Srednji vijek 2 Kartica broj 1 : 1.
Pavao Đakon, Pravne škole u islamu, Drugi križarski rat, Bizantija na Balkanu
Pavao Đakon
Pavle Đakon ( 720.-13. 720.-13. april 800. 800. ) je bio benediktinski bio benediktinski sveštenik i langobardski istoričar. Rodio se u Furlandiji ( današnja Italija ). Otac Pavla Đakona je bio visoki činovnik na dvoru langobardskog kralja Rahisa, kralja Rahisa, a a majka Teodelinda bogata plemkinja. Zahvaljujući pomoći kralja Rahisa, Pavle Đakon je stekao visoko obrazovanje na dvoru u Paviji u Paviji. Podučavao ga je tada čuveni grčki učitelj Flavijan Gramatičar. Poslje školovanja, služio je kao pisar na dvoru kralja Deziderija kralja Deziderija u Beneventu. Tu je upoznao njegovu kćerku, vojvotkinju Adelpergu, pa joj je bio i učitelj. Kada se Adelperga udala za vojvodu Beneventa Arhisa, Pavle Đakon je na njen zahtijev napisao svoje prvo djelo:"Historia Romana libri VI" ( Rimska historija u 6 knjiga ). To je bio nastavak istorije Eutropija, istorije Eutropija, Jeronima, Jeronima, Jordanesa Jordanesa i Pavla Orosija. Sastoji se iz šest djela i dopire do smrti cara Justinijana .Nakon osvajanja prijestolnice Langobardske kraljevine Pavije od strane Karla strane Karla Velikog, Pavle Đakon beži u benedektinski manastir Monte Monte Kasino koji je osnovao pustinjak Sveti Sveti Benedikt iz Nursije u 5. vijeku. Tu se i zamonašio 776. godine i postao đakon. Kao đakon manastira Monte Kasino, Pavle Đakon je
napisao i "Zakon Svetog Benedikta", kao pravilo ponašanja za sve sveštenike. Nakon par godina, odlazi iz Monte Kasina u jedan zapušteni manastir na jezeru na jezeru Komo, da Komo, da bi se 782. se 782. godine godine ponovo vratio u Monte u Monte Kasino. Kada je u italijanskoj provinciji Furlandiji provinciji Furlandiji izbio revolt protiv Franaka, protiv Franaka, kao jedan od organizatora pobune uhvaćen je i zatočen njegov brat Arihis. Nakon dolaska Karla Velikog u Rim, Pavle Đakon mu se iz manastira obraća pismom u kojem ga moli da mu pusti brata. Karlo Veliki poziva Pavla da dođe na n a njegov dvor, a zatim ga postavlja kao predavača na Dvorskoj akademiji. Ovde je počeo da se bavi pisanjem historije, kao i homilijama i stihovima koje je po ponovnom odlasku u Monte Kasino predao franačkim manastirima na čuvanje. Većina njih je objavljena u ediciji "Monumenta Germaniae Historica (MGH) ". 784. ". 784. godine godine je napisao svoje drugo kapitalno delo "Gesta episcoporum Mettsium" ( Istorija biskupa Meca ). U dijelu je predstavio listu bisku pa koje je on poznavao, kao k ao i razgovore s njim. Pavle Đakon se 787. vraća u samostan Monte Kasino i tu ostaje sve do svoje smrti. U samostanu je napisao svoje najbolje djelo "Histroria Gentis Langobardorum libri VI" ( Istorija Langobarda u 6. Knjiga ). Djelo je najverovatnije pisao poslje 787 poslje 787. Počinje svoju priču dolaskom kralja Alboina kralja Alboina u Italiju i formiranjem Langobardskog kraljevstva, a završava smrću kralja Liutpranda 747. Liutpranda 747. U djelu se nalazi dosta podataka o Vizantiji, Franačkoj državi, Italiji, kao i o drugim narodima: Svevima, narodima: Svevima, Kvadima, Kvadima, Vandalima, Vandalima, Vizigotima, Vizigotima, Avarima Avarima i drugim. Prvi put je Istorija Langobarda štampana u Parizu 1514 Parizu 1514., da bi kasnije sa latinskog bila prevedena na nemački, engleski, itali janski janski i francuski jezik. Djela : “ Historija Langobarda “ u 6 knjiga k njiga , “ Zakon Svetog S vetog Benedikta “, “ Historija biskupa Meca “.
Pravne škole u islamu Mezheb je arapski termin iz koji se odnosi na islamsku školu mišljenja, pravnu školu, ili školu fikha ( islamskog prava ) unutar Sunitskog islama. U prvih 150 godina postojanja islama, odnosno u vrijeme života Muhammeda, a.s., postojalo je mnogo takvih škola, ustvari većina ashaba je imala svoju školu. Danas imamo veliki broj tih škola. Od poznatijih škola, škole u Damasku, Kufi, Basri i Medini su uspjele opstati kao škole Malikijskog mezheba, dok su Iračke škole preuzele učenje Hanefijskog mezheba. Druge škole, kao što su Šafijski i Hanbelijski mezheb kasnije su se pojavile. Škole koje praktikuju Šiitski islam i koje predstavljaju poseban oblik islamske škole prava, Džaferije, je osnovao šesti imam Džafer es-Sadika. Četiri škole Sunitskog islama, odnosno četiri mezheba, nisu daleke po učenju, te zbog toga nikad nije dolazilo do sukoba između škola zbog razlika u učenju. Mezhebi su svoje učenje zasnovali prvenstveno na Kur'an i hadisima Posljednjeg Božijeg poslanika. Ta četiri mezheba su: 2.
1
Hanefijski mezheb je mezheb osnovan od strane Ebu Hanife, koji je živio u današnjem Iraku. Za svog života je upoznao mnoge Ashabe, te je bio učenik imama Džafer es-Sadika. Učenje Hanefijskog mezheba se smatra jednim od najslobodnijih učenja islama koji je otvoren za nove ideje. Ovo učenje je prisutno u mnogim islamskih društvima poput onih u sjevernom Egiptu, Indijskom podkontinentu, Turskoj, Iraku kao i onim društvima u zapadnim državama. Hanefijski mezheb je službeni mezheb Islamske vjerske zajednice Bosne i Hercegovine, kao i drugih susjednih država: Hrvatske, Srbije (Sandžaka), Crne Gore, Kosova, Albanije Alba nije i drugih. Malikijski mezheb je škola koja crpi učenje Imama Malika koji se rodio u Medini i živio otprilike u isto
vrijeme kao i Ebu Hanifa, samo što je ovaj bio mnogo mlađi od Ebu Hanife. Ovaj mezheb slijedi većina muslimana - oko 25%. Najveći broj sljedbenika ima u Sjeverno j i Zapadnoj Africi. Šafijski mezheb slijedi oko 15% muslimana, uglavnom iz Egipta, Somalije, Indonezije, Tajlanda, Singapura i Filipina. Ova škola je slušbena kode vlada Bruneja i Malezije. Osnivač ove škole je bio Imam Šafija, učenik i Ebu Halifa i Imama Malika.
Hanbelijski mezheb je škola osnovana od Ahmeda ibn Hanbela, jednog od učenika Imama Šafije, te su zbog toga ova dva mezheba vrlo slična. Ova škola se smatra najkonzervativnijom od sve četiri sunitske škole. Ovaj Mezheb preovladava u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Bahreinu, te dijelovima
Omana. Suniti vjeruju da su učenja sve četiri škole ispravna i da se ne razlikuju u temeljnim uvjerenjima i praktikovanju islama, već u raličitim shvatanjima fikha od strane imama, osnivača mezheba, te njihovih učenika. Zbog njihove raličitosti u tumačenju Kur'ana i sunneta, osnovnih izvora Šerijata, došlo je do sitnih razlika u nekim stvarima unutar Sunitskog islama (većinom se to odnosi na praktikovanje, dok u manjoj mjeri ili nimalo u vjerovanju). Na primjer, postoji mala razlika u načinu obavljanja namaza među mezhebima, iako ona nije izražena, pa tako sljedbenici sve četiri škole mogu zajedno klanjati. Iz historijskih razloga, većina muslimana u Bosni i Hercegovini su sljedbenici Hanefijskog mezheba.
Drugi križarski rat ( nema u knjigama ) Drugi križarski rat ( 1147. – 49. ) bio je pokrenut kada je mosulski atabeg Zangi 1144. osvojio Edessu. Poduzeli su ga francuski kralj Luj VII. Mladi i njemački car Konrad Konrad III., bez ikakva uspjeha, jer su pretrpjeli poraz pred Damaskom. Zbog unutrašnje slabosti i pojave muslimanskih kneževina križari gube gube posjede. 50 godina poslje prvog rata Edessu zauzeo mosulski emir. Edessa bila značajna zato što je štitila posjede na sjeveroistoku. Učestvuju i seljaci, koji većinom ginu. Uzaludno pokušali osvojiti Damask. Nakon neuspjele opsade Luj VII i Konrad III se vratili u svoje države. 3.
4. Bizantija na Balkanu
Krajem 11. vijeka vlast na Balkanu je poljuljana. Slavenska vazalna plemena otcjepljuju se od Bizantije.
1076. Hrvatska sačuvala nezavisno kraljevstvo, 1071. Srbija potpala pod grčku vlast. Bugarska bila pod vlašću Pečaneza, jedino je Makedonija bila pod bizantskom vlašću. Ugarska teži da zamijeni vlast Bizanta na Balkanu. 1084. heretici se pobunili protiv Bizantije i pozvali u pomoć Pečaneze, koji su potukli Bizant. Bizant zatražio mir 1089. Bizantijci se osvećuju 1122. Kralj Bodin zavladao Dukljom, Raškom i Bosnom te stvarao probleme Bizantu. Nakon Bodinove smrti Duklja se raspala. Komnen osvojio jedan dio, a Raška i dalje samostalna. Manojlo Komnen potukao Ugare i nametnuo im mir 1156. Novi rat između Bizanta i Ugarske završio pobjedom kod Zemuna 1165., mir sklopljen 1168. 1176. je vizantijski poraz protiv Turaka Turaka kod Misiokefalona, a 1180. Stefan Nemanja diže srpski ustanak, i srpsko-ugarski savez protiv Vizantije. 1185. godine Normani osvajaju ponovo Albaniju i pljačkaju Solun. S olun. 1185-1187 – Srbi – Srbi osvajaju Niš, Skoplje i Sofiju, a Ugarska Bosnu, Beograd i Braničevo. 1187. godine Bugari dižu ustanak, a Vizantija je primorana da, nakon kratkotrajnog usp jeha u Srbiji (1190), prizna samostalnost Bugarske i Srbije. Srpski car Stefan Dušan napreduje i osvaja od Vizantije cijelu Makedoniju ( osim Soluna ), Tesaliju, Epir i Etoliju – tj. centralnu i sjevernu Grčku i Albaniju, sebe
proglašavajući carem Srba i Vizantije. Dušan se predstavlja kao branitelj legitimnog vizantijskog cara, ali se Kantakuzin već 1347. uz tursku pomoć vraća na prijesto. 1349. godine, međutim, Osmanlije osvajaju skoro 2
cijelu vizantijsku Malu Aziju, Vizantiji preostaje samo Trakija sa Carigradom, Solun, i Mistra na Peloponezu. 1354. Turci osvajaju Galipolje, i prelaze u Evropu. Kartica broj 2 : Henri Piren, Razvoj kulture kod Abasida, Lionski kralj Burgin 1. Henri Piren
Henri Piren rodio se 23. 12. 1862. u Belgiji. Jedan je od najvećih pisaca zapadnoevropske građanske, liberalne historiografije. Djelo „ Historija Evrope od seobe naroda do 16.st. je imalo veliki uticaj na Zapadu. Studirao je historiju u Liegeu, Berlinu i Leipzigu. U Parizu je izučavao paleografiju i diplomatiku. Umro 1935. Baveći se historijom izučavao je ekonomiju i društvene odnose, u želji da shvati probleme u njihovu korijenu i da zatim sagleda širi smisao historijskog događaja. Bavio se općenito dvjema epohama : agrarnim periodom karolinškog vremena i vremenom obnove i procvata zapadnoevropskih gradova počevši od 11. / 12. st. Počeo izdavati i „ Historiju Belgije „ ali ga rat prekinuo. Belgija 1914. okupirana od strane Njemačke. Piren učestvovao u otporu protiv Njemačke. Piren uhapšen i odveden u logor. Njemačka vlada ga prebacila u internat gdje je nastavio sa radom. Napisao i djelo „ Gradovi u srednjem vijeku „. 2. Razvoj kulture kod Abasida
Grčke kulturne tekovine bile su polazna tačka u razvitku arapske kulturne djelatnosti. Muslimani su najveće uspjehe postigli na području matematike, astronomije i geografije. Nešto manje rezultate postigli su u medicini i filozofiji. Postigli s u uspjehe i u astronomiji. Indijsko djelo Siddhanta je odigralo veliku ulogu u istraživanju računarskih operacija. Abasidi su mnogo gradili na cijelom državnom području , ali su sva njihova dostignuća vremenom nestala. Sredinom IX st nastala je džamija u Samarri. Građevine su bile ukrašene mozaicima.Građeni su i mauzoleji. Umjetnost abasidske epohe postigla je veličanstvena ostvareja u građevinarstvu, na području keramike, slonove kosti, metala. Posebno je važna keramička umjetnost koju reprezentira niz oblika i tehnika. Ukrasi na posuđu svjedoče o uticajima različitih kultura. Na temelju proučavanja Kurana i hadisa razvija se specifična islamska nauka fikh. Islamska filozofija u velikoj je mjeri nastojala riješiti probleme što ih je nametnuo opći islamski okvir duhovnog života ž ivota u halifatu. Prva velika ličnost arapske filozofije je Al – Kindi. 3. Lionski kralj Burgin Kartica broj 3 : Georgije Ostrogorski, Henri Piren, Crkva, Napredovanje Osmanlija 1. Georgije Ostrogorski
Georgije Ostrogorski ( Sankt ( Sankt Peterburg, 19. Peterburg, 19. januar 1902 1902 — Beograd, 24. Beograd, 24. oktobar 1976 1976 ) je bio dugogodišnji profesor vizantijske vizantijske historije na Beogradskom na Beogradskom univerzitetu i osnivač Vizantinološkog instituta SANU, jedan SANU, jedan od najvećih vizantologa dvadesetog vijeka i dobitnik mnogih domaćih i stranih naučnih priznanja. Rođen je u Sankt Peterburgu, školovao se u velikim univerzitetskim centrima Njemačke i Francuske. Francuske. Georgije Ostrogorski se 1933. se 1933. godine, poslje odbranjene doktorske disertacije 1927. disertacije 1927. i nekoliko godina profesure na univerzitetu u Vroclavu, u Vroclavu, doselio doselio u Srbiju u Srbiju, tadašnju Jugoslaviju. Dobio Jugoslaviju. Dobio je mjesto na Beogradskom na Beogradskom univerzitetu, na Filozofskom fakultetu, fakultetu, Odeljenje za istoriju, gde je na predmetu Istorija Vizantije radio čitavog života. Osnovao je Viza je Vizantološki institut pri SANU, koji je, zahvaljujući njegovom ugledu, postao važna institucija svjetske vizantologije. Georgije Ostrogorski je napisao “ Istoriju Vizantije “ publikovanu 1963 godine u Monaku. Ovo Monaku. Ovo djelo ima nekoliko izdanja, a prevedeno je i na sve svjetske jezike i danas se još uvek smatra jednim od najsveobuhvatnijih jednotomnih pregleda vizantijske historije. U svojim mnogobrojnim djelima proučavao je gotovo sve vidove života Vizantije: političku istoriju, socijalno -ekonomsku istoriju, istoriju ideja, odnose sa slavenskim svijetom. 2. Henri Piren
3
Henri Piren rodio se 23. 12. 1862. u Belgiji. Jedan je od najvećih pisaca zapadnoevropske građanske, liberalne histor iografije. iografije. Djelo „ Historija Evrope od seobe naroda do 16.st. je imalo veliki uticaj na Zapadu. Studirao je historiju u Liegeu, Berlinu i Leipzigu. U Parizu je izučavao paleografiju i diplomatiku. Umro 1935. Baveći se historijom izučavao je ekonomiju i društvene odnose, u želji da shvati probleme u njihovu korijenu i da zatim sagleda širi smisao historijskog događaja. Bavio se općenito dvjema epohama : agrarnim periodom karolinškog vremena i vremenom obnove i procvata zapadnoevropskih gradova počevši od 11. / 12. st. Počeo izdavati i „ Historiju Belgije „ ali ga rat prekinuo. Belgija 1914. okupirana od strane Njemačke. Piren učestvovao u otporu protiv Njemačke. Piren uhapšen i odveden u logor. Njemačka vlada ga prebacila u internat gdje je nastavio sa radom. Napisao i djelo „ Gradovi u srednjem vijeku „. 3. Crkva
Crkva je kršćanska bogomolja. Riječ crkva ima korijen u latinskoj riječi “ ecclesia “ što znači skupština, zbor, vijeće. Također potiječe od staroengleske riječi “ cirice “ što znači kuća Gospodnja. Dijelovi crkve su : lađa, svod, pročelje, brod, apsida, oltar, zvonik, propovijedaonica, ispovijedaonica, kupola, sakristije, porta, krstionica. Vrste crkava : bazilike, katedrale, kapelice. Crkvu uskrsnuća na mjestu Isusovog groba podigli su vjernici u 4. st. Današnju Crkvu Svetog S vetog groba podigli su križari 1149. Crkva je imala neprikosnoveno vodstvo u duhovnom i političkom životu ranog srednjeg vijeka. U
turbulentnim vremenima propadanja rimske centralne vlasti, zadržala je tradicije efikasne organizacije i akcije, a ujedno je održavala na životu tradicije pismenosti, retorike, logike, u gotovo nepismenom okruženju. Jedan od najvećih paradoksa ( proturječnosti ) je u činjenici da je Crkva, prilično negostoljubiva prema mnogim vrijednostima klasične tradicije u znanosti, književnosti, itd., bila efikasnija od bilo koje druge institucije u očuvanju tih istih tradicija. PAPINSTVO Papinstvo je najstarija živuća institucija Zapadne civilizacije, čiji se neprekinuti trag može pratiti daleko u povijest, sve do vremena rimskih cezara. Prema katoličkoj tradiciji, Isus je Isus je osobno ovlastio apostola Petra za
poglavara Njegove crkve. Nije čudno što je Rim postao središte crkve, jer Rim je bio središte careva, prijestolnica svijeta, centar latinske kulture, kršćanska zajednica u Rimu postoji od vremena apostola, a na kraju krajeva ljudi su navikli prihvaćati vodstvo Rima i duhovno i političko ( iako je službeno u crkvenoj hijerarhiji rimski biskup, tj. papa samo prvi među jednakima - " primus inter pares " ). Ideja prevlasti Rima u duhovnoj sferi podržavana je i od careva IV i V st., koji su željeli koristiti Crkvu za jačanje svoje administrativne vlasti, ali najjači propagator duhovnog vodstva Rima bio je papa Leo I, koji je izjednačio živućeg papu sa Petrom, koji je božjom voljom određen vladati Crkvom ( sam Leo I znao je završavati svoje govore ili pisma riječima: "…Petar je govorio kroz Lea" ). Za razliku od Zapadne, Istočna Crkva se razvijala i funkcionirala pod čvrstom carskom tj. svjetovnom vlasti, pa je možda i na toj osnovi došlo do sve većih razlika između Istoka i Zapada. Obje Crkve, i Istočna i Zapadna smatraju sebe katoličkom ( univerzalnom ) i ortodoksnom ( pravovjernom ) ; termini Rimska termini Rimska Katolička Crkva i Crkva i Grčka Ortodoksna Crkva, Crkva, koji se danas upotrebljavaju moderni su izrazi. Obje Crkve imaju gotovo ista vjerovanja, a najpoznatiji je tzv. "filioque" (sin) (sin) nesporazum, a tiče se odnosa u Svetom Trojstvu: Otac,Sin i Duh Sveti. Istočna Crkva drži da Duh Sveti proizlazi samo iz Oca, dok Zapadna dok Zapadna Crkva tumači da proizlazi od Oca i Sina. Istočna Crkva ne priznaje čistilište kao prijelaznom stanju između Raja i Pakla. Istočna Crkva dozvoljava za razliku od Zapadne rastavu braka na osnovu preljuba, a dozvoljava i oženjenim muškarcima svećenički poziv. poziv. Razlike između Crkava posebno su uočljive u odnosu prema upotrebi narodnih jezika, u čemu je Istočna Crkva bila puno tolerantnija i dopuštala je upotrebu materinjih jezika – jezika – grčki, grčki, sirijski, koptski, etiopski, armenski, slavenski, slavenski, gruzijski…itd. Korištenje narodnih jezika u liturgiji podiglo je vrijednost tih jezika, što je poticalo njihov daljnji
razvoj. Zato su Istočni Slaveni vrlo brzo nakon pokrštavanja imali bogatu literaturu na narodnom jeziku, za razliku od Zapada gdje se književnost na narodnim jezicima vrlo sporo razvijala, jer je Crkva učvrstila korištenje latinskog jezika kao univerzalnog. S druge strane, sloboda narodnih jezika slabila je jedinstvo Istočne 4
Crkve, jer svećenik koji je poznavao samo svoj materinji jezik, na kojem je vodio crkvene obrede, imao je problema u komunikaciji s crkvenim osobama iz drugih jezičnih prostora. Za razliku od njega latinski svećenik
na Zapadu vrlo se jednostavno sporazumijevao bilo gdje u Europi. Zbog tih jezičnih razlika istočne crkve imaju tendenciju samostalnijeg razvoja u međusobnim odnosima. Tolerancija prema narodnim jezicima na Istoku također je otežala renesansu klasične nauke, jer latinski svećenik je zbog znanja latinskog jezika imao mogućnost čitati velike latinske klasike i crpiti znanje od njih, a njegov kolega na Istoku, ako nije znao grčki bio je siromašniji za znanja koja su prikupili grčki klasici. Tijekom ranog srednjeg vijeka Zapadna Crkva se odvojila od svjetovne vlasti i razvila vlastitu centraliziranu vladu pod vrhovnim vodstvom pape, koji postaje vrhovni poglavar kompletne Zapadne Crkve, a crkveni zakoni postaju zajednički cijeloj crkvenoj zajednici na Zapadu. Istočna Crkva razvijala se u labavoj konfederaciji nacionalnih nezavisnih crkava, a svaka od njih oslanja se na lokalnu svjetovnu vlast u obrani svojih interesa. Povezanost Crkve i države na Istoku posebno je došlo do izražaja u borbi za opstanak prilikom provala raznih naroda – Huni, Goti, Perzijanci, Arapi, jer
Crkva se mogla u potpunosti posvetiti svojoj osnovnoj dužnosti – jačanju – jačanju duhovne snage stanovništva, a svjetovna vlast koristila je veliko crkveno bogatstvo što je osiguralo obrane granica u mnogim kritičnim vremenima. Za razliku od Istoka, na Zapadu su trajali dugotrajni sukobi između Crkve i svjetovne vlasti, koji su se pretvorili u moćan stimulans za intelektualne promjene i promjene u svjetovnim upravama. Spomenuti sukobi također su dovodili do korisnih i plodnih analiza u odnosima u društvu, iz čega je proizašlo razmišljanje o balansiranoj vlasti, u kojoj niti kralj niti Crkva ne bi imali monopol vlast. Crkveni raskol ili šizma ili šizma nije nije
rezultat nekih velikih vjerskih razlika, nego rivaliteta, svađe i snobizma. Godinama su se pape u Rimu i patrijarsi u Konstantinopolisu sukobljavali oko pokrštavanja Istočnih Slavena i crkvene jurisdikcije nad Dalmacijom i južnom Italijom. Osim toga Bizant odbacuje papin vrhovni položaj u Crkvi, jer je Rim tada za njih malo veće selo, provincijski grad bez carstva i bez podređenog teritorija, dok je Konstantinopolis sjedište bogatstva i moći, pa je prema tome podoban postati crkvena prijestolnica. Kardinal Humbert, vođa papinske delegacije u Konstantinopolis i tamošnji patrijarh Mihajlo Kerularije, našli su se 1054.g. u Konstantinopolisu ne bi li izgladili nesporazume, ali dogodilo se potpuno obratno – međusobno – međusobno su se ekskomunicirali. To je bio kraj jedinstvene kršćanske Crkve. 4. Napredovanje Osmanlija
Naziv Osmanlije potekao je od imena Ertogrulova sina, osnivača države i dinastije, Osmana ( oko 1301 – oko 1326 ), za čije je vladavine započelo oblikovanje osmanske države kao nasljedne feudalne monarhije. Osman se počeo nazivati beyom (emirom), uspostavio je položaj beglerbega i uveo sustav nadarbina. Budući da je osmansko područje graničilo s oslabljenim Bizantskim Carstvom, već je za Osmana započela teritorijalna ekspanzija vođena kao sveti rat ( džihad ). Za Osmanova sina Orhana ( oko 1326 – 62 62 ) osvojeni su bizantski gradovi u Anatoliji. God. 1326. prijestolnica je bila premještena u novoosvojenu Bursu, 1331. bila je osvojena Nikeja, 1337. Nikomedija, a 1345. emirat Karesi, čime su Osmanlije dobili pristup Egejskomu moru. Orhan se umiješao u sukob bizantskih pretendenata na prijestolje te je 1346. sklopio savez s Ivanom VI. Kantakuzenom i pomagao mu u borbi protiv srpskog cara Dušana. God. 1354. osvojio je Ankaru i Galipolje, prvo osmansko uporište u Europi. Dovršio je konsolidaciju države podjelom na sandžake, osnovao plaćene pješačke odrede i konjaništvo te ustanovio položaj vezira. Murat I. ( 1359 – 89 89 ) iskoristio je Galipolje za daljnja osvajanja u Europi. God. 1361. osvojio je Adrianopol ( Edirne ( Edirne ), koji je 1365. postao novom osmanskom prijestolnicom te
ključnim vojnim uporištem Osmanlija između Konstantinopola i Dunava. Iz današnjeg Edirnea Osmanlije su poduzimali vojne pohode prema zemljama jugoistočne Europe i ostatcima Bizantskoga Carstva. Osvojenjem Plovdiva 1363. uspostavljen je nadzor nad dotokom žita Bizantu, koji je bio prisiljen plaćati danak. Nak on on poraza na rijeci Marici 1371., 1 371., osvojena je Makedonija, 1386. Sofija, So fija, a nakon poraza srpske, bugarske, bosanske i albanske vojske na Kosovu polju ( 1389 ) i Srbija. God. 1383. ustanovio je naslov sultana. Bajazid I. ( 1389 – 1402 ) pripojio je preostale za padnoanatolske emirate, 1393. Bugarsku, a 1394. Vlaška je postala osmanska vazalna država. Opsada Carigrada 1395–1401. izazvala je križarski rat pod vodstvom rimsko-njemačkog cara
Sigismunda Luksemburgovca, koji je završio porazom kršćanske vojske kraj Nikopolja 1396., omogućio Osmanlijama prodor do Grčke i Srijema te potvrdio osmansku vlast na Balkanu. Pripojenjem države Karaman 5
1397., centralizirano Osmansko Carstvo protezalo se od Dunava do Eufrata. U to doba bila je stvorena jaka središnja državna vlast na čelu s vezirom ( od XV. st. velikim vezirom ), a zaslužni su ratnici za plaću počeli
dobivati osvojenu zemlju, za korištenje koje su morali sudjelovati u vojnim pohodima (spahije). U to doba bilo je stvoreno i elitno osmansko pješaštvo ( janjičari ( janjičari ). U sukobu s mongolskim kanom Timurom Osmanlije su bili poraženi kraj Ankare 1402., Bajazid zarobljen, a u dinastičkim borbama koje su uslijedile među nasljednicima n asljednicima država se privremeno raspala. Za vladavine Mehmeda I. (1413 – 21) 21) i Murata II. (1421 – 44. 44. i 1446 – 51) 51) uspostavljeno je državno jedinstvo i započelo je novo razdoblje teritorijalne ekspanzije. U prvom ratu s Mletačkom Republikom (1430– 32) 32) bio je osvojen Solun i dobiven pristup na Jadran. Obnovljeni su sukobi s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom u Vlaškoj i Srbiji, koja je osvojenjem Smedereva 1439. većim dijelom potpala pod osmansku vlast. U bitki kraj Varne 1444. bila je poražena ujedinjena ugarska i mletačka vojska, čime je završen posljednji veći križarski pohod protiv Osmanlija, a porazom hrvatsko -ugarsk og og vojskovođe Jánosa Hunyadija 1448. u drugoj bitki na Kosovu polju bila je potvrđena osmanska hegemonija na jugoistoku Europe. Za sultana Mehmeda II. Osvajača ( 1444 – 46. 46. i 1451 – 81 81 ) osvojen je 1453. Carigrad, koji je pod novim imenom Istanbul postao prijestolnicom Carstva. U razdoblju 1454 – 63. 63. anektirana je cijela Srbija, 1460. osvojena je Moreja ( Peloponez ), a 1463. pala je Bosna. Rat s Mletačkom Republikom 1463– 79 79 ( Morejski rat ) završio je prepuštanjem Albanije i Moreje Osmanlijama, a 1475. pod vlast Osmanlija pao je i Krim. Želeći ojačati središnju vlast, Murat je konsolidirao i kodificirao političke i administrativne običaje nizom zakona ( kanuna ), obvezatnih za cijelu državu i kompiliranih u zbornike zakona ( kanunname ). Agrarnom reformom potpuno je proveo feudalizam nadarbina, tj. timarski sustav, čime je bila završena prva faza osmanskog feudalizma. Bajazid II. (1481 –1512) proširio je Carstvo južno južn o od Dunava i Save osvojivši Hercegovinu ( 1483 ), ostavivši samo Beograd izvan osmanske kontrole. Na istoku su 1484. bile osvojene luke Kilija i Akkerman na sjeverozapadnoj obali Crnoga mora. Sukob oko emirata Zulkadr doveo je do dugotrajnoga rata s Egiptom ( 1485 – 91 91 ), u kojem su Osmanlije izgubili dio teritorija u istočnoj Anatoliji. U pomorskom ratu protiv Mletačke Republike ( 1499 – 1502 1502 ), pobjedom kraj Lepanta (1499), osmanska mornarica afirmirala se kao po morska sila. Kartica broj 4 : Venecija u razvijenom srednjem vijeku, Trgovina u razvijenom srednjem vijeku, Razvoj univerziteta, Društvo Njemačke u razvijenom srednjem srednjem vijeku 1. Venecija u razvijenom srednjem vijeku
Do 10. st. Mletačka republika priznavala je vlast Bizantije s kojom je bila u formalnom savezu. Bizantija je nastojala kontrolirati protok roba na tom itekako bitnom području. Međutim, velika udaljenost od Konstantinopola osamostalila ju je i ona je postala glavna spona između Orijenta i germansko - romanskih prostora, a zbog težnji i silne ekspanzije na istok postala je neprijatelj Bizantije. Venecija je početkom 12. vijeka stradala u dva požara, a 1116. je pogodio zemljotres. 1122. Venecija zauzela Krf, te opljačkala Lezbos, Samos i Rodos. U prvoj polovini 12. vijeka došlo do razvitka trgovine i unutrašnjeg života. Na Istok izvozili drvo, gvožđe, bakar, so. Evropske zemlje snabdijevali svilom, začinima, pamukom, dragim kamenjem. Vrlo dobri trgovački odnosi s Arapima u susjednoj Španiji osigurali su joj status dobrog trgovca i posrednika roba. Bila je glavni učesnik u rušenju Bizantskog carstva 1204. g. i osnivanju Latinskog carstva u vremenu Četvrtog križarskog rata, kad je dobila Konstantinopol, Moreju ( Peloponez ), jonska ostrva i neograničeno pravo trgovine, a za nagradu što su svojim brodovima prevozili križarsku vojsku do Carigrada križari su osvojili Zadar, tada manjeg konkurenta venecijanskoj trgovini u Jadranu, i predali ga Veneciji. S istoka su Mleci
donijeli i relikvije sv. Marka koji je kasnije postao zaštitnik grada, a simbol grada postao je krilati lav, koji je također, u nešto drugačijem obličju, simbolizirao Konstantinopol. U vremenu 11-13. st. proširila je vlast na jedan dio susjedne Lombardije, Dalmaciju, Albaniju, Peloponez, Krit, Kipar i egejska ostrva. Čak je i Dubrovnik, njen glavni trgovački konkurent na istočnom Jadranu, priznavao vlast Venecije od 13. do polovine 14. st. Svoju ekspanziju na Jadran Mleci su počeli u 10. st. kad je dužd Petar II Orseolo Orseolo oteo od tadašnje hrvatske države veći dio Dalmacije. Na čelu Mletačke republike bio je dužd koji je uglavnom vladao autokratski, no kasnije mu je vlast ograničavalo političko tijelo poznato kao Veliko vijeće, koje je činilo 480 članova venecijanskih patricijskih porodica. U 12. st. osnovano je i Malo vijeće, kao političko tijelo koje je kontrolisalo nesmetan protok roba i ''pravedno'' vladanje dužda i Velikog vijeća, a u 13. st. osnovana je i 6
Sinjorija (''Gospoština''), kao središnje tijelo vlasti, u koje su ulazili dužd, predstavnici Malog vijeća i 3 čelnika vrhovnog suda. Od tog vremena Veneciju se još nazivalo i ''Sinjorija''. Ovakav decentralizirani i mješoviti tip vlasti ( monarhijsko uređenje predočeno u liku dužda, aristokratsko uređenje predočeno u Malom vijeću i demokratsko predočeno u Velikom vijeću ) trebao je osigurati transparentnost u vlasti. Naročito se nastojala izbjeći mogućnost da Republika dođe pod vlast samo jednog vladara, kao što je to bio slučaj kod drugih italijanskih gradova. Tijekom 12. stoljeća u sukobu sa ugarsko - hrvatskim vladarima iz dinastije Arpadovića Mletačka Republika u nekoliko navrata osvajat će i gubiti dalmatinske gradove. U doba prvoga ugarskohrvatskoga kralja Kolomana i njegova uspješnog osvajanja dalmatinske obale od Raba do Splita ( do oko 1107 ), Mlečani su bili privremeno istisnuti sa istočnoga Jadrana. Međutim, iste godine kada Koloman umire, dužd Ordelaf Falier ( 1102 – 1118 1118 ) zauzima Rab, Zadar, Biograd, Šibenik, Trogir i Split. U obnovljenom sukobu s hrvatskim banom Kledinom 1118. dužd gubi bitku kraj Zadra i pogiba. Poražena mletačka vojska sklanja se u Zadar koji uspjeva zadržati, ali Hrvati oslobađaju Šibenik i Biograd. Novi mletački dužd Dominik Michiel ( 1118 – 1129 1129 ) potom sklapa mirovni ugovor s kraljem Stjepanom III. ( 1116 – 1131 1131 ), na osnovi kojega je svaka strana zadržala osvojene gradove. Idućih godina politička zbivanja obilježavaju brze promjene i promjenljiva ratna sr eća. eća. Ratni pohod mletačkog dužda u Siriju koristi Stjepan III. i 1124. godine pod svoju vlast vraća sve dalmatinske gradove osim Zadra i Kvarnerskih otoka. Odgovor Mlečana nije se dugo čekalo te su već godinu dana poslije ( 1125 ) ugarskom kralju oduzeti Trogir i Split, a nekoć prijestolni grad Biograd potpuno je porušen. Ratovi i učestale promjene vlasti nad dalmatinskim gradovima nastavljaju se i za ugarskog kralja Bele II. Slijepog ( 1131 – 1141 1141 ) koji Mlečanima preotima Šibenik, Trogir, Split i neke otok e, e, dok Zadar i Kvarner i dalje ostaju u sastavu mletačke stečevine. U početnim desetljećima 12. stoljeća sve su učestaliji raskoraci između težnje grada Dubrovnika za neovisnom i široko rasprostranjenom pomorskom trgovinom i konkretnih mletačkih akcija da steknu monopol nad trgovačkom plovidbom duž Jadrana i Sredozemlja. Vjerojatno su, upravo stoga, mletačke čete 1122– 1123. 1123. i 1171., a tijekom bizantsko - mletačkih sukoba na južnom dijelu Jadrana, napadale, pljačkale te čak i kratkotrajno zauzele dubrovački teritorij. Kasnije će se, kao bitan čimbenik zaštite Dubrovčana od mletačkih pretenzija, nametnuti dubrovačko savezništvo s Normanima i konstantno ugarsko - hrvatsko suparništvo s Venecijom. U 12. stoljeću zabilježeni su i konkretni sukobi između Mletaka i istarskih gradova, koji upravo u to vrijeme gospodarski jačaju i u političkom smislu se postupno oslobađaju utjecaja velikaških obitelji i biskupske svjetovne vlasti. Njihov uspon dovodi ih do sukoba s Mlečanima te se kao saveznici udružuju Pula, Kopar i Izola. Poraženi, istarski su gradovi prisiljeni obećati vjernost mletačkome duždu i preuzeti obvezu pomaganja Mlečanima u ratu na moru. U sljedećim sukobima s Mlecima ( 1149 ), Pula i njezini saveznici Poreč, Rovinj, Novigrad i Umag ponovno su poraženi, pr isiljeni isiljeni na mir ( 1150 ) i obnovu prisege vjernosti. Potkraj stoljeća ( 1195 ) Pula ponovno započinje rat s Mlecima te je nakon još jednog poraza primorana porušiti gradske bedeme. Dalmatinski grad kojemu je Mletačka Republika poklanjala najviše pažnje i usmjeravala težište svojih istočnojadranskih presizanja, zasigurno je bio Zadar. Tijekom više stoljeća (12– 15), 15), u doba cvata i u »jesen srednjega vijeka«, Zadar će se – duže – duže od drugih dalmatinskih gradova – nalaziti nalaziti u sastavu mletačkih stečevina. Jednako tako, više od svih drugih, Zadar će tijekom ovog vremena voditi borbu za svoju političku i gospodarsku samostalnost, pružati otpor mletačkoj prevlasti, podizati oružane bune te pronalaziti vojne, političke i gospodarske saveznike. Stoljeća ratova s Mlečanima zadarskom će stanovništvu donositi razaranje, smrt i izgnanstvo, a posljedice će se osjećati i mnogo kasnije. Opće političke prilike, ali i najveći dio hrvatsko-mletačkih odnosa ogledat će se upravo kroz sudbinu Zadra i njegove odnose s Prejasnom Republik om. om. Prva zadarska protumletačka pobuna zbila se 1159. kada su Zadrani protjerali mletačkog kneza Dominika Maurocena/Morosinija i na utvrdama istakli stijeg ugarsko-hrvatskog kralja. Pobunjeni je grad uskoro savladan, ali će od te godine zadarski otpor mletačkoj vlasti postati najizrazitije obilježje zadarsko -mletačkih odnosa sve
do konačne uspostave mletačke vlasti na istočnom Jadranu u 15. stoljeću. U okolnostima nametnute vlasti tijekom druge polovice 12. stoljeća položaj mletačkog kneza u gradu bio je nesiguran, posebice kada se uzme u obzir da su Mlečani bili bili zauzeti napetim odnosima s bizantskim carem Emanuelom I. Komnenom ( 1143 – 1180 1180 ). Tako će se u sedmom desetljeću 12. stoljeća čak tri puta zaredom ponavljati slična situacija: Zadrani će protjerati mletačkog kneza i prihvatiti vlast ugarsko - hrvatskog kralja, a knez će nastojati uz vojničku pomoć iz Mletaka ponovno preuzeti vlast i pokoriti grad. 7
2. Trgovina u razvijenom srednjem vijeku
Od vremena križarskih ratova evropska je trgovina postigla velike uspjehe. Postojale su dvije osnovne oblasti te trgovine. Jedna od njih je Sredozemno more – povezivalo povezivalo je zapadnoevropske zemlje sa Istokom. Sa istoka su uglavnom uvoženi luksuzni predmeti, začini, naročito biber. U toj trgovini glavnu ulogu su igrali Mlečani, Đenovljani, a i trgovci iz južne Francuske i Katalonije. Druga osnovna oblast evropske trgovine obuhvatala je Baltičko i Sjeverno more. Tu je centar bila Flandrija ( sjeverna Francuska ) – najvažnija – najvažnija zanatska i trgovačka oblast sjevera. U sjevernoj trgovini učestvovale su i zemlje koje su se nalazile oko Sjevernog i Baltičkog mora. Uglavnom su prodavani predmeti široke potrošnje : žito, riba, so, itd. Između te dvije glavne pomorske oblasti nalazio se niz puteva koji su ih povezivali. U 12. i 13. vijeku najvažniji centar trgovine u Evropi bila je jedna grofofija u Francuskoj. Nalazila se u blizini Flandrije gdje se spajala sredozemna i sjeverna trgovačka oblast. Tu su se sastajali trgovci iz raznih dijelova Evrope. Tu su sajmovi trajali tokom cijele godine. Ove sajmove je
uništio Stogodišnji rat. Trgovci su se tokom svojih putovanja sukobljavali sa raznim teškoćama. Na moru su ih vrebali gusari. Kopnena trgovina je bila na udaru različitih razbojnika, a bila je otežana i stanjem puteva koji nisu popravljani. U gradovima je bila dozvoljena samo trgovina na veliko. Trgovci su ujedinjavani u posebne organizacije : gilde i hanze. Kopnena trgovina razvijala se mnogo sporije od pomorske. Razlog su visoke cijene prevoza, mnogi nameti i carine, te kneževska i općinska ograničenja. Trgovina je dosegla vrhunac krajem 13. i
početkom 14. vijeka. Najgušću skupinu puteva čine ceste preko Alpa. 3. Razvoj univerziteta
Od 11. do 13. vijeka počinje se formirati viša škola, univerzitet. Teško je reći kada je nastao pravi univerzitet u srednjem vijeku. Smatra se da je Bolonjski univerzitet osnovan krajem 11. vijeka kada su na njemu počela predavanja iz rimskog prava. U Bolonji se stvara čitava škola komentatora rimskog prava. Također je
teško utvrditi i datum osnivanja univerziteta u Parizu. Još u 12. vijeku dolazio je u taj grad veliki broj studenata. Tu je predavanja držao čuveni filozof skolastičar Abelar. Kao zvaničan momenat postanka nekog univerziteta može se smatrati njegova potvrda od strane pape ili cara. Prva povelja Pariškog univerziteta potiče iz 1200. godine. Tada je univerzitet nazivan univerzalna škola. Na univerzitetu su predavane sve osnovne nauke. Međunarodni karakter koji su u to doba dobili univerziteti izražava se u tome što je na svakom velikom univerzitetu bilo uvijek nekoliko nacija koje su predstavljale stalne organe univerzitetske uprave. Po tim organima – universitos, – universitos, velika škola dobila je naziv – univerzitet. univerzitet. Internacionalnom karakteru doprinijelo je i slušanje predavanja na latinskom jeziku – međunarodnom – međunarodnom jeziku tadašnje nauke. Čitavo univerzitetsko uređenje
nastalo je još u prvim vijekovima postojanja univerziteta. Podjela univerziteta na fakultete počela je u 13. vijeku. Obično je na univerzitetu postojao pripremni fakultet. Poslje završetka pripremnog fakulteta studenti su mogli upisati teološki, pravni i medicinski fakultet. Univerziteti su se brzo širili po Evropi, pri čemu je jedan od načina njihovog širenja bilo preseljavanje univerziteta. Univerziteti su imali stalne sukobe sa crkvenom vlašću i mjesnim gradskim vlastima. Ti su sukobi uglavnom izbijali p o pitanju jurisdikcije ( prava, suda ). Za gradove su studenti prestavljali izvor prihoda, ali su bili krajnje neminovan element. Često je dolazilo do sukoba studenata i
građana. Univerziteti su premještani iz grada u grad. Tako je Oksfordski univerzitet u Engleskoj nastao u 13. vijeku zahvaljujući tome što je Pariški univerzitet štrajkovao, pa je dio profesora i studenata prešao u Englesku i osnovali su univerzitet u Oxfordu. Ali kako se nisu složili sa mjesnim vlastima profesori i studenti su odatle prešli u Kembridž. Univerziteti su nicali po svim zemljama Evrope. U Italiji pored Bolonjskog univerziteta proslavila se već u 11. st viša v iša medicinska škola u Sabernu. Pored Pariškog, u Francuskoj se u 13. vijeku javljaju i univerziteti u Monpeljeu, Tuluzu , u Engleskoj Oksfordski i Kembridžki. U 14. vijeku pojavili su se univerziteti u Pragu, Krakovu, Hajdelbergu. Bolonjski univerzitet je poznat po pravnim naukama, Orlean zbog
proučavanja latinskih pisaca, Pariz zbog svog teološkog fakulteta. 4.
