Sven Hassel
MONTE KASINO
IZDAVAČ: Zagrebačka naklada 10000 ZAGREB ZA IZDAVAČA Zdenko Vlainić UREDNIK Krešimir Maligec SLIKA NA NASLOVNICI ŽeljkoPahek KOMPJUTORSKA KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE Dario Bajurin GRAFIČKA PRIPREMA Lobel Machala TISAK: Studio Moderna, 10000 Zagreb Copyright © ZAGREBAČKA NAKLADA 2004.
Ovo doba prisilne vojne službe pokazalo je.da, bez obzira na to u koju uniformu čovjek bio odjeven, je li on na strani krvnika ili žrtve nije nužno pitanje zasluga, pa čak niti karaktera. RolfHochhuth
Ova knjiga je posvećena onima koji su pali kod Monte Cassina, samostana i utvrde.
SADRŽAJ Zemlja američkog pješaštva........................9 Napad Napad oklopnik oklopnika..... a.............. .................. .................. .................. ...........23 ..23 Bojnik Michael Braun...................................49 Portina tajna kockarnica...............................63 Posebni zadatak...........................................85
SS-ov Untersturmfijhrer Julius Heide.........101 Vatikanski transport....................................113 Operacija "Pseća ogrlica"...........................135 Osobni rat bojnika Mikea............................151 Na dopus dopustu tu u Rimu.... Rimu............ ................. .................. ................1 .......167 67 Borbena ophodnja...................................... 199 Smrt samostana.........................................235
I. Bože, koliko je kišilo! Lijevalo je i lijevalo. Sve je bilo natopljeno. Naše blatne nepromočive pelerine pelerine već već su odavno odavno promočile. promočile. Sjedili smo pod stablima u svojevrsnom šatoru načinjenom od nekoliko gumbima spojenih pelerina. pelerina. To To su bile bile SS-ovsk SS-ovskee pelerine, pelerine, stoga stoga su su bile bolje od naših, naših, pa smo bili bili relativno relativno suhi. suhi. Maleni je raširio i svoj kišobran. Konačno smo uspjeli upaliti peć iz velike kuće i spremali smo se večerati. Imali smo četrdeset čvoraka, koje smo pekli na dugim štapovima, a Porta je pravio okruglice od koštane srži. Trebalo nam je dva sata kako bismo istrugali tu srž iz kostiju dva mrtva vola. Pronašli smo i nešto svježega peršina. Gregor Martin znao je kako napraviti kečap, kojega je miješao u američkom čeličnom šljemu. Ti čelični šljemovi bili su baš praktični, i moglo ih se koristiti u mnogo različitih svrha. Jedino čemu nikako nisu mogli poslužiti bilo je upravo ono zbog čega su se proizvodili. Iznenada smo prasnuli u smijeh. Maleni je bio kriv za to. Iznio je još jednu od onih klasičnih primjedbi, primjedbi, uopće uopće ne ne shvativši shvativši daje daje takvo takvo što rekao. rekao. Potom je Porta podigao svoj žuti cilindar i objavio kako ćemo ga mi naslijediti kada on pogine. I tome smo se urnebesno nasmijali. Tada je pogreškom Heide počeo mokriti uz vjetar, što nas je natjeralo da se počnemo prevrtati od smijeha. Još smo se uvijek smijali dok smo trčali natrag sa svojom hranom između granata. Jednom sam čuo kako je neki svećenik pitao jednog od stožernih časnika: "Kako se samo mogu toliko smijati? " Bilo je to onog dana kad smo se smijali gaćicama Luise Fatarse, koje je Maleni nosio omotane oko vrata, i kada sam ja krivo progutao komad krumpira, pa su me morali lupati ručnom bombom po leđima. Smijeh može biti vrlo opasan. "Kada se ne bi toliko smijali, " odgovorio je stožerni časnik, "ne bi imali snage za dalje. " Porta je bio pravi stručnjak za okruglice od koštane srži. Istovremeno ih je radio samo deset, inače bi postale gnjecave, u međuvremenu jedući svoj dio. Nas devetorica pojeli smo preko 600 okruglica, što je prilično mnogo, ali imali smo što raditi čitavu noć. Bože, kako je kišilo! ZEMLJA AMERIČKOG PJEŠAŠTVA Tutnjava oružja čula se iz Rima, koji je bio udaljen oko 320 kilometara. Nismo mogli vidjeti velike ratnike na moru, ali svaki puta kada bi ispalili salvu, imali smo dojam da na horizontu erup-tira vulkan. Prvo bi se pojavio očaravajući bljesak vatre, a potom začuo gromoglasni tutanj. Izbacili su naše grenadire iz borbe. Tijekom sljedećih nekoliko sati, naše slabe oklopne pukovnije pukovnije bile bile su nasukane nasukane.. Od Pa-linura Pa-linura do Torre Torre del Greca Greca,, obala je bila bila pretvorena pretvorena u goruću goruću peć, čitava čitava sela sela bila bila su izbrisa izbrisana na u nekolik nekolikoo sekundi; sekundi; jedan bunker bunker sjeverno sjeverno od od Sorrenta, Sorrenta, jedan jedan od naših najvećih bunkera, koji je težio nekoliko stotina tona, bio je odbačen visoko u zrak, skupa sa čitavom svojom posadom. Tada su se sa juga i zapada pojavila jata Jaboa1 u niskom
SS-ov Untersturmfijhrer Julius Heide.........101 Vatikanski transport....................................113 Operacija "Pseća ogrlica"...........................135 Osobni rat bojnika Mikea............................151 Na dopus dopustu tu u Rimu.... Rimu............ ................. .................. ................1 .......167 67 Borbena ophodnja...................................... 199 Smrt samostana.........................................235
I. Bože, koliko je kišilo! Lijevalo je i lijevalo. Sve je bilo natopljeno. Naše blatne nepromočive pelerine pelerine već već su odavno odavno promočile. promočile. Sjedili smo pod stablima u svojevrsnom šatoru načinjenom od nekoliko gumbima spojenih pelerina. pelerina. To To su bile bile SS-ovsk SS-ovskee pelerine, pelerine, stoga stoga su su bile bolje od naših, naših, pa smo bili bili relativno relativno suhi. suhi. Maleni je raširio i svoj kišobran. Konačno smo uspjeli upaliti peć iz velike kuće i spremali smo se večerati. Imali smo četrdeset čvoraka, koje smo pekli na dugim štapovima, a Porta je pravio okruglice od koštane srži. Trebalo nam je dva sata kako bismo istrugali tu srž iz kostiju dva mrtva vola. Pronašli smo i nešto svježega peršina. Gregor Martin znao je kako napraviti kečap, kojega je miješao u američkom čeličnom šljemu. Ti čelični šljemovi bili su baš praktični, i moglo ih se koristiti u mnogo različitih svrha. Jedino čemu nikako nisu mogli poslužiti bilo je upravo ono zbog čega su se proizvodili. Iznenada smo prasnuli u smijeh. Maleni je bio kriv za to. Iznio je još jednu od onih klasičnih primjedbi, primjedbi, uopće uopće ne ne shvativši shvativši daje daje takvo takvo što rekao. rekao. Potom je Porta podigao svoj žuti cilindar i objavio kako ćemo ga mi naslijediti kada on pogine. I tome smo se urnebesno nasmijali. Tada je pogreškom Heide počeo mokriti uz vjetar, što nas je natjeralo da se počnemo prevrtati od smijeha. Još smo se uvijek smijali dok smo trčali natrag sa svojom hranom između granata. Jednom sam čuo kako je neki svećenik pitao jednog od stožernih časnika: "Kako se samo mogu toliko smijati? " Bilo je to onog dana kad smo se smijali gaćicama Luise Fatarse, koje je Maleni nosio omotane oko vrata, i kada sam ja krivo progutao komad krumpira, pa su me morali lupati ručnom bombom po leđima. Smijeh može biti vrlo opasan. "Kada se ne bi toliko smijali, " odgovorio je stožerni časnik, "ne bi imali snage za dalje. " Porta je bio pravi stručnjak za okruglice od koštane srži. Istovremeno ih je radio samo deset, inače bi postale gnjecave, u međuvremenu jedući svoj dio. Nas devetorica pojeli smo preko 600 okruglica, što je prilično mnogo, ali imali smo što raditi čitavu noć. Bože, kako je kišilo! ZEMLJA AMERIČKOG PJEŠAŠTVA Tutnjava oružja čula se iz Rima, koji je bio udaljen oko 320 kilometara. Nismo mogli vidjeti velike ratnike na moru, ali svaki puta kada bi ispalili salvu, imali smo dojam da na horizontu erup-tira vulkan. Prvo bi se pojavio očaravajući bljesak vatre, a potom začuo gromoglasni tutanj. Izbacili su naše grenadire iz borbe. Tijekom sljedećih nekoliko sati, naše slabe oklopne pukovnije pukovnije bile bile su nasukane nasukane.. Od Pa-linura Pa-linura do Torre Torre del Greca Greca,, obala je bila bila pretvorena pretvorena u goruću goruću peć, čitava čitava sela sela bila bila su izbrisa izbrisana na u nekolik nekolikoo sekundi; sekundi; jedan bunker bunker sjeverno sjeverno od od Sorrenta, Sorrenta, jedan jedan od naših najvećih bunkera, koji je težio nekoliko stotina tona, bio je odbačen visoko u zrak, skupa sa čitavom svojom posadom. Tada su se sa juga i zapada pojavila jata Jaboa1 u niskom
letu, koji su pokosili sve što se micalo na cestama i putovima. Gotovo dvije stotine kilometara autoceste broj 19 potpuno je nestalo, a grad Agropoli je sravnjen sa zemljom za dvadeset sekundi. 1 Vrsta jurišnih bombardera, od njemačkog Jagdbomber nap. prcv. 10 Naši tenkov tenkovi,i, vraški vraški dobro skriveni, skriveni, čekali čekali su sprem spremni ni između između litica. litica. Grenadiri Grenadiri iz 16. 16. su bili s nama, ležeći zaklonjeni teškim strojevima. Mi smo trebali biti ono veliko iznenađenje kad se pojave pojave ti ljudi ljudi s druge druge strane strane mora. mora. Tisuće razornih granata protresale su tlo i pretvarale topao, sunčan dan u mrklu noć. Neki Neki pješak je dotrčao dotrčao uzbrdo uzbrdo bez bez puške, puške, mlateći mlateći rukama rukama,, izluđen izluđen od straha, straha, no taj taj prizor na nas nas nije ostavio nikakav dojam. Bio je samo jedan od mnogih. Toga sam jutra i sam bio paraliziran stiskom straha koji vas jednostavno ukoči. Može ovladati vama dok marširate, pretvarajući vas u leš koji je još uvijek na nogama. Krv vam se iscijedi iz lica, zbog čega ono postane mrtvački blijedo, blijedo, a oči oči zure u prazno. prazno. Čim Čim ostali ostali primijete primijete što vam vam se dogo dogodilo, dilo, počnu počnu vas vas udarati udarati šakama. Ako to nije dovoljno, upotrijebe noge i kundak puške, a kada vi padnete na pod jecajući, jecajući, oni oni samo nastave nastave udarati. udarati. To To je brutalno brutalno pona ponašanje šanje,, ali gotovo gotovo uvijek uvijek uspije uspijeva. va. Lice Lice mi je bilo gadn gadnoo otečeno otečeno nakon nakon tretman tretmanaa kojeg kojeg mije namijenio namijenio Porta, Porta, no bio sam sam mu zahva zahvalan. lan. Da Da on nije bio tako temeljit, vjerojatno bih sada bio na svom putu u zaleđe u luđačkoj košulji. Pogledao sam prema Starom Unu, koji je ležao između gusjenica svog tenka. Nasmijao se i ohrabrujući mi kimnuo. Porta, Maleni i Heide su se kockali, koristeći komad zelene čohe, kojeg je Porta "nabavio" u Idinom kupleraju. Pješačka satnija koje je bila na putu niz brdo uletjela je točno u salvu topova s brodova. Činilo se da ih je golema ruka jednostavno izbrisala s lica zemlje. Od 175 ljudi i njihovih po-nija nije ostalo baš ništa. Jaboi su došli kada je sunce bilo nisko na zapadu i tuklo nam ravno u oči. Gomile desantnih čamaca izbacivale su pješake na čitavu plažu: stare preplanule veterane, profesional profesionalne ne vojnike vojnike i mlade, mlade, nestrpljive nestrpljive regrute regrute unova unovačene čene samo samo neko nekoliko liko mjeseci mjeseci ranije. ranije. Bilo Bilo je dobro dobro što ih njihove njihove majke majke nisu nisu mogle mogle vidjeti. vidjeti. Danteov Danteov pakao pakao bio bio je zabav zabavni ni park naspram naspram onoga kroz što su oni prolazili. 11 Naše baterije baterije na obali bile bile su izbače izbačene ne iz stroja, stroja, ali ali iza svako svakogg kamena kamena i u svakoj svakoj rupi rupi ležali ležali su grenadiri, jedinice obučene za borbu u planinama, padobranske jedinice, čekajući sa svojim automatima. Lake strojnice, minobacači, Panzerfausti2, bacači plamena, automatski topovi, karabini, lanseri raketa, teške strojnice, rakete, ručne bombe, granate, mine, Molotovljevi kokteli, benzinske bombe, fosforne granate. Mnogo riječi, koje su još više straha donosile pješaku pješaku u napadu! napadu! Zaštićeni paljbom topova sa svojih brodova, ispucali su užad uz litice i penjali se poput majmuna uz njišuće ljestve ili padali glavačke s izbočenih stijena. Čitava stada vrtjela su se u krug na bijelom pijesku, dok su ih naše fosforne granate gutale. Plaža se pretvorila u more plamena, plamena, koji koji je od pijeska pijeska načinio načinio lavu. lavu. Mi smo bili samo tihi promatrači. Naše su naredbe bile da ne pucamo. Prvi val je bio uništen. Nisu osvojili niti dvadeset metara plaže. Teška situacija za ljude iz drugog vala koji je trebao uslijediti. I oni su bili sprženi. Ali svježe horde nastavile su se slijevati na obalu. Treći val S puškama uzdignutim visoko iznad glava protrčali su kroz uzburkane valove, bacili se na plažu i započeli pucnjavu automatskim oružjem. A nisu osvojili niti metra više. Potom su došli Jaboi, noseći sa sobom fosfor i naftu; žućka-stobijeli plamenovi počeli su se izvijati prema nebu. Sunce je zašlo, pojavile su se zvijezde, a Sredozemno more se lijeno poigravalo poigravalo spržen sprženim im tijelima, tijelima, nježno nježno ih ljuljajući ljuljajući u blizini blizini obale. obale. Iskrcao Iskrcao se četvrti četvrti val val pješaka. pješaka. Svjetleće rakete uzdigle su se u nebo. I ti su ljudi poginuli. Netom Netom nakon nakon izlaska izlaska sunca, sunca, flota desa desantnih ntnih plovila plovila zagr-mje zagr-mjela la je prema prema kopnu. kopnu. To To su bili bili
profesionalci, marinci, koji su trebali zauzeti čvrste položaje nakon što im ostali otvore put. Sada će oni morati učiniti oboje - i prokrčiti si put i ukopati se. 2 protutenkovsko oružje, prvo koje je omogućilo ravnopravnu borbu pješadin-ca protiv tenka. Izumili su ga Nijemci tijekom Drugog svjetskog rata. nap. prev. 12 Njihov glavni zadatak bio je odbaciti neprijatelja od autoceste IX. Njihova oklopna vozila ostala su gorjeti na plaži poput zapaljenih baklji, ali, čvrsti i neumoljivi, veterani su krenuli naprijed. Ovi ljudi sa Pacifika ubijali su sve što im je prešlo preko puta, pucali su u svaki leš. Na svojim puškama imali su kratke, sjajne bajunete, a mnogima od njih uz bokove su se klatili mače-v i j apanskih samuraj a. "Američki marinci", progunđao je Heide. "Sada će naši grenadiri dobiti po repu. Ovi momci nisu izgubili niti jednu bitku u proteklih stotinu i pedeset godina. Svaki od njih vrijedi kao jedna naša satnija. Bojniku Mikeu će biti drago vidjeti stare prijatelje iz Teksasa." Bio je to naš prvi susret s marincima. Činilo se da su bili odjeveni kako su sami željeli: jedan od njih pojurio je plažom s jarkocrvenim rastvorenim suncobranom pričvršćenim za ruksak, za njim je slijedio krupni narednik koji je povrh šljema nosio kineski šešir od lika. Na čelu jedne satnije probijao se sitni časnik s nakošenim slamnatim šeširom u stilu Mauricea Chevalie-ra, dok mu je sa svijetloplave vrpce veselo visjela ruža. Probijali su se naprijed, ne osvrćući se na smrtonosnu paljbu iz automatskog oružja naših grenadira. Jedan njemački pješak pokušao je pobjeći, ali samurajski mač odrubio mu je glavu. Amerikanac koji je njime zamahnuo povikao je nešto svojim suborcima, mahnuo oštrim oružjem iznad glave i poljubio njegovu krvavu oštricu. Roj bombardera Heinkel zaronio je prema njima. Činilo se kako se čitava plaža podiže prema bistrom, suncem obasjanom nebu, a vojnik sa samurajskim mačem ležao je u lokvi krvi na dimom zamagljenom pijesku. Poručnik Frick dopuzao je do nas. "Povucite se pojedinačno. Povlačimo se do točke Y." Marinci su probili naše linije. Novi padobranci spuštali su se na plažu. Amfibijska vozila zagrmjela su na obali, dok su se bombarderi i lovci nemilosrdno borili u zraku. 13 Skupina grenadira se predala, no to su učinili uzalud, jer su bili bezobzirno pokošeni. Nekoliko marinaca je zastalo kako bi opljačkali tijela i uzeli im medalje i odličja. Porta se iscerio i rekao: "Sakupljaju magnete za stražnjice." "Bon! Sada i mi znamo pravila. Dobro da smo to vidjeli", rekao je Legionar. Povukli smo se do točke nekoliko kilometara južno od Ave-lina, znajući daje njemačko Vrhovno zapovjedništvo računalo na to da će uspjeti poraziti snage koje su nadirale, jednom kada se iskrcaju na obalu. Nadali su se kako će se ponoviti bitka kod Kane, no nisu u obzir uzeli ogromnu materijalnu nadmoć Saveznika. Gdje su se feldmaršal Alexander i general Clark nadali naići samo na tanku obrambenu crtu, nailazili bi na pravu liniju bojišta. Zauzimali su liniju za linijom, ali nas i dalje nisu poslali u borbu. Imali smo vrlo malo žrtava, ali povučeni smo sjeverno od Capue, zastavši u Beneventu dovoljno dugo kako bismo se nasmrt opili u nekom vinskom podrumu. Nakon što smo pomogli ukopati nekoliko tisuća mrtvih kod Caserte, naša pukovnija se ukopala na mjestu gdje se Via Appia odvaja od Vie Casiline. Svoje Pantere smo dopola ukopali. Mi smo u našem tenku iza vrata motora imali skrivenu bačvu vina iz Caserte; svinja ispečena na ražnju visjela je s motke iznad kupole. Ležali smo na prednjem otvoru, i kockali se na komadu zelene čohe koju smo uzeli kod Blijede Ide. "Kako biste se vi osjećali da opalimo metak u staroga papu i razorimo vatikansku organizaciju?" upitao je Eiarcelona usred dobrog bacanja. "Učinit ćemo ono što nam bude naređeno", lakonski mu je odgovorio Porta. "Ali zašto bismo morali ubiti Njegovu Svetost? S njim se čak nismo niti posvađali."
"Da, jesmo", rekao je Barcelona, ponoseći se svojom upuće-nošću u zbivanja. "Dok sam bio teklić Jednookoga, vidio sam odredbu iz RSHA3 na stolu NSFO-a4 u stožeru i pročitao je. Momcima iz Ulice princa Albrechta je jako stalo da pridobiju papu da otvoreno stane na stranu onih kukasta nosa. Oni imaju agents provocateurs u Vatikanu. Čim svetog poslanika nagovore da odabere stranu, sve će ih progutati magla. Sve vrane će poubijati. Kraj ovog slatkog dokumenta mogu vam prenijeti od riječi do riječi: "Po primitku šifrirane lozinke pseća ogrlica5, pukovnija zadužena za posebne dužnosti, inženjerija i oklopni grenadiri iz SS-ove jedinice Tagdkommando će stupiti u akciju."" "Ali, dovraga, ne mogu ubiti papu", povikao je Heide, ne primijetivši u svom uzbuđenju daje upravo pobijedio u kockanju. "Mogu, a mogu i još mnogo više od toga", rekao je Rudolph Kleber, naš trubač, koji je prije bio u SS-u. "Prije šest mjeseci moj prijatelj iz Društva za istraživanje Biblije rekao mi je da su vrlo nestrpljivi da se pozabave vranama. Postavljaju zamke za Svetog Oca. U Ulici princa Albrechta smatraju ga Hitlerovim najljućim neprijateljem." "Pustimo to na stranu," rekao je Barcelona, "no, bi li ti mogao ubiti svetog čovjeka, kada bi ti to bilo naređeno?" Upitno smo pogledavali jedan drugoga. Barcelona je oduvijek bio glupa svinja sposobna postavljati najgluplja pitanja. Maleni, naš stotinu i osamdeset centimetara visoki nepis-menjak iz Hamburga i najciničniji ubojica svih vremena, podigao je ruku, poput učenika u školi: "Slušajte ovamo, vi obrazovani ljudi, koji je od nas katolik? Niti jedan. Tko vjeruje u Boga? Nitko." "Attention, mon amil" Legionar je podigao ruku na opomenu. Ali Malenoga nitko nije mogao zaustaviti jednom kada bi se upustio u nešto. "Moj pustinjski lutalice, znam da si muhamedanac, a reći ću to poput Isusa, Saulovog sina," Maleni je malo pomiješao svoje poznavanje Biblije, "daj mi ono što pripada meni, i ubaci novčić ili dva na carev dlan. Ono što bih želio znati je sljedeće: 3 Reichssicherheitshauptamt stožer za sigurnost. 4 nacistički politički časnik 5 Igra riječi: dog-collar znači "pseća ogrlica", ali se koristi i za svećenički ovratnik nap. prev. 14 15 je li taj momak Pio u Rimu, o kome toliko pričate, je li on samo visoki svećenik u bijelome, nekakav crkveni general, ili je zamjenik vrhovnog zapovjednika na Nebu, kao što mi je rekla ona sestra koja mi je prije nekoliko dana dala mast za oko?" Porta je slegnuo ramenima. Heide je pogledao u drugu stranu. Poigravao se kockicama u šaci. Zamišljen, Barcelona je pripalio cigaretu. Ja sam mijenjao osigurač na granati. Stari Un je lagano prešao rukom preko zadnjaka cijevi duge puške. "Pretpostavljam da jest", zamišljeno je promrmljao. Maleni se kuckao po zubima noktima lijeve ruke. "Očito nitko od vas nije posve siguran. Na nesigurnom ste tlu. Oberge-freiter Wolfgang Ewald Creutzfeldt je čvrst momak ijedan mrtvac više ili manje njemu ništa ne znači. Ubit ću bilo koga: vojnika ili generala; kurvu ili kraljicu, ali ne i svetog čovjeka." "Bog doista postoji", rekao je Legionar. "Spusti ruku na muhamedanca i uvrijedio si Boga. Papa je velik, veći od bilo koga. Ali pričekajmo dok ne vidimo naredbu, pa ćemo onda porazgovarati o tome što učiniti. Uvijek postoji nekakvo rješenje. Čak možemo oružje usmjeriti u drugom smjeru i dočitati nekoliko novih trofeja na kupolu." "Ti si lud", narugao se Porta. "Poslali bi na nas nekoliko jedinica SS-a i po kratkom postupku završili s nama." "Legionarova ideja uopće nije tako blesava", zamišljeno je dodao Stari Un. "Ovi u Vatikanu imaju vlastitu radio-postaju. Pretpostavite da svijet sazna kako njemačka oklopna pukovnija
brani Vatikan od njemačkog napada. To bi odmah postalo glavna vijest koja se ne bi svidjela Berlinu." "Prilično si naivan", sarkastično je odgovorio Heide. "Znamo da su prokrijumčarili provokatore u Vatikan, a oni se neće skrivati u podrumima kada akcija započne. Krenut će ravno prema odašiljaču i objaviti svijetu kako je Sveti Otac zatražio njemačku zaštitu, a jednom kada papa posjeti Ulicu princa Al-brechta, plesat će kako Heini bude svirao." "Ono što govoriš je na razini tvog intelekta," rekao je Porta, "ali mi trenutno sjedimo ovdje i čekamo čopor lajavih Jenkija. Baci duplo i imat ćeš pravo na šest bacanja." 16 Uskoro smo zaboravili papu zbog kocke. Bilo ih je šest, tih zlatnih kockica s dijamantnim točkicama koje je Porta "posudio" iz neke kockarnice u Francuskoj. One večeri kada ih je posudio, sa sobom je imao automat i žensku čarapu navučenu preko lica. Vojna policija sljedećih je godinu dana trčala uokolo u krugovima tražeći krivca, koji im je bio znatno bliže no što su ikada pomislili. Gomila pješaka protrčala je pokraj našeg skloništa. "U vraškoj su žurbi", primijetio je Porta. "Mislite da su sreli diva ljudoždera?" Još je jedna skupina protrčala pokraj nas, kao da ih je gonio sam vrag. Stari Un se popeo na tenk i pogledao prema jugu kroz svoj dalekozor. "Izgleda kao da se raspada čitava fronta. Nisam vidio ovakvo bježanje još od Kijeva." Jednooki je užurbano došao s poručnikom Frickom za petama. "Beier", uzbuđeno je pozvao Starog Una. "Da, Jednooki", odgovorio je Stari Un, jer je general Mercedes inzistirao da mu se tako obraćamo dok smo bili u akciji. "Morate zadržati ove položaje. Porta, daj mi rakije." Porta mu je pružio svoju kožnu čuturicu. Pretili general je otpio gutljaj, i obrisao usta nadlanicom. "Šljivovica", zadovoljno je promrmljao. "Nemojte se začuditi ako iznenada pred sobom ugledate Japance. 100. bojna je sastavljena od naturaliziranih američkih Japanaca. Nemojte ih pustiti blizu. Poubijajte ih. Imaju samurajske mačeve i jednako su fanatični borci kao i njihovi zemljaci na Pacifiku. Bit će i nešto Ma-rokanaca. Mogli biste naići i na Gurke6. Oni će vam odsjeći uši kako bi se mogli šepiriti kada se vrate kući. U ovom trenutku, vi ste jedina čvrsta točka Južne armije. Svi ostali su u bijegu." "Gospodine Jednooki", nervozno je zagraktao Maleni, kao i obično, podižući prst u zrak. "Hoće li nam ti vragovi doista odsjeći uši?" General-bojnik Mercedes je kimnuo glavom. "To 6 Gurke - vojnici iz Nepala iz plemena Gurka koji služe u vojskama V. Britanije i Indije nap. prev.. 17 je onda u redu", sretno je povikao Maleni. "Od sada nadalje pre-poručam momcima na drugoj strani da pozorno zamataju uši, jer i ja počinjem skupljati slušne poklopce." "Meni se više sviđaju zlatni zubi", rekao je Porta. "Peraje s lubanje nemaju nikakvu komercijalnu vrijednost." "Možete ih uskoro očekivati čitavu gomilu", nastavio je general. "1 neka vam se Bog smiluje ako pobjegnete." "Znamo program, Jednooki", zakokodakao je Porta. "Do posljednjeg čovjeka i posljednjeg metka." Jednooki je kimnuo u znak da se slaže. "Doživjet će pravo neugodno iznenađenje kada nalete na naše Pantere. Do sada su se susreli samo s našim PIII i PIV. Njima se smiju. Dolazi i jedna SS divizija. Oni će preuzeti od vas, ako itko od vas preživi. Čuvajte se Jaboa. Oni gađaju ceste. Već su iskrcali pola milijuna ljudi. Još jednu rakiju, Porta, molim te." "Već mi duguješ čitavu litru, Jednooki", odgovorio je Porta kratko, dok je generalu po drugi put
pružao čuturicu. Potom je debeli general nestao iza brda zemlje, s grofom Frickom za petama. Porta je smotao Idinu zelenu čohu, otro svoj žuti cilindar o rukav i uvukao se u tenk kroz otvor za vozača. Skočio sam na svoje mjesto za periskopom, Maleni je pripremio granate, pa smo iskušali električnu opremu. Porta je uključio motor jak mnogo konjskih snaga i pomaknuo tenk malo prema natrag, pa prema naprijed, a potom ubacio u ler. Još je jedno stado pješaka protrčalo pokraj nas, većina njih bez šljemova i pušaka. Porta se zlobno nasmijao. "U žurbi su, zar ne? Čini mi se kako im je dosta junaštva, a uvijek sam vjerovao u ono stoje govorio Adolf." Oponašajući Hitlerov glas, nastavio je: "Njemačke žene, njemački muškarci, naši barbarski neprijatelji, ruski stanovnici močvara i američki gangsteri, francuski sifiličari i homoseksualni britanski aristokrati govore kako se njemačka vojska povlači, ali gdje je njemački vojnik jednom kročio, on tamo i 18 ostaje ..." nasmijao se Porta. "Osim ako ja krivo vidim, trenutno je njemački vojnik jako zauzet bježanjem." Neki pješački Feldwebel zastao je pokraj mene, boreći se za zrak. "Bježite odavde" povikao je. Potom se iscrpljeno naslonio na prednji dio tenka. "Imate gutljaj vode? Ubili su mi sve ljude." Pohlepno je pio iz Heideove čuturice. "Ma hajde", rekao je Stari Un ohrabrujuće. "Umišljaš si nešto čega nema. Reci nam što se dogodilo." "Da vam kažem?" Feldwebel se umorno nasmijao. "Odjednom su se našli iza nas, ispred nas, među nama, rojevi tenkova i Jaboa. U deset minuta nestalo je moje jedinice, njihove gusjenice zgazile su je u zaklonima. Nisu uzimali zarobljenike, samo su ubijali ranjene. Vidio sam kako se jedna skupina predala, inže-njerija iz moje divizije. Sredili su ih svojim bacačima plamena." "Koja je tvoja divizija?" mirno je upitao Stari Un. "16. oklopna. 46. oklopni grenadiri." "A gdje su ti tvoji oklopni grenadiri?" "U paklu." "Tramvaj za Berlin staje baš tu iza ugla", rekao je Porta uz zlobni osmijeh. "Vjerojatno ćeš uhvatiti sjedeće mjesto ako požuriš. Rekli su mi da ga vozi Adolf." "Uskoro ćeš se smijati s druge strane lica", ljutito je odvratio Feldwebel. "Za tri dana više neće biti niti jednog živog njemačkog vojnika u Italiji." "Ma, glupost", rekao je Stari Un. "Najbolje bi vam bilo da pokrenete tu svoju krntiju i brišete odavde", predložio je Feldwebel. "Ne možemo to učiniti", rekao je Porta uz tužni osmijeh. "Zar nemate goriva?" "Imamo i previše, ali Adolf kaže da ne smijemo. A mi smo dobra djeca, koja uvijek rade ono što im se kaže." "Šupci", odgovorio je on. "Trebali ste vidjeti naše dečke koji su morali čuvati obalne utvrde. Ispržio ih je prvi napalm kojeg su bacili Jaboi. Naši grenadiri odbacili su svoje željezne 19 pucaljke i poškakljali stopala anđela, ali Jenkiji nemaju vremena uzimati zarobljenike. Samo te opruže po tlu." "Koliko puta si se usrao u gaće otkada si prvi puta ugledao ispijatelje Coca Cole?" Porta gaje sarkastično upitao. Prišao nam je poručnik Frick, s kiselim osmijehom na licu. Čuo je Portinu primjedbu uzrujanom Feldwebelu. "Koliko tenkova si vidio i kojega su tipa, Feldwebelu?" tiho ga je upitao. Odnekud je izvukao kartu i raširio ju na prednji poklopac tenka. "Pokaži mi gdje su se nalazili kad si ih posljednji put vidio."
Feldwebel se nagnuo nad kartu, bacivši nervozan pogled prema jugu. Bilo je očito da želi pobjeći i da proklinje samoga sebe što je zastao kako bi popričao s nama. Sada je bio uhvaćen. "Držali smo položaje sjeverno od Bellone. Prešli su Voltur-no prije no što smo uspjeli shvatiti što se događa." "Ali nisu ga mogli prijeći bez mosta", protestirao je poručnik Frick. "Gospodine poručnice, pretpostavljam kako mi nećete vjerovati, ali jednostavno su se prevezli preko nje." Frick je zamišljeno pripalio cigaretu. "Vidio si tenkove kako prelaze rijeku?" "Da, i kamione, gospodine poručnice." "Obične vojne kamione?" "Da, gospodine poručnice, velike kamione, a znam i da je rijeka duboka." "Partizani", rekao je Frick, razmišljajući na glas. "Podvodni mostovi. Krasna zbrka." Upitno je pogledao Feldwebela. "A kada su prešli, vi ste se dali u bijeg." "Sve se to odigralo tako brzo, gospodine poručnice. Zdrobili su sve ljude u zaklonima. I ne uzimaju zarobljenike." "Koliko je bilo tenkova?" "Nekoliko stotina, gospodine poručnice." Porta se grohotom nasmijao. "Zamijenio si tenkove i pješake, idiote!" 20 "Samo čekaj da dođu i skinu ti taj žuti poklopac sa glave. Bio sam na Staljingradu, ali nikada nisam vidio rat poput ovoga." Frick mu je pružio cigaretu, nasmijavši se. "Duboko udahni i razmisli. Gdje su bile sve te stotine tenkova?" "U Alvignanu." Frick je pogledao na kartu. "Jesu li svi bili u selu?" Porta ga je prkosno upitao. "To mora daje neko prokleto veliko selo. Koliko tenkova ima ovdje? Tisuću? Jesi li posve siguran da nisi došao iz Rima i ne bježiš u krivom smjeru?" "Začepi gubicu", Feldwebel mu je bijesno odvratio. "Bilo ih je toliko da ih nismo mogli prebrojati." To je bio poznati fenomen. Pješaci su uvijek vidjeli dvostruko, kada su ih gazili tenkovi. Sve u svemu, taj je Feldvvebel vidio dvadeset i pet tenkova, niti jednoga više. Široko razrogače-nih očiju, objasnio je poručniku Fricku kako su ti mnogobrojni tenkovi krivudali oko kuća u selu, pucajući na sve žive stvorove. Bilo je očito daje čovjek prošao kroz pravi pakao. "Hajde sad, Beier. Moramo krenuti naprijed i vidjeti što se događa. A ti, Feldwebelu, pokazuj nam put", naredio je poručnik Frick. "Da, ali, gospodine poručnice, američki gangsteri su sada u selu", rekao je. "Idemo, pa ćemo vidjeti", rekao je poručnik Frick. "Gospodine poručnice. Ondje ima i Japanaca sa samurajskim mačevima." Poručnik Frick se tiho nasmijao i otpuhnuo prašinu s križa koji mu je visio oko vrata. Bio je najdotjeranii časnik u diviziji. Njegova crna uniforma uvijek je bila besprijekorno čista, njegove visoke čizme sjajile su se tako da smo se u njima mogli ogledati. Lijevi rukav bio mu je prazan. Ruku je izgubio u Kijevu, zdrobljena vratima kupole, kad mu je tenk bio pogođen granatom. Okrenuo se prema nama ostalima. "Dvojica dobrovoljaca da pođu s nama." 21 Legionar i ja iskoračili smo naprijed. Morali smo, jer smo se naizmjence javljali kao dobrovoljci. Zabacio sam laku strojnicu na rame i spustili smo se u rov. Poručnik Fnck išao je
na čelu. II. Bili smo u Milanu na obnavljanju zaliha. Šetali smo uokolo dok su drugi obavljali posao. Šepurili smo se Biffijem i Gran Italiom, prepirući se s časnicima raznih nacionalnosti. Nisu nas mogli podnijeti, jer smo zaudarali na smrt i govorili vulgarno glasno, no sprijateljili smo se s Radijem, konobarom. On je sastavljao naše jelovnike. Bilo je to u Biffiju, nasuprot Scale. Na galerijama i terasama kafića pili smo fresu7, koja je imala divan okus po jagodama. Heide i Barcelona doživjeli su napadaj megalomanije. Svake večeri išli su u Scalu. Mislili su kako je to normalna stvar, jer svatko tko je u Milanu ide onamo. Zaljubio sam se. Dogodi se to dok pijete fresu za jednim od malenih stolova u galeriji. Bilo joj je dvadeset godina. Nisam bio mnogo stariji od nje. Otac ju je izbacio iz kuće kada nas je zatekao zajedno u krevetu; ali kada je vidio moju uniformu, postao je prijazniji. Tako je bilo s većinom ljudi u Europi onih dana, u svim prilikama, čim smo mi bili u vidokrugu, postajali bi ljubazni koliko god su to mogli biti. Odlučio sam dezertirati, no na nesreću, napio sam sefrese i njezinog slatkog jagodastog okusa i povjerio se Porti. Nakon toga me više nisu puštali samoga van. Dezertiranje je bila glupost koja je mogla imati neželjene posljedice po nečije prijatelje. Odigrali smo nogometnu utakmicu protiv ekipe talijanskog pješaštva. Rezultat je ostao neriješen, jer su se oba gledatelja i svi igrači počeli tući. Kad su nas izbacili iz Biffija, kurvali smo se iza stupova u galerijama, a potom se opili s protuzrakoplovnim topnicima na krovu. 7 liker od jagoda nap. prev. Ljudi su pričali kako u Milanu ima puno nemira, ali mi nismo ništa primijetili. Možda zbog toga što smo pili chianti i fresu s partizanima. Kada se Biffi zatvorio, i dalje smo nastavili odlaziti Radiju. Živio je u podrumu koji je imao vlažne zidove, a iz pljesnivih sjedala na stolicama virile su opruge. Radi bi izuo cipele i zalio svoja stopala mineralnom vodom. Govorio je kako im to pomaže. NAPAD OKLOPNIKA Začuli smo tešku vatru strojnica s jugozapada - zle, glasne praskove tenkovskih topova pomiješane s neprekidnim štek-tanjem strojnica; bljeskovi i plamenovi šiknuli su prema nebu iz stabala. Amfibijsko vozilo zanjihalo se cestom, zakočivši tako naglo daje klizilo okrenuto ustranu nekoliko metara. Prije no što se u potpunosti zaustavilo, pukovnik s crvenim vrpcama stožernog generala iskočio je iz njega, umrljan blatom. Runolist naberetki ukazivao je na njegovu pripadnost planinskoj brigadi. "Što, dovraga, radite ovdje?" uzbuđeno je povikao. "Jeste li vi iz 16.?" "Isturena izvidnica, gospodine Oberst", odgovorio mu je poručnik Frick. "2. satnija, 5. eskadron, oklopna pukovnija za posebne dužnosti." "Pantere", oduševljeno je povikao pukovnik. "Baš u pravom trenutku. Gdje su vam krntije?" "U šumi, gospodine Oberst." "Izvrsno, poručnice. Do vežite ih ovamo i sredite te gangstere. Pokrenite te svoje kaljače, gospodo. Vaša je divizija trebala biti povučena, ali to možete zaboraviti." Poručnik Frick lupnuo je petama. 24 "Jako mije žao, gospodine Oberst, ali to neće biti tako lako. Prvo moram istražiti što se događa. Tada moram to prijaviti zapovjedniku svoje satnije. Tenk, gospodine Oberst, ne može napasti naslijepo. Ispričajte me, gospodine Oberst, ne pokušavam vas učiti vašem poslu." "Nadam se da ne, dragi moj momče, jer ću inače ja tebe morati nečemu podučiti." Pukovnikov glas je zagrmio. Bio je to glas navikao izdavati zapovijedi. Poručnik Frick proučavao je svoju kartu.
"Ovdje bi trebao biti most, gospodine Oberst, ali može li on podnijeti težinu naših pedesettonskih Pantera?" "Naravno", odgovorio je pukovnik s krajnjom samouvjere-nošću. "Naši jurišni topovi su već nekoliko puta prevezeni preko njega." "Dopustite mi da kažem, gospodine Oberst, da postoji ključna razlika između jurišne artiljerije i tenka tipa Pantera. Potpuno natovareni, naši tenkovi teže gotovo dva puta više od jurišnog topa, a naše su gusjenice tri puta šire." Pukovnikov glas poprimio je opasnu, tihu notu. "Dozvolite mi da vam kažem samo ovo, poručnice, to nema nikakve veze s time, ali ako ne dovedete svoje tenkove i ne počistite ono selo puno Amerikanaca, imat ćete pravi uragan za vratom." "Žao mi je, gospodine Oberst, ali imam naredbu od zapovjednika svoje pukovnije da otkrijem što se događa u selu, pa tako ne mogu izvršiti vašu naredbu." "Jesi li poludio?" zagrmio je pukovnik. "Daj mi svoju vojnu knjižicu!" "Ne mogu vam pokazati svoju vojnu knjižicu, gospodine Oberst. Nitko mi ne može jamčiti da ste vi doista onaj za koga se izdajete. Ja sam poručnik Frick, zapovjednik satnije u 5. eskadronu Oklopne pukovnije za posebne dužnosti, a naša pukovnija spada izravno pod C-u-C jug." "Sada spadate izravno pod mene. Ja sam glavni stožerni časnik u ovoj diviziji za ovo područje. Naređujem vam da smjesta dovedete svoj eskadron. Ako odbijete, bit će to kukavičluk." 25 "Gospodine Oberst, ne mogu izvršiti vašu naredbu." "Uhitite ovog čovjeka!" bijesno je povikao pukovnik. Nitko se od nas nije pomaknuo. Pokazao je prstom prema Legionaru. "Zar me nisi čuo? Uhvati tog čovjeka!" Legionar je umorno lupnuo petama. "Je n "ai pas compris, mon commandant. " Na pukovnikovom crvenom, ljutitom licu pojavilo se čuđenje. "Što je, dovraga, ovo?" Okrenuo se prema meni. "Uhitite toga časnika." Njegova se zapanjenost samo povećala kada sam mu odgovorio na danskom, zureći u njega s izrazom nerazumijevanja na licu. Bio je gotovo izvan sebe od bijesa i šutnuo je kamen; kada se ponovno okrenuo prema poručniku Fricku, grmljavina njegovog glasa pretvorila se u kreštavo skvičanje, a riječi su se miješale jedna s drugom. "Ti, poručnice, naredi svojim strašilima da te uhite! Dovraga i bestraga, učini nešto." Psovao je, proklinjao i prijetio. Odjednom, poručniku Fricku je postalo dosta. Izvukao je svoj automatski pištolj iz futrole pod rukom i naredio: "Izvidnico, u redu po jedan, za mnom!" Pukovnik je izvukao pištolj iz futrole i zagrmio. "Stanite ili pucam!" Bio je to urlik koji bi mogao zaustaviti čitavu diviziju u bijegu. 1 mi smo zastali na trenutak. Potom smo nastavili dalje, ne osvrnuvši se. Uslijedio je niz pucnjeva iz pištolja. " estfou", zarežao je Legionar, dok su meci zujali oko naših ušiju. Pukovnik je divljački urlikao iza nas. Dostigao nas je novi niz hitaca. Pogledao sam preko ramena. Potpuno je poludio. Šutao je nogom amfibijsko vozilo; potom je skočio u njega, pokušao ga upaliti, no ono ga nije poslušalo. Ponovno je iskočio van, s pištoljem u ruci. "Pazite!" povikao sam i bacio se u jarak. Već sljedećeg trenutka poručnik Frick i Legionar ležali su pokraj mene. 26 Jedino čudni Fekhvebel nije imao dovoljno vremena da se baci potrbuške, pa gaje čitava salva pogodila u leđa. Pao je, a krv mu je navrla na usta, dok mu se šljem lijeno otkotrljao preko ceste.
"Jamais vusicon", opsovao je Legionar. "Ubij ga, Sven!" Povukao sam nogare lake strojnice prema dolje. "Nemoj", promrmljao je poručnik Frick. "To bi bilo ubojstvo." "Zažmirite, gospodine poručnice", predložio mu je Legionar, "ili utješite našeg umirućeg prijatelj a. tamo dolje." Upro sam kundak o rame, namjestio ciljnik, napunio i okrenuo laku strojnicu. Pukovnik je ubacio novi spremnik u svoj automatski pištolj. Zasula nas je kiša metaka. Njegov krupni lik bio mije točno na vidiku. "Imam ga točuo na nišanu", nasmijao sam se Legionaru, ali nisam naciljao dovoljno daleko, pa su meci izrešetali cestu nekoliko metara ispred pukovnika, koji se grohotom nasmijao i skočio u zaklon iza svog vozila, urlajući: "Pobuna!" Zavijajući zvižduk gotovo nam je probio bubnjiće dok je nad nama projurila sjenka Jaboa zbog koje smo se skotrljali na dno jarka. Začuo se njegov top, i nekoliko je raketa pogodilo svoju metu - pukovnikovo amfibijsko vozilo, bacivši ga u stabla, gdje gaje progutala vatra, ostavivši za sobom samo sprženu mumiju čovjeka koji je nedugo prije bila pukovnik. Poručnik Frick ustao je na noge, vičući: "Za mnom!" Otkinuo sam polovinu identifikacijske pločice mrtvog Feld-webela i ponio je sa sobom. Otpuzali smo skroz do sela, na čijim je rubnim dijelovima naše pješaštvo i topništvo još uvijek trčalo uokolo, protjerivano od Amerikanaca opijenih pobjedom. Neki natporučnik pao nam je doslovno u ruke, jecajući: "Gotovo. Čitava je pukovnija izbrisana. Pregazili su sve naše protutenkovske topove. U zadnji trenutak sam uspio pobjeći kroz prozor sobe u kojoj sam sjedio sa svojim dočasnikom. Ručne bombe zujale su nam oko ušiju. Jedino sam seja spasio. Čitav ured satnije je razoren." 27 "Ali, zar niste postavili nikakvu predstražu?" upitao je poručnik Frick, začuđenoga glasa. Natporučnik je strgnuo kapu s glave. "Osjećali smo se tako sigurnima. Jučer uvečer bili su udaljeni preko stotinu i pedeset kilometara. Nekoliko njihovih pukovnija je čak bilo odgurnuto prema natrag. Zarobili smo nekoliko pripadnika iz američke 142. pješačke pukovnije, no nisu nam bili od koristi. Upravo smo se spremali proslaviti pobjedu, pa sam postavio samo uobičajenu stražu. Naši protutenkovski topovi su bili na položajima iza kuća, prekrivenih otvora, a municija je bila spakirana u prikolicama." "Ali što se dogodilo stražarima?" upitao je poručnik Frick. "Ameri su ih ugušili čeličnim žicama." Natporučnik je umorno sjeo među nas. Bio je dosta star i imao je sijedu kosu. Bio je jedan od onih koji su vjerovali u nepobjedivost njemačkog vojnika sve do trenutka kada su Ameri pregazili njegovu pukovniju; obrazovan čovjek, doktor nečega na sveučilištu u Freibur-gu, osoba koja sve ispod trideset godina starosti smatra djecom. Ali dvadesetogodišnji američki tenkisti uvjerili su ga u suprotno. Vidio je 4000 ljudi kako nestaju u plamenu za dvadeset minuta, a sada je sjedio u rovu u kojem ga je ispitivao još jedan dvadesetogodišnjak, mladac u crnoj uniformi tenkista s odlikovanjem oko vrata, koji mu je govorio što je trebao učiniti. "Čovjek se nikada ne treba osjećati dovoljno sigurnim", nasmijao se poručnik Frick. "Kada idem spavati, uvijek u rukama imam svoj automatski pištolj. Iskustvo poput vašega bilo je često u Rusiji. Rat se sastoji od lukavstva i prljave igre." Natporučnik je promatrao svoj željezni križ iz prvog svjetskog rata. "Od 1914. do "18. stvari su bile drugačije. Bio sam u ulanima8, služio pod grofom Holzendorfom9. Sada su me pozvali tek prije tri mjeseca. Ovo je zao rat." Poručnik Frick je potvrdno kimnuo. "I vjerujem kako ćemo ga izgubiti", prošaputao je natporučnik. 8 jedinice lake konjice nap. prev. 9 časnik austrougarske vojske od 1914. do 1918.
28 Poručnik Frick nije ništa odgovorio. Umjesto toga, na trenutak je promotrio sablasni spektakl koji se odvijao pred nama prije no što je pustio da mu dalekozor padne na prsa. "Što se tamo dogodilo, natporučniče? Možete li nam ukratko reći, u priličnoj smo žurbi." Legionar je pripalio cigaretu i gurnuo je Fricku u usta. Natporučnik je tupo buljio pred sebe. "Odjednom su se pojavili tamo", nastavio je. Poručnik Frick se nasmijao. "To mi je jasno", rekao je. Natporučnik je prijekorno pogledao nasmijanog poručnika. Uzeo je u ruku štap i počeo crtati u pijesku. "Mislim da su morali doći iz ovog smjera." Poručnik Frick je potvrdno kimnuo. "Očito. I ja bih se ota-mo pokušao probiti. I tada su onesposobili vaše topove kao po knjizi." "Pretpostavljam da je tako bilo." Sakrio je lice u ruke na kojima je imao rukavice. "Ne mogu shvatiti kako sam uspio pobjeći. Moj zamjenik ležao je na stolu raskidanih leđa. Imao je svijetlu budućnost pred sobom. Baš smo se dogovarali kako mora doći u Freiburg. Znao je sve o Kantu." Poručnik Frick se ironično nasmijao. "Bilo bi mu bolje daje bio stručnjak za automatske topove i sigurnost. U ovim trenucima trebamo vojnike, a ne filozofe." Natporučnik je podigao pogled. "Dolaze drugačija vremena, mladiću." "Zasigurno. Ali kako sada stvari stoje, vi ih nećete dočekati kao ni vaš filozofski zamjenik." "Namjeravate li me prijaviti za zanemarivanje dužnosti?" nervozno je upitao natporučnik. "Ne pada mi na pamet", ležerno je odgovorio poručnik Frick. "Koliko ondje ima tenkova, prema vašoj procjeni?" "Najmanje čitava bojna." "Hm", obrecnuo se poručnik Frick. "Zvuči nevjerojatno, ali zasigurno znate što ste vidjeli. Ali shvaćate li vi koliko mjesta je potrebno za bojnu tenkova? Osamdeset do stotinu tenkova, 29 plus pratnja. To je takav promet od kojega bi poludio i francuski policajac." "To je bio apsolutni pokolj", rekao je natporučnik u svoju obranu. "Vidio sam kako Sherman gazi mog posilnog. Bio je student prava, iz dobre bečke obitelji. Imali smo mnogo mladića koji su obećavali u našoj bojni, u akademskom smislu, hoću reći. Sada su svi mrtvi. Imali smo svojevrstan kružok za predavanja. Zapovjednik pukovnije je bio sveučilišni profesor. Njegovali smo akademski duh." "O tome ne bih znao ništa reći", hladno je odgovorio poručnik Frick. "Ali čini mi se da bi bilo bolje da ste se više bavili vojnim pitanjima. Možda ste mogli spasiti pola svoje bojne daje bilo tako." Otresao je zamišljeno zrnce prašine sa svog blještavog križa. "Filozofski pristup nije koristan pri zapovijedanju bojnom." "I ti si vojnik, poručnice, odlikovan za hrabrost, a vrlo si mlad." "Da, vojnik sam i to otkada su me izvukli iz učionice. U vašim sam očima možda samo dijete, ali sada to dijete mora izvlačiti vruće kestenje iz vatre umjesto vas i vaših intelektualnih aristokrata. Ondje iza mene leži čovjek koji je bio vojnik trideset godina. Ispekao je svoj zanat temeljito protiv Francuza, a onaj tamo zastavnik pokraj lake strojnice je jedan od onakvih koje prezirete. U vašim očima on je samo produkt blata. On i onaj sitni dočasnik pokraj njega ne znaju ništa o Kantu i Schopenhaue-ru, ali poznaju okrutne zakone boga Marsa." Natporučnik je smireno gledao mladog poručnika. Umoran smiješak pojavio mu se na licu. "Ti bi ubio i vlastitu majku, kada bi ti to naredio tvoj nadređeni?" "Naravno; baš kao što bih je i pregazio da mi se nađe ispred tenka." "Jadan lije ovaj svijet", prošaputao je profesor u uniformi. Ustao je, odbacio pištolj i kapu u rov
i otišao niz cestu, sam sam-cat. 30 Legionar je pripalio novu cigaretu na staru dok gaje promatrao kako odlazi. "S tim idiotom nestat će čitave jedne generacije. C"estfini" Poručnik Frick namjestio je orden na vrpci koji je dobio za uništavanje bojne ruskih tenkova. "On vjeruje u svoje ideale. Neka vjeruje u svoje iluzije sve dok ne umre. Napisat ćemo lijepo izvješće o njemu, kada se vratimo; napisat ćemo kako je umro za protutenkovskim topom, taj posljednji preživjeli iz svoje bojne." Odšuljali smo se natrag utonulom cestom i presušenim koritom rijeke i pridružili se svom eskadronu. Bojnik Michael Braun, poznatiji kao Mike, novi zapovjednik našeg eskadrona, koji je prije rata služio u američkim marin-cima, u tišini je poslušao naše izvješće. Nasmiješen, okrenuo se prema radio-vezisti "Barceloni" Blomu, i grubim, pripitim glasom mu naredio: "Nazovi zapovjedništvo pukovnije, i pitaj koja je šifra za početak općeg pokolja." Izbacio je mlaz duhanom obojene smeđe sline na jednog marljivog guštera i pogodio ga u rep. Barcelona je povikao u svoj mikrofon. "Nosorog zove krmaču, nosorog zove krmaču. Prijem." "Krmača ovdje. Reci nosorože. Prijem." Spustili smo glave u jamu i slušali njihov razgovor, koji je neupućenima zvučao poput nesuvislog brbljanja. "Nosorog ovdje, zove krmaču, nosorog zove krmaču. Točka 12 AZ voda 41. Jedno leglo štenaca se utoplio. Četiri majke. Nejasno ima li ih još. Divlje svinje raštrkane. Nema štuka. Tražimo šifru. Mike. Kraj. Prijem." "Krmača ovdje zove nosoroga. Napravite to sami. Mikeo-va odgovornost. Nema dodatnih divljih svinja. Sretno. Kraj." "Kakva promjena", nasmijao se bojnik. "Odgovornost pada na mene. Već stotinu godina nosim pištolj, ali nikada nisam čuo da odgovornost nije na šefu eskadrona." Popeo se na kljun 523, koja je bila naš tenk. "Zapovjednici tenkova, k meni!" Ubacio je jednu od svojih divovskih cigara u usta. 31 Zapovjednici tenkova su do kaskali do njega, a njihovi svileni šalovi presijavali su se u svim duginim bojama. Posada svakog tenka izabrala je vlastitu boju. Mike nas je ispitivački promatrao. "Parkirajte svoje guzice na tratinu i slušajte. Nemam vremena ništa ponavljati, a prdonja koji ne shvati što sam rekao imat će posla sa mnom. Dobili smo šifriranu zapovijed, koja znači: raščistite močvaru! Moji stari prijatelji Jenkiji su upravo ispržili nekoliko pukovnija naših ratnika i zaposleni su obilježavanjem njihovih stražnjica svojim bajunetima. Misle kako su spremni navući zabaroč10 i već su počeli kući slati razglednice na kojima objavljuju svoju pobjedu. Brze pobjede izazivaju megalomaniju, i sada ćemo ih malo poniziti." Skočio je s tenka. "Izvadite karte. Moramo ih pregaziti brzinom munje. Ovdje je prolaz." Pokazao gaje na karti. "Tu ćemo se provući. Imamo tri kilometra na drugoj strani šume, vraški velika čistina, ali moramo je prijeći. Pod svaku cijenu. I sve ovisi samo o nama. Nema nikoga da nam pomogne. Prepušteni smo sami sebi. Nemamo podršku pješaštva, niti topništva. Momci iz Teksasa su ih sve poubijali." Ovio se plavim duhanskim dimom. "Mislim da bismo ih ovako mogli prevariti." Prebacio je cigaru iz jednog kuta usana u drugi. "Četiri Pantere probit će se ravno u selo. Uhvatit ćemo te teksaške propalice dok budu plandovali uz kavu i kolače." Uzeo je cigaru i upozoravajući je podigao. "Jenkiji ne smiju znati za naše postojanje sve dok ne budemo među njima i počnemo dijeliti sredstva za povraćanje," podigao je jednu čupavu obrvu, "stoga, bez gluposti. Uključite sigurnosne kočnice. I ne smijemo Jenkijima dozvoliti da počnu pucati." "Pa, možda bi bilo najbolje da im pošaljemo nekakav dopis", rekao je Porta bezobrazno iz
jednoga od posljednjih redova. "Začepi i slušaj. Prva dva tenka proći će pravo kroz prolaz i, na neki način, zatvoriti vrata na suprotnoj strani. Na karti možete 10 ruski - košulja pobjede nap. autora 32 vidjeti da nema nikakvog izlaza za slučaj nužde; potom se okrenuti natrag i usmjeriti topove. Zapovjednik će ispaliti crvenu si-gnalnu raketu nakon što zatvori prolaz. Tada ćemo zatvoriti i s ostala četiri tenka. S osam Pantera trebali bismo moći očistiti tu buharu bez problema. Poručnice Herbert", okrenuo se prema novom poručniku, koji nam se pridružio samo tri dana ranije, i povukao debelim, prljavim prstom po karti, "vi ćete ostati ovdje na rubu šume s ostalih osam Pantera i krenut ćete za nama tek, upamtite ovo, tek ako i kada ugledate tri žute zvijezde." Uhvatio je mladog poručnika za jaknu - "I neka vam se bog smiluje, ako se pomaknete otamo prije no što ugledate tu trostruku zvijezdu kako krasi njegova nebesa. Učinite li to, navući ću vam šupak preko glave, pa ćete izgledati poput umornoga redovnika u ponoć." Bojnik Mike ispljunuo je opušak svoje cigare, izvukao hrđa-vu limenku iz džepa, duboko udahnuo kroz nos, hračnuo, pljunuo, otvorio limenku i izvukao debeli smotak sočnog duhana za žvakanje. Smotavši usne unatrag, odgrizao je komad, a potom pružio smotak Starom Unu. Njih dvojica su jedini od nas žvakali duhan. Bojnik je svoj komad odgrizenog duhana uvijek stavljao između donje usne i zuba, a Stari Un je radije duhan držao između zuba i desnog obraza, izgledajući kao da ima ogromnu oteklinu na desnima. "Ovo je prava stvar", pohvalno je komentirao Stari Un. Poručnik Herbert odmahnuo je glavom. Ovdje je bojnik, pruski časnik, dijelio duhan za žvakanje s Feldwebelom, običnim siromašnim Berlincem. Zaboga, što će biti sljedeće! Kada bi ovo pričao svome ocu, on mu ne bi povjerovao. "Kao što sam rekao, ući ćemo u taj prolaz što brže budemo mogli, i čim dva tenka s čela pošalju svoje crveno svjetlo, likvi-dirat ćemo kopilad u nekoliko poteza. Sve što se miče, uništite." Gurnuo je prst u uho i pročačkao ga. "Oberfeldwebelu Brandt, ti ćeš sa svojim tenkom i radijem zauzeti položaj u presušenom potoku. Držite se blizu četvrte Pantere. Brzo se kamuflirajte i izvucite antenu. Slušat ćeš sve dok ti se ne upale uši. Ostavi svoje 33 pornografske časopise postrani, kako ne bi zaboravio mijenjati stanice. Ako budem morao čekati makar i sekunde da bih se javio, imat ćeš posla sa mnom - a duži dio tvog života bit će za tobom. Crvena signalna raketa znak je za početak bala. Žuta trostruka zvijezda, glavni napad. Osam tenkova u pričuvi. Ne treba nam znak za povlačenje. Ili ćemo mi likvidirati te kauboje, ili će oni nas. Pitanja?" Porta je iskoračio naprijed, a bojnik se namr-štio. "Joseph Porta, govorim ti ovdje i sada, ako pokušaš napraviti budalu od mene ..." Porta se pretvarao da gaje sram, brišući dlanove o hlače. "Gospodine bojniče, da lije slabo srce razlog za izuzeće vojnika s ovog piknika?" "Dovraga, mislim da nije. Ni slabo srce, ni malena muda. Još nešto?" Maleni je podigao prst iz posljednjeg reda. "Što sada?" zagunđao je Mike. "Ti ionako ne razumiješ ništa od ovoga." "Gospodine bojniče, prema Pravilniku o vojnoj službi iz 1925., kojega je sastavio general Blomberg, vojnik koji služi dulje od sedam godina ne mora sudjelovati u akciji. Gospodine bojniče, ja sam u službi već devet godina. Mogu li dobiti dopuštenje da iskoračim prema natrag?" Maleni je tada posegnuo rukom kao da će izvući svoju vojnu knjižicu kako bi dokazao ono što govori, ali bojnik Mike je samo odmahnuo rukom. "Čak i da služiš stotinu i devet godina, stavit ćeš svoje debelo dupe na mjesto topnika u 523, a to isto dupe možeš obrisati Pravilnikom o vojnoj službi generala Blomberga. Ako još netko ima pitanje, neka ga zadrži za sebe do Božića, i tada ga objesi na jelku." "Amen", promrmljao je Porta, preokrećući očima. "Ukrcajte se. Upalite motore."
Maleni je, zabacujući nogu preko rezervoara i klizeći u tenk kroz desni kupolni otvor, povikao: "Porta, opet idemo u rat! I kad samo pomisliš da smo se dobrovoljno javili za ovo sranje. Mora da sam toga dana imao upalu 34 spekulanijuma." Sagnuo se preko sanduka s granatama u kupoli, gurnuo svoju crnu jaknu iza topa, svukao košulju preko glave i gurnuo je na isto mjesto; potom je oko vrata povezao ružičastu bluzu koju je dobio od Širokoguze Luise posljednji put kada smo posjetili Idin kupleraj. Uhvatio je nekoliko uši u gustim dlakama na svojim prsima i pritisnuo ih na daljinomjer. "A ovakav rat, moj Porta, je opasan. Možeš ostati bez maloga i muda. Možeš biti osakaćen na najstrašniji način, Porta, ali rat te također može odvesti do neslućenoga bogatstva. Imaš li svoj zubni forceps, Porta?" "Naravno", iscerio se Porta i izvukao odvratnu alatku iz čizme. Potom se sagnuo nad svoju ploču s instrumentima, provjerio količinu goriva i ulja, iskušao kvačilo, pregledao kočnice i okrenuo teški tenk na mjestu. Bojnik Mike ušao je u zapovjedni tenk i mašući desnom rukom iznad glave kako bi dao znak za paljenje motora, povikao Starom Unu: "Beier, drži se za mnom. Legionar i Barcelona, za njim. Ostali u V-formaciji naprijed marš!" Zamahnuo je rukom nekoliko puta: to je bio znak za punom brzinom naprijed. Zagrmjele su tisuće konjskih snaga. Tlo je počelo podrhtavati. Čitava se šuma potresla snažnim vibracijama, dok su tenkovi, jedan za drugim, krenuli. Stablo koje bi se našlo na putu bilo je srušeno uz tresak. Bojnik je mahao s kupole 005 ohrabrujući nas. Još je jednom zagrizao svoj duhan. Legionar mu je odmahnuo sa svoje kupole, pripalio cigaretu i čvršće stegnuo svoj plavo-crveno-bijeli šal oko vrata. Barcelona je prebacio svoj talisman, sasušenu naranču iz Valencije, iz desnoga u lijevi džep. Porta se nagnuo prema naprijed i pljunuo na akcelerator, te prstom nacrtao križ u prašini na ploči s instrumentima. Ja sam svezao podvezicu oko daljinomjera. Maleni je pričvrstio ruž Širokoguze Luise iznad lampe. Heide, naš super-vojnik, provjerio je da li je cijev koja vodi do bacača plamena u redu, otkopčao je sigurnosnu sponu na svojoj prednjoj strojnici i namjestio njezin dugi pojas s municijom. Potom je oko vrata svezao malenog plavog krpenog slona. 35 Provjerili smo sve radio-stanice. One su nam bile važne i morale su raditi savršeno, jer je mnogo toga ovisilo o njima. Krcači su se popeli kako bi skinuli poklopce s cijevi topova, dok smo se kretali prema naprijed, i tenk za tenkom se javljao daje spreman za akciju. "Nosorozi spremni za akciju", začuo se Mikeov glas preko radija. Tada smo se našli izvan šume koja nas je do tada skrivala, i mogli smo vidjeti Amerikance koji su čuvali sjeverni izlaz iz sela s tri tenka. Dok smo jurili razotkrivajućom čistinom što smo brže mogli, Porta je bezbrižnim glasom pjevao: "Eine kleine Reise im Friihling mit Dir, Sag"mir, bitte, leise, Was gibst du dafiir ..." Stajao je na akceleratoru i svakog smo trenutka očekivali da će klipovi iskočiti iz svojih ležajeva. Nitko od ostalih nije uspijevao održati korak s nama. Preko radija smo čuli niz Barceloninih psovki: "Caramba, raspelo, sakramenti! Kako ga, dovraga, uspijeva tako ubrzati?" "To samo Alah zna", odgovorio je sitni Legionar, šaljući svog vozača u najstrašnije dubine pakla. Sada je sve ovisilo o brzini. U početku, tri Shermana na rubu sela nisu uopće uspjela reagirati. Sam bog zna što su mislili, ali nisu imali nimalo iskustva. Nije bio ispaljen niti jedan hitac. Prvi smo stigli u središte sela, praćeni bojnikom Mikeom. Legionar, koji je bio stotinu metara iza nas, vidio je da se kupole Shermana počinju okretati, stao, okrenuo svoj top brzinom munje, i za deset sekundi sve je bilo gotovo. Tri su Shermana bila u plamenu.
Sve ostalo dogodilo se jednako brzo. Prošli smo uskim ulicama pucajući u sve što je na sebi imalo kokardu ili bijelu zvijezdu, a bilo je blizu nas, pa nismo mogli promašiti. 36 Jedan bacač plamena kojega je nosio M5 pojavio se iza ugla kuće, izbacujući plamen dug nekoliko metara, ali u njega se zabila granata i raznijela ga na tisuće komada. T-14 težak 42 tone izišao je iz nasada naranči, a kupola mu se mahnito okretala. "Pali", povikao je Stari Un. Pritisnuo sam okidač i u sljedećem trenutku neprijateljski tenk je bio u plamenu, a gusti crni dim prodirao je iz njegovih otvora, mjestimice osvjetljavan oštrim jezicima crvenog plamena. Jedan je časnik očajnički pokušavao izići iz kupole, ali se poklopac zatvorio i on je ostao zarobljen. Plamenovi su mu pojurili uniformom, zaustavili se u njegovoj kosi, a on se napola uspravio, vrišteći, očajnički pokušavajući ugasiti vatru golim rukama. Još plamenova provalilo je iz kupole; rukama je prekrio lice, na kojem su polako tinjali. Potom je nestao u blještavoj unutrašnjosti svoga tenka. Zagušljiv smrad sprženog mesa stigao je do nas. Netko je pokušao baciti granatu na nas - ali nije mu uspjelo. Zdrobile su ga gusjenice. Skupina pješaka stisnula se uz jedan zid, naivno se nadajući kako ih nećemo primijetiti. Heide se zlobno nasmijao. Njegova prednja strojnica je zaštektala i oni su se opružili jedan preko drugoga prorešetanih trbuha. Vojnik kuhar potrčao je otvorenim prostorom trga, nadajući se skriti iza jednog od četiriju gorećih Shermana, ali kratak rafal iz strojnice na kupoli zaustavio gaje kao daje natrčao na zid. Rukama se uhvatio za glavu i ispustio glasan, prodoran vrisak, šljem mu se otkotrljao preko prašnjavog trga; napola se okrenuo, a potom se srušio uz nekoliko trzaja. Prema nama je iz grmlja krenuo Sherman. Dvije protuoklopne granate kalibra 88 zabile su se u njega i eksplodirao je uz zaglušujući prasak. Njegova kupola bila je odbačena visoko u zrak, a potom je pala, zabivši se topom duboko u tlo. 37 Pojavio se još jedan Sherman. Izravan pogodak odbio mu je kupolu i odbacio je u obližnju kuću. Mogli smo vidjeti u unutrašnjost tenka. Od zapovjednikovog tijela ostao je samo donji dio, jer je bio presječen točno po sredini. Ostaci krcača visjeli su prikliješteni između zadnjaka cijevi topa i police s granatama. Mikeov tenk, koji je imao dva teška bacača plamena pričvršćena za kupolu spalio je skupinu pješaka. Iako su neki od njih podigli ruke kao da se predaju, umrli su pod našim gusjenicama, jer tenkovi ne mogu uzimati zarobljenike. Iscerene mrtvačke glave na našim reverima dobro su nam odgovarale. I tako je sve to bilo privedeno kraju, a niti jedan od njih nije pobjegao. Iznenadili smo ih jednako kao što su i oni nekoliko sati prije iznenadili naše pješaštvo. Osvetili smo se. Iskočivši van, gurnuli smo zaštitne naočale na čela, otišli do fontane na trgu i pili, i pili pokušavajući oprati ulje i prašinu s lica. Oči su nam bile krvave od jetkih isparavanja u unutrašnjosti tenka; grla i pluća opržena, pa je disanje bilo bolno. Pojavilo se nekoliko prestravljenih preživjelih, koji su zurili u nas. Jedan od njih znao je pomalo njemački. "Nichtschiessen, Kamerad. Wir nicht Juden, nicht Japsen. Wir Von Texas. Wir OK. " Nekoliko minuta kasnije, brbljali smo, pokazujući jedni drugima fotografije, razmjenjujući suvenire, smijući se zajedno. Izgubili smo jednoga od svojih ljudi: topnika u tenku poručnika Herberta. Otvori su bili čvrsto zatvoreni, i nitko nije primijetio da se ventilator pokvario. Ugušili su ga plinovi. Imali smo i dva ranjena: jedan od njih bio je Feldvvebel Schmidt, zapovjednik tenka 531, koji se sagnuo da uzme svoju kartu sa dna kupole baš u trenutku kada se top nakon ispaljenog hica trgnuo unatrag, zdro-bivši mu desnu ruku u kašu. Nekoliko komadića kosti oštrih poput igle virilo mu je iz ramena.
