Socijalna antropologija -skripta-
Sadrzaj: 1.Čarls Darvin.................................................................................................4 2. Luis Morgan................................................................................................6 3. Edvard Tejlor...............................................................................................9 4. Frenk Boaz................................................................................................11 5. Emil Dirkem..............................................................................................14 6. Alfred Krober............................................................................................16 7. Rut Benedikt..............................................................................................17 8. Edvard Sapir..............................................................................................19 9. Margaret Mid.............................................................................................21 10. Marsel Mos..............................................................................................24 11. Alfred Redklif-Braun...............................................................................26 12. Bronislav Malinovski..............................................................................29 13. Edvard Evans-Pricard..............................................................................32 14. Gordon Cajld...........................................................................................35 15. Lesli Vajt.................................................................................................38 16. Dzulijan Stjuart.......................................................................................41 17. Marvin Haris...........................................................................................43 18. Elenoar Berk Likok.................................................................................46 19. Klod Levi-Stros.......................................................................................48 20.Viktor Tarner............................................................................................51 21. Kliford Gerc............................................................................................53 22. Meri Daglas.............................................................................................56 23. Dzejms Fernandez...................................................................................60 24. Alfred Kinsi.............................................................................................62 25. Teodorijus Dobzanski..............................................................................67 26.Konrad Lorenc i Nikolas Tinbergen.........................................................70 27. Sta je evoluciona teorija?........................................................................77 28.Kreacionizam...........................................................................................79 29. Adaptivna vrednost..................................................................................81 30. Problem jedinice selekcije.......................................................................86 31.Adaptacionizam........................................................................................89 32. Znacenje evolucije..................................................................................90 33.Evolucija mozga.......................................................................................93 34. Biologija I kultura...................................................................................98 35. Kultura kod ne-ljudskih vrsta I sociobiologija zivotinja.......................107 36. Tabula rasa teorije ljudske prirode........................................................113 37. Environmentalizam I hereditarizam......................................................116 38. Recipročni altruizam, evolucija kooperacije i teorija igara...................117 2
39. Poreklo etike..........................................................................................122 40. Etika u drustvima malog obima............................................................126 41. Evoluciona etika....................................................................................129 42. Darvinisticka teorija kulture..................................................................130 43.Društvena struktura i društvene nejednakosti kod primata, dece i čoveka .....................................................................................................................138 44.Društvena hijerarhija, nejednakosti i stratifikacija i evolucionopsihološke osnove društvenih hijerarhija....................................................141 45. Pol I rod.................................................................................................144 46. Roditeljsko ulaganje..............................................................................151 47. Preferencije partnera.............................................................................160 48.Antropologija hrane...............................................................................166 49. Antropologija magije.............................................................................170 50. Nastanak drzave....................................................................................174 51. Memi I memetika..................................................................................178
3
1.Čarls Darvin Biografski podaci Čarls Darvin je bio britanski prirodnjak zaslužan za formulisanje i elaboraciju (moderne) ideje o evoluciji, kao i za otkriće prirodne selekcije kao osnovnog evolucionog mehanizma. Još kao dete, Darvin je pokazivao izuetno interesovanje i talenat za prirodne nauke. Međutim, prateći porodičnu tradiciju, upisao se na studije medicine. Ono što ga je interesovalo i šta je istraživao bile su prirodna istorija, geologija, zoologija. Krenuo je na istraživačko putovanje obalama Južne Amerike na brodu Bigl. Trajalo je pet godina, uključujući i posete obalama Južne Amerike, Australije i Afrike. Posle ovoga, objavljuje i nekoliko knjiga o geologiji i živom svetu oblasti u kojima je boravio od kojih je najpoznatija „Putovanje Bigla“. 1859. godine objavljuje „Poreklo vrsta putem prirodne selekcije“. Studija koja je pratila „Poreklo“ bila je „Poreklo čoveka i selekcija u vezi sa polom“, u kojoj Darvin izlaže svoju teoriju polne selekcije, ali i niz ideja iz psihologije, etike o evoluciji kulture, o razlikama među polovima i slićno. Preminuo je 1882. godine i sahranjen je u Vestminsterskoj opatiji uz državne počasti. Naučni darvinizam Termin „darvinizam“ moguće je shvatiti u užem i širem smsislu. Uži smisao podrazumeva teoriju organske evolucije putem prirodne selekcije, koja vodi poreklo od Čarsla Darvina i drugih naučnika koji su dodatno razvijali različite aspekte njegovih ideja. U širem smislu, reč je o skupu naučnih, socijalnih, filozofskih i teoloških ideja koje su bile podstaknute Darvinovom teorijom evolucije. Čarls Darvin nikada nije studirao prirodne nauke, ali jedini je u istoriji nauke koji je shvatio značaj tzv. pet teorija: • prva od njih je evolucija • druga je zajedničko poreklo • treća je multiplikacija vrsta • četvrta je gradualizam • peta teorija – prirodna selekcija kao mehanizam evolucije Na osnovu posmatranja, Darvin je shvatio da postoje potencijalno neograničena reprodukcija, ograničeni resursi, jedinstvo individue i diferencijalna reprodukcija. Zaključci koje je iz toga izveo jesu da postoji kompeticija među individuama iste vrste(„borba za opstanak“), prirodna selekcija koja utiče na to da opstanu najbolje adaptirani i varijacije vrste tokom mnogo generacija(to je sama evolucija). Prirodna selekcija nije jedini evolucioni mehanizam, ali (verovatno) jeste najvažniji. „Poreklo“ prati struktura i argumentacija u 3 dela: • U prvom delu govori o veštačkoj selekciji i analogijama sa prirodnom selekcijom • U drugom, o samoj prirodnoj selekciji i njenim derivacijama putem borbe za opstanak u maltusovskom smislu • treći deo čini diskusija o primenama evolucije putem prirodne selekcije na različite oblasti u biologiji – paleontologiju, biogeografiju, istraživanje instinkata,...
4
Filozofski drvinizam Uticaj Darvinove teorije moguće je razmatrati na, najmanje, tri nivoa – na nivou naučne kosmologije, teologije i socijalnih doktrina. Kada je reč o naučnoj kosmologiji, pod njom se podrazumeva skup zajedničkih ideja koje karakterišu naučnike i nauku i koje su kao takve najčešće izuzete od neposredne proverljivosti ili opovrgljivost. Najvažnije kosmološko verovanje u kontekstu darvinizma bio je Lajelov uniformitarijanizam (ideja prema kojoj su zakoni i procesi danas delovali i u prošlosti, odnosno da su na delu svuda u univerzumu). Darvinistička revolucija podrazumevala je promenu pogleda na svet u, najmanje, četiri aspekta: proširenje vremenske skale, koncept promenljivog univerzume, eliminacija dizajna, uključivanje čovečanstva u prirodu. Teologija: eliminacija dizajna, uključivanje čovečanstva u prirodu. Darvinizam je uticao i na socijalne doktrine na više različitih načina. Mnogi politički ideolozi su prihvatili darvinizam kao opravdanje sopstvenih etičkih, ekonomskih i političkih stavova. Darvinizam je bio obrazloženje i za doktrine poput „nevidljive ruke“ Adama Smita. Reč je o ideji da jedinke koje nastoje uvećati sopstveno blagostanje istovremeno dovode do evolucije vrste u smeru boljih adaptacija. Darvinov naučni i socijalni doprinos U „Poreklu čoveka“, Darvin je ponudio osnovu za istraživanje komparativne biologije reprodukcije. Njegova teorije polne selekcije pratila je osnovnu ideju da je evolucija proizvod reproduktivne kompeticije među jedinkama. Kompeticija je bila značajna i za narednu temu ove studije – evoluciju morala. Darvin je jasno isticao da organizmi najčešće delaju u skladu sa svojim interesima. Suprotstavio se dualizmu tela i duha, smatrajući da je funkcionisanje nervnog sistema blisko povezano sa ostatkom tela. Unifikacijski karakter teorije – ukoliko je evolucija istinita, mora biti moguće objasniti činjenice iz različitih oblasti nauke – paleontologije, anatomije,... Ključna dopuna Darvinovoj teoriji došla je od strane Mendelove genetike. Naime, razvoj adekvatne teorije nasleđivanja koja bi objasnila kako i zašto se određene varijacije i organske karakteristike prenose od jedne generacije ka drugoj ( i zašto se pojavljuju nove varijacije) bila je neophodna da upotpui teoriju evolucije putem prirodne selekcije. Niz matematički talentovanih biologa pokazao je na oji način se Darvinova teorija može integrisati sa Mendelovom genetikom, u vidu tz. Moderne sinteze.
5
2. Luis Morgan - odrastao u New Yorku - studirao je pravo - član kluba "Red gordijskoga čvora", na njegovo insistiranje promenjeno je ime u “Veliki red Irokeza”. Morgan se posvetio izučavanju kulture Irokeza. Knjiga Savez ... Irokeza bila je zbornik Morganovih istraživanja o Irokezima,. njihovoj religiji, arhitekturi, upravljanju I društvenoj organizaciji, materijalnoj kulturi, jeziku i toponimiji. Izučavao je kulturu i strukturu Irokeza primećujući da oni koriste drugačije termine za oznake pojedinaca, pre svega putem njihovih odnosa sa širom porodicom, navodeći da je evropska terminologija „deskriptivna“, dok je terminologija Irokeza „klasifikatorna“. Deskripnvru sustavi - kakvi se koriste u engleskome - razlikuju ravnu (linearnu) od bočne (kolateralne) loze; pojmovi "otac" i "očev brat" (stric) ne označuju se jednako. U deskriptivnim sustavima postoji manje posebnih pojmova za rođake, i ti se pojmovi rabe za govornika - koji se označava riječju Ego - relativno bliske rođake Nasuprot tome, u klasifikacijskim sustavima izravno i bočno srodstvo tretiraju se na isti način, uz razlikovanje naraštaja ("Egov otac" u odnosu na "Egova oca otac") i spola ("Egovi bratići (male cousins) u odnosu na "Egove sestrične,(jemale cousins)"), ali rabe se isti pojmovi za "oca~ i "očeva brata", te za "majku" i "majčinu sestru" itd., dakle na djelJje slični obrazac kakav je Morgan ustanovio kod Irokeza. U svome pregledu Morgan ustanovljuje šest skupina rodbinskih sustava, tri deskriptivna sustava (semitski, arijski i uralski) i tri klasifikacijska (malajski, turanski i ganowanski). Razlika između deskriptivnog i ·klasifikacijskog sustava srodstva označila je razliku između civiliziranih i neciviliziranih naroda. - ljudsko iskustvo → 2 sustava upravljanja: 1.društvena organizacija temelji se na rodovima, bratstvima i plemenima 2. politička organizacija temelji se na vlasništvu i teritoriju Drevno drustvo - stupnjevi kulturne evolucije: 1. divljaštvo (niže, srednje i više razdoblje) 2. barbarstvo (niže, srednje i više razdoblje) 3.civilizacija (drevno srednjovjekovno i moderno razdoblje) Prema Morganu, pojmovi "divljaštvo", "barbarstvo" i "civilizacija" predstavljaju strogo određene stupnjeve napretka koji se mjere četirima skupinama kulturnih dostignuća: a) pronalascima i otkrićima, b) idejom vladavine c) organizacijom obitelji, d) poimanjem vlasništva. Pravac napretka najočevidniji je na području pronalazaka i otkrića, jer su neki izuju.i nužno prethodili ostalima (vatra keramičkom posuđu, lov stolarstvu). Morgan je 6
tehnološka dostignuća odredio kao prvomi, ali ne i jedini "test napretka" koji određuju različite stupnjeve razvoja kulture. Najraniji stupanj razvoja ili "etnički period" Morgan je odredio kao niže razdoblje divljaštva, koje počinje s prvim ljudima, a završava ovladavanjem wnije:'a paljenja vatre i bavljenja ribolovom. Srednje razdoblje divljaštva počinje služenjem vatrom i ribolovom i traje do otkrića luka i strjelice, dok kasno razdoblje divljaštva počinje pojavom luka i strjelice;. a završava pojavom zemljanog posuđa. Otkriće grnčarstva odredilo je granicu između divljaštva i barbarstva. Rano razdoblje barbarstva počinje otkrićem zemljanog posuđa i završava pripitomljavanjem prvih domaćih životinja u Starome svijetu te navodnjavanjem u poljodjelstvu i pojavom arhitekture u Novome svijetu. Ti su tazvojni dosezi obilježili srednje razdoblje barbarstva, koje je trajalo sve do otkrića taljenja željezne rude. Kasno razdoblje barbarstva počinje s taljenjem željezne rude, a traje do razvoja fonetskog alfabeta koji obilježava početak razvoja civilizacije, razdoblja koje bez daljih podjela traje sve do danas. Civilizacija nastaje sa razvojem pisma I pisanjem. Materijalistička osnova kulturne evolucije smatra se najvažnijim Morganovim nasiijeđem kojim su se kasnije okoristiti evolucionisti. Morganova rasprava Razvoj ideje upravljanja čini više od polovine sadržaja Drevnog društva. Pod pojmom "upravljanja" Morgan je podrazumijevao ono što suvremeni antropolozi nazivaju društvenom i političkom strukturom. On izrijekom razlikuje društveni poredak koji se temelji na srodstvu (societas) od društvenog poretka koji se temelji na političkim vezama (civitas). Morgan ukratko opisuje organizaciju društva koja se zasnivala na spolu, iznova posežući za zajedničkom i brat-sestra obitelji, da bi nastavio s onime što ga temeljno zaokuplja, a to je priroda roda ili, prema terminologiji suvremene antropologije, loze (lineage) Morganov pojam gens (rod) obilježava društvenu skupinu koja se temelji na krvnom srodstvu ("krvna" a ne bračna veza) koja je proizašla od zajedničkog pretka. Bili matrilinearni ili patrilinearni, rodovi su bili "temelj drevnog društva", a postojali su u kulturama diljem svijeta obuhvaćajući sva emička razdoblja od divljaštva do civilizacije. Kada se dva roda ili više rodova povežu u grupe, nastaju "fratrije" (bratstva), danas poznate kao "klanovi" - društvene institucije s ustrojem koji osigurava raspodjelu prava, vlasništva i političkih službi. Kada grupa rodova ili bratstava stječe jedno ime za cijelu skupinu, govori jednim narječjem, raspolaže upravnom vlašću nad utvrđenim područjem, društveni poredak dostiže stupanj plemena…itd. Morgan je povezivao koncept vlasnistva sa tehnoloskim I drustvenim razvojem. vrdeći da snaženje vlasništva "prati u korak napredovanje izuma i otkrića", te da je vlasništvo i nasljeđivanje dobara bilo regulirano postupnim napredovanjem oblika društvenih organizacija
7
- najznačajnija djela: - Savez Ho-de-no-sau-neea ili Irokeza (1851.) – zbornik istraživanja – zemljovidi, ilustracije, etnografski podaci - Sustavi krvnog srodstva i srodstva nastalog sklapanjem braka u ljudskoj obitelji (1871.) – običaji određivanja rodbinstva imaju znanstvenu važnost - Nasljedni zakoni kod Irokeza – širi prikaz rodbinstva kod Irokeza - Drevno društvo (1877.) – razvoj društava
8
3. Edvard Tejlor Rodjen je u porodici Kvekera. Studirao je na Oksfordu. Rano pokazuje simptome tuberkuloze te zbog bolesti putuje po toplijim krajevima- na putovanjima istražuje ljudske culture. Upoznao je Henrija Kristija sa kojim krece na putovanje po Meksiku I karibima. Tu pise svoje prvo delo Anahuak (moderni Meksikanci)- predstavlja prikaz meksičkog putovanja koji je sadržao antropološke komentare i opaske o verovanjima i praksama ljudi sa kojima se susretao. Veci deo knjige je posvecen modernom a ne drevnom Meksiku. Kritikovao je katolicku crkvu. „Istraživanja o ranoj istoriji čovečanstva i razvoj u civilizacije“ je delo kojim započinje aktivno izučavanje antropologije. Tylor je pažljivo iščitavao bilješke misionara, dnevnike istraživača; stare tekstove i etnološka izvješća tragajući za sličnostima među kulturama. Govorio je da postoje dva objasnjenja za pronalazenje slicnih obicaja I verovanja u udaljenim krajevima. sličnog djelovanja ljudskoga duha u sličnim okolnostima" - ili je posljedica dodira, posrednih ili neposrednih, prošlih ili suvremenih između društava i širenja (difuzije) kulturnih spoznaja. U ovoj knjizi bavio se evolucijom jezika I simbola. Primitivna kultura U knjizi Primitivna kultura Tylor je pokušao rekonstruirati povijest ljudske kulture. Tejlor svoju rekonstrukciju zasniva na dva nacela: nacelu jednoobraznosti I konceptu prezitaka. Koncept jednoobraznosti on preuzima od Carlsa Liela (Lyiell). Prema njemu Zemlju je oblikovala erozija drugi geoloski procesi a ne Biblijski potob. Tejlor kaze da to isto vazi I za kulturu. Jer se kultura stvarala ljudskom inventivnoscu I njome su upravljale temeljne zakonitosti saznanja. Kultura ili civilizacija sastoje se od spoznaja, vjerovanja, umjetnosti, morala, običaja I ostalih mentalnih sastavnica. Budući da su mentalni procesi kod ljudi univerzalni, ljudske zajednice razvijaju kulturu na temelju "gotovo istovrsnih obrazaca" kojima je svojstven napredak I izražavaju se u evoluciji kulture. Ta tvrdnja ima tri posljedice. Prvo, rasa ne objašnjava kulturne razlike. Tejlor je tvrdio da se stupnjevi culture mogu uporedjivati bez obzira u kojoj se meri prema telesnoj gradji, boji koze I kose razlikovala plemena koja se koriste istim sredstvima, postuju iste obicaje I veruju u isti mit. Drugo, to znaci da drustva sa istim kulturnim obelezjima mogu predstavljati podudarne stupnjeve razvoja kulture. Treće, Tejlorov princip jednoobraznosti dopustio mu je rekonstrukciju posebnih procesa koji su vodili određenom vjerovanju, moralu ili skupu kulturnih spoznaja. Budući da je kultura bila spoznajni sklop stvoren od sličnih razmišljanja koja rješavaju probleme egzistencije na racionalan, ali često pogrešan način, Tejlor je tako mogao utvrditi logične korake koji su doveli do praznovjerja, narodnih vjerovanja ili "iracionalnih" postupaka. Rekonstrukcija evolucije ljudske kulture temeljila se na komparativnoj metodi i doktrini prežitaka. Komparativna metoda temelji se na pukom zdravom razumu: slične pojave povijesno su povezane.npr:Primati, majmuni i ljudi imaju pet prstiju, jer su ta bića povijesno povezana. Komparativna metoda postavlja temelj istorije porekla.
9
Tejlor definira prežitke kao "procese, običaje, mišljenja, itd. koji su se navikom prenijeli u novu razvojnu fazu društva drukčiju od onih iz kojih su·potekli te oni ostaju dokazrma i primjerima starijeg stupnja kulture iz kojega se razvio noviji". Npr: Kada netko kihne, kažemo mu: "God bless you " (Bog te blagoslovio! - Nazdravlje!), jer je to prežitak, a ne stoga što bismo vjerovali da će duša u tom trenutku napustiti tijelo. Prema Tylorovu mišljenju, prežici nisu samo neobični običaji nego i tragovi ranije kulture. "Dječje igre, narodne izreke i apsurdni običaji mogu biti praktično nevažni, ali u filozofskom smislu nisu potpuno beznačajni, budući da mnogo govore o najznačajnijim fazama rane kulture". Tylor je vjerovao da je napredak svojstven ljudskoj povijesti. U tehnologiji, razvoj vatrenog oružja pokazuje očevidni napredak od puške na fitilj do puške na kotur, od puške kremenjače do puške s bubnjem, sve do pronalaska automatske puške. Slijed tehnoloških promjena očigledan je: jedan pronalazak vodi drugome. Tylor slijedi nedovoljno potkrijepljenu misao i tvrdeći da kao što odjeliti tragovi kulture mogu biti preživjeli ostaci neke ranije kulture, tako jednako i cijela društva mogu biti odraz ranijeg stupnja ljudskog razvoja. Prema tome, društvo u kojem se potkraj 19. stoljeća koristi kameni alat nije bilo naprosto društvo bez metalnog alata, nego doslovce ostatak pretpovijesti-kultura iz kamenog doba. Napredak i antropologija Misao o napretku okosnica je Tejlorove Antropologije iz 1881., prve knjige s ovoga znanstvenog područja. Evolucija, prema Tyloru, pokazuje neujednačeni determinizam. S jedne strane, ljudska povijest prije se oblikuje preko napredovanja nego zaostajanja, preobrazbom od jednostavnog složenome i prijelazom iz divljaštva u civilizaciju. Tylor je vjerovao da razvoj ne završava u 19. stoljeću, nego se preobrazio iz nesvjesne nakane u svjesnu doktrinu. Antropologija pridonosi ljudskom napretku, a spoznavši tijek ljudske povijesti "od najudaljenije prošlosti do sadašnjosti, pomoći će nam ne samo predvidjeti budućnost nego nam može omogućiti da ispunimo svoj zadatak i svijet učinimo boljim no što je bio kad smo ga zatekli" Utemeljio je antropologiju kao istraživačku znanost o čovjeku
10
4. Frenk Boaz Osnivac americke antropologije rodio se u nemackoj u jevrejskoj porodici. Odgojen je u nedogmatskom duhu. Studirao je Fiziku, matematiku I geografiju na nekoliko univerziteta. Nakon vojske zeleo je da se posveti proucavanju drustva ali nije imao finansijskih sredstava. 1883 godine prikljucuje se ekspediciji koja se uputila na Arktitk da bi izucavala narod Inuit, tamo je proveo godinu dana. Na kraju, Boas nije bio zadovoljan svojim etnografskim istraživanjem nazvavši ga plitkim" i "razočaravajućim'', no ipak je priznao da je godina dana provedena na Arktiku "duboko utjecala na razvoj mojih stajališta ... jer me odvratila od ranijih bavljenja i razvila u meni želju da razumijem što određuje ponašanje ljudskih bića".zaposlio se u Njujorku kao pomocnik urednika casopisa Science. 1888 godine poslat je da istrazuje Severozapadnu obalu da prikupi etnografske podatke. Nakon tog uspesnog putovanja opet odlazi na Severozapadnu obalu da bi izucavao urodjenicke jezike grupa Kwakiutl I Tsimshian. Nakon toga, dosta vremena je proveo po raznim poslovima da bi se na kraju skrasio u Muzeju prirodne istorije u Njujorku gde je postavljen za urednika. Odatle je poceo da siri svoj uticaj na americku antropologiju. Boas je auror šesr knjiga i više od 700 članaka, a njegova bibliografija sadrži opise njegovih različitih istraživanja. Najbrojniji su članci i izvješća o istraživanjima na Arktiku i Sjeverozapadnoj obali, dok Boasovi objavljeni radovi o skupinama Kwakiutl, Tsimshian i ostalim zajednicama na Sjeverozapadnoj obali ukupno broje više 10 000 otisnutih' stranica. No, najveći je Boasov doprinos u izučavapju jezika. Tijekom četiri desetljeća predavao je dva kolegija na Sveučilištu Columbia: statističke metode i jezike sjeveroameričkih Indijanaca. Objavio je mnoštvo članaka o indijanskim jezicima Sjeverozadne obale, a osmislio je istraživački program bilježenja izvornih indijanskih jezika. Tokom cele svoje karijere borio se protiv rasizma. Integracija kulture - "Kulture su integrirane cjeline nastale tijekom posebnih povijesnih procesa prije nego li bi bile odrazi univerzalnih evolucijskih stupnjeva" (Moore 2002:62) - odbacio je Morganove i Tylerove evolucionističke pristupe kao nepovjerljive te navodi kako imaju tri nedostatka koje on koristi kao metu napada: 1) stav o jednolinijskoj evoluciji; 2) stav o suvremenim društvima kao o evolucijskim prežicima; 3) klasifikacija društava na nepouzdanim podacima i neodgovarajućim kriterijima - smatra da je prva zadaća antropologa provesti "dubinsku raščlambu jedne kulture opisujući njezin oblik, dinamičke reakcije pojedinca prema kulturi i kulture prema pojedincu" (Moore 2002:64) - odbacio je cjelokupni temelj kulturne evolucije 19. stoljeća - protuevolucionističko stajalište kulturnih praksi u njihovom kontekstu - Boas je tvrdio da "podrobna izučavanja nekog društva moraju uzeti u obzir cijeli opseg kulturnog ponašanja, i tako su koncepti antropološkog holizma i kulturnih posebnosti postali načelima američke antropologije" (Moore 2002:66) - naglašavao je važnost razumijevanja kulturnih praksi u njihovom kontekstu Boas je više puta naglasio da ne postoji univerzalni zakon razvoja ljudske kulture, jer je svaka kultura ima svoju vrijednost, svaka nacija ima svoje dostojne poštovanja vrijednosti, različite kulture imaju različite vrijednosti i funkcije. Ovaj stav je zapravo
11
podrazumijeva potragu za univerzalnim zakonima ljudskog razvoja i promjena u društvenim i kulturnim sustavima, može biti uzaludno. Kulturni relativizam Drugu kulturu, moramo nastojati riješiti naše vlastite kulture i moralnih kriterija, isključenje je ukorijenjena u prostor i razne unaprijed naše vlastite kulture, te da održava relativnu gledište ( relativistički perspektive). Sada pretpostavimo da svaki narod ima svoju kulturu, a sve razne socijalne i etničke jedinstven proizvod, a time i kulturni relativizam (kultura relativizma) je postala neizbježna posljedica razvoja ovog gledišta. Kritikovao je i koncept progresa. Insistirao je na tome da su ljudski ideali i standardi nužno utemeljeni na istorijski formiranim kulturama, te da u mnogim aspektima kulture čovekovi ideali nisu uniformisani, a da je progres nemoguće odrediti/definisati. Tri velika problema antropologije kod Boaza: 1- rekonstrukcije ljudske istorije 2- utvrđivanje tipova ljudskih fenomena i njihov redosled 3- dinamika promene Boazove kritike evolucionista i naglašavanje kvalitativnosti umesto kvantitativnosti potiče od uticaja istoricizma i shvatanja racionalnosti, i određeni stepen relativizma (kultura a ne biologija objašnjava raznolikost i varijabilnost ljudskog ponašanja; uočavanje svih različitosti u ponašanjima treba da dovede do tolerancije, a ne rasuđivanja) Kulturni relativizam: nema osnove za tvrdnje u superiornosti jednoh naroda u odnosu na drugi, ako se kulturno porede ali su poređenja besmislena. U metodološkom smislu K.R. je predstavljao mehanizam društvenih nauka preko kojeg su antropolozi prilazili problemima u istraživanjima i na ovaj način su pokušali da dođu do, pouzdanog znanja o stranim kulturama koje ne bi dovoljno razumeli. Racionalnost nije univerzalna, a ponašanje nije uslovljeno biologijom već tradicijom. SHVATANJE KULTURE: UM PRIMITIVNOG ČOVEKA: biologija, jezik, materijalna i simbolička kultura su u svakoj populaciji autonomni. Smatra da su to važne dimenzije ljudske prirode, a nisu svodljive jedna na drugu. Kultura ne zavisi od bilo koje nezavisne varijable, već da su biološka, lingvistika i kulturna obeležja neke grupe ljudi proizvod istorijskih razvoja koji uključuju kulturne i ne kulturne sile. Boaz je prvobitno mislio da kulturu kao singularni fenomen. Kristio ju je kao drugu reč za civilizaciju ili „ višu kulturu“. Kasnije je kulturu počeo da shvata, tj. treba je objašnjavati preko difuzije i modifikacije. Kulturne forme nisu izrazi razlika u geografskom okruženju ili u biologiji, niti razlika u nekakvoj sili unutar same kulture, već su ishodi prethodne istorije u kojoj ulogu traju
12
mnogi faktora i događaji KULTURE, a ne kultura postaju glavni predmet nauke o čoveku. Predstavljaju bihevioralna okruženja u kojima se strukturiraju i u kojima funkcionišu ljudsko mišljenje i osećanja.
13
5. Emil Dirkem - rođen u Francuskoj, u jevrejskoj porodici - profesor društvenih znanosti na Sveučilištu u Bordeauxu, 1906. godine redovni profesor na Sveučilištu u Parizu – kolegiji iz pedagogije, filozofije i sociologije - ne zanima ga povijest, nego sinkronijska objašnjenja - društvo smatrao organizmom - tradicijska društva = ne stupanj u razvoju, već posebni društveni organizmi koji zaslužuju da ih se proučava u njihovim vlastitim terminima - posebnu pažnju posvećuje religiji - zbog nepostojanja "bilo kakve znanstvene ideje o tome što je religija", piše djelo Elementarni oblici religijskog života Mehanička i organska solidarnost Knjiga Podjela društvenog rada, ne razmatra društvenu podjelu rada prema spolu, nego to kako društvo može naizmjence biti podijeljene ili jedinstvene i da mu je obilježje. homogenost ili heterogenost, a da ipak na neki način ostaje zajedno. Dirkem je odabrao komparativnu metodu za istraživanje – suprotstavljanje cijelih društva da bi se mogli odrediti razmjeri društvene integracije. Durkheim je smatrao da društva imaju drukčije oblike društvenog povezivanja ili "solidarnosti". Dokazivao je da različita društva mogu imati kao temelje društvene egzistencije posebne tipove solidarnosti, pa ih je nazvao "mehaničkom solidarnošću" i "organskom solidarnošću" MEHANIČKA SOLIDARNOST – društva u kojima svi članovi imaju zajedničko, podijeljeno društveno iskustvo, ali koji za preživljavanje ne ovise nužno jedan o drugome (jednostavna društva). Durkheim je vjerovao da pojedinac u društvima mehaničke solidarnosti neposredno i podjednako pripada društvu, da su normativne vrijednosti zajedničke i važnije od pojedinačnih, a da su pritom posebne potpodjele unutar društva ili slabe ili nepostojeće. ORGANIČKA SOLIDARNOST – društva u kojima su različite, međuovisne potpodjele povezane s formalnim institucijama u jedno društvo (složena društva). Društva organske solidarnosti: nastala su kao sustavi različitih organa od kojih svaki ima posebnu ulogu i koji su stvoreni od zasebnih dijelova, a nisu nastala ponavljanjem sličnih, istovrsnih dijelova. Ne samo da društveni elementi nemaju iste osobine nego nisu ni raspoređeni na isti načm. Oni su ... usklađeni i podređeni jedan drugome oko istoga središnjeg organa koji posreduje pri djelovanju ostalog organizma. Razlike između mehaničke i organske solidarnosti bile su toliko jasno razlučene da se jedan oblik solidarnost.i mogao razvijati jedino na račun drugoga, a u povijesnom smislu to je značilo da se organska solidarnost razvijala kad je mehanička opadala.
14
- pomak od mehaničke u organsku solidarnost određuje: 1. razvitak zemljoradnje 2. industrijalizacija 3. razvoj gradova 4. prometna i prijevozna sredstva 5. podjela rada Kolektivna svijest - conscience collective – središnji pojam u Durkheimovu djelu zbog toga što je povezivao različite obrasce društvene solidarnosti s procesima inkulturacije u društvu - organička solidarnost – raspravljanje o prihvatljivim ponašanjima - mehanička solidarnost – snažnije obilježuje pojedinca u intelektualnom i emocionalnom smislu; povezana sa religijom Elementarni oblici religijskog života - opisao osnovne oblike religijskog života proučavanjem najprimitivnijih društvenih organizacija- urodjenike iz sredisnje Australije. - pokušao odrediti ne samo osnovne elemente religije nego i njezino podrijetlo Animizam jest vjerovanje da duh napučuje sve stvari. Jednako kao što ljudi žive u različitim stanjima - budni su ili spavaju, živi su ili mrtvi – a to podrazumijeva postojanje pokretačke sile, tako i predmeti posjeduju animu, a primitivna religija omogućuje da se izbjegne, umilostivi ili udobrovolji te duhove. Naturizam je drugo poimanje koje doživljava religiju kao izraz prirodnih sila i predmeta - vrijeme, vatra, more, munja itd. Religiju shvaća kao eminentno društvenu, Religijske predodžbe kolektivne su predodžbe koje izražavaju kolektivnu stvarnost; obredi su ostupci koji se začinju unutar okupljenih skupina; nakana im je da uzbude, održe ili ožive stanovita mentalna stanja u tim skupinama, Prema tome, ako su kategorije religijskoga porijekla, one trebaju imati svojstva zajednička svim religijskim činjenicama; one bi također trebale biti stvari društva i plod grupnog mišljenja. Religija je jedinstveni sustav vjerovanja i postupaka koji se odnosi na svete stvari, naime, na stvari koje su odjelite i zabranjene vjerovanja i prakse sjedinjuju u jednu moralnu zajednicu, nazvanom Crkva, sve one koji joj pripadaju. Religiju odredjuju njena usredsredjenost na sveto. U svetu ne postoji nista sto je sveto, I nesto postaje sveto kao deo drustvene konstrukcije, mi smo ti koji odredjujemo sta je sveto a sta ne. Kolektivne predodžbe obuhvaćaju sustave spoznaja, poput osnovnih usmjerenja, vremenskih podjela, kategorija boja i društvenih podjela - jedinstvena određenja svojstvena svakom društvu. Proizvoljna ali ipak nadasve sustavna bit kolektivnih predodžaba (npr., svi Amerikanci se slažu da je sjever na suprotnoj strani od jug.a, da sat ima šezdeset minuta) ukazuje da one nisu naprosto plodovi pojedinačnih razmišljanja o naravi postojanja.
15
6. Alfred Krober Rodio se u Nju Dzerziju u porodici nemackog porekla koja je bila prilicno imucna. Sa 16 godina upisao je englesku knjizevnost na univerzitetu Kolumbija. Bio je Boazov ucenik I kod njega je branio svoju doktorsku disertaciju o umetnosti Araparho Indijanaca (sadrzala samo 28 strana). Bio među prvim predavačima na Odsjeku za antropologiju na Sveučilištu Berkeley. Radio je na istraživanju kalifornijskih Indijanaca, a u osnovi se bavio "ernografijom spašavanja'·' ne bi li spasio posljednje tragove indijanskih jezika i društava prije dodira s euro-am'eričkom civilizacijom koja ih je doslovce zbrisala. najznačajnija djela: - Priručnik o kalifornijskim Indijancima (1925.) – Kroeberova istraživanja svih domorodačkih zajednica u Kaliforniji; uključuje procjene o broju domorodačkog stanovništva, popise domorodačke toponomastike, podatke o gospodarstvu, kozmologiji, rodbinskim vezama i društvenim organizacijama - Konfiguracije razvoja kulture (1944.) - izradio je popis kulturnih elemenata (najmanjih jedinica koje se mogu kvalitativno odrediti, primjerice: primjenjuje li se poliandrija, jede li se kaša od žira i sl.; od 3000 do više od 6000 elemenata); studenti poslijediplomskog studija intervjuirali urođeničke kazivače - bavio se kulturnim obrascima koji su karakteristični za cijela društva – ''Obrasci su ustroji ili sustavi unutarnjih odnosa koji svakoj kulturi podaruju njezinu povezanost ili plan i sprječavaju da ne bude samo nakupina slučajno povezanih djelića.'' - Kroeberovo određenje kulture: ''Kultura utjelovljuje vrijednosti koje se mogu izraziti (posve očita pravila ponašanja) ili osjetiti (na prikriveni način, kao način mišljenja i života) u društvu koje je njezinim nositeljem, dok je posao antropologa da je ustanovi i odredi.'' - smatrao da je za razumijevanje kulture najpovoljniji povijesni pristup - bavio se ''etnografijom spašavanja'', kako bi spasio zadnje tragove indijanskih jezika i društava prije dodira s euro-američkom civilizacijom - analizirao promjene u ženskom odijevanju Kultura je, prema Kroeberu, mentalna tvorevina potpuno odijeljena od ostalih fenomena. "Kultura je", piše on , "nadorganska i nadpojedinačna utoliko što se, iako djelo stvarnih pojedinaca koji je posjeduju i u njoj sudjeluju, stječe samo učenjem." Kultura se ne može protumačiti organskim potrebama pojedinaca, kao· što je tvrdio Malinowski , i ne može se promatrati kao istoznačnica "društvu". Obrasci culture mogu se razumjeti jedino u sklopu povijesnog pristupa koji naglašava promjene tijekom vremena, preko kulturnih preteča novih kulturnih obrazaca i važnosti razumijevanja fenomena kulture unutar posebnih konfiguracija.
16
7. Rut Benedikt - jedna od prvih žena koje su postigle veliki ugled kao znanstvenice društvenih znanosti - obrazovala se na Vassar Collegeu koji je osnovan 80-ih godina 19 veka da ženama pruže obrazovanje istovjetno onome muškaraca.; Ruth Benedict je studirala književnost I poeziju, a kasnije je objavljivala svoje pjesme u časopisima za književnost i u novinama. Ali činjenica da je bila izložena kritičkim analizama prije je nego poezija utjecala na njezinu opredijeljenost za antropologiju.: u 31. godini vratila se studiranju, a nakon godinu dana upisuje poslijediplomski studij na Sveučilištu Columbia gdje je započela suradnju s Franzom Boasom, koji joj je bio mentor. Na njegovu preporuku postala je predavac na odseku za antropologiju. Zajedno s Margaret Mead postavila temelje psihologijske antropologije - najznačajnija djela: - Obrasci kulture (1934.) - naglašava važnost kulture u odnosu na biologiju - suprotstavlja različite obrasce života kod triju skupina ("Pueblo" Indijanci; Dobu; Indijanci na Sjeverozapadnoj obali) - Krizantema i mač (1949.) – opisuje temeljne vrijednosti japanskog društva i načini na koje te vrijednosti utječu na ponašanje Japanaca tijekom rata i neposredno nakon njega - Ljudske rase (1943.) – djelo napisala zajedno s Geneom Weltfishom – protunacistički pamflet Obrasci kulture Knjiga naglašava važnost kulture u odnosu na biologiju. Suprotstavljajući zapanjujući različite obrasce života kod skupina Zuni, Dobu i Kwakiutl, R. Benedict je potvrdila prvenstvo culture u razumijevanju razlika među suvremenim ljudima. Kada R. Benedict suprotstavlja "objektivno" i "subjektivno", ne koristi subjektivno kao sinonim za "puko mišljenje" ili kao emocentričnu projekciju; ona nastoji odrediti subjektivne vrijednosti koje objašnjavaju zašto se članovi nekog društva ponašaju na određeni način. Benedict se koristila pojmom obrasca imajući na umu društvo koje na taj način ističe "vrijednosti svog postojanja". Piše: "Kulture ... su više od zbroja svojih osobina .. Mi možemo znati sve o rasporedu obreda vjenčavanja u plemenu, o obrednim plesovima I obredima inicijacije u pubertetu, a da unatoč svemu uopće ne razumijemo tu kulturu u cjelini koja se koristi tim elementima u vlastite svrhe" Nije iznosila vlastite predrasude o ljudima, već je izlagala etnografski potkrijepljena opća mišljenja o različitim vrijednostima različitih društava; smatra da je cilj antropologije dokumentirati različite obrasce. (primer: Dobu I Zuni plemena). Preuzima od Nicea dva pojma: apolonski I dionizijski pristup zivotu. Dionizijski tip stječe ih "poništavanjem običnih veza i granica življenja", on nastoji u najvrednijim trenucima izbjeći ograničenja koja mu nameću vlastita osjetila, pokušava ostvariti.drukčiji
17
način življenja. Dionizijski tip nastoji, bilo u osobnom iskustvu ili u obredu, dosegnuti stanovito psihičko stanje koje će mu omogućiti da doživi zanos. Čuvstvo kojemu teži najbliže se može usporediti s pijanstvom, jer on cijeni prosvjetljenje ludošću, Zajedno s Blakeom, on vjeruje da "put neumjerenosti vodi palači mudrosti". Apolonijski tip sve to niječe, te ima malo saznanja o biti ovakvih iskustava. On pronalazi načine da ih isključi iz svoga svjesnog života. Priznaje samo jedan zakon, mjeru u helenističkom značenju riječi. Pridržava se srednjega puta, kreće se poznatim putanjama i nastoji ne upadati u snažna psihološka stanja. Prema Nietzscheovu lijepu iskazu, čak i u zanosu plesa, on "ostaje to što jest, i zadržava svoje građansko ime". Unatoč brojnim raziikama u jeziku i kulturi američkih Indijanaca, Benedict je uočila općeniti naglasak na dionizijskom ponašanju. Najočigledniji dokaz toga jest traganje za različitim vizijama u kojima pojedinac preko posta, droge (duhan) i samounakazivanja, pokušava prevladati svakodnevnicu i steći osobno viđenje u izravnoj vezi s nadnaravnim. Takav skup temeljnih vrijednosti oblikovao je složenije kulturne prakse koje su rezultirale određenim kulturnim obrascima. Svi pojedinci se ne uklapaju jednako uspješno u prihvaćene obrasce – devijacija = sukob pojedinačne osobnosti i danih kulturnih vrijednosti. Benedict tvrdi da je "devijacija" u biti sukob između pojedinačne osobnosti i danih kulturnih vrijednosti, a nije riječ o jednodimenzionalnoj istini koja bi vrijedila za sve ljude. "Devijantna" osoba u društvu Dobua jest "čovjek koji je izvorno prijateljski raspoložen" , poštovani je pak pripadnik dionizijskog društva prezren i odbačen u apolonijskoj kulturi. Na taj način djelo Obrasci kulture:ustanovljuje zanimljiv sukob između pojedinca i društva: kultura je s jedne strane, izraz stožernih vrijednosti koje većina ljudi uči i usvaja, a, s druge, postoje pojedinačne osobnosti koje ostaju izvan određenog broja mogućih ponašanja koja određuje ta kultura, tj. pojedinac i kultura su dihotomni; pojedinci koji se kroz iskustvo i osobnost lako uklapaju u vlastitu kulturu mogu se smatrati uspješnima, dok oni koji se ne uklapaju tako lako predstavljaju zastranjenje. Ne zanimaju ju politički i ekonomski aspekti društva već odnosi između psihičkih faktora i kulturnih uvjeta
18
8. Edvard Sapir - rođen u pruskoj židovskoj obitelji, živi u SAD-u - Boasov učenik - proucavao je jezike starosedelaca (Indijanaca- yana, takelma, athabaska…) - priznat kao najveći lingvist svoga doba -usredsredio se na probleme istorijske lingvistike- neke slicnosti jezika u recniku I fonetici postoje nesporno zbog preuzimanja reci. - pomaknuo središte lingvističke analize od riječi na značenje što je vodilo do ideja o kulturnom stvaranju značenja - Predlaze klasifikaciju jezika americkih Indijanaca- Klasifikaciju koju je predložio bojnik John Wesley Powell, veliki istraživač; geolog i emolog, činilo je 55 različitih jezičnih skupina u Sjevernoj Americi. Powell je proučavao svaku od njih kao temeljno različitu. Sapir je uočio postojanje snažnijih veza među jezicima američkih Indijan~ca i sveo je Powellovu shemu na samo šest jezičnih sku,pina: 1) eskimsko-aleutska 2)algonkinska 3) dlene 4) penutijska 5) hokanska i 6) astečko-tanoanska (danas nazvanoj uto-astečka). Možda ti jezici nisu bili uzajamno razumljivi, no oni su ukazivali na jasnu povezanost i zajedničko porijeklo, primjerice, kao engleski, njemački, danski, švedski i norveški jezik. Sapirova klasifikacija u šest skupina prevladavala je u američkoj lingvistici do 1960-ih, a ostala je bitnim okvirom u uspostavljanju jezika američkih Indijanaca. - najznačajnija djela: - Jezik: uvod u izučavanje govora (1921.) - osim djela s područja etnologije i lingvistike objavljivao je poeziju, prikaze knjiga i eseja s temama koje su bile izvan antropologije. Kultura I pojedinac - antropološke teorije koje je utemeljio odnose se na veze između pojedinca i kulture koje su dinamično oblikovane jezikom Sapir je verovao u opsezne generalizacije u drustvu nisu primerene I da postoji onoliko kultura koliko I pojedinaca unutar naroda. Uticaj J.O. Dorsey-a I njegovog clanka o Omaha Indijancima (Two Crows) Sapir naprosto naglašava da se društvo sastoji od pojedinaca, da je kultura konsenzus i da generalizacije o kulturnom ponašanju imaju svoju protutežu u pojedinačnim, divergentnim ponašanjima. Nema stvarne suprotnosti između pojma culture skupine i one kulture pojedinca. Te su dvije kategorije međusobno ovisne. Nikad zdrava nacionalna kultura nije pasivno naslijeđe prošlosti, nego ona podrazumijeva stvaralačka sudjelovanje članova zajednice ... Ipak, jednako je točno da je pojedinac bespo moćan bez kulturnog naslijeđci: na kojemu dalje radi. 19
O jeziku Jezik je potpuno ljudski i neinstiktivni način razmjene ideja, osjećaja i želja sustavom dogovorno stvorenih znakova". Pokazao je da riječi nisu znakovi posebnih percepcija ili možda znakovi za posebne objekte, nego se uvijek odnose na poimanje objekata, one su "prikladni nositelji misli koji obuhvaćaju tisuće posebnih iskustava i sposobni su ih primiti još tisuće".Ti nositelji misli he izražavaju samo naše misli, nego se u procesu učenja jezika našd misli oblikuju putem koncepata uporabljenih za ustroj percepcije iskustva. To je istinito i kad je riječ o najjednostavnijim pojmovima koji opisuju okolinu: . Samo postojanje, primjer,ice, određene vrste životinje u fizičkom okruženju ljudi nije dostatno da bi se oblikovao jezični simbol koji se na nj odnosi. Potrebno je da svi članovi skupine upoznaju tu životinju i da ih o?ta barem donekle zanima prije no što jezik zajednice na nju regira i stupi u neki odnos s tim posebnim dijelom fizičke okoline. Drugim riječima, kad je u pitanju jezik, svi se utjecaji okoline u posljednjoj analizi svode na utjecaj društvene okoline. - Sapir-Whorfova hipoteza - Benjamin Whorf (1897. – 1941.) – Sapirov učenik - hipoteza "stavlja u odnos kategorije značenja u jeziku s mentalnim kategorijama kojima se koristi govornik tog jezika da bi opisao i razvrstao svijet" - različiti jezici označavaju različite sustave percipiranja; a izučavanje jezika druge kulture je više od proučavanja govora ljudi, to je istraživanje načina stvaranja dotične kulture Izucavanje jezika Hopi-Indijanaca- knjiga 128,129,130 str
20
9. Margaret Mid Margaret Mead rođena je u obrazovanoj i društveno priznatoj obitelji iz više srednje klase. Otac joj je bio profesor ekonomije, a majka fakultetski obrazovana žena djelatna u mnogim društvenim pitanjima·_ građanskim pravima, ženskom biračkom pravu, kampanjama protiv nasilja - te je i kod kćerke razvila smisao za zasmpanje i obranu vlastitih srajališta. - učenica Franza Boasa - među najčitanijim američkim antropologinjama; poznata po svom javnom djelovanju - najznačajnija djela: - Odrastanje na Samoi (1928.) - prikaz odgoja na Samoi koji se temeljio na detaljnom izučavanju 68 djevojčica u dobi od 8 do 20 godina iz tri susjedna sela; prikaz samoanskog kućanstva, spolnih odnosa te lakoće odrastanja i jednostavnosti promjene statusa na Samoi - smatrala da posebna metoda odgoja djece oblikuje ličnost koja onda podaruje bitna svojstva određenom društvu - njena istraživanja su bila predmet sporenja – Derek Freeman u knjizi Margaret Mead i Samoa: stvaranje i raskrinkavanje antropološkog mita tvrdi da je Mead sustavno iskrivljeno prikazivala samoansko društvo - Spol i temperament u tri primitivna društva (1935.) – prikazuje rezultate istraživanja triju društava s Nove Gvineje, temeljno pitanje – uvjetovanost društvenih ličnosti dvaju spolova - u to su vrijeme uloge spolova bile doživljavane kao rezultat prirodno uvjetovanih spolnih razlika; a M. Mead je pokazala da su ti obrasci ponašanja krajnje promjenljivi i da su odraz kulturnih različitosti - Karakter na Baliju (1942., zajednički rad s Gregoryjem Batesonom) – zanima ju odnos između pojedinca i kulturnog obrasca - istraživanje na Baliju je važno zbog korištenja fotografije pri istraživanju Spol, podizanje djece i kultura: terenski rad i teorija Odrastanje na Samoi Ucestvovala je na 5 terenskih istrazivanja od 1925 do 1939 godine. Prvo terensko istrazivanje izvrsila je na Samoi. Govorila je da u Samoanskom drustvu odrastanje nije stresno jer u samom drustvu nema stresa. Odgoj na Samoi koji čini odrastanje tako lakim i jednostavnim_, proizlazi iz općenitih tfrilika u cijelome društvu. Jer, Samoa Je mjesto na kojemu nitko ne igra na veliki ulog, nitko ne plaća visoku cijenu, nitko ne :pati zbog svojih uvjerenja ili se bori do smrti zbog posebnih ciljeva.
21
Mead navodi brojna opažanja kako bi potvrdila svoje zaključke. Mala djeca na Samoi doje se, na njihov zahtjev, do druge ili treće godine,. ali se i druga hrana, poput usitnjene papaje i kokosova mlijeka daje bebama već u prvim tjednima života. Nakon dojenja, dijete se daje na čuvanje djevojčicama od šest ili sedam godina. Starija djeca paze na njih i odgovorna su za loše ponašanje povjerene im djece. Samoansko kućanstvo bilateralno je, ali često i prošireno; sastav kućanstva varira od nuklearna obitelji do kućanstva koje može brojiti od 15 do 20 članova povezanih krvnim srodstvom, ženidbom, usvajanjem ili prijateljstvom. Elastičnost kućanstva omogućuje samoanskom djetetu da ga napusti i smjesti se kod srodnika u slučaju .da nastupe loši odnosi u njegovoj obitelji. Lakoća odrastanja i jednostavnost promjene statusa svojstveni su djetinjstvu i-društvu na Samoi. Nije naprosto riječ o tome da djetinjstvo oblikuje društvo ili obratno, nego oboje. Frimenova kritika: Govori da je Mid potcenila drustvo na Samoi I da ih je predstavila kao prilicno jednostavne. Frimen drži da je ta jednostavnost ustvari posljedica činjenice da Margaret Mead nije poznavala samoanski jezik, složenost samoanskoga statusa i političkog sustava, te njezine naivne zanesenosti Samoom kao tropskim rajem. Najteža je u Freemanovoj kritici osuda činjenice da je Margaret Mead otišla na Samou s unaprijed smišljenom nakanom da pokaže kako kultura, a ne biologija, određuje ljudsko ponašanje u prijelaznom razdoblju života kakvo je mladenaštvo. Spol i temperament u tri primitivna društva Riječqe u izvješću o tome na koji su način tri primitivna društva okupila svoja društvena stajališta u odnosu na temperament s obzironiz na očevidnu činjenicu spolnih razlika. Izucavala je ovo pitanje među blagim Arapešima -stanovnicima planina, Mundugumorima - gnjevnim ljudožderima, i skladnim Čambulima - lovcima na ljudske glave. Svako od ovih plemena, kao i sva ljudska društva, u stanovitom je trenutku na osnovi razlike između spolova izradilo shemu društvenog života i svaki je od tih naroda tu temu razvio drukčije. Grupe su zivele jedna od druge u razmaku od oko 150 km. O plemenu Arapeša, M. Mead je pisala: . Oni ne doživljavaju ljudsku prirodu kao zlu, nemaju strogih zabrana i provjera ... smatraju da je muškarcima i ženama prirođena nježnost, srdačni su; pristupačni i spremni na suradnju, sposobni su i voljni podčiniti se potrebama onih koji su mlađi ili slabiji, i s velikim se zadovoljstvom tako ponašaju. S radošću prilaze djelu roditeljstva koje mi doživljavamo kao posebno majčinsko obilježje, te s iskrenom i:nježnom brigom skrbe o maloj djeci i s nesebičnim zadovoljstvom prate djetetova napredovanje prema zrelosti. Odgovornost u odgajanju dece su ravnomerno rasporedjeni izmedju majke I oca. Mundugumori su pak bili posve drukčiji. Živeći u društvu "koje se temeljilo na teoriji prirodnog neprijateljstva između svih pripadnika istoga spola ... ," očevi i Si!,lovi, majke
22
i kćeri u Mundugumora neprijatelji su. "Muško dijete.·., lvlundugumora rođeno je u neprijateljskom svijetu," pisala je mid , "svijetu u kome će mu većina ljudi istog spola biti neprijatelji, u kojemu mu najveće jamstvo uspjeha mora biti sposobnost za vršenje nasilja, uočavanje uvrede i njezina osveta ... " Ta~va neprijateljska narav zajednička je muškarcima i ženama; Mundugumori nemaju "teorije prema kojoj bi se ženska narav razlikovaia od one muškarca. Vjeruje se da su žene jednako nasilne, jednako napadački raspoložene, jednako ljubomorne. Jedino što žena naprosto nije tjelesno jednako snažna, iako žena može zapodjenuti ':estoku tučnjavu, a suprug koji želi istući ženu naoružat će se za svaki slučaj krokodilskom ·čeijusti zbog vlastite sigurnosti i provjeriti da i ona nije naoružana" Za Čambule se može reći da žive ponajprije za umjetnost. Svaki je čovjek umjetnik i većina muškaraca je vješta ne samo u jednom umijeću nego u više njih: plesu, rezbarenju, pletenju, slikanju itd. Muškarac je poglavito zaokupljen svojom ulogom na pozornici društva kojemu pripada, izradom svoje odjeće, ljepotom maski koje posjeduje, umijećem $viranja frule, dotjeranošću i zanosom obreda u kojima sudjeluje te priznanjem i vrednovanje-rn njegove izvedbe od strane suplemenika. Dok su muškarci iz plemena Čambuli zaokupljeni tunietnošću žene obavljaju stvarnu vlast, nadziru ribarenje i najvažniju zanatsku proizvodnju, a.spram muškaraca se odnose s "uglađenom trpeljivošću I postovaniem. Karakter na Baliju Zabelezili su nacin zivota zasnovan na orijentaciji. Orijentacija u vremenu, prostoru i položaju'', zabilježila je Mead, "najvažnije su u društvenom živom ... " Također piše: "Poznato je mjesto svakog čovjeka u društvenoj shemi sela." Razlike u statusu odražavaju se u prostoru (važnija osoba treba spavati na istočnoj ili strani okrenutoj prema unutrašnjosti u odnosu na manje važnu osobu), vertikalnoj elevaciji (više stolice za važniji položaj), jeziku (rabi se uljudniji jezik kad se razgovara s pripadnikom više kaste ili statusa), u držanju i pokretima. Uz obilne etnografske zapise Beteson Je ukupno snimio nekih 8 600 metara 16 milimetarskog. filma i 25 000 fotografija.
23
10. Marsel Mos - rođen u ortodoksnoj židovskoj obitelji u francuskoj pokrajini Lorraine - Emile Durkheim bio mu je ujak i snažno je utjecao na njegov rad - s Rivetom i Levy-Bruhlom utemeljio 1925. godine Institut d' Ethnologie na Pariškom sveučilištu - ponajprije izučavao religijske fenomene, a njegov najveći doprinos antropologiji je istraživanje temeljnih kategorija kulturnog ponašanja - njegova djela dotaknula su brojna područja – ekonomsku antropologiju, kulturnu ekologiju, povijest religije i temelje društvene organizacije - naglasio važnost pomnih promatranja sa sudjelovanjem koje je držao temeljem antropološkog spoznavanja iako nikad nije sudjelovao u terenskim etnografskim istraživanjima - najznačajnija djela: - Primitivna klasifikacija (1903.) – Durkheim i Mauss istraživali odnos između društvenih sustava i kozmoloških kategorija - Dar (1925.) – najvažnije djelo, razmjene koje mogu izgledati dobrovoljne zapravo su obvezne, u slučaju njihova izostanka sankcije(obveza davanja, obveza primanja i obveza uzvraćanja) - kao predavač, izdavač i znanstvenik značajno pridonio francuskoj sociologiji i etnologiji Maussova socijalna povijest kulturnih kategorija koristila se Durkheimovom metodologijom - traganje za elementarnim oblicima. Etnografska usporedba mogla je razotkriti bitne i prvotne činitelje ljudske kulture preko izučavanja primitivnih kultura. Ta vrsta traganja za temeljnim strukturama stalno je prisutna u Maussovirn istraživanjima. U osnovi Mosove misli I njegovih etnoloskih analiza je problem odnosa pojedinca I skupine, a svrha njegovih analiza je ispravno tumacenje tog odnosa. Njegova istrazivanja imaju za cilj da otkriju mehanizme putem kojih drustvo deluje kao prisila koja uslovljava postupke pojedinca. Mos posebnu paznju u istrazivanjima poklanja onim pojavama koje mogu otkriti povezanost drustvenog sa bioloskim, dakle u kojima se otkriva povezanost culture I prirode. Ogled o Daru je studija o raznim oblicima darivanja kao vidu ugovornog prava u raznim arhaicnim drustvima. U toj studiji Mos otkriva fenomen drustvenog kao prisilu. On u darivanju uocava dublji znacaj fenomena, njihov prinudan znacaj koji svedoci o cvrsto strukturisanom fenomenu ciji su oni izraz. Ovaj ogled Mosu je dosta toga rekao o odnosu morala I ekonomije koje upravljaju odnosima u tim drustvima. U zakljucku svoje studije Mos naglasava das u sve pojave koje je proucavao totalne celovite drustvene pojave I da obuhvataju pravo, religiju , ekonomiju pa cak I estetiku. U njima se ogledaju celoviti drustveni sastvi I njihovo funkcionisanje. Mos u zakljucku jos govori da ekonomske predrasude naroda, predrasude proizvodjaca poticu iz njihove snazne zelje da prate stvar koju su proizveli I iz izrazenog osecanja da se njihov rad preprodaje bez njihovog ucesca u profitu. Shvatanja proizvodjaca poticu iz zastarelog morala primitivnog drustva, oni drze da: prodate stvari jos imaju dusu njih jos
24
prati njihov stari vlasnik kao I oni njega. Na taj nacin u savremenom drustvu radnici jos uvek ne prave razliku izmedju stvari I licnosti. U jednom delu svoje studije Mos ce govoriti kako pokroviteljski odnos muza prema zeni u skoro svim kulturama predstavlja samo obicnu naknadu za njihove seksualne usluge. Darivanje drzi drustvo na okupu ono predstavlja Legenda novozelandskih Maora o Hou, duhu poklonjene stvari inspirisala ga je das u ssvim oblicima “totalnih prestacija” zajednicke tri razine neotudjenosti: 1- stapanje coveka (duse) I stvari- vrednost stvari proizilazi iz karaktera ljudskih odnosa iz kruzenja medju ljudima. Stvar uvek u sebi nosi delic coveka, svog stvaraoca. 2- Ne ekonomska ili ne nuzno racionalna priroda razmene- nema razlike u ekonomskom religijskom ili pravnom motivu razmene. Nema cak ni razlike u pojmovima kupiti, prodati ili uzajmiti 3- stapanje stvari sa precima, duhovima, bogovima koji sui h stvorili- darivanje je podsvesni fenomen – nacelo razmenjivanja kao temeljno on socioloski I istorijski ogranicava na drustva koja su prevladala stadijum totalne prestacije a koja jos nisu razvila trziste I odnose individualnog ugovora. ----------------------------------------------------------------------------------------------------------Mos magiju vidi kao stvar citavog drustva a ne pojedinca. Za razliku od religije ona nema organiziranog kulta a obred je privatan, tajanstven vise okrenut svakodnevnici I na granici zabranjenog. On magiju ne definise po obliku I sadrzaju obreda vec po uslovima I mestu koje zauzim au drustvenim navikama.
25
11. Alfred Redklif-Braun - rođen u Engleskoj - osnivač odsjeka za antropologiju: na Sveučilištu u Cape-Townu, Sveučilištu u Sydneyu i Sveučilištu u Chicagu; podučavao je i na Oxfordu i u Kairu - odvojio je "socijalnu antropologiju" od etnologije -Bio je uspešan u tazvoju i utemeljenju socijalne antropologije kao uopštavajuće, teorijske discipline. On je od antropologije od discipline zainteresovane za istorijski razvoj i psihicka uopštavanja transformisao u disciplinu koja se bavi komparativnim istraživanjem trajnih i promenljivih društvenih struktura. - predlaže da pojmovi "etnologija" i "antropologija" trebaju označavati različita usmjerenja istraživanja - zalaže se za to da antropolozi koji se bave rekonstrukcijom povijesti pripadaju etnologiji, a da socijalna antropologija označava "izučavanja pravilnosti koja se otkrivaju u razvoju ljudskog društva te se mogu ilustrirati ili prikazati izučavanjem primitivnih naroda" - socijalna antropologija se temeljila na poredbenoj metodi, njezin cilj je bio rasvijetliti opće zakonitosti ljudskoga društva - Radcliffe-Brown ju je smatrao poddisciplinom komparativne sociologije -. Insistirao je na sistematskoj međuzavisnosti svih društvenih fenomena(dirkem), a u svojim istraživanjima je nastojao da primeni metode prirodnih nauka. -Odbacivao je istorijsku potragu za poreklom određenih institucija, smatrajući je uzaludnom- da bi se razumela određena tipična aktivnost ili dr. institucija, nije bilo znati njenu istoriju ili kako se tokom vremena razvila već saznati kako je ona doprinela prednosti strukturalizma u sadašnjosti. - najznačajnija djela: - Otočani s Andamana (1922.) - predavanje Religija i društvo, održano 1945. godine – suprotstavio je totemizam i štovanje predaka - vodio terenska istraživanja na otočju Andaman te među Aboridžinima u zapadnoj Australiji - društvene strukture su odnosi udruživanja među pojedincima, postoje neovisno o pojedinačnim članovima koji mogu zauzimati ta mjesta - društvene strukture su za Radcliffe-Browna bile jedinice usporedbe - "Društvena struktura uključuje sve odnose među pojedincima, razlikovanje između pojedinaca i skupina prema njihovim društvenim ulogama i odnose među pojedinim skupinama ljudi i šire mreže veza." Iako Radcliffe.-Brown dtži da su društvene strukture činjenične stvarnosti, one nisu. ono šito istraživač na terenu promatra u nekom društvu i što on nazivlje "društvenim formama". To može biti zbunjujuće, pa zato navodimo primjer. Ako vodim istraživanje o kooperativnim radnim skupinama u seljačkoj zajednici, tijekom terenskoga rada uočit ću (nadam se) brojne slučajeve različitih skupina ljudi koji se okupljaju u različito vrijeme
26
da bi djelovali na različitim područjima. Napravit ću zabilješke o sudionicima, njihovim nastojanjima, te dinamici koja vlada među pojedincima unutar skupine. Tada, prema Radcliffe-Brownoj terminologiji, opisujem društvene forme. Ali, da sam bilježio "što je točnije mogu~e opću ili normalnu formu toga odnosa, izdvojen od inačica posebnih sfočajeva, iako sam ih uzeo u obzir", tada bih opisivao društvenu strukturu rada. Drustvenu strukturu stvara stvarnoscu. - funkcija kulturnih institucija = uloga koju one imaju u održavanju društva, a ne u zadovoljavanju potreba pojedinca (kao što je tvrdio Malinowski). Kao i u mnogim teorijama o ljudskom društvu, to se shvaćanje temeljilo na organskoj analogiji, a odnosilo se na djelatnosti koje zadovoljavaju potrebu strukure. Koncept totalnih društvenih struktura kao skup ovih društvenih odnosa u nekoj jedinici analize tokom određenog perioda. Iz tih razloga uvodi se koncept f-je. Funkcionalna analiza predstavlja pokušaj da se objasni stabilnost, odnosno na koje se različite društvene akcije međusobno uklapaju da vi postigle stabilnost. F-ja neke društvene prakse je za njega, uloga u održanju ukupne društvene strukture kao stabilnog sistema. -
njegova analiza društvene strukture i funkcije preusmjerila je antropološko istraživanje na institucije i njihovu ulogu u održavanju i reprodukciji društva; danas je njegova važnost u antropologiji mnogo manja nego u vrijeme kad je pisao svoja djela.