Društvo Njemačke u razvijenom srednjem vijeku
Kao i u drugim zemljama vrhovni poglavar društva je kralj. Njemu su potčinjeni kneževi, njegovi vazali. Ti kneževi posjeduju velike teritorije. Oni imaju pravo da objavljuju rat, sklapaju mir.Njima su potčinjeni sitni 8
feudalci. Oni su također gospodari na svojim posjedima, a njima je potčinjena sitnija riterska klasa. Podaci o seljaštvu su veoma oskudni. Sel jaci jaci se spominju u izvorima samo kada izbije neka pobuna. Kartica broj 5 : Mađarska u razvijenom uslovi Francuske, Gradska kultura u Italiji 1.
srednjem vijeku, Zanatstvo u razvijenom srednjem vijeku, Privredni
Mađarska u razvijenom srednjem vijeku ( dio sa wikipedie )
Krajem 11. i početkom 12. vijeka Mađarska je znatno proširila teritoriju. Pojačan je trgovački promet koji je bio od velikog značaja jer su uspostavljene veze između Istoka i Zapada. Došlo je do učvršćivanja feudalnih odnosa, a zbog dijeljenja posjeda feudalcima došlo je do slabljenja kraljevske vlasti. U cilju slabljenja ugarskih magnata pojedini su se kraljevi počeli oslanjati na srednje plemstvo, što je osobito došlo do izražaja za vladavine kralja Andrije kralja Andrije II. ( 1205. –1235. –1235. ), koji ko ji je bio prisiljen ovom staležu priznati privilegije u dokumentu poznatom kao Zlatna kao Zlatna bula ( 1222. ). Tom ispravom ograničena je vlast vladara u korist nižega plemstva, koje se počelo staleški organizirati. Osim sređivanja unutrašnjih poteškoća, Andrija II. sudjelovao je u križarskim vojnama u Bosni u Bosni protiv protiv bosanskih bosanskih krstjana te u Svetoj zemlji protiv Arapa. Osobito važan trenutak za opstojnost države dogodio se tijekom vladavine Bele IV. ( 1235. – – 1270. 1270. ), kada su Ugarsko - hrvatsko kraljevstvo napali Mongoli. napali Mongoli. Prva velika kriza ovoga kraljevstva nastupila je 1241. je 1241.-1242. -1242. u doba tatarskih doba tatarskih osvajanja kad je kralj bio Bela bio Bela IV. . Nakon poraza ugarske vojske u bitci u bitci kod Muhija, kralj Muhija, kralj je pobjegao prema jugu, preko Zagreba preko Zagreba do Trogira do Trogira, a veliki dio stanovništva stradao je, nakon čega je pozvano stanovništvo okolnih zemalja kako bi napučilo opustošena područja. Vidjelo se za tatarske provale da su navalama mogli
odoljeti samo utvrđeni gradovi, pa je kralj Bela naložio izgradnju utvrda koje su trebalo poslužiti za obranu od Tatara, no kasnije će se pokazati korisnima u obrani od Osmanlija. Troškovi izgradnje utvrda prisilili su kralja da se zaduži kod plemića, pa je kraljevstva moć što ju je Bela uspio privremeno obnoviti ponovno oslabila. Arpadovići su vladali Ugarsko - hrvatskim kraljevstvom do 1301. do 1301. godine, kad je muška linija dinastije izumrla s posljednjim kraljem iz ove dinastije, Andrijom III. Mlečaninom . Kraj 13. stoljeća, osobito nakon smrti posljednjeg vladara iz dinastije Arpadovića, Andrije III. ( 1290. –1301. –1301. ), obilježila je feudalna anarhija pri čemu su se pojedini magnati nastojali nametnuti kao kraljevi. Naslijedio ga je je Karlo I. Robert kao de iure kralj Hrvatske i Ugarske, a s njime započinje i razdoblje vlasti dinastije Anžuvinaca. 2. Zanatstvo u razvijenom srednjem vijeku
Glavni dio gradskog stanovništva i proizvodnu osnovu grada činile su zanatlije. Osnovno zanimanje gradskog stanovništva bio je zanat. Na feudalnim posjedima postojale su vlastelinske zanatlije. Svaki je zanatlija sam prodavao proizvode svoga rada. Zanatsko stanovništvo grada organizuje se u posebne saveze zanatlija ( esnafe, cehove ). Esnafi se javljaju gotovo istovremeno sa postankom gradova. Sa srednjovjekovne
esnafe karakteristična je sitna proizvodnja. Svaki član esnafa bio je sitni zanatlija koji je sam neposredni peoizvođač. On radi sa svojom porodicom uz pomoć jednog ili dva šegrta. Svaki esnaf bio je savez sitnih zanatlija koji su pripadali jednoj profesiji. U sitnoj zanatskoj radionici nije bilo podjele rada. U većim gradovima pripadnost esnafu bila je obavezna za svakog ko bi želio da se bavi zanatom. Da bi neko mogao da postane zanatlija morao je da provede određeno vrijeme ko šegrt, a zatim da bude primljen u red punopravnih majstora. Strogo je bilo propisano kakav se alat i kakav materijal mora upotrebljavati. Esnaf je propisivao i koliki broj sati mora da radi svaki član esnafa. Esnaf je nastojao da proizvodnja sačuva sitni karakter, da ne bude mogućnosti za stvaranje krupnih preduzeća. Svaki majstor mogao je imati samo jednu radionicu. Esnaf je
imao svog izbornog starješinu koji je obično nosio naziv magistra. Također je imao i svoj sud. 3. Privredni uslovi Francuske
Zbog geografskog položaja u Francuskoj je bila razvijena trgovina. U pomorskoj trgovini posebno su se isticali gradovi Marsej i Monpelje. Pored standardnih poljoprivrede i stočarstva, Francuska je bila poznata po svojim vinogradima i proizvodnji vina koje je izvozila širom Evrope. 4. Gradska kultura u Italiji 9
1.Venecija
Jedan od najromantičnijih gradova svijeta, glavni grad regije Veneto u sjeveroistočnoj Italiji, formiran je na više od
stotinu
malih
otoka
razdvojenih
kanalima
i
povezanih
mostovima.
2.Ver 2.Ver ona Verona je poznata po šarmantnoj umjetničkoj baštini, nekolicini godišnjih sajmova, predstavama i operama u Areni – drevnom drevnom amfiteatru kojeg su izgradili stari Rimljani.
3.Rave 3.Rav enna
Ravenna je bila sjedište Zapadnog rimskog carstva od 402. pa sve do njegovog pada 476. Uz to Ravenna je najpoznatija po svojim mozaicima – koje – koje možete vidjeti u bazilici San Vitale, mauzoleju Gale Placidije ili pak u bazilici Sant' Apollinare Nuovo.
4..Bologna Bologna je dom je najstarijeg univerziteta na svijetu – osnovanog 1088., tako da Bolognu zovu 'studentskim
gradom'. Simbol Bologne su, uz slavni Bolognese umak i sveučilište, dva visoka tornja u centru grada (Asinelli i Garisenda).
5. A 5. Arr ezzo Arezzo je jedan od dvanaest najvažnijih etruščanskih gradova te je podijeljen na gornji i donji grad. U gornjem dijelu grada, srednjovjekovnog izgleda, možete vidjeti katedralu, gradsku vijećnicu i tvrđavu Medici. Od gornjeg se dijela grada glavne ulice šire prema p rema donjem dijelu.
Katolička crkva, Uspon Osmanskog carstva – osvajački ratovi, Privredni razvoj Evrope u razvijenom srednjem vijeku, Društvo Engleske
Kartica broj 6 : 1.
Katolička crkva
Crkva je kršćanska bogomolja. Riječ crkva ima korijen u latinskoj riječi “ ecclesia “ što znači skupština, zbor, vijeće. Također potiječe od staroengleske riječi “ cirice “ što znači kuća Gospodnja. Dijelovi crkve su : lađa, svod, pročelje, brod, apsida, oltar, zvonik, propovijedaonica, ispovijedaonica, kupola, sakristije, porta, krstionica. Vrste crkava : bazilike, katedrale, kapelice. Crkvu uskrsnuća na mjestu Isusovog groba podigli su vjernici u 4. st. Današnju Crkvu Svetog groba podigli su križari 1149. Crkva je imala neprikosnoveno vodstvo u duhovnom i političkom životu ranog srednjeg vijeka. U turbulentnim vremenima propadanja rimske centralne vlasti, zadržala je tradicije efikasne organizacije i akcije, a ujedno je održavala na životu tradicije pismenosti, retorike, logike, u gotovo nepismenom okruženju. Jedan od najvećih paradoksa ( proturječnosti ) je u činjenici da je Crkva, prilično negostoljubiva prema mnogim vrijednostima klasične tradicije u znanosti, književnosti, itd., bila efikasnija od bilo koje druge institucije u očuvanju tih istih tradicija. 2. Uspon Osmanskog carstva – osvajački – osvajački ratovi
Naziv Osmanlije potekao je od imena Ertogrulova sina, osnivača države i dinastije, Osmana ( oko 1301 – oko 1326 ), za čije je vladavine započelo oblikovanje osmanske države kao nasljedne feudalne monarhije. Osman se počeo nazivati beyom (emirom), uspostavio je položaj beglerbega i uveo sustav nadarbina. Budući da je osmansko područje graničilo s oslabljenim Bizantskim Carstvom, već je za Osmana započela teritorijalna ekspanzija vođena kao sveti rat ( džihad ). Za Osmanova sina Orhana ( oko 1326 – 62 62 ) osvojeni su bizantski gradovi u Anatoliji. God. 1326. prijestolnica je bila premještena u novoosvojenu Bursu, 1331. bila je osvojena 10
Nikeja, 1337. Nikomedija, a 1345. emirat Karesi, čime su Osmanlije dobili pristup Egejskomu moru. Orhan se umiješao u sukob bizantskih pretendenata na prijestolje te je 1346. sklopio savez s Ivanom VI. Kantakuzenom i pomagao mu u borbi protiv srpskog cara Dušana. God. 1354. osvojio je Ankaru i Galipolje, prvo osmansko uporište u Europi. Dovršio je konsolidaciju države podjelom na sandžake, osnovao plaćene pješačke odrede i konjaništvo te ustanovio položaj vezira. Murat I. ( 1359 – 89 89 ) iskoristio je Galipolje za daljnja osvajanja u Europi. God. 1361. osvojio je Adrianopol ( Edirne ( Edirne ), koji je 1365. postao novom osmanskom prijestolnicom te
ključnim vojnim uporištem Osmanlija između Konstantinopola i Dunava. Iz današnjeg Edirnea Osmanlije su poduzimali vojne pohode prema zemljama jugoistočne Europe i ostatcima Bizantskoga Carstva. Osvojenjem Plovdiva 1363. uspostavljen je nadzor nad dotokom žita Bizantu, koji je bio prisiljen plaćati danak. Nakon poraza na rijeci Marici 1371., 1 371., osvojena je Makedonija, 1386. Sofija, So fija, a nakon poraza srpske, bugarske, bosanske i albanske vojske na Kosovu polju ( 1389 ) i Srbija. God. 1383. ustanovio je naslov sultana. Bajazid I. ( 1389 –
1402 ) pripojio je preostale zapadnoanatolske emirate, 1393. Bugarsku, a 1394. Vlaška je postala osmanska vazalna država. Opsada Carigrada 1395–1401. izazvala je križarski rat pod vodstvom rimsko-njemačkog cara Sigismunda Luksemburgovca, koji je završio porazom kršćanske vojske kraj Nikopolja 1396., omogućio Osmanlijama prodor do Grčke i Srijema te potvrdio osmansku vlast na Balkanu. Pripojenjem države Karaman 1397., centralizirano Osmansko Carstvo protezalo se od Dunava do Eufrata. U to doba bila je stvorena jaka
središnja državna vlast na čelu s vezirom ( od XV. st. velikim vezirom ), a zaslužni su ratnici za plaću počeli dobivati osvojenu zemlju, za korištenje koje su morali sudjelovati u vojnim pohodima (spahije). U to doba bilo je stvoreno i elitno osmansko pješaštvo ( janjičari ). U sukobu s mongolskim kanom Timurom Osmanlije su bili poraženi kraj Ankare 1402., Bajazid zarobljen, a u dinastičkim borbama koje su uslijedile među nasljednicima država se privremeno raspala. Za vladavine Mehmeda I. (1413 – 21) 21) i Murata II. (1421 – 44. 44. i 1446 – 51) 51) uspostavljeno je državno jedinstvo i započelo je novo razdoblje teritorijalne ekspanzije. U prvom ratu s Mletačkom Republikom (1430– 32) 32) bio je osvojen Solun i dobiven pristup na Jadran. Obnovljeni su sukobi s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom u Vlaškoj i Srbiji, koja je osvojenjem Smedereva 1439. većim dijelom potpala pod osmansku vlast. U bitki kraj Varne 1444. bila je poražena ujedinjena ugarska i mletačka vojska, čime je završen posljednji veći križarski pohod protiv Osmanlija, a porazom hrvatsko -ugarskog vojskovođe Jánosa Hunyadija 1448. u drugoj bitki na Kosovu polju bila je potvrđena osmanska hegemonija na jugoistoku Europe. Za sultana Mehmeda II. Osvajača ( 1444 – 46. 46. i 1451 – 81 81 ) osvojen je 1453. Carigrad, koji je pod novim imenom Istanbul postao prijestolnicom Carstva. U razdoblju 1454 – 63. 63. anektirana je cijela Srbija, 1460. osvojena je Moreja ( Peloponez ), a 1463. pala je Bosna. Rat s Mletačkom Republikom 1463 – 79 79 ( Morejski rat ) završio je prepuštanjem Albanije i Moreje Osmanlijama, a 1475. pod vlast Osmanlija pao je i Krim. Želeći ojačati središnju vlast, Murat je konsolidirao i kodificirao političke i administrativne običaje nizom zakona ( kanuna ), obvezatnih za cijelu državu i kompiliranih u zbornike zakona ( kanunname ). Agrarnom reformom potpuno je proveo feudalizam nadarbina, tj. timarski sustav, čime je bila završena prva faza osmanskog feudalizma. Bajazid II. (1481 –1512) proširio je Carstvo južno juž no od Dunava i Save osvojivši Hercegovinu ( 1483 1 483 ), ostavivši samo Beograd izvan osmanske kontrole. Na istoku su 1484. bile osvojene luke Kilija i Akkerman na sjeverozapadnoj obali Crnoga mora. Sukob oko emirata Zulkadr doveo je do dugotrajnoga rata s Egiptom ( 1485 –91 ), u kojem su Osmanlije O smanlije izgubili dio teritorija u istočnoj Anatoliji. U pomorskom ratu protiv Mletačke Republike ( 1499 – 1502 1502 ), pobjedom kraj Lepanta (1499), osmanska mornarica afirmirala se kao po morska sila. 3. Privredni razvoj Evrope u razvijenom srednjem vijeku
Oko 1000. godime Evropa doživljava uspon i porast broja stanovnika. Zemlja je smatrana za najvrijednije bogatstvo u razvijenom srednjem vijeku, tako da je poljoprivreda bila razvijena. Usavršila se obrada zemlje što je omog ućilo proizvodnju viška hrane. U mnogim zemljama krče se šume i isušuju močvare kako bi se dobilo više obradive površine. Do 11. stoljeća selom su zavladala dva usporedna sistema: na razini sela i seljaka organizacija rada poznata kao sistem otvorenih polja, a na razini vlastelina vlastelinski sistem. Feudalni posjed
je bio imanje vlastelina. Obično se sastojao od zemlje koju je iskorištavao izravno vlastelin i zemlje koju su iskorištavali seljaci, a od kojih je vlastelin ubirao zakupninu i namete, uključujući i obvezu rada na njegovoj zemlji. Porijeklo sistema otvorenih polja je u 10. i 11. stoljeću. U 12. stoljeću sustav je već dosegnuo zrelost. 11
Nekoliko je čimbenika doprinijelo oblikovanju toga sistema. Jedan je rast stanovništva, koji je rascjepkao obiteljske rascjepkao obiteljske posjede zbog dijeljenja nasljeđa među djecom ili samo sinovima. Drugi je kultiviranje nove zemlje, koja je dijeljena u trake prikladne za oranje. Treći je uporaba teškoga pluga, kojim je lakše obrađivati duge trake zemljišta nego kvadratna polja ( često okretanje većeg broja upregnutih životinja je vrlo nespretno ). Tako su s vremenom velika područja Britanije i kontinentalne Europe postala prekrivena selima okruženim s dva ili tri velika polja koja su činile kultivirane trake prilagođene reljefu, a ona bi se obrađivala redom zadanim dvopoljnim ili tropoljnim sistemom ( stoga su seljaci imali zemlju u svim poljima ), a na isti je
način bila organizirana i zemlja koju je izravno koristio vlastelin. No u nekim se je područjima održao sistem odvojenih posjeda. U takvom je sistemu rotacija polja postala organizirana i regulirana. Sve se radilo u dogovoru : oranje, sijanje, žetva. Saradnja je glavna značajka ovoga sistema. Ispunjavajući svoje obveze u radu i novcu prema vlastelinu, seljaci su oblikovali vlastitu samoupravu zasnovanu na pravilima koja su vladala njihovim radom. Tu se ne radi niti o slobodnom poduzetništvu niti o socijalizmu o socijalizmu, već o posebnoj srednjovjekovnoj tvorevini. Teški plug i uprezanje kon ja su se dobro uklopili u sistem otvorenih polja. Plug je naglasio potrebu za saradnjom, budući da nisu svi seljaci posjedovali plug i tegleće životinje. Konjska balega se lakše prikuplja, što je povećalo upotre bu gnojiva. bu gnojiva. Srednja Evropa je bila relativno dobro snabdjevena
mineralima. Oko 1170. u Saksoniji su otkrivena bogata nalazišta srebra. Alpe su također bile oblast velike rudarske aktivnosti. Tu se vadilo zlato, srebro, ali i drugi metali. Rudari iz Njemačke su odlazili na rad u rudnike Češke i Mađarske. Engleska je bila veoma bogata mineralnim sirovinama. Na jugozapadu se vadilo srebro i kalcij, a na drugim mjestima gvožđe, olovo i ugalj. Glavni dio gradskog stanovništva i proizvodnu osnovu grada činile su zanatlije. Osnovno zanimanje gradskog stanovništva bio je zanat. Na feudalnim posjedima postojale su vlastelinske zanatlije. Svaki je zanatlija sam prodavao proizvode svoga rada. Zanatsko stanovništvo grada organizuje se u posebne saveze zanatlija ( esnafe, cehove ). Esnafi se javljaju goto vo
istovremeno sa postankom gradova. Sa srednjovjekovne esnafe karakteristična je sitna proizvodnja. Svaki član esnafa bio je sitni zanatlija koji je sam neposredni peoizvođač. On radi sa svojom porodicom uz pomoć jednog ili dva šegrta. Svaki esnaf bio je savez sitnih zanatlija koji su pripadali jednoj profesiji. U sitnoj zanatskoj radionici nije bilo podjele rada. U većim gradovima pripadnost esnafu bila je obavezna za svakog ko bi želio da se bavi zanatom. Da bi neko mogao da postane zanatlija morao je da provede određeno vrijeme ko šegrt, a zatim da bude primljen u red punopravnih majstora. Strogo je bilo propisano kakav se alat i kakav materijal mora upotrebljavati. Esnaf je propisivao i koliki broj sati mora da radi svaki član esnafa. Esnaf je nastojao da
proizvodnja sačuva sitni karakter, da ne bude mogućnosti za z a stvaranje krupnih preduzeća. preduz eća. Svaki majstor mogao moga o je imati samo jednu radionicu. Esnaf je imao svog izbornog starješinu koji je obično nosio naziv magistra. Također je imao i svoj sud. Zbog pojave proizvodnih viškova oživljava trgovina. Od vremena križarskih ratova evropska je trgovina postigla velike uspjehe. Postojale su dvije osnovne oblasti te trgovine. Jedna od njih je Sredozemno more – povezivalo je zapadnoevropske zemlje sa Istokom. Istokom. Sa istoka su uglavnom uvoženi
luksuzni predmeti, začini, naročito biber. U toj trgovini glavnu ulogu su igrali Mlečani, Đenovljani, a i trgovci iz južne Francuske i Katalonije. Druga osnovna oblast evropske trgovine obuhvatala je Baltičko i Sjeverno more. Tu je centar bila Flandrija ( sjeverna Francuska ) – najvažnija zanatska i trgovačka oblast sjevera. U sjevernoj trgovini učestvovale su i zemlje koje su se nalazile oko Sjevernog i Baltičkog mora. Uglavnom su prodavani predmeti široke potrošnje : žito, riba, so, itd. Između te dvije glavne pomorske oblasti nalazio se niz puteva koji su ih povezivali. U 12. i 13. vijeku najvažniji centar trgovine u Evropi bila je jedna grofofija u Francuskoj. Nalazila se u blizini Flandrije gdje se spajala sredozemna i sjeverna trgovačka oblast. Tu su se sastajali trgovci iz raznih dijelova Evrope. Tu su sajmovi trajali tokom cijele godine. Ove sajmove je uništio Stogodišnji rat. Trgovci su se tokom svojih putovanja sukobljavali sa raznim teškoćama. Na moru su ih vrebali gusari. Kopnena trgovina je bila na udaru različitih razbojnika, a bila je otežana i stanjem puteva koji nisu popravljani. U gradovima je bila dozvoljena samo trgovina na veliko. Trgovci su ujedinjavani u posebne organizacije : gilde i hanze. Kopnena trgovina razvijala se mnogo sporije od pomorske. Razlog su visoke cijene
prevoza, mnogi nameti i carine, te kneževska i općinska ograničenja. Trgovina je dosegla vrhunac krajem 13. i početkom 14. vijeka. Najgušću skupinu puteva čine ceste preko Alpa. 4.
Društvo Engleske 12
Do 14. vijeka još se ne može govoriti o jednoj engleskoj naciji u smislu zajedničkog jezika i kulture. Aristokracija se sastojala od Normaustijaca i Francuza koji su koji su govorili francuski i po kulturi bili bliže Francuzima nego Anglosasima. Glavnu ulogu u obrazovanju engleske nacije imalo je unutrašnje ujedinjenje zemlje, trgovačke veze i jačanje državnog jedinstva. Glavni nosioci ovog procesa su buržoazija i riteri. Te su grupe težile jačanju nacionalnog jedinstva. Formira se novo plemstvo. Plemstvo je od Henrika II ( 12. vijeka ) počelo gubiti svoj vojni karakter. Sada su to zemljoposjednici, seoske gazde. Baroni, engleski feudalni velikaši zadržavaju rukovodeći položaj u životu engleske države. U Engleskoj počinju da gospodare međusobno povezani feudalci, koji se ne boje kralja. Napadaju susjede i zauzimaju njihove oblasti. Seljak je morao da
ispunjava obaveze u vidu novčane rente. Oni nisu uživali kraljevu zaštitu ako bi lord zauzeo njihovu zemlju. Kartica broj 7 : Odnos duhovne i svjetovne vlasti, Privredni Engleska u 14. vijeku
razvoj Mlečana, Intelektualci u srednjem vijeku,
1. Odnos duhovne i svjetovne vlasti
S ulaskom germanskih naroda u Crkvu javlja se razmišljanje da Crkva nema svoju samostalnost, nego je sastavni dio države. Crkveni su ljudi dobivali i političke uloge, pa su mnogi s vremenom zapustili svoju duhovnost. Također, dolazi do situacije da vladar sebi uzima za pravo postavljati biskupe i opate ( poglavare samostana ), a najčešće su postavljali politički podobne, odnosno one koji nisu baš nisu baš imali puno veze vez e s Crkvom. Takvo stanje gdje Crkva nije imala autonomiju birati crkvene ljude doseglo je razinu nepodnošljivosti, pa u 10. i 11. st. dolazi do crkvene obnove, a koju predvode redovnici iz samostana Cluny u Francuskoj ( klinijevska reforma ), nastojeći povratiti duhovnu snagu Crkve. Istovremeno papa Grgur VII. ( 1073.-1085. ) provodi tzv. grgurovsku reformu, a koja nastoji osloboditi Crkvu od utjecaja svjetovnih velikaša. Tako obnovljena Crkva postaje opet rasadište vjere, pismenosti i k ulture. ulture. Položaj i ponašanje kralja prilično je slično ponašanju Crkve.
Oboje su često bili oslonci u zajedničkoj borbi protiv pojedinačnih tiranija, u obrani općeg interesa. “ Borba za investituru “ naziv je spora između njemačkih vladara i rimskih papa u posljednjoj četvrtini XI. st. i prvoj četvrtini XII. st., koji je izbio povodom prava na investituru biskupa i opata ; vrhunac je dosegnut 1075 – 77. 77. između pape Grgura VII. i cara Henrika IV..Uzrok sukobu, koji je zahvatio i druga europska područja, ležao je u trajnijem i općenitijem pitanju odnosa crkvene i svjetovne vlasti, a završen je tek Wormskim konkordatom ( 1122 ).
Nakon 50 godina rata sklopljen je kompromis 23. 9. 1122., 9. 1122., poznat kao Wormski konkordat .
Dogovoreno je da se ukine investitura, tj. da kraljevi ne postavljaju biskupe. Međutim sekularni vladari su zadržali neslužbeni bitan utjecaj na proces postavljanja. Pape su ovim dobile mnogo veću moć. Međutim sukob se nije time okončao. Ponovo će izbijati sukobi papa i svetih rimskih careva, sve dok teritorij današnje Italije ( gdje se nalazila papinska država ) ne bude izvan nadzora Svetog rimskog carstva. Tokom rata Francuske i Engleske, došlo je do neprijateljstva između Engleske i papske stolice koja se u to vrijeme nalazila u Avinjonu i podržava francuske kraljave. Kraljevska vlast u Engleskoj nastojala je da se oslobodi zavisnosti od pape. 1353. izdat je statut koji je zabranio iznošenje prestupa engleskih podanika pred papinski sud. Edward II otkazao je paapi plaćanje danka. U Engleskoj se počinje širiti pokret koji je imao za cilj c ilj reformu crkve. Kraljevska vlast je tražila da englesku crkvu oslobodi papinskog uticaja i potčini je kralju. Ova tendencija je naišla na podršku stanovništva koje je neprijateljski gledalo na bogatu crkvu.
Privredni razvoj Mlečana Porast trgovine Mlečana na Bosforu donio je Veneciji bogatstvo i nezavisnost. 1082. godine Mlečani su dobili privilegiju da kupuju i prodaju po cijelom Bizantskom carstvu. Poslje križarskih ratova njena trgovina se još više razvija. Bili su posrednici između Istoka i Zapada. Zahvaljujući svojoj sposobnosti da brzo reaguju, kao i svojoj dinamičnosti, Venecijanci su tokom prve polovine XII veka dali snažan podstrek svojoj trgovini, ali i unutrašnjem životu svog grada. Na ekonomskom planu, oni su postali ti koji su Italiju i N jemačku snabdijevali svilenim tkaninama, začinima, pamukom, šećer om, om, mirisima i dragim kamenjem sa Istoka ; na Istok su pak izvozili drvo, gvožđe i bakar ; uspostavili su, u sopstvenu korist, monopol na sol. Početkom XII veka pojavljuju se nova udruženja venecijanskih trgovaca, bolje prilagođena razvojnim tokovima u području nad kojim su zagospodarili, od Sirije do Romanije , od Grčke do Egipta. Riječ je o „kompanijama“ u kojima su se udruživali 2.
13
dvojica ili veći broj pojedinaca, s tim što je svaki od njih unosio svoj dio kapitala, svi su radili, svi bili međusobno solidarni, a dobitke i gubitke dijelili su u srazmjeri sa novcem koji su uložili. Simbol rasta pomorske moći o kojemu je već bilo reči bila je izgradnja državnog Arsenala, 1104. 110 4. godine, za vladavine dužda Ordelafa Falijera, na Zemelama (Blizancima), dvjema močvarnim otocima u istočnom dijelu arhipelaga. Tu će postepeno nastajati ogromni o gromni kompleks brodogradilišta, livnica, skladišta, radionica, a tu će biti razrađen i jedan racionalno zamišljen vid ratnih i trgovačkih brodova. Činjenica je da Zapad daje Veneciji dr vo, vo, metale, vunu i vunene tkanine, kao i svilene tkanine izvezene zlatom, te platno od kudelje i lana ; uz to, taj isti Zapad uvozi preko Venecije začine, mirise, robove, svilu, pamuk, i materije za bojenje. Slavenski svijet pribavlja za mletačku trgovinu drvo, med, vosak, krzno, kudelju. Vizantija prodaje Veneciji vina i svilene tkanine. Islamski svijet, preko kojega se transportuju kineska svila i začini iz Indije, prodaje Veneciji šećer, lan, pamuk, mirise i začine. Za vlastitu potrošnju, Republika uvozi žito, začine, drvo, građevinski materijal, kudelju. Od vlastitih
proizvoda, ona izvozi so, šećer sa Kandije i Kipra, kao i žito, ž ito, vina i vunu iz svog carstva, a isto tako i ono što se izrađuje u njoj samoj: nakit, staklo, kristal, krzna — dakle, dakle, proizvode koji od nje čine jedan od najznačajnijih centara mode. Najveći dio navedene robe iz tih uvozno - izvoznih poslova donosi se na obale Velikog kanala, u zone koje sve više služe samo za tu svrhu, i tu se prodaje i razmenjuje. Razlog tome je obaveza koju je država nametnula vlasnicima brodova da prilikom svojih putovanja pristanu u luci, kako bi tu platili ulaznu i izlaznu taksu. Između XIII i XV v ijeka godišnji obim trgovinske razmene u stalnom je porastu. Početkom tog perioda, na galerama se prenosilo između 3 000 i 5.000 tona tereta godišnje ; u XIV vijeku,između 7.500 i 10.000 tona ; u XV vijeku, između 10.000 i 12.000 tona. Dok su galere prenosile lake i dragocene terete, dotle su nenaoružani brodovi, jedrenjaci okruglog oblika o blika i s tonažom tona žom koja je za ono doba bila znatna, prevozili slobodnim morskim
putevima tešku, glomaznu i ne mnogo skupu robu. Naime, galere, tipično venecijanski brodovi, znatnih dimenzija, brzi, laki za upravljanje, sa dva ili tri jarbola, sa posadom od dvjesta veslača i dvadeset str ijelaca, ijelaca, kretale su u konvojima ( mude ) na istok ka Carigradu, Romaniji, Crnom moru i Trapezundu, te prema Kipru i Maloj Jermeniji ; a na zapad ka Majorki, Barseloni, Valensiji, Sevilji, Lisabonu, Sautemptonu, Brižu i Londonu. Država je bila ta koja je određivala kalendar po kojemu su polazile mude, kao i vrstu tovara ; ona je imenovala kapetane. U Arsenalu — gde — gde je radilo više od hiljadu visoko kvalifikovanih stručnjaka — izgrađivala — izgrađivala je vlastite galere na kojima je isticana zastava sv. Marka i koje su svjedočile o mletačkom prisustvu na morima. Činovnici su pazili i na to da brodovi pojedinaca odgovaraju propisima, određivali su gornju granicu njihovog tovara, izdavali naloge o broju članova posade, pa čak i o brodskoj opremi, užadi i sidrima. Venecija je držala monopol na so, a djelimično je nadzirala i trgovinu osnovnim prehrambenim proizvodima kao što su žito i ulje. Lokalnim
bankama zabranjivala je da daju zajmove strancima, kako bi joj novac u slučaju potrebe bio na raspolaganju. Republika je kovala svoj novac ; srebrni groš, koji se pojavio krajem XII veka, a nije se menjao od 1284. do XVI vijeka; dukat, u kojemu ima 3,56 grama finog zlata, a na čijem se reversu vidi sveti Marko kako predaje zastavu duždu koji pred njim kleči. Taj dukat je vrlo brzo postao osnovna zlatna podloga u čitavom Sredozemlju. Venecijanski se privrednici obično ne vezuju samo za jedno trgovačko društvo, već za više njih, ili za preduzeća različitih vrsta. Oni mogu biti čas trgovci kapitalom, a čas trgovci robom. D ijeleći tako svoje poslove, umanjuju rizike plovidbe i trgovanja. U Veneciji „ veliki poslovi i velika bogatstva nastaju iz nagomilavanja malih preduzeća i malih dobitaka. “ 3. Intelektualci u srednjem vijeku
Tijekom 12. vijeka gradske škole potiskuju samostanske. Potekla iz biskupskih škola, nova školska središta oslobađaju ih se izborom svojih nastavnika i polaznika, te svojim programom i metodama. Skolastika vlada u novim ustanovama. Skolastika je filozofska i teološka metoda poučavanja u kršćanskim školama, prvo onima u sastavu samostana sastavu samostana, zatim u katedralnim školama, te naposljetku na sveučilištima. To je oznaka za srednjovjekovni za srednjovjekovni način filozofiranja, koji je ciljao na pomirenje antičke – antičke – prvenstveno Aristotelove prvenstveno Aristotelove – filozofije s kršćanskom teologijom. Stoljećima, koliko je skolastika trajala, kršćanski je intelektualac ( redovnik, klerik ) bio “ školnik “, što znači da je filozofiju shvaćao ne kao slobodno istraživanje, nego kao učenje i poučavanje u službi teologije. Nerijetko se skolastikom naziva sva filozofska, teološka i znanstvena misao srednjega vijeka. vijeka. Skolastika je temeljne metafizičke pojmove metafizičke pojmove naslijeđene grčkom filozofskom 14
tradicijom preoblikovala tradicijom preoblikovala i primijenila na objavljene ob javljene istine, uz postavku da se spoznaja se spoznaja ravna stanovitim vječnim i nepromjenjivim načelima i uz uvijek naglašavanu različitost i jedinstvo vjere i znanja, teologije znanja, teologije i filozofije.
Skolastičke metode stavljaju naglasak na dijalektičko mišljenje i debatno nadmetanje. Primarna svrha skolastike bila je pronaći odgovor na neko pitanje ili razriješiti neku kontradikciju. Skolastičari bi kao predmet istraživanja prvo izabrali djelo, primjerice knjigu iz Biblije iz Biblije ili spis što ga je napisao kakav renomirani učenja k . Čitajući knjigu kritički i u cijelosti, slušači su učili cijeniti teorije auktora. Onda bi uzeli u obzir i druge dokumente povezane s izvornim tekstom, primjerice odredbe ekumenskih odredbe ekumenskih sabora, papinske poslanice, ili štogod drugo na tu temu, bilo suvremenih bilo ranijih autora. Oko pitanja koja se nisu najuže ticale teologije, kao autoriteti su se dopuštali ne samo veliki grčki, nego i islamski filozofi. Potom bi se pribilježile tačke neslaganja i prijepora pronađene u tim raznolikim izvorima. Takve pojedinačne rečenice ili ulomci zvali su se sententiae. Biblija, primjerice, sadržava brojna prividna proturječja, i te su kontradikcije već pretresli brojni drugi učenjaci. Skolastičar bi prikupio sve argumente o kontradikcijama te ih sa svih ih strana kritički razmotrio. Nakon razmotrio. Nakon što bi se naveli izvori i nesuglasice, dijalektički bi se prividno proturječni argumenti spojili u usklađenu i usuglašenu cjelinu. To se postizalo na dva načina. Prvo, filološkom analizom, gdje su se propitivale konkretne riječi i dokazivalo se da bi one mogle imati više od jednog značenja te da je autor riječi mogao pridati neko drugo značenje. Dvosmislenost u riječima mogla se koristiti da se nađu dodirne tačke između dva inače kontradiktorna iskaza. Drugo, logičkom analizom, koja se oslanjala na pravila formalne logike – da – da se pokaže da kontr adikcija adikcija nije ni bilo, nego je riječ o iskrivljenom tumačenju čitatelja. Petar Abelard je prvi veliki moderni intelektualac. 4. Engleska u 14. vijeku
Događaji koji su uslijedili u drugoj polovini 13. i u 14. st. nisu bili povoljni za Englesku. Prvenstveno se tu misli na dugotrajni Stogodišnji rat protiv Francuske, u kojem je Engleska bila poražena i protjerana iz Francuske, i na velike epidemije kuge. U 14. st. započeo je snažan razvoj ovčarstva i unosne trgovine vunom. Zbog susjedstva i veza s obližnjom Flandrijom taj posao je za Engleze postao veoma bitan. Čak su se i plemići počeli baviti tom vrstom djelatnosti, čime je stvoreno ''novo englesko plemstvo''. Ubrzo je došlo do nasilnog pripajanja općinske i seoske zemlje, i to tjeranja seljaka sa njihovih imanja. To je za posljedicu imalo oslobađanje seljaka feudalnih okova i ukidanja kmetstva. Tako osiromašeni i oslabljeni seljaci postaju jeftina radna snaga u gradskim zanatskim radionicama i manufakturama, što se bilježi kao početak stvaranja kapitalizma. Ovak vi vi ''novi'' privredni odnosi bili su rašireni u srednjem i južnom dijelu Britanije, dok je na sjeveru još uvijek preovladavao staromodni feudalni sistem. U 14. st. počinje opadati i značaj crkve u Engleskoj, naročito zbog prezira prema njenom velikom bogatstvu. Bitan razlog bilo je i nezadovoljstvo većine Engleza zbog velikih finansijskih obaveza prema rimskome papi, a kasnije i prema onome u Avinjonu, kada su pape uglavnom bili Francuzi. Otud se pojavila u Engleskoj težnja za zauzimanjem crkvenih imanja i bogatstva. Monarhija engleskih kraljeva iz loze Plantageneta koju je osnovao Henrik II dosegla je vrhunac pod E dvar dvardo dom m I ( 1272. 1307. ). Edward je do krajnjih granica koristio stare feudalne izvore kraljevskih prihoda. U ratu je
koristio feudalne kontigente, ali i pješadiju. Njegovu državnu upravu vodilo je veoma efikasno činovništvo. Edward I je bio snažan i strog vladar. Nasljedio ga je sin E dwar d I I ( 1307.- 1312. ) koji je bio sušta suprotnost ocu. Nesposoban, slab i neodlučan uvijek je bio pod uticajem neke snažnije ličnosti. U prvim godinama vladavine morao je da se bori protiv koalicije barona koju je predvodio njegov rođak. Oni su htjeli da ograniče kraljev uticaj na administraciju. Ova koalicija se na kraju raspala. Kraljica Izabela i njen ljubavnik Rodžer Martiner su zbacili i natjerali kralja da se odrekne prijestolja u korist sina. Edwarda su okrutno ubili njegovi
tamničari. Nekoliko godina je mladi kralj samo gledao kako njegova majka i Martiner pljačkaju Englesku. E dward I I I ( 1312. – 1377. 1377. ) je sa grupom vitezova srušio kraljicu i njenog ljubavnika Mortimer je pogubljen, a Izabela zatočena. Duga vladavina Edwarda III predstavlja značajno razdoblje za razvoj engleskih političkih ustanova. Za njegove vladavine počinje postupak koji je nazvan utvrđivanje odgovornosti odnosno suđenje državnim činiocima od strane plemića u parlamentu na zahtjev predstavnika naroda. Vladavina Edwarda III bila je naročito plodna što se tiče razvoja ustanove parlamenta. Edward nije bio b io naročito zainteresovan za unutrašnju upravu. Bio je vojnik, najviše se bavio ratovima u Francuskoj. Zbog svojih vojnih uspjeha postao je nacionalni junak, stekao je veliku naklonost naroda. Tokom njegove vladavine parlament je postao sastavni dio engleske 15
državne uprave. Za vrijeme njegove vladavine uvedene su značajne novine u oblasti pravosuđa. Najznačajnija novina je uvođenje mirovnih sudija. Kada je Edward III umro nasl jedio jedio ga je sin Ričard II ( ( 1377. – 1399. 1399. ). Bio kralj Engleske od 1377. do svoje abdikacije 30. septembra 1399. godine. Bio je sin kneza Akvitanije Edvarda Akvitanije Edvarda IV i Ivane IV, grofice Kenta. Njegov Kenta. Njegov djed po ocu je bio Edvard bio Edvard III, kralj Engleske.. Engleske.. Krunu je naslijedio 1377. naslijedio 1377. godine u desetoj godini. Tokom njegove maloljetnosti državom su vladali njegov amidža Ivan II, vojvoda Akvitanije i moćni lordovi koji nakon njegove punoljetnosti nisu bili spremni na lak način predati vlast. Prvi veliki izazov njegove vladavine je bio seljački ustanak 1381. godine. Mladi kralj je
odigrao veliku ulogu u uspješnom suzbijanju ove krize. Uzroci izbijanja ustanka bili su u snažnom oporezivanju, kugom oporezivanju, kugom desetkovanog stanovništva, radi financiranja Stogodišnjeg rata. Pobunjenici pod vodstvom Wata Tylera pokušali su Ričarda prisiliti da promijeni svoju politiku. Dana 15. Dana 15. juna 1381. juna 1381. godine Ričard se kod Smithfielda blizu Londona blizu Londona sastao s glavninom pobunjenika pod zapovjedništvom Tylera. Tokom sastanka, londonski gradonačelnik William Walworth, misleći da Tyler prijeti Ričardu, pojurio prema naprijed i ubio Tylera. Lukavi Ričard izbjegao je nasilje pristavši da postane vođa pobunjenika. Pobuna je s Tylerovom smrću i Ričardovim obećanjem slobode pobunjenicima, izgubila na snazi. Međutim kad su se pobunjenici vratili svojim domovima Ričard je povukao obećanja i kaznio vođe pobune. Slijedeća kriza Ričardove vlasti nastupila je 1386. je 1386. godine, kada su pod udar kritika parlamenta i visokog plemstva dospjeli Robert de Vere, grof od
Oxforda i Michael de la Pole, sin trgovca, kojeg je Ričard imenovao kancelarom i grofom od Suffolka. Protiv de la Polea je podignuta optužnica i imenovano je Veliko vijeće koje je trebalo nadzirati kraljevski dvor. Godine 1397 Godine 1397. Ričard je dao smaknuti dvojicu svojih najvećih protivnika u visokom plemstvu - grofa od Arundela i grofa od Gloucestera. Poništio je sve odluke parlamenta te praktički do kraja svoje vladavine vladao kao tiranin. Nova kriza nastupila je kada je Ričard godine 1399 godine 1399. svom bratiću Henryu Bolingbrokeu, Bolingbrokeu, sinu vojvode od Lancastera, uskratio nasljedstvo. Dok je Ričard bio u pohodu na Irsku na Irsku, Bolingbroke se, uz pomoć francuskog kralja sa vojskom iskrcao u Engleskoj. Bolingbroke je Ričarda, koji se vraćao iz Irske, nadmudrio, uhvatio, prisilio na abdikaciju na abdikaciju i zatvorio. Ričard je umro u zatvoru 1400. zatvoru 1400. godine, najvjerovatnije od gladi. Ričard se tokom svog života dva puta ženio, ali nije imao djece. Naslijedio ga je 1399. godine rođak Henry Bolingbroke kao Henrik kao Henrik IV, koji je kao i Rič ard, bio unuk Edvarda III. Kartica broj 8 : Prvi period Stogodišnjeg Rusija 1. Stogodišnji rat ( 1337. – 1453. 1453. )
rata ( Stogodišnji rat ), Srednjovjekovna kultura, Rudarstvo Mađara,
Stogodišnji rat, rat između Francuske i Engleske zbog nasljedstva na francuskom prijestolju, trajao od 1337. do 1453, s prekidima. Izbio je nakon izumiranja dinastije Kapetovića ( Capet ) te su na francusko prijestolje pretendirali engleski kralj Eduard Ed uard III. ( po majci unuk francuskoga kralja Filipa IV. Lijepog ) i Karlo Valois ( nećak Filipa IV. ). Konk retan retan povod za početak rata vezuje se za zaht jev jev Edvarda III da mu se prizna pravo na upražnjeni francuski prijesto. Nakon engleskih pobjeda kraj Crécyja ( 1346. ) i Maupertuisa ( 1356. ), ratna situacija se mijenjala, da bi iskrcavanjem Henrika V. u Francusku i pobjedom kraj Azincourta 1415. uslijedili novi engleski uspjesi. Suštinski uzrok stogodišnjeg rata bila je želja engleskih kraljeva i visoke vlastele da učvrste i prošire svoje pos jede na teritoriji današnje Francuske. Vazalnim vezama i feudalnim pravima za englesku krunu bile su vezane mnoge oblasti, vojvodstva i gradovi na kontinentu, a posebno u sjevernoj
Francuskoj. Izvan ovih područja, engleski i francuski kralj sukobljavali su se i oko prava nad Škotskom kao i oko monopola na trgovinu sa bogatom pokrajinom Flandrijom koja je približno obuhvatala teritoriju današnje Belgije. U Škotskoj, koju je Engleska smatrala svojim prirodnim pos jedom, izbijale su česte pobune protiv engleskih kraljeva koje su nalazile podršku u Francuskoj. Pob jeda nad ovom silom, smatrali su u Londonu, ostavila bi buntovnu Škotsku samu na milost i nemilost Englezima. Na Englezima. Na početku rata, iako institucionalno slabije organizirana od Engleske, koja je imala 4 mil. stanovnika, Francuska je sa 17 mil. stanovnika obuhvaćala mnogo veći teritorij. No nakon engl. pobjede pod Eduardom III. i njegovim sinom Eduardom (Crnim princem) kraj Crécyja 1346. i Poitiersa 1356. bio je sklopljen mir u Brétignyju 1360. Situacija se promijenila u korist
Francuske uspješnim ratovanjem Bertranda du Guesclina između 1370. i 1378. Novi engl. uspjesi uslijedili su nakon iskrcavanja Henrika V. u Francusku ( pobjeda kraj Azincourta 1415 ). Presudan obrat nastupio je 16
pojavom Ivane Orleanske i obranom Orleansa 1429, a 1453. 1453 . Englezi su istjerani ( zadržali su samo Calais ). Rat
je izazvao socijalne nemire u objema zemljama, seljačke ustanke, te pad utjecaja aristokracije i uspon građanstva. Tijekom rata u objema zemljama izbili su seljački ustanci, u Francuskoj ( žakerija, 1358. ), a u Engleskoj buna pod Watom Tylerom ( 1381. ). Za trajanja Stogodišnjega rata bili su upotrijebljeni u potrijebljeni barut i topovi te nova vatrena oružja. Iako nije bio novo oružje, prvi je put vrlo veliko značenje u tom ratu imao dugi luk, koji je Englezima dao taktičku prednost ( Francuzi su upotrebljavali teški i nepraktični samostrel arbalest ). Nova oružja i nove taktike potkopali su stari sistem feud. vojski u kojima je glavninu činila teška konjica. Bile su uvedene prve stajaće vojske u zapadnoj i srednjoj Europi, društveni sastav vojski promijenio se pa u njima više nije prevladavala plemićka već plaćenička sastavnica. Zbog tih razloga, kao i zbog duga trajanja, taj se rat smatra jednim od najvažnijih u historiji srednjovjekovnog ratovanja.