Jedan od američkih zarobljenika, bolničar, dao mu je transfuziju krvi pokraj fontane, dok smo mi stajali uokolo i gledali. Bilo je jako zanimljivo. Feldwebel Schmidt je imao sreće; za 38 . njega je rat bio gotov, ali da Amerikanac nije bio tamo sa svojom prijenosnom bankom krvi, Schmidt bi bio mrtav. Drugi ranjenik bio je jedan od krcača, koji je bio relativno nov. Metak iz pištolja pogodio gaje u pluća. Zapovjednik njegovog tenka, Oberfeldwebel Brett, punio je svoj pištolj, koji je opalio i pogodio krcača. Sakrili smo Amerikanca koji je Schmidtu dao transfuziju, desetnika iz Lubbocka, od jedinice koja je došla pokupiti zarobljenike. Četiri dana kasnije odvezli smo ga tenkom u blizinu američkih položaja i pustili ga da iskoči. Prije toga smo mu napravili masnicu na oku i izbili jedan zub, i to zlatni, kojega začudo, nisu htjeli ni Porta, niti Maleni. Također smo mu izudarali goljenicu kopčom od pojasa, tako da mu je strašno otekla. Bio je napola Židov. Kada nas je zamolio da to učinimo, rekao nam je da će ga poslati natrag kući i da nikada više neće biti poslan na bojište. Samo bi idiot ostao dobrovoljno na bojištu, ali takvih je, naravno, bilo na obje strane. Ne mogu reći da smo ih prezirali. I većina od nas se u početku dobrovoljno prijavila, tako da smo se u dubini svojih duša na neki način divili čvrstim momcima koji ne prezaju ni od čega i koji prihvaćaju sve posljedice svog drago voljstva. Položili smo ranjenike u rovove duž ceste i radiom pozvali amfibijska vozila i tenkove za prijevoz trupa, koje smo ispunili krvavim, cmizdravim tijelima. Porta i ja smo podigli jednog čovjeka i ustanovili da mu komad pluća viri kroz zijevajuću ranu na leđima; prišao nam je Maleni, koji je nosio desetnika kojemu je nedostajalo pola lubanje, razotkrivši mozak. Iza hrpe smeća pronašli smo časnika čije je lice ogulila krhotina granate. Skupili smo mrtve na dvije velike hrpe. Mnogi od njih nisu bili ništa više od sprženih mumija. Tisuće muha zujale su oko njih. Iskopali smo zajedničku grobnicu. Ne previše duboku, taman toliko da budemo sigurni da će biti prekriveni zemljom. Od slatkastog vonja leševa bilo nam je mučno. 39 Jedan od zarobljenika, stožerni narednik, koji je sjedio na prednjem dijelu tenka bojnika Mikea, i brbljao, bio je napola pijan od rakije koju smo mu dali. Sve nam je odao, ispričavši nam kako su oni poslali zeleni signal koji je značio daje područje očišćeno od neprijatelja. Neki od njegovih suboraca promatrali su ga s prijezirom. Tada je primijetio isti prezir u našim očima i shvatio kakvu je odvratnu stvar počinio. Zgrabio je Barcelonin pištolj, gurnuo cijev u usta i povukao okidač. Mogli smo ga zaustaviti, ali nitko od nas se nije pomaknuo. Bojnik Mike s prijezirom je vrškom stopala gurnuo njegovo tijelo. "Rat je prokleta stvar", promrmljao je Stari Un. Bojnik je nažvrljao poruku koju je vezist trebao poslati: "Nosorog krmači. 36 tenkova likvidirano, 10 kamiona, 17 automobila. Nepoznat broj ubijenih. Naši gubici: mrtvih-jedan vojnik; ranjenih - jedan Feldwebel i jedan dočasnik. Čekamo kontakt s neprijateljem. Nastavljamo na vlastitu odgovornost. Prekidamo vezu. Kraj." Nasmijali smo se s razumijevanjem, znajući da se bojnik Mike želi sam obračunati s neprijateljskom pukovnijom. Budući daje bio promoviran iz dočasnika u bojnika, bio je odlučan zasjati i pokazati svoje sposobnosti. Prekidanje radio-komunikacije bila je prilično genijalna ideja. Sljedećih tri ili četiri sata nitko nas neće moći pronaći. To je bio riskantan potez, ali ako ga bojnik Mike dobro izvede, postat će velik čovjek. Ako stvari pođu krivo, a on se uspije vratiti živ, završit će u Torgau. Bio je to grubi zakon vojske. "Ukrcavanje", naredio je Mike. "Tenkovi -naprijed!" Naslonjeni kroz otvore tenka, provezli smo se kroz pojas mladih stabala prema riječnom koritu u kojem je ostalo nešto smrdljive vode i blata, i gdje su napuhnuta tijela mrtve stoke zrak činila
zagušljivim. Tenk poručnika Herberta se zaglavio. Samo je gurao blato pred sobom, sve dok nije još više upao u njega. 40 Bojnik Mike je bijesno psovao, iskočivši iz svog tenka i gacavši prema njemu do koljena uronjen u blato. Kada je šutnuo mrtvog štakora i bijesno pogledao poručnika Herberta na njegovoj kupoli, upitao je: "Pa dobro, čovječe, što to dovraga radiš?" Poručnik Herbert promrmljao je nešto kako je to nesreća koja se mogla dogoditi svakome. "Takve se stvari ne događaju u mom eskadronu", povikao je bojnik Mike. "Nisi u šetnji Kurfurstedammom. U ratu si i zadužen si za tenk koji košta milijun maraka. Nije mi stalo do tog milijuna, ali potreban mi je tvoj prokleti tenk. Koja te prokleta budala promovirala u poručnika? Izvuci ga, Beier!" Maleni i topnik nesretnog tenka zajednički su pričvrstili užad za vuču za kuke tenka. Debele čelične žice zazujale su, napete poput struna violine. Mogle su pući u svakom trenutku, a da tada nekoga pogode, bio bi na mjestu mrtav. Vidjeli smo kako se to događa. Krcač je postao tako nervozan daje ispustio svoj kraj užeta i zaklonio se iza tenka. Maleni je bacio na njega šaku blata, žaleći što mu ništa drugo nije pri ruci. "Samo čekaj da te se dočepam, ti lopove!" Tada je skočio na žice i objesio se za kuku svom težinom. "Ako se razdvoje," promrmljao je Stari Un, "sasjeći će ga." "Un bon soldat", rekao je Legionar kimnuvši odobravajući. "Ali glup poput rupe u kravljoj stražnjici", rekao je Porta uz smiješak. "Nemoj pretjerati", zaprijetio je Heide. "Nisam tako prokleto glup. Niti jedan dočasnik nije prošao s višim ocjenama od mene u posljednjih dvadeset godina. Tko me od vas posranaca može pobijediti u taktici?" "Marš, marš!" povikao je bojnik Mike. Polako se zaglavljeni tenk izvukao iz blata. Maleni je potrbuške ležao preko žica, a bojnik mu je pomagao da ih zadrži čvrsto na kukama za vuču, psujući i proklinjući poručnika Herberta, koji je izgubljeno promatrao sa svoje kupole. Čim se tenk 41 ponovno našao na čvrstom tlu," poručnik Herbert je morao napustiti svoju kupolu, a Unteroffizier Lehnert je zauzeo njegovo mjesto. Nitko nije likovao nad nesretnikom. Već smo vidjeli kako Hauptmann biva smijenjen s mjesta zapovjednika satnije, i kako njegovo mjesto preuzima Fekhvebel usred napada. Zauzeli smo položaj iza dugog nasipa, i odmah se posvetili prikrivanju tenkova, brišući široke tragove gusjenica malenim grab ljama i prekrivajući ih travom, manjim i većim granama. Ovo je bilo nužno u slučaju da se pojave zrakoplovi. Rusi su nas naučili umjetnosti kamufliranja. Tri Jaboa pojavila su se iz oblaka baš u trenutku kada smo Porta i ja provjeravali je li sve kako bi trebalo biti. Priljubili smo se uz zemlju. Već sljedećeg trenutka počeli su pucati. Izgledalo je kao da nevidljiva kosa prolazi tlom. Stotine malenih fontana zemlje šiknule su uvis. Imali smo sreće, jer su koristili protuoklopne granate, a ne eksplozivne. Jedan od pilota pokazao se krvožednim, jer je pojurio uvis gotovo okomito, a potom zaronio prema nama, sijući smrt iz svoga topa. Druga dva Jaboa kružila su uokolo. Prvi od njih preletio nas je tako nisko da smo pomislili kako će ostati bez motora na donjem dijelu trupa. Tada je uz gromoglasan prasak nestao iza brda za svojim kolegama. Bojnik Mike pozvao je posade k sebi, pa smo čučali u grmlju okupljeni oko njega. "Pred vama", rekao je, "su tri kilometra otvorene ceste. Kada ovi lopovi dođu, prvi nam je zadatak stići do zavoja gdje cesta nestaje u šumi. To će biti tvoj tenk, Beieru. Bit ćeš na lijevom krilu. Frick, ti si na desnom krilu. Napast ćete žestoko posljednji tenk u koloni u trenutku kada se pojavi iza zavoja, ali upozoravam vas: niti jedan hitac ne smije biti ispaljen prije no što ja
naredim. Osobno ću ubiti svakog topnika koji prerano pritisne svoj okidač." Gotovo je progutao svoju veliku cigaru u žaru, a potom je nastavio ljubaznijim tonom: "Svih šesnaest topova mora početi pucati istovremeno. Svaka granata mora pogoditi cilj. Nakon prve salve, sektor će biti podijeljen na polja. Svaki tenk mora iskorijeniti sve u svome polju." Pljunuo je prema ptici koja 42 se hranila u blizini, pogodio je i široko se nasmijao. Odgrizao je komad duhana iz svoga smotka i, kao i obično, pružio ga Starom Unu. "I savjetovao bih svakom topniku koji ispali granatu daje i prati, prije no što ga se ja dočepam. Ostanite hladnih glava, dečki. Neka sami dođu na vješala. Nemaju pojma da smo mi ovdje. Ne mogu nas nikako vidjeti. Ona tri Jaboa samo to dokazuju. Ostat ćemo ovdje u tišini i čekati ih." Opustili smo se na svojim mjestima. Provjerili smo radio--vezu, i električne sustave za ispaljivanje. Heide je tiho razgovarao s radio-operaterima u drugim tenkovima. Feldwebel Slavek se upravo oženio preko opunomoćenika, pa smo mu čestitali i natjerali ga da u detalje opiše stoje radio sa svojom zaručnicom, koju je poznavao tek tjedan dana. Dok smo čekali, ubijali smo vrijeme kockajući se. Odjednom je Maleni rekao, lukavoga izraza lica: "Tko je tvoj nasljednik, Porta? Mislim, ako pogineš? Znaš, ti si moj", požurio je dodati. "Sve ovo zlato u zelenoj vreći oko moga vrata je tvoje, ako se jednog dana ukočim zauvijek." Porta se zajedljivo nasmijao, tresući kocke iznad glave, i rekao: "Pametan si mi ti momak. Ja da dobijem tvoje zlato? Znam kako razmišljaš. Jesi li se doista toga sam dosjetio?" "Ti nikako ne možeš znati što j a mislim", protestirao je Maleni ogorčeno. "Časna riječ, dobit ćeš moje zlato. Napisao sam oporuku na komadiću papira, poput one žene iz knjige koju smo čitali prije nekoliko dana." "Začepi", progunđao je Porta. "Ne moraš se brinuti za mene. Dok sam bio u Rumunjskoj, budućnost mi je prorekao jedan cijenjeni momak koji je čuvao stado konja na pusti. Noću je krao iz velikih kuća. Jedne mirne večeri, dok smo on i ja uživali u čaši šljivovice, ponudio se da će mi pročitati sudbinu iz taloga kave. Bilo je prilično nevjerojatno. Nakon što je piljio u dno deset minuta, dok sam ja razmišljao o jednoj zgodnoj damici koju sam otkrio u Bukureštu, odjednom je ispustio strašan urlik. "Porta, vidim tvoje radosno lice okruženo blještavom aureolom. Oprosti, pogriješio sam, to su neonska svjetla. Prekrasno. 43 Tvoje ime blještavim slovima ispisano po čitavom Berlinu. Bit ćeš velik poslovni čovjek. Razumiješ koje su stvari dobre u životu. Nikada ne bi prevario siromašnu bludnicu. Dao bi zalagaoničaru njegov dio, a voditeljici bordela njezin. Krast ćeš, a nećeš biti uhvaćen. Gadan rat nam slijedi. I neprijatelji i prijatelji pokušat će ti skinuti skalp, ali sve ćeš to preživjeti. Nadživjet ćeš mnogo njih, ići na mnoge sprovode, ali tvoj vlastiti je tako daleko u budućnosti, da ga ja još niti ne mogu vidjeti u talogu. Doživjet ćeš više od stotinu godina. Uopće ne mogu vidjeti smrt ovdje, iako je se normalno može primijetiti do sto godina unaprijed"." "Misliš li da bih i ja trebao dati nekome da mi prorekne sudbinu?" upitao je Maleni, zainteresiran, zaljubljeno gladeći zelenu vrećicu zlatnih zuba koja mu je visjela oko vrata. "To ti nikako ne može škoditi", rekao je Porta. "Ako ti tip pokuša prodati gomilu sranja, udari ga po gubici. Ako je sve dobro, daj mu novčić ili dva, i povjeruj u sve. Ali preporučam ti, Maleni, da se držiš podalje od oporuka. To su opasne stvari, posebice ako tvoji nasljednici znaju koliko si bogat." Maleni se zamislio tako duboko daje zaboravio protresti kockice, pa mu je bacanje bilo jako slabo. Pogledao je prema otvoru ventilatora, povukao palcem preko kontrolne lampice mehanizma za ubacivanje raketa, a potom su mu se oči počele nervozno trzati i on je eksplodirao: "Ti ušljivi vraže! Ti prokleti veliki vole! Zar bi ubio prijatelja zbog pišljivog komada zlata?"
Porta je slegnuo ramenima: "Ja sam samo čovjek, a vrag je momak s kojim se teško nositi. On može usaditi najluđe ideje čovjeku u glavu, ali kao što rekoh: Oporuke su gomila sranja." Maleni je bijesno odbacio kockice, udario nogom granatu i uzbuđeno po vikao: "Ne možeš praviti budalu od mene. I ja imam sive tvari, znaš. Prijeći ću ja tebe, u to se možeš kladiti životom." Porta se nasmijao i povukao u sigurnost iza vozačkog sjedala. Uz osmijeh je nastavio: "Ono što je doista važno pri pravljenju oporuke jest da se osiguraš od čovjeka iz mraka. Kažeš da sam ja tvoj jedini nasljednik. Ja sam biznismen, a i pored 44 njihovih bijelih ovratnika i manikiranih noktiju, biznismeni su gomila pokvarenih vragova. Ako ti jedan od njih da cigaru, možeš biti siguran da računa kako će zauzvrat dobiti punu kutiju. Svi poslovni ljudi su u izravnoj vezi s vragom. Poslovni svijet je mračna džungla. Zapamti, Obergefreiteru Wolfgangu Creutzfel-dtu, samo najjači mogu plutati na površini. Bezbroj ljudi se okušalo u toj igri, ali samo neki su odabrani. Oni koji ne znaju kako se osigurati sa svih strana uskoro završe u škripcu. Posvuda su suparnici koji samo čekaju da te odem iz tvojih posljednjih prnja, ali ako znaš pravila igre, novac će sam teći u tvoj džep, i, čak i ako te nitko ne bude mogao podnijeti, svi će se trgati za tvoje društvo i ljubiti te u dupe ako to zatražiš. Što veći i omra-ženiji budeš, to ćeš više toga dobiti. Pljuni na parket u kući svog neprijatelja, i on će to smatrati sjajnom šalom. Moći ćeš telefonom nazvati suca usred noći, a njemu to neće smetati. Sve što budeš radio bit će ispravno. Zamahni svežnjem novčanica, i svi će odmah dotrčati, od kraljeva do svodnika. Ne smiješ biti izbirljiv pri odabiru svojih metoda. Moraš upoznati nekoliko nasilnika, koji povremeno mogu organizirati nekakvu prometnu nesreću. A prepiljena prednja osovina na Jaguaru tvoga neprijatelja ponekad može biti od velike pomoći." "Ali to znači biti gangster", usprotivio se Maleni. "Točno to je svaki veliki poslovni čovjek. Inače bi potonuo. Moraš imati mnogo dama koje će špijunirati za tebe. Samo ih ubaci u krevete svojih konkurenata i one će ti ujutro imati mnogo zanimljivosti za ispričati; lutke su izvidnica u poslovnom svijetu." Lice Malenoga se razvedrilo. "Sve to moraš izgraditi na vojnoj osnovi?" "Točno, i zbog toga uvijek pazim kada nas netko poučava taktici. Tvoji menadžeri prodaje su oklopne snage, nasilnici su padobranci." "A što je s pješaštvom?" upitao je Maleni, željan znanja. "To su svi oni jadnici koji rade za minimalne plaće. Piskarala, i lupkači po pisaćim strojevima u uredima. Kada ti žena 45 učini doista veliku uslugu, umotaj je u vunu od perzijskog janjeta." "Nikada to nisam vidio", povikao je Maleni. "Kako to izgleda?" "Crno i kovrčavo." "Kao što Jednooki ima na kapi?" "Niti slučajno", prezrivo je otpuhnuo Porta. "Ono što Jednooki ima jesu ostaci pudlice koju su pojeli moljci, a koju mu je neki Židov podvalio pod perzijsko janje." Radio je zazviždao. "Neprijateljski tenkovi na vidiku. Bojni položaji. Prekinite radio-kontakte." Zavukao sam se iza periskopa, Porta je upalio motor; Maleni je provjerio fitilje i gurnuo protuoklopnu granatu u otvor. Teška vrata zatvorila su se s treskom. "Utovareno, sigurnosna kočnica postavljena", automatski je raportirao, već držeći novu granatu u rukama. Dugačke granate stajale su posložene u redovima, cakleći se jedna prema drugoj, izgledajući tako nevino; ali već za nekoliko minuta one će sijati smrt i strah, paliti blistave lomače, uzrokovati vrištanje ljudi u muci i strahu. Kroz otvore smo pažljivo promatrali neprijateljske tenkove kako se kotrljaju u zbijenoj koloni niz suncem obasjanu asfaltnu cestu. Lagano sam pritisnuo pedalu. Električni motor je zazujao. Kupola se u tišini počela okretati.
Moja se meta nalazila točno između dva stabla. Bojnik Mike je virio preko ruba kupole. Dalekozor je ležao ispred, skriven busenom trave. Trebali smo zapucati kada on baci svoju beretku. Bilo ih je čitava pukovnija. Ono o čemu sanja svaki zapovjednik tenka. "Čovjek gotovo da ne može u ovo povjerovati", prošaputao je Stari Un. "Ako nas ne otkriju, sve će biti gotovo za deset minuta." 46 Ćurlikanje ševe odjekivalo je plavim nebom, stado junica stajalo je na rubu šume, radoznalo promatrajući tenkove, dva pastira sjedila su na kolima za gnoj i pila chianti odmarajući se, nemajući pojma o tome što viri s druge strane nasipa. Za nekoliko sekundi naći će se usred toga. Veselo su mahali Amerikancima, koji su im dovikivali duhovitosti. Bili smo tako napeti da se nismo usuđivali progovoriti na glas. Oči su mi bile prikovane za gumeni okvir periskopa. Neki pasje poskakujući prišao kolima. Jedan od ljudi bacio mu je štap. Nekoliko pčela zujalo je oko cvjetova kojima smo prikrili topove. Gušter je projurio preko kupole. Svrakaje žvakala velikog puža. Amerikanci su pjevali. Tada se prvi od tenkova pojavio na mom daljinomjeru. Osim vozača, čitava njegova posada je sjedila vani na njemu. Mikeova beretka poletjela je zrakom. "Pali", naredio je Stari Un. Šesnaest teških tenkovskih topova simultano je zagrmjelo, a od udara grmlje se pognulo k tlu. Sve su granate pogodile cilj. Tijela su poletjela zrakom. Plamenovi su bili posvuda. Zagrmjela je i druga salva, uništavajući i druge tenkove. Malo sam okrenuo kupolu. Maleni je čelom otvarao sigurnosnu kočnicu. Znoj je curio njegovim golim leđima. Granata za granatom izlazila je iz cijevi. Konji upregnuti u kola za gnoj su se propeli. Jedan od ljudi zgrabio je uzde, i bio je pometen zajedno s raštimanim kolima. Junice su u panici probile svoju ogradu i potrčale ravno u središte pucnjave. Svi tenkovi na cesti bili su u plamenu. "Upotrijebite visokoeksplozivna sredstva", naredio je bojnik Mike. Potom su granate počele prštati između vrištećih, očajnih ljudi. Oni ranije ubijeni bivali su bačeni u zrak i padali su dolje po nekoliko puta. Na posljetku, počeli smo sa S-bombama, i cesta se pretvorila u sveobuhvatno more plamena. 47 "Uključite motore", naredio je bojnik. "Tenkovi naprijed." Tada je došao red na naše strojnice i bacače plamena. Vozili smo kroz taj gorući pakao, okrećući kupole, štekćući strojnicama, dok su mrtvi i ranjeni bivali šibani našim mecima. Jedan je čovjek ustao sa hrpe tijela, luđački ispruži vši ruke prema nama kao da nas želi otjerati, širom otvorenih usta, divlje izbečenih očiju. Bacač plamena polizao gaje svojim žutim plamenim jezikom, i pretvoren je u nešto crno, zgrčeno i nedefinirano. Mike nam je dao znak da prestanemo paljbu: "Formirajte kolonu za marš. Odredište: pukovnija!" Radio-veze bile su ponovno uspostavljene. Smijali smo se jedni drugima. Oni nisu ispalili niti hitca. Nije nam bila ogrebe-na čak niti boja, a uništili smo čitavu pukovniju, zahvaljujući američkom naredniku. Bojnik Mike pozvao je stožer pukovnije. Mogli smo čuti zadovoljstvo i ponos u njegovom glasu: "Nosorog zove krmaču. Prijem." "Krmača ovdje. Javi se nosorože. Prijem." "Nosorog, zapovjednice, javlja, likvidirana neprijateljska tenkovska pukovnija. Nema zarobljenika. Nemamo gubitaka. Potrošnja 1500 protuoklopnih granata, 800 visoko
eksplozivnih, 300 S-bombi. Za promatranje iz zraka: Karta 3, cesta 6, točka A2. Gotovo. Kraj." "Krmača nosorogu. Čestitamo. Vratite se natrag. Zapovjednik. Kraj." 48 III. "Više volim povlačenje od napredovanja ", rekao je Barcelona. "Ovdje možemo pitifresu, ali ako krenemo naprijed, morat ćemo umakati svoje njuške u lokvice prljave vode. Kad idemo naprijed, oni tamo nam udijele svašta. I već mi je pomalo dosta Idinih droljica." "Htio bih ", rekao je Porta, a oči su mu sjale dok je uvis podigao dvije okruglice od koštane srži kako bismo im se mogli diviti, "da sutra mogu spavati u kraljevskom krevetu i silovati kraljicu i sve princeze. " "Možda bi im bilo drago da to napraviš", sanjivo je rekao Gregor Martin. "Možda bi one voljele da ih maze ruke koje zaudaraju na leševe." "Mi smo jednostavno fenomen svoga vremena", rekao je Stari Un. "Jednoga će dana sve ovo biti gotovo, i mi ćemo se morati oprati." "Ako budem imao dovoljno vremena kad stignemo do Rima ", rekao je Heide, "i ako nam ovi ne budu preblizu za petama, prvo ču se baciti u veliki krevet sa svilenim baldahinom na četiri stupa. Zadržat ću svoje krpe na sebi. Sve ću razbacati. Tada ću se naspavati do mile volje, potom izići van i pronaći si jednu finu damu s prekrasnim donjim rubljem, pa čuje okrenuti nekoliko puta. Zatim ču se napiti kao budala i nastaviti s povlačenjem. " "Jošfrese", povikao je Porta, "nastavit ćemo ovako čitavim putem; popit ćemo sve što imaju, kurvati se sa svim njihovim ženama, razbacati njihove krevete. Rim, Milano, Innsbruck, i završiti u Berlinu uz zabavu svih zabava. " Zvižduk nas je dozvao u stvarnost. "Uzmite oružje, postrojite se ispred tenkova!" naredio je bojnik Michael Braun. "Ja sam previše pospan za to ", promrmljao je Porta. 49 Odbauljali smo do prednjeg dijela broja 5; svi smo bili iscrpljeni jer nismo spavali četiri dana. "Ja ću zaspati dok budem vozio ", zaprijetio je Porta. Mike gaje opsovao. I njegove su oči bile otečene i obrubljene crvenim kolobarima od premalo sna. Krenuli smo. Dva su tenka pala preko ruba, jer su njihove posade zaspale. BOJNIK MICIIAEL BKAUN Rojevi Jaboa su se pojavili i počeli čistiti ceste. Čim bi se pojavio tenk, došla bi dva ili tri Jaboa da ga napadnu. Čitava naša 2. bojna je bila razbijena na komadiće u dvosatnom napadu Jaboa; naš je eskadron izgubio sve svoje Pantere i pola posada. Porta se morao skotrljati niz brežuljak kako bi ugasio svoju goruću uniformu. Sada smo se nalazili u skloništima u planinama i čekali popunjavanje jedinica novim trupama. Već smo dobili nove tenkove, šezdesetosamtonske Tigrove s vrlo učinkovitim topovima kalibra 88 milimetara. Nove posade nisu došle u jednoj velikoj skupini, nego kap po kap, kao i obično. Bili su to stari ratnici, mnogi od njih još uvijek u zimskim uniformama, jer su stigli izravno s Istočnog fronta. Dočekao ih je Hauptfeldwebel Hoffman, najveći varalica od svih Hauptfeld-webela, koji je obožavao zvuk vlastitoga glasa, i često uživao u njemu. Ponekada je bio sarkastično ljubazan, pa je svoje podčinjene nazivao biblijskim imenima; u drugim bi prilikama bio okrutan, i tada bio upotrebljavao termine iz nužnika. Kada je bio normalan, točnije, srednje zloban, rabio je misteriozne polu-zoo-loške termine poput: zubokrava, smećesvinja, glupobik, zeco-ždral, kišoštakor. 50 Iako kao dočasnik Hauptfeldwebel Hoffman nije imao pravo na posilnoga, on ih je zapravo imao dvojicu. Jedan od njih predstavljao je njegova osobnog slugu. Prije no što gaje zla kob
dovela u Hauptfeldwebelove šake, bio je maitre d"hotel u jednom od najboljih hotela u Berlinu. Drugi od njih imao je mjesto perača boca i peharnika. Morao je pružiti savršenu uslugu kada bi Hoffman objedovao. Jedini koji je uživao naklonost Hauptfeldwebelabio je Orao, bivši Stabsfeldwebel vojnog zatvora u Hamburg-Altoni. Postao je glavni računovođa eskadrile. Pokušavali smo Orla omrznuti kod poručnika Fricka i Mikea, ali nismo uspjeli., Orao je živio kao bubreg u loju i samo nam se smijao i izrugivao. Jedne su se noći neki od dečkiju ružno našalili s njim. Dok je ležao u krevetu i slatko snivao, bacili su se na njega, uhvatili ga i vezali za stablo, preko očiju mu stavili povez i omotali mu nekakvu krpu oko vrata. Na posljetku su ispred njega stavili talijansku strojnicu. Kada su ga ujutro odvezali, bio je dršćuća zastrašena olupina. Hoffman je to smatrao dobrom šalom i njezine je počinitelje nazvao lukavim psima, ali kada se ručna bomba bez upaljača spustila na njegov stol, ti su lukavi psi postali prokleti čopor komunističkih sabotera, i poslao je po tajnu vojnu policiju. Oni su stigli pod krinkom šepavog Kriminalobersekretara, koji je proveo tri dana pijući Hoffmanovu privatnu zalihu alkohola, a potom otišao, ne razotkrivši ništa, iako nije zaboravio uzeti četiri šteke Camela i dvije dimljene ovčje šunke. Na rastanku je uvjeravao Hoffmana kako će se uskoro vratiti kako bi se temeljitije pozabavio tom stvari, što je izazvalo vrlo čudno Hoffmanovo glasanje. Kada je naš Hauptfeldwebel priznao svoje jade prijateljima u stožeru pukovnije, oni su ga utješili podsjetivši ga daje sam poslao po policiju; pa se zakleo kako će otada nadalje uvijek poslušati savjet iskusnijih od sebe: nikada ne uznemiruj vlasti, nego ih ostavi u snu. Teško ih je ponovno uljuljkati u san. Stajali smo pred uredom čekajući i smrzavajući se. Haupt-feldwebel bi nas uvijek ostavio da čekamo; smatrao je kako to 51 povećava našu napetost. Povrh uniformi smo nosili stara, tam-noplava radna odijela, i bili smo sigurni da ćemo biti odabrani za rad na održavanju, jedini posao pri kojem ono što radite nije bilo pod neprestanim nadzorom i provjerama. Porta je u rukama imao stolarsko vrtalo i četiri odvijača. Blistava svjećica virila mu je iz džepa. Maleni je pod rukom imao crpku za gorivo. Hodao je tako već čitav prošli tjedan, ali Hoffman još nije nasjeo na trik. Novopridošlice su bili postrojem s naše lijeve strane, a njihovi ruksaci i kaputi nagomilani ispred njih. Na sebi su imali košulje, a preko ramena visjele su im nove novcate plinske maske. Čelični šljemovi klatili su se obješeni za kuke na njihovim poja-sevima. Hoffman je izišao iz ureda, praćen Orlom, koji je nosio ploču s dnevnom raspodjelom dužnosti i šest olovaka u boji. Hodao je točno tri koraka iza Hauptfeldwebela, zastajući i krećući točno istoga trenutka kada i on. Moglo bi se pomisliti da su pali sa istoga stabla. Hoffman je zauzeo položaj, razdvojenih nogu, ispred eskadrona, otvorio usta sve dok nisu počela nalikovati na ogromnu crvenu rupu, a potom je iz njihovih dubina došao divlji zapovjedni urlik: "Eskadron: desno ravnaj. Pogled naprijed!" Pričekao je nekoliko minuta kako bi vidio hoće li se itko usuditi pomaknuti, a potom se zadovoljno iscerio i naredio: "Na mjestu voljno. Vi ružičasti zebrokonji zamišljate da možete sa mnom izvesti trik s održavanjem, zar ne? Pa, danas vam je posljednji put, vi smrdljive mošnje. Mehaničari na desnu stranu." Dvije trećine eskadrona prešlo je na desnu stranu, dok su ostali stajali na svojim mjestima i praznim pogledima zurili uvis. Hoffman je otišao do njih, a Orao gaje slijedio. "Ti tamo", povikao je, pokazujući prema nekom Oberge-freiteru. "Odakle ti taj pištolj kojeg imaš na svojoj širokoj straž-i?" njici.-" Obergefreiter je morao predati svoj pištolj. 52 Hoffman se zadovoljno nasmijao. Obožavao je takve stvari. Znao je koliko pištolj znači
običnom vojniku. Oduzeti mu ga bilo je kao ukrasti mu dušu. Tri ih je puta Hoffman natjerao kroz močvaru, pod izlikom lošeg držanja i nediscipliniranog ponašanja. Kada se skupina ponovno postrojila pred njim, ovaj put prekrivena blatom i pačjim izmetom, naslađivao se: "Dakle, vi ušljivci, možda ste sada shvatili da ste se pridružili pravoj pruskoj satniji, u kojoj vlada disciplina. Shvatit ćete da ne vrijedite ništa više od patrljka kastriranog vodenog konja. Ja sam ovdje onaj koji govori što je što, i ja to jedini smijem. Ako budem osjetio da bih volio odsjeći vaše proklete glave, to ću i učiniti; ako, što se protivi svakoj vjerojatnosti, među vama močvarnim ribama otkrijem kravu sa imalo sive tvari, učinit ću ga dočasnikom." Kada smo dobili otpust, a Hoffman se negdje izgubio, došao je Orao i motao se uokolo neko vrijeme prije no što nam je rekao: "Bojnik želi porazgovarati s vama svima i upoznati nove. Danas je stvarno lud. Već je pet puta istjerao činovnike kroz prozor ureda." "Znaš li što ću učiniti?", rekao je Porta s lukavim smiješkom. "Jednog dana ću te odvesti na prvu liniju i poslati te preko Gur-kama ili Marokancima s nekoliko odrezanih prstiju u džepu. Come trista la vita!" Orao je brzo nestao. Rudolph Kleber, naš trubač, koji je prije bio član SS-a, za-trubio je povečerje na svojoj vojničkoj trubi. "Mille diables! Neće više puno ostariti", rekao je Legionar uz smijeh. Postrojili smo se, prvo umočivši ruke u otpadno ulje. Navodno smo radili na održavanju, i Hoffmanu bi moglo pasti na pamet da nam pregleda ruke. Bojnik Michael Braun je već bio ondje, čekajući nas. Bio je naslonjen na zid, poigravajući se velikom cigarom u ustima. Čuli smo vrlo čudne glasine o bojniku Mikeu. Neki su govorili da 53 uopće nije Nijemac, već Amerikanac. Julius Heide, koji je o svemu bio dobro obaviješten, rekao je kako je bio desetnik u američkim marincima. Rodio se u Berlinu, a u Ameriku su njega i još sedmero braće i sestara odveli djed i baka nedugo nakon Prvog svjetskog rata. Ondje mu se majka udala za Amerikanca, poslovnog čovjeka, kojega su zanimali samo posao i žene. Trgovao je tekstilom, i nije se zanimao za rasna pitanja niti za politiku. Njemu su Sjedinjene Američke Države bile čitav svijet i okolni planeti. Svatko tko nije tako mislio bio je prokleti crnac. Kada se Michael Braun vratio sa služenja na Havajima s nekim prilično čudnim idejama, bio je otpušten iz vojske uz komentar da je tamna mrlja na časti Sjedinjenih Država. Živio je od novca koji je dobio pri otpustu, sve dok nije postao žigolo neke glumice u Los Angelesii. Jednoga dana u nekoj otmjenoj trgovini dopustio je da mu jezik postane brži od misli i ispričao je previše o njoj. Kada se vratio u njezine odaje, pronašao ju je pijanu od devet čaša viskija, dvije džina, tri genevera11 i telefonom dobivenim izvješćem o tome što je rekao o njoj. Njih su dvoje uspjeli razbiti veći dio namještaja prije no stoje Michael dobio košaricu. Potom je okušao svoju sreću kao čistač cipela na kraju dugog doka. Na nesreću, još se uvijek nije bio naučio oprezu. Odveo je u krevet gardistovu suprugu, crnokosu nimfu iz Meksika. Irac, pripadnik Nacionalne garde, nije mogao ispunjavati njezine potrebe, pa je plaćao dvojici Japanaca iz Yokohame da je razveseljavaju. Jedan od njih imao je praonicu rublja u ulici Little. Drugi je radio u pekarnici, u kojoj je neki iseljenik iz Beča pekao bečki kruh kojega ne bi prepoznao niti jedan Bečanin. Michael se upustio u seksualne orgije koje su završile sveopćom gužvom. Bilo je mnogo govora o skrivenim kamerama, i izbio je povelik skandal. Gardist je postao narednik, a dvojica su Japanaca otvorila vlastitu praonicu rublja, koja se jos uvijek nalazi u ulici Little. Dobro zarađuju. Znaju dobro očistiti stare košulje. " Piće slično džinu, špirit s okusom borovnica i drugog bilja nap. prev.
54 Stvari nisu tako dobro krenule Michaelu. Pritvoren je, jer je bio optužen da je on odgovoran za fotografije. No, na neki je način imao sreće. Mogao je dobiti deset godina, ali budući daje sudac toga dana dobro ručao i bio dobro raspoložen, pušten je za godinu. Sucu su se također svidjele i fotografije koje su bile priložene kao dokazni materijal. Napravljeno je mnogo kopija tih fotografija koje su bile uručene sucima, odvjetnicima i policiji. Izišavši iz zatvora, Michael Braun je uskočio u teretni vlak za New York. Kada je stupio na čvrsto tlo na doku Millwall, otišao je u vojni ured za regrutiranje u ulici Washington. Upao je prilično nabusito; na posljetku, ipak je on bio stari marinac, štoviše, jedan od onih iz vojarne Shuffield, no neki ušljivi narednik s tri vrpce na džepu na grudima - ratovao je na Sommi i još se uvijek time hvastao - zatražio je od njega potvrdu o ponašanju. Braun je pokušao zatajiti godinu dana provedenu u zatvoru u Los Angelesu. Sa smiješkom na usnama pozvali su ga u neku spavaću sobu, u kojoj su ga prebili na mrtvo ime i utuvili mu u glavu daje kriminalna svinja s kojom vojska ne želi imati nikakvoga posla. Potom se vratio na dok Milhvall, potajice ukrcao na HA-PAG-ov brod Bremen, na kojem je otkriven 375 milja istočno od Halifaxa. Nakon toga je na svoje ogromno iznenađenje naučio koliko točno tanjura čovjek može oprati tijekom jednog dana. Svaki puta kada bi razbio tanjur, glavni konobar bi ga udario kuhinjskom daskom po glavi. Kada je brod stigao do Hamburga predan je časniku za sigurnost. Batine koje je dobio od trojice narednika u New Yorku bile su ništa u usporedbi s onima koje je dobio u Stadthausbrucke 8. Sljedećih devet mjeseci proveo je u Fulsbiittelu pod Mara-buom, najomraženijim od svih SSObersturmbannfiihrera. Intuitivno, Braun je shvatio da će morati kleknuti pred iskrivljenim nacističkim križem i zakleti se na odanost ako želi otamo izići živ. Instinkt staroga vojnika rekao mu je tko je bio špijun u ćeliji. Pažljivo im je počeo pričati o američkim marincima i vojarni u 55 Shuffieldu, opisujući rad zarobljenika u kamenolomima, neljudske marševe pod užarenim suncem, a dozvolio je i da mu pobjegne pokoji podatak o novom poluautomatskom MI karabinu. Također je ostavio ljude u uvjerenju daje upoznat s još jednom novom puškom. Marabu se zainteresirao. Dva je sata Mike stajao u stavu pozor, što bi mogao samo marinac. Marabu je odobravajući ki-mnuo i podvrgnuo ga raznim testovima. U sklopu prvoga je razoružao trojicu snažnih SS-ovaca golim rukama. Marabu je bio zapanjen. Stajao je iza zavjesom zaklonjenog prozora na prvom katu i promatrao. Potom je Mike morao prohodati tri i pol kilometra dugu stazu nakon što mu je hrana bila uskraćena šest dana. Stavili su ga u hladnjaču, i bio je gotovo mrtav kada su ga pustili. Potom su ga svezali za radijator i zalijevali kantom vode svakih četvrt sata. Počeo je čeznuti za garnizonskim zatvorom u Shuffieldu, kojim je vladao Brazgotina, najgori od svih zlih narednika. Marabu je pljunuo na Mikea, ali Mikeu je u glavi i dalje odzvanjao poznati zov trube iz Shuffielda. Marabu je pogriješio pruživši mu stari tretman smišljen za političke fanatike. Mike je i dalje stajao u stavu pozor, gledajući Marabua kroz izmaglicu. Marabu gaje četiri puta opalio po licu svojim bičem. Sedamdeset i tri dana kasnije, Mike je prebačen u logor za prisilni rad u blizini Eisenacha. Na mutan je način uspio pronaći vezu u Partiji. Sprijateljio se s nekim Gauleiterom, pa su njih dvojica otkrili instinkt za poslove, posebice one mutne. Tako je u rekordnom vremenu Mike postao zapovjednik logorske satnije. Jednoga mu je dana dobar prijatelj došapnuo kako je na pomolu policijska istraga. Netko iz visokog ešalona počeo se pitati zašto u Eisenachu bez traga nestaje toliko zaliha. Mike je shvatio kako je došlo vrijeme za promjenu adrese, pa je izjavio nekoliko patriotskih primjedbi u smislu kako osjeća daje njegova dužnost služiti u vojsci, ako ga ondje budu htjeli. Njegov regionalni zapovjednik, SS-Gruppenfiihrer Nichols, progutao je
mamac, i tako se on jednog kišnog travanjskog dana prijavio u 56 121. pješačke graničare u kampu Tibor. Međutim, ondašnji zapovjednik druge satnije, Hauptmann Tilger nije mogao podnijeti ovog čudnog polutana, pa su ga poslali u Tapiau na poljskoj granici, najdalje što su mogli. Ondje je proveo šest mjeseci u 31. strojničkoj bojni, gdje je na sebe privukao pozornost svojom izvježbanošću u pucanju. Osvojio je vojno prvenstvo kao predstavnik svoje bojne. Kada ga je zapovjednik upitao koji je čin imao u marincima, bivši je desetnik besramno odgovorio: "Poručnik, gospodine bojniče." Izvješće o Michaelu Braunu poslano je u Berlin, i osam dana kasnije postao je Feldvvebel s pletenicom pričuvnog časnika na naramenicama. Tri mjeseca kasnije postao je Fahnenjun-ker, a krajem godine Oberfahnrich. Slučajno je saznao da ga namjeravaju poslati u Vojnu akademiju u Potsdamu. Tamo im ne bi trebalo više od sat ili dva da razotkriju koliki je zapravo lažac, pa je kontaktirao veze u Partiji i nastavio sa svojim putovanjima. Nekoje vrijeme proveo u 2. inženjerijskoj bojni u Stettinu, gdje je uz mnogo znoja i psovki naučio graditi pontonske mostove. I tako, svaki put kad bi se počelo govorkati o vojnoj akademiji, on bi uspio dobiti prekomandu. U vrijeme kada je 1939. izbio rat, bilo je svega nekoliko garnizona njemačke vojske koji nisu imali čast uživati u njegovoj nazočnosti. Kampanju u Poljskoj završio je u Lembergu kao zapovjedni poručnik satnije. Ondje je bio dobrodošao gost s druge strane demarkacijske linije, gdje je popio mnogo čaša votke s ruskim časnicima. Posvadio se sa svojim zapovjednikom, koji je inzistirao kako je došlo vrijeme da Michael Braun pođe na vojnu akademiju, a kao rezultat toga napustio je 79. s ovim elokventnim opisom u vojnoj knjižici: "Nediscipliniran, neposlušan, svadljiv. Nesposoban za samostalno zapovijedanje". Očito, ovakva ocjena nije mu omogućila lak početak u novim jedinicama. Šest je mjeseci putovao Njemačkom zapovijedajući transportnom satnijom opskrbnih jedinica, i jednoga lijepog dana, on i njegovi natovareni kamioni su ušli u Eisenach, gdje je 57 pola tereta nestalo u prostranim skladištima njegovog prijatelja Gauleitera. To je bio kraj služenja poručnika Michaela Brauna u transportnoj satniji. Postao je Hauptmann u rekordnom roku, a pet mjeseci kasnije unaprijeđen je u bojnika, sve zahvaljujući tom Gauleiteru. Zapanjujući podatak je bio taj da bojnik Michael Braun nikada nije bio niti u krugu od stotinu kilometara od nekakve škole za časnike. Uvijek je dobivao prljave poslove i nerješive zadatke, i na ovaj ili onaj način, uspijevao bi ih obaviti dok su drugima pripisivane zasluge za to. Njegov posljednji zapovjednik dodao je još jedno ne baš pohvalno mišljenje onima već zabilježenima u njegovoj vojnoj knjižici, pa je bio poslan u pukovniju zaduženu za posebne dužnosti, a sve to samo zato što je jednom prilikom, kada je bio pijan, zamahnuo kriglom piva prema Hitlerovom portretu i povikao: "Živjeli!" Ali sada više nije imao prijatelja Gauleitera da mu pomogne, jer je onaj njegov sada razbijao kamenje za novu autocestu, a sama činjenica da gaje poznavao je bila opasna. Mike gaje žurno zaboravio. I tako se bojnik Michael Braun našao pred našom satnijom, predstavljajući se pridošlicama. Mogao je neprekidno psovati sat i pol vremena i niti jednom se ne ponoviti. "Dakle, vi šupci," urlao je, "ja sam vaš zapovjednik. Neću podnositi nikakve pošalice. Ako ikome od vas padne na pamet glupa ideja da mi nešto namjesti iza leđa, neka napiše oporuku prije no što to pokuša. Imam oči i na leđima." Pokazao je prema Malenom i rekao: "Creutzfeldt, tko je najstroži zapovjednik kojega si ikada imao?" "Ti, Mike." Bojnik se široko nasmijao. Potom je pokazao prema Legionaru. "S desne strane možete vidjeti dočasnika Kalba. Slušajte ga, pa ćete imati izgleda da spasite vlastite živote. Bio je kod Marokanaca i poznaje sve prljave trikove koji postoje. Onaj visoki klipan s žutom maramom
oko vrata na lijevoj strani je bio jedan od feldmaršalovih padobranaca, ali predobro je vladao 58 nožem, pa su ga izbacili. Od njega možete naučiti o borbi izbliza. Od dočasnika Juliusa Heidea možete naučiti o redu i disciplini; od Feldwebela Willieja Beiera, Starog Una, naučite poznavanje ljudi i ljudskog roda, iako vam ovo potonje neće baš koristiti. Obergefreiter Porta vas može naučiti krasti, a ako vam treba duhovna utjeha obratite se našem ocu Emanuelu. No, nemojte se prevariti u pogledu njega. On može svojom ljevicom onesvijestiti bika." Izvukao je svoj teški P.38 iz žutih korica. "Kako ste zasigurno primijetili, imam službeni pištolj, i niti jedan od onih šupkoškakljivaca homića se neće moći izvući, a prljava svinja koja pokaže i najmanju trunku kukavičluka kad se pojave drobitelji lubanja će istoga trenutka od mene dobiti metak u tikvu iz njega. Nemojte misliti kako ste ovamo došli zaraditi Željezni križ. U SS-u morate biti dva puta preporučeni da biste ga dobili, a ovdje šest puta. Vi ste ološ ljudskog društva, ali ćete biti najbolji vojnici na svijetu." Duboko je udahnuo i vratio pištolj u žute korice. "Učite od ljudi koje sam vam upravo preporučio." Potom se okrenuo Hauptfeldwebelu Hoffmanu. "Dva sata posebnih vježbi u rijeci. Svatko tko ubije suborca dobiva tri tjedna dopusta. Svaki deseti metak i svaka deseta bomba će biti pravi. Želim vidjeti bar jednu slomljenu ruku. U protivnom, dodatnih četiri sata vježbi." Potom je započela jedna od uobičajenih Mikeovih vježbi. Mrzili smo ga zbog njih, ali one su nas činile čvrstima i nehunia-nima. Ako želite biti dobar vojnik, morate biti sposobni mrziti. Morate biti sposobni ubiti čovjeka kao što biste ubili uš. Imali smo mnogo zapovjednika, ali njemački Amerikanac, bojnik Michael Braun, koji nikada nije prošao kroz časničku školu, naučio nas je sve to na način na koji to nitko drugi nije mogao. Rugao bi nam se i pljuvao po nama u jedanaest sati, gurao nas u smrt u dvanaest, i pio viski i kockao s nama u jedan. Od uličnih derana napravio je super-vojnike. Uveo je paradni korak kroz močvaru, u kojoj smo bili do očiju u blatu, predvođeni bendom: deset truba, deset flauta i deset bubnjeva. Čak 59 je dobio dozvolu da svirači mogu imati medvjeđu kožu oko šljemova. Prema njegovom zatiljku ispaljen je poveći broj metaka, ali i pored toga su ga Porta i Legionar dva puta nosili na leđima s ničije zemlje, za što im se nikada nije zahvalio. Kad god je trebalo učiniti nešto posebno teško: probiti neprijateljsku liniju, raznijeti neki određeni cilj, pokrivati povlačenje, raščišćivati mine, preplivati rijeku zaronjen s inženjerijom, uhvatiti neprijateljskog generala; Mike bi gotovo svaki puta sudjelovao, preo-djeven u običnog vojnika. Jednom je natrag donio trojicu ranjenika, a sljedećeg je jutra otišao po četvrtoga, koji je ležao na žici. Jednom prilikom naše je topništvo prekratko naciljalo, pa je Mike otpuzao do prednjeg promatračkog položaja, uhitio promatrača zbog zanemarivanja dužnosti, i sljedeća dva sata usmjeravao topovsku paljbu na takav način da smo uspjeli zauzeti neprijateljske položaje gotovo bez ijedne žrtve. Drugom prilikom je čekao deset minuta nakon vremena koje je u zapovjedništvu bilo određeno za napad, što je rezultiralo napadom koji je bio uspješniji od svih očekivanja, samo zahvaljujući bojniku Mikeu. Mogao nas je natjerati da stojimo do vrata u ledenoj vodi usred noći i vježbamo s puškama, ali uvijek bi se pobrinuo da ima suhe slame kada se vratimo. I, teško bilo kome kuharu koji ne donese klopu izravno na liniju bojišta, čak i ako bi tri kilometra iza nje bila zasipana baražnom vatrom. Stari vojnici cijene takve stvari. Mike je bio svinja, ali poštena svinja. Nikada ne bi ništa učinio iz prkosa ili zlobe; ono što je radio bilo je nužno - i nikada nije štedio sebe. Mike je bio jedini bojnik kojega sam ikada upoznao, a koji nije imao pobočnika. Mogao je očistiti par ukruće-nih čizama i pretvoriti ih u meke poput maslaca u rekordnom vremenu. Znao je očistiti rov pomoću nekoliko ručnih bombi, znao je pucati iz bacača plamena tako da dobije maksimalni učinak. Kada bi Mike predvodio napad, znali smo da smo napola sigurni: Mike je, poput nas ostalih, bio ulični huligan koji se u 60
vojsku prijavio u potrazi za nečim boljim, u pukovniju u kojoj se nisu dodjeljivala priznanja za postignuća u borbi. Najveće mu je zadovoljstvo pričinjalo izdvojiti nekoga od nas na prozivci i pitati: "Tko su najbolji vojnici na svijetu?" Znali smo koji je odgovor očekivao: "Američki marinci", ali nas je zabavljalo odgovarati mu drugačije. Legionar bi mu, naravno, odgovorio: "La Legion Etrangere." Na što bi Mikeov komentar uvijek bio: "Smeće s europskih smetlišta", od čega bi Legionarevo lice problijedilo od bijesa. Ako bi pitao Barcelonu Bloma, on bi odgovorio: "Ingeniero del ejercito espanol, najhrabriji od hrabrih." Na što bi se Mike prezrivo nasmijao i rekao: "Čuo sam da sanjaš o gomili stabala naranče. Kako si zapravo dospio u Građanski rat?" "Bio sam član posade jednoga od onih velikih brodova na kojima se droljice bogataša izležavaju pod tendama i pokušavaju ne razmišljati o svojim impotentnim sponzorima." "Jesi li imao sreće kod njih?" "Tu i tamo, gospodine bojniče. Bio sam u Barceloni onog dana kad se general pojavio na jugu. Prvo su mu se ljudi smijali i mislili kako je sve to samo šala, ali toga je puta bilo za ozbiljno." Bojnik je kimnuo s razumijevanjem. "Ali kako si završio u španjolskoj vojsci, Feldvvebelu?" "Bio sam u Barceloni s jednom starijom damom, i prije no što mi je postalo jasno što se događa, držao sam se za kamion s gomilom drugih. Poslali su nas u Madrid, nakon što smo nabubali mnogo toga o Marxu i Engelsu, ali to mi znanje nikada nije baš pomoglo u rovovima. I tako smo jednoga dana moj kompić i ja poludjeli za njima. Bilo je to tijekom borbi u sveučilišnoj četvrti." "Jesi li bio na Ebru, Feldwebelu? Trebali ste imati barem jednu bojnu naših marinaca. Oni bi preokrenuli stvari." 61 Barceloni se nije dalo protestirati. Takvom fanatiku se jednostavno nije moglo objasniti kako je okrutan bio Građanski rat. "Koje su posljedice Građanskog rata u Španjolskoj?" upitao je bojnik Mike. "Milijun mrtvih, gospodine bojniče." Bojnik Mike više ništa nije pitao. Milijun mrtvih je mnogo, čak i za veliku zemlju. Stajao je pred eskadronom, raširenih nogu. "Niti jedna vaša jedinica nije ravna američkim marincima", hvalio se. Ponosno se udario šakom o mišićava prsa. "Ja, vaš zapovjednik, ponosan sam što sam služio u američkim marincima." Kada smo se vratili radu na svojim tenkovima, Stari Un je ljutito progunđao: "Mike je opasan tip." Udobno smo se smjestili. Porta je imao iznenađenje za nas. Zdjelu punu graha. Izvukli smo svoje sklopive žlice i vilice iz čizama. Zdjelu smo smjestili tako daje svi možemo dohvatiti sa svojih mjesta. Grah je bio hladan, ali to nam nije jako smetalo. Barcelona je od nekud izvukao cigaretu i prelomio je na tri dijela. Komadi su kružili okolo. Porta je podijelio karte. "Ima li išta ljepšega", pitao je Stari Un sa smiješkom, "od sjedenja na brdu usred velike močvare s loncem graha ispred sebe i igrajući karte, znajući da si više-manje siguran od granata?" Složili smo se kako nema. Kad bismo samo mogli nastaviti sjediti ondje, u svojoj osobnoj močvari, rat bi, što se nas tiče, mogao potrajati još stotinu godina. Većina nas još nije napunila niti dvadeset i pet. Odavno smo već bili zaboravili kako izgleda civilni život. Naš najveći luksuz predstavljao je čisti zahod na nekom brežuljku pod vedrim nebom.
62 IV. Dva eskadrona tenkova čekala su u pripravnosti u ulici Porta Labicana. Iz tame začuli su se grubi povici: "Sbrigatevi, per Bacco", i prestrašeni su se ljudi penjali u teretne vagone. Mjesto je bilo krcato ljudima iz SD-a i njihovim fašističkim pristašama; bijesni psi su lajali; djeca su plakala; neka djevojčica izgubila je lutku; starica je posrnula; čizme potkovane čavlima dijelile su udarce lijevo i desno; teška vrata su se zatvarala i osiguravala lancima; lokomotiva je ispustila paru. "Svinje", povikao je naš trubač. "Previše ih je u svakom vagonu da bi mogli sjediti. " "Ne bismo li trebali baciti pokoju granatu na ljude iz SD-a? " s nadom je predložio Maleni. "To ne bi koristilo nama, niti bilo kome drugome", ljutito je zarežao Stari Un. "Bilo je mnogo gore kada su odvodili varšavske Židove", dobacio je Porta. "Ovdje ne koriste bičeve, samo svoja stopala. " "Zašto se ne probiju van? " iznenađeno je upitao Barcelona. Stiglo je još teretnih vagona koji su bili ispunjeni utihnulim ljudima. "Hoće li ih sve poubijati? " pitao je Trubač, koji je ranije bio u SS-u. "Možeš se okladiti da hoće ", rekao je Heide uz zloban osmijeh. "Otrovat će ih plinom u Poljskoj. " "Ali ne mogu se tako ponašati prema ljudima", naivno je promrmljao Stari Un. "Niste li znali", ironično je rekao Porta, "da je vrhunac stvaranja baš ta svinja, čovjek? " Bila je to noć u kojoj su deportirani Židovi iz Rima. Dva eskadrona tenkova njemačke vojske su osiguravala njihovo ukrcavanje na rimskom kolodvoru. 63 Židovi su bili okupljeni usred bijela dana pod vatikanskim prozorima. Došlo je do kratke, ali silovite borbe u Vicoli del Campanile, kada su uhvatili dvije Židovke i nekog starca. Na posljetku su jednu od žena za noge odvukli do kamiona parkiranog u Via della Conciliazione. Sakupljanje je osobno nadgledao šef rimskog Gestapa, SS-ov Obersturmbannfuhrer Kappler. Nijemci su se svim silama trudili da isprovociraju papu na javni prosvjed, što bi bio znak kojega su Hitler, Himmler i Heydrich čekali i o kojem su sanjali još otkada su došli na vlast: da likvidiraju Svetu stolicu. Protestirati u tom trenutku za Vatikan je značilo zapečatiti vlastitu sudbinu. Ljudi u RSHA su sjedili pokraj telefona i čekali da izdaju šifru "pseća ogrlica ". PORTINA TAJNA KOCKARNICA Imali smo nekoliko mirnih dana tijekom kojih nismo radili ništa osim malo kopanja rovova i postavljanja mina noću. Naravno, izgubili smo ponekada nekog od ljudi, ali bilo je to dobro vrijeme, jer kopanje rovova smo smatrali šalom. Imali smo samo jednu doista lošu noć. Iznenadila nas je snažna topovska vatra, pa smo krenuli u krivom smjeru, paralelno s našim položajima. To nas je koštalo četrdeset i tri mrtva i dvostruko više ranjenih, ali svi mi stari vojnici smo se vratili natrag čitavih koža. Štoviše, uspjeli smo se nasmijati Heideu. Dio skalpa mu je odnijela krhotina granate, i sva njegova sjajna crna kosa kojom se ponosio bila mu je nestala sjedne strane glave. Upotrijebili smo dva paketa zavoja kako bismo prekrili njegovu veliku ranu. Bio je tako bijesan da ga se moglo čuti kako psuje i proklinje na kilometar udaljenosti. Gotovo je ubio Malenog, koji mu je kasnije donio ogromno zrcalo, koje je uzeo u obližnjoj velikoj kući, tako da bi Heide mogao uživati u svom izgledu. No, Heide je pripazio da 64 ne razbije zrcalo. To bi mu donijelo sedam godina nesreće. Pro-kleli smo to zrcalo. Postalo nam je pravi problem. Pokušali smo ga se riješiti, htjeli smo ga pokloniti, no nitko ga nije htio uzeti, pa smo ga na kraju odnijeli u Idin kupleraj, i uz određene poteškoće pričvrstili na strop u jednoj od soba. Kad smo ga uspjeli tamo namjestiti, osjećali smo se kao daje s nas skinuta kletva. Porta je otkrio jednu kuću, koja je sama samcata stajala između nekoliko borovih stabala, dobro
skrivena od znatiželjnih pogleda. U njoj je otvorio kockarnicu. Mačak Staljin sjedio je na crvenom svilenom jastuku u kavezu za papige iznad Portine glave. Jastuk je prije pripadao jednoj od Idinih djevojaka, a Maleni joj gaje uzeo jedne večeri, kada smo se potukli s Talijanima iz 7. planinarske, pukovnije koju smo od srca prezirali, iako nitko nije znao zašto. Porta je "nabavio" elegantan stol. Maleni je zauzeo položaj na preokrenutoj kanti za drugim stolom, odakle je imao dobar pogled na igrače, u slučaju da dođe do problema, kojih bi uvijek bilo. Naravno, nije se igralo pošteno, ali bilo je to sitno, zabavno varanje. Ako ste htjeli, mogli ste slobodno provjeriti kockice, no ljudi su to rijetko činili nakon što bi vidjeli izraz lica Malenoga, koji je sjedio s pištoljem u krilu i američkim policijskim pendrekom koji mu je nonšalantno visio o zapešću. Oberfeldwebel Wolf bio je sretne ruke, pa je hrpa novaca ispred njega neprestano rasla. Pjevušio je melodiju Tri ljiljana iz čistog veselja i samopouzdanja. "Gospodin Oberfeldwebel ima sreće", rekao je Porta s lukavim osmjehom. "Odnijet ću vam banku", nasmijao se Wolf. Nije čuo kako je Maleni povjerljivo došapnuo Porti: "Da li da krenem za tim govnarom kada iziđe i dam mu jednu po njuški?" Porta je odmahnuo glavom. Taj Maleni baš nema pojma. U njegovom umu najjednostavnije je bilo spustiti pendrek na Wol-fovu glavu kad iziđe van i lišiti ga novca kojeg je osvojio, ali Porta je imao vlastiti plan za ovakvu prigodu. 65 Wolf je ustao, skupio svoju zaradu na hrpu i napunio džepove. Potom je izvukao pištolj iz čizme i zavrtio ga oko prsta poput kotača. "Vi banditi ćete sigurno primijetiti kako je ovo Colt II, i volio bih da shvatite kako gaja znam koristiti. Svatko tko otvori vrata prije no što istekne pet minuta od moga odlaska, zaradit će rupu u glavi i još jednu u stražnjici, a to se posebice odnosi na tebe, Creutzfeldt." Potom je uz široki osmijeh odšetao natraške do vrata, u ruci držeći Colt. Vani je odvezao dva ogromna vučjaka koje je bio svezao za stablo. Ove divlje zvijeri posvuda su ga pratile. Jednom su gotovo ubile Malenoga, kada je pokušao ukrasti džip kojega je Wolf namjeravao nekome prodati. Dok je nestajao puteljkom između borova, čuli smo ga kako se smije i njegove pse kako laju. Maleni je skočio sa svoga stola i jurnuo prema vratima. Širom ih je otvorio i našao se licem u lice s Wongom. Wong je bio jedan od dvojice Vlasovovih vojnika koji su Wolfu služili kao tjelohranitelji. "Ti kroz vrata ne proći. Wolf rekao ne. Njet. Njet." Maleni je ustuknuo ispred cijevi ruskog poluautomatskog pištolja koji je bio uperen točno u njegov trbuh. Nešto dalje ugledao je Thunga, drugog tjelohranitelja, koji je stajao među stablima. Maleni je s treskom zalupio vratima i popeo se natrag na svoje vjedro. "Taj Wolf stvarno nije baš ugodan", ogorčeno je rekao. "Šalje ubojice miroljubivim ljudima! Kada bi samo otišao na bojište na nekoliko trenutaka." "To zasigurno neće učiniti", sa sigurnošću je ustvrdio Porta. "Onamo ga neće namamiti niti sam Adolf." Ponovno smo zauzeli svoja mjesta za kockarskim stolom. "Vratit će se već on", samouvjereno je prorekao Porta. "Uložite novce." Pozvonio je malenim srebrnim zvoncem, a Maleni je kvrcnuo svojim pendrekom po potkovi koja je na uzici visjela 66 sa stropa. Porta je izbacio kocke na stol. Bile su to posve neobične kocke. Pritisak na određenom mjestu uzrokovao bi pomicanje težine u njima, što bi rezultiralo okretanjem kocke onako kako je to htio bankar. "Mogu li vam se pridružiti?" upitao je Orao, koji je sjedio u kutu, klonuo duhom. Maleni je skočio sa svoje kante i srušio ga na pod udarcem pendreka. "Ispraznite mu džepove", naredio je Porta. "Već je igrao i izgubio sve. To će ga protresti."
"Ovaj zatvorski štakor ima nekoliko zlatnih zuba", objavio je Maleni, nakon što je pregledao džepove onesviještenog bivšeg Hauptmanna i Stabsfeldwebela. "Neće ih još dugo imati", rekao je Porta. "Ovamo s njima!" Maleni ih je odlučno iščupao. "Zbog čega bi ovakvom čovjeku trebali rezervni zubi?" htio je znati Porta. Dva zlatna zuba nestala su u njegovoj platnenoj vrećici. "Koliko ih imaš?" znatiželjno je upitao Heide. "A što se to tebe dovraga tiče? Nećeš dobiti niti jednoga." Pljunuo je na Orla, koji se počeo pomicati. "Pogledaj tog masnog štakora. Prije tri mjeseca bio je na samom vrhu. Šutnuo me u stražnjicu i prijetio mi na razne načine." "Pošaljimo ga preko Amerima s odsječenim prstenjakom u džepu", predložio je Marlow. Orao se s mukom osovio na noge. "Udario si me", optužujući je rekao Malenom. "Jesam, i što s time?" nasmijao se Maleni, provocirajući. "Što si drugo očekivao? Pokušao si okrasti bankara kada si na pošten način izgubio." "Izgubio?" prigušenim je glasom promrmljao Orao, s luđačkim izrazom lica, i grozničavo počeo pretraživati svoje prazne džepove. "Opelješili ste me! Znam da nisam igrao. Sve je nestalo. Moj sat!" Njegov povik je prerastao u vrisak. "I moj 67 srebrni prsten s orlom, kojega mi je poklonio Gauleiter Lem-cke!" Otvorio je usta. Debelim je jezikom prešao gornjim redom zuba. "Nije moguće", promrmljao je, odbivši povjerovati u ono što mu je sugerirao jezik. Nervozno je gurnuo prst u usta. Polako je shvatio: njegov ponos, njegova dva zlatna zuba više nisu bila ondje. "Gdje su dovragamoji zlatni zubi?" divlje je povikao i očajnički pogledao oko sebe, ali okruživala su ga samo iscerena lica koja su se naslađivala situacijom. "Jesi li poludio?" hladno je rekao Porta. "O kakvim to zubima govoriš?" "Znaš ti to savršeno dobro", protisnuo je Orao, piskutavim glasom. "Imao sam dva zlatna zuba." U očaju, okrenuo se prema Marlowu i Barceloni: "Vas dvojica ste Feldvvebeli. Morate me poduprijeti protiv ovih lopova. Ići ćemo na sud." "Caramba ", nasmijao se Barcelona oduševljeno. "Nitko ti neće vjerovati ako budeš rekao da su ti maznuli zlatne zube." Marlow se presavijao od smijeha. "Maleni! Isprati gospodina van", naredio je Porta. Maleni je odložio pendrek i pištolj, sišao sa svog stolca, otišao do vrata i širom ih otvorio. Potom je namjestio Orla u dovratak, zatrčao se i udijelio mu takav udarac koji bi bio dostojan nekog nogometnog internacionalca. Orao je poletio prema stablima. Vratili smo se svojoj igri. Četvrt sata kasnije, pojavio se Hauptfekhvebel Hoffman, sa sjajem u očima. Budući da nitko nije izgledao kao da namjerava nazočnima narediti da ustanu na pozdrav, učinio je to, sam, ali na njegovo beskrajno iznenađenje, nitko se nije pomaknuo. No, on još nije bio dovoljno dugo u jedinici, pa nije znao kako se treba držati podalje od Porte. "Nisi li čuo naredbu?" upro je prstom prema Porti. "I skidaj taj žuti šešir s glave." 68 "Ne mogu, gospodine Hauptfeldwebel. Imam samo dvije ruke, a u jednoj imam kockice, u drugoj krupjeove grabljice. Ako ispustim bilo što od toga, to će biti kraj." Hoffman je povikao: "Pobuna! Neposluh!" Počeo nas je proklinjati, nazivajući nas svakakvim stvorovima nepoznatima uobičajenoj zoologiji, i završio: "Zabranjujem vam da igrate igre na sreću." Porta je izvukao debelu bilježnicu iz unutrašnjeg džepa, polizao prst i zamišljeno okretao
stranice. Komičnim pokretom stavio je svoj polomljeni monokl na oko. "Da vidimo, dakle. Incest", okrenuo je još nekoliko stranica. "Krađa vojne imovine. Falsificiranje dokumenata, Hauptfeld- ne, Oberleutnant Hi... Silovanje, iskorištavanje maloljetnica ... " Hoffman je nekoliko puta rastvorio i zatvorio usta. Nije shvaćao. Porta je zamišljeno nastavio: "Prevara, lažno predstavljanje, slučaj s očinstvom-to je Stabsintendant Meissner. Kakva svinja. Završit će u Torgau." Porta je revno okretao stranice. Potom je s rezigniranim izrazom lica pogledao Hoffmana: "Želim prijaviti kako me moja obavještajna služba izvijestila kako je gospodin Oberst Engel, koji svoje vrijeme provodi kao IIA divizijskog stožera, prije tjedan dana osvojio 10.000 maraka pogađajući brojeve na novčanicama od 100 maraka. Istovremeno su planirali napad kojega mi sada ovdje ležeći čekamo da započne. Ovo su povjerljivi podaci, gospodine Hauptfeldwebelu. Ovaj napad je stroga tajna. Povezali su oči maskoti pukovnije, kozi, koja je bila nazočna tijekom razgovora, i stavili joj vatu u uši, tako da ništa ne može odati ako susretne mužjaka. Oberst Engel je pravi majstor za pogađanje brojeva. Svaki put ih pogodi." Porta se povukao za uho i ponudio Hauptfeldwebelu komadić duhana za šmrkanje iz svoje srebrne burmutice. Hoffman je ljutito odbio, a u lice mu je navrela ljubičasta boja. 69 "Doista se nezamislive stvari mogu čuti", smireno je nastavio Porta. "Jutros sam čuo daje stanoviti Hauptfeldwebel u našoj časnoj pukovniji za posebne dužnosti poslao komad padobranske svile kući svojoj ženi." Hoffmanovi zubi su cvokotali kao daje bio mula u vrućici. Ten mu se promijenio od žućkastoga u plavi i potom opet u žućkasti. Više nije bio u stanju biti suvisao. "Ober- Ober- Obergefreiteru Porta," promucao je, "nešto će se dogoditi. Tako mi Boga, hoće. Ovo se ne može nastaviti." Okrenuo se i istrčao van krivudajući. Posljednje stoje čuo bio je Porta koji se obraćao Legionaru: "Sada ćemo uskoro dobiti novog Hauptfeldwebela." "Kako si sve to uspio izmisliti?" zapanjeno gaje upitao Stari Un. "Izmisliti", otpuhnuo je Porta. "Činjenice se ne moraju izmišljati. Upamtite to, gospodine Feldwebelu Beier. Stvar je u tome što ja držim oči širom otvorene. Ako namjeravaš preživjeti u civiliziranoj zemlji, onda ti je najpametnije da saznaš nešto što bi moglo naštetiti tvojim kolegama, a tada ćeš se moći osloniti na njih. Ne postoji nitko tko nema nekakvu mrljicu iz prošlosti, bio on car ili uš. Uzmi na primjer sebe, Stari Un. Vjeruješ li daje sve što Adolf čini ispravno? Misliš daje on pravi pokvarenjak, zar ne?" "Naravno", rekao je Stari Un. Porta se iscerio, izvukao svoju crnu knjižicu iz džepa i pažljivo u nju nešto upisao. "Ovo je bila velika mrlja pod tvojim imenom, i samo te potpuni poraz njemačkog oružja može od nje očistiti. Da sam na tvom mjestu, otišao bih do našeg svećenika i nagovorio ga da mi pomogne u molitvi za brzi ulazak američkih marinaca u Berlin." Potom je izvadio flautu i svi smo zajedno zapjevali: Dovraga s Hitlerom i svim naci-svinjama, obrišite dupe zastavom sa svastikom i raširite ruke prema svim dobrim izdajicama. 70 titiV" "Ti si poludio", smijao se Marlow. "Hoffman će ti se osvePorta je dao komad kobasice mačku u krleci. "Ako se vrati, bit će to da nam se pridruži u igri. Od sada nadalje lizat će mi čizme ako to budem htio. Jeste li vidjeli njegov zeleni jastuk s rogovima koji toliko voli? Sutra će mi ga pokloniti." "Zamisli da nikada nisi postao Feldvvebel", zadivljeno je promrmljao Marlow.
