R.J.Palacio-Cudo.pdf

 R. J. Palacio

ČUDO S engleskog prevela Tamara Kunić 

 Za Russella, Russella, Caleba i Josepha

Liječnici su stigli iz udaljenih udaljenih gradova samo kako bi me vidjeli, stajali mi nad krevetom ne vjerujući onome što vide. Kažu da mora da sam jedno od Božjih čuda i unatoč svom znanju nemaju nikakvo objašnjenje. Natalie Merchant, Čudo

 PRVII DI  PRV DIO O

 Auu g u s t  A Kad je prišla mojoj kolijevci, nada se osmjehnula, a sudbina glasno gl asno nasmijala... Natalie Merchant, Čudo

Obično

 Zašto nisam išao u školu

prvorazrednog dijela Manhattana u kojem ja živim. A Zachary i Alex krenuli su u školu. Smiješno je da Christophera, iako je on taj koji se odselio, i dalje viđam više nego ostalu dvojicu. Oni sada imaju sve te nove prijatelje. No, kad se sretnemo na ulici i dalje su pristojni prema meni. Uvijek me pozdrave. Imam i druge prijatelje, ali ne tako dobre kao što su Christopher, Zack i Alex. Na primjer, kad smo bili mali, Zach i Alex su me uvijek pozivali na svoje rođendane, ali Joel, Eamonn i Gabe nisu. Jednom me pozvala i Emma, ali nju već dugo nisam vidio. I, naravno, uvijek idem na Christopherov rođendan. Možda pridajem previše pažnje proslavama rođendana.

Kako sam došao na svijet

idu, ali je sestra koja je ispuštala vjetrove položila svoje šape na nju i zadržala je u krevetu. Mama je postala histerična, a sestra koja je prdila, vikala je na nju da se smiri. Onda su obje počele vrištati i zvati doktora. Pogodite što je bilo dalje. Doktor se onesvijestio! Strovalio se na pod! Kad je vidjela da je pao u nesvijest, sestra koja prdi počela ga je gurati nogom ne bi li ga probudila. Cijelo je vrijeme urlala na njega: „Kakav si ti liječnik?! Kakav si ti liječnik?! Diži se! Diži se!” A onda je iznenada ispustila najveći, najglasniji i najsmrdljiviji vjetar u povijesti vjetrova. Mama misli da je zapravo taj vjetar na koncu probudio doktora. U svakom slučaju, kad mama priča tu priču, ona sve odglumi, uključujući i zvukove ispuštanja vjetra, a to je tako, tako, tako smiješno! Mama kaže da se pokazalo kako je sestra koja ispušta vjetrove silno draga žena. Ostala je s njom cijelo vrijeme. Nije je napuštala ni nakon što se vratio tata i kad su mu liječnici rekli koliko sam bolestan. Mama se točno sjeća što joj je sestra šapnula na uho kad joj je liječnik rekao da vjerojatno neću preživjeti noć: „Svatko rođen od Boga pobjeđuje svijet.” A sljedećeg dana, nakon što sam preživio noć, ta je sestra držala mamu za ruku kad su je doveli da me vidi. Mama kaže da su joj dotad rekli sve o meni. Pripremala se na to da me vidi. I kaže da je, kad je prvi put spustila pogled na moje sitno, zgnječeno lice, vidjela jedino moje lijepe oči. Usput, mama je prekrasna. I tata je zgodan. Via je lijepa. Za slučaj da ste se pitali.

Christopherova kuća

 „Vau. To je sjajna škola, Auggie”, rekla je Lisa i potapšala me po koljenu. „Zašto ne bih išao u Vijinu školu?” zanimalo me. „Prevelika je”, odgovorila je mama. „Mislim da se tamo ne bi dobro uklopio.” „Ne želim”, procijedio sam. Priznajem - natjerao sam se da mi glas zvuči pomalo bebasto. „Ne moraš raditi ništa što ne želiš”, rekao je tata prilazeći nam i podigao me iz mamina krila. Odnio me na drugi kraj sofe i posjeo u krilo. „Nećemo te tjerati da radiš ono što ne želiš.” „Ali, to bi bilo dobro za njega, Nate”, nastavila je mama. „Ne bi ako on to ne želi”, zaključio je tata gledajući u mene. „Ne ako nije spreman.” Vidio sam kako mama pogledava Lisu koja se nagnula i stisnula joj ruku. „Već ćete nešto smisliti”, rekla je. „Uvijek ste uspijevali.” „Pričat ćemo o tome kasnije”, zaključila je mama. Već sam vidio da će se zbog toga posvađati s tatom i želio sam da tata pobijedi. Iako... Dio mene znao je da je mama u pravu. I da. Točno. Očajno joj idu razlomci.

 Vožnja

„Da si zabavan, drag i pametan. Kad sam mu rekla da si sa šest  godina pročitao Jahača zmaja, on je viknuo ‘Vau, moram upoznati tog klinca’.” „Jeste li mu ispričali još nešto?” upitao sam. Mama mi se osmjehnula, a njezin me osmijeh nekako zagrlio. „Pričala sam mu o tvojim operacijama i o tome koliko si hrabar”, odgovorila je. „Znači li to da on zna kako izgledam?” nastavio sam s pitanjima. „Da, donijeli smo mu fotografije s lanjskog ljetovanja u Montauku”, rekao je tata. „Pokazali smo mu slike cijele obitelji. I onu tvoju sjajnu sliku na čamcu, na kojoj držiš lista!” „I ti si bio s njim?” Moram priznati da sam se osjećao pomalo razočarano što je i tata sudjelovao u tome. „Oboje smo razgovarali s njim, da”, kazao je tata. „On je stvarno drag čovjek.” „Svidio bi ti se”, dodala je mama. Odjednom mi se učinilo kao da su na istoj strani. „Čekajte, kad ste ga upoznali?” upitao sam. „Prošle godine nam je pokazao školu”, rekla je mama. „Prošle godine?!” viknuo sam. „Znači, razmišljali ste o tome cijelu godinu i niste mi rekli?” „Nismo znali hoće li te primiti, Auggie”, smirivala me mama. ,,U tu je školu teško upasti. Treba proći proces prijave. Nisam mislila da ima smisla unaprijed pričati, da se ne uzbuđuješ bez potrebe.” „Ali, u pravu si Auggie, trebali smo ti reći prošli mjesec, kad smo saznali da su te primili”, nadovezao se tata. „Kad bolje razmislim”, uzdahnula je mama, „slažem se, pretpostavljam da jesmo.” „Je li ona žena koja nam je tada došla u kuću imala nešto s tim?” pitao sam. „Žena koja mi je dala onaj test?” „Zapravo jest”, odgovorila je mama, izgledajući pomalo posramljeno. ,,U pravu si.” „Rekla si mi da je to test inteligencije”, predbacio sam joj. „Znam, ali to je bila bezazlena laž”, odgovorila je. „To je bio test koji si morao položiti kako bi te primili u školu. Usput, napisao si ga jako dobro.” „Znači, lagala si”, zaključio sam.

„Bila je to bezazlena laž, ali da. Oprosti”, pogledala me pokušavajući se nasmijati, no kad joj nisam uzvratio osmijehom, ponovo se okrenula naprijed. „Što znači ‘janje na klanje’?” upitao sam. Mama je uzdahnula i uputila tati znakovit pogled. „Nisam to trebao reći”, počeo je tata pogledavajući me u retrovizoru. „Nije bas tako. Stvar je u tome da te mama i ja volimo tako jako da te želimo zaštititi koliko god možemo. Samo, ponekad to činimo na drukčiji način.” „Ne želim ići u školu”, odgovorio sam i prekrižio ruke. „Bilo bi to dobro za tebe, Auggie”, mama je bila uporna. „Možda ću htjeti iduće godine”, odgovorio sam gledajući kroz prozor. „Bolje da kreneš ove, Auggie”, nastavila je mama. „Znaš zašto? Jer ćeš ići u peti razred, a to je prva godina viših razreda osnovne škole za sve učenike. Nećeš biti jedino novo dijete u razredu.” „Bit ću jedino dijete koje izgleda kao ja”, rekao sam. „Neću reći da ti to neće biti velik izazov, jer i sam znaš da nije tako”, složila se. „Ali to je za tvoje dobro, Auggie. Upoznat ćeš mnogo prijatelja i naučiti sve ono što nisi naučio sa mnom.” Ponovo se okrenula i pogledala me. „Kad smo obilazili školu, znaš li što smo vidjeli u znanstvenom laboratoriju? Malo pile koje se tek izleglo iz jaja. Bilo je tako slatko, Auggie! Zapravo, na neki me način podsjetilo na tebe kad si bio beba... s tim tvojim velikim smeđim očima...” Inače volim kad mi pričaju o vremenu kad sam bio beba. Nekad se poželim sklupčati u malu, sićušnu lopticu i dopustiti im da me grle i ljube. Nedostaje mi to da sam beba i da ništa ne znam. No, sada nisam bio raspoložen za to. „Ne želim ići”, ponovio sam. ,,A što kažeš na ovo? Mogao bi barem upoznati gospodina Guzića pa onda odlučiti”, predložila je mama. „Gospodina Guzića?!” „Da, on je ravnatelj”, objasnila je. „Gospodin Guzić?!” ponovio sam. „Zvuči čudno, jel’da?” ubacio se tata i počeo se smijati gledajući me u retrovizoru. „Možeš li vjerovati da mu je to prezime, ha, Auggie? Mislim, tko bi na ovome svijetu pristao nositi prezime kao gospodin Guzić?” Nasmijao sam se i ja, iako nisam želio da vide. Tata je jedina osoba na svijetu koja me može nasmijati, bez obzira na to koliko se ja odupirao. Tata nas oduvijek nasmijava.

 „Znaš, Auggie, trebao bi ići u tu školi samo zato da možeš čuti kako izgovaraju njegovo ime preko zvučnika!” uzbuđeno je nastavio tata. „Možeš li zamisliti kako bi to bilo smiješno? Halo, halo? Zovemo gospodina Guzića!” Izmijenio je glas, trudeći se da zvuči piskutavo poput stare gospođe. „Zdravo, gospodine Guzić! Vidim da ste danas malo sporije dovukli svoju  guzicu! Jesu li vas opet udarili u stražnji dio automobila? Jesu li vas opet naguzili?”  Počeo sam se smijati, ne zato što sam mislio da je zabavan, već zato što se više nisam želio duriti. „No, moglo je biti i gore!” Tata je nastavio govoriti svojim normalnim glasom. „Mama i ja smo na faksu imali profesoricu koja se preživala Dupe.” Sad se i mama počela smijati. „Je li to istina?” upitao sam. „Roberta Dupe”, odgovorila je mama i podigla ruku kao da priseže. „Bobbie Dupe.” „Imala je goleme guzove, ovaj, obraze”, dodao je tata. „Nate!” prekorila ga je mama. „Molim? Samo kažem da je imala velike obraze.” Mama se smijala, istovremeno odmahujući glavom. „Hej, hej, imam ideju!” uzbuđeno je predložio tata. „Mogli bismo im srediti spoj naslijepo! Možete li to zamisliti? Gospođice Dupe, upoznajte gospodina Guzića. Gospodine Guzić, ovo je gospođica Dupe. Mogli bi se vjenčati i imati mnogo malih Guzičića.” „Jadni gospodin Guzić”, rekla je mama, odmahujući glavom. „Auggie još nije ni upoznao čovjeka, Nate!” „Tko je gospodin Guzić?” pospano je upitala Via. Upravo se probudila. „Ravnatelj moje nove škole”, odgovorio sam.

 Pozivamo gospodina Guzića

„Pa, da voliš čitati”, rekao je gospodin Guzić. ,,I da si sjajan umjetnik.” Imao je plave oči s bijelim trepavicama. ,,A voliš i znanost, zar ne?” „Aha”, promrmljao sam i kimnuo. „U Beecheru imamo nekoliko sjajnih izbornih predmeta iz područja znanosti”, rekao je. „Možda ćeš uzeti neki od njih.” „Aha”, ponovio sam, iako nisam imao pojma što su to izborni predmeti. „Pa, jesi li spreman da te provedem po školi?” „Mislite, sada?” upitao sam. ,,A što bi ti htio? Da odemo u kino?” odgovorio je, osmjehnuo se i ustao. „Nisi mi rekla da ćemo razgledati školu”, prijekorno sam pogledao mamu. „Auggie...” počela je. „Bit će sve u redu, Auguste”, smireno je dodao gospodin Guzić i pružio mi ruku. „Obećavam.” Mislim da je želio da ga uhvatim za ruku, ali sam ja umjesto njegove zgrabio maminu. Nasmijao se i krenuo prema ulazu. Osjetio sam lagani stisak mamine ruke, iako ne znam je li to trebalo značiti „volim te” ili „žao mi je”. Vjerojatno i jedno i drugo. Jedina škola u kojoj sam ikad bio je Vijina. Išao sam onamo s mamom i tatom, gledati Viju kad je pjevala na proljetnim koncertima i takvim stvarima. Ova je škola bila posve drukčija. Bila je manja. I smrdjela je po bolnici.

Draga gospođa Garcia

„Možeš me zvati  gospođa G”, rekla je gospođa Garcia. Činilo se da se obraća meni, no ja sam promatrao stvari na njezinom stolu. „Tako me zovu i ostali. ‘Gospođo G., zaboravio sam šifru za ormarić. Gospođo G., treba mi ispričnica. Gospođo G., želim promijeniti izborni predmet.’“ „Gospođa G. je zapravo osoba koja vodi ovo mjesto”, objasnio je gospodin Guzić, što je ponovo nasmijalo odrasle. „Ovdje sam svakog jutra od pola osam”, nastavila je gospođa Garcia, i dalje gledajući u mene. Ja sam se zabuljio u njezine smeđe sandale s malenim ljubičastim cvjetićima na kopčama. „Dakle, ako nešto zatrebaš, Auguste, ja sam ta koju ćeš pitati. A možeš me pitati bilo što.” „U redu”, promrmljao sam. ,,Oh, ma vidi ti ovu slatku bebu”, rekla je mama, pokazujući na jednu od fotografija na oglasnoj ploči gospođe Garcia. „Je li vaš?” „Ne, pobogu!” odgovorila je gospođa Garcia, široko se nasmijavši, potpuno drukčije od onog usiljenog osmijeha. „Upravo ste mi uljepšali dan. To mi je unuk.” „Kakav slatkiš!” nastavila je mama, odmahujući glavom. „Koliko je star?” „Na ovoj slici je imao pet mjeseci, čini mi se. Ali sad je velik. Ima skoro osam godina.” „Vau”, rekla je mama, pokazujući glavom i osmjehujući se. „Zbilja je prekrasan.” „Hvala vam!” rekla je gospođa Garcia, kimajući kao da se sprema reći još nešto o svom unuku. No osmijeh joj je odjednom pomalo splasuo. „Dobro ćemo se brinuti o Augustu”, obratila se mami i vidio sam kako joj je stisnula ruku. Pogledao sam mamino lice i tek tada shvatio da je jednako živčana kao i ja. Pretpostavljam da će mi gospođa Garcia biti draga - ako se ne bude smješkala onako usiljeno.

Jack Will, Julian i Charlotte

1

imenima, o kojima nemam pojma. Budimo realni, nije lako živjeti s prezimenom poput moga, ako znaš na što mislim?” Moram priznati kako sam se glasno nasmijao na njegove riječi, jer sam točno znao na što misli. „Moji mama i tata imali su profesoricu koja se zvala gospođica Dupe”, rekao sam. „Auggie!” ubacila se mama, ali se gospodin Guzić nasmijao. „Pa, to je strašno”, rekao je, odmahujući glavom. „Pretpostavljam da se ja ne bih trebao žaliti. Hej, slušaj Auguste, evo što sam mislio da bismo mogli raditi danas...” „Je li to bundeva?” upitao sam, pokazujući uokvirenu sliku iza stola gospodina Guzića. „Auggie, srećo, nemoj prekidati”, rekla je mama. „Sviđa ti se?” upitao je gospodin Guzić, okrećući se i gledajući sliku. ,,I meni se svidjela. I ja sam mislio da je budneva sve dok mi učenik koji ju je naslikao, nije objasnio da to zapravo nije bundeva. To je... jesi li spreman? Moj portret! A sada, Auguste, pitam te - sličim li ja stvarno bundevi?” „Ne!” odgovorio sam, iako sam mislio da pomalo sliči. Bilo je nečeg u načinu na koji su mu se napuhavali obrazi kad bi se nasmijao, zbog čega je izgledao poput bundeve u Noći vještica. Tada sam se sjetio onog tatinog „obrazi - guzovi - gospodin Guzić”, pa sam se počeo smijati. Odmahnuo sam glavom i pokrio usta rukom. I gospodin Guzić se smijao, kao da mi može čitati misli. Spremao sam se reći nešto drugo, no iznenada sam začuo glasove izvan ureda - glasove djece. Ne pretjerujem kad kažem da mi je srce, doslovce, počelo tući kao da sam upravo pretrčao najdužu utrku na svijetu. Veselje koje sam osjećao iznutra začas je iscurilo iz mene. Stvar je u tome da mi, dok sam bio mali, nikad nije smetalo upoznavati novu djecu, jer su sva djeca koju sam upoznao također bila mala. Ono što je kul kod jako male djece je to da, ako nešto i kažu, ne čine to kako bi te povrijedili, iako nekad ispadne točno tako. No, oni zapravo ne znaju što govore. Velika djeca, s druge strane, znaju, a to mi definitivno nije zabavno. Jedan od razloga zbog kojih sam prošle godine pustio dugu kosu je taj što volim kako mi šiške prekrivaju oči - to mi pomaže da blokiram stvari koje ne želim vidjeti. Gospođa Garcia je pokucala na vrata i promolila glavu. „Stigli su, gospodine Guzić”, rekla je. „Tko je stigao?” upitao sam.

„Hvala”, rekao je gospodin Guzić gospođi Garcia. „Auguste, mislio sam da bi bilo dobro da upoznaš neke svoje buduće kolege. Mislio sam da bi te mogli provesti malo po školi, da vidiš kako stvari stoje, da se tako izrazim.” „Ne želim nikoga upoznati”, pogledao sam mamu. Gospodin Guzić se odjednom stvorio preda mnom i stavio mi ruke na ramena. Sagnuo se i smirenim mi glasom šapnuo u uho: „Bit će sve u redu, Auguste, obećavam ti. To su draga djeca.” „Bit ćeš u redu, Auggie”, šapnula mi je i mama, ulijevajući mi snagu. Prije no što je uspjela još nešto reći, gospodin Guzić je otvorio vrata ureda. „Uđite, djeco”, rekao je. I ušli su, dva dječaka i jedna djevojčica. Nitko od njih nije pogledao prema meni ili mami - stajali su kod vrata gledajući ravno u gospodina Guzića, kao da im životi ovise o tome. „Ekipo, puno vam hvala što ste došli, tim više što nastava ne počinje još mjesec dana!” počeo je gospodin Guzić. „Jeste li se dobro proveli na ljetnim praznicima?” Svi su kimnuli, ali nitko nije rekao ni riječ. „Sjajno, sjajno”, nastavio je gospodin Guzić. „Pa, ljudi, želio bih da upoznate Augusta koji će ove godine postatni naš novi učenik. Auguste, ova ekipa je u Beecheru još od vrtića i, premda su dosad bili u zgradi za niže razrede, znaju sve stvari vezane uz program viših razreda. A kako ćete biti u istoj učionici, mislio sam da bi bilo lijepo da se malo upoznate prije nego počne nastava. U redu? Pa, klinci, ovo je August. Auguste, ovo je Jack Will.” Jack Will me pogledao i pružio mi ruku. Kad sam je primio, on se nekako napola nasmiješio i rekao „Hej”, a zatim prilično brzo spustio pogled. „Ovo je Julian”, rekao je gospodin Guzić. „Hej”, pozdravio me Julian i učinio potpuno istu stvar kao i Jack Will uzeo je moju ruku, prisilio se na smiješak i hitro pogledao u pod. ,,I Charlotte”, dodao je gospodin Guzić, Charlotte je imala najsvjetliju kosu koju sam ikad vidio. Nije mi pružila ruku, ali mi je kratko mahnula i nasmiješila se. „Zdravo, Auguste. Drago mi je”, rekla je. „Zdravo”, rekao sam gledajući u pod. Imala je jarkozelene kroksice. „Pa...” rekao je gospodin Guzić, spajajući dlanove kao da sporo plješće. „Mislio sam da biste vi, ljudi, mogli povesti Augusta u malu turu po školi. Možda biste mogli početi na trećem katu? Tamo će biti vaša učionica, soba broj 301. Gospođo G., je li...”

„Da, broj 301!” doviknula je gospođa G. iz druge sobe. „Tristo jedan”, ponovio je gospodin Guzić. „A onda možete pokazati Augustu znanstvene laboratorije i učionicu s kompjutorima. Zatim se spustite do knjižnice i dvorane za priredbe na drugom katu. Odvedite ga i u kantinu, naravno.” „Da ga odvedemo i u učionicu glazbenog?” upitao je Julian. „Dobra ideja, da”, rekao je gospodin Guzić. „Auguste, sviraš li koji instrument?” „Ne”, rekao sam. To mi nije bila omiljena tema, s obzirom na činjenicu da zapravo nemam uši. To jest, imam ih, ali baš i ne izgledaju kao normalne uši. „Pa... Možda će ti svejedno biti drago vidjeti učionicu za glazbeni”, nastavio je gospodin Guzić. „Imamo zgodan izbor udaraljki.” „Auguste, želio si naučiti svirati bubnjeve”, podsjetila me mama, pokušavajući me natjerati da pogledam u nju. No, moje su oči bile prekrivene šiškama i buljio sam u komadić stare žvakaće gume koja je zapela ispod stola gospodina Guzića. „Sjajno! U redu. Pa, ekipo, zašto ne krenete?” upitao je gospodin Guzić. „Vratite se za...”, pogledao je mamu, „pola sata. U redu?” Mislim da je mama kimnula. „Je li ti to okej, Auguste?” pitao me. Nisam odgovorio. ,Je li to u redu, Auguste?” mama je ponovila pitanje. Napokon sam je pogledao. Želio sam da zna koliko sam bijesan na nju. No, kad sam vidio njezino lice, samo sam kimnuo. Izgledala je prestravljenije od mene. Ostala djeca su krenula kroz vrata pa sam ih slijedio. „Vidimo se uskoro”, dobacila je mama, a glas joj je zvučao malo višim nego inače. Nisam odgovorio.

 Velika tura

Slegnuo sam ramenima i prišao vratima. Julian mi se brzo maknuo s puta, kao da se boji da bih ga u prolazu mogao slučajno dotaknuti. „Nema baš previše toga za vidjeti”, rekao je i ušao za mnom. Počeo je pokazivati brdo stvari u sobi. „Ovo je inkubator. Ona velika crna stvar je ploča. Ovdje su stolovi. Ovo su stolice. Ovo su plamenici. Ovo je ogromni znanstveni poster. Ovo je kreda. Ovo je gumica.” „Sigurna sam da zna što je gumica”, rekla je Charlotte. Zvučala je pomalo kao Via. „Otkuda da znam što on zna?” odgovorio je Julian. „Gospodin Guzić je rekao da nikad prije nije bio u školi.” „Znaš što je gumica, jel’da?” pitala me Charlotte. Priznajem da sam bio toliko nervozan da nisam znao što da kažem ili učinim, osim da gledam u pod. „Hej, znaš li govoriti?” pitao je Jack Will. „Aha”, kimnuo sam. Zapravo još nisam pogledao ni jedno od njih, barem ne izravno. „Znaš što je gumica, zar ne?” ponovio je pitanje Jack Will. „Naravno!” promumljao sam. „Rekao sam ti da tu nemaš što vidjeti”, Julian je slegnuo ramenima. „Imam pitanje...” pokušao sam mirnim glasom. „Hm. Što je to učionica? Je li to kao neki predmet?” „Ne”, počela je Charlotte ignorirajući Julianovo cerekanje. „To je mjesto u koje odlaziš kad ujutro dođeš u školu. Onda tvoja razrednica zabilježi da si prisutan i stvari poput toga. Na neki način, to je tvoja osnovna učionica, iako se zapravo tamo ne predaje neki predmet. Mislim, predaje se, ali...” „Mislim da je shvatio, Charlotte”, rekao je Jack Will. „Jesi razumio?” pitala je Charlotte. „Aha”, kimnuo sam prema njoj. „Okej, idemo odavde”, Jack Will se okrenuo i pošao van. „Čekaj Jack, trebali bismo odgovarati na pitanja”, rekla je Charlotte. Jack Will je zakolutao očima i okrenuo se prema nama. „Imaš još nekih pitanja?” pogledao me. „Hm, ne”, odgovorio sam. „Zapravo, imam. Je li tvoje ime Jack ili Jack Will?” „Jack mi je ime. Will mi je prezime.” „Gospodin Guzić te predstavio kao Jacka Willa, pa sam mislio...” „Ha! Mislio si da se zove Jackwill!” počeo se smijati Julian.

„Da, neki me ljudi zovu po imenu i prezimenu”, objasnio je Jack sliježući ramenima. „Ne znam zašto. U svakom slučaju, možemo li krenuti dalje?” „Idemo u dvoranu za priredbe”, rekla je Charlotte dok smo izlazili iz znanstvene sobe. „Jako je kul. Svidjet će ti se, Auguste.”

Dvorana za priredbe

„Mislim da on neće htjeti biti u školskoj predstavi, Charlotte”, dodao je Julian sarkastično. „Možeš sudjelovati u predstavi, a da ne glumiš”, odgovorila je Charlotte gledajući u mene. „Možeš postavljati rasvjetu. Ili oslikati kulise.” ,,Oh, vau, juhuhu”, nastavio je Julian i zavrtio prstom po zraku. „Ako ne želiš, ne moraš uzeti scensku umjetnost za izborni predmet”, rekla je Charlotte i slegnula ramenima. „Imaš ples, i zbor, i orkestar. Postoji i grupa za organizaciju priredbi.” „Samo budale uzimaju to za izborni”, prekinuo ju je Julian. „Juliane, tako si odvratan”, odbrusila je Charlotte, što je Juliana dodatno nasmijalo. „Uzet ću znanost za izborni predmet”, rekao sam. „Kul!” odgovorila je Charlotte. Julian je pogledao ravno u mene. „Izborni iz znanosti je vjerovatno najteži od svih izbornih predmeta”, rekao je. „Bez uvrede, ali ako nikad, ali baš nikad nisi bio u školi, zašto misliš da ćeš odjednom biti dovoljno pametan da možeš uzeti znanost za izborni? Mislim, jesi li ikad ranije proučavao znanost? Mislim, pravu znanost, ne onu u društvenim igrama?” „Da”, kimnuo sam. „Podučavali su ga kod kuće, Juliane!” objasnila mu je Charlotte. „Znači, učitelji su mu dolazili kući?” zbunjeno je pitao Julian. „Ne, majka ga je podučavala!” odgovorila je Charlotte. „Je li ona učiteljica?” pitao je Julian. „Je li tvoja majka učiteljica?” upitala me Charlotte. „Nije”, odgovorio sam. „Znači, nije prava učiteljica!” odbrusio je Julian, kao da time dokazuje da je u pravu. „To sam i mislio. Kako netko tko nije pravi učitelj može podučavati znanost?” „Sigurna sam da ćeš biti dobar”, rekla je Charlotte, gledajući u mene. „Idemo u knjižnicu”, pozvao nas je Jack. Zvučao je kao da mu je stvarno dosadno. „Zašto imaš tako dugu kosu?” pitao je Julian, djelujući iživcirano. Nisam znao što da mu kažem pa sam samo slegnuo ramenima. „Mogu li ti postaviti pitanje?” nastavio je. Ponovo sam slegnuo ramenima. Nije li mi upravo postavio pitanje? ,,U čemu je stvar s tvojim licem? Mislim, jesi li stradao u požaru ili tako nešto?” „Juliane, to je tako nepristojno!” prekinula ga je Charlotte.

„Nisam nepristojan”, pravdao se Julian, „samo sam mu postavio pitanje. Gospodin Guzić je rekao da mu smijemo postavljati pitanja ako to želimo.” „Ali ne nepristojna”, objasnila je Charlotte. „Osim toga, rođen je takav. To nam je rekao gospodin Guzić. Samo ti nisi slušao.” „Slušao sam!” obrecnuo se Julian. „Ali sam mislio da je možda i stradao u požaru.” „Stvarno, Juliane”, umiješao se Jack. „Daj zašuti.” „Ti zašuti!” viknuo je Julian. „Hajde, Auguste”, rekao je Jack, „krenimo više prema knjižnici.” Posao sam za Jackom slijedeći ga kroz gledalište. Otvorio je dvostruka vrata, pridržavajući ih dok sam prolazio, i tad me pogledao ravno u lice, kao da me izaziva da i ja pogledam njega. To sam i učinio. A onda sam se nasmijao. Ne znam zašto. U nekim situacijama, kad pomislim da sam na rubu suza, to se zna promijeniti i prijeći u osjećaj da ću se početi smijati. Čini mi se da sam i tada imao takav osjećaj, jer sam se nasmijao na način kao da ću prasnuti u smijeh. Ali zbog činjenice kako mi izgleda lice, ljudi koji me ne poznaju dovoljno dobro, ne shvate baš uvijek da se smijem. Usne mi se ne podignu u kutovima kao kod drugih ljudi. Samo se izravnaju oko glave. Ali Jack Will je nekako shvatio da sam mu se nasmijao. I uzvratio mi je osmijehom. „Julian je kreten”, šapnuo je prije no što su nas Julian i Charlotte sustigli. „Ali, čovječe, morat ćeš pričati.” Rekao je to ozbiljno, kao da se trudi pomoći mi. Kimnuo sam. Kad su Julian i Charlotte stigli do nas, svi smo na sekundu utihnuli, kimajući glavama i gledajući u pod. A onda sam pogledao Juliana. „Usput, kaže se vjerojatno”, rekao sam. „O čemu pričaš?” „Maloprije si rekao vjerovatno”, objasnio sam mu. „Nisam!” „Da, jesi”, potvrdila je Charlotte. „Rekao si da je znanost kao izborni predmet vjerovatno teška. Čula sam te.” „Nisam. Sigurno”, bio je uporan Julian. „Nema veze”, rekao je Jack. „Zaboravi.” „Da, samo zaboravi”, složila se Charlotte, slijedeći Jacka stepenicama prema sljedećem katu. Krenuo sam za njima, ali Julian mi je prepriječio put pa sam lagano posrnuo. „Ups, oprosti!” rekao je. No, po tome kako me pogledao, shvatio sam da mu zapravo uopće nije žao.

Dogovor

„Pričala sam mu i o školskoj predstavi i nekim izbornim predmetima”, rekla je Charlotte. ,,Oh, ne!” dosjetila se: „Zaboravili smo mu pokazati učionicu likovnog!” ,,U redu je”, umirivao ju je gospodin Guzić. „Ma, možemo mu je sad pokazati”, ponudila se Charlotte. „Ne moramo li uskoro pokupiti Viju?” upitao sam mamu. To je bio signal mami kad bih zaista želio otići. „Oh, u pravu si”, rekla je ona ustajući. Primijetio sam da se pretvara kako gleda na sat. „Žao mi je, društvo. Zaboravila sam na vrijeme. Moramo pokupiti moju kćer u njezinoj novoj školi. Danas ima neslužbeno razgledavanje.” Taj dio nije bio laž, to da Via danas razgledava svoju novu školu. No, lagala je da je mi moramo pokupiti. Ne idemo po nju jer će doći kući kasnije, s tatom. ,,U koju školu ide?” pitao je gospodin Guzić, ustajući sa stolca. „Najesen kreće u srednju školu Faulkner.” „Vau, u tu školu nije lako upasti. Bravo za nju!” „Hvala vam”, rekla je mama i kimnula. „No, bit će joj malo nezgodno putovati. Morat će ići vlakom A do 86. ulice, zatim gradskim autobusom sve do East Sidea. Trebat će joj sat vremena, iako se autom dođe za petnaestak minuta vožnje.” „Ali bit će vrijedno toga. Znam nekoliko klinaca koji su upali u Faulkner i zavoljeli tu školu”, rekao je gospodin Guzić. „Stvarno moramo ići, mama”, povukao sam je za torbu. Nakon toga smo se brzo pozdravili. Mislim da je gospodin Guzić bio iznenađen što tako naglo odlazimo. Pitao sam se hoće li kriviti Jacka i Charlotte, iako sam se samo zbog Juliana na neki način osjećao loše. „Svi su bili jako ljubazni”, potrudio sam se udobrovoljiti gospodina Guzića prije nego smo pošli. „Veselim se što ćeš biti naš učenik”, rekao je tapšući me po leđima. „Bok”, pozdravio sam Jacka, Charlotte i Juliana, ali ih nisam pogledao. Nisam podigao pogled sve dok nismo napustili zgradu.

Kuća

„ Julian.” „On nije bio pristojan?” „Ne, nije.” „Oh.” Mama je sekundu razmišljala o tome. ,,U redu. Je li on ona vrsta klinca koji se na jedan način ponaša pred odraslima, a na drugi pred djecom?” „Izgleda da jest.” „Uh, mrzim takve”, rekla je. „Pitao me: ‘Pa, Auguste, u čemu je stvar s tvojim licem?’“, rekao sam, gledajući cijelo vrijeme u Daisy. „‘Jesi li stradao u požaru ili tako nešto?’“ Mama nije ništa rekla. Kad sam je pogledao, vidio sam da je šokirana. „Nije to mislio zlobno”, hitro sam nastavio. „Samo je pitao.” Mama je kimnula. „No, jako mi se svidio Jack”, rekao sam. „On je rekao: ‘Zašuti, Juliane!’ A Charlotte mu je rekla: ‘Tako si nepristojan, Juliane!’“ Mama je ponovo kimula. Vršcima prstiju stisnula je čelo kao da se pokušava othrvati glavobolji. „Tako mi je žao, Auggie”, tiho je izustila. Obrazi su joj bili jarkocrveni. „Ne, u redu je, mama. Stvarno.” „Ne moraš ići u školu ako ne želiš, srećo.” „Želim”, rekao sam. „Auggie...” „Stvarno, mama. Želim.” Nisam lagao.

 Trema prvog dana

novi. Avenija Amesfort, ulica niz koju sam prošao milijun puta, iz nekog mi je razloga odjednom izgledala potpuno drukčije. Bila je puna ljudi koje nikad nisam vidio, koji su čekali autobus ili gurali kolica. Prošli smo Amesfort i skrenuli prema Heights Placeu. Via je hodala pokraj mene, kao što i inače čini, a mama i tata su bili iza nas. Čim smo skrenuli iza ugla, vidjeli smo svu tu djecu ispred škole, na stotine njih koji su stajali u grupicama i smijući se razgovarali jedni s drugima, ili su bili s roditeljima koji su razgovarali međusobno. Malo sam previše pognuo glavu. „Svi su jednako nervozni kao i ti”, šapnula mi je Via u uho. „Samo se sjeti da je ovo i ostalima prvi dan škole. U redu?” Ispred ulaza u školu stajao je gospodin Guzić i pozdravljao učenike i roditelje. Moram priznati - dosad mi se ništa loše nije dogodilo. Nisam ulovio nikoga da bulji u mene ili da me uopće primijetio. Samo sam jednom podigao glavu i uočio da neke curice gledaju prema meni šapćući i dlanovima prekrivajući usta. Kad su shvatile da sam ih vidio, okrenule su glavu na drugu stranu. Došli smo do glavnog ulaza. „U redu. Znači, to je to, veliki momče”, rekao je tata, stavljajući ruke na moja ramena. „Želim ti super prvi dan. Volim te”, Via me zagrlila i snažno poljubila. „I ja tebi”, rekao sam. „Volim te, Auggie”, rekao je i tata i zagrlio me. „Bok.” Zagrlila me i mama. Vidjevši da će zasuziti, što bi me dokraja osramotilo, na brzinu sam je snažno zagrlio, okrenuo se i požurio u školu.

Ormarići

svatko nade mjesto, molim vas. Uđite”, obratila se nekolicini klinaca koji su upravo dolazili. „Ima mjesta tamo i, ravno tamo.” Još me nije primijetila. „A sada, prva stvar koju želim je da svi prestanete pričati i...” Primijetila me. „... odložite ruksake i utišate se.” Iako je zastala samo na milisekundu, mogao bih točno označiti trenutak kad me vidjela. Kao što sam rekao, naviknut sam na to. „Prozvat ću prisutne i zapisati raspored sjedenja”, nastavila je gospođa Petosa, sjedeći na rubu svog stola. Do nje su bila tri reda uredno složenih mapa. „Kad vas prozovem, dođite do mene i dat ću vam mapu s vašim imenom. U njoj je vaš raspored sati i šifra za ormarić koji ne smijete pokušavati otvoriti dok vam ne kažem. Broj ormarića napisan je na rasporedu predavanja. Upozoravam vas da neki ormarići nisu ispred ove učionice, već malo dalje niz hodnik, a prije nego i pomislite pitati, odgovor je: Ne, ne možete zamijeniti ni ormariće ni šifre. Ako nam ostane vremena prije kraja ovog sata, upoznat ćemo se malo bolje. U redu? U redu.” Podigla je podložak s papirima sa stola i počela naglas čitati imena. ,,U redu. Julian Albans?” upitala je, podižući pogled. Julian je podignuo ruku i istovremeno rekao: „Ovdje.” „Zdravo, Juliane”, pozdravila ga je i zabilježila nešto u svoj raspored sjedenja. Podigla je prvu mapu i pružila mu je. „Dođi po mapu”, obratila mu se prilično ozbiljnim glasom. Julian je ustao i uzeo svoju mapu. „Ximena Chin?” Kako je čitala imena, tako je svakom učeniku dodavala njegovu mapu. Išla je dalje po popisu, a onda sam primijetio da je ostalo prazno jedino sjedalo do mog, iako je svega nekoliko mjesta dalje od mene dvoje učenika sjedilo za jednim stolom. Kad je prozvala jednog od njih, velikog dječaka koji se zvao Henry Joplin i izgledao kao da je tinejdžer, rekla mu je: ,,Henry, tamo ravno je prazan stol. Zašto ne bi sjeo onamo? U redu?” Pružila mu je njegovu mapu i pokazala na stol do mog. Iako nisam gledao izravno u njega, primijetio sam da se Henry ne želi preseliti do mene. Shvatio sam to po načinu na koji je vukao ruksak po podu, prilazeći mi kao da je u usporenom filmu. A onda je odložio ruksak visoko s desne strane, što je na neki način bio zid između mog i njegovog stola. „Maya Markowitz?” nastavila je gospođa Petosa. „Ovdje”, javila se djevojčica otprilike četiri stola dalje od mene. „Miles Noury?”

