Tragom krvi.pdf

Ana Luki ć

Tragom Krvi

1 Book as passion & BD

Ana Luki ć

UVOD Opet, po ko zna koji put sanjala je isti san, i opet se probudila u suzama.. Okretala se po mračnoj sobi tražeći ono što je dobro znala da nije tu.. Opet je, ponovo, u spavaćici vlažnoj od znoja ustajala iz kreveta i bosih nogu tapkala u mraku tražeći izlaz.. Opet je obeshrabreno pružala ruke u prazno, kao da će joj mračna soba da vrati oduzeto.. Opet su suze kapale na pod, dok je ona praznina u grudima zjapila prazna, prokleto prazna.. I opet onaj isti okrutni bol, bol koji ubija .. Okretala se po sobi tražeći bar mali izvor svjetla, znala je da izlaza nema.. Znala je dobro da ponavlja se isto kao svake noći, zarobljena u zamci između četiri zida traži izlaz kojeg nema.. Ali ove večeri nešto je bilo drugačije, osjećala je to, duboko u sebi.. Ova večer će joj doneti spas, bila je sigurna.. A onda je ugledala mali tračak sjaja, svjetlost koja je obasjala tu okrutnu tamnicu u koju su je zarobili, svjetlost koju nije vidjela nikada pre, a znala je svaku pukotinu ta četiri zida. Svjetlost koja je zvala nudeći joj spas.. Znala je da će je izbaviti iz tog okrutnog mjesta, znala je dobro da će biti sve uredu, i znala je da će oni platiti svoje, znala je to..


Ana Luki ć Nasmešila se posle toliko vremena pružajući ruke prema svjetlosti, vidjela je u njoj one koje će pamtiti i voleti zauvek, a onda je sklopila oči poslednji put.


Ana Luki ć

Glava I Klimava kočija je polako odmicala putem i nestajala sa vidika u gustoj prašini ostavljajući za sobom maleno fratarsko naselje. Unutar kočije, koje je neprestalno naginjala čas na jednu, a čas na drugu stranu, sedeo je mladi fratar prijatnog izgleda. Imao je oko dvadesetak godina, i tek što je dobio čin fratra. Imao je divne braon oči i kosu boje zlatnog kestena uredno očešljanu, koja se isticala zbog veoma svetle boje kože.

Gledajući ga tako, svaka mlada djevojka bi pomislila koja šteta. I zaista, to kruto držanje i uredan pokorni izgled jednostavno nije odgovarao tom licu, tim očima koje su bile rođene da oslikaju u sebi sjaj nevolje, toj kosi koja je žudila da bude zavodljivo raščupana i toj koži koja je vapila za malo sunca, kako bi on dobio svoj puni sjaj. Uprkos užasnim uslovima vožnje, na njegovom licu nije bilo ni traga mrzovolje, naprotiv, njegovo lice krasio je blagi osmjeh. Ali to nije bilo iz razloga što napušta mjesto u kom je odrastao, već zato što je duboko u sebi osjećao da će mu ovaj premještaj donijeti nešto jako važno i da će mu promjeniti život iz korjena, ali ono što nije ni slutio je to koliko je zapravo bio u pravu. **** Tamo na sjeveru, iza gustih šuma i rječnih potoka, u prašnjavoj dolini, ležao je najljepši grad u okrugu, grad prozvan Varljiva dolina. Njegovu ljepotu nije činio samo prostor koji ga je sam po sebi načinio tim što jeste, niti toliko prelijepih pejzaža, niti specifični stanovnici sa raznim nizom karaktera, ljepotu tog mjesta činilo je sve


Ana Luki ć ovo zajedno, začinjeno jednim teškim velom tajni i nerazjašnjenih dugova koji ga je prekrivao. Upravo to mjesto bilo je odredište za mladoga fratra, mladića koji je navikao na blag duh, mirne, skromne i poštene seljake, sa malim i karakterističnim problemima, seljake za koje je uvjek riječ vjere i utjehe koju im je pružao bila djelotvorna, ali uskoro će otkriti da je ovo mjesto totalna suprotnost. U ovome mjestu su mlade dame imale svoj stav i mišljenje, neke su pile kao muškarci i psovale kao kočijaši, druge su bile mile i drage za okolinu a u biti okrutne i opsjednute novcem, neke su bile neuke i proste seljanke, ali sve su bile potpuna suprotnost ženama na koje je mladi fratar navikao. Sa druge strane muškarci su bili isto tako raznoliki, od okorjelih pijanaca, lopova i prevaranata, do priprostih i neukih zanatlija, ubica, pa sve do ugledne i uvažavajuće gospode, svi su oni imali neke svoje tajne i greške, i svi su bili misterija za sebe. Mladi fratar je dolazio u grad greha, laži i tajni, ali to je bilo upravo mjesto na kojem je trebao biti, mjesto koje je znalo o njemu puno više nego što je on to mogao i naslutiti. Taj dan je bio, reklo bi se kao i svaki drugi dan u Varljivoj dolini. Nije se dogodilo ništa neuobičajeno, Džo je opet pretjerao sa pićem, pa su morali da ga iznesu iz krčme mrtva pijanog, Kris je opet morao da pritvori Zlatnookog zbog još jednog neuspješnog pokušaja pljačke banke ( taj momak nikako da nauči ), Gradonačelnik još uvjek nije pronašao zamjenika, a Mari je slomila srce još jednom udvaraču ( čini se da će se morati pomučiti da nađe jednog sa dovoljno dubokim džepom za njen ukus ). I možda bi to i ostao dan kao i svaki drugi da se u varoši nije zaustavila kočija sa neobičnom pridošlicom.. Neobična pridošlica bio je novi fratar, ali sve u svemu ovaj nije bio ni nalik na prošle koji su dolazili u Varljivu dolinu, i to ne samo zbog činjenice da je bio jako mlad, bio je i jako neobična držanja i izgleda, i ne samo što se činilo da čin fratra koji nosi nije odgovarao nekako tom


Ana Luki ć licu, još neobičnije je bilo to što im je to lice na neki način bilo poznato, ali niko nije mogao sa sigurnošću da tvrdi odakle.

“Oprostite gospodine, da li biste mi mogli pomoći, ja sam novi fratar, i zanima me gdje se nalazi vaša crkva sa fratrovačkim domom?” upitao je mladić čovjeka koji je sjedio ispred krčme na kojoj je pisalo “Debelo burence”. “Gospodine?” upitao je podrugljivo čovjek, “niko me nije nazvao gospodinom od kad znam za sebe ”, rekavši to počeo je da se smije otkrivajući tako zube požutjele od duvana. “To je čak smješnije od činjenice da sebe nazivaš fratrom.” “Raduje me što sam vas nasmijao, ali zaista bih voleo ako možete da me uputite u odgovarajućem smjeru?” rekao je mladić strpljivo. “Ma idite samo napred, i onda skrenite kod limarove radnje desno, vidjećete izdvojen put prema brežuljku, ne možete omanuti..” rekao je on proučavajući mu crte lica, jer po prvi put je shvatio da mu je to lice tako prokleto poznato, samo što da li zbog količine alkohola koju je uneo u sebe, ili činjenice da postaje senilan, nije mogao da se sjeti odakle.

“Baš vam hvala, nadam se da ću vas vidjeti na misi sutra uveče.” rekao je mladić uz blagi naklon, pre nego se uputio u pokazanom smjeru.

“Brzo će vam se raspršiti te mladenačke iluzije..” doviknuo mu je on, dok je sa podsmehom razmišljao koliko li će mu samo biti potrebno da pobjegne iz ovog grada glavom bez obzira.

Nastavivši ići u objašnjenom pravcu, mladić je razgledao mjesto u kom se zatekao, bilo je to tako neobično mjesto, živilo je neki svoj život i odisalo je nekim posebnim duhom. Stalno su ga posmatrala raznolika lica, a on je sve pozdravljao blagim klimanjem glave i malenim naklonom, na šta bi se smijali ili odmahivali glavom u čudu gledajući ga kao da je iz cirkusa. Da, zaista ovi ljudi nisu bili ona vrsta ljudi na koju je navikao, oni su bili svi priča za sebe, ali izazov za njega, pomislio je.


Ana Luki ć A onda je ugledao nešto posebno, nešto od čega mu je zastao dah, ugledao je tako prelepu fratrovsku crkvicu na vrhu malog brežuljka, pomalo zapuštena, stara i malena, tako nežna i nevina isticala se belinom i sjajem u svom tom zelenilu u kom se našla, i iako starija dama, ona je i dalje stajala ponosno na tom uzvišenju, pozivajući pod svoje okrilje, tako suptilno i neodoljivo. Nedaleko odatle, u skloništu guste šume, grupa razbojnika spremala se za još jedan napad na Varljivu dolinu, bili su odlučni i spremni, okupljeni oko svog odvažnog vođe, najtraženijeg i najozloglašenijeg bandita, onoga koga su svi željeli da se dokopaju, ali niko nije bio ni blizu, onoga koga su svi zvali Baron.

“Da li cemo smjeti bar ovaj put zaviriti u Marionetin klub? 1“ rekao je razbojnik sa velikim ožiljkom iznad oka, pokazujući svoje crne zube dok se pohotno kezio.

“Rudolf, novi si, pa te neću kazniti, ali poznato je da ne napadamo dame, i bordeli nisu naša meta interesovanja, tamo idi sam, kada želiš, ako si voljan da tamo ostaviš svoj novac. Ono na šta mi ciljamo su samo banke, i to svi odlično znaju.” Rudolfovim licem prešla je sjena, progutao je bjes, jer je znao da se sa Baronom ne smije kačiti, ma koliko bio opasan, on je bio daleko više opasniji od njega. “Da li ćemo posjetiti usput i malu bijelu damu, jer zlatni pehari nisu za zanemariti?” rekao je Martin, niski i debeljuškasti bandit sa zlatnim zubom.

“Ne! I to nemoj da ponavljam, crkva se ne dira i tačka, nemojte da bi se neko usudio da joj priđe, da ne bude da vas nisam upozorio. Razgovor je gotov, budite spremni sutra u zoru. ” rekao je ljutito, a onda se udaljio.

1

“Marionetin klub” (meryoneta lutka koju lutkar pokrece nevidljivim koncima ), bio

je naziv bordela koji je drzala neodoljiva Mari, koja je slamala srca iz jednog prostog razloga, njeno je srce pripadalo samo novcu, a njega nikad nije dovoljno


Ana Luki ć Čudno se osjećao cijeli dan, nešto mu nije davalo mira, nešto neprijatno je osjećao, neki ružan predosjećaj kojeg se nije mogao da oslobodi. Baron je već dugo bio vođa svih pljački u okrugu pa i šire, i ovo je prvi put da je odlučio da napadne Varljivu dolinu nakon godinu dana, u ovoj varoši su ga se strašno željeli da dokopaju, glava mu je bila ucjenjena na čak 10 000 zlatnika što je bilo dvostruko više od ostalih

varoši. Iskreno, nije on volio ovaj način života, ali trudio se da krade sa principom, i da uzima samo od onih koji imaju, ali sutrašnja pljačka mu je zadavala nemir, nešto je osjećao da će poći po zlu, ali nije mogao da pretpostavi šta.


Ana Luki ć

Glava II Osvanuo je predivan dan u Varljivoj dolini, tempo života i rada bio je kao diktiran nekim nevidljivim koncima sudbine, svaki dan je bio priča za sebe, i nikada bez preokreta i neočekivanih zapleta. Stefani je sjedila kraj prozora posmatrajući prolaznike, nije mogla da se ne divi tom žaru i predanosti koju je videla u načinu na koji se novi fratar odnosio sa ljudima.

Došao je pre samo 24 sata a već su svi čuli za njega, pričali su o njemu smijući se njegovom načinu pozdravljanja, mirnoći, načinu na koji hoda, njegovom izgledu, naprosto svemu. Ali ona ga je vidjela na drugi način, i znala je da on ima dobro srce, i iskrenu želju da ljude privuče maloj beloj dami, a onda je jednostavno odlučila da će se pojaviti na njegovoj misi ove večeri. Polako je prolazila četkom kroz kosu, rasplećući valovite vlasi kestenjaste kose, te neobične nijanse, razmišljajući kako joj neće škoditi posjeta crkvi, jer samo joj je još Bog mogao pomoći zbog situacije u kojoj se našla. Stefani je bila lepa mlada djevojka, odrasla u ljepoti i udobnosti bogatstva, odrasla je kao jedino djete gradonačelnika, surovog i okrutnog čovjeka, koji je želeo sina, a dobio kćer, čovjeka koji je više voleo novac i moć, nego ljubav svoje malene djevojčice koja je trebala oca. Čovjeka koji je nakon gubitka žene izgubio moć da voli i ostao praznog srca, pa nije mogao da u tim prelijepim očima izdrži pogled koji ga je tako bolno podsjećao na ženu koja mu je značila sve na svijetu, zato je bio ljut i okrutan, i na sve načine je izbjegavao dijete koje je željelo samo malo ljubavi. A sada kada mu se ukazala prilika, prodaje me po najboljoj cijeni, razmišljala je Stefani, i ljutito grizla usne. Danas će upoznati mladića za kog treba da se uda, a razlog tome je bio samo bogatstvo koje je on


Ana Luki ć posjedovao, jer otac mu je bio nitko drugi nego alfa i omega, čovjek koji je na dlanu držao sve, vojsku, ljude, pare, državu, otac mu je bio Leopold III, odvratni čovječuljak, sa lošim smislom za humor, ako se nje pita. Zato nije željela ni da pomisli kakav mu je sin, jer najviše na svijetu je mrzila kukavice i razma žene samozaljubljene muškarce, a pretpostavljala je da je njen budući vjerenik baš to, maleni tatin sinčić. Vrata su se otvorila i trgnula je iz raz mišljanja, ušla je debeljuškasta žena tamne kože i blagog osmjeha koji je pokazivao njene staračke bore kojima se ponosila, i uputila joj blagi pogled tih sjajnih toplih očiju.

“Dobro dijete, mogla bih malo da požuriš, tvoj vjerenik je već stigao.” to je trebao da bude prekor, ali Stefani je u njenom glasu osjetila nježnost i brigu, pa je njena nana uopšte nije prevarila, jer znala je koliko brine za nju. Okrenula se od ogledala i pogledala u tu dragu ženu, jedinu osobu kojoj je mogla reći sve što je osjećala, i koja je u potpunosti razumjela. Uputila joj je blagi osmjeh, ali jeza koja joj je prošla kroz tijelo na spomen riječi vjerenik je učinila da se osjeća još gore. Nanu nije mogla da prevari, bila je jako zabrinuta za tu djevojku koju je toliko voljela, čitala je kao otvorenu knjigu, i znala je koliko tuge i nesreće je doživjela, i koliko još samo ima toga da doživi i sa čim sve da se izbori, pa je željela bar malo da je ohrabri.

“Dijete moje, biće to dobro, ova starica ti čuva leđa.” rekla je sa smi ješkom, “samo duboko udahni, oteraj od sebe strah i nervozu i idi tamo i pokaži mu da vrediš puno više od samo lijepog izgleda. ” “Eh, moja nana, uvjek znaš šta da mi kažeš da se osjećam bolje.” Ustala je, duboko udahnula i utisnula jedan snažan poljubac u staričin obraz, pa se okrenula još jednom da pogleda svoj odraz u ogledalu. U odrazu je ugledala jako lijepu mladu djevojku, samouverenog držanja i bistrih očiju koje su skrivale taj strah i nervozu koju je osjećala, ali u kojima se oslikavala snaga krvi koja joj je tekla venama, snaga koju


Ana Luki ć je nosila u sebi, i kada je shvatila to, znala je da je ovakva sitnica neće pokolebati, pokazaće ona njemu sa kim ima posla. Mladi fratar je bio vidno razočaran, ali nije se dao pokolebati, na sinoćnu misu se nije pojavilo više od desetak ljudi a to zaista nije

očekivao. I mada iako ih je došlo tako malo, održao je divan i snažan govor, i bio je ubjeđen da je na njih ostavio utisak, a to je značilo da će taj broj da se poveća, barem malo. O ne, neće se oni njega tako lako riješiti, on će iz poštovanja prema činu koji nosi i iz ljubavi prema beloj ljepotici2 (Fratarsku crkvu “Beli andjeo” iz Varljive doline prozvali su bela lepotica zbog materijalizacije same crkve koja je bila sva u belom mermeru, a taj naziv jako svideo mladom fratru ), da učini sve što treba da privuče ljude sebi.

Već od ranog jutra obišao je sve uglednije ljude u Varoši kako bi ih osobno pozvao na večerašnju misu, ali na žalost do gradonačelnika nikako nije uspjeo da dođe, jer je bi jako zauzet nekim privatnim stvarima. Pa, poprilično je dobro prošao, i mada je iznenađenje i podsmjeh video na brojnim licima, ipak je kod nekih uspeo da probudi i onu topliju stranu , pa čak i stid zbog odsustvovanja sa mise. Bilo je tu još mnogo posla ali bio je ubjeđen da je ovo jedan korak napred. I dok se on tako veselio večerašnjoj misi, nedaleko odatle Baron i njegovi ljudi bili su pripremni za još jednu pljačku, spremni i naoružani čekali su da se mala bela dama oglasi sa vrha brda, jer im je to bio znak da krenu.

Fratarsku crkvu”Beli andjeo” iz Varljive doline prozvali su bela lepotica zbog materijalizacije same crkve koja je bila sva u belom mermeru, a taj naziv jako svideo mladom fratru. 2


Ana Luki ć Stefani se spustila u predvorje, arogantnim korakom i srditim držanjem, željela je da pokaže da se ne boji, i da nije tek jedna razmažena i glupa bogatašica, već djevojka koja zna šta hoće od svog života. Bila je spremna, duboko je udahnula i polako se nakašljala da bi ocu i njenom budućem vjereniku, uh, koliko je mrzila to čak i pomisliti, dala do znanja da je tu. Njen otac je prestao sa pričom o porodičnoj tradiciji i bogatstvu, (priča uvjek spremna za one koje je želeo da zadivi i zaiteresira, a posebno probudi zavist) i namršteno se okrenuo u njenom pravcu, što je bio znak da nije izabrala baš pravi momenat. Ali u trenu lice mu je preobrazio osmjeh, koji mu se pojavio na licu, (isto uvježbana maska) i toplim glasom se obratio mladiću koji se okrenuo od promatranja starinskog portreta, i pogledao pravo u Stefani.

“Ovo je moja prelepa kćerka, vaša zaručnica.” rekao je to tako teatralno i nehajno kao da je to ugovoreno i zaključeno, i kao da nema pogovora za neke iznimke. Ali Stefani je taj glas čula kao da dopire iz velike daljine, čak nije bila ni svjesna njegovog prisustva, jedino čega je bila svjesna je pogled tih nevjerovatnih očiju i neodoljivi osmjeh. Do pre trenutak bila je spremna da se suoči sa svojom najvećom noćnom morom, sa užasnim, odvratnim i bljutavim stvorenjem, poput manje verzije Leopolda III, ali ovaj mladić je bio potpuna suprotnost. Nevjerovatne plave oči sa malom primjesom zelene, čvrsta vilica i spušten nos, davali su njegovom licu ozbiljnost i ljepotu, a tek taj osmjeh koji je činio da vam se zatrese tlo pod nogama. Valovita plava kosa mu je padala po ramenima, visina mu je bila idealno viša od njene, a držanje tijela tako elegantno i gospodski, pa jednom riječju slika koja oduzima dah. Da, samo što to nije bila slika, već biće od krvi i mesa, a to biće je bilo niko drugi do njen zaručnik.


Ana Luki ć Po prvi put, ta riječ zaručnik, zvučala je mnogo privlačnije i zanimljivije nego pre. Zaista je bilo teško razmišljati kada vam se neko poput njega tako smješkao, i to na način kao da je to dječak koji je učinio nešto zločesto pa se osmjehuje majci da ne bi dobio kaznu.

“Vaša kćerka je zaista prava ljepotica, čast mi je da vas upoznam, ja sam Lenard, vaš zaručnik.” rekao je to ne skidajući pogleda sa nje, dok je sa zavodničkim osmjehom učinio blagi naklon i pružio ruku predstavljajući se. Zaista, njegove čini su djelovale na nju, nije se moglo poreći da je savršenstvo koje hoda, ali nije mogla da ne zapazi da je to jedan uobražen pasji skot, mislila je u sebi, ispravka, prelijepi uobraženi pasji skot, koji je gleda kao da mu pripada, dodala je na to.

“Drago mi je, ja sam Stefani. ” rekla je pruživši ruku, na šta je on neočekivano primakao svojim usnama, i poljubio je, kao stari klasični Kazanova3 (svjetski najozloglašeniji zavodnik, junak knjige koju je Stefani jako voljela, i zaista taj naziv mu je u potpunosti odgovarao, jer bila je svjesna, nikada više neće pogledati tu knjigu a da ne zamisli njegov lik, osjećala je to) . Nekako, taj tako kicoški postupak, nešto što još niko više nije radio, probudio je u njoj najdublje strahove, i uzdrmao je iz temelja, jer ona nije bila imuna na taj njegov šarm, a to je pogubna činjenica, jer nije mogla da vodi borbu protiv njega, čak sta više njen bunt je nestao onog trenutka kad ga je vidjela. Blagi drhtaj joj je prošao kroz tijelo onoga trena kada su je njegove usne dotakle, iako je to bio samo jedan izraz poštovanja, ona je osjetila puno više u tom dodiru, i bila je sigurna da je njemu to jasno jer je bljesnuo jedan mali sjaj u tim zavodničkim očima, sjaj pobjede, pomislila je, pobjede nad njom. Brzo je izvukla ruku, i natjerala sebe da Kazanova - svjetski najozloglašeniji zavodnik, junak knjige koju je Stefani jako volela, i zaista taj naziv mu je u potpunostii odgovarao, jer bila je svjesna, nikada vise nece pogledati tu knjigu a da ne zamisli njegov lik, osjecala je to. 3


Ana Luki ć skine taj blesavi osmjeh sa lica, uvidjeće ovaj mladić da ne zna sa kim se igra, i neće je lako dobiti, ova bitka tek počinje. Lice joj se promjenilo, postalo je drsko i nadmeno, i vidjela je da ga je iznenadila ta promjena, ali duboko u sebi je znala, da je stavila samo masku, jer srce joj je i dalje tuklo kao ludo gledajući u onoga koji će da joj ukrade njenu slobodu, onoga koji će je odvesti daleko od Varljive doline, onoga kome će morati biti idealna dama i supruga, ništa manje od roba, onoga koga bi trebala da mrzi i prema kome je sve, samo ne imuna. Samo su se upoznali, nije ništa bilo, govorila je sebi kada se vratila u sobu, čak nisu ni pričali, ništa, otac je odmah poslao u sobu, da bi mogao da završi poslovne razgovore. Bila je bjesna, šta je ona, ništa više od lutke za pokazivanje, način da se zadobije nečije divljenje, i novac, pomislila je. Ali od lutke se bar ne očekuje da se uda za potpunog stranca, koji joj je poljubio ruku, prisetila se sa smješkom.

“Hmm, devojko, kakav je to smješak na licu?” upitala je nana, dižući pogled od onoga što je brižljivo ušivala tim smežuranim, dragim rukama.

“Eh, nana moja, tebi baš ništa ne promakne. Ništa, samo nešto razmišljam.” rekla je toplo, obgrlivši se rukama, dok je sjedeći na fotelji pokraj prozora gledala prolaznike. A onda se sjetila onoga što je to jutro rekla nani, i osmjehnuvši se ustala iz fotelje, i žurno otvarajući ormar u potrazi za nečim adekvatnim za nošenje u crkvi rekla svojoj nani

“Ustaj odmah, imamo obaveza, zar si zaboravila da idemo na misu.” Veselo je prislanjala tamno bordo haljinu uz tijelo, ogledavajući se u ogledalu, radosna zbog toga što će joj to bar malo skrenuti misli sa “uobraženog plavušana”. Stefani je od malena imala naviku da osobama koje ne voli ili koje su joj drage, da nadimke, poput nane, koja se zvala Rosali, a jednom


Ana Luki ć kada ona da nadimak nekome on će za nju uvjek ostati, u ovom slučaju Lenard je postao uobraženi plavušan, i to će ga pratiti jako dugo, pa makar joj i bio suprug, ona će ga bar za sebe, zvati kako ona želi. Bela ljepotica je ovaj put na misu privukla više ljudi, da li zbog prelepog dana i načina na koji je blistala, i osmjehivala se svojim građanima, ili zbog truda mladog fratra, ali bila je puna. Stefani nije mogla a da ne pomisli, kako je glupo od svih njih što tako malo obilaze ovu lijepu damu, koja zaista zaslužuje njihovu pažnju. Sjela je pored nane, u prelepoj tamno braon haljini, sa šalom od crne čipke koji joj je padao po sjajnoj valovitoj kosi, i bila je svjesna da su sve oči uprte u nju. Bila je već odavno navikla na to, ali i dalje nije mogla da bude imuna na toliku pažnju koju je zadobijala, bilo je to ne samo zbog činjenice da je kćerka jednog od najvažnijih i najbogatijih ljudi u Varljivoj dolini, nego i zbog njene nevjerovatne ljepote. Iznenada osjetila je kako se njena nana promeškoljila, (što je bio znak da je nervozna) ali i kako su ljudi iznenada počeli još više da se došaptavaju, a onda je shvatila i zašto kada se jedna prilika zaustavila pokraj njih i poznatim baršunastim glasom upitala, ili bolje rečeno upitao

“Moje dame, da li je slobodno da vam se pridružim?” Nije bilo potrebe da podiže glavu da bi vidjela ko je u pitanju, jer taj glas joj je bio u glavi cijelo ovo vrijeme, i dobro je znala, i bez da ga pogleda, kakav mu sad osmeh krasi to prelijepo uobraženo lice, i bila je ljuta na sebe što ovako reaguje na njegov glas . Prisilila je sebe da zanemari činjenicu da je njen vjerenik nevjerovatno privlači, i pogledala ga je, više opčinjeno no drsko, a zatim mu kratko klimnula glavom, da vši mu do podsvjesno do znanja da nije zaintresovana za daljnji razgovor, nakon čega je on učtivo sjeo na sjedalo pored nane.


Ana Luki ć Fratar je bio veoma iznenađen, ovaj put misu je mogao da drži skoro punoj crkvi, što je bio ogroman napredak za razliku od juče. Znao je da je imao sreće, da slučajno nije naišao na mladog oficira Lenarda, sina nikog drugog do samog Leopolda III 4, i pozvao ga na misu, bio je siguran da ne bi bila ovakva zaintresovanost. Nije mu promaklo ni to da je sjedeo pored najljepše djevojke koju je video u svom životu, i imao je neki čudan osjećaj u vezi nje, ali ga je zanemario, podsjetivši sebe da posle sazna ko je ona. Da li zbog toliko posjetilaca (uzimajući u obzir da je mladi fratar živeo u malom fratarskom naselju, mise koje je držao nije posjećivala masa ljudi ), da li zbog radosti i činjenice da je bio ponosan na to što je bela ljepotica tako posjećena, održao je zaista prelijepu službu, onakvu, na kojoj bi mu sigurno čestitali njegovi mentori.