"Idiote! Kao Obergefreiter ja sam kralježnica čitave vojske. Ja odlučujem hoće li moj izravni nadređeni imati zubobolju, išijas ili što drugo. Kad smo bili u Ukrajini, zajahao nas je Hauptmann imenom Meier, skorojević, seoski učitelj. Poginuo je." "Što mu se dogodilo?" znatiželjno je upitao Gregor Martin. "Dogodilo mu se to da je spustio svoju debelu guzicu na minu", mirno je rekao Porta. "Hajde, primam uloge. Jedan zeleni dolar za tisuću Hitlerovih jedinica." "Primaš li Churchillov novac?" pitao je Gregor Martin. "Naravno, samo ako je počeo svoj život u engleskoj banci. Što se mene tiče, možeš uložiti jene, rublje, zlote ili krune. Stopu pretvaranja određujemo ja i New York. Ali čuvaj se maraka, one gube vrijednost svakog sata. Biseri, zlato i slični artikli se procjenjuju u dolarima. Nije potreban dokaz o vlasništvu. Kad budemo gotovi, ionako će biti moji." Kockice su se kotrljale. Sat za satom. Sunce je zašlo. Komarči su zujali i bockali nas u gole ruke i vratove, no mi ih nismo primjećivali, jer nam je sva pozornost bila usmjerena na kocku. Soba je bila ispunjena dimom; lampa na stolu je jedva gorjela, nemajući dovoljno kisika; biseri, prstenje, umjetničke slike, dolari, funte, danske i švedske krune, poljski zloti, japanski jeni, indijske rupije, omiljeni pištolji i oružje za blisku borbu mijenjali su vlasnike u toj ruševnoj talijanskoj planinskoj kolibi. Feldwebel Marlow nakratko je izišao nedugo prije zore i vratio se s tri role svile. Talijanski poručnik, neki grof krvopija, 71 bacio je svežanj dokumenata na stol ispred Porte, papire nekog dvorca u blizini Venecije. "Dvadeset tisuća dolara", promrmljao je. Porta je proslijedio dokumente Legionaru, koji ih je pažljivo pregledao, a potom nešto došapnuo Porti. Porta je pogledao Grofa. "Budući da si Talijan dat ću ti 17 i pol. Da si Prus s dva željezna križa pour le merite oko svog vrata, dobio bi 10." "18", rekao je Grof, nastojeći izgledati kao da mu nije stalo. "17", rekao je Porta smiješeći se. "Ali prije si rekao 17 i pol", protestirao je Grof. "Prekasno, moj dragi Grofe. Svjetska se povijest mijenja iz minute u minutu. Tvoj dvorac bi već sutra mogao biti rekviriran od prekomorskih farmera, a tko će, dovraga, prodati rekvirirani dvorac? To ne bi uspio čak ni Židov, čak niti uz pomoć deset Grka i pet Katalonaca." Grof je zašutio. U tom trenutku neki je Oberjager bacio cameron. S pohlepnim izrazom na licu privukao si je veliku hrpu zelenih novčanica. Grof je pogledao Portin žuti šešir kao daje hipnotiziran, potom mačka u ptičjoj krleci, pa ponovno Oberjagera koji je pobijedio. Nije imao pojma da je to bilo namješteno, samo dio Portine psihološke taktike. Iznenada je odlučio kako je njegov dvorac stara mina, i brzo je prihvatio Portinu ponudu, i stisnuo svoju kapu s perjem koju je držao u rukama. Šest se kockica zakotrljalo, nakon čega je postao bivšim vlasnikom dvorca blizu Venecije. Uspio je prozboriti nekoliko loših riječi prije no što ga je Maleni izbacio. "Ja sam poručnik u talijanskoj kraljevskoj vojsci", povikao je prema svitanju. "Nećeš time baš profitirati", glasio je posljednji udarac Malenoga prije no što je zalupio vratima. 72 Duboko potišten, Grof je otišao pute lj kom. Na mjestu gdje se puteljak spajao s cestom kod tri grbava hrasta plutajaka, naletio je na zajedničku ophodnju vojne policije kojom su zapovijedali talijanski fašistički natporučnik i njemački Oberleutnant. Budući da je Grof ostavio svoju knjižicu i dokumente u Portinoj kockarnici, ophodnja gaje kaznila bez odugovlačenja. Čitava je zemlja bila podložna njihovoj nadležnosti, jer je bilo mnogo dezertiran a.
"Badogliovska svinjo", natporučnik je osvetnički povikao, dok su gurali Grofa na koljena. Zbacili su mu pernati šešir s glave, otkinuli epolete s ramena i trake s jakne. Trenutak prije no što su ga ubili, povikao je nešto poput "ilegalna kockarnica i pljačka". "Kakva svinja", graknuo je fašistički natporučnik i pljunuo leš. "Nazivati Benitovu Italiju ilegalnom kockarnicom." U tri sata ujutro pojavio se stožerni liječnik. Izgubio je čitavu svoju poljsku bolnicu, ali Porta mu je velikodušno iznajmio istu do kraja rata. Kada je sunce sljedeći puta počelo zapadati, i Porta najavio trosatni prekid, začuli su se glasni protesti prisutnih, ali Maleni je sa svojim pendrekom natjerao sve njih da shvate razlog prekida. Porta je uz nemalo zadovoljstvo objavio kako banka nije na gubitku. Baš naprotiv. Osjetili smo potrebu da proslavimo, pa smo našem mačku Staljinu rekli kako mu je rođendan i u rekordnom vremenu nabavili dvije najosnovnije stavke svake proslave: piće i žene. Maleni i Porta su "pronašli" preutovljenu svinju, koju smo proglasili Oberleutnantom i počasnim članom Partije. Njih su dvojica odveli tog vojnika u skladište i ondje, uz pomoć boce konjaka i prijetnji vojnim sudom, Gestapom i vojnom policijom, nabavili joj najveći gornji dio uniforme kojeg su imali. Gotovo joj je savršeno pristajala, osim što je nismo mogli zakopčati do vrata. Svinja je glasno protestirala protiv nošenja njemačke uniforme. Privezali smo je za stolicu koju smo pribili za zid, pa je 73 sjedila ondje izgledajući točno poput predebelog njemačkog časnika s probavnim smetnjama. Stari Un se toliko smijao da mu se iščašila vilica, pa mu ju je Maleni morao namjestiti natrag udarcem šake. Bilo je beznadno pokušavati obući svinji čizme, ali našli smo joj i hlače i kapu. Marlow joj je na prednji dio prilijepio natpis: "Ja, Oberleutnant Svinjić, jedina sam pristojna svinja u njemačkoj vojsci." "Dovraga s vama", povikao je Heide. "Ja ne znam ništa o ovome, to dobro zapamtite." "Onda odbij", nadmoćno mu je predložio Porta. "Nitko te ne drži ovdje." "Nosi se", ljutito je odgovorio Heide. "Savršeno dobro znaš da ne mogu bez tebe." "Da mu opalim jednu po njušci?" krvožedno je upitao Maleni, mašući dugim pendrekom. Heide je iz čizme izvukao ručnu bombu. "Udari me ako se usudiš, ti veliki smrdljivče." Maleni je počeo divlje mahati rukama. Riječ "usuditi" uvijek bi ga uspjela iživcirati. Liječnik i Oberfeldwebel Wolf su dokotrljali pedesetlitar-sku bačvu piva, uz pomoć glavnog intendanta, Krabbea. Nešto ranije, pročitavši knjigu o vojnicima Karla XII., Krabbe se imenovao konačarom. Bio je opasan takmac Porti. Od Krabbea se moglo kupiti bilo što, čak i ratna krstarica, ako bi vam takvo što zatrebalo. Porta i on mrzili su se međusobno, no uvijek su bili ljubazni i pristojni. "Neka sam proklet", uzviknuo je Porta kada je vidio bačvu koja se polako kotrljala. "Krabbe, nisi valjda počinio krađu?" Krabbe se uspravio punom visinom, koja nije bila baš beznačajna. "Ovo je vrlo ozbiljna optužba koju možeš uputiti jednom konačaru, Obergefreiteru Porta. Ovo pivo je iz sačuvanih sljedovanja. Kada sam čuo da imate proslavu, pomislio sam kako je to prava prilika da ga se popije." 74 "Krabbe, ti si naš gost večeras; ali prvo mi dovedi Orla. Potreban mi je posilni." "Uskoro će biti tvoj", ubacio se Maleni. "Uhvatio sam ga kod stožera pukovnije kako se šulja s podužim izvješćem u ruci. Svezao sam ga ondje na smetlištu, i morao sam mu ugurati prljave gaće u gubicu, jer je jako neugodno drečao kad sam mu rekao kako ćemo rano ujutro od njega napraviti lomaču." "Dovedi ga", naredio je Porta. Uveli su Orla. Dokotrljao se poput lopte Porti pod noge, potaknut čizmom Malenoga. "Stani u stav pozor, ti ološu," zapovjedio je Porta, "i ne trepći tako idiotski očima. Večeras si mi
dodijeljen kao moj osobni posilni, ali prvo pozdravi našeg zapovjednika ondje u stolici i sjedni pokraj njega." Orao je morao salutirati uniformiranoj svinji; prvo pet puta s pogledom nadesno dok je marširao pokraj njega; potom gledajući ga. Svaki puta kad bi svinja zaroktala, morao bi ju pitati: "Što izvoli gospodin Oberleutnant?" Svinji smo dali kantu piva i rakije, a Orao se morao pobrinuti da poručnik Svinjić popije dobar dio mješavine svakih četvrt sata. Kada bi se svinja napila, i Orao je smio otpiti iz kante. "Što je dobro jednoj svinji, bit će dobro i drugoj", rekao je Porta i razdragano zahihotao. "Između pijenja, spusti svoje dupe na stolicu ispred Oberleutnanta i salutiraj mu." Orao je protestirao, ali Maleni mu je uskoro dao dobar razlog zato. "Ovo me podsjeća na jednog župnika koji je čekao da uloži žalbu na biskupa Niedermevera", dobacio je Porta. "Pisao je tri dana..." "Daj, Porta, zaveži", povikao je Stari Un. "Ne možemo to opet danas slušati." Porta je s razumijevanjem kimnuo i pokazao prema Orlu. "Vidiš, ti zatvorski prdežu kojega su pojeli moljci, koliko malo težine ljudi pridaju žalbama. Niti jedna žalba još nije našla svoje mjesto u svjetskoj povijesti. Ako ti nas je dosta, samo nas 75 počni smatrati nužnim zlom. Ponašaj se kako dolikuje i život će ti biti manje-više podnošljiv. U protivnom ću te predati pod nadležnost Malenoga. On će te ispaliti poput rakete 31. prosinca u pet minuta do dvanaest." Orao se bacio na posao, blijed ali staložen. Nakon trećeg krigla piva, Porta je upitao jednu od djevojaka zašto na sebi ima gaćice. Nakon sedme čaše piva, Krabbe je predložio brzu partiju pokera na svlačenje. Samo pivo nam se više nije sviđalo. Pre-sporo je djelovalo. Velika bačva bila je napola prazna, pa smo je dopunili viskijem, chiantijem, votkom, geneverom, a kako bi postalo doista ukusno, povrh svega istresli smo bocu Worcester umaka. Fini ljudi to rade kada prave koktele, rekao je Porta. Orao je bio prisiljen kotrljati bačvu po dva puta uzbrdo i nizbrdo, kako bi se sve dobro pomiješalo. Kada je dovršio posao, bio je sav u suzama. Maleni je ustao, povukao hlače gore, s poda podigao komad užeta, i prilazeći Orlu napravio pomičnu omču. "Svemu jednom dođe kraj", mirno je rekao, namještajući omču oko Orlova vrata. "Evo ti jedan lijepi komad užeta. Iziđi van, pronađi zgodno stablo, i budi čovjek pa se objesi da dovršiš s ovim svijetom." Orao je izjurio kroz vrata s Malenim za petama. Začuo se glasni vrisak, kada gaje dobro odmjeren udarac poslao naglavce niz padinu, a kraj užeta vijorio je za njim. "Kada stigneš dolje, pronaći ćeš pravo stablo sebi slijeva." "Ovo je bio prizor koji mije obradovao oči", rekao je Porta smijući se. "Maleni ima duha koji vama ostalima nedostaje." Naš mlad liječnik se strašno napio i udvarao se glavnom intendantu u pogrešnom uvjerenju daje ovaj Greta Garbo. "Vaše gaćice su napravljene od vrlo grubog materijala, gospođice Garbo", rekao je glasno štucnuvši. Krabbe ga je bajunetom udario po prstima: "Drži svoje šape podalje, ti specijalistu za klistire!" 76 Liječnik je briznuo u plač. Tada mu se lice iznenada razveselio, kao na kraju pokopa, i pljunuo je na pod. "Napisat ću ja tebi smrtovnicu", pa je na gaćice jedne od djevojaka napisao: "Bivši Stabsfeldwebel Stahlschmidt je mrtav, samoubojstvo." Potom je pao na Marlowa, koji je ležao
na leđima i pio: "Ti si leš", povikao je, što je bilo vrlo blizu istini. "Ne mogu dozvoliti da ovdje leži jedan leš i pije. Pod zemlju s njim! Ili ću poslati po vojnu policiju." "I nećemo dozvoliti ocu Emanuelu da blagoslovi Orla. Osim toga, neće dobiti ni posljednju pomast!" povikao je Heide. "Neka mu se Bog smiluje ako bude imao obraza da se ponovno vrati u život", prijeteći je rekao Porta. "A sada se zahvalimo". Heide je skočio na noge i počeo udarati takt, dok smo mi pjevali zagrlivši jedni druge oko ramena, a Maleni osjećajno jecao. Potom smo počeli ritualno pozdravljanje; nadređeni su pozivali podređene, ili ako bi obojica bili istoga ranga, onda bi onaj s više odličja pozivao onoga s manje da pije s njim. Porta je započeo. Podigao je svoju kriglu prema liječniku. "Ušuljao si se u naše bratstvo na mala vrata sa svog zaglupljujućeg sveučilišta. Nosiš našu uniformu, a čak niti ne znaš razliku između strojnice i katapulta. Nemaš pojma kako narediti jatu gladnih pijetlova da ide jesti. Salutiram ti." Liječnik se nesigurno osovio na noge, i stajao njišući se, podigavši svoju čašu i iskapivši je, kako su pravila nalagala. Potom je Heide salutirao liječniku. Pa Marlow. Dok je došao red na Staroga Una, mladi liječnik više to nije mogao podnijeti. Spustio se na pod poput probušenog balona, pa su ga iznijeli van na nosilima uz zvuke pogrebne tužaljke i bacili na smeće. Wolf je htio piti s Portom, ali je bio odbijen s prijezirom. Ponosno se gladeći po prsima iz kojih su stršila rebra, Porta je rekao: 77 "Ti prokleta svjećice, zar misliš da sam razdjeljivač kojemu možeš jednostavno zapovjediti da proizvede iskru! Idi i donesi mi uvojak kose američkog marinca, pa će ti se pružiti mršava prilika da ti bude dozvoljeno piti s Obergefreiterom s prve linije." "Moraš mi oprostiti", štucnuo je Wolf i pokušao se nakloniti, ali je izgubio ravnotežu i pao pod noge uniformiranoj svinji, koju je zamijenio s jednom od djevojaka. "Moja draga mlada damo, vaše se ponašanje baš i ne može nazvati pristojnim", rekao je. "Pojavljivati se u javnosti bez gaćica." Potom je svinju cmo-knuo točno u njušku, idiotski se nasmijao i povikao: "Tvoje su usne hladne i neodoljive." Potom je postao grub; no usred rečenice je ugledao činove na svinjinom kaputu: nezgrapno je salutirao širom razmaknutih prstiju. "Vama na usluzi, gospodine Oberleutnant. Na usluzi sam vam, gospodine Oberleutnant, vi ste svinja". Potom se skljokao na pod. Nakon toga se odigrao još jedan pokop. Izdignutoga visoko iznad naših glava, iznijeli smo ga na smetlište i polegli pokraj liječnikovog lesa. Pojavio se otac Emanuel. Na trenutak je stajao u dovratku i promatrao nas odmahujući glavom. Marlovv ga je pozvao unutra. Maleni je tvrdoglavo bauljao za njim, ali je iscrpljen legao na smeće. Ugledavši liječnikovo beživotno tijelo, obuzela gaje tuga, pa gaje molio za oproštenje što gaje ubio. Zakleo se da to više nikada neće napraviti. A tada je otkrio Wolfa i počeo tugaljivo jecati. "Dobri Bože, ja sam masovni ubojica!" Potom se sjetio svih uvreda koje mu je Wolf nanio u prošlosti, i umjesto plača počeo pljuvati na leš. Tada se dogodilo nešto zbog čega se gotovo onesvijestio: leš se uspravio u sjedeći položaj! Maleni je prestravljeno vrisnuo, zgrabio pištolj i ispraznio čitav magazin u sablast, no na sreću, promašio je svih osam hitaca. "Stoje dovraga ovo!" povikao je Wolf izvlačeći ručnu bombu iz čizme. Bacio ju je na Malenoga, ali je zaboravio izvući osigurač. 78 Maleni je uletio u kolibu. "Vani je leš koji na mene baca ručne bombe!" povikao je. "Idem kući, sada mi je dosta rata."
Wolf je dobauljao unutra. Optužujući je uperio prst prema Malenom: "Ubojico!" Maleni je dograbio automatski pištolj, kojega smo mu iz ruke izvukli uz najveće napore. Smirio se tek kada ga je Wolf pozvao da pije s njim. Iznenada je Marlow, bivši padobranac, skočio na noge i počeo pažljivo osluškivati. Na podu pokraj njega ležala je djevojka, širom raširenih nogu. Maleni je ležao na drugoj, i na svoj joj se način udvarao. "Tenkovi dolaze", povikao je Marlow. To nas je otrijeznilo. Posegnuli smo za oružjem i začuli poznati klopotavi zvuk koji čak i najhrabrijima može slediti krv u žilama. "Marinci", nasmijao se Porta i privezao četiri granate za bocu punu benzina. "Nom de Dieu, sigurno su čuli za našu malenu proslavu", nasmijao se Legionar. Vrata su se s treskom otvorila, a stražar s čeličnim šljemom gurnuo je glavu kroz njih i jedva prozborio: "Uzbuna. Zvuk tenkova čuje se iz doline." Barcelona gaje odgurnuo. "Odbij, dječače. Mi ćemo se pozabaviti njima." Maleni je ležao potrbuške i tražio Panzerfaust pod krevetom. Jedan za drugim, isteturali smo van, gdje smo jasnije začuli zvuk tenkova. Stari Un je krenuo prvi, s gomilom bombi u svakoj ruci. Marlovv gaje slijedio u stopu, noseći T-minu. "Mavbachovi motori", obavijestio nas je Oberfeldwebel Wolf. "I Tigrove gusjenice", odgovorio je Porta sigurnošću profesionalca. 79 "Nešto nije u redu s ovime", rekao je Wolf. "Naših tenkova nema u radionicama na popravku, a mi smo jedina bojna s Tigrovima na ovom području." Provirili smo kroz stabla niz zavojitu cestu. Bilo ih je barem pet ili šest. Čuli smo glasove koji su psovali na njemačkom. "Promijeni brzinu, ti šupak!" Uslijedilo je škripanje mjenjača; motor je zabrujao; Porta i Wolf pogledali su jedan drugoga. "Amateri", promrmljao je Wolf. "Nikada nisu učili voziti Tigrove", rekao je Porta. "Mislim da su to Cigani." "Svejedno", dodao je Barcelona, mašući Molotovljevim koktelom. "Održat ću im ja već lekciju." Porta je zauzeo položaj nasred ceste, široko raširenih nogu i čvrsto ukopan. Protrljao je svoja dlakava prsa ručnom bombom. U lijevoj je ruci držao šalicu alkohola od riže. Klopot tenkovskih gusjenica postao je zaglušujuć. Barcelona je namjestio strojnicu iza srušenog stabla. Morao je to učiniti jednom rukom, jer nije imao pomagača. Utisnuo je tronozno postolje u tlo, provjerio visinu i prilagodio elevaciju cijevi; potom je pokraj sebe stavio tri Molotovljeva koktela. Marlow i Wolf su objesili granatu kalibra 75 mm na stablo, povezali je raznim žicama i tako je za nekoliko trenutaka pretvorili u smrtonosno baumkrepierer. Teško onome tko utrči u taj splet žica! Legionar je ležao na brežuljku između dva povezana bacača plamena. Ako se budu pokušali povući, bit će im bolje da su mrtvi, jer će morati proći kroz zid goruće nafte. Prvi se tenk pojavio na oštrom zavoju ceste: prvo zaslon protiv zasljepljenja na dugoj topovskoj cijevi. Bio je to Tigar II, naš najnoviji model, onaj s kupolom sa strane. Otvor je bio otvoren, pa smo u unutrašnjosti ugledali mračni lik u uniformi. No napravili su veliku pogrešku poslavši ih kao komandose. Zapovjednik tenka u kupoli je nosio tirolsku kapu, kakvu niti jedan njemački oklopnjak nije nosio još od početka 1942. Bio je to tip 80 pokrivala za glavu kakva smo potajno nosili sa sobom na dopuste kako bismo se pravili
važnima. Težak, širok i ogroman, Tigar se s mukom uspinjao zavojitom cestom, a još jedan je slijedio neposredno za njim. Porta je ostao stajati nasred ceste. Podigao je ruku kako bi zaustavio čelično čudovište koje se izdizalo ispred njega. Provirio je u cijev njegovog topa kalibra 88 mm i nasmijao se zapovjedniku, koji se naginjao iz kupole. "Dobrodošli u našu gajbu", povikao je. Zapovjednik tenka imao je tipičan dresdenski naglasak: "Gruss Gott! Jedva smo vas pronašli. Pretpostavljam da ste vi 5. eskadron 27. pukovnije za posebne dužnosti? Ja sam Ober-feldwebel Brandt iz 2. eskadrona. Moramo vam se javiti. Imamo nove tenkove s bacačima plamena. Jesu li vas obavijestili o nama?" Porta je otpio gutljaj svog rižinog alkohola i poljubio mačka u potiljak. "Dobar je, zar ne, taj Staljin. Prokleto dobar. Mogao bi izvesti pravu cirkusku točku!" Maleni se počeo poigravati poklopcem granate. "Bit će mu vruće oko dupeta." Stari Un je gurnuo Portu i Malenoga u stranu. Teškim korakom i mašući rukama približio se velikom tenku: "Pozdrav, kolega. A stoje s lozinkom, tek da obavimo stvari po propisima?" "Scharnhorst", odgovorio je ovaj uz široki osmijeh. Marlow je laktom gurnuo Heidea. "Vidiš? Ovo blijedo govno ima SS-ovske mrtvačke glave na reveru. Ako su ovo Mikeovi marinci, povratit ću." "C"est le bordel, " promrmljao je Legionar. "Stvarno će se osramotiti." Prvi je tenk bio usmjeren prema cestovnoj blokadi, gdje je visjelo osam T-mina. Popeli smo se na njega. Čovjek u kupoli je postao nervozan kada je ugledao naše Molotovljeve koktele. 81 "Hoćeš cigaru?" upitao je Porta, pruživši mu ručnu bombu, a njezin je porculanski prsten opasno visio kroz otvor. Sljedeći tenk, Tigar I, se dovukao uz cestu i stao točno iza prvoga, što mu je bila opasna taktička pogreška. Nismo mogli vjerovati svojim očima kada je i ostalih šest tenkova učinilo isto. "Imate li kakvih cura ovdje", upitao je zapovjednik prvog tenka. "Imamo oružje", nasmijao se Porta. "Dolazite li iz Rima?" upitao je Marlow, bacajući ručnu bombu u zrak poput žonglera s gorućim kolutom. "Zašto imate različite tenkove?" znatiželjno je upitao Porta. "Zašto ih dovozite nama? Mi smo školska pukovnija. Poznajemo Tigrove I. Riješili smo ih se prije tri mjeseca. Gdje ste bili regrut?" "S 2. oklopnom u Eisenachu." Stari Un me gurnuo naprijed. "Evo onda jednoga od vaših." Nasmijao sam se. "Ne sjećam te se. U kojem si eskadronu bio?" "Broj 4." "Ah, da. Hauptmann Krajewski ti je bio šef. A tko je bio zapovjednik?" "Bojnik von Strachwitz." Bio je dobro obaviješten. Oklopni grof je doista bio njihov zapovjednik. Stari Un me lagano bocnuo, ali nisam baš shvatio što želi od mene. "Možeš li se sjetiti imena pobočnika", upitao sam. "Uvijek ga zaboravim."
"Oberleutnant von Kleist", iscerio se Oberfeldwebel s dre-sdenskim naglaskom. "Kada si otišax iz pukovnije?" upitao sam. "Kratko nakon Ratibora." "Znaš li gdje je sada Hvazinth Graf von Strachwitz?" pitao sam. 82 Čovjek je jedva skrivao svoju napetost. "Kakvo je ovo, dovraga, ispitivanje?" razdraženo je povikao. "Otvorite tu zapreku i pustite nas unutra. Moramo podnijeti prijavak." Pružio mije razne dokumente i pokazao markicu na njima. "Kao što vidite, dolazimo ravno iz zapovjedništva Armije. Pa dižite tu prepreku." "Samo polako", iscerio se Porta. "Ova kampanja nije ekspresna. Nitko ne bi trebao izlaziti na tanak led. Iskočite iz tih tenkova, i mi ćemo ih uvesti unutra. Bojnik Mike više voli vidjeti poznata lica na kupolama." "Je li to onaj bojnik koji je bio u američkim marincima?" "Da, brate. Vojarna Shuffield. Na Havajima." Drugi je progutao knedlu. Maleni je nastavio svoj put na cijevi topa. Stavio je granatu u cijev i ležerno se poigravao porculanskim prstenom. "Što ti to dovraga smjeraš?" povikao je Oberfeldwebel. Rekao je nešto posadi u tenku što mi nismo mogli čuti, ali ugledali smo kako se zlo oko bacača plamena počinje okretati. Legionar, koji se popeo na stražnji otvor, sa zanimanjem je provirio u unutrašnjost kupole. "On lui coupe les couilles!" Okrenuo je palac prema dolje, a u istom trenutku začuli su se pucnji iz njegova pištolja. Čovjek u kupoli pao je naprijed, izrešetan. Molotovljevi kokteli poletjeli su kroz otvorena okna na kupolama. Wolf je zabacio ruku unatrag i majstorskim hicem bacio T-minu ispod prstena kupole trećeg Tigra. Začula se gromoglasna eksplozija, i petnaest tona čelika poletjelo je u zrak. Duga topovska cijev odletjela je u borovu šumu, a komadi tijela bili su rasuti posvuda. Goreći benzin štrcao je svuda oko nas, a jedna eksplozija slijedila je drugu, poput vulkanskih erupcija. Usred tog pakla stajala je njišuća prikaza mladog liječnika koji je držao svoju torbu s priborom za prvu pomoć. Povikao je nešto nerazumljivo, lica oblivenog krvlju i bez polovine nosa. 83 Vrućina nas je opalila poput stegnute šake. Goruća nafta, benzin i ogavan miris spaljenog mesa. Svih je šest tenkova bilo u plamenu. "Izdajice", promrmljao je liječnik i bacio se na tlo pokraj Porte. "Nj emco-Amerikanci", ispravio gaje Porta. "U ovom ratu nema pravila. Samo prljava igra i razni trikovi. Da su ovi amateri pokušali izvesti ovo sa eskadronom čiji su tenkovi bili na popravku, a ne na pukovniji za posebne zadatke, podvala bi im uspjela." "Trebali su se potruditi da nabave obične mrtvačke glave za svoje revere", promrmljao je Maleni. "Svatko zna da ovdje nema SS-ovih oklopnjaka." Porta je ustao, ravnodušno pogledao prema gorućim tenkovima. "Sada bih htio ševiti!" objavio nam je. Postavili smo 42 križa od brezovih grana u borovoj šumi s imenima američkih tenkista. Svaki je dobio stoje zaslužio. 84 V. Monte Cassino, ime, samostan, napola zaboravljeno mjesto južno od Rima? Ne, pakao tako neopisiv da čak niti oni najmaštovitiji ne bi mogli opisati njegove užase. To je bilo mjesto na kojem su mrtvi umirali po pet puta ispočetka. Mjesto gladi i žeđi. Groblje mladića starih između dvadeset i trideset godina. Rovovi su bili ispunjeni tijelima. Bilo ih je toliko da smo se prestali truditi raščišćavati ih.
Nagazili bismo na njih i ustuknuli, ukočeni od straha, kada bi ispustili svoje "E-e-e-eh!" i potom E-e-eh!" Oprosti, stari, mislio sam da si mrtav. I bili su mrtvi. Uzdasi su dolazili iz njihovih širom otvorenih usta kada bismo nagazili na njihove plinom ispunjene trbuhe. Stoje bilo strasnije? Bubnjarska vatra? Glad? Žeđ? Sjajeći bajuneti? Goruća nafta iz bacača? Ili bezdlaki štakori veličine mačaka? Ne znam. Ali ono što koju ni ja niti bilo koji drugi vojnik koji je bio ondje nikada neće zaboraviti je bio smrad. Slatkasti smrad leševa pomiješan s klorom. Ostajao je uz ranjenike u bolnicama još mjesecima poslije, izazivajući mučninu kod liječnika i sestara. Uniforme su im oduzimali ispaljivali, ali smrad ih je prožimao do kostiju. Smrad Monte Cassina. Devet od deset opskrbnih konvoja ostalo bi u klancu smrti, neprepoznatljive krvave hrpe. Može se jesti koru, lišće, čak i zemlju da bi se utažilo glad, ali žeđ! Borili bismo se poput divljih životinja zbog jedne lokvice. Otkrili smo rupu od granate punu vode na ničijoj zemlji. Skupina štakora je pohlepno pila iz nje. Bacili smo ručnu bombu na njih, a potom, ne hajući za granate koje su padale, bacili smo se prema njoj i pili, pili, pili! Do poslijepodneva, detonacije granata ispraznile su rupu. Na njezinom se dnu nalazilo nekoliko napuhnutih leševa. U njoj 85 su se nalazili već dulje vrijeme. Povratili smo duše - ali već sljedećeg dana pronašli smo novu rupu i ponovno pili. Bio je to Monte Cassino, sveta planina. POSEBNI ZADATAK Vrh kose bio je obavijen gustom, plavom izmaglicom. Stalno bismo ulazili u područja niske magle. Jato vrana veselo se gostilo zaboravljenim lesom. Otjerao ih je veliki galeb. Bili smo loše raspoloženi i umorni nakon noćnog kopanja koje nas je koštalo dvanaest ljudi. Prve su granate pale. Bile su to zle 105 milimetarske. Zvučalo je kao da su se zalupila velika vrata. Srećom po nas, nisu bile opremljene kontaktnim detonatorima. Da jesu, s većinom nas bi bilo svršeno. Porta i ja smo odmotavali smotak bodljikave žice, kada su počele dolaziti. Sljedeća dva sata ležali smo na ničijoj zemlji. Potom su napali. Jata pješaka. Sa sobom smo imali samo lako naoružanje, jer smo kopali, pa smo morali koristiti bodljikavu žicu i motke kao oružje. Šiljaste motke bile su jednako dobre kao i bajuneti. Većinu gubitaka smo pretrpjeli kada smo se vratili nakon napada, jer je naše vlastito pješaštvo pucalo na nas, i to gađajući nisko, misleći da smo Englezi. Kad smo stigli do njihovih položaja, Mike je udario njihovog zapovjednika satnije i onesvijestio ga, a Leutnant Ludvvig se srušio pod noge svog zapovjednika, dok mu je pola utrobe visjelo iz zijevajuće rupe na trbuhu. Ludwigu je bilo samo osamnaest i to mu je bila prva akcija. Zapovjednik je povratio. Kopanjerovova i postavljanje bodljikave žice nije se smatralo lakim. Bilo je ravnopravno stražarskoj dužnosti. Nitko se 86 tome nije posebno radovao, ali se i to moralo obaviti. Uvijek bi bilo žrtava. Jedinice koje su bile na najlakšim položajima uvijek bi dobivale taj posao. Čuli smo žestoku pucnjavu strojnica na sjeveru. Zvučalo je kao da će nešto početi u Fortiju. No, nije nas bilo briga. Nikada nas nije previše diralo kada bismo čuli daje čitava divizija izbrisana s lica zemlje. To nisu bili ljudi koje smo poznavali. Bili smo okorjeli egoisti. Rat nas je učinio nezainteresiranima za bol drugih ljudi. Kad smo izbili na cestu, gdje su nas trebali čekati kamioni, nije bilo niti jednoga. Ljutito smo bacili kacige na tlo i proklinjali pomoćne jedinice do pakla i natrag. Nismo ih mogli podnijeti i smatrali smo ih muktarošima, poput kuhara. Poručnik Frick pojavio se iz izmaglice s dvojicom čudnih časnika iz Lufhvaffe. Polako su hodali duž eskadrona i odabirali razne ljude, kojima su rekli da se postroje na lijevoj strani
ceste. Stari Un je kimnuo: "Još prljavog posla na vidiku. Ovo mi smrdi na posebni zadatak." Gotovo svi iz 2. su bili izabrani. Sve u svemu, nas sedamnaest. "Le merde auxyeux ", proklinjao je Legionar, tresući se od hladnoće. "Toliko o našoj jutarnjoj kavi." Poručnik Frick rukom je pozvao Starog Una da mu priđe. Zajedno su nešto šaputali. Potom su pozvali Gregora Martina i Marlowa i poslali ih k nama. "Dakle, vi ne biste mogli bez nas", rekao je Marlow, smijući se, dok je sjedao pokraj Legionara. Časnici iz Lufhvaffe su dobro pogledali svakoga od nas. Nekoliko kamiona se dotruckalo prema nama. "Satnija 5, ukrcaj se. Oni odabrani na lijevu stranu", naredio je Mike. Razdragani sretnici su se uspeli na kamione i mahali nam. Pljuvali smo po njima. Malenome niti to nije bilo dovoljno. Bacio je prema njima veliki kamen. 87 "Uzmite oružje. Kolona po jedan. Za mnom!" naredio je poručnik Frick. Kamioni zračnih snaga odvezli su nas u Teano. Ondje smo čitav dan ležali iza stanice, čekajući. Polovinu svoga vremena vojnik provede čekajući. Igrali smo ajnc. Kadaje došlo vrijeme večeri, provalili smo u vagon s namirnicama koji je stajao na sporednom kolosijeku. Dva sanduka konjaka primorala su nas da život promotrimo iz vedrije perspektive. Porta je pronašao četiri praščića koje smo ispekli na ražnju. "To je pljačka", promrmljao je Stari Un. "Zbog toga možete biti obješeni." Porta je odgovorio: "Barem ću otići sit." Bila je ponoć kada su nas probudili i odveli u gustu šumu, gdje je čekalo petnaest kamiona SSa. To je bilo iznenađenje. Svi kamioni su pripadali 20. grenadirskoj jedinici SS-a, diviziji koja se sastojala pretežno od ljudi iz pograničnih država. Tu smo diviziju susreli samo jednom, u Bjelorusiji. U kamionima su se nalazili kaputi i šljemovi SS-ovaca. "Stoje dovraga ovo?", zarežao je Stari Un, zapanjen. "Zar će nas pokušati pretvoriti u SS?" Barcelona i Maleni su već oduševljeno isprobavali kapute. Maleni je obukao kaput nekog Unterscharfiihrera i šetao je uokolo u njemu, razmećući se. Prezirno je pokazao prema Starom Unu, koji je zurio u njega. "Saberi svoje stare kosti na jednu hrpu, ti starino, kada pokraj tebe prolazi jedan Unterscharfuhrer! Ili bi radije proveo neko vrijeme u koncentracijskom logoru da malo poradiš na svom lijepom ponašanju? Ja sam krupna zvjerka. Jednom sam poljubio Fuhrerovu stražnjicu. Upamti to!" Poručnik Frick pojavio se iza jednoga od kamiona. "Skidaj taj kaput Creutzfeldt, i začepi gubicu!" 88 "Jawohl, Untersturmfuhreru, SS-ov Unterscharfuhrer Creutzfeldt želi prijaviti svoj odlazak." Bacio je kaput i šljem u dubinu kamiona, prišao poručniku Fricku, lupio petama. "Gospodine Leutnant, Obergefreiter Creutzfeldt se vratio." Poručnik Frick mu je razdražljivom gestom pokazao da se udalji. "Ulazi u taj kamion i učini mi uslugu, pa zaspi u njemu." Nedugo prije zore stigli smo na otvoreni prostor ispred samostana Monte Cassino, gdje se već nalazio velik broj Luftwaf-feovih kamiona. Neki mladi časnici iz oklopne divizije "Her-mann Goring" su se ushodali uokolo. Naredili su nam da kamufliramo svoje kamione i pronađemo si zaklon. Neki su već brisali tragove guma kamiona kojima smo stigli. Maleni se nije mogao svladati. Ponovno je obukao SS-ovski kaput i šljem. Bojnik Luftwaffea gaje oštro prekorio i zaprijetio mu raznim katastrofama, ako si dopusti da još jednom bude viđen u toj odjeći.
Čekali smo čitavo jutro, a ništa se drugo nije dogodilo. No, saveznički bombarderi letjeli su iznad nas, ostavljajući za sobom tragove na nebu. Bili smo dovoljno pametni da se opskrbimo iz željezničkog vagona, a Porta je u džepu svog kaputa imao četvrtinu praščića. "Morat ćemo raznijeti čitavo ovo usrano mjesto", rekao nam je Maleni, s veseljem na licu. "Neka idu k vragu", ljutito je povikao Porta. "Mogli su to prepustiti inženjeriji. Ovo će biti gala večer kod Blijede Ide. Mnogo finih flundrica dolazi joj iz Rima, sve mirišu na ružinu vodicu." Maleni je dao svojoj razbludnoj mašti na volju. Počeo je sliniti. "U ovoj svetoj zgradi sigurno ima i opatica." Heideove oči su se suzile. "Sloboda pljačkanja bi ti savršeno odgovarala, zar ne?" 89 Maleni je progutao, a potom oblizao usnice. "Nemoj niti govoriti o tome. Hlače su mi postale premalene." Porta je zagrizao prasetinu. Lice mu je postalo sjajno od masti. "Jesam li vam ikada pričao o vremenu kada sam bio vrtlar u ženskom samostanu?" Smijali smo se i primaknuli bliže jedan drugome ispod kamiona, s plinskim maskama ispod glava kako bi nam bilo udobnije, "Je li to bilo dolje na rijeci Dubovili?" pitao gaje Stari Un. "Ne, ne! Bilo je to kada sam bio na posudbi 2. oklopnoj pukovniji." "Ja se ne sjećam da si ti bio ondje", smijao se Stari Un kri-šom nas postrance gledajući. "Tvoje pamćenje nikada nije bilo nešto čime bi se mogao hvaliti", uzvratio mu je Porta. "Ali mi, točnije, druga pukovnija i ja, bili smo negdje dolje među zemljoradnicima s Crnog mora. Šetao sam, tražeći nešto važno." "Piću?" upitao je Maleni, iznenada zainteresiran za priču. "To je jedino što ti imaš u svojoj glupoj glavi", rekao je Porta. "Tražio sam poraz." "Je li to nešto što se može pronaći u blizini Crnog mora?" začuđeno je upitao Stari Un. "Upravo toga jutra sam čuo na engleskom radiju daje poraz neizbježan. Borbe u dolini Strume će odlučiti o tome. I tako sam svojim povećalom tražio ispod svakog kamena. Odjednom sam začuo ženski glas kako vrišti. Aha, pomislih, ima onih koji su pronašli poraz. Ali sudeći prema zvukovima koje sam čuo, nisu se spuštale zastave nego gaćice. Vrisci su dopirali iz samostana. Naskočio sam na zid i progurao glavu unutra. Zamislite što sam ugledao. Naši vjerni saveznici su bili zaposleni pomažući časnim sestrama. Ne mogu se sjetiti što sam im točno rekao, ali 90 povukli su se znatnom brzinom. Prizemljio sam u lij ehu tulipana i doživio izvrstan prijem." Portina priča bila je prekinuta naredbom poručnika Fricka da se postrojimo. Neki Oberleutnant s bijelim znakovima na ovratniku koji su govorili daje pripadnik oklopne divizije Hermann Goring, nas j e promatrao. Izviđački zrakoplov kružio je iznad samostana. "Traži topništvo", rekao je Heide. "Ako nas ugleda ..." Nekoliko redovnika donijelo nam je topli čaj. Isuli smo pola čaja i dopunili šalice rumom. Još uvijek nismo znali zbog čega smo ondje. Čuli smo čekićanje i piljenje iz samostana, a pucnjava u daljini nije niti prestajala. "Teško se bore ondje iza brda", zamišljeno je rekao Stari Un. "Nešto se kuha. Osjećam to u kostima." Kad god bi Stari Un rekao nešto poput toga, to bi se i ostvarilo. Bio je stari vojnik, i kao takav mogao je nanjušiti prljav posao na kilometar udaljenosti. "Zbog čega smo ovdje?" upitao je Heide, ne obraćajući se nikome posebno, i lagano se protresao. "Nemam pojma", progunđao je Stari Un, stisnuvši se za nos. "Ne sviđaju mi se ovi svi ljudi s
bijelim oznakama i SS-ove uniforme u kamionima. Smrdi mi na neku psinu. Stotinama puta su nam zaprijetili tko zna čime ako se približimo samostanu, a sada smo pred njim, naoružani do zuba. Pitam se je li možda otpočeo lov na katolike?" "Neka nas Bog sačuva, ako je tome tako", rekao je Barcelona. "Ako je tako, bit ćemo u krvi do koljena." Stari Un je polagano pripalio svoju lulu. Kad je na planine pala noć i skrila nas, dotjerali smo kamione do samostanskih vrata. Niti pod kojim okolnostima nismo smjeli koristiti nikakva svjetla. Postariji Leutnant iz Luft-waffe naredio nam je da ostavimo oružje u vozačkim kabinama. 91 Nitko nije smio naoružan ući u samostan. Pomalo oklijevajući, odbacili smo svoje automatske pištolje u kabinu. Bez oružja osjećali smo se golima. "Ostavite svu opremu i naoružanje", uzbuđeno je naredio čudni poručnik. Maleni je pokušao odjuriti unutra s P.38 koji mu je virio iz džepa na hlačama. Poručnik mu je zapovjednim tonom viknuo: "Ostavi oružje, rekao sam "Rat bez željeza koje puca je ludost", Maleni nije mogao ne napomenuti. "Začepi svoja usta, Obergefreiteru", bjesnio je poručnik. Stigao je i Legionar s cigaretom koja mu je visjela iz kuta usana. Otvoreno se smijao poručniku. Njegov teški ruski pištolj provokativno mu je bio obješen na prsima. "Dat ćete ga na vojni sud, gospodine Leutnant? Merde alors! Zasigurno se šalite." "Kakvo ti je to ponašanje, čovječe", srdito je rekao Leutnant. "To bih ja vas htio pitati, gospodine Leutnant. Baš bi me zanimalo što bi vojni sud imao reći na ova događanja." Legionar je ležerno pripalio novu cigaretu i otpuhnuo dim u lice časnika Lufhvaffea. "Odbijamo predati svoje oružje, gospodine Leutnant, i nećemo sudjelovati u nikakvim sabotažama. Vi i vaši kolege imate više razloga da se bojite vojnog suda no mi." "Jesi li sišao s uma", povikao je Leutnant glasom koji je nervozno podrhtavao. "Kakve su ti to gluposti?" Legionar se drsko nasmijao. Okrenuo se prema nama ostalima, koji smo sve to slušali s velikim zanimanjem. " nouse casse les couilles!" "Razumijem je francuski, ti smrade jedan." Leutnant je bio gotovo izvan sebe od bijesa. "Je m" emmerde!" smijao se Legionar. Na trenutak smo pomislili kako će Leutnant skočiti na Legionara, koji je nastavio bezbrižno pregledavati magazin svog teškog pištolja. Usta su nam bila širom otvorena od iznenađenja. Nismo to mogli shvatiti. Legionar je bio stopostotni vojnik. Nikada ne bi otišao predaleko. Možda je i bio neposlušniji od ostalih, ali nikada nije riskirao. Mora daje nanjušio nešto veliko. Ni sami ne znajući kako, dograbili smo svoje oružje i posložili se iza Legionara. Leutnant se okrenuo i uspeo stubama. "A sada će balon eksplodirati", prošaputao je Rudolf Kle-ber. "Ovo je poput pobune Floriana Gevera12." "Ništa se neće dogoditi", hladnom smirenošću odgovorio je Legionar. "Ako postanu bezobrazni, jednostavno ćemo ih ubiti. Za to bismo sigurno dobili odličja." "Što se događa", upitao je Heide. "Mogao bi nam barem reći. Upiškit ću se u gaćice od uzbuđenja." Pohlepno je zgrabio svoj automatski pištolj, talijansku Berettu. Porta je zabacio spremnik svog bacača plamena na leđa i pričvrstio naramenice. "Hajdemo im spržiti dlake na jajima", rekao je i prebacio ručicu na bacaču na kratak domet. "Hamdoulla polako", rekao je Legionar. "Ako ćemo ubiti tu bande defunistes, ja ću biti prvi koji
će pucati." "Daj nam, zaboga, objasni", razdraženo je rekao Marlow. "C"est le bourdel. Oni će sabotirati posebnu naredbu koja je stigla od samoga Hitlera i Kaltenbrunnera." Skupina časnika žurno je sišla niz stube. Naš poručnik Frick je polako išao posljednji, smiješeći se. Dobro nas je znao. Očigledno mu nije bilo do ničega čudnog. Maleni Leutnant iz Luftvvaffe se hihotao poput stare kvočke. Bojnik širokih ramena ga je ušutkao. Nitko od njih nije bio naoružan. Nisu imali čak niti svoje pojaseve. 12 Poznata SS-ova konjička pukovnija, nap. autora 92 93 Neki od nas skrili su se iza stupova na trijemu. Legionar je provokativno sjeo na zidić oko zdenca u središnjem dvorištu. Jedan mu je prst bio na okidaču. Bio je samouvjeren poput ruskog komesara kojem je Josif Staljin iza leđa. " Bojnik širokih ramena zauzeo je položaj ispred njega. Bio je dvostruko veći od Legionara. Kaput mu je bio raskopčan. Nije bilo sumnje da je nenaoružan. Promatrali su jedan drugoga u tišini. Porta se zamišljeno poigravao bacačem plamena. "Dobro, moj zapovjednice? Što sad? Vojni sud! Možda i prijeki sud?" "Htio bih s tobom nasamo porazgovarati." Legionar se tajanstveno nasmijao. "Neće ići, moj zapovjednice. Ne bih baš da dobijem metak u potiljak u nekom mračnom podrumu. Čuo sam za takozvane posebne sudove časnika. Ja nisam časnik. Samo sam caporalchef, nepoznat čovjek bez imena ili časti, iz La Legion Etran-gere." Jedan Hauptmann zakoračio je nekoliko koraka naprijed, ali gaje bojnik zaustavio. "Dajem ti svoju časnu riječ, Unteroffizieru, da ti se ništa neće dogoditi." "Časnik da daje svoju riječ bijednom vojniku?" Legionar je slegnuo ramenima. Bojnik je duboko udahnuo. Lice mu je bilo purpurno. Maleni je otvorio usta kako bi i on dao svoj prilog, ali Porta gaje upozoravajući šutnuo u potkoljenicu. Nezabrinut, Legionar je pripalio i sljedeću cigaretu. "Što ti zapravo želiš, Unteroffizieru? Zar misliš da bismo trebali razoriti tisućljetni kulturni spomenik, samo zato što je tako naredio jedan luđak?" "Luđak? Ova bi te primjedba mogla stajati glave, moj zapovjednice." 94 Bojnik je zakoračio prema naprijed i načinio pokret kao da će povjerljivo spustiti ruku Legionaru na rame; no Legionar ju je izbjegao okrenuvši tijelo i odgurnuo ga natrag pomoću cijevi svog pištolja. "Podređeni mora stajati tri koraka od nadređenoga, moj zapovjednice." Hauptmann je ponovno htio intervenirati. "Rekao sam ti da začepiš", ljutito mu je rekao bojnik; a potom je, okrenuvši se Legionaru, rekao: "Unteroffizieru, znaš li ti što je Monte Cassino? Znaš li da je to najstarije kulturno središte u Europi? To je izvorni benediktinski samostan, a u njemu se nalaze najsvetije relikvije kršćanstva. Želiš li da knjižnica sa 70.000 nezamjenjivih svezaka nestane u plamenu? Knjižnica, koju su benediktinski redovnici popunjavali mnogo stoljeća. Da ne spominjemo slike poznatih majstora, drevna raspela, stare rezbarije u drvetu i prekrasne radove zlatara. Hoćeš li mirne savjesti dozvoliti da sve to bude uništeno samo zbog jedne lude naredbe? Ti si čvrst i dobar vojnik, Unteroffizieru, to znam. Ponosiš se time što si služio u poznatim snagama hrabrih ljudi pod francuskom zastavom, ali nemoj zaboraviti daje ta ista francuska vojska stoljećima bila zaštitnicom kršćanske vjere. Hoćeš li nas ti sada, francuski vojnice, jer to je ono što jesi,
spriječiti da sve to spasimo? Ti i tvoji kolege možete ubiti sve nas ovdje u samostanu. Možete početi sa mnom, a završiti s glavnim opatom Diamareom. Ništa vam se neće dogoditi ako to napravite. Možda čak budete i odlikovani zbog toga; no, budi uvjeren da francuska vojska više neće htjeti imati ništa s tobom. Oduzet će ti tu crvenu vrpcu koju nosiš preko svog džepa. Ne bojim se umrijeti, Unteroffizieru. Niti ostali časnici. Svjesni smo da ovime što činimo stavljamo svoje živote na kocku, ali ne namjeravamo dopustiti da sve ovo bude uništeno. Mi smo samo ljudi. Može nas se lako zamijeniti, ali niti jedan zapis, niti jedan dokument ovdje unutra se nikada neće moći nadomjestiti. Benediktinski red ovdje je 95 našao svoj dom još 529. godine. Uskoro će Monte Cassino postati središtem očajničkih borbi. Njegove zidove, statue, baziliku, sve te divne zgrade", podigao je ruke u očaju, dok mu je vjetar mlatio kaputom i podizao sijedu kosu, "ne možemo spasiti od uništenja. Bit će sravnjeni s tlom, a tisuće mladih ljudi bit će osakaćene i ubijene. Ali jedinstvena, nenadomjestiva blaga koja ovaj sveti samostan sadrži mogu se u sigurnosti prevesti u Rim za dvije ili tri noći." "A ako nas uhvate, moj zapovjednice?" upitao je Legionar s osmijehom. "Rado ćemo vam pomoći, ako vam to toliko znači, ali nećemo dozvoliti da budemo prevareni i da nam prijete časnici. Kao što si i sam rekao, mi smo vojnici. Već smo dugo vremena vojnici. To je jedino što znamo biti. Naš je posao paliti, pljačkati i ubijati. Rođeni smo na smetlištu vojske, i tamo ćemo i završiti, ali znamo koju će nam kaznu izreći vojni sud za sabotiranje Fiihrerove naredbe. Nismo idioti. Obući ćete nas u SS-ovske kapute, pa ćemo izvesti ilegalni transport, kojim ćemo potrošiti tisuće litara dragocjenog goriva. A gorivo nam, moj zapovjednice, očajnički treba za naše Tigrove. Pogrešna upotreba samo nekoliko litara nekoga može stajati glave. Ne želimo da nas Gestapo obradi u Via Tasso. Čuo sam dosta toga o Sturmbannfuhreru Kappleru, koji stanuje u bivšem kulturnom dijelu. Ne namjeravamo biti ubijeni sada, u posljednji čas, zbog bilo kakvog svetog smeća. Ako nam možete dati zapovijed prema propisima, mi smo uz vas." "Tako je", začuo se Portin glas iz pozadine. "Ako sve prođe u redu," sanjivo reče Maleni, "možda će nam podignuti spomenik. Ne bi mi smetalo stajati ovdje i imati pogled na dolinu Lire." "Ti bi mogao biti vjetrokaz u obliku pijetla na krovu crkve", rekao je Porta. "Zaveži!" odbrusio mu je Legionar ljutito. 96 "Ako želite, dat ću vam tu naredbu napismeno. Prema propisima ste pridodani mojoj jedinici. Ako stvari krenu po zlu, nitko neće tebe i tvoje suborce moći smatrati odgovornima." "Nadajmo se da je tako", promrmljao je Legionar. "Iako nisam baš siguran. U redu, učinit ćemo to." Časnici su se popeli stubama u unutrašnjost bazilike. Legionar je podigao svoj automatski pištolj. Zadržali smo dah, pomislivši kako će ih pokositi. Zlobno se nasmijao. "Mi smo ludi. Da smo ih izrešetali i prijavili čitavu stvar, svi bismo bili unaprijeđeni i možda bi se sklonili s bojišta. Od početka mi se ovo nije sviđalo", objasnio je. "A potom sam naletio na momka u redovničkoj kukuljici. Bio je iz SS-a. Jedan od onih koje je Hevdrich poslao da se uvuku u crkvene redove i potkopavaju ih iznutra. Ispričao mije o specijalnoj naredbi, jednoj od apsolutno najtajnijih." "Kako si ga uspio natjerati da sve to kaže?" upitao je Stari Un. Legionar se lukavo nasmijao i pokazao mu člansku knjižicu Partije. Kimnuli smo prepoznavši je. Bila je to ona koju smo uzeli SS-ovcu kojega su nam poslali zbog kukavičluka, a kojega smo bacili niz liticu. "Nije ovdje baš dugo vremena. Došao je s nekim izbjeglicama, ali upućen je u sve što se događa. Prema njegovoj specijalnoj naredbi, ništa ne smije biti iznijeto iz samostana. Sve mora nestati s njime, biti uništeno. Ne trebamo ga uništiti mi, već druga strana."
Porta je zadivljeno zazviždao. "Nije baš blesava ideja. Odlučujuća bitka će se voditi ovdje, na vrhu svete planine. Moramo zaštititi samostan, a druga će ga strana raznijeti na komadiće. A Goebbels će već imati pripremljenu dugu priču o monstruoznostima tih barbara s druge strane mora, koji su uništili najstarije i najljepše kulturne objekte koje 97 je Europa imala. Ispast će kao da smo pokušali spasiti dragocjenosti, ali nas je u tome spriječilo njihovo divljačko topništvo. I svaki naivac će to progutati. Goebbels će samo morati reći: jesu li naše granate uništile samostan? Ne, gospodo draga, to su bile protivničke. Bio bih iznenađen ako na red poslije Monte Cassi-nane dođe Vatikan. Vjerujem daje ovo ovdje samo vježba. Ako sve uspije, papa će uskoro dobiti svoje." Legionar je protrljao bradu, a potom nastavio. "Ovo je prokleto opasan posao. Mislim da niti ti časnici ne shvaćaju koliko opasan. Misle kako je najgore što im se može dogoditi vojni sud, pa pred zid. No, neće to biti baš tako. Vrištat ćemo i moliti za smrt. Preklinjat ćemo ih da nas ubiju. U rukama stručnjaka, čovjek može doista dugo poživjeti. Ta zamisao sa samostanom je Kaltenbrunnerova. On još više mrzi katolike od Hevdricha. Dečki u Via Tasso će nas slomiti na kotaču." "Jednom sam vidio kako je trbuh nekog poručnika prsnuo od sabijenog zraka tijekom ispitivanja. Nekada koriste i vodu", dodao je Maleni. "Drugi put, Maleni", ušutkao gaje Stari Un. "Predlažem da", nastavio je Legionar, "Maleni i ja ušutkamo tog tipa. Obećao sam mu da ću upozoriti SD u Rimu i trebam se uskoro naći s njim kod starog raspela vani. Maleni mu se može prišuljati otraga i staviti mu uzicu oko vrata. Tada ćemo ga staviti pod kamion i pregaziti ga, tako da nitko neće ništa posumnjati i tada bismo, mislim, trebali pobjeći odavde što brže možemo. Nećemo nikako profitirati baveći se ovim tajnim sranjima. Nitko nam neće zahvaljivati. Časnici će biti uzdizani u nebesa, a nas će svi zaboraviti." "S druge strane," rekao je Porta s lukavim smiješkom, "mislim da bi bilo idiotski pustiti da tako vrijedne stvari budu uništene. Mnogo ljudi luduje za starinama. Pretpostavimo da neke od njih nestanu između Monte Cassina i Rima? Jel" shvaćate moju ideju?" 98 "Mogli bismo se naći u vraškim neprilikama jednom kada rat završi", oštro je primijetio Stari Un. "Nemojte misliti da će ovaj rat završiti kada se nekoliko generala potpiše na iscrtanu liniju. Tek tada će početi prava zabava. Svi će biti u žurbi opravdati se i očistiti svoje ime. A mi sitne ribe ćemo biti ti koji će platiti za to." "Tu as raison, mon sergent", rekao je Legionar, potvrdno kimnuvši. "Vi ste stvarno proklete beštije", rekao je Gregor Martin. "Moj general i ja smo ostavili mnoge lijepe komade u muzejima koje smo posjetili." "Čuj, čuj", Marlow i Porta povikali su u glas. Legionar je kimnuo prema Malenom. Maleni je s ubojitim sjajem u očima izvukao svoje čelično uže. Potom su njih dvojica izišla kroz vrata i nestala uskim pu-teljkom u tami. 99 VI. Sjedili smo na goloj zemlji. Tenkovi su bili ukopani, pa smo bili skriveni od pogleda neprijatelja. Tu i tamo doletjela bi poneka granata. Kada bi cestom iznad nas prošli kamioni, podigli bi oblak prašine koja bi se spustila na naše crne uniforme i pretvorila ih u bijele. Rijeka je vijugala podno planine, njezina je voda bila tamno plava poput neba, a kroz nju se kamenje na dnu presijavalo poput dijamanata. Naše su porcije bile pune špageta. Oni stručniji su ih uspijevali namotati na viljuške. Heideje bio jedan od njih, no on je sve činio savršeno. Porta je podigao svoju viljušku, a krajevi špageta visjeli su s nje. Uvukao ih je u usta uz glasno
mljackanje. Maleni nije imao nikakvog pribora za jelo osim svojih prstiju. Svaki puta kad bi granata pala u blizini, bacili bismo se potrbuške na pod, čvrsto stežući svoje porcije, i veselo se smijali pošto bismo ustanovili da smo neozlijeđeni. Porta je upro prstom u nekoliko raspadajućih leševa koji su plutali rijekom. Mogli smo osjetiti njihov vonj. Barcelona se nasmijao. "Nije bitno s kime jedeš, sve dok dobro jedeš!" Porta je s komada svinjetine posisao umak od rajčica i ulje i stavio ga u džep kao zalihu. Porta je uvijek mislio na crne dane. Nitko od nas nije vrijedio ni za što, pa smo mrzili rat. S druge strane, zaboravili smo život prije rata. Jedini koji se pretvarao da se još nečega sjeća bio je Porta, no on je bio nadahnuti lažac. Imali smo balon pun vina, koje je pomalo imalo okus na kiselinu, no nikoga nije bilo briga. Ako bismo začepili nos dok smo pili, jedva bismo to osjetili. 101 Salva granata pala je u rijeku. Voda koja je poletjela uvis gotovo nas je poprskala. Maleni je potpuno oblizao porcije, što nam je prištedjelo trud, jer ih nismo morali prati. Uvijek bi oblizao i velike porcije u kamionu-kuhinji. Nikada nije bio zadovoljan. No, bio je prilično krupan. Ondje smo sjedili čitavo jutro i veći dio poslijepodneva. Bilo je to lijepo mjesto. Zasigurno su nas tražili već nekoliko sati. Nije nas bilo briga. Ionako mi nećemo biti ti koji će dobiti rat - mi nismo vrijedili ni za što. SS-OV IJNTERSTURMFIJIIlUilR mumi Maleni i Porta bili su u prvom kamionu. Maleni je čvrsto stezao drevno raspelo dok su otvoreno raspravljali koliko bi neki bogati kolekcionar bio spreman izdvojiti za takav predmet. Između njih sjedila je opatica, koja nije znala njihov jezik, pa bi se smijala s njima kada bi oni postali opsceni, ne shvativši ništa. Čim smo odmaknuli od samog Cassina, zaustavila nas je vojna policija, a njihove su ručne svjetiljke osvijetlile oznake SS-a na našim uniformama. "Malo se provodite vani?" nasmijao se Porta okrutnom licu pod čeličnim šljemom. "Posebna jedinica?" zarežao je vojni policajac. "To smo mi", zacvrkutao je Porta bezbrižno. "Poseban zadatak izravno od SS-ovog Reichsfuhrera." Pokraj kolone prišao je Heide, kraci njegovog SS-ovskog Untersturmfuhrerovog kaputa su lepetali, a automatski pištolj bio mu je na prsima. 102 "Tko nas se to, dovraga, usuđuje zaustavljati?" povikao je razmetljivo. Feldwebel iz vojne policije postao je nervozan, lupio je petama i odverglao prijavak: "Želio bih izvijestiti, gospodine Un-tersturmfuhrer, da sva vozila moraju biti pretražena. Naredba vojnog zapovjedništva." "Serem ja na sve vojne zapovjednike", izderao se Heide. "Ja imam samo jednog zapovjednika: SS-ovog Reichsfuhrera." Zamahnuo je pištoljem. "Otvori prolaz za moju kolonu, proklet bio, ako ne želiš visjeti, Feldwebelu. A ovaj transport je "stroga tajna", upamti to." "Jawohl, gospodine Untersturmfuhreru", ispalio je vojni policajac nervozno. "Možeš si zabiti to "gospodine" u guzicu. S tim smo mi u SS-u odavno prestali." Heide je arogantno ispružio ruku i povikao "Heil Hitler" u tamu. Rampa je bila podignuta. Kolona je nastavila put. Istovar smo obavili u tvrđavi San Angelo, točnije, drugi su ga obavili za nas, dok smo mi ležali u hladovini i pili. Porta je nabavio čitavu kantu hrane. Neki ljudi iz pomoćnih jedinica su nam
se pokušali dodvoravati, ali bili su grubo odbijeni, a jedan Stabsgefreiter je postao drzak, što gaje koštalo dva prednja zuba. Sa zalaskom sunca, odvezli smo se natrag u Cassino. Neki Hauptmann iz oklopne divizije Hermann Goring donio nam je naredbu o polasku. Na sljedećem putovanju nismo bili zaustavljeni sve do blizu Valamontonea, udaljenog dvadesetak kilometara od Rima. I to je Heide sredio na SS-ovski način, no ne tako lako, jer smo se ovdje morali pozabaviti s policijskim poručnikom, brdom od čovjeka s ručnim bombama zataknutima za pojasom. "Naredbu za pokret", zahtijevao je, dok su mu vješala s uzetom virila iz očiju. 103 Heide nije bio svjestan opasnosti, jer je bio opsjednut svojom SS-ovom uniformom. Približio se čovjeku, svinuo koljena, gurnuo kapu s čela. "Što si vi vražji hladnoguzi klipani umišljate? Ovo je već drugi put da mi se oduzima vrijeme tijekom ovog strogo tajnog transporta. Volio bih čuti što će na to reći Reichsfuhrer, kad sazna za ovo." No, krupni poručnik nije se dao zaplašiti prvim urlikom. "Vaše naredbe, Untersturmfuhreru? Reichsfuhrer ne bi odobrio da propustim kolonu a daje ne provjerim." "Ako postoji išta što biste htjeli znati, poručnice," zazvonio je Heideov glas među zamračenim kućama Valamontea, "javite se dečkima u Via Tasso. Oni će vas naučiti kako sabotirati naredbe Reichsfuhrera. Dajem vam deset sekundi da uklonite taj zahod kojim ste blokirali cestu! Inače će letjeti meci i leševi." Činilo se kako čvrsti stav poručnika pomalo popušta. Načinio je nervoznu gestu, koja je vjerojatno trebala predstavljati pozdrav, potom se okrenuo svom Oberfekhvebelu, koji je bio nonšalantno naslonjen na kamion: "Sklanjaj tu stvar s puta, čovječe! Nemoj samo stajati i zijevati! Želiš li sabotirati naredbu Reichsfuhrera? Čezneš za snijegom Istočnog bojišta?" Oberfeldwebel se bacio na posao, gunđajući i grdeći vozača koji je sjedio u kabini. Heide je demonstrativno otpio gutljaj iz svoje pljoske, ne ponudivši poručnika. Stajao je raširenih nogu, s kapom zabačenom na potiljak i prstom na okidaču svog pištolja, promatrajući kako natovareni kamioni prolaze pokraj policijskog poručnika i njegovih revnih ljudi. Počeo je bezbrižno zviždati, prezirno promatrajući poručnika. Poručnik je ugledao traku koju je Heide stavio oko ruke, na svoju vlastitu zamisao. Pisalo je Reichssicherheitshauptamt. Heide je gurnuo ruku poručniku pod nos. "Poručnice, sviđa ti se moj natpis?" 104 "Da ste odmah rekli da ste iz RSHA, mogli ste proći bez ikakve diskusije, ali toliko govnara se vrzma uokolo s najčudnijim papirima potpisanima od nekih šugavih generala. No drugačije je s vama Heinrichovim momcima." Desetotonski Krupp polako je prolazio. Poručnik Frick, sa SS-ovskim šljemom na glavi, pogledao je kroz prozor vozačeve kabine. Zbunjen, salutirao je, što se moglo pokazati kobnom pogreškom, da Heide nije smjesta reagirao. "Što ti do vraga pada na pamet? Zar misliš da si još uvijek Oberleutnant u vojsci? Zar si nisi još utuvio u glavu da u našoj grupi koristimo njemački pozdrav, a ne nekakve tvoje seljačke geste!" Uz širok osmijeh, okrenuo se policijskom poručniku: "Naslijedili smo ga iz Luftvvaffe. Što ćemo s tim smećem? Preuzeli smo ih desetke u Harkovu. To je bio general Hausser. Nikada nam nije trebao biti zapovjednik. Ne, Papa Eike ili Sepp--Dietrich. To bi bilo nešto." "Koja ste vi zapravo jedinica?" upitao je poručnik. "Prva latvijska SS-ova grenadirska divizija." Poručnik je ispustio dugi zvižduk.
"Dakle, nešto se doista kuha. Vi dečki ste obavili sve transporte Židova. Ja sam bio s jednim za Auschwitz, na kojem su dečki iz Prve latvijske bili čuvari. Morali smo biti jakoga želuca, a ja sam vidio više od većine. Bio sam prisutan onom velikom pokolju u Kijevu, kada smo ih sredili nekoliko tisuća u samo nekoliko sati." "Reichsfuhrer nas voli", ponosno je rekao Heide. "Radimo ono što nam se kaže, i ne stvaramo probleme." Poručnik se povjerljivo približio: "Untersturmfuhreru, hoće li Pio izići iz svog brloga? Je li došlo vrijeme za to? Priča se kako su akcije protiv ovdašnjih Židova poduzete samo kako bi se isprovociralo starog lisca i njegove proklete kardinale." Heide se glasno nasmijao, što se moglo protumačiti na bilo koji način. Poručnik je kimnuo i uhvatio se za pištolj. 105 "Obećali su nam na tajnim partijskim sastancima "34. da će pošast kršćanstva biti iskorijenjena." "Znam. Na ovom svijetu nema dovoljno mjesta i za vrane i za nas", obrecnuo se Heide. "A mi nećemo popustiti." "To je ono što želim čuti", nasmijao se poručnik, zadovoljno trljajući ruke. "Nadam se da je tako", prosiktao je Heide. "Inače bih te možda želio povesti sa sobom." Poručnik se prilično usiljeno nasmijao. "Nemojte me krivo shvatiti, Untersturmfuhreru. Jasno mije daje vaš transport stroga tajna, ali jeste li krenuli prema Rimu?" Heide je zauzeo ukočen stav. "Naravno, idemo prema Rimu." Poručnik je zbunjeno prešao rukom preko svoje četvrtaste brade. Potom je rekao: "Znate li da morate proći još dvije cestovne blokade? Postavili smo ih prije dvadesetak minuta. Naredbe iz Via Tasso." Heide se ugrizao za donju usnu, zategnuo remen pod bradom. "Kakva je to vražja glupost? Ti će dečki dobiti po stražnjici, ako me još netko bude zadržavao. Posljednje riječi kojima mi se Reichsfuhrer obratio bile su: "Nemojte oklijevati da pucate, Untersturmfuhreru, ako vas netko bude ometao!" No, možda bi bilo bolje da mi kažete lozinku." "Nisam sasvim siguran... To je veliki rizik, Untersturmfuhreru." Brdo mesa bilo je očigledno uzrujano. "Moje naredbe iz Via Tasso su također bile označene kao strogo povjerljive!" Heide je pomicao cijev svog pištolja sve dok nije bila uperena točno u kopču na poručnikovu pojasu. "Naredbe Reichsfuhrera su bile da pucam, ako netko bude otezao." "Waterloo", prošaputao je poručnik, zureći kao hipnotiziran u cijev Mpi. Heideovo lice je zasjalo zadovoljstvom. 106 "A odgovor?" "Bliicher." Heide je okrenuo cijev pištolja u suprotnom smjeru. "Hvala, prijatelju. Mrzim ubiti kolegu časnika, osim ako je to apsolutno nužno." Poručnik je iznenada postao zaposlen. Jurnuo je u drvenu kolibu pokraj ceste. "Kakav zbir šeprtlji!" Odgurnuo je nekog Unteroffiziera kako bi brže stigao do telefona. Mahnito je okretao ručicu, prosiktao niz šifriranih riječi u slušalicu, opsovao i povikao čovjeku na drugom kraju žice: "Oberfeld, ako kolona koja se sada nalazi na putu ne prođe kroz prepreku brzinom rakete, izgubit ćeš svoju prokletu glavu! Naredba Reichsfuhrera." Heideovo maleno SS-ovo amfibijsko vozilo je stajalo pokraj ceste ugašenih svjetala. "Slijedite me", povikao je poručnik i uskočio u veliki kamion marke Kiibel, koji je stajao
zaklonjen stablima. Glasan urlik začuo se iz njegovog teškog motora kada je jurnuo u smjeru Rima, dok je "blato prštalo na obje strane. Heide je uskočio u svoje amfibijsko vozilo i ohrabrujuće se nasmijao Gregoru Martinu. "Za njim, Gregor! Pokaži nam što zna vozač kamiona! Ne smije nam pobjeći. Ako mu damo priliku da počne razmišljati, odzvonilo nam je!" Pet minuta kasnije, Gregor je opsovao, bijesno zakočio i jedva uspio izbjeći veliki kamion koji je stajao na cesti. Lako amfibijsko vozilo proklizalo je pokraj kolone kamiona, dva puta se okrenulo i završilo u polju. Psujući i proklinjući, njih su dvojica neozlijeđeni ispuzali iz uništenog vozila. Krupni poručnik dotrčao je s dvojicom svojih vojnih policajaca. Uslužno je počeo čistiti Heidea od prašine, ali je bio odgurnut u stranu. "Stoje do paklenoga vraga ovo, poručnice? Jesi li ponovno zaustavio moju kolonu? Pozovi mi SD, da mogu porazgovarati s 107 Gruppenfuhrerom Miillerom u Berlinu. Krajnje je vrijeme da završite s raketama u stražnjicama." "Sve je u redu, Untersturmfiihreru. Kolona može nastaviti ravno naprijed. Ja ću se pozabaviti šmrkavim Oberfeldwebelom koji je ovdje glavni." Oberfeldwebel vojne policije, koji je stajao iza napetog poručnika, promucao je riječi isprike. "Budi tako ljubazan i začepi, Oberfeld", histerično je po-vikao poručnik. "Ti si prljavi saboter. Uskoro ćeš biti vojnik pješak u Rusiji. Vidjet ćeš. A sada nestani! Gubi mi se s očiju!" Oberfeldwebel je promucao nešto što nismo čuli. Poručnik je izvukao pištolj iz svoje žute kožne futrole. "Zaveži, ti zamjenski vojniku, ili ću u tebi probušiti rupu zbog neposluha." Heide se smijao od uha do uha. Stajao je ondje nasred ceste, širom raširenih nogu, s pištoljem na prsima. Svidio bi se čak i Himmleru. Heide je izvrsno odigrao svoju ulogu, kao da je rođen za to - što je, na neki način i bio. "Zašto to ne bismo odmah učinili, poručnice? U našim redovima nemamo mjesta za nekakve polu-vojnike. Na licu toga čovjeka vidim lijep komad užeta kako visi preko grane." Oberfeldvvebel je žurno nestao u tami, u mislima poželjevši da se svi časnici SS-a nađu na dnu najvrelijeg dijela pakla. Samo nekoliko trenutaka bilo je dovoljno da njegovo divljenje njemačkom sustavu pretvore u mržnju. "Gadan momak", prošaputao je jedan od njegovih podčinjenih. "Opametit će se kad dođu Amerikanci, govno jedno", zarežao je Oberfeldvvebel. "Dobrovoljno ću se prijaviti za službu u novoj vojnoj policiji koju će naši trenutačni neprijatelji organizirati u Trećem Reichu nakon što pobijede, i provoditi ću svoje vrijeme hvatajući časnike SS-a." 108 Amfibijsko vozilo je veselo tinjalo. Poručnik je velikodušno ponudio Heideu svoj veliki automobil, a on je zahvalno prihvatio njegovu ponudu, i obećao da će ga ostaviti na kontrolnoj postaji na putu natrag. Poručnik Frick tresao se od nervoze. Divio se Heideu i proklinjao ga u isto vrijeme. Ako policijski poručnik posumnja da je bio napravljen budalom, posljedice će biti neizmjerne. Porta se bezbrižno nasmijao. "Krivce će potražiti u Prvoj latvijskoj." "A kada saznaju da ona uopće nije u Italiji?" upitao je poručnik Frick, odmahujući glavom. "Tada će svoju sumnju usmjeriti na partizane u planinama, gospodine poručnice", rekao je Porta i zabacio teški sanduk na rame. "Nikada im neće pasti na pamet da ih potraže u 27. Upamtite, nema mnogo onih u stožeru Južne armije koji znaju za nas." "Naš boravak u Italiji je tako prokleto tajan", povikao je Maleni iz jednog od podruma San Angela, u kojem se borio s teškom naprtnjačom, "da i mi sami jedva znamo da smo ovdje."
Tada se Barcelona popiknuo i ispustio sanduk oltarnih re-likvijara koji je kliznuo niz stepenice i zdrobio Malenome dva prsta. Maleni si je dao oduŠka i snažno urliknuo, izvukao ruku, ostavljajući dva prsta ispod oštrog ruba teškog sanduka, te se u nekoliko velikih skokova našao na vrhu stubišta i krenuo za Barcelonom, dok mu je krv šikljala iz ozlijeđene ruke. "Ti prokleti španjolski lopove, to si namjerno učinio!" Uzeo je drevno raspelo od Porte, ubojito ga podigao iznad glave i pojurio za Barcelonom koji je pobjegao iz dvorišta. Otac Emanuel, koji je stajao na vratima s dvojicom redovnika, u istom je trenutku shvatio što se dogodilo. Nikada nismo saznali je li to bilo da spasi Barcelonu ili raspelo, ali ispružio je nogu popiknuvši Malenoga, koji je nekoliko metara otklizao potrbuške. Redovnici su mu velikom brzinom oduzeli raspelo. 109 Maleni se osovio na noge, bjesneći i psujući. Tada je spazio Heidea, koji se šepirio uokolo s rukama na leđima u svojoj uniformi SS-ovog časnika, a nije mu se stigao na vrijeme skloniti s puta. "Srušio si me, ti svinjo", povikao je Maleni i krenuo za njim poput uragana. Heide se dao u bijeg, ali Maleni gaje dostigao nasred mosta San Angelo i poslao ga naglavce u rijeku poput granate. Heide je otplivao kraulom do obale poput jurišnog čamca, popeo se u cikcak liniji, odgurnuo poručnika Fricka, koji ga je htio zadržati, na stranu, a potom jurnuo za Malenim. Maleni je dograbio debelu gredu i zamahnuo njome poput mlatila. Klicali smo. Ovo je bilo baš ono što nam je trebalo: dobra, prava borba! Poručnik Frick zaprijetio nam je vojnim sudom ako ne nastavimo s iskrcavanjem stvari, ali nitko nije obraćao pozornost na njega. Nizašto ne bismo propustili borbu između Malenoga i Heidea. "Maleni", provocirajući je povikao Gregor. "Julius kaže da ga nećeš pobijediti." Maleni je divljački zaurlao i obrisao lice svojom zdrobljenom rukom, prekrivajući ga krvlju. "Jako krvari", primijetio je otac Emanuel. "Nije to ništa", nasmijao se Porta. "Ima on dosta te tvari. Julius će se izmoriti prije no što ovome iscuri zadnja kap." Heide je kružio širom raširenih ruku oko Malenoga, koji je držao svoju veliku gredu u zraku, spreman. "Mrzitelju Židova. Ubit ću te." "Tvoje vrijeme je došlo, vrećo bljuvotine", prosiktao je Heide; potom je podigao komad drveta i bacio ga na Malenoga. Maleni je napao, držeći gredu ispred sebe, poput sprave za probijanje zidova. Heide je bio odbačen kroz vrata ograde, no 110 sila gibanja Malenoga je bila prevelika da bi on bio u mogućno-; sti zadržati se na mjestu. Začulo se kidanje drveta, i zveckanje ■;, razbijenog stakla, kadaje klada koju je držao Maleni prošla kroz škure i prozor iza njih. Posrnuo je, ponovno se uzdigao za trenutak, s kladom iznad glave, poput velikog buzdovana. Pomislili smo daje došao Heideov posljednji čas, ali trenutak prije no što je klada udarila, skotrljao se na stranu i izvukao bodež za blisku borbu iz čizme. Maleni je imao jedva dovoljno vremena da jurne iza vrata prije no što je bodež prozujao pokraj njega. Uhvatio je Heidea za gležnjeve i zavitlao ga uokolo. Da Heide nije imao šljem, glava bi mu bila zdrobljena od udaraca o kameni zid. Maleni je s obje noge skočio na njegov trbuh, i uputio mu udarac u glavu, zaslijepljen bijesom. Nekoliko je trenutka bio posve izvan sebe, ali Heide se uspio otkotrljati u sigurnost ispod jednog od kamiona. Dograbio je aparat za gašenje požara, udario osiguračem o tlo i usmjerio mlaz pjene prema Malenome, za trenutak ga pretvorivši u snjegovića koji je divljački mlatarao
rukama. Zaslijepljen, napola ugušen, potrčao je u krug vrišteći, i greškom uhvatio Gregora Martina. "Pusti me, Maleni. To sam ja, Gregor." Već sljedećeg trenutka obojica su bili onesviješteni Heide-ovim praznim aparatom za gašenje požara. 111 VII. i Smrt! Stoje to? Dolazi poput munje. Uvijek smo je očekivali, pa nam je postala nekakav pratitelj, navika. Niti jedan od nas nije bio religiozan. Nismo imali vremena za to. Ponekada bismo, u rupi od granate, možda i razgovarali o smrti, ali nitko od nas nije znao ima li ičega nakon nje. Kako bismo i mogli? Najbolje je smrt smatrati beskrajnim snom bez snova. Toliko su nam puta prijetili vojnim sudom i pogubljenjem, da to više nije na nas ostavljalo nikakav dojam. Ako netko mora biti ubijen, svejedno je tko će to obaviti. Također nam nije bilo bitno gdje ćemo ikako biti pokopani. U jarku ispod hrđavog šljema ili na pompoznom groblju uz gorenje vječnog plamena. Jedino što smo smatrali važnim, bilo je to da smrt bude brza i bezbolna. Streljački vod je svakako bio bolje rješenje od polagane smrti u zapaljenom tenku. Većine starih momaka više nije bilo. Prije Monte Cassina, za Božić 1943., bilo je ostalo samo 33 od 5.000 s kojima smo započeli 1939. Većina njih umrla je u plamenu, stoje bila klasična smrt tenkista. Nekoliko njih šepesaloje uokolo bez ruku ili nogu, neki su oslijepili. Neke smo posjećivali u bolnici kada nam je bilo usput: primjerice Schrodera, sjajnog Feldwebela. Iz očaja stoje izgubio oba oka počeo je jesti pijesak. Bila je to jedna od onih granata koje bi eksplodirale dva puta. Nestalo mu je čitavo lice. Nitko od nas koji smo ga posjetili u bolnici nikada neće zaboraviti taj prizor. On, pametni, elegantni Feldwebel Schroder, nije htio da ga vidimo. Gađao nas je bočicama lijekova. Sjeli smo na stube ispred bolnice i pojeli čokoladu i popili crno vino koje smo mu donijeli. Otjerali su nas. Nije nam bilo dopušteno da sjedimo na tim stubama. Nismo još bili obogaljeni. 113 Te je iste večeri Maleni nasrnuo svojom velikom glavom na trbuh jednog stožernog liječnika. Zbog toga smo se malo oraspoložili. VATIKANSKI TRANSPORT Sjedili smo na kamenom zidu pokraj rimskog teatra. Samostan se uzdizao iznad nas, a pod sobom smo promatrali Cassino, kojim su ljudi šetali u blaženom neznanju činjenice da će njihovo selo uskoro biti sravnjeno sa zemljom. Neki njemački i talijanski časnici su sjedili ispred hotela Excelsior razgovarajući uz čašu chiantija. "Porta, vidio sam jedan dobar komad", rekao je Gregor Martin, zamišljeno klateći nogama. "Mi vozimo sljedeću turu u Vatikan, i to nam je prilika. Upamti, radnička satnija divizije Her-mann Goring ima najviše transporta, a oni su jedva svjesni našega postojanja. Kao što kaže Maleni, mi smo tako stroga tajna, da jedva i sami znamo da smo ovdje." Pljunuo je guštera koji je zaposleno pretrčao cestu. "Hajdemo nekako profitirati u ovom ratu. Možemo ta sranja skriti kod Ide dok se stvari opet ne smire. Ona je pametna djevojka." Barcelona i Maleni su prišli. "Kakve vas dvojica planove kujete?" povikao je Maleni glasom koji je odjeknuo planinama. "Jeste li smislili način kako da maznemo nešto stvari?" "Nemoj toliko vikati, ti idiote!" rekao je Gregor. Polako smo se uspeli prema samostanu. S juga je dopirala buka topništva. Dobro disciplinirana jedinica oklopne pukovnije Hermann Goring umarširala je u dvorište samostana. Brzo su natovarili nekoliko kamiona. Promatrali smo ih u tišini. To su bili ljudi koji su svoje naredbe provodili u detalje. Bijele pločice
114 na njihovim ovratnicima su se presijavale. Radili su u tvrdoglavoj tišini, u svakoj skupini bilo ih je točno toliko da mogu podići i nositi teret. Kako su se razlikovali od nas! Neki Unteroffizier s hladnim, ribljim očima i nevjerojatno čistom uniformom samouvjereno nam je prišao. "Mislite da ste prokleti turisti", povikao je. "Ulazite unutra. Potrebni ste. Požurite odmah ili će vas stražnjice zaboljeti." Pojavio se i Legionar. U ruci je držao prenosi vi radio-prijem-nik. "Zašuti, prijatelju i poslušaj što naši prijatelji s druge strane laju u eter danas!" Pojačao je prijemnik koliko je mogao: "Ovo je saveznički odašiljač za južnu Italiju. Ponavljamo svoju raniju poruku domoljubnim Talijanima: ujedinite se protiv bandita koji skrnave vaše crkve i grobove. U ovom trenutku oklopna divizija Hermann Goring pljačka blaga samostana Mon-te Cassino! Borite se i zaustavite ih! Ponavljamo: pod zapovjedništvom stožernog časnika, oklopna divizija Hermann Goring pljačka samostan Monte Cassino. Jedan transport je već uspješno pobjegao s blagom neprocjenjive vrijednosti. Talijani domoljubi, zaštitite svoje vlasništvo. Ne dozvolite ovim zločincima da vas opljačkaju." Legionar je isključio prijemnik. "Sada nam je guzica u vatri, mes amisl Da želim ostati na životu, sljedećih nekoliko dana ne bih nosio bijelu oznaku." "Ovdje smo u dogovoru s ostalima", protestirao je Unteroffizier, ali nestalo je njegove napuhnute samodopadnosti. "Naredbe?" nasmijao se Porta. "Adolfove?" "Kladim se tisuću naprama jedan", rekao je Gregor Martin, "da barem jedna satnija vojne policije žuri prema nama u ovom trenutku." "Naš zapovjednik će se pozabaviti njima", očajnički je rekao Unteroffizier. "Vi ste gomila kukavica, već sada povijate rep među noge." Ručna bomba prozujala mu je pokraj lica, a cijevi barem deset pištolja našle su se uperene u njega. 115 "Ti lopovsko Hermannovo govno, samo to još jednom ponovi, pa ću te odmah ohladiti", prosiktao je Porta. "Imamo više željeznih križeva i odličja među nama, no što ti imaš dlaka na guzici. Ako je netko kukavica, onda ste to vi, hemeroidi s bijelim oznakama!" "Ma, ubij ga", rekao je Maleni. "Tada ćemo moći reći vojnoj policiji kad stignu: slučajno smo prolazili ovuda, odjeveni u skladu s prilikom, i spasili blago." Unteroffizier se okrenuo na peti i otišao. Njegovi su ljudi nervozno pogledavali uokolo. Nisu znali na čemu su. Jedan mehaničar Obergefreiter oprezno je upitao: "Što je sve ovo, dečki? Čini se jako tajnovitim." "Može se reći", nasmijao se Porta. "To je tako velika tajna daje čak niti Adolf ne zna. Ali naši kolege s druge strane Napulja se čine vrlo uposlenima da mu to dojave. Hermannova ponosna oklopna divizija se pretvorila u bandu drumskih razbojnika. Pah! Sutra će tebe optužiti da si silovao opatice. Ja bih na tvom mjestu skinuo te bijele oznake. Imam par ružičastih koje ti mogu prodati. Objesit će te nakon oslobođenja." Jedan Kubel zaustavio se ispred samostana uz škripu kočnica. Za njim je uslijedilo još pet kamiona. Dva voda vojne policije kojima je zapovijedao neki Oberleutnant ušla su kroz vrata, a njihove značke u obliku polumjeseca su se presijavale. Grube zapovijedi odjeknule su između drevnih zidina. Lovci na glave oduševljeno su se cerili. Ovo je bilo nešto što im je posve odgovaralo. "Dakle, pljačkate, vi govna? To će vas koštati glava! Dobro smo izvježbani u vršenju kazni
prijekih sudova. Nećete dočekati zalazak sunca!" Zalegli smo u zaklon iza nekoliko ružinih grmova. "Pogledaj što radiš, ti idiote", prosiktao je Porta, dok sam ja petljao oko pojasa s municijom koji sam pokušavao namjestiti u svoju laku strojnicu. "Ako se ne dogodi nekakvo čudo, nećemo više biti živi za sat vremena." 116 Napunio sam, gurnuo otponac prema naprijed, pritisnuo kundak o rame, i pogledao prema Starom Unu, koji je sa svojom strojnicom ležao iza nekog velikog kamena. "Pucaj, dovraga", prošaputao je Porta, odvrćući poklopac s ručne bombe. "Ako ćemo već nadrapati, svaki ćemo sa sobom povesti po jednoga od onih lovačkih pasa. Počni čistiti dvorište s lijeva na desno." "Neću pucati dok mi ne naredi Stari Un", rekao sam. "Ti prokleta budalo!" rekao je Porta i šutnuo me u bok, što me otkotrljalo od moje strojnice. Tada je pritisnuo kundak o svoje rame. Jedva sam se usudio disati. Na tako maloj udaljenosti ubio bi sve njih, uključujući i vojnike s bijelim oznakama. Legionar je klečao iza stabla i stezao Panzerfaust. Njegova visokoeksplozivna raketa zlokobno je provirivala iz cilindričnog otvora. Očito je bio poprilično spreman poslati vražji projektil u skupinu vojnih policajaca. Na prozorima samostana mogli smo vidjeti lica opatica i redovnika kako napeto promatraju što se događa. Pojavio se bojnik Lufhvaffea. "Što se ovdje događa?" upitao je časnika iz vojne policije. "Vaše ponašanje čini moje ljude nervoznima. Naredio sam svojim ljudima da budu u pripravnosti zbog partizana." "Gospodine bojniče", lice policijskog Obereutnanta je zasjalo entuzijazmom. "Ovdje sam po izravnoj naredbi GOC Jug. Saveznički odašiljač javlja da njemačke snage pljačkaju samostan, i moja je dužnost da to istražim. Moram vas, gospodine bojniče, zamoliti da pođete sa mnom u GOC. Vidjevši što se ovdje događa, mogu jedino zaključiti da su saveznici u pravu." "Nemam sada vremena za ići bilo kamo", rekao je bojnik smiješeći se. "Nadbiskup Diamare vas može uvjeriti da nema nikakve pljačke. Ako ijedan vojnik ukrade i komadić drveta, bit će ustrijeljen na licu mjesta." Maleni je laktom bocnuo Portu. "Gospodine Oberleutnant", nastavio je bojnik. "Možete ovima u stožeru reći da ja osiguravam sigurnost samostana. U 117 roku sljedećih nekoliko sati osobno ću im podnijeti detaljno izvješće. Sada se gubite odavde, prije no što vaše kretanje privuče pozornost neprijateljskih zrakoplova." Oberleutnant se povukao sa svojim ljudima. Sljedećih nekoliko sati proveli smo znojeći se s teškim sanducima. Čak i prije no što se smračilo, prva je kolona krenula na put prema samostanu Vulgate u San Girolamu. Ubrzo nakon što je pao mrak, druga se kolona odvezla u smjeru Sao Paole. Nakon toga je naš mir bio uništen zavijanjem u zraku i tutnjavom dok su prvi Jaboi u brišućem letu preletjeli samostan. Bombe su zazviždale oko nas. Porta, koji je sjedio ispod kamiona i pokušavao isprazniti bocu rižinog alkohola, iznenada se našao bez zaklona kada je teško vozilo poletjelo u zrak poput teniske loptice i skotrljalo se niz planinu. Padobranac koji je spavao na vozačevom sjedištu bio je izbačen kroz krov i pao na hrpu pušaka, proboden na jednu od njih. Tada je došao sljedeći val praćen grmljavinom; iz njihovih su se nosova rasuli svjetleći meci. Jedan padobranac Feldwebel bio je presječen na dvoje kada je potrčao otvorenim prostorom ispred samostana. Donja polovica otrčala je još nekoliko koraka bez gornjeg dijela. Porta je sjedio nasred prostora i mahao svojom praznom bocom.
"Dobri stari Charlie, evo tebe natrag, zar ne?" vikao je prema strojevima koji su napadali. "Nedostajali ste nam. Bojali smo se da ste se ugušili špagetima." Jabo je projurio nekoliko metara iznad njegove glave. Od zračnog udara poletio je uvis. Otresao je prašinu sa svog žutog cilindra koji mu je pao s glave, kleknuo i šakom zaprijetio Jaboi-ma. Bombe iz Jaboovih topova eksplodirale su oko njega, ali ništa ga nije smetalo. Sjedio je ondje, posve sam, dok su plamenovi pretvarali noć u dan. 118 "Ovaj je lud", rekao je jedan od redovnika poručniku Fri-cku. "Vodite ga odavde." Porta se osovio na noge s lakom strojnicom u rukama. Malo je petljao oko pojasa s municijom, pažljivo odložio cilindar na tlo pokraj sebe i namjestio svoj otkrhnuti monokl na oko. "Odaberite vlastite mete", naredio je sam sebi. "Pali!" Pd-srnuo je od strašnog trzaja lake strojnice dok je ova pljuvala užareni čelik na Jaboe u napadu. Proklinjući i psujući što je bio tako vreo pa sije opržio prste, promijenio je bubanj. Oči su mu bile nasmijane. Bio je ili lud, ili pijan, ili oboje. Uglavio je novi pojas s municijom i sada se naslonio natrag na ostatke uništene vozačke kabine. Plamen kojega je izbacio jedan Halifax preplavio je sve blještavom bijelom svjetlošću, koja je okružila planine poput aure. Čistina je bila prošarana mecima i bombama iz ponirućih Jaboa i Mustanga u brišućem letu. "Porta!" viknuo je Stari Un očajnički. "Ubit će te." "Dovedite ga unutra", zapovjedio je časnik Lufftvaffe. "Onaj tko ga uvede dobiva trodnevni dopust! Poludio je." Novi plamen pojavio se na tamnom nebu. Na sjevernoj strani upalilo se jedno "božično drvce". Porta je otpio gutljaj iz svoje čuturice i pripalio cigaretu. Potom je postavio nogare za laku strojnicu, postavio zračni nišan i pijano se nasmijao. "Dođi, Charlie, sad sam spreman da ti dam jednu po guzici!" Moglo se pomisliti kako su on i neprijateljski piloti bili u izravnoj vezi, jer istoga trenutka kada je povikao te riječi, prvi je zrakoplov dozujao na osvijetljeno područje. Uz gromoglasan tre-sak eksplodirala je bomba. Zrakoplov se zaljuljao i odletio na stranu. Dugi plameni jezici izlazili su iz njegovog lijevog krila. Još dva zrakoplova stigla su jedan za drugim. Bombe su padale. More plamena skrivalo je Portu od nas, no pojavio se neozlijeđen iz dima, presavijen od smijeha, sa svojom lakom strojnicom u rukama. 119 Okrenuo se. Za nekoliko sekundi cijev je bila uperena u Mustang koji je napadao. Porta je sa žarom zapucao prema njegovom otvoru kroz kojega je rigao vatru. Začula se gromoglasna eksplozija. Komadi olupine počeli su padati po tlu. Porta je zasigurno pogodio bombu koja se nalazila ispod zrakoplova, koji se razletio na milijune komadića, doslovce pretvoren u prašinu. "Laku noć, Charlie", povikao je. "Poslat ću razglednicu tvojoj majci!" "Ovo je fantastično", povikao je časnik padobranac. "Tko je on? Neka prikaza?" Divovski lik pojavio se iz borovih stabala, vukući za sobom reflektor. Bio je to posao koji je obično zahtijevao dizalicu. U sjeni su bila samo dva čovjeka koja su nešto petljala oko kablova. Maleni im je priskočio u pomoć. Ne mareći za bombe koje su eksplodirale oko njih, pozdravili su se ispruženom rukom i podizanjem kapa. "Ne mogu osposobiti taj reflektor sami", povikao je Heide. "Moram im pomoći. Josipe! Marijo! Sveti Isuse, pruži svoje ruke nad mene!" Pognut je cik-cak linijom prešao osvijetljenim prostorom. Legao je ispod reflektora kako bi poslužio poput živog rotirajućeg postolja. Zraka, svjetlosti pojurila je prema nebu, dovoljno jaka da oslijepi pilote. "Imam ga, vraga jednog", veselio se Maleni. "Pilji u moju vatru. Sad ćeš dobiti svoje, Charlie." Prvi lovac nestao je u moru plamena. Reflektor se ugasio. Maleni je veselo šakama lupio po tlu. "Ja sam bio taj koji gaje sredio. Sredio sam ga." Kosa na njegovoj glavi odjednom se zapalila. Heide gaje ugasio svojim kaputom.
Zraka reflektora ponovno je rasparala tamu neba. Milijuni svijeća bili su usmjereni prema niskim oblacima. Mustang sa zubima morskog psa naslikanima sprijeda zaronio je. "Imam ga. Zapalit ću te oči na njegovoj ružnoj njušci." 120 Leteći morski pas okrenuo se pokušavajući izbjeći smrtonosnu zraku. Maleni je isključio reflektor i osluhnuo zvuk motora. Je li to bila slučajnost ili vražji proračun mozga koji nikada nije bio podučavan matematici, da je ponovno uključio reflektor baš u pravom trenutku, pogodivši zrakoplov u poniranju i oslijepivši pilota do kraja života? Heide je bio na sve četiri ispod reflektora, okrećući ramena s jedne strane na drugu, dok je zrakoplov očajnički pokušavao izbjeći zraku; a potom je udario o tlo brzinom oko 500 kilometara na sat. Dva Halifaxa i četiri Mustanga zagrmila su preko čistine. Niz bombi bačenih na samostan zapalio je mnoštvo plamenova koji su sunuli uvis. Činilo se da fosfor ključa i šprica posvuda. Grmljavina zrakoplova zamrla je u noći. Kalifornijski ubojice ispustili su svoj teret. Potrošili su svu municiju. Onih nekoliko posljednjih litara goriva bit će im jedva dovoljno da se vrate u bazu. Nešto prije no Što je kolona krenula, zvuk krampova i lopata začuo se s ravnog zemljišta podno samostana, gdje je nekoliko mjeseci kasnije poljska divizija generala Andera pronašla svoje počivalište. Bili su to Porta, Maleni i Heide, koji su kopali grob za izgorene ostatke Charlija. Kad je grob bio dovršen, polegli su ih unutra jednog do drugog, svakoga s američkom kapom između kostiju ruku. Tada je stigao i ostatak 2. eskadrona s ocem Emanuelom. Stari Un prekrio ih je prvom lopatom zemlje, izrekavši nešto što je nama ostalima glupo zazvučalo: "Za vaše majke i Boga!" Poručnik Frick je bio sljedeći. Posljednji je bio naš otac Emanuel. On je govorio o Bogu. Čitavu gomilu stvari koje mi nismo razumjeli. Otpjevali smo Ave Mariju. Grobovi su bili brzo zatrpani, a pet minuta kasnije, odvezli smo se dalje. 121 Bio nam je to najteži put. Ležali smo po dvojica na kabinama kamiona sa strojnicama na nogarima za protuzračnu obranu. Jata Jaboa došla su nam s leđa u brišućem letu. Via Appia je povremeno bila popločana svjetlošću. Beskrajne rijeke kamiona dolazile su prema nama iz drugog smjera: topništvo, opkopari, tenkovi, građa za pontonske mostove, municija i bolničari. Bombe su padale na kamione s municijom, koji bi eksplo-. dirali, razbacujući svoj teret u svim smjerovima. Veliki mercedes s generalskim barjakom sprijeda i pratnjom vojne policije na motociklima probijao se između teških vozila. "Držite se desno. Držite se desno", vikao je bojnik vojne policije. Bio je to jedan od onih koji bi se nemilosrdno okomili na bilo koga tko bi im se našao na putu. U tom trenutku napala su nas četiri Jaboa. Maleni ih je ugledao kad su se pojavili iza oblaka i okomili se na nas. Skočio sam na poklopac motora kako bih imao bolji oslonac. Maleni me držao, da me trzaj ne bi odbacio dolje. Heide je prvi zapucao. Bio je za strojnicom na kamionu neposredno iza našega. "Makni se, proklet bio. Ništa ne vidim", vikao je Porta s vozačkog sjedala. Začuo se vrisak, udarac i klopot, a policijski poručnik i njegov motocikl našli su se zdrobljeni pod našim teškim kamionom. "Dovraga i s njim!" nasmijao se Maleni. "Poslat ćemo Char-lijima zahvalu." Generalov automobil bio je u plamenu. Lik u krznu ustao je, pokušao izići, ali je pao natrag u more vatre. Automobil je zakočio, napravio salto i eksplodirao. Kola hitne pomoći zabila su se
u 28-centimetarski top. Stražnja vrata su im se širom otvorila, a osam nosila razletjelo se po cesti. Ranjeni Feldwebel pokušavao se otkotrljati s puta kotačima teških kamiona. Na sebi je imao blatnjavu vojničku bluzu. Trbuh mu je bio omotan zavojima. Jedna noga mu je bila amputirana. Gusjenica mu je prešla preko glave. 122 Vojni policajac skočio je naprijed i pokušao zaustaviti kolonu, ali je pao pokošen salvom iz ponirućeg Jaboa. Čitava Via Appia bila je okupana blještavom svjetlošću. Dva "božićna drvca" sjala su iznad središnjeg dijela kolone. Jedan je Halifax rigao vatru. "Drži se čvrsto", povikao je Porta. "Idem dalje od ceste, u polje." Teški kamion pojurio je u jarak, zdrobivši maleno amfi-bijsko vozilo u bezobličnu masu željeza. Sva četiri ostala kamiona slijedila su Portu. Po dvojica redovnika koji su se nalazili u svakom od kamiona klečala su na podu i molila se. Probili smo se kroz vanjski zid groblja, rušeći nadgrobne spomenike i razarajući svježe grobove svojim moćnim kotačima. Malena kapelica bila je sravnjena s tlom. Nastavili smo dalje, a s odbojnika nam je visjelo raspelo. Tada je motor Barceloninog kamiona prestao raditi. Prvo uže za vuču puklo je poput konca. Sljedeće je izdržalo nekoliko minuta. Dvadesettonski kamion s pokvarenim motorom nije baš lako izvući iz mekog tla groblja. Porta je psujući iskočio iz kabine, bacio šljem na Marlovva i zatražio čelično uže. Vitlo na Barceloninom kamionu se odmotalo, a Gregor je uhvatio debelu žicu. Porta je poludio, kada je otkrio da Gregor na sebi ima željezne rukavice. "Što si ti umišljaš, tko si? Skidaj te proklete rukavice!" Gregor mu je nešto odbrusio i krenuo prema Porti s otrgnutim komadom žice. Već u sljedećem trenutku kotrljali smo se između grobova u žestokoj tučnjavi. Bljesak je osvijetlio taj prizor. Iz oblaka je izronio lovac. Neki padobranac prevrnuo se s kamiona, a krv mu je izvirala iz niza rupa na prsima. Redovnik se složio poput džepnog nožića. Cerada našeg kamiona nestala je u plamenu. Drugi redovnik borio se protiv nje aparatom za gašenje požara. Poručnik Frick puhnuo je u zviždaljku i zaprijetio nam naj-različitijim katastrofama: vojnim sudom, Torgauom, pogubljenjem ... ■ 123 Ispljunuo sam dva zuba koji su završili u Heideovbm krilu. Krvavi komad kože visio je Porti preko lijevog oka. Heide je imao dugu posjekotinu na stražnjici, a usta Malenoga bila su rasječena do uha. Bila je to gadna tučnjava. Našem bolničaru i ocu Emanuelu, koji su nas proklinjali, trebalo je sat i pol da nas pokrpaju. Za pokvareni kamion privezali smo čelično uže. Gregor i Porta popravili su jedan drugom zavoje i podijelili sadržaj čuturice. "Sad ću ga upaliti", povikao je Porta iz svoje kabine. "Mičite se od žice. Ako pukne, ostat ćete bez jaja." Polagano, nezamislivo polagano, teški se kamion počeo pokretati. Svjetiljke su se ugasile. Ostalo je pet osakaćenih leševa. Vatra na kamionu je ugašena, a ništa od našeg dragocjenog tereta nije bilo oštećeno. Sam se pakao spustio na Via Appiju. Činilo se da je gorjela barem u duljini od stotinu kilometara. Stari Un i poručnik Frick vozili su se na čelu u Kiibelu. Pažljivo su proučavali kartu, u potrazi za putem koji bi nas vodio preko polja. U San Cesarei smo imali okršaj sa skupinom partizana, u kojem smo izgubili trojicu ljudi, uključujući Freya, našeg bolničara. Ručna bomba odnijela mu je obje noge, i iskrvario je u trenutku. Stigli smo do Rima netom prije zore. Kuća na osami veselo je gorjela.
Dvojica ljudi u dugim kaputima s pripremljenim automatima pojavila se iza nekog automobila. Legionar je počeo pjevušiti: "Dođi sada smrti, samo dođi!" Naslonio je cijev svog ruskog automata na vrh vrata. Pla-meni jezik suknuo je u tamu. Zlokobno ra-ta-ta-ta odjeknuo je između kuća. Dva su čovjeka pala na tlo. Šljem jednoga od njih uz klopot se otkotrljao u jarak. Lokva krvi brzo je nastala oko njih, miješajući se s kišom koja je lijevala. 124 "Što je to bilo?" upitao je jedan od redovnika iz stražnjeg dijela kamiona. "Dvojica su razbojnika htjela porazgovarati s nama." Redovnik se prekrižio. Dok smo vozili uz Tiber, susreli smo kolonu SS-ovih grenadira. Bili su iz muslimanske divizije i nosili crvene fesove sa srebrnim mrtvačkim glavama. Na Piazzi di Roma Porta je pogrešno skrenuo, pa smo završili na Piazzi Ragusa. Zaustavio nas je stražar, redovni vojnik. Razmijenili smo cigarete i rakiju. Neki pješački Feldwebel, koji je bio zapovjednik tom stražaru, upozorio nas je na partizane odjevene u njemačke uniforme. Neki su govorili da su na sebi imali uniforme vojne policije. "Pucajte ako vam je imalo sumnjivo", savjetovao nas je. "Ako pogriješite i ubijete nekoliko lovačkih pasa, neće biti baš neka katastrofa." "Pucat ćemo čim ugledamo značku u obliku polumjeseca", uz širok osmijeh rekao je Porta. "Volio bih srediti nekoliko njih." "Čuvajte se špagetožderača", upozorio nas je Feldwebel. "Počinju nam otežavati život. Pucajte na svakoga od njih koga susretnete. Prilično su se ohrabrili ovih dana. Neki dan smo morali likvidirati selo sjeverno odavde. Počeli su proslavljati pobjedu saveznika!" Nastavili smo voziti dalje uz željezničku prugu. Porta je ponovno pogrešno skrenuo, a čitava gaje kolona slijedila. Vozili smo uokolo u krugovima, ne mogavši pronaći put. Zatražili smo pomoć dviju prostitutki koje su stajale na uglu Via La Spezia i Via Taranto. Sjele su u kabinu pokraj nas. Policija ih je udaljila od nas u Via Nazional. Odjednom smo se našli na trgu Svetog Petra. Maleni je zi-nuo od čuđenja. "Ovo je stvarno nešto! Je li ovo mjesto gdje papa ima svoju špilju?" Nitko mu nije odgovorio. 125 "Ne sviđa mi se ovo", zamišljeno je nastavio. "Što ako on ima nekakvo šesto čulo, poput Boga?" "Ali ti ne vjeruješ u Boga", rekao je Legionar, nasmiješen. "Ne želim razgovarati o tome, sve dok se nalazimo ovdje u blizini." Okrenuli smo se u suprotnom smjeru, provezli se Borgo Vitteriom do Via di Porta Anglica. Široka vrata bila su otvorena. Očito su nas već očekivali. Prošli smo uskom ulicom, pa kroz još jedna vrata. Nekoliko pripadnika Švicarske garde pokazalo nam je put. Bili smo napeti. Ovo nam je bilo nešto posve novo. Presušio je čak i Portin nepresušni izvor riječi. Nije se moglo čuti niti jednu kletvu niti psovku, iako inače nismo mogli izreći tri riječi u nizu a da jedna od njih ne bude psovka. I to je bio dio rata. Odmaknuli smo cerade. Nekoliko naredbi izdano je tihim glasovima, i počeli smo s istovarom: polako i pažljivo. Doručkovali smo u vojarni Švicarske garde. Porta i Maleni su začuđeno zinuli kada je ušao jedan od stražara sa svojom he-lebardom. "Je li to papino protutenkovsko oružje?" smijao se Maleni. Jedan gaje časnik ušutkao, ali nije ga se moglo obuzdati. "Jeste li vi pravi vojnici?" upitao je Porta. Maleni je bio očaran kada su mu dopustili da stavi kacigu s crvenim perom i uzme helebardu u
ruku. Izgledao je smiješno. Nije se baš slagalo s njegovom suvremenom maskirnom uniformom. Ponudio je svoj automatski pištolj i šljem u zamjenu za švicarsku kacigu, no ona nije bila na prodaju. Porta je uzeo helebardu u ruku. "Marinci bi izbečili oči, kad bih im odsjekao glave ovime." Na putu natrag, Porta i Maleni su još jednom pokušali kupiti kacigu i helebardu, ali Švicarci su samo odmahivali glavama. Tada je Porta otišao do krajnje granice: ispružio je dlan pun cigareta opijuma. No stražar je bio nepodmitljiv. Maleni je dodao tri zlatna zuba i kutijicu kokaina. Niti jedna normalna osoba 126 ne bi to odbila, ali papini vojnici jednostavno nisu htjeli prodavati. Porta i Maleni su bili zapanjeni. Prodali bi jedan drugoga za to bogatstvo. Tada je Maleni pokazao na svoje čizme. Čizme američkog pilota. Najfinija koža svih vremena. Švicarac nije bio zainteresiran. Kada su kamioni bili istovareni, sjeli smo na obližnji zidić. Neki časnik je došao po oca Emanuela i poručnika Fricka. Četvrt sata kasnije, poslali su po Starog Una. Prošao je dobar dio sata. "Sve dok se ne popišaju na nas", zarežao je Porta. "Možda nešto rade onoj trojici. Ako se ne pojave za najviše sat vremena, ići ćemo po njih. Sve naše oružje je u broju 5. Lako ćemo svladati Gardu." "Zasigurno te ugrizao slijepi majmun", pobunio se Marlow. "Uzmimo da doista postoji Bog. Nikada to ne bi oprostio!" "Ja ću na sebe preuzeti zapovijedanje", odlučio je Porta. "Tako ćete vi biti izvan toga, i moći ćete se izjasniti da se ne osjećate krivima pred Božjim vojnim sudom." Marlow je odmahnuo glavom. "Ako postoji Bog, on će sigurno znati da sam ja Feldwebel, a također će znati da niti jedan normalni Feldwebel ne dozvoljava da mu naređuje neki smrdljivi Obergefreiter." "Tada se pretvaraj da nisi", dosjetljivo je predložio Maleni. "Bog ti neće na to nasjesti", odmahnuo je Marlow glavom. "Kad vidi sve moje oružje, završit će sa mnom po kratkom postupku. "To kod nas ne može proći, Marlow", reći će, i ja ću se skotrljati vragu u krilo. A to mi se baš i ne sviđa. Ovo se mora riješiti diplomatskim putem. Pošaljimo Malenoga unutra da porazgovara s njima." "Ni u ludilu", protestirao je Maleni, odmičući se. "ProČeš-ljat ću sam bilo koji američki rov hoćeš, ali oni unutra su doista opasni." Prošla su dva sata, a mi smo bili napeti i na rubu živaca. Većina nas je već donijela svoje pištolje iz kamiona broj 5 i zataknula 127 ih u čizme. Porta je sjedio i igrao se ručnom bombom u obliku jajeta. "Hajdemo pobjeći", predložio je Heide, škiljeći prema velikoj zgradi knjižnice. "Zaveži, ti nacistički razbijaču! Zar misliš da bismo ostavili ovdje Starog Una?" "A da ne spominjemo oca", dodao je Barcelona. Jako je poštovao sve što je bilo vezano uz katoličanstvo, što je vuklo korijene iz vremena kada je bio u Tericu tijekom španjolskog građanskog rata. Nikada nismo otkrili koji je bio uzrok toga. Uvijek bi odbijao odgovoriti na naša pitanja, govoreći: "Čovjek ne treba razgovarati o tome! A vi to ionako ne biste niti shvatili." "Otac Emanuel se zna brinuti za sebe", rekao je Porta. "On je u izravnoj vezi s nebeskim stožerom. Ali izgledi nisu baš toliko dobri za Starog Una i poručnika Fricka." "Tu as raison, camarade", rekao je Legionar potvrdno kimajući. "Pred Božji sud svatko mora stati sam, i nema nikoga da te brani. Tvoj dosje leži rastvoren pred njim. Alah zna sve, uključujući razloge za tvoje proklete eskapade. Stroga, čista pravda je jedino stoje ondje bitno. Nije lako ondje dobiti oslobađa-juću presudu."
"Sve je to gomila sranja", odlučio je Maleni. "Ja nikada ne bih dobio oslobađajuću presudu." "Nikada ne možeš biti siguran", uvjereno je odgovorio Legionar. "Kod Alaha se i najčudnije stvari mogu pretvoriti u tvoju prednost. Jesi li doista takav bandit?" Maleni je odmahnuo svojom velikom glavom i gurnuo kapu na potiljak. "Nisam sasvim siguran. No dobio sam pokoji udarac. Nisam niti jedan od najboljih. Većina nas koji sada ovdje sjedimo tu smo vlastitom voljom. Ovdje su se dobro pobrinuli za nas. Ali svatko tko kaže da sam ubio nekoga, a da to nije bilo izvršavanje naredbe, prokleti je lažac. Nemam dovoljno sive tvari. Zbog toga imamo časnike da oni razmišljaju umjesto nas. Ima li u pruskoj vojsci još koji Obergefreiter koji ima toliko odličja kao ja?" 128 Kucnuo se po prsima. "Tko je spasio čitavu pukovniju kod Staljin-grada? Tko je izvukao fitilje kod Kijeva? Iskreno vaš! Sjećate li se kako ste odbrojavali sekunde onda u Kertzu, kad sam puzao kroz onu rupu? Urlali ste od sreće kada sam raznio čitavu tvornicu traktora." Barcelona se prezrivo nasmijao. "Ti bljedunjavi lopove! Prije tri dana si iskoristio raspelo pokraj ceste kao metu. Sada ti se gaće tresu jer si u gradu Njegove Svetosti." Stari Un se vratio. Bio je neobično tih. "Susreo sam se s papom." "Vidio si ga ?" prošaputao je Maleni, pun strahopoštovanja. Stari Un je kimnuo glavom i pripalio lulu. "Jesi li ga dotaknuo?" upitao je Barcelona, gledajući u Starog Una s novim poštovanjem. "Nisam ga dotaknuo, ali bio sam mu toliko blizu da sam mogao." "Kakvu je uniformu imao?" upitao je Porta, ne priznavši kapitulaciju. "Je li imao viteški križ?" "Bio je veličanstven", promrmljao je Stari Un još uvijek pod dojmom svog značajnog iskustva. "Što je rekao?" upitao je Heide. "Da vas pozdravim. Blagoslovio me." "Tako mi Jupitera, zar je to stvarao učinio?" povikao je Heide. "Blagoslovio te, dakle?" "Jesi li vidio pravoga kardinala?" upitao je Rudolph Kle-ber. "U crvenom šeširu?" Pitanja su zapljuskivala Starog Una. "Jeste li razgovarali o meni?" upitao je Maleni. "Ne izričito o tebi, niti ikome od nas individualno, ali pričali smo mu o 2. eskadronu kao cjelini. Dao mije prsten." Stari Un podigao je ruku da ga bolje vidimo. "Je li prsten za cijeli eskadron?" pitao je Barcelona. "Da, dao mi gaje kao što se generalu daje viteški križ. Ja ga nosim za čitavi eskadron." 129 "Mogu li ga probati?" upitao je Heide, s čudnim pogledom u očima, koji je trebao upozoriti Starog Una, ali on se još nije bio posve vratio u našu okrutnu stvarnost. S povjerenjem je dao Heideu prsten. Heide je pružio prst nama kako bismo se mogli diviti prstenu. Kada ga je Maleni pokušao dotaknuti, dobio je udarac po prstima Heideovim bajunetom. Stari Un pružio je ruku: "Vrati mi ga." "Tebi?" podmuklo se nasmijao Heide. "Zašto bi ga baš ti trebao nositi?" Stari Un je bio toliko zapanjen daje samo otvarao i zatvarao usta. "To je moj prsten. Ja sam ga dobio. Papa gaje dao meni." "Dao ga tebi? Dao gaje čitavom eskadronu. Prsten pripada 2. eskadronu, baš kao što mu pripadaju i američke čizme koje Maleni trenutačno nosi. Ti nisi eskadron ništa više no Maleni. Ja, Sven, Porta, naši pištolji, naši 88, kamion broj 5 i sve ostalo, sve je to eskadron." Heide je protrljao prsten o rukav, huknuo u njega, ponovno ga protrljao, podigao ga ispred očiju i ponosno ga promatrao. "Sada, nakon što sam vidio ovaj poklon Njegove Svetosti Pia XII., nisam više siguran da ne
vjerujem u Boga." "Daj mi taj prsten", rekao je Stari Un, glasom koji je podrhtavao od ljutnje, i zakoračio prema Heideu. "Drži svoje šape podalje," zarežao je Heide, "ili ćeš dobiti po glavi. Ja ću ga nositi za eskadron. Ali ako ja otegnem papke, ti možeš nositi prsten umjesto mene. Možemo sastaviti ugovor kao što smo napravili i za čizme Malenoga." "Niti u ludilu", povikao je Porta. "Kada se ti izdovoljiš, bit će moj red da ga nosim. Stari Un je vidio papu. To mu mora biti dovoljno. Nije mu dozvoljeno ništa više." Barcelona je izvukao svoj nož za borbu iz čizme i počeo njime čistiti nokte. Nije to bilo zbog toga što su ga brinuli njegovi prljavi nokti, nego je to učinio kako bi naglasio ono što je sljedeće rekao: 130 "Pripazi, Julius, da ne umreš mlad." Heide se namrštio i gurnuo ruku s prstenom u džep. "Što ti sebi umišljaš, ti pokvareni Španjolce?" Stari Un je bio crven u licu od ljutnje. Pokušao je prijetnjama natjerati Heidea da mu vrati prsten, ali Heide nije obraćao pažnju na njega. Nije mu ga htio vratiti. Otišao je do stražara iz Švicarske garde i ponosno im pokazao prsten. Dok je bio ondje, počeo je prvi napad. Oštrica hele-barde zazviždala je samo nekoliko centimetara od njegove glave. Nitko nije vidio odakle je došla, ali Maleni je bio prvi osumnjičeni. Heide je odjurio do kamiona i zataknuo dva pištolja za pojas. Sveti prsten izazvao je neprijateljsko raspoloženje između nas. Bilo gaje opasno imati, no svatko gaje htio. Drugi napad uslijedio je dvadeset minuta kasnije. Heide je ležao nasred dvorišta, a dvojica padobranaca divila su se prstenu. Nešto gaje natjeralo da okrene glavu, a već sljedećeg trenutka dvadesetotonski kamion prošao je mjestom gdje su on i dvojica padobranaca ležali, i zaustavio se udarivši u drvo. Prigušeni smijeh začuo se s ugla Via Pao i Via Belvedere, gdje je ostatak eskadrona sjedio kockajući. "Čudno, kako kamion može sam krenuti, poput ovoga", zamišljeno je rekao Porta. Heide je nadlanicom obrisao obrvu i gurnuo kapu na potiljak. S objema rukama duboko u džepovima došetao je do nas. "Bando ubojica", rekao je. "Ali nećete dobiti prsten. Nije mene tako lako ubiti." "To ćemo još vidjeti", rekao je Barcelona i, smijući se, bacio kockice. Izgubili smo tri kamiona i sedam ljudi na putu natrag Via Appiom. Marlow je bio teško ranjen, pa smo ga smjestili u ambulantna kola koja su bila na putu za Rim. Koža mu je već bila prozirna poput pergamenta; usne plave, a zubi su mu se vidjeli. 131 Protestno je prošaputao kada mu je Barcelona izvukao Nagan i njegovu futrolu s pojasa. "To je moje. Ostavi mi to." "Dobit ćeš ih kada se vratiš", obećao mu je Stari Un. "Dajte mi moj Nagan. Mogu se brinuti za njega. Neće mi ga ukrasti." Ali znali smo što je bilo u pitanju. Znali smo Što znači to žutilo kože. Prepoznali bismo kada bi gospođa s kosom stavila svoju markicu na nekoga i znali smo da će bolničar ukrasti taj Nagan čak prije no što Marlow umre. Zašto bi ga dobio nekakav bolničar, kad nama može dobro poslužiti? Čvrsti je Marlow zaplakao. A tada je Maleni učinio jednu nespretnost. Baš prije no što su ambulantna kola krenula, uzeo je Marlovvljevu kabanicu, koja je smotana ležala pokraj njega. Bila je to jedna od onih dobrih kabanica kakve su dobivali padobranci. Za njima je bila velika potražnja, a Maleni i Marlow bili su podjednake veličine. Marlow je pokušao izići iz ambulantnih kola. Proklinjao nas je, a bolničar gaje ugurao unutra i zalupio vratima, psujući.
Dok smo stajali na cesti i promatrali ambulantna kola kako odlaze, začuli smo Marlowa kako viče: "Želim ostati s vama. Ne želim umrijeti. Donesite mi moj Nagan!" "Bit će mrtav prije no što stignu do bolnice", tiho je rekao Stari Un. Kimnuli smo, znajući daje u pravu. A i Marlow je to znao. Dvadeset minuta ranije bio je s nama i smijao se zbog Malenoga i njegovog šljema. Dok je Porta ubrzavao, promrmljao je gotovo za sebe. "Dobro je u cijeloj stvari što je osvojio posljednjih nekoliko bacanja." Legionar je proučavao Nagan, kojega je već zamijenio s Barcelonom. Tada je namjestio magazin na mjesto i gurnuo pištolj u njegove prekrasne korice od žute kože koje su bile Marlowljevo najdragocjenije vlasništvo. Ustao je u kabini, pogladio korice i rekao: 132 "Dobro leži." Mogli smo vidjeti kako je uživao u njegovoj težini. Davao mu je osjećaj sigurnosti, baš kao i Marlowu. Za vojnika na prvoj liniji bojišta najvažnije je biti svjestan svog pištolja. Trebao bi ga osjećati kao zaštitničku ruku prijatelja, a takav je osjećaj Nagan uvijek pružao. Visoko smo ih cijenili. Sve koje smo imali dobili smo od Rusa po cijenu vlastitih života. Imali smo ih pet u 2. eskadronu i dobro smo se brinuli da niti jednoga ne izgubimo. Uvijek bismo uzeli pištolj od čovjeka na samrti. Jednom kada bi netko umro, ostali su imali pravo na njegovo vlasništvo; ali, sve dok je bio živ, on i sve njegovo vlasništvo pripadali su 2. eskadronu. Neugodno je bilo to što bi umirući čovjek gotovo uvijek primijetio da smo mu ga uzeli. Njegov pištolj osiguravao mu je život, a kada ga više ne bi bilo, životni plamen bi panično gorio. Ali nismo si mogli dozvoliti da budemo nemarni, kada je Nagan bio u pitanju. Sljedećeg jutra otišli smo iz samostana. Netom prije no što smo krenuli, sve su nas odveli u baziliku. Ondje se pojavio nadbiskup Diamare. Podigao je ruke i zapjevao: Gloria deus in excelsio! Tada je, sljedećih deset minuta, predvodio bogoslužje tako očaravajuće, da smo čak i mi pogani iz prvih redova bili kao začarani. Potom su redovnici, opatice i djeca iz doma za siročad otpjevali koral koji je veličanstveno odzvanjao između tih časnih zidova. Tihi i pomalo zastrašeni, izišli smo van i odvezli se. Barcelona i ja pogledali smo jedan drugoga. Imali smo tajnu koju nismo mogli odati ostalima. Smijali bi nam se. Zajedno smo bili na straži. Baš prije zore našli smo se na kraju reda vozila. Oblaci su brzo prolazili nebom, a mjesečina je povremeno sjala kroz njih. Naslonili smo se na zid, a automati su nam se nalazili pod kaputima kako bismo ih zaštitili od mraza, u tišini gledajući niz planinu i uživajući u osjećaju sigurnosti kojega dobri suborci pružaju jedan drugome. Ne znam koji od nas dvojice je 133 to prvi ugledao. Pojavilo se ispod nas, iza nekih stabala, prilika obavijena ogromnim plaštem, koja je izgledala poput sjene. Pognuta, i u žurbi. "Jedan od redovnika?" zanimalo je Barcelonu. Odjednom se prilika zaustavila na čistini, na kojoj su kasnije pokopali poljsku diviziju. Zamahnula je šakom prema samostanu. Tada se, na sekundu ili dvije, mjesečina probila kroz rupu između oblaka, pa smo mogli jasno promotriti priliku. Srca su nam prestala kucati, kada je vjetar napuhnuo plašt i podigao ga uvis i natrag. Taje prikaza bila Smrt s kosom na leđima! Krv nam se sledila u žilama. Tada smo začuli smijeh, dugi, pobjednički smijeh. Potom je prikazu progutao oblak izmaglice. Spoticali smo se jedan o drugoga dok smo trčali prema stražarskoj kolibi. Stari Un, Porta i ostali su spavali u njoj. Zubi su nam cvokotali, a meni je ispao automat. "Moraš otići po njega", rekao je Barcelona. Odbio sam. Umjesto toga, ukrao sam automat
nekome padobrancu koji je spavao. Kada se razdanilo, Barcelona i ja smo otišli potražiti moj, ali ga nikada nismo pronašli. Ostali su primijetili da se nešto dogodilo, ali nismo im se usuđivali reći što. Na trenutak smo se pomislili obratiti ocu, ali tada smo se složili da bi bilo najbolje to posve zatajiti. Kao što je Barcelona rekao: "Ne mora se prijaviti sve što se vidi." Završilo je tako da smo se jedan pred drugim pretvarali da smo zaboravili na to. Ali Smrt je posjetila svetu planinu kako bi pogledala mjesto svoje predstojeće žetve, a igrom slučaja, Barcelona i ja smo je vidjeli i čuli njezin veseli smijeh. 134 VIII. Joseph Grapaje bio Židov. Upoznali smo ga jedne večeri, kada smo posjetili skupinu dezertera na tavanu neke kuće iza Terminija. Do njega se dolazilo kroz skrivena vratašca. Jedna odldinih djevojaka koja je morala otići u podzemlje bila je ondje. Heide se vraški iznenadio, kada se našao kako stoji licem u lice s Grapom. "Zar ti nije tlo pod šapama postalo prevruće, Židove? " provocirajući je rekao. "Mogao bih postići dobru cijenu za tebe. Što kažeš na kartu u jednom smjeru za Via Tasso? " Porta je počeo čistiti nokte svojim bodežom, a Maleni je zazveckao svojim čeličnim remenom puške. To je obuzdalo Hei-dea, i otada nadalje on i Židov samo su se verbalno optuživali. "Cijela moja obitelj, svi moji prijatelji su odvedeni u Poljsku", tiho je rekao Grapa. "Nemoj cviliti, Židove ", iscerio se Heide. " Vi od Židova koji preživite imat ćete prilike za osvetu. Bit ćete svete krave, i pod posebnom zaštitom. Ne bih se iznenadio ako bude zabranjeno da vas se naziva Židovima. Adolf vam zapravo čini uslugu. Osvetit ćete se katolicima, koje mrzite jednako kao i Heydrich i Him-mler. Vidim da namjeravate optužiti papu za usmrćivanje Židova. " "Niti jedan pošteni Židov ne bi to napravio ", protestirao je Grapa. "Ne postoje pošteni Židovi", rekao je Heide i nasmijao se. Optužujući je uperio prst u Grapu. "Postoji mnoštvo dokumenata koji mogu biti upotrijebljeni protiv pape. Vatikan je samo uš između dva nokta. Nemoj me pogrešno shvatiti. Nisam niti ja baš neki ljubitelj papinih crnih vrana. Ubij ih sutra i ja ću ti rado pomoći. " Protrljao je ruke pri samoj pomisli na to. 135 "Zašto Vatikan ne uloži prosvjed? " povikao je Grapa. "Deportacije bi prestale kad bi on to napravio. Ne bi se usudili nar staviti s njima." Heide je prasnuo u smijeh. "Ne bi se usudili! Stvarno si naivan! Zar misliš da se bojimo šačice prljavih svetaca? Kad bi samo vrane počele protestirati! Tada biste imali što gledati. Možda se Hitler i Staljin na kraju ipak oko nečega dogovore. Znaš li tko bi trebao protestirati? Predsjednik SAD, engleski kralj i svi drugi koji imaju spremne vojske. Ali nisu čak niti ispustili jedan prdac kada su čuli da smo vas počeli ubijati. Čitav je svijet već "35. znao što mi radimo, a da ne govorim o "38. Ali oni su samo stavili čepove u uši. " "Zar misliš da bi sve to spriječilo ubijanje? " upitao je Grapa. "Jedan protest ne bi", rekao je Heide. "Ali ekonomska blokada uspostavljena najkasnije "38. bi to uspjela, ali nikakav papa ili ministar s kišobranom ne može uplašiti Adolfa. A, uostalom, tko kaže da naši protivnici ne vole to što vas se rješavamo? Ne žele vas čak niti otkupiti za nekoliko kamiona i kombija. Staljinu u Moskvi sigurno nećete nedostajati. Ne znam što papa ima za reći na to, ali ja mislim daje on jedini koji bi ustao za vas, kad bi imao dovoljno jaku vojsku. Ali njegov sadašnji protest ne bi imao više odjeka od bijele golubice koja stoji ispred Duždeve palače i diže uzbunu. Vi Židovi ste propali, i tako će uvijek biti. Možete biti na dobrim položajima neko vrijeme, ali tada će se neki idiot među vama početi previše razmetati, i ponovno ćete pasti. Trebali biste imati vlastitu državu. To bi bilo najbolje. " Porta je s prezirom pljunuo na pod.
"Čovjek je najgluplja od svih životinja. " 136 OPERACIJA "PSEĆA OGRLICA" Glasine o onome što smo radili u Monte Cassinu stigle su do Berlina. Zapravo, niz izvješća preplavio je Ulicu princa Al-brechta 8, rezultiravši time da se jednog sunčanog jutra bombarder Heinkel spustio na Aeroporto dell" Ube u predgrađu Rima. Iz zrakoplova je izišao general Wilhelm Burgdorf, šef vojnog odsjeka za osoblje, s tankom crnom aktovkom pod rukom. Otresao je nekoliko imaginarnih zrnaca prašine sa svojih krvavocr-venih generalskih umetaka i nasmijao se svojim uobičajenim dobroćudnim osmjehom. General je bio čovjek koji je čitav svijet smatrao jednom velikom šalom, koji bi promaknuo pukovnika u generala s istim smiješkom kojim bi feldmaršalu dodao pilulu cijanida. Veselo je kimnuo zapovjedniku aerodroma koji gaje promatrao širom otvorenih usta i upitao ga za zdravlje, što je dovelo do toga daje dotični bojnik smrtonosno problijedio. General Burgdorf se iscerio. "Pronađite mi automobil, gospodine bojniče, s vozačem koji zna voziti. Nije me briga je li optuženik ili feldmaršal, sve dok zna voziti. Žurno moram stići do zapovjednika Južne armije." Bojnik je bio vidno uzbuđen. Iznenadna pojavljivanja Bur-gdorfa uvijek bi za sobom povukla nekoliko samoubojstava. "Gospodine generale," bojnik je dva puta lupio petama, "imamo tenkovsku jedinicu za posebne dužnosti u vojarni u Via de Castro Pretorio. Ondje vam možemo pronaći prvoklasnog vozača." Otišli su zajedno do privatnog ureda zapovjednika aerodroma. Činilo se da su svi ostali časnici nekamo isparili. Neki su ljudi govorili, i to ne bez razloga, da je on bio najmoćniji čovjek u vojsci. Jedna njegova riječ, i general više ne bi bio generalom. Još jedna, i mladi poručnik bi mogao svoje srebrne ramene oznake zamijeniti za par zlatnih u rekordno kratkom vremenu. Jedno je 137 bilo sigurno: nitko nije bio unaprijeđen bez odobrenja generala Burgdorfa. Zapovjednik aerodroma pokrenuo je uredske radnike. Činilo se daje uragan prohujao zgradom. Deset telefona počelo je istovremeno zvoniti u vojarni u Via de Castro Pretorio. Deset ljudi zapisalo je identičnu naredbu. Ljudi su u panici šapatom izgovarali ime "general Burg-dorf", a neki Oberleutnant i bojnik su otišli i prijavili da su bolesni ne pričekavši daljnje zapovijedi. Začuo se uzdah olakšanja kada su svi shvatili da general samo želi automobil i vozača. Hauptfeldwebel Hoffman gotovo je progutao ukiseljenu haringu naopačke, kada je povikao nekoliko prostota u slušalicu na svoj arogantni način, i otkrio da razgovara izravno sa zapovjednikom skladišta. Njegov arogantni lavež pretvorio se u slabašno mijaukanje. U strahu od najgorega, poslušao je čudnu naredbu; a potom pažljivo vratio slušalicu i na trenutak zurio u tišini u crni aparat. Potom se iznenada vratio u život: "Ti mokri klipane," zarežao je na činovnika, "zar nisi shvatio činjenicu daje general Wilhelm Burgdorf ovdje i da mu je potreban prijevoz? Saberite se i pokrenite, inače ćete se naći na putu za Istočno bojište prije no što izgovorite prokleti Robin-son." U tom trenutku u prostoriju su ušli bojnik Mike i poručnik Frick. Hoffman je odverglao svoje izvješće. "Burgdorf! Uh!" povikao je Mike. "Treba mu automobil, zar ne? Dobit će i automobil i vozača. Dat ćemo mu još i više od toga, odurnom govnetu, jer prolazi kroz opasno područje, gdje bi maleni špageti momci mogli dobiti vraški dobru ideju da ga raznesu." Sotonski se nasmijao poručniku Fricku: "Što kažeš, Frick, hoćemo li mu dati moj Kiibel?" Poručnik Frick se zlobno nasmijao: "Izvrsna ideja, Mike. A Porta neka ga vozi." Bojnik Mike odmah se složio: "A Maleni neka bude u pratnji." 138 Hauptfeldwebel Hoffman se lecnuo. Dva puta je zatražio pogrešan broj. Njegov ga vlastiti jezik
nije htio slušati. Bojnik Mike i poručnik Frick sjeli su za njegov stol i promatrali ga s očitim uživanjem. Na posljetku je uspio dobiti garažu. Deset minuta kasnije povukao se u krevet s divljačkom glavoboljom i bljeskajućim točkicama pred očima. No, prije no što je otišao, naglasio je činovniku kako nema pojma o tome što je naređeno. Bojnik Mike i poručnik Frick radije su se napili i povukli u tajnost dok opasnost ne prođe. Pedeset ljudi bilo je u potrazi za Portom i Malenim. Obojica su trebali biti u garaži i servisirati svoja vozila, ali su se na neki tajanstveni način prebacili na druga zaduženja. Portu su pronašli u oružarnici, gdje je kartao s intendantom i ocem Ema-nuelom. Maleni je pronađen u sobičku iza kuhinje, gdje je bludničio s Unteroffizierom iz kuhinje i dvama djevojkama. Upravo je zakopčavao hlače kada su ga pronašli. Sporim korakom krenuo je prema garaži s košarom municije na ramenu. Ugledavši Portu u daljini, povikao je: "Idemo provozati generala. U posjet feldmaršalu." Jedva bi ih se moglo nazvati sposobnima za paradu, no oni su se odvezli po generala, a zapovjednik aerodroma je pao u šok kada su mu se prijavili. No, generalu Burgdorfu su bili zabavni. Oni su bili tip kakav se njemu sviđao. Svakom od njih dao je šaku cigareta, a bojnika se čak nije udostojao niti pogledati. Projurili su kroz Rim s dobrom stotkom, Burgdorfov pobočnik, neki Hauptmann, sjedio je zatvorenih očiju, želeći da može pobjeći, ali general je uživao u brzini. Odmah je primijetio da Porta zna svoj posao, ali i uz to je lagano problijedio kada je čuo Portu kako govori Malenome daje prednja osovina još uvijek malo klimava, pa mora izbjegavati rupe. S manje od dva centimetra razmaka, provukli su se između dva tramvaja uz bujicu psovki i proklinjanja dvojice vozača i putnika. Pošpricali su nekog policajca blatom, i natjerali ga u bijeg, a potom ga uvjerili da se još iste večeri treba pridružiti partizanima. 139 General je sa zanimanjem slušao razgovor između Porte i Malenoga, pomislivši u sebi kako su njih dvojica najčvršći vozači koje je ikada imao. Nije mogao reći da su oni na bilo koji način zadivljeni time što voze jednog generala. Koliko je on mogao shvatiti, planirali su negdje ukrasti svinju, što se očigledno odnosilo na stožer vojske. To ga nije uopće zabrinjavalo. Nije stigao u Italiju kako bi se bavio sitnim prekršajima. Porta je Malenome detaljno prepričao svoj omiljeni recept za kuhanje krvavice. U jednom trenutku je čak skinuo obje ruke s volana kako bi mu demonstrirao nešto o čemu je govorio. Uz škripu kočnica, zaustavili su se ispred stožera u Frasca-ti. Jedan poručnik Luftwaffea umalo je pao niz stepenice u svojoj uslužnosti, širom je otvorio vrata i pomogao generalu i njegovom pobočniku izići van iz automobila. General je bacio pogled na Portu i Malenoga, koji su ostali sjediti u automobilu - krajnja nedisciplina! - a potom rezignirano slegnuo ramenima i počeo se uspinjati stepenicama. Oni su za njega bili sitna riba. Poručnik nije mogao shvatiti čemu se to general smije dok su ulazili unutra. Zapovjednik armije imao je sastanak kada je Burgdorf stigao. Trojica časnika i dva Feldwebela skočila su na noge i požurila pomoći mu oko njegovog prašnjavog kaputa, ali Burgdorf im je pokretom ruke pokazao da se odmaknu. "Hoćete da se požalim na nedisciplinirano ponašanje dvojice Obergefreitera u vašem automobilu?" servilno je upitao poručnik. General Burgdorf nasmijao se svojim opasnim osmjehom. "Poručnice, kada bih ja htio kuditi nekoga, počeo bih s vama. Gumb na vašem desnom džepu na grudima je otkopčan. I otkada je, poručnice, pješačkim poručnicima dopušteno nositi mamu-ze? Zar ja, pješački general, imam mamuze? Budite tako ljubazni i podnesite mom pobočniku prijavu o svojoj neregularnoj odjeći prije no što odemo. Jeste li već dugo u generalnom stožeru?" 140 Poručnik je promucao nešto nerazumljivo. Prije rata je bio učitelj u nekom strašno malenom
seocetu u planinama Eger, gdje je bio strah i trepet dvanaestogodišnjacima. Burgdorf ga je pogledao uz podrugljivi osmijeh. "Imate li pištolj?" upitao je sa zanimanjem. "Jawohl, gospodine generale", zalajao je poručnik, lupivši petama s protupropisnim mamuzama. "Izvrsno", nasmijao se Burgdorf. "Siguran sam da ćete ga znati upotrijebiti. Do viđenja, gospodine poručnice." Prisutnima su lica problijedjela za još jednu nijansu. Burgdorf je lupnuo Rittmeistera po ramenu svojim štapom. "Hoćete li reći zapovjedniku armije da želim s njime nasamo porazgovarati?" "Gospodine generale, to na žalost ne može biti učinjeno. Gospodin Generalfeldmarschall je na sastanku i ne smijemo ga uznemirivati. Planiramo sljedeći napad i obranu Gustavove linije", dodao je Rittmeister. General Wilhelm Burgdorf se od srca nasmijao i primijetio kako Rittmeister očito ne shvaća da ima posla s najmoćnijim čovjekom u njemačkoj vojsci. Potom se okrenuo prema nekom Oberfeldwebelu. "Dovedi mi onu dvojicu iz mog automobila." "Jawohl, gospodine generale!" povikao je Oberfeldwebel. "I", zamišljeno je dodao Burgdorf, "reci im da ponesu svoje automate." Tri minute kasnij e, Porta, i Maleni nj emu za petama, utrčali su u sobu uz nemalu buku. Burgdorf se lukavo nasmijao. "Dok vas drugačije ne obavijestim, vi ćete biti moji osobni tjelohranitelji. Ako skinem rukavice, pucajte u sve i svakoga." "Ah, znamo to, gospodine generale", rekao je Maleni. "Jednom smo putovali s nekim Generaloberstom i on nam je izdao istu naredbu. Jedino je rekao da pucamo kada skine kapu." 141 Burgdorf nije htio čuti ovu primjedbu Malenoga. Okrenuo se prema Rittmeisteru: "Gospodine Rittmeister, u velikoj sam žurbi. Mislim kako i sami znate da smo u ratu. Vojska u Italiji je samo maleni dio tog rata. Otiđite zapovjedniku armije i recite mu da sam došao." Rittmeister je užurbano nestao. Burgdorf je hodao po sobi, s rukama na leđima, a dugi kožni kaput mu se pleo oko nogu. Više se nije smiješio. Porta i Maleni stajali su poput kipova na svakoj strani dvokrilnih vrata. Imali su svoje automate pod rukama, a torbice s okvirima su im bile otvorene. Trenutak kasnije, vrata su se s treskom otvorila, a General-feldmarschall se pojavio na pragu, visok, širokih ramena, odjeven u sivu uniformu Luftwaffea. "Moj dragi Burgdorf, ovo je pravo iznenađenje! Na usluzi sam ti." General Burgdorf se nasmijao i pogledao užareni kraj cigarete. "Gospodine Feldmarschallu, drago mije što to čujem. Moći ćemo uskoro biti gotovi. Otpravite svoje ljude." Prisutni časnici su izjurili van. Ali Porta i Maleni su ostali unutra. "Gospodine Feldmarschallu, u Berlinu su se pojavile vrlo čudne glasine o nečemu što se ovdje događa. Zar pregovarate s Amerikancima? Primjerice, o povlačenju njemačkih snaga u Rimu? Zar ste si dali u zadatak da napravite Rim otvorenim gradom? Znamo da se ondje nalazi neki američki general." "Nemoguće, gospodine Burgdorf. Daje tome tako, ja bih to znao." "Nije to nemoguće, Feldmarschallu. No pitanje jest, znate li vi to, i jeste li se možda susreli s tim generalom?" "Dajem vam svoju časnu riječ, gospodine Burgdorf, da nisam." "Vjerujem vam, ali stoje s ljudima za vezu?" Generalfeldmarschall Kesselring je odmahnuo glavom. Lice mu je izgubilo zdravu ružičastu boju. 142
"Je li istina da su relikvije uklonjene iz Monte Cassina? Morate znati što radi general Conrad. Savezničke radio-postaje na sva usta deklamiraju daje prije nekoliko dana oklopna divizija Hermann Goring bila zauzeta pljačkom samostana. To je pljačka o kojoj Reichsmarschall apsolutno ništa ne zna, ali možda vaši časnici iz obavještajnih službi spavaju. U tom bih vam slučaju predložio prijeki sud u sljedećih pola sata. Mi u Berlinu znamo daje Oberleutnant Schlegel iz stožera oklopne divizije razgovarao s Conradom, koji mu je odobrio sabotažu Fiihrerove naredbe. Fiihrer želi da sve te stvari u samostanu budu uništene američkim bombardiranjem. General Frevberg, Novozelanđanin, zahtijeva da američki bombarderi unište samostan, ali naši kolege s druge strane nisu baš oduševljeni tom idejom. Međutim, naš novozelandski prijatelj je tvrdoglavi grubijan i bez sumnje će na kraju uspjeti da zbog njega raznesu taj komad stijene; u međuvremenu će vaš prokleti general i idiotski Oberstleutnant pokvariti čitavu našu igru. Zar ne možete shvatiti na što ciljamo, čovječe? Samo zamislite naslove u tiskarskim strojevima širom svijeta: Anglo-američki banditi uništili najdragocjenije relikvije katoličkog zapada! Čak imamo spremne grupe komandosa koje će likvidirati onog starog kretena Diamarea. Možemo ih potaknuti da unište samostan, ali nama je važno da istovremeno s njime u dim odu i sva ona umjetnička blaga. Frevberg je prilično uvjeren da naši agenti govore istinu, kada izvješćuju da se samostan pretvara u neosvojivu tvrđavu, ali prije no što ga oni sravne sa zemljom, pobrinut ćemo se da dobijemo izjavu od crnih vrana kako u njega nije kročio niti jedan njemački vojnik. Iz perspektive naše propagande, to će nam biti od strahovite važnosti. Jedino dobro stoje Schlegel napravio jest to što su saveznički izviđački zrakoplovi fotografirali kamione, što je voda na Frevber-gov mlin. Sada se moramo uvjeriti da su sve relikvije na broju i sigurne. Obergruppenfiihrer Muller je već u Rimu. Jednom nogom ste već pred vojnim sudom, gospodine Marschalle. Čitava 143 ta afera mora se tako izokrenuti da ispadne kako ste vi znali sve o tom prokletom transportu; ili će nas čitav svijet optužiti za pljačku. Mi si u ovom trenutku baš i ne možemo dozvoliti previše negativnog publiciteta." Lice Generalfeldmarschalla je bilo smrtno blijedo. "Ne shvaćam vas, gospodine Burgdorf." Burgdorf se nasmijao opasnim osmijehom. "Mislim da sam bio prilično jasan. Želite li se pojaviti pred Sudom časti zbog veleizdaje, ili ćete sami izvaditi ovo kestenje iz vatre? Gruppenfuhrer Miiller je već u Via Tasso. Nema ništa protiv toga da mu se u mrežu uhvati i jedan maršal." "Ovo je kleveta, gospodine generale, najcrnija kleveta!" lju-tito je povikao Kesselring. "Vjerujem da ste pomalo pomiješali ideje o novom vremenu, Marschalle. Njemačka više nije carska Njemačka. Mi smo nacionalsocijalistička država. Ne prezamo ni od čega na svom putu do cilja. Fiihrer želi da se pitanje tih prokletih Židova riješi. Ja se osobno ne slažem sa svim njegovim političkim zamislima, ali sam vojnik i položio sam prisegu vjernosti baš kao i vi." Lupio je šakom po stolu s venecijanskim mozaikom. "Ako mi se izda naredba, izvršiti ću je u potpunosti. Volim djecu, posebice dojenčad, ali ako sutra dobijem naredbu da pobijem svu djecu mlađu od dvije godine u Europi, bit će ubijeni bez obzira na moje osobne osjećaje, a bilo koji od mojih podređenih tko ne bude poslušao moje naredbe će biti predan vojnom sudu. Svjesni smo vaših vjerskih uvjerenja." "Vjerujete li vi u Boga, generale Burgdorf?" "Ne bi vas trebalo zanimati u što ja vjerujem. Ja sam vojnik. Vojnik sam od svoje šesnaeste godine. Posao vojnika je da vodi rat, a rat znači ubijanje. Čini mi se da vi niste u potpunosti svjesni toga. Upozoravam vas. U ovom trenutku, 36 generala je u Torgau. Sutra ujutro ćemo ubiti dvojicu od njih. Kao što vidite, sa mnom su dva Obergefreitera. Dobio sam ih prije sat i pol vremena iz oklopne pukovnije za posebne dužnosti u vašoj Armiji. 144
Ovo su ljudi koji bi razapeli Krista po drugi put, ako im se takvo što naredi i ako ga kojim slučajem pronađu." Burgdorf se pro-maknuo Kesselringu i prijeteći mahao svojom kapom ispred blijedog Generalfeldmarschallovog lica. "Oni ne bi oklijevali odvući Generalfeldmarschalla iza kanti za smeće i upucati ga." "Gospodine Burgdorf, moram vas obavijestiti da namjeravam uložiti žalbu Reichsmarschallu na vaše nečuveno ponašanje." Burgdorf se nasmijao, savio koljena, potpuno siguran u sebe. "Pa ne mislite valjda da sam došao ovamo svojom voljom? Došao sam zbog izravne Fuhrerove zapovijedi, i nisam sam. A što se tiče Reichsmarschalla, ne bih računao na njegovu pomoć. On je ispao iz milosti prije nekog vremena. Među nama, Fiihrer ga na može podnijeti. Luftwaffe je ovih dana posve u drugom planu. Fiihrer ga smatra mućkom." "Moji padobranci se ovdje u Italiji bore kao sami vragovi. Ako nastave tim tempom, neće biti preživjelih." "Fiihrer zbog toga neće proliti niti suze", osorno je odgovorio Burgdorf. "Mogu vas povesti u Berlin sa sobom i strpati vas u Torgau, gdje ćete jednoga jutra u tišini nestati u vječnosti, jer niste spriječili taj posao s Monte Cassinom. Sutra u jedanaest sati prije podne imam važan sastanak s dvojicom divizijskih zapovjednika i nekoliko zapovjednika pukovnija u vezi operacije pseća ogrlica, i teško vama, gospodine Marschalle, ako ijedna jedina riječ o tome dopre do Vatikana. Oberfuhrer Miiller vrši kontrolu u službi sigurnosti. Imamo svoje agente u Vatikanu koji nam sve dojavljuju. Želimo isprovocirati Pia na protest protiv progona Židova, i natjerat ćemo ga da otvori svoja velika usta, u to budite sigurni." "Zar planirate uhititi papu? To bi bila prava ludost. Mora da se šalite, gospodine generale!" "To je posve ozbiljno. Zar mislite da se imam vremena šaliti?" "Ne može se to napraviti", grubo je prošaputao Feldmar-schall, među prstima nervozno stežući svoj viteški križ. 145 "Može se i mnogo više od toga", podrugljivo je rekao Burgdorf. "To ne bi bilo prvi puta u povijesti daje papa u pritvoru." "Što se nadate time postići?" "Isto što i likvidiranjem sinagoga i Židova. Vaš je posao da se pobrinete da se naredbe koje izda Berlin izvrše." Burgdorf je spustio stegnutu šaku na stol. "I upucat ćete papu u potiljak, ako vam to bude naređeno." "Ali to su vražja posla", prošaputao je Marschall. "Da obavijestim Fuhrera o vašem stavu kad budem podnosio izvješće? Zar ne znate daje Fiihrer iznad svake kritike? Imamo mnogo ljudi koji mogu zauzeti vaše mjesto. Poanta je, generale, u ovome: Namjeravate li se pridržavati vaše prisege vjernosti ili ne? Vi ste vjernik. Biste li se zakleli u to na Bibliju?" "Gospodine generale, ja ne kršim prisege." "Nismo niti očekivali da hoćete, gospodine Marschalle. Berlin će već pronaći opravdanje likvidacije pape. Katolicizam je trenutačno najopasnija zapreka na našem putu." "Moglo bi se pomisliti da dolazite pravo od Staljina, gospodine generale." Burgdorf je lupio svoje sjajne ulaštene čizme dugim štapom. Crvene pruge na njegovim hlačama presijavale su se poput krvi. "Naš rat nije nacionalni rat. Ako izgubimo, naša uloga velike nacije će doći do svoga kraja, a možda i samo naše postojanje. Zbog toga se rat mora voditi grubošću i nepopustljivošću kakve svijet još nije vidio. Ne prezamo ni od čega. Ako u našim redovima postoje časnici koji neće izvršavati naredbe iz Berlina bez pogovora, oni će biti likvidirani, kao i njihove obitelji. Kada iz Berlina pošalju lozinku pseća ogrlica, vaša dužnost kao ovdašnjeg glavnog zapovjednika bit će osigurati izvršenje naredbe." Burgdorf je zamišljeno pogledao kroz prozor. "Pseća ogrlica je obavijena velom tajne. Ne postoji na papirima." Nasmijao se i udario po čizmi. "Jednu stvar
Kremlj i Ulica princa Albrechta 146 imaju zajedničku: oba računaju na nedostatak konstruktivnog razmišljanja. Stvar može biti toliko krupna da se doima prilično nevjerojatnom. Nije važno ako nekoliko inteligentnih umova vjeruje u nju, ako široka, glupa buržoazija to ne shvaća. Kada istina jednom konačno iziđe na vidjelo, odmah će je se prozvati laži, i tako egzekutorima dati paravan progonjene nevinosti." Generalfeldmarschall je zurio u Burgdorfa s izrazom lica kao da vjeruje daje ovaj ili posve lud ili izaslanik samoga vraga. "Ako izgubimo rat", rekao je slomljenoga glasa, "proklet će nas povijesna istina svom svojom okrutnošću." Burgdorf je odmahnuo glavom. "Berlin će to moći tako učinkovito obaviti, da će to premašiti vaša najluđa maštanja. Kao prvo, čitav će svijet biti šokiran. Potom će se pojaviti sumnje, i prije no što prođe deset godina, buržoazija će odbijati prihvatiti činjenice. Papa se boji i Staljina i Hitlera, i za to ima dobar razlog. Službeno, odvest ćemo ga u Berlin kako bismo ga zaštitili." "Nakon što njemačke jedinice okupiraju Vatikan?" sumnjičavo je upitao Feldmarschall. "To vam nitko neće povjerovati." "Zar mislite kako smo mi u Berlinu tako nesposobni?" prezirno se nasmijao Burgdorf. "Njemačke jedinice će okupirati Vatikan nakon što ga napadne skupina partizana pod židovskokomunističkim vodstvom. Što mislite, zbog čega smo doveli Dirlewangerovu bojnu za posebne dužnosti u Rim?" "Zar neće netko propjevali?" zamišljeno je upitao Feldmarschall. "Nitko neće preživjeti da priča o tome. Za to će se pobrinuti Oklopna pukovnija za posebne dužnosti." "Nijemci će pucati u Nijemce?" "Oklopna pukovnija neće pucati u Nijemce, nego u ološ u talijanskim uniformama." "Svijet nikada neće prihvatiti uništenje katolicizma", tvrdoglavo je ustrajao Feldmarschall. "To će podići oluju bijesa." 147 "Likvidacija je već započela", otpočeo je Burgdorf. "U Da-chauu smo usmrtili tisuću i dvjesto svećenika. Nekoliko ih još čeka u Plotzensee da budu zadavljeni. Jeste li čuli da netko protestira? Ja nisam." "A što je s konkordatom? Zar to nije njegov dio?" "Prilično je beznačajan", rekao je Burgdorf. "Slično kao i naša obećanja Židovima. Ako želiš izbjeći paniku među stokom koja ide na klanje, moraš ih prvo primiriti. 12. lipnja 1933., Fuhrer je rekao: "Konkordat me uopće ne zanima, ali će nam omogućiti da u miru nastavimo s našom borbom protiv Židova, a nakon toga će nam omogućiti i da radimo neke druge stvari"." "Ne mogu shvatiti zastoje Vatikan potpisao taj konkordat s Reichom. Uvijek je postojao rizik da bude iskorišten protiv njih." "Rizik kojega je Vatikan bio prisiljen preuzeti", rekao je Burgdorf razdraženo. "Kako bi izbjegao gore stvari od smrti nekoliko milijuna Židova." "U Njemačkoj ima trideset milijuna katolika", dodao je Mar-schall. "A pomislite na sve one u ostalim zemljama." "Sitnica za Reichsfuhrera. Imamo deset milijuna fanatičnih nevjernika koji bi oduševljeno prerezali vrat svakom katoliku kojega se dočepaju, kad bi Reichsfiihrer to zapovjedio." "Nije mi jasno, gospodine Burgdorf, zašto je Berlin toliko zainteresiran natjerati papu da protestira protiv progona Židova?" Burgdorf se milostivo nasmijao. "Mislio sam kako je to dovoljno očito, i bojim se da su nanjušili nekakvu mućku u Vatikanu. Ako papa uloži protest protiv progona Židova sada kad smo mi okupirali Italiju i proglasili
izvanredno stanje, naći će se u konfliktu sa sigurnosnim propisima, i mi ćemo imati Čvrste razloge za osiguravanje njegove osobe, jer će tada javno izraziti neprijateljski stav prema nama. Kada ga jednom maknemo iz Rima, lako ćemo srediti ostalo." 148 "To će značiti rat protiv 400 milijuna katolika vjernika. Pre-ogroman zalogaj." "Sve se može učiniti, ako se ne obazire na pogrešni humanizam. Trenutačno smo još u eksperimentalnoj fazi istrebljivanja neželjenih elemenata; a to će biti pothvat koji će uživati nepodijeljene simpatije maršala Staljina. Tko zna, možda će se Berlin i Moskva naći na istoj strani kroz ovu akciju. I Berlin i Moskva shvaćaju da ne možemo postići svoje ciljeve ako prvo u potpunosti ne iskorijenimo kršćanstvo." "Čitav će svijet ustati na protest", očajnički je po vikao Marschall, "kada se to sazna." Burgdorf je odmahnuo glavom. "Sveukupne brojke su prevelike da bi ikoga šokirale. Pojedinac ih neće moći niti pojmiti. U Kijevu smo u dva dana ubili 34.000 Židova i Cigana. Mnogo je gradova s manje stanovnika od toga. U Poljskoj dnevno pogubimo četiri do šest tisuća ljudi. U Treblinki smo likvidirali 600.000. U Auschwitzu skoro 300.000. Od 1940. ubili smo dva milijuna Židova. Da smo imali dovoljno vremena, ubili bismo ih šest, deset ili dvadeset milijuna. Svijet je još davno saznao za te odvratne brojke. Prosječnom čovjeku su novinari koji o tome pisali lasci. Ali da smo, umjesto toga, ubili 800 djece, a ne 135.000, svijet bi prosvjedovao; jer 800 je brojka koju ljudi mogu pojmiti." Burgdorf je stavio štap pod ruku, zakopčao rukavice, veselo namjestio kapu na stranu. "Gospodine Marschalle," nastavio je, "ako vam vaša savjest brani da ispunite svoju zakletvu odanosti, obavijestite nas o tome, i smjesta ćete biti smijenjeni sa svog mjesta." Pogledao je Mar-schalla u lice. "Ali siguran sam da vam ne trebam govoriti kakve će to posljedice povući za sobom. Vojnik nikada ne bi trebao razmišljati o razlozima naredbi koje prima, nego ih samo izvršavati. Neke stvari koje on čini nisu u skladu s njegovom voljom. Jedino što nam je važno, jest ono što Fuhrer naredi. Njegova 149 volja je naša volja. Njegova vjera u pobjedu je naša vjera u pobjedu." Burgdorf je podigao štap na kratki pozdrav i izišao iz sobe. Marschall je stajao sam na sredini sobe, gledajući za elegantnim likom. 150 IX. Porta je potegnuo luk. Duga strelica pojurila je na svoj put, zabila se u vrat i pojavila na drugoj strani. Visok, vitak američki natporučnik se zanjihao, pao prema naprijed i strelica se slomila. Porta je bio ponosan. "Postavit će me za počasnog poglavicu. Ako se ovo nastavi, dat ću si ime "Crveni Plamen". " Tijekom sljedeća dva dana imao je osam sličnih pogodaka. Amerikanci su vikali prema našoj strani, želeći znati tko je naš strijelac. Jedan od njihovih crnaca koji je bio dobar s lukom i strijelom bio je dezertirao, pa su mislili daje on. Nudili su nam sve i svašta ako im ga predamo. "Nemamo crnaca ovdje", povikaoje Heide. "Nitiprokletih Židova." Potom smo počeli mahati bijelom tkaninom pričvršćenom na kraj bajuneta, a Porta se popeo na grudobran. "Držite svoje časnike podalje", viknuo je Heide. "Crveni Plamen cilja samo časnike. " Porta je mahnuo svojim žutim cilindrom iznad glave. Njegova crvena kosa presijavala se na suncu. "Pozdrav bljedolikima ", povikaoje. Amerikanci su bacili šljemove u zrak i počeli klicati. Divovski narednik s uniformom koja je lamatala oko njega popeo se na američki grudobran. "Ovdje Sivi Medvjed s Aljaske. Koliko si godina u službi, Crveni Plamenu? " "Osam."
"Pravo si dijete. Ja sam odradio 24. Upucao sam tvog oca kod Verduna." "To je laž, ti prljavi Jenki", povikaoje Porta. "Moj starije na odsluženju svoje treće godine u Moabitu, ćelija 840. Zatvorenik A-klase, jedan od gadnih." 151 Amerikanac je stavio svakidašnju vojničku kapu povrh svog šljema. "Ti bijedni Švabo, uzeo si indijansko ime. Ja ovdje zastupam svoje pleme. Skini mi ovu kapu sa šljema, pa ćemo se pognuti pred tobom. Ovdje nas ima trojica Indijanaca. Ako promašiš, dovest ćemo te večeras kod nas i odsjeći ti maloga. " Porta je izvukao strelicu iz tobolca kojega je imao na leđima, nategnuo luk i pozorno naciljao. "Nemoj pokušavati", savjetovao ga je Stari Un. "Ako ga ubiješ, sigurno će ga osvetiti. " "Neka ti Sveta Djevica usmjeri ruku ", promrmljao je otac Emanuel, prekriživši se. Stotine dalekozora usmjerene su prema Amerikančevoj kapi. Nastala je grobna tišina. Tada je strelica uz fijuk poletjela, pro-bola kapu i odnijela je sa sobom. Gromoglasni pljesak odjeknuo je s obaju strana. Šljemovi i strojnice poletjeli su u zrak. Nosili smo Portu čitavim grudobranom. Američki narednik podigao je ruke u čast pobjedniku, a u tom se trenutku pojavio Jednooki. "Stoje dovraga ovo? Jesu li vas sve izgrizli bijesni majmuni? Zaslužujete vojni sud!" 152 OSOBNI KAT BOJNIKA MIKEA Susnježica nam je šibala lica, tekla nam niz šljemove u ovratnike, hvatala nam se u brkovima i bradama i stvarala bolne presvlake na usnama. "I to bi trebala biti sunčana Italija", začuo se Portin glas s kraja kolone. Marširali smo u parovima uz obronak planine. Samostan se uzdizao visoko iznad nas. Nismo išli onamo, već na drugu stranu prema Monte Cairi. Inženjerci su nam rekli da Japanci drže to područje. "Zbijte se", zapovjedio je bojnik Mike. "I nemojte da vam jezici toliko mlate." Obavila nas je tama. Topovi su se čuli s jugozapada. Svjetleće granate letjele su uvis. Zapaljive granate ostavljale su za sobom tragove poput paunovih repova na nebu. Bio je to prekrasan prizor, gotovo bi se u njemu moglo i uživati, da nije bio tako prokleto opasan. Bili smo jedinica za posebni zadatak. To nam nije bilo novo. Prije no što smo napustili svoje spavaonice, iskopali smo tri velike zajedničke grobnice. Nitko od nas nije vjerovao da su namijenjene nama, pa nas je taj posao ostavio ravnodušnima. No Porta je napravio jedno posebno lijepo mjesto za koje je rekao da je za Orla, kojega je Hauptfeldvvebel Hoffman izbacio iz ureda. Mike gaje dočekao sa smiješkom. "Predebeo si, Stahlschmidt. Moraš malo smršaviti. Bilo bi dobro da postaneš teklić." To je bio najteži posao u eskadronu. Porta i Maleni su odmah počeli podučavati Orla njegovim dužnostima. "Samo trebaš upotrijebiti svoja ravna stopala," rekao je Porta, "vrludati između granata koje pljušte i ne gurnuti svoju debelu stražnjicu ispred snajpera." Orao je stigao točno na vrijeme da bi vidio teklića kojeg će zamijeniti. Polovina lubanje bila mu je otrgnuta. Bio je još živ, 153 no umro je prije no što smo krenuli. Orao je od njega uzeo torbu za poruke. Granata se rasprsnula u našoj blizini. Eskadron se raštrkao u trenutku. Čuli smo je kako nailazi. Mike je gotovo progutao svoju veliku cigaru. "Hombre, " povikao je Barcelona Blom, "ove proklete granate uvijek tako iznenada nalete!" Nastavili smo dalje. Nitko nije bio ozlijeđen. Porta i Maleni hodali su pokraj Orla i otjerali ga u jedinicu broj 3. "U gadan si se svijet rodio, ha, Stahlschmidt? Bombe, zapaljive granate, bajuneti s nazubljenim oštricama i ružni samurajski mačevi. Namjerili se da tebi odsjeku jaja. Bacači plamena koji će
te obrijati u trenutku. Tja! Bilo ti je bolje u tvom kavezu u Altoni, nije li? Ali, rat je poput kinematografa, najbolja sjedala su u zadnjim redovima, a naprijed sve treperi. No, da te utješimo, napravili smo ti posebno meko mjesto u zajedničkoj grobnici." "Začepite gubice", obrecnuo se Orao. "Tko se posljednji smije, najslađe se smije." "Koliko je najdulje preživio teklić u nekom eskadronu?" zlobno je zagraktao Maleni. "Kod inženjeraca tjedan dana", rekao je Heide uz sotonski hihot. "U pješačkim jedinicama pet do deset dana, a kod nas nikada dulje od dva." Maleni je na Orlovom čelu načinio znak križa. "Jesi li katolik?" upitao gaje. "Što se to tebe tiče?" odbrusio mu je Orao. "Mislim da bi se trebao obratiti ocu i dati da ti protrlja njušku posljednjom pomašću prije no što stignemo do naših položaja." Maleni je oduševljeno zanjištao, smatrajući se najduhovitijom osobom svih vremena. Smijao se dobrih petnaest minuta. "Doista je okrutno da tako obećavajući časnički materijal umre u najboljim godinama", primijetio je Barcelona. 154 "To je nesmiljeno pravilo rata", rekao je Porta i upitno pogledao Orla. "JeP te strah otegnuti papke, Stahlschmidt?" Maleni je demonstrativno uhvatio stražnji dio Orlovih hlača. "Ne još", objavio je. "Ali dolazi." Orao gaje bijesno udario torbom za poruke. "Vojnik sam dulje od tebe, ti veliki seronjo." "Vojnik od ljepenke", prezirno je otpuhnuo Maleni. "Da te Walt Disnev poznavao, napravio bi od tebe negativca u Paji Patku." Srušio se od smijeha i otkotrljao po tlu. Bio je jedan od sretnika koji su se mogli beskrajno smijati jednoj jedinoj stvari. Pronašli smo stari kino-projektor, veliko i teško čudovište, ali nosili smo ga posvuda sa sobom. S njim smo pronašli samo jedan film, točnije polovinu filma o Popaju. Kad god je bilo prilike, puštali bismo si film po nekoliko puta za redom, i svaki bi nam puta bio jednako smiješan. Već četiri puta je Maleni iščašio čeljust smijući se jednom od prizora, kada Popaj proveze stari Ford kroz kružnu pilu. Došli smo do šume u kojoj su sva stabla bila rasječena i raskomadana granatama. Sve dok ne ugledate takav prizor, ne možete vjerovati daje moguć. Posvuda mrtva stabla koja optužujući pokazuju prema nebesima. Šalili smo se dok smo marširali kroz nju, ponovno na Orlov račun. Nekoliko je granata palo na maloj udaljenosti iza nas. "Ne sviđa mi se ovo", promrmljao je Stari Un. Približavali smo se klancu smrti, dijelu Cassinovog bojišta kojega smo se najviše pribojavali, a zrak je bio ispunjen zvižducima i zavijanjem. Ovo je bio uski dio koji je bio pod nadzorom neprijatelja. Stotine raznesenih tijela ljudi i konja ležale su ondje. Samo bi pet posto konvoja s opskrbom uspjelo proći. "Razmak, razmak!" šapatom smo prenosili naredbu jedni drugima. "Bez pušenja." Nova salva granata se spustila. Počeli smo trčati. Teško dišući, nastavili smo dalje. Jednom od ljudi ispao je minobacač. Shirker-Brandtu. Uvijek se pokušavao izvući od zadataka. Stari 155 1 Un zaprijetio mu je da će ga upucati ako ga ne podigne. Bomba od 75 mm dozujala je na tlo. Brandt je pao na koljena, a mlaz krvi šiknuo je s mjesta gdje mu je nekada bila glava. Potom se srušio preko minobacača. Stari Un i ja odgurnuli smo njegovo tijelo na stranu i zajednički izvukli minobacač. Brandt je bio zaboravljen. Granate su pljuštale između nas. Ljudi su vrištali. Svaki od nas mislio je samo na sebe. Noge su nam automatski radile. Imali smo na umu samo jednu misao: izvući se od tamo i pronaći si
zaklon. Nismo primjećivali strojnice koje su nam udarale o šljemove, niti remenje koje nam se urezivalo u ramena. Naprijed, naprijed! Ovoga nas puta nije trebalo požurivati. Nekom Feldwebelu koji je trčao pokraj mene granata je otpilila obje noge. Unteroffizier Schrank iz 1. jedinice naglo je zastao, zapanjeno gledajući u strojnicu i svoju otkinutu ruku kako zajedno leže na tlu ispred njega. Gefreiter Lazio sjedio je nasred puteljka pokušavajući gurnuti natrag svoju utrobu u razderani trbuh. A potom smo se izvukli otamo, ostavivši za sobom četvrtinu od ukupnog broja naših ljudi među hrpama mrtvih. Orao nije bio jedini koji je napunio hlače tijekom tog desetominutnog trka. Napravili smo stanku, a lica su nam sada kad smo prošli to mjesto bila potpuno drugačija. Gospođa s kosom stavila je svoje ruke na naša ramena, i mi više nismo bili isti. Sada smo postali ubojice; smrtno opasni. Možete se skriti u zaklon od granate, ali teško je skriti se od uplašenog vojnika koji žeđa za ubijanjem. Snajperisti su se nalazili na stablima, i imali su puške s tele-skopskim nišanima. Uvijek bi gađali između očiju. To sigurno ubija. Zavjesa se spušta. Zalutali metak ili krhotina granate mogu probušiti šljem. U najboljem slučaju bit ćete samo okrznuti, ali ako vas pogodi u meki dio na potiljku, morat će vas odnijeti na nosilima. Imate izgleda; ne prevelikih. Ako nisu previše uposleni u poljskoj bolnici, izvadit će vam ga pravilno, ali to će značiti mjesece i mjesece u bolnici poslije toga. I sve ćete morati učiti 156 ispočetka: govor, hodanje, kretanje. Čak više nećete imati niti osjet njuha. Zaboravit ćete sve. Možda ćete i poludjeti prije no ■ što sve ponovno naučite. Die blauen Dragoner sie reiten mit klingeldem Spiel durch das Tor ... Koji njemački vojnik nije ovo pjevao u vojarni? To je tako vesela pjesma o lovokradici koji napravi budalu od lovočuvara. Ali nećete je pjevati onoga dana kada se budete našli kako sjedite u blatnom streljačkom zaklonu i prstima držite presječenu bedrenu arteriju, jer će vaš život biti doslovce u vašim rukama. Očajnički ćete vikati da vam donesu nosila, pozivati prijatelja svakog vojnika s prve linije, s trakom s crvenim križem oko ruke, no on neće doći. Imat će drugoga posla. Bit će uposlen pomažući onima čiji se životi još mogu spasiti. Vi ste osuđeni na propast, iako to još ne shvaćate. Vaša rana ne izgleda previše ozbiljno, ali ne može se nikako povezati. Iznenađeni, ugledate kako vam krv curi između prstiju. U sljedećih pola sata bit ćete mrtvi. Tiho ćete iskrvariti do smrti. Aupres de ma blonde, qu"il fait bon dormir ... Na bojištu nema frula niti bubnjeva. Naizmjence preklinjete Boga i Vraga da vam pomognu. No ne pomažu. U ratu, obojica imaju drugoga posla. Zašto Bog dozvoljava da se to događa, pitate se. Želite ga izgrditi zbog toga. No, nije Bog bio taj koji je dozvolio da se to dogodi. Dao je ljudima slobodnu volju, čak i slobodu da vode ratove. Niti lopov niti policajac nemaju pravo kuditi Boga jer su lopov ili policajac. Niti ga možemo mi, jer je rat. Preuzeli smo od padobranaca. Oni su bili gotovi. Nisu nam čak rekli niti do viđenja dok su odlazili. U glavama im je bila 157 samo jedna misao: pobjeći. Sat vremena kasnije, doživjeli smo prvi napad. Bili su to Japanci. U trenu smo se svi kotrljali po tlu u žestokim okršajima prsa o prsa. Legionar i ja namjestili smo strojnicu i počeli mesti duž položaja. To je uzrokovalo žrtve na objema stranama, ali što smo drugo mogli učiniti? Žuti su morali biti izbrisani, a to se i dogodilo. Legionar je to učinio. Strgnuo je pušku s postolja, oslonio je o bok i zaurlao svoje "Allah el akbar! Vive la legion! Avant, avantl" i mi smo ga slijedili, kao i mnogo puta do tada u Rusiji. Čak nam se pridružio i Mike. Maleni je mlatio oštrom alatkom za ukopavanje. Uhvatio je jednoga Japanca za gležnjeve i zdrobio mu glavu o kamen. U roku nekoliko minuta, uspaničeno su se povukli.
Pronašli smo Barcelonu u bunkeru s ranom od noža u trbuhu. Čovjek koji mu ju je zadao ležao je u uglu rascijepljene glave. Poslali smo Barcelonu natrag u trijažnu postaju. To nas je koštalo šest cigara, ručnog sata, tri štapića opijuma i dvanaest francuskih slika. Bila je to visoka cijena, ali Barcelona je bio dobar prijatelj. Liječnik mu je dao veliku injekciju morfija. Sada smo imali jednoga manje u vodu. Prije no što su ga odnijeli, dao je Starom Unu smežuranu naranču koju je ponio iz Španjolske. Utuvio sije u glavu kako mu se ništa ne može dogoditi ako je ta naranča s 5. eskadronom. Stari Un morao se zakleti na raspelo posuđeno od oca Emanuela da će je nositi u svom desnom džepu na hlačama sve dok se Barcelona ne vrati. Tada nam je mahnuo s improviziranih nosila, kaputa raširenog između dvaju strojnica. Gledali smo ga sve dok nisu nestali u klancu smrti. Te smo noći zarobili dječaka. Upravo je htio prijeći rijeku i uletio je pravo u ruke ophodnje. Nismo od njega mogli izvući niti riječi. Kada su ga pretražili, u njegovim su džepovima pronašli različite vrste sjemenki. Ništa drugo. Kada su ga upitali kako se zove, dao je ono ime koje nose deseci tisuća talijanskih dječaka starih desetak godina. 158 ■ Došao je i divizijski obavještajni časnik, no niti on nije mogao od njega ništa izvući. Poslali su ga natrag s ophodnjom, a te smo večeri čuli da su ga ubili. Otkrili su kakvo su značenje imale sjemenke: bijele su označavale tenkove, kukuruz su bili topovi, sjemenke suncokreta strojnice, a sjemenke jabuke pukovnije. Imao je samo desetak godina, a bio je genijalan špijun. Vidio je kako su mu oca i majku ubili u nekoj sporednoj uličici u Rimu, i zbog toga nas je toliko mrzio daje sam prerezao vrat jednom vojnom policajcu. Dva dana kasnije Amerikanci su se raspitivali za njega. Rekli smo im što smo znali. Proklinjali su nas i ubili petoricu naših za osvetu. U klancu smrti bilo je stablo s kojega je bila obješena neka seoska djevojčica. Uhvatili su je kako ukopava mine. Pokraj riječne obale dva su komandosa sjedila povezana zajedno komadom bodljikave žice. Bili su uhvaćeni daleko iza prvih linija. Lovci na glave su ih doveli natrag, ubili hicem u potiljak i namjestili njihova tijela ondje, točno pred nosove Amerikanaca kao stravično upozorenje. Već su se počeli raspadati, ali bilo nam je zabranjeno da ih pomaknemo, pod prijetnjom ozbiljne kazne. Uskoro ih više nismo vidjeli. Postali su dijelom krajolika, poput starog stabla vrbe koje se pokušavalo utopiti u rijeci. Naš nas je instinkt upozorio, sigurni instinkt vojnika s prve linije, pa smo, a da nam nitko nije naredio, počeli kopati streljačke zaklone za po jednog čovjeka, stoje bila najbolja obrana pješačkih jedinica protiv tenkova. Grenadiri iz 134. su nam se smijali. "Ovdje nema tenkova. Vama iz oklopne jedinice su samo tenkovi na pameti." "Va tefaire cuir un oeuf", rekao je Legionar. "Doći će već oni. Samo čekajte, pa ćete vidjeti." I došli su. U doba dana kad su bili najmanje očekivani: točno nakon ponoći. Potrčali smo sa svojih položaja u streljačke zaklone, iz kojih smo kosili pješaštvo koje je pratilo tenkove, i uništavali tenk za 159 tenkom. Pripalili smo trideset i šest lomača. Samo se deset tenkova uspjelo vratiti. Porta i Maleni bili su u lovu na zlatne zube, još i prije no što je napad završio. Rekli su im da su Japanci obično bili dobro opskrbljeni njima. Bili su vidno razočarani kada je njihova energična potraga polučila samo devet komada. Odlučili su na danjem svjetlu ponovno pregledati leševe. Mogli su neke previdjeti u mraku. Barem dvadeseti put bojnik Mike zaprijetio im je vojnim sudom, što njih nije uopće dirnulo. Ništa nije moglo nadmašiti njihovu glad za zlatom. Maleni je ponosno pokazivao veličanstveni očnjak. Prebacili su nas na nove položaje pokraj brda 593, s druge strane kojega se nalazila 34. teksaška divizija. Mogli smo vidjeti sve do Rocca Janule, po kojoj su pljuštale granate. Mike je proveo
sate s dalekozorom priljubljenim na očima, tražeći poznata lica, jer je 133. američka pješačka pukovnija bila blizu nas, a u njoj je Mike bio regrut. Shvatili smo da smišlja nekakav prljavi trik koji bi izveo na njima. Nešto im je zamjerao. Odjednom je ugledao nekoliko poznatih lica. Odgurnuo je promatrača iz topništva, dograbio prijenosni telefon i zahtijevao da ga spoje s bojnikom koji je zapovijedao jedinicom. Poručnik Frick pokušao gaje zaustaviti. "Nemoj, Mike. Uništit će nas." Mike se zlobno nasmijao i stavio jednu od svojih velikih cigareta u usta. "Odbij! Ovo je moj osobni rat. Ovome sam se godinama veselio." Pozvao je Portu, koji je hodao uokolo s dvometarskim lukom kojega je pronašao pokraj nekog mrtvog Amerikanca. Mike mu je pokazao metu. "Vidiš li ona tri grma točno pokraj one peterostrane stijene?" Porta jekimnuo. "Više desno nalazi se jedna čistina", nastavio je Mike. "Vidiš lije?" Porta je provirio kroz dalekozor, a potom ispustio dug zvižduk. 160 "Imam je. Promatračnica." Mike se iscerio i počeo žvakati cigaru. "Ne to! To im je zapovjedno mjesto. Tu je jedan seronja koji je bio sa mnom u satniji F. Možeš li poslati preko strelicu s porukom?" "Moglo bi se", rekao je Porta. Bojnik Mike otrgnuo je list iz svoje knjižice i brzo napisao: "Joe Dunnawan, sjećaš li se Michaela Brauna? Bili smo zajedno u vojarni Shuffield. Izdao si me, Dunnawan. Zbog tebe sam bio izbačen. Sada sam bojnik. Dolazimo preko da ti navuče-mo šupak preko lica. Mnogo mi kamata moraš platiti, Joe, i Joe, uhvatit ću te pa makar se skrio u stožer generala Clarkea. Za točno tri minute poslat ću ti preko malo granata. Skloni se Joe, ili će ti glava odletjeti, a meni se to neće svidjeti. Želim te uhvatiti živoga. Tako mi Isusa, Joe, derat ćeš se, kao što smo se i mi robovi u garnizonskom zatvoru dok nas je tukao bojnik Jednonogi. Vidimo se, Joe! Mike Braun bojnik, zapovjednik satnije" Porta je privezao papir za dugu strijelu, nategnuo luk, pozorno naciljao i poruka je krenula na svoj put. Mike je gledao svoju štopericu, pojurio prema prenosnom telefonu, uzeo proračune promatraču i, sa sotonskim osmijehom na licu, izdao naredbu za tešku paljbu Howitzera. Potom je naredio i raketiranje. Točno tri minute nakon stoje Porta odapeo strijelu, začula se grmljavina, kao daje prolazilo stotinu ekspresnih lokomotiva. Nesvjesno smo se spustili na koljena. Zid vatre, zemlje i kamena podigao se iznad neprijateljskih položaja. To su bili Howit-zeri. Ispalili su deset salvi. Pet sekundi kasnije pridružila im se i raketna baterija. Howitzeri su bili gadni, ali bili su ništa u usporedbi s 30-centimetarskim raketama koje su tada poletjele s dugim vatrenim repovima za sobom. Iskusili smo ih mnogo puta, 161 no uvijek bi nas uspjele poslati kukavički na dno rova. Znali smo da baterija ima tri projektora, ali svaki od njih je imao deset cijevi. To je značilo trideset onih groznih stvari, a sve to samo zato što se netko zamjerio bojniku Mikeu. Sjedio je na rubu rova, širom raširenih nogu, s zlobnim smiješkom na licu. Nakon te kiše granata, tišina je bila nestvarna. "Pazite", rekao je poručnik Frick. "Zasigurno će nam odgovoriti." I jesu. Čitavih četvrt sata pucali su iz svih oružja koja su imali. Potom se vratio mir.
Mike je sjedio u svom podzemnom skloništu i smišljao neku novu psinu. Ubrzo nakon stoje pao mrak, pozvao je dobrovoljce, kako je rekao, za jurišni odred. No, svi su znali za osobni rat bojnika Mikea, i nitko se nije prijavio. Mike se cerekao i nazivao nas curicama, no nije nas bilo briga. "Sam ću biti na čelu", rekao je Mike, kao da nam je to nešto značilo. Nismo imali povjerenja u Mikea kao vođu jurišnog odreda. Nije se usudio narediti nam da idemo. To je moglo imati gadne posljedice po njega ako bi nešto pošlo po zlu. Ovi s druge strane nisu bili amateri. I tako te večeri nije bilo jurišnog odreda. Mike je čak Porti i Malenom obećao 60 štapića opijuma, i pljačkanje zlatnih zuba do mile volje, ako uspiju složiti odred. Učinili su što su mogli prijetnjama i prekrasnim obećanjima, ali jednostavno nisu uspjeli. Sljedećeg jutra Amerikanci su počeli ismijavati Mikea. Bacili su nam staru čizmu s mrtvim štakorom u njoj. Poruka je bila očita. Tada su upotrijebili zvučnike: "Nismo te zaboravili, Braun. Ti si najgori odmetnik koji je ikada nosio američku uniformu. Sigurno se dobro slažeš sa Švabama. Ovdje sam i čekam te; ali nemoj da te moram predugo čekati. Ne želim dobiti kurje oko na stražnjici zbog tebe, pričuvni bojniče Mike Braun. Obećavamo 20.000 dolara i cigareta koliko god dva Čovjeka mogu nositi, ako ti tvoj eskadron odsječe glavu i dobaci je preko nama. A ako ti ne odsjeku bundevu, sve ćemo ih poubijati kada dođemo po tebe." 162 Njihovi snajperi bili su uposleni čitavog dana i ubili su jedanaestoricu naših. Nešto poslije ponoći ubili su naše stražare, i samo Legionarevom zaslugom nisu počistili čitav rov. Izišao je iz streljačkog zaklona kako bi se pomokrio i ugledao ih kako pritrčavaju. Smjesta je otvorio vatru iz svoje lake strojnice, i trebalo nam je deset minuta teške pucnjave kako bismo ih odbili. To nas je koštalo još dvanaest ljudi. Ali sada nam je bilo dosta. Otišli su predaleko. Mike je oduševljeno protrljao ruke kad mu je prišao Legionar i javio daje jurišni odred spreman. Mislili smo se odšuljati tamo i dovesti Mikeovog prijatelja točno poslije 19 sati, dok budu zauzeti dijeljenjem porcija za sljedeći dan. Sva će im pozornost biti usmjerena na hranu, a budući da i mi svoje porcije dobivamo otprilike u isto vrijeme, neće im pasti na pamet da bismo mogli tada doći. Bila je to Legionareva ideja koja je od strane proždrljivaca poput Porte bila dočekana s velikim protivljenjem. Niti Mikeu se nije previše svidjela, ali Legionar je uspio provesti svoju volju. Maleni i Heide prosjekli su nam put kroz žicu, pa smo propuzili kroz nju brzinom svjetlosti. Okupili smo se u nekoliko kratera od granata ispred neprijateljskih položaja. Odvrnuli smo poklopce bombi i otkopčali otponce automata. Bili smo tako blizu da smo ih mogli čuti kako se šale na račun sadržaja svojih porcija. Jedan od njih je rekao da im je poslužen gulaš napravljen od mrtvih njemačkih telefonistica. Dvojica su se prepi-rala oko boce viskija. Mike je predvodio, promatrajući put kroz dalekozor s in-fracrvenim staklima. Šapatom je rekao Malenome da pođe s njim i pomogne mu da povedu Joea Dunnawana sa sobom. Činilo se kako su Amerikanci zaboravili na sve drugo osim svoje hrane. Mike je spustio ruku, što je bio znak za napad. Pojurili smo naprijed. Jedna porcija poletjela je visoko u zrak, kada se u nju spustila ručna bomba. Bacali smo bombe i mine u njihove zemunice i pucnjavom iz automata čistili rov. 163 Došlo je do stravične zbrke. U roku nekoliko minuta bili smo na putu natrag. Imali smo taman dovoljno vremena da uništimo njihove minobacače i teške strojnice prije no što smo krenuli. Uskočili smo u svoje rovove bez daha. Mike je gotovo zanijemio od bijesa. Maleni je bio pregrub sa Dunnawanom, pa gaje zadavio, te je Mike jedino mogao udarati njegovo mrtvo tijelo. Ono što gaje još više naljutilo, možda, bila je činjenica da nije nikako mogao kazniti Malenoga zbog njegove nespretnosti, jer je čitav pothvat bio poprilično neregularan. Tijekom sljedećih nekoliko dana zabavljali smo se pucajući iz luka i puhaljki.
Počelo je kišiti. Smrzavali smo se u svojim maskirnim odorama. Mogli smo vidjeti samostan koji je izgledao poput prijeteće stisnute šake. Rano jednoga jutra, činilo se kako je čitav jugozapadni horizont u plamenu. Nebesa su se otvorila i našli smo se kako piljimo u niz ogromnih peći. Planine su se tresle. Čitava dolina Lire podrhtavala je od tog užasa, dok se osam tisuća tona čelika obrušilo grmeći na nas. Najveća topnička bitka u povijesti je otpočela. U jednom jedinom danu na naše je položaje palo toliko granata, koliko je ispaljeno tijekom čitave bitke za Ver-dun. Nastavljalo se neprekidno, sat za satom. Naše zemunice počele su se rušiti, pa smo se morali iskopavati van golim rukama, stopalima i zubima. Postali smo krtice. Stiskali smo se uz stjenke rovova, točnije, uz ono stoje ostalo od njih. Bio je to najgori pakao kojega smo imali prilike iskusiti. Vidjeli smo tenk težak 38 tona kako leti zrakom. Jedva je prizemljio, s gusjenicama uvis, ljuljajući se na kupoli, kada gaje novi udar poslao natrag na mjesto odakle je i došao. Čitava satnija koja se probijala komunikacijskim rovom bila je živa zakopana za nekoliko sekundi. Sve što je ostalo od njih bila je pokoja puščana cijev koja bi mjestimice virila iz zemlje. Te je noći bombardiranje počelo tjerati ljude u ludilo. Morali bismo ih srušiti na pod i udarati sve dok se ne bi vratili zdravom razumu. No, ne bismo ih uvijek uspijevali uhvatiti na vrijeme 164 kako bismo ih spriječili da ne istrče van na kišu granata, gdje nitko nije mogao baš dugo preživjeti. Čitavo je to mjesto bilo pakao prepun usijanog letećeg čelika. Poručniku Sorgeu je granata odsjekla obje noge i iskrvario je do smrti. Bila su nam ubijena dva bolničara. Jednoga je zdrobio balvan koji je pao na njega. Drugi je bio presječen napola, kada je granata pala točno ispred njega dok je hitao pomoći poručniku Sorgeu. Maleni je ostao bez nosa, pa su ga Legionar i Heide držali dok mu gaje Porta prišivao natrag. To su obavili u zaklonu napravljenom od hrpe tijela. I tako se to nastavilo čitave noći i sljedećeg dana. Naši topovi su odavna bili ušutkani, a tenkovi su izgorjeli na mjestima gdje su stajali. Iznenada se baražnavatra podigla i pomaknula iza nas. A potom su došli, izlazeći iz kratera i rupa. Bili su to vragovi. Vikali su i vrištali. Uvjereni u pobjedu, jurili su naprijed, uvjereni da nitko od nas nije mogao preživjeti. No, mi smo ležali skriveni iza naših strojnica i bacača plamena, u rupama od granata i iza kamenja. Prvi su protrčali između nas, jer smo se pretvarali da smo mrtvi. Dolazilo ih je sve više i više. Jedan od njih šutnuo je moj šljem, od čega mije zazvonilo u glavi. Čekaj samo, ti svinjo, mislio sam. Nećeš se živ vratiti. Između trepavica vidio sam stopala u trku, visoke američke čizme sa žnirancima, bijele francuske dokoljenice, engleske gamaše. Sve su bile izmiješane. Tada je prošlo i nekoliko crnaca, od straha prilično sivih u licima. Grubi je glas zapovjedio: "Naprijed! Naprijed!" Strojnica je zaštektala. Okrenuo sam se potrbuške, uzeo strojnicu i uzdigao se iz blata. Maleni je popravio pojas. Napunio sam, zapucao. Svjetleći meci pojurili su u leđa vojnika u kaki uniformama, koseći ih redom. Pokušali su se predati, ali Smrt ih je samo pokosila. Navalili smo na njih bajunetima i pijucima. Sapletali smo se o tijela, razbacivali i klizali se po prolivenom utrobama, davili druge ljude golim rukama. 165 Ubij, vojnice, ubij za svoju zemlju i slobodu u kojoj nikada nećeš uživati! Zamahnuo sam lopatom i odsjekao komad lica cmom američkom poručniku. Poprskala me njegova krv. Skočio sam u zaklon metar duboke rupe. Nešto se pomaknulo ispod blata. Ispod ravnoga šljema pojavilo se lice. Povikao sam od straha, čvršće stisnuo svoju lopatu, ispraznio čitav okvir-niti ne okrznuvši ga. Ustao je, blato je kapalo s njega. Udario sam ga u trbuh. Napao me bajunetom. Ustao sam, izbio mu bajunet iz ruke i izudarao ga po licu svojom poput noža oštrom lopatom.
Pro patria! Naprijed, junače moj, naprijed sa svojim bajunetom i lopatom. X. Blokirati Via del Capoci bila je Carlova ideja, pa nam je jedan prometni policajac pomogao namjestiti zapreke preko ulice na oba njezina kraja. Mario je donio kugle, pa smo započeli igru petanque. Neki su ljudi zbog toga protestirali, ali policajac se samo izderao na njih. Čitava nam se ulica pridružila. Bilo je prekrasno, osim nekoliko svađa s vozačima koji nisu mogli shvatiti zbog čega je ulica blokirana. Tišinu je prekidalo jedino ugodno kvrcanje kugli koje bi udarale jedna o drugu. Klečali smo i ciljali, odmjeravali i prepirali se. Igrali smo čitavog dana, a prestali smo tek kada je počela kiša. Nismo uklonili blokadu prije odlaska. Možda će nam ulica zatrebati i sljedećeg dana. Tada smo se uputili u bordele u Mario de" Fiori, no prije no što smo stigli tako daleko, potukli smo se s nekoliko Talijana iz planinarske jedinice. To je bilo ispred velike slastičarnice u Via del Corso. Proletjeli smo kroz jedan od staklenih prozora. Tada su stigli karabinjeri, no uhvatili su samo Talijane. Mi ostali smo zauzeli svoja mjesta u bordelu. "Lijepo je ovdje u Rimu ", rekao je Carl. 166 167 NA DOPUSTU U RIMU Nekoliko nam se puta učinilo kako će se kamion prevrnuti, dok je prolazio preko bezbrojnih rupa od bombi. Propusnica za dopust šuškala mi je u prednjem džepu grube maskirne jakne, obećavajući mi četrnaestodnevni zaborav u Hamburgu. Pobočnik mije došapnuo nešto o mogućnosti dobivanja pečata, koji bi mi omogućio prelazak u Dansku. U stožeru pukovnije mi to nisu mogli učiniti, ali ako uspijem u Hamburgu, mogu nastaviti do Kopenhagena. No što da radim ondje? Da prijeđem u Švedsku, pa da me oni izruče natrag? To je za njih bila rutinska stvar. Tri dana prije toga oformili smo streljački vod za nekoliko pilota koji su dezertirali iz Rima i stigli čak do Stockholma. Natrag su doputovali s lisičinama na rukama. Švedska policija ih je ispratila do Halsingborga, gdje su bili predani vojnoj policiji. A mi smo ih na kraju puta streljali. Jedan od njih izdahnuo je pro-klinjući Šveđane. "Kamo si krenuo?" upitao me postariji Obergefreiter s crvenim oznakama grenadira na ramenima. Pogledao sam ga u tišini. Nisam mu mogao odgovoriti. "Pitao sam kamo si krenuo?" ponovio je seljačkom upornošću. "Što se to tebe tiče, ti glupa svinjo? JeP mene zanima kamo ti ideš?" "Čini se da želiš šakom u lice, ti mladi gnjavatoru. Dovoljno sam star da ti budem otac." "Hajde, udari me. Spreman sam." Otkopčao sam svoj pojas i omotao ga oko šake, spreman za tučnjavu. Oklijevao je, ne mogavši shvatiti zbog čega sam bio toliko ljutit. Ali morao sam se iskaliti na bilo kome, a stari bi mi za tu prigodu dobro poslužio. Kad bi me samo udario, ubio bih ga. Nije me bilo briga što bi se dogodilo sa mnom. Osjećao sam 168 samo kako moram učiniti nešto očajnički nakon 62 izluđujuća sata u smrdljivoj kupoli tenka. Činilo se kako sam okružen ljudima iz pozadinskih jedinica, ali daleko iza ugledao sam dvojicu mornara u zgužvanim uniformama zamrljanima naftom. Gumbi na njihovim kaputima bili su prekriveni zelenom patinom. Jedan je izgubio traku s kape, a čak niti uz najbolju volju nije se moglo pročitati što je pisalo na kapi drugoga. Prema oznakama na rukavima zaključio sam da su podmorničari. Učinilo mi se kako bi mi razgovor s njima mogao goditi, i pomislio sam kako bi i oni htjeli porazgovarati sa mnom. Ali, poput mene, i oni su se, bez sumnje, bojali učiniti prvi korak. Možda nećemo razmijeniti niti riječi tijekom tih gotovo dvije stotine kilometara koje smo morali prijeći u štropota-vom kamionu. Stigli smo u Rim na vrijeme da uhvatimo ekspresni vlak prema sjeveru, ali ja sam prvo morao
otići u bolnicu broj 12, kako bih isporučio paket Jednookoga, paket koji je bio adresiran na neku ženu liječnicu. Bilo je to nevjerojatno, ali naš general Jednooki je bio zaljubljen. Žarko sam želio vidjeti tu djevojku. Ako mu odgovara izgledom, tada baš i nije nešto posebno. No, ispostavilo se daje ta djevojka zapanjujuće lijepa, pa sam uskočio u krevet s njom kao zamjenik Jednookoga. Džepovi su mi bili pretrpani pismima koje sam nosio tako da ne prođu kroz ruke cenzora; bila je to prava zbirka ilegalnih poslanica. Najgore je bez sumnje bilo Portino. Bilo je za njegova prijatelja, dezertera koji je već petu godinu provodio u skro-vištu, i koji je osnovao svojevrsnu "ilegalnu grupu" zajedno s jednim policajcem, a koja je pružala pomoć onima koji su mogli platiti. Ali teško onome tko je pao njima u šake, a da nije imao za platiti. Porta je imao svojevrstan poslovni dogovor s njima; o čemu se točno radilo nije bilo posve jasno, ali je bez sumnje bilo nešto grandiozno. Nakon rata Portin je prijatelj postao šefom policije u dobro poznatom gradu u Njemačkoj. Neću reći u kojem, kako ne bih bio optužen za klevetu. 169 Kamion se dokotrljao u Rim. Nekoliko pasa lutalica trčalo je lajući za nama dobar dio puta. Stali smo ispred vojarne, smrdljivog mjesta sa zidovima koji su se ljuštili. Vidjelo se kako u njoj ne žive njezini pravi vlasnici. Oni su zapravo bili vrlo daleko, zakopani u afričkom pijesku ili trunuli u logorima za ratne zarobljenike u Libiji. Neki Fekhvebel počeo je urlati na nas. "Odbij", povikao je jedan od mornara, dok je silazio s kamiona. Jedan pokraj drugoga, s torbama na ramenima, dvojica su mornara izišla kroz vrata vojarne. Potrčao sam za njima, oglu-šivši se na Feldwebelove povike. Zaudarali su na naftu i slanu vodu. Hodali smo sve dalje i dalje. Kad smo stigli do Španjolskih stuba, zastali smo da se odmorimo. Potom smo stigli do Via Mario de" Fiori i ušli u gostionicu, dugurupetinu s dugim šankom. Prometni policajac, kojemu su zaštitne naočale visjele oko vrata, a cigareta s ruba usana, razmetao se. Uniforma mu je cijela bila ušpricana. Prestao je pričati kada nas je ugledao. Nekoliko prostitutki bilo je lijeno naslonjeno na šank, izgledajući kao da im je doba prakse već odavno iza njih. Pipničar, visok i debeo div od čovjeka, odjeven u pulover bez rukava i s maramom oko vrata, lijeno je brisao čašu. Policajac j e glasnim šapatom rekao: "Attenzionel Smrdljivi Nijemci!" Niži od dvojice mornara jurnuo je ravno na njega, s jednom rukom na bajunetu. "Druže," počeo je, "ti si Rimljanin. Mi smo Nijemci. Mi smo pristojni dečki, i nećemo nikome nauditi, ako ne budemo izazvani. Vjerujem da naš prijatelj iza šanka isto gleda na stvari. Želi jedino ono što mu pripada. Ove dvije dame su fine dame, sve dok dobivaju ono što im pripada." Kratko je zastao, isukao bajunet i njegovim vrškom iščačkao zube. Potom se okrenuo policajcu, tijekom čega mu se prema naprijed istegnuo vrat, otkrivajući crvenu, oprženu kožu, kakvu se može vidjeti na preživjelima koji su 170 uspjeli izići iz vrelom parom ispunjene prostorije u zadnjem trenutku. "Ali, i molim vas da upamtite ovo, policajce, nitko od nas nije pokvaren. Ti poznaješ svoje ulice i ceste, ja svoje more. Ležao sam potopljen i čekao velike konvoje, baš kao što si se i ti skrivao iza kamena čekajući da naiđe kakav pijanac." Pustio je bajunet i lupio dlanom o šank. "Ovamo piva. Tri četvrtine pivo, a ostatak šljivovicu. Nakon toga šampanjac za siromašne", pola pivo, pola šampanjac. Pipničar se s razumijevanjem nasmijao. Obrisao je trbuh svojom krpom za znoj. "Žuri vam se da se napijete, ha?" Počešao je stražnjicu, i zubima izvadio čep iz boce šampanjca. Proučavali smo slike na zidu iza pipničara. Slike golih djevojaka umrljane točkicama od muha, koje su zamjećivale samo svježe mušterije. Nas trojica još se nismo obratili jedan drugome. Nismo to mogli sve dok ne popijemo prvu čašu, ritual kojega se moralo strogo pridržavati. Oni me se nisu ticali, kao niti ja njih, sve dok
ne popijemo zajedno čašu šljivovice i piva. Pipničar se svojski potrudio oko naših piva. Trebalo mu je četvrt sata. "Želite li štapiće?" upitao je. Naša mu j e šutnj a rekla da želimo. želimo. Pred svakoga od nas gurnuo je litrenu šalicu, i u svaku stavio poluprljavi štapić, s prljavim crnim krajem okrenutim uvis. Iz velikog zemljanog lonca izvukao je nešto borovnica i podijelio ih u šalice. Potom je prema nama gurnuo zdjelicu maslina s inćunima. Nisu u sebi imali štapiće kao što imaju na otmjenim mjestima. Upotrijebili smo prste. Nazdravili Nazdravili smo smo i popili popili iz šalica šalica dugim dugim žednim žednim gutljajima. gutljajima. Viši od dvojice dvojice mornara, mornara, dugi dugi mršavko, ponudio nas je cigaretama. Camel. Počešao se po preponi i počeo piljiti u dvije prostitutke, prostitutke, odmje odmjeravaju ravajući ći ih. "Na putu smo prema bolnici", objasnio je. "Carlu je prsnu-lo nešto iznutra, kada je torpedo pao na njega. A muči me i stari 171 problem problem sa sifilisom sifilisom,, i obojica obojica imamo imamo opeklin opeklinaa koje treba premazati." premazati." Pokazao Pokazao mije mije crveno, crveno, izgoreno meso. "Ovo je rezultat napada kojega smo doživjeli u blizini Cipra. Bili smo na dnu 48 sati, a tada je kapetan izgubio strpljenje. Nije htio poslušati svog zamjenika, nego smo se podigli podigli na dubinu dubinu periskopa. periskopa. Bio Bio je mlad mlad i neiskusa neiskusan, n, samo samo 21 godina. godina. Zamjenik Zamjenik je imao 47 godina, i mnogo iskustva. Bio je u pješaštvu prije no što je došao na podmornice. Kad smo ga izvukli iz časničke prostorije, meso mu je bilo sprženo na kostima. Kipuće ulje. Zapovjednika nismo niti pronašli. Nestao je. Žarko je želio dobiti viteški križ, čitavo je vrijeme na to ciljao. S njima je poginulo još 37 članova posade. Ali dovukli smo staru kadu kući. To možemo zahvaliti glavnom inženjeru." "Zamisli koliko si se potrudio da mu to sve prepričaš", rekao je niži od dvojice, koji se zvao Carl. "Idemo nešto popiti." Svaki od nas platio je po rundu pića. Potom je i pipničar platio jednu. Policajac je u naletu dobrog raspoloženja popio piće. Sipali smo ostatak u dekoltee haljina djevojaka. Još je jedna ušla u gostionicu. "Gho", prostenjao je Carl, bocnuvši svojim dugim prstom visokog mornara između rebara. "Htio bih pojebati ovu. Pitam se koliko košta? Dao bih joj 500 za noć." Upustio se u pregovore s djevojkom, pa su se složili oko cijene: 500 maraka i 10 kutija Lucky Strikea. Živjela je na drugom katu iznad gostionice. Otto i ja uspeli smo se s njima. Pipničar nam je na odlasku pod, ruke gurnuo nekoliko boca. "Doći ću gore za pola sata, kad ovdje zatvorim", povikao je. Uspeli smo se strmim stepeništem. Djevojka nam je pokazivala put, i mogli smo joj vidjeti duboko pod suknju. Nosila je crvene gaćice s crnom čipkom. Čarape su joj bile visoke i uzbudljive, a njihovi su vrhovi bili tamnije boje. Carl se pohlepno smijuljio i zgrabio je za bedro: 172 "Imaš lijepu odjeću!" Slijedili smo djevojku dugim, potpuno mračnim hodnikom, sudarajući se sa stvarima, veselo se smijali i naizmjence palili šibice. Svakih nekoliko trenutaka zastali bismo da gucnemo malo piva. Iza jednih vrata čuli smo žensko stenjanje. Iza drugih začuo se muški pohotni smijeh. Krevet je zaškripao protestirajući. Ne-Što je palo. Zasigurno je to bila boca, jer se nastavila kotrljati po podu. podu. Otto se sagnuo kako bi pogledao kroz ključanicu. "Sbrigatevi!" nestrpljivo je prošaputala djevojka. "Sto se, dovraga, toliko zadržavate?" "Smiri se", rekao je Otto. "Na putu smo prema luci. Nema žurbe." "Ako ne dođete, pronaći ću si novu uš. Noć je kratka. Imam puno posla." Zabacila je glavu,
zatresavši svojom dugom crnom kosom. "Stoje sad? Želite li ševu ili ne?" "Stižemo", zastenjao je Otto. "Samo smo stali da popijemo malo piva. Jesi li se ikada zapitao, Carl, zašto se kurve uvijek nekamo žure? One su najmarljiviji uposleni ljudi na svijetu. Sjećaš li se one visoke i mršave na Salonikiju, koja je obrađivala po dvije mušterije u isto vrijeme? Bila je tako tako zaposle zaposlena na da nije pazila pazila Oberma Obermaata ata Granta. Granta. Pobjegao Pobjegao joj joj je sa zaradom zaradom od četiriju noći, noći, a kada je krenula za njim, pala je u vodu i posjekla čelo na vez za brodove." "Da me se nisi usudio nazivati kurvom", povikala je djevojka, koja je razumjela ponešto njemačkog. "Za tebe, mornaru, ja sam djevojka, cura, vještica, drolja, ali ne i kurva." "To je u redu", rekao je Otto umirujućim glasom. "Idemo unutra i uskladimo kompase. Usput, kako su te zvali, dok si još bila s majkom?" "Lolita." "Lolita", uživao je Otto u imenu. "Lolita. Jesi li ikada do sada bio pod pokrivačima s djevojkom čije je ime Lolita, Carl?" 173 "Ne mogu se sjetiti, i ako jesam. Dođi, Lolita, pokaži nam svoju postelju." Boca piva ispala je Ottu iz ruku, otkotrljala se hodnikom i niz stube. Pojurio je za njom, ispustivši ostale boce koje je imao pod rukom, izgubio ravnotežu i otkotrljao se niz stube uz vrlo glasnu lomljavu. Carl i ja požurili smo mu pomoći, sjurivši se niz utihnule stube. Vrata su bila širom otvorena. Muškarci i žene su nas proklinjali, kako samo Talijani znaju. Kržljavac koji je stajao pokraj ogromne djevojke obećao nam je da će nam odsjeći uši, ali kada je ugledao Otta, užurbano se povukao povukao i učvrstio učvrstio vrata komodom komodom i bideom. bideom. Pipničar se pojavio na dnu stubišta, tijela blistavog od znoja, s toljagom u ruci. "Per Bacco! Accidenti! Ako vas netko ganja, dečki, ja ću se pozabaviti njime." "Samo mije ispalo pivo", objasnio je Otto. "Je li se razbilo?" napeto je upitao debeli pipničar. "Nije, hvala bogu. Ali imate užasne stube. Podsjećaju me na Nagasaki. I ondje sam se spustio na stražnjici. Bilo je to u noći kada sam pokupio sifilis. Bila je Japanka, a na desnom je stopalu imala samo tri prsta." "Sifilis", povikala je Lolita. "Onda nema ništa sa mnom!" Odjurila je hodnikom, i začulo se kako su negdje zalupila vrata. Carl je počeo gunđati. "Ti glupi idiote! Kog si se vraga morao izlajati o svom sifilisu? Zar ne shvaćaš, Otto, takva stvar je strogo povjerljiva. Jesi li ikada čuo mene kako blebećem o triperu kojega sam dobio kada smo bili u Pireju. A to je bila tvoja greška, Otto. Ti si ustrajao na tome da idemo u taj prokleti prokleti kafić. Da Da smo otišli djevojkam djevojkamaa s telefons telefonske ke centrale centrale,, kao što sam ja predložio, predložio, to se ne bi dogodilo dogodilo." ." "Tko kaže da su telefonistice bile bezgrješne?" rekao je Otto, braneći se. "Ako ti je to bilo suđeno, dobio bi ga čak i da si se uvukao u kraljevsku palaču i uskočio u krevet s princezom." 174 Sjeli smo na stube i otvorili nekoliko boca; potom smo se polako vratili gore, zastavši kako bismo bismo malo popili na svakom svakom odmorištu. odmorištu. "Niti pivo više nije što je nekad bilo", svadljivo je rekao Otto. "Miriši poput piva, zove se pivo, i naplaćuju ga kao pivo, ali to blato ima okus poput vode. Jednom kada pivo postane loše, vrijeme je za zaustaviti rat. Nitko ne može podnijeti rat bez pristojnog piva." "Jeste li vas dvojica redovni vojnici?", upitao sam. "Da, a što drugo?" obrecnuo se Carl. Pljunuo je na zid. "Išli smo zajedno u školu, Otto i ja. Obojici nam je postalo dosta svega, pa smo se javili u mornaricu "24. To je bio jedini trajni posao posao kojega kojega su nam mogli mogli ponuditi. ponuditi. Odmah Odmah smo potpisali potpisali na dvanaest dvanaest godina. godina. Kakv Kakvee koristi koristi od dijeljenja života na kratke odsječke? I ondje smo sve od tada."
"I još uvijek ste samo vojnici?" iznenađeno sam upitao. "Odavno smo mogli postati Stabsfeldwebelima", iscerio se Otto. "Do sada smo već pet puta bili degradirani. Previše žena i piva. I previše idiotskih časnika. Ali bilo je zabavno, sve dok nije počeo počeo ovaj ovaj prljavi prljavi rat. Sada Sada smo smo jedini jedini koji su ostali ostali na životu od 375 375 iz stare stare podmor podmorničarsk ničarskee škole u Kielu." "Što ćete sada, kad smo izgubili rat i kada raspuste mornaricu?" "Razgovaraj o onome u što se razumiješ, sinko", rekao je Carl negodujući. "Ne može se samo tako raspustiti mornaricu. I vas ostale će poslati dovraga. Možda će nam nakratko oduzeti morske pse, ali će nas premjestiti na razminiravanje." Otto je tada već stigao do Lolitinih vrata i prijetio joj kako će pucati u bravu, ako mu ne otvori. Zazveckao je puškom, kako bi joj dokazao da misli ozbiljno. "Odmakni se od vrata. Pucat ću", povikao je. Začulo se kako netko zatvara dva zasuna s druge strane vrata, kao i bujica psovki i kletvi. Zaprijetila je kako će poslati 175 Mussolinija, Badoglia, Churchilla i papu za njim, ako smjesta ne ode. Na kraju kraju hodnika hodnika otvorila otvorila su se se vrata, vrata, i neka neka gostoljub gostoljubiva iva djevojk djevojkaa pozvala pozvala nas nas je unutra. unutra. Otto je zabacio na leđa svoj ruksak i karabin, a Lolita je pala u zaborav. Rukovali smo se i predstavili se. Zvala se Isabella. Imala je čitavu bačvu piva pokraj umivaonika, a šalice su na žicama visjele sa stropa. Otto je istog trenutka odbacio svoju odjeću. Imao je velike rupe na čarapama i plijesan na hlačama. Pokazao je prema svojim čizmama. "Nikako ne mogu osušiti te proklete čizme", rekao je. "Morali smo gacati po vodi zadnji komad puta. Čamac koji nas nas je prevoz prevozio io nije mogao mogao pristati. pristati. Mornari Mornari doista doista žive žive psećim psećim životom." životom." Isabella je svukla suknju. Imala je kratku crnu podsuknju, kojoj smo se divili. Carl i ja sjeli smo na rub kreveta, svaki sa šalicom piva u ruci. Otto i Isabella su se prijateljski prepirali koju će pozu upotrijebiti. upotrijebiti. Naposlje Naposljetku tku je popustila popustila i kleknul kleknulaa na krevet. krevet. Carl i ja smo im pomalo pomalo smetali, pa smo se morali pomaknuti. To smo brzo učinili. Nakon toga nije bio u redu prezervativ, prezervativ, pa pa sam sam im ja morao dodati dodati drugi drugi iz paketića paketića u donjoj donjoj ladici njezine njezine komode komode.. Isabella se pobrinula da bude pravilno namješten. "Sada smo spremni", rekla je. "Fino", prostenjao je Otto. "Bacimo se na posao." Carl mi je opisao život na opskrbnim brodovima kojima su prevozili zarobljenike koje bi zarobili. "Na jednome od njih doživio sam najbolju ševu svog života", rekao je. "Bila je crnica, i divlja poput samog samog vraga. vraga. Afrička Afrička džungl džunglaa personificira personificirana na u jednoj jednoj osobi. osobi. Pokret Pokretala ala je svoj svoj podvoz podvoz poput zamašnjaka zamašnjaka na parnom parnom valjku. valjku."" Otto je sjeo, zadovoljna izraza lica. Tada je došao red na Carla. Nastavio je sa svojom pričom o djevojci iz Afrike dok je svlačio hlače. 176 Isabella ga je nogama obuhvatila oko bedara. "A dok sam bio na njoj," nastavio je Carl, "žlicom sam jeo kavijar iz limenke. Dat ću ti još sto ako to učiniš na francuski način", rekao je Isabelli. "Kako god hoćeš. Novac na sunce." "Pokušao sam je prokrijumčariti natrag na našem morskom psu, ali Stari ju je vidio baš dok smo ulazili na prednju palubu. Dobio sam dvanaest dana, ali bila je vrijedna deset puta toliko. Imaš lijepu stražnjicu", rekao je s uzdahom, uštinuvši Isabellinu široku pozadinu. Otto je izbacio svoj upotrijebljeni prezervativ kroz prozor i stavio čizme pokraj radijatora da se osuše. "Ti, Sven, što kažeš na to da udružiš snage s nama na nekoliko dana? Bolnica može pričekati.
Mislim da bismo nas trojica trebali pregledati malo ovu rupetinu koju svi fini ljudi žele vidjeti. Poznavanje Rima dio je obrazovanja." Složio sam se, iako je to značilo žrtvovati nekoliko dragocjenih dana. "Naš prvi časnik rekao mi je za jedan dobar hostel. Imam adresu. Pričao mi je o njemu dok smo bili u čamcu za spašavanje u Biskajskom zaljevu." "Jeste li bili torpedirani?" "Ne, kriv je prokleti avion. Bili smo na površini i punili akumulatore. Došao je ravno iz smjera sunca i opalio po nama svojom strojnicom. Zapovjednik i glavni inženjer koji su sjedili i pušili na prednjoj palubi bili su ubijeni prvom salvom. Sljedeća je pokosila čitavu posadu topa. Naravno, morali su izvesti naglo zaranjanje. Prvi časnik i ja bili smo na stražnjoj palubi. Vukli smo ručicu otvora, ali već je bio zakračunat iznutra. Prvi časnik je uspio strgnuti jedan pojas za spašavanje, a potom smo zaronili, s čizmama, pištoljima i svim ostalim. Morali smo se udaljiti od krntije, jer bi nas povukla dolje. Mulci su je okrenuli i gotovo nas zdrobili kupolom. Torpedni čamac pokupio nas je dva dana 177 kasnije. Trebao si vidjeti Carlovo lice, kada smo se slučajno sreli u kantini broj 3 u Bordeauxu." Carl se izdigao na laktove, uprijevši se o Isabellina prsa i zastao dovoljno dugo kako bi rekao: "Isus mije svjedok. To mi je bilo najgore u životu. Kada je to leteće kopile nestalo, izronili smo kako bismo vas potražili. Tražili smo čitave noći. Čak smo rabili i svjetla, iako su bila zabranjena. Sljedećeg dana, sakupili smo sve vaše stvari i održali sahranu. Tako, kad sam te ugledao u Bordeauxu, gotovo sam se upisao u gaće od straha." Isabella i on vratili su se poslu. Začulo se glasno lupanje po vratima. "Tko je sada", razdraženoje po vikala Isabella. "Via diqua!" "Nemoj toliko vikati. To sam ja, Mario", začuo se pijani glas pipničara. Otto je otvorio vrata, a Mario je uteturao unutra, sa sandukom piva na leđima. "Donio sam vam nekoliko boca, za slučaj da ožednite", objasnio je, spustivši pivo nasred poda. Potapšao je Isabellu po uvis okrenutoj stražnjici. "Imaš posla", rekao je i nasmijao se. Potom je zabacio glavu i iskapio bocu do dna. Carl je svršio. Otto je rekao da bi htio još jednom i zauzeo položaj između Isabellinih čvrstih bedara. "Ovo je ono što pokreće umornog junaka", rekao je. Namjestio je djevojčine pete na svoja ramena. "Ionako rijetko dobijemo kad smo na moru." "Ne može bez prezervativa", rekla je Isabella oslobodivši se. Morao sam ponovno posegnuti u donju ladicu. "Vaši papiri su u redu, pretpostavljam", rekao je Mario. "Vojna policija će biti ovdje za sat vremena." "Ja se nemam čega bojati", rekao sam i veselo se nasmijao. "Ti imaš dopust za Rim, zar ne?" "Ne, za Hamburg." 178 "Onda imaš. Nemoj da te ovdje pronađu. Ali, do bijesa, imaš vremena. Stara slijepa baba živi u podrumu. Ima uši poput lasice i čim nešto začuje, razbit će bocu o zid na dvorištu." Otto se umorio, a Isabella je sjedila raskoračena iznad bidea. Pogled na nju izazvao je žudnju kod Maria. Nisu si dali truda otići u krevet, nego su to učinili na podu, poput pasa. Ma-riu je pivo bilo na dohvat ruke, pa nije prestajao čak ni da otpije. Nitko od nas nije obraćao pozornost na njih. A zašto i bismo? Isabelli je to bio posao, a mi smo bili mušterije. Bilo je to isto kao da smo otišli u trgovinu i popili pivo u stražnjoj prostoriji. Mario se znojio. "Uh, uh", stenjao je. "Ispao sam iz štosa. Doista ću morati ovo raditi malo češće."
"Možeš to raditi ovdje koliko često hoćeš," rekla je Isabella, "sve dok uredno budeš plaćao. Inače, trgovina se zatvara." "Zar nemaš momka?" pitao ju je Otto. "Trenutačno ne. Uhitili su ga prije tjedan dana. Poslali su ga sa Židovima." "Pitam se što rade sa svim tim nosatima", rekao je Carl. "Guše ih", rekao je Otto. "Čuo sam da na njima isprobavaju stvari za kemijsko ratovanje." "Ljudi pričaju da ih guše u velikim logorima u Poljskoj", dodao je Mario. "A ti nećeš?" upitala je Isabella upirući prstom u mene. "Ako hoćeš, učinimo to sada, dok sam u formi." Pokušao sam se izvući, ali ostali su mislili kako je to samo zbog sramežljivosti, pa su mi pomogli. Čemu to opisivati? Bilo kako bilo, usred posla bili smo prekinuti kada je Carl iznenada rekao: "Daj da ti pogledam pazuho. Nemaš oznaku krvne grupe, zar ne?" Bio sam toliko iznenađen da sam bez razmišljanja podigao nadlakticu, a potom izgubio strpljenje. 179 "Vas dvije slane haringe nemate prava ometati ovdje!" Zgrabio sam noćnu posudu koja je bila napola puna, i bacio je prema Carlu. On se brzinom munje pognuo, pa je posuda prizemljila na Maria, koji je ispijao bocu piva. Obrisao je sadržaj posude s lica, istovremeno ispustivši bujicu stravičnih psovki. Sljedećeg trenutka Isabella i ja bili smo silom razdvojeni. "Ti ušljiva njemačka seljačino", povikao je. "Ovdje dobivaš talijansku curu u pola cijene i usuđuješ se bacati mokraću na pristojne ljude!" Pokušao mije skočiti na trbuh, ali uspio sam se na vrij eme otkotrlj ati. Carl i Otto skočili su na njega i uspjeli ga oboriti. Visoki Otto sjeo mu je na prsa, dok mu je Isabella pružala prvu pomoć u obliku piva i rakije koje mu je ulijevala u usta u velikim količinama kako bi ga utišala. Polako mu se vratila smirenost, no prije no što se složio da će se ponašati razumno, Isabella mu je morala obećati ševu isprike, i dok su oni to obavljali, mi smo pjevali "Oh, Tannenbaum!" u troglasju. "Znao sam da si jedan od nas", rekao je Carl ozbiljnoga lica. S donje strane ventilacijskog okna na dvorištu začulo se kako se boca razbila o oluk. Užurbani koraci začuli su se na uskim stubama. Čizme sa željeznim potplatima koje su pokušavale tiho koračati. Vojna policija, prokleti lovci na glave. Mario se oslobodio Isabelle. "Dovraga, dečki, tu su. Slijepa ih je žena čula. Van na krov! Sbrigatevi!" Pokušao sam otpuzati ispod kreveta, ali su me izvukli za noge. "Jesi li lud?", zasiktala je Isabella. "To je prvo mjesto na koje pogledaju." Mario nas je pogurao kroz prozor. "Van, vi skitnice! I ne dižite galamu! Ako vas nađu ovdje, zatvorit će gostionicu i sve ovo. Vrag odnio vas Nijemce. Što se 180 mene tiče, možete ubijati jedni druge koliko želite, ali ostavite nas Rimljane na miru." Imao sam svoj pištolj u zubima i dvije ručne bombe oko vrata. Kad sam pogledao dolje, zavrtilo mi se u glavi. Carl je bio odmah iza mene. Zaboravio je svoje hlače i samo se blesavo cerio. Bacili su dva mornarska ruksaka i moju na-prtnjaču u otvor za ventilaciju. Najgore su prošli karabini mornara. Gurnuli su ih u dimnjak i nadali se da meci neće eksplodirati. Nismo bili jedini tim poslom u zgradi. Držali smo se za zid kuće poput vinove loze. Na nožnim prstima stajao sam na jednoj cigli koja je malo stršala, a prstima sam se držao za strehu. "Nemojte gledati dolje", upozoravajuće je rekla Isabella.
Bože, kako me bilo strah! Zbog čega nas je progonila naša vlastita vojska? Što smo učinili? Jedna noć slobode. To je bilo sve. Bili smo vojnici kojima je bila potrebno opuštanje. Prokleta bila sva policija. "Moja futrola za pištolj i kapa su još uvijek unutra", uzrujano sam prošaputao. "Idiote", šapatom mije odgovorio Carl i pokucao na staklo. Mario je provirio. "Per Bacco! Vi Nijemci ste najveći idioti svih vremena", rekao je, pruži vši mu stvari van. Nekoliko minuta kasnije začuli smo kako se s treskom otvaraju vrata. Ponašali su se prema Isabelli kao prema životinji, udarili Maria i izrugivali se Italiji. Tada se otvorio i prozor. Stisnuli smo se uz zid, pretvorivši se u nijeme cigle. Ako nas otkriju, to će značiti sigurnu smrt. Nikakvo nas objašnjenje ne bi moglo spasiti. Gurnuo sam otponac svog .8 prema naprijed. Carl je među zubima držao žicu ručne bombe. U svjetlosti koja je dopirala s prozora ugledao sam kameno lice pod čeličnim šljemom. Zraka svjetlosti iz džepne svjetiljke obasjala je unutrašnjost bunara u dvorištu. Kriste, pomozi nam. Samo ovaj put. Neka nestanu i 181 sutra ćemo otići na misu. Ne može ti smetati što smo se jednom zabavili! Čuli smo vojne policajce kako viču i zvuk lomljenja drveta. Netko je vrisnuo. Zvuk alatke za ukopavanje koja udara meso. Pucanj iz pištolja. Razbijanje stakla. Kletve i psovke. "Za tom svinjom", naredio je pijani glas. Čizme sa željeznim potplatima spustile su se stubama. Pitam se jesu li ga uhvatili. Zasigurno je bio očajan kada je pucao. Slomili bi mu sve kosti u tijelu. Ne puca se nekažnjeno u vojnu policiju. Teški motor zabrujao je u tihoj ulici. Nekoliko BMW-ovih motocikala se priključilo. Sada su krenuli. S ovonoćnim ulovom. Malo po malo primaknuli smo se natrag uskom izbočinom. Baš prije no što smo ušli kroz prozor, Otto je rekao: "Pripazi. Možda izvode stari trik i pretvaraju se kako su otišli, samo kako bi nas izmamili van." Duboko sam udahnuo. Činilo mi se da mi mozak uopće ne radi. Otkinuo mi se nokat, i visio je o koncu, boleći poput samog vraga kad bih maknuo prstom. Prozor se s treskom otvorio i čelični je šljem provirio van. Vojni policajac pogledao je dolje u bunar, a svjetlost iz džepne svjetiljke zaplesala je po suprotnom zidu. Zastor je žurno navučen. Čuli smo nekoga gore na krovu. Zveket krovnog prozora izdao je bjegunca. Zadržali smo dah. Na posljetku se prozor otvorio i Mario i Isabella gurnuli su glave van. "Vi prokleti Nijemci ćete me doći glave", rekao je Mario. "Ovo je bilo blizu." Njegov prljavi pulover bio je natopljen znojem. "Ako se ikada dočepam kojega iz te gomile, sam ću ga zadaviti. Sutra idem na misu. Nije da baš vjerujem u Boga, ali Kada sam posjetio Maria nakon rata, rekao mije kako je istih problema imao i s Amerikancima, nap. autora svejedno!" Obrisao je čelo nekakvom krpom. "Rita, blesava koza, imala je jednoga u ormaru. Dezertera iz Luftwaffe. Bio je u bijegu tri mjeseca. Jednom sam ga izbacio. A imao je talijanske dokumente. Mogao se izvući s njima da ga nisu pronašli u ormaru. Čak bi i krava posumnjala u nekoga koga otkrije u ormaru." "Pronašli su talijanskog dezertera i Engleza", dodala je Isabella. "Onoga koji je pobjegao iz Campo Concentramento Pri-gioneri di Guerra 304." Soba se ispunila ljudima koji su govorili mješavinom jezika. Sjedili smo jedan do drugoga na širokome krevetu. Većina se s olakšanjem smijala, ali u jednom uglu sobe sjedila je lijepa mlada djevojka tužnoga lica. Englez je bio njezin prijatelj. "Odvukli su ga niz stube, za noge", prošaputala je. "Glava mu je udarala u svaku stepenicu." Prometni policajac kojega smo upoznali ranije te večeri pružio joj je bocu rakije, ali ona ju je odgurnula, promrmljavši nešto što ja nisam čuo.
"Jesu ih, ha? Prokleti bili", rekao je Mario. "Sutra su trebali pobjeći u planine. Partizani su ih očekivali." "Glupo je od njih što su bili u Rimu bez papira", rekao je prometni policajac s profesionalnom sigurnošću. "Ovdje se ne možeš sakriti." "Gdje su pronašli Heinza?" upitao je čovjek šiljatoga nosa, koji je imao točku u obližnjem restoranu. "Ispod umivaonika u zahodu", odgovorila je djevojka s licem nateklim od plača. "Baš kad su već bili na odlasku, jedan od njih se okrenuo i svjetiljkom obasjao to mjesto. To čak nije bio jedan od nasilnika. Samo Gefreiter. Nije bio ljutit. Samo se nasmijao i rekao Heinzu: "Bolje iziđi, maleni. Sigurno ti je dosadno ondje sjediti." Heinz je sigurno poludio. Izvukao je svoj pištolj i zapucao prema njemu. Pogodio gaje samo u ruku. To je prizvalo ostale, koji su ga nasmrt premlatili kundacima svojih pušaka. Šutali su ga niz stepenište poput lopte. Ležao je na svakom odmorištu sve dok se oni ne bi spustili i šutnuli ga dalje." 182 183 "Jesi li sigurna daje Heinz mrtav?" upitao je Mario između dva gutljaja piva. Debeljuškasta djevojka je potvrdno kimnula. "Kako mrzim vojnu policiju", žestoko je po vikao Otto. "Oni su pravi mesari." Otkopčao je kaput, olabavio tregere svog kombinezona i činilo se da će se upustiti u dugi monolog, no Carl ga je prekinuo. "Zaveži! Jebeš vojnu policiju. Uživaj u ratu. Mir će biti dug i užasan. Zar nemaš žena i cuge koliko god želiš? Nisi li s prijateljima? A lovački psi su otišli. Pa zbog čega onda, dovraga, prigovaraš? Što više želiš? Nije li Bog dobar prema nama?" Isabella je stavila ploču na gramofon, pa je svatko od nas zaplesao svoj omiljeni ples bez obzira na glazbu. Jedna djevojka zaradila je masnicu na oku. Mario je razbio bocu na glavi prometnog policajca. Olakšavali smo se kroz prozor. To djevojkama nije bilo baš jednostavno. Morali smo ih držati kako ne bi izgubile ravnotežu. Niti jedna od njih nije htjela izići iz sobe, da se ne bi dogodilo nešto zanimljivo dok nje ne bude bilo. Mario i neki talijanski mornar prihvatili su se harmonika, a odnekud se stvorio i čovjek s verglom. Čitava se kuća počela tresti od urnebesne buke. Pregrada između Isabelline i susjedne sobe se srušila. Prometni policajac ijedna od djevojaka ozbiljno su odlučili da će zajedno napustiti ovaj svijet. Pripremili su se da počine samoubojstvo. Pomogli smo im napuniti kadu, ali nakon što smo ih držali zaronjene neko vrijeme, predomislili su se. Carl se razbjesnio i počeo udarati njihovim glavama jednu o drugu i proklinjati ih jer su beskarakterni idioti koji ne znaju što žele. Kopulirajući parovi ležali su po hodniku i vani na stubama. Mario je stavio svoja prljava stopala na donji dio mojih leđa. Nije to bilo zato što je htio ometati mene i Annu, nego ih nije imao kamo drugdje staviti, ako bi se nagnuo prema natrag da stavi glavu između Luisinih bujnih grudi. Razvukao je harmoniku do pune 184 dužine, ispljunuo malo piva koje mu se vratilo iz želuca u vazu s cvijećem, u kojoj su se žuti cvjetovi tresli protestirajući. Du hast Gluck bei dan Frauen, bel ami, Gar nicht elegant, gar nicht charmant... To se nije moglo nazvati pjevanjem. Bilo je to divljačko, veselo urlanje. Zastajao je kako bi uhvatio zraka nakon svakog stiha. Džemper mu se popeo do polovine grudi, otkrivajući veliki komad dlakavog trbuha. Otto i jedna od djevojaka pojavili su se od ispod kreveta, gdje su proveli dosta dugo vremena. Potom ju je Otto gurnuo natrag pod krevet stopalom koje je bilo daleko od čistoga. Djevojka je bila iz Varšave, a u Rim je stigla s mnoštvom drugih ratnih otpadaka. Nikada se ne bi umorila od pričanja drugima o imanjima njezinoga oca visokog roda.
"Daj začepi, Zosia", viknuo je Otto. "Ne mogu slušati te priče o tvojim prokletim konjima i kočijama. Ne pada mi na pamet da hodam iza bijelih konja." Okrenuo se leđima prema krevetu, a djevojka je svoje gole noge prebacila preko njegovih ramena. Uhvatio ju je za koljena i zapjevao: Wir lagen vor Madagaskar und hatten die Pest au Bord ... Pjevao jeo teškom lovu ribara na srdele, koji nakon čitave noći provedene na olujnom moru, vuče svoje mreže bolnim mišićima i u njima ugleda samo jednu ribu, što mu je sve čime će prehraniti stado svoje dječice. Pridružilo nam se nekoliko djevojaka iz višeg sloja s veselim prijateljima. Bilo im je dosta antikviteta i finoga porculana, i htjele su vidjeti prljave nokte, čuti proste psovke i nanjušiti prokislo pivo. Jedna od njih rekla nam je da su njezina majka i njen ljubavnik zajedno popili otrov. 185 "Moja majka je bila kurva. Ali nema veze. Zar me ne bi htio poševiti?" rekla je Carlu i bacila mu se oko vrata. Zauzeli su mjesto u hodniku. Teturajući, prišao je Otto, a pridržavale su ga dvije nage djevojke. "Nemojte vjerovati gospodi", povikao je pokazujući prstom prema jednom od momaka. "Svi su oni lažljivci. Kad im dosadi njihov truli život, onda se pretvaraju da su komunisti i nagovore nas, poštene nadničare, da podignemo crvenu zastavu." Druga djevojka iz višeg sloja se nasmijala, objesivši mi se oko vrata. Otto joj je pokušao pomoći oko patent-zatvarača, što je dovelo do toga da joj se suknja rasparala sve do obruba. "Crne gaćice, kratka podsuknja!" povikao je, uhvatio djevojku za ruku i bacio je na krevet. "Trebalo bi im svima dati po stražnjici, tim instant-proleterima. Nisi li trenutačno komunist, ti slatki momče?" povikao je njezinom prijatelju. Carl je zapjevao: Die Neger in Afrika sie rufen alle laut: Wir wollen heim ins Reich! "Ti komunist?" ratoborno je povikao Otto. Mladac je kimnuo. Stegnuo je pesnicu i zagraktao nešto poput "crvena fronta". "Dječja igra", obrecnuo se Otto. Potom je izvukao .38 iz svog kaputa i dobacio ga mladiću. "Iziđi na ulice, pronađi nekog gestapovca ili vojnog policajca i sredi ih ovime. Naravno, to se ne usuđuješ. Ti prljavo maleno govno iz damskog salona. Znam ja vas lopove iz visokog društva. Zastavnici, časnički kadeti, kvazi-poručnici, tja! Niti jedan od vas nema hrabrost starog rimskog mačka." Harmonike su utihnule. Svi su se odjednom okrenuli. Otto je nastavio zanovijetati. Bio je tipičan podmorničar, i mrzio je sve stoje bilo povezano s višim klasama, a riječ intelektualac na njega je djelovala poput crvene tkanine na bika. 186 Djevojka akademskog izgleda s naočalama pokušala je intervenirati, pa ju je Otto bijesno pogledao, a potom se iznenada našla na drugom dijelu hodnika. Mladić, čiju je kosu trebalo podrezati nestao je kroz vrata s pištoljem u džepu. Jedan ili dvojica pokušali su ga zadržati. Prišla mije druga djevojka. "Odbaci svoju uniformu i pođi sa mnom", predložila mije. "Rat će uskoro biti gotov." Prešao sam rukom po njezinom bedru. Bacila se na leđa na krevet, nogu ovješenih preko ruba, a ja sam se bacio na nju. Otto je i dalje gunđao: "Komunisti! Niti govora! Kapitulirali bi čim bi ugledali pričuvnog policajca sa svastikom na stražnjici." Prometni policajac ušao je s jednim kolegom. "Prokletstvo, kakva sreća!" ljutito je uzviknuo. "Dvije pro-bušene gume, svaki puta na prednjem kotaču. Bruno i ja smo slijedili nekoliko djevojaka u sportskom automobilu. Sipale su čavle za sobom. To se može očekivati samo od te
grube mladeži. Bruno je vozio i zaletjeli smo se ravno u stablo. Ali znam tko je jedna od djevojaka: Njezin stari će morati pljunuti lovu!" Iska-pio je bocu piva. "Bio sam u Cirenaiki", rekao je Ottu. "Ondje sam zaradio metak u nozi, pa sam se opet mogao vratiti poslu u prometu." "Što to mene briga?" zarežao je Otto. "Ja sam u mornarici. Mi mornari na sebi nosimo najveći teret ovog prokletog rata." "Ne bih znao ništa o tome", prljavi prometni policajac je veselo rekao i ponudio ga bocom piva. "Moja je obitelj godinama u policiji. Moj otac je ubijen u Napulju. Sredio gaje prokleti makro. Oni su dokrajčili i mog djeda. Bio je narednik u karabinjerima. Bacili su njegovo tijelo u kanal." "To me uopće ne brine", rekao je Otto. "Nikada nisam podnosio policiju. Isti su u svim zemljama." "Ja nikome ne činim zlo", protestirao je prometni policajac. "Ali djevojka koja je bacala one čavle - bolje neka se pripazi! Sutra." 187 "Ako je iz višega staleža", štucnuo je Carl, "tada joj odrubimo glavu. Možda bismo ja i moja dva prijatelja trebali poći s tobom i pomoći ti da je središ." Sve je bilo mokro od piva. Jedna od djevojaka je povratila. Na sebi je imala samo svijetloplave gaćice. Mario joj je u stražnjicu stavio žuti cvijet, ali osjećala se previše loše da bi primijetila takvo što. Potom su Mario i dvojica policajaca oteturali u prizemlje, pjevajući svaki različitu pjesmu. Bilo je vrijeme da se otvori gostionica. Kad su došli do prvog kata, počeli su se svađati, optužujući jedan drugoga za krađu piva; tada je Mariova dobro-dušnost nadvladala, i počeo je jecati. Pokušao je obrisati oči policajčevom futrolom za pištolj. Nakon toga nisu mogli otvorili vrata gostionice, pa su odlučili policajčevim pištoljem propu-cati bravu. Čim su uništili bravu, Mario je pronašao ključeve. To je izazvalo novu, silovitu prepirku, jer je Mario zatražio naknadu za uništenje brave i ustrajao na tvrdnji da policajac sabotira njegov posao. Zaprijetio mu je tužbom zbog nastale štete. A potom su se iznenada opet sprijateljili. Ležao sam s Elizabetom ispod kreveta. Glava mije pucala, i želio sam da sam mrtav. Otto je bio na koljenima pokraj toaleta, sa daskom oko vrata poput konjske orme. Carl i Rita su sjedili u ormaru svađajući se oko visine stropa, jer je Carl inzistirao da je prenizak da bi odgovarao propisima. "Dođite, vi pijane svinje", nestrpljivo je povikao Mario. "Obucite hlače. Vrijeme je za misu. Ostali su već na putu." Crkva Svetog Andrije bila je ugodno prohladna. Stisnuli smo se u dvije klupe i lica su nam poprimila ozbiljne izraze. Rita je bila poput djevice Marije. Barem poput onoga što smo mi smatrali djevicom Marijom. Jedno po jedno prišli smo oltaru. Otto je dodao Carlu svoju pljosku. Odlazak na misu bio je za njih pravi poduhvat, i trebali su međusobnu podršku. 188 Moja djevojka iz više klase klečala je pokraj mene. Otto je sklopio dlanove čudnom, nespretnom gestom. Pogledao sam lik na križu i shvatio kako mrmljam: "Hvala ti, Kriste, što si nam pomogao sinoć kad su došli lovački psi. Pomozi i onima koje su uhvatili." U tom trenutku trak sunčeve svjetlosti pao je na njegovo lice. Izgledao je vrlo umorno. Osjetio sam nečiji stisak na ruci. Bio je to Mario, još uvijek u svom džemperu, i sa krpom oko vrata. Zaudarao je na pivo. "Hajde, Sven. Jesi li zaspao?" "Idi do vraga", zarežao sam. Stisak je postao čvršći, gotovo okrutan. Prišao nam je Otto. Udario me rukom po glavi. "Nemoj biti drzak, ti mladi gnjavatoru. Bez gluposti u crkvi. Nemoj niti pokušati stvarati
probleme, kao da osobno poznaješ Boga." Izvukli su me van. Carl je htio ukrasti srebrnu pliticu dok smo izlazili, ali Otto i Mario mislili su kako bi to bilo previše. "Da smo vani naletjeli na svećenika i da ju je imao pod rukom, to bi bilo drugačije. Jednu po glavi i u bijeg sa srebrom; ali ne možete ukrasti nešto u crkvi. Postoje granice." Carl je popustio, no bio je razočaran i bijesan, tako bijesan daje svirača vergla zviznuo po glavi, zbog čega je ovaj ispustio vergl, i povikao na njega: "Kako se usuđuješ proizvoditi te kurvinjske melodije pokraj crkve, ti pogani makaronu?" Nekoliko sati kasnije oprostili smo se s Mariom i djevojkama i odlučili da idemo razgledavati znamenitosti. Posjetili smo mnoštvo krčmi i gostionica, s ruksacima na leđima. Nakon nekog vremena, stali smo da popijemo pivo i svratimo do bordela. Također smo se našli na nekoj izložbi slika, no to je bila pogreška. Carlu se dopala slika nage djevojke, ali kada je čuo njezinu cijenu, htio je istući organizatora izložbe. Zaprijetili 189 su da će pozvati policiju. Takvi uvijek to naprave. Da su nas ponudili čašom piva, ne bi morali mijenjati četiri velika prozorska stakla. Ušli smo u neki otmjeni restoran u Via Cavour i otkrili da se ne sviđamo glavnom konobaru i četvorici ostalih konobara. Sve je počelo kada je žena u garderobi odbila prihvatiti naše ruksake i naprtnjaču, postalo još lošije kada je Otto odlučio presvući čarape u predvorju, ali čaša se prelila kad su nas odbili poslužiti. Carl se strahovito uzrujao i opsovao im sve po spisku, potom odjurio do kuhinje, zgrabio veliku porciju raviola i izjurio van, gurajući osoblje na stranu kao daje uragan u šumi mladica. Par starijih policajaca uspio nas je izmamiti van i odvesti do krčme u nekoj zabačenoj ulici, gdje smo bili više dobrodošli. Carl nije mogao prestati psovati više klase sve dok nismo stigli onamo. Još je uvijek pod rukom nosio porciju raviola. Poklon iz otmjenog restorana, gdje su bez sumnje mislili kako je to niska cijena koju su morali platiti kako bi nas se riješili. Kad smo stigli do krčme, Carl je prijeteći uhvatio kuhaču i zaprijetio dvojici policajaca. "Shvaćate li vas dvojica ušljivih uličnih admirala da smo s vama pošli dobrovoljno?" Popivši pivo s nama, ta su nas dvojica uvjerila da im je to bilo posve jasno. Kasnije te večeri našli smo se ispred fontane. Carl je plivao po njoj, pokazujući mi kako se uvući u pojas za spašavanje po lošem vremenu, dok smo Otto i ja stvarali valove. Tada se iznad nas otvorio prozor, i vulgaran pospani glas nas je obasuo prijetnjama i psovkama zbog naše bučne demonstracije. "Vi prokleti svadljivi špageti", povikao je Carl iz vode. "Kako se usuđujete uznemirivati njemačku mornaricu tijekom vježbe spašavanja života?" Otto je dograbio kamen, bacio ga i pogodio Rimljanina koji je vikao na nas posred lica. Bio je izvan sebe i pokušao je iskočiti 190 kroz prozor, ali njegova gaje žena očajnički držala. Ipak su živjeli na drugom katu. Potom je Otto bacio još jedan kamen, ali ovoga puta je pogodio susjedni prozor. Tada je nastao pravi pakao. Čitava ulica bila je uznemirena i počela je velika ulična tučnjava. Bilo je poput manje revolucije, iz koje smo se povukli kada je dosegla vrhunac i ljudi zaboravili zbog čega je započela. Sljedećeg jutra smo odlučili kako ćemo sva trojica otići u bolnicu, ali Sudbina je htjela drugačije. Zlom srećom, našli smo se u društvu talijanskog mornara koji je bio na putu za pomorsku bazu u Genovi. Sa sobom je vodio desetnika vojne glazbe, koji je upravo izišao iz bolnice u Salernu, gdje su mu dali umjetnu nogu. Nije volio svoju novu nogu koja ga je boljela, pa ju je nosio pod rukom i šepao uokolo uz pomoć štake. U početku je imao dvije štake, ali je jednu prodao nekakvom pastiru. Nije njemu trebala štaka, ali bio je to čovjek koji je znao misliti na budućnost.
"Nikada ne znaš što se može dogoditi u ratu poput ovoga", rekao mu je. "Nešto mi govori da će prije ili kasnije doći do nestašice štaka." Prišli su nam dok smo sjedili na stubama u Via Torino i jeli pržene srdele. Ponudili smo im da sjednu i podijele obrok s nama, pa smo nas petorica dotukli ribu. Nakon toga smo zajedno lutali uskim uličicama i pekli popečke od krumpira u limenki iznad otvorene vatre na nekom malenom trgu. Tada nas je odjednom obuzela luda potreba za urednošću, pa smo otišli na javne tuševe. Na nesreću, došlo je do pomutnje kada smo provalili vrata ženskog dijela, pa smo morali pobjeći. Goli golcati, u rukama noseći svoju odjeću i stvari, uspjeli smo pobjeći preko beskrajnog niza ograda i drvarnica. Rastali smo se na Ponte Umberto. Dvojica Talijana osjetili su da više ne trebaju odugovlačiti svoj put. Već su mjesec dana bili na putovanju. Papiri su im bili potvrđeni, ali žigovi nisu bili posve originalni. Mahali smo si sve dok smo mogli vidjeti jedni druge, a potom smo se nastavili dovikivati. 191 "Dečki, naći ćemo se kad rat završi. Prvi 3. studenoga nakon mira", vikao je talijanski mornar iz sporedne ulice. "To neće biti dobro, mornaru", odgovorio mu je Carl. "Pretpostavimo da rat završi 4. studenoga, tada će proći čitava godina prije no što se nađemo. Što kažete na točno tri mjeseca nakon završetka rata. Ovdje?" "Misliš li ondje gdje ste vi ili ovdje gdje smo mi?" povikao je mornar. Sada smo već bili predaleko, pa smo teško čuli jedni druge. Ljudi su zastajkivali i gledali nas s nerazumijevanjem. Carl je stavio dlanove oko usta poput megafona. "Srest ćemo se nasred Ponte Umberta, i svaki ćemo ponijeti sanduk piva." "O.K. Koje vam vrijeme najviše odgovara?" povikao je Talijan. "Jedanaest i petnaest", viknuo je Carl. "Hoćete li doći vlakom ili brodom?" povikao je mornar. "Nemoj ispitivati takva blesava pitanja. Ideš li ti ikada vlakom, osim ako baš moraš?" "Iz Anzia za Rim ide autobus svakih sat vremena", dopro je mornarev glas iz daljine. Još smo nekoliko puta vikali jedni drugima što glasnije smo mogli, ali sada smo bili već toliko udaljeni da su naši odgovori bili samo slabašna jeka. Do bolnice u Via di San Stefano stigli smo rano ujutro sljedećeg dana. Došli smo fijakerom, čiji je vozač sjedio na sjedalu za putnike, a nas trojica smo sjedili na kočijaševu mjestu i naizmjence upravljali. Trebalo nam je nešto nagovaranja kako bismo uvjerili fijakerista da pristane na dogovor, ali na kraju smo uspjeli. "A sada prelazimo na teži dio izbjegavanja kanala", rekao je Carl kada smo prošli kroz vrata. "Vrlo sam usredotočen, tako da bismo trebali biti u redu", rekao je Otto, koji je držao uzde. 192 Stražar nas je zapanjeno promatrao. Nikada nije vidio takav dolazak. Otto je elegantno zaokrenuo i zaustavio nas pokraj stepeništa. "Pusti uzde iz ruku", naredio mu je Carl. Oprostili smo se od staroga fijakerista i njegovoga konja uz nekoliko boca piva. "Kamo ste krenuli?" razdražljivo je upitao stražar. "Jesmo li mi tebe pitali kamo si krenuo?" odvratio mu je Carl. "Što se to tebe tiče?" "Moram vas to pitati", odgovorio je stražar. "Pa, to si učinio, a sada zašuti", rekao je Carl. Čovjek je slegnuo ramenima i vratio se na ulaz. Strelica je pokazivala put do ureda. "Obećavam vam da neću uzeti mnogo od onih jodnih junaka", rekao je Carl. "Ako budu pristojni i ljubazni prema meni, postoji neznatna mogućnost da ću i ja biti ljubazan prema njima. Inače, proklinjat će dan kad su imali posla s Carlom Friedri-chom Weberom." Ne obraćajući pozornost na obavijest koja je glasila "pokucati i pričekati", upali smo u ured.
Unteroffizier medicinar u posebno skrojenoj uniformi sjedio je u stolici za ljuljanje, s objema nogama na stolu, marljivo masteći svoju kosu briljantinom i valovito je slažući. Na zidu iza njega nalazio se veliki portret Adolfa Hiti era. "Zdravo, ti tamo!" rekao je Carl, ispustivši uz klopot pušku i ruksak na pod. Jako namirisani Unteroffizier nije se udostojao pogledati nas. Carl je još jednom pokušao privući njegovu pozornost. "Hej, ti majstore za čireve. Mušterije!" Junak bolnice čačkao je zube laringoskopom, i gledao kroz prozor. "Zasigurno ste došli na krivu adresu." 193 "E baš nismo. Ova rupa je bolnica, zar ne?" "Točno. Vi ste u Ospedale Militare, razgovarate s glavnim činovnikom. Ovdje se umorne kosti postavljaju u propisani stav i bljuje se izvješće o tome zašto ste se našli ovdje." "Oh, odbij", rekao je Otto. "Što sam vam rekao?" obrecnuo se Carl. "Pustite me da ga uhvatim za vrat. Takav usrani bolnički cjepidlaka!" "Daj, prijatelju, budi razuman", rekao je Otto, potrudivši se. "Moramo se ovdje usidriti." "Tada ste došli na krivo mjesto. Vi ste u bolnici, a ne u brodogradilištu." "Nemoj niti razgovarati s njime", rekao je Carl. "Opali mu jednu po gubici i tada idemo." Otto j e j oš j ednom pokušao. "Ne znam kako vi to nazivate svojim medicinskim narječjem. Moramo se ovdje smjestiti. Zbog popravka. Generalni remont." Medicinski Unteroffizier bio je uposlen promatrajući svoju sjajeću kosu u zrcalu na suprotnom zidu. Našpricao je lice kolonjskom vodom. "Drugim riječima, hoćete reći da vas trebamo primiti? Pretpostavljam, tada, da imate odgovarajuće papire od vašeg medicinskog časnika. Jeste li bili ranjeni?" "Da", kimnuo je Carl. "Ali to je bilo prije puno vremena. Nismo zbog toga došli." "Imam problema s penisom", javio se Otto. "Tada si došao na krivu adresu. Ovo je kirurški odjel." Čovjek se nasmijao s visine. "Kako ti se samo da svađati s tim lopovom", rekao je Carl. "Udari ga u jaja, gurni ga kroz prozor i idemo odavde." Medicinski Unteroffizier nije obraćao pozornost na ova dobronamjerna upozorenja. "Morate se javiti Odjelu za kožne i spolne bolesti, koji je u civilnoj bolnici. Ured gradonačelnika će vam reći gdje je to; 194 časnik za nadzor kretanja na željezničkoj stanici će vam reći gdje je ured gradonačelnika, a svaki policajac znat će vam reći gdje je željeznička stanica." "Zar ti ne znaš gdje je ta prokleta bolnica za pimpeke?" isprovocirano je upitao Otto. "Naravno. Moram to znati." "Tada ispljuni", ljutito je povikao Otto. "Mornaru, ja sam glavni činovnik u kirurškoj bolnici, a ne ured za informacije." "A što zapravo radiš, kada nisi vojnik?" upitao je Otto. "Zapravo, ne vidim kako bi se to tebe ticalo", glatko je odgovorio Unteroffizier. "Nas se dvojica nikada nećemo družiti u privatnom životu; ali budući da si očito zainteresiran, prekršiti ću svoje pravilo ovaj puta i reći ti. Ja sam glavni činovnik, druge klase, u gradu Berlinu." "Sada mi je prekipjelo", povikao je Carl, podižući hlače. "Glavni činovnik grada, tja! Činovnik! Ušljivi pisar. Najniži ološ na zemlji." Zgrabio je bočicu tinte i razbio je o zid iza čovjeka. Uslijedile su knjige. U vrlo kratkom vremenu bio je ispražnjen čitav sanduk. Carl i ja skočili smo na stol, dograbili čovjeka za kosu i počeli njegovom glavom udarati o radnu plohu. Otto je otvorio limenku džema od jagoda i utrljao njezin sadržaj u njegovu kosu,
dok je Carl izlio briljantin i kolonjsku vodu po njegovoj uniformi. Razderali smo nekoliko jastuka na komadiće i pustili perje da leti uokolo. Tada smo ispraznili nekoliko staklenki marmelade, razmazali je po čovjekovu licu, i natrljali ga perjem, sve dok nije poprimio izgled bolesne kokoši. Neka je medicinska sestra provirila unutra, ali je užurbano nestala kada je medicinski rječnik projurio pokraj njezine glave. Prije no što smo otišli, Carl je zabio klupko papira niz vrat Unteroffiziera koji je galamio. Tada smo, prilično zadovoljni sobom, izišli iz ureda kojega smo uništili. Stražar na vratima pustio nas je da prođemo bez problema. 195 "Izliječit ćemo se prije no što stignemo do bolnice", žalio se Otto. "Već smo tri tjedna na putu." Prešli smo dobru udaljenost Via Claudiom, kada se Kiibel zaustavio pokraj nas i dvojica lovačkih pasa iskočila iz njega. "Uhićeni ste", rekao je jedan od njih. "Ne znam ništa o tome", cerio se Carl. Kopča na njegovom pojasu zadala je prvom vojnom policajcu strašan udarac u lice. Čovjek je pao na tlo i puzao uokolo, zaslijepljen i uplakan. Ulica se ispraznila u nekoliko sekundi. Fijaker s dvije putnice galopom je nestao. Drugi vojni policajac krenuo je rukom prema svojoj futroli. Skočio sam mu na leđa i zario zube u njegovo uho. Carl gaje udario u trbuh, pa šakom u lice uz udarac koji je odjeknuo. Tada smo ih obojicu bacili na tlo. Uskočio sam u Kiibel, upalio motor, ubacio u drugu brzinu i iskočio van. Uz škripu, automobil se zabio u zgradu na uglu Via Marco Aurelio. Nastavili smo dalje. Kod Koloseuma Carl se nečega sjetio. Nakon premetanja po svom ruksaku izvukao je bocu ruma i s njom smo otišli natrag do lovačkih pasa koji su još uvijek bili bez svijesti. "Isprati, molim", rekao je Carl, izlijevajući po pola čaše svakome od njih u grlo. Poprskali smo im i cijele uniforme, sve dok nisu počeli zaudarati na rum na kilometar udaljenosti, a potom smo ubacili praznu bocu na prednje sjedište razbijenog automobila. "Čep", pažljivo je primijetio Carl. Otto je prasnuo u smijeh, doista od srca, i vrativši se do dvojice policajaca, gurnuo čep jednome od njih u džep hlača. "A sada, gdje je telefon", rekao je Carl, veselo se cerekajući. Sva smo se trojica ugurali u telefonsku govornicu. Nakon mnogo prepirke uspjeli smo pronaći broj gradonačelnika. Otto je bio zadužen za poziv, jer je imao najuvjerljiviji glas. 196 "Gospodine generale, oh, da, onda gospodine Oberleutnant, meni je svejedno što ste vi. Tko neka ne bude drzak? Što to, dovraga, ima s vama? Zar mislite da već nisam vidio te gutače mačeva ranije? Želite znati s kime pričate? Mislite li da sam slab u glavi? Zašto zovem? Što to dovraga ima s vama? Halo, halo! Svinja mi je spustila slušalicu." Otto je stajao širom otvorenih usta od čuđenja. "Doista su prokleto drski", zarežao je Carl. "Daj mi taj telefon! Imaš li broj? Sve si pogrešno napravio. Ja ću ti pokazati kako se to radi." Zatražio je broj. "Dajte mi dežurnog časnika", otresao se. "Ovdje profesor Brandt. Sve do prije nekoliko trenutaka sam mislio kako je vojna policija ovdje da čuva mir, ali što sam tada ugledao? Vaše proklete pozornike kako se tuku s pijanim civilima koje voze uokolo u svojim službenim vozilima. To je skandalozno, gospodine Hauptmann, da vi dopuštate takve stvari. Vaši ljudi sada leže mrtvi pijani na uglu Via Marco Aurelio i Via Claudia, nakon što su slupali automobil." Sa širokim osmijehom na licu, spustio je s treskom slušalicu. Odoljeli smo iskušenju da ostanemo i vidimo što će se dalje dogoditi. Sljedeći dan i noć proveli smo zajedno, a tada sam se rastao od njih na Odjelu za spolne bolesti
civilne bolnice. Dok sam odlazio, vikali su za mnom s prozora na prvom katu: "Nemoj zaboraviti na naš sastanak na Ponte Umbertu kada rat završi." "Nikako neću to zaboraviti", viknuo sam im. Hodao- sam natraške čitavim putem do ugla, kako ih ne bi izgubio iz vidokruga. Mahnuo sam im, a oni su mi odmahnuli svojim mornarskim kapama. "Proslavit ćemo mir kod Maria", povikao je Otto. Otišao sam, ali bio sam samo na pola puta niz ulicu, kada sam se morao okrenuti i otrčati natrag do ugla. Bilo mi je tako žao ostaviti ih. Još su uvijek bili na prozoru. Kada su me ugledali, bacili su kape uvis i zapjevali mornarsku oproštajnu pjesmu. 197 Tada sam otrčao niz usku ulicu, što sam brže mogao. Morao sam otići od njih, jer bi se nešto dogodilo. Otišao sam i sjeo u park, pun čežnje. Vjetar je puhao s juga, i moglo se čuti topove kod Monte Cassina poput neprekinute prijeteće grmljavine. Otišao sam do Kontrole kretanja na željezničkoj stanici, kako bih promijenio svoj nalog za dopust, namjeravajući otići u zračnu luku i vidjeti mogu li dobiti mjesto u transportnom zrakoplovu. Neki Oberfeldwebel upitno me pogledao: "Zar ne znaš što se jučer dogodilo?" Stajao je važući moje papire za dopust u ruci. Tada ih je polako razderao: "Velika ofenziva. Svi su dopusti ukinuti od strane zapovjedništva Južne armije." 198 XI. Bordel Blijeda Ida nije bio običan bordel. To uopće službeno nije bio bordel, iako gaje kao takvog znao svaki vojnik od Sicilije do Brennera. Među Idinim osobljem bilo je nekoliko djevojaka koje su se krile od Gestapa, te jedna ili dvije koje su tražili partizani. Ida im je svima nabavila žute putovnice. Djevojke je dijelila prema izgledu i sredini iz koje su dolazile. Kod Ideje bilo četiri odjela: za vojnike, dočasnike, časnike i stožerne časnike. Samo su najprobranije djevojke koje su govorile dva strana jezika i znale citirati Schillera i Shakespearea mogle brinuti za potrebe ovih potonjih. Ida je bila slaba na Schillera, i u svojoj oduševljenosti njime, na zid prostorije u kojoj su primani klijenti dala je napisati: Und setzt Ihr nicht das Leben ein, nie wird das Leben gewonnen seinl Jedne noći Porta i Maleni su promijenili dvije riječi, tako daje citat bolje pristajao okruženju. Ida je bila Amerikanka. Nešto prije rata, došla je u Pariz, na klasično putovanje Europom. Njemačko napredovanje se pokazalo prebrzim, pa nije uspjela pobjeći. Rekla je samoj sebi kako će rat biti dug, i odlučila čime će se baviti. Nije se iznenadila kada su Amerikanci na posljetku došli. Iskoristila je nekog Oberleutnanta kao odskočnu dasku u krevet njemačkog zapovjednika, nakon čega je postigla sveobuhvatnu sigurnost. Početkom 1942. preselila je svoj posao iz Pariza u Rim, uzevši sa sobom šest Francuskinja. Nije to bio loš početak. 199 BORBENA OPHODNJA Sipali smo proste pošalice oko sebe i pravili se važni pred grenadirima i padobrancima. Išli smo na posebnu misiju iza neprijateljskih linija. Promatrali su nas s određenom dozom strahopoštovanja. Svi su čuli za te posebne misije. "Jeste li vi dobrovoljci?" upitao nas je Stabsfeldwebel s viteškim križem oko vrata. "Kada treba ići na zahod, onda jesmo", smijao se Porta. Pomogli su nam navući nove prianjajuće borbene odore preko naših crnih uniformi. Maleni je oštrio svoj nož za blisku borbu starim brusom.
"Ovo je tako oštro da bih time mogao odrezati jaja pukovniku, a da on to ni ne primijeti", objavio je. Mlatili smo rukama i nogama, kako bismo smanjili ukočenost borbenih odora. Strane na maskirnim kapama mogle su se povući dolje i zakopčati pod bradom. Zasloni na kapi su se također mogli povući dolje kako bi prekrili lice. Imali su proreze za oči. Upravo smo bili proveli dva puna dana kod Blijede Ide. Bila je to dobra zabava. Svaki od nas bio je sa po tri djevojke, od kojih su jedna ili dvije čak bile časničke djevojke. Veliko finale je bila veličanstvena tučnjava s nekim ljudima iz protuzračne obrane. Porta i neki Talijan imali su natjecanje u žderanju. Porta je pobijedio rezultatom od dvije i pol guske, stoje bilo pola guske više od Talijana. Talijan je kolabirao i morali su mu ispumpati želudac. Portino je lice bilo blijedo, ali uspio je to sve zadržati u trbuhu. Ako biste povratili tijekom ili ubrzo poslije takvog natjecanja, ili biste izgubili ili bili diskvalificirani. Porta je znao trik, koji se sastojao od posve mirnog sjedenja sljedećih sat vremena i držanja usta čvrsto zatvorenima. Bilo nam je stvarno nejasno gdje je to sve utrpao. Visok i mršav, sjeo bi za stol i jeo sve dok ne bi ostalo niti mrvice. Ustao bi s trbuhom debelim poput trudne stjenice, no sve bi to nestalo, Bog zna kamo, jer nekoliko sati kasnije bio bi mršav kao i prije početka. Porta je bio pravi pobjednik kada je jelo bilo u pitanju, a njegove sposobnosti bile su slavne s obje strane linije bojišta. Tri su ga puta Amerikanci pozivali na utrku u jedenju. Dva puta je odbio, ali treći puta je prihvatio, pa su se on i ogromni crni desetnik susreli na natjecanju u rupi od granate na ničijoj zemlji, a sve je bilo pomno nadzirano od obaju strana. Porta je pobijedio. Crnac je umro. Bili smo u Mikeovoj zemunici, i ležeći potrbuške proučavali kartu koja je bila raširena na podu. Jednooki je ležao između mene i Starog Una. "Stoje sa zapovjednikom topništva?" upitao je Heide. "On ima hladnu glavu, nadam se." "Ne morate se zabrinjavati", rekao je Jednooki. "Poznajem ga. Bio je kod Lenjingrada. Zna svoj posao. Za deset minuta može izbaciti 800 granata na njih. Ovdašnji Jenkiji će time biti uljuljkani u lažnu sigurnost, misleći kako će Indijanci sve popušiti." Porta je namjestio svoj žuti cilindar povrh maskirne kape. Jednooki je zaškiljio. Od pogleda na taj šešir lice bi mu uvijek zadrhtalo, ali je odavna odustao od pokušaja borbe protiv toga. Ali sada, kad je ugledao Malenoga kako nabija svoj svijetlosivi polucilindar na glavu, jedva se mogao suzdržati; ali sve što je izustio bilo je: "Vas dvojica ste ludi!" Maleni je pokušavao skratiti nokte kliještima za žicu. Odsječeni komadi letjeli su po karti. "A ti toliko voliš koristiti ove", zarežao je Jednooki, "da možeš prvi propuzati kroz žicu u svom prokletom polucilindru. Prerezi donje dvije žice." "Ne znam brojati", rekao je Maleni veselo. Jednooki je prečuo tu primjedbu. "Porta, ti slijedi Malenoga", nastavio je Jednooki. "Točno tri minute između svakog čovjeka. Svanut će ubrzo nakon pet. 200 201 Pola sata kasnije jutarnjeg sunca će nestati. Naš topnički zapovjednik će osobno doći ovamo. Moramo im poslati uobičajeni jutarnji pozdrav, inače će namirisati podvalu. Tako da do tada morate biti na svojim mjestima. Topnici ih imaju označena na svojim kartama. Ispaljivat će samo 105. Topovi su već naciljali. Najteže će vam biti od pola sedam, pa sve do četrnaest sati. Ponovno ćemo to prijeći. I ti me slušaj, Maleni. Ovo je posljednji put. Pogriješiš li, bit ćeš masakriran. U 5 i 32 bombardiranje kalibrom 105 kao blef. Ono će prestati u 5 i 48. U 12 i 45 vatra iz minobacača točno Amerikancima ispred nosova. U 12 i 57 vatra iz automata će vas pokrivati točno trideset sekundi. Tada vi uskačete: prste iz guzica i naprijed. Sven, ti ćeš se pozabaviti prednjim mitraljeskim gnijezdom. U njemu je samo jedan čovjek. Njemu dolazi
smjena u 13 sati. Pet metara iza nalazi se zemunica sa šest ljudi. Čim presiječeš vrat mitraljescu, likvidirat ćeš one u zemunici ručnim bombama. Heide, ti se pozabavi dvama stražnjim strojnicama. Obje su na nogarima, ali na dnu komunikacijskog rova i prekrivene ceradom. Njihove posade su u zajedničkoj zemunici tri metra desno. Napravili su i tri lažne zemunice. U pravu ulaze kroz malenu rupu na lijevom zidu, ali ne možeš pogriješiti. Ispred ulaza nalazi se hrpa praznih limenki, koje im se nije dalo očistiti. Dvije ručne bombe bit će dovoljne. Jedna duboko unutra i jedna u sredinu. Čim Sven i Heide ispune svoje zadatke, vi ostali krećete. Imate deset metara, a morat ćete ih prijeći za dvije i pol sekunde, niti više, niti manje. Vi ćete obasuti rov vatrom, ali nemojte se povezivati. Uvijek morate znati gdje se nalaze svi ostali, kako ih ne biste ubili. Pucajte na sve što nije odjeveno u maskirne jakne poput vaših sa zelenim i crnim prstenovima. Na čitavom svijetu postoji samo vas dvadeset i dvojica koji ih imate. Ako vidite uniformu njemačkog feldmarša-la, ubijte ga! Svaki svakcati čovjek na američkim položajima mora biti ubijen. Niti jedan ne smije pobjeći kako bi mogao drugima prenijeti što se dogodilo. Vaš je posao da ih šokirate i preplašite. Oni moraju i hoće povjerovati da su iza njih duhovi ili utvare. Ovakva stvar će njihove jedinice obojenih baciti u pravu 202 paniku. Barcelona, ti se nećeš micati iz svoje rupe. Budi poput priljepka. Tvoj posao je da promatraš dok drugi čiste rov. Zelena signalna raketa, i trčiš kao da ti je sam vrag za petama." "Ah, mi to uvijek činimo", drsko je rekao Porta. "Šutite i slušajte", rekao je naš general. "Dvije sekunde nakon tog svjetlosnog signala počinje naše topništvo, a ti ćeš, Barcelona, postaviti novi svjetski rekord i dostići ostale. Susjedni sektori neće znati što da misle o svemu tome. Ako sve bude kao što smo planirali, stvari će biti prilično zbrkane. Imaš pet sekundi da siđeš s uzvisine. Naši topovi će uspostaviti baražnu vatru tebi za petama. Pokrivat ćemo te do rijeke, gdje će ti komandosi pomoći daje prijeđeš. Tada imaš još 150 kilometara do svog cilja. Kako ćeš stići do tamo je tvoj problem. Ali moraš." Pokazao je jednu točku na karti. "Točno na ovom mjestu ćeš dobiti Panzerfauste i punjenja eksploziva. Ako itko bude ranjen, morat će se sam s time nositi. Najstrože vam je zabranjeno voditi ranjenika sa sobom. Skrijte ga i provjerite je li još uvijek ondje kada se budete vraćali. Još samo jedna stvar: ovaj zadatak mora biti izvršen, pa makar se samo jedan od vas izvukao. Operativno sjedište je u kolibi u ovoj ovdje šumi, a tenkovi su skriveni na ovom raskrižju. S njima je najviše petnaest mehaničara. Žive u šatorima." "Zar nemaju nikakvo osiguranje?" iznenađeno je upitao Stari Un. "Ne. Osjećaju se dovoljno sigurnima. Uopće im ne pada na pamet da bi mogla postojati nekakva opasnost. Čim uništite tenkove, dvojica od vas će napasti kolibu u kojoj je stožer, a ostali će pucati po njoj s juga. Zgrabit ćete prvog stožernog časnika kojeg ugledate i morate ga dovesti sa sobom živoga. Ostale ćete ubiti. Nitko ne smije imati pojma što se dogodilo, inače će smisao čitave ove akcije propasti. Tada se vraćate natrag prema mostu. Ali, zaboravio sam vam ovo ranije reći, na mostu ćete ostaviti dva čovjeka koji će pričvrstiti eksploziv, dok se vi ostali budete zabavljali kolibom i tenkovima. Ta dvojica će dići most u zrak čim posljednji od vas prijeđe natrag. Ako neprijatelj bude tako 203 blizu za vama da ne možete prijeći, morat ćete žrtvovati jednu skupinu sa strojnicom kako biste osigurali da se njihovog stožernog časnika prevede preko. Nastavit ćete prema sjeveru dok ne stignete do rijeke. Zatim ćete slijediti rijeku prema istoku." Njegov debeli prst pokazao je jedno mjesto na karti. "Ovo je stožer engleske divizije. Uništite ga." Dodao nam je nekoliko fotografija u boji savezničkih uniformi. "Ovdje možete vidjeti stožerne oznake i medalje." "Dakle, moramo se nadati da neće na sebi imati noćne košulje", nasmijao se Heide, "ili i tada nose medalje na stražnjicama?" "To morate sami saznati", kratko je odgovorio Jednooki.