„Ovdje”, rekao je dječak koji je dotad sjedio s Henryjem Joplinom. Dok se vraćao natrag prema svom stolu, vidio sam kako odmjerava Henryja pogledom kao da želi reći žao mi je. „August Pullman?” prozvala je gospođa Petosa. „Ovdje”, procijedio sam i slabašno podigao ruku. „Zdravo, Auguste”, rekla je i lijepo mi se osmjehnula kad sam došao preuzeti svoju mapu. Tih nekoliko sekundi, koliko sam stajao ispred cijelog razreda, mogao sam osjetiti kako su sve oči uprte u moja leđa, a kad sam pošao nazad za svoj stol svi su gledali u pod. Kad sam sjeo, odolio sam iskušenju da otvorim lokot, jer nam je učiteljica izričito naredila da to ne radimo, iako su ga ostali otvarali. A bio sam prilično dobar u otvaranju lokota jer sam ih koristio na biciklu. Henry je pokušavao otvoriti svoj, no nije uspio. Postajao je sve živčaniji i mrmljao si je psovke u bradu. Gospođa Petosa je prozvala nekoliko novih imena. Posljednji od njih bio je Jack Will. Nakon što mu je predala mapu, kazala je: „Dobro. Sad zapišite kombinaciju svog lokota na neko sigurno mjesto, negdje gdje je nećete zaboraviti, u redu? No, ako je i zaboravite, što se događa u 3,2 posto slučajeva u svakom polugodištu, ne brinitie jer gospođa Garcia ima popis svih kombinacija. Sada izvadite vaše lokote iz mape i nekoliko minuta vježbajte otvaranje, iako znam da su neki to već učinili, unatoč mojoj zabrani.” Govoreći to, pogledala je Henryja. ,,A u međuvremu, društvo, reći ću vam nešto o sebi. Zatim ćete vi meni reći nešto o sebi, i, hm, upoznat ćemo se. Zvuči li vam to u redu? Dobro.” Dobro.” Nasmiješila Nasmiješila se i sve nas pogledala, iako sam imao osjećaj da se najviše smješka meni. Nije to bio usiljeni smiješak, poput onoga u gospođe Garcia, već normalan osmijeh, kao da tako stvarno misli. Izgledala je skroz drukčije od onoga što sam zamišljao. Pretpostavljam da sam mislio da će moja učiteljica izgledati kao gospođica Fowl iz  Jimmyja Neutrona; stara gospođa s punđom na vrhu glave. Zapravo, izgledala je baš kao Mon Mothma iz Ratova zvijezda Epizoda 4., s pomalo dječačkom frizurom i velikom bijelom majicom nalik na tuniku. Okrenula se i počela pisati po ploči. Henry još uvijek nije mogao otključati svoj lokot i postajao je sve bješnji, svaki put kad bi netko drugi uspio otvoriti svoj. Silno se naljutio kad sam ja svoj uspio otvoriti iz prvog pokušaja,. Smiješno, ali da nije stavio ruksak između nas, sasvim sigurno bih mu ponudio pomoć.

 Ukrug  U krug po uč učio ioni nici ci

,,Oh, u redu. Dakle, zovem se Julian. Stvar broj jedan koju želim podijeliti s ostalima je da... sam baš dobio igricu Battleground Mystic za svoj Wii i da je totalno sjajna. A stvar broj dva je da smo ljetos kupili stol za ping-pong.” „Jako dobro. Volim stolni tenis”, rekla je gospođa Petosa. „Ima li netko pitanja za Juliana?” „Može li Battleground B attleground Mystic igrati više igrača ili samo jedan?” upitao je dječak po imenu Miles. „Ne takva pitanja, ljudi”, umiješala se gospođa Petosa. ,,U redu, a sada, da čujemo tebe...” Pokazala je na Charlotte, vjerojatno zato jer je njezin stol bio najbliži prednjem dijelu razreda. ,,Oh, naravno.” Charlotte nije oklijevala ni sekundu, kao da je točno znala što želi reći. „Moje ime je Charlotte. Imam dvije sestre i u lipnju smo dobile novog psića koji se zove Suki. Dobili smo je iz azila za napuštene životinje i jako je, jako slatka!” „To je sjajno, Charlotte, hvala ti”, rekla je gospođa Petosa. ,,U redu, tko je sljedeći?”

Janje na klanje Kao ‘janje na klanje’. Nešto što kažeš o onome tko posve opušteno odlazi na neko mjesto, ne sumnjajući da će mu se dogoditi ista neugodno. Sinoć sam to izguglao i to je bilo ono o čemu sam razmišljao kad me gospođa Petosa prozvala. Odjednom Odjednom je bio moj red da govorim. „Moje ime je August”, rekao sam, i da, na neki sam ga način zapravo promumljao. „Što?” upitao je netko. „Možeš li govoriti glasnije, dušo?” obratila mi se gospođa Petosa. „Moje ime je August”, rekao sam glasnije i prisilio se podići pogled. „Ja, hm... Imam sestru Viju i psa Daisy. I, hm... to je to.” „Sjajno”, rekla je gospođa Petosa. „Ima li netko pitanje za Augusta?” Nitko se nije javio. ,,U redu, ti si sljedeći”, gospođa Petosa je pogledala Jacka. Jacka. „Čekajte, ja imam pitanje za Augusta”, Julian je podigao ruku. „Zašto imaš tu sićušnu pletenicu otraga na kosi? Je li to neka Padawanska fora?” „Aha”, slegnuo sam ramenima i kimnuo. „Što je Padawanska fora?” upitala je gospođa Petosa, osmjehujući mi se.

„To je iz Ratova zvijezda”, odgovorio je Julian. „Padawan je naučnik Jedija.” „Oh, zanimljivo”, rekla je gospođa Petosa, gledajući u mene. „Znači, voliš Ratove zvijezda, Auguste?” „Valjda”, kimnuo sam ne dižući glavu. Sve Sv e što sam želio bilo je kliznuti pod stol. „Tko je tvoj omiljeni lik?” opet je upitao Julian. Počeo sam misliti da možda nije toliko loš. „Jango Fett.” „A što misliš o Darthu Sidiousu?” Sidiousu?” nastavio je. „Sviđa li ti se on?” „Dobro, dečki, možete razgovarati o Ratovima zvijezda na odmoru”, veselo je zaključila gospođa Petosa. „Nastavimo dalje. Nismo čuli tebe”, pogledala je Jacka. Sada je bio Jackov red da govori, no priznajem da nisam čuo ni riječ od onoga što je rekao. Možda nitko nije shvatio ono oko Dartha Sidiousa, a možda Julian nije mislio ništa loše. No, u Ratovima zvijezda Epizoda 3;

Osveta Sitha, lice Dartha Sidiousa spali munja Sitha i on se u potpunosti deformira. Koža mu se smežura, a njegovo lice izgleda kao da se istopilo. Virnuo sam prema Julianu i vidio da me gleda. Da, znao je o čemu govori.

Biraj ljubaznost Kad se oglasilo zvono svi su ustali, želeći da što prije izađu iz učionice i nastala je prava pomutnja. Provjerio sam svoj raspored i vidio da nakon ovoga imam sat engleskog, u učionici 321. Nisam čekao da vidim ide li još netko iz mog razreda istim putem - samo sam pojurio niz hodnik i sjeo što je dalje moguće od prvog reda. Nastavnik, jako visok čovjek sa žutom bradicom, pisao je po ploči. Djeca su ulazila u malim grupama, razgovarajući i smijući se, no ja nisam podizao pogled. U principu, dogodila se ista stvar kao i u našoj učionici - nitko nije sjeo kraj mene osim Jacka, koji se šalio s nekim učenicima koji nisu bili iz našeg razreda. Shvatio sam da je Jack tip djeteta koje ostali vole. Imao je mnogo prijatelja. Nasmijavao je ljude. Kad je zazvonilo i drugo zvono, svi su ušutjeli, a nastavnik se okrenuo prema nama. Rekao je da mu je ime gospodin Browne, a zatim počeo govoriti o tome što ćemo raditi u ovom polugodištu. U jednom trenutku, negdje između Nabora u vremenu i Duha mora, primijetio me, no nastavio je priču. Dok je on pričao, ja sam črčkao nešto po bilježnici, ali svako malo bacio bih pogled na ostale učenike. Charlotte je bila i na ovom satu. I Julian i Henry. Milesa nije bilo. Gospodin Browne je napisao na ploču velikim slovima riječ N-A-Č-EL-O. ,,U redu, napišite ovo na sam vrh na prvoj stranici vaših bilježnica iz engleskog.” Nakon što smo učinili kako je rekao, upitao je: ,,A sada, tko mi može reći što je to načelo? Zna li netko?” Nitko nije podignuo ruku. Gospodin Browne se nasmijao, kratko kimnuo, i okrenuo se kako bi opet pisao po ploči:

NAČELA = PRAVILA O STVARNO VAŽNIM STVARIMA! „Kao neki moto?” oglasio se netko. „Da, kao moto.” potvrdio je gospodin Browne, kimajući glavom, i nastavio pisati po ploči. „Kao neki poznati citat. Kao poruka iz kolačića za sreću, zapravo, kao svaka izreka ili temeljno pravilo koje vas može

motivirati. Načelo je sve ono što nam pomaže i usmjerava nas kada donosimo odluke oko zaista važnih stvari.” Napisao je sve to na ploči, a zatim se okrenuo prema nama. „Onda? Koje su to doista važne stvari?” upitao je. Neki su klinci podigli ruke i potom, nakon što bi gospodin Browne pokazao prstom na njih, odgovarali. On je njihove odgovore zapisao na ploči, stvarno, ali stvarno švrakopisom: PRAVILA. ŠKOLSKI ZADACI.

DOMAĆA ZADAĆA.

„Što još?” pitao je onako usput, i dalje pišući, a da se nije okrenuo. „Slušam vas!” Napisao je sve što su djeca navela.

OBITELJ. RODITELJI. LJUBIMCI. Jedna je djevojčica uzviknula: „Okoliš!”

OKOLIŠ. Napisao je riječ na ploču i dodao: NAŠ SVIJET!  „Morski psi, jer jedu mrtve biljke i životinje u oceanu!” rekao je dečko imenom Reid, a gospodin Browne je napisao: MORSKI PSI. „Pčele!” „Pojasovi u automobilu!” „Recikliranje!” „Prijatelji!” „Dobro”, rekao je gospodin Browne, zapisujući sve te stvari, a kad je završio, ponovo se okrenuo prema nama. „Nitko nije imenovao najvažniju stvar.” Svi smo pogledali u njega jer smo ostali bez ideja. „Bog?” javio se netko i, premda je gospodin Browne napisao „Bog”, vidio sam da to nije odgovor koji traži. Ne rekavši ništa, napisao je:

ONO ŠTO JESMO!  „Ono što jesmo”, kazao je, podcrtavajući svaku riječ, onako kako ju je izgovorio. „Ono što jesmo! Mi! Je li tako? Kakvi smo mi ljudi? Kakve ste

osobe? Nije li to najvažnije od svega? Nije li to vrsta pitanja o kojem bismo cijelo vrijeme trebali razmišljati? ‘Kakva sam ja osoba?’ Je li netko možda primijetio plakat pored vrata naše škole? Je li netko pročitao što piše? Itko?” Pogledao je uokolo, no nitko nije znao odgovor. „Piše ‘Upoznaj sebe’“, rekao je, smješkajući se i kimajući glavom. „A ovdje ste zato da naučite tko ste.” „Mislio sam da smo ovdje zato da naučimo engleski”, provalio je Jack i svi su se počeli smijati. ,,Oh, da, i zato!” odgovorio je gospodin Browne, i mislim da je to bilo jako kul od njega. Okrenuo se i napisao velikim debelim slovima koja su se protezala cijelom duljinom ploče:

NAČELO GOSPODINA BROWNEA ZA RUJAN:  AKO MOŽETE BIRATI DA BUDETE U PRAVU ILI DA BUDETE LJUBAZNI, IZABERITE LJUBAZNOST. ,,U redu, a sada vi”, ponovo se okrenuo prema nama: „Želim da u svojim bilježnicama napravite skroz novo poglavlje i naslovite ga s ‘Načela gospodina Brownea’.” Dok smo radili ono što nam je rekao, on je nastavio govoriti. „Stavite današnji datum na vrh prve stranice. Odsad ću, na početku svakog mjeseca, napisati na ploči novo načelo gospodina Brownea, a vi ćete ga prepisati u svoje bilježnice. Zatim ćemo raspravljati o tom načelu i onome što znači. Na kraju svakog mjeseca napisat ćete esej o jednom načelu, i o tome što ono znači za vas. Onda ćete, na kraju godine, imati svoju listu načela koju ćete moći ponijeti sa sobom. Inače, zamolim svoje učenike da i tijekom ljeta smisle neko osobno načelo, napišu na razglednicu i pošalju mi ga iz mjesta u kojem ljetuju.” ,,I ljudi to stvarno rade?” pitala je djevojčica čije ime nisam znao. „O, da!” odgovorio je gospodin Browne, „ljudi to stvarno rade. Zapravo, bilo je učenika koji su mi slali nova načela godinama nakon što su završili ovu školu. To je stvarno divno.” Zastao je i pogladio bradu. „No, u svakom slučaju, znam da vam se sljedeće ljeto sada čini odveć dalekim”, našalio se, a mi smo se nasmijali. „Zato se malo odmorite dok ja zabilježim tko je prisutan, a kad završimo s tim, reći ću vam sve o zabavnim stvarima

koje ćemo raditi ove godine - na satu engleskog.” Uperio je prst u Jacka dok je to govorio, što je također bilo smiješno pa smo se svi nasmijali. Dok sam prepisivao načelo gospodina Brownea, iznenada sam shvatio da ću voljeti školu. Bez obzira na sve.

 Ručak Via me upozorila na ručak u višim razredima, pa pretpostavljam da sam trebao znati kako će to biti teško. Ali nisam očekivao da će biti toliko teško. Uglavnom, svi klinci iz petih razreda nagrnuli su u kantinu u isto vrijeme, glasno govoreći i sudarajući se jedni s drugima dok su jurcali prema stolovima. Jedna od učiteljica koje su nadzirale ručak, rekla je nešto o tome da čuvanje mjesta nije dopušteno, ali nisam znao na što je točno mislila. Očito nisu ni ostali, jer su gotovo svi čuvali mjesta za svoje prijatelje. Pokušao sam sjesti za jedan stol, ali mi je klinac s druge strane rekao: „Oprosti, ali ovo je zauzeto.” Smjestio sam se za prazan stol i čekao da prestane stampedo i da nam učiteljica koja se brinula za ručak kaže što da radimo. Kad nam je počela iznositi pravila kantine, pogledao sam uokolo kako bih vidio gdje je Jack, no nije bio na mojoj strani. Djeca su još uvijek ulazila, dok su učiteljice počele pozivati prvih nekoliko stolova da uzmu poslužavnike i stanu u red ispred pulta. Julian, Henry i Miles sjedili su za stolom na samom kraju prostorije. Mama mi je spakirala sendvič od sira, kekse od zobenih pahuljica i tetrapak soka, pa, kad su prozvale moj stol, nisam morao odlaziti u red. Umjesto toga, koncentrirao sam se na otvaranje ruksaka, vađenje kutije za ručak i polagano skidanje aluminijske folije sa sendviča. Nisam morao podići pogled da bih znao da svi bulje u mene. Znao sam da ljudi gurkaju jedni druge i promatraju me ispod oka. Mislio sam da sam se dosad već naviknuo na takve stvari, ali očito nisam. Za jednim stolom sjedile su djevojčice i vidio sam da šapću o meni jer su govorile pokrivajući usta dlanom. Svako malo sa mnom su se sudarali njihovi pogledi i šaputanja. Mrzim način na koji jedem. Znam da to izgleda grozno. Operirali su mi zečju usnu, odnosno, rascijep nepca još kad sam bio beba, a onda i kad sam napunio četiri godine, ali i dalje ga imam. Iako su mi operacijom prije nekoliko godina ravnali čeljust, morao sam žvakati hranu sjekutićima. Nisam razmišljao o tome kako to izgleda, sve dok na jednoj rođendanskoj proslavi neki klinac nije rekao slavljenikovoj mami da ne želi sjediti pored mene jer radim prevelik nered i jer mi iz usta stalno ispada hrana. Znam da nije htio biti zloban, no kasnije je upao u nevolju i te je večeri njegova mama nazvala moju da nam se ispriča. Kad sam došao kući s proslave, otišao sam do ogledala u kupaonici i počeo jesti krekere, da bih vidio kako izgledam dok žvačem. Klinac je bio u pravu. Jedem poput kornjače, ako ste ikad vidjeli kornjaču kako jede. Kao neko prethistorijsko biće iz močvare.

Ljetni stol  „Hej, je li ovo mjesto zauzeto?” Podigao sam glavu. Pored mojeg stola stajala je djevojčica koju ranije nisam vidio, s pladnjem za ručak punim hrane. Imala je dugu, kovrčavu smeđu kosu i nosila smeđu majicu s ljubičastim znakom mira. „Ovaj, nije”, rekao sam. Stavila je pladanj na stol, spustila ruksak na pod i sjela preko puta mene. Počela je jesti tjesteninu sa sirom. „Bljak”, kazala je nakon što je progutala prvi zalogaj. „Trebala sam si i ja uzeti sendvič, ovako kao ti.” „Aha”, rekao sam i kimnuo. „Zovem se Summer. A ti?” „August.” „Kul”, rekla je. „Summer!” Prišla nam je i druga djevojčica noseći poslužavnik. „Zašto sjediš ovdje? Vrati se za naš stol.” „Tamo je previše ljudi”, odgovorila je Summer. „Dođi, sjedni k nama. Ovdje ima više mjesta.” Druga je djevojčica na sekundu izgledala zbunjeno. Shvatio sam da je to jedna od onih koju sam nekoliko minuta ranije uhvatio kako me mjerka i šapće, s rukom preko usta. Pretpostavljam da je i Summer bila jedna od djevojčica za tim stolom. „Nema veze”, rekla je djevojčica i otišla. Summer me pogledala, slegnula ramenima i nasmijala se, pa uzela još jedan zalogaj tjestenine sa sirom. „Hej! Pa naša imena na neki način odgovaraju jedno drugome”, rekla je žvačući. Pretpostavljam da je shvatila kako nemam pojma na što misli. „Summer - ljeto. August ili kolovoz - ljetni mjesec?” smješkala se, širom otvorenih očiju, kao da čeka da shvatim. ,,A to”, rekao sam nakon sekunde. „Ovo možemo prozvati ‘ljetnim stolom za ručak’, zaključila je. „Tu mogu sjediti samo djeca s ljetnim imenima. Da vidimo. Ima li ovdje netko tko se zove June ili July?” „Ima Maya”, rekao sam. „Zapravo, Maya bi bilo proljeće. Maj ili svibanj...”, odgovorila je Summer. „No, ako bi Maya željela sjesti k nama, mogli bismo napraviti

iznimku.” Rekla je to kao da je dobro promislila o cijeloj stvari. „Ima i Julian. To je kao Julia, dolazi od July.” Nisam ništa rekao. „Sa mnom je na engleskom dječak koji se zove Reid”, sjetio sam se. „Da, poznajem Reida, ali po čemu bi to bilo ljetno ime?” pitala je. „Ne znam.” Slegnuo sam ramenima. „Zamišljam da je, recimo, i polje trske (u engleskom ‘reed’, op. prev.) vezano uz ljeto.” „Aha, okej.” Kimnula je i izvukla iz ruksaka bilježnicu. „Onda bi i gospođa Petosa mogla sjediti ovdje. Njezino ime zvuči kao ‘petal’ (latica, op. prev.), što također asocira na ljeto.” „Ona mi je razrednica”, dodao sam. „A meni predaje matematiku”, primijetila je Summer i namrštila se. Počela je praviti popis imena na predzadnjoj stranici bilježnice. ,,I, tko još?” pitala je. Do kraja ručka sastavili smo cijeli spisak s imenima djece i učitelja koji bi, ako to žele, mogli sjediti za našim stolom. Većina imena nisu bila ljetna, ali su imala neku vezu s ljetom. Ja sam pronašao način da ubacim i Jacka Willa, istaknuvši da se njegovo ime i prezime može pretvoriti u rečenicu o ljetu, recimo „Jack Će... ići na plažu”. Summer se složila da to dobro zvuči. „Ali... Ako netko tko nema ljetno ime želi sjesti kod nas...” nastavila je ozbiljnim glasom, „dopustit ćemo mu ako je drag. Može?” „Može”, složio sam se. „Čak i u slučaju da ima zimsko ime.” „To, stari”, odgovorila je, podižući palčeve. Summer je izgledala baš kao i njezino ime. Bila je preplanula, a oči su joj bile zelene poput ličća.

Od jedan do deset Mama je uvijek imala tu naviku da me ispituje kako sam se zbog nečeg osjećao, tražeći da to ocijenim na ljestvici od jedan do deset. Počelo je nakon što sam imao operaciju čeljusti, kada nisam mogao govoriti jer su mi usta bila fiksirana žicom. Uzeli su mi komadić kosti s kuka i umetnuli je u bradu kako bi izgledala normalnije, pa me boljelo na više mjesta. Mama bi uperila prst prema jednom od mojih zavoja, a ja bih podigao prste kako bih joj pokazao koliko me boli. Jedan je značilo mala bol. Deset je značilo puno, puno, puno više. Onda bi mama liječniku u viziti rekla što treba popraviti, ili nešto drugo, što je smatrala važnim. Postala je jako dobra u povremenom čitanju mojih misli. Nakon toga, ušlo nam je u naviku da rangiramo, na ljestvici od jedan do deset, sve stvari koje me bole. Na primjer, kad bih imao samo grlobolju, upitala bi me: „Od jedan do deset?” a ja bih rekao: „Tri”, ili neki drugi broj. Kad je završila nastava, izašao sam iz škole da bih se našao s mamom koja me čekala na prednjem ulazu, baš kao i ostali roditelji ili dadilje. Prva stvar koju me pitala nakon što me izgrlila, bilo je: „I? Kako je bilo? Od jedan do deset?” „Pet”, rekao sam sliježući ramenima, što ju je, primijetio sam, totalno iznenadilo. „Vau”, tiho je rekla, „pa to je bolje nego što sam se nadala.” „Idemo po Viju?” „Danas će je pokupiti Mirandina mama. Hoćeš da ti ponesem ruksak, slatkišu?” Krenuli smo kroz gužvu djece i roditelja, od kojih me većina primjećivala, „diskretno” me pokazujući jedni drugima. „Ma, dobro je, ne treba”, rekao sam. „Izgleda preteško, Auggie”, mama je posegnula za ruksakom. „Mama!” Zgrabio sam ruksak i potegnuo ga k sebi. Hodao sam ispred nje kroz gužvu. „Vidimo se sutra, Auguste!” Bila je to Summer koja je krenula u suprotnom smjeru od nas. „Bok, Summer”, odvratio sam i mahnuo joj. Čim smo prešli cestu i udaljili se od gužve, mama me upitala: „Tko je to bio, Auggie?” „Summer.” „Je li ona u tvom razredu?”

„Imam više razreda.” „Je li ona u jednom od tvojih razreda?” nastavila me ispitivati. „Ne znam.” Čekala je da kažem još nešto, ali meni se nije razgovaralo. „Znači, dobro je prošlo?” upitala je, a ja sam shvatio da ima još milijun pitanja koja mi želi postaviti. „Jesu li svi bili ljubazni? Jesu li ti se svidjeli nastavnici?” „Aha.” ,,A ona djeca koju si upoznao prošli tjedan? Jesu li i oni bili pristojni?” „Bili su okej, mama. Jack se puno družio sa mnom.” „To je sjajno, srećo. A onaj Julian?” Sjetio sam se komentara o Darthu Sidiousu, no sad sam imao osjećaj da se to dogodilo prije sto godina. „Bio je u redu”, rekao sam. ,,A ona plava djevojčica, kako se ono zvala?” „Charlotte. Mama, već sam ti rekao da su svi bili dobri prema meni.” „Super”, odgovorila je. Iskreno, ne znam zašto sam na neki način bio srdit na mamu, ali bio sam. Prošli smo Aveniju Amesfort i ona je šutjela, sve dok nismo došli do našeg bloka. „Pa...” počela je. „Kako si upoznao Summer, ako nije bila ni u jednom tvojem razredu?” „Sjedili smo zajedno na ručku”, rekao sam i počeo šutirati kamenčić kao da je nogometna lopta, ganjajući ga naprijed i nazad preko nogostupa. „Čini se jako draga.” „Da, draga je.” „I jako zgodna”, dodala je mama. „Aha, znam”, odgovorio sam. „Nas dvoje smo, na neki način, kao Ljepotica i zvijer.” Nisam želio vidjeti maminu reakciju. Počeo sam trčati niz nogostup za kamenčićem koji sam šutnuo ispred sebe, najdalje što sam mogao.

 Padawan Te sam večeri odrezao malu pletenicu sa stražnje strane glave. Tata je to prvi primijetio. „O, super”, rekao je. „Nikad mi se nije sviđala.” Via nije mogla vjerovati da sam je odrezao. „Trebale su ti godine da naraste!” rekla je, izgledajući kao da je ljutita. „Zašto si je odrezao?” „Ne znam”, odgovorio sam. „Je li ti se netko rugao zbog nje?” „Nije.” „Jesi li rekao Christopheru da ćeš je odrezati?” „Više nismo prijatelji!” „To nije istina”, rekla je. „Ne mogu vjerovati da si je samo tako odrezao”, dodala je svisoka, a zatim, izlazeći iz moje sobe doslovce zalupila vratima. Malo kasnije, mazio sam se s Daisy na krevetu kad je tata došao da bi me ušuškao. Nježno je odgurno Daisy i legao pored mene na pokrivač. „Pa Ogi Dogi...” počeo je, „je li ti dan stvarno dobro prošao?” To je izvukao iz starog crtića o jazavčaru koji se zove Ogi Dogi. Kupio mi ga je na eBayu kad sam imao četiri godine i jedno vrijeme smo ga često gledali zajedno, pogotovo u bolnici. Tata bi me zvao Ogi Dogi, a ja njega „dragi stari oče”, kao što je psić u seriji zvao tatu jazavčara. „Aha, bilo je skroz u redu”, rekao sam i kimnuo. „Cijelu večer si jako tih.” „Valjda sam umoran.” „Dugačak dan, ha?” Kimnuo sam. „Ali, stvarno je sve bilo u redu?” Ponovo sam kimnuo. Nije rekao ništa pa sam nakon nekoliko sekundi procijedio: „Zapravo, i bolje nego u redu.” „To je sjajno, Auggie”, šapnuo je i poljubio me u čelo. „Čini se da je mama donijela dobru odluku kad te nagovorila da ideš u školu.” „Aha. No, ako poželim, mogu prestati, jel’da?” „Da, takav je dogovor”, odgovorio je. „Iako pretpostavljam da bi ovisilo i o tome zašto više ne želiš ići, znaš. Moraš nam reći što se zbiva. Moraš pričati s nama i reći nam kako se osjećaš, pogotovo ako se događa nešto loše. U redu? Obećavaš da ćeš nam reći?”

„Aha.” „Mogu li te onda nešto pitati? Jesi li ljutit na mamu ili nešto takvo? Osoran si prema njoj cijelu večer. Znaš, Auggie, i mene možeš kriviti što smo te poslali u školu.” „Ne, ona je kriva. To je bila njezina ideja.” Upravo tada mama je pokucala na vrata i promolila glavu u moju sobu. „Samo sam ti htjela poželjeti laku noć.” Na trenutak je izgledala nekako stidljivo. „Hej, mama”, rekao je tata, podižući moju ruku i mašući joj. „Čujem da si odrezao pletenicu”, rekla je i sjela na rub kreveta, pokraj Daisy. „Nije to velika stvar”, brzo sam odgovorio. „Nisam ni rekla da jest”, složila se. „Zašto večeras ne bi ti ušuškala Auggieja?” tata je pogledao mamu. „Ja ionako imam nekog posla. Laku noć, moj sine, moj sine.” To je bio još jedan dio naše rutine iz Ogi Dogija, iako više nisam bio osobito raspoložen odgovoriti mu s „laku noć, dragi stari oče”. „Tako sam ponosan na tebe”, rekao je tata, a zatim ustao s kreveta. Mama i tata su se oduvijek izmjenjivali u tome tko će me spremiti na spavanje. Znam da je malo bebasto od mene što to još uvijek trebam, ali kod nas je jednostavno tako. „Hoćeš li provjeriti Viju?” upitala je mama smještajući se pored mene. Tata je zastao kod vrata i okrenuo se. „A što je s Vijom?” „Ništa”, rekla je mama sliježući ramenima. „Ili mi ne želi reći. No znaš... prvi dan srednje škole i sve to.” „Hmmm”, rekao je tata, a zatim uperio prst u mene i namignuo mi. „Uvijek nešto s vama klincima, zar ne?” „Nikad nije dosadno”, rekla je mama. „Nikad nije dosadno”, ponovio je tata. „Laku noć, ekipo.” Čim je zatvorio vrata, mama je izvukla knjigu koju mi je čitala zadnjih nekoliko tjedana. Laknulo mi je jer sam se stvarno prepao da će htjeti „razgovarati”, a meni se baš i nije dalo. No, činilo se kako ni mama ne želi razgovarati. Samo je listala stranice dok nije došla do mjesta na kojem smo stali. Došli smo do pola Hobita.  „‘Stani! Stani!’ viknuo je Thorin”, čitala je mama naglas,  „no bilo je  prekasno. Uzbuđeni patuljci već su potrošili svoje posljednje strijele, a lukovi

koje im je dao Beorn postali su beskorisni. Slavlje je te večeri bilo turobno, a u danima koji su uslijedili nad njih se nadvio očaj. Prešli su začarani potok, ali nakon njega put je postao gotovo neprohodan, baš kao i ranije, i nisu mogli vidjeti nikakve promjene u šumi.”  Nisam bio siguran zašto, ali odjednom sam počeo plakati. Mama je spustila knjigu i zagrlila me. Činilo se kako nije iznenađena što plačem. ,,U redu je”, šapnula mi je u uho. „Bit će sve u redu.” „Oprosti”, rekao sam između šmrcanja. „Pssst”, dlanom mi je obrisala suze. „Nemaš se zbog čega ispričavati...” „Zašto moram biti toliko ružan, mamice?” prošaptao sam. „Ne, dušo, nisi...” „Znaš da jesam.” Ljubila me svuda po licu. Ljubila me po prenisko smještenim očima. Poljubila mi je obraze koji izgledaju kao da su utisnuti u lice. Poljubila me u usta koja izgledaju baš kao kornjačina. Izgovorila je nježne riječi za koje znam da su mi trebale pomoći. Ali one mi ne mogu promijeniti lice.

 Probudi me kad prođe rujan 2 Ostatak rujna bio je težak. Nisam bio naviknut na tako rano ustajanje. Nisam bio naviknut ni na cijeli taj koncept domaćih zadaća. Na kraju mjeseca imao sam prvi „ispit”. Dok me mama podučavala nisam imao „ispite”. Nije mi se dopadalo ni to što više nemam slobodnog vremena. Prije sam se mogao igrati kad god sam htio, ali sad sam imao osjećaj da uvijek moram raditi nešto za školu. Biti u školi u početku je bilo zaista odvratno. Svaki novi sat koji sam imao bio je nova prilika klincima da „ne bulje” u mene. Virili su u mene iza svojih bilježnica, ili kada su mislili da ih ne gledam. Obilazili su me u širokom luku, kako se ne bi na bilo koji način sudarili sa mnom, kao da imam nekakav virus koji mogu pokupiti. Kao da je moje lice zarazno. Po hodnicima na kojima je uvijek vladala gužva, moje bi lice svaki tren iznenadilo neko dijete koje me nije očekivalo, jer još nije čulo za mene. To bi dijete ispustilo onaj zvuk koji napraviš kada uzimaš zrak prije zaranjanja u vodu, onaj mali „uh!”. Prvih nekoliko tjedana to se događalo možda četiri ili pet puta dnevno - na stepenicama, ispred ormarića, u knjižnici. U školi ima pet stotina učenika. U nekom trenutku svatko od njih će vidjeti moje lice. Nakon prvih nekoliko dana znao sam da se glas o meni proširio, jer bih svako malo spazio nekog klinca kako laktom gurka svog prijatelja dok prolaze pored mene, ili nekoga tko šapće dok prolazim pored njega. Mogao sam zamisliti što pričaju. Zapravo, radije ne pokušavam zamišljati. Usput, ne kažem da su išta od toga radili iz zlobe; nijednom se ni jedno dijete nije nasmijalo ili iskreveljilo ili nešto slično. Bili su samo normalni, glupi klinci. Znam to. Na neki način sam im to želio i reći. Kao, u redu je, znam da izgledam čudno, ali, pogledajte me, ne grizem. Hej, točno - da je Wookiee odjednom počeo ići u školu, i ja bih bio znatiželjan, i vjerojatno bih pomalo buljio! Da prolazim pored njega u društvu Jacka ili Summer, vjerojatno bih im šapnuo: „Hej, eno Wookieeja.” Ako bi me Wookiee ulovio da to govorim, znao bi da nisam imao lošu namjeru. Da samo ističem činjenicu da je on Wookiee. Trebalo je oko tjedan dana da se djeca iz mog razreda naviknu na moje lice. To su bila djeca koju sam viđao svaki dan na svim svojim satovima.

Wake me up when September ends - pjesma američkog punk rock sastava Green Day. 2

Trebalo je otprilike dva tjedna da se ostala djeca s moje godine naviknu na moje lice. To su bila djeca koju sam viđao u kantini, u dvorištu, na tjelesnom, glazbenom, likovnom i informatici. Trebalo je otprilike mjesec dana da se i ostala djeca, u cijeloj školi, naviknu na mene. To su bila djeca iz svih ostalih razreda. Neki od njih su bili veliki. Neki su imali lude frizure. Neki od njih imali su naušnice u nosu. Neki su imali prištiće. Ali nitko od njih nije izgledao kao ja.

Jack Will  Družim se s Jackom u našoj učionici, na engleskom, povijesti, informatici, glazbenom i znanosti, dakle na svim predmetima koje imamo zajedno. Na svakom od tih predmeta, a mjesta su podijelili nastavnici, ispalo je da sjedim pored Jacka. Ili im je rečeno da tako naprave, ili je posrijedi nevjerojatnapodudarnost. I na satove dolazim u Jackovom društvu. Znam da vidi kako klinci zure u mene, ali se pravi da ih ne primjećuje. No, jednom prilikom, dok smo išli na povijest, neki veliki osmaš sjurio se niza stepenice, preskačući dvije odjednom. Slučajno se zabio u nas i srušio me na pod. Dok mi je pomagao da ustanem, pogledao me u lice i bez imalo razmišljanja ispalio „Uhhh!” Potom me potapšao po ramenu, kao da briše prašinu s mene i krenuo za svojim prijateljima. Iz nekog razloga, Jack i ja smo pukli od smijeha. „Ovaj lik je napravio najsmješniju facu!” rekao je Jack kad smo sjeli na svoja mjesta. „Jel’da?” potvrdio sam. „Samo je rekao uhhh!”. „Kunem se, mislim da se upiškio u gaće!” Smijali smo se tako glasno da nas je učitelj, gospodin Roche, morao zamoliti da se smirimo. Kasnije, kad smo završili čitanje o tome kako su drevni Sumerani gradili sunčane satove, Jack je prošaptao: „Dođe li ti ikada da prebiješ te klince?” Slegnuo sam ramenima: „Možda. Ne znam.” „Ja bih želio baš to. Trebao bi nabaviti neki tajni vodeni pištolj ili nešto slično, i spojiti ga nekako na svoje oči. I svaki put kad se netko tako zapilji u tebe, pošpricati mu facu.” ,,S nekom zelenom sluzi ili nečim sličnim”, dodao sam. „Ne, ne... Puževa sluz pomiješana s psećom pišalinom.” „Daaa!” oduševljeno sam se složio. „Dečki”, opomenuo nas je gospodin Roche s drugog kraja prostorije. „Ljudi još čitaju.” Kimnuli smo i spustili pogled na knjige. A onda me Jack tiho upitao: „Hoćeš li uvijek ovako izgledati, Auguste? Mislim, ne možeš li otići na neku plastičnu operaciju, ili nešto takvo?” Nasmijao sam se i pokazao na svoje lice. „Halo! Pa ovo  jest nakon plastične operacije!”

Jack se udario rukom po čelu i počeo histerično smijati. „Stari, trebao bi tužiti svog liječnika!” odgovorio je između cereka. Ovog puta prasnuli smo u tako gromoglasan smijeh da nismo mogli prestati, čak ni nakon što nam je prišao gospodin Roche i natjerao nas da zamijenimo mjesta s djecom do nas.

Načelo gospodina Brownea za listopad Načelo gospodina Brownea za listopad glasi:

VAŠA DJELA SU VAŠI SPOMENICI. Rekao nam je da je to pisalo na nadgrobnom spomeniku nekog lika iz Egipta koji je umro prije više tisuća godina. Budući da smo na satu povijesti uskoro trebali početi učiti o starom Egiptu, gospodin Browne je mislio da je to dobar izbor načela. Za zadaću smo trebali napisati sastavak o tome što mislimo da znači to načelo ili što mislimo o njemu. Ovako sam napisao: Ovo načelo znači da bi nas se trebali sjećati po onom što radimo. Stvari koje radimo su važnije od svega. Važnije su od onoga što kažemo ili onog kako izgledamo. Stvari koje radimo nadživjet će našu smrtnost. Stvari koje radimo su poput spomenika koje ljudi podižu kako bi odali počast herojima nakon što umru. One su poput piramida koje su Egipćani gradili kako bi odali počast faraonima. Samo, umjesto da su napravljene od kamena, one su načinjene od sjećanja koje ljudi imaju o nama. Zato su naša djela poput naših spomenika. Umjesto od kamena, sagrađena su od sjećanja.

Jabuke Moj rođendan je 10. listopada. Volim svoj rođendan ~ 10. 10. Bilo bi sjajno da sam se rodio u 10 i 10, ujutro ili uvečer, ali nisam. Rodio sam se malo iza ponoći. No, i dalje mislim da je moj dan rođenja baš kul. Obično kod kuće imamo malu proslavu, ali ove sam godine pitao mamu mogu li imati veliko slavlje u kuglani. Mama je bila iznenađena, ali sretna. Pitala me koga iz škole želim pozvati, a ja sam odgovorio da bih pozvao sve iz mog razreda, plus Summer. „To je puno djece, Auggie”, rekla je mama. „Želim pozvati sve jer ne bih htio da netko bude povrijeđen ako sazna da su drugi pozvani, a on nije. U redu?” ,,U redu”, složila se. „Čekaj, želiš pozvati i onog dečka koji te pitao što ti je s licem?” „Aha, želim pozvati i Juliana”, odgovorio sam. „Bože, mama, možeš li to konačno zaboraviti.” „Okej, u pravu si.” Nekoliko tjedana kasnije, pitao sam mamu tko dolazi na moju proslavu, a ona je rekla: „Jack Will, Summer, Reid Kingsley. Oba Maxa. I još je nekoliko djece reklo da će pokušati doći.” „Kao na primjer tko?” „Charlotteina mama je rekla da Charlotte tog dana ima neki plesni nastup, ali da će pokušati doći. A Tristanova mama je rekla da bi on mogao doći nakon nogometne utakmice.” „Znači, to je to?” rekao sam. „To je... pet ljudi.” „To je više od pet ljudi, Auggie. Mislim da dosta njih već ima planove”, odgovorila je mama. Bili smo u kuhinji. Rezala je jednu od jabuka koje smo upravo kupili na tržnici, na sićušne komade kako bih je mogao pojesti. „Kakve planove?” pitao sam. „Ne znam, Auggie. Malo si kasno poslao pozivnice.” „Ali, što su ti rekli? Što su rekli, zbog čega su spriječeni?” „Svatko je imao neki drugi razlog, Auggie.” Zvučala je pomalo nestrpljivo. „Stvarno, srećo, nije bitno koji su njihovi razlozi. Ljudi imaju planove i to je sve.” „Što je rekao Julian? Koji je njegov razlog?” upitao sam.

„Znaš”, rekla je, „njegova mama je jedina osoba koja uopće nije odgovorila.” Pogledala me. „Čini se da jabuka ne pada daleko od stabla.” Nasmijao sam se jer sam mislio da se šali, no tada sam shvatio da je ozbiljna. „Što to znači?” pitao sam. „Nema veze. Idi oprati ruke da možeš jesti,” Moje rođendansko slavlje ispalo je mnogo skromnije no što sam mislio da će biti, ali je svejedno bilo sjajno. Iz škole su došli Jack, Summer, Reid, Tristan i oba Maxa, a Christopher je, zajedno sa svojim roditeljima, došao čak iz Bridgeporta. Došao je i stric Ben. Teta Kate i ujak Po dovezli su se iz Bostona, a Tata i Poppa su bili na Floridi. Bilo je zabavno jer su odrasli kuglali na stazi do naše, pa se činilo kako je mnoštvo ljudi došlo proslaviti moj rođendan.

Noć vještica Idućeg dana na ručku Summer me pitala što ću biti za Noć vještica. Naravno, razmišljao sam o tome još od prošle Noći vještica pa sam odmah znao. „Boba Fett.” „Znaš da možeš doći u školu u kostimu?” „Ma daj, stvarno?” „Sve dok je politički korektan.” „Kao, bez pištolja i tih stvari?” „Upravo to.” „A što je s blasterima?” „Mislim da je blaster poput pištolja, Auggie.” „Čovječe...”, rekao sam, odmahujući glavom. Boba Fett ima blaster. „Barem više nije obvezno doći maskiran u neki lik iz knjige. U nižim razredima smo morali tako. Prošle godine bila sam Zla vještica iz Čarobnjaka iz Oza.”  „Ali to je film, a ne knjiga.” „Halo?” odgovorila je Summer. „Prvo je bila knjiga! štoviše, jedna od mojih najdražih. Tata mi ju je čitao svake večeri u prvom razredu.” Kad Summer priča, pogotovo kad je zbog nečeg uzbuđena, oči joj se stisnu kao da gleda ravno u sunce. Rijetko kada vidim Summer tijekom dana, s obzirom na to da je jedini sat koji imamo zajedno engleski. Ali od onoga prvog ručka u školi pa nadalje, svakog dana ručamo zajedno za ljetnim stolom, samo nas dvoje. „I, što ćeš ti biti?” upitao sam. „Ne znam još. Znam u što bih se stvarno htjela maskirati, ali mislim da bi moglo biti previše glupavo. Znaš, Savannina grupa se ove godine uopće neće maskirati. Misle da smo prestari za Noć vještica.” „Ma daj? To je baš glupo.” „Znam, jel’da?” „Mislio sam da te nije briga što misle te cure.” Slegnula je ramenima i otpila veliki gutljaj mlijeka. „Pa, u koju se to glupavu stvar želiš prerušiti?”upitao sam, smijući se. „Obećavaš da se nećeš smijati?” Podigla je obrve i ramena, kao da joj je neugodno. ,,U jednoroga.” Nasmijao sam se i pogledao dolje, u svoj sendvič.

„Hej, obećao si da se nećeš smijati!” i ona se nasmijala. ,,U redu, u redu”, rekao sam. „Ali u pravu si, to je stvarno previše glupavo.” „Znam!” rekla je. „Ali sve sam isplanirala... Napravila bih glavu od papira i obojila rog u zlatno, a napravila bih i zlatnu grivu... Bilo bi sjajno.” „Okej”, slegnuo sam ramenima. „Onda to moraš napraviti. Koga briga što misle drugi ljudi, zar ne?” „Možda ću ga nositi u paradi za Noć vještica”, rekla je pucnuvši prstima. „A za školu ću biti samo neka gotičarka. Da, to je to, tako ću učiniti.” „Čini se da imaš plan”, kimnuo sam. „Hvala ti, Auggie”, zacvrkutala je. „Znaš, to je ono što najviše volim kod tebe. Osjećam da ti mogu sve reći.” ,,Da?”upitao sam. A onda sam joj pokazao podignute palčeve. „To, stara!”

Školske fotografije Mislim da se nitko neće šokirati kad sazna da ne želim da me slikaju 22. listopada. Nema šanse. Ne, hvala. Prije nekog vremena počeo sam zabranjivati ljudima da me slikaju. Pretpostavljam da je to možda neka fobija. Ne, zapravo nije fobija. To je „averzija”. Tu sam riječ upravo naučio na satu gospodina Brownea. Imam averziju od toga da me fotografiraju. Na nesreću, iako sam izbjegao da snime moj portret, nisam mogao izbjeći da on bude dio razredne slike. Uh. Kad me vidio, fotograf je izgledao kao da je upravo posisao limun. Uvjeren sam da je mislio kako ću mu upropastiti sliku. Bio sam jedan od onih u prvim redovima koji sjede dolje. Nisam se smijao, no i da jesam, bi li to itko shvatio?

Dodir sira Iako su se ljudi uglavnom naviknuli na mene, nedavno sam primijetio da me se nitko ne usuđuje dotaknuti. Isprva to nisam shvaćao, jer djeca u višim razredima ionako ne hodaju okolo i dodiruju se. No, prošlog četvrtka na satu plesa koji je, usput rečeno, moj najomraženiji predmet, gospođa Atanabi, učiteljica, pokušala je natjerati Ximenu Chin da bude moja plesna partnerica. Sad... Nikad prije nisam vidio da netko ima napadaj panike, ali čuo sam ponešto o tome i prilično sam siguran da je Ximena imala upravo to. Postala je jako nervozna, problijedjela je i u minuti se doslovce preznojila, a onda je smislila bijednu izliku da stvarno mora ići na zahod. Kako god. Spasila ju je gospođa Atanabi, tako da na koncu nitko nije morao plesati u paru. Zatim smo jučer, na izbornom iz znanosti, radili neko kul istraživanje s magičnim praškom, i morali smo klasificirati tvari kao kiseline ili baze. Morali smo zagrijati svoj čarobni prašak na plameniku i zapisivati promjene i svi smo bili pognuti nad plamenikom i svojim bilježnicama. E sad. Na izbornom je osmero djece, a sedmero njih bilo je stisnuto s jedne strane plamenika, dok je jedan, odnosno ja, imao gomilu mjesta na drugoj strani. Naravno da sam to primijetio, ali sam se nadao da gospođa Rubin neće, jer nisam htio da nešto kaže. No, jasno da je primijetila i jasno da je nešto rekla. „Ljudi, ima mnogo mjesta na drugoj strani. Tristan, Nino, idite tamo”, rekla je, pa su Tristan i Nino jurnuli na moju stranu. Tristan i Nino su već bili prilično dragi prema meni. Želim da se to zabilježi. Ne jako dragi, u smislu da bi se polomili da se druže sa mnom, već prilično dragi, u smislu da me pozdravljaju i normalno pričaju sa mnom. Čak se nisu mrštili kad im je gospođa Rubin rekla da dođu na moju stranu, što mnogi rade kad misle da ih ne vidim. U svakom slučaju, sve je bilo dobro dok se Tristanov čarobni prašak nije počeo taliti. Maknuo je foliju s plamenika, u trenutku kad se i moj prašak počeo taliti i kad sam ga krenuo micati. Tada se moja ruka slučajno sudarila s njegovom, tako brzo da je ispustio foliju na pod i pritom srušio i sve ostale s plamenika. „Tristane”, viknula je gospođa Rubin, ali Tristana uopće nije bilo briga za prašak na podu, kao ni za to što je uništio eksperiment. Više od svega brinulo ga je da što prije stigne do laboratorijskog umivaonika, kako bi najbrže moguće oprao ruke. Tada sam shvatio da u školi postoji problem oko toga hoće li me netko dotaknuti. Mislim da je to nešto poput „sirnog dodira” iz knjige Dnevnik kukavice. Djeca u priči plašila su se da će dobiti svrab ako dotaknu stari

pljesnivi sir na bejzbolskom igralištu. U školi Beecher, ja sam bio stari pljesnivi sir.

Kostimi Noć vještica za mene je najbolji praznik na svijetu. Bolji čak i od Božića. Mogu navući neki kostim. Mogu nositi masku. Mogu ići okolo kao svako drugo dijete s maskom, i nitko neće pomisliti da izgledam čudno. Nitko me neće dvaput pogledati. Nitko me ne primjećuje. Nitko me ne poznaje. Volio bih da je svaki dan Noć vještica. Svi bismo mogli cijelo vrijeme nositi maske. Zatim bismo mogli hodati uokolo i upoznavati se, prije nego vidimo kako izgledamo ispod maski. Kad sam bio mali, nosio sam astronautsku kacigu kamo god sam išao. Na igralište. U trgovinu. Da pokupimo Viju iz škole. Čak i usred ljeta, iako je bilo toliko vruće da mi se lice znojilo. Mislim da sam je nosio nekoliko godina, ali morao sam prestati s time kad sam imao operaciju očiju. Mislim da mi je tada bilo oko sedam godina. Nakon toga više nismo mogli pronaći kacigu. Mama ju je posvuda tražila. Pretpostavila je da je vjerojatno završila na bakinom tavanu i mislila ju je potražiti, ali dotad sam se već naviknuo na to da je ne nosim. Imam slike u svim svojim kostimima za Noć vještica. Za svoju prvu Noć vještica bio sam bundeva. Za drugu tigar. Za treću Petar Pan (tata se odjenuo kao Kapetan Kuka). Za četvrtu sam bio Kapetan Kuka (a tata se odjenuo kao Petar Pan). Za petu sam bio astronaut. Za šestu Obi-Wan Kenobi. Za sedmu sam bio klon policajac, a za osmu Darth Vader. Za devetu sam imao masku iz Vriska, onu s lažnom krvi što curi preko maske lubanje. Ove ću godine biti Boba Fett, ali ne Boba Fett kao dječak iz Ratova  zvijezda Epizoda 2: Napad klonova, već odrasli Boba Fett iz Ratova  zvijezda Epizoda 5: Imperij uzvraća udarac. Mama je posvuda tražila kostim, ali nije mogla naći ni jedan u mojoj veličini, pa mi je kupila kostim Janga Fetta, budući da je Jango bio Bobin tata i nosio isto oružje. Mama je obojila štit u zeleno i napravila još neke stvari kako bi izgledao nošeno. U svakom slučaju, izgleda stvarno. Mama je dobra s kostimima. U razredu smo razgovarali o tome što će tko biti za Noć vještica. Charlotte je rekla da će biti Hermiona iz Harryja Potter a. Jack će biti vukodlak. Čuo sam da će Julian doći kao Jango Fett, što je čudna slučajnost. Mislim da mu se nije svidjelo što ću ja biti Boba Fett. Ujutro na Noć vještica, Via je oko nečega napravila cijelu melodramu, sa suzama i ostalim. Via je uvijek bila jako smirena i kul, ali ove je godine imala nekoliko takvih ispada. Tata je kasnio na posao i vikao je nešto tipa, „Via, idemo! Idemo!” Tata je inače veoma strpljiv oko svega, ali ne kad je

riječ o kašnjenju na posao. No, njegova je vika dodatno uznemirila Viju koja je počela još glasnije plakati. Mama je rekla tati da me otprati u školu, a ona će se kasnije pozabaviti Vijom. Brzo me poljubila za pozdrav, čak i prije no što sam navukao kostim, i nestala u Vijinoj sobi. „Auggie, požuri!” rekao je tata. „Imam sastanak na koji ne smijem zakasniti.” „Nisam još obukao kostim!” „Pa obuci ga. Imaš pet minuta. Nađemo se vani.” Pojurio sam u svoju sobu i počeo oblačiti kostim Bobe Fetta, no odjednom ga više nisam želio nositi. Nisam siguran zašto - možda zato jer je imao sve te remenčiće koje je trebalo zategnuti i trebao sam pomoć da ga odjenem. Ili možda zato jer je još uvijek pomalo smrdio po boji. Sve što sam znao jest da je bilo previše posla s oblačenjem kostima i da tata čeka te da će biti sve nestrpljiviji. Zato sam u zadnjoj minuti nabacio lanjski kostim iz Vriska. Bio je to jako jednostavan kostim - samo dugi crni plašt i velika bijela maska. Doviknuo sam mami pozdrav na izlasku iz kuće, ali ona me uopće nije čula. „Mislio sam da ideš kao Jango Fett”, rekao je tata kad sam izašao iz kuće. „Boba Fett!” „Što god”, kazao je. „Ovo je ionako bolji kostim.” „Da, baš je kul”, odgovorio sam.

Krvavi Vrisak Kretanje po hodnicima do mog ormarića tog je jutra prošlo, moram reći, apsolutno sjajno. Sve je sada bilo drukčije. I ja sam bio drukčiji. Tamo gdje sam inače prolazio pognute glave, pokušavajući izbjeći da me netko vidi, danas sam hodao podignute glave i gledao uokolo. Htio sam da me vide. Dječak koji je nosio potpuno isti kostim kao i ja, dugu bijelu lubanju iz koje je curila lažna crvena krv, dao mi je pet dok smo prolazili jedan pokraj drugoga na stepenicama. Nemam pojma tko je on, a ni on nije imao pojma tko sam ja, i na sekundu sam se zapitao bi li učinio isto da je znao tko je ispod maske. Već sam počeo misliti da će ovaj dan ostati zapamćen kao jedan od najsjajnijih u povijesti mog života, ali tada sam stigao u razred. Prvi kostim koji sam vidio kad sam ušao kroz vrata bio je Darth Sidious. Imao je jednu od onih gumenih maski koje su jako realistične, s velikom crnom kapuljačom preko glave i dugim crnim plaštom. Odmah sam znao da je to Julian. Naravno. Mora da je promijenio kostim u zadnji trenutak jer je mislio da ću ja doći kao Fett. Razgovarao je s dvije mumije koje su morali biti Miles i Henry, i svi su pogledavali u vrata, kao da su čekali da netko prođe kroz njih. Znao sam da Vrisak nije onaj kojeg su čekali. Bio je to Boba Fett. Mislio sam otići i sjesti za svoj uobičajeni stol, ali iz nekog razloga, ne znam zašto, našao sam se kako hodam prema stolu blizu njihovog i mogao sam ih čuti kako razgovaraju. Jedna od mumija je govorila: „Stvarno izgleda poput njega.” „Posebno ovaj dio...”, odgovorio je Julianov glas, prstima pokazujući obraze i oči maske Dartha Sidiousa. „Zapravo”, rekla je mumija, „on izgleda poput onih stisnutih glava. Jeste li to ikad vidjeli? Izgleda upravo poput toga.” „Mislim da izgleda poput orka.” „O da!” „Da ja tako izgledam”, čuo sam Julianovo cerekanje, „kunem se Bogom da bih nosio kapuljaču i pokrivao lice svaki dan.” „Puno sam razmišljao o tome”, mumija je zvučala ozbiljno, ,,i stvarno mislim... da izgledam kao on, ozbiljno, mislim da bih se ubio.” „Ma, ne bi”, odgovorio je Darth Sidious.

„Mislim da bih”, inzistirala je mumija. „Ne mogu zamisliti da se gledam svaki dan u zrcalo i vidim nešto takvo. Bilo bi previše grozno. I da cijelo vrijeme svi bulje u mene.” „Zašto se onda toliko družiš s njim?” pitao je Darth Sidious. „Ne znam”, odgovorila je mumija. „Guzić me na početku godine zamolio da se družim s njim, a vjerojatno je rekao i ostalim učiteljima da nas smjeste jednog do drugog na svim satovima, ili nešto takvo.” Mumija je slegnula ramenima. Prepoznao sam to slijeganje ramenima, naravno. Prepoznao sam glas. Znao sam da želim pobjeći iz razreda iste sekunde. Ali, stajao sam tamo gdje sam se našao i čekao da Jack Will završi svoje izlaganje: „Mislim, stvar je u tome da me stalno slijedi. Što da radim?” „Pa, riješi ga se”, rekao je Julian. Ne znam što je Jack odgovorio jer sam izašao iz razreda, a da nitko nije znao da sam bio ondje. Dok sam hodao stepenicama, imao sam osjećaj kao da mi lice gori. Znojio sam se ispod kostima. Počeo sam plakati. Nisam to mogao spriječiti. U očima mi je bilo toliko suza da sam jedva vidio, ali ih nisam mogao obrisati kroz masku. Tražio sam neko maleno, sićušno mjesto u koje se mogu zavući i nestati. Želio sam naći rupu u koju mogu upasti, malu crnu rupu koja bi me cijelog progutala.

Imena Štakorko. Frik. Čudovište. Freddy Krueger. E.T. Odvratni. Gušterovo Lice. Mutant. Znam kojim me imenima zovu. Bio sam na dovoljno igrališta da znam koliko djeca mogu biti zlobna. Znam, znam, znam. Završio sam u zahodu na drugom katu. Tamo nije bilo nikoga jer je počeo prvi sat i svi su bili na nastavi. Zaključao sam vrata zahoda, skinuo masku i samo plakao, ne znam koliko dugo. Zatim sam otišao do ureda medicinske sestre i rekao joj da me boli želudac, što je bila istina, jer sam se osjećao kao da me netko udario u trbuh. Sestra Molly je nazvala mamu i polegla me na sofu kraj svog stola. Petnaest minuta kasnije, mama je bila na vratima. „Slatkišu”, rekla je, prilazeći mi da me zagrli. „Zdravo”, promrmljao sam. Želio sam da me ništa ne pita. „Boli te želudac?” pitala je, automatski stavljajući ruku na moje čelo da mi provjeri temperaturu. „Kaže da mu se povraća”, rekla je sestra Molly, gledajući me jako lijepim očima. ,,I boli me glava”, prošaptao sam. „Pitam se je li zbog nečega što si pojeo”, mama je izgledala zabrinuto. „Hara želučana viroza”, rekla je sestra Molly. ,,Oh, čovječe”, mama me pogledala podižući obrve i odmahujući glavom. Pomogla mi je da stanem na noge. „Da pozovem taksi ili možeš hodati do kuće?” „Mogu hodati.” „Kakav hrabar dječak!” rekla je sestra Molly, tapšući me po leđima dok nas je pratila do vrata. „Ako počne povraćati ili dobije temperaturu trebali biste pozvati liječnika.” „Naravno”, složila se mama, rukujući se sa sestrom Molly. „Puno vam hvala što ste se brinuli za njega.” „Bilo mi je zadovoljstvo”, odgovorila je sestra Molly, stavljajući ruku ispod moje brade i podižući mi lice. „Pazi na sebe, u redu?” Kimnuo sam i promrmljao „Hvala vam.” Mama i ja smo hodali zagrljeni cijelim putem do kuće. Nisam joj rekao ništa o onome što se dogodilo, no kad me kasnije pitala osjećam li se dovoljno dobro da idem po kućama skupljati slatkiše, rekao sam ne. Zabrinula se jer je znala koliko to volim.

Čuo sam je kako govori tati na telefon: „... Čak nema energije da ide u maškare... Ne, nema uopće temperaturu... Pa, hoću, ako se ne bude osjećao bolje do sutra... Znam, jadnik... Zamisli da on propusti Noć vještica.” Izvukao sam se iz škole i sljedeći dan. Bio je petak pa sam imao cijeli vikend da o svemu promislim. Bio sam prilično siguran da više nikad neću ići u školu.

DRUGI DIO

 Via

Daleko iznad svijeta Zemlja je tužna i ja tu ne mogu ništa. David Bowie, Space Oddity 

 Turneja po galaksiji August je Sunce. Mama, tata i ja smo planeti koji se okreću oko Sunca. Ostatak naše obitelji i prijatelja su asteroidi i kometi koji plutaju oko planeta koji se okreću oko Sunca. Jedino nebesko tijelo koje se ne okreće oko Sunca Augusta je pas Daisy, a to samo zato jer u njenim malim psećim očima Augustovo lice ne izgleda mnogo drukčije od bilo kojeg drugog ljudskog lica. Za Daisy, sva naša lica izgledaju, slično, ravno i blijedo poput Mjeseca. Naviknuta sam na to kako naš svemir funkcionira. Nikad mi nije smetao jer je to jedino što sam ikad poznavala. Oduvijek sam shvaćala da je August poseban i da ima posebne potrebe. Ako sam se igrala preglasno a on se pokušavao naspavati, shvaćala sam da se moram igrati s nečim drugim jer je on trebao odmor nakon neke operacije ili nečega sličnog, zbog čega je bio slab i trpio bol. Ako sam željela da me mama i tata gledaju kako igram nogomet, znala sam da u devet od deset slučajeva neće doći jer su bili zauzeti vozeći Augusta na govorne vježbe ili fizikalnu terapiju, na pregled kod novog specijalista ili na operaciju. Mama i tata uvijek su govorili da sam ja djevojčica koja ima najviše razumijevanja na svijetu. Ne znam baš je li bilo tako, ili sam samo shvatila da nema previše koristi od prigovaranja. Vidjela sam Augusta nakon tih operacija - njegovo maleno lice povijeno zavojima i nateklo, njegovo sitno tijelo puno infuzija i cjevčica koje su ga održavale na životu. Nakon što vidite da netko drugi to prolazi, čini se pomalo ludim žaliti se ako ne dobiješ igračku koju si tražio, ili zato jer je mama propustila tvoju školsku predstavu. Znala sam to već sa šest godina. Nitko mi nije ništa govorio. Jednostavno sam znala. Zato sam se navikla na to da se ne žalim i ne gnjavim mamu i tatu malim stvarima. Naviknula sam se na to da sama shvatim kako stvari funkcioniraju - kako da sastavim igračku, kako da organiziram život i ne propustim rođendanske proslave svojih prijatelja, kako da budem dobra u školskim zadacima, da ne bih zaostajala za ostalima u razredu. Nikad nisam tražila pomoć oko zadaće. Nikad me nije trebalo podsjećati da završim projekt ili učim za ispit. Ako sam imala problema s nekim predmetom u školi, otišla bih kući i učila dokle god nisam sve shvatila. Naučila sam na internetu kako pretvarati razlomke u decimale. Svaki školski projekt praktički sam sama napravila. Kad bi me mama i tata pitali kako je u školi, uvijek bih rekla „dobro” - čak i onda kad nije bilo baš dobro. Moj najgori dan, najgori pad, najgora glavobolja, najgora masnica, najgori grč, najgora zlobna stvar koju bi mi netko mogao reći, bili su ništa

u usporedbi s onim što je prolazio August. Usput, nije stvar u tome da sam plemenita, već u tom što znam da tako mora biti. I tako je oduvijek bilo, što se tiče mene, u našem malom svemiru. Ali ove godine čini se kako je došlo do poremećaja u kozmosu. Galaksija se mijenja! Planeti ispadaju iz poretka.

 Prije Augusta Iskreno, ne sjećam se svog života prije no što je August ušao u njega. Gledam slike sebe kao bebe i vidim mamu i tatu kako se sretno smiješe, držeći me u naručju. Ne mogu vjerovati koliko su mlađe tad izgledali - tata nekakav hipsterski lik, a mama slatka brazilska šminkerica. Ima jedna slika s mog trećeg rođendana - tata je iza mene, dok mama drži tortu s tri upaljene svjećice, a iza nas su još Tata i Poppa, Bakica, stric Ben, teta Kate i ujak Po. Svi gledaju u mene, a ja gledam u tortu. Na toj se slici dobro vidi kako sam ja prvo dijete, prvo unuče, prva nećakinja. Ne sjećam se naravno kakav je bio osjećaj, ali mogu to jasno vidjeti na slikama. Ne sjećam se dana kad su donijeli Augusta iz bolnice. Ne sjećam se što sam rekla, učinila ili osjetila kad sam ga prvi put vidjela, iako svi imaju svoju priču o tome. Navodno sam ga samo dugo gledala i nisam ništa rekla, a onda sam konačno izustila: „Ne izgleda kao Lilly!” To je bilo ime lutke koju mi je dala Bakica kad je mama bila trudna, da bih mogla „vježbati” kako biti velika sestra. Bila je to jedna od onih lutaka koje su jako vjerne, i ja sam je nosila posvuda, mijenjala joj pelene, hranila je. Rekli su mi da sam joj napravila čak i maramu za nošenje. Priča kaže i da mi je nakon moje prvotne reakcije na Augusta trebalo nekoliko minuta (prema Bakičinim riječima) ili nekoliko dana (prema mami) prije no što sam bila posvuda po njemu - ljubila sam ga, mazila, tepala mu. Nakon toga, nikad vise nisam ni taknula ni spomenula Lilly.

Gledanje na Augusta Nikad nisam gledala Augusta onako kako ga vide drugi. Znala sam da ne izgleda baš normalno, ali stvarno nisam razumjela zašto su stranci bili toliko šokirani kad bi ga vidjeli. Prestravljeni. Zgađeni. Uplašeni. More je riječi kojima mogu opisati izraze na licima ljudi. Dugo vremena nisam to razumjela. Samo bih se naljutila. Ljutila sam se kad su buljili. Ljutila kad su odvraćali pogled. „Kog vraga gledate?” govorila bih ljudima, čak i odraslima. A onda, kad sam imala 11 godina, otputovala sam na četiri tjedna kod Bakice u Montauk, dok je August imao veliku operaciju čeljusti. To je bilo najdulje što sam izbivala iz kuće i moram reći da je bilo sjajno odjednom biti slobodna od svih stvari koje su me toliko ljutile. Nitko nije buljio u mene i Bakicu kad smo išle u grad kupovati namirnice. Nitko nije pokazivao na nas. Nitko nas nije primjećivao. Bakica je bila od onih baka koje sve rade sa svojim unucima. Zatrčala bi se i u ocean da sam ja tražila, čak i onda kad bi bila lijepo odjevena. Dala bi mi da se igram s njezinom šminkom i nije joj smetalo što sam na njoj vježbala umijeće šminkanja. Vodila bi me na sladoled iako prije toga nismo večerale. Crtala je kredom konje na nogostupu ispred svoje kuće. Jedne večeri, dok smo se pješice vraćale kući iz grada, rekla sam joj da bih voljela ostati i zauvijek živjeti s njom. Kod nje sam bila tako sretna. Mislim da je to bilo najljepše doba u mom životu. Vratiti se kući nakon četiri tjedna isprva mi je bilo jako čudno. Prilično se živo sjećam kako sam ušla kroz vrata i ugledala Augusta kako trči prema meni da bi mi zaželio dobrodošlicu. U tom kratkom trenutku vidjela sam ga ne onako kako sam ga oduvijek gledala, već onako kako ga vide drugi ljudi. Bio je to tek kratak bljesak, taj trenutak dok me grlio, toliko sretan što sam kod kuće, ali me iznenadio jer ga nikad nisam doživljavala na taj način. I nikad nisam osjetila ono što sam osjetila tada bio je to osjećaj zbog kojeg sam se mrzila u trenutku kad sam ga proživljavala. Ali dok me ljubio svim srcem, sve što sam vidjela bila je slina koja mu je curila niz bradu. Odjednom sam bila poput svih onih ljudi koji bi zurili ili skrenuli pogled. Prestravljena. Zgađena. Uplašena. Na svu sreću, to je trajalo samo sekundu; onog trenutka kad sam čula da se smije onim svojim malim, promuklim smijehom, sve je prošlo. Sve je opet bilo isto kao ranije. Ali to mi je otvorilo vrata. Malu ključanicu. A s druge strane ključanice bila su dva Augusta - onaj kojeg sam vidjela ja i onaj drugi, kojeg su vidjeli ostali ljudi.

Mislim da je jedina osoba na svijetu kojoj sam to mogla reći bila Bakica. No nisam joj rekla. Bilo mi je preteško objasniti joj preko telefona. Mislila sam da bih joj možda mogla ispričah što sam osjećala kada dođe za Dan zahvalnosti. Ali samo dva mjeseca nakon što sam bila kod nje u Montauku, moja predivna Bakica je umrla. I to posve neočekivano. Navodno je otišla u bolnicu jer joj je bilo mučno. Mama i ja smo se odvezle da je vidimo, ali u ta tri sata, koliko nam je trebalo da stignemo do bolnice, Bakica je umrla. Srčani udar, rekli su nam. Samo tako. Neobično je to kako jednog dana možeš biti na ovom svijetu, a već sljedećeg te nema. Kamo je otišla? Hoću li je ikad više ponovo vidjeti ili je to samo bajka? Gledajući filmove i TV serije, vidite kako ljudi u bolnici primaju strašne vijesti, ali s našim brojnim odlascima u bolnicu s Augustom, to su dotad bile samo dobre vijesti. Ono čega se najviše sjećam iz dana kad je Bakica umrla jest kako se mama doslovce survala na pod u sporim, teškim jecajima, držeći se za trbuh kao da ju je netko upravo udario. Nikad, ali baš nikad, nisam vidjela mamu u takvu stanju. Nikad nisam čula da iz nje izlaze takvi jecaji. Unatoč svim Augustovim operacijama, mama je uvijek pokazivala hrabro lice. Mog zadnjeg dana u Montauku, Bakica i ja smo bile na plaži i gledale zalazak sunca. Uzele smo deku da sjedimo na njoj, ali je postalo prohladno pa smo je omotale oko sebe i zagrljene razgovarale, sve dok nad oceanom nije nestao i posljednji tračak sunca. Bakica mi je rekla da ima jednu tajnu koju mi mora odati. Rekla je da me voli više nego ikoga drugoga na svijetu. „Više i od Augusta?” upitala sam. Nasmijala se i pogladila me po kosi, kao da razmišlja o tome što će mi reći. „Volim Auggieja jako, jako puno”, rekla je nježno. Još se sjećam njezinog portugalskog naglaska i načina na koji je izgovarala r. „No, njega već čuvaju brojni anđeli, Via. Želim da znaš kako ti imaš mene da te čuvam. U redu, menina querida? Hoću da znaš da si za mene broj jedan. Ti si moje...” Pogledala je u ocean i raširila ruke kao da pokušava poravnati valove. „Ti si moje sve. Razumiješ li me, Via? Tu es meu todo.”  Razumjela sam. I znala sam zašto je rekla da je to tajna. Bake ne bi trebale imati omiljeno unuče. To svi znaju. Nakon što je umrla, i dalje sam čuvala tu tajnu, puštajući da me prekrije poput pokrivača.

 August

Kroz ključanicu Oči su mu nekoliko centimetara niže od mjesta na kojem bi trebale biti, gotovo na pola puta do njegovih obraza. Spuštene su pod nekim čudnim kutem, gotovo poput dijagonalnog rascijepa koji je netko urezao u njegovo lice, s tim da je lijevo primjetno niže od desnog. Ispupčene su jer su mu očne šupljine preplitke kako bi ih smjestile unutra. Gornji kapci uvijek su mu napola spušteni, kao da je na rubu toga da zaspi. Donji, pak, toliko vise da izgleda kao da mu ih prema dolje povlače neke nevidljive niti; vidi mu se i onaj crveni dio unutra, pa kapci izgledaju kao da su izvrnuti. Nema obrve ni trepavice. Nos mu je neproporcionalno velik u odnosu na lice i prilično mesnat. Glava mu je udubljena sa strane, na mjestima na kojima bi trebale biti uši, kao da je netko uzeo golema kliješta i stisnuo ga. Nema jagodične kosti. Ima duboke nabore s obje strane lice, od nosa prema ustima, što mu daje voštan izgled. Neki ljudi misle da je stradao u požaru. Lice mu izgleda kao da se istopilo, poput voska koji curi sa svijeće. Brojne operacije na njegovim usnama ostavile su mu nekoliko ožiljaka oko usta, a najviše se primjećuje nazubljeni prorez koji ide od sredine njegove gornje usnice do nosa. Gornji zubi su mu maleni i strše van. Ima gadan zagriz i premalenu čeljusnu kost. I jako malu bradu. Kad je bio posve mali, prije no što su mu u donju vilicu kirurški umetnuli komadić bedrene kosti, zapravo uopće nije imao bradu. Jezik mu je samo visio iz usta, bez ičega ispod što bi ga zadržalo. Na svu sreću, sada je bolje. Barem može jesti. Kad je bio mlađi, hranili smo ga na cjevčicu. I može govoriti. A naučio je i držati jezik u ustima, iako mu je trebalo nekoliko godina da to usavrši. Naučio je i kontrolirati slinu koja mu je curila niz vrat. To se sve smatra čudima. Kad je bio beba, liječnici su bili uvjereni da neće preživjeti. Može i čuti. Većina djece rođene s takvom vrstom nedostataka ima problema sa srednjim uhom, što ih sprečava da čuju, ali August zasad, kroz te svoje sitne uši u obliku karfiola, može čuti dovoljno dobro. No, liječnici misle da će morati nositi slušne aparatiće. August mrzi i samu pomisao na to. Misli da će se slušni aparati previše isticati. Ne želim mu reći da bi mu slušni aparati bili najmanji problem jer sam, naravno, sigurna da i sam to zna.