Uzro Uzr oci r ata
Kada je najstariji sin Edvarda II., Edvard III., došao na vlast, bio je maloljetan i umjesto njega je vladala
njegova majka, kraljica Izabela. Kraljica Izabela je tu vlast koristila kako bi povećala moć i posjede svog ljubavnika Rogera Mortimera. Sam Edvard II. bio je zbačen s prijestolja u prevratu u kojem su Izabela i Mortimer bili ključni igrači. Nezadovoljnici među velikašima okupili su se stoga oko mladog kralja, Edvarda III., te se on 1330. godine proglasio punoljetnim, otjerao majku s dvora, a Mortimera dao objesiti. U početku je izgledalo da će novi kralj uspjeti obnoviti moć središnje vlasti. U prvom desetljeću vladanja zaista je suzbio sve pokušaje ograničavanja svoje vlasti. Velikaše je ušutkao praznim obećanjima i povremenom uporabom sile. Gradske elite umirio je propisima koji su poticali razvoj proizvodnje vune, već tada vrlo značajne u gospodarstvu Engleske. Građane obalnih gradova poticao je na gradnju i opremanje brodova, čime je položio temelje budućoj engleskoj pomorskoj moći. Pokušao je i ponovno osvajanje Škotske. No slabosti njegove vladavine postupno su sve više izbijale na površinu. Potpuno zanesen viteškim idealima, poput velikaša, bio je sklon ulaženju u besmislene obračune i ratove kako bi dokazao vlastitu vitešku srčanost. Manjkalo mu je odlučnosti i upornosti u provođenju centralizacije te je od 1340. sve više popuštao željama i zahtjevima velikaša. Od tada je vodio potpuno oportunističku politiku, odgađajući umjesto rješavajući sve važnije probleme. U trenutku njegove smrti, stvoreni su uvjeti da sukob velikaša i dvora, oko kontrole vlasti i uprave, ponovno izbije svom snagom . P r v i vanjskopolitički pothvat Edvarda III. bio je pohod na Škotsku, ali je taj plan ubrzo z a p o s t a v l j e n zbog velike borbe u Francuskoj. Osnovnu teškoću u odnosima dvaju kraljevstva predstavljao je status Akvitanije. Svi S vi francuski kraljevi k raljevi stalno su težili jačanju svog autoriteta na tom području, što je neizbježno vodilo otvorenom skukobu s engleskim vladarima koji nisu imali namjeru odreći se posjeda na prostoru Akvitanije. Kako bi oslabili engleski pritisak, francuski vladari su podržavali Škote u njihovu otporu, a zauzvrat su Englezi poticali Flamance na pobunu protiv Francuske. Naime, Flandrija je u 14. stoljeću već postala glavno tržište engleske en gleske vune, stoga engleski kraljevi više nisu mogli trpjeti da njihovi glavni suparnici kontroliraju tamošnje tržište u vlastitu korist. Neprijateljstva su dodatno potaknuta međusobnim gusarskim napadima na moru. Uz sve navedno, Englezi su sebi htjeli osigurati posjede koje su od 12. stoljeća držali u zapadnoj Francuskoj, područje od Normandije do Gaskonje. Kao povod dugotrajnog sukoba, pojavilo se pitanje nasljeđivanja francuskog prijestolja, nakon izumiranja dinastije Kapetović. Od 1314. do 1328. vladali su Francuskom, jedan za drugim, trojica sinova Filipa IV. Lijepog : Luj X. Svadljivac (1314.-1316.), Filip V. Visoki (1316.-1322.) i Karlo IV. Lijepi (1322.-1328.). Međutim, nijedan od njih nije imao muškog nasljednika.
Iza njih su ostale samo kćeri, a vodeći francuski pravnici ustvrdili su da tamošnji zakoni ne dopuštaju ženi i njezinim nasljednicima preuzeti prijestolje. Stoga je Filip Valois, rođak posljednjih kraljeva, postao kralj Filip VI., a vladao je od 1328. do 1350. Stvarni razlog neprihvaćanja načela nasljeđivanja po ženskoj liniji bio je izostanak dogovora među velikašima oko toga koji bi od njih ženidbom za princezu mogao postati budući kralj, odnosno začetnik nove dinastije. Postojala je opasnost i od engleskog zahtjeva za francusku krunu, s obzirom da je Edvard II. oženio kćer Filipa IV. Lijepog, ali je ta mogućnost u početku izgledala malo vjerojatna. No, kada je Edvard III. došao na vlast, počeo je isticati nasljedna prava na francusku krunu kao unuk Filipa IV. U početku je Edvard priznao Filipa za kralja, budući da nije želio rat tijekom svog učvršćivanja na prijestolju, ali i zbog straha od gubitka posjeda na francuskom tlu. Nekoliko godina poslije, stanje u Flandriji pružilo mu je, međutim, 17
mogućnost ponovnog otvaranja pitanja francuskog prijestolja u povoljnijim okolnostima te on odbacuje Filipa VI. kao kralja Francuske. Flamanci su ranije, naime, dugo živjeli s visokim stupnjem autonomije pod vlašću svojih grofova te su bili izrazito nezadovoljni nastojanjima francuskih vladara da ih oporezuju i upravljaju njima putem osobnih službenika, postavljenih iz Pariza. Stanje su dodatno pogoršavali sukobi unutar kraljevstva
između gradske aristokracije i radništva uposlenog u tekstilnim manufakturama. Do kraja 13. stoljeća krupni trgovci i bankari potpuno su ovladali upravama većih flandrijskih gradova te su pretvorili obrtnike i radnike u tekstilnom sektoru u nadničare, dnevne najamne radnike. Borba nižih slojeva za izlazak iz takvog stanja i poboljšanje vlastita položaja navela je gradske oligarhijske krugove na traženje pomoći i zaštitu kod francuskog kralja. Tako se borba protiv oligarhije podudarila s protufrancuskim otporom, u čemu je Edvard vidio vlastitu priliku te je flandrijski narod doživljavao kao prirodne saveznike. Njegovi su izaslanici predložili buntovnicima odbacivanje fr ancuskog ancuskog i priznavanje engleskog vrhovništva. Kada su predstavnici buntovnika počeli oklijevati, Edvard ih je izravno ucjenio prekidom izvoza vune iz Engleske. Stoga su ubrzo bili prisiljeni promjeniti
mišljenje. Do toga vremena (1337.), pobunjenici su nizom ustanaka već ovladali većim dijelom Flandrije, a njihov je vođa Jacques van Artevelde (oko 1290.-1345.) pristao priznati Edvarda za vladara, ako se on proglasi kraljem. Edvard je prihvatio zahtjev. Otvoreni sukob s Francuskom izbio je kada je sljedeće godine, kao odgovor na Edvardov čin, Filip VI. proglasio zapljenu svih posjeda engleske krune na francuskom tlu. Time je otvoreno i konačno započeo Stogodišnji rat.
T ok r ata
U prvim godinama rata Edvard III. povezao se s plemstvom u Nizozemskoj i Flandriji, ali taj savez
raspao se već godine 1340. Visoki troškovi rata doveli su Edvarda III. u vrlo nezgodnu financijsku situaciju. Francuska je tih godina imala pomorsku nadmoć zahvaljujući dženovskim brodovima i njihovim obučenim posadama. Engleski gr adovi adovi uz kanal često su bili meta napada tih brodova pa su živ jeli u strahu, a što je, u završnici, dovelo i do opadanja trgovine vunom i vinom s Flandrijom i Gaskonjom, od koje su ti gradovi i živ jeli. Međutim, 1340. godine, dok je nastojala spriječiti englesku vojsku da se iskrca na francusko tlo, francuska je flota bila skoro potpuno uništena u bitci kod Sluysa. Nakon te bitke Engleska je u pomorskom pogledu u ostatku rata dominirala d ominirala Kanalom sprečavajući Francuze da izvrše invaziju Engleske. En gleske. 1341. 1341. godine rat je prenesen u vojvodstvo v ojvodstvo Bretanju gdje je sukob izbio zbog z bog nasljedstva tog vojvodstva pri čemu su Edvard III. i Filip VI. podržali različite različite strane u sukobu, rat u Bretanji vođen je s promjenjivom srećom pri čemu je grad Vannes nekoliko puta padao iz ruke u ruku. U mjesecu julu 1346. godine Edvard III. odlučio se na invaziju preko Kanala iskrcavši se s glavninom vojske u mjestu Cotentin. Filip VI. okupio oku pio je veliku vojsku kako bi se suprostavio engleskoj invaziji. Edvard III. sa svojom vojskom nastupao je sjeverno prema Nizozemskoj, usput pljačkajući i pustošeći, ne držeći teritoriju preko koje je prešao, sve u nam jeri da svojim nastupanjem zavara Francuze. Do susreta dvaju vojski došlo je kod Crécyja gdje se odigrala znamenita bitka. Edvard je svoje snage postavio obrambeno, a Filipova je vojska napala. Bitka kod Crécyja bila je potpuna katastrofa za Francuze
zahvaljujući engleskim strelcima s dugim lukovima. Edvard je nakon bitke nastavio napredovati svojeverno te je opsjeo grad Calais na obali Engleskog kanala koji je nakon puno muka ( zbog jakog otpora lokalnog
stanovništva ) osvojio 1347. Ovaj grad postao je važna strateška tačka za Engleze. On je predstavljao mostobran koji je omogućavao duže zadržavanje vojske na francuskom tlu. Iste godine Englesk a je u bitci kod Neville's Crossa odnijela važnu pobjedu protiv Škotske koja je Edvardu osigurala pozadinu i smanjila moć važnog saveznika Francuske. Godine 1348. kuga je harala Europom pa je tako zahvatila obje zaraćene strane. Prošlo je osam godina dok se Engleska oporavila od te nesreće, da bi 1356. godine Edvardov sin istog imena znan kao Edvard Crni Princ skupio vojsku i napao Francusku sa strane Gaskonje te u bitci kod Poitiersa izvojevao veliku pobjedu koristeći istu taktiku kao i njegov otac u bitci kod Crécyja, upotrebljavajući dalekometne str ijele ijele svojih strijelaca. Novi francuski kralj Ivan II. bio je u bitci uhvaćen te je prisiljen potpisati primirje s Edvardom, koje je poslije bilo potvrđeno Londonskim sporazumom kojim je Edvard Crni Princ stekao Akvitaniju, a Ivan II. bio je pušten iz zatočeništva, ali se posl j je sam vratio u zatočeništvo ne mogavši platiti otkupninu za koju je prilikom
puštanja bio jamčio. 18
Sporazum iz Brétignyja
Francuska je ovim porazom upala u potpuni haos. Odmetništvo te pljačka koju su činili poraženi vojnici uzeli su maha. 1358. seljaci su digli ustanak. Tu situaciju iskoristio je Edvard napavši ponovno Francusku u nadi da će kapitalizirati svoje vojne usp jehe te osvojiti francusko prijestolje. No Francuzi su pružili žilav otpor te mu onemogućili da osvoji Pariz i Rheims. Sl j jedom događaja na bojnom polju sklopljen je 1360. sporazum iz Brétignyja temeljem kojeg su Englezi dobili polovinu Bretanje i cijelu Akvitaniju, Calais, Ponthieu i oko polovina francuskog plemstva koje je postalo Edvardovim vazalima. Odredbe tog ugovora prepolovile su Francusku u teritorijalnom smislu i bile su za nju vrlo nepovoljne. Sporazumom iz Brétignyja Edvard III. je stekao velike teritorijalne dobitke i potvrdio svoje osvajanje Calaisa, no istim sporazumom morao se odreći francuske krune.
Karlovo doba rata ( 1369. - 1389.)
Tokom vladavine francuskog kralja Karla V. Englezi su postupno potiskivani s pozicija koje su dobili Sporazumom iz Brétignyja. Vojvode od Bretanje pomirili su se s francuskim kraljem, te su čak i vojsku okrenuli protiv Engleza. Sve je to koincidiralo sa sudjelovanjem engleskog prijestolonasljednika Edvarda Crnog Princa u ratu u Španijij godine 1366. Naime, uz pomoć Francuske svrgnut je kralj Kastilije Petar Kastili jski. jski. Kako su Petrove kćeri bile udane za Edvardovu braću rat je bio neizb ježan i izbio je svom žestinom 1370.
između Francuske i Kastilije s jedne i Engleske i Portugala s druge strane. Rat u Španjolskoj Francuzi su iskoristili da manjim vojnim operacijama postupno oslabe engleske pozicije, pa su tako godine 1372. povratili i Poitiers, izgubljen u slavnoj bitci. Smrću Edvarda Crnog Princa 1376. i njegovog oca Edvarda III. 1377., k raljem raljem u Engleskoj postao je Ričard II., maloljetni sin Edvarda Crnog Princa. Engleska se pomalo okretala svojim unutarnjim problemima. U Francuskoj je zbog prerane smrti Karla V. 1380. krunu preuzeo maloljetni i
psihički bolestan Karlo VI. koji nikada tokom svoje vladavine nije u Francuskoj uzeo u svoje ruke potpunu kontrolu vlasti. Rat je, sljedom tih okolnosti, postupno slabio i utihnuo do godine 1389. Engleski kralj Henrik IV. koji je vlast preuzeo od Ričarda II. imao je planove novih napada na Francusku ali ih zbog svoje kratke vladavine i unutarnjih pobuna nije nikada ostvario. U Francuskoj je izbio građanski rat između Karlovih bliskih
rođaka, njegovog brata Luja od Valoisa i bratića Ivana, vojvode Burgundskog. Tokom rata Luj je ubijen, a od godine 1410. obje zaraćene strane na svojoj su strani kao saveznika žel jele jele imati Englesku.
Lancastersko doba rata (1415. - 1429.)
1413. godine, dolaskom na englesko prestolje ratobornog i energičnog Henrika V., počinje naintenzivnije i najslavnije razdoblje Stogodišnjeg rata. 1414. godine Henrik V. odbija ponudu Francuza da se ponovno uspostave granice iz Sporazuma iz Brétignyja Brétignyja u zamjenu za kooperativnost francuske strane. strane. Henrik nije dugo čekao. U augustu 1415. godine on se sa svojom vojskom iskrcao u Francuskoj. Iako je bio u iskušenju da krene izravno na Pariz, odlučio se za varijantu preko Calaisa, manevrirajući poput engleskih snaga prije bitke kod Crécyja da bi se s mnogo većim francuskim snagama susreo kod Agincourta, sjeverno od rijeke Somme. U bitci kod Agincourta Henrik je izvojevao glatku pobjedu i nanio katastrofalan poraz francuskim snagama među kojima su izginule mnoge vojskovođe. Henrik je osvojio osvojio Normandiju, a 1417. grad Caen i 1419. grad Rouen. Sklopio je savez s Burgundskim Vojvodstvom i godine 1419. došao pred zidine Pariza. 1420. Henrik je s Karlom VI. vodio pregovore čiji je rezultat bio Sporazum iz Troyesa pr ema ema kojem se Henrik oženio kćerk u francuskog kralja, Katarinom od Valoisa i postao nasljednik francuske krune. Henrik je tim sporazumom postao prvi engleski kralj koji je i faktički i pravno, svojim pravom na nasljedstvo francuske krune, ujedinio francusku i englesku krunu. Henrik je nastavio svoje osvajanje osvajanje Francuske ali je ubrzo 1422. poginuo u opsadi grada Meauxa. Karlom VI. također je uskoro umro, a Henrika V. nasl jedio jedio je njegov maloljetni sin Henrik VI. koji je tako postao engleski i francuski kralj.
Ratno doba Jovanke Orleanske (1429. - 1453.) 19
Kako je Henrik VI. bio maloljetan oko regentstva nad njim u Engleskoj nastale su prepirke koje su usporile dalji tok rata u Francuskoj. Zbog toga su tek 1428. Englezi ponovno pokrenuli ratne operacije ops jedajući grad Orleans. U tome trenutku Englezi nisu imali dovoljno snaga da bi osvojili utvrđeni grad pa se opsada otegla. U tome trenutku na francuskoj strani pojavila se jedna osoba o kojoj je posle stvoren mit, a to je bila Jovanka
Orleanska. 1429. Jovanka Orleanska uverila je francuske vojne zapovjednike da je doživela viziju Boga koji joj je rekao da će uz njenu pomoć francuske snage ot j jerati Engleze. Njezinom pojavom na bojištu povećao se moral francuskih snaga koje su napale engleske položaje te ih prisilile na povlačenje. Francuska vojska, osokoljena tim uspjehom pomela je nekoliko engleskih uporišta na reci Loire. Ubrzo nakon toga 8.000 francuskih vojnika u bitci kod Pataya teškom je konjicom probi p robilo engleske strijelce te porazilo oko 3.000 engleskih vojnika. Ponešen na krilima pobede Karlo se dao u Reimsu okruniti za francuskog kralja Karla VII. Jovanka Orleanska nedugo je
potom zarobljena od strane burgundskih snaga te izručena Englezima koji su je pogubili. Započeti su pregovori pa je ofenziva francuskih snaga izgubila na snazi. Preokret u cjelokupnoj situaciji je odluka engleskog saveznika Filipa III. Burgundskog da promjeni stranu u ratu. Isti se 1435. sporazumom iz Arrasa zakleo na vjernost francuskom kralju te mu vratio Pariz, koji je do tada držao pod svojom kontrolom. Dugački pregovori dali su Karlu VII. dovoljno vremena da reorganizuje svoju vojsku u profesionalnu, te da maksimalno centralizuje upravljanje Francuskom. Da je Karlu VII. uspela reorganizacija vojske govori i to da su Francuzi
godine 1449. ponovno zauzeli Rouen, a 1450. u bitci kod Formignyja teško porazili englesku vojsku. Francuzi su iste godine oslobodili Cherbourg, i Bordeaux, a 1451. Bayonne. Englezi se nisu mirili s porazima pa su 1453. pokrenuli protuofanzivu u namjeri da povr ate ate Gaskonju. U početku protuofanzive Englezi su bili srdačno primljeni od stanovništva, no njihova je vojska razbijena i zaustavljena u bitci kod Castillona. Ta bitka bila je posljednja bitka Stogodišnjeg rata. Nakon toga poraza Engleska je na duže vreme izgubila vojnu moć na
kontinentu, a na unutarašnjem planu utonula je u dinastički građanski rat čije su posledice smanjile njen uticaj na politička dešavanja u Europi.
Posljedice Stogodišnjeg rata
Stogodišnji rat donio je mnoge novosti na više razina, od vojne tehnologije vođenja rata do raznorodnih društvenih posljedica koje su ostavile traga na obje zaraćene strane, ali i šire. Tijekom rata u obje zaraćene zemlje izbili su seljački ustanci, u Francuskoj jacquerie (žakerija) 1358. godine, a u Engleskoj buna pod Watom Tylerom 1381. godine. Stogodišnji rat bio je nov po svom karakteru jer je to u prvom redu bio trgovački rat, a samo formom i vanjštinom srednjovjekovni osvajački rat. Trgovački je rat jer je bio stvaran odraz sve veće moći trgovačkog kapitala u Engleskoj, kao i velikog interesa u trgovini vunom od strane velikog dijela zemljoposjednika. Naime, i Englezima i Francuzima bile su važne bogate francuske pokrajine Flandrija, Gaskonja i Akvitanija koje su engleski kraljevi željeli posjedovati jer su im bile zanimljive zbog njihovog gospodarskog značaja. Flandrija je u 14. stoljeću već postala glavno tržište engleske vune, stoga engleski kraljevi više nisu mogli trpjeti da njihovi glavni suparnici kontroliraju tamošnje tržište u vlastitu korist, što je također dodatno potaknulo rat. U vojno-taktičkom smislu napušten je koncept teško oklopljene konjice s teško oklopljenim vitezovima u korist pješaka strijelaca koji su svojim velikim lukovima i stri jelama jelama mogli pogoditi udaljene mete te time spriječiti neprijateljsko napredovanje. Prednosti stijelaca naročito su došle do izražaja u bitci kod Crécyja i u bitci kod Agincourta. Najznačajnije oružje Stogodišnjeg rata su luk i strijela velških strijelaca koji su, kao i ostali vojnici, za svoju službu bili plaćeni. To snažno, precizno i dalekometno oružje dalo je Engleskoj stratešku prednost. Strijele su bile izuzetno jako oružje jer su mogle probiti čak i oklop konjanika koji su činili temeljnu točku francuskih snaga i njihovu osnovnu udarnu moć. Francuska se vojska, pak, pouzdavala u samostrele koji su bili predviđeni za borbu iz blizine i nisu imali moć probijanja oklopa. Samostreli su se kvarili u presudnim trenucima, a njihova je jedina prednost bila u tome da osoba koja njime
rukuje ne treba gotovo nikakvu vještinu niti snagu, dok je za rukovanje lukom i strijelom trebalo dugotrajno iskustvo, snaga i vještina. Ono što je bila velika novost Stogodišnjeg rata je pojava baruta i topova koji su korišteni već od 1375. godine. Bitka kod Castillona bila je prva bitka u povijesti ratovanja u kojoj su topovi odigrali presudnu ulogu u francuskoj pobjedi nad Englezima. Još se jednom, kao i mnogo puta u povijesti, pokazalo da osvajanje velikog prostora nameće okupacijskoj sili sve veće potrebe za vojnom kontrolom 20
osvojenog prostora što opet, zbog nedostatka ljudstva, nameće potrebu da se sklapaju savezništva s prevrtljivim lokalnim feudalcima i to se pokazalo lošim rješenjem za Engleze budući da je moćno Vojvodstvo Burgundije u odlučnom trenutku promijenilo stranu u sukobu i time praktički odlučilo sukob. Stogodišnji rat pokazao je da je organizacija same države i njezinih financija bila jedan od presudnih faktora u ovom sukobu. Naime, Engleska je krenula u rat kao Fr ancuska ancuska na kraju Stogodišnjeg rata, centralizirana država s kraljem na čelu i s jedinstvenim poreznim sustavom koji je namicao sredstva za rat. Za razliku od Engleske, Francuska je bila
rascjepkana partikularističkim interesima moćnih lokalnih feudalaca, a u vrijeme najvećih engleskih vojnih uspjeha vođena slabim i nesposobnim kraljem Karlom VI. Nakon što je Karlo VII. reorganizirao državu i vojsku, ratna se sreća preokrenula i napadač više nije imao mogućnosti suprotstaviti se organiziranoj obrambenoj vojsci francuskog kralja. Stogodišnji rat pridonio je i nacionalnoj koheziji obje zaraćene strane, a posebice francuskoj strani koja je bila opustošena ratom. Taj nacionalni osjećaj pridonio je pretvaranju Francuske iz feudalne države u centraliziranu državu. Također i u Engleskoj rat je ostavio velike i dalekosežne posljedice, poput promjene društvenog sustava vojske i buđenje nacionalne svijesti u obje zaraćene z araćene zemlje. Uz to, Stogodišnji rat ubrzao je pad feudalizma. 2. Srednjovjekovna kultura
Srednjovjekovna kultura bila je veoma skromna. Na to su najviše utjecali crkva i divljaštvo Barbara. U
Evropi su postojala 3 kulturna područja : zapadnoevropski pod uticajem katoličke crkve, istočnoevropski pod uticajem pravoslavne crkve i islamski pod uticajem islama. Od 10. – 12. 12. vijeka dominirala romanika, a od 12. – 15. gotika. Romanski stil karakterišu visoke i mračne prostorije sa malo ukrasa i oblim lukovima. Gotski stil karakterišu visoke i svijetle prostorije sa mnoštvom ukrasnih detalja. U likovnoj umjetnosti najznačajnija djela su freske. U književnosti dominiraju djela sa vjerskim sadržajem, viteški romani. Glavni nosilac kulture u Evropi u periodu 11. – 15. – 15. vijeka je crkva. Škola se i dalje nalazila u njenim rukama. I umjetnost je bila u službi crkve. Podizani su kršćanski hramovi, zgrade. Umjetnost je imala za cilj da zapanji maštu čovjeka i da ga potčini uticaju crkve. Stvarala se epska poezija koja ko ja je veličala ratnike. Pjevali su ih lutajući pjevači uz pratnju harfe. Poezija trubadura – lirska lirska poezija feudalaca na jugu Francuske. U gradovima se razvila satira ( kritičko ismijavanje države, vlasti ). U gradskoj sredini se razvija pozorište. Tako je gradska kultura počela da se suprotstavlja crkveno – feudalnoj. feudalnoj. 3.
Rudarstvo Mađara
Tijekom XII. st. u ugarskim i hrvatskim su se krajevima kao vješti rudari pojavili Mlečani, koji vjerojatno kraj Delnica, na frankapanskom posjedu. U XIII. st. u Ugarskoj i Hrvatskoj sol kraljevskim, regalnim kraljevskim, regalnim pravom. Glavno skladište morske soli za Hrvatsku, koja je stizala s Paga i Barletta ), bilo je u Bakru. Frankapani su 1392. dobili odobrenje ( regal ) za istraživanje, kopanje
su rudarili je postala
iz Italije ( i preradbu zlata, srebra, bakra, željeza i drugih metala. Pretpostavlja se da su željeznu rudu kopali u Gorskom kotaru ( u Liču i Čabru ) i Lici ( u Rudopolju kraj Vrhovina ). Radilo se tada i u poznatim rudonosnim terenima Zrinske gore, Medvednice i Samoborskoga gorja. Zrinski su, kao vlastela u Međimurju, nadzirali ispiranje zlata u Dravi i Muri. 4. Rusija u razvijenom srednjem vijeku
Smrt kijevskog vladara Vladimira 1125. god. označila je svojevrsnu prekretnicu u ruskoj historiji. Od tada je započeo proces slabljenja središnje vlasti i stvaranje manjih teritorijalnih cjelina kojima su upravljali zasebni knezovi. Sjedište velikog kneza, Kijev, gubilo je ulogu i moć. Ovo je sve dovodilo do velikih borbi za prijestolje. Vladimirov nasljednik bio je najstariji sin Mislislav koji je 1130. – 1131. – 1131. god. uspješno ratovao sa Fincima i Litvancima, ali je ubrzo umro. Za vrijeme njegova nasljednika Olegoiča Kijev je izgubio dominantan položaj u državi, što je iskoristio Novograd. Novograd se sve više osamostaljuje i odvaja od Kijeva, i gradi vlastiti politički sistem . Prekretnica je nastupila ustankom iz 1136., kada je pobuna protiv kneza prerasla u pobunu za nezavisnost. Pobunjeničko vijeće je protjeralo kneza iz zemlje i preuzelo njegova prava. p rava. Novograd Novograd se 21
konačno osamostalio i izgradio vlast i državno ustrojstvo. Velika mongosla vojska pod zapovjedništvom Batua preplavila je stepe južne Rusije. Nomadski narodi stepa, a sa njima i ruski kneževi su poraženi i pokoreni. Najjači otpor pružio je Novograd, N ovograd, ali je i on poražen 1259. godine, nakon čega se mongolska vlast proširila i na jugozapad Rusije. Dok su njegove vojske pustošile istočne obale Jadrana, Batua je saznao za smrt svog amidže amidž e Velikog kana i požurio u centralnu Aziju da bi učestvovao u otimanju oko nasljedstva. Njegova vojska se povukla u ruske stepe i tamo osnovala državu Mongoliju. Kneževi Moskve su 1389. predvodili savez kneževa protiv Mongola. Moskovski knez je uspio da svoj grad učini sjedištem ruske crkve. U drugoj polovini 15. st. Ivan II je za počeo stvaranje države koja će se kasnije zvati Rusija.
Humanizam i renesansa
Humanizam je Humanizam je kulturni i filozofsko-naučni pokret koji je težio obrazovanju ličnosti po antičkim uzorima ; u širem smislu riječi obnova klasič ne kulture. Smatralo se da to proučavanje starih pisaca i usvajanje novih misli usavršava i oplemenjuje čovjeka, pa su to proučavanje nazvali čovječanskom naukom ( humanitatis studia ), te je po tome i čitav novi pokret nazvan humanizam. Počeci humanizma se nalaze u talijansk im im gradovima u 14. vijeku, a procvat doživljava u 15. vijeku. O bilježava ga upotraba antičke filozofije i vjera u vrijednost čovjeka.
Ideal humanizma je svestran čovjek koji razvija umne sposobnosti, slobodan duh koji teži preispitivanju ustaljenih uvjeren ja, kao i sticanje novih znanja iz područja društvenih i prirodnih nauka. n auka. Razdoblje humanizma pripremilo je preporod nauke i umjetnosti u Evropi. Predstavnici : Frančesko Petrarka, Thomas Mari, Erazmo Rorterdamski. Može se reći da je humanizam i renesansu uslovilo više faktora : n ezadovoljstvo srednjim vijekom, gdje je crk va va bila svemoćna i kažnjavala svakog ko ne misli kao ona, nastanak gradova i pojave građanske klase, kao i pronalasci u nauci (razvijaju se matematika, geografija, mehanika, astronomija...), samo su neki od faktora. Okruženi djelima na latinskom jeziku i antičkim građevinama počinju da se interesuju za život ljudi u vr ijeme ijeme starog Rima i Grč ke. Postoji nekoliko eventualnih razloga : da se pob jegne od o d postojećeg života ili da se dođe do saznanja o svemu što je prethodilo. Humanizam u centar svega stavlja čovjeka. Humanizam je zaokret srednjeg vijeka ka svemu što je antičk o. o. Humanisti su ljudi koji su učili latinski i grčki jezik, koji su izučavali antički život i umjetnost. Latinski nisu koristili samo za č itanje, nego i za razgovore u salonima, kao i za pisanje svojih djela. Humanizam i renesansa traju od 14. vijeka do kraja 16., početka 17. vijeka. Kolijevka mu je Italija, a začetnik Petrarka. Ubrzo se proš irilo i na ostatak Evrope. Uzor i su traženi i nađeni u kulturi, životu, književnosti i umjetnosti starih Grka i Rimljana. »čovjek je tek u humanizmu dospjeo u sam centar pažnje. Do tada se sve vrtjelo o Bogu i ideji da se treba odricati od života, dok u h umanizmu vjeruje da se njegova sreća nalazi na Zemlji. U filozofiji je zastupalo gledište da je etički ideal slobodan čovjek i da čovjek treba da bude mjerilo svih vrijednosti. U srednjem vijeku crkva je potisnula taj ideal, pa humanisti počinju borbu protiv srednjovjekovnog - monaökog gledanja na svijet i kult lič nosti. P jesnici Petrarka, Bokačo i Dante su našli u starim Rimljanima ideale ak tivnih tivnih ljudi i nacionalne veličine Italije. Sastavljaju se zbirke djela por ijeklom ijeklom iz antičkog Rima. Humanizam je oživjeo laičko obrazovanje, potisnuo skolastiku, latinski jezik je popravljen po klasičnim uzorima itd. Humaniste financiraju krupni trgovci i dio plemstva. Mecene – bogati sponzori koji nešto financiraju. Proučavaju se klasični jezici, napušta se skolastika. Petrarka – živi u Avinjonu, na papinom dvoru, prevodio značajna djela. Firenca je bila značajan centar humanizma. Firencom upravlja porodica Mediči. Najznačajniji predstavnik te t e porodice Lorenzo Veličanstveni. Lorenzo Vala – Konstantinova darovnica falsifikat. Papa Pio II piše memoare, proklamiše križarski pohod kada Osmanlije zauzimaju Bosnu, ali je umro. Renesansa ( Renesansa ( preporod ) je kulturno - historijski pojam koji je najpr ije ije označavao doba od 1350. do 16 vijeka kao period u kome je došlo do ponovnog interesovanja za klasičnu antiku i procvata umjetnosti, da bi se zatim ovim pojmom označavalo kulturno stanje prelaznog doba od srednjeg veka do novog doba, naročito u Italiji.Pojam renesansa je u uzajamnom odnosu sa pojmom humanizam. Humanizam se odnosio na naučno duhovni sadržaj ovog razdoblja, a renesansa na cjelokupnu kulturu tog vremena. Pored toga, ovaj pojam se primenjuje i da označi srednjovekovne preteče renesanse ( karolinška renesansa ). Nastanak renesanse se obično 22
stavlja u prostor sjeverne Italije za kraj XIII vijeka. Od XII vijeka je u mnogim gradovima sjeverne Italije rastao prosperitet izazvan prekomorskom trgovinom. Najveći trgovački centri bili su : Đenova, Venecija i Firenca.
Početak renesanse nalazimo u djelima Dantea, koji su pisani na narodnom jeziku. Predstavnici renesanse su Šekspir, Galileo Galilej itd. Pod uticajem ratova među njemačkim carevima i Papstvom u Italiji nije tokom sredn jeg veka postojala centralna država koja bi oduzimala politički i privredni prioritet gradovima. Iako je nastala krajem 13. i početkom 14. vijeka u Italiji, kulminirala je u 16. vijeku, i imala uticaja i u drugim dijelovima Evrope. Ideal renesansnog čovjeka je nastao iz koncepta po kojem je čovjek neograničen u svojim mogućnostima za razvoj bilo u fizičkom, društvenom ili umjetničkom smislu. Iako su uzore tražili u antici, stvoreni su i novi radovi u književnsoti, umjetnosti, arhitek turi. turi.
Pad Carigrada 1204.
Potkraj juna 1203. godine velika flota od 60 ratnih galija, 100 transportera konja i 50 velikih transportera te s 300 opsadnih strojeva, stigla je do Konstantinopolisa. U to vrijeme grad je brojao oko 150.000 stanovnika, imao je vojnu posadu od 30.000 ljudi, uključujući stražu od o d 5000 Varjaga i flotu koju je činilo 20 galija. Bio je
dobro zaštićen bedemima s kopna i mora. Prvobitni plan križara bio je vratiti Aleksija na prijestolje kako bi dobili pomoć koju im je obećao, očekujući kako će ga građani dočekati dobrodošlicom. Međutim, oni su ih ismijavali i rugali im se dok su s deset galija plovili duž zidina. Plan se promijenio. Grad su morali zauzeti silom. Kako bi to ostvarili, morali su prijeći Bospor. Oko 200 brodova, transp ortera s konjima i galija upotrijebljeno je kako bi se vojska prebacila preko moreuza, gdje se Aleksije sučelio s bizantskom vojskom duž obale, sjeverno od predgrađa Galata. Tu se nalazila kula koja je čuvala jedan kraj lanca koji je priječio prilaz konstantinopolskom “ Zlatnom rogu “ i nakon što su je osvojili, križarima je bio slobodan prilaz luci. 17. juna počela je opsada. Četiri divizije napadale su zidine s kopna, dok je venecijanska flota napadala s mora. Bizantinci su se uspjeli oduprijeti iako je u požaru koji je zahvatio dio grada tijekom povlačenja povla čenja Venecijanaca bez svojih domova ostalo oko 20.000 ljudi. Aleksije je ubrzo uvidio kako će teško održati obećanje dano križarima jer je njegov prethodnik pobjegao iz grada, pri tome gotovo ispraznivši carske riznice. Zato je dao rastaliti i prekovati skupocjene bizantske i rimske ikone. No i tada je uspio smoći tek 100.000 srebrnih maraka što je bila tek polovica obećanog iznosa, ali je uspio navući na vrat mržnju građana. Zato je od križara isposlovao pr odužetak odužetak ugovora za daljnjih šest mjeseci. U međuvremenu su se u gradu i dalje odvijale povremene bitke. U jednoj od njih, kako bi pobjegli zaštićeni z aštićeni vatrenim v atrenim zidom, z idom, Mlečani su ponovo prouzročili požar u kojem je opet izgorio veliki dio Konstantinopolisa. Opozicija prema Aleksiju je rasla i kulminirala urotom koju je potaknuo dvorjanin Alexius Ducas ‘Murtzuphlos’. Aleksije je zbačen s prijestolja i ubijen, a Ducas se proglasio carem Alexiusom V. Ubrzo nakon toga umro je i stari Isaac. Ljuti zbog ubojstva svog
patrona, križari i Mlečani zatražili su od novog cara ispunjenje ugovora koji su utanačili s njegovim prethodnikom. Nakon što je on to odbio, križari su ponovo napali grad 8. aprila 1204. godine, no ni tada ga nisu uspjeli osvojiti. Bizantinci su projek tilima tilima uništili mnoge njihove opsadne strojeve, a ni vrijeme im nije išlo na ruku jer je nepovoljan vjetar onemogućavao brodovima da se dovoljno približe gradskim zidovima kako bi ih mogli gađati. Križarska vojska uz pomoć Mlečana i njihovih brodova 12. aprila 1204. osvojila je slavni Carigrad, prijestolnicu nekada moćnog Bizantskog, a nasljednika Rimskog Carstva na Istoku. Carigrad, odnosno Konstantinopolj bio je središte velike države još od doba rimskih careva. Nakon što su križari probili moćne zidine tri je dana trajalo pljačkanje i ubijanje. Najvrednije blago tadašnjega kulturnog svijeta osvajači su podijelili među sobom ili barbarski uništili. Posljedice velike pljačke i danas su vidljive u Veneciji. Divovski brončani konji, ukradeni s carskog hipodroma, jedan su od najpoznatijih ukrasa „grada na lagunama“. Okupacija Carigrada bila je posljedica lukave i bezobzirne mletačke politike koja je zbog kontrole trgovačkih putova težila prevlasti na Istoku. Kad je papa Inocent III. pokrenuo četvrti križarski rat, kojemu je cilj bio Egipat, lukavi mletački dužd Enrico Dandolo ponudio je križarskoj vojsci prijevoz svojim brodovima. Kako križari nisu imali dovoljn o novca da to plate, ponudio im je da za mletačke interese osvoje hrvatski grad Zadar. Križari su taj podli ugovor ostvarili ognjem i mačem. Zatim su se okrenuli i protiv kršćanskog Carigrada, jer su im Venecija i pretendent na bizantsko prijestolje obećali golemu novčanu nagradu. Budući da obećane nagrade 23
nije bilo zbog dinastičskih borbi i pobuna bizantskog stanovništva, križari su se sami naplatili silom oružja. Mlečani su prednjačili u bezobzirnoj otimačini, ali to nije bio kraj bizantskih nevolja. Padom Carigrada uspostavljeno je križarsko, takozvano Latinsko Carstvo, a jedinstvo velike države razbijeno je na još tri dijela – Nikeju, Epir i Trapezunt. Strana vlast potrajala je više od pola stoljeća, sve do 1261. kada je Mihajlo Paleolog ponovno zauzeo Carigrad i obnovio Bizant.
Katarska hereza
Najrasprostranjenija forma hereze u Zapadnoj Evropi od 11. do 1 3. vijeka bio je katarizam. Katarizam je bio složena mješavna nekršćanskih religija ponovno izraženih kršćanskom terminologijom. Prodire u Evropu u 11. vijeku sa Bliskog Istoka. Imali su dualistički pogled na svijet, tj. učenje o dvije sile : dobra i zla. Katari – riječ – riječ
grčkog porijekla, znači čisti. I obredi i vjerska učenja Katara zahtjevala su čistoću. Katari su imali mnoštvo različitih sekta ; zajedničko učenje im je bilo da je svijet stvoren od strane zlog božanstva ( stoga je materija zla ) i da umjesto njega moramo obožavati dobro božanstvo. Albigenzi su bili jedna od najvećih katarskih sekta. Naučavali su da je duh stvoren od Boga i da je dobar, dok je tijelo stvoreno od zlog božanstva, te da se duh treba osloboditi od tijela. Jednim od najvećih zala smatrali su imati djecu, pošto je to podrazumijevalo zarobljavanje još jednog "duha" u tijelu. Logično, brak je bio zabranjen, ali je blud bio dopušten. Prakticirali su užasne postove i ozbiljne pokore, a vođe su im živjele u dobrovoljnom siromaštvu. Istupajući oštro neprijateljski prema katoličkoj crkvi, Katari su učili da papa nije namjesnik Krista, već đavla, da je katolička crkva zajednica ljudi koji su u zabludama i porocima. Svaka materija je za njih predstavljala zlo. Samo smrt oslobađa dušu tjelesne tamnice, dopušta duši da se sjedini s bogom. Brak i porodica su smatrani zlim. Kod Katara je nastala gotovo od samog početka podjela na dvije grupe : kategoriju savršenih – brojčano brojčano neznatni,
koji su u toku zemaljskog života ostvarili sve ideje katarstva i koji su bili sveti, mučenici i propovjednici učenja ; i na masu prostih vjernika koji žive prilagođavajući se prilikama. Katarska se hereza raširil a u Lombardiju i južnu Francusku, odakle prodire na prostore Pirineja, sjevernu Francusku, južnu Njemačku i stiže do Irske.
Engleska u 13. vijeku
Pojava parlamenta parlamenta - R i cha char d L avljeg ljeg Sr S r ca bio je vladar u Engleskoj u 13. stoljeću. On je otišao u križarske ratove i postavio svog brata I vana vana B ez Zem Zemlje lj e na prijestolju. Ivan nije znao vladati i 1215. je izbio ustanak protiv kralja i kralj je poražen. Plemstvo ga je prisililo da izda Veliku povelju slobode ili Magna charta libertatum kojom je kralj dopustio podjelu vlasti. Ako dođe do sukoba mišljenja između vladara i naroda onda
će se vladar podrediti mišljenju naroda, a ako se vladar ne bude podredio narodu, onda narod ima pravo sazvati veliku skupštinu. Ivan je to prihvatio. Međutim 1265. godine narod je iskoristio svoje pravo i sazvao svoju skupštinu koja se zove parlament. U parlamentu su se našli predstavnici tri staleža. Staleži su skupine ljudi koji se razlikuju po svojim privilegijama. Stalež koji moli je svećenstvo. Stalež koji ratuje je plemstvo. A treći stalež su svi oni koji ne spadaju u prva dva staleža. Prva dva staleža ne plaćaju nikakve poreze državi. Porez plaća samo treći stalež. Zato je parlament staleško tijelo i od 1265. godine Engleska je staleška monarhija. Vladar vlast dijeli s parlamentom. Vladar ne može samostalno vladati bez parlamenta. Ivana na vlasti zamjenjuje njegov sin Henrik III ( 1216. – 1272. ) u dobi od 29 godina. Bio je vladar
ograničenih sposobnosti, koji je mnogo ulagao u kulturu, dajući velike ovlasti u politici svojim savjetnicima strancima, te darežljivo dijeleći zemlju i imanja. To j e posebno smetalo engleskim baronima koji su bili nezadovoljni njegovim vladanjem, što je dovelo do sukoba između kraljevih pristalica i baruna koji je prerastao u rat. Kralj je ubrzo pobijeđen, i na vlast je privremeno došao Kolegij barona na čelu sa Simonom Monforom ( zetom Henrika III ), čiji je cilj bio učvrstiti savez između barona, ritera i građana. S ciljem uspostave što kvalitetnije vlasti Monfor je na savjetovanje pozvao predstavnike barona i svećenika, i, što je tad bilo novina, po dva predstavnika ritera iz svake grofovije i po dva odabrana građanina iz svakog grada. Taj savjet dobio je naziv Parlament, koji u 14. st. dobiva svoj konačni oblik. Monofor i njegove pristalice su vladali nekoliko godina u njegovo ime, dok je on bio u zarobljeništvu. Henrikov sin Edward stupio je u pregovore sa 24
Monoforivim protivnicima. Edward je imao velike vojne i državne sposobnosti. Potukao je vojske Simonovih sinova, a kod Irsena pobijedio i Simona, koji je poginuo u bici, a njegova stranka je uništena. Kralj Henrik III uspio je svrgnuti Monfora i pristalice, ali je bio dužan ( kao i kraljevi poslije njega ) sam sazivati parlament kada prilike za to budu potrebne. Događaji koji su uslijedili u drugoj polovini 13. i u 14. st. nisu bili povoljni za Englesku. Prvenstveno se tu misli na dugotrajni Sto godišnji rat protiv Francuske, u kojem je Engleska bila poražena i protjerana iz Francuske, i na velike v elike epidemije kuge. E dwar d I D ugono ugonogi gi ( 1272. – 1307. 1307. ) – jedan jedan od prvih zadataka Edwarda I bio je da povrati sve što je kruna izgubila tokom građanskih ratova za vrijeme vladavine njegovog oca. Preduzeo je korake u pravcu ujedinjenja cijele Britanije.
