.

OKUPLJANJE MUSLIMANA Resulullah, a.s., pozva okolna beduinska plemena da krenu s njim, ali mnogi od njih ne odazva{e se. Resulullah, a.s., spremi svoju ~istu odje}u, uzjaha svoju deve “El - kasva” i ostavi u Medini za nadzornika Ibn - Ummi Maktuma, a neki kaù Nemileta el - Lejsija. Iz Medine krenu u ponedjeljak u osvit prvog zulkadeta, 6. g. H. Sa sobom je poveo svoju ènu Ummu - Selemu, uz jo{ hiljadu i ~etiri stotine ili hiljadu i pet stotina ljudi. Niko s njim nije krenuo naoruàn, osim putni~kim oru`jem, koje ~ini sablja u koricama.


301

MUSLIMANI KRE]U KA MEKI Resulullah, a.s., krenu put Meke, i kad je stigao u Zul - Hulejfu, odabra kurbane i obiljeì ih, te obu~e ihrame (hadìjsku odje}u) za umru. Ko ga vidi tako obu~ena, neka zna da ne ide ratovati. Ispred sebe posla jednog izvi|a~a iz plemena Huzaat da ga obavie{tava o Kurej{ijama. Kad je do{ao blizu mjesta Asfana, do|e mu njegov izvi|a~ i re~e: “Pro{ao sam pokraj K’ab bin Lu’ja, koji je podigao protiv tebe Abesince (kr{}ane). Njima su se pridruìle jo{ neke skupine Arapa i ho}e da te napadnu i da ti zabrane dolazak u Meku i Kabu”. Resulullah, a.s., pozva svoje drugove na dogovor, i re~e: “[ta mislite da krenemo preko njihovih pa{njaka (drugim putem) pa da im nanesemo {tetu? Ako nas oni budu ~ekali, ostat }e prevareni i oàlo{}eni, a ako pobjegnu, bit }e to skupina koju je Allah razjedinio. Ili mo`da èlite da idemo u Meku i u|emo u Kabu, pa ko nas poku{a sprije~iti u tome, borit }emo se s njim?” Ebu - Bekr, r.a., re~e: “Allah i Njegov Poslanik to najbolje znaju. Mi dolazimo s namjerom da umru obavimo, a ne dolazimo s namjerom da nekoga ubijemo, ali ko stane na put izme|u nas i Kabe ubit }emo ga.” Resulullah, a.s., re~e: “Kre}ite!” - i oni krenu{e.

POKU[AJ KUREJ[IJA DA ODVRA TE ODVRATE MUSLIMANE OD DOLASKA U MEKU îm su Kurej{ije ~ule za dolazak Resulullaha, a.s., sazva{e i odrà{e konzultaciono vije}e, na kojem zaklju~i{e da odbiju muslimane od Kabe, kako znaju i umiju. Nakon {to se udaljio, Resulullah, a.s., od Abesinca, prenese mu neki ~ovjek iz Benu - K’aba da su Kurej{ije si{le u Zi Tuva i da ima sto konjanika Halid bin el - Velida u vojnoj postaji u Kurai - l - Gamimu, na glavnom putu koji vodi do Meke. Halid je poku{avao sprije~iti dolazak muslimana. Stoga je krenuo sa svojim konjanicima prema njima, pa se dvije vojske na|o{e jedna drugoj na vidiku. Halid ugleda muslimane na podne - namazu kako ruku ~ine i na sed`du padaju, pa je rekao: “Bili su neoprezni. Da smo ih napali, nanijeli bismo im `rtve.” On zatim odlu~i da ponovo nai|u i napadnu muslimane kad budu na ikindija - namazu, i to da ih odjednom potuku. Me|utim, Allah, d`.{., objavi propis o namzu “salatul - havf”, koji se klanja u situacijama opasnim po ìvot. Tim namazom su klanjali ikindiju, s dva rekata, pa tako Halidu propade i ta prilika.

302


PROMJENA PUTNOG PRA VCA PRAVCA I POKU[AJ DA SE IZBJEGNE KOBNI SUSRET Resulullah, a.s., opet promijeni pravac kretanja prema Meki. On s muslimanima krene golim, stjenovitim putem. Krenu{e na desnu stranu iza El - Hamda (El - Hum{a), puta koji vodi na Senijjetul - Merari, i koji se ispod Meke spu{ta na Hudejbiju. On zaobi|e glavni put{to odvodi do Harema, pa pro|e pored Ten’ima, koji ostavi s lijeve strane. Kad ugleda Halid upornu muslimansku vojsku koja je do{la sasvim drugim putem, pohita galopom da upozori Kurej{ije. Resulullah, a.s., i{ao je sve do Senijjetul - Merara, kad mu zastade deva. Ljudi to primijeti{e pa povika{e: “Hajde, hajde”, a ona kao da je ukopana na mjestu. Oni povika{e: “Iznevjeri El - Kasva, iznevjeri El - Kasva!” Resulullah, a.s., na to povika: “Nije El - Kasva iznevjerila, nije to njoj u prirodi, ali joj se isprije~io onaj koji se isprije~io i slonu. Tako mi Allaha, kad bi Kurej{ije zatraìle od mene bilo {ta od onoga {to veli~aju, a dato ne prelazi Allahove zabrane, odobrio bi im.” Nakon toga potjera devu i ona ga ponese. On nastavi put i do|e na gornju Hudejbiju, kod korita za vodu u jednoj stijeni. Voda je polagano curila, a ljudi su pili. Ubrzo su vodu iz korita iscrpili, pa se poàli{e Resulullahu, a.s., da su èdni. On izvadi strjelicu iz svog tobol~eta pa naredi da je stave u korito. I tako mi Allaha, voda im nado|e, preli korito, zapljusnu ih da su morali ustuknuti.

BUDEJL POSREDUJE IZME\U RESULULLAHA, A.S., I KUREJ[IJA Kad je Resulullah, a.s., osigurao mjesto za odmor, pojavi se Budejl bin Verkae Huzaija, s grupom svojih ljudi kod Resulullaha, a.s. Pleme Benu - Huza’a, stanovnici Tihama, bilo je povjerljivo Allahovom Poslaniku, a.s. Budejl re~e: “Ostavio sam K’ab bin Luaja, negdje kod hudejbijske vode. Oni su sa sobom poveli ène i djecu, oni ho}e po svaku cijenu da te napadnu i sprije~e tvoj dolazak u Kabu.” Resulullah, a.s., odgovori mu: “Mi nismo do{li da ikoga ubijamo, nego smo do{li da “umru” obavimo. Rat je Kurej{ije mnogo iscrpio, a i velike im {tete nanio, ako èle da ih rasteretim duga, onda neka meni i narodu oslobode put. Ako èle da prime islam kao {to su ga primili mnogi, onda neka to i u~ine, a ako ne}e ni to, onda su pretjerali. Ako sve odbijaju osim borbe, onda }u se, Tako mi Allaha, boriti i u


303

ovakvom mom stanju (u ihramima), makar ostao sam ja, ili dok Allah svoju volju ne izvr{i.” Budejl mu na te rije~i odgovori: “Obavijestit }u ih o svemu {to si rekao.” On zatim ode kod Kurej{ija i re~e im: “Ja dolazim od onoga ~ovjeka (Resulullaha), a i usput sam ~uo kako govori interesantne stvari. Ako ho}ete, ponovit }u njegove rije~i.” Zlobnici kurej{ijski povika{e: “Nema potrebe da nam i{ta od njega prenosi{“, a jedan pametniji ~ovjek re~e: “Hajde, daj reci nam to {to si ~uo.” On ispri~a sve {to je Resulullah, a.s., kazao. Kurej{ije su èljele provjeriti ta~nost njegovih rije~i, pa posla{e Mikreza bin Hafsa do Resulullaha, a.s. Kad ga ugleda, Resulullah, a.s., re~e: “To je zloban i lukav ~ovjek.” A kad on do|e i kad mu se Resulullah, a.s., obrati, re~e mu sve isto kao {to je rekao i Budejlu. Mikrez se vrati Kurej{ijama i prenese im ono {to je ~uo.

OST ALI KUREJ[IJSKI DELEGA TI OSTALI DELEGATI Kurej{ije su èljele poslti jo{ nekoga da provjeri namjeru muslimana. Jedan Kenanija, s imenom El - Hulejs bin Alkamet re~e: “Pustite mene da odem do njega.” Kurej{ije reko{e: “Idi.” Kad ga ugleda Resulullah, a.s., da dolazi, poznade ga pa re~e: “To je taj i taj ~ovjek. On je iz plemena koje oboàva devu. Pokaìte mu ih, izvedite pred njega kurbane.” Narod do~eka El - Hulejsa s telbijom (dove koje u~e uz Kurban - bajram). Kad on to ugleda, re~e: “Slava Allahu, ovom narodu ne treba zabranjivati dolazak u Kabu.” On se vrati svojim drugovima i re~e: “Vidio sam kurbane, namijenjene i obiljeène. Moje je mi{ljenje da ih pustimo u Meku.” I povede se razgovor izme|u ovog Kenanije i Kurej{ija. Evo ukratko, o ~emu je bilo rije~i: Urve bin Mes’ud es - Sekafi re~e: “Onaj tamo (Resulullah, a.s.) nudi vam realan prijedlog, pa ga prihvatite. Dopustite mi da ja odem do njega i s njim razgovaram.” Pa mu dozvoli{e i on ode. Resulullah, a.s., je i njemu rekao isto {to je rekao i Budejlu. Urve mu se na to obrati: “O Muhammede, {ta misli{ da vrati{ svoj narod nazad, ili si mo`da ~uo da je neko prije tebe poveo svoj narod u propast. Ako ih povede{, ja vidim, tako mi Boga, svakakva lica oko tebe, ima tu i olo{a, oni }e prebje}i i tebe ostaviti (Kurej{ijama).” Ebu - Bekr tada mu se obrati i grubo ga prekori, a onda re~e: “Zar mi da pobjegnemo od njega?” Urve upita: “Ko je ovaj?” Odgovori{e: “Ebu Bekr”, a on re~e: “Tako mi Boga, da nije ve} bilo ranijeg prijateljstva izme|u mene i tebe, ja bih ti odgovorio kako zasluùje{.” Zatim se Urvet okrene Resulullahu, a.s., da s njim razgovara, dodvoravaju}i mu se i stalno mu dodiruju}i bradu. 552 Mugire bin [u’be, koji je stajao s isukanom sabljom kraj Resulullaha, a.s., svaki puta kad Urve pogladi Resulullahu, a.s., bradu, udario bi sabljom o korice, i kona~no ljutito viknu: “A ko je ovaj?” Odgovori{e mu: “El - Mugire bin [u’be.” Urve

304


povika: “O kakve li izdaje, a da ne misli{ da }u i ja po}i stopama tvoga izdajstva?” Mugire je u predislamsko doba putovao u dru{tvu nekog plemena, pa je ljude pobio, njihovu imovinu oduzeo, a zatim oti{ao i primio islam.Kad je do{ao kod Resulullaha, a.s., i ispri~ao mu {ta je u~inio, Resulullah, a.s., rekao je: “[to se ti~e tvog islama, prihva}am, a od tog imetka ne èlim ni{ta.” (Mugire je bio Urveu brati}). Urve je bio drzak i bezobrazan s ashabima Resulullaha, a.s. Svakog je prozivao i podsje}ao ga na njihovu raniju vezu. Potom se vrati svojim drugovima u Meku i re~e: “O narode, obilazio sam mnoge kraljeve (kao izaslanik). Bio sam i kod “Kajsara” (Cezara), i “Kisra’a” (Kserksa), i “Nedà{ije” (Negusa). Tako mi Boga, nisam vidio da ijednog kralja vole i po{tuju njegovi ljudi, kao {to to ~ine Muhammedovi ljudi Muhammedu. Ako pljune, njegova pljuva~ka obavezno zavr{i na dlanu nekog od njegovih ashaba, koji je potare po svome licu i koì. Kad im ne{to naredi, natje~u se da to urade. Kad on uzima abdest, ho}e da se pobiju oko ostatka vode iza njega. Kad on govori, oni spuste svoje glasove, a kad ga gledaju, gledaju ga blagim pogledom iz po{tovanja prema njemu. Taj ~ovjek vam je ponudio pravi prijedlog, pa ga prihvatite.”

“ON JE ZADR@AO RUKE NJIHOVE OD V AS I V A[E OD NJIH USRED MEKE” VAS VA[E Kad su kurej{ijski mladi}i, razuzdani i oholi, èljni rata radi samodokazivanja, vidjeli da njihovi poglavari èle mir, po~eli su smi{ljati plan koji bi poremetio i odloìo mir. Oni odlu~i{e da po no}i krenu, i da se malo zabave u muslimanskoj vojnoj postaji, te da po~ine radnje koje }e zapaliti baklju rata. To i ostvari{e. Krenu njih sedamdeset ili osamdeset mladi}a, pa se spusti{e niz brdo Et - Ten’im i htjedo{e u}i u logor. Ali nisu imali sre}e jer ih sve pohvata Muhammed bin Mesleme, zapovjednik straè. Iz èlje za primirjem, Resulullah, a.s., pusti ih na slobodu. U vezi s tim, Allah, d`.{., objavi u Kur’anu: “On je zadrào ruke njihove od vas i va{e od njih usred Meke, i to nakon {to vam je pruìo mogu}nost da ih pobijete.” (48:24)


305

OSMAN BIN AFF AN, AFFAN, MUSLIMANSKI DELEGA T KUREJ[IJAMA DELEGAT Uzimaju}i sve to u obzir, Resulullah, a.s., odlu~i da po{alje svoga delegata koji }e Kurej{ijama potvrditi Resulullahov, a.s., stav i cilj ovoga putovanja. On pozva Omer bin el - Hattaba, da ga po{alje. On se ispri~a govore}i: “O Poslani~e, ja nemam nikoga u Meki da bi me mogao odbraniti, ako me Benu - K’ab stavi na muke. Po{alji Osman bin Affana. Njegova porodica je u Meki. On }e prenijeti poruku koju èli{.” Resulullah, a.s., pozva Osmana i posla ga Kurej{ijama rekav{i mu: “Obavijseti ih da mi nismo do{li da ratujemo, do{li smo da obavimo umru. I pozovi ih u islam. Zatim mu Resulullah, a.s., naredi da u Meki obavijesti vjernike mu{karce i vjernice ène da }e ubrzo biti oslobo|enje Meke, i da im prenese radosnu vijest da }e Allahova vjera gospodariti Mekom, i da niko vi{e ne}e skrivati svoj iman u Meki. Osman bin Affan pohita u Meku. Nai|e pokraj nekih Kurej{ija u Beldal dolini. Oni ga upita{e: “Gdje ide{?” On odgovori: “[alje me Resulullah, a.s., o tom i tom pitanju.” - pa im ispri~a sve po redu, a oni reko{e: “ûli smo, idi i obavi svoja zaduènja.” Zatim se diè Eban bin Seid bin el - As, pa mu nazva dobrodo{licu, te mu osedla novoga konja, uze Osmana i podiè ga na konja, te pohita s njim u Meku. Osman prenese poruku kurej{ijskim poglavarima. Kad se Osman odmorio, oni mu ponudi{e da u~ini tavaf oko Kabe. On odbi ovu ponudu i ne htjede da u~ini tavaf dok to ne uradi Resulullah, a.s.

GLASINE O UBISTVU OSMANA, R.A., I PRISEGA “ER - RIDV AN” RIDVAN” Kurej{ije zadrà{e Osmana kod sebe, vjerovatno èle}i da se dogovore {ta dalje da rade, i da dobro osmotre svoje pozicije, pa da po Osmanu po{alju odgovor Resulullahu, a.s. Osmanovo zadràvanje potraja, pa se pronese glas me|u muslimanima da je Osman ubijen. Kad to ~u, Resulullah, a.s., re~e: “Ne}emo odustati dok ne kaznimo taj narod”, a onda pozva svoje drugove da poloè zakletvu. Oni su se zaklinjali da ne}e pobje}i, potom se javi grupa koja se zakle na vjernost do smrti. Prvi koji mu dade prisegu bio je Ebu - Sinan el - Esedijj. Tako|er mu je zakletvu na vjernost dao Selema bin el - Ekv’ea, i to se tri puta zakleo na vjernost do smrti. Zakletvu je dao me|u prvim ljudima, pa potvrdio je me|u onima u sredini, pa opet na kraju s onim posljednjim.

306


Resulullah, a.s., dohvati svoju drugu ruku, stavi {aku u {aku i re~e: “Ova moja druga ruka je za Osmana.” Kad se zavr{i davanje podr{ke, prispije i Osman te se i on zakle na vjernost Resulullahu, a.s. (Za njega je to Resulullah, a.s., ve} u~inio, a on je samo potvrdio). Od ove podr{ke odustao je samo jedan jedini ~ovjek - munafik - licemjer, zvani Dèdd bin Kajs. Ova se ceremonija podr{ke odvijala pod drvetom. Omer, r.a., drào je Resulullaha, a.s., za ruku, a Ma’kil bin jesar podizao je granu drveta kako ne bi smetala Allahovom Poslaniku, a.s. Ova prisega nazvana je “Er - Ridvan”. O njoj Kur’an kaè: “Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli.” (48:18)

SKLAP ANJE PRIMIRJA SKLAPANJE I NJEGOVI PPARAGRAFI ARAGRAFI (SULUHL - HUDEJBIJJA) Kurej{ije su shvatile ozbiljnost situacije, pa posla{e hitno Suhejla bin Amra da sklopi primirje. Oni mu strogo podvuko{e da od primirja ne}e biti ni{ta ako se ove godine ne vrate odmah u Medinu. “Ne}emo da arapi pri~aju o nama kako je u{ao u Meku iznenada i na silu.” Suhejl bin Amr do|e kod Resulullaha, a.s. Kad ga ugleda, Resulullah, a.s., re~e: “On }e olak{ati na{u situaciju. Kurej{ije sigurno èle primirje, dok njega {alju!..” Suhejl je dugo i dugo govorio, a zatim se sloì{e o uvjetima primirja, a to su: 1. Da se Resulullah, a.s., vrati u Medinu i da ove godine ne ulazi u Meku, a sljede}e godine da do|e s muslimanima i da provedu u njoj tri dana, samo s oru`jem koje nosi putnik, a to je sablja u koricama. Kurej{ije im za to vrijeme ne smiju praviti nikakave smetnje. 2. Obustavljanje neprijateljskog djelovanja izme|u dvije strane za period od deset godina. U tom vremenu, dok traje primirje, ljudi }e se sigurno kretati, a oni }e jedni druge {tititi. 3. Ko od plemena èli da stupi u savez s Muhammedom i da po{tuje uvaj ugovor, moè to da u~ini, a ko to isto èli s Kurej{ijama, neka to u~ini. Svako takvo pleme smatrat }e se kao dio tog naroda. Svako neprijateljstvo prema savezniku, smatrat }e se neprijateljstvo s tom skupinom. 4. Ako neko od Kurej{ija prebjegne Muhammedu, bez dozvole svoga starje{ine, on }e im ga vratiti u Meku, a ako neko od Muhammedovih do|e Kurej{ijama, to jeste, ako prebjegne kod njih, oni mu ga ne}e izru~iti.


307

Zatim Resulullah, a.s., pozva Aliju da to napi{e na papir. Resulullah mu je, a.s., diktirao: “Bismillahir - Rahmanir - Rahim”, a Suhejl re~e: “[to se ti~e toga ‘Er - Rahman’, tako mi Boga, mi ne znamo ko je taj. Nego, pi{i ovako: ‘Bismikellahumme’”, pa Resulullah, a.s., naredi Aliji neka tako napi{e. Zatim Resulullah, a.s., nastavi diktirati: “S ovim se sagla{ava Muhammed, Resulullah”, a Suhejl ga prekide: “Da znamo da si Resulullah, ne bi ti zabranili ulazak u Kabu, a ne bi s tobom ni ratovali, nego pi{i ovako: ‘S ovim se sagla{ava Muhammed, sin Abdullaha.’” Resulullah, a.s., re~e: “Ja sam Resulullah iako mi vi ne vjerujete”, te naredi Aliji, r.a., da napi{e kako Suhejl kaè, te da izbri{e apoziciju Resulullah. Alija, r.a., ne htjede da to izbri{e, pa to u~ini Resulullah, a.s., svojom rukom. Potom je ostalo napisao. Kad je primirje sklopljeno, pleme Huzaat pristupi u savez s Resulullahom, a.s. Oni su bili saveznici Benu - Ha{ima jo{ od vakta Abdul - Muttalibova, stoga je njihovo pristupanje ovoj strani bilo potvrda tog starog savezni{tva. Pleme Benu - Bekr u|e u savez s Kurej{ijama.

VRA]ANJE EBU - D@ENDELA KUREJ[IJAMA Dok je Alija pisao ta~ke ugovora, s gornje strane Meke se me|u muslimane spusti Ebu - Dèndel, sin Suhejlov, vezan u lancima. Suhejl re~e: “To je prva osoba koju potraùjem od tebe da mi je vrati{.” Resulullah, a.s., re~e: “Jo{ nismo zavr{ili ugovor.” Suhejl re~e: “Ako je tako, ne}emo ni{ta ni dogovarati.” Resulullah, a.s.: “Daj mi ga!” Suhejl bin Amr: “Ne dam ti ga!” Resulullah, a.s.: “Hajde, u~ini to.” Suhejl: “Ne}u to da u~inim.” Suhejl udari Ebu - Dèndela u lice, zatim ga dohvati za jaku i potjera ga da ga vrati mu{ricima. Ebu - Dèndel derao se iz sveg glasa: “O muslimani, a zar }u se vratiti mu{ricima, pa da me skrenu s moje vjere?” Resulullah, a.s., re~e mu: “Strpi se, o Ebu - Dèndel, i uzdaj se u Allahovu nagradu. Allah, d`.{., }e tebi i takvima kao {to si ti, nejakim i neza{ti}enima, donijeti olak{anje i na}i izlaz. Mi smo ve} sklopili me|usobni ugovor o primirju i dali im Allahovu rije~, kao i oni nama, pa ih ne smijemo prevariti.” Ustade Omer bin El - Hattab, r.a., da isprati Ebu - Dèndela, pa mu re~e: “Strpi se Ebu - Dèndel, oni su zaista mu{rici, krv ni jednog od njih ne vrijedi vi{e od krvi psa.” On se okrene tako da se dr{ka sablje prima~e Ebu - Dèndelu, a Omer, r.a., o tome

308


naknadno pri~a i kaè: “Poèlio sam da izvu~e sablju i njom ubije svoga oca.” Me|utim, njemu je bilo te{ko da to uradi svome ocu i tako se to zavr{i.

KLANJE KURBANA I BRIJANJE GLA VE, GLAVE, ÎN ZA VR[ETKA UMRE ZAVR[ETKA Kad je Resulullah, a.s., zavr{io s ugovorom o primirju, obrati se muslimanima i re~e: “Ustanite, zakoljite kurbane i obrijte glave.” Niko od prisutnih, tako mi Allaha, d`.{., ne ustade, iako je ponovio tri puta. Nakon toga on se diè i ode kod svoje ène Ummu - Seleme. ISpri~a joj {ta mu se desilo, da ga niko nije poslu{ao. Ona mu re~e: “O Allahov Poslani~e, ako èli{ da te poslu{aju, izi|i, i nemoj ni s kim progovoriti ni rije~i dok ti ne zakolje{ svoj kurban i ne pozove{ svog brija~a da te obrije.” 553 Ustade Resulullah, a.s., izi|e i ni s kim nije govorio dok nije zaklao svoj kurban i pozvao svoga brija~a koji ga je obrijao. Kada to vidje narod, svi ustado{e, zakla{e kurbane i po~e{e jedni druge brijati, tako da su gotovo jedni druge ubili zbog velike gu`ve. Jedna deva bila je kurban za sedmero, a i jedna krava za sedmero. Resulullah, a.s., zaklao je devu koja je ranije pripadala Ebu - Dèhlu. U nozdrvi je imala srebrenu halku. To je bio imid` Ebu - Dèhla da bi izazvao ljubomoru mu{rika. Resulullah, a.s., tri puta molio je Allaha, d`.{., za oprost onima koji su obrijali glave, a jedanput za one koji su se samo pod{i{ali. Na ovom putovanju Allah, d`.{., je pored ovih propisa, propisao iskup za one koji iz opravdanih razloga obriju glavu ili pod{i{aju kosu prije vremena, da mogu postom, sadakom ili `rtvom, poput slu~aja Ka’b bin Ud`reta, da se iskupe.

ZABRANA POVRA TKA MUHAD@IRKI MU[RICIMA POVRATKA Resulullahu, a.s., do|o{e ène mu’minke iz Meke, a njihovi staratelji do|o{e da ih vrate, shodno ugovoru koji je potpisan na Hudejbiji. Ovaj njihov prijedlog je odbijen, zbog toga {to u paragrafu vezanom za ovu ta~ku stoji rije~: “I da svaki na{ bjegunac koji ti do|e (pobjegne kod tebe od nas), makra i bio tvoje vjere, mora biti vra}en nama” 554, ne podrazumijeva ène, koje nisu ni spomenute. Allah, d`.{., tim povodom objavi: “O vjernici, kad vam vjernice kao muhadìrke do|u, ispitajte ih - a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo... U braku mnogobo{ke ne zadràvajte.” (60:10)


309

Resulullah, a.s., stavljao ih je na ispit ~itaju}i im uzvi{ene rije~i Kur’ana: “Kad ti do|u vjerniceda ti poloè prisegu - da ne}e Allahu nikoga ravnim smatrati i da ne}e krasti, i da ne}e bludni~iti, te da ne}e djecu svoju ubijati...” (60:12) Onu vjernicu koja bi prihvatila sve uvjete i dala prisegu, nije vra}ao nazad. Muslimani otpusti{e svoje ène nevjernice putem ovog propisa. Omer, r.a., pustio je dvije ène koje su bile u nevjerstvu. Jednom od njih oèni se Muavija, a drugom Safvan bin Umejje.

REZUL TATI UGOVORA REZULT Prou~avaju}i paragrafe ugovora, bilo da traìmo njihov dubinski smisao ili povr{insko zna~enje, dolazimo, bez ikakve sumnje, do veoma zna~ajnog zaklju~ka, a to je, da je primirje i ugovor na Hudejbiji prva verbalna pobjeda muslimana, za koje Kurej{ije do tada nisu htjeli ni ~uti, a kamoli u bilo ~emu priznati. Naprotiv, oni su èljeli da iskorijene muslimane do posljednjeg, i èljno i{~ekivali da do~ekaju trenutak njihovog kraja. Oni su svim silama nastojali da se isprije~e izme|u islamske misije i ljudi s obzirom da su zauzimali i duhovno i svjetsko vo|stvo na Arabijskom poluotoku. înjenica je da i sam pristanak Kurej{ija na ponu|eno primirje zna~i priznavanje jedne nove snage na tim prostorima, snage muslimana, te da Kurej{ije nisu u mo}i da ratuju snjima. Va`no je napomenuti da tre}i paragraf hudejbijskog ugovora ukazuje na to, da su Kurej{ije zaboravile na svoje vjersko i svjetovno vo|stvo u Arabiji, i da ih sada vi{e niko i ni{ta ne interesira, te da se moraju brinuti o sebi. A {to se ti~e ostalih plemena, pa i ~itave Arabije, ako ho}e da prihvate islam si, to Kurej{ije ne interesira, i oni se ne}e ni u {ta mije{ati. Nije li, onda, to totalni poraz njihov i nije li to velika i jasna pobjeda muslimana? Veoma je va`no napomenuti, da dugotrajni ratovi i povremene bitke koje su vo|ene izme|u muslimana i njihovih neprijatelja nisu bili sa ciljem - govorimo o muslimanima - da se steknu materijalna dobra, osvoji teritorija, ubijaju ljudi, ili na silu neprijatelj prevede na islam, ve} je jedini cilj bio da su muslimani putem ovih ratova i bitaka èljeli potunu slobodu ljudima u iskazivanju uvjerenja i vjere. “Pa onaj ko èli da vjeruje neka vjeruje, a ko èli da ne vjeruje, neka ne vjeruje.” (Kur’an) Izme|u ~ovjek i onoga {to on èli ne smije se isprije~iti nikakva sila. Vjerska tolerancija i socijalna jednakost su moto islama. Uspjeh koji je is~am doìvio u mirno doba poslije ovog ugovora, ne bi se mogao posti}i ratovanjem ni onda kad je pobjeda bila o~igledna. Zbog velike {irokogrudnosti islama, muslimani su postigli ogroman uspjeh na polju ed - d’aveta - {irenja same vjere. I dok je broj muslimana prije primirja na Hudejbiji bio svega 3000, muslimanska vojska je, samo dvije godine nakon primirja, brojala 10000 boraca

310


(prilikom osloba|anja Meke). Drugi pozitivni paragraf ove sjajne pobjede je u ~injenici, da muslimani nisu prvi otpo~injali ratove i bitke, ve} su to uvijek ~inili drugi (Kurej{ije). Kur’an o tome kaè: “A oni su vas prvi napali.” (9:13) [to se ti~e muslimana, njihovi vojni pohodi imali su osnovni zadatak da osvijeste Kurej{ije od njihove umi{ljenosti i njihovog odvra}anja od Allahovog puta, te da ih navedu na uvaàvanje muslimana. Neka svako radi svoj posao i neka se ne mije{a u tu|e stvari. Prekid rata od deset godina je prepreka ovoj umi{ljenosti i ovom ometanju u vjeri, i dokaz o propasti onoga koji otpo~ne rat, njegovoj slabosti i gubljenju ugleda. Prvi paragraf je kona~ni dokaz o propasti Kurej{ija. Zabrana muslimanima da posjete Kabu svedena je na odre|eni period, ona nije stalna i vje~na. Oni su tim svojim gestom uspjeli odbiti muslimane samo za tu godinu, tako da za njih ni u tome nema nikakvog uspjeha. Kurej{ije su kroz tri prve ta~ke udovoljili muslimanima, a pritom su za sebe dobili samo jednu - to je ~etvrti paragraf ugovora. Me|utim, i to je vrlo jeftin dobitak. U njemu nema ni{ta {to bi na{kodilo muslimanima. Poznato je da neko, ko je musliman, ne}e napustiti Allaha i Njegovog Resula, a.s., niti }e pobje}i iz islamske sredine, osim ako se odmetne od vjere, javno ili tajno. A ako se odmetne od vjere, onda on i nije vi{e potreban muslimanima. Njegovo udaljavanje iz islamskog dru{tva mnogo je vrednije od njegovog ostanka u njemu. Na ovo je mislio Resulullah, a.s., kada je rekao: “Onoga od nas koji ode njima, njega je Allah udaljio.” 555 A ko primi islam, neke od stanovnika Meke, i pored toga {to mu je iseljenje u Medinu zabranjeno, nije mu zabranjeno iseljenje u druga mjesta, a Allahova zemlja je prostrana. Zar nije Abesinija bila prostrana za muslimane, kada stanovnici Medine nisu znali o islamu ni{ta? Resulullah, a.s., je upravo i mislio na ovu soluciju kada je rekao: “Ko nama do|e od njih, Allah }e za njega na}i olak{anje i rje{enje.” 556 Pribjegavanje mjerama suzdrànosti na ovakav na~in, iako predstavlja vid kurej{ijske mo}i i slave, u stvari proizlazi iz njihove velike uznemirenosti, nesigurnosti i velikog straha za njihovo mnogoboà~ko bivstvovanje. Oni kao da su znali da su danas, vi{e nego ikada do tada, na rubu provalije, kad nemaju drugog izbora, osim da prihvate ovakve mjere suzdrànosti. Resulullahovo, a.s., uvaàvanje, da se oni od muslimana koji prebjegnu Kurej{ijama ne mogu vi{e vratiti nazad, samo je jedan dokaz da se on pouzdaje u ~vrstinu svog egzistiranja, svoje snage i cjelokupnog povjerenja, i stoga se ni malo ne boji za primirje s ovakvim uvjetom.


311

@ALOST MUSLIMANA I RAZGOVOR OMERA, R.A., S RESULULLAHOM, A.S. Ugovor o primirju potpisan je i objasnili smo su{tinu ta~aka tog ugovora, ali moramo spomenuti dva doga|aja koji baci{e u o~aj i nedoumicu sve muslimane. 1. Muslimani su bili obavije{teni da }e mo}i u}i u Harem i da }e obaviti tavaf, ali se vrati{e neobavljena posla i s tim se nikako nisu mogli pomiriti. 2. Resulullah, a.s., svjesno je popu{tao kurej{ijskim zahtjevima, iako ga je Allah, d`.{., obavijestio da je islam vjera perspektive, i da }e ona ubrzo dominirati arabijskim prostorima. Ove dvije pojave - iako je Resulullah, a.s., sasvim bio u pravu - izazva{e kod muslimana sumnju, nedoumicu i svakakva naga|anja. Zbog toga bili su duboko povrije|eni, i skoro àlosni zbog eventualnih posljedica koje mogu uslijediti nakon primirja. Izgleda da je najàlosniji bio Omer bin el - Hattab, r.a. On do|e kod Resulullaha, a.s., i obrati mu se: “O Allahov Poslani~e, a zar mi nismo u pravu. a zar nije istina na na{oj strani, a ne na njihovoj?” Resulullah, a.s., odgovori: “Jeste.” Omer, r.a.: “A zar ne}e na{i ubijeni u Dènnet, a njihovi u Dèhennem?” Resulullah, a.s.: “Ho}e.” Omer, r.a.: “Pa za{to onda sramotimo na{u vjeru, i za{to da se vratimo, a nismo pustili da Allah prsudi izme|u nas i njih?” Resulullah, a.s.: “O sine Hattabov, ja sam Allahov Poslanik, i nisam htio da Mu budem neposlu{an. On je moj pomaga~ i nikad me ne}e napustiti.” Omer, r.a.: “A zar nam nisi rekao da }emo do}i u Meku i da }emo u}i u Hrem i tavaf oko Allahove ku}e u~initi?” Resulullah, a.s.: “Svakako, a jesam li rekao da }emo do}i u Allahovu ku}u ove godine?” Omer, r.a.: “Ne.” Resulullah, a.s.: “Ti }e{ do}i i ti }e{ tavaf oko nje u~initi.” Omer, r.a., ode srdit od Resulullaha, a.s., i do|e kod Ebu - Bekra. Postavi mu ista pitanja kao i Resulullahu, a.s. Ebu - Bekr mu na sve dade odgovor kao i Resulullah, a.s., s tim {to jo{ dodade: “Moè{ i da umre{ od jada, ali, tako mi Allaha, on je (Resulullah, a.s.) u pravu.” Tada je Allah, d`.{., objavio suru “El - Feth”, gdje kaè: “Mi }emo ti dati sigurnu pobjedu”, (itd. do kraja sure). Nakon objave ove sure Resulullah, a.s., posla po Omera, r.a., pa mu je prou~i.

312


Omer, r.a., upita: “O Allahov Poslani~e, je li to Feth (pobjeda)?” Resulullah, a.s., odgovori: “Da.” Omer, r.a., bio je zadovoljan ovim {to je ~uo. Me|utim, èstoko se kajao zbog onakvog svog postupka. On je pri~ao: “@elio sam da se za to iskupim, pa jo{ uvijek daje sadaku, postim, klanjam nafile, osloba|am roblje, da bih sebi olak{a savjest zbog onakvih rije~i koje sam izrekao. Molio sam Allaha, d`.{., da bude na kraju sve dobro.” 557

RIJE[EN PROBLEM UGRO@ENIH U MEKI Kad se Resulullah, a.s., vratio u Medinu, i kada se malo odmorio, prebjeè jedan od mu~enih muslimana iz Meke. Zvao se Ebu - Basir iz plemena Sekif, koje je bilo u savezu s Kurej{ijama. Kurej{ije posla{e dvojicu ljudi kod Resulullaha, a.s., da zatraè njegovo izru~enje nazad. Oni spomenu{e ugovor koji ga obavezuje na to, i Resulullah, a.s., im predade Ebu - Basira. Mu{rici ga povedo{e u Meku. U Zul - Hulejfi sjedo{e da se odmore i da prezalogaje koju hurmu. Ebu - Basir re~e jednome od njih dvojice: “Vidim da ima{ dobru sablju, ~ovje~e”, a ovaj je izvu~e iz korica i potvrdi: “Stvarno je dobra, dobro sam je isprobao.” Ebu - Besir re~e: “Pokaì mi je, da je malo bolje vidim.” Ovaj mu dade, aon ga udari njom i ubije. Drugi ~ovjek pobjeè, vrati se u Medinu i u|e u mesdìd. Kad ga ugleda Resulullah, a.s., re~e: “Ovaj kao da je ugledao avet.” ôvjek do|e do Resulullaha, a.s., i re~e: “Ubijen je moj drug, i mene }e ubiti.” U tom do|e Ebu - Besir i re~e: “O Allahov Poslani~e, ti si svoje obe}anje izvr{io, pred Allahom si ~ist, vratio si mene njima, a potom je mene Allah spasio od njih.” Poslanik, a.s., re~e: “Te{ko tebi, moè{ biti uzrokom rata, ako onaj ima nekoga svoga da ga osveti.” Kad to ~u Ebu - Besir, znade da }e ga Resulullah, a.s., vratiti ponovo u Meku, pa brzo pobjeè iz Medine i ode u Sejful - Bahri, gdje se skrivao. Od Kurej{ija pobjeè Ebu Dèndel bin Suhejl, pa se pridruì Ebu - Besiru. I koji god bi ~ovjek pobjegao od Kure{ija nije vi{e i{ao u Medinu, ve} bi se priklju~ivao Ebu - Besiru, koji oformi svoju grupu. Napadali su svaki kurej{ijski karavan koji je kretao za [am ili iz [ama za Meku, pa bi oplja~kali i ubili koga bi stigli od vodi~a. Kurej{ijama to dojadi, pa posla{e molbu Resulullahu, a.s., zaklinju}i ga Allahom i krvnim srodstvom da ih spasi te grupe, a oni }e pustiti svakoga ko ho}e da do|e u Medinu, ne}e mu braniti. Resulullah, a.s., pozva Ebu - Besira u Medinu i on se vrati sa svojom druìnom. 558


313

PRELAZAK KUREJ[IJSKIH JUNAKA NA ISLAM Po~etkom 7. g. H., a nakon ovog primirja, pre|o{e na islam Amr bin el - As, zatim Halid bin el - Velid i Osman bin Talha. Kad su do{li kod Resulullaha, a.s., on re~e: “Meka nam je poslala svoje najdraè sinove.” 559

DRUGO RAZDOBLJE NOV A ET AP A U HIST ORIJI ISLAMA HISTORIJI NOVA ETAP APA Primirje na Hudejbiji bija{e po~etak jednog novog razdoblja u ìvotu muslimana i u okviru samog islama u Arabiji. Kurej{ije su bile najja~a snaga, najoholiji i najlju}i neprijatelji islama. Silaskom Kurej{ija s ratne pozornice zbivanja u sigurnosne vode mira, slomljen je najja~i od tri udruèna neprijatelja: Kurej{ije, Gatafan i jevreji. Po{to su Kurej{ije bili predstavnici idolopoklonika, to jest njihovi lideri na Arabijskom poluotoku, to je s prethodnim doga|ajima opao njihov idolopokloni~ki zanos za vjerske obrede i uveliko je ohladilo njihovo neprijateljstvo prema muslimanima. Stoga ne nailazimo kod Gatafana na velike provokacije muslimana poslije ovog primirja. Me|utim, i ono {to je dolazilo od njih, bilo je inicirano i pripremano od jevreja. Jevreji su nakon izgnanstva iz Jesriba (Medine), uzeli Hajber za svoj centar, gdje su nastavili kovanje svojih podlih fitneluka (smicalica). Oni su hu{kali beduine oko Medine na muslimane, a ìvotna èlja bila im je ubiti Muhammeda, a.s. i muslimane dokraj~iti. Ako im to ne bude po{lo za rukom, onda im je trebalo bar {to vi{e zla nanijeti. Zbog svega toga, prvi odlu~uju}i korak od Resulullaha, a.s. nakon primirja na Hudejbiji bio je - borba protiv ovog jevrejskog legla. Me|utim, ovaj period koji je zapo~eo poslije primirja na Hudejbiji, bio je velika prilika za tuma~enje i dostavljanje islama i njegovog u~enja. Udvostru~ila se aktvivnost muslimana na ovom polju, pa je prevazi{la vojne aktivnosti. Stoga, ovaj period moèmo podijeliti na dva dijela: 1. aktivnosti na podru~ju dostavljanja i tuma~enja vjere, ili period dopisivanja s kraljevima i vladarima i 2. period vojnih aktivnosti.

314


Prije nego nastavimo s pra}enjem vojnih aktivnosti u ovom periodu, posvetit }emo ve}u pa`nju me|usobnom dopisivanju Resulullaha, a.s., s vladarima i kraljevima. U korespondenciji im nudi islamsko u~enje zbog kojeg su muslimani ina~e pretrpjeli sve dotada{nje patnje, bol, nesre}u, smicalice, licemjerstvo, bitke i ratove.

KORENSPONDENCIJA ALLAHOVOG POSLANIKA (SLANJE PISAMA KRALJEVIMA I VLADARIMA) Krajem 6. g.h. kad se Resulullah, a.s., vratio sa Hudejbije, napisao je kraljevima poruku kojom ih poziva u islam. Kad je donio odluku za pisanje, reko{e mu da oni ne primaju nikakvu korenspondenciju bez pe~ata. Resulullah, a.s., uze srbreni prsten i na njega ugravira Muhammed, Resulullah. Ovaj pe~at je ugraviran u tri reda: u prvi red Muhammed, u drugi red Resul, a u tre}i red Allah, ali su se redovi ~itali odozdo na gore: Allah, Resul, Muhammed. 560 Resulullah, a.s., izabra me|u ashabima naju~enije i najsposobnije ljude da budu njegovi ambasadori, preko kojih }e komunicirati s kraljevima. Profesor El - Allama el - Mensur Fevri tvrdi da je Resulullah, a.s., poslao svoje delegate u osvit mjeseca muharema 7. g.h. prije odlaska u Hajber na nekoliko dana. 561 Mi }emo dati tekst ovih prepiski.

1. PISMO NEGUSU, KRALJU ABESINIJE Pravo ime Negusa - Nedà{ije je Ashamet bin el - Ebdèr. Resulullah, a.s., njemu je napisao poruku po Amru bin Umejjeti ed - Dameriji krajem 6. g. H. ili u muharemu 7. g. H. Taberani navodi tekst pisma. Me|utim, preciznije gledaju}i, vidi se da taj tekst nije pravi tekst koji je napisao Resulullah, a.s., poslije Hudejbije, ve} je mogu}e da je to tekst koji je poslao po Dà’feru kad je on sa svojim drugovima muhadìrima oti{ao u Abesiniju, dok je Resulullah, a.s., jo{ bio u Meki. Nalazimo na kraju pisma imena tih muhadìra u ovoj re~enici: “Evo vam {aljem mog amidì}a Dàfera i s njim grupu muslimana, pa ako do|u do tebe prihvati ih, i ne budi ohol prema njima.”


315

Prenosi Bejhekija od Ibn - Ishaka tekst Resulullahovog, a.s., pisma upu}enog Nedà{iji, koji glasi: “To je pismo od Muhammeda, Poslanika, Nedà{iji el - Ashametu, velikanu Abesinije, neka je mir na onoga koji slijedi Allahovu uputu i vjeruje u Allaha i Njegovog Poslanika, a ja svjedo~im da nema drugog boga, osim Allaha, Jedinog, Koji nema sudruga, Koji nema ène ni sina, i svjedo~im da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik, i pozivam te da primi{ islam, jer ja sam zaista Njegov poslanik. Primi islam, bit }e{ spasen.” “O sljedbenici Knjige, do|ite da se okupimo oko jedne rije~i, i nama i vama zajedni~ke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo, i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drìmo! A ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani.’ (3:64), pa ako odbije{ snosit }e{ grijeh cijelog kr{}anskog naroda!” Veliki istraìva~, doktor Hamidullah iz Pariza, prona{ao je nedavno tekst Resulullahovog, a.s., pisma, isti {to ga je Ibn - Kajjim na{ao, s razlikom samo u jednoj rije~i. Doktor Hamidullah utro{io je veliki trud u provjeravanju toga teksta, konsultiraj}i mnoga djela i mnoge izvore. On je u svom jednom djelu objavio tekst toga pisma, koje glasi: U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! ili Bismillahirrahmanirrahim

Od Muhammeda, Resulullaha, Nedà{iju, velikodostojniku Abesinije! “Neka je mir na onoga koji slijedi Allahovu uputu!” “Zahvaljujem se Allahu. On je Allah - nema drugog boga osim Njega, Vladar, Sveti, Onaj Koji je bez nedostatka, Onaj Koji svakog osigurava, Onaj Koji nad svima bdi. I tvrdim da je Isa, sin Merjemin, ìvo bi}e storeno Allahovom odredbom i Njegovom rije~ju koju je Merjemi, djevici neprisutupa~noj, dostavio, pa je zanijela Isaa od njegovog duha, koji je udahnuo, kao {to je Allah stvorio Adema, Svojom snagom. Ja pozivam Allahu, d`.{., Jednom Jedinom, Koji nema sudruga. Pozivam na prijateljstvo u ime Allaha, d`.{. i da slijedi{ mene i da vjeruje{ u Objavu koja mi je dostavljena, jer ja sam Allahov Poslanik. Ja pozivam tebe i tvoju vojsku Uzvi{enom Allahu. Ja sam ti prenio poziv i dao ti savjet, pa ga primi. Neka je mir na onoga koji slijedi Allahovu uputu.” 562 Po{tovani doktor Hamidullah tvrdi da je to tekst koji je Resulullah, a.s., uputio Nedà{iji, nakon Hudejbije. Da je to zaista pravi tekst mi ne sumnjamo, pogotovo nakon izno{enja ~injenica. Me|utim, da li je on napisan nakon Hudejbije ili ne, o tome nema pouzdanih dokaza. Tekst pisma koji je prona{ao Bejhekija i uzeo od Ibn - Ishaka, li~i na pisma koja je Resulullah, a.s., slao kraljevima i vladarima kr{}anima nakon Hudejbije. U njemu se nalazi

316


ajet: “O sljedbenici Knjige, do|ite da se okupimo oko jedne rije~i i namai vama zajedni~ke.” (3:64), kao {to mu je bio obi~aj pisati u takvim pismima. U ovom pismu na|eno je ime El Ashamet jasno napisano (ime Nedà{ije), a tekst do koga je do{ao doktor Hamidullah, po mome mi{ljenju, originalni je tekst Resulullaha, a.s., i to nakon smrti Ashameta, upu}eno njegovom nasljedniku. Mo`da je ovo razlog {to je izostalo ime Ashameta. Za ovakvo komentiranje ja nemam nepobitan dokaz, osim onih argumenata koji se na~aze unutar ovih pisama. ûdno je da je doktor Hamidullah kategori~an u tome, da je tekst koji prilaè Bejhekija od Ibn - Abbasa - doslovni tekst pisma koje je napisao Resulullah, a.s., nakon smrti Ashameta, njegovom nasljedniku, iako je ime Ashamet jasno i ~itko napisano, a Allah najbolje zna. 563 Kad Amr bin Umejje ed - Damerij donese pismo Negusu, on ga uze, pa ga prima~e o~ima, ustade iz kreveta, stade na zemlju i primi islam od Dàfera bin Ebi - Taliba, te napisa odgovori Resulullahu, a.s., o tome, i evo tog teksta: “Bismillahirrahmanirrahim Muhammedu, Resulullahu, od Nedà{ije Ashameta, selamun alejke, o Allahov Poslani~e, mir od Allaha i milost i beri}et Njegov na tebe, Allah je jedan Bog i nema drugog boga osim Njega. Dobio sam tvoje pismo, o Allahov Poslani~e, u kome spominje{ Isaa. Tako mi Gospodara neba i Zemlje, zaista Isa nije ni{ta vi{e od onoga {to si naveo. On je ono {to si rekao. Shvatili smo {ta si nam poru~io. Pro~itao nam je tvoj amidì} i tvoj drug. Ja svjedo~im da si ti, uistinu, iskreni Allahov Poslanik. Mi ti dajemo na{u prisegu na vjernost, a to sam dao i tvom amidì}u. Ja sam primio islam pred njim i predao se Allahu, Gospodaru svjetova.” 564 Resulullah, a.s., zatraìo je od Nedà{ija da po{alje Dàfera i muhadìre koji su bili s njim u Abesiniji. Poslao ih je u dvije la|e s Amrom bin Umejjeom ed - Damerijem. Oni su stigli u Medinu kad je Resulullah, a.s., bio u Hajberu. 565 Nedà{ija je umro u redèpu mjesecu, 9. g. H. nakon Tebuka. Resulullah, a.s., obavije{ten je od Allaha, d`.{., o njegovoj smrti, pa mu je klanjao dènazu i odsutnosti. Kad je Nedà{ija umro, iza njega je naprijesto do{ao drugi kralj, kojemu je Resulullah, a.s., tako|er napisao pismo u kome ga je pozvao u islam. Me|utim, ne zna se da li je ovaj primio islam ili ne. 566

2. PISMO MUKA VKISU, KRALJU EGIPT A MUKAVKISU, EGIPTA Napisao je Resulullah, a.s., pismo Dùrejdù bin Meti567 zvanome El - Mukavkis, kralju Egipta i Aleksandrije: “Bismillahirrahmanirrahim, od Muhammeda, Allahovog roba i Njegovog Poslanika,


317

koptskom velikodostojniku Mukavkisu. Mir na one koji slijede Allahovu uputu! Ja te pozivam islamskom u~enju. Primi islam, bit }e{ spasen. Primi islam, dobit }e{ od Allaha duplu nagradu, a ako odbije{, snosit ~e{ grijeh koptskog naroda. 568 “O sljedbenici Knjige, do|ite da se okupimo oko jedne irje~i, i nam i vama zajedni~ke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drìmo! Pa ako oni ne pristanu, vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani.’” (3:64) 569 Resulullah, a.s., odabra Hatib bin Beltaa da ponese to pismo. Kad Hatib do|e kod El - Mukavkisa re~e: “Prije tebe Egiptom je vladao ~ovjek koji je sebe smatrao vrhovnim bogom, pa ga Allah, d`.{., uze sebi da bude opomena ljudima i ovoga i onoga svijeta. Kaznio je samoga sebe, a kaznio je i druge zbog njega. A ti uzmi pouku od drugih, a nemoj da bude{ za pouku drugima.” Mukavkis re~e: “Mi imamo vjeru koju ne bi mijenjali, osim za neku koja je bolja od nje.” Hatib re~e: “Mi tebe pozivamo u vjeru islam. To je najsavr{enija Allahova vjera. Ovaj Poslanik poziva ljude u islam, pa su protiv njega bili najè{}i idolopoklonici, Kurej{ije, a s njima u neprijateljstvu se udruì{e i jevreji. Najbliì Poslaniku su kr{}ani. Tako mi ìvota, nagovje{taj Musaa o dolasku Isaa nije ni{ta drugo nego kao nagovje{taj Isaa o dolasku Muhammeda. Mi tebe pozivamo Kur’anu, kao {to ste vi sljedbenike Tore (Tevrata) pozivali Evan|elju (Indìlu). Svaki Poslanik je duàn da poziva sve ljude svoga doba. To je njegov narod, i du`ni su da mu se pokore. I ti si jedan od onih kojeg zate~e vrijeme na{eg Poslanika. Mi tebi ne zabranjujemo da vjeruje{ u Isaa, mi ti tako|er odre|ujemo da ga vjeruje{.” Mukavkis na to re~e: “Ja sam slu{ao o dolasku tog Poslanika, a vidim da ne primorava druge da ga slijede, a i ne zabranjuje onima koji ho}e da ga slijede. Vidim da on nije zalutali vra~, a ni la`ni ~arobnjak. Nalazim da on nosi znakove poslanstva, jer otkriva skriveno i nepoznato, i obavje{tava o izbavljenju i spasu. Razmislit }u.” On uze Resulullahovo pismo, stavi na njega pe~at, dade ga svojoj robinji da ga stavi u kutiju od slonova~e. Zatim pozva svoga pisara koji pi{e arapski i napisa odgovor Resulullahu, a.s.: “Bismillahirrahmanirrahim, Muhammedu, sinu Abdullaha, od Mukavkisa, velikodostojnika koptskog, mir s tobom!, Pro~itao sam tvoje pismo i razumio sam o ~emu govori{ i ~emu poziva{. Znao sam da }e se pojaviti Poslanik, ali sam mislio da }e to biti u [amu. Po~astio sam tvog glasnika i po njemu ti {aljem dvije robinje koje su imale ugledno mjesto kod koptskog velikodostojnika, i {aljem ti ove darove i poklanjam ti mazgu da je ja{e{, i na kraju esselamu alejke.” On nije vi{e ni{ta dodao, a nije ni islam primio. Dvije robinje su Marija i Sirjana. Mazga “Deldel” ìvjela je do Muavijinog vremena. 570 Resulullah, a.s., uzeo je za sebe Mariju. Ona mu je rodila sina Ibrahima, a Sirjanu je poklonio Hassan bin Sabitu, el - Esariji.

318


3. PISMO KISRI, KRALJU PERZIJE Resulullah, a.s., napisao je pismo Kisri, kralju Perzije: “Bismillahirrahmanirrahim, od Muhammeda Reulullaha velikodostojniku Perzije Kisri, mir na onoga ko slijedi Allahovu uputu i vjeruje Allaha i Njegovog Poslanika, i ko svjedo~i da nema drugog boga osim Allaha, Jednog, Jedinog, Koji nema sudruga i da je Muhammed Njegov rob i Njegov Poslanik. Pozivam te Allahovim pozivom. Ja sam Allahov Poslanik cijelom ~ovje~anstvu, “poslan da opominjem onoga ko ima pameti, i da zasluè kaznu nevjernici” (36:70). Primi islam, bit }e{ spasen. A ako odbije{, sve grijehe “Medùsa”571 snosit }e{ sam.” Resulullah, a.s., odredi Abdullah bin Huzafeta, Es - Sehmiju, da odnese to pismo, pa ga Es - Sehmi predade velikodostojniku Bahrejna. Nismo sigurni da li je ovaj poslao pismo po nekome od svojih ljudi, ili je poslao li~no Abdullaha Es - Sehmiju do kralja Perzije. Bilo kako bilo, kad je Kisra pro~itao Resulullahovo pismo, on ga pocijepa i re~e arogantno: “Ru`ni rob mojih podanika stavlja svoje ime prije moga.” Kada do|e ova vijest do Resulullaha, a.s., on re~e: “Pocijepao Allah njegovo carstvo.” Tako se i dogodilo, kako je rekao Resulullah, a.s. Kisra je napisao pismo namjesniku Jemena, Bazanu u kojem kaè: “Po{alji kod onog ~ovjeka u Hidàzu dvojicu ljudi, sposobnih i jakih, pa neka mi ga dovedu.” Bazan posla svoja dva ~ovjeka i po njima posla pismo Resulullahu, a.s., u kome mu nare|uje da se uputi kod Kisre. Kad su ova dva ~ovjeka stigla u Medinu i srela se s Resulullahom, a.s., jedan od njih re~e: “[ahin - {ah, kralj kraljeva, Kisra, napisao je kralju Bazanu da po{alje nekoga ko }e te dovesti, pa sam do{ao da ide{ sa mnom.” On jo{ izgovori neke prijetnje, a Resulullah im naredi da do|u kod njega sutra. U to vrijeme je na dvoru Kisre do {lo do dvorskih nemira, nakon {to je perzijska vojska doìvjela teàk poraz od Cezarove vojske. [irvah, sin Kisre, digao se protiv svoga oca i ubio ga, a potom preuzeo prijestolje Perzije. To se desilo u utorak, desetog dùmadeluka, 7. g.h. Resulullah, a.s., saznao je za tu vijest putem vahja - objave, pa kad su ona dvojica do{la sutradan kod njega, on ih obavijesti, i oni reko{e: “Zna{ li ti {ta to govori{? Mi smo o tebi rekli lahke klevete, a zar ho}e{ da kaèmo to {to pri~a{? Ti ho}ep da mi to prenesemo kralju, Bazanu, je li?” Resulullah, a.s., re~e: “Da, prenesite mu sve to od mene, i jo{ mu poru~ite da }e moja vjera i moja vlast ti}i do granica do kojih je stigla Kisrova vlast, i da }e se pruàti dokle god ljudska noga moè doprijeti. I recite mu: ako primi islam, ostat }e i dalje na vlasti u svom carstvu, i da }e ga kasnije naslje|ivati njegovi sinovi.”


319

Dva ~ovjeka krenu{e od Resulullaha, a.s., i stigo{e kod Bazana, pa mu ispri~a{e sve po redu. Potom stiè poruka iz Perzije da je [irvah ubio svoga oca. U toj istoj poruci [irvah pi{e Bazanu: “Potraì mi ~ovjeka o kome ti je moj otac izdao naredbu. Nemoj ga dirati dok ne dobije{ moju naredbu.” Ova [irvahova preporuka bila je razlog da Bazan sa svim svojim Perzijancima u Jemenu primi islam. 572

4. PISMO HERAKLIJU, CARU BIZANTIJE Buharija iznosi u okviru jednog drugog hadisa tekst pisma koje je napisao Resulullah, a.s., kralju Bizantije, Herakliju. Evo tog teksta: “Bismillahirrahmanirrahim, od Muhammeda, Allahovog roba i Njegovog Poslanika, Herakliju, velikodostojniku Bizanta. Neka je mir na onoga koji slijedi Boìju uputu. Primi islam, bit }e{ spasen. Primi islam, Allah }e ti udvostru~iti nagradu. Ako odbije{, snosit }e{ grijeh Erisijjuna.” 573 “O sljedbenici Knjige, do|ite da se okupimo oko jedne rije~i i nama i vama zajedni~ke: da se nikome, osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne drìmo! Pa ako oni ne pristanu vi recite: ‘Budite svjedoci da smo mi muslimani’. (3:64) 574 “ Resulullah, a.s., izabra za glasnika koji }e nositi to pismo, Dihje bin Hulejfe el - Kelbi i naredi mu da ga preda velikodostojniku Basre, a da on preda caru. Buharija prenosi od Ibn - Abbasa da tga je obavijestio Ebu - Sufjan o tome kako je njega i njegovu pratnju pozvao Heraklije dok su bili u trgovini u [amu. To je bilo dok je vladalo primirje izme|u muslimana i Kurej{ija. Ebu - Sufjan i njegova pratnja do{li su u Aeliu, i car ih je pozvao i priredio im prijem. Oko njega su bili bizantijski velikodostojnici, pa je pozvao Kurej{ije i prevodioca, te upitao: “Ko je od vas u najblièm rodu s ovim ~ovjekom, koji sebe smatra Poslanikom?” Ebu - Sufjan odgovori: “Pa, rekoh, ja sam mu najbliì.” On re~e: “Pribliìte ga do mene i privedite njegove drugove, neka stoje njemu iza le|a.” Zatim re~e prevodiocu: “Ja }u ovoga ovdje (Ebu - Sufjana) pitati za onog ~ovjeka (Resulullaha, a.s.), pa ako mi zataji istinu, neka oni resgiraju. Ebu - Sufjan re~e: “Tako mi Boga, da me nije sramota da od mene ~uju la`, ja bih o njemu lagao.” Zatim Ebu - Sufjan re~e: “Prvo {to me je upitao glasilo je: ‘Kakvog je porijekla?’ Odgovorih mu: ‘On je uglednog porijekla.’” Herakle: “Da li je ikad iko od vas, prije njega, govorio takve sli~ne stvari?” Ebu - Sufjan: “Nije.”

320


Herakle: “Je li neko od njegovih predaka bio kralj?” Ebu - Sufjan: “Ne.” Herakle: “Da li ga slijede ljudi od poloàja ili siroma{ni?” Ebu - Sufjan: “Siroma{ni.” Herakle: “Da li se njihov broj pove}ava ili smanjuje?” Ebu - Sufjan: “Pove}ava.” Herakle: “Da lije iko od njih napustio njegovu vjeru iz srd`be, nakon {to ju je primio?” Ebu - Sufjan: “Nije.” Herakle: “Da li je prije toga bio laòv?” Ebu - Sufjan: “Nije.” Herakle: “A da li je vjerolomnik?” Ebu - Sufjan: “Nije, - ali otkako nismo s njim ne znamo {ta sad radi (i vi{e mi nije dozvolio da i jednu rije~ dodam od sebe).” Herakle: “Da li ste se borili protiv njega?” Ebu - Sufjan: “Jesmo.” Herakle: “Kako ste se borili?” Ebu - Sufjan: “Vodili smo me|usobni rat, rat nadmetanja, nekad on pobijedi, a nekad mi.” Herakle: “[ta traì od vas?” Ebu - Sufjan: “Govori nam: Vjerujte samo jednog Boga, i pored Njega ne vjerujte u druga boànstva, napustite vjeru svojih djedova i o~eva, nare|uje nam da se Bogu molimo (da klanjamo), da iskreno govorimo, da po{teni budemo, da rodbinske veze odràvamo...” A on re~e prevodiocu: “Prevedi mu: pitao sam te kakvog je porijekla, pa si rekao da je uglednog porijekla. Pitao sam te da li je ikad iko od vas ovako govorio prije njega, pa si odgovorio da nije, pa sam pomislio da je neko prije njega ne{to sli~no govorio, pomislio bih da ~ovjek opona{a druge. Pa sam te upitao da li su mu roditelji i djedovi bili vladari, pa si odgovorio da nisu, pa sam pomislio: da mu je neko od starine bio kralj, ~ovjek traì kraljevstvo. Pa sam te upitao da li ga optuùjete da je prije toga bio laòv, pa si odgovorio da nije, a ja znam da on nije mogao biti iskren prema ljudima, a lagati na Boga. Pa sam te pitao da li su njegovi sljedbenici velikodostojnici ili obi~an narod, pa si odgovorio da je obi~ni, neza{ti}eni narod, a oni su sljedbenici svih Poslanika, pa sam te pitao da li im se broj pove}ava ili smanjuje, a ti si odgovorio da se sljedbenici Poslanika brojem pove}avaju.Takvo je ina~e stanje s vjerom dok se objava ne upotpuni. Pa sam te pitao da li neko od njegovih sljedbenika napusti njegovu vjeru iz mr`nje prema njoj nakon {to ju je primio, pa si odgovorio da ne, a tako se de{ava kad ljudi vjeru prihavte srcem. Pa sam te pitao da li je vjerolomnik ili izdajnik, pa si rekao da nije, a tako|er Poslanici ne izdaju svoju vjeru. Pa sam te pitao {ta nare|uje od vjere, a ti si rekao, da vam nare|uje da vjerujete Allaha i da uz Njega u druga boànstva ne vjerujete, {to zna~i da vam zabranjuje vjerovanje


321

u kipove, a nare|uje da obavljate namaz, dijelite sadaku, i ~estitost, pa ako je to tako kako kaè{, on }e brzo zavladati ovim podru~jem gdje sam ja. Ja sam znao da }e on do}i, ali nisam znao da je od vas (Arap). Kad bih znao da }u mo}i do njega do}i, u~inio bih sve da se sretnemo. Da sam uz njega, noge bih mu prao!” Zatim je pozvao da mu pro~itaju Resulullahovo, a.s., pismo. Kad zavr{i ~itanje pisma, za~u{e se glasovi oko njega i naredi{e nam, pa izi|osmo. Ebu - Sufjan re~e: “Rekoh njegovim drugovima kad nas je izveo: Podrào je sina Ebu - Keb{a (pogrdan naziv za Resulullahove pretke). Boji se za svoju vlast.” Bio sam tada tako ~vrsto uvjeren u Resulullahov uspjeh da sam i sam osjetio da }e i meni Allah uliti islam u srce.” 575 Ovako je pripovijedao Ebu - Sufjan. On je ispri~ao kakav je dojam na cara ostavilo to Resulullahovo pismo. Dokaz za to su i skupocjeni radovi kojima je obdario Dihju bin Hulejfa bin el - Kelbija, donosioca Resulullahovog, a.s., pisma. Dobio je blaga i poklone, pa kad je Dihja bio u Hasmeju, u povratku za Medinu, napali su ga neki ljudi iz plemena Dìzzam i oplja~kali ga u potpunosti. On do|e kod Resulullaha, a.s., i obavijesti ga, a Resulullah, a.s., posla Zejda bin Harisa u Hasmej, koji se nalazi iza Vadil - Kura, i posla s njim pet stotina ljudi. Zejd izvr{i napad na pleme Dìzzam i poubija mnoge, a zaplijeni blago i sablje. Zaplijenio je hiljadu deva i pet hiljada ovaca i zarobio stotinu èna i djece. Izme|u Resulullaha, a.s., i plemena Dìzzam bilo je uspostavljeno pomirenje, pa pohita Zejd bin Rifa’at el - Dìzzami, jedan od poglavara toga plemena, da uloì prigovor Resulullahu, a.s. On i mu{karci njegovog plemena bili su u islamu i pomogo{e Dihji kad su ga napali na putu, a sada je molio za pleme Dìzzam oprost. Resulullah, a.s., primi njegovu ispriku i naredi da se vrate plijen i roblje. Ve}ina histori~ar spominju ovaj vojni pohod prije Hudejbije, a to je gre{ka, i to o~ita, jer slanje pisma caru bilo je poslije Hudejbije. Stoga kaè Ibn - Kajjim da je ovaj pohod, bez sumnje, bio poslije Hudejbije. 576

5. PISMO EL - MUNZIRU BIN SA VIJU, SAVIJU, VLADARU BAHREJNA Resulullah, a.s., napisa pismo Munziru bin Saviju, vladaru Bahrejna, kojim ga poziva u islam. Pismo posla po El - Ala’u bin el - Hudramiju. Kad ga dobi i pro~ita, Munzir, nakon nekog vremena, otposla odgovor u kome kaè: “O Allahov Poslani~e, pro~itao sam tvoje pismo narodu Bahrejna, pa se nekome od njih islam dopada i zavoli ga, pa postade musliman, a ima ih i koji ga ne prihvati{e. U mojoj zemlji ima i poklonika vatre i jevreja, pa mi op{irnije objasni kako da postupim.” Resulullah, a.s., odgovori mu na pismo:

322


“Bismillahirrahmanirrahim, od Muhammeda Resulullaha, Munziru bin Saviju, mir s tobom. Zahvaljujem Allahu, nema drugog boga osim Allaha i Nejmu se zahvaljujem, i svjedo~im da je Muhammed Boìji rob i Nejgov Poslanik, a zatim, podsje}am te na Uzvi{enog Allaha, d`.{. Znaj, da onaj ko daje nekome savjet, prvo ga sebi mora dati, a i onaj koji je pokoran poslanicima i slijedi njihove zapovijedi i meni je pokoran. Ko poslu{a njihov savjet, poslu{ao je i moj. Moji poslanici su mi o tebi dobro kazali. Ja od tebe traìm da pusti{ da u miru ìve ti muslimani koji su primili islam, i da primi{ ispriku onih koji ti se ispri~aju. Dokle god si ti tako dobar, ne}emo te sakidati s tvog poloàja. Ko ostane u jevrejstvu i parsi (oboàvanju vatre) neka pla}a dìzju.” 577

6. PISMO HUZEU BIN ALIJU, VLADARU JEMAME Resulullah, a.s., napisao je pismo Huzeu bin Aliju, vladaru Jemame: “Bismillahirrahmanirrahim, od Muhammeda, Allahovog Poslanika, Huzeu bin Aliju, neka je mir na onoga koji slijedi Allahovu uputu! I znaj da }e se moja vjera pojaviti u cijelom svijetu, stoga primi islam, bit }e{ spasen i ostat }e{ da vlada{ gdje jesi.” Resulullah, a.s., predade pismo Sulejtu bin Amru el - Amiriju, pa kad on do|e Huzeu, predade mu zape~a}eno pismo, pozdravi ga i pro~ita mu poruku. Huze odgovori Resulullahu, a.s., sljede}im rije~ima: “Kako je lijepo i divno ~emu me poziva{. Arapi osje}aju strahopo{tovanje prema mom poloàju, a ti u~ini da i ja imam udjela s tobom, pa }u te slijediti!” Huze nagradi Sulejta nov~ano i darova mu skupocjenu odje}u, pa sa svim tim do|e kod Resulullaha, a.s., i obavijesti ga. Resulullah, a.s., pro~ita pismo i re~e: “Da mi je zatraìo dio zemlje ne bih mu u~inio, jer }e izgubiti i ono {to ima u rukama.” Kad se Resulullah, a.s., vratio iz pohoda za oslobo|enje Meke, Dìbril, a.s., donio mu je vijest da je Huze umro. Resulullah, a.s., re~e: “U Jemami }e se pojaviti ~ovjek koji }e se la`no predstaviti da je poslanik, bit }e ubijen poslije moje smrti.” Neko od prisutnih povika: “O Allahov Poslani~e, ko }e ga ubiti?” Resulullah, a.s., re~e: “Ti i tvoji drugovi!”, pa na kraju tako i bi. 578


323

7. PISMO HARISU BIN EBI - [EMERU EL GASSANIJU, VLADARU DAMASKA Resulullah, a.s., napisa pismo Harisu: “Bismillahirrahmanirrahim, od Muhammeda Resulullaha, Harisu bin Ebi - [emeru, neka je mir na onoga koji slijedi Allahovu uputu, koji Ga vjeruje i koji istinu govori. Ja te pozivam da vjeruje{ u Allaha, da mu druga boànstva ravnim ne smatra{, ostat }e{ da vlada{ svojim prijestoljem.” Resulullah odabra da pismo nosi [udà’ bin Vehb iz Beni - Esed bin Huzejmeta. Kad je Haris dobio pismo, zavika: “Ko to meni moè oduzeti prijestolje moje? I}i }u ja da vidim njega!” On nije primio islam. 579

8. PISMO KRALJU AMMANA Resulullah, a.s., napisa pismo kralju Ammana, Dèjferu i njegovom bratu Abdu Ibn el - Dèlendiju, sljede} sadràja: “Bismillahirrahmanirrahim, od Muhammeda bin Abdullaha, Dèjferu i Abdu Ibn el - Dèlendiju. Neka je mir na onoga koji slijedi Allahovu uputu! Ja pozivam vas dvojicu islamskoj vjeri. Primite islam, bit }ete spaseni. Ja sam, zaista, Allahov Poslanik cijelom ~ovje~anstvu, da opomenem one koji imaju pameti, i da zasluè kaznu nevjernici. Ako vi budete ustrajni i postojani u islamu, dobit }ete vlast, a ako odbijete, vlast }ete izgubiti. Konji }e kro~iti na va{e podru~je, a moje predskazanje obistinit }e se nad va{om vladavinom.” Resulullah pozva Amra bin el - Asa, r.a., da po njemu po{alje pismo. Amr, r.a., pripovijeda: “Krenuh na put i stigoh u Amman, namjerih se na Abdu, koji je bio blage naravi i lijepog pona{anja, pa rekoh: ‘Ja sam delegat Allahovog Poslanika. Do{ao sam kod tebe i tvog brata.’ On odgovori: ‘Moj brat je stariji od mene u godinama, a i na vlasti, ja }u te odvesti do njega, pa neka on pro~ita pismo koje si donio.’ A zatim upita: ‘A ~emu ti poziva{?’” Amr: “Pozivam Allahu, Jednom, Jedinom, da Mu druga boànstva ravnim ne prepisujete, da se odrekne{ vjere u druga boànstva, da posvjedo~i{ da je Muhammed Allahov rob i Njegov Poslanik.” Abd re~e: “O Amre, ti si sin poglavara tvog naroda, {ta je u~inio tvoj otac kad si ti primio islam? Mi u svom ocu imamo uzor.” Amr: “Umro je, a da nije priznao Muhammeda Resulullaha, a.s., a ja sam èlio da on povjeruje i primi islam. I ja sam imao isto mi{ljenje kao i on, dok me Allah nije uputio u islam.”