Društveni život se može izučavati i objasniti kao sistem odnosa udruživanja. Druš. struktura predstavlja poredak odnosa u kojima su interesi ili vrednosti različitih pojedinaca koadaptirani i to u sistem društva. Vrednosti izraženih u vidu institucionalnih normi. Društveni odnosi su stvarni i mogu se neposredno posmatrati, ali i druš. struktura utemeljena je na posmatranju društvenih odnosa. Cilj socijalne antropologije je identifikacija dr. struktura i formalnih odnosa unutar njih. Koncept totalnih društvenih struktura kao skup ovih društvenih odnosa u nekoj jedinici analize tokom određenog perioda. Iz tih razloga uvodi se koncept f-je. Funkcionalna analiza predstavlja pokušaj da se objasni stabilnost, odnosno na koje se različite društvene akcije međusobno uklapaju da vi postigle stabilnost. F-ja neke društvene prakse je za njega, uloga u održanju ukupne društvene strukture kao stabilnog sistema. Orao, vrana I kult predaka Radcliffe-Brown primjećuje: "Jedino uistinu zadovoljavajuće objašnjenje metode jest ono provedeno pomoću primjera'', a dva primjera to potvrđuju - njegova analiza egzogamnih polovica (moiety) i obreda stanovnika otočja. Andaman. Egzoganme polovice I sustavi su krvnog srodstb u kojima je stanovništvo podijeljene u dvije društvene skupine, a muškarac iz jedne skupine mora se oženiti ženom iz druge. Svoju je.analizu RadcliffeBrown počeo je proučavajući skupinu Aboridžina iz unutrašnjosti Novog Južnog Wa!esa,
27
gdje su polovice bile matrilinearne i egzogamne, a te su dvije skupine imenovane prema njih'Ovim totemima, Orao (Kilpara) i Vrana (Makwara). Proučavajući druge slučajeve u Australiji, Radcliffe-Brown naiiazi na mnoštvo egzogamnih polovica - neke su patrilinearne, a neke matrilinearne - koje su dobile nazive prema imenima ptica. Radcliffe-Brown analizira priče o Orlu i Vrani i ostalim dualnim oznakama kako bi dobio uvid u način razmišljanja domorodaca. Zajednički činitelj svih tih pripovijesti svodi se na tek jednu temu: "Sličnosti i razlike među životinjskim vrstama prevode se terminima prijateljstva I sukoba, solidarnosti i suprotnosti. Drugim riječima, životinjski se svijet predstavlja u vidu društvenih odnosa sličnih onima u ljudskom društvu". U Australiji, Melaneziji ili Americi gdje postoje društvene structure egzogamnih polovica, smatra se da su one polovice u vezi s onim što se ovdje naziva 'opozicijom. Radcliffe-Brown je izložio svoju analizu egzogamnih veza kao primjer komparativnog pristupa i konceptualne utilitarnosti društvene strukture. Njegovo zanimanje za društvo općenito vidljivo je iz predavanja Religion and Society (Religija i društvo) održanog 1945., u kojemu je suprotstavio totemizam i štovanje predaka. U užem smislu odredio je štovanje predaka poput štovanja pokojnog pretka ili više predaka od strane povezane skupine potomaka kakva je rod ili klan. Precima se prinosi hrana i piće, što se obično zamišlja kao zajedničko blagovanje s njima. Obredi obožavanja predaka također odražavaju osjećaj ovisnosti štovatelja i predaka - preci će mu podariti djecu i blagostanje, osigurat će blagoslov ako ih udobrovoljimo, a poslati bolest i propast ako na njih zaboravimo. Ne iznenađuje da je štovanje predaka najrazvijenije u društvima u kojima je jednolinijsko naslijeđe vrlo složene: Stabilnost društvenih struktura u takvim društvima pruža solidarnost i kontinuitet obiteljske loze i šire skupine (klana) koja je sastavljena od više rorJ,ova u srodstvu. Glavne obveze pojedinca odnose se na rod. U to se ubrajaju dužnosti prema živima ali I prema mrtvima i onima koji se još nisu rodili. U obnašanju tih dužnosti njime upravljaju i nadahnjufu ga složeni sustavi osjećaja za koje možemo reći da su ... mahom usredotočeni na· rod, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Takav sustav čuvstava odražava se ponajprije u obredima kulta predaka. Društvena uloga obreda očigledna je: dajući im svečani i zajednički izraz,obredi iznova afirmiraju, obnavljaju i jačaju osjećaje o kojima ovisi drustvena solidarnost.
28
12. Bronislav Malinovski - rođen u Krakowu - doktorska disertacija iz matematike i fizike, no prelazi na antropologiju i sociologiju - predavao diljem Sjeverne Amerike i Europe, a na Londonskom sveučilištu bio je pročelnik Katedre za socijalnu antropologiju - postavio nove standarde za etnografska istraživanja - najznačajnija djela: - Obitelj kod australskih Aboridžina (1913.) - Argonauti zapadnog Pacifika (1922.) – klasična studija o stanovnicima otočja Trobriand, terensko istraživanje provodio u razdoblju od lipnja 1915. do svibnja 1916. i od listopada 1917. do listopada 1918. Etnograf mora uzeti u obzir puni opseg fenomena svakog aspekta plemenske kulture koji se proučava, ne praveći razliku između onoga što je zajedničko ili obično i nevažno, i onoga što nam se čini začuđujućim i neobičnim. Istodobno, cijelo istraživanje mora obuhvatiti cjelovita polje plemenske kulture, u svim njegovim vidovima. Dosljednost, zakonitost i red koji se utvrde u svakom aspektu pridonose stvaranju koherentne cjeline. Zbog toga se zalagao se za trodijelni sustav: karte srodstva – shematski prikazani svi složeni odnosi; "sinoptičke karte" – obiteljska stabla, karte, planovi; imponderabilia of actual life (sitnice iz stvarnog života) – nijanse u ponašanju i djelovanju. Govorio je o znacaju zivljenja sa domorocima tokom istrazivanja. Teorija potreba Teorija potreba središnja je misao funkcionalnog pristupa kulturi; to je teorijska tvrdnja kojom se povezuje pojedinac i društvo. Misao je vrlo jednostavna: smatra da kultura postoji da bi zadovoljila osnovne biološke, psihološke i društvene potrebe pojedinca. Drustva su deo integralne celine I to od antropologa zahteva da ispituje medjusobne veze izmedju razlicitih podrucja culture, ta podrucja su povezana komplementarnim funkcijama a jedina antropoloska objasnjenja koja mogu objasniti uzrocne veze moraju biti funkcionalna objasnjenja. Odatle sledi da antropolog koji se ne zanima za funkcije culture ne bavi naukom. -
smatra da su kulturne institucije integrirani odgovori na različite osnovne potrebe
Osnovne potrebe: 1. metabolizam 2. reprodukcija 3. tjelesne ugode 4. sigurnost 5. pokret 6. rast i razvoj 7. zdravlje
Kulturni odgovori: 1. opskrba hranom 2. srodstvo 3. sklonište 4. zaštita 5. aktivnosti 6. učenje i obrazovanje 7. higijena
29
Malinowski je podrobno opisao svaku od tih potreba i kulturne odgovore na njih, ali samo neki primjeri potvrđuju njegovu tvrdnju. Prva ljudska potreba, metabolizam, odnosi se na "process uzimanja hrane, probave, popratnih izlučivanja, upijanje hranjivih sastojaka i odbacivanja otpadnih tvari ... " Kulturni odgovor, kojega naziva komesarijat (doslovce, ured za opskrbu ili podjelu hrane) sastoji se od: 1) načina na koji se hrana dobijala, pripremala i trošila, 2) mjesta na kojemu se hrana uzimala i u kojim društvenim skupinama, 3) gospodarskih i društvenih organizacija za raspodjelu hrane (npr. trgovina konzerviranim lososom i razmjena proizvoda vrtlarstva), 4) pravnih i običajnih pravila koja o.siguravaju stalnu podjelu hrane, 5) vlasti koja provodi ova pravila. Osnovna potreba, sigurnost, odnosi se na "sprečavanje tjelesnih ozljeda uslijed mehaničkih nezgoda, napada životinja ili ·drugih ljudi" , no kulturni odgovor, zaštita, može podrazumijevati različite postupke, poput smještaja kuće na uzvisini daleko od mogućih plimnih nanosa, organizacije vojnog odgovora na agresiju ili magijskog poziva nadnaravnim silama… - svoju teoriju zaključio je s dva aksioma: "svaka kultura mora zadovoljiti biološki sustav potreba" i "svako kulturno dostignuće koje podrazumijeva korištenje predmeta i simbolike pomaže unaprjeđivanju ljudske anatomije, a odnosi se na zadovoljavanje tjelesnih potreba" – kultura je utilitaristička, prilagodljiva i funkcionalno integrirana - njegovi pristupi temelje se na sposobnostima antropologa da uoči neke funkcije kulturnog ponašanja - smatrao da kultura nije zbirka izdvojenih obilježja, nego međusobno povezana cjelina Uloga magije Magija se koristila za ubijanje nepriiatelja stitila je od toga da vas ubiju; koristila se da bi se olakšalo rođenje djeteta, da bi se istaknula ljepota plesača, zaštitilo ribare ili osiguralo žetvu. Magija nikad nije bila puka predrasuda ili prazna gesta. Malinovski je naprotiv tvrdio sljedeće: Magija se, kao uvjerenje da se bacanjem čina i obredom mogu postići neki rezultati, ... uvijek javlja na stupnjevima ljudskog djelovanja na kojima čovjeku nedostaje znanja. Prvobitni covjek ne može upravljati vremenskim prilikama. Iskustvo ga uči da kišu i sunce, vjetar, hladnoću i vrućinu ne može stvoriti vlastitim rukama, koliko god o tome razmišljao i promatrao takve pojave. Zbog toga se spram njih odnosi pomoću magije. Malinowski postavlja hipotezu da je ograničena "znanstvena" spoznaja o bolesti navela "primitivnog" čovjeka na zaključak da bolest izazivaju vradžbine i da joj se može doskočiti magijom. Malinowski tvrdi da magija ima značajnu funkciju jer utječe na uspostavljanje ljudskog nadzora nad dimenzijama koje su inače izvan naše kontrole. (Magija) je uvijek najjača ondje gdje su u igri životni interesi; gdje su probuđene snažne strasti i osjećaji; gdje se tajnovite sile opiru čovjekovim nastojanjima; i gdje valja priznati da postoji nešto što izmiče čovjekovu najpozornijem promišljanju i njegovim najsavjesnijim pripremama i nastojanjima.
30
Prema mišljenju domorodaca, magiju i rad nije moguće odvojiti iako se međusobno ne preklapaju. Magija vrtlarstva i sam rad u vrtu nadopunjuju se i isprepliću u nizu uzastopnih nastojanja, te je tako na djelu neprekinuta priča koja mora biti glavnim sadržajem naracije. Domorocima je magija jednako prijeko potrebna za uspješnost vrtlarstva i kao efikasno gospodarenje. Ona je neophodna za plodnost zemlje. Malinovski je objavio oko 150 stranica o holtikulturnim I magijskim delatnostima. Verovao je da je magija povezana s uzgojem u svojoj osnovnoj funkciji rec je o pokušaju da se proširi nadzor nad nenadzirljivim prirodnim činiteljima.
31
13. Edvard Evans-Pricard - studirao povijest na Oxfordu, gdje je i magistrirao - doktorirao je disertacijom u kojoj je opisao rezultate tromjesečnog istraživanja među Azandama. - crna ovca britanske socijalne antropologije; najprije je slijedio njezine zagovornike, a zatim ih napadao - predavao je na Katedri za socijalnu antropologiju na London School of Economics, zatim je postao redovni profesor sociologije na Sveučilištu u Kairu, predavao je i na Cambridgeu, no kao redovni profesor socijalne antropologije ostao je najduže na Oxfordu. -Za vreme 2 sv. Rata vodio je gerilske jedinice u borbi protiv Italijana u Africi
- najznačajnija djela: - Čaranje, proricanje i magija kod Azandea (1937.) - The Nuer (1940.) – autor izvještava o dobnom sustavu Nuera, u kojem svake četiri godine nova skupina mladića prolazi obrede inicijacije - Srodstvo i brak kod Nuera (1951.) - Afrički politički sustavi (1940.) – izdao zajedno s Meyerom Fortesom, zbirka reprezentira tadašnje stanje škole britanske socijalne antropologije i misli - Azande: povijest i političke institucije (1971.) – opisuje širenje Azande u razdoblju od 150 godina - većinu svojih djela objavljivao prema narudžbi Vlade - Evans-Pritchardovi raniji radovi naglašavaju strukturu i funkcije u društvenim odnosima, dok je u kasnijim temeljito promijenio svoje polazište - britanska socijalna antropologija je postala neomiljena zbog ahistorijskog pristupa i naglaska na društvenom statusu, pri čemu se umanjivala uloga pojedinca - u kasnijim je radovima Evans-Pritchard zastupao mišljenje koje je bilo suprotno toj tradiciji britanske socijalne antropologije, pobijao je Radcliffe-Brownov strukturalni funkcionalizam – mislio je da socijalnu antropologiju treba preoblikovati u socijalnu povijest -Pritchard je vjerovao da teorije nastaju na temelju činjenica sa stvarnog terena i da je, stoga, općenitim tvrdnjama mjesto u drugome planu. Evans-Pritchardov cilj bio je prikazati korpus emografskih podataka koji cjelovita, povezana i točno predstac'!ja domorodačka vjerovanja. Pa ipak, pregledom većeg dijela njegova rada, javlja se misao koju Douglas naziva Evans-Pritchardovom "teorijom odgovornosti". Teorija odgovornosti Jedna od trenutnih kriza u sociologiji proizlazi iz kritike fenomenologa. Smatrajući da društveno razumijevanje mora polaziti od ljudskog iskustva, svijesti i razmišljanja, oni sumnjaju u istinitost svake takozvane znanosti o ljudima koja previđa jasno izraženog ljudskog činitelja (Douglas 1980:2).
32
Fenomenolozi će, primjerice, odbaciti teorije Whitea, Harrisa i Raddiffe- Browna, zato što oni u svojim stajalištima tvrde da se kulturni život može upoznati neovisno o iskustvu njegovih' sudionika, zagovarajući mišljenje da ono što osobe, koje daju podatke, misle o stvarnosti ili je percipiraju, ne mora biti nužno najbolja polazna točka za ispitivanje. U biti, fenomenolozi daju prednost tumačenju subjektivnog stanovišta kazivača. Ti su kritičari doveli u pitanje tradicionalne metode, pa čak i tradicionalne ciljeve sociologije. Posljedica je bila da su mnogi znanstvenici, osjetljivi na kritiku, bili u iskušenju da odustanit od težnje za objektivnošću, te su svome pisanju pridodali neku mističnu notu, prepustivši se subjektivizmu. Ostalima, koji sit I dalje težili za objektivnim poredbama, nije preostalo drugo nego da nastave djelovati u sklopu starog okvira ispitivanja i tako nekako zaobiđu takva pitanja. Evans-Pritchard je rano i snažno predosjetio tu nastupajuću dilemu. Pitanje naime glasi: Gdje se još kultura nahodi izuzev u doživljajima, uvjerenjima i djelovanju pojedinaca? Ako se kultura svodi jedino na pojedinca, kako uspoređivati pojedince - a kamoli kulture? Mary Douglas navodi Evans-Pritchardov pokušaj nalaženja izlaska iz te dileme: Mislio je da je bitna točka usporedbe trenutak u kojem se ljudi suočavaju s nesrećom. Za nju mogu optužiti druge, a mogu i sami preuzeti odgovornost. Ljudi nabrajaju različite vrste nesreća za koje im trebaju objašnjenja. Dok razrađuju svoje mišljenje o krivnji i o nagradi u sklopit svojih društvenih institucija, spominju postojanja i snage prilagođene svakom sustavu odgovornosti. Postoje načini da se dobiju valjani dokazi o temeljnim moralnim ciljevima kako se oni poma!jaju iz svijesti prelazeći u djelovanje. Čaranje u A.z:mdea: pripisivanje odgovornosti Caranje je sveprisutno. Svako je mesto ili vid culture Azandea prozeto caranjem. U svakom gestu se moze pronaci caranje. To ne znači da Azande nLu bili svjesni ostalih mogućih uzroka - primjerice, neznanja ili nebrige, kršenja tabua ili nepridržavanja moralnih pravila ili pak onoga što možemo nazvati "prirodnim procesima" - ali, čaranje je važna spona kojom se nešto objašnjava. (primer: rusenje spremnika za zito: termiti vs caranje) Evans-Pritchardovo implicitno poimanje ljudske spoznaje polazi od tri načela. Prvo, racionalna misao wlo je selektivna na području koje se promatra. Drugo, načelo selektivnosti ovisi o društvenoj potrebi za odgovornošću. Treće, društveni obrasci odgovornosti koji se.mogu uočiti sustavnim promatranjem st:-ukturirano su uporište posebnoj vrsti stvarnosti, s vlastitim izborom bića koja raspolažu odgovarajućim moćima. Ukratko, si;ako ljudsko društvo,. sve dok se njegovi članovi međusobno smatraju odgovornim članovima, ima vlastitu lokalnu stvarnost koja počiva na dogovorit u vezi s moralnim ciljevima. Usredotočimo li se na načine na koje različiti dijelovi društva drže jedne drugima odgovornima, mogu se razabrati strukture koje povezuju pojedince i institucije.
33
Socijalna antropologija kao socijalna povijest Evans-Pritchard je objasnio zašto je povijest važna za antropologiju: Antropološka teorija često počiva na izučavanju primitivnih društava o kojima ima vrlo malo pisane povijesti. U slučaju afričbh kraljevstava, kao uAzandea, propustiti povijesnu dimenziju znači uskratiti spoznaju koja je u. isti mah dostupna I potrebna za razumijevanje politič.kih organizacija koje su uvijek., u manjoj ili većoj mjeri, europski vladari preinačavali prije no što su ih antropolozi počeli proučavati i koje su, psim toga, oblikovali događaji koji su se zbili mnogo prije no što su se Europljani pojavili na pozornici. Azande su se širili i ... osvajali i asimilirali desetke stranih naroda, a vodili su i dugi niz unutrašnjih dinastičkih ratova barem 150 godina prije nego su im bili nametnuti europski upravitelji: Te se činjenice pri izučavanju institucija i kulture zasigurno ne mogu izostaviti iz razmatranja. Evans-Pritchard je smatrao da socijalna povijest može poslužiti kao model socijalnoj antropologiji. Tvrdio je da postoje tri stupnja antropološkog \spitivanja sve veće apstraktnosti, od kojih svaki ima neposredne naporednice u povijesnim metodama. Prvo, antropolog nastoji razumjeti drukčije društvo I pokušava ga prevesti u vlastito. ] edina razlika izineđu antropologije i povijesti jest u tome što se antropološki podaci dobivaju izravno putem iskustva terenskog istraživanja, dok se povjesničar pouzdaje u pisane izvore; "riječ je prije o tehničkoj negoli o metodološkoj razlici". Drugo, i antropolog i povjesničar nastoje učiniti predmete istraživanja "sociološki shvatljivima" I, konačno, treće, "antropologuspoređuje društvene strukture koje je otktio u svojoj analizi širokog kri1ga društava".Na taj način, Evans-Pritchard se nije bavio povijesnim partikularizmima, nego je svoje usporedbe temeljio na društvenim strukturama kako su one zabilježene u povijesnoj perspektivi s bogatstvom etnografskih pojedinosti.
34
14. Gordon Cajld Gordon Čajld je bio australijski arheolog i filolog, koji je upamćen po svojim istraživanjima evropske praistorije, ali i odbranama marksizma. Poznat je i po naglašavanju evolucionih, ali i revolucionarnih kulturnih promena, a posebno po konceptima Neolitske i Urbane revolucije, koje zasniva pod uticajem marksizma. Rodio se u Sidneju, u porodici srednje klase, koja je bila engleskog porekla. Čajldov otac je bio jedino (preživelo) dete strogog sveštenika i učitelja, te je i sam krenuo očevim stopama, postajući sveštenik. Pošto je bio slabog zdravlja, Čajld se prvobitno obrazovao kod kuće, a zatim odlazi u jednu privatnu školu. Upisao je klasične studije na univerzitetu u Sidneju 1911. godine, gde se prvi put susreće sa arheologijom. Postao je i aktivni član univerzitetskog debatnog društva, kada su zabeleženi njegovi stavovi o tome da je socijalizam "poželjan". Zainteresovao se i za radove Marksa i Engelsa, kao i za Hegelovu filozofiju, a diplomirao je 1914. godine sa brojnim nagradama i počastima za izuzetan uspeh na studijama. Pošto je dobio stipendiju za nastavak studiranja, odlazi u Englesku, gde se upisuje na Oksford i studije arheologije i to neposredno nakon izbijanja Prvog svetskog rata. Na Oksfordu se dodatno povezuje sa lokalnim socijalističkim pokretima, zbog čega pada u nemilost kod konzervativnih univerzitetskih vlasti, a postaje i istaknuti član Fabijanskog društva. Kao i brojni socijalisti ovog doba, kritikovao je učešće u ratu. Čajld 1927. godine (u 35. godini života) dobija prestižnu poziciju profesora arheologije na univerzitetu u Edinburgu. Kritikovao je nacizam I podrzavao ulazak Velike Britanije u rat. Kao profesor arheologije, Čajld je bio primoran da se bavi terenskim radom, odnosno iskopavanjem arheoloških ostataka, što je bio posao koji je mrzeo i za koji nije bio naročito talentovan. Po završetku Drugog svetskog rata, Čajld je sa zadovoljstvom napustio univerzitet u Edinburgu da bi prihvatio angažman direktora i profesora evropske praistorije na Institutu za arheologiju u Londonu. Počeo je da insistira na tome da arheologija i antropologija moraju biti međusobno bliske discipline i da je neophodno paralelno koristiti saznanja i jedne i druge nauke. Najznacajnija dela: Kako laburisti vladaju, Covek sebe stvara, Sta se desilo u istoriji, Zora evropske civilizacije Neolitska i Urbana revolucija U delu Bronzano doba (The Bronze Age, 1930), Čajld prvi put eksplicitno upotrebljava marksistički teorijski okvir u razumevanju funkcionisanja društva, odnosno društvene promene. Verovao je u to da su metali bili prvi neophodni predmeti trgovine, te da su kovači bili prvi društveni sloj koji ostvaruje ekonomske viškove. U delu Čovek sebe stvara, takođe pod uticajem marksističke vizije istorije, zagovarao je stav da uobičajena podela na predpismenu praistoriju i pismenu istoriju predstavlja lažnu dihotomiju. Za njega, ljudsko društvo je napredovalo kroz niz tehnoloških, ekonomskih i socijalnih revolucija, među kojima su: (1) Neolitska revolucija, kada su lovci-sakupljači počeli da se naseljavaju u trajne zajednice i počeli da se bave poljoprivredom,
35
(2) Urbana revolucija, kada je društvo počelo da se organizuje oko prvih gradova, (3) Industrijska revolucija, koja je promenila prirodu proizvodnje, zamenivši poljoprivredu kao dominantnu privrednu granu. Najveći doprinos studije Čovek sebe stvara bio je upravo u postuliranju dve velike praistorijske revolucije koje su se dogodile u tri različite regije sveta – Mesopotamiji, Egiptu i Indiji. Neolitska revolucija je bila velika tehnološka i ekonomska transformacija sa kojom dolazi pripitomljavanje biljaka i životinja, zbog čega čovečanstvo po prvi put u istoriji ostvaruje kontrolu nad snabdevanjem hranom. Čajld je naglašavao da su rane neolitske zajednice doživljavale i neke druge tehnološke promene koje su logički sledile nastanku proizvodnje hrane. Osnovna razlika između paleolita i neolita za Čajlda bila je u pogledu kontrole nad proizvodnjom hrane putem domestikacije biljaka i životinja. Kada je reč o Urbanoj revoluciji, u pitanju je bila naredna krupna tehnološka i ekonomska transformacija društva koja je, pre svega, bila omogućena izumom pluga. Naime, plug je revolucionisao poljoprivredu tako što je dramatično uvećao prinose i tako što je omogućio čoveku da kultiviše daleko veće površine nego što je to do tada bilo moguće. Urbana revolucija je bila nužna posledica Neolitske revolucije. Kao što i samo ime govori, Urbana revolucija je život transformisala i time što je sa sobom donela gradove, kao veoma značajno obeležje socijalnog i ekonomskog života. Potreba za novim viskovima uslovila je inovacije u metalurgiji. Čajldovo insistiranje na metalurgiji bilo je indikativno za njegov ukupni pristup tehnologiji kao ključnom delu sociokulturnog sistema. Za bavljenje metalurgijom bilo je potrebno izvesno naučno znanje, uz očiglednu superiornost metalnih alata i oruđa (a posebno pluga), odnosno veština koje su pokrenule specijalizaciju i pojavu novih klasa. On je isticao da grad nastaje i postaje bitan upravo zato što je proizvodnja velikih ekonomskih viškova omogućila mnogim individuama da budu oslobođene poljoprivrednog rada. U Zori evropske civilizacije, on je ponudio i relativnu hronologiju pojave, migracije i nestanka mnogih kultura, iako je većina njegovog rada na kulturnoj rekonstrukciji danas prevaziđena, prvenstveno zbog upotreba savremenijih tehnika datiranja. Difuzionizam i evolucionizam Njegova studija je bila redak primer knjige koja je pokušavala da obuhvati širu sliku celog kontinenta, a ubrzo je objavio i nastavak: Arijevci: Studija o indoevropskom poreklu (The Aryans: A Study of Indo-European Origins, 1926). U ovom delu predložio je teoriju prema kojoj je civilizacija procesom difuzije od Bliskog istoka dospela na sever i zapad, odnosno do Evrope, putem lingvističke grupe koja se zove Arijevci. Čajld je prihvatao umerenu verziju difuzionizma, verujući u to da iako se većina kulturnih osobina širi od jednog društva ka drugom, ostaje moguće da se iste osobine razviju nezavisno u različitim oblastima. Cilj Čajldovih argumenata, posebno u Zori, bio je da uništi ideju o supremaciji bliskoistočnih civilizacija, kao i da ukaže na značaj evropske "varvarske" prošlosti u razumevanju jedinstvenog razvoja zapadne civilizacije. U delu Dunav u praistoriji (The Danube in Prehistory, 1929), istraživao je arheologiju duž reke Dunav, navodeći je kao prirodnu granicu između Bliskog istoka i Evrope. Počeo je da veruje da su tehnologije sa Bliskog istoka stigle na Zapad upravo putem Dunava, a u ovoj studiji uveo je koncept arheološke kulture, koji će izvršiti revoluciju u načinima koji su arheolozi razumevali prošlost, a postaje široko prihvaćen u narednim decenijama. Čajld
36
je ovde pokušao da razvije sistem opšte evolucione klasifikacije. Shvatio je da arheološka klasifikacija na kameno, bronzano i gvozdeno doba nije pogodna za ideju o evolucionim stadijumima, tako da se okrenuo Morganu i njegovoj shemi (divljaštvo, varvarizam i civilizacija). Zaključio je da je ona neadekvatna kada se govori o detaljima, ali da je uprkos tome bila najbolja moguća za njegove potrebe klasifikacije (odbacio je Morganove podstadijume). Tako se divljaštvo odnosilo na paleolitska ili preneolitska društva lovaca i sakupljača, varvarizam na rane proizvođače hrane, a civilizacija na društva koja imaju pismenost. Međutim, naglašavao je da je njegova upotreba Morganovih termina isključivo taksonomske, a ne procesualne prirode. Govorio je i da koncept evolucije nije opis mehanizma kulturne promene, odnosno tvrdnja o tome zašto se društva menjaju, već kako se menjaju. Njegov evolucionizam nije bio univerzalistički i pokušavao je da objasni promene i nejednaki tempo kulturnog progresa. Govorio je da Neolitska revolucija može tumačiti kao progres, zato što je dovela do porasta populacije. Slično tome, i Urbana revolucija predstavlja progres, jer je kao posledicu imala dodatno uvećanje broja pripadnika ljudske vrste. S druge strane, Čajldu je bilo jasno da sam po sebi, takav jednostavan kriterijum ne može mehanički da se primeni u proceni egzistencije i progresa. Dakle, shvatio je da mora da razmotri i kvalitet života, a ne samo kvantitativnu egzistenciju. Napisao je i da Urbana revolucija sa sobom donosi i neke loše pojave, gde je prvenstveno mislio na ratove, kao i na duboke socijalne i ekonomske razlike koje su otežale život najvećem broju ljudi. Uprkos tome, čini se da je verovao u konačni trijumf društvenog progresa, uprkos lošim stranama Urbane revolucije.
37
15. Lesli Vajt - studirao je psihologiju, te sociologiju i antropologiju - zagovarao kulturnu evoluciju – na 2 razine: 1) zastupa teoriju kulturne evolucije 2) zagovarao opću znanost o kulturi (ne o kulturama), koju je nazvao kulturologijom - naglašavao kulturni determinizam – kao suprotan slobodnoj volji i teizmu - njegova naučavanja su zbog svoje evolucionističke naravi zacijelo naškodila njegovoj karijeri budući da nisu bile u skladu s tadašnjim antropološkim mišljenjem, a protiv njegovih teorija pobunila se i Katolička crkva Evolucija I funkcionalisticki pristup - u njegovoj teoriji evoluciji je ključno funkcionalističko poimanje kulture – kultura zadovoljava potrebe živih bića kao vrste Kultura postoji odvojeno od pojedinaca koji se u društvu rađaju I umiru. Malo dijete upoznaje kulturu preko drugih osoba; kultura se ne prenosi genetski. Ali to ne znači da kultura nema nikakve biološke funkcije; ustvari, piše White: "Svrha i funkcija kulture jest da ljudskoj vrsti učini život sigurnijim i dugotrajnijim." Funkcionalističko tumačenje kulture središnje je u Whiteovoj teoriji evolucije zato što ono podrazumijeva da su najvažnije dimenzije kulture one koje čovjeku osiguravaju adaptivne, biološke prednosti. Odatle je logično proizlazilo da je najvažnije polje culture ono koje preobražava energiju i čovjeku omogućuje njezino korištenje -tehnologija. Prema tome, razvoj kultura može se izmjeriti njihovim relativnim mogućnostima primanja i usmjeravanja energije. Ta dva koncepta određuju Whiteovu teoriju razvoja. Teorija kulturne evolucije - najvažnije dimenzije kulture su one koje čovjeku osiguravaju adaptivne, biološke prednosti - podjela kulture na tri podsustava: 1) tehnološki (mehanička, fizička i kemijska sredstva te tehnike njihova korištenja) 2) sociološki (međusobni odnosi) 3) ideološki (ideje, vjerovanja, znanje) - 4. kategorija – osjećajna ili kategorija pristupa je dodana naknadno Tehnološki sustav temeljni je i primarni. Društveni sustavi u funkciji su tehnologija; a teorije su izraz tehnoloških snaga i odraz društvenih sustava. Tehnološki je činitelj, prema tome, odrednica kulturnog sustava u cijelosti ..• To ne znači, naravno, da društveni sustavi ne uvjetuju djelovanje tehnologija ili da društveni i tehnološki sustavi nisu pod utjecajem tehnologija. Oni utječu na njih i pod njihovim su uticajem. Ali uvjetovati je jedna stvar, dok je određivati nešto posve drugo.
38
- primarni = tehnološki sustav – tehnologija kao temelj na kojem se grade socijalni i ideološki sustavi, tj. tehnologija određuje ostale aspekte culture Tako White - ponavljajući tvrdnje Bronislawa Malinowskog·o odnosu između magije i znanosti-tvrdi da s porastom tehnološkog nadzora opada vjera u nadnaravno, ustanovljujući, primjerice, kako je "tamo gdje je dobro razvijena umjetnost keramike, prisutno vrlo malo magije" Tvrdeći da su tehnološke dimenzije bile prvotni činitelji i da je tehnologija bila kolijevka kulturnog razvoja, White je stvorio okvir svojoj teoriji kulturne evolucije. Ako je tehnologija predstavljala pokušaj rješavanja pitanja opstanka, ako je to u osnovi značilo stjecanje dovoljno energije i(ujezino usmjeravanje k čovjekovim potrebama, tada su društva koja su se domogla veće količine energije i iskoristila je najučinkovitije, stekla prednost u prilagodbi; u evolucijskom smislu ona su bila naprednija.
- formula za izračunavanje stupnja kulturnog razvoja: E × T→ C - E = količina energije - T = kvaliteta tehnologije - C = stupanj kulturnog razvoja Sada možemo sročiti temeljnu zakonitost kulturne evolucije: Ako ostali činitelji ostaju konstantni, kultura se razvija razmjerno godišnjem povećanju količine iskorištene energije per capita ili razmjerno povećanju djelotvornosti sredstava potrebnih za korištenje energije. Oba se činitelja mogu, dakako, povećavati istodobno. Znanost o kulturi - znanost o kulturi: 1) treba biti znanost; 2) treba biti riječ o kulturi, a ne o kulturama; 3) treba biti deterministička, tj. ne pozivati se na slobodnu volju, pojedinca ili bilo što drugo izuzev kulture - ljudi se prema iskustvu mogu odnositi na dva načina: znanošću i umjetnošću - umjetnost se bavi univerzalnim preko partikularnoga, a znanost je način spoznaje koji polazi od posebnoga prema općemu Vajt govori da su se pronalasci poput teorije prirodnog odabira ili integralnog racuna dogoditi pre ili kasnije. On govori: Možda i ne možemo predvidjeti ime pronalazača iii vrijeme kada će do nekog otkrića doći, ali činjenica da će do njega doći predvidljiva je zbog neizbježnosti kulturne evolucije. White je tvrdio da se znanost o kulturi bavi općim načelima koja definiraju .i predviđaju odnose unutar kulturnih fenomena. Nju ne zanima određenje posebnih kulturnih obilježja nego razumijevanje općih kulturnih obrazaca. "Pojedine se kulture međusobno razlikuju po svome posebnom obliku .i sadržaju, no sve su slične u općim aspektima, tj. sve posjeduju alate, jezik, običaje, vjerovanja, glazbu, itd.
39
A svaki kulturni sust.av djeluje kao sredstvo povecivanja čovjeka sa zemljom i svemirom i kao sredstvo povezivanja čovjeka s čovjekom. Stoga će se znanost o kulturi baviti strukturom i djelovanjem kulturnih sustava" - White nije pridonio antropologiji samo ustanovljivanjem posebne teorije kulture, nego ponovnim uvođenjem teoretiziranja kao kreativnog antropološkog pothvata
40
16. Dzulijan Stjuart - rođen je u Washintonu D.C., a najvažnije formativne godine proveo je na američkom Zapadu - predavao je na sveučilištu Columbija, Michigan, Idahou, na zavodu Smethsonian i dr. - najviše je pridonio razvoju područnih znanstvenih programa, usmjeravanju antropološkog istraživanja prema problemima promjena u kulturi i razvoju Trećeg svijeta - njegove ideje utjecale su na američku arheologiju - najvažniji doprinos antropološkoj teoriji jesu dva značajna koncepta: kulturna ekologija i multilinearna evolucija - najznačajnija djela: - disertacija iz 1929. Obredna luda američkih Indijanaca – bavila se izučavanjem zamjene uloga i općekulturnih obrazaca društvenog humora i obrednih lakrdija - Priručnik o južnoameričkim Indijancima (Steward (ur.) 1946. – 1950.) – naglasak na kulturnom razvoju domorodačkih društava Južne Amerike - Teorija kulturne promjene: metoda multilinearnog razvoja (1955.) - Domorodački narodi Južne Amerike (Steward i Faron, 1959.) Novine koje je Stjuart uveo bile su suprotne sa trendovima u americkoj antropologiji 30ih godina XX veka: -Prvo, njegova su se etnografska terenska istraživanja bavila pojedinačnim pitanjima, a Steward nije nastojao izraditi "cjelovit". opis druge kulture. -Stewarda nisu zanimala kulturna obilježja, stilovi ili pravila- uobičajena područja zanimanja američkih antropologa - nego odnosi prilagodbe ljudi i njihove okoline. -I, konačno, on je pretpostavljao da postoje pravilni obrasci ljudske prilagodbe među skupinama poput australskih Aboridžina i Šošona iz Velikog bazena, iako između njih nije nikad bilo nikakva dodira. Steward je isticao postojanje kulturnih sličnosti u vezi s prilagođavanjem prije negoli u. vezi s povijesnom rasprostranjenošću ili naseljavanjem. Kulturna ekologija Kulturna ekologija jest disciplina koja izučava procese prilagodbe društva svojoj okolini. Njezin glavni cilj jest odrediti potiču li te priiagodbe unutarnje društvene preobrazbe evolucijske mijene. Kulturna ekologija razlikuje različite vrste društveno-kulturnih sustava i ustanova, tvrdi da su i suradnja I natjecanje procesi međudjelovanjq. i naučava da prilagodbe okolini ovise o tehnologiji, potrebama i ustroju društva te o naravi okoline. To uključuje analizu prilagođavanja dntštvenom okruženju ... Stjuart je tvrdio da su veze izmedju okoline I culture posebno ocigledne u drustvima gde su granice prezivljavanja krhke, dok u drustvima u kojima je problem opstanka resen teze uociti ucinak ekologije. 41
Kulturna ekologija je način promatranja "čovjeka u mreži života", tu mrežu u isti mah čine prirodne i kulturne stvarnosti Steward tvrdi da kulturno-povijesna "tumačenja" koja su se oslanjala na mehanizme rasprostiranja (difuzije), inovi.cija i migracije nisu bila prava tumačenja, budući da su počivala na neobjašnjivoj sklonosti "društava da se razviju na različite načine". Tumačenja povijesnog partikularizma bila su zapravo rekonstr:uirani prikazi "različitosti u kulturnoj povijesti", pri kojima je uzrok različitosti ostao tajnim. - Stewardova tri osnovna koraka u kulturno-ekološkom istraživanju: 1) propitati međuodnos između proizvodne tehnologije i okoline, tj. odnos između materijalne kulture i prirodnih resursa 2) analizirati obrasce ponašanja pri iskorištavanju određenog područja pomoću posebne tehnologije 3) određivanje načina kako "obrasci ponašanja uključeni u iskorištavanje okoline utječu na ostale aspekte kulture" Kulturna ekologija nije bila oblik jednolinijske evolucije, nego pokušaj "tumačenja porijelkla posebnih kulturnih obilježja i obrazaca svojstvenih različitim područjima, a ne izvođenja općih načela koja vrijede za svako kulturno-okolišno područje" Bit kulturnog matef.jalizma jest da on upućue pozornost na međudjelovanje između ponašanja i okoline kako je posreduje ljudski organizam i njegov kulturni sustav. Djeluje on na taj prioritetni način pretpostavljajući da strukture skupine i ideologija odgovaraju tim vrstama materijalnih uvjeta. Mμltilinearna evolucija Stewardov koncept kulturnog razvoja počivao je na dvije temeljne postavke: "Prvo, zastupao je tezu da se izvorne sličnosti oblika I djelovanja razvijaju u povijesno neovisnim razdobljima ili kulturnim tradicijama. Drugo, te sličnosti objašnjava neovisnim djelovanjem podjednakih kauzalnosti u svakom slučaju. Stewardov je pristup težio nalaženju i objašnjenju sličnosti među društvima ne tvrdeći da su sva društva prošla kroz iste stupnjeve razvoja. Multilinearna evolucija, pisao je , "bavi se samo onim ograničenim sličnostima u obliku, funkciji ili vremenskome slijedu koje imaju empirijsku vrijednost. Što se pritom izgubi od univerzalnosti, dobije se na konkretnosti i specifičnosti". - Steward je proučavao razvoj u 5 središta stare civilizacije – Mezopotamiji, Egiptu, Kini, Srednjoj Americi i Andama – sličnosti objašnjava time što su se ta središta razvila u sušnom ili polusušnom području što je utjecalo na njihov daljnji razvoj. - Stewardov je materijalizam naglašavao: 1) središnju povezanost okoline i kulture i njezine utjecaje na ostale vidove života 2) traganje za pravilnostima u obrascima i sličnostima među društvima važnost kauzalnog tumačenja sličnih razvoja pred povijesnim rekonstrukcijama
42
17. Marvin Haris Doktorirao je na univerzitetu Kolumbija, gde je I predavao do 1981. godine. Nakon toga prelazi na univerzitet Florida. - njegovo se djelo povezuje s idejom kulturnog materijalizma koji se "osniva na jednostavnoj pretpostavci da je društveni život ljudi odgovor na praktične probleme zemaljskog života" (Moore 2002:251) - najznačajnija djela: - Grad i selo u Brazilu (1956.)– zasnivala se na terenskom istraživanju područja Minas Velhas koji se nalaze u državi Bahia, u Brazilu; opisuje razvoj izdvojenog naselja koje zbog zlatne groznice postaje regionalnim središtem, ali potom mu slava opada kad su rudnici bili iskorišteni - Manjine u Novom Svijetu (1958.) – zajednički rad s Charlesom Wagleyem; propitivanje rasnih pitanja. - Rasni obrasci u Amerikama (1964.) – rasprava o korijenima rasizma, analiza ekonomskih uzroka rasizma, usporedba rasizma u Latinskoj Americi i u SAD-u. Utvrđuje različite oblike odnosa rasne nejednakosti među američkim Indijancima, Afrikancima i Europljanima u objema Amerikama, sve do različito zasnovanih gospodarskih sustava, plantaža, hacijenda ili malih farmi. - Uspon antropološke teorije (1968.) – opisuje kulturni materijalizam kao sociokulturnu istoznačnicu Darwinovoj selekciji i odmah ga određuje kao neidealističku i evolucijsku teoriju. Kritikuje zapadno misljenje o biti culture I njenom razovju. - Kulturni materijalizam: borba za znanost o kulturi (1979.) Harisov program ima dva zadatka: Prvo, on napada teorijsko naslijeđe Franza Boasa tvrdeći da povijesni partikularizam nipošto nije nepristrani prikaz "naprosto činjenica", nego je riječ o teorijskom stajalištu kojemu je svojstvena pogrešna interpretacija društvenih teoretičara evolucije 19. stoljeća i nejasno promišljanj. znanosti. Harris se zalaže za važnost antropološke teorije općer'to i protivi se tada raširenoj struji američke antropologije u kojoj se hipoteze koriste kao sinonimi za "pogađanje;" a neodređene Pfetpostavke za "teoriju". Drugo, Harris preporučuje vlastito teorijske stajalište, razlučujući ga od ostalih teorija i tvrdeći da ono ima veću logičnu utilitarnost. Svoje je naučavanje nazvao "kulturnim materijalizmom". Kulturni materijalizam - Harris je razlikovao svoje stajalište "kulturnog materijalizma" od filozofskog materijalizma – tj. pitanje materije ili uma, kao i od dijalektičkog materijalizma, sklopa poimanja koja su formulirali Marx i Engels - Filozofski materijalizam smatrao je posve nevažnim pri razmatranju sociokulturnih fenomena, dok je dijalektički materijalizam uvrstio u podskupinu kulturnog materijalizma. - zalaže se za razlikovanje mentalnih i biheviorističkih događaja te emskih i etskih događaja - mentalni događaji – sve misli i osjećaji koje su ljudi iskusili u svom umu 43
- bihevioristički događaji – "svi pokreti tijela i učinci svih pokreta, malih i velikih, što su ih proizvela sve živa bića ne zemlji" - emski događaji – emsko stajalište je ono sudionika - etski događaji – etsko stajalište je stajalište promatrača Ta dva načina spoznavanja podrazumijevaju različite istraživačke pristupe i programe: Bitno obilježje emskog djelovanja jest uzdizanje domorodačkog kazivača na položaj konačnog suca o primjerenosti promatračevih opisa i analiza. Provjera primjerenosti emskih analiza jest u njihovoj sposobnosti da iznesu tvrdnje koje će domorodac prihvatiti kao stvarne, smislene i odgovarajuće. Bitno obilježje etskog djelovanja jest uzdizanje promatrača na položaj konačnog suca o kategorijama i konceptima koji se koriste u opisima i analizama. Provjera primjerenosti etskih izvješća leži naprosto u njihovoj sposobnosti da stvore znanstveno produktivne teorije o uzrocima sociokulturnih razlika i sličnosti. Umjesto da se koristi konceptima koji su sa stajališta domorodaca nužno stvarni, smisleni i odgovarajući, promatrač je slobodan upotrijebiti strane kategorije i pravila koji se izvode iz činjeničnog jezika znanosti. - Harris je napravio podjelu na: 1) infrastrukturu – načini proizvodnje i reprodukcije 2) strukturu – kućna i politička ekonomija 3) superstrukturu – sastoji se od činova povezanih s važnošću simboličkih procesa za ljudsku psihu – od umjetnosti do oglašavanja, obreda i sporta Sve su ovo Etske kategorije. - Harris smatra da u antropološkim istraživanjima prednost imaju istraživanja usredotočena na infrastrukturu - "razumijevanje kulturnih obrazaca najprije zahtijeva objašnjenje fenomena u kontekstu infrastrukture – međudjelovanje kulture i prirode izraženo dimenzijama poput preživljavanja, nastanjivanja, stanovništva, demografije itd. – a potom razumijevanje kako te promjene preoblikuju strukturu i superstrukturu" - Harrisova analiza složenih društvenih obrazaca ispitivanjem biti infrastrukture – dva primjera: zašto postoji toliko mnogo svetih krava u Indiji?; zašto se raspao Sovjetski Savez? Zabrana klanja stoke i konzumiranja govedine u hinduizmu mogu se učiniti neadaptivnima, primjerom sredine u kojoj kulturni propisi tiranski vladaju nad zdravim raiumom, a, u širem smislu, to bi bilo potvrdorn da je kauzaini prioritet na strani mentalne superstrukture, a ne infrastrukture. Oboje, politika i religija, očigledno igraju važnu ulogu u uspostavljanju i obnavljanju tabua govedine i klanja, no ni politika niti vjera ne objašnjavaju zašto klanje goveda i konzumiranje govedine dostiže simboličku važnost. Razlog opadanja sovjetskoga drža'l'.nog komunizma nije, kao što neki drže, pobjeda kapitalizma, nepredvidljive posljedice perestrojke ili politička vidovitost američke
44
vanjske politike. Umjesto toga, Harris tvrdi da se Sovjetski Skvez raspao zbog nazadovanja infrastrukture. Pad državnog komunizma i .sovjetskoga carstva primjer je odbacivanja političke ekonomije koja je stalno povećavala i upropaštavala dostignuca vlastite infrastructure.
45
18. Elenoar Berk Likok - vodeća markstistička femininstica u američkoj antropologiji Burke je pohađala visoku školu na Raddiffe Collegeu, gdje je bila pod utjecajem knjiga evolucijskog arheologa V. Gordona Childea i mizoginije Alfreda Tozzera, stručnjaka za Maye. - terenska istraživanja koje je vodila više od 40 godina pokrivala su područja poput gospodarstva lovaca-sakupljača na Labradoru, odgoja djece u Europi, obrazovne etnografije u urbanoj Americi i ruralnoj Zambiji, etnopovijesti trgovine krznom u Sjevernoj Americi itd. - središte njezinog znanstvenog bavljenja bila je tvrdnja da je podređenost žena posljedica kapitalizma, a ne urođenih rodnih razlika - bila je među prvim američkim antropolozima koji su primijenili otvoreni marksistički pristup razumijevanju etnografskih činjenica, a posebno povijesnoj preobrazbi položaja žena - njezina disertacija je dobila pohvale zbog podrobnosti istraživanja i objavljena je kao znanstvena rasprava Američke antropološke udruge – što je bilo jasno priznanje njezinu znanstvenom doprinosu i akademskoj budućnosti, ali je ipak njezin položaj bio marginaliziran Vlasnistvo, kolonijalizam I Montagnais-Naskapi - Lovna područja Montagnaisa i trgovina krznom (1954.) Antropolog Frank Speck je 1915. g. zabilježio da grupe Montagnais-Naskapi na području Labradora posjeduju zemljište, pokazujući kako je privatno vlasništvo postojalo među lovcima i sakupljačima, te je tvrdio da je na djelu bio aboridžinski, predkontaktni gospodarski obrazac. Ovim se on suprotstavio Marksu I Engelsu. Likok se posvecuje proucavanju Labradora. Njezina etnografska-povijesna istraživanja otkrila su temeljnu činjenicu: društveni život narodaMontagnais-Naskapi bitno se izmijenio zahvaljujući trgovini krznom. Pojedinacno vlasnistvo bilo je plod promena u vlasnickim odnosima koje su se pojavile s trgovinom krzna, I to nije bila aboridzinska gospodarska institucija kao sto je tvrdio Speck. Povijesne promjene kod Montagnais-Naskapi pokazale su da tradicionalna, nezapadna društva nisu statična, ona se mijenjaju, što je bilo značajno jer su se ta društva nerijetko smatralo konzervativnima i stabilnima. Likok je ukazala das u Indijanci sve znacajnije ucestvovali u globalnom porastu razmene I trgovine. Ona takodje govori da su promene koje je prouzrokovala trgovina krznom uticale na promenu pojma poimanja vlasnistva I na odnose izmedju polova.
46
Marksizam I Feminizam Temeljna tvrdnja Eleanor Leacock proizlazi izravno iz iskustva terenskih istraživanja na Labradoru. Prvo, društva sakupljača i lovaca koja žive organizirana u skupinama uglavnom su društva zajedničkog vlasništva (posebno nad zemljom), egalitarnih društvenih odnosa i nehijerarhijskih odnosa među spolovima. Drugo, razvoj klasnih društava i razvoj kapitalizma također su prouzročili promjene, od a) društava koja se temelje na krvnom srodstvu, posjeduju zajedničko vlasništvo i ujedinjenjuju društva kao kolektivitet, do b) društvenih sustava koji određuju skupine koje se natječu za stjecanje sredstava i za nadzor nad radom – mišljenje koje je zastupao Morgan. Nadasve valja spomenuti da je širenje kapitalističkih sustava i stvaranje proizvodnje i razmjene dobara urodilo preobrazbom društvenog nadzora nad proizvodnjom i proizvodima - činjenica koju je istaknuo Marx. I konacno, podredjenost zena je neizbezna posledica takvih promena u drustvu. Širenjem trgovine krzna i kapitalizma, ženama se postupno oduzimao nadzor nad njihovim radom, iako se u Montagnaisa sačuvao viši stupanj poštovanja i samostalnosti između spolova nego u ostalih društava. -
utjecajan članak – Utjecaj žene u egalitarnom društvu: posljedice na društveni razvoj (1978.) – pokazala kako je pretpostavka antropologa da su žene bile u podređenom položaju u većini tradicionalnih društava posljedica loših etnografskih istraživanja i primjene predrasuda svojstvenih klasnim društvima iz kojih su antropolozi potjecali.
Antropolozi su previdjeli stupanj autonomije koji ima žena u egalitarnim društvima nad vlastitim životom i djelovanjem, pretpostavljajući da odvojenost znači nejednakost. Slijedno tome, antropolozi su, sudeći prema vlastitim društvima koja su počivala na klasama, svugdje doživljavali ženu kao podređenu,. nižeg statusa, pa su iz toga zaključili da je podređenost žena opća kulturna pojava. E. B. Leacock tvrdila je da je to bilo pogrešno. - autorica tvrdila da je podređenost žena bila povijesna posljedica, a ne univerzalna okolnost - istaknula je povijesne preobrazbe koje je prouzročio razvoj klasnih društava i širenje zapadnog kapitalizma (što je utjecalo i na podređenost žena) - povezala je Boasovu tradiciju uspostavljanja povijesnog konteksta kulturnih obrazaca s marksističkom tradicijom angažiranosti
47
19. Klod Levi-Stros - francuski antropolog - u antropologiji poznat kao osnivač strukturalizma, pristupa koji se pojavljuje isključivo u njegovom djelu - recepcija njegova rada u engleskom govornom području dolazi kasnije zbog kasnijih prijevoda - 1932. diplomirao pravo i filozofiju na Sorbonnei, završio poslijediplomski studij sociologije i počinje se zanimati za antropologiju - obavio brojna terenska istraživanja u Brazilu - zbog židovskog nasljeđa morao napustiti Francusku, emigrira u New York - 1942. – 1945. predaje na New School of Social Reasarch, surađuje s antropolozima poput Boasa, R. Benedict i M. Mead - 1947. se vratio u Francusku i 1948. obranio doktorsku disertaciju na Sorbonnei – Osnovne strukture srodstva - radio kao asistent-kustos u Musèe de l'homme i izabran za profesora na École des Hautes - tragao za dubokim strukturama društvenog života - 3 glavna područja istraživanja: sustavi klasifikacije, teorija srodstva, logika mita - na njegovu je analizu utjecala strukturalistička lingvistika (Roman Jacobson) - u Osnovnim strukturama srodstva pružio enciklopedijski pregled sustava srodstva, analizira avunkulat (odnos ega i njegovog ujaka) - proširio istraživanje struktura izučavanjem fenomena mita, mitologija je glavna tema četiri toma knjige Mithologiques o Pripovijest o Asdiwalu – njegova najčešće navođena analiza mita - bez obzira na velik broj kritika duboko utjecao na socijalnu antropologiju i na način razmišljanja o kulturi i svijesti - najznačajnija djela: - Osnovne strukture srodstva (1949.) – enciklopedijski pregled sustava srodstva - Tužni tropi (1955.) – istraživanje indijanskih skupina u Brazilu - Divlja misao (1966.) - Totemizam (1963.) - Strukturalna antropologija (1. dio 1958., 2. dio 1973.) - Mythologiques: Sirovo i kuhano (1969.), Od meda do pepela (1973.), Podrijetlo ponašanja za stolom (1978.), Goli čovjek (1981.) – istraživanje fenomena mita - Pogled iz daleka (1985.) - Ljubomorni lončar (1988.) Strukturalna antropologija Levi-Strauss (1963:3) tvrdi: "Socijalna se antropologija bavi izučavanjem institucija za koje se smatra da su sustavi predodžbi." Levi- Strauss koristi "predodžbe" kao što je Durkheim činio, kada govori o vjerovanjima, osjećajima, pravilima, vrijednostima, stajalištima i značenjima. Te su institucije kulturni izrazi koje.njihovi korisnici uglavnom ne propituju; u tom uskom ali temeljnom značenju, antropologija ispituje nesvjesne
48
temelje društvenog života: "originalnost antropologije proizlazi iz nesvjesne prirode kolektivnih fenomena" Levi-Strauss ne tvrdi da jezik oblikuje kulturne percepcije na tako izravni način. Postoje paralele između jezika i nekih aspekata kulture, poput srodstva, razmjene i mitova, jer su to sve oblici komunikacije: U svakom društvu komunikacija djeluje na tri različite razine: komunikacija žena, komunikacija dobara i usluga i komunikacija poruka. Stoga se izučavanje srodstva, gospodarstva i lingvistike bavi istim problemima na različitim strategijskim (tj. metodološkim) razinama i doista ostaje na istom području. Levi-Strauss tvrdi da fonemi i rodbinski pojmovi elementi značenja, iako imaju značenje jedino u odnosu na sustave.koj.e je izgradio "um na razini nesvjesnog mišljenja''. Sustav srodstva, poput jezika, "postoji jedino u ljudskoj svijesti; to je proizvoljni sustav predodžbi", ali predodžaba čije su organizacije odraz nesvjesnih struktura.Slijedom toga, Levi-Strauss drži da se "nesvjesna djelatnost uma sastoji od nametanja oblika sa\iržaju, ·a ako su ti oblici u osnovi isti svim :imovirna - starim i suvremenim, primitivnim i civiliziranim (kao što izučavanje simboliC:ne uloge, izražene u jeziku, tako očevidno naznačava) - tada je potrebno i dostatno zahvatiti nesvjesnu strukturu na kojoj počiva svaka institucija i običaj ... " Strukturalni pristup srodstvu: analiza avunkulata: Levi-Strauss donosi u Osnovnim strukturama srodstva enciklopedijski pregled sustava srodstva, alifusredotočio se na središnje pitanje: sustavi srodstva postoje radi razmjene žena, određujući kategorije mogućih supruga i zabranjenih partnera. "Brak je stoga dramatični susret prirode i kulture, između saveza i srodstva ... Brak je odluka između dvije ljubavi, roditeljske i bračne". Vrijednost tako shvaćenog srodstva pokazuje njegova raščlamba odnosa mladića (Ego) i brata njegove majke (ujaka), institucije nazvane avunkzdat. Sustavi srodstva koji priznaju posebnu vezu između Ega i njegova ujaka - koja se često tretira kao šaljiv odnos - objašnjavani su kao zaostatak iz matrilinearnih sustava, dok se nije pokazalo da takav. odnos posroji i u patrilinearnim susta:vima. Levi-Stros je tvrdio da "avunkulat pokriva dva oprečna sustava ponašanja": jedan u kome se ujaka poštuje i boji ga se i drugi, u kome je odnos s njime opušteni prisan. Nadalje, postoji obrnuti odnos između stava spram ujaka i stava spram oca; kad je odnos između Ega i ujaka prisan, odnos između Ega i oca je formalan i obratno. Avunkulat ima jedino sm!sla kao jedan od odnosa unutar sustava, u strukturi u kojoj postoje supromosti u odnosima između generacija, između muža i žene, te brata i sestre, stvarajući "najosnovniji oblik srodstva koji postoji. Zapravo, riječ je o jedinici srodstva. Ona izražava temeljne odnose krvnog srodstva, srodstva stečenog brakom i podrijetla na formalni, strukturalni način. Jednako traganje za strukturom odvelo je Levi-Straussa do drugoga područja, kulturnih fenomena - izučavanja mita.
49
Strukturalni pristup mitu: pripovjest o Asdiwalu Levi-Strauss je proširio svoje istraživanje struktura započevši izučavati mit, jer "su elementi mitske misli ... na pola puta između propisa (precept) i zamisli (concept)" , počivajući u isti mah na konkretnim situacijama i pojmovima na koje se odnose. Mitsko mišljenje "gradi strukturirane skupine, ali ne izravno s ostalim strukturiranim skupinama'', nego koristeći sporedna iskustva, gradeći "ideološke dvorce iz ostataka onoga što je nekoć bio društveni diskurs. Tako je "mit svakako u vezi s danim činjenicama, ali ne kao njihova predodžba. Odnos je dijalektičke vrste, a (društvene) institucije opisane u mitovima mogu biti čista suprotnost stvarnim institucijama". Stoga je pogrešno shvaćati mitove kao odraze društvene stvarnosti, nego su oni stvorene preobrazbe društvenog postojanja. Primjer njegove analize jest pripovijest o Asdiwalu, mitu što ga je Boas zabilježio među Tsimshian Indijancima u Britanskoj Kolumbiji. "Pripovijest o Asdiwalu" najčešće je navođena.Levi-Straussova analiza mita, a objavljena je u drugom tomu Strukturalne antropologije i u nekoliko objavljenih zbirki. Levi-Strauss prepoznaje četir" razinr predodžbi unutar mita: zemljopisnu, tehnološkoekonomsku, dr;:ištvenu i kozmološku. Mit opisuje rijeke, imena mjesta, gladovan]e, obrasce prebivanja bračnih parova i odnose među rođ.acima po bračnoj vezi; ti opisi nisu iskrivljeni odrazi zbilje, nego· višeslojni model strukturalnih odnosa. Levi-Strauss tvrdi da postoje dva aspekta u konstrukciji mita: slijed događaj,z koji tvori očigledan sadržaj onoga što se dogodilo i shema mita, koja predstavlja različite razine apstrakcije na osnovi kojih se, gradi slijed događaja. Odnos istok-zapad, nebo zemlja u mitu, kao odnos izmedju imaginarnog I realnog. Mitovi: smatrao je da ne postoji jedna autentična verzija mita već da su svi mitovi manifestacije istog „jezika“. Pokušavao je da nađe jedinice mita- MITEME( osnovna jedinica mita, odnosno deo koji je nepromenljiv i nedeljiv). Mitove je razlagao na skup rečenica koju čini funkcija i subjekt. Rečenice sa istim funkcijama je grupisao zajedno i nazvao ih mitemama.