Reči su same nadolazile, i uspeo je da zadrži njihovu pažnju, i bio je srećan, jer mada su brojni došli zbog radoznalosti i mladog oficira, on je probudio u njima zanimanje, i znao je da će ih vidjeti opet. I dok je početak noći stizao, i ljudi slušali riječi mladog fratra koji je pričao sa sjajem u očima, uzdignuta bela diva je sa vrha brda gledala njenu zalutalu djecu kako izvršavaju još jednu krađu, i stavljaju još jednu mrlju u svoje srce. Baron i njegovi ljudi su bili brzi i vješti, i banka je ubrzo bila prazna, bez da ih je iko video.

Iskradajući se i potiho nestajući u noći, bili su sigurni da su prošli neopaženo, svi sem jednoga, on je pogledao u belu ljepoticu, i osjetio tu njenu snagu i drskost kojom je zračila, kao da je govorila, vidjela sam sve, stidite se. Ali prisjetio se, beli mermer ne može da govori, drsko se osmjehnuo prisjetivši se nečega, zbog čega su mu se u noći zasjajile oči i usta razvukla u odvratni kez. 4

Leopold III covek koji je jedan od osnivalaca velike sakristije, donator i vernik, mada ga licno nikad nije upoznao jako su ga postovali svi fratri i pricali su mu o njegovom bogatstvu


Ana Luki ć

Glava III Stefani je bila oduševljena, ovaj fratar je zaista umeo da očara svoje vjernike, nije mogla da ne bude oduševljena načinom na koji je on pričao, načinom na koji je objašnjavao sve sa tim prelepim i dragim osmjehom i ljubavlju, držao je svima pažnju, tako da čak nije ni osjećala onu početnu nervozu zbog toga što na nekoliko centimetara od nje sjedi niko drugi do Lenard. Zaista misa se završila tako brzo, ili se to njoj bar činilo, jer sjećala se pre kako se satima dosađivala kada je fratar Nafrem pričao, tako mrtvo i bezivotno za razliku od ovog živog i strasnog govora punog ljubavi i vjere koji je održao ovaj mladi fratar. I iako je uspjeo da zadrži pažnju svima u crkvi, nije uspjeo mladom Lenardu, koji prosto nije mogao da odvoji pogleda od ljepote kojom je plenila njegova obećana vjerenica. Njen miris ga je opčinjavao, i nije mogao da se koncentriše ni na šta drugo do na nju. Danas kada je video, nije mogao da vjeruje, bio je spreman da postupi po očevoj želji i zadobije njegovo povjerenje, iako teška srca da pređe preko činjenice da tim postupkom sputava svoju dragocjenu slobodu, ali nije znao da je u pitanju takva ljepotica.

Opčinjavala ga je, način na koji je željela da mu da do znanja da joj nije stalo, njen pogled i njeno nadmeno držanje, bila je posebna priznao je sebi, čak i način na koji sluša misu, sa tim sjajem u očima, kako upija te riječi, taj osmeh. Nije mogao da shvati šta se sa njim događa, jer navikao je da djevojke padaju na njega, ali na obratno, pa baš i ne.


Ana Luki ć Nije bio ni svjestan da se misa završila, niti da ljudi napuštaju crkvu, da se nije ona okrenula da pogleda ka njemu, shvativši da je posmatra, i trgnuvši ga iz misli, kao kad lopova uhvate u krađi. Taj osjećaj kada ga je pogledala tako sneno, i sa osmjehom koji je držala na licu još pod utiskom riječi mladog fratra, ali brzo joj je licem prešla sjenka, i otvrdnuo izraz tih divnih očiju kada je shvatila da mu se

smješi. Nije razumeo zašto joj nije drag, pa koliko on zna, njega sve, ali apsolutno sve žene vole, tačnije lude su za njim.

“Nana, sačekaj me ovdje, želela bih da popričam sa fratrom, vraćam se ubrzo.” rekla je Stefani zanemarivši taj čudni osjećaj i zbunjenost koja se pojavi svaki put kada ga pogleda.

“Oprostite, da li bi vam smetalo da vas pričekam, mogu da vas otpratim nazad kući, mlade dame ne bi trebale da hodaju same tokom večeri.” rekao je Lenard slatko se osm ehnuvši i šeretski namignuvši njenoj nani, na šta je ona na njeno iznaneđenje blago porumenila i uzvratila mu osmjeh (izdajica jedna, trebalo bi da je na mojoj strani, pomislila je Stefani ljutito ), i taman se spremala da mu odgovori kada je čula taj izda jnički glas njene nane.

“Naravno, biće nam zadovoljstvo, mladi gospodine oficiru.” Nije mogla da vjeruje svojim očima, šta se to događa se njenom nanom, ona nije voljela nikoga ko bi se usudio prići njenoj mezimici, a ovde se kao kakva klinka kezi tom uobraženom plavušanu. Ustala je, i krenula u pravcu mladog fratra koji je sa osmjehom pozdravljao ljude na odlasku (zaista potpuna suprotnost svim fratrima koje je u životu upoznala).

“Oprostite, samo bih želela da vam se zahvalim na ovako prelepoj misi, ja sam Stefani, kćerka gradonačelnika.” rekla je toplo pružajući mu ruku. “Drago mi je, moje poštovanje, ja sam Kiriš, fratar Kiriš” rekao je rukujući se, dok je neki čudan osjećaj u njemu tinjao, poput čežnje,


Ana Luki ć radosti ili pak ljubavi, osjećao se jako čudno, ova djevojka ga je uznemirila do same srži, ali ne u negativnom smislu. I dok se vraćala nazad ka svojoj šticenici i mladom Lenardu, gledajući za njom osjećao se kao da je ovaj susret dugo čekao, samo što nije bio siguran zašto je to mislio. Stefani je pokušavala da smiri lupanje srca i nemir koji se borio u njoj, ovaj fratar je tako čudno djelovao na nju, i bila je ubjeđena da ga je već jednom upoznala, možda jako davno, bila je sigurna u to, a onda je navukla masku ležerne sigurnosti i nadmeno izašla u pratnji starice i drskog uobraženog plavušana. Kiriš je još stajao zamišljeno gledajući dok su odlazili, i baš kada je htjeo da krene prema svojoj kapeli, osetio je jak i iznenadan bol glave, i zatim mu je mrak prekrio oči. Niko nije video otrovni smješak lopova, koji je još uvjek držao metalni držač za svjeće kojim je udario fratra, niti smjeh koji je odjeknuo poput biča dok ga je gledao kako bespomoćno leži na podu. Martin je prekršio pravilo Baronove bande, ali mu je to bilo poslednje na pameti dok je u vreću trpao zlatne pehare, istorijski i sentimentalni dragulj, neprocjenjive vrjednosti, i samim tim uzimao beloj dami samo srce. Baron je bio zadovoljan kako su prošli tokom krađe, ali uznemirenost koju je osjećao tokom cijelog dana nije prestajala nikako, a onda je shvatio da neko nedostaje, i drhtaj bjesa mu je prostrujao kroz tjelo.

“Gdje je Martin?” upitao je trudeći se da mu glas bude normalan umjesto ljutit.

“Pa odvojio se još odavno, mislim da smo ga izgubili još kod srebrene staze, na izlazu iz doline.” rekao je Gaj, niski lopov, sa sanjivim očima, nepopravljivi romantik i najbolji kuvar među njima. “Kod srebrene staze???” glas mu je eksplodirao, bio je siguran da zna šta je naumio taj tvrdoglavi kreten.


Ana Luki ć Video je da su ustuknuli i pogledali ga zabrinuto, držeci se dalje od njega, jer njegov je bijes bio opasan, i znali su da mrzi izdaju više od svega. Svi su znali na šta je pomislio kada je spomenuo srebrenu stazu, i znali su da ako se onaj debil pojavi, ne piše mu se dobro. Ma koliko neob ično ili smješno zvučalo, Baron je bio pošten lopov, da, krao je, ali je znao od koga krade, kada i zašto, nikada nije krao od onih koji nemaju, niti od vjerskih objekata, i mada su mnogi željeli te pehare, nisu se usuđivali ni da pomisle na njih.

“Čekajte, neko dolazi.” rekao je Rudolf, prekinuvši zloglasnu tišinu, punu bjesa. “Gdje ste ljudi, zašto takva lica, zar nam je mali plijen za ovo veče..” iz mraka se pojavio Martin kezeći se. “Plijen je dobar, ali gdje si ti bio?” obratio mu se Baron glasom punim srdžbe i ljutnje, strijeljajući ga očima u kojima je, mogao bi se zakleti, gorjela vatra.

“Ja, ja sam samo malo zalutao, svratio sam do Marionetinog kluba, da vidim moje ljepotice.” rekao je to oblizujući se, dodatno podsjetivši Barona zašto mu je oduvijek bio tako mrzak. “Onda nećeš imati ništa protiv da vidim šta to držiš u toj vreći, zar ne?” upitao ga je prilazeći mu samouvjereno i bjesno ga streljajući očima. “Paa, ovaj, to nije ništa, samo neke konzerve, i jedne čizme, nema potrebe.” rekao je dok je uzmicao, ali Baron mu je ljutito oteo zavežljaj iz ruke, i hladnog lica, nehajno istresao sadržaj vreće na zemlju, iz nje su zaista ispale čizme, ali umjesto konzervi, dva zlatna pehara su ležala na zemlji. “Zanimljive neke konzerve.” rekao je Baron, i pogledao ga pun hladnog bijesa, i pre nego se ovaj snašao, zgrabio ga snažno ga odigavši od tla, i gledajući ga u oči na način koji bi mogao da zaledi rijeku, i uzdrma i one najokorjelije kriminalce rekao


Ana Luki ć “GUBI MI SE SA OČIJU, dok te nisam ubio golim rukama !!!” bacivši ga na tlo. Martin je osjetio strah kako mu se diže uz kičmu, i iskolačio je oči ne mogavši da vjeruje, ali to nije bilo zbog Baronovog postupka, već zbog činjenice da je shvatio zašto mu je on tako neobično izgledao. Pa on je, samo malo, ali ipak jeste, ili nije, nije znao šta da misli, ali znao je da mora da mu nestane sa očiju. Izgubio se u gustoj šumi, nestajući im sa vidika, dok je razmišljao da li ludi, ili mu se počelo priviđati, moraće to da provjeri, samo to će učiniti poslije, sad mora da nađe prenoćište, možda bi sad stvarno trebao da posjeti Mari, bar dok još ima para od današnje pljačke. I dok se noć spuštala na Varljivu dolinu dve osobe su osjećale nemir, Stefani nije mogla da zaspe od brige koju je osjećala, a Barona je mučio sličan osjećaj, dok je sve tonulo u san, mladi fratar je bez svjesti ležao na tlu u srcu bijele ljepotice kao simbol nepravde i boli koja joj je naneta te večeri.


Ana Luki ć

Glava IV Kiriš je polako otvorio oči, i pogledao oko sebe, dok su mu u svjest dolazila dešavanja koja su prethodila da on zavši tu na podu crkve, sa tim užasnim bolom u glavi. Sjeto se svega, mise, one prelepe djevojke i tog bola, zatim je polako napipao mjesto ljepljivo od krvi i shvatio šta se dogodilo, a onda mu se oteo krik iz grla kada je shvatio šta je to uzeto..

Želeo je odmah da otrči po pomoć, da digne uzbunu i potraži počinitelje, ali ma koliko to želeo, morao je prvo da sanira svoju povredu glave i da stavi neku oblogu, jer ga je užasno boljela. Otišao je u svoju kapelu, sumornim korakom i teška srca, krivio je sebe za to, i osjećao da je mogao da spreči krađu, samo da je malo bolje pazio. Nakon nekoliko trenutaka, osjećao se bolje, i bio je spreman da krene do grada kada je ugledao kako se zataraju vrata crkve, i požurio je iz kapele ka crkvi dok mu je srce tuklo kao ludo, ali ne zbog straha, već nekog čudnog osjećaja, mogao bi se zakleti sreće, ali nije imao pojma zašto se osjećao tako.

Ušao je u crkvu i shvatio da je potpuno prazna, i taman kada je htjeo da pomisli da zbog udarca u glavu viđa stvari kojih nema, čuo je tiho kucanje u kapelici za ispovijed koja se nalazila kraj ulaza. Osetio se čudno, crkva je pokradena a on će da ispovjeda vjernike, a onda je prekorio samoga sebe, jer je ovo bio prvi vjernik koji je došao po njegovu pomoć, i nije mogao da ga odbije, tako će izgubiti njihovo povjerenje a samim tim i druge vjernike. Blago se osmjehnuo, i ne osjećavsi vise tupu bol u glavi, ušao u kapelu za ispovijed, blagoslovivši vjernika.


Ana Luki ć “Oče, ja sam grešnik.” rekao mu je muški glas, smješno ali taj glas ga je pomalo podsetio na njegov, ali zbog tona tuge i nesreće koju je osjetio u njemu, odbacio je tu pomisao i blago rekao

“Zašto to kažete, ne smijete prestrogo suditi o sebi? ” Prilika se trgnula, i osjetio je da ga je nečim iznenadio, ali je nastavio.

“Ja sam lopov, kradem i pljačkam.” rekao je tako ledenog glasa, i takvim tonom, da se činilo da ga ta činjenica pogađa do same kosti, i da taj teret teško nosi. Osjetio je neku jezu, a onda je pomislio na ono što se dogodilo sinoć, i pomisao da taj lopov sjedi odmah pored njega probudila je u njemu čudne sukobljene osjećaje, ali brzo je odbacio te misli. Bio je siguran da osoba koja je ono sinoć učinila, nema sposobnost ni snagu pokajanja, a ova osoba pored ima, bio je siguran u to.

“Zašto?” upitao ga je. Prilika je bila iznenađena, video je da ne zna šta da kaže, ne zbog činjenice da on ne zna zašto to čini, već zbog činjenice da u fratrovom glasu nije bilo ni grama osude, već prosto pitanje, sa melanholičnim prizvukom tuge.

“Zato što samo to znam da radim, zato što su me odgajili tako, i zato što mi je novac potreban, kao i svakome. ” “Kako mislite odgajili su vas tako, vaši roditelji? upitao ga je fratar sa neskrivenim iznaneđenjem u glasu. “Ja sam odrastao u šumi sa mojim ocem5, koji je bio najpoznatiji razbojnik i kriminalac u okrugu, pa i šire. U stvari, on mi nije bio pravi otac, on me je spasio, bio sam ostavljen u šumi . ( Bila je dobro poznata ta famozna legenda o kriminalcu i djetetu, ali malo ko je vjerovao u nju, jer budimo realni, koliko ljudi se ne bi nasmijali na pomisao da kriminalac odgaja bebu, ali nisu znali da je on imao trik u rukavu, puno mladih žena je voljelo djecu i mada su radile u bordelima bile su spremne čak i bez novca da pričuvaju malog ljepotana sjajnih očiju)”-


Ana Luki ć bilo je nevjerovatno kako je taj bolni dio izgovorio tako nehajno, kao da to uopšte nije bitno “on me je zadrzao, jer je vjerovao da ću mu biti od koristi, ali me vremenom počeo cjeniti zbog spretnosti, i naučio me svemu što znam, i ma koliko mrzio krađu, ja sam mu zahvalan na svemu, to je moja sudbina.”

“Svako bira svoju sudbinu sam.” “Znam to jako dobro, ali ja sam svoju već odavno izabrao.” rekao je to tako tiho, i fratar je osjetio neki čudan i neobičan bol i tugu, razmišljajući o sudbini ovog lopova, da nije ni primjetio da sjedi u tišini. Ustao je, i polako izašao iz kabine, a zatim je instinktivno otvorio susjednu kabinu u kojoj je sjedeo lopov, i skamenio se u trenu, na sjedištu za ispovednike stajala su dva zlatna pehara, i to baš oni koji su sinoć ukradeni. Odmahnuo je glavom u nevjerici, osjetivš i nekakvu neobičnu tugu, ili je to bilo razočarenje, nije bio siguran, ali ono u šta je bio siguran, je to da o ovome neće nikome reći ni riječ. Nedaleko odatle Baron je razmišljao o onome što mu je rečeno, bilo je nešto u tim riječima, ali posebno u tom glasu, taj glas mu je zvučao previše srodno njegovom, i zbog toga je osjetio neki neobičan drhtaj. Stefani je sjedela zamišljena ispred ogledala, dok je nježnim pokretima njena nana raspetljavala te zamršene vlasi kestenjaste kose. Ovo jutro je djelovala zabrinuto, i nemirno, jer trebala je da se susretne sa Lenardom nasamo da bi se malo bolje upoznali, i porazgovarali o svadbi koja im prethodi. Bila je to njegova želja, i njen otac je rado pristao, a ona nije mogla ništa drugo nego da postupi kako joj je rečeno. To što se osjećala kao da ide pravo u zamku koju joj je spremio taj uobraženi plavušan nikoga nije bilo briga, čak ni njenu nanu. Ta


Ana Luki ć izdajica bila je na njegovoj strani, čak joj je cijelo jutro pričala kako je to jedan uglađen i ljubazan mladi gospodin, možeš misliti! Bila je ljuta na nju, i nije željela da postupi kako joj je rekla i obuče tirkiznu haljinu sa volanima, koja joj je ruku na srce stajala savršeno, već se odlučila za mnogo jednostavniju nježno roze varijantu. Znala je da se ponaša poput razmaženog derišta, i vidjela je da je povrijedila njenu nanu, ali nije željela sada da misli o tome, jer zar je pored svih osoba na svijetu njena draga nana morala da padne baš na njegov šarm. Bila je toliko zamišljena, da nije primjetila kako je njena nana prestala sa češljanjem, i kako je gleda sa puno ljubavi i očima zamagljenim od suza, puna ponosa na to što se pretvorila u tako prelijepu djevojku.

“Drago moje dijete, mislim da si spremna, nemoj ga pustiti da čeka previše, prave dame to ne rade.” rekla joj je, blago je pomilovavši po glavi, kao da je to još ono malo pjegavo djevojčure, koje je pre bila. Trgnula se na to dijete, kao da se opekla, jer nije bila ravnodušna iako je prošlo tako mnogo godina, ona se nije navikla na činjenicu da u dubini duše je ona i dalje žudjela za malo majčinske ljubavi, jer svoju majku nije ni upoznala. Zanemarila je tu bolnu činjenicu, drsko digla glavu, i izašla iz

sobe… Lenard

je

nervozno stajao u predvorju ogromne gradonačelnikove kuće, bilo mu je neobično to što se osjećao kao tinejdžer, umjesto da pokaže zrelost dostojnu jednog oficira. Znojne ruke je brisao o svoje svjetlo braon hlače, i namještao menžetne po ko zna koji put, kada ga je zapahnuo taj neodoljivo poznati miris, i zvuk koraka koji su mu prilazili. Okrenuo se u trenu, i nije mogao da na jedan trenutak ne usporedi tu lepoticu sa bajnom Skarlet’O Hara, i sebe kao čuvenog Ret Batlera, koji je zadivljeno gleda dok se spusta niz stepenice, samo što


Ana Luki ć on nije imao pogled zavodnika, već više zaljubljenog kučeta, pomislio je mrko. Skarlet O’Hara je bila junakina poznatog djela “Prohujalo sa vihorom”, knjiga koju je pročitao pre nekoliko godina, iako je takva tematika više ležala ženskoj populaciji, Lenarda nije bilo sram, jer je bio poštovalac pisane riječi. Momenat kada Skarlet silazi niz ogromno lučno stepenište i gleda u drskog crnokosog čovjeka, koji je gleda kao da zna tačno šta nosi ispod te haljine je imao blagu sličnost sa trenutkom kada je Stefani silazila u predvorje

“Gospodine oficire..” klimnula mu je Stefani u znak pozdrava, ali umjesto izraza divljenja i poštovanja, na njenom licu se više čitala ravnodušnost. “Molim vas, zovite me Lenard, moje poštovanje.” rekao je uz blagi naklon, gledajući je pravo u oči, samouvjerno i više nego drsko. “Dobro onda Lenarde, drago mi je što vas vidim.” rekla je to bez ikakve naznake sreće zbog ponovnog susreta, znala je ona dobro kakvi su to tipovi poput njega

“Pa, onda, hoćemo li? upitao je ne očekujući odgovor već slijepo slušanje, jer je već u djeliću sekunde uzeo njenu ruku, stavio je ispod svoje, i poveo je prema vratima. Bilo je to drsko, i jako samouvjereno od njega, i mada je pomišljala da istrgne ruku, i otjera ga dođavola, to nije uradila iz dva razloga, prvi je bio zato što je ona bila dama, prava dama, za razliku od dotičnog koji ne zna pravu bit manira. I drugi razlog, koji je uznemiravao i podspješivao njen nemir je bio taj što joj je taj dodir prijao, osjećaj koji je donosilo držanje uz tako snažnog i nevjerovatnog muškarca u svakom pogledu, taj neki drski i neočekivani ponos što je baš ona dobila njega, nekako ma koliko se opirala taj je osjećaj grijao njeno okovano srce, čuvano da ne padne na nijednog zavodnika poput njega.


Ana Luki ć Ali lanci su popuštali, osjećala je to dobro, i čula kako sa svakim kucanjem srca puca po jedna karika u lancu, i kako se srce drsko i odvažno prepušta tom novom osjećaju za nju, i neporecivoj činjenici da je ovaj muškarac privlačio, željela to ona ili ne..

Izašli su i veliki vrt koji je okruživao prostor oko gradonačelnikove vile, i ona je i ovaj put pomislila kako je drsko što neko ima tako puno, dok drugi nemaju ni ono malo koje im je potrebno. Udahnula je miris jorgovana i bijelih ruža koji se širio oko njih i osjetila se kao devojčica, nesvjesna činjenice da kraj nje jedan oficir upija svaku crtu njenog lica, i kako sa svakim svojim postupkom se sve dublje zavlači njemu pod kožu. Hodali su u tišini, ona je vrhovima prstiju prelazila preko drhtavih latica cvjeća, zastajala pored svakog novog grma ruža i trudila se da upije njihov miris, dok je on toliko bio opčinjen njom, da kad bi ga neko pitao gdje se nalaze, ne bi sa sigurnošću znao da kaže.

“Pa, Stefani ,” rekao je to da razbije tu savršenu tišinu “recite mi nešto o sebi, mislim da bi bio red da se bolje upoznamo, ako mi zaista postanete supruga?” “Pa mislila sam da je to već jasno i ugovoreno, ono šta ja želim je najmanje važno.” Licem mu je prešla teška sena, i vidjela je da je narušila ovu prelijepu šetnju, i da ga uvrijedila ovim riječima. “Naravno da je važno šta vi želite, nikada vas ne bih silio da postanete moja supruga preko svoje volje, ili zato što to žele naši roditelji.” “Hoćete da kažete da je bila vaša želja da me oženite, iako me nikada niste ni upoznali?” Nasmejao se na to, i ona se iznenadila činjenicom da ga je taj osmjeh još više prolepšao, ako je to bilo uopšte ikako moguće, jer je bio lep do nepodnošljivosti. “Moja situacija je drugačija, ja moram da se skrasim, i želeo sam da ispoštujem očevu želju, ali kada sam video vas, nikakve dileme, ili pak dvoumljenja nije bilo u meni, i jako mi je žao što čujem da je sa vama situacija drugačija.”


Ana Luki ć Bila je iznenađena njegovom iskrenošću, bio je otvoren, i nije igrao nikakvu igru i to joj se svidjelo, zato je da ne bi do kraja upropastila njihovu šetnju, osmjehnula se i prešla na drugu temu.

“Oprostite, pitali ste me da vam kažem nešto o sebi?” Nasmješio se na njen nehajan prelaz sa teme na temu, i kratko klimnuo glavom.

“Pa ja sam vrlo jednostavna osoba, pomalo tvrdoglava, i jako iskrena, zaljubljenik književnost i osoba koja mrzi nepravdu. “Književnosti?” vidjelo se da je oduševljen njenom izjavom, “Koja vrsta književnosti?” Sa pronalaskom zajedničke teme, mladi par je razbio monotonu tišinu i šetnju nastavio u ugodnom razgovoru, nisu ni primjetili nasmješenu nanu, koja je dobro pronicljivim očima gledala kako nestaju iza aleje ruža, dok je do nje još dopirao slatki smjeh dvoje zaljubljenih, mada još nesvjesnih toga. **** Mari je sjedila u udobnoj stolici, vadeći iz kose poslednje trake koje su držale njene neukrotive lokne, i sa osmjehom se prisjećala jadnog Zlatnookog koji joj je opet doneo svoje srce na dlanu pričajući o toj nekorisnoj i potpuno iritantnoj ljubavi, ne mareći za činjenicu da mu je po ko zna koji put slomila srce. Pričao joj je o novoj pljački koja će ga učiniti dovoljno bogatim da osvoji njeno srce, iako su svi dobro znali da Zlatnooki nije rođen za pljačku, jer bio je suviše glup za tako nešto. Ljubav, kako bezvezno, njoj to nije potrebno, njoj je potrebno samo dovoljno novca da bude ugledna i uvažena gospođica, poput Stefani, potrebno joj je da je poštuju, i da niko iza leđa ne priča o njoj kao o drolji, niti o činjenici da joj je majka otvorila prvi bordel u varoši, a posebno ne o činjenici da je ona odrasla i da i dan danas živi baš na takvom mjestu.


Ana Luki ć Bilo je to sve previše bolno, bilo je to ono što je napravilo onakvom kakva jeste, pohlepna i drska, maska koja je krila tužnu i nezaštićenu djevojku, ali nikome neće dopustiti da vidi pravu nju, više je voljela da misle o njoj to što misle, nego da je sažaljevaju, to neće nikada da dopusti, ali baš nikada. A onda joj je pala jedna ideja na um, jer postojao je jedan način da ostvari sve što je željela, i lice joj se ozarilo kada se sjetila nečega što joj je bilo promaklo. Pa bila je lijepa, skoro pa kao i Stefani, a njen vjernik je bio i više nego dovoljno bogat, a pored toga i veoma zgodan, i idealno lak plijen da mu se zavuče pod kožu, jer još nijedan nije umakao njenim

kandžama.. Nasmješila se svom odrazu u ogledalu dok je dotjerivala svoj plan u glavi, imala je jednu prednost u odnosu na malu Stefani, znala je odlično sve tehnike zavođenja muškaraca, i bila je i više nego dobra u tome, i više nego dobra…

Šetnja se bližila kraju, i Stefani je morala priznati da je uživala, njen sagovornik je bio jako prijatno društvo, i otkrila je i veliki zaljubljenik iste vrste književnosti kao ona. Oduševio ju je toliko svojim poznavanjem velikih dijela, očaranošću istim piscima, a posebno načinom razmišljanja, da je morala da prizna samoj sebi da ubraženi plavušan ne zaslužuje nadimak koji mu je dala. Zaustavili su se kod ulaza, i nevoljko je shvatila da je njihovom druženju za danas kraj.