Uskladili smo satove i po posljednji puta provjerili oružje. Sve je bilo dobro pričvršćeno. Ništa nije zveckalo. "Nemojte zaboraviti vojničke knjižice i pločice s imenima svih koji poginu", podsjetio nas je Jednooki. "Inače bi netko u SD-u mogao posumnjati na dezerterstvo. I još jedna stvar. A to se posebice odnosi na Portu i Malenoga. Nemojte pljačkati mrtve. Ako vas uhvate sa zlatnim zubima u džepovima, objesit će vas. Nemaju suosjećanja za sakupljače zlata." "Ali i oni sami to rade", rekao je Porta obrambenim tonom. "Znam, ali nitko ne zna za to." Jednooki je uhvatio Portu za ovratnik. "A niti ovdje nitko ne zna za to. Jesam li bio dovoljno jasan, Porta?" "Jawohl, gospodine generale." "Danas nisam vaš general. Ja sam Jednooki! Tri dana jer to nisi uspio zapamtiti. Javit ćeš se u kokošinjac da to odslužiš, kada se vratiš." "Baš", prošaputao je Stari Un. Minutu kasnije Maleni je nestao preko grudobrana. Sa sjevera dopirala je buka topova. Zurio sam u svjetleće kazaljke svog sata. 90 sekundi. Rukama sam prešao preko opreme. Noge su mi podrhtavale. 45 sekundi. Počeo sam se luđački tresti. Nisam mogao smiriti ruke. 30 sekundi. Pogledao sam ostale. One s kojima sam proveo toliko vremena. Volio bih daje naš učitelj Finac, 204 Laponac, još uvijek s nama. Narednik koji je došao s Bijelog mora i koji nas je naučio njihovim metodama borbe. Kao i obično, Legionar je u zubima imao svoj maurski nož. Namignuo mi je. Znao je da se bojim. Samo još pet sekundi. Kako se polako pomicala ruka. Tri sekunde. Dvije sekunde. Ruka mi se spustila na rame i ja sam skočio naprijed, pronašao škare za rezanje žice na mjestu gdje su ih ostavili Porta i Maleni i prerezao žicu. Odvratne bodlje rasparale su mi kožu na trake. Provukao sam se na leđima ispod te opasne stvari. Potom sam bacio škare natrag. Ležao sam nekoliko sekundi i smirivao dah nakon tog velikog napora. Dragi Bože, daj da budem odmah ranjen, dok ovi iz rova imaju još uvijek dovoljno vremena da me vrate natrag. Mogao bih biti u bolnici u lijepom čistom krevetu za svega nekoliko sati. Sestre će me tetošiti. Bolnica je bila ono o čemu se sanjalo, dok se ležalo usred ničije zemlje. Ali nisam bio ranjen. Morao sam krenuti dalje. Za Portom. Čovjek nikada ne bude ranjen kada to želi. Za trenutak ili dva stigao je i Legionar. Pogledao sam na sat. Prošle su već dvije minute. Sada je čučao spreman na skok, poput pantere u ljudskom obličju. Bilo je dobro imati ga sa sobom. Pružao mi je osjećaj sigurnosti. Okrenuo sam se i počeo puzati prema američkim položajima. Tada sam stigao do grma u kojem sam se trebao skrivati do poslijepodne va. Ruka mi se okliznula o nešto sluzavo, a odvratan smrad ispunio mije nosnice. Puzao sam preko napuhnutog lesa. Povratio sam. Odložio sam dalekozor ispred sebe i skrio ga lišćem i travom. Dok je bio mrak dalekozor nije bio opasan, ali kada svane, ako ga sunčeve zrake obasjaju na trenutak, mogao bi me odati i to bi bio kraj. Tada bi neprijatelj shvatio da se nešto kuha na ničijoj zemlji, daje ondje nešto čega ne bi trebalo biti. Ali morao sam ga imati. Morao sam proučiti čovjeka kojega sam trebao ubiti. Godine su nas promijenile na najčudniji način. Više nismo pridavali nikakvu važnost ubijanju drugoga čovjeka. Čak niti u bliskoj borbi. Maleni i Legionar su čak prestali brojati i one koje su ubili golim rukama. Postalo nam je gotovo navikom 205 ubosti čovjeka nožem u trbuh. Nikada neću zaboraviti prvi puta kad sam vidio čovjeka kako umire. A to čak nije bila moja krivnja. Bio je to neki pješački Feldwebel koji je sjedio na stražnjoj ogradi kamiona tijekom prijevoza jedinica. Zalutali poljski metak pogodio gaje u glavu, a ja sam imao jedva dovoljno vremena da zaustavim tenk. Bio je to jedan od onih
tenkova za dva čovjeka, Krupp-Sport. Obojica smo iskočili van kako bismo pomaknuli tijelo s puta, a neki poručnik nas je opsovao jer smo zaustavili kolonu. Bio je to prvi čovjek kojega smo vidjeli kako gine, a to nam je iznenada približilo svu ozbiljnost rata. Nije bio niti upola toliko strašan dok su nam pričali o njemu. Netko je puzao u blizini. Izvukao sam nož, potegnuo pištolj. "Bu!" začuo sam iza sebe i gotovo vrisnuo od straha. Tada sam pri slaboj mjesečini ugledao svijetlosivi polucilindar i red velikih konjskih zuba iza usana razvučenih u širok osmijeh. Bio je to Maleni, pravi idiot. "Jesi li se usrao u gaće?" upitao me šapatom. "Vidim te na kilometar, ti šepavi glupane." Tada je nestao iza neravnine na tlu i progutala gaje tama. Počeo sam se ukopavati svojom alatkom s kratkim drškom. Posao dostojan jedne krtice. Nisam se usuđivao podizati preveliku buku. Topovi na sjeveru su prestali pucati, i jedino stoje prekidalo prijeteću tišinu noći bili su povremeni pucnji iz pušaka ili kratki rafali iz strojnica. Uz pomoć dalekozora, pokušao sam razaznati svoj okoliš, ali nije bilo ničega osim tame. Bilo mije drago stoje pred nama samo obično pješaštvo. S njima ćemo brzo završiti. Oni nisu znali sve vražje trikove u kojima su marinci bili stručnjaci, i naravno, zbog Mikea osjećali smo da smo na neki način povezani s marincima. Svjetleća granata odzviždala je prema nebu i polako potonula natrag na zemlju u blještavom svjetlu. Strojnica je zlokobno zaštektala. U daljini, svijetleći meci su se vidjeli poput niza bisera na tamnoj pozadini noćnog neba. Bila su gotovo tri sata. Uskoro će imati smjenu. Evo ih. Zveket čelika. Netko se nasmijao. Blijedi sjaj svjetlosti. Odvratni idioti! Puše na isturenim položajima! Prsti su me zasvrbili da zapucam na njih, i znao sam da se i svi ostali isto osjećaju. Smrt je jedina kazna za takvu vrstu gluposti. To nisu iskusni vojnici. Oni takvo što nikada ne bi učinili. Ovo im je zasigurno prvi put da su na bojištu. Regruti! To će nam biti dječja igra. Nekoliko zrikavaca cvrkutalo je točno ispred mene. Tada mi je jedan od njih skočio na leđa. Još mu ih se nekoliko pridružilo. Mislili su da sam leš, a nije čudno, jer sam ležao posve mirno. Možda i najgori dio čitavog ovog poduhvata bilo je simulirati smrt. Možda me baš u ovom trenutku netko pažljivo promatra kroz dalekozor. Nikada neću zaboraviti prvu od ovakvih dalekometnih ophodnji u kojoj sam bio. Bilo je to u Finskoj. Ophodnju je predvodio finski zastavnik, Laponac. Zvali smo ga Guvi, ali je li mu to bilo ime ili prezime, nitko nije znao. Svaka druga riječ koju bi rekao bila je sotona i pakao. Pričalo se daje imao veliko stado sobova s kojima je živio dok nije bio u vojsci. Upravo prije no što smo krenuli uništiti željezničku prugu daleko iza ruskih linija, Guvi mije prišao i mašući mi svojim dugim finskim bodežom ispred nosa, rekao: "Sotona i pakao, ti prokleti Nijemce, samo me dobro slušaj. Ovo ti je prvi put da ideš u posjet našim susjedima. Sotona i pakao, zamisli kako mije kad imam još i tebe za vratom! Vi Nijemci biste trebali ostati kod kuće i prepustiti ovakve poslove nama Fincima. Znate se boriti samo topovima i tenkovima. Sotona i pakao, to nije prava borba. Mi Finci smo jedini koji se doista bore. Znam kako se treba boriti protiv naših susjeda. Odgovoran sam za dvadeset i četiri čovjeka. Sotona i pakao, ne mogu podnijeti to što vas moram vući za sobom, vas odvratne Nijemce. Ako ikome odu živci, kada upadnemo kod naših susjeda, znam da to neće biti nitko od mojih dečki. Ako izgubiš 206 207 glavu, bit ćemo prisiljeni ubiti te. Ako budeš ranjen, nemoj upotrijebiti pištolj kako bi si olakšao muke, ali ne smiješ pasti neprijateljima u ruke. Upotrijebi nož. Zabodi ga za širinu ruke i pol ispod lijevog ramena, povuci prema gore i presjeći ćeš si svoje njemačko bablje srce. Sotona i
pakao, pakao, to je naređenje. naređenje. Nitko ne ne smije smije živ pasti pasti našim našim susjedim susjedimaa u ruke ruke i propjev propjevali." ali." Ali na tom izletu nije morao ubiti mene, nego jednoga od svojih vlastitih ljudi, desetnika. Glupog sportaša s najrazličitijim osvojenim nagradama. Vidio sam kako je Guvi to učinio. Sportaš je izgubio glavu dok smo ležali između nekih stabala i čekali kolonu koju smo trebali likvidirati. Odjednom se sportaš uspravio na koljena, s otkočenim pištoljem. U tihoj i hladnoj polarnoj polarnoj noći noći buka buka koja je nastala nastala kad kad je otkočio pištolj odjekn odjeknula ula je poput poput hica hica iz pištolja. pištolja. Poput munje Guvi se našao pokraj njega, i zario mu nož ispod ključne kosti. Jedan od ostalih sjeo mu je na glavu, pa je njegovo krkljanje bilo prigušeno. Ista stvar bi se dogodila bilo kome tko bi izgubio kontrolu nad svojim živcima na ničijoj zemlji. Istog bi trena bio ubijen. Bili smo prisiljeni to učiniti. Pitao sam se što se dogodilo s tim finskim zastavnikom, Laponcem Guvijem? Pitao sam se leži li njegovo smrznuto tijelo negdje pokraj željezničke pruge za Murmansk? Ili je poživio dovoljno dugo kako bi postao satnik, stoje tako žarko želio? Njegov veliki san bio je da ponese srebrne pruge na hlačama umjesto zelenih. A njegovi sobovi? Da li ih je ikada više vidio? Koliko je samo mogao popiti, taj Laponac! A u blizini nije bilo bilo djevojke djevojke s kojom nije bio bio u krevetu. krevetu. Kada Kada bi bi izišao iz saune saune s brezo brezovim vim grančicama u rukama i uvaljao se u snijeg, uvijek bi nam ispričao o djevojci s kojom je bio u sauni: "Prava sobovska cura!" A kada bismo otišli starim Fordom do najbližeg grada u provod u nekom od kratkih predaha između ophodnji iza ruskih linija, Guvi bi se uvijek potukao s nekim. Ja sam bio njegov prevoditelj, prevoditelj, kada su Nijemci Nijemci bili bili u pitanju. pitanju. Razum Razumio io je njemački, njemački, ali je znao znao govoriti govoriti samo švedski. Dobri stari Guvi! Nitko od nas koji smo te poznavali nikada te neće zaboraviti! Bio si tipičan 208 finski vojnik, tebe smo se bojali kao vraga i obožavali poput boga. Nebo Nebo na istoku istoku polak polakoo je počelo počelo crvenje crvenjeti ti - mijenjajući mijenjajući nijansu nijansu svake svake minute. minute. Taj Taj šupak šupak svijeta, svijeta, odvratna planina Cassi-no, izgledala je gotovo lijepo rano ujutro. Sunce je visjelo iznad samostana poput velike sjajeće kugle. Bilo je to božje jutro. Jutarnja izmaglica podigla se s rijeke i skrila nas na neko vrijeme, dok se nije podigao vjetar i otpuhao je. Bilo je nešto prije osam. Još jedna smjena. Šljemovi su zasjali. Pritisnuo sam dalekozor na oči, izoštrio. Bili su ondje. Onaj koji je dolazio bio je onaj kojega ću morati ubiti. Doći će mu smjena u deset sati, a vratit će se natrag u dvanaest. Imao je dvije medalje na prsima, a oči su mu bile čudno plave, poput husarske uniforme. Počeo je čistiti zube nožem za borbu prsa o prsa. Čovjek Čovjek kojega kojega je došao zamijeniti zamijeniti pokazao pokazao mu je nešto. nešto. Obojica Obojica su se nasmijali. nasmijali. Imali Imali su razglednice s prostim slikama. Čuo sam da se zove Robert: Bob, kao i ja. Čudna slučajnost, ovdje leži Bob i čeka da ubije drugog Boba. Bezbrižan, naslonio se na svoju strojnicu. Plavičasti duhanski dim izdigao se nad njim. Gurnuo je šljem šljem na potiljak, potiljak, a remen remen za oko brade brade stiskao stiskao mu je obraze. obraze. No, što što se dogodilo? dogodilo? Krv mi se sledila u žilama žilama kad kad sam vidio kako kako uzima uzima u ruku dalek dalekozor ozor koji koji mu je visio na prsima i usmjerava ga prema meni. Nisam disao. Muha mi je sletjela na kapak. Pustio sam je da sjedi. Čovjek s muhom na kapku mora biti mrtav. Neka Neka ptica sletjela sletjela je točno točno ispred ispred mene. mene. Vršci krila krila bili bili su joj joj crvene crvene boje. boje. Baš Baš usred usred ničije zemlje. Znaš li ti, ptičice, da život na ničijoj zemlji znači smrt? Skakutala je oko mene, čak skočivši na cijev mog automata. Opasna grančica za šepurenje. Sunce mi je pržilo stražnji dio vrata, a kukci su me gotovo izludjeli. Sada mu je opet došla smjena. Ako zapovjednik njegovog voda nema za njega nekakav n ekakav poseban zadatak koji treba obaviti tijekom sljedeća dva sata, vratit će se na svoju posljednju stražu. Pitao sam se ima li djevojku kod kuće u Americi. Kakav 209
mu je otac. Kakav je grad u kojem je živio. Kuća s trijemom, na koji maleni raznosač novina baca novine preko ograde ograde svakog svakog jutra? jutra? Ili Ili nekakav nekakav dvorišn dvorišnii stan u podrum podrum kojega kojega se pubertetlije pubertetlije dolaze ševiti? Je li stigao stigao izravno izravno s fakulteta, fakulteta, zamije zamijenivši nivši knjige knjige puškom puškom?? Ilije bio bio zatvorska ptičica, koja bi ponekad opljačkala nekog ili istukla policajca? Kad bi samo oni započeli napad, pa da čitava naša ophodnja propadne. Zašto smo to, dovraga, morali biti baš mi? Koji im moramo dovesti tog stožernog časnika? Bio sam napola lud. Uskoro ću se morati pomaknuti, Ležim nepomično već deset sati. Kladim se da ima fakira kojima bi to bilo teško teško izvesti. izvesti. Ondje vidim neke šljemove. Posljednja smjena. Ali stoje ovo? Sada ih ima mnogo više. I Bob je tamo. Lako sam ga prepoznao. Što znači to masovno kretanje? Sad mi je jasno. Inspekcija zapovjednika voda. Skinuo je cijev sa strojnice, povikao, očitavši zapovjedniku odsjeka bukvicu. bukvicu. Paradni Paradni lav. Znao Znao sam sam takve. takve. Ne Ne bi popustil popustilii čak niti niti na prvim prvim linijama linijama.. Čekaj samo, ti maleno govno, mislio sam. Nemaš nikakvih izgleda. Ostalo ti je samo još jedan sat i pedeset i sedam minuta života. Maleni i Heide će se pozabaviti tvojom zemunicom. Oni su osobni prijatelji gospođe s kosom. Nećeš im pobjeći. Sada će, Bog mi pomogao, staviti svoje ljude, kojima je ostalo još samo pet minuta života, na dežurstvo. Naravno, on to ne zna. Ali čak i tako, bio je jedan od onih kojima je najveća ambicija postati narednikom. Želio je šest pruga i zvijezdu, štogod to značilo po pitanju zatvora i smrti za njegove ljude. Bob je stajao u stavu pozor i pustio da ga smrad grdi. Obad mi je zujao oko glave. Potom mi je sletio na ruku. Pitao sam se hoću li moći ostati miran ako me ubode? Oduvijek sam se bojao obada i pčela. Ubo me. Promatrao sam ga dok mije gurao žalac u ruku. Žareća bol prošla mi je rukom. Promatrao sam čovj eka kroz dalekozor, američkog razvod-nika, koji je upravo pripaljivao Camel. Uživaj, prijatelju! Imaš samo još sedam minuta. Nadam se da će poslati odličje tvojoj majci. Zaslužuje ga. Poslati svoga sina u Italiju da ondje pogine. 210 U dvadesetoj. Na početku pravoga života. I tako završiti. Kao običan vojnik. Samo vojnik. To sam mnogo puta čuo. Izgovoreno pomalo s podcjenjivanjem. Ali mi smo ti koji moramo dati svoje živote za vaše tvornice, za vašu industriju. Preko naših leševa sklopit ćete nove i bolje ugovore. A kada sve završi, sjedit ćete u svojim elegantnim uredima, razmjenjivati ugovore i naređivati Kruppu, Armstrongu i Schneideru; mi vojnici ćemo prositi na željezničkim peronima ili trunuti u logorima za ratne zarobljenike. Lanjski snjegovi se brzo zaboravljaju. Tiho je pjevušio. Ponovno je okrenuo dalekozor prema meni. Bože, ne dozvoli da me otkrije u ove posljednje dvije minute. Odložio je dalekozor i ponovno zapjevao. Iza mene začula se grmljavina. Nebesa su se otvorila i počela rigati vatru. Lanseri raketa. Padale su ispred američkih položaja. Bilo je to iskustvo koje bi moglo nadahnuti Liszta da napiše još jednu rapsodiju. rapsodiju. Pomica Pomicaoo sam mišiće stopala stopala u čizmama čizmama.. Krv mije počela počela cirkulira cirkulirati. ti. Ako mi utrne noga, bit će to prava katastrofa. Izvukao sam lijevu nogu ispod sebe. Imala je u sebi najviše snage za pokret. Raketiranje će prestati za pet sekundi. Amerikanac Bob nije znao pravila igre. Smotao se u dnu svoje rupe, u strahu od bombi koje su fijukale. Bacio sam pogled u stranu. Ondje je bio Porta, taj visoki idiot. Njegov žuti cilindar presijavao se poput cvijeta zlatice u zelenilu livade. Izvukao sam svoj nož, nož kojega sam uzeo od sibirskog stražara prije mnogo vremena. Sad! Skočio sam naprijed. Meci su zujali pokraj mene poput bijesnih osa, ali nisam ih se bojao. Bila je to vatra kojom nas je pokrivalo naše pješaštvo. Šljem i lice Amerikanca Boba pojavili su
se iznad grudobrana. Snaga mog skoka oborila gaje dolje. Divljački je povikao, pokušavši me šutnuti u prepone. Dva metka iz automata prozujala su mi pokraj glave. Zario sam nož u njegov vrat. Zgrčio se, a krv mu se zapjenila na ustima. Prevrnuo sam 211 strojnicu, posljednji put pogledao Amerikanca Boba. Zario je prste u stijenku rupe. Zabacio je glavu i piljio u mene, širom otvorenih očiju. Osjetio sam kako se želim baciti na tlo pokraj pokraj njega njega i utješiti utješiti ga, ali nisam nisam imao imao vremena vremena niti niti pravo pravo to učiniti. učiniti. Bio Bio sam samo vojnik. Šutnuo sam njegov šljem. Dva lika provirila su iz zemunice. Podigao sam svoj automat i brzo zapucao. Vidio sam kako Porta zamahuje rukom, i dvije su bombe poletjele zrakom. Iz zemunice se začuo šuplji prasak. Portin žuti cilindar virio je iznad grudobrana, stoje bilo izazivanje sudbine. Dotrčala su dvojica Amerikanaca. Digli su se na uzbunu. Posvuda su odjekivale eksplozije. Heide se bacio pokraj mene. Narednik i trojica vojnika potrčali su ravno prema mecima iz naših strojnica. Zapinjali smo za tijela. To je bila zemunica na koju nas je upozorio Jednooki. Plavičasto-žuti plamenovi izlazili su iz njezinog otvora koji je bio skriven granama. Instinktivno sam se okrenuo i ugledao sjenku koja se divljački bacila prema meni. Sagnuo sam se naprijed i skvrčio poput lopte. Teško tijelo palo je pokraj mene. Ispalio sam dva metka u njega. Pucao sam prije no što sam se uspravio, paralelno s tlom. Ali to mu nije bilo dovoljno. Skočio je poput opruge. Čizmama sam ga dva puta udario po licu. Kada su mi se njegovi prsti stisnuli oko vrata, ispustio sam automat. Zabio sam mu koljeno u prepone. prepone. Njegov Njegov je stisak stisak na trenutak trenutak popustio popustio,, dovoljno dovoljno dugo dugo kako kako bih bih ja stigao stigao uzeti svoj svoj automat i isprazniti čitav okvir u njega. Uspaničio sam se. Bio je dva puta krupniji od mene. Opet se našao na meni. Bio sam poprskan krvlju. Vršak noža probio mi je kožu između rebara. Okrenuo sam se, uhvatio dršku noža koji mije bio u čizmi i zabadao je nekoliko puta u drhtavo tijelo. Stisak na mom vratu konačno je popustio. Duboko sam udahnuo, udario ga u trbuh, zgazio po licu. Dvojica drugih prohujala su pokraj nas. Bacač plamena Olle Karlssona siktao je čitavom dužinom rova. Vidio sam Malenoga kako grabi čovjeka za prsa, baca ga na pod i gazi. Uzeo sam svoj 212 automat, napunio ga, zapucao u unutrašnjost zemunice. Netko je povikao. Zubima sam otkinuo osigurač s bombe, izbrojao do četiri i bacio je u tamni prostor. Zelena kugla svjetlosti poletjela je prema nebu. Barcelonin znak! Sad će doći naše pješaštvo, i pod njihovo njihovom m zaštitom zaštitom krenut krenut ćemo ćemo naprije naprijed. d. Lanseri Lanseri raketa raketa tukli tukli su po položajim položajimaa s obaju obaju naših strana, uništavajući ih. Vidio sam ostale kako iskaču iz rova. Ugledao sam Portin žuti cilindar. Tada se pojavio i sivi polucilindar Malenoga. Pojurio sam za njima koliko su me noge nosile. Bila je to utrka sa smrću. Naši izvrsni topnici ispaljivali su granate točno iza nas. Sustigao sam Starog Una, koji je, sav uspuhan, trčao niz dulju stranu padine. Bilo je pravo čudo stoje uspio to izvesti u svojim godinama. Stigli smo u blizinu rijeke. Dva talijanska komandosa, pre-rušena u siromašne zemljoradnike, čekala su nas ondje. "Avanti, avanti! "povikao je jedan od njih, izvukavši automatski pištolj iz korica. Potrčali su ispred nas poput trkača maratona, i jedva smo ih uspijevali stizati. Granate su počele padati padati bliže. bliže. Tada Tada su Talijani Talijani stali stali i pokaza pokazali li prema rijeci. "Ovdje ćete prijeći. Ostali vas čekaju kod slomljenog raspela na drugoj strani." Legionar je zurio u mutnu vodu. Okrenuo se prema Talijanima: "Jeste li sigurni? Ništa ne vidim." S kletvom na usnama, jedan je Talijan zagazio u rijeku. Voda mu je sezala samo do struka. "Pomogli smo vam izgraditi podvodni most. Zar misliš da smijemo pogriješiti?" Granate su padale sve bliže i bliže, poput lančane eksplozije. U koloni po jedan krenuli smo
preko podvodnog mosta. Vodu su šibale krhotine granata. Skrili smo se u nekom šašu na suprotnoj strani, dok je Heide zamatao dugu posjekotinu na ruci Starog Una. 213 "Sve je prošlo lijepo i lako", uz osmijeh je primijetio Porta. "Misliš?" promrmljao je Stari Un. "Ubijanje nikada ne može biti lijepo, ako se mene pita." "Vojnice od ljepenke", ismijavao gaje Maleni. Stari Un otkočio je svoj automatski pištolj. "Još jedna riječ, ti psihopatski ubojice, i ubit ću te kao psa!" "Oko čega se toliko uzbuđuješ?" rekao je Legionar pomirljivim tonom. "Ti ubiješ nekoga, ili on ubije tebe. C"estla guer-re!" "Ubio sam jednog starijeg Unteroffiziera, oca", muklim je glasom rekao Stari Un. "Uzeo sam njegov novčanik", rekao je i izvukao pohabani novčanik, otvorio ga i pružio nam izlizanu fotografiju muškarca u uniformi narednika. Imao je tri pruge na rukavu. Pokraj njega stajala je žena, a ispred njih sjedile su tri malene djevojčice i dječak veselog lica star desetak ili dvanaestak godina. Preko fotografije je na engleskom jeziku pisalo: "Puno sreće, tatice!" Stari Un je bio izvan sebe. Proklinjao je i nas i svijet općenito. Pustili smo da se iskali na nama. Događalo se ponekada da vam čovjek kojega ubijete postane osoba, a kada bi se to dogodilo, živci su se znali gadno poigrati s vama. Nije postojalo ništa što bi itko mogao učiniti, osim biti na oprezu i paziti da Stari Un ne učini ništa glupo, poput dezertiranja ili samoubojstva, jer bi obje te stvari mogle imati vrlo neugodne posljedice po njegovu obitelj. Dvadeset i četiri sata kasnije stigli smo do mosta. Čuvala su ga dva stražara. Bili su Kanađani. Maleni i Barcelona su ih ubili. Učinili su to brzinom munje. Ostavili smo dvojicu naših na mostu. JU52, koji nam je morao izbaciti što nam je trebalo, bio je ondje točno u sekundu, ali jedva je stigao izbaciti kontejner prije no što su se iz mjesečine pojavila dva Mustanga, a JU pojurio prema dolje u plamenu. Tijelo je ispalo iz njega. Padobran se nije otvorio. "Amen", prošaputao je Heide. 214 S mukom smo se uspeli preko nekoliko brda, a potom smo ležali u zaklonu, dok je bojna Škota prolazila pokraj nas. Bili su na vježbi, i neprestano su rukovali strojnicama i pokušavali individualne proboje naprijed, a Malenom se nije svidio narednik s velikim riđim morževskim brkovima, koji je, prema njegovom mišljenju, maltretirao svoje ljude, pa je objavio da ga namjerava ubiti. Jedva smo ga uspjeli smiriti. Sljedećeg dana stigli smo do tenkova. Odlučili smo se odmoriti prije no što nastavimo dalje, pa smo ušli u borovu gušta-ru. Ondje smo se divljački posvađali oko podjele obroka u limenkama. Heide je bio onesviješten ručnom bombom, a Barcelona je zaradio veliku posjekotinu preko čitave jedne strane lica. Tada je Stari Un otkrio da su Porta i Maleni sakupljali zlatne zube usprkos zabrani Jednookoga. To bi za sve nas značilo smrt ako nas uhvate. To je otkriće dovelo do opće tučnjave. Legionar je izveo jedan od svojih poznatih salta i čizmama snažno udario Malenoga po licu. Tada smo sjeli da nešto popijemo. Ispraznili smo svoje čuturice. Svađa je ponovno izbila kada je Legionar rekao kako smo mi samo olovni vojnici, otpaci pruske vojske. "Ti francuska sifilična legionarska njuško", povikao je Porta iz sveg glasa, zaboravivši gdje se nalazimo. "Kažeš da su te kastrirali. Nitko ti to ne vjeruje, ti sovo bez pimpeka. Pojela ti gaje turska glazba." "Tu mefais chier", povikao je Legionar i bacio svoj nož prema Porti. Probušio mu je gornji dio šešira. Porta je pobje-snio. "Bože, obdari sve francuske pičke sifilisom", povikao je, zgrabio svoj automat i ispraznio okvir u tlo ispred Legionarevih nogu. Potrčali smo u zaklon pred mecima koji su se odbijali, a dvojica naših stražara dotrčala su temeljito isprepadana. Porta je zapucao prema njima, i divljački ih psovao. Skoro je ubio Ollea Karlssona. Ubrzo nakon toga mir je bio ponovno uspostavljen, pa smo se počeli igrati "zemlje" sa svojim
oružjem za borbu prsa o prsa. Ovo je bila jedina igra u kojoj je bilo nemoguće varati, pa smo 215 se brzo zasitili i prešli na kockanje. Ponovno je izbila tučnjava. Maleni je pokušao zadaviti Heidea svojim Čeličnim uzetom i trebalo nam je četvrt sata da ga osovimo na noge. Tada je Barcelona udario Ollea Karlssona. Nakon tog prekida, počeli smo igrati ajnc, ali tada nam se prispavalo. Pokrili smo se granama i lišćem i pokušali zaspati. Čeznuli smo za snom, ali nismo mogli spavati zbog čokolade s colom. Duga kolona kamiona pojavila se u daljini. "Sredit ćemo tu gomilu u trenutku", rekao je Porta. "To su samo pomoćne jedinice. Vojnici u kućnim papučama s čipkom oko guzice. Sredimo ih, a potom nestanimo odavde. Nema kraja barutu u onim kolima. Prasak koji ona naprave čut će se u Rimu, i natjerati papu da protrlja uši." Ali Stari Un nije htio niti čuti za to. Uvijek je bio smireni, nemaštoviti majstor. Nikada mu se ne bi mogla svidjeti neka ekshibicija. Dobio je svoju naredbu, i nju se moralo ispuniti bez obzira na sve. Znali su što rade kada su ljude poput njega postavljali na mjesto Feldwebela. Mi ostali nismo ulazili toliko u detalje. Više nego jednom podnijeli smo lažno izvješće, koje je za sobom povlačilo bujicu, a mi bismo sjedili u rupi od granate i smijali se. Tada je izbila još jedna prepirka: "Ti si najveća kukavica koju poznajem", povikao je Porta na Starog Una. "Čak niti najpohlepniji homoseksualni majmun ne bi htio imati ništa s tobom. Možeš se smatrati sretnim što nam se sviđaš, ali upozoravamo te, Čak i naše strpljenje ima kraj. Jednog dana ćemo te iznijeti van s nogama naprijed." Transportna kolona prošla je pokraj nas. Bila bi to dobra žetva. Gladno smo je promatrali. Ali, kao i obično, Stari Un proveo je svoju volju. Dobro su učinili što su ga postavili za Feldvvebela i zapovjednika. Nitko drugi ne bi preživio s nama. Stari Un čak nije niti shvatio da je hodao uokolo s pripaljenim punjenjem dinamita u džepu. Nakon stoje zašlo sunce, nastavili smo dalje. Komarči su zujali oko nas. Pripaljene cigarete držali smo skrivene u ustima. 216 Neka satnija prošla je pokraj nas, dok smo stajali između stabala i njušili miris njihovih Camela. "Mogli bismo te pješake posložiti u ležeći položaj. Sve do jednoga", promrmljao je Porta. "Koliko zlatnih zubi", sanjivo je rekao Maleni. "Stari Un," ulagivali su se, "daj da ih opalimo po glavi. Kad se vratimo, zaklet ćemo se da si to sve sam napravio. Dobit ćeš viteški križ. Kladim se da hoćeš. Misli na svoju ženu, Stari Un, dobit će doživotnu mirovinu. Vrijedi razmisliti o tome." Ali Starog Una se nije moglo nagovoriti. Čak im nije niti odgovorio. Turobno smo gledali za kolonom koja se gubila u daljini. "Tamo je bilo dovoljno zlata da otvorimo kupleraj", rekao je Maleni, podižući pogled prema nebu. Porta i ja smo bili naprijed i gotovo smo naletjeli na šatore. Bacili smo se u zaklon iza nekoliko borova i zaustavili ostale. Bilo je tri šatora. Čuli smo ih kako hrču. Na Barcelonin znak, istrgnuli smo kolčiće šatora, uhvativši time njihove stanovnike kao u vreću. Ubadali smo noževima i udarali. Za nekoliko minuta sve je utihnulo. Čulo se samo nekoliko prigušenih krikova, koji su bili jedini znak daje došlo do bitke. Umrli su i prije no što su se posve probudili. Otpuzali smo do tenkova. Zadavili smo stražare uzicama i bacili njihova tijela u grmlje. Sa zanimanjem smo pregledali tenkove. Bilo je tu M4 i M36, Jacksona sa smiješnim valjcima poput željezničkih vagona. Počeli smo postavljati zamke. Neke su trebale raznijeti tenk kada bi se uključio motor, druge kada se otvori poklopac. Legionar je imao najbujniju maštu: namjestio je čahuru granate naizgled ležerno na prednji otvor. Kada bi pala ili bila podignuta, došlo bi do eksplozije. Ukopavali smo S-mine koje su bile povezane s nabojima
ispod tenkova. Maleni, koji je bio u potrazi za tijelima sa zlatnim zubima, nabasao je na njihovo skladište goriva. Bilo je ukopano u tlu i skriveno granama. Bilo je tako dobro napravljeno daje pobudilo njegove sumnje. Namjestili smo nekoliko Panzerfausta na stablo s 217 genijalnim spletom žica koje će ih aktivirati i raznijeti gorivo, ako se nešto pomakne. Preostala tri Panzerfausta postavili smo na raskrižju. Porta je jaukao: "To je prokleto nedemokratski, ostaviti sve to zlato da ovdje leži i da nitko nema nikakve koristi od njega. Što kažeš, Stari Un, da Maleni i ja malo zaostanemo i skupimo ponešto? Ti ćeš moći podnijeti istinito izvješće što si ovdje vidio. Već ćemo vas mi dostići. Jamčim ti to." "Začepi", odbrusio mu je Stari .Un. Bacili smo francuski šljem u grmlje, i .stavili limenku špageta i novčanik s pismima nekog talijanskog vojnika na razumno vidljivo mjesto. To će ih staviti na muke, mislili smo. Nadali smo se kako će pomisliti da su to učinili talijanski partizani i dezerteri. To bi ih poslalo u potragu za počiniteljima prema jugu, i ostavilo nas na miru da dovršimo i drugi dio svog zadatka. Kad smo stigli do mosta bilo je kasno poslijepodne. Ništa nije zabavnije od dizanja mosta u zrak, i tome smo se jako radovali. Borili smo se oko detonatora, jer je svaki od nas htio biti onaj koji će gurnuti ručicu prema dolje. Stari Un nas je proklinjao. Barcelona je podigao veliku graju, zaklinjući se daje to njegov posao, jer je on stručnjak za eksplozive, budući daje u Španjolskoj bio s inženjerijom. Na kraju smo odlučili problem riješiti bacanjem kockica. Veliki kamion pojavio se na cesti prema mostu, a iza njega ugledali smo džip. "Prestanite s tim glupostima i idemo dalje", kudio nas je Stari Un. Htio nam je uzeti detonator, ali Maleni ga je udario pištoljem po prstima. "Drži svoje šape podalje, ti prokleti tesaru. Ovaj smrdljivi most će ostati na svom mjestu sve dok kocka ne kaže tko će ga raznijeti." Julius Heide je pazio na regularnost. Ja sam bio prvi, i bacio sam samo sedam. Porta je imao više sreće s osamnaest. Maleni je poludio kada je bacio 28. Nitko nije obraćao pozornost 218 na Starog Una, jer je on bacio samo 14, Rudolf Kleber 19. Tada je Heide bacio isto 28, i pomislili smo da će ga Maleni ubiti. "Ti odvratni mrzitelju Židova, varao si. Dabogda postao osobni rob nekog Židova. Dva sam puta već pokušao obavijestiti ostale o tebi, ti varalico!" "Tako ..." rekao je Heide zamišljeno. "Ti si bio taj koji mi je poslao sigurnosnu policiju, zar ne?" "Točno", povikao je Maleni. "I neću odustati sve dok ne budeš visio s mesarske kuke u Torgau. Onog dana kad te osude na smrt, prijavit ću se za posao krvnika. Obećavam ti da ću barem tri puta udariti po krivom mjestu. Prvi puta ću te zasjeci po stražnjici." Ali nitko se nije niti potrudio slušati ih. Bili smo previše zaokupljeni bacanjem kocke. No, nitko nije uspio baciti više od 28, pa su Heide i Maleni bacali ponovno. Kamion je stigao do strmog zavoja i ubacio u prvu brzinu uz cviljenje. Maleni je pro-tresao kockice visoko iznad glave. Nije mario za kamion. Obišao je tri puta oko detonatora, protrljao nos o kamen pokraj ceste, za kojega je mislio da će mu donijeti sreću; potom je još jednom pretresao kockice poput profesionalnog pipničara i stručnim ih pokretom bacio na Portinu zelenu tkaninu. Šest šestica. Nevjerojatno. Ali bile su ondje. Maleni je bio izvan sebe od sreće. "Ne možeš ovo izjednačiti, Juliuse Židovomršče." "Zašto ne?" nasmijano je rekao Heide i skupio kockice. "Prestanite s time odmah", rekao je Stari Un. "Kamion je gotovo na mostu." Nije nas bilo briga. Heide je pljunuo-na kockice. Protresao ih je četiri puta s lijeve i dva puta s desne strane. Podigao je posudu u kojoj ih je tresao iznad glave i poskakivao svijenih koljena
oko Portine zelene tkanine. Tada je elegantnim pokretom izbacio kockice na tkaninu, tako da ih je skrio posudom. Potom je podignuo jednu stranu posude i položio glavu na tlo, tako da jednim okom može pogledati unutra. "Ako pomakneš posudu makar i milimetar, bacanje će ti biti nevažeće", upozorio gaje Maleni. 219 "Znam", prosiktao je Heide. "Ali imam pravo pokucati prstom po njezinom gornjem dijelu." Maleni je potvrdno kimnuo. Kamion i džip sada su se nalazili svega pedesetak metara od mosta, kojem su se približavali vrlo polagano, upravo došavši na oštar zavoj. Bili smo izvan sebe od uzbuđenja. "Podigni je, dovraga", povikao je Porta. Počeli smo se međusobno kladiti na što će se svesti Heideo-vo bacanje. Heide je izgledao kao da ima pregršt vremena. Četiri puta je prstom kucnuo o dno posude, a tada je polagano podigao. Ležale su dolje i kao da su se cerile; šest jedinica. Najmanje što se moglo baciti. Bijesno je udario po tlu i, da mu ih Porta nije uzeo, vjerojatno bi bacio kockice od bijesa. Maleni se valjao po tlu od sreće: "Pobijedio sam, pobijedio sam", vikao je. "Glave dolje, dečki, sad ćete čuti pravi prasak." Milovao je detonator. Kamion se popeo na most, a džip gaje slijedio. Uz širok osmijeh, Maleni je otkopčao kukicu, povukao ručicu prema gore, pogladio žice: "Srećice, sad ćeš ispustiti prdac koji će odzvanjati cijelom Italijom." Mi ostali smo brzo otpuzali u zaklon iza stijena i krupnog kamenja. Maleni je počeo zviždati, kao daje najbezbrižniji čovjek na svijetu: Eine Strassenbahn ist immer da! Kamion je gotovo prešao most. "Idiot jedan! Zašto ga kreten ne digne u zrak?" režao je Barcelona. "Ovo nije vatromet, nego ozbiljan vojni zadatak." "Želi srediti i džip", rekao je Rudolph. "Lud je", zarežao je Stari Un. "Bože! Jeste li vidjeli ovo! Na kamionu je crvena zastava. Stani, Maleni!" povikao je Heide prestravljenim glasom. Pokušali smo privući pozornost Malenoga, ali on je bio gotovo izvan sebe. Samo nam je odmahnuo, a lice mu je bilo ozareno. Bilo je strašno! Kamion od petnaest tona natovaren municijom. Maleni je mahnuo kamionu i džipu. "Hej! Jenkiji. Pokazat ću vam gdje Mojsije kupuje pivo." Dva čovjeka u džipu su ustala i pogledala u našem smjeru. Neki crnac pogledao je kroz prozor kabine kamiona. "Prenesite vragu moje pozdrave", povikao je Maleni i pritisnuo ručicu. Priljubili smo se uz tlo. Začula se detonacija koju se zasigurno čulo i na udaljenosti od dvjesto kilometara. Džip je poletio u zrak poput lopte. Plameni stup se podigao uvis. Kamion je nestao, pretvorio se u prah. Udar je odbacio Malenoga nekih stotinu metara natrag. Krhotine usijanog čelika kišile su oko nas. Kotač kamiona penjao se uzbrdo iz smjera mosta. Projurio je svega nekoliko centimetara od Barcelone. Sigurno bi ga ubio. Udario je u oveliki kamen nešto više od nas, odskočio u zrak poput lopte, pao, i počeo se kotrljati nizbrdo, idući točno prema Malenome koji je sjedio i otirao krv s lica. Kad je ugledao kotač, umjesto da se bacio na stranu, počeo je trčati nizbrdo, a kotač gaje progonio. Noge su mu se kretale ogromnom brzinom, nismo mogli vjerovati da može tako brzo trčati. Tada je posrnuo, pao, i nastavio se kotrljati poput lopte prema uništenom mostu, dok gaje kotač i dalje progonio. Oblak prašine skrio ga je od naših pogleda, potom se začuo glasni pljus kada su on i kotač pljusnuli u rijeku. Nešto kasnije pojavio se na blatnjavoj obali užasno psujući.
"Vi prokleti ubojice", vikao je. "Pokušali ste napraviti budalu od mene. Namjestili ste mi zamku. Zbog toga ste me pustili da pobijedim. Vi usrani varalice." Nevjerojatnom brzinom popeo se uzbrdo, a njegov dugi nož presijavao mu se u ruci. Krenuo je prema Barceloni. "Ti lažna Španjolska narančo, namjerno si izgubio. Ovo će završiti na vojnom sudu. Ito kao pokušaj ubojstva." Barcelona je potrčao koliko su ga noge nosile, očajnički vičući: 220 221 "Daj da ti objasnim! Daj da ti objasnim!" "Možeš objašnjavati koliko želiš nakon što ti rasparam guzicu, što ću i učiniti kada te uhvatim." U svom bijesu bacio je nož na Barcelonu. Mi ostali pokušali smo zaustaviti Malenoga prije no što ubije Barcelonu, stoje na sav glas označavao kao svoju namjeru. Jadni Stari Un ispustio je automat na tlo i uhvatio se za glavu objema rukama. "Poludjet ću. Ovo nije vojna jedinica. Ovo je ludnica." "Kakav gazda, takvi i ljudi!" smijao se Porta. Legionar je bio taj koji je spasio Barcelonu. Prevrnuo je Malenoga jiu-jitsu zahvatom i uhvatio ga svojim snažnim prstima oko vrata. Ali Malenoga nije bilo lako zaustaviti. Odustao je od borbe tek kada se na njemu našlo nas šestorica. Barcelona ga je htio šutnuti u lice, ali Stari Un gaje zaustavio. Legionar je pokušao uvjeriti Malenoga daje sve krivo shvatio. "Hoćeš mi reći daje ono bio kamion s municijom?" zapanjeno je rekao Maleni. "Svinja. Nije imao zastavicu." "Imao je, samo malenu, mon ami", nasmijao se Legionar. Maleni je bio duboko potresen kada je shvatio daje kamion s municijom vozio samo s uskom zastavicom. "To je najnepo-slušnija stvar na koju sam ikada naišao", povikao je, "voziti se uokolo s barutom i opasnim tvarima bez odgovarajućih oznaka. Nosi ga k vragu! Mogao sam poginuti. Svaki pristojni vojni sud bi to proglasio pokušajem ubojstva. Nije bila idiotova greška što me gotovo sredio onaj kotač." Potom je koracima izmjerio udaljenost od mosta na koju gaje udar odbacio: 221 korak. "Što kažete na to!" Udario je bijesno šakom po krtičnjaku. "Stvarno namjeravam pisati generalu Marku Clarku i požaliti mu se na onu zastavu." "Čovjek bi se uvijek trebao žaliti zbog nečega takvoga", uz lukav osmijeh rekao je Porta. "Maleni je u pravu", složio se Gregor Martin. "Hajdemo napisati pismo i uložiti žalbu. Heide zna engleski." Bili smo očarani tom idejom. Maleni je to htio odmah učiniti, pa je zapovjedno prstom upro u Heidea: "Unteroffizieru Juliuse Heide, ovim ste imenovani za glavnog pisara Obergefreitera Wolfganga Creutzfeldta, i upamtite, pisat ćete ono što vam se kaže. Nikakve vratolomije s frazama kojima se koristi visoka klasa. Usrani američki general će vraški dobro znati tko mu piše." Razmislio je na trenutak, dok je Heide prostirao list papira na prikladan ravan kamen. "Da vidimo. Počet ćemo s: "Prokleti generale šupče" ..." "Ne možeš to napisati", rekao je Heide. "Oni čak ne bi niti pročitali pismo koje tako započinje. To je pogrešna psihologija. Počni s: "Dragi gospodine"." "Sačuvaj svoje otrcane fraze za vlastitu upotrebu. Kao prvo, ovo pismo neće biti napisano na psihologiji, nego na engleskom. Zar očekuješ od mene da budem pristojan nakon što mi se jedan od njihovih prljavih trikova gotovo obio o glavu? Čovjek to mora saznati baš kao što se i dogodilo. Zanima me koji mu je idiot povjerio čitavu vojsku." Heide je slegnuo ramenima. "U redu! Diktiraj. Ali nećeš dobiti odgovor."
Maleni je počeo hodati oko kamena s rukama prekriženim na leđima. Čuo je da to rade poznati poslovni ljudi kada diktiraju pisma svojim tajnicama. "Prestanite se glupirati", povikao je Stari Un. "Moramo krenuti dalje." "Idi onda sam", rekao je Maleni. "Prvo moram dovršiti ovo pismo." "Što ide dalje?" nestrpljivo je upitao Heide. "Napisao sam "Generale šupče"." Maleni je cuclao prljavi prst. "Tvoji olovni vojnici moraju se u budućnosti pobrinuti da vaši kamioni za sakupljanje otpada nose propisanu crvenu zastavu kad se budu vozali uokolo s barutom. Danas sam raznio most i gotovo sam poginuo, jer su jedna od vaših kolica za otpatke naišla bez istaknute crvene zastave. Ako se to ponovi, možete 222 223 očekivati moju posjetu, a tada će vam se dogoditi određene stvari. Ovaj prokleti rat se mora voditi na pristojan način. Nemoj to zaboraviti, ti majmune, ili ćeš se naći u situaciji da će ti šupak biti navučen preko glave. Nemoj misliti da te se bojimo, ti Amerikance s ravnim stopalima. Srdačno tvoj, Obergefreiter Wolf-gang Creutzfeldt, za svoje prijatelje Maleni, ali to se ne odnosi na tebe. Za tebe sam gospodin Creutzfeldt." Ovo pismo pričvrstili smo na gredu koja je ostala na ostacima mosta. Tada se Stari Un naljutio i zaprijetio nam automatom. "Pokupite svoje stvari. U koloni po jedan. Za mnom. I dajte si malo života." Slijedili smo ga proklinjući i psujući. Popeli smo se na planinu. Svaki puta kada bismo se popeli na nekakav brežuljak, pomislili bismo daje posljednji, kako bismo otkrili daje pred nama još jedan. Kada smo se na posljetku, ljutiti i oznojeni, bacili na deseti ili dvadeseti uspon, više se ni ne sjećam, bili smo nesvjesni prekrasnoga pogleda. Svađali smo se oko sitnica, kao i uvijek, i prijetili kako ćemo ubiti jedan drugoga. Kada je neki gušter pretrčao preko Gregorovih čizama, podivljao je, potrčao za malenim brzim bićem, uhvatio ga i raskidao na malene komadiće koje je bijesno izgazio. Iznenada, Heide i Barcelona su se počeli valjati u divljačkoj borbi, jer je Barcelona natuknuo da Heide možda u sebi ima i židovske krvi. Mi ostali stali smo uz Barcelonu, pronašavsi mnoštvo indikacija, ako ne i dokaza daje on zasigurno Židov. "Tako mi Boga, vjerujem da jest", sa žarom je rekao Porta. "Ništa na to na ukazuje više od samog odnosa prema njima. To objašnjava njegovu mržnju, toga garavog kukastonosog Židova. Od sada nadalje nećemo te zvati Julius, nego Isaac. Isaac Heide, dođitatici!" "Za rođendan ćemo ti pokloniti Talmud", veselo je rekao Rudolf. . "I tetovirati mu Davidovu zvijezdu na stražnjicu", rekao je Maleni. "I napraviti mu prorez na stražnjem dijelu hlača, kako bi mogao pokazivati svoje prave boje, taj prokleti Židov." 224 Heide je pojurio prema Malenom mašući malajskim bodežom iznad glave. Pronašao gaje kada smo napali tenkove. "Moraš praviti dulje korake, Isaac," povikao je Maleni gu-šeći se od smijeha, "ili ćeš smočiti potplate, pa će papa biti ljut." Heide je bacio kamen prema Malenome, ali je pogodio Gre-gora, koji je pao na tlo, gotovo bez svijesti, ali bijesan zbog boli. Nekako se osovio na noge, uhvatio ručnu bombu, izvukao osigurač i bacio sikćući predmet prema Heideu. Pogodila ga je u prsa i pala sikćući između nas. Na sreću, Gregor je u svom bijesu zaboravio pričekati prije no što ju je bacio. Razbježali smo se na sve strane poput smeća u oluji i zalegli u zaklone. Bomba je eksplodirala uz šuplji zvuk. Začudo, nitko nije bio ozlijeđen. "Ubij ga!" povikao je Maleni. Otponci na dvadeset automata bili su otkočeni. Gregor je pograbio svoj, napunio ga i ostao stajati proklinjući nas, lagano svijenih koljena, spreman zapucati. Heide mu je prišao otraga i u
sljedećem trenutku valjali su se po tlu, grizli, grebli i režali. Gregor se kotrljao niz padinu. Sve brže i brže. Daje udario u kamen, bio bi mrtav. "To i zaslužuje", zlobno se iscerio Barcelona. "Kakva napuhana gnjida." "Dobro bi mu došlo da se nađe na dnu s nekoliko slomljenih kostiju", rekao je Porta. "Tako će moći razmisliti o svojim pogreškama, kad sunce iziđe i živoga ga sprži." Ali Gregor je uspio zaustaviti svoj pad. Počeo se ponovno uspinjati gore, puzeći, a krv mu je curila s lica. Bio je preplavljen ubojitim namjerama, čekao je i promatrao svaki Heideov pokret. Htio mu je prići s leđa, ali Heide je stajao spreman da ga udari u lice. Dva puta gaje udario, ali Gregor bi se tvrdoglavo osovio ponovno na noge i počeo uspinjati. Lice mu se pretvorilo u krvavu kašu. Ležali smo potrbuške, sa zanimanjem ih promatrali i dijelili im dobre savjete. "Ubij ga, Julius", doviknuo je Maleni. 225 Heide je prezirno otpuhnuo. Nije postojalo ništa što bi više volio učiniti. Gregor je po četvrti put gotovo stigao do vrha. "Odustani", izrugivao mu se Heide, siguran u svoju pobjedu. "Dobaci mi svoju identifikacijsku pločicu, spusti se u podnožje i umri." "Ne pada mi na kraj pameti, ti smeće jedno", povikao je Gregor. Nakon toga je Gregor promijenio svoju taktiku. Postao je lukav. Bacio je nož prema Heideu kada je gotovo stigao do vrha, i to mu je donijelo pobjedu. Heideov pogled skrenuo je za nožem, stoje dovelo do toga daje prekasno krenuo zadati svoj udarac, time dozvolivši Heideu da ga uhvati za gležanj. Uz prštanje kamenja i šljunka, njih su se dvojica u čvrstom stisku otkotrljali niz obronak. Dolje su pustili jedan drugoga i ustali, međusobno se snažno udarivši, nakon čega su stenjući pali na tlo. Izvukli su noževe; a tada su kružili jedan oko drugoga promatrajući i Čekajući s rukama ispruženima sa strane i tijelima pognutima prema naprijed gotovo pod pravim kutom. Heide je prvi napao. Sagnuvši se, Gregor je izbjegao udarac i pokušao gurnuti svoj nož u Heideov trbuh. Stenjući, rezali su i ubadali jedan drugoga. Heide je divljački šutnuo Gregora u prepone, što gaje nagnalo da se svije od boli, a tada je podigao nož kako bi ga dokrajčio, ali se preračunao. Gregor je naučio Legionarev trik: salto unatrag, i tada jedan u suprotnom smjeru, a potplati njegovih čizama udarili su Heidea posred lica. Zavrištao je poput zaklane svinje. Gregor gaje zgrabio za uši i udario njegovim potiljkom u stijenu. Heide je izgubio svijest. Na trenutak Gregor je zastao, ljuljajući se naprijed-natrag, a tada se i on srušio. Maleni je protrljao dlanove od uzbuđenja. "Sad ću ja otpuzati dolje i dokrajčiti ih. Dvojica prokletih proletera!" Poigravao se svojim zubnim forcepsom. "Heide ima čeljust punu zlatnih zuba, a i Gregor ima dva. Već su godinama na mojoj listi čekanja!" Počeo se spuštati niz padinu, ali kada je bio na pola puta njih su se dvojica osvijestili. 226 Gregor je prvi ugledao Malenoga s forcepsom u ruci i od toga trenutka on i Heide postali su saveznicima. Maleni se osjećao prevarenim. "Otpisani ste. Daj mi te kuke", povikao je i posegnuo za Heideom, koji mu je bio bliže. Počela je nova tučnjava. Iako su Heide i Gregor bili znatno pokretljiviji od Malenoga, nisu se snagom mogli mjeriti s njim. Podigao je Heidea uvis, zavitlao ga oko sebe i udario njime o neki kamen. Gregor mu je skočio na leđa i pokušao odgristi uho, ali Maleni gaje samo otresao, kao što krava otrese muhu s uha. Podigao gaje visoko iznad glave i bacio na tlo. Nakon što je to ponovio četiri puta, Gregor je priznao poraz, ali nije bio ostavljen na miru sve dok nije predao sve što je imao u džepovima. Heide je pokušao pobjeći, pojurivši uzbrdo poput vjeverice, ali u trenutku Maleni se našao na njemu, pograbivši ga i baci-vši nekoliko metara, vičući: "Dokopat ću seja i tvojih iglica. Zar to nisi do sada shvatio?"
Heide je kapitulirao. Bilo mu je dopušteno da zadrži svoje zlatne zube, ali je morao predati 275 dolara, papin prsten i svoj ruski automat. To mu je bio najteži udarac. Imali smo samo dva primjerka tog izvrsnog oružja. Legionar je imao jednoga, a sada je drugoga imao Maleni. Bili smo spremni počiniti bilo koji zločin kako bismo se dokopali Kalašnjikova. Nije malo onih koji su izgubili živote pokušavajući. Vlasnik Kalašnjikova spavao bi s njime privezanim za ruku, pa čak i tako ih je nekoliko bilo ukradeno. Također smo imali i četiri PPSH, model 41, stoje isto bio ruski automat. Za njega ste mogli kupiti čitavu bateriju teških Howitzera, ali kao stoje Porta rekao topniku koji mu je predložio tu trampu: "Kako ću, za ime Božje, vući uokolo sa sobom četiri teška Howitzera?" Topnik je čak ponudio Porti i 24 konja, ali budući da smo tada bili smješteni u depou sa zalihama, Porta nije bio zainteresiran. 227 Pet puta je Heide pokušavao natrag ukrasti svoj automat i prsten, a posljednji puta mu je to gotovo i uspjelo. Bilo je to iste noći kad smo otišli iz Cassina, jedan dan prije no što su nam ponovno dali tenkove. Maleni gaje zamalo ubio. Zapravo, spasio ga je Jednooki, koji se pojavio upravo u trenutku kada je Maleni vezao Heidea za otvor protutenkovskog topa. Heide je čak tri puta otišao na misu, kako bi si osigurao Božju podršku u svojoj borbi protiv Malenog, ali očigledno, Bog se nije htio u to miješati. Imali smo poteškoća pri pronalaženju kolibe iz koje smo trebali ukrasti svog britanskog stožernog časnika. Stražari su napola spavali na svojim položajima, i prerezali smo im vratove bez da su ispustili i glas. Opkolili smo kolibu. Budući da smo pojeli svu svoju čokoladu s narkoticima, žvakali smo indijski hašiš kako bismo smirili živce. Bili smo na terenu već šest dana. Blijeda svjetlost dopirala je kroz jedan od zastora za zamračenje. "Zatvorili su se poput bikovog Šupka u sezoni muha", promrmljao je Porta. "Lijepo će se usrati kad nas ugledaju." "Misliš da imaju džina?" sanjivo je upitao Heide. "Jako volim piti džin." "I konzerviranu govedinu", dodao je Porta. "Nekoliko limenki toga pomiješano s pire krumpirom natjeralo bi slinu i lesu na usta." "Hajdemo pristojno pokucati", predložio je Maleni, koji je ležao iza oborenog stabla i promatrao vrata kolibe. "Kada ih odškrinu, zabit ću im svoj dobri komunistički Kalašnjikov u gubicu. Tada će se sve pokrenuti. Stožerni seronje kao što su ovi uvijek se useru u gaće, kad pogledaju u cijev automata." "Ovaj put ćemo uhvatiti pukovnika", rekao je Porta. "Takve još nismo imali." "I ja ga želim voditi", zahtijevao je Maleni. "Svezat ću mu uže oko vrata i natjerati ga da korača za mnom kao koza koju vode kući daje pomuzu." Stari Un zatražio je da utihnemo. "Ovo mora biti brzo obavljeno", prošaputao je. 228 "Pa sve uvijek brzo obavimo", rekao je Porta. Maleni je pokazao prema kolibi: "Vidite li sjene na zastorima? Imaju boce u rukama." Ušutili smo i zapanjeno promatrali kako je žena u uniformi žustro prešla čistinom ispred kolibe. "Bože, imaju i žene", Porta je uzbuđeno prošaputao. "Ona je iz WAAF-a", objasnio je Heide. Maleni gaje promatrao s nerazumijevanjem. "Zar laje?" "Idiote!" zasiktao je Heide. Žena je otvorila vrata. U svjetlosti koja je dopirala iznutra mogli smo vidjeti daje lijepa. Lijepa djevojka u ružnoj uniformi. Barcelona je pronašao telefonske žice i raportirao daje presjekao "žice za kokodakanje". Stari
Un je kimnuo, zadovoljan. "Trojica ostaju ovdje kako bi nas pokrivali, dok ostali idu u posjet." "Upišat će se u gaće", zagraktao je Porta. "Ta će se flundrica morati oprati prije no što je poševimo", rekao je Maleni. "Claro", zameketao je Barcelona. "Prostitutke u pratnji vojske moraju se pridržavati higijene kad dođu gosti." "Nemojte zaboraviti na njihovu govedinu kad ih sredimo", podsjetio nas je Porta. Prozor na kolibi se otvorio i neki je čovjek pogledao van. Imao je crvene oznake sa zlatnim vezom na epoletama. "To je naš čovjek", prošaputao je Heide. "Čezne za nama." Iz tame pojavio se neki lik i prestravio nas. Išao je točno prema nama. Legionar je čučnuo, spreman na skok, odložio strojnicu i isukao nož. Bio je to neki krupni Englez. Tada smo začuli poznato smijuljenje. "Maleni", povikao je Barcelona. "Taj sam", iscerio se Maleni. Na sebi je imao engleski kaput i šljem. "Naletio sam na stražara ondje iza kolibe. Ubio sam ga uzetom." Pokazao nam je dva zlatna zuba. 229 Stari Un mu je opsovao. "Prije ili kasnije ti i Porta ćete visjeti zbog tih zlatnih zuba." "Bio je crnac", nastavio je Maleni kao da se ispričava, i pokazao nam precizno odsječeno uho. "Ovdje je jedan od njegovih poklopaca za slušanje. Rekao mi je njihovu lozinku. Njegova smjena dolazi za deset minuta, pa ću mu samo šapnuti "Wel-lington" u uho, prije no što ga zadavim i odsiječem i njegovo uho, ako bude crnac." "Ti si lud", rekao je Stari Un. "Zlo mije i od samog pogleda na te uši." "Zbog čega, pobogu?" upitao je Porta, ne shvaćajući. "Ti smeđi vragovi sijeku nama uši, pa bi trebali očekivati da ćemo i mi sjeći njihove. Nitko se ne bi trebao tome protiviti." "Otišlo je predaleko", rekao je Stari Un. "Pretpostavljam da nitko nema foto-aparat?" upitao je Maleni. "Volio bih imati fotku sebe u ovim Churchillovskim krpama. Čudno kakve sve misli čovjeku dolaze dok luta uokolo sam po mraku. Tamo mije palo na pamet kako bi bilo zanimljivo sve vas zeznuti i podići Tommije na uzbunu. Kada bi sve bilo gotovo, a vi prema pravilima smješteni u zajedničku grobnicu, nitko mi ne bi mogao proturječiti, kada bih rekao kako sam vam se bio primoran priključiti. Tko zna čemu bi to dovelo? Spasiti čitav Churchillov stožer nije baš stvar koja se događa svaki dan. Bila je to moja prilika da mi se podigne spomenik." "Čudna ti je stvar pala na pamet", rekao je Porta. "Bolje bi ti bilo da prestaneš razmišljati, Maleni, ili ćeš gadno završiti." "Što mislite, zbog čega im je potreban stožerni časnik?" rekao je Heide. "Izručit će ga dečkima za propagandu, kao da je jebena čimpanza iz ZOO-vrta", objasnio je sveznalica Porta. "Pitam se što bi rekli kada bismo se mi vratili s desetnikom, umjesto jebenim pukovnikom?" "Poslali bi nas da im dovedemo pravoga", kratko je rekao Stari Un. "Pa, vrijeme mi je da se odgegam natrag i nabavim i drugo uho", rekao je Maleni uz široki osmijeh. Živahno je odskakutao 230 do kolibe, s engleskim šljemom na potiljku i karabinom koji mu je poskakivao na leđima. Ispod kaputa imao je skriven Kala-šnjikov. "J"ai peur", promrmljao je Legionar. "Idem za njim. Sigurno je zaboravio lozinku." Bilo je dobro što je Legionar razmišljao unaprijed, jer je Maleni izgubio živce kada mu je stražar koji je došao na smjenu počeo psovati, i zaboravivši sve, povikao na njega na njemačkom:
"Začepi, ti prugasta svinjo. Ako želiš razgovarati sa mnom, govori njemački." Englez je poskočio natraske, prestrašen, i našao smrt u čeličnom stisku snažnih Legionarevih prstiju. Sada više nismo smjeli izgubiti niti sekunde. Svi smo jurnuli naprijed, provalili vrata kolibe, neki i prozore. Naši automati sipali su smrt. Porta i Heide zgrabili su stožernog časnika, gurnuli ga kroz vrata i onesvijestili drškom automata. Svi ostali u kolibi bili su pobijeni. Nestali smo trkom. Dva su se lika pojavila ispred mene. Pucao sam u trku. Zgrčili su se i pali mrtvi na puteljak. Maleni je dotrčao, još uvijek u britanskom kaputu i šljemu. "Riješi se tog britanskog smeća", doviknuo mu je Legionar. "Nabavio sam četrnaest zlatnih zuba", oduševljeno je povikao Maleni. Automatsko oružje zaštektalo je iza nas. Legionar me oborio u rupu pokraj puta. Pojavili su se Porta i Heide koji su za sobom vukli onesviještenog časnika. Došao je i Olle Karlsson, povikao nešto nerazumljivo i okrenuo se prema bljeskovima iz cijevi oružja, koje smo vidjeli u tami. Njegov automat ljutito je zaštektao. Tada je zaglušujuće vrisnuo, zgrčio se i otkotrljao do puteljka. "Milles diables", prosiktao je Legionar. Trojica njihovih protrčala su i nestala u tami. Tada je dotrčao i Rudolph Kleber. Kleknuo je i ispalio nekoliko pucnjeva u tamu. Odjednom je ispustio svoj automat, uhvatio se rukama za glavu i pao potrbuške. 231 Ona trojica su se vratila i pokušala ga odvući sa sobom. Htio sam zapucati, ali Legionar je odmahnuo glavom i upozora-vajuće stavio prst preko usana. Jedan od te trojice pao je, gotovo presječen na dvoje mecima iz strojnice. Ostala dvojica počela su trčati, ali jedan je po-vikao i rukom prekrio oči: "Slijep sam, sli-jep." Neki Englez, gologlav i samo u košulji, došao nam je u vidokrug. Imao je laku strojnicu pod rukom. Slijedilo gaje još sedam ili osam drugih. Jedan od njih bio je oboružan puškom za lov na divljač, za kakvom smo svi čeznuli. Legionar je pokazao prstom prema njemu i kimnuo glavom. Slijepi vojnik bio je na koljenima i vrtio se u krugovima. Englez u košulji prislonio je cijev svoje strojnice njemu na potiljak i zapucao. Potom se iscerio: "Prokleti Švabe!" rekao je. Pritisnuo sam kundak svog PPSH na rame. Čitavo krd,o ljudi pojavilo se iz nekakvog grmlja. Teško su disali i psovali, i stalno smo čuli riječ "Švabo". Osvetnički su šutali mrtve na puteljku. Rudolph je zastenjao, a vodnik je podigao svoj pištolj i ispraznio spremnik u njegovo drhtavo tijelo. Tada mi je prekipjelo. Pokazat ćemo mi njima. Legionar je zapjevao: "Dođi sada, smrti, dođi, jedina smrti." Englez na puteljku se ukočio. A tada se iz dubine Legiona-reva grla začuo odjekujući marokanski ratni poklič: "Allah-el--akbar" i istovremeno je otvorio vatru iz svog Kalašnjikova. Padali su kao kruške. Uspravili smo se i pucali u sve koji su se još micali. Legionar se luđački smijao. Umočio je prst u lokvu krvi i napravio križ na čelu svakog poginulog. Uzeo je pušku za lov na divljač. Izvukao je tijelo vodnika koji je ubio Rudolpha iz hrpe leševa i pritisnuo svoj željezni potplat na lice mrtvog čovjeka. Sustigli smo ostale. Časnik, pukovnik, došao je k svijesti. Stavili smo mu omču oko vrata i objasnili da ćemo ga ubiti istoga trenutka ako bude stvarao probleme. "Tko ovdje zapovijeda?" arogantno je upitao. "Što to tebe briga?", rekao je Heide. "Pazi dobro da nam ne dosadiš." 232 "Začepi", povikao je Stari Un, ljutito odgurnuvši Heidea u stranu. "Gospodin Oberleutnant, Feldwebel Willie Beier. Ja zapovijedam ovom specijalnom jedinicom." Časnik je kimnuo glavom.
"Onda nauči svoje ljude kako se obraća časniku." "Daj, popišaj se na to govno", povikao je Porta. "Oberleutnant ušljivi ratni zarobljenik. Opali ga koji puta po njuški. To ćemo mi dobiti ako nas uhvate. Kakav kreten. Oberleutnant!" Englez se čak nije udostojao niti pogledati Portu. "Moraš održavati disciplinu, Feldwebelu, ili ću uložiti žalbu kada se susretnem s tvojim zapovjednikom." Porta je otmjeno zamahnuo svojim cilindrom pokretom dostojnim francuskog aristokrata iz 17. stoljeća, kicoškom gestom stavio svoj otkrhnuti monokl u oko, izvukao burmuticu i uštinuo komadić duhana. Zatreptao je prema britanskom časniku. "Gospodine pukovniče, dozvolite da se predstavim." Uzeo je još malo duhana i nastavio govoriti kroz nos. "Ja sam čuveni Obergefreiter, Božjom milošću Joseph Porta iz Wedinga. Možda bih vam mogao nekako biti od pomoći, primjerice da vas šutnem u dupe." Porta je obišao krug oko njega znatiželjno ga promatrajući kroz otkrhnuti monokl. "Feldwebelu Beier, gdje si dovra-ga nabavio ovu srdelu? Stvarno smiješan lik, moram priznati!" Britanski časnik bijesno se okrenuo prema Starom Unu: "Neću više ovo podnositi." "Bojim se da ćete, dovraga, morati", iscerio se Barcelona. Porta je ponovno prišao britanskom časniku, koji je blebe-tao, i počeo na glas brojati: "Jedan, dva, tri." Časnik gaje s nerazumijevanjem pogledao. "Koliko zlatnih zuba imate, gospodine? Ja sam nabrojao tri." Pukovnikov glas pretvorio se u visok, bijesan vrisak, i zaprijetio je Starom Unu najrazličitijim kaznama. "Ostavite ga na miru. Samo će nam otežati stvari, ako ga uspijemo dovesti", rekao je Stari Un razdražljivo. 233 Usprkos žestokim protestima Malenoga, omča oko vrata našeg zarobljenika bila je skinuta. Legionar mu je stalno bio za petama. "Moj pukovniče, jedan glas i razderat ću ti trbuh", rekao je i uz osmijeh mu pokazao svoj maurski nož. Čuli smo topove s bojišta. Svanulo je i sve se ispočetka pokrenulo, duge transportne kolone i pješaštvo u maršu. Neko vrijeme hodali smo pokraj bojne marokanskih snaga, koji su nas zbog naših maskirnih uniformi zamijenili s nekakvom specijalnom jedinicom. Jedan skok i britanski bi se časnik našao na sigurnome, ali oštrica Legionareva noža bila mu je pritisnuta u lijevu stranu torza, a na leđima je osjećao cijev Barceloninog automatskog pištolja. Ispred njega bila su široka leđa Malenoga. Bilo kakav pokušaj značio bi sigurnu smrt. Skrili smo se u zaklon iza američkih linija i čekali noć. Bojište je bilo uznemireno. Dokle god nam je pogled sezao, vidjeli su se tragovi svjetlećih metaka. Počeli smo se probijati ubrzo nakon ponoći, skačući od jedne do druge rupe od granate. Dvojica Indijaca, koji su nam se našli na putu, bili su pokošeni, a trojicu ljudi smo izgubili od vatre našeg vlastitog pješaštva. Iscrpljeni, srušili smo se u zemunici zapovjednika bojne. Prišao nam je Jednooki, zagrlio svakoga od nas, a Mike nas je ponudio svojim velikim cigarama. Otac Emanuel rukovao se s nama. Ljudi iz drugih sektora dolazili su i čestitali nam. Izgubili smo polovinu ljudi, među njima i Rudolpha i Olle Karlssona. Dobili smo petodnevni dopust. Dok smo hodali prema pozadini, pokraj nas je projurio veliki sivi mercedes. Na stražnjem sjedištu sjedili su naš britanski zarobljenik i njemački general. Ušpricalo nas je blato. Pljunuli smo na veliki luksuzni automobil. Tada smo počeli zamišljati što ćemo sve raditi kad dođemo kod Ide u kupleraj, i pri pomisli na njezine djevojke, sve je drugo palo u zaborav.
234 XII. Planina se tresla poput životinje na samrti. Gusti žuti oblak dima i prašine visio je iznad samostana, koji je polako postajao crven od ližućih plamenik jezičaca. Znali smo da ondje još ima redovnika; ali nismo znali da oni u tom trenutku održavaju misu ispod bazilike. "Zasigurno su pretvoreni u pepeo ", promrmljao je Barcelona dok je zapanjen gledao u ruševine iz kojih se dimilo. Bojnik Mike pojavio se iz velike lokve blata. Otac je bio s njim. "Dragovoljce za odlazak u samostan. " Skupili smo puške na hrpu. Minobacači su utihnuli. Potrčali smo uzbrdo, a Amerikanci, Francuzi i Englezi su nas pomno promatrali. Preskočili smo ostatke zidina. Otac Emanuelje bio na čelu, a odmah iza njega bolničar. Dok smo ulazili u samostan, stavili smo plinske maske i okupljali one koje smo pronašli na mjestu gdje je još nedavno bilo glavno dvorište. U tišini su izišli iz samostana, noseći veliko drveno raspelo na čelu duge kolone. Išli smo s njima sve do zavoja. Počeli su pjevušiti neki psalam. Sunce je izišlo. Činilo se kao daje Bog na trenutak pogledao dolje s nebesa. Amerikanci su stajali na grudobranima svojih položaja i zurili u neobičnu procesiju. Na našoj strani, padobranci i topnici uspravili su se na svojim položajima. Netko je naredio: "Skinite šljemove!" Je li taj glas pripadao Englezu ili Nijemcu? Svi smo skinuli šljemove i stajali pobožno pognutih glava. Posljednje što smo vidjeli bilo je raspelo, koje je izgledalo kao da lebdi zrakom. Tada smo otrčali natrag na položaje i cijevi svojih strojnica ponovno uperili naprijed. Gefreiter Schenck iznenada se srušio pokraj mene. Dvije stotine metara ispred nas utihnuo je američki bacač plamena. Francuski poručnik potrčao je niz zavojitu cestu. Sišao je s uma. 235 Na nekoliko kratkih trenutaka ponovno smo bili ljudi. Sada je i to bilo zaboravljeno. SMRT SAMOSTANA Samostan je bio pretvoren u hrpu ruševina. Bio je bombardiran bez prestanka. Posvuda su se čuli hici. Jedan po jedan pretrčali smo čistinu ispred vrata, i bacili se naglavce u podrum. Nekoliko padobranaca, koji su se ukopavali, su nam se izrugivali. "Jeste li prodali svoje tenkove?" ismijavali su nas. Plamen je zahvatio riječ pax urezanu iznad vrata. Središnje dvorište, ono sa statuama Sv. Benedikta i Sv. Skolastike, bilo je krcato polomljenim komadima zidova. Ukopali smo se. Te je noći 200 teških bombardera napalo samostan. Tijekom nekoliko sati istresli su na nas 2500 tona bombi. Naši zakloni bili su poravnati s tlom. Porta i ja smo ležali jedan pokraj drugoga. Vidjeli smo kako ogroman komad zida leti uvis. Promatrali smo ga. "Trči", po vikao je Porta. Ustali smo i pojurili. Uz gromoglasan tresak, zid je pao toc-no na mjesto na kojem smo svi ležali. Jedna trećina satnije našla se zakopana pod njim. Bilo je beznadno pokušavati iskopati ih van. Kada je svanulo, izvukli smo strojnice iz zemlje i gliba, namjestili njihove tronošce, napunili, provjerili pojaseve. Sve je bilo u redu. "Uskoro će doći", predvidio je Porta. Mike je dopuzao do nas. Izgubio je šljem. Jedno oko mu je bilo prekriveno otkinutim komadom kože. "Kako ide?" upitao je, puckajući svoju debelu cigaru. "Pakleno." 236
"A naj gore j e tek pred nama."" Mike je bio u pravu. Postalo je još gore. Sveta planina podrhtavala je poput umirućeg bika u ringu. Velike gromade kamena letjele su u svim smjerovima. Stotinama godina stari crepovi bili su smrvljeni u prah. Izbijali su žestoki požari. Napustili smo svoje položaje i povukli se u kriptu. Nitko nije mogao ostati vani i preživjeti. Pronašli smo nekakvu prostoriju iza oltara i ispružili se u njoj. Metar debeo strop počeo je popuštati. Ljuljao se gore-dolje poput uzburkanog mora. Nekoliko gaje padobranaca pokušavalo poduprijeti. Nije im uspijevalo. Uz tresak, strop se srušio, zakopavši padobrance. Naš novi glazbenik, Gefreiter Brans, je prolupao. Zgrabio je svoju trubu i počeo svirati jazz. Tada si je utuvio u glavu da mora nas sve raznijeti bombom. Maleni mu je uspio oteti bombu i baciti je u dvorište, gdje je tutanj njezine eksplozije bio zaglu-šen grmljavinom granata. Padobranac kojemu je komad zida koji se srušio zdrobio obje noge ležao je u lokvi krvi nasred dvorišta. "Ubijte me, ubijte me! O Bože, daj mi da umrem!" Uvijek spremni Heide podigao je svoj P.38, ali mu gaje Stari Un izbio iz ruke. Bolničar Glaser kleknuo je iznad vrištećeg čovjeka, zabio mu špricu s morfijem kroz uniformu i ispraznio je u tijelo rastrzano bolom. "To je sve što mogu učiniti za tebe, prijatelju. Da si konj, upucali bismo te. Bog je milostiv." Glaser je zlobno pljunuo na raspelo. Otac Emanuel s mukom se probio kroz hrpe srušenih zidova, prekriven prašinom. Sagnuo se iznad ozlijeđenog padobran-ca, prinio raspelo njegovim usnama, sklopio ruke i pomolio se. Lice mu je bilo razderano krhotinom granate. Glaser gaje htio previti, ali otac ga je ljutito odgurnuo ustranu i otišao do SS-ovog Hauptsturmfuhrera, koji je bio u lošem stanju, jer mu je trbuh razderala zapaljiva bomba. "Odbij, oče", zasiktao je umirući časnik. "I ponesi svoga Boga sa sobom." Psovao je i proklinjao sve i svakoga. 237 Otac Emanuel bio je gluh na takve stvari. Ništa ga nije moglo smesti. Podigao je križ iznad Hauptsturmfuhrera, koji je i dalje psovao. Utroba mu je izvirila iz razderanog trbuha. Glaserje dotrčao i pokušao vratiti krvavu masu na njezino mjesto. Ranjenik je zavrištao. Porta se zamišljeno poigravao pištoljem. Maleni je uzeo nekakvu palicu u ruke. Ako taj čovjek uskoro ne umre, mi ćemo ga ubiti. Njegovo nas je vrištanje pre-stravljivalo. Glaser nije imao više morfija. "Ubij tog lopova" očajnički je povikao Porta. Otac Emanuel otišao je do drugih koji su umirali. Bilo ih je mnogo. Čim bi umrli, izbacili bismo ih van. Nije bilo lijepo za vidjeti kad su ih načeli štakori. Deseto tonska bomba pogodila je kriptu, i zaplj ustale su grede i zidovi. Bili smo zarobljeni iza oltara, koji je bio izgrađen u zatvorenom dijelu. Nove bombe neprestano su eksplodirale. Prašina nas je gotovo ugušila. Nastavljalo se sat za satom. Izgubili smo osjećaj za vrijeme, nismo imali pojma je li bio dan ili noć. Otac Emanuel sjedio je na sredini prostorije, uniforma mu je bila razderana na krpice, a lice krvavo i tmurno. Pogledao je oko sebe, u potrazi za mjestom na koje bi pokušao gurnuti veliku gredu. Bio je jak kao bik. S izrugivanjem smo ga promatrali dok se borio s gredom. Trebao bi mu traktor daje pomakne. "Božji sluga je čvrsto naumio izići iz kuće svog gazde", rekao je Heide, cereći se. "Sjedi, oče, i odapni zajedno s nama. Lijepo je na božjim nebesima. Ili ne vjeruješ u vlastite priče?" Ovo je bila Heideova omiljena tema. Mrzio je Boga, isto koliko je mrzio i Židove. Otac Emanuel okrenuo se prema njemu. Na usnama mu je bio širok osmijeh, ali oči su mu opasno sijevale. Polako je krenuo prema Heideu, koji se uplašeno stisnuo uz oltar i izvukao nož. 238
Emanuel gaje udario po ruci, tako da mu je nož odletio u velikom luku. Zgrabio je Heidea za košulju, odvukao ga od oltara i udario njime o zid pokraj velikog raspela. "Juliuse, još se jednom narugaj Bogu, i rasipat ću ti mozak po zidu. Nećeš biti prvi kojega sam sredio. Nemoj me pogrešno shvatiti, čak iako sam svećenik. Ako se ovdje itko boji susreta sa svojim Bogom, onda si to ti, Juliuse." Udar od neke velike bombe bacio nas je sve na hrpu. Otac Emanuel protresao je glavom i ispljunuo nešto krvi. Stari Un pružio mu je svoju čuturicu. Otac mu se zahvalno nasmiješio. Veliki kamen prozujao je pokraj njegove glave. Heide je stajao s još jednim kamenom spremnim u ruci. Otac se osovio na noge. Gurnuo je raspelo u prednji džep, otkinuo svoj kruti svećenički ovratnik i pojurio prema Heideu spretnim kretnjama izvježbanog hrvača. Heide gaje pogodio kamenom, a tada brzinom munje pojurio u stranu i zadao mu prljavi udarac. Ali otac je bio čvrst momak. Zgrabio je Juliusa za vrat i odbacio ga na pod. Sve je potrajalo svega nekoliko minuta. Tada je Heideu bilo dosta. Otac se vratio svojoj gredi kao da se ništa nije niti dogodilo. Maleni je pljunuo u ruke i krenuo mu pomoći. Oprli su se stopalima o nju, njih dvojica, svećenik i ubojica, svaki jak kao bik, i čudo se dogodilo: greda je popustila. Nasmijali su se ponosno jedan drugome. Nitko drugi ne bi to uspio učiniti. Uspjeli smo iskopati maleni tunelčić i izvući se u prednju prostoriju. Bazilika se urušila, a u njoj je ležao pukovnik ispruženih ruku i širom otvorenih očiju. "U što, dovraga, zuriš, pukovniče?" povikao je Porta. "Ako si mrtav, prijatelju, onda zatvori oči!" Nekoliko štakora potrčalo je prostorijom. Bijesno sam bacio šljem na njih. Jednome od njih ispalo je nešto što je nosio. Bila je to polovica ruke. Na jednom prstu bio je prsten sa svastikom. Gefreiter Brans, naš glazbenik, šutnuo je ruku. Otac Emanuel sagnuo se nad pukovnika. Ubio gaje udar zraka. Lice mu je bilo poput jajeta s mekom ljuskom. Sve ispod 239 kože bilo je zgnječeno. Bilo je to nešto što smo često viđali, kada bi posao preuzele velike bombe. "Odvucite ga preko do zida", naredio je Stari Un. Maleni je uhvatio leš za ruku i počeo ga vući. Iznenada se našao kako drži samo ruku. Na trenutak je bio zbunjen. Tada je protresao ruku: "Sretno, momče. Nisam ti htio otkinuti šapu!" Bacio je ruku prema štakorima koji su se pokušavali uspeti uz zid. Porta je zavidno promatrao visoke crne časničke čizme na lesu. "Mislim kako ću si uzeti ova dva grijača stopala." Padobranski poručnik pogledao je u drugom smjeru i promrmljao nešto o pljačkanju tijela. Porta je svukao čizme s pukovnika. Stajale su mu kao da su bile napravljene po njegovoj mjeri. Ugledao je Orla koji je sjedio u kutu i ustrajao da salutira njegovim čizmama. Kao Stabsfeldwebel koji je bio lišen čina, bio je dužan salutirati pukovničkim čizmama, rekao je Porta. Orao je odbio, kao i uvijek, ali nakon stoje bio izudaran po glavi, popustio je i.salutirao čizmama. "Ti jesi i uvijek ćeš ostati slabouman, Stahlschmidt! Sljedeći put kad se ustaneš na svoje stražnje noge dobit ćeš u guzicu parom pukovničkih čizama." Bombardiranje se nastavljalo bez predaha. Samostan se njihao. Sjedili smo raštrkani uokolo, rukama stežući oružje. Vrijeme više nije postojalo. Porta nam je pokušao ispričati nekakvu priču, ali nikome se nije dalo slušati. Bila je o čovjeku iz Bremena koji je trgovao psima. O stanovitom gospodinu Schult-zeu. Oberfeldwebel Lutz je poludio i zaletio se glavom u zid, poput jarca. Gomila štakora protrčala je bazilikom. Bilo ih je na stotine. Svi su bili izluđeni od straha.
Cvileći, penjali su nam se uz noge. U glavama su imali samo jednu misao: pobjeći od tog mora plamena. Ubijali smo ih svojim pijucima. U trenutku kada bi nanjušili 240 svježu krv, napadali bijedan drugoga: pravi pakao cvilećih, gre-bućih, krvavih oblika. Otac Emanuel stajao je leđima okrenut prema zidu divljački mlateći svojim pijukom. Na ramenu mu je sjedio napola opržen štakor i siktao na ostale koji su ga napadali. Otac je ispustio raspelo, a štakor gaje snažno zagrizao. Maleni mu je petom zdrobio glavu. Trebali smo biti zahvalni štakorima. Spasili su nas od ludila. Došlo je do trenutačne stanke u bombardiranju, ali ubrzo nakon toga ono se nastavilo obnovljenom žestinom. Kasnije smo saznali da su nas bombardirale dvije tisuće letećih tvrđava. U tom jednom danu i noći na našem malom području bilo je bačeno više bombi no što ih je ikada palo na Berlin. U tom trenutku otac Emanuel je držao raspelo ispruženo prema nama i blagoslivljao nas. Napravili smo novi oltar od kutija i slomljenih greda. Morao je podijeliti nekoliko pljuski i udaraca kako bi nas natjerao da ga napravimo, ali ako je otac naumio održati misu, nikako to nismo mogli izbjeći. Okupili smo se oko njega. Promatrao nas je. "Skinite šljemove!" zapovjedio je. "Kleknite na molitvu!" Maleni je bio pomalo spor pri spuštanju na koljena, pa ga je jedna zaušnica požurila. Tada se otac pomolio. Nije to bila molitva koju je naučio tijekom školovanja, nego molitva koja nas je ohrabrila. A potom je održao propovijed. Njegov snažni glas nadglasao je čak i grmljavinu granata. "Nemoj misliti kako te se Bog boji", rekao je uprvši prstom u Malenoga. "Ona zaušnica došla ti je po njegovoj zapovijedi. Treseš se od straha pri pomisli na smrt, ali nemaš nikakvih skrupula pri ubijanju drugih. Ova satnija je izgubila 86 ljudi za tri dana. To je mnogo. A bit će ih još i više. Bolje potraži Boga kroz mene, dok još imaš vremena." Nastavio je tako nekih četvrt sata, grmeći na nas iz svoje improvizirane propovjedaonice. 241 "Trebao je biti general", prošaputao je Porta. "Bio bi pravi zapovjednik." Kiša granata zasula je samostan. Otac je bio izbačen iz svoje propovjedaonice. Sav krvav po licu od krvi iz duboke posjekotine, popeo se natrag na nju. Podig-nuvši automat iznad glave, prijeteći gaje ispružio. "Nemojte se zavaravati kako je ovo jedina sila na svijetu. Nemojte zalupiti vrata Bogu ispred nosa. Život je dobiven samo na posudbu. Automati nemaju ništa za reći kada je Bog u pitanju. Poznajem vas. Znam o čemu sada razmišljate. Nemoj se ceriti, Porta. Čak te niti tvoja berlinska lukavost neće spasiti. Nemojte vjerovati u ono što vam je na kopčama pojaseva. Bog nije s vama. Ništa više no što je s bilo kim drugim. Rat je vrhunac ljudske gluposti. Đavolje djelo. Neki su ovaj rat nazvali križarskim. To je bogohuljenje. To je pljačkaški rat. Najmasov-nije svjetsko ubojstvo." Strašan tresak prekinuo je njegovu propovijed. Bazilika se potpuno srušila. Upaljene svjetiljke su se ugasile. Mahnito smo pokušavali izići iz dimom ispunjene prostorije, pužući potrbuške kroz hrpe kamenja. Sada je bombardiranje zvučalo nekako drugačije. Više nije dominirao cvilež bombi, nego fijukanje granata. Topništvo. Još jace. Drugačije. Uobičajeno. Ugodnije. Ukopali smo se. Samostan je nestao. Nismo shvaćali kako je Bog mogao to dozvoliti. Zaklinjali smo se đavlu, i istovremeno molili Bogu. Sunce je zašlo. Sunce je izišlo. Stotine puta iznova, ruševine samostana bile su odbacivane uvis. Ležali smo svaki u svojoj rupi i uplašeno pogledavali prema tlu prekrivenom plamenom. Koliko još? Neki je lik išao stazom prema nama. Dug skok i spustio se u našu rupu. Bio je to Orao. On je bio teklić. Teško je disao. Mike gaje lagano udario po leđima.
"Sto ima?" "Čitava je bojna izbrisana, gospodine bojniče", izustio je između udisaja. "Satnija 3 je živa zakopana." 242 "Gluposti", obrecnuo se Mike. Pozvao je Portu. "Ti i Sven saznajte što se događa." Uzeli smo svoje automate, nagurali nekoliko ručnih bombi u čizme, potapšali Orla po ramenu. "Vodi, stara zatvorska ptičice." "Ne mogu", zastenjao je i u strahu se zgurio na dnu naše rupe. Porta gaje šutnuo. "Ustaj, ti debela svinjo. Možda ne možeš, ali hoćeš." Orao je bio gotovo izvan sebe od straha. Izmlatili smo ga kundacima. Nije pomoglo. Natrljali smo mu lice u blato, štipali ga za najnježnije dijelove tijela, učinili sve što smo mogli, ali ništa nije upalilo. No, što nije uspjela postići naša okrutnost, postigao je Mikeov zapovjedni glas. "Stahlschmidt", zagrmio je. "Uzmi pušku i kreni! To je naređenje." Orao je skočio na noge, stao u stav pozor između kiše granata i odverglao: "Javvohl, gospodine bojniče!" I odjurio je tako brzo da smo ga Porta i ja jedva sustizali. "Slijedite me", vikao je. Tada mu se pričinilo daje ugledao nekog Amerikanca, pa je ispraznio magazin u njega, ali bio je to samo leš. Potrčali smo preko izobličenih ruševina, tražeći zaklone u dubokim kraterima od bombi. Probijali smo se kroz komade užarenog metala. Ogromna granata bacila je neki leš uvis: ostatke jednog Engleza. Otpala mu je jedna noga i udarila me po potiljku. Upozoravajući fijuk natjerao nas je u trk. Bili smo obavljeni bljuzgavicom. Samo su nam se oči pomicale na maskama od gustog blata koje su nam prekrivale lica. Ono što su nekada bili položaji 3. satnije sada je izgledalo poput mjesečevog krajolika, iz kojega je poput nekakvog usamljenog cvijeta stršala jedna jedina ruka u maskirnom rukavu. "Izravan pogodak", objasnio je Orao. "Baš sam otišao iz stožera satnije, kada je pala. Zasigurno je bila kalibra preko 400 milimetara." 243 "Vidi se da nije bila iz ručnog bacača", zarežao je Porta. Tada mu je pogled pao na ogromnu neeksplodiranu bombu na dnu rupe. "Vidite li onu bakrenu nosinu? Dobar komad tijesta! Hoćete mi pomoći daje nježno pomaknem? U njoj leži najmanje tri noći kod Blijede Ide." Progutao sam knedlu. Pomisao na to uzburkala mije utrobu. Od nas neće ostati niti gumba, ako ta bomba eksplodira. Ali, nisam se usuđivao odbiti. Udruženim snagama uspravili smo bakreni nos. Porta je pljunuo na njega, načinio znak križa povrh nje, tri puta kleknuo. Orao je bio smrtno blijed, kao i ja, bez sumnje. "Sada je držite, ili ste posrali svoj posljednji drek", zapovjedio je Porta, izvukavši neke alatke iz svoje krušne torbe, koje smo uredno položili pokraj velike bombe. Dobivali smo tri marke po kilogramu bakra, a na tom čudovištu gaje bilo barem stotinu kilograma. Porta i Maleni su bili marljivi kolekcionari. Prije su ga imali čitav kamion. Često bi znali otpuzati na ničiju zemlju i skidati prstenove s granata točno ispred američkih položaja. Ali i na drugoj strani je bio kolekcionara, pa se više no jednom dogodilo da se suparničke skupine posvade na mrtvo ime oko nekoliko neeksplodiranih bombi. Porta je zamišljeno odvagnuo kliješta s papagajskim kljunom u ruci. Baš u trenutku kada je njima namjeravao uhvatiti vrh bombe, iznad nas se začulo zavijanje koje nas je poslalo na dno rupe. Zemlja, kamenje, čelik pljuštali su po nama. Oprezno smo provirili preko ruba. da vidimo je li to sve. Porta je pljunuo i naredio Orlu da sjedne na bombu. Orao se zagrcnuo i počeo moliti za svoj život. "To je ubojstvo", očajnički je cvilio. "Bit će, ako ne učiniš ono što sam ti rekao", kratko mu je odgovorio Porta i počeo vući
kliještima. Uhvatio sam i ja drugima, i povukao u suprotnom smjeru. Porta je upotrijebio svu snagu, dok se Orao očajnički trudio da se bomba ne pomakne. Porta je zastenjao i znoj mu je potekao niz lice, ne od straha, nego od napora. 244 "Ako počne pištati, trčite koliko vas noge nose: ili ćemo uživati u pogledu s mjeseca!" Ispustio je kliješta, pljunuo u ruke i još jednom pokušao. "Volio bih vidjeti momka koji je ovo pričvrstio. Nešto bih mu rekao." Gurnuo je svoj žuti cilindar na potiljak, zaškiljio prema Orlu koji je bio blijed kao krpa. "Jel" ti udobno, Stahlschmidt?" Orao je zajecao. "Proklet bio dan kada sam upao u ovu usranu satniju:" "Sad je imamo", veselo je povikao Porta i okrenuo kliješta. Kada je odvrtio poklopac, kleknuo je i provirio unutra. Tada je posegnuo u nju rukom. Očekivao sam kako će eksplodirati svakog trenutka. Nitko normalan ne bi razmontiravao bombu na taj način, osim ako mu je život dojadio. Orao se grizao za usne sve dok nisu počele krvariti. Oči su mu gotovo iskočile iz glave. Izgledao je poput bolesne kvočke. "Gdje je dovraga upaljač?" psovao je Porta, a cijela mu je ruka bila u unutrašnjosti bombe. "Ništa ne razumijem. Ovdje je samo hrpa kotačića i čunjića. Sada je počela otkucavati. Slušajte!" "To je tempirana bomba", očajnički je povikao Orao. Porta je upalio upaljač kako bi bolje pogledao. Sav sam se naježio. "Daj, začepi", povikao je, iznenađen. "Čudna gomila sranja ovdje unutra, a sve se to pomiče. Poput utrobe budilice." Orao sije dao oduška gotovo konjskim njištanjem, skočio s bombe i dao petama vjetra. Porta je bio previše zaokupljen svojom zanimljivom bombom da bi to primijetio. Izvukao je komad azbesta, za kojim je slijedila cijev koja je izgledala kao staklena, nakon čega je bomba počela zviždati poput čajnika. Obuzela me panika, odbacio sam kliješta i potrčao, bacivši se u rupu od granate nekih dvadesetak metara dalje. Provirio sam natrag prema velikoj bombi. Vidio sam Portin cilindar kako ide gore-dolje poput nekakve pumpe. 245 Prošlo je pet minuta. Tada mi je mahnuo rukom da priđem. "Dođi ovamo, i pomozi mi, ti strašljivko. Izvadio sam satni mehanizam iz nje." Pomalo nevoljko otpuzao sam natrag. Orao je nestao. Hrpa vijaka i kotačića ležala je ispred Porte. Uz pomalo groteskno veselje nastavili smo je razmontiravati. "Čudan tip", rekao je Porta čudeći se. "Nigdje ne mogu pronaći upaljač. A svakako bi ga morala imati." "Misliš li da još uvijek može eksplodirati", pitao sam uplašeno. "Morala bi moći", rekao je Porta. "Nadajmo se da neće sve dok ne skinemo sav bakar." Između nas se nalazila impresivna hrpa bakra, kada je Porta konačno objavio kako je zadovoljan. Njegov posljednji čin bio je da je legao na tlo pokraj bombe i prislonio uho na nju. "Sada ponovno otkucava." Rekao je: "Ne bismo li je trebali pokušati posve razmontirati, kako bismo shvatili način na koji radi? Mogle bi nas čekati velike opasnosti u budućnosti, ako ne shvatimo." "Dođi već jednom, tako ti Boga", povikao sam, posve prestravljen, i potrčao što sam brže mogao. Ubrzo nakon toga Porta me potrčao za mnom bitno usporen bakrom. Jedva me dostigao, kada se učinilo da se tlo podiglo prema nebesima, a udar zraka oborio me dolje. Naša je prijateljica
opalila. Porta je puzao uokolo u potrazi za svojim cilindrom. Pronašao gaje iza nekog sprženog grmlja. Krhotina je prošla točno kroz njega, otkinuvši hrastov list i kokardu. Orao je ležao na dnu dubokog kratera i plakao. Bio je u dubokom šoku. Postao je dosta nasilan kad nas je ugledao. Morali smo ga udariti pijukom po glavi. Od 2. satnije ostalo je samo 40 ljudi, a zapovijedao je jedini preživjeli dočasnik. Satnija broj 3 bila je posve izbrisana. 246 Četvrta se sada sastojala od sedmero ljudi, od kojih su četvorica bila teško ranjena. Zapovjednik satnije, osamnaestogodišnji poručnik, sjedio je u uglu rova, s ogromnim krvavim zavojem oko trbuha. "Kako ide, poručnice?" upitao je Porta svojim ležernim načinom. Poručnik se pokušao nasmijati. Pogladio je strojnicu pokraj sebe i rekao: "Spremni smo ih dočekati, kada dođu, govna jedna. Znat će da smo ovdje." Na mjestu koje je trebalo biti položaj 1. satnije, pronašli smo desetak cijevi strojnica kako vire iz tla i krvavu bezobličnu hrpu. To je bilo sve stoje ostalo od te satnije. Odbojne koja je brojala 700 ljudi, ostalo je samo 117. Tada su stigla pojačanja, prošavši kroz špalir tog klanca smrti. Granate su se nastavile zabijati u samostan. Kolona s municijom je na zavojitoj prilaznoj cesti dobila izravan pogodak, pa su se komadi ljudskih tijela, kamiona, zemlje, kamena i željeza razletjeli na sve strane. Bojne i pukovnije su nestajale. Nove su dolazile. Nije bilo nikoga tko nije imao nekakvu ozljedu. Ali odvozili su samo one na samrti. Gefreiter Knuth otišao je do trijažne poljske ambulante s tri otkinuta prsta, ali liječnik gaje izbacio. Nije imao vremena za "sitne" ozljede, ništa manje od ruke nije dolazilo u obzir. Ubrzo nakon zore, bombardiranje je prestalo. Sveta planina ležala je obavijena žutim, otrovnim parama. Osluškivali smo. Zvuk poput flaute kojega nikad prije nismo čuli: neka nova vrsta granate? Padobranski bojnik mahnuo je svojom plinskom maskom iznad glave. "Plin, plin!" Povik upozorenja širio se od čovjeka do čovjeka. Granate bi eksplodirale uz čudan zvuk, i iz njih bi izvirala nekakva zelenkasto-žuta para. 247 Počeli smo kašljati. Bockalo nas je u plućima. Grla su nas boljela. Imali smo osjećaj da se gušimo. Oči su nas pekle. Jedan ili dvojica izgubili su razum i iskočili na čistinu. "Plin, plin", uzbuna se širila od jednog kratera do drugog. Strgnuli smo šljemove i navukli maske preko lica. Stakla su se zamaglila, zasljepljujući nas. Znojili smo se, osjećajući kako nam željezna pesnica straha steže vratove. Sada su se bajuneti presijavali na vrhovima naših pušaka. Bili smo spremni na očajničku borbu. Dan se pretvorio u noć. Izgledali smo odvratno s crnim maskama na licima. Nije to bio plin, nego dimne bombe. I to je bilo dovoljno loše. Nekoliko ljudi se ugušilo od te "bezopasne" dimne zavjese. A tada su došli. Sigurni u pobjedu. Prvo što smo čuli bilo je klopotanje tenkovskih gusjenica koje je obećavalo smrt. Gusta jata tenkova izlazila su iz dima. Njihove velike njuške ponirale su u kratere, kako bi se ponovno izdizale uz njihove gotovo okomite strane. Klopoćuće čelične gusjenice gazile su i mrtve i ranjene bez razlike. Imali su otvorene kupole na kojima su njihovi zapovjednici uspravno stajali, tražeći uokolo žrtve u tom zelenka-sto-žutom otrovnom dimu, cereći se, sigurni u pobjedu. "Idite do vraga, Švabe, evo nas sa Shermanima!" Ispalili su plotun, uragan vatre, i zasuli tlo paljbom iz strojnica. Njihovi bacači plamena zapucali su po satniji grenadira koja se stisnula okamenjena uz kameni zid. Ali nisu računali na nas tenkiste u novoj ulozi pješaka. Nas nisu mogli srediti svojim zveckavim gusjenicama. Znali smo kako se treba boriti protiv takve gamadi. Heide je namjestio tronožac
svoje lake strojnice podlakticom, postavio vizir. Odvrnuli smo poklopce s naših ručnih bombi, nagurali ih zapojaseve, štapovima prema gore. Prstenove smo izvlačili zubima. Grmeća čelična čudovišta sada su nam već bila poprilično blizu. Obuzela nas je luđačka mržnja. Sada ćemo se osvetiti za tisuće bombi koje su nam bacili na glave. Maleni je dotrčao s hrpom ručnih bombi ispod svake ruke. U desnoj šaci imao je protutenkov protutenkovsku sku bombu. bombu. Zausta Zaustavio vio se nekoliko nekoliko metara metara ispred ispred Sherma Shermana, na, svinuo svinuo koljena koljena i bacio bacio bombu. bombu. Ona je ogrebla ogrebla lice lice mladoga mladoga zapovjed zapovjednika nika na kupo kupoli. li. Stravična Stravična eksplo eksplozija. zija. Zapov Zapovjednik jednik je bio izbačen izbačen iz tenka i odletio odletio je u zrak. Veliki Veliki tenk napra napravio vio je salto i pao naopačk naopačke, e, a gusjenice su mu se okretale u zraku. Maleni je već bio prešao na sljedećega. Porta je visio preko topa drugog tenka. Bacio je dvije bombe bombe u cijev, cijev, a potom se skotrljao skotrljao dolje. Tenk je prešao prešao preko preko njega, njega, ali ali on je znao trik kako kako se priljubiti čvrsto uz tlo, pa ga čak nije niti dotaknuo. Već sljedećeg trenutka bio je na stražnjoj platformi platformi drugog drugog tenka. tenka. Heide je zauzeo položaj između valjaka izgorenog tenka, pokrivajući nas pucnjavom iz svoje strojnice. Amerikanci su stali. Nisu shvaćali što se događa, dok su im tenkovi jedan za drugim bili pretvarani pretvarani u pogrebne pogrebne lomače lomače.. "Allah-el-akbar!" ponovno se začuo Legionarev ratni poklič. "Vive la Legion!" Izvukao je zapovjednika tenka iz otvora na kupoli i na njegovo mjesto ubacio ručnu bombu. Ugrabio sam protutenkovsku bombu i zavitlao je prema najbližem Shermanu. Zakačila se za gusjenicu i ostala visiti ondje. Udar zraka odbacio me ispod gorućeg tenka, gdje su ležala dva izgorena tijela. Ustaj! Idi dalje! Još jednu bombu. Sljedećeg trenutka borili smo se prsa o prsa. Divlja, neumoljiva ubojstva. Otkinuta tenkovska kupola s treskom je prizemljila između nas. Polovina zapovjednika tenka još je uvijek uvijek visjela visjela na otvoru. otvoru. Top Top je vitlao vitlao uokolo uokolo poput poput zvrka. zvrka. Krvavi Krvavi snopov snopovii mesa. mesa. Dojurio je Mike, s pištoljem u jednoj ruci i samurajskim mačem u drugoj. "Prema meni i za mnom", zagrmio je. Padobranci, pješaci, grenadiri, topnici, nosači nosila, protutenkovski topnici i otac slijedili su urlajućeg bojnika sa samurajskim mačem. 248 249 Legionar, Porta i Maleni su ga dostigli. Između sebe su nosili Orla. Nije imao šljem, a noge su mu radile poput bubnjarskih batića. Zasigurno je bio izvan pameti, ali borio se poput lava. Imao je jednu jednu od novih engleskih engleskih automats automatskih kih pušaka pušaka s bajunetom bajunetom na vrhu, vrhu, koju koju je zabad zabadao ao u sve sve što bi mu se našlo našlo na putu. Neki Neki Indijci podigli podigli su ruke ruke uvis. uvis. Imali Imali su turbane turbane na glavam glavama. a. U sljede sljedećem ćem trenutku trenutku bacali bacali su se uokolo poput živih baklji. Heide je stravično zaurlao. Podigao je bacač plamena mrtvog jurišnika. Divlja zbrka vladala je u stožeru divizije. Bolnički časnik, poprskan krvlju, stajao je ispred Jednookog i njegovog zapovjednika stožera, raportirajući. "Većina satnija je izbrisana, gospodine general-bojniče. Svi su naši položaji sravnjeni sa zemljom. Sve baterije su utihnule. Svi su kontakti onemogućeni, ali borimo se posvuda." "Sve je uništeno, a i dalje se borimo. Pa tko se to, do vraga, još bori?" histerično je povikao Jednooki. "Kako ću, dovraga, predvoditi diviziju koja ne postoji?" Telefon je zazvonio. Bio je to prednji topnički promatrač iz samostana. "Gospodine generale, velike tenkovske jedinice napadaju sa sjeveroistoka i juga. Nemamo protutenkov protutenkovskog skog naoružanja. naoružanja. Za ime Božje, Božje, pošaljite pošaljite nam nam nekakva nekakva pojačanja!" pojačanja!" Histeričnim Histeričnim jecajem jecajem završio završio je razgovor, razgovor, kada kada je jadni topnik topnik ostao bez živaca živaca.. Jednooki je pojurio prema velikoj zidnoj karti. Pljunuo je na nju. Nije mu pomoglo. Sve je bilo
konfuzno. Povikao je na pobočnika, koji je stajao i držao po jedan telefon u svakoj ruci: "U što, dovraga, piljiš Miilleru? Izvuci prste iz šupka i uznemiri one govnare u zaleđu! Neka pošalju pošalju rezerve. rezerve. Zahtijevam Zahtijevam pojačanja pojačanja!! Svakog Svakog kuhara kuhara,, svakog svakog bolničara bolničara.. Ispraznite Ispraznite trijažne postaje. postaje. Uzmite Uzmite im štake i umjesto umjesto njih dajte im puške. puške. Ovo Ovo nije vrijeme da leže leže u bolnici bolnici i prde." prde." Karte terena s položajima bile su strgnute sa stola i zgažene prljavim čizmama. Više nisu bile od nikakve koristi. Ovo je bila uvertira u danse macabre Smrti. Bolnički časnici su bili poslani u borbu. Jednooki im je zaprijetio vojnim sudom ako to ne učine. "Zabranjujem vam da poginete", povikao je. Teško ranjeni poručnik doteturao je i srušio se na pod. Prije no stoje umro, uspio je promucati: "Gospodine generale, 4. satnija je zbrisana. Borba se nastavlja. Ispred naših položaja Sher-mani su zaustavljeni!" Jednooki je lupio svojim čvrstim štapom po stolu i pograbio mrtvog poručnika za ovratnik. "Odgovori mi, čovječe, prije no što umreš! Koji položaji? Tko se bori?" Ali poručnikova glava beživotno je pala natrag i krv iz nje je potekla preko ruku Jednookoga. Odgurnuo je mrtvog osam-naestogodišnjaka u stranu. "Trebala bi postojati kazna za ovakvo umiranje", povikao je. Bacio je pištolj na Hauptmanna, vičući: "Nemoj samo tako stajati i zuriti! Donesi mi izvješća satnija. Želim znati tko su te proklete proklete sablasti sablasti koje koje se još još uvijek uvijek bore." bore." Jednaka luđačka konfuzija vladala je u stožeru druge strane. Amerikanci i Novozelanđani su napadali pod zapovjedništvom tog tvrdoglavog generala Frevberga. Po njegovoj naredbi samostan je bio sravnjen sa zemljom. Htio je svoj vlastiti Ver-dun, i dobio gaje. Kada je saznao za otpor s kojim se susreću njegovi tenkovi i pješaštvo, bacio je šljem na pod. "Nemoguće", zagrmio je. "Ne može postojati više nitko živ ondje. Mora da vam se umišljaju stvari. To su sigurno duhovi!" Ako je bilo tako, bili su to duhovi oboružani strojnicama i bacačima plamena. Nove jedinice ubacivane su na bojište i bez milosti iskrvarile bi ispred ostataka tog nekada lijepog samostana. Britanski tenkovi grmili su uz zavojitu cestu. Škotski pješaci držali su se poput grozdova za njihove kupole. Bijesni pucnji iz strojnice skinuli su ih s tenka. Vojnici u krvlju natopljenim dronjcima gurali su bombe ispod ranjivih trbuha tenkova. General Frevberg zakleo se na Bibliju da će zauzeti samostan, pod svaku cijenu. 250 251 Slali su svježe jedinice: Škote, Velšane, momke iz Teksasa, berače pamuka iz Alabame, Australce, Novozelanđane, ratnike iz marokanskih planina, Indijce u turbanima, melankolične crnce s obala rijeke Kongo, nabrijane Japance. A sve njih predvodila je poljska divizija željna osvete. Plakali su. Urlikali. Psovali. Padali su i prevrtali se na toj paklenoj vatri iz strojnica. Uzalud su se mučili. Nije bilo položaja, a ipak se netko borio protiv njih. Tenkovi su zapeli. Njihove zračne fotografije nisu im nimalo koristile. Njihovo vlastito topništvo je promijenilo izgled svemu. Gdje je tri dana ranije bila cesta ili puteljak, sada su bile neprohodne hrpe kamenja. Ležali smo u zemunici, Porta, Maleni, Legionar i ja. Dva vojnika podigla podigla su ruke ruke na predaju. predaju. Porta Porta je bacio bacio ručnu ručnu bombu bombu na na njih. "Crveno svjetlo je ugašeno, dečki. Sva su sjedala rasprodana." Vojnici su padali pod kišom čelika. Čvrsto sam uglavio no-gare svog MG42 u zapjenjeno blato. Već sljedećeg trenutka se zaglavio. Otvorio sam zadnjak cijevi. Heide je izgurao bajunetom bezvrijedni bezvrijedni metak metak iz cijevi. cijevi. Pripremio Pripremio sam se se da pono ponovno vno napuni napunim. m. Novi Novi pojas pojas s mecima mecima.. Štekćući, brzometna je strojnica pljuvala Čelik iz svoje cijevi. Kada bi nam cijevi postale prevruće, prevruće, pišali pišali bismo bismo po njima kako kako bi bi se ohladile ohladile.. Gregor Gregor Martin Martin donio donio nam nam je tri nove nove..
Orao se spustio pokraj nas, natovaren municijom. Sam Bog zna gdje ju je nabavio. Bio je poprilično poprilično skalpiran skalpiran krhotinom krhotinom granate granate,, i nedostajal nedostajaloo mu je pola uha. uha. Zamijenio Zamijenio je Heidea Heidea na mjestu mog pomagača. Pritisnuo sam kundak o rame, stopalima se odupro o neki kamen. Strojnica je širila smrt i razaranje. Pješaci u kaki uniformama grčili bi se i padali nekoliko metara ispred nas. Još jedan zastoj. Orao mi je dodao bajunet: Gore zadnjak, van zaglavljeni metak. Zadnjak je kliknuo na mjesto. Ponovno punjenje. MG42 je bila u štrajku samo nekoliko sekundi, ali zbog toga su nam sve bliže. Heide se dočepao još jedne strojnice. Bio je na koljenima, a velika mu je puška bila pritisnuta o bok dok dok je pucao. pucao. Zasigurn Zasigurnoo su mu mu se rasklima rasklimali li bubrezi bubrezi i kosti, kosti, ali znali znali smo smo stoje ulog. Onog trenutka kad stignu do nas, bit ćemo mrtvi. Niti jedna strana nije uzimala zarobljenike. Tijela su se nagomilavala. Porta i Maleni su bacali ručne bombe. Gregor Martin izvlačio je žice, dodavao im bombe i odbrojavao. Od toga bi svaki instruktor rukovanja ručnim bombama posijedio; posijedio; ali ali svaka je bomba bomba eksplod eksplodirala irala točno točno na visini struka struka ispred neprijateljsk neprijateljskih ih vojnika. vojnika. Tada je minobacač počeo izbacivati granate. Bili su to Mike i Stari Un. Mike je dodavao granate Starom Unu. Jedan Sherman je gurnuo svoju veliku njušku preko razrušenog zida samostana. Zurili smo u njegov donji dio koji se uzdizao ispred nas; za nekoliko sekundi će se spustiti na nas i zdrobiti nas. Porta je skočio na noge i bacio protutenkovsku minu na njega. Vatra. Tenk je postao bijesni pakao. pakao. Ljudski Ljudski glas glas panično panično je vrištao. vrištao. Bio je to zapovje zapovjednik dnik tenka, tenka, koji koji se zaglavio zaglavio u kupo kupoli. li. Gornji dio tijela mu se strašno grčio. Rukama je mahao poput vjetrenjače. Donji dio tijela mu je bio u plamenu. plamenu. Jedan američki pješak mu je dao coup de grace. Promijenili smo položaj. Pridružilo nam se nekoliko padobranaca s velikom gomilom Panzerfausta. Legionar je klečao. U rukama je držao bacač plamena koji je rigao vatru u svim smjerovima. "Allah-el-akbar! Viva la Francel" idiotski je povikao, kao da nismo znali da se borimo protiv francuskog generala. Amerikanci i prkosni Novozelanđani počeli su se kolebati. Tada se odjednom između nas stvorio Jednooki, s Naga-nom u jednoj, a svojim kvrgavim štapom u drugoj ruci. "Prema meni!" naredio je. "Za mnom!" Izgubio je svoj crni povez s oka, a prazna očna duplja crvenkasto se presijavala. Njegova generalska oznaka na epoletama presijavala se na svjetlu jezika jezika bacača bacača plamen plamena. a. Čvrst Čvrst i krupan, krupan, gazio gazio je poput parnog parnog valjka valjka niz padinu, padinu, za njim ljudi ljudi iz svih zamislivih rodova vojske. 252 253 Njemu Njemu zdesna zdesna jurio jurio je Mike, Mike, s ogromn ogromnom om cigarom cigarom u sredini sredini usta. usta. S lijeva lijeva je trčao trčao Porta, Porta, sa žutim cilindrom na potiljku. Ponosni general sa svojim tjelohraniteljima. Divljačkom fanatičnošću skotrljali smo se niz strmu stranu svete planine. Luđačke borbe prsa o prsa odigravale odigravale su su se na na hrpama hrpama rasutog rasutog građevnog građevnog materija materijala. la. Grizli Grizli smo, smo, režali, režali, šutali i udarali. Neki Neki američki američki natporučnik natporučnik,, naoružan naoružan samo samo bajunet bajunetom, om, pojurio pojurio je prema oklopnom oklopnom poručn poručniku. iku. Uniforma mu je bila razdera-na. Bio je okupan krvlju. Okrenuo sam svoj automat prema njemu. Bio je neranjiv. Ubio je poručnika. Bajunet mu je pukao. Pjeneći se od bijesa, bacio je držak na mene. Podigao je kamen i krenuo prema padobrancu koji je zauzeo položaj s lakom strojnicom iza jedne stijene. Bijesni natporučnik razbio mu je glavu kamenom, dograbio laku strojnicu i zapucao u polukrug, a svijetleći meci nahrupili su iz nje. Panzerfaust gaje raznio na komadiće.
Američki desetnik iz marinaca i njemački padobranac ležali su zajedno u klupku smrti. Amerikančevi zubi bili su ukopani u Nijemce v vrat. Francuski bojnik sjedio je na kamenu i pokušavao vratiti svoju utrobu natrag u rasparani trbuh. Američki crni vodnik ležao je s objema nogama uhvaćenima i zdrobljenima ispod gusjenica izgorenog tenka, ispaljujući uragane metaka iz usijane strojnice. Pokraj njega bila je ogromna hrpa praznih čahura. Sjekiricom smo mu rascijepili lubanju. Kada nam je ponestalo granata, bacali smo na njih neeksplodirane granate. Zrak je bio ispunjen fijucima i zvižducima. Oblaci su se razišli. Plamen je sišao s nebesa. Tlo se raspadalo. Baražna vatra. Granate, američke i njemačke, ubijale su prijatelje i neprijatelje bez razlike. Stožeri u zaleđu su se uspaničili i pokrenuli ogroman mlin koji je mljeo sve pred sobom. Skočili smo u zaklon i bacili se na tlo zajedno s našim protivnicima, i bijesno se prijetili šakama topnicima koje nismo mogli vidjeti. Shvatio sam kako ležim pokraj američkog vojnika na dnu rupe. Previše uplašeni da bismo progovorili, samo smo promatrali jedan drugoga. Koji će prvi zapucati? Tada je uz psovku odbacio svoj automatski pištolj i pružio mi kutiju Camela. Nasmijao sam se s olakšanjem i ponudio mu Grifu. Nasmijao se. Obojica smo se tresli od smijeha, i pali jedan drugom u naručje. Počeli smo brbljati gluposti, objašnjavati jedan drugome uz gromoglasan smijeh, a niti jedan nije razumio nijedne riječi koju bi onaj drugi rekao. Razmijenili smo čuturice. On je u svojoj imao džin. Ja u svojoj Schinkenhager. Dvije prilike naglavce su upale u našu rupu. Bili su to Porta i Maleni. Počeli su bježati kada su ugledali vojnika. Maleni je nanišanio svojim Kalašnjikovom. Izbio sam mu ga iz ruke. Gestom sam pokazao vojniku da se može opustiti. Otpuzali smo dublje u našu rupu. Čuturice su kružile od jednoga do drugoga. Razmjenjivali smo gumbe, vrpce. Vojnik je poludio kada je ugledao crvenu komesarsku zvijezdu na mojoj lisnici. Kockali smo, pušili Grife i Camel, i ispraznili svoje čuturice. Vojnik nam je pokazao svoju tetovažu Paje Patka na prsima. Kada bi pomaknuo određene mišiće, otvorio bi mu se kljun. Toliko smo se smijali, da smo skoro umrli. Tada je prestalo bombardiranje. Oprezno smo provirili preko ruba rupe: trojica Nijemaca i jedan Amerikanac. "Sad idem kući", rekao je vojnik. Kliznuli smo natrag na dno rupe i srdačno se oprostili. Razmijenili smo kućne adrese i brojeve vojnih pošti, obećavši kako ćemo se dopisivati, čim budemo imali vremena. Pokrivali smo ga svojim automatima protiv mogućih vragova s ubojitim namjerama dok je pognut trčao preko granatama izrovane čistine. "Osobno ću zadaviti bilo koga tko ga pogodi", rekao je Maleni. Vidjeli smo kako je uskočio u rov, a potom nam mahnuo svojim automatom. Strojnica je počela štektati pokraj nas. Likovi u sivim uniformama skakali su preko naše rupe. Napad se nastavljao. 254 255 Pojavili su se i likovi u kaki uniformama. Kratka salva iz automata Gregora Martina. Popadali su na tlo. Skupina njih izvirivala je iza velikog kamena. Ručna bomba poletjela je zrakom. Skupina koja je provirivala bila je pretvorena u krvavu hrpu mesa. Dalje! Dalje! Englez je čučnuo da skoči. Sljedećeg trenutka nož mu je bio zabijen u leđa. Još granata. Mase pješaka iznicale su iz tla. Povukli smo se. Stenjući, znojeći se i boreći se za dah, bacili smo se u nešto stoje nekada bio rov, namjestili svoje automatsko oružje. Raskidali smo košulje u trake i upotrijebili ih da očistimo zemlju i prljavštinu s oružja. Što nas je tjeralo da se tako tvrdoglavo borimo? Je li to bio samostan, sveta planina, naša zemlja? Ne. Borili smo se za svoje proklete živote. Jedino što smo još imali. Bili smo siromašni poput crkvenih miševa. Nismo posjedovali niti čistu košulju ili par čizama koje ne bi propuštale. Zaboravili smo kako
izgleda sapun. Više nismo bili ljudi, nego strojevi koji su podivljali i ubijali sve živo. Jednooki se spustio u rupu pokraj nas. Njegova prazna očna duplja bila je puna zemlje. Pripalio je cigaru na usijanu cijev bacača plamena. Svojim divlje sjajećim okom gledao je Portu. "Predložit ću te za odlikovanje. Ako ga itko zaslužuje, onda si to ti!" Porta se nepokorno nasmijao. "Radije bih da dobijem sanduk piva i finu curicu samo za sebe." Val topovske paljbe, kakvoga još nismo doživjeli, učinio je svaki dalji razgovor nemogućim. Sveta se planina tresla. Potres divovskih razmjera. Stisnuli smo se uz tlo, ukopali prste u gusto blato, učinili se što manjima, pretvorili se u kukce koji traže zaklon u pukotinama stijena i ispod izbočina. I dolina i planina bile su u plamenu. Svaki milimetar tla bio je pokriven granatama najvećih kalibara. Selo Cassino je nestalo. Neki padobranac sišao je s uma i počeo se penjati. Jurio je uz stijenu poput majmuna, stoje bio poduhvat koji bi u normalnim uvjetima došao na naslovnice novina. Sada ga je jedva itko 256 primjećivao. Naši živci nisu mogli podnijeti više. Ležali smo s licima u blatu. Dimne bombe. Staviti maske. Baražna vatra. A potom su stigli oni. Prvo Poljaci, karpatska brigada. "Za Varšavu!" povikali su. Povukli smo se u samostan. Ukopali smo se. Prvi likovi u kaki uniformama pojavili su se i bili pokošeni. Tijela, tijela, hrpe tijela. Ljudi su bili spaljeni. Ljudi su bili zdrobljeni. Ljudi su bili pretvarani u prah. Nekoliko tisuća Marokanaca, predvođenih fanatičnim francuskim časnicima dojurili su odmah za petama poljske divizije, koja je popustila pod vatrom iz strojnica. Neki poljski pukovnik, koji je krvario od nebrojenih rana, istrčao je iz rupe i po vikao dvadesetorici koji su bili jedino stoje ostalo od njegove pukovnije. "Naprijed, ljudi, i živjela Poljska!" Svezao je poljsku zastavu oko vrata. "To je čovjek koji mi se sviđa", rekao je Legionar dok se spuštao u klečeći položaj i pozorno ciljao. "Sjedit ćeš s desne strane Alahu, moj hrabri Poljače." Potom je ispraznio čitav magazin u trbuh poljskog časnika. "Bog je mudar", prošaputao je. "Nije na nama ljudskoj gamadi da razmišljamo zašto." Uhvatio je nekoliko ručnih bombi i bacio ih u gnijezdo američkih strojnica. Tada su došli Gurke, sa svojim šeširima sa širokim obodima namještenima postrance na glavama. Poginuli su u vatri iz naših strojnica. Borili smo se u ruševinama samostana. Marokanci bi odsijecali uši onima koje bi ubili, kako bi mogli pokazivati za koliko su odgovorni kada se vrate kući. Imali su smeđe šešire jako navučene na glave. Legionar je likovao u ubojitom veselju, kada ih je ugledao. Ispustio je svoj marokanski bojni poklič. "Smeđi dečki su ovdje", povikao je, zabacivši glavu u luđačkom smijehu. "Ubij ih! Avant, Avant, vive la Legion. " Slijedili smo ga kao i mnogo puta do tada. Jednooki nas je pokušao zaustaviti. Luđačka ideja. Bacio je svoj štap za nama od bijesa. Pucali smo nasumce, mijenjajući magazine u trku. 257 Marokanci su zapanjeno zastali. Padobranac je skočio sa stijene točno između njih i vrtio se u krug poput kotača, sipajući metke iz svoje lake strojnice. Udarali smo pijucima i kundacima, davili ih golim rukama. Maleni ih je najmanje deset bacio preko ruba litice. Porta i ja smo ležali s 42-ojkom na položaju iza hrpe leševa i sijali smrt oko sebe. Marokanci i Gurke su učvrstili svoje položaje. Kad je pao mrak, iskrali smo se van pod Legionarevim zapovjedništvom i bez ijednog zvuka dopuzali do njih i presjekli im vratove.
Heide se vratio svojoj omiljenoj razbibrizi - pucanju iz snajpera. Imao je nekoliko novih pušaka s noćnim teleskopskim nišanima. Glasno bi se smijao svaki put kada je pogodio. Poručnik Frick postajao je sve ogorčeniji. "Pogodio sam ga točno u uho", povikao je Heide veselo. "Jadni krotki čovjek s dvije pruge na šljemu." Heide je koristio eksplozivne metke. "Prokleti idiote", povikao je poručnik Frick, udarivši po Heideovoj pušci. Heide gaje pogledao s prezirom, vratio pušku u položaj za pucanje, i odjeknuo je još jedan pucanj. Na drugoj strani neki je lik odletio uvis. Pomislili smo kako će poručnik nasrnuti na Heidea. "Zapucaj još jednom, i prijavit ću te zbog neposluha", bijesno je povikao. "Da, gospodine poručnice", izrugivao se Heide. "Smijem li pitati, mogu li proslijediti tu naredbu i drugoj strani, pa biste vi možda tada mogli organizirati nogometnu utakmicu na trgu u Cassinu? Trebamo li spustiti svoje oružje i odbaciti ručne bombe, gospodine poručnice?" Poručnik Frick suzio je oči. "Unteroffizieru Heide, znam da ste svestran vojnik, među najboljima u njemačkoj vojsci. Također znam da imate određene veze u Partiji. Ali osim toga vi ste i najprljaviji ubojica koga 258 sam ikada sreo. Vi i ta prljava uniforma koju nosite savršeno si odgovarate. Ukras ste i ponos Fiihrerove vojske." "Bojite se?" nasmijao se Heide. Poručnik Frick se brzo sagnuo, dohvatio lonac pun špageta koje je Porta kuhao iznad grijala na špirit, i bacio njegov sadržaj Heideu u lice, što gaje uz uzvik iznenađenja oborilo s nogu. Bez ikakve promjene u izrazu lica, poručnik Frick odložio je prazan lonac pokraj Porte. Tada je zgrabio Heidea za košulju. "Slušaj, Unteroffizieru Heide, sada možeš poslati izvješće da te tvoj nadređeni časnik maltretirao, prijetio ti, izrugivao se njemačkoj uniformi i vrijeđao Fiihrera. Mislim kako će biti dovoljno da me objese pet ili šest puta." Tada se poručnik okrenuo na peti i otrčao do bojnika Mikea, koji je sjedio u obližnjoj rupi i vadio gnjide iz glave. "Vi ste mi svjedoci", Heide je histerično povikao, otirući špagete s lica. "Za što smo mi to svjedoci?" upitao je Porta, izazivajući ga. "Nemoj se praviti blesav", zarežao je Heide. "Čuo si ga kako govori da smo izgubili rat i natjerat ću te da potpišeš moje izvješće, vidjet ćeš. Pobrinut ću se da objese onu bijednu zvijer." "O čemu točno pričate", upitao je Barcelona. "Nisam uopće vidio poručnika, a ovdje sam cijelo vrijeme. Jesi li ti vidio poručnika, Maleni?" Maleni je izvadio komad kobasice iz usta. "Poručnika? Jesam, ali davno prije." "Reci mi", počeo je Porta ustajući, "što si, dovraga, htio postići ovom drskosti: uzimanjem mojih špageta i isipavanjem sebi na glavu? To će te skupo koštati. Imale su čak i komadiće svinjetine i kečapa od rajčica u sebi. Za koje ćeš skupo platiti! Daj mi svoje Grife i štapiće opijuma." "Posrat ću ti se na tvoje špagete", obećao je Heide, bijesan. "Osobno ću slomiti vrat onom časničkom seronji." Pogledao je uokolo u potrazi za ostalim svjedocima. Upro je prstom u oca Emanuela, koji je sjedio u kutu s Orlom. "Oče, usuđuješ li se 259 zakleti svetim križem Isusa Krista da nisi čuo kako on vrijeđa Fiihrera? Upozoravam te da će ova stvar završiti pred vojnim sudom. Nemoj lagati, oče. Pod svetom si zakletvom." Otac je razvukao usne u širok osmijeh, nagnuo glavu na stranu, izgledajući poput potpunog idiota. "Jesam li ja to dobro shvatio, Heide, da si ukrao Portine špagete i isipao ih sebi na glavu?" Heide je napunio svoj automat.
"Oče, reći ćeš da mi ih je taj lažni poručnik bacio na glavu!" "Jesi li poludio, Unteroffizieru Heide?" upitao je otac Ema-nuel s dobro odglumljenim strahom u glasu. "Niti jedan poručnik ne bi bacio špagete na glavu svome podređenom." Heide se žustro okrenuo Orlu. "Panzerschutze Stahlschmidt, na noge. Skupi svoje kosti na mjesto kada ti se obraća jedan Unteroffizier i nemoj lagati meni, svom nadređenome i vođi skupine. Ako budeš, čeka te vojni sud s uzetom na stolu. Čuo si stoje poručnik govorio?" Orao se sav tresao. Čuturica puna rakije ispala mu je iz ruku. "Dakle, ti ofucana zatvorska ptičice, jesi li čuo što sam te pitao?" uzbuđeno je zagrmio Heide. Orao mu je upravo htio odgovoriti, kada gaje Porta udario praznom porcijom po glavi. "Čuo si stoje Heide rekao o Fiihreru, zar ne, Stahlschmidt? Ovo je trenutak kada ćeš odlučiti na čijoj si strani, Panzerschutze Stahlschmidt." Orao je bio smrtno blijed. S mukom je progutao, i vrškom jezika ovlažio svoje ispucale usne. Heide je s nestrpljenjem pročistio grlo, svinuo koljena. Orao je gotovo donio odluku, kada mu je pogled pao na Portu, koji je držao bacač plamena na znakovit način. "Čuo sam kako je Unteroffizier Heide rekao daje Fiihrer jedan veliki šupak." Heide je bio izvan sebe. i "Ti velika, debela, ušljiva izdajico! Sredit ću ja tebe jednog dana. U međuvremenu, sanjaj o zatvoru, jer, vjeruj mi, na putu si prema njemu." Upro je svoj bajunet u njega. "Stahlschmidt, osobno ću te u lancima odvući u Torgau." "Nemoj previše pričati, Juliuse Židovomršče", prekinuo ga je Porta, bocnuvši ga u trbuh bacačem plamena. "Na sunce s tim štapićima opijuma. To će te možda naučiti da ne kradeš špagete miroljubivim ljudima. U ovoj zemlji, to je sveto jelo, koje jede čak i papa." "Nećeš ništa dobiti", objavio je Heide samouvjereno i šut-nuo nogom bacač plamena. "Neću?" nasmijao se Porta i ispalio plamen iznad Heideo-ve glave. Bio mu je tako blizu da smo nanjušili miris spržene kose. "Prestanite s tim gluparanjem", po vikao je bojnik Mike, odvojivši na trenutak pogled od svog lova na gnjide. Heide je skočio u zaklon iza stijene. Još jedan plamen. Heide je provirio iz svog zaklona, opržen i sa strahom u očima. "Prestani s tim! Ili ćeš me doista zapaliti!" "Tek si sada to shvatio?" rekao je Porta s đavolskim osmijehom i pripremio se za još jedno ispaljivanje plamena. "Predaj mi što sam tražio, ili ću te pretvoriti u šačicu pepela." Smotak narkotičkih cigareta poletio je zrakom. Porta ih je podigao, pomirisao i zadovoljno kimnuo. "A sada ćeš mi nabaviti porciju špageta sa sjeckanom svinjetinom i kečapom od rajčice. A ne bih odbio niti glavicu crvenog luka." Heide je kapitulirao, ali se istovremeno zakleo na molitvenik oca Emanuela da će se osvetiti svim poručnicima u njemačkoj vojsci. Tada ga je pozvao Mike i poslao kao teklića do divizijskog stožera. Cilj: nabaviti cigare za bojnika Mikea. Heide je zatražio detaljnije upute. 260 261 "Nije moj jebeni problem gdje ćeš ih nabaviti", zagrmio je Mike. "Možeš ih izvući iz Kesselringovog šupka, što se mene tiče, ali da se nisi usudio vratiti bez kutije cigara. A ako se ne vratiš u roku od šest sati, prijavit ću te kao dezertera i poslati ti vojnu policiju." Psujući i ljuteći se, Heide je krenuo u svoju potragu, a Porta mu je dobacivao razne savjete dok je odlazio.
"Sveta majko Božja, pogledajte ovo!" Otac Emanuel pokazivao je prema nebu. Pogledali smo uvis i odbili povjerovati vlastitim očima. Bezbrojni tragovi dima presijavali su se na nebu bez oblaka. Ogroman roj pčela. Samo što su pčele bile teški bombarderi. Borili smo se za dalekozore. "Isuse," promrmljao je Barcelona, "ima ih najmanje tisuću! I to su američke leteće tvrđave. Ne bih volio biti na mjestu gdje će istovariti svoj teret." "To su B-17", prošaputao je poručnik Frick uplašeno i instinktivno se zavukao dublje u zemunicu. Mike je odbacio uš, i pogledao prema nebu. "Odakle su, dovraga, došli? Dolaze s prokletog sjevera!" Tada nismo shvaćali daje toga jutra to veliko jato poletjelo sa aerodroma u Engleskoj. Rojevi lovaca ispratili su ih preko Francuske. Nemilosrdno su narušili neutralnost Švicarske, gdje su topnici u gotovo srednje vjekovnim kacigama pucali po njima bez da su im ogrebli boju s trupova. Naši Focke-Wullfovi su krenuli prema njima, ali nisu ih skrenuli sa kursa. Nismo ih bez razloga nazivali Tvrdoglavcima. Njihovi navigatori bi na početku leta dobili kurs, i po njemu su letjeli, čak i ako bi se sam vrag pojavio ispred njih. Dvadesetčetverogodišnji piloti sjedili su u svojim pilotskim kabinama i žvakali žvakaće gume. Lica su im bila skrivena iza maski za kisik. Nekoliko nišandžija, koji su bili novi, sišlo je s uma. Jedan je iskočio kroz otvor za bombe, praćen psovkom. 262 Sat za satom, velike su mašine grmjele. Hrabro su prošli kroz oluju i nastavili kroz baražnu vatru protuzrakoplovnih topova. Skinuli su maske za kisik. Drugi pilot dodao je termos bocu pilotu. Navigator je stavio pet Camela u usta, sve ih zajedno pripalio, i podijelio ih ostalima. Pušili su i gledali crveni znak na kojem je pisalo "zabranjeno pušenje". Gledali su u bljeskove topova. Jedan Focke-Wulff, nosa obojanoga poput glave morskog psa, pojurio je za B-17 dvadesetdvogodišnjeg natporuč-nika Boye-Smitha. "Sredi tog smrdljivog Švabu", povikao je svom mitraljescu. Da lije taj mitraljezac bio izvrstan strijelac, ili je samo imao mnogo sreće; u svakom slučaju, njegov je prvi hitac pogodio Focke-Wulffa, koji je projurio pokraj bombardera dok mu je gusti dim izvirao iz stražnjega dijela, a tada se propeo poput konja ispred bombe koja je eksplodirala, napravivši osmicu u zraku, a potom se obrušio prema zemlji. Pao je u selo Pantoni, zapadno od Firenze, ubi vši dvoje djece i mladu ženu koja je prala rublje. Pilot, Barn von Nierndorf poginuo je još visoko u zraku. Predvodnički kljun od pedeset B-17 nalazio se točno iznad Monte Cassina. Zrak je grmio dok je uragan željeza nadolazio. "Dovraga", povikao je Mike dok je držao uš i pomno je promatrao. Preokrenuli smo se potrbuške, uspuzali ispod neke izboči-ne u stijeni i čekali smrt. Amerikanci su na svojim položajima bili jednako iznenađeni. Njihovi vojnici posvuda su tražili zaklone. "Prokletstvo, bombardiraju nas!" Prvi pljusak bombi sručio se na planinu. Red kuća u dolini istovremeno je uništen. Teška protuzrakoplovna baterija, koja je virila iza garaže za lokomotive u Cassinu, nestala je u trenutku. Tada je došao sljedeći val. Nove bombe pale su na samostan. Sve je bilo prekriveno otrovnom žutom izmaglicom. Sveta planina bila je omotana uraganom vatre. Nakon B-17 došli su britanski Mitchelli, takozvani precizni bombarderi koji su izrav-nije napadali svoje ciljeve. 263 Dolazili su val za valom. Te se noći Jednooki pojavio sa svojim pobočnikom, Oberleutnantom Hartwigom, koji je godinu dana ranije izgubio desnu ruku kod Harkova. Onda, kada smo se borili u zubarevu stanu. Jednooki je pozvao zapovjednike satnija.
"Odvojit ćemo se od neprijatelja večeras", rekao je. "Ali ovi s druge strane ne smiju ništa primijetiti. Padobranci će se prvi izvući. Za njima 1. bojna. Satnija broj 5 ići će posljednja. Ali, bez obzira koga ima, a koga nema, ovo sranje morate napustiti točno u 2.05. Jedna grupa će ostati. Dvije baterije dolje će uznemiravati neprijatelja." "A ta posljednja grupa", povikao je Porta iz pozadine, "je naravno iz 2. voda. Zar vam nije bilo dosta, junaci moji? Radujte se, djeca će o nama učiti u školi. Moj cilindar i zubarska kliješta će završiti u muzeju." Jednooki gaje zamišljeno pogledao. "Kad si to već predložio, Porta, neka tako i bude. Drugi vod." "Zar nikada nećeš naučiti držati svoj prokleti jezik za zubima", rekao je Barcelona. Porta je dobacio ručnu bombu Orlu, koji je sjedio u kutu. "Nemoj biti tako nezahvalan, ti posrnuli junače!" Satnije su se izgubile u predviđenim vremenima, napustivši položaje bez ikakvog zvuka. "Sretno", prošaputao je poručnik Frick, prije no što se izgubio. Bojnik Mike potapšao je Starog Una po ramenu. "Vidimo se, Beier." Tada gaje progutao mrak. Osjećajući se pomalo nervozno, zgurili smo se iza svojih strojnica. "Ako i najmanje posumnjaju da su se naši dečki izvukli," prošaputao je Porta, "bit će na nama u sekundi." "Serem u gaće od straha", promrmljao je Barcelona. "Ako dođu, ispucat ću jednu turu, ali ne računajte na mene nakon toga", rekao je Porta tihim glasom. "Pobjeći ću, i trčati 264 kao što nikada do sada nisam trčao. Ne idem u Teksas razbijati kamen kao poraženi Švabo." Stari Un proučavao je svoj sat. "Za pet minuta počinje pucati topništvo", prošaputao je. "Razmontirajte strojnice i budite spremni. Maleni, ti uzmi minobacač." "Ne pada mi na pamet", protestirao je Maleni. "Ako želite nositi tu staru cijev od šporeta sa sobom, izvolite je sami ponijeti. Legionar mi je zadao zadatak. Ja se trebam pobrinuti za onu staklenku s cugom." "Ja zapovijedam ovdje, i ponijet ćeš minobacač", bijesno je rekao Stari Un. "Vaše piće nije moja briga. Jasno?" "Nisam gluh", zarežao je Maleni. "Tada ponovi naredbu." "Koju naredbu?" Maleni se pravio blesav, što mu je bio uobičajen trik, kada bi se htio izvući iz nečega. Stari Un divljački je opsovao. "Nemoj se pretvarati da si idiot, ti govno jedno, i slušaj me. Ako ne budeš imao minobacač sa sobom kad stignemo do Via Appie, poslat ću te pred vojni sud." "Daj, Stari Un, pokaži malo ljudskosti i razumijevanja", molio je Maleni. "Ne mogu nositi i minobacač i cugu." "Uzmi minobacač", odrješito mu je odgovorio Stari Un. Topovi su počeli grmjeti. Porta je uzeo strojnicu i zabacio je na rame. Skupio sam njezin tronožac. Barcelona mije pomogao da ga stavim na leđa. Podijelili smo duge pojaseve s municijom. Porta je Amerikancima poslao poljubac zrakom. "Zbogom, Sammy, vidimo se kasnije! Nemojte plakati kad otkrijete da su naše zemunice prazne." "Ah, koliko se volimo", nasmijao se Barcelona. "Ta će nam ljubav doći glave", rekao je Heide. Počeli smo se nečujno spuštati niz brdo. Niz klopoćućih zvukova uplašio nas je na mrtvo ime i natjerao da se priljubimo za padinu. ■
265 "Stoje to, dovraga, bilo?" upitao je Stari Un uplašenim glasom. "Jesu li nam već za petama?" Iz tame začuo se zadovoljni glas Malenoga: "Molim vas da mi oprostite, Stari Un. Onaj prokleti minobacač ispao mije iz ruku i otklizao niz padinu. I to zato što ste vi ustrajali na tome da ga ponesem uz cugu." "Nisi valjda nešto prolio?" uplašeno gaje upitao Porta. "Sveticom zaštitnicom topova, svetom Barbarom, kunem se da nisam izgubio niti kapljice. Vrlo sam obazriv kada su tako neprocjenjive stvari u pitanju." "Ti najveći idiote!" zarežao je Stari Un. "Nabavit ćeš drugi minobacač,! nije me briga gdje ćeš ga pronaći." "Posudit ću jednoga od Sama", veselo je prošaputao Maleni. "Oni imaju puno tih sranja." Znojeći se, nastavili smo dalje, hvatajući se za svaki komadić stijene koji je stršio. Ruke su nam krvarile. "Ne mogu dalje", stenjao sam. "Bacit ću tronožac." "Nema potrebe", utješno je rekao Barcelona. "Daj ga meni." Na mjestu gdje je iz stijene stršio komad kamena u obliku konjske glave, skinuo sam tronožac s leđa i dao ga Barceloni, dobivši umjesto njega bacač plamena. Bio je jednako težak, ali lakši za rukovanje. Hvatali smo ravnotežu, hodajući po uskoj stazici. Ispred nas je bio neki greben koji smo morali prijeći. Maleni je ležao potrbuške nešto više od nas. Povezao je svoja stopala za stablo. Pružio je ruku dolje: brzim trzajem podigao me gore. Barcelona je slijedio iza mene. Pa Porta. Jedan za drugim. "Doista sam jak", hvalisao se Maleni. "Otišli bi dolje na guzicama da nije bilo mene." Bacio je kamen u ponor. Čuli smo ga kako se kotrlja i poskakuje u mraku. "Vraški je dug put do dna", promrmljao je Porta. Svjetleća raketa poletjela je uvis. Bacili smo se u zaklon, pokušavši se stopiti s tlom. I najmanji pokret značio bi smrt. Svjetlost rakete je polako zamrla. Topovi su grmili na istoku. Bilo je to u Castelloni. Tada to nismo znali, ali to je bio 266 početak američkog proboja. 168. američka pješačka pukovnija pregazila je našu 139. U isto vrijeme američka 142. uništila je naših 200 oklopnih pješaka. Na čitavom obzoru vidjelo se samo bljeskove i čulo tutnjavu. Stotine topova pljuvale su vatru. Krv je tekla potocima. "Uzmite oružje", naredio je Stari Un. "Kolona po jedan - za mnom!" Satnija se ukopala između nekoliko kuća. Maleni je veliku posudu s pićem pažljivo odložio na tlo. "Da otvorim bar?" upitao je Legionara. Legionar je potvrdno kimnuo. Otkinuli smo vrata s neke kuće i položili ih preko dvije bačve. Uredno smo posložili šalice. Porta je sjeo na veliku čahuru, izvukao blagajnu i oltarno zvonce. Maleni se smjestio iza njega, s bacačem plamena u rukama. Naš novi trubač prinio je trubu usnama i zasvirao Okupljanje. Znatiželjne glave provirile su iz raznih rupa. Prišao nam je Mike, s velikom cigarom u ustima, jer Heide se uspio vratiti s onime po što je bio poslan. "Što vam, dovraga, pada na pamet? Prestanite s tim tru-bljenjem. I Amerikanci raspoznaju poziv na okupljanje kada ga čuju. Mogli biste ih namamiti ovamo." "Nemam ništa protiv američkih mušterija", rekao je Porta. "Dolar je jaka valuta." "Nemoj se praviti važan", rekao je Mike. "Nisi nikada ni vidio zelembaća." Bez riječi, Porta je gurnuo ruku u gornji dio čizme i izvukao dva debela snopa dolarskih
novčanica. Mike je razjapio usta. Na trenutak je bio potpuno zapanjen. "Gdje si to, dovraga, nabavio?" povikao je. "Od momaka generala Rvdera i generala Walkera. Sreli smo se iza samostana i ja sam ih uvjerio da im ti novci više neće trebati." "Savršeno dobro znaš da strana valuta mora biti predana zapovjedniku satnije ili političkom časniku, zar ne?" Porta je vratio novac u čizmu, lukavo se smiješeći. 267 "Da, gospodine bojniče, znam to. Ja i naš politički časnik smo dobri prijatelji." Značajno se nakašljao i pružio nam minijaturni špijunski foto-aparat da ga pogledamo. "A ova mala kutijica je razlog tome. Lud sam za fotografijom, samo što se nikada ne mogu sjetiti kamo sam stavio filmove. Prije nekoliko dana uslikao sam našeg političkog časnika dok je bio uposlen zavođenjem vrlo mladog talijanskog dečkića. Nakon toga malo smo porazgovarali o filmu, pa smo se složili kako ne bi baš bilo dobro kada bi taj film stigao do Ulice princa Albrechta." Mike je zazviždao i pažljivo promotrio Portine čizme. "Pretpostavimo da ja podnesem izvješće o dječaku i filmu?" rekao je medenim tonom. Porta se bezbrižno nasmijao. "Što bi vam i bila dužnost, gospodine bojniče. Ali sjetite se da svako izvješće mora proći preko zapovjednika divizije, gene-ral-bojnika Mercedesa, i ja se ne bih volio naći ondje, kada se izvješće o političkom časniku nađe na stolu Jednookoga. Ako ondje uspješno prođe, bit će proslijeđeno čovjeku kojega nikada nisam upoznao, ali sam čuo dosta o njemu. Niti on ne može podnijeti crne dečke iz Ulice princa Albrechta, ali možda ga vi poznajete osobno? Mislim na Generalfeldmarschalla Kesselrin-ga. Tko zna nije li on još jedan od onih koji su promijenili ime, poput poznatog gospodina von Mansteina, za kojega sam čuo da se ranije preživao Lichtenstein." Heide je pljunuo. "Je li mu možda kršteno ime kojim slučajem bilo Nathan?" Porta je slegnuo ramenima. "Ako je bilo, to bi objasnilo zašto gaje promijenio. To baš i nije ime koje je popularno ovih dana." Mike je skočio naprijed. Rado bi skočio Porti za vrat. Cigara mu se micala iz jednog kuta usana u drugi. "Jednog ću te dana zadaviti, Porta", ljubazno je prorekao, a u mislima je vidio Portino tijelo kako se njiše s hrasta plutnjaka pokraj Vie Appie. 268 Bojnik Mike izgledao je umorno. S mukom je sjeo na dno rova, upotrijebivši umjesto stolice Orlov šljem, kojega mu je ovaj ljubazno gurnuo pod široku pozadinu. "Piće, gospodine bojniče?" upitao je Porta uz osmijeh. Bojnik je ispraznio šalicu jednim gutljajem. Bio je to 88-postotni rižin alkohol. Ustao je, visok i širok, i polako stavio novu cigaru između usana. Orao ju je uslužno pripalio. Bojnik ga čak nije niti pogledao. Dodirivao je automat koji mu je visio na prsima i usiljeno se smješkao. "Porta, trebao si biti stožerni časnik. Ti bi čak i maršalima dao po stražnjici." "Ma kakvi, gospodine bojniče. Ja sam isti kao onaj marinac iz Teksasa, jednostavni vojnik koji se naučio čuvati od raznih napadača. Moj moto je: smatraj svakoga sotonom, sve dok se ne dokaže suprotno, a to se vrlo rijetko dogodi." Bojnik Mike duboko je udahnuo, gotovo progutavši cigaru. "Još jednom ti kažem, Porta, dobro bi izgledao na kraju užeta." Porta je slegnuo ramenima.
"Znate i sami, gospodine bojniče, jedan ukras ne čini božičnu jelku." Bojnik je nestao promrmljavši nešto nerazumljivo. Uspjeli smo čuti samo riječ "lopov". Porta je počeo divljački mahati svojim oltarnim zvoncem i vikati: "Bar je otvoren. Bar je otvoren." Došli su u gomilama i stali u red. "Šalicu u desnu ruku, novac u lijevu! Platiti prije točenja!" Cijena se razlikovala, iako je količina uvijek bila ista. SS-ov Oberscharfuhrer morao je platiti više no Panzeroberfeldwe-bel.S druge strane, činovnik bojne morao je platiti dvostruko više od onoga koliko se tražilo od Oberscharfuhrera. Dva puta je Maleni morao reagirati kako bi spriječio tučnjavu. Jedan udarac po potiljku bacačem plamena uspostavio bi mir. 269 A tada su se našli na nama. Bez da smo mi išta primijetili, Maro-kanci su presjekli vratove našim stražarima. Potrčali su niz liticu, pucajući na nas s triju strana. U sljedećem trenutku našli smo se usred ogorčene borbe prsa o prsa. Maleni je naglo podigao cugu i odnio je na sigurno mjesto u unutrašnjost jedne od kuća. Tada je izjurio van, a njegov bacač plamena je rigao vatru. Legionar je stajao leđima okrenut prema zidu, mašući sjekirom. Tada su stigli i Jaboi, počistivši poprište iz automatskih topova. Smeđi ljudi došli su previše naprijed, i vražja vatra iz američkih lovaca sasula se po njima. Kuće su nestajale u plamenu. Neki stari seljak očajnički je pokušavao ugasiti svoju kuću polijevajući je vodom iz lonca. A tada mu je lonac izletio iz ruke, voda se razlila u svim smjerovima, zemlja poletjela uvis, a sjenka jurišnog bombardera preletjela je preko njega. Topovska vatra. Rojevi pješaštva. Povukli smo se. Točnije, nekoliko nas koji smo preživjeli i mogli se još vući uokolo. Postrojili smo se pokraj ceste. Ambulantna kola bila su parkirana zaklonjena stablima. Smjestili smo Starog Una u jedna od njih, iako smo morali potrošiti sve naše Grife i sve Portine dolare kako bismo mu priskrbili mjesto. Jedno plućno krilo pojavilo bi mu se svaki puta kada bi udahnuo. Stisnuli smo mu ruku; a tada su ambulantna kola krenula prema Rimu vratolomnom brzinom. Mikea smo smjestili u vojni kamion s još četvoricom teških ranjenika. Desna ruka bila mu je zdrobljena. Stavili smo pokraj njega njegovu kutiju s cigarama, pa nam je zahvalno kimnuo. Orla smo zakopali pokraj ceste. Ručna bomba odnijela mu je oba stopala. Nismo duboko kopali, i nije dobio križ ili šljem iznad glave. Samo smo malo ugazili zemlju. "Gori sporo u paklu, ti prljavi zatvorski prdežu", rekao je Barcelona. Poručnik Frick nam je prišao. Imao je zavoj oko glave iza kojega su mu se vidjela samo usta i jedno oko. 270 "Uzmite oružje. Idemo ponovno naprijed. Grenadiri su se povukli, a te položaje moramo održati pod svaku cijenu. Odgovaram za to svojim životom." Zabacili smo strojnice na leđa. Fijučuće granate padale su oko nas. Barcelona se srušio. Dvojica padobranaca odnijela su ga natrag. Imao je krhotine granate u trbuhu. Heide je poletio uvis, a strojnica mu je ispala iz ruku. Potiljak i ramena pretvorili su mu se u jednu zijevajuću, krvavu ranu. Poslali smo ga natrag s nekoliko grenadira. Poručniku Fricku bomba je otkinula glavu. Vodoskok krvi prsnuo mu je iz vrata. Zauzeli smo položaj u rupi punoj blata; Porta, Maleni, Gre-gor Martin i ja. Posljednji iz 5. satnije. Svi ostali bili su u bolnici ili pokopani. Iznenada sam se našao unaprijeđen u zapovjednika satnije, koji je zapovijedao satnijom od četiri vojnika. I druge grupice su nam se pridružile, ostaci nekadašnjih satnija i pukovnija. Izdržali smo još pet dana i noći. Tada su kamioni došli po nas. Padobranci su nas pokrivali. Posljednja bitka za Monte Cassino bila je gotova. Dragi čitaoče, ako se tijekom praznika nađeš u blizini sela Cassino, zastani na trenutak, kada