50
20.Viktor Tarner - rođen u Glasgowu, studirao u Londonu, diplomirao u Manchesteru - istraživanja je provodio među stanovnicima Ndembu sa sjeverozapada Zambije - teorijski doprinos – 3 važne točke 1) priroda simbola 2) društveni proces hodočašća 3) analiza društvene izvedbe (performance) - najznačajnija djela: - Raskol i kontinuitet u jednom afričkom društvu (1957.) – obrađuje društveno uređenje društva Ndembu - The Ritual Process : Structure and Anti-Structure (1969.) – o liminalnim prijelazima kao razdobljima u i izvan vremena i strukture te opisuje suprotnosti koje prate communitas (jednakost/nejednakost, prijelaz /stanje...) - Dramas, Fields, and Metaphors: Symbolic Action in Human Society (1974.) – objašnjava pojam communitas te iznosi zapažanja koje je ostvario u plemenu Ndembu, a koja se tiču njihove interakcije i procesa koji je kasnije nazvao društvenom dramom - Slike i hodočašća u kršćanskoj kulturi: antropološke perspektive (1978.; zajednički rad sa suprugom Edith Turner) - društvene drame su jedinice društvenog života koje se ponavljaju; odvijaju se po nekom redoslijedu, poput procesa - jedinica analize – ima početak, sredinu i kraj - simboli - Turner naglašava značenja koja se pridaju simbolima - simboli imaju neka temeljna zajednička svojstva - simboli su jaki sažeci značenja - oni su multivokalni, iskazuju više značenja – mogu govoriti različitim ljudima na različite načine - stvaranje i preoblikovanje značenja se odvija unutar posebnog, dinamičnog konteksta društvenih procesa, simboli su ukljuceni u drustvene procese Simbol postaje povezan s ljudskim interesima, ciljevima, namjerama i sredstvima, bili oni jasno izrečeni ili o njima valja zaključivati iz ponašanja koje se promatra. Struktura i svojstva simbola postaju dinamički entitet, barem unutar njima odgovarajućeg h.onteksta djelovanja Sto je symbol znacajniji to mu je oblik jednostavniji, npr. krst - liminalnost je posebno razdoblje društvenog života u kojem je prijelaz glavna tema - termin liminalnosti preuzeo od Van Gennepa - tada pojedinac nema jasno definiran položaj, ali postoje brojni simboli kojima se on pokušava dočarati - liminalna razdoblja obilježavaju promjene i privremena obustava uobičajenog društvenog života - liminalna razdoblja ukazuju na postojanje dvaju glavnih modela ljudskih odnosa: - prvi = društvo kao strukturirani, često hijerarhijski sustav s razlikovanjem ljudi u smislu pojmova "više" i "manje" 51
- drugi = nestrukturirano ili rudimentarno strukturirano društvo, s relativno nediferenciranim communitasom, zajednicom jednakih pojedinaca podređenih općoj vlasti obrednih starješina - hodočašća su liminalni (prijelazni) fenomeni koji prikazuju vrijednost communitasa u društvenim odnosima - koriste simbole da bi naglasili promjenu nastalu prijelazom, bila to integracija ili promjena određenog statusa
52
21. Kliford Gerc - rodio se u San Francisku, sluzio je u mornarici za vreme II sv. rata - studirao je englesku književnost i filozofiju, kasnije se počeo baviti antropologijom - istraživanja u Indoneziji, na Javi - predavao na Stanfordu, Berkeleyju, Chicagu - njegov pristup se temelji na metafori kulture kao teksta i na antropološkom istraživanju kao interpretaciji teksta - najznačajnija djela: - Djela i životi. Antropolog kao pisac (1968.) - Religija na Javi (1960.) – primjer klasične etnografije - Nazadovanje zemljoradnje (1963.) – kulturno-ekološka studija Indonezije; usporedba zemljoradničkih sustava; utjecaj prostornog rasporeda različitih agrosustava na razvoj i privredu - Torbari i prinčevi (1963.) – opisuje indonežanske gradove, Modjokutu na Javi i Tabanan na Baliju, te želi pokazati utjecaj lokalnih kulturnih obrazaca na gospodarski razvoj - Društvena povijest jednog indonezijskog grada (1965.) – sažetak političkog i gospodarskog razvoja zajednice Modjokutoa od 19. stoljeća do kasnih 1950-ih godina - Interpretacija kultura (1973.) - poglavlje Gusti opis: prema interpretativnoj teoriji kulture - uvodi novu definiciju pojma kulture - za njega je pojam kulture semiotički - znanost koja se bavi pojmom kulture ne treba biti eksperimentalna znanost koja traga za zakonitostima već interpretativna znanost u traganju za značenjem - ideja gustog opisa – preuzima iz djela Gilberta Ryla – gusti opis: primjer namigivanja i treptanja – slični postupci su zapravo različiti jer namigivanje poručuje značenje a treptanje ne – postoji cijeli niz mogućnosti stvaranja sadržaja takvim jednostavnim sredstvom komunikacije - gusti opis utvrđuje i otkriva takve kontekste (primjerice: namigivanje ima svoju parodičnu stranu, namiguje se iz šaljivost, lažno namigivanje itd.) Gusti opis I kultura kao tekst Pojam kulture za koji se zalažem: i čiju će korisnost sljedeći eseji nastojati prikazati, u biti je semiotički. Vjerujući, zajedno s Maxom Weberom, da je čovjek žhiotinja koja visi u mrežama značenja što ih je sam ispleo, ja kulturu doživljavam poput tih mreža, pa stoga njihova raščlamba ne treba biti eksperimentalna znanost koja traga za zakonitostima, nego interpretativna znanost u traganju za značenjem. Semiotika je analiza znakova i simbola, a Geertz tvrdi da je kulturno ponašanje interaktivno stvaranje značenja pomoću znakova. U knjizi Interpretacija kulti4ra, Geertz iznosi ideju o gustom opisu koji preuzima iz djela Gilberta Rylea, a posebno njegovu analogiju "namigivanja". Ryle se poslužio naizgled 53
besmislenim primjerom - razlikom između treptanja i namigivanja - kako bi pokazao da su ti slični postupci različiti; jer "namigivanje" poručuje značenje, a treptanje ne. Nadovezivajući se na tu razliku, Ryle ističe da namigivanje ima i svoju parodičnu stranu, namiguje ·se iz šaljivosti, može se govoriti o lažnom namigivanju i tako dalje, te da postoji mnoštvo mogućnosti stvaranja sadržaja s takvim jednostavnim sredstvom komunikacije; "gusti opis" podrazumijeva otkrivanje i utvrđivanje takvih konteksta. Geertz zaključuje da su rasprave o tome je li kultura materijalistička ili idealistička, subjektivna ili objektivna, pogrešne: kultura se sastoji od stvorenih znakova koji predstavljaju ljudska ponašanja, a zadatak je antropologije "ustanoviti strukture značenja" kako bi se odredila "njihova društvena osnovica i važnost." Druge kulture čini drukčijima upravo "izostanak bliskosti sa zamišljenim svijetom unutar kojeg su njihova ponašanja znakovi", a cilj je antropološke analize te znakove.učiniti objašnjivima. Kultura se sastoji od "društveno utemeljenih struktura značenja" kojima se ljudi sporazumijevaju, tj. neodvojiva je od simboličkoga društvenog diskursa. Javanski pogreb Posljedice interpretacije mogu se razmotriti u primjerima Geertzove analize pogreba na Javi, slučaja društvenog diskursa gdje promjenjive političke podjele i njihovi simbolički izrazi utječu na središnje rituale i osjećaje u vezi sa smrću. Kultura je osnovna struktura značenja pomoću koje ljudska bića interpretiraju svoje iskustvo i upravljaju svojim djelovanjem; društvena struktura je oblik koji poprima djelovanje, ona je stvarno postojeća mreža društvenih odnosa. Kultura i društvena struktura su, prema tome, različite apstrakcije istog fenomena. No, Geertz tvrdi da su te dvije različite apstrakcije integrirane na vrlo različite načine. Društvena struktura je povezana na osnovi "kauzalno-funkcionalne integracije," ona je artikulacija različitih dijelova koji su u interakciji i održavaju sustav. Kulturi je, nasuprot tome, svojstvena logičko-smislena integracija, "jedinstvo stila, logički smisao, značenje i vrijednost". Takva razlikovanja postaju važna u pogrebnom obredu na Javi, kada promjenjive veze između simbola i političkih stranaka stvaraju nesklad u integraciji kulture i unose razdor u organizaciji društva. Religije na Javi: Islam, hinduizam, domorodacke religije. Politicke stranke nastale u povezanosti sa religijom. Na Javi tokom pogreba nema placa, jecanja, tuge. Pogreb je miran, suzdrzan, gotovo ravnodusan ispracaj. Takva svojevoljna vedrina i distanciranost, iklas, pretpostavljaju glatko obavljanje primjerene ceremonije koja bez napuklina spaja islamske, hinduističke i domorodačke rituale i vjerovanja.
54
Primer: U ovom posebnom slučaju, preminuli dječak bio je iz obitelji s daljim vezama ustranciPermai, pa kad je vjerski vođa muslimanskog sela bio pozvan da vodi obred, on je to odbio pozivajući se na činjenicu da je na vratima izvješeno političko znakovlje stranke Permai, što je za nj neprihvatljivo, jer bi u tom slučaju predvodio obred "druge" religije. U tom trenutku, iklas -svojevoljna i kulturno utvrđena smirenost koja okružuje smrt - raspala se. Geertz opisuje emocionalni nered koji je uslijedio, pomutnju koja je imala korijene u temeljnoj dvoznačnosti: religiozni simboli postali su politički simboli i obratno, što je spojilo svjetovno i sveto, te prouzročilo "neslaganje između kulturnog okvira značenja I obrasca društvene interakcije"
55
22. Meri Daglas - rođena u Italiji, odrasla i školovala se u Velikoj Britaniji - predavala na Oxfordu, University Collageu u Londonu, na Princetonu i dr. - 1949. – 1950., i 1953. vodila je terenska istraživanja među zairskim Lele - ponajviše su je zanimale međukulturalne usporedbe – njena su djela uvela važan antropološki pristup simboličkim klasifikacijama i njihovim društvenim kontekstima - dvije teorijske tradicije u njenom radu: 1. proširila je Durkheimovo traganje za sustavima klasifikacija i osnovama društvenog iskustva, tvrdi da su sustavi znanja društveni sustavi i da njihove definicijske kategorije izražavaju društvene stvarnosti 2. služi se komparativnom metodom, preuzetom iz djela Evans-Pritcharda 3. - najznačajnija djela: - monografija Lele iz Kasaia (1963.) – propituje institucije društva Lelea - mnoštvo članaka s različitim aspektima istraživanja Lelea - knjiga Čistoća i opasnost: analiza onečišćenja i tabua (1963.) - središte njena rada – društveni temelji simboličkih klasifikacija - otkriva isprepletenost magije, tabua i mane (nadnaravna moć) i onečišćenja te na taj način pruža izvanredni komentar antropološkim pristupima ritualu i religiji - stvorila dva koncepta za ispitivanje društva: skupine i mreže - "mreža se odnosi na pravila koja povezuju jednu osobu, s drugim osobama na osnovi usredotočenosti na Ega" (Moore 2002:338) - povezala je skupinu i mrežu s drugim dimenzijama kulture, kao što su ekonomski i politički izrazi različiti društvenih konteksta; simboličke strukture koje se odnose na ljudsko tijelo i društvo, te kozmološke tvrdnje u odnosu na prirodu, vrijeme, ljudsku prirodu i društveno ponašanje - objavljivala djela u kojima je analiza skupina/mreža primijenjena na suvremena industrijska društva Cistoca I oneciscenje Zanimanje M. Douglas za prljavštinu i čis.toću ima dva izvora. Prvo, o tim su pojmovima raspravljali antropolozi religije od Tylora, Frazera, Robertson Smitha i Durkheima do profesora M. Douglas, Evans-Pritcharda i Franza Steinera. Drugo, možda još i važnije, Lele je također zaokupljale onečišćenje. Buhonyi je vrlina primjerenosti izražena u stidljivosti, skromnosti i sramu. Buhonyi prožima sve statusne odnose i osobne funkcije. Suprotno tome, sva tjelesna prljavština (hama) sramotna je, ona je materijalna antiteza buhonyiu. Lele kažu da je uvrijediti čovjeka ravno tome da mu izmetom (tebe) namažete lice. Izbjegavanje hama proširuje se na tijela, krv, izmet, crve, iznošenu odjeću i spolni odnos. Lele se užasavaju konzumiranja mlijeka i jaja, jer su mlijeko i jaja proizvodi tijela, pa su i hama. Nadalje, "pravila čistoće kod Lelea uglavnom se svode na odvajanje hrane od prljavštine", a podjela na jestivu i odbojnu hranu osnivala se na suprotnosti između buhonyi I hama.
56
Simbolizam Lelea nema puno veze sa higijenom. To je sastav simbolicke klasifikacije koja doslovno razlikuje cisto/prljavo, musko/zensko ….klasifikacije koje se protežu na svjetovne i religijske simbole. Sto vazi za Lele moze u sirem smislu da vazi I za ostala ljudska drustva, cak I ako su simboli I sastavi razliciti. Daglas navodi primer Jevreja I dijete ( onoga sta ne smeju jesti) U knjizi Cistoća i opasnost M. Douglas otkriva isprepletenost magije, tabua, mane" i onečišćenja te na taj način pruža izvanredni komentar antropoioškim pristupima ritualu i religiji. Ali u drugom dijelu knjige, ona se bavi odnosima {zmeđu rituala i društvenih sustava. Primjerice, tvrdi da između lju;dskog tijela i tijela politike postoje trajne sličnosti. Obredi kojima ji: namjera zaštititi ljudsko tijelo od izvanjskih onečišćenja odražavaju,, se u obredima kojima je nakana zaštititi izvanjske granice društva. Gde je društveni sustav dobro razvijen, istražujemo razrađene moći skrivene u točkama vlasti; gdje je društveni sustav slabo razvijen, tragamo za neartikuliranim moćima skrivenim u onima koji su izvor nereda. Skupina i mreža, društvo i, symbol Koncepti su jednostavni: "Skupina je očigledna - to je iskustvo odjelite društvene jedinice. Mreža se odnosi na pravila koja povezuju jednu osobu s drugim osobama na osnovi usredotočenosti na Ega. Skupina i mreža neovisne su varijable, ali i neprekinute varijable.
Mreza + -
Skupina B A
+ C D
Sama se skupina definira prema zahtjevima koje postavlja svojim članovima, granicom što je zacrtava oko njih, pravima koja im dodjeljuje da se koriste njezinim imenom i drugim oblicima zaštite, kao i obvezama i ograničenjima koja
primjenjuje . ... Pojam mreže navodi na isprepletenost pravila kojima su pojedinci podložni u tijeku njihove interakcije. Kao dimenzija, ukazuje on na postupnu promjenu u načinu nadziranja. Na samom kraju nahode se vidljiva pravila o prostoru i vremenu koja se odnose na društvene uloge; na drugome kraju, blizu ništice, formalne klasifikacije blijede i napokon nestaju. Paradoksalno, što mreža više slabi i što se pojedinci slobodnije uključuju u društvene transakcije, pravila koja upravljaju tim transakcijama mogu postajati otvorenijima, zakonitijima i brojnijima.
57
U okolnostima kad je snažna mreža/snažna skupina (stanica C), društveno iskustvo pojedinca definira se najprije društvenom granicom između skupine i onih izvan, a potom na osnovi jasnih pravila postupanja među članovima skupine. Pojedinacnim ponašanjem: upravlja se u ime skupine. Unutar skupine postoje jasno određeni društveni sektori (npr., klase, kaste, dobne skupme, itd.) koJI mogu imati specijalizirane uloge i nejednaki pristup resursima, a različita će se rješenja primijeniti kako bi se razriješili sukobi između ovih skupina. Društva snažne mreže/snažne skupine bit će veća od ostalih društava i trajat će dulje bez unutarnjih cijepanja. Budući da njezini člaovi uočavaju mogućnost "održanja kao skupine u bu: dućnosti" društva snažne skupine/snažne mreže mogu nametnuti obveze svojim članovima (porezi, tlaka, vojna obaveza) kako bi pridonijeli njezinu trajnom postojanju. Društva snažne skupine/slabe mreže (stanica D), također naglašavaju definiciju i autoritet skupine, ali zbog uvjeta slabe mreže nedostajat će im uobličenih unutarnjih podjela i odvojenih društvenih sektora. Stoga će odnosi između pojedinaca biti dvosmisleni, a rješenje sukoba teže. U odnosu na sukobe, jedina kazna za unu:arnje nesuglasice jest protjerivanje iz skupine ili cijepanje skupme. To ima nekoliko posljedica: "Neslaganje.se gura pod zemlju", jer su mehanizmi za njihovo rješavanje slabo razvijeni. Prikriveni razdori razvijaju se, a članovi skupine, zaduženi za održanje društva zagovarat će čvršće granice skupine pomoću kojih će se nadz1rat1 prihvat novih članova i osnažiti skupinu. Slijedno tome, društva snažne skupine/slabe mreže bit će manja i sklona unutarnjim podjelama. Dvije preostale mogućnosti, visoka mreža/niska skupina i niska _ mreža/niska skupina imaju vrlo razlličite društvene posljedice. U krajnjim slučajevima u društvima vi;oke mreže/niske skupine (stanica B) pojedinac je strogo podređen društvenim pravilima a pojedinačna je neovisnost krajnje smanjena, ali tako je i s povezanošću pojedinca s bilo kojom društvenom skupinom budući da te skupine prema definiciji - ne postoje. Ulogu pojedinca i njegovo ponašanje nedvojbeno određuju snage koje su daleke, bezlične i izdvajajuće U društvima niske mreže/niske skupine, "društveno iskustvo pojedinca ne og~aničavaju nikakve vanjske granice" i njima ne upravljaju pripisane statusne klasifikacije. Sve društvene podjele podiožne su pregovoru; odnosi među pojedincima dvoznačni su a njihove međusobne obaveze implicitne. Pojedinci mogu slobodno uspostavljati transakcije izvan granica skupine. Pa ipak, u njima je prisutna i suprotna sklonost, da se transakcije suprotno društvenim ugovorima reguliraju, npr., zakonima koji zahtijevaju poštovanje ugovora, zakonima koji zaštićuju slobodu provođenja prava i zakonima koji štite vjerske manjine. U takvim društvima, nagrade dobivaju izumitelji, gospodarske se djelamosti specijaliziraju i proširuju, tržištem ovladavaju savezi. Nijedno društvo nije uspješnije od društava niske mreže/niske skupine, a uspjeh se mjeri brojem pristaša, bilo da je riječ o potrošačima, političkim istornišljenicima ili obožavateljlina. Najvažnija odrednica ritualnosti jest iskustvo zatvorenih društvenih skupina. Čovjek koji je proživfro takvo iskustvo povezuje granice s moći i opasnošću. Ako su društvene granice bolje definirane i značajnije, trebalo bi očekivati veću zastupljenost obreda. Ako su društvene skupine slabo strukturirane i njihovo je članstvo malo i promjenjiva· broja, tada očekujem nisku vrijednost simboličke izvedbe.
58
Analiza mreža/skupina pretpostavlja da je društvo plod interakcija između pojedinca i njene/njegove okoline, okoline koja se sastoji od "svih ostalih pojedinaca koji su u interakciji I njihovih izbora"_ Skupina ne postoji "neovisno o volji njezinih neovisnih clanova. Njihovo ulaganje vremena i energije potiče njezin život i obilježava njene granice" Jednako tako, ako se priziva "etika pojedinačnih vrijednosti," tada mreža gubi na snazi. Drugo, analiza mreža/skupina javlja se na razini "na kojoj ljudi smatraju potrebnim objasniti zašto se ponašaju na način na koji to čine". Tu razinu- "razinu društvene odgovornosti, razinu opravdavanja i tumačenja" - antropolozi mogu ustanoviti i istraživati. Vecina vrednosti I verovanja mogu se analizirati kao delovi drustva a ne kao odvojene kulturne sfere. Analiza skupina/mreža jest metoda iznalaženja kulturne predrasude, nalaženja niza vjerovanja zatvorenih u relacijskim obrascima. Vjerovanja se moraju tretirati kao dio djelovanja, a ne odvojena od njega u tolikim teorijama društvenog djelovanja. Djelovanje ili društveni kontekst smješten je na dvodimenzionalnoj karti s moralnim prosudbama, isprikama, prigovorima I pomacima zanimanja priznatima kao izrečena opravdanja za djelovanja za koja pojedinci osjećaju da ih trebaju poduzeti. Budući da njihovo subjektivno shvaćanje pozornice i njenih moralnih posljedica proizlazi iz svakoga od njih pojedinačno, to ono stvara zajedničku moralnu spoznaju o čovjeku i njegovu Položaju u svemiru.
59
23. Dzejms Fernandez Fernandez (1982:xx) duhovno pripada skupini antropologa-Malinowski, R. Benedict i Evans-Pritchard-koji se izdvajaju po "svojoj ukorijenjenosti u lokalni idiom, vještom prikazivanju lokalnog načina mišljenja i gledanja". Femandez se rodio 1930. g., diplomirao je na Amherst Collegeu 1952., a studij je nastavio na Sveučilištu Northwestern pod vodstvom vrsnog afrikanista Melvillea Herskovitsa. Kao poslijediplomant, Fernandez je prvo istraživanje vodio u Španjolskoj (području kojem će se vraćati), ali sredinom 1950-ih Afrika postaje središtem njegova zanimanja, područjem njegova glavnog interesa. - njegovo djelo predstavlja postmodernistički pristup - neke karakteristike: naglasak na lokalnom znanju, tvrdnja o postojanju usporednih istina, odnosi moći i znanja, inzistiranje na nesvodivosti značenja - terenska istraživanja u Španjolskoj te u Africi (Gabon) - predavao na Princetonu, u Chicagu i dr., kao gostujući profesor u Španjolskoj, Velikoj Britaniji, Švedskoj, SAD-u - smatra da se istraživanje treba temeljiti na promatranju sa sudjelovanjem - najznačajnija djela: - Bwiti: etnografija religijske mašte u Africi (1982.) – Bwiti je složena sinkretistička religija s izvorištem u JZ Gabonu, ali se proširila sjevernije, koja se izražava u složenoj, cjelonoćnoj svečanosti; autor nastojao razumjeti složena značenja kulta transformacije Bwiti - članci u narodu Fand, afričkim religijskim pokretima, konceptu metafore u kulturnoj analizi, niz članaka o istraživanju među rudarima i uzgajivačima stoke u Asturiji - Fernandez govori o tropima kao o metaforičkim iskazima ljudi o sebi i o drugima - smatra da bi se obredi trebali analizirati kao "nizovi ustrojujućih slika ili metafora koje pokreće niz nadređenih i podređenih ceremonijalnih prizora" - obred = "odigrani, javni diskurs u kojem se značenja stvaraju, odnose i suprotstavljaju u djelovanjima i riječima koji uvijek znače nešto drugo" - riječ je o igri tropa – istraživanje zahtijeva golem istraživački napor jer treba opisati ceremonijalne predstave i rasplesti mrežu višeznačnih metafora Igra tropa Prema Oxford English Dictionaryu, riječ trop (trope) označava "govornu figuru koja se sastoji od uporabe riječi ili rečenice u drukčijem značenju od doslovnoga". Fernandez je proširio pojam kako bi obuhvatio "metaforički iskaz ljudi o sebi ili o drugima", iskaz koji utječe na djelovanje. Fernandlez tvrdi da ga posebno zanima način na koji ljudi srhraju "svoje identitete kroz argument slika i igru tropa". Fernandez tvrdi da bi se o bređi trebali analizirati "kao nizovi ustrojujućih slika ili metafora koje pokreće niz nadređenih i podređenih ceremonijalnih prizora". Obred tako
60
postaje odigran~ javni diskurs u kojem se značenja stvaraju, odnose i suprotstavljaju u djelovanjima i riječima koji uvijek znače nešto drugo. Bwiti Bwiti je pokret revitalizacije koji se razvio nakon Prvoga svjetskog rata, kad je društvo Fang doživjele iskustvo dvostrukog pritiska francuskog kolonijalizma i djelovanja protestantskih misionara. Spominjući "nelagodu i sve veću izoliranost dijelova kulture Fang", Fernandez tvrdi da su pripadnici društva Fang "postigli stanovito olakšanje i smirenje u Bwitiu" Bwiti je složena sinkretistička religija s izvorištem u jugozapadnom Gabonu ali se proširila sjevernije Izražava se u složenoj cjelonoćnoj svečanosti (engosie) u kojoj se prelazi putanju između života i smrti, od očaja do smirenosti, od izolacije do "zajedništva" I.za opis liturgijskog kruga, vidjeti Fernandez. Male doze psihotropske biljke, eboga, koja potiče "euforičnu insomniju", uzimaju se poput pričesti tijekom engosie. Inicirani konzumiraj;i daleko veće doze, a vizije koje se pojavljuju trebale bi "rastvoriti glavu" novog obraćenika (banzie) na Bwiti . Zadovoljavajuća viđenja eboga prodori su u "neviđene, u kraljevstvo smrti, staze rođenja i smrti koje ceremonije, što traju cijelu noć, prizivaju i slijede. Većina vizija slijede tu stazu. Ono što liturgija samo može nagovijestiti, uzimanje eboge čini stvarnim" Na polovici obreda engosie, kratka propovijed iz Evanđelja - često kraća od 15 minutaprepuna je mnogostrukih značenja. Fernandez tvrdi da Bwiti nije skup pravila, nego "zbir zamišljenih odlika". 'Kombinacijom plesa i djelovanja, propovijedi i vizija, Bwiti nastoji povesti pripadnike Fanga·od očaja do blaženstva, od tjelesnosti do duhovnosti, od lijenosti do stvaralaštva, od seksualnog ugađanja do seksualne čistoće, od prljavog tijela do čistog tijela, od bezvrijednosti do vrijednosti - prema obećanju da će postati jednodušnima. U procesu Bwiti rituala, postupci se temelje na ključnim skupovima metafora koje naglašavaju zajedničko iskustvo zajednice i motivirajuću djelatnost. Takve "performativne metafore" koriste se kod Bwitia da ujedine, potaknu, nadahnu i stvore "sveobuhvatni osjećaj solidarnosti u svetom društvu Bwitia ...
61
24. Alfred Kinsi Alfred Kinsi (1894-1956) je bio američki biolog, upamćen prvenstveno po svojim istraživanjima ljudske seksualnosti koja su utemeljila modernu seksologiju i inicirala brojne kontroverze 1940-ih i 1950-ih godina. Bio je i osnivač Instituta za istraživanje seksa na univerzitetu Indijana 1947. godine, a temeljno je uticao na društvene i kulturne vrednosti u Sjedinjenim Državama i drugim zemljama. Rodio se u američkoj državi Nju Džersi, u siromašnoj porodici, i najveći deo svog detinjstva živeo je u nesanitarnim uslovima. Kinsijevi roditelji su bili izuzetno religiozni, što je ostavilo dubok trag na njegov život. Diplomirao je biologiju i psihologiju, nakon čega je nastavio sa studijama biologije na Harvardu, koji je u tom periodu imao jedan od najjačih departmana za biologiju u Sjedinjenim Državama. Na Harvardu se zainteresovao za entomologiju i odabrao je da piše doktorat o osama. Kinsi se oko 1933. godine zainteresovao za različite forme seksualnih praksi, nakon intenzivnih diskusija o tom fenomenu sa jednim kolegom. Bio je i neprijatno iznenađen nedostatkom empirijskih podataka o seksualnom ponašanju, zbog čega je odlučio da sam krene u istraživanje ovog fenomena. Uspeo je da obezbedi sredstva Rokfeler fondacije i počeo je sa istraživanjem koje je trajalo od 1938. do 1950-ih godina. Rezultat su bili tzv. Kinsijev izveštaj (The Kinsey Report), odnosno dve studije, Seksualno ponašanje muškarca (The Sexual Behavior of the Human Male, 1948) i Seksualno ponašanje žene (The Sexual Behavior of the Human Female, 1953). U pitanju je bila najobimnije i najsveobuhvatnije istraživanje seksualnosti Amerikanaca, koje po obimu nije prevaziđeno sve do 1990-ih godina. Obe Kinsijeve studije postale su nacionalni bestseleri. I ako je poticao iz verske porodice bavio se seksualnoscu, sto u to vreme nije nailazilo na odobravanje zajednice. Seksualno ponašanje muškaraca i žena Kinsijevo istraživanje seksualnog ponašanja na prvi pogled je bilo (jedino) ogroman empirijski poduhvat, nalik na njegov taksonomski rad iz biologije. U pitanju je bilo svojevrsno "socijalno računovodstvo", u kojem su Kinsi i saradnici nastojali da, postavljajući oko 300 pitanja tokom intervjua, izmere seksualno ponašanje američke populacije na ogromnom uzorku. Za Kinsija, varijable kao što su pol, društvena klasa, životna dob, brak, život u gradu i religija predstavljale su značajne determinante socijalnih obrazaca seksualnog ponašanja. Na primer, njegov rad je dokumentovao značajne razlike između muškaraca i žena, uz opasku da "stopa varijacije kod žena dramatično prevazilazi stopu varijacije kod muškaraca", ali i razlike među društvenim klasama. Iznad svega, Kinsijev rad je ukazao na izuzetnu varijabilnost seksualnosti, posebno u oblastima koje su smatrane društvenim tabuima. Naime, Kinsijevi izveštaji su, suprotno tadašnjem prevalentnom verovanju, ukazali na veoma visoke stope vanbračnih i predbračnih seksualnih odnosa, visoke stope masturbacije, neobično visoke stope zoofilije i visoke stope homoseksualnog ponašanja. Njegov rad je (p)ostao poznat i po uvođenju tzv. Kinsijeve skale, koja pokušava da opiše seksualnu istoriju ličnosti, rangirajući seksualno ponašanje od 0 do 6, na sledeći način: (0) isključivo heteroseksualno, (1) pretežno heteroseksualno, uz uzgrednu homoseksualnost, 62
(2) pretežno heteroseksualno, uz više nego uzgrednu homoseksualnost, (3) podjednako heteroseksualno i homoseksualno (ili biseksualno), (4) pretežno homoseksualno, uz više nego uzgrednu heteroseksualnost, (5) pretežno homoseksualno, uz uzgrednu heteroseksualnost, (6) isključivo homoseksualno. Upravo na podacima iz Kinsijevih izveštaja zasniva se popularno uverenje da je svaka deseta odrasla osoba homoseksualne orijentacije, što nije adekvatno, zato što je Kinsi predložio skalu ponašanja, a ne orijentacije, identiteta ili tipa ličnosti. On sam je bio protivnik binarnih kategorija i insistirao je na varijacijama ponašanja, a njegovi podaci nisu apsolutne kategorije, pošto je tvrdio da je seksualnost tokom života sklona promeni. Kinsijevi podaci su demonstrirali da su žene manje seksualno aktivne od muškaraca, ali i da su seksualno mnogo aktivnije nego što se to u ovo vreme smatralo. U vreme objavljivanja knjige o seksualnom ponašanju žena, on je zauzeo stav da su muškarci i žene slični(ji) u pogledu biologije njihove seksualnosti, ali da je njihova seksualnost oblikovana (a ne samo potiskivana) socijalnim i kulturnim faktorima. Uz to, on je seksualno ponašanje posmatrao kao rezultat kompleksnih uticaja bioloških, psiholoških i socijalnih faktora. Nasuprot ranim seksolozima, koji su različite vrste seksualnog ponašanja kategorisali kao "abnormalne" ili "perverzne", Kinsi je u svojim istraživanjima izbegao gotovo svako moralističko ili vrednosno određivanje, a odbacivao je svaki pokušaj patologizacije (manje standardne) seksualnosti. Metodologija i kontroverze
Kinsi je podatke prikupljao putem subjektivnih izveštaja tokom razgovora sa ispitanikom, a ovi "licem u lice" intervjui vođeni su na osnovu standardizovanog upitnika. Ovo je bio i njegov ogroman doprinos istraživačkim tehnikama, pošto je na značajan način usavršio istraživačke alate u vezi sa razgovorom/intervjuom. U istraživanjima se nije oslanjao samo na teoriju i razgovore sa ispitanicima, već je koristio i tehnike posmatranja različitih seksualnih praksi, uključujući tu i posmatranje sa učestvovanjem. Naime, Kinsi nije samo proučavao obrasce i forme seksualnog ponašanja, već je mnoge od njih i lično isprobao. Na ove metode je nagovarao i svoje saradnike, pravdajući ovo potrebom za sticanjem poverenja ispitanika. Kao deo istraživanja seksualnog ponašanja, Kinsi je na tavanu svoje kuće kamerom snimao brojne seksualne odnose, uključujući tu i seksualne odnose svojih saradnika. Njegovi biografi su tvrdili da je ova praksa morala biti u Kinsijevom domu da bi se osigurala tajnost snimaka koji bi u suprotnom izazvali javni skandal. Njegovi eksperimentalni podaci obuhvatili su i posmatranje i snimanje sadomazohističkih seksualnih odnosa, nakon čega je pisao o tome da seksualno uzbuđenje može učiniti osobu izuzetno neosetljivom na taktilnu stimulaciju, čak i na snažne udarce i ozbiljne povrede (tvrdio je i da u tom slučaju ima manje krvarenja ukoliko dođe do posekotina), a u analizi ekstremnih temperatura u ovom kontekstu spominjao je i opekotine od cigareta. Kinsijevo istraživanje bilo je i predmet mnogih akademskih kritika, pre svega u pogledu metodologije. Naime, njegov uzorak nije bio slučajan, već se oslanjao o dobrovoljce, te je moguće pretpostaviti da je u pitanju deo populacije sa liberalnijim seksualnim stavovima i/ili ponašanjem. Drugim rečima, u Kinsijevom uzorku su bili samo pojedinci koji su dobrovoljno pristali na razgovor o temama koje su smatrane tabuom, a većina
63
Amerikanaca u ovom periodu nije bila sklona otvorenom razgovoru o detaljima njihovog seksualnog života (čak ni sa svojim supružnicima ili bliskim prijateljima), uprkos anonimnosti. Drugi metodološki problem koji se najčešće navodio u kritikama Kinsijevih izveštaja bio je u tome da su značajan deo uzorka činile populacije u zatvorima (25% uzorka), kao i muške prostitutke (5% uzorka), što iznova dovodi u pitanje njihovu reprezentativnost. Među kontroverzama Kinsijevih istraživanja nalaze se i podaci o orgazmima preadolescentskih muškaraca, koji govore o orgazmima više od 300 dečaka starosti između 5 meseci i 14 godina života. U studiji je istaknuto da su ove informacije dobijene putem sećanja ispitanika ili posmatranjem roditelja ili učitelja, kao i da je Kinsi razgovarao sa devetoricom muškaraca koji su imali seksualne odnose sa decom i koji su mu govorili o seksualnim reakcijama ovih dečaka. Osim metodoloških kritika i etičkih kontroverzi, kritičari su isticali i njegovu "mehanizaciju" seksualnog odnosa, odnosno redukcionizam seksualnog ponašanja na merenje "ko radi šta sa kim, kada i gde". On je isključio emocije iz svojih istraživanja i npr. gotovo je u potpunosti isključio bavljenje fenomenima kao što je ljubav (smatrajući da ona nije merljiva). Uprkos tome, većina autora se nedvosmisleno slaže da su Kinsijevi izveštaji bili izuzetan i do tada nezabeležen istraživački i metodološki poduhvat. U pitanju je bio pionirski i hrabar rad koji je inspirisao ogroman broj kasnijih empirijskih istraživanja i teorijskih konceptualizacija u društvenim naukama. Kinsi je ukazao na to da su masturbacija, homoseksualnost, predbračni i vanbračni seksualni odnosi mnogo češći nego što se to ranije verovalo, a njegova skala je osporila dotadašnju binarnu konceptualizaciju seksualnosti. Uticaj Kinsijevih izveštaja Glavne doprinose Kinsijevih izveštaja moguće je sumirati na sledeći način: (1) kvantifikovan i detaljan opis seksualnog ponašanja velikog broja pojedinaca oba pola i različitih društvenih statusa, (2) otkriće neočekivanog visokog stepena individualnih i socijalnih varijacija, (3) ispravljanje mnogih zabluda, pre svega onih u vezi sa seksualnošću dece, žena i homoseksualnošću, (4) demonstracija činjenice da se ljudsko seksualno ponašanje može istraživati na objektivan i otvoren način, čime je otvoren put za dalja istraživanja. Među najznačajnijim daljim istraživanjima seksualnog ponašanja ističu se Vilijam Masters i Virdžinija Džonson i njihova studija Seksualna reakcija čoveka. Iako je Kinsijev uticaj bio nedvosmislen, Masters i Džonson su se odlučili na drugačiju vrstu istraživanja. Naime, dok je Kinsi izučavao učestalost određene vrste seksualnog ponašanja u populaciji na velikom uzorku i na osnovu ličnih intervjua, Masters i Džonson su izučavali strukturu, psihologiju i fiziologiju seksualnog ponašanja, posmatranjem i merenjem masturbacije i seksualnog odnosa u laboratorijskim uslovima. Na temelju ovog detaljnog posmatranja, identifikovali su model četiri faze seksualne reakcije: (1) Faza uzbuđenja. Ovu fazu karakteriše telesna i/ili psihološka stimulacija, pojačani dotok krvi u genitalije, a kod žene i vlaženje zidova vagine. U ovoj fazi penis dospeva u
64
stanje erekcije, vagina se proširuje i produžava, a male usne, velike usne, klitoris i (ponekad) dojke takođe izgledaju povećano. (2) Faza platoa. U ovoj fazi dolazi do uvećanja seksualne napetosti, a razlika između faze uzbuđenja i platoa je u intenzitetu osećanja uzbuđenja. Ubrzavaju se disanje i puls, velike i male usne izgledaju još zadebljanije, klitoris se povlači, a mnogi mišići se zatežu. (3) Orgazam. Ovo je najkraća faza ciklusa seksualne reakcije, u kojoj dolazi do kontrakcije mišića (mišićni zidovi vagine ritmički se kontrahuju na svakih 0,8 sekundi, a broj i snaga ovih kontrakcija variraju), ubrzavanja otkucaja srca i disanja, kao i do povišenog krvnog pritiska, da bi krv dobila više kiseonika. Kod žena dolazi do ritmičkog stiskanja mišića vagine, a kod muškaraca do ejakulacije. U pitanju je fiziološko stanje visokog seksualnog uzbuđenja i zadovoljstva, praćeno relaksacijom seksualne napetosti i mišića tela. Oslobađa se i adrenalin, čime se šire krvni sudovi i povećava dotok krvi u mišiće uključene u seksualne aktivnosti.310 (4) Faza razrešenja. Ovo je posednja faza ciklusa, koja sledi nakon orgazma i u kojoj se organizam vraća u stanje pre faze uzbuđenja. Masters i Džonson su primetili i da kod muškaraca nakon ejakulacije dolazi do refraktornog perioda, u kojem on ne može ponovo postići erekciju i ejakulaciju, dok kod žena ovo nije slučaj, te sa gledišta fizičkog kapaciteta žene imaju gotovo neograničen potencijal za orgazme, odnosno ponavljanje ciklusa seksualne reakcije. Masters i Džonson su na ovaj način bili među prvima koji su došli do određenih fizioloških podataka o ljudskom telu i polnim organima tokom seksualnog odnosa, a podatke i zaključke do kojih su došli predstavili su na način koji je seksualni odnos opisivao kao zdravu i prirodnu aktivnost, koja se može praktikovati i kao izvor intimnosti i telesnog zadovoljstva. Istraživanje Mastersa i Džonson imalo je izuzetne posledice i doprinelo je razaranju mnogih mitova o seksualnom ponašanju. Na primer, oni su tvrdili da su svi orgazmi u fiziološkom smislu isti i da počivaju isključivo na stimulaciji klitorisa. Ovo je bilo u suprotnosti sa Frojdovom dihotomijom klitoralnog i vaginalnog orgazma, pri čemu je vaginalni navodno zreliji i kompletniji. Prema Mastersu i Džonson, ukoliko ne postoji neposredna stimulacija klitorisa, do orgazma dolazi usled povlačenja malih usana izazvanim trenjem penisa, što indirektno stimuliše klitoris. Većinu podataka o fiziologiji seksualnog odnosa ovi istraživači su prikupili direktnim posmatranjem ili putem kamere ugrađene u dildo kojim su ženske ispitanice masturbirale. Potrebno je spomenuti i doprinos Šir Hajt, koja se usredsredila na razumevanje načina na koji pojedinci interpretiraju svoje seksualno iskustvo, uz značenje koje ovo iskustvo ima za njih. Metodološki problem, kao i u slučaju Kinsijevih izveštaja, bio je u vezi sa uzorkom koji nije bio slučajan, već se oslanjao jedino na onaj deo populacije koji je odgovorio na njen upitnik i vratio ga poštom. Naime, Hajt je poslala čak 100 hiljada upitnika, a natrag je dobila samo oko 3 hiljade, odnosno 3%, što je indikativno za neadekvatan i pristrasan uzorak. U svojim istraživanjima, ona je ukazala na to da čak 70% žena ne doživi orgazam tokom koitusa, čime je dovela u pitanje tvrdnje Mastersa i Džonson o tome da se na ovaj način indirektno postiže klitoralni orgazam. Isticala je pogrešnu pretpostavku da je orgazam tokom koitusa "normalan", odnosno uobičajen, zbog čega je navodila da su Masters i Džonson nekritički inkorporirali sopstvene kulturne
65
stavove o seksualnosti u svoje istraživanje. Uz to, insistirala je na tome da gotovo sve žene mogu dostići orgazam putem klitoralne stimulacije, istovremeno nudeći podsticajnu tipologiju tehnika masturbacije. Kada je reč o socijalnom uticaju Kinsijevih izveštaja, ove publikacije su zapanjile američku javnost i od samog početka su bile predmet senzacije i kontroverzi. Mnogi podaci do kojih je Kinsi došao izazvali su šok i nevericu, pre svega zato što su osporili konvencionalna verovanja o seksualnosti, ali i zato što su obuhvatali teme koje su (bile) smatrane za tabu. Naravno, mnogi su Kinsijeve studije okarakterisali kao nemoralne, a njegov istraživački rad kao nepristojan, opscen i skaradan. Prema mnogim interpretacijama, glavni doprinos i jeste upravo u vezi sa socijalnim posledicama. Govoreći da se "svet ne može deliti na koze i ovce", kao i svojim razdvajanjem seksa od romantične ljubavi, Kinsijev rad je bio ključan u formulisanju tolerantnijeg stava prema seksualnosti u današnjoj zapadnoj kulturu. Ova činjenica je bila moguća, pre svega zbog njegovog "otkrića" izuzetne varijabilnosti seksualnog ponašanja i ljudskog iskustva uopšte.
66
25. Teodorijus Dobzanski Teodosijus Dobžanski (1900-1975) je bio istaknuti genetičar i evolucioni biolog, kao i centralna figura u formulisanju moderne evolucione sinteze (ili Moderne sinteze). Može se reći da moderno razumevanje evolucionog značaja genetskih varijacija gotovo u potpunosti počiva na njegovom radu. Rodio se u jednom gradiću u Ukrajini, koja je u ovom periodu bila deo Ruskog carstva. Njegov deda je bio sveštenik, a otac nastavnik matematike, i porodica Dobžanski se preselila u Kijev kada je Teodosijus imao deset godina. U srednjoj školi, Dobžanski je počeo da sakuplja leptire i rešio je da se posveti biologiji, da bi se 1915. godine preorijentisao na izučavanje buba. Njegov prvi značajniji rad (iz 1924. godine) opisivao je polimorfizam u obrascima boje među prirodnim populacijama bubamara (Coccinellidae) širom Evrope i Azije.311 Studirao je na univerzitetu u Kijevu između 1917. i 1924. godine, nakon čega se preselio u Lenjingrad, gde je otvorena laboratorija za istraživanje vinskih mušica. Nikada nije doktorirao. Stigao je u Njujork krajem decembra 1927. godine, gde počinje saradnju sa genetičarima na Kolumbiji, nastavljajući i produbljujući istraživanja vinskih mušica, a zatim je od 1930. do 1940. godine radio na Kalifornijskom institutu za tehnologiju. Smatra se da je Dobžanski usavršio izučavanje populacija vinskih mušica i otkrio da su bliske regionalne varijacije ovih insekata genetski međusobno sličnije nego mušice iz drugih oblasti. Dobžanski je 1937. godine objavio jedno od najznačajnijih dela moderne evolucione sinteze, Genetika i poreklo vrsta (Genetics and the Origin of Species, 1937), u kojem se evolucija putem prirodne selekcije definiše kao "promena u učestalosti alela unutar genskog fonda".U pitanju je delo koje je ponudilo evoluciono objašnjenje diverziteta među živim bičima, pre svega integracijom Darvinovog principa prirodne selekcije i Mendelovih zakona nasleđivanja ili genetike. U pitanju je jedna od najznačajnijih naučnih studija u 20. veku, zbog kojeg se raširila ideja da se prirodna selekcija odvija kroz mutacije u genima. Dobio je americko drzavljanstvo I na Rokfeler institutu. Umro je od leukemije. Iako je bio vatreni branilac darvinističke evolucije, bio je i religiozan čovek. Među njegovim studentima i saradnicima postoje različite interpretacije o tome da li je njegova religioznost imala formu verovanja u ličnog boga i život posle smrti ili ne. On sam je isticao da bog "stvara" putem evolucije, odnosno prirodne selekcije, a sebe je smatrao pripadnikom pravoslavne crkve. Najznacajnija delo: Genetika I poreklo vrsta Genetske varijacije Promena od posmatranja svakog fenotipa kao "rase" koju treba mapirati i dati joj ime do posmatranja vrsta kao genetski segregacione populacije ili niza populacija bez jednog "pravog" ili "divljeg" tipa pokazala se fundamentalnom. Ona je vodila do koncepta Mendelove populacije, kao geografski koherentne grupe jedinki koje razmenjuju gene, što danas predstavlja temeljni koncept evolucione genetike. Ovo je bio važan korak napred od tipološkog mišljenja, prema kojem je vrstu moguće "razbiti" na nekoliko dobro definisanih "rasa" na fenotipskoj osnovi, bez bavljenja strukturom razmnožavanja ili genetikom vrste. Dobžanski je bio prvi genetičar koji je kao ključan problem video
67
prenošenje gena iz jedne populacije u drugu. Na primer, 1935. godine ponudio je biološku definiciju vrste koja i danas predstavlja temeljnu konceptualizaciju vrste. Za njega, vrsta je bila onaj stadijum evolucione divergencije na kojem se jednom stvarno ili potencijalno ukrštajući skup formi odvaja u dva ili više skupa formi koji se fiziološki više ne mogu ukrštati. Suština ovakvog određenja bila je o tome da postoji trajni proces genetske diferencijacije među geografski odvojenim populacijama i da ovaj proces dovodi do stadijuma totalne genetske izolacije. Ovaj stadijum je ključan i on je kvalitativno drugačiji od pukog formiranja rasa, zato što nakon ove tačke, jedinice postaju genetski i evoluciono nezavisne. Moderna evoluciona sinteza Modernom sintezom, kao sjedinjavanju ideja iz nekoliko bioloških disciplina u jedinstveni teorijski okvir. U najvećoj meri, u pitanju je teorijski model koji je ukazao na to da je Mendelova genetika konzistentna sa prirodnom selekcijom i gradualnom, darvinističkom evolucijom. Moderna sinteza je premostila jaz između teorijskih ideja i istraživačke prakse eksperimentalnih genetičara, prirodnjaka i paleontologa. Ova teorijska sinteza u najvećoj meri je i danas vladajuća paradigma evolucione biologije, a termin je skovao Džulijan Haksli. Prema Modernoj sintezi: (1) Svi evolucioni fenomeni mogu se objasniti na način koji je konzistentan sa poznatim genetskim mehanizmima i dokazima dobijenim posmatranjem od strane prirodnjaka. (2) Evolucija je gradualna i karakterišu je male genetske promene u procesu rekombinacije, vođenim prirodnom selekcijom. Diskontinuiteti među vrstama mogu se objasniti kao posledica gradualnih promena usled geografskog odvajanja i/ili istrebljenja vrsta. (3) Prirodna selekcija predstavlja osnovni mehanizam evolucione promene. U tom smislu, i male prednosti su od velike važnosti ukoliko su trajne, a predmet selekcije je fenotip u svom okruženju. (4) Uloga genetskog drifta (ili genetskog klizanja) je dvosmislena (Dobžanski mu je davao veliku ulogu, ali je ona vremenom smanjena na temelju dokaza).316 (5) Primarna su razmatranja u okvirima populacija, a ne jedinki. Genetski diverzitet koji postoji u prirodnim populacijama čini glavni faktor u evoluciji. Snaga prirodne selekcije u prirodnom okruženju mnogo je veća nego što se to ranije smatralo, misleći pre svega na značaj brojnih ekoloških faktora. (6) U paleontologiji, nužna je ekstrapolacija od mikroevolucije ka makroevoluciji, kao objašnjenje istorijskih primera evolucione promene. Istorijska kontingencija znači da mogu postojati objašnjenja na više različitih nivoa, a gradualizam u evoluciji ne znači konstantnu stopu promene. Dobžanski je bio među prvima koji su primenili genetiku na prirodne populacije. Dobžanski je tvrdio da prirodna selekcija ima ključnu ulogu u održanju genetskog diverziteta kao i u upravljanju evolucionim promenama. Genetika i poreklo vrsta počinje opservacijama klasične genetike, odnosno proizvodnjom genetskih varijacija putem mutacija. Tipovi varijacija tada se povezuju sa varijacijama primećenim unutar i između prirodnih populacija, a zatim se dinamika varijacija objašnjava u okviru teorija populacione genetike. Dobžanski je bio upamćen i po eseju "Ništa u biologiji nema smisla osim u svetlu evolucije" ("Nothing in Biology Makes
68
Sense Except in the Light of Evolution", 1973), koji se bavio polemikom između kreacionizma i evolucije u kontekstu debate o predavanju teorije evolucije na časovima biologije u Sjedinjenim Državama. Za njega, činjenica da se evolucija odvija može da objasni međusobnu povezanost najrazličitijih bioloških činjenica, što čini da biologija "ima smisla". Drugim rečima, evolucija mora predstavljati središnji koncept u obrazovanju iz biologije – ona je "svetlo" koje rasvetljava sve posebne empirijske činjenice i kojoj se sve teorije i hipoteze moraju pokloniti. Istovremeno, Dobžanski je smatrao da ne postoji sukob ili kontradikcija između nauke i navoda iz svetih knjiga, pošto su u pitanju dve potpuno različite stvari. Ljudska genetska varijabilnost i uticaj na antropologiju Dobžanski se bavio i razvojem razlika među vrstama, shvatajući da postoji velika količina genetskih i citoloških varijacija unutar populacija. Tvrdio je da ove varijabilne populacije postaju prostorno diferencirane ili putem prirodne selekcije (koja favorizuje određene gene u različitim okruženjima) ili putem interakcije selekcionih sila sa nasumičnim procesima slučajnih diferencijacija. Smatrao je da su različite ljudske sposobnosti u najvećoj meri genetski determinisane i njegov pogled na polimorfizam odveo ga je do zaključka da je velika genetska varijabilnost u pogledu sposobnosti zapravo prednost za vrstu u celini, odnosno da je polimorfizam adaptivna odlika. U tom smislu je odbacivao eugeniku, pošto se nijedan eugenički program ne može koncentrisati na određene genotipe. Teorija o formiranju rasa i vrsta, kao i izučavanje polimorfizma Dobžanskog, uticala je na reorijentaciju fizičke antropologije. Kao i ostatak biologije, fizička antropologija je u ovom periodu pre svega počivala na tipološkom i taksonomskom pristupu. Koristeći morfologiju, antropolozi su klasifikovali i opisivali ljudske "rase" i "tipove", a broj "rasa" varirao je od pet do više od stotinu, obično u zavisnosti od predrasuda posmatrača-taksonoma. Stvarani su razni katalozi fotografija "rasnih tipova" čoveka, a čak je i Dobžanski u jednoj studiji posvetio određenu pažnju ovakvim klasifikacijama. Istraživanja Dobžanskog u vezi sa polimorfnim vrstama imala su posledicu i po promenu u osnovnoj problematici antropologije. Od čiste deskriptivne i taksonomske nauke, fizička antropologija je postala grana populacione genetike, a njen osnovni problem postao je objašnjenje uzroka ljudskog polimorfizma. Ono što je izuzetno u revolucionarnom uticaju Dobžanskog na istraživanje ljudskih varijacija bila je činjenica da su ova istraživanja bila u potpunosti zasnovana na širenju ideja razvijenih izvan antropologije.
69
26.Konrad Lorenc i Nikolas Tinbergen Konrad Lorenc (1903-1989) i Nikolas "Niko" Tinbergen (1907-1988) su bili biolozi koji se smatraju osnivačima moderne etologije.319 Dobili su Nobelovu nagradu iz medicine za svoja otkrića u vezi sa društvenom organizacijom i obrascima društvenog ponašanja životinja 1973. godine, zajedno sa Karlom fon Frišom.320 Lorenc i Tinbergen su se sreli 1936. godine na jednom međunarodnom naučnom simpozijumu o instinktima i postali su kolege i bliski prijatelji. Lorenc se rodio u Beču, u veoma uglednoj porodici intelektualaca. Nakon što je završio jednu progresivnu osnovnu školu, upisuje uglednu gimnaziju, gde ga je nastavnik biologije i strastveni darvinista upoznao sa evolucionističkim idejama. Na očevu želju, 1922. godine upisuje medicinu na Kolumbiji u Njujorku, ali je osećao nostalgiju za svojim domom (i svojom budućom ženom), te se vratio u Beč, gde nastavlja studije. Tokom studija ga je takođe najviše interesovala zoologija i još kao student objavio je rad o čavkama. Postao je doktor medicine 1928. godine, a počeo je da radi kao asistent na departmanu za anatomiju univerziteta u Beču. Nastavio je sa studijama zoologije, paleontologije i psihologije i doktorirao je 1933. godine, a bio je i student i prijatelj istaknutog biologa Džulijana Hakslija. Postao je profesor psihologije na univerzitetu u Kenigsbergu 1940. godine, na čuvenom departmanu za filozofiju, gde je nekada bio Imanuel Kant. Ucestvovao je u ratu I bio zarobljen, u SSSRje proveo 4 godine. Lorenc se priključio nacističkoj partiji 1938. godine i prihvatio je univerzitetski angažman pod nacističkim režimom. U svojoj prijavi za članstvo naveo je kako je njegov ukupni naučni rad posvećen idejama nacional-socijalista, zbog čega je kasnije trpeo brojne kritike i optužbe da je rasista i antisemita koji je ponudio pseudonaučno opravdanje za genocidnu politiku nacističkog režima, odnosno za holokaust. Neka svoja dela zaista je pisao u skladu sa nacističkom terminologijom, zbog čega je kasnije zažalio, navodeći da je bio veoma naivan i da u početku nije bio svestan njihovih užasnih posledica ("Niko od nas nije mogao ni da posumnja da će reč 'selekcija' u upotrebi ove vlasti značiti ubistva."). Njegove najpoznatije knjige su dela koja su na engleskom objavljena kao Prsten kralja Solomona (King Solomon's Ring, 1949, izvorno: Er redete mit dem Vieh, den Vögeln und den Fischen, 1949) i O agresivnosti (On Aggression, 1966, izvorno: Das sogenannte Böse. Zur Naturgeschichte der Agression, 1963), koje su napisane za širu javnost i na popularan način. Niko Tinbergen se rodio u Hagu, u Holandiji, u uglednoj porodici. Od mladosti se interesovao za životinje, a studirao je biologiju na univerzitetu u Lajdenu, iako je voleo i sport i bio je blizu odluke da akademsku karijeru zameni karijerom sportiste. Nije bio naročito dobar student i većinu vremena provodio je igrajući hokej ili baveći se prirodnom istorijom mimo zvaničnih fakultetskih zadataka. Njegov doktorat je imao samo 32 stranice, što je bio najkraći doktorat u istoriji univerziteta. U ovom radu je izučavao ose koje su se hranile pčelama, koristeći proste terenske eksperimente, što je bio pristup koji je karakterisao najveći deo njegove karijere. Doktorirao je 1932. godine, kada 70
se i oženio jednom studentkinjom hemije, nakon čega njih dvoje odlaze na svojevrsni "medeni mesec", odnosno na meteorološku ekspediciju na Grenland koja je trajala 14 meseci. Tinbergenovi su živeli sa Eskimima (Inuitima), naučili njihov jezik i zainteresovali se za lovačko-sakupljački način života. Istovremeno, on je istraživao jednu vrstu ptice koja se pojavljivala nakon otapanja snega i koja je veliki deo svoje energije trošila na teritorijalne bitke sa drugim pticama, što ga je zainteresovalo za prirodu teritorijalnosti i ratovanja. Kao što je već rečeno, sa Lorencom se upoznao 1936. godine, a proleće 1937. godine Tinbergen je proveo u domu Lorencovog oca, gde su njih dvojica radili na formulisanju metoda etologije. Proizveli su dve klasične studije iz etologije, u kojima su se bavili načinima na koje guska vraća jaja koja su se iskotrljala iz gnezda, odnosno načinima na koje guska prepoznaje leteću grabljivicu. Obe studije bile su moguće upravo zbog Tinbergenove veštine eksperimentisanja u prirodnim uslovima. Tokom Drugog svetskog rata, dve godine je proveo u nacističkom kampu za taoce, pošto je protestovao zbog uklanjanja jevrejskih profesora sa univerziteta, a kasnije se pridružio holandskom Pokretu otpora. Tinbergen je bio zapanjen sterilnošću većine tadašnje komparativne i eksperimentalne psihologije, kao i dalekosežnim generalizacijama ovih naučnika. On je insistirao na tome da prirodu karakteriše mnogo veći diverzitet i da je nemoguće praviti opšte zaključke na osnovu nekoliko laboratorijskih istraživanja jedne vrste (obično miševa ili pacova). Usredsredio se na analizu adaptivnosti ponašanja, a njegova najuticajnija knjiga bila je Izučavanje instinkta (The Study of Instinct, 1951), zasnovana na nizu predavanja koje je održao u Američkom muzeju prirodne istorije 1947. godine. Iako je imala samo 228 stranica, bila je veoma precizno i argumentovano napisana, te je imala ogroman uticaj po rast i razvoj etologije kao discipline. Objavio je i delo Socijalno ponašanje životinja (Social Behaviour in Animals, 1953), u najvećoj meri napisano tokom zatočeništva. Etologija Lorenc i Tinbergen, kao utemeljivači etologije, bili su među najznačajnijim nastavljačima Darvinovog nasleđa u 20. veku. U 1930-im i 1940-im godinama, većina biologa, psihologa i sociologa pokušavala je da razume ponašanje u okvirima Aristotelove filozofije, teologije, marksizma ili biheviorizma. Za razliku od ovakvih pristupa, njih dvojica su isticali da ponašanje ima centralnu ulogu u procesu evolucije, kao i da je ono pre svega oblikovano prirodnom selekcijom, a ne procesima poput učenja. U svojim etološkim delima, Lorenc se prvobitno bavio obrascima instinktivnog ponašanja, razlikujući ih od obrazaca stečenog ponašanja. Iako su mnogi naučnici pre njega spekulisali o ovoj dihotomiji, on je bio prvi koji je navedene ideje inkorporirao u novi i konzistentni teorijski okvir. Obrasci instinktivnog ponašanja prvobitno su interpretirani kao refleksni lanci, a Lorenc je navodio da za razliku od prostih refleksa, ovo ponašanje prate osećanja koja imaju svoj subjektivni sadržaj. Iako je ovo izuzetno teško dokazati, tvrdio je da svako ko poznaje životinje ne može da previdi homologije koje u tom pogledu postoje između ljudi i životinja. Instinktivno ponašanje je izazvano određenim stimulusima i kombinacijama stimulusa koji su jednostavni i koji reflektuju prirodne situacije. Naime, prema Lorencu, ponašanje čine sledeći elementi: (1) klasični refleksi, (2) obrasci fiksirane akcije,
71
(3) urođeni mehanizmi oslobađanja, (4) sklonosti i odbojnosti. Obrasci fiksirane akcije predstavljaju mnogo složenije obrasce ponašanja od uobičajenih refleksa. Naime, klasični refleksi ne mogu objasniti najveći deo ponašanja životinje, odnosno njene uobičajene aktivnosti, dok je prosto "budna i radi nešto". Uz to, specifični prostorno-vremenski obrasci fiksirane akcije obično su visoko stereotipni za svaku pojedinačnu vrstu (zbog čega se i zovu fiksirani), a među tipičnim obrascima fiksirane akcije su kretanje, ponašanje tokom udvaranja, određene vrste pesama ptica i slično. Urođeni mehanizmi oslobađanja predstavljaju specifično "kolo" ili "ciklus" koji čine kontrolnu reakciju na reflekse i na obrasce fiksirane akcije. U pitanju je svojevrsno "filtriranje" stimulusa iz okruženja koji reaguje samo na specifičan ili ključni stimulus. Prema Lorencu, životinja poseduje određenu shematsku sliku svog okruženja, reagujući samo na određene signale ili ponašanja. Elementi Lorencovog sistema predstavljaju veoma značajnu sofistikaciju klasičnog dijadičnog modela stimulus-reakcija. Smatrao je da na ovaj način opisuje kako svaki organizam zadobija osnovne bihevioralne veštine za baratanje svojim okruženjem, odnosno za detekciju neophodnih resursa, izbegavanje opasnosti i interakciju sa ostalim organizmima. Ova Lorencova istraživanja suprotstavljala su se školama mišljenja koja su insistirala na značaju učenja u ponašanju. Međutim, dotadašnja istraživanja ukazivala su na to da učenje predstavlja relativno spor proces, zbog čega je Lorenc pretpostavio da opstanak jedinke ne može zavisiti isključivo od učenja – ona bi bila mrtva mnogo pre nego što bi dovršila i prve faze učenja putem pokušaja i pogrešaka. U vezi sa mehanizmom kojim se objašnjava ponašanje, Lorenc se zainteresovao za fenomen utiskivanja (imprintinga), odnosno učenja utiskivanjem. U pitanju je proces tokom kojeg se formira nepovratna asocijacija između obrasca ponašanja i nekog stimulusa, bez naročite nagrade osim samog prisustva tog stimulusa. Prema Lorencu, ljudska životinja takođe reaguje na stimuluse pre bilo kakvog iskustva sa tim stimulusima, i to na temelju urođenog mehanizma oslobađanja koji je adaptivnog karaktera. Ovo se npr. odnosi na neke osnovne kognitivne strukture u vezi sa prostorom i vremenom, kao i na određene reakcije na druge ljude. Lorenc se posebno interesovao za fenomen agresivnosti unutar neke vrste, pitajući se koje su biološke funkcije agresivnog ponašanja. Za njega, agresivnost je evoluirala kao sredstvo u kojem se uspostavljaju i održavaju određene teritorije, ali i u kojima se rivali nadvladavaju i privremeno isključuju iz procesa reprodukcije, čime se uspostavlja svojevrsni hijerarhijski poredak. Međutim, ovo ponašanje je (uz par izuzetaka) organizovano je tako da suparnik ne biva ubijen, a životinje sposobne da nanesu ozbiljne povrede obično se sukobljavaju na ritualan način. Mehanizmi ritualne agresivnosti, kao i submisivni gestovi kojima se "priznaje poraz", predstavljaju urođene adaptacije. Lorenc ističe i da je većina viših kičmenjaka sklona agresivnim nagonima, ali primećuje i postojanje veze koja zbližava one jedinke koje se međusobno poznaju. Ova veza se razvija tokom evolucije za zajedničku odbranu i zaštitu, tj. simpatija i ljubav su na izvestan način nuspojave agresivnosti. Tinbergenova etološka istraživanja počivala su na tvrdnji da bihevioralne odlike mogu biti podjednako karakteristične za neku vrstu kao i morfološke. U ovom kontekstu je kao posebno značajne smatrao stereotipne obrasce pokreta kojima se iskazuju pretnja i
72
udvaranje, a koje su karakteristične za neku vrstu. S tim u vezi, usredsredio se na problem porekla razlika u ponašanju među vrstama, odnosno za načine na koje je ponašanje evoluiralo. Pošto je gotovo nemoguće doći do podataka o ponašanju izumrlih vrsta, svoja istraživanja morao je da usmeri ka komparacijama ponašanja među živim vrstama. Tvrdio je i da ukoliko komparativne studije ukažu na male razlike između sličnih obrazaca pokreta među bliskim vrstama, postaje moguće izložiti hipoteze o tome koje varijante pokreta su filogenetski starije. Na ovaj način, Tinbergen je pokušao da opiše verovatne evolucione istorije pokreta koji su prvobitno imali jednu osnovnu funkciju (npr. hodanje, letenje, ishrana itd.), a koje su u evoluciji gradualno promenjene da bi funkcionisale kao signali drugim jedinkama. Promene do kojih su ovi pokreti došli u vidu njihove transformacije u signalnu funkciju Tinbergen je nazvao ritualizacijom. Ova istraživanja odvela su ga u bavljenje adaptivnim širenjem ponašanja kao pratećeg fenomena specijacije, ali i ukazivanja na to da nova ekološka niša proizvodi modifikacije različite vrste, uključujući tu i promenu društvene strukture (nove) vrste ili grupe. Značajan deo Tinbergenovih istraživanja bio je posvećen konceptu koji je on nazvao nadnormalni stimulus. U pitanju je bila ideja prema kojoj je moguće napraviti veštački predmet koji predstavlja jači stimulus nego što ga izaziva predmet u vezi sa kojim je instinkt prvobitno evoluirao. ideje sa Frojdovom psihoanalizom. Čini se da je Frojd bio prvi koji je prepoznao značaj dinamičkog aspekta u ponašanju, dok su Lorenc i Tinbergen ponudili fiziološko objašnjenje ovih procesa. Njihov izuzetan značaj bio je u tome što su npr. agresivno ponašanje tumačili u skladu sa evolucionim teorijskim okvirom, dok je Frojd ove fenomene posmatrao na kvazimističan način, kao nagon za samouništenjem. Lorencova epistemologija Lorencov pristup ponašanju životinja karakterisala je privrženost induktivizmu, odnosno stavu da je prvobitno neophodno uspostaviti čvrstu empirijsku osnovu utemeljenu na detaljnom i objektivnom posmatranju, a tek zatim formulisati teorije na osnovu obrazaca koji se eventualno pojavljuju. U svom čuvenom radu "Kantova doktrina o a priori u svetlu savremene biologije" ("Kants Lehre vom Apriorischen im Lichte gegenwärtiger Biologie", 1941), Lorenc je pisao o tome da Kantove kategorije i forme intuicije treba posmatrati i interpretirati u svetlu evolucije i adaptacije i da one za nas predstavljaju "nasleđene radne hipoteze". Ovakva koncepcija uništava našu veru u apsolutnu istinu bilo koje a priori teze koja je neophodna za mišljenje. S druge strane, ona nas uverava da nešto zaista adekvatno korespondira svakom fenomenu u našem svetu – čak i najmanji detalj sveta fenomena koji je "preslikan" za nas od strane urođene radnih hipoteza naših formi intuicije i mišljenja je zapravo "preformiran" u odnosu na fenomen koji reprodukuje i ima korespondirajući odnos sa onim koji postoji između organskih struktura i spoljašnjeg sveta. U pitanju je, dakle, pokušaj da se Kantovi a priori interpretiraju sa evolucionog stanovišta, tako da bilo koji a priori postaju a posteriori evolucije. Zato se može reći da je Lorenc hipotetički realista, što zapravo i sledi iz evolucione epistemologije – smatrao je da je svaki opaženi fenomen slika, ali slika nečega stvarnog.326 On je takođe odbacio tabula rasa ideju i naglašavao je značaj urođenosti – svi organizmi poseduju urođene dispozicije koje su ishod evolucije putem prirodne selekcije, što je teza koju su potvrdila brojna istraživanja iz etologije. Drugim rečima, Lorenc je pokušao da razume prirodnu
73
istoriju čovekovih kognitivnih sposobnosti, ukazujući na to da svaka adaptacija predstavlja odraz određene eksterne stvarnosti. Čovekov um uči na temelju svojih grešaka u procesu koji predstavlja kognitivno usklađivanje sa stvarnošću koja postoji izvan organizma. Postoje određene zamisli koje prethode i percepciji i procesu mišljenja, čega pojedinci moraju biti svesni. Mogle su se zadržati samo one karakteristike koje pomažu čovekovom opstanku, jer ukoliko bi ljudska čula davala pogrešne informacije o okruženju, čovek bi kao vrsta ubrzo nestao. Lorencova socijalna filozofija Lorenc je iznad svega provocirao tip mišljenja koje je insistiralo na značaju učenja i okruženja, uz tvrdnje da se čovek praktično rađa sa mozgom koji je poput prazne ploče. Suprotno ovakvim pogledima, Lorencova otkrića su ukazivala na to da na ponašanje životinja i ljudi utiče njihovo biološko nasleđe (zbog čega je neretko optuživan za rasizam, čemu svakako nije pomogalo njegovo članstvo u nacističkoj partiji). U komparativnim istraživanjima pripitomljenih i divljih životinja, Lorenc je primetio da proces domestikacije rezultira u brojnim promenama telesnih struktura, ali i ponašanja, koje je slično i kod sisara i ptica. Lorenc se bavio i naslednim bolestima, tvrdeći da mnogi ljudi koji u prošlosti ne bi mogli da imaju potomke sada dostižu fazu polne zrelosti, zbog čega je pozivao na određenu regulaciju ljudske reprodukcije. Lorenc se bavio i funkcionalnim analogijama sa moralnim ponašanjem životinja, pišući o tome da opasne životinje poseduju određene inhibicije u vezi sa upotrebom svojih "oružja". Ove životinje se sukobljavaju na ritualan način, a poseduju i određene submisivne položaje kojima demonstriraju poraz. U delu Osam smrtnih grehova civilizovanog čoveka Lorenc navodi i da sve prednosti koje je čovek ostvario svojim produbljenim razumevanjem prirodnog sveta koji ga okružuje, odnosno tehnološki progres čovečanstva, sa sobom nosi sklonost ka uništenju. Svoj pesimizam utemeljio je na ekološkim razmatranjima, kao i na već navedenim tvrdnjama da postoji sklonost ka brisanju prirodnih inhibicija kod ljudske životinje na ovom stepenu društvenog razvoja. Interesantno je da se Tinbergen krajem karijere takođe zainteresovao za recipročni odnos između nauke i društva. Prvobitno je smatrao da je naučni rad funkcija stavova u društvu u kojem se pojavljuje, da bi kasnije isticao da je nauka ta koja treba da utiče na društvo. Njegova socijalna filozofija bila je dvojaka – prvo, priželjkivao je da se prirodno okruženje učini pogodnijim za život ljudi i, drugo, zahtevao je da ljudi u budućnosti budu sposobniji za baratanje svojom životnom sredinom. Ključnu ulogu u tom zadatku imala bi nova forma obrazovanja, u kojoj bi se manje institiralo na prenošenju gotovih uputstava, a više prostora bilo bi ostavljeno igri i slobodnom istraživanju. Tinbergenova četiri pitanja: uzrok, funkcija, razvoj i evolucija Koncept prirodne selekcije unosi svrhu u slepu prirodu, jer čini da pitanje "Zašto?" može da ima odgovor. Biolozi mogu da postave pitanje o tome zašto mužjaci nekih vrsta ptica pevaju u proleće i mogu da kažu da je to zato što žele da privuku ženke. Neki drugi naučnici koji se bave ovim pitanjem mogu da ponude sasvim drugačiji odgovor. Eksperimenti su pokazali da pesma zavisi od visokih nivoa hormona testosterona u krvi
74
ptica. Jasno je da su ova dva objašnjenja različita, ali nisu međusobno isključiva. Njihova razlika počiva u značenju reči "Zašto?" i oni ilustruju razliku između ultimnih (krajnjih ili konačnih) i proksimativnih uzroka. Proksimativna uzročnost se tiče direktnih mehanizama putem kojih nešto nastaje – u ovom slučaju to je način na koji dolazak proleća dovodi do pevanja. U pitanju je, dakle, strukturalna deskripcija individualne ptice kao mašine koja se ponaša, načina na koji je životinja organizovana tako da različiti faktori okruženja utiču na njeno ponašanje na određene načine. Ultimna uzročnost se tiče adaptivnog značaja, odnosno, vrednosti prolećne pesme, njenih selekcionih posledica, koji moraju uključivati i reproduktivne posledice. U pitanju je uzročnost koja deluje generacijama i tvrdnja da je to uzročnost počiva na pretpostavci da su adaptivni rezultati ponašanja bili od važnosti kada se radi o njegovom evoluiranju i održavanju prirodnom selekcijom. Etolozi koriste različite termine za istu distinkciju – oni proksimativnu uzročnost zovu "uzrokom", a ultimnu "funkcijom". Sa tom terminologijom postoji određena zbrka, jer su oba procesa kauzalna, ali na različitom vremenskom nivou. Proksimativni i ultimni nivoi objašnjenja mogu se i dalje deliti. Ako uzmemo jaje iz gnezda i odgajimo mužjaka u izolaciji, on najverovatnije nikad neće moći da peva "normalnu" pesmu odraslih pripadnika svoje vrste. Istraživanjima je pokazano da pesma biva prepoznata kao pesma njegove vrste, jer su zvuci tačni, ali tačan redosled fraza nedostaje. To znači da to mladunče nije imalo kritičko iskustvo, odnosno da nije slušalo pesmu odraslih od malena. Zato je potrebno uvesti i treći tip objašnjenja – razvojno objašnjenje. Ako proksimativno kauzalno objašnjenje ima za cilj strukturalnu deskripciju organizma kao izuzetno kompleksne mašine koja se ponaša, onda se razvojno objašnjenje tiče promena u strukturi mašine koje se vremenom događaju. Razvoj tokom individuinog života se zove ontogeneza, za razliku od evolucione promene, koja se zove filogeneza, i koja se odvija kroz mnoge generacije. Zato je filogeneza četvrta kategorija objašnjenja. Filogenetsko objašnjenje ponašanja predstavlja objašnjenje evolucione progresije putem koje je ponašanje (ili proksimativna kauzalna struktura koja se nalazi u njegovoj osnovi) formirano iz neke preegzistirajuće organizacije. Objašnjenja preko ultimne uzročnosti i filogeneze su blisko povezana, ali mogu se razlikovati. Ultimna uzročnost se tiče adaptivnog značaja ponašanja – zašto je ono evoluiralo i koje su njegove posledice koje su relevantne za njegovo održanje putem prirodne selekcije. Filogeneza se tiče "sirovog materijala" iz kojeg je ponašanje evoluiralo – preegzistirajuća bihevioralna organizacija iz koje je prirodna selekcija mogla da izgradi pitanje o kojem se radi. Zato je Tinbergen govorio da postoje četiri problema koja su zajednička za sve oblasti biologije, uključujući i ponašanje: (1) uzrok, (2) funkcija, (3) razvoj, (4) evolucija. Oni korespondiraju: (1) proksimativnoj uzročnosti, (2) ultimnoj uzročnosti, (3) ontogenezi, (4) filogenezi.