Nasmješio se i zahvalio joj na prelepoj šetnji, dok se opraštao sa njom, a onda je učinio nešto što je iznenadilo do krajnjih granica. Nežno joj je zagladio neukrotivu loknu postavivši je iza uha, i u nju zadjenuo jedan maleni ružin pupoljak, i to je uradio na takav način da to nije djelovalo nimalo glupo niti nespretno.


Ana Luki ć Nasmješila mu se u znak zahvalnosti i pre nego je to uradila znala je kako će ovaj susret da završi, i previše puta je pročitala u njenim romanima, i previše puta sanjala u svojim snovima i doživjela u svojim mislima, ali ništa je nije moglo pripremiti na trenutak kada su im se usne spojile. Njegov poljubac je bio sve ono što je zamišljala, i još više. Osjetila je kako više ne osjeća ravnotežu zemlje, kako se sve preokrenulo u jednom malom postupku, osjetila je neku harmoniju, mir i zaštitu uz njega, i bojala se da će ako je pusti sve to da nestane, pa se još više priljubila uz njega zaboravivši na damske savjete njene drage nane. U tom trenutku je ostatak svijeta i sve oko nje izbledjelo, i bila je svjesna samo njegove blizine, njihovog poljupca, i mirisa ruža. Bio je iznenađen načinom na koji je reagovala, čak se ne bi ovako iznenadio ni da mu je onako damski lupila šamar i zalupila vratima ispred nosa, koliko ga iznenadila činjenica da mu je ovako strasno uzvratila poljubac. Zaboravio je na činjenicu da je to trebao da bude samo jedan mali poljubac pre nego što ode, i nije mu padala na um činjenica da se odvoji od nje, da nisu čuli zvuk otvaranja vrata neposredno iza njih, i da se Stefani nije naglo trgnula kada je čula kako se njena nana prodorno nakašljala kako bi ima dala do znanja da je tu. Nisu bili svjesni koliko se nana zabavljala kada je vidjela kako im je neprijatno što ih je uhvatila u datom trenutku, i sjetila se da nikada nije videla Stefani ovako rumenih obraza, do onda kada je kao klinku ulovila kako u toku noći krade nanine kolače za specijalne goste. A još joj je zabavnije bilo kada je mladi oficir pokušavao da pronađe dovoljno uljudne riječi da iskaže svoje izvinjenje, mada je znala koliko je to bespotrebno. I mada je njen nedokučivi izraz lica krio činjenicu da pokušava da izgleda kao mrzovoljna starica, nije mogla da prevari njenu Stefani koja


Ana Luki ć je dobro poznavala svoju dragu nanu, i koja joj je čitala iz očiju da samo želi mladog Lenarda da dobro namuči. I obe su se slatko smejale kada joj je malo kasnije pred ogledalom raspletala nežne uvojke kose. I dok joj je Stefani pričala o njihovom razgovoru u toku šetnje, starici nije promaklo kada je iza uha Stefani izvukla crveni pupoljak i zamišljeno uzdahnula, uzdahom koji je nana dobro poznavala. U tom uzdahu osjetila je mali prizvuk sete, ali pre svega bio je to zvuk uzdaha zaljubljene duše.

Moraće dobro da čuva svoju mezimicu, jer ovaj mladić joj je osvajao srce, a nevina duša poput njene nije poznavala nepregledne i trnovite staze ljubavi poput starice koja je proživela i vidjela puno toga. U toku večeri koja se polako spustila na Varljivu dolinu, mnogima te noći san nije dolazio na oči, Stefani je mislila o jednom cvjetnom pupoljku ruže, Lenard je mislio o jednim prelijepim očima, obrazima oblitim rumenilom, i načinom na koji je nervozno grizla usne crvene od njihovog poljupca, a Meri je mislila o jednom planu koji je iz među ovo dvoje mladih bacao jedan nepremostiv jaz.. Varljiva dolina je bila mjesto spletki, laži i tajni, ali ovako obuhvaćena velom noći, dok je ležala mirno i tiho, činila se nevino i nežno, mada je bila sve, samo ne upravo to dvoje.


Ana Luki ć

Glava V Dole u gradonačelnikovom kabinetu odvijao se pravi haos, brojni bankari ne samo iz varoši nego i okruga došli su lično da se žale, buka i ukočeni ljudi koji pričaju u glas činili su da mu se pogorša glavobolja koju je osjećao. Stalno je otezao čvor proklete kravate jednom, a brisao znoj sa čela drugom rukom, dok je na sve načine pokušavao da ih umiri i pronađe prave riječi kako bi konačno uspeo da ih izbaci iz svog kabineta. Da, ovakve situacije su mu govorile da nije više za posao gradonačelnika i da što prije treba pronaći zamjenika, ali do tada mora da se izbori sa ovom uzrujanom ruljom srebroljubaca.

“Gospodo, molim vas, možete li da se malo smirite, i govorite jedan po jedan, ako je ikako moguće?” “Gospodine gradonačelniče, ovo više ne ide, morate da uhvatite tog zloglasnog i opasnog lopova, jer nema više svrhe držati banku ako je pljačkaju svaka 3 mjeseca. ” “Gospodo, i sami znate da ga pokušavamo uloviti već godinama, ali nijedna potraga nije dala rezultate, pa mi čak i ne znamo kako on uopšte izgleda, sve što znamo o njemu je to da ga zovu Baron. ” “Gospodine, ponudite novčanu nagradu, možda neko iz njegove bande se polakomi na novac, svako od nas će za samo informaciju o tome kako on izgleda da da po 500 zlatnika, što će ukupno biti 5000 zlatnika, i to samo za njegov opis. ” rekao je jedan od bankara, mršavi čovečuljak sa naočalima teškoga okvira na vrhu nosa, dok su ostali klimali u znak potvrde.

“U redu onda, okačićemo vašu ponudu, koja iskreno zvuči budalasto ako mene pitate, ali ako donese rezultate to će biti pomak u


Ana Luki ć odnosu do sada. A sada gospodo, molio bih vas da me izvinete, ali dolaze mi veoma važni gosti..” gradonačelnik im je jasno do znanja dao da više nema ni trenutak vremena za njih, na šta su svi napustili kabinet u kratkom roku. Kada je ostao sam u kanecelariji, skinuo je kravatu, zavalio se u fotelju i nasmijao se od srca. Zaista ti bankari su bili tako glupi, postoji mnogo njih koji bi se prijavili da opišu jednog kriminalca koji hara već godinama za tolike pare, ali malo ko je znao reći nešto o tome kako on izgleda, a dobro su znali da mu je njegova banda odana i vjerna, što je glavni razlog zašto je skot još uvjek na slobodi. Pogledao je na sat, a zatim kada je utvrdio da ima još vremena da dolaska uvaženih mu gostiju, otvorio je laticu i iz nje izvukao jednu cigaretu, zaslužio je mali predah. **** Stefani je bila nervozna, nije mogla da objasni sebi šta se to događa sa njom, nikada nije bila tako čudna, nemirna i uzrujana, i to samo zbog toga što njen vjerenik i njegov otac dolaze. Nana koja je dobro poznavala svoju malu djevojčicu, vidjela je njenu nervozu pa nije govorila ništa dok joj je pomagala da se spremi za njihov dolazak. I mada je dobro poznavala te simptome, nervoza koju je osjećala jedna polako je prelazila i na onu drugu, tako da su do zvuka zvonceta koje oglašava dolazak gosta obe bile poprilično nervozne, jedna zbog dobro poznatih razloga mlade djevojke, a druga zbog brige za tu istu djevojku.

“Dobro, sada duboko udahni, i nasmješi se, gosti su tu.. ” rekla joj je nana, dok je zadivljeno gledala svoju malu labudicu, zaista je bila prava ljepotica, i srce starice bilo je puno ponosa dok je gledalo.

“Dobro, onda spremna sam.” rekla je, udahnula i stavila na lice svoj najlepši osmjeh, a zatim je samouvereno izašla da pozdravi goste.


Ana Luki ć

Lenard je stajao u predvorju hola slušajući hvalospeve i preterane pohvale koje su se odvijale između njegovog oca i gradonačelnika kada mu je pažnju privukao pokret na vrhu stepeništa, na šta su i ovo dvoje prestali razgovor i usmjerili pogled u tom pravcu. Mogao bi se zakleti da je u tom trenutku vrijeme stalo, i čak je bio siguran da su svi zaustavili dah, jer svaki pokret i svaki korak, koji je činio bliže njemu, dovodio je njegovo srce u stanje ludačkog kucanja. Nikada u životu nije video nešto tako lepo, djevojka koja se spuštala niz stepenište bila je nestvarna, duga kosa koja je padala u valovima karamel boje, rumeni obrazi, duge trepavice koje su prekrivale biserne oči, njeno držanje, sve je bilo savršeno. I tada je znao, ono što je planirao da uradi tek na kraju dana više nije imalo smisla, pravi trenutak bio je sad, pravo mjesto bilo je baš ovo. Kada mu je prišla duboko se naklonio i poljubio joj ruku, a zatim je zadržao u svojoj dok je razbio tišinu predvorja -

“Oprostite mi, ali ja imam nešto da objavim, tačnije da pitam, a zato bih molio vašu pažnju.” Gradonačelnik je usmjerio svoj pogled na njega a licem njegovog oca prešla je sjena dosade jer je dobro znao o čemu je riječ, i smatrao je to budalastim. Cijelo jutro su se prepirali oko toga, dok ga nije konačno ubjedio da treba to da uradi ili neće da se ženi, na šta je njegov otac pomirljivo slegao ramenima. Stefani je iznenađeno gledala u njega, i mada se vidjelo da joj je pomalo neprijatno i dalje je držala svoju ruku u njegovoj.

Nasmješio se, odmakao se od nje, i pustivši joj ruku rekao.


Ana Luki ć “Pred vama svima želim da iskažem svoju skromnu želju i ovu mladu damu upitam sudbonosno pitanje, i samo da zna da od njenog odgovora zavisi moj spokoj i mir, ” reči je izgovarao polako, dramatično, kao neku poemu, a oči su mu gledale pravo u nju. Zatim je klekno na jedno koleno i pružio joj svoju ruku, koju je ona drhtavo prihvatila i izgovorio one sudbonosne reci.

“Stefani Milford da li biste mi učinili tu čast, i postali moja supruga?” Stefani nije mogla da veruje da je zaista želio da joj pruži izbor, i da joj pokaže da je na ovaj brak ne sili niko, nego da je to samo njen izbor. Bila je veoma iznenadjena, potresena ali tada je znala da nikada boljeg supruga i neće pronaći, jer on je ovim postupkom opravdao sve. Osmeh joj je ozario lice, i izgovorila je upravo ono što je i željela a ne ono što bi uveselilo njegovog ili njenog oca .

“Da, vrlo rado. ” “Onda zaslužujete da nosite majčin prsten koji se kod nas prenosi već generacijama.” Na te riječi izvadio je prelijepi ugravirani prsten i stavio joj ga na ruku, a zatim je ustao i privukavši je sebi rekao tiho, ali samo da ona može da čuje “ Ljupka kao zvezda, dok na svodu plavom blista samo jedna. ” I dok se melodična romansa odvijala u gradonačelnikovim dvorima, gore na vrhu brdašceta bela dama je mirno i dostojanstveno stajala posmatrajući okolinu. Kiriš je cijeli dan imao posla, trudio se da očisti prostor oko crkve i zaštiti osjetljivi bijeli mermer od štete koju su mu mogle naneti puzavice i ostale štetočine.


Ana Luki ć Bio je umoran ali i jako zadovoljan, i mada je namjeravao da ode da se malo odmori čuo je škripu vrata iza sebe i uspeo da nazre samo crnu priliku pre nego su se vrata zatvorila za njim. Neki neobičan osjećaj ga je obuzeo, srce mu je tuklo kao ludo, ne od straha, nego od nekog neobjašnjivog osjećaja radosti, nešto mu tu nije bilo jasno i požurio je unutra da vidi ko je to. I pre nego je ušao znao je gdje se posjetilac nalazi, kabina za ispovjedi je jasno pokazivala da je njegova pretpostavka u pravu, i uputio se prema svom mjestu. I kao što je i znao zašto je ta osoba došla, znao je i pre nego je progovorio ko je to, ali i mada se osjećao pripremljen nije mogao a da ne pretrne kada ga je taj glas tako podsjetio na njegov.

“Oče, griješio sam..” glas je bio umoran, bolan ali vidjelo se da osoba govori ništa osim suve istine. Kiriš je znao da u drugoj kabini sjedi osoba koja mu je vratila pehare (da li ih je ukrala, bio je ubjeđen da nije), ali nije mogao da veruje koliko je taj glas bio srodan njegovom.

“Dijete, ne brini, kajanje je prvi korak ka spasenju. ” “Oče, meni nema spasa, ali malo mira koji osjetim dok razgovaram sa vama je i više nego dovoljan lijek.” Kiriš je bio tako polaskan zbog tih iskrenih rijeci, i nešto ga je duboko ganulo u toj pohvali.

“Zašto ne pokušate da se odreknete toga, da živite normalan život, evo ja ću vam pomoći...” “Eh, po glasu vam se vidi da ste mladi, ima dobrote u vama, i ta blagost u vašem glasu mi je sasvim dovoljna pomoć, nikada niko nije pričao tako sa mnom, ali vi ne možete pomoći okorjelom kriminalcu, ni vi, ni iko drugi.” “Ali zašto, imajte malo vjere, pričaću sa gradonačelnikom.


Ana Luki ć “Sve što gradonačelnik želi jeste da me se dokopa, i učinio bi sve da u tome uspe, i zato ako mi želite bar malo dobra nemojte mu ništa reći.” I pre nego je izgovorio to do kraja Kiris je po zvuku čuo da je bio na izlazku i mada je požurio da izadje za njim, sve što je opet video bilo je kako crna prilika nestaje iza vrata. Bilo je neobično da samo nekoliko trenutaka i jedva nekoliko riječi koje izgovore tokom njegovog posjeta, ostave na njega toliki utisak, više mu se činilo da pričaju u tišini, i da im nisu potrebne riječi da bi jedan drugoga razumjeli, i to je zaista bila istina. I tako se polako kao prešutnim dogovorom ustalila navika da svako sedmo veče razbojnik i sveštenik pričaju u tišini, uvijek bi došli na vreme, uvijek jedan, malo posle onog drugog, i uvijek bi otišli a da se nevide, i mada nisu znali lice ovoga drugoga, osjećali su da su stari znanci, nekad bi tješili jedan drugoga, nekada bi samo pričali o životu koji ih je doveo tu gdje jesu, a nekada bi samo šutili, i taj im je ritual polako postao navika. Mala je varoš živila mirnim i ustaljenim ritmom, čuvala brižljivo svoje tajne kao starog voljenog ljubavnika i krila nemir koji je kao surovi duh opominjao da će ubrzo sve izaći na vidjelo… Stefani je takođe razvila svoj maleni ritual, svako popodne bi se brižljivo spremala za vesele šetnje baštom i duge razgovore koje bi vodila u društvu svog vjerenika. Stara Nana koja je dobro poznavala brinula je o svojoj mezimici i nadala se da će bar nju uspjeti poštediti nesrećne ljubavi. I sve je to djelovalo i više nego dobro, ali je uvijek postojalo ono ALI, i to ali je glavni ključ ove priče.


Ana Luki ć **** Dole u fratarskoj sobi, Kiriš se uznemireno okretao u krevetu, mučila ga je jedna noćna mora, i male kapljice znoja su se pojavile na mladom fratarskom čelu. San je bio isti kao i svake noći, san koji je sanjao otkako je došao u ovu varoš, san koji se ne bi mogao nazvati snom. Opet kao i svaki put, sanjao je da sjedi u ispovedaonici, i sa druge strane sjedi napaćeni razbojnik, onaj kojeg je već dobro upoznao, i čija priča mu ne izlazi iz glave. I možda bi sve to bilo u redu da se svaki put ne završi tako što oni u isto vreme izlaze iz ispovjedaonice, i sve na šta mu pogled padne su one njegove crne čizme, i taman kada sveštenik krene da digne pogled i ugleda njegovo lice, on se iznenada probudi.

Kiriš se naglo probudio iz sna, na njegovom mladom čelu se urezala jedna bora, a lice mu je odavalo izmučenost. Ova noćna mora ga nije napuštala, kao ni osjećaj da on zna dobro ko je taj razbojnik, i da njegov lik on odlično poznaje. I jeste, poznavao ga je, samo što je tek trebalo to da otkrije..


Ana Luki ć

Glava VI Varljiva dolina je ovoga jutra bila neobično lijepa, i praznično

raspoložena. Svuda po varoši bili su okačeni posteri o predstojećem takmičenju, takmičenju po kojem je ova varoš bila poznata. Varljiva dolina se odavno proslavila po svojim revolverašima, v ještim potezačima i nevjerovatno oslđtorookim pogađaocima u metu, takmičenju nadaleko znanom po nazivu “King's of heart's” . Nagrada na takmičenju je bila visoka, 10 000 zlatnika je bilo i više nego primamljivo, ali i dovoljan razlog da ovo takmičenje bude kao prava svetkovina, jer tim danima ulice bi bile krcate. Svuda bi se mogli vidjeti revolveraši, sumnjivih i nadmenih lica, što je bio razlog da je Marionetin klub bio prepun cijelo vrijeme, a varoške krčme zasićene pijanim lupežima.

Šerif Kris je bio na samom kraju živaca i nije više znao gdje da smjesti pijane lupeže koji su pokretali tuče čim bi ih pustio, ili pak šta da radi sa onim sumnjivim tipovima koji su kao izgovor za nošenje oružja koristili predstojeć e takmičenje. Gradonačelnikov dom je bio u posebnoj atmosferi, predstojeće vjenčanje se bližilo, i sve sluge su neumorno i predano radile kako bi taj dan bio savršen. Stefani je bila i dalje pomalo uznemirena, voljela je ovu varoš, i bilo joj je teško tek tako okrenuti svemu leđa, ali pomisao na njenog vjerenika je uspjevala da otkloni njene strahove, i na njeno lice neprimjetno navuče zaljubljeni smješak.


Ana Luki ć Bila je kao kakva zaljubljena djevojčica, ali nije joj to smetalo, jer nije bila jedina. Lenard se na njeno iznanađenje potpuno oslobodio stega uglađenog hladnog oficira, i ponašao se kao zaljubljeni mladić, iskren i nježan, i to je bilo dovoljno da je promjeni iz korijena.

Više nije kao na početku hladno i odvažno silazila niz stepenice kao da ide u susret noćnoj mori, već veselo, radragano, i poletno, sa onim srebrenkastim sjajem u očima. Lenard je to jutro čekao pomalo nervozan, ali ipak nasmejan, znao je da će njene prelijepe oči učiniti da zaboravi na sve i jednostavno se preda u ruke te ljepotice. Brinula ga je samo njena reakcija kada joj kaže njegovu odluku, i da li će se bar malo da zabrine zbog njega, i ono važnije, da li će da ga

podrži. Podrška u braku je ključna, jer razumjevanje, njeno razumjevanje mu je potrebno, i bez toga ta ljubav ne bi bila prava, ne bi bila ono što je očekivao od nje. U tom trenutku vrata se otvoriše i uđe ona. Nevjerovatno je kako se čak i posle toliko vremena svaki put iznenadi kada je ugleda, kako svaki put to lice djeluje nestvarno lijepo, i kako onaj sjaj u očima djeluje nevjerovatno. Njegova vjerenica je uspjela ono što mnoge prije nje nisu, ono što su mnoge željele i pokušavale, uspjela mu je ukrasti srce, vješto i brzo, a da on to nije ni primjetio. Stefani se nasmjesila kada se okrenuo, to je jednostavno bilo refleksno, njeno lice je poprimalo taj izraz uvijek kada ga pogleda, ali i dalje se nije mogla naviknuti na to. Poljubio je kao i svaki put, samo ovaj put više strasno i pomalo nervozno, tako da je odmah znala da nešto nije u redu.


Ana Luki ć “Lenarde” rekla je odlučno “da li je sve u redu?” “Oh, pa jeste, ali imam nešto da ti kažem.” rekao je pomalo oklevajući, što nije bilo karakteristično za njega, “čula si za ovo takmičenje, koje se održava za 2 dana?” - upitao je, mada je znao da je potvrdan odgovor.

“Da, naravno” - odgovorila je osj etivši neobičnu jezu, “Zašto?” “Pa, odlučio sam da se prijavim, želim da se takmičim. Ali ne brini, to ne utiče na naše vjenčanje, jer mi ćemo se vjenčati za 7 dana kako je i ugovoreno. ” rekao je iščekujući njenu reakciju. “Prijavio si se na takmičenje?! Ali, ali to takmičenje je jako opasno.” rekla je iznenada, razmišljajući samo o tome, jer nije mogla da se oslobodi tog parališućeg straha na samu pomisao da bi moglo nešto da mu se dogodi. Lenardovo lice je poprimilo nedokučiv izraz, ali mu je očima prešla sjenka osmjeha, jer osjetio je radost na samu pomisao da se ona brine za njega, ali to nije bilo dovoljno.

“Znam da je opasno, ali ja sam oficir, i oružje je nešto čime odlično znam da se služim, u to budi sigurna.” rekao je to normalnim tonom, ali čvrstim, sa nepokolebljivom sigurnošću, ali gledajući je tako meko, da se ona potpuno izgubila. Mrzila je to što je imao na dlanu, što je taj njegov pogled mogao da pobije njenu surovu odlučnost, i što je njegov osmjeh uspjevao da izgubi crtu odlične žene, i preobrazi se u zaljubljenu djevojčicu koja prihvata svaku njegovu odluku. Sputala je svoj osmjeh, i navukla masku inteligentne žene pune razumjevanja, i rekla.

”Ako je to tvoja odluka, podržaću te. Samo bih željela da se paziš, jer ne treba mi ranjeni ml adoženja na vjenčanju.”


Ana Luki ć Lenard nije vjerovao svojim ušima, jer slušao je upravo one riječi koje je želio čuti, i mada je to rekla odlično i vješto, nije uspjela da sakrije, da ne želi da mu se dogodi ništa loše, i to je bilo bitno. Brinula je za njega, stalo joj je, a opet je tu da ga podrži kada mu je to potrebno. To je bilo sve sto je želio, čak i više, i nije mu trebala ništa dalje reći, sve što je želeo je da obaspe te usne poljupcima, i na tu pomisao povukao je u svoj zagrljaj. Ona se iznenadila, i mada je željela da zadrži damsku distancu i dostojanstvo, borba u njoj je trajala tek nekoliko sekundi, a zatim se naprosto prepustila trenutku. ****

Kiriš je bio posebno motivisan, prazničko raspoloženje varoši, doprinosilo je njegovoj odlučnosti i želji da brojnim zalutalim dušama pokaže drugi put od puta kriminala. Znao je da zbog takmičenja koje predstoji, brojni od njih će se prijaviti željni nagrade, i to je njegova prilika da ih namami ka beloj dami. Njegova neumorna predanost je i dalje opčinjavala brojne ljude u varoši, i divili su mu se zbog toga, tako da je njegov trud nailazio na razumevanje, i on je osjećao taj napredak.

Držao ga je stalno taj osjećaj da on pripada ovom mjestu, i znao je da se vezao za njega više nego što se nadao. Ko zna koliko dugo je polirao pehare diveći se umjeću izrade, detaljnosti i sjaju, kada ga zvuk zatvaranja vrata trgao iz njegovih misli. Uvijek bi uspjevao ući prije nego ga vidi, i uvijek bi znao gdje ga čeka, jer taj neki nijemi dogovor postao im je rutina, i znali su kada i gdje će da podjele riječi i tišinu, tugu i bol, razumjevanje i patnju.


Ana Luki ć Kiriš je zavolio njihove razgovore, zavolio je te neobične trenutke mira, nisu to bile ispovjesti kao i sve druge, oni su čak i bez riječi razumjevali jedan drugoga, i taj odnos je bio jako neobičan. Ušao je u prostor za fratra, i sjeo. Nije ga pozdravljao uobičajenim riječima, kao i sve druge, uglavnom bi samo čekao da započne sa pričom, ali ovaj put je osjetio taj nemir.

”Odlučio sam da se prijavim na takmičenje, ali osjećam da je to previše rizično?” Kiriš se po ko zna koji put naježio na njegov glas, glas koji mu je bio previše srodan, neko bi rekao da je već vrijeme da se navikne, ali to je bilo i previše čudno svaki put. ”Ne razumem, bojiš se da će te otkriti?” rekao je osjetivši neki strah, nije mogao da objasni sebi zašto mu je bilo toliko bitno da se tom kriminalcu ne desi ništa loše. Ovaj put Baron je bio taj koji se nije mogao oteti tom čudnom utisku, osjetio je u tom glasu neku zebnju, m ožda prizvuk brige, što je bilo i previše čudno, i previše neobično.

”Nije to strah od otkrivanja, već od tog čudnog osjećaja nadolazeće opasnosti, osjećaja kome ne mogu da se otmem.” ”Pa onda nemoj da se prijaviš” - rekao je Kiris, želeći tako snažno da prihvati njegov prijedlog.

”Oh, nije sve tako jednostavno. Vi sve gledate kao crno, i bijelo, ali između ima mnogo nijansi sive, to nemojte zaboraviti. ” rekavši to ustao je i napustio ispovedaonički deo. Fratar je ostao da sjedi u tišini, njegove ri ječi su mu usadile neki strah, neki neobični nemir kome nije mogao da se otme, i osjećao je, isto kao i on, nešto će loše da se desi, nešto veoma loše.


Ana Luki ć I dok je varoš u punom sjaju nestrpljivo iščekivala predstojeće takmičenje, noć koja je padala unosila je nemir. Nemir koja se krišom i polako uvlačila u ljude, i noć koja je kao tamni prah pokrivala varoš, činila je da se ljudi bude uznemireni iz sna. Te noći kao i mnogih pre nje, Kiriš je sanjao onaj isti san. Sve se ponavljalo kao i pre, dole u uglu mala ispovedaonica ga je čekala, isti onaj dobro znani stranac, i ista ona poznata tišina među njima. Ali ovaj put san se nije završik na isti način kao i ranije, jer kada je izašao iz ispovjedaonice ugledao je tamnu priliku koja je malaksalo stajala, dok je sa njega kapala krv. Probudio se naglo, obliven teškim znojem, i nije mogao da suzbije drhtavicu koja mu se širila tijelom, jer je osjećao da je ovo bilo više od sna, da je ovo bio predosjećaj, najava nečega što će se zaista dogoditi.


Ana Luki ć

Glava VII Stefani se tog jutra probudila veoma nemirna, san joj sinoć nije dugo došao na oči, i neka zla sjenka strepnje je stalno bila prisutna. Njena nana je ušla u sobu noseći novu haljinu, i mada se trudila da djeluje normalno, Stefani je iznenađeno uočila na staričinom licu umor, i neki neobični nemir. Njena nana je bila stjena od žene, i čudilo je da je i nju obuzeo taj neobični osjećaj zebnje koje je predstojeće takmičenje budilo u ljudima. Ali Stefani je odagnala loše misli, i odlučno ustala iz kreveta. Danas je imala veliku odgovornost, njeno zaduženje je bilo da novom “Kralju srca” , ili bolje rečeno, pobjedniku, uruči nagradu po

završetku takmičenja. Nasmješila se zamišljajući Lenardovo lice dok mu uručuje nagradu, i polako je odbacila od sebe nemir, pokušavajući da povrati onaj blagi osjećaj mira. Njena nana je ovo jutro bila posebno zamišljena, i kada je zamolila da joj doda haljinu, ona je i dalje nastavila da stoji u istom

položaju. Nešto je uznemirilo njenu staricu, što je okovalo njene misli i duboko je potreslo, i znala je da to ne može biti bilo šta. “Nana“, rekla je neobično blago, sa tom neskrivenom nježnošću koju je osjećala prema toj ženi da li je sve u redu? “Osjećam da te nešto muči?” Izgovorivši to, prišla je i uzela te izborane ruke u svoje, i nježno ih stisla. Pogledala je duboko u te tople oči, i ugledala u njima te izdajničke suze, koje nije mogla da sakrije.


Ana Luki ć “Sve je u redu, samo... Sanjala sam je, i sve se vratilo.. ” rekla je tiho, pokušavši da sakrije to pucanje glasa. Stefani se srce steglo, kao i svaki put kada bi spomenula nju, i polako je povela prema krevetu da bi mogle da sjednu, željela je da čuje to što ima reći.

“Sanjala si je, pričaj mi o tome, pričaj mi o njoj, molim te? ” rekla je dok joj je srce tuklo kao ludo, i dok je željno iščekivala njene riječi. “Pa, bilo je to na današnji dan. Svi smo bili u neobičnom raspoloženju, a ja se nisam mogla da oduprem tom nekom čudnom osjećaju. Tvoj otac je bio presrećan, onaj sjaj u njegovim očima i osmjeh koji nije skidao sa lica činili su od njega drugog čoveka. Bio je bjesan što je morao da ide na taj put, jer poslednje što je želio je da propusti trenutak kada postane otac. Sjećam se da je pred put molio da mu oprosti što ide, i da je nekoliko puta šaputao u pravcu stomaka da ga pričekaju još malo. Tvoja majka se uvek smijala na taj njegov postupak, i nije mogla da skine sa lica onaj zaljubljeni sjaj koji je činio još ljepšom. Trudnoća joj nije oduzela ni malo ljepote, čak naprotiv, taj sjaj je učinio još privlačnijom, i mada se nije udebljala, stomak koji je veoma narastao je onemogućavao njeno stalno kretanje i posjećivanje voljenog vrta. Tog jutra sam bila zauzeta, i mada me nije nikako zvala da dođem, otišla sam da vidim kako je. Kada sam ušla u sobu, nje nije bilo tamo, i ja sam se nasmejala na pomisao da se opet iskrala od mene i otišla da posjeti vrt koji je toliko voljela. Zabranjivala sam joj da se kreće u tom stanju, i požurila sam prema vrtu, ali ni tamo je nisam pronašla. Neka zla ruka straha mi je ščepala srce, i osjetila sam da nešto nije u redu. Uskoro smo je svi tražili, sve sluge i radnici su neumorno pretraživali kuću, i okolinu, ali nje nije bilo. Ketrin nigdje nije bilo, i mada smo pretražili sve, nijedan trag, nijedna naznaka nije pronađena. Samo dole, u uglu vrta sam ugledala zgažen nježno rozi cvijet, omiljeni cvijet tvoje majke. Otišla je da posjeti svoj vrt, i više je nikada nisam vidjela, neko je želio da ona nestane, i znala sam da je taj neko zgazio taj nježni cvijet kada je oteo. Taj neko nikada nije pronađen, i ta priča nikada nije rješena.


Ana Luki ć Tvoj otac se nikada nije oporavio, onoga dana kada sam te pronašla na pragu, u korpici na kojoj je pisalo tvoje ime, i stajala ta nježno roze ruža, znala sam da si njena. Tvoj otac nije želio da ti otvori svoje srce, i pruži očinsku ljubav, samo zato što si bila toliko slična njoj. Čak i onako mala, vidjela se ta sličnost, to maleno lice bebe, je toliko ličilo svojoj majci da u to nije bilo sumnje. Meni nije trebala nikakva potvrda mada je tvoj otac ipak traži da vidi.” Stefani je znala na šta je nana mislila kada je rekla potvrda, ali ipak su je zaboljele te riječi. Niz staričino lice su se slijevale suze, ali nije bila jedina. Stefani je možda po prvi put čula tu priču tako detaljno ispričanu, starica je izbjegavala da priča o toj bolnoj temi, a njen otac je nikada nije ni načeo. Stefani je pokušala da zamisli majčin lik, dok je grlila svoju staru nanu, trudeći se da je utješi riječima koje su trebale da utješe i nju.

“Oh, Stefani, sanjala sam je u tom istom vrtu, kako mi se smješi držeći buket ruza. Bila je tako srećna, tako lijepa, tako ista ti. Kao da je pokusavala nešto da mi kaže, kao da je tražila nešto od mene. Ali ne znam šta, ne znam šta. Oh, Stefani, moja malena devojčice, toliko joj ličiš, toliko.” rekla je nana dok je nježno držala njeno lice, i gledala u oči koje je tako dobro poznavala. Ali, odlično se trgla, povratila smirenost, i obrisavši devojčine suze, rekla.

“Dosta o tome, imamo posla, hajde da od tebe napravimo damu, kakva i dolikuješ.” I tako dok su stara nana, i mlada devojka odlučno odbacivale stege tuge, gradonačelnik je u svom uredu prebirao po sjenkama

prošlosti. Sjedio je potišteno, držeći čašu sa tečnošću koja mu je trebala da pomogne da zaboravi, ali to nije uspjevalo.


Ana Luki ć Nije nikada oprostio sebi, i vjerovatno nikada i neće što nije bio taj dan kući, što je otišao i ostavio je nezaštićenu i samu. Mrzio je sebe zbog toga, i proklinjao je svaki trenutak prošlosti jer je nije mogao da vrati, a posebno nije mogao da je zaboravi. A i kako bi, kada je uvijek bila tu. Video je njene oči u ćerkinim očima, njen osmjeh u njenom osmjehu, ličila joj je, možda i previše, i to ga je boljelo. Nije je on udavao za Lenarda samo zato da bi bio još više moćan, jer je njegov otac bio važna ličnost, on je udavao da bi otišla što dalje od njega, što dalje od ove varoši, što dalje od ove kuće. Ne zato što je mrzio, već zato što ga je prošlost previše boljela. I nadao se da će možda kad ode, uspjeti da odnese sa sobom i njen lik, uspjeti da bar na trenutak vrati malo mira, ali koga je on tu zavaravao. Nikada neće zaboraviti Ketrin, i nikada neće prestati željeti osvetu, nikada se mir neće da vrati njemu u posjedovanje dok ne otkrije ko je, i zašto, to učinio. Ko mu je oduzeo ljubav, mir, i jedinu osobu koja ga je učinila

živim? Ko god da je taj neko, sigurno će da mu plati, jer bez osvete, ovaj čovjek neće imati mira, bio je siguran u to. Ruka mu je toliko snažno stegla čašu sa alkoholom da su mu prsti pobeleli, lice mu je imalo teške sjene mržnje dok je razmišljao o prošlosti koja ga je mučila. I ko zna koliko bi još proveo vremena u tami mržnje i ogorčenosti da ga iz misli nije trgao taj poznati zvuk kucanja na vratima. Brzo se pribrao, uspravio na stolici, i dao odobrenje za ulazak. Sluga koji je ušao nosio je neobičnu kovertu, i refleksivni osjećaj da je to nešto važno ga nije prevario.

Sadržaj koverte je bio od izuzetne važnosti, i u njega je unio novu snagu i odlučnost, jer dok još sjenke prošlosti ne poprime prave oblike,


Ana Luki ć boriće se sa sjenkama kriminala koje su bile tu, i koje su sputavale njegov rad. Poruka koju je dobio bila je od onog istog uštogljenog bankara koji mu je obrazložio svoj plan o hvatanju zloglasnog vođe bande, i mada mu se tada podsmjevao, izgleda da je on ipak imao uspjeha.

“Poštovani gospodine gradonačelniče, mi smo svoj dug i dogovor isplatili. Koštalo nas puno je ali smo dobili jako važan odgovor. Jedan kriminalac nam je potvrdio da će na današnjoj svečanosti da prisustvuje Baron, i to nam je jedinstvena prilika. On je rekao da će ga biti lako prepoznati, jer će uglavnom skrivati lice pod crnim šeširom i crnom bradom, ali to nije jedini trag.

Znaćete sigurno da je on samo ako pogodi sve tri karte u samo srce, jer Baron nije čuo za promašaj, on će osvojiti nagradu kralj srca, a tada ćete znati da je to vaš čovjek. Ne dopustite da vam pobjegne, jer to vam je jedina šansa da ga uhvatite.” Gradonačelnik je osjetio navalu adrenalina i odlučnosti, uhvatiće tog pasjeg skota, makar mu to bilo poslednje. Bjes koji je proradio u njemu učinio je da odmah krene da djeluje, jer nemaju vremena za gubljenje. Nedaleko odatle, Martin se kezio u Maryonetinih djevojaka.

naručuju jedne od

Bio je srećan što je njegov podli plan uspeo, jer ipak je ubio dva zeca jednim metkom. Dobio je novac koji će mu dobro doći, a uskoro će dobiti i svoju osvetu, jer svi su znali da se sa njim ne treba šaliti. Baron ga je ponizio pred svima, protjerao iz svoje bande, i prokletnik je vjerovao da će da se izvuče.


Ana Luki ć E pa prevario se, Martin svakome vrati milo za drago, a snažno je želio da vidi Barona na dnu. Taj drski idiot je praktično prozvan legendom, ali Martin će svjedočiti njegovom kraju. Nasmejao se glasno, i uzeo tu putenu lutkicu u svoje naručje, prepuštajući se zadovoljenju svojih prohtjeva koje je sad mogao da plati zbog informacije koja će Barona skupo koštati. **** Varljiva dolina je bila užurbana i bučna, mora novih lica, sumnjivi, tihi, nedokučivi, mračni, sretali su im se pogledi na kratko i mimoilazili su se odlazeći u različitim pravcima. Svako lice je krilo nešto, neko lice je krilo napetost, neko strah, neko tugu, ali niko nije želio pokazati svoje slabosti.

Mještani ove varoši su uvijek bili jači nego što je djelovalo na prvi pogled, ali svi su oni imali i slabosti.

Takmičenje je uskoro trebalo da počne i mnogi od njih su nestrpljivo iščekivali početak. Kandidati su već stajali na svojim pozicijama, i mada ih se prijavilo jako puno, takmičenju su mogli da pristupe samo najbolji. Prolaz za takmičenje bio je jednostavan, morali ste dokazati da vrijedite tako što tri puta pogodite pokretnu metu. Mnogi su tu ispali jer je taj zadatak bio teži nego se činilo, i sada su nestrpljivi kandidati iščekivali početak takmičenja, ukupno njih 12. Bio je tu stari Keri, crnooki Džoni, mladi Lon Vestel, ali i Lenard, mladi oficir je pokazao da je jak kandidat, a bila su tu i druga više ili manje poznata lica. Poslednji među njima, bio je veoma čudan, tamna crna brada, i nedokučivo lice koje se skrivalo u sjeni crnog šešira širokog oboda, predstavio se kao Marvel Black, i to mu je ime zaista stajalo.


Ana Luki ć Nije govorio puno, ali je zato gađao bez greške, i bio je jedan od glavnih kandidata za pobjedu.

Gradonačelnik je sa svoje pozicije dobro osmotrio kandidate, i kroz psovku prokomentarisao.

“Nek sam proklet, ali izgleda da ga imamo. Izgleda da je ovo dan kada ja idem u legendu, a legenda iza rešetaka.” Dao je znak ljudima da dobro paze, i otišao da zauzme svoju poziciju, što će samim tim biti znak da takmičenje može da počne.


Ana Luki ć

Glava VIII Sve je pošlo naopako, baš sve, gradonačelnik je ključao pod snagom bijesa, i bacao sve što bi mu došlo pod ruku.

“Pasji skot, prokletnik.. ” derao se dok je pokušavao da izbaci bar malo svog bjesa, dok se prisjećao kako je sve krenulo po zlu. Takmičenje je započelo onoga trenutka kada je gradonačelnik sjeo na svoje mjesto. Napeti takmičari i nestrpljivi gledaoci doprinjeli su da atmosfera bude na samom vrhuncu. Prvi zadatak je bio brzo potezanje, i na tome su se neki kandidati pokazali loše, što je bio način za još jedan krug diskvalifikacije. Stefani je po prvi put ovo takmičenje gledala sa nevjerovatnim zanimanjem, i burom osjećaja koja je prelazila iz očajnickog straha do nevjerovatne sreće. Lenard je bio sjajan, zaista se pokazao kao dobar kandidat, i bila je i više nego ponosna na njega. Nije mogla da se ne divi njegovoj ljepoti i vještini, i vidjela je da nije jedina koja ga tako gleda. I možda bi uspjela da se odupre tom novootkrivenom osjećaju ljubomore, da nije ugledala nju. Oh, ta djevojka je zaista bila prelijepa, i brojni pohotni pogledi su cijelo vreme bili na njoj. Bila je zaista elegantno obučena, po poslednjoj modi, toliko lijepo i vješto sređena da joj je po svemu parirala.


Ana Luki ć

Inače Stefani ne bi osjetila ljutnju, zavist, ili čak ljubomoru, da nije na svaki Lenardov pogodak dobacivala ohrabrujuće i pohvalne riječi, da nije stalno tapšala bodreći ga, i da ga nije tako koketno gledala. Znala je ona šta radi, a svaki njen pokret bio je čista erotika, čisto zavođenje, i bila je sigurna da Lenard ne može ostati imun na to. Bjes je ključao u njoj, i nije mogla da mu se odupre, njena protivnica je bila niko drugi do kraljica bordela, devojka znana pod imenom Maryoneta. Drugi krug takmičenja je nastavio sa 7 kandidata, među kojima su se posebno isticali mladi oficir i misteriozni Marvel Black. Drugi zadatak je bio teži, trebali su da pogode samo crvena srca, i tu je značilo da budete brzi, vješti, i dobrog oka, jer ako u tome uspiju, ulaze u poslednji krug, u kome sa gađa As herz. Mary je došla na takmičenje sa samo jednim ciljem, došla je da zavede, a meta je bila samo jedna, mladi privlačni oficir. I mada je došla spremna, dotjerana, i nasmejana, sve se promjenilo kada ga je ugledala. Poslednje što je očekivala je da će vidjeti njega, tog prokletnika, tog kriminalca, tog gada koji je ponizio i odbio njenu ljubav. Oh, kako ga je mrzila, prokletnik, da Bog da gorio u paklu, mislila je u sebi, dok se trudila da i dalje gleda u pravcu oficira, zbog kojeg je i došla ovdje. Da, neće je on da pokoleba, neće on da slomi njenu odlučnost, jer samo je on uspjeo da omekša njeno hladno srce, ali posle je shvatila da je to greška. Voleti nekoga je slabost, i toj slabosti se više nikada neće prepustiti.


Ana Luki ć Ljubav ne donosi novac, uspjeh i moć. O, ne! Taj osjećaj je slabost, sve što donosi jesu tuga, suze i bol, a to je ono što joj ne treba, ni njoj, a ni njenoj ljepoti. Duboko je uzdahnula, zanemarila blizinu čovjeka koji joj je jednom zgazio srce, i nastavila da bodri čovjeka koji ima ono što njoj treba, i novac, i bogatstvo, i moć. A sve što ovaj drugi ima jesu hrabrost, ponos, i ime. Ime koje je ušlo u legendu. Ime koje je činilo da joj srce zakuca jače. Ime koje nije bilo Marvel Black, već Baron! **** Poslednji krug takmičenja i samo 4 kandidata, u borbi za nagradu kralja srca. Svi su ih napeto gledali, srce je tuklo kao ludo, jer neki čudni nemir je okovao publiku. Kao da je nešto važno tek trebalo da se desi, a to nešto nije niko mogao da definiše.

Gradonačelnik je silom uspjevao da sjedi na svom mjestu iščekujući da tamna prilika potvrdi da je on upravo taj koga love već očajno dugo. Stefani je stezala naninu ruku toliko jako da je starici verovatno već zastao krvotok, ali ni jedna ni druga to nisu primjećivale, jer sva njihova pažnja je bila usmjerena na takmičenje koje se odvijalo ispred njih.


Ana Luki ć Mary je pokusavala da bodri Lenarda, ali pogled joj je stalno letio na tamnu priliku koja je stajala pored njega. Taj prokletnik joj još nije izašao ni iz srca, ni iz glave, ma koliko se trudila da sebe ubjedi u suprotno. On je bio prvi koji ju je tretirao sa poštovanjem, i koji je bio nježan i dobar, ali je bio i jedini koji je slomio i povredio više od svih. Martin se kezio dok je gledao takmičenje, vjerovao je da je ishod svega hvatanje i stavljanje tog nitkova iza rešetaka, i zato mu je svaki trenutak predstavljao sekunde zadovoljstva i slatke minute predstojeće osvete. Prva dva kandidata su ispala i bio je red na Lenarda da pokaze šta zna.

Osjećao je da su svi pogledi u ovom trenutku uprti baš u njega, ali među tim pogledima bio je onaj jedan od posebne važnosti, pogled ohrabrenja njegove vjerenice. To mu je ulilo sigurnost i prvi metak je pogodio cilj, prvi as herz je ležao sa rupom u srcu, i gromoglasni usklici ohrabrenja su se proneli masom.

Sledeći metak je potražio metu, ali nažalost, nije imao uspjeha. Drugi as herz nije pogodjen u srce, i mladi oficir je bio sledeći učesnik koji je napustio takmičen je ali najbolji na listi. Ostala su još samo 3 asa i jedan kandidat. Publika je bukvalno zaustavila dah, i svi su čekali da vide da li će uspjeti. Misteriozni čovjek u crnom je ipak nadmašio njihova očekivanja, jer on je u nekoliko sekundi ispalio sva tri metka, jedan za drugim, a sve što su uspjeli da vide kada se slegla prašina, jesu tri rupe, tačno kroz sva tri srca.


Ana Luki ć

A zatim se sve odigralo i suviše brzo, niko nije očekivao ono što slijedi. Tri pogođena asa bili su znak da napadači djeluju, Baron im nije smjeo da pobjegne ovaj put, ali sve se dogodilo drugačije. Baron je bio i suviše lukav, ali ovaj put i previše neoprezan. Kada se okrenuo da vidi djevojku čiji je glas odlično poznavao, i koji je često čuo u svojim snovima, zapazio je nešto drugo.

Pažnju su mu privukli oficirevi ljudi, i mada bi neko pomislio da su tu da podrže svog oficira, znao je da to nije tačno. Lica su im bila i suviše napeta, bili su na oprezu, poznavao je taj izraz, izraz kao kad se kobac sprema u napad, a onda mu je sve bilo jasno. Martin okružen sa dvije ljepotice, i njegov arogantni kez su bili dovoljan dokaz da je ušetao u klopku. U klopku, iz koje nije znao izlaz. Nakon što je pogodio tri asa, nekoliko trenutaka zatim ispalio je metak u pravcu publike, znao je da odlično gađa i da neće pogoditi nikoga, želio je samo da zavlada panika, i u tome je uspjeo.

Napadači su bili zaustavljeni ljudima koji su krenuli da bježe, a on je pojurio ka najbližem izlazu, što mu je dalo neke trenutke prednosti. Lenard međutim nije bio obavejšten o cijelom napadu koji je trebao da kao rezultat da hvatanje zloglasnog lopova, tako da je ostao u čudu zbog sve zbrke koja je odjednom nastala. I dok je pokušao da u masi ljudi pronađe Stefani, neke ruke su ga povukle u drugom pravcu, i završio je u prolazu između jedne od sporednih tribina. U svoj toj masi, malo bi ko uspeo da ih zapazi, ali su ih Stefanine oči pronašle, i bjes je proključao u njoj dok se ljutito uputila ka njima. Lenard je bio iznenadjen ljepotom te djevojke koja je stajala pred njim.


Ana Luki ć Bilo je nešto u njenom liku, što vam je misli vodilo na greh, i sigurno bi mu bila mnogo zanimljivija da je upoznao malo ranije, ali sada je bila ništa više do jedno fino lice.

“Gospodine, morate da me zaštitite, ja sam u opasnosti. Ovaj bandit je bio jedan od mojih mušterija, ali ja nisam znala koliko je on opasan. Ako mi pomognete, pomoćiću vam da ga uhvatite?” rekla je to tako dramski, oh gluma joj je odlično išla, tako da nije bilo sumnje da se upecao.

“Ne razumijem, ovaj bandit, ko je on? “ rekao je Lenard i više nego zbunjen.

“Oh, ne, evo ih, sakrite me. ” rekavši to bacila mu se u naručje upravo u trenutku kada je Stefani bila dovoljno blizu da na sve ima odličan pogled. Oh, da, sve je ispalo kako treba, mislila je likujuci u sebi, dok je gledala kako razmažena bogatašica razočarano odlazi. Lenardu ništa nije bilo jasno, poku šavao je da se izvuče iz tog iznenadnog zagrljaja, nesvjestan da je Stefani sve to vidjela i protumačila na drugi način. I tako je ovaj dan doneo mnoge preokrete. Baron je dobio prednost, ali ga ta prednost ne bi izvukla da se nisu pojavili njegovi ljudi koji su mu uvijek čuvali leđa. Oficirevi ljudi, i šerif su ostali u čudu kada su shvatili da su prevareni, i nisu mogli vjerovati da se taj kriminalac ipak nekim čudom uspjeo izvući u toj masi. I dok je Kris ljutito psovao, zbog još jednog kako se činilo neuspjeha, jedan od njih je pokazao u pravcu sjevera, a onda su ga ugledali. Bila je to poznata crna prilika, i bežao je na konju, koga se uspjeo da dokopa, a zatim su bjesno krenuli u potjeru za njim.


Ana Luki ć Hvatanje bi vjerovatno bilo uspješno da tog prokletnika nije čuvala njegova srećna zvijezda, jer jedno je bilo loviti jednu fantazmu, a drugo je bilo loviti nekoliko njih. Jer uskoro su se crnoj prilici pridruzile druge crne prilike, i mada su pucali na njih, one nisu stajale. Kada su se na račvanju puta podjelili i počeli da bježe u više pravaca Kris je znao da je potera završena. Bilo ih je malo da bi mogli da ih prate, a oni su bili i suviše vjesti u bježanju da bi ih uspjeli da ulove. Sve što im je preostalo bilo je da se praznih ruku vrate nazad.


Ana Luki ć

Glava IX Baron je krvario, i sa svakom novo izgubljenom kapi krvi osećao je veću malaksalost, i znao je da više neće moći dugo da beži. Jedina osoba koja mu je pružala smještaj, i pomagala, sada je bila i vise nego daleko, a on je bio sve slabiji. Uspeo je da se izvuče i prevari poteru, ali nije uspeo da prođe bez ogrebotine, jer jedan metak je pronašao svoju metu, i bio je siguran da je tom metku malo falilo da pogodi srce. Napravio je zaokret i našao se u blizini severne srebrene staze, a zatim je malaksalo shvatio da mu je to jedino rešenje, i uputio se prema beloj dami. Stefani je besno trpala u tašnu preko potrebne sitnice, i žurno koristila svaku sekundu koju je imala na raspolaganju dok je njen otac bjesnio u svom kabinetu, a draga nana bila u nabaci po koju je ona poslala. Bila je ljuta, razočarana, i iznervirana. O taj umiljati i slatkorječivi gospodin misli da je može dobiti slatkim rječima i glumom, a iza njenih leđa biti sa kim stigne, e pa ne će to moći tako. Nije poludila da se uda za nekog poput njega, o ne, ona će svoju sudbinu pronaći sama, jer uprkos blagu i bogastvu, sloboda je važnija od svega. Bes koji je držao joj je dao snagu da se brzo spakuje i krišom neopažena napusti kuću.

Noć koja se spuštala je uspela da skrije, i kada se nakon trećeg skretanja našla u nepoznatoj ulici, shvatila je koliko joj je ideja bila pogrešna. 59 Book as passion & BD

Ana Luki ć Ona nije nikuda išla sama, a nepoznate mračne ulice joj nisu bile poznate, i baš u trenutku kada je htjela da se vrati, i pocepa ono oproštajno pismo koje je napisala, osetila je neke ruke koje su je ščepale i zapušile joj usta.

Pokušla je da se bori, da se otima, ali teški udarac koji je zatim osetila je učinio da joj na oci padne mrak. Fratar Kiris je taj celi dan proveo u svojoj kapeli, nije želeo da ide do varoši jer je znao da su svi verovatno zauzeti predstojeć im takmičenjem. Bio je uznemiren tog celog dana, onaj san mu nije izlazio iz glave, i nije ga napuštala neka neobična jeza koja ga je obuzela tog jutra. Tupo kucanje na vratima njegove kapele ga je vratilo u stvarnost, i on je žurno ustao da vidi ko je to. Kada je otvorio vrata, ona scena iz njegovog sna je oživela, i ugledao je tamnu priliku kako krvav stoji ispred njega, a zatim se ta prilika srušila njemu pod noge. Naredne sekunde koje su se odvijale za fratra su bile više kao neki film. Jedan od onih filmova koji se prizaju preko traka, i koji se sastoje iz vise slika, bas tako nekako. Ni sam ne zna kako se sabrao i unio ga u svoju keliju, paz eći da ih niko ne vidi. Zatim je na brzinu uklonio sve vidljive tragove krvi i pustio njegovog konja da se vrati stazom niz koju je došao, pre nego je pohitao da vidi ranjenika. Sa svakom tom sekundom je brinuo da će on da izgubi snagu i krv, ali ovo je bilo ključno da ga ne bi pronašli. Kada je ušao u keliju, on je i dalje ležao bez svjesti, i Kiris je znao da je njegov život trenutno u njegovim rukama. Brzo je uklonio gornji deo odjece, i ukazala mu se teška rana od metka, koja je obilato krvarila. Kiris je bio dobar lekar, i cesto je zavijao posjekotine i povrede, ali sa ranom od metka se suočio prvi put.