324


Abd: “A kad si primio islam?” Amr: “Nedavno.” Abd: “A gdje si primio islam?” Amr: “Kod Nedà{ija”, (Njegusa), i rekoh mu da je i Nejgus primio islam. Abd: “A {ta je u~inio njegov narod u kraljevstvu?” Amr: “Priznali ga za vladara i primili i oni islam.” Abd: “A patrijarsi i crkveni oci, jesu li i oni isto u~inili?” Amr: “Da.” Abd: “Pazi, o Amre, {ta govori{, ti zan{ da je za ~ovjeka najopasnija mana - la`!” Amr: “Nisam slagao, a la` je i na{om vjerom zabranjena.” Abd: “Mislim da Herakle ne zna za Nedà{ijev islam.” Amr: “Zna.” Abd: “Kako ti to zna{?” Amr: “Nedà{ija je njemu pla}ao porez, a otkad je primio islam i priznao Muhammeda, a.s., za Poslanika, rekao je: ‘Ne dam nu, tako mi Allaha, ni dirhema.’ Pa je ta vijest do{la do Heraklija. Najstariji brat upitao ga je: ‘Zar }e{ dozvoliti da ti tvoj pot~injeni ne pla}a porez i da vjeruje u drugu vjeru osim tvoje, i to u neku novu vjeru?’ A Heraklije mu je odgovorio: ‘ôvjek ho}e vjeru koju je izabrao za sebe, {ta da ~inim s njim? TAko mi Boga, da mi nije ào vlasti, i ja bih u~inio isto kao i on.’” Abd: “Pazi Amre, {ta to govori{?” Amr: “Tako mi Allaha, istinu ti kaèm.” Abd: “Raci mi {ta nare|uje tvoja vjera, a {ta zabranjuje?” Amr: “Nare|uje pokornost Uzvi{enomAllahu, d`.{., a zabranjuje ~injenje grijeha. Nare|uje dobro~instvo, odràvanje rodbinskih veza, a zabranjuje nasilje i neprijateljstvo. Zabranjuje blud, alkohol, oboàvanje kamenog kipa i krsta.” Abd: “Ovo je najljep{a vjera za koju sam ~uo, kako poziva divnim stvarima. Kad bi htio moj brat da me poslu{a, uzjahali bismo i oti{li kod muhammeda, a.s., da posvjedo~imo i povjerujemo u njegovo poslanstvo. Ali moj brat voli vlast, da bi je napustio i ostao po strani.” Amr: “Ako on primi islam, ostavit }e ga Resulullah, a.s., da bude kralj svome narodu. Onda }e on uzeti zekat, dio imetka bogatih i podijeliti ga siroma{nim.” Abd: “Divne li etike, kako je lijepa ta raspodjela. A {ta je to zekat?” Amr: “Ja mu tada objasnih {ta je sve Resulullah, a.s., ubrajao u zekat, i {ta se sve od imetka daje, dok ne do|oh do deva...” Abd: “O Amre, zar u obzir dolazi i na{a stoka, koja jede travu i pije vodu?” Amr: “Da.” Abd: “Tako mi Boga, mislim da moj narod ne bi prihvatio i pokorio se toj odredbi.”


325

Amr: “Proveo sam dane i dane pred njegovim vratima, a on bi odlazio svome bratu i prenosio mu svaku moju rije~. Zatm me pozva jednog dana, i ja u|oh kod njega (starijeg brata), pa me njegovi dvorjani uze{e za mi{ice, a on re~e: ‘Pustite ga’, pa me pusti{e i ja do|oh da sjednem, a oni mi zabrani{e dok mi on ne da dozvolu. Ja ga pogledah, a Dàjfer (stariji Abdov brat) re~e: ‘Govori, {ta traì{?’” Amr: “Pruìh mu zape~a}eno pismo. On slomi njegov pe~at i pro~ita ga do kraja. Zatim ga dodade svome bratu, pa ga i on pro~ita. Tad sam vidio da je njegov brat nje`niji od njega.” Dàjfer: “Reci mi {ta su uradile Kurej{ije?” Amr: “Slijede ga (Resulullaha, a.s.). Ima i onih koji su to svojevoljno uradili iz èlje za vjerom, a ima i onih koji su to nerado u~inili!” Dàjfer: “A ko je uz njega?” Amr: “Ljudi koji vole islam i koji su ga sebi izabrali mimo drugih vjera, i koji su svojim razumom shvatili da su uz Allahovu uputu spaseni zabludu u kojoj su ìvjeli. Ja ne znam do sada nikoga da je ostao u takvoj nedoumici kao ti. Ti, ako danas ne prihvati{ islam i ne po~ne{ ga slijediti, pregazit }e te konjanici i iskorijeniti. Stoga, primi islam, bit }e{ spasen i bit }e{ priznat vladar kod svoga naroda. Ne}e te spasiti na{a vojska. Ja sam jo{ danas ovdje, a sutra se vra}am.” Ja se vratih kod njegovog brata Abda, a on re~e: “O Amre, ja se nadam da }e on primiti islam, samo ako mu ne bude ào vlasti.” Amr: “Oti{ao sam drugi put, pa me nije htio primiti. Ja se opet vratih njegovom bratu i rekoh mu da nisam mogao do}i do njega. Abd me odvede do Dàjfera, a on re~e: Ja sam razmi{ljao o tvom prijedlogu da primim islam, ali sam uvidio da }u postati najslabiji Arap, ako to tvoje carstvo dam tom ~ovjeku. Njegova vojska ne}e do}i ovdje, a ako do|e, bit }e èstok okr{aj.” Amr: “Ja sutra putujem nazad.” Kad bi sutradan, Abd se pozabavio svojim bratom kome nasamo re~e: “Za{to i mi ne bismo prihvatili? Kome god je poslao poziv za islam, odazavao mu se i primio ga.” Amr: “Kad osvanu, Dàjfer posla po mene, pa primi islam i on i njegov brat i potvrdi{e Resulullahovo, a.s. poslanstvo, a meni omogu}i{e da ubirem zekat i obja{njavam propise. I bili su mi od pomo}i protiv onih koji su mi se suprotstavljali.” 580 Sadràj toga pisma ukazuje da je to pismo upu}eno dvojici bra}e uveliko zakasnilo za ostalim pismima upu}enim kraljevima, a ve}ina misli da je poslano nakon oslobo|enja Meke. S ovim pismima Resulullah, a.s., dostavio je vjeru islam ve}ini znamenitih vladara toga doba. Me|u njima ima onih koji su primili islam, a i onih koji su ostali u nevjerstvu. Me|utim, bitno je da su oni po~eli razmi{ljati o Muhammedu, a.s., i o islamu.

326


VOJNE AKTIVNOSTI POSLIJE PRIMIRJA NA HUDEJBIJI POHOD NA EL - GABU ILI POHOD NA ZI - KARED Ovaj vojni pohod jedna je potjera odmetni~ke grupe plemena Benu - Fezar, koja se borila razbojni{tvima i nastojala na taj na~in do}i do Resulullaha, a.s. To je prva bitka koju je poveo Resulullah, a.s., poslije Hudejbije, a prije Hajbera. Buharija u svojoj zbirci navodi da je pohod bio prije Hajbera na tri godine. Prenosi Muslim tako|er sa spojenim lancem prenosilaca hadis od Seleme bin el - Ekvea. A histori~ari ovih bitaka navode da je ona bila prije Hudejbije. Ono {to je u Sahihu (zbirci hadisa) ta~nije je od mi{ljenja histori~ara. 581 Sadàj ove bitke je iz pripovijedanja hrabrog u~esnika Seleme bin el - Ekve’a, koji kaè: “Poslao Resulullah, a.s., dje~aka Rebaha u mojoj pratnji, a ja sam po{ao s njim i vodio Talhinog konja. Kad smo ujutro osvanuli, ugledasmo da je Abdurrahman el - Fezarij napao ispa{u, pokupio deve mlije~nice, a ubio pastira. Ja povikah: ‘O Rebahu, uzmi ovoga konja i odjuri Talhi, pa obavijesti Resulullaha, a.s.’ Dje~ak odjuri, a ja se popeh na breùljak, okrenuh se ka Medini i povikah iz sveg glasa tri puta: Evo neprijateljskog plja~ka{kog upada. Zatim krenuh za tragovima napada~a i po~eh ih ga|ati strijelama pjevaju}i stihove: Ja sam Ibn el - Ekve’a, a ovaj dan - dan je osvete.’” El - Ekve’a pripovijeda dalje: “Ja sam ih neprekidno ga|ao i pla{io ih, kad se pojavi konjanik. Ja se zaklonih za drvo, pa odapeh na njega strijelu i on pade. Ostali za|o{e u uski klanac, a ja ih po~e ga|ati kamenjem. I tako sam ih slijedio dok Allah, d`.{., ne dade da se na|u Resulullahove, a.s., deve iza mojih le|a. Razbojnici se na|o{e izme|u mene i deva. I ja ih opet nastavih pratiti i ga|ati, a i oni su bacili vi{e od trideset testija na mene, i trideset kopalja da me zadrè. Kud god sam hodio slijede}i njih, iza sebe sam ostavljao tragove po kojima bi me Resulullah, a.s., sa ashabima mogao prona}i. Razbojnici do|o{e u klanac Senijjeta, pa sjedo{e da ru~aju. Ja sjedoh na vrh litice, kad njih ~etverica krenu{e prema meni. Ja ih upitah: ‘Da li me poznajete? Ja sam Selema bin el - Ekve’a, ko smije sa mnom da se bori neka izvoli, pa ko koga pobijedi, a ja do sada nisam nikada proma{io.’ Oni se vrati{e nazad. Nisam se dugo zadrào na tome mjestu, kad


327

ugledah u daljini Resulullahovu, a.s., vojsku i konje koji diù pra{inu. Prvi je bio Ahram, a iza njega Ebu - Katade, a iza njega El - Mikdad bin el - Esved. Sukobi{e se Abdurrahman (vo|a razbojnika) i Ahram (konjanik Resulullahov, a.s.). Ahram natjera konja na Abdurrahmana, a ovaj ga rani i ubi, pa uzjaha njegovog konja. Katade pojuri za Abdurrahmanaom, sustiè i ga i ubi. Kad to vidje grupa odmetnika, dade se u bijeg. Mi smo ih slijedili. Ja tr~im za njima (bez konja), a oni skrenu{e prije zalaska sunca u klanac gdje ima vode. Voda se zvala Zi Kired. Htjedo{e da piju. Bili su èdni. Ja ih odbih od vode, i oni se ni kapljice ne napi{e. Sustiè nas Resulullah, a.s., s konima u jacijsko vrijeme. Rekoh: ‘O Allahov Poslani~e, razbojnici su èdni. Kad bi me poslao s vodom, dok bi oni pili, ja bih spasio {to se spasiti moè, ubio bih nekoliko njih.’ Resulullah, a.s., re~e: ‘O Ibn el - Ekve’a, ti to moè{, ali budi suzdr`ljiv.’ Zatim re~e: ‘Oni }e se sada zaustaviti u Gatafanu.’ Rekao je Resulullah, a.s.: ‘Na{ najbolji konjanik toga dana bio je Ebu - Katade, a najbolji pje{ak Selema bin Amr el - Ekve’a.’ On je menni dao dva dijela iz plijena, dio koji sljeduje pje{aka i dio koji sljeduje konjanika. Zato me posadio iza sebe na devu kad smo se vra}ali u Medinu.” Resulullah, a.s., u vrijeme ovoga pohoda ostavio je u Medini Ibn Ummi - Mektuma da ga zamjenjuje, a ratni bajrak nosio je El - Mikdad bin Amr. 582

BITKA ZA HAJBER I V ADI - L - KURA VADI Muharem, 7. g. H. Hajber je bio veliki utvr|eni grad s prostranim pa{njacima, na udaljenosti oko sedamdeset milja sjeverno od Medine. Danas je to selo s ne{to te{kom i nezdravom klimom.

UZROK BITKE Kad se Resulullah, a.s., osigurao od jednog od tri udruèna neprijatelja, i to najopasnijeg, nakon primirja na Hudejbiji, èlio je da se obra~una s dva preostala neprijatelja, i to jevrejima i arapskim plemenima Ned`da. To je bilo nu`no radi uspostavljanja mira i sigurnosti na cijelom podru~ju Arabije. Tek tada bi muslimani, nakon dugih i te{kih

328


godina ratovanja, imali prilike da se posvete prou~avanju i dostavljanju Allahove Objave. Kako je hajber bio grad {pijunaè i zavjere, centar vojnih provokacija, leglo neprijateljskih mije{anja i podstrekavanja na ratove, zavrijedio je da se muslimani okrenu pravo njemu. Pored ovakvog Hajbera, ne smijemo zaboraviti da su njegovi stanovnici bili inicijatori udruìvanja svih neprijatelja u zajedni~ki rat protiv muslimana. Oni su nagovorili jevrejsko pleme Benu - Kurejza na izdaju i prevare. Oni su se povezali munaficima (licemjerima i petokolona{ima) u islamskom dru{tvu. Oni su pokrenuli pleme Gatafan i druga beduinska plemena ili tre}e krilo udruènog neprijatelja, a i sami su se spremali za napad. Oni su sa svim tim pripremama bacali muslimane u neprekidna isku{enja i muke. Jevreji su pripremili plan da ubiju Resulullaha, a.s., nakon ~ega su muslimani bili prisiljeni da prave stalne vojne pohode izvi|anja i prepade, kako bi se dokopali vode}ih zavjereni~kih li~nosti, poput Selama bin Ebi el - Hakika, Esir bin Zarema i drugih. Me|utim, obaveza muslimana prema ovim jevrejima bila je ve}a od toga jo{ mnogo ranije, ali su je zanemarili smi{ljeno i s razlogom dok ne ra{~iste odnose s najve}im, najja~im, najtvrdoglavijim neprijateljem, Kurej{ijama iz Meke, koji su se stalno opirali muslimanima. Kad je to opiranje popustilo, i kada su muslimani uspostavili s njima primirje na Hudejbiji, te potpisali ugovor o primirju, teren je bio ~ist za obra~un s ostalim zlikovcima. Stoga se pribliàvao i dan obra~una.

ODLAZAK NA HAJBER Ibn - Ishak pripovijeda: “Resulullah, a.s., po povratku s Hudejbije proveo je u Medini mjesec zul - hidè i dio muharema, a u drugoj polovini muharema krenu na Hajber.” Komentatori - mufessiri Kur’ana - kaù: “Allah, d`.{., Hajber je obe}ao muslimanima. Uzvi{eni u Kur’anu kaè: “Allah vam obe}a bogat plijen koji }ete uzeti, a s ovim je poùrio, i ruke ljudi od vas je zadrào, da bi to bio pou~an primjer za vjernike i da bi vam na pravi put ukazao.” (48:20) Allah je poùrio s primirjem na Hudejbiji, da bi stekli obe}ani plijen zauze}em Hajbera.


329

BROJ MUSLIMANSKE VOJSKE Kad su se licemjeri i ljudi slabog karaktera i imana odvojili od Resulullaha, a.s., na Hudejbiji, Allah, d`.{., naredi svome Poslaniku, a.s., kako da s njima postupi: “Oni koji su izostali sigurno }e re}i kad po|ete plijen da uzmete: ‘Pustite i nas da vas pratimo!’, da bi izmijenili Allahove rije~i. Reci: ‘Vi nas ne}ete pratiti, to je jo{ prije Allah rekao!’, a oni }e re}i: ‘Nije tako, nego, vi nama zavidite.’ A nije ni to, ve} oni malo {ta razumiju.” (48:15) Kad je Resulullah, a.s., htio da krene na Hajber, objavi da s njim ne kre}e niko ko nije spreman za dìhad - borbu na Allahovom putu. I zaista niko drugi osim ashaba sa prisege na vjernost, nije krenuo, a njih je bilo 1400 boraca. U Medini Resulullah, a.s., ostavi za zamjenika Sebba’a bin Urfetata el - Gaffarija, a po Ibn - Ishaku, Numejleta bin Abdullaha el - Lejsiju. Prema istraìva~ima historije islama ispravnije je prvo ime. 583 U to vrijeme Ebu - Hurejre do{ao je u Medinu kao musliman. Zatekao je Sebba’a bin Urfetata na sabah-namazu. Pristupio je za njim, a nakon predaje selama Ebu - Hurejre pri{ao je Sebba’u i obavijestio ga o prelasku na islam. Kad se vratio, Resulullah, a.s., muslimanima je rekao da uklju~e Ebu - Hurejrea i njegove drugove u podjelu plijena.

VEZA LICEMJERA S JEVREJIMA Licemjeri su radili za jevreje. Njihov vo|a, mu{ri~ka glava, Abdullah bin Ubejj, posla izvje{taj u Hajber, koji glasi: “Muhammed je krenuo direktno na vas, pazite se dobro i ne bojte ga se. Vi ste brojniji i spremniji. Muhammedova vojska mala je grupa neorganiziranih i slabo naoruànih ljudi.” Kad u Hajberu saznado{e za ovu vijest, posla{e Kenaneta bin Ebi el - Hakika i Hozeta bin Kajsa kod Gatafana da ih pozovu u pomo}. Oni su bili saveznici hajberskih jevreja i {titili su njihovo zale|e od muslimana. Hajberci im obe}a{e pola ljetine Hajbera ako pobijede muslimane.

330


PUT DO HAJBERA Resulullah, a.s., krenuo je u Hajber preko brda Isra,zatim preko Es - Suhbe, pa putem preko doline Er- Redìa. Od Er - Redìa pa do Gatafana udaljenost je dvadeset ~etiri sata hoda. Gatafanci su se spremili i krenuli u Hajber da pomognu jevrejima. Kad su bili na putu, ~uli su iza seb veliku buku i galamu, pa su pomislili da su muslimani napali njihove porodice i njihove imetke, te se vrati{e nazad. Tako je put izme|u Resulullaha, a.s., i Hajbera bio slobodan. Zatim je Resulullah, a.s., pozvao dva mladi}a (jednom od njih bilo je ime Husejl) koji su po{li s vojskom da mu pokaù sigurniji i bolji put, kako bi u{ao u Hajber sa sjeverne strane, ili sa strane [ama, te da onemogu}i bjeànje jevrejima u [am, a ujedno da im prepreije~i put prema Gatafanu. Jedan od dvojice vodi~e re~e: “Ja }u vas povesti, o Allahov Poslani~e.” On ih dovede do jedne raskrsnice, a potom re~e: “Svaki od ovih puteva vodi do èljenog cilja.” Resulullah, a.s., naredi mu da kaè ime svakog puta. On re~e: “Jedan se zove Huzn, drugi [a{, tre}i Hatib, a ~etvrti Husejl.” Resulullah, a.s., ne htjedne krenuti ni jednim od tih puteva. Ostao je samo jo{ jedan pravac, pa Omer, r.a., upita: “A kako se zove ovaj put?” Vodi~ odgovori: “Merhab”, te Resulullah, a.s., odabra da idu tim putem.

NEKI DOGA\AJI NA PUTU ZA HAJBER Prenosi se od Seleme bin el - Ekve’a koji kaè: “Krenuli smo s Resulullahom, a.s., na Hajber, pa smo putovali no}u. Jedan od ljudi re~e Amiru: ‘O Amre, hajde da ~ujemo neke tvoje stihove” - Amir je bio pjesnik - pa on po~e pjevati: “O Allahu, da nije Tebe ne bi bili upu}eni, ne bi dijelili sadaku i ne bi bili klanja~i. Oprosti Tvojim borcima koji Te vjeruju, u~vrsti im putne staze dok du{mana tjeraju. Spusti na nas smiraj Svoj, mi ne}emo odbiti boj, pa nek vri{ti njihov soj.” 584 Resulullah, a.s., slu{ao je ovu pjesmu pa upita: “Ko je taj {to vodi (pjeva)?” Odgovori{e: “Amir bin el - Ekvae”, a Resulullah, a.s., re~e: “Smilovao mu se Allah.” Onaj ~ovjek ({to je rekao Amiru da pjeva) re~e: “Sigurno }e biti, o Allahov Poslani~e. Zar i mene ne}e{ time obradovati.?” 585


331

Muslimani su zanli da nijednom ~ovjeku nije zatraìo od Allaha oprost a da taj ~ovjek nije pao kao {ehid. 586 I stvarno, taj je Amir poginuo u borbi na Hajberu. Putuju}i, vojska je ugledala iz daljine dolinu Hajbera, pa svi u jedan glas zau~i{e tekbire: “Allahu ekber, Allahu ekber, la ilahe illallah”, a Resulullah, a.s., re~e: “Budite pa`ljivi prema sebi, vi ne dozivate gluhoga, a ni odsutnoga, vi dozivate Onoga Koji sve ~uje i koji je najbliì vama.” 587 U Suhbi blizu Hajbera, Resulullah, a.s., klanjao je ikindija - namaz. Zatim je pozvao da se donese putna opskrba. Ni{ta ne doneso{e osim ka{e. On naredi da se napravi hrane dovoljno, zatim pojede i jedo{e ostali, a iza toga se diè, izapra usta, pa izapra{e i ostali, pa uze da klanja ak{am, a nije obnovio abdest 588 (bio je pod abdestom od ikindije), te nakon ak{ama klanja jaciju s istim abdestom.589

MUSLIMANSKA VOJSKA POD ZIDINAMA HAJBERA Muslimani su prespavali posljednju no} uo~i bitke blizu Hajbera, a da ih jevreji nisu primijetili. Resulullah, a.s., imao je obi~aj da, kada do|e nave~er blizu neprijatelja, ne napada dok ne svane. Kad je osvanulo jutro, klanjao je sabah, a jo{ je bila tama, a onda su uzjahali i krenuli. Stanovnici Hajbera izi{li su s lopatama i korpama na svoja imanja, a da nisu ni{ta primijetili. Kad su ugledali vojsku, reko{e: “Muhammed, tako nam Boga, Muhammed i vojska!” Bjeè}i, oni se vrati{e u grad, a Resulullah, a.s., re~e: “Allahu ekbe, opusto{en bio Hajber, Allahu ekber, opusto{en bio Hajber.” Mi, ako se spustimo do jevrejskih avlija, zlo }e jutro osvanuti onima koji su bili opomenuti.” (37:177) Resulullah, a.s., izabra za vojni logor jedno mjesto blizu zidina grada. U to mu do|e Habab bin el - Munzir i re~e: “O Allahov Poslani~e, da li ti je Allah, d`.{., naredio da se tu ulogorimo ili je to po tvom ratnom planu?” Resulullah, a.s., odgovori mu: “To je moj izbor.” Habab mu re~e: “Allahov Poslani~e, to mjesto je veoma blizu zidina Hajbera. Svi hajberski borci bit }e tu. Oni znaju na{e stanje, a mi ne znamo njihovo. Njihove strijele dolijetat }e do nas, a na{e ne}e mo}i do njih. Ne moè{ biti siguran od njih no}u. A ono drugo mjesto je izme|u palmi, kamuflirano je. Mogu se razapeti {atori. Ako naredi{ da promijenimo mjesto, neka to bude to, tu da se ulogorimo.” Resulullah, a.s., re~e mu: “Neka bude mjesto logoravanja to koje si predloìo.” Poslije toga premjestili su mjesto logorovanj. Kad su se pribliìli Hajberu, i kad su ga ugledali, Resulullah, a.s., re~e: “Stanite!” Kad vojska stade, Resulullah, a.s., povika: “O Allahu, Gospodaru sedam nebesa i prostora koji

332


pokrivaju, Gospodaru sedam zemalja i onoga {to one obuhva}aju, i Gospodaru {ejtana i onih koje oni dovode u zabludu, mi Te molimo za dobro od ovo naselja i dobro od ovog naroda i dobro od onoga {to u njemu ima, a utj~em Ti se od zla ovog naselja, i zla njegovih stanovnika, i zla onoga {to u njemu ima. Krenite u ime Allaha!” 590

PRIPREMA ZA BORBU I OSMA TRANJE HAJBERSKIH UTVR\ENJA OSMATRANJE Uo~i bitke Resulullah, a.s., rekao je: “Sutra }e ovaj islamski bajrak ponijeti ~ovjek koji voli Allaha i Njegovog Poslanika i kojeg vole Allah i Njegov Poslanik.” Kad osvanu dan, svi pohrli{e i svaki od njih èlio je da on li~no dobije bajrak. Resulullah, a.s., upita: “Gdje je Alija bin Ebi - Talib?” Odgovori{e mu: “Allahov Poslani~e, àli se na o~i.” 591 Resulullah, a.s., re~e: “Idite po njega.” Ljudi ga dovedo{e, a Resulullah, a.s., tada mu dade islamski bajrak, a Alija, r.a., upita: “O Allahov Poslani~e,ho}u li se boriti protiv njih, dok ne postanu kao i mi?” On mu odgovori: “Obuzdaj svoju pratnju, dok ne stigne{ u njihova dvori{ta, zatim ih pozovi u islam i objasni im njihove obaveze prema Allahu, d`.{. Tako mi Allaha, kad bi Allah jednoga od njih tvojim sebebom (posredstvom) uputio na pravi put, vrednije bi ti bilo, nego da ima{ svo bogatstvo ovoga svijeta.” 592 Hajber je bio podijeljen na dva dijela. Svaki dio imao je svoja utvr|enja, utvrde. Prvi dio: 1. utvrda Naim 2. utvrda Es - Sa’b bin Muaz 3. utvrda Kal’atu - z - Zubeir 4. utvrda Ebej 5. utvrda En - Nezar. Prve tri utvrde nalaze se u podru~ju koje se zove “En - Netat”, a dvije posljednje u podru~ju “E{ - [ekku”. Drugi dio grada poznat je pod nazivom El - Kutejbet. On je imao tri utvrde: 1. utvrda El - Kamus (to je bilo utvr|enje Benu Ebi el - Hukajk iz plemena Benu en Nadira) 2. utvrda El - Vetih 3. utvrda Es - Selalim. U Hajberu je bilo i drugih tvr|ava i kula osim ovih osam, ali su bile male i nisu imale zna~ajnu strate{ku ulogu kao ove. Bitka je vo|ena u prvoj polovini Hajbera (koja je imala pet utvrda), a druga polovina grada, i pored velikog broja njihovih ratnika, predal se bez borbe.


333

POÊT AK BITKE I ZAUZIMANJE UTVRDE “NAIM” POÊTAK Utvrda Naim bila je prva od ukupno osam koju su muslimani napali. Jevreji su strate{ki bili ja~i i prvi njihov potez bio je odbrambenog karaktera. Tom utvrdom vladao je i upravljao Murehhab, jevrejski junak koji se smatrao ravnim hiljadi boraca. Alija bin Ebi - Talib, r.a., poveo je muslimane na ovo utvr|enje i pozvao jevreje u islam. Oni odbi{e ovaj poziv i izi|o{e pred muslimane na ~elu sa svojim vladarom Murehhabom. Kad se dvije vojske poreda{e za sukob, pozva{e junake na dvoboj. Selema bin el - Ekve’a pri~a: “Pred nas je izi{ao njihov vladar Murehhab, vitlaju}i sabljom i govore}i:

“Cio Hajber zna da sam Murehhab ja, ne àlim se na oru`je, sposoban sam junak znaj. Kad ratovi otpo~nu, raspalim i ja.” U istom ritmu odgovori mu moj amidà Amir: “Cio Hajber zna, da sam Amir ja, ne àlim se na oru`je, pustolov sam znaj.” Njih dvojica povedo{e dvoboj. Izmijeni{e par udaraca, te se Murehhabova sablja zabode u Amirov {tit. Moj amidà Amir krenu na njega, a sablja mu je bila pokratka, pa dohvati nogu ovom jevreju da ga udari. Sablja se odbi od Mrehhabovu nogu, vrati se nazad i udari mog amidù direktno u vrat. Od tog udarca pade mrtav. Za njega je Resulullah, a.s., rekao: “On }e dobiti duplu nagradu”, pokazuju}i dva prsta spojena. “On je marljiv vojnik i pravi borac za vjeru.” 593 Murehhab pozva ponovo nekoga od muslimana pjevaju}i: “Cio Hajber zna da sam Murehhab ja...”, pa mu izi|e na dvoboj Alija bin ebi - Talib. Selema bin el - Ekve’a pripovijeda da je i Alija, r.a., njemu odgovorio u stihovima: “Mene majka prozva da sam Hajdera, Car svih gustih {uma, ru`nog manzara (izgleda).” 594 Alija, r.a., zamahnu sabljom, udari Murehhaba po glavi i na mjestu ga ubi. Ubistvom Murehhaba kona~no je palo utvr|enje. 595 Kad se Alija, r.a., pribliìo utvr|enju, s utvr|enja povika ~ovjek: “Ko si ti?” Alija, r.a., odgovori: “Alija bin Ebi - Talib.” Jevrej: “Uzdigli ste se. tako mi onoga {to je objavljeno Musau.” Poslije tog pojavi se Jaser, Murehhabov brat, govore}i: “Ko }e na dvoboj?” Pred njega izi|e Zubejr. Zubejrova majka, Safija, obrati se Resulullahu, a.s., i re~e: “O Allahov Poslani~e,

334


a zar da pogine moj sin?” On odgovori: “Ne, nego }e tvoj sin njega ubiti.” I Zubejr ga stvarno ubi. Poslije ovog doga|aja krenu èstoka borba oko utvr|enja Naim. U njoj je poginulo nekoliko jevrejskih vo|a, zbog ~ega splasnu otpor jevreja. Poslije toga nisu mogli zaustaviti navalu muslimana. Historijski izvori navode da je osvajanje ove tvr|ave trajalo nekoliko dana, te da su muslimani nailazili na veoma jak otpor. Jevreji su izgubili nadu da }e o~uvati to utvr|enje, pa se povuko{e na utvr|enje Es - Sa’b. Tako su muslimani zauzeli zidine Naima.

ZAUZIMANJE UTVR\ENJA ES - SA’B BIN MUAZ Utvr|enje Sa’b bilo je drugo po veli~ini, poslije utvr|enja Naim. Ono je bilo za jevreje na drugome mjestu i po va`nosti i po strate{kom poloàju. Muslimani su ga napali pod vo|stvom Habab bin el - Munzira el - Ensarije. Muslimani su im postavili ultimatum od tri dana. Ter}eg dana se Resulullah, a.s., obratio Allahu, d`.{., posebnom dovom, mole}i Ga da mu omogu}i zauzimanje ovog utvr|enja. Ibn - Ishak pripovijeda da je u plemenu Benu - Sehm bilo muslimana koji su do{li kod Resulullaha, a.s., izgladnjeli, pa rekli: “Mi se borimo na Allahovom putu iako nemamo {ta jesti. Resulullah, a.s., tada re~e: “O Allahu, Ti zna{ za njihovo stanje, Ti zna{ da oni nemaju nimalo snage, a i ja nemam uza se ni{ta da im dam da jedu. Omogu}i im da zauzmu najznamenitije i najbogatije utvr|enje. U tom dijelu Hajbera ima najvi{e hrane i masnog mesa.” 596 Vojska je krenula na utvr|enje i Allah, d`.{., omogu}i im zauzimanje Es- Sa’ba. Resulullah, a.s., pozva muslimane nakon dove, da osvoje to utvr|enje i da puste ljudima iz Benu - Eslema da budu prvi u redovima napada~a. Dvoboj i bitka odigrali su se ispred utvr|enja, na otvorenom prostoru, tog tre}eg dana prije zalaska Sunca. Muslimani su zatekli nekoliko katapulta i bornih kola. Zbog prevelike gladi u muslimanskoj vojsci, o ~emu je bilo rije~i u Ibn - Ishakovom predanju, vojnici su zaklali nekoliko magaraca i pekli ih u loncima. Kad je saznao Resulullah, a.s., za to, zabrani jedenje mesa doma}eg magarca.


335

ZAUZE]E UTVR\ENJA ZUBEJR Nakon zauze}a utvr|enja Naima i Es - Sa’ba, jevreji iz prethodna dva utvr|enja Netata pre|o{e u utvr|enje Zubejr. To utvr|enje bilo je sagra|eno na stjenovitim uzvisinama, do kojih su te{ko mogli do}i i ljudi i konji. Resulullah, a.s., naredi opsadu koja potraja tri dana. Nakon tre}eg dana do|e neki jevrej Resulullahu, a.s., i re~e mu: “O Ebu - Kasime, (po Resulullahovom, a.s., sinu Kasimu) kad bi i mjesec dana opsjedao, ne bi hajali. Oni imaju podzemne izvore i vrela. Nave~er izlaze iz utvr|enja i snadijevaju se vodom, a po danu se zatvore u tvr|avu i ti im ni{ta ne moè{. Me|utim, kad bi im presjekao dotok vode, oni bi izi{li pred tebe.” Resulullah, a.s., poslu{a savjet ovoga jevreje, pa presje~e dovod vode. I doista, jevreji izi|o{e ispred utvr|enja i sukobi{e se s muslimanima u èstokom okr{aju. Svom èstinom su se borili. Poginuo je jedan broj muslimana, a oko deset jevreja je stradalo. Tako Resulullah, a.s., zauze i to utvr|enje.

ZAUZIMANJE UTVR\ENJA EBIJ Kad su muslimani zauzeli utvr|enje Ez - Zubejr, jevreji se iz prethodnih utvr|enja premjesti{e u Ebij i tu se zatvori{e. Muslimani ih opkoli{e i najavi{e im opsadu. Potom do|o{e dvojica jevreja i zatraì{e dvoboj. Obojicu ubi{e muslimanski junaci u dvoboju. Drugoga je ubio ~uveni Ebu - Dudànet Semak el - Ensari, poznat po no{enju crvenog poveza na glavi u vrijeme bitaka. Ebu - Dunadèt na~ini juri{ na to utvr|enje, a za njim krenu i muslimanska vojska. Vodila se èstoka bitka cio jedan sat unutar utvr|enja. Potom se jevreji povuko{e i iz tog utvr|enja i pobjego{e u utvr|enje En - Nezzar, posljednje od utvr|enja u tom dijelu Hajbera.

ZAUZIMANJE UTVR\ENJA EN - NEZZAR To je bilo najnepristupa~nije utvr|enje u ovom dijelu Hajbera. Jevreji su bili gotovo sigurni da muslimani ne}e mo}i prodrijeti u to utvr|enje, ~ak ako upotrijebe i svu svoju snagu na tom put. Stoga su u to utvr|enje sklonili svoju djecu i ène iz prethodne ~etiri utvrde. Muslimani naredi{e najè{}u opsadu ove tvr|ave. Vr{ili su na jevreje veliki pritisak. Me|utim, utvr|enje je bilo na jo{ vi{em brdu i s jo{ ve}om nepristu{a~no{}u terena,

336


tako da muslimani nisu nalaziliput do njega. Jevreji nisu ni pomi{ljali da napuste tvr|avu i da izi|u na mejdan s muslimanima, ali su zato èstoko ga|ali muslimane strijelama i bacanjem kamenja s katapulta. Kad se isprije~ilo utvr|enje En - Nezzar ispred muslimana, Resulullah, a.s., naredi upotrebu katapulta. Muslimani su èstokim ga|anjem o{tetili zidine utvr|enja, te kroz rupe i otvore prodrli u unutra{njos. @estoka borba se vodila unutar utvr|enja. Jevreji su bili do nogu potu~eni, jer se nisu mogli povu}i iz ovoga utvr|enja kao {to su se povla~ili iz ostalih. Onaj, koji bi se uspio izvu}i ìv iz utvrde bjeào bi ostavljaju}i muslimanima ène i djecu. Nakon ovoga uspje{nog zauze}a En - Nezzara, muslimani su okon~ali zauzimanje prve polovice Hajbera, podru~ja En - Netat i E{ - [ekk. Izme|u ovih velikih utvrda bilo je manjih tvr|avica koje su jevreji sami napu{tali, bjeè}i ispred muslimanske vojske u drugi dio Hajbera.

OSV AJANJE DRUGE POLOVINE HAJBERA OSVAJANJE Kad su osvojena podru~ja En - Netat i E{ - [ekk, Resulullah, a.s., krenu na drugi dio Hajbera, zvani El - Kutejbet, koji je imao tri utvr|enja: El - Vetih, Es - Sulalem i Ebu el Hukajk bin en - Nadira, tvr|avu zvanu El - Kamus. U ovaj dio Hajbera uselili su se stanovnici iz svih prethodnih utvr|enja i dobro se zabarikadirali. Analiti~ari bitaka koje su vo|ene za Hajber nisu jedinstveni oko pitanja da li su vo|ene bitke unutar bilo kojeg od utvr|enih kvartova El - Kutejbeta. Tekst Ibn - Ishaka sasvim je jasan da je bitka vo|ena pri osvajanju El - Kamusa. Iz njegovih rije~i razumije se da je to utvr|enje zauzeto upravo u borbi bez prethodnih pregovora o predaji. 597 Histori~ar El - Vakidi opet jasno navodi da su sve tri utvrde ovoga dijela Hajbera zauzete nakon pregovora, a zauze}e El - Kamusa moglo je biti poslije borbe, i to opet putem pregovora. Bilo kako bilo, kada je Resulullah, a.s., do{ao u ovaj dio Hajbera, naredio je najstroù opsadu, koja je trajala ~etrnaest dana. Jevreji za to vrijeme nisu izlazili iz utvr|enja, dok Resulullah, a.s., nije naredio ga|anje iz katapulta. Tek kda su osjetili da }e strdati u ru{evinama, zatraìli su od Resulullaha, a.s., primirje.


337

PREGOVORI S JEVREJIMA Ibn Ebi el - Hakijk posla poruku Resulullahu, a.s.: “Do}i }u da se sporazumijemo”, pa Resulullah, a.s., odgovori: “Dobro.” Sklopi{e ugovor da se ne ubijaju jevreji koji su u utvrdama, pod uvjetom da napuste Hajber i njegovo podru~je. Mogu povesti svoje obitelji, a da ostave Resulullahu, a.s., sve {to su imali: ku}e, imanja, zlato, srebro, stoku i trì{te, te da ponesu sa sobom odje}u i ru~ni prtljag. 598 Resulullah, a.s., tom je prilikom rekao: “Allah i Njegov Poslanik ne}e biti odgovorni za va{e stradanje.” 599 Oni mu obe}a{e da ni{ta ne}e sakriti. Nakon ovih dogovora izvr{ena je predaja ovih utvr|enja muslimanima i time je ostvareno zauzimanje Hajbera.

UBISTVO DV A SINA DVA EBU EL - HAKIJKA ZBOG KR[ENJA DOGOVORA I pored postignutog dogovora oko imetka, dva sina Ebu el - Hakijka sakri{e veliko bogatstvo, koje su uzeli od Lejs bin Ahtaba kad je ovaj to ponio sa sobom, dok se njegovo pleme, Benu - Nadir, iseljavalo iz Hajbera. Ibn - Ishak pri~a: “Do{ao je Resulullah, a.s., kod Kenaneta bin Rebia, koji je drào riznicu Benu - Nadira i upitao ga gdje mu je. On se pravio da ne zna gdje je njeno mjesto. U to do|e neki jevrej i re~e: ‘Vidio sam Kenaneta da svako dan odnosi tamo - amo ovaj sanduk.’ Resulullah, a.s., upita Kenaneta: ‘A {ta misli{, ako blago na|em kod tebe, da te ubijem?’ On odgovori: ‘Ubij!’ Resulullah, a.s., naredi da se ru{evine prekopaju. U njima na|o{e veliki dio blaga, a Resulullah, a.s., upita ga ima li gdje jo{ toga. On pre{uti i odbi da kaè i{ta vi{e. Resulullah, a.s., predade ga Zubejru i re~e mu: ‘Stavi ga na muke dok ne dobijemo i ostalo {to ima.’ Zubejr ga je pritisnuo laktom u prsa, ali bez uspjeha. Resulullah, a.s., predade ga Muhammedu bin Meslemi, a on ga ubi u osvetu za svog brata Mahmuda ibn Meslemea, koji je ubijen pred zidinama utvr|enja Naim.” (On se skrivao uza zid, a na njega je ba~en veliki kamen i tako je ubijen). Ibn el - Kajjim navodi da je Resulullah, a.s., naredio da se ubiju oba Hakijkova sina, a njih je izdao amidì} Kenanet da skrivaju blago. Resulullah, a.s., zarobio je Safiju, k}er Hujeja bin Ahtaba, a bila je èna Kenaneta bin Ebi el - Hakijka. Bila je mlada nevjesta, tek udata.

338


PODJELA PLIJENA Resulullah, a.s., èlio je da se jevreji isele iz Hajbera, ali oni povika{e: “O Muhammede, ostavi nas da ìvimo na ovoj zemlji, da je obra|ujemo, mi je bolje poznajemo i vi~niji smo joj od vas.” Resulullah, a.s., i njegovi ashabi nisu imali najamnike koji bi je obra|ivali, a oni sami nisu imali vremena za nju. Resulullah, a.s., dozvoli im da ostanu u Hajberu, a da imaju polovinu od svih vrsta prihoda, i povr}a i vo}a. To }e tako biti dok im Resulullah, a.s., ne ustanovi druga~ije. Resulullah, a.s., postavi Abdullaha bin Revahu da izvr{ava procjenu prihoda i podjelu. Plodovi hajberske zemlje dijelili bi se na trideset i {est dijelova. Svaki dio mao je svojih sto podioka, tako da je bilo ukupno tri hiljade i {esto podioka. Muslimani su dobivali polovinu, ili hiljadu i osamsto. Resulullah, a.s., dobivao je dio kao i svaki musliman. Druga polovina zemlje pripala je Resulullahovim, a.s., namjesnicima; jedan dio, te ostalo za op}e potrebe ostalih muslimana. Polovina je bila izdijeljena na 1800 podioka, od ~ega je 1400 dodijeljeno u~esnicima Hudejbije kao nagrada Allaha, jer im je obe}ana nagrada. S hudejbijskom vojskom bilo je 200 konja, a svaki konj dobio je po dva podioka (za izdràvanje), tako da su konjanici imali po tri podioka, a pje{aci po jedan. 600 Koliko je plijen Hajbera bio bogat saznajemo tako|er iz Buharijinog predanja koji prenosi da je Ibn - Omer rekao: “Nismo se najeli, dok ne osvojismo Hajber.” Buharija prenosi i od Ai{e, r.a., koja kaè: “Kad je osvojen Hajber, rekli smo: ‘Sada }emo se najesti hurmi!’” 601 Kad se vratio Resulullah, a.s., u Medinu, muhadìri vrati{e ensarijama vo}njake datula koje su dobili od njih jer su sada imali svoja imanja u Hajberu. 602

DOLAZAK D@AFERA BIN EBI - TALIBA I EBU - MUSA’A EL - E[ARIJE U toku ove bitke do|e Resulullahu, a.s., njegov amidì} Dàfer bin Ebi - Talib sa svojim drugovima i s njima El - E{‘arija sa svojim drugovima. Ebu - Musa re~e: “ûli smo dok smo bili u Jemenu da je Resulullah, a.s., krenuo na Hajber. Krenuli smo za njim, ja i moje dru{tvo. Ima nas ne{to vi{e od pedeset ljudi. Ukrcali smo se na la|u. La|a nas je prebacila do Nedà{ije u Abesiniju. Tamo smo zatekli Dàfera i njegove drugove. Dàfer re~e: ‘Resulullah, a.s., nas je poslao i naredio da budemo u Abesiniji. Ostanite i vi s


339

nama.’ Ostali smo s Dàferom, a onda zajedno krenusmo do Resulullaha, a.s. Stigli smo taman kad je zauzet Hajber. Tako smo i mi dobili dio zemlje, a nije dobio niko ko nije u~estvovao u osvajanju Hajbera, osim Dàferovih saputnika u la|i.” 603 Kad je Dàfer bin Ebi - Talib do{ao kod Resulullaha, a.s., on ga do~eka i poljubi pa re~e: “Ne znam, tako mi Allaha, {ta me je vi{e obradovalo, zauzimanje Hajbera ili dolazak Dàfera.” 604 Dolazak Dàfera i njegovog dru{tva bio je neposredno nakon odlaska Resulullahovog, a.s., delegata, Amra bin Umejeta ed - Damerije kod Nedà{ije, da traì povratak Dàfera. S Amrom se vratilo {esnaest ljudi koji su u dvije la|e doputovali sa svojim porodicama. A ostali su do{li direktno u Medinu. 605

@ENIDBA SAFIJOM Safija je bila me|u zarobljenicama kad joj je poginuo mu` Kenanet bin Ebi el - Hakijk, zbog svoje podlosti. Kad su zarobljenice sakupljene, do{ao je kod Resulullaha, a.s., Dihjet bin Halifa el - Kelbi i zatraìo jednu robinju za Sebe. Resulullah, a.s., odobri mu i re~ da izabere koju ho}e. Dihjet izabra Safiju, k}er Hujeja. Utom do|e jedan ~ovjek Resulullahu, a.s., i re~e: “Allahov Poslani~e, dao si mu Safiju, k}erku Hujeja, a gospodaricu plemena Kurejza i Benu - Nadira. Ona zasluùje da bude samo tvoja!” Resulullah, a.s., re~e: “Pozovite ga da do|e s njom.” Kada do|o{e i kad je pogleda, Resulullah, a.s., re~e: “Uzmi sebi drugu robinju, osim nje.” Resulullah, a.s., predloì joj da primi islam {to ona i prihvati. On je tada oslobodi ropstva i oèni se njom. Njeno osloba|anje bilo je vjen~ani dar. Kad su na povratku u Medinu do{li u mjesto Seddi - s - Suhbai, Safija je bila spremna za brak. Za Resulullaha, a.s., opremila ju je Ummu - Selema, i predala mu je iste no}i. Postala mu je èna. Resulullah, a.s., je povodom ènidbe s njom pripremio jelo od datula s maslom i finim bra{nom. Resulullah, a.s., proveo je s njom kao s nevjestom tri dana od svoga puta. 606 Resulullah, a.s., ugledao je na Safijinom licu modrilo, pa je upita: “[ta je to?” Ona odgovori: “O Allahov Poslani~e, prije tvog dolaska u Hajber ugledala sam kako se Mjesec pokrenuo i pao meni u krilo. Tako mi Allaha, nisam o tebi imala ikakvog pojma. Ispri~ah svome muù, a on me udari preko lica i re~e: ‘Ti èli{ toga kralja koji je u Medini, za sebe.’” 607

340


DOGA\AJ S OTROV ANOM OVCOM OTROVANOM Kad je Resulullah, a.s., bio siguran da je stanje u Hajberu sigurno nakon zauze}a, donese mu na poklon pe~enu ovcu Zejneba, k}i El - Harisa, èna Selama bin Mi{kema, a prije toga se interesirala koji dio mesa najvi{e voli jesti. Rekli su joj: “Ple}ku.” Ona natrpa otrova u taj dio ovce, a zatrova i ostalo meso, pa ga donese. Kad ga je predala Resulullahu, a.s., on otkide ple}ku i zagrize od nje zalogaj. Nije ga ni pro`vakao kad osjeti goraka okus i ispljunu. Zatim re~e: “To mi govori da je meso zatrovano.” Resulullah, a.s., pozva Zejnebu i upita je, a ona priznade. Resulullah, a.s., upita je: “[ta te je navelo na to?” Ona odgovori: “Pomislila sam, ako je Muhammed samo kralj (vladar) oslobodit }u ga se, a ako je Poslanik, ostat }e ìv, jer }e biti obavije{ten (da ne jede).” On joj oprosti ovaj ~in. S Resulullahom , a.s., bio je Bi{r bin el - Berra bin Ma’rur, pa je i on uzeo od mesa zalogaj. On ga je progutao, otrovao se i umro. Mnoga predanja imaju razli~ite podatke o toj èni, Zejnebi, da li je Resulullah, a.s., oprostio ili je naredio da je ubiju. Ipak je na kraju preteglo mi{ljenje da joj je isprva oprostio, ali kada je Bi{r podlegao, da je naredio da je ubiju. 608

UBIJENI NA HAJBERU S OBJE STRANE Na Hajberu poginulo je {esnaest muslimanskih boraca: ~etverica Kurej{ija, jedan iz plemena E{dèa, jedan koji je primio islam, jedan od stanvonika Hajbera, a ostali su ensarije. Ima ih koji kaù da je muslimanskih {ehida bilo osamnaest, a Mensur Fevri kaè devetnaest, a zatim dodaje: “Ja sam na{ao nakon detaljnog provjeravanja dvadeset i tri imena. Jedno sam ime na{ao samo kod Taberanija, jedno samo kod El - Vakidijja, jedan je umro zbog jedenja otrovane ovce, a za jednog nisu sigurni da li je ubijen na Bedru ili Hajberu, a ta~no je da je taj poginuo na Bedru.” 609 Na jevrejskoj strani poginula su dvadeset i tri ~ovjeka.


341

HAJBERSKO SELO FEDK Kad je Resulullah, a.s., stigao u Hajber, poslao je Mahisata bin Mes’uda jevrejima Fedka da ih pozove u islam. Oni odbi{e taj poziv. Ali kad je Allah, d`.{., omogu}io muslimanima zauzimanje Hajbera, strah se useli me|u stanovnike Fedka, pa posla{e poruku Resulullahu, a.s., da se èle pomiriti s njim, i da mu zauzvrat daruju pola Fedka, kao {to su dali stanovnici Hajbera svoju polovinu. Resulullah, a.s., to prihvati. Fedk je pripao li~no Resulullahu, a.s., jer ga nije osvojila ni konjica, ni pje{adija. 610

VADI - L - KURA Prilikom napu{tanja Hajbera, Resulullah, a.s., krenuo je u Vadi - l - Kuru. U tome mjestu ìvjela je jedna skupina jevreja, kojima se pridruìla i skupina Arapa. Kad su u{li u grad, jevreji ih do~eka{e strijelama, a jedna strijela ubi Resulullahovog, a.s., slugu. Muslimani povika{e: “Prijatan mu bio Dènnet.” Resulullah, a.s., kada to ~u povika: “Ne, tako mi Allaha, d`.{., ogrta~ koji je uzeo iz nepodijeljenog plijena (ukrao) izgorjet }e na njemu u Dèhennemu.” Kad su to ~uli prisutni, do|e jedan od ashaba kod Resulullaha, a.s., i re~e: “O Allahov Poslani~e, uzeo sam (ukrao sam) jedan ili dva kai{a za svoju obu}u, {ta da radim?” Resulullah, a.s., odgovori: “Jedan ili dva kai{a, isto je, izogrjet }e na tebi u Dèhennemu.” 611 Potom Resulullah, a.s., pripremi i povede svoje borce za napad. On predade komandu Sa’du bin Ubadetu, koji dade jedan bajrak Habab bin Munziru, drugi Shlu bin Hunejfu, tre}i Ubadetu bin Bi{ru. Zatim pozva stanvonike u islam, a oni odbi{e. Oni posla{e ~ovjeka na dvoboj, pa mu iza|e Zubejr bin el - Avvam i ubi ga. Zatim izi|e drugi , pa i on poginu. Kada izi|e tre}i ~ovjek na dvoboj, izi|e pred njega Alija bin Ebi - Talib, r.a., pa ga ubi. Tako je u dvoboju poginulo jedanaest ljudi iz Vadi - l - Kure. Nakon svakog dvoboja Resulullah, a.s., pozivao je ostale u islam, a oni su odbijali. Resulullah, a.s., toga je dan klanjao, a poslije namaza ih je pozvao u islam, pozivao ih je da vjeruju u Allaha, d`.{., i Njegovog Poslanika, a kad sve odbi{e, onda ih je napao. Borba je trajala do no}i. Nastavila se i sutradan. Tek {to je Sunce odsko~ilo za jedno koplje, oni do|o{e dignutih ruku i predado{e se. Resulullah, a.s., tada je zauzeo Vadi - l - Kuru i pokorio ga. Zaplijenio je njihovo bogatstvo. Tu su zarobili i mnogo poku}stva, kao i raznovrsnu robu.

342


Resulullah, a.s., proveo je u Vadi - l - Kuri ~etiri dana. S ashabima je podijelio plijen, a zemlju i plantaè palmi ostavio je jevrejima da obra|uju. Imenovao je namjesnika612, kao {to je u~inio i u Hajberu.

JEVREJSKI GRAD TEJMA Kad su jevreji Tejme ~uli za pad Hajbera, pa Fedka i Vadi - l - Kure, odustali su od namjere da pruè bilo kakav otpor muslimanima. Oni sami od sebe posla{e predstavnika koji su ponudili predaju. Resulullah, a.s., to prihvati. Muslimani zaplijeni{e njihova imanja i imetke. 613 Resulullah, a.s., ostavi im pismenu potvrdu o njihovom statusu koja glasi: “Ovo je garancija od Muhammeda, Allahovog Poslanika, narodu Benu - Adija, da imaju za{titu i da pla}aju dìzju (porez). Nema neprijateljstva, a nema ni iseljavanja, no} je za odmor, a dan je za rad.” Ovu garanciju je napisao Halid bin Seid. 614

POVRA TAK U MEDINU POVRAT Nakon predaje Tejme, Resulullah, a.s., uputi se u Medinu. U povratku su putovali cijelu no} do pred zoru. Kad ih umor savlada, zastado{e na putu da se malo odmore. Resulullah, a.s., re~e Bilalu: “Odspavat }emo malo, probudi nas na sabah.” Me|utim, Bilala je savladao san na devi, pa se niko nije probudio, dok sunce nije iza{lo. Prvi se probudi Resulullah, a.s. Digli su se i ostali i krenuli dalje, a kad su izi{li iz te doline, zaustavio se, pozvao ljude na namaz, pa su klanjali sabah. Ima mi{ljenja da se taj doga|aj zbio na nekome drugom putovanju. 615 Nakon analize svih bitaka s jevrejima do podatka da se Resulullah, a.s., vratio u Medinu krajem safera ili po~etkom rebiul - evela, 7. god po Hid`ri.

POHOD EBAN BIN SEIDA Resulullah, a.s., znao je vi{e nego i jedan drugi vojskovo|a, da je mir i sigurnost u Medini, nakon isteka mjeseci zabrane (e{huru - l - hurumi), veoma nesiguran, ima beduina koji oblije}u oko Medine i ~ekaju zgodnu priliku da napadnu muslimane, oplja~kaju, zaplijene imovinu ili ~ine razbojni~ka djela. Stoga Resulullah, a.s., posla izvidnicu i Ned`d da zapla{i arapska plemena. Izvidnicu je vodio Eban bin Seid, dok je Resulullah, a.s., bio u Hajberu. Eban bin Seid vratio se nakon obavljenog zadatka i do{ao za Resulullahom, a.s., u Hajber,


343

i to nakon njegovog osvojenja. Pretpostavlja se da je ovaj pohod bio u mjesecu saferu, 7. god po Hid`ri. Buharija u svojoj zbirci navodi ovaj pohod. 616 Ibn - Hadèr kaè da ne zna ni{ta o tome. 617

OST ALI POHODI I BITKE OSTALI SEDME HID@RETSKE GODINE POHOD “ZA TE - R - RIKAI” “ZATE Nakon {to je Resulullah, a.s., slomio dva opasna neprijateljska krila - Kurej{ije i jevreje, ostalo mu je tre}e krilo kojem se mogao posvetiti u potpunosti. To su bili opasni beduini Arabljani, koji su krstarili Ned`dom i koji su s vremena na vrijeme vr{ili razbojni~ke plja~ka{ke pohode. Te{ko je bilo poduzeti neku ozbiljniju akciju protiv ovih beduina kad oni nisu imali svoje stalne zemlje, ni svoga stalnog mjesta boravka. Te{ko ih je bilo pokoriti ili pot~initi i utrniti vatru zla i neprijateljstva, koja je bila opasnija od prve dvije, to jest Meke i Hajbera. Stoga je za njih odgovarala taktika brzih i direktnih sukoba, vi{e odgojnog karaktera, ili u vidu kazne. Muslimani su imali nekoliko ovakvih pohoda uzastopno. Zbog zadavanja bola muslimanima ili zbog pristajanja beduina da se udruè s ostala dva neprijatelja, Resulullah, a.s., krenu u pohod da opomene, opameti, a ako treba i kazni beduine. Taj pohod bio je pod imenom “Bitka Zate - r - rikai”. Veliki broj histori~ara navodi da je taj pohod bio 4. g po Hid`ri, ali u~estvovanje Ebu Musaa el - E{arije i Ebu - Hurejrea u ovoj bitki ukazuje da je ona bila poslije Hajbera. Mi{ljenja smo da je bilo u mjesecu rebiul - evelu, 7. g. po Hid`ri. Histori~ari “Es - Sire” navode da je Resulullah, a.s., ~uo za okupljanje plemena Enmar ili Benu S’alebeta s Benu - Muharibom iz Gatafana, pa je pohitao da ih zatekne na okupu. Poveo je 400 ili 700 ashaba. U Medini je imenovao Ebu - Zerra ili Osmana bin Affana. Resulullah, a.s., putovao je i duboko prodirao u njihovu zemlju. Kada je do{ao do mjesta koje se zove Nahla, na dva dana hoda od Medine, susreo je skupinu Gatafana. Tu su postigli saglasnost, pa do sukoba nije do{lo. Jedino je Resulullah, a.s., klanjao toga dana “Salatu - l - hfvi” - namaz za strah. U Buhariji stoji, od Ebu - Musa el - E{arije, r.a., da je rekao: “Krenuli smo s Resulullahom,

344


a.s. [esterica smo se smjenjivali na jednoj devi. Noge nam se izranjava{e, meni nokti otpado{e. Povrijedili smo stopala, pa smo ih zamotali krpama. Po tome je ovaj pohod dobio naziv zate - r - rikai (rikaun je od rije~i ruk’atun {to zna~i zakrpa, zavoj).” 618 U Buhariji prenosi se od Dàbira: “Bili smo s Resulullahom, a.s., na mjestu Zate - r Rikai, ugledasmo stablo s debelim hladom, pa ga ostavismo Resulullahu, a.s. On sjaha, a i ostali se razi|o{e oko drugih stabala. Resulullah, a.s., raskomotio se pod drvetom i na njega oka~io svoju sablju.” Dàbir dalje pripovijeda: “Izgleda da smo svi zaspali. U tom trenutku do{ao je neki ~ovjek, od mu{rika, pod Resulullahovo, a.s., drvo, te uzeo Resulullahovu, a.s., sablju, pa ga upitao: ‘Boji{ li me se?’ Odgovorio je: ‘Ne.’ ‘A ko te moè spasiti od mene?’ Resulullah, a.s., odgovori:’Allah.’” Dàbir dalje pri~a: “Tada nas je Resulullah, a.s., pozvao i mi do|osmo i ugledasmo ~ovjeka beduina da sjedi pored njega. Resulullah, a.s., re~e: ‘Ovaj ovdje je izvukao moju sablju, dok sam spavao. Kad sam se probudio u ruci mu je bila isukana sablja. Rekao mi je: - Ko }ete spasiti od mene? Odgovorih: -Allah, d`.{. - Eto ga sada tu sjedi.’” Me|utim Resulullah, a.s., nije ga kaznio. U jednom predanju stoji: “Bilo je vrijeme za namaz. Resulullah, a.s., klanjao je s jednom grupom dva rekata, zatim su se povukli, a na njihovo mjesto do{la je druga grupa, pa je Resulullah, a.s., i s njima klanjao dva rekata. Tako je Resulullah, a.s., i s njima klanjao dva rekata.”619 U predanju Ebu - Avaneta stoji: “Beduinu je ispala sablja iz ruke. Resulullah, a.s., sagnu se, uze sablju i re~e: ‘Ko }e tebe za{tititi od mene?’ Beduin odgovori: ‘Budi dobar (prema meni).’ Resulullah, a.s., upita ga: ‘Ho}e{ li posvjedo~iti da nema drugog boga osim Allaha i da sam je Njegov Poslanik?’ Beduin re~e: ‘Dajem ti rije~ da te ne}u ubiti, i da ne}u biti s ljudima koji se bore protiv tebe.’” Ebu - Avane kaè: “Resulullah, a.s., oslobodi ga, a on kad se vrati svom narodu, re~e: ‘Dolazim vam od najboljeg ~ovjeka.’” 620 U Buharijinom predanju pri~a Musede od Ebi - Avaneta, od Ebi - Bi{ra: “Ime ovog beduina je Gavres bin el - Haris.621 Ibn - Hadèr kaè: “Vakidija navodi u povodu ove pri~e da je beduinu bilo ime D’asur i da je primio islam. Me|utim, on misli da su to dvije razli~ite pri~e i da su iz dvije razli~ite bitke, a Allah najbolje zna.” 622 U povratku iz ove bitke muslimani zarobi{e ènu, mu{rikinju, pa se njen mu` zavjetovao da se ne}e vratiti ku}i dok ne prolije krv Muhammedovim, a.s., drugovima. Do|e no}, a Resulullah, a.s., postavi dvojicu ljudi kao predstraù muslimanima. To su bili Ubad bin Bi{r i Amir bin Jaser. Ubad je bio pogo|en strijelom dok je stajao na kijamu u namazu. On izvadi strijelu i nastavi klanjati. Pogodile su ga jo{ tri strijele, a on nije prekidao namaz. Kad je predao selam, probudi svoga druga koji je spavao, a ovaj re~e:


345

“Subhanallah, za{to me nisi probudio! Ubad mu re~e: “Bio sam na namazu i u~io jednu suru, pa nisam èlio da je prekinem.” 623 Ovaj pohod imao je za cilj da unese strah u srca nepokornih beduina, koji nisu po{tivali ni~iji zakon, i nisu se bijali nikoga. Prou~avaju}i ove pohode nakon prethodnih bitaka primje}ujemo da su ova plemena Gatafana uveliko smanjila svoja razbojni~ka djelovanja i uveliko se primirila. Ona su malo po malo popu{tala dok se nisu skroz predala. Uskoro }emo vidjeti neka od ovih plemena kako u~estvuju s muslimanima u osloba|anju Meke. Oni su se borili na Hunejnu, pa su u~estvovali i u raspodjeli plijena. Oni su dobivali i uzdarja nakon povratka iz osvajanja Meke. Na ovaj na~in slomljen je i tre}i neprijatelj koji je u~estvovao protiv muslimana udruèn s Kurej{ijama i jevrejima. Arabijskim poluotokom zavlada mir i sigurnost. Nakon ovoga, muslimani su s lahko}om otklanjali svaku drugu opasnost. Izuzetak su bili manji incidenti s nekim pokrajinama. Me|utim, nakon posljednjeg pohoda otpo~ele su pripreme za zauzimanje velikih zemalja i velikih kraljevina, jer je unutra{nja situacija u islamskoj zemlji bila okrenuta u korist muslimana i islama. Resulullah, a.s., je {eval proveo u Medini, a onmda je iste godine, 7. g. po Hid`ri poslao vojsku u jo{ nekoliko pohoda. Evo ne{to o tome u kratkim crtama. 1. Pohod Galiba bin Abdullaha el - Lejsija protiv El - Melevveha u Kudejdu, mjeseca safera ili rebiul - evela, 7. g. po Hid`ri. Pleme El - Melevveha ubilo je drugove Be{ir bin Suvejda, pa Resulullah, a.s., posla vojsku da uzme krvnu osvetu. Muslimani ih napado{e no}u, ubi{e koga su stigli, povedo{e sa sobom plijen i krenu{e nazad. Za njima je krenula velika potjera naoruàne neprijateljske vojske. Me|utim, kad su se primakli muslimanima, pade jaka ki{a, velika bujica naletje i razdvoji dvije vojske. Muslimani se tako spasi{e i ~itavi do|o{e u Medinu. 2. Pohod zvani Hasma Hasma, koji se desio u mjesecu dùmade-s-sanijeti (dùmadel-ahir), 7. g. po Hid`ri. O tome je bilo govora u poglavlju “Pozivanje vladara i kraljeva u islam”. 3. Pohod Omera bin Hattaba u Turbet Turbet, mjeseca {abana, 7. g. po Hid`ri. S njim je krenulo 30 ljudi.Putovali su no}u, a krili se danju. Vijerst o dolasku vojske stiè plemenu Havazin, koje je ina~e ìvjelo u turbetu, te oni pobjego{e. Kad je stigao Omer, r.a., ne na|e nikoga, okrenu se i vrati u Medinu. 4. Pohod Be{ira bin Sa’da el - Ensarije plemenu Benu - Murre kod grada Fedka, mjeseca {abana, 7. g. po Hid`ri, s 30 ljudi. On stiè do njih, zarobi plijen i povede stoku. U povratku, nave~er, stiè za njima neprijateljska potjernica. Strijelci po~e{e ga|ati Be{ira i njegove ljude. On je ranjen, a poginulo je svih 30 njegovih ljudi. Be{ir je uspio pobje}i u Fedk, i sakriti se kod jevreja. Tu je ostao dok mu rane nisu zacijelile, a potom se vratio u Medinu.

346


5. Pohod Galiba bin Abdullaha el - Lejsija na plemena Benu - Avval i Benu Abdi Salebe u mjesecu ramazanu, 7. g. po Hid`ri u mjesto El - Mejfiat, a neki kaù u El Harekat, koji je u Dùhejni. Galib je poveo 130 ljudi, pa svi odjednom navali{e. Ubili su svakog ko im se isprije~io. Zaplijenili su dosta stoke i blaga. U ovom pohodu Usama bin Zejda ubio je Nuhejk ibn Mirdasa. Ovaj Mirdas je izdahnuo nakon “kelime-i-{ehadeta”, pa je Resulullah, a.s., rekao: “A da li si ti otvorio njegovo srce, pa vidio da li je istinu rekao ili slagao?” 624 6. Pohod Abdullaha bin revahe na Hajber, mjeseca {evala, 7. g. po Hid`ri s 30 konjanika. Povod je bio {to je neki Esir ili Be{ir bin Zuram okupljao Gatafance da krenu protiv muslimana. Muslimani pozva{e Esira i njegovih 30 drugova i izrazi{e namjeru da ga Resulullah, a.s., postavi za namjesnika Hajbera. On krenu s njima, ali kad su stigli do plodnog zemlji{ta Nejjar, dvije grupe iskaza{e nepovjerenje jedna prema drugoj, te do|e do sukoba u kojem poginu Esir i svih njegovih 30 ljudi. 7. Pohod Be{ira bin Sa’da el - Ensarije u Jemen i Dàbar (Mjesto koje pripada plemenu Gatafan ili Fezaretu ili Uzreti), mjeseca {evala, 7. g. po Hid`ri, na ~elu trista muslimana. Tamo se iskupila velika vojska koja je htjela napasti okolicu Medine. Be{ir i muslimani putovali su no}u, a skrivali se danju. Kad je vojska ~ula da dolazi Be{ir, razbjeàla se. Be{ir je donio dobar plijen, a zarobio je i dva ~ovjeka koje dovede u Medinu i predade ih Resulullahu, a.s., a oni primi{e islam. 8. Pohod Ebu - Hadreda el - Eslemije u El - Gabu. Taj pohod je spomenuo Ibn - Kajjim me|u pohodima u sedmoj godini hid`retskoj, a prije “Umre El - kad” (Naknadna umra). Povod je bio {to je neki ~ovjek iz plemena Dè{em bin Muavije do{ao u El - Gabu s velikim brojem ljudi, koji su èljeli da okupe pleme Kajs i krenu protiv muslimana. Resulullah, a.s., posla Ebu - Hadreda s dvojicom ljudi, a Ebu - Hadred izabra mudar korak i porazi totalno neprijatelje, zarobi i povede mnogo deva i ovaca. 625

NAKNADNA UMRA Hakim pripovijeda: “Neprekidno su kruìle vijesti da je Resulullah, a.s., po~etkom zulkadeta naredio svojim ashabima da se pripreme za odlazak na umru, koju su trebali da obave tokom sklapanja primirja na Hudejbiji, a nisu je obavili. Dogovoreno je da svi ìvi u~esnici Hudejbije krenu zajedno na ovu du`nost, a da im se mogu pridruìti i drugi koji èle. Tako je osim èna i djece, krenulo 2000 mu{karca. 626 Resulullah, a.s., ostavi u Medini za svoga zamjenika Uvejfa, oca Rehima el - Gafarija.