75
Dakle, kada biolog želi da odgovori na pitanje "Zašto?", on odlučuje koji eksplanatorni nivo je adekvatan, jer četiri Tinbergenova pitanja predstavljaju komplementarne kategorije objašnjenja ponašanja i ukazuju na to da integralno razumevanje ponašanja mora da uključi proksimativnu i ultimnu analizu ponašanja, kao i razumevanje filogenetske/razvojne istorije i delovanje trenutnih mehanizama. Kada se, na primer, detetu postavi pitanje o tome koja je svrha vida kod životinja, ono može da odgovori da vid pomaže u pronalaženju hrane i izbegavanju opasnosti (adaptacija). Biolog ima tri dodatna objašnjenja: - vid je posledica određene serije evolucionih koraka (filogeneza), - mehanike oka (kauzalnost) i - procesa individualnog razvoja (ontogeneza).
76
27. Sta je evoluciona teorija?
U svakodnevnom govoru, pod "evolucijom" podrazumevamo promenu. Evolucioni biolozi upotrebljavaju pojam „evolucija" u užem smislu. Jedna od standardnih definicija je da se evolucija odigrava kada dođe do promene učestalosti gena u populaciji. Kada se novi gen pojavi ili stari nestane, ili se promeni mešavina gena, kažemo da je populacija evoluirala. Biolozi obično izračunavaju učestalosti gena na osnovu prebrojavanja jedinki. Rast organizama ni je isto sto I evolucija populacije. Npr: Promena u visini u odredjenoj populaciji jedinki ne mora da bude (mada moze) posledica geneticke promene. Evolucija ukljucuje postanak novih vrsta i iščeznuće starih. Evolucionisti koriste pojam mikroevolucija da opišu pramene koje se dešavaju unutar postojećih vrsta. Makroevolucija je rezervisana za rađanje i umiranje vrsta i viših taksona. Sober je na osnovu eksperimenta sa genotipima1 (AA, Aa, aa) zakljucio da evolucija ne zahteva promenu u ucestalostima gena. Promene u ucestalostima gena se moze odnositi samo na jednu promenu ne nuzno na sve, prema tome udeo ucestalosti gena se ne moze sasvim izbaciti. Evoluciona teorija je vazna zato sto je evolucija uvek u pozadini bioloskih fenomena. Evoluciona teorija je povezana sa ostatkom biologije, isto kako I istorija sa drustvenim naukama. Ignorisanje evolucije znacilo bi das u objasnjenja nepotpuna. Evoluciona teorija je najvise istorijska u okviru bioloskih nauka, u tom smislu sto njeni problemi obuhvataju najvece skale vremena. Savremena evoluciona teorija potiče od Darvina. Darvinova teorija evolucije sadrži dve velike ideje, od kojih nijedna nije potpuno originaLTta. Originalna je bila njihova kombinacija i pTI,nena. Prva je ideja drveta života. Prema toj ideji, različite vrste koje naseljavaju Zemlju imaju zajedničke pretke-ljudi i šimpanze, na primer, vode poreklo od zajedničkog pretka. St,-iktnija forma ove ideje je da postoji jedno drvo zemaljskog života. Ideja drveta zivota namece ideju evolucije. Lamark je dao drugu verziju evolucije. Lamark je mislio da živa bića pokazuju inherentnu tendenciju ka sve većoj složenosti. Smatrao je da jednostavne forme života nastaju iz neživog materijala, a da od tih najjednostavnijih formi potiču složenije vrste. Linija kojoj mi pripadamo je najstarija, smatrao je Lamark, je~ su ljudska bića najsloženija od svih stvorenja. Savremene kišne gliste pnpadaju mlađoj liniji, pošto su relativno jednostavne. A prema Lamarkovoj teoriji, današnja ljudska bića nisu u srodstvu sa današnjim kišnim glistama. Ovo je u skladu s njegovim uverenjem da današnja ljudska bića vode poreklo od kišnih glista koje su živele nekada davno. Darvin je smatrao da sadašnje i prošle vrste čine jedim"tveno drvo. Larnark je to poricao. Darvinov odgovor na pitanje procesa bio je drugi činilac njegove tzorije evolucije.To je ideja prirodne selekcije. Pretpostavimo da se organizmi u populaciji razlikuju po svojoj sposobnosti preživljavanja ili reprodukcije. Tri su osnovna činioca procesa evolucije putem prirodne seiekcije. Prvo, mora da postoji varijabilnost objekata; kada bi sve zebre trčale istom brzinom, ne bi bilo varijabilnosti na koju selekcija može da deluje. Drugo, ta varijabilnost mora da bude povezana sa varijabilnošću u adaptivnoj vrednosti; ako brzina trčanja nema nikakvog uticaja na 1
Genotipovi su parovi gena. Ovde se misli da genske alele .
77
preživljavanje ili reprodukciju, prirodna selekcija neće davati prednost brzim zebrama u odnosu na spore. Treće, osobina mora da bude nasledna; ako potomstvo brzih roditelja nije brže od potomstva sporih roditelja, činjenica da brze zebre bolje proživljavaju od sporih neće uticati na promenu sastava populacije u sledećoj generacijL Ukratko, evolucija putem prirodne selekcije zahteva da postoji nasledna varijabilnost u adaptivnoj vrednosti. Darvinova ideja je bila da se osobine biološki nasleđuju. Međutim, njegova teorija o mehanizmu nasleđivanja -teorija pangeneze- bila je jedan od mnogih neuspešnih pokušaja u devetnaestom veku da se opiše mehanizam nasleđivanja. Na sreću, Darvinovo razmišljanje o prirodnoj selekciji nije zahtevalo da on poznaje tačan mehanizam nasleđivanja; bila mu je neophodna samo pretpostavka da potomstvo liči na roditelje. Darvinova inovacija bila je da kombinuje te ideje- da prirodnu selekciju navede kao glavno objašnjenje zašto je evolucija proizvela diverzitet životnih formi koji uočavamo. Drvo života predstavlja obrazac koji je proizvela evolucija. Darvinova hipoteza je da je prirodna selekcija glavni proces koji objašnjava šta se dešava na tom drvetu. drvo odražava dve vrste događaja. Prvo, tu je mikrcevolucija-promene osobina koje se odigravaju unutar vrste. Pored mikroevolucionih pramena, postoji i makroevolucija- nove vrste koje nastaju. Kako koncepcija prirodne selekcije pomaže da se ovakvi događaji objasne? Treba razmotriti dve vrste procesa. Prvo, ideju da se male promene unutar vrste sabiraju. Darvin je sugerisao da, kada se dovoljno ovih promena akumulira, pretke i potomke treba smatrati pripadnicima različitih vrsta. Primetite da se ovi procesi odigravaju unutar jedne linije. Savremeni evolucionisti to nazivaju anageneza. Darvin je predvideo proces kojim se broj vrsta povećava. To je process kladogeneze. razlika između mikroevolucije i makroevolucije. Prva uključuje modifikaciju osobina u okviru postojeće vrste; druga se bavi postankom i izumiranjem vrsta. On je, ipak, pretpostavio da je prirodna selekcija mnogo više od sitnih modifikacija osobina unutar postojećih vrsta. Njegova je teorija zasnovana na ideji da ako neki proces može da proizevde male promene za kratko vreme, moći će da proizvede velike u dužem vremenskom periodu. Uzroci evolucije: Prirodna selekcija kao prva, nasledna varijabilnost u adaptivnoj vrednosti može da dovede do evolucije. učestalosti gena mogu se promeniti usled mutacija. Još jedan mogući uzrok evolucije su migtacije tj. protoci gena u i iz populacije. Modeli u evolucionoj teoriji opisuju uzroke i posedice evolucionih procesa. Glavni razlog za postavljaje evolucionih modela o mogućim uzrocima evolucija jeste da se oni primene na stvarni svet. Jedna od najvećih razlika između Darvina i Lamarka je u tome što je Darvn smatrao da su vrste nesavršene i da je ta njihova karakteristika ključna za teoriju evolucije.
78
28.Kreacionizam "Kreacionizam" je termin koji samo podseća na nauku, a zapravo je loše prerušena religijska pozicija koja govori o specijalnom stvaranju, te zbog toga ne bi trebalo da bude deo školskog kurikuluma, kao što u školama nema muslimanske, budističke ili hrišćanske nauke. Kreacionisti tvrde da su neke osobine zivih bica delo inteligentnog tvorca, Boga, I poricu da su prirodni procesi dovoljni da objasne ove odlike zivih bica. Oni tvrde da naucnici nisu dovoljno sirokih vidika kada odbacuju hipotezu inteligentnog tvorca. “Naucni kreacionizam” se javlja kao potreba za institucionalizacijom kreacionizma kao teorije. Preko njega kreacionisti pokusavaju da odbrane svoje ideje pozivajuci se na nauku, a ne na autoritet Biblije. Pre Darvinovog vremena, u filozofiji i nauci se dokazivalo da su organizmi proizvod inteligentnog tvorca, kao argument na osnovu dizajna. Hipoteza dizajna predviđa da organizmi treba da budu savršeno prilagođeni svojoj sredini, a to predviđanje se veoma razlikuje od onog iz teorije evolucije putem prirodne selekcije. Organizmi su nesavršeno prilagođeni sredini u kojoj žive. Sadašnja evoluciona teorija je formulisala i testirala bezbrojne hipoteze. Danasnji kreacionizam ne razlikuje se mnogo od onog iz davnih vremena, osnova je ostala ista (sve je stvorio tvorac) I ona nije elaborirana niti prosirena. Kako bi pojacali svoju tezu o inteligentnom tvorcu kreacionisti opisuju prirodnu selekciju kao slucajnu, kada je porede sa tornadom koji prolazi kroz otpad.(primer: rastavljeni sat u pustinji). Po Pejliju hipoteza dizajna je prihvatljivija od hipoteze slucajnosti. Kreacionisti često izvrću naučna otkrića, ali to ne znači da su njihove tvrdnje nenaučne. Naučni stavovi mogu da se provere posmatranjem, one iznose tvrdnje koje mogu da se suoče sa onim što posmatramo. Nenaučne tvrdnje su kompatibilne sa svim moguim opažanjima. Poper smatra da stavovi o Bogu nisu podložni opovrgavanju. Ono što razlikuje kreacionizam od hipoteze u nauci je da pomoćne pretpostavke koje koristi nisu nezavisno potvrđene. Zasto prirodna selekcija nije slucajan process? Prirodna selekcija deluje kada postoji nasledna varijabilnost u adaptivnoj vrednosti. Adaptivna vrednost organizma ogleda se u njegovoj sposobnosti da preživi i da se reprodukuje, koja je predstavljena kroz verovatnoće. Pošto adaptivnu vrednost predstavljamo kroz verovatnoću, to u izvesnom smislu znači da slučaj igra ulogu u evoluciji putem prfrodne selekcije..Ako je process slucajan, tada razlicite mogucnosti imaju istu verovatnocu da ce se ostvariti. Medjutim kada razlicite mogucnosti imaju drasticno razlicite verovatnoce tada process nije slucajan. Prirodna selekcija zasniva se na nejednakim verovatnoćama i zato nije slučajan proces. Slučajnost je važna tema u teoriji evolucije, ali nije deo procesa pnrodne selekcije. Prema teoriji prirodne selekcije, organizmi u populaciji zadržavaju neku osobinu zato što im ona pomaže da prežive i reprodukuju se. Nije potreban inteligentni tvorac da učini neke osobine korisnim, a druge štetnim. Pejli je tvrdio da je hipoteza dizajna verodostojnije objašnjenje zašto su organizmi složeni i dobro prilagođeni od hipoteze slučajnih prirodnih procesa. Savremeni evolucioni biolozi često odgovaraju da je hipoteza dizajna manje verodostojna od hipoteze prirodne selekcije.
79
Darvin je započeo raskid sa ovom tradicijom perfekcionizma, a moderni evolucionisti su ga sledili. Oni odbacuju ideju da su adaptacije savršene, tvrdeći da su pre tipično nesavršene. Predviđanje na osnovu prirodne selekcije je da će, od osobina prisutnih u populaciji, one koje imaju najveću adaptivnu vrednost postati česte. Rezultat nije najbolji od svih svetova koji se mogu zamisliti, nego najbolja od varijanti koji su na raspolaganju Organizme nije prema skici napravio izuzetno talentovani i dobronamerni inženjer. Savremeni organizmi poseduju osobine koje su modifikacije osobina prisutnih kod njihovih predaka. Dve moguce verzije hipoteze dizajna: Prva verzija tvrdi da je Bog bice koje usavrsava, a druga da je Bog obmanjivac. Verzija hipoteze dizajna govori da bi Bog stvorio savrseno prilagodjene organizme, to ne vazi za obmanjivacku verziju. Obmanjivacka verzija govori da je Bog stvorio svaku vrstu zasebno, ali na takav način da nas navede da pogrešno pomislimo da su evoluirale putem prirodne selekcije. Verziju hipoteze dizajna koja kaže da bi Bog stvarao savršeno prilagođene organizme podriva ono što opažamo u prirodi. To ne važi za obmanjivačku verziju hipoteze dizajna.
Prema Poperu, tvrdnja je naučna ako može da se opovrgne. Kreacionisti često izvrću naučna otkrića, ali to ne znači da su njihove tvrdnje nenaučne. Naučni stavovi mogu da se provere posmatranjem, one iznose tvrdnje koje mogu da se suoče sa onim što posmatramo. Nenaučne tvrdnje su kompatibilne sa svim mogucim opažanjima. Poper smatra da stavovi o Bogu nisu podložni opovrgavanju. Ono što razlikuje kreacionizam od hipoteze u nauci je da pomoćne pretpostavke koje koristi nisu nezavisno potvrđene. Kreacionisti su kritikovali evolucionu bioloigiju jer se oslanja na naturalizam. Kritikovali su mišljenje naučnika da je priroda samodovoljan sistem, sto znaci da objasnjenje prirodnih fenomena ne moze da ukljuci pozivanje na natprirodne entitete kao sto je Bog. Sober smatra da se nauka oslanja na metodologiju, a ne na tvrdnju o tome kakav bi svet trebalo da bude. Naučne tvrdnje moraju biti proverljive, ako tvrdnje o natprirodnim entitetima mogu da se provere onda zaslužuju naučnu pažnju. Međutim, ako ih nije moguće proveriti, naučnici treba da ih ignorišu, ne zato što se zna da su lažne, već zato što se ne mogu naučno oceniti. Kreacionizam kao istraživački program je potpuno pogrešan, jer se kreacionisti ne bave biološkim istraživanjima. Kreacionizam je fleksibilna doktrina. Može se razvijati na mnogo različitih načina. Trenutno, jedna grupa su kreacionisti mlade Zemlje, čija su· gledišta o geologiji protivna najvećem delu fizike. Međutim, postoje i kreacionistikoji priznaju da je Zemlje prilično stara I da je evolucija putem prirodne selekcije bila veoma važna tokom istorije zivota; ipak, bez obzira na to, tvrde da je Bog povremeno intervenisao u ključnim trenucima istorije života. I naravno, ima još mnogo više mogućih formi kreacionizma od onih koje trenutno imaju pristalice. U tom pogledu kreacionizam liči na druge izme.
80
29. Adaptivna vrednost Populacija evoluira pod uticajem prirodne selekcije kada poseduje neposrednu varijabilnost u adaptivnoj vrednosti. Idealizovan životni ciklus Prirodna selekcija dovodi do evolucije populacija organizama tako što deluje u oba dela životnog ciklusa organizma. Organizmi se razvijaju od stepena oplođene jajne ćelije (zigota) do stepena adulta, zatim se razmnožavaju. Organizmi se mogu razlikovati po verovatnoći dostizanja stepena zrele jedinice, a kada ga dostignu, mogu se razlikovati po reproduktivnom uspehu. Prirodna selekcija deluje kada se organizmi razlikuju po varijabilnosti, a takođe i kada se razlikuju po fertilnosti. Iz adaptivne vrednosti proizilazi da učestalost osobina koje imaju veću adaptivnu vrednost raste, a onih koji imaju manju adaptivnu vrednosti opada. Kada selekcija deluje preko fertiliteta, adaptivna vrednost je očekivani2 broj potomaka. Selekcija preko fertiliteta deluje na tranziciju od adulta do zigota, a ne na tranziciju od zigota do adulta. Bez obzira da li selekcija deluje na vijabilitet ili na fertilitet, adaptivna vrednost opisuje kakve pramene u učestalostima osobina možemo očekivati. Iako podelimo životni ciklus na dva dela i napravio razliku između selekcije koja deluje preko vijabiliteta i one koja deluje preko fertiliteta, sa vršeno je moguće da oba tipa selekcije utiču na evoluciju iste osobine. Ovo će se dogoditi kada osobina utiče i na preživljavanje i na reprodukciju. Nema a priori pravila koje kaže da je fertilitet važniji od vijabiliteta. Tumačenje verovatnoće Tumačenje koncepcija verovatnoće u evolucionoj teoriji: stvarna učestalost – je objektivna interpretacija; ona tumači verovatnoću preko toga koliko se zaista odigrava neki događaj u populaciji događaja alternativna interpretacija verovatnoće – je subjektivnog karaktera; ona opisuje koliki bi trebalo da bude stepen našeg poverenja hipotetička relativna učestalost – verovatnoća x ne podrazumeva stvarnu učestalost, već će učestalost u beskonačnoj hipotetičkoj seriji bacanja težiti ka vrednosti x interpretacija verovatnoće preko sklonosti-probabilističke sklonosti objekta mogu se istražiti preko njegovog ponašanja, a isto tako i preko njegove fizičke strukture. Princip verodostojnosti opisuje kako posmatrane relativne učestalosti pružaju dokaz za vrednovanje hipoteza o verovatnoći. A Zakon velikih brojeva nam takođe pomaže da 2
šta znači "očekivani"? Ako bacite novčić deset puta, koliko će puta pasti glava? Jasno, ne mora da bude tačno pet puta. Ali pretpostavimo da ovaj eksperiment izvedete više puta i da izračunate prosečan broj "glava" izrazličitih serija od po. deset bacanja. Ovaj prosek definiše matematičko očel
81
povežemo posmatranja sa hipotezama o verovatnoći. Povećavajući veličinu uzorka, možemo povećati nivo poverenja u to da je naša procena verovatnoće tačna (ili tačna do određenog stepena). Dva nacina da odredimo adaptivnu vrednost Kao što interpretacija adaptivne vrednosti preko sklonosti kaže, postoje dva načina da odredimo adaptivnu vrednost osobina u populaciji. Mada adaptivna vrednost osobine nije definisana stvarnim stepenom preživljavanja i reproduktivnog uspeha, ove stvarne učestalosti prufaju nam dokaz adaptivne vrednosti osobina. Ako jedinke koje poseduju osobinu A preživljavaju do polne zrelosti češće nego jedinke sa osobinom B, to je dokaz da A ima veću adaptivnu vrednost od B. Princip verodostojnosti posreduje u izvođenju zaključaka od stvarnih učestalosti do adaptivnih vrednosti. Ako opažamo da A jedinke nadžijavaju B jedinke, ovo opažanje je verovatnije u svetlu pretpostavkedaA ima veću adaptivnu vrednost odB, nego daB ima veću adaptivnu Virednst od A ili da su njihove adaptivne vrednosti jednake. Postoji i drugi način da utvrdimo adaptivnu vrednost, osim posmatranja stvarnili učestalosti. Setite se da možemo otkriti da li je objekat rastvorljiv, a da ga ne potapamo u vodu - možemo ispitati njegova fizička svojstva. Ako imamo teoriju koja nam kaže koja fizička, svojstva čine objekat rastvorljivim u vod~ možemo za neki objekat reći da li je rastvorljiv, a da ga uopšte ne pokvasimo. Na sličan način možemo prosuditi o adaptivnojvrednosti organizma tako što ćemo ispitati njegovu fizičku konstituciju.Ovaj drugi pristup adaptivnoj vrednosti može proizaći iz naučnog zdravog razuma, a takođe i iz suptilnog teoretisanja. Svaki.mehanizam evolucije može da se razume imajući u vidu.)'.ljegove posledice i njegove uzroke (izvore). Prirodna selekcija deluje kada postoji razlika u.adaptivnoj vrednosti. Ova varijabilnost može imati za posledicu da učestalost nekih osobina raste, a nekih opada. Pored toga, varijabilno·st·a-daptivne·vrednosti u populaciji proizilazi iz složenog spleta odnosa koji povezuju oganizme sa sredinom i organizme međusobnO'. Pošto-adaptivna vrednost osobinama svoje izvore, kao i svvoje posledic.e„možemoje.odrediti na dva upravo opisana načina. U idealnom slučaju, možemo primeniti oba modela istraživanja istovremeno. Problem tautologije Za teoriju se kaže da predstavlja "tautologiju" i, prema tome, uopšte nije empirijska. Pre nego što se pozabavim kritikom, treba razjasniti pojam "tautologija". Prva važna tačka je da samo tvrdnje mogu da budu tautologije. Nisu sve tvrdnje tautologije, ali sve tautologije jesu tvrdnje. Tvrdnja je ono što se u nekom jeziku izražava deklarativnom rečenicom; ona je ili tačna ili pogrešna. šta čini neku tvrdnju tautologij.om? Logičari primenjuju ovaj pojam na posebnu klasu jednostavnih logičkih istina "Pada kiša ili ne pada kiša" je tautologija, jer ima formu P ili ne-P. Definicije logičkih pojmova „ili" I "ne" dovoljne su da garantuju istinitost ove tvrdnje; ne moramo da obraćamo pažnju na ne-logičke reči u rečenici (npr .• pada kiša"). Rečenica "pada kiša ili ne pada kiša" istinita je iz istog razloga kao i rečenica "prasići postoje ili prasići ne postoje", i to nema nikakve veze ni sa kišom ni sa prasićima.
82
Pojam „tautologija" ponekad se koristi u širem značenju. Uzmimo rečenicu ,,za sve x važi da, ako je x momak, onda je x neoženjen" (ili, više kolokvijalno, "svi momci su neoženjeni"). Značenje logičkih pojmova u ovoj rečenici nije dovoljno da garantuj'e njenu istinitost. Logički pojmovi su "svi" i „ako/onda". Njihovo značenje nije dovoljno; pored toga, morate znati i značenje ne-logičkih pojmova (,;momak" i .neoženjen"). Istinitost navedene rečenice sledi iz definicije pojmova koje sadrži. Filozofi ovakve rečenice označavaju kao analitičke, a one čija istinitost nije određena značenjem pojmova koje sadrže, nazivaju sintetičke. Ne treba mesati deo sa celinom. Ono što je verovatno najapsurdnije o. vezi· sa "problemom tautologije" jeste da se uzima da status cele teorije zavisi od suda koji donesemo o jednoj maloj tvrdnji. Ako koristimo pojam .tautologija" u dovoljno širokom smislu (tako da uključi i matematičke istine), onda su mnoge generalizacije u evolucionoj teoriji tantologije. štaviše, izgleda da sino pronašli razliku između fizike i biologije. Zakoni fizike su često empirijski, dok opšti modeli u evolucionoj teoriji to po pravilu nisu. Reč „tautologija" ima pejorativnu konotaciju. ·ona ne označava matematicku istinu, već nešto isprazno i krajnje očigledno. Ova negativna implikacija je u pozadini tvrdnji da je evoluciona teorija "puka" tautologija. Oslanjanje Fizička svojstva organizama i sredina u kojoj živi određuju njegovu adaptivnu vrednost. Ali adaptivna vrednost organizma- njegov vijabilitet ili fertilitet- ne određuju kakva moraju da budu njegova fizička svojstva. Ovaj asimetrični odnos između fizičkih svojstava organizma u sredini, i adaptivne vrednosti organizma u sredini znači da se adaptivna vrednost oslanja (supervenira) na fizička svojstva. Ovo je još jedan način da formulišemo tezu supervenijencije: ako dva organizma imaju identička fizička svojstva i žive u identičnim sredinama, .onda moraju imati identičnu adaptivnu vrednost. Međutim, činjenica da dva organizma imaju istu verovatnoću preživljavanja ili isti očekivani broj potomaka ne znači da oni i sredine u kojima žive moraju biti identični u fizičkom smislu. Činjenica da se adaptivna vrednost oslanja na fizička svojstva sugeriše opštiju tezu: Sva biološka svojstva oslanjaju se na fizicka svojstva. A ova teza o svojstvima kojima se bavi biologija sugeriše jednu još opštiju tezu: Sva svojstva kojima se bave druge nauke osim fizike oslanjaju se na fizička svojstva. Reći daje organizam fizička stvar znači reći da se sva njegova svojstva oslanjaju na njegova fizička svojstva. Fizika je u stanju da objasni bilo koji fenomen kojim bi biologija pokušala da se bavi, mada nas u praksi naše ograničeno znanje može sprečiti da utvrdimo to fizičko tumačenje. Izgleda, zato, da autonomija biologije zavisi od našeg nepoznavanja sveta. Razlog što postoje odvojene nauke nije taj što postoje različite vrste problema. Podela rada između nauka više je stvar pogodne strategije. Lakše je ,,napasti" različite probleme koristeći različite rečnike. Prednost I adaptivna vrednost
83
Cesto koristimo pojmove „adaptivna vrednost „ i „prednost" naizmenlčno, kao ehkvivaJentne. Kažemo da zebre koje brzo trče imaju prednost (u odr.o;u na one koje su spore) kada ih napadnu predatori. Tako, đe kažemo da brze zebre imaju veću adaptivnu vrednost od sporih. Mada su u posebnim okolnostima ova dva opisa ekvivalnetna, u opšem slučaju nisu. Najbolja kombinacija je biti brz i otporan na bolest, a najgora je biti spot i podložan bolesti. Primer: Brzo trčanje predstavlja prednost, otpornost na bolest je prednost. Šta će se desiti u populaciji, ako prirodna selekcija deluje istovremeno na varijabilnost brzine i varijabilnost otpornosti na bolest? U tom slučaju, brz-podložan će evoluirati, a spor-otporan nestati sa scene. Krajni ishod je da se učestalost nepovoljne osobine (podložnost bolesti) povećava, a povoljne (otpornost na bolest) smanjuje. Evoluiraju osobine koje daju veću adaptvnu vrednost, a ne uvek one koje su korisne. Adaptivna vrednost osobine je jednostavno prosečna adaptivna vrednost organizama koji tu osobinu poseduju. Posledica ovakve definicije adaptivne vrednosti osobine je da dve osobine koje se nađu kod istog organizma moraju imati istu adaptivnu vrednost. Nema nicega pogresnog u pravilu da ucestalosti osobina sa vecom adaptivnom vrednoscu raste, a onih sa manjom ada ptivnom vrednoscu opada. Ako dve osobine evoluiraju nezavisno, onda će korisne osobine imati veća adaptivnu vrednost. Brzi organizmi imaju različitu adaptivnu vrednost; adaptivna vrednost osobine je prosek tih različitih vrednosti. Posledica ovakve definicije adaptivne vrednosti osobine je da dve osobine koje se nađu kod istog organizma moraju imati istu adaptivnu vrednost. Ako je korelacija savršena, brzi organizmi jesu i podložni bolestima. Ako je tako, Brz i Podložan moraju imati istu adaptivnu vrednost. Međutim, uprkos ovakvom zajedništvu, ipak možemo opisati razliku između te dve osobine. Organizmi preživljavaju zbog toga što su brzi i uprkos činjenici da su podložni bolestima. To znači, deluje selekcija za brzinu, ali ne i selekcija za podložnost bolestima. Reći da selekcija deluje u korist jedne osobine (Brz) a protiv druge (Spor}, znači tvrditi kako te osobine uzročno doprinose preživljavanju I reproduktivnom uspehu organizma. S druge strane, reći samo da jedna osobina ima veću adaptivnu vrednost od druge znači ne reći ništa o tome zašto su organizmi sa prvom osobinom uspešniji od onih s drugom. Jedna osobina može imati veću adaptivnu vrednost od druge zato što daje prednost svom nosiocu ili zato što je korelisana s drugim osobinama koje to čine. Kada su Brz i Podložan u savršenoj korelaciji, proces selekcije će dovesti do toga da se poveća učestalost te kombinacije osobina. Naturalizovana teleologija Darvinov uticaj na teleološke ideje – uspeo je da dokaže kako se one mogu razumljivo izneti unutar naturalističkog okvira. Adaptacija i adaptivno nisu zamenljive koncepcije. Osobina je sada adaptacija ako postoji zato što se određeni proces selekcije odigrao u prošlosti. Osobina može biti adaptacija sada, a da trenutno nije adaptivna i može biti adaptivna sada iako nije adaptacija često zato što je obavljala taj zadatak. Adaptacija može da označava proces, a može da označava i proizvod. Dve koncepcije opisuju različite vremenske stupnjeve u
84
napredovanju osobine kako se pojavila išta znači za orga."lizme koji je sada poseduju. Osobina može biti adaptacija sada a da trenutno nije adaptivna, i može biti adaptivna sada iako nije adaptacija. Pored razlikovanja ideje da je neka osobina adaptacija od ideje da je ta osobina adaptivna, takođe moramo da napravimo razliku u okviru same koncepcije adaptacije. ,,Adaptacija" može da označava proces; ona takođe može da označava i proizvod. Evolucija krila uključuje proces adaptacije; krilo koje je nastale je proizvod tog procesa. Kađa je reč o procesu adaptacije, treba da razlikujemo ontogenetsku adaptaciju od filogenetske. adaptacije3. Organizam koje je sposoban za učenje u stanju je da se prilagodi sredini. On modifikuje svoje ponašanje. Zec, na primer, može da nauči gde žive lisice i da izbegava ta mesta. Ovde se promena ođigrava tokom životnog veka orgarizma. Organizam menja svoje ponašanje i od toga ima koristi. Dva tabora o funkciji. Neki, kao Rajt (Wright, 1976) tretiraju biološku funkciju na način kako sam ja opisao adaptaciju; za njih, pripisati nekoj napravi funkciju znači objasniti zašto je prisutna. Kada su u pitanju osobine organizama, za funkciju treba potražiti objašnjenje u evoluciji putem prirodne selekcije. Kada određujemo funkciju nekog artefakta, mi opisujemo zašto je taj artefakt napravljen ili zašto se nalazi u opticaju. To je etiološki pogled na funkcije. Za određivanje funkcija se kaže da su to hipoteze o poreklu. Drugi filozofski tabor odbacuje ideju da funkciju treba izjednačiti sa adaptacijom. Na primer, Kamins (Cummins, 1975) tvrdi da odrediti funkciju nekoj napravi ne znači tvrditi zašto ta naprava postoji. Funkcija prednjih nogu morske kornjače je da kopa rupe u pesku, iako to nije razlog zašto kornjače imaju prednje noge. Za Kaminsa, ekstrerniteti imaju ovu funkciju zato što prednje noge doprinose nekoj većoj sposobnosti organizma. Odlika svih sadašnjih filozofskih objašnjenja koncepcije funkcje je da su naturalistička. Mada se teorije razlikuju, sve podržavaju to a su tvrdnje o funkciji savršeno kompatibilne sa savrernenom bioioškom teorijom. Nijedna ne zahteva da sistemi usmereni-ka-cilju poseduju neki nematerijalni sastojak koji će ih usmeravati prema njihovim odgovarajućim završnim stanjima.
3
ontogenetska adaptacija - prilagođavanje jedinke, filogenetska adaptacija - prilagođavanje vrste
kroz evoluciju
85
30. Problem jedinice selekcije Osobina koja je evoluirala zato što je bila od koristi organizmima koji su je posedovali je adaptacija organizama – individualna adaptacija. Ako je evoluirala zato što je bila od koristi grupama u kojima se našla, tada je to grupna adaptacija – adaptacija grupe. Problem jedinica selekcije je problem određivanja vrsta adaptacija koje nalazimo u prirodi. Pitanje jedinica selekcije tiče se evolucione istorije, a ne trenutne koristi. Grupe mogu sada posedovati različite osobine koje im pomažu da izbegnu izumiranje, ali je posebno pitanje da li su te ,osobine evoluirale zato što su imale taj efekat. Ako su evoluirale iz nekog drugog razloga, tada te osobine predstavljaju slučajnu korist za grupu; one nisu grupne adaptacije. Drugi logički zakijučak je da definicija dopušta da su različite osobine mogle da evoluiraju ii različitih razloga, kao i da je jedna osobina mogla da evoluira iz nekoliko razloga. Možda su neke osobine adaptacije organizama, dok su druge grupne adaptacije. Altruizam Altruistička osobina je ona koja je štetna za jedinku koja je poseduje, ali je korisna za grupu. Ako je organizam isključiva jedinica selekcije, tada prirodna selekcija dehije protiv evolucije altruizma. Ako je grupa ponekad jedinica selekcije, tada selekcija ponekad favorizuje atruističke osobine. Problem jedinica selekcije ne može se rešiti obavezujućim dogovorom, jer različita shvatanja jedinica selekcije daju suprotna predviđanja toga koje će osobine evoluirati pod delovanjem prirodne selekcije. Bitna stvar je da može postojati sukob interesa između objekata na različitim nivoima organizacije: ono što je dobro za grupu ne mora biti dobro za organizam. Evoluciona koncepcija altruizma bavi se samo efektima koje date ponašanje ima na adaptivnu vrednost, sopstvenu ili tuđu. Tako, i biljke i virusi mogu da se ponašaju altruistički iako nemaju umove. Unutar svake grupe altruisti će prolaziti lošije od sebičnih pojedinaca, ali će grupe altruista prolaziti bolje od grupa sebičnih pojedinaca. Altruizam može da evoluira putem grupne selekcije. Vilijam je tvrdio da jedinica selekcije nije grupa, pa cak ni organizam. Za njega jedinica selekcije je “mejoticki razdvojeni gen”. Ovu ideju je kasnije Dokins razvio u knjizi “ Sebicni gen”. Adaptacija I slucajna korist Unutar svake populacije, sebične jedinke imaju veću adaptivnu vrednost od altruista. Međutim, altruističke populacije imaju veću adaptivnu vrednost od sebičnih populacija. Ove dve ideje predstavljaju osnovu za dvostepeni proces neophodan da b'i altruizam evoluirao. Unutar svake populacije, individualna selekcija favorizuje sebičnost u odnosu na altruizam. Ali, postoji i kompeticija između populacija, a to favorizuje altruizam u odnosu na sebičnost. Konačni ishod zavisi od intenziteta ove dve suprotstavljene sile. Altruizam nije isto što i pomaganje drugima. Na primer, roditeljska briga o potomstvu nije altruistička ako roditelji koji: pomažu svojim potomcima imaju veću adaptivnu vrednost nego roditelji iz iste grupe koji to ne čine. adaptivna vrednost organizma uključuje i preživljavanje i reprodukciju. Da bismo videli koja je osobina altrUistička,
86
moramoo uporediti njenu adaptivnu vrednost sa .adaptivnim vrednostima konkurentski.li. osobina. Razdvajanje delova I celine Karakteristika koja definiše evolucioni altruizam je da altruisti imaju manju adaptivnu vrednost od sebičnih jedinki u okviru iste grupe. Opšte pravilo koje koristimo da odredimo putanju populacije jeste da učestalost osobina s većom adaptivnom vrednošću raste, a onih s manjom opada. Ove dve ideje kao da se kombinuju u formi silogizma da bi nam pokazale kako altruizam ne može da evoluira: Unutar bilo koje grupe, altruizam ima manju adaptivnu vrednost od sebičnosti. Učestalost osobina s manjom adaptivnom vrednošću opada. __________________________________ Dakle, učestalost altruizma će opadati. Ono što je zaista tačno je da altruizam ne može da evoluira ako se process selekcije odigrava unutar jedne grupe. Ali ako je sistem koji posmatramo skupina grupa, argument je pogrešan. Definicija altruizma i pravilo na osnovu iskustva ne zahtevaju da učestalost altruizma mora da opadne. U odnosu delova I celine, ono sto vazi za neki pojedinacni deo ne mora da vazi za celinu. Simsonov paradoks. Ključ Simpsonovog paradoksa je korelacija. Primer! Razdvajanje celine i delova koje smo videli u ovom primeru odražava jednu opštiju ideju, Evo još jednog primera, koji nije vezan za evolucione probleme: pojavila se sumnja da na Univerzitetu Kalifornije u Berkliju postoji diskriminacija prema ženama koje se prijavljuju za studije ( Cartwright, 1979). Žene su odbijali češće nego muškarce, a razlika je bila previše velika da bi se mogla pripisati slučajnosti. Međutim, kada su univerzitetski odseci analizirani jedan po jedan, pokazalo se da žene nisu odbijali češće nego muškarce. Da bismo videli kako se ove dve statistike uklapaju, napravićemo jednostavan primer. neka se I 00 žena i I 00 muškaraca prijavilo na dva odseka, od kojih svaki ima svoju stopu primljenih kandidata (istu za kandidate oba pola):
broj kandidata proceuat primljenih broj primljenih
Odsek 1
Odsek2
Opšte
90 žena 10 muskaraca 30% 27 zena 3 muskarca
10 žena 90 muskaraca 60% 6 zena 54 muskarca
100 žena 100 muskaraca 33 zene 57 muskaraca
Mada je stopa primljenih bila ista i za muškarce i za žene u svakom od odseka, ukupno je primljeno manje žena. Ono što je tačno unutar svakog od odseka nije tačno na univerzitetu kao celini.
Korelacija, cena I dobit Zatvorenikova dilemma Kada se altruističko ponašanje nađe u paru sa sebičnim ponašanjem, neposredni efekat je da altruista prolazi lošije. Međutim, do sada bi trebalo da bude jasno da ova činjenica ne
87
odgovara na pitanje da li jedno ponašanje ima veću adaptivnu vrednost od drugog. Kao i kod mnogih drugih problema, važno je razlikovati deo i celinu. Kada u populaciji postoje dve osobine i jedinke formiraju parove, postoje tri tipa parova. Svakako, kada altruista stupi u interakciju s_a sebičnom jedinkom, proći će lošije. Međutim, adaptivna vrednost altruizma takođe odražava i uspešnost osobine u grupama u kojima su obe jedinke altruisti. Slično tome, adaptivna vrednost sebičnosti ne uključuje samo trijumf sebičnosti kada je u paru sa altruizmom, već i poraz kada se spare dve sebične jedinke. Adaptivna vrednost osobine jednaka je proseku njene uspešnosti u svakom kontekstu u kome se sreće. Sukob altrwzma 1 sebičnosti unutar grupe od dve jedinke je snažan, ali ono što je najupečatljivije ponekad ne uspeva da predstavi ono što se dešava u proseku.
88
31.Adaptacionizam Adaptacionizam, kao tvrdnja o prirodi, jeste teza o "moći" prirodne . selekcije. Oni koji raspravljaju o njenoj istinitosti ne dovode u pitanje hipotezu drveta života Neslaganje se odnosi na mehanizme evolucije, a ne na evoluciju kao činjenicu. Adaptacionisticki pristup evoluciji osobine zasniva se na tome da je prirodna selekcija tako moćan činilac koji određuje evoluciju populacije. Kada adaptacionisti kažu da će evoluirati osobina s najvećom adaptivnom vrednošću, time misle na osobine koje su zaista prisutne u populaciji., a ne na sve osobine koje se mogu zamisliti. Mada adaptacionisti priznaju da je ishod selekcionog procesa ograničen obimom varijabi!nosti koja je na raspolaganju, obično očekuju da taj obim bude prilično veliki. Adaptacionista ne tvrdi da je varijabilnost beskonačno velika. Adaptacionizam je „pravac" razmišljanja. U praksi, zastupmo adaptaoomzma ob1cno misle da su ograničenja u pogledu varijabilnosti manja nego što to tvrde. n1egovi kritičari. Ekstremni adaptacionista drži se shvatanja da svaka osobma evoluira nezavisno od ostalih. Ekstremni antiadaptacionista drži se toga da je svaka osobina upletena u mrežu korelacija, koja čini nemogućim. da se promeni deo bez sistematske promene celine. Pravi biolozi retko zauzunaiu ovako ekstremne pozicije. To ne znači da kontrast izmeau adaptacionizma i njegove. antiteze nije realan, već samo da u tom kontinuumu ne postoji precizna tačka razgraničenja izmeau adaptaoomzma I njegove suprotnosti. Adaptacionizam po Soberu – ne zahteva da proces pirodne selekcije maksimalizuje adaptivnu vrednost organizama (ili gena) u populaciji. Adaptacionizam naglašava važnost prirodne selekcije; ne zastupa tezu da prirodna selekcija uvek povećava nivo adaptivnosti. Adaptacionisti često govore o selekciji koja favorizuje gene za ovaj ili onaj fenotip koji ima prednost. Ovo ostavlja utisak da je adaptacionizam posvećen značaju proučavanja specifičnih genetičkih mehanizama. Međutim, istina je da je adaptacionizam program zasnovan na radnoj hipotezi da je fenotipsko modeliranje relativno autonomno. Adaptacionizam je kao i drugi izmi u nauci. Njegova uverljivost ne može se proceniti pre detaljnog istraživanja razlicitih osobina u različitim populacijama. Umesto toga, biolozi koji istražuju neku specifičnu osobinu u određenoj populaciji uključeni su u proces u kome se modeli stvaraju i proveravaju u svetlu stalno rastuće količine podataka. Nije apsurdno misliti da ćemo„na duge staze, doći do biološki dobro obrazloženih objašnjenja različitih osobina. Ako to možemo da učinimo, bićemo u stanju da analiziramo sve te rezultate i presudimo koliko često se adaptacionističko objašnjenje pokazalo kao tačno. Adaptacionizam je prvo, i pre svega, istraživački program. Njegovi ključni stavovi biće potvrđeni ako se potvrde specifične adaptacionističke hipoteze. Ako su takva objašnjenja svaki put neuspešna, vremenom će naučnici posumnjati da su ključne postavke netačne. Kriticari adaptacionizma govore da je on nije naucna doktrina.
89
32. Znacenje evolucije Socijalni darvinizam Čarls Darvin, otac modeme evolucionističke teorije, objavio je svoje glavno delo, O poreklu vrsta, 1859. On je dokazivao da su svi organizmi konačni proizvod dugog i sporog prirodnog procesa razvoja ili evolucije. Pored toga, on je predložio mehanizam: prirodnu selekciju. Rađa se više organizama nego što može da preživi i da se razmnoži. Ovo vodi ka »borbi za opstanak «. Uspeh uspešnih- »najsposobnijih« -teži da bude funkcija njihovih nadmoćnih odlika. Kad je dato dovoljno vremena, ovaj prirodni proces selekcije vodi potpunoj promeni, u kojoj je istaknuto obelezje organizama njihova prilagođenost. I, iako je Darvin radije zapostavljao ovo mesto u Poreklu, on je uvek jasno isticao da ono treba da se primeni apsolutno i kompletno na našu vrstu. U Britaniji se javlja pokret koji nastoji da ove ideje pretvori u socijalno-politickoekonomski program, kao odgovor na hriscanstvo. Herbert Spenser je jedan od osnivaca ovog pokreta. Pokret se pojavio u mnogim oblicima , ali je obično uključivao jednostavan korak od darvinovske borbe i selekcije, od sveta biologije ka ljudskoj društvenoj oblasti. Baš kao što u prirodi imamo takmičenje, borbu, uspeh i poraz i u društvu takođe imamo borbu, uspeh i poraz.- laissez faire. Soc. Darvinizam se posebno rasprostranio u Americi, Vilijam Samer je jedna od najznacajnijih predstavnika. »Neka se shvati da mi ne možemo da izađemo izvan ove alternative: sloboda, nejednakost, preživljavanje najsposobnijih; ne - sloboda, jednakost, preživljavanje najnesposobnijih. Prvo vuče društvo napred i favorizuje njegove najbolje članove. Drugo vuče društvo unazad i favorizuje njegove najgore članove«. U Nemačkoj, posebno u rukama Ernesta Hekela, socij al-darvinizam je postao više jedna ideologija koja glorifikuje državu. Manje se naglašava. individua, a više grupa. Zanimljivije kao alternativno čitanje darvinizma su, možda, bile one struje koje su nastojale da opravdaju manje grube, plemenitije i brižnije društvene politike. To je pokušao da učini ruski anarhista, princ Petar Kropotkin. On je dokazivao da se borba dešava samo između vTsta. U okviru neke grupe kao što je ljudska rasa, biologija unapređuje harmoniju i prijateljstvo (>>Uzajamnu pomoć«), pa je stoga naša moralna dužnost da se uskladimo sa ovim stanjem stvari. I biolozi i filosofi ovde osećaju nevolju. Biološka briga jeste da je osnova socijaldarvinizma uvek neka vrsta biološkog progresa. Dokazuje se daje razvoj proces na goreod molekula do čoveka - i da bismo izbegli degeneraciju i nazadovanje, naša I)lOralna dužnost je da pomognemo i da osnažimo proces evolucije. Na nesreću, posle Darvina se uvidelo da su sve takve nade u progres iluzorne. . Filosofska briga je u tome da socijaldarvinizam čini nedopustivo skretanje od načina na koji stvari jesu na način na koji stvari treba da budu. Sociobiologija: od “altruizma” do altruizma Mi sad znamo da uprkos evolucionističkom procesu koji se usrnerava na borbu za opstanak, organizmi nisu nužno stalno u sukobu, sa oružjem za napad i odbranu. Saradnja naročito može da bude dobra biološka strategija. Mi, dakle, znamo da su ljudi organizmi koji su prevashodno krenuli ovim putem kooperacije i zajedničkog rada. Zatim, postoji
90
dobar razlog da mislimo kako glavni načfr1 na koji ljudi međusobno sarađuju jeste preko posedovanja etičkog čula. Ljudi veruju da treba da rade zajedno i - uz jasna ograničenja oni to i .::ine. Naglašavam u vezi sa ovom poslednjorn tačkom da se ne tvrdi kako ljudi iicernemo, svesno u potaji kroje planove dajedrri od drugih izvuku što je moguće više, dok se istovremeno prave da su dobri, već preda ljudi stvarno imaju istinski moralno čulo i svest o ispravnom i pogrešnom. To je ono sto ih motiviše. Altruizam predstavlja kooperaciju. Rec je o saradnji radi nasih bioloskih ciljeva, sto se danas prevodi u kooperaciju radi maksimalnog uredjenja nasih jedinica nasledja u sledecoj generaciji. Evolucionistički altruizam je metaforički smisao pojma i možda je najbolje da se zato stavi pod navodnice - »altruizam«. Iako je pobedjivanje u borbi za opstanak najbolje resenje ono nije uvek moguce, posebno ako se uzme u obzir da tome tezi svaki organizam. Prema tome, često je mnogo bolje za nas ako se odlučimo da prihvatimo samo deo koliiča, umesto da igramo na mogućnost celog kolača, koji možemo potpuno da izgubimo. Postoje različiti mehanizmi za koje se veruje da podstiču svaku vrstu kooperacije. Najupadljiviji primer pojavljuje se kod društvenih insekata, gde ženka, koja nema sopstveni podmladak, ceo svoj život posvećuje podizanju podmlatka druge ženke. Ljudi su evoluirali u veoma uspesne altruiste. Priroda nas je ispunila mislima o potrebi kooperacije. One su uvek prisutne u nama mada ne moramo uvek da ih sledimo. Ljudi imaju potrebu za saradnjom. Ponekad I protiv svojih najboljih interesa kako bi zadovoljili opstije interese. Altruizam je ljudska adaptacija. Mi smo moralni zbog nasih gena koji nas, oblikovani prirodnom selekcijom, ispunjavaju mislima o moralnom postojanju. Bioloski ugovor Imamo drustveni ugovor koji je nase pretke naveo da saradjuju. Za evolucionistu osećanja moraju da naprave put za biološke posledice, a ovo mora da se podjednako primeni na moralna osećanja, čak i ako ona mogu biti distinktivna. Ali ako je za evolucionistu bar jedna stvar izvesna, onda je to sledeće: sve društvene interakcije ne isplaćuju se na isti način. Kad su sve ostale stvari jednake, vaše najbolje reproduktivne investicije biće pomaganje bliskih srodnika. Zatim, verovatno daljih rođaka I onili nerođaka koji pružaju najviše izgleda za recipročnost. Biološki, ima više smisla sarađivati sa onima koji su u položaju da saraćtuju i imaju zajednički interes u saradnji (Wilson, 1978). Najzad, dolazimo do spoljašnje granice, gde poslujemo sa tuđincima i gde zaista moguća opasnost od nepozantog može da prevagne nad vrlinom moguće recipro.čnosti. Posmatrano iz biološke perspektive, ovo treba da znači da ne samo što će nečije osećanje ljubavi opadati što se više krećemo izvan naše neposredne porodice, već će se isto dešavati i sa našim osećanjima moralne ebaveze. Banalna je činjenica da mi našu
91
ograničenu prirodu moralnih osećanja, za nas će biti svakako bolje da priznamo da, u saobraćaju sa drugim ljudima, ispravan stav jeste pre stav prosvećenog ličnog interesa, nego mistična i neutemeljena osećanja ljubavi. Etika Citava poenta u pogledu etike jeste das mo svi mi zajedno u njoj. Etika ima sopstvene standarde I pravila. Pretpostavite da nas evolucija navodi da verujemo ne da treba da budemo pravedni, pošteni i tako dalje, već pre da treba da budemo nepravedni, nepošteni i tako dalje. Jednostavna je činjenica da, ako moral shvatimo samo kao epifenomen naše biologije, mi ćemo prestati da verujemo u njega i prestaćemo da postupamo po njemu. Važno je stoga da biologija ne samo što treba da uspostavi moralna uverenja, već treba da uspostavi i načine za njihovo održavanje. Ona nas mora naterati da verujemo u njih. Ovo znači da, čak i ako moral može da ne bude objektivan u smislu da upućuje na nešto »izvan«, važan deo iskustva morala jeste da mi mislimo da je on objektivan. Stoga smo navedeni da mu se pokoravamo, a on tako deluje. Ako ja, radeći nešto zajedno sa vama, shvatim da se jednostavno mogu izvući iz tog posia i ako tako želim, onda ću vrlo brzo baš tako i postupiti. Ali ako, što inače i jeste slučaj, mislim kako moral stvarno obavezuje-i čak ako činjenicadajanemogu da utvrdim njegovu osnovu ne menja psihološko osećanje koje već imam-naveden sam da nastavim na moralan način. Moral je pre. nešto subjektivne ili ne-kognitivne. Moral se od drugih subjektivnih osećanja razlikuje posedovanjem izvesne aure objektivnosti.
92
33.Evolucija mozga Krajem sedamnaestog veka, Tomas Vilis i njegove kolege sa Oksforda otkrili su da mozak rukovodi ponašanjem i od tada naučnici sve temeljnije izučavaju ovaj najkompleksniji organ našeg tela. Sve do nedavno, izučavanje mozga je bilo zasnovano na introspekciji i dedukciji, i to prvenstveno modernih umova. Ljudi imaju velike mozgove i u apsolutnom i u relativnom smislu, tako da je još Čarls Darvin u Poreklu čoveka zaključio da se ne može negirati povezanost između velikih mmzgova i velikih mentalnih moći. Nakon Darvina postala je jasno da su vodozemci nastali od riba, reptili od vodozemaca, sisari od reptila, a ljudi od sisara.Implicitna suština ovog redanja bila je u ideji da se veličina mozga povećavala u svakoj narednoj fazi, kao i da je svaka progresija uključivala i dodatno moždano tldvo. To predstavlja osnovu veoma poznate ideje o trijunskom mozgu Pola Maklina, koji ga je podelio na tri dela (bazalne ganglije, limbički sistem i neokorteks), u skladu sa sekvencom njihovog pojavljivanja tokom evolucije. Slična sekvenca uočavala se i tokom primatske evolucije, gde je takođe vidljiva ekspanzija i elaboracija mozga. Prema ovoj teoriji, "najprimitivniji" primati (prosimijani ili polumajmuni) imaju najmanje i najjednostavnije mozgove, "napredniji" primati (simijani) imaju veće i kompleksnije mozgove, a "najnapredniji" primati (čovekoliki majmuni) imaju najveće I najkompleksnije mozgove." Dakle, tranzicija sa majmuna na čovekolikog majmuna i do čoveka tumačila se uglavnom kao posledica rasta i razvoja mozga, odnosno insistiralo se na tome da je encefalizacija ključ za razumevanje ljudske evolucije. Evolucija primatskog mozga Pored brojnih dijagnostičkih obeležja fosilnih ostataka primata, među najznačajnijim se nalaze kranijalne modifikacije koje podrazumevaju i pramene mozga. U pitanju su, pre svega: (1) uvećanje mozga, (2) poboljšanje vida i (3) smanjenje čula mirisa. Danas još uvek ne znamo pouzdano koji tačno sisar je direktni predak primata, tako da je teško utvrditi koliki je tačno značaj uvećanja mozga. Rani primati su izgleda imali mozgove koji su bili slični najbližim srodnim vrstama, što znači da nisu bili uvećani. Ipak, to ne znači da ovi mozgovi nisu bili drugačiji. Prvi primate su se vise uzdali u culo vida u odnosu na culo mirisa. Zbog toga veliki deo primatskog mozga je posvecen obradi vizuelnih informacija. Primati imaju dva posebna vizuelna puta u mozgu – jedan (magnoćelijski sistem) analizira kretanje i oblik, a drugi (parvoćelijski sistem) obrađuje detalje I boju. Vid, socijalnost i ekologija na kompleksne načine i kroz složene interakcije oblikuju mozgove i ponašanje primata. Primati koji su se hranili vocem imali su veci mozak (neokortekst) od onih koji se hrane liscem. Ideja, prema kojoj su prosimijani vodili do simijana, a simijani do čovekolikih majmuna, gde je na svakom novom stadijumu dolazilo do promene mozgova i ponašanja, nije održiva.
93
Velicina mozga I kolicnik encefalizacije4 Kako raste velicina tela raste I velicina mozga. Dzefersno predlaze upotrebu kolicnika encefalizacije. Na osnovu ove ideje, računice pokazuju da je čovek primat sa najvišim koeficijentom encefalizacije, ali na drugom mestu se umesto našeg najbližeg srodnika, šimpanze, nalazi kapučin majmun, dok su gorile na dnu lestvice kada se radi o simijanima. Evolucija hominidskog mozga Jako progresivna encefalizacija ne karakteriše uopštenu evoluciju primatskog mozga, ona je tipična za evoluciju hominidskog mozga. Od Australopithecus-a do Homo-a, apsolutna veličina mozga skoro se utrostručila (sa 450 do 1250 kubnih centimetara).Jedan deo ove ekspanzije može da se objasni selekcijom za povećanje veličine tela, ali paleoantropolozi ne mogu da se slože oko tempa i načina evolucije hominidskog mozga - neki zastupaju gradualistički model (kranijalni kapacitet se stalno i postepeno povećava), a drugi isprekidani ili punktualistički (postoje povećanja, ali postoje i dugački periodi stagnacije). Bez obzira na to koji model je tačan, dve stvari su važne. Prvo, naše znanje o varijacijama u okviru istih vrsta nije pouzdano, odnosno ono nedostaje. Kod modernih ljudi, normalna veličina mozga je od 750 do 1750 kubnih centimetara i u ovim okvirima se ne vidi povezanost veličine sa inteligencijom ili normalnim funkcionisanjem. Drugo, kada se radi o hominidima, postoji oko 200 lobanja na osnovu kojih se može pouzdano utvrditi veličina mozga. Od tih 200, samo oko 75 predstavlja pretpostavljenu ljudsku liniju predaka - onu koja je dovela do čoveka. Hominidski mozgovi nisu samo poboljšane verzije mozga šimpanze i diferencijalno uvećanje ili smanjenje moždanih struktura ukazuje na mozaički obrazac evolucije hominidskog mozga. Ovo je važna činjenica, s obzirom na to da prirodna selekcija "ne vidi" moždane strukture, već samo može da "vidi" ponašanja koja su posredovana moždanim strukturama. Ako ta ponašanja povećavaju adaptivnu vrednost, onda I selekcija favorizuje one individue čiji mozgovi su organizovani tako da proizvode takvo ponašanje.