Ana Luki ć Improvizirao je sa priborom, i uz pomoć alkohola, konca, i koječega još, uspeo da izvadi metak. Celo to vreme prašnjavo lice, se grčilo pod bolovima, ali nije obraćao pažnju na njegov lik.

Uspješno je dezinfikovao i zašio ranu, i poslednje što je bilo ostalo je da mu stavi zavoj, i tada kada je krenuo da ga okrene da bi mogao da ga previje kako treba, ugledao je nešto sto nije očekivao, i ostao je u čudu. Samo ga je bolno stenjanje bolesnika povratilo u javu, i shvatio je da ga drži poluokrenutog na boku, što za njegovo izmučeno telo nije bilo prijatno. Vratio ga je u ležeći položaj, sa postavljenim zavojom dok su mu se ruke tresle i srce kucalo kao ludo, a zatim je pogledao u njegovo lice. Uzeo je mokru krpu i obrisao prašinu i znoj, a onda mu je krpa ispala iz ruke, dok je srce pretilo da iskoči iz grudi. Sa izuzetkom tamne brade i brojnih ožiljaka, prilika koja je ležala na njegovom krevetu je izgledala u potpunosti isto kao on. Ali to nije bilo sve, ta prilika je na desnom ramenu, imala isti biljeg kao i on, potpuno isti, na potpuno istom mjestu, to nije mogla biti slučajnost. Taj mladić, ta napaćena duša koja je tražila njegovu pomoć, nije mogao biti samo jedan stranac. Na sve ovo postojao je samo jedan logičan odgovor, samo jedan mogući odgovor. Taj kriminalac koji je ležao na njegovom krevetu mogao je biti samo jedno, a to je njegov brat, i to ni manje ni vise, nego brat blizanac.


Ana Luki ć

Glava X Stara nana se vratila dosta kasno, ne želeći da uznemirava svoju mezimicu pustila je da spava, ne znajući da je njena soba prazna, i da tamo ovo veče neće niko da provede noć. Lenard je zbog previše obaveza oko zbrke koja je nastala bio zauzet, i mada je čeznuo da vidi svoju voljenu, i čuje kako joj se svidjelo njegovo učešće u takmičenju, morao je da sputa svoju želju i zanemari svoja nadanja rešavajući svoje dužnosti oficira. Nije mogao da vjeruje da mu je taj gad bio toliko blizu, na dohvat ruke, a nije znao ko je zapravo on. Bio je ljut što ga nisu obavjestili o tajnoj akciji, ali sada je sve bilo kasno. Istraga je morala dati bar nekakve rezultate, jer Baron nije mogao još dugo da se krije. **** To veče Kiriš je proveo budan, cijelu noć je prebirao misli po glavi i tražio logična objašnjenja na cijelu situaciju u kojoj se našao. Bilo je očito da on i ovaj kriminalac ne dijele samo izgled i biljeg na lijevom ramenu, oni su djelili neku posebnu vezu. Nije im samo glas i izgled bio isti, oni su se razumjeli, i osjećali su tu neobičnu povezanost.

Zašto bi inače fratar, čovjek koji je bio na strani pravde, zanemario sve svoje dužnosti bez razmišljanja o bilo kakvoj posljedici, i pružio utočište kriminalcu, sakrivši ga od ruku pravde.


Ana Luki ć Zašto nije osjećao kajanje već je vjerovao da je učinio pravu stvar?

Zašto je strahovao za život nepoznatog kriminalca, i predosjećao sve loše što bi moglo da mu se desi. Odgovor se surovo nametao, i on je bio siguran da to nije puko nagađanje, već istina koja mu se otkriva sama. Fratar i kriminalac, dvije osobe sa dvije suprotne strane pravde i kriminala, su više od dva stranca, oni su osobe koje dijele krvnu vezu. Sjetio se onih brojnih neprospavanih noći, neodgovorenih pitanja, kako je dospio pred vrata fratrovske kapije, ko su mu roditelji, i ko mu je porodica? Pitanja bez odgovora, pitanja koja su ga mučila oduvijek. Stranu njegovog života kojoj je mislio da je zatvorio vrata, i ostavio je da leži u prašini vremena koja se taložila. Ali nikada ta vrata nije potpuno zatvorio, jedan dio njega bi povremeno provirio kroz ta vrata, i sa pogledom slabe nade pokretao pitanja bez odgovora. I evo ga sada, sa odgovorima, na pitanja koja nije postavio, sa istinom koja se nametala sama iako je nije tražio. Sudbina mi je namjenila ovo mjesto zato što je trebao doći tu, zato što je trebao da sazna ono što ga predugo mučilo. Pogledao je u to namučeno mlado lice, i osjetio je tugu. Osjetio je tu vezu, tu vezu koju su dijelili, i zakleo se samom sebi da nikada neće dopustiti da mu se dogodi nešto loše, jer on je njegova jedina porodica. Porodica koju nikada nije imao, koju je oduvijek tražio, a koju je pronašao tek onda kada je odustao od potrage. **** Stefani je polako dolazila svjesti, i malo po malo razaznavala detalje prostorije u kojoj se našla.


Ana Luki ć Teški zastori su sakrivali intimu prostorije, ogromni krevet sa baldahinima, i drečavo crvenom svilom, ogledalo i noćni stolić sa potrebnim priborom, i veliki ormar u uglu sobe. Uspravila se u sjedeći položaj i ponovo detaljno razgledala prostoriju u kojoj se nalazila. A onda je uz užas i jezu shvatila da ovo mjesto gdje se nalazi može biti samo jedno. Ona je završila u bordelu! **** Stara nana se tog jutra probudila veoma kasno.

Dugačke šetnje i velika žurba, nisu prijale njenim bolnim kostima. Kao i svaki put prije toga, uzela je sliku njene drage Ketrin i nježno prešla prstima po njenom licu, uz duboki uzdah. Nikada nije njenu nježnu djevojčicu vidjela u ulozi majke, u onom trenutku dok drži u naručju svoje dijete. Dijete koje je trebala da odgaja ona, uz savjete njene drage nane, a ne da ovoj starici ostavi sav teret i bol. Blago se nasmješila gledajući njen lik, a zatim uz gunđanje ustala tjerajući svoje stare koske u rad, u žurbi da obavi sve jutarnje obaveze. Nakon jutarnjeg raspremanja, požurila je da vidi da li se probudila njena mezimica.

Otpuhujući na vrhu stepenica, konstatovala je da stari, i da joj penjanje uz ovo drveno elegantno zavijeno stepenište predstavlja problem.

Još uvijek gunđajući u sebi zbog stepeništa koje bi svoju svrhu obavljalo i da nije uvijeno, i ne bi mučilo starice poput nje, ušla je u sobu, koja je bila prazna. Znala je odmah da nešto nije u redu kada je vidjela da je krevet namješten, a onda je ugledala kovertu pored ogledala.


Ana Luki ć Iako stara, nanu je i dalje vid dobro služio i na prvih nekoliko rečenica već su počele da joj podrhtavaju ruke od straha za njenu Stefani.

“Moja draga nana, Odlazim, odlučila sam to jer ne želim da neko drugi upravlja mojim životom i kroji moju sudbinu. Želim svoju slobodu u svojim rukama. Ne želim da se udam za nekoga kome ću predstavljati samo idealnu suprugu, i ništa više. Ja ću se udati samo iz ljubavi, i samo onda kada ja to budem željela. Starice moje mila, jedina si mi ti pružila ljubavi i razumjevanja, i žao mi je što odlazim, ali ne brini za mene, biću ja u redu. Voli te tvoja Stefani. P.S. predaj ono drugo pismo ocu. ” Nana je čitala pismo dok su joj se suze slijevale niz obraze, i dok je pokušavala da shvati zašto je odlučila da uradi to što je uradila. Nikada, baš ni u jednom trenutku ne bi dopustila da se uda za nekoga na silu, zauzela bi ova starica njenu stranu, išla bi protiv svih ako treba. Ali ona je bila sigurna da je ona zavoljela mladog oficira, a i on nju, sudeći prema onom pogledu u mladim očima. Pa zašto onda ovo sve? Sa zebnjom u srcu i neotvorenom kovertom u ruci, uputila se ka kabinetu Stefaninog oca, ali dok je silazila nije gunđala o stepenicama, nego tiho sa uzdahom razmišljala o svojoj maloj nezaštićenoj devojčici negdje tamo.


Ana Luki ć ****

“ Opa, vidi ti to! Naša princeza se probudila.. “ bile su riječi upućene Stefani koja je šokirano sjedila na krevetu i pokušavala da shvati šta joj se dogodilo. Nažalost to jutro nije je dočekala njena nana, toplim riječima, i blagim osmjehom. Sa vrata je gledala niko drugi do kraljica ovog mjesta. Bila je obučena u haljinu drečavo zelene boje , koja je otkrivala više nego što je ulazilo u granice dobrog ukusa. Prenapadna šminka, i onaj jezoviti osmjeh ptice grabljivice, nisu je činili privlačnom, već su samo uspjeli učiniti da joj utjera strah u kosti. Nije znala ko je ona, niti kako se zove, ali njen joj je lik bio nedokučivo poznat. Vjerovala je da je nekada ova žena bila lijepa. Sada je bila samo sredovječna žena koja je napadnom šminkom pokušavala da skrije da stari.

“Mislim da je krajnje vrijeme da ustaneš iz tog kreveta i pristojno se obučeš, neću te držati ovdje samo kao ukras. ” rekla je to nadmeno je gledajući, pogledom koji nije trpio čekanje ni odbijanje. I dalje ne znajući kako da postupi, dok su je te oči procjenjivački gledale, u sobu je ušla ona djevojka što je prije nekoliko minuta provirila da vidi da li je budna.

“ Oprostite mi na uznemiravanju madam, ali mislim da ona nije adekvatna za ovaj posao. Ona nije bilo ko, ona je gradonačelnikova kćerka.” “Hahaha, jao što ti znaš da budeš smiješna. Ovo je jedna lutalica, koju mi je pijani Džo doneo sinoć. Zar bi gradonačelnikova ćerka lutala sama po noći?” Dok su se one raspravljale u sobu je ušla još jedna djevojka. Bila je to Mary.


Ana Luki ć Iznenadila se ugledavši je ali je to dobro skrila, kada joj se stara dama obratila. “Poznaješ li ti ovu devojku? Da li je istina ovo što govori Beatris, ti se krećeš po višim društvenim krugovima?“ upitala je. Ali i dalje sa podsmjehom izgovarajući činjenicu da bi ta djevojka mogla biti kćer gradonacelnika kao što bi pijani Džo mogao biti kralj

Norveške. Mary je pogledala u Stefani koja je u prkos svemu gledala sa pogledom otvorene netrpeljivosti, i sa osmjehom odgovorila.

“Molim? Ona je obična seljančica, vjerovatno se pokušavala da sakrije nakon što je ukrala gazdaričinu haljinu.” Stefani nije mogla da vjeruje svojim ušima, i bjesno je ustala spremna da joj potrga te prelijepe lokne sa glave, ali nije joj se uspjela ni približiti kada je snažni udarac vratio u realnost. Kraljica bordela nije trpila neposlušnost, i nije namjeravala da dopusti tuču u njenom carstvu.

“Vidiš da je neodgojena seljančica” rekla je sa podsmjehom “ali lijepa je, mislim da bi je trebali zadržati za nešto drugo. Imam prijedlog za tebe, prijedlog koji će ti donijeti dosta novca.” Njen prijedlog je namamio osmjeh na lice madam, i njih dvije su napustile sobu, ostavljajući Stefani sa usnom koja je krvarila. Beatris joj je prišla i nudeći joj maramicu rekla

“Sa njom ne smiješ tako, ona može učiniti da zažališ dan kad si se rodila. Nju moraš da slušaš, jer sad si u njenom vlasništvu, i zato ne pokušavaj da pobjegneš.” Stefani je pogledala u te oči koje nisu uspjevale sakriti strah koji je osjećala prema toj ženi, ali nije se dala pokolebati. “A ova druga, jel ona njena pomoćnica u ovome?” “O ne, Mary je njena glavna zarada, najtraženija djevojka u bordelu, a uz sve to i njena ćerka!”


Ana Luki ć Stefani je užasnuto gledala u Beatris, jer ovo što je rekla je bilo mnogo gore nego je mogla da predpostavi. Ova žena nije štedjela ni svoju kćer, kakva li će tek biti prema njoj. ****

“Kako to misliš da je ostavim, da li si ti potpuno izgubila razum. Da držim djevojku u bordelu, ali da ne radi ništa, ne pada mi na pamet!” rekla je ljutito gledajući u Mary. Toliko joj je ličila, a opet bile su toliko različite. Bila joj je ćerka, ali nikad joj nije pružila majčinske ljubavi, i nikada nikom ne bi priznala da je žalila ponekad za tim.

“Ona je zaista lijepa, i drugači ja od svih tvojih cura. Ostavi je na miru neke dvije sedmice, a onda će ona biti naš kec u rukavu. Vjeruj mi, imam plan.” Mary je sve obrazložila detaljno i njena majka je sve više bila sigurna da će joj taj plan donijeti velike pare, a to je bilo i više nego dovoljno da se složi sa njenim predlogom.


Ana Luki ć

Glava XI Gradonačelnik je očajan držao pismo koje je po ko zna koji put pročitao, i čiji je sadržaj već znao napamet. “Poštovani gospodine, Nikada nisam naučila da vas oslovljavam sa oče, jer je ta riječ previše topla za Vaše hladno srce. Nikada od vas nisam dobila pohvalu, ali grdnju jesam. Nikada, ma koliko sam se trudila mi niste pružili toplinu i nježnost, već ste uporno zatvarali sva Vaša vrata na koja sam kucala tražeći malo ljubavi. Nikada vam nije stalo do mene, i zato verujem da se nećete uznemiriti zbog toga što više neću biti u vašoj blizini. Moja blizina vam je uvijek bila smetnja, a moja ljubav suvišna, tako da vjerovatno mojim odlaskom ne gubite ništa, sem jednog uspješnog dogovora.

Srdačan pozdrav.” Mrzio je to pismo, svim svojim srcem, ne zbog riječi koje su sjekle poput noža, već zbog toga što je stiglo prekasno da mu otvori oči. Nije znao koliko je povrijedio osobu koja ga je voljela, i bio je siguran da bi Ketrin bila razočarana njegovom glupošću, načinom na koji se ophodio prema njihovoj ćerki, načinom na koji je povrijedio do

srži. Bio je odlučan da se promjeni, bio je odličan da ako ikada uspije da je vrati sebi, živu i zdravu, da će biti drugi čovjek, i da će učiniti sve da mu oprosti.


Ana Luki ć

**** Lenard je tupo sjedio gledajući u prazno, nesvjestan svega oko sebe buljio je u neku nevidljivu tačku na zidu. Nije mu bilo jasno zašto, zašto je otišla? Zar je sve bilo gluma, zar je svaki poljubac bio samo nova obmana?

Zašto mu nije vjerovala, zašto je sumnjala u to da je njegova ljubav iskrena?

Zašto mu nije ostavila nikakvu poruku? Ni jednu jedinu rečenicu, ni jednu jedinu riječ, čak ni prazan list papira, ništa. Zar je on za nju bio toliko nebitan, toliko nevažan, zar je on za nju bio samo obaveza, samo to! Dva povređena muškarca, su mislili o Stefani, jednog je bolelo njeno pismo, a drugog je bolelo odsustvo tog istog pisma.

Razmišljali su o njoj, i o tome gdje li je sad, ne naslućujući da je ona bila puno bliže nego što su mogli da predpostave. Za cijelo to vrijeme u skrovištu male bele dame događalo se

nešto neobično. Baron se probudio nakon dugog sna, osećajući se puno bolje ali i dalje prilično slabo.

Mučilo ga je to što je spavao tako dugo i što njegova družina sigurno brine o tome kako je, i zato je zanemario prodornu bol, i uspravio se u sjedeći položaj sa namjerom da se obuče. Ali vrata su se otvorila i na njima je ugledao, pa mogli bi smo reći neku uvrnutu verziju sebe, jer taj drugi on je nosio fratarsko odjelo, i bio je uredno očešljan i obrijan. Vidio ga je milion puta iz daljine, ali nikada nije bio dovoljno blizu da mu dobro osmotri lice.


Ana Luki ć

Kiriš je ugledao njegov iznenađeni pogled, i shvatio da mu trebaju neka objašnjenja. Mada ni on nije znao pravu istinu, odlučio je da mu pokuša da objasni ono što veruje da je moguća istina. Nakon dugog razgovora koji su vodili, i jedan i drugi pažljivo odmjeravajući lice ispred sebe, kriminalac je pokušao da izrazi svoje čuđenje.. “Boga mu ..” - Baron nije uspeo da izgovori to što je krenuo jer ga je zaustavio ljutiti fratrov pogled. “Mislim, ovo je stvarno uvrnuto. ” ispravio se, znajući da je nedolično psovati u ovakvoj situaciji u kojoj se nalazio.

“Pa zaista jeste, ali ja se neću pomiriti sa neodgovorenim pitanjima, previše smo blizu istine, da bi sad ostali sa neri ješenim pitanjima.” rekao je gledajući ga, a onda je zapazio taj neobični izraz na njegovom licu. “Da li je sve u redu?” - upitao ga. A onda su se obojica nasmijali na to pitanje.

“Misliš sem činjenice da sam ranjen, da me skriva niko do sam fratar lično, koji je po svemu sudeći ni manje ni više nego moj brat blizanac, misliš sem toga?” rekao je gledajući u to lice koje mu je ličilo, a opet bilo tako drugačije od njegovog. “Da, sem toga. ” - rekao je sa blagim poluosmjehom. “Pa sem toga, ako se ne pojavim do večeras na dogovorenom mjestu, moja braca i prijatelji, moji saputnici, ljudi koji mi čuvaju leđa, ostaće potpuno sami i izgubljeni bez mene.” “Ali ti u takvom stanju ne možeš ni da hodaš kako treba, a kamoli da jašeš.” “E pa ako se ne pojavim tamo, ko zna šta bi oni moji lupeži mogli sve da naprave.” Fratar je zabrinuto gledao tu surovu odlučnost na Baronovom licu, i znao je da on svoje saputnike ne planira da ostavi, makar ga to koštalo života, i znao je da postoji samo jedan način, da ga zaštiti.


Ana Luki ć

**** Dole na dobro poznatom mjestu sastanka družina je okupljena stajala iščekujući svog vođu. Neki neobični osjećaj zle slutnje se prenio družinom ali nisu se dali pokolebati.

“Ljudi, mislite li da je sa njim sve u redu? “ - rekao je Gaj posmatrajući družinu koju je mučilo to isto pitanje, samo se niko nije usuđivao da ga izgovori naglas. “Hej, nemoj odmah da paničiš, znaš li ti o kome pričamo, to je ipak Baron” rekao je Rudolf, ljutito, unoseći u njih novo ohrabrenje. Da to je ipak Baron, tog srećnika je štitila neka srećna zvjezda, svi su vjerovali u to, jer čak i iz najgušći pljački se znao izvući bez ogrebotine.

“Eno, neko dolazi!” mali Džek ih je trgao iz razmišljanja, i zaista iz polumraka se pomolila neka tamna prilika, i začuo se uzdah olakšanja. Baron je sišao sa konja, i pogledao ta neobična lica koja su ga veselo gledala, ali nije znao šta da im kaže, kada se oglasio Gaj “Šta ti se dogodilo, koja ti je dama pružila utočište, pa te iz okrutnog kriminalca pretvorila u uštogljenog gospodina?“ - rekao je, dok se grupom širio smjeh. “Da, kako li te samo uspjela nagovoriti da obriješ svoju njegovanu bradu? Djeluješ kao neki bankar, samo bez naočala, ali sa istom strasnom ljubavlju prema novcu?“ - rekao je Alvin, dok su se ostali smejali gledajući po prvi put zbunjenog Barona. “ Dosta ljudi, znate da ne smijemo previše da se šalimo, siguran sam da želite da krenemo što pre? “ - upitao je Rudolf, njegova desna ruka, gledajući u to toliko poznato lice, koje mu je sada djelovalo i suviše strano, i suviše neobično. Ali odbacio je ove misli kada je Baron na te riječi kratko klimnuo glavom, i dao im znak da krenu.


Ana Luki ć

Niko od njih nije znao sa kakvim sve demonima straha je on u sebi vodio borbu, i koliko je samo truda ulagao da mu lice zadrži taj nedokučivi izraz, dok je jahao okružen kriminalcima koji nisu znali ko je on u stvari. Nedaleko odatle Baron je vodio tešku borbu, pokušavajući da natjera sebe da obrije svoju lijepu njegovanu bradu, koja je bila njegov zaštitni znak. Ni sam nije znao kako ga je uspeo da nagovori na ovakvo nešto, i zašto je pristao da glumi fratra?

Zašto je dopustio njemu da ga mjenja, kada je bio previše čist za tako prljav posao, a on pak obrnuto. Ni sam ne zna koliko se puta porezao dok je brijao svoju tamnu bradu, niti koliko je samo puta ugrizao usne da zaustavi nadolazeću psovku, jer se nalazio na svetom mjestu.

Mučile su ga misli o tom tvrdoglavom fratru, koji je prokletstvo, djelio iste njegove osobine, a opet u životu završio na sasvim drugoj strani. Ali šta je tu je, sudbina je htjela da jedan drugome čuvaju leđa, i odriješe ovo klupko tajni, koje je bilo mnogo zapetljanije nego što su mogli da naslute.


Ana Luki ć

Glava XII I tako je Varljiva dolina mirovala, ili se barem tako prividno činilo, jer bilo je mnogo toga neobičnog što se događalo, a na šta niko od njih nije imao odgovor.

Gradonačelnik je bio i previše miran, nije uopšte ulagao onaj sav svoj trud, i činilo se da ga je nestanak ćerke, pokolebao u svemu. Lenard je svoju dužnost oficira obavljao, ali nije bio ni nalik onom veselom mladiću na koga su njegovi ljudi navikli. I mada se morao boriti sa očevim izlivima bijesa kada je čuo da je njegova vjerenica nestala, on je uspjevao skriti tugu i bol licem

ravnodušnosti. Ali ono što je posebno čudilo ljude iz varoši bio je njihov fratar, koji je iz mirnog i upornog sa okrepljujućim govorima duše, postao čudni, i tihi tip, koji je službu vodio previše kratko, mnogo kreće nego što su navikli, a posebno previše neobično. Niko nije znao da je njihov pravi fratar zapravo zbunjivao kriminalce koji nisu navikli da nedjeluju, i koji su pauzirali od pljački toliko dugo jer im je on to tražio.

”Zaista ne razumijem, zašto moramo da pauziramo tako dugo, i zašto svaki put nekuda odlaziš ostavljajući nas bez objašnjenja?” rekao je Rudolf, iznerviran zbog još jednog odlaganja pljačke. ”Mislim da bi posle svega trebali da imate povjerenja u mene, večeras ćemo da pričamo, ali sad moram da idem.” rekao je fratar pre nego se popeo na konja, i ostavio Baronovu družinu još jednom bez odgovora.


Ana Luki ć

A pravi Baron je po ko zna koji put gubio živce, nije podnosio ovu fratrovsku uštogljenu odjeću, u kojoj nije mogao da diše kako treba, i koja mu je užasno smetala. Jedina prednost sve ove situacije u kojoj se našao bio je neograničen pristup bocama vina, koje nije štedio.

Gledajući ga tako, svaka bogobojažljiva žena bi se vjerovatno zaprepastila, jer ko bi se složio da fratar može tako da izgleda. Razbarušena kosa, brada stara neka 2 dana, neuredno zakopčana halja i napola popijena flaša vina u ruci. Idealna slika za privlačnog kriminalca koji jednim pogledom tamnih očiju baca djevojke u očaj, ali za to mu je trebala druga odjeća, jer ono fratar je ovde bilo suvišno. I taman kada se spremao da ode da dremne na udobnom krevetu, ugledao je nju. Bilo je to i više nego smješno, ušla je u dio za ispovjed, i to mu je bilo i više nego čudno, kurtizana kao pokorna grešnica, i kriminalac kao vjerni fratar.

Gledajući tu malu kapelicu sumorno je otpuhnuo razmišljajući o njoj, i pomislio je kako bi volio čuti kakve to ona grijehe ima da ispovjedi, a onda je kroz osmjeh shvatio da može. Pa da, spustio je flašu vina, kojom će se pozabaviti kasnije, i krenuo ka maloj kapeli za ispovjed sa tim grešnim sjajem u očima. Mary je srce kucalo kao ludo, ali znala je da mora sa nekim da razgovara, a već odavno je čula da novi fratar ima dobro srce, i ohrabrujuće riječi utjehe. I mada šta god da je očekivala, ništa je nije moglo da je pripremi na ono šta joj se dogodilo, kada je u kabinu ušao šireći miris alkohola.

”Možete da počnete.” - rekao je trudeći se da zvuči zvanično.


Ana Luki ć Mary je pretrnula na taj glas, glas koji joj je bio toliko poznat, i mada je željela istog momenta da napusti kapelu, suzbila je te osjećaje misleći da umišlja i duboko udahnuvši započela

”Oče, došla sam da ispovjedim svoje grijehe a Bog mi je svjedok da ih ima i previše. Rođena sam u bordelu, i od tog trenutka moja sudbina je zapečaćena, jer čime drugim bi se mogla baviti osoba rođena na takvom mjestu. Moja majka mi nije pružila ni malo ljubavi, već me od malena učila stvarima koje su bile bitne da budem idealna radnica jednog bordela. Svoje djetinjstvo pamtim kroz neke tužne stavke i samo poneki svijetli trenutak. A svaki taj poneki svijetli trenutak bio je on. Baron se lecnuo ne ove njene riječi, i nježnost sa kojom je pričala.