347

Resulullah, a.s., povede 60 kurbana o kojima je vodio brigu Nadìbe bin Dèndeb el Eslemi. Za umru su obukli ihrame u Zul - Hulejfi, i Resulullah, a.s., u~io je telbiju, a i muslimani su u~ili za njim. Resulullah, a.s., opremio se borbenim oru`jem, boje}i se da ih ne bi Kurej{ije obmanule. Kad su stigli na Je’dèd`, ostavio je svo oru`je: ko`ne {titove, oklopne {titove, strijele, koplja i s oru`jem ostavio Evsa bin Hulija, ensariju, s 200 ljudi. U Meku krenu{e s putni~kim oru`jem i sabljama u koricama. 627 Pri ulasku u Meku Resulullah, a.s., jahao je svoju devu Kasva, a muslimani su i{li uz njega, naoruàni sabljama okruùju}i ga sa svih strana, u~e}i telbiju. Mu{rici si izi{li na brdo Kajkaan, na sjevernom dijelu Meke, da gledaju muslimane. Oni su me|usobno govorili: “Dolazi vam delegacija koju trese jesbirska groznica.” Resulullah, a.s., naredi svojim drugovima da ùrno pre|u tri kruga, a da hodom izme|u dva “rukna” (crnog kamena i jemenskog ugla). Mogao im je narediti da ùrno obi|u sve krugove, ali ga je u tome sprije~ila èlja da pokaè Kurej{ijama svoju snagu 628 i brojnost muslimana. Naredio je tako|er da muslimani ihrame nose tako, da im se vidi desno rame, a krajeve ihrama da prebace preko lijevog ramena. Kad je Resulullah, a.s., ulazio u Meku, do{ao je s prijevoja Senijjeta koji gleda na Hadùn - a mu{rici su se bili poredali da ga gledaju, a on nije prestao donositi “telbiju” (Lebbekallahumme lebbejk, lebbejke la {erike leke lebbejka, inne - l - hamde, ve - n niamete leke ve - l - mulk, la {erike leke lebbejk). (Odazivam ti se Allahu, odazivam, Ti nema{ sudruga, i sva vlast pripada Tebi, Ti nema{ sudruga, odazivam se tvome pozivu.) Telbiju je glasno u~io dok nije do{ao do ugla na Mihdènu, a onda je obavio tavaf (obilazak oko Kabe) i s njim su tavafili muslimani. U toku tavafa, a ispred Resulullaha, a.s., pjevu{io je Abdullah bin Revaha, opasan sabljom, sljede}e stihove: “Sklonite se nevjernici s njegovoga puta, sklonite se, svo je dobro uz na{eg Resula. Milostivi Allah na{, spusti po Dìbrilu, u Kur’anu kog dostavi svome Resulu. Moj Allahu, ja vjerujem u Tvoju Objavu, i Tvoj Hakk ja vidim u mome islamu. Najljep{a je ~asna smrt, na Allahovom putu, bit }emo vas, o mu{rici, po uzoru Kur’ana. Bit }emo vas mi udarcem, skinut glavu mu{ri~ku, ne}e hajat drug za druga u svom tom vrtlogu.” 629 U Enesovom hadisu prenosi se da je Omer, r.a., rekao: “O Ibn - Revvaha, a zar pred

348


Resulullahom, a.s., i to u Allahovom haremu, kazuje{ i pjeva{ stihove?” Tada mu Resulullah, a.s., re~e: “Pusti ga, Omere, stihovi }e na njih brè djelovati nego odapete strijele!” 630 Resulullah, a.s., s muslimanima je u tri kruga oko Kabe ~inio “reml” (reml je polutr~anje s tresenjem ramenima). Kad ih ugleda{e mu{rici tako ~ile i kreposne, povika{e: “Jesu li to oni ljudi za koje ste rekli da ih drme jesribska groznica? Oni su sna`niji od bilo koga drugog.” 631 Kada je Resulullah, a.s., obavio tavaf oti{ao je na Saffu da obavi tr~anje izme|u Saffe i Merva (dva brijega izme|u kojih je tr~ala Hadèra, Ismailova majka). To tr~anje od sedam krugova zove se “Sa’j”. Nakon sa’ja zaustavio se na Mervu, a tu su stajali i pripremljeni kurbani, pa je Resulullah, a.s., rekao: “Ovdje je mjesto za klanje kurbana, i svaki klanac i slobodni prostor Meke je “menhar” (mjesto za klanje kurbana). Resulullah, a.s., zakla kurbana na Mervi, a tu obrija i glavu ({to spada u obrede hadà i umre). To isto u~ini{e i ostali muslimani. Nakon toga Resulullah, a.s., posla ljude na Je’dèd`, gdje je ostavio oru`jr, da ga ~uvaju i da zamijene onu grupu koja treba do}i da obavi sve obrede umre. Tako i uradi{e. Resulullah, a.s., ostade u Meki tri dana, a ~etvrtog dana, izjutra, do|o{e mu{rici kod Alije, r.a., i reko{e mu: “Kaì svome drugu (Resulullahu, a.s.), neka i de od nas, vrijeme mu je isteklo.” Resulullah, a.s., spremi se i napusti s muslimanima Meku. Kad su stigli na mjesto “Seref”, tu zastado{e da borave neko vrijeme. Dok je Resulullah, a.s., kretao iz Meke, za njim je krenula Hamzina, r.a., k}er, sirotica, dozivaju}i: “O amidà, o amidà!” Alija, r.a., htjede je uzeti kod sebe, ali u isto vrijeme i Dàfer i Zejd. Me|utim, Resulullah, a.s., dodijeli je Dàferu, jer joj je maj~ina sestra bila Dàferova èna, pa }e je ona bolje pazizti i njegovati. Na ovoj “umri” Resulullah, a.s., oèni Mejmunu, k}erku El - Harisa el - Amirijja. Resulullah je , a.s., prije ulaska u Meku poslao Dàfera bin Ebi - Taliba da mu zaprosi Mejmunu. Mejmuna uze za staratelja El - Abbasa, jer joj je sestra bila Abbasova èna Umul - Fadli. Abbas, r.a., udade je za Resulullaha, a.s. Stoga je Resulullah, a.s., u povratku iz Meke zaduìo Ebu - Rafia, da mu dovede Mejmunu, pa se s njom sastao u Serefu. 632 Ta umra nazvana je umretu - l - kadi ili zbog toga {to je do{la kao dug za neobavljenu umru na Hudejbiji, ili zbog toga {to je padala u vrijeme primirja koje je prethodne godine sklopljeno na Hudejbiji. Istraìva~i uzimaju to drugo mi{ljenje 633 Ina~e se ova umra imenuje s ~etiri imena: UMRETU: 1. El - kada’, 2. El - Kadijjet 3. El - kasas i 4. Es - Sulh. 634 Nakon povratka s ove umre Resulullah, a.s., posla nekoliko pohoda. Spomenut }emo ih redom:


349

1. Pohod Ibn - Avdàe, mjeseca zul-hidèta, 7. g. H., na ~elu je 50 ljudi. Resulullah, a.s., poslao ih je do Benu - Sulejma. Zadatak je bio da ih pozovu u islam. Pleme Benu Sulejm odgovori: “Nama nije potrebna va{a vjera.” Nakon tog odgovora do{lo je do èstokog sukoba u kojem je ranjen Ebul - Avdàe, a muslimani su zarobili dva ~ovjeka Benu Sulejma. 2. Pohod galiba bin Abdullaha radi osvete ashaba Be{ira bin S’ada u jevrejskom Fadku. Bilo je to mjeseca safera, 8. g. H. Galib je krenuo na ~elu 200 ljudi. Oni su vodili èstoku bitku u kojoj je bilo mnogo neprijateljskih `rtava, a zalijenili su i bogat plijen. 3. Pohod zvani Zate Atlah, mjeseca rebiul - evela, 8. g. H. Pleme Benu - Kuda’at sabralo je veliku vojsku da napadne muslimane. Kad je to saznao Resulullah, a.s., posla Ka’ba bin Umejrea el - Ensariju s 15 ljudi. Oni sreto{e neprijatelja i pozva{e ljude u islam, a ovi se ne odazva{e, ve} zasu{e muslimane strijelama i sve ih poubija{e, osim jednog ~ovjeka koji je bio ranjen i ostao ìv me|u ubijenima. 635 4. Pohod zvani Zate Irk, na pleme Benu - Havazin, mjeseca rebiul - evela, 8. g. H. Benu - Havazin su stalno produàvali svoje neprijateljstvo i ispoljavali ga veoma ~esto, tako da Resulullah, a.s., posla [udà bin Vehba el - Esedijja s 15 ljudi. Oni zarobi{e i poneso{e bogat plijen, a da nisu imali nikakvih neprilika. 636

BITKA NA MU’TI Ta bitka je najve}a i najteà koju su muslimani vodili za ìvota Resulullaha, a.s. To je ujedno bio i najè{}i rat kojim je zapo~ela serija osvajanja kr{}anskih zemalja. Bitka na Mu’ti dogodila se mjeseca dùmadel-ula, 8. g. H., {to odgovara augustu ili septembru 629. g. Mu’ta je selo na samom jugu [ama, udaljeno od Kudusi - { - [erifa dva dana hoda.

POVOD ZA BITKU Resulullah, a.s., poslao je Harisa bin Umejra el - Ezdija da odnese Resulullahovo, a.s., pismo velikodostojniku Basre. Njemu se isprije~i [erhabil bin Amr el - Gassani, carev namjesnik u Belki (mjesto u [amu), koji ga zarobi, sveza i posla u Basru, gdje ga ubi{e.

350


Ubistvo Resulullahovih, a.s., izaslanika smatralo se najve}imzlo~inom koji se mogao mjeriti s objavom rata (ili zna~iti ~ak i vi{e). Kad do|o{e do Resulullaha, a.s., vijest o pogibiji Harisa, veoma mu te{ko pade, te odmah pripremi 3000 vojnika. 637 To je bila najve}a muslimanska vojska koja je do tad krenula u bitku, osim one koja se borila protiv “ahzaba”, udruènog neprijatelja.

VOJNI ZAPOVIJEDNICI RESULULLAHOV,, A.S., NALOG NJIMA I RESULULLAHOV Resulullah, a.s., postavi na ~elo vojske, Zejda bin Harisa i re~e: “Ako pogine Zejd, naslje|uje ga Dàfer, a ako pogine Dàfer, onda ga zamjenjuje Abdullah bin Revvaha.” 638 Predade im bijeli bajrak i odredi Zejda bin Harisea za bajraktara. 639 Naredi im da do|u na mjesto na kojem je ubijen El - Haris bin Umejr, i da tamo{nje stanovnike pozovu u islam, pa ako prihvate dobro i jeste, a ako ne prihvate, neka se vojska osloni na Allaha, d`.{., i neka se bori. Tako|er im re~e: “Borite se u ime Allaha, d`.{., i na Njegovom putu protiv Njegovih nevjernika. Ne plja~kajte, ne palite i ne ubijajte djecu, ène i stare osobe. Ne smijete okaljati ~ast, sje}i stabla i palme. Ne ru{ite ku}e.” 640

ISPRA]AJ MUSLIMANSKE VOJSKE I PLA^ ABDULLAHA BIN REVV AHE REVVAHE Kada se vojska pripremila za pokret, okupi se svijet i oprosti od vojnika, a zatim se pozdravi{e sa zapovijednicima i zamoli{e Allaha, d`.{., za njih. Tada zaplaka jedan zapovjednik. Bio je to Abdullah bin Revvaha. Narod ga upita : “Za{to pla~e{?” On odgovori: “Nemojte milsiti da me je strah, ili da toliko volim ovaj dunjalu~ki ìvot, ili da mi je ào ostaviti vas, to nije. ûo sam Resulullaha, a.s., kako u~i ajet iz Kur’ana u kome se spominje Dèhennem. ‘I svaki od vas }e do njega sti}i! Gospodar tvoj se sigurno na to obavezao!’ (19:71) A ja ne znam kako }u se odmaknuti od Dèhennema, nakon {to mu se budem primakao?” Muslimani poèlje{e sretan put svima, govore}i: “Pratila vas Allahova sre}a, Allah vas ~uvao i nama ~itave i zdrave vratio, i uz to jo{ s plijenom.” Abdullah bin Revvaha izgovori stihove u kojima moli Allaha, d`.{., da mu svojom milo{}u oprosti grijehe, te da se kroz bitku o~isti {ljam koji }e izi}i na povr{inu poslije pjene (na vodi ili krvi). I moli ga da, ako pogine, pogine dostojanstveno, kao {ehid, kako bi prolaznici pored njegovog kabura znali da je bio na Allahovom putu gazija.


351

Potom vojska krene, a Resulullah, a.s., izi|e da ih isprati. Pratio ih je sve do Senijetu - l - Vedai, pa tu zastade, gledaju}i za njima. 641

MUSLIMANSKA VOJSKA NA PUTU I NEOÊKIV ANO ST ANJE STRAHA NEOÊKIVANO STANJE Putovala je muslimanska vojska prema sjeveru i stigla do Muana, mjesta u [amu na sjevernoj granici Hidàza. Tada do|e do njih vijest da je Herakle krenuo sa silom od 100 000 Vizantijaca iz Belke, a njima su se priklju~ila plemena Laham, Dèzam, Bulejk i Belij, s jo{ sto hiljada ljudi.

MUSLIMANI SE DOGOV ARAJU U MEANU DOGOVARAJU Muslimani nisu ni sanjali da }e se susresti s tako ogromnom vojnom silom, i to na ovoj daljini, i u ovoj, za njih dalekoj, zemlji. Da li je mogu}e da ovako mala vojska, od svega 3000 boraca, napadne tu ogromnu vojsku od 200 000 vojnika? Oni se dogovori{e i reko{e: “Obavijestit }emo Resulullaha, a.s., o broju na{eg neprijatelja, pa ili da nam po{alje jo{ ljudi ili da nam naredi {ta da radimo. Mi }emo postupiti po njegovoj naredbi.” Abdullah bin Revvaha suprotstavi se tom mi{ljenju, on ohrabri ljude govore}i: “O narode, tako mi Allaha, ne moète sada mrziti ono {to ste traìli. @eljeli ste da budete {ehidi, a mi se ne}emo boriti ni mno{tvom, ni snagom, ni brojem. Mi }emo se boriti snagom ove na{e vjere s kojom nas je Allah, d`.{., nagradio. Krenimo! Ne}emo biti uskra}eni za jedno od dva dobra: ili pobjeda ili {ehadet (smrt na Allahovom putu).” Na kraju svi prihvati{e njegovo mi{ljenje.

MUSLIMANSKA VOJSKA KRE]E PREMA NEPRIJA TELJU NEPRIJATELJU Nakon dvije no}i provedene u Meanu, krenu{e prema neprijateljskoj zemlji. Heraklijeva vojska presrete ih u jednom selu Belke, zvanom Me{arif. Kada se neprijatelj pribliìo, muslimani se povuko{e u Mu’tu i tu se utabori{e. Zatim su se poredali za borbu. Na svoje desno krilo postavi{e Kutba bin Katadeta el Uzriju, a na lijevo krilo Ubadet bin Malika el - Ensariju.

352


POÊT AK BITKE I SMJENE ZAPOVJEDNIKA POÊTAK Na Mu’ti sukobi{e se dvije vojske i otpo~e èstoka bitka. Tri hiljade ljudi licem u lice s napadom i navalom 200 000 vojnika. ûdna neka bitka! Svakakvih }emo iznena|enja doìvjeti na ovome dunjaluku! Me|utim, kada puhne vjetar imana i vjere, donosi sa sobom ~uda. Zejd bin Haris - miljenik Resulullaha, a.s., ponese bajrak islama i jurnu. @estoko i hrabro se borio, primjerom heroja kakve ne pozna svijet, osim kod muslimana. Borio se i borio, sve dok nije jurnuo na neprijateljska koplja i poginuo. Komandu vojskom preuze Dàfer bin Ebi - Talib. Jurio je u boj sjeku}i sve oko sebe. Bilo je za nevjerovati {ta sve ~ini u svojoj hrabrosti. Kad mu dojadi ubijati s konja, sko~i na zemlju i po~e sje}i sve oko sebe. U borbi izgubi desnu ruku. Bajrak ponese lijevom, pa mu i nju odsjeko{e. Zatim ga prihvati nadlakticama i nosio ga je sve dok ne pade ubijen. Pri~alo se da ga je ubio neki Bizantijac, tako {to ga je raspolovio na dvoje, pa mu je Allah, d`.{. za nagradu darovao krila u Dènnetu, da moè letjeti kud èli. Stoga je Dàfer nazvan dènetska ptica. Buharija prenosi od Nafia da ga je Ibn - Omer obavijestio kako je stajao kraj ubijenog Dàfera i prebrojao na njemu pedeset rana i uboda i to sve sprijeda. S le|a nije imao ni jedne rane. 642 U drugom predanju Ibn - Omer pri~a: “U~estvovao sam u toj bitki. Tragali smo za Dàferom i na|osmo ga me|u ubijenima. Na tijelu mu prebrojasmo preko devedeset uboda i rana” 643, a u Omerovom predanju od Nafia dodano je : “To smo vidjeli s prednje strane njegovog tijela.” 644 Nakon {to poginu Dàfer herojskom smr}u, smr}u pravog {ehida, islamski bajrak ponese Abdullah bin Revvaha. On istupi naprijed ja{u}i konja, pribi se uz njega, malo se dvoumio, a zatim jurnu naprijed govore}i stihove u kojima kaè, da je donio zakletvu sebi da }e svakako sebe `rtvovati, voljela to njegova du{a ili ne, {ta je njoj, kad u ovakvom èstokom okr{aju ginu muslimani; zar joj nije drago da u|e u Dènnet? U toku borbe do njega je do{ao njegov amidì} i dao mu komad mesa da prezalogaji, kritiziraju}i ga {to prethodnih dana nije ni{ta jeo. On uze od njega, griznu jedan zalogaj, a ostalo baci iz ruke, pa uze sablju i po~e ubijati oko sebe, dok i sam ne poginu.


353

ISLAMSKI BAJRAK U RUKAMA “ALLAHOVOG MAÂ”, HALIDA BIN EL - VELIDA Nakon pogibije Abdullaha bin Revvaha, pristupi ~ovjek iz plemena Benu - Ud`lan, zvani Sabit bin Erkam, uze bajrak i re~e: “O muslimani, sloìte se i izaberite jednog ~ovjeka da vas predvodi.” Oni reko{e: “Ti.” On odgovori: “Ja ne mogu.” Ljudi izabra{e Halida bin el - Velida. On uze bajrak i povede te{ku i èstoku bitku. Buharija prenosi od Halida da je pri~ao: “Devet sam sablji polomio na dan Mu’te, osim jemenskog ma~a.” 645 A u drugom tekstu hadisa stoji: “Slomilo se u mojoj ruci devet sablji na Mu’ti, jedino je izdrào jemenski ma~.” Resulullah, a.s., rekao je na dan Mu’te, obavije{ten vahjom (objavom), a prije nego }e sti}i vijest u Medinu o borbi: “Zejd je uzeo bajrak i poginuo, zatim Dàfer, pa je i on poginuo, zatim Ibn - Revvaha, pa je i on poginuo - dok je to govorio plakao je - i tako sve dok sablju nije uzeo “Allahov ma~” - Halid, pa su tako s Allahovom dozvolom pobijedili.” 646

KRAJ BITKE NA MU’TI Uz ogromnu hrabrost, juna{tvo, ipak je bilo veoma iznena|uju}e da ova mala vojska uspije u nepokolebljivosti pred tim silnim naletom, tom morskom burom bizantijske vojske. Tada je Halid bin el - Velid pokazao svu svoju vje{tinu i zrelost da spasi ostale muslimane iz ovoga u {ta su sami sebe uvukli. Razli~ita su mi{ljenja kako se dalje odvijala bitka. Me|utim, nakon detaljnijeg prou~avanja svih verzija pripovijedanja, da se zaklju~iti da je Halid odolijevao cio dan ogromnoj bizantijskoj vojsci teè}i svim srcem da smisli neku ratnu varku pomo}u koje bi zapla{io bizantijce, kako bi izbavio muslimane, a da ovi ne poduzmu za njima potjeru. Dobro je znao da im ne bi mogli uma}i. Kad osvanu drugi dan, promijeni Halid raspored vojske. Prethodnicu postavi u pozadinu, a potom promijeni bokove, pa desno krilo stavi na lijevo, a lijevo na desno. Neprijatelj je to promatrao. Gledao je kako se muslimanska vojska uskome{ala, pa je pomislio da im je do{lo poja~anje. Oni se prepla{i{e, a Halid nakon jednosatnog odmjeravanja, po~e polahko da se povla~i nazad, vode}i ra~una da raspored vojske ne poremeti. Bizantijci su pomislili da im muslimani spremaju neku prevaru i da }e upotrijebiti neke ratne “varke”. Iz bojazni da ih muslimanska vojska ne bi zavukla u mrtvu pustinju, oni odustado{e od bitke.

354


Tako se neprijatelj povu~e u svoju zemlju i nije ni pomi{ljao o potjeri za muslimanima. Muslimani se pak sretno povuko{e, i vrati{e u Medinu. 647

UBIJENI NA OBJE STRANE U bitki na Mu’ti poginulo je ukupno dvanaest muslimana, a ne zna se koliko je na bizantijskoj strani, izuzev {to nam historija pripovijeda da ih je dosta poginulo toga dana.

REZUL TATI BITKE REZULT Va`no je napomenuti da muslimani u ovoj bitki nisu ostvarili zadatak zbog kojega su oti{li, a to je da osvete ubijenog Resulullahovog, a.s., izaslanika, Harisa bin Umejra, kojeg su ubili Bizantijci u Basri. Me|utim, ova bitka imala je ogroman zna~aj na propagandnom polju, jer je ugled muslimana probio granice Arabije. Svi su Arapi, na prvom mjestu, bili za~u|eni i iznena|eni vije{}u o muslimanskom pohodu na najve}u svjetsku silu toga doba na zemaljskoj kugli. Arapi su smatrali da borba zna~i uni{tenje bi}a i izazivanje smrti kroz nesre}u, a susret ove male vojske od 3 000 boraca, da bi se na kraju vratili s minimalnim gubicima i bez ve}e {tete, sam po sebi bija{e najve}e ~udo toga doba. Eto, to ~udo potvrdilo je Arapima da su muslimani ne{to sasvim drugo od onih na koje su oni navikli na tim svojim prostorima. Po~eli su shva}ati da muslimanima pomo} i pobjeda dolaze od Allaha, d`.{., i da je njihov Muhammed, uistinu Allahov Poslanik. Zbog svega toga vidimo svadljiva arapska plemena koja su do ove bitke stalno napadala muslimane, da odjednom bivaju naklonjena islamu. Ubrzo iza toga na islam pre|o{e plemena: Benu - Sulejm, E{dèa, Gatafan, Zubjan, Fezaret i druga. Ova bitka na Mu’ti bila je samo odsko~na daska za kona~ni obra~un s Bizantijom. Ona je posluìla kao priprema za osvajanje bizantijskih krajeva koje }e muslimani zauzeti u tim dalekim divljim prostorima.


355

POHOD “ZA TU - S - SELASIL” “ZATU Kad je Resulullah, a.s., sazanao da su se arapska plemena prisdruìla bizantijskoj vojsci protiv muslimana u Bitki na Mu’ti, osjetio je veliku potrebu da poduzme mudre korake da ih razdvoji od Bizantijaca. To bi bio ujedno razlog za obra~un izme|u muslimana i tih plemena, kako im ne bi na um palo da se po drugi put udruè u oanko velikom broju. Resulullah, a.s., odabra Amra bin el - Asa da njegov plan provede u djelo. Majka Amra bin el - Asa bila je iz plemena Belija, pa Resulullah, a.s., posla Amra njima, u mjesecu dùmadel-ahire, 8. g. H., dakle, neposredno poslije Bitke na Mu’ti. Trebalo je da ih pridobije, a usput i da se obra~una s plemenom Kudaat, koje se okupljalo da napadne okolinu Medine. Mogu}e da su ova dva uzroka bila odvojena jedan od drugoga, a mogu}e je i da su bila usporedna. Resulullah, a.s., prdade Amru bijeli uz crni bajrak. Amr je stao na ~elo 300 muhadìra i ensarija sa trideset konja. Naredio mu je tako|er da mu se pridruè plemena pored kojih bude prolazi poput Belija, Uzreta, Belkjajna i drugih. No}u je Amr s vojskom putovao, a danju se odmarao. Kad se pribliì plemenu Belijj, dobi obavijest da oni imaju veliku vojsku. stoga Amr bin el - As posla Resulullahu, a.s., Rafia bin Mukisa, El - Duhmiju, traè}i pomo} u vojsci. Resulullah, a.s., posla mu Ebu - Ubejdea bin el - Dèrraha s 200 ljudi i dade mu bajrak. Posla mu tako|er elitu muhadìra i ensarija, me|u kojima su bili Ebu - Bekr i Omer, r.a., i naredi im da se priklju~e Amru i da budu svi zajedno, te da se ne odvajaju i ne podvajaju. Kada se ta vojska priklju~ila Amrovoj, Ebu - Ubejde htjede da on predvodi vojsku, pa mu Amr re~e: “Ti si do{ao meni kao ispomo}, a ja sam vo|a.” Ebu - Ubejde pokori mu se. Amr je bio glavni vo|a, a bio je i imam u namazu cijeloj vojsci. Nakon toga, vojska se uputila u zemlju Kudaata, pa je pre|e sve do krajnjih granica. Na samoj granici, na sjeveru, sreto{e se s njihovom vojskom. Muslimani ih napado{e, a oni se razbjeà{e po unutra{njosti. Amr posla Avfa bin Malika el - E{dèija kod Resulullaha, a.s., da mu raportira o u~injenom zadatku i da kaè da su svi ìvi. Zatu - s - Selasil je oblast iza Vadi - l - Kura. Od nje do Medine je deset dana hoda.

356


Ibn - Ishak navodi da su se muslimani spustili do vode, zemlje plemena Dèzzam. Taj bunar (voda) naziva se Zatu - s - Selasil. 648

POHOD BENU - KA TADE U HUDRU KAT Ovaj pohod dogodio se u mjesecu {abanu, 8. g. H. Uzrok je bilo okupljanje Benu Gatafana u Hudri. Narod Hudre ratovao je s Ned`dom. Resulullah, a.s., posla na njih petnaest ljudi na ~elu s Katadeom. Dosta je neprijateljske vojske izginulo. U ropstvo je pao veliki broj èna i djece, kao i veliki broj stoke. Katade je u ovom pohodu proveo petnaest dana. 649

BITKA ZA OSLOBO\ENJE MEKE Ibn el - Kajjim kaè: “To je najve}a pobjeda kojom je Allah, d`.{., uzdigao Svoju vjeru i Svoga Poslanika, a.s., te Svoju vojsku i Svoje sljedbenike. Tom pobjedom je izbavio Svoj grad i Svoju ku}u, koju je u~inio da bude uputa svjetovima, iz nevjerni~kih i mnogoboà~kih ruku. Zauze}em Meke obradovani su stanovnici Neba, povezani su rastrgnuti konci, a ljudi su u skupinama pohrlili u Allahovu vjeru. Zemlja zablista i zasja u svijetlu islama. 650

POVOD ZA BITKU Ranije smo govorili da jedan paragraf hudejbijskog primirja glasi da onaj ko ho}e da stupi u savez s Muhammedom, a.s., i potpi{e s njim ugovor, moè to uraditi, a isto tako ko ho}e da s Kurej{ijama sklopi savez i potpi{e ugovor moè to uraditi, i da se pleme koje je u savezu s jednom od dvije strane smatra dijelom te strane, te da se bilo kakvo neprijateljstvo od nekog plemena, smatra neprijateljstvom cijele te strane. Prema tom paragrafu, pleme Huzaat u{lo je u savez s Muhammedom, a.s., Resulullahom, a pleme Benu - Bekr s Kurej{ijama. Oba plemena bila su indirektno u primirju, iako su u predislamskom dobu bila u velikom neprijateljstvu i pod krvnom osvetom. Kad je do{ao islam, i stupilo na snagu primirje, oba plemena imala su me|usobnu sigurnost. Pleme Benu - Bekr ugrozilo je ovu sigurnost poteù}i ponovo pitanje krvne osvete iz ranijeg perioda. Vo|a Benu - Bekra, Nevfel bin Muavija ed - Dejli poveo je svoje ljude, mjeseca {abana, 8. g. H., te napado{e pleme Huzaat, po no}i, kraj izvora El - Vetir na obronku Meke i pobi{e neke mu{kace. Tada je do{lo do sukoba i borbe u kojoj su Kurej{ije pruìle pomo} Benu - Bekru u oru`ju i ljudstvu.

358


Kurej{ije su se borile na strani Benu - Bekra, koriste}i tamu no}i. Benu - Huzaat uspjeli su se vratiti u Meku i na{li za{titu kod Budejla bin Verkae el - Huzaije i kod svog {ti}enika, zvanog Refia. Amr bin Salem el - Huzaija, pohita u Medinu kod Resulullaha, a.s., i zate~e ga u mesdìdu gdje sjedi s ljudima. Amr po~ne recitirati stihove: “Moj Allahu, ja pozivam Ahmeda, u ime mira Benu - Ha{ima i Huzaa, Vi ste bili djeca, a mi zreli ljudi, kad primismo islam u inat zabludi. Pomo} Muhammede, s Allahovom voljom, pozovi vjernike da po|u s tobom. Muhhamed na{ Resul,spreman je za boj, lijep kao mladi mjesec i visok k’o bor. Ozbiljnog je lica, odlu~nog pogleda, do}i }e s velikom vojskom po zlotvora. Kurej{ije smjelo prekinu{e mir, obe}anje ~vrsto sru{i{e k’o zid. U Keddi, u Meki, zatraì{e spas, misle}ida ne}u japozvati vas. U svojoj zabludi nisu neki broj, na Vetiru s nama nametnu{e boj, da na ruku’u i na sed`di ubiju nam soj.” 651 Resulullah, a.s., okrenu se Amru i re~e: “Ti si pobijedio, Amr bin Sal’me.” U me|uvremenu Resulullah, a.s., ugleda oblak na nebu ({to je ina~e veoma rijetka pojava za to podneblje),pa re~e: “Zaista }e ovaj oblak spustiti pobjedu Benu - Ka’bu.” Iz Meke do{ao je Budejl bin Verkae el - Huzaija s grupom ljudi u Medinu da obavijesti Resulullaha, a.s., o ~itavom doga|aju. Ispri~a{e mu ko je sve poginuo u sukobu, kao i pomo}i Kurej{ija Benu - Bekru protiv njih. Potom se vrati{e u meku.

EBU - SUFJAN ODLAZI U MEDINU DA OBNOVI PRIMIRJE înjenica je da je potez koji su na~inile Kurej{ije i njihovi saveznici bio isklju~ivo izdaja i otvoreno ru{enje potpisanog ugovora, a da za to nisu imali nikakvo opravdanje. Stoga su ubrzo shvatili {ta ta njihova izdaja zna~i. Veoma upla{eni za lo{e posljedice koje ona nosi, sazva{e vije}e na kome doneso{e zaklju~ak da po{alju svog poglavara, Ebu - sufjana, da obnovi primirje s muslimanima. Resulullah, a.s.,unaprijed je obavijestio svoje ashabe {ta }e Kurej{ije poduzeti zbog svoje izdaje. On im je rekao: “Znajte da }e vam do}i Ebu - Sufjan da u~vrsti primirje i produì njegov rok.”


359

Ebu - Sufjan krenu po dogovoru Kurej{ija i susrete u putu Budejl bin Verkaa u Usfanu. Budejl se upravo vra}ao iz Medine. Ebu - Sufjan ga upita: “Odakle to dolazi{ Budejle?” (Mislio je da je on bio kod Resulullaha, a.s.) Budejl odgovori: “I{ao sam s nekim ljudima Huzaata na obalu i u ovu dolinu.” Sufjan ga upita: “Da ne dolazi{, mo`da, od Muhammeda?” Budejl odgovori: “Ne.” Kad Budejl produì za Meku, Ebu -Sufjan re~e: “Akoje bio u Medini, sigurno je svoju devu hranio ko{picama.” Zatim pri|e mjestu gdje se Budejlova deva odmarala pa uze njenog izmeta, izdrobi ga i u tome je vidio “ko{pice”, pa re~e: “Kunem se Allahom da je Budejl i{ao Muhammedu.” Zatim on nastavi put i do|e u Medinu. U|e u sobu svoje k}erke Ummi Habibe. Krenu da sjedne na Resulullahovo, a.s., {ilte (postelju), a k}er mu zabrani. On je upita: “O k}eri, ne dozvoljava{ mi da sjednem na ovu postelju? Ili pretpostavlja{ mene postelji, ili postelju meni?” Ona odgovori: “To je postelja Resulullaha, a.s., a ti se nevjernik i ne~ist.” On re~e: “Tako mi Boga, otkako si oti{la od mene pogodilo te zlo.” On izi|e od k}erke i ode do Resulullaha, a.s., da porazgovara snjim. Resulullah, a.s., nije mu ni{ta odgovorio. On potom ode kod Ebu - Bekra, r.a., pa ga zamoli da govori Resulullahu, a.s., a Ebu - Bekr, r.a., odgovori mu: “Ja to ne}u u~initi.” Iza toga ode kod Omera bin el - Hattaba, r.a., pa i s njim htjede popri~ati, a Omer, r.a., re~e: “Zar da se ja zauzimam kod Resulullaha, a.s., za vas? Tako mi Allaha, da nemam ni{ta drugo osim jednu sjemenku, s njom bih se borio protiv vas.” Ebu - Sufjan ode kod Alije bin Ebi - Taliba, r.a., i u|e kod njega. Alija, r.a., sjedio je s Fatimom, r.a., a Hasan, njihov sin, puzao je izme|u njih. On re~e: “O Alija, ti si mi najbliì krvni ro|ak, a ja sam do{ao zbog posla i sigurno se ne}u vratiti onako razo~aran kako sam do{ao. Budi mi posrednik kod Muhammeda!” Alija, r.a., odgovorimu: “Te{ko tebi Sufjane, Resulullah, a.s., strogo je naredio da ne smijemo s njim razgovarati o tom pitanju.” On se okrenu Fatimi, r.a., i re~e: “Moè{ li ti da naredi{ ovom tvom sinu da posreduje me|u ljudima, bit }e poglavar Arapa do smrti?” Ona odgovori: “Tako mi Allaha, moj sin je mali da bi posredovao me|u ljudima. Resulullahu, a.s., ne treba nikakav posrednik.” Tada se Ebu - Sufjanu mrak uhvati nao~i, pa re~e Aliji bin Ebi - Talibu, r.a., sav uzrujan, o~ajan ipokoran: “O Ebu el - Hasane (Hasanov o~e), nalazim se u veoma te{koj situaciji, reci, {ta da radim?” Alija, r.a., odgovri mu: “Tako mi Allaha, ne vidim {ta bi te moglo izvu}i iz ove situacije. Ti si poglavar Benu - Kenaneta, ustani i sam posreduj kod ljudi, a zatim se vrati u svoju zemlju.” Ebu - Sufjan: “Misli{ da }e mi to {ta pomo}i?” Alija, r.a.: “Ne mislim, tako mi Allaha, ali ne mislim da ima{ drugog izlaza.” Ebu - Sufjan ustade i ode u mesdìd. On re~e: “O ljudi, ja sam posredovao kod ljudi”, (za

360


obnavljanje primirja). Zatim uzjaha svoju devu i krenu u Meku. Kad do|e u Meku, Kurej{ije ga upita{e: “S kakvim novostima nam dolazi{?” On odgovori: “I{ao sam kod Muhammeda i ispri~ao mu za{to sam do{ao, a on mi, tako mi Boga, ni{ta ne odgovori; zatim sam oti{ao kod Ebu - Kuhafeta (Ebu - Bekra), pa s njim ni{ta ne u~inih. Poslije sam oti{ao Omeru ibn el - Hattabu, pa vidjeh da nam je on najve}i neprijatelj. Najzad sam i{ao kod Alije i primijetio da je najmek{i (najblaè naravi) od svih njih. On mi je signalizirao {ta da u~inim, pa sam to i u~inio. Tako mi Boga, ne znam da li }e {ta biti od toga ili ne?” Oni ga upita{e: “A {ta ti je savjetovao?” Ebu - Sufjan re~e: “Naloìo mi je da traìm za{titu od ljudi, pa ja to i u~inih.” Oni ga upita{e: “Da li je to odobrio Muhammed?” On odgovori: “Ne.” Oni reko{e: “Te{ko tebi, Alija se samo poigrao s tobom.” On odgovori: “ Ne, tako mi Boga, drugog izlaza nisam imao.”

PRIPREME ZA BORBU I POKU[AJ DA T O OST ANE U T AJNOSTI TO OSTANE TAJNOSTI Uzima se iz Tuberanijinog predanja da je Resulullah, a.s., naredio Ai{i, r.a., tri dana prije nego je obavije{ten da je ugovor prekinut, da mu pripremi odje}u, a da niko ne zna ni{ta o tome. Kad ju je posjetio njen otac (Ebu - Bekr) upitao ju je: “O k}eri moja, kakvo je to spremanje?” Odgovorila je: “Ne znam, tako mi Allaha.” On re~e: “Tako mi Allaha, nije to vrijeme da se ide u boj protiv Benu - Asfera, pa gdje onda ide Resulullah, a.s.?” Ai{a ponovo odgovori: “Nemam pojma, tako mi Allaha.” Tre}eg dana, rano izjutra, do|e Amr bin Salim el - Huzaija s 40 jaha~a i zapjeva: “O moj Boè, ja pozivam Ahmeda...”, pa ljudi shavti{e da je ugovor prekinut. Poslije Amra do|e Budejl, pa Ebu - Sufjan, i muslimanima bi jasno da je vijest istinita. Tada im Resulullah, a.s., naredi da se pripreme i obavijesti ih da ide u Meku. On se obrati Allahu, d`.{., dovom: “Gospodaru moj, ne dozvoli da Kurej{ije i{ta saznaju i vide dok ih ne iznenadimo u njihovoj zemlji.” Radi sigurnosti i tajnosti tog pohoda, Resulullah, a.s., posla izvidnicu od osam ljudi pod komandom Ebi - Katadea u dolini izme|u Zi Ha{ba i Zi el - Merveta koja je udaljena tri “burde” od Medine (burda je 12 milja), prvog ramazana, 8. g. H., da bi neprijatelj, ako sazna, pomislio da Resulullah, a.s., ide na tu stranu. Kad je ta izvidnica stigla na svoje odredi{te, dobi vijest da je Resulullah, a.s., krenuo u Meku, pa i oni krenu{e za njim i sustigo{e ga. 652


361

Hatib Ibn - Beltaa posla Kurej{ijama obavijest da se Resulullah, a.s., sprema da do|e u Meku. Obavijest posla po jednoj èni koja pismo sakri u svoju pletenicu. Resulullahu, a.s., do|e putem Objave vijest {ta je Hatib u~inio. On posla Aliju, r.a., i Mikdada da do|u na to i to mjesto gdje ima ba{~a s breskvama i da }e u njoj na}i ènu koja u svojoj kosi krije pismo za Kurej{ije. Obojica uzjaha{e konje i krenu{e na to mjesto. Kad do|o{e, nai|o{e na ènu u nosiljci, na devi koju su vodili vodi~i. Naredi{e joj da si|e s deve. Upita{e je gdje je pismo koje nosi Kurej{ijama, a ona re~e da nema nikakvo pismo. Naredi{e njenoj pratnji da je pretresu, pa ne na|o{e ni{ta. Alija joj re~e: “Kunem se Allahom da Resulullah, a.s., nije krivo govorio, ani mi te nismo optuìli bez razloga. Tako mi Allaha, ili }e{ izvaditi pismo ili }emo te mi pretresti.” Ona vidje da s njima nema {ale, pa re~e: “Odmaknite se!” Oni se odmako{e, a ona rasplete pletenicu i izvadi pismo iz nje, te ga predade Aliji i Mikdadu. Oni ga odneso{e Resulullahu, a.s., i predado{e. U pismu jestajalo: “Od Hatiba bin Beltaa, Kurej{ijama...” On ih obavje{tava o spremanju Resulullaha, a.s., da krene u Meku. Resulullah, a.s., pozva Hatiba i upita ga: “[ta je to Hatibe?” On odgovori: “Pri~ekaj, o Allahov Poslani~e, sve }u ti re}i. Tako mi Allaha, ja vjerujem Allaha i Njegovog Poslanika. Nisam se odmetnuo od islama, a ni promijenio vjeru, ali sa bio veoma vezan za Kurej{ije. Nisam jedan od njih, ali kod njih je moja porodica, moja djeca i sav moj rod. Oni nemaju me|u Kurej{ijama rodbinu koja }eih {tititi.” Omer ibn el - Hatab tada re~e: “Dozvoli mi, Allahov Poslani~e, da ga ubijem. On je izdao Allaha i Njegovog Poslanika. Postao je licemjer.” Resulullah, a.s., re~e: “On je u~esnik Bedra. A {ta zna{, Omere, mo`da je Allah, d`.{., pogledao u~esnike Bedra.” Zatim je rekao: “Radite {ta ho}ete, ja sam vam oprostio.” Omerove o~i zasuzi{e i on re~e: “Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju.” 653 Tim primjerom Allah, d`.{., onemogu}io je sve obavje{tajceda dostave Kurej{ijama bilo kakvu vijest o pripremljenosti muslimana i odlu~nosti da se bore.

MUSLIMANSKA VOJSKA NA PUTU ZA MEKU 20. ramazana - mubarek mjeseca, 8. g. H., napusti Resulullah, a.s., Medinu i uputi se u Meku, s 10 000 muslimana i ashaba, r.a. U Medini ostavi za zamjenika Ebu - Rehna el - Gaffariju. Kad je Resulullah, a.s., stigao u Dùhfu, susrete ga amidà Abbas bin Abdul - Muttalib. On je upravo napustio Meku s porodicom i sinovima i krenuo u Medinu kao muhadìr, nakon {to je primio islam.

362


A kad je stigao Resulullah, a.s., u El - Ebvu’ susreo je svog amidì}a Ebu - Sufjana bin el - harisa i sina svoje tetke Abdullaha bin Ebi - Umejjeta. Resulullah, a.s., okrenu glavu od njih zbog velikog neprijateljstva i zlobe prema njemu. Ummu Selema obrati se Resulullahu, a.s.: “Nisu, ba{, bili tvoj amidì} i tvoja teti~na najgori prema tebi.” Tad Alija, r.a., re~e Ebu - Sufjanu bin el - Harisu: “Idi pred Resulullaha, a.s., i reci mu u lice isto {to su rekla Jusufova bra}a Jusufu: ‘Allaha nam’ - reko{e oni - ‘Allah te je nad nama uzvisio, mi smo zaista zgrije{ili.’” (12:9) Zaista, Resulullah, a.s., ne dozvoljava da iko zna bolje govoriti od njega. Ebu - Sufjan poslu{a, ode do Resulullaha, a.s., a Resulullah, a.s., odgovori: “Ja vas sada ne}u koriti, Allah }e vam oprostiti; od milostivih, On je najmilostiviji.” (12:92) Ebu - Sufjan odgovori Resulullahu, a.s., stihovima: “Pro|e moje vrijeme, kad nosih zastavu Ahmedovu vojsku da bacim u zabludu. Ko no}nom putniku, no} mi bje{e tamna, evo moje {anse, za uput u Istinu. Uputi me Alah, da te sretnem znaj, a zbog Njega sam tebe progonio ja.” Resulullah, a.s., zgrabi Ebu - Sufjana za prsa i re~e: “Jeste, ti si taj {to me progonio iz Meke.” 654

MUSLIMANSKA VOJSKA ZAUST AVLJA SE NA MERRI - ZAHRANU ZAUSTA Resulullah, a.s., putovao je od Medine poste}i. Postili su i ostali muslimani. Kad su do{li do izvora Kudejd, izme|u mjesta Kudejda i Usfana, Resulullah, a.s., prekide post i napi se vode. I ostali muslimani su to isto u~inili.655 Odatle je nastavio put do Merri Zahrana, i jacija ga zate~e u “Dolini Fatime”. On naredi vojsci da zapale baklje. Tako odjednom planu 10 000 baklji. Resulullah, a.s., naredi straì da bdije, a Omera ibn el Hattaba, r.a., postavi za nadzornika straè.

EBU - SUFJAN PRED RESULULLAHOM, A.S. Nakon {to su odsjeli muslimani u Merri - Zahranu, Abbas uzjaha Resulullahovu, a.s., bijelu mazgu i krene da potraì nekog drvosje~u, ili bilo koga, da obavijesti Kurej{ije da izi|u i da traè od Resulullaha, a.s., garanciju sigurnosti prije nego u|e u Meku.


363

Allah, d`.{., onemogu}io je Kurej{ije da do|u do bilo kakvih informacija o muslimanima, iako su bili veliki majstori izvi|anja i uho|enja. Tako|er je i Ebu - Sufjan izlazio u izvi|anje. On krenu s Hukejm bin Huzamom i Budejlom da prislu{kuje i oslu{kuje nove vijesti o Muhammedu, a.s. Abbas pri~a: “Jahao sam Resulullahovu, a.s., mazgu kad ~uh razgovor Ebu - Sufjana, Budejla i Verkae. Vra}ali su se s izvi|anja. Ebu -Sufjan je pri~ao: ‘Nikad do sada nisam vidio ovoliko vatri nave~er, a niti ovoliku vojsku’, a Budejl re~e: ‘To su iz Benu - Huzaata, zahvatila ih groznica rata’, a Ebu - Sufjan dodade: ‘Nisu ovo samo Huzaije, oni su u malom broju da bi to bile njihove vatre.’” (Tako su razfovarale Kurej{ije.) Abbas re~e: “Ja mu poznadoh glas, pa rekoh: ‘O Ebu - Hanzela (Ebu - Sufjan)’, pa i on poznade moj glas i re~e: ‘O Ebu - Fadle, jesi li to ti?’ ‘ Jesam.’ ‘A ko su ovi?’ ‘ To jeResulullah, a.s., sa svojom vojskom, te{ko Kurej{ijama sutra, tako mi Allaha!’ ‘Pa {ta da uradim, tako ti oca i majke?’ Rekoh mu: ‘Tako mi Allaha, ako te se domogne, odsje}i }e ti glavu. Nego, uzja{i na ovu mazgu dok nas ne dovede do Resulullaha, a.s., pa traì pomilovanje.’ On uzjaha iza mene, a njegova dva druga vrati{e se.” Abbas pri~a: “Jahao sam s njim, pa kad god bi pro{li pokraj neke vatre, muslimani bi upitali: ‘Ko je ovaj?’ Kad bi ugledali Resulullahovu, a.s., mazgu i mene na njoj, odgovorili bi: ‘Amidà Resulullaha, a.s., na njegovoj mazgi.’ Tako smo prolazili pokraj vatre Omera bin el - Hattaba, r.a. On upita: ‘Ko je to?’ Ustade i do|e do mene, a kada ugleda Ebu Sufjana iza mojih le|a, viknu: ‘Ebu - Sufjan, Allahov neprijatelj? Hvala Allahu, Koji te dovede i bez ugovora i bez zadane rije~i.’ On ùrno krenu do Resulullaha, a.s., a za mnom u|e i Omer, r.a., pa re~e: ‘O Allahov Poslani~e, evo Ebu - Sufjana, dozvoli mi da ga ubijem’” Abbas pri~a: Ja rekoh: ‘O Allahov Poslani~e, ja sam ga uzeo pod svoju za{titu’, a zatim sjedoh kod Resulullaha, a.s., obgrlih mu glavu i rekoh: ‘Tako mi Allaha, niko ga, osim mene ne}e ove no}i uzeti pod za{titu’, pa po{to je Omer, r.a., bio uporan u zahtjevu da ga ubije, rekoh: “Polahko, Omere, da je on kojim slu~ajem ~ovjek iz Benu Adija bin K’aba, ne bih ti tako govorio!’ Omer, r.a.,re~e: ‘Polahko Abbase, tako mi Allaha, tvoj prelazak na islam bio mi je draì od Hattabovog islama, da ga je tek sada primio. Meni ne preostaje ni{ta drugo do da znam da je tvoj prelazak na islam bio drài Resulullahu, a.s., od Hattabovog islama.’ Resulullah, a.s., re~e: ‘ Idi, Abbase, s njim kod svojih stvari, a kad osvane, do|i mi s njim.’ Ja odoh i kad osvanu, osdvedoh ga kod Resulullaha, a.s., pa on kad ugleda Ebu Sufjana, re~e: ‘Te{ko tebi, Ebu - Sufjane, nije li do{lo vrijeme da i ti sazna{ da nema drugog boga, osim Allaha, d`.{.?’ On re~e: Tako mi Boga, nema plemenitijeg, ni dobro}udnijeg, ni bri`ljivijeg od tebe. Da sam mislio da osim Allaha ima drugi bog, on bi me dosad za{titio.’ Resulullah, a.s., re~e: ‘Te{ko tebi, Ebu - Sufjane, a zar nije do{lo vrijeme da shvati{ da

364


sam ja Allahov Poslanik?’ On re~e: ‘[to se ti~e tvog poslanstva, meni nije jo{ sve jasno.’ Abbas viknu na njega: ‘Te{ko tebi, primi islam i posvjedo~i da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, prije nego ti odsje~e glavu.’ Ebu - Sufjan primi islam i izgovori kelime - i - {ehadet. Abbas re~e: ‘O Allahov Poslani~e, Ebu - Sufjan je ~ovjek koji voli ponos i ~ast, u~ini za njega ne{to u tom smislu.’ Resulullah, a.s., re~e: ‘Da, evo za njega ne{to: Onaj ko se u Meki skloni u Ebu - Sufjanovu ku}u, bit }e siguran. Tako|er, bit }e sigurni oni koji se zatvore u ku}e, i oni koji se sklone u Mesdìdul - Haram.’”

MUSLIMANSKA VOJSKA NAPU[T A NAPU[TA MERRI - ZAHRAN I KRE]E U MEKU Ujutro, u srijedu, 17. ramazana, 8. g. H., napusti Resulullah, a.s., Merri - Zahran i naredi El - Abbasu da zadrì Ebu - Sufjana u tjesnacu kraj planinske stijene, dok ne pro|u kraj njega svi Allahovi borci. Treba on to vidjeti. Abbas to u~ini. Pored njih prolazili su naoruàni i dobro opremljeni borci, grupisani po svojim plemenima i sa svojim bajracima. Kad god bi pokraj njih pro{la nova grupa, Sufjan bi upitao Abbasa: “O Abbase, ko su ovi?” A Abbas bi odgovarao, npr.: “Sulejm”, a Ebu - Sufjan preispitivao bi se, pa bi rekao: “[ta ja imam sa Sulejmom?”, ili: “Ko su ovi, Abbasu?” “Pleme Muzejnet.” “[ta ja imam sa Muzejnetom?”, pitao se Sufjan. Tako su pro{la sva plemena,a onda bi pitao: “Imam li ja {ta s tim plemenom?” Napokon pokraj njega pro|eResulullah, a.s., sa svojom vojskom u zelenom, sastavljenom od muhadìra i ensarija. Od oklopa im se nije ni{ta vidjelo izuzev o~iju. Ebu - Sufjan povika: “Slava Allahu, o Abbase, a ko su ovi?” On odgovori: “To je Resulullah, a.s., s muhadìrima i ensarijama.” Sufjan dodade: “Niko ovima ne}e biti ravan, ni po broju ni po snazi”, a potom: “O Ebu - Fadle, danas je kraljevstvo i vlast tvoga brati}a ogromna.” Abbas re~e: “O Ebu Sufjane, to su razultati poslanstva”, a Ebu - Sufjan dodade: “Onda je najbolje poslanstvo.” Bajrak ensarija nosio je S’ad bin Ubadet. Kad je prolazio pokraj Ebu Sufjana re~e mu: “Danas je dan krvavog boja, danas }e biti osvojene svetinje, danas }e Allah poniziti Kurej{ije!” Kad je Resulullah, a.s., bio nasuprot Ebu - Sufjana, Ebu - Sufjan mu re~e: “O Allahov Poslani~e, jesi li ~uo Sa’da?” “A {ta je to rekao?” “Rekao je to i to.” Tada Osman i Abdurrahman bin Avf reko{e: “O Allahov Poslani~e, mi ne}emo biti sigurni dok god Ebu - Sufjan ima mo} i vlast kod Kurej{ija.” Resulullah, a.s., re~e: Danas je dan u kojem se veli~a i slavi Kaba, danas je dan u kome }e Allah uzdignuti i proslaviti Kurej{ije!” On zatim posla ljude da oduzmu Sa’du bajrak i predade ga njegovom sinu Kajsu. Ima mi{ljenja da je bajrak predan Zubeiru.


365

KUREJ[IJE IZNENA\ENE DOLASKOM MUSLIMANSKE VOJSKE Kad je Resulullah, a.s., pro{a o pokraj Ebu - Sufjana, El - Abbas mu re~e: “Spas i izbavljenje tvom narodu!” Ebu - Sufjan pohita u Meku, i kad u|e, viknu iz sveg glasa: “O narode Kurej{a, evo Muhammeda, dolazi vam zbog ne~ega {to ne moète izbje}i. Onaj ko u|e i skloni se u ku}u ebu - Sufjana bit }e siguran. Na njega sko~i njegova èna Hinda, Utbetoba k}er, iskoristi trenutak njegove slabosti i viknu: “Ubijte slatkog, masnog, unakaènih nogu, mrzak li je onaj koji predvodi narod.” Ebu - Sufjan re~e: “Te{ko vama, ne dozvolite da vas zaslijepi ova ovdje. Muhammed vam dolazi s onim nad ~ime vi nemate vlasti. I znajte, ko se skloni u Ebu - Sufjanovu ku}u, ima sigurnost!” Oni odgovori{e: “Ubio te Bog, ne treba nam tvoja ku}a, ni tvoja za{tita.” On re~e: “Ko se zatvori u svoju ku}u ima sigurnost, kao i onaj ko u|e u Harem Kabe.” Ljudi se razi|o{e po svojim ku}ama i u Harem Kabe. Oni sakupi{e olo{ Meke i reko{e: “Ove }emo isturiti naprijed, pa ako krene u na{u korist, priklju~it }emo im se, a ako oni stradaju, prihvatit }emo {ta nam se nudi.” Sav olo{ Meke iskupi se oko Ikremeta bin Ebi - Dèhla, Safv bin Umejjeta i Suhejl bin Amra, na brdu El - Handemet, da se biju s muslimanima. Uz njih bio je jedan ~ovjek iz plemena Benu - Bekra, zvani Hamas bin Kajs. On je prije toga pripremao oru`ja, pa kad ga je njegova èna upitala: “Za{to sprema{ to {to vidim?”, on odgovori: “Za Muhammeda i njegove drugove.” Ona mu re~e: “Tako mi Boga, ni{ta od toga ne}e biti za Muhammeda i njegove drugove.” On re~e: “Ja èlim, tako mi Boga, da te neko od njih sluì (bude sluga)”, zatim je citirao stihove u kojima otprilike kaè: Ako se muslimani pomole u Meku, to njihovo oru`je je u potpunosti pripravno, a ovi ma~evi o{tri s obje strane, brzo }e ubijati i sje}i muslimanske glave.

MUSLIMANSKA VOJSKA U ZI TUV A TUVA Resulullah, a.s., nastavljao je svoj put predav{i se potpuno i skru{eno Allahu, d`.{., zadovoljan {to je ba{ njega po~astio da oslobodi Meku. Od te poniznosti brada mu je gotovo dodirivala jahalicu. Na Zi Tuavau izvr{io je raspored vojske. Halida bin Velida opostavio je na desno krilo, a uz njega je postavio Eslema, Sulejma, Gaffara, Muzejneta, Dùhejna, a iza njih arapska plemena. On naredi Halidu da u|e u Meku s donje strane, i re~e: “Ako vam se isprije~i neko

366


od Kurej{ija, èstoko ih napadnite i protjerajte prema Saffi, gdje }emo ih mi do~ekati. Lijevo krilo je predvodio Zubejr bin el - Avvam koji je nosio Resulullahov, a.s., bajrak. Njemu naredi da u|e s gornje strane Meke, tj. od Keda, i da zabode svoj bajrak u El - Hadùn, te da se ne mi~e s tog mjesta dok mu ne do|e Resulullah, a.s., sa svojom vojskom. Ebu - Ubejde komandirao je pje{adijom koja nije imala naoruànja, pa je Resulullah, a.s., naredio da se oni sklone usred doline, kako bi se mogli upuptiti u Meku kad ve} tamo bude Resulullah, a.s.

MUSLIMANSKA VOJSKA ULAZI U MEKU Svaka vojna skupina muslimana krenula je u meku putem kojim joj je Resulullah, a.s., naredio. Halid bin el - Velid i njegovi vojnici krenuli su naprijed i niko od mu{rika, ko ih je u putu susreo, nije ostao u ìvotu. Od njegovih bliìh saradnika - muslimana, poginu{e Kerez bin Dàbir el - Fihri i Hunejs bin Halid bin Rebia. Oni su istupili od po{tovanja naredbe i krenuli sami drugim putem, pa su ubijeni. [to se ti~e kurej{ijskog olo{a, njih je Halid zatekao na El - Handemi, pa ih je napao i pobio 12 mu{rika. Tako je bio poraèn Hamas bin Kajs, koji je kovao i pripremao oru`je kojim }e se boriti protiv muslimana. On nekako do|e do svoje ku}e i re~e svojoj èni: “Zabravi za mnom vrata”, a ona ga upita: “A gdje ti je sada ono {to di govorio?” On u isti mah, a naizust re~e sljede}e stihove:

“Da si bila na brdu Handeme, kad pobjeè Safvan i Ikreme, te jurnu{e muslimani na mene, Kurej{ije, sjeku} na{e }ele. Poklik vojske strah zadaje, kao mra~ne sjene, k’o krik lava iza le|a kad zapla{i mene. Da zna{, èno, ne bi rekla ni jedne besjede.” Halid je ulazio u Meku pretraùju}i je dok se ne susrete s Resulullahom, a.s., na Saffi. Zubejr je u{ao u Meku i nije zastao dok nije postavio Resulullahov, a.s., bajrak u mesdìd Harema Kabe. Odatle se nije micao dok nije do{ao Resulullah, a.s.


367

RESULULLAH, A.S., ULAZI U MESD@ID KABE I ÎSTI GA OD KIPOV A KIPOVA Resulullah, a.s., pojavi se okruèn muhadìrima i ensarijama i tako u|e u mesdìd Kabe. On pri|e Hadèrul - esvedu (Crnom kamenu), dodirnu ga, a potom obavi tavaf. U ruci je nosio luk. Oko Kabe (Allahove ku}e - Bejtullaha) stajalo je 360 kipova. On ih po~e lupati lukom i govoriti: “Do{la je Istina, a nestalo je laì; la`, zaista, nestaje!” (17:81) “Do{la je Istina, a laì je nestalo i ne}e se ponovo vratiti.” (34:49) Kipovi su se ru{ili jedan za drugim padaju}i na lice. Prvi tavaf obavio je ja{u}i i bez ihrama. Stoga ga je skratio. Nakon toga, pozva Osmana bin talhu, klju~ara Kabe, uze od njega klju~ i naredi da se kabenska vrata otklju~aju. Unutar Kabe ugledao je slike. Vidio je sliku Ibrahima, a.s. i Ismaila, a.s., kao posmatraju strjelice za igru, pa re~e: “Ubio Allah mu{rike, tako mi Allaha, oni nikad nisu ni vjerovali u ove strjelice.” On ugleda u Kabi goluba od drveta, pa ga rukom zdrobi. Tako|er, naredi da se slike izbri{u.

RESULULLAH, A.S., KLANJA U KABI, A POTOM DR@I GOVOR KUREJ[IJAMA Resulullah, a.s., zatvori vrata Kabe za sobom. S njim unutra ostado{e Usama i Bilal. Resulullah, a.s., okrenu se prema zidu nasuprot vrata. Od zida je bio udaljen tri ar{ina. S lijeve strane bila su mu dva stupa, a s desne jedan. Iza le|a su mu ostal tri stupa. Kaba je tada bila sagra|ena na {est stupova. Tu je klanjao, a zatim napravio krug unutar Kabe Bejtullaha. Prou~io je tekbire na obje strane, a zatim je izgovorio tevhid (potvrda Allahove jedno}e - La ilahe illallah), i napokon otvorio vrata. Kurej{ije su ve} ispunile Harem Kabe, poredali se u redove i ~ekali {ta }e Resulullah, a.s., u~initi. On se uhavti za dovratnik kabenskih vrata, koja su nekoliko stepenica uzdignuta od zemlje, i gledaju}i dole u Kurej{ije, re~e: “Nema drugog boga osim Allha, Jednog, Jedinog. Njegovo obe}anje obistinilo se, dao je pomo} Svome robu! Samo On je pobijedio sve udruène neprijatelje. Svako dobro djelo, imetak i ljudi su u mojoj vlasti, osim slu`be u ovoj Allahovoj ku}i i napajanja hadìja. Ubiti nekoga gre{kom, sli~no je kao i namjerno (bi~evanje i batinjanje), izaziva te{ku

368


od{tetu, 100 deva, od kojih 40 mora biti s plodom u stomaku. O narode Kurej{a, Allah vas je oslobodio dàhilijske oholosti i predislamskog veli~anja predaka. Svi su ljudi od Adema rodom, a Adem je od zemlje.” Zatim prou~i ajet: “O ljudi, Mi vas od jednog ~ovjeka i jedne ène stvaramo, i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najvi{e boji. Allah, uistinu, sve zna i nije mu skriveno ni{ta.” (49:13)

“JA V AS SADA NE]U KORITI” (12:92) VAS Zatim Resulullah, a.s., nastavi: “O narode Kurej{a, {ta mislite {ta ste zasluìli, i {ta }u ja sada vama u~initi?” Odgovori{e: “Samo dobro, plemenit brat i sin plemenitog brata si.” Resulullah, a.s., re~e: “Re}i }u vam kao {to je Jusuf, a.s. rekao svojoj bra}i: ‘Ja vas sada ne}u koriti, idite, vi ste slobodni!’”

KLJU^ BEJTULLAHA Nakon toga Resulullah, a.s., sjede u mesdìd. Njemu pri|e Alija, r.a., nose}i klju~ Kabe u ruci. On re~e: “O Allahov Poslani~e, dodijeli nama ~uvanje Kabe i napajanje hadìja, Allah, d`.{., te blagoslovio.” (U drugom predanju stoji da je to izgovorio El - Abbas.) Tada Resulullah, a.s., upita: “A gdje je Osman bin Talha?” Oni ga pozva{e, a Resulullah, a.s., re~e mu: “Evo ti klju~ koji si imao (on je bio do tada klju~ar Kabe), danas je dan za dobro~instvo i oprost.” (U predanju od Ibn - Sa’da, u djelu “Tabekat”, stoji da je rekao, dok mu je pruào klju~: “Evo vam Bejtullah, vje~ana i naslije|ena Allahova ku}a. Od vas je ne}e mo}i preuzeti niko osim silom silnik. O Osmane, Allah ima povjerenja u vas za ovu Ku}u, a opskrba koju zaradite na dozvoljen na~in od ovog posla, halal vam je, i tro{ite je.”)

BILAL UÎ EZAN NA KABI Do|e vrijeme za namaz i Resulullah, a.s., naredi Bilalu da se popne na Kabu i prou~i ezan. Ebu - Sufjan bin Harb, Itab bin Usejd i El - Haris bin Hi{am sjedili su u dvori{tu Kabe. Itab re~e: “Bog se smilovao Usejdu (ocu njegovom) da to ne ~uje i ne vidi, jer bi ga to èstoko rasrdilo.” A El - Haris re~e: “Kad bih, tako mi Boga, znao da je to prava Istina i ja bih ih slijedio.” Napokon, Ebu - Sufjan re~e: “Ja ne}u ni{ta kazati, da bilo {ta kaèm,


369

i ovaj {ljunak }e me izdati i obavijestitit ga (Resulullaha, a.s.).” Utom, pred njih do|e Resulullah, a.s., i re~e: “Znam sve {ta ste rekli!” On ponovi {ta je svaki pojedina~no kazao. El - Haris i Itab tada reko{e: “Mi svjedo~imo da si Allhov Poslanik. Ta~no znamo da to nije mogao ~uti niko sa strane, pa da te obavijesti.”

NAMAZ POBJEDE ILI NAMAZ ZAHV ALE ZAHVALE Resulullah, a.s., u|e toga dana u ku}u Ummu - Hani, k}erke Ebu - Talibove, opra se i klanja osam rekata u njenoj ku}i. Bilo je vrijeme prijepodneva (Ed - duha). Mnogi su pomislili da je klanjao “salatu-d-duha-namaz”, “duha”, me|utim, to nije bio taj namaz, ve} je bio namaz pobjede i osloba|anja Meke, zvani “salatu-l-fethi”. Ummi - Hani je prilikom ulaska muslimana sklonila u svoju ku}u dva muàvljeva ro|aka, pa joj je Resulullah, a.s., rekao: “One koje si sklonila, neka si sklonila.” Njen brat Alija bin Ebi - Talib htio ih je ubiti, a ona ih je zaklju~ala u svoju ku}u. Pitala je Resulullaha, a.s., je li ona u pravu, pa joj je potvrdio.

POGUBLJENJE NAJTE@IH ZLOÎNACA Resulullah, a.s., naredi da se na|e i ubije deset najve}ih zlo~inaca Meke, pa makar ih na{li skrivene pod pokriva~em Kabe. To su: Abdul - Uzij bin Hatal, Abdullah bin Ebi Serh, Ikrime bin Ebi - Dèhl, Haris bin Nufejl bin vehb, Mikjes bin Subabet, Hebbar bin el - Esved, dvije Hatalove pjeva~ice koje su pjevale satiri~ne pjesme na ra~un Resulullaha, a.s., i Sira, oslobo|ena robinja porodice Abdul - Muttaliba, (to je ona kod koje je na|eno Hatabovo pismo). Abdullaha bin Ebi - Sarha doveo je Osman kod Resulullaha, a.s., pa je molio da mu oprosti. Resulullah, a.s., poklonio mu je ìvot. Ranije je Ibn Ebi - Sarh primio islam i u~inio hid`ru, pa su ga neki drugovi Kurej{ije ubiti, i on se zbog toga odmetnuo od islama i vratio u Meku. Ikrime bin Ebi - Dèhel pobjegao je u Jemen, pa se za njega zauzela njegova èna kod Resulullaha, a.s., i molila ga da ide po njega {to joj je odobrio. Vratili su se zajedno u Meku i primili islam. Bio je poslije toga dobar musliman. Ibn - Hatal uhvatio se za pokriva~ Kabe, pa je neki ~ovjek do{ao kod Resulullaha, a.s., i obavijestio ga. Resulullah, a.s., naredi da ga ubiju, pa ga ubi{e. Mikjes bin Subabet jeste mu{rik kojega je ubio Numejle bin Abdullah. Mikjes je prije zauze}a Meke primio islam, ali je zbog neprijateljstva ubio nekog ensariju, a potom se

370


odmetnuo od islama i vratio Kurej{ijama. A {to se ti~e El - Harisa, on je stra{nim mukama mu~io Resulullaha, a.s. Njega je ubio Alija, r.a. Hebbar bin el - Esved poku{ao je sprije~iti Zejnebu, k}erku Resulullaha, a.s., da u~ini hid`ru. On se otimao s njom, pa je pala na stijenu i to je bio uzrok gubitka trudno}e. Hebbar pobjeè iz Meke na dan zauze}a. Nakon toga primio je islam i bio dobar vjernik. Od spomenute dvije pjeva~ice, jedna je ubijena, a drugoj je opro{teno, pa je primila islam, kao {to je i Sara primila islam. Ibn - Hadèr navodi: Ebu - Ma’{er spominje jo{ neke ljude koji su tom prilikom ubijeni za kaznu: El - Haris bin Talatil el - Huzaija, koga je ubio Alija. El -hakim navodi da je bio osu|en i Ka’b bin Zubejr (pjesnik). O njemu }e biti govora kasnije. On je primio islam, pa je poslije umjesto rugalica i satira, pjevao hvalospjeve (el - medh). Me|u optuènima bili su: Vah{i bin Harb i Hinda, k}i Utbeta, a èna Ebu - Sufjana. Ona je primila islam. Zatim neka Erneb, robinja Ibn - Hatala, koja je ubijena, zatim Ummu - Sad koja je ubijena tako|er, kako navodi Ibn - Ishak. Time je bilo kupno devet mu{karaca i {est èna. Pretpostavlja se da su Ummu Sa’d i Erneb dvije spomenute pjeva~ice, oko ~ijih imena ili prezimena ima nesuglasica. 656

ISLAM SAFV ANA BIN UMEJJET A SAFVANA UMEJJETA I FADALET A BIN UMEJRA FADALETA Safvan nije bio me|u optuènim zlo~incima, ali je po svom visokom poloàju me|u kurej{ijskim vo|ama osjetio strah i pobjegao iz Meke. Umejr bin el - Dùmehi zatraìo je za{titu za njega kod Resulullaha, a.s., {to Resulullah, a.s., prihvati i dade mu svoj turban u kojem je u{ao u Meku. Umejr pohita za Safvanom koji je krenuo u Dìdu da odatle la|om bjeì u Jemen, i vrati ga u Meku. Safvan zamoli Resulullaha, a.s., dva mjeseca za razmi{ljanje, a Resulullah, a.s., odobri mu ~etiri mjeseca. Nakon toga Safvan primi islam, a njegova èna je ve} ranije primila islam. Resulullah, a.s., potvrdio je njihov prvi brak. Fadelet je bio mladi} i pri{ao je Resulullahu, a.s., dok je obavljao tavaf, da ga ubije. Resulullah, a.s., re~e mu da zna za njegovu namjeru, pa kad Fadalet priznade, spoznao je tog momenta da je Muhammed, a.s., uistinu, Allahov Poslanik i da je o svemu obavije{ten, te primi islam.


371

RESULULLAHOV A, A.S., HUTBA (GOVOR), RESULULLAHOVA, DRUGOGA DANA U MEKI Sutradan, drugog dana od oslobo|enja Meke, ustade Resulullah, a.s., da odrì ljudima govor. On se zahvali Allahu, d`.{., izre~e Mu slavu, a potom re~e: “O ljudi, zaista je Allah, d`.{., Meku proglasio svetom onoga dana kada je stvorio nebesa i Zemlju. Ona je sveta Allahovom sveto{}u do Sudnjeg dana. Niko od ljudi, ko vjeruje Allaha i Sudnji dan, u Meki ne smije proliti krv, ili posje}i stablo. Ako to sebi neko dozvoli zbog toga {to je Allahov Poslanik borbu vodio, recite: ‘Allah je dozvolio to Svome Poslaniku, a vama nije, i to u odre|eno vrijeme u danu koji je pro{ao, a danas je ta svetost opet na snazi, kao {to je bila i ju~er. O tome neka prisutni obavijeste odsutne.’” U drugom predanju stoji: “Ni trn se ne moè tu odsje}i, niti lov loviti, niti se uzeti {to se na|e osim ako }e se to obznaniti, niti se mogu ~upati biljke.” Ibn - Abbas re~e: “Allahov Poslani~e, osim lavande (despika) jer ga koriste za mirisanje sluàvki i ku}a.” Poslanik, a.s., re~e: “Osim despika.” Toga dana Huzaat pleme ubilo je ~ovjeka iz Benu - Lejsa, zbog nekih starih nesuglasica iz predislamskog doba. Resulullah, a.s., povodom toga re~e: “O narode Huzaata, dignite ruke od ubijanja, dosta je bilo ubijanja, ako bude od njega koristi. Vi ste ubili ~ovjeka i time podmirili stari dug, ali ko od sada bude ubijen, poslije ovog doga|aja, na ovome mjestu, njegova porodica ima pravo na izbor izme|u dvije mogu}nosti: da se ubije ubica ili da uzmu krvarinu.” U jednom predanju stoji: “Zatim ustade neki ~ovjek iz Jemena, takozvani Ebu - [ah, i re~e: ‘Mogu li dobiti, o Allahov Poslani~e, to napismeno?’ Pa Resulullah, a.s., re~e: ‘Napi{ite to Ebu - [ahu.’”657

BOJAZAN ENSARIJA ATI U MEKI OSTA DA ]E RESULULLAH, A.S., OST Kad je Resulullah, a.s., zauzeo Meku, koja je njegovo rodno mjesto, njegova domovina, ensarije me|usobno reko{e: “Ne mislite li da }e Resulullah, a.s., nakon ovoga uspjeha ostati u svom rodnom gradu i na svojoj zemlji?” U tome momentu, on je dignutih ruku u~io dovu na Saffi, pa kad je zavr{io, re~e: “[ta ste

372


rekli?” Odgovori{e: “Ni{ta, Allahov Poslani~e”, a on je bio uporan dok mu ne priznado{e. Tada im on re~e: “Ne dao Allah, moj ìvot i smrt su s vama.”

UZIMANJE ZAKLETVE NA VJERNOST Kad je Resulullah, a.s., s muslimanima oslobodio Meku, Mekanci su po~eli upoznavati Istinu. Saznado{e da bez islama nema nikakvog uspjeha. To priznado{e i Resulullahu, a.s., pa se okupi{e oko njega da mu se zakunu na vjernost. Resulullah, a.s., sjedio je na Saffi, a Omer ibn el - Hattab, r.a., niè od njega. Ljudi su dolazili i zaklinjali se na poslu{nost i pokornost koliko god budu mogli. Omer, r.a., bio je svjedok. U djelu “El - Medarik” 658 stoji, da je Resulullah, a.s., nakon zakletve mu{karaca na vjernost, pozvao ène da to isto u~ine. On je primao od njih zakletvu i njima prenosio Resulullahov, a.s., zahtjev, kad se pojavila Hind, k}er Utbeta, a èna Ebu - Sufjana, preobu~ena i skrivena; bila je upla{ena da je ne prepozna Resulullah, a.s., i da je ne kazni za ono {to je u~inila s Hamzom. Resulullah, a.s., tada re~e: “Traìm od vas rije~ da ne}ete Allahu {irk ~initi.” To Omer ponovi i od njih uze obe}anje, a Resulullah, a.s., nastavi: “I da ne}ete krasti”, a Hind re~e: “Ebu - Sufjan {krt je ~ovjek, pa ako ja uzmem malo od njegovog novca?” A Ebu - Sufjan dodade: “Ono {to ti uzme{, halal je”, a Resulullah, a.s., nasmija se i prepoznade Hindu, a zatim re~e: “Ti si Hind?” Ona odgovori: “Da, oprosti mi ono {to je pro{lo, Allahov Poslani~e!” On odgovori: “Allah ti oprostio!” Resulullah, a.s., nastavi sa zakletvom i re~e: “I da blud ne}ete ~initi.” A Hind upita: “A zar slobodne ène (koje nisu robinje) to rade?” A Resulullah, a.s., nastavi: “I da ne}ete svoju djecu u utrobama ubijati.” A Hind dodade: “Mi ih odgajamo od malena, a vi ih ubijate kad porastu, ali to vi i oni znate bolje.” Njen sin Hanzala poginuo je na Bedru. Omer, r.a., od srca se smijao, da je od smijeha zalegao, a i Resulullah, a.s., masmijao se. Potom je Resulullah, a.s., nastavio: “I da ne}ete potvoru ~initi”, a Hind re~e: “Tako mi Allaha, zaista je ru`no to ~initi, a {to nam ne naredi{ da se lijepo vladamo i da budemo upu}ene”, pa Resulullah, a.s., re~e: “I da ne}ete ni u ~emu {to je dobro poslu{nost odricati.” A ona dodade: “Tako mi Allaha, nismo ni do{le na ovaj sastanak s namjerom da budemo neposlu{ne.” Kad se vra}ala sa sastanka, razbi svoj kip (boga) i re~e: “Zbog tebe smo ìvjeli u zabludi!”