Evolucija hominidskog mozga: hipoteza selekcije Antropolozi su dugo pretpostavljali da je otpočinjanjem hominidske encefalizacije mozak počeo stalno da raste zbog toga što je selekcija favorizovala "inteligenciju".61 Vremenom su se javile najmanje tri problema za ovu ideju. Prvo, inteligencija je nejasan pojam i ne može se meriti direktno. Drugo, ni apsolutna ni relativna veličina mozga nisu pouzdani pokaz-atelji bihevioralne kompleksnosti i kognitivne plastičnosti koja sepovezuje sa "inteligencijom”. I konačno, inteligencija je isuviše širok koncept da bi bio koristan. Zato, umesto da se govorio o opštoj inteligenciji, trebalo bi da se diskutuje o specifičnim veštinama i sposobnostima· za koje postoje. dokazi koji se mogu testirati. Bipedalnost 5 je bila primarni pokretac u hominidskoj evoluciji. 4
Encefalizacija označava rdativnu vrednost veličine mozga prema ostatku·ukupne mase tela životinje, odnosno u pitanju je proporcija između veličine mozga i veličine životinje. 5 bipedalnost objašnjava malu promenu odnosa između tela i mozga
94
Promene u kretanju, oslobadjanje ruku, menjanje structure karlice, prelazenje vecih distanca….- uticaj bipedalizma. Opšte evolucioni pravilo jeste da ponašanje ostaje konstantno, osim ako nešto izazove njegovu promenu. Kada okruženja ostaju stabilna tokom dugih vremenskih perioda, nema puno razloga da se adaptivno ponašanje menja. Međutim, kada okruženja postanu varijabilna i kada počnu brzo da fluktuiraju, nekada adaptivna ponašanja vrlo lako mogu da postanu neadaptivna I organizmi koji imaju stereotipizirana i statička ponašanja teže mogu da se adaptiraju i mogu da dožive istrebljenje. Zato gotovo svi antropolozi prihvataju tezu da je bihevioralna plastičnost u svetlu pramene okruženja bila važan faktor hominidske evolucije.
Socijalni mozak Primati su bihevioralno sofisticirani. primati su veoma cerebralni zato što su intenzivno socijalni. Socijalnost je kompleksna evoluciona adaptacija i nju ne treba bl'kati sa pukom agregacijom organizama. Robin Danbar je ponudio hipotezu o socijalnom mozgu kako bi objasnio činjenicu da primati imaju "neobično" velike mozgove s obzirom na njihovu veličinu tela, kada se porede sa drugim kičmenjacima.78 Danbar (poput mnogih drugih istraživača) ističe da su neokortikalne oblasti mozga povezane sa razmišljanjem i svešću i da se neokorteks disproporcionalno raširio tokom primatske i hominidske evolucije. On takođe pretpostavlja da je veličina primatske grupe pokazatelj društvene kompleksnosti i pronašao je značajne korelacije između veličine primatskog neokorteksa i veličine primatske grupe. Zaključak je da veličina neokorteksa deluje kao ograničavajući faktor primatske veličine grupe, pri čemu se za ljudske grupe obično navodi Danbarov broj (148, obično zaokružen na 150). Socijalnost ne uključuje uvek kooperaciju, već je bitna i kompeticija koja stvara selektivni pritisak na sposobnost za obmanjivanjem. Svi primate imaju sposobnost obmanjivanja. Ova pojava nazvana je makijavelijanskom inteligencijom, prema kojoj kompleksna spoznaja kod primata delimično nastaje i zbog potrebe da se "nadmudre" pripadnici grupe. Lingvistički mozak Primatske vokalizacije i gestovi su daleko od nečega što bismo mogli da nazovemo jezikom ili čak I protojezikom. Zbog toga su neki lingvisti smatrali da je jezik nešto što karakteriše ljude, a što nema analogne preteče kod drugih životinja. Ovakvo shvatanje je antidarvinističko, jer pretpostavlja da se urođeni modul za jezik nekako pojavio i formirao kod ljudi. Da bi nešto poput jezika evoluiralo, morao je da postoji manje ili više konstantan selektivni pritisak za tako nešto tokom stotina i stotina hiljada ili čak nekoliko miliona godina. Zato mnogi istraživači naglašavaju da su hominidska encefalizacija i jezik blisko povezani, iako je jasno da puko posedovanje velikog mozga ne može da objasni jezik, jer da može, onda bi ga imali i slonovi ili kitovi. Reorganizacija I ekspanzija mozga nisu posledica jezika per se, vec specificnih sposobnosti koje su kulminirale u jeziku. Vestine poput gestova bile su od sustinskog znacaja za evoluciju mozga.
95
Svesni mozak Ljudski mozak je najfascinantiji zbog svoje svesnosti. Svest poseduju I ljudi I zivotinje. Svesna bića imaju svest o svom okruženju i u zavisnosti od povratnih uticaja u stanju su da prilagode svoja ponašanja. U tom smislu svest je oblik ispravljanja greške i modulacija akcije, a njena adaptivna korisnost je očigledna, jer je sposobnost da se reaguje spremno na konstantno I brzo promenljiva okruženja od kritičnog značaja za opstanak.Mnogi istraživači pominju primarnu svest, koja se povezuje sa pticama i sisarima i svest višeg reda, koja se obično povezuje sa ljudima (i koja je u minimalnoj "količini" prisutna npr. Kod nekih čovekolikih majmuna, kod slonova i delfina). Primama svest se zasniva na zapamćenoj sadašnjosti i uključuje epizodičko pamćenje, a njeno aktiviranje zahteva spoljašnji ili environmentalni stimulus. Svest višeg nivoa uključuje introspekciju i kratkotrajno i dugotrajno. pamćenje, a ne zahteva nužno spoljašnju aktivaciju.
Emocionalni mozak Nanajosnovnijem nivou, emocije su bioregulatorni porivi koji rukovode ponašanjima u kojima su moguće dileme pristupa/averzije i želje/povlačenja. Ovi porivi obično se klasifikuju kao traganje, bes, strah, panika, igra, požuda i briga. Emocije omogućavaju životinjama da registruju uslove okruženja, mapiraju stanja tela i da održe homeostatičke balanse.98 Mnoge vrste organizama (sisari naročito) poseduju ove sposobnosti. Emocije omogućavaju i refleksivne reakcije na stimuluse okruženja i stoga igraju važnu ulogu u ponašanju. Stanja organizama koja su u vezi sa hranom, seksom i bezbednošću su od kritičnog značaja za opstanak i reprodukciju, što su osnovni postulati evolucione adaptivne vrednosti, a njih u velikoj meri regulišu emocije koje deluju na podsvesnim nivoima. Za životinje koje poseduju samo primarnu svest (tj. one koje su "zarobljene" u sadašnjosti) emocije su veoma adaptivne i neproblematične, ali situacija je nešto drugačija kada se analiziraju organizmi koji poseduju refleksivnu svest - emocije su i dalje adaptivne, ali njihova analiza nailazi na veću kompleksnost i razne probleme. Kod ljudi, emocije su nagoni koji su posredovani kompleksnijom spoznajom (tj. jezikom I pamćenjem), a osećanja su rezultat emocionalno-kognitivnih interakcija.•• Drugim rečima, postoji afektivna "bojenje" svih svesnih iskustava, ali isto tako i kognitivni procesi mogu da iniciraju emocionalne reakcije. Zato treba jasno naglasiti da emocije igraju veliku ulogu u donošenju odluka ljudi i u tom smislu može da se kaže da isključivo racionalna donošenje odluka (verovatno) i ne postoji. Kulturni mozak Ljudski mozak se konstruise u kulturnoj matrici, ne postoji izolovani um. Obično se smatra da je simbolička misao ključni atribut ljudskog mozga, ali ona se ne razvija spontano, već je potrebno kulturno programiranje pre nego što se javi simboličko mišljenje. Dakle, simboli na izvestan način potiču izvan individualnog mozga, a kulturno učenje omogućava nam da dekodiramo te simbole i da njima manipulišemo, ali tek nakon što se oni internalizuju. Neki istraživači su ubeđeni u to da su hominidski mozak i kultura koju je on stvorio recipročno uticali jedno na drugo. To znači da su sa svakom bihevioralnom promenom I kulturnom modifikacijom selektivni pritisci favorizovali one
96
koji su se na najbolji način adaptirali, a oni koji su se najbolje adaptirali posedovali su neuralnu plastičnost koja je često dovodila do daljih bihevioralnih promena i kulturnih modifikacija. Ideja o toj spirali hominidskog mozga i kulture ima podršku i od strane teorija o konstrukciji niše, koja govori o tome da organizmi mogu da modifikuju svoja okruženja tako da time menjaju i selekcione pritiske.
97
34. Biologija I kultura U klasiiikacionim sistemima lj:udi se svrstavaju u poseban rod u okviru porodice primata. Međutim, sve češće nailazimo na tvrdnje da ljudi i šimpanze pripadaju istom rodu, Homo, budući da su šimpanze, genetski gledano, daleko bliže ljudima nego planinskim i niiijskim gorilama. Pre nekih pet miliona godina loza naših predaka - bominidi - odvojila se od predaka današnjih šimpanzi. Iako su današnje šimpanze evoluirale, njihove biološke karakteristike, ponašanje i obrasci društvene organizacije ipak mogu da nam pruže uvid u naše biološko nas!eđe. Čak i naučno usmereni pokušaji da se utvrde bihevioralne karakteristike uključuju određeni nivo spekulacije.jer je veoma teško razdvojiti ono što se nauči od onoga što je zapisana u genima. Prirodna selekcija uvećala je mozak naših hominidnih prethodnika u poslednja dva miliona godina, tako da su postali sposobni da koriste kulturu za organizovanje aktivnosti. Pošto kultura usmerava najveći deo društvenog ponašanja, veoma je teško razdvojiti prirodu od odgoja. Prirodna selekcija kao pokretacka sila
Strukturu svih životnih oblika čine genetskl kodovi, odnosno genotip datog oblika života. Izraz tog genotipa jeste fenotip ili konkretna struktura oblika života. Izraz tog genotipa jeste fenotip ili konkretna struktura oblika života. Često se pogrešno misli da je fenotip pod velikim uticajem genotipaa. Zapravo, životno okruženje igra značajnu ulogu u tome Koliko ce se genotip izraziti u fenotipu. Geni sadrže potenciju (mogućnost), a ona podrazumeva znatnu indetenninisanu (slobodnu, neuslovljen·u) oblast koja će uticati na životni oblik što će nastati. Proces interakcije gena I okruzenja koji void do uoblicavanja bioloskih struktura nazivamo epigeneza. Uvek postoji uticaj okruzenja na to kako ce se potencijal sadrzan u nasim genima izraziti u konkretnoj drustvenoj strukturi. Okruzenje je nemoguce izbaciti. Ljudsko ponasanje je pod uticajem sistema u telu a ne zasebnih gena. Malo je verovatno da postoji odredjeni gen za odredjenu vrstu ponasanja. Ljudski genom je proizvod miliona godina evolucije, odnosno delovanja mehanizma prirodne selekcije. Prirodna selekcija predstavlja proce pri kome uslovi u okruzenju diktiraju odabir one varijacije fenoti pa koja olaksava opstanak I reprodukciju zivotnih oblika. Od adaptacije na okruzenje zavisi opstanak vrste I prenosenje gena na potomke. Mi predstavljamo samo još jednu vrstu životinja koja se razvila kao i sve druge životinje, ali smo jedinstveni po tome što je prirodna selekcija proizvela životinju sposobrlu da najveći deo svog ponašanja strukturira posredstvom kulturnih, a ne genetskih kodova. Ipak, iako kultura i iskustvo utiču na naše ponašanje, i dalje smo pod uticajem bioloskih sistema koji cine nase telo. Evolucija primata
Pre otprilike 30 miliona godina majmuni su počeli da se odvajaju oci čovekolikih majmuna. Majmuni su, kako se na kraju ispostavilo, bili vrsta sposobnija da se prilagodi promenama, budući da su razvili specijalizaciju ishrane, što im je omogućilo da pre čovekolikih majmuna dođu do hrane i zauzmu krošnje bogate plodovima. čovekoliki majmuni su bili potisnuti na obode (vrhove ili podnožje) krošnji i primorani da se
98
prilagode opasnijim delovima staništa sa oskudnijim zalihama hrane;Majmuni su zagospodarili centralnim dolovima krošnji, u kojima se nalazila najbolja hrana i koji su mogli da prime i ishrane velike grupe jedinki. Potisnuti na ivice šuma, čovekoliki majmuni su prošli kroz evoluciju koja ih je na nekoliko načina sve više razdvajala od majmu.na. Prvo naši preci su postali pametniji od majmuna jer su morali da žive u opasnijim delovima sume sto je iziskivalo inteligenciju koja bi sprecila svaki pogresan korak koji sigurno void u smrt. Drugo, čovekoliki majmuni su razvili fizičke osobine i sposobnosti koje su im omogućile da brzo skaču sa grane na granu. Jedna· od njih je i sposobnost da rukom prave krugove iznad glave, što umeju 'amo čoveko!iki majmuni i ljudi, za razliku od običnih majmuna i svih ostalih živih bića. Ta sposobnost im je omogućila da skaču s grane na granu, baš kao što to danas rade deca u igri. Sledeća osobina, koja se vremenom razvila, bilo je čulo dodira koje se razvilo na jagodicama prstiju, omogućavajući čovekolikim majmunima da osete oblik, izdržljivost i druge osobine grane. Sem toga, razvili su se i jači zglobovi i ruke zajedno sa spretnirn prstima, što je čovekolikim majmunima omogućilo da brzo prelaze s grane na granu. Uz sve te specijaiizovanc sposobnosti i osobine, čovekoliki majmuni su, kao i svi primati, zadržali strukturu skeleta koja uključuje veliki trup i četiri uda, kao i opštu strukturu zuba koja im je omogućila da se hrani različitim vrstama biljaka i životinja. Covekoliki majmuni su ziveli na mestima gde nije bilo dovoljno hrane za ishranu vecih gupa. Za razliku od njih majmuni su razvili dva principa hijerarhija u grupi. Jedan je princip muske dominacije, a drugi matrijarhat. Grupna organizacija cov. majmuna bila je potpuno razlicita od orgnizacije majmuna. Unutar grupa čovekolikih majmuna postojala je relativno slabo razvijena potreba za takmičenjem i dominacijom. Osim toga, u poređenju sa onim što se moglo primetiti kod majmuna hijerarhija dominacije bila je prilično slaba, a kod pojedinih vrsta nije ni postojala. Još dramatičnija razlika sastojala se u odsustvu matrijarhata među čovekolikim majmunima. Za razliku od majmuna, kod čovekolikih majmuna ženke· su u pubertetu uvek napuštale zajednicu i prelazile u drugu zajednicu. Odsustvo jakih veza I grupnih struktura predstavlja adaptaciju na nacin zivota u stanistu gde nije mogao da prezivi veliki broj jedinki. Na taj nacin prirodna selekcija je primorala cov. majmune na vecu individualnost. Nasi predaci su imali veoma razvijeno culo vida. Imao je I veliki mozak u poredjenu sa vecinom ostalih sisara. Osin toga, imao je skelet sa četiri uda i po pet prstiju na rukama i nogama. Zglobovi i ruke su mu bili snažni, a imao je i sposobnost da rukom opisuje krugove iznad glave. Konačno, u njegovom ponašanju nailazimo na interesantne oblike ponašai1ja i obrasce društvene strukture. Naime, naJveći broj veza između odraslih čovekolikih majmuna bio je prilično slab; .ženke su skoro Uvek napuštale grupu u kojoj su rođene, kao i širu zajednicu, tražeći utočište u drugim zajednicama. Naši preci su bili vrlo individualne jedinke, koje su najčešće nastupale samostalno, a čim bi ih neko napao oni bi se odmah raštrkali, što ih je činilo lakim plenom. Pored odsustva čvrstih društvenih struktura čovekoliki majmuni su, kao i drugi primati, imali još nedostataka koji su im predstavljali poteškoću kada su izašli u savanu. Medμ njima je bilo slabo razvijeno čulo mirisa, kao posledica adaptacije na prethodno stanište, odnosno pošumljene .predele. Miris je najbolji način ·da se otkrije grabljivac, a sa slabo razvijenim njuhom čovekoliki majmuni su bili u krajnje nepovoljnoj poziciji budući da su morali ili da vide ili da. čujti opasnost pre nego što bi mogli da preduzmu nešto (a tada je već moglo biti prckasno). Još jedan nedostatak
99
sastojao se u tome što su čovekoliki majmuni bili sporiji od najvećeg broja sisara koji su živeli u savani. Bioloski parametric drustvene organizacije Posledice dominacije cula vida
Kod vecine zivotinja culo mirisa dominira u odnosu na ostala cula. Kod nasih predaka culo vida je postalo dominantno jer su morali da se prilagode stanistu I okolnostima kada je valjalo videti za sta se hvataju I gde skacu. Prirodna selekcija je uticala na to da mi vidimo svet u boji I trodimenzionalno. Iako više ne živimo na drveću, čulo vidaje i dalje naše dominantno čuto.lako to danas izgleda prilično očigledno, dobar vid je od suštinskog značaja za samu prirodu čoveka. Osim toga. mi komuniciramo pomoću čula vida. Istina je da razgovaramo jedni sa drugima, te da čulo sltiha takođe igra veliku ulogu u ljudskoj interakciji, ali se ipak u velikoj meri oslanjamo na govor tela" drugih ljudi - izraz njihovog lica, usana ili cirkulaciju lica (kad se zacrvene). Sledstveno tome, društvenaa interakcija, koja naš život čini smislenim, nije moguća bez razvijenog čula vida. Umrežavanje n1ozga za čulo vida omogtićilo je Još jednu stvar osposobilo je mozak za korištenje jezika ~ra sposobnost predstavlja nus proizvod stvaranja asocijativnih područja moždane kore, koja su· povezala druga čula i podvela ih pod vrhovnu zapovest čula vida. Delovanjem prirodne seiekcije mozak je uvećan i proširen tako da bi omogućio hominidima da stvore jezik i kulturu. Ona je omogućiJa nlel1anizmu prirodne selekcije da utiče na druga čula, koja su bila pod dominacijom čula vida, kada je odabir počeo da uvećava mozak kako bi homir.idi mogli da upotrebljavaju jezik i kulturu. Da se ovo preusmeravanje u mozgu na dominaciju čula vida nije desilo, jezik i kultura - činioci koje čine ijudsko društvo mogućim - nikada se ne bi razvili. Posledice veceg mozga
Ljudi ilnaju veoma veliki mozak u odnosu na veličinu tela (veličina mozga l velicina tela medu sisarima uglavnom stoje u uzajamnoj vezi). Čovekoliki majmuni takođe imaju veliki mozak u odnosu fta ostale sisare što je rezultat adaptacije na šumovita staništa. Otprilike pre dva miliona godina mehanizam prirodnog odabira uticao je na mozak uvećavši ga i učinivsi ga složenijim u odnosu na veličinu tela nego kod bilo koje druge životinje ikada. Veći mozak čini životinju pametnijom; omogućava joj da smisli kako da nadmudri grabljivca, ali i plen. Druga posledića većeg mozga jeste ljudsh sposobnost da simbolički predstavi svet i samog sebe ili, drugim rečima da proizvede i koristi kulturu kak.o bi regulisao ponašanje i organizovao aktivnosti. Postoji još jedna manje očigledna posledica većeg -mozga. Moždana kora se najviše pominje u .okviru diskusije o ljudskom mozgu. Zaista, korteks je znatno veći u odnosu na veličinu tela nego kod bilo koje druge životinje na planeti. Međutim, postoje starije oblasti mozga koje se nalaze ispod moždane kore, a koje nazivamo supkortikalnim oblastima. U tim oblastima smešteni su mnogi osnoVni sistemi koji usmeravaju i regulišu naše ponašanje . Neurotransmiteri neuropeptidi, autonomne reakcije hormone , kratkoročna memorija I što je najvažnije, emocije - sve ovo nalazi se u supkortikalnim sistemima i van domašaja svesti. Centri koji sluze za stvaranje emocija takodje su veci kod ljudi nego kod covekolikih majmuna. Kako se mozak uvecavao centri za emocije su se sirili. Jedan mogući odgovor jeste da sa 100
razvojem emocija životinje postaju racionalnije. Sirenje centara za emociju od sustinske je vaznosti za racionalnost koja zivotinji uvecava sanse za prezivljavanje. Još jedan odgovor na pitanje zbog čega se centri za emocije uvećavaju sastoji se u tome da posredstvom emocija životinje mogu da uspostave snažnije veze. Uvećavanje delova mozga zaduženih za emocije dovelo je do uvećanja emocionalnosti, ali je i omogućilo životinjama da stvore složeniji ·niz emocija, kompleksnijih od primarnih emocija (njih poseduju svi inteligentni sisari), kao što su agresija, strah, zadovoljstvo i tuga. U jednom trenutku stvorili su se uslovi za pojavu emocija kao što su ponos, krivica i stid - emocije nužne za održavanje društvenog poretka - čime bi se društvenom poretku obezbedio moralni kompas. Osim toga, kako je emocionalni repertoar rastao, među hominid.ima se pojavio jed3.n suptilniji emocionalni odnos. Te složenije i suptilnije emocije ljubav,.iazočaranje, optimističnost, strahopoštovanje, nostalgija, postovanje, žudnja, nada, čuđenje i tome slično - mogle su da se koriste za utemeljenje solidarnih odnosa ·kod životinja čiji međusobni odnosi inače nisu bili naročito snažni. To im· je omogućilo da prevaziđu težnju ka prevelikoj individualnosti i mobilnosti kod njihovih čovekolikih rođaka, te da stvore jače i stabilnije veze koje bi uvećale njihove šanse za opstanak. Vidimo da veliki mozak, pored toga što omogućuje veću inteligenciju, kod životinja širi i emocionaille horizonte. Uz emocije se uvećava i racionalnost, a nastaju i nove vrste solidarnih odnosa, zasnovanih na međusobnom prenošenju emocija. Budući da emocije većinom mogu da se čitaju vizuelno - u pokretima lica i tela - primatima je razvijen vid služio za tumačenje tuđih emocionalnih reakcija i prilagođavanje ponašanja njihovom emocionalnom raspoloženju. Posledice bipedalnosti
Covekoliki majmuni su lako mogli da se usprave I hodaju na dve noge. Hominidi su setali na dve noge pre nego sto su postali intaligentni. Prva adaptacija na zivot u savani bila je upravo hodanje na dve noge, kako bi mogli da setaju I trce. Ova adaptacija uticala je na prezivljavanje jer su oni mogli da vide neprijatelje. Pored toga hodanje je oslobodilo ruke I sake. Cov. majmuni mogli su da hvataju stvari, da bacaju predmete, da se brane, prave oruzje. Uspravan hod inla još veći uticaj: omogućava nam da se izložimo jedni drugima celim telom. To znači da možemo da vidimo lica, ali i ostatak tela drugi.li ljudi. Ta uzajamna izloženost u velikoj meri uvećava interakciju zasnovanu na čulu vida.. Hominidi su gestikulirali rukama, baš kao vi i ja pri razgovoru. Mogli su da čitaju stvaran govor tela kako bi protumačili emocije. mi imamo razvijeno čulo vida i stojeći uspravno imamo mnogo bolju sposobnost da· čitamo emocije sa tela drugih ljudi. Tako je bipedalnost uvećala sposobnost hominida da koriste emocije za osnivanje čvrstih društvenih veza. Ljudska priroda Sociologija proučava oblike ponašanja koji omogućavaju ljudima da komuniciraju i grade obrasce društvene organizacije. Koje biološke karakteristike ljudi olakšavaju ove procese? Moguća su dva odgovora. Prvi se odnosi na biološke kapacitete, koji omogućavaju ljudima da komuniciraju i osnivaju društvene veze. Drugi obuhvata biološke nagone, koji navode ljude da se ponašaju na odre'đeni način. Prvo objašnjenje je manje kontroverzna, pa ćemo se najpre zadržati na njemu. 101
Ljudski bioloski kapaciteti
Veliki mozak i kultura. Ljudi se od ostalih životinja najviše i.zdvajaju zbog velikog mozga. On nam omogućava da koristimo simbole za predstavljanje različitih aspekata sveta, kao i za komunikaciju putem jezika. Te sposobnosti, koje postoje zahvaljujući velikom mozgu, omogućuju ljudima da stvore kulturu ili sistem simbola koji služi za usmeravanje i regulisanje ljudskog.ponašanja. Veliki mozak, ko.ii se vremenom razvio kod ljudi, doveo je do stvaranja alternativnog niza kulturnih kodova koji regulišu ponašanje, što je pitanje o uticaju biologije na ljudsko ponašanje učinilo suvišnim. Pošto su ljudi mogli da stvore kulturu stekli su sposobnost da izgrade niz razlicitih sistema informacija za kontrolisanje ponasanja, interakcija I obrazaca drustvene organizacije, koji po svom znacaju uveliko nadmasuju bilo kakav direktan uticaj bioloskih karakteristika na ponasanje. Mozak i emocije. Ljudska sposobnost stvaranja kulture većinom je smeštena u neokorteksu. Međutim, kao što sam već napomenuo, i supkortikalni delovi mozga su nesrazmerno rasli tokom evolucije hominida.. Sledstveno tome, ljudi su sposobni da iskuse, iskažti i protilrriače čitav niz emocija, što ne bi bilo moguće bez proširenog skupa centa.i-a za emocije, koje· ponekad nazivamo limbičkim sistemima, a koji su povezani sa velikim neokorteksom. Ta sposoPnost za doživljavanje emocija verovatno je podjednako važna za regulisanje načina ljudske interakcije kao i ktiltura. Pored toga, moralni kodovi kulture, koji ljude upućuju na pravilno ponašanje, ne bi imali snagu kada ne bi bili utemeljeni u emocijama.Ako ne bismo .osećali krivicu ili stid kad pogrešimo, ili ako se ljudi ne bi ljutili kad drugi prekrše norme, kultura ne bi imala nikakav uticaj. U tom slučaju.kultura bi više ličila na kakav priručnik za sastavljanje ili upotrebu predmeta i ne bi bila u stanju da zađe dublje, bukvalno u supkortikalni centar naših mozgova,.D.iti bi uspela da nas privoli da se ponašamo na određeili način. Mozak i vid. Ono što vidimo dok posmatramo svet predstavlja rezultat rada sistema u mozgu. Zbog našeg primatskog nasleđa mozak je organizovan tako da funkcioniše na osnovu dominacije čula vida. Sva ostala čula su podređena čulu vida. Tako umrežen mozak omogućava ljudima da na vrlo istančan način tumače gestove drugih ljudi, pogotovo one emocionalne. Pošto se drugima prilagođavamo uglavnom koristeći čulo vida, upravo zahvaljujući njemu možemo da usmerimo svoje delovanje. Takođe, pošto se prilikom tumačenja emocija mahom služimo čulom vida, koje je uglavnom usmereno na čitanje izraza lica, vid postaje glavno sredstvo za učvršćivanje društvenih veza i uzajamne privrženosti. Mozak I jezik. Mozak cini stvaranje jezika mogucim. Očigledno je da govor olakšava interakciju, jer omogućava ljudima da precizno izraze misli. Osim toga, jezik omogućava nastanak kulture zato što je sistem jezičkih simbola - izgovorene i. napisane reči, matematika, kompjuterski kodovi i drugi „jezici" - nešto na osnovu čega se kultura gradi ; što ljudi koriste za organizaciju društvenog života. Takode bi trebalo da dodam da je govor posledica uticaja prirodne selekcije, koja je uticala na glasne žice, grkljan, jezik, usne i mišiće koji ih sve opslužuju. Iako se ti organi ne nalaze u mozgu, sistemi u mozgu ih pokreću. Kao što sam naglasio ranije. jezik je moguć jedino kao rezultat umrežavanja mozga čovekolikog majmuna u cilju obezbeđivanja prevlasti čula vida. 102
Telo i kultura. Uspravan hod, kojim se oslobađaju ruke, predstavlja. Veoma važnu sposobnost, pogotovo kada postoji i mozak koji je u stanju da stvara jezik i kulturu. Pored toga, veština zglobova naših ruku i šaka, kao I osetljivo čulo dodira, omogućavaju ljudima da prave oruđa, koja im služe za pravljenje zaklona i fizičkih pomagala. Recimo, zmija ne može da napravi zaklon zato što nema ruke i noge, a ima i mali mozak. Oslobađanje ruku omogućava pravljenje oruđa, što je vrlo značajno za ljudska društva, ali I daje ljudima sposobnost da stupaju u interakciju na jedan složeniji i suptilniji način, jer im omogućava da vide čitava tela drugih ljudi. Zahvaljujući tome možemo da čitamo "govor tela"', tj. gestove koji prenose značenja i da se putem .uzajamnih reakcija prilagodimo jedni drugima .. Ljudska biologija I bihevioralne sklonosti Pol I ponasanje. Biološki gledano, ljudi mogu biti muškog ili ženskog pola, uz retke izuzetke kad ljudi poseduju organe oba pola ili organe koji ne odgovaraju njihovom genotipu. Najveći broj sociobioloških argumenata tvrdi da kod žene postoji specifična potreba, uslovljena mehanizmom prirodne selekcije, da obezbedi da se jedan mali broj jajnih ćelija, koje njen organizam proizvede tokom života, oplodi spermom zdravih muškaraca. Žena se time osigurava da će se njena deca pravilno razviti i da će u odrasloj dobi i sama da se reprodukuju (čime se njena polovina u genotipu deteta održava u genskom fondu). Sto se muskaraca tice, sociobiološki argumenti tvrde da muškarci imaju urođenu potrebu da njihova obilna sperma pronađe put do jajnih ćelija koje će oploditi, omogućujući .time dalju reprodukciju. Najveći broj sociologa prigovara ovakvoj vrsti argumenata. jer se oni koriste da bi se objasnilo sve- počev od nastanka porodice pa do muškog promiskuiteta. Umesto toga, sociolozi podvlače da je pol kulturno razrađen u rodnim ulogama i da su društvene strukture proizvodi kulturno indukovanih, a ne genetskih kodova. Ljudska drustvenost. Često se kaže da su ljudi „po prirodi društveni." Ipak, naši majmunoiiki rođaci nisu tako društveni, pogotovo ako ih poredimo sa majmunima. Zastupnici ,stava da su ljudi veoma društvena bića smatraju da postoje biološki nagoni za stvaranjem kolektiva, te da ljudi u grupi teže solidarnosti sa drugim ljudima i rado pristaju da borave u· grupama koje oblikuju i usmeravaju njihovo ponašanje. Naučnici koji smatraju da su ljudi sličniji svojim n:iajml!Ilolikim precima tvrde da je kolektivizam više oblikovan i usmeren kulturom nego što je genetski predodređen. Oni veruju da ljudi poseduju .bihevioralne sklonosti ka slobodi, izboru, individualnosti I mobilnosti. Reciprocitet. Postoje indirektni dokazi o postojanju sistema u mozgu koji se staraju za to da. odno.si među ljudima počivaju na uzajamnosti. odnosno reciprocitetu. Ljudi vode racuna da li im drugi uzvracaju usluge. Ljudi razmenjuju I prihvataju reciprocitet. Usmerenost na lice. Moguće je da fraza ,,lica se nikad ne zaboravljaju" ima biološku osnovu. Interakcije, a naročito one zzsnovane na emocijama I one koje dovode do stvaranja društvenih veza, vizuelno su utemeljene. Neki zbog toga tvrde da se ljudi rađaju sa sklonošću da obraćaju pažnju na lica drugih budući da se na licu emocije najviše
103
očitavaju. ljudi imaju biološku sklonost da primećuju lica, usred.srednju se na njih i pamte ih, baš zato što se prilikom interakcije licem u lice ispoljavaju emocije koje su važne za stvaranje i unapređenje solidarnosti. Usmerenost na emocije. Pošto su emocije glavni cinilac koji omogućava stvaranje društvenih veza moguće je da je prirodna selekcija, pored toga što je uvećala ljudske osećajne sposobnosti (time što je proširila i umrežila supkortikalne zone mozga) takođe je dovela do razvoja sklonosti kod ljudi da primećuju i tumače emocije kod drugih kako bi se razumeli I zasnovali uzajamne odnose ili barem uskladili ponasanje. Racionalnost. utilitarističke teorije tvrde kako su ljudi racionalni u tom smislu da uvek nastoje da pribave više dobara nego utrošenih sredstava. Neke varijnte tog pristupa ističu da ljudi donose racionalne odluke kako bi maksimalno uvećali dobit, odnosno uz što manji utrošak dobili što veću nagradu. Moguće je da je u procesu umrežavanja ljudskog mozga i priprem_anju za veću en1ocionalnost povećana racionalnost predstavljala samo nusproizvod. Prošireni emocionalni kapaciteti doneli bi ljudima veću racionalnost zato što je uz širu lepezu emocija lakše proceniti dobit u odnosu na troskove. Najveći broj naučnika koji se bavi biološkom perspektivom ljudskog ponašanja prihvata da ucenje i iskustvo utiču na to kako će se genotipi izraziti u fenotipima, kao i da iskustvo i okolina u velikoj meri određuju razvoj i sazrevanje fenotipa. Pored toga, najveći broj biologa smatra da najveći deo ljudskog ponaš.anja treba razmatrati u svetlu moći kulture i društvene strukture da odrede sta će ljudi opaziti, nallčiti i u šta će verovati, kao i to kako će se ponašati. U isto vreme, treba prihvatiti činjenicu da su ljudi životinje koje. su se razvijale tokom pos!ednjih 60 mi!iona godina i koje možda imaju biološki utemeljene sklonosti ka učenju određenih informacija i pojedinih oblika ponašanja. Kultura Ljudi, a u manjem stepenu i jedan deo životinja, mogu da urade zapanjujuceće stvari: sposobni su da posredstvom sistema znakova predstave različite aspekte života. svoja iskustva i praktično celokupno svoje okruženje. Kada ljudi postignu saglasnost oko značenja znakova, te znakove nazivamo simbolima. Recimo, reči koje sada čitate predstavljaju znakove (crne oznake na belom papiru) oko čijeg značenja se slažemo. Svaka reč predstavlja jedan simbol. Te reči su organizovane u rečenice, pasuse i poglavlja. Svi oni su deo organizovanog sistema simbola. One što važi za jezik važi za skoro sve što možemo da zamislimo. Zastave, krstovi, stisnuta pesnica, uzdignut srednji prst, narilršteno lice, knjige, Biblija, računarski programi - sve su to znaci koji u sebi nose usaglašeno značenje. Oni pripadaju sistemima simbola jer nas upućuju na druge simbole i značenja. Zahvaljujući ovakvim sistemima simbola mi možemo da se sećamo prošlosti, budemo svesni sadašnjosti i predvidimo budućnost. Bez zadivljujuće sposobnosti da stvaramo simbole naš svet bi se sastojao od pukih utisaka - bili bismo zarobljeni u sadašnjem trenutku i na ovom mestu. Umetnost, muzika, matematika, šala, psovanje, čitanje, vera u bogove I mnoge druge stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo - ne bi postojale. Život bi nam bio dosadan, siv, ispunjen rutinom. Ali to ne bismo ,,znali", jer to ne bismo bili sposobni da izrazimo, odnosno simbolički predstavimo.
104
Ljudi na kreativan način stvaraju, koriste i menjaju·sisteme simbola, ulazeći u interakciju jedni s drugima, kao i sa okolinom. Sistemi simbola predstavljaju funkcionalni ekvivalent biološki utemeljenih kodova kod društvenih insekata, zato što oblikuju društveno ponašanje i, što je najvažnije, obrasce ·društvene organizacije. Ukupan zbir ljudskih sistema simbola jeste ono što sociolozi načelno nazivaju kultura. Ipak shvatanje culture kao sistema simbola nije univerzalno prihvaceno. Postoje mnoge definicije culture. Neke od njih vide kulturu kao zbir svih ljudskih tvorevina- simbola, materijalnih predmeta I načina organizovanja. Kada se upotrebljava ova šira definicija ponekad se pravi razlika između materijalne kulture (fizičkih predmeta) i nematerijalne kulture (sistema simbola i društvenih praksi). Naš svet je sastavljen od simbola i posredovan .njima. Praktično sve što iskusimo, radimo, želimo i vidimo, vezano je za simbole. Da bismo razumeli sebe i društvo u kome živimo neophodno je da dobro poznajemo kulturu. Simboli sačinjavaju strukturu našeg sveta, iako ne u onom obimu kao kod genetski programiranih mrava, pčela i termita. Simboli I drustvo
Simboli su posrednici nazeg prilagodjavanja na okruzenje, nase interakcije sa drugim ljudima… Međutim, simboli predstavljaju malo više od pogodnog posrednika, Oni nam takođe nalažu šta da uradimo, kako da mislimo i opažamo. Kultura ne može da nas sputa kao što to genetske informacije čine mravima, pčelama · i termitima, ali nam ipak donekle ograničava slobodan izbor. Čak i jedan naizgled neutralan simbolički resurs, kao što je jezik, u sebi nosi skrivenu poruku. Dakle, zbog jezičkih razlika dolazi i do razlika u opažanju, ponašanju i obrascima društvene organizacij,„kod ljudi koji govore hopi jezik i onih koji se služe engleskim. Time dolazimo do zaključka da se kultura retko kad koristi kao neutralan resurs - ona predstavlja jedno ograničenje, a upravo taj ograničavajući aspekt kulture.interesuje sociologe. Sistemi simbola Jezik
Jednu grupu simboličkih sistema činisistemjezičkih kodova. On može da se odnosi na govorni jezik, pisani jezik, pa i na složene matematičke izraze i računarske algoritme. Osnovna vrsta jezičkih kodova kojima se ljudi služe u velikoj meri će uticati na njihovu organizaciju. Ukoliko se razviju novi jezici - .matematika, logika, računarski algoritmi i drugi simbolički kodovi - uvećaće se raspon mogućih rešenja koje populacija može da primeni kao odgovor na promene u okruženju, a priroda društvenih odnosa među njenim članovima, kao i priroda obrazaca društvene organizacije, znatno će se izmeniti. Tehbologija
Drugi osnovni kulturni sistem jeste tehnologija, odnosno organizacija znanja i iskustva o tome kako se čovekovo okruženje kontroliše i kako se njime uprav1ja. Uporedo s razvojem tehnologije širi se i obim društva - uz razvijenu tehnologiju moguće je povećati proizvodnju i ishraniti veće i složenije organizovane populacije. Dakle, tehnologija je jedan od osnovnih pokretača ljudske organizacije. Kada se dovoljno razvije i ukrsti s
105
naukom i tehnikom tehnologija postaje nesavladiva kulturna sila koja transformiše nase živote međusobne odnose i organizaciju. Vrednosti
Ljudi su oduvek imali nekakvo shvatanje o tome šta je dobro a šta loše, prikladno ili neprikladno, bitno ili nebitno. To su vrednosti. Kada se vrednosti organizuju u sistem standarda ili kriterijuma za procenu moralnog značaja i prikladnog ponašanja, one sačinjavaju vrednosni sistem. Vrednosti imaju jednu posebnu osobinu: one su apstraktne, što znači da su toliko uopštene da se mogu primeniti na mrioge različite situacije. Bez tog.apstraktnog kvaliteta, koji nam omogućuje da vrednosti podesimo za primenu na posebne situacije, ljudima bi bilo teško da se razumeju i usaglase, jer neki imali zajednički moralni standard za procenu svojih i tuđih postupaka. vrednosti regulišu društveno ponašanje u svakom tipu društvene strukture - susretu, grupi, organizaciji, zajednici, institucionainom kompleksu i društvu kao celini. Vrednosti utiču ne samo na društvene strukture; već i na to kako ljudi tazmišljaju i delaju.
106
35. Kultura kod ne-ljudskih vrsta I sociobiologija zivotinja Pitanje životinjske agresivnosti fasciniralo je evolucioniste sve od Darwinova vremena: ustvari, ono je gotovo isto tako fasciniralo i pred-evolucione biologe, koji su teškom mukom pokušavali harmonizirati prirodu "krvavih zuba I kandzi". Posljednjih godina pitanja· životinjske agresivnosti osvjetlila su i popularizirala djela tzv. etiologa, ponajviše Kpnrada Lorenza. U njegovoj važnoj i s pravom najpoznatijoj knjizi, O agresivnosti, Lorenz nadugačko govori kako je tradicionalni stav prema agresivnosti, kao neizbježnoj i krvavoj bitki na život i smrt -posebno kada se primijeni na sukob među životinjama iste vrste - potpuno pogrešan. Naravno da kada je riječ o napadu lava na antilopu imamo borbu na život i smrt. No, bitke među životinjama iste vrste, koje su vrlo uobičajena vrsta životinjske agresivnosti, posve su drukčije. One uključuju jednu vrstu društvene interakcije, a to je nešto što nema veze s ulogama žrtve i istrebljivača:Bitke su tu uvijek ograničene, uključuju ritual, blefiranje, a divljaštvo nije uvijek smrtonosno. Štoviše, životinja koja gubi u sukobu često daje znakove umiranja, pa pobjednik rie ide do kraja, do ubojstva. Agresivnost među članovima iste vrste postoji zbog izbora najboljih čianova vrste, tako da oni postaju zaliha za oplodnju u budućnosti, jer interesima vrste najbolje služi ako imaju najbolje članove kao oditelje. Međutim, uništenje vlastitih članova 1sto tako nije u interesu vrste, posebno ako "slabiji" uključuju mlađe članove, tako da grupna selekcija usavršava sve te ograničavajuće mehanizme. "Okolina se dijeli među članovima vrste tako da svi mogu postojati u skladu s ponuđenim okolnostima. Najbolji otac, najbolja majka izabiru se zbog koristi potomstva. Djeca se zbrinjavaju." Lorenz I njegovi protivnici slažu se da je agresivnost riisprostranjena, da je velik dio agresivnosti genetski i urođen, pa čak i da je veći dio agresivnosti ograničen. Vrlo čeSto, sukob međuživotinjamane eskalira do totalnog rata, posebno ne na početku. Međutim, mnogi biolozi čvrsto potiču Lorenzove.tvrdnje daje agresivnost među članovima iste vrste gotovo univerzalne ali ograničene prirode. Wilson, životinjsku agresivnost općenito objašnjavaju kao konkurenciju "za zajedničke resurse ili potrebe koje su u stvari ili potencijalno ograničene". Postoje samo ograničeni izvori, a agresivnost omogućava da ·životinja dobije svoj dio ili veći. Budući da članovi iste vrste žele istu stvar, nije čudo da unutar wste postoji konkurencija I agresivnost. Nadalje, Wilson ističe da se agresivnost može mijenjati po potrebi. Kada su izvori ograničeni, agresivnost raste ili pak životinje pokazuju druge vrste bizarnih ponašanja. U prilog teoriji igara možemo ponajprije izraziti mišljenje da su ti modeli sve usklađeniji s dokazima o pravoj stvarnosti o agresivnim sukobima unutar životinjskih vrsta. Teorija igara može se primijeniti i na fenomen o kojem se puno raspravljalo - o teritorijalnosti. Poznato je da kod mnogih vrsta životinja jedinke označavaju vlastiti teritorij i što je još zanimljivije, da ga drugi članovi vrste uglavnom poštuju, Darvin je verovao da je polna selekcija dovoljno vazna da se promovise kao posebni evolucioni mehanizam. 107
Kada uzgajivači izabiru, oni to čine zbog dva ~azloga: oni ili žele profit, kao što seljaci žele ovce bogatije runom ili teže krave, iii pak žele ugodu, kao što golubari žele ljepše golubove. Prvi cilj doveo je Darwina do prirodne selekcije, a drugi do spolne selekcije, ili točnije, do dviju vrsta spolne selekcije: bitke mužjaka i ženskog izbora. Analogijom s uzgajivačima, Darwinje tvrdio da se katkada mužjaci bore za ženke, pa dobivamo evoluciju mužjaka s napadačkim oružjima usmjerenim prema drugim mužjacima iste vrste. Analogijom s uzgajivačima lijepih životinja, Darwin je tvrdio da ženke katkada biraju mužjake i tada dobivamo evoluciju mužjaka s. lijepim karakteristikama, koje su usmjerene prema ženkama njihove vrste ... Sada u igru ulazi pojam roditeljske investicije. Oba roditelja, muški i ženski žele stvoriti potomke. Međutim, netko mora nositi bebu. Ako jedan roditelj može prebaciti taj posao na drugoga, utoliko bolje (s evolucionog stajališta), Jer taj roditelj može sada slobodno tražiti drugog partnera, s kojim bi mogao stvoriti još više potomaka. No, naravno i drugi roditelj želi učiniti isto i tada se postavlja pitanje: tko u toj_ igri može više izgubiti?. Vrlo je jasno daje to obično ženka, koja je uhvaćena u sljedeću dilemu: ona je investirala više m·auže, ona će morati napraviti najviše napora ako odluči zaboraviti svoje gubitke i započeti ispočetka. I tako odmah imamo sukob interesa. Mužjak želi ženku oploditi i pobjeći drugoj; ženka se želi oploditi, ali želi zadržati mužjaka zbog pomoći ili kompenzacije. I 'tako dobivamo različite selektivne sile. Roditeljski ulog se definira kao "bilo koji ulog roditelja u pojedinačnog potomka koji povećava šanse za opstanak (i time reproduktivni uspjeh) toga potomka, uz odbitak cijene roditeljske sposobnosti da uloži u druge nasljednike. "Veliki roditeljski ulog je onaj koji smanjuje sposobnost roditelja da investira u druge potomke. Svaki pojedinac ima određenu količinu roditeljskog uloga na raspolaganju i kada obratimo pozornost ·na tu količinu, možemo izraditi neku vrstu prosječne investicije po nasljedniku za pojedinca. Roditeljski ulog odnosi se na sve napore koje organizam ulaže u svoje potomstvo. To uključuje gradnju gnijezda, brigu nakon rođenja ltd. Zbog razlika među gametama i u psihološkim osobinama (poput ženke sisavca koja nosi embrio), to obično znači da ženke doista jesu spol koji ograničava izbor, ali u nekim posebnim okolnostima uloge se mogu obrnuti. Recimo, kod nekih vrsta riba mužjaci grade gnijezdo, brinu se za mlade itd. U tom su slučaju mužjaci faktor ograničavajućeg izbora. Kao što predviđa teorija, pokazuje se da među ženkamapostoji konkurencija za mužjake i mehanizmi prilagođavanja koji pomažu ženkama u njihovoj borbi. Selekcija deluje I na pol sa vecim ulaganjem. Ona može djelovati tako da pomogne dotičnoj jedinki da uspješno uzgoji najveći broj najkvalitetnijeg podmlatka. Kada razmislimo o pojedinačnim interakcijama članova suprotnoga spola imamo barem dvije moguće "strategije". Prvo, jedinka se može izabrati zbog karakteristika koje joj omogućuju da članove suprotnoga spola prisile na veće investiranje u potomstvo negoli što bi to činili inače. U drugom mogućem slučaju, selekcija se zbiva prema karakteristikama koje jedinki omogućuju kompenzaciju vlastitih gena genima članova drugoga spola, naime onima kojima će se najbolje istaknuti budući uspjeh njegovih gena.
108
Ženske reproduktivne strategije U strategiji "domaće radosti", ženka mužjaka prisiljava na bitno ulaganje prije kopulacije. Kad do kopulacije dođe, mužjak se već bitno "posvetio" ženki, jer je morao izgraditi gnijezdo, ekstenzivne je hraniti ili proći kroz elaborirani ritual udvaranja ili nešto tome slično. U biti, sada se mužjaku više ne isplati napustiti ženku, jer će se kod sljedeće ženke morati suočiti s jednako visokim zahtjevima kao i prvi put, to jest s jednakom količinom uloženog napora kao I prvi put. Umjesto rasipanja energije u pokušajima povećanja apsolutnog broja začete djece, njemu je sada u interesu prebaciti taj napor na potomstvo i nadzirati sazrijevanje začete djece. Druga ženska strategija je "he-man" (hi-men) strategija„strategija pronalaženja muškarčine. U najčišćem obliku ove strategije, ženka odbacuje svaku nadu da će steći mužjaka koji će joj pomoći da uzgoji svoje mlade. Umjesto toga, ženka sada traži najbolje moguće gene za svoje potomstvo, ili manje metaforično, selekcija favorizira one ženke koje se sparuju s mužjacima koji nose najkomplementarnije gene ženkinima. I obrnuto, selekcija favorizira mužjake koji nose takve "dobre" gene. Zbog toga je za mužjake velika selektivna premija ako su jaki, poduzetni i slično, a za ženke da budu privučene tim kvalitetama. U ženkinomje reproduktivnom interesu da i njezina djeca nose takve kvalitete. Međutim, premda je kvaliteta poput poduzetnosti i agilnosti opće vrijedna, to će proizvesti i osobine koje mužjaku nisu posebno korisne. Pretpostavimo da je neko obilježje bilo korisno mužjaku, ali se razvilo u krajnost, te sada to više nije. Unatoč tomu, to se obilježje i dalje može selektirati,jer se sada shvaća kao obilježje privlačnosti, pa je i sama ta činjenica vrijedna za majku, jer će tada njezini sinovi imati to obilježje i bolju šansu za reprodukciju. Vilson pokazuje da u zelom zivotinjskom svetu nalazimo muzjake koji su odsutni kada je potreban tezak rad sa decom, isto tako mnogo cesce nalazimo na muzjake koji su skloni promiskuitetu.
Roditeljstvo Individualna selekcija pretpostavlja da će jedinka pokušati maksimalizirati mogućnosti za reprodukciju vlastitih gena; ako to ne čini, njegove će gene odgurnuti geni onih organizama koji to čine. Ako je riječ o jedinki, djetetu dvaju roditelja, onda su interesi roditelja i potomaka sukladni. Jedini način da roditelji prošire svoje gene jest pomoću svoje djece. Međutim, biti jedino dijete rijedak je fenomen uživotinjskome svijetu. Obično će roditelj (radi jednostavnosti zadržimo se samo na majci) imati više potomaka. Roditelj želi maksimirati broj vlastitih gena, a potomak želi maksunirati broj svojih. U početnome razdoblju, interesi roditelja i djeteta sastoje se u tomu da roditelj ulaže u dijete. Isto vrijedi i za konačno razdoblje, kada je također u interesu i roditelja i djeteta da roditelj investira u braću i sestre. . Napokon, postoji i razdoblje u sredini. U roditeljskom reproduktivnom interesu je tada da ulaže u drugo dijete, pri cemu ce . prvo i dalje dobivati dovoljno, sve dok ta briga ne postane značajnija za drugo dijete. Drugim
109
riječima, to je razdoblje između vremena kada jedinica pomoći više pomaže drugome djetetu, tj. bratu ili sestri, negoli prvome nasljedniku, ali kada ne prelazi u dvostruko veću korist za braću i sestre, i vremena kada jedinica pomoći doista najmanje dvostruko pomaže drugome djetetu. U tome razdoblju možemo očekivati sukob između roditelja i djeteta. Jasno je da ovdje pretpostavljamo model u kojem dijete raste, dobiva sve manje i manje pomoći po jedinici brige, i u kojemu mlađi brat ili sestra dobiva puno više od takve brige.) S takvom se teorijom sve više približavamo ideji srodničke selekcije i inkluzivne sposobnosti. Kada bismo te stvari promatrali Sli; stajališta grupne selekcije, ne bismo očekivali da dođe do sukoba između roditelj a i djeteta. Budući da su roditelj i potomak članovi iste vrste, selekcija bi tada harmonizirala želje roditelja i djece.
Altruizam Altruizam znači raditi nešto za nekoga drugoga. S biološkog stajališta, točnije, altruizam znači pomagati tuđim reproduktivnim šansama, premda to očito smanjuje vlastite šanse. Sociobiolozi su ponudili tri glavna moguca razloga za pojavu zenskog altruizma: srodnicka selekcija, roditeljska manipulacija I reciprocni altruizam. Srodnička selekcija zap'Očinje činjenicom da smo svi mi međusobno srodni. To znači da neke gene dijelimo s drugima, I budući da su naši geni izabrani upravo zbog njihove sposobnosti da stvore karakteristike koje će omogućiti njihovu replikaciju, u našem je reproduktivnom interesu da vidimo kako se oni koji dijele naše gene reproduciraju, jer i oni kopirajμ gene koje imamo i mi. Drugi način da to kažemo je sljedeći: prezivljavaju samo oni geni koji se reproduciraju; hoće li do te reprodukcije doći izravno, ili preko posrednika, ne igra nikakvu ulogu. No, u oba se slučaja tvrdi da je možda u našem reproduktivnom interesu da imamo srodnike koji se reproduciraju. Ukratko, možda se isplati biti altruističan prema srodnicima, jer će oni prenijeti kopije mojih gena. Neki sociobiolozi, primjerice Alexander, tvrde da je do nekog oblika altruizma moglo doći selekcijom, ne zbog toga što je u reproduktivnom interesu jedinke da pomogne svojim bliskim srodnicima, već zbog toga što je u interesu roditelja neke jedinke da ju prisile da pomaže, pri čemu roditelji imaju mogućnost manipulacije jedinke da ona tu pomoć doista i pruži. Pretpostavimo da roditelj ima neki broj djece, recimo pet. Pretpostavimo da je roditelju nemoguće uzgojiti svu petoricu: štoviše, čak i da se jedno dijete ukloni, ne bi se moglo uzgojiti više od tri od preostale četvorice. Pretpostavimo međutim da je roditelj u poziciji da manipulirajednim dijetetom, tako da to dijete postane altruist prema svojoj braći, te da će tako svo četvoro preostale djece preživjeti. U tom je slučaju jasno da će selekcija jako favorizirati gen koji bi stvorio takvu roditeljsku manipulaciju. Isprva nam se može ciniti da nema velike razlike. Između roditeljske manipulacije i srodničke selekcije. Međutim važna razlika postoji. U srodničkoj selekciji jedna jedinka pomaže drugoj jer je s njom srodna: druga jedinka proširuje gene prve. Kod roditeljske manipulacije, jedna je jedinka prisiljena pomoći drugoj jedinki radidobrobiti treće. To što prva i druga jedinka dijele gene posve je nenamjerna.
110
Reciprocni altruizam puno je dalekosežniji altruistički mehanizam od prethodnih, jer se on može. zbivati između posve stranih jedinki, pa cak i među članovima različitih vrsta. Jedinka pomaže onima koji su pokazali spremnost da pomognu drugima, odnosno onima koji nisu bili nespremni da pomognu drugima. Razlika izmedju reciprocnog altruizma i altruizma srodničke selekcije jest u tome što u prvom obliku očekujemo , za razliku od drugog, neki izravni povrat za vlastito altruističko ponašanje. U potonjemu se·povrat sastoji u tome da vidimo reproduktivni uspjeh gena koje i sami dijelimo. (primer: ptice koje usta krokodilima). Kultura Koncept kulture je postao prilično nejasan u društvenim naukama. Pokazalo se da je za društvene naučnike nemoguće da dođu do definicije koja bi bila zadovoljavajuća i moguća za operacionalizaciju. Sve veći broj istraživača koristi koncept kulture da objasni diverzitet i kontinuitet ponašanja kod životinja. Dakle, problem sa definicijom kulture je u tome što je po nekim definicijama ima samo čovek, a po nekim mnoge vrste. Postavlja se pitanje da li je bolje koristiti širu ili užu definiciju. Uže definicije nam govore da životinje nemaju kulturu i da su ljudi jedinstveni ― što je trivijalno, jer su sve vrste jedinstvene. Prema tome, šire definicije su prikladnije za operacionalizaciju. Ipak, kako doći do korisne široke definicije kulture? Možemo sintetisati različite definicije ljudske kulture i izvući suštinu: 1. Kultura se gradi na socijalno naučenim i socijalno transmitovanim informacijama. Ona se ne odnosi na nasleđene genetske informacije. 2. Ove (socijalno transmitovane informacije) su osnova obrazaca ponašanja koji su tipični za neku grupu i mogu varirati među populacijama. Dakle, kulture su oni obrasci ponašanja koji su tipični za neku grupu (zajednicu) i koji se oslanjaju na socijalno naučene i transmitovane informacije. Kod mnogih životinjskih vrsta, individue uče od drugih individua veštine, krike, pesme, informacije. U nekim slučajevima je ovaj prenos informacija dovoljan da dovede do difuzije novog ponašanja i održe specifične bihevioralne tradicije između različitih populacija iste vrste. Koje životinje imaju kulturu? ― Postoje dve vrste odgovora na ovo pitanje, prvi su zasnovani na eksperimentalnim dokazima. One životinje koje ispunjavaju uslove gore navedene definicije: ljudi + neke vrste ptica, 1 ili 2 vrste kitova i 2 vrste riba. Druga vrsta odgovora: ako kažemo da neke životinje imaju kulturu, a da je to zasnovano na našem znanju o socijalnom učenju životinja, zaključili bismo da stotine vrsta kičmenjaka ima kulturu. Pretpostavka da su vrste sa većom zapreminom mozga pametnije nije dokazana, niti adekvatno testirana. Dakle, nije jasno da li je veliki mozak neophodan za kulturu. Ako neke ribe poseduju kulturu, onda veliki mozak zaista nije preduslov. Takođe, postoje podaci iz 7 najdužih istraživanja o šimpanzama (151 godina posmatranja) koji nam kazuju da postoje znatne kulturne varijacije među populacijama i da je moguće razlikovati 39 obrazaca ponašanja. Ovi dokazi idu u prilog tezi o kulturi kod šimpanzi. U osnovi kulture kod ne-ljudskih životinja je, svakako, kapacitet za „socijalno učenje”. Učenje koje je pod uticajem posmatranja drugih životinja interakcije sa njima. U situaciji soc. učenja, onaj koji uči (ili prima informaciju) je „posmatrač“, a onaj ko šalje informacije je „demonstrator“. Posmatrač preko interakcije uči da izvodi isto ponašanje koje demonstrator prikazuje i ako se ovo ponovi između mnogih životinja, rezultat je 111
širenje bihevioralnih obrazaca i konformizma u populaciji. Možemo zaključiti da je dihotemija na ljudske i ne-ljudske kulture neopravdana, jer ne postoje samo 2 vrste kulture ― ljudska i ne-ljudska.
112
36. Tabula rasa teorije ljudske prirode "Prazna ploča"6 slobodan je prijevod srednjovjekovnoga latinskog termina tabula rasa što doslovno znači "izgrebana ploča". Obično se pripisuje filozofu Johnu Lockeu (1632. 1704.), iako je on zapravo rabio drugu metaforu. Locke se tu suprotstavlja teorijama:o urođenim idejama koje tvrde da se ljudi rađaju s matematičkim idealima, vječnim istinama i poimanjem Boga. Tijekom prošloga stoljeća doktrina prazne ploče postavila je ciljeve mnogim društvenim znanostima. Kako ćemo vidjeti, psihologija je nastojala objasniti sve misli, osjećaje i ponašanje nekolicinom jednostavnih mehanizama učenja. Društvene su znanosti nastojale proglasiti sve običaje i društvena uređenja produktima socijalizacije djece u okviru kulture koja ih okružuje: sustava riječi, slika, stereotipa, uzora i mieta u kojima slijedi nagrada, odnosno kazna. Prazna ploča poslužila je također i kao sveto pismo za politička I etička uvjerenja. Prema toj doktrini, sve razlike vidljive među rasama, etničkim skupinama, spolovima i pojedincima ne proizlaze iz razlika u njihovoj prirodi, nego iz razlika u njihovu iskustvu. Promijenite iskustvo - tako što ćete reformirati odgoj, obrazovanje, medije i društvene nagrade - i promijenit ćete čovjeka. Neuspjeh, siromaštvo i asocijalne ponašanje mogu se ublažiti; zapravo je neodgovorno ne učiniti to. A diskriminacija na temelju naizgled urođenih osobina spola ili etničke skupine jednostavno je iracionalna. Teoriju prazne ploče često prate druge dvije doktrine koje su također dostigle status svetinje u modemom intelektualnom životu. Naziv kojim se koristim za prvu od njih obično se pripisuje filozofa Jeanu-Jacquesu Rousseau. Pojam plemenitog divljaka nadahnut je otkricem autohtonih naroda u Sjevernoj I juznoj Arritrici, Africi i (kasnije) Oceaniji. On iskazuje vjerovanje da su ljudi u svom prirodnom stanju nesebični, miroljubivi i bezbrižni I da su pošasti kao što su pohlepa, tjeskoba i nasilje posljedica civilizacije. Hobs je govorio da je Levijatan kao princip vlasti nepotreban ako su ljudi plemeniti divljaci. Druga sveta doktrina koja često ide rame uz rame s praznom pločom obično se pripisuje znanstVeniku, matematičaru i filozofu Reneu Descarresu. I doktrina o duhu u stroju, kao i doktrina o plemenitom divljaku, javila se dijelom kao reakcija na Hobbesa. Hobbes je tvrdio da se život i um mogu objasniti u okviru mehanike. Descartes je odbacio ideju da um može funkcionirati na načelima fizike. Smatrao je da ponašanje, a pogotovo govor, nisu ničim uzrokovani, već da ih čovjek slobodno bira. On je primijetio da se svijest, za razliku od našeg tijela i drugih fizičkih predmeta, ne može dijeliti ni smjestiti u prostor. Konstatirao je također da ne možemo sumnjati u postojanje našeg uma - štoviše, ne možemo sumnjati da mi jesmo naš um - jer je sam čin razmišljanja uvjetovan postojanjem uma. Ali možemo sumnjati u postojanje našeg tijela, jer možemo zamisliti sami sebe kao nematerijalne duše koje samo sanjaju ili haluciniraju da imaju tijelo. Doktrine prazne ploče, plemenito;: divljaka i duha u stroju - ili, kako ih filozofi nazivaju: empirizam, romantizam i dualizam – logički su neovisne jedna o drugoj, ali se u praksi 6
“prazna ploča”, (“ništa u umu nije prirođeno”), “plemeniti divljak” (“ljudi se rađaju dobri, ali ih društvo iskvari”) i “duh u stroju” (“svatko od nas ima dušu koja je posve neovisna o biologiji”)
113
često nalaze zajedno. Ako je ploča prazna, onda na njoj, doslovno govoreći, nema naredbi ni da se čini dobro, ni da se čini zio. Prazna ploča prirodno koegzistira ·:. s duhom u stroju,· budući da je ploča koja je prazna povoljno stanište za duh. Ako za kormilom stoji duh, tvornica može isporučiti stroj s najmanjhn mogućim brojem dijelova. Duh može očitavati zaslone na upravljačkoj ploči tijela i povlačiti poluge, bez potrebe za sofisticiranim provedbenim programom, sustavom za navođenje ili procesorom. Što je manje kontrolirajućeg ponašanja zasnovanog na mehanici, to treba manje mehanizma. Iz sličnih razloga, duh u stroju može normalno opstati uz plemenitog divljaka. Ako se stroj ponaša neplemenite, možemo okriviti duha koji je slobodnom voljom odlučio počiniti zla djela. Ne trebamo tražiti grešku u konstrukciji stroja. Lokov nasledik Dzon Stjuart Mil usavrsio je teoriju ucenja nazvanu asocijalizacijom. Prema toj teoriji, na praznoj ~u ploči ugravirani osjeti koje je Locke nazivao "idejama", a moderni ih psiholozi nazivaju "osobinama". Ideje koje se uvijek iznova pojavljuju jedna za drugom postaju međusobno povezane, tako da bilo koja od njih može prizvati ostale. Slični objekti u svijetu oko nas u umu aktiviraju skupove ideja koji se poklapaju. Na Ji.rimjer, ako se osjetilima predstavi mnogo pasa, njihove zajedničke osobine (dlaka, lavež, četiri noge i tako dalje) drže se zajedno i predstavljaju kategoriju "psa". Kreator Biheviorizma Watson je nadarenost i sposobnost protjerao iz psihologije, zajedno s ostalim nadržajima uma, kao što su ideje, vjerovanja, želje i osjećaji. Ti su pojmovi s1"bjektivni i nemjerliivi, rekao je, pa su stoga i neprimjereni znanosti koja proučava samo objektivne i mjerljive stvari. Bihevioristi su vjerovali da se ponašanje može protumačiti neovisno o ostatku biologije, bez obraćanja pažnje na genetičko naslijeđe životinje ili evolucijsku povijest vrste. Biheviorizam je imao veoma veliki uticaj ne samo u psihologiji vec I u zivotu. Watson je cak napisao I prirucnik za odgajanje dece kojem je savjetovao roditeljima da za svoju djecu uspostave strog raspored hranienja i da im pružaju minimum pažnje i ljubavi. Prazna ploča nije bila jedini dio službene teorije koju su društveni znanstvenici silom uzdizali. Trudili su se također posvetiti i teoriju o plemenitom divljaku I duhu u istoriji. Evo pet ideja iz kognitivne revolucije koje su modernizirale naše razmišljanje i raspravljanje o umu. Prva ideja: Mentalni svijet može počivati na fizičkom svijetu zahvaljujući pojmovima kao što su informacija, komputacija i povratna informacija. Druga ideja: Um ne može biti prazna. ploča, jer prazne ploče ne čine ništa.- "U intelektu nema ničega što prije nije bilo u osjetilima” Barem nešto u umu mora biti urođeno, pa čak i ako se radi samo o mehanizmu zaduženom za učenje. Treća ideja: Ograničen broj kombinatoričkih programa u umu može generirati neograničen broj obrazaca ponašanja.-primer jezik. Jezik je čisti primjer kreativnog i promjenjivog ponašanja. Većina izgovorenih rečenica sasvim su nove kombinacije riječi koje nisu izgovorene nikada prije u povijesti ljudskoga roda. Ljudi su posve drugačiji od lutaka koje govore jer je u takve lutke ugrađena nepromjenjiva lista verbalnih reakcija. U
114
glavi mora postojati nešto što je u stanju generirati ne bilo koju kombinaciju riječi, već samo one kombinacije koje su izrazito sistematične.-Comski Cetvrta ideja: Univerzalni mentalni mehanizmi mogu biti temelj površnih razlika između kultura.-primer gramatika jezika. Gramatike jezika su samo varijacije na istu temu. Peta ideja: Um je složen sustav sastavljen od mnogih dijelova u interakciji. Um je modularan i mnogi dijelovi međusobno surađuju kako bi stvorili tijek misli ili organizirano djelovanje. U njemu postoje posebno definirani sustavi za obradu informacija koji ignoriraju smemje, razvijaju vještine učenja, kontroliraju tijelo, prisjećaju se činjenica, privremeno zadržavaju podatke te pohranjuju pravila i provode ih u djelo. A ni fizička strnktura mozga nije prazna ploča. Sredinom devemaestog stoljeća neurolog Paul Broca otkrio je da nabori i vijuge moždane kore ne zaokreću nasumce poput vijuga otisaka pdta, nego da slijede prepoznatljivu geometrijsku shemu. Štoviše, raspored je tako dosljedan u svakom mozgu da svaki nabor i vijuga mogu dobiti vlastito ime. Od tada su neuroznanstvenici otkrili da je opća anatomija mozga - velicina, oblik, povezanost režnjeva i jezgara te osnovni plan moždane kore- uvelike predodređen genima već u normalnom prenatalnom razvoju. Razlika izmedju mehanizama koji teraju organizme na akciju u realnom vremenu I mehanizama koji oblikuju strukturu organizama u evolucijskom vremenu dovoljno je vazna da u raspravu uvedemo odredjene strucne termine. Neposredni uzrok ponasanja je mehanizam koji upravlja ponasanjem u realnom vremenu. Primeri takvih uzroka su glad I pozuda koji teraju ljude da jedu I vode ljubav. Krajnji uzrok je adaptivni razlog koji je doveo do razvoja neposrednog uzroka. Tako su se zbog potrebe za hranjivim tvarima i zmnožavanjein razvili nagoni gladi i požude. Razlika između neposrednih i krajnj;h uzroka još je jedan dokaz da nismo samo prazne ploče. Kad god ljudi teže za blagodatima kao što su zdravlje i sreća, koje imaju smisla i u neposrednom i u krajnjem uzročno- posljedičnom ponašanju, čovjek bi opra'vdano mogao zaključiti da je um opremljen samo željom za srećom i zdravljem te osnovnom računicom uzroka i posljedica koja ljudima pomaže da dobiju ono što žele. Um je stvoren tokom evolucije I zbog toga on ne moze biti prazna ploca.
115
37. Environmentalizam I hereditarizam
ERROR LOADING………
116
38. Recipročni altruizam, evolucija kooperacije i teorija igara Haldane je pretpostavio da je povećanje grupne ·podobnosti proporcionalno broju altruističkih članova skupine; te je pgokazao kako može doći do početnog numeričkog povećanja gena za .altruizam ako je početna frekvencija gena za altruizam do.voljno visoka, odnosno ako je individualna šteta dovoljno mala usporedimo li je s korišću grupe. Haldane je zaključio da se genetički altruizam može proširiti u populacijama koje su podijeljene na dovoljno malena "plemena"; u tom bi slučaju jedan jedini mutant predstavljao kritičnu frekvenciju. Evolucija reciprocnog altruizma Varijabilnost reproduktivnog uspeha Darwinje spolni odabir definirao kao (1) natjecanje jednoga spola za članove suprotnoga i kao (2) diferencijalni izbor kojim članovi jednoga spola biraju članove suprotnoga, te tvrdio da to obično znači da se muzjaci međusobno natječu za ženke, te da ženke izabiru neke muzjaake, a ne neke druge. U bilo kojem društvu relativno je lako točno pripisati dijete biološkoj majci, ali element nesigurnosti prati svako pripisivanje djeteta određenome biološkom ocu. Podaci brojnih eksperimenata s natjecanjima kod Drosopile pokazali su tri važne spolne razlike: (1) Reproduktivni uspjeh muzjaka varirao je puno više od ženkinog. (2) Reproduktivni uspjeh ženki, čini se, nije bio ograničen njihovom sposobnošću da privuku muzjake. (3) Reproduktivni uspjeh ženki nije se bitno povećao (ako se uopće povećavao) nakon prve kopulacije, a nimalo se nije povećao nakon druge; većina ženki bila je nezainteresirana za kopulaciju više od jednom ili dvaput. Kako su pokazali genetički markeri kod potomaka, muzjaci su gotovo linearno povećavali reproduktivni uspjeh i sve su se više parili. (Zaključak tog pronalaskajest da mužjaci nisu skloni parenju s istom ženkom dvaput.). Bateman je dokazivao da se njegovi" rezultati mogu objasniti pozivanjem na energiju koju svaki spol ulaže u svoje spolne stanice. Kod monogamnih vrsta, mogli bismo očekivati da reproduktivni uspjeh m~aka varira u skladu s ženskim, ali uvijek post9ji mogućnost.prevare i različite stope. ženskog mortaliteta, a ti faktori povećavaju varijabilnost muškog reproduktivnog uspjeha, a da pri tomu ne mijenjaju značajno varijancu ženskoga. Roditeljski ulozi po spolovima Batemanov argument može se prikazati u preciznijem i općenitijem obliku, tako da sistem parenja, recimo monogamija, i razmjer spolova odraslih jedinki postanu funkcije jedne varijable koja kontrolira spolni odabir. Svakog potomka možemo smatrati ulogom neovisno o drugim potomcima, pri čemu povećani ulogujednogpotomka pod-razumijeva smanjenje uloga u drugog. Veličinu roditeljskog uloga mjerim negativnim efektom na roditeljsku sposobnost da investira u drugog potomka: veliki roditeljski ulog u jednog potomka bitno smanjuje roditeljsku sposobnost da stvori drugoga. Ne postoji nužna korelacija između veličine roditeljskog uloga u nekog potomka i njegove koristi za 117
mladunče. U nekoj danoj sezoni reprodukcije, ukupan roditeljski ulogjedinke možemo definirati kao zbroj njezinih uloga u svakog potomka što ih stvori tijekom te sezone, i možemo pretpostaviti da je prirodna selekcija favorizirala onaj ukupni roditeljski ulog koji vodi do maksimalnog reproduktivnog uspjeha. Ako ukupni roditeljski ulog podijelimo brojem jedinki koje je stvorio roditelj, dobit ćemo tipični roditeljski ulog neke jedinke po potomku. Batemanov argument sada možemo preoblikovati na sljedeći način. Budući da ukupni broj potomaka koje jedan spol vrste koja se razmnožava spolno mora odgovarati ukupnom broju koji je stvorio drugi (i pod pretpostavkom da se spolovi ne razlikuju ni po čemu· drugome osim u svom roditeljskom ulogu po potomku), onda će spol čiji je tipični roditeljski ulog veći od uloga suprotnoga spola, postati ograničavajući izvor za taj drugi spol. Jedinke onoga spola koje investiraju manje natjecat će se međusobno kako bi se parile s članovima spola koji investira više, jer jedin.lca prvoga spola može povećati svoj reproduktivni uspjeh investirajući:uspješno u potomstvo različitih članova ograničavajućeg spola. Postupak spolne selekcije rukovodi se relativnim roditeljskim ulogom spolova u njihovo potomstvo. Natjecanje za ženke obično karakterizira mužjake jer mužjaci obično ne investiraju gotovo ništa u svoje potomke. Tamo gdje se roditeljski ulog mužjaka može usporediti sa ženskim, možemo očekivati da će reproduktivni uspjeh mužjaka i ženki varirati na sličan način, a ženski izbor neće biti ništa selektivniji od muškoga. Tamo ·gdje roditeljski ulog jako nadilazi ženski (bez obzira na to koji spol ulaže više u svoje spolne stanice), možemo očekivati da će se ženke međusobno natjecati za mužjake, I da će mužjaci biti selektivni u prihvaćanju neke ženke za partnera. Kada muzjak ulaže manje po tipičnome potomku, tada će to činiti i ženka, ali ako uloži više od polovine onoga što investira ženka (ili obrnuto), selekcija neće poticati m~ačko natjecanje za sparivanjem s više nego jednom ženkom, posebno ako se nasljednici druge ženke ne mogu izdvojiti i pripisati više nego jednom mužjaku.
Obrasci roditeljskog uloga Vrste možemo klasificirati prema relativnoj roditeljskoj investiciji koju svaki spol ulaže u svoje mlade. U velikoj većini vrsta, jedini mužjački doprinos opstanku njihova potomstva jesu njegove spolne stanice. Kod tih vrsta, ženski doprinos očito u velikoj mjeri nadilazi mužjački. Muzjak u svoje potomke može ulagati na različite načine. On može svojoj partnerici osiguravati hranu, kao što je to slučaj kod nekih kukaca, paukova i ptica. On može pronaći i braniti dobro mjesto na kojemu će se ženka hraniti, izlijegati jaja ili odgajati mlade, kao što je to slučaj kod mnogih ptica… Kako bismo testirali roditeljski ulog svakoga spola koji kontrolira spolno odabiranje, moramo potražiti vrste kod kojih je muški roditeljski ulog veći od ženskog. Najbolji su kandidati Phalaropidae i poliandrijske vrste ptica. Kod tih vrsta, roditeljski ulog ženke završava se čim snese jaja; samo muzjak leži na jajima i brine se za mlade nakon izlijeganja. Kod većine mon:ogamnih ptica, muški i ženski roditeljski ulog je verovatno usporediv. Postoje dokazi da kod nekih vrsta mužjaci investiraju nešto manje od ženki.
118
Saradnja u prirodi Ako se teorija biološke evolucije temelji na borbi za život I opstanak najsposobnijih, često nailazimo i na primjere suradnje među članovima iste vrste, pa čak i različitih vrsta. Ako su pojedinci dovoljno bliski, altruizam može pridonijeti reprodUkciji skupa unatoč gubitku pojedinca. Sukladno teorijskim predviđanjima, gotovo svi očiti slučajevi altruizma, kao i veći broj oblika suradnje, posebno u ljudi, pojavljuje se tamo gdje postoji bliska povezanost, najčešće među najbližim srodnicima. Prosudba uspjeha suradnje Teoretski, evolucija suradnje mogla bi se kategorizirati pomoću odgovora na tri pitanja: · Prvo, pitanje otpornosti. Kakva vrsta strategije može uspjeti u raznolikoj okolini sastavljenoj od pojedinaca koji upotrebljavaju mnogo jednostavnije ili složenije strategije? Drugo, Pitanje stabilnosti. U kakvim se uvjetima jednom uspostavljena strategija može oduprijeti promjenama? Treće, pitanje početne sposobnosti za život. Kako je uopće moguće uspostaviti otpornu i spibilnu strategiju u početno nekooperativnoj okolini? Rezultati kompjutorski simuliranog turnira pokazali su da je strategija suradnJe pod imenom "milo za drago" izuzetno otporna. Ekološkom analizom utvrđeno je da se manje uspješna pravila uklanjaju, pa je ta strategija opstala zahvaljujući upotrebi onih pravila koja su se na samom početku pokazala uspješnima. To pokazuje da suradnja utemeljena na recipročnosti može djelovati u različitim sredinama. No pitanje je može li ona ostati evolucijski stabilna, odnosno otporna na promjene, nakon što je prihvati i usvoji cijela populacija. "Milo za drago" je zapravo evolucijski stabilna strategija samo ako za interakcije između određenih jedinki postoji dovoljno velika veroptnost da će se nastaviti. "Milo za drago" nije jedina evolucijski stabilna strategija. Naime, stabilna je i strategija "stalno varaj" i to bez obzira na vjerojatnost održanja stalnih odnosa. I upravo se zato postavlja pitanje kako je mogla nastati evolucijska težnja prema kooperativnom ponašanju. Kada organizam nema sposobnost ponovnog prepoznavanja jedinke s kojom je surađivao, postoje i drugi mehanizmi koji to omogućuju. Jedan je od njih održavanje neprekidnog dodira, što je osobito izraženo kod mnogih oblika suradnje među članovima različitih vrsta kako bi se ostvarila obostrana korist. Sposobnost prepoznavanja drugih vrlo je važna za procjenu mogućnosti širenja suradnje. Sposobnost prepoznavanja znakova koji omogućuju procjenu trajnosti suradnje važna je i za odlučivanje o njezinu nastavljanju ili prekidu. Nastavljanje suradništva, ako nema trajnu perspektivu, može doći u pitanje bez obzira na njegovu trenutnu važnost.
119
Evolucija kooperacije Ljudi se uglavnom najpre brinu za sebe i svoje bližnje, ali pored toga znamo da postoji saradnja i da je naša civilizacija izgrađena na njoj. Ali u situaciji u kojoj svaki pojedinac teži egoističnoj inicijativi, kako se može pojaviti saradnja? Najpoznatiji odgovor je dao Tomas Hobs u knjizi Levijatan, i taj odgovor je bio pesimističan = pre nastanka vlasti u prirodnom stanju dominirao je problem egoističnih pojedinaca koji su se grubo takmičili, tako da je život bio usamljen, jadan, gada, brutalan i kratak. Osnovni problem nastaje kada zadovoljavanje vlastitih interesa svakog učesnika vodi do vrlo lošeg rezultata za sve. Kako bi se to razumelo na pravi način, potreban je put kojim ćemo predstaviti ono što je zajedničko tim situacijama, a to je poznata igra „zatvorenikova dilema“. ― Početna priča govori o dvojici učesnika u zločinu koji su uhapšeni i koje ispituju odvojeno. Svaki od njih može opteretiti drugog priznavajući zločin, kako bi mu smanjili kaznu. Ali ako obojica priznaju, njihovo priznanje nije posebno vredno. S druge strane, ako obojica sarađuju, tj. odbijaju priznati zločin, sudija ih može osuditi samo za neznatan prekršaj. Pretpostavimo li da nijedan igrač nema moralnih dilema ili strahova da će drugi progovoriti, rezultat može oblikovati „zatvorenikovu dilemu“. Zatvorenikovu dilemu su 1950. godine otkrili Melvin Drešer i Meril Flod, a Albert Taker joj je dao ime. Zatvorenikova dilema je uobičajena u svemu, pa bi bilo korisno znati kako da se ponašamo u takvoj situaciji. Najbolja strategija, delimično, zavisi od toga šta će suigrač najverovatnije učiniti. Takođe, ono što će on verovatno učiniti, zavisi od toga šta očekuje da ćemo mi učiniti. Potreban je nov pristup u proučavanju „zatvoreničke dileme“, i u tome može pomoći „kompjutersko takmičenje“. U tom takmičenju svaki učesnik upisuje program koji sadrži pravilo za izbor kooperativne ili nekooperativne odluke u svakom potezu. Pozvani su profesionalci iz pet naučnih područja, koji su eksperti u teoriji igara. Svaka igra se sastojala od 200 poteza; svaki igrač bi dobio 3 boda za saradnju, 1 za prevaru. Ako je jedan prevario, a drugi sarađivao, prevarant bi dobio 5 bodova, a onaj ko je sarađivao 0. „Milo za drago“ ― program profesora Anatola Rapoporta je pobedio na takmičenju, bio je najjednostavniji i najbolji program (pobednička strategija). „Milo za drago“ počinje kooperativnim izborom, a nakon toga deluje onako kako je suigrač igrao u prethodnom potezu. Pravilo „milo za drago“ osvećuje se samo u potezu nakon prevare, a potom oprašta za tu prevaru. Nakon kazne, za njega je prošlost pokopana. Ova strategija je prijateljska, jednostavna, nedvosmislena, u stanju opraštati, pazi na poteze saigrača. Od svih pravila, najbolje je prolazilo ono koje je najmanje praštalo; to pravilo je nazvano „osvetničkim Fridmanom“ ― on nikad ne vara prvi, ali kad ga jednom prevare, vara u svim sledećim potezima. „Pravilo Joss“ ― lukavo pravilo koje pokušava pobediti uz povremene prevare; pohlepno, eksploatiše saigrača, vara 10 % više. Rezultat ovog takmičenja ― 4 jednostavna predloga kako dobro igrati u trajnoj, ponovljenoj „zatvoreničkoj dilemi“: 1. ne budi zavidan
120
2. budi dobar 3. ne pravi se suviše pametan 4. praktikuj uzajamnost (recipročno odgovaranje na saradnju i prevaru) Teorija igara i biologija Doprinos teorije igara na biologiju: 1. probabilistički tretira mogućnost da dve jedinke ponovo stupe u interakciju. To omogućava objašnjenje određenih specifično bioloških procesa kao što su starenje i teritorijalnost. 2. omogućava razumevanje cele hronologije evolucije saranje. Evolucija saradnje ne razmatra samo konačnu stabilnos neke strategije, već i njenu pogodnost u okolini kojom dominiraju pojedini koji ne sarađuju. 3. aplikacije uključuju interakciju ponašanja i na nivou mikroba. To će nas dovesti do objašnjenja hromične i akutne faze mnogih bolesti, kao i genetskih poremećaja poput Daunovog sindroma.
121
39. Poreklo etike U svakoj kulturi prihvaćene dužnosti se sukobljavaju pa su, da bi posredovali između njih, potrebni dublji i opštiji principi. Ljudi tragaju za. smislom datih različitih pravila. i nastoje da odmere njihovu međusobnu snagu. Ovo traganje ih često primorava da streme ka još opštijim principima, ka vrhovnom sudiji – ka smislu morala kac celine. Da bi mogli da odgovorimo zasto se pokoravamo pravilima etike moramo prvo da zamislimo kako bi izgledalo drustvo bez tih pravila I kako su ona nastala?! U našoj sopstvenoj kulturi, uglavnom su prihvaćena dva temeljna odgovora. Jedan dolazeći prevashodno od Grka I Hobsa- etiku objašnjava prosto kao sredstvo egoističke promišljenosti: njegov prvobitni mit je društveni ugovor. Ovaj mit preeticko ljudsko stanje vidi kao stanje usamljenosti; izvor svih nevolja je u tome što su ljudi počeli da opšte jedni sa drugima. Hobs govori da je sukob svih protiv svih neizbezan. Drugo, hrišćansko objašnjenje moral tumači kao naše nastojanje da svoju nesavršenu prirodu uskladimo sa božjom voljom. Njegov prvobitni mit je pad covekov, koji je proizvela nesavršenost naše prirode, na način kako je to opisano-opet simbolički-u knjizi postanja. Privlacnost egoizma I drustveni ugovor Shvatanje da je etika u stvari samo ugovor, zasnovan na egoističkoj promišljenosti, doista je mnogo jednostavnije, ali upravo zbog toga i jeste nepodobno da bude objašnjenje za stvarnu složenost etike. Singer navodi dva razloga zbog kojih moral ne izrasta samo iz proracuna sebicnih interesa. Prvi počiva na očiglednoj ljudskoj mani. Ljudi prosto nisu toliko promišljeni ili dosledni, koliko bi to ovo objašnjenje implikovalo. Drugi je podjednako opšte poznat obim ljudskih dobrih osobina. Ljudi koji nastoje da se pristojno ponašaju često su pokrenuti sasvim različitim vrstama motiva, koji direktno slede iz uviđanja potreba drugih. Moralni cinjenicki argument Pseudo-darvinistički mit7 sadrži bar onoliko emotivne simbolike savremenih ideologija, i bar onoliko zalaganja za ograničene, savremene, socijalne ideale, koliko se može naći u njegovom prethodniku, priči o društvenom ugovorom. On se od savremene nauke razzlikuje u dve tacke: 1- preterano dramatizovano shvatanje borbe- organizmi ipak vise teze saradnji u odnosu na konflikt. 2- Snazno prenaglasavanje uloge coveka u procesu evolucije- covek ipak nije na vrhu piramide kao sto je predlozio Lamark. 7
Ideja evolucije kao postupka produzenja svih vrsta preko opstanka najsposobnijih, u neprestanoj bezobzirnoj borbi izmedju jedinki.
122
Dualisticke mastarije Ova pitanja dobijaju na težini kada se ima u vidu opšteprihvaćeno stanovište po kome naša vr.sta proizlazi iz onih vrsta koje označavamo kao »životinjske«. U našoj kulturi granica između naše i drugih vrsta shvata se kao granica moralne oblasti, pa su, u cilju zaštite ove granice, stvarane metafizičke doktrine. Za razliku od budista, hrišćani smatraju da duša, sedište svih sposobnosti kojima se ponosimo, pripada samo ljudskom biću. Svako naglašavanje sličnosti između naše i drugih živih vrsta smatra se degradacijom, jer nagoveštava da je naša duhovnost u stvari samo skup animalnih reakcija. Ovo shvatanje animaliteta, kao principa koji je sasvim stran duhu, vrlo je staro i često se upotrebljava da dramatično prikaže psihološke sukobe kao borbu između vrlina i »životinje u čoveku«. Monistički pristup ima veliku teškoću u shvatanju kako ljudska bića stvarno mogu da se razviju iz ne-ljudskih živih bića. Nevolja je u tome što se ove životinje shvataju kao simboli antiljudskih snaga, često kao ovaploćeni poroci (vuk, svinja, gavran). Dok se ovo shvatanje ne dovede u pitanje, nama ostaju samo dve alternative - ili obeshrabrujuće, reduktivističko shvatanje čoveka kao »ništa boljeg od drugih životinja« ili čisto onostrano shvatanje ljudi kao duhova, koji su tokom evolucionog procesa ubačeni u· tela od kojih se potpuno razlikuju. Odatle dolaze i dve jednostavne ranije pomenute ideje o poreklu etike. Po modelu društvenog ugovora, sva su živa bića egoisti, a ljudska bića se međusobno razlikuju samo po svojoj kalkulativnoj inteligenciji. Oni su samo prosvećeni egoisti. Nasuprot tome, prema religioznom shvatanju umetanje duše u telo je jednim potezom uvelo ne samo inteligenciju, već i veliko mnoštvo motiva, od kojih su većina altruistički. I danas je, čak i među nereligioznim misliocima, često prisutno snažno naglašavanje ljudskih sposobnosti koje ih ·u tolikoj meri smatra različitim od životinjskih da za njihovo objašnjenje zahteva različiti i van-zemaljski izvor. I stvarno, ponekad se vrlo ozbiljno u pomoć prizivaju naučno-fantastična izvođenja ljudskog porekla sa neke udaljene planete. Preimucstvo etologije Društvene osobine kao što su roditeljska briga, saradnja prilikom dobavljanja hrane, uzajamna ljubaznost, jasno pokazuju kako životinje nisu gruba stvorenja, isključivi egoisti, već su to bića sa razvijenom jakom motivacijom koja je neophodna da se obrazuje i održi društvo. Uzajamno doterivanje, uzajamno čišćenje od parazita i uzajamna zaštita su uobičajene aktivnosti među pticama i društvenim sisarima. Ove osobine oni nisu stvorili upotrebljavajući sebični i promišljeni proračun, koji priča o društvenom ugovoru vidi kao nužan mehanizam. Vukovi, dabrovi, čavke i ostala društvena bića, uključujući i naše srodnike među primatima, nisu svoja društva izgradili upotrebom takvog lukavog proračuna. Oni su sposobni da žive zajedno, a ponekad i sarađuju na značajnim zadacima lova, izgradnje, uzajamne zaštite i slično, prosto zato što su po svojoj prirodi skloni da vole jedni druge i da jedni drugima veruju. Požrtvovana briga za mladunčad, koja često uključuje i sopstveno gladovanje, vrlo je raširena i 123
ponekad nju, pored roditelja, pokazuju i ostali članovi društva (ovo se možda može shvatiti kao prvobitna osnova morala). Dve primedbe Pre nego što ispitamo vezu između prirodnih dispozicija i ljudskog morala, neophodo je da razmotrimo dve moguće ideološke primedbe na ovo shvatanje. Postoji bihejvioristička teza da ljudska bića, koja su rođena neispisani list papira, nemaju urođene sklonosti i socio-biologistička primedba da društvene sklonosti, doduše, postoje, ali da su u određenom smislu sebične: po mišljenju autorke, bihejvioristička teza je očigledno preterivanje; ideja isto pasivnog deteta, koje nema nijedan motiv, nije nikad imala smisla što se tiče sociobiologije, problem je u načinu izražavanja; socio-biolozi reč „sebičan“ upotrebljavaju navrlo neobičan način, da označe grubu promociju gena; oni kažu da osobine koje se kroz evoluciju stvarno prenose, moraju da budu u stanju da obave zadatak, što je tačno; međutim, centralno značenje izraza „sebičan“ je negativno, da se ne brinemo jedni za druge. Društvenost, sukob i poreklo morala Prema Darvinu, odnos urođenih socijalnih motiva i morala bio bi nalik odnosu prirodne radoznalosti prema nauci ili prirodnog divljenja prema umetnosti. Prirodna sklonost sama po sebi ne stvara pravila – u stvari, u bezgrešnom stanju pravila ne bi ni bila potrebna, ali u našem stvarno, nesavršenom stanu, ove sklonosti se sukobljavaju jedna sa drugom ili sa nekim drugim jakim i važnim motivima. Kod ne-ljudskih živih bića ovi konflikti se rešavaju preko drugostepenih prirodnih sklonosti, ali bića koja kao mi tako mnogo razmišljaju osvom i o tuđim životima, moraju ove konflikte da pomire tako da njihov život i dalje ostane umna i koherentna celina. Da bi ovo postigli, mi uspostavljamo prioritete između različitih ciljeva, a to znači prihvatanje trajnih principa ili pravila. Darvin zaključuje da su i razumna bića prirodno pokušala da stvore pravila koja će zaštititi prioritet prve grupe. Stoga misli da bi svaka životinja koja ima svoje društvene nagone, neizbežno, stekla moralno čulo ili savest, ako bi njene intelektualne snage dostigle ljudski ili približno ljudski nivo. Tako socijalni instinkti – prvobitni princip moralne konstitucije – uz pomoć aktivnih intelektualnih sposobnosti i posledica navike prirodno vode zlatnom pravilu po kome „sve što hoćete da čine ljudi vama, tako činite i vi njima“, a to leži u samom temelju morala. Problem pristrasnosti
124
Mi tezimo da zadovoljimo potrebe nama bliskih srodnika I prijatelja, pre nego sto uzmemo u obzir potrebe nama daljih ljudi. Normalno je da mnogo vise paznje I energije posvecujemo bliskim nego ljudima sa kojima nismo bliski. Sklonost ka reciprocitetu bi bila moguca samo kada bi imali posla sa proracunatim egoistima. vraćanje dobrih dela onima koji su ih prethodno učinili moglo da bude samo razborita razmena. Ali opet, u svim postojećim ljudskim moralima ove se transakcije pojavljuju u sasvim različitom svetlu, ne samo kao osiguranje za budućnost, već i kao prikladna zahvalnost, koju dugujemo za ljubaznost pokazanu u prošlosti i kao nešto što prirodno sledi iz ljubavi koja je prati. Nema razloga da ovo ne važi i za druga socijalna bića. · Sasvim je tačno da ove ograničavajuće sklonosti treba da budu - a one to postepeno i postaju - sistematski ispravljane, kroz prihvatanje širih dužnosti koje se razvijaju uporedo sa širenjem morala. Ovo širenje je, međutim, svakako doprinos ljudskog razuma, koji uspostavlja institucije I širi društvene horizonte. To nije i ne može biti zamena za same prvobitne sklonosti. Određena uskogrudost u ovim sklonostima treba da se očekuje, jer su one tokom evolucije bile u funkciji revnosnog i požrtvovanog staranja za sopstveni podmladak. Konflikt je ono što moral čini nužnim- i da ga neko »bezgrešne«, harmonično stanje ne bi zahtevalo. Ako je ovo tačno, onda zamjsao »imoralizma«, kao predloga za oslobađanje od morala, bi svakog na neki način oslobodila od konflikta. Sve dok se ovo ne uradi, nama su potrebna pravila prioriteta, ne zato što društvo čine blažim, niti zato što ga uopšte omogućuju, već zato što dublje izbegavaju individualno padanje u stanje bespomoćne i sukobima ispunjene zbrke. U nekom smislu ovo je »poreklo etike« Moral zahteva ne samo sukobe, već i volju i sposobnost da se traga za njihovim zajedničkim rešenjem. Isto kao i jezik, i on je izgleda nešto što može da se pojavi samo među bićima koja su po prirodi društvena.
125
40. Etika u drustvima malog obima Društvo malog obima je ono koje ima nekoliko hiljada ili čak samo nekoliko stotina članova. Njegova tehnologija, uglavnom ili potpuno ne-industrijska, usmerena je ili na proizvodnju namenj enu potrošnji u okviru da tog društva, ili na lov I sk.-upljanje plodova. Nema izolova."l.ih društava, ali ova društva malog obima teže samodovoljnosti i oslanjaju se na sebe više od društava našeg tipa, koja su obimna i povezana sa drugim društvima. Njihovi društveni odnosi su mnogo upotpunjeniji I prisniji od naših; ljudi se jedni prema drugima odnose preko šireg obima socijalnih uloga, što zahteva od njih usklađenije oblike ponašanja. Svaki odnos ima širi obim funkcija – nosi veći teret - i njegovo stanje ili uslov su mnogo važniji nego što je to slučaj sa našim društvom, u kome su mnogi odnosi funkcionalni i bezlični. Odnosi nisu statički, nego su dinamički i koordinacija njihovih procesa zahteva mnoge tehnike, veštine, a takođe i usmeravanje. Kao sredstvo za procenu nekog ponašanja kao dobrog ili rđavog, društveni, etički i moralni sistem pruža neka usmerenja. Institucije drnštava malog obima, zadržavajući svoju višeciljnu i mogostranu prirodu odnosa, su takođe prilagodljive I nespecijalizovane i istovremeno služe mnogim funkcijama. Njihova etika je relativno difuzna. Ona se ne može naći formulisana u jedinstvenom učenju, niti nužno utvrđuje vrednosti i principe. Naš sopstveni moral je duboko usađen u nama i nije lako prevazići etnocentričke predrasude kada se susretnemo sa ponašanjem koje,primafaciae, krši ovaj moral. Prvi antropolozi su reagovali odbacujući »divljake« kao nemoralne ili, u najboljem slučaju, kao amoralne i »slepe robove običaja«. Potonja istraživanja su pokazala pogrešnost ovog shvatanja, ali je postojala tendencija da se njihov moral shvati samo kao deo njihove religije. Kao što sa.'U pomenuo, a vratiću se opet na to, etika društava malog obima se ne može lako izdvojiti iz mase pravila i propisa koji regulišu ponašanje njihovih članova. Uglavnom iz pokušaja da se shvate zavičajne epistemologije i logike, došlo je do postepenog uviđanja kako su u kulture društava malog obima ugrađeni vrlo razvijeni moralni I etički sistemi. Kultura je naučene ponašanje (i njegovi proizvodi), kome se pridaje društveni smisao. Smisao je nešto proizvoljno; ono što je, mehanički posmatrano, isto ponašanje, u različitim društvima će dobiti različit smisao. Čak u istom društvu smisao se menja sa kontekstom. Moralno značenje nekog ponašanja u određenom društvu je snažno uslovljeno kulturom. Da li neko društvo ima moralni sistem, možemo ustanoviti ako u njemu postoji shvatanje vrednosti koje se izražavaju kao principi na koje se možemo pozivati u usmeravanju društvenog ponašanja (tj. onog ponašanja koje ima smisao i značenje za druge) preko njegove procene kao dobrog ili rđavog. Merena ovim kriterijumom, sva poznata društva imaju neki etički sistem. Nije neophodno da se principi uvek uspešno primenjuju, niti je neophodno da se sudovi uvek pocl.udaraju. Dovoljno je da oni o kojima je reč imaju zajedničko shvatanje vrednosti i njihovog značenja.
126
U društvima malog obima institucije su mnogostruke, istovremeno obavljaju više funkcija i, pošto imaju visok stepen međusobne zavisnosti, ne mogu se lako odvojiti jedna od druge. (U takvim društvima ekonomska razmena može da se više ceni zbog svog društvenog ugleda, nego zbog dobitka koji donosi). Moralni sistem takvog društva ne može da se nađe u jednom lako uočljivom, usklađenom misaonom sklopu. Kao kategorija mišljenja, moralni sistem je naš proizvod, kao što je to I filosofija. Prisustvo pojmova dobar i zao može biti znak postojanja moralnog sistema, ali njegov sadržaj neće· nužno biti jedinstveni entitet. Drustvenost je univerzalna ljudska osobina. Jedan očigledno nužan uslov stabilnih odnosa' u svakom društvu jeste da ono što je nekome dato ili učinjeno, treba i da se vrati. Ono što se menja od društva do društva jesu vektori reciprociteta i metodi procene dobara, usluga i drugih vidova uzvraćanja, na primer, emotivnih odgovora koji konstituišu razmenu. Iako se čini daje uzajamnost univerzalna vrednost iz koje se izvode brojni principi, nisu sve vrste uzvraćanja nužno uključene u društvenu shemu etike i morala. Nekim formama ili kontekstima pripisuje se čisto ekonomsko, političko ili pravno značenje. Ova distinkcija je manje zajednička u društvima malog obima. Odnosi u drustvima malog obimaq su mnogo vazniji nego sto su to uglavnom povrsna poznanstva. Ljudi su u stanju da svoje odnose uredjuju od slucaja do slucaja ili da ih uskladjuju sa datim stanjima. Politika javnih poslova u svojoj raspodeli moci I privilegija nije bila nicije pravo. Politički proces se sastojao iz niza odluka koje su konsensusom donosili svi punoletni članovi zajednice, zajedno sa starijim maloletnicima. Konsensus nije ni jednoglasnost, ni volja većine; on je pristanak na stav onih koji su doneli odluku. U takvom slučaju cela skupina odlučuje u kom pravcu treba da se ide ili koje stanovište treba da se prihvati.Desavalo se da zelje jednog clana odnesu pobedu nad zeljama ostalih. Moral I etika imaju privatni I javni zadatak, privatnu I javnu upotrebu da napadaju, brane I procenjuju neko ponasanje. (primer muza I zene preljubnice) Zdravi odnosi pomažu da se izbegnu veliki sukobi; možemo biti potpuno sigurni, da će određena vrsta ponašanja biti dobro prihvaćena, a da će neka druga izazvati antagonizam. Neki konflikti su mogli da se ostave samim protivnicima da ih reše. Nasilje je bilo uglavnom verbalno, sa povremenim lakim udarcima pesnice ili komadom drveta za ogrev. Fizičko nasilje izvan ovih granica bilo je sramna i strašna stvar. Presuda prekrsiocu se nikada nije izrazavala kroz otvorenu osudu ili odbacivanje prekrsioca. To je odlika svih malih zajednica. U društvima malog obima, sloboda koja dozvoljava pregovaranje o primeni principa, ublažava rigidnost pravila nad pravilima, ne osporavajući-pritom njihovu valjanost. Princip i cilj se tako drže u skladu, a apsurdnosti .se izbegavaju, ili se bar ublažava njihov
127
obim ili njihova učestalost iii ijedno I drugo. . Mnoge se vrednosti izražavaju preko vrlina koje treba da prihvatamo i mana koje treba da izbegavamo. U društvima malog obima moral se odnosi više na stanje stvari i zdravlje međusobnih odnosa, a manje na apstraktne ideale. On se ne odnosi na bezbrižno uživanje u hedonističkom stilu, već na težnju ka najugodnijem uređenju, do koga ljudi mogu da dođu u svojim zajedničkim radostima i tugama, zadovoljstvima i bolovima. Ovo ne znači dajetežnja uvekuspešna. U mnogim društvima moral ima božanski ili neki drugi nad-prirodni autoritet. U drustvima malog obima obicaj je da, tj. sustina procesa sudjenja je da prestupnik javno prizna svoje delo I da prihvati kaznu I presudu. Nema drustva bez morala sva drustva imaju moral. Drustvenost je opsta ljudska osobina, a uzajamnost nuzan uslov stabilnih odnosa. Ako postoji razlika u moralu društava malog obima i društava kao što je naše, ona se, po mom mišljenju, zasniva na većoj važnosti međuljudskih odnosa u prvim društvima. U njima moral je u manjoj meri cilj po sebi, a više je skup propisa za uspostavljanje i održavanje zdravih odnosa. U tom slučaju, moral je sredstvo za željeni cilj. U složenim društvima velikog obima, odnosi imaju manji stepen intenziteta i manji značaj u životu individue i strukturi društva. Moral, svakako, daje određeni skup orijentacija i tako nam pomaže da stvorimo usklađeno očekivanje ponašanja, ali deluje bezlično, jer pored skupa opštih pravila, ne postoje i metode za njihovu konkretizaciju. Moral, stoga, teži da bude shvaćen kao cilj po sebi, pre nego kao sredstvo za taj cilj. Ovo ne vodi zaključku ili implikaciji kako društva malog obima imaju slabiji moralni sistem. Moglo bi se dokazivati upravo suprotno, jer su moralni sistemi, shvaćeni kao sredstva za cilj, sa dodatnim elementom posredovanja, stalno pod javnim nadzorom i proverom životne prakse.
128
41. Evoluciona etika
ERROR LOADING………
129
42. Darvinisticka teorija kulture Rane beleske Iz Darwinovih ranih bilješki o Čovjeku, Umu i Materijalizmu može se zaključiti koliko je važnu ulogu ljudska vrsta imala u stvaranju njegovih ideja o evoluciji. Darwin je napisao: "Podrijetlo čovjeka je sada dokazano. Metafizika mora procvjetati. Onaj tko razumije pavijane, više će učiniti za razvoj metafizike od Lockea" Ulomak ne izražava trijumf, već entuzijazam pun nade. Aktivno je tragao za čistom materijalističkom teorijom organske evolucije, te je već bio predan ideji da bi se i ljudi trebali uklapati u tu teoriju. S obzirom na raspon teorije, teško bismo mogli očekivati suprotno. Sve do danas, obećanja i opasnosti razumijevanja ljudskog podrijetla i ponašanja bili su nezaobilazni dio darvinističkog pristupa. Sjedne bi strane evolucijska teorija, kada bi se pokazala točnom, bila moćno oruđe za razumijevanje ljudskog ponašanja. S druge strane, ako ljude ne možemo razumjeti u darvinističkim terminima, možda postoje duboki, opći problemi s teorijom. Ko bi pisao o coveku Darwi-novo shvaćanje evolucije općenito, a specifično evolucije ljudi, imalo je mnoge suparnike. Na primjer, Herbert Spencer i Darwin na prilično moderan način raspravljali su o relativnoj važnosti prirodne selekcije i nasljeđivanja stečenih varijacija u oblikovanju evolucije uma . Obojica su priznavali da su oba procesa važna za evoluciju, ali Darwin je smatrao selekciju ključnom, a Spencer stečene varijacije. Nadalje, Spencerovo naglašivanje stečenih varijacija bilo je povezano s njegovim uvjerenjem daje temeljno načelo evolucije "neprestana transformacija homogenog u heterogeno". Sasvim sigurno napredak nije središnji pokretač u Darwinovoj teoriji, kao što jest u Spencerovoj, što je jasno iz njegovih zabilješki. Zašto su Darwinovi suvremenici bili tako željni progresionističkih teorija evolucije? Bit stvari bila je u tome što su gotovo svi viktorijanci shvaćali i bojali se smjera u kojem bi ih odvela temeljna darvinistička teorija ljudskog podrijetla. Prema Burrowu, značajan dio viktorijanskog mišljenja bio je skeptičan prema konvencionalnoj religiji i često entuzijastičan glede evolucije. Čak ni ideja da su ljudi potomci čovjekolikih majmuna nije mučila ove sekularne intelektualce. Ali ipak, oni jesu smatrali da ljudski moral zahtijeva potporu u prirodnim zakonima. Ako su znanstvenici trebali odbaciti Božje zakone kao praznovjerje, tada je bilo još važnije pronaći zamjenu u prirodnim zakonima. Spencerov zakon napretka uključivao je i moralnu sferu, a nije se ni ustručavao izvlačiti moralne norme iz svoje teorije . Njegova je teorija ispunjavala očekivanja; Darwinova nije. Znanstveno orijentirani sekularisti nisu bili spremni osuditi "barbarske" običaje kao zle, ako ni zbog čega drugog, a onda zato što su bili silno znatiželjni. S druge strane, viktorijanci nisu bili spremni postati moralni relativisti i pridati drugim načinima života iste moralne vrijednosti kao svom. Rješenje je bilo u zamišljanju da strani načini života nisu toliko zli koliko primitivni, predstavnici perioda koje su europska društva prerasla. Spencer i njemu slični evolucionisti razvili su progresio-nističke evolucijske teorije koje 130
su naoko davale autoritativnu znanstvenu potporu moralnoj filozofiji i koje će dodijeliti napredan moralni i intelektualni stupanj njihovim društvima. Darvinov argument Zato što nije napredak učinio središnjim dijelom svoje priče, nije rangirao ljude u pogledu njihova uma ili moralnih intuicija na skali primitivnosti naprednosti. Čak i inače upućeni znanstvenici vjeruju kako je Darwin dijelio rašireno viktorijansko mišljenje da se žive rase mogu podijeliti na skali primitivno-napredno. Bowler kaže da "Podrijetlo čovjeka uzima zdravo za gotovo rasnu hijerarhiju te citira konvencionalno stajalište da bijelci imaju veću kranijalnu zapreminu od ostalih rasa." Darvinov primer zivota u tierre del fuego! Argument je upravo u skladu s njegovom idejom da napredak može proisteći samo iz povoljnih uvjeta. On zapravo tvrdi da bi se svaki čovjek koji bi bio prisiljen živjeti u takvim uvjetima, s tako ograničenom tehnologijom, brzo počeo ponašati slično. Uočite dio koji govori o nasljednim navikama; ovaj koncept ima veliku ulogu u njegovim zrelim idejama o ljudskoj evoluciji. Darwin je svakako smatrao da je moralni napredak moguć i bez sumnje je mislio kako su Europljani značajno napredovali u odnosu na divljake. Stvari poput posjedovanja ispravnih zakona poduprtih javnim mnijenjem, koje su ukinule ropstvo u britanskom carstvu, smatrao je napretkom. Većina nas složila bi se. Ova vrsta napretka daleko je od stvaranja hijerarhije rasa koja bi opravdavala istrebljenje ili porobljivanje nižih rasa od viših! Moramo se složiti i s njegovim stavovima prema ženskim mentalnim karakteristikama u kojima priznaje značajnu spolnu podjelu rada i prateće mentalne i fizičke osobine. Pretpostavljao je da bi prigodna rana izobrazba žena izbrisala te razlike pomoću utjecaja naslijeđene navike, premda je sumnjao da bi to bilo poželjno. Darwin nikako nije bio ženomrzac. Naravno, tek u njegovu zrelom djelu, Podrijetlo čovjeka i spolna selekcija , nalazimo Darwinove najbolje pokušaje da objasni ljudsku evoluciju i raznolikost ljudskog ponašanja. U poglavljima 3 i 4, "Usporedba mentalnih moći ljudi i nižih životinja", on ovako sažima stvari: "Ne može postojati niti najmanja sumnja daje razlika između uma najnižeg čovjeka i najviše životinje golema". Za razliku od Wallacea, koji je na kraju smatrao da prirodna selekcija nije dovoljna da bi se objasnili mentalni kapaciteti ljudi, Darwin je svakako vjerovao daje prirodna selekcija djelovala u prahistorijskim vremenima, te proizvela ljudske mentalne i socijalne kapacitete. Niže rase imaju iste moralne instinkte kao više; više su samo imale prednost povoljne okoline koja je malo dalje pogurala moralni napredak. Do kakvog god napretka je došlo, to ne mijenja činjenicu da se "civilizirani ljudi" često ponašaju zvjerskije (a trebali bi znati bolje), a "divljaci" često pokazuju zadivljujuću moralnu hrabrost (čak i bez civilizirane edukacije). 131
Vrhunac Darwinova argumenta u Podrijetlu jest poglavlje "O ljudskim rasama". Tamo razmatra dvije hipoteze: da su rase dovoljno različite da bismo ih smatrali različitim vrstama te da su slične u svim važnim organskim aspektima. I tako, spajanje Darwinovih glavnih misli o ljudima s njegovim idejama o spolnoj selekciji nije bilo niti malo slučajno. On smatra da su sve uočljive razlike medu rasama, poput oblika glave, boje ili kose, rezultati površnih moda i trendova dobrog izgleda! On upravo odbacuje korištenje konvencionalnih rasnih karakteristika za klasificiranje rasa u više i niže. On caki odbacuje adaptacionističko objašnjenje boje kože kao prilagodbe na različite stupnjeve izloženosti suncu (255-256); ova su objašnjenja danas naširoko prihvaćena. Darwin tvrdi da je glavno objašnjenje za razlike među rasama običaji, a ne organske razlike. Po Darwinu su jedan od najvažnijih oblika naslijeđenih utjecaja korištenja ili nekorištenja "naslijeđene navike". Običaji, dobra naobrazba, imitacija, najbolji ljudi kao primjeri i druge verzije kulture po Darwinovoj shemi postaju nasljedni. Tvrda razlika između nasljeđivanja imitacijom i nasljeđivanja putem organskih struktura bila mu je strana. On ipak dijeli osobine na one manje i više konzervativne. Konzervativnije su osnovna anatomija i osnovne karakteristike uma, pod vrlo malim utjecajem nasljeđivanja stečenih varijacija, a pod utjecajem selekcije tijekom dugog vremenskog perioda. Labilnije osobine mnogo su osjetljivije na okolišne i kulturalne utjecaje, iako također postaju nasljedne, ali ih je isto tako moguće lako preoblikovati novom naslijeđenom navikom ako se promijeni okolina. Ako ovaj dio njegove teorije i jest netočan i arhaičan, distinkcija konzervativno--labilno je u Darwinovoj teoriji predstavljala ono što nama predstavlja urođeno-stečeno. I zaista, neke kulturne osobine su prilično konzervativne i funkcioniraju dosta dobro kao naslijeđene navike u njegovoj teoriji. Darwin je bio mnogo moderniji u pogledu svoje predanosti ideji bitne sličnosti svih rasa i objašnjenju razlika među njima u terminima nefunkcionalnih razlika (spolna selekcija) ili funkcionalnih razlika zbog brzih odgovora na povoljne ili nepovoljne uvjete u okolišu, putem navika naslijeđenih običajem (kao kod Fuežana). Smatrao je da postoji neki rezidualni pravi napredak u razlikama između divljaka i civiliziranih društava, voden prosocijalnim instinktima stečenim davno od našeg prapovijesnog zajedničkog pretka putem grupne selekcije, barem kada su uvjeti povoljni. Unatoč određenim arhaičnim aspektima njegovih stajališta, Darwinove moralne procjene čak bi ga i danas stavile na lijevu stranu političkog spektra. Drugi problem s interpretacijom Darwinajest to stoje on bio sklon minimaliziranju kvalitativnih razlika između ljudi i drugih životinja, pa se njegova teorija suočava s nepremostivim pukotinama koje bi podrazumijevale jedinstvene procese koji bi se mogli primijeniti samo na ljude. Najvažnije za ovu našu priču jest daje Darwin mislio kako životinje imaju isti kapacitet kao i ljudi za promjene ponašanja imitiranjem drugih jedinki. Kako bi premostio velik jaz, Darwin je težio uzdizanju ne-ljudi, a ne snižavanju ljudske vrste. I dok se ponekad govori daje biologizirao ljude, ipak je više kriv za humaniziranje životinja.
132
Dvadeseto stolece Ponovno otkriće Mendelovih zakona nasljeđivanja na prijelazu u dvadeseto stoljeće pokrenulo je 35 godina dug proces brisanja pogrešnih ideja nasljeđivanju te pomirenje između novog genetičkog sustava i koncepata prirodne selekcije i drugih sila evolucije (Provine, 1971). U tom razdoblju biolozi su se morali boriti protiv zastupnika ideje o nasljeđivanju stečenih varijacija, te stoga nisu bili skloni ispitivati specijalne slučajeve društvenog učenja kod životinja i ljudske kulture. Istodobno, većina intelektualnih vođa u novonastalim društvenim znanostima gotovo je u potpunosti ignorirala ideje iz Postanka vrsta (Ingold, 1986; Richards, 1987, 507-519). Takozvani socijalni darvinizam, koji je utjecao na sociologiju 1 antropologiju na prijelazu stoljeća, bio je temeljno viktorijanski svojim moralnim naturalizmom i progresionizmom. Većina sociologa i antropologa udaljila se od njega, vjerojatno zato što su njegovu političku primjenu smatrali pogubnom. Baldwinova je teorija iz nekoliko razloga bila posebno napredna i uspješna u mirenju Darwinova naslijeđa s novonastalom disciplinom, genetikom. Kao prvo, razvio je složenu teoriju imitacije. Temeljio je razradu tog koncepta na proučavanju vlastite djece, uočavajući kako se u kasnom djetinjstvu pojavljuje golem kapacitet za imitaciju. Kao drugo, Baldwin je povukao oštru granicu između "mehanizama nasljeđivanja" i imitacije. I kao treće, Baldwin je predvidio kompleksnu međuigru biologije i imitacije. Kapacitet za imitaciju dio je biološkog razvoja koji se pojavljuje kasno u djetetovim prvim godinama života, što potvrđuju i detaljnija suvremena istraživanja. Nadalje, on pokazuje imitaciju kao uvjetovanu osobnim iskustvom ugode i boli pojedinca. Rani geneticari su se sporili sa darvinistima koji su smatrali da selekcija deluje na kontinuirane varijacije a ne mutacije. "Vikarijske sile" Donalda Campbella Što se tiče genskog nasljeđivanja kod neljudskih organizama, darvinizam je od objavljivanja Postanak bio vrlo uspješan istraživački program, ali njegova primjena na sustave nasljeđivanja stečenih varijacija, a posebno ljudske kulture, nije ništa napredovala od 1895. godine. Velika iznimka bio je Donald Campbell, koji je iznio tri važna argumenta. Prvo, u seriji radova, a zaključno s člankom objavljenim 1960., tvrdi da su svi procesi stjecanja znanja temeljno srodni s organskom evolucijom, stoje sažeto u njegovu sloganu "slijepa varijacija i selektivno zadržavanje". Drugo, u poglavlju iz 1965. pružio je jasne argumente zašto bi darvinistička teorija trebala biti primjenjiva na svaki sustav nasljeđivanja, uključujući i kulturu. Treće, u svom članku iz 1975. godine pomnjivo je razlučio između darvinističkog i progresionističkog koncepta evolucije, te je pokazao da više od jednog stoljeća rada nije uspjelo na znanstveno uvjerljiv način dokazati bilo koju vrstu procesa napretka. Progresivna evolucijska "teorija" samo je bila opis povijesnog tijeka u terminima stupnjeva, bez ikakvih opisa procesa promjene, uzme li se u obzir da Spenserov mehanizam homogenosti-heterogenosti vise nije plauzibilan. Campbellov pristup ohrabrio nas je da mislimo u terminima međuigre "sila" koje pokreću kulturnu evoluciju. U slučaju genske evolucije, najvažnije evolucijske sile, odnosno procesi koji 133
mogu mijenjati frekvenciju određenih gena i tako pokretati evoluciju, jesu mutacije, genski drift, protok gena i prirodna selekcija. Kulturne sklonosti mogu nadjačati neke evolucijske izbore, poput ovisnih droga ili kao stoje to slučaj sa začinima koji stimuliraju osjete bola i topline u mnogim kulturama. Kultura može i pokretati organsku evoluciju, kao stoje to slučaj u evoluciji probave mlijeka kod odraslih među populacijama koje rabe mlijeko tijekom posljednjih nekoliko tisuća godina. Sociobiologija ljudi Sociobiolozi tvrde kako je očito da su moderne ljudske sposobnosti korištenja kulture morale evoluirati iz rudimentarnih oblika socijalnog učenja kakvo vidimo i kod ostalih životinja. Kako su se naši mentalni kapaciteti za korištenje kulture razvijali, njihova je evolucija bila pod kontrolom prirodne selekcije koja je djelovala na gene koji su povećavali naš mozak, smjestili naš grkljan tako da se mogao razviti govor i na druge načine omogućili kulturu. Da kultura kao rezultat korištenja tih organa nije povećala vjerojatnost da će ovi geni doprinijeti većem preživljavanju i reproduktivnom uspjehu ovih pojedinaca, ti geni ne bi evoluirali. Kulturna evolucija pokretana je izravno putem genski prenošenih pravila o odlučivanju te putem prirodne selekcije koja djeluje na ta pravila. Hrana, seks, tople kuće i pripadnost skupini potkrepljivani su zato što su povećavali vjerojatnost preživljavanja i reprodukcije. Ako su osobine kulture preferirale nešto drugo, prirodna selekcija je favorizirala one pojedince koji su takva pravila smatrali napornima, neukusnima, nezamislivima ili na neki drugi način neisplativima. Evolucijska teorija kulture Darvinistička načela primijenjena na kulturalnu evoluciju
Argument za primjenjivanje darvinističkih metoda na kulturu Bal-dwin (1895) i Campbell (1965; 1975) ovako su formulirali: učenje od nekog drugog putem imitacije ili podučavanja slično je stjecanju gena od roditelja. U oba se slučaja potencijalno važna odrednica ponašanja prenosi s jednog pojedinca na drugog. Pritom je važno promatrati populaciju kao cjelinu. Kako pojedinci stječu gene ili kulturu, čine veliku populaciju potencijalnih roditelja, odnosno kulturnih modela. Zatim evolucijski procesi djeluju na pojedince, odabirući u korist nekih kulturnih, odnosno genetičkih varijanti. Populacija koja postoji razlikuje se od prethodne za sljedeću generaciju. Kako mnoge generacije prolaze, promjene se akumuliraju i odvija se evolucija. Nesumnjivo je upravo ova analogija između genske i kulturne evolucije dovela do toga da ih Darwin tako temeljito pobrka. Oba ova procesa odvijaju se na razini populacije, kroz duže vrijeme, i često rezultiraju nastankom različitih adaptivnih oblika ponašanja. Populacijsko genetička teorija jest velik set formalnih pravila koja služe povezivanju onoga što se događa pojedincu kratkoročno, s onim što se događa s populacijama dugoročno. Njezine su osnovne metode podjednako primjenjive na kulturu kao i na gene, a evolucijska teorija bi trebala obaviti isti posao za društvene znanosti, kao i za biologiju. Današnje ljudsko ponašanje proizvod je procesa genske i kulturalne evolucije koja je
134
djelovala na ljudske populacije u prošlosti. Razumjeti ove evolucijske procese znači razumjeti ljudsko ponašanje. Osnovni procesi koevolucije gena i kulture
Baldwinovi i Campbellovi argumenti postavljaju nam netrivijalan zadatak, jer su mnoge razlike između genetičkog i kulturalnog prijenosa. Potrebne su znatne modifikacije genskih modela kako bi oni mogli oponašati kulturu, a kulturalni modeli moraju biti povezani s genetičkim modelima kako bi se razumjela koevolucija kulture i gena. Razmotrimo samo nekoliko glavnih razlika između gena i kulture i njihovih evolucijskih implikacija. Prvo, kada usvajamo kulturnu osobinu, nismo ograničeni samo na dva "roditelja". Cesto imamo prilike vidjeti na desetke pojedinaca, uključujući učitelje, vođe i slavne ličnosti, i odlučiti oponašati one čije nam ponašanje iz nekog razloga najviše odgovara. Drugo, nismo ograničeni na imitiranje ljudi samo iz generacije naših roditelja: vršnjaci, djedovi, pa čak i stari proroci mogu postati izvor naše kulture. Ovo bitno skraćuje životni ciklus jednog kulturnog elementa i čini ga vrlo sličnim mikroorganizmima tako što omogućuje vrlo brzo širenje tog elementa s pojedinca na pojedinca. Treće, stječemo i odbacujemo elemente kulture tijekom cijelog svog života. Na gene koje naslijedimo pri začeću osuđeni smo za cijeli život. Kultura se stječe postupno, s mnogobrojnim prilikama da ranije usvojeni elementi utječu na one kasnije usvojene, ili pak da se ranije usvojeni odbace pod utjecajem novih usvojenih elemenata. Četvrto, varijacije koje sami steknemo, mogu biti naslijeđene. Kod kulture je zajednička sposobnost svih životinja da uče povezana sa sustavom imitacije. Kod životinja koje nemaju neki oblik imitacije, ono što nauče roditelji izgubljeno je, a potomci svake generacije moraju to iznova učiti. Kod kulture se pak, rezultati učenja tijekom jedne generacije prenose na drugu, pa su nasljeđivanjem stečenih varijacija moguća kumulativna poboljšanja kroz generacije. Procjene osnovnih koristi i troškova posjedovanja velikog kapaciteta za kulturu
Ključno je pitanje zašto ljudi imaju tolik kapacitet za kulturu. Standardni odgovor je snažno obojen nedarvinističkim progresionističkim evolucijskim idejama. Gotovo svi pretpostavljaju da je ljudska kultura intrinzična superiorna metoda stjecanja ili prenošenja adaptacija. Uzme li se u obzir velik raspon vremena u kojem se mogla odviti evolucija složenih sustava imitacije, kao i činjenica da oni ne postoje osim u zadnjem djeliću tog raspona, trebali bismo također razmotriti i hipotezu da su troškovi posjedovanja složenog kapaciteta za kulturu obično veći od koristi. Čak i ako postoje unutarnje barijere za evoluciju kapaciteta za složenu kulturu, još uvijekje iznenađujuće daje ona evoluirala samo jedanput u cijeloj povijesti života na Zemlji. Možda samo visoko specijalizirana niša u neobičnim uvjetima vodi ka koristima od velikog kapaciteta za kulturu koje bi prevagnule nad troškovima. U kojim bi uvjetima prednost trebala imati kulturna tradicija, nasuprot oslanjanju samo na individualno iskustvo i genski prijenos, za što se čini daje slučaj kod većine životinja? Odgovor ovisi o dva interaktivna činitelja: kako se mijenja okolina te o ekonomici stjecanja i prenošenja informacija. Uzmemo li u obzir ove pretpostavke, ako se okoliš vrlo sporo mijenja, onda je fiksirano genetičko pravilo bolje od bilo koje kombinacije učenja i imitacije. Razlog tome jest što selekcija, djelujući na konzervativni sustav nasljeđivanja, dobro prati spore promjene u okolini, a veće pogreške svojstvene učenju i
135
imitaciji su znatan evolucijski teret. Na suprotnom kraju kontinuuma u okolini koja se brzo mijenja, svaki oblik prenošenja od roditelja je beskoristan; njihov svijet je jednostavno previše različit od onog njihove djece. U takvom okolišu svakom je pojedincu najbolje osloniti se na vlastito iskustvo, jer samo osobno učenje ima šanse veće od slučajnosti da otkrije u tom trenutku korisno ponašanje. U okolišu koji se mijenja brzinom između ovih dviju krajnosti, najadaptivnije su kombinacije individualnog i socijalnog učenja. Najveća je prednost kulture u okolišima koji se mnogo mijenjaju tijekom nekoliko desetaka generacija, ali ne prebrzo niti u jednoj od tih generacija. Uzme li se u obzir da je individualno učenje skuplje od imitacije, rezultati ovog modela potvrđuju Darwinovu intuiciju: nasljeđivanje stečenih varijacija ima očite prednosti u promjenjivim okolišima. Za ovaj rezultat postoji i empirijska potvrda. Složenije koristi i troškovi posjedovanja velikog kapaciteta za kulturu
Učestalost neke osobine je dobar vodič za način na koji neke stvari treba raditi i treba li neko ponašanje usvojiti ili ne. Uobičajen način izvedbe stvari ujedno je i lokalno ispravan način. Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Sto se tiče troškova takvog učenja, imitiranje drugih ljudi, a ne samo roditelja, izlaže populaciju mogućnosti da se prošire patološke kulturne osobine. Kulturne značajke koje omogućuju izrazito štetna ponašanja ne bi mogle evoluirati kada bi kulturni prijenos pratio konzervativne obrasce prijenosa s roditelja na djecu. S prijenosom koji ne uključuje roditelje, prirodna selekcija može na kulturne varijacije djelovati tako da favorizira evoluciju dijelova kulture koji se ponašaju slično virusima. Moderna društva su razvila ne-roditeljske putove prenošenja kulture, što ujedno povećava broj mogućih putova kojima se šire patološke kulturalne varijante. (Patološke iz perspektive maksimizacije genske podobnosti ne želimo reći daje demografska tranzicija loša iz perspektive zaštite Zemljinog okoliša ili subjektivnog blagostanja ljudi.) Urbanizacija omogućuje kontakt između većeg broja ljudi, te se javljaju specijalizirane ne-roditeljske uloge, poput učitelja, koje postaju ključne u socijalizaciji mladih. Nadmetanje za ovakve uloge je veliko, a pripremanje za njih zahtijeva produljen period školovanja, koji se onda proteže u najbolje reproduktivne godine. Simboli: podrijetlo modernih ljudi
Podrijetlo korištenja simbola praćeno je znatnim porastom ljudskog tehnološkog napretka i širenjem ljudi na područja niskih temperatura i subarktička područja. Lokalne varijacije u tehnologiji, kao i simboli, vjerojatno su omogućili ljudima da se bolje prilagođuju različitim vrstama okoliša nego stoje to bilo moguće neandertalcima i drugim praljudima. Stringer i Gamble iznose jake dokaze daje prijelaz s drevne nesimbolike na moderno korištenje simbola velika adaptivna promjena. Procvat kulturnih adaptacija usko vezan uz lokalne uvjete potaknuo je skok u veličini populacija. Izolacija etničkih grupa ne mora biti potpuna. Nepovjerenje u strance može se zaobići u slučaju kada postoji očit uspjeh stranih imigranata u njihovu novom okolišu, a da pri tome korisnost etnocentrične sumnjičavosti pri odbacivanju pogrešnih ideja nije nimalo umanjena.
136
Podrijetlo suradnje i složenih društava
Među našim bliskim srodnicima, majmunima i čovjekolikim majmunima, suradnja je usko ograničena na bliske srodnike. Tipično se, nakon što dosegnu zrelost, pripadnici jednog spola sele iz grupe unutar koje su rođeni u drugu grupu. Mnoge su hipoteze pokušale objasniti problem suradnje među ljudima. Primjerice, Alexander pretpostavlja da nam ljudska inteligencija omogućuje veliko proširenje mehanizama suradnje koji spadaju u recipročni altruizam. Axelrod i Hamilton su pokazali kako suradnja među parovima pojedinaca može nastati ako postoji dovoljan broj interakcija među tim pojedincima. Prema ovoj teoriji, sudionici tih interakcija moraju oprezno surađivati, koristeći strategiju poput "milo za drago". Na taj način možete surađivati i s nepoznatom osobom koju prvi puta vidite. Ako ta osoba surađuje, nastavljate suradnju, a ako ne, prilikom drugog susreta ne surađujete ni vi. Problem nastaje kada ovakve teorije treba primijeniti na veće grupe. Kako grupe postaju veće, potencijalni doprinos pojedinaca općem dobru opada, kao i njihov utjecaj na nesuradnike kada odluče da ih je previše da bi nastavili surađivati. Druga ideja, koju je prvobitno iznio Wallace 1864., prije njegove izdaje, jest da selekcija na ljude djeluje na razini cijele grupe. Kao što smo vidjeli, Darwin je podržavao ovu teoriju, a Hamiltonje nedavno ustvrdio kako bi ona zbog intenzivnog, organiziranog, nasilnog nadmetanja među ljudskim grupama, mogla čak biti točna. Kao sa svakim oblikom prirodne selekcije, grupna selekcija mora djelovati na različitu stopu preživljavanja ili reprodukcije nasljednih varijabilnih entiteta. U slučaju grupne selekcije, reprodukcija grupa mora biti sporija od reprodukcije pojedinaca, a odumiranje grupa mora biti rijetko u usporedbi sa stopom smrtnosti kod pojedinaca. Također, teško je održavati varijacije među grupama kada ima mnogo migracija između njih. Ako na početku imamo grupu u kojoj prevladavaju altruistični pojedinci, ona će se lako pretvoriti u sebičnu, jer ako samo nekoliko onih koji ne surađuju uđe u grupu, uživat će sve koristi altruizma bez plaćanja troškova. Broj takvih brzo će porasti unutar grupe. Teško je postaviti uvjete pod kojima će brzina izumiranja grupa s previše sebičnih pojedinaca biti dovoljno brza da prati korak sa "zarazom" altruističnih grupa sebičnim pojedincima, zbog migracija među grupama te u kombinaciji s prednostima koje sebični pojedinci imaju u altruističnim grupama. Selekcija na razini kulturnih grupa može djelovati relativno brzo jer njihovo odumiranje i reprodukcija ne ovise nužno o fizičkoj smrti i reprodukciji ljudi koji su pripadnici tih grupa. Poražene su grupe često pripojene pobjedničkim društvima ili prijateljskim skupinama koje nisu sudjelovale u sukobu.