„On je bio dječak tužne sudbine poput moje. Napušten i sam, pronašao ga he još kao bebu jedan kriminalac i vjerovali ili ne, othranio uz pomoć žena koje su bile spremne djetetu pružiti malo ljubavi. I pošto je on bio česta mušterija moje majke, ostavljao bi ga da se igra sa mnom, do duboko u noć. Ti trenutci provedeni sa njim za mene su bili moje najljepše uspomene. Zavoljela sam ga još kao djevojčica. Bio je tako dobar, i često mi je pričao kako će kad poraste da me izbavi iz tog užasnog mjesta, ali to su bili samo snovi. Kada smo odrasli, sve se promjenilo. Bio je moj prvi klijent, i jedini čovjek kog sam voljela. I mada sam mu obećala da ću biti samo njegova, zaboravila sam da se na takvom mjestu ne daju takva obećanja. Jer nisam imala izbora. I mada ne znam pod kojim sam majčinim udarcem popustila, znam da me to nije zaboljelo koliko njegove riječi kada se vratio. Te riječi su pekle više od sve boli i patnje koju sam doživjela, i tada sam ga zauvijek izgubila. ” Baron je zadržavao dah, dok mu je svaka riječ parala vazduh i oduzimala smirenost, nije ni sam znao kako je izdržao da sasluša riječi koje su izlazile iz njenih usta. Onih istih usta koje je mnogo puta pre toga ljubio.


Ana Luki ć ”Nikada se nije vratio, ali ja sam ga vidjela posle toga, i odmah sam ga prepoznala. I mada sam glumila da mi nije stalo, i koketno zavodila sve oko sebe. Nije znao da sam u sebi krila sva osjećanja gledajući ga kako rukuje sa revolverom. Onim istim kojim me učio da pucam ako mi to nekada zatreba.” Zaustavila se tu shvativši da priča o nečemu što je mislila da je zaključala duboko u svom srcu.

”Oh, oprostite, znam da sam vas zamorila svojom pričom, ali to nije razlog zbog kojeg sam došla. Željela sam da ispovjedim nešto što me muči već danima. Dopustila sam majci da u bordelu zadrži jednu djevojku koja tu nipošto ne bi smjela biti. Ali to nije ono najgore, ona će na sutrašnjem maskembalu u bordelu biti nagrada onome koji ponudi najveći iznos.” Nije uspjela da dovrši ispovjed, suze su joj se slijevale niz obraze, i naglo je ustala da ode, ali on je bio brži. Stao je ispred nje, blokirajući joj put svojim tijelom, a onda je ugledala to lice i ostala bez daha. Taj prokletnik, stajao je ispred nje, nakon što je toliko povrijedio, i nakon što je saslušao sve one riječi koje je ona izrekla iz duše. Znala je odmah kada je čula taj glas, znala je da taj glas može da pripada samo njemu, i ljutito mu je opalila šamar. Nije je zaustavio mada je znala da je mogao. Gledao je onim toplim pogledom, onim pogledom koji je imao kao dječak, a pri tom je gutao svaku oblinu njenog tijela koje je tako dobro poznavao. Razbjesnio je njegov pogled, koji je činio da obrazi počnu da joj se žare, i zamhnula da mu pokloni još jedan samar. Ali ovoga puta njegova snažna ruka je dočekala, i spretno je približio sebi. Blizina i taj zavodnički pogled vještog lopova, bila je dovoljna da počne da se topi u njegovom naručju.


Ana Luki ć Oh kako ga je samo mrzila, jer upravljao je sa njom kao sa marionetom, kao i ime koje je nosila.

”Zar tebi ništa nije sveto, prokletnice!?” - rekla je bjesno se otimajući, a onda je zažalila zbog tih riječi, jer on se samo nasmejao i još više je privukao sebi. Znala je da je svaki otpor uzaludan i prepustila se poljubcima za kojima je tako dugo čeznula. Nije ih bilo briga za to na kom mjestu se nalaze, nije ih bilo briga za to ko su i šta su, bilo im je samo bitno da od ovog momenta uzmu sve što se uzeti može. **** Stefani je ljutito šetala gore dole po sobi. I mada se svim silama trudila da pobjegne iz ovog mjesta, znala je da je svaki pokušaj već unaprijed osuđen na propast. Mrzila je tu sobu, i svaku haljinu koja je stajala u tom ormaru, mrzila je tu drečavu crvenu boju, a posebno svoj glupi postupak bjega.

Željela je slobodu, i to da uzme život u svoje ruke, a završila kao zatočenica u zloglasnom bordelu. Nije znala šta da radi. Već danima je učila zavodničke pokrete, i mada je bjesno hodala po sobi, bilo je nešto u tim pokretima da su oni djelovali privlačno. Da, to je bilo neosporno, jer naporno vježbanje na koje su je tjerali davalo je rezultate, i ona se iz mirne elegantne Stefani, pretvorila upravo u onu djevojku kakva je željela biti, da bi onog uobraženog plavušana naučila pameti. Ali to bi trebalo da bude na drugom mjestu, jer sutradan treba da otplati svoj boravak u bordelu, i jeza je hvatala na samu pomisao ko bi mogao da je dobije.


Ana Luki ć ****

Kiriš je krišom ušao na stražnji ulaz, tražeći Barona, za koga se nadao da se bar trudi da opravda ulogu u kojoj se našao. Koračao je tiho trudeći se da bude pažljiv, ako je tu još neko ko ne bi trebao da ga vidi. Nakon što ga nije pronašao u sobi za fratra, uputio se do oltara, a onda ga je ugledao kod kapelice za ispovjed, i sva mu se krv slila u lice.

Što od zaprepašćenja, i ljutnje, što zbog toga što mu je bilo užasno neprijatno. I pored svega toga nije mogao da dopusti da skrnave ovo mjesto, i ljutito se nakašljao prekidajući strasne poljubce koje su oni besramno izmjenjivali. Mary je prva došla sebi, i odvojila se od Barona koji joj je protresao tlo pod nogama, i polako se okrenula da vidi ko ih je to prekinuo, a zatim je šokirana tim prizorom jednostavno izgubila svjest.

”Vidiš li ti to kako moja pojava djeluje na mlade dame? “ - rekao je Baron trudeći se da se izvuče kroz šalu, držeći Mary u naručju. Kirišu to uopšte nije bilo smješno, i po ko zna koji put ga je podsjetio da oni uopšte nisu isti samo izgledaju tako, dok ga je pratio prema fratarskoj sobi. **** Mary se probudila iz nesvjesti i shvatila da se nalazi u nečijem krevetu, a zatim je ugledala Barona kako zabrinuto sjedi iznad nje u onom smješnom odjelu fratra, a zatim je i sa druge strane ugledala tog istog Barona samo u svojoj uobičajenoj odjeći i opet pala u nesvjest.

”Rekao sam ti da ovo ne funkcioniše, izađi iz sobe, da bih mogao sve lijepo da joj objasnim.” rekao je Baron obraćajuću se Kirišu, koji je na ove riječi napustio prostoriju odmahujući glavom.


Ana Luki ć Baron je nježno gledao u to lijepo lice koje je voleo i polako je izgovorio njeno ime budeći je. Ona je polako otvorila oči i dok je dolazila svjesti, pokušavala je da shvati kako je tu dospjela.

”Objasniću ti sve, samo me strpljivo saslušaj, i sve će ti biti jasno, bar u tolikoj mjeri koliko je i meni. ” rekao je toplo je gledajući. Mary su ove nježne riječi i blagi pogled iznenadile, i odlučila je da sasluša šta joj ima za reći.

Kiriš je za to vrijeme obišao malu belu damu, i razgledao u kakvom stanju je drži njegov “zamjenik” a zatim se vratio nadajući se da ih ponovo ne zatekne u neadekvatnoj situaciji. Kada je ovaj put otvorio vrata, mlada dama se nije onesvjestila već je strpljivo proučavala njegovo lice. I mada su bili u potpunosti isti, ona je bila sigurna da bi ih znala da razlikuje u svakom trenutku. Cijenila je to što su jedan drugom čuvali leđa, i što su bili spremni da otkriju istinu, a zatim im je predložila da se jedan od njih pojavi na sutrašnjem maskembalu, jer postoji šansa da saznaju neke važne informacije. Informacije koje bi im mogle pomoći da otkriju odgovor na pitanja koja su ih mučila. **** Baron se ovaj put vratio dosta kasnije, i njegovi vjerni pratioci su već gunđali iščekujući ga. I mada su se isprva bunili, kada im je obrazložio plan, koji se u svakom slučaju razlikovao od njihovih prethodnih planova, oni su spremno dočekali ideju koja bi mogla da im donese dobit.


Ana Luki ć

Glava XIII Jutro koje je osvanulo donosilo je nove izazove, i mnogi u varoši su imali važnih obaveza. A baš tu, nedaleko od varoši družina razbojnika je nestrpljivo iščekivala Gaja koji je trebao da donese dva odjela za maskenbal. Zadatak je bio da Baron i Rudolf budu ti koji će se pojaviti na maskembalu, a ostala družina će biti u blizini u slučaju da im bude trebalo čuvati leđa. Gaj je još sinoć otišao i svi su ga nestrpljivo iščekivali, jer ako se on ne pojavi, cijeli plan pada u vodu.

“Baron” je po ko zna koji put pogledao nervozno u pravcu iz kog je trebao doći, i licem mu je prešao izraz olakšanja kada ga je konačno ugledao. Nosio je neki zavežljaj, i sumnjivo se kezio.

“Što ti je toliko trebalo, i skidaj taj jezivi osmjeh sa lica..? ” rekao je Rudolf čim ga je ugledao. “Pa sad, znate i sami da je meryonetinom klubu teško odoleti, ali to nije jedini razlog mog osmjeha. ” rekao je pružajući Rudolfu zavežljaj sa odjećom. Rudolf je uzeo ponuđeni zavežljaj i pogledavši unutra imao je šta i da vidi.

“Žao mi je, ali Mary kaže da je to jedina veličina koju je imala da bi mogla da ti odgovara.. ” rekao je suzbijajući osmjeh dok je gledao Rudolfov izraz lica koji je u ruci držao čipkanu haljinu drečavo žute boje. “Rekla je da će ti sigurno istaći ten ta žuta boja.. “ rekao je dok se grupom prolomio zarazni smjeh.


Ana Luki ć “Ti si lud ako misliš da ću ja ovo obući..?!” rekao je bacajući žutu haljinu i uhvativši Gaja za kragnu tako snažno da mu nije bio problem da ga odigne sa zemlje.

“Dosta! Rekao sam dosta, pusti ga istog trenutka! “ rekao je “Baron” pokušavajući da smiri rulju koja je urlala od smjeha. “Žao mi je Rudolfe,“ rekao je “ali čini se da nemamo drugog izbora. U slučaju da ne možeš da pređeš preko toga, razumjeću te.” “Baron” je gledao u Rudolfa koji se borio da suzbije svoj bijes, i iznenadio ga je kada je rekao

“Ti znaš, zbog tebe i u vatru, i u vodu. ” rekao je pokazujući još jednom svoju čast i vjernost, zanemarivši ono kada je neko dobacio “i u žutu haljinu ..” Fratar stvarno nije mogao da sakrije divljenje prema ovom kriminalcu koji je pokazivao takvu odanost, i koji je imao kodekse preko kojih nije gazio, zahvalno mu je klimnuo glavom, a zatim upitao: “I Gaje, šta je mene zapalo?” rekao je ocekujući da vidi još jednu smješnu haljinu a onda se nasmejao videvši šta Gaj drži u ruci. U njegovoj lijevoj ruci bila je neka iproviziraj uća brada i brkovi, a u desnoj je držao jedno od njegovih fratarskih odjela.

“ Mary je rekla da će ti fratar rado ustupiti ovo svoje odjelo. ” rekao je Gaj, na šta se grupom prolomio smjeh, kojem ni sam fratar nije mogao da odoli. **** Lenard je sjedio u svojoj sobi kada mu je stiglo pismo od njegovog oca, čiji ga je sadržaj veoma iznenadio, i ako zanemarimo sve uglađene i suvišne riječi, ovo je bilo ono što je privuklo njegovu pažnju.

“... Pošto nisi uspeo da zadržiš ni vjerenicu a ni kriminalca koji ti je pobjegao ispred nosa, ja sam morao povući neke svoje veze. Informisan sam da će se na večerašnjem maskembalu, u jednoj od kuća sumnjivog morala, pojaviti bandit koga lovite već duže vrijeme. Potrudi


Ana Luki ć se da ti ovaj put ne pobjegne, jer imam jak osjećaj da bi on mogao znati gde je tvoja odbjegla vjerenica... ” Lenard je konačno posle duže vremena sa jakom voljom i brzinom krenuo da deluje. Možda bi mu ova noć mogla donijeti nešto dobro. Nije imao pojma koliko se varao.. **** Stefani je sjedila ispred ogledala i nije mogla da vjeruje sopstvenim očima. Odraz u ogledalu koji je iznenađeno gledao, nije uopšte ličio na nju. Uredno skupljene lokne, lice diskretno našminkano sa nacrtanim mladežom iznad punih crvenih usana davalo je tom licu neki akcenat.

Oči koje su sijale nekim uznemirujućim sjajom, i taj dobro uvježbani pogled zavođenja, doprinosili su utisku da je ona puno više od obične ljepotice. Haljina koju je nosila nije bila jedna od onih klasičnih haljina koje su nosile žene bordela, bila je to jedna elegantna, damska haljina, koja je imala akcentovan izrez na grudima, i otkrivala lijepa nježno bijela ramena, a zatim elegantno padala sakrivajući noge, koje su se blago mogle da uoče tek kada bi hodala, zbog tog izreza sa strane. Morala je da prizna da je ostavljala bez daha, a kada je na kraju stavila masku koja je išla preko očiju, dobila je i onaj nevjerovatni odraz misterije koja se obavila oko nje kao plašt. Da, bila je večerašnja nagrada, samo morala je da smisli kako da se izvuče iz tog svega. ****


Ana Luki ć Veče je počelo i više nego savršeno, madam je cijeli prostor držala na dlanu, i veliki broj, neobično maskirane gospode i lupeža, bio je baš ono što je tražila. Kada je nadmeno sišla i poželjela im svima dobrodošlicu, ostala je stajati na nekoliko stepenika više kako bi svi mogli da je vide i čuju. I zaista, dobila je njihovu punu pažnju, maskirana lica oficira, bankara, kriminalaca, i brojnih drugih su je gledala sa zanimanjem

“Želim vam svima dobrodošlicu na moju skromnu zabavu. Ali nadam se da ste sa sobom poneli velike količine novca, jer mislim da na mojim ljepoticama ne smije da se štedi.“ nasmejala se kada je čula rijeci odobravanja, a zatim je pozvala svoje najljepše djevojke do ograde. Vidjela je taj izraz požude na mnogim licima, i lukavo se nasmejala.

“A evo i moj biser, koji se našao među njima, devojka koja je dobila ime po ovom bordelu, Mary. ” Na te riječi, ugledala je svoju kćerku koja je izašla u prelepoj haljini, sa tako malo šminke, a tako puno ljepote, na šta je čak i njoj samoj zastao dah. Nikada nije mogla da joj kaže koliko je žalila što joj nije pružila više, ali sada je to željela reći. Gledala je u devojku u čijim očima je vidjela svoje oči, i koja je naslijedila njen izgled, ali nije i njeno srce. Gromoglasni uzvici odobrenja i divljenja su se proneli kroz masu, dok su gledali u njen dragulj, i znala je da će joj ovo veče doneti dosta novca.

“ A sada bih molila moje devojke da vam se pridruže u zabavi prije nego vam predstavim iznenađenje večeri.” Na te riječi sve djevojke su sišle, ostavljajući prostor terase prazan, i nakon što je sačekala da se smire, i posvete joj punu pažnju, predstavila je i poslednju od njih.

“Ova djevojka je posebna, njeno društvo će dobiti samo onaj koji ponudi najveći iznos, a vjerujte mi da taj iznos mora da bude baš visok, 84 Book as passion & BD

Ana Luki ć jer njena ljepota to zaslužuje. Molim vas, da obratite pažnju na nju, predstavljam vam djevojku koja je dobila ime “Roza ruža” .” Na te njene riječi Stefani se pojavila, i bukvalno mnogima od njih oduzela dah. Plijenila je ljepotom, i djelovala u isto vrijeme tako nježno i tako dominantno lijepo da niste znali kako da je okarakterišete. Lenard koji je cijelo to vrijeme pokušavao da djeluje profesionalno i staloženo, tražeći u masi sumnjiva lica, sada je ostao u

šoku. Nešto se u njemu prelomilo kada je video, nešto što je sve želje i planove potisnulo u drugi plan kada je ugledao njeno lice skriveno maskom. Bilo je nešto u njenoj pojavi, u načinu na koji je stajala, nešto što ga je vuklo ka njoj kao što magnet privlači metal, neka sila koja ga je vukla toliko snažno da nije mario ako srlja u propast. Znao je da ga je opčinila, i nije mogao podnijeti pomisao da neko od ovih lupeža dobije takav dragulj. I ne razmišljajući o bilo kakvim posledicama i obavezama zbog kojih je došao tu, odlučio je da svoju nagradu sa takmičenja ponudi ove večeri za nekoliko trenutaka u njenom društvu. Nakon što je predstavljena, Roza ruža se okrenula i priuštivši im pogled na svoja otkrivena leđa, nestala sa terase. Svi koji su to vidjeli su se divili ljepoti devojke dok je odlazila, samo je jednom od njih nešto drugo zapalo za oko.

“Baron” koji se skrivao pod svojim odjelom fratra i gustom bradom i brkovima, ugledao je nešto što mu je bukvalno presjeklo dah.


Ana Luki ć Da je neko drugi u pitanju, pomislio bi da mu se učinilo, ali on je imao izvanredan vid, a ona devojka je imala isti biljeg koji je djelio sa Baronom, i to ne samo isti, nego na potpuno istom mjestu.


Ana Luki ć

Glava XIV I mada je mrzio pljačku, Kiriš je znao da je to bio jedini izgovor, pod kojim je mogao da objasni svojoj družini zašto upadaju na maskembal.

Ostavivši Rudolfa da u svoje lažne grudi ubacuje sav novac kojega se uspijevao domoći, otišao je da potraži Mary. Nije je bilo teško pronaći jer već nakon nekoliko koraka, neko ga je povukao za ruku, i ugurao u sobu.

Gledajući je bilo mu je jasno zašto njegov brat ne može da joj odoli, ali njega devojke ne smiju da privlače, govorio je u sebi dok ga je tako zavodnički odmjeravala. Mary je proučavala to lice koje je vidjela toliko puta, a koje ipak nije bilo to lice koje je poznavala, nesvjesna da gube dragocjeno vrijeme.

“Mary, morate mi pomoći, ona djevojka, ruža, ili kako već, morate mi pomoći da je oslobodimo, ovo mesto nije za nju. ” “Znam, rekla sam ti da ona.. “ a onda se sjetila da to nije rekla njemu, već pravom Baronu. “Da, kriva sam za njenu sudbinu, i pomoći ću ti da je oslobodimo, ali ne razumijem zašto ti je to toliko važno?” rekla je.

“Zato što postoji velika šansa, da je ona još jedan ključ za rješenje naše tajne.”


Ana Luki ć **** Stefani je sjedila zaključana u sobi, nestrpljivo smišljajući način na koji bi mogla da pobjegne iz ove situacije u kojoj se našla, kada su se vrata naglo otvorila. Mary je brzo zatvorila vrata za sobom pazeći da je niko nije video a zatim joj rekla: “Slušaj, obećala sam nekome da ću ti pomoći, i ispuniću dato obećanje. Evo ti ključ, ali nemoj odmah da bježiš, jer će te otkriti jako brzo. Moraćeš da se obračunaš sa svojim klijentom svojim sposobnostima zavođenja, i da ga natjeraš da ti vjeruje. Muškarcima je jako lako upravljati, vjeruj mi na riječ, a ti imaš dovoljno ljepote da ih vrtiš oko malog prsta. Sve što je potrebno je da ga zavežeš, navedi ga da misli da je to neka vrsta predigre, a onda možeš da bježiš. Iza bordela će te čekati neko, ali moraš biti brza. Srećno!” - rekla je na brzinu objašnjavajući joj sve, bojeći se da je neko ne uhvati, a zatim je požurila da napusti sobu.

“Čekaj, zašto sve ovo radiš?” rekla je gledajući je iznenađeno. “Zato što sam jedno obećanje pogazila, ovo drugo ne smijem i ne mogu.” rekla je prije nego je napustila sobu. Stefani su iznenadile njene riječi koje su zvučale tako iskreno i bolno, osjetila je da se sa ovom djevojkom prevarila u procjeni držeći ključ koji je značio njen spas. I dok je pokušavala da shvati ko bi mogao biti taj njen misteriozni spasitelj, vrata su se otvorila i ugledala je čovjeka koji je dobio veče sa njom, i užasnuto je shvatila da je to niko drugi, do njen vjerenik. **** Baron je bio uznemiren, i mada je obrijao bradu, i pokušavao da se kloni podruma sa vinom, to ga i dalje nije činilo boljim fratrom. Ta uloga mu nije nikako stajala, žudio je za informacijama o svojoj družini, i želio je da zna da li je Kiriš uspeo da sazna išta novo.


Ana Luki ć I baš kada se spremao da napusti prostor pored oltara, i ode da skine to užasno fratarsko odjelo ugledao je kako se zatvaraju vrata kapele za ispovjed, i nije mogao da vjeruje svojim očima kada je shvatio ko je došao da traži riječi utjehe, jer bio je to gradonačelnik.

“Pasji skot ipak ima dušu..” promrmljao je dok se uputio ka kapeli za ispovjest. **** Stefani nije mogla da vjeruje koliko se prevarila u tom gadu. I pored svega što se dogodilo i dalje je vjerovala da nije glumio o svojim osjećanjima, ali izgleda da se prevarila. Osetila je strašnu želju za osvetom a onda je shvatila da će je i dobiti. Lenard je pokušavao da objasni samom sebi kako se našao u ovoj situaciji, i kako da objasni toj djevojci šta radi tu, ali mu riječi nisu uspjevale da se oblikuju u glavi, niti je mogao da misli kako treba gledajući u takvu ljepoticu.

Možda bi i uspjeo izreći riječi izvinjenja da ga nije gledala tako provokativno, i mrzio je samog sebe jer se ponašao poput nekakvog balavca. Stefani je osjetila nadmoć nad njim, i taj osjeća j je bio prokleto dobar.

Odlučila je da iskoristi svoje prednosti i graciozno je ustala prilazeći mu. Svaki njen dobro uvježbani pokret je zavodio sam od sebe, kada mu je skinula bijelu košulju, i osjetila je kako se ježi na svaki njen dodir. I mada je u prvim trenutcima pokušao da uzmakne, ona je bila i više nego vješta da ga vrati.


Ana Luki ć Bio je kao igračka u njenim rukama, i najmanji problem je bio zavezati ga za krevet nakon što je ostao u donjem vešu, ali poslednje što je očekivao je bilo ono što je uradila. Lenard je mrzio sebe i mada je pokušao da joj uzmakne i objasni da je samo želio da je spasi, svaki se pokušaj rastopio pri njenom dodiru. Osjetio se kao da ga je omađijala i da upravlja sa njim kao lutkar marionetom. Neki nevidljivi konci su upravljali njegovim pokretima, jer on nije bio sposoban da normalno razmišlja. Nije se bunio nijednom njenom postupku, ni kada je ostao u donjem vešu, ni kada ga vezala za krevet, nesvjestan šta namjerava sa njim.

Možda mu je došlo svjesti kada mu je polako pr išla i tiho šapnula na uvo, “ možda sam ljupka kao zvjezda, i nježna kao ruža, ali ne zaboravi da ruža ima trnje, i zna da ubode kad je povrjede.. “ Nasmejala se, izvukla iz kose traku, i oslobodila te valove kestenjaste kose, a zatim mu je vezala usta sa njom prije nego je zaključala sobu za sobom.

Ostavljajući ga golog i zavezanog na krevetu, pre bjesa ga je obuzeo snažan osjećaj da je tu djevojku već sreo nekada pre, a onda mu je konačno mozak počeo da radi, shvativši u kakvoj poziciji ga je ostavila. **** Stefani je srce kucalo kao ludo dok je uspjevala da se iskrade na zadnji izlaz bežeći iz ovog užasa u kome se našla. I dok se pitala da li je sve ono bila varka ili je Mary govorila istinu kada je rekla da će je neko čekati kod izlaza, ugledala je tamnu priliku koja se pojavila iz mraka na konju. Kada se malo bolje približila, videla je da je to fratar, onaj mirni povučeni fratar kome se divila joj je pružio ruku i rekao “Za sada ćete


Ana Luki ć mi morati vjerovati na riječ, i poći sa mnom, nemamo vremena za gubljenje.” Stefani je osjetila da tim riječima može da vjeruje i prihvativši ponuđenu ruku popela se na konja, nestavši sa njim u nadolazećim raljama noći. **** Baron je sputao svoj prezir koji je osjećao prema tom čovjeku i sjeo je u prostor za fratra pozdravivši ga riječima

“Započnite svoju ispovjest, Bog vas blagoslovio ” bar tako nekako ga je pozdravljao fratar Kiriš kada je dolazio, mislio je u sebi. “Ja, ja sam previše griješio. Možda mnogo više nego što sam želio da priznam sebi..” njegove riječi su bile tihe, malaksale i sumorne, možda po prvi put pričane nekome jer delovalo je da su dugo čuvane u sebi. “Promjenio sam se kada sam izgubio jedinu ženu koju sam volio. Sa njom je su otišle i moje nade, snovi i želje. Nisam mogao da zamislim život bez nje, i postao sam samo slaba iluzija onog starog mene. Kada su je oteli, nisu oteli samo nju, jer ona je nosila moje dijete. Sanjao sam o tom trenutku kada ćemo postati roditelji, i stara nana se uporno čudila što ne može da odredi pol djeteta. Ona je bila vješta u tom pogađanju, i rekla je da joj se po prvi put dogodilo da čas vidi djevojčicu, a čas dječaka. Mene to nije brinulo, rekao sam Ketrin da će vjerovatno biti blizanci, jer su sve muške generacije naše porodice dobijale dvojicu sinova blizanaca. Ali stara nana je tvrdoglavo odmahivala glavom govoreći da ona ne vidi blizance. Ketrin se nije brinula zbog naših pokušaja da odredimo šta nosi, već nas je sa ljubavlju posmatrala i govorila da smo mi njena porodica. Ketrin je napustila svoju porodicu kada se udala za mene, i nikada nije žalila zbog svoje odluke. Rekli su joj da ako se uda za mene, da će se odreći nje zauvijek, ali nju ta prijetnja nije uplašila. Napustila je sve i došla u moj skromni dom, koji je za djevojku koja je poticala iz jako visoke porodice to upravo i bio. I tako je moj


Ana Luki ć život dobio smisao, smisao koji je izgubio onoga dana kada su je oteli od mene. Smisao mi je trebao biti vraćen onoga trena kada je stara nana na pragu pronašla bebu, djevojčicu koja je imala lice moje Ketrin. Nikada je nisam mogao prihvatiti, i mada sam znao da je moja, i mada sam pogledao beleg koji je imala na desnom ramenu koji su nosili svi potomci u mojoj lozi, i mada je žudila za mojom ljubavlju, ja je nikada nisam pokazivao. Baron nije čuo ništa poslije onoga kada je rekao beleg na desnom ramenu, i unezvereno je pokušavao da uhvati vazduh dok mu je srce pumpalo krv nevjerovatnom brzinom. Nije razumio ništa, i sve se okretalo oko njega dok je pokušavao da poveže priču ovog čovjeka sa njegovom pričom i dok je nekako pokušavao da uklopi djeliće slagalice koji su ležali rasuti po poljani njegovih misli. Polako mu je u misli došao zvuk zatvaranja vrata, i shvatio je da je taj čovjek prosto želio nekom da iznese riječi bola, i za to je trebalo hrabrosti. Mozda bi mu Kiriš uspio da ponudi rijeci utjehe, ali on to nije umeo, a u ovoj situaciji je to bilo i više nego teško. Po prvi put taj čovjek koga je toliko mrzio dobio je formu tužnog i sredovječnog gospodina, koji je mrzovoljom pokušavao da prikrije bol. A opet, taj sredovječni gospodin nije bio bilo ko. Jeza mu se spustila niz kičmu dok je odbacivao jedinu logičnu poveznicu koja se nametala kao odgovor, i izašao je iz ispovjedaonice u potrazi za novom flašom vina. Ako ništa, bar će mu alkohol ponuditi utjehu.


Ana Luki ć

Glava XV Leopold III je ključao od bijesa pokušavajući da suzbije želju da sve dragocjene i skupocjene vaze razbije u paramparčad. Opet nije uspio, nije mogao da vjeruje da mu je sin takav nesposobnjaković, i da je uspio ne samo de napravi još jedan promašaj, nego i da obruka ime koje je on brižljivo gradio. Znao je da se ovaj problem neće riješiti sve dok on ne uzme stvar u svoje ruke, kao i ko zna koji put prije toga. Izvadio je fotografiju koju je uvijek čuvao uz sebe i pogledao to lijepo lice na slici. Nekada je to lice voleo i obožavao, sada ga je čuvao samo zato što mu je sa svakim pogledom na nju bjes bio sve jači. Zaista, bila je lijepa, a njena kćerka je bila njena slika i prilika, i jedini način da on ostvari svoje brižl jivo zamišljene planove, one iste koji su mogli biti riješeni još davno da ona nije rekla ne. Ruka mu je stegla sliku, i obuzdavši se da je ne potrga u hiljadu dijelova vratio je u džep, a zatim bijesno pozvao sluge da ga što prije spakuju. Ovaj put će on da ispravi sinove greške, Varljiva dolina ne zna ko joj dolazi. **** Lenard je pokušavao da sakrije sram koji mu je žario obraze kada je ušao u gradonačelnikov kabinet. Lice čovjeka čiju je kćer trebao da oženi ga nije gledalo bijesno, niti razočarano, gledalo ga je tužno, i pomalo umorno, što je bilo neobično za čovjeka koji mu je djelovao hladno poput njegovog oca.


Ana Luki ć Kratkim pokretom ruke mu je pokazao da sjedne prije nego mu se obratio

“Mislim da sam konačno dobio odgovor na pitanje zbog čega moja kćerka nije željela da se uda za mladog, uglađenog i prijatnog oficira...” rekao je dok ga je po prvi put posmatrao mnogo detaljnije nego prije. “ Ja sam razočaran činjenicom da mi je ovo trebalo da bih otvorio oči, ali nisam joj nikada bio pravi otac, i to me zaboljelo tek kada je otišla. Kada sam čuo šta se dogodilo sinoć u jednoj od kuća sumnjivog morala shvatio sam da ti nisi pravi ...“ ali nije stigao da izgovori do kraja ono što je želio kada je ovaj ugledao fotografiju na stolu, a onda naglo ustao sh vativši zašto mu je ona djevojka od sinoć bila toliko poznata.

“ Žao mi je što vas prekidam, ali da li vaša ćerka ima na lijevom ramenu biljeg?” rekao je dok je u glavi sklapao kockice koje su počele da se uklapaju nakon što je vidio sliku njene majke, sa rozom ružom u ruci.

“Da, ima..” rekao je dok je pokušavao da shvati šta se događa. Lenard je spustio fotografiju na sto i uz izvinjenje napustio kabinet, ostavljajući zbunjenog čovjeka da gleda za njim, nesvjestan šta se događa. **** Stefani se jedva uspjela da pribere od priče koju joj je mladi fratar ispričao, zaista nije mogla da dođe sebi i nakon brojnih pokušaja da racionalno i staloženo razumije šta se događa.

Kiriš se trudio da ovu priču ispriča kako je znao i umjeo, ali je video da im fali i onaj treći član, pa je zamolio da odu do male bele dame, kako bi konačno pokušali da spoje sve djeliće slagalice. Stefani je prihvatila mada je umor već počeo da savlađuje, i znala je da joj treba topli i udobni krevet.


Ana Luki ć **** Baron je pokušao da dođe sebi posle strašne glavobolje koju je osjećao, i svako novo kucanje mu je sve više rušilo i ono malo tolerancije koju je sačuvao, i bjesno je ustao da vidi ko ga uznemirava. Sve je očekivao, ali slika koju je ugledao na vratima mu je bila isuviše smješna, ugledao je fratra kako u naručju drži mladu djevojku koja je bila na izmaku snage. Pustio ih je unutra i nakon što ju je Kiriš položio na krevet, Baron je obratio pažnju na lice koje je ležalo u nesvjesti. Bila je lijepa, jako lijepa, ali je znao da je fratar ne bi tek tako donio ovdje.

“Ko je ona?” upitao je gledajući u Kiriša, koji ne samo da je izgledao isto kao on, već je bio i isto obučen, jedina razlika je bila što je samo njega mučila glavobolja od mamurluka. “On je gradonačelnikova ćerka, i... “ glas mu je bio umoran, ali mu Baron nije dopustio da završi ono što je krenuo reći, već je završio on sam.

“I naša sestra !” rekao je. “Čekaj, samo malo, kako si znao?! ” upitao je začuđeno. “Možda zato što je njen, ili bolje rečeno naš otac bio sinoć na ispovjesti.” rekao je tupo. “Ali ispovjest je nešto što se ne smije nikome reći..” zaustio je, a onda se sjetio da Baron nije fratar, “dobro, ispričaj mi onda sve.” I dok su konačno nakon dugo vremena se svi našli na istom mjestu, pokušavajući da dokuče kako se dogodilo to što se dogodilo, nisu ni slutili da je glavni krivac za sve to doputovao u Varljivu dolinu.


Ana Luki ć **** I dok je Lenard, pokušavao da smisli način da pronađe Stefani, nije ni primjećivao podsmješljive poglede, niti šaputanja kada je prolazio kroz varoš. Svi su već uveliko čuli za ono što mu se dogodilo, i ta priča je već dobila nekoliko verzija, od kojih ni jedna nije bila blizu istine. Lenard je pokušavao da dokuči šta je Stefani radila u bordelu, i šta se to događalo u ovoj prokletoj varoši, kada mu je poznati glas prekinuo tok misli.

“Verujem da tvoj otac zaslužuje da se dočeka kako i dolikuje..” čuo je glas svog oca, koji je dopirao iz kočije koja se zaustavila neposredno pored njega.

“Oče, otkuda vi?” upitao je trudeći se da sva svoja osjećanja i misli potisne u ovom trenutku, jer taj mu je čovjek zamjerao i u načinu koji diše. “Pa zar ne smijem da posjetim svog razočaravajućeg sina.” rekao je riječima punim gordosti, a zatim ga je pozvao u kočiju, jer nije želio da više stoji na prašnjavoj ulici ove proklete varoši. Lenard je ušao u kočiju pokušavajući da obuzda svoja osjećanja i izdrži još jedan talas gorčine i prekora, kojim će da ga obaspe njegov uvaženi otac. **** Stara nana je sporim koracima išla ka beloj dami na vrhu srebrene staze. I mada su njene stare kosti slabo podnosile duga pjesačenja, željela je da malo razbistri misli kroz šetnju, i da okrijepi dušu riječima mladog fratra. Malo po malo, uspješno je napredovala, i ubrzo se našla pred vratima tog prekrasnog zdanja.


Ana Luki ć Skrušeno je sagnula glavu,i tiho otvorivši vrata ušla u taj vjerski dom. Prelijepa dama bila je prazna, ali i pomalo zapuštena, što je veoma razočaralo, nije mogla da se odupre želji da potraži mladog fratra i lijepo ga izgrdi što ovoj beloj dami ne ukazuje poštovanje koje

zaslužuje. Znala je dobro gdje se nalazi prostorija za vjerska lica, ali prije nego je uljudno pokucala začula je taj glas koji je tako dobro poznavala, bio je to glas njene mezimice, njene Stefani.

Šokirana i željna da vidi lice koje joj je falilo već danima i zaboravivši na uljudnost i kucanje otvorila je vrata, a zatim ugledala nešto što nije očekivala. Njena Stefani je sjedila na krevetu a pored nje, sa jedne i druge strane kreveta sjedila su dva fratra, dva potpuno ista fratra, i to je bilo sve što je vidjela prije nego je pala u nesvjest.

“Ovo im zaista prelazi u naviku” rekao je Baron dok je Stefani zabrinuto hladila staričino lice, a Kiriš zabrinuto držao čašu vode. “Nana moja draga, jesi li dobro? ”- pitala je Stefani nježno milujući staričino lice, i ignorišući Baronov pokušaj humora. “ Oh, dijete moje, da li si to ti.. ” rekla je starica slabim glasom, dok je polako dolazila svijesti.

“ Naravno da sam ja, užasno si mi nedostajala.. ” rekla je grleći je, dok je ona zbunjeno pokušavala da shvati kako to da vidi dva fratra umjesto jednog.

“Drago dijete zašto si ostavila svoju staricu da se brine za tebe? ” pitala je dok je zadržavala te izdajničke suze. “Eh moja nana, odakle da počnem?” rekla je zamišljeno. “Ja bih rekao od samog početka..” opet se ubacio Baron, ali ovaj put se morala složiti sa njim. I dok je stara nana slušala priču koja zvučala poput neke izmišljene bajke, grupa kriminalaca je pokušavala da dokuči sta se dogodilo sa njihovim vođom. 97 Book as passion & BD

Ana Luki ć Već dugo ova družina ne može da dokuči šta se dogodilo sa onim sjajnim i legendarnim Baronom, i kako su završili pljačkajući bordel prerušeni u djevojke. Sve je bilo na vrhuncu dok su tajne isplivavale same od sebe na površinu, već predugo skrivane, već predugo čuvane, borile su se za malo pažnje i izlaska iz sjenke. Lenard se borio da zadrži smirenost slušajući svog oca koji mu je po ko zna koji put govorio o tome kako je razočaran u njega. Nije znao zašto je bio toliko željan njegove podrške i odobravanja, i zašto mu je dopuštao da upravlja sa njim onako kako je htjeo. Nije više bio mali dječak koji je želio da impresionira svog oca, ali opet, po ko zna koji put je šutio pokorno ga slušajući.

“Dokaži da si pravi oficir, uhvati tu bandu, i povrati svoje dostojanstvo. A ja ću da pronađem tu djevojku, imam ja svoje veze po ovoj varoši.” Lenard je sa olakšanjem shvatio da je on konačno završio sa svojim izlaganjem i da je vrijeme da ga ostavi samog.

Izašao je iz sobe i konačno prodisao, dok se udaljavao od te prostorije u kojoj je saslušao kilometarske rečenice razočarenja i grdnje. Nije mu pružio ni jedan zagrljaj, ni jednu očinsku riječ, nijednom ga nije upitao kako je, ništa. Duboko je uzdahnuo uputivši se ka svojoj kancelariji, i mada će se suočiti sa podsmjehom jer su svi znali za skandal u bordelu i to da su ga našli golog i zavezanog za krevet. Ali mada će biti ogovaranja, ipak je vrijeme da njegovi ljudi uvide da trebaju i da ga poštuju.

Uhvatiće on te bandite, ali ne zato da impresionira oca, već zato što je siguran da će ako uhvati njih, pronaći i njegovu nježnu roze ružu


Ana Luki ć

Glava XVI Nakon što je saslušala priču svoje Stefani, starica je nježno pogledala svako troje ponaosob i sa suzama u očima ih zamolila da

priđu. Gledajući ih tako zajedno svo troje uvidila je ono što joj je promaklo prošlih puta. Svi su imali onaj isti tvrdoglavi majčin pogled, i njenu nježno kestenjkastu boju kose, i mada je Stefani jako ličila na majku, njih dvojica su naslijedili malo više očevog lika, ali i majčine najljepše crte. Nije bilo sumnje, to su bila Ketrina djeca, ovoj starici to nije bilo teško da odredi kada je odlično poznavala njen lik. Sada je bila riješena misterija zašto ona nije mogla da odredi da li nosi blizance, jednostavno zato što nije ni pretpostavila da je ona nosila trojke. Zato je bila tako često namučena i izmorena, i zato je ovoj starici pravila probleme.

Žalila je samo što je uporno odbijala doktore, i što je svoju trudnoću predala u ruke svoje nane, koja nije mogla da pretpostavi da ona nosi tri naslijednika.

Često se čudila kako je ta urbana legenda loze uspjela da preskoči generaciju.

Gradonačelnik je poticao iz porodice u kojoj je svaki najstariji muški član porodice dobijao dva sina blizanca, a s‘ obzirom da mu je brat umro jos kao mali na njemu je bilo da produži njihovo slavno prezime i generacijsku legendu.


Ana Luki ć Često je bio razočaran što nije dobio sina, ali znala je ona da je volio Stefani, samo ga previše bolila prošlost da bi mogao da gleda u njeno lice. Onoga trenutka kada zatvori vrata tom poglavlju, njegovo srce će biti sposobno da pokaze i ljubav i bol, koju je već predugo krio u sebi.

Teško je uzdahnula i zagrlila svakog ponaosob, sjećajući se jednog davnog obećanja kada je rekla Ketrin da će sve dok je živa paziti na njenu djecu, ako joj se ikada išta dogodi, nesvjesna da će to obećanje ispuniti godinama poslije, gledajući u ta tri tako različita a opet tako slična lica. **** Lenard se upravo vraćao kući nakon što je organizovao sve što bi trebalo doprinijeti tome da uskoro ulove dugo skrivane kriminalce, kada je ugledao jednu poznatu priliku.

Vraćala se stazom koja je vodila ka beloj dami, i sa lica nije skidala neki neobični osmjeh što mu je bilo čudno jer je mislio da brine o svojoj štićenici. Zaustavio se i uljudno poklonio zaustavivši je i prekinuvši tok njenih misli. Stara nana se uljudno zaustavila, ali ga je ovaj put pogledala namršteno, što je bio dovoljan znak da je i ona čula onu prokletu priču o skandalu u bordelu.

“Oprostite, ali zanima me da li m ožda imate ikakve vijesti o Stefani?” upitao je pokušavši da zvuči zvanično, mada mu se na licu čitalo da ga to jako brine. “Još se usuđujete da me pitate o njoj, vi ste mladi gospodine pokazali svoje pravo lice.. ” rekla je ljutito, i pokušavala da ne padne na taj šarm i glumu koja mu je odlično išla od ruke. “Žao mi je, ali ništa nije bilo onako kako se čini. Kada vidim Stefani potrudiću se da joj sve to objasnim lično. I da, molim vas kada je vidite, kažite joj da mi je žao, da mi je jako žao zbog svega.” riječi su 100 Book as passion & BD

Ana Luki ć zvučale iskreno, i starica je tiho klimnula glavom pre nego je otišao a ona nastavila svoj put ka kući. **** Baron se odlično osjećao, i već odavno oporavio od povrede, tako da više nije mogao da drži svoje ljude na cjedilu. Bio je spreman i odlučno je želio da krene kada ga jedan glas zaustavio.“ Idem sa tobom.” Okrenuo se i iznenađeno pogledao u osobu koja je to rekla.

Odjeća i lažni brkovi su dobro prikrili činjenicu da je djevojka, a kapa koja je skrivala prelijepe braon lokne nije mogla da prevari Barona kad je ugledao, bila je to Stefani.

“Mislim da je krajnje vrijeme da otkrijemo tu tajnu, ali i čuvamo leđa jedni drugima. Kiriš će u okrilju crkve biti dobro, a ja svakako ne znam šta drugo da radim, sem da pomognem svom bratu. ” Baron se na te rijeci lecnuo i po prvi put shvatio pravo značenje riječi porodica. Onaj smiješni fratar bio je spreman da rizikuje sve zbog njega, a ova mlada djevojka je bila spremna da zanemari status razmažene bogatašice i krene u leglo kriminalaca sa njim. I mada je želio da je odgovori od toga, shvatio je da to ne bi imalo nikakvog efekta, jer svo troje su naslijedili tu užasnu crtu tvrdoglavosti. Nasmješio se, i slegnuo ramenima napuštajući belu damu zaštićeni velom noći. ****

“Opet kasni, ovo više nema smisla, priznaćete da to ne liči na njega?” oglasio se Alvin, dok se gunđanje prenosilo grupom. Ali galopirajući koraci su zaustavili svaki novi izraz ljutnje kada se pojavio Baron u pratnji nekog mršavog mladića.


Ana Luki ć “Dobro, kasnim, ali dosta gunđanja.” rekao je i sjahao sa konja gledajući ih odlučno, onim pogledom starog Barona. “ Ko je to? “ oglasio se Gaj, gledajući u pravcu Stefani koja je još uvijek sjedila na konju.

“To je .. To je moj novi pomoćnik, i znam da djeluje mladoliko i nespretno, ali je zaista je vješt u rukovanju sa oružjem, i biće nam od koristi.” rekao je gledajući ih pogledom koji je govorio da nema namjeru da se više objašnjava. “Dobro onda kakav je plan? “ upitao je Rudolf. “Plan je da prenoćimo ovdje, a zatim ćemo da vidimo šta ćemo dalje da radimo.” rekao je, nakon čega su svi sišli sa konja, i počeli da se raspremaju, i opušteno prepričavaju svoje nove sočne priče. To jutro ih je Gaj probudio uz strašnu galamu govoreći da su izdati, jer velika naoružana grupa se približava njihovom skrovištu. Za Barona je ovo bila još jedna potvrda sumnji da imaju izdajnika u grupi, i ljutito je probudio Stefani prije nego se popeo na konja spreman za bjeg. Stefani je mrzila svoju glupost i to što će ih dovesti u opasnost i otežati im bijeg. Ustala je i popela se na konja, prije nego su se dali u strmoglavi bijeg ispred progonioca koji su im bili blizu. Proklinjala je samu sebe zbog ove svoje sjajne uspješnosti da upada iz nevolje u još goru nevolju svaki put. Sa svakom novom pređeno m udaljenošću progonioci su bili sve bliže, i znali su da moraju da se podijele i bježe u više pravaca. Baron se okrenuo i sa usana mu je pročitala jednu jedinu riječ, prije nego su se odvojili i krenuli da bježe različitim stazama. Znala je da mora da mu vjeruje ali nije mogla da shvati zašto je trebalo da vjeruje njoj, zašto je rekao ime Mary? Ko zna koliko je bježala ubeđena da je uspjela uzmaći potjeri kada se iz pravca njene desne strane pojavio jedan od goniča.


Ana Luki ć I mada je bježala i trudila se, on je bio mnogo vještiji od nje, i uspio je stići i oboriti na zemlju. Udarila je snažno, i u padu ostala bez kape koja je krila neukrotive vlasi kestenjaste kose, i mada se užasno opirala on je držao snažno nedopuštajući da uzmakne, a onda su im se pogledi sreli.

“Ti?!” izgovorila je bijesno, sa prizvukom gađenja na sta je njegovo lice poprimilo razočarani izraz. “Pusti me prokletnice, prevarante, mrzim te, pusti me..!! ” vikala je otimajući se. Lenard je gledao u tu lepotu koja je ležala sputana njegovim rukama, i ne zeleći da privuku druge goniče, a ne znajući kako da je smiri, shvatio je da na samo jedan način može da zapusi te prelepe usne. Stefani je zaboravila sve što je želela da kaže kada su joj te usne utisnule poljubac, i kada je osetila snagu kojom je kucalo njegovo srce. Mrzela je sebe, i svoje slabosti, mrzela je to sto nije mogla da mu se odupre, mrzela je to sto se za samo nekoliko sekundi prepustila tom poljupcu. ****

Kiriš je pokušavao da dovede malu belu damu u red, posle nereda koji je Baron napravio, a što je bio odličan način da pokuša da se oslobodi brige i napetosti koju je osjećao. Najveći strah mu je bio da izgubi porodicu koju je tek pronašao, i dok je pokušavao da iz glave izbaci brige, vrata su se otvorila i Mary je uplašeno ušla osvrćući se za sobom dok je zatvarala vrata. Po njenom zabrinutom licu mogao je da vidi da nešto nije u redu, a kada ugledao kako joj se tresu ruke, znao je da se dogodilo nešto loše.


Ana Luki ć Zamolila ga je da porazgovaraju negdje gdje ih neće uznemiravati niko, na šta je on odveo do svoje kelije koja je ruku na srce bila i previše posjećena ovih dana, a onda mu je ona sve ispričala.

“Nakon što je Stefani pobjegla nastao je haos. Moja majka nije mogla da podnese činjenicu da joj je pobjegla djevojka na kojoj je za jedno veče zaradila 10 000 zlatnika. I unajmila je Martina da je pronađe, što je on spretno prihvatio jer je očekivao da će uspeti vrlo lako pronaći odbjeglu djevojku. Ali ubrzo nakon toga u grad je došao jedan ugledan gospodin koji ga je unajmio je novi posao, tražeći takođe da pronađe jednu djevojku. Možda bi sve to bilo u redu da mu on nije pokazao fotografiju, a onda se ovaj hvalio po klubu kako će jednim udarcem uloviti dvije muve, jer činilo se da oboje traže istu djevojku. Znala sam da je to i previše sumnjivo i odlučila sam da saznam šta taj čovjek želi od gradonačelnikove kćeri, vjerujući da će vam to možda pomoći u otkrivanju te zamršene priče. Uspjela sam da se domognem fotografije, ali bolje da ne znaš na koji način. Mislim da sam u opasnosti, jer ovaj čovjek neće tek tako preći preko ove krađe. Fotografija je jako stara, i mada djevojka sa slike izgleda kao Stefani, to ne može biti ona.” rekla je pružajući mu fotografiju. Uzeo je i pogledao u mlado lice koje mu se smješilo sa slike držeći ružu u ruci, a kada je okrenuo sliku na drugu stranu, na požutjeloj poleđini slike ugledao je ime od koga mu se steglo srce u grudima. Pisalo je KETRIN.


Ana Luki ć

Glava XVII Leopold III se probudio sa str ašnom glavoboljom pokušavajući da shvati šta se dogodilo, i polako su mu neki detalji dolazili u svjest.

Sjećao se one ljepotice koja mu se pojavila na vratima uz izgovor da je poslao Martin, i sjećao se onog zavodničkog pogleda kojim ga je počastila dajući mu do znanja zašto je tu. Sjećao se kako je skidala suvišne detalje sa sebe dok im je sipala piće, i kako je uspjevala da uzmakne njegovim zagrljajima uz neke smješne izgovore, koji su mu zvučali sve čudnije kako ga je obuhvatala pospanost, i sve dok nije konačno pao u san. Prvo mu je na pamet pao novac, ali on je stajao nedirnut, a onda je ugledao gornji dio odjela, i kada je posegnuo rukom u džep shvatio je da je prazan. Bjesno je bacio ukrasnu vaznu sa cvijećem i pozvao svoje sluge, nesposobnjakovići nisu umjeli da rade svoj posao. I dok mu je krv uznemireno ključala, zaklinjao se da će mu ta kučka da plati, i to tako da će proklinjati dan kada je odlučila da od njega krade. ****

Gradonačelnik je ponovo tražio utjehu u piću, i izričito naredio da ga niko ne uznemirava, ali opet je čuo to prokleto kucanje na vratima. Nakon što je shvatio da taj neko neće da ode, ljutito je dao odobrenje da uđe. Sluga koji je ušao preplašeno je pokušavao da ponudi izvinjenje kada je jedna prilika ozbiljnog lica ušla u kabinet zanemarivši sve to.


Ana Luki ć I mada je sluga pokušao da ga vrati, gradonačelnik mu je klimanjem glave pokazao da može da ih ostavi same.

“Meni je žao što ovako upadam, ali putovao sam jako dugo, i nakon toliko potrage, mislim da je krajnje za očekivati bar malo poštovanja.” rekao je čovjek ozbiljnog lica, koje je djelovalo strogo poslovno i veoma umorno.

“Dobro, recite, šta mogu da učinim za vas?” rekao je trudeći se da zvuči učtivo, mada je svim silama želio da izbjegne još jedan poslovni sastanak.

“ Mislim da bi pravo pitanje bilo, šta ja mogu da učinim za vas.” rekao je sjedajući, iako je shvatio da mu on to nije ponudio. Iznenadivši se ovim riječima, klimnuo je glavom, iščekujući da čuje šta je to što on može da učini za njega. “Verujem da ste upoznati sa činjenicom da je vaša supruga poticala iz jedne veoma ugledne porodice. Ali ono što sam siguran je da ne znate da je ugled te porodice bio mnogo veći nego što slutite. Ketrin je bila jedna od unuka kraljevske porodice, a kako se ispostavilo i jedina koja je podarila naslednika, ili bolje rečeno naslednicu.” rekao je to sa glasom koji nije pokazivao emocije i osjećaje, ali se ipak osjećala ta neka doza moći dok je izlagao o kraljevskoj lozi, i mada je lice njegovog slušaoca odražavalo šok, on se nije dao smesti u svom izlaganju.

“Kralj je na samrti ostavio ogroman deo nasljedstva svim potomcima koji u sebi imaju plave krvi, ali nije znao da će njih biti tako malo. Intrige i spletke bile su sastavni dio kraljevskog života, i mnogi nasljednici su misteriozno nestali, svi do jednoga, kojega sam se ja zakleo da ću pronaći. Ja sam bio kraljeva desna ruka, i obećao sam da ću pronaći njegove potomke i uručiti im pismo koje im daje na punomoć raspolaganje ogromnim bogatstvom. ” Izlaganje koje je gradonačelnik slušao je iz trena u tren zvučalo sve neobičnije i čudnije.


Ana Luki ć I mada je znao da je njegova voljena poticala iz jedne od važnijih porodica, nije mogao da pretpostavi da je imala veze sa kraljevskom lozom. Opet je osetio divljenje, shvativši čega se sve odrekla zbog njega, a zatim je duboko uzdahnuo, shvativši da ovaj čovjek ispred njega

zaslužuje objašnjenje. ****

Kiriš je još uvijek držao sliku u ruci dok su mu se neke neobične emocije smjenjivale pri pogledu na sliku, a onda je tek postao svjestan da je Mary drhtila stojeći pokraj njega. Prekorio je samog sebe što je zanemario sav taj njen trud i strah kroz koji je prošla, i pokušao je da je smiri. Pogledao je to lijepo lice niz koje su se slijevale suze i osjetio je ogromnu tugu, a onda je prosto impulsivno zagrlio dok je ona pokušavala da suzbije drhtanje tijela.

“Eto vidiš da joj je prosto preteško odoleti.” rekao je Baron osmehujući se zbunjenoj faci svog brata kada ga je ugledao. Da je bio bilo koji drugi muškarac jednostavno ne bi mogao da se suzdrži da mu ne razbije vilicu, ali znajući da je to onaj mirni mladić, koji je uz sve to bio i fratar, uspeo je da se obuzda. I mada se trudio da kroz šalu sakrije ono što je osjećao, nije se mogao da odupre tom prokletom osjećaju ljubomore. Mary sa instiktivno odvojila od Kiriša, i okrenula pogled ka onome koga je i dalje voljela, i čiji glas bi prepoznala u svakom trenutku, i fratar se osjetio suvišnim. Napustio je prostoriju neodređeno i bespotrebno odlazeći u pravcu podruma sa vinom, jer je znao da treba da ih ostavi same.


Ana Luki ć Baron je osjetio nemir ugledavši je tako slabu i nezaštićenu, nije mogao podnijeti ženske suze, a na njenom licu su ga boljele više od udaraca.

Prišao joj je i snažno je zagrlio ljubeći joj lijepe tamne lokne, čelo, oči, obraze, a zatim je pronašao one pune usne. Nije mogao da joj odoli, i ljubio je tako strasno i snažno upijajući njene strahove, i raspršujući njene nemire. Nije mogao da krije da je voli, i znao je da zaslužuje to da zna, odvojio se od nje, tek toliko da duboko pogleda u te nježne oči i rekao, “ Lutko, nikada te neću napustiti, i nikada neću dopustiti da ti se dogodi nešto loše, obećavam ti to. Ljubomora me je progutala, i povrijedio sam tvoja osjećanja, ali to se više neće dogoditi. Ovaj put sam zauvijek tu za tebe.” Mary se topila slušajući riječi koje je sanjala da čuje, u njima je osjetila istinu, i to je bilo sve što joj treba, a onda ga je privukla sebi, i onemogućila mu da kaže išta više. **** Lenard je jedva uspeo da dođe sebi i odvoji usne od te opasne ljepotice. Stefani je po ko zna koji put u sebi proklela tu žensku slabost dok je gledao u nju tako nježno da su svi njeni otpori nestajali.

Gledajući je tako lijepu, sa tim usnama još svježim od poljubaca, i obrazima blago rumenim, nije mogao normalno da razmišlja. A opet te oči, video je u njima taj bunt, taj prkos, taj inat, znao je da je spremna da se bori za svoju slobodu i da bi morao što pre da deluje dok je još uvjek sputana njegovim rukama. “Šta da radim sa tobom? ” rekao je, mada je pitanje bilo više upućeno njemu samom. “Potraga je pri kraju, i siguran sam da nije dala neke velike razultate. A tebe nemam nameru da hapsim, to je


Ana Luki ć definitivno, mada sam siguran da jedno drugom dugujemo neka

objašnjenja.” Stefani je morala priznati da je u pravu, i znala je da postoji samo jedno mjesto na kome će moći da razgovaraju na miru.


Ana Luki ć

Glava XVIII Gradonačelnik se spremao da neobičnoj pridošlici objasni neke stvari, kada ga je ponovno kucanje na vratima, prekinulo u njegovoj namjeri. I mada ljut jer se njegove zapovesti o tome da ga ne uznemiravaju nisu poštovale, morao je da se obuzda vidjevši na vratima šerifa Krisa, koji je vukao sa sobom nekog za kog je predpostavio da je jedan od novih rušilaca reda i mira.

“Žao mi je što upadam, ali zaista moramo da porazgovaramo, on je insistirao da razgovara sa vama, kaže da zna gdje je vaša kćerka.” Gradonačelnik je ne te riječi skočio sa stolice i ponudio ih da sjednu, trenutno potpuno zanemarujući čovjeka koji je još uvijek sjedio tu želeći neka objašnjenja. “Znate? Oh, ako znate molio bih vas da mi kažete sve što znate.” rekao je obraćajući se kriminalcu tako toplim riječima punim preklinjanja, da se šerif iznenadio, vidjevši ga takvog. “Da, znam. Nakon što je kako se priča pobjegla od kuće, stari lupež Džo je uhvatio i prodao bordelu, nesvjestan ko je ona. ” Na njegovo izlaganje sva trojica muškaraca su mu posvetila svoju punu pažnju, i Martin je osjetio neku nadmoć, i snagu što je u centru pažnje. “Cijelo ovo vrijeme je provela u bordelu, i mada ja pokušala da objasni ko je, niko joj nije povjerovao. Beatris mi je ispričala da je pokušala nekoliko puta pobjeći, ali bez uspjeha, sve do one večeri maskembala. Neko joj je pomogao, i ostavivši mladog oficira golog na krevetu, uspjela se iskrasti na stražnji izlaz.” Martin se kezio dok je pričao o nevolji u kojoj se našao oficir, i uživao je gledati iznenađena lica svojih slušaoca.


Ana Luki ć

“Meni je vlasnica ponudila dobru nagradu ako je uhvatim, ali cijela ta priča je postala sumnjiva kada mi je onaj ugledni gospodin dao istu ponudu, samo naravno puno veću nagradu, ako tu istu djevojku uspijem da vratim kući.” i tako je Martin izlagao svoju priču uživajući u svakom trenutku, kada mu je pažnju privukla ta slika, i on je iznenada zastao.

“Ko je to?” rekao je pokazujući u pravcu slike, na šta je gradonačelnik bolno uzdahnuo uzevši sliku u ruke. “To?! To je moja supruga, a Stefanina majka. Zašto?” upitao je gledajući iznenađeno lice kriminalca. “Zato što mi je taj čovjek pokazao istu takvu sliku, i rekao da ta djevojka koju trebam pronaći izgleda jako slično.” Gradonačelnik je šokirano gledao u njega ne shvatajući kako bi on iko drugi mogao imati sliku njegove supruge kada se oglasio onaj misteriozni pridošlica.

“Da li je ovo možda on?” rekao je pokazujući mu fotografiju. I dok je Martin potvrđujuće klimao glavom, gradonačelnik nije mogao da vjeruje svojim očima, jer na slici se nalazio dobro poznati lik, nalazio se Leopold III lično. **** Stefani i Lenard su sjahali ispred bele dame, i tiho ušli, prekinuvši dvoje mladih u zagrljaju, na šta su oboje ostali šokirani. Stefani zbog činjenice da vidi Barona kako razmjenjuje strasne poljupce sa Mary, a Lenard što vidi fratra u tako nedoličnoj situaciji. I taman kada je namjeravala da im nekako skrene pažnju, i da do znanje da su tu, to je ipak učinio neko drugi. Fratar Kiriš se prodorno nakašljao na šta su dvoje zaljubljeni shvatili da su ulovljeni.


Ana Luki ć Lenard je zbunjeno gledao čas u jednog, čas u drugog, pokušavajući da shvati šta se događa, a onda su svi shvatili da opet moraju da objašnja vaju situaciju u kojoj su se našli. Nakon što je Lenard saslušao neobičnu povezanost između kriminalca, fratra, i njegove vjerenice, pokušao je da objasni samom sebi da ta je ta neobična priča stvarno istina.

“To zaista zvuči nevjerovatno, ali i dalje ne razumijem kako si dospjela u bordel?” rekao je gledajući u Stefani. “Mislim da sam ja kriva zbog toga. Vidjela nas je u kompromitujućoj situaciji i sve pogrešno protumačila, što je bilo nažalost upravo ono što sam željela. Njena najveća greška je ta što je bila nesvjesna činjenice koliko je ova varoš po noći opasna.” priznala je Mary iskreno. Stefani je na te njene riječi iznenađeno pogledala u Lenarda, i tužno shvatila da je pogriješila.

“Da, u pravu je, nakon svega toga željela sam da pobjegnem, ali nisam predvidjela činjenicu da će me oteti i prodati u bordel.” rekla je Stefani.

“Zaista ovo sve zvuči i više nego neobično, zar ne?” rekao je Lenard pokušavajući da pohvata sve priče u jednu normalnu cjelinu. “Kome pričaš!!!” rekli su Kiriš, Baron i Stefani u glas, dokazujući tu krvnu povezanost, na šta su svi prasnuli u smjeh. I dok su oni pokušavali da sve te priče uklope, i razjasne činjenice, vrata se otvoriše, i stara dobra nana uđe zadihano. “Dijeco, vrijeme je da se ove tajne konačno razriješe, mislim da bi trebali poći sa mnom.” Skriveni velom noći, prateći staricu nekim samo njoj znanim prečicama, našli su se ubrzo u gradonačelnikovom domu, nesvjesni da će klupko svih tajni konačno da se odmota.


Ana Luki ć

Glava XIX I dok je gradonačelnik pokušavao da shvati šta se događa, i kakve veze sa svim ovim ima Lenardov otac, prekinulo ih je novo kucanje na vratima. Ma, da, zašto se uopšte i trudim da im kažem da me ne uznemiravaju, pomislio je, kada se na vratima pojavila stara nana.

Nasmješio se blago, ugledavši to drago lice, i zamolio je da uđe “Gospodine, oprostite mi na smetnji, ali mislim da bi ovo željeli da čujete.” rekla je dok joj je glas pomalo podrhtavao pod emocijama, i znao je da bi to moralo biti nešto važno. Klimnuo je glavom, i na njegovo iznena đenje u prostoriju je ušlo pet osoba. Ugledao je mladog oficira i jednu lijepu djevojku, dok se ostalo troje nije moglo prepoznati pod tamnim kapuljačama koje su im sakrivale lice. A onda je jedna od prilika istupila i otkrila svoje lice, bila je to Stefani. Ne mogavši da obuzda emocije, pojurio je prema njoj i snažno je zagrlio. Stefani nije mogla da sakrije čuđenje na takav izliv osjećaja, a posebno kada je u očevim očima ugledala suze. Kada je konačno pustio iz zagrljaja, scenu koju si svi gledali sa puno zanimanja, Stefani se uspjela da pribere i pokušala da objasni ocu šta se dogodilo nakon što je nestala.


Ana Luki ć Nakon što mu je ispričala kako je pobjegla uz pomoć Baronove bande, mnogi u prostoriji su bukvalno zadržali dah, ne mogavši da vjeruju svojim ušima. I taman kada je dolazila do onog najvažnijeg dijela priče u prostoriju je ušlo još jedno novo lice i prekinuo njeno izlaganje, bio je to Leopold III.

“Oh, Stefani pa ti si dobro! ” rekao je pokušavši da u svoje riječi unese prizvuk zabrinutosti, a onda je uočio i ostala lica u prostoriji. I shvatio je da ovo ne može donijeti ništa dobro, jer ne samo da je ugledao onog lupeža kojeg je unajmio za njegov maleni poslić, već i onu kučku koja ga je prevarila, a i ostala lica koja su ga sumnjivo i znatiželjno gledala.

“Mislim da bi željeli da sjednete.” rekao je gradonačelnik ozbiljno pokazujući na stolicu pored Martina, i Leopold je shvatio da to nije bilo pitanje. Sjeo je ljutito, proklinjući ih zbog poniženja koje je upravo doživio, a onda se oglasio onaj uštogljeni pridošlica, obraćajući se svima njima.

“Ovaj čovjek ovdje je osumn jičen i upleten u brojne sumnjive spletke na kraljevskom dvoru. I mada sam ubjeđen da mnogi od vas ne znate za to, ali on je i ovu svoju titulu zaradio krvlju neke uvažene gospode. Jako davno ovaj isti gospodin ovdje bio je vjeren sa jednom uglednom damom, damom koja ga je napustila i raskinula vjeridbu jer je željela, kako bi vi to rekli da se uda iz ljubavi. I mada su njeni roditelji zaprijetili da ako to uradi, gubi njihovo prezime, ona se na to nije obazirala. Mislim da svi znate o kome je u ovoj priči riječ, to je bila Ketrin. Kada je nakon toga saznao da je njenim potomcima obezb jeđena kraljevska titula, vjerujem da je u to sve upetljao svoje prste. Jer čudno je to da se njegov sin ženi jedinim potomkom kraljevske porodice, i kako to da su svi ostali potomci nestali, ili umrli misterioznom smrću.”


Ana Luki ć njegovo izlaganje je pogađalo u metu, i niko nije mogao ravnodušno slušati tu cijelu priču. Lenard je osjećao kako mu lice obliva rumenilo, i ogroman sram i povrijeđenost su ga ispunili dok je gledao u tog čovjeka koji je bio njegov otac, a koji mu je djelovao kao potpuni stranac.

Gradonačelnik nije više mogao da sluša ovo izlaganje smireno i ljutito je ustao unjevši se Leopoldu u lice, dok se derao. “Je li to istina? Jesi li imao ikakve veze sa njenim nestankom? ” I mada je pokušavao u prvi mah da se izvuče, shvatio je da se koprca kao riba u plićaku, i glasno se nasmejao. A onda je pokazao svoje pravo lice i rekao: “Znači konačno sam otkriven. Pa šta je tu je, ipak sam dobio svoju osvetu. Prokletnica mi je slomila srce, a voleo sam je. Naravno da se ne lažemo glavni moj motiv bile su njene pare, ali ipak sam je zavoleo. A ona me je odbacila, prosto kao bezvrijedni višak, kao prljavu krpu, odbacila me zbog ovog ovdje.” rekao je prezrivo pokazujući ka gradonačelniku koga je samo užasna snaga volje zadržavala da mu ne zdrobi lice.

“I tako sam ostao odbačen, a ona je cvjetala u društvu svog dragog, nesvjesna da njen stari i napaćeni djeda želi da je vidi poslednji put. I mada nije uspeo da ubjedi svoju dijecu da oproste svojoj ćerkici, ipak je odlučio da svoje nasljedstvo ostavi samo i isključivo svojim potomcima. Bio sam bijesan zbog saznanja da je svo to blago vrlo lako moglo biti moje, i noćima sam razmišljao o načinu na koji bih mogao da se osvetim. Shvatio sam da neću pronaći svoj mir dok ne zadovoljim svoju želju da vas vidim kako patite. I tako sam smislio plan da je otmem, koji je bilo vrlo lako izvesti, nekoliko zlatnika i dvojica lupeža koji su za to bili spremni da poslušaju


Ana Luki ć svaku moju naredbu. Platio sam neku staru babetinu da joj pomogne da rodi, jer znao sam da ako rodi kćerku ja bi se pored osvete mogao domoći i bogatstva, jer baš u to vrijeme moja je jadna supruga rodila sina. Te noći sam slušao babetinu kako mrmlja čudeći se kako je to moguće, i još koješta. Rodila je kćerku ali ne samo nju, pored toga, rodila je i dva sina, mada taj porođaj je bio poguban za nju. Babetini sam dao još poneki zlatnik da ih se riješi, i da osiguram njeno ćutanje. A ostatak priče vjerovatno znate..” kezio se dok je pričao nesvjestan koliko je samo nanosio bola i srama svom sinu. Stefani je pojurila bjesno prema njemu, želeći da sa tog odvratnog lica skine osmjeh.

“Vidiš li ovo lice” govorila je pokazujuć i mu sliku koju mu je ukrala Mary, ”Vidiš li ga? Ovo lice će te progoniti dok si živ! Dabogda trunuo u paklu! Eh da, i još nešto, nisi uspjeo u svom naumu da uništiš njene potomke!” govorila je bjesno. Cijelo to vrijeme njen otac je proveo pokušavajući da suzbije bol koji ga je paralisao i obuzeo nakon što je čuo tu priču, a sada je iznenađeno podigao pogled na njene riječi. A onda je ugledao dvije prilike koje su konačno izašle iz sjenke i otkrile lice skriveno pod tamom kapuljače. Sva potpuno ista lica, a opet nekako različita, gledajući ih tako svo troje zaboravio je na bjes, i zahvalno pružio ruke ka nebu vidjevši u svakom od njih maleni deo nje. I dok se ta cijela neobična drama odvijala daleko gore iznad male varoši jedna zvijezda je sijala punim sjajem. Niko nije znao da je jedna duša konačno dobila svoj spokoj i mir, i niko nije znao da je to srećna zvijezda tri mlade osobe koje su djelile duboku krvnu vezu.


Ana Luki ć Ispod sjaja te zvijezde prostirala se varljiva dolina tako lijepa, tako tiha, i po prvi put tako mirna. Možda je i ona osjetila to olakšanje kada se konačno otkrila tajna koju je dugo skrivala.

Možda je ona jedina osjetila taj majčin bol, dok je pod velom noći skrivala staricu koja je u naručju nosila dva dječaka. Možda je jedino ona bila svjedok kada je djecu ubacila u kočije koje su tu večeri prolazile kroz varoš. Samo niko nije video kada je u toku vožnje jedan od dječaka ispao i ostao da leži u skrivenoj tami šume, niti je iko vidjeo vozača koji je nakon što je pronašao bebu u kolima, ostavio je pred vratima fratarske kapije. I tako dva dječaka, završiše na različitim mjestima, ne različitim stranama zakona. A opet sudbina ih je spojila, i vratila tamo gdje pripadaju, pod okriljem porodice, ušuškani pod nevidljivim pokrovom majčinske brige.


Ana Luki ć

Epilog Stefani je pokušavala da suzbije snažno lupanje srca dok je gledala svoj odraz u ogledalu, i smješkala se prisećajući se onog neobičnog razgovora koji je ju če vodila sa svojim vjerenikom.

“ I pored svega što je moj otac uradio bila si spremna da me prihvatiš?” pitao je dok je gledao sa nekom mješavinom divljenja i tuge. “Već sam ti rekla da ti ne možeš da ispaštaš za njegove postupke, jer svako od nas sam piše svoju sudbinu. Mene muči nešto drugo, što još nikako nismo riješili. Nisi mi još objasnio zašto si platio za noć sa djevojkom iz bordela? ” pitala je želeći da čuje objašnjenje koje je dugo čekala. “ Ah, to..” rekao je skrivajući smješak radosti na licu zbog činjenice da je pokazivala znake ljubomore. “ To veče sam bio tamo zbog dojave da bi mogli da uhvatimo Barona, i zaista sam došao strogo profesionalno. Ali kada sam ugledao tu djevojku, nešto se u meni promjenilo. Nešto me ka njoj privlačilo kao magnet, i pomisao da će morati provesti noć sa jednim od kriminalaca je bila toliko užasna da sam osjećao potrebu da je spasem. Nisam znao da neću uspjeti da joj objasnim da nisam platio noć sa njom da bih je dobio za sebe, jer njeni postupci su mi pomutili n ačin razmišljanja.” - rekao je i ne pokušavajući da prikrije istinu da ga je opčinila. ” ali ti to već sve znaš, bila si tamo.“ rekao je kroz osmjeh. Glas njene nane, je vratio u stvarnost, i ponovo je postala svjesna svog odraza u ogledalu

“ Prelijepa moja djevojčica..” govorila je starica, dok je smežuranim rukama brisala suze gledajući svoju mezimicu u bijelom.


Ana Luki ć Prelijepi dugački veo i elegantna bijela haljina su u punom sjaju istakli ljepotu te skromne djevojke, a nedoljivi sjaj sreće u očima je upotpunjavao mladalačko lice koje je krasio blistavi osmjeh. I dok je pokušavala da zaustavi suze koje su prijetile da se pojave, u sobu je ušao njen otac. Po ko zna koji put je iznenadilo njegovo lice, i nije mogla da shvati kako se za tako kratko vrijeme uspio tako puno da promjeni. Od tihog i zatvorenog čovjeka postao je čovjek koji nije skidao osmjeh sa lica. Sumorno oštro lice puno bora, poprimilio je izgled srećnog sredovječnog gospodina koji je bio srećan onim što ima.

Često se smejao i otvoreno pokazivao svoje osjećaje, pa tako i ovaj put dok mu je na licu blistao izraz ponosa, i dok je sa divljenjem gledao onu djevojčicu koja ga je sad podsjetila na ženu koju je jednom davno čekao pored oltara. Mada sada će se on naći u ulozi oca koji ovu djevojku predaje ponosnom mladoženji koji će da je gleda zaljubljeno kao što je on nekada gledao njenu majku.

Pružio joj je ruku, i ohrabrujuće je potapšao prije nego su na zvuk melodije krenuli da koračaju prema oltaru. Lenard je stajao pored oltara, a sa njegove desne strane je stajao Baron djelujući neobično u odjelu za koje se mogao zakleti da je mrzio iz dna duše. Srce mu je lupalo kao ludo dok je gledao u djevojku u bijelom, koja će uskoro postati njegovom ženom. Nije znao kako to da je bio takav srećnik, ali ova ljepotica je pripala njemu, i nije ga bilo briga za njeno prezime, bogatstvo, ili porijeklo, bilo mu je stalo samo do nje. Volio je tu samovoljnu, prkosnu djevojku.


Ana Luki ć Volio je njenu ljutnju, bjes, sreću, tugu, sve u vezi nje, i znao je da nijednu drugu ne bi mogao da zamisli na njenom mjestu. Kada mu je njen otac predao u ruke, osjetio je kao da je vrijeme stalo. Nije bilo bitno to što su svi ti ljudi oko njih, sve što mu je u tom trenutku bilo bitno jeste ona. Kada su razmjenili zavjete, i kada ih je fratar Kiriš proglasio mužem i ženom, sve ostalo je bilo manje važno. U tom trenutku nana nije skrivala suze, dok je stezala ruku bivšeg gradonačelnika, a mladinog oca, koji je zamišljeno zamagljenih očiju gledao prizor pred njim. I ma koliko da ga je njegova kćerka podsjećala na Ketrin, toliko ga je zaljubljeni pogled njenog muža podsjećao na onog starog njega. I znao je da nije napravio grešku kada ga je izabrao za svog zamjenika. Zaljubljeni čovjek je vođen posebnim silama i motivisan posebnom snagom, a od te sile nije postojao veći motivator na svjetu, jer ta sila, ta moć, bila je ljubav. Pogledao je u svog sina koji nije krio ponos i sreću jer je obavio jedan tako poseban čin, i bio je polaskan što su mu ukazali takvu čast tražeći od njega da ih vjenča. Znao je da ga je njegova srećna zvijezda čuvala, i bio je siguran da je to pozicija na kojoj treba biti, i da je bela dama mjesto na kom je on pronašao svoj mir. Iskoristio je svoje nasljedstvo da uloži u obnovu male bele dame, i pomogne sve one kojima je trebala pomoć. Zatim je pogledao u svog drugog sina i osjetio još veći ponos. Znao je kroz kakve je sve trnovite staze kriminala prošao, a opet je ostao dovoljno pošten i vrijedan.


Ana Luki ć Iskoristio je svoje nasljedstvo da pomogne ovoj varoši i vrati novac koji je uzeo od nje, ali ne samo to. Pomogao je cijeloj svojoj družini da se vrate sa staze kriminala. A on, on je pronašao svoj mir, svoju djecu, i svoj davno izgubljeni osmjeh. Baron je pogledao u Mary i osmjehnuo se, samo ona je znala šta znači taj osmjeh, i to mu je bilo dovoljno. Uspio je da ispuni ono davno dato obećanje i izbavi je iz kandži pakla. Volio je takvu kakva jeste, i znao je da i ona voli njega.

Veče prije ovoga je pitao ono sudbonosno pitanje i ona je pristala. Nije mu trebalo ništa drugo. Pronašao je svoju porodicu, i to je bilo sve što mu je potrebno, to je bio onaj deo koji je negdje potajno falio svakom od njih. Jer uprkos svim mrežama tajni i spletki, uprkos vremenu, daljini i neznanju uvek postoji neš to što učini da se stvari vrate na svoje mjesto. U ovom slučaju to nije bilo bilo šta, to je bila posebna povezanost, to je bila snaga dovoljno moćna da sruši sve prepreke i tajne. To je bio jedini trag koji je ostao da im pokaže put, a to je bio TRAG KRVI. Ne postoji nijedna jača povezanost od one krvne, nijedna jača sila od te, jer ona je postavila temelje i odanosti i poštovanju i ljubavi. Varljiva dolina je sijala u punom sjaju. Blistava bela dama je posmatrala sa svog uzvišenja mirnu varoš koja je otkrila svoje uznemirujuće tajne.


Ana Luki ć Tu i tamo bila je još po koja skrivena tajna, ali ne toliko teška, i ne pod tolikim slojem prašine. Sve se promjenilo a mnogo toga još se tek trebalo promjeniti. I proći će mnogo godina, i proći će mnogo vremena, a ova Varljiva dolina će sačuvati belu damu. I tamo u nekom drugom vremenu, u nekom drugom vijeku, još će se pričati o imenima koja su uspjela ući u legendu.

Pričaće se o nesebičnoj snazi vjere i požrtvovanosti jednog fratra. Pričaće se o zaštit niku varoši i borcu protiv kriminala, nakon što se sam vratio sa tog istog puta.

Pričaće se o brač nom paru koji je od varoši napravio centar glavnih zbivanja, ali prije svega dugo će se pričati o tome šta snaga ljubavi može da učini. I tako možda će nekada putnik prolaznik slučajno ugledati nadmenu belu damu, i poželjeti da vidi šta to ona krije.

Možda će ga zapljusnuti dah prošlosti i starih vremena, i osjetiće tu snagu kojom ta građ evina zrači. Ali nikada neće saznati čemu je sve svjedočila ta ista gorda ljepotica, brižljivo čuvajući priču i duh vremena u kom je živjela. Možda će nekada tim istim putem prolaziti neki pisac i poželjeti da ispriča priču o beloj dami na vrhu brda, nesvjestan da ona zna jednu puno ljepšu priču nego što bi to on mogao da zamisli. Možda se tada ta građevina odvaži, i ispriča mu tu priču, možda mu u misli prenese djeliće prošlosti kako bi mogao tu priču da sačuva od zaborava, a možda ipak zauvijek ostane tako gorda i lijepa, sa pravom nazvana mala, bela, dama.


Tragom krvi.pdf

Recommend Documents