373

BORA VAK RESULULLAHA, A.S., BORAV U MEKI I NJEGOVO DJELOV ANJE DJELOVANJE Resulullah, a.s., proveo je u Meki devetnaest dana, obnavljaju}i islamska znamenja i upu}uju}i narod na pravi put, bogobojaznost i Objavu. Tokom tih dana naredi Ebu - Usejdu el - Huzaiji da popravi znamenja i znakove u haremu Kabe i da o~isti i odstrani sve {to podsje}a na prethodni period. Iz Meke otposla neke delegacije koje su tuma~ile islam i pozivale u islam. On je rekao jednom glasniku, da ide Mekom i da fvi~e: “Ko vjeruje Allaha, d`.{., neka ne ostavi u svojoj ku}i ni jedno boànstvo (kip), a da ga ne razbije.”

DELEGACIJE I IZVIDNICE Kad se Resulullah, a.s., odmorio od rse|ivanja situacije u Meki, posla Halida bin el Velida da sru{i kip El - Uzat koji se nalazio u Nahli, nedaleko od Meke. Halid bin el - Velid krenuo je 25. ramazana, 8. g.h. To boànstvo pripadalo je Kurej{ijama i cijelom plemenu Beni - Kenan. To je bio najve}i njihov kip. Njegov ~uvar bio je Benu- [ejban. Halid je krenuo s 30 konjanika, te kada do|e do kipa , on ga sru{i. Kad se vratio, Resulullah, a.s., upita ga: “Da li si vidio {ta?” Halid odgovori: “Ne.” Resulullah, a.s., re~e: “Onda ga nisi sru{io. Vrati se tamo i sru{i ga.” Halid se vrati srdit, vitlaju}i golom sabljom. Pred njega izi|e gola èna, crna, raspu{tene kose. Na nju se izvika ~uvar kipa. Halid je udari sabljom i raspolovi je na dvoje. Nakon toga vrati se Resulullahu, a.s., i obavijesti ga {ta je u~inio. Resulullah, a.s., re~e: “Da, to je kip El - Uzat, ona je bila o~ajna {to ga vi{e nikad ne}e oboàvati u ovoj zemlji.” Resulullah, a.s., posla Amra bin el - Asa, istog mjeseca da sru{i kip Suva’a. To je bio kip plemena Huzejl u Ruhatu, tri milje od Meke. Kad je do{ao Amr do njega, vratar ga upita: “[ta èli{?” Amr bin el - As odgovori: “Naredio mi jeResulullah, a.s., da sru{im to boànstvo.” Vratar mu odgovori: “Ne}e{ mo}i to u~initi.” Amr upita: “A za{to?” Ovaj odgovori: “Ne da se.” Amr mu re~e: “I sada si jo{ uvijek u zabludi. Te{ko tebi, da li on ~uje ili vidi?” Zatim se primaknu i sru{i ga. On naredi da sru{e ku}u u kojoj je bio kip, pa ni tu ne na|o{e ni{ta. Amr upita ~uvara: “Eto, jesi li vidio?” On odgovori: “Primam islam i predajem se Allahu, d`.{.!” U istom mjesecu posla Sa’da bin Zejda el - E{hela sa 20 konjanika da sru{i Menata. Kip Menat bio je u Mu{ellelu, blizu Kudejda. To je bilo boànstvo plemena El - Evsa, El Hazredà, Gassanija i drugih arapskih plemena. Kad je Sa’d do{ao do kipa, plemenski

374


prvaci ga upita{e: “[ta èli{?” On odgovori: “Da sru{im Menata.” Oni reko{e: “Eto tebe i njega (kipa).” Sa’d se prima~e, a iza kipa pomoli se gola, crna èna, nemirnih i uzrujanih pokreta glavom. Kukala je i udarala se u prsa. ûvar joj re~e: “Menat, pred tobom je grupa grje{nika prema tebi!” Sa’d je udari i ubi je, a zatim pri|e kipu, sru{i ga i zdrobi. On, tako|er, ne na|e ni{ta u njegovom skladi{tu. Kad se vratio Halid bin el - Velid nakon ru{enja kipa El - Uzat, Resulullah, a.s., odredi ga u {abanu iste godine, da krene u pleme Benu - Dùzejmet i da ih pozove u islam. Neka ne ubija nikoga, re~e mu. Halid bin el - Velid bio je na ~elu vojske od 350 ljudi, muhadìra, ensarija i iz plemena Benu - Sulejma. Kad je do{ao do njih, pozvao ih je u islam, pa nisu umjeli da kaù da su primili islam, ve} reko{e: “Promijenili smo vjeru, promijenili smo vjeru.” Halid to nije razumio pa ih je po~eo ubijati i zarobljavati. Svakome svom vojniku naredi da povede po jednog zarobljenika. Potom on naredi da svaki vojnik ubije svog zarobljenika, ali ga u tome sprije~e Ibn - Omer i njegovi drugovi, dok ne do|u do Resulullaha, a.s. Kad su stigli u Meku, ispri~a{e Resulullahu, a.s., {ta se dogodilo, a on podiè ruke i re~e: “Gospodaru moj, ja sam ~ist od onoga {to je u~inio Halid.” To ponovi dva puta. 659 Pripadnici Benu - Sulejma ubili su svoje zarobljenike, a ensarije i muhadìri nisu. Resulullah, a.s., posla Aliju, r.a., da im da krvarinu i njihove mrtve. Izme|u Halida i Abdurrahmana bin Avfa izbi sukob i sva|a povodom toga doga|aja. O tome je ~uo Resulullah, a.s., pa re~e: “Polahko, polahko, Halide, ostavi na miru mog ashaba, tako mi Allaha, kad bi imao zlata kao brdo Uhud i da ga potro{i{ na Allahovom putu, ne}e{ dosti}i vrijednost koraka mog ashaba, pri odlasku ili dolasku.” 660 To je bila bitka za Meku. To je bio odlu~uju}i trenutak, to je velika pobjeda koja je uni{tila idolopokloni~ko bi}e u korijenu. Ta pobjeda nije ostavila prostora ni opravdanje arapskiim plemenima za dilemu na cijelom arabijskom prostoru. Sva arapska plemene i{~ekivala su {ta }e se izroditi iz sukoba koji se odvijao izme|u muslimana i idolopoklonika. Sva su ta plemena dobro znala da }e dobiti Sveti hram Kabu onaj koji bude u pravu i na pravom putu, i da ga ne}e mo}i dràti onaj koji je u zabludi. To su se jedanput i osvjedo~ili prije pola stolje}a, kad su prista{e “slina” krenule da sru{e Allahovu ku}u, a njih je Allah, d`.{., uni{tio i u~inio ih kao li{}e koje su crvi isto~ili. Trebamo se sjetiti da je primirje na Hudejbiji bilo prethodnica za ovu veli~anstvenu pobjedu. Ljudi su se u vrijeme sigurnosti opustili, pa su razgovarali me|usobno, pri~alo se o islamu, i razmi{ljalo se o islamu. Omogu}eno je svima u Meki koji su skrivali islam, da ga javno ispolje i da ga prakti~no manifestiraju i u islamu se natje~u. To je uzrokovalo da mnogi ljudi pre|u na islam. To je bilo vidljivo i u ovoj bitki u kojoj je u~estvovalo 10 000 muslimanskih vojnika, a uo~i Hudejbije bilo ih je svega 3 000. Ta odlu~uju}a bitka otvorila je o~i narodu i poru{ila posljednje prepreke koje su bile


375

izme|u njih i islama. Tom pobjedom muslimani su zavladali politi~kom i vjerskom situacijom u isto vrijeme na ~itavom Arabijskom poluotoku, uzdu` i poprijeko. Muslimani su stekli vjersko i svjetsko vo|stvo. Razdoblje koje je otpo~elo poslije primirja, i{lo je u korist muslimana, a zavr{ilo se slavnom pobjedom. Nakon toga otpo~elo je novo razdoblje koje je bilo u potpunosti u korist muslimana. U njemu su muslimani bili pravi vladari kompletne situacije. Arapskim plemenima nije preostalo ni{ta drugo, ve} da u delegacijama odlaze Resulullahu, a.s., i primaju islam, a nakon toga da ga ponesu {irom svijeta. Za taj poduhvat posebno su bile uspje{ne sljede}e dvije godine.

TRE]E RAZDOBLJE U^VR[]IV ANJE POBJEDE ISLAMA U^VR[]IVANJE Tre}e razdoblje ujedno je i posljednje razdoblje Resulullahovog, a.s., ìvota. Ono predstavlja uspjehe koje je polu~ila vjera islam nakon dugotrajnog, mu~nog i tegobnog dìhada, kao i neprekidnih pote{ko}a, smicalica, nereda, bitaka i ratova, naspram kojih je stajala vi{e od dvije decenije. Zauze}e Meke predstavljalo je najve}u dobit koju su muslimani stekli za sve te godine. I zbog toga te dobiti promijenio se historijski tok, stanje Arapa i njihov na~in ìvota. Veli~anstvena pobjeda u Meki udarila je ~vrstu granicu izme|u perioda prije pobjede i perioda koji je dolazio poslije nje. Kurej{ije su u o~ima Arapa bili ~uvari vjere i njeni branioci. Arapi su ih u tome slijedili i opona{ali. Predaja Kurej{ija i njihova kapitulacija predstavlja posljednji udarac mnogobo{tvu, vjeri mu{rika na Arbijskom poluotoku. Tre}e razdoblje moè se podijeliti na dva historijska perioda: 1. period napora i borbe i 2. period plemenskog takmi~enja u prihva}anju islama. Ova dva perioda historijskih zbivanja me|usobno su povezana i usporedna. Mi smo upotrijebili ovaj redoslijed kako bismo obradili svaku stranu s njenim specifi~nostima i razlikama. Period borbi i napora na tom polju je neodvojivo vezan za prethodni period, te smo ga prvog i obradili.

376


BITKA NA HUNEJNU Zauze}e Meke do{lo je neposredno poslije zadanog brzog udarca Arapima u prethodnom periodu. Susjedna plemena bila su zate~ena novom situacijom i nisu vi{e bila u stanju da joj se odupiru. Stoga su mahom primala islam, osim nekoliko svojeglavih, jakih i oholih plemena, a na prvom mjestu plemena Hevazin i Sekif. Njima su se pridruìle jo{ neke arapske porodice: Nasr, Dè{em, S’ad bin Bekr, te neki ljudi Benu - Hilala, a svi porijeklom od Kajsa Ajlana. Ova plemena smatrala su sebe veli~anstvenim i gordim, da bi smireno podnijela ovu pobjedu muslimana. Stoga se okupi{e oko Malika bin Avfa en - Nasrije, te odlu~i{e da krenu u rat protiv muslimana.

POKRET NEPRIJA TELJA I DOLAZAK NA EVT AS NEPRIJATELJA EVTAS Po{to je pokrenuo pitanje odlaska u rat protiv muslimana, Malik bin Avf povede narod s njihovom pokretnom imovinom, ènama i djecom, na put prema Evtasu. Evtas je dolina na zemlji{tu plemena Hevazin ublizini Hunejna. Me|utim, dolina Evtas sasvim je druge prirode od doline Hunejna. Hunejn je u blizini Il - Medàza. Izme|u Hunejna i Meke je preko 10 milja razdaljine i to na strani od Arefata. 661

ISKUSNI RA TNIK SMA TRA RATNIK SMATRA POGRE[NIM MI[LJENJE VOJSKOVO\E Kad je Malik bin Avf stigao u Evtas, oko njega se sakupi{e sva plemena. Me|u ljudima od mudrosti bio je Durejd bin es - Samt, starac koji nije imao drugog znanja osim znanja o ratovanju: teorijskog i prakti~nog. Bio je izuzetno hrabar, oproban ratnik. On na tom skupu upita: “U kojoj ste vi dolini sada?” Ljudi odgovori{e: ”U Evtasu.” On re~e: “Da, teren za konje. To je neravno zemlji{te duga~kog planinskog hrbata (ra{trkanih breùljaka), bez imalo pjeskovite i mehke zemlje. Ja ~ujem riku deva, njakanje magaraca, pla~ djece i blejanje ovaca. Gdje su?” Ljudi odgovori{e: “Poveo ih sa sobom Malik bin Avf.


377

Uz mu{karce su njihove ène, djeca i pokretna imovina.” Durejd pozva Malika bin Avfa i upita ga zbog ~ega je sve to u~inio i {ta ga je na to navelo. On odgovori: “Htio sam da iza svakog mu{karca stoji njegova porodica i njegov imetak. Mu{karac treba se boriti da bi njih spasio i za{titio.” Durejd re~e: “Pastir ovaca, tako mi Boga. A da li onaj ko izgubi bitku moè da sa~uva i za{titi svoju porodicu i svoj imetak? Ako ho}e{ da pobijedi{, nema koristi ni od koga drugog, osim boraca sa isukanom sabljom i pripremljenim kopljem, a ako izgubi{, upropastit }e{ i porodice i njihovu imovinu.” Potom, on upita za neke porodice i neke poglavare, pa dodade: “O Malik, ni{ta ne}e{ posti}i slanjem hevazinskih vojnika pod {ljemovima da uni{te konje. Vrati ih nazad da {tite svoje domove i svoje poglavare, a zatim baci mladi}e konjima na le|a, pa ako pobijedi{, za tobom }e i}i i oni koji su iza tebe, a ako izgubi{, to }e tebe sna}i, a za{tititi porodice i imetak.” Me|utim, Malik, glavni vojskovo|a, odbi taj prijedlog, govore}i: “Tako mi Boga, ne}u u~initi ni{ta od toga. Ti si ostario i iznemogao, a i mozak ti je ostario. Tako mi Boga, ili }e mi se pokoriti Havazin, ili }u se probosti ma~em kroz grudi.” Malik nije dozvolio da pro|e Durejdovo mi{ljenje a ni prijedlog. Havazin prihvati{e pokornost Maliku, a Durejd re~e: “Ja ne}u doìvjeti ishod svega toga... kamo sre}e da sam mla|i.”

NEPRIJA TELJSKO IZVI\ANJE NEPRIJATELJSKO Malik je ranije poslao izvi|a~e i {pijune da {to vi{e saznaju o muslimanima. Kad se vrati{e, vrati{e se razjedinjeni i upla{eni, a Malik bin Avf im re~e: “Te{ko vama ako ne nosite nikakve vijesti!” Oni reko{e: “Vidjeli smo neke bijele ljude na crnobijelim konjima. Tako nam Boga, nismo smjeli ostati zajedno, pa nas sna|e to {to vidi{.”

RESULULLAHOVO, A.S., IZVI\ANJE Kad su vijesti o pokretu neprijatelja do{le do Resulullaha, a.s., on posla Ebu - Hadreda el - Eslemiju narediv{i mu da za|e me|u narod i da bude tamo jedno vrijeme, dok ne pokupi informacije o namjerama neprijatelja, zatim da mu se vrati s vijestima. Ovaj to i u~ini.

378


RESULULLAH, A.S., NAPU[T A MEKU I ODLAZI NA HUNEJN NAPU[TA U subotu, 6. {evala, 8. g. H., Resulullah, a.s., napusti Meku u kojoj je proboravio osamnaest dana. Devtnaestog dana on krenu s 12 000 muslimana, 10 000 koji su s njim do{li u Meku i 2 000 Kurej{ija. Ve}ina Kurej{ija bili su ljudi koji su nedavno primili islam. Resulullah, a.s., posudi od Safvana bin Umejjeta 200 oklopa s oru`jem. U Meki je ostavio za nadzornika Itaba bin Usejda. Kad je pala no}, do|e jedan konjanik i re~e: “Izvi|ao sam na tom i tom brdu, i ugledah pleme Havazin s kompletnim porodicama - s djecom, ènama, hrtanom istokom”, a Resulullah, a.s., nasmija se i re~e: “To je muslimasko bogatstvo, sutra in{a’llah bit }e na{e.” Za straàra te no}i Resulullah, a.s., odabra Enesa bin Ubejja Merseda el - Ganevije.” 662 Na svom putu iz Meke na Hunejn muslimani ugleda{e ogromno zeleno stablo zvano Zatu Envat na koje su Arapi ka~ili svoje oru`je i kraj njega prinosli `rtve i stajali u molitvi. Neki vojnici zapita{e Resulullaha, a.s.: “Moèmo li i mi imati ovakvo svrati{te kao {to imaju arapska plemena ovo u Zatu Envatu?” Resulullah, a.s., re~e: “Allahu ekber - Allah je najve}i, vi govorite, tako mi Allaha, d`.{., kao {to je govorio narod Musau: ‘U~ini da i mi imamo svoga boga kao {to i oni imaju svoje bogove.” Resulullah, a.s., re~e: “Vi ste narod koji ni{ta ne zna, to je tradicija, a zar }ete slijediti obi~aje onih prije vas?” 663 Tako|er je me|u muslimaskom vojskom bilo i takvih koji su se zanijeli svojom brojno{}u, pa reko{e: “Danas nas je nemogu}e poraziti.” Takvo njihovo razmi{ljanje veoma je raàlostilo Resulullaha, a.s.

MUSLIMANSKA VOJSKA IZNENADA U KLOPCI STRIJELACA Muslimanska vojska stigla je na Hunejn u utorak nave~er, 20. {evala. Malik bin Avf do{ao je na Hunejn prije Resulullaha, a.s. On je uveo svoju vojsku no}u u klanac Hunejna, rasporedio zasjede po prijelazima i skrivenim prolazima, udolinama i gudurama, izdav{i im nare|enje da zaspu ki{om strijela muslimane ~im se pojave, a potom da navale svi kao jedan. Resulullah, a.s., pripremi i rasporedi vojsku po no}i, osigura prethodnicu i razdijeli ljudima bajrake. U sam osvit zore, jo{ dok je bilo mra~no, muslimani su bili spremni na Hunejnu. Zaklju~i{e da se spuste u dolinu. Nisu znali za raspore|enu neprijateljsku zasjedu u tjesnacima ovoga klanca. I dok su se muslimani spu{tali, zasu ih ki{a strijela.


379

Neprijateljska vojska navali, svi kao jedan, a muslimani se po~e{e brzo povla~iti, jedan preko drugoga. Izgledalo je da je poraz neizbjeàn, tako da Ebu - Sufjan bin Harb, tek odskora musliman, re~e: “Njihov poraz se ne}e zavr{iti dok ih ne stjeramo u Crveno more.” Tada viknu iz sveg glasa Dèbelet ili Kildet bin el - Dùnejd: “Danas propade ~arolija!” Resulullah, a.s., ostao je sam na desnoj strani. Po~eo je vikati: “Ljudi, ljudi, do|ite kod mene, ja sam Resulullah, a.s., ja sam Muhammed bin Abdullah.” Uz njega je bio samo mali broj muhadìra i Ehli Bejta (rodbine Resulullaha, a.s.). U tom momentu Resulullah, a.s., ispoljio je takvu smjelost i hrabrost kakva se ne moè ni zamisliti. Uùrbano i neprekidno je usmjeravao svoju jahalicu prema nevjernicima govore}i: “Ja sam Poslanik, a ne laòv, ja sam sin Abdul - Muttalibov.” Za svo to vrijeme Ebu - Sufjan bin el - Haris drào je uzde njegove mazge, a El - Abbas njegove uzengije, zaustavljaju}i ga, da ne ùri. Resulullah, a.s., nakon toga sjaha i zatraì pomo} od Allaha, d`.{., govore}i: “Gospodaru moj, spusti Svoju pomo}.”

POVRA TAK MUSLIMANA POVRAT NA POLO@AJE I VRHUNAC BORBE Resulullah, a.s., naredi svom amidì Abbasu, koji je imao prodoran glas, da pozove ashabe. Abbas pri~a: “Ja povikah najja~im glasom: ‘Gdje su tamnoputi ashabi? O tamnoputi ashabi!’” Zatim re~e: “Tako mi Allaha, tako sam im izazvao emocije, kao kad oteljena krava mu~e za svojom teladi. Oni povika{e: ‘O odazivamo ti se, eto nas!’”664 Me|utim, bilo je veoma te{ko do}i do Resulullah, a.s. Trebalo je vratiti razjarenu devu koja je i{la u drugom smjeru. ôvjek poku{a da zaokrene svoju devu, pa ne uspije. Zatim skine svoj oklop pa ju njime udara, ali bez rezultata; zatim bi uzeo {tit i s isukanom sabljom bi se probijao, javljaju}i se: ‘Eto nas!’ Oko Resulullaha, a.s., okupilo se 100 ljudi koji su do~ekivali napad i borili se.” Potom je poziv upu}en ensarijama: “O ensarije, o ensarije”, a poslije njih pozvali su Benu el - Harisa bin el - Hazredà. Odjednom su sa svih strana nagrnule muslimanske ~ete, jedna za drugom, isto onako kako su i napustile poloàj. Dvije vojske su se èstoko sukobile. Resulullah, a.s., pogleda na bojno polje. Bitka je bila u punom jeku. Resulullah, a.s., re~e: “Sada se rasplamsala borba.” Potom se sagnu, uze {aku pra{ine i baci je neprijatelju u lice, pa re~e: “Lica se izobli~i{e, a Allah. d`.{., nije stvorio nikoga, a da mu nije napunio o~i pra{inom iz te {ake, kazna ih je stigla, kraj im se nazire.”

380


RAZBIJANJE NEPRIJA TELJSKOG JEDINSTV A NEPRIJATELJSKOG JEDINSTVA I VELIKA POBJEDA MUSLIMANA Nakon bacanje pra{ine neprijatelju u o~i, za samo par sati neprijatelj totalno izgubi bitku. Samo u plemenu Sekif poginuo je oko sedamdeset ljudi. Muslimani hitro potjera{e sve {to je neprijatelj imao, imetak, oru`je i karavan. Ovo je taj preokret na koji Allah, d`.{., upu}uje. Allah, d`.{., kaè: “Allah vas je na mnogim boji{tima pomogao, a i onoga dana na Hunejnu, kad vas je mno{tvo va{e zanijelo, ali vam ono nije ni od kakve koristi bilo, nego vam je zemlja, koliko god bila prostrana, tijesna postala, pa ste se u bijeg dali. Zatim je Allah na Poslanika Svoga i na vjernike milost Svoju spustio, i vojske koje vi niste vidjeli poslao, i one koji nisu vjerovali na muke stavio; i to je bila kazna za nevjernike.” (9:25, 26)

POTJERA ZA NEPRIJA TELJEM NEPRIJATELJEM Kad su muslimani pobijedili neprijatelja, jedna je grupa prebjegla u Taif, druga u Nahlu, a tre}a u Evtas. Resulullah, a.s., posla u potjeru u Evtas. Potjeru je predvodio Ebu - Amir el - E{‘ari. Do{lo je do neznatnog sukoba izme|u njih i muslimani brzo porazi{e mu{rike. U tom sukobu ìvot je izgubio muslimanski vojskovo|a Ebu - Amir el - E{‘ari. Druga grupa muslimana i{la je u potjeru za mu{ricama koji su pobjegli u Nahlu. Oni ih sustigo{e, a me|u njima bio je i stari, mudri Durejd, kojeg je ubio Rebi’at bin Refi. Za ve}inom mu{rika koji su bjeàli u Taif, krenu Resulullah, a.s., nakon {to pokupi ratni plijen na Hunejnu.

RA TNI PLIJEN RATNI Muslimani su na Hunejnu zaplijenili i zarobili: 6 000 zarobljenika, 24 000 deva, vi{e od 40 000 ovaca i 4 000 oka srebra. Resulullah, a.s., naredi da se sve to zgomila i pohrani u El - Dàranu. Za nadzornika tog ratnog plijena postavi Mes’uda bin Amra el - Gaffarija. Plijen nije dijelio dok se nije vratio iz Bitke na Taifu.


381

Me|u zarobljenicima bila je [ejma, k}er El - Harisa es - Sa’dije, a sestra Resulullaha, a.s., po mlijeku. Kad je dovedo{e pred Resulullaha, a.s., ona mu kaza ko je, po prepoznatljivim znakovima iz djetinjstva, i Resulullah, a.s., ukaza joj po~ast kao svojoj sestri. On prostrije svoj ogrta~ i posadi je na njega, zatim joj osigura garanciju i pratnju, i posla je nazad njenoj porodici.

BITKA NA TTAIFU AIFU Ova bitka samo je produètak Bitke na Hunejnu. Poznato nam je da je ve}ina porodica Hevazina i Sekifa prebjegla u Taif sa svojim glavnim vojskovo|om Malikom bin Avfom en - Nasrijem. Oni se utvrdi{e u Taifu. Resulullah, a.s., krenu u Taif, nakon obavljenih poslova na Hunejnu i nakon ostavljanja ratnog plijena na ~uvanje u El - Dà’ranu. Odlazak u Taif bio je isto tako u mjesecu {evalu, 8. g. H. Na ~elu vojske, prethodnice od hiljadu, bio je Halid bin el -Velid, a Resulullah, a.s., krenuo je s ostalom vojskom. Na putu za Taif pro{li su kroz mjesto En - Nahlu, zatim Karnul - Menazil, potom Lejt. U Lejtu bilo je utvr|enje Malika bin Avfa., pa Resulullah, a.s., naredi da ga sru{e. Poslije toga nastavi put prema Taifu. S vojskom se zaustavio u blizini taifskih bedema i naredio opsadu grada. Opsada Taifa potrajala je duè vremena. U Muslimovoj zbirci, u predanju od Enesa, r.a., stoji da je opsada potrajala 40 dana. Autori “Sira” imaju razli~ite podatke. Neki kaù da je opsada trajala dvadeset dana, neki do petnaest, a neki osamnaest dana. 665 U tom opsadnom periodu bilo je nekih ~arki kopljima i katapultima, ali ne i direktnog sukoba. îm su muslimani uspostavili opsadno stanje Taifa, oni iznutra su ih èstoko ga|ali kopljima, tako da je na muslimanskoj strani bilo ranjenih, a me|u muslimanima bilo je i 12 mrtvih. Stoga su se muslimani morali povu}i s tog poloàja, na mjesto gdje je danas “Taifska dàmija”. Tu su podigli svoj tabor. Resulullah, a.s., naredi muslimanima da ga|aju katapultima stanovni{tvo Taifa i utvrde grada. Tako su o{tetili zidine grada. Jedna grupa muslimana po{la je u “bornim drvenim kolima”666 kroz zidine da se uvu~e u grad, pa je na njih neprijatelj bacio usijane èljezne {ipke, a kada su izi{li ispod drvenih oklopa, strijelama su ih ga|ali i mnoge pobili.

382


Resulullah, a.s., kao dio ratne taktike, da bi natjerao zabarikadiranog neprijatelja na predaju, naredi da se posije~e vinova loza i da se spali. Muslimani to u~ini{e tako stravi~nom brzinom, da je pleme Sekif zamolilo Resulullaha, a.s., da im ostavi vinovu lozu u ime Allaha i rodbinskih veza. Resulullah, a.s., to i u~ini, ali radi Allaha, d`.{., i rodbinskih veza. Resulullah, a.s., uputi poziv narodu Taifa: “Ko god izi|e iz opsjednutog grada, bit }e slobodan.” Iz grada izi|o{e 23 ~ovjeka i Resulullah, a.s., oslobodi ih, i svakog ~ovjeka dade u emanet po jednom muslimanu da ga {titi. Me|u njima bio je Ebu - Bekr, koji se nakon toga popeo na zidine Taifa, zatim spu{tao pomo}u okruglog kolotura. Poslanik ga prozva zbog toga Ebu - Ekre (Ebu - Kolotur). Taj je potez veoma te{ko pao stanovnicima okruènog grada.667 Po{to se opsada oduì, a narod unutar zidina osta nepopustljiv, Resulullah, a.s., po~e traìti novo rje{enje. Muslimanima se opsjedanje uveliko oduljilo. Dosta ih je bilo ranjenih kopljima, strijelama, usijanim {ipkama, itd., dok je neprijatelj bio spreman izdràti opsadu i godinu dana. Stoga Resulullah, a.s., zatraì mi{ljenje Nevfel bin Muavije ed - Dejlija, koji mu re~e: “Oni su kao lisica u svom brlogu. Ako si nad brlogom, lisica je tvoja, a ako ga napusti{, ne}e ti nanijeti {tetu.” Tada Resulullah, a.s., shvativ{i zna~enje tih rije~i, odlu~i da se opsada podigne i da se vojska spremi. On pozva Omera bin el - Hattaba i re~e mu neka objavi ljudima: “Sutra, in{allah, kre}emo na put.” Muslimanima to te{ko pade, pa reko{e: “Mi idemo nazad, a nismo zauzeli Taif?” Resulullah, a.s., re~e: “Dobro, sutra }ete se boriti.” Sutradan su se borili, pa su mnogi zarobili rane, te Resulullah, a.s., re~e: “Sutra, in{allah, kre}emo na put”, pa se vojska obradova tome, spremi{e se i krenu{e, a Resulullah, a.s., slatko se nasmija njihovoj odluci. Kad su poodmakli od Taifa, Resulullah, a.s., obrati se muslimanima: “Recite: ‘Mi se vra}amo i u ime Allaha se kajemo. Njemu se klanjamo i Gospodaru na{em zahvaljujemo.’” Neko upita: “O Allahov Poslani~e, moli Allaha, d`.{., za pleme Sekif.” Resulullah, a.s., re~e: “Gospodaru moj, uputi Sekif na pravi put i uvedi ih u islam.”

RASPODJELA RA TNOG PLIJENA U EL - D@ARANU RATNOG Kad se Resulullah, a.s., vratio, nakon ukidanja opsade Taifa, svratio je u El - Dàran. Tu je proveo vi{e od deset dana ne dijele}i ratni plijen. @eljno je i{~ekivao ne bi li kod njega do{la delegacija plemena Hevazin koja bi eventualno izjavila svoje kajanje i àljenje, te da povrate ono {to su izgubili. Me|utim, niko od njih ne do|e , pa on odlu~i da po~ne s podjelom i time zadovolji nestrpljive plemenske vo|e i kurej{ijske ~asnike. Prvi koji su dobili svoj dio oni su ~ija je srca trebalo pridobiti. Oni su dobili bogat dio plijena. Resulullah, a.s.,


383

dao je Ebu - Sufjanu bin Harbu 40 oka srebra i 100 deva. Sufjan re~e: “A mom sinu Jezidu?” Pa i njemu dade isto toliko, a Sufjan re~e: “A Muaviji?” Resulullah, a.s., i za njega dade kao i za Jezida. Zatim dade Hakimu bin Huzamu 100 deva, a on ga upita da mu da jo{ toliko,pa mu ih dade. Safvanu bin Umejjetu dade 100 deva, jo{ 100 i jo{ 100. 668 El - Harisu bin el Harisu bin el - Kildeu dade 100 deva, a tako podijeli i svim poglavarima i kurej{ijskog i ostalih plemena. Ostalima podijeli: nekima po 50, nekima po 40, dok se ne pro~u svijetom da Muhammed, a.s., dijeli toliko da se ne boji da }e osiroma{iti. Kad su to vidjela arapska plemena, navali{e oko njega i svako je traìo pone{to za sebe. Toliko su se tiskali da su ga satjerali uz jedno drvo. U toj op}oj gu`vi s njega svuko{e njegov ogrta~, pa on povika: “Ljudi, vratite mi moj ogrta~, tako mi Stvoritelja, da imam bogatstvo tihamskih {uma 669, podijelio bih vam ga, a vi dobro znate da nisam {krtac, a nisam ni kukavica, ni laòv.” Poslije toga Resulullah, a.s., stade pokraj svoje deve, pa uze s njene grbe dlaku me|u prste i podiè je u vis, pa re~e: “O ljudi, tako mi Allaha, ja nemam ni{ta od va{eg plijena, ~ak ni koliko to, osim petine, a i ta petina }e se podijeliti na vas.” Nakon {to je podijelio dio onima ~ija srca je trebao pridobiti, Resulullah, a.s., naredi Zejdu bin Sabitu da pozove ostali svijet, te da svako dobije svoj dio od plijena. Jedan dio iznosio je po ~etiri deve i 40 ovaca svakom ~ovjeku. Jedan konjanik je imao 12 deva i 120 ovaca. Ovakva podjela zasnovana je na vrlo mudrom politi~kom potezu. Mnogo je onih koji istinu prihva}aju zbog svojih stomaka, a ne po svojim sposobnostima. Tako|er se stoka vabi pomo}u djeteline, stalno pruà svoj vrat, da bi dohvatila travu (hranu), i to ~ini sve dok ne do|e u svoju staju gdje ima mir. I jednoj vrsti ljudi potrebne su razli~ite vrste podstreka, ili razli~ite metode primamljivanja, dok ne do|u u stadij prisnosti sa imanom, da ga zavole i budu zbog toga sretni. 670

ENSARIJE ZAMJERILE RESULULLAHU, A.S. Takva metoda politi~kog rasu|ivanja nije odmah shva}ena od mnogih kategorija ljudi. Stoga su razli~ite pri~e i zamjerke po~ele kolati naokolo. Ensarije su bile jedna od kategorija tih ljudi koji su se osje}ali o{te}eni i zanemareni. Svi su bili uskra}eni bilo kakve dobiti ratnog plijena s Hunejna. Znamo dobro da su oni ti koji su u najteìm trenucima Hunejna bili uz Resulullaha, a.s., i borili se s njim, dok se bjeànje i povla~enje nije pretvorilo u napad i pobjedu. A sada oni gledaju kako ti bjegunci s bojnog polja nose pune ruke blaga, a oni ne dobi{e ama ba{ ni{ta. 671

384


Ibn - Ishak prenosi od Se’ida el - Hudrije koji kaè: “Kad je Resulullah, a.s., podijelio ono {to je podijelio Kurej{ijama i arapskim plemenima, a ensarije od toga nisu dobile ni{ta, oni se razljuti{e i po~e{e razli~ita ogovaranja i negodovanja. Jedan od njih re~e: ‘Tako mi Allaha, Resulullah, a.s., osigurao je svoj narod.’ Kod Resulullaha, a.s., do|e Sa’d bin Ubadet i re~e: ‘O Poslani~e, neke ensarije naljutile su se i rasrdile zbog takvog na~ina raspodjele ratnog plijena. Dao si svome narodu, pa si dao velike dijelove plijena arapskim plemenima, a u svemu tome nigdje nije bilo ensarija.’ Resulullah, a.s., upita: ‘A {ta si ti dobio Sa’de?’ On odgovori: ‘Ja sam kao i moj narod (ensarije).’ Resulullah, a.s., re~e: ‘Pozovi svoj narod u ovaj ogra|eni prostor.’ Sa’d ode i dovede ensarije na odre|eno mjesto. Utom do|o{e i neki ljudi od muhadìra, pa i njima dozvoli pristup. Do|o{e jo{ neki drugi ljudi, ali njih Sa’d sprije~i da u|u. Kad su se iskupili, Sa’d re~e: ‘Evo ljudi, ensarije se okupi{e.’ Resulullah, a.s., do|e, stade pred njih, zahvali se Allahu, hvalu ponovi, a potom re~e: ‘O ensarije, o ljudi, ~uo sam {ta ste pri~ali, vi se, dakle, naljutiste na mene? A zar niste ìvjeli u zabludi, pa vas je Allah uputio na pravi put? Bili ste siroma{ni, pa vas je Allah opskrbio. Je li to tako? I bili ste me|usobni neprijatelji, pa je Allah va{a srca pridobio i povezao, zar ne?’ Oni odgovori{e: ‘Da. Allah i Njegov Poslanik najpouzdaniji i najvredniji su.’ Zatim Resulullah, a.s., nastavi: ‘Ho}ete li mi dati odgovor, o ensarije, na jedno pitanje?’ ‘A {ta da ti odgovorimo, o Allahov Poslani~e, Allahu i Njegovom Poslaniku pripada milost i dobrota?’ ‘ Ako ho}ete, recite, a istinu }ete sigurno kazati; do{ao si kod nas kad su te drugi u la` utjerivali, a mi povjerovasmo u tvoju istinu. Do{ao si poraèn, a kod nas si postao pobjednik. Do{ao si protjeran, a mi smo te prihvatili i pomogli. Do{ao si siroma{an, a mi smo te potpomogli. Zar vam je te{ko, o ensarije, zbog toga {to sam podijelio ne{to od ovoga svijeta, dunjaluka, da bi odre|ene ljude u islam pridobio, a vas ostavio i predao va{em islamu. Biste li bili zadovoljni, o ensarije, da se ljudi razi|u sa svojim ovcama i devama, a vi se vratite sa svojim Resulullahom, a.s., svojim ku}ama? Tako mi Stvoritelja, da nije hid`re, bio bih i ja jedan od ensarija. Kad bi ovi ljudi krenuli na jednu stranu, a ensarije na drugu, ja bih krenuo za ensarijama. O moj Allahu, smiluj se ensarijama, sinovima ensarija i unucima ensarija.’ Ensarije zaplaka{e. Suze su obilato lile i kvasile njihove brade. Oni reko{e: ‘Zadovoljni smo Allahovim Poslanikom. Zadovoljni smo njegovom raspodjelom i na{im udjelom u tome.’ Resulullah, a.s., zavr{i i izi|e, a i oni izi|o{e.”


385

DOLAZAK DELEGACIJE PLEMENA HEV AZIN HEVAZIN Nakon razdjeljivanja ratnog plijena, kod Resulullaha, a.s., do|e pleme Hevazin koje je primilo islam. Bilo ih je 14. Njihov poglavar bio je Zuhejr bin Sard. S njima je stigao Ebu Berkam, amidà Resulullahov, a.s., po mlijeku. Hevazin zatraì{e od Resulullaha, a.s., da im udjeli ne{to plijena i zarobljenika. Oni mu se poàli{e na neima{tinu rije~ima na koje bi se svako srce saàlilo. Resulullah, a.s., na to re~e: “Ja imam samo ono {to vidite. Ja volim kad se istina govori. Da li su vam draì va{i sinovi i va{e ène od va{ih imetaka?” Oni reko{e: “Mi ni{ta ne smatramo ravnim porodici!” Resulullah, a.s., obrati im se: “Kad klanjate podne - namaz, ustanite i recite: ‘Mi traìmo da se za nas zauzme Resulullah, a.s., kod muslimana, a traìmo od muslimana da se za nas zauzmu kod Resulullaha, a.s., te da nam vrati na{e zarobljene stvari.’” Kad su klanjali podne - namaz, ustado{e i reko{e ono {to im je savjetovao Resulullah, a.s. Resulullah, a.s., progovori: “Ono {to pripada meni i Benu Abdul - Muttalibu, to je sada va{e, a pitat }u i druge da vam ne{to dadnu.” Tada reko{e muhadìri i ensarije: “Ono {to je na{e dajemo Resulullahu, a.s.” El - Akre’a bin Habis re~e: “Ja i Benu - Temim ne damo svoje.” Abbas bin Mirdas re~e: “I ja i Benu - Sulejm ne damo svoje”, a Benu - Sulejm dodado{e: “Mi {to imamo dajemo Resulullahu, a.s.” Tada Abbas bin Mirdas dodade: “Vi ste me nadja~ali.” Resulullah, a.s., re~e: “To pleme primilo je islam prije nego su do{li kod nas. Ja sam strpljivo ~ekao njihov dolazak prije podjele plijena, ali oni ne do|o{e odmah. U raspodjelu plijena u{li su i njihove zarobljene ène i djeca. Vi sada razmislite. Ko od vas ima nekog njihovog, pa èli dobrovoljno da ga vrati, evo prilike, a ko èli da zadrì svoje pravo nad zarobljenicima, neka ih opet vrati, ali on onda ima umjesto jednog dijela, {est dijelova od prvog plijena koji dobijemo.” Tada muslimani povika{e: “Dajemo Resulullahu, a.s., dobre volje ono {to smo dobili kao roblje.” Resulullah, a.s., re~e: “Mi ne znamo ko se od vas slaè s tim, a ko se ne slaè. Vratite se i neka nam va{i pretpostavljeni podnesu izvje{taj.” Svi su muslimani vratili ljudima Hevazina i ène i djecu i niko nije odbio osim Ujejna bin HIsna. On je dobio jednu staricu koju nije èlio vratiti nazad, ali ju je ipak vratio kad je vidio da su i svi ostali to u~inili. Resulullah, a.s., poklonio je svim zarobljenicima fino, bijelo, egipatsko platno.

386


UMRA I POVRA TAK U MEDINU POVRAT Kad je Resulullah, a.s., zavr{io raspodjelu ratnog plijena u El - Dà’ranu, rije{iv{i uz to mnoge probleme koji su iskrsnuli, opremi se za umru i s tom namjerom krenu iz El Dà’rana. U Meki je obavio umru, a poslije toga vrati se u Medinu. Na odlasku iz Meke, Resulullah, a.s., imenova u Meki Itaba bin Usejda za nadzornika. U Medinu se vratio 24. zul-kadeta, 8. g. H. Muhammed el - Gazalija kaè: “Kako je Allah pro{irio Resulullahove, a.s., mogu}nosti, od onih iz davnih i lo{ih vremena, do ovih kad mu je maknuo ve}inu problema sjajnom pobjedom u Meki? Kakve drasti~ne razlike za svega osam godina, od momenta kad je protjeran iz ovog ~asnog grada, pa do sada{nje posjete kao Allahov Poslanik i muslimanski poglavar. Iz Meke u Medinu do{ao je protjeran da traì za{titu i uto~i{te. Do{ao je kao stranac, usamljen, traè}i razmijevanje i dru{tvo. Stanovnici Medine pruì{e mu po~asti, za{titu i pomo}. Oni prihvati{e Allahovo svjetlo kojim ga je Allah, d`.{., obdario. Zbog Resulullaha, a.s., prekidali su stara neprijateljstva i uspostavljali primirja. A evo ga sada, poslije osam godina, ulazi u Medinu, grad koji ga je primio kao iseljenika, upla{enog i nesigurnog, ulazi po drugi put nose}i pobjedu oslobo|ene Meke, vode}i ponizne njene velikane, s pogaènim predislamskim obi~ajima, proslavljene islamom i opro{tene od prethodnih grijeha: ‘Ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio - pa Allah, uistinu, ne}e dopustiti, da propadne nagrada onima koji dobra djela ~ine.’” (12: 90) 673

POHODI I IZVIDNICE NAKON POVRA TKA S OSVOJENJA MEKE POVRATKA Nakon povratka sa ovog dugog i uspje{nog putovanja, Resulullah, a.s., ozvani~io je svoj boravak u Medini. Po dolasku u prijestonicu muslimana po~eo je obavljati svoje redovne poslove. Dolazile su mu delegacije i on ih je primao, a slao je svoje namjesnike i svoje misionare - daije, da tuma~e vjeru islam. Preostali nemuslimani u Medini, oni koji su se oholo pona{ali prema Allahovoj vjeri, koji su odbili da prihvate islam i da se povinuju realnom stanju kojem su svjedoci bili svi Arapi, odjednom su ostali ponièni i poraèni. Evo kratkog pregleda doga|aja u Medini nakon povratka Resulullaha, a.s.


387

POVJERENICI ZA PRIKUPLJANJE ZEKA TA I D@IZJE ZEKAT Resulullah, a.s., vratio se u Medinu krajem osme godine hid`retske. îm je nastupila 9. g. H., 1. muharema otpremi svoje povjerenike arapskim plemenima da prikupe zekat i dìzju. Evo spiska tih povjerenika: 1. Ujejene bin Hisn plemenu Benu - Temim 2. Jezid bin el - Husajn plemenu Eslem i Gaffar 3. Ubad bin Be{ir el - E{heli plemenu Sulejm i Muzejnet 4. Rafi’a bin Mekis plemenu Dùhejna 5. Amr bin el - As plemenu Benu - Fezzaret 6. Ed - Dahak bin Sufjan plemenu Benu - Kilab 7. Be{ir bin Sufjan plemenu Benu - Ka’b 8. Ibn el - Letebijje el - Ezdi plemenu Benu - Zubjan 9. El - Muhadìr bin Ebi - Umejje u San’a, a napade ga El - Esved el - Unsijj koji je bio u San’i 10. Zijad bin Lubejd Plemenu Hadramevt 11. Adij bin Hatim plemenu Tajj i Benu - Esed 12. Malik bin Nuvejre plemenu Benu - Hanzala 13. Ez - Zeberkan bin Bedr - dijelu plemena Benu - Sa’d 14. Kajs bin Asim - drugom dijelu plemena Benu - Sa’d 15. El - Ala bin el - Hadremij u Bahrejn 16. Aljia bin Ebi - Talib u Ned`ran (za dìzju i za sve ostale vrste zekata). Nisu svi ovi povjerenici poslani u mjesecu muharemu, 9. g. H. Neki od njih poslani su kasnije, nakon {to neka plemena primi{e islam. Uglavnom, ve}ina ih je poslana u muharemu, 9. g. H. To sve govori o velikom uspjehu {irenja vjere islama nakon primirja na El - Hudejbiji, a nakon osloba|anja Meke. U Allahovu vjeru ljudi su ulazili u skupinama.

VOJNO - IZVI\A^KI POHODI Kako god je bilo neophodno poslati povjerenike za prikupljanje zekata, tako je bilo potrebno nekoliko izvidni~kih pohoda i prepada za potpunu kontrolu op}e sigurnosti na podru~ju cijelog Arabijskog poluotoka. Evo nekoliko tih pohoda:

388


1. Ujejne bin Hisn el - Fezzari krenu u mjesecu muharemu, 9. g. H. na pleme Benu - Temim s 50 konjanika. U toj trupi nije bilo ni jednog muhadìra, a ni ensarije. Razlog je bio {to je pleme Benu - Temim osmjelilo neka arapska plemena, zabranjuju}i im da daju zekat. Ujejne je putovao po no}i, a skrivao se po danu sa svojom konjicom. Potom ih je iznenadio u pustinji, pa je narod Benu - Temima bjeào glavom bez obzira. Ujejne zarobi jedanaest mu{karaca, dvadeset i jednu ènu i tridesetero djece. To roblje povede u Medinu. Smjestio ih je u ku}u Remle, k}erke El - Harisa. U Medinu stiè deset poglavara plemena Temim i do|o{e pred vrata Resulullaha, a.s., pa reko{e: “O Muhammede, izi|i pred nas!” Resulullah, a.s., izi|e, a oni se po~e{e prijateljski odnositi prema njemu. Porazgovarali su s njim, a i on s njima. Zatim je Resulullah, a.s., oti{ao da klanja podne - namaz. Nakon namaza sjeo je u dvori{te mesdìda, a i oni su sjeli. Zatim su izrazili èlju da se nadme}u s muslimanima u hvalisavosti i gordosti. Predloì{e svog govornika - retorika, Atarida bin Hadìba koji odrà veoma rje~it govor. Resulullah, a.s., naredi Sabitu bin Kajsu bin [emmasu (koji je drào hutbe), pa im odgovori jo{ rje~itijim govorom, kao odgovor njihovom govorniku. Poglavari Temima ponudi{e pjesnika Ez - Zeberkanija bin Bedra pa izrecitira stihove hvalospjeva. Njemu odgovori islamski pjesnik Hassan bin Sabit pjesni~kim nadahnu}em bez prethodne pripreme.Kad zavr{i{e oba govornika i oba pjesnika 674, Akre’ bin el - Habis re~e: “Resulullahov, a.s., govornik - hatib bolji je od na{eg, a i njegov pjesnik bolji je od na{eg pjesnika. Njihovi glasovi ja~i su od na{ih, njihov nivo izraàvanja vi{i je od na{eg.” Oni zatim primi{e islam, a Resulullah, a.s., potvrdi im i pohvali ih dodjeljuju}i im priznanje. Zatim im muslimani vrati{e njihove ène i djecu. 675 2. Kutbet bin Amir predvodio je ~etu na dio plemena His’am u blizini Turbeta, u saferu, 9. g. H. Kutbet je poveo dvadeset ljudi sa deset deva koje su naizmjeni~no jahali, pa izvr{i napad. Buknula je èstoka bitka, te je na obje strane bilo mnogo ranjenih. Kutbe je bio ubijen s jo{ nekima, a muslimani se vrati{e u Medinu vode}i plijen, ène, djecu i stoku. 3. Ed - Dahhak bin Sufjan el - Kulabij krenu na Benu - Kilab, u mjesecu rebiul-evelu, 9. g. H. Resulullah, a.s., posla ovu ~etu ljudi da pozovu Benu - Kilab u islam. Oni odbi{e i napado{e èstoko muslimane, koji ih pobijedi{e. Ubili su samo jednog njihovog ~ovjeka. 4. Alkamet bin Mudèzzez krenu na obalu Dìde, mjeseca rebiul - ahira, 9. g. H., na ~elu 300 ljudi. Resulullah, a.s., poslao je Alkameta na Abesince, koji su se bili okupili u okolini Dìde da bi gusarili Mekalije. Alkamet doplovi do obale, a oni kad ~u{e za dolazak muslimana na njih, pobjego{e. 676 5. Alija bin Ebi - Talib po{ao je na ~elu 50 konjanika i 100 jaha~a deva. Nosio je crnu i bijelu zastavu. Napali su naselje Hatim u zoru jednog jutra mjeseca rebiul-evela, 9. g. H. Poru{ili su kip “El - Kales” i napunili ruke robljem, blagom i stokom.


389

Me|u zarobljenicima bila je sestra Adija bin hatima. Adij pobjeè u [am. Muslimani u riznici kipa El - Kalesa na|o{e tri sablje i tri oklopa. Na putu za Medinu podijeli{e ratni plijen, nakon {to izdvoji{e dio za Resulullaha, a.s. Tako|er nisu dijelili imovinu Hatimove porodice. Kad su se vratili u Medinu, sestra Adija bin Hatima preklinjala je Resulullaha, a.s., vi~u}i: “O Allahov Poslani~e, brat me napustio, a nemam ni oca, ja sam sijeda starica. Nemam nikoga da mi hizmet u~ini (da radi oko mene), za{titi me, Allah tebe za{titio!” Resulullah, a.s., upita: “Ko ti je brat?” “Adij bin Hatim.” Resulullah, a.s., re~e: “Onaj {to je pobjegao od Allaha i Njegovog Poslanika?” Resulullah, a.s., to re~e i ode. Kad osvanu, sutradan, ona ponovi iste rije~i, a Resulullah, a.s., joj isto odgovori. Prekosutra, ona opet zatraì od Resulullaha, a.s., isto {to i ju~er i preju~er. Resulullah, a.s., joj napokon dade garanciju. Pored Resulullaha, a.s., sjedio je neki ~ovjek - mo`da Alija, r.a., pa joj re~e: “Moli ga da ti da ‘humlan’.” (humlan je poklon gostu, naj~e{}e konj i sl.) Ona zamoli Resulullaha, a.s., i on joj dade. Nakon toga, sestra Adija bin Hatima otputova za svojim bratom u [am. Kad ga je na{la, ispri~a mu za Resulullaha, a.s., govore}i: “U~inio je za mene ono {to ne bi ni tvoj otac u~inio. Treba da ode{ kod njega ili milom ili silom.” Brat je poslu{a i krene Resulullahu, a.s., bez garancije i bez ikakve druge preporuke. îm stiè u Medinu, odvedo{e ga Resulullahu, a.s. Kad sjede pred Resulullaha, a.s., Resulullah, a.s., zahvali Allahu, i ponovi hvalu, a zatim ga upita: “Zbog ~ega si pobjegao? Da li si pobjegao da ne bi rekao: ‘Nema drugog boga osim Allaha’?... A da li ti zna{ nekog drugog boga osim Allaha?” On odgovori: “Ne.” Resulullah, a.s., nastavio je govoriti s njim, pa ga upita: “Izgleda da si pobjegao da ne bi rekao: ‘Allah je najve}i!’ A da li ti zna{ nekoga da je ve}i od Allaha?” On odgovori: “Ne.” Resulullah, a.s., re~e: “Zaista su jevreji protiv sebe izazvali Allahovu srd`bu, a kr{}ani su zalutali.” On re~e: “Ja sam pravovjerni musliman.” Resulullahovo, a.s., lice razvedri se i naredi mu da se smjesti kod jednog ensarije. Adij bin Hatim je svakog jutra i svake ve~eri dolazio kod Resulullaha, a.s. 677 U Ibn Ishakovom predanju stoji da je Resulullah, a.s., kada ga je posadio preda se u svojoj ku}i, rekao: “Ih, o Adij bin Hatime, da ti nisi Rekusija (kr{ansko - sa’bejske sekte)?” On re~e: “Da.” Resulullah, a.s., upita ga: “Zar nisi uzimao ~etvrtinu plijena svoga naroda?” “Jesam!”, odgovori. Resulullah, a.s., re~e mu: “Ali, to ti ne dozvoljava tvoja kr{}anska vjera.” On re~e: “Rekoh, tako je. Tako mi Allaha. Tada sam se uvjerio da je on Poslanik,jer zna ono {to drugi ne znaju.” 678 U predanju od Ahmeda , r.a., stoji da je Resulullah, a.s., rekao: “O Adij, primi islam, bit }e{ spasen.” “Ja mu odgovorih: ‘I ja sam pripadnik Boìje vjere.’” Resulullah, a.s., re~e mu: “Ja vi{e poznajem tvoju vjeru nego ti.” A ja mu odgovorih: “Ti da zna{ bolje moju vjeru od

390


mene?” On odgovori: “Da. A zar ti nisi pripadnik Rekusija, i ti jede{ ~etvrtinu plijena va{eeg, zar ne?” Odgovorih: “Da, tako je.” Resulullah, a.s., re~e: “A to ti ne dozvoljava kr{}anska vjera.” Resulullah, a.s., re~e: “On odmah prihvati islam i bio je skru{en musliman.” 679 Buharija, r.a., prenosi od Adija bin Hatima da je rekao: “Kad sam bio kod Resulullaha, a.s., kod njega do|e neki ~ovjek pa mu se poàli na svoje siroma{tvo. Zatim mu do|e drugi ~ovjek, pa se poàli da je oplja~kan na putu. Tada Resulullah, a.s., re~e: ‘O Adij, jesi li bio u Hiri (mjesto u Iraku)? Ako poìvi{, vidjet }e{ da iz Hire idu ène u nosiljkama na devama u Meku da obave had`. One se ne}e bojati nikoga osim Allaha, d`.{. Ako poìvi{ duè, do~ekat }e{ da se otvore riznice Kisre Perzijskog. A ako jo{ poìvi{, do~ekat }e{ da ljudi imaju pune ruke blaga; zlata ili srebra, ali ga nemaju kome dati’”, a pri kraju hadisa Adij re~e: “Ja do~ekah da vidim karavane s nosiljkama za ène kako putuju iz Hire u Meku na had`, i nikoga se ne pla{e osim Allaha, d`.{., a u~estvovao sam li~no u otvaranju riznica Kisre bin Hermeza, a ako vi poìvite, do~ekat }ete ono {to je rekao Resulullah, a.s., Ebu el - Kasimu: ‘Bit }e pune {ake blaga...’” 680


BITKA NA TEBUKU (Redèp, 9. g. H.) Bitka za Meku bila je odlu~uju}a bitka koja je definitivno napravila razliku izme|u dobra i zla. Poslije nje nije vi{e bilo prostora za dvoumljenje i sumnju. Stoga su se tokovi historije sasvim promijenili. Ljudi su u skupinama primali islam, kako smo vidjeli u prethodnom poglavlju prema broju muslimana, a {to }emo tek vidjeti na Oprosnom hadù. Nestalo je unutra{njih dràvnih problema i prestale su sve nesuglasice. Muslimani su odahnuli zbog spoznaje vjerskog u~enja i Allahovih propisa. Vjera islam cvjetala je.

UZROK BITKE NA TEBUKU Postojala je jo{ jedna svjetska sila koja je oponirala islam bez opravdanog razloga. Bila je to Bizantija - najve}a vojna sila na zemaljskom licu toga doba. Ranije smo saznali da je po~etak nesuglasica izazvan ubistvom Resulullahovog izaslanika El - Harisa bin Umejra el - Ezdija od ruku [erhabila bin Amra el - Gassanije, kada je izaslanik nosio Resulullahovo pismo velikodostojniku Basre u kojem ga poziva u islam. Resulullah je, da bi osvetio El - Harisa, poslao vojsku, na ~elu koje je bio Zejd bin Harise, i dvije su vojske imale èstok okr{aj na Muti. Resulullah, a.s., tom prilikom nije uspio dobiti osvetu od tih besramnih silnika, izuzev {to je muslimanska vojska stekla visoku reputaciju u o~ima javnosti, i arapske i strane. Car Heraklije nije nikako mogao zaboraviti sukob na Muti koji je proslavio muslimane, kao i èlju mnogih arapskih plemena kasnije, da se oslobode bizantijske vlasti i steknu slobodu. Ta arapska plemena imala su naklonost prema muslimanima. To je izazvalo opasnost i nestabilnost na granici bizantijske dràve. Stoga je car vidio jedini izlaz u porazu muslimana, prije nego oni postanu sila koju ne}e mo}i pokoriti, a posebno prije nego se arapske pokrajine dignu protiv bizantijske vlasti. Car je ~itavu godinu razmi{ljao kako da pripremi vojsku koja }e uni{titi muslimane. On je pored Bizantinaca pripremao i arapska plemena koja su bila pod njegovom vla{}u, posebno Gassanije.

392


VIJEST O PRIPREMI BIZANTIJSKE I GASANIJSKE VOJSKE Vijesti su pristizale u Medinu da se sprema bizantijska vojska na te{ku i odlu~uju}u bitku protiv muslimana. Muslimane je hvatao strah. Na svaki glas i svaki {um koji bi ~uli, pomi{ljali bi da ih opkoljavaju Bizantinci. To se naro~ito vidi iz doga|aja koji se desio Omer ibn el Hattabu, r.a. Resulullah, a.s., dao je zakletvu da se ne}e pribliìti svojim ènama mjesec dana u toj devetoj godini hid`retskoj. Resulullah, a.s., odvojio se od svojih èna i nije s njima imao bra~ni odnos. Povukao se u svoj doksat. Ni ashabi nisu znali u po~etku o ~emu se radi, pa su pomislili da je Resulullah, a.s., dao razvod braka svojim ènama. Bili su zabrinuti, tu`ni, o~ajni. Omer ibn el - Hattab, r.a., pripovijeda u vezi s tim: Imao sam jednog prijatelja ensariju. Bili smo vjerni drugovi. Ako sam ja bio na putu, on bi prikupljao novosti, pa bi me po povratku odmah informirao. A kada bi on bio odsutan, to sam ja ~inio za njega. (Obojica su stanovali na padini Medine, pa su naizmjeni~no i{li kod Resulullaha, a.s.) Obojica smo se bojali nekog gasanijskog vladara, za kojeg se pri~alo da }e udariti na Medinu. Stalno smo slu{ali pri~e o njemu. Jedanput zakuca moj prijatelj meni na vrata vi~u}i: Otvori, otvori! Rekoh: Da nije do{ao neprijatelj - Gasanija? On re~e: Ne{to gore od toga! Resulullah, a.s., odvojio se od svojih èna! (hadis) 681 U drugoj verziji ovog hadisa stoji da je Omer, r.a., rekao: Mi smo ~esto razgovarali o Gasanijama i njihovoj namjeri da nas napadnu. Moj prijatelj si|e jednog dana u Medinu - bio je njegov red da ide kod Resulullaha, a.s. Nave~er se vrati pa zalupa na moja vrata i re~e: Spava{ li? Ja sko~ih iznenada i iza|oh pred njega. On re~e: Dogodila se velika stvar. Upitah: [ta to? Da nisu stigle Gasanije? On re~e: Ne, ve} ne{to gore i teè: Resulullah je dao rastavu braka svojim ènama! (hadis) 682 To ukazuje na opasnost situacije s kojom su se muslimani morali suo~iti, a {to je vezano za bizantijsku vojsku. Tu se ubraja i ponovno nastojanje munafika (licemjera) da razore muslimansko jedinstvo. Naime, iako su licemjeri bili ubje|eni u veliki uspjeh Resulullaha, a.s., na svim ìvotnim podru~jima i da on ne strepi ni od kakvog zemaljskog vladara, ve} u ime Allaha, d`.{., sklanja s puta svakoga onoga koji mu se isprije~i, dakle i pored toga neprestano su èljeli da provedu u djelo svoje zle i pokvarene namjere prema islamu i muslimanima. Smatraju}i da bi se njihove nade mogle ubrzo ostvariti, osnova{e gnijezdo za kovanje spletki i zavjera. Ta jazbina bila je naizgled kao mesdìd, a u stvari je bio mesdìd sljepila i tmine, osnovan na temelju nevjerstva. Cilj je bio napraviti razdor me|u muslimanima i pomo}i


onima koji ratuju protiv Allaha i Njegovog Poslanika. Oni (licemjeri - petokolona{i) ponudi{e Resulullau, a.s., da klanja u njihovom mesdìdu. Cilj im je bio da time obmanu prave vjernike, da ne bi doku~ili pravu zada}u ovog mesdìda i {ta se u njemu doga|a. Na taj na~in bi to mogla biti sigurna jazbina za njih same i njihove saveznike iz inostranstva. Resulullah, a.s., odloìo je posjetu ovome mesdìdu i klanjanje namaza u njemu do povratka iz bitke. Trenutno je bio veoma zauzet oko priprema za bitku. Stoga im je propao plan. Allah, d`.{., razotkrio ih je, pa je Resulullah, a.s., naredio da se nakon povratka iz bitke sru{i taj mesdìd, umjesto da klanja u njemu. (Mesdìd dirar)

SPECIJALNE VIJESTI O PRIPREMAMA BIZANTINACA I GASANIJA ZA RAT Situacija je bila te{ka, a te{ke su bile i vijesti s kojima su se muslimani susretali pri dolasku Nabatejaca, koji su iz [ama u Medinu donosili na prodaju zejtin. Oni su pri~ali kako je Heraklije spremio ogromnu vojsku od ~etrdeset hiljada boraca, pod vo|stvom jednog od najboljih bizantijskih vojskovo|a. Uz to je pridobio plemena Laham i Dìzam, te da }e krenuti iz Belhe. Eto tako se pred muslimane isprije~ila velika opasnost.

POGOR[ANJE OPASNE SITUACIJE Situacija je bila opasnija nego se moglo zamisliti, jer su ova zbivanja padala u vrijeme èstokih ljetnih dana, velike su{e i svih tegoba koje nude pustinja i njeni putevi. A vo}e rodilo, mami boravak, lje{karenje i odmor u hladu slatkih plodova. A mrzili su letargiju u kojoj se nalaze. Pored svega toga razdaljina koju trebaju pre}i velika je, a put teàk i neutaban.

RESULULLAH, A.S., DONOSI ODLUKU O BORBI PROTIV BIZANTA Resulullah, a.s., promatrao je sve okolnosti i sva doga|anja preciznije i mudrije nego ostali. Smatrao je da ne bi bilo pametno odugovla~iti i lijeniti se s pokretom na Bizantijce, pogotovo u ovakvim uslovima. Ne bi bilo mudro pustiti toga neprijatelja da tumara predjelima pod islamskom upravom i da do|e blizu Medine. Bilo bi to pogubno za islamsku vjeru, za vojni ugled muslimana. Izgleda da je dàhilijet ili vjersko neznanje, koje je bilo na izdisaju

394


poslije Bitke na Hunejnu, poku{avalo ponovo da oìvi. U tome su im zdu{no pomagali medinski licemjeri, koji su kontaktirali sa sjevernim neprijateljem preko Ebu - Amira El Fasika, i koji su htjeli da muslimanima zabiju no` u le|a dok ihBizantinci budu napadali. Time bi propali veliki trud i muke koje su uloìli Resulullah, a.s., i njegovi ashabi u {irenje islama. Ujedno bi izgubili te{ko ste~ena materijalna bogatstva do kojih su do{li nakon neprekidnih, dugih i te{kih ratova. Sve je to Resulullah, a.s., veoma dobro znao, i stoga je i donio ovu presudnu odluku o borbi protiv Bizanta, i to na granici, prije nego zagaze na islamsko tlo.

NAREDBA O VOJNOJ SPREMNOSTI MUSLIMANSKIH BORACA Kada je Resulullah, a.s., prou~io situaciju i donio zaklju~ak o pokretu, naredi ashabima da se skupe i spreme. Otposla Kurej{ijama i arapskim plemenima poziv da se skupe i spreme. Resulullah, a.s., bi, kada je htio i}i u borbu, rijetko kad obznanio pravi pravac kretanja, ali, s obzirom na ozbiljnost situacije i izvanredno te{ke okolnosti, on obznani svima da predstoji sukob s Bizantijom. Svima naredi da shvate naredbu ozbiljno i da se najbolje pripreme. Podsticao ih je na dìhad. Allah, d`.{., objavi Poslaniku, a.s., odlomak sure El Beraat, nazvane imenom Et - Tevba - u prijevodu Pokajanje. (9) Allah, d`.{., obznanjuje borbu, podsti~e na obra~un. Resulullah, a.s., zatraì da ne àle utro{iti novac i imetak za opremu, jer je to utro{ak na Allahovom putu.

MUSLIMANI SE TAKMIÊ KO ]E SE BOLJE SPREMITI ZA BITKU îm su muslimani ~uli Resulullahov, a.s., poziv u borbu protiv Bizanta, pohita{e da se odazovu, veoma brzo i veoma ozbiljno, i da se spreme {to je mogu}e brè. Vojska plemena slijevala se u Medinu sa svih strana. Niko od muslimana nije odbio da u~estvuje u tom velikom pohodu, osim licemjera i tri osobe. âk su i siromasi dolazili kod Resulullaha, a.s., traè}i da im da jahalice, da i oni idu u borbu. On im odgovori, kako Kuran kaè: Ne mogu na}i za vas ìvotinje za jahanje, pa su se vratili suznih o~iju, tu`ni {to ne mogu da ih kupe. (9:92) Kako su se muslimani natjecali u tro{enju imetka i davanju zekata za borbu, u isto vrijeme Osman bin Affan bio je spreman da putuje u [am s dvjesta natovarenih i dobro opremljenih deva i dvjesta oka srebra. On do|e kod Resulullaha, a.s., i pokloni mu sve to, a zatim dade jo{ stotinu deva s cijelom opremom i hiljadu dinara, koje istrese Resulullahu, a.s., u krilo. Resulullah ih je preturao po krilu govore}i: Osmanu ne}e od danas ni{ta


nauditi, ma {ta uradio. 683 Poslije toga Osman, r.a., donese jo{, pa jo{ od svog imetka. Njegov poklon (sadaka, zekat) dostigao je broj od devet stotina deva i stotinu konja, osim novca. Utom do|e Abdurrahman ibn Avf s dvjesta oka srebra. Ebu - Bekr dade sav imetak za tu bitku i ne ostavi svojoj porodici ni{ta vi{e osim Allaha, d`.{., i Resulullaha, a.s. Vrijednost njegovog imetka bila je ~etiri hiljade drahmi. Ebu - Bekr, r.a., bio je ujedno i prvi ~ovjek koji je dao svoj prilog borbi. Omer, r.a., dade pola svog imetka. Abbas donese veoma mnogo od onoga {to je imao. Zatim do|o{e: Talha i Sad ibn Ubadet, te Muhammed ibn Meslema, i svi doneso{e dosta. Asim bin Adij donese devedeset (viskova) - mjera datula. Ljudi su se smjenjivali, jedan za drugim donosili su koliko je ko imao i mogao. Bilo je i onih koji su darovali pregr{t ili dvije hurmi jer nisu imali vi{e od toga. @ene su skidale sa sebe ogrlice, narukvice, min|u{e i prstenje, onoliko koliko je koja mogla. Niko nije stisnuo {ake i niko nije {krtario svojim imetkom, osim licemjera. One koji vjernike ogovaraju zato {to zekat daju, a rugaju se i onima koji ih s mukom daju - Allah }e kazniti za izrugivanje njihovo i njih ~eka patnja nesnosna. (9:79).

ISLAMSKA VOJSKA KRE]E NA TEBUK Nakon {to se muslimanska vojska dobro opremi, Resulullah, a.s., postavi u Medini Muhammed bin Meslemu - ensariju za zamjenika, dok se ne vrati iz bitke. Neki misle da je u Medini ostavio za zamjenika Sebbaa bin Urfetata. Kao staratelja svojoj porodici postavio je Aliju bin Ebi - Taliba, r.a., i naredi mu da boravi kod njih. Aliji, r.a., po~e{e prigovarati licemjeri, te on sustiè Resulullaha, a.s., koji mu ponovo naredi da se vrati u Medinu, i re~e mu: A zar nisi zadovoljan da bude{ prema meni, kao {to je bio Harun u odnosu na Musaa, samo {to poslije mene nema vi{e poslanika. Resulullah, a.s., je s vojskom krenuo na sjever, put Tebuka. Vojska je bila ogromna. Brojala je trideset hiljada boraca. Nikada do tada nisu krenuli nigdje u boj u ve}em broju. Ipak, i pored velikih priprema koje su obavljane za put, tolika vojska nije imala dovoljno opreme. Na jednoj devi smjenjivalo se osamnaest ljudi. Neki su se usput hranili li{}em s drve}a, pa su im usne natekle, te su bili prinu|eni da kolju deve i pored malog broja za jahanje. Pili su vodu iz njihovih grba i tako odràvali ìvot. Stoga se ova muslimanska vojska nazivala Dèj{ul - Usre - Siroma{na vojska. Muslimanska vojska pro{la je na svom putu za Tebuk pokraj El - Hid`ra, domovine izumrlog naroda Semud, koji je stijene u dolini Vadi - l - Kura klesao. Vojska je na svom putu pila vodu iz devinih grba~a 684, pa kad ugleda{e dolinu, u kojoj ima vode, ljudi se obradova{e,

396


ali im Resulullah, a.s., re~e: Ne pijte vodu iz ovih bunara, i ne uzimajte tom vodom abdest za namaz. Ako ste tom vodom zamijesili hranu, dajte je devama i ne jedite ni{ta od toga. A naredi im da se napiju vode iz bunara na kojem se povremeno napajala deva Saliha Pejgambera, a.s. Buharija i Muslim navode u hadisu Ibn - Omera da je rekao: Kad je Resulullah, a.s., prolazio pokraj El - Hid`ra upozorio je muslimane rije~ima: Ne ulazite u naselje onih, koji su sebe upropastili, da vas ne sna|e ono {to je njih zadesilo. A ako u|ete, zaàlit }ete. Resulullah, a.s., umota glavu i pretr~a ovu dolinu na svojoj jahalici. 685 @e| je bivala sve ja~a. Put je bio dug i iscrpljuju}i.Vojska se poàli Resulullahu, a.s., a on zamoli Allaha, d`.{., pa On posla ki{u. Vojska se napi, rashladi i opskrbi za put. Kad se Resulullah, a.s., pribliì Tebuku, re~e: Sutra }ete, ako Allah da, sti}i na vodu Tebuka. Na tu vodu ne}ete sti}i prije nego {to Sunce malo odsko~i (Duha). Ako neko do|e prije, neka se ne doti~e vode dok ja ne do|em. Muaz, r.a., pripovijeda: Kad smo stigli do vode ve} su nas dva ~ovjeka pretekla. Izvor je gotovo bio presu{io. Resulullah, a.s., upita ih: Da li ste dohvatili i{ta od ove vode? Oni odgovori{e: Da. On im tada ne{to re~e. Resulullah, a.s., potom se umi i opra ruke, pa opet ponovi crpljenje, a onda voda obilato pote~e i ljudi se napi{e. Resulullah, a.s., potom re~e: Ubrzo }e{, o Muaze, ako poìvi{, ovdje gledati plodne vrtove... 686 Na putu za Tebuk, ili na samom Tebuku, ovisno kako koje predanje prenosi, Resulullah, a.s., rekao je: Ve~eras }e zapuhati jak vjetar. Neka se ne diè niko od vas. Ko ima devu, neka je dobro priveè. I zaista, zapuha jak vjetar, a jedan od ljudi ustade i vjetar ga odnese. Njegovo tijelo na|eno je na brdu Tajju. 687 Resulullah, a.s., je na putu uvijek spajao klanjanje podne - namaza s ikindija - namazom, u vrijeme ikindije ili podneva, a tako|er i ak{am s jacijom u vrijeme ak{ama ili jacije.

MUSLIMANSKA VOJSKA NA TEBUKU Muslimanska vojska stigla je na Tebuk i tu se ulogorila, spremna da do~eka neprijatelja. Resulullah, a.s., ustao je da odrì govor vojsci. Taj veoma saèt i slikovit govor obuhva}ao je sve {to je trebalo re}i u tom momentu. Govorio je o vrednotama ovoga i onoga svijeta, upozorio je i opomenuo. Zaprijetio je i obradovao ih. Sve u svemu, podigao im je borbeni duh, dao im podstreka. Ukazao im je da se sve njihove patnje, oskudica, glad i è|, koje su pretrpjeli na putu, ubrajaju u dobro~instvo. [to se ti~e Bizantinaca i njihovih vladara, ~im su ~uli za dolazak Resulullaha, a.s., s ogromnom vojskom, obuzeo ih je silan strah. Nisu se smjeli usuditi na pokret i susret s njim. Razi|o{e se i raspusti{e vojsku unutar svojih granica. To je bila, po muslimane, daleko bolja


vijest nego {to su o~ekivali. Ta vijest djelovala je i na pove}anje ugleda i ~asti muslimanske vojske van granica Arabije, kao i unutar same zemlje. Muslimani steko{e veliku vojnu prednost i veliki vojni uspjeh, do kojeg mo`da ne bi do{li da je izbio oruàni sukob dviju strana. Kad je okon~an problem Tebuka, kod Resulullaha, a.s., do|e Juhannet bin Rubet, velikodostojnik lle, pa se izmiri s Resulullahom, a.s., i pristade da dadne dìzju. Tako|er do|o{e stanovnici Dèrbe i Ezruha, te i oni dado{e dìzju. Resulullah, a.s., napisa im pisma kojima im garantira primirje. Velikodostojnik lle napisa: Bismillahir - rahmanir - rahim To je garancija od Allaha i Muhammeda, Pejgambera i Allahovog Poslanika, Juhanetu bin Rubetu i stanovnicima lle. Slobodni su da se kre}u kopnom i morem. Oni imaju ugovor od Allaha i Muhammeda - poslanika, kao i oni koji su s njima od stanovnika [ama i stanovnika obale Crvenog mora. Ko od njih izazove kr{enje ugovora, i on i imetak podlijeù odmazdi. Bit }e dobro onima koji se drè ugovora. Niko ne smije zabraniti vodu drugome, a niti put, bilo kopnom ili morem. Resulullah, a.s., otposla Halida bin el - Velida kod Ukejdira, poglavara Devemetul Dèndela, s ~etiri stotine i dvadeset konjanika. Resulullah, a.s., re~e Halidu: Zate}i }e{ ga, kako lovi divlja goveda. Halid ode, pa kad bi blizu njegove zemlje, pred njega iza|e gove~e koje se uputi vratima Ukejdirovog dvorca. Rogovima je strugalo po vratima. Ukejdir iza|e da ga ulovi. Vani je bila mjese~ina. Halid uhvati Ukejdira na prevaru i odvede ga pred Resulullaha, a.s. Resulullah, a.s., pokloni mu ìvot i uspostavi s njim primirje, pod uvjetom da dade hiljadu deva, osamsto grla (stoke), ~etirsto oklopa, ~etiri stotine kopalja, i odredi mu dìzju. Postavi ga zajedno s Juhanetom da upravlja Devmetom, Tebukom, llom i Tejmom. Arapska plemena koja su radila za interes Bizanta, shvatila su i bila kona~no ubije|ena, da je pro{lo vrijeme kada su se mogla osloniti na svoje velikodostojnike Bizanta, pa se okrenu{e prema muslimanima. Tim putem pro{iri{e se granice islamske dràve, koje su sada direktno grani~ile s Bizantijom. Bizantijski namjesnici mogli su o~ekivati svoju skoru propast.

398


POVRATAK U MEDINU Muslimanska vojska vratila se u Medinu slavljeni~ki i pobjedni~ki raspoloèna. Nisu imali na putu nikakvih neugodnosti, a Allah, d`.{., za{titio ih je od borbe. U blizini Akabe, na putu za Medinu, dvanaest licemjera poku{a{e da ubiju Resulullaha, a.s. Resulullah, a.s., prolazio je Akabom na devi, a Ammar i Huzejfe bin Jeman i{li su pokraj njega i vodili devu za uzde. Muslimani su kora~ali dolinom, svako sa svojim mislima. Ti munafici (licemjeri) iskoristi{e trenutke njihove opu{tenosti, pa se privuko{e Resulullahu, a.s. On ~u iza sebe neke glasove. Kad se okrenuo, vidio je da su ga uhodili. Posla Huzejfeta da udari njihove deve po vratu kukom koju je imao uza se. Allah, d`.{., prestra{i ih, pa pobjego{e do svoje licemjerne druìne. Resulullah, a.s., saop}i njihova imena, kao i njihovu namjeru koju su htjeli provesti u djelo. Allah je Poslanika obavijestio, a Huzejfe je znao za taj doga|aj, pa je dobio nadimak, Vlasnik Poslanikove tajne. O tom doga|aju Allah, d`.{., kaè u Kuranu: Htjeli su da u~ine ono {to nisu uspjeli. (9:74:) Kada je Resulullah,a.s., ugledao iz daleka obrise Medine, re~e: To je zemlja, ovo je Uhud, planina koja nas voli i koju mi volimo. Svijet u Medini saznade za dolazak Resulullaha, a.s. @ene i djeca iza|o{e da do~ekaju muslimansku vojsku srda~no i veselo. 688 Pjevali su istu pjesmu kao kada je Resulullah, a.s., prvi puta dolazio u Medinu. Mladi mjesec nas obasja od senijetu - l - Vedai... Resulullah, a.s., krenuo je na Tebuk u mjesecu redèpu, a vratio se u ramazanu. Na putu, i na Tebuku, proveo je pedeset dana, od toga dvadeset na Tebuku, a ostalo na putu u odlasku i povratku. To je ujedno bila, i posljednja bitka u kojoj je u~estvovao Resulullah, a.s.

KO IZ MEDINE NIJE I[AO NA TEBUK? Pohod na Tebuk imao je, zbog svoje specifi~nosti, i poseban status kod Uzvi{enog Allaha, d`.{., koji su dobili vjernici za razliku od drugih. Allah, d`.{., je stoga bio uporan u ovakvim situacijama, pa kaè: Allah ne}e vjernike s licemjerima izmije{ane ostaviti, ve} }e lo{e od dobrih odvojiti. (3:179) Svako ko je bio iskreni vjernik, krenuo je u ovu bitku. Odustajanje i neu~estvovanje u toj bitki zna~ilo je vrhunac licemjera (nifaka). Kad bi se u Medini saznalo da neko ne}e i}i na Tebuk, saop}ili bi njegovo ime Resulullahu, a.s., a on bi rekao: Pustite ga, ako u njemu ima


nekog dobra (hajra), Allah }e ga priklju~iti vama, a ako je druga~ije, onda vas je Allah sa~uvao njegovog dru{tva. U Medini su nakon toga ostali muslimani koji su imali opravdan razlog, a i oni licemjeri koji su lagali Allahu, d`.{., i Njegovom Poslaniku, a.s. Ti licemjeri traìli su da ostanu jer su izmislili la`ni razlog, a bilo je i onih koji su ostali, a da nisu ni dozvolu od Resulullaha, a.s., traìli. Istina, bila su i tri vjernika, prava, iskrena, koji su ostali u Medini bez nekog opravdanog razloga. Njih je Allah, d`.{., stavio na ku{nju, a nakon toga oprostio im je. Kad je Resulullah, a.s., u{ao u Medinu, prvo je oti{ao u mesdìd i tu klanjao dva rekata. Zatim je sjeo me|u ljude, a licemjeri, njih ne{to preko osamdeset ljudi 689 do|o{e da se ispri~aju s razli~itim vrstama opravdanja, neprestano se zaklinju}i da nisu zbog ovoga ili onoga mogli krenuti. Resulullah, a.s., primi njihovo javno izvinjenje, prihvati i oprosti im, a Allahu je prepustio ono {to je u njihovim srcima. Ko su trojica vjernika, iskrenih i pravih, a ostali su u Medini? U Medini ostado{e Kab bin Malik, Meraret bin er - Rebia i Hilal bin Umejje. Oni su priznali Resulullahu, a.s., istinu. Me|utim, njima Resulullah, a.s., nije oprostio, ve} naredi ashabima da prekinu svaku komunikaciju s njima. Oni su odjednom postali izolirani. Ljudi su se prema njima ponijeli tako da su postali kao nepoznati stranci. Postali su i sami sebi nepodno{ljivi. Izolacija je dostigla vrhunac, kada je nakon ~etrdeset dana samo}e ljudima nare|eno da se moraju odvojiti od svojih èna. To je trajalo jo{ novih deset dana, tako da je punih pedeset dana trajala njihova izolacija. 690 Tada Allah, d`.{., objavi njihovo pokajanje. Uzvi{eni kaè: A i onoj trojici koja su bila izostala, i to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u du{ama njihovim, i kad su uvidjeli da nema uto~i{ta mimo Allaha, nego samo u Njega. On je poslije i njima oprostio da bi se ubudu}e kajali, jer Allah, uistinu, prima pokajanje i milostiv je. (9:118). Po objavi ovog ajeta, obradova{e se muslimani, a obradova{e se i ova trojica rado{}u, koja se ni sa ~ime ne moè uporediti, pa su pored svoje radosti i druge obradovali tom vije{}u, i to se moglo smatrati dobrim predznakom za njihovu dalju sudbinu. To je za njih bio najsretniji dan u njihovom ìvotu. Za one koji su imali opravdan razlog, pa su ostali u Medini, Allah, d`.{., je rekao: Ne}e se ogrije{iti nemo}ni i bolesni, i oni koji ne mogu da na|u sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni. Nema razloga da se i{ta prigovara onima koji ~ine dobra djela - a Allah pra{ta i samilostan je - ni onima kojima si rekao kad su ti do{li da im da{ ìvotinje za jahanje: Ne mogu na}i za vas ìvotinje za jahanje, pa su se vratili suznih o~iju, tu`ni {to ne mogu da ih kupe. (9:91,92.) Za ovakve je Resulullah, a.s., rekao kada je napu{tao Medinu: U Medini ima ljudi koji

400


nisu mogli putovati s vama, a vi niste ni jednu dolinu pre{li, a da oni nisu bili s vama. Oni su ostali, opravdano sprije~eni. Ljudi upita{e: Jesu li oni, o Allahov Poslani~e, u Medini? On odgovori: Da, oni su u Medini.

REZULTATI POHODA NA TEBUK Ta bitka ostavila je veli~anstven dojam na raspoloènje muslimana i na njihovo utemeljenje i sigurnost na tlu Arabijskog poluotoka. Ljudi su postali svjesni da ni jedna ideja na svijetu tog doba, nema mogu}nosti da saìvi s Arapima, osim islamske. Muslimani postado{e jaki i sna`ni. Sve nade i èlje predislamskih manjina i idolopoklonika i licemjera padale su u prah, iako su ih vezivale za Bizantiju i od njih o~ekivali spasenje. Nakon pohoda smiri{e se i te nepokorne manjine i pokori{e se stvarnosti iz koje nisu imali drugog izlaza. Munaficima (licemjerima - petokolona{ima) ne preostade ni{ta drugo do da imaju blag i prijateljski odnos s muslimanima. Allah, d`.{., naredi da se pritisak na licemjere poja~a do te mjere, da se od njih ne smije primati zekat, ne smiji se blagosiljati, ne smije se za njih traìti oprost od Allaha, d`.{., niti im se smije klanjati dènaza. Naredi da se sru{i njihovo otrovno gnijezdo u kome su kovane zavjere, a koje su sagradili pod imenom mesdìd. Allah, d`.{., razotkri i totalno razgoliti sva njihova djelovanja. Vi{e u njihovom znanju nije ostalo ni{ta nepoznato. Tako ih je Kuran definirao, da je svim stanovnicima Medine bilo jasno o kojim se to imenima i osobama radi. Ovaj pohod ostavio je veliki utisak na delegacije i deputacije koje su po~ele dolaziti Resulullahu, a.s., prije oslobo|enja Meke, a poslije nje se to intenziviralo, da bi sada doìvjelo kulminaciju. 691

KURAN O POHODU NA TEBUK Veliki broj ajeta iz sure Beraat ili Et - tevba sadrì tematiku bitke. Neki su objavljeni prije pohoda, neki u toku putovanja, a neki ajeti nakon povratka s Tebuka u Medinu. Ajeti sadrè i razotkrivanje munafika, vrijednost mudàhida - boraca, i onih koji su privrèni i odani Resulullahu, a.s., zatim primanje pokajanja iskrenih vjernika, onih koji su oti{li na pohod, i onih koji su ostali u Medini, i sli~no tome.


NEKI ZNAÂJNI DOGA\AJI U TOJ GODINI (9. G. H.) U ovoj godini desi{e se neka zbivanja od velikog zna~aja za historiju: 1. Nakon povratka Resulullaha, a.s., s Tebuka me|usobno su prizivali prokletstvo Uvejmir el - Ad`lani i njegova èna (jer je Uvejmir optuìo svoju ènu za blud, a nije imao svjedoka). 2. Kamenovana je i ubijena èna El - Gamidijka, nakon {to je priznala po~injeni blud. Kazna je izvr{ena nakon {to je odbila dijete od dojenja. 3. Umro je Nedà{ija Ashamet, kralj Abesinije, pa je Resulullah, a.s., njemu klanjao dènazu lil - gaibi, u odsutnosti mejta. 4. Umrla je Ummu Kulsum, k}er Resulullaha, a.s., ~ija smrt je veoma raàlostila Poslanika, a.s. On re~e Osmanu, r.a.: Da imam tre}u k}er, udao bih je za tebe. 5. Umro je vo|a licemjera, Abdullah bin Ubejj bin Selul, nakon povratka Resulullaha, a.s., s Tebuka u Medinu. Resulullah, a.s., oprosti mu i klanja mu dènazu i pored Omerovog, r.a., protivljenja. Kuran, nakon toga potvrdi stav Omera, r.a.

EBU - BEKROV, R.A., ODLAZAK NA HAD@ U zul - kadetu ili zul - hidètu iste 9. g. H. poslao je Resulullah, a.s., Ebu - Bekra es Siddika, r.a., na had`, da bude vodi~ muslimanima u obavljanju had`skih obreda. Zatim je objavljen po~etak sure El - Beraa uporedo s poni{tenjem i odricanjem od ugovora. Resulullah, a.s., posla Aliju bin Ebi - Taliba, r.a., da umjesto njega obznani ovu Objavu na dan `rtve Kurban - bajrama. Resulullah, a.s., uradi to prema dotada{njim obi~ajima Arapa iz predislamskog perioda, da se jasno zna {ta je s ugovorima. Alija bin Ebi - Talib, r.a., pohita za Ebu - Bekrom, r.a., i sustiè ga na Urdù, ili na Dadìnanu. Kad Ebu - Bekr, r.a., ugleda Aliju, r.a., zapita ga: Da li dolazi{ kao naredbodavac ili ti je nare|eno da do|e{? Alija, r.a., odgovori: Ne kao naredbodavac, ve} mi je nare|eno da krenem. Put su nastavili zajedno. Ebu - Bekr, r.a., predvodio je had`ske obrede muslimanima do dana klanja `rtve. Na taj dan, pri dan Kurban - bajrama, Alija bin Ebi - Talib, r.a., ustade kod dèmreta

402


(mjesto gdje se simboli~no bacaju kamen~i}i na {ejtana) i obznani ljudima naredbu kojom ga je zaduìo Resulullah, a.s. Odredio je rok svakom plemenu, u~esniku u ugovoru, da se moè sigurno vratiti ku}i s hadà. Rok je bio ograni~en na ~etiri mjeseca za njih, a tako|er ~etiri mjeseca i za one koji nisu u~esnici ugovora. A za one koji su pod ugovorom, a nisu nanijeli muslimanima nikakvu {tetu ili zlo i nisu nikoga pomagali u neprijateljstvu protiv muslimana, ostavio je rok koji je dogovoren s Resulullahom, a.s. Ebu - Bekr, r.a., razasla telale me|u ljude da im obznane: Poslije ove godine na had` ne}e dolaziti nevjernici i niko oko Kabe tavaf ne smije ~initi neojeven (kao {to su Arapi to znali goli obavljati). Ovaj poziv bio je ne{to kao najava zavr{etka idolopokloni~kog vjerovanja i na~in ìvota na arabijskom tlu. To je ujedno zna~ilo da se mnogobo{tvo ne}e vi{e nanovo javljati, a ni staro vra}ati nakon ove godine. 692

OP]I POGLED NA BITKE Ako pogledamo unazad i razmislimo o pohodima, bitkama i ratovima u Resulullahovo, a.s., doba, ne}emo mo}i ni mi, a ni oni koji analiziraju poziciju, u~inak i pozadinu ratova, a da ne kaèmo: Zaista je Resulullah, a.s., bio najve}i vojskovo|a toga doba. Bio je najpametniji i najsvjesniji junak tog doba. Uvijek je bio hrabar i trezven. Bio je izuzetan talenat na tom polju, kao {to je bio najve}i od svih poslanika u svom poslanstvu i Objavi. Svaku od bitaka planirao je i vodio na specifi~an na~in i s posebnom ratnom vje{tinom. Stoga ni jedna bitka nije propala zbog nedostatka njegove mudrosti, ili vojni~ke nebri`ljivosti, ili pak zbog neutvr|ivanja strate{kih poloàja. Znao je odabrati uvijek najbolja i najsigurnija mjesta za prve borbene linije. Znao je izabrati najbolju taktiku i metod ratovanja s neprijateljem. Svaki put bi potvrdio da ima poseban metod i na~in ratovanja, kakav do tada nije poznavao ni jedan vojskovo|a velikih svjetskih sila. Ono {to se desilo na Uhudu i Hunejnu bio je samo trenutak slabosti u redovima njegove vojske, ili ponekad zbog nepridràvanja njegovih naredbi, mudrih poteza i planova, {to je za njih bila stroga du`nost s vojnog stanovi{ta. Njegova vojna sposobnost do{la je do izraàja upravo u ovim dvjema bitkama. Tokom poraza muslimana, Resulullah, a.s., svojom je mudro{}u uspio izvu}i vojsku i poremetiti neprijatelju zacrtane ciljeve, kao {to je bilo na Uhudu. Na Hunejnu promijenio je tok ratovanja, tako da se poraz pretvorio u pobjedu, iako su ovakve situacije veoma te{ke i ve}ina vojskovo|a bi u njima mislila samo na koji na~in da se izvu~e i spasi goli ìvot.


Spomenute konstatacije bile su sa ~isto vojno strate{kog aspekta, a s drugih aspekata Resulullah, a.s., uspio je za historijski veoma kratko vrijeme osigurati mir i sigurnost narodima Arabije. Uga{ena je vatra nevjerovanja i zablude. Zgaèna je àoka neprijateljstva u borbi izme|u islama i idolopoklonstva i otvoreni putevi primirja. Putevi za {irenje islamskog u~enja bili su slobodni. Resulullah, a.s., je kona~no saznao i za one, navodno odane prijatelje, koji su skrivali u svom srcu licemjerje i gajili obmanu i izdaju. Iz bitaka i ratova izrasla je jedna velika skupina vojnih zapovjednika, koji su kasnije imali sukobe na rati{tu Iraka i [ama s Bizantijom i Perzijom. Oni su svojom taktikom ratovanja i preciznim vo|enjem borbe nadma{ili do tada slavne vojskovo|e velikih sila, tako da su ih uspjeli prognati s njihove zemlje i iz njihovih domova. Natjerali su ih da napuste svoja imanja, vrtove i izvore, i njive zasijane, i dvorove divne, i zadovoljstva koja su u radosti proìvljavali. Resulullah, a.s., putem tih bitaka uspio je da osigura muslimanima zemlju, stanovanje, zanimanje i posao, i time je rije{io problem mnogih prognanih muslimana, koji nisu imali ni ku}e ni ku}i{ta. Naoruào je vojsku svim vrstama tada postoje}eg oru`ja i osigurao im izdràvanje. Do svega toga do{ao je Resulullah, a.s., a da nije upotrijebio ni atom nasilja, tiranije i ugnjetavanja ljudi. Uveliko su se promijenili ciljevi i te`nje zbog kojih se do tada u predislamskom dobu, raspirivao ratni plamen. Dok su ratovi bili sinonim za plja~ku, otima~inu, kra|u, ubijanje, paljenje, nasilje, nepravdu, neprijateljstvo, krvnu osvetu, pot~injenost slabijeg, ru{enje ku}a, sela i gradova, sramo}enje ènskih vrijednosti, upropa{tavanje èna i potomstva, besposlicu i razvrat na zemlji, ratovi u periodu islama dobili su sasvim drugi smisao, smisao borbe na Allahovom putu za plemenite ciljeve, uzvi{ene i pohvalne te`nje u kojima se po{tuje ~ovjek kao dio dru{tva, u svakom dobu i na svakome mjestu. Rat je postao dìhad za spasavanje ~ovjeka od poretka nasilja i neprijateljstva, do stvaranja poretka pravde i pravi~nosti. Trebalo je iskorijeniti obi~aj da ja~i tla~i slabijega, jer treba da bude obrnuto, i ja~i da postane slabiji nakon {to mu se oduzme dio te mo}i. Rat je postao dìhad za spas svih onih slabih, èna i djeca, koji izgovaraju molbu Allahu, d`.{.: Gospodaru na{, izbavi nas iz ovoga grada, ~iji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi za{titnika, i Ti nam daj onoga ko }e nam pomo}i. Dìhad je postao ~i{}enje Allahove zemlje od nasilja, izdaje, grijeha i tiranije, a radi stvaranja sigurnosti, mira, milosti, pa`nje, prijateljstva i ~ovje~nosti. Islam je propisao za vo|enje ratova ~asna pravila, kojih su se morali pridràvati i vojska i njena komanda, te nisu smjeli ni u kojoj situaciji iza}i iz okvira tih pravila. Sulejman bin Burejde pripovijeda da je njegov otac pri~ao: Resulullah, a.s., prilikom postavljanja nekog zapovjednika vojsci, davao je preporuku da na prvom mjestu bude bogobojazan on, a potom i oni koji su s njim, te da ~ini dobro. Zatim bi mu rekao: Borite se u ime Allaha i na Allahovom putu. Ubijajte one koji ne vjeruju Allaha. Borite se, ali ne pretjerujte,

404


ne varajte i ne ~inite nasilje, ne unakaàvajte druge i ne ubijajte malu djecu. (hadis). Resulullah, a.s., nare|ivao je olak{avanje situacije, pa kaè: Olak{ajte, a nemojte oteàvati, zbijajte redove, a nemojte ih razjedinjavati. 693 Resulullah, a.s., naredio je da se ne vode bitke po no}i, da ne bi neprijatelj bio iznena|en dok je na spavanju. Najstroè je zabranio spaljivanje ljudi, ubijanje onih koji imaju jemstvo, garanciju, ubijanje èna i njihovo fizi~ko maltretiranje. Zabranio je otima~inu. Resulullah, a.s., kaè: Oteto nije dozvoljeno, kao ni mrtvo. Zabranio je nasilje nad ènama i potomstvom. Zabranio je sje~u {uma i stabala, osim u velikoj nu`di i ako nema drugog izlaza. Resulullah, a.s., pri osloba|anju Meke kaè: Ne iìvljavajte se nad ranjenicima i ne slijedite one koji bjeè. Ne ubijajte zarobljemike. Slijedite tradiciju da ne ubijate putnika. Strogo je zabranjeno ubijanje onih s kojima su potpisani ugovori o primirju pa kaè: Ko ubije potpisnika ugovora, ne}e primirisati Dènneta (ne}e u}i u Dènnet), a njegov miris se moè osjetiti na vremenskoj udaljenosti od ~etrdeset godina. Bilo je, dakle, takvih plemenitih propisa koji su o~istili metod ratovanja od prljavih predislamskih obi~aja, da bi ratovanje dobilo smisao svetosti. 694

MASOVNO PRELA@ENJE NA ISLAM Pohod za oslobo|enje Meke, od nevjerstva i idolatrije bio je od ìvotnog zna~aja za muslimane. Tim pohodom je kona~no zadan udarac mnogobo{tvu. Osloba|anjem Meke Arapima se otvorio vidik u raspoznavanju prave vjere i prave istine od neistine. Nestalo je kod njih sumnje i oni pohrli{e u islam. Amr bin Selema pri~a doga|aj prije njegovog prihva}anja islama: Stajali smo kraj javnog bunara. Pokraj nas su prolazili putnici u grupama. Znali smo upitati: Kuda ide ovoliki svijet? Ko je ovaj ~ovjek? - to jest Resulullah, a.s. Oni su odgovarali: On smatra da je Allahov Poslanik, da mu Allah Objavu {alje. Da mu objavljuje to i to. Ja sam zapamtio te rije~i. One kao da su se utisnule u moje grudi. Arapi su osloba|anje Meke smatrali razlogom za svoj prelazak na islam. Govorili su za Poslanika, a.s.: Pustite i njega i njegov narod (Kurej{ije). Kad bi on pobijedio njih, onda bi bio pravi Poslanik. Pa kad se dogodilo oslobo|enje Meke, pohrli svako pleme u islam. Pohrli i moj otac i moj narod u Meku kod Resula. Kad se vrati ku}i, moj otac re~e: Dolazim vam, tako mi Allaha, izravno od Allahovog Poslanika, a.s., i to pravog! On nam je rekao: Klanjajte taj namaz u to vrijeme, a taj namaz u to vrijeme. A kada prispije vrijeme za namaz, neka neko od vas prou~i ezan, a onaj koji zna najvi{e Kurana napamet, neka bude imam! (hadis) 695 Ovaj hadisi {erif nam ukazuje koliki je i dokle bio utjecaj osloba|anja Meke na obrt situacije, uzdizanje islama i odre|ivanje statusa Arapa i njihovog predavanja islamskom u~enju. To se itekako potvrdilo nakon Bitke na Tebuku, kada se u Medinu upu}uju delegacije i delegacije, neprestano, cijele dvije godine (devete i desete), a ljudi u skupinama primaju Allahovu vjeru. Stoga, imamo islamsku vojsku koja s deset hiljada boraca ide u oslobo|enje Meke, a na Tebuk ide s trideset hiljada boraca. Za nepunu godinu dana od pohoda na Meku, kre}e na Oprosni had` (sto hiljada, ili sto ~etrdeset i ~etiri hiljade ljudi), okruùju}i Resulullaha, a.s., u~e}i telbiju i tekbir, tesbih i tevhid. Glasovi su odzvanjali zemljom i dizali se u nebeska prostranstva, nose}i sa sobom ustreptala osje}anja ljudi.

406


DELEGACIJE Islamski histori~ari navode broj od oko sedamdeset delegacija koje su do{le kod Resulullaha, a.s., da prime islam. Nama je nemogu}e o svim tim delegacijama pri~ati pojedina~no, ali }emo re}i uop}eno, o njihovom zna~aju za historiju. îtaocima, radi informacije, stavljamo na znanje da je zvani~ni dolazak ~itavih plemena da prime islam po~eo poslije osloba|anja Meke, iako ih je bilo i prije toga doga|aja. 1. Delegacija Abdul - Kajsa je u dva navrata dolazila kod Resulullaha, a.s. Prva je bila pete godine po hid`ri. Jedan trgovac iz tog plemena, po imenu Munkiz bin Hajjan krenuo je u Medinu svojim poslom. Kad je saznao za Resulullaha, a.s., i upoznao islam, i sam ga je primio. U svoje pleme vratio se s Resulullahovim, a.s., pismom u kojem ih poziva da prihvate Allahovu vjeru i oni to u~ini{e. U svetom mjesecu je kod Resulullaha, a.s., do{lo trinaest ili ~etrnaest njihovih ljudi da nau~e {ta je islam, a {ta iman, {ta je dozvoljeno, a {ta zabranjeno. Za najstarijeg od njih El - E{dà el - Asrija, Resulullah, a.s., rekao je obra}aju}i mu se: Ti posjeduje{ dva svojstva koja voli Allah, d`.{.: blagost i upornost. Druga delegacija do{la je devete godine, ili godine delegacija, i brojala je ~etrdeset ljudi. Me|u njima je bio El - Dàrud bin el - Alai el - Abdi, koji je bio kr{}anin, a kada je primio islam bio je dobar vjernik. 696 2. Delegacija Dusa je po~etkom sedme godine hid`retske do{la u Medinu, a Resulullah, a.s., je tada bio u Hajberu. Ranije smo govorili o islamu Et - Tufejla bin Amra ed - Dusije. On je primio islam prije hid`re, kada je Resulullah, a.s., bio u Meki. Vratio se u svoje pleme i nekoliko godina pozivao svoje suplemenike, koji su stalno odlagali prihva}anje islama. On je izgubio strpljenje s njima i vratio se nazad kod Resulullaha, a.s., i zatraìo od njega da moli Allaha za njegov narod Dusa. Tom prilikom Resulullah, a.s., molio je: Gospodaru moj, uputi narod Dusa. Nakon toga oni su prihvatili islam, pa je Et - Tufejl do{ao u Medinu sa sedamdeset ili osamdeset porodica. Kad je saznao da je Resulullah, a.s., u Hajberu, oti{li su za njim u Hajber. 3. Delegat Ferveta, benu Amra el - Dèzzamije do{ao je u Medinu da obavijesti Resulullaha, a.s., da je Fervet primio islam. Fervet je bio arapski vojskovo|a i namjesnik pod vizantijskom vla{}u. Kad je uvidio hrabrost muslimana i njihovu privrènost borbi - dìhadu, primio je islam. Resulullah, a.s., mu je po delegatu poslao na poklon bijelu mazgu.


Kad su Bizantijci saznali da je Fervet primio islam, uhapsili su ga i postavili pred njega ultimatum; ili odmetni{tvo od islama ili smrt. Fervet je izabrao smrt. Oni su ga razapeli na krst u Palestini kraj izvora Afra i odsjekli mu glavu. 697 4. Delegacija Suda do{la je u Medinu nakon povratka Resulullaha, a.s., iz El - Dàrana, 8. g. H. To se desilo kada je Resulullah, a.s., pripremio ~etiri stotine muslimana s namjerom da prodru u podru~je Jemena gdje je ìvio Sudai. I dok se vojska utvr|ivala na po~etku Jemenskog kanala, Zijada bin el - Haris es - Sudai otputova u Medinu kod Resulullaha i re~e mu: Do{ao sam delegiran od svog naroda. Vrati svoju vojsku s kanala, tvoji smo i ja i moj narod. Resulullah, a.s., to u~ini, a Es - Sudai vrati se u Jemen i prisili svoje ljude da odu Resulullahu, a.s. Petnaest njegovih delegata stiglo je u Medinu i dalo prisegu na vjernost Resulullahu, a.s. Nakon toga su se vratili u svoj kraj i pozivali narod u islam. Islam se brzo pro{irio me|u njima, tako da je stotinu Sudaija bilo u pratnji Resulullaha, a.s., na Oprosnom hadù. 5. Dolazak Kaba bin Zuhejra bin Ebi - Selma, predstavnika najuglednijih arapskih pjesnika predislamskog doba. Kab je u ranijim svojim pjesmama napadao Resulullaha, a.s., i islam. Kad se Resulullah, a.s., vratio s Taifa, osme godine po hid`ri, Kab je dobio pismo od svoga brata Bedìra bin Zuhejra, u kojem ga obavje{tava da je Resulullah, a.s., ubio u Meki neke pjesnike koji su ga svojim pjesmama okaljali. Ostali mekanski pjesnici razbjeàli su se na sve strane. Brat mu pi{e: Ako voli{ svoj ìvot, oti|i kod Resulullaha, a.s., i ispri~aj se. On nije ubio nikoga ko je do{ao s tom namjerom. Ako ne}e{, spasavaj se kako zna{. Brat mu se vi{e puta obra}ao pismom, pa Kab odlu~i da ode u Medinu. U Medini je odsjeo kod nekog Dùhejna. S njim je klanjao u mesdìdu sabah - namaz, pa ga ovaj uputi na Resulullaha, a.s. Kab je sjeo pred Reulullaha, a.s., rukovao se s njim, pa re~e: O Allahov Poslani~e, Kab bin Zuhejr do{ao je kao pokajnik i musliman da traì od tebe za{titu. Da li bi ti primio od njega ispriku, ako bih ga ja doveo pred tebe? Resulullah, a.s., odgovori: Da. Kab tada re~e: Ja sam Kab bin Zuhejr. Tada sko~i jedan ensarija i zatraì od Resulullaha, a.s., da ga ubije, a Resulullah, a.s., re~e mu: Ostavi ga miru. On je do{ao spreman da odbaci svoj raniji na~in ìvota i da se pokaje! Tada Kab, kao talentirani pjesnik, izre~e ~uvenu kasidu koja po~inje ljubavnim stihovima posve}enim dragoj Suad iz predislamskog perioda. Banet Suadu fe kalbi-l-jevme metbulu mutejjemun isruha lem jufde mekbulu... Prevod: Ode Suad. Srce moje danas za osvetom vapi. Ko svetinju voljelo je. Zbog nje ne}e biti `rtvovano ni u lance okovano... U ovoj kasidi nalaze se stihovi u kojima se Kab izvinjava Resulullahu, a.s., za svoje ranije pjesme, pa mu upu}uje hvalospjev u kome isti~e Resulullahove, a.s., vrline da oprosti, da bude milostiv i druèljubiv. Hvali Kurani Kerim, i njegove mudrosti i upute, a kudi govor

408


~arobnjaka i vra~eva, i kaè da on nije lo{ ~ovjek ma {ta oni rekli. Daje obe}anje da }e biti odan i privrèn vjeri i Resulullahu, a.s., kome se zakleo na vjernost. Resulullah, a.s., je u njegovim o~ima vidio svjetlost koja obasjava i koja poput britke indijske sablje sasijeca zlo u korijenu, a dijeli pravdu. Nakon ovog hvalospjeva nastavlja hvaliti muhadìre - Kurej{ije, jer niko od njih nije Kabu lo{u rije~ rekao kada je on do{ao kod Resulullaha, a.s. U kasidi spomenuo je i onog ensariju koji je traìo dozvolu od Resulullaha, a.s., da ga ubije. Kad je Kab primio islam i postao dobar vjernik, pohvalio je ensarije u jednoj kasidi koju je posvetio njima, njihovoj dobroti i gostoljubivosti. 6. Delegacija plemena Uzre do{la je kod Resulullaha, a.s., u mjesecu rebiulevelu, devete godine po hid`ri. Bilo ih je 12 ljudi. Me|u njima je bio Hamza bin en - Numan. Kad su upitani ko su, njihov govornik re~e: Mi smo pleme Benu - Uzre, bra}a Kusajja po majci. Mi smo oni koji smo podràvali i pomagali Kussa, odstranili iz doline Meke plemena Huzaat i Benu - Bekr. Mi imamo mnogo rodbine i ~uvamo rodbinske veze. Resulullah, a.s., nazva im dobrodo{licu i obradova ih vje{}u o skorom zauzimanju [ama. Zabranio im je da prori~u budu}nost kod vra~a. Zabranio im je da prinose `rtve kipovima, kao {to su to ranije ~inili. Oni primi{e islam, proboravi{e u Medini neko vrijeme i vrati{e se ku}ama. 7. Delegacija Belijja do{la je u mjeecu rebiul-evelu, 9. g. H. Primili su islam i bili u Medini tri dana. Njihov poglavar Ebu ed - Dabib zanimao se kod Resulullaha, a.s., da li za gostoprimstvo postoji nagrada? Resulullah, a.s., odgovori mu: Da, a i svako dobro~instvo koje u~ini{, bilo prema bogatom ili siroma{nom sadaka je. Zatim je pitao koliko traje gostoprimstvo? Resulullah, a.s., odgovorio je: Tri dana. Potom je pitao {ta se ~ini s izgubljenim ovcama kada ih neko prona|e, pa je Resulullah, a.s., odgovorio: One su tvoje ili tvoga brata ili vuka. Zatim je upitao za izgubljenu devu, pa je Resulullah, a.s., odgovorio: [ta ti ima{ s njom? Pusti je neka je na|e njen vlasnik. 8. Delegacija Sekif do{la je u Medinu u mjesecu ramazanu, 9. g. H., nakon povratka Resulullaha, a.s., s Tebuka. Poglavar plemena Sekif, Urvet bin Mesud es - Sekafi sreo se s Resulullahom, a.s., prilikom njegovog povratka iz bitke u Taifu, mjeseca zul-kadeta, 8. g. H., a prije nego je Resulullah, a.s., stigao u Medinu. Urve je primio islam i vratio se u svoje pleme, te po~eo pozivati svoj narod u islam. On je mislio da }e ga oni poslu{ati, jer su ga ina~e kao poglavara slu{ali i voljeli ga vi{e od svoje prvoro|ene djece. Kad ih je pozvao u islam, osuli su na njega ki{u strijela sa svih strana, dok ga nisu ubili. Zatim su nekoliko mjeseci nakon njegove smrti ìvjeli ogovaraju}i se me|usobno. Potom su shvatili da nemaju snage da se bore s Arapima oko sebe koji su priznali Resulullaha, a.s. Oni se obrati{e Abdujalilu s tim prijedlogom, ali ga on odbi. On se pobojao da s njim ne u~ine isto kada se vrati iz Medine kao i s Urvetom, pa


im re~e: Ja to ne mogu u~initi dok ne po{aljete sa mnom jo{ nekoliko ljudi. Pleme posla s njim jo{ dva ~ovjeka, saveznika, i trojicu ljudi iz plemena Benu - Malik. Tako ih je krenulo u Medinu {estero. Me|u njima je bio Osman bin Ebi el - As es - Sekafi, najmla|i me|u njima. Kad su do{li kod Resulullaha, a.s., on im podiè {ator uz mesdìd da mogu slu{ati Kuran i gledati kako svijet klanja. Za vrijeme svog boravka stalno su raspravljali s Resulullahom, a.s. On ih je pozivao u islam, a oni se opirali i suprotstavljali. Njihov vo|a traìo je da Resulullah, a.s., napi{e propozicije primirja izme|u njega i plemena Sekif, po kojima bi njima bio dozvoljen zinaluk blud, pijenje alkoholnih pi}a, tro{enje kamate, da im se ostavi njihovo mra~no boànstvo Lat, da im da popust da ne klanjaju namaz i da ne razbijaju svoja boànstva svojim rukama. Resulullah, a.s., odbio je sve njihove zahtjeve. Oni su se tada osamili da se dogovore {ta da u~ine. Nisu na{li drugog rje{enja, ve} da se pokore Resulullahu, a.s. Predali su se i primili islam. Uvjetovali su da Resulullah, a.s., izvr{i ru{enje boànstva Lat, jer ga Sekif ne}e sobom nekada sru{iti. Resulullah, a.s., prihvati taj prijedlog. On im napisa garantno pismo i postavi za narednika Osmana bin Ebi el - Asa es - Sekafiju jer je on bio najprivrèniji propisima islama. Bio je podu~en vjeri i Kuranu, jer su oni svakog dana dolazili kod Resulullaha, a.s., a Osmana su ostavljali uz svoj prtljag. Kad su naumili da se vrate nazad Osman bin el - As obavijesti Resulullaha, a.s., o datumu dolaska. Do odlaska, Resulullah, a.s., podu~avao ga je u~enju Kuranai propisima islama. Ako bi kojim slu~ajem zatekao Resulullaha, a.s., da spava, odlazio bi kod Ebu - Bekra, r.a., za istu stvar. Osman je najvi{e od svih njih u~inio u borbi protiv odmentnika od islama, kada su mnogi zanijekali da daju zekat. Kad je njegovo pleme Sekif poku{alo da odbije davanje zekata, Osman im je rekao: O narode Sekifa, bili ste posljednji narod koji je primio islam, pa nemojte biti prvi koji }e se odmetnuti od islama. Oni su tada poslu{ali i ostali dosljedni vjeri islama. Nakon obavljenog posla, delegacija Sekifa vrati se u svoj narod. Iz bojazni i straha od smrti, zataji{e istinu. Prikazali su se u svijetlu delegacije koja nije htjela bez dozvole svoga naroda prihvatiti uvjete Resulullaha, a.s. Reko{e narodu da Resulullah, a.s., nije popustio ni u jednom njihovom zahtjevu. Narod je bio jo{ pod jakim utjecajem predislamskog doba i neznaboà~kih obi~aja, pa provedo{e dva ili tri dana u razmi{ljanju {ta da rade. Bilo je prijedloga da se otvoreno suprotstave islamu i Resulullahu, a.s. A onda ih je odjednom obuzeo strah, pa reko{e delegaciji: Vratite se Resulullahu, a.s., i prihvatite sve {to se nudi! Tek tada su delegati rekli istinu. Predo~i{e im dogovor s Resulullahom pa pleme Sekif primi islam. Resulullah, a.s., posla ljude da sru{e boànstvo Lat. Halid bin el - Velid bio je grupovo|a. S njim je bio El - Mugire bin [ube. On htjede da se malo na{ali s plemenom Sekif. Uze pastirsku torbu s dvije kese i re~e drugovima: Tako mi Allaha, nasmijat }u vas malo pred

410


Sekifom. Popeo se na boànstvo, zamahnuo torbom kao krilima, sko~io i pruìo se po zemlji. Stanovni{tvo se prepalo. Svi su drhtali od straha. Tad re~e: Allah vas nagrdio. To boànstvo je samo stra{ilo od kamena i gline. On potom udari na vrata hrama i razbi ih. Zatim se pope na zidove, a pope{e se i drugi, pa ih sru{i{e i poravna{e sa zemljom. Tako su zatrpali temelj hrama boànstva Lat. Iz hrama su iznijeli nakit i robu. Pripadnici plemena Sekif ~udom su se ~udili kako im se nije ni{ta desilo. Nakon toga Halid se sa svojom grupom vratio kod Resulullaha, a.s., sa svime {to je zaplijenio. Resulullah, a.s., isti dan podijeli taj plijen i zahvali Allahu koji je pomogao Svome Poslaniku i uzdigao Svoju vjeru. 698 9. Pismo jemenskih kraljeva zvanih Himjer Resulullahu, a.s., nakon njegovog povratka s Tebuka. Napisali su ga: El - Harisu bin Abdi Kilab, Nuajm bin Abdi Kilab, En Numan bin Kajl zu - Ruajn, Hamdan i Muafir. Njihov delegat bio je Malik bin Murrete er Rehavi, koji ponese njihovu poruku da su primili islam, a napustili idolopoklonstvo i njegove sljedbenike. Resulullah, a.s., posla im odgovor u kojem ih obavje{tava {ta je du`nost muslimana, to jest {ta im pripada, a {ta im je zabranjeno. Dao im je Allahovu, d`.{., i svoju garanciju, ako budu izvr{avali svoju du`nost i pla}ali dìzju. Potom im posla svoje daije, koji }e ih podu~iti islamu. Vo|a im je bio Muaz bin Dèbel. 10. Delegacija Hemedana, do|e kod Resulullaha, a.s., 9. g. H., nakon njegovog povratka s Tebuka. Resulullah, a.s., odgovori im napismeno na sva pitanja koja su postavili. U podru~je Hemedana postavi za namjesnika Malika bin en - Nemeta da bude nad onima koji su primili islam, a ostalima je postavio Halida bin el - Velida sa zadatkom da ih poziva u islam. Halid je proveo {est mjeseci me|u njima, ali bez uspjeha. Zatim Resulullah, a.s., posla Aliju bin Ebi - Taliba i naredi mu da vrati Halida. Kad je Alija stigao u Hemedan, pro~ita stanovnicima Resulullahovo, a.s., pismo i pozva ih da prime islam. Ovaj put svi su se odazvali. Alija odmah obradova Resulullaha, a.s., pismom u kojem ga obavije{tava o njihovom islamu. Kad je Resulullah, a.s., pro~itao novu vijest, pade na sed`du, pa podiè glavu i re~e: Mir na Hemedan, mir na Hemedan. 11. Delegacija Benu - Fezzareta do{la je u Medinu devete godine po Hid`ri, po povratku Resulullaha, a.s.,s Tebuka. Delegacija je bila od preko deset ljudi. Oni su do{li da potvrde svoj islam. Tom prilikom poàlili su se Resulullahu, a.s., na veliku su{u u njihovom kraju. Resulullah, a.s., pope se na mimber u mesdìdu, podiè ruke i prou~i dovu za ki{u. On re~e: Gospodaru moj, spusti ki{u na Tvoju zemlju i na Tvoja ìva bi}a. Gospodaru moj, spusti na nas obilnu ki{u, ki{u ugodnu, od koristi, dugo i{~ekivanu -


posvuda da pada. Gospodaru moj, ki{u prije, a ne ki{u kasnije, ki{u korisnu, a ne od {tete. Gospodaru moj, zalij nas ki{om milosti, a ne ki{om patnji i ru{enja i potopa, i ne ki{om koja uni{tava. Gospodaru moj, spusti na nas obilnu ki{u i pomozi nas protiv na{ih neprijatelja. 699 12. Delegacija iz Ned`rana, velikog grada udaljenog od Meke sedam dana hoda prema Jemenu. U sklopu Ned`rana nalazila su se 73 sela udaljena od grada po jedan dan za brzog konjanika. 700 Ned`ran je okupljao 100 000 boraca. Kr{}anstvo je bila vjera Ned`ranaca. Njihova delegacija do{la je u Medinu devete godine po Hid`ri. A brojala je 60 ljudi. Dvadeset ~etverica bili su velikodostojnici, a me|u njima trojica najve}ih poglavara Ned`rana. Jedan od njih bio je namjesnik koji je imao vlast i zapovjedni{tvo, a zvao se El - Ejhem ili [erahabil. Tre}i je bio biskup. Njemu je pripadalo vjersko vo|stvo. On je bio duhovni vo|a Ned`ranaca, a zvao se Ebu - Hariset bin Alkamet. Kad je delegacija do{la u Medinu, sastala se s Resulullahom, a.s. Me|u njima vodio se dijalog na nivou informiranja. Pitali su i pitao je, odgovarali su i odgovarao je. Zatim ih je Resulullah, a.s., pozvao u islam. Prou~io im je neke ajete iz Kurana, ali oni odbi{e da prime islam. Oni su pitali Resulullaha, a.s., {ta Kuran kaè o Isau, a.s. Resulullah, a.s. im nije taj dan odgovorio, jer nije imao objavu o tome. Tada mu Allah, d`.{., objavi: Isaov slu~aj je u Allaha isti kao i slu~aj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: Budi!, i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj! A onima koji s tobom o njemu budu raspravljali, po{to si ve} pravu istinu saznao, ti reci: Hodite, pozvat }emo sinove na{e i sinove va{e, i ène na{e i ène va{e, a do}i }emo i mi, pa }emo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore, prizivati! (3:59 - 61) Kad je osvanulo jutro, Resulullah, a.s., dade im odgovor na postavljeno pitanje u smislu ovih ~asnih ajeta. Resulullah, a.s., potom ih napusti taj dan da bi razmislili o svom statusu. Oni odbi{e da potvrde ono {to Kuran kaè o Isau, a.s. To saop}i{e Resulullahu, a.s., sljede}eg jutra. Kad odbi{e kona~no da prihvate islam, Resulullah, a.s., odlu~i da ih pozove na zajedni~ko proklinjanje onoga ko je laòv. Resulullah, a.s., pojavio se ùre}i s El - Hasanom i El - Husejnom (unucima svojim), obu~eni u odoru i Fatimom (k}erkom), koja je i{la iza njega. Kad ga ugleda{e da dolazi ùrno i dostojanstveno, povuko{e se na dogovor. Tada reko{e El - Akib i El - Sejjid jedan drugom : Ne odbijaj njegov prijedlog, tako nam Boga, ako je uistinu Poslanik pa nas prokune, ne}emo se spasiti ni mi, a ni na{i sljedbenici poslije nas. Ne}e od nas ostati ni nokta, ni dlake na ovoj zemlji. Stoga se dogovori{e da se povjere Resulullahu, a.s. Do|o{e i reko{e mu: Mi }emo ti dati ono {to traì{ od nas. Resulullah, a.s., pristade na to i sklopi s njima mir. Oni }e pla}ati dìzju i dat }e 2 000 komada nakita: 1 000 u mjesecu redèpu, a hiljadu u saferu, a sa svakim komadom po oku srebra. Dao im je Allahovu, d`.{., i svoju garanciju. Potom im

412


je ostavio potpunu slobodu vjeroispovijesti. To im je i pismeno potvrdio. Oni zatraì{e da im po{alje povjerljivog, dostojanstvenog, ~estitog i po{tenog ~ovjeka. Resulullah, a.s., posla najpovjerljivijeg ~ovjeka u Ned`ran, Ebu - Ubejdet bin el - Dèraha, da prikupi imetak dogovoren primirjem. Zatim se islam, malo po malo, po~eo {iriti u Ned`ranu. Navodi se da su zapovjednik Abdul - Mesih i poglavar El -Edhem primili islam po povratku iz Medine i da je Resulullah, a.s., posdlao kod njih Aliju, r.a., da od njih pokupi zekat, a poznato je da se zekat uzima samo od muslimana. 701 13. Delegacija Ebu - Hanife, do{la je u Medinu devete godine po Hid`ri. Bilo ih je sedamnaest. Me|u njima je bio Musejlema Kezzab. 702 Njegovo puno ime je Musejlema bin Semamet bin Kebir bin Hubejb bin el - Haris iz plemena Benu - Hanife. Ova delegacija odsjela je kod jednog ensarije. Oni do|o{e kod Resulullaha, a.s., i primi{e islam. Predanja se razilaze oko slu~aja ~ovjeka koji se zvao Musejlema Kezzab. Nakon dubljeg razmatranja do{li smo do zaklju~ka da je Musejlema, zbog svoje oholosti, nadmenosti, pohlepe i nadre|enog poloàja, odbio da ide s ostalim delegatima kod Resulullaha, a.s., i da je Resulullah, a.s., poku{ao da ga pridobije na lijep na~in, na prvom mjestu lijepom rije~ju i djelom, pa kada je vidio da to kod njega ne vrijedi, zapazio je i shvatio da on u sebi nosi zlo. Resulullahu, a.s., do{lo je prije toga da u snu da mu je donesena zemaljska riznica i da su mu se u rukama na{le dvije zlatne narukvice. One su mu postale prete{ke, pa se zabrinuo. Zatim mu je objavljeno da puhne u njih. On puhnu i one nestado{e. Resulullah, a.s., protuma~io je ovaj san da }e se pojaviti dva laòva poslije njega. Kad se pojavio Musejlema i kada se dogodilo s njim ono {to se dogosilo (gnusno odbijanje islama) - a govorio je: Ako }e mi Muhammed iza sebe oporu~iti poslanstvo, slijedit }u ga... - do|e kod njega Resulullah, a.s., nose}i u ruci komad palmine kore, vode}i sa sobom svog govornika Sabita bin Kajsa bin [emasa. Resulullah, a.s., stade pred Musejlemu, koji se nalazio sa svojom grupom. Resulullah, a.s., po~e mu govoriti o islamu. Musejlema mu odgovori: Ako ho}e{, rije{it }emo me|usobno problem. Mi }emo tebe priznati za Poslanika, a da tu ~ast oporu~i{ nama poslije teb! Resulullah, a.s., odgovori mu: Da mi zatraì{ ovaj komad palmine kore ne bih ti ga dao, a Allahova odredba ne}e pre}i na tebe. Ako poku{a{ u~ini naopako, svakako }e te Allah onemogu}iti u tome. Tako mi Allaha, vidim u tebi ono {to mi se u snu dalo da vidim. Od mene toliko, a evo ti mog govornika Sabita, on }e ti umjesto mene odgovarati na pitanja. Resulullah, a.s., okrene se i ode. 703 Zaista se kasnije desilo ono {to je Resulullah, a.s., prepoznao u Mesejlemi. Kad se Musejlema vratio u Jemamu, nastavio je razmi{ljati o svojoj pohlepi. On je


izmislio da sau~estvuje s Resulullahom, a.s., u poslansvu. Proglasio se i sam poslanikom. Po~eo je sricati rimovane re~enice da li~e na ajete. Svome narodu dozvolio je alkohol i blud, a uz sve to posvjedo~io je Resulullahu, a.s., da je on Poslanik. U svoju zamku uvukao je i svoj narod, koji je pao u zabludu i po~eo da ga slijedi i podràva. Njegov problem postade veoma ozbiljan i opasan. Narod ga ja nazivao jemamski svemilostivi zbog njegove velike mo}i nad njima. On se drznu i napisa pismo Resulullahu, a.s., u kojem kaè: Ja sam sau~esnik s tobom u poslanstvu. Nama pripada polovina (poslanstva, vlasti, ~asti i svega drugoga), a pola Kurej{ijama. Resulullah, a.s., odgovori mu pismom u kojem kaè 704: Zaista, zemlja pripada Allahu, d`.{. On je daje kome ho}e od Svojih robova u naslije|e; a lijep ishod }e biti za one koji se budu Allaha bojali. (7:128) Prenosi se da je Ibn - Mesud rekao: Do|o{e dvojica ljudi: Ibn - Nevaha i Ibn - Esal, dva Musejlemova izaslanika, kod Resulullaha, a.s., pa ih Resulullah, a.s., upita: Svjedo~ite li da sam ja Allahov poslanik? A oni odgovori{e: Tvrdimo da je Musejlema Allahov poslanik. Resulullah, a.s., re~e: Ja vjerujem Allaha, d`.{., i Njegovog Poslanika. Da sam i jednog delegata ubio, ubio bih vas dvojicu. 705 Musejlema se proglasio la`nim poslanikom desete godine po Hid`ri, a ubijen je u ratu na Jemami u doba Ebu - Bekra es - Siddika, r.a., mjeseca rebiul-evela, dvanaeste godine po Hid`ri. Ubio ga je Vah{ijj, Hamzin, r.a., ubica. Drugi koji se proglasio da je poslanik je El - Esved el - Anesijj iz Jemena. Njega je ubio Fejruz. Odsjekao mu je glavu na dan i no} pred preseljenje Resulullaha, a.s., na ahiret. O tome Resulullah, a.s., bi obavije{ten Objavom, i on to prenese svojim ashabima, a tek nakon toga stigla je vijest Ebu - Bekru, r.a., iz Jemena 706 14. Delegacija Amira bin Sasa u kojoj je bio Amir bin Tufejl, Allahov neprijatelj i Erbed bin Kajs, Lubejdov brat po majci, zatim, Halid bin Dàfer i Dèbbar bin Eslem. To su bili poglavari plemena i najve}i njihovi zlikovci. Amir je bio onaj, {to je pobio ashabe na izvoru Meunet. Kada je ta delegacija dolazila u Medinu, Amir i Erbed bijahu skovali zavjeru da ubiju Resulullaha, a.s. Kad stigo{e, Amir uze da govori Poslaniku, a.s., a Erbed je kruìo oko njega. Sablju je izvukao iz korica koliko jedan pedalj. Zatim mu Allah, d`.{., oduze ruku, pa nije mogao da je makne. Allah, d`.{., {titio je Svoga Poslanika, a.s. Resulullah, a.s., prokle ih obojicu. Kad su se vratili, Allah Erbedu posla grom koji ga sprì i izgori zajedno s devom. A Amir je bio s nekom ènom Selulijom, pa je obolio od gu{e na vratu i umrije govore}i: Zar gu{a kao devina grba i smrt u ku}i Selulije? U Buharijinom Sahihu stoji da je Amir do{ao kod Resulullaha, a.s., i rekao: Izaberi od sljede}e tri stvari: tebi stanovnici dolina, a meni sela i gradovi, ili da budem tvoj nasljednik poslije tebe ili da ratujem protiv tebe s Gatafanom, s 1 000 arapskih konja i arapskih kobila? Ranjen je u ku}i neke ène, pa je govorio: Gu{a kao devina grba. Kad je bio pred smrt, zavikao je: Dajte mi mog konja! Kad mu ga dovedo{e, on uzjaha, i umrije na konju.

414


15. Delegacija Tudìb (ogranak plemena Kinde), do{la je u Medinu s zekatom svoga plemena. Bilo ih je trinaest. Interesirali su se za Kurani sunnet. @eljeli su da se podu~e u islamskom u~enju. Molili su Resulullaha, a.s., da im neke stvari da napismeno. Nisu dugo boravili u Medini. Kad ih je Resulullah, a.s., ugostio i nagradio, posla{e mu dje~aka koji je ostao uz putnu opremu,da i on porazgovara s Resulullahom, a.s. Dje~ak do|e i re~e: O Allahov Poslani~e, krenuo sam iz svog mjesta samo zato da zamoli{ Allaha, d`.{., da mi oprosti grijehe i da mi se smiluje, i da moje srce u~ini bogatim. Resulullah, a.s., zamoli Allaha, d`.{., za ovog dje~aka. Dje~ak je bio veoma bogobojazan i dobra mumin. U~estvovao je u ratu protiv odmetnika od islama. On je izrastao u pravog vjerou~itelja u svojoj sredini. Narod ga je slijedio. Delegacija Tudìba jo{ se jedanput srela s Resulullahom, a.s., na Oprosnom hadù, desete godine po Hid`ri. 16. Delegacija Tajja do{la je u Medinu kod Resulullaha, a.s., da primi islam. S njima je bio Zejd el - Hajl- Razgovarali su s Resulullahom, a.s., i on im je predo~io islam. Oni su ga prihvatili i bili ~estiti muslimani. Resulullah, a.s., re~e: Koga god su mi hvalili od Arapa, kada bi do{ao kod mene vidio bih da su pretjerivali, osim u slu~aju Zejda el - Hajla, koji je bio mnogo bolji od onoga {to je re~eno za njega. Resulullah, a.s., stoga ga je prozvao Zejdu el - Hajri. Tako su dolazile u Medinu dlegacije jedna za drugom cijele devete i desete hid`retske godine. Histori~ari islamskih bitaka i perioda Resulullahovog ìvota i djela naveli su delegacije stanovnika Jemena, El - Ezda, Benu - Seada Huzejma iz Kudata, Benu - Amira bin Kajsa, Benu - Eseda, Behraa, Havlana, Muhariba, Benu el - Muntefika Selamana, Benu - Abesa, Muzejneta, Murada, Zubejda, Kindeta, Zu Merreta, Gassana, Benu - Aj{a, Nuhaa. Delegacija Nuhaa posljednja je koja je do{la u Medinu polovicom mjeseca muharema, jedanaeste godine po Hid`ri. Delegacija je brojala 200 ljudi. Najve}i broj delegacija dolazio je devete i desete godine po Hid`ri, a samo njih nekoliko bilo je u jedanaestoj godini. Neprekidni dolazak ovih delegacija ukazuje u kojoj je mjeri islam, kao vjera i islamsko u~enje, bio prihva}an i koliki je njegov doseg i utjecaj bio u cijeloj Arabiji. Arapi su gledali na Medinu s uvaàvanjem i po{tovanjem, tako da su je prihva}ali kao svoju. Medina je postala glavni grad Arabije, pa se slu`beno nije ni mogla zaobilaziti. Istina je, da je jo{ bilo beduina koji su primili islam zbog svojih poglavara, a da sami jo{ nisu bili na~isto sa sobom, svojim obi~ajima i èljama iz predislamskog doba. Oni jo{ nisu pro{li kroz vaspitno - odgojnu islamsku {kolu. Neke od njih je Kuran opisao u poglavlju Et - tevba. Allah, d`.{., kaè: Beduini su najve}i nevjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je {to ne poznaju propise koje Allah svome Poslaniku objavljuje. A Allah sve zna i mudar je. Ima beduina koji ono {to daju smatraju nametom. I jedva ~ekaju da vas nesre}a stigne - neka njih pogodi nesre}a! A Allah sve ~uje i sve zna. (9:97, 98) O nekim beduinima Allah, d`.{., pohvalno govori, pa kaè: A ima beduina koji vjeruju u


Allaha i u onaj svijet, i koji smatraju da je ono {to daju put da se Allahu pribliè, i da Poslanikove blagoslove zasluè. To im je zaista dobro djelo. Allah }e ih sigurno milo{}u Svojom obasuti, jer Allah pra{ta i samilostan je. (9:99) [to se ti~e Arapa naseljenih u gradovima - Meki, Medini, Sekifu, te u mnogim gradovima Jemena i Bahrejna, tamo je islam prihva}en istinski, u pravom smislu. Oni su bili jaki muslimani. Mnogi ashabi, veliko dostojnici i gospoda bili su iz te sredine. 707

USPJEH [IRENJA ISLAMA I REZULTATI Prije nego krenemo naprijed, u susret posljedim danima u ìvotu Resulullaha, a.s., potrebno je da kaèmo uop}eno o uzvi{enim zadacima koje je Resulullah, a.s. u~inio za vrijeme svog ìvota, te ~ime je sve bio obdaren mimo drugih poslanika koji su bili s Objavom ili bez nje, kako bi utvrdili da je on najodabraniji od svih njih. Na{em Resulullahu, a.s., re~eno je od Allaha, d`.{.: O ti, umotani! Probdij no} osim malog dijela! (73:1, 2) O ti, pokriveni! Ustani i opominji! (74: 1, 2) On je ustao i ostao da bdije vi{e od dvadeset godina nose}i na svojim ple}ima teìnu velikog emaneta - povjerene Objave, najve}e za ovu Zemlju. Ponio je teret cijelog ~ovje~anstva , obavezu vjere u jednog Boga, breme neumornog truda i dìhada na mnogim podru~jima ìvota. Ponio je Resulullah, a.s., na svojim ple}ima odgovornost neumornog rada i dìhada. Trebalo je odgojiti ~ovje~ju savjest uronulu u sumnje, varke i bezna|e predislamskog doba i njegovih pogleda na ìvot. ôvjekova savjest, njegova li~nost, njegov ego, bili su previ{e optere}eni stra{}u i prekomjerno{}u u svemu {to ne valja. Vjera islam zahtijevala je mnogo truda da se ~ovjek izgradi i dovede u okvire normalnog; nakon dovo|enja savjesti u jednu normalu, prelazilo se na druga podru~ja, to jest nakon borbe ~ovjeka sa samim sobom, prdstojala je borba s neprijateljem, i to dugotrajna i neprekidna borba s Allahovim neprijateljima. Nevjernici okrenuti protiv vjernika, spremni su i ustrajni u namjeri da zatru sjemenku istine, tu o{troumnu biljku, dok je u klijanju.Treba to u~initi prije nego po~ne ta istina rasti i pruàti svoje korjenje u dubinu zemlje, a grane u nebeska prostranstva, prije nego {to svojim hladom pokrije nove povr{ine. Resulullah, a.s., i muslimani nisu imali vremena ni da se odmore od bitaka unutar Arabije, a ve} se Bizantija spremala protiv ovoga novog naroda (ummeta muslimanskog)

416


èle}i da ga pokori u svom naletu sa sjevera. U toku svega toga, prva bitka nije jo{ bila gotova, jer borba protiv sebe vje~no traje. Njen prijatelj je prokleti {ejtan koji ni trenutka ne odustaje od zlih namjera. On neprekidno poku{ava da prodre u dubinu ljudske du{e i da u njoj stalno raspiruje neukro}ene strasti. Nasuprot svemu tome, stoji Muhemmed, Resulullah, a.s., ~uvaju}i Allahovu vjeru, vode}i neprekidnu borbu na svim podru~jima mukotrpnog ìvota i dunjaluka, koji ga zapljuskuje svojom svakodnevnicom. Muslimani oko njega osje}aju sigurnost i udobnost, ste~enu neprekidnim trudom, oki}eni lijepim strpljenjem - saburom, bdiju}i no}u u zikru, ibadetu i u~enju Kurana, pobo`ni i poslu{ni Allahovim naredbama. 708 Tako je ìvio na{ Resulullah, a.s., u neprekidnoj, mukotrpnoj ìvotnoj borbi vi{e od dvadeset godina. Nada ga nikada nije napu{tala svo to vrijeme, da }e islam, vjera i u~enje imati uspjeha na {irokom podru~ju zemaljske sfere. Islam je prihva}en razumom, a razum je ostao zapanjen nad mnogim doga|ajima. Kakvom je brzinom Arabija prihvatila islam i kakvom je brzinom predislamsko mnogobo{tvo doìvjelo krah! Probu|ena svijest odbijala je vjerovanje u kipove i kumire, pa ne samo to, nego su ih lomili, kr{ili, ruili i uni{tavali. Pustinjskim gradovima, selima i prostranstvima, odjekivale su rije~i tevhida, slavljenja jednog Boga, Allaha, d`.{. Zvuk ezana koji je pozivao na namaz razlijegao se tim pustinjskim prostranstvima. Novo vjerovanje davalo je ìvot umrtvljenoj sredini. U~a~i Kurana pohrli{e lijevo i desno, na sjever i jug, u~e}i svm srcem Allahove ajete, uspostavljaju}i Njegove propise. Ujedini{e se narodi i zava|ena plemena. Ljudi prestado{e oboàvati idole i po~e{e vjerovati u Allaha. Nije bilo vi{e pobjednika i pot~injenih, gospodara i robova, sudaca i osu|enika, onih koji ~ine nepravdu i onih kojima se ~ini nepravda. Arapi su s Allahovom, d`.{., pomo}i odbacili predislamsku tradiciju. Nije vi{e bio bolji Arap od stranca, a ni stranac od Arapa, nije imao prednost bijelac nad crncem, osim ako je bogobojazniji. Svi su ljudi postali od Adema, a.s., a Adem od praha. Ovim putem, uz vrijednosti islama, Arapi su ostvarili svoje jedinstvo, pa i vi{e od toga, jedinstvo ~ovje~nosti i dru{tvene pravde. Iz ovodunjalu~kih problema izranjala je formula za sretan ìvot. Dani su prolazili. Zemlja je mijenjala svoje lice, historija je pisala svoje nove stranice. Ljudski um bio je bogatiji za nova saznanja. Predislamsko doba je u svakom pogledu pot~injavalo ~ovjeka stvarima i predmetima. Njegovu du{u zaplelo je u ku~ine mra~nja{tva i nevjerstva. Gospodarila je zabluda i tmina, i pored prethodnih nebeskih vjera, koje su ve} tada doìvjele krivovjerstvo i slabost, i koje su izgubile mo} kontrole nad ~ovje~jom du{om. Te vjere su ve} tada bile opore, beìvotne i bezdu{ne.


Vjera islam oslobodila je ~ovjeka, njegov duh i razum iz om~e bezvjerstva, mnogobo{tva i ropstva. Oslobodila je ljudsko dru{tvo nasilja i terora, od razjedinjenosti i razli~itosti bilo koje vrste. Islam je izgra|ivao dru{tvo na temeljima ~ednosti, po{tenja, ~isto}e, na temeljima slobode i obnove, na temeljima znanosti i postojanosti, povjerenja u nama, pravde, ~asti. Izgra|ivao ga je na temelju neprekidnog djelovanja i rada, bez kojeg nema ljep{eg i udobnijeg ìvota. Islam je u svakoj stvari u ìvotu odredio mjeru. 709 Zahvaljuju}i svim tim promjenama, Arabija je doìvjela ~astan preporod kakav nije imala od svog nastanka, i historiju kakvu nije imala do tada, a koja je ukrasila ìvot narodu do tada nepoznatom u svijetu.

OPROSNI HAD@ Plodovi islamskog u~enja razvijali su se i rasli, dostava vjere je sazrijevala, a novo dru{tvo izgra|ivalo se na temelju oboàvanja jednog Allaha i ni~ega drugoga. Ono je temeljeno na Resulullahovoj, a.s., Objavi, koju je od Allaha dobivao. Kao da je nepoznati glas {aptao Resulullahu, a.s., i u srce ulijevao osje}aj da se njegov boravak na ovome svijetu bliì kraju. Kada je otpremio Muaza bin Dèbela u Jemen, desete godine po Hid`ri, rekao mu je izme|u ostalog: O Muaze, mo`da me ne}e{ vi{e vidjeti nakon svog povratka, ali }e{ vjerovatno pro}i pokraj ovoga mog mesdìda i moga mezara..., pa je Muaz zaplakao boje}i se rastanka s Resulullahom, a.s. Allah, d`.{., htio je da Njegov Poslanik, a.s., ugleda plodove svoje misije, zbog koje je podnosio razne tegobe i patnje preko dvadeset godina, pa mu je omogu}io dase na obroncima Meke sastane s arapskim plemenima i njhovim predstavnicima, i da uzmu od njega vjerske osnove i propise; i da Resulullah, a.s., uzme od njih potvrdu da je svoj emanet o dostavi islama ispunio, da je Objavu prenio i savjet ummetu (narodu) ostavio. Resulullah, a.s., proglasi da }e obaviti had` koji }e Allah, d`.{., blagosloviti i kojemu }e muslimani prisustvovati. U Medinu stiè mnogi svijet. Svako je èlio da ostane uz Resulullaha, a.s., i da s njim zajedno krene na taj put. 710 I u subotu, 26. zul-kadeta, Resulullah, a.s., spremi se za put. 711 Kad Sunce odsko~i, o~isti svoje tijelo i obu~e svoju odje}u, povede svoj kurban, te krenu poslije podneva. U Zul - Hulejfu (mjesto) stigao je prije ikindija - namaza.

418


Sa~ekao je ikindiju i klanjao dva rekata. U Zul - Hulejfi je i preno}io. A kada je osvanuo, rekao je svojim ashabima: No}as me je posjetio Dìbril - Emin, koga je poslao moj Gospodar i rekao mi: Klanjaj u ovoj mubarek dolini ireci: Obavljam umru s hadòm. 712 Pred podne se Resulullah, a.s., okupao, a zatim obukao ihrame. Ai{a, r.a., namirisala ga je, i svojom rukom utrljala mirisni pra{ak, u kome je bilo miska, po tijelu i po glavi. âk su se na bradi i vratu vidjeli tragovi mirisa, koje nije saprao. Zatim je obukao ihrame, klanjao podne - namaz, dva rekata. Potom se, u~e}i {ehadet, odazvao Allahu, d`.{., za had` i umru zajedno i nijjet donio da ih istodobno obavi. Poslije toga izi{ao je, uzjahao svoju devu i ponovo se Allahu odazvao. A potom se opet Allahu, d`.{. odazvao kada ga je deva ponijela kroz pustinju. Putovao je Resulullah, a.s., dok se nije pribliìo Meki. U mjestu Zu - Tuva preno}io je, a zatim je izjutra klanjao sabahnamaz, ponovo se okupao i u{ao u meku u nedjelju izjutra, 4. zul-hidèta, 10. godine po Hid`ri. Na putu je proveo osam dana srednjeg hoda. Kada je u{ao u Mesdìdul - haram, obi{ao je Kabu (u~inio tavaf), a zatim obavio saj (polutr~e}i hod) izme|u Saffe i Merve. Nije skidao ihrame, jer je naumio istodobno obaviti had` i umru. Sa sobom je poveo kurban. Odsjeo je u gornjem dijelu meke na mjestu El Hudùn. Nije vi{e odlazio da obavlja tavaf do had`skog tavafa. Resulullah, a.s., naredio je svima onima koji nisu naumili klati kurbane da u ihramima budu samo dok ne obave umru, to jest da u~ine tavaf oko Kabe i saj izme|u Saffe i Mevre, a zatim da skinu ihrame i razrije{e umru. Mnogi su se pokolebali, pa im je rekao: Kad bih ponovo do{ao u ovi situaciju ne bih postupio ovako, a da nije uz mene kurban i ja bih skinuo ihrame i razrije{io se umre, pa neka se skine onaj koji nema sa sobom kurban. Ashabi i ostali poslu{a{e i izvr{i{e naredbu Resulullaha, a.s. Osmog dana zul-hidèta, na dan tervijeta (dan uo~i Arefata) uputi se Resulullah, a.s., na Minu. Na Mini klanjao je podne i ikindiju zajedno, a ak{am i jaciju zajedno. Tu je preno}io i klanjao sabah - namaz (pet namaza je klanjao na Mini). Ostao je jo{ malo dok se nije Sunce pojavilo, a onda je krenuo na Arefat. Tu je zatekao podignut {ator od crno - bijelog vunenog pokriva~a. U njemu je odsjeo. Kad se Sunce nagelo zapadu, naredi da mu dovedu devu, uzjaha je i krenu usred doline Arefata. Na Arefatu se okupilo 124 000 ili 144 000 ljudi hadìja. Resulullah, a.s., stade kao govornik i odrà ovu univerzalnu, konciznu hutbu. On re~e: O ljudi, poslu{ajte moj govor, jer ja ne znam da li }u se nakon ovog mog hadà vi{e sresti s vama ikada na ovom mjestu. 713 Va{a krv i va{i imeci su vam sveti, kao {to je svet ovaj va{ dan u ovom va{em mjesecu i u ovoj va{oj zemlji. A zar nije sve iz predislamskog doba (vjera i obi~aji) pod mojom nogom oboreno (poni{teno i odba~eno)? I krvna osveta iz predislamskog doba oborena je.


Prvu krvnu osvetu, na{u krv Ibn - Rebiat bin el - Harisa, poni{tavam. On je bio na dojenju u plemenu Benu - Sada, a ubili su ga iz plemena Huzejl. Predislamska kamata je poni{tena. Prva kamata s na{e strane koju odbacujemo jeste kamata Abbasa bin Abdul - Muttaliba. Sva je oborena. Bojte se Allaha u pona{anju sa ènama. Vi ste ih uzeli uz Allahovo povjerenje, s njima odnos imate uz Allahovo odobrenje. One su du`ne da u va{u ku}u ne pu{taju nikoga. Vi to mrzite i imate pravo zahtijevati od njih. Ako one i pored toga to u~ine, udarite ih udarcem koji nije èstok. One imaju pravo da ih vi hranite i obla~ite, kako je pravi~na. Vama ostavljam Allahovu Knjigu 714, i ako je se budete ~vrsto pridràvali ne}ete zalutati. O ljudi, zaista poslije mne ne}e vi{e biti poslanika, a niti }e poslije vas biti drugog ummeta. Zbog toga, vjerujte u svoga Gospodara, klanjajte svojih pet vakat - namaza, postite svoj mjesec ramazan, dajite na svoj imetak zekat, njime ~istite svoje du{e, i hodo~astite ku}u svoga Gospodara. Budite poslu{ni svojim dostojnim naredbodavcima. Ako sve ovo ispo{tujete, u}i }ete u Dènnet svoga Gospodara. 715 A ako budete pitani za mene, {ta }ete odgovoriti? Ljudi odgovori{e: Svjedo~imo da si obavijestio, izvr{io i posavjetovao. Resulullah, a.s., re~e, pokazuju}i kaìprstom dignutim ka nebu, a zatim uperenim u narod: Gospodaru moj, Ti si svjedok. To je ponovio tri puta. 716 ôvjek koji je najja~im glasom prenosio Resulullahove, a.s., rije~i prisutnima na Arefatu, bio je Rebiat bin Umejje bin Halef. 717 Nakon {to je Resulullah, a.s., zavr{io svoj govor, Allah, d`.{., posla mu Objavu. Allah, d`.{. kaè: Danas sam vam va{u vjeru usavr{io i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam isalm bude vjera. (5:3) Kad je Omer, r.a., ~uo ovaj ajet, zaplakao je, pa su ga upitali: [ta te je rasplakalo? Odgovorio je: Nakon upotpunjenja i savr{enstva ne moè biti ni{ta drugo do manjkanje i nedostatak. 718 Nakon odràne hutbe, Bilal je prou~io ezan, pa ikamet i Resulullah, a.s., klanjao je s ljudima podne. Zatim je opet prou~en ikamet i Resulullah, a.s., klanjao je ikindiju. Izme|u ova dva namaza nije klanjao ni{ta vi{e. Nakon toga je uzjahao devu i do{ao na mjesto stajanja na Arefatu. Devu je okrenuo trbuhom prema Dèbelur - Rahmet (brdo Milosti), dok je brdo bilo ispred njega. Okrenuo se kibli i tako ostao stajati do zalaska Sunca. Kad je nestalo crvenila na zapadu, Resulullah, a.s., posadi iza sebe na devu Usameta i krenu na Muzdelifu. Na Muzdelifu je klanjao ak{am i jaciju, s jednim ezanom i dva ikameta. Izme|u namaza nije tesbih u~io. Nakon toga legao je do zore. Ujutro je klanjao sabah, s ezanom i ikametom, dok nije svanulo. Poslije namaza uzjahao je devu i krenuo na brijeg Muzdelife, okrenuo se kibli i molio Allaha, d`.{., u~io tekbire i tehlile (la ilahe illallah). Tu je stajao i molio dok se nije razvidjelo. Sa Muzdelife krenuo je na Minu, prije izlaska Sunca. Iza sebe je na devu posadio El -

420


Fadla bin Abbasa. Tako je stigao u dolinu Muhassir. Onda je malo potjera (devu), a potom je krenuo srednjim putem koji izlazi na Veliko dèmre. Stigao je do dèmreta (mjesto gdje se bacaju kamen~i}i na {ejtana). U Resulullahovo, a.s., doba kraj tog dèmreta bilo je stablo, pa se to dèmre nazivalo Dèmretul - Akaba ili dèmretul - ula (akabsko ili prvo dèmre). Na dèmre bacio je sedam kamen~i}a. Uz svaki kamen~i} u~io je Allahu ekber. Kamen~i}e je bacao od sredine doline Mine, zamahivanjem desne ruke. Nakon bacanja kamen~i}a oti{ao je na mehar, mjesto gdje se kolju kurbani. Zaklao je 63 deve svojom rukom, a onda je dao Aliji, r.a., pa je zaklao ostatak, a to je 37 deva. Ukupno je zaklao 100 velikih kurbana. Alija, r.a., udruìo se s Resulullahom, a.s., u njegovim kurbanima. Resulullah, a.s., naredio je da se od svakog kurbana odsije~e po dio koji su stavili u lonac. Meso se skuhalo, pa je jeo mesa i pio mesne ~orbe. Resulullah, a.s., uzjahao je devu i oti{ao u Meku da obavi tavaful - ifadeti (oprosni tavaf). U Meki je klanjao podne - namaz. Poslije toga oti{ao je kod Benu Adul - Muttaliba gdje su napajali hadìje Zem - zem vodom, te re~e: Zahva}ajte vodu (kofama) i napajajte (ljude), o Benu Abdul - Muttalibe. Tako mi Allaha, da me nije strah da }e ljudi pomisliti da to spada u obrede hadà, pa da navale na vodu i vama preuzmu napajanje, i ja bih s vama zahva}ao vodu. 719 Na prvi dan Kurban - bajrama, 10. zul-hidèta, kada se podiè Sunce u prijepodnevnim satima, odrà Resulullah, a.s., govor. Sjedio je na mazgi. Alija je prolazio ispred njega, a neki su ljudi stajali, a neki sjedili. 720 U ovoj hutbi ponovio je neke stvari iz ju~era{njeg govora. Buharija i Muslim prenose od Ebu - Bekra, r.a., koji kaè: Resulullah, a.s., nam je prvog dana Kurban - bajrama odrào hutbu u kojoj je rekao: Vrijeme se obr}e kao {to se obrtalo na dan stvaranja nebesa i Zemlje. Godina se sastoji od dvanaest mjeseci od kojih su ~etiri sveta. Tri mjeseca su uzastopna: zul-kade, zul-hidè i muharem. A redèp je izme|u dùmadel-ahira i {abana. Zatim je rekao: Koji je ovo mjesec? Odgovorismo: Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju. Resulullah, a.s., za{utje, pa pomislismo da }e mu dati neko drugo ime. On upita: A nije li zul-hidè? Odgovorismo: Da. On upita: A koja je ovo zemlja? Odgovorismo: Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju. Resulullah, a.s., za{utje, pa pomislismo da }e joj dati neko drugo ime. On napokon re~e: A nije li ovo Beldet (Meka)? Odgovorismo: Da. A koji je ovo dan? Odgovorismo: Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju. Pa za{utje, a pomislismo da }e ga nazvati nekim drugim imenom. On upita: A nije li ovo dan klanja kurbana? Odgovorismo: Da. Resulullah, a.s., re~e: Zaista su va{a krv, va{i imeci i va{a ~ast sveti, kao {to je svet ovaj va{ dan, u ovome va{em kraju i u ovom va{em mjesecu. Vi }ete se sresti sa svojim Gospodarom, pa }e vas pitati o va{im djelima. Nemojte se, poslije mene, vra}ati u zabludu, da jedni drugima glave skidate! Jesam li vas obavijestio?


Odgovori{e: Da. Resulullah, a.s., re~e: Gospodaru moj, budi svjedok. I znajte, neka prisutni obavijeste odsutne, mo`da }e mnogi obavije{teni bolje razumijeti od prisutnih koji su ~uli. 721 U jednom predanju navodi se da je Resulullah, a.s., na toj hutbi rekao: Znajte, grije{nik koji grije{i, moè samo sebi da pogrije{i, neka ne zgrije{i prema svome djetetu, i neka ne zgrije{i dijete prema roditelju! A zar nije {ejtan o~ajan {to ne}e nikada vi{e biti oboàvan u ovoj va{oj zemlji?! Ali, on }e imati poslu{nost u va{im djelima koja smatrate neva`nim, pa }e biti zadovoljan njima. 722 Resulullah, a.s., dane je Kurban - bajrama proveo na Mini, obavljaju}i obrede hadà i podu~avaju}i ljude propisima. Slavio je Allaha, d`.{., obavljaju}i tradiciju kurbana kako ju je obavljao narod Ibrahima, a.s. Uz sve to, poni{tavao je tradiciju {irka (mnogobo{tva) i njena znamenja. U toku bajramskih dana odrào je jo{ nekoliko govora. Ebu - Davud pripovijeda, preko pouzdanog lanca prenosilaca, od Serrae, k}eri Nubehana, koja kaè: Resulullah, a.s., odrào nam je govor sredinom bajramskih dana. Rekao je: Da li je ovo srednji dan Bajrama? 723 Njegov govor ovoga dana bio je isti kao prvog dana. Ovaj govor re~en je neposredno poslije objave sure En - Nasr. Trinaestog dana zul-hidèta, ili tre}i dan Kurban - bajrama Resulullah, a.s., krenuo je s Mine. Stigao je u Ebtah, na obronak Benu - Kenaneta. Tu je proveo ostatak toga dana i sljede}u no}. Tamo je klanjao podne i ikindiju zajedno, a ak{am i jaciju zajedno. Zatim je malo sjeo, a onda uzjahao devu i krenuo u Bejtulah. Tada je obavio tavaful - vedai (oprosni tavaf). Nakon obavljenih svih obreda hadà, naredi da se pripremi povratak u Medinu, ne da bi iskoristio odmor, nego da bi nastavio su~eljavanje i mukotrpan rad radi Allaha, d`.{., i Njegovog puta. 724

POSLJEDNJI VOJNI POHOD

Oholost bizantijske dràve odbila je svaku ìvotnu istinu koju je predo~io islam. Ta njena oholost navela ju je da ubije svakog onoga ko postane sljedbenik te istine, isto kao {to je uradila s Ferveom bin Amrom el - Dèzzamijom, koji je bio njihov namjesnik u Muanu. Gledaju}i ovu njihovu smjelost i bahatost, Resulullah, a.s., odlu~i da pripremi veliku vojsku. U mjesecu saferu, 11. godine po Hid`ri, naredi Usami bin Zejdu bin Harisetu da krene s konicom i da napadne Belku i Ed - Darum u Palestini. Tim napadom trebao je uliti strah i napraviti pometnju u redovima neprijatelja, a uliti povjerenje i samopouzdanje u srca

422


Arapa naseljenih na granici islamske zemlje, te da ne bi kogod pomislio da crkvena snaga ima ne salomljivu mo}, kao i to, da prihva}anje islama donosi svojim sljedbenicima samo smrt. Ljudi su vodili raspravu oko li~nosti vojskovo|e, zbog toga {to je veoma mlad. Sumnjali su da ne}e uspje{no obaviti povjereni zadatak. na to je Resulullah, a.s., rekao: Ne ~udim se {to napadate Usameov poloàj, jer ste napadali i poloàj njegovog oca prije toga. Otac mu je bio stvoren da bude na vladaju}em poloàju, iako mi je bio jedan od najdraìh ljudi, a i ovaj mi je tako|er, poslije njega, od najdraìh. 725 Nakon ovih rije~i ljudi pohrli{e da stupe u redove Usameove vojske. Kad su napustli Medinu, prvo odmarali{te im je bilo El - Dùrfi, na tri milje od Medine, gdje su im stigle nepovoljne vijesti o bolesti Resulullaha, a.s. Ta vijest ih je omela i nisu èljeli da nastave put dok ne saznaju za Allahovu odredbu. Me|utim, Allah j htio da ovo bude, ipak, prvi vojni pohod u hilafetu Ebu - Bekra es Siddika. 726

ODLAZAK UZVI[ENOM ALLAHU, D@.[. VJESNICI RASTANKA Nakon {to je vjersko u~enje dobilo svoju kona~nu formu i nakon {to je islam zavladao cijelom Arabijom, pojavili su se znaci rastanka sa ìvotom, ìvotom koji je izbijao iz osje}anja Resulullaha, a.s., i koji je poja{njen njegovim rije~ima i njegovim djelima. Resulullah, a.s., je u mjesecu ramazanu 10. g. H. bio u itikafu dvadeset dana, dok je prethodnih godina ostajao u itikafu samo po deset dana. Dìbril Emin prou~io je Kurani kerim zajedno s Resulullahom, a.s., dva puta. Resulullah, a.s., rekao je na Oprosnom hadù: Ja ne znam da li }u se s vama ikada vi{e sresti na ovome mjestu. Tako je isto rekao kod Prvog dèmreta na Akabi: Primjenjujte obrede had` onako kako ih ja obavljam, jer o~ekujem da poslije ove godine vi{e ne}u hodo~astiti. Sredinom Kurban-bajrama objavljena mu je sura En - Nasr, pa je znao Resulullah, a.s., da je do{lo vrije rastanka i da mu du{a nagovije{tava smrt. Po~etkom mjeseca safera 11. godine po Hid`ri, oti{ao je Resulullah, a.s., na Uhud i klanjao mole}i se Allahu za {ehide, opra{taju}i se od mrtvih kao i od ìvih. Otuda se vratio u mesdìd, ispeo na minber i rekao: Ja vas napu{tam. Ja }u pred Allahom svjedo~iti o vama. Tako mi Allaha, gledam sada u svoj Havd (vrelo koje }e Poslanik imati na drugom svijetu). Meni su dani klju~evi riznica Zemlje. Ja se ne pla{im, tako mi Allaha, da }ete poslije mene biti mu{rici, ali se bojim da }ete se prepirati oko imetka. 727 Te no}i, oko pono}i, izi|e u Dèneti bekiju (mezarje uz mesdìd). Tu je molio Allaha, d`.{., da oprosti grijehe umrlim. Tu je rekao: Esselamu alejkum, o stanovnici mezarja. Neka vam nije ào gdje ste u pore|enju s onim u ~emu se nalaze ljudi. Pojavila se smutnja kao tamna no}. Smutnja za smutnjom dolazi. Ova posljednja je gora od prve. Zatim je obradovao mrtve govore}i: Mi }emo do}i tamo gdje ste vi.

424


POÊTAK BOLESTI U ponedeljak, 29. safera, 11. godine po Hid`ri, Resulullah, a.s., prisustvovao je jednoj dènazi u Dènneti bekiji. Kad se vra}ao ku}i sa dènaze, zaboljela ga je glava. Dobio je visoku temperaturu, tako da su njenu ja~inu osje}ali na ~almi koju je nosio omotanu oko glave. Resulullah, a.s., klanjao je bolestan u mesdìdu kao imam jedanaest dana, a sve skupa je bio bolestan trinaest ili ~etrnaest dana.

POSLJEDNJA SEDMICA @IVOTA Bolest je bila prete{ka za Resulullaha, a.s., da je po~eo pitati svoje ène: Gdje sam sutra? Kod koje sam sutra? One su shvatile njegovu èlju , pa su dozvolile da bude gdje ho}e. Preselio se kod Ai{e, r.a., oslanjaju}i se izme|u El - Fadla bin Abbasa i Alije bin Ebi Taliba, r.a. U Ai{inu ku}u u{ao je podvezane glave, vuku}i nogu za nogom. Kod nje je proveo posljednju sedmicu svoga ìvota. Ai{a, r.a., u~ila je Muavvezetejni - sure El Falag i En - Nas, i dove koje je nau~ila od Resulullaha, a.s., pa bi puhnula u njega i potrala bi ga njegovom rukom, mole}i oporavak.

PET DANA PRED PRESELJENJE U srijedu, na pet dana pred preseljenje, temperatura se pro{irila na cijelo tijelo. Imao je jake bolove i nesvjesticu. Rekao je: Donesite sedam mje{ina vode s razli~itih bunareva, kako bih mogao izi}i pred narod da im ostavim oporuku. Stavili su ga u korito da sjedne i sasuli na njega vodu, da je po~eo govoriti: Prekinite, prekinite! Nakon toga osjetio je pobolj{anje. U{ao je u mesdìd podvezane glave, sjeo na minber i okupljenom narodu odrào govor. Rekao je: Prokletstvo Allahovo neka je na jevreje i kr{}ane, jer su grobove svojih poslanika pretvorili u bogomolje. U drugom predanju stoji: Poubijao Allah jevreje i kr{}ane jer su uzeli grobove svojih poslanika za bogomolje! 728 Zatim je rekao: Ne uzimajte moj kabur za predmet oboàvanja! 729 Zatim se ponudio na kaznu ako je kome {ta naào u~inio. Rekao je: Ako sam nekoga i{ibao po le|ima, evo mojih le|a, neka mi vrati istom mjerom. Ako sam kome povrijedio ~ast, evo me, neka mi vrati istom mjerom!


Si{ao je iza toga s minbera i klanjao podne-namaz. Poslije je opet sjeo na minber i opet ponovio da ako je kome {ta duàn ostao neka se zatraì od njega da mu se vrati. Neki ~ovjek re~e: Duàn si mi tri drahme. Resulullah, a.s., okrenu se El - Fadlu i naredi: O Fadle, dadni mu ih. Potom je dao oporuku u vezi ensarija govore}i: Ostavljam vam oporuku o ensarijama. Oni su moja ~eljad i moja obitelj, ali su odradili ono {to su trbali odraditi, a ostaje im ono {to su jo{ du`ni da odrade. Primajte od njih ono {to je dobro, a zanemarite ono {to je kod njih lo{e. U drugom predanju stoji da je rekao: Ljudi se umnoàvaju, a ensarija je sve manji broj dok ne budu kao so u hrani. Ko od vas bude na vlasti, pa od njih doìvi neugodnosti ili pomo}, neka od njih primi ono {to je kod njih dobro, a zanemari ono {to je kod njih lo{e. 730 Nakon toga je rekao: Allah, d`.{., dao je jednome ~ovjeku da bira iz dunjalu~ke ba{~e cvije}e koje ho}e, ili ono koje Allah ima kod sebe. On izabra ono {to Allah ima. Ebu - Seid el - Hudri, r.a., prenosi: Zaplaka Ebu - Bekr, r.a. On re~e: @rtvujemo te za na{e o~eve i na{e majke! Mi mu prigovorismo, a ljudi reko{e: Pogledajte ovog starca, {ta je njemu? Resulullah, a.s., govori o robu kojega je Allah stavio na ispit, da ubere ovodunjalu~ko cvije}e ili ono koje ima Allah, a on ovamo vi~e: - @rtvujemo te za na{e o~eve i na{e majke. Resulullah, a.s., sada je bio u poziciji da bira, a Ebu - Bekr je zaista bio naju~eniji od nas. 731 Onda Resulullah, a.s., re~e: Najdare`ljiviji ~ovjek prema meni, bilo u svom imetku ili druènju sa mnom, je Ebu - Bekr. Kada bih traìo prisnog prijatelja, mimo mog Gospodara, uzeo bih Ebu - Bekra. Ali islamsko bratsvo i ljubav ostvareni su. Neka na dàmiji ne ostanu ni jedna vrata, a da se ne zatvore, osim Ebu - Bekrovih vrata. 732

ÊTIRI DANA PRED PRESELJENJE U ~etvrtak, ~etiri dana pred preseljenje na ahiret, osje}aju}i velike bolove, Resulullah, a.s., re~e: Hodite da vam napi{em knjigu, da ne biste ponovo skrenuli s pravog puta. Oko njega sjedili su ljudi me|u kojima je bio i Omer, r.a. Omer, r.a., re~e: Resulullaha, a.s.,savladala je bolest, vi imate Kuran. Dosta vam je Allahova kniga! Uku}ani se naljuti{e i podijeli{e u mi{ljenju. Neki se naljuti{e, pa reko{e: Primaknite mu se neka Resulullah, a.s., napi{e {ta ho}e!, a drugi reko{e isto {to i Omer, r.a. Po{to su pretjrali u prepirci, Resulullah, a.s., re~e: Idite i ostavite me na miru! 733 Toga dana oporu~io je tri stvari: 1. da se iz Arabije isele jevreji, kr{}ani i mnogobo{ci; 2. da se nagrade delegacije svim onim {to im je obe}ao; 3. a tre}u stvar je zaboravio prenosilac. Mogu}e da je ~vrsto vezivanje uz Kuran i sunnet, ili da vojska na ~elu s Usameom izvr{i svoj zadatak, ili je oporuka za: namaz i za one koji su u va{em posjedu.

426


I tog ~etvrtka, Resulullah, a.s., neprekidno je imamio u dèmatu i pored te{ke bolesti, sve do jacije. Posljednji namaz koji je klanjao u dèmatu je ak{am. U~io je po obi~aju El Mursalat. 734 Oko jacije, te{ko stanje se pogor{alo, pa nije mogao izi}i u mesdìd. Ai{a, r.a., kaè: Resulullah, a.s., upitao je: Da idem klanjati ljudima? Mi odgovorismo: Ne, Allahov Poslani~e, mada te oni o~ekuju. On re~e: Dajte mi vodu i korito. Mi u~inismo. On se opra i s mukom se diè, ali pade u nesvijest. Zatim se osvijesti i upita: Da klanjam ljudima? Pa se dogodi i drugi i tre}i puta kao i prvi put. Opra se, onesvijesti, htjede da ode, ali ne ode, ve} posla po Ebu - Bekra da on bude imam u dèmatu na jacija-namazu. Ebu - Bekr klanjao je u ostale dane. 735 Klanjao je kao imama sedamnaest vakata za ìvota Resulullaha, a.s. Ai{a, r.a., poku{avala je tri ili ~etiri puta da Resulullah, a.s., promijeni imama, da svijet ne bi to uzeo za lo{ predznak. Resulullah, a.s., to odbi i r~e: Zaista ste vi vlasnice Jusufa. Naredite Ebu - Bekru neka bude imam i neka klanja ljudima.

DAN ILI DVA PRED PRESELJENJE U subotu ili nedjelju, Resulullah, a.s., osjeti pobolj{anje, pa izi|e oslonjen na dva ~ovjeka da klanja podne-namaz. Ebu - Bekr je imamio. Kad Ebu - Bekr, r.a., ugleda Resulullaha, a.s., htjede se izmaknuti da propusti Resulullaha, a.s. Resulullah, a.s., nai{areti mu da se ne izmi~e i re~e: Posadite me do njega. Posadi{e ga s lijeve strane Ebu - Bekra, r.a. Tako da je on postao Muktedija (Aneiman) i prenosio ljudima tekbir (tj. kada je Poslanik, a.s. donosio tekbir, on bi za njim ponavljao kako bi svi klanja~i ~uli). 736

DAN UOÎ PRESELJENJA NA AHIRET U nedjelju, samo dan uo~i preseljenja, Resulullah, a.s., oslobodio je svoje robove i podijelio posljednjih sedam dinara koje je imao kod sebe. Muslimanima je poklonio svoje oru`je. Te je no}i Ai{a posudila ulje za svetiljku od kom{inice. Resulullahov, a.s., oklop bio je zaloèn kod jednog jevreja za 30 mjerica p{enice.


NA DAN PRESELJENJA NA AHIRET Enes bin Malik, r.a, pripovijeda: Dok su muslimani u ponedeljak ujutro klanjali sabahnamaz za Ebu - Bekrom, iznenadio ih je Resulullah, a.s. Odmaknuo je zavjesu s vrata Ai{ine sobe i gledao ih. Dèmat je klanjao u safovima. On se osmjehnuo i nasmijao. Ebu Bekr, r.a., povukao se u saf i ustupio mjesto, misle}i da }e Resulullah, a.s., pristupiti u namaz. Enes, r.a. kaè: Muslimanima se pri~inilo da su dovedeni u isku{enje u namazu zbog radosti prema Resulullahu, a.s. On im rukom dade znak da dovr{e svoj namaz. Zatim u|e u sobu i navu~e zastor na vrata. 737 Poslije toga nije do~ekao drugi namaski vakat. Kad je bilo oko deset sati prije podne, Resulullah, a.s., pozva Fatimu, pa joj ne{to pri{apnu i ona se zaplaka, a zatim joj opet ne{to pri{apnu, pa se ona nasmija. Ai{a, r.a., kaè: Mi smo je poslije upitali {ta joj jerekao, a ona re~e: Resulullah, a.s., saop}io mi je da }e preseliti na ahiret u ovoj svojoj bolesti, pa sam zaplakala. A zatim mi je saop}io da }u ja biti prva iz porodice koja }e oti}i za njim, pa sam se od dragosti nasmijala. 738

Resulullah, a.s., obradovao je Fatimu da je ona prvakinja svih èna. 739 Fatima je vidjela {ta se doga|a s Resulullahom, a.s., i koliko se mu~i zbog bolesti koja ga te{ko priti{}e. Ona povika: O àlosti moja, o moj o~e. On joj re~e: Od danas tvoj otac vi{e ne}e imati bolova. 740 Resulullah, a.s., pozva El - Hasana i El - Husejna (unuke svoje) i poljubi ih. Oporu~io je svako dobro prema njima. Pozvao je svoje ène, uputio im savjete i podsjetio ih na du`nosti. Bol je bivala ja~a i è{}a. Trag otrova, koji je pojeo u Hajberu, ukaza se i on re~e: O Ai{a, jo{ osje}am bol i gor~inu onog jela koje sam jeo u Hajberu. Osje}am da mi puca ìla kucavica od tog otrova. 741 Resulullah, a.s., ostavi oporuku ljudima i re~e: Namaz, namaz i ono {to imate u svom posjedu. To je ponovio vi{e puta. 742

428


PRESELJENJE NA AHIRET Preseljenje je otpo~elo. Ai{a ga malo podiè i nasloni na sebe. Govorila je: Od Allahovih blagodati prema meni je, da jeste Resulullah, a.s., preselio na ahiret u mojoj ku}i, u mom danu, na mojim grudima, uz moju du{u,. U posljednjim trenucima u{ao je Abdullah, sin Ebu - Bekra, r.a. U ruci je drào misvak (za pranje zuba), a ja sam dràla oslonjenog Resulullaha, a.s. Primijetila sam da gleda u misvak, a volio je stalno prati zube. Rekoh: Ho}e{ li ga? Nai{areti glavom da ho}e. Ja mu ga dodadoh, a on ga pritisnu po zubima. Ja povikah: Da ga umek{am? Nai{areti glavom da u~inim. Ja ga omek{ah, a on naredi njegovu upotrebu. U drugom predanju stoji da je misvakom 743 i{~etkao zube kao kad je najbolje mogao. Pred njim je bila zdjela s vodom. Ruke je kvasio u vodu, potirao se po licu i govorio: La ilahe illallah, smrt ima agoniju. (hadis) 744 Kad je Resulullah, a.s., zavr{io ~i{}enje zuba misvakom, podigao je ruku ili prst i uperio pogled u plafon. Ai{a, r.a., okrenula je galvu prema njemu dok su njegove usne {aptale: Sa onima kojima si milost Svoju darovao, poslanicima, iskrenima, {ehidima i dobrima. Gospodaru moj, oprosti mi i smiluj mi se, i priklju~i me uz vjerovjesnike. Gospodaru moj, priklju~i me uz vjerovjesnike! 745 Posljednje rije~i ponovio je tri puta. Ruka mu je klonula i preseli se kod najuzvi{enijih drugova. Mi pripadamo Allahu i njemu se vra}amo. To se dogodilo u satima pred podne, u ponedeljak 12. rebiul-evela, 11. g. H. Resulullah, a.s., napunio je {ezdeset i tri godine i ~etiri dana.

ASHABI U VELIKOJ @ALOSTI Medinom je prostrujala mu~na vijest, ona pomra~i svjetlost i nebeske prostore Arabije. Enes, r.a., kaè: Ne sje}am se da sam doìvio ljep{i, svetliji i radosniji dan od onog kad je Resulullah, a.s., u{ao u Medinu, i ne sje}am se ru`nijeg, tamnijeg i tu`nijeg dana od onoga u kome je preselio Resulullah, a.s. 746 Kad je preselio, Fatima je rekla: O moj o~e, ti si se odatvao Gospodaru koji te pozvao, o moj o~e, Dènnetil - firdevs tvoje je boravi{te, o moj o~e, Dìbrilu }emo se poàliti. 747


STAV OMERA, R.A. Omer, r.a., ~uo je vijest koja mu je razum pomutila. On re~e: Licemjeri misle da je Resulullah, a.s., umro. Neka znaju da Resulullah, a.s., nije umro. On je oti{ao kod svog Gospodara, kao {to je oti{ao Musa, a.s., sin Imranov. Bio je odsutan iz svog naroda ~etrdeset dana, a onda se vratio me|u njih, iako je re~eno da je umro. I tako mi Allaha, vratit }e se i Resulullah, a.s., pa }e odsje}i ruke i noge ljudima koji misle da je umro. 748

STAV EBU - BEKRA, R.A. Ebu - Bekr pomoli se na konju dolaze}i od svoje ku}e iz Es - Suphe. Sjaha i u|e u mesdìd. Nije ni s kim govorio, dok nije u{ao kod Ai{e, r.a., i uputio se Resulullahu, a.s., koji je bio prekriven pla{tom. On mu otkri lice, klonu preko njega, poljubi ga i zaplaka. Zatim re~e: Draì si mi od oca i majke. Allah ne}e dozvoliti da dvaput umre{. Smrt koju ti je Allah propisao, ti si do~ekao. Potom izi|o{e Ebu - Bekr i Omer, r.a., da kaù svijetu. Ebu - Bekr, r.a., re~e: Sjedi Omere, a Omer, r.a., odbi da sjedne. Ljudi pri|o{e Ebu - Bekru, r.a., zaobilaze}i Omera, r.a. Ebu - Bekr, r.a., re~e: Kaèm vam, ko je od vas oboàvao Muhammeda, a.s., Muhammed je mrtav, a ko oboàva i vjeruje u Allaha, neka zna, Allah je ìv! On ne umire. Uzvi{eni Allah, d`.{., kaè: Muhammed je samo poslanik, a i prije njega bilo je poslanika. Ako bi on umro ili ubijen bio, zar biste se stopama svojim vratili? Onaj ko se stopama svojim vrati, ne}e Allahu nimalo nauditi, a Allah }e zahvalne sigurno nagraditi. (3:144) Ibn - Abbas, r.a., re~e: Tako mi Allaha, kao da ljudi nisu znali da je Allah objavio ovaj ajet dok ga Ebu - Bekr, r.a., nije prou~io. Ljudi po~e{e u~iti ovaj ajet, pa nisi mogao nikoga vidjeti, a da ga ne u~i. Ibn - Musejjeb je rekao: Omer, r.a., re~e: Tako mi Allaha, nakon {to ~uh ajet koji je Ebu - Bekr prou~io, sjedoh na zemlju jer mi noge otkaza{e poslu{nost, a zatim padoh po zemlji jer iz ajeta shvatih da je Resulullah, a.s., umro. 749

430


OPREMANJE I ISPRA]AJ ÂSNOG TIJELA U ZEMLJU Problem oko vlasti iskrsnuo je prije nego je Resulullahovo, a.s., tijelo opremljeno. Izme|u muhadìra i ensarija do{lo je do rasprave, diskusije, prepirke i zatezanja u sekifi Benu Saideta. Najzad se usaglasi{e da za halifu do|e Ebu - Bekr, r.a. U tome je pro{ao ostatak tog tu`nog ponedeljka. Pala je i no}, a ljudi su bili okupirani problemom vlasti. Sve do osvita utorka izjutra, Resulullahovo, a.s., mubarek tijelo leàlo je na njegovoj postelji pokriveno pla{tom. Porodica se zatvorila u ku}u i ostala nasamo s njim. U utorak je Resulullah, a.s., ogasuljen, a da mu nisu skidali njegovu odje}u. Gasulili su ga El - Abbas i Alija, zatim dva Abbasova sina, Kusum i El - Fadil, pa [ukran, rob Resulullaha, a.s., te Usama bin Zejd i Evs bin Havli. El - Abbas, El - Fadli i Kusum su ga okretali, a Usama i [ukran polijevali vodu. Alija ga je gasulio. Evs ga je naslonio na svoje grudi. Poslije toga obukli su mu }efine. Sastajali su se od tri dijela bijelog suhulijskog (jemenskog) pamu~nog platna. Nije imao ko{ulju, niti ~almu. 750 Umotali su ga u platno. Bilo je razli~itih prijedloga gdje da ga ukopaju. Ebu - Bekr, r.a., re~e: ûo sam da je Resulullah, a.s., rekao: Ni jedan poslanik nije zakopan negdje drugdje, osim na mjestu gdje je umro. Ebu - Talha diè Resulullahovu, a.s., postelju na kojoj je preselio, i iskopa kabur na tome mjestu. U Resulullahovu, a.s., prostoriju ulazilo je po deset ljudi da klanjaju dènazu. Niko nije bio imam. Prvo je porodica klanjala, pa muhadìri, zatim ensarije. I ène su klanjale poslije mu{karaca, a najzad su klanjala djeca. Tako je protekao ~itav utorak. Kad je nastupila srijeda 751 ... Ai{a, r.a., re~e: Nismo znali za Resulullahovo, a.s., kopanje dok nismo ~uli zvuk lopate u no}i nastupaju}e srijede.752


RESULULLAHOVA, A.S., OBITELJ 1. Resulullahovu, a.s., porodicu u Meki, prije Hid`re, ~inili su Resulullah, a.s., i njegova èna Hatidà, r.a., k}er Huvejlidova. Oènio se njom sa svojih dvadeset i pet godina, a ona je imala ~etrdeset. Hatidà, r.a., bila je prva èna Resulullaha, a.s. Za njenog ìvota nije se na nju ènio. S njom je izrodio sinove i k}eri. Od sinova nije ni jedan ostao ìv. K}eri su mu bile: Zejneba, Rukajja, Ummu Kulsum i Fatima. Zejnebu je udao za Ebu el - Asa bin er - Rebia, sina svoje tetke (o~eve sestre). Rukajju i Ummu Kulsum udao je za Osmana bin Affana, r.a., i to prvo jednu, pa poslije njene smrti drugu. Fatimu je udao za Aliju bin Ebi - Taliba, u vrijeme izme|u Bitke na Bedru i Bitke na Uhudu. Fatima mu je rodila dva unuka: El - Hasana i El - Husejna i dvije unuke: Zejnebu i Ummu Kulsum. Poznato je da je Resulullah, a.s., imao privilegiju nad ostalim muslimanima u pogledu broja zakonitih èna (vi{e od ~etiri), zbog mnogobrojnih razloga. Resulullah, a.s., sklopio je brak s trinaest èna. Dvije su umrle za njegovog ìvota, a devet je ostalo ìvih iza njega. Umrle su Hatidà, r.a., i Majka siromaha, Zejneb bint Huzejmet. S dvije ène nije nikako imao sno{aj. 2. Sevda, k}er Zemata, koju je Resulullah, a.s., oènio mjeseca {evala, 10. godine svoga poslanstva, a samo nekoliko dana nakon smrti Hatidè, r.a. Prije Resulullaha, a.s., Sevda je bila udata za svog amidì}a Es - Sekrana bin Amra, koji je umro, a ona ostala udovica. 3. Ai{a, k}er Ebu - Bekra, kojom se oènio u mjesecu {evalu, godine jedanaeste svoga poslanstva, ili godinu dana nakon Sevde, a prije Hid`re na dvije godine i pet mjeseci. Oènio jse njome kao djevoj~icom od {est godina. S njom je imao sno{aj u {evalu, sedam mjeseci nakon Hid`re, u Medini. Jedina je Ai{a bila djevica od svih njegovih èna. Ona je bila najdraè bi}e Resulullahu, a.s. Bila je naju~enija èna fikha ({erijatskih propisa), i uop}e, najobrazovanija muslimanka. 4. Hafsa, k}er Omera bin el - Hattaba. Ostala je udovica, iza muà Hunejsa bin Huzafeta es - Sehmije izme|u Bitke na Bedru i Bitke na Uhudu. Resulullah, a.s., oènio se njom tre}e godine po Hid`ri.

432


5. Zejneb, k}er Huzejmata iz plemena Benu - Hilal bin Amir bin Sasaa. Ona je imala nadimak Majka siromaha, zbog milosti i nje`nosti prema njima. Bila je udata za Abdullaha bin Dàh{a, koji je pao kao {ehid na Uhudu. Resulullah, a.s., oènio se njom ~etvrte godine po Hid`ri. Ona je umrla poslije udaje za Resulullaha, a.s., do dva ili tri mjeseca. 6. Ummu Seleme, Hind, k}er Ebi - Umejjeta. Bila je udata za Ebu - Selemu. On je umro u mjesecu dùmadel-ahir, ~etvrte godine po Hid`ri, a Resulullah, a.s., oènio se njom u {evalu iste godine. 7. Zejneb, k}er Dàh{a bin Rijaba iz plemena Benu - Esed bin Huzejmeta. Ona je k}er Resulullahove, a.s., tetke, o~eve sestre. Bila je udata za Zejda bin Harisa, kojeg je Resulullah, a.s., posinio. Zejd se od nje rastavio, a Allah, d`.{. objavio je ajet u kome se obra}a Resulullahu, a.s.: I po{to je Zejd s njom ìvio i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali, kako se vjernici ne bi ustru~avali vi{e da se ène ènama posinaka svojih, kad se ono od njih razvedu - kako Allah odredi, onako kako treba da bude. (33:37) U vezi s ovom ènidbom objavljeno je vi{e ajeta u suri El - Ahzab u kojima je obja{njena problematika posinka. O tome }e jo{ biti rije~i. Resulullah, a.s., oènio se Zejneb u mjesecu zul-kade, pete godine po Hid`ri. 8. Dùvejrijja, k}er E l - Harisa, poglavara plemena Benu - Mustalak od Huzaata. Ona je bila me|u zarobljenicima Benu - Mustalaka. Do{la je u dio s plijenom Sabitu bin Kajsu bin [emmasu. Ona je traìla da se oslobodi. Resulullah, a.s., rije{io je njen problem i oènio se njome u mjesecu {abanu, {este godine po Hid`ri. 9. Ummu Habiba, k}er Ebu - Sufjana, koja je bila udata za Ubejdullaha bin Dàh{a. S njim se iselila u Abesiniju. Ubejdullah se odmetnuo od islama i primio kr{}anstvo. U Abesiniji je umro. Ummu Habiba je ostala u islamu, kao muhadìrka u Abesiniji. Kad je Resulullah, a.s., poslao Amra bin Umejjeta ed Dameriju kod Negusa s pismom da primi islam, mjeseca muharema, sedme godine po Hid`ri, Amr je zaprosio Ummu Habibu za Resulullaha, a.s. Poslao ju je Resulullahu, a.s., u Medinu po [erahabili bin Hasenetu i Resulullah, a.s., oènio se njome. 10. Safija, k}er Hujejja bin Ahtaba, jevrejka iz plemena Benu en - Nadir. Ova Izrael}anka bila je me|u robljem Hajbera. Resulullah, a.s., odabrao ju je za sebe. oslobodio je ropstva i oènio se njom nakon zauzimanja Hajbera, sedme godine po Hid`ri. 11. Mejmuna, k}er El - Harisa, sestra Ummul - Fadli Lubbab el - Harisa. Oènio se njom u zul-kadetu, sedme godine po Hid`ri u vrijeme naknadne umre, nakon {to je objavio umru. To su ène, njih jedanaest, kojima se oènio Resulullah, a.s., s kojima je imao bra~ni ìvot i od koji su dvije umrle za njegova ìvota: Hatidà i Zejneb, sirotinjska majka. Devet èna je ostalo ìvih nakon Resulullahovog, a.s., preseljenja na ahiret. Dvije ène s kojima nije imao sno{aj su iz dva razli~ita plemena. Jedna je iz Benu -


Kulaba, a druga iz Benu - Kinde. Dùvejnijja je porijeklom od Benu - Kinde. Ima tu i tamo razmimoilaènja koja nas mnogo ne zanimaju. Resulullah, a.s., imao je i dvije robinje. Jedna je bila Marija, Koptkinja koju je dobio na dar od Mukavkisa. Ona mu je rodila sina Ibrahima, koji je umro u Medini kao dijete, 28. ili 29. {evala, 10. g. H., {to odgovara, 27. januaru 632. godine, za ìvota Resulullaha, a.s. Druga robinja je Rejhana, k}er Zejda en - Nadarije ili El - Kurejzije. Bila je u roblju Benu - Kurejza. Nju je Resulullah, a.s., izabrao za sebe. Neki kaù da ju je Resulullah, a.s., oslobodio i oènio se njome. Prvo mi{ljenje je za Ibnul - Kajjima ispravnije. Ebu - Ubejde dodao je ovim dvjema robinjama, jo{ dvije. Jedna je Dèmila koju je dobio me|u ratnim zarobljenicima i jedna robinja koju mu je poklonila Zejneb, k}er Dàh{a.753 Ko malo bolje prou~i ìvot Resulullaha, a.s., znat }e vrlo dobro da je ènidba Resulullaha, a.s., s ovolikim brojem èna pred kraj ìvota, skoro tridesetak godina nakon mladosti u punoj snazi, imala dublji smisao od fizi~kog zadovoljenja. Resulullah, a.s., imao je u jeku svoje mladosti samo Hatidù u Sevdu, i to Hatidù skoro staricu. Mnogi }e pomisliti da je ovoliki broj èna bio potreban Resulullahu, a.s., zato {to je imao takvu snagu koju je mogao obuzdati samo uz ovoliki broj èna. Ne, to nije ni u kom slu~aju! Postojali su drugi ciljevi, mnogo plemenitiji i mnogo veli~anstveniji od onih koji se postiù op}enito ènidbom. Resulullahovo, a.s., opredjeljenje da u~vrsti prijateljstvo s Ebu - Bekrom, Omerom i Alijom ostvareno je jakim ènidbenim vezama Ai{om i Hafsom, a uz Aliju, udajom k}eri Fatime. Osmanovo prijateljstvo vezao je za sebe udajom svojih k}eri Rukajje i Ummu Kulsum. Resulullah, a.s., i ova ~etverica ljudi, predstavljali su stup i oslonac svih muslimana, poput pet vaktova namaza koji su svakako stup vjere islama. Resulullah, a.s., znao je dobro kroz {ta su sve pro{li ovi ljudi zajedno s njim, `rtvuju}i se za islam. Allah, d`.{. htio je da su svi ovi velikani sretno prebrodili sve neda}e, sva iznena|enja, tegobe i `rtve bez velikih posljedica. U dobre arapske obi~aje spadalo je po{tivanje tazbinstva. Tazbinstvo je predstavljalo vrata preko kojih su se zbliàvale porodice razli~itog porijekla i razli~itih plemena. I sramota je bilo ne po{tovati tazbinske veze. Stoga je Resulullah, a.s., putem vi{eènstva èlio da razbije bedeme neprijateljstva izme|u plemena, a radi islama. @elio je da potre mr`nju me|u njima. Ummu Selema je bila iz Benu - Mehzuma. To je bila veza sa Ebu - Dèhlom i Halidom bin el - Velidom. Kad se Resulullah, a.s., oènio njom, Halid vi{e nije imao neprijateljski stav prema muslimanima, ve} naprotiv, za vrlo kratko vrijeme svojevoljno primi islam. Isto tako, Ebu - Sufjan vi{e nije pokretao nikakvo neprijateljstvo protiv Resulullaha, a.s., poslije udaje njegove k}eri za Resulullaha, a.s.

434


Plemena Benu - Mustalak i Benu - Nadir nisu preduzimala nikakve provokacije i neprijateeljstvo nakon {to se Resulullah, a.s., oènio Dùvejrijjom i Safijom. Naprotiv, Dùvejrijja je svojom udajom unijela u svoje pleme radost i blagostanje. Ashabi su oslobodili zarobljenike iz oko 100 ku}a nakoon njene udaje. Tad su rekli: To je tazbina Resulullahova, a.s. Niko, dakle, ne moè pore}i koliko su ove ènidbene veze pomogle sre|ivanju stanja, i koliko su imale velikog utjecaja na ljude. Najveli~anstvenije od svega toga je, da je Resulullahu, a.s., bilo nare|eno da obrazuje i odgaja narod koji nije ni{ta znao o kulturi, civilizaciji, naobrazbi, odgoju, osnovama i normama izgradnje dru{tva i njegovog uzdizanja. Temelji na kojima je gra|eno islamsko dru{tvo ne dozvoljavaju mu{karcima da se mije{aju s nepoznatim ènama. Stoga nije bilo mogu}e njihovo neposredno obrazovanje s uvaàvanjem ovih temelja, iako je potreba zanjihovim obrazovanjem bila ni{ta manja od potrebe mu{karaca. Naprotiv, bila je ve}a i ja~a. Stoga, Resulullah, a.s., nije imao drugog izlaza, ve} da izabere ène razli~itih sposobnosti, mogu}nosti i sklonosti, te da ih odgoji, obrazuje, podu~i islamu i islamskim propisima, kako bi mogle pristupiti odgoju i beduinki i gra|anki, starih i mladih, i time prenijeti emanet ed daveta - islamskog u~enja i obrazovanja ènskog svijeta. Resulullahove, a.s., - majke mumina, imale su veliku ulogu u preno{enju porodi~nog stanja, obi~aja i pona{anja Resulullahovog, a.s., svijetu, posebno one koje su dugo ìvjele uz njega, kao Ai{a, r.a. Ona je prenijela mnogo njegovih rije~i i opisala mnogo njegovih djela. Bio je i jedan brak kojim je trebalo dokinuti predislamski obi~aj u vezi s posinkom. Posinak je u predislamskog imao sva obi~ajna i zakonska prava kao ro|eni sin. Ovaj doga|aj imao je velike posljedice, jer nije bilo lahko pobrisati ne{to {to je u srcima bilo ukorijenjeno. Pravo posinka sukobljavalo se s pravima koja je islam utemeljio u bra~nom pravu ènidbi i razvodu, te nasljedstvu i ostalom postupnom {erijatskom pravu. Zbog brisanja tog predislamskog pravila, Allah, d`.{. naredio Resulullahu, a.s., da se oèni k}erkom svoje tetke, o~eve sestre, Zejneb, k}erkom Dàh{a, Zejdovom ènom. Njih dvoje nije se slagalo, pa je Zejd èlio da joj da rastavu u vrijeme kada su udruèna arapska plemena ratovala protiv Resulullaha, a.s., i muslimana. Resulullah, a.s., bojao se propagande licemjera, mnogoboàca i jevreja, te posljedica koje bi kod muslimana i slabih vjernika izazvala ta propaganda, pa je prièljkivao da se Zejd ne razvede od Zejnebe, zbog isku{enja u koja bi mogao pasti. Ovakva nedoumica nije se slagala s Resulullahovom, a.s., misijom koju je obavljao, pa ga je Allah, d`.{., ukorio zbog toga: A kad ti re~e onome kome je Allah milost darovao, a kome si i ti dobro u~inio: Zadrì ènu svoju i boj se Allaha! - u sebi si skrivao ono {to }e Allah


objelodaniti, i ljudi si se bojao, a pre~e je da se Allaha boji{! (33:37) Na kraju je Zejd dao razvod Zejnebi, a Resulullah, a.s., njom se oènio na dan kada je odre|eno opsjedanje Benu - Kurejze, a nakon postbra~nog perioda (iddeta) sa Zejdom. Allah je naredio Resulullahu, a.s., ovaj brak i Resulullah, a.s., nije imao pravo izbora, niti drugog izlaza, Allah kaè: I po{to je Zejd s njom ìvio, i od nje se razveo, Mi smo je za tebe udali kako se vjernici ne bi ustru~avali vi{e da se ène ènama posinaka svojih, kad se oni od njih razvedu - kako Allah odredi, onako kako treba da bude. (33:37) To je bilo radi poni{tavanja pravila o posinovljavanju, kako djelom, tako i rije~ima: Zovite ih po o~evima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. (33:5) Muhammed nije roditelj ni jednom od va{ih ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik - a Allah sve dobro zna. (33:40) Mnogo je lo{ih obi~aja koji se ne mogu sru{iti samo rije~ima, ili ispraviti samo govorom. Neophodno ih je prikazati provedene u praksi, na primjeru uzorne li~nosti. To obja{njava doga|aj koji se desio muslimanima na umri, poslije hudejbijskog primirja. Bilo je muslimana, koje je znao Urvet bin Mesud es - Sekafi, da im je svaki Resulullahov, a.s., bio iznad samih njih. Tako, na primjer, gotovo bi se pobili oko posipanja vode kada bi Resulullah, a.s., uzimao abdest, u nastojanju ko }e mu vi{e ugoditi. Utrkivali su se u davanju prisege na vjernost do smrti, a kada im je, nakon primirja, naredio da ustanu i prikolju kurbane, niko nije htio da ga poslu{a, pa ga je obuzeo o~aj i nelagodnost. Ali, kada mu je Ummu Selema predloìla da to on prvi u~ini sam, a da o tome ne razgovara ni s kim, pa je on tako i u~inio, pohita{e ashabi, utrkuju}i se, da u~ine isto {to i on. Svi zakla{e svoje kurbane imitiraju}i Resulullaha, a.s. To nam govori da je prakti~na primjena jednog propisa bila daleko efikasnija od same naredbe rije~ima. @enidba Zejnebom u svakom pogledu pomogla je licemjerima i zlobnicima da izazovu kod nejakih muslimana tra~eve, govorkanja i sumnje, pogotovo {to je Zejneba bila peta èna Resulullahu, a.s. Muslimani nisu do tada znali za vi{e od ~etiri ène u islamu, a pogotovo ne sa ènom od posinka. Tada su prvi puta saznali da je Allah, d`.{., izuzeo Resulullaha, a.s., od pravila ~etiri ène po [erijatu, {to nije vi{e nikome od muslimana dozvolio osim njemu, i to zbog onih ciljeva o kojima smo pisali. Vrijedno je spomenuti da se Resulullahova, a.s., rodbina s velikim po{tovanjem ophodila i odnosila prema Resulullahovim, a.s., ènama. Cijenili su ih, bili uljudni prema njima i voljeli ih kao svoje majke. One su tako|er uìvale veliki ugled, ~ast, bile ponosne i strpljive. Bile su poslu{ne i uvaàvale jedna drugoj bra~na prava prema Resulullahu, a.s. Nisu se sva|ale i nisu imale prohtjeva. Bile su zadovoljne, iako je ìvot bio veoma teàk i mukotrpan. Enes, r.a., kaè: Ne znam da je Resulullah, a.s., ikada u ìvotu vidio mehku i fri{ku poga~u ili somun, ili ~itavu pe~enu ovcu. 754

436


Ai{a, r.a., rekla je: U Resulullahovoj, a.s., ku}i vatra se rijetko palila, mo`da dva, tri puta u dva mjeseca, pa ju je Urve upitao: A ~ima vas je hranio? Odgovorila je: Datule i voda. 755 Ovakvih i sli~nih stvari bilo je mnogo u njegovom mubarek ìvotu. I pored ovako te{kog ìvota, Resulullah, a.s., nije imao prigovor od svojih èna, osim jedanput, da bi taj doga|aj bio uzrok objavi odgovaraju}eg propisa. Allah, d`.{., objavljuje: O Vjerovjesni~e, reci ènama svojim: Ako èlite ìvot na ovom svijetu i njegov sjaj, onda se odlu~ite. Dat }u vam pristojnu opremu i lijepo }u vas otpustiti. A ako èlite Allaha, Poslanika Njegova i onaj svijet, pa, Allah je, doista, onima me|u vama koje ~ine dobra djela pripremio veliku nagradu. (33:28, 29) Njihova je ~ast bila i njihova milost da su direktno bile vezane za Allaha, d`.{., i Njegova Poslanika, a.s. Ni jedna od njih nije poèljela da izabere ovaj dunjaluk. Isto tako, ni jedna od njih nije napravila nikakvo sramno djelo koje bi ukaljalo ~ast i ugled, i njihov renome koji su uìvale. Mo`da je bilo nekih sitnih ljudskih propusta, zbog kojih bi ih Allah, d`.{., samo ukorio i one bi se korigirale. Jedan od takvig primjera imamo naveden u suri Et - Tahrim, gdje Allah, d`.{. kaè: O Vjerovjesni~e, za{to sebi uskra}uje{ ono {to ti je Allah dozvolio, u nastojanju da ène svoje zadovolji{? A Allah pra{ta i Samilostan je..., pa do kraja petog ajeta (66:1 - 5) Napokon, smatram da nema potrebe istraìvati predmet poligamije u islamu, koja je svedena u okvire {erijatske zakonitosti. Ko imalo razmotri ìvot na Zapadu, posebno u Evropi, iz koje i stiù najve}i prigovori i nijekanje ove ~injenice, dovoljno je pogledati njihov (pored zakonitog) nezakoniti na~in ìvota, pun bluda, kriminala i odvratnosti, te kakve sve probleme imaju u vezi s ovim. Dovoljno je da se uvaì islamski stav o tom pitanju bez ispitivanja i dokazivanja, jer ìvot muslimana najbolji je svjedok o pravi~nosti ovog pravila, a to je, uistinu, Allahova, d`.{., poruka dalekovidnima.


RESULULLAHOVA, A.S., SVOJSTVA I NJEGOVA ETIKA Resulullah, a.s., odlikovan je savr{enim normama etike koje se ne mogu opisati rije~ima. Na to ukazuje njegov upliv na ljude, ~ija su srca hrlila njegovom po{tivanju i uvaàvanju. Hrlili su njegovom okru`ju i njegovom veli~anju, kako se ne pamti za ~ovjeka na ovome svijetu. Oni koji su ìvjeli u Resulullahovo, a.s., vrijeme, zavoljeli su ga do granica zanesenosti. I nisu prezali u spremnosti da polome svoje vratove, kako njemu ne bi falilo ni nokat s prsta. Tako|er si ga zavoljeli zato {to je posjedovao savr{enstvo koje nije imalo ni jedno ljudsko bi}e. Evo nekoliko predanja koja govore o posebnosti Resulullahovog, a.s., savr{enstva kao ~ovjeka.

LJEPOTA ETIKE Ummu Mabed el - Huzaija opisuje Resulullaha, a.s., svome muù, kada je pro{ao pokraj njenog {atora u vrijeme Hid`re. Ona kaè: Nenadma{na ~isto}a. Plemenitog, svijetlog i vedrog lica. Lijepog pona{anja. Nije krupan, nevelike glave. Lijep i privla~an. Dubok pogled okruèn gustim dugim trepavicama. U njegovom glasu promuklost. Dugog vrata. Krupnook. Surmook. Dugih lijepih obrva, ni tankih ni debelih. Veoma crne kose. Kad {uti, nadma{uje ga dostojanstvo i staloènost, a kada govori nadahnjuje ga blistavost i elegancija. Najljep{i i najelegantniji ~ovjek iz daljine, a jo{ ljep{i i privla~niji iz blizine. îstog rasu|ivanja. Prijatna rezona. Dar govora kao niska perli. Odmjeren, umjeren. Ni nizak da je neprimjetljiv, ni visok da je nametljiv. Od trojice najo~itiji. Mo}an. Ima drugove koji su ljubazni i ponizni. Kad govori, slu{aju. Kad naredi, utrkuju se da izvr{e naredbu. Usluùju ga, po{tuju ga i odani su mu. Obljubljen i uvijek okruèn. Nije namr{ten, ni namrgo|en. Druèljubiv. Pa`ljiv prema sagovorniku. 756 Alija bin Ebi - Talib, opisuju}i Resulullaha, a.s., kaè: Nije bio previsok, a ni nizak de`mekast. Bio je umjerene gra|e. Nije imao kovrdàvu kratku kosu, a niti skroz dugu i opruènu. Imao je loknastu, napola kovrdàvu kosu. Nije bio debeo. Nije imao isturenu butrastu vilicu. Imao je okruglasto lice, bjeli~aste pune puti. Krupne crne o~i, duge guste trepavice, velika ple}a, lijepo gra|ene ruke i noge bez malja i bez malja po tijelu. Debelih

438


prstiju na nogama i rukama. Kad se kre}e, kao da kora~a nizbrdo. Kad bi se okrenuo, okrenuo bi se cijelim tijelom. Me|u ple}ima imao je poslani~ki pe~at, isti biljeg kao {to su imali prethodni poslanici. Imao je jak stisak ruke. Odva`nog drànja. Iskrenog i te~nog govora. Bio je ~ovjek koji po{tuje ugovor i dogovor. Blage je naravi, plemenitog pona{anja. Ko ga vidi, iznenada osje}a strahopo{tovanje. Ko se druì s njim, voli ga i cijeni. Ko god ga je opisivao, rekao bi: Niti sam vidio prije njega, a niti poslije njega nekoga da mu je li~io, sallallahu alejhi ve selleme. 757 U Alijinom drugom predanju stoji da je imao krupnu glavu i krupne kosti, kada bi se kretao kao da silazi nizbrdo. 758 Dàbir bin Semere kaè: Imao je lijepa usta, krupne o~i. Nije bio debeo. 759 Ebu - Tufejl je rekao: Bio je bijel, srednje zaobljenog vedrog lica. 760 Enes bin Malik, r.a., rekao je: Bio je {irokih dlanova. Imao je svje` ten, ni bijel, ni taman. Imao je crnu kosu, a mo`da samo dvadesetak bijelih dlaka i u glavi i u bradi. 761 Enes, r.a., dodade: Imao je malo na glavi i to na slijepo~nicama prosijedih dlaka, a u drugom predanju stoji: Na glavi je imao malo prorije|enu kosu. 762 Ebu - Dùajf je rekao: Vidio sam malo bijelila (sjedih) ispod donje usne, mali sijedi ~uperak. 763 Abdullah bin Busir rekao je: Ispod usne imao je mali bijeli ~uperak. 764 El - Berra je rekao: Bio je srednjeg rasta, {irokih ramena. Imao je kosu koja je dosezala do resice uha. Vidio sam ga u crvenom ogrta~u. Nisam nikad nikog vidio ljep{eg od njega.765 Ranije je nosio raspu{tenu kosu iz ljubavi da opona{a ranije poslanike, a zatim je skupljao na glavi. 766 El - Berra je rekao: Imao je najljep{e lice i najljep{e vladanje. 767 Pa je upitan: Da li je Resulullah, a.s., imao lice kao sablja (sjajno)? Odgovorio je: Ne, ve} kao mjesec. A u drugoj verziji stoji: Imao je zaobljeno lice. 768 Rabia, k}er Muavviza, rekla je: Da si ga vidio, vidio bi da je kao Sunce kad se pojavi.769 Dàbir bin Semure, r.a., rekao je: Gledao sam ga u no}i punog mjeseca. Gledao sam Resulullaha, a.s., pa u pun mjesec - bio je Resulullah, a.s., u crvenom ogrta~u - i zaklju~io sam da je za mene Resulullah, a.s., bio ljep{i od mjeseca. 770 Ebu - Hurejre, r.a., rekao je: Nisam nikada ni{ta ljep{e u ìvotu vidio od Resulullaha, a.s. Kao da Sunce plovi njegovim licem. Nisam nikoga vidio da moè brè i}i od Resulullaha, a.s. Kao da zemlja juri ispod njega; mi se umorimo da ga stignemo, a on neumoran. 771 Kab bin Malik kaè: Kad bi se obradovao, lice bi mu zasvijetlilo, kao da je komad Mjeseca. 772 Jedanput se oznojio kod Ai{e, r.a., pa mu je brisala znoj s lica i citirala stih Ebu - el Huzalije 773 u kome je opjevana ljepota lica. Tako|er je i Ebu - Bekr pjevao o ljepoti Resulullahovog, a.s., lica. 774


Omer, r.a., tako|er je o Resulullahovoj, a.s., ljepoti citirao stih Zubejra, pa bi rekao: Bio je Resulullah, a.s., lijep poput ljepote o kojoj pjeva ovaj pjesnik. 775 Kad bi se Resulullah, a.s., naljutio, lice bi mu pocrvenjelo, kao da je nar istisnuo na njegove obraze boju. 776 Dàbir bin Semure kaè: Noge su mu bile u skladu s ostalim dijelovima tijela- Smijao se samo osmjehom. Kad bih ga pogledao, rekao bih: Surmedanske o~i, ali bez surme.777 Ibn - Abbas kaè: Imao je razmaknute prednje zube. Kad bi govorio, zubi su blje{tali izme|u usana kao niska bisera. 778 Vrat mu je bio kao vrat s umjetni~ke slike preslikan. Imao je duge i povijene trepavice. Gustu bradu. [iroko ~elo. Duge i spojene obrve. Povijen i kukast nos u hrskavici. Glatko lice. Od grudne kosti do pupka tanka maljava linija. Osim te crte, dugih malja nije imao ni na prsima ni po trbuhu. [irokih grudi. Jake nadlaktice, duge podlaktice. Ple}at. Blago uvijene kose. Korak duga~ak polukruàn, lagan bez ùrbe. 779 Enes, r.a., kaè: Nisam nikada dotaknuo ni svilu ni kadifu mek{u od Resulullahove, a.s., ruke. Nikada nisam osjetio miris znoja, niti kakvog zadaha. A u drugoj verziji stoji: Ni amber ni misk nisu bolje mirisali od mirisa Resulullahove, a.s., koè. 780 Ebu - Dùhejfe kaè: Uzeo sam njegovu ruku i stavio je sebi na lice. Bila je hladnija od snijega, a mirisnija od miska. 781 Dàbir bin Semure pri~a, dok je bio dje~ak: Pomilovao je Resulullah, a.s., rukom moje lice, a mirisala je kao da ju je izvadiio iz posude u kojoj se ~uva miris. 782 Enes, r.a., pri~a: Kapi znoja su mu bile kao biser, a Ummu Selema je pri~ala: Mirisao je bolje nego ikakav miris. 783 Dàbir pripovijeda: Nije mogao pro}i jednim putem, a da onaj ko poslije njega nai|e ne osjeti miris koji je ostajao iza njega. Po tome bih ga prepoznavao. Imao je poseban, ugodan miris fluida. 784 Izme|u ple}ki imao je poslani~ki biljeg - pe~at, u veli~ini golubijeg jajeta, boje tijela. Bio je bliè lijevoj ple}noj kosti, poput malo ve}e leblebije. 785

RESULULLAHOVA, A.S., ZRELOST I PLEMENITA SVOJSTVA Resulullah, a.s., odlikovao se ~istim arapskim lijepim izraàvanjem. Govor je odisao rje~ito{}u. U tome je bio nenadma{an. Sposobnost koja se ne da pore}i. Njegova te~nost govora bila je dar Allahov. îsto}a jezika, razboritost rije~i, jasno zna~enje. Neop{iran. Koncizan. Isticao se originalnom mudro{}u. Poznavao je arapske dijalekte. Svakom plemenu obra}ao bi se na njegovom jeziku. Raspravljao bi s njima na njihovom jeziku. Posjedovao je

440


snagu i {irinu beduinske rje~itosti i o{trinu jezika. Posjedovao je stil i metod gradskog izraza u na~inu opho|enja s ljudima te klase. Najljep{e {to je imao, bila je obdarenost od Allaha, d`.{., da primi Objavu, i umije}e da je prenese ljudima. Bio je blag i tolerantan. Sklon oprostu kada treba. Strpljiv pri neda}ama. Posjedovao je svojstva kojima ga je Allah, d`.{., darivao. Nije bilo plemenitih ljudi, a da su bili bez posrtaja, i pogre{ke. Sve neda}e i svi problemi na koje je nailazio poja~avali su kod njega osobinu strpljivosti. Prema neotesanom neznalici Resulullah, a.s., bio je obazriv. Ai{a, r.a., kaè: Kad bi se Resulullah, a.s., na{ao u dilemi izme|u dvije stvari ili dva problema, izabrao bi uvijek lak{i put rje{avanja, ako nije grijeh, a ako je bio grijeh u pitanju, on je bio prvi ~ovjek koji bi osudio. Nikada se nije nikome svetio zbog sebe li~no. Osveta bi dolazila zbog zlouputrebe Allahovih svetinja, te je bila radi Allaha, d`.{. 786 Rijetko se kada ljutio, a vrlo brzo mirio. Posjedovao je Resulullah, a.s., veliku dare`ljivost i plemenitost prema slabijim i nejakim. Dijelio je svima, pa ~ak i onima koji se nisu bojali siroma{tva. Ibn - Abbas, r.a., kaè: Resulullah, a.s., bio je najdare`ljiviji ~ovjek posebno uz ramazan, kada ga je najvi{e posje}ivao Dìbril. Dìbril Emin dolazio bi svake no}i, tokom cijelog ramazana. Podu~avao ga je Kuranu. Resulullah, a.s., bio je brì da u~ini dobro djelo nego poslani vjetrovi. 787 Dàbir kaè: Nikada nije od njega ne{to zatraèno, a da je rekao: Ne! 788 Bio je hrabar, neustra{iv i smion, {to se nije moglo zanemariti. Smatran je najhrabrijim ~ovjekom. Prisustvovao je mnogim te{kim situacijama, iz kojih su bjeàli ~ak i oni najhrabriji, ne jedanput. Resulullah, a.s., bio je postojan, nepokolebljiv. I{ao je u susret problemu, a nije bjeào od njega. Nije se povla~io, a zna se da je bilo i me|u najodva`nijim ljudima koji su, ne jednom, odustajali od te{kih zadataka i pravili odstupnicu, osim Resulullaha, a.s. Alija, r.a., kaè: Kad bismo se na{li licem u lice s neprijateljem, obuzeo bi nas strah, groznica, mi bismo se sklanjali za Poslanika, a.s. On je bivao najbliì do neprijatelja. 789 Enes, r.a., kaè: Jedne no}i u Medini, ljude je probudio stra{an glas. Oni pohrli{e prema tom glasu, pa ih susrete Resulullah, a.s., vra}aju}i se. Oti{ao je prije njih da vidi {ta jeto. Jahao je neosedlanog konja Ebu - Talhe. Oko vrata mu je visila sablja. Govorio je: Ne brinite se, ne brinite se! 790 Bio je veoma stidljiv i obazriv. Ebu - Said el - Hudri rekao je: Bio je stidljiviji od zbunjene djevice. Kad mu ne{to nije bilo po volji, to se o~itavalo na njegovom licu. 791 Nije nikada piljio nekome u lice. Uvijek je imao spu{ten pogled. Duì mu je bio pogled u zemlju nego pogled u nebo. Pogled mu je posjedovao mo} zapaànja. Nije sa sagovornikom razgovarao o bestidnim stvarima i omrznutim temama. Nije zapam}eno da je neko od njega prenio ne{to ru`no. Nije direktno nikoga kritikovao. Moglo se ~uti da kaè: [ta mislite o


ljudima koji ~ine tako i tako? Bio je najpravedniji ~ovjek, naj~edniji i najiskreniji. Visoko je cijenio emanet. To su potvrdili i njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. Prije poslanstva nosio je nadimak El - Emin. Traìli su njegov sud o mnogim stvarima i prije islama. Tirmizi prenosi od Alije, r.a., da je Ebu - Dèhel rekao: Mi ne smatramo tebe la{cem, ali mislimo da je la`no tvoje poslanstvo. Na to je Allah, d`.{, objavio: Mi znamo da tebe zaista àlosti to {to oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti laàc, nego nevjernici pori~u Allahove rije~i. (6:33) 792 Tako|er je Herakle pitao Ebu - Sufjana: Da li ga optuùjete da je bio laòv prije nego je po~eo govoriti {to govori (prenositi Objavu)? Odgovorio je: Ne. Bio je veoma skroman. Daleko je bio od oholog ~ovjeka. Nije dozvoljavao da mu se ustaje i naklanja kao {to se naklanjalo kraljevima. Posje}ivao je siromahe i druìo se s njima. Usli{avao je èlje robova. Sjedio je sa svojim drugovima kao jedan od njih. Ai{a, r.a., pri~a: Popravljao bi sebi nanule, {io odje}u i radio ku}ne poslove kao {to i vi radite. Bio je ~ovjek kao svaki drugi, ~istio bi svoju odje}u, muzao svoju ovcu i sebe opsluìvao.793 Resulullah, a.s., kao nijedno drugo ljudsko bi}e, po{tovao je dogovor i zadanu rije~. ûvao je rodbinske veze. Bio je najmilostiviji, najosje}ajniji i najblaì u opho|enju sa svijetom. Bio je druèljubiv, odgojen, jednostavan, veoma pa`ljiv. Bio je daleko od pokvarenosti, ogovaranja, podlosti i nije uzvra}ao zlo zlim, ve} je opra{tao. Nije dozvoljavao da iko u dru{tvu ide iza njega. Nije ni u odje}i ni u ishrani odskakao od svoje posluge. Volio je opsluìti one koji su njega opsluìvali. Svojoj posluzi nije nikada ni uf rekao. Nije ih grdio za neura|en posao. Nije prezirao siromahe zbog njihovog siroma{tva. I{ao je siroma{nima na dènazu. Na nekim svojim putovanjima obavljao je poslove kao i drugi. Jedanput je naredio da se skuha ovca. Jedan je rekao da }e je zaklati, drugi zguliti, tre}i skuhati, a Resulullah, a.s., rekao je da }e skupiti drva da se naloì vatra. Oni mu odgovori{e da ga osloba|aju tog posla, a Resulullah, a.s., re~e im: Znam da biste to uradili umjesto mene, ali me mrzi da se razlikujem od drugih. Zaista Allah ne voli vidjeti ~ovjeka da se razlikuje od svog dru{tva. Nakon toga ustao je i skupio drva. 794 Evo kako je Hind, k}erka Ebu - Hala, izme|u ostalog rekla opisuju}i Resulullaha, a.s.: Resulullah, a.s., bio je ~esto tuàn. Uvijek je o ne~emu razmi{ljao, Nije imao slobodnog vremena. Nije volio besposlen govor. Dugo je {utio. Po~injao bi i zavr{avao govor vrlo razgovjetno, punim ustima, a ne stisnutim vilicama. Govorio bi saèto, ne preop{irno, a ni nedore~eno. Nije koristio prazne re~enice. Govor mu nije bio {tur i suhoparan. Veli~ao je Allahove blagodeti, a ni{ta nije kudio. Nije kudio okus hrane, a ni hvalio. Nije se ljutio ako bi mu se isprije~io neki problem, ve} je sve ~inio da ga rije{i. Nije se ljutio zbog sebe, a ni radovao. Kad bi ne{to pokazivao, ~inio je to cijelom rukom. Kad bi se ne~emu

442


~udio, prevrnuo bi rukama. Kad bi se naljutio, ra{irio bi ruke i razmahnuo. Kad bi se obradovao, obarao bi pogled. Osmijehom je uvijek pobje|ivao smjeh. ûvao je svoj jezik od onoga {to ga se ne ti~e. Okupljao je svoje drugove i nije ih razdvajao. Ukazivao je po~ast zvani~nicima svakog plemena. ûvao se ljudi i bio oprezan s njima, bez obzira {to se nije bojao da }e mu nanijeti zlo. Posje}ivao bi svoje drugove. Volio je znati {ta se de{ava u narodu. Potpomogao je dobro i bodrio na dobro. Mrzio je zlo i odmagao mu. Bio je umjeren. Nije bio prevrtljiv. Za svaku stvar imao je mjeru. Nije uskra}ivao pravo onome ko ga zasluùje, a nije ga davao onome ko ga ne zasluùje. To je vaìlo i za one koje su ljudi izabirali na poloàje. Najvi{e je cijenio one koji su bili dare`ljivi i koji su pomagali drugima. Nije bio isprazan. Stalno je zikr ~inio. Nije nigdje dugo boravio. Nije imao odre|eno mjesto za sjedenje. Kada do|e u neko dru{tvo, sjeo bi na prvo prazno mjesto. Tako je nare|ivao i drugima da ~ine. Uvaàvao je svakoga na sjedeljci i svakome posve}ivao du`nu pa`nju, da ne bi ko pomislio da je manje vaàn od drugoga. Ko bi sjeo do njega radi neke svoje potrebe, strpljivo bi ga saslu{ao, i nikada on prvi nije prekidao sagovornika. Ko bi {ta zatraìo od njega, ako je mogao, dao bi mu, a ako ne bi imao, utje{io bi ga lijepim rije~ima. Zbog njegove brige i pa`nje, bio im je kao otac i svi su u pravima kod njega bili isti. Ljude je vrednovao prema bogobojaznosri. Gdje je sjedio, sjedio je sa skromno{}u, strpljenjem i povjerenjem. Nije bilo podignutih glasova. Po{tovao je starije, a imao je milosti prema mla|ima. Ukazivao je po~ast gostu i strancu. Bio je druèljubiv, nenametljivog pona{anja, blagonaklon. Nije bio o{tar, srdit i ljut. Nije bio pokvarenjak. Nije korio. Nije hvalio. Zanemarivao bi ono {to ne èli. Nije se pokoravao strastima. Sustegnuo se od tri stvari: uìvanja, pretjerivanja i onoga {to ga se ne ti~e. Ljude je po{tedio od tri stvari: nije nikog kudio, nije ga sramotio i nije ga vrije|ao. Govorio je samo o onome od ~ega se ima nagrada od Allaha, d`.{. Kad bi on govorio, slu{aoci bi umuknuli, a kada bi zavr{io, oni bi govorili. Nisu upadali jedni drugima u rije~. Kada bi neko govorio, drugi bi {utjeli dok ne zavr{i. Smijao bi se ~emu bi se i drugi smijali. Svi|alo mu se ono {to se i drugima svi|a. ûdio bi se onome ~emu se i drugi ~ude. Bio je strpljiv prema strancima uskog rezoniranja. Govorio je: Ako vidite da siromah traì ne{to, dajte mu i ne traìte da vam se zahvali. Zahvala pripada Allahu. 795 Haridì bin Zejjd kaè: Resulullah, a.s., bio je najstaloèniji ~ovjek na sjedeljci. Skoro da ni{ta nije govorio. Mnogo je {utio. Nije govorio bespotrebno. Suprotstavio bi se onima koji ru`no govore. Nije se glasno smijao. Govor mu je bio razgovijetan i njegovi drugovi su se u njegovom dru{tvu tako pona{ali iz ljubavi i po{tovanja prema njemu. 796 Uglavnom, Resulullah, a.s., posjedovao je sva svojstva zrelosti izuzetne posebne li~nosti. Odgojio ga je Njegov Gospodar. Samo on ovako odgaja i On o njegovom odgoju kaè: Ti si, zaista, najljep{e }udi. (68:4) To je bio razlog zbog kojeg su srca hrlila k njemu. To ga je ~inilo omiljenim kod ljudi. To ga je u~inilo vo|om kojeg su ljudi srcem voljeli i zbog kojeg su, od nepokornoga njegovog naroda i ne}kanja njihovog, do{li do stepena prihva}anja Allahove vjere u velikim skupinama.