137
43.Društvena struktura i društvene nejednakosti kod primata, dece i čoveka Pojam strukture jedan je od ključnih pojmova nauke, koji ukazuje na regularnosti i sistematske odnose. Sam pojam podrazumeva skup raznih delova, a njegovo razmatranje ukazuje na to da strukturu sačinjavaju jedinice analize određene vrste. Sociološko i antropološko proučavanje strukture ima dve vrste osnovnih jedinica: određenje relacione karakteristike koje nastaje iz lokacije i interakcije među individuama relacione karakteristike među grupama ili društvenim asocijacijama koje imaju zajedničku interakciju, pripadništvo i određene socijalne markere koji ih razlikuju od vangrupnih entiteta Pojam društvene strukture implicira da jedinice analize moraju da imaju nekakve nasumičnemeđusobne odnose, što je od posebnog značaja za analizu društvene hijerarhije. Najpoznatije iliustracije ovog pristupa dolaze od Marksa, Spensera, Dirkema, Radklif-Brauna, populacione ekologije – makroskopske konceptualizacije strukture, a mikroskopske konceptuaclizacije strukture su, npr., teorije koje nastaju pod uticajem klasične ekonomije, mrežna analiza,... Radklif-Braun – društvene strukturesu stvarne koliko i individualni organizmi, što implicira da društveni fenomeni nisu neposredni rezultat prirode individualnih ljudskih bića, već su rezultat društvene strukture preko koje su ujedinjeni. Makrs – društvena struktura je sistem odnosa između klasnih položaja gde su osnovni društveni odnosi zapravo odnosi eksploatacije od strane vladajućih klasa. Lester Frenk Vord – društvenu strukturu odredio kao društvene institucije koje poseduju određenu trajnost i stabilnost i one su prirodne, a ne veštačke/konstruisane od strane čoveka U sociologiji i antropologiji danas dominira shvatanje da su društvena struktura, a samim tim i društvene hijerarhije i stratifikacija čisto kulturne po pravilu. Međutim, ove nauke nisu proizvele sveobuhvatnu i zadovoljvajuću teoriju društvene strukture, jer ih nedostatak biološke osnove lišava jasnih zamisli o funkciji ili o adaptivnoj vrednosti ponašanja. Društvena hijerarhija, društvena nejednakost i društvena stratifikacija Društvena nejednakost – postojanje hijerarhije u kojoj neke individue imaju veći prestiž i društveni uticaj od drugih, ali gde nema razlika u bogatstvu koje bi bile kristalizovane u društvene klase. Nejednakost postaje društvena stratifikacija kada razlike u bogatstvu postanu značajne i upadljive da se formiraju društveni stratumi ili klase i kada individua postaje pretežno hereditarna. Moderni ljudi prikauzju 3 tipa statusnih hijerarhija: hijerarhije dominantnosti – formiraju je u licem-u-lice grupama društvenih životinja (postoje i kod ostalih primata)
138
zvanične hijerarhije formalnih organizacija koje postoje u velikim ljudskim društvima socioekonomske hijerarhije (ili sistemi društvenih klasa) agrarnih i industrijskih društava kojima ljudi i jednog velikog statuma sebe smatraju superiornim ili inferiornim u odnosu na neki drugi veliki stratum Ideja o tome da je društvena stratifikacija centralni deo ljudske organizacije prisutna je još kod Aristotela koji je pisao o prirodnom rangiranju između slobodnih ljudi i robova. Veber – ljudi oduvek bili nejednaki, ali ne samo u pogledu vlasništva, već i političke moći i drušvenih struktura. Dirkem – dve forme društvene nejednakosti – eksterne (nejednakosti koje su eksterno nametnute na osnovu rođenja/pripisani status) i interne (rezultat individualnog talenta i zalaganja/stečeni status). Najsistematičniju i najrazvijeniju funkcionalističku teoriju društvene stratifikacije dali su Dejvis i Mur, gde se nejednakost u društvenim pozicijama u svim društvima objašnjavaja kao posledica različitih pozitivnih doprinosa opstanku šireg društvenog sistema. Kreću od pretpostavke da ne postoje društvo i društvena struktura koji su nestratifikovani i pokušavaju da na funkcionalistički način objasne univerzalnu potrebu koja zahteva stratifikaciju u bilo kom društvenom sistemu Sociolozi i antropolozi danas nisu bliži opštoj i opšteprihvaćenoj teoriji o stratifikaciji nego što su pre bili. Sve navedene sociološke teorije o stratifikaciji izbegavale su fundamentalno evoluciono objašnjenje. Koreni drutvenih hijerarhija se mogu naći i kod ljudskih predaka, pre svega primata. Društveni rang i reproduktivni uspeh blisko su povezani u većini ljudskih društava, što se javlja i kod mnogih vrsta sisara, pa je iz tog razloga korisno razmotriti društvene hijerarhije kod ne-ljudskih primata. Kada se govori o društvenim strukturama ne-ljudskih primata, često se pominje konceptualni okvir koji obuhvata 3 nivoa: interakcije odnose strukturu Pojam strukture je moguće koristiti na 3 načina: površinska struktura (označava konkretan sadržaj, kvalitet i uređenje odnosa unutar neke društvene strukture) „čista“ struktura (generalizacije o kategorijama odnosa, tj. generalizacije koje su primenljive na sve površinske strukture) duboka struktura (determinante vladajućih elemenata koji konstituišu („čistu“) strukturu) Razlike između struktura ne-ljudskih i ljudskih grupa ne podrazumevaju da strukture prvog tipa nisu značajne za razumevanje srtuktura drugog tipa, jer je svaka ljudska institucija proizvod ljudske prirode ili mora biti kompatibilna sa njom. Ono što je odsutno kod ne-ljudskih formi, pre svega, su institucije koje zavise od jezika, odnosno od
139
zajedničkih verovanja i normi, dok kod ne-ljudskih jedinki one zavise od neposredne društvene strukture. Društvena hijerarhija je skup društvenih normi, tj. pravila koja ograničavaju ponašanje individua u zavisnosti od svog ranga. U ljudskim društvima ova pravila su implicitna ili eksplicitna u vidu propisa. Najvažnija razlika između ljudskih društava i ostalih primatskih društava je u tome što su ljudska društva daleko brojnija, a sama ta činjenica podrazumeva da je ljudska društvena organizacija, u kojoj poretci dominantnosti konstituišu njihov centralni deo, daleko kompleksnija nego u bilo kom primatskom društvu. Postoji najmanje 5 karakteristika rangiranja ljudskih bića koje su delimično prisutne i kod ne-ljudskih primata, što sugeriše njihovu evolucionu osnovu: kod ljudi rang individue delimično zavisi od ekstrizičnih atributa koji nisu očigledni preduslovi grupnog statusa, poput pola, starosti ili porekla iz bogate porodice članovi grupe na dugi rok češće stupaju u interakcije sa statusno sličnim članovima gupe (kod primata – koalicije) visoko rangirani članovi grupe obavljaju funkcije usluživanja i kontrole drugih članova, kao i grupe u celini (i kod lidera babuna) niže rangirani članovi deluju nervoznije od više rangiranih članova grupe koji mogu da manipulišu stresom i preformansama niže rangiranih smanjivanjem tenzija (i kod grupa šimpanzi) ljudi često uspostavljaju i održavaju statusni rang bez fizičkog sukoba agresivnih pretnji što karakteriše i više primate. Kada je reč o hijerarhijama i ljudima, etiološke studije pokazuju i da veoma mlada deca prikazuju ponašanja koja su orijentisana ka postizanju ranga ili dominantnosti (istraživanje dece starosti od 11 do 16 meseci u jaslicama bilo moguće identifikovati odgrupe visokg, srednjeg, niskog ranga, kao i fenomen vršnjačke imitacije dominantnihjih).
140
44.Društvena hijerarhija, nejednakosti i stratifikacija i evoluciono-psihološke osnove društvenih hijerarhija Stratifikacija se pojavljuje i postaje sve kompleksnija i detaljnija kako društva rastu po obimu i postaju tehnološki naprednija, počinju sa proizvodnjom sve većih eonomskih viškova. Stratifikacija je relativno skorašnja pojava i postoji manje od 10% vremena od nastanka ljudi. Obrasci nejednakosti i stratifikacije tokom procesa socijalne evolucije: Preagrarna društva lovaca-sakupljača – kao i u primatskim društvima elementarni sistemi stratifikacije mogu se pronaći u preagrarnim društvima lovaca-sakupljača. Šengon – ekspolatacija počinje osnvnom životnom aktivnošću-reprodkcijom. Društva lovacasakupljača nisu stratifikovana u pravom smislu te reči; u njima je neuobičajeno da neka indiviuda poseduje kapacitete za lišavanje pristupa drugih osoba prirodnim resursima za život. U ovim društvima obično ne postoje značajne razlike u bogatstvu i retko postoje društveni stratumi ili klase. Nejednakosti u prestižu ili društveni uticaji postoje, ali su zasnovane na faktorima kao što su pol, starost. Međutim, ipak postoji sklonost većine društava lovaca-sakupljača ka stratifikacii i ona se pojavljuje čim se za to steknu uslovi (uslovi- postojanje privrede ili okruženja koji omogućavaju akumulaciju i skladištenje hrane). Čak i među društvima lovaca-skupljača postoje ona koja su stratifikovana (primer: plemena američkih starosedelaca duž severozapadne obale Severne Amerike – složeni sistem stratifikacije; na vrhu poglavice; složena lovačko-sakupljačka društva na jugozapadu Francuske). Iako je većina lovačko-sakupljačkih društava nestratifikovana što ne znači da su ona bila egalitarna, jer je u njima postojala polna i razne druge nejednakosti (egalitarno društvo – ono u kojem postoji onoliko pozicija prestiža za bilo koji uzrast ili pol koliko ima i ljudi koji mogu da ih popune). Prosta hortikulturna društva – njih, kao i lovce-sakupljače, karakteriše društvena nejednakost uz odsustvo istinske stratifikacije. Ekonomija se zasniva na obradi zemlje – štap za kopanje je osnovni alat za preživljavanje. Zemlja, alati su lako dostupni bilo kom pripadniku društva koji želi samo malo da se potrudi, pa nema većih nejednakosti po pitanju materijalnog stanja. Ovde je prisutna trajnost naseljavanja, važnost srodstva, obožavanje predaka, religijski rituali. Razlike u prestižu u ovim društvima, pa i društvene hijerarhije, mnogo su izraženije nego među lovcima-sakupljačima; postoje i veće razlike po pitanju vlasništva, pa se zbog toga ova prosta hortikulturna društva moguće nazvati rangiranim društvima, odnosno društvima u kojima su položaji vrednih statusa ograničeni tako da ih ne dosežu svi, već samo nekolicina koja se onda smatra osobama visokog ranga i zauzimaju status „velikih ljudi“ koji imaju rivale koji žele da ih svrgnu sa tog položaja. Veliki ljudi akumuliraju svoje bogatsvo, ali svoj status stiču darežljivom distribucijom svog bogatstva (javnim gozbama). Napredna hortikulturna društva – pojava istinske stratifikacije je na delu nakon tranzicije ka intenzivnijoj ili naprednijoj hortikulturi. U ovim društvima postoje nasledni stratumi i klase – što je opšta odlika stratifikacije. Prelazak sa drvenog štapa na metalnu motiku (metalurgija). 3 osnovna društvena stratuma: vrhovni poglavica ili kralj (sa porodicom), potpoglavica i običan sloj. Imaju različite pristupe osnovnim, prirodnim resursima. Stratumi se razlikuju i na osnovu razlika u društvenom rangiranju, moći, oblačenju, ornamentima, obrascima potrošnje, uključenosti u ekonomsku proizvodnju, dostupnosti slobodnog vremena, načinu života. Poglavice su imale božanski karakter. Osobe iz nižeg 141
statusa obavljaju poslove za njih, vrhovni poglavica i njegova porodica nisu učestvovali u svakodnevnom privređivanju – primitivna dokoličarska klasa. Vračevi i sveštenici uzdignuti na lestvice društvenih hijerarhija zbog komunikacije sa bogovima. Primarna determinanta statusa u naprednim hortikulturnim društvima bio je odnos individue ili grupe sa kraljem, a bogatstvo, privilegije i status su direktno povezani sa ovom distribucijom dobara i usluga. Ovim društvima dominiraju ekstremna eksploatacija kraljevih podanika, brojna klasa robova bez prava, žrtvovanje ljudi,... Agrarna društva –Hortikulturna društva obično evoluiraju u agrarna društva kada najvažnija alatka postaje plug. Kultursanje njive zamenjuju vrtove, veličina populacije se znatno uvećala kao i proizvodnja hrane, povećava se ekonomski višak. Prelaskom na klasična agrarna društva pojavljuje se mnogo ekstremnija forma stratifikacije u kojoj je većina stanovništva bačena u siromaštvo, a jaz u moći, privilegijama i prestižu između vladajućih i porčinjenih postaje ogroman. Međuzavisnost ekonomije i politike omogućila je pojavlivanje sve razovrsnije i oštrije stratifikacije u populaciji. Od seljaka se zahtevalo da sav proizvedeni višak daju elitama čime su klasne razlike postale naglašene kao nikad do tad. Religija postaje glavno sredstvo ideološke kontrole; crkva i država počinju da se odvajaju; elite blisko povezane sa sveštenstvom. Moderna industrijska društva – ovde dolazi do difuzije bogatstva duž čitave populacije i stvaranja krupnih srednjih i rodničkih klasa koje uživaju relativno visoke standarde života u poređenju sa seljaštvom u agrarnim društvima. Iako ova društva ostaju visoko sratifikovana, ona deluju manje stratifikovana od svojih agrarnih prestonica zbog proporcije ukupnog bogatstva u rukama vladajuće klase. Prisutan uspon demokratskih ideologija. Ljudska društva imaju urođenu sklonost ka hijerarhiji, tako da društvene hijerarhije postaju progresivno složenije i ekstremnije kako društva evoluiraju u raznim aspektima. Neuspeh u stvaranju društva bez društvenih klasa predstavlja dodatni indikator za tvrdnju o tome da je sklonost društvenim hijerarhijama urođeni i fundamentalni deo ljudske prirode, ali to, opet, ne znači da se stratifikacija ne može ukinuti, već da se u tome do danas nije uspelo. Evoluciono psihološke osnove društvenih hijerarhija Generisanje društvene stratifikacije zavisi od psiholoških obeležja koja su proizvod selekcije. Ovome doprinose i stvaranja iz oblasti kao što je bihevioralna genetika (došla saznanja o neteritorijalnim heritabilnostima za niz psiholoških odlika, osobina, stanova, ponašanja, među kojima je i sticanje statusa). Ključ za razumevanje hijerarhija leži u objašnjenju odnosa društvenog statusa prema opstanku i reproduktivnom uspehu. Kod ljudi je došlo do transformacije primatske dominantnosti zasnovane na agonizmu, u ljudski prestiž koji je zasnovan na simbolima, što je sve, najverovatnije, posledica polne selekcije. Mogućnost za mušku reprodukciju mnogo je veća od ženske, jer žene ulažu mnogo više u potomstvo. Ako je broj mužjaka u populaciji približno isti broju ženki, postoji ogroman pritisak za kompeticiju među mužjacima za pristup plodnim ženkama. Iz tog razloga, razlike u statusu postaju izuzetno važne jer viši status mužjaka podrazumeva lakši pristup potencijalnim prilikama za parenje. Muškarci višeg statusa imaju bolji pristup i veću kontrolu nad resursima nego muškarci nižeg statusa, a zbog ograničenog pristupa resursima, neophodnim za podršku trudnoći, brizi o potomstvu i slično, muškarci višeg statusa su poželjniji izbor za žene. Postoje i kompeticije među ženama koje su suptilnije umesto direktne konfrontaije i dominacije.
142
Barkov tvrdi da postoje 3 hominidska psihološka obeležja koja omogućavaju pojavu stratifikacije:
želja za postizanjem visokog socijalnog ranga nepotizam kapacitet za društvenu razmenu
143
45. Pol I rod U sociologiji objašnjenje polno diferenciranog ponašanja obično počinje razlikovanjem pola i roda, koje se retko kada dovodi u pitanje. U toj distinkciji pol se odnosi samo na u suštini beznačajna anatomska i fiziološka obeležja, a rod se obično predstavlja socijalno psihološki (bihevioralno) i kao da je nezavisan od pola. Ovim suprotstavljanjem I razlikovanjem roda i rodnih razlika od biološke osnove dolazi se do apsurdnih i naučno besmislenih i nemogućih tvrdnji. Sociolozi rod obično vide kao u potpunosti odvojen od biologije, a neki idu toliko daleko da čak i pol vide kao odvojen od biologije. To bi značilo da slučajevi hermafroditizma pokazuju kako su i pol i rod socijalne konstrukcije, a ne biološke činjenice. Judri smatra da su biološki uzroci važni i da sociolozi ne bi trebalo da ih zapostavljaju. Njegova ideja jeste da biološki uzroci mogu da se integrišu sa tradicionalnim sociološkim modelima, međutim to podrazumeva da sociolozi u svoje razmišljanje inkorporiraju znanje disciplina čije paradigme nude biološka objašnjenja ponašanja koja su važna sociolozima. Judri dotiče tri biološka objašnjenja: evoluciju socijalnog ponašanja (tj. sociobiologiju), bihevioralnu genetiku i bihevioralnu endokrinologiju i iz njih izvlači osnovne disciplinarne postulate. Sociobiologija nudi postulat o evoluiranom socijalnom ponašanju životinja. Bihevioralna endokrinologija nudi postulat o uticaju hormona na ponašanje, a bihevioralna genetika o uticaju gena na ponašanje. Ova tri postulata mogu se podvesti pod jedan: “Evolucija odabira gene koji kontrolišu hormone koji aktiviraju gene koji kodiraju neurotransmitere koji kontrolišu ponašanje.” Evoluciona teorija je početna tačka i iz evolucione biologije sociolozi moraju da prihvate osnovnu ideju – socijalno ponašanje je evolucioni proizvod. Najčešće se unutar sociologije smatra da je ljudska priroda zapravo naša osobina da nemamo prirodu, odnosno da smo beskrajno plastični i da se tokom evolucije desilo “nešto” što nas je oslobodilo od evoluiranih ponašanja. Judri predlaže rešenje koje je veoma zanimljivo. Evoluciona teorija može da objasni uniformnosti ljudskog ponašanja preko evoluirane ljudske prirode, a sociologija preko Dirkemovog pravila treba da objasni različitosti među grupama I individuama. Kada se kaže da neko ponašanje ima biološku osnovu, to znači da postoji varijabilnost među individuama po pitanju njihovih predispozicija ka određenim tipovima ponašanja i da se ta varijabilnost u individualnim predispozicijama može pripisati varijabilnosti u individualnoj biologiji i individualnim biološkim procesima. To znači da zbog bioloških razlika među individuama različite individue reaguju na različite načine na iste stimuluse okruženja. Dakle, biološke teorije se mogu koristiti radi objašnjenja individualne varijabilnosti u ponašanjima i bihevioralnih inklinacija. Judri svoju teoriju o rodu naziva integrisanom, a možda bi najadekvatniji naziv bio integrisana biosocijalna teorija roda. Tako bi rod bio odnos između (biološkog) pola I ponašanja, dok bi teorija o rodu objašnjavala taj odnos. Teorija je integrisana zato što integriše makrodimenziju sa mikrodimenzijom, međupolnu dimenziju sa unutarpolnom dimenzijom i društvenu dimenziju sa biološkom dimenzijom. 144
Veoma je bitno pitanje zbog čega uopšte postoji pol, da bismo uopšte mogli da raspravljamo o rodu. Za teoriju evolucije veliki problem predstavlja opstanak izvesnih pojava koje evidentno smanjuju adaptivnu vrednost. Možda najpoznatiji od svih jeste problem homoseksualnosti o kojem se mnogo pisalo i ponuđeno je nekoliko, manje ili više zadovoljavajućih objašnjenja.Takođe, postoje istraživanja koja su se bavila biološkim osnovama homoseksualnosti i koja ukazuju na to da se homoseksualnost razvija tokom kritičkog perioda tokom fetalnog razvoja, kada mozak dobija (pre)više hormona suprotnog pola. To znači da muški homoseksualci imaju fetalno “feminizirane” mozgove, a lezbejke fetalno “maskulinizovane” mozgove. Štaviše, postoje i brojne sličnosti u homoseksualnom ponašanju širom sveta. Homoseksualci obično prikazuju ponašanje suprotnog pola, koje je opet evidentno još u ranim životnim fazama. Ono što nikako ne ide u prilog socijalnom konstruktivizmu jeste činjenica da se homoseksualci u većini društava javljaju u istim procentima, bez obzira na to da li društvo prihvata homoseksualnost ili ne. Ako je homoseksualnost socijalno konstruisan izbor, nije jasno ni zbog čega bi individue birale tu seksualnu orijentaciju u homofobičnim društvima. Takođe, slično pitanje možemo postaviti za evoluciju pola. Koja je (primarna) uloga seksa i pola u (ljudskoj) evoluciji? Zaključak je da seks per se nema darvinističkih prednosti. Možda najočigledniji primer koji ide u prilog ovoj tvrdnji jeste činjenica da seksualna reprodukcija automatski nameće genetski deficit, jer oba partnera gube polovinu svog genetskog materijala, gde se deficit povećava u svakoj narednoj generaciji. Aseksualnom reprodukcijom organizam stvara sebi identično potomstvo, što je na prvi pogled prednost u odnosu na deficitarnu reprodukciju. Međutim, ako uzmemo u obzir evoluciono vreme, seksualno razmnožavanje nosi sa sobom prednost u vidu genetskog diverziteta koji povećava šanse za opstanak u nepredvidivo promenljivim okruženjima. Diverzitet omogućava adaptibilnost i zato aseksualna reprodukcija gubi prednost na duge staze. Seks promoviše genetske varijacije unutar individualnog organizma i seksualni organizmi imaju najmanje dve kopije svih autozomnih gena, omogućavajući tako da alel koji donosi izvesne prednosti “maskira” štetni alel, nasleđen od jednog od roditelja. Ovo je verovatno suštinski značaj diploidnosti I seksualne reprodukcije. Seks takođe promoviše genetske varijacije među srodnim individuama. Suština je u nastajanju potomstva koje u jednoj individui kombinuje gene oba roditelja. “Takvo potomstvo je genetski različito od roditelja (stvarajući diverzitet vremenski u liniji potomstva) i genetski različito od svojih srodnika (stvarajući diverzitet prostorno u okviru srodničke grupe).” Prema sociobiološkim idejama teorijski cilj svake individue trebalo bi da bude što veći broj potomaka u narednim generacijama, ako uzmemo u obzir inkluzivnu adaptivnu vrednost. Pored toga, taj teorijski cilj treba dopuniti i strategijom prema kojoj bi se briga o potomstvu prepuštala partneru.
Sva društva imaju polnu podelu rada, što znači da je pol veoma bitan aspect društvenog života i da se na osnovu njega individue klasifikuju. U svim društvima postoje određeni
145
zadaci i uloge koje se smatraju muževnim i ženstvenim i oni u najvećoj meri pripadaju samo jednom polu. Takođe, sva društva imaju društvenu nejednakost, što znači da su muškarci i žene nejednako pozicionirani po pitanju moćili ili autoriteta, tako da postoje više vrednovane uloge ili pozicije gde oni koji ih zauzimaju nisu jednaki. Društva se razlikuju po tome koliko polne nejednakosti postoji, ali nema društva koje je u potpunosti egalitarno kada se radi o polu. Kada se radi o polnoj nejednakosti, takođe postoji univerzalan obrazac u kojem: (1) su institucionalni sektori ljudskih društava polno asimetrični, (2) muškarci monopolizuju politički važne pozicije, (3) muškarci monopolizuju ratovanje, (4) muškarci monopolizuju društvene pozicije visokog statusa. Dakle, seksualna selekcija je proizvela sitemske razlike između polova koje su visoko adaptivne sa stanovišta maksimizacije reproduktivnog uspeha oba pola. Muški sisari su znatno agresivniji od ženki , a ispostavilo se da je testosteron u velikoj meri uzrok ovoj razlici u agresivnosti . “Potraga za društvima u kojima su žene agresivne koliko i muškarci ili agresivnije od njih pokazala se besplodnom.” Na ideološkom planu ne možemo zaobići feminizam koji je političke, književne I akademske pokrete kanalisao preko promene stavova ljudi. Ovom prilikom najviše nas zanima stav feminizma prema ljudskoj prirodi. Mnogi naučnici koji se bave ljudskom prirodom (najšire shvaćenoj) veruju na osnovu dokaza da se umovi dva pola razlikuju po rođenju, dok feministkinje često ističu kako su takva verovanja dugo vremena korišćenja zarad opravdanja nejednakog tretmana žena. Zato su feministkinjama najbliže teorije koje ljudski um vide kao tabula rasa organ, jer ako ništa nije urođeno, to onda znači da razlike među polovima ne mogu da budu urođene. Pored ove teorije, često zastupaju i ideju o “plemenitom divljaku” – seksualna eksploatacija se može izbeći preko promene institucija. Feminizam jednakosti je moralna doktrina o jednakom tretmanu koja se ne bavi empirijskim pitanjima psihologije i biologije. Rodni feminizam je empirijska doktrina koja zastupa sledeće tri tvrdnje: (1) Razlike između muškaraca i žena nemaju veze sa biologijom, već su u potpunosti socijalno konstruisane. (2) Ljudi poseduju snažan socijalni motiv – moć, tako da se socijalni život ne može razumeti bez tog pojma i odnosa koji iz moći proističu. (3) Ljudske interakcije nisu posledica delanja individua, već grupa, što se vidi u tezi da muški rod dominira ženskim rodom. Na osnovu ovih karakteristika uočljivo je da se rodni feminizam suprotstavlja naučnim rezultatima i da predstavlja ideologiju koja u naučnom smislu nije održiva. Iz zaključka o nejednakosti polova ne može se izvući i naučno opravdati teza o “prirodnoj” dominaciji jednog roda nad drugim. Muškarci i žene su evoluirali u Africi kao jedna vrsta i dele iste gene, osim onih koji se nalaze na Y hromozomu. To znači da polne razlike nisu arbitrarno obeležje zapadne kulture. Na osnovu istraživanja o
146
kulturnim univerzalijama možemo da zaključimo da se u svim kulturama muškarci i žene shvataju kao da imaju različite prirode. Judri pravi razliku između biološke i sociološke teorije roda (Udry 1994). Potrebno je ponoviti da većina biologa uopšte i ne koristi termin rod, već polni dimorfizam. Ova teorija varira po svojim detaljima od vrste do vrste, ali njena suština je u sledećem: polni dimorfizam u ponašanju je pod kontrolom hormona. Hormoni koji kontrolišu polni dimorfizam su polni hormoni, a svi sisari u suštini imaju slične primarne polne hormone. Oni rukovode razvojem polno dimorfičkih telesnih struktura i kontrolišu polno dimorfičko reproduktivno ponašanje koje leži u osnovi roda. Društveni naučnici su pokazali slabo interesovanje za primenu sisarskih modela polnog dimorfizma na ljude, tako da su razvili svoje teorije za objašnjenje roda. Prvi princip svih teorija iz društvenih nauka o rodu jeste onaj koji rod objašnjava preko razlika u društvenom iskustvu, odnosno preko socijalizacije i društvene strukture. Razlike u ponašanju među polovima objašnjavaju se razlikama u društvenim iskustvima muškaraca i žena I strukturalnim ograničenjima koje takođe utiču na iskustvo. Razlike u rodnom ponašanju unutar istog pola objašnjavaju se istim razlikama u društvenom iskustvu. Međutim, univerzalna teorija polnog dimorfizma u ponašanju trebalo bi da se primeni na sve kičmenjake. Zbog strukture evolucionog procesa svi kičmenjaci dele osnovni reproduktivni sistem koji kontrolišu isti hormoni. Problem je što društveni naučnici ljude skoro uvek vide kao izuzetak u živom svetu, što zahteva posebnu, drugu teoriju. Društveni naučnici imaju jedan eksplanatorni problem za koji misle da nije zajednički teorijama koje objašnjavaju sisarsko ponašanje, a to je objašnjenje sekularne promene. To bi značilo da se tokom vremena kod ljudi menja rod u skladu sa promenama u društvenom okruženju, o čemu će biti reči kasnije.Objašnjenje roda u društvenim naukama zavisi od tri koncepta: rodne uloge, socijalizacije i strukture prilika. Rodna uloga je obim prihvatljivih ponašanja koja se razlikuju po polu u određenom bihevioralnom domenu (npr. roditeljstvu) i podržana je rodnim normama. Granice prihvatljivog ponašanja se razlikuju po polu i njihovo prekoračenje je propraćeno kaznom, a otežano je strukturama prilika. Društveni naučnici obično zaključuju o postojanju polno diferenciranih normi na osnovu polnih razlika u ponašanju koje pokušavaju da objasne ovim normama. Razlog za ovu tautologiju je da društveni naučnici ne mogu na drugačiji način da objasne polne razlike. Dakle, ako se muškarci i žene razlikuju u svojim interesovanjima i pažnji prema maloj deci oni izvlače polno diferencirane norme iz posmatranja polno izdiferenciranog ponašanja, a onda objašnjavaju polno izdiferencirano ponašanje preko normi koje su izvukli. Osnova reprodukcije su polne razlike i polni hormoni su dobili ime upravo po tome što kontrolišu razlike koje su povezane sa (biološkim) polom. Pod polom se podrazumevaju reproduktivne I seksualne karakteristike koje razlikuju muškarca od žene, dok se pod rodom podrazumevaju svi socijalni i psihološki atributi koji su povezani sa društvenim ulogama muškaraca i žena. Stav Judrija i Rosi jeste da biološki pol igra veliku ulogu kada se radi o društvenim ulogama I psihološkim atributima muškaraca i žena.
147
Najbolji eksperiment koji razdvaja biologiju od socijalizacije jeste da se po rođenju dečacima promeni pol i da se kasnije odgaja kao devojčica i da ga ljudi tako i tretiraju. Ako je rod socijalno konstruisan to bi značilo da bi ta deca odrasla u devojčice, a ako zavisi od hormona, dete bi se osećalo nelagodno i zarobljeno u telu žene. Kada se radi o biosocijalnom pokušaju objašnjenja pola i roda možemo da zaključimo nekoliko stvari. Nema nikakvog teorijskog i metodološkog opravdanja da se biologija I socijalno iskustvo posmatraju kao odvojeni domeni u kojima treba tragati za primarnim uzrocima. Jasno je da nema smisla posmatrati biologiju i socijalno iskustvo kao odvojene domene. “Biološki procesi se odvijaju u kulturnom kontekstu i sami su plastični, a ne stabilni i neizbežni. Takođe, kulturni procesi se odvijaju unutar i kroz biološki organizam; ne odvijaju se u biološkom vakuumu.” Što se tiče filozofske osnove biosocijalne perspektive, ona se implicitno nalazi u ideji o postojanju ljudske prirode koja je nastala iz genetske sličnosti svih ljudi i koja sadrži zajedničke biološke predispozicije ljudi koje se razlikuju od prirode drugih životinja. Većina sociologa ponašanje još uvek vidi kao da je izvan dometa delovanja evolucionih sila, iako sve više toga ide u prilog tezi da je i ljudsko ponašanje product bioloških procesa. Judri ljudske predispozicije (tj. “perzistentna stanja motivacije”) deli na dve osnovne kategorije: (1) genetska opšteljudska obeležja i (2) genetske razlike među ljudima koje objašnjavaju varijacije u biološkim predispozicijama. Njegov cilj je da otkrije na koji način biološki procesi stupaju u interakciju sa sociološkim i psihološkim procesima i da istraži kako biološki faktori mogu da budu povezani sa ljudskim inklinacijama koje imaju makro demografske posledice. Dakle, prema biosocijalnoj makro teoriji, ljudi formiraju svoje društvene structure oko roda, zato što muškarci i žene imaju različite bihevioralne predispozicije koje su pod uticajem biologije. Rodna društvena struktura je tako univerzalno prilagođavanje na ovu biološku činjenicu. Društva demonstriraju širok dijapazon ovog prilagođavanja, tako da se rod može naglasiti, minimizirati ili pustiti da se prirodno izrazi. Ako se on ignoriše i dalje je prisutan, ako se ode predaleko od prirodnog polnog dimorfizma stvaraju se loše društvene okolnosti i društveni pritisci za bližim usklađivanjem s biologijom. Jedna od najvećih prepreka u sociologiji, kada se radi o prihvatanju biologije, jeste zabrinutost društvenih naučnika da će istraživanje bioloških uzroka ponašanja dovesti do biološki zasnovane socijalne politike. Međutim, biološki modeli ponašanja prvenstveno se tiču individualnih razlika i nisu korisni za socijalnu politiku koja se tiče društvene promene. Ova prepreka ima koren i u potpuno zastarelom i pogrešnom shvatanju prema kojem ponašanje koje ima biološku osnovu ne može da ima i socijalnu osnovu. Dakle, “prirodnost” nekog ponašanja navodno implicira i njegovu nepromenljivost preko društvenih akcija. Kako bi na još jednom problemu pokazao nužnost intelektualne kooperacije sociologije i biologije, Judri problematiku roda širi i na domen društvene promene, koju biologija ne može da objasni sama. U modelu društvene promene želimo da objasnimo razlike u populacijskim karakteristikama u vremenu 1 i u vremenu 2. Zavisna varijabla je razlika u
148
parametru populacije tokom vremena, a eksplanatorne varijable su drugi parametri populacije ili promene u drugim populacijskim parametrima. U modelima društvene promene zavisne i eksplanatorne varijable su karakteristike populacija, a ne individua. Neke eksplanatorne varijable mogu da budu agregati individualnih karakteristika (kao što je starosna struktura), dok druge mogu da budu atributi populacija koje nemaju direktne individualne derivative (poput zakona ili promena u zakonu ili dostupnosti električne struje). Drustvena promena se odvija preko drugih drustvenih procesa. To znaci da se drustvene promene ne mogu izvlaciti iz mikro modela koji objasnjavaju individualne razlike u ponasanju. Opsti princip je sledeci : (1) Kada društvena struktura i struktura društvene kontrole dopuštaju opcije za ponašanja koja su biološki zasnovana, onda biološki faktori utiču na izbor opcija I javlja se biološki zasnovana razlika u ponašanju. (2) Kada opcija ima malo i kada se između nekih teško može birati, biološki zasnovane razlike se smanjuju i gotovo nestaju. Ako se ovaj princip primeni na rod, zaključci su sledeći. Muškarci i žene se ponašaju različito u svim kulturama. Na opšti način mi te razlike veoma traljavo objašnjavamo preko rodnih uloga. “[R]azličite normativne reakcije na ista ponašanja koja zavise od toga da li su ponašanja od muškaraca ili od žena; i različite strukture mogućnost pola.” Međutim, postoje i razlike unutar istog pola po pitanju rodnog ponašanja. Po svim dimenzijama roda neke žene su više feminizirane, odnosno njihovo ponašanje manje liči na ponašanje muškaraca. U društvu u kojem su normativne granice veoma blizu nema mnogo razlika ako se radi o varijacijama unutar istog pola. Tamo gde su rodne uloge tolerantne I labave postojaće velike i varijacije unutar istog pola. Mi verujemo da su naše rodne uloge danas daleko labavije i tolerantnije nego ikad ranije, tako da varijacije unutar istog pola mogu da opadaju ili rastu tokom kratkog vremenskog perioda. Sve ove promene su objašnjive unutar sociološke paradigme. Labavljenje normi i razvoj dopustljivijih dovelo je do izražavanja prirodnih inklinacija nekih žena ka ponašanjima koja su više muževna. Promena u distribuciji rodnih ponašanja izazvana je društvenim faktorima. Dakle, društveni proces i društvena politika mogu da dovedu do sekularne promene. Ako se ove ideje sumiraju, zaključak je da možemo identifikovati dva alternativna plana. Prema prvom planu, društvo bi trebalo da obezbedi rodno neutralne structure mogućnosti, tako da bi varijacije u rodnim predispozicijama koje se javljaju prirodno odredile način na koji ljudi koriste ove prilike. Druga alternativa je poništavanje roda u društvu. Oni koji zagovaraju tu tezu pretpostavljaju da bi rodno neutralne strukture dovele do nestanka roda, ali ovakva, “bezrodna” socijalizacija je nemoguća zato što muškarci i žene reaguju na različite načine na istu socijalizaciju. Rodno neutralne strukture prilike proizvešće rodne reakcije, a time i rodna društva. Društvo bez roda bi zahtevalo kompenzatornu rodnu socijalizaciju i kompenzatorne rodne strukture prilika.
149
Drugi tip implikacija iz Judrijevih propozicija utiče na istraživanje. Demografi I društveni naučnici nastavljaju da pripisuju znanja o rodu rodnoj socijalizaciji I rodnim strukturama prilike. Sa poboljšanom teorijom demograf i društveni naučnik mogu da vide rod na nove načine: (1) postojanje rodne društvene strukture nije dokaz za rodne bihevioralne norme; (2) rodne norme mogu da budu posledica, a ne uzrok polnih razlika; (3) postojanje rodne društvene strukture nije dokaz za polnu diskriminaciju; (4) roditeljska socijalizacija je u veoma maloj meri odgovorna za razlike u rodnom ponašanju; (5) ako demografi i društveni naučnici ne žele da se bave biološkim predispozicijama u svojim modelima, mogu da se fokusiraju na objašnjenje društvene promene I makrokomparativne studije Judrijev cilj jeste da pokaže kako se dve naizgleda kontradiktorne teorije mogu integrisati i da je ta integracija moguća na makro i mikro nivoima. Na svakom nivou sociolog mora da inkorporira element primatske teorije koja ukazuje na to da polno dimorfičko ponašanje ima biološku osnovu. To je za sociologe ujedno i najveća prepreka.
150
46. Roditeljsko ulaganje Varijance u reproduktivnom uspjehu Darwin je definirao spolnu selekciju kao 1) nadmetanje unutar jednog spola za pripadnike suprotnog spola i kao 2) diferencijalni izbor pripadnika jednog spola pripadnika drugog spola te istaknuo kako to najčešće znači da se mužjaci međusobno nadmeću za ženke, a ženke izabiru neke mužjake radije nego neke druge. Kako bi došao do točnih podataka za oba spola, Bateman (1948) je proučavao jednu vrstu, Drosophila melanogaster, u laboratorijskim uvjetima. Podaci brojnih eksperimenata s nadmetanjima kod Drosophile pokazali su tri važne spolne razlike: (1) reproduktivni uspjeh mužjaka varirao je mnogo više od ženkinog. (2) Reproduktivni uspjeh ženki, čini se, nije bio ograničen njihovom sposobnošću da privuku mužjake. (3) Reproduktivni uspjeh ženki nije se bitno povećao (ako se uopće povećavao) nakon prve kopulacije, a nimalo se nije povećao nakon druge; većina ženki bila je nezainteresirana za kopulaciju više odjednom ili dvaput. Dobre terenske podatke o reproduktivnom uspjehu teško je naći, ali oni koji postoje, uz pretpostavku da reproduktivni uspjeh mužjaka varira proporcionalno broju kopulacija, podržavaju uvjerenje da kod svih vrsta, osim onih kod kojih roditeljska briga može biti ograničavajući izvor za ženke, reproduktivni uspjeh mužjaka varira više od ženskoga. Relativno roditeljsko ulaganje Batemanov argument može se prikazati u preciznijem i općenitijem obliku, tako da sistem parenja, recimo monogamija, i omjer spolova odraslih jedinki postanu funkcije jedne jedine varijable koja kontrolira spolnu selekciju. Prvo ću definirati roditeljski ulog kao bilo koji ulog roditelja u pojedinačnog potomka, što povećava vjerojatnost preživljavanja potomka (a time i njegov reproduktivni uspjeh) na račun roditeljske sposobnosti da isti ulog ulaže u druge potomke. Na taj način definiran, roditeljski ulog uključuje i metabolički ulog u prvotne spolne stanice, ali i bilo koje ulaganje (poput hranjenja ili čuvanja mladunaca) koje koristi potomku. Roditeljsko ulaganje ne uključuje napor utrošen u pronalaženje pripadnika suprotnog spola ili pokoravanje pripadnika istog spola kako bi se parilo s pripadnicima suprotnog spola, jer takav napor (osim u posebnim slučajevima) ne utječe na vjerojatnost preživljavanja potomaka i stoga nije roditeljsko ulaganje. Svakog potomka možemo smatrati ulogom neovisno o drugim potomcima, pri čemu povećani ulog u jednog potomka podrazumijeva smanjenje uloga u drugog. Veličinu roditeljskog uloga mjerim negativnim učinkom na roditeljsku sposobnost da ulaže u drugog potomka: velik roditeljski ulog u jednog potomka bitno smanjuje roditeljsku sposobnost da stvori drugoga. Ne postoji nužna korelacija između veličine roditeljskog uloga u nekog potomka i njegove koristi za mladunče. U nekoj danoj sezoni reprodukcije ukupan roditeljski ulogjedinke možemo definirati kao zbroj njezinih uloga u svakog potomka što ih stvori tijekom te sezone i možemo pretpostaviti daje prirodna selekcija favorizirala onaj ukupni roditeljski ulog koji vodi do maksimalnog reproduktivnog uspjeha. Podijelimo li ukupni roditeljski ulog brojem jedinki koje je stvorio roditelj, dobit ćemo tipični roditeljski ulog neke jedinke po potomku. Djelovanje spolne selekcije nadzire relativno roditeljsko ulaganje spolova u njihovo potomstvo. Nadmetanje za partnere najčešće karakterizira mužjake, jer oni obično ne ulažu ništa u svoje potomstvo. Tamo gdje se roditeljski ulog mužjaka može usporediti sa 151
ženkinim, možemo očekivati da će reproduktivni uspjeh mužjaka i ženki varirati na sličan način, a ženkin izbor neće biti ništa selektivniji od muškoga. Tamo gdje roditeljski ulog umnogome nadilazi ženski (bez obzira na to koji spol ulaže više u svoje spolne stanice), možemo očekivati da će se ženke međusobno natjecati za mužjake i da će mužjaci biti selektivni u prihvaćanju pojedine ženke za partnera. Obrasci roditeljskog uloga Vrste možemo klasificirati prema relativnom roditeljskom ulogu koji svaki spol ulaže u svoje mlade. U velikoj većini vrsta jedini mužjački doprinos opstanku njihova potomstva jesu njegove spolne stanice. Kod tih vrsta doprinos ženki očito u velikoj mjeri nadilazi mužjački. Mužjak u svoje potomke može ulagati na različite načine. On može svojoj partnerici osiguravati hranu, pronaći i braniti dobro mjesto na kojemu će se ženka hraniti, lijegati jaja ili odgajati mlade... Svi ti oblici mužjačkog roditeljskog uloga teže smanjenju razlika u ulaganju mužjaka i ženki koje proizlaze iz početne razlike u veličini spolnih stanica. Ulaganje zenke vs ulaganje muzjaka Muzjaci ulazu manje u mlade od zenki. Evolucija obrazaca ulaganja Obrazac roditeljskog ulaganja koji danas vlada, djelovanjem spolne selekcije naizgled proizlazi iz evolucijski vrlo rane diferencijacije relativno nepokretnih spolnih stanica (jajašca) od pokretnih, koje ih oplođuju (spermija). Nediferencirani sustav spolnih stanica izgleda vrlo nestabilno: nadmetanje za oplodnju drugih spolnih stanica trebalo bi ubrzano favorizirati pokretljivost nekih spolnih stanica, što zauzvrat postavlja selekcijske pritiske za nepokretljivost drugih spolnih stanica. U svakom slučaju, jednom kada je diferencijacija nastala, spolna selekcija koja je djelovala na spermije favorizirala je pokretljivost na štetu ulaganja (u obliku citoplazme). To je značilo da sve dok se spermiji različitih mužjaka neposredno nadmeću za oplodnju jajašca (kao u kamenica), prirodna selekcija koja favorizira povećanje roditeljskog ulaganja mogla je djelovati jedino na ženke. Jednom kada su ženke mogle nadzirati koji će mužjak oploditi njihova jajašca, ženski izbor ili smrtnosna selekcija u mladih mogla je djelovati prema favoriziranju nekih novih oblika muškog ulaganja kao dodatak spermijima. Međutim, postoje snažni selekcijski pritisci protiv toga. Kako ženka već ulaže više od mužjaka, neuspjeh parenja zbog nedostatka dodatnog ulaganja odabire mnogo snažnije protiv nje nego protiv mužjaka. . U tom smislu, njezino početno vrlo veliko ulaganje obvezuje ju na dodatno ulaganje više nego što početno sitno muž-jakovo ulaganje obvezuje njega. Nadalje, nadmetanje među mužjacima težit će djelovanju protiv roditeljskog ulaganja tako da bi bilo koje ulaganje mužjaka u mlade jedne ženke trebalo umanjiti vjerojatnost mužjaka da oplodi druge ženke. Stoga spolna selekcija ujedno nadzire i roditeljsko ulaganje i silu koja teži ukidanju tog obrasca.
152
Početni roditeljski ulog
Početno roditeljsko ulaganje mužjaka, to jest njegovo ulaganje pri trenutku oplodnje, mnogo je manje nego ženkino, čak i ako kasnije tijekom roditeljske brige ulaže jednako ili više. Na roditeljsko ulaganje u mlade može se gledati kao na slijed diskretnih ulaganja svakog spola. Relativno ulaganje može se mijenjati kao funkcija vremena i svaki spol može biti manje ili više slobodan bilo kada prekinuti svoje ulaganje. U ljudskoj vrsti, na primjer, parenje, koje mužjaku doslovno ne predstavlja nikakav trošak, može pokrenuti deveto-mjesečno ulaganje ženke, koje nije zanemarivo, a koje prati, ako to ona želi, petnaestogodišnje ulaganje u potomka, koje je značajno. Iako mužjak može često doprinositi roditeljskoj brizi tijekom tog razdoblja, on to ne mora činiti nužno. Nakon devetomjesečne trudnoće ženka je više ili manje slobodna prekinuti svoje ulaganje u svakom trenutku, ali učini li to, on gubi dotad uloženo. S obzirom na početnu nejednakost u ulaganju, mužjak može maksimizirati svoje šanse ostavljajući preživjelo potomstvo i pareći se i napuštajući mnoge ženke, od kojih će neke, same ili uz pomoć drugih, podići njegovo potomstvo. Troskovi parenja su uvek trivijalni za muzjaka, i on ne mora ulagati nista vise kako bi se pario. Prema toj logici moglo bi se očekivati da mužjaci rao-nogamnih vrsta zadobiju neke psihičke osobine sukladne promiskuitetnim navikama. Mužjak bi bio odabran da razlikuje ženke koje će samo oploditi i ženke s kojima će usto podizati mlade. S prvima bi trebao mnogo više željeti spolni odnos i pri izboru spolne partnerice manje diskriminirati nego što bi to činila ženka, ali druge bi trebao diskriminirati kao što i one diskriminiraju njega. Napustanje i nevera U svakom trenutku je jedinka čiji je kumulativni ulog premašen partnerovim, teoretski u iskušenju da ga napusti, pogotovo ako je razlika velika. To se iskušenje javlja stoga što jedinka koja napušta, gubi manje no partner koji biva napušten, ako mladunčad nije sazrela te je partner stoga snažnije odabran da ostane s mladima. Ako je bilo koji partner napušten nakon kopulacije, postoje tri mogućnosti. ^Jedinka može napustiti jajašca (ili ih pojesti) i pokušati se nanovo pariti s drugim partnerom, izgubivši tako sve (ili dio) od početnog uloga. 2) Može pokušati uzgojiti mladunčad sama, uz rizik prenaprezanja i neuspjeha. Ili, 3) može pokušati navesti drugog partnera da pomogne uzgojiti mladunčad. Treća je alternativa - ako uspije - najadaptivnija, ali zahtijeva obmanjivanje drugog organizma da čini nešto suprotno vlastitim interesima, te je trebala evoluirati adaptacija koja štiti jedinke od takvih izazova. Teško je uočiti kako bi mužjak mogao uspješno obmanuti novu ženku, ali ženka bi mogla prevariti mužjaka kada bi brzo djelovala. Kako vrijeme prolazi (primjerice, jednom kada se mladi izlegu), postaje manje vjerojatno da će se mužjak moći lako prevariti. Ženka stoga može biti programirana da prvo pokuša treću strategiju, a ako ne uspije, da se vrati na prvu ili drugu. Mužjak koji napušta, dobiva najviše kada ženka uspije s trećom strategijom, ne dobiva ništa ako izabere prvu, a vjerojatno neku posrednu vrijednost ako izabere drugu. Ako niti jedan partner ne napusti drugoga u početku, tada, kako vrijeme prolazi, svaki ulaže sve više u mladunčad. Taj trend ima ozbiljne posljedice. Sjedne strane, napušteni
153
partner mnogo je sposobniji sam dovršiti zadatak, a prirodna bi selekcija trebala favorizirati stanje u kojemu je predodređen da to pokuša, jer mnogo više može izgubiti ako ne pokuša. S druge strane, onaj koji je napustio partnera, može više izgubiti ako partner ne uspije i manje dobiti ako uspije. Ravnoteža tih suprotnih učinka trebala bi ovisiti o točnom obliku krivulja kumulativnog uloga kao i o prilikama za daljnje parenje izvan matičnog para. Postoji još jedan učinak koji dolazi s vremenom povećanja ulaganja oba partnera u potomke. Kako ulaganje raste, prirodna selekcija može favorizirati napuštanje oba partnera, čak iako je jedan uložio više u mladunčad no drugi. To se događa stoga što napuštanje može postaviti napuštenog partnera pred okrutnu odluku: uložio je toliko mnogo da značajno gubi ako i on napusti mladunčad, ali bez obzira i na to (što ne bi trebalo utjecati na njega), partner bi izgubio čak i više. Primer odnosa muzjaka pri vantelesnoj I unutrasnjoj oplodnji. Diferencijalna smrtnost i spolni omjer Od posebnog su interesa za razumijevanje posljedica spolnog omjera točni podaci o diferencijalnoj smrtnosti spolova, posebno nezrelih jedinki. Teško je točno odrediti spolni omjer za bilo koju vrstu. Najozbiljniji izvor odstupanja jest neistodobno pojavljivanje mužjaka i ženki pred promatračem. Pregled korisne literature o spolnim omjerima pokazuje (osim kod ptica) da kada je spolni omjer u neravnoteži, tada je najčešće u neravnoteži u korist ženki. Rečeno drugim riječima, mužjaci posjeduju tendenciju prema većim stopama smrtnosti no ženke. Kromosomska hipoteza
Među biolozima koji proučavaju društveno ponašanje postoji težnja da spolni omjer odraslih smatraju neovisnom varijablom na koju reagiraju vrste s prikladnim adaptacijama. Lack (1968) često objašnjava društveno ponašanje kao adaptaciju dijelom na neuravnotežen (ili uravnotežen) spolni omjer, a Verner (1964) sažimlje ostale slučajeve te težnje. Jedini mehanizam koji će načiniti diferencijalnu smrtnost neovisnu o spolnim razlikama, očito povezan s roditeljskim ulogom i spolnom selekcijom, jest kromosomski mehanizam, posebno primijenjen na ljude i ostale sisavce: pretpostavlja se da nezaštićeni kromosom X mužjaka pre-dodređuje za veću smrtnost. Taj je mehanizam nepodoban za objašnjenje diferencijalne smrtnosti iz triju razloga. 1. Raspršenje diferencijalne smrtnosti po spolu ne predviđa se znanjem o raspršenju mehanizama koji određuju spol. 2. Teorijska predviđanja stupnja diferencijalne smrtnosti očekivana za mužjake zbog njihova nezaštićenog kromosoma X mnogo su niža od onih uočenih u sisavaca, poput pasa, goveda i ljudi. 3. Pomni podaci o ljudima ukazuju da kastrirani mužjaci (koji, naravno, ostaju heterogametni) snažno nadživljavaju kontrolnu skupinu mužjaka sličnih u svim drugim osobinama osim što nisu kastrirani, i što se kastracija dogodila ranije u životu, to će se povećati preživljavanje.
154
Adaptivni model diferencijalne smrtnosti Spolovi bi se mogli smatrati različitim vrstama, pri čemu je suprotan spol važan resurs za proizvodnju maksimuma preživjele mladunčadi. Postavljeno na taj način, ženska se "vrsta" najčešće razlikuje od muške po tome što se ženke međusobno nadmeću za resurse poput hrane, ali ne i za pripadnike suprotnog spola, dok se mužjaci primarno nadmeću za pripadnike suprotnog spola, a svi su drugi oblici nadmetanja važni sve dok utječu na primarno nadmetanje. Kako bi se analizirala diferencijalna smrtnost po spolu, potrebno je utvrditi povezanost različitih reproduktivnih strategija sa smrtnošću; to jest, pokazati na koji način određena reproduktivna strategija zadaje određeni rizik smrtnosti. To se može učiniti iscrtavanjem reproduktivnog uspjeha (RS) za prvu sezonu parenja kao funkciju reproduktivnog napora utrošenog tijekom te sezone, i iscrtavanjem opadanja budućeg reproduktivnog uspjeha (D) u jedinicama reproduktivnog uspjeha prve sezone parenja. Prirodna selekcija favorizira potrošnju reproduktivnog napora (RE) jedinke u prvoj sezoni parenja, koja ima kao posljedicu maksimalan krajnji reproduktivni uspjeh (RS - D). Vrijednost D na tom RE daje stupanj očekivane smrtnosti između prve i druge sezone parenja. Razlike među spolovima u D dat će očekivanu diferencijalnu smrtnost. Ista se analiza može primijeniti na n-ti broj sezona parenja kako bi se predvidjela smrtnost između n-te i n-te + 1 sezone parenja. Kako mužjak ulaže u roditeljsku brigu više nego pola onoga što ulaže ženka i kako potomstvo određene ženke teži oplodnji od jednog mužjaka, selekcija ne favorizira mužjake da se nadmeću međusobno za ulaganje u potomstvo više od jedne ženke. Naprotiv, spolna selekcija jedino djeluje na mužjaka da oplodi ženke čiju mladunčad neće uzgajati, posebno ako će ih uzgajati drugi mužjak. Može se činiti ironičnim da pomicanjem od promiskuitetnog prema monogamnom životu, to jest pomicanjem prema većem roditeljskom ulogu u svoju mladunčad, mužjak teži povećanju svoje vjerojatnosti za preživljavanje u odnosu na ženku. Primijetite da u oba spomenuta slučaja diferencijalna smrtnost teži samooeraničavaniu. Mijenjanjem omjera mogućih spolnih partnera nasuprot organizama s kojima se jedinka spolno nadmeće, diferencijalna smrtnost pokreće sile koje teže očuvanju niske diferencijalne smrtnosti. Kod vrsta koje pokazuju mužjakovo malo roditeljsko ulaganje, diferencijalna smrtnost mužjaka povećava prosječan broj ženki dostupnih za mužjake koji prežive. Iz toga slijedi, pod pretpostavkom daje sve drugo jednako, da to povećanje teži otežavanju većini uspješnih mužjaka održanje njihove relativne prednosti. Nadmetanje mužjak-mužjak Nadmetanje među mužjacima ne završava nužno otpuštanjem sperme. Čak i kod vrsta s unutarnjom oplodnjom nadmetanje između sperme različitih mužjaka može biti važan dio nadmetanja među mužjacima. U rijetkim se slučajevima nadmetanje među mužjacima može nastaviti i nakon što su jajašca oplođena. Nadmetanje sperme može imati važne posljedice za nadmetanje među mužjacima prije ispuštanja sperme. Na oblik nadmetanja među mužjacima snažno bi trebalo utjecati 155
raspršenje krajnjih resursa u prostoru i vremenu koji utječu na reproduktivni uspjeh mužjaka, pogotovo ženke koje se istodobno pare. Raspršenje se može opisati pojmovima triju parametara: doseg do kojega su ženke skupljene ili raspršene u prostoru, doseg do kojega su skupljene ili raspršene u vremenu, i doseg do kojega je njihov točan položaj u prostoru i vremenu predvidljiv. Rasprsenje u vremenu Skupljenost u vremenu odnosi se na vrste koje se pare uglavnom sezonski, u kojima ženke postaju istodobno spolno dostupne u kratkom razdoblju ,dok su snažno raspršene vrste (u vremenu) one kod kojih se ženke pare više ili manje jednako tijekom godine. Jedna od posljedica ekstremnog parenja jest da za bilo kojeg mužjaka postaje teže da bude krajnje uspješan: dok on kopulira s jednom ženkom, stotine su drugih istodobno oplođene. Raspršenje u vremenu, bar kada se kombinira sa skup-ljenošću u prostoru, dopušta svakom mužjaku da se nadmeće za svaku novu dostupnu ženku te isti mali broj mužjaka teži neprestanom oplođivanju dostupnih ženki. Velicina Postoji vrlo malo podataka koji pokazuju povezanost veličine mužjaka i reproduktivnog uspjeha, ali opsežni podaci pokazuju povezanost dominacije mužjaka i reproduktivnog uspjeha. Kako se dominacija umnogome uspostavlja agresijom, i veličina je najčešće korisna pri agresivnim ponašanjima, te vjerojatno ti podaci djelomično otkrivaju povezanost veličine i reproduktivnog uspjeha. Iskustvo Povećava li se reproduktivni uspjeh mnogo brže kod jednog spola nego kod drugog isključivo kao funkcija dobi (primjerice, putem iskustva povezanog s dobi), tada se može očekivati odlaganje spolne zrelosti kod tog spola i veća vjerojatnost preživljavanja tijekom jedinica vremena nego u suprotnog spola. Stoga spolni omjer odraslih može naginjati u korist spola koji ranije sazrijeva, ali bi spolni omjer svih doba zajedno trebao naginjati u korist spola koji sazrijeva kasnije. Naravno, povećava li se reproduktivni uspjeh jednoga spola snažno kao funkcija iskustva i ako je iskustvo samo dijelom povezano s dobi, tada će taj spol možda biti voljan patiti od povišene smrtnosti, ako je ta smrtnost dovoljno nadoknađena povećanjem iskustva. Pokretljivost Parker je kvantificirao važnost pokretljivosti i tragačkog ponašanja kod muha. Ako su ženke raspršeni resurs, muška pokretljivost može biti odlučujuća za izlaganje mužjaka većem broju ženki. Sto znači da mužjaci mogu biti voljni prepustiti se većoj smrtnosti, ako je dovoljno nadoknađena povećanjem reproduktivnog uspjeha. Taj bi činitelj trebao utjecati na mužjake samo tijekom sezone parenja osim ako činitelji važni za pokretljivost
156
(poput brzine, okretnosti ili znanja o okolišu) ne trebaju biti razvijeni prije reproduktivne sezone. Zenkin izbor Iako je Darwin (1871) mislio daje ženkin izbor važna evolucijska sila, većina autora nakon njega pripisala mu je trivijalnu ulogu. Selekcija inače neutralnih ili nefunkcionalnih mužjačkih osobina
Posljedice ženkinog izbora ovisit će o načinima na koje ženke izabiru. Pokazuju li neke ženke preferenciju prema jednom tipu mužjaka (ge-notipa), a druge se pare nasumično, tada će selekcija ubrzano favorizirati preferirane mužjačke tipove i ženke s preferencijama. Ženkin izbor može dovesti do neprestane promjene mužjaka samo ako one izabiru prema relativnim, a ne apsolutnim kriterijima. Ženkina preferencija sposobna je nadvladati dio suprotne selekcije prema mužjačkoj sposobnosti preživljavanja i reprodukcije, ako povećani reproduktivni uspjeh favoriziranih mužjaka nakon što sazriju nadoknađuje vjerojatnosti preživljavanja i reprodukcije. Postoje barem dva uvjeta pod kojima se može očekivati da su ženke odabrane da preferiraju ekstremne mužjake u uzorku. Kada se spoje dvije vrste koje su nedavno prošle specijaciju, selekcija ubrzano favorizira ženke koje mogu odabrati između dviju vrsta mužjaka. Ta selekcija može favorizirati ženke koje preferiraju prikladan ekstrem u dostupnom uzorku, jer će takav mehanizam minimizirati pogreške parenja. Prirodna selekcija ženki s takvim mehanizmom izbora potiče spolnu selekciju u istome smjeru, što će u odsutnosti suprotne selekcije još više razdvojiti dva mužjačka fenotipa, više no stoje nužno za izbjegavanje pogreške parenja. Prirodna će selekcija uvijek favorizirati sposobnost ženke da diskriminira spolnu sposobnost mužjaka, a najsigurniji način da se to učini jest da se uzme ekstrem uzorka, što će voditi do ubrzane selekcije mužjačkog prikazivanja. Selekcija inače funkcionalnih mužjačkih osobina
Gdje mužjak ulaže malo ili ništa više od spolnih stanica, ženka jedino treba odlučiti koji mužjak nudi idealan genski materijal za njezine potomke, pod pretpostavkom da gaje mužjak voljan i sposoban pružiti. Gdje mužjak ulaže roditeljsku brigu, ženkin izbor još uvijek može uključivati spomenuta pitanja o genskom doprinosu mužjaka, ali ujedno mora uključivati - možda primarno - pitanje o volji i sposobnosti mužjaka da bude dobar roditelj. Spolna sposobnost
Čak i kod mužjaka odabranih za ubrzano, ponavljajuće kopuliranje, ta sposobnost nije neograničena. Kada je mužjak u potpunosti ispražnjen, ne postoji korist od njegove kopulacije, ali bi selekcija koja bi ga u tome sprečavala trebala biti mnogo slabija no selekcija protiv ženke koja ga prihvaća. Na srednjoj razini sperme mužjak može dobiti nešto od kopulacije, ali bi ženka opet trebala biti odabrana da ga izbjegava. Kako postoji malo koristi za mužjaka da prikriva nisku reproduktivnu sposobnost, pozitivna povezanost energičnosti udvaranja i razine sperme ne bi trebala biti iznenađujuća. Ženke
157
bi tada bile odabrane da ih uzbuđuje energično udvaranje. Ako sekundarne strukture koje se koriste u prikazivanju, poput svijetlog perja,osnažuju dojam energičnosti, tada selekcija može pojačano naglašivati takve strukture. Ironično je da mužjak koji je spolno bio najuspješniji, možda nije idealan za parenje, ako je uspjeh privremeno ispraznio njegovu zalihu sperme. Mužjaci ne samo što bi trebali biti odabrani da se ubrzano oporave od kopulacija već i da pružaju uvjerljiv dokaz da su se oporavili. Dobri geni
Parenjem s najdominantnijim mužjakom ženka se najčešće može pariti brže, i stoga sigurnije, nego da izabere manje dominantnu jedinku čiji pokušaji parenja najčešće imaju za ishod upletanje dominantnijih mužjaka. Drugi razlog zašto selekcija parenja s dominantnijim mužjacima može biti adaptivna jest taj što ženka udružuje svoje gene s genima mužjaka koji je, sposobnošću dominacije nad drugim mužjacima, dokazao svoju reproduktivnu sposobnost. Kod mnogih je vrsta sposobnost mužjaka da pronađe brzo prijemljive ženke možda mnogo važnija no sposobnost dominiranja nad drugim mužjacima. Ako je to točno, tada ženski izbor može biti značajno pojednostavljen: prvi mužjak koji stigne do nje uspostavlja tako prima jade slučaj svojih reproduktivnioh sposobnosti. Kod muha balegarka, kod kojih se ženke moraju pariti brzo, dokje balega još uvijek svježa, udva-račko ponašanje mužjaka gotovo da i ne postoji. Mužjak koji prvi slijeće na ženku koja je nedugo došla, pari se s njom. Taj nedostatak ženkinog izbora može biti i posljedica slučaja prima jade u kojemu mužjak uspostavlja svoje čvrste reproduktivne sposobnosti. Takav se mehanizam izbora može, naravno, sukobiti s drugim kriterijima koji su potrebni za probiranje populacije mužjaka, ali se u nekih vrsta to probiranje može obaviti i prije no što jedinke postanu spolno prijemljive. Dobar roditelj
Gdje je uključena roditeljska briga mužjaka, ženke sigurno ponekad izabiru mužjake na temelju njihove sposobnosti da doprinesu roditeljskoj brizi. Ženski izbor može igrati ulogu pri selekciji povećanog roditeljskog uloga mužjaka. Roditeljska briga koju je mužjak uložio nakon parenja po svoj prilici nije ishod ženkinog izbora nakon parenja, jer ona više ne posjeduje ništa čime bi pregovarala s njim. Međutim, u mnogih ptica mužjaci brane teritorij kojim su u početku privukli ženke . Kako mužjaci bez prikladnih teritorija nisu sposobni privući ženke, ženkin izbor možda igra ulogu pri očuvanju mužjačkog teritorijalnog ponašanja. Jednom kada je mužjak uložio u teritorij kako bi privukao partnericu, njegove mogućnosti nakon kopulacije mogu biti ozbiljno ograničene. Kada bi otjerao ženku s teritorija, to bi sasvim sigurno kao posljedicu imalo gubitak njegova dotadašnjeg ulaganja. Mogao bi uspostaviti novi teritorij, i u nekim vrstama mužjaci to i čine ali u mnogih vrsta to može biti teško, jer mu ostaje mogućnost da više ili manje pomaže ženki s kojom se već pario. Ženkin izbor iskazan prije kopulacije, stoga, može posredno prisiliti mužjaka da poveća svoj roditeljski ulog nakon kopulacije. Ne postoji razlog za pretpostavku da se mužjaci međusobno ne nadmeću za uparivanje sa ženkama za koje se čini da im je potencijal parenja visok. Darwin je tvrdio da bi rano parenje ženka raznih vrsta zbog negenskih razloga (poput izvanrednog fizičkog stanja) proizvelo više potomaka nego kasnije parenje. Spolna bi selekcija, tvrdio je, favorizirala mužjake koji se međusobno nadmeću za parenje s takvim ženkama. Mužjaci su zasigurno 158
često početno agresivni prema ženkama koje upadaju u njihove teritorije, a ta agresivnost može djelovati kao sito koje propušta samo one ženke čija je velika motiviranost pozitivno povezana s ranim polaganjem jaja i visokim reproduktivnim potencijalom. Kriteriji osim obilježja mužjaka
U mnogih se vrsta nadmetanje među mužjacima kombinira s važnošću nekih resursa koji su u teoriji nepovezani s mužjacima, kao što područja polaganja jajašaca mogu ublažavati ženkin izbor mužjačkih obilježja. Mužjak koji održava teritorij na kojemu se nalazi dobro mjesto za polaganje jajašaca, ne doprinosi time roditeljski ulog, ako posljedica održanja nije mladunčad. Ženkin izbor područja polaganja jajašaca može biti posebno važan činitelj nadmetanja mužjaka u takvim vrstama, poput žaba i daždevnja-ka, koji ukazuje na vanjsku oplodnju. Takav ženkin izbor gotovo sigurno predodređuje te vrste za evoluciju roditeljskog uloga mužjaka. Ženkin izbor dobrog područja polaganja jajašaca težit će favoriziranju bilo kojeg mužjakova uloga u poboljšanje tog područja, a ako je povezan s područjem kako bi privukao druge ženke, mužjak bi imao mogućnost veće ili manje brige oko već položenih jajašaca. Unutarnja oplodnja i razvoj ublažuju evoluciju roditeljske brige mužjaka u sisavaca, jer ženkin izbor tada najčešće može djelovati prema favoriziranju hranjenja pri udvaranju mužjaka, što bi kod biljojeda bilo gotovo bezvrijedno. Ženski izbor može favorizirati i mužjake koji se pare izvan područja polaganja jajašaca ako se tako smanjuje rizik od grabeža. Gdje su ženke skupljene u prostoru, posljedice nadmetanja među mužjacima mogu učiniti ženkin izbor gotovo nemogućim. U majmunskim trupama ženska preferencija manje dominantnih mužjaka ne mora nikada dovesti do spolnog općenja ako se par ubrzo razdvoji i ako ga napadnu dominantniji mužjaci. Jasno prepuštanje ženki, koje slijedi nakon nadmetanja mužjaka, možda odražava taj činitelj jednako kao i već naglašena plauzibilna ženkina preferencija prema mužjaku koji pobjeđuje.
159
47. Preferencije partnera Postoji razlog zašto su lijepi ljudi privlačni. Oni su privlacni jer drugi ljudi imaju gene koji ih navode na to da lijepe ljude smatraju privlačnima. Uvidi evolucionih biologa mijenjaju naš stav prema seksualnoj privlačnosti, jer su napokon počeli objašnjavati zašto neka obilježja smatramo lijepim, a druga ružnim. LJudi tajno žele incest, ali su uz pomoć socijalnih tabua i pravila tu želju sposobni nadvladati. I drugo, koje kaže da ljudi svoje bliske rođake ne smatraju seksualno privlačnim, daje tabu urođen. Prvo je objašnjenje Sigmunda Freuda. On je tvrdio da je naš prvi I najintenzivniji spolni nagon usmjeren na roditelje suprotnoga spola. Zato, nastavlja on, sva ljudska društva ljudima nameću čvrste I specifične tabue protiv incesta. Budući da tabu ne pronalazimo u psihologiji pojedinca, nužno se uspostavljaju čvrste zabrane. Po njegovom mišljenju, bez tih tabua, svi bismo se sparivali i patili od genetske abnormalnosti. Freud je postavio tri neopravdane pretpostavke. Prvo, izjednačio je privlačnost sa spolnom privlačnošću. Dvogodišnja djevojčica može voljeti svoga oca, ali to ne znači da ga ona želi seksualno. Drugo, on je bez dokaza pretpostavio da ljudi imaju incestuozne nagone. Frojdijanci kažu da ljudi ne ističu te svoje nagone jer su ih "potisnuli", pa zbog toga nikada ne možemo opovrgnuti Freudov argument Treće, on je pretpostavio da su društvena pravila o ženidbi rođaka "incestni tabui". Sve donedavno znanstvenici i laici slijedili su Freudove vjerovanje da zakoni kojima se zabranjuju ženidbe rođaka postoje kako bi spriječili incest i obiteljsko križanje. No, to ne mora biti tako. Freudov suparnik na istome.polju bio je čovjek po imenu Edward Westermark koji je 1891. primijetio da se muškarci ne sparuju sa svojim majkama i sestrama ne zbog socijalnih pravila, već zato što 'ih oni s kojima su odgajani jednostavno seksualno ne privlače. Prema Freudovoj teoriji evolucioni pritisci ne samo da nisu stvorili mehanizam izbjegavanja incesta, već zapravo potiču incestuozne, pogrešno prilagođene nagone koje tabui potiskuju ... U većini društava ne postoji potreba za zabranom incesta u nuklearnoj obitelji jer je rizik da se on dogodi vrlo malen. Zašto onda postoje tabui? Claude LeviStrauss smislio je drukčiju teoriju zvanu teorijom alijanse, kaj a je isticala važnost korištenja žena za trgovinu među plemenima, zbog čega je morala postojati zabrana udaje unutar plemena. No, kako se ni dva antropologa ne mogu složiti o tome što je LeviStrauss doista mislio, teško je testirati njegovu ideju. Nancy Thornhill tvrdila je da su tabui incesta zapravo ženidbena pravila koja su smislili moćni muškarci da bi spriječili svoje suparnike da akumuliraju bogatstvo vjenčanjem svojih rođakinja. Tabui stoga uopće nisu zbog incesta, već zbog moći. U pozadini Westermarckovanagona za izbjegavanjem incesta stoji pojam kritičnog razdoblja učenja: u kritičnom razdoblju postajemo seksualno ravnodušni prema onima s kojima smo odgajani. Nitlco nije siguran· koje je to razdoblje, ali možemo s iz;jesnim pravom nagađati da je riječ o razdoblju između osme i četrnaeste godine.
160
Muškarcenagonski privlače žene, zahvaljujući interakciji gena i hormona, alina tu se tendenciju u kritičnom razdo biju može utjecati pomoću ulogemodela, nadgledanja i slobodne volje. Mnoga su istraživanja pokazala da mus1carci više paze na fizički izgled žene negoli obrnuto. Za to postoji i dobar razlog: mladost i zdravlje bolji 'su ključevi poimanja vrijednosti žene kao partnera i potencijalne majke, negoli vrijednosti muš1carca. Žene nisu ravnodušne prema mladosti i zdravlju, ali one se više od muškaraca brinu za neka druga obilježja. Ćak i ako dopustimo da obilna, jeftina i in.dustrijska hrana danas prosječnu ženu deblja više negoli pred tisuću ili dvije tisuće godina, žene se moraju iznimno potruditi da steknu moderan oblik trstike. No, muškarcima nikada nije bilo najpametnije uzeti najmršaviju ženu. Danas, kao i u pleistocenu, to je najbolji način da izaberete najneplodniju ženu: ženainože postati neplodna ako joj tijelo sadrži samo deset do petnaest posto manju količinu masti od normalne. Doista, postoji čak i malo pretjerana teorija koja kaže da je raširena opsesija vitkoćom kod mladih djevojaka jedna stvorena strategija kako bi se spriječila prerana trudnoća, naime, prije negoli se muškarac obvezao da će zajednički brinuti za obitelj. Vitkost je postala ono što je nekoć bila debljina: signal socijalnog statusa. Doduše žene su, a ne muškarci, osjetljivije na socijalni status svojih potencijalnih supružnika. Sociobiolozi tvrde da muškarci ne primjećuju ženski izgled kao nadomjestak za njihovo bogatstvo, već kao ključ njihovog reproduktivnog potencijala. Rješenje te zagonetke možda možemo pronaći u delu genijalnog indijskog psihologa Deventre Singha. On je primijetio da ženska tijela, za razliku od muških između puberteta i srednje dobi prolaze kroz dvije izuzetno značajne faze. U dobi od deset godina, djevojčica ima oblik koji se ne razlikuje bitno od oblika koji će imati u četrdesetoj. Tada se odjednom njezine vitalne statistike mijenjaju: razmjer dimenzija struka prema prsima i bokovima naglo raste. U tridesetoj on ponovno pada kako grudi gube čvrstoću a strukuskoću. Singhova teorija je malo drukčija ali gotovo analogna. On tvrdi da · će muškarac, u nekim razumnim granicama, bilo koju težinu žene smatrati privlačnom ako je njezin struk bitno uži od bokova. Dakle, to privlači muškarce ženama. Što žene privlači muškarcima? Muška ljepota u znaku je istog trojstva kao i ženska: lice, mladost, stas. No, u svim istraživanjima žene tvrde jedno te isto: ono što ih više privlači od ljepote jesu osobnost i status .. Muškarci trajno stavljaju tjelesne osobine iznad osobnosti i statusa kada govore o ženama. Sa ženama je obrnuto. ··"''' Jedna jedina iznimka je visina. Visoki muškarci se univerzalno smatraju privlačnijima od niskih. Druga važna muška osobina jest osobnost, karakter. Zene su smatrale dominantnog muškarca poželjnijim partnerom i seksualno privlačnijim. Za muškarce je vrijedilo obratno.
161
Bobbi Low je istražio stotine društava i došao do zaključka da se muški uresi uvijek povezuju sa statusom i položajem. Oni simboliziraju: zrelost, nadređenost, čvrstinu, snagu. Za razliku od toga, ženski uresi signaliziraju bračni ili dobni status, a ponekad i muževo bogatstvo. Ma što determinirala spolnu privlačnost, na djelu je pažnje vrijedan mehanizam koji dovodi do ovog rezultata: lijepe žene I dominantni muškarci češće stupaju u brak i iniaju više djece od svojih suparnika. Tako žene u svakoj generaciji postaju još malo ljepše a muškarci još malo dominantniji. No, to se događa i s njihovim novim suparnicima, budući da su i oni potomci onih istih uspješnih parova. Tako rastu i standardi. Naša se osjetila lako zasite onim što se često susreće, premda bi to možda blistalo na drugom mjestu i u drugom vremenu. Optimalan broj oceva Diljem svijeta poligini su brakovi Gedan muškarac, nekoliko žena) nmogo rafueniji nego poliandrijski brakovi Gedna žena, nekoliko muškaraca), a žene su opreznije pri stupanju u seksualne odnose od muškaraca. Često se pretpostavlja da su takvi obrasci odraz temeljnih razlika među spolovima. Međutim, takve razlike između strastvenih mužjaka i stidljivih ženki nisu nađene u drugih primata. Nadalje, pod određenim uvjetima i ženke povećavaju svoj reproduktivni uspjeh pareći se s više partnera i koriste poliandrijsko parenje (kopuliraju s više mužjaka) kako bi zaobišle ograničenja koja im nameću mužjaci prilikom izbora partnera. Samo postojanje sustava parenja s jednim mužjakom ne znači da su ženke "po prirodi" tome sklone. Modeli koji podrazumijevaju "strastvene" mužjake I "stidljive" ženke Prema Darwinovoj teoliji spolne selekcije, mužjaci se međusobno nadmeću da bi dobili pristup ženkama, a zatim ženka izabire najboljeg mužjaka. S obzirom na to da mužjaci ulažu u potomstvo mnogo manje od ženki te da mora. proći određeno vlijeme između dvaju začeća, mužjaci profitiraju pareći se sa što više partnerica, i stoga se više trode to postići, dok ženke ne mogu na taj način profitirati od više oplodnji. Upravo se pomoću dugoročnih selekcijskih pritisaka koji favoriziraju najotpomije potomke može objasniti zašto su ženke koje imaju mogućnost biranja među mužjacima ujedno i plodnije i imaju prilagođenije potomke. Ćesto se zanemaruje činjenica da kad ne bi postajala sklonost ženki da se pare s više mužjaka, ne bi postajao niti selekcijski pritisak na mužjake da proizvode kompetitivno sjeme i u tolikim količinama.
162
Koristi od poliandrije - komparativni dokazi Kada su sociobiolozi napokon počeli ozbiljnije razmatrati mogućnoS1: da bi ženke mogle imati koristi od poliandrijskog parenja, jedan od prvih stereotipa koji se pojavio bila je pretpostavka da su mužjaci jedinstveni u traženju seksualne raznolikosti zbog svoje koristi. Velika je količina dokaza za različite životinjske vrste da su ženke koje se pare s većim brojem mužjaka plodnije i imaju uspješnije potomke. Kada stalno u blizini imaju više mužjaka, najbolje rješenje za ženke jest da parenje ograniče na kratak period oko razdoblja ovulacije te da taj period estrusa vrlo vidljivo oglase, tako da mužjaci moraju pratiti ženku i nadmetati se međusobno kako bi se parili, a zatim, kada je "cilj" postignut, vraćaju se svojim uobičajenim poslovima sto je uglavnom sakupljanje plodova. Ipak, u većine primata postoji jedan dominantni mužjak koji onemogući ostalim mužjacima pristup ženki, tako da ženke samo ponekad imaju priliku u tajnosti kopulirati s nekim od manje dominantnih mužjaka ili s mužjakom izvan grupe. Kada ovulacija nije naglašena spolnim oteklinama, samo lokalni mužjak koji prati ženku kroz više ciklusa, može prepoznati pouzdane znakove daje ženka plodna. Mnogi autori još uvijek pretpostavljaju da su naši horninidni pretci imali spolne otekline koje su tijekom evolucije nestale, prema nekima kako bi se unaprijedile veze među parovima. Zapravo, najverojatnije je da su te otekline evoluirale neovisno u linijama koje vode do čimpanza i bonoba. Spolne otekline se jedva vide u drugih čovekolikih majmuna ili u posljednjih preži;:jelih ostataka roda homo, modernih ljudi. Prikrivena ovulacija (ili bolje rečeno, neočiglcdna ovulacija) u našem slučaju nije nova osobina, nego ekstremna manifestacija stare osobine. "Zašto bi", pitao se Don Symons, otac evolucijske psihologije, "ženi bilo bolje s tri -muškarca, od kojih svaki ulaže jednu trećinu, nego s jednim, koji ulaže sve svoje resurse?" Zaključio je kako postoje samo "neuverljivi dokazi da postoji ovakva (seksualno asertivna) narav u žena, a nikakvi dokazi da žene bilo gdje vežu višestruke muške partnere zbunjujući il1 potencijalnim očinstvom .... ". U ljudskim kulturama zaista su iznimno rijetki fom1alni poliandrijski brakovi. Majke, a ponekad i rtjihovi muževi, ponašaju se kao da su svjesni daje solidarnost muškaraca ključna za njihovu dobrobit te da posjedovanje nekoliko "očeva" može povećati šanse za.preživljavanje djece koja imaju statistički veću '\jerojamost da su djeca njezina muža (ili njegove rodbine) nego nekog nesrodnog roditelja. Sva sakupljačka društva, pa dakle i rani ljudi, ovisili su o suradnji, u smislu da se niti jedna majka nije mogla nadati da će uspješno odgojiti viš.e djece bez izravne i konkreme pomoći drugih. U tom su smislu ljudi drugačiji od ostalih čovekolikih majmuna, u. kojih za mladunče uglavnom skrbi majka, a i ona samo do završetka perioda dojenja.
163
Kada god odnosi moći među spolovima to dopuštaju, a najčešće je to slučaj u matrilokalrum društvima, i gdje god ekološki i ekonomski uvjeti čine poliandriju korisnijom od monoga1nije, možemo očekivati od majki da povećaju svoje šanse mijenjajući sigurnost u očinstvo za koristi od "višestrukih očeva". Da je očinska skrb bila apsolumo nužna za preživljavanje djeteta, prirodna selekcija bi odavno djelovala tako da očevi smatraju bebe i novopečene majke neodoljive privlačnima. Ali za to ima vrlo malo dokaza. Umjesto toga, upravo kada majke najviše trebaju zaštitu, većina muškaraca je najmanje seksualno zainteresirana za svoju parmericu i najveća je vjerojatnost da će upravo u tom razdoblju potražiti novu seksualnu partnericu. Imanje više potencijalnih očeva posebno je korisno kada jedan muškarac ne može pouzdano skrbiti o obitelji, ili gdje postoji "vjerojamost umiranja očeva. Druge demografske čir.jenice, poput nedostatka žena, mogu također povećati broj poliandrijsk:ih zajednica. Svi brakovi počnu monoganmo. Nakon toga bit će dodana još jedna žena, ako je neka žena na raspolaga.11ju, a muž uspješa11. Ali ako je 11.estašica žena, i11ože se dogoditi da se u brakdodajošjedan muž (koji nema bolji izbor nego da stupi u poliandrijski brak). Treba dodati i to da ako prvi. muž ima veću "ljerojamost daje otac djece, a drugi muž povećava njihovu šansu zapreživljavanje, ili ako prvi muž ima koristi od savezništva s drugim muškarcem, ovakav će dogovor zadovoljiti i majčinske i očinske interese. Nema sunmje da "ljerovanje u višestruko očinstVo olakšava stvaranje ovakvih zajednica. Unatoč svemu, monogamija je najstabilniji oblik braka, svojevrstan kompromis između majčinskih i očinskih interesa. Svugdje gdje postoje, poliandrijski brakovi i dijeljenje žena u zajednici krhki su sustavi, pogotovo nakon kontakta s vanjskom grupom. Pouzdana generalizacija među primatima, uključujući ljude,jest da ženke koje ostaju među svojom rodbinom u manilokalnom uređenju imaju veću autonomiju od onih koji žive patrilokalno. Kada pogledamo ljudske etnografSke zapise, zaista je mnogo češće patrilokalno i poliginijsko uređenje. Ali do ovoga je došlo nakon naglih promjena u širenju postneo! itičkih populacija agrikultura i uzgajivača stoke. Nema sumnje daje međugrupna razmjena žena prevladavala prije neolitika, ali zemlja i materijalna dobra koju je trebalo braniti, zajedno uz rastuću populaciju, stvorili su pritisak da musskarac ostane uza svoju rodbinu, pojača patrilokalne saveze i stvori rodbinske interesne grupe.
164
S toliko moćnom evolucijskom teorijom, zašto namjoš uvijek treba i povijest? Zašto je povijest važna u rekonstrukciji preferencija našil1 predaka prilikom odabiranja partnera? U vrsti koja je toliko oportunistička kao što su to ljudi, gdje ishodi često ovise o tome koji pojedinac ima najviše utjecaja u određenom trenutku, povijest je iznimno važna za objašnjavanje kompleksnili fenomena kao što su to ženske preferencije pri izboru partnera. Razmotrimo do sada već dobro dokumentirano pravilo da žene preferiraju bogatije skrbnike. Često se tvrdi daje to urođena sklonost, evoluirala u razdoblju pleistocena. U sjedilačkim društvima bogatstvo je nešto što se akumulira tijekom godina, pa su imućniji muškarci nužno stariji. Pinker tvrdi da podaci o Bakwerima dokazuju kako postoje urođene sklonosti žena pre1na muskarcima s bogatstvo, a ne dobrim genima, razumom, pouzdanom osobnošću ili nekom drugom karakteristikom. Iz perspektive muškaraca, koji su mogli imati vlasništvo nad dobrima, patrilineamo nasljeđivanje imalo je očite reproduktivne koristi. Moglo je čak zadovoljiti i majčiiiske interese· kada su grupe srodnih muškaraca štitile nju i njezinu djecu od skupina drugil1 muškaraca. Ali to je način života formiran oko pretpostavke daje optimalan broj očeva za svako dijete koje rodi njegova partnerica uvijek isti -jedan, to jest on. Ali za žene nije ključan samo identitet potencijalnog oca njezinih potomaka nego optimalan broj očeva, koji ovisi o situaciji. Kada god je nužno iscrpno i ekskluzivno ulaganje jednog oca u potomstvo da bi ono bilo kvalitetno i imalo dobar status, ili kada je kazna za preljub prevelika, optimalan broj očeva iz majčine perspektive može biti isti kao iz očeve - jedan, a u svim ostalim slučajeVima to nije nužno.
165
48.Antropologija hrane Uz razmnožavanje, potreba za hranom je gotovo najznačajnija prirodna činjenica oko koje se generiše i strukturiše ljudska egzistencija, a time i društveni _i kulturni život. Naime, pošto se većina evolucionog uspeha (ljudske) vrste zasniva na mogućnosti da se hrana pribavi I probavi, može se reći da je ishrana ključ za razumevanje ljudske prošlosti, sadašnjosti I budućnosti. Istovremeno, ishrana je totalni društveni fenomen, jer čovek jede više puta dnevno tokom čitavog života. Izučavanje hrane u antropologiji uključuje istovremeno razmatranje kulture i biologije. Istraživanja mogu da idu od naglašavanja biološkog do naglašavanja kulturnog, a obuhvataju mnoge različite teme, metodologije i teorijske pristupe. Naglašavajući značaj kulture izučavaju se društvene i simboličke dimenzije hrane kako bi se došlo do saznanja iz oblasti roda, klase, političke ekonomije, moći, kulturne ideologije i kulturnog identiteta. S druge strane, nutriciona antropologija više naglašava biološke komponente i izučava međuodnose količine hrane i gladi, nutricioni status, dojenje, bolesti, dinamiku domaćinstva i ljudsku evoluciju. Istorija I domen polja Marsel Mos je u svom radu "Ogled o daru" postavio temelje istraživanja hrane u antropologiji, usmerivši pažnju na važnost davanja, primanja i vraćanja duga u iniciranju, održavanju ili rušenju društvenih i političkih odnosa i istakao je koliko je hrana značajna stvar kada se radi o razmeni. Za njega, darovi su "totalni društveni fenomeni" (poput Dirkemovog pojma društvene činjenice), odnosno aktivnosti koje imaju implikacije širom društva, u ekonomskim, pravnim, političkim i religijskim sferama.120 Darivanje hrane stvara obaveze reciprociteta kod onih koji je primaju, bez obzira na to da li su u pitanju bogovi ili ljudi. Centralnost hrane u darovima I ekonomskim razmenama implicira značajnu ulogu hrane i u izražavanju religijskih verovanja, komunikacije sa drugima, uspostavljanja I prekidanja odnosa, definisanju društvenih grupa i porodica, te izražavanju kulturnih vrednosti. Odri Ričards- istrazivala je medjupovezanost izmedju verovanja I proizvodnje, distribucije I konzumiranja hrane. Takođe, istraživala je ne samo važne ekonomske i nutricione dimenzije hrane, već i njenu ulogu u izgradnji društvenih odnosa. Naime, ona je ukazivala na to kako darovi u vidu hrane stvaraju obaveze među porodicama prilikom sklapanja braka. Levi-Stros- uvodi pojam “gustatornog koda”. On se odnosi na dominantnost simbola I metafora hrane u ljudskom israzavanju koja je posledica sustinskog mesta kuvanja u idejama I misljenju lovaca sakupljaca. Meri Daglas- fokusira se na sposobnost hrane da otkrije drustvenu strukturu. Ona je pokazala kako hrana i obrasci ponašanja u vezi sa hranom otkrivaju koncepte čistoće i zagađenosti, te kako konstruišu društvene granice u različitim kulturnim okruženjima.
166
Hrana I moc Zbog činjenice da je hrana osnovna životna potreba, ona je nekad centralno pitanje u borbama za moć. Sticanje moći preko davanja hrane nalazi se u potpunom suprotstvu sa npr. Ciljevima bogatih društvenih slojeva u kapitalizmu, koji pokušavaju da što više akumuliraju hranu i da je prodaju za profit i moć. Moguće je usredsrediti se i na ulogu verovanja i ponašanja u vezi sa proizvodnjom, distribucijom i konzumiranjem hrane pri formiranju klasnih odnosa. Pojedini društveni naučnici govore i o vezi između hrane i definisanja rodnog identiteta u mnogim knlturama." Naime, rad sa hranom (popnt kuvanja) je najčešće posao žena u okviru podele rada, a činjenica da li se ovaj rad ceni i poštuje ili ne predstavlja važan element položaja žena u društvu. U vezi hrane sa fenomenom kao što je društvena moć, mnogi antropolozi su istraživali I uzroke i posledice gladi. Savremena istraživanja analiziraju vezu zdravstvenog stanja i pojave parazita sa kulturnim praksama i stavovima. Evolucija ishrane i osnovni odnosi između ljudi i njihove hrane Izbor hrane je možda bila jedna od najvažnijih selektivnih sila tokom evolucije životinja, što sugeriše i činjenica da se mnoge životinjske vrste grupišu upravo prema njihovim navikama u vezi sa ishranom (npr. biljojedi i mesojedi). U ljudskoj evoluciji, adaptacije koje su omogućile korišćenje velikih životinja kao hrane igrale su veoma važnu ulogu u evoluciji ljudskog mozga I čovekovoj društvenoj organizaciji. Tokom ljudske evolucije hrana je bila povezana i sa napretkom tehnologije, razvojem gradova i ratovanjem, o čemu je pisao Džared Dajmond. Evoluciona analiza savremene ljudske ishrane podrazumeva nekoliko različitih pristupa: (1) analizu rane ishrane hominida, (2) izučavanje ishrane vrsti primata bliskih čoveku i principa koji je determinišu i (3) teorije koje se bave skupljačkim obrascima životinjskih vrsta. Prehrambene potrebe današnjih ljudi prvenstveno su formirane kao rezultat evolucionog procesa u trajanju od više miliona godina. Postoje značajni rizici u konzumaciji hrane, zbog čega je razvoj prehrambenih sklonosti i ukusa od fundamentalne adaptivne važnosti. Čovekova usta I nos predstavljaju ključnu (i poslednju) odbranu organizma od unosa štetnih materija putem hrane. Predačka ishrana je ostavila značajan trag i na savremene prehrambene navike, pre svega zbog fundamentalne distinkcije (odnosno izbora) između svarljive i nesvarljive hrane za ljudsku probavu. Nedvosmisleni su dokazi da su rani hominini bili svaštojedi, odnosno da se njihova ishrana sadržala od minimalno obrađene divlje biljne i životinjske hrane. Dakle, poput pacova i bubašvaba, ljudi su "generalisti" kada se radi o hrani. Jedemo širok spektar hrane i bukvalno sve što može da nam stane u usta predstavlja potencijalnu hranu. Generalisti imaju veoma malo urođenih determinanti kada se radi o izboru hrane, jer nije lako predvideti nutritivna i toksička obeležja potencijalne hrane samo na osnovu čula. S tim u vezi, nije postojala jedinstvena i univerzalna ishrana izumrlih vrsta hominina, i još je ishrana čovekovih predaka varirala u odnosu na geografske, klimatske i ekološke niše u kojima su živeli."" Postoji samo nekoliko dokumentovanih urođenih preferencija kod ljudi kada se radi o hrani, odnosno postoje urođene predispozicije da se određeni ukusi vole ili ne vole. Ljudi su sisari, što
167
znači da za prvu hranu imaju mleko, ali s obzirom n.a to da su .generalisti, prave tranziciju sa ove hrane na mnoge.druge. Ova tranzicijase odvija pod nadzorom starijih, najčešće roditelja, i obično se nova hrana uvodi postepeno. Postoji mogućnost kulturne selekcije pojedinih jela kao podstreka za genetske adaptacije na novu vrstu hrane.
Determinante izbora hrane kod ljudi Ljudski izbor hrane sačinjavaju biološki, psihološki i kulturni faktori. Uticaj bioloških faktora ograničen je iz dva razloga: (1) zato što su ljudi generalisti i (2) zato što se danas ljudima nudi hrana koja se u mnogome razlikuje od hrane naših predaka u kojima su biološke predispozicije evoluirale. Važno je razumeti da je nedostatak ili manjak hrane tokom čovekove evolucione ishrane danase obično zatnenjen Viškom hrane, u pogledu njenog kvantiteta i kvaliteta. Nekada skromni repertoar prirodnog sveta i lokalne hrane zamenjen je izuzetnim brojem različitih hrana u modernom supermarketu. Takođe, smanjen je rizik od trovanja i mikroorganizama i potrebno je daleko manje energije da dođemo do hrane nego nekad, odnosno, taj trošak je u mnogim delovima sveta gotovo eliminisan. Kultura je najsnažnija determinanta ljudskog izbora hrane koji je u velikoj meri ograničen dostupnošću i cenom, a njih prvenstveno determiniše kultura. Ako se izuzmu trošak i dostupnost, ljudske preferencije i stavovi prema hrani mogu da se postave u okvir psihološke taksonomije hrane koju su razvili Pol Rozin i Ejpril Falon. Može. Se napraviti osnovna razlika između preferencija koje se zasnivaju na dopadanju, to jest na intrinzičnim, čulnim osobenostima hrane i instrumentalne preferencije, koje su zasnovane na posledicama konzumiranja određene hrane. Izgleda da postoje tri osnovna tipa razloga za odbacivanje ili prihvatanje hrane: (1) čulna-afektivni (koliko nam je prijatan ukus ili miris hrane), (2) anticipirane posledice (ko)e šu 'očekivan'e pošlealće hrane koja se konzumira), (3) ideacioni (šta je to što se zna o hrani, odnosno odakle ona dolazi). Odbijanje hrane može da se razume preko selekcije i međuodnosa ovih razloga i s tim u vezi moguće je razlikovati sledeće kategorije odbijanja hrane, (1) jedna kategorija odbijanja zove se "loš ukus". U pitanju su entiteti koji se odbacuju zbog negativnih čulna-afektivnih osobenosti za one koji ih odbacuju (npr. brokoli, pivo, ljute paprike). (2) Druga kategorija je "opasnost" - entiteti se odbacuju prvenstveno zato što se veruje da su opasni zbog akutnih ili dugoročnih posledica i sa njima se obično povezuje strah (3) Treća kategorija odbačenih stvari je najveća kategorija i zove se "neprikladnost". To su stvari koje kultura označava kao nejestive, a to su npr. olovke, papir, trava ili tekstil. One mogu da imaju !ep ukus i da budu bezopasne, ali odbacuju se zbog ideacionih razloga. Interesantna je da Rozin razlikuje još jednu kategoriju odbijanja hrane koju naziva "gađenje" i koja predstavlja svojevrsnu kombinaciju prethodne tri. S druge strane, postoje četiri suprotne kategorije: (1) "dobar ukus" (prihvatanje na osnovu čulnih osobenosti), (2) "korisna" (prihvatanje prvenstveno na osnovu posledica), (3) "prikladna" (prihvatanje nečega zato što je označeno kao hrana ili hrana za određenu priliku) i
168
(4) "prevrednovana" (prihvatanje hrane zbog prethodne istorije). Sticanje preferencija hrane Za novorođenče, jedine funkcionišuće kategorije jesu dobar ukus (npr. slatko) i loš ukus (npr. gorko). Najviše znamo o razlici između lošeg ukusa i opasnosti. Kada je varenje praćeno mučninom, onda će ta hrana verovatno biti zapamćena kao da je lošeg ukusa. Međutim, ako je varenje propraćeno ostalim negativnim simptomima (npr. bolom u stomaku, osipom ili respiratornim problemima) ta hrana obično biva označena kao opasnost. Sticanje dobrog ukusa, odnosno dopadljivost neke hrane, jeste kompleksniji proces I antropologija ga slabije razume. Obično je dovoljna puka izloženost hrani da bi došlo do dopadanja. Pored toga, spajanje hrane sa već nekim pozitivnim događajem (mešanje nove hrane sa nekom koju već volimo, prijatno okruženje i slično), što je proces evaluativnog uslovljavanja, može da dovede do dopadanja neke hrane (ili nedopadanja, ako su upareni događaji negativni). lstraživanja takođe pokazuju da dopadanje hrane od strane "značajnog drugog" (nekog prijatelja, starijeg deteta, učitelja, roditelja) takode može da izazove dopadanje kod neke individue. Ovaj proces nije u potpunosti jasan, ali možda je u pitanju.
169
49. Antropologija magije Magija je generički termin koji se odnosi na međusobno različite vrste verovanja i praksi u vezi sa natprirodnim silama. Izmeđn ostalog, ona obuhvata oblasti veštičarenja (witchcraft), vračanja/čarobnjaštva (sorcery) i šamanizma.144 Uopšteno posmatrano, magija se odnosi na ritualnu aktivnost, koja je obično bez institucionalne podrške, a čije izvođenje kroz reči i akcije (za koje se smatra da su moćne) ima za cilj da automatski dovede do promena raznih vrsta. Postoji bela magija (dobra) I crna magija (losa). Magija pretpostavlja sistem verovanja koja postoje mimo rituala, tako da je mag u stanju da upotrebi svoju volju od koje zavise razni aspekti stvarnosti. Koncept magije je nastao i razvio se u zapadnoj civilizaciji i služio je za definisanje internih mitskih ritualnih ekspresija za koje se smatralo da su u sukobu sa religijom, naukom I razumom. Oko termina za osobu koja se bavi magijom takođe postoje određene (terminološke I teorijske) nesuglasice i potrebno je razlikovati termine poput "vrač", "mag", "čarobnjak", "mađioničar" itd. Naime, može se reći da je vrač ili mag generički naziv za osobe koje se na društveno priznat i relativno standardizovan način bave magijom, obično u društvima lovacasakupljača, i to na osnovu ekskluzivnog poseda ezoteričnog znanja i veština za koje se smatra da su delotvorne. U užem značenju reči vrač je osoba koja praktikuje magiju u medicinske svrhe. Čarobnjak je moderniji naziv za pojedinca koji poseduje natprirodne sposobnosti i koristi ih da bi uticao na prirodnu i društvenu stvarnost, a koji datira iz 14. veka. Pod mađioničarem se označava osoba koja se bavi trikovima putem kojih demonstrira (navodno) određeni natprirodni fenomen. Tokom istorije magija je bila kriminalna aktvinost, I ljudi koji su je upraznjavali bili su progonjeni I muceni. Magija kao pseudonauka: evolncionisti Tajlor i Frejzer Antropološki evolucionizam Tajlora i· Frejzera izučavao je magiju u skladu sa intelektualističkom perspektivom, gde je ona shvaćena kao oblik znanja, organizacije i manipulacije stvarnosti. Zato se smatra izuzetno varljivim I pogrešnim kognitivnim sistemom koji je tipičan za "primitivnije" stadijume evolucije ili je opstao i danas kao odraz neznanja. Za Tajlora je magija bila jedna od najvećih zabluda čovečanstva i jedna od osnovnih karakteristika najnižih stupnjeva civilizacije. Ove tvrdnje jasno ukazuju na pomenute dve osnovne pretpostavke sa kojima su se antropolozi pretežno slagali. Prva je bila ta da "primitivni" ljudi koriste magiju kako bi postigli određene praktične rezultate - kontrolu prirodnih elemenata ili izlečenje neke osobe. Druga je da sva društva prolaze kroz fiksirane stadijume razvoja koji idu ka sve većoj društvenoj i kulturnoj kompleksnosti. Na osnovu ovih pretpostavki magija se u evolucionističkoj antropologiji 19. veka smatrala negativnom stranom nauke, odnosno kao pseudonauka koja pokušava i ne uspeva da menja stvari u empirijskom svetu. Potrebno je samo imati na umu da Tajlor nije smatrao da je magija kao sistem mišljenja proizvod umova koji su radikalno drugačiji od onih koji su izmislili nauku. Tajlorove ideje dalje su razrađene kod Džejmsa Frejzera koji je ovaj evolucionizam izveo do logičkog ekstrema. On je magiju, religiju i nauku postavio u evolucionu linearnu shemu, kako bi bez ikakvih dokaza govorio da
170
magija vremenski prethodi religiji, kao i da nauka u "našem vremenu" neizbežno mora uništiti religiju. Magija je za Frejzera zasnovana na dva osnovna principa: (1) zakonu sličnosti, koji stvara tzv. homeopatičku magiju, gde slično (navodno) proizvodi slično, što se najčešće postiže imitacijom i (2) zakonu kontakta, na kojem se zasniva "zarazna" magija po kojoj su stvari zauvek u kontaktu ukoliko su to jednom zaista i bile, tako da je na neku osobu moguće uticati sa udaljenosti preko objekta sa kojim je nekad bila u dodiru. Frejzer definise magiju kao “kopile” nauke Magija kao izvor nade i optimizma: Bronislav Malinovski Malinovski je insistirao na tome da magija, religija i nauka ne predstavljaju progresivnu sekvencu - one koegzistiraju u istom društvenom okruženju i svaka od njih ostvaruje sopstveni doprinos (funkciju) zadovoljavanju individualnih i društvenih potreba. Magija za njega ne spada u domen nauke, već religije, iako među njima postoje razlike, jer magija je ta koja rešava konkretne, specifične probleme. Religija je kompleksnija i daje odgovore na opšte probleme i na one koji se tiču značenja. MNalinovski je na osnovu svojih istrazivanja govorio da se ljudi bave magijom samo kada iscrpe svoje prakticno znanje I iskustvo. To bi značilo da se na magiju poziva samo u emocionalno stresnim situacijama i da ona vrši veoma važnu psihološku funkciju - ona ritualizuje optimizam I povećava ljudsku sigurnost i nadu. Prelaz ka simbolizmu: Edvard Evan Evans-Pričard Evans-Pričard veštičarenje kod plemena Azande analizira na dva načina: (1) istražuje kako veštičarenje doprinosi koheziji njihovog društva, dakle, istražuje njegovu društvenu funkciju, (2) istražuje kada i zašto se Azande pozivaju na veštičarenje, što je njegova kulturna funkcija. Evans-Pričard je zaključio da veštičarenje predstavlja sistem vrednosti koji reguliše ponašanje. Niko ne može tačno da zna ko je veštica ili veštac, ali inadžije, nervozni, neraspoloženi, pohlepni i nepristojni ljudi su najsumnjiviji. Verovanje u veštičarenje na taj način promoviše pozitivne dispozicije i sputava antisocijalno ponašanje. Preko veštičarenja, odnosno verovanja u njega, suzbija se konflikt i održava se društvena kohezija. Ipak, društvena stabilnost nije ono što Azande imaju na mnu kada se okrenu veštičarenju, jer oni preko njega objašnjavaju nesreću i razne događaje čine društveno smislenim i relevantnim. Prema njegovim analizama, veštičarenje ne pokušava da objasni kako se stvari dešavaju, već pre zašto se one dešavaju. Ono nudi objašnjenje koje je iznad i iza prirodne uzročnosti.
171
Magija kao simbolički fenomen: Meri Daglas, Kliford Gerc i Majki Tosig Meri Daglas je želela da odgovori na zapažanje nekih svojih prethodnika da "primitivni" ljudi ne prave razliku između svetog i nečistog. Implikacija ovog shvatanja je da "primitivni" ljudi imaju magijsku orijentaciju ka fizičkom svetu, odnosno da veruju da je priroda ispunjena nepredvidivim i često zlobnim silama i da kontakt sa nečistim stvarima (poput menstrualne krvi ili leševa) ove sile približava ljudima. Daglas tumači ove prakse tako što ističe da su pojmovi zagađenja i tabua simboličkeekspresije konceptualnog i društvenog nereda, idiom kroz koji se ljudi nose sa stvarima.koje sene mogu k\asifikovati i sa društvenim protivrečnostima. Prljavština je neizbežni ishod svakogpokušaja da se klasifikuju stvari i da se konceptualno objasni svet, odnosno ona je rezultatuniverzalne ljudske situacije, potrebe da se haos transformiše u kosmos, odnosno u smislenisvet. Stvari koje se ne uklapaju u naše konceptualne sheme i tako im protivreče i čine ihpogrešnim svuda su označene kao prljavština. Gerc tvrdi da je religija kulturni sistem koji pomaže ljudima da održe svoju veru u krajnju smislenost života i sveta. Ona to čini preko objašnjenja svih anomalija u ljudskom iskustvu (razni paradoksi, zagonetke i dvosmislenosti) koje prete da ugroze opšti poredak egzistencije. Majki Tosig takođe prihvata simbolički pristup i interpretira verovanja "primitivnih" ljudi ti đavola kao način da se pronađe smisao u otuđujućem životu koji nam je spolja nametnuti da mu se na simbolički način pruži otpor.
Magijske prakse Magiju je moguće prepoznati po ceremonijalnim i ritualnim praksama, zahtevima za tajnošću i pokušajima da se kontrolišu priroda i drugi ljudi. Ovi rituali se smatraju za transformativne rituale, i to bez obzira na to da li se obavljaju u nekim ranijim ili u modernism društvima. Dakle, u pitanju nije samo javni čin, već i svojevrsno unutrašnje sveto iskustvo. Uspešno obavljanje magije počiva na verovanju u duboku vezu između svih objekata, ljudi i životinja putem određene natprirodne sile. U antropologiji se obično koristi polinezijski termin za ovu sveprisutnu silu, koji glasi mana8. Marsel Mos se posebno bavio manom i smatrao ju je osnovnim i univerzalnim verovanjem u ranijim stupnjevima društvenog razvoja. Iako postoje brojne razlike među ovim drevnim kulturama, univerzalne teme magijskih praksi najčešće su u vezi sa rođenjem, smrću i obredima inicijacije u neki društveni status (poput zrelosti ili braka).165 Ovi obredi obično su ceremonijalnog tipa i često su predstavljani u formi (simboličkog) pećinskog crteža. Neke druge značajne teme su mitovi o stvaranju, razne svete priče i legende, kao i slike duhova i/ili prirodnih sila. Mnoge slike predstavljaju nedvosmislene pokušaje da se utiče na prirodu putem prinude ili traženja pomoći na osnovu inherentne moći same slike. Zatim, važan aspekt magijske 8
"Mana" je koncept univerzalne, bezlične, sveprisutne i svemoćne sile koja upravlja prirodnim I društvenim svetom.
172
prakse bila je i kletva ili bacanje prokletstva, u kojem je "prokleti" pojedinac okarakterisan kao "nečist" i faktički proteran iz zajednice, što je često vadilo u njegovu smrt (što je samo osnaživalo verovanje u prokletstvo i u magiju}. Izvesni strah od prokletstva je samim tim predstavljao snažno sredstvo društvene kontrole. Među magijskim praksama izdvaja se i divinacija, odnosno predviđanje budućnosti, Magijske prakse su obavljali magovi, među kojima se posebno izdvajaju šamani, kao specijalizovani praktikanti ili "profesionalci" koji ulaze u stanja transa u kojem imaju neposredan kontakt sa duhovima ili sličnim entitetima. Tradicionalno, šamani se pojavljuju u gotovo svim lovačko-sakupljačkim kulturama, a u navedena stanja ulazili su služeći se različitim tehnikama: izdržavanjem preteranog bola, odbijanjem hrane do granica. izgladnelosti, plesom do tačke potp~ne iscrpljenosti, konzumiranjem supstanci sa halucinogenim svojstvima itd. Poput šamana, pojedinci koji se bave magijom bili su stalni deo ljudskih društava - kao vračevi, čarobnjaci, veštice i slične moćne figure koje ističu sopstvenu vezu sa skrivenim duhovima prirode, demonima ili bogovima. Ovi pojedinci su često prodavali svoje usluge, obično u formi pravljenja raznih magičnih napitaka, poznavanja i izgovaranja čarobnih reči ili formula, prodaje amajlija I talismana itd.
173
50. Nastanak drzave Kada se govori o državi misli se na autonomnu političku jedinicu koja sadrži mnoge zajednice unutar svoje teritorije i ima centralizovanu vlast sa moći da prikuplja porez, šalje ljude na rad ili u rat i da propisuje i primenjuje zakone. Rasne teorije i teorije koje se zasnivaju na objašnjenju preko genijalnosti ili Slučajnosti Voluntarističke teorije Ozbiljne teorije o poreklu države mogu da se podele na dva tipa - voluntaristički I prinudni. Voluntarističke teorije tvrde da su u jednom momentu njihove istorije neki narodi spontatno, racionalna i svojevoljno (voluntarno) odustali od svog individualnog suvereniteta I ujedinili se sa drugim zajednicama kako bi oformili veće političke jedinice koje zovemo državama. Od ovih teorija najpoznatija je ona o društvenom ugovoru, koja se povezuje sa Rusoom. Danas znamo da ova teorija predstavlja'samo istorijski kuriozitet·i da se ne može uzeti ozbiljno u razmatranje ako govorimo o naučnom objašnjenju nastanka države. Najprihvaćenija od modernih voluntarističkih teorija jeste "automatska" teorija. Prema ovoj teoriji, izum poljoprivrede je automatski doveo do viška hrane, što je omogućilo nekim individuama da se odvoje od procesa proizvodnje i da postanu specijalisti Tako je došlo do ekstenzivne podele rada i iz ove specijalizacije zanimanja razvila se politička integracija koja je ujedinila brojne prethodno nezavisne zajednice u državu. Ovaj argument je zastupao Gordon Čajld. Najveca teskoca ove teorije je ta sto poljoprivreda ne dovodi automatski do viska hrane. Još jedna voluntaristička teorija potiče od Karla Vitfogela, i to je tzv. "hidraulička hipoteza". U određenim sušnim i polusušnim oblastima sveta, gde su farmeri morali da se bore kako bi sebe izdržavali preko lokalnog navodnjavanja, došlo je vreme kada su uvideli prednosti da se svi odreknu individualne autonomije i da svoja sela spoje u jednu veliku političku jedinicu koja je bila u stanju da sprovede navodnjavanje na širokom planu. Zvaničnici koji su nastali kako bi vodili svu administraciju tokom ovih ekstenzivnih navodnjavanja začeli su državu. Teorije prinude Detaljnije razmatranje istorije pokazuje nam da samo teorija prinude može da objasni nastanak države. Sila, a ne prosvetljeni sopstveni interes, jeste mehanizam preko kojeg je politička evolucija postepeno vodila od autonomnih sela do države. Openhajmer je tvrdio da država nastaje kada se proizvodni kapacitet sedelačkih poljoprivrednika kombinuje sa energijom pastoralnih nomada preko osvajanja (poljoprivrednika od strane nomada). Ova teorija ipak ima dve slabe tačke. Prvo, ne uspeva da objasni nastanak država u Americi, gde nije postajao pastoralni nomadizam. Drugo, danas je dobro poznato da pastoralni nomadizam nije nastao pre najranijih država. Bez obzira na nedostatke pojedinačnih teorija prinude, nema sumnje da je rat na neki način igrao ključnu ulogu u nastanku države. 174
Ratovanje je mehanizam formiranja države koji možemo da identifikujemo, ali isto tako moramo da specifikujemo uslove pod kojima je ono dovelo do nastanka države. Politicka evolucija Dok se usled spoljašnjih pritisaka odvijala agregacija sela u veće jedinice, koje su kasnije dovele do pojave države, struktura ovih jedinica bila je pod uticajem interne evolucije. Ipak, ti unutrašnji događaji bili su blisko povezani sa spoljašnjim događajima. Ekspanzija uspešnih država uključivala je i inkorporaciju osvojenih naroda i teritorije u kojima je sada bila potrebna administracija, a individue koje su bile uspešne u ratu sebe su postavljale za administratore. Pored održavanja zakona, poretka i prikupljanja poreza, ova nastajuća klasa administratora takođe je mobilisala radnike zbog velikih navodnjavanja, izgradnje puteva, tvrđava, palati i dvoraca. Dakle, njihova funkcija je pomogla da od skupa malih država nastane jedna integrisana i centralizovana država. Iste te individue koje su dugovale svoju poboljšanu društvenu poziciju ratovima postale su zajedno sa vladarima i njihovim srodnicima jezgro više klase. Niže klase su nastale od zarobljenika iz ratova i ti ljudi su najčešće bili sluge i robovi i na ovaj način rat je doveo do nastanka društvenih klasa. Ljudi najčešće pokušavaju da iskoriste zemlju svojlh suseda pre nego što su u potpunosti iskoristili svoju. Višak hrane koji se na taj način dobija (preko neke vrste poreza) u velikoj meri je išao vladarima, ratnicima, zvaničnicima, sveštenicima i drugim pripadnicima više klase, koji su do tada postali u potpunosti odvojeni od procesa prbizvodnje hrane. Oni koji su zbog rata ostali bez zemlje, ali nisu bili porobljeni, počeli su da gravitiraju naseljima koja su zbog svojih specijalizovanih administrativnih, trgovinskih ili religijskih funkcija počela da rastu u gradove. Tamo su mogli da budu radnici i da razmenjuju svoj rad za deo ekonomskog viška koji potiče od rada seljaka, a koji je dobijala vladajuća klasa i trošila ga kako bi podigla svoj životni standard. Imperije predstavljaju samo poslednji stadijum ovog razvoja - logičnu kulminaciju ovog procesa. Korak koji je bio od suštinskog značaja jeste pramena od seoske autonomije do "nadseoske" integracije. U pitanju je bila kvalitativna pramena, a sve nakon toga bila je pramena u stepenu. Bilo je potrebno dva miliona godina da se odigra ovaj korak agregacije sela, a nakon toga bilo je potrebno svega dva ili tri milenijuma da dođe do uspona velikih imperija I kompleksnih civilizacija. Možemo pouzdano da zaključimo da je koncentracija resursa zajedno sa ograničenjem okruženja dovela do ratovanja oko zemlje i tako do političke integracije iznad nivoa sela. Pod terminom "društveno ograničenje" podrazumeva se da gusto naseljena populacija u nekoj oblasti može da proizvede efekte na ljude koji žive blizu centra, slične efektima koje proizvodi ograničenje okruženja. Teorija ogranicenosti Roberta Karneira Karneirova teorija ograničenosti sadrži u sebi tri glavna elementa: environmentalno ograničenje, populacijski pritisak i ratovanje.
175
Ograničenost: element okruženja Veličina ograničene oblasti i "čvrstina" te ograničenosti u velikoj meri utiču na političku evoluciju - što je oblast jasnije ograničena to će brže postati politički ujedinjena. Po ovom pitanju ta oštrina ograničenosti deluje na dva načina. Prvo, ona otežava širenje oblasti kultivacije, i drugo, sprečava odlazak ljudi iz regije i ·selidbu u manje naseljene oblasti. Kada nema ovih alternativa postaje lakše da dođe do populacijskog pritiska na ostrvu ili u dolini, što dovodi do ratovanja za zemlju i kasnije do nastanka država. Ova ograničenost najčešće je stvar stepena, a ne "sve ili ništa" fenomen. Uloga velicine ogranicene oblasti je dvostruka po pitanju uticaja na nastanak drzave. može da ubrza formiranje države s jedne strane, ali i da ograniči njene rezultate s druge. Ako je stepen ograničenja jednak, možemo reći da će se manja oblast brže ujediniti politički. Međutim, ako je oblast dovoljno mala, ujedinjavanje ne može da dovede do države, već samo do malo većih jedinica od sela. Dakie, potrebna je određena kritična veličina. Kombinacijom ovih raznih faktora možemo da zaključimo da je optimalno okruženje za rani nastanak države bilo ostrvo ili dolina koja je: (1) dovoljno snažno ograničena kako bi sprečila ljude da se sele i oslobode teritoriju od populacijskog pritiska koji je rastao, (2) dovoljno mala da omogućava relativno rapidnu i laku unifikaciju, ali isto tako i (3) dovoljno velika da bi političko ujedinjenje bilo dovoljno veliko i kompleksno da konstituiše državu. Još jedan faktor je va~an za. politički razvoj, a to je vreme koje mora di! prođe od fuzije sela u veće organizacije. Zato na nekim mestima nije došlo do formiranja država, jer nije proteklo dovoljno vremena. Ogranicenost: element populacijskog rasta Tokom neolita rast populacije je imao dva ob\ika. Prvo, doveo je do povećanja veličine sela - kada su sela narasla toliko da su bila isuviše velika da bi opstala zajedno, ona su se raspadala, stvarajući tako dva sela, gde je jedno postojalo od ranije. Ponavljanjem ovih procesa došlo je do njihove proliferacije. Drugo, nova sela su zahtevala zemlju kako bi mogla da se održavaju i tragali su za njom, što je dovelo do toga da je zemlja postajala sve oskudnija, te je dolazilo do ratovanja oko teritorije. Postojali su i periodi ekvilibrijuma i homeostaze, ali . populacijski pritisci su ih narušavali. Ratovanje se javlja zbog potrebe za zemljom, a kasnije ono prerasta I u potcinjavanje ljudi. Rast populacije doveo je do ekspanzije ratovanja.
176
Ratovanje kao mehanizam politicke evolucije Kako se gustina stanovnistva povecavala a obradiva zemlja postajala sve oskudnija, doslo je do konkurentskog nadmetanja oko zemlje. To suparnistvo se pretvorilo u rat, a oni stanovnici sela koji su porazeni u ratu morali su da ostanu na svojim mestima I da budu porobljeni od strane pobednika. Prvi korak u procesu gde su jaca sela zauzimala slabija vodio je do nastanka teritorija pod vlascu jednog poglavice. Medjutim to nije mnogo resilo pitanje nedostatka zemlje, u najboljem slucaju veoma kratko. Posto se stanovnistvo uvecavalo I dalje, dolazi do novih ratova. Ovaj put umesto sela sada su se borile plemenske teritorije jedna sa drugom. Ponovo je pobednik dobijao I zemlju I ljude I na taj nacin su se oblikovale vece politicke jedinice. Ovakve teritorije koje su se kasnije ujedinile pod jednom zastavom predstavljale su drzave. Borbe oko zemlje su I dalje trajale I sada je suparnistvo medju drzavama dovodilo do stvaranja imperija. Princip eliminisanja putem konkurencije-Gausev princip Ovaj princip tvrdi da dve vrste, koje zauzimaju I koriste isti deo prebivalista ne mogu zajedno beskonacno da koegzistiraju. Pre ili kasnije jedna od njih ce drugu grupu odstraniti. Konkurencija je ishod teznji dve ili vise jedinki ili populacija iz susedstva koje teze da prezive u uslovima ogranicenih resursa. Nadmetanje oko zemlje ce se retko javiti ako su zajednice rastrkane. Glavna promena koju vidimo u politickoj strukturi jeste direktna posledica konkurencije izmedju ljudskih zajednica. Evolucija ratovanja Sukob izmedju ljudskih zajednica je verovatno star koliko je I stara sama ljudska vrsta. Ratovanje je postalo intenzivnije sa povecanjem ljudi I smanjenjem raspolozivih kapaciteta zemlje. Ratovanjem je opadao broj politickih jedinica u svetu. Process politicke evolucije Politicka ujedinjenja su cesto bila krka I kratkog trajanja. Novostvorene imperije cesto su se cepale u drzave iz kojih su nastale a drzave na plemenske teritorije a one na autonomna sela. Pa ipak trend je bio nepogresiv: broj politickih jedinica se stalno umanjivao. Stopa opadanja broja politickih jedinica Umanjivanje politickih jedinica po broju uticalo je na to da se one povecavaju po velicini. Mogucnosti za politicko ujedinjenje sveta: jedan je putem dobrovoljne predaje postojecih nacionalnih suvereniteta jednoj svetskoj vladi, a drugi put je rat.
177
51. Memi I memetika Memom mozemo nazvati jedinicu oponasanja. Primer mema su melodije, ideje, slogani, mode u odevanju I ponasanju, nacini izrade posudja, zidanje kuca. Kao sto se geni u genofondu rasprostiru tako da preskacu iz jednog tela u drugo pomocu spermatozoida I jajasca, tako se I memi u memofondu rasprostranjuju da preskacu iz jednoga u drugi uz pomoc procesa koje se u najsirem smislu moze nazvati oponasanje. Cuje li neki znanstvenik za neku dobru zamisao, on ce je preneti kolegama I ucenicima. Spominjace je u predavanjima I clancima. Prihvati li se ideja, mozemo reci da se rasprostranila, da se prosirila od mozga do mozga. Meme treba shvatiti kao zive structure, na samo metaforicki vec I tehnicki. Uspesan opstanak dobrog mema u memofondu posledica je njegove velike psih. privlacnosti. U ideji o Bogu radi se o verovatnom odgovoru na duboka I uznemirujuca pitanja o zivotu. Ona implicira da se nepravde ovoga sveta mogu ispraviti na vreme. Ona nas stiti od vlastitih grehova I slicno procesu u medicini nema manje ucinke samo zato sto je izmisljena. To su neki razlozi zbog kojih su narastaji ljudskih mozgova tako spremno kotirali zamisao o bogu. Bog postoji, ako nikako drugacije onda u obliku mema, koji vrlo uspesno opstaju,tj. u obliku zarazne sile koja cveta u podneblju ljudske culture. Oponasanje je nacin razmnozavanja mema. Ali slicno genima svi se memi ne moraju uspesno razmnozavati. Neki memi su uspesniji od drugih. To je analogno prirodnom odabiru. Uopsteno receno, uspesnoti nekog mema pridonose sledece osobine: dugovecnost, plodnost, uspesnot pri kopiranju. Dugovecnost bilo koje pojedine kopije nekog mema razmerno je nevazna. Kao I u slucaju gena kada je rec o pojedinim kopijama plodnost je mnogo vaznija od dugovecnosti. Ako je mem neka naucna ideja, njeno ce prostiranje zavisiti od toga koliko je prihvatljiva za populaciju naucnika. Grube razmere njene uspesnosti dobicemo prebrojimo li koliko se puta ono svake godine spominje u naucnim casopisima. Neki memi, kao I neki geni, brzo se sire I postizu izvanredne kratkorocne uspehe, ali u memofondu ne traju dugo. Primeri takvih mema su popularne pesme. Drugi memi npr. jevrejski verski propisi, mogu se prenositi hiljadama godina- obicno zahvaljujuci velikoj trajnosti pisanih belezaka. Memi se prenose u izmisljenom obliku. To nikako nije nalik onoj odluci prenosenja gena kada se prenosi sve ili nista. Prenosenje mema kao da je podvrgnuto neprekidnim mutacijama I mesanjima. Ljudski mozgovi su poput racunara u kojima zive memi. Vreme je vazniji factor ogranicenja od prostora za uskladistavanje informacija I ta su dva elementa objekat zivog natjecanja., ljudski mozak I telo kojim upravlja mozak mogu ciniti 2 ili 3 stvari. Zeli li neki mem zaokupiti paznju, on to cini na racun suparnickih mema. Ostali objekti za koje se memi natjecu jesu vreme na radiju I tv, clanci u novinama.
178
Deo ucenja koji je uspesno pridoneo odrzavanju religije jeste pretnja paklom. Mnoga deca, pa I neki odrasli, veruju da ce posle smrti uzasno patiti ako ne budu slusali zapovesti svestenika. To je vrlo uspesna tehnika uveravanja. Verovatno das u nesvesni memi pokusavali osigurati vlastiti opstanak uz pomoc istih osobina prividne bezobzirnosti koja je bila uspesna I pri osiguravanju opstanka gena. Zamisao o paklu se jednostavno obnavlja sama po sebi, zbog svog provereno uspesnog psiholoskog uticaja. Ono se povezalo sa nekim drugim memima za sta su se na taj nacin memi medjusobno potpomagali u borbi za opstanak. Drugi element religijskog kompleksa mema jeste element verovanje. Ono znaci slepo poverenje, odsutnost dokaza, pa cak I verovanje uprkos dokazima. Mem za slepo verovanje osigurava sebi neprekidno obnavljanje jednostavnom nesvesnom smicalicom kojom se obeshrabruje racionalno proveravanje. Memi i geni često mogu pojačavati jedni druge, ali ponekad su i u suprotnosti. Primjerice, običaj suzdržavanja od braka -celibat - vjerojatno nije genetski nasljedan. U genskoj zalihi, gen odgovoran za nj osuđen je.na propast, osim u nekim vrlo posebnim okolnostima poput onih kod društvenih kukaca. No, mem za celibat more biti uspješan u zalihi mema. Prilagođeni kompleksi mema razvijaju se, kao I prilagođeni kompleksi gena. Odabiranje daje prndnost onim memirna koji svoje kulturno okruženje koriste za vlastitu dobrobit. To kulturno okruženje sastoji se od drugih mema također dobivenilrodabirom. Tako se pokazalo da zaliha mema ima.odlike evolucijska stabilnog skupa kojeg novi memi teško mogu osvojiti. Evolucija oblikuje covecje dete tako sto ono upija kulturu svog naroda. Dete ce izvesno savladati osnove svog jezika za nekoliko meseci. Veliki fond reci, enciklopedija podataka o kojima ce govoriti, zamrsena pravila sintakse I semantike koji ce urediti govor- sve ce to biti preneto iz starijih mozgova u mozak deteta. Kad ste unapred programirani da velikom brzinom usvajate korisne informacije tesko je istovremeno iskljuciti one opasne I stetne. Kao I pacijenti sa oslabljenim imunitetom, deca su potpuno na udaru mentalnih zaraza od kojih bi se odrasli bez napora branili. Mi medjusobno razmenjujemo informacije. Ne cinimo to ubacujuci diskete u glave sagovornika vec razmenjujemo recenice koristeci usi ali I oci. Obracamo paznju na stilove kretanja I odevanja, sve sto ostavlja utisak. Osobine koje parazitski umnozivaci ocekuju da ima prijateljski medij su osobine koje celijski mehanizam cine tako prijateljskim preko parazitske DNK. To su: 1- spremnost da se informacija precizno kopira 2- spremnost da se postuju uputstva ugradjena u informaciju koja se tako kopira.
179