No, opet, nisam zapravo sigurna što August zna ili ne zna, što razumije ili ne razumije. Vidi li August kako ga drugi ljudi gledaju ili je postao toliko dobar u pretvaranju da ne vidi i da ga to više ne smeta? Ili ga smeta? Kad se pogleda u zrcalo, vidi li Auggieja kakvog vide mama i tata ili Auggieja kakvog vide svi ostali? A možda postoji neki Auggie kojeg samo on vidi, netko u njegovim snovima, iza te deformirane glave i lica? Ponekad, kad bih pogledala Bakicu, mogla sam vidjeti zgodnu djevojku koja je bila ispod tih bora. Iza staračkog hoda, mogla sam vidjeti djevojku iz Ipaneme. Vidi li August sebe onakvim kako je mogao izgledati bez tog nesretnoga gena koji mu je napravio katastrofu od lica? Voljela bih da ga mogu pitati takve stvari. Voljela bih kad bi mi rekao kako se osjeća. Bilo ga je lakše pročitati prije svih tih operacija. Kad su mu oči bile stisnute, znao si da je sretan. Kad su mu usta bila ravna, znao si da sprema nekakav nestašluk. Kad su mu se obrazi tresli, bio je na rubu suza. Sad nesumnjivo izgleda bolje, ali su nestali svi oni znakovi po kojima smo čitali njegovo raspoloženje. Postoje novi, naravno. Mama i tata mogu pročitati svaki od njih, ali ja ih teško pratim. Dio mene više se i ne želi truditi - zašto samo rte može reći kako se osjeća, kao što rade svi ostali? Nema više trahealnu kanilu u ustima zbog koje ne može govoriti. Usta mu nisu zatvorena žicom. Ima deset godina. Može se koristiti riječima. No, mi i dalje kružimo oko njega kao da je beba kakva je nekad bio. Mijenjamo planove, prelazimo na plan B, prekidamo razgovor, zanemarujemo obećanja, ovisno o njegovu raspoloženju, njegovim hirovima, njegovim potrebama. To je bilo u redu kad je bio mali. Ali mora odrasti. Moramo ga pustiti, pomoći mu i dopustiti da odraste. Evo što ja mislim - svi smo utrošili i previše vremena kako bi August mislio da je normalan, tako da on zaista misli da je normalan. Problem je u tome što nije.

Srednja škola Ono što sam najviše voljela u višim razredima osnovne škole je to što me odvlačila od kuće i što je bila toliko različita od mog doma. Mogla sam otići tamo i biti Olivia Pullman, a ne Via, kako me zovu doma. Zvali su me Via i u nižim razredima osnovne škole. Tada su, jasno, svi znali sve o nama. Mama je nakon nastave dolazila po mene, a August je uvijek bio s njom, u kolicima. Nije bilo mnogo ljudi koji su bili osposobljeni za čuvanje Augusta, pa su ga mama i tata vodili sa sobom na sve moje razredne predstave i recitale, na sva školska događanja, rasprodaje kolača i sajmove knjiga. Moji prijatelji su ga znali. Roditelji mojih prijatelja su ga znali. Moji učitelji su ga znali. Moj domar ga je znao. („Hej, kompa, di si, Auggie?” - uvijek bi to rekao i dao Augustu pet.) August je tamo bio nešto poput kućnog inventara. No, u višim razredima osnovne škole puno ljudi nije znalo za Augusta. Moji stari prijatelji jesu, naravno, ali novi nisu. A ako su i znali, to nije nužno bila prva stvar koju su znali o meni. Možda bi to bila druga ili treća stvar. „Olivia? Da, ona je draga. Jesi li čuo da ima brata koji je deformiran?” Uvijek sam prezirala tu riječ, ali znam da su ljudi tako opisivali Augusta. I znam da su se takvi razgovori odvijali cijelo vrijeme kad ih ja ne bih mogla čuti, svaki put kad bih napustila prostoriju na zabavi ili susrela grupu prijatelja u pizzeriji. No to je u redu. Uvijek ću biti sestra klinca s urođenom manom, to nije u pitanju. Samo ne želim da me opisuju tako. Najbolja stvar u srednjoj školi je to što me gotovo nitko ne poznaje. Osim Mirande i Elle, naravno. A one ne pričaju okolo o tome. Miranda, Ella i ja znamo se još od prvog razreda. Najbolje je to što ne moramo jedna drugoj objašnjavati neke stvari. Kad sam odlučila da želim da me zovu Olivia umjesto Via, one su to prihvatile bez dodatnog objašnjenja. Miranda i Ella poznaju Augusta otkad je bio beba. Kad je bio mali, voljele smo se igrati s njim, presvlačiti ga, kititi pernatim šalovima, velikim šeširima i perikama Hannah Montana. I on je to volio, naravno, a mi smo mislile da je nevjerojatno sladak, na svoj način. Ella je rekla da je podsjeća na E.T.-ja. Nije to rekla zlobno, naravno (iako možda zvuči pomalo zlobno). Istina je da postoji scena u filmu u kojoj Drew Barrymore stavi E.T.-ju plavu periku, pa ju je Auggie podsjetio na to kad smo ga prerušile u Miley Cyrus. U višim razredima osnovne škole, Miranda, Ella i ja bile smo posebna mala grupa. Negdje između superpopularne i općeprihvaćene - ne

štreberice, ne sportašice, ne bogatašice, ne narkićke, ne zločeste, ne predobre, ne debele, ne premršave. Ne znam jesmo li nas tri pronašle jedna drugu jer smo bile slične na tako mnogo načina, ili smo postale tako slične jer smo se toliko družile. Bile smo silno sretne kad smo sve tri upale u srednju školu Faulkner. Bilo je neizvjesno hoće li primiti sve tri, tim više što nije bio primljen nitko iz naše osnovne škole. Sjećam se kako smo vrištale u telefonske slušalice onog dana kad smo dobile pisma u kojima je pisalo da smo primljene. I zato nisam razumjela što se događa s nama u posljednje vrijeme, sad kad smo konačno bile u srednjoj školi. Ništa više nije onako kako sam mislila da će biti.

Bojnik Tom Od nas tri, Miranda je gotovo uvijek bila najljubaznija prema Augustu. Grlila bi ga i igrala se s njim i onda kad bismo se Ella i ja počele igrati nečim drugim. I kad smo postale starije, Miranda se uvijek trudila uključiti Augusta u naše razgovore, pitajući ga kako je. Pričala je s njim o  Avataru ili Ratovima zvijezda ili Kostima, ili o nečemu za što je znala da voli. Miranda je dala Auggieju astronautsku kacigu koju je nosio praktički svaki dan, cijele godine, kad je imao pet ili šest godina. Zvala ga je Bojnik Tom i zajedno su pjevali „Space Oddity” Davida Bowieja. To je bila njihova fora. Znali su sve rijeci, pojačali bi pjesmu na iPodu i pjevali iz svega glasa. Budući da se Miranda uvijek javljala nakon što bi se vratila kući iz ljetnog kampa, bila sam malo iznenađena kad ove godine nije nazvala. Poslala sam joj poruku, ali nije odgovorila. Mislila sam da je ostala duže u kampu, sada kad je imala ulogu savjetnice. A možda je upoznala i nekog slatkog dečka. A onda sam po njezinim objavama na fejsu vidjela da je zapravo kod kuće već puna dva tjedna, pa sam joj poslala poruku. Malo smo čavrljale na internetu, ali ni tada nije dala nikakvo objašnjenje zašto nije nazvala. To mi se činilo čudnim. Miranda je oduvijek bila pomalo luckasta pa sam pretpostavila da je stvar u tom. Dogovorile smo se da ćemo se naći u gradu, ali ja sam morala otkazati dogovor jer smo tog vikenda išli u posjet Tati i Poppi. I tako je ispalo da nisam vidjela ni Mirandu ni Ellu sve do prvog dana nastave. A onda, moram priznati, bila sam šokirana. Miranda je izgledala totalno drukčije - skratila je kosu u slatku bob frizuru i, od svih boja, obojila je u jarkoružičastu. Na sebi je imala prugasti, kratki top bez naramenica koji je (a) bio potpuno neprikladan za školu i (b) uopće nije bio njezin uobičajeni stil. Miranda je uvijek bila takva čistunka kad je riječ o stilu, a sad je imala ružičastu kosu i kratki topic! No, nije bio drukčiji samo način na koji je bila odjevena - i ponašala se drukčije. Ne mogu reći da nije bila draga prema meni, jer je bila, ali se činila nekako udaljenom, kao da sam joj samo jedna od poznanica. To je bila najčudnija stvar na svijetu. Za vrijeme ručka nas smo tri sjele zajedno, kao što smo obično činile, ali promjena je bila očita. Bilo mi je jasno da su se Ella i Miranda tijekom ljeta nalazile bez mene, iako to nisu rekle. Dok smo pričale, pretvarala sam se da nisam uzrujana, iako sam osjećala da mi lice gori i da mi je osmijeh izvještačen. Iako Ella nije pretjerala kao Miranda, primijetila sam promjenu i u njezinom stilu. Činilo mi se da su se dogovorile da za novu školu promijene imidž, a mene nisu uključile u to. Priznajem - uvijek sam

mislila da sam iznad takvih tipično tinejdžerskih sitničavosti, ali za cijelo vrijeme ručka osjećala sam knedlu u grlu. Kad se začulo zvono i kad sam im rekla „Vidimo se kasnije”, glas mi je zadrhtao.

Nakon škole „Čujem da te danas vozimo kući”, rekla mi je Miranda na osmom satu. Upravo je sjela za stol iza mene. Zaboravila sam da je večer prije moja mama nazvala Mirandinu i pitala mogu li me dovesti kući iz škole. „Ne morate”, odgovorila sam, trudeći se izgledati opušteno. „Mama me može pokupiti.” „Mislila sam da mora ići po Auggieja ili tako nešto.” „Ispalo je da me ipak može pokupiti kasnije. Upravo mi je poslala poruku. Nije problem.” ,,Oh. Okej.” „Hvala vam.” Sve je to s moje strane bila laž, ali nisam mogla zamisliti da sjednem u auto s novom Mirandom. Nakon zadnjeg sata sakrila sam se u zahod kako bih izbjegla susret s njezinom mamom. Pola sata kasnije izašla sam iz škole, pretrčala tri stanice do autobusne postaje, uskočila na M86 koji vozi do zapadnog Central Parka i došla kući podzemnom željeznicom. „Zdravo, srce!” rekla je mama istog trena kad sam prošla kroz ulazna vrata. „Kakav ti je bio prvi dan? Već sam se počela pitati gdje ste .” „Stali smo na  pizzu.” Nevjerojatno je kako laž može lako kliznuti iz usta. „Zar Miranda nije s tobom?” Činila se iznenađenom što Miranda nije odmah iza mene. „Otišla je ravno kući. Imamo mnogo zadaće.” „Već prvi dan?” „Da, već prvi dan!” viknula sam, a to je moju mamu potpuno iznenadilo. Međutim, prije nego me stigla išta pitati, rekla sam: „Bilo je dobro u školi. Jako je velika. A i učenici se čine dragima.” Htjela sam joj dati dovoljno informacija kako ne bi imala potrebu ispitivati me. „Kako je prošao Auggiejev prvi dan u školi?” Mama je oklijevala. I dalje je imala upitno podignute obrve, nakon što sam se otresla na nju samo sekundu ranije. ,,U redu”, rekla je polako, kao da ispušta dah, „Kako to misliš ‘u redu’“? upitala sam. „Je li bilo dobro ili nije bilo dobro?” „Rekao je da je bilo dobro.” „Pa zašto onda misliš da nije bilo dobro?”

„Nisam rekla da nije bilo dobro! Isuse, Via, što je s tobom?” „Zaboravi da sam išta pitala”, odgovorila sam, dramatično uletjela u Auggiejevu sobu i zalupila vratima. Bio je na PlayStationu i nije podigao pogled. Mrzila sam što je zbog igrica postao nalik na zombija. „Pa, kako je bilo u školi?” pitala sam, odmičući Daisy da bih mogla sjesti na krevet kraj njega. „Dobro”, odgovorio je, ne podižući pogled s igre. „Auggie, pričam s tobom!” istrgnula sam mu kontroler PlayStationa iz ruku. „Hej!” rekao je ljuti to. „Kako je bilo u školi?” „Rekao sam dobro!” viknuo je, grabeći PlayStation od mene. „Jesu li ljudi bili dobri prema tebi?” „Da!” „Nitko nije bio zloban?” Spustio je kontroler i pogledao me kao da sam mu upravo postavila najgluplje pitanje na svijetu. ,,A zašto bi ljudi bili zlobni?” upitao je. Bilo je to prvi put u njegovu životu da sam čula da je sarkastičan. Nisam mislila da ima to u sebi.

 Padawan guta prašinu Nisam sigurna kad je te večeri Auggie odrezao svoju Padawansku pletenicu i zašto me to tako silno razljutilo. Uvijek sam smatrala tu njegovu opsesiju svime što ima veze s Ratovima zvijezda pomalo štreberskom, pa mi je i ta pletenica na stražnjem dijelu njegove glave, s onim malim perlama, bila jednostavno grozna. No, on je bio silno ponosan na nju, na to koliko mu je dugo trebalo da naraste i na to kako je sam izabrao perlice u trgovini za hobije u Sohou. On i Christopher, njegov najbolji prijatelj, igrali su se svjetlosnim mačevima i stvarima iz Ratova  zvijezda kad god bi se našli, i obojica su počeli puštati pletenice u isto vrijeme. Kad je August te večeri odrezao svoju, bez objašnjenja i nije mi to najavio (što je iznenađujuće), a nije nazvao ni Christophera, bila sam toliko uzrujana da nisam mogla objasniti ni samoj sebi zašto se tako osjećam. Vidjela sam Auggieja kako češlja kosu i promatra se u ogledalu u kupaonici. Studiozno se trudio staviti svaku vlas na svoje mjesto. Nagnuo je glavu kako bi se pogledao iz različitih kutova, kao da je u ogledalu neka magična perspektiva koja bi mogla promijeniti dimenzije njegova lica. Nakon večere mama je pokucala na vrata moje sobe. Izgledala je iscrpljeno i shvatila sam da nije samo meni i Auggieju bio težak dan. „Pa, hoćeš li mi reći što se zbiva?” upitala me smireno i nježno. „Ne sada, u redu?” odgovorila sam. Čitala sam. Bila sam umorna. Možda ću kasnije biti raspoložena da joj kažem za Mirandu, ali sada nisam željela. „Navratit ću prije no što odeš u krevet”, rekla je, prišla mi i poljubila me u tjeme. „Može li Daisy noćas spavati sa mnom?” „Naravno, donijet ću je kasnije.” „Nemoj zaboraviti”, rekla sam dok je odlazila. „Obećavam,” Međutim, te se večeri nije vratila. Umjesto nje, došao je tata. Rekao mi je da Auggiejev prvi dan škole nije prošao dobro i da mu mama pokušava olakšati stvar. Pitao me kako je meni prošao prvi dan i ja sam mu rekla da je sve bilo u redu. Rekao je da mi ne vjeruje ni slova, a ja sam mu ispričala kako su se Miranda i Ella ponašale kao glupače. (Nisam spomenula kako sam došla kući sama, podzemnom željeznicom.) Tata mi je objasnio da ništa ne testira prijateljstvo kao srednja škola, a zatim se počeo smijati kad je vidio da čitam „Rat i mir”. Naravno, nije se smijao zapravo, jer sam

ga čula kako se hvali time što ima „petnaestogodišnjakinju koja čita Tolstoja”. Ali volio me zadirkivati na račun toga dokle sam došla, pitajući jesam li sada na dijelu o ratu ili dijelu o miru, i spominju li se u knjizi dani koje je Napoleon proveo kao plesač hip-hopa. Bile su to luckaste stvari, ali tata nas je uvijek uspijevao nasmijati. A ponekad ti treba samo to da bi se osjećao bolje. „Nemoj se ljutiti na mamu”, rekao je saginjući se da me poljubi za laku noć. „Znaš koliko se brine zbog Auggieja.” „Znam”, potvrdila sam. „Želiš li upaljeno ili ugašeno svjetlo? Prilično je kasno”, dodao je, zastajući kod prekidača za struju pored vrata. „Možeš li dovesti Daisy?” Dvije sekunde kasnije vratio se s Daisy koja mu je visjela iz ruku i spustio je na krevet kraj mene. „Laku noć, dušo”, rekao je i poljubio me u čelo. Poljubio je i Daisy u čelo. „Laku noć, curo. Lijepo sanjajte.”

 Prikaza na vratima Jednom sam se probudila ured noći jer sam bila žedna i vidjela sam mamu kako stoji ispred Auggiejeve sobe. Ruka joj je bila na dovratku, a čelo naslonjeno na odškrinuta vrata. Nije ulazila u sobu niti izlazila iz nje, samo je stajala ispred vrata, kao da sluša zvuk njegova disanja. Svjetla u hodniku bila su ugašena, a jedina stvar koja ju je osvjetljavala bila je plava svjetiljka iz Augustove sobe. Izgledala je poput aveti. Ili bih možda trebala reći da je izgledala anđeoski. Pokušala sam se vratiti u svoju sobu da je ne uznemirim, ali me ona čula i došla do mene. „Je li Auggie okej?” pitala sam. Znala sam da se nekad zna probuditi gušeći se vlastitom slinom, ako se slučajno okrene na leđa. ,,Oh, dobro je”, rekla je i zagrlila me. Otpratila me natrag u moju sobu, pokrila pokrivačima i poljubila za laku noć. Nije objasnila što je radila ispred njegovih vrata, a ja je nisam pitala. Pitam se koliko je noći provela ispred tih vrata. I je li ikada tako stajala pred mojima.

Doručak „Možeš li me danas pokupiti iz škole?” pitala sam sljedećeg jutra, mažući krem sir na pecivo. Mama je radila Augustu ručak (američki sir na kruhu od cjelovitog zrna, dovoljno mekanom da ga Auggie može jesti), dok je on sjedio za stolom i jeo zobenu kašu. Tata se spremao na posao. Otkad sam pošla u srednju školu, imamo novu rutinu - tata i ja idemo ujutro zajedno podzemnom, što znači da on mora krenuti petnaest minuta ranije nego inače. Ja bih izašla na svojoj stanici, a on bi nastavio dalje. A poslije nastave mama bi dolazila po mene autom. „Mislila sam nazvati Mirandinu mamu da vidim bi li te mogla ponovo dovesti kući”, odgovorila je mama. „Ne, mama!” brzo sam rekla . „Ti me pokupi. Ili ću ići sama podzemnom željeznicom.” „Znaš da ne želim da se voziš podzemnom”, odgovorila „Mama, imam petnaest godina! I ostali moje dobi idu kući sami!” „Može podzemnom.” Tata je dolazio iz druge sobe, namještajući kravatu. Ušao je u kuhinju. „Zašto je ne bi dovezla Mirandina mama?” mama se već svađala s njim. „Dovoljno je stara da ide sama podzemnom”, bio je uporan tata. Mama nas je pogledala. „Što se događa?” Nije pitala nikoga od nas ponaosob. „Znala bi da si se vratila vidjeti kako sam”, rekla sam prkosno, „kao što si obećala.” ,,Oh, Bože, Via”, mama me tužno pogledala. Sinulo joj je da me sinoć potpuno zaboravila. Odložila je nož kojim je rezala bobe Auggiejeva grožđa napola (zbog veličine njegova nepca, grožđe je za njega još jedna opasnost od gušenja). „Tako mi je žao. Zaspala sam u Auggiejevoj sobi. A kad sam se probudila...’’’ „Znam, znam”, ravnodušno sam je prekinula. Mama mi je prišla, dlanovima obuhvatila moje obraze i podigla mi lice kako bih je pogledala. „Stvarno, stvarno mi je žao”, prošaptala je. ,,U redu je!” rekla sam.

„Via...” „Mama, dobro sam.” Ovog puta to sam i mislila. Vidjelo se da joj je iskreno žao i samo sam je željela poštedjeti muke. Poljubila me i zagrlila, a zatim se vratila grožđu. „Pa, događa li se nešto s Mirandom?” „Samo to da se ponaša kao potpuna glupača”, rekla sam. „Miranda nije glupača!” brzo se uključio Auggie. „Zna biti!” viknula sam. „Vjeruj mi.” ,,U redu onda, ja ću te pokupiti, nije problem”, odlučno je rekla mama, trpajući grožđe u vrećicu za užinu. „To je ionako cijelo vrijeme bio plan. Prvo ću otići po Auggieja, a onda ćemo pokupiti tebe. Vjerojatno ćemo doći tamo oko petnaest do četiri.” „Ne!” rekla sam odrješito, prije no što je završila. „Isabel, može ići podzemnom!” nestrpljivo se ubacio tata. „Dovoljno je velika. Čita ‘Rat i mir’, za Boga miloga.” „Kakve veze ima ‘Rat i mir’ s bilo čim?” ljutito je upitala mama. „Znači da je ne moraš skupljati autom kao da je mala curica”, rekao je tata ozbiljnim glasom. „Via, jesi li spremna? Uzmi torbu, pa idemo.” „Spremna sam”, rekla sam i dohvatila ruksak. „Bok, mama! Bok, Auggie!” Poljubila sam ih i krenula prema vratima. „Imaš li uopće karticu za metro?” doviknula je mama za mnom. „Naravno da ima karticu za metro!” razdraženo je odgovorio tata. „Isuse, Isabel! Prestani se toliko brinuti! Bok!” rekao joj je i poljubio je u obraz. „Bok, veliki dječače”, okrenuo se prema Augustu i poljubio i njega. „Ponosan sam na tebe. Želim ti dobar dan.” „Bok, tatice. I ja tebi.” Tata i ja smo potrčali stepenicama i krenuli niz ulicu. „Nazovi me poslije škole, prije nego kreneš podzemnom!” viknula je mama s prozora. Nisam se okrenula, ali sam joj mahnula tako da zna da sam je čula. Tata se okrenuo, hodajući natraške nekoliko koraka. „‘Rat i mir’, Isabel”, viknuo je, smijući se i pokazao na mene. „‘Rat i mir’!”

Genetika 101

Obje strane tatine obitelji su Židovi koji su došli iz Rusije i Poljske. Djed i baka moje bake Poppe pobjegli su od pogroma i završili u New Yorku na prijelazu stoljeća. Roditelji mog djeda Tate pobjegli su 1940-ih od nacista i završili u Argentini. Poppa i Tata upoznali su se na plesu na Lower East Sideu, dok je ona bila u gradu u posjetu sestrični. Vjenčali su se, preselili u Bayside i dobili moga tatu i strica Bena. Obitelj moje majke potječe iz Brazila. Osim njezine majke, moje prekrasne Bakice, i njenog tate Agosta, koji je umro prije no što sam se rodila, ostatak majčine obitelji, svi njezini glamurozni ujaci, ujne i ostali rođaci, još žive u Alto Leblonu, bogatom predgrađu južno od Rija. Bakica i Agosto doselili su se u Boston u ranim šezdesetima, i ondje dobili mamu i tetu Kate koja se udala za tetka Portera. Mama i tata su se upoznali na Sveučilištu Brown i otad su zajedno. Isabel i Nate, kao lonac i poklopac. Odmah nakon fakulteta preselili su se u New York, a nekoliko godina kasnije dobili su mene. Kad sam imala otprilike godinu dana preselili smo u ciglenu kuću u North River Heightsu, u gornjem dijelu Manhattana, što je najpoželjnije mjesto za život opuštenim obiteljima s djecom. Niti jedna osoba u toj egzotičnoj kombinaciji gena moje obitelji nije nikad pokazivala znake onoga što ima August. Pažljivo sam pregledala sve slike u sepiji bakinih davno preminulih rođaka u tradicionalnoj ruskoj odjeći, crno-bijele slike dalekih rođaka u novim, bijelim lanenim odijelima, vojnike u uniformama, žene s frizurama u obliku košnice, polaroidne fotografije potamnjelih tinejdžera i dugokosih hipija, i ni na jednom od njih nisam uspjela detektirati ni najmanji trag Augustova lica. Ni na jednom. No, nakon što se August rodio, moji roditelji su prošli genetičko savjetovanje. Ondje su rekli da im se čini da August ima nešto što je „ranije nepoznat oblik mandibulofacijalne disostoze, koju je uzrokovala autosomatska recesivna mutacija u TCOF1 genu, koji se nalazi u petom kromosomu, a koju su dodatno zakomplicirale karakteristike hemifacijalne mikrosomije OAV spektra”. Nekad se takve mutacije dogode tijekom trudnoće. Nekad se naslijede od roditelja koji nosi dominantni gen. Nekad ih uzrokuje interakcija gena, vjerojatno u kombinaciji s vanjskim faktorima. To se zove multifaktorijalno nasljeđivanje. U Augustovu slučaju liječnici su uspjeli detektirati „jedan nukleotid koji nosi mutacije”, a on je napravio kaos na njegovu licu. Čudna je stvar, iako to nikada ne biste rekli, što oba moja roditelja nose mutacijski gen. I ja ga također nosim.

 Punnetov kvadrat Ako budem imala djecu, šanse su jedan naprama dva da ću im prenijeti defektni gen. To ne znači da će izgledati kao August, ali nosit će gen čiju dvostruku dozu ima August i koji je „zaslužan” da izgleda ovako kako izgleda. Ako se udam za nekoga tko ima isti defektni gen, šanse su jedan naprama dva da će i naša djeca imati taj gen i izgledati posve normalno. Postoje i šanse, jedan naprama četiri, da naša djeca uopće neće nositi taj gen, te jedan naprama četiri da bi naša djeca mogla izgledati poput Augusta. Ako August bude imao djecu s nekim tko nema tragove toga gena, postoji stopostotna vjerojatnost da će njihovo dijete naslijediti gen, ali i nula posto šanse da će njihova djeca imati dvostruku dozu gena, kao što ga ima August. Što znači da će njihova djeca nositi gen bez obzira na sve, ali bi mogli izgledati potpuno normalno. Ako se oženi za nekoga tko ima taj gen, njihova će djeca imati iste izglede kao i moja. To samo objašnjava dio o Augustu koji je objašnjiv. Postoji i onaj drugi dio njegova genetičkog koda koji nije naslijeđen, već samo znači da je imao nevjerojatan peh. Brojni su liječnici tijekom svih tih godina crtali mojim roditeljima tablice s križićima i kružićima, ne bi li im objasnili tu genetičku lutriju. Genetičari koriste tzv. Punnetove kvadrate kako bi odrediti nasljedne faktore, recesivne i dominantne gene, vjerojatnosti i šanse. Ali na sve ono što znaju, dolazi još više onoga što ne znaju. Mogu pokušati predvidjeti eventualne izglede, ali ne mogu za njih jamčiti. Koriste se izrazima kao što su „gonadni mozaicizam”, „preslagivanje kromosoma” ili „zakašnjela mutacija”, kako bi objasnili zašto njihova znanost nije egzaktna. Zapravo volim način na koji liječnici govore. Volim zvuk znanosti. Volim kako riječi koje ne razumiješ objašnjavaju stvari koje ne razumiješ. Iza pojmova kao što su „gonadni mozaicizam”, „preslagivanje kromosoma” ili „zakašnjela mutacija”, postoji bezbroj ljudi. I bezbroj beba koje se nikad neće roditi. Poput moje.

Napuštanje starog  Miranda i Ella su dobile krila. Prilijepile su se za novu grupu koja je predodređena da bude glavna u školi. Nakon tjedna mučnih ručkova na kojima su pričale jedino o ljudima koji me nisu zanimali, odlučila sam to jednostavno prekinuti. Nisu postavljale nikakva pitanja. Nisam im lagala. Samo smo otišle različitim putovima. Nakon nekog vremena više mi nije bilo ni stalo. No, nekih tjedan dana nisam išla na ručak kako bi mi ta promjena bila lakša, i kako bih izbjegla ono lažno ,,Oh, sranje, nema mjesta za stolom, Olivia!” Bilo mi je jednostavnije otići u knjižnicu i čitati. U listopadu sam završila „Rat i mir”. Ljudi misle da ga je teško čitati, ali to je zapravo samo sapunica s puno likova - ljudi koji se zaljubljuju, bore za ljubav i umiru za ljubav. Htjela bih jednom biti tako zaljubljena. Želim da me moj muž voli kao što princ Andrej voli Natašu. Na kraju sam se počela družiti s djevojkom koja se zove Eleanor i koju sam znala još iz osnovne, iako smo kasnije pohađale različite škole. Eleanor je oduvijek bila pametna cura, tada malo plačljiva, ali draga. Nisam shvaćala koliko je duhovita (ne da pucaš od smijeha kao na tatine šale, ali puna sjajnih fora), a ona nije znala koliko ja mogu biti vesela. Eleanor je, pretpostavljam, oduvijek bila pod dojmom da sam jako ozbiljna. I, kako se ispostavilo, nikad nije voljela Mirandu i Ellu. Mislila je da su umišljene. Preko Eleanor sam dobila pravo da za vrijeme ručka sjedim za stolom s pametnom djecom. Bila je to veća grupa od one na koju sam navikla i puno različitije društvo. Tu je bio i Eleanorin dečko Kevin koji će sigurno jednog dana postati predsjednik razreda, neki dečki koji vole tehnologiju, djevojke poput Eleanor koje su bile članice odbora za godišnjak i debatni klub, i tihi tip po imenu Justin koji je imao male okrugle naočale i svirao violinu i u kojeg sam se odmah zatreskala. Kad bih vidjela Mirandu i Ellu, koje su se sada družile sa super popularnom ekipom, izmijenile bismo ono „Hej, što ima”, i nastavile dalje. Ponekad bi me Miranda upitala kako je August, a zatim rekla da ga pozdravim. Nikad to nisam učinila, ne iz protesta prema Mirandi, već zato jer je tih dana August bio u svom svijetu. Bilo je dana, kod kuće, kad nam se putovi uopće nisu sretali.

31. listopada Bakica je umrla noć prije Noći vještica. Iako su otada prošle četiri godine, ti su mi dani i dalje tužni. Mami isto, iako ona ne govori o tom. Umjesto toga, posvetila se izradi Augustova kostima, s obzirom na to da znamo kako je Noć vještica njegovo najdraže doba u godini. Ni ove godine nije bilo drukčije. August je jako želio biti lik iz Ratova  zvijezda koji se zove Boba Fett, pa je mama tražila kostim Boba Fetta u Augustovoj veličini, ali ga se, začudo, više nigdje nije moglo kupiti. Gledala je i u svim onim online trgovinama te našla nekoliko komada na eBayu koji su se prodavali za nevjerojatne iznose. Na kraju je kupila kostim Jango Fetta i pretvorila ga u kostim Boba Fetta, obojivši ga u zeleno. Rekla bih da je mama, sve u svemu, potrošila dva tjedna radeći na tom glupom kostimu i ne, neću spominjati činjenicu da nikad nije napravila nijedan od mojih kostima jer to stvarno ne bi imalo nikakvog smisla. Jutro prije Noći vještica probudila sam se razmišljajući o Bakici, zbog čega sam bila strašno tužna i plačljiva. Tata mi je ponavljao da požurim i odjenem se, što me još više iznerviralo, i odjednom sam briznula u plač. Samo sam htjela ostati kod kuće. Tata je onda odvezao Augusta u školu, a mama je rekla da mogu ostati kod kuće. Pa smo nas dvije zajedno plakale. U jednu sam stvar posve sigurna - koliko god mi nedostajala Bakica, mami sigurno nedostaje više. Svaki put nakon operacije, kad je Augustov život visio o niti, svi ti odlasci na Hitnu pomoć - baka je mami uvijek bila pri ruci. Bilo je dobro plakati s mamom. Za obje. U jednom trenutku, mami je sinulo da bismo mogle skupa pogledati Duha i gospođu Muir, što je jedan od naših najdražih crno-bijelih filmova. Složila sam se da je to sjajna ideja. Mislim da bih vjerojatno iskoristila tu epizodu plakanja s mamom, da joj ispričam sve što se događa s Mirandom i Ellom, ali baš kad smo sjedale ispred DVD-a, zazvonio je telefon. Bila je to medicinska sestra iz Augustove škole koja je nazvala i rekla da Augusta boli trbuh i da treba doći po njega. Toliko o starim filmovima i druženju mame i kćeri. Mama je pokupila Augusta. Istog trena kad je stigao kući, otišao je ravno u kupaonicu i povratio. Zatim je otišao u svoju sobu i navukao prekrivače preko glave. Mama mu je izmjerila temperaturu, donijela vrući čaj i ponovo preuzela ulogu „Augustove mame”. „Vijina mama”, koja se nakratko pojavila, ponovo je gurnuta ustranu. No, razumjela sam: August je bio u lošem stanju. Ni jedna od nas nije ga pitala zašto je u školu nosio kostim Krvavog Vriska umjesto kostima Bobe Fetta koji mu je mama napravila. Ako je

mami i smetalo kad je ugledala kostim na kojem je radila dva tjedna, odbačen na pod i nekorišten, nije to pokazala.

Maškare Tog poslijepodneva August je rekao da se ne osjeća dovoljno dobro da ide u maškare, što je bilo tužno jer znam koliko je volio ići - posebno nakon što bi se vani smračilo. Iako sam odavno prošla tu fazu, obično bih nabacila neku masku ili nešto drugo, kako bih ga pratila po susjedstvu, gledajući kako kuca ljudima na vrata i sav treperi od uzbuđenja. Znala sam da je to jedina noć u godini kad zaista može biti poput svakog drugog djeteta. Nitko nije znao da je ispod maske drukčiji. Za Augusta, to je sigurno bio nevjerojatan osjećaj. U sedam sati pokucala sam mu na vrata. „Hej”, rekla sam. „Hej”, rekao je i on. Nije bio na PlayStationu niti je čitao strip. Samo je ležao i gledao u strop. Daisy je, kao i uvijek, bila kraj njega na krevetu, glave naslonjene na njegove noge. Kostim Krvavog Vriska nalazio se odbačen na podu, pored kostima Bobe Fetta. „Kako tvoj želudac?” pitala sam, sjedajući kraj njega na krevet. „Još mi je mučno.” „Jesi li siguran da ti nije dobro za paradu na Noć vještica?” „Sto posto.” To me iznenadilo. August je bio strašan borac kad su u pitanju njegovi zdravstveni problemi, bilo da je riječ o vožnji skateboardom nekoliko dana nakon operacije, ili uzimanju hrane kroz cjevčicu dok su mu usta praktički potpuno zašivena. To je klinac koji je dobio više injekcija, popio više lijekova i imao više operacija prije desete godine no što bi većina ljudi pretrpjela u deset života, a sad ga je porazila obična mučnina? „Hoćeš li mi reći što se događa?” pitala sam, zvučeći pomalo kao mama. „Ne.” „Je li vezano uz školu?” „Da.” „Učitelji? Zadaci? Prijatelji?” Nije odgovorio. „Je li netko nešto rekao?” pitala sam. „Ljudi uvijek govore”, odgovorio je ogorčeno. Vidjela sam da je blizu toga da se rasplače. „Reci mi što se dogodilo”, rekla sam.

Ispričao mi je što se dogodilo. Slučajno je čuo jako ružne stvari koje su neki dečki govorili o njemu. Međutim, nije mario za to što su pričali ostali, to je i očekivao, ali je bio povrijeđen time što je jedan od njih bio njegov „najbolji prijatelj” Jack Will. Sjetila sam se da je tijekom proteklih mjeseci nekoliko puta spomenuo Jacka. Sjećam se da su mama i tata rekli kako im se čini kao stvarno drag klinac i da im je drago što je August tako brzo pronašao prijatelja poput njega. „Nekad su djeca glupa”, rekla sam nježno, držeći ga za ruku. „Sigurna sam da nije tako mislio.” „Zašto je onda to rekao? Cijelo vrijeme se pretvarao da mi je prijatelj. Guzić ga je vjerojatno podmitio dobrim ocjenama ili nečim drugim. Kladim se da je to bilo nešto kao ‘Hej, Jack, ako postaneš prijatelj s Čudovištem, ne moraš polagati nikakve ispite.’“ „Znaš da to nije istina. I ne nazivaj se čudovištem.” „Nebitno. Volio bih da nikad nisam krenuo u školu.” „Ali mislila sam da ti se sviđa.” „Mrzim je!” Odjednom ga je preplavio bijes i počeo je udarati po jastuku. „Mrzim je! Mrzim je! Mrzim je!” Vrištao je iz petnih žila. Nisam ništa rekla. Nisam znala što da mu kažem. Bio je povrijeđen. Bio je ljutit. Pustila sam ga još nekoliko minuta da iskali bijes. Daisy mu je počela lizati suze s lica. „Hajde, Auggie”, rekla sam, nježno ga tapšući po leđima. „Zašto ne navučeš svoj kostim Janga Fetta i...” „To je kostim Bobe Fetta! Zašto svi to brkaju?” „Kostim Bobe Fetta”, ispravila sam se, pokušavajući ostati mirna. Stavila sam mu ruku na rame. „Idemo na paradu. Može?” „Ako odem na paradu, mama će misliti da se osjećam bolje i natjerat će me da sutra idem u školu.” „Mama te nikad ne bi tjerala da ideš u školu”, odvratila sam. „Hajde, Auggie. Idemo. Bit će zabavno, obećavam. I dat ću ti sve svoje slatkiše.” Nije se opirao. Izašao je iz kreveta i počeo oblačiti kostim Bobe Fetta. Pomogla sam mu da namjesti remenje i učvrsti pojas i, u trenutku kad je na glavu stavio kacigu, vidjelo se da se osjeća bolje.

 Vrijeme za razmišljanje Idućeg jutra August je odglumio da ga još boli trbuh, kako ne bi morao ići u školu. Priznajem da mi je bilo pomalo žao mame koja je bila iskreno zabrinuta da ima želučanu virozu, ali sam mu obećala da joj neću spominjati incident u školi. Do nedjelje, i dalje je bio odlučan da ne želi natrag u školu. „Što planiraš reći mami i tati?” pitala sam ga kad mi je to rekao. „Rekli su da mogu odustati kad god želim.” Izgovorio je to dok je još bio usredotočen na strip. „Ali, ti nisi tip djeteta koje lako odustaje”, rekla sam iskreno. „To nije tebi slično.” „Odustat ću.” „Morat ćeš reći mami i tati zašto”, bila sam uporna, izvlačeći strip iz njegovih ruku, tako da je morao pogledati u mene dok smo razgovarali. „A onda će mama nazvati školu i svi će doznati za to.” „Hoće li Jack upasti u nevolju?” „Rekla bih da hoće.” „Dobro.” Moram priznati, August me sve više iznenađivao. Uzeo je novi strip s police i počeo ga listati. „Auggie”, rekla sam. „Zar ćeš stvarno dopustiti da te nekolicina glupe djece spriječi da ideš u školu? Znam da si uživao. Nemoj im dopustiti da imaju moć nad tobom. Nemoj im priuštiti to zadovoljstvo.” „Oni nemaju pojma da sam ih čuo”, objasnio je. „Znam, ali...” „Via, u redu je. Znam što radim. Odlučio sam.” „Ali to je suludo, Auggie!” rekla sam suosjećajno i otela mu novi strip. „Moraš se vratiti u školu. Svi ponekad mrze školu. I ja je nekad mrzim. A nekad mrzim i svoje prijatelje. Takav je život, Auggie. Želiš da se prema tebi ponašaju normalno, zar ne? To je okej! Svi moramo ići u školu, unatoč činjenici da nekad imamo loše dane, u redu?” „Čine li ljudi sve kako bi izbjegli da te dotaknu, Via?” odgovorio je pitanjem, što me automatski ostavilo bez riječi. „Aha, tako je. To sam i mislio. Zato nemoj uspoređivati svoje loše dane u školi s mojima, u redu?” ,,U redu”, rekla sam. „Ali ovo sada nije natjecanje u tome kome je lošije, Auggie. Stvar je u tom da se ponekad svi moramo boriti s lošim

danima. Zato, ako ne želiš da se ostatak tvog života ponašaju prema tebi kao prema maloj bebi ili djetetu s posebnim potrebama, moraš to progutati i ići dalje.” Nije rekao ništa, ali mislim da ga se ovo zadnje dojmilo. „Ne moraš reći ni riječi toj djeci, Auguste”, nastavila sam. „jer je zapravo kul da znaš što su rekli, a oni ne znaju da ti to znaš. Slažeš li se?” „Koji je tebi vrag?” „Znaš na što mislim. Ne moraš više nikad razgovarati s njima ako ne želiš. A oni neće znati zašto. Je li ti sad jasno? Ili se možeš pretvarati da su ti prijatelji, iako duboko u sebi znaš da nisu.” „Kao ti s Mirandom?” upitao je. „Ne”, brzo sam odgovorila, braneći se. „Nikad nisam glumila svoje osjećaje prema Mirandi.” „Zašto onda govoriš da bih ja trebao glumiti?” „Ne govorim! Samo ti kažem da ne bi trebao dopustiti tim malim kretenima da te povrijede, to je sve.” „Kao što je Miranda povrijedila tebe?” „Zašto neprestano spominješ Mirandu?” nestrpljivo sam viknula. „Pokušavam pričati s tobom o tvojim prijateljima. Molim te da ne uvlačiš u to moje prijatelje.” „Ona ti više nije prijateljica.” „Kakve to ima veze s ovim o čemu pričamo?” Način na koji me Auggie pogledao, podsjetio me na lice lutke. Samo je blijedo zurio u mene, očiju napola zatvorenih, nalik na lutku. „Zvala je neki dan”, konačno je rekao. „Molim?” Bila sam zaprepaštena. ,,I nisi mi rekao?” „Nije zvala tebe”, odgovorio je, uzimajući oba stripa iz mojih ruku. „Zvala je mene. Samo da me pozdravi. Da čuje kako sam. Nije znala da sam idem u pravu školu. Ne mogu vjerovati da joj nisi rekla. Rekla je da se vas dvije ne družite kao prije, ali je željela da znam da će me uvijek voljeti kao starija sestra.” Bila sam potpuno šokirana. To me štrecnulo. I zapanjilo. Nisam mogla izustiti ni riječi. „Zašto mi nisi rekao?” procijedila sam. „Ne znam.” Slegnuo je ramenima i ponovo otvorio prvi strip. „Pa, reći ću mami i tati o Jacku Willu ako prestaneš ići u školu”, odgovorila sam. „Guzić će te vjerojatno pozvati i natjerati Jacka i ostalu djecu da ti se pred svima ispričaju. A onda će se svi ponašati prema tebi kao prema djetetu koje bi trebalo ići u školu za klince s posebnim

potrebama. To hoćeš? Jer to je ono što će se dogoditi. Umjesto toga, odi u školu i ponašaj se kao da se ništa nije dogodilo. Ili, ako želiš, možeš suočiti Jacka s onim što si čuo, u redu? U svakom slučaju, ako...” „Dobro. Dobro. Dobro”, prekinuo me. „Što je dobro?” „Dobro! Ići ću!” viknuo je, ali ne preglasno. „Samo prestani više pričati o tome. Mogu li sada, molim te, čitati?” „Možeš!” odgovorila sam. Okrenula sam se da napustim njegovu sobu, a onda mi je nešto palo na pamet. „Je li Miranda rekla još nešto o meni?” Podigao je pogled sa stripa i pogledao me ravno u oči. „Rekla je da ti kažem da joj nedostaješ. Citiram.” Kimnula sam. „Hvala”, bila sam previše posramljena da bih mu dopustila da vidi koliko me to razveselilo.

 TREĆI DIO

Summer Prekrasan si bez obzira što kažu, i riječi ti ne mogu ništa, pekrasan si u svakom pogledu, da, riječi ti ne mogu ništa. Christina Aguilera, Beautiful 

Čudni klinci Neki su me učenici pitali zašto se toliko družim s Nakazom. A to su klinci koji ga čak i ne poznaju. Da ga poznaju, ne bi ga zvali tako. „Zato jer je drag dječak!” uvijek odgovaram. „I ne zovite ga tako.” „Ti si svetica, Summer”, rekla mi je Ximena Chin neki dan. „Ne bih mogla raditi to što ti radiš.” „Nije to velika stvar”, odgovorila sam joj iskreno. „Je li gospodin Guzić tražio da postaneš njegova prijateljica?” pitala me Charlotte Cody. „Ne. Prijateljica sam mu jer to želim”, odgovorila sam. Tko bi rekao da će moje druženje s Augustom Pullmanom tijekom ručka ispasti tako velika stvar? Ljudi su se ponašali kao da je to nešto najčudnije na svijetu. Zapravo, čudno je to kako djeca mogu biti grozna. Sjela sam taj prvi dan s njim jer mi ga je bilo žao. To je sve. U kantini je sjedio taj dječak čudnog izgleda u posve, novoj školi. Svi su buljili u njega. Sve djevojčice za mojim stolom šaptale su o njemu. Nije bio jedini novi klinac u školi Beecher, ali je bio jedini o kojemu su svi ostali pričali. Julian mu je dao nadimak Dječak Zombi i tako su ga prozvali. „Jesi li već vidjela Dječaka Zombija?” Stvari poput te brzo se šire. I August je to znao. Kao da nije dovoljno teško biti novi klinac, čak i kad imate normalno lice. A zamislite da imate njegovo lice? Zato sam mu prišla i sjela s njim. Ništa posebno. Voljela bih kad bi ljudi prestali to pretvarati u nešto jako važno. On je samo dječak. Dječak koji izgleda najčudnije što sam ikad vidjela, da. Ali je i dalje samo dječak.

Kuga Priznajem da treba neko vrijeme da se naviknete na Augustovo lice. Sjedim s njim već dva tjedna i recimo samo da ne jede najurednije na svijetu. No, osim toga, prilično je drag. Htjela bih dodati da ga zapravo više ne žalim. Možda je to i bio razlog zbog kojeg sam sjela s njim prvi put, ali to više nije razlog zbog kojeg i dalje sjedim s njim. Sjedim s njim zato jer je zabavan. Još jedna od stvari koju ne volim ove godine je to kako se mnoga djeca prave da su preodrasli da bi se igrali nekih stvari. Sve što žele raditi na odmoru je „družiti se” i „razgovarati”. Ali sve o čemu pričaju je tko koga voli i tko je sladak, a tko nije. Augusta ne zanimaju takvi razgovori. On na odmoru voli igrati graničara, a i ja to volim. Za „kugu” sam saznala dok sam igrala graničara s Augustom. To je bila „igra” koja se, navodno, počela širiti od početka godine. Svatko tko slučajno dotakne Augusta, ima 30 sekundi da opere ruke ili nade dezinfekcijsko sredstvo prije no što se zarazi „kugom”. Ne znam što se dogodi ako dobiješ „kugu” jer nitko dosad nije dotaknuo Augusta, barem ne direktno. Za to sam saznala nakon što mi je Maya Markowitz rekla na odmoru da ne želi s nama igrati graničara jer ne želi dobiti „kugu”. Ja sam upitala: „Što je kuga?” i ona mi je ispričala. Rekla sam Mayi da mislim da je to stvarno glupo i ona se složila, ali i dalje nije htjela dotaknuti loptu koju je August upravo držao, ako je to ikako mogla izbjeći.

 Tulum na Noć vještica Bila sam stvarno uzbuđena kad sam dobila Savanninu pozivnicu za tulum na Noć vještica. Savanna je vjerojatno najpopularnija djevojčica u školi. Svi je dečki vole. Sve djevojčice žele biti njezine prijateljice. Ona je bila prva cura u razredu koja je stvarno imala „dečka”. Bio je to neki klinac koji ide u MS 281. Kad ga je ostavila, počela je hodati s Henryjem Joplinom, što ima smisla jer oboje izgledaju kao tinejdžeri. U svakom slučaju, iako nisam u „popularnoj” grupi, bila sam pozvana, što je jako kul. Kad sam rekla Savanni da sam dobila njezinu pozivnicu i da ću doći na tulum, bila je jako draga prema meni, iako je naglasila da nije pozvala mnogo ljudi i zamolila me da se ne hvalim okolo nekome tko nije pozvan. Mayu, na primjer, nije pozvala. Savanna se pobrinula i za to da mi kaže da ne odjenem kostim. Dobro da mi je rekla, jer naravno da bih obukla kostim za tulum na Noć vještica. Ne kostim jednoroga koji sam napravila za paradu za Noć vještica, već kostim gotičarke koji sam nosila u školi. Ali čak je i to bilo zabranjeno za njezin tulum. Jedino negativno oko mog odlaska na Savannin tulum bilo je to što neću moći ići na paradu, pa će kostim jednoroga biti potraćena investicija. Bilo mi je zbog toga nekako žao, ali okej. Pa, prva stvar koja se dogodila kad sam stigla na tulum je to da me Savanna pozdravila na vratima i upitala: ,,A gdje ti je dečko, Summer?” Nisam imala pojma o čemu priča. „Pretpostavljam da on ne mora nositi masku na Noć vještica, zar ne?” dodala je. Tada sam shvatila da misli na Augusta. „On nije moj dečko”, rekla sam. „Znam. Samo se šalim!” Poljubila me u obraz (sve cure iz njezine grupe ljubile su jedna drugu u obraz svaki put kad bi se pozdravile) i bacila moju jaknu na vješalicu u hodniku. Zatim me uzela za ruku i povela u podrum, gdje je bio tulum. Nisam vidjela njezine roditelje. Tamo je bilo oko petnaestak učenika, svi popularni klinci iz Savannine ili Julianove grupe. Pretpostavljam da su se spojili u jednu veliku supergrupu popularnih klinaca, osobito sada kad su neki od njih počeli hodati. Čak nisam ni znala da ima tako mnogo parova. Mislim, znala sam za Savannu i Henryja, ali Ximena i Miles? I Ellie i Amos? Ellie je ravna skoro poput mene.

No, pet minuta nakon što sam došla, Henry i Savanna su se stvorili pored mene i praktički me okružili. „Pa, zanima nas zašto se toliko družiš s Dječakom Zombijem?” pitao me Henry. „On nije zombi”, nasmijala sam se, kao da znam da se šale. Smijala sam se, ali nije mi bilo smiješno. „Znaš, Summer”, rekla je Savanna, „bila bi mnogo popularnija da se ne družiš toliko s njim. Bit ću potpuno iskrena s tobom - sviđaš se Julianu. Želi te pozvati van.” „Da?” „Misliš li da je sladak?” „Hm... Da, valjda. Aha, sladak je.” „Zato moraš odlučiti s kim se želiš družiti”, rekla je Savanna. Razgovarala je sa mnom onako kako bi starija sestra razgovarala s mlađom. „Svima se sviđaš, Summer. Svi misle da si stvarno draga i da si stvarno, stvarno lijepa. Mogla bi biti dio naše grupe ako želiš i, vjeruj mi, ima puno djevojaka na našoj godini koje bi to htjele.” „Znam.” Kimnula sam. „Hvala ti.” „Nema na čemu”, odgovorila je. „Želiš li da kažem Julianu da dođe i razgovara s tobom?” Bacila sam pogled na mjesto koje je pokazivala i vidjela Juliana kako gleda prema nama. „Hm, zapravo moram u toalet. Gdje je?” Otišla sam tamo gdje mi je pokazala, sjela na rub kade i nazvala mamu da dođe po mene. „Je li sve u redu?” upitala je. „Aha, samo ne želim ostati”, rekla sam. Mama nije postavljala pitanja već je kazala da će doći za deset minuta. „Nemoj zvoniti na vrata”, rekla sam. „Samo me nazovi kad budeš vani.” Bila sam u kupaonici sve dok mama nije nazvala. Zatim sam se iskrala po stepenicama da me nitko ne vidi, uzela jaknu i izašla iz kuće. Bilo je tek 21:30. Parada za Noć vještica na Aveniji Amesfort tek se zahuktala. Posvuda su bile velike gužve i svi su bili u kostimima. Kosturi. Gusari. Princeze. Vampiri. Superheroji. No ni jednog jednoroga.

Studeni Sljedeći dan u školi rekla sam Savanni da sam pojela neke stvarno lose slatkiše za Noć vještica i da mi je pozlilo, te da sam zato ranije otišla s tuluma. Povjerovala mi je. Harala je želučana viroza pa je to bila prihvatljiva laž. Rekla sam joj da mi se sviđa netko drugi, kako bi me po tom pitanju pustila na miru, i nadam se da je prenijela Julianu kako nisam zainteresirana za njega. Ona je, naravno, htjela znati tko mi se sviđa, a ja sam joj rekla da je to tajna. Augusta nije bilo dan nakon Noći vještica, a kad se vratio, vidjela sam da se s njim nešto događa. Ponašao se tako čudno za ručkom! Jedva da je rekao ijednu riječ, a dok sam ja pričala, on nije prestao gledati u hranu. Kao da me ne može pogledati u oči. Konačno sam ga upitala: „ Auggie, je li sve u redu? Ljutiš li se na mene ili je nešto drugo?” „Ne”, jednostavno je rekao. „Žao mi je što ti nije bilo dobro na Noć vještica. Neprestano sam tražila Bobu Fetta po hodnicima.” „Da, bio sam bolestan.” „Jesi li imao onu želučanu virozu?” „Da, valjda,” Otvorio je knjigu i počeo čitati, što je bilo pomalo nepristojno. „Tako sam uzbuđena zbog projekta o Egipatskom muzeju”, promijenila sam temu. „Ti nisi?” Odmahnuo je glavom, usta punih hrane. Morala sam pogledati ustranu, jer zbog načina na koji je tako odvratno žvakao - činilo se da to namjerno radi - i načina na koji su mu oči bile zatvorene, primala sam od njega stvarno lošu vibru. „Koji si ti projekt dobio?” upitala sam. Slegnuo je ramenima, izvukao komadić papira iz džepa traperica i dobacio mi ga preko stola. Svi u razredu dobili su zadatak da rade na egipatskom artefaktu za dan Egipatskog muzeja koji je u prosincu. Učitelji su napisali zadatke na komadiće papira koje su stavili u zdjelu, a zatim smo mi učenici izvlačili papiriće iz nje. Odmotala sam Auggiejev papirić. ,,Oh, kul!” rekla sam, možda malo preuzbuđeno jer sam ga pokušala razvedriti. „Dobio si stepenastu piramidu u Sakari!”

„Znam!” rekao je. „A ja sam dobila Anubisa, boga podzemnog života.” „Onog s psećom glavom?” „Zapravo je to glava šakala”, ispravila sam ga. „Hej, želiš li da poslije škole zajedno radimo na projektima? Možeš doći kod mene.” Spustio je sendvič i naslonio se u stolcu. Ne mogu opisati pogled koji mi je uputio. „Znaš, Summer”, rekao je. „Ne moraš to raditi.” „O čemu govoriš?” „Ne moraš biti moja prijateljica. Znam da je gospodin Guzić razgovarao s tobom.” „Nemam pojma o čemu pričaš.” „Ne moraš se pretvarati, to ti govorim. Znam da je gospodin Guzić razgovarao s nekim klincima prije nego što je počela nastava i rekao im da moraju biti moji prijatelji.” „ Nije razgovarao sa mnom, Auguste.” „Da, jest.” „Ne, nije.” „Da, jest.” „Ne, nije! Kunem ti se životom!” Podigla sam ruke u zrak kako bi mogao vidjeti da nisam prekrižila prste. Automatski je pogledao u moje noge, pa sam izula UGG-sice kako bi mogao vidjeti da mi prsti nisu prekriženi. „Imaš hulahopke”, rekao je optužujućim glasom. „Možeš vidjeti da su mi prsti ravni!” viknula sam. „Dobro, ne moraš vikati.” „Ne volim kad me se za nešto optužuje, u redu?” ,,U redu. Žao mi je.” ,,I treba ti biti.” „Stvarno nije razgovarao s tobom?” „Auggie!” ,,U redu, u redu, žao mi je.” Onda mi je počeo pričati o nečemu ružnom što mu se dogodilo na Noć vještica i više se nisam mogla ljutiti na njega. Ukratko, čuo je kako ga Jack ismijava i priča grozne stvari iza njegovih leđa. To je na neki način objasnilo njegovo ponašanje, pa sada znam zašto nije došao u školu i zašto mu je bilo „loše”. „Obećaj da nećeš nikome reći”, zamolio me.

„Neću.” Kimnula sam. „Obećaj i ti da nikad više nećeš biti tako zločest prema meni?” „Obećavam”, rekao je, a onda smo isprepleli naše male prste kako bismo to potvrdili.

 Upozorenje: Ovaj klinac ima oznaku

„Zabranjeno” Upozorila sam mamu na Augustovo lice. Opisala sam joj kako izgleda. Učinila sam to zato jer znam da nije osobito dobra kada treba nešto odglumiti, a August danas prvi put dolazi kod nas. Čak sam joj poslala i poruku na posao da je podsjetim. Ali kad je došla kući, po izrazu njezinog lica shvatila sam da je nisam dovoljno dobro pripremila. Kad je ušla u kuću i ugledala ga, bila je šokirana. „Bok, mama, ovo je Auggie. Može li ostati na večeri?” brzo sam upitala. Trebala joj je sekunda da uopće registrira moje pitanje. „Bok, Auggie”, rekla je. „Hm, naravno, dušo. Ako se i njegova mama slaže.” Dok je Auggie zvao kući s mobitela, šapnula sam mami: „Prestani raditi te začuđene face!” Imala je izraz lica kao kad gleda vijesti, naročito kad izvještavaju o nekom groznom događaju. Brzo je kimnula, kao da nije svjesna svog šokiranog izgleda. Kasnije je bila stvarno draga prema njemu i ponašala se normalno. Nakon nekog vremena, Auggie i ja smo se umorili od rada na projektima i nastavili se družiti u dnevnoj sobi. Dok je gledao fotografije na okviru kamina, Auggie je vidio moju sliku s tatom. „Je li ovo tvoj tata?” upitao je. „Aha.” „Nisam znao da imaš... kako se to kaže?” „Roditelje različite rase?” „Da! To sam mislio.” „Imam.” Ponovo je pogledao sliku. „Jesu li tvoji roditelji razvedeni? Nisam vidio da te tata dovodi u školu.” „O, ne”, odgovorila sam. „Tata je bio zapovjednik voda. Poginuo je prije nekoliko godina.” „Vau! Nisam to znao.” „Aha.” Kimnula sam i pokazala mu tatinu sliku u uniformi. „Vau, pogledaj sve te medalje.” „Da. Bio je sjajan.” „Vau, Summer, žao mi je.”

„Da, to je baš glupo. Stvarno mi jako nedostaje.” „Da, vau”, ponovio je, vraćajući mi sliku. „ Jesi li ikada poznavao nekoga koga više nema?” upitala sam. „Samo baku, ali je se baš i ne sjećam.” „Šteta.” Auggie je potvrdno kimnuo. „Pitaš li se ikad što se zbiva s ljudima nakon što umru?” upitala sam. Slegnuo je ramenima. „Ne baš. Mislim, pretpostavljam da odlaze u raj. Tamo je otišla i moja Bakica.” „Ja puno razmišljam o tome”, rekla sam. „Mislim da, kada ljudi umru, njihove duše odu u raj, ali samo nakratko. Odlaze onamo kako bi susreli svoje stare prijatelje i obitelj i da bi se na neki način zajedno s njima prisjetili prošlih vremena. Zapravo mislim da ondje počnu razmišljati o svojim životima na Zemlji, poput činjenice jesu li bili dobri ili loši. A zatim se ponovo rode i dođu na ovaj svijet kao nove bebe.” „Zašto bi to željeli?” „Zato što time dobiju šansu za nov i ispravniji život”, odgovorila sam. „Njihove duše dobiju šansu da počnu sve ispočetka.” Razmislio je o onome što sam rekla, a zatim kimnuo. „Nešto slično kao kad se odlučiš na promjenu imidža”, rekao je. „Da.” „Ali, kad se vrate ne izgledaju isto”, primijetio je. „Mislim, izgledaju potpuno drukčije kad se vrate, zar ne?” „O, da”, odgovorila sam. „Duša ostane ista, a sve ostalo je posve drukčije.” „To mi se sviđa”, dodao je Auggie, neprestano kimajući glavom. „Stvarno mi se to sviđa, Summer. To znači da u sljedećem životu neću imati ovo.” Dok je to govorio, pokazao je na svoje lice i zakolutao očima, što me nasmijalo. „Pretpostavljam da nećeš.” „Hej, mogao bih čak biti zgodan!” počeo se smijati. „To bi bilo izvanredno, ne misliš li? Mogao bih se vratiti i biti neki zgodni frajer, nabildan i visok.” Opet sam se nasmijala. Bio je toliko pozitivan oko svega što mu se događalo... To je jedna od stvari koje najviše volim na Auggieju. „Hej, mogu li te nešto pitati?” „Aha”, rekao je, kao da točno zna što želim.

Oklijevala sam. Htjela sam ga to pitati već neko vrijeme, ali bih svaki put izgubila hrabrost. „Što je?” rekao je. „Želiš znati što nije u redu s mojim licem?” „Da, valjda. Ako misliš da je to u redu.” Slegnuo je ramenima. Laknulo mi je jer se nije činio ni ljutitim ni tužnim. „Ne, nije problem”, rekao je opušteno. „Glavna stvar koju imam zove se mandi-bulo-faci-jalna di-so-sto-za. Trebala mi je cijela vječnost da to naučim izgovoriti, samo da znaš. A imam još jedan sindrom čiji naziv ne mogu ni izgovoriti. Te su se dvije stvari na neki način spojile u jedan veliki, ogromni problem koji je tako rijedak da čak ni liječnici nemaju ime za njega. Mislim, ne želim se hvaliti niti išta slično, ali zapravo me smatraju medicinskim čudom, znaš.” Nasmijao se. „To je bila šala”, rekao je. „Možeš se nasmijati.” Nasmijala sam se i odmahnula glavom. „Tako si zabavan, Auggie”, kazala sam. „Da, jesam”, ponosno je rekao. „Baš sam faca.”

Egipatska grobnica Tijekom sljedećeg mjeseca August i ja smo se puno družili nakon škole, i kod mene i kod njega. Augustovi roditelji su mene i mamu nekoliko puta pozvali na večeru. Štoviše, čula sam ih kako razgovaraju o tome da srede mami spoj naslijepo s Augustovim stricem Benom. Na dan izložbe Egipatskog muzeja, svi smo bili nekako uzbuđeni. Dan ranije pao je snijeg, ne baš onoliko kao tijekom praznika za Dan državnosti, ali ipak, snijeg je snijeg. Dvoranu za tjelesni pretvorili su u ogroman muzej, s egipatskim artefaktima koje su izradili svi učenici. Bili su izloženi na stolovima, s kratkim opisima koji su objašnjavali što koja stvar predstavlja. Većina artefakata bila je uistinu sjajna, ali moram reći da iskreno mislim kako su moj i Augustov rad bili najbolji. Moja skulptura Anubisa izgledala je prilično stvarno, čak sam koristila za nju pravu, zlatnu boju. August je napravio svoju stepenastu piramidu od kocaka šećera. Bila je visoka i dugačka 60 centimetara, a sve je kocke uz pomoć spreja obojio u boju pijeska. Izgledala je savršeno. Svi smo odjenuli egipatske kostime. Neki su klinci bili arheolozi, nalik na Indianu Jonesa. Neki su se odjenuli poput faraona, a August i ja maskirali smo se u mumije. Lica su nam bila posve pokrivena, osim dviju rupica za oči i jedne za usta. Kad su se pojavili roditelji, poredali smo se u hodniku ispred dvorane. Zatim su nam rekli da možemo otići po njih. Svaki je klinac trebao otići po svog roditelja i povesti ga na turneju po mračnoj dvorani, osvjetljavajući je jedino svjetlom džepne svjetiljke. August i ja smo poveli naše mame zajedno. Stali smo kod svakog izložbenog primjerka, objasnili im što predstavljaju i tihim glasom odgovarali na njihova pitanja. S obzirom na to da je bio mrak, dok smo govorili, svjetiljkama smo obasjavali izloške, a tu i tamo, dramatičnosti radi, stavili bismo svjetiljke ispod brade i obasjali si lice. Bilo je zabavno slušati sve to šaptanje u tami i vidjeti svjetiljke kako šaraju po tamnoj prostoriji. U jednom trenutku otišla sam do slavine, popiti malo vode, i morala sam skinuti mumijin zavoj s lica. „Hej, Summer”, zazvao me Jack i prišao mi kako bi porazgovarao sa mnom. Bio je odjeven kao muškarac iz filma Mumija. „Imaš kul kostim.” „Hvala.” „Je li druga mumija August?” „Aha.”

„Hm... Hej, znaš li zašto se August ljuti na mene?” „Aha”, kimnula sam. „Hoćeš mi reći?” „Neću.” Kimnuo je glavom. Djelovao je tužno. „Obećala sam mu da ti neću reći”, objasnila sam. „To je tako čudno”, zbunjeno je rekao. „Nemam pojma zašto se odjednom ljuti na mene. Nemam blage veze. Možeš li mi barem nešto natuknuti?” Pogledala sam prema Augustu koji je i dalje razgovarao s našim mamama. Nije bila riječ o tome da želim prekršiti našu svetu zakletvu, kako neću nikome reći o onome što je načuo na Noć vještica, ali bilo mi je žao Jacka. „Krvavi Vrisak”, šapnula sam mu u uho i otišla dalje.

ČETVRTI DIO

Jack Evo moje tajne. Jako je jednostavna. Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno očima je nevidljivo. Antoine de Saint-Exupery, Mali princ

 Poziv Dakle, moji su roditelji u kolovozu dobili poziv od gospodina Guzića. Ravnatelja škole. Mama je rekla: „Možda zove sve nove učenike, da im poželi dobrodošlicu”, a tata je dodao: „Onda bi morao zvati puno djece.” Pa je moja mama nazvala gospodina Guzića i čuo sam je kako razgovara s njim preko telefona. Navodim točno ono što je rekla: „Oh, zdravo, gospodine Guziću. Amanda Will pri telefonu, uzvraćam vaš poziv. Pauza. Oh, hvala vam! To je tako lijepo od vas. On se jako veseli. Pauza. Da. Pauza. Aha. Pauza. Oh. Svakako. Duga pauza. Ohhh. Mhm. Vau. Ohhhh.  Jako duga pauza. Jasno mi je, naravno. Sigurna sam da će htjeti. Čekajte da zapišem... jesam. Nazvat ću vas nakon što popričam s njim, u redu? Pauza. Ne, hvala vama što ste ga se sjetili. Do viđenja!” Kad je završila, počeo sam skakati oko nje: „Što se dogodilo, što je rekao?” Mama je odgovorila: „Zapravo, jako je pohvalno, ali i na neki način tužno. Vidiš, radi se o jednom dječaku koji ove godine kreće u peti razred, a nikad nije bio u pravoj školi jer su ga podučavali kod kuće. Gospodin Guzić je razgovarao s nekim učiteljima iz nižih razreda i raspitivao se tko su stvarno, stvarno sjajni klinci koji ove godine dolaze u peti razred. Učitelji su mu sigurno rekli da si ti posebno drago dijete, što sam ja, naravno, već znala, pa je gospodin Guzić pitao može li računati na tebe da na neki način pomogneš tom dječaku i upoznaš ga sa svime u školi?” „Misliš, da mu dopustim da se druži sa mnom?” „Baš tako”, rekla je mama. „On je to nazvao ‘prijateljem za dobrodošlicu’.” „Ali, zašto ja?” „Rekla sam ti. Tvoji učitelji su te preporučili gospodinu Guziću kao pristojno dijete. Mislim, jako sam ponosna što imaju tako visoko mišljenje o tebi...” „A zašto je to tužno?” „Kako to misliš?” „Rekla si da je pohvalno, ali i tužno.” ,,Oh.” Mama je kimnula. „Pa, navodno taj dječak ima neku vrstu... hm, pretpostavljam da mu nešto ne valja s licem... ili tako nešto. Nisam sigurna. Možda je imao prometnu nesreću. Gospodin Guzić je rekao da će ti objasniti kad idućeg tjedna dođeš u školu.” „Ali, nastava počinje tek u rujnu!”

„Želi da upoznaš tog dečka prije nego počne nastava.” „Baš moram?” Mama je izgledala malo iznenađeno. „Pa, ne. Naravno da ne moraš”, rekla je, „ali bilo bi lijepo da to učiniš, Jack.” „Ako baš ne moram”, nastojao sam se izvući, „onda ne želim to učiniti.” „Možeš li barem razmisliti o tome?” „Razmislio sam i kažem ti da ne želim.” „Pa, neću te prisiljavati”, rekla je, „ali razmisli još malo, u redu? Neću zvati gospodina Guzića do sutra, pa pusti da ti to malo sjedne. Znaš Jack, stvarno ne mislim da traže previše ako žele da provedeš malo vremena s nekim novim klincem...” „Nije stvar samo u tome da je novi, mama”, odgovorio sam. „On je deformiran.” „Ovo što si sada rekao je baš grozno, Jack.” „Ali deformiran je, mama.” „Ti čak i ne znaš o kome je riječ!” „Da, znam”, rekao sam. Od sekunde kad je počela pričati o njemu, znao sam da je to onaj klinac koji se zove August.

Slastičarnica Sjećam se da sam ga prvi put vidio ispred slastičarnice Carvel na Aveniji Amesfort kad mi je bilo pet ili šest godina. Moja dadilja Veronica i ja sjedili smo na klupici ispred trgovine s Jamiejem, mojim malim bratom koji je bio u kolicima, okrenut prema nama. Vjerojatno sam bio zauzet lizanjem sladoleda jer nisam primijetio ljude koji su sjeli do nas. Ali, u jednom sam trenutku okrenuo glavu kako bih posisao sladoled s dna korneta i tad sam ga vidio. Augusta. Sjedio je do mene. Znam da to nije bilo kul, ali sam procijedio nešto kao „uhh!” kad sam ga vidio, jer sam se iskreno uplašio. Mislio sam da nosi masku zombija ili nešto slično. Zato mi se otela ta vrsta uzdaha, kao kada gledate neki strašni film i negativac iskoči, recimo, iz grmlja. U svakom slučaju, znam da nije bilo lijepo od mene što sam tako reagirao i, premda me klinac nije čuo, znam da me čula njegova sestra. „Jack! Moramo ići!” rekla je dadilja. Ustala je i okrenula kolica jer se Jamie, koji je očito također primijetio klinca, spremao reći nešto neugodno. I ja sam skočio nekako naglo, kao da me napala pčela, slijedeći Veronicu koja je već marširala. Čuo sam i mamu te djece kako tihim glasom govori iza nas: ,,U redu, društvo, čini se da je vrijeme da pođemo”, pa sam se okrenuo da ih još jednom pogledam. Dječak je lizao sladoled iz korneta dok je mama uzimala njegov romobil, a sestra me strijeljala pogledom kao da će me ubiti. Brzo sam okrenuo glavu. „Veronica, što ne valja s tim dečkom?” prošaptao sam. „Tišina!” ljutito me ušutkala. Volim Veronicu, ali kad se ona naljuti, onda se stvarno naljuti. U međuvremenu, Jamie je doslovce iscurio iz kolica, pokušavajući se okrenuti u njihovu smjeru, dok ga je Veronica brzo gurala dalje. „Ali, Vonica...”, stenjao je Jamie. „Dečki, bili ste jako zločesti! Jako zločesti!” rekla je Veronica čim smo se udaljili iz bloka. „Tako buljiti!” „Nisam mislio buljiti!” opravdavao sam se. „Vonica”, rekao je Jamie. „Kako smo samo otišli!” Veronica je bila srdita. „O Bože, jadna žena. Kažem vam, dečki, moramo svaki dan zahvaljivati Gospodinu što nas je blagoslovio takvom srećom. Čujete li me?” „Vonica!” „Što je, Jamie?” „Je li Noć vještica?”

„Nije Jamie.” „Zašto je onda onaj dječak nosio masku?” Veronica nije odgovorila. Zna tako reagirati kad je bijesna. „Nije imao masku”, objasnio sam Jamieju. „Tišina, Jack!” dobacila mi je Veronica. „Zašto se ljutiš, Veronica?” morao sam je pitati. Mislio sam da će se još više naljutiti, ali ona je samo odmahnula glavom. „Loše smo postupili”, rekla je, „Samo smo se digli, kao da smo upravo vidjeli đavla. Bojala sam se onoga što će Jamie reći, znaš? Nisam htjela da kaže nešto što bi povrijedilo tog dječaka. Ali je jako ružno i to što smo samo tako otišli. Njihova mama je znala što se događa.” „Ali mi to nismo željeli”, rekao sam. „Jack, možda nekad i ne želiš povrijediti nekoga, a svejedno ga povrijediš. Razumiješ li?” To je bilo prvi put da sam vidio Augusta u susjedstvu, barem koliko se sjećam. Ali sam ga poslije toga viđao na raznim mjestima - nekoliko puta na igralištu, nekoliko puta u parku... Iako je ponekad nosio astronautsku kacigu, uvijek sam znao da je ispod kacige August. I ostali klinci u susjedstvu znali su da je to on. Svi su u nekom trenutku vidjeli Augusta i svi smo znali njegovo ime, iako on nije znao naša. I svaki put kad bih ga vidio, pokušao bih se sjetiti onoga što je rekla Veronica. Ali bilo mi je teško. Teško je ne baciti još jedan pogled. Teško je ponašati se normalno kad ga vidiš.

 Zašto sam se predomislio „Koga je još zvao gospodin Guzić?” upitao sam mamu kasnije te večeri. „Je li ti rekao?” „Spomenuo je Juliana i Charlotte.” „Juliana!?” Začudio sam se. „Uf. Zašto Juliana?” „Julian ti je bio prijatelj!” „Mama, to je bilo u vrtiću. Julian je najveći lažnjak koji postoji, iako se cijelo vrijeme užasno trudi biti popularan.” „Pa”, rekla je mama, „on je barem pristao pomoći tom dječaku. To mu moramo priznati.” Nisam ništa rekao jer je bila u pravu. ,,A što je sa Charlotte?” pitao sam. „Je li i ona pristala?” „Da”, rekla je mama. „Naravno da jest. Ona želi svima ugoditi”, rekao sam. „Znaš, Jack”, mama me pogledala, „čini se da ti u posljednje vrijeme svi smetaju.” „Samo...”, počeo sam. „Mama, nemaš pojma kako taj klinac izgleda.” „Mogu zamisliti.” „Ne! Ne možeš! Nikad ga nisi vidjela. A ja jesam.” „Možda nije riječ o onome o kome misliš.” „Vjeruj mi, jest. I kažem ti, stvarno je, stvarno ružno. On je deformiran, mama. Njegove oči su ovdje dolje.” Pokazao sam na svoje obraze. „Nema uši. A usta su mu...” Jamie je ušao u kuhinju kako bi uzeo tetrapak soka iz hladnjaka. „Evo. Pitaj Jamieja”, rekao sam. „Je li tako, Jamie? Sjećaš se klinca kojeg smo vidjeli u parku nakon škole prošle godine? Onoga koji se zove August? Klinca s čudnim licem?” ,,Oh, tog klinca!” rekao je Jamie, a oči su mu se raširile. „Od njega sam imao noćnu moru! Sjećaš se, mamice? Ona noćna mora o zombijima.” „Mislila sam da je to od gledanja strašnog filma!” odgovorila je mama. „Ne!” rekao je Jamie, „nego zato što sam vidio tog dečka! Kad sam ga vidio, rekao sam ‘uhh!’ i pobjegao...” „Čekaj malo”, rekla je mama ozbiljnim glasom. „Jesi li to učinio pred njim?” „Nisam si mogao pomoći!” procijedio je Jamie, pomalo cvileći.

„Naravno da si mogao!” ukorila ga je mama. „Dečki, moram vam reći da sam jako razočarana ovim što čujem.” Izgledala je baš kao što je i zvučala. „Mislim, stvarno, on je samo dječak, baš kao i vi! Možeš li zamisliti kako se osjećao kad te vidio da bježiš od njega vrišteći, Jamie?” „Nije to bio vrisak”, pravdao se Jamie. „Bilo je to nešto kao ‘uhhhh!’“ Stavio je ruke na obraze i počeo trčati po kuhinji. „Hajde, Jamie!” rekla je mama ljutito. „Dosad sam mislila da su oba moja sina suosjećajnija od ovoga.” „Što znači suosjećajno?” upitao je Jamie koji je tek pošao u drugi razred. „Znaš ti dobro što znači suosjećajno, Jamie”, rekla je mama. „Ali on je tako ružan, mamice”, nastavio je Jamie. „Hej!” viknula je mama. „Ne volim tu riječ! Jamie, uzmi već jednom taj sok. Želim razgovarati s Jackom.” „Vidi, Jack”, rekla je mama čim je Jamie otišao i znao sam da će mi održati cijeli govor. ,,U redu, učinit ću to”, prekinuo sam je, a to ju je potpuno šokiralo. „Hoćeš?” „Da!” „Znači, mogu nazvati gospodina Guzića?” „Da, mama. Rekao sam da!”  Mama se osmjehnula. „Znala sam da ćeš učiniti pravu stvar, mali. Baš mi je drago. Ponosna sam na tebe, Jackie.” Promrsila mi je kosu. Evo zašto sam se predomislio. Ne zato da ne bih morao slušati mamino predavanje. I ne zato kako bih zaštitio tog Augusta od Juliana, za kojeg sam znao da će se ponašati kao kreten. Bilo je to zato što mi je, dok sam slušao Jamieja kad je pričao o tome kako je vrišteći pobjegao od Augusta... stvarno bilo jako žao. Stvar je u tome da će uvijek biti glupih klinaca poput Juliana. Ali ako dečkić poput Jamieja, koji je inače jako pristojno dijete, može biti tako zloban, onda klinac poput Augusta nema nikakve šanse preživjeti u višim razredima osnovne škole.

Četiri stvari Kao prvo, navikneš se na njegovo lice. U početku sam mislio ‘Uh, uh, nikad se neću naviknuti na ovo’. A onda, nakon otprilike tjedan dana, bilo mi je, kao, ‘Hajde, i nije tako loše’. Kao drugo, on je zapravo jako kul lik. Mislim, zabavan je. Na primjer, učitelj nešto kaže, a August mi šapne nešto smiješno, što nitko drugi ne može čuti, i ja pucam od smijeha. Sve u svemu, on je drago dijete. S njim se lako družiti i razgovarati i te stvari. Kao treće, stvarno je pametan. Mislio sam da će zaostajati za svima ostalima jer ranije nije išao u školu. Ali u većini stvari bio je puno ispred mene. Mislim, možda nije baš toliko pametan kao Charlotte ili Ximena, ali tu je negdje. A za razliku od Charlotte i Ximene, dopusta mi da prepisujem od njega ako stvarno trebam (pa, trebao sam, nekoliko puta). Jednom mi je dao da prepišem njegovu zadaću, iako smo nakon toga obojica upali u nevolju. „Vas dvojica ste imali potpuno iste pogrešne odgovore u jučerašnjoj zadaći”, rekla je gospođa Rubin, gledajući u nas kao da očekuje objašnjenje. Nisam znao što da kažem jer bi objašnjenje bilo: ‘Oh, znate, to je zato što sam prepisao Augustovu zadaću.’ Ali, August je lagao da me zaštiti. Rekao je: ,,Oh, znate, to je zato jer smo sinoć zajedno radili zadaću”, što uopće nije bila istina. „Pa, to što radite zadaću zajedno je dobro”, odgovorila je gospođa Rubin, „Ali ipak biste je trebali pisati odvojeno, u redu? Možete raditi jedan uz drugoga, ali ne smijete napraviti posve istu zadaću, u redu? Je li to jasno?” Kad smo napustili učionicu, rekao sam mu: „Čovječe, hvala ti što si to učinio.” A on je odgovoio: „Nema problema.” To je baš bilo kul. Kao četvrto, sada kad ga poznajem, rekao bih da stvarno želim biti prijatelj s Augustom. Isprva sam, priznajem, bio dobar s njim samo zato što me gospodin Guzić zamolio da budem ljubazan i te stvari. Ali sada bih i sam izabrao da se družim s njim. August se smije na sve moje šale i, na neki način, imam osjećaj da mu mogu sve reći. Kao pravom, dobrom prijatelju. Na primjer, da se svi dečki iz petog razreda poredaju uza zid i da moram izabrati onoga s kojim se želim družiti, izabrao bih Augusta.

Bivši prijatelji Krvavi Vrisak? Koji je to vrag? Summer Dawson je oduvijek bila čudna, ali ovo je stvarno previše. Samo sam je pitao zašto se August ponaša kao da se zbog nečega ljuti na mene. Pretpostavio sam da bi ona mogla znati. Ali ona mi je samo rekla ‘Krvavi Vrisak’. Čak i ne znam što to znači. To je baš čudno. August i ja smo do tog dana bili prijatelji, a onda, odjednom,  zuuum, jedva da je i pričao sa mnom. A ja nisam imao blage veze zašto. Kad sam ga upitao: „Hej, Auguste, ljutiš li se zbog nečega na mene?” on je samo slegnuo ramenima i otišao. Pa sam to definitivno doživio kao pozitivan odgovor. A s obzirom na to kako sam siguran da mu nisam učinio ništa zbog čega bi se trebao ljutiti na mene, mislio sam da bi mi Summer mogla reći o čemu je riječ. A onda, sve što sam od nje dobio bilo je ‘Krvavi Vrisak’. Velika pomoć. Baš ti hvala, Summer. Znate, imam mnogo drugih prijatelja u školi pa, ako August želi i službeno biti moj bivši prijatelj, u redu je, sasvim je u redu i nije me briga. Počeo sam i ja njega ignorirati, baš kao što on ignorira mene. Doduše, to je zapravo prilično teško, s obzirom na činjenicu da na većini predmeta sjedimo jedan do drugog. Ostala djeca su to primijetila i počeli su me ispitivati jesmo li se August i ja posvađali. Ali nitko ne pita Augusta što se događa, jer gotovo nitko ne priča s njim. Mislim, jedina osoba s kojom se druži, osim mene, je Summer. Ponekad se malo druži s Reidom Kingsleyem, a i dva Maxa su ga nekoliko puta na odmoru pozvali da s njima igra Tamnice i zmajeve. A Charlotte, ta velika dobrica, ne čini ništa osim kimanja kad prođe pokraj njega na hodniku. Ne znam igraju li ostali još uvijek „kugu” iza njegovih leđa, jer mi nitko nije rekao ništa o tome, ali hoću reći da nije baš da ima puno drugih prijatelja s kojima se može družiti, osim mene. Ako me želi odbaciti, on je taj koji gubi - ne ja. Znači, sada tako stoje stvari između nas. Razgovaramo jedino o onom što je vezano uz školu, i to samo ako stvarno moramo. Kao, ja pitam: ‘Što je Rubin rekla da napravimo za zadaću?’ a on odgovori. Hi on pita mene: ‘Mogu li posuditi tvoje šiljilo?’ a ja izvadim šiljilo iz pernice. No, čim zazvoni zvono, odemo svaki svojim putem. To je dobro zato jer se sada mogu družiti s mnogo više djece. A prije, dok sam cijelo vrijeme provodio s Augustom, djeca se nisu družila sa mnom jer bi se onda morali družiti i s njim. Ili bi mi prešućivali stvari, poput cijele price o „kugi”. Mislim da sam bio jedini koji nije sudjelovao u tome, osim Summer i, možda ekipe koja s njim igra Tamnice i zmajeve. A istina je, iako nitko to ne želi reći naglas - da se ne žele družiti s njim. Svi

su previše opterećeni time da budu u popularnoj grupi, a on je miljama daleko od nje. Ali sad se mogu družiti s kim god hoću. Ako želim biti u popularnoj grupi, mogu odmah biti u popularnoj grupi. To je loše jer, (a) zapravo se ne volim toliko družiti s onima u popularnoj grupi i (b) zato što sam se zapravo volio družiti s Augustom. Eto zašto je sve to nekako zeznuto. A za sve je kriv August.

Snijeg  Prvi snijeg te zime pao je malo prije praznika za Dan zahvalnosti. Škola je bila zatvorena pa smo dobili još jedan slobodan dan. Bilo mi je drago zbog toga jer sam bio prilično tužan zbog cijele te priče s Augustom i samo sam se želio neko vrijeme opustiti, da ga ne moram gledati svaki dan. Osim toga, najdraža mi je stvar na svijetu probuditi se na snježni dan. Volim taj osjećaj kad ujutro otvoriš oči i ne znaš zbog čega, ali sve ti se odjednom čini drukčijim. A onda shvatiš. Sve je tiho. Auti ne trube. Autobusi ne prolaze ulicom. Zatim otrčiš do prozora i vidiš kako je vani sve bijelo nogostupi, drveće, automobili na cesti, prozorske daske. A još kad se to dogodi u radni dan i saznaš da je škola zatvorena... Hej, nije me briga kako će to zvučati otrcano, ali uvijek ću misliti da je to najbolji osjećaj na svijetu. I nikad neću biti jedan od onih odraslih koji nose kišobrane kad pada snijeg. Nikad. Tatina škola je također bila zatvorena pa je poveo mene i Jamieja na sanjkanje u park Skeleton Hill (Brdo kostura, op. prev.). Pričalo se kako su ondje, prije nekoliko godina, vidjeli klinca koji je slomio vrat dok se spuštao, ali ne znam je li se to stvarno dogodilo ili je riječ o jednoj od onih priča. Kad smo se vraćali kući, primijetio sam polomljene drvene sanjke, naslonjene na staru indijansku stijenu. Tata je rekao da ih ostavimo, da je to samo smeće, ali nešto mi je govorilo da bi to mogle biti supersanjke. Tata mi je ipak dopustio da ih dovučem kući i proveo sam ostatak dana popravljajući ih. Zalijepio sam ih superljepilom i dodatno učvrstio bijelom ljepljivom trakom. Zatim sam ih pošpricao bijelim sprejem koji sam kupio za Sfingu koju sam radio za projekt Egipatskog muzeja. Kad su se posve osušile, zlatnim sam slovima na srednjem dijelu napisao MUNJA i nacrtao mali simbol munje iznad slova. Izgledalo je prilično profesionalno, moram to reći. Tata je rekao: „Vau, Jackie! Bio si u pravu oko ovih saonica!” Sljedećeg smo dana opet otišli na Skeleton Hill, ovaj put s Munjom. Bila je to najbrža stvar koju sam ikad vozio, daleko brža od plastičnih sanjki koje smo dotad koristili. Osim toga, vani je bilo toplije pa je snijeg postao vlažniji i mrvio se, što je bilo super za sanjkanje. Jamie i ja smo se cijeli dan izmjenjivali na Munji. Bili smo u parku sve dok nam se prsti nisu smrzli, a usne pomodrjele. Tata nas je praktički morao odvući kući. Do kraja vikenda, snijeg je postao siv i žut, a zatim ga je olujna kiša pretvorila u bljuzgu. Kad smo se u ponedjeljak vratili u školu, više ga nije bilo. Taj prvi dan nakon praznika bio je kišovit i ljigav. Pravi bljuzgavi dan. Iznutra sam se i ja osjećao tako.

Kimnuo sam ‘hej’ Augustu prvi put kad sam ga vidio. Bili smo ispred ormarića. On je meni kimnuo ‘bok’. Želio sam mu reći za Munju, ali nisam.

Sreća prati hrabre Načelo gospodina Brownea za prosinac bilo je „Sreća prati hrabre”. Svi smo trebali napisati sastavak o nekom događaju iz života, kad smo učinili nešto hrabro i kad nam se, zbog toga, dogodilo nešto dobro. Da budem iskren, mnogo sam razmišljao o tome i moram reći da mislim da je najhrabrija stvar koju sam ikad učinio to da sam se sprijateljio s Augustom. Ali naravno, nisam mogao pisati o tom. Bojao sam se da bih to morao pročitati naglas ili da bi gospodin Browne stavio to na pano, kao što ponekad čini. Pa sam umjesto toga napisao neki jadni tekst o tome kako sam se bojao oceana kad sam bio mali. Bilo je glupo, ali nisam mogao smisliti ništa bolje. Pitam se o čemu je August pisao. Pretpostavljam da je on mogao više toga izabrati.

 Privatna škola Moji roditelji nisu bogati. Moram to reći jer ljudi ponekad misle da su svi koji idu u privatnu školu bogataši, što za nas ne vrijedi. Tata je učitelj, a mama socijalna radnica, što znači da ne rade poslove na kojima ljudi zarađuju brdo novca. Imali smo auto, ali smo ga prodali kad je Jamie krenuo u vrtić u školi Beecher. Ne živimo u velikoj kući, niti u jednoj od onih zgrada uz park koje imaju vratara. Živimo na zadnjem katu zgrade bez dizala, u stanu na skroz „drugom” kraju Broadwaya, koji smo unajmili od stare gospođe koja se zove Dona Petra. To je „šifra” za dio North River Hightsa gdje ljudi ne žele čak ni parkirati. Ja i Jamie dijelimo sobu. Čuo sam roditelje kako razgovaraju o stvarima poput ‘Možemo li bez klime još jednu godinu?’ ili ‘Možda bih ovo ljeto mogao raditi dva posla’. Dakle, danas sam se na odmoru družio s Julianom, Henryjem i Milesom. Julian, za kojeg svi znaju da je bogat, pričao nam je kako mrzi Božić jer ‘opet mora u Pariz’. „Tako je dosadan!” zaključio je. „Ali, čovječe, to je, ono, Pariz”, rekao sam, zvučeći poput idiota. „Vjeruj mi, tako je dosadan”, rekao je Julian. „Moja baka živi u kući usred ničega, na oko sat vožnje od Pariza, u nekom malom, malom selu. Kunem se Bogom, tamo se ništa ne događa! Mislim, to ti je kao, vau, evo nove muhe na zidu! Vidi, evo novog psa koji spava na nogostupu. Juhuhu.” Smijao sam se Julianu koji ponekad zna biti jako zabavan. „Iako... Moji roditelji razmišljaju o tome da ove godine pripreme veliki tulum, umjesto da idemo u Pariz. Nadam se da će biti tako. Što ćeš ti raditi preko praznika?” upitao me Julian. „Samo ću se družiti okolo”, odgovorio sam. „Blago tebi”, rekao je. „Nadam se da će opet pasti snijeg”, dodao sam. „Imam nove sanjke koje su tako sjajne.” Želio sam im ispričati o Munji, ali Miles je prvi počeo. ,,I ja imam nove sanjke! Tata mi ih je kupio u Hammacher Schlemmeru i pravo su umjetničko djelo.” „Kako sanjke mogu biti umjetničko djelo?” pitao je Julian. „Stajale su 800 dolara ili tako nešto.” „Vau.” „Trebali bismo ići zajedno na sanjkanje i utrkivati se niz Skeleton Hill”, predložio sam. „To je brdo tako jadno”, odgovorio je Julian. „Šališ se?” rekao sam. „Neki klinac je tamo slomio vrat, Zato ga i zovu Skeleton Hill.”

Julian je stisnuo oči i pogledao me kao da sam najveći kreten na svijetu. „Zovu ga Skeleton Hill jer je tamo bilo staro indijansko groblje, nisi to znao?” upitao me. ,,U svakom slučaju, sad bi se trebalo zvati Brdo smeća jer je tako prokleto zatrpano. Posljednji put kad sam bio ondje, bilo je tako odvratno, sa svim onim limenkama od soka, razbijenim bocama i takvim stvarima.” Odmahnuo je glavom. „Ostavio sam tamo svoje stare sanjke”, rekao je Miles. „Bile su najjadniji komad smeća, kad ono - netko ih je već uzeo!” „Možda se neki beskućnik poželio sanjkati!” Julian je prasnuo u smijeh. „Gdje si ih ostavio?” upitao sam. „Kraj velikog kamena u podnožju brda. Kad sam idući dan došao, više ih nije bilo. Nisam mogao vjerovati da ih je netko stvarno uzeo!” „Evo što možemo učiniti”, rekao je Julian. „Kad sljedeći put padne snijeg, moj tata nas može odvesti do golf terena u Westchesteru, naspram kojeg Brdo kostura izgleda kao običan jad. Hej, Jack, kamo si pošao?” Htio sam otići od njih. „Moram izvaditi knjigu iz ormarića”, slagao sam. Samo sam želio što prije pobjeći od njih. Nisam htio da itko provali da sam ja „beskućnik” koji je uzeo sanjke.

Na  satu znanosti Nisam baš najbolji učenik na svijetu. Znam da neka djeca stvarno vole školu, ali ne mogu reći da sam jedan od njih. Volim neke predmete, poput tjelesnog i informatike. I ručak i odmore. Sve u svemu, bilo bi mi dobro i bez škole. Ali ono što najviše mrzim po pitanju škole je sva ta zadaća koju dobivamo. Kao da već nije dovoljno što moramo sjediti na satovima i pokušavati ostati budni dok nam pune glave sa svim tim stvarima koje vjerojatno nećemo trebati nikad u životu, na primjer kako da izračunamo površinu kocke ili koja je razlika između kinetičke i potencijalne energije. Ma, mislim, koga briga za to? Nikad, ali nikad u životu nisam čuo da su moji roditelji upotrijebili riječ „kinetičko”! Od svih predmeta najviše mrzim znanost. Dobivamo toliko posla koji čak nije ni zabavan! A učiteljica, gospođa Rubin, tako je stroga oko svega, čak i oko načina na koji pišemo naslove iznad lekcija! Jednom mi je uzela dva boda od zadaće jer nisam napisao datum na vrhu stranice. Lude stvari. Dok smo ja i August bili prijatelji, išlo mi je dobro na satu znanosti jer je August sjedio pokraj mene i dopuštao mi da prepisujem njegove bilješke. August ima najuredniji rukopis koji sam ikad vidio kod nekog dečka. Čak su mu i pisana slova uredna - savršena su sa svih strana, prava mala okrugla slova. No, otkad smo bivši prijatelji to je loše, jer više ne mogu tražiti od njega da mi dâ da prepisujem bilješke. Zato sam danas samo žvrljao, pokušavajući uloviti bilješke o onom što je gospođa Rubin govorila (rukopis mi je očajan), kad je odjednom počela pričati o projektu znanstvenog sajma za pete razrede i o tome kako moramo izabrati neki znanstveni projekt na kojem ćemo raditi. Dok je ona govorila, ja sam razmišljao kako smo tek završili vražji egipatski projekt, a već moramo početi raditi na novom? Zavrtjelo mi se u glavi. ‘Ooo, neeeee!’ Bio sam kao onaj klinac iz filma Sam u kući, s otvorenim ustima i rukama na licu. Takvo sam lice i ja napravio u sebi. Zatim sam pomislio na slike rastopljenog lica duha, koje sam negdje vidio i kojem su usta ostala otvorena u vrisku. Odjednom mi je u glavu uletjela ta slika, to sjećanje, i znao sam na što je Summer mislila kad je spomenula Krvavi Vrisak. Čudno je kako mi se sve to spojilo u jednom bljesku. Netko se u našem razredu na Noć vještica maskirao u Krvavi Vrisak. Sjećam se da sam ga vidio nekoliko stolova dalje od mene. A onda ga odjednom više nije bilo. Čovječe! To je bio August! Sve mi je to sinulo u trenutku, na satu znanosti, dok je učiteljica pričala svoje. O, čovječe!

Razgovarao sam s Julianom o Augustu. Čovječe. Sad razumijem! Bio sam tako zloban. A čak i ne znam zašto. Nisam siguran ni što sam rekao, ali znam da je bilo loše. Trajalo je jedva minutu-dvije. Učinio sam to zato što sam znao da Julian i ostali misle da sam čudan jer se cijelo vrijeme družim s Augustom, i osjećao sam se glupo. Zapravo ne znam zašto sam rekao te stvari. Bio sam glup. I dalje sam glup. Oh, Bože. Trebao je doći kao Boba Fett! Ne bih nikad rekao te stvari ispred Bobe Fetta. Ali to je bio on! Taj Krvavi Vrisak koji je sjedio za stolom gledajući nas. Duga bijela maska s lažnom krvi koja curi s nje. Širom otvorena usta. Kao da zli duh plače. To je bio on. Osjećao sam se kao da ću povratiti.

 Part  Pa rtner nerii Nakon toga, nisam čuo ni riječi od onog što je pričala gospođa Rubin. Bla, bla, bla. Projekt znanstvenog sajma. Bla, bla, bla. Partneri. Bla, bla, bla. Bilo je to isto kao kad odrasli razgovaraju u crtićima Charlie Brown. Kao da netko pokušava govoriti ispod vode. Mua-mua-mua-muaaaa, mua, mua. No, odjednom je gospođa Rubin počela pokazivati na djecu po razredu. „Reid i Tristan, Maya i Max, Charlotte i Ximena, August i Jack.” Rekavši ovo zadnje, pokazala je nas dvojicu. „Miles i Amos, Julian i Henry, Savanna i...” Nisam čuo ostatak. „Ha?” rekao sam. A onda je zvonilo. „Nemojte zaboraviti naći se s partnerima i izabrati projekt s liste, ljudi!” rekla je gospođa Rubin kad su učenici počeli odlaziti. Pogledao sam u Augusta, ali on je uzeo ruksak i već bio praktički na vratima. Vjerojatno sam imao neki tupav izraz na licu jer mi je prišao Julian i rekao: „Čini se da ste ti i tvoj najbolji frend partneri.” Dok je govorio, zlobno se smješkao. Jako sam ga mrzio u tom trenutku. „Halo, Zemlja zove Jacka Willa”, nastavio je kad mu nisam odgovorio. „Začepi, Juliane.” Spremio sam bilježnicu bez korica u ruksak i samo sam se htio maknuti od njega. „Mora da si jako razočaran što si zapeo s njim”, bio je uporan Julian. „Trebao bi reći gospođi Rubin da želiš promijeniti partnera. Kladim se da bi pristala.” „Ne, ne bi”, rekao sam. „Pitaj je.” „Ne želim.” „Gospođo Rubin”, viknuo je Julian, okrećući se i podižući ruku. Gospođa Rubin je brisala ploču u prednjem dijelu učionice. Okrenula se kad je čula da je zove. zov e. „Ne, Juliane!” viknuo sam tiho. „Što je, dečki?” pitala je nestrpljivo. „Možemo li promijeniti partnere ako želimo?” pitao je Julian, izgledajući posve nevino. „Ja i Jack imamo jednu ideju za projekt znanstvenog sajma na kojoj bismo željeli raditi zajedno...” „Pa, valjda bismo mogli...” počela je gospođa go spođa Rubin.

„Ne, u redu je, gospođo Rubin. ‘Đenja!” rekao sam i hitro izašao iz učionice. Julian je potrčao za mnom. „Zašto to radiš?” pitao je, dostigavši me na stubama. „Mogli smo biti partneri. Ne moraš biti prijatelj s tom nakazom ako ne želiš, znaš...” A onda sam ga raspalio šakom. Ravno u zube.

Kazna Neke stvari jednostavno ne možeš objasniti. Čak se i ne trudiš. Na znaš odakle početi. Kad bi samo zaustio nešto reći, tvoje bi se rečenice ispreplele u veliki čvor, a riječi koje bi upotrijebio upotrijebio imale bi krivo značenje. „Jack, to je jako, jako ozbiljno”, rekao mi je gospodin Guzić. Bio sam u njegovom uredu, sjedeći na stolcu nasuprot njegovom stolu, i gledao sliku bundeve na zidu iza njega. „Izbacujemo učenike zbog ovakvih stvari, Jack! Znam da si dobar dječak i ne želim da se to dogodi, ali moraš mi objasniti zašto si to učinio.” u činio.” „To ti uopće nije slično, Jack”, rekla je mama. Došla je s posla čim su je nazvali. Mogao sam vidjeti koliko je bijesna, a u isto vrijeme i iznenađena. „Mislio sam da ste Julian i ti prijatelji”, prijatelji”, rekao je gospodin Guzić. „Nismo prijatelji”, pokušao sam objasniti. Ruke su mi bile prekrižene na prsima. „Ali udariti nekoga po ustima, Jack?” rekla je mama, podižući glas. „Mislim, gdje ti je bila pamet?” Pogledala je gospodina Guzića. „Iskreno, nikad nikoga nije udario. On nije takav.” „Julianu su krvarila usta, Jack”, rekao je gospodin Guzić. „Izbio si mu zub, jesi li to znao?” „To je samo mliječni zub”, rekao sam. „Jack!” mama je odmahnula glavom. „Ali, tako je rekla sestra Moly!” „Nije stvar u tome!” viknula je mama. „Samo želim znati zašto”, umiješao se gospodin Guzić, podižući ramena. „To bi sve dodatno pogoršalo”, uzdahnuo sam. „Samo mi reci, Jack.” Slegnuo sam ramenima, ali nisam ništa rekao. Nisam mogao. Da sam mu rekao da je Julian nazvao Augusta nakazom, on bi otišao razgovarati s njim o tome, a onda bi mu Julian rekao da sam i ja olajavao Augusta i svi bi saznali za to. „Jack!” rekla je mama. Počeo sam plakati. „Žao mi je...” Gospodin Guzić je podigao obrve i kimnuo, ali nije ništa rekao. Umjesto toga puhnuo je u dlanove, kao da su mu ruke hladne. „Jack”, rekao je, „stvarno ne znam što da kažem. Mislim, udario si dječaka. Imamo

pravila za takve stvari, razumiješ? Automatsko izbacivanje iz škole. A ti čak ne pokušavaš po kušavaš objasniti objasniti zašto si to učinio.” Dotad sam već jako plakao, a one sekunde kad me mama zagrlila, počeo sam se tresti od jecaja. „Hajdemo, hm...”, počeo je gospodin Guzić, skidajući naočale kako bi ih očistio, „učinit ćemo ovako, Jack. Sljedeći tjedan nam počinju zimski praznici. Kako bi bilo da ostatak ovog tjedna ostaneš kod kuće i vratiš se nakon zimskih praznika, kad će sve biti novo i drukčije. Čisti početak, da tako kažem.” „Jesam li suspendiran?” suspendiran?” šmrcao sam. „Pa,” rekao je on, sliježući ramenima, „tehnički jesi, ali samo na nekoliko dana. I reći ću ti još nešto. Dok budeš kod kuće, uzmi si vremena i razmisli o tome što se dogodilo. Ako mi želiš napisati pismo i objasniti što se zbilo, kao i pismo isprike Julianu, ništa od ovoga nećemo staviti u tvoj trajni dosje. U redu? Sada odi kući i porazgovaraj o tome s mamom i tatom, i možda ćeš sutra ujutro biti pametniji.” „To zvuči kao dobar plan, gospodine Guzić”, rekla je mama, kimajući. „Hvala vam.” „Sve će biti u redu,” dodao je gospodin Guzić, hodajući do vrata koja su bila zatvorena. „Znam da si dobar dječak, Jack. A znamo i to da dobra djeca ponekad rade glupe stvari. Je li tako?” Otvorio je vrata. „Hvala vam što imate toliko razumijevanja”, rekla je mama, rukujući se s njim na vratima. „Nema problema.” Sagnuo se i tiho joj rekao nešto što nisam mogao čuti. „Znam, hvala vam”, rekla je mama, kimajući. „Pa, mališa”, gospodin Guzić me pogledao, stavljajući ruke na moja ramena. „Razmisli o onome što si učinio, u redu? I lijepo se provedi za praznike. Sretna Hanuka! Sretan Božić! Sretna Kwanzaa!” Obrisao sam nos rukavom i krenuo prema vratima. „Reci hvala gospodinu Guziću”, mama me lupnula po ramenu. Zastao sam i okrenuo se, ali nisam ga mogao pogledati. „Hvala vam, gospodine Guzić”, izustio sam preko ramena. „Bok, Jack”, jednostavno je rekao. Izašao sam van.

Blagdanske Blagdan ske čestitke čestitke Bilo je to baš čudno, ali kad smo se vratili kući i kad je mama unijela poštu, među pismima su bile i božićne čestitke od Julianove i Augustove obitelji. Julianova božićna čestitka bila je fotografija Juliana u kravati. Izgledao je kao da upravo ide u operu ili na neko slično mjesto. Augustova čestitka bila je fotografija slatkog starog psa koji ima sobove uši, crveni nos i crvene čizmice. Iznad glave mu je bio oblačić u kojem je pisalo: ,,Hoho-ho!” U unutrašnjosti čestitke pisalo je: Obitelji Will, Mir na Zemlji, s ljubavlju, Nate, Isabel, Olivia, August (i Daisy) „Zgodna čestitka, zar ne?” obratio sam se mami koja jedva da je prozborila riječ cijelim putem putem kući. Mislim da zaista nije znala što bi rekla. „To mora da je njihov pas”, nastavio sam. „Možeš li mi reći što se događa u toj tvojoj glavi, Jack?” upitala me ozbiljnim glasom. „Kladim se da svake godine stave na čestitke sliku svog psa”, rekao sam. Uzela je čestitku iz mojih ruku i pažljivo pogledala sliku. Zatim je podigla obrve i ramena i vratila mi čestitku. „Jako smo sretni, Jack. Toliko stvari uzimamo zdravo za gotovo...” „Znam”, rekao sam. Znao sam o čemu govori i nije morala više ništa reći. „Čuo sam da je Julianova mama izbrisala pomoću Photoshopa Augustovo lice s razredne slike kad ju je dobila. Dala je kopije još nekim mamama.” „To je naprosto odvratno”, rekla je mama. „Ljudi su... nisu uvijek previše dobri.” „Znam.” „Jesi li zato udario ud ario Juliana?” Juliana?” „Ne.” A onda sam joj ispričao zašto sam udario Juliana. I rekao joj da mi je August sada bivši prijatelj. Ispričao sam joj i što se dogodilo na Noć vještica.

 Pisma, mailovi, Facebook, poruke 18. prosinca Dragi gospodine Guzić,  jako, jako mi je žao što sam udario Juliana. Bilo je to tako pogrešno od mene. Pišem i njemu, kako bih mu se također ispričao. Ako je to u redu, radije vam ne bih rekao zašto sam učinio to što sam učinio, zato jer me taj  postupak ionako ne opravdava. Isto tako ne želim da Julian upadne u nevolju jer je rekao nešto što nije trebao reći. Srdačno vaš,  Jack Will 

18. prosinca Dragi Juliane,  jako, jako, jako mi je žao što sam te udario. To nije bilo u redu od mene. Nadam se da si dobro. Nadam se da će ti trajni zub brzo narasti. Meni uvijek brzo narastu. Srdačno,  Jack Will 

26. prosinca Dragi, Jack,  puno ti hvala na tvom pismu. Ima jedna stvar koju sam naučio nakon što sam već 20 godina ravnatelj škole - uvijek postoji više strana jedne priče. Iako ne znam detalje, imam predosjećaj što je moglo izazvati konflikt s  Julianom. Iako ništa i nikad ne opravdava udaranje drugog učenika, znam i to da dobre prijatelje ponekad vrijedi braniti. Ovo je bila teška godina za mnoge učenike, kao što je i inače slučaj s prvom godinom viših razreda osnovne škole. Nastavi raditi i ostani dobar dječak, onakav kakvog te znamo.

Sve najbolje, Lawrence Guzić, ravnatelj osnovne škole Za: [email protected] Cc: [email protected]; [email protected] Pr: [email protected] Predmet: Jack Will Dragi gospodine Guzić, Razgovarala sam jučer s Amandom i Johnom Willom koji su izrazili žaljenje što je Jack udario našeg sina Juliana. Pišem vam kako bih vas obavijestila da suprug i ja podržavamo vašu odluku da dopustite Jacku da se vrati u školu Beecher nakon dvodnevne suspenzije. Iako se slažem da je udaranje djeteta valjan razlog za izbacivanje i u drugim školama, mislim da tako ekstremne mjere ovdje nisu potrebne. Poznajemo obitelj Will otkad su naša djeca bila u vrtiću i sigurni smo da će poduzeti sve mjere kako se tako nešto ne bi ponovilo. Iz tog razloga pitam se nije li Jackovo iznenadno nasilno ponašanje možda posljedica prevelikog pritiska koji je stavljen na njegova nejaka pleća? Mislim na novog dječaka s posebnim potrebama za kojeg ste tražili od Jacka i Juliana da se sprijatelje s njim. Kad pogledam unazad, budući da sam i sama vidjela tog dječaka na školskim događanjima i razrednim slikama, pitam se nije li previše tražiti od naše djece da se nose sa svim tim. Iskreno, kad nam se Julian požalio da mu teško pada sprijateljiti se s tim dječakom, rekli smo mu da je „oslobođen” po tom pitanju. Prelazak u više razrede osnovne škole dovoljno je težak i bez stavljanja tako zamornog tereta na mlade, povodljive umove. Kao članica školskog odbora želim napomenuti da sam pomalo uznemirena što se prilikom procesa prijavljivanja tog djeteta nije povelo više računa o činjenici da škola Beecher nije inkluzijska škola. Ima mnogo roditelja poput mene koji propituju odluku da to dijete uopće pohađa našu školu. I na kraju, muči me činjenica da to dijete nije prošlo iste stroge standarde prijavljivanja (poput intervjua) kao ostatak učenika koji su se upisivali u više razrede osnovne škole. Sve najbolje, Melissa Perper Albans

Za: [email protected] Fr: [email protected] Cc: [email protected]; [email protected] Predmet: Jack Will Draga gospođo Albans, hvala vam što ste u mailu naveli vaše brige. Da nisam uvjeren da je Jacku Willu neopisivo žao zbog njegovog djela i da nisam uvjeren da to neće ponoviti, budite sigurni da mu ne bih dopustio povratak u školu Beecher. Što se tiče vaših briga koje se odnose na našeg novog učenika Augusta, volio bih istaknuti da on nema posebne potrebe. Nije invalid, nije hendikepiran, a nije ni mentalno zaostao na bilo koji način, pa nije bilo razloga za pretpostavku da bi nekome smetalo njegovo upisivanje u školu Beecher, bila ona inkluzijska ili ne. Što se tiče procesa prijave, direktor za prijave i ja odlučili smo zadržati pravo da intervju s Augustom obavimo kod njegove kuće, a ne u školi, iz očitih razloga. Smatrali smo da je malo zaobilaženje protokola dopušteno, no to ni na koji način nije prejudiciralo ocjenjivanje njegove spremnosti za školu. August je iznimno dobar učenik i sprijateljio se s nekim izuzetnim mladim ljudima, uključujući i Jacka Willa. Kad sam na početku školske godine zamolio neku djecu da budu „odbor za doček” Augustu, učinio sam to kako bih mu olakšao prelazak u školsko ozračje. Kad sam zatražio od te djece da budu posebno dobri prema novom učeniku, nisam mislio da će im to biti dodatan teret ili napor. Zapravo, mislio sam da će iz takvog druženja naučiti ponešto o empatiji, prijateljstvu i odanosti. Kako se ispostavilo, Jack Will nije trebao naučiti ništa o tim vrlinama - on ih je već posjedovao. Hvala vam još jednom što ste se javili. Srdačno, Lawrence Guzić Za: [email protected] Fr: [email protected] Cc: [email protected];

[email protected] Predmet: Jack Will Zdravo Melissa, Hvala ti što imaš toliko razumijevanja za ovaj incident s Jackom i Julianom. Kao što znaš, Jacku je jako žao zbog onoga što je učinio. Nadam se da prihvaćaš našu ponudu da platimo Julianove zubarske račune. Silno smo dirnuti zbog tvoje brige oko Jackovog prijateljstva s Augustom. Molim te da uzmeš u obzir da smo pitali Jacka osjeća li bilo kakav nepotreban pritisak oko toga i da je on rezolutno odgovorio da ne osjeća. Uvjerio nas je da uživa u Augustovu društvu i misli da je našao dobrog prijatelja. Želimo vam sretnu Novu godinu! John i Amanda Will  Zdravo Auguste,  Jacklope Will   želi biti tvoj prijatelj na Facebooku.  Jacklope Will  32 zajednička prijatelja Hvala, Facebook tim Za: [email protected] Predmet: Oprosti!!!! Poruka: Hej August. To sam ja, Jack Will. Primijetio sam da više nisam na tvojoj listi prijatelja. Nadam se da ćeš me ponovo prihvatiti jer mi je stvarno žao. Samo sam ti to htio reć. Sori. Sad znam zašt si na mene ljut i žao mi je jer nisam mislio ono što sam rek’o. Bio sam glup. Nadam se da mi možeš oprostiti Nadam se da možemo opet bit frendovi.  Jack  Jedna nova poruka Od: AUGUST

prosinca 16:47 dobio sam tvoju poruku da znaš zašt sam ljut na tebe?? je li ti Summer rekla?  Jedna nova poruka Od: JACKWILL 31. prosinca 16:49 Rekla mi je natuknicu krvavi vrisak ali nisam je isprva shvatio, onda sam se sjetio da sam vidio krvavi vrisak u našoj učionici na noć vještica. Nisam znao da si ti, mislio sam da dolaziš kao Boba Fett. Jedna nova poruka Od: AUGUST prosinca 16:51 Predomislio sam se u zadnji trenutak. Jesi li stvarno udario Juliana?  Jedna nova poruka Od: JACKWILL prosinca 16:54  Aha, udario sam ga i izbio mu zub. Mliječni. Jedna nova poruka Od: AUGUST prosinca 16:55  Zašt si ga udario?????? 

Od: JACKWILL prosinca 16:56 Nemam blage. Jedna nova poruka Od: AUGUST prosinca 16:58 Lažeš. Vjerujem da je rekao nešto o meni, jel’da?  Jedna nova poruka Od: JACKWILL prosinca 17:02 On je kreten. Ali i ja sam bio kreten. Stvarno, stvarno, ali stvarno oprosti zbog onoga što sam rekao, OK? Možemo li opet bit frendovi?  Jedna nova poruka Od: AUGUST prosinca 17:03 OK  Jedna nova poruka Od: JACKWILL prosinca 17:04 Mrak!!!! 

Od: AUGUST prosinca 17:06  Ali reci mi istinu, OK?  Bi li se stvarno Mio ubiti da si ja???  Jedna nova poruka Od: JACKWILL prosinca 17:08 Ne!!!!  Kunem se životom ali stari moj,  poželio bih se ubiti kad bih bio Julian ;) Jedna nova poruka Od: AUGUST prosinca 17:10 lol  da, stari, opet smo frendovi.

 Povratak sa zimskih praznika Unatoč onome što je Guzić rekao, povratak u školu u siječnju nije bio „čisti početak”. Zapravo, stvari su bile totalno čudne od sekunde kad sam ujutro došao do svog ormarića. Moj je ormarić pokraj Amosovog, a on je uvijek bio prilično normalan klinac, i rekao sam mu „Hej, kaj ima?” a on je kimnuo nešto poput pozdrava, zatvorio ormarić i otišao. Mislio sam, okej, ovo je čudno. A zatim sam rekao: „Hej, kaj ima?” i Henryju, koji se čak nije udostojio niti napola nasmiješiti već je samo pogledao ustranu. U redu, znači, nešto se događa. Dvoje ljudi me otkantalo u manje od pet minuta. Nije da brojim. Želio sam pokušati još jednom, s Tristanom i bum, ista stvar. On je zapravo izgledao nervozno, kao da se boji pričati sa mnom. Sad igraju neku vrstu „kuge” sa mnom, pomislio sam. Ovo je Julianova osveta. I tako je bilo cijelo jutro. Nitko nije razgovarao sa mnom. Ne, nije istina - sve su se cure ponašale posve normalno prema meni. I August je razgovarao sa mnom, naravno. Zapravo, moram reći da su me pozdravila i oba Maxa, zbog čega mi je na neki način bilo žao što se nikad, ali baš nikad, u pet godina koliko smo bili zajedno u razredu, nisam družio s njima. Nadao sam se da će tijekom ručka biti bolje, ali nije. Sjeo sam za svoj uobičajeni stol s Lučom i Isaiahom. Vjerojatno sam mislio kako ću s njima biti siguran, s obzirom na činjenicu da nisu u superpopularnoj grupi, već samo sportaši koji zapravo nikamo ne pripadaju. No i oni su jedva kimnuli kad sam ih pozdravio. A zatim, kad su prozvali naš stol, uzeli su svoj ručak i više se nisu vratili. Vidio sam da su se smjestili za stol na drugom kraju kantine. Nisu bili za Julianovim stolom, ali bili su mu blizu, kao na ivici popularnosti. U svakom slučaju, odbacili su me. Znao sam da se u petom razredu događaju takve stvari, ali nisam mislio da će se dogoditi meni. Bilo je stvarno grozno biti sam za stolom. Osjećao sam se kao da me svi gledaju. Osjećao sam se i kao da nemam prijatelja. Odlučio sam preskočiti ručak i otići čitati u knjižnicu.

 Rat Charlotte je bila ta koja je imala insajderske informacije zašto me svi odbacuju. Na kraju dana našao sam poruku u svom ormariću. Nađimo se nakon škole u 301. Dođi sam. Charlotte Već je bila u učionici kad sam ušao. „Kaj ima?” upitao sam. „Hej”, pozdravila me. Krenula je prema vratima, pogledala lijevo i desno, a zatim ih zatvorila i zaključala. Okrenula se prema meni i počela govoriti, usput grizući nokat. „Vidi, osjećam se loše zbog svega što se događa pa sam ti željela reći ono što znam. Obećaj da nećeš nikome reći da sam razgovarala s tobom?” „Obećavam.” „Dakle, Julian je imao taj veliki tulum preko zimskih praznika”, rekla je. „Mislim, stvarno velik tulum. Prijateljica moje sestre na istom je mjestu prošle godine slavila 16. rođendan. Tamo je bilo oko 200 ljudi, zato ti kažem da je to stvarno ogromno mjesto.” „Aha, i... pa, tamo su bili skoro svi, s cijele godine.” „Ne baš svi”, našalio sam se. „Da, nisu baš svi. Mislim, stvarno. Ali bili su čak i neki roditelji, znaš. Mislim, moji su bili. Znaš da je Julianova mama potpredsjednica školskog odbora? Pa, ona poznaje mnoštvo ljudi. Uglavnom, ono što se dogodilo je to da je Julian hodao uokolo i govorio svima da si ga udario jer imaš emocionalnih problema...” „Molim?!” ,,I da su te željeli izbaciti, ali su njegovi roditelji bili u školi i molili da te ne izbace...” „Molim?!” „I da se ništa od toga ne bi dogodilo da te Guzić nije prisilio da budeš prijatelj s Auggiejem. Julian je rekao da njegova majka misli da si, citiram, ‘pukao pod pritiskom’...” Nisam mogao vjerovati onome što čujem. „Nitko nije povjerovao u to, zar ne?” upitao sam Charlotte.

Ona je slegnula ramenima. „Nije stvar samo u tome. Radi se i o tom da je on stvarno popularan. I, znaš, moja mama je saznala kako njegova mama prisiljava školski odbor da ponovo razmotre Auggiejevu prijavnicu za školu.” „Može li to učiniti?” „Stvar je u tome da Beecher nije inkluzijska škola. To je vrsta škole koja miješa normalnu djecu s djecama s posebnim potrebama.” „To je jednostavno glupo. Auggie nema posebne potrebe.” „Da, ali ona kaže da, ako škola mijenja način na koji inače rade, nešto...” „Ali ništa ne mijenjaju!” „Da, mijenjaju. Nisi li primijetio kako su promijenili temu novogodišnje likovne izložbe? Proteklih godina peti razredi su crtali autoportrete, ali ove su nas godine natjerali da crtamo te glupe autoportrete kao da smo životinje, sjećaš se?” „Baš velika stvar.” „Znam! Ne kažem da se slažem, samo ti govorim da je ona to primijetila.” „Shvaćam. Ali to je tako poremećeno...” „Znam. U svakom slučaju, Julian je rekao da misli kako te druženje s Auggiejem deprimira i da se za svoje dobro trebaš prestati toliko družiti s njim. Dodao je da će ti, ako počneš gubiti svoje stare prijatelje, to biti poput pljuske. Pa je, za tvoje dobro, zaključio da više neće biti tvoj prijatelj.” „Novost - ja sam prvi prestao biti njegov prijatelj!” „Aha, ali on je uspio nagovoriti dečke da ti prestanu biti prijatelji - za tvoje dobro, kako je rekao. Zato nitko ne razgovara s tobom.” „Ti razgovaraš sa mnom.” „Pa, to je više stvar između vas dečki”, objasnila je. „Cure ostaju neutralne. Osim Savannine grupe, naravno, zato jer one izlaze s dečkima iz Julianove grupe. A za sve ostale to je zapravo rat između vas, dečki.” Kimnuo sam. Nagnula je glavu na jednu stranu i napućila usne kao da me žali. „Je li u redu što sam ti to sve rekla?” upitala me. „Aha! Naravno! Nije me briga tko će pričati sa mnom, a tko neće”, slagao sam. „Ali sve je to tako glupo.” Charlotte je kimnula. „Hej, zna li Auggie išta od ovoga?” „Naravno da ne zna. Barem ne od mene.” „A Summer?”

„Sumnjam. Gledaj, bolje da idem. Samo da znaš, moja mama misli da je Julianova mama totalni idiot. Rekla je da se ljudi poput nje više brinu kako će ispasti razredna fotka njihovog djeteta, nego da učine ispravnu stvar. Čuo si za fotošopiranje?” „Aha, to je bilo baš bolesno.” „Totalno”, odgovorila je Charlotte kimajući. ,,U svakom slučaju, bolje da odem. Samo sam htjela da znaš što se događa, i sve to. „ „Hvala ti...” „Reći ću ti ako čujem još nešto”, dodala je Charlotte. Prije no što je izašla, pogledala je lijevo i desno, kako bi se uvjerila da je nitko nije vidio. Pretpostavljam da nije htjela, iako je bila neutralna, da je vide sa mnom.

 Zamjena stolova Sljedećeg dana za ručak - stvarno glupo - sjeo sam za stol s Tristanom, Ninom i Pablom. Mislio sam da sam s njima siguran jer ih ne smatraju popularnima, iako za vrijeme odmora ne igraju baš ni Tamnice i zmajeve. Oni su, kao, nešto između. Isprva sam mislio da sam dobro izabrao jer me nisu izignorirali kad sam prišao njihovu stolu. Odzdravili su mi, iako sam vidio da se međusobno pogledavaju. Ali onda se dogodila ista stvar koja se desila i jučer. Kad su prozvali naš stol da dođemo po svoje porcije, uzeli su jelo i krenuli prema stolu na drugom kraju kantine. Na nesreću, gospođa G., koja je bila dežurna tijekom ručka, vidjela je što se dogodilo i pošla za njima. „To nije dopušteno, dečki!” glasno ih je ukorila. „Ovo nije takva vrsta škole. Vratite se odmah za svoj stol.” Oh, sjajno, kao da će to pomoći. Međutim, prije no što su se prisilno smjestili za stari stol, ja sam uzeo svoj poslužavnik i otišao. Čuo sam kako me gospođa G. zove, ali sam se pretvarao da ne čujem i nastavio hodati prema drugoj strani kantine, iza pulta s ručkom. „Sjedni s nama, Jack.” Bila je to Summer. Ona i August sjedili su za svojim stolom i mahnuli mi da priđem.

 Zašto nisam sjeo s Augustom prvi dan  škole U redu, totalni sam licemjer. Znam. Sjećam se toga prvog dana kad sam u školskoj kantini vidio Augusta. Svi su ga gledali. Pričali su o njemu. Još se nitko nije naviknuo na njegovo lice, a neki nisu ni znali da dolazi u Beecher, pa je mnogima bio totalni šok kad su ga tog prvog dana vidjeli u školi. Većina djece bojala mu se prići. Kad sam vidio kako ispred mene ulazi u kantinu, znao sam da nema s kim sjesti, no svejedno se nisam mogao natjerati da sjednem s njim. Družio sam se s njim cijelo jutro jer smo imali puno zajedničkih predavanja i pretpostavljam da sam na neki način želio malo slobodnog vremena, da se opustim s ostalom djecom. Zato sam, ugledavši ga u kantini, namjerno pronašao stol što je dalje moguće. Sjeo sam s Isaiahom i Lucom, iako ih uopće ne poznajem. Cijelo smo vrijeme pričali o bejzbolu, čak sam i zaigrao s njima za vrijeme odmora. Otad su oni moja ekipa za ručak. Kasnije sam čuo da je Summer sjela s Augustom, što me iznenadilo jer sam sa sigurnošću znao da ona nije među učenicima koje je Guzić zamolio da se druže s Auggiejem. Znao sam da to radi samo iz ljubaznosti, što je bilo jako hrabro, mislio sam. A evo me sada, sjedim s njima, i oboje su totalno ljubazni prema meni. Kao i uvijek. Upoznao sam ih s onim što mi je Charlotte rekla. Dobro, ne baš s onim kako sam „puknuo” pod pritiskom jer se družim s Auggiejem. A ni s onim o Julianovoj mami, koja govori da Auggie ima posebne potrebe. Ni s dijelom o školskom odboru. Zapravo, sve što sam im rekao bilo je to da je Julian imao blagdanski tulum i da je uspio okrenuti cijelu godinu protiv mene. „To je tako čudan osjećaj”, rekao sam „kad ljudi ne razgovaraju s tobom i pretvaraju se da ne postojiš.” Auggie se počeo smijati. „Ma hajde”, rekao je sarkastično. „Dobro došao u moj svijet.”

Strane „Pa, evo i službenih strana”, izjavila je Summer idućeg dana za ručkom, vadeći presavijeni komad papira. Kad ga je rasklopila, vidio sam tri reda imena.  Jackova strana Julianova strana

Neutralni

 Jack

Miles

Malik 

 August

Henry

Remo

Reid

Amos

Jose

Max G.

Simon

Leif 

Max W.

Tristan

Ram

Pablo

Ivan

Nino

Russell 

Isaiah Luca  Jake Toland Roman Ben Emmanuel   Zeke Tomaso „Odakle ti to?” pitao je Auggie, navirujući se preko mog ramena dok sam čitao popis. „Charlotte ga je napravila”, u dahu je odgovorila Summer. „Dala mi ga je prošli sat. Rekla je da misli kako trebaš znati tko je na tvojoj strani.” „Aha, ne baš previše ljudi, to je sigurno”, primijetio sam. „Ali Reid jest”, rekla je. „I dva Maxa.”

„Sjajno. Na mojoj su strani štreberi.” „Nemoj biti ironičan”, ukorila me Summer. „Usput, mislim da se sviđaš Charlotte.” „Aha, znam.” „Hoćeš li je pozvati van?” „Šališ se? Ne mogu baš sad, kad se ponašaju prema meni kao da imam kugu.” Iste sekunde kad mi je izletjelo, shvatio sam da to nisam trebao reći. Uslijedio je onaj nelagodni trenutak tišine. Pogledao sam Auggieja. „U redu je”, rekao je. „Znam za to.” „Oprosti, stari”, procijedio sam. „Ali nisam znao da to zovu ‘kuga’“, rekao je. „Mislio sam da je više kao ‘sirni dodir’ ili nešto slično.” ,,Oh, da, kao u Dnevniku plačljivca”, kimnuo sam. „Kuga zapravo zvuči kul”, našalio se. „Kao da bi se netko mogao zaraziti ‘crnom smrti ili ružnoćom’.” Dok je to izgovarao, napravio je u zraku navodnike. „Ja mislim da je sve to grozno”, zaključila je Summer, a Auggie je samo slegnuo ramenima i otpio velik gutljaj soka iz tetrapaka. „U svakom slučaju, neću pozvati Charlotte van”, rekao sam. ,,Ok. Moja mama ionako misli da smo premladi za spojeve”, složila se Summer. ,,A da te Reid pozove van?” upitao sam. „Bi li pristala?” Bila je iznenađena. „Ne!” „Samo pitam”, nasmijao sam se. Odmahnula je glavom i nasmijala se. „Zašto? Što znaš?” „Ništa! Samo pitam!” ponovio sam. „Zapravo se slažem sa svojom mamom”, rekla je. „Premladi smo za spojeve. Mislim, ne vidim čemu žurba.” „Aha, slažem se”, dodao je August. „Ali, na neki način, to je šteta. Mislim, što da radim sa svim tim komadima koji se ne prestaju bacati na mene?” Zagrcnuo sam se i mlijeko mi je prsnulo kroz nos, a onda smo svi troje totalno puknuli od smijeha.

 Augustova kuća Već je bila sredina siječnja, a još nismo izabrali projekt znanstvenog sajma na kojem ćemo raditi. Pretpostavljam da sam to odgađao jer ga nisam želio raditi. Konačno, August je rekao: „Čovječe, moramo to odraditi.” Pa smo nakon škole otišli kod njega. Bio sam stvarno nervozan jer nisam znao je li August rekao roditeljima za ono što sada zovemo Incidentom na Noć vještica. Ispalo je da mu tata uopće nije doma, a i mama je obavljala neke poslove u gradu. No, nakon dvije sekunde, koje sam proveo razgovarajući s njom, bio sam siguran da Auggie nije spomenuo ništa o tome. Bila je jako kul i prijateljski raspoložena prema meni. Kad sam prvi put ušao u Auggiejevu sobu, rekao sam: „Vau, Auggie, pa ti si opasno ovisan o Ratovima zvijezda.”  Imao je police prepune Star Wars figurica, a na zidu je stajao veliki poster iz filma Imperij uzvraća udarac. „Znam, jel’da?” nasmijao se. Sjeo je na radni stolac ispred stola, a ja sam se strovalio u vreću za sjedenje na podu. U sobu je ušao njegov pas i krenuo prema meni. „On je bio na tvojoj blagdanskoj čestitci!” rekao sam, puštajući psa da mi ponjuši ruku. „Ona”, ispravio me Auggie. „Zove se Daisy. Možeš je pomaziti. Ne grize.” Kad sam je počeo maziti, samo se izvrnula na leđa. „Sada želi da je češkaš po trbuščiću”, objasnio je August. „U redu. Ovo je najslađi pas kojeg sam ikad vidio”, rekao sam češkajući Daisyn trbuh. „Jel’da? Ona je najbolji pas na svijetu. Je li tako, curice?” Čim je čula Auggiejev glas, Daisy je počela mahati repom i otišla do njega. „Tko je moja mala curica? Tko je moja mala curica?” govorio je Auggie dok ga je ona lizala po licu. „Da barem ja imam psa”, rekao sam. „Moji roditelji misle da nam je stan premalen.” Dok je Auggie uključivao kompjutor, ja sam razgledavao njegovu sobu. „Hej, imaš Xbox 360? Možemo li igrati?” „Stari, ovdje smo jer moramo odraditi projekt.” „Imaš li Halo?” 

„Naravno da imam Halo.”  „Molim te, možemo li igrati?” Auggie se ulogirao na webstranicu Beechera i pregledavao profesorsku stranicu gospođe Rubin, prolazeći kroz popis projekata znanstvenog sajma. „Vidiš li odatle?” upitao me. Uzdahnuo sam i otišao sjesti na stolčić pokraj njega. „Kul ti je iMac”, rekao sam. „Kakav ti kompjutor imaš?” „Stari, ja nemam ni svoju sobu, a kamoli kompjutor. Moji roditelji imaju prastari Dell koji je praktički riknuo.” ,,U redu, što misliš o ovom?” pitao je, okrećući ekran u mom smjeru kako bih pogledao. Brzo sam skenirao ekran i pred očima mi se doslovce počelo magliti. „Izrada sunčanog sata”, rekao je. „Zvuči nekako kul.” Naslonio sam se. „Ne možemo li samo napraviti vulkan?” „Svi rade vulkane.” „Naravno, jer je to lako”, složio sam se, ponovo mazeći Daisy. „A ovo: Kako napraviti kristalne šiljke od magnezijeva sulfata?” „Zvuči dosadno”, odgovorio sam. ,,A zašto ste je nazvali Daisy?” Nije podignuo pogled s ekrana. „Moja sestra joj je dala ime. Ja sam je želio nazvati Darth. Zapravo, tehnički rečeno, puno joj je ime Darth Daisy, ali nikad je nismo tako zvali.” „Darth Daisy! To je smiješno! Bok, Darth Daisy!” pogledao sam kujicu koja se opet izvrnula na leđa kako bih joj češkao trbuščić. „Okej, ovaj je pravi”, rekao je August, pokazujući sliku na ekranu, s masom krumpira iz kojih vire nekakve žice. „Kako napraviti organsku bateriju od krumpira. Pa, to je baš kul. Piše da njima možeš napajati lampu. Mogli bismo je nazvati Krumpir-lampa ili tako nekako. Što misliš?” „Čovječe, zvuči preteško. Znaš da sam loš kad je u pitanju znanost.” „Daj, šuti. Nije tako.” „Ali jesam! Imao sam 54 posto na zadnjem testu. Grozan sam!” „Ne, nisi! To je bilo samo zato jer smo se još svađali i nisam ti pomagao. Sad ću ti pomoći. Ovo je dobar projekt, Jack. Možemo to napraviti.” „Dobro, kako god”, slegnuo sam ramenima. A onda je netko pokucao na vrata. Tinejdžerica s dugom, tamnom, kovrčavom kosom promolila je glavu u sobu. Nije me očekivala.

,,Oh, zdravo”, pogledala je obojicu. „Hej, Via”, rekao je August, okrećući se nazad prema ekranu kompjutora. „Via, ovo je Jack. Jack, moja sestra Via.” „Hej”, rekao sam, kimajući na pozdrav. „Hej”, odgovorila je, pažljivo me gledajući. One sekunde kad je Auggie izgovorio moje ime, znao sam da joj je ispričao što se dogodilo. Vidio sam to u načinu na koji me gledala. Zapravo, zbog načina na koji me gledala, pomislio sam da se možda sjetila i onog dana prije puno godina kad smo se sreli kod slastičarnice, na Aveniji Amesfort. „Auggie, imam prijatelja i želim da ga upoznaš. Je li to u redu?” upitala je. „Doći će za nekoliko minuta.” „Je li ti to novi dečko?” zadirkivao ju je August. Via je udarila nogom po njegovoj stolici. „Samo budi pristojan”, rekla je i napustila sobu. „Čovječe, sestra ti je komad”, primijetio sam. „Znam.” „Mrzi me, zar ne? Rekao si joj za Incident na Noć vještica?” „Aha.” „Aha, kao mrzi me, ili aha, kao rekao si joj za Noć vještica?” „Oboje.”

Dečko Dvije minute kasnije njegova se sestra vratila s tim likom, Justinom. Činio se prilično kul. Malo preduga kosa. Male okrugle naočale. Imao je i dugački, sjajni, srebrni kovčeg koji je na jednom kraju bio ušiljen. „Justine, ovo je moj mlađi brat, August”, rekla je Via. ,,A ovo je Jack.” „Bok, dečki”, rekao je Justin i rukovao se s nama. Činio se pomalo nervoznim. Vjerojatno zato jer je prvi put vidio Augusta. Ponekad zaboravim kakav je šok upoznati ga. „Kul ti je soba.” „Jesi li ti Vijin dečko?” vragolasto je upitao Auggie, a sestra mu je potegnula kapu na glavu. „Što imaš u kovčegu?” upitao sam. „Strojnicu?” „Ha!” odgovorio je. „Baš si smiješan. Ne, to je, uh... violina.” „Justin je violinist”, rekla je Via. „Svira u zydeco bendu.” „Koji je vrag zydeco bend?” upitao je Auggie, gledajući u mene. „To je vrsta glazbe”, objasnio je Justin. „Poput kreolske.” „A što znači kreolski?” upitao sam. „Trebao bi govoriti ljudima da je to strojnica”, rekao je Auggie. „Nitko ti se ne bi želio zamjeriti.” „Ha, pretpostavljam da ste u pravu”, rekao je Justin, kimajući glavom i popravljajući kosu iza uha. „Kreolska glazba je vrsta glazbe koju sviraju u Louisiani”, rekao je. „Ti si iz Louisiane?” upitao sam. „Hm, ne”, odgovorio je, gurajući prema gore svoje naočale. „Ja sam iz Brooklyna.” Ne znam zašto, ali to mi je bilo smiješno. „Hajde, Justine”, rekla je Via i uhvatila ga za ruku. „Idemo se družiti u moju sobu.” ,,U redu. Vidimo se kasnije, dečki. Bok”, rekao je. „Bok!” „Bok!” Čim su izašli iz sobe, Auggie me pogledao i počeo se smijuljiti. „Ja sam iz Brooklyna”, izvalio sam i obojica smo se počeli histerično smijati.

 PETI DIO

Justin Nekad mislim da mi je glava tako velika zato što je prepuna snova. John Merrick u Čovjeku slonu Bernarda Pomerancea

Olivijin brat priznajem da sam ostao skroz u šoku kad sam upoznao olivijinog mlađeg brata, ma da, nisam trebao biti jer mi je olivia ispričala o njegovom „sindromu”, čak mi je i opisala kako izgleda, a pričala mi je i o svim tim operacijama na kojima je bio pa sam valjda očekivao da će izgledati normalnije, kad se dijete rodi s tom zečjom usnom i ode na plastičnu operaciju da mu to srede, nekad se to više i ne može primijetiti osim po malom ožiljku iznad usnice, pa sam valjda mislio da će i njezin brat samo imati tu i tamo pokoji ožiljak. ovom se baš i nisam nadao, definitivno nisam očekivao vidjeti klinca s bejzbol kapom kakav upravo sjedi ispred mene. zapravo ispred mene sjede dva klinca - jedan izgleda potpuno normalno, ima kovrčavu plavu kosu i zove se jack, drugi je auggie. želim vjerovati da znam prikriti kad sam totalno iznenađen, nadam se da znam. iznenađenje je ta emocija koju je teško odglumiti, bilo da pokušavaš izgledati iznenađeno kad to zapravo nisi, ili ne izgledati iznenađeno kad jesi. rukujem se s njim. rukujem se i s drugim klincem, ne želim se koncentrirati na njegovo lice. kul soba, kažem. jesi ti vijin dečko, pita me. mislim da se smije. olivia mu nabija bejzbolsku kapu. je li to strojnica, pita plavokosi klinac, kao da nisam čuo tu foru već ranije, i malo razgovaramo o zydecu. onda me via grabi za ruku i izvlači iz sobe. zatvaramo vrata i čujemo ih kako se smiju. ja sam iz brooklyna, krevelji se jedan od njih. olivia prevrće očima i smije se. idemo u moju sobu, veli. hodamo već dva mjeseca, znao sam da mi se sviđa od trenutka kad sam je ugledao, od one minute kad je sjela za naš stol u kantini. nisam mogao skinuti oči s nje. stvarno je lijepa, s tom maslinastom kožom i najplavijim očima koje sam ikad vidio, prvo se pravila da želi da budemo prijatelji, mislim da samo šalje takvu vibru a da to uopće ne misli, ostani na distanci, nemoj se ni truditi, ne koketira kao druge cure. kad priča s tobom, gleda te ravno u oči, kao da izaziva, zato sam i ja nju nastavio gledati ravno u oči, kao da je izazivam, onda sam je pozvao van i pristala je. super. olivia je sjajna djevojka i volim se družiti s njom.

nije mi rekla za augusta do našeg trećeg spoja, mislim da je koristila izraz „kranofacijalna abnormalnost”, kako bi mi opisala njegovo lice. ili možda „kranofacijalna anomalija”, znam da sigurno nije koristila riječ „deformiran”, to bih zapamtio. pa, što misliš, upitala me nervozno one sekunde kad smo ušli u njezinu sobu. jesi u šoku? ne, lažem. smije se i gleda ustranu. šokiran si. nisam, uvjeravam je. izgleda točno onako kako si ga opisala. ona kimne i sjedne na krevet, slatko je što još uvijek ima gomilu plišanaca na krevetu, uzima jednog, polarnog mevjeda, i bez razmišljanja ga stavi u krilo. sjedam u uredski stolac ispred njezinog stola, soba joj je besprijekorno uredna. kad sam bila mala, priča mi, bilo je mnogo djece koja nikad nisu došla k meni i drugi put. mislim, stvarno puno djece, bilo je čak djece koja mi nisu dolazila na rođendane jer su znali da će on biti tu. nikad mi to zapravo nisu rekli, ali bih saznala kasnije, neki ljudi se jednostavno ne znaju nositi s auggiejem, znaš. kimam. čak i ne znaju da su zlobni, dodaje, samo su se uplašili, mislim, priznajmo, njegovo lice izgleda strašno, ne misliš li? valjda, odgovaram. ali tebi ne smeta, pita me slatko, nisi izbezumljen? ni uplašen? nisam ni izbezumljen ni uplašen, smijem se. ona kimne i spusti pogled na polarnog medvjedića u krilu, ne mogu procijeniti vjeruje li mi, a onda vidim kako daje poljubac u nos polarnom medvjediću i baca mi ga, smješkajući se. mislim da to znači da mi vjeruje, ili barem da mi želi vjerovati.

 Valentinovo za valentinovo sam poklonio oliviji ogrlicu sa srcem, a ona meni torbu koju je napravila od flopi diskova, jako je kul što izrađuje takve stvari, naušnice od komadića matične ploče, haljine od majica, torbe od starih traperica, jako je kreativna, kažem joj da bi trebala biti umjetnica, ali ona želi biti znanstvenica, želja joj je da postane genetičarka. pretpostavljam da želi otkriti lijek za ljude poput njezinog brata. dogovaramo se da konačno upoznam i njezine roditelje, u meksičkom restoranu na aveniji amesfort kraj njene kuće, u subotu navečer. zbog toga sam cijeli dan nervozan, a kad sam nervozan pojave mi se tikovi, mislim, tikovi su cijelo vrijeme tu, jedino što nisu onakvi kakvi su bili kad sam bio mali - ostalo mi je samo to da jako trepćem. i povremeno trznem glavom, kad sam pod stresom postanu gori, a definitivno sam pod stresom što ću upoznati Olivijine roditelje. ulazim u restoran i vidim da su već unutra i čekaju me. tata ustaje i pruža mi ruku, a mama me zagrli, auggieja pozdravim udarcem šake o šaku, a oliviju poljubim u obraz pa sjednem. tako nam je drago što smo te upoznali, justine. čuli smo toliko o tebi! roditelji joj ne mogu biti simpatičniji, smiruju me istog trenutka, konobar donosi menije i vidim njegov izraz lica kad spazi augusta, pretvaram se da ne primjećujem, pretpostavljam da se večeras svi pretvaramo da ne primjećujemo neke stvari, na primjer konobara, način na koji august mrvi čips od tortilja po stolu i trpa ga u usta. pogledam oliviju, a ona mi se nasmiješi, ona zna. vidi konobarovo lice. vidi moje tikove, olivia je djevojka koja sve vidi. provodimo večer u priči i smijehu, olivijini roditelji ispituju me o glazbi, kako to da sam počeo svirati violinu i slične stvari, pričam im kako sam svirao klasičnu violinu, ali mi se počela sviđati apalačka folk glazba, a zatim i zydeco. kažu da im javim kad moj bend bude sljedeći put svirao, da me mogu doći slušati. da budem iskren, nisam naviknut na toliku pažnju, moji roditelji nemaju pojma o tome što želim raditi u životu, nikad ne pitaju, nikad ne razgovaramo na taj način, mislim da čak ne znaju da sam prije dvije godine zamijenio svoju baroknu violinu za tradicionalnu skandinavsku s osam žica. nakon večere odlazimo k njima na sladoled, na vratima me pozdravlja pas. stari pas, jako sladak, ali ispovraćao se po cijelom

hodniku, olivijina mama žuri po papirnate ručnike dok tata podiže psa kao da je beba, što je, stara curice, pita. pas je u sedmom nebu, jezik joj visi van, maše repom, a noge su joj u zraku pod čudnim kutovima. tata, ispričaj justinu kako si dobio daisy, kaže olivia. aha! kaže auggie. tata se smješka i sjeda u stolac, s psom i dalje sklupčanim u rukama, očito je pričao ovu priču puno puta i očito je svi rado slušaju. dakle, jednog dana dolazim ja kući iz metroa, počne tata priču, a beskućnik kojeg nikad prije nisam vidio u susjedstvu, gura tog čupavog mješanca u kolicima, dođe do mene i pita, hej, gospodine, hoćete li kupiti mog psa? ja bez razmišljanja kažem, naravno, koliko tražite za njega, on kaže deset dolara, a ja mu dam 20 dolara koje sam imao u novčaniku i on mi da psa. kažem ti, justine, nikad u životu nisi osjetio takav smrad! toliko je smrdjela da to ne mogu ni opisati! odmah sam je odveo veterinaru dolje u ulici a zatim donio kući. usput rečeno, čak me nije ni nazvao da pita, ubaci se mama čisteći pod. nije pitao slažem li se da dovede kući psa tog skitnice. kujica tada pogleda mamu, kao da razumije da pričaju o njoj. očito je sretna, izgleda kao da zna koliko je sretna što je dospjela u ovu obitelj. dijelom razumijem kako se osjeća, sviđa mi se olivijina obitelj, puno se smiju. moja obitelj uopće nije takva, mama i tata su se razveli kad sam imao četiri godine i mrze se. odrastao sam provodeći pola tjedna u tatinom stanu u chelseaju a pola kod mame u brooklyn heightsu. imam polubrata koji je pet godina stariji od mene i koji jedva zna da postojim, otkad znam za sebe, osjećam kako moji roditelji jedva čekaju, da postanem dovoljno star da se mogu brinuti o sebi. „možeš sam u trgovinu.” „evo ti ključ od stana.” smiješno je kako postoji riječ kojom se neke roditelje može opisati kao previše oprezne, ali ne postoji riječ koja znači potpunu suprotnost, kojom riječju opisati roditelje koji ne štite svoju djecu? neoprezni? nemarni? samodostatni? loši? u olivijinoj obitelji jedni drugima cijelo vrijeme govore „volim te”. ne mogu se sjetiti kad je zadnji put netko u mojoj obitelji rekao meni „volim te”. do vremena kad sam krenuo kući, moji tikovi su nestali.

Naš grad za proljetnu priredbu spremamo predstavu naš grad. olivia me nagovorila da se prijavim za glavnu ulogu - stejdž menadžera, zvuči nevjerojatno, ali sam je dobio, iako nikad ranije nisam imao glavnu ulogu ni u čemu. kažem oliviji da mi donosi sreću, na nesreću, ona nije dobila glavnu žensku ulogu - emily gibbs. dobila ju je djevojka ružičaste kose koja se zove miranda. oliviju je dopala sporedna uloga, a postala je i zamjena za emily. ja sam razočaran vise nego ona. čini se kao da joj je gotovo laknulo, ne volim kada ljudi bulje u mene, kaže, što je na neki način čudno od tako lijepe djevojke, dio mene misli da je možda namjerno zabrljala na audiciji. proljetna predstava je krajem travnja, a sad je sredina ožujka, znači, imam manje od šest tjedana da zapamtim ulogu, plus probe, plus vježbe s bendom. plus ispiti, plus vrijeme s olivijom. bit će to šest teških tjedana, to je sigurno, gospodin davenport, profesor glume, već se sad ponaša manično oko cijele stvari, nema sumnje da će nas izludjeti do dana kad je završimo, čuo sam da je planirao raditi čovjeka slona, ali se u zadnji tren predomislio i uzeo naš grad. ta nam je promjena uzela tjedan dana od proba. ne radujem se ludilu koje će me pratiti sljedećih mjesec i pol.

Bubamara olivia i ja sjedimo na njezinim ulaznim stepenicama, pomaže mi s tekstom, topla je ožujska noć, gotovo kao da je već ljeto, nebo je još uvijek jasno plavo, ali sunce je nisko i pločnici su prošarani dugim sjenama. recitiram: da, sunce je izašlo tisuću puta. ljeta i zime su načele planine, kiše su donijele nešto zemlje, djeca koja tad nisu ni rođena, sad su počela izgovarati pune rečenice, ljudi koji su mislili da su mladi i poletni, primijetili su da više ne mogu savladati visoko stepenište kao što su mogli ranije, a da im srce naglo ne pojuri... odmahujem glavom, ne mogu zapamtiti ostatak. sve se to može dogoditi u tisuću dana. olivia mi pomaže, čitajući iz scenarija. da, da, da, kažem ja, i odmahujem glavom, uzdahnem, premoren sam, olivia. kako ću, dovraga, zapamtiti sav taj tekst? hoćeš, samouvjereno odgovara ona. pruža ruke i hvata bubamaru koja se stvorila niotkud. vidiš? znak sreće, kaže, polako podižući ruku kako bi otkrila bubamaru koja joj hoda po dlanu. je li to sreća ili samo toplo vrijeme, šalim se. naravno da je sreća, odgovara olivia, gledajući bubamaru koja joj hoda po ruci. postoji fora da zaželiš želju kad vidiš bubamaru, kaže mi. auggie i ja smo to radili s krijesnicama kad smo bili mali. ponovo rukama poklopi bubamaru, hajde, zaželi želju i zatvori oči. poslušno zatvaram oči. prolazi duga sekunda, a zatim ih otvaram. jesi li zaželio želju, pita ona. aha. smije se, otvara ruke, a bubamara, kao po zapovijedi, raširi krila i odleti. zar ne želiš znati što sam zaželio, pitam, ljubeći je. ne, odgovara sramežljivo, gledajući u nebo koje je, točno u tom trenutku, posve iste boje kao i boja njenih očiju. i ja sam zaželjela želju, kaže tajnovito, ima toliko stvari koje bi mogla poželjeti, da nemam pojma na što misli.

 Autobusna stanica olivijina mama, auggie, jack i daisy silaze niza stepenice baš kad se opraštam s olivijom. malo nezgodno s obzirom na to da smo usred lijepog dugog poljupca. hej, ljudi, kaže mama, pretvarajući se da nije ništa vidjela, ali oba dječaka se hihoću. zdravo, gospođo pullman. molim te zovi me isabel, justine, ponavlja ona. rekla mi je to već treći put, pa bih je stvarno trebao poslušati. baš sam krenuo kući, kažem, kao da se moram opravdavati. oh, ako ideš prema podzemnoj, kaže, gurkajući psa novinama, možeš li otpratiti jacka do autobusne stanice? nema problema. je li to u redu, jack, pita olivijina mama, a on slegne ramenima, justine, možeš li ostati s njim dok ne dođe autobus? naravno! ne moraš ostati sa mnom, kaže jack kad smo krenuli, uvijek idem sam na autobus, auggiejeva mama je previše zaštitnički nastrojena. ima duboki hrapavi glas, baš kao mali opasni frajer, na neki način izgleda kao jedan od onih huligančića iz crno-bijelih filmova, još mu samo fali kapica kakvu imaju raznosači novina i kratke hlačice. kada stignemo na autobusnu stanicu, vidim na voznom redu da bus dolazi za osam minuta, pričekat ću s tobom, kažem. kako hoćeš, možeš li mi posuditi dolar? za žvakaće. izvučem dolar iz džepa i gledam kako prelazi ulicu i ide do trgovine na uglu. nekako izgleda premalen da bi hodao sam uokolo, tada se sjetim da sam bio isto toliko star kad sam se sâm vozio podzemnom, bio sam puno premlad, jednoga dana bit ću i ja previše zaštitnički tata, znam to. moji klinci će znati da brinem za njih. čekam minutu ili dvije, a onda primijetim troje klinaca koji dolaze iz drugog smjera, prolazeći pokraj trgovine, jedan od njih virne unutra i pozove ostalu dvojicu, okupe se i zagledaju u trgovinu, mogu vidjeti da ne smjeraju ništa dobro jer se gurkaju laktovima i smiju, jedan od njih je jackove visine, ali druga dvojica su mnogo veći. izgledaju kao tinejdžeri, skrivaju se pored štanda s voćem ispred trgovine, a kad jack izađe, stanu iza njega kreveljeći se i glume da povraćaju, jack se opušteno okrene iza sebe da vidi tko je to, a oni počnu trčati, daju si „pet” i vrište od smijeha, mali kreteni.

jack prijeđe ulicu kao da se ništa nije dogodilo i stane pored mene, napuhujući balon od žvakaće. tvoji prijatelji, konačno upitam. ha, kaže on. pokuša se nasmijati, ali vidim da je uznemiren, samo neki glupani iz moje škole, kaže. dječak koji se zove julian i njegove gorile, henry i miles. često te tako gnjave? ne, nikad prije nisu to učinili, ne bi to učinili u školi jer bi ih izbacili, julian živi dva bloka odavde, pa pretpostavljam da je samo peh što sam naletio na njih. aha, okej, kimnem. nije to velika stvar, uvjerava me jack. oboje istovremeno pogledamo niz aveniju amesfort da vidimo dolazi li bus. na neki način smo u ratu, kaže nakon minute, kao da to ista objašnjava, zatim izvuče zgužvani papir iz džepa traperica i pruži mi ga. ja ga rastvorim i vidim popis imena u tri reda. okrenuo je cijelu godinu protiv mene, kaže jack, nije baš cijelu, pokušam ga utješiti, gledajući listu, ostavlja mi poruke u ormariću na kojima piše svi te mrze. trebao bi to reći učiteljici. jack me pogleda kao da sam idiot i odmahne glavom. u svakom slučaju, imaš i ove neutralne, kažem, pokazujući na listu, ako ih pridobiješ na svoju stranu, stvari će se popraviti. aha, da, baš će se to dogoditi, kaže sarkastično, zašto ne? ponovo me prostrijeli pogledom kao da sam definitivno najgluplji lik na svijetu s kojim je ikad razgovarao, molim, kažem. on odmahne glavom kao da sam beznadan slučaj, recimo samo, kaže, da sam prijatelj s nekim tko nije baš najpopularnije dijete u školi. zatim mi sine ono što jack ne želi reći naglas. august, sve je to samo zato jer je prijatelj s auggiejem. ne želi mi to jasno reći jer sam dečko njegove sestre, da, naravno, ima smisla. vidimo autobus kako dolazi avenijom amesfort. pa, drži se, kažem, vraćajući mu papir, u višim razredima osnovne škole zna biti prilično ružno, ali s vremenom postaje sve bolje, sredit će se to. on slegne ramenima i gurne popis natrag u džep. mahnemo si na pozdrav i on sjedne u bus. gledam kako odlazi.

kada dođem do stanice podzemne, dva bloka dalje, vidim onu trojicu klinaca kako se druže ispred pekarnice, smiju se i zadirkuju jedan drugoga kao da su članovi nekakve bande, mali bogati dječaci u skupim uskim trapericama koji su si umislili da su opasni. ne znam što me spopalo, ali skinuo sam naočale, spremio ih u džep i namjestio kovčeg s violinom ispod ruke, tako da je šiljasta strana okrenuta prema njima, prišao sam im, smrknutog lica, izgledajući opasno, pogledali su me i smiješak im je zamro na usnama, sladoled u njihovim rukama čudno se nakrivio. hej, slušajte me. ne zezajte se više s jackom, rekao sam, namjerno polako, škrgućući zubima, glasom kao u clinta eastwooda u najopasnijem izdanju, ako mu se još jednom narugate, jako, jako, jako ćete požaliti, zatim sam kucnuo po kovčegu s violinom, za dodatni efekt, je li vam jasno? potvrdili su sva trojica istovremeno, dok im je sladoled curio po rukama. dobro, značajno sam kimnuo, a zatim otrčao prema podzemnoj, grabeći po dvije stepenice.

 Proba kako se bližila premijera, probe za predstavu oduzimale su mi većinu vremena, morao sam zapamtiti puno teksta - sve dugi monolozi koje samo ja govorim, olivia je imala sjajnu ideju koja mi je pomogla, na pozornici ću imati violinu i malo svirati dok recitiram, predstava nije zamišljena na taj način, ali gospodin devenport misli da je stejdž menadžer koji prebire po violini dodatni seljački element, to je sjajno, jer svaki put kad mi zatreba sekunda da se sjetim sljedeće rečenice, samo počnem svirati „vojničke radosti” i tako kupim malo vremena. sad već puno bolje poznajem ekipu iz predstave, pogotovo djevojku s ružičastom kosom koja igra emily. ispada da nije ni upola toliko umišljena kao što mi se činilo, s obzirom na ekipu s kojom se druži, njezin dečko je nabildani sportaš koji je nekakva faca u sportskom krugu u školi, to je svijet s kojim nemam ništa zajedničko, pa me iznenadilo što je miranda na neki način baš draga. neki dan sjedili smo na podu bekstejdža, čekajući da dečki iz tehnike poprave glavnu rasvjetu. pa, koliko ste dugo ti i olivia zajedno, upita odjednom. oko četiri mjeseca, kažem. jesi li upoznao njenog brata, pita. to je tako neočekivano da ne mogu sakriti iznenađenje. znaš olivijina brata, odgovaram pitanjem. via ti nije rekla? bile smo dobre prijateljice, poznajem auggieja od dana kad je bio beba. oh, aha, mislim da sam to znao, odgovorim, ne želim joj dati do znanja da mi olivia nije ništa rekla, ne želim joj pokazati da sam iznenađen što ju je nazvala via. nitko osim olivijine obitelji ne zove je via, a sad je ova djevojka ružičaste kose, za koju sam mislio da je neznanka, zove tako. miranda se nasmije i odmahne glavom, ali ne kaže ništa, nastupi neugodna tišina, ona počne prčkati po torbi i izvuče novčanik, prebire po nekakvim slikama, a onda mi pruži jednu od njih. na njoj je mali dječak u parku, sunčan je dan. dječak ima kratke hlače i majicu kratkih rukava te astronautsku kacigu koja mu pokriva cijelu glavu. bilo je valjda sto stupnjeva tog dana, kaže miranda smješkajući se slici, ali nizašto na svijetu nije htio skinuti kacigu, nosio ju je dvije godine zaredom, i zimi i ljeti, čak i na plaži, bilo je zaista ludo.

aha, vidio sam te slike u olivijinoj kući. ja sam mu dala tu kacigu, kaže miranda. zvuči kao da je ponosna na to. zatim uzme sliku i pažljivo je spremi nazad u novčanik. baš kul, odgovorim. znači, tebi je to okej, pita, gledajući me. pogledam blijedo u nju. što bi mi trebalo biti okej? miranda podigne obrve kao da mi ne vjeruje, znaš o čemu govorim, kaže i otpije velik gutljaj vode. budimo realni, nastavi ona, svemir nije baš bio naklonjen auggieju pullmanu.

 Ptica zašto mi nisi rekla da ste ti i miranda bile prijateljice, pitam idućeg dana oliviju. stvarno se ljutim na nju što mi je to prešutjela. nije to neka velika stvar, odgovara ona, gledajući u mene kao da sam čudan. to jest velika stvar, kažem, ispao sam idiot, kako si mi to mogla prešutjeti? ponašala si se kao da je uopće ne poznaješ. pa, ne poznajem je, brzo odgovara, ne znam tko je ta navijačica ružičaste kose. djevojka koju sam ja znala, bila je totalni štreber i sakupljala lutkice american girl. ma, daj, olivia. ma, daj ti! mogla si mi to spomenuti u nekom trenutku, tiho kažem, pretvarajući se da ne primjećujem krupnu suzu koja se odjednom skotrljala iz njezinog oka. ona slegne ramenima, potiskujući još krupnije suze. u redu je, ne ljutim se, kažem, misleći da su suze zbog mene. iskreno, nije me briga ljutiš li se ili ne, ravnodušno kaže. oh, baš lijepo, odvratim. ona zašuti, a suze samo što ne krenu u potocima, olivia, što ne valja, pitam. ona odmahne glavom kao da ne želi pričati o tom, ali iz očiju joj počnu teći suze. oprosti, nije problem u tebi, justine. ne plačem zbog tebe, kaže konačno kroza suze. zašto onda plačeš? zato jer sam grozna osoba. o čemu pričaš? olivia dlanom briše suze, ne gledajući u mene. nisam rekla roditeljima za predstavu, brzo kaže. odmahnem glavom jer ne shvaćam što mi govori, to je u redu. nije prekasno, ima još karata... ne želim da dođu na predstavu, justine, prekine me ona nestrpljivo, zar ne shvaćaš što govorim? ne želim da dođu! ako dođu, dovest će sa sobom i auggieja, a meni se ne da... tu je savlada još jedna runda plakanja i ne dopusti joj da završi govor, prebacim ruku preko njezinih ramena.

ja sam grozna osoba! izusti kroza suze. nisi grozna, kažem blago. ali jesam, jeca i dalje, tako je lijepo biti u novoj školi, gdje nitko ne zna za njega, znaš. nitko mi ne šapće iza leđa. to je tako lijepo, justine, ali ako on dođe na predstavu, svi će pričati samo o njemu, svi će znati... ne znam zašto se tako osjećam... kunem se da ga se nikad nisam sramila. znam, znam, kažem tješeći je. imaš pravo na to, olivia. nosila si se s previše stvari u životu. olivia me ponekad podsjeća na pticu kojoj se sve perje nakostriješi kad se naljuti, a kad je krhka, kao sad, izgleda kao mala izgubljena ptica koja samo traži sigurno gnijezdo. zato joj dajem svoja krila da se sakrije ispod njih.

Svemir ne mogu spavati, glava mi je puna misli koje se ne mogu isključiti, rečenica iz mojih monologa, elemenata u periodnom sustavu koje bih trebao zapamtiti, teorema koje bih trebao razumjeti, olivije. auggieja. u misli mi se stalno vraćaju mirandine riječi - svemir nije bio naklonjen auggieju pullmanu. puno razmišljam o tome, kao i o onom što to znači, u pravu je. svemir nije bio naklonjen auggieju pullmanu. što je taj mali dječak učinio da je zavrijedio takvu kaznu? što su učinili njegovi roditelji? ili olivia? jednom je spomenula da je neki liječnik rekao njezinim roditeljima kako su šanse da netko dobije kombinaciju sindroma koji su, spojivši se, učinili auggiejevo lice takvim, jedan naprama četiri milijuna, ne čini li to svemir golemom lutrijom? recimo, kad se rodiš, kupiš srećku, i čista je lutrija hoće li biti dobra ili ne. ispada da je sve stvar sreće. od sveg tog razmišljanja u glavi mi je kovitlac, donekle me umire nježnije misli, poput snižene terce u dur akordu, ne, ne, nije baš sve slučajno, da je sve slučajno, svemir bi nas u potpunosti napustio, no on to ne čini. brine se za svoja najkrhkija stvorenja, na načine koje mi ne vidimo, kao na primjer s roditeljima koji te slijepo obožavaju, ili starijom sestrom koja se osjeća krivom jer se ponaša kao čovjek, ili s malim dječakom dubokog glasa kojeg su prijatelji napustili zbog tebe. tu je i djevojka ružičaste kose koja nosi u novčaniku tvoju sliku, možda je sve to lutrija, ali svemir na kraju sve izravna, svemir se brine za sve svoje ptice.

ŠESTI DIO

 August Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako plemenit umom! Kako neograničen u sposobnostima, u liku i kretnjama! U djelovanju kako izrazit i divan! Kako nalik na anđela u shvaćanju! Kako sličan bogu! Ures zemlje!3 Shakespeare, Hamlet 

3

Hamlet, kraljević danski, prijevod Milan Bogdanović

Sjeverni pol  Lampa od krumpira bila je veliki hit na znanstvenom sajmu. Jack i ja smo za nju dobili čistu peticu. Bila je to prva petica koju je Jack dobio iz bilo kojeg predmeta ove godine, pa je bio jako uzbuđen. Svi projekti znanstvenog sajma izloženi su na stolovima u dvorani. Bila je to ista postava kao u prosincu na projektu Egipatskog muzeja, osim što su ovog puta na stolovima, umjesto piramida i faraona, bili vulkani i modeli molekula. Umjesto da su vodili roditelje okolo, kako bi pogledali svaki izložak, klinci su samo trebali stajati pored svojih stolova dok su roditelji hodali po prostoriji i razgledavali. Evo malo matematike: šezdeset učenika na godini znači šezdeset parova roditelja, ne uključujući bake i djedove. To je minimalno 120 pari očiju koje pronalaze svoj put do mene. Očiju koje nisu navikle na mene, poput očiju njihove djece. To je kao kad igla na kompasu uvijek pokazuje sjever, bez obzira na koju stranu gledali. Sve su te oči kompas, a ja sam im kao Sjeverni pol. Zato ne volim školske događaje koji uključuju roditelje, ali ih i ne mrzim, kao na početku školske godine. Poput, primjerice, festivala u čast Dana zahvalnosti - taj je, mislim, bio najgori. To je bilo prvi put da sam se odjednom morao suočiti sa svim roditeljima. Uslijedio je Egipatski muzej, ali to je bilo okej jer sam se zamaskirao u mumiju i nitko me nije primijetio. Zatim je stigao zimski koncert koji sam posebno mrzio jer sam morao pjevati u zboru. Ne samo da uopće nisam u stanju pjevati, nego sam se osjećao kao izložen na pladnju. Novogodišnja likovna izložba nije bila tako loša, ali je svejedno bila iritantna. Izložili su naše slike po hodnicima i pozvali roditelje da ih pogledaju. Bilo je kao na početku školske godine, kad su roditelji koji me ne očekuju, prolazili pored mene na stepenicama. Mislim, nije da me briga kako ljudi reagiraju na mene. Kao što sam već nebrojeno puta rekao, naviknut sam na to. Ne dopuštam da me njihovi pogledi povrijede. To je kao kad odeš van i sipi kišica. Ne obuvaš čizme čim počne. Ne otvaraš ni kišobran. Hodaš kroz kišu i jedva primjećuješ da ti je kosa mokra. Ali kad je riječ o dvorani punoj roditelja, rominjanje se naglo pretvori u uragan. Pogledi te pogađaju kao val pun vode. Mama i tata ostaju dugo za mojim stolom, zajedno s Jackovim roditeljima. Nekako je smiješno kako na koncu i roditelji, poput svoje djece, formiraju mala društva. Poput mojih i Jackovih roditelja te

Summerine mame. Svi se vole i slažu jedni s drugima. Vidim da se Julianovi roditelji druže s Henryjevim i Milesovim roditeljima. Druže se i roditelji dvojice Maxa. Baš smiješno. Rekao sam to mami i tati kasnije, kad smo išli kući, a oni su odgovorili da je to duhovita primjedba. Valjda je istina da slični traže slične, zaključila je mama.

Lutka Auggie Neko vrijeme „rat” je bio sve o čemu smo razgovarali. U veljači je stvarno bio opak. Tada gotovo nitko nije pričao s nama, a Julian nam je počeo ostavljati poruke u ormarićima. Poruke Jacku bile su glupe, poput:  „Smrdiš veliki siru!” i „Nitko te više ne voli!”  Ja sam dobivao poruke poput:  „Nakazo!” ili onu koja je glasila:  „Gubi  se iz naše škole, orče!”  Summer je smatrala da ih trebamo prijaviti gospođi Rubin koja je zadužena za više razrede, ili čak gospodinu Guziću, ali nismo jer bi to bilo cinkanje. Mislim, nije baš da i mi ne ostavljamo poruke, samo naše nisu zlobne. Više su smiješne. I sakrastične. Jedna je glasila:  „Tako si lijep, Juliane! Volim te. Hoćeš li se udati za mene? S ljubavlju, Beulah”. Druga je glasila:  „Sviđa mi se tvoja kosa! XO Beulah”. Ili:  „Pravi si komad. Poškakljaj mi stopala. XO Beulah”. Beulah je bila ženska osoba koju smo izmislili Jack i ja. Imala je stvarno odvratne navike, poput one da jede zelene nakupine koje joj se stvore između nožnih prstiju, i da siše gležnjeve. Pretpostavili smo da bi netko takav stvarno mogao biti zatreskan u Juliana, koji je izgledao i ponašao se kao lik iz popularnog dječjeg benda. Tijekom veljače, Julian, Miles i Henry nekoliko su puta napravili spačke Jacku. Mene nisu zadirkivali; čini mi se da su bili svjesni da će, ako ih ulove da nada mnom vrše bullying, biti u golemoj nevolji. Jack je, pretpostavili su, bio lakša meta. Tako su mu jednom prilikom ukrali hlačice za tjelesni i nabacivali se s njima u svlačionici. Drugi put je Miles, koji je u učionici sjedio kraj Jacka, zgrabio Jackovu zadaćnicu sa stola, zgužvao je u loptu i dobacio Julianu preko čitave prostorije. Naravno, to se ne bi dogodilo da je ondje bila gospođa Petosa, no toga dana s nama je bila zamjenska učiteljica, a zamjene nikad ne znaju što se događa. Jack je bio dobar u takvim stvarima. Nikad im nije dopustio da ga vide uzrujanog, iako mislim da je povremeno šizio. Ostali klinci u razredu znali su za naš rat. Osim Savannine grupe, djevojke su isprva bile neutralne. Ali do ožujka im je već dojadilo. Kao i nekim dečkima. Tako je jednom zgodom, kad je Julian istresao strugotine

iz šiljila u Jackov ruksak, Amos, koji je inače bio dobar s njima, zgrabio ruksak iz Julianovih ruku i vratio ga Jacku. Izgledalo je kako većina dečki više ne vjeruje Julianu. A onda je prije nekoliko tjedana Julian počeo širiti suludu glasinu da je Jack unajmio „ubojicu”, kako bi „sredio” njega, Milesa i Henryja. Ta je laž bila tako jadna da su mu se ljudi počeli smijati iza leđa. Otad su dečki koji su bili na njegovoj strani, promijenili mišljenje i postali neutralni. Do kraja ožujka, na Julianovoj strani bili su samo Miles i Henry, a čini mi se da je i njima lagano dojadio rat. Prilično sam siguran da su dotad prestali igrati „kugu” iza mojih leđa. Nitko više ne uzmiče ako ga dodirnem u prolazu, a počeli su posuđivati i moje olovke. Više se ne ponašaju kao da su zaražene svrabom. Čak se ponekad i našale sa mnom. Recimo, neki dan sam vidio Mayu kako piše poruku Ellie, na papiriću iz bloka na kojem je nacrtan jedan od Uglydolla. Ne znam zašto, ali sam joj dobacio: „Jesi li znala da je lik koji je izmislio Uglydollse radio po mojoj faci?” Maya me pogledala razrogačenih očiju, kao da mi u potpunosti vjeruje. A kad je shvatila da se šalim, mislila je da je to najsmješnija stvar na svijetu. „Tako si smiješan, Auguste!” rekla je, a onda to prepričala Ellie i nekim drugim curama i svima je bilo smiješno. Doduše, isprva su bile šokirane, ali kad su vidjele da se I ja smijem, znale su da je u redu smijati se. Sljedećeg dana našao sam na svojem mjestu mali Uglydoll privjesak, s lijepom kratkom porukom od Maye u kojoj je pisalo: ,, Za najdražeg Auggie Oofta na svijetu! XO Maya”. Prije šest mjeseci stvari poput ove ne bi se ni slučajno dogodile, ali sad se događaju sve češće. Usto, ljudi su stvarno dragi otkako sam počeo nositi slušne aparatiće.

Lobot Dok sam bio skroz mali, liječnici su rekli mojim roditeljima da ću jednog dana trebati slušna pomagala. Ne znam zašto me to užasavalo, možda zato jer me sve vezano uz moje uši jako smeta. Sluh mi je postajao sve gori, ali nikome to nisam htio reći. Zvuk oceana koji mi je oduvijek bio u glavi, postajao je sve glasniji. Ljudski glasovi su se utapali u njemu, kao da sam ispod površine vode. Ako sam sjedio u stražnjem dijelu razreda, više nisam mogao čuti učitelje. Ali znao sam da ću, ako to kažem mami i tati, završiti sa slušnim aparatićima. Nadao sam se da ću nekako izgurati peti razred, a da se to ne dogodi. Međutim, na redovnom godišnjem pregledu u listopadu pao sam na slušnom testu i doktor je rekao nešto poput: „Čovječe, vrijeme je”. Poslao me liječniku specijalistu za sluh koji mi je uzeo otiske ušiju. Od cijelog svog izgleda, najviše mrzim uši. Izgledaju kao male stisnute šake, sa svake strane mog lica. Uz to stoje prenisko. Djeluju kao zgnječeni komadići tijesta za  pizzu koji vire s vrha mog vrata. Ili tako nekako. U redu, možda malo pretjerujem. Ali ih stvarno mrzim. Kad je doktor za sluh prvi put izvukao moj slušni aparat da ga mama i ja pogledamo, zastenjao sam. „Neću to nositi”, objavio sam i prekrižio ruke. „Znam da ti vjerojatno izgledaju preveliki”, rekao je liječnik za sluh, „ali moramo ih zakvačiti za traku koju ćeš nositi oko glave jer nema drugog načina da ti ostanu na ušima.” Vidite, normalni slušni aparati obično imaju onaj dio koji se pričvrsti za uške, kako bi fiksirao unutarnju „bubicu”. Ali u mom slučaju, budući da nemam uške, morali su staviti aparat na traku nalik na ratničku i onda mi to omotati oko glave. „Ne mogu to nositi, mama”, cvilio sam. „Jedva ćeš ih i primijetiti”, tješila me, pokušavajući djelovati veselo. „Izgledaju kao slušalice.” „Slušalice? Pogledaj me, mama!” rekao sam ljutito: „Izgledat ću kao Lobot.” „Koji je ono Lobot?” pitala je mama smireno. „Lobot?” Liječnik se nasmijao dok je gledao u slušalice i radio prilagodbe. „Imperij uzvraća udarac? Onaj ćelavi lik s kul bioničkim radiotransmiterima koji su mu omotani oko stražnjeg dijela lubanje?” „Nemam pojma o čeme pričate”, rekla je mama.

„Kužite se u Ratove zvijezda?” upitao sam doktora za sluh.  „Ratove zvijezda?!” izgledao je začuđeno, namještajući čudnu napravu oko moje glave. „Ja sam praktički izumio Ratove zvijezda!” Naslonio se u stolcu da vidi kako mi stoji, a zatim je ponovo skinuo. ,,A sad, Auggie, želim ti objasniti što znači sve ovo”, rekao je, pokazujući različite dijelove slušnih pomagala. „Ovaj okrugli dio plastike spaja se s cijevi na kalupu napravljenom od odljeva tvog uha. Zato smo uzeli one otiske u prosincu, kako bi dio koji ulazi u tvoje uši pristajao lijepo i ugodno. Ovaj dio ovdje zove se kuka za ton, u redu? A ovo je specijalni dio koji smo spojili na ovu podlogu.” „Lobotov dio”, promrmljao sam očajno. „Hej, pa Lobot je baš kul”, rekao je liječnik. „Nije da ćeš izgledati kao Jar Jar, znaš? To bi bilo loše.” Opet mi je oprezno stavio slušalice na glavu. „Evo Auguste. Kako ti se čini?” „Totalno neudobno!” odgovorio sam. „Brzo ćeš se naviknuti”, rekao je liječnik. Pogledao sam u ogledalo. Oči su mi se počele puniti suzama. Sve što sam vidio bile su cijevi koje su mi stršale s obje strane glave, poput antena. „Moram li ovo nositi, mama?” pitao sam, trudeći se da ne zaplačem. „Mrzim ih. I nema nikakve razlike u mom sluhu.” „Pričekaj sekundu, frende”, rekao je doktor. „Nisam ih još podesio. Čekaj da čuješ razliku pa ćeš ih htjeti nositi.” „Ne, neću!” A onda ih je uključio.

Svijetli sluh Kako bih opisao ono što sam čuo kad je liječnik uključio slušna pomagala? Ili ono što nisam čuo? Teško je pronaći riječi kojima bih to opisao. Oceana u mojoj glavi više nije bilo. Nestao je. Mogao sam čuti zvukove kao jasna svjetla u mom mozgu. To je kao da ste u sobi u kojoj jedna od žarulja na stropu ne radi, ali ne shvaćate koliko je mračno, sve dok netko ne promijeni žarulju i onda pomislite, vau, kako je ovdje svijetlo! Ne znam postoji li riječ poput „svijetlo” koja bi vrijedila za sluh, ali volio bih znati barem jednu, jer moje uši sada svijetlo čuju. „Kako ti zvuči, Auggie?” pitao me liječnik za sluh. „Možeš li me dobro čuti, stari?” Pogledao sam u njega i nasmijao se, ali mu nisam odgovorio. „Srećo, čuješ li išta drukčije?” upitala je mama. „Ne moraš vikati, mama.” Sretno sam kimnuo. „Čuješ li bolje?” ponovo je pitao doktor za sluh. „Ne čujem više onu buku”, odgovorio sam. ,,U ušima mi je tako tiho...” „Bijeli šum je nestao”, rekao je liječnik kimajući. Pogledao me i namignuo mi. „Rekao sam ti da će ti se svidjeti ono što čuješ, Auguste.” Napravio je još neke preinake na lijevom aparatiću. „Zvuči li sada drukčije, ljubavi?” pitala je mama. „Aha.” Kimnuo sam. „Zvuči... svjetlije.” „To je zato što sad imaš bionički sluh, frende”, rekao je doktor za sluh, namještajući desnu stranu. „Sad dodirni ovdje.” Stavio je moju ruku iza slušnog aparata. „Osjećaš li razliku? To je glasnoća. Moraš naći glasnoću koja ti odgovara. To je sljedeće što ćemo učiniti. Pa, što misliš?” Podigao je malo ogledalo i okrenuo me da se pogledam u velikom, da vidim kako mi slušno pomagalo stoji odostraga. Jedine stvari koje su stršile, sad su bile cijevi. „Sviđaju li ti se nova Dionička Lobotova slušna pomagala?” pitao je liječnik, gledajući me u zrcalu. „Aha”, rekao sam. „Hvala vam.” Prvog dana kad sam se pojavio u školi sa slušnim aparatom, mislio sam da će ljudi oko toga napraviti veliku stvar. Ali nisu. Summer je bilo drago što bolje čujem, a Jack je rekao da izgledam kao agent FBI-a ili netko takav. I to je bilo to. Gospodin Browne me pitao o tome na satu engleskog, ali ne nešto kao ‘Koji je vrag s tvojom glavom?!’ Bilo je više kao Ako ikada zatrebaš da ponovim nešto, Auggie, molim te kaži mi, u redu?’ Kad pogledam unatrag, ne znam zašto sam cijelo vrijeme bio toliko nervozan oko toga. Zanimljivo je kako se ponekad puno brineš o nečemu što na kraju ispadne dobro.

 Vijina tajna Nekoliko dana nakon što su završili proljetni praznici, mama je saznala da joj Via nije ni spomenula školsku predstavu koja bi se trebala održati idućeg tjedna. I bila je ljutita. Mama se ne ljuti baš često (iako se tata s ovim ne bi složio), ali sad se stvarno ljutila na Viju. Onda su se ona i Via jako posvađale. Čuo sam kako viču jedna na drugu u Vijinoj sobi. Moje Lobotove uši čule su kako mama govori: „Što je s tobom u zadnje vrijeme, Via? Ćudljiva si, šutljiva i tajnovita...” „Što je toliko loše u tome da ti nisam rekla za glupu predstavu?” Via je doslovce vikala. „Čak nemam ni ulogu u kojoj govorim.” „Ali ima tvoj dečko! Zar ne želiš da ga odemo pogledati?” „Ne! Zapravo ne želim!” „Prestani vikati!” „Ti si prva počela! Samo me pusti na miru, u redu? Bila si sjajna u tome da me puštaš na miru cijeli moj život, pa nemam pojma zbog čega si izabrala srednju školu da se odjednom zaineteresiraš za mene...” Ne znam što je mama odgovorila jer su se naglo utišale. Čak ni moje bioničke Lobotove uši nisu mogle čuti ni zvuka.

Moja špilja Do večere se činilo da su se pomirile. Tata je radio dokasno. Daisy je spavala. Tog je dana puno povraćala pa je mama za sutradan dogovorila pregled kod veterinara. Nas smo troje sjedili za stolom, ali nismo razgovarali. Konačno sam upitao: ,,I? Idemo li vidjeti Justina u predstavi?” Via nije odgovorila već je gledala u svoj tanjur. „Znaš, Auggie”, rekla je mama tiho. „Nisam znala o kojoj je predstavi riječ, i mislim da to nije nešto što bi zanimalo dijete tvoje dobi.” „Znači, nisam pozvan?” upitao sam, gledajući Viju. „Nisam to rekla”, odgovorila je mama. „Samo mislim da to nije nešto u čemu bi uživao.” „Bilo bi ti dosadno”, dodala je Via, kao da me zbog nečeg optužuje. ,,A ti i tata idete?” pitao sam. „Tata ide”, rekla je mama. „A ja ću ostati kod kuće s tobom.” „Molim?” Via je ljutito pogledala mamu. ,,Oh, sjajno, znači kaznit ćeš moju iskrenost time što nećeš doći?” „Da te podsjetim, nisi ni htjela da dođemo”, rekla je mama. ,,A sad, kad znaš za to, naravno da želim da dođete!” viknula je Via. „Pa sad, moram uzeti u obzir svačije osjećaje, Via”, odvratila je mama. „O čemu vas dvije pričate?” htio sam znati. „Ni o čemu!” viknule su u isto vrijeme. „O nečem u Vijinoj školi, što nema nikakve veze s tobom”, pravdala se mama. „Lažeš”, rekao sam. „Molim?” mama je izgledala šokirano. Čak je i Via bila iznenađena. „Rekao sam da lažeš! Lažeš!” vikao sam i na Viju, ustajući. „Obje ste lažljivice! Lažete mi u lice kao da sam idiot!”  „Sjedni, Auggie!” rekla je mama, hvatajući me za ruku. Istrgnuo sam ruku i uperio prst u Viju. „Mislite da ne znam što se zbiva?” vikao sam. „Ne želiš da u tvojoj novoj modernoj školi znaju da ti je brat nakaza!” „Auggie!” mama me zaprepašteno pogledala. „To nije istina!” „Prestani lagati, mama!” urlao sam. „Prestani se ponašati kao da sam beba! Nisam retardiran! Znam što se događa!”

Potrčao sam hodnikom do svoje sobe i tako zalupio vratima da sam doslovce mogao čuti kako se sitni komadići zida mrve unutar okvira. Zatim sam skočio na krevet i pokrio se prekrivačima. Nabacio sam jastuke preko svog odvratnog lica i naslagao na njih plišance, kao da sam unutar male špilje. Da mogu cijelo vrijeme hodati s jastukom na glavi - napravio bih upravo to. Više ne znam zašto sam se tako naljutio. Nisam bio ljutit na početku večere. Nisam čak bio ni tužan. Ali odjednom je sve eksplodiralo u meni. Znao sam da Via ne želi da idem na glupu predstavu. A znao sam i zašto. Pretpostavio sam da će mama odmah doći za mnom u sobu. Ali nije. Želio sam da me nađe u mojoj špilji od plišanaca pa sam čekao još malo, ali nije došla ni nakon deset minuta. To me prilično iznenadilo. Uvijek me dođe pogledati kad sam u svojoj sobi i kad sam zbog nečega uznemiren. Zamišljao sam mamu i Viju kako razgovaraju o meni u kuhinji. Pretpostavljao sam da se Via osjeća jako, jako loše. Zamišljao sam mamu kako prebacuje krivnju na nju. I tatu koji će se također naljutiti na Viju kad dođe kući. Napravio sam malu rupu imeđu hrpe jastuka i plišanaca i pogledao sat na zidu. Prošlo je pola sata, a mama još nije došla u moju sobu. Pokušavao sam čuti zvukove iz druge prostorije. Sjede li još za večerom? Što se događa? Konačno, vrata su se otvorila. Bila je to Via. Nije se potrudila doći do mog kreveta i nije ušla tiho kao što sam mislio da će učiniti. Ušla je žustro.

Oproštaj „Auggie”, pozvala me Via. „Dođi. Mama ti mora nešto reći.” „Neću se ispričati!” „Ovdje nije riječ o tebi!” povisila je glas. „Ne vrti se sve na svijetu oko tebe, Auggie! A sad požuri. Daisy je loše. Mama je vodi u hitnu veterinarsku stanicu. Dođi se oprostiti.” Zbacio sam jastuke s lica i pogledao je. Vidio sam da plače. „Kako to misliš ‘oprostiti’?” „Požuri!” naglasila je, pružajući mi ruku. Uhvatio sam je za ruku i pošao za njom niz hodnik, pa u kuhinju. Daisy je ležala na podu s ispruženim nogama. Teško je disala, kao da je dugo trčala parkom. Mama je klečala pored nje, milujući je po glavi. „Što se dogodilo?” upitao sam. „Samo je odjednom počela cviljeti”, rekla je Via i kleknula kraj mame. Pogledao sam mamu, koja je također plakala. „Vodim je u grad, u bolnicu za životinje”, rekla je. „Pozvala sam taksi.” „Veterinar će joj pomoći, zar ne?” upitao sam. Mama me pogledala. „Nadam se, dušo”, tiho je rekla. „Ali iskreno - ne znam.” „Naravno da hoće!” rekao sam. „Daisy je u posljednje vrijeme često bilo loše, Auggie. I stara je...” „Ali, oni će joj pomoći da ozdravi”, navaljivao sam, gledajući Viju i tražeći njezinu potvrdu, ali ona me nije mogla pogledati u oči. Mamine su usne drhtale. „Mislim da je došlo vrijeme da se pozdravimo s Daisy, Auggie. Žao mi je.” „Ne!” viknuo sam. „Ne želimo da pati, Auggie”, rekla je. Telefon je zazvonio. Via je podigla slušalicu i promrmljala: ,,U redu, hvala”, a zatim poklopila. „Taksi je vani”, rekla je, brišući dlanom suze. ,,U redu, Auggie, otvoriš mi vrata, srećo?” mama me pogledala, nježno podižući Daisy kao da je riječ o velikoj, usnuloj bebi. „Molim te, mama, ne!” plakao sam, stojeći ispred vrata. „Dušo, pusti me”, rekla je mama. „Jako je teška.” „Gdje je tata?” plakao sam.

„Naći ćemo se u bolnici”, odgovorila je mama. „Ne želi da Daisy pati, Auggie.” Via me sklonila s vrata i pridržala ih. „Mobitel mi je upaljen ako nešto trebate”, rekla joj je mama. „Možeš li je pokriti dekicom?” Via je kimnula, ali sad je histerično plakala. „Oprostite se s Daisy, djeco”, zamolila nas je mama, dok su joj suze klizile niz lice. „Volim te, Daisy”, rekla je Via, ljubeći kujicu u nos. „Jako te volim.” „Zbogom, mala curice...”, šapnuo sam u Daisyno uho. „Volim te...” Mama je odnijela Daisy niza stepenice. Vozač taksija Otvorio je stražnja vrata i gledali smo mamu kako ulazi u auto. Trenutak prije no što je zatvorila vrata, mama nas je pogledala i lagano nam mahnula. Mislim da je nikad nisam vidio tužniju. „Volim te, mamice”, rekla je Via. „Volim te, mamice!” rekao sam i ja. „Oprosti, mamice!” Mama nam je poslala poljubac i zatvorila vrata. Gledali smo za njima, a onda je Via zatvorila vrata. Gledala me sekundu-dvije, a onda zagrlila, jako, jako čvrsