Silvije Strahimir Kranjčević Eli! Eli! Lama azavtani?! Eli! Eli! Lama azavtani?!, što bi značilo ''Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!'' pokazuje nam odmah što će biti središte Kranjčevićevih misli. Nagoviješta nam, također, da se radi o jednoj biblijskoj temi koju će on prenijeti na način da je shvatimo kao jednu aktualnu problematiku. Usporena ritma, rimovana, pjesma obiluje simbolima i metaforama (povijest u sramotničkoj halji; djevojčice gole) kojima se želi prikazati ondašnje stanje društva i naroda. Uz to, pjesnik se koristi ironijom (gospe bijele) kojom donekle ismijava vodeće ljude, ali i paradoksom (kršćanska arena) kojim opet pokazuje situaciju u kojoj su se ljudi našli svjesno ili nesvjesno. Čitajući pjesmu, uočavamo taj jedan pesimističan pogled na svijet tako da su i sami motivi u skladu s tonom pjesme – tužni, crni, mračni, počevši od Golgote na kojoj je sam Krist bio raspet, do arene u kojoj narod skapava od gladi. Od početka do kraja pjesme, za nas ostaje nerazjašnjeno pitanje je li Kristova žrtva bila uzaludna i postoji li tračak nade da je uspijemo danas svojim djelima opravdati. ''Na Golgoti je umro – a za kog je izda'no? Je l' pala ova žrtva kasno ili rano? Na Golgoti je umro i svijet to znade, Al od te žrtve davne još ploda ne imade. A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo, Što nikad nije više onako zakucalo… I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni, Osušila se krvca i suha još se skvrni.''
Već u prvim stihovima pjesme pjesnik se pita koliko je plodom urodila žrtva? Postavlja se pitanje je li Spasitelj stigao prekasno, kada je narod već duboko zaglibio, čak toliko da ga ni žrtvovanje Duše ne bi izvelo na pravi put. Ili je, možda, prerano stigao – rano za ljude danas kojima se žrtva čini dalekom i nepoznatom, da je nesvjesno odbacujemo umjesto da je doživljavamo kao Svetinju. Upravo sam Kranjčević ističe kako se plod žrtve još uvijek ne vidi, baš kao što ni ljudi ne vide veličinu čina na Golgoti. Jer, koliko god da je vjekova prošlo, crnih i strašnih od nemilog događaja, toliko se ništa ne dogodi već se jedino krv osušila kako pjesnik opisuje u narednim stihovima. ''Prošetala se povijest u sramotničkoj halji, I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji! Na Golgoti je staro prelomilo se drvo, Pokradoše mu čavle – i to je bilo prvo! U ime čovječanstva i bratstva i slobode Počeše krvno kolo da bezbožnički vode – I derala se družba od gadne strasti pjana: Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe – Hosana.
''Tako blizu, a tako daleko.'' – tim bi riječima najbolje bilo opisano čovječanstvo u ondašnje doba. On nam posla spasitelja koji ne učini zla za života i opet ljudima nije bilo dovoljno da konačno otvore oči i progledaju. Ljudi su bili (a i sada su jednako) slijepi, ali ne od ljubavi, nego od života. Oni ne vide ono očigledno, istinsko, već uporno u najskrivenijim ponorima traže ono Loše u nekom. On nam posla spasitelja i učini nas sve bližim sebi no što ćemo više ikad biti do Apokalipse, ali ljudi se okrenuše po tko zna koji put. Čitava nam je povijest puna
srama, a samim time se i sadašnjosti obrazi crvene. Čovjek umri, a prvo što ljudi učiniše pokradoše mu čavle. Dovoljno je zorno prikazano dokle ide oholost ljudska da se dostojanstveno ni smrt više ne može ispratiti. Oni plešu i kolo vode, izrugujući se raspetom. A oni su ljudi. ''Na Golgoti je mrtvo, i vjetrić tamo tajni Tek cvili: Eli! Eli! Lama azavtani! A pokraj krvi davne i ispod drva suha Sve milijuni vape: O, pravice, o, kruha!''
U svom tom očaju, ispod drva na kom je razapet Jedini koji je za sve ljude ikada dobrog učinio, skupi se onih što vape za koricom kruha. Već nas tu pjesnik primiče i situaciji svoga vremena ali i današnjem vremenu u kojem se itekako osjeti nestašica i neimaština koja ne bira kada će isplivati na površinu. ''Da, ukidoste ropstvo, i cirkus, i hijenu, Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu! I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi, Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi, Zapremili ste i ivi i vaše gospe bijele Na pozornici svijeta sve najprve fotelje! I gledate u igru od bijede i jada, Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!''
Uočavamo u drugom stihu jedanaeste strofe cijele pjesme paradoksalan prikaz ondašnje situacije. Kršćanska arena – kršćanstvo simbol svetinje i morala, a arena jedno borilište puno bijesa i nagona za preživljavanjem u kojem život ovisi o podignutom palcu suca. Upravo oni što zauzeše prva mjesta u hijerarhiji i koji dođoše različitim sredstvima na vlast uzimaju si za pravo uživati u tuđoj patnji i doživljavati tuđu muku kao izvor zabave. Vjerojatno je i sam Kranjčević bio bijesan zbog takvog poretka da ironično bijelom bojom oslikava one što se nađoše u takvoj poziciji da hladno promatraju one što padaju baš kao što pade i Spasitelj. ''I tamnice, o, crne, gdje mnogi plač se gubi, Kad takovi su ljudi: il umri ili ubi! I djevojčice gole, a ispred sita suca, Ah, imale bi obraz da nemaju želuca!''
Kao što je već navedeno, arena je mjesto u kojem se vrlo jasno može iščitati nagon za preživljavanjem. Jer, onaj tko stupi u arenu ima dva izbora: umrijeti ili ubiti. Upravo to ''veliki'' i čine – ubijaju one ''male'' jer se jedino tako, po njihovu mišljenju, može preživjeti. U svemu tome, i djevojčice su zbog gladi prisiljene prodavati sebe i gubiti dostojanstvo i obraz. ''I sramotu i bijedu i uvrede i varke I uzdahe i laži i mnoge suze žarke. A usred bare ove gdje trovna gamad pliže, Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.
I gleda gdje su ljudstvu sve gori crni dani, I plače: Eli! Eli! lama azavtani!''
Usred uživanja Velikih u muci Malih, neimaštine i nemoći Malih da učine nešto, diže se opet ono drvo i Krist na njemu, pitajući se dok sve to gleda zašto ga Bog ostavi? Zašto, kada ionako poslije njega sve crno ostaje. Zašto, kada se ionako duše u plaču guše i ne mogu
pronaći izlaz iz svega? Zašto ga Bog ostavi kada time opet ne progledasmo, nego ostadosmo slijepi do dana današnjeg?
''Badava gordo kube i mramor Pantenona, I papuče od zlata i orgulje i zvona! Badava tamjan mnogi i ponosni oltari, Badava alem gori na kruni i tijari!
Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni Tek cvili: Eli! Eli! lama azavtani?!
I sam pjesnik reče: ''Badava.'' Cijela žrtva bijaše uzaludna. Ne treba nama ni zlato ni tamjan ni svi darovi svijeta. Ono što je potrebno da bi mogli nastaviti dalje jest doživljaj žrtve onakvom kakva je. Umrijeti za drugoga – postoji li išta svetije na svijetu? Samo, ljudi to ne vide i ne shvaćaju kako se treba shvatiti. Toliko o tome koliko nam život vrijedi. Uze Kranjčević ''Eli! Eli! Lama azavtani?!'' za naslov pjesme, a narod isti izraz poče koristiti kao česticu onda kada je najteže i kada se situacija čini bezazlenom. Zapravo je iste riječi sam Isus Krist rekao kao posljednje, umirući na križu i dajući život za ''ljude'' koji, kako pjesnik smatra, krivo protumačiše žrtvu ili, bolje rečeno, ne doživješe je kako treba nego nastaviše ići u propast kamo su išli i prije žrtve. Sama pjesnikova vizija o svijetu poslije žrtve je pesimistična jednako kao i sama pjesma. On kao da nema nade da će se svijet poslije pokazati u bolje svjetlu, što se, uostalom, pokazalo točnim danas. Apsolutno ničim ne pokazujemo da poštujemo i cijenimo Kristovu žrtvu – mi mrzimo umjesto da volimo i mi ubijamo umjesto da živimo. Čovjek nikad neće doseći visine neba jer je prokockao svoju priliku onda kada ju je trebao prigrliti umjesto razapeti i onda kad joj se trebao klanjati, umjesto da ju pljune. To nam samo pokazuje koliko smo slijepi nekad bili i koliko i danas živimo u zabludi. Odbacujemo dobro, radujemo se lošem čak i onda kada vidimo koliko nas loše vodi dublje u propast. Katarina Leko III1