Sve {to smo u kra}im crtama naveli govori o njegovoj zrelosti, o veli~ini njegovih svojstava. Stvarno stanje njegove slave, lijepi vrlina i osobina, ne moè se doku~iti tek tako. Ko to èli, ko èli da upozna najve}eg ~ovjeka na svijetu, koji je doìvio najve}i stepen ljudske zrelosti, neka zna da ga je Allahova svijetlost obasjavala, a Kurani Kerim odgajao. Gospodaru moj, neka je blagoslov Tvoj na Muhammeda, a.s., i na porodicu Muhammeda, a.s., kao {to si blagoslovio Ibrahima, a.s., i porodicu Ibrahima, a.s. Ti si hvaljen i slavljen. Gospodaru moj, Ti obaspi blagodatima Muhammeda, a.s., i porodicu Muhammeda, a.s., kao {to si obasuo blagodatima Ibrahima, a.s., i porodicu Ibrahima, a.s. Ti si hvaljen slavljen! Safijjurrahman EL - MUBAREKFURI Profesor Salefijskog univerziteta u Benaresu - Indija 13..11.1396. g. H. - 06.11. 1976. g.

444


Kaè Allah, d`.{.:

Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi su sljedbenici strogi prema nevjernicima, a samilosni me|u sobom; vidi{ ih kako ruku i sed`du ~ine, èle}i Allahovu nagradu i zadovoljstvo - na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tlo. Tako su opisani u Tevratu. A u Indìlu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda u~vrsti, i on oja~a, i ispravi se na svojoj stabljici izazivaju}i divljenje sija~a - da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela ~ine Allah obe}ava oprost i nagradu veliku./29/

I kaè Allah, d`.{.:

Allah je zadovoljan prvim muslimanima: muhadìrima i ensarijama, i svima onima koji ih slijede dobra djela ~ine}i. A i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio dènetske ba{~e, kroz koje }e rijeke te}i, i oni }e vje~no i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh. /100/


BILJE[KE 1

2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17

18 19 20 21 22 23 24 25

Op{irno o ovim plemenima i njihovim seobama pogledati: -Tarihu umemi - l - el - islamije od Hudarija, I/11 - 13; -Kalbu - l - dèzireti - l - Arebi, str. 231 - 236. Historijski izvori obiluju velikim razlikama u datiranju i uzroku ovih seoba. Mi smo nastojali, na osnovu dokaza, uzeti ono {to smatramo da je najispravnije. Tefhimu - Kuran od Mevdudije: I/553, 554, 555, 556. Prethodno djelo: I/102. Poznato je da je Hadèra bila kupljena robinja koja je ìvjela kod Faraona. Me|utim, duìm prou~avanjem, veliki pisac i u~enjak Muhammed Sulejman El - Mensur Fevri do{ao je do saznanja da je ona bila Faraonova k}er. Tefhimul - Kuran, II/34. - Sahihul - Buhari, I/474. Sahihul - Buhari: Kitabul - Enebija I/474, 475. Sahihul - Buhari, I/475. Sahihul - Buhari, I/475, 476. Kalbu dèzireti - l - Arebi, 230. Vidi: Tarihu erdil - Kuran, II/78 - 86. El - Taberi, 2/191 - 194 i El - Elam 5/6. Rahmetun li - l - alemin: II/7, 8, 14, 15, 16 i 17. Muhadaretu - t - tarihil - umemi - l - islamijjti, od El - Hudarije, I/14 i 15. Ovaj hadis prenosi Muslim od Vail bin El - Eskaa, poglavlje o Poslanikovom porijeklu, II/245 i Tirmizi, II/201. Tirmizija u poglavlju o vrijednostima Resulullaha, a.s. II/201. El - Hudari, I/15, 16. Pogledati op{irnije o ovim doga|ajima u djelu: Tefhimul - Kurani, IV/195 - 198, kao i Tarihu erdil - Kurani, I/od 133. stranice do kraja knjige. Mnogi autori Sira razilaze se oko datuma historijskih zbivanja, dok neki orijentalisti smatraju da su ovo samo mitske pri~e. Tahirul - alem El - islam od El - Hudarija, I/29 - 32. Ud`benik Tarihu - l - alemi - l - Islami, I/34; - Erdul - Kurani, II/80, 81, 82. Kalbu - dèzireti - l - Arebi, str. 230 - 237. Knjiga postanka 25:17. Kalbu - l - dèziretu - l - Arebi, str.: 230 - 237; Ibnu Hi{am I/111 - 113. Ibnu Hi{am navodi da je Mekom upravljao samo jedan sin Nabit. Kalbu - l - dèziretu - l - Arebi str.:230. Rahmetun li - l - Alemin, II/48 Kalbu - dèzireti - l - Arebi str.:231.

446


26 27

Ovo nije onaj Madad, veliki Dùrhumit, koji se pominje u pri~i o Ismailu, a.s. Mesudija kaè: Perzijanci su donosili darove za Kabu kao i razne vrednote i nakit. Perzijanac Sasan bin Babik poklonio je dva zlatna srnda}a, nakit i mnogo zlata, pa je Amr to pohranio u bunar Zem - zema. Pogledati Murudù - z - zeheb, I/205. Ibn - Hi{am I/44 - 119 - 120 - 122. Jakut Madde Mekka. Tarihu - l - Alemil - Islami, I/35; Ibn - Hi{am I/117. Ibn - Hi{am: I/117, 118. Ibn - Hi{am: I/117, 118. Ibn - Hi{am: I/117 - 118. Rahmetun - li - l - alemin: II/ 55. Ibn - Hi{am: I/123, 124. Kalbu dèzireti - l - Arebi: str. 232. Ibn - Hi{am: I/124, 125. Ibn - Hi{am: I/125; - Tarihu - l - Umemi - l - islami: I/36; - Ahbaru - l - Kurani: 152. Tarihu - l - umemi - l - islami - El - Hudari: I/36. Ibn - Hi{am: I/130. Ibn - Hi{am: I/129, 130, 131, 132, 137, 142, 178 i 179. Mejsir - hazardna igra starih Arapa, u kojoj su se uz pomo} naro~itih strjelica kockali za meso zaklane `rtve podijeljeno na 10 ili 28 dijelova. Tarihu erdi - l - Kurani II/104, 105, 106. Muhtesar Siretu Resulillah (a.s.), od [ejh Muhammed bin Abdul - Vehaba str. 12. Muhtesar Siretu Resulillah str. 13, 50, 51, 52, 54. Ibn - Hi{am, I/89, 90 Sahihul - Buhari, I7499. Sahihul - Buhari, I/499. Miratul - mefatih {erh mi{katul - mesabih, II/2, 3. Sahihu - l - Muslim sa tuma~em Nevevije - Kitabu - l - imami: I/59. Salihul - Buhari, II/851 - 857. Ibn - Hi{am, I/199, Sahihu - l - Buhari, I/226. Ibn - Hi{am, I/202. Kalbudèzireti - l - Arebi, str. 151. Kalbudèzireti - l - Arebi, str. 151. Tefhimu - l - Kurani, VI/297, 298; - Ibn - Hi{am, I/20,21, 22, 27, 31, 35, 36. Tefhimu - l - Kurani, VI/297. Ibn - Hi{am, I/31,32, 33, 34. Tarihu erdil - Kurani, II/ od 193 - 208. Ebu - Davud: Kitabu - n - nikahi, poglavlje: Vrste braka kod Arapa predislamskog doba. Ebu - Davud (prethodno djelo), poglavlje: Opovrgavanje povratka nakon tri talke tri razvodne otpusnice. Ovo navode mufessiri - tuma~i Kurana kao povod za objavu ajeta: Razvod je dva puta. Ebu - Davud, poglavlje: Dijete je onoga u ~ijoj se postelji rodi (u braku). Ibn - Hi{am, I/1, 2; - Telkihu fuhumi ehli - l - Eser, 5 i 6 - Rahmetun li - l - Alemin, II/11, 12, 13, 14 i 52. Sabrao lozu Muhammed Sulejman el - Mensur Fevri od el - Kelbija i Ibn - Sada nakon provjere. Ibn - Hi{am, I/2, 3, 4. Telkihu fuhumi str. 6. siè Taberanijinih Sira str.6. i Rahmetun

28 29 30 31 32 33 34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 44 45 46 47 48 49 50 51 52 53 54 55 56 57 58 59 60 61 62 63 64 65


66 67 68 69 70 71 72 73 74 75 76 77 78 79 80 81 82 83 84 85 86 87 88 89

90 91 92 93 94 95 96

li - l - alemin II/18. (U nekim djelima imena su razli~ito pisana, a neka su izostavljena) Ibn - Hi{am, I/137. Rahmetun li - l - alemin I/26, II/24. Ibn - Hi{am, I/107. Ibn - Hi{am, I/137, 138. Muhtesar siretu Resul (Abdul - Vehab) str. 41, 42. Ibn - Hi{am, I/142, 143, 144, 145, 146, 147. Ibn - Hi{am, I/od 43 - 56, Tefhimu - l - Kuran, VI/ od 462 - 469. Telkih fuhumi ehli - l - Eseri, str. 8. i 9. Rahmetun li - l - Alemin, II/56, 66. Ibn - Hi{am, I/151 - 155; - Rahmetun li - l - Alemin, II/89, 90; - Muhtesar Sire od Abdullaha str. 12, 22, 23. Ibn - Hi{am, I/156, 158; - Fihku - s - Sire od Muhammed Gazalije str. 45; - Rahmetun li - l - Alemin, II/91. Muhtesar Siretu - r - Resul od Abdillah En - Ned`dija str. 12, / Telkih fuhumi ehli esen, str. 4, i Sahih Muslim II/96. Ud`benik, Historija isl. naroda od El - Hudarije I/62; - Rahmetun li - l - Alemin, I/38, 39 (ima mimoilaènja oko datuma u aprilu, je li 9 - ti ili 12 - ti). Muhtesar siret - Resulullah, a.s., prof. Abdullah En - Ned`di str. 13 i Ibn - Sead, I/23 (ili 33). Historija islamskih naroda, I/62. Pogledati, Fikhu - s - Sire od Gazalije, str. 460. Ibn - Hi{am, I/159, 160. Historija isl. naroda od El - Hudarije, I/62. Ima nekih mi{ljenja da je Muhammed, a.s., ro|en obrezan. Zadul - Miad, I/18. Telkih, str. 4. Telkih fuhumi - l - Eser, str. 4. Muhtesar Sireti - r - Resul od Abdullaha En - Ned`dije, str. 13. svakako gre{ka, jer Bilal nije tada bio prisutan, a iako je bio ìv, nije mogao biti ni uz Ebu - Taliba, a ni uz Ebu - Bekra; Zadul - Miad I/17. Ibn - Hi{am, I/162, 163, 164. - Ovo je mi{ljenje ve}ine autora Sire. Ibn - Ishak smatra da je u tre}oj godini oti{ao od Halime. B?Vidi Ibn - Ha{im, I/92. Sahih Muslim, poglavlje El - Isra, I/92. Telkihu fuhumi ehli - l - Eseri, str. Ibn - Hi{am I/168 Telkihu fuhumi ehli - l - Eseri, str. Ibn - Hi{am I/168 Telkihu fuhumi ehli - l - Eseri, str. Ibn - Hi{am I/168 Prethodno djelo i str. 7. Ibn - Hi{am, I/169. Ibn - Dèvzi u Telkihu fuhumi ehli - l - Eseri, str. 5. Muhtesar Sireti - Resul, En - Ned`di str. 16. Ibn - Hi{am I/180, 181, 182, 183. U Tirmizije i kod nekih drugih stoji da ga je vratio s Bilalom. To je svakako gre{ka, jer Bilal nije tada bio prisutan, a iako je bio ìv, nije mogao biti ni uz Ebu - Taliba, a ni uz Ebu - Bekra; Zadul - Miad I/7. Ibn - Hi{am I/184, 185, 186, 187, - Kalbu dèzireti - l - arebi str. 260. Historija islamskih naroda I/63 Ibn - Hi{am, I/113, 135; - N?Muhtesar od Ned`dije str. 30, 31. Muhtesar Sire od Ned`dija, str. 30. 31. Ibn - Hi{am, I/166. Ibn - Hi{am, I/187, 188. Ibn - Hi{am, I/189, 190. - Fikhu Sira od M. Gazalije str. 59. - Fethu - l - Bari, VII/507. Ibn - Hi{am, I/190, 191;

448


- Fikuhu - s - Sira, str. 60; - Fethu - l - Bari, VII/507. 97 Ibn - Hi{am, XII/192 - 197; - Sira od Gazalije, str. 62, 63; - Sahihu - l - Buhari, I/215; - Historija islamskih naroda, I/64, 65. 98 Na to upu}uje njegov razgovor sa Behirom (Pogledaj Ibn-Hi{am I/128). 99 Postoje razmimoilaènja oko toga da li je ovaj hadis sahih. Hakim i Zehebi ga ubrajaju u sahih, a Ibn-Kesir u daif. Pogledaj El - Bidaje ven - nihaje, II/287. 100 Sahihu - l - Buhari - poglavlje o gradnji Kabe, I/540. 101 Isto djelo uz obja{njenje Kastalanija. 102 Sahihu - l - Buhari, I/3. 103 Rahmetun li - l - Alemin, I/47. - Ibn-Hi{am, I/235, 236. - Fi - Zilali - l - Kuran, dio 29/str. 166. 104 Ibn - Hadèr kaè: Pripovijeda Bejhekija da je ruja trajala 6 mjeseci. Stoga, smatra da, ako je poslanstvo po~elo sa rujom, po~elo je onda u rebiul - evvelu poslije napunjenih 40 godina ìvota, a Objava uìvo po~inje u Ramazanu. - Fethul - Bari, I/27. 105 Histori~ari se u mnogome razilaze oko mjeseca u kome je Resulullah, a.s., po~eo dobivati Objavu. Ve}ina njih smatra da je to bio mjesec rebiul - evvel, a ostali smatraju da je ramazan. Ima i onih koji misle da je u redèpu. Muhtesar Sire od Nedìja, str. 75. Mi smo odabrali drugo mi{ljenje, tj. da je to mjesec ramazan, jer Allah, d`.{., kaè: U mjsecu ramazanu smo po~eli objavljivati Kuran. II/185, i 97:1. Poznato je da je no} Lejletul - Kadr u Ramazanu (44:3), a i Resulullah je u Hiri boravio uz Ramazan, gdje mu je do{ao i Dìbril. Tako|er ima i suprotnih mi{ljenja oko dana u kojem je po~ela Objava. Kaù: sedmog dana, a drugi vele sedamnaestog, a tre}i, osamnaestog. Pogledaj prethodno djelo, str. 75, i Rahmetun lil - Alemin, I/49. Hudarija je kategori~an u mi{ljenju da je to sedamnaesti dan ramazana. Njegovo djelo, I/69. Ja smatram da je to dvadeset prvog ramazana, gledaju}i na to da je obavezno bio ponedjeljak. To nam potvr|uje hadis koji prenose hadiski prvaci. Prenosi se od Ebi - Katadea, da je Resulullah, a.s., upitan o postu ponedjeljkom, odgovorio: U ponedjeljak sam ro|en, u ponedjeljak je po~ela silaziti meni Objava, {to potvr|uju rije~i hadisa; prenosi Sahihul - Muslim, I/368, Ahmed, V/297, 299, El - Bejheki IV/286, 300, El - Hakim II/602. Ponedjeljak te godine odgovara datumima: sedmi, ~etrnaesti i dvadeset prvi ramazan i dvadeset osmi, a sahih predaje tvrde da no} Lejletul - Kadr pada u zadnjih deset dana ramazana. Ako uporedimo ajet: Mi smo po~eli s Objavom u no}i Lejletul Kadr; hadise, te sve kalendarske prora~une, dolazimo do zaklju~ka da je ta no} bila dvadeset prvog ramazana. 106 Te ve~eri, Resulullahu, a.s., objavljeno je samo pet ajeta, iz sure El - alek. 107 Sahihul - Buhari, I/2, 3; Buharija je ovaj hadis izvadio iz knjige Tefsir i tuma~enje ruje. Ima manjih razlika u tekstu jednog i drugog hadisa. 108 Tekst od Taberanije, II/207. 109 Tekst Ibn - Hi{am, I/237 - 238. 110 Preneseno u kratkim crtama od Ibn - Hi{ama, I/238. 111 Fethu - l - Bari, I/27 XII/360. 112 Sahihu - l - Buhari: Kitabu Tabir, poglavlje koje po~inje: Prvi znakovi Objave Resulullahu su bili putem er - ruja es- sadika, II/34. 113 Ferhul - Bari, I/27. 114 Sahihu - l - Buhari - Knjiga - Et - Tefsir, II/733. 115 Zadu - l - Mead, I/18. 116 Fi zilali - l - Kurani,

Zape~a}eni dènetski napitak 449 Tefsir sure: El - Muzzemmil i El - Muddessir, dùz 28/168, 169, 170. 171, 172. 117 Zejd je bio zarobljen, pa ga je otkupila Hatidà, r.a., i poklonila ga Resulullahu, a.s. Po njega do|o{e otac mu i amidà da ga vode ku}i i porodici, ali on odabra ostanak kod Resulullaha, a.s., koji ga usvoji po obi~aju Arapa. Zejda su zvali i Zejd sin Muhammeda, sve do dolaska islama, koji poni{ti ovaj obi~aj. 118 Rahmetun li - l - Alemin, I/50. 119 Ovaj nadimak spominje Buharija u Sahihu, u poglavlju - Starje{ina Ebu - Ubejde bin El - Dèrrah, I/530. 120 Siretu bin Hi{am, I/245, 262. 121 Siretu bin Hi{am, I/262. 122 Muhtesar Sireti - Resulillahi od En - Ned`dija str. 88. 123 Ibn - Hi{am, I/247. 124 Fikhus - Sire, str. 76. 125 Ibnu - l - Esir - Fikhu - s - Sire, str. 77, 78. 126 Sahihu - l - Buhari, II/702, 743, i u Muslimu I/114. 127 Sahihu - l - Muslim, I/114. Sahihu - l - Buhari I/385, II/702. i Mu{katu - l - Mishabi II/460. 128 Ibn - Hi{am, I/265. 129 Ibn - Hi{am, I/271. 130 Fi Zilali - l - Kurani, 29, 188. 131 Sekar zna~i pakao, Dèhennem (op. p.) 132 Ibn - Hi{am, I/271. 133 Tirmizija pripovijeda o ovom doga|aju od Jezid bin Rummana i od Tarik bin Abdullaha El - Muharibija, a prenosi imam Ahmed u Musnedu, III/492 i IV/341. 134 Davet u prevodu zna~i tuma~enje i {irenje islama (op. p.). 135 Ibn - Hi{am, I/299, 300, 358. Tefhimu - l - Kurani, IV/8 i 9; Muhtar Sire od Ned`dija, str. 117, 188. 136 Tefhimu - l - Kurani, IV/9 137 Tefhimu - l - Kurani, IV/501, 205. 138 Ibn - Hi{am, I/362. 139 Rahmetun li - l - Alemin, I/59, 60. 140 O tome pripovijeda Tirmizi. 141 Fi Zilali - l - Kurani (30/282. Tefhimu - l - Kurani VI/522) 142 Dàmiu - t - Tirmizi. 143 Siret - Ibn - Hi{am, I/335, 336. 144 On je Ebu - Hulejf el - Emevijj Mervan bin el - Hekkem. 145 Ibn - Hi{am I/416. 146 Sahihu - l - Buhari, knjiga o abdestu, poglavlje: Kada se baci na klanja~a pogan I/37. 147 Ibn - Hi{am, I/356, 357. 148 Ibn - Hi{am, I/361, 362. 149 Fi Zilali - l - Kurani 20/212. 75: 31. 150 El - Alek 17. Fi Zilali - l - Kurani 30/208. 151 Sura XXV:34. 152 Fi Zilali - l - Kurani 29/313. 153 Prenosi Muslim u svome Sahihu. 154 Ibn - Hi{am, I/320. 155 Rahmetun li - l - Alemin, I/57. 156 Rahmetun li - l - Alemin, I/57. -Telkihu - l - Fuhumi, str. 61. -Ibn - HI{am, I/317, 318. 157 Ibn - Hi{am I/319, 320. Fikhu - s - Sire od Gazalije, str. 82. Rivaja od El - Aufija od

450

158 159 160 161 162 163 164 165 166 167 168 169 170

171 172 173 174 175 176 177 178 179 180 181 182 183 184 185 186 187 188 189 190 191 192

Zape~a}eni dènetski napitak ibn Abbasa, pogledati Muhtesar Es - Sire od Abdullaha, str. 92. - Rahmetun li - l - Alemin I/57 i Min ladàzu Et - Tenzil, str. 53. Prethodni izvor. Rahmetun li - l - Alemin I/57. Telkih fuhumi Ehli - l - Eser, str. 60. Rahmetun li - l - Alemin I/57. Ibn - Hi{am I/319. Ibn - Hi{am I/318, 319. Rahmetun li - l - Alemin I/58. Ibn - Hi{am I/263 i muhtesar siret Resulillah od Abdu - l - Vehaba, str. 60. Breùljak nedaleko od Kabe (o.p.p.). Prethodno djelo od Abdul - Vehaba, str. 61. Zul - Karnejn je ime naroda, o kojem govori Kuran. Jedùd` i Medùd`: predstavnici silnika i nevjernika. Muhtesaru sireti - r - Resuli od Abdullaha En - Ned`dije, str. 92, 93. -Zadu - l - Mead I/24. -Rahmetun li - l - Alemin I/61. Rahmetun li - l - Alemin I/61. Zadu - l - Mead I/24. O ovome pripovijeda Buharija u poglavlju o sed`di u ne{to skra}enoj verziji, od Ibn - Mesuda i Ibn - Abbasa. Pogledaj poglavlje sed`detu - n - Ned`m i poglavlje Sed`da muslimana i mu{rika, I/146 i poglavlje: [ta su doìvjeli Poslanik, a.s., i muslimani od mu{rika I/543. Tefhimu - l - Kurani, V/188. Prethodno djelo, V/188. -Zadu - l - Mead, I/24, II/44 -Ibn - Hi{am I/364. Pogledaj Zadu - l - Mead, I/24 - Rahmetun li - l - Alemin, I/61. Zadnje djelo, ista strana. Ibn - Hi{am - rezimirano I/334, 335, 336, 337, 338. Muhtesar Sire od En - Ned`dije, str. 96, 97, 98. Na tim stranicama nalaze se navedena pitanja i odgovori. Ibn - Hi{am, I/265, 266. Muhtesar Sireti - Resulillah, a.s., od En - Ned`dije str. 68. Ibn - Hi{am I/266, 267. Tefhimu - l - Kurani VI/522. Muhtesaru - l - Sire od Abdullaha EN - Ned`dija, str. 135. Muhtesaru - s - Sire od En - Ned`dija, str. 113. Ibn - Hi{am I/298, 299. Ibn - Hi{am I/289, 290. Sahihu - l - Buhari, poglavlje o tome {ta je sve Resulullah, a.s., doìvljavao od mu{rika u Meki, on i njegovi drugovi, I/544. Muhtesar Siretu - Resulillah od Abdul - Vehaba str. 66 -Rahmetun li - l - Alemin I/68. -Ibn - Hi{am I/291, 292. Muhtesar Sire, en - Ned`di, str. 101. Tarih Omer bin el - Hattab od El - Dèvezije, str. 11. Do}i }e hadis o tome, naknadno. Et - Tirmizi, Ebvabul - Menakib, Menakib ebi Hafs, Omer ibn. Fikhu - s - Sire, str. 92 - 93. Tarih Omer bin el - Hattab od Ibn - Dèvzije, str. 6. Pribli`no kaè Ibn - Ishak, Ibn Hi{am, I/346, 347, 348. Tarih Omer bin el - Hattab, str. 9. i 10. Prvi je po predanju Ibn - Ishaka, pogledaj Ibn - Hi{am, I/344.

Zape~a}eni dènetski napitak 451 193 194 195 196 197 198 199 200 201 202 203 204 205 206 207 208 209 210

211 212 213 214 215 216

217 218 219 220

Drugi se spominje u predanju Enes bin Malika, r.a., pogledaj Tarih Omer bin el Hattab, str. 10. I Muhtesar Sireti Resulillah, a.s., od En - Ned`dija, str. 103. Tre}eg prenosi u svom predanju Ibn - Abbas. Zadnje djelo, pogledaj str. 102. Tarih Omer bin el - Hattab, str. 7, 10, 11. -Muhtesar Es - Sira od En - Ned`dije str. 102, 103. -Ibn - Hi{am I/343, 344, 345, 346. Ibn - Hi{am, I/349, 350. Tarih Omer bin el - Hattab od Ibn el - Dèvzije, str. 8. Tarih Omer bin el - Hattab od Ibn - Dèvzije, str. 8. i Ibn - Hi{am I/348, 349. Sahihul - Buhari, poglavlje o Islamu Umer b. el - Hattab, I/545. Ibn - Hi{am, I/349. Tarih Omer bin el - Hattab, str. 6, 7. Muhtesar Siretu - r - Resul od En - Ned`dije, str. 103. Tarih Omer bin el - Hattab od El - Dèvzije, str. 13. Sahih El - Buhari, poglavlje Islam Omera bin el - Hattaba I/545. Ibn - Hi{am I/293, 294. Tefsir Ibn - Kesir VI/159, 160, 161. Ibn - Hi{am I/269 - Muhtesar Siretu Resul od En - Ned`dije, str. 106. Zadu - El - Mead II/46. Ebu - Talib umro je {est mjeseci nakon prekida ugovora. Umro je u redèpu, a ne ramazanu. Mi smo sakupili odvojene odlomke iz: -Sahib Buharija: poglavlje dolazak Poslanika, a.s., u Meku I/216 i poglavlje: Zavjera mu{rika protiv Resulullaha, a.s., I/548 -Zadul - Mead II/46 -Ibn - Hi{am I/350, 351, 374, 375, 376, 377 -Rahmetun lil Alemin I/69, 70 -Muhtasa Sire od Ned`dija, str.:106 - 110 -Muhtasar Sire od Muhammeda bin Abdul Vehaba, str.: 68 - 73 -Ima nekih odstupanja u ovim djelima, ali uzeli smo ono {to smatramo najvjerodostojnijim nakon razmatranja dokaza. Ibn - Hi{am I/417 - 419 -Tefhimu - l - Kuran IV/316 - 318. -Muhtasar Sire od Abdullaha, str. 91. Tarih Islami od velikog {ejha Hana en - Nedìba Abadija I/120. Ima razilaènja, da li je Ebu - Talib umro {est ili osam mjeseci poslije izolacije. Po svakom prora~unu umro je u redèpu desete godine po poslanstvu. Sahihul - Buhari, poglavlje o Ebu - Talibu. Sahih Buharija, poglavlje: Pri~a o Ebu - Talibu. Sahih Buharija, I/548. a) Ibn - Hi{am, I/417 - 419, Tefhimul - Kuran, IV/316 - 318, Muhtesar es - Sire, [ejh Abdullah, str. 91. b) Ibn el - Dèvzi tvrdi da je preselila u ramazanu, str. 7. I u~enjak El - Mensur Fevri tvrdi to u Rahmetun lil Alemin II/164. Prenosi ovaj hadis imam Ahmed u svom Musnedu, VI/118. Sahih Buharija, poglavlje: @enidba Resulullaha, a.s., Hatidòm, r.a., I/539. [ah Kan en - Nedìb Abadi kaè da se ovaj doga|aj desio u ovoj istoj godini. Tarihu - l - Islami I/20. Cijela pri~a nalazi se u Ibn - Hi{am I/372, 373, S. Buhari I/552, 553. Ibn - Hi{am, I/416.

452


221 222 223 224 225 226 227 228 229 230 231

Rahmetun lil Alemin, II/165., Telkih fuhumi ehli - l - erd, str. 10. Ibn - Hi{am, I/316. Predanje Tirmizije u Tefsiru sure El - Enam, II/132 Ibn - Hi{am, II/84. Pogledaj Sahih Buhariju, II/563. El - Bidaje ve - n - Nihaje, III/30. Biljeì Tirmizi. Sahih Buharija, I/543. Sahih Buharija, I/510. Mi{ljenje Nedìba Abadija u djelu Historija islama I/122, {to sam i ja usvojio. Sahih Buharija, knjiga Po~etak stvaranja I/458 - poglavlje: [ta je podnosio Resulullah od mu{rika i munafika? II/109. Ibn - Hi{am I/419, 420, 441, 442; - Zadu - l - Mead II/46, 47; - Muhtasar Es - Sire od En - Ned`dije, str. 141 - 143; - Rahmetun lil alemin I/71-74; - Tarihu - l - islami od Abadija I/123, 124. Sahih Buharija. To biljeì Tirmizi. Pogledaj Muhtesar siretir-resul od Abdullaha en - Ned`dija, str. 149. Rahmetun lil - alemin I/74, to tvrdi En - Nedìm Abadi, pogledaj Tarihu - l - islami I/125. Ibn - Hi{am, I/424, 425. Jesrib - Medina i Munevera. Ibn - Hi{am I/425 - 427, - Rahmetun lil - alemin I/74. Tarihu - l - islami od Nedìba Abadija I/125. Ibn - Hi{am I/427, 428. Tarihu - l - islami od Abadija I/126. Prethodno zadnje djelo. Sahih Buharija, poglavlje o Zem - zemu I/499, 500, i poglavlje: Islam Ebu - Zerra I/544, 545. On se iselio iz Jemena poslije Bitke na Hudejbiji jer je stigao u Medinu kada je Resulullah, a.s., bio u Hajberu. Pogledaj Ibn - Hi{am I/385. Ibn - Hi{am I/382 - 385. - Rahmetun lil - alemin I/81, 82. - Muhtesar ire od Ned`dija, str. 144. - Tarihu - l - islami od Abadija I/127. Pripovjeda Muslim u djelu Mi{katul-Misbahi, poglavlje: Znaci poslanstva II/525. Tarihu Islamin od Abadija I/129. Pogledaj Muhtasar sire od En - Ned`dija, str. 150 - 152. Zadu - l - Mead, II/50. - Ibn - Hi{am, I/429, 541. Ibn - Hi{am, I/428 - 430. Telkih fuhumi Ehlil - Eser, str. 10. - Sahih Buharija, I/551. Zadu - l - Mead, II/49. - Muhtasar sire od Ned`dija str. 148, 149. - Rahmetun lil Alemin, I/67. - Tarihul - Islami od Abadija, I/124. Zadu - l - Mead, II/47, 48. Zadu - l - Mead, II/47, 48.

232

233 234 235 236 237 238 239 240 241 242 243 244

245 246 247 248 249 250 251

252 253

Zape~a}eni dènetski napitak 453 - Sahih Buharija, I/455, 456, 470, 471, 481, 548, 549, 550, II/684. - Sahih Muslim, I/91 - 96. 254 Uzeto iz prethodnih djela kao i od Ibn - Hi{ama, I/397, 402 - 406. 255 Zadu - l - Mead, I/48. - Sahih Buharija, II/684. 256 Ibn - Hi{am, I/399. 257 Rahmetun lil alemin, I/85. - Ibn - Hi{am, I/431 - 433. 258 Sahih Buharija, poglavlje poslije poglavlja Ljepota imana, I/7, poglavlje Delegacija ensarija, I/550, 551. Tekst je iz ovog poglavlja i iz ajeta: Kada ti do|u vjernice... (60:13), a u zbirci Buharije II/727 i poglavlje o zabranama i kefaretu II/1003. 259 Ibn - Hi{am, I/435 - 438 i II/51. 260 Op. prev. 261 Ibn - Hi{am, I/440, 441. 262 Ibn - Hi{am, I/441, 442. 263 Hadis prenosi imam Ahmed, lanac prenosilaca je hasen - dobar, a u sahih hadise ubrojali su ga El - Hakim i Ibn - Hiban. Pogledaj Muhtasar siru od En - Ned`dija, str. 155. Ibn - Ishak prenosi sli~an hadis od Ubadeta bin Samita, gdje je dodan paragraf: ...da ne suprotstavljamo vlast onome koji je zasluùje, i Ibn - Hi{am, I/454. 264 Ibn - Hi{am, I/442. 265 Ibn - Hi{am, I/446. 266 Predanje od imama Ahmeda iz Dàbirovog hadisa. 267 Imam Ahmed od Dàbira, r.a. 268 Ibn - Ishak kaè: Benu Abdul - E{hel su rekli: da je prvi bio Ebu - Hejsem. Kab bin Malik misli da je prvi bio El - Berra bin Marur. Ibn - Hi{am, I/447. A mnogi drugi smatraju da je to ipak bio Esad bin Zerare. 269 Musned. 270 Pogledaj Sahih Muslim, poglavlje: Kako su ène dale prisegu, II/131. 271 Ibn - Hi{am, I/443, 444, 446. 272 Zadul - Mead. 273 Ibn - Hi{am, I/448. 274 Ibn - Hi{am, I/448. 275 Zadul - Mead, II/51, 52. - Ibn - Hi{am, I/448 - 450. 276 Ibn - Hi{am, I/468 - 470. 277 Ibn - Hi{am, I/477. 278 Hi{am i Ajja{ ostali su u zato~eni{tvu nevjernika do Resulullahove hid`re. Resulullah, a.s., re~e jednog dana: Ko }e mi dovesti Ajja{a i Hi{ama? El - Velid bin el - Velid re~e: Ja, Allahov Poslani~e. On do|e kri{om u Meku i srete ènu koja je njima dvojici nosila hranu. On ju je slijedio da sazna gdje se oni nalaze. Bili su zatvoreni u ku}i bez krova. Kad pade no} El - Velid presko~i zid, odveza ih i odvede na svojoj devi pravo u Medinu. Ibn - Hi{am, I/474 - 476. A Omer je stigao u Medinu sa dvadeset ashaba. Sahih Buharija I/558. 279 Zadul - Mead, II/52. 280 Sahih Buharija, poglavlje: Hid`ra Resulullaha, a.s., i njegovih drugova, I/553. 281 Ovaj datum uzeli smo nakon provjere svih izvora iz kojih ga je uzeo. Muhammed Sulejman Mensur Fevri. - Rahmetun lil Alemin, I/95, 97, 102. II/471. 282 Da je zasjedanje otpo~elo izjutra, ukazuje nam Ibn - Ishakovo pripovijedanje, da je Dìbril obavijestio Resulullaha, a.s., o zavjeri ovog skupa i da mu je dao dozvolu za hid`ru. Tako|er Buharija prenosi hadis od Ai{e, r.a., da je Resulullah, a.s., do{ao kod Ebu - Bekra

454


oko podneva i rekao mu: Do{la je dozvola za putovanje. 283 Ibn - Hi{am, I/480 - 482. 284 Ibn - Hi{am, I/482. - Zadul - Mead, II/52. 285 Sahih Buharija, poglavlje o Hid`ri Resulullaha, a.s., i njegovih drugova. 286 Zadul - Mead, II/52. 287 Ibn - Hi{am, I/482. 288 Ibn - Hi{am, I/483. 289 Ibn - Hi{am, I/482, 483. 290 Ibn - Hi{am, I/483; Zadul - Mead, II/52. 291 Ibn - Hi{am, I/482, 483. 292 Rahmetun lil Alemin, I/95. Datum uzet u mjesecu saferu dolazi ako ra~unamo po~etak godine od muharema, ~etrnaeste po poslanstvu. Ali ako ra~unamo godine od mjeseca u kojem je po~ela Objava Resulullahu, a.s., onda bi ovaj mjesec safer bio iz trinaeste godine sigurno. Ve}ina koja se bavi Sirom, mo`da izabere ovu ili onu mogu}nost. Zbog toga i postoje razlike u nekim datumima. Mi smo uzeli u svim datumima po~etak godine od mjeseca muharema, kao je to i kalendarski. 293 Rahmetun lil Alemin, I/95. - Muhtasar Sire od En - Ned`dija, str. 168. 294 Pripovijeda Rezzijn od Omera bin el - Hattaba, r.a., da se Ebu - Bekru otrov povratio pred smrt, te je od njega i umro, Mi{katul Misbah, II/556. 295 Fethul - Bari, V/336. 296 Sahih Buharija, I/553, 554. 297 Ibn - Hi{am, I/486. 298 Rahmetun lil Alemin, I/96. 299 Ibn - Hi{am, I/487. 300 Sahih Buharija, I/554. 301 Sahih Buharija, I/516, 558. Ebu - Bekrov strah nije bio zbog njega samog, ve} je jedini razlog bio, kako se pripovijeda, da se Ebu - Bekr prepao za Resulullaha, a.s., kada je ugledao traga~e. Tada je rekao: Ako ja stradam, stradao je jedan ~ovjek, a ako ti strada{, stradat }e cio ummet. Tada je Resulullah, a.s., rekao: Ne àlosti se, zaista je Allah s nama. - Pogledaj Muhtasar sire od En - Ned`dija, str. 168. 302 Sahih Buharija, I/553, 555. - Ibn - Hi{am, I/486. 303 Ibn - Hi{am, I/491, 492. 304 Sahih Buharija, I/510. 305 Sahih Buharija, predanje od Enesa, I/556. 306 Arapi su bili sujevjerni pa su mnoge odluke donosili bacanjem kocke, ili izvla~enjem strjelica, tj. gatanjem, op. prev. 307 Sahih Buharija, predanje od Enesa, I/554. Mjesto gdje su se odmarali pripadalo je plemenu BEni - Midled` u blizini Rabiga. Suraka ih je slijedio sve dok nisu zastali kod stijena na Kudejdu; Zadul - Mead, II/53. Ve}ina smatra da ih je on slijedio tre}eg dana putovanja. 308 Sahih Buharija, I/516. 309 Zadul - Mead, II/53. 310 Stihovi su u slobodnom prijevodu. 311 Zadul - Mead, II/53, 54. 312 Rahmetun lil Alemin, I/101. 313 Ovaj podatak prenosi Buharija od Urveta bin ez - Zubeira, I/554. 314 Rahmetun lil Alemin, I/102. Na ovaj dan Resulullah, a.s., napunio je 53 godine ìvota,

Zape~a}eni dènetski napitak 455 a u poslanstvu je proveo punih trinaest godina. To je po ra~unu da je po~ela Objava u rebiul - evelu, u 41. godini od doga|aja slona. Oni koji ra~unaju Objavu od ramazana, onda je u Meki boravio 12 godina 5 mjeseci i 18 ili 22 dana. 315 Zadul - Mead, II/54. 316 Sahih Buharija, I/555. 317 Knjiga Habakkuk (3:3) 318 Zadul - Mead, II/54 - Ibn - Hi{am, I/493 - Rahmetun lil Alemin, I/102. 319 Ovako je prenio Ibn - Ishak. - Pogledaj Ibn - Hi{ama, I/494. - To je izabrao i El - Mensur Fevri u djelu Rahmetun lil Alemin, I/102. - U Sahih Buhariji stoji da je Kubi proveo 24 dana, I/61, ili 20 i ne{to dan, I/555, ili 4 no}i, I/560. Ovo zadnje odabrao je Ibn - Kajjim. On kaè da je do{ao u Kubu u ponedeljak, a iza{ao u petak, Zadul - Mead, II/54, 55. 320 Sahih Buharija, I/555, 560. - Zadul - Mead, II/55. - Ibn - Hi{am, I/494. - Rahmetun lil Alemin, I/102. 321 Ibn - Kajjim napominje da su ovi stihovi pjevani kada se Resulullah, a.s., vra}ao s Tebuka, i da grije{i onaj koji kaè da su pjevani pri ulasku u Medinu (Zadul - Mead, III/10.). Ali Ibn - Kajjim nije na ovu sumnju donio ni jedan dokaz, dok je El - Mensur Fevri donio dokaze koji se ne mogu pobiti, da su stihovi pjevani pri ulazu u Medinu. - Vidi Rahmetun lil Alemin, I/105. 322 Rahmetun lil Alemin, I/106; Zadul - Mead, I/55 323 Sahih Buharija, I/556. 324 Zadul - Mead, II/55. 325 Sahih Buharija, I/588, 589 326 Ibn - Hi{am, I/518, 519. 327 Sahih Buharija, I/459, 556, 561. 328 Sahih Buharija, I/71, 555, 560. - Zadul - Mead, II/56. 329 Pogledaj Bulugul Merami od Ibn - Hadèra el - Askalanija, str. 15. 330 Zadul - Mead, II/56. 331 Fikhu Sire, 140, 141. 332 Sahih Buharija, poglavlje o bratimljenju izme|u ensarija i muhadìra, I/555. 333 Sahih Buharija, poglavlje o opskrbi, I/312. 334 Ibn - Hi{am, I/502,503. 335 Sahih Buharija, I/6, 9. 336 Biljeè Tirmizija, Ibn -Madè i Ed - Daremij u Mi{katul - Misbahu, I/168. 337 Prenosi Muslim u zadnjem dijelu, II/422. 338 1 i 2, Sahih Buharija, I/6. 339 Sahih Buharija, I/6. 340 Prenosi Muslim u Mi{katul - Misbahu, II/422. 341 Prethodna zbirka, II/422 i Sahih Buharija, II/890. 342 Sahih Buharija, II/899. 343 Mi{katul - Misbahi, II/422. 344 Sunene Ebu - Davud, II/335, dàmin Tirmizi, II/14. 345 Prenosi Bejhekija u poglavlju o imanu, Mi{katul . Misbah, II/424. 346 Sahih Buharija, II/893.

456 347 348 349 350 351 352 353 354 355 356 357


Hadis o tome ima u Buharije i Muslima. Mi{katul - Misbah, I/12, 167. Sunen Ebu - Davud, Dàmia Tirmizi, Mi{kat, I/169. Sahih Buharija, I/190, II/890. Mi{katul - Misbah, I/32. Prenosi Rezin. Ibn - Hi{am, I/503, 504. Ebu - Davud, poglavlje: Vijesti Beni - Nadir. Prethodno djelo. Pogledaj Sahih Buhari, II/655, 656, 916, 924. Sahih Buharija, II/563. Rahmetun lil Alemin, I/116. Muslim, poglavlje: Vrline Sada ibn Vekkasa, II/280 i ovo je Muslimova verzija. Sahihul - Buhari, poglavlje: Straàrenje u borbi na Allahovom putu, I/404. 358 Dàmiul Et- Tirmizi, Ebabut - tefsir, II/130. 359 Histori~ari nazivaju GAZVE, svejedno borio se ili ne, a izlazak jednog od njegovih vojskovo|a nazivaju SERIJJE - IZVIDNICA. 360 Ijes je mjesto izme|u Jenbua i Merve gledano iz pravca Crvenog mora. 361 Harrar je podru~je blizu Dùhfe. 362 Veddan je mjesto izme|u Meke i Medine. Izme|u njega i Rabiga je 29 milja, a El Ebva u blizini je Veddana. 363 Pogledaj djelo El - Mevahibul - Ledunnijetu, I/75, koje je komentirao Ez - Zerkani. 364 Buvat i Radva su dva brda, ogranak planinskog lanca Dùhejnet, kuda prolazi put za [am. Od njih do Medine je oko 48 milja. 365 Mjesto blizu Jenbua, a zove se jo{ El - U{ejra i El - Usejre. 366 O svim ovim izvidnicama i pohodima uzeli smo podatke iz djela Zadul - Mead, II/83, 84, 85. - Ibn - Hi{am, I/561- 605. - Rahmetun lil Alemin, I/115, 116; II/215, 216, 468 - 470. Postoji razilaènje u izvorima oko vremenskog redoslijeda tih pohoda i izvidnica i oko ta~nog broja u~esnika. U ovome smo se najvi{e oslanjali na Ibn - Kajjima i Mensura Fevrija. 367 Profesor Es - Sejjid el - Mevdudi tvrdi s argumentima da je sura Muhammed objavljena prije Bitke na Bedru. Pogledaj Tefhimu - l - Kuran, V/11, 12. 368 [ura - muslimansko vije}e na kojem se zajedni~ki donose va`ne odluke od bitnog zna~aj za islam (op. prev.). 369 Dàmiu Tirmizi, I/201, Ebrabul - dìhad, Babu madàe fis - saff vet - tabie. 370 Prenosi Muslim od Enesa (Mi{katul - Mesabih), II/543. 371 On ostade ìv, a poslije primi islam i postade dobar musliman. Kad bi htio da se ~vrsto zakune, govorio bi: Tako mi Onoga Koji me spasi na Bedru... 372 Sahih Buhari, II/568. 373 Sunenu Ebu - Davud, Bab fi sellis - sujuf indel - likaa, II/13. 374 Ovo je verzija Ibn - Ishakova. - U predanju Ahmeda i Ebu - Davuda stoji da je Ubejde bio u dvoboju protiv El Velida, Alija protiv [ejbeta, a Hamza protiv Utbeta, Mi{katul - Mesabih, II/343. 375 Prenosi MUslim, II/139. - Mi{katul - Mesabih, II/331. 376 Predanje Muslimovo, II/93, a i drugi muhadisi prenose isto. 377 Sahih Buharija, I/444, II/568. - Mi{katul - Mishab, II/352. Resulullah je dodijelio plijen jednom, jer je drugi poginuo. 378 Ovaj Muaz je ostao ìv do vladavine Osmana bin Affana, r.a. 379 Zadul - Mead, II/89. 380 Op. prev.

Zape~a}eni dènetski napitak 457 381

Hadis Muttefekun alejh. - Mi{katul - Mesabih. 382 Slobodan prepjev prevodioca. 383 Ahmedova zbika, V/323, 324. - Hakimova zbirka, II/326. 384 Hadis je sahih, prenijeli su ga ashabi. - Sunen Ebu - Davud s komentarom, II/12, odgovorio je Resulullah, a.s. 385 Tarihu Umer ibn el - Hattab, Ibn - Dèzvi, str. 36. 386 Tekbir: Allahu ekber; Tevhid: Ehadun, ehad; Tahmid: Elhamdulillahi. (op. prev.) 387 El - Kudr je izvor plemena Benu - Sulejma u Ned`du, na sjeveru trgova~kog puta izme|u Meke i [ama. 388 Zadul - Mead, II/90; Ibn - Hi{am, II/43, 44; Muhatasar Siretu Resul od Ned`dija, str. 236. 389 Jo{ i danas veliki broj muslimana upotrebljava neislamske pozdrave (zdravo, merhaba, sabahajrula i sl.) {to ukazuje kako oni olahkoshva}aju pitanje selama kojim nas je Allah, d`.{., po~astio. Du`ni smo selam nazvati u svim prilikama - {kolama, dràvnim ustanovama, autobuskim stajali{tima i dr., jer je svaki drugi pozdrav neispravan. To }emo u~initi ~ak i ako prilazimo grupi nepoznatih ljudi me|u kojima su muslimani, a ako oni ne budu muslimani i uzvrate nam druga~ije, mi }emo prihvatiti njihov pozdrav. Samo na takav na~in }emo prakti~no pokazati da se ne stidimo {to smo muslimani, nego da smo na to i ponosni (op. prev.) 390 Ibn - Hi{am, I/ 661 - 663. 391 Ibn - Hi{am, I/555, 556. 392 Svi komentatori Kurana, uglavnom, navode primjere jevrejskih spletki u tuma~enju sure Ali - Imran, a i u drugim surama. 393 Sunen Ebu - Davud, II/115; Ibn - Hi{am, I/552. 394 Ibn - Hi{am, II/47, 48. 395 Zadul - Mead, II/71, 79. - Ibn - Hi{am, II/47 - 49. 396 Zadul - Mead, II/90, 91. - Ibn - Hi{am, II/44, 45. 397 Ibn - Hi{am, II/46; Zadul - Mead, II/91; Pri~a se da je u ovom pohodu Deasur ili Gavris poku{ao ubiti Resula, a.s., ali nije ta~no. To je bilo u drugom pohodu. Vidi Buhariju, II/593. 398 Vesek je arapska mjera za teìnu (1 vesek = 60 saa, a 1 saa je 4 mudda (pregr{ta). 399 Ibn - Hi{am, II/51 - 57. - Sahih Buhari, I/341, 425; II/577. - Sunen Ebu - Davud sa Avnil - Mabud, II/42,43. - Zadul - Mead, II/91. 400 Ibn - Hi{am, II/50, 51; Zadul - Mead, II/91. Postoje razli~ita mi{ljenja o povodu za ovaj izvi|a~ki pohod. Ima mi{ljenja da su stigle vijesti do Resulullaha, a.s., kako Benu Sulejm (pleme iz tih krajeva) priprema veliku vojsku na Medinu ili na njena predgra|a. Drugo je mi{ljenje da je Resulullah, a.s., èlio napasti Kurej{ije. Ovo drugo mi{ljenje drè Ibn Hi{am i Ibn - Kajjim, jer Benu - Sulejm nisu nastanjivali Fer ve} podru~je Ned`da suprotno od Fera. 401 Ibn - Hi{am, II/50, 51. - Fikhus - Sire, str. 190. - Rahmetun lil Alemin, II/219. 402 Zadul - MEad, II/92 - stoji: broj poznat - Fethu - Bari, V/346 - stoji: stotina konja. 403 Es - Sire el - Halebijje, II/14.

458


404 405

Prenosi Ahmed, Nesai, Hakim i Ibn - Ishak. Ibn - Kajjim u djelu El - Huda, str. 292. - Ibn - Hadèr kaè da nije bilo konjanika. - Musa bin Ukbe konstatirao je da muslimani na Uhudu nisu imali ni jednog konjanika. - El - Vakidi kaè da je Resulullah, a.s., imao konja i Burde konja. - Fethul - Bari, VII/350 Prenosi Ibn - Sad i kaè da su iz plemena Benu - Kajnukaa, II/34, a ovo pleme protjerano je iz Medine odmah poslije Bitke na Bedru. Ibn - Hi{am, II/65,66. Prenosi Ahmed, Taberani i El - Hakim od Ibn - Abbasa, Fethul - BAri, VII/350. Sahih Buharija, Kitabul - Dìhad, I/426. Ovo je spomenuto kod autora Halepske Sire, II/18. Slobodan prepjev prevodioca. Ibn - Hi{am, II/68, 69. Ibn - Hi{am, II/69. Dromedar: rasplodni mu`jak deve. (op. prev.) Ibn - Hi{am, II/69 - 72. - Sahih Buhari, II/583. - Taj rob primio je islam poslije Bitke u Taifu. On je ubio Musejlemu Kezaba tim istim kopljem. Bio je u~esnik Bitke na Jermuku protiv Bizanta. El - Gasil mu je nadimak, a zna~i okupani. Taj nadimak dobio je jer su ga nakon pogibije okupali meleki po{to je u bitku oti{ao dùnup (ne~ist), (op. {er. rec.). Pro~itaj Fethul - Bari, VII/346. Ibn - Hi{am, II/77 Sahih Buharija, II/579. (Mnoge arapske, kao i afri~ke ène nose oko no`nih gle`njeva halhale, znak vjernosti muù i ku}i u koju su se udale, op. prev.) Prenosi Buharija iz hadisa od Berra bin Aziba, I/426. U Sahih Muslim, II/107, stoji da su bila sedmerica ensarija i dva Kurej{ija. Kuran, 3:153 - potvrda za ovaj poloàj. Sahih Buhari, I/539, II/581. - Fethul - Bari, VII/351, 362, 363. - Neki prenosioci, osim Buharije, biljeè da je Allahov Poslanik, a.s., htio da Huzejfi plati krvarinu, pa mu je Huzejfe rekao: Dajem tu krvarinu (siroma{nim) muslimanima. To je Huzejfi pove}alo ugled kod Poslanika. Muthesar Siretul Resulillah, a.s., od {ejha Abdullaha en Ned`dija, str. 246. - i druge hadiske zbirke prenose ovaj hadis. Zadul - Mead, II/93, 96. Sahih Buharija, II/579. Es- Siretul Halebije, II/22. Zadul - Mead, II/96. Sahih Muslim - poglavlje o Uhudu, II/107. U momentu kada je pao Es - Seken, grupa muslimana je ve} stigla do Resulullaha, a.s. Oni odbi{e nevjernike od Immara kojega jedva odvoji{e od Resulullaha, a.s. On pade kod Poslanikovih nogu i umrije s licem na njegovom stopalu. - Ibn - Hi{am, II/81. Sahih Buharija, I/527, II/581. Allah, d`.{., usli{a dovu Svoga Poslanika, a.s. Prenosi se od Ibn - Aziza da je Ibn Kumet oti{ao kod svoje porodice i da je izveo ovce na pa{u. Na toj planini jarac ga nabi na rogove i tako ga je udarao da ga je raskomadao. - Fethul - Bari, VIII/373. - U Taberaniji stoji da mu je Allah poslao jarca s planine, koji ga nabi na rogove i toliko

406 407 408 409 410 411 412 413 414 415

416 417 418 419 420 421 422 423

424 425 426 427 428

429 430


431 432 433 434 435 436 437 438 439 440 441 442 443 444 445 446 447 448 449 450 451 452 453 454 455 456 457 458 459 460 461 462 463 464 465 466 467 468

ga je udarao da ga je oborio s brda, tako da se njegovo tijelo izrazbijalo. - Fethul - Bari, VIII/366. Sahih Buhari, II/582. - Sahih Muslim, II/108. Fethul - Bari, VII/373. Sahih Muslim, poglavlje: Bitka na Uhudu,II/108. Kitabu - { - [ifa bi ta Tifi hukuki Mustafa, I/81. Sahih Buhari, I/407, II/580, 581. Sahih Buhari, I/107, II/580, 581. Fethul - Bari, VII/361. - Sunen En - Nesai, II/52, 53. Prvo djelo, VII/361. Mi{katul - Mesabih, II/566; Ibn - Hi{am, II/86. Sahih Buhari, I/527, II/581. Fethul - Bari, VII/361. Muhtasar tarih Damask, VII/82 i [uzuru - Zeheb, str. 114. - slobodni prepjev prevodioca (op. prev.). Sahih Buhari, II/580. Zadul - Mead, II/95. Zadul - Mead, II/97. Sahih Buhari, II/581. Isti izvor, I/406. Ibn - Hi{am, II/73, 80, 81, 82, 83. - Zadul - Mead, II/97. Sahih Buhari, II/582. Kad je Resulullah, a.s., bio u Meki, Ubejje ga je presreo i rekao: O Muhammede, imam rasnog konja, svaki dan ga hranim zdjelicom kukuruza, ubit }u te ja{u}i na njemu. Resulullah, a.s., odgovorio mu je: Ubit }u ja tebe, ako Allah da. Ibn - Hi{am, II/84. - Zadul - Mead, II/97. Muhtasar Sire od Ned`dija, str. 250. Ibn - Hi{am, II/86. Ibn - Hi{am, II/86. Zadul - Mead, II/95. Ibn - Hi{am, II/90. El - Bideje ven - Nihaje, IV,17. Sahih Buhari, I/403, II/581. Prethodno djelo, I/401. Aluzija da bi ona bila bolji junak, a on neka ide da prede vunu. (op. prev.) Sira Halebije, II/22. Ibn - Hi{am, II/85. Sahih Buharija, II/584. Sira Halebije, II/30. Ibn - Hi{am, II/87. Ibn - Hi{am, II/93, 94. - Zadul - Mead, II/54. - Sahih Buhari, II/94. Ibn - Hi{am, II/94. Ibn - Hi{am, II/94. U djelu Fethul - Bari stoji da je Sufjanove i kurej{ijske tragove slijedio Sad bin Ebi - Vekas, VII/347.

460


469 470 471 472 473 474 475 476 477 478 479

Zadul - Mead, II/96. Zadul - Mead, II/94 i Ibn - Hi{am, II/90. Ibn - Hi{am, II/88 i Zadul - Mead, II/97, 98. Ibn - Hi{am, II/88, 89. Ibn - Hi{am, II/98. Zadul - Mead, II/98; Sahih Buharija, II/584. Zadul - Mead, II/94. Prenosi Ibn [azan - Muhtasar Sire od Ned`dija, str. 255. Prenosi Ahmed ;i{katul - Misbah, I/140. Sahih Buhari, II/579, 584. Prenosi Buharija u djelu El - Edebul - Mufred. - Imam Ahmed u svom Musnedu, III/424. Ibn - Hi{am, II/98. Ibn - Hi{am, ii/99. Sira Halebije, II/47. Ibn - Hi{am, II/100. Ibn - Hi{am, II/122 - 129. - Fethul - Bari, VII/351. - Gazvetu Uhud, od Muhammeda Ahmeda Ba{mila, str. 278 - 280. Bitka na Uhudu sa pojedinostima i pohod na Hamrau, uzeli smo iz Ibn - Hi{am, III/ 60 - 129. - Zadul - Mead, II/91 - 108. - Fethul - Bari, VII345 - 377. - Muhtasar Sire od Ned`dija od 242 - 257. str. - Koristili smo i ostalu literaturu na ovu temu. Pogledaj Zadul - Mead, II/99 - 108. Fethul - Bari, VII/347. Zadul - Mead, II/108. Zadul - Mead, II/109. - Ibn - Hi{am, II/619/620. Ibn - Hi{am, II/169 - 179. - Zadul - Mead, II/109. - Sahih Buhari, II/568, 569, 585. Ibn - Hi{am, II/183 - 188. Zadul - Mead, II/109, 110. Sahih Buharija, II/584, 586. Navodi El - Vakidija da je vijest o nesre}i Maune i Er - Redìe do{la Resulullahu, a.s., u jednoj no}i. Prenosi Ibn - Sad od Enesa: Nisam vidio da je Resulullah, a.s., bio tu`niji ni za Uhudom, kao za Maunom. (En - Ned`di, 260). Buharija, II/586 - 588. Ebu - Davud, poglavlje Haber En - Nadir, III/116, 117. - Avnu - l - Mabud [erhi suneni Ebi Davude. Ibn - Hi{am, II/191, 192. - Zadul - Mead, II/71, 72. - Sahih Buhari, II/574, 575. Ovo su rije~i Muhammeda Gazalije u djelu Fikhu - s - Sire, str. 214. Rije~i Muhammeda Gazalije u Fikhu - s - Sire, str. 315. Op{irno o ovoj bici od Ibn - Hi{ama, II/209, 210. - Zadul - Mead, II/112. Sahih Buhari, poglavlje: Bitka na Hendeku, II/258. Slobodni prepjev prevodioca.

480 481 482 483 484 485

486 487 488 489 490 491 492 493 494 495 496 497 498 499 500 501

Zape~a}eni dènetski napitak 461 502 503 504 505 506 507 508 509 510 511 512 513 514 515 516 517 518 519 520 521 522 523 524

525 526 527 528 529 530 531 532 533 534 535 536

Prethodni izvor, ista strana. Sahih Buhari, I/588. Biljeì Tirmizija u Mi{katul - Mesabihi, II/448. Ovo biljeì Buharija, II/588, 589. Ibn - Hi{am, II/218. Sahih Buhari, II/588. Sunen En - Nesai, II/56. Ahmed u svom musnedu. Navedeni tekst nije od Nesaija, a u njemu stoji: Prenosi se od nekog ashaba... Ibn - Hi{am, II/219. Ibn - Hi{am, III/330, 331. Sahih Buhari, II/519. Prethodni izvor. Muhtasar Sire od Ned`dija, str. 286 - Muslimovo obja{njenje od Nevevije, I/227. Sahih Buhari, III/591. Ibn - Hi{am, II/337. Ibn - Hi{am, II/220, 221. Sahih Buharija - Kitabu - l - Dìhad, I/411. - Kitabu - l - Megazi, II/590. Sahih Buharija, II/590. Ibn - Hi{am, II/245. Telkihu - Fuhumi ehli - l - Eser, str. 12. Sahih Buhari, II/591. Sahih Buhari, I/536. - Sahih Muslim, II/249. - Dàmi Tirmizija, II/225. Dàmi Tirmizija, II/225. Ibn - Hi{am, II/237, 238. Op{irnije kod Ibn - Hi{ama, II/233 - 237. - Sahih Buhari, II/590, 591. - Zadul - Mead, II/72 - 74. - Muhtasar Sire od En - Ned`dija, str. 287 - 290. Fethul - Bari, VII/343. O, Boìji robe. Sahih Buhari, II/577. Ibn - Hi{am, II/274, 275. Rahmetun lil Alemin, II/222, s podacima iz nekoliko djela o Ahzabu i Kurejza. Es - Siretu - l - Halebije, II/297. - Musejleme Kezzab jeste ~ovjek koji se izdavao za la`nog poslanika. Zadul - Mead, II/119. - Muhtasar Sire od En - Ned`dija, str. 292. Sunen Ebu - Davud uz obja{njenje Avnul Mabuda, poglavlje: Do kada se èna moè vratiti muù ako on primi islam poslije nje. Pogledati komentar oba hadisa u djelu Tuhfet El - Ahvezi, II/195, 196. Rahmetun lil Alemin, II/226 - Zadul - Mead, II/120 - 122. - Hava{i Telkih fuhum Ehli - l - Eser, str. 28, 29. Sahih Buharija, II/625, 626. - Sahih Muslim, II/145, 146. Dokaz da je bitka bila ovog dana jeste potvrda u hadisu El - Ifk, o doga|aju koji se

462


desio nakon dono{enja propisa o no{enju hidàba. Ajeti o hidàbu objavljeni su u povodu Zejnebe kada je bila kod Resulullaha, a.s. Kad ju je Resulullah, a.s., upitao {ta misli o Ai{i, r.a., ona je rekla: ûvam ja svoje u{i da ne ~uju i svoje o~i da ne vide. Ai{a pri~a: Ona mi je od svih Poslanikovih èna bila jedina konkurencija. [to se ti~e doga|aja El - Ifk, Sad bin Muaz i Sad bin Ubadet posva|ali su se oko ovog doga|aja. Poznato je da je Sad bin Muaz umro neposredno poslije bitke sa Benu Kurejzom, pa je o~ito da prenosilac ove pri~e izmi{lja. Ibn - Ishak pri~a o Ifku, prenose}i od Ez - Zuhrije, od Ubejdullaha bin Abdullaha bin Ubadeta, od Ai{e, r.a., gdje ne spominje Sada bin Muaza, ve} umjesto njega spominje Usejda bin Hudajra. Ebu - Muhammed bin Hazm kaè: Ovo zadnje je ta~no, bez sumnje, da je Sad bin Muaz spomenut zabunom. Pogledaj Zadul - Mead, II/115. ûdno je od Muhammeda Gazalije da pripisuje Ibn - Kajjimu da on smatra da je ova bitka bila pete godine hid`retske. (Fikhu Sire, str. 223), a u djelu El - Huda, II/115, to opovrgava. 537 Sahih Buhari, I/345 - Fethul - Bari, VII/496. 538 Zadul - Mead, II/112, 113. - Ibn - Hi{am, II/289, 290, 294, 295. 539 Oni su bili petokolona{i islamske dràve. (op. prev.) 540 Ibn - Hi{am, I/584, 587. - Sahih Buhari, II/924. - Sahih Muslim, II/9. 541 Ibn - Hi{am, II/105. 542 Sahih Buhari, I/399, II/727 - 729. - Ibn - Hi{am, II/290 - 292. 543 Ibn - Hi{am, II/290 - 292 i Muhtasir Sire od Ned`dija, str. 277. 544 Bila je veoma u~ena jer je znala stvari argumentovati Kuranom. (op. prev.) 545 Sahih Buhari, I/346, II/696 - 698. - Zadul - Mead, II/113 - 115. - Ibn - Hi{am, II/297 - 307. 546 Ibn - Hi{am, II/293. 547 Sahih Muslim, II/89. 548 Ovaj Kerez u~estvovao je u napadu na Medinu prije Bedra u Bitki Safvana. Poslije je primio islam, a poginuo je kao {ehid pri osloba|anju Meke. 549 Zadul - Mead, II/122. 550 Sahih Buhari, II/602. 551 Arapi su iz po~asti prema sagovorniku imali obi~aj da glade njegovu bradu koja je zna~ila ugled i ~ast. 552 Resulullah, a.s., koji je uzor muslimanima u svemu {to nalaè vjera islam, morao je ovaj put u~initi nove obrede da bi ga vjernici vidjeli, a zatim poslu{ali i slijedili. Ummu Seleme bila je vrlo mudra èna s ovim svojim savjetom. (op. prev.) 553 Sahih Buhari, I/380. 554 Sahih Muslim, poglavlje: Primirje na Hudejbiji, II/105. 555 Sahih Muslim, poglavlje: Primirje na Hudejbiji, II/105. 556 Op{irnije o primirju na Hudejbiji pogledati FEthul - Bari, VII/439 - 458. - Sahih Buhari, I/378 - 381, II/598, 600, 717. - Sahih Muslim, II/104 - 106. - Ibn - Hi{am, II/308 - 322. - Zadul - Mead, II/122 - 127. - Muhtasar Siretu Resulullah, a.s., od Abdullaha en - Ned`dija, str. 207 - 305. - Tarihu Umer bin el - Hattab, Ibnu - l - Dèvzi, str. 39 i 40. 557 Prethodno spomenuta literatura.

Zape~a}eni dènetski napitak 463 558 Mnogi islamski histori~ari imaju razli~ito mi{ljenje o godini prelaska ovih ljudi na islam. Ve}ina navodi osmu godinu Hid`re. Me|utim, pri~a Amra bin el - Asa kod Nedà{ije poznata je, a Halid i Talha primili su islam kad se Amr vra}ao iz Abesinije. On se pri povratku vra}ao u Medinu i njih sreo na putu. Sva trojica do{la su kod Resulullaha, a.s., i primila islam. To potvr|uje da su primili islam po~etkom sedme godine hid`retske, a Allah najbolje zna. 559 Sahih Buharija, II/872, 873. 560 Rahmetun lil Alemin, I/171. 561 Resul Ekrem (urdo jezik), str. 108, 109, 122 - 125. (Hanidullah) - Zadul - Mead. Eslem ente, umjesto zadnje re~enice, III/60. Eslem ente zna~i: primi islam ti. (op. prev.) 562 Pogledaj djelo na urdu jeziku Resul Ekrem kej sijasij Zindiki, str. 108, 109, 122- 125. Zadul - Mead: U ovoj knjizi pi{em eslem umjesto ves - selamu ala men ittebealhuda, III/60. (ves - selamu ala men ittebealhuda zna~i: i neka je mir na one koji slijede upute Allahove, d`.{.) (op. prev.) - Knjiga doktora Hamidullaha pod brojem 1, str. 108 - 114 i 121 - 131. 563 Zadul - Mead, III/61. 564 Ibn - Hi{am, II/359. 565 Mogu}e je da je to uzeto iz Muslimovog predanja od Enesa, II/99. 566 To mu je ime po djelu Rahmetun lil Alemin, I/178, a po Hamidullahu ime mu je Benjamin. 567 Kopti - kr{}ani Egipta. 568 Ibnu - l - Kajjim, Zadul - l - Mead, III/61. Pismo do kojeg je do{ao Hamidullah u novije vrijeme sadrì: Primi islam, bit }e{ spa{en, Allah }e ti dati... i ima naziv Kopti umjesto (grijeh koptskog naroda). Pogledaj Resul Ekrem, str. 136, 137. 569 Zadul - Mead, III/61. 570 Oboàvaoci vatre (op. prev.). 571 Tarihu - l - Umemi - l - islamijjeti, od Hudarija, I/147. - Fethul - Bari, VIII/127, 128. - Rahmetun lil Alemin. 572 El - Erisijjun su sluge i upravitelji vizantijskog carstva, ili narod bez porijekla. Kaè se da su sljedbenici nekog Abdullaha bin Erisa, ~ovjeka davnih vremena koji je ubio nekog Allahovog poslanika, ali se ne zna kojega. Ovi Erisijjuni odvra}ali su narod od vjere u Boga. 573 Cezar je upravo do{ao da posjeti Kudus. Do{ao je iz Humsa da se zahvali Bogu {to ga je spasio poraza od Perzijanaca. Pogledati Sahih Muslim), II/99). Perzijanci su ubili perzijskog kralja Ebroisa i uspostavili primirje s Vizantijom uz predaju svih teritorija koje se okupirali Viznatijci. Vratili su mu krst za koji smatraju da je raspelo Isaa, a.s. Car je do{ao u Kudus godine 629. n.e., ili 7. g.h. da vrati raspelo na njegovo mjesto i da zahvali Bogu na velikoj pobjedi. 574 Sahih Buharija, I/4, Sahih Muslim, II/97 - 99. 575 Zadul - Mead, II/122 i margina knige Telkihu fuhumi ehlil Eseri, str. 29. 576 Zadul - Mead, III/61, 62. Tekst do kojeg je do{ao u novije vrijeme doktor Hamidullah uzet je iz knige koju je on prona{ao. Tekst se razlikuje samo u jednoj rije~i. U njemu je: nema boga osim Njega (La ilahe gajruhu), umjesto: samo je On Bog (La illahe illahu). 577 Zadul - Mead, III/63. 578 Zadul - Mead, III/62. Muhadarat tarihul - umemi - l - islamijje od Hudarija, I/146. 579 Zadul - Mead, III/62, 63. 580 Sahih Buhari, II/603. - Sahih Muslim, II/113 - 115. - Fethul - Bari, VII/460, 461, 463. - Zadul - Mead, II/120. 581 Sahih Buhari, II/603.

464

582 583 584 585 586 587 588 589 590 591

592 593 594 595 596 597 598 599 600 601 602 603 604 605 606 607 608 609 610 611

Zape~a}eni dènetski napitak - Sahih Muslim, II/113 - 115. - Zadul - Mead, II/120. Pogledaj Fethul - Bari, VII/460. - Zadul - Mead, II/133. Stihove slobodno prepjevao prevodilac. Sahih Buhari, II/603 (poglavlje o Hajberu). - Sahih Muslim, II/115 (bitka za Kared i druge). Ista djela i ista poglavlja. Sahih Buhari, II/603. Sahih Buhari, II/605. Megazi el - Vakidi, Bitka za Hajber, str. 112. Ibn - Hi{am, II/329. Zbog bolesnih o~iju Alija, r.a.,bio je odustao od pohoda, a potom je smogao snage i sustigao vojsku. Sahih Buharija, poglavlje: Bitka za Hajber, II/505, 506. U nekim predanjima spominje se da je predaja islamskog bajraka Aliji bila tek nakon nekoliko ne uspjelih poku{aja da se probije bilo koje utvr|enje. Mi smo uzeli mi{ljenje koje je ispravnije kod pravih znalaca. Sahih Muslim, Bitka za Hajber, II/122. - Poglavlje Zi Kired, II/115. - Sahih Buharija, Bitka za Hajber, II/603. Slobodni prepjev prevodioca. (op. prev.) Postoje razli~ita mi{ljenja oko osobe koja je ubila Murehhaba, kao i oko datuma kad je ubijen, te kad je osvojena tvr|ava Naim. To je o~ito i kod Buharije i Muslima. Mi smo uzeli tekst od Buharije, nakon provjeravanja redoslijeda doga|aja. Ibn - Hi{am, II/332. Ibn - Hi{am, II/331, 336, 337. U predanj Ebu - Davuda jasno stoji da su muslimani dozvolili javrejima da iznesu sve {to moè ponijeti jahalica. Pogledati Sunen Ebu - Davud, poglavlje: Propisi za stanovnike Hajbera, II/76. Zadul - Mead, II/136. Zadul - Mead, II/137, 138. Sahih Buharija, II/609. Zadul - Mead, II/148. - Sahih Muslim, II/96. Sahih Buhari, I/443 - Fethul - Bari, VII/484 - 487. Zadul - Mead, II/139. Taruhu - l - umemi - l - islamijjeti, od Hudarije, I/128. Sahih Buharija, I/54, II/604, 606. - Zadul - Mead, II/137. Zadul - Mead, II/137 - Ibn - Hi{am, II/336. Zadul - Mead, II/139, 140. - Fethul - Bari, VII/497, II/610, 860. - Ibn - Hi{am, II/337, 338. Rahmetun lil Alemin, II/268 - 270. Ibn - Hi{am, II/337,353. Sahih Buhari, II/608. Zadul - Mead, II/146,147.

Zape~a}eni dènetski napitak 465 612 613 614 615 616 617 618 619 620 621 622 623

624 625 626 627 628 629 630 631 632 633 634 635 636 637 638 639 640 641 642 643

Zadul - Mead, II/147. Neki kaù da je Halid bin Sad, a ne Seid. Ibn - Hi{am, II/340. Ovaj doga|aj je poznat, jer su ga prenijele skoro sve knjige hadisa. - Zadul - Mead, II/147. Sahih Buhari, II/608, 609. Fethul - Bari, VII491. Sahih Buhari, II/592. - Sahih Muslim, II/118. Sahih Buhari, I/407, 408, II/593. Muhatasar siretu Resulullah od En - Ned`dija, str. 264. - Fethul - Bari, VII/416. Fethul - Bari, VII/428. Zadul - Mead, II/112 - Ibn - Hi{am, II/203 - 209. - Fethul - Bari, VII/417 - 428. p. pr. Usama bin Zejd rekao je Resulullahu, a.s.: Mirdas je izgovorio {ehadet iz straha. Zadul - Mead, II/149, 150. - Rahmetun lil Alemin, op{irno, II/229 - 231. - Zadul - Mead, II/148 - 150. - Telkih fuhumi ehli - l - eser meahava{iha, str. 31. - Muhatasar Siretu Resulillah od En - Ned`dija, str. 322 - 324. Fethul - Bari, VII/700. Fethul - Bari, VII/700. - Zadul - Mead, II/151. Sahih Buhari, I/218, II/610, 611. - Sahih Muslim, I/412. Ovi stihovi razli~iti su u razli~itim zbirkama, ali se uglavnom svode na sli~no zna~enje. (Slobodan prepjev prevodioca). Hadis prenosi Tirmizija u poglavlju o upotrebi stihova, II/107. Sahih Muslim, I/412. Zadul - Mead, II/152. Zadul - Mead, I/172. - Fethul - Bari, VII/500. Fethul - Bari, VII500. Rahmetun lil Alemin, I/231. Prethodno djelo i Telkih fuhumi ehli - l -eser od El - Dèvzije, str. 33, marginalija. Zadul - Mead, II/155. - Fethul - Bari, VII551. Sahih Buhari, poglavlje: Bitka na Muti u [amu, II/611. Muhtasar sireti - r - Resul, od En - Ned`dija, str.327. Muhtasar sireti - r - Resul, str. 327 - Rahmetun lil Alemin, II/271. Ibn - Hi{am, II/373. - Zadul - Mead, II/156. - Muhatasar sireti - r - Resul, str. 327. Sahih Buhari, Bitka na Muti, II/611. Sahih Buhari, Bitka na Muti, II/611. Fethul - Bari, VII/512. Oba hadisa govore o razli~itom broju rana, a slaù se u tome da je vi{ak od uboda strijela. Sahih Buhari, II/611.

466 644 645


Sahih Buhari, II/611. Fethul - Bari, VII/513, 514. - Zadul - Mead, II/156. înjenice za ovu bitku uzete su iz ova dva djela i djela ispred njih. 646 Ibn - Hi{am, II/623 - 626. - Zadul - Mead, II/157. 647 Rahmetun lil Alemin, II/233. - Talkih Fuhul - l - Eser, str. 33. 648 Zadul - Mead, II/160. 649 Slobodan prepjev prevodioca (op. prev.) 650 Ova izvidnica susrela je Amira bin el - Edbata na putu, pa im on nazva selam. Selam mu ne prihvati{e, ve} ga ubi Mihlem bin Dèsamet, zbog nekih starih ra~una me|u njima i uze njegovu devu i njegove stvari. Tada Allah, d`.{. objavi: I onome ko vam nazove selam ne recite: Ti nisi vjernik. (4:94) Oni dovedo{e Mihlema kod Resulullaha, a.s., da oprosti, pa kad Mihlem stade pred Resulullaha, a.s., Resulullah re~e: Gospodaru moj, nemoj oprostiti Mihlemu. To ponovi tri puta. Ustao je pla~u}i odatle, a Ibn - Ishak prenosi: Ljudi misli da mu je oprostio drugim prilikom. - Zadul - Mead, II/150. - Ibn - Hi{am, II/626 - 628. 651 sahih Buhari, I/422, II/612. 652 Ebu - Sufjan je postao dobar musliman poslije toga. Pri~a se da nikad vi{e nije podignuo glavu da direktno gleda Resulullaha, a.s. u o~i., zbog stida od njega. Resulullah, a.s., volio ga je i posvjedo~io da }e on u}i u Dènnet. Rekao je: @elim da bude Sufjan u Dènnetu iza Hamze. Kad je Ebu - Sufjan umirao, re~e ljudima: Ne pla~ite za mnom, tako mi Allaha, nisam ni jednu rije~ pogre{nu izgovorio od kad sam primio islam. - Zadul - Mead, II/162, 163. 653 Sahih Buhari, II/613. - Zadul - Mead, II/162, 163 654 Fethul - Bari, VIII/11, 12. 655 Pogledaj: - Sahih Buhari, I/22, 216, 247, 328, 329, II/615, 617. - Sahih Muslim, I/437 - 439. - Ibn - Hi{am, II/415, 416. - Ebu - Davud, I/276. 656 Pogledaj Mudariku - t - Tenzil od En - Nesefije, komentar ajeta o prisegi. 657 Sahih Buahri, I/450, II/622. 658 Ibn - Hi{am, II/437. - Sahih Buhari, Kitabu - l - Dìhadi, II/612 - 615, 622. - Fethul - Bari, VIII/3 - 27. - Sahih Muslim, I/437 - 439, II/102, 103, 130. - Zadul - Mead, II/160 - 168. - Muhtasar Siretu -r- Resul od En - Ned`dija, str. 322 - 351. 659 Fethul - Bari, VIII/27, 43. 660 Sunen Ebu - Davuda. 661 To biljeì Tirmizija. 662 Sahih Muslim, II/100. 663 Fethul - Bari, VIII/45. 664 Drveni oklopi bili su napravljeni od balvana skovanih tako da je unutra mogla u}i grupa vojnika koja je nosila taj oklop i s njim ulazila u okupirani grad. Ispod toga izvla~ili bi se i vodili uli~ne borbe.

Zape~a}eni dènetski napitak 467 665 666 667 668 669 670

Sahi Buhari, II/620. E{ - {ifa bitarif hukuk El - Mustafa od Kadija el - Ijada, I/86. Tihamsko drvo plemenito je miri{ljavo drvo kojeg ima u Hidàzu. Muhammed el - Gazali, Fikhu - s - Sireti, str. 298. Muhammed el - Gazali, Fikhu - s - Sireti, str. 299. Ibn - Hi{am, II/499, 500. - Buharija, II/620, 621. 671 Fikhu - s - sira, str. 303. Pogledaj: Fethu Mekka, Hunejn i Taif. - Zadul - Mead, II/160 - 201. - Ibn - Hi{am, II/389 - 501. - Sahih Buhari, poglavlje o bitkama, II/612 - 622. - Fethul - Bari, VIII/3 - 58 672 Kuran je objavljen najrje~itijem narodu na svijetu toga doba, rije~itim Arapima i talentiranim pjesnicima. Objavljen je na arapskom jeziku kao vrhunac Allahove rije~i i Allahovog govora. (op. prev.) 673 Ovako su opisivali doga|aj autori koji su pisali o bitkama. Oni navode da se ovo desilo u muharemu, 9. g.h. Iz teksta se podrazumijeva da je El -Akrea bin Habis ovdje primio islam, a mi ga imamo u dijelogu prilikom vra}anja plijena Hevazimu, kada je rekao da ne da, da je ve} tada bio musliman, a ne da je tek sada primio islam. 674 Fethul - Bari, VII/59. 675 Zadul - Mead, II/205. 676 Ibn - Hi{am, II/581. 677 Musnedu El - Imami Ahmed. 678 Buhari, I/334. 679 Musned, Imam Ahmed. 680 Sahih Buhari, pogledaj Mi{katul - mesabih, II/524. 681 Dàmiu Et - Tirmizi, menakibu Umran, II/211. 682 Deve nose u grba~ama rezervoar destilirane vode. Zato je to jedino Allahovo stvorenje koje moè opstati bez vode nekoliko dana. Beduini su u pustinji u nedostatku vode {tapom nadraìvali devino `drijelo, a ona bi kao iz pumpe povra}ala ~istu, pitku vodu iz grbe. Divnog li Allahovog ~uda! (prevodilac) 683 Sahih Buhari, II/637. 684 Hadis prenio Muslim od Muaza bin Dèbela, II/246. 685 Prethodno djelo. 686 Ovako Resulullahov povratak opisuje Ibn el - Kajjim. 687 Ovo je samo broj licemjera ensarija prema El - Vakidiji. Osamdeset i dva beduina bila su koji su imali razlog da ostanu i to osamdeset ljudi iz plemena Gaffar i drugih plemena, a {to se ti~e licemjera Abdullaha bin Ubeja i njegovih sljedbenika, oni se ne ubrajaju u ove i bio ih je velik broj. - Fethul - Bari, VIII/119. 688 Njihova izolacija trajala je ta~no 50 dana, koliko je i Resulullah s vojskom proveo u ovom vojnom pohodu. 689 Ibn - Hi{am, II/510 - 537, odakle smo i uzeli pojedinosti o Tebuku. - Zadul - Mead, III/2, 3. - Sahih Buhari, II/633 - 637, I/252, 414. - Sahih Muslim s obja{njenjem Nevevije, II/246. - Fethul - Bari, VIII/110 - 126. - Muhtasar siretu Resulullah od Ned`dija, str. 391 - 407. 690 Sahih Buhari, I/220, 451, II/626, 671. - Zadul - Mead, II/25, 26

468

691 692 693 694 695 696 697 698 699 700 701 702 703 704 705

706 707 708 709 710 711 712 713 714 715 716 717 718 719 720 721 722

Zape~a}eni dènetski napitak - Ibn - Hi{am, II/543 - 546. Sahih Muslim, II/82, 83. Op{irno pogledati u Zadul - Mead, II/64 - 68. - El - dìhadu fi - l - islami od El - Mevdudije, II/6 - 262. Sahih Buhari, II/615, 616. Sahih Muslim - tuma~enje Nevevija, I/33. - Fethul - Bari, VIII/85, 86. Zadul - Mead, III/45. - Tefhimu - l - Kuran, II/169. Zadul - Mead, III/26 - 28. - Ibn - Hi{am, III/537 - 542. Zadul -Mead, II/48. Fethul - Bari, VIII/94. Fethul - Bari, VIII/94, 95. Zadul Mead, III/38 - 41. Mnoga predanja raspolaù o ned`ranskoj delegaciji s razli~itim podacima, pa i to da su dolazili u dva navrata. Mi smo odabrali verziju za koju mislimo da je ta~na. Fethul - Bari, VIII/87. Sahih Buhari, II/627, 628. - Fethul - Bari, VIII/87 - 93. Zadul - Mead, III/31, 32. Prenosi imam Ahmed, Mi{katul - Misbahi, II/347. Fethul - Bari, VIII/93. To su rije~i Hudarije u djelu Tarihu - l - umemi - l - islamijjeti, I/144. - Sahih Buhari, I/13, II/626 - 630. - Ibn - Hi{am, II/501 - 503, 510 - 514, 537 -542, 560 - 601. - Zadul - Mead, III/26 - 60. - Fethul - Bari, VIII/83 - 103. - Rahmetun lil Alemin, I/184 - 207. Fi zilali - l - Kurani, 29/168, 169. - Rije~i Sejjida Kutba. Predgovor Sejjida Kutba: [ta je izgubio svijet stagniranjem muslimana, str. 14. Prenosi Muslim od Dàbira. Poglavlje Resulullahov, a.s. had`, I/394. Ovaj datum utvrdio je Ibn - Hadèr, a kasnije se ispravio tvrde}i da je krenuo 25. zul - kadeta. Pogledaj Fethul - Bari, VIII/104. Buharija prenio od Omera, r.a., I/207. Ibn - Hi{am, II/603. Sahih Muslim - poglavlje Poslanikovog, a.s., Hadà, I/397. Hadis Ibn - Madèa i Ibn - Asakira, Rahmetun lil Alemin, I/263. Muslim, I/397. Ibn - Hi{am, II/605. Prenosi Buharija od Ibn - Omera, Rehmetun lil Alemin, I/265. Prenosi Muslim od Dàbira, poglavlje: Had`Resulullaha, a.s., I/397 - 400. Prenosi Ebu - Davud, poglavlje: Ukoje doba je Resulullah, a.s., odrào govor prvi dan Kurban - bajrama, I/270. Sahih Buhari, poglavlje: Hutba na Mini, I/234. Prenosi Tirmizija, II/38, 135. - Ibn - Madè u poglavlju o hadù. - Mi{akutl - Mesabihi, I/234. Ebu - Davud, poglavlje: Koje je dane drào hutbu na Mini, I/269. Sahih Buhari, Kitabu - l - menasiki, I dio i II/631.


723 724 725 726 727 728 729 730 731 732 733 734 735 736 737 738 739 740 741 742 743 744 745 746 747 748 749 750

751 752 753 754 755 756 757

- Sahih Muslim, poglavlje: Poslanikov, a.s., had`. - Fethul - Bari, III dio, tuma~enje Kitabu - l - menasiki, VIII/103 - 110. - Ibn - Hi{am, II/601 - 605. - Zadul - Mead, I/196, 218 - 240. Sahih Buhari, poglavlje: Resulullah, a.s., {alje Usameta u vojni pohod, II/612. Sahih Buhari, II/612. Ibn - Hi{am, II/606, 650. Muttefekun Alejhi - Sahih Buhari, II/585. Sahih Buhari, I/62. Muvetta el - Imam Malik, str. 260. Muvetta el - Imam Malik, str. 65. Sahih Buhari, I/536. Muttafekun Alejhi. Mi{katul - Mesabih, II/546. Sahih Buhari, I/22, 429, 449, II/638; Me{katul - Mesabih, II/548. Prenosi Buharija od Umul - Fadla, poglavlje: Bolest Resulullaha, a.s., II/637. Usagla{en hadis, Mi{akutl- Mesabih, I/102. Sahih Buhari, I/99. Sahih Buhari, I/98, 99. Sahih Buhari, poglavlje: Bolest Resulullha, a.s., II/640. Sahih Buhari, II/638. Neka predanja ukazuju da ovaj be{aret (predskazanje) nije bio zadnjeg dana ve} zadnje sedmice. Rahmetun lil Alemin, I/282. Sahih Buhari, II/641. Sahih Buhari, II/637. Isto djelo, ista strana. Misvak: ~etkasto prirodno drvce za pranje zuba. (op. prev.) Sahih Buhari, Bolest Resulullaha, a.s., II/640. Isto djelo, isto poglavlje, [ta je Poslanik, a.s., govorio pred preseljenje, II/638 - 641. Prenosi Ed - Daremija. Mi{aktul - Mesabih, II/547. Sahih Buhari, poglavlje o bolesti Resulullaha, a.s., II/641. Ibn - Hi{am, II/655. Sahih Buhari, II/640, 641. Usagla{en hadis, Sahih Buhari, I/169. - Sahih Buhari, I/306. Po mjese~evom kalendaru novi dan nastupa poslije zalaska sunca. (op. prev.) Muhtasar Siretu - r - Resul od Abdullaha en - Ned`dije, str. 471. - Pogledati op{irno Resulullahovo, a.s., preseljenje na ahiret, Sahih Buhari, poglavlje: Bolest Resulullaha, a.s. Nekoliko poglavlja poslije toga iz Fethul - Bari, Sahih Muslim, Mi{katul -Mesabih. - Poglavlje: Smrt Resulullaha, a.s. - Ibn - Hi{am, II/649 - 665. - Telkih fuhum ehli - l - Eser, str. 38, 39. - Rahmetun lil Alemin, I/277 - 286. - Svi datumi su uzeti iz posljednjeg djela. Pogledaj Zaduul -- Mead, I/29. Sahih Buhari, II/956. Sahih Buhari, II/956. Zadul - Mead, II/54. Ibn - Hi{am, I/401, 402. - Dàmiu Tirmizi, sa obja{njenjem Tuhvet el - Ahvezije, IV/303. Dàmiu Tirmizi, IV/303. Sahih Muslim, II/258.

470


758 759 760 761 762 763 764 765 766 767 768 769 770 771 772 773 774 775 776 777 778 779 780 781 782 783 784 785 786 787 788 789 790 791 792 793 794

Sahih Muslim, II/258. Sahih Buhari, I/502. Sahih Buhari, I/502, Sahih Muslim, II/259. Sahih Buhari, I/501, 502. Sahih Buhari, I/502. Sahih Buhari, I/502. Sahih Buhari, I/503. Sahih Buhari, I/502, Sahih Muslim, II/258. Sahih Buhari, I/502, Sahih Muslim, II/259. Prenosi Ed - Daremije. Mi{katul - Mesabihi, II/517. Biljeì Tirmizi u E{ - [emailu, str. 2, Mi{katul - Mesabih, II/518. Dàmiu Tirmizi, sa komentarom Tuhfet el - Ahvezi, IV/306; Mi{katul - Mesabih, II/518. Sahih Buhari, I/502. Rahmetun lil Alemin, II/172. Hulasetu - s - Sijer, str. 20. Hulaset - s - Sijer, str. 20. Mi{katul - Mesabih, I/22, Tirmizija, II/35. Dàmiu Tirmizija, IV/306. Mi{katul - Mesabih, II/518. Prenosi Ed - Darumejje. Hulasetu - s - Sijer, str. 19, 20. Sahih Buhari,, I/503, Sahih Muslim, II/257. Sahih Buhari, I/502 Sahih Muslim, II/256. Sahih Muslim, II/256. Prenosi Ed - Darumejje, Mi{katul - Mesabih, II/517. Sahih Muslim, II/259, 260. Sahih Buhari, I/503. Sahih Buhari, I/502. Sahih Buhari, I/502. E{ - [ifalil Kadi Ijjad, I/89. Sahih Muslim, II/252, Sahih Buhari, I/407. Sahih Buhari, I/504. Mi{katul - Mesabih, II/521. Mi{katul - Mesabih, II/520. Hulasatu - s - Sijer, str. 22. Pogledaj E{ - [ifa od El - Kadi Ijjada, I/121 - 126. Pogledaj [email Et - Tirmizi. Prethodno djelo.


LITERATURA KOJOM SE AUTOR SLU@IO:

1.

Ahbaru - l - kirami biahbari - l - mesdìdi - l - Haram - [ihabu - d - Din Ahmed bin Muhammed el - Esedi el - Mekki, 1066. h.g. - Selefijsko izdanje, Benares, Indija, 1396 h. / 1976. g.

2.

El - Edebu - l - mufred - Muhammed bin Ismail el - Buhari, 356. h.g. - Izdanje Istambul, 1304. h.g.

3.

El - Ealam - Hajrudin ez - Zerkeli - Drugo izdanje, Kairo, 1954. g.

4.

El - Bidajetu ve-n-nihajetu - Ismaila bin Kesir ed - Dimi{ki - Izdanje, Es - Seadetu Mise, 1932. g.

5.

Bulugu - l - merami min edilleti - l - ahkami - Ahmed bin Hadèr el - Askelani, 773 - 853. h.g. - Izdanje, El - Kajjumi Kanfur, Indija, 1323. h.g.

6.

Tarihu erdi - l - Kurani - Es - Sejjid Sulejman en - Nedavi, 1373. h.g. Biris Eazam Kida - Indija, 1955. g. ~etvrto izdanje

7.

Tarihu islami - [ah Ekber Kan Nedìb Abadi - [tamparija Dìbondjabi, Indija

8.

Tarihu - l - umemi ve - l - muluki - Ibn Dèrir et - Taberi - Egipatsko izdanje El - Husejnije

9.

Tarihu Omer bin El - Hattab - Ebu el - Fered` Abdurrahmna bin el - Dèvzi - Egipatsko izdanje Et - Tevfik el - edebijje

472 10.

Zape~a}eni dènetski napitak Tuhfetu - l - Ahvezi - Ebu el - Ala Abdurrahman el - Mubarekfuri, 1353. - 1935. g. - Dèjd Berki Jeris Delhi, Indija, 1346 - 53

11.

Tefsir Ibn Kesir ed - Dimi{ki

12.

Tefhima - l - Kurani

- Enduelsko izdanje, Bejrut - Profesor, gospodin Ebu el - Elala el - Mevdudi - Islamski centar Dèmaat, Indija 13.

Telkihu fuhumi ehli - l - Eseri - Ebu el - Fered` Abdurrahman bin el - Dèvzi 597. h.g. - Dèjd Berki Jeris Delhi, Indija

14.

Dàmiu et- Tirmizi - Ebu Isa Muhammed bin Isa bin suret et - Tirmizi, 209 - 279. h. - [tamparija, Er - Re{id Delhi, Indija

15.

El - Dìhadu fi - l - islami (na urdu j.) - Profesor, gospodin Ebu el - Eala el - Mevdudi - êtvrto izdanje, 1967. Pakistan

16.

Hulasetu - s - Sijer - Muhibbu - d - Din Ebu - Dàfer Ahmed bin Abdullah et - Taberi, 647. g. - Izdanje, 1343. h. Delhi, Indija

17.

Rahmetun - li - l Alemin - Muhammed Sulejman Selman el - Mensur Fevzi, 1930. g. - Hatif Bikjedudeli

18.

Resulun Ekrem kej sijasijju Zendeke - Dr Hamidullah, Paris, Salem - Kembini Djubendju - Indija, 1963. g.

19.

Er - Revdu el - Unuf - Ebu el - Kasim Abdurrahman bin Abdullah es - Suhejli, 508 - 581. h. - Egipatska [tamparija El - Dèmalijje, 1332. h. / 1914. g.

20.

Zadu - l - Mead

- [emsuddin Ebu Abdullah Muhammed bin Bekr bin Ejjub - poznat kao Ibn el - Kajjim 691 - 751. h. - Egipatska {tamparija, prvo izdanje, 1347. h. / 1928. g. 21.

Stari zavjet

22.

Sunenu Ibn - Madè - Ebu Abdullah Muhammed bin Jezid bin Madè el - Kazvini, 209 - 273. h.

23.

Sunenu Ebi - Davude - Ebu - Davud Sulejman bin E{as es - Sedìstan 202 - 275. h. I - dio - Izdanje El - Medìdi - Kaufur, Indija, 1375. h.

Zape~a}eni dènetski napitak 473 - Izdanje Er - RAhimijje, Djubendju, Indija 24.

Sunenu - n - Nessai - Ebu - Abdurrahman Ahmed bin [uajb en - Nesai, 303 - 315. h. - Lahursko tradicijsko izdanje, Pakistan

25.

Es - Siretu - l - Halebije - Ibn Burhanuddin

26.

Es - Siretu - n - Nebevije - Ebu - Muhammed Abdul - Melik bin Hi{am bin Ejjub el - Himejri 213 ili 218. h. - Trgova~ko {tamparsko preduze}e Mustafa el Babi, Halebij i njegova djeca u Egiptu - Drugo izdanje 1375. h. / 1955. g.

27.

[arhu {uzuru - z - zehebi - Ebu - Muhammed Abdullah Dèmaluddin bin Jusuf, poznat kao Ibn - Hi{am el Ensarija 708 - 761. h. - Izdanje {tamparija Es - Seada, Egipat

28.

[arhu Sahih Muslim - Ebu - Zekerija Muhiddin Jahja bin [eref en - Nevevi 676. h. - Izdanje Er - Re{idije, Delhi, Indija

29.

[arhu - l - mevahibi - l - Leddunnijje

30.

E{ - [ifa bi tarif hukuki - l - mustafa

- Ez - Zerkani - El - Kadi Ajjad - Osmansko izdanje, Isambul, 1312. h. 31.

Sahihu - l - Buhari - Muhammed bin Ismail el - Buhari 256. h. - Izdanje Er - Rahmijje Djuvind - Indija 1384 - 1387. h.

32.

Sahih Muslim - Muslim bin el - Had`d`dad` el - Ku{ejrij - Izdanje Er - Re{idijja, Delhi, Indija, 1376. g.h.

33. 34.

Sahifet Habkuk Sulhu - l - Hudejbija - Muhammed Ahmed Ba{amil - Drugo izdanje, Darul - Fikri, 1391. h. / 1971. g.

35.

At - Tabekatu - l - Kubra - Muhammed bin Sead - Izdanje Birejlind, 1322. h.

36.

Avnu - l - mabud, {arhu Ebi - Davudi - Ebu - Tajjib [emsulhakki el - Azim Abadi - Prvo indijsko izdanje

37.

Gazvetu Uhud (Bitka na Uhudu)

474

Zape~a}eni dènetski napitak - Muhammed Ahmed Ba{amil - Prvo izdanje

38.

Velika bitka na Bedru (Gazvetu - l - Kubra) - Muhammed Ahmed Ba{amil - Drugo izdanje, 1376. h. - 1976. g.

39.

Gazvetu Hajber (Bitka na Hajberu) - Muhammed Aahmed Ba{amil - Drugo izdanje Daru ul - Fikri, 1391. h. / 1971. g.

40.

Gazvetu benu Kurejza (Bitka Benu - Kurejze) - Muhammed Ahmed Ba{amil - Prvo izdanje 1376. h. - 1966. g.

41.

Fethu - l - Bar - Ahmed bin Ali bin Hadèr el - Askalani 773 - 852 - Selefijsko izdanje {tamparije Er - Revda, Kairo

42.

Fikhu - s - Sira - Muhammed el - Gazali - Izdanje Daru - l - kitab - el - arebi - egipatsko drugo izdanje 1375. h. - 1955. g.

43.

Fi Zilali - l - Kurani - Sejjid Kutb - Organizacija preporoda arapske tradicije, Bejrut, Liban - tre}e izdanje

44.

El - Kurani - l - kerimu

45.

Kalbu - dèzireti - l - Arebi - Fuad Hamza - Selefijsko izdanje {tamparije Er - Revda, Kairo 1352. h. - 1923. g.

46.

Maza hasire - l - alemi bi inhitati - l - muslimine - Es - Sejjid Ebu el - Hasan Ali el - Husni, en - Nedevi - ~etvrto izdanje, {tamparija Daru - l - Urubeti, Kairo 1381. - 1961. g.

47.

Muhadaratu tarihi - l - Umemi - l - Islamijjeti - [ejh Muhammed el - Hudari beg - Trgova~ka {tamparija El - Kubra, osmo egipatsko izdanje 1382

48.

Muhtasar Sireti - r- Resul - [ejhul - islami Muhammed bin Abdulvehhab et - Temimi en - Ned`di 1606. g. - [tamparija Muhammedijskog sunneta, Kairo, prvo izdanje, 1375. h. - 1956. g.

49.

Muhtasar sireti - r - Resul - E{ - [ejh Abdullah bin Muhammed bin en - Ned`di, Ali - { - [ejh, ro|en u Egiptu, 1242. g.h. - Selefijska {tamparija Er - Ravda, egipatsko izdanje, 1379. g.

50.

Medariku - t - tenzil - od En - Nesefije

Zape~a}eni dènetski napitak 475 51.

Muraatu - l - mefatih, II dio - E{ - [ejh, Ebu el - Hasan Abdullah er - Rahmani el - Mubarekfuri - indijsko izdanje 1378. h. - 1958. g.

52.

Murudù - z - zehebi - Ebu el - Hasan Ali el - Mesudi - [tamparija E{ - [erku - l - islami, kairsko izdanje

53.

El - Mustedrek - Ebu - Abdullah Muhammed el - Hakim en - Nejsabori - Osmanska ku}a znanosti, Hajderabad - indijsko izdanje

54.

Musnedu Ahmede

55.

Musnedu Ed - Dar Emejj

56.

Mi{katu - l - Mesabih

- Imam Ahmed bin Muhammed bin Hanbel e{ - [ejbani 264. h. - Ebu - Muhammed Abdullah bin Abdurrahman ed - Darimija, 181 - 255. h. - Velijjuddin Muhammed bin Abdullah et - Tirmizi - indijsko izdanje 57.

Mudèmu - l - buldan - Jakut El - Hamevij

58.

El - Mevahibu - l - leddunnijje od El - Kastalanija

59.

Muvetau - l - imami Malik

- [tamparija E{ - [erefije, 1336. h. - 1907. g. - El - Imamu Malik bin Enes el - Asbehij, ro|en 169. h. - indijsko izdanje 60.

Vefau - l - vefai - Ali bin Ahmed es - Semhudi


SADR@AJ PREDGOVOR ........................................................................................................................................... 5 RIJE^ GENERALNOG SEKRETARA ISLAMSKE SVJETSKE LIGE - RABITE, GOSPODINA PROFESORA ALI EL - HAREKANA .................................................................................... 7 PREDGOVOR IZDAVAÂ ....................................................................................................................... 10 RIJE^ AUTORA ...................................................................................................................................... 14 POLO@AJ ARAPA I ARAPSKIH NARODA .............................................................................................. 17 POLO@AJ ARAPA .............................................................................................................................. 17 ARAPSKI NARODI ............................................................................................................................. 18 EL - EZD .......................................................................................................................................... 19 LAHAM I D@IZAM ............................................................................................................................. 19 BENU - TAJJ ................................................................................................................................... 19 KINDA ............................................................................................................................................. 20 ARAPI MUSTAR EBE ...................................................................................................................... 20 VLAST I UPRAVA KOD ARAPA .......................................................................................................... 24 VLAST U JEMENU ........................................................................................................................... 24 VLAST U HIRI ................................................................................................................................. 26 VLAST U [AMU ............................................................................................................................... 27 VLAST U HID@AZU .......................................................................................................................... 28 POÂSNE FUNKCIJE KOJE JE OBAVLJAO ILI NADZIRAO KUSSAJ .............................................. 30 VLAST KOJU SU IMALI OSTALI ARAPI .......................................................................................... 32 POLITI^KA SITUACIJA U ARABIJI ................................................................................................. 33 ARAPI I HID@AZ .............................................................................................................................. 33 VJERE ARAPA ................................................................................................................................... 34 VJERSKO STANJE .......................................................................................................................... 39

478


ARAPSKO PREDISLAMSKO DRU[TVO ............................................................................................. 40 DRU[TVENE PRILIKE ..................................................................................................................... 40 EKONOMSKE PRILIKE .................................................................................................................... 42 ETIKA ARAPA ................................................................................................................................. 43 PORIJEKLO MUHAMMEDA, A.S., I NJEGOVE PORODICE ................................................................... 45 RESULULLAHOVO, A.S., PORIJEKLO ........................................................................................... 45 PRVI STEPEN ................................................................................................................................. 45 DRUGI STEPEN .............................................................................................................................. 46 TRE]I STEPEN ............................................................................................................................... 46 POSLANIKOVA PORODICA ............................................................................................................... 46 HA[IM ............................................................................................................................................. 46 ABDUL - MUTTALIB ......................................................................................................................... 47 RO\ENJE I ÊTRDESET GODINA @IVOTA DO POSLANSTVA ........................................................ 51 RO\ENJE ........................................................................................................................................ 51 BORAVAK U PORODICI BENU - SAD ............................................................................................ 52 ODLAZAK RO\ENOJ MAJCI ........................................................................................................... 54 @IVOT KOD DRAGOG DJEDA ......................................................................................................... 54 KOD OSJE]AJNOG AMID@E .......................................................................................................... 55 MOLBOM IZAZVAO KI[U ................................................................................................................ 55 POBO@NJAK BEHIRA ..................................................................................................................... 55 BITKA ZVANA EL - FID@AR ............................................................................................................. 56 UGOVOR O DOSTOJANSTVU ......................................................................................................... 56 MUKOTRPAN @IVOT ........................................................................................................................ 57 @ENIDBA HATID@OM ....................................................................................................................... 57 GRADNJA KABE I DOGA\AJ PRESUDE ........................................................................................ 58 KRATAK @IVOTOPIS PRIJE POSLANSTVA .................................................................................... 59 U SVJETLU POSLANSTVA I OBJAVE ................................................................................................... 61 U PE]INI HIRA ................................................................................................................................ 61 MELEK D@IBRIL DONOSI OBJAVU IKRE ............................................................................................ 62 PERIOD OBJAVE ............................................................................................................................ 64 DRUGA OBJAVA (D@IBRIL SE OGLA[AVA DRUGI PUT) JA EJJUHEL - MUDDESSIRU .......................................................................................................... 64 VRSTE OBJAVE .............................................................................................................................. 65 NAREDBA POSLANIKU, A. S., DA PO^NE POZIVATI ALLAHOVOJ VJERI ...................................... 66

Zape~a}eni dènetski napitak 479 PERIOD OBJAVE I METODE RESULULLAHOVOG, A.S., POZIVANJA U VJERU ................................. 69 PRVI PERIOD OBJAVE ...................................................................................................................... 70 USTRAJNOST U POZIVU ................................................................................................................... 70 TRI GODINE TAJNOG POZIVANJA ................................................................................................ 70 PRVA PRETHODNICA ..................................................................................................................... 70 NAMAZ ............................................................................................................................................ 71 VIJEST O OBJAVI STI@E DO KUREJ[IJA ..................................................................................... 72 DRUGI PERIOD OBJAVE ................................................................................................................... 73 JAVNI POZIV U ISLAM ...................................................................................................................... 73 PRVA NAREDBA O JAVNOM VJERSKOM ISTUPANJU .................................................................. 73 POZIVANJE RODBINE U ISLAM ..................................................................................................... 73 NA BRE@ULJKU SAFFA ................................................................................................................... 74 OTVORENO ISTICANJE ISTINE I REAKCIJE IDOLOPOKLONIKA ................................................. 75 DELEGACIJA KUREJ[IJA KOD EBU - TALIBA .............................................................................. 76 FORMIRANJE KONZULTATIVNOG VIJE]A KOJE ]E ONEMOGU]ITI HODOÂSNICIMA DA SLU[AJU O ISLAMU ......................................................... 76 RAZLIÎTE METODE OPIRANJA DAVETU ..................................................................................... 78 ZLOSTAVLJANJA I PROGONI ........................................................................................................ 80 ERKAMOVA KU]A .......................................................................................................................... 85 PRVA HID@RA U ABESINIJU ........................................................................................................... 86 KUREJ[IJSKA ZAVJERA PROTIV ISELJENIKA U ABESINIJU ...................................................... 88 KUREJ[IJE PRIJETE EBU - TALIBU .............................................................................................. 91 KUREJ[IJE KOD EBU - TALIBA DRUGI PUT ................................................................................. 91 IDEJA SILNIKA DA UNI[TE RESULULLAHA, A.S. ......................................................................... 92 HAMZA, R.A., PRIMA ISLAM ........................................................................................................... 94 OMER IBN EL - HATTAB, R.A., PRIMA ISLAM ............................................................................... 95 PREDSTAVNIK KUREJ[IJA KOD RESULULLAHA, A.S. ................................................................. 98 EBU - TALIB OKUPLJA PORODICE BENU - HA[IM I BENU ABDUL - MUTTALIB .......................................................................................................... 100 SVEOP]I BOJKOT ............................................................................................................................... 101 UGOVOR NASILJA I NEPRIJATELJSTVA ..................................................................................... 101 TRI GODINE U IZOLACIJI ............................................................................................................. 102 KR[ENJE UGOVORA O IZOLACIJI .............................................................................................. 102 POSLJEDNJA DELEGACIJA KUREJ[IJA KOD EBU - TALIBA ........................................................ 104 GODINA TUGE ................................................................................................................................. 106

480

Zape~a}eni dènetski napitak SMRT EBU - TALIBA ..................................................................................................................... 106 SMRT H. HATID@E, R.A. ............................................................................................................... 107 GOMILANJE TUGE ........................................................................................................................ 107 @ENIDBA SEVDOM, R.A. .............................................................................................................. 108 RAZLOZI ZA STRPLJENJE I USTRAJNOST .................................................................................. 108

TRE]I PERIOD OBJAVE ...................................................................................................................... 115 POZIVANJE U ISLAM IZVAN MEKE ..................................................................................................... 115 RESULULLAH, A.S., U TAIFU ....................................................................................................... 115 ÛVENA TAIFSKA DOVA GLASI: ................................................................................................. 116 PREDOÂVANJE ISLAMA PLEMENIMA I POJEDINCIMA .................................................................. 119 PLEMENA KOJIM JE PONUDIO ISLAM ........................................................................................ 119 VJERNICI ISLAMA VAN MEKE ...................................................................................................... 120 [EST DOBRIH STANOVNIKA JESRIBA ........................................................................................ 123 NAPOMENA O RESULULLAHOVOJ, A.S., @ENIDBI AI[OM, R.A. ................................................ 124 EL - ISRA VE EL - MIARAD@I ............................................................................................................. 125 ISRA I MIRAD@ - NO]NO PUTOVANJE I UZDIGNU]E ................................................................ 125 PRVA PRISEGA NA AKABI - (prisega na vjernost) ............................................................................. 130 AMBASADOR ISLAMA U MEDINI .................................................................................................. 131 SJAJAN USPJEH .......................................................................................................................... 131 DRUGA PRISEGA NA AKABI ............................................................................................................... 133 POÊTAK RAZGOVORA ............................................................................................................... 134 ABBAS GOVORI O VELIKOJ ODGOVORNOSTI ........................................................................... 134 PARAGRAFI PRISEGE .................................................................................................................. 134 POTVR\IVANJE VELIKE ODGOVORNOSTI KOJU NOSI PRISEGA ............................................. 135 ZAKLJUÎVANJE PRISEGE .......................................................................................................... 136 DVANAEST POGLAVARA ................................................................................................................. 136 [EJTAN OTKRIVA UGOVOR ......................................................................................................... 137 SPREMNOST ENSARIJA DA UDARE NA KUREJ[IJE .................................................................. 137 KUREJ[IJE [ALJU PROTEST U JESRIB ..................................................................................... 138 KUREJ[IJE SAZNAJU ZA ODR@ANI SKUP I PROTJERUJU NJEGOVE UÊSNIKE ................... 138 PRETHODNICA HID@RE ....................................................................................................................... 139 ZASJEDANJE KUREJ[IJSKOG VIJE]A .............................................................................................. 141

Zape~a}eni dènetski napitak 481 JEDINSTVENA ODLUKA PARLAMENTA - DA SE UBIJE MUHAMMED, A.S. ................................. 142 RESULULLAHOVA, A.S., HID@RA ........................................................................................................ 144 OPKOLJAVANJE RESULULLAHOVE, A.S., KU]E ........................................................................ 144 RESULULLAH, A.S., NAPU[TA SVOJU KU]U .............................................................................. 145 OD KU]E DO PE]INE ................................................................................................................... 146 IZ HUMA FI - L - GARI (KAD SU NJIH DVOJICA BILI U PE]INI - AJET) ...................................................................... 147 NA PUTU ZA MEDINU .................................................................................................................... 148 DOLAZAK U MJESTO KUBA ......................................................................................................... 152 ULAZAK U MEDINU ....................................................................................................................... 153 @IVOT U MEDINI ........................................................................................................................... 155 PRVO SVIJETLO RAZDOBLJE STVARNO STANJE U MEDINI PRILIKOM HID@RE ............................. 156 IZGRADNJA NOVOG DRU[TVA ........................................................................................................... 161 GRADNJA POSLANIKOVE, A.S., D@AMIJE .................................................................................. 161 BRATIMLJENJE MUSLIMANA ....................................................................................................... 163 POVELJA ISLAMSKOG SAVEZA .................................................................................................. 164 UTJECAJ RESULULLAHOVE, A.S., MISLI NA DRU[TVO ............................................................. 165 SKLAPANJE UGOVORA S JEVREJIMA ............................................................................................... 167 PARAGRAFI UGOVORA ................................................................................................................ 168 NASTAVAK SUKOBA ............................................................................................................................ 169 KUREJ[IJSKE PROVOKACIJE PROTIV MUSLIMANA NAKON HID@RE I NJIHOVO POVEZIVANJE S ABDULLAHOM BIN UBEJJOM.....169 PROGLAS ODLUKE O ZABRANI POSJETE MESDÌDUL - HAREMU ............................................ 170 KUREJ[IJE PRIJETE MUHAD@IRIMA ........................................................................................... 170 ALLAH ODOBRAVA BORBU .......................................................................................................... 171 BITKE I IZVIDNICE PRIJE BEDRA ................................................................................................ 171 VELIKA BITKA NA BEDRU - PRVA ODLUÛJU]A BITKA ZA ISLAM .............................................. 178 POVOD ZA SUKOB ....................................................................................................................... 178 BROJ MUSLIMANSKE VOJSKE I ODRE\IVANJE VOJSKOVO\A ............................................... 179 MUSLIMANSKA VOJSKA KRE]E NA BEDR .................................................................................. 179 UPOZORENJE MEKI ..................................................................................................................... 180 PRIPREMA MEKELIJA ZA POHOD ............................................................................................... 180 SASTAV MEKANSKE VOJSKE ...................................................................................................... 180 PROBLEM PLEMENA BENU - BEKR ............................................................................................. 181

482

Zape~a}eni dènetski napitak POKRET MEKANSKE VOJSKE ..................................................................................................... 181 KARAVAN JE SPASEN .................................................................................................................. 181 @ELJA MEKELIJA ZA POVRATKOM I NJIHOVA PODJELA ZBOG TOGA .................................... 182 TE@AK POLO@AJ MUSLIMANSKE VOJSKE .................................................................................. 182 ZASJEDANJE [URE ...................................................................................................................... 183 MUSLIMANSKA VOJSKA NASTAVLJA PUT .................................................................................. 184 RESULULLAH, A.S., LI^NO U IZVIDNICI ..................................................................................... 184 NAJVA@NIJE INFORMACIJE O MEKANSKOJ VOJSCI ................................................................. 185 PADANJE KI[E ............................................................................................................................. 185 MUSLIMANI ZAUZIMAJU ZNAÂJNE STRATE[KE POLO@AJE .................................................... 186 MJESTO ZAPOVJEDNI[TVA ......................................................................................................... 186 RASPORE\IVANJE VOJSKE I KONAÊNJE ............................................................................... 187 RASCJEP KUREJ[IJSKE VOJSKE NA BOJNOM POLJU ............................................................. 187 DVIJE VOJSKE SE ODMJERAVAJU ............................................................................................. 189 POÊTAK BITKE ........................................................................................................................... 190 DVOBOJ ........................................................................................................................................ 190 OP]I NAPAD ................................................................................................................................. 191 RESULULLAH, A.S., POZIVA ALLAHA, D@.[. .............................................................................. 191 DOLAZAK MELEKA ....................................................................................................................... 191 KONTRANAPAD ............................................................................................................................. 192 IBLIS BJE@I S BOJNOG POLJA ................................................................................................... 193 OGROMAN PORAZ MU[RIKA ....................................................................................................... 193 EBU - D@EHLOVA UPORNOST ...................................................................................................... 194 STRADANJE EBU - D@EHLA ......................................................................................................... 194 LIJEP PRIMJER NEKOLIKO BORACA BEDRA SA ^VRSTIM IMANOM ........................................ 195 POGINULI U BORBI ...................................................................................................................... 198 VIJEST O PORAZU STI@E U MEKU .............................................................................................. 199 VIJEST O POBJEDI STI@E U MEDINU .......................................................................................... 200 POVRATAK U MEDINU .................................................................................................................. 201 DELEGACIJA ZA DOBRODO[LICU .............................................................................................. 202 PROBLEM ZAROBLJENIKA .......................................................................................................... 203 KURAN O BITKI NA BEDRU ......................................................................................................... 204

VOJNE AKTIVNOSTI IZME\U BEDRA I UHUDA ........................................................................ 206 POHOD PROTIV BENU - SULEJMA ..................................................................................................... 207 MEKANSKA ZAVJERA O UBISTVU RESULULLAHA, A. S. .................................................................. 207

Zape~a}eni dènetski napitak 483 BITKA SA JEVREJIMA BENU - KAJNUKA .......................................................................................... 209 JEVREJSKE SPLETKE .................................................................................................................. 209 JEVREJI BENU - KAJNUKA KR[E UGOVOR ............................................................................... 211 OPSADA, PREDAJA I ISELJENJE KAJNUKAA ............................................................................ 212 POHOD NA SUVEJK ............................................................................................................................ 213 POHOD NA ZI - EMR ............................................................................................................................ 214 UBISTVO KABA BIN EL - E[REFA ..................................................................................................... 214 POHOD NA BAHRAN ............................................................................................................................ 217 IZVIDNICA ZEJD BIN HARISETA ......................................................................................................... 218 BITKA NA UHUDU ................................................................................................................................ 220 PRIPREMA KUREJ[IJA ZA OSVETNI^KU BITKU ......................................................................... 220 FORMIRANJE KUREJ[IJSKE VOJSKE I NJEN SASTAV ............................................................. 221 POKRET IZ MEKE ......................................................................................................................... 221 RESULULLAH, A.S., DOBIVA INFORMACIJE O POKRETU VOJSKE ........................................... 222 PRIPREMA MUSLIMANA NA IZNENA\ENJE ................................................................................. 222 MEKANSKA VOJSKA SE PRIBLI@AVA GRADU MEDINI ............................................................... 222 KONSULTACIONO VIJE}E MEDINE DONOSI PLAN ZA ODBRANU .............................................. 223 PRIPREMA MUSLIMANSKE VOJSKE I IZLAZAK NA MEGDAN .................................................... 224 SMOTRA VOJSKE ......................................................................................................................... 225 KONA~ENJE IZME\U UHUDA I MEDINE ....................................................................................... 225 POBUNA ABDULLAHA BIN UBEJJA I NJEGOVE DRU@INE .......................................................... 225 MUSLIMANSKA VOJSKA KRE]E NA UHUD .................................................................................. 226 PLAN ODBRANE ........................................................................................................................... 227 RESULULLAH, A.S., PODI@E BORBENI DUH VOJNIKA ............................................................... 228 POSTAVLJANJE MEKANSKE VOJSKE U REDOVE ...................................................................... 228 KUREJ[IJSKA POLITI^KA MANEVRIRANJA ............................................................................... 229 UÊ[]E KUREJ[IJSKIH @ENA U BITKI ....................................................................................... 230 POÊTAK BITKE ........................................................................................................................... 230 TE@I[TE BITKE OKO KUREJ[IJSKE ZASTAVE ........................................................................... 230 BITKA NA OSTALOM DIJELU BOJI[TA ........................................................................................ 231 POGIBIJA HAMZE BIN ABDUL - MUTTALIBA, ALLAHOVOG LAVA .............................................. 232 OVLADAVANJE SITUACIJOM ....................................................................................................... 233 IZ MLADINOG ZAGRLJAJA U ZAGRLJAJ SMRTI ......................................................................... 233

484

Zape~a}eni dènetski napitak ULOGA MUSLIMANSKIH STRIJELACA U BORBI .......................................................................... 234 MU[RICI DOÌVLJAVAJU PORAZ ................................................................................................ 234 KOBNA GRE[KA STRIJELACA ..................................................................................................... 235 HALID BIN EL - VELID OPKOLJAVA MUSLIMANSKU VOJSKU ................................................... 235 NEUSTRA[IV POTEZ RESULULLAHA, A.S., TOKOM OKRU@ENJA ............................................. 236 RASULO MUSLIMANSKE VOJSKE ................................................................................................ 236 VRHUNAC BITKE OKO RESULULLAHA, A.S. ............................................................................... 238 NAJKRITI^NIJI TRENUTAK U RESULULLAHOVOM, A.S., @IVOTU .............................................. 238 OKUPLJANJE ASHABA OKO RESULULLAHA, A.S. ..................................................................... 240 UDVOSTRUÊN NAPAD MU[RIKA ................................................................................................ 241 IZUZETNI PRIMJERI HRABROSTI ................................................................................................. 242 EHO LA@NE VIJESTI ..................................................................................................................... 243 RESULULLAH, A.S., NASTAVLJA BITKU ..................................................................................... 243 POGIBIJA UBEJA BIN HALEFA .................................................................................................... 244 TALHA POMA@E POSLANIKU, A.S. .............................................................................................. 244 POSLJEDNJI NAPAD MU[RIKA .................................................................................................... 245 MASAKRIRANJE [EHIDA ............................................................................................................. 245 KOLIKA JE BILA SPREMNOST MUSLIMANSKIH HEROJA DA NASTAVE BORBU DO KRAJA? ... 246 NAKON SPASAVANJA RESULULLAHA, A.S. ............................................................................... 247 EBU - SUFJANOVA ZLOBA NAKON BITKE I NJEGOV DIJALOG S OMEROM ............................. 247 DOGOVOR ZA SUSRET NA BEDRU .............................................................................................. 248 PROVJERAVANJE DALJIH KUREJ[IJSKIH NAMJERA ................................................................ 248 PREPOZNAVANJE UBIJENIH I RANJENIH ................................................................................... 248 SAHRANA [EHIDA ........................................................................................................................ 249 RESULULLAH, A.S., OBRA]A SE ALLAHU, D@.[., I MOLI GA DOVOM ...................................... 250 POVRATAK U MEDINU I NEOBI^NI PRIMJERI LJUBAVI I PREDANOSTI .................................... 251 RESULULLAH, A.S., U MEDINI ..................................................................................................... 252 POGINULI NA OBJE STRANE ....................................................................................................... 252 VANREDNO STANJE U MEDINI .................................................................................................... 253 POHOD NA HAMRAUL - ESEDI ..................................................................................................... 253 KURAN O BITKI NA UHUDU ......................................................................................................... 256 POUKE I PORUKE BITKE ............................................................................................................. 257

VOJNE IZVIDNICE I MISIJE IZME\U UHUDA I AHZABA ................................................................ 258 POHOD NA EBU - SELEME .......................................................................................................... 259 VOJNI POHOD ABDULLAHA BIN UNEJSA .................................................................................... 259 TRAGIÂN DOGA\AJ NA ER - RED@IU ....................................................................................... 260

Zape~a}eni dènetski napitak 485 TRAGIÂN DOGA\AJ KOD BUNARA MAUNET ......................................................................... 261 BITKA S BENI EN - NADIROM ...................................................................................................... 263 BITKA U NED@DU .......................................................................................................................... 265 DRUGA BITKA NA BEDRU ............................................................................................................ 266 BITKA NA DAVMETU - L - D@ENDELU .......................................................................................... 267 BITKA EL - AHZAB - NA HENDEKU ................................................................................................... 269 POHOD NA BENU - KUREJZA ......................................................................................................... 279 VOJNE AKTIVNOSTI POSLIJE BITKE BENU - KUREJZE ............................................................... 284 UBISTVO SELAMA BIN EBI EL - HAKIKA .................................................................................... 284 POHOD MUHAMMEDA BIN MESLEME .......................................................................................... 285 POHOD NA BENU - LIHJAN .......................................................................................................... 286 NASTAVAK VOJNIH AKTIVNOSTI U VIDU IZVI\ANJA, PREPADA I MISIJA ............................... 287 BITKA BENU EL - MUSTALAK ILI BITKA EL - MERISI (mjesec {aban, 6. g. H.) ........................... 289 DJELOVANJE MUNAFIKA (PETOKOLONA[A) PRED BITKU BENU EL - MUSTALAK ............................................................................................ 290 ULOGA LICEMJERA U BITKI BENU EL - MUSTALAK ................................................................... 293 1 - PAROLA MUNAFIKA (LICEMJERA): AKO SE VRATIMO U MEDINU, SIGURNO ]E JAÎ ISTJERATI IZ NJE SLABIJEGA. (63:8) .... 293 2 - DOGA\AJ EL - IFK ............................................................................................................... 295 VOJNE AKTIVNOSTI POSLIJE BITKE BENU EL - MUSTALAK (EL - MUREJSI) ............................ 297 DOGA\AJI NA HUDEJBIJI ................................................................................................................... 300 (zul - kade 6. g. H.) ............................................................................................................................. 300 OKUPLJANJE MUSLIMANA .......................................................................................................... 300 MUSLIMANI KRE]U KA MEKI ....................................................................................................... 301 POKU[AJ KUREJ[IJA DA ODVRATE MUSLIMANE OD DOLASKA U MEKU .................................................................................................................. 301 PROMJENA PUTNOG PRAVCA I POKU[AJ DA SE IZBJEGNE KOBNI SUSRET ............................................................................................... 302 BUDEJL POSREDUJE IZME\U RESULULLAHA, A.S., I KUREJ[IJA ........................................... 302 OSTALI KUREJ[IJSKI DELEGATI ................................................................................................ 303 ON JE ZADR@AO RUKE NJIHOVE OD VAS I VA[E OD NJIH USRED MEKE ............................ 304 OSMAN BIN AFFAN, MUSLIMANSKI DELEGAT KUREJ[IJAMA ................................................... 305 GLASINE O UBISTVU OSMANA, R.A., I PRISEGA ER - RIDVAN .............................................. 305 SKLAPANJE PRIMIRJA I NJEGOVI PARAGRAFI

486

Zape~a}eni dènetski napitak (SULUHL - HUDEJBIJJA) .............................................................................................................. 306 VRA]ANJE EBU - D@ENDELA KUREJ[IJAMA .............................................................................. 307 KLANJE KURBANA I BRIJANJE GLAVE, ÎN ZAVR[ETKA UMRE ............................................... 308 ZABRANA POVRATKA MUHAD@IRKI MU[RICIMA ........................................................................ 308 REZULTATI UGOVORA .................................................................................................................. 309 @ALOST MUSLIMANA I RAZGOVOR OMERA, R.A., S RESULULLAHOM, A.S. .............................................................................................................. 311 RIJE[EN PROBLEM UGRO@ENIH U MEKI .................................................................................... 312 PRELAZAK KUREJ[IJSKIH JUNAKA NA ISLAM ........................................................................... 313

DRUGO RAZDOBLJE ....................................................................................................................... 313 NOVA ETAPA U HISTORIJI ISLAMA ............................................................................................... 313 KORENSPONDENCIJA ALLAHOVOG POSLANIKA (SLANJE PISAMA KRALJEVIMA I VLADARIMA) .............................................................................. 314 1. PISMO NEGUSU, KRALJU ABESINIJE .................................................................................... 314 2. PISMO MUKAVKISU, KRALJU EGIPTA .................................................................................... 316 3. PISMO KISRI, KRALJU PERZIJE ............................................................................................. 318 4. PISMO HERAKLIJU, CARU BIZANTIJE .................................................................................... 319 5. PISMO EL - MUNZIRU BIN SAVIJU, VLADARU BAHREJNA ..................................................... 321 6. PISMO HUZEU BIN ALIJU, VLADARU JEMAME ....................................................................... 322 7. PISMO HARISU BIN EBI - [EMERU EL GASSANIJU, VLADARU DAMASKA ........................... 323 8. PISMO KRALJU AMMANA ......................................................................................................... 323 VOJNE AKTIVNOSTI POSLIJE PRIMIRJA NA HUDEJBIJI .............................................................. 326 POHOD NA EL - GABU ILI POHOD NA ZI - KARED ..................................................................... 326 BITKA ZA HAJBER I VADI - L - KURA, Muharem, 7. g. H. .............................................................. 327 UZROK BITKE ............................................................................................................................... 327 ODLAZAK NA HAJBER .................................................................................................................. 328 BROJ MUSLIMANSKE VOJSKE .................................................................................................... 329 VEZA LICEMJERA S JEVREJIMA ................................................................................................. 329 PUT DO HAJBERA ........................................................................................................................ 330 NEKI DOGA\AJI NA PUTU ZA HAJBER ....................................................................................... 330 MUSLIMANSKA VOJSKA POD ZIDINAMA HAJBERA .................................................................... 331 PRIPREMA ZA BORBU I OSMATRANJE HAJBERSKIH UTVR\ENJA ........................................... 332 POÊTAK BITKE I ZAUZIMANJE UTVRDE NAIM ....................................................................... 333 ZAUZIMANJE UTVR\ENJA ES - SAB BIN MUAZ ......................................................................... 334 ZAUZE]E UTVR\ENJA ZUBEJR ................................................................................................... 335 ZAUZIMANJE UTVR\ENJA EBIJ ................................................................................................... 335

Zape~a}eni dènetski napitak 487 ZAUZIMANJE UTVR\ENJA EN - NEZZAR ..................................................................................... 335 OSVAJANJE DRUGE POLOVINE HAJBERA ................................................................................. 336 PREGOVORI S JEVREJIMA ......................................................................................................... 337 UBISTVO DVA SINA EBU EL - HAKIJKA ZBOG KR[ENJA DOGOVORA ..................................... 337 PODJELA PLIJENA ....................................................................................................................... 338 DOLAZAK D@AFERA BIN EBI - TALIBA I EBU - MUSAA EL - E[ARIJE ...................................... 338 @ENIDBA SAFIJOM ....................................................................................................................... 339 DOGA\AJ S OTROVANOM OVCOM ............................................................................................. 340 UBIJENI NA HAJBERU S OBJE STRANE ..................................................................................... 340 HAJBERSKO SELO FEDK ............................................................................................................. 341 VADI - L - KURA ............................................................................................................................ 341 JEVREJSKI GRAD TEJMA ............................................................................................................ 342 POVRATAK U MEDINU .................................................................................................................. 342 POHOD EBAN BIN SEIDA ............................................................................................................. 342 OSTALI POHODI I BITKE SEDME HID@RETSKE GODINE .............................................................. 343 POHOD ZATE - R - RIKAI .............................................................................................................. 343 NAKNADNA UMRA ........................................................................................................................... 346 BITKA NA MUTI ................................................................................................................................... 349 POVOD ZA BITKU ......................................................................................................................... 349 VOJNI ZAPOVJEDNICI I RESULULLAHOV, A.S., NALOG NJIMA ................................................ 350 ISPRA]AJ MUSLIMANSKE VOJSKE I PLA^ ABDULLAHA BIN REVVAHE .................................. 350 MUSLIMANSKA VOJSKA NA PUTU I NEOÊKIVANO STANJE STRAHA ..................................... 351 MUSLIMANI SE DOGOVARAJU U MEANU .................................................................................... 351 MUSLIMANSKA VOJSKA KRE]E PREMA NEPRIJATELJU .......................................................... 351 POÊTAK BITKE I SMJENE ZAPOVJEDNIKA .............................................................................. 352 ISLAMSKI BAJRAK U RUKAMA ALLAHOVOG MAÂ, HALIDA BIN EL - VELIDA ...................... 353 KRAJ BITKE NA MUTI .................................................................................................................. 353 UBIJENI NA OBJE STRANE .......................................................................................................... 354 REZULTATI BITKE ......................................................................................................................... 354 POHOD ZATU - S - SELASIL ......................................................................................................... 355 POHOD BENU - KATADE U HUDRU .............................................................................................. 356 BITKA ZA OSLOBO\ENJE MEKE ........................................................................................................ 357 POVOD ZA BITKU ......................................................................................................................... 357 EBU - SUFJAN ODLAZI U MEDINU DA OBNOVI PRIMIRJE ......................................................... 358 PRIPREME ZA BORBU I POKU[AJ DA TO OSTANE U TAJNOSTI .............................................. 360

488

Zape~a}eni dènetski napitak MUSLIMANSKA VOJSKA NA PUTU ZA MEKU .............................................................................. 361 MUSLIMANSKA VOJSKA ZAUSTAVLJA SE NA MERRI - ZAHRANU ............................................. 362 EBU - SUFJAN PRED RESULULLAHOM, A.S. .............................................................................. 362 MUSLIMANSKA VOJSKA NAPU[TA MERRI - ZAHRAN I KRE]E U MEKU ................................... 364 KUREJ[IJE IZNENA\ENE DOLASKOM MUSLIMANSKE VOJSKE ............................................... 365 MUSLIMANSKA VOJSKA U ZI TUVA ............................................................................................. 365 MUSLIMANSKA VOJSKA ULAZI U MEKU ..................................................................................... 366 RESULULLAH, A.S., ULAZI U MESD@ID KABE I ÎSTI GA OD KIPOVA ...................................... 367 RESULULLAH, A.S., KLANJA U KABI, A POTOM DR@I GOVOR KUREJ[IJAMA ......................... 367 JA VAS SADA NE]U KORITI (12:92) ......................................................................................... 368 KLJU^ BEJTULLAHA ..................................................................................................................... 368 BILAL UÎ EZAN NA KABI ............................................................................................................ 368 NAMAZ POBJEDE ILI NAMAZ ZAHVALE ....................................................................................... 369 POGUBLJENJE NAJTE@IH ZLOÎNACA ....................................................................................... 369 ISLAM SAFVANA BIN UMEJJETA I FADALETA BIN UMEJRA ...................................................... 370 RESULULLAHOVA, A.S., HUTBA (GOVOR), DRUGOGA DANA U MEKI ....................................... 371 BOJAZAN ENSARIJA DA ]E RESULULLAH, A.S., OSTATI U MEKI ............................................ 371 UZIMANJE ZAKLETVE NA VJERNOST .......................................................................................... 372 BORAVAK RESULULLAHA, A.S., U MEKI I NJEGOVO DJELOVANJE ........................................ 373 DELEGACIJE I IZVIDNICE ............................................................................................................ 373

TRE]E RAZDOBLJE U^VR[]IVANJE POBJEDE ISLAMA .............................................................. 375 BITKA NA HUNEJNU ........................................................................................................................ 376 POKRET NEPRIJATELJA I DOLAZAK NA EVTAS ......................................................................... 376 ISKUSNI RATNIK SMATRA POGRE[NIM MI[LJENJE VOJSKOVO\E ......................................... 376 NEPRIJATELJSKO IZVI\ANJE ..................................................................................................... 377 RESULULLAHOVO, A.S., IZVI\ANJE ........................................................................................... 377 RESULULLAH, A.S., NAPU[TA MEKU I ODLAZI NA HUNEJN ...................................................... 378 MUSLIMANSKA VOJSKA IZNENADA U KLOPCI STRIJELACA ..................................................... 378 POVRATAK MUSLIMANA NA POLO@AJE I VRHUNAC BORBE ..................................................... 379 RAZBIJANJE NEPRIJATELJSKOG JEDINSTVA I VELIKA POBJEDA MUSLIMANA .................... 380 POTJERA ZA NEPRIJATELJEM .................................................................................................... 380 RATNI PLIJEN ............................................................................................................................... 380 BITKA NA TAIFU .................................................................................................................................. 381 RASPODJELA RATNOG PLIJENA U EL - D@ARANU .................................................................... 382 ENSARIJE ZAMJERILE RESULULLAHU, A.S. .............................................................................. 383

Zape~a}eni dènetski napitak 489 DOLAZAK DELEGACIJE PLEMENA HEVAZIN .............................................................................. 385 UMRA I POVRATAK U MEDINU ..................................................................................................... 386 POHODI I IZVIDNICE NAKON POVRATKA S OSVOJENJA MEKE ............................................... 386 POVJERENICI ZA PRIKUPLJANJE ZEKATA I D@IZJE .................................................................. 387 VOJNO - IZVI\A^KI POHODI ....................................................................................................... 387 BITKA NA TEBUKU (Redèp, 9. g. H.) ................................................................................................. 391 UZROK BITKE NA TEBUKU ........................................................................................................... 391 VIJEST O PRIPREMI BIZANTIJSKE I GASANIJSKE VOJSKE ..................................................... 392 SPECIJALNE VIJESTI O PRIPREMAMA BIZANTINACA I GASANIJA ZA RAT ............................. 393 POGOR[ANJE OPASNE SITUACIJE ............................................................................................ 393 RESULULLAH, A.S., DONOSI ODLUKU O BORBI PROTIV BIZANTA ........................................... 393 NAREDBA O VOJNOJ SPREMNOSTI MUSLIMANSKIH BORACA ................................................. 394 MUSLIMANI SE TAKMIÊ KO ]E SE BOLJE SPREMITI ZA BITKU ............................................. 394 ISLAMSKA VOJSKA KRE]E NA TEBUK ....................................................................................... 395 MUSLIMANSKA VOJSKA NA TEBUKU .......................................................................................... 396 POVRATAK U MEDINU .................................................................................................................. 398 KO IZ MEDINE NIJE I[AO NA TEBUK? ........................................................................................ 398 REZULTATI POHODA NA TEBUK .................................................................................................. 400 KURAN O POHODU NA TEBUK .................................................................................................... 400 NEKI ZNAÂJNI DOGA\AJI U TOJ GODINI (9. G. H.) ................................................................ 401 EBU - BEKROV, R.A., ODLAZAK NA HAD@ ......................................................................................... 401 OP]I POGLED NA BITKE .................................................................................................................... 402 MASOVNO PRELA@ENJE NA ISLAM ................................................................................................... 405 DELEGACIJE ................................................................................................................................. 406 USPJEH [IRENJA ISLAMA I REZULTATI ............................................................................................ 415 OPROSNI HAD@ ................................................................................................................................... 417 POSLJEDNJI VOJNI POHOD ........................................................................................................ 421 ODLAZAK UZVI[ENOM ALLAHU, D@.[. ............................................................................................... 423 VJESNICI RASTANKA ................................................................................................................... 423 POÊTAK BOLESTI ...................................................................................................................... 424 POSLJEDNJA SEDMICA @IVOTA .................................................................................................. 424 PET DANA PRED PRESELJENJE ................................................................................................. 424 ÊTIRI DANA PRED PRESELJENJE ............................................................................................. 425

490

Zape~a}eni dènetski napitak DAN ILI DVA PRED PRESELJENJE .............................................................................................. 426 DAN UOÎ PRESELJENJA NA AHIRET ......................................................................................... 426 NA DAN PRESELJENJA NA AHIRET ............................................................................................. 427 PRESELJENJE NA AHIRET .......................................................................................................... 428 ASHABI U VELIKOJ @ALOSTI ....................................................................................................... 428 STAV OMERA, R.A. ...................................................................................................................... 429 STAV EBU - BEKRA, R.A. ............................................................................................................. 429 OPREMANJE I ISPRA]AJ ÂSNOG TIJELA U ZEMLJU .............................................................. 430

RESULULLAHOVA, A.S., OBITELJ ...................................................................................................... 431 RESULULLAHOVA, A.S., SVOJSTVA I NJEGOVA ETIKA ................................................................... 437 LJEPOTA ETIKE ........................................................................................................................... 437 RESULULLAHOVA, A.S., ZRELOST I PLEMENITA SVOJSTVA .................................................... 439 LITERATURA KOJOM SE AUTOR SLU@IO: .................................................................................. 471

Zapecaceni Dzennetski napitak

Recommend Documents