Filip II August ( 1180. – 1223. 1223. )
Vladar iz dinastije Capeta. U trenutku smrti oca Luja VII, Filip II je imao samo 15 godina. Njegova cjelokupna 43 – ogodišnja – ogodišnja vladavina počinje na dvije dogme : Ja sam kralj, a niko nije iznad kralja.
Engleska koja u posjedu ima pola Francuske je naš smrtni neprijatelj, s kojim nikad ne može biti mira. Služeći se sa ove dvije dogme Filip posta je najmoćniji evropski vladar. U svom prvom ratu sa Henrikom II, kraljem Engleske, Filip ostvaruje pobjedu prisiljavajući protivnika na potpisivanje ponižavajućeg mira 1189. 1191. zajedno sa engleskim kraljem Ričardom Lavljeg Srca kreće u križarski pohod. Ta ekspedicija završava tako što se Filip brzo vraća kući i objavljuje rat Engleskoj dok je engleski kralj još u Svetoj Zemlji. Napao je Englesku, oteo joj dio teritorija, pa onda predložio mir na novopostavljenoj novopostavljenoj granici. Zbog čestih rastava i vjenčanja, našao se u sukobu sa Crkvom. Filip je transformisao Francusku od male feudalne države u najprosperitetniju i najmoćniju zemlju u Evropi. Zatim je dao moć plemstvu kako bi pomogao gradovima da se oslobode vlastelinske vlasti, te povlastice i slobodu buržoaziji. Izgradio je veliki zid oko Pariza (Zid Filipa II Augusta), Augusta), reorganizovao francusku vladu i donio finansijsku stabilnost svojoj zemlji. Potisnuo nepokorno
domaće plemstvo; učvrstio središnju kraljevsku vlast i podignuo ugled vladarske dinastije Capet. Naslijedio ga je sin Luj VIII Lav. Smatra se da je Filip II tvorac monarhije u Francuskoj. Dobio je nadimak August zato što je znao povećati auger e ( svoje posjede ). Brakovima i ratom protiv Ivana Bez Zemlje zauzeo pokrajine : Normandiju, Anjou, Mainu, Tourainu, Artois. Gradove koji su mu davali novac i vojsku darovao poveljama o slobodi. Na kraju 12. vijeka Francuska je bila na čelu Evrope u umjetničkim i intelektualnim djelatnostima .
Posljedice križarskih ratova
Križarski su ratovi, gledani s vojne strane, bili skupo plaćeni promašaj. Ukupan broj poginulih u ovim ratovima približava se broju stanovnika jedne veće države, osvojeni teritorij bio je u rukama križara jedva 200 godina, a materijalna korist izvučena iz pohoda ni približno dovoljna da bi zasjenila neuspjeh. Ipak, ovi su ratovi Europi donijeli drugu, nematerijalnu korist. Naime, arapski je svijet u ono vrijeme bio kulturno nadmoćan i zahvaljujući njima u Europu se vratila zaboravljena antička kultura. Matematika, aritmetika, pjesništvo, alhemija i brojne druge nauke ponovo su postale popularne, što je bilo popraćeno i bržim privrednim promjenama. Venecija je osigurala svoje posjede i učvrstila svoj dominantni položaj na Sredozemlju. U to su se vrijeme počele izrađivati preciznije karte, razvijalo se pomorstvo, što će dva stoljeća kasnije rezultirati oplovljavanjem Afrike i osvajanjem Amerike. Feudalni sistem doživio je znatne promjene, mnogi seljaci otkupljivali su posjede od svojih vladara, a gradovi su kupovali samostalnost. Pojavljuju se prvi znakovi
organizacije pravosuđa, formirane su nove države i pomalo se oblikovala slika Europe onakvom kakvu je danas poznajemo. Potaknut je razvoj trgovine i jačanje robno-novčanog gospodarstva. Druga važna stvar je činjenica da je Sredozemno more bilo more na kojem su dominirali Arapi. U arapskim rukama bila je sva pomorska
trgovina. Arapska prevlast je skršena odnosno ukinuta. Dvije najveće pomorske sile su postale Mletačka Republika i Republika Genova. Svjetska trgovina prelazi u ruke Europljana. Italija postaje središte razmjene između tri kontinenta. Sva roba dolazi u Italiju i iz Italije dalje. Italija postaje država koja najbrže napreduje. 25
Križarski ratovi nisu uspjeli, ali su imali vrlo važnu ulogu za z a poziciju crkve. Omogućili su papi p api da stvori vojsku. Križarski ratovi su zahtijevali da se formiraju crkveno - viteški redovi. Tako se osnivaju novi redovi svećenstva: templari i ivanovci. Templari su novčano pomagali križarima, a zadaća im je bila da vladaju u državama koje su križari osnivali. Zatim nastaju ivanovci ili hospitalci. Ivanovci su pružali medicinsku pomoć križarima. Selili su se na Cipar, pa na Rodos i na kraju na Maltu gdje i danas postoje i zovu se malteški vitezovi. vitezo vi. U Njemačkoj su se razvili redovi teutonci. To su mačonoše. Crkveno - viteški redovi su se razlikovali od ostalog svećenstva jer su se zavjetovali na borbu protiv nevjernika i oni su jedini imali pravo nositi oružje među cijelim svećenstvom. Nakon križarskih ratova ti se redovi ne raspuštaju. Oni su počeli borbu protiv nevjernika u Europi. Tako su njemački redovi u 13. stoljeću krenuli u pokrštavanje Prusa. Pruska je pripala pod vlast svećeničkog reda i postaje crkvena kneževina. Istovremeno je počela germanizacija i do 14. stoljeća Prusi su potpuno germanizirani. Značajna posljedica križarskih ratova je prodiranje kulture sa Istoka u Evropu. Neka zaboravljena djela posredstvom Arapa dolaze na Zapad. Također dolazi do intenzivnijeg razvoja trgovine između Istoka i Zapada.
Avinjonsko papstvo
To je period 1305. – 1378. 1378. Avinjonsko ropstvo papa, posljedica je sukoba papstva i francuskog kralja
Filipa IV Lepog. Kako je crkva bila veoma bogata i moćna nakon uspjeha prvih krstaških ratova, smatralo se da su njeni poglavari moćniji od kraljeva. Aktuelni papa oštro se protivio oporezivanju sveštenstva na teritorijama kojima je vladao francuski kralj, a kralj Filip IV ideji da je bilo ko moćniji od vladara. Nakon brojnih međusobnih optužbi i rasprava, Filip odlučuje da zarobi papu. Svoju namjeru ne sprovodi do kraja, jer ga narod ubrzo oslobađa. Međutim, on potrešen umire, a nasleđuju ga pape koje će biti pod uticajem francuskog kralja. Svih sedam papa tokom Avinjonskog ropstva bili su Francuzi. Papa Kliment V i zvanično seli papski dvor u Avinjon 1309. godine. Dolaskom papa, Avinjon dobija važnu poziciju među evropskim gradovima. Postaje značajan centar u rangu sa Londonom, Parizom, Napuljom i Pragom. U skladu sa time, papska rezidencija morala je da bude respektabilno zdanje. Tim povodom gradi se palata, koja je zapravo veliko
utvrđenje, jedno od najvećih u Evropi do danas. Jedan od razloga za fortifikaciju kompleksa bio je Stogodišnji rat između Engleske i Francuske, koji je započeo u ovom periodu. Konkretni radovi započinju za vrijeme pontifikata Benedikta XII, 1334. godine. Kompleks nastaje na mjestu stare biskupske palate. Na palatu klasičnog tipa, gdje je četvorougaono dvorište okruženo zgradama, dodaje se novo krilo sa Kulom anđela. U ovoj kuli, koja se naziva i papskom, bile su papine privatne prostorije. Ona je bila izdvojena od ostatka palate.
Njena specifična organizacija, koja kulminira lađom okrenutom ka dvorištu, dvo rištu, posljedica je potreba ceremonijala. Sa te lađe je novoizabrani papa pozdravljao okupljene vjernike. Kasnije se dodaje novi blok zgrada nadovezan na novo krilo, čime se formira još jedno dvorište. Kompleks je dopunjen raskošnim vrtovima. Osim neophodne zaštite, utvrđenje je i simbol moći i autoriteta. Na fasadi ulaznog djela palate su kombinovani elementi poput arkada i upečatljivih kula, a završena je šiljatim tornjevima. To je direktno preuzimanje motiva sa vladarskih palata tog vremena. Osim nekih arhitektonskih elemenata u palati nije bilo mnogo drugih ukrasa. Rađena je tako da bude funkcionalna i plan se morao prilagoditi brojnim ceremonijalima na papskom dvoru. Neka praktična rješenja iz ove palate pape su prenijele i u Rim kada su se tamo vratile. Unutrašnja dekoracija palate je vrlo slabo očuvana. Ipak, zna se da je najreprezentativnije oslikana prostorija bila Soba jelena, koja je spajala veliki hol za audijencije i papsku kapelu. Freske unutar palate pripisuju se brojnim slikarima. Za neke se pouzdano zna da ih je radio Italijan Mateo Đovaneti. Poznato je i da su drugi umetnici pozivani iz drugih krajeva i država, da bi se papskoj rezidenciji obezijedila vrhunska dekoracija. Često se pominje i ime Simona Martinija, poznatog
sijenskog slikara, jer se odlike njegove škole prepoznaju u ostacima mnogih fresaka. Najkontroverzniji stanovnik palate bio je papa p apa Kliment VI. On se ponašao kao vladar. Živio je luksuzno i organizovao bankete i zabave. U njegovo vrijeme su dograđeni elementi po kojima je cijeli kompleks i danas poznat i zbog kojih se palata smatra jednom od najvećih gotičkih građevina na svijetu. Papski dvor je bio prepun muzičara i zabavljača, a bio je i mjesto okupljanja poznatih umjetnika. Tako je jedan od gostiju bio Frančesko Petrarka. Raskalašan način života papa u Avinjonu prekinula je epidemija kuge. Crna smrt, koja je poharala Evropu u 14. vijeku, u regionu Papske palate odnijela je tri četvrtine stanovništva. Za to su 26
okrivljene pape i ponašanje koje nije bilo u skladu sa njihovim pozivom. Nakon povratka u Rim, pape se suočavaju sa problemima koji će dovesti do novog raskola u okviru rimokatoličke crkve. Usled političkih sukoba dolazi do izbora dvojice papa. Dok jedan ostaje u Vatikanu, antipapa odlazi u Avinjon.
Engleska u prvoj polovini 15. vijeka
H enri I V ( ( 1399. – 1413. – 1413. ) bio je vješt vojskovođa i sposoban vladar, ali okolnosti pod kojima je došao
na vlast uticale su da čitava njegova vladavina bude ispunjena nevoljama. Tek što je stupio na prijestolje jedna grupa barona digla je pobunu sa ciljem da vrate kralja Ričarda na prijestolje. Henri je organizovao ubistvo svrgnutog vladara, ali njegove nevolje se time nisu završile. Velšani koji su se već dugo željeli osloboditi engleskog jarma, i u zajednici sa nezadovoljnim baronima podigli su ustanak koji je na kraju ugušen. Da bi dobio novčana sredstva od parlamenta koja su mu bila potrebna za gušenje ustanka Henri je morao pristati na niz uslova koje su zahtijevali parlamentarci. Henri je također tokom svoje vladavine bio suočen i sa slabljenjem engleskog položaja u Irskoj, francuskim Irskoj, francuskim napadima na engleske posjede u Akvitaniji, u Akvitaniji, te te sukobom sa Škotskom, budući da je od 1406. godine Henri držao škotskog kralja Jakova I kao zatvorenika. Kada je 1413. Henri IV umro, nasljedio ga je sin Henri V ( 1413. – 1422. ). Većinu svoje vladavine posvetio ratu protiv Francuske. Ok renuo renuo se vanjskoj politici, te je, iskoristivši kao povod činjenicu da Francuzi podržavaju pobunu Owaina Glandwra i slabost francuskog slabost francuskog kralja Karla kralja Karla VI, koji VI, koji je bio mentalno obolio, pokrenuo vojni napad na Francusku. na Francusku. Godine 1415. Godine 1415. postigao je veliku pobjedu u bici kod Agincourta. Godine 1417 Godine 1417. proširio je vojnu kampanju i osvojio velik dio Normandije. dio Normandije. Godine 1419. Godine 1419. osvojio je Rouen i sa vojskom došao pred zidine Pariza. Pariza. Nakon višemjesečnih pregovora, 1420. 1420. godine, postignut je sporazum iz Troyesa iz Troyesa prema kojem je Henrik oženio
Katarinu od Valoisa, kćer kralja Karla VI, a dogovoreno je da će njihov muški potomak biti nasljednik francuske krune. Ubrzo je Henrik, dana dana 31. augusta 1422. augusta 1422. godine, prilikom opsade Meauxa u Francuskoj, izgubio život. Kada je Henri V umro, njegov sin Henri VI ( 1422. – 1461. 1461. ) je imao samo nekoliko mjeseci.
Vlast su preuzele amidže mladog kralja. Henri VI je bio nesposoban da vlada svojim kraljevstvom. Mentalno je obolio. Kraljevski prihodi su rasipani i kralj nikada nije imao novca. Kada je Henri poludio, Ričard, vojvoda od Yorka, je proglašen za nasljednika prijestolja ako Henri ne dobije sina. Kralj je dobio sina, a Henrijeva žena kraljica Margarita je uz pomoć plemića napala Ričarda i protjerala ga iz Engleske. Ričard se uskoro vratio u Englesku sa vojskom i započeo građanski rat, poznat kao Rat ruža. Ime potiče od oznaka koje su dvije kuće uzele : crvena ruža za Lankaster, a bijela ruža za York. Na unutrašnjem planu Henrijeva vladavina dovela je, zbog njegove nesposobnosti, do sloma pravnog sistema i reda, do korupcije i teškog stanja državnih finansija.
Rat dviju ruža prijestolonasljedni rat između dvaju ogranaka engleske kraljevske dinastije Plantagenet ; trajao je s prekidima 1455 –85. Izbio je nakon Stogodišnjega rata ( 1337 – 1453 1453 ), a vodio se između engleske kraljevske kuće York, čiji je simbol bila bijela ruža, i engleske kraljevske kuće Lancaster, čiji je simbol bila crvena ruža ( a koja je vladala od 1399 ). Ričard od Yorka započeo je rat 1455. zbog sukoba s nepopular nim nim savjetnicima psihički nestabilnoga Henrika VI. te je 1459. istaknuo i svoj zahtjev za krunom. Pobjedom kuće York 1461. novim je k raljem raljem postao sin poginuloga Ričarda, Eduard IV. Rat se ponovno intenzivirao 1469. te je Henrik nakratko restauriran 1470 – 71. 71. Eduardovom pobjedom i Henrikovim ubojstvom 1471. uspostavljen je mir koji je potrajao do 1483. kada su nakon stupanja na prijestolje Ričarda III. Lancasteri ponovno poveli rat koji je konačno okončan 1485. pobjedom ( u bitci kod Boswortha ) Henrika VII., posljednjeg izdanka kuće Lancaster i utemeljitelja kuće Tudor. God. 1486. Henrik se oženio Elizabetom od Yorka, kćerkom Eduarda IV., čime su se dvije kraljevske kuće izmirile ( a to je simbolizirano crveno - bijelom ružom u grbu Tudora ). Za rata su bila opustošena cijela područja, oslabjela je feudalna moć plemića, a engleski utjecaj na europskom kontinentu se smanjio.
Kulturne
tekovine muslimana u Španiji
Arapsko - islamska civilizacija u Španiji obuhvata mnogobrojna područja koja su ostavila tragove na
Iberijskom poluotoku i u Evropi. Kulturna klima kojom je odisao Andalus, rezultirala je zaživljavanjem raznih aspekata nauke i kulturne misli. Osnivane su škole, otvarane brojne bilbioteke i pribavljane knjige, tako da je 27
većina ljudi opismenjena. Cvjetala je književnost i umjetnost. Podizane su građevine, zajedno s općim i posebnim tekovinama izvorne islamske umjetnosti. Kao rezultat tog pokreta Kordova je postala prijestolnica
civilizacije, ne samo u Španiji, već i na Zapadu uopće. U njoj su osnovane škole: medicinska i tehnička, te općeobrazovne i druge stručne škole, a izgrađene su i bolnice, hemijske fabrike i opservatoriji. Kordovski univerzitet je bio veličajan svjetionik misli, kulture, sveobuhvatni držač bajraka arapsko - islamske civilizacije. Otuda je Kordova mogla biti zavičaj nauka, u kojem je obitavao veliki broj učenjaka i eksperata medicinske, farmaceutske, hemijske, astronomske, matematičke nauke, botanike i drugih prirodnih nauka. Zastupljene su bile i neke društvene nauke, poput filozofije, logike, prevodilaštva i druge. Zato su je pohodili putnici i namjernici iz različitih evropskih zemalja koji su tragali za naukom i znanjem. Ovaj naučni i civilizacijski pokret nije se svodio samo na Kordovu, već obuhvatao o buhvatao i druge špansko - islamske gradove, kao što su Granada, Toledo i drugi, koji su bili pod arapsko - islamskom upravom. Tu su prevedeni i brojni Platonovi i Galenovi spisi, zatim filozofijski spisi Ibn Sinaa, Al-Farabija, Ibn Tufajla, Ibn Badže i Ibn Rušda, te medicinski spisi Ibn Sinaa i Al-Razija. Veoma brzo, ti spisi su preneseni Evropom i postali nezaobilazna literatura na velikim evropskim univerzitetima. Ibn Sinino djelo Al-Qanun fi al-tibb smatrano je temeljinim priručnikom u
medicinskim studijama u Evropi približno šest stoljeća. Stoga je nazivan Medicinskim jevanđeljem. Široka aktivnost prevođenja s arapskog na latinski jezik nastavljena je i za vrijeme rekonkviste, pa i nakon pada Toleda, ko ji je od 519/1125. bio važan centar prevođenja, iz kojeg je nauka krenula u Evropu. Činjenica je da su naučni spisi koje su sastavljali muslimani, kako na Istoku tako i na Zapadu, nakon što su prevedeni na latinski i druge evropske jezike, sve do 17. stol jeća jeća n.e., smatrani najvažnijim priručnicima na evropskim univerzitetima. Mnogi zapadnoevropski historičari priznaju da su ti spisi odigrali veličanstvenu ulogu u evropskoj renesansi, ističući da bi bez njih naučna i kulturna povorka na Zapadu bila odložena za još nekoliko stoljeća. Različiti aspekti arapsko-islamske civilizacije najlakše se mogu spoznati na osnovama doprinosa u slijedećim područjima djelovanja: Građevinarstvo i arhitektura Građevinsko umijeće i arhitektura se upečatljivo ogledaju u izgr adnji adnji džamija, palača i planiranju gradova, kao što je grad Al-Zahra' (madina Al-Zahra') koji je sagradio 'Abd alRahman al-Nasir. S parkovima, fontanama, javnim i posebnim kupatilima, Taj grad predstavlja prekrasan primjer dostignuća građevinarstva i arhitekture u sklopu arapsko-islamske civilizacije u Andalusu. Umijeće
dekorisanja, crtanja i rezbarenja izvršilo je snažan utjecaj na Evropljane, posebno ono što je iza Arapa ostalo u Andalusu, kao što je Alhambra i Velika džamija u Kordovi. Književnost i je zi zi k Vladari u Andalusu su se tokom vremena sve više zanimali za nauku i književnost. Pozivali su sebi književnike, mislioce i osigurali imuslove za plodno djelovanje. Pojavila se velika skupina pjesnika, učenjaka i književnika, koji su iza sebe ostavili sjajna djela u različitim naučnim oblastima. Cvjetalo je pjesništvo, pisanje poslanica, rasprava iz jezikoslovlja i gramatike. Zamah je dobilo i sastavljanje leksikona, pregleda
i
biografskih
djela.
Vjera i vjerozakon Pošto je islam bio najvažniji oslonac arapsko - islamske civilizacije u Andalusu,
zanimanje za islamske nauke je predstavljalo znatno obilježje Andalusa. Otuda se pojavio pogolem broj napisa posvećen Kur'anu časnom i njegovim naukama, te Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., hadisu, s predajama i komentarima, zatim raznovrsne studije u području fikha, teologije, filozofije i povijesti vjera. Primijenjene nauke Cvjetala je medicinska nauka, naročito u 5. i 6. stoljeću islamske ere, odnosno 11. i
12. stoljeću n.e. Andaluzijski ljekari i farmaceuti su bili veoma vješti u hirurgiji i pripravljanju lijekova. Osnivane su i bolnice. Napisani su deseci važnih medicinskih djela. Što se tiče matematike, škola koju je osnovao astronom Musallima al-Magriti, koja je bila jedna od prvih takve vrste u Andalusu, pružila je vrijedne usluge toj nauci. Na polju astronomije pojavili su se Ibn Barguth, Al28
Zarqani i drugi. To su bila najvažnija područja arapsko-islamske civilizacije u Andalusu koja je prolazila kroz
različite faze i razdoblja, shodno političkim prilikama koje su se smjenjivale u Andalusu. Ono u šta nema sumnje, jeste da je ta civilizacija bila plod arapsko - islamskog mentaliteta, koji je uspio vješto napraviti spoj između vlastite specifične misli i manira koji su bili dominantni na Iberijskom poluotoku prije arapsko islamskog osvojenja. Najsnažniji utjecaj arapsko - islamska civilizacija je ostvarivala zahvaljujući vjeri i jeziku. U bibliotekama širom svijeta danas postoje hiljade dokumenata koji posvjedočuju zasluge i dostignuća arapsko - islamske civilizacije u području astronomije, matematike, fizike, hemije, medicine, farmakologije, geografije, arhitekture i drugih grana nauke. Ti historijski dokumenti jasno dokazuju kakav trag su ostavili Arapi u
proizvodnji tekstila, papira, parfema, sapuna, mastila, voska, šećera, biljnih ulja, baruta, zatim u otkrivanju i usavršavanju mjernih isntrumenata, sata na kazaljku, hidrosata, te vodenice, vjetrenjače, teleskopa. Tu su i tehnologija livenja metala i kovanja novca, izrada oružja, medicinske opreme i hirurških instrumenata, zatim mostogradnja, kopanje kanala, izrada dolapa, izrada toplifikacijskih i rashladnih uređaja, uspostavljanje irigacionog sistema, otvaranje javnih kupatila, kontrolnih tornjeva, vojnih utvrđenja, drugih postrojenja i izuma za
koje
Zapad
Arapima
i
njihovoj
civilizaciji
odaje
priznanje
za
zasluge.
Također je značajno istaknuti da je Andalus, zahvaljujući svojim univerzitetima i zanosu u oblasti nauke, koji su oblikovali učenjaci - tragaoci za naukom, bibliotekama, prevodilačkim pokretima te sloboda misli i izražavanja, bio dio d io islamskog svijeta koji je imao presudnu ulogu u logu u prenošenju tekovina tek ovina arapsk o - islamske civilizacije na Zapad. Pokret prevođenja na latinski i druge evropske jezike došao je do velikog izražaja u islamskoj Španiji ( Andalusu ), da se Evropa njime uistinu okoristila. Prevedene knjige su u srednjem vijeku prenošene i tako ostvarivale zapažen kulturni utjecaj u Evropi. Njihovo širenje i plodovi utjecaja uzeli su neusporedivo šireg maha izumom štamparije, početkom razdoblja renesanse. Medicinska i druga naučna literatura, prevedena s arapskog na latinski jezik, bila su prva štampana djela.
Franjevci i dominikanci
F r anjev njevci
Začetnik franjevačkog pokreta jest Franjo, sin trgovca Petra Bernardona, iz grada Asiza u srednjoj Italiji. Često je razmišljao, zalazio u neku spilju, da bude sasvim sam sa sobom. Kao da se pitao: a tko je to moj bog? Slavu je već odbacio! Ostalo je bogatstvo, novac. I tu je došao do toga da se ne može ljubiti i novac i Boga. Već tada Franjo se odlučio za Boga i prigrlio siromaštvo, gospođu Bijedu (kako ju je zvao), kao nešto što ga vodi Bogu. Trebalo je to i na djelu pokazati, iskušati se, da vidi da možda sam sebi ne laže. Pošao je tako na hodočašće u Rim, razdao sav novac što ga je imao, pa čak i svoje lijepo odijelo razmijenio s nekim prosjakom za njegovo, i sam prosio s drugim prosjacima. Bila je to velika pobjeda i on je u sebi osjetio duboku radost...
odrekao se slave i bogatstva, da bude Božji! Franjo i njegova braća živjela su nakon toga u kolibama od šepera ili od ćerpiča oko male Gospine crkvice, zvane Porcijunkula (= Djelić) podno Asiza; nju su mu darovali benediktinci. Tamo su molili, trapili se, odatle su odlazili na propovijedanje i tamo se vraćali. S vremenom su se Franjina braća namnožila, proširila su se i po drugim mjestima Italije pa je bilo potrebno i drugdje osnovati boravišta (loca), skromna kao i ono prvo. Već za deset godina godin a njihov je broj je broj premašio p remašio tri tisuće. U početku, u tom pokretu nije bilo nikakve organizacije a sad ih je taj broj prisilio da misle na nju. Sastajali su se dvaput godišnje o Miholjdanu i o Duhovima) na opće kapitule kod Porcijunkule i tu se dogovarali. Tu su se g. 1217. i
podijelili u pokrajine (provincije); na čelo svake postavio je Franjo provincijalnog ministra (doslovno: pokrajinskog poslužitelja), da se brine za povjerenu braću. Da se bratstvo ne bi raspalo u pojedine pokrajine, postavio je jednog generalnog ministra (općeg poslužitelja), koji se imao brinuti za cjelinu. Franjo je u evanđelju našao Kristov nalog da se evanđelje propovijeda svima. Stoga je uzeo križ i njime razdijelio svijet na četiri strane i u svaku poslao određen broj braće. To je bio početak širenja njegovog pokreta izvan Italije i početak njegovih misija. Braću je poslao u Portugal, Španjolsku, Francusku, Njemačku, Ugarsku i Siriju. Osnovane su nove provincije izvan Italije. Za sebe je odabrao Egipat pa je nekako živ prodro kroz bojne redove do egipatskog sultana... Melek-El-Kamela, da mu pokaže Božji put i da ga nagovori da prijeđe u kršćansku vjeru. Franjina pojava i nastup duboko su se dojmili sultana ali bi obraćenjem on - u najmanju ruku - izgubio prijestolje. To mu se nije dalo. Otpustio je Franju na častan način i dao mu dozvolu da pohodi po hodi sveta mjesta. Već 29
za Franjine odsutnosti iskrsnule su velike teškoće među njegovom braćom. Bilo je potrebno staviti neke čvršće propise u tu zajednicu a da ona ipak ne izgubi pečat Franjina duha: da se živi po evanđelju ali sa što manje propisa i sa što više osobne slobode, sa što više poziva na ljubav. U tom poslu pomogao je Franji kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX. Tako je, uz veliki napor, Franjo sastavio konačno pravilo od dvanaest poglavlja, ko je je papa odobrio. Time je Franjino bratstvo ipak postalo crkveni red i, što dalje, sve će to više postajati. Franjo je umro 4.10.1226. Unatoč ovim unutarnjim borbama, koje su se uglavnom vodile oko opsluživanja siromaštva, djelovanje Reda bilo je i snažno i vrlo korisno : a) To su najprije unutarnje misije: obraćanje kršćanskog puka, koji je nerijetko zanemario svoj vjerski život i odao se manama: mržnji, oholosti, svađama, a vodeći krugovi nepravdi i raskalašenom životu. U svakom stoljeću (a osobito u 15.) nastupali su apostolski nadahnuti franjevci franjevci i vraćali ljude kršćanstvu. Tu su zatim sjajne sjajne franjevačke vanjske misije. Ovdje možemo spomenuti samo najvažnije: Kinu i daleki Istok, kamo su franjevci prodrli već u 13. st.; među njima se ističe osobito Ivan iz Montekorvina, koji je i misu već tada govorio na kineskom i sam pripremao domaće misionare da nastave njegov rad, i mnogi drugi za njim. Uz Kinu, zašli su i u Japan, na Filipine, Indiju, Perziju, Mongoliju, Afriku. Blistavo poglavlje franjevačkog djelovanja predstavljaju i američke misije, koje su oni neumorno i trajno držali. Izvanredne zasluge stekli su franjevci franjevci za kršćanske svetinje u Svetoj zemlji. zemlji. Svojim fermanom egipatski kalif Bibais II. dopustio je g. 1309. "redovnicima od konopca", i to samo njima, da borave
kod Sv. groba u Jeruzalemu i u Betlehemu. Robert Anjou i žena mu Sancia Napuljska kupili su g. 1333. za golemu svotu Sv. grob i Blagovalište, dali ih u pravni posjed franjevcima i obećali da će u Jeruzalemu i Betlehemu uzdržavati dvanaest redovnika. Unatoč tim pravnim odredbama franjevci su ovdje, i u 14. st. i kasnije, morali trpjeti brojna nasilja, otimanja, iznuđivanja, progonstva i ubijanja, ali su se održali sve do našeg vremena. Iako je sam Franjo bio neobrazovan, i premda prvotni smjer u Redu nije pogodovao studiju, još za života sv. Franje a pogotovo kasnije, tijekom 13. i 14. stoljeća, zablistali su franjevci i na području školstva i stekli, zajedno s dominikancima, najveći ugled na sveučilištima - Parizu, Oxfordu, Kölnu i na mnogim drugim školskim središtima. Ivan Duns Scot najdublji je mislilac među srednjovjekovnim filozofima i teolozima; da nije suviše kratko živio (samo 43 godine), vjerojatno bi ostvario i veliku sintezu srednjovjekovne misli. Roger Bacon je sjajni preteča kasnijeg znanstvenog shvaćanja i osvajanja svijeta, neke vrste Leonardo svog vremena. A Rajmund Lulski je mislilac koji je strastveno zanesen naumom da sve privede Bogu i Kristu, pri čemu je ujedinjavao mišljenje i djelovanje. Dominikanci
Dominik Guzman rođen je rođen je oko 1172. u Caleruegi Calerue gi u Kastilji (Španjolska). Tu Dominik upoznaje Diega, Dieg a, priora Zbora regularnih kanonika u Osmi te i sam postaje njihovim članom. Od toga vremena Dominik provodi noći u molitvi, bdjenju i razgovoru s Bogom. Za vrijeme putovanja u Dansku, Dominik i Diego polaze kroz Languedoc, gdje se osobno uvjeravaju jadno vjersko stanje u Južnoj Francuskoj. Na molbu pape Inocenta III. odlaze propovijedati u Languedoc. Tada Dominik uočava nužnost „svetog propovijedanja“, nužnost propovijedanja živeći evanđelje među ljudima. Nakon Diegove smrti, Dominik sâm propovijeda tijekom nekoliko godina u Languedocu i Toulousu. Vrlo brzo okuplja petnaestak mladih suradnika odlučnog srca i gorljive u molitvi, propovjednike riječju ali i svetošću života, jer to je ono što Dominik traži od njih. Svjestan da se najuspješnija borba protiv katarske hereze sastoji u odgoju mladih djevojaka i zaštiti obraćenih žena, 1207. Dominik osniva ženski samostan u Prouilhu, u blizini Fanjeauxa. Godine 1216. papa Honorije III. potvrđuje Red braće propovjednika. Pred Dominikom i njegovom subraćom otvara se široko polje rada. Na Veliku Gospu 1217. godine Dominik šalje svoju subraću dvojicu po dvojicu u gradove, na sveučilišta i vitalna kršćanska središta. Dominik ne posustaje, kreće na put, osniva samostane posvuda. Sam će propješačiti gotovo čitavu Europu do posljednjeg daha. Iscrpljen, Dominik umire u Bolonji u pedesetoj godini života 6. 8. 1221. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim. Red se od samog početka vrlo brzo širi po sveučilišnim gradovima, privlači brojne studente. Služba „teologa Papinskog doma“ sve do danas povjerava se dominikancima. Red je dao i jednog od najvećih mislilaca, sv. Tomu Akvinskog crkvenog naučitelja. Petnaesto stoljeće poznato je po širenju marijanske pobožnosti, osnivaju se kruničarske bratovštine koje su potpuno povjerene Redu, tako da su dominikance zvali i Red krunice. U XVI. stoljeću dominikanci polaze u 30
novootkrivene zemlje, gdje djeluju u obrani osnovnih ljudskih prava domorodaca. Među najpoznatijima ističu
se Pedro de Cordoba, Antonio de Montesinos, „otac međunarodnog prava“ Francisco de Vitoria i Bartolomej de las Casas. Najznačajnija osoba Reda u XIX. stoljeću je Henri Lacordaire koji obnavlja Domininkanski red u Francuskoj, zabranjen dolaskom Francuske revolucije. U svojoj dugoj historiji Red je dao Crkvi 4 pape,
osamdesetak kardinala, tristotinjak svetaca i blaženika. Red danas broji preko 6000 članova, a nazočan je na svim kontinentima. Danas u Crkvi ima preko 40 biskupa dominikanaca.
Benediktinci
Sv. Benedikt se rodio oko 480. god. u Nursiji ( u Italiji ). Roditelji su ga poslali da izuči govorništvo,
odnosno da postane pravnik, no on je prekinuo studij u Rimu i povukao se u samoću. Živio je neko vrijeme u zajednici asketa u brdima u blizini Subiaca, ali je htio izgraditi još veću osobnu duhovnost, pa se povukao u potpunu samoću, živeći u jednoj pećini, i tako je proveo tri godine. Ljudi su počeli govoriti o njegovoj svetosti, pa su iz obližnjeg samostana došli monasi, odnosno pustinjaci koji su živjeli u zajednici, i zamolili su ga da im postane opat ( poglavar samostana ). Sveti Benedikt je pristao, no kada je došao k njima, prilično se razočarao, jer je osjetio o sjetio kako je onaj prvi zanos života u zajednici oslabio, te se počela se počela uvlačiti nedisciplina i pokvarenost. Zato je odlučio uvesti ponovno red, ali su ga redovnici, jer nisu mogli podnositi takvog strogog poglavara, pokušali otrovati. Razočaran takvim stanjem, otišao je od njih u Subiaco gdje je osnovao dvanaest malih samostana i postavio im dvanaest poglavara, a sam je sve nadzirao, te je tako organizirao čvrstu zajednicu u kojoj je uveo red i disciplinu, i koja će po njemu dobiti naziv benediktinci. naziv benediktinci. Tu su ga braća odlično prihvatila, ali je to izazvalo zavist kod drugih, pa je zato otišao 529. god. na brdo Monte Cassino, između Rima i Napulja, i ondje s braćom sagradio veliki samostan i dvije crkve. Motne Cassino je postalo veoma značajno vjersko i kulturno središte. U njemu su benediktinci, pod strogim Benediktovim nadzorom, provodili uistinu život pun poslušnosti, bratske ljubavi i idealizma. Glavno im je geslo glasilo: Ora et labora! (Moli i radi!). Prema njemu, benediktinci su puno vremena provodili u molitvi, ali su se bavili i fizičkim poslovima: obrađivali su polja i vrtove, bavili se raznim zanatima, prepisivanjem vjerskih tekstova i drugim korisnim radom. Samostan Monte
Cassino je od svoje izgradnje do današnjih dana doživio mnoga razaranja (Langobardi, Saraceni), potres (u 14. st.) i pljačkanja (Francuzi, Napolitanci, Pijemonežani). Osim toga, za vrijeme Drugog svjetskog rata u njemu su se smjestili nacistički vojjnici, pa su saveznici taj spomenik kulture potpuno razorili 1944. Konačno je obnovljen 1949. godine. Sestra sv. Benedikta – sv. sv. Skolastika, u svemu je nasljedovala svoga brata, pa je zato Benedikt osnovao i ženski red – benediktinke, benediktinke, sagradio im samostan na podnožju podn ožju Monte Cassina, te za opaticu postavio sv. Skolastiku. Sko lastiku. Tako je Skolastika postala majka zapadnih ženskih samostana koji su prihvatili Regulu sv. Benedikta. Umrla je 542. godine, a njezini se posmrtni ostaci nalaze u Francuskoj. Sveti Benedikt je umro 21. 3. 547. godine. Dio se njegovih posmrtnih ostataka nalazi u obnovljenoj crkvi Monte Cassina, a drugi dio u Francuskoj.
Širenje benediktinaca Benediktinci su se veoma brzo nakon njihova osnivanja proširili po cijeloj Europi, najprije u Engleskoj, Francuskoj, Italiji i Njemačkoj, a potom i drugdje. Gdje god da su se nastanili, bili su velika duhovna i kulturna snaga, znak djelovanja Duha Svetoga u Crkvi. Osim što su mnogima davali poticaja da ih nasljeduju, benediktinci su se bavili poljoprivredom i vrtlarstvom, gradili su mnoge obrtničke i umjetničke radionice, škole, knjižnice i pisarnice u kojima su prepisivali i vjerske i svjetovne knjige, bavili se liječenjem. Njihova snaga nije dugo d ugo trajala. Naime, kraljevi i drugi vladari su im počeli graditi samostane, ali su zauzvrat tražili da imaju nadzor nad njima. Štoviše, počeli su im postavljati poglavare po svojoj volji, čak i one koji se nisu odlikovali krepošću i poslušnošću. To je, naravno, dovelo do masovnog raspada benediktinskih zajednica, posebno u drugoj polovici 9. st. No, Duh je Sveti poticao uvijek iznova ljude da se usprotive općoj pospanosti pospano sti i religioznoj anemiji, pa od 10. do 15. st. dolazi do benediktinske obnove u cijeloj Europi, posebno u Engleskoj i Španjolskoj. Tada se javljaju novi ogranci unutar benediktinaca. Najprije su tako nastali kartuzijanci, koje je 1084. god. osnovao sv. Bruno. Kartuzijanci se povlače u strogu samoću kako bi u molitvi i kontemplaciji
postigli duhovno savršenstvo, a s drugom se braćom sastaju samo na molitvu. Nešto poslije, 1098. god., nastaju cisterciti, koji provode još strožiji život, u samoći, baveći se, osim molitve, ručnim radom, izgrađivanjem kulture, pisanjem knjiga, graditeljstvom, skladateljstvom, povijesnim i teološkim istraživanjima. 31
Kasnije su i cisterciti bili ponovno reorganizirani, a 1663. god. je nastao još strožiji njihov ogranak – trapisti. trapisti. Oni su se 1869. god. iz Francuske doselili u blizini Banja Luke, u Delibašinu Selu, gdje su podigli veliki samostan ( do Drugog svjetskog rata to je bio najveći samostan na svijetu ) koji je poznat pod imenom Marija Zvijezda. Unatoč tolikoj raširenosti i snazi benediktinaca, pojavom drugih redova ( fran jevci i dominikanci ) u 12./13. st., polako počinju nestajati benediktinci, a gotovo su iščezli nakon Reformacije.
Heretički pokreti
Od V pa do XI st., dakle cijeli rani srednji vijek, kršćanski Zapad nije bio opterećen heretičkim nastojanjima ( sva učenja koja se protive službenoj crkvenoj doktrini ). Jačanje trgovine i poduzetništva pokrenulo je snažnije kolanje bogatstva po Europi, na što imuna nije ostala niti Crkva. Gotovo sve je postalo prodajno. Ne bi li došli do novca, svećenici su prodavali oproste i najbrutalnijim ubojicama. Prodavali su se i kupovali crkveni položaji. Svjetovnost se odražavala i u raskošnim zdanjima za crkvene potrebe. Sve to izazivalo je negodovanje pravih vjernika, kako u Crkvi, tako i izvan nje. Tek oko godine 1000. hroničari počinju bilježiti pojavu manjih hereza i sporadična nastojanja njihovog suzbijanja. Širenje hereza u XI i XII st. najvećim je djelom b ila reakcija na zastranjivanja unutar Crkve, jer su mnogi bili razočarani bogatstvom, pomanjkanjem morala i svjetovnoj orijentiranosti svećenstva. Ne začuđuje što se to počinje događati baš u tom razdoblju, jer to je vrijeme kada kreće novi privredni uzlet Europe, pa su mnogi počeli svoja razmišljanja okretati od duhovnog prema materijalnom. Razdoblje pojava hereza bilo je ujedno i doba duhovnih tenzija, jer su mnogi vjernici bili željni jačeg duhovnog i emocionalnog podražaja od svoje Crkve i religije, ali je to zadovoljstvo mnogima bilo uskraćeno. Većina ljudi nije bila u mogućnosti čitati i proučavati Bibliju, niti su je mogli čuti na materinjem jeziku pa na misama nije bilo osjećaja duhovne prosvijetljenosti jer ionako ništa nisu razumjeli. Najrasprostranjenija forma hereze u Zapadnoj Evropi od 11. do 13. vijeka bio je katarizam. Katarizam je bio složena mješavna nekršćanskih religija ponovno izraženih kršćanskom terminologijom. Prodire u Evropu u 11. vijeku sa Bliskog Istoka. Imali su dualistički pogled na svijet, tj. učenje o dvije sile : dobra i zla. Katari –
riječ grčkog porijekla, znači čisti. I obredi i vjerska učenja Katara zahtjevala su čistoću. Katari su imali mnoštvo različitih sekta ; zajedničko učenje im je bilo da je svijet stvoren od strane zlog božanstva ( stoga je materija zla ) i da umjesto njega moramo obožavati dobro božanstvo. Alb A lbii genz genzi i su bili jedna od najvećih katarskih sekta. Naučavali su da je duh stvoren od Boga i da je dobar,
dok je tijelo stvoreno od zlog božanstva, te da se duh treba osloboditi od tijela. Jednim od najvećih zala smatrali su imati djecu, pošto je to podrazumijevalo zarobljavanje još jednog "duha" u tijelu. Logično, brak je bio zabranjen, ali je blud bio dopušten. Prakticirali su užasne postove i ozbiljne pokore, a vođe su im živjele u dobrovoljnom siromaštvu. Istupajući oštro neprijateljski prema katoličkoj crkvi, Katari su učili da papa nije namjesnik Krista, već đavla, da je katolička crkva zajednica ljudi koji su u zabludama i porocima. Svaka materija je za njih predstavljala zlo. Samo smrt oslobađa dušu tjelesne tamnice, dopušta duši da se sjedini s bogom. Brak i porodica su smatrani zlim. Kod Katara je nastala gotovo od samog početka podjela na dvije grupe : kategoriju savršenih – brojčano brojčano neznatni, koji su u toku zemaljskog života ostvarili sve ideje katarstva i koji su bili sveti, mučenici i propovjednici učenja ; i na masu prostih vjernika koji žive prilagođavajući se prilikama. Katarska se hereza raširila u Lombardiju i južnu Francusku, odakle prodire na pr ostore ostore Pirineja, sjevernu Francusku, južnu Njemačku i stiže do Irske. V alde aldenzi - Oko 1170.g. bogati trgovac iz Lyona, Peter Waldo, odbacio je sve svoje bogatstvo i posvetio se propovijedanju. Uskoro se oko njega stvorio krug pratitelja p ratitelja koji su poznati kao "Lyonski siromasi", a glavna im
je aktivnost bila čitanje Biblije na materinjem jeziku i imitiranje Kristovog života. Negirali su relikvije i kult svetaca, kritizirali su gradnju raskošnih katedrala. Crkva, koja ih je proglasila hereticima na Lateranskom koncilu, nikada nije u potpunosti uspjela u spjela suzbiti pokret, a Valdenzijanska crkva postoji i danas.
Velika povelja sloboda 32
Velika povelja slobode ili Magna carta libertatum je engleski ustavni dokument iz 1215. kojim je ograničena moć englesk ih ih kraljeva, konkretno kralja Ivana bez zemlje ( Džon ) i ostalih vladara. Potpisana je 15. juna 1215. godine u Ranimidu, zapadno od Londona. Velika povelja nastala je kao rezultat neslaganja između rimskog pape i kralja Ivana i njegovih barona u pogledu kraljevskih prava. Tražilo se od kralja da se odrekne određenih prava i da poštuje određenu zakonsku proceduru kao i da prihvati da kraljeva volja može biti ograničena zakonom. Iako je povelja ograničila kraljevsku moć i u svoje 63 stavke pokrila mnoga pitanja, uglavnom je zastupala veleposedničke interese. Pitanja obuhvaćena poveljom kretala su se od prava slobodnih ljudi na suđenje i pravdu, pa sve do težina i m jera, ribarskih vrša i stranih trgovaca. Magna karta je, takođe, ograničila prava šerifa, čuvala slobode i privilegije okruga i gradova i načinila sporazum sa Krunom da se neće miješati u prava Crkve, niti da će bez pristanka krunskog sav jeta nametati Klevetnički danak ili bilo kakav drugi porez. Poštovanje povelje osigurano je konačnim stavkama, koje su davale ovlaštenje grupi od 25 barona da se podignu na oružje protiv kralja ukoliko se on ne bude pridržavao uslova Povelje. Tri dana nakon usvajanja Magna karte Džon je potražio, a kasnije i dobio, papsku osudu svog dokumenta, što je četiri m jeseca kasnije dovelo do prvog Rata barona. I pored toga što su Povelju srednjevekovni i tjudorski vladari uglavnom ignorisali, smatra se da je značajno uticala na principe engleske ustavne slobode i da je bila model za ustave novih nezavisnih zemalja širom sveta. Magna karta je prvi korak dugog historijskog procesa koji je doveo do vladavine ustavnog zakona, i do današnje vladavine prava - pravne države.
Muslimani na Siciliji
Muslimani dolaze na Siciliju u 9. vijeku. Vođe te ekspanzije su bili Aglabidi. Apel nekog sirakuškog buntovnika za pomoć protiv bizantijskog upravitelja 827. g. bio je dobar izgovor za invaziju Arapa. Ziyadat – Allah je poslao 70 lađa sa 10. 000 boraca i 700 konja pod vodstvom svog vezira Asada ibn – al al- Furata. Vojska se iskrcala u Mazari i napredovala je prema Sirakuzi. Među vojskom se proširila kuga i usmrtila Asada A sada i veliki broj njegovih vojnika. Dobivši pojačanja iz Španije, vojska je zauzela Palermo 831. 843. su osvojili Mesinu. 878. su zauzeli Sirakuzu nakon 9- omjesečne opsade. 902. je osvojena oblast oko Etne i razorena je Taormina. Time je završeno zauzimanje Sicilije. U toku sljedećih 189 godina Sicilija je bila pod muslimanskom vlašću, te je činila provinciju arapskog svijeta. Bila je uporište Arapa za dalja osvajanaja u Italiji. 841. zauzeli su Bari. Aglabidi nisu ograničili svoje svoje operacije samo na talijanske obale. 869. zauzeli su Maltu. Sicilijski emirat – Na Siciliji je najprije emir ( zapovjednik, general ) vršio svoju službu pod Aglabidima. Kada je aglabidsku dinastiju oborio 909.g. Fatimidski halifat, Sicilija je postala dio tog carstva, koje je osnovano u sjevernoj Africi. 913.
Sicilijanski muslimani su odbranili svoju nezavisnost. Ali 917. Sicilija se ponovo vraća pod vlast Fatimida. Služeći se otokom kao bazom, fatimidska flota vršila je pljačkaške pohode sve do Đenove, koju su opljačkali 934. – 935. – 935. Na Siciliji je bilo nesuglasica između stanovništva. 948. halif Al – Mansur Mansur postavio je za upravnika na Siciliji al – Hasana – Hasana ibn Alija al Kalibija koji je položio osnove stabilnoj državi. U toku vladavine abu – al al – Fatiha Yusufa ibn – Abdullaha Abdullaha ( 989. – 998. – 998. ), muslimanska Sicilija je doživjela svoju kulminaciju. Pad halifata na Siciliji prouzrokovali su građanski ratovi i bizantska intervencija. Oni su pripremili put normanskom osvajanju otoka. Mesinu su zauzeli 1060. g. , Palermo 1071. g. , i Sirakuzu 1085. g., Malta 1090. g.
Francuska u doba Luja IX Svetog ( 1226. – 1270. 1270. )
Ljudevit postaje kraljem nakon smrti Luja VIII., 8. 11. 1226. Budući da je bio maloljetan, njegova se majka Blanka Kastiljska brinula za njega i upravljala kraljevstvom. Dana 29. 11. iste godine Ljudevit je posvećen za kralja u gradu Reimsu i uzima ime Luj IX. Stvarnu vlast ima njegova majka, a Luj IX. je postupno preuzima, živeći, istina, uz svoju majku, koja će uvijek zadržati naslov ''kraljice''. Takva vlast potrajala je niz godina. Godine 1234., dana 27. 5., u dobi od 20 godina, Ljudevit se ženi Margaretom Provansalskom, ''mladom kraljicom'', u katedrali u Sensu. Dana 8. 6. u Parizu vladari u velikom slavlju službeno preuzimaju upravljanje
kraljevstvom. U njihovu braku rodit će se jedanaestero djece. U prvim godinama kraljevstva, pod upravljanjem njegove majke, Luj IX. morao se suočiti s velikim diplomatskim i ratnim teškoćama iz kojih izlazi s većim osobnim ugledom i stabilnijim kraljevstvom. U vojnim se pothvatima kralj pokazuje hrabrim vojnikom, a u
krugu velikaša zapaža se da se radi o sposobnom vladaru. U skladu s potrebama svog vremena Luj IX. promiče 33
društveni razvoj, obrtničke djelatnosti, trgovinu, kulturu i škole u koje dolazi sve više učenika. Promiče
religioznost koja prožima ritam svagdašnjeg življenja. Dovodi do vrhunca savez između političke moći i Crkve, na veliku korist francuske monarhije. Za vrijeme Luja IX. u Francuskoj i zapadnom kršćanstvu nastaje izvanredan procvat na polju umjetnosti književnosti, filozofije i skolastičke teologije. To je, između ostalog, doba velikih gotičkih crkava s njihovim vitrajima. Osobito se razvilo Pariško sveučilište koje je bilo pod papinom jurisdikcijom kako bi se jamčila njegova pravovjernost. Uz sveučilište su bili i kolegiji u koje su primani studenti s raznih strana. No, nije nedostajalo teškoća i problema. Ljudevit ( Luj IX. ) bijaše jedna od vodećih ličnosti 13. stoljeća na polju politike politike i vjere. Boraveći u Svetoj zemlji ( 1250. – 1254. 1254. ) i dajući svoj doprinos politici otpora koji su pružali križari, Luj IX. mora se pomiriti s činjenicom da se Mongoli nisu spremni obratiti na kršćanstvo i sklopiti savez, nego da od njega traže samo velik danak u znak bezuvjetnog podčinjavanja. Nada u pomoć Mongola nepovratno je iščeznula. Križarski pohod za obranu svetih mjesta (1248. – – 1254.). 1254.). Godine 1242. Ljudevit se, poslije niza obrambenih vojnih pothvata, morao suočiti s epidemijom koja je prouzročila mnoge žrtve; on je iz epidemije izišao zdrav, ali nakon velikih poteškoća i neizvjesnosti. Godine 1244. opet je pogođen teškom bolešću u Pontoiseu i njegovo se zdravstveno stanje ozbiljno pogoršava. Vjerojatno se radilo o novom izbijanju malarije. Kralj imenuje dvojicu dužnosnika da osiguraju red u kraljevstvu, jer se smatralo da mu je smrt doista blizu. Kralj, zahvalan za primljenu milost, što je preživio, obeća da će organizirati križarski pohod za oslobođenje svetih mjesta u kojima je Krist živio i umro, gdje žive i djeluju progonjeni kršćani i gdje se čuvaju uspomene na Kristovu muku. To je na tradicionalnom popisu sedmi križarski pohod. Jeruzalem je upravo 1244. g. pao u ruke muslimana. Životopisci primjećuju, od tada, postojanije približavanje Ljudevita franjevcima, propovjednicima križarskog pohoda; oni su u Svetoj zemlji prisutni još od 1217. g. Odmah se poduzimaju velike pripreme potrebne za težak pothvat križarskoga pohoda. Brodovlje su ponudili osobito gradovi Genova, Venecija i Marseille; sakuplja se hrana, organizira jaka i odgovarajuće opremljena vojska. Propovijedanje križarskog pohoda koje vodi papinski izaslanik, odobreno na koncilu u Lyonu 1245., povjereno je posebno cistercitima, dominikancima i franjevcima. Upravljanje
kraljevstvom povjereno je kraljevoj majci Blanki Kastiljskoj koja se, uz pomoć sposobnih suradnika, već dobro snalazi u političkom umijeću. Dana 12. 6. 1248. kralj i križari kreću prema luci ukrcavanja. Prekidaju putovanje da se susretnu s franjevcima koji su okupljeni na provincijskom kapitulu u Sensu, pod predsjedanjem generalnog ministra Giovannija iz Parme. Kralj Ljudevit, članovi obitelji i g lavnina vojske ukrcavaju se 25. 8. 1248. u Aigues Mortesu te stižu na Cipar u noći između 17. i 18 9. Iskrcavanje u Egiptu zbog lošeg je vremena odgođeno za sljedeće proljeće. Ljudevit osvaja grad Damiettu 5. 6. 1249. g. U međuvr emenu emenu su se pojavile epidemije ( tifus, dizenterija, skorbut ) koje su pokosile mnoge križare. Vojno je suočavanje za križarsku vojsku
sve teže ostvarivo. Vojna se strategija križara pokazuje također nepripremljenom. Smanjuje se profesionalnost, a mladenački zanos nije dovoljan. Poraz 5. 4. 1250. u Mansurahu. Kralj i veliki dio vojske padaju u zarobljeništvo. Jedan od najodgovornijih za poraz križara je upravo Roberto d'Artois (1216.– 1250.), 1250.), kraljev brat, zbog teške taktičke pogreške. Mnoge Mno ge ranjene i bolesne muslimani su masakrirali. Ljudevit je teško obolio, njegove su fizičke i duševne snage na izmaku; možda se javila prijašnja malarija; jedva je ozdravio. Oslobodivši se iz zarobljeništva ( koje je trajalo jedan mjesec ) velikom otkupninom 6. 5. 1250., kralj i preživjela vojska dolaze u Svetu zemlju gdje će križari ostati četiri godine nastojeći učvrstiti kršćanske utvrde. U Svetoj zemlji kralj se sastao s franjevcima koji su tamo od 1217. godine. I sam sveti Franjo bio je 1219. –1220. –1220. hodočasnik h odočasnik u jednom mirotvornom križarskom pohodu. U proljeće 1254. kralj Ljudevit se vraća u Francusku preuzeti vođenje kraljevstva, jer su već dvije godine prošle od smrti njegove majke Blanke Kastiljske koja ga je zamjenjivala na čelu kraljevstva. Osim nesreća koje su pogodile križarski pohod Luja IX. treba znati da je francuski kralj u svom pothvatu bio potpuno izoliran. Car Friedrich II. i papa Inocent IV. nisu surađivali zbog više razloga. A kraljevi Kastilje i Aragonije bili su posve zauzeti vraćanjem područja p odručja koja su osvojili Arapi. Program njegove politike nadahnjuje se od sada na ozbiljnom moralnom i religioznom redu. Nizom propisa nastoji ostvariti
temeljite reforme da bi iskorijenio mane i jamčio jedno kršćansko društvo. Ostvarivši obnovu kraljevstva na etičko - religioznim polazištima, Ljudevit odluči poduzeti novi križarski pohod za obranu svetih mjesta i zaštitu progonjenih kršćana. Dana 25. 3. 1267. kralj najavljuje novi križarski pohod, viđen kao kršćansku misiju koja će početi 1270. g. Žive pripreme i pozivi puku na poštivanje moralnih normi. Putujući propovjednici morali su uvjeriti narod u potrebu pothvata. S obzirom na teške gubitke na prethodnom pohodu širilo se mišljenje da će 34
novi pohod donijeti velike štete svima. Kršćanska vojska ukrcava se 1. 7. 1270. u Aigues - Mortesu. Dana 18. 7. 1270. Ljudevit s cijelom vojskom pristaje u Kartagi, strateškoj poziciji, zahvaljujući također činjenici da je kralj Sicilije (1266. – – 1282.) 1282.) Karlo Anžuvinski. Činilo se prikladnim početi okupacijom Tunisa i obraćenjem njegova sultana. No, nada u takvo obraćenje pokazala se ubrzo samo pobožnom iluzijom. U međuvremenu strašna dizenterija pogađa kršćansku vojsku, a sam Ljudevit umire od tifusa 25. 8. 1270. Njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Palermo. Potpisan je sporazum između kršćanske vojske koju je vodio vod io Karlo Anžuvinski i tuniskog emira ; njime je zaključeno pitanje rata i među sobnih odnosa. Dana 11. 11. 1270. križari se ukrcavaju i upućuju prema luci Trapani na Siciliji. Ondje snažna oluja razara jedan dio flote. Povratnici kreću na put prema Francuskoj. Povorka prolazi Italijom i Francuskom, do Pariza, noseći kosti Ljudevita i mnogih drugih poginulih. Kraljev lijes bio je izložen u pariškoj crkvi Notre-Dame, a pokop je bio u opatiji Saint-Denis. Kraljeve kosti pokopane su u kraljevskoj grobnici u toj crkvi. Nakon kanonizacije 11. 8. 1297. relikvije sv. Ljudevita stavljene su 25. 8. 1298. iza velikog oltara opatije Saint-Denis. Kasnije je dio relikvija prenesen u Sainte-Chapelle, u kraljevsku palaču u Parizu. Papa Bonifacije VIII., nakon spominjanja čudesa pripisanih zagovoru sv. Ljudevita i iskrenih pohvala Francuskoj, proglašava kralja svetim i ustanovljuje liturgijski praznik 25. augusta.
Bagdadski halifat
Abasidska dinastija pokušala je ostvariti carstvo koje se bazira na prvotnoj ideji islama, a to je jednakost svih muslimana. Novi vladari zaustavili su daljnja osvajanja i prekinuli dominaciju Arapa u vojnom, političkom i vjerskom životu. Mirniji razvitak omogućio je da razdoblje Abasidskog halifata ostane poznato po ogromnom bogatstvu i moći što je dovelo do procvata islamske civilizacije. Centar Abasidskog halifata premješta se u Bagdad, koji postaje primjer luksuza, glamoura i sjaja palača, džamija, kupališta itd., s time što se mora naglasiti da ništa od opisa Bagdada nije preuveličano. Pjesnici, znanstvenici, filozofi pa i zabavljači sjatili su se sa svih strana islamskog svijeta u Bagdad, doprinoseći njegovoj veličanstvenosti. Tijekom IX i X st., u doba najveće moći Abasidskog kalifata, Bagdad je premašio Konstantinopolis u veličini i bogatstvu. Najpoznatiji Abasidske halife iz tog vremena bili su Harun al Rašid i njegov sin al -Mamun, a obojica su bili posvećeni napretku znanosti, pa je al Mamun ostao poznat i po utemeljenju opservatorija za astronome, a osnovao je i "K uću uću Mudrosti", prvu islamsku instituciju visokog obrazovanja, gdje su se između ostalih prevodila i djela
grčkih filozofa, a postojala je i bogata knjižnica. Pod Abasidima, islamska civilizacija žedno je upijala tradicije mnogih kultura.
Abasidi su dinastija koja je smijenila Omejade na čelu islamske države – halifata. Prvi halifa A Ab bul – Ab A bas je poubijao sve Omejade koje je mogao uhvatiti. Time je nastojao uništiti svaki spomen na njihovu vladavinu. Prijestolnica je premještena iz Sirije u Mezopotamiju. Španija i sj. Afrika nisu u potpunosti priznavali novog novo g halifu. Abasidska je država preuzela preuz ela perzijsku organizaciju upravne službe. Osnivač dinastije Abul – Abas – Abas je umro već 754. , a nasljedio ga je brat A All – Mansur Mansur . . ( 754. – 775. – 775. ). Upamćen je kao veoma okrutan vladar jer je pubijao sve ljude koje je smatrao da mogu da ugroze njegov položaj. Ubio je svog amidžu Abdulaha i upravnika pokrajine Horazan, Abu – Muslima. Muslima. U vrijeme njegove vladavine 755. Abd ar Arahman je prešao na Pirinejski poluotok, gdje je proteo vlast abasidskim namjesnicima i formirao samostalan emirat, nezavistan od Bagdada. Sagradio je grad Bagdad. Proširio granice halifata prema istoku, na južne oblasti današnjeg Afganistana, na sjeverna područja Pakistana i Indije, sve do Kašmira. Umro 775. na Hadžu. Nasljedio ga sin A All – Mahdi Mahdi ( 775. – 785. – 785. ) . Postigao znatne uspjehe protiv Bizanta ( primorao Bizant da mu plaća danak Rašid ( 786. – 805. ). Nasljedio ga sin A All - H adi , ali je ubijen u zavjeri, a nasljedio ga je brat Harun al – Rašid 805. ) . Njegovo doba je vrhunac moći abasidskog halifata. Vezirsku službu povjerio Jahji, sinu Al – Mansurova vezira. Jahjin mlađi sin Džafar je bio Harunov miljenik. Ali su i Jahja i Džafar zbačeni sa položaja zbog nesuglasica sa Harunom. Oni su bačeni u zatvor, a Džafar je smaknut. Njihova imovina je konfiskovana. Pred kraj svoje vladavine je poveo novi rat protiv Bizanta, jer mu nisu plaćali danak. Na tom pohodu je opustošio Malu Aziju i zauzeo Herakleju. Bizantu je uveden i novi porez kao znak podložnosti halifi. Harun umire 805. i nasljeđuje ga sin A All - A min . Harunov drugi sin, Al – Mamun – Mamun se pobunio. Među njima je izbio rat. A All - M amun pobjeđuje i ubija Al – Amina. – Amina. Za svog nasljednika je priznao Ali ben Rida, potomka Poslanikove kćeri Fatime, a svoju je 35
kćerku udao za njega. Protiv toga su se pobunii svi Abasidi, pa je bio proglašen i protu – halifa. halifa. Alijeva smrt je smirila situaciju. Al - Mamun se vratio u Bagdad i držao vlast sve do smrti 833. Wiki Wi ki pedi a : Dinastija Abbasija je vladala od 750. - 1258. i 1261. - 1517., što znači 764 godine sa prekidom. Ukupno je brojala 54 halife. Abasidi su svrgnuli sa vlasti Emevijje i zauzeli prijesto na osnovu krvne veze sa Poslanikom Muhammedom. Poticali su od Muhamedovog najmlađeg amidže Abas ibn Abdulmutaliba. Smatrali
su da imaju veće pravo na prijestol nego Emevije . Prvo što su uradili je premiještanje prijestonice u Bagdad čime su i ugodili i približili se Perzijskom carstvu koje im je pomoglo pri dolasku na vlast. Zahvaljujući ovome došlo je do zauzimanja vladarskih pozicija i od strane ne-Arapa, što je kasnije omogućilo da istaknuti muslimani koji nisu imali nikakvih veza sa vladarskim pozicijama postanu uticajne vojskovođe, emiri ili veziri. Abasidi su većinom bili orijentisani na vladanje unutar imperije, a ratovi za proširivanje carstva većinom v ećinom nisu bili vođeni. Carstvo je bilo veliko i morali su postaviti regionalne vladare, međutim pro blemi su nastali u njihovoj borbi za vlast i želji da i njihove pozicije budu nasljedne. Jedan od ovih poduhvata je rezultirao i sada poznatom titulom sultana. Naime, već u 11. vijeku Mahmud od Gazne se proglasio sultanom svoje teritorije odbijajući na taj način bilo kakvu vezu sa Abbasijama, pa i formalnu koja se relizirala u nazivima titula. Zadnji Abasid, El-Muste'sim, potomak Poslanikove loze je ubijen 1258. Ubio ga je Hulagu Khan nakon osvajanja Bagdada.
Međutim, vladavina Abasida se nastavila i iako su izgubile stvarnu vlast nad zemljom, sve do halife Selima I smatrali su se vladarima, prvenstveno u vjerskim pitanjima. Do kraja svoje dinastije djelovali su iz Egipta (1261.-1517.) pod vlašću Memluka. U doba vladavine Abasida hilafet je dobio internacionalni karakter,
pružen je doprinos do prinos prevođenju knjiga sa drugih jezika, prvenstveno grčkog pa baš zahvaljujući njima uspjela su se sačuvati djela velikih mislioca poput Platona i Aristotela. Postigli su značajna dostignuća vezana za medicinu, a najznačajnija djela su prevođena na latinski i hebrejski. Proučavali su ljudsku anatomiju i uzroke bolesti. U tom periodu je djelovao i Ibn Sina. Bavili su se astronomijom, razvili algebru. Doprinijeli su i na drugim poljima nauke, između ostalog i napravili jedan od prvih, ako ne i prvi globus.
Prevlast Venecije na Mediteranu
1082. Venecijanci su dobili privilegiju da kupuju i prodaju po cijelom Bizantskom Carstvu bez obaveza
plaćanja takse. Za vrijeme križarskih ratova Venecija je izvukla veliku korist i uspjela sačuvati istočno tržište. 4. križarski rat Venecija je okrenula u svoju korist. Prevoz hodočasnika, vojske, namirnica učinili su je najmoćnijom mediteranskom silom. Uskoro njeni brodovi ne plove samo prema kršćanskim, nego i prema muslimanskim lukama. Osnivali su svoje kolonije na mjestima gdje se obavljala trgovina između Istoka i Zapada. Nove razvojne mogućnosti pružili su Mlečanima, kao trgovcima i prijevoznicima po moru, križarski ratovi. Četvrti križarski rat bio je, zapravo, velik mletački pothvat pod vodstvom dužda E. Dandola : mletački brodovi prevozili su križare na Istok, a na mletačku inicijativu osvojeni su Zadar ( 1202. ) i Carigrad ( 1204. ). Venecija je uspješno dokrajčila dugotrajne ratove s Genovom ; god. 1381. bio je sklopljen mir u Torinu kojim je Genova eliminirana kao protivnik i suparnik. Mlečani su od tada postali gospodari Mediterana, a levantska trgovina njihov monopol. U XV. st. Venecija je nastavila ekspanziju na Levantu, na Jadranu i u svojem zaleđu. God. 1416., pobjedom nad osmanskom mornaricom kraj Galipolja, privremeno je učvrstila položaj na Levantu prema novoj no voj velesili, a potkraj stoljeća vlast je proširila na Zakint, Kefaliniju i Cipar. Na Jadranu je 1409– 20. 20. zaposjela velik dio hrvatske obale i otoka, od Zadra do Kotora ; u svojem je zaleđu u XV. st. zavladala Vicenzom, Feltreom, Veronom, Padovom, Bresciom, Ravennom, Rovigom i Cremonom. Pad Carigrada u ruke
Osmanlija 1453. značio je za mletačke trgovce gubitak velikih tržišta.
Osmansko carstvo u 15. vijeku 36
Opsada Carigrada 1395 –1401. izazvala je križarski rat pod vodstvom rimsko-njemačkog cara
Sigismunda Luksemburgovca, koji je završio porazom kršćanske vojske kraj Nikopolja 1396., omogućio Osmanlijama prodor do Grčke i Srijema te potvrdio osmansku vlast na Balkanu. Pripojenjem države Karaman 1397., centralizirano Osmansko Carstvo protezalo se od Dunava do Eufrata. U to doba bila je stvorena jaka
središnja državna vlast na čelu s vezirom ( od XV. st. velikim vezirom ), a zaslužni su ratnici za plaću počeli dobivati osvojenu zemlju, za korištenje koje su morali sudjelovati u vojnim pohodima (spahije). U to doba bilo je stvoreno i elitno osmansko pješaštvo ( janjičari ). U sukobu s mongolskim kanom Timurom Osmanlije su bili poraženi kod ko d Angore 1402., Bajazid zarobljen, zarobljen, a u dinastičkim borbama koje su uslijedile među nasljednicima država se privremeno raspala. Država opet podijeljena na bejluke, sve do sultana Mehmeda I. Za vladavine Mehmeda I. (1413 – 21) 21) i Murata II. (1421 – 44. 44. i 1446 –51) uspostavljeno je državno jedinstvo i započelo je novo razdoblje teritorijalne ekspanzije. Mehm Mehme ed I upravljao dijelom Male Azije, a njegov brat Sulejman većim dijelom Evrope. Ubrzo je izbio sukob između braće, kao pobjednik izašao Mehmed I.On ubrzo umire i nasljeđuje ga brat Mura 32) bio je osvojen Solun i M uratt I I . U prvom ratu s Mletačkom Republikom (1430– 32) dobiven pristup na Jadran. Obnovljeni su sukobi s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom u Vlaškoj i Srbiji, koja je osvojenjem Smedereva 1439. većim dijelom potpala pod osmansku vlast. U bitki kraj Varne 1444. bila je poražena ujedinjena ugarska i mletačka vojska, čime je završen posljednji veći križarski pohod protiv Osmanlija. U Jedrenu 1444. sklopljen mir sa Mađarskom. Prema odredbama tog mira obnovljena je srpska despotovina. Kada je sultan otišao u Malu Aziju, to su iskoristili Mađari i uz pomoć Mlečana pokušali odsjeći sultana od Evrope, ali nisu uspjeli. Do bitke je došlo kod Verma. Križari poraženi. Za sultana Me M ehme hmeda I I . Osvajača ( 1444 – 46. 46. i 1451 – 81 81 ) osvojen je 1453. Carigrad, koji je pod novim imenom Istanbul postao prijestolnicom Carstva. U razdoblju 1454 – 63. 63. anektirana je cijela Srbija, 1460. osvojena je Moreja ( Peloponez ), a 1463. pala je Bosna. Rat s Mletačkom Republikom 1463–79 ( Morejski rat ) završio je prepuštanjem Albanije i Moreje Osmanlijama, a 1475. pod vlast Osmanlija pao je i Krim. Želeći ojačati središnju vlast, Mehmed je konsolidirao i kodificirao političke i administrativne običaje nizom zakona ( kanuna ), obvezatnih za cijelu državu i kompiliranih u zbornike zakona ( kanunname ). Agrarnom reformom potpuno je proveo feudalizam nadarbina, tj. timarski sustav, čime je bila završena prva faza osmanskog feudalizma. Ahdnama Mehmeda Fatiha data bosanskim franjevcima smatra se jednim od najstarijih pisanih dokumenata o ljudskim pravima. U njegovo vrijeme djelovao veliki vezir Ahmed – paša paša Hercegović H ercegović ( sin Stjepana Vukčića Vuk čića – Kosače, – Kosače, polubrat kraljice Katarine ). B ajazi jazi d I I (1481 – 1512) 1512) – borio borio se za vlast sa bratom Džemom, proširio je Carstvo
južno od o d Dunava i Save osvojivši Hercegovinu ( 1483 ), ostavivši samo Beograd izvan osmanske kontrole. Na istoku su 1484. bile osvojene luke Kilija i Akkerman na sjeverozapadnoj obali Crnoga mora. Sukob oko emirata Zulkadr doveo je do dugotrajnoga rata s Egiptom ( 1485 – 91 91 ), u kojem su Osmanlije izgubili dio teritorija u istočnoj Anatoliji. U pomorskom ratu protiv Mletačke Republike ( 1499– 1502 1502 ), pobjedom kraj Lepanta (1499), osmanska mornarica afirmirala se kao pomorska sila.
Hereza u engleskom društvu
U 14. vijeku u Engleskoj se pojavila reformacija. Džon Viklif je bio glasnik reformacije ne samo za Englesku nego i cijelo kršćanstvo. Veliki protest kojeg je on podigao protiv Rima nije više nikad ušutkan. Ovaj protest izazvao je borbu koja je donijela slobodu ličnosti, crkve i naroda. Viklif je počeo p očeo temeljito da proučava Sveto pismo. Tu se upoznao sa planom spasenja, posvetio se Kristovoj službi i odlučio da objavi istine koje je otkrio. Bez straha je korio svećenike što su „ progonili „ Sveto pismo, želio da se ono da narodu i da se njegov autoritet uzdigne u Crkvi. Mnogi ljudi su bili nezadovoljni svojom vjerom. Viklif je bio vješt u otkrivanju zabluda i neustrašivo je napadao mnoge zloupotrebe koje je Rim odobravao. Ustao je protiv plaćanja poreza kojeg je papa tražio od engleskog kralja. Viklifovo učenje je imalo jak uticaj. Smatrao je da treba ukinuti monaške redove. Počeo je da objavljuje rasprave protiv monaha da bi skrenuo pažnju ljudima na učenje Svetog pisma. Kralj Engleske imenovao je Viklifa župnikom u Latervortu. U Englesku su bile poslane tri papske poslanice koje su naređivale da se odmah poduzmu odlučne mjere i da se zatvore usta učitelju krivovjerja. Viklif je svoje učenje širio Engleskom pomoću grupe propovjednika. Kao univerzitetski profesor propovijedao je riječ Božiju u dvoranama univerziteta. Najveće djelo njegova života je prijevod Svetog pisma na engleski 37
jezik. Umro je ne dovršivši svoje dijelo „ O istini i značenju Svetog pisma „. On je oblikovao nauku kojom se
kasnije odlikovao protestantizam : spas vjerom u Krista i nepogrešivost Svetog pisma. Novu vjeru je prihvatila gotovo polovina engleskog naroda. Viklif je usko ro umro.
Pad Carigrada 1453.
Početkom februara 1453. godine Osmanlije su započeli zacrtani cilj. Početak je označilo dovlačenje ogromnog topa za opsjedanje iz Edirne. Na putu do Carigrada pustošeni su i pr edavani edavani u turske ruke brojni gradovi. Početkom aprila vojska predvođena Mehmedom našla se pred Carigradom. Luka je tvorila jednu stranu, obala Mramornog mora drugu stranu, dok su treću stranu grada tvorile zidine. Zbog svog prirodnog oblika i bogatstva Bos por se nekada nazivao „Zlatni rog“. Grad je s obje vodene strane bio obuhvaćen s jednostavnim zidom, dok je s kopnene strane branjen dvostrukim tvrdim zidom s visokim tornjevima. Na
morskoj strani grada nalazilo se pet značajnih vrata koja su bila opsjedana. Prva i najznačajnija vrata bila su vanjska vrata Kynegion, druga su bila poznata pod nazivom Xyloporta ili Drvena vrata, treća su bila Vrata palače Blaherna, četvrta vrata zvana Petra-vrata i posljednja Orhia vrata ili Židovska vrata. Vrata s kopnene strane vrlo su bitna jer je od tamo prodrla sva sila za opsjedanje. Prva su bila Karska vrata ili Kriva kapija. Druga vrata poznata su pod nazivom Myriandri ili Vrata hiljadu ljudi. Treća i vrlo važna vrata kod kojih su se vodile ključni sukobi prilikom turs kog opsjedanja bila su Vrata sv. Romana pred kojima je postavljen ogroman top za opsjedanje. Ta vrata danas su poznata kao Topovska vrata ( Top Kapusi ). Četvrta vrata zvana su Vratima izvora. Danas su poznata pod nazivom Selimbrija. Posljednja vrata su bila Zlatna vrata zato što su kroz njih ulazili trijumfatori i bila su ukrašena kopovima i reljefima izrađenim u mramoru. Prvi napad na grad izvršen je
četvrtog aprila 1453.godine. Tursku vojsku sačinjavalo je oko 160 000 vojnika, dok je car Konstantin Dragaš okupio jedva oko 9 000 vojnika. Usprkos silini i brojnosti turske artiljerije te strahovitom topu Orbana, prvi nalet uspješno je odbijen. Nakon pristizanja velikog broja trupa i postavljenih topova, uslijedilo je pismo
sultana, tzv. posljednja poruka gradu. U poruci sultan navodi kako će stanovništvo biti pošteđeno ako mu se dobrovoljno predaju. S jedne strane, stanovništvo mu nije vjerovalo, a s druge nisu htjeli razočarati cara. Nakon toga, uslijedila je borba. Šestog aprila pred aprila pred gradom se pojavio Mehmed II. Sa svojom vojskom postavio je šator pred vratima Kaligaria i opkolio kopnenu stranu grada, od Drvenih vrata palače do Zlatnih vrata. Top je postavljen prema Kaligarijskim vratima, a kasnije pred vrata sv. Romana. Osim tog velikog topa, na čitavoj liniji opsjedanja, od Drvenih vrata do Zlatnih vrata, bilo je postavljeno 14 topničkih jedinica. Sagrađene su i 4 velike pomične kule na kotačima i 1 veliki stroj za zauzimanje grada. Pred gradom se našla brojna turska vojska. Vojsku je sačinjavalo oko 300 000 taktički raspoređenih ljudi. Oko 100 000 ljudi nalazilo se u zaleđu tabora, 50 000 na lijevom krilu do Blahernske palače, 100 000 na desnom krilu sve do Zlatnih vr ata, ata, a u sredini nalazio se sultan sa 50 000 janjičara. S druge strane, broj naoružanih Grka, iznosio je oko 5 000. Uz njih treba pribrojati oko 2 000 stranaca i 300-500 Genovežana kao posljednjih priteklih u pomoć opsjednutom gradu. Branjenici su posjedovali top koji je bio prevelik i jak za gradske bedem. Taj top načinio bi više štete njima samima, nego Osmanlijama. Grčkim topom rukovodio je Nijemac Johann Grant. Uspješno je s pomoću „tekuće vatre“ spaljen veliki protivnički stroj za zauzimanje grada. Drugi pokušaj uslijedio je 12. aprila. Neprekidno bombardiranje trajalo je 6 sedmica. Kroz 7 dana srušen je bedem oko doline Likosa. Guistinijani i vojnici uspjeli su obnoviti zid, ali je bio u vrlo lošem stanju. Također i na moru istog dana dolazi do sukoba. U pomoć obrani poslan je Luka Notaras s dobro organiziranom vojskom. Kršćanska vojska uspješno se branila od vatrenih strijela koje su i sami upućivali prema protivničkim snagama. Kršćanska flota uputila se s druge strane lanca, kako bi opkolila turske brodove. Taj lanac je bio postavljen od Mramornog mora do samog ulaza u Zlatni
rog kako bi se spriječio ulazak osmanskih brodova u luku. Uslijedilo je povlačenje turskih brodova te novi napadi na bedeme koji su opet bili bezuspješni. Dana 15. aprila kršćanske lađe isplovile su prema Dardanelima. O dojavi kako se lađe približavaju gradu, 20. aprila sultan je uputio naredbe o odlasku vojske i premještanju topova na brodove te napad na lađe. Kako su kršćani bili uspješni u obrani svojih lađa, uslijedio je napad na carski brod. On je bio najveći i ujedno najslabiji brod kršćanske vojske. Pomorac Flatanelas i njegova obrana uspješno su vodili borbe protiv turske flote. Zahvaljujući vjetru kršćanske lađe uspješno su probile tursku flotu i vratile se s one strane lanca. Mehmed je razmatrao novo rješenje novonastalog problema. U razgovoru s nekim 38
Talijanom, odlučio je prenijeti brodove preko kopna, s Bospora u Zlatni rog. S jedne strane, uslijedila je gradnja platformi kako bi se ideja mogla ostvariti, a s druge strane bombardiranje se nastavilo kako bi se skrenula pažnja s novonastale situacije u gradu. Dana 22.aprila krenula je povorka brodova. S kršćanske strane prihvaćen je prijedlog da odmah čim padne noć treba pokušati spaliti turske brodove. Pothvat se odgađao, a broj turskih brodova sve više rastao. U zoru 28.aprila dva velika transportna broda, mletački i genovljanski, isplovila su uz
nekoliko galija mletačkih brodova. Nakon turskog napada, kršćanske snage, teško poražene, uspjele su se „izvući“. Izgubljeno je mnoštvo brodova s kršćanske strane, dok su Osmanlije ostali bez jedne lađe. Sve očitije postaje kako Turke neće biti lako istjerati iz Zlatnog roga. Ubrzo je izgrađen i most preko luke. Nakon pobjede u Zlatnom rogu sultan se nije odlučio za direktan napad na grad. Predviđalo se danonoćno bombardiranje i uznemiravanje obrane. Zalihe hrane svakim satom bivale su sve manje zbog čega je tražena pomoć sa svih strana. Sultan je imao na umu da bez namirnica vojnici i građani će biti prisiljeni na predaju. Uslijedil i su pregovori između cara i sultana, no bezuspješno. Sultan nije odustajao od zahtjeva za bezuvjetnom predajom grada, a građanima je jamčio slobodu i imovinu. Car nije mogao prihvatiti tu ponudu te je bio svjestan ako napusti grad da će se obrana raspasti. Dana 5.maja turski brodovi počeli su pucati po kršćanskim brodovima kod lanca. Idućeg dana uslijedilo je pojačano bombardiranje bedema, nakon što je popravljen Orbanov top. Uslijedio je napad na Mesohition. Borba je trajala nekoliko sati i bila je bezusp ješna za Osmanlije. Napadnuto je i uzvišenje kod bedema Vlaherne gdje su također odbijeni napadi jer je bedem bio suviše čvrst. U turskim redovima počela se razrađivati taktika miniranja bedema. Počeli su kopati tzv. lagume, odnosno podzemne tunele, ispod bedema u blizini kapija, na što su branjenici pod vodstvom Luke Notarasa kopali protulagume. Osim toga, na sultanovu inicijativu izgrađena je drvena kula na kotačima kao zaštita radnicima koji su zatrpavali otkope. Branjenici su svjesni opasnosti, postavili burad s barutom kod te kule koja je izgorjela. Usprkos tom uspjehu, u kršćanskim redovima sve je više bilo izmor enih, enih, ranjenih i gladnih. Pesimizam je vladao s obje strane. Opsada je trajala sedam sedmica, a turska vojska nije se ni približila zacrtanom cilju. S
druge strane, broj kršćanskih vojnika i oružja svakim danom se smanjivao. U turskim redovima došlo je do nesuglasica. Vezir Halil - paša ustao je protiv opsade grada te zatražio njeno obustavljanje. Vezir je smatrao da bi pametnije bilo obustaviti opsadu prije nego kršćani dobiju pomoć sa zapada, što bi označilo veliki turski poraz. S druge strane, Zaganospaša držao je da napad treba ubrzati. Ova ideja podržana je sa svih strana te je napad ubrzano pripreman. Uslijedili su topovski napadi i rušenje dijela bedema. U ponedjeljak, 28.maja, na sultanovu zapovijed završene su pripreme. Označen je dan odmora prije velikog napada. U međuvremenu, sultan je odjahao do Zlatnog roga kako bi izdao naredbu o rasporedu brodova duž lanca i uz obalu Mramornog mora. Odlučeno je da će idućeg dana biti slane grupe vojnika dok branitelji od iscrpljenosti ne posustanu i predaju se. Zaganos- paši paši povjereno je da trupe povede na Vlahernu. Vlah ernu. Karadža- paša paša s trupama je upućen na drugu stranu sve do Harisijeve kapije. Dok su s turske strane vladala tišina i mir, kršćani su u gradu pjevali crkvene pjesme, crkvama su odzvanjala crkvena zvona. Car je bodrio vojnike riječima da se ne trebaju plašiti protivnika. Tijekom noći, car je prošao duž cijele linije obrane i uvjerio se da su vr ata ata svih kapija zatvorena kako ne bi došlo do povlačenja. Turska strana tijekom ponedjeljka, 28.maja, dovršavala je pripreme i dovlačila topove. Napad je sultan naredio oko pola dva ujutro. Car je te noći odlučio otići u Aja-Sofiju i primiti sakramente. Izvori navode da je nakon toga neko vrijeme proveo na obali moleći za oprost. Nakon toga, kada mu je duh bio osnažen, sa svojim pratiocima odjahao je do bedema te hrabrio straže da me posustaju. Uslijedila je zvonjava na kršćanskim crkvama čime je označeno da je bitka počela. U bitku su uključeni, osim muškaraca, i žene dok su djeca i stari, nesposobni za sudjelovanje u bitci, bili smješteni po crkvama. Sultan je mudro razradio svoj plan. Kako bi izmorio protivnika, u napad je poslao neredovite trupe, tzv. bašibozuke. Iza njih postavljen je red policajaca, a iza njih sultanovi janjičari. Napad je uslijedio duž cijele linije bedema, bed ema, dok su najjači proboji bili b ili u dolini Likosa. Nakon žustrih sukoba, bašibozuk se povukao. Sat prije zore znameniti Orbanov top udar io io je na palisadu i velik dio palisade porušio. U oblaku prašine Anadolci su počeli navirati vičući da je grad njihov. Kršćani su, predvođeni carem, uspjeli istjerati ih do opkopa i dio protivničke strane pobiti. Naređen je prekid napada te su se Anadolci povukli. Ni na drugim položajima Osmanlije nisu imali previše uspjeha. Nakon bašibozuka i Anadolaca, na red su došli janjičari. U njih je sultan polagao najviše nade. Vjerovao je u uspješno probijanje palisade i ulazak u grad. Mehmed je krenuo s hordom h ordom jan jičara u napad. Mnoštvo strijela, projektila i kamenja obrušilo se na kršćane. Borba se vodila prsa o prsa. Kršćani su bili pri kraju snaga, no svjesni činjenice 39
da ako posustanu grad pada u ruke Turaka, snažno su se borili. Iako su Osmanlije sat vremena pokušavali probiti obranu, nisu uspijevali, ali sreća im se ipak osmjehnula. Na uglu bedema Vlaherne nalazila se mala kapija koja je služila za napade na neprijatelj, tzv. Kerkoporta. Kapija je bila otvorena prije početka opsade. Korištena je prilikom borbi protiv Karadža- paše. paše. Prilikom vraćanja iz jednog sukoba, kapija nije dobro zatvorena. Nakon što su taj propust uočili Osmanlije, odlučili su ga iskoristiti. Jurnuli su kroz kapiju prema vrhu bedema gdje je došlo do sukoba s kršćanima. U međuvremenu, Giustiniani, vođa trupa iz Genove, je pogođen u prsni koš iz neposredne blizine. Nakon što je ukrcan na jedan genovski brod, većina branjenika je zaključila da je bitka gotova. S druge strane, sultan je naredio novi juriš janjičara. Grci su se slabo odupirali i posustajali su pred mnogobrojnim janjičarskih četama. Uskoro bivaju primorani povući se na unutrašnji zid. Zavijorila se osmanska zastava na kuli iznad Kerkoporte. Pročuo se krik kako je grad zauzet. Car je dojahao pred bedeme prekasno. Pokušavalo se okupiti Grke, no gubici su bili preveliki. Obrana je bila probijena i kršćanska vojska pokušavala je pobjeći. Predvodnici branitelja, Teofil Paleolog, don Francisco i Ivan Dalmat, zajedno s carem i nadirućim hordama su iščeznuli. Još neko vrijeme odvijale su se borbe na bedemima u blizini Kerkoporte. Dio branjenika nije se predao i pobjegao pred nadirućim Osmanlijama. Branjeni su nenapadnuti bedemi, ali protivnici uspijevaju provaliti i kod lučkih vrata te kod skladišta za brašno gdje su se također nalazila n alazila još jedna vrata. Shvatili su da se bliži kraj i da se više ništa ne može učiniti. Turskim brodovima je dojavljeno da iskrcaju brodove na obalu i napadnu lučke lučk e bedeme. Pružen im je slab otpor. Ubrzo su branjeničke snage opkoljene, veći ve ći dio i zarobljen. „ Nakon toga, sultan je trijumfalno ušao u grad. Sultanov ulazak u grad bio je predviđen za kasno popodne. U pratnji najbolje garde, janjičara, uputio se prema crkvi sv.Sofije. Preživjeli Grci i svećenici zatražili su milost od sultana te su ju i dobili. Sultan se dalje uputio na konju do carske palače. Njegovim prolaskom kroz grad uspostavljen je red ( 30. 30 . Maj 1453. 14 53. ). Sutradan se sav ratni plijen stavio pred sultana, a on
je odabirao tko na koji dio ima pravo. Većina plemkinja je oslobođena dok je mladićima ponuđena sloboda i služba u vojsci uz uvjet da se odreknu svoje vjere. U grad je dovedena turska uprava, postavljena janjičarska posada i započelo je masovno naseljavanje Turaka. Uslijedilo je Mehmedovo razrađivanje zamišljene politike. Njegovi grčki podanici činili su milet, samoupravnu zajednicu u okviru njegovog Carstva pod vodstvom svog vjerskog poglavnika. Za patrijarha je izabran Genadije. Njegova rezidencija bila je crkva sv. Apostola jer je
crkva sv. Sofije pretvorena u džamiju. S vremenom, jedna po jedna crkva pretvorena je u džamiju. Pojavila se ideja o ponovnoj izgradnji Carigrada. Sultan je izgradio palaču na središnjem grebenu grada te su se počeli izrađivati nacrti za gradnju veće palače na mjestu Akropole. Stanovništvu je davana pomoć kako bi se vratili u grad. Kako je Grcima sloboda bila ograničena, prisilno su preseljeni u Carigrad. Iz dana u dan sve je više nicalo novih zgrada, radionica i bazara. Do 1471.godine prijestolnica je ostala Edirne, a od tada to postaje Carigrad.
Ibn Haldun
Ibn Haldun ( 27. maj 1332. maj 1332. Tunis Tunis - 17. mart 1406. mart 1406. Kairo Kairo ) bio je filozof, je filozof, ekonomista ekonomista, socijalni naučnik i islamski teoretičar koji je živio i stvarao u Tunisu. Iako Tunisu. Iako je bio poznatiji kao historičar , u njegovoj filozofiji je
značajna teorija o cikličnom shvatanju historije. Tu svoju teoriju predstavio je u djelu koje se sastoji iz sedam tomova "Opća historija" svjetske civilizacije. Historičari kao najznačajniji dio ovog djela smatraju Uvod ( Muqaddima ). On je vjerovao da se ciklusi mijenjaju svakih 120 godina. Za Halduna se može sa pravom reći da je osnivač sociologije ( iako će naziv "sociologija" doći tek sa Kontom ), jer je proširio područje historije, koja sada postaje nauka o društvu. Pojam ljudsko društvo nije postojao, te Haldun da bi definisao taj pojam uvodi arapski pojam umran. Dva osnovna tipa društva koja Haldun izučava su nomadi i sjedioci. Za nomade je specifičan primitivni način proizvodnje za vlastite potrebe, a svakako i asabija, odnosno, velika bliskost pripadnika plemena ( koja se karakteriše krvnim srodstvom ). Sjedioci su tip društva koji sada više nije u stalnom pokretu i kojem stočarstvo nije primarna grana privrede, već i poljoprivreda. Sjedioci se javljajaju sa viškovima proizvodnje, koji dovode do prvih oblika razmjene i primitivne trgovine, a u krajnjoj mjeri do nastanka gradova. Veoma važno je istaći da Ibn Haldun prvi put razgraničava državu od društva (pa se tako razlikovao od grčke filozofije). filozofije). Haldun se koristi analizom načina proizvodnje i kroz njega o bjašnjava nastanak same države. On je izvršio i klasifikaciju same vlasti. Vlast dijeli na tri grupe : tradicionalna, harizmatska I legalna. Tradicionalna vlast je utemeljena na nasljeđu. Riječ je o krvno srodničkim vezama, odnosima, koji 40
determiniraju političku sferu, pa se vlast prenosi sa oca na sina. Harizmatska vlast, je vlast koja očarava kojoj se ljudi dive, mistična, univerzalna, posjeduje neke Božjie atribute. Toj vlasti su njeni podanici dobrovoljno, a ne
putem sile posvećeni. Ova vlast posjeduje posjeduj e univerzalnu etiku. Haldun je najviše bio oduševljen od uševljen ovom vlašću. To je vlast profeta ( Božjih poslanika ), ali vrijeme te vlasti je nažalost prošlo. Legalni oblik vlasti, dijeli se na iracionalni i racionalni oblik. Iracionalna vlast je utemeljen na nasl jeđu, jeđu, a racionalna je utemeljena u pravu, oficijelno prihvaćenom od same države. Kod njega je država zaseban entitet koji se razlikuje od samog društva, s toga tu državu vežu i različiti zakoni.
Miroslav Brandt
Miroslav Brandt ( Cerić kod Vinkovaca, kod Vinkovaca, 2. ožujka 1914. Zagreb, 21. srpnja 2002. srpnja 2002. ), hrvatski ), hrvatski povjesničar , pisac, publicist, pisac, publicist, prevoditelj prevoditelj i kulturolog. Opseg djelatnosti Miroslava Brandta, kao i
njegov utjecaj, golemi su. Velika erudicija, sistematičnost, te polivalentnost interesa omogućili su mu da ostvari kapitalna djela u više područja, te ostavi snažan pečat na raznorodnim, naizgled nepovezanim granama djelatnosti. Miroslav Brandt rodio se u Ceriću kod Vinkovaca 1914. godine ali već iduće godine s obitelji seli u Zagreb gdje završava pučku školu te 1932. godine realnu gimnaziju. Na gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Zagrebačkoga sveučilišta je diplomirao 1948. diplomirao 1948. godine na predmetima povijest, predmetima povijest, zemljopis zemljopis i latinski jezik, jezik, gdje je i doktorirao 1954., doktorirao 1954., tezom tezom naslova Razvoj privrednih i društvenih odnosa u Splitu do kraja 14. stoljeća. Radio je kao knjižničar Sveučilišne knjižničar Sveučilišne knjižnice (1946.), zatim kao kustos Muzeja NOB-a (Povijesnog muzeja) muzeja) (1946.1947.), asistent u Povijesnom institutu JAZU/HAZU institutu JAZU/HAZU (1949.-1952.), te kao dugogodišnji profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu (1952.-1984.), gdje je bio i prodekan. prodekan. Bio je i potpredsjednik Matice hrvatske (1959. – – 1971.). 1971.). Po 5 godina bio je gost- profesor profesor na Filozofskom odnosno Pedagoškom fakultetu u Zadru i Osijeku a 10 godina je bio predavač i voditelj medievalnih studija na Sveučilišnom Centru za poslijediplomske studije u Dubrovniku. Djelo Miroslava Brandta obuhvaća velika sintetska djela, polemičko publicističke spise i književne ostvaraje. U prvoj kategoriji nezaobilazna je monumentalna (oko 800 stranica) studija Srednjovjekovno studija Srednjovjekovno doba povijesnoga razvitka, koja detaljni rasprava više stoljeća (počev od 3. stoljeća) europske i mediteranske i mediteranske povijesti, povijesti, s naglaskom na velikim civilizacijskim krugovima: zapadnokršćanskom, bizantskom, islamskom bizantskom, islamskom i ostalim azijskima (autor je uključio i mezoameričke
kulture). Taj pravi magnum opus obiluje raščlanama o gospodarstvu, kulturi, jeziku, umjetnosti, demografiji... To je pravo sintetsk o djelo u rangu najboljih radova suvremenih povijesnih škola. Godine 1989 Godine 1989. izašla je i opsežna knjiga Izvori zla : dualističke teme, u kojoj je auktor je auktor sabrao mnoštvo radova predočenih prije na međunarodnim i domaćim simpozijima. U toj je knjizi, bogatoj spoznajama i idejama, veoma vidljiv piščev interes za gno za gnostičko-dualističke religijskopovijesne teme, tako da u njoj nalazimo i detaljnu analizu biblijskih analizu biblijskih knjiga (mit o stvaranju, Propovjednik), minucioznu raščlanu toltečke religije, Wycliffove religije, Wycliffove hereze, te domaćih heretičkih gibanja u Dalmaciji i Bosni. Bosni. Od ostalih opsežnijih povijesničarskih radova valja spomenuti i Brandtovu knjigu o Kijevskoj o Kijevskoj Rus'i. Sva Rus'i. Sva ta djela odlikuje moderan kritički i polivalentni pristup u kojem se isprepliću arheologija, paleografija, povijest umjetnosti i
druge pomoćne historiografske discipline. No, autorov angažman je sezao daleko preko medievalističkih i religijskofilozofskih studija. Prevodio je književna i znanstvena djela s njemačkog i francuskog jezika. Najznačajniji Brandtov povijesno- polemički polemički spis je svakako Antimemorandum, tekst u kojem žestoko i argumentirano pobija teze tzv. Memoranduma tzv. Memoranduma SANU, SANU, temeljnoga dokumenta novije velikosrpske novije velikosrpske ideologije. Miroslav Brandt ostaje jednim od najznačajnijih hrvatskih povjesničara i polihistora Djela : „ Razvoj privrednih i društvenih odnosa u Splitu do kraja 14. Stoljeća “ ; “ Kijevska Rusija: Ruske zemlje u Srednjem vijeku od XII.
stoljeća do Ivana Groznog “ ; “Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka “ ; “Povijest Rusije u srednjem vijeku “ ; “ Život sa suvremenicima “.
Ana Komnen
Ana Komnen ( 1. ( 1./2. /2. decembar 1083 u Konstantinopolju - 1153/1154 1153/1154 ), bizantski ), bizantski pisac. Ana je kći cara cara Alekseja I Komnena i carice Irine Duka. Po rođenju vjerena je sa Konstantinom Dukom, sinom ranije zbačenog cara Mihaila VII Duke (1071-1078) (1071-1078).. Kako je Konstantin Duka umro mlad Ana se 1097. se 1097. udala za 41
istaknutog predstavnika bizantskog plemstva Nikifora plemstva Nikifora Vrijenija . Poslije smrti oca Alekseja I 1118. I 1118. Ana je
pokušala da nagovori supruga Nikifora da zauzme carsko mjesto, bila je spremna i na atentat na svoga brata Jovana, ali Nikifor nije imao takvih ambicija. No, to je značilo i povlačenje i Ane i Nikifora iz političkog života. Ana se posvetila pisanju svoga djela, koje je postalo poznato pod nazivom Aleksijada, života Alekseja I Komnena. Djelo je započeo da piše njen suprug Nikifor Vrijenije, a Ana je nastavila nakon njegove smrti 1138. Aleksijada je završena 1148., a njen pisac Ana Komnen tada je živjela kao stara žena u manastiru. Aleksijada je jedno od najvažnijih djela bizantske epohe u literaturi uopće i kao izvor za historiju Bizanta.
Žak le Gof Žak Le Goff (Toulon, 1. 1. 1924. – Pariz, 1. 4. 2014.), francuski historičar i dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Jacques Le Goff pripadao je struji historičar historičar okupljenih oko časopisa Annales, najutjecajnijeg periodičnog izdanja naučne historije. historije. Le Goff je pripadao trećoj generaciji "škole Anala" (1968.-1989.). Ovu generaciju karakterizira kritika Brodelovog invarijantnog i statičnog strukturalizma, a područja interesa obuhvaćaju odnos elitne i pučke kulture, kolektivna k olektivna ponašanja u svakodnevici ili izvanrednim prilikama (svečanosti, rituali, pobune), historija marginalnih grupa, historija svakodnevice i materijalne kulture. Od 1972. do 1977. godine Le Goff se nalazio na čelu je Škole za visoke studije društvenih nauka u Parizu. U
svojim djelima Le Goff se zauzimao za "jedan dugi srednji vijek" na temelju iskustva "imaginarnog", tj. onoga
što su ljudi zamišljali i kako su doživljavali zbilju. Pritom je posebno nastojao uočiti kako su se ljudi odnosili prema vremenu, odnosno na koje su ga načine mjerili i osmišljavali te raspoređivali svoja razdoblja rada i odmora. Le Goff je stvorio važna djela o "srednjovjekovnom imaginariju" kroz prizmu "rođenja čistilišta". Riječ je o analizi promjenljivih predodžbi o životu nakon smrti kao dijela preobrazbe feudalnog kršćanstva u 12. i 13. stoljeću. Također, Le Goff je ostavio dubog trag na području sinteze historije europskoga srednjega vijeka. Pripisuju mu se zasluge za oživljavanje žanra biografije kroz prikaze života francuskog kralja Luja IX. Bavio se srednjovjekovnim gradovima i civilizacijom. Djela : “ Civilizacija srednjovjekovnog Zapada “ ; “ Za jedan drugi srednji vijek “ ; “ Srednjovjekovni imaginarij “ ; “ Intelektualci u srednjem vijeku “.
Humanističko shvatanje historije Humanizam kao kulturni i naučno filozofski pravac javio se u Evropi od sredine XV do XVI st. Pojavio se kao prirodna posljedica osnaženja gradova i građanstva. Propagirao je u politici i javnom životu individualizam,
a u nauci empirizam, nasuprot skolastici. Za humaniste historijsko zbivanje je prirodan proces, koji se objašnjava vječnom prirodom ljudi, pa se stoga histor ija ija ponavlja. Antika je shvaćena kao nedostižan klasični vrhunac stvaralaštva i ljepote. Ipak humanistička histriografija 15. vijeka nije bila kopija antike. U okviru novog
shvaćanja historije humanisti uočavaju historijske distance, praveći razliku između prošlosti i sadašnjosti, odnosno antike i srednjeg vijeka. Po njima čovjek je pokretač vlastite historije, a u sklopu toga zagovaraju individualizam. Ideal humaniste je obrazovan čovjek. Po humanistima čovjek stvara svoju historiju. Svjesni su razvoja civilizacija, i za njih, historija je učiteljica života. Smatraju da historija treba da upozori na ponavljanje istih pojava u vremenu, ali u različitim oblicima. Doprinos u razvoju historiografije humanisti daju : realnim tumačenjem historijskog procesa, kritikom izvora, raskidaju sa srednjovjekovnom periodizacijom. Prvi historičar humanizma je kancelar Firence L eonar nar do Br B r uni . Napisao „ Historiju firentinskog naroda „. Traži razumno objašnjenje događaja. F lavio lavio Bi B i ondo ndo je bio sekretar papske kancelarije. Piše „ Deset knjiga o propasti Rimskog carstva „. Prvi je od humanista uveo način citiranja. Lorenzo Vala je otkrio da je Konstantinova darovnica falsifikat. Nikola Makijaveli je sekretar firentinske kancelarije. On je prvi politolog koji sistematski posmatra dostignuća historijskih ličnosti. Djela : „ Vladar „ i „ Historija Florencije „. Frančesko Gvičardini opravdava posebnost historije kao spoznaje o promjenama u vremenu i želi logički rekonstruisati uzročnost i ovisnost historijskih činjenica. Žan Bolden je ustao protiv srednjovjekovne periodizacije. Kristofer Keler je tvorac nove periodizacije na : stari, srednji i novi vijek.
Križarski ratovi Uzroci križarskih ratova – Sveta zemlja je još od 9. stoljeća bila pod arapskom pod arapskom vlašću, no oni su dozvoljavali kršćanima i Židovima nesmetan pristup do svetih mjesta. Prilike se mijenjaju polovicom 11.
42
stoljeća, kada su Turci Seldžuci preuzeli vlast u Bagdadskom kalifatu i počeli ugrožavati teritorije Bizantskog Carstva. Nakon pobjede nad bizantskom vojskom, Seldžuci su osvojili Malu Aziju, Siriju Aziju, Siriju i Palestinu te su s tih područja istisnuli grčki jezik i jezik i kršćanstvo i proširili arapski jezik i islam. Premda je u 11. stoljeću u Europi počelo razdoblje opće demografske, gospodarske demografske, gospodarske i političke obnove, niži su društveni slojevi proživljavali teško gospodarsko stanje i glad, a 1095./1096. europske je zemlje zahvatila nepoznata epidemija nepoznata epidemija (vjerojatno kuga) (vjerojatno kuga),, pa
je pokušaj bijega iz takve stvarnosti bio sasvim razumljiv. Gospodarsko je stanje bilo dodatno otežano jer su Seldžuci i Fatimidi kočili trgovinu maloazijskog i sjevernoafričkog prostora s kršćanskom Europom. Značajnu ulogu u pokretanju ratova imala je i zamisao o zaštiti mnogobrojnih hodočasnika na putu u Svetu zemlju od nasilja i samovolje bliskoistočnih mjesnih moćnika. Od rata protiv islamskog Istoka svi su očekivali koristi: vjernici - mjesto u raju, velikaši - nove velike posjede, seljaci - oslobođenje od osobne ovisnosti. Zamisao o Palestini kao cilju križarskog vojnog pohoda pojavila se 1074. godine u planu pape Grgura pape Grgura VII. (1073.-1085.). Tu njegovu zamisao ostvario je papa Urban II. kad je poslao ujedinjenu kršćansku vojsku na Bliski istok. Prvi istok. Prvi križarski rat je pokrenut 1099. godine, tada je Respublica Christiana postala svjesna svog jedinstva. Za kršćane je postojalo samo jedno pravo, jedna vjera i jedan zakon. Prvotni i glavni cilj križara bio križara bio je oslobađenje Jeruzalema i Svete Zemlje od muslimana od muslimana, a križarski pohodi počeli su pozivom pravoslavnoga Bizanta pravoslavnoga Bizanta za pomoć u obrani od muslimanskog širenja Turaka Seldžuka u Anatoliji. Obnoviteljsko Anatoliji. Obnoviteljsko djelovanje rimskih papa učvrtilo je Katoličku crkvu, s Papom na čelu i dovelo do snažne duhovne i svjetovne prevlasti papinstva u kršćanskom svijetu. Papin poziv na sveti kršćanski rat, kao i žarko propovijedanje zanesenjaka, poput francuskog poput francuskog redovnika, redovnika, augustinca Petra augustinca Petra Pustinjaka (o.1050.-1115.), bili su dočekani s velikim poletom i oduševljenjem. Papa Urban ll, u strastvenom, propagandističkom govoru pred tisućama prikupljenih prikupljenih vjernika u Clermontu, u Francuskoj, 27.11.1095, poziva sve istinske kršćane da oslobode Svetu Zemlju od Muslimanskih nevjernika, koji su je osvojili stoljećima prije i sada naplaćivali hodočasnicima ulaz. Tisuće naivnih vitezova, kmetova, pa čak i nekoliko kraljeva stavlja na svoje tunike veliki crveni križ i odlazi u 200. godišnji rat za oslobađanje navodnog Isusovog groba. Začinjen prijetnjom pakla i obećanjem nagrade (konkretno Papa je udijelio "izlazak iz čistillišta svim sudionicima direktno u Raj" - poznato?), poziv je naišao na neočekivani odaziv. Oni koji su pročitali o nasilju u Bibliji znaju da i Križarski ratovi i Inkvizicija i progoni Židova i ostalih "pogana" nalaze tamo svoje puno opravdanje.
rižarski rat je pokrenut 1096-1099 bojnim pokličem "Deus Vult" (Bog to želi), pozivom na Prvi k rižarski
uništenje nevjernika u "Svetoj Zemlji". Križari u Njemačkoj prvo su se obračunali s "nevjernicima među nama", Židovima u dolini rijeke Rajne. Tisuće su odvučene iz svojih domova ili mjesta gdje su se skrivali, i sasječeni ili živi spaljeni ("vatra čisti"). Onda su religiozne legije pljačkale i ubijale putem sve do Jeruzalema. Svećenik Raymond Aguilers je napisao: "U Solomonovom hramu (u Jeruzalemu), gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božjem sudu." Oko 40.000 Muslimana, zajedno s Židovima je pobijeno u ta dva dana, i tako je Jeruzalem "očišćen od nevjerničke ruke". Zabilježeno je i da su spalili jednu sinagogu punu Židova. Nakon pokolja svi su se okupili oko navodnog Kristovog groba na misu zahvale. U njihovim rukama je grad ostao oko 100 godina. Na drugi k rižarski rižarski rat 1147- 1149 poziva Papa Eugenije III (d.1153); Kako je "Svetac" Bernard, redovnik iz Clairvaux-a izjavio: "Kršćani slave smrt pogana, jer je time Krist sam proslavljen." Završava totalnim porazom njemačko-francuske vojske od Turaka. U trećem križarskom rat u (inicijator Papa Grgur VIII ), nakon što je Richard Lavljeg Srca osvojio grad Acre u 1191, naređuje da se 3000 zarobljenika -- od kojih su mnogi bili žene i djeca -- izvede iz grada i zakolje.
Neki su raskomadani, ne bi li pronašli progutane dragulje. Biskupi su davali blagoslove. "Nevjernički životi nemaju vrijednosti". Kroničar Ambroise, ushićeno piše: "Pobijeni su svi odreda. Neka je za to blagoslovljen Stvoritelj!" Nakon što se Friedrih Barbarossa utopio prelazeći konjem rijeku, njemački križari se povlače, i gube stečene pozicije. Mudri muslimanski vođa Saladin daje besplatan pristup kršćanskim hodočasnicima. Papa Aleksandar III posjećuje 1177. godine hrvatski grad Zadar. Trideset i pet godina poslije, Zadar su osvojili, opljačkali i srušili križari 1202. U gradu je izveden masakr. Prije polaska iz Zadra, porušili su zidine i uništili 43
sam grad. Kuće i crkve su srušene do temelja. Oštetili su i katedralu Sv. Stošije. Preostalo stanovništvo je iseljeno iz Zadra (pretežno u Nin), dok su grad naselili Mlečani. Dio flote ostao je stacioniran na Ugljanu kao osiguranje naseljenim Mlečanima u gradu. Kako bi se Emerik ispričao građanima (preostalima koji su naselili Nin), gradu Ninu je 1203. dao status slobodnog kraljevskog grada (kao jedini dalmatinski grad).
Dječji Križarski rat 1212 " Budući da nas Bog vidi kao griješnike, kakvi jesmo, neće nam pružiti svoju moćnu ruku i pomoći razbiti nevjernike. Zato ćemo u rat poslati nevinu djecu. Dobri Bog, uz Duha Svetoga, milostivog Isusa i njegovu bezgriješnu Majku, te ostale Svece, smilovat će se na tu djecu i, kao u dobra stara Biblijska vremena, napraviti čudo te poraziti mrske bezbožnike. " Djeca su navodno ukrcana na 7 brodova i poslana u oslobađanje Svete zemlje. Većina ih nije niti došla do tamo, podavili su se, a ostatak je pao u tursko ropstvo.
Četvrti Križarski rat 1201-1204. Povod 4.križarskog rata bio je poziv pape Inocenta II. da se dokrajći okupacija Kristova groba, pogotovo sad kad se nakon smrti Saladina 1193. njegovo carstvo raspalo na 17
država. Papin poziv je naišao na brojne poteškoće kod vladara zapadne Europe koji su međusobno posvađani te se odaziva plemstvo i vitezovi željni bogaćenja i slave (visoko francusko plemstvo iz interesa kako će osvojenu Svetu zemlju međusobno podijeliti i osnovati kršćansko kraljevstvo). Pohod na Carigrad. Prvo osvajanje grada koji je bio u kršćanskim rukama (17. 07. 1203.) i pokolj i pljačka njegovih stanovnika - kršćana. Čak su i opatice bile silovane. Na prijestolje Patrijarha, križari ustoličuju prostitutku. Papa Inoćentije III (1160 -1216), daleko od toga da bi se zgražao nad zločinima koje su počinili, on se raduje pobjedi nad Istočnom Crkvom koja je do tada odbijala priznati njegovu nadmoć. Taj podlac je naredio i genocid nad Albigenzima u Francuskoj. Za nagradu je proglašen svecem. Sve je to toliko oslabilo Bizant, da su Turci kasnije lako prodrli u Europu. Nakon Četvrtoga križarskog rata došlo je do niza ratova koji se u historiografiji različito označuju. 29., drugi petim po redu smatraju križarski rat 1217– 19. 19. Taj Petim križarskim ratom naziva se rat 1228 – 29., rat pokrenuo je papa Inocent III., a bio je objavljen na IV. lateranskom koncilu 1215. Vodio ga je hrvatskougarski kralj Andrija II. Arpadović i zatim jeruzalemski kralj Ivan Brijenije. Za trajanja tog rata križari se nisu uspjeli domoći Tábora, što je bio njihov prvotni cilj, nego su 1219. zauzeli Dumyat (Damiettu) u Egiptu, ali su već 1221. bili prisiljeni napustiti Egipat.
šesti križarski rat (1228 (1228 – 29) 29) pozvao je papa Honorije III., a vodio ga je car Fridrik II. On je 1228. Na šesti križarski
morem stigao do Akkoa u Palestini i u Jaffi 1229. zaključio sporazum s egipatskim sultanom Al-Kamilom, koji mu je vratio Jeruzalem, Betlehem i Nazaret.
Kako je Jeruzalem već 1244. ponovno pao u ruke muslimana, poveo je francuski kralj Luj IX. Sveti Sed Sedmi križarski rat (1248 (1248 –54). Pokušao je osvojiti Egipat. Pošavši 1248. iz Aigues-Mortes, križari su 1249. zauzeli Dumyat, no pretrpjeli su težak poraz kraj Mansure, gdje je bio zarobljen i Luj IX. Bio je
oslobođen u zamjenu za prepuštanje Dumyata, a križari su morali napustiti Egipat. Posljednji veliki križarski pohod Osmi križarski rat (1270) (1270) i opet je organizirao Luj IX. Sveti pošto se 1268. sultan Baibars I. domogao Antiohije. No pod utjecajem Karla I. Anžuvinca Luj je poveo križare prema Tunisu, ali je ubrzo pri opsadi grada Tunisa umro od kuge (1270). Karlo I. Anžuvinac doveo je križarsku vojsku natrag u Francusku. Bez pomoći sa Zapada kršćanski su križari morali napustiti Svetu zemlju, koja je u potpunosti bila u vlasti muslimana otkako su mameluci 1291. zauzeli Akko. U posljednjim desetljećima XIII. st. bilo je i drugih poziva na križarske ratove (1271– 72. 72. i 1274), ali bez odziva. Posljedice križarskih ratova - Križarski su ratovi, gledani s vojne strane, bili skupo plaćeni promašaj. Ukupan broj poginulih u ovim ratovima približava se broju stanovnika jedne veće države, osvojeni teritorij bio je u rukama križara jedva 200 godina, a materijalna korist izvučena iz pohoda ni približno dovoljna da bi zasjenila neuspjeh. Ipak, ovi su ratovi Europi donijeli drugu, nematerijalnu korist. Naime, arapski je svijet u ono 44
vrijeme bio kulturno nadmoćan i zahvaljujući njima u Europu se vratila zaboravljena antička kultura. Matematika, aritmetika, pjesništvo, alhemija i brojne druge nauke ponovo su postale popularne, što je bilo popraćeno i bržim privrednim promjenama. Venecija je osigurala svoje posjede i učvrstila svoj dominantni položaj na Sredozemlju. U to su se vrijeme počele poč ele izrađivati preciznije izrađivati preciznije karte, razvijalo se pomorstvo, po morstvo, što će dva stoljeća kasnije rezultirati oplovljavanjem Afrike i osvajanjem Amerike. Feudalni sistem doživio je znatne promjene, mnogi seljaci otkupljivali su posjede od svojih vladara, a gradovi su kupovali samostalnost.
Pojavljuju se prvi znakovi organizacije pravosuđa, formirane su nove države i pomalo se oblikovala slika Europe onakvom kakvu je danas poznajemo. Potaknut je razvoj trgovine i jačanje robno-novčanog gospodarstva. Druga važna stvar je činjenica da je Sredozemno more bilo more na kojem su dominirali Arapi. U arapskim rukama bila je sva pomorska trgovina. Arapska prevlast je skršena odnosno ukinuta. Dvije najveće pomorske sile su postale Mletačka Republika Repub lika i Republika Genova. Svjetska trgovina prelazi prelaz i u ruke Europljana. Italija postaje središte razmjene između tri kontinenta. Sva roba dolazi u Italiju i iz Italije dalje. Italija postaje država koja najbrže napreduje. Križarski ratovi nisu uspjeli, ali su imali vrlo važnu ulogu za poziciju crkve. Omogućili su papi da stvori vojsku. Križarski ratovi su zahtijevali da se formiraju crkveno - viteški redovi. Tako se osnivaju novi redovi svećenstva: templari i ivanovci. Templari su novčano pomagali križarima, a zadaća im je bila da vladaju u državama koje su križari osnivali. Zatim nastaju ivanovci ili hospitalci. Ivanovci su pružali medicinsku pomoć križarima. Selili su se na Cipar, pa na Rodos i na kraju na Maltu gdje i danas postoje i zovu se malteški vitezovi. U Njemačkoj su se razvili redovi teutonci. To s u mačonoše. Crkveno - viteški redovi su se razlikovali od ostalog svećenstva jer su se zavjetovali na borbu protiv nevjernika i oni su jedini imali pravo nositi oružje među cijelim svećenstvom. Nakon križarskih ratova ti se redovi ne raspuštaju. Oni su počeli borbu protiv nevjernika u Europi. Tako su njemački redovi u 13. stoljeću krenuli u pokrštavanje Prusa. Pruska je pripala pod vlast svećeničkog reda i postaje crkvena kneževina. Istovremeno je počela germanizacija i do 14. stoljeća Prusi su potpuno germanizirani. Značajna posljedica križarskih ratova je prodiranje kulture sa Istoka u Evropu. Neka zaboravljena djela posredstvom Arapa dolaze na Zapad. Također dolazi do intenzivnijeg razvoja trgovine između Istoka i Zapada.
Sigismund Luksemburški ( 1387. – 1437. 1437. )
Sigismund Luksemburški, ugarski kralj od 1387., rimsko-njemački car od 1411., češki kralj od 1419 . Sin češkoga kralja i rimsko-njemačkoga cara Karla IV. Posljednji potomak dinastije Luksemburgovaca. Pravo na hrvatsko-ugarsko prijestolje stekao je ženidbom s Marijom (1385), kćeri Ludovika I. Anžuvinca, kojoj je pritekao u pomoć za trajanja tzv. protudvorskoga pokreta u Hrvatskoj i oslobodio ju iz zatočeništva u Novigradu (1396). Nedugo pošto je 1387. bio okrunjen za hrvatsko-ugarskoga kralja te uspio zavladati Hrvatskom i Dalmacijom, suočio se s presezanjima bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića na dijelove hrvatskih zemalja. Nakon Tvrtkove smrti (1391) ušao je u dugotrajan sukob s pretendentom na hrvatsko ugarsko prijestolje Ladislavom Napuljskim i njegovim saveznicima. God. 1394. u bitki kraj Dobora slomio je
otpor dijela protudvorski usmjerenoga hrvatskog i ugarskog plemstva predvođenoga braćom Horvat, a potom je i bosanski kralj Stjepan Dabiša priznao njegovu vlast i odrekao se presezanja na Hrvatsku i Dalmaciju. God. 1396. poveo je križarsku vojnu protiv Osmanlija, ali je u bitki kraj Nikopola njegova vojska bila teško poražena. Time je bio znatno oslabljen njegov položaj u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu te je ojačao utjecaj Ladislava Napuljskoga, kojega je Stjepan II. Lacković iste godine proglasio kraljem. Kao odgovor na to Sigismund je u februaru 1397. u Križevcima sazvao sabor na kojem su njegovi pristaše ubili Stjepana II. Lackovića i njegova nećaka Andriju. Time je izazvao novu pobunu hrvatskog plemstva, kojemu su se pridružili bosanski velikaši predvođeni bosanskim bo sanskim kraljem Stjepanom Ostojom i vojvodom vo jvodom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem. Istodobno se morao suočiti i s nezadovoljnim ugarskim velikašima, koji su ga 1401. zatočili u Visegrádu, ali je iste godine bio oslobođen te se zaručio s Barbarom Celjskom. Ponovnim jačanjem Ladislava Napuljskoga i njegovom krunidbom za hrvatsko-ugarskoga kralja u Zadru (1403), Sigismundovoj se vlasti otela cijela južna Hrvatska i dalmatinski gradovi osim Dubrovnika. Poveo je zatim niz ratova protiv Ladislavovih saveznika; 1405. napao je Bosnu, a 1408. u bitki kraj Dobora zarobio je bosanskoga kralja Tvrtka II. Kotromanića i velik broj bosanskih
velikaša, koje je dao pobiti. Time je slomio tzv. protudvorski pokret hrvatskih i bosanskih velikaša, a Hrvatska i 45
Dalmacija došle su pod njegovu vlast. Međutim, već 1409. god. Ladislav Napuljski prodao je Zadar i sva svoja prava na Dalmaciju Mlečanima. Uslijedili su Sigismundovi dugotrajni pohodi protiv Mlečana u sjevernoj Italiji (1412 –23), kao i razdoblje njegove veće zaokupljenosti vanjskopolitičkim pitanjima, kada je na duže vrijeme bio odsutan iz Hrvatske i Ugarske. Bio je inicijator sazivanja crkvenoga koncila u Konstanzu (1414 – – 18), 18), pokrenutoga kako bi se dokinuo Veliki zapadni raskol u Katoličkoj crkvi. Za trajanja koncila nije se protivio spaljivanju Jana Husa (1415) iako mu je prilikom njegova dolaska na koncil dao jamstvo da će se slobodno vratiti u Češku. Time je uzrokovao husitske ratove u Češkoj, koje je vodio gotovo do kraja života ( 1419 – 36 36 ). Opasnost od husita dovela je u Njemačkoj do osnutka Saveza iz Bingena, koji je lišio Sigismunda stvarnoga vodstva u husitskim ratovima i vodstva u Njemačkoj. Sigismund je osnovao čuveni Zmajev red, red, kako bi kontrolisao brojne vazale u susjedstvu svoje države. Priredio je čuveni turnir u Budimu 1412. Budimu 1412. godine. Sigismund je izuzetno značajan ugarski vladar u odnosima između Bosne i Ugarske. Dugogodišnji napori Sigismunda Luksemburškog za osvajanje Bosne i preuzimanje bosanske krune završili su neuspješno. Sigismund je ostvario jak pritisak na Bosnu u doba kralja Stjepana Dabiše, ali su u Bosni iskoristili njegove probleme poslije poraza kod Nikipolja i prišli njegovom protivniku Ladislavu. Njegovi pokušaji nametanja uticaja preko kralja Stjepana Ostoje završili su bezuspješno. Na njegovu stranu prišao je Hrvoje Vukčić Hrvatinić 1409, a i ostali velikaši u Bosni do kraja 1411. No, tada su okolnosti bile drugačije. Bosanska kruna nije više bila u opticaju kao osnova međusobnih odnosa. Poslije raskida sa Hrvojem Vukčićem, bosansku Srebrenicu predao je na upravu despotu Stefanu Lazareviću. Lazareviću. Nešto kasnije, 1427. 1427. Sigismund je napravio sporazum po kojem su bosansku krunu, kralja Tvrtka II trebali da naslijede predstavnici Celjskih, predstavnici Celjskih, njegov punac Herman punac Herman II Celjski, ali Celjski, ali ni ta kombinacija nije imala realne osnove. osnov e.
Ladislav Napuljski
Ladislav Napuljski, napuljski kralj od 1386. i hrvatsko-ugarski kralj od 1403 . Sin Karla II. Dračkoga i
Margarete, kćeri dračkoga hercega Karla. Pošto mu je 1386. ubijen otac, naslijedio je napuljsko prijestolje pod regentstvom svoje majke. Godine 1387. iz Napulja ga je protjerao protukralj Ludovik II. Anžuvinac, s kojim je potom sve do 1399. vodio borbe za napuljsko prijestolje. Nakon smrti njegova oca vjernost su mu iskazali mnogobrojni ugarski i hrvatski velikaši, ali je zbog majčina otpora pravo na hrvatsko-ugarsku krunu istaknuo tek 1390. U političkom životu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva aktivnije je djelovao od 1401., kada su ugarski i slavonski velikaši zarobili kralja Sigismunda Luksemburgovca. Svojim namjesnikom za cijelo Hr vatskovatsko-
Ugarsko Kraljevstvo postavio je maršala Sicilije Petra Andreisa, a glavnim namjesnikom za Ugarsku, Hrvatsku, Dalmaciju i Bosnu bosanskoga velikog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1401). Sljedeće godine (1402) njegov novi namjesnik za Hrvatsku, Ugarsku i Slavoniju L. Aldemarisco uspostavio je vlast nad Zadrom i manjim dijelovima Hrvatske i Dalmacije, a sam se Ladislav 1403. okrunio za hrvatsko-ugarskoga kralja u Zadru. Njegovo zanimanje za političke probleme u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu oslabilo je nakon upletanja u sukobe između pape Inocenta VII. i protupape Benedikta XIII., kojega je podupirao Ludovik II.
Anžuvinac. U ratovima, koji su uskoro započeli na području Italije, Ladislav je zauzeo Rim (1404., 1408) te više puta od pape Inocenta VII. i njegova nasljednika Grgura XII. ishodio pravo na upravu u pojedinim dijelovima papinske države (Campania, Marittima, Umbria, Lazio). Neuspješno je pokušao spriječiti održavanje koncila u Pisi (1409), a kada je koncil svrgnuo oba pape, nastavio je podupirati Grgura XII. Istodobno su njegovi pristaše u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu pretrpjeli niz poraza od Sigismunda Luksemburgovca pa je Ladislavov položaj znatno oslabio. Bez nade da će ostvariti svoja prava u Hrvatsko-Ugarskome Kraljevstvu, te kako bi namaknuo novac potreban za kupovinu Umbrije, 1409. prodao je Veneciji za 100 000 dukata Zadar i sva prava na Dalmaciju. God. 1412. privremeno se pomirio s papom Ivanom XXIII. i odrekao se Grgura XII., ali se već sljedeće godine ponovo sukobio s papom Ivanom, koji je sklopio savez protiv njega s novoizabranim
carem Sigismundom Luksemburgovcem. Godine 1413. po treći put je zauzeo i opustošio Rim i nastavio ratovati protiv Sigismunda i pape u srednjoj i sjevernoj Italiji. Umro je od posljedica posljedica bolesti stečene na ratištu.
Karlo IV ( 1346. – 1378. 1378. )
46
Karlo IV je sin češkog kralja Ivana i Elizabete, kćerke češkog kralja Vjenceslava II. Poslije očeve smrti postao je češki kralj, a njemačko plemstvo mu je dodijelilo i titulu njemačkog kralja 11. kralja 11. jula 1346. jula 1346. i krunisan 26. krunisan 26. novembra u Bonu. 1355. Bonu. 1355. je je krunisan za kralja Italije kralja Italije. Karlo IV je obećao papi Klementu papi Klementu VI određene ustupke i time dovršio dugotrajni sukob papstva i carstva. U carstva. U vezama sa papstvom krunisan je za kralja Lombardije, kralja Lombardije, a a na kraju i za rimsko-njemačkog cara. Time je postao i jedini vladar svih kraljevina Svetog rimskog carstva. Proširio je carstvo 1364. 1364. pripajanjem Austrije pripajanjem Austrije i Ugarske. Ugarske. Izdao je 1356 je 1356. čuvenu Zlatnu bulu. Zlatnom bulom Češka je postala slobodna zemlja. Bulom je uveden carski ustav, postupak biranja cara i definisane su dužnosti sedmorice elektora. To su bili izborni knezovi koji su imali veliku snagu zbog učešća u izboru cara ( grof palatin palatin od Rajne, od Rajne, markgrof od Brandenburga, od Brandenburga, vojvoda od Saske, od Saske, kralj Bohemije kralj Bohemije i nadbiskupi Mainza, Triera i Kölna ). Karlo IV bio je učen čovjek. Nastojao je ekonomski uzdignuti Češku. Podigao je prašku biskupiju na rang nadbiskupije rang nadbiskupije. Založio se za uljepšavanje Praga svjetovnim i crkvenim građevinama. Osnovao je Univerzitet je Univerzitet u Pragu 1348. Pragu 1348. To To je bio prvi slavenski univerzitet u Evropi.
Fridrih I Barbarosa ( 1152. – 1190. 1190. )
Nakon iznenadne smrti Konrada III. 15. februara 1152. u Bambergu, Fridrik je već 4. marta 1152. u Frankfurtu na Majni izabran za njemačkoga kralja. Nadbiskup Kölna Arnold II. von Wied ga je 9. marta u Dvorskoj kapeli u Aachenu i okrunio. U oktobru 1152. oktobru 1152. Fridrik je na saboru u Würzburgu u Würzburgu najavio da u jesen 1154. jesen 1154. ide ide u Rim u Rim da se okruni za cara. Odmah zatim započeli su pregovori s papom oko uvjeta Fridrikove krunidbe. Rezultat je bio Ugovor u Konstanzu sklopljen u martu 1153. martu 1153. u istoimenom mjestu. Tim ugovorom Fridrik se obvezao da će ugušiti revoluciju u Rimu koja je izbila još krajem vladavine Konrada III. i grad
predati pod papinu vlast; nadalje, da neće bez papina odobrenja sklapati mir s ustaničkim Rimljanima kao ni s Normanima, da će osigurati papinu vlast nad Crkvom i da će se odupir ati bizantskim ati bizantskim teritorijalnim pretenzijama u južnoj Italiji. Papa je sa svoje strane obećao da će Fridrika okruniti za cara i podupirati njegovu vladavinu, da će sve njegove protivnike izopćiti iz Crkve i sudjelovati u protjerivanju Bizantinaca iz južne Italije. Fridrik je također postigao da papa smijeni nadbiskupa Mainza te biskupe Mindena, biskupe Mindena, Hildesheima Hildesheima i Eichstätta, koji Eichstätta, koji su podupirali Welfe i na njihovo mjesto imenuje njemu sklone osobe. U oktobru 1154. Fridrik je s vojskom krenuo u Rim. Stanje u južnoj Italiji dotle se promijenilo jer je u februaru iste godine umro sicilski kralj Roger kralj Roger II.. Novi II.. Novi papa Hadrijan papa Hadrijan IV. nije priznao njegova sina Vilima sina Vilima I. za kralja, ali ovaj je ipak stupio u pregovore s papom nastojeći da dođe do rješenja. Hadrijan se također bojao
moguće bizantske invazije na Italiju te iznova podsjetio Fridrika na uvjete ugovora u Konstanzu. Papa je bio u teškom položaju jer je također bio i u sukobu s ustaničkim Rimljanima i njihovim Senatom. Papa i kralj susreli su se u mjestu Sutri (oko 50 km sjeverno od Rima) i zajedno krenuli prema Rimu. Senat je zatražio od njih da priznaju ustav grada Rima koji je donio, plate 5000 funti zlata te je zastupao gledište da budući car prima krunu od grada Rima, a ne od pape. Fridrik je odlučno odbio ove zahtjeve našto je Rim zatvorio gradska vrata njemu i papi. Vatikan papi. Vatikan u to doba nije bio unutar rimskih zidina. 18. zidina. 18. juna 1155. juna 1155. papa papa Hadrijan IV. okrunio je u Bazilici u Bazilici sv. Petra Fridrika Barbarossu za cara Svetog cara Svetog Rimskog Carstva. Odmah Carstva. Odmah nakon krunidbe Rimljani su podigli ustanak želeći zarobiti papu. Protiv njih su se sve do noći borile careve i p apine trupe. Nakon sklopljenog mira Fridrik
nije, iako ga je Ugovor u Konstanzu na to obvezivao, intervenirao protiv gradskog stanovništva niti je papi vratio vlast nad gradom. Također je izostao i pohod protiv Normana na Siciliji na Siciliji, iako su to od cara tražili i bizantski poslanici s kojima je Fridrik u Anconi pregovarao Anconi pregovarao o savezu. Protiv pohoda na Normane bili su i
knezovi u carevoj pratnji. Pregovori s Bizantom o savezništvu na kraju su propali. Zbog kršenja Ugovora u Konstanzu pogoršali su se odnosi cara i pape što je postalo povodom budućim sukobima. Fridrik je u ovoj fazi promijenio strukture vladanja u čitavom Carstvu. Tako je u Italiji prvi put uveden redoviti državni porez fodrum, porez fodrum, koji je moralo plaćati talijansko plemstvo. To je zajedno s davanjima koja su plaćali talijanski gradovi dalo znatan poticaj razvitku novčane privrede. Promijenila privrede. Promijenila se i struktura vojske. Pored plemića koji su na temelju lenske zakletve vjernosti bili dužni služiti u carskoj vojsci pojavljuju se malo- pomalo pomalo i plaćenici. Fridrik je ojačao kraljevsku teritorijalnu moć prije svega proširenjem državnoga dobra u Tiringiji i osnivanjem gradova Pegau gradova Pegau i Chemnitz. Prvi Chemnitz. Prvi vojni pohod u Italiju u Italiju 1154./55. Fridrik nije poduzeo samo kako bi stekao carsku krunu, nego je, kao i u sljedećih pet vojnih pohoda, također namjeravao učvrstiti neospornu vlast nad carskom 47
Italijom, prije svega nad lombardijskim nad lombardijskim gradovima. Cilj je bio sačuvati honor imperii što je zapravo značilo vladarska prava cara. S tim u vezi, pojam Sacrum Imperium (sveto Carstvo) nastao je 1157. upravo u staufovskoj kancelariji. Fridrik je zapravo prije svega htio steći saveznike. Tako se potrudio da poboljša odnose s Babenbergovcima koji su izgubili Bavarsku i bili potisnuti u Austriju poduzevši u ljeto 1157. vojni pohod kako bi na prijestolje vratio poljskog vratio poljskog vojvodu Vladislava vojvodu Vladislava II., koji je bio u bračnim vezama s Babenbergovcima, ali bez uspjeha. U siječnju 1158. dao je češkom vojvodi Vladislavu vojvodi Vladislavu II., također u srodstvu s Babenbergovcima, kraljevski naslov. Fridrik je za oktobar 1157. sazvao Reichstag (Sabor) u Besançon, u Besançon, prije prije svega da istakne svoja vladarska prava na Burgundiju. Dvojica papinskih legata (poslanika) tražili su puštanje nadbiskupa Eskila koga
su u zarobljensištvu držali carevi pristalice. Na saboru je pročitano pismo pape Hadrijana IV. u kome je on Carstvo opisao rječju beneficium. rječju beneficium. Ta se riječ mogla prevesti kao leno ili kao dobročinstvo. Rainald od Dassela, od 1156. kancelar Carstva i jedan od carevih najužih pouzdanika, tu je riječ preveo kao leno što je značilo da je papa rekao da je Fridrik od njega dobio Carstvo kao papinsko leno te je i time papi podređen. Protiv takvog prijevoda nisu se pobunili nazočni papini legati što je izazvalo izaz valo sukob. Njihova prtljaga je nakon toga pretražena i u njoj su pronađene mnogobrojne privilegije koje je papa namjeravao podijeliti njemačkim biskupima čime bi otvoreno bio narušen carev suverenitet nad njemačkom Crkvom u korist pape. Te dvije papine pr ovokacije ovokacije uzrokovale su propagandističku kampanju u kojoj je car stekao potporu većine njemačkih biskupa. Biskupi su zabranili svome kleru da ulaže priziv kod rimske Kurije čime su htjeli poništiti papin utjecaj. Interesi biskupa poklopili su se s carevim interesima jer su htjeli steći nezavisnost njemačke Crkve od Rima. U septembru 1158. Fridrikova vojska potukla je grad Milano, grad Milano, u novembru car je sazvao sabor na Ronkalijskim poljima radi reguliranja uprave u Italiji. Sastavio je komisiju pravnika sa Bolonjskog sveučilišta ( poznatom po dobrim pravnicima ) koja je sastavila tzv. Ronkalijske tzv. Ronkalijske zakone. Kao zakone. Kao osnova uzeto je rimsko je rimsko pravo, a pravo, a carskom pravu dana je prednost pred pravima gradskih komuna (ius commune). One su sad morale tražiti potvrdu svojih prava od
cara što je bio povod za kasniju pobunu nekoliko gradova. Ovaj sabor označio je početak restrukturirane Fridrikove politike prema Italiji. Na saboru i u zimskoj pauzi koja je uslijedila sukobile su se careve i papine
predodžbe o državi: Nakon što je Fridrik upravnu strukturu Carstva u Italiji proširio i na teritorije i biskupije na koje je pravo polagao papa te započeo pregovore s gradom Rimom, na carski je dvor u proljeće 1159. došla papinska delegacija zahtjevajući od cara da te mjere opozove. Car je odbio s obrazloženjem da biskupi nemaju vlastiti teritorij nego se nalaze na teritoriju Carstva na kojem car ima vrhovni suverenitet. Papa je istovremeno
započeo pregovore s Milanom koji je namjeravao povesti novi vojni pohod protiv cara, dok je car s druge strane primio poslanstvo grada Rima, već dugo u sukobu s papom. p apom. U međuvremenu su se nastavljali sukobi u Italiji. Nakon što je u martu 1162. Milano ponovo kapitulirao i bio uništen, Fridrik je bio na vrhuncu moći u Italiji. Iz takvog povoljnog položaja car je planirao vojni pohod na Siciliju namjeravajući iskoristiti tamošnji plemićki ustanak. Pripreme su u junu prekinute jer je normanski kralj pobijedio ustanike, a osim toga, sukobi između Pise i Genove vezale su potrebnu flotu. Istovremeno s političkim sukobima pokušao je car njemačkom dijelu Svetog Rimskog Carstva dati dodatan teološki značaj. 1164. ostaci svetih triju kraljeva preneseni kraljeva preneseni su u Köln. U maju 1166. umro je sicilski sicilski kralj Vilim kralj Vilim I.. Borbe I.. Borbe oko nasljedstva učinile su Normane nedjelatnima u talijanskim ratovima tako da papa Aleksandar III. nije mogao računati na njihovu pomoć. Fridrik je iskoristi o to stanje i započeo novi vojni pohod u Italiju na kojega je još u martu 1166. na saboru u Ulmu u Ulmu obvezao većinu
njemačkih velikaša. Rainald von Dassel i nadbiskup Mainza Christian krenuli su s vojskom na zapadu talijanskog poluotoka protiv Rima i pobijeidli u bitki kod Tusculuma, dok je car zauzeo Anconu i prodro do
Apulije. 1167. zauzet je Rim. Protupapa Paskal III. okrunio je u Bazilici sv. Petra Fridrikovu ženu za caricu, papa Aleksandar III. pobjegao je, preodjeven u hodočasnika, u Benevento. U carevoj vojsci izbila je snažna epidemija ( vjerojatno malarija vjerojatno malarija ) pokosivši mnoge velikaše i plemiće. U Njemačku su se vratili tek ostaci nekad velike vojske. Sjevernotalijanski gradovi iskoristili su carev poraz udruživši se 1167. u Lombardski savez koji je podržavao papu Aleksandra III. Savz su snažno poduprli Bizant i Normani. U Njemačkoj je ovaj poraz imao za posljedicu da je car preuzeo mnoga područja velikaša i plemića koje je pokosila kuga, osobito welfska dobra u Gornjoj Švapskoj. Tako je nastao staufovski odn. kraljevski teritorijalni pojas između welfske Bavarske i područja Zähringovaca oko Freiburga. Istodobno je neka područja prepustio svom polubratu Konradu. Sve to ojačalo je carev utjecaj u središnjoj Njemačkoj. U toj situaciji pojačao je Fridrik pregovore s papom Aleksandrom III. Nakon smrti Paskala III. u jesen 1168. ipak je ponovo izabran protupapa Kalist protupapa Kalist III.. III.. Car se 48
istodobno pripremao da postigne dogovor s Aleksandrom: Na Duhove Na Duhove 1169. njegov drugorođeni sin Henrik sin Henrik određen je za nasljednika prijestolja kao njemački kralj. Vjerojatno je on trebao priznati Aleksandra, dok je Fridrik ustrajao u svom stavu kako bi se prilikom promjene na prijestolju postigao dogovor. Car je dodatno nastojao da francuski i engleski dvor posreduju između njega i pape. Fridrik ipak nije provodio samo politiku smirivanja nego je nastavio i na konfrontaciji. U martu 1172. predbacio je Lombardskom savezu i
pristašama pape Aleksandra III. da žele rimsko carsko dostojanstvo prenijeti na Bizant. To mu je bio povod za za peti pohod u Italiju godine 1174. koji nije bio usmjeren protiv Rima nego isključivo protiv sjevernotalijanskih gradova. Carska vojska nije međutim postigla značajniji uspjeh tako da je već sljedeće godine sklopljeno primirje između cara i Lombardskog saveza. Gradovi su se doduše formalno pokorili, ali odluke je donosio paritetski arbitražni odbor. Dogovor nije bio duga vijeka jer je car zahtjevao uništenje grada Alessandrije, a gradovi su tražili da se u pregovore uključi papa. U jesen 1175. Fridrik je zamolio svježe trupe iz Njemačke. Prije svega Henrik Lav kao najmoćniji knez i vladar Bavarske odbio je caru poslati nove vojnike uvjetujući to prepuštanjem Goslara s bogatim rudnicima srebra. U bitki kod Legnana 29. maja 1176. car je bio poražen. Morao je sklopiti mir sa sjevernotalijanskim gradovima i praktički im priznati autonomiju. Nakon isteka mirovnog ugovora u Veneciji car je 1183. s Lombardskim savezom sklopio mir u Konstanzu. Fridrik je doduše morao pristati na mnoge zahtjeve sjevernotalijanskih gradova, ali je istodobno čvrsto uključio Lombardski savez u strukture Carstva. Savez je postao jedna vrsta interesnog udruženja sjevernotalijanskih gradova koje legitimira car. Caru je uspjelo regalije pretvoriti u redovita novčana davanja tih gradova čime su carska prava doduše bila znatno manja od prava salijskih careva, ali car je ipak participirao u njihovu bogatstvu i imao moćniji položaj nego njegov prethodnik Konrad III. Lombardski gradovi dobili su pravo biranja konzula kojega je međutim svakih pet godina ponovo morao postaviti car. U godinama nakon sklapanja mira Toskana se počela razvijati u novi gradski centar moći. Carstvo je sada, kao nadomjestak za pretrpljene gubitke u Lombardiji, počelo u srednjoj Italiji graditi svoju poziciju. Koliko su obje strane bile zadovoljne nađenim kompromisom svjedoči i činjenica da se krajem siječnja 1186. , za vrijeme careva šestog i posljednjeg vojnog pohoda u Italiju, njegov sin Henrik VI. u Milanu vjenčao s Konstancom, tetom sicilskog kralja Vilima II. Normani su se nadali postignuću trajnog mira s carem i priznanju njihova kraljevstva, a Fridrik se nadao da će njegova dinastija naslijediti Normansko kraljevstvo na Siciliji budući da je Vilim II. bio bez djece. Nakon vjenčanja uslijedila je Henrikova krunidba za kralja koja je jako podsjećala na carsku krunidbu. To mu je trebalo osigurati nasljedstvo Sicilije na temelju vlastite snage, a ne kao suprugu nasljednice Sicilije. Fridrik je od pape Lucija pape Lucija III. više puta tražio da još za njegova života okruni sina mu Henrika za cara. 1188. papa Klement III. okrunio je Henrika VI. za cara. Godine 1189. Fridrik je iz Regensburga krenuo u treći križarski rat . 1190. trebali su ga slijediti francuski kralj Filip kralj Filip II. August i engleski kralj kralj Rikard I. Lavljeg Srca. Srca. Regentsku vlast u Carstvu preuzeo je carev sin Henrik VI. Car je s vojskom krenuo niz Dunav preko Balkana. U martu 1190. careva vojska je kod Galipolja prešla u Malu Aziju. Aziju. Fridrik je u dvjema bitkama pobijedio Seldžuke. 10. juna 1190. car se kod grada Seleucije grada Seleucije u zapadnoj Ciliciji utopio u rijeci Saleph. rijeci Saleph. Ta Tačne okolnosti njegove smrti nisu objašnjene : izvori
dijelom navode da je car želeći se osvježiti nakon jahanja ušao u rijeku da se okupa ; drugi pak izvori kažu da ga je prilikom, prelaženja preko rijeke prestrašeni konj zbacio te ga je težina njegove opreme povukla pod vodu.
Hronike
Hronika u književnosti označava opširne zapise bitnih događaja koji se zapisuju onako kako su se i dogodili. Riječ hronika dolazi iz grčkog jezika. Riječ khrónos na grčkom grčkom jeziku znači vrijeme. Hronike su su u prošlosti označavale srednjovjekovne zapise, odnosno događaje koji su se odvijali svake godine, no pri tome se nije dublje ulazilo u njihove opise. Na našim prostorima najpoznatija hronika je “ Ljetopis popa Dukljanina “ koji se još naziva i Barski rodoslov. Ljetopis popa pop a Dukljanina je srednjovjekovna kronika koja je nastala, vjeruje se, u Baru u 12. stoljeću. Autor spomenute kronike vjerojatno je svećenik nadbiskupije Bara koji je ostao anoniman. Anonimni svećenik nazvan je Pop Dukljanin. Djelo hronološki opisuje kraljevstvo kralja Svatopluka koji je održao sabor na Dalmi polju, historiju Duklje, legendu o osnivanju Dubrovniku i druge događaje. Svi događaji odvili su se u razdoblju od 5. pa sve do 12. stoljeća. O djelu je do sada napisan velik broj historiografskih radova, a najstariji prijepis postoji na latinskom jeziku i datira iz oko 1650. godine. 49
Postoji više oblika hronika, a neki od njih su: autobiografska hronika crna hronika biografska hronika crkvena kulturna hronika dnevna hronika vojna hronika
školska hronika
mjesna hronika.
Križarske države na Istoku
Križarske države su bile brojne feudalne države, koje su stvorili križari u Maloj Aziji i Svetoj zemlji (staroj Palestini). Te križarske države ponovo su okupirane od islamskih država. Prve četiri križarske države formirane su odmah nakon Prvog križarskog rata:
Grofovija Edesa, prva križarska država stvorena 1098. i 1098. i trajala je do 1150. do 1150. Kneževina Antiohija (1098.-1268.) Grofovija Tripoli (1104.-1288.) Kraljevstvo Jeruzalema, trajalo Jeruzalema, trajalo je do 1291. godine, kada je pala Akra.
Kraljevstvo Jeruzalema imalo je četiri vazalna teritorija :
Kneževina Galileja Grofovija Jafa i Aškelon Vazalna država Transjordan Vazalna država Sidon
Armensko kraljevstvo Cilicija potječe prije križarskih ratova, ali papa Inocent papa Inocent III. Ciliciji dodjeljuje status kraljevstva. Kasnije je bila pod francuskom dinastijom Lusignan. Tokom Trećeg križarskog rata osnovana je Kraljevina Cipar. Rikard Lavljeg Srca osvojio je Cipar je Cipar dok je bio na putu prema Svetoj zemlji. Otok je postao kraljevstvo te je predano Gvidu od Lusignana, 1192. Lusignana, 1192. Trajalo je do 1489. do 1489.,, kada ga zadnja kraljica prodaje Veneciji. prodaje Veneciji. Tokom Tokom Četvrtog križarskog rata Bizant je osvojen i podijeljen na četiri križarske države :
Latinsko carstvo u Carigradu Solunsko kraljevstvo
Ahajska kneževina
Atensko vojvodstvo
Na preostalim teritorijima teritorijima stvorene su bizantske države:
Epirska despotovina Trapezuntsko carstvo Nikejsko carstvo
Venecija je ustanovila Vojvodstvo Naksos ili vojvodstvo Arhipelag. Vojni red vitezova hospitalaca ili Ivanovci ili Ivanovci ( Red Svetog Ivana ) uspostavili su križarsku državu na Rodu od 1310., sve do 1522., kada su 50
pred Turcima pred Turcima pobjegli pobjegli na Maltu. na Maltu. Otok Kastelorizo u Dodekanezima zauzeli su vitezovi hospitalci 1309., no Turci su ga osvojili 1440. Od 1450. u posjedu je Napuljskog kraljevstva, a od 1635. je pod Venecijom. Od 1686. ponovo je turski i konačno grčki od 1821.
Italijanska trgovina na Istoku
U državama koje su osnovali križari vrlo važnu ulogu je imala trgovina, a u toj trgovini prvo mjesto je pripadalo talijanskim gradovima : Pizi, Đenovi i Veneciji. Talijanski trgovci dobili su niz povlastica. U lučkim gradovima imali su zasebne kvartove u k ojima ojima su živjeli uživajući punu samostalnost. Kvartovima se upravljali talijanski konzuli koje su postavljale vlasti talijanskih gradova i koji su tim vlastima bili odgovorni. Iz talijanskih gradova kretali su na Istok brodovi koji su vozili zapadnu robu – u – u početku : ulje, konje, robove i
žito. Karavani su ostajali u lukama na Istoku nekoliko mjeseci, a zatim su se vraćali dovozeći robu sa Istoka : začine, voće, vino, pamuk, svilu. Među talijanskim trgovcima vladalo je neprekidno suparništvo koje je dovodilo do oružanih sukoba.
Klinijevska reforma
Akvitanski vojvoda Viljem je 910. godine osnovao manastir Klini. Ovaj manastir nikada nije dobio
zemlju u naknadu za feudalnu službu. Svi darovi su bili dobrovoljni prilozi, a naknada darodavcu bile su samo crkvene mise i molitve. Prema benediktinskom pravilu, monasi su morali da rade u polju, ali potreba za
ovakvim radom nije bila velika. Osnivači Klinija su to pravilo prihvatili, ali su, da bi zaokupili monahe, produžili trajanje crkvene službe. Klinijevski red je morao da ima samo jednog opata, opata Klinija. Ovaj red se raširio nev jerovatnom brzinom pod nizom velikih opata. Osnovano je mnogo ženskih zajednica, dok su mnogi među najznačajnijim benediktinskim manastirima Francuske i Nemačke prihvatili pravila. Uticaj Klinija na monaški svijet je nadaleko prevazišao manastire koji ko ji su prihvatili novo ustrojstvo. Reformatori su imali sreću da je za njihove planove interesovanje imao Henrih III (1039-1056), car Svetog rimskog carstva njemačkog naroda, koji je njihovo sprovođenje u nemačkim manastirima svesrdno pomagao. Jedan od prvih koraka reformatora bio je pokušaj da učine kraj sv jetovnom miješanju u izbor pape. Nam jeravali su da uspostave stalno izborno teijlo, Kolegijum kardinala. Ovaj kolegijum bio je sastavljen od 6 episkopa iz rimske naddijeceze,
takozvanih episkopa iz predgrađa Papi je bilo gotovo nemoguće da sakupi valjane vesti o lokalnim prilikama, pa je svaka akcija Svete stolice stoga bila slabo upućena i zakasnela. Pape su otpočele da šalju legate, čija je dužnost bila da sprovode njihova naređenja. Legati je trebalo da odigraju značajnu ulogu u uspostavljanju papske vlasti nad crkvom. Da bi pod direktnim nadzorom držao arhiepiskope Papa je propisao da svi moraju lično da dolaze po pallium, jednu vrstu vunene trake bijele boje sa četiri izvezena purpurna krsta, koja se davala za zasluge. Crkveno pravo je do XI veka u potpunosti zabranilo ulazak u brak sveštenicima, zahtevajući od njih čedan život. Ovo je sprovedeno da bi se sprečilo rasipanje crkvenih dobara i uvelo potpuno posvećivanje dužnosti. Monah Hildebrant je odigrao važnu ulogu. Bio je odan askezi, pročuo se brzo. 1045.g. sa 25 godina ušao je u papsku kuriju. Ima nam jeru da klinijevske ideje pretoči u zakone i ubrzo je u tome i uspio. Djelovao je iz sjenke i nastojao je da iza sebe ne ostavlja pisane dokaze. 40-50tih godina smišljao je odluke ali je poturao papi na potpis. Lateranski koncil ko ncil 1059. 1 059. je pripremio p ripremio i tu su ozakonjene klinijevske ideje. Htio je da reformiše crkvu prvenstveno da se iz izbora pape isključe svetovnjaci odnosno rimska aristokratija. Po odluci Lateranskog koncila papu biraju kardinali. Neće se tražiti dozvola ni od rimskog naroda ni od rimsko - njemačkog cara. Investituru episkopa ne mogu vršiti vladari ni svjetovna lica. Traži se apsolutno poštovanje celibata. Hildebrant je sljedećih godina pokušavao da odluke Lat. koncila sprovede u praksu. U ovo vr ijeme, ijeme, 1054.g. pada i šizma, ali se iz dokumenata ne vidi kolika je njegova uloga u tome. Još 60-tih godina se očekivalo da ce on da bude izabran za papu ali je prvo želeo da odluke sprovede u praksu. Biva iza bran 1073.g. za papu Grgura VII donio je dokument "Diktat pape" po kome: samo pape mogu postavljati episkope papa je senior evropskih vladara, vladari su njegovi vazali papa ima pravo da im sudi a njemu niko ne može da sudi papa može podanike u nekoj državi da oslobodi dužnosti prema njihovom vladaru ( praktično da smijeni vladara) 1073. godine Hildebrand je postao papa 51
Grgur VII (1073-1085). Ovaj čov jek ogromne ambicije i volje odlučio je da učini papsko m jesto opštepriznatim
namesništvom Boga. Umesto da oslobodi crkvu svetovne kontrole tako što bi se sam povukao iz svetovnih zbivanja pokušao je da uspostavi crkvenu vlast nad svetovnim i duhovnim područjem. 1073-74.g. Grgur VII sprovodi "Diktat pape" u praksu. Nekanonskih episkopa je naročito bilo u N jemačkoj, koji su došli na to m jesto uz pomoć Henriha IV (1056-1106), i 1074.g. on ih sve smenjuje. Filip I Kapet, vladar Francuske, je primio odluke, nije se bunio ali nije hteo ni da ih sprovodi. Grgur VII ja pokazao dosta takta prema i Viljemu Osvajaču, engleskom vladaru. Viljem Osvajač je 1066. osvojio Englesku i vladao je bez opozicije, jer su njegovi vazali ujedno bili i njegovi prijatelji avanturisti s kojima se i bio upus tio u osvajanje Engleske. U njegovom slučaju papa se nosio više diplomatski pa je ublažio odluku o celibatu jer je u Engleskoj to stalno kršeno ( sveštenici koji nisu u celibatu mogu da ostanu u službi, ali novi koji se biraju moraju da apsolutno poštuju celibate ). Papa je znao da je sukob sa engleskim kraljem opasan pa je taktizirao jer mu je trebala podrška u borbi protiv Henriha pošto je granica N jemačkog carstva bila na granici papske države. Henrih je suparnik i konkurent papstvu pa je papstvo povremeno podržavalo sve koji se bore protiv centralne vlasti, a papa je zazirao od moćnog sus jeda. Henriha je papa na kraju izopštio, a ovaj je sazvao sabor u Trijeru gde ga je proglasio za lažnog papu, ali su baroni stali na papinu stranu jer im je car smetao. U to vrijeme Grgur oslobađa sve barone, kneževe, od Henrihove vlasti. Svećenstvo je podržalo cara - zbog pitanja celibata. Na saboru su ipak pobedili baroni i naredili su caru da mora da napusti prijesto i da traži oproštaj od pape, da ga primi u crkvu. Zahvaljujući Henrihovim problemima u okviru kraljevstva papa je izašao kao pobijednik iz ovog sukoba kada se Henrih ponizio pred njim i zamolio ga za oprost. Kada je čuo da Henrih dolazi, papa se uplašio da će ga ovaj ubiti pa se sakrio u zamak Kanos u Tosk anskom anskom markizatu. Car je sa ženom i sinom u apostolskim sandalama i običnoj haljini stao pred vrata zamka i molio papu da ih primi. Na kraju trećeg dana otvorena su vrata i Henrih mu je poljubio noge, 1077. godine. Kada je ponovo osigurao prijesto Henrih je riješio da na papu krene vojskom 1084. godine, jer je znao da ga samo silom može pobijediti. Sa sobom Henrih vuče marionetu Klimenta III da ga postavi za papu. Rekao je svojoj vojsci da ih vodi u Rim da pljačkaju. Papa traži pomoć od Robreta Gviskarda ko ji je takođe svojoj vojsci obećao pljačku. Prvi P rvi su stigli N jemci i napravili su haos u gradu. Papa je sakriven u dvorcu Sen Anđelo - bivša Hadrijanova vila. Stižu i Normani koji isto pljačkaju grad, ali su uspjeli i da otijeraju Njemce. Rim je opustošen, a stanovništvo pobijeno. Papa kreće sa Normanima u južnu Italiju ne mogavši da ostane u gradu koji su opljačkali vojnici koje je on zvao u pomoć. 1085.g umire u Salernu. U Francuskoj Filip I je jednostavno ignorisao papska naređenja, dok je engleski kralj Viljem I Osvajač nastavio po svojoj volji da postavlja episkope u Normandiji i Engleskoj.
Wormski konkordat
Wormski konkordat je ugovor sklopljen 23. septembra 1122. septembra 1122. godine između pape Kalista pape Kalista II. i cara Henrika cara Henrika V., kojim se car odriče investiture prelata investiture prelata znakovima crkvene vlasti ( prstenom i štapom ) čime je konačno
ukinuta svjetovna investitura. Od Wormskog konkordata carevi više nikada nisu imali moć nad Katoličkom Crkvom nalik na onu iz doba otonske doba otonske dinastije. Wormskim dinastije. Wormskim konkordatom, kojim su sukobljene strane postigle kompromis prema kojem je uvedeno načelo dvostruke investiture. Car je pristao da pravo izbora biskupa i opata
i njihovo posvečenje prepustiti kleru, dok mu je zauzvrat bilo priznato pravo da izabrane crkvene dužnosnike kao svoje vazale, budući da su oni ujedno bili i svjetovni gospodari zemlje koja im je pripadala, uvede se u njihov posjed i od njih primi prisegu vjernosti.
Inoćentije III
Papa Inoćentije III ( 1161. ( 1161. — 1216. 1216. ), pokretač IV krstaškog rata ; uzdigao moć rimokatoličke crkve i prvi od rimskih papa rimskih papa izrekao načelo da su pape božji namesnici na zemlji; vodio katarski krstaški rat protiv rat protiv albižana u južnoj Francuskoj ( 1209. — 1229. ) ; ozvaničio Inkviziciju ( 1215. ) i prvi počeo prodaju indulgencija prodaju indulgencija ( iskupljenje, oproštaj grijeha ). Za papu je izabran 1198 izabran 1198. Proglašava supremaciju duhovne nad svjetovnom vlašću. Godine 1202. u 1202. u buli "Venerabilem" miješa se u izbor cara između pretendenata Filipa Švapskog i Otona. Pokreće IV krstaški rat u kome 24. novembra 1202. teško strada Zadar. strada Zadar. Svijedoči pad Vizantije 1204. Vizantije 1204. godine godine i osnivanje Latinskog carstva. Papa Inoćentije III 11. oktobra 1202. od ugarskog kralja 52
Emerika traži da očisti zemlju Bosnu od jeretika od jeretika ( patarena ). Godine 1209 Godine 1209. donosi početnu regulu reda sv. Franje u kojoj isticanjem jevanđeoskog siromaštva nastoji preduprediti propagandu katara propagandu katara protiv protiv bogastva crkve. Takođe potvrđuje red svetog Dominika, namenjen obraćanju jeretika rečju, inkvizicijom i lomačom. Zagovara katarski krstaški rat u Južnoj Francuskoj koji pustoši cvetajuću zemlju od 1209. do 1229. 1229. godine. Krunu njegovih napora predstavlja IV Lateranski sabor ( koncil ) koji 1215. koji 1215. legalizuje legalizuje nove redove i inkviziciju. Gotovo slijep, Inoćentije III umire 1216. godine.
Fridrih II Hoenštaufovac ( 1212. – 1250. 1250. )
Fridrik II je bio car Svetog Rimskog carstva ( 1220-1250 1220-1250 ), kralj Njemačke ( 1212 - 1250 ), kralj ), kralj Sicilije (1198 - 1250 ) i kralj Jeruzalema ( 1225-1228 ). Pripadao je dinastiji Hoe dinastiji Hoenštaufovaca. Bio je jedan od najenergičnijih i najsposobnijih vladara srednjeg vijeka. Poslije smrti Filipa Švapskog Oton IV dobija 1208. dobija 1208. godine podršku svih njemačkih kneževa, a 1209. papa Inocent III ga kruniše za cara Svetog Rimskog Carstva. Papa je ekskomunicirao Otona 1210 Otona 1210, jer je prekršio obećanja koja je dao papi. Na nagovor francuskog kralja Filipa II Augusta i pape pobunjeni kneževi biraju odsutnog Fridrika II 1211. 1211. za kralja na saboru u Nirenberg u. Ponovo ga biraju i on biva okrunjen 1212 okrunjen 1212. godine. Još jednom je okrunjen i 1215. Fridrik 1215. Fridrik je bio priznat samo u južnoj Njemačkoj. Sjeverna Njemačka je bila jako uporište gvelfova, gvelfova, koji su bili protiv pape. Oton IV je nastavljao da vlada velikim dijelom Njemačke iako je bio ekskomuniciran. Oton IV je poražen od strane francuskog kralja II Augusta 1214. Augusta 1214. u u bici bici kod Buvina. Poslije toga Oton se povlači. Fridrik je nakon toga još jednom okrunjen 1215, 1215, ali ovaj put kao stvarni vladar Njemačke. Trebalo je još pet godina pregovora s papama da bi 1220. bi 1220. postao postao car Svetog Rimskog Carstva. Poslije krunidbe 1220. krunidbe 1220. bio bio je ili na rodnoj Siciliji rodnoj Siciliji ili na križarskom pohodu do 1236, kada zadnji put dolazi u Njemačku. U to vrijeme Sicilijansko kraljevstvo se proširilo i obuhvaćalo je i većinu južne Italije. Vratio se 1237. u Italiju i više nije dolazio u Njemačku. Njegov drugi sin je kao Konrad kao Konrad IV vladao Njemačkom u njegovo ime. Njegovom zaslugom doneseni su u kraljevini Sicilija brojni zakoni, koji su dugo vremena predstavljali inspiraciju za druge. Sicilijansko kraljevstvo je postalo
apsolutna monarhija, prva centralizirana država u Evuropi tokom feudalizma. Značajan je napredak također u uvođenju pisanog zakona. Zakoni koje je donio ostali su baza sicilijanskih zakona sve do 1819. godine. Sagradio je Kastel je Kastel del Monte. Osnovao Monte. Osnovao je i Sveučilište u Napulju. Fridrik II je kao svoju drugu suprugu oženio mladu jeruzalemsku vladaricu Izabelu vladaricu Izabelu II i tako postao jure postao jure uxoris kralj Jeruzalema. Tokom 1227. Tokom 1227. krenuo je u križarski rat, u kome je iznenada obolio ili se pretvarao da je obolio. Papa Grgur IX ga je ekskomunicirao zbog toga 1227 toga 1227. godine. Fridrik je krenuo u križarski rat 1228, 1228, ali papa je to smatrao provokacijom jer crkva nije
sudjelovala, pa ga ponovno ekskomunicirao. Fridrik nije ni pokušao zauzeti Jeruzalem oružjem. Krenuo je u pregovore sa sultanom al a l Kamil, u doba kad je ovaj bio u ratu sa svojim rođacima oko toga ko će kontrolirati Siriju i Mezopotamiju. Pregovorima je dobio gotovo sve što je tražio. Križarski rat se na taj način mirno završio, a Fridrik se 18. marta 1229. marta 1229. godine godine okrunio kao kralj kao kralj Jeruzalema. 1244. Jeruzalema. 1244. Jeruzalem Jeruzalem ponovno ponovno zauzimaju muslimanske snage. Uspješan križarski rat bez prolivene krvi donio je veliki prestiž i ugled Fridriku. Bio je to konačno uspješan pohod nakon neuspjeha Četvrtog i Petog križarskog rata. Međutim, Rimokatolička crkva je bila jako provocirana Fridrikovim F ridrikovim ponašanjem, jer je išao u križarski rat bez podrške crkve, a bio je u to doba čak i ekskomuniciran. Papa je skinuo ekskomunikaciju 1231. ekskomunikaciju 1231. godine. Fridrikov sin Henrik sin Henrik pobunio pobunio se protiv oca, udružio se sa Lombardska ligom i polagao je pravo da on bude kralj Njemačke. Pobuna nije uspjela, Henrik je zatvoren 1235. zatvoren 1235. godine, a nasljednik postaje drugi Fridrikov sin, Konrad. Fridrik je pobijedio Lombardska ligu 1237. ligu 1237. godine. godine. Fridrik je zahtijevao od Lombardskog saveza potpunu predaju. Milano predaju. Milano je je poslao veliku sumu novca, samo da ih Fridrik ne napada. Gradovi su odbili potpunu kapitulaciju, tako da su se nastavili sukobi sa Milano sa Milano m, Brescia, m, Brescia, Bolonjom Bolonjom i Piacenza. Fridrik Piacenza. Fridrik je bio prisiljen 1238. prisiljen 1238. odustane odustane od opsade Breše, jer su mu protivnici bili dovoljno jaki. Papa Grgur IX ga ponovno ekskomunicirao 1239. ekskomunicirao 1239. godine. Fridrik je odgovario aneksijom velikih dijelova papinske države, protjerivanjem propovjednika iz gvelfskih gradova i prijetnjom da će zauzeti Veneciju, Veneciju, koja je brodovima potpomagala napad na Siciliju. Fridrik je tokom decembra 1239. decembra 1239. zauzeo veliki dio Toskane, dio Toskane, a zaprijetio je i zauzimanjem Rim zauzimanjem Rim a. Nakon neuspješne opsade
Rima vraća se u južnu Italiju poharavši pri tome papin posjed Benevento. Mirovni pregovori su se nastavili, ali bez rezultata. U međuvremenu pao je gibelinski grad Ferrara, grad Ferrara, a a Fridrik je zauzeo Ravenu. zauzeo Ravenu. Nezavisni Nezavisni gradovi su pri tim borbama b orbama pomagali jednu ili drugu stranu, koristeći sukob cara i pape, da bi sami dobili veće privilegije. 53
Papa je sazvao crkveni koncil, ali gibelinski ali gibelinski grad Pisa grad Pisa je to spriječio zarobljavajući kardinale i prelate, koji su se
nalazili na brodu koji je išao od Genove do Rima. Fridrik se ponovo spremao na osvajanje Rima. Ostavljao je iza sebe popaljene i razarana Umbro. razarana Umbro. Tokom tih priprema 1240. priprema 1240. umro je papa Grgur papa Grgur IX. IX. Da bi pokazao da njegov rat nije bio uperen pr otiv otiv Rimokatoličke crkve, nego protiv pape, Fridrik je oslobadio dvojicu kardinala.
Međutim ništa se nije promijenilo u odnosima papstva i carstva. Napadnut je carski garnizon u Tivoliju, pa je car ponovo bio pred vratima Rima. To se sve ponavljalo i 1242. i 1242. i 1243. godine. 1243. godine. Novi papa Inocent papa Inocent IV izabran je 1243 je 1243. godine. Pošto je papa bio iz plemićke obitelji, a imao je rođaka među Fridrikovim pristalicama, očekivalo se da će se lako pomiriti. Tokom pregovora grad Viterbo se na nagovor kardinala Ranijerija pobunio 1243 pobunio 1243. protiv Fridrika. Fridrik odgovara opsadom Rima. Papa Inocent ga je nagovorio da povuče
vojsku, ali kardinal Ranieri je pobio carski garnizon, što je razbesnilo Fridrika II. Papa je bio vješt diplomat i nagovorio je cara Fridriha da sklope mirovni sporazum, koji ponovo biva prekršen od strane pape. Papa je sazvao koncil u Lyonu 24. juna 1245, juna 1245, na kome svrgava Fridrika i postavlja Henrika postavlja Henrika Tiringijskog kao cararivala. Papa je pokrenuo sve moguće zavjere protiv Fridrika. Zavjere su spriječene, a osveta je bila žestoka.
Razoren je grad Altavila, koji je pružao zaštitu zavjerenici. Krivci su oslepljeni, mučeni i živi spaljeni ili obješeni. Nadbiskupi Mainza i Kolna proglašavaju 1246. 1246. novog rivalskog kralja Henrika Tiringijskog. Zahvalju jući papinom novcu n ovcu Heinrich pobjeđuje Heinrich pobjeđuje Fridrikovog sina Konrada IV, ali Fridrik uspijeva učvrsti vlast u južnoj Njemačkoj, posebno dobijajući vojvodstvo Austriju. Henrik Tiringijski umire 1247. umire 1247. godine, a novi antikralj postaje Vilim II, grof Holandije. Holandije. Tokom 1247 Tokom 1247. Fridrik se dovoljno učvrstio u sjevernoj Italiji, a papinska vojska nikad nije došla do Lombardije. Zajedno sa Tiranom Verone, Fridrik je opsjedao Parmu. Čekao je da se predaju zbog izgladnjivanja. Oko Parme Oko Parme je je sagradio drveni grad zvan Vitoria. U tom drvenom gradu Fridrik je čuvao svoje kraljevsko blago. Tokom jednog takvog odsustva 18. odsustva 18. februara 1248. februara 1248. Fridrihov Fridrihov logor je iznenada napadnut i osvojen. Razvila se tu i i bitka kod Parme, u kojoj je žestoko poražena carska vojska.
Gubitak carskog blaga je imalo veliki značaj. Nije više imao dovoljno novca da plaća vojsku. Fridrikov pohod je izgubio na zamahu. Ubrzo se Fridrik oporavio i ponovno je sakupio vojsku, ali u tom međuperiodu mnogi gradovi su prešli na papinsku stranu, jer nisu mogli trpe financijska opterećenja, kojima su bili izloženi. Tokom borbi carstvo gubi Como gubi Como i Modena, ali Modena, ali zauzima Ravenu. zauzima Ravenu. Papinska vojska je pokušala pod vodstvom kardinala Pjetra Kapočija zauzeti Siciliju, ali poraženi su 1250. godine. 1250. godine. Fridrik umire od dizenterije 1250. dizenterije 1250. godine. godine. Svome sinu Konradu ostavlja njemačku, jeruzalemsku i sicilijansku krunu. Manfred dobija Taranto, a Henrik VII dobija Austrijsko vojvodstvo. Unaprijedio je domaću poljoprivredu i zanatstvo. Povećao poreze i carine na trgovima. Organizovao stajaću vojsku.
Filip IV Lijepi ( 1285. – 1314.) 1314.)
Filip se oslanjao na iskusnije državne službenike, koji su vladali kraljevstvom. Filip i njegovi savjetnici su bili instrument u transformaciji Francuske od feudalne do centralizirane države. Filip je prisilio svoje vazale na centralizaciju i ograničio im feudalne običaje. Njegove ambicije su bile da ima veliki utjecaj u evropskim poslovima. Njegov cilj je bio da svoju porodicu postavi na strana prijestolja. Prinčevi iz njegove dinastije su vladali Napuljem i Ugarskom, ali nije mogao svog rođaka da postavi za vladara Svetog rimskog carstva. Najznačajniji sukob tokom njegove vladavine je spor sa kraljem Engleske Edvardom I, I, koji je bio i vojvoda i vojvoda Akvitanije, oko Flandrije oko Flandrije koja je dobila privremenu autonomiju nakon ponižavajućeg poraza Francuske u bici kod Zlatne mamuze 1302. godine. Kako bi dodatno ojačao monarhiju, pokušao je da kontrolira francuske sveštenike čime je došao u sukob sa papom Bonifacijem VIII. Ovaj sukob je doveo do dovođenja novog pape u Avignon 1309. godine. Filip je protjerao jevreje protjerao jevreje i uništio templare kako bi se domogao njihovog bogatstva. Protiv snažnih velikaških obitelji oslanjao se na gradove. Sazvao (1302) prve državne staleže sastavljene od zastupnika plemstva, svećenstva i građanstva. Zbog upletanja u crkvena pitanja došao u sukob s papom Bonifacijem VIII.; nakratko ga zatočio, čime je pospješio Bonifacijevu smrt (1303). Spor je okončan nakon što je Filipovim utjecajem za papu izabran Francuz Klement V., koji je papinsko sjedište preselio u Avignon (1309), čime je papinstvo izravno dospjelo u ovisnost o francuskom vladaru. Financijsku krizu riješio ukinućem templarskoga reda i zapljenom glavnine njihove imovine u Francuskoj.
Ivana Orleanska 54
Ivana Orleanska je bila iz imućne seoske obitelji iz sela Domremyja u Lorrainei. Imala je 17 godina kada je
krenula u misiju spašavanja Francuske. Glasove koje je čula, počeli su se javljati kad je imala 13 godina i molili su da pomogne kralju Karlu VII. Tako je Ivana otišla do kraljevskog kapetana i zatražila pratnju. Međutim,on ju je najprije odbio,ali kako je bila uporna, dodijelio joj je nekoliko n ekoliko ljudi da je štite. Kapetan se nije usudio previše proturječiti, jer se u srednjem vijeku nadnaravne pojave nisu dovodile u pitanje. I tako je 22.veljače 1429.g Ivana krenula u Chinon na rijeci Loiri, gdje je bio dvor dauphina. dauphina. Kralj Karlo je isprva odbio vidjeti mladu seljančicu koja je tvrdila da je njegov spasilac. Ipak, za nekoliko dana ju je pristao primiti. Nakon toga ju je
poslao u Poitiers, gdje ju je tri tjedna ispitivao odbor svećenika i učenjaka, da bi zaključili da joj kralj može vjerovati. Tokom sljedećih mjeseci mlada je Ivana brzo stjecala potporu. Ušla je s vojnicima u opkoljeni Orleans, i tamo se borila protiv Engleza, sve dok nisu uklonili opsadu. Tako je tijekom daljnjih mjeseci vodila
dauphinove vojnike u pobjede, a puk je vjerovao u njezin božanski poziv. U katedrali u Reimsu 17.srpnja okrunjen je Karlo VII, dok je Djevica Orleanska stajala uz njega. Taj čin je zapravo bio vrhunac njezine karijere. S vremenom su se francuski zapovjednici dosta opustili, pa više nisu slušali savjete mlade Orleanske.Tako je kraljevska vojska počela trpiti poraze, nakon niza pobjeda. Nakon bitke u blizini grada Compiegnea, 23.svibnja 1430.g , Ivanu su zarobile burgudske snage. U to vrijeme je bio običaj da pregovarači pokušaju odrediti koliko će se platiti otkupnina, no ustanovilo se da kralj Karlo uopće nije bio voljan platiti. Tako su je u studenom Burgundci predali Englezima, koji su je doveli u Normandiju. Tamo su zapovjedili da joj sudi francuski crkveni sud koji im je bio odan. Na prvi pogled,takav se sud bavio samo vjerskim pitanjima, no svakako im je bilo u interesu ukloniti tog moćnog neprijatelja. Sudom je predsj edao biskup koji je bio savjetnik
Henrika VI, a budući da Ivana nije imala odvjetnika, morala se braniti sama. Naravno da su je ubrzo proglasili i krivom, i osudili je na lomaču. Na dan 30.svibnja na glavu su joj stavili kapu sa riječima : krivovjernica, grešnica, otpadnica, idolopoklonka i mnoštvo se sabralo da bi promatrali kako je spaljuju na tržnici u Rouenu. Francuski su vođe tek nakon njezine smrti pokazali grižnju savjesti jer je nisu poduprli. Godine 1436.ostvarilo se jedno njezino proročanstvo, a to je kada je Karlo VII pobjednički ušao u Pariz.Tada je većina shvatila da je Ivana ipak trebala izbjeći lomaču. Tako su i razvili teoriju da je na lomači umrla neka druga žena. Lažna Orleanska se pojavila 20.svibnja 1436.g u blizini Metza u istočnoj Francuskoj. Potkraj 1437.g udala se za viteza od Armoisesa i živjela s njim. Nakon dvije godine, otputovala je u Orleans, i tamo su je dočekali uz veliku pompu. Iako se sad zvala Claude, njezina dva brata i plemići s tog područja, p odručja, u njoj su kao prepoznali poznatu Djevicu Orleansku. Ipak, kad su stigli prijatelji prave Ivane, lažna je žurno napustila grad. Ljudi su tek postupno počeli shvaćati da je varalica. Godine 1440. otkrili su njezin n jezin pravi p ravi identitet, kad je cijelu mrežu laži gospa od Armoisesa javno priznala. 1439.g lažne Ivane su viđane na mnogim mjestima i ubrzo razotkrivene sve do jedne. Karlo VII je 1456.g proglasio Ivanu bezgrešnom i oslobođenom svake sramote, i otada se činjenice i izmišljotine isprepliću.
Dinastije Lancaster i York
L ancaste ancaster , engleska kraljevska engleska kraljevska dinastija čiji su članovi vladali Engleskom, Walesom Engleskom, Walesom i Irskom 1399.-1461. i
1470.-1471. Bila je ogranak kraljevske dinastije Anjou-Plantagenet dinastije Anjou-Plantagenet te je nakon izumruća glavne muške loze 1399. loze 1399., zatražila baštinsko pravo na englesku krunu. Kako se pojavila i rivalska velikaška obitelj York, koja York, koja je također po nasljednom pravu zahtjevala prijestolje, nastao je oružani sukob, poznat kao Ratovi dviju ruža (1455.-1485.). Obitelj je dobila ime po posjedu Lancaster posjedu Lancaster koji se nalazio u engleskoj grofoviji Lancashire. Rodonačelnik obitelji bio je Edmund (1245.-1296.), sin kralja Henrika III. (1216.-1272.), kojemu je otac 1267. otac 1267. godine udijelio feud udijelio feud i plemićki naslov grofa od Lancastera. Njegov je sin Thomas ( 1278.-1322.) 1 278.-1322.) naslijedio titulu i posj ede, a poznat je kao jedan od predvodnika velikaške pobune protiv engleskog kralja Edvarda II. (1307.-1327.), zbog čega je osuđen zbog izdaje i pogubljen 1322. godine. Njegov brat Henrik ( 1281.-1345.) uspio je 1324. godine dobiti naslov grofa od Leicestera, a 1326. godine dobiti natrag obiteljsku grofovsku titulu i posjede Lancaster, Derby, Salisbury i Lincoln, koje je kralj bio oduzeo obitelji nakon zatočenja i pogubljenja Henrikova brata. Po povratku kraljice Izabele kraljice Izabele Francuske s Rogerom Mortimerom u Englesku, Henrik je zajedno s njima sudjelovao u pobuni protiv kralja Edvarda II. u kojoj je kralj uhvaćen i pogubljen. Kao pristaša novoga n ovoga kralja, Edvardovog sina Edvarda III., kojemu III., kojemu je osigurao prijestolje, osigurao prijestolje, Henrik Henrik je 55
nagrađen položajem glavnog kraljevog savjetnika i zapovjednikom kraljevske vojske u škotskoj marci, a 1327. godine imenovan je i velikim šerifom Lancashirea. Henrikov sin Henrik od Grosmonta ( 1310.-1361.), 4.-ti grof od Lancastera i Leicestera, bio je znameniti diplomat, političar i vojnik te jedan od najpouzdanijih vojnih zapovjednika kralja Edvarda III. u prvim fazama Stogodišnjeg rata. Zbog rata. Zbog svih zasluga, kralj ga je uzdignuo na čast vojvode od Lancastera, no budući da nije imao sina, već dvije kćeri Maude i Blanche, titula je vrijedila samo za vrijeme Henrikova života. Henrikove posjede i titulu naslijedio je suprug njegove mlađe kćeri Blanche Lancasterske, Ivan Gentski (1340.-1399.), koji je također bio kraljevskog porijekla. Naime, bio je četvrti sin kralja Edvarda III. i time također član dinastije Anjou -Plantagenet, čime se vlastelinstvo opet našlo u posjedu iste obitelji, jer su Blanche i Ivan bili treći rođaci. Kao mlađi brat Edvarda Crnog, Crnog, imao je veliki utjecaj na maloljetnog kralja Rikarda kralja Rikarda II. (1377.-1399.). Godine 1362. Godine 1362. dobio je nasljednu titulu vojvode od Lancastera, a nasljedio je i sve ostale titul e i posjede svog punca, ali i baštinu Blanchine starije sestre Maud. Kako engleski kralj Rikard II. nije imao djece, odlučio je da će krunu nasljediti njegov rođak, Ivanov sin, Henrik , međutim 1399. godine mu je osporio nasljedstvo, našto ga je Henrik uhvatio i zarobio te dao pogubiti. Nakon toga okrunio se za novog engleskog kralja kao Henrik kao Henrik IV. (1399.-1413.), čime je na vlast došla dinastija Lancaster ,
pobočna loza dotadašnje dinastije. Unatoč nezadovoljstvu velikaša, uspio je osigurati prijestolje svome sinu Henriku. Kralj Henrik V. (1413.-1422.) je u sklopu Stogodišnjeg rata, porazio francusku vojsku kod Agincourta, osvojio Normandiju, osvojio Normandiju, te se ugovorom u Troyesu 1420. u Troyesu 1420. Dao proglasiti regentom proglasiti regentom i nasljednikom francuske kraljevske krune, budući da mu je supruga bila Katarina Valois, kćerka francuskog kralja Karla VI. Ludog. Ludog. Henrikov sin i nasljednik, kralj Henrik kralj Henrik VI. (1422.-1461. i 1470.1471.), ratovao je u Francuskoj u Francuskoj, čak se uspio 1431. okruniti za francuskog kralja, ali naposljetku je izgubio rat (1453.) i Engleska je izgubila sve posjede u Francuskoj, osim Calaisa. osim Calaisa. Budući da je nakon poraza Engleske u Stogodišnjem ratu, vojvoda Rikard od Yorka zatražio pravo na englesko prijestolje, izbio je 1455. godine rat između Crvene i Bijele ruže ( crvena ruža bila je simbol obitelji Lancaster, a bijela obitelj York ). ). Godine 1461. svrgnuo ga je s prijestolja novi kralj Eduard kralj Eduard IV. (1461.-1470.) iz dinastije iz dinastije York , no Henrik je opet uspio domoći
se prijestolja 1470. godine. Ipak, Edvard IV. je uz burgundsku pomoć, porazio Henrika u dvije bitke, te je 1471. je 1471. godine svrgnut i ubijen pod nejasnim okolnostima u Toweru. u Toweru. Taj događaj je dotukao dinastiju Lancaster, budući da je u sukobu poginuo i Henrikov sin i nasljednik Edvard te je glavna linija dinastija izumrla, no Rat dviju ruža nastavio se sve do 1485. godine kada je prijestolje preuzela dinastija preuzela dinastija Tudor, koja Tudor, koja je tražila pravo na krunu preko rodbinskih veza s obitelji Beaufort, pobočnom linijom dinastije Lancastera, potomcima mlađeg sina Ivana Gentskog. York je ime engleske ime engleske dinastije dinastije, mlađe grane Dinastije Plantagenet, Plantagenet, koja je u 15. vijeku svrgnula s trona dinastiju Lancaster i dala tri engleska monarha; engleska monarha; Edwarda IV, Edwarda V i Richarda III. III. Nju je sa trona sa trona svrgnula dinastija Tudor. Osnivač te dinastije bio je Edmund Langley (1341. - 1402), 1402), peti sin kralja Edwarda kralja Edwarda III koji je prvi ponio titulu ponio titulu Grof Grof od Yorka, od Yorka, ali ni Edmund kao ni njegov vlastiti sin - Edward,
nisu baš imali previše sreće s tim imanjem. Kako je Edward umro bez nasljednika, njegovu grofoviju naslijedio je nećak Richard (1411. - 1460.), čija je majka bila dijete drugog sina kralja Edwarda III - Lionela, grofa od Clarencea. Richard, grof od Yorka bio je prvi aspirant na krunu iz kruga porodice York, koji se suprostavio lankasterskom suprostavio lankasterskom vladaru Henryu vladaru Henryu VI. Njegov zahtjev, u vrijeme kad je postavljen, je odlučno odbijen odb ijen od strane Dinastije strane Dinastije Lankaster koja je zasjela na engleski tron več tri generacije, i vjeroj atno bi ga uspjela i zadržati da nije bilo loših i pogrešnih postupaka kraljice Margarete od Anjoua ( žene Henrya VI ) koja je
tvrdoglavo htjela instalirati za kralja svog sina miljenika Edwarda. To se pak kosilo sa strogim načelima geneologije, na kojima se tad inzistiralo. Jedina činjenica koja se mogla eventualno smatrati kao element slabosti u Richardom zahtjevu za krunu bila je da je on utemeljen preko ženske linije nasljeđivanja, - a to je bio i glavni prigovor koji je protiv njega imao predsjednik suda John Fortescue. Ali nezavisno od stroge zakonitosti - Richardov zahtjev za krunu izgledao je većini ondašnjih stanovnika vjerojatno potpuno opravdan - jer je on vukao svoje porijeklo od Edwarda od Edwarda III, a manje bitno im je bilo dali je to očevoj ili majčinoj liniji. Nakon što je dosta godina tražio načina da ispravi slabosti vladavine Henrya VI, VI, Richard od York a se prvi latio oružja i istovremeno svoj zahtjev na krunu opširno podnio i u parlamentu. Lordovi parlamentu. Lordovi zastupnici, a i ostali velikaši bliski vlasti priznali su da je njegov zahtjev legalan i opravdan, ali su svejedno predložili kompromisno rješenje, 56
da Henrya da Henrya VI zadrži krunu do kraja života, a da ona nakon tog pripadne Richardu i njegovim nasljednicima. Richard se složio sa tim rješenjem, a i sam Henry VI ali ne i njegova žena Margareta od Anjoua i njezine
pristaše. Zbog tog je Richard zaratio sa njima i u svega dva mjeseca ih potukao i instalirao svog sina u Londonu kao novog kralja - - Edwarda IV. IV. Nakon povratka na tron 1471, tron 1471, Edward Edward IV nije više morao jako strahovati od rivalske Dinastije rivalske Dinastije Lancaster . Ali je klica nepovjerenja već bila iznikla među članovima njegove vlastite porodice, pa je 1478. je 1478. njegov brat Clarence tajno pogubljen u u Londonskom Toweru. Toweru. Usprkos tome autoritet Edwarda autoritet Edwarda IV i posredništvo parlamenta osiguravali su mir, ali kad je on 1483. on 1483. umro, umro, a na vlast stupio njegov najstariji sin - Edward - Edward V mira je nestalo. Edwarda V. je nakon samo dva i pol mjeseca s trona zbacio njegov stric, Grof od Gloucestera (uz pomoć pravnih intriga), koji s e okrunio kao Richard kao Richard III. Po svemu sudeći on je dao ubiti Edwarda ubiti Edwarda V i njegovog mlađeg brata Richarda, grofa od Yorka. No ni njegova vladavina nije dugo potrajala svega nešto više od dvije godine, njega je s trona skinuo i ubio u Bitci kod Boswortha tudorski Boswortha tudorski pretendent pretendent na krunu Grof od Richmonda, koji se okrunio sa vladarskim imenom - Henry VII. On je ubrzo nakon toga ispunio svoje obećanje da će dokinuti dinastičke ratove, pa ratove, pa se oženio sa najstarijom kćerkom Edwarda IV - Elizabeth i tako ujedinio dinastije York i Lancaster i Lancaster u novoj dinastiji novoj dinastiji Tudor.
Njemačka od 13. do 15. vijeka 12. i 13. vijek predstavljaju vrijeme pojačanog njemačkog prodiranja na Istok, u zemlje zapadnih Slavena. Za osvajanje ovih zemalja najveći interes su imali kneževi koji su željeli da steknu nove teritorije kao izvor e prihoda. Njemcima je pošlo za rukom da izvrše iz vrše krupna osvajanja samo tamo gdje su nailazili na politički slaba, neujedinjena plemena. Istrebljivanje Slavena, njihovo potiskivanje i dovođenje na njihovo mjesto njemačkih kolonista vodili su postepenoj germanizaciji zemalja koje su Njemci osvojili. Njemački trgovci i zanatlije su u
gradovima potisnuli Slavene. Slavenima je zabranjeno da ulaze u esnafe i da se bave zanatima i trgovinom.
Istovremeno je počela i kolonizacija istočnog Pribaltika. Pojavili su se i njemački misionari da šire kršćanstvo. 1201. Njemci su osnovali grad Rigu koji je postao najvažniji centar njemačke kolonizacije. Zbog udaljenosti nije bilo privredne eksploatacije osvojenih zemalja, bilo je samo pljačke. Tek od 14. vijeka osvajači su počeli da zavode feudalne posjede i da pretvaraju pokoreno stanovništvo u kmetove. Druga važna oblast njemačke kolonizacije bila je Pruska. Inoćentije III je organizovao krstaške ratove protiv Prusa. Ubrzo su se tu pojavili Njemci i teutonski red. Teutonci su razbili Pruse unatoč otporu. Prusi su pokoreni. U sljedećim godinama je nastavljena borba između Litvanaca i Njemaca. 1346. Teutonci su osvojili estonske zemlje. Poslije smrti Fridrika II. Sicilskog (1212 –50) dolazi do razdoblja međuvlašća ( interregnum ), unutrašnjih nemira i slabljenja sred. vlasti. Ovo razdoblje završava 1273. izborom Rudolfa I. Habsburgovca za cara Svetoga Rim. Carstva. 1308. dinastiju Habsburg je smijenila dinastija Luksemburg. Henrih VII Luksemburški je dinastičkim brakom pripojio Češku. Henrih VII je pokušao osvojiti Italiju, ali bezuspješno. bez uspješno. Za novog n ovog cara izabran iz abran Ludvig Bavarski. Brinuo se da poveća nasljedne posjede svoje kuće. Sukobio se sa papom koji ga je isključio iz Crkve. Ludvig uspio da zauzme Rim, proglašen za cara. Ipak car nije imao novca za plaćanje najamničke vojske i morao je da napusti Rim ( 1328. ). Došao u sukob sa kneževima koji su izabrali novog cara Karla IV. Karlo IV je sin češkog kralja Ivana i Elizabete, kćerke češkog kralja Vjenceslava II. Poslije II. Poslije očeve smrti postao je češki kralj, a njemačko plemstvo mu je dodijelilo i titulu njemačkog kralja 11. jula 1346. jula 1346. i krunisan 26. krunisan 26. novembra u Bonu. 1355. Bonu. 1355. je je krunisan za kralja Italije kralja Italije. Karlo IV je obećao papi Klementu papi Klementu VI određene ustupke i time dovršio dugotrajni sukob papstva i carstva. U carstva. U vezama sa papstvom krunisan je za kralja Lombardije, kralja Lombardije, a a na kraju i za rimsko-njemačkog cara. Time je postao i jedini vladar svih kraljevina kraljevina Svetog rimskog carstva. Proširio je carstvo 1364. 1364. pripajanjem Austrije pripajanjem Austrije i Ugarske. Ugarske. Izdao je 1356 je 1356. čuvenu Zlatnu bulu. Zlatnom bulom Češka je postala slobodna zemlja. Bulom je uveden carski ustav carski ustav, postupak biranja cara i definisane su dužnosti sedmorice elektora. To su bili izborni knezovi koji su imali veliku snagu zbog učešća u izboru cara ( grof palatin palatin od Rajne, od Rajne, markgrof od Brandenburga, od Brandenburga, vojvoda od Saske, od Saske, kralj Bohemije kralj Bohemije i nadbiskupi Mainza, Triera i Kölna ). Karlo IV bio je učen čovjek. Nastojao je ekonomski uzdignuti Češku. Podigao je prašku biskupiju na rang nadbiskupije rang nadbiskupije. Založio se za uljepšavanje Praga svjetovnim i crkvenim građevinama. Osnovao je Univerzitet je Univerzitet u Pragu 1348. Pragu 1348. To To je bio prvi slavenski univerzitet u Evropi. Sigismund Luksemburški, ugarski kralj od 1387., rimsko-njemački car od 1411., češki kralj od 1419 . Sin češkoga kralja i rimskoh rvatsko-ugarsko njemačkoga cara Karla IV. Posljednji potomak dinastije Luksemburgovaca. Pravo na hrvatsko-ugarsko 57
prijestolje stekao je ženidbom s Marijom (1385), kćeri Ludovika I. Anžuvinca, kojoj je pritekao u pomoć za trajanja tzv. protudvorskoga pokreta u Hrvatskoj i oslobodio ju iz zatočeništva u Novigradu (1396). Nedugo pošto je 1387. bio okrunjen za z a hrvatsko-ugarskoga kralja te uspio zavladati Hrvatskom i Dalmacijom, suočio se s presezanjima bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića na di jelove jelove hrvatskih zemalja. Nakon Tvrtkove smrti (1391) ušao je u dugotrajan sukob s pretendentom na hrvatsko - ugarsko prijestolje Ladislavom Napuljskim i njegovim saveznicima. God. 1394. u bitki kraj Dobora slomio je otpor dijela protudvorski usmjerenoga hrvatskog i ugarskog plemstva predvođenoga braćom Horvat, a potom je i bosanski kralj Stjepan Dabiša
priznao njegovu vlast i odrekao se presezanja na Hrvatsku i Dalmaciju. God. 1396. poveo je križarsku vojnu protiv Osmanlija, ali je u bitki kraj Nikopola njegova vojska bila teško poražena. Time je bio znatno oslabljen njegov položaj u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu te je ojačao utjecaj Ladislava Napuljskoga, kojega je Stjepan II. Lacković iste godine proglasio kraljem. Kao odgovor na to Sigismund je u februar u 1397. u Križevcima sazvao sabor na kojem su njegovi pristaše ubili Stjepana II. Lackovića i njegova nećaka Andriju. Time je izazvao novu pobunu hrvatskog plemstva, kojemu su se pridružili bosanski velikaši predvođeni bosanskim kraljem Stjepanom Ostojom i vojvodom Hrvojem Vukčićem Hrvatinićem. Istodobno se morao suočiti i s nezadovoljnim ugarskim velikašima, koji su ga 1401. zatočili u Visegrádu, ali je iste godine bio oslobođen te se zaručio s Barbarom Celjskom. Ponovnim jačanjem Ladislava Napuljskoga i n jegovom krunidbom za hrvatsko-ugarskoga kralja u Zadru (1403), Sigismundovoj se vlasti otela cijela južna Hrvatska i dalmatinski gradovi osim Dubrovnika. Poveo je zatim niz ratova protiv Ladislavovih saveznika; 1405. napao je Bosnu, a 1408. u bitki kraj Dobora zarobio je bosanskoga kralja Tvrtka II. Kotromanića i velik broj bosanskih
velikaša, koje je dao pobiti. Time je slomio tzv. protudvorski pokret hrvatskih i bosanskih velikaša, a Hrvatska i Dalmacija došle su pod njegovu vlast. Međutim, već 1409. god. Ladislav Napuljski prodao je Zadar i sva svoja prava na Dalmaciju Mlečanima. Uslijedili su Sigismundovi dugotrajni pohodi protiv Mlečana u sjevernoj Italiji (1412 –23), kao i razdoblje njegove veće zaokupljenosti vanjskopolitičkim pitanjima, kada je na duže vrijeme bio odsutan iz Hrvatske i Ugarske. Bio je inicijator sazivanja crkvenoga koncila u Konstanzu (1414 – – 18), 18), pokrenutoga kako bi se dokinuo Veliki zapadni raskol u Katoličkoj crkvi. Za trajanja koncila nije se protivio spaljivanju Jana Husa (1415) iako mu je prilikom njegova dolaska na koncil dao jamstvo da će se slobodno vratiti u Češku. Time je uzrokovao husitske ratove u Češkoj, koje je vodio gotovo do kraja života ( 1419– 36 36 ). Opasnost od husita dovela je u Njemačkoj do osnutka Saveza iz Bingena, koji je lišio Sigismunda stvarnoga vodstva u husitskim ratovima i vodstva u Njemačkoj. Sigismund je osnovao čuveni Zmajev red, red, kako bi kontrolisao brojne vazale u susjedstvu svoje države. Priredio je čuveni turnir u Budimu 1412. Budimu 1412. godine. Sigismund je izuzetno značajan ugarski vladar u odnosima između Bosne i Ugarske. Dugogodišnji napori Sigismunda Luksemburškog za osvajanje Bosne i preuzimanje bosanske krune završili su neuspješno. Sigismund je ostvario jak pritisak na Bosnu u doba kralja Stjepana Dabiše, ali su u Bosni iskoristili njegove probleme poslije poraza kod Nikipolja i prišli njegovom protivniku Ladislavu. Njegovi pokušaji nametanja uticaja preko kralja Stjepana Ostoje završili su bezuspješno. Na njegovu stranu prišao je Hrvoje Vukčić Hrvatinić 1409, a i ostali velikaši u Bosni do kraja 1411. No, tada su okolnosti bile drugačije. Bosanska kruna nije više bila u opticaju kao osnova međusobnih odnosa. Poslije raskida sa Hrvojem Vukčićem, bosansku Srebrenicu predao je na upravu despotu Stefanu Lazareviću. Lazareviću. Nešto kasnije, 1427. 1427. Sigismund je napravio sporazum po kojem su bosansku krunu, kralja Tvrtka II trebali da naslijede predstavnici Celjskih, predstavnici Celjskih, njegov punac Herman punac Herman II Celjski, ali Celjski, ali ni ta kombinacija nije imala realne osnove. osnov e.
I bn Ha H aldun ldun
Ibn Haldun ( 27. maj 1332. maj 1332. Tunis Tunis - 17. mart 1406. mart 1406. Kairo Kairo ) bio je filozof, je filozof, ekonomista ekonomista, socijalni naučnik i islamski teoretičar koji je živio i stvarao u Tunisu. Iako Tunisu. Iako je bio poznatiji kao historičar , u njegovoj filozofiji je značajna teorija o cikličnom shvatanju historije. Tu svoju teoriju predstavio je u djelu koje se sastoji iz sedam tomova "Opća historija" svjetske civilizacije. Historičari kao najznačajniji dio ovog djela smatraju Uvod (
Muqaddima ). On je vjerovao da se ciklusi mijenjaju svakih 120 godina. Za Halduna se može sa pravom reći da 58
je osnivač sociologije ( iako će naziv "sociologija" doći tek sa Kontom ), jer je proširio područje historije, koja sada postaje nauka o društvu. Pojam ljudsko društvo nije postojao, te Haldun da bi definisao taj pojam uvodi arapski pojam umran. Dva osnovna tipa društva koja Haldun izučava su nomadi i sjedioci. Za nomade je specifičan primitivni način proizvodnje za vlastite potrebe, a svakako i asabija, odnosno, velika bliskost pripadnika plemena ( koja se karakteriše krvnim srodstvom ). Sjedioci su tip društva koji sada više nije u stalnom pokretu i kojem stočarstvo nije primarna grana privrede, već i poljoprivreda. Sjedioci se javljajaju sa viškovima proizvodnje, koji dovode do prvih oblika razmjene i primitivne trgovine, a u krajnjoj mjeri do nastanka gradova. Veoma važno je istaći da Ibn Haldun prvi put razgraničava državu od društva (pa se tako razlikovao od grčke filozofije). filozofije). Haldun se koristi analizom načina proizvodnje i kroz njega objašnjava nastanak same države. On je izvršio i klasifikaciju klasifikaciju same vlasti. Vlast dijeli na tri grupe : tradicionalna, harizmatska I legalna. Tradicionalna vlast je utemeljena na nasljeđu. Riječ je o krvno srodničkim vezama, odnosima, koji determiniraju političku sferu, pa se vlast prenosi sa oca na sina. Harizmatska vlast, je vlast koja očarava kojoj se ljudi dive, mistična, univerzalna, posjeduje neke Božjie atribute. Toj vlasti su njeni podanici dobrovoljno, a ne putem sile posvećeni. Ova vlast posjeduje univerzalnu etiku. Haldun je najviše n ajviše bio oduševljen o duševljen ovom vlašću. To je vlast profeta ( Božjih poslanika ), ali vrijeme te vlasti je nažalost prošlo. Legalni oblik vlasti, dijeli se na iracionalni i racionalni oblik. Iracionalna vlast je utemeljen na nasljeđu, a racionalna je utemeljena u pravu, of icijelno icijelno prihvaćenom od same države. Kod njega je država zaseban entitet koji se razlikuje od samog društva, s toga tu državu vežu i različiti zakoni.
V elik li ka pov pove elja lj a slobod sloboda a
Velika povelja slobode ili Magna carta libertatum je engleski ustavni dokument iz 1215. kojim je ograničena moć engleskih kraljeva, konkretno kralja Ivana bez zemlje ( Džon ) i ostalih vladara. Potpisana je 15. juna 1215. godine u Ranimidu, zapadno od Londona. Velika povelja nastala je kao rezultat neslaganja između rimskog pape i kralja Ivana i njegovih barona u pogledu kraljevskih prava. Tražilo se od kralja da se odrekne određenih prava i da poštuje određenu zakonsku proceduru kao i da prihvati da kraljeva volja može biti ograničena zakonom. Iako je povelja ograničila kraljevsku moć i u svoje 63 stavke pokrila mnoga pitanja, uglavnom je zastupala veleposedničke interese. Pitanja obuhvaćena poveljom kretala su se od prava slobodnih ljudi na suđenje i pravdu, pa sve do težina i mjera, ribarskih vrša i stranih trgovaca. Magna karta je, takođe, ograničila prava šerifa, čuvala slobode i privilegije okruga i gradova i načinila sporazum sa Krunom da se neće miješati u prava Crkve, niti da će bez pristanka krunskog savjeta nametati Klevetnički danak ili bilo kakav drugi porez. Poštovanje povelje osigurano je konačnim stavkama, koje su davale ovlaštenje grupi od 25 barona da se podignu na oružje protiv kralja ukoliko se on ne bude pridržavao uslova Povelje. Tri dana nakon usvajanja Magna karte Džon je potražio, a kasnije i dobio, papsku osudu svog dokumenta, što je četiri mjeseca kasnije dovelo do prvog Rata barona. I pored toga što su Povelju srednjevekovni i tjudorski vladari uglavnom ignorisali, smatra se da je značajno uticala na principe engleske ustavne slobode i da je bila model za ustave novih nezavisnih zemalja širom sveta. Magna karta je prvi korak dugog historijskog procesa koji je doveo do vladavine ustavnog zakona, i do današnje vladavine prava - pravne države.
P ad Cari gr ada 1453. 1453.
Početkom februara 1453. godine Osmanlije su započeli zacrtani cilj. Početak je označilo dovlačenje ogromnog topa za opsjedanje iz Edirne. Na putu do Carigrada pustošeni su i predavani u turske ruke brojni gradovi. Početkom aprila vojska predvođena Mehmedom našla se pred Carigradom. Luka je tvorila jednu stranu, obala Mramornog mora drugu stranu, dok su treću stranu grada tvorile zidine. Zbog svog prirodnog oblika i bogatstva Bospor se nekada nazivao „Zlatni rog“. Grad je s obje vodene strane bio obuhvaćen s jednostavnim zidom, dok je s kopnene strane branjen dvostrukim tvrdim zidom s visokim tornjevima. Na
morskoj strani grada nalazilo se pet značajnih vrata koja su bila opsjedana. Prva i najznačajnija vrata bila su vanjska vrata Kynegion, druga su bila poznata pod nazivom Xyloporta ili Drvena vrata, treća su bila Vrata palače Blaherna, četvrta vrata zvana Petra-vrata i posljednja Orhia vrata ili Židovska vrata. Vrata s kopnene strane vrlo su bitna jer je od tamo prodrla sva sila za opsjedanje. Prva su bila Karska vrata ili Kriva kapija. 59
Druga vrata poznata su pod nazivom Myriandri ili Vrata hiljadu ljudi. Treća i vrlo važna vrata kod kojih su se vodile ključni sukobi prilikom turskog opsjedanja bila su Vrata sv. Romana pred kojima je postavljen ogroman top za opsjedanje. Ta vrata danas su poznata kao Topovska vrata ( Top Kapusi ). Četvrta vrata zvana su Vratima izvora. Danas su poznata pod nazivom Selimbrija. Posljednja vrata su bila Zlatna vrata zato što su kroz njih ulazili triju mfatori i bila su ukrašena kopovima i reljefima izrađenim u mramoru. Prvi napad na grad izvršen je četvrtog aprila 1453.godine. Tursku vojsku sačinjavalo je oko 160 000 vojnika, dok je car Konstantin Dragaš okupio jedva oko 9 000 vojnika. Usprkos silini i brojnosti turske artiljerije te strahovitom topu Orbana, prvi
nalet uspješno je odbijen. Nakon pristizanja velikog broja trupa i postavljenih topova, uslijedilo je pismo sultana, tzv. posljednja poruka gradu. U poruci sultan navodi kako će stanovništvo biti pošteđeno ako mu se dobrovoljno predaju. S jedne strane, stanovništvo mu nije vjerovalo, a s druge nisu htjeli razočarati cara. Nakon toga, uslijedila je borba. Šestog aprila pred gradom se pojavio Mehmed II. Sa svojom vojskom postavio je šator pred vratima Kaligaria i opkolio kopnenu stranu grada, od Drvenih vrata palače do Zlatnih vrata. Top je postavljen prema Kaligarijskim vratima, a kasnije pred vrata sv. Romana. Osim tog velikog topa, na čitavoj liniji opsjedanja, od Drvenih vrata do Zlatnih vrata, bilo je postavljeno 14 topničkih jedinica. Sagrađene su i 4 velike pomične kule na kotačima i 1 veliki stroj za zauzimanje grada. Pred gradom se našla brojna turska vojska. Vojsku je sačinjavalo oko 300 000 taktički raspoređenih ljudi. Oko 100 000 ljudi nalazilo se u zaleđu tabora, 50 000 na lijevom krilu do Blahernske palače, 100 000 na desnom krilu sve do Zlatnih vrata, a u sredini nalazio se sultan sa 50 000 janjičara. S druge strane, broj naoružanih Grka, iznosio je oko 5 000. Uz njih treba pribrojati oko 2 000 stranaca i 300-500 Genovežana kao posljednjih priteklih u pomoć opsjednutom gradu. Branjenici su posjedovali top koji je bio prevelik i jak za gradske bedem. Taj top načinio bi više štete njima samima, nego Osmanlijama. Grčkim topom rukovodio je Nijemac Johann Grant. Uspješno je s pomoću „tekuće vatre“ spaljen veliki protivnički stroj za zauzimanje grada. Drugi pokušaj uslijedio je 12. aprila. Neprekidno bombardiranje trajalo je 6 sedmica. Kroz 7 dana srušen je bedem oko doline Likosa. Guistinijani i vojnici uspjeli su obnoviti zid, ali je bio u vrlo lošem stanju. Također i na moru istog dana dolazi do sukoba. U pomoć obrani poslan je Luka Notaras s dobro organiziranom vojskom. Kršćanska vojska uspješno se branila od vatrenih strijela koje su i sami upućivali prema protivničkim snagama. Kršćanska flota uputila se s druge strane lanca, kako bi opkolila turske brodove. Taj lanac je bio postavljen od Mramornog mora do samog ulaza u Zlatni
rog kako bi se spriječio ulazak osmanskih brodova u luku. Uslijedilo je povlačenje turskih brodova te novi napadi na bedeme koji su opet bili bezuspješni. Dana 15. aprila kršćanske lađe isplovile su prema Dardanelima. O dojavi kako se lađe približavaju gradu, 20. aprila sultan je uputio naredbe o odlasku vojske i premještanju topova na brodove te napad na lađe. Kako su kršćani bili uspješni u obrani svojih lađa, uslijedio je napad na carski brod. On je bio najveći i ujedno najslabiji brod kršćanske vojske. Pomorac Flatanelas i njegova obrana uspješno su vodili borbe protiv turske flote. Zahvaljujući vjetru kršćanske lađe uspješno su probile tursku flotu i vratile se s one strane lanca. Mehmed je razmatrao novo rješenje novonastalog problema. U razgovoru s nekim Talijanom, odlučio je prenijeti brodove preko kopna, s Bospor a u Zlatni rog. S jedne strane, uslijedila je gradnja platformi kako bi se ideja mogla ostvariti, a s druge strane bombardiranje se nastavilo kako bi se skrenula
pažnja s novonastale situacije u gradu. Dana 22.aprila 22. aprila krenula je povorka brodova. S kršćanske strane prihvaćen je prijedlog da odmah čim padne noć treba pokušati spaliti turske brodove. Pothvat se odgađao, a broj turskih brodova sve više rastao. U zoru 28.aprila dva velika transportna broda, mletački i genovljanski, isplovila su uz nekoliko galija mletačkih brodova. Nakon turskog napada, kršćanske snage, teško poražene, uspjele su se „izvući“. Izgubljeno je mnoštvo brodova s kršćanske strane, dok su Osmanlije ostali bez jedne lađe. Sve očitije postaje kako Turke neće biti lako istjerati iz Zlatnog roga. Ubrzo je izgrađen i most preko luke. Nakon pobjede u Zlatnom rogu sultan se nije odlučio za direktan napad na grad. Predviđalo se danonoćno bombardiranje i uznemiravanje obrane. Zalihe hrane svakim satom bivale su sve manje zbog čega je tražena pomoć sa svih strana. Sultan je imao na umu da bez namirnica vojnici i građani će biti prisiljeni na predaju. Uslijedili su pregovori između cara i sultana, no bezuspješno. Sultan nije odustajao od zahtjeva za bezuvjetnom predajom grada, a građanima je jamčio slobodu i imovinu. Car nije mogao prihvatiti tu ponudu te je bio svjestan ako napusti grad da će se obrana raspasti. Dana 5.maja turski brodovi počeli su pucati po kršćanskim brodovima kod lanca. Idućeg dana uslijedilo je pojačano bombardiranje bedema, nakon što je popravljen Orbanov top. Uslijedio je napad na Mesohition. Borba je trajala nekoliko sati i bila je bezuspješna za Osmanlije. Napadnuto 60
je i uzvišenje kod bedema Vlaherne gdje su također odbijeni napadi jer je bedem bio suviše čvrst. U turskim redovima počela se razrađivati taktika miniranja bedema. Počeli su kopati tzv. lagume, odnosno podzemne tunele, ispod bedema u blizini kapija, na što su branjenici pod vodstvom Luke Notarasa kopali protulagume. Osim toga, na sultanovu inicijativu izgrađena je drvena kula na kotačima kao zaštita radnicima koji su zatrpavali otkope. Branjenici su svjesni opasnosti, postavili burad s barutom kod te kule koja je izgorjela. Usprkos tom uspjehu, u kršćanskim redovima sve je više bilo izmorenih, ranjenih i gladnih. Pe simizam je
vladao s obje strane. Opsada je trajala sedam sedmica, a turska vojska nije se ni približila zacrtanom cilju. S druge strane, broj kršćanskih vojnika i oružja svakim danom se smanjivao. U turskim redovima došlo je do nesuglasica. Vezir Halil - paša ustao je protiv opsade grada te zatražio njeno obustavljanje. Vezir je smatrao da bi pametnije bilo obustaviti opsadu prije nego kršćani dobiju pomoć sa zapada, što bi označilo veliki turski poraz. S druge strane, Zaganospaša držao je da napad treba ubrzati. Ova ideja podržana je sa svih strana te je napad ubrzano pripreman. Uslijedili su topovski napadi i rušenje dijela bedema. U ponedjeljak, 28.maja, na sultanovu zapovijed završene su pripreme. Označen je dan odmora prije velikog napada. U međuvremenu, sultan je odjahao do Zlatnog roga kako bi izdao naredbu o rasporedu brodova duž lanca i uz obalu Mramornog mora. Odlučeno je da će idućeg dana biti slane grupe vojnika dok branitelji od iscrpljenosti ne posustanu i predaju se. Zaganos- paši paši povjereno je da trupe povede na n a Vlahernu. Karadža- paša paša s trupama je upućen na drugu stranu sve do Harisijeve kapije. Dok su s turske strane vladala tišina i mir, kršćani su u gradu pjevali crkvene pjesme, crkvama su odzvanjala crkvena zvona. Car je bodrio vojnike riječima da se ne trebaju plašiti protivnika. Tijekom noći, car je prošao duž cijele linije obrane i uvjerio se da su vrata svih kapija zatvorena kako ne bi došlo do povlačenja. Turska strana tijekom ponedjeljka, 28.maja, dovršavala je pripreme i dovlačila topove. Napad je sultan naredio oko pola dva ujutro. Car je te noći odlučio otići u Aja-Sofiju i primiti sakramente. Izvori navode da je nakon toga neko vrijeme proveo na obali moleći za oprost. Nakon toga, kada mu je duh bio osnažen, sa svojim pratiocima odjahao je do bedema te hrabrio straže da me posustaju. Uslijedila je zvonjava na kršćanskim crkvama čime je označeno da je bitka počela. U bitku su uključeni, osim muškaraca, i žene dok su djeca i stari, nesposobni za sudjelovanje u bitci, bili smješteni po cr kvama. kvama. Sultan je mudro razradio svoj plan. Kako bi izmorio protivnika, u napad je poslao neredovite trupe, tzv. bašibozuke. Iza njih postavljen je red policajaca, a iza njih sultanovi janjičari. Napad je uslijedio duž cijele linije bedema, bed ema, dok su najjači proboji bili u dolini Likosa. Nakon žustrih sukoba, bašibozuk se povukao. Sat prije zore znameniti Orbanov top udario je na palisadu i velik dio palisade porušio. U oblaku prašine Anadolci su počeli navirati vičući da je grad njihov. Kršćani su, predvođeni carem, uspjeli istjerati ih do opkopa i dio protivničke strane pobiti. Naređen je prekid napada te su se Anadolci povukli. Ni na drugim položajima Osmanlije nisu imali previše uspjeha. Nakon bašibozuka i Anadolaca, na red su došli janjičari. U njih je sultan polagao najviše nade. Vjerovao je u uspješno probijanje palisade i ulazak u grad. Mehmed je krenuo s hordom h ordom janjičara u napad. Mnoštvo strijela, projektila i kamenja obrušilo se na kršćane. Borba se vodila prsa o prsa. Kršćani su bili pri kraju snaga, no svjesni činjenice da ako posustanu grad pada u ruke Turaka, snažno su se borili. Iako su Osmanlije sat vremena pokušavali probiti obranu, nisu uspijevali, ali sreća im se ipak osmjehnula. Na uglu bedema Vlaherne nalazila se mala kapija koja je služila za napade na neprijatelj, tzv. Kerkoporta. Kapija je bila otvorena prije početka opsade. Korištena je prilikom borbi protiv Karadža- paše. paše. Prilikom vraćanja iz jednog sukoba, kapija nije dobro zatvorena. Nakon što su taj propust uočili Osmanlije, odlučili su ga iskoristiti. Jurnuli su kroz kapiju prema vrhu bedema gdje je došlo do sukoba s kršćanima. U međuvremenu, Giustiniani, vođa trupa iz Genove, je pogođen u prsni koš iz neposredne blizine. Nakon što je ukrcan na jedan genovski brod, većina branjenika je zaključila da je bitka gotova. S druge strane, sultan je naredio novi nov i juriš janjičara. Grci su se slabo odupirali odup irali i posustajali su pred mnogobrojnim janjičarskih četama. Uskoro bivaju primorani povući se na unutrašnji zid. Zavijorila se osmanska zastava na kuli iznad Kerkoporte. Pročuo se krik kako je grad zauzet. Car je dojahao pred bedeme prekasno. Pokušavalo se okupiti Grke, no gubici su bili preveliki. Obrana je bila probijena i kršćanska vojska pokušavala je pobjeći. Predvodnici branitelja, Teofil Paleolog, don Francisco i Ivan Dalmat, zajedno s carem i nadirućim hordama su iščeznuli. Još neko vrijeme odvijale su se borbe na bedemima u blizini Kerkoporte. Dio branjenika nije se predao i pobjegao pred nadirućim Osmanlijama. Branjeni su nenapadnuti bedemi, ali protivnici uspijevaju provaliti i kod lučkih vrata te kod skladišta za brašno gdje su se također nalazila n alazila još jedna vrata. Shvatili su da se bliži kraj i da se više ništa ne može učiniti. Turskim brodovima je dojavljeno da iskrcaju 61
brodove na obalu i napadnu lučke bedeme. Pružen im je slab otpor. Ubrzo su branjeničke snage opkoljene, veći
dio i zarobljen. „ Nakon toga, sultan je trijumfalno ušao u grad. Sultanov ulazak u grad bio je predviđen za kasno popodne. U pratnji najbolje garde, janjičara, uputio se prema crkvi sv.Sofije. Preživjeli Grci i svećenici zatražili su milost od sultana te su ju i dobili. Sultan se dalje uputio na konju do carske palače. Njegovim prolaskom kroz grad uspostavljen je red ( 30. Maj 1453. ). Sutradan se sav ratni plijen stavio pred sultana, a on
je odabirao tko na koji dio ima pravo. Većina plemkinja je oslobođena dok je mladićima ponuđena sloboda i služba u vojsci uz uvjet da se odreknu svoje vjere. U grad je dovedena turska uprava, postavljena janjičarska posada i započelo je započelo je masovno naseljavanje Turaka. Uslijedilo je Mehmedovo razrađivanje zamišljene politike. Njegovi grčki podanici činili su milet, samoupravnu zajednicu u okviru njegovog Carstva pod vodstvom svog vjerskog poglavnika. Za patrijarha je izabran Genadije. Njegova rezidencija bila je crkva sv. Apostola jer je
crkva sv. Sofije pretvorena u džamiju. S vremenom, jedna po jedna crkva pretvorena je u džamiju. Pojavila se ideja o ponovnoj izgradnji Carigrada. Sultan je izgradio palaču na središnjem grebenu grada te su se počeli izrađivati nacrti za gradnju veće palače na mjestu Akropole. Stanovništvu je davana pomoć kako bi se vratili u grad. Kako je Grcima sloboda bila ograničena, prisilno su preseljeni u Carigrad. Iz dana u dan sve je više nicalo novih zgrada, radionica i bazara. Do 1471.godine prijestolnica je ostala Edirne, a od tada to postaje Carigrad.
Osmansko carstvo u 15. vijeku
Opsada Carigrada 1395 –1401. izazvala je križarski rat pod vodstvom rimsko-njemačkog cara Sigismunda
Luksemburgovca, koji je završio porazom kršćanske vojske kraj Nikopolja 1396., omogućio Osmanlijama prodor do Grčke i Srijema te potvrdio osmansku vlast na Balkanu. Pripojenjem države Karaman 1397., centralizirano Osmansko Carstvo protezalo se od Dunava do Eufrata. U to doba bila je stvorena jaka središnja državna vlast na čelu s vezirom ( od XV. st. velikim vezirom ), a zaslužni su ratnici za plaću počeli dobivati osvojenu zemlju, za korištenje koje su morali sudjelovati u vojnim pohodima (spahije). U to doba bilo je stvoreno i elitno osmansko pješaštvo ( janjičari ). U sukobu s mongolskim kanom Timurom Osmanlije su bili poraženi kod ko d Angore 1402., Bajazid zarobljen, a u dinastičkim borbama koje su uslijedile među nasljednicima država se privremeno raspala. Država opet podijeljena na bejluke, sve do sultana Mehmeda I. Za vladavine Mehmeda I. (1413 – 21) 21) i Murata II. (1421 – 44. 44. i 1446 –51) uspostavljeno je državno jedinstvo i započelo je novo razdoblje teritorijalne ekspanzije. Mehm Mehme ed I upravljao dijelom Male Azije, a njegov brat Sulejman većim dijelom Evrope. Ubrzo je izbio sukob između braće, kao pobjednik izašao Mehmed I.On ubrzo umire i nasljeđuje ga brat Mura M uratt I I . U prvom ratu s Mletačkom Republikom (1430– 32) 32) bio je osvojen Solun i dobiven pristup na Jadran. Obnovljeni su sukobi s Hrvatsko-Ugarskim Kraljevstvom u Vlaškoj i Srbiji, koja je osvojenjem Smedereva 1439. većim dijelom potpala pod osmansku vlast. U bitki kraj Varne 1444. bila je poražena ujedinjena ugarska i mletačka vojska, čime je završen posljednji veći križarski pohod protiv Osmanlija. U Jedrenu 1444. sklopljen mir sa Mađarskom. Prema odredbama tog mira obnovljena je srpska despotovina. Kada je sultan otišao u Malu Aziju, to su iskoristili Mađari i uz pomoć Mlečana pokušali odsjeći sultana od Evrope, ali nisu uspjeli. Do bitke je došlo kod Verma. Križari poraženi. Za sultana Me M ehme hmeda I I . Osvajača ( 1444 – 46. 46. i 1451 – 81 81 ) osvojen je 1453. Carigrad, koji je pod novim imenom Istanbul postao prijestolnicom Carstva. U razdoblju 1454 – 63. 63. anektirana je cijela Srbija, 1460. osvojena je Moreja ( Peloponez ), a 1463. pala je Bosna. Rat s Mletačkom Republikom 1463–79 ( Morejski rat ) završio je prepuštanjem Albanije i Moreje Osmanlijama, Osmanlijama, a 1475. pod vlast Osmanlija Osmanlija pao je i Krim. Želeći ojačati središnju središnju vlast, Mehmed je konsolidirao i kodificirao političke i administrativne običaje nizom zakona ( kanuna ), obvezatnih za cijelu državu i kompiliranih u zbornike zakona ( kanunname ). Agrarnom reformom potpuno je proveo feudalizam nadarbina, tj. timarski sustav, čime je bila završena prva faza osmanskog feudalizma. Ahdnama Mehmeda Fatiha data bosanskim franjevcima smatra se jednim od najstarijih pisanih dokumenata o ljudskim pravima. U njegovo vrijeme djelovao veliki vezir Ahmed – paša paša Hercegović H ercegović ( sin Stjepana Vukčića Vuk čića – Kosače, – Kosače, polubrat kraljice Katarine ). B ajazi jazi d I I (1481 – 1512) 1512) – borio borio se za vlast sa bratom Džemom, proširio je Carstvo
južno od o d Dunava i Save osvojivši Hercegovinu ( 1483 ), ostavivši samo Beograd Beog rad izvan osmanske kontrole. ko ntrole. Na istoku su 1484. bile osvojene luke Kilija i Akkerman na sjeverozapadnoj obali Crnoga mora. Sukob oko emirata Zulkadr doveo je do dugotrajnoga rata s Egiptom ( 1485 – 91 91 ), u kojem su Osmanlije izgubili dio teritorija u 62
istočnoj Anatoliji. U pomorskom ratu protiv Mletačke Republike ( 1499– 1502 1502 ), pobjedom kraj Lepanta (1499), osmanska mornarica afirmirala se kao pomorska sila.
Posljedice Stogodišnjeg rata
Stogodišnji rat donio je mnoge novosti na više razina, od vojne tehnologije vođenja rata do raznorodnih društvenih posljedica koje su ostavile traga na obje zaraćene strane, ali i šire. Tijekom rata u obje zaraćene zemlje izbili su seljački ustanci, u Francuskoj jacquerie (žakerija) 1358. godine, a u Engleskoj buna pod Watom Tylerom 1381. godine. Stogodišnji rat bio je nov po svom karakteru jer je to u prvom redu bio trgovački rat, a samo formom i vanjštinom srednjovjekovni osvajački rat. Trgovački je rat jer je bio stvaran odraz sve veće moći trgovačkog kapitala u Engleskoj, kao i velikog interesa u trgovini vunom od strane velikog dijela zemljoposjednika. Naime, i Englezima i Francuzima bile su važne bogate francuske pokrajine Flandrija, Gaskonja i Akvitanija koje su engleski kraljevi željeli posjedovati jer su im bile zanimljive zbog njihovog gospodarskog značaja. Flandrija je u 14. stoljeću već postala glavno tržište engleske vune, stoga engleski kraljevi više nisu mogli trpjeti da njihovi glavni suparnici kontroliraju tamošnje tržište u vlastitu korist, što je također dodatno potaknulo rat. U vojno-taktičkom smislu napušten je koncept teško oklopljene konjice s teško oklopljenim vitezovima u korist pješaka strijelaca koji su svojim velikim lukovima i strijelama mogli pogoditi udaljene mete te time spriječiti neprijateljsko napredovanje. Prednosti stijelaca naročito su došle do izražaja u bitci kod Crécyja i u bitci kod Agincourta. Najznačajnije oružje Stogodišnjeg rata su luk i strijela velških strijelaca koji su, kao i ostali vojnici, za svoju službu bili plaćeni. To snažno, precizno i dalekometno oružje dalo je Engleskoj stratešku prednost. Strijele su bile izuzetno jako oružje jer su mogle probiti čak i oklop konjanika koji su činili temeljnu točku francuskih snaga i njihovu osnovnu udarnu moć. Francuska se vojska, pak, pouzdavala u samostrele koji su bili predviđeni za borbu iz blizine i nisu imali moć probijanja oklopa. Samostreli su se kvarili u presudnim trenucima, a njihova je jedina prednost bila u tome da osoba koja njime rukuje ne treba gotovo nikakvu vještinu niti snagu, dok je za rukovanje lukom i strijelom trebalo dugotrajno
iskustvo, snaga i vještina. Ono što je bila velika novost Stogodišnjeg rata je pojava baruta i topova koji su korišteni već od 1375. godine. Bitka kod Castillona bila je prva bitka u povijesti ratovanja u kojoj su topovi odigrali presudnu ulogu u francuskoj pobjedi nad Englezima. Još se jednom, kao i mnogo puta u povijesti, pokazalo da osvajanje velikog prostora nameće okupacijskoj sili sve veće potrebe za vojnom kontrolom osvojenog prostora što opet, zbog nedostatka ljudstva, nameće potrebu da se sklapaju savezništva s prevrtljivim lokalnim feudalcima i to se pokazalo lošim rješenjem za Engleze budući da je moćno Vojvodstvo Burgundije u odlučnom trenutku promijenilo stranu u sukobu i time praktički odlučilo sukob. Stogodišnji rat pokazao je da je organizacija same države i njezinih financija bila jedan od presudnih faktora u ovom sukobu. Naime, Engleska je krenula u rat kao Francuska na kraju Stogodišnjeg rata, centralizirana država s kraljem na čelu i s jedinstvenim poreznim sustavom koji je namicao sredstva za rat. Za razliku od Engleske, Francuska je bila rascjepkana partikularističkim interesima moćnih lokalnih feudalaca, a u vrijeme najvećih englesk ih ih vojnih
uspjeha vođena slabim i nesposobnim kraljem Karlom VI. Nakon što je Karlo VII. reorganizirao državu i vojsku, ratna se sreća preokrenula i napadač više nije imao mogućnosti suprotstaviti se organiziranoj obrambenoj vojsci francuskog kralja. Stogodišnji rat pridonio je i nacionalnoj koheziji obje zaraćene strane, a posebice francuskoj strani koja je bila opustošena ratom. Taj nacionalni osjećaj pridonio je pretvaranju Francuske iz feudalne države u centraliziranu državu. Također i u Engleskoj rat je ostavio velike i dalekosežne posljedice, poput promjene društvenog sustava vojske i buđenje nacionalne svijesti u obje zaraćene z araćene zemlje. Uz to, Stogodišnji rat ubrzao je pad feudalizma.
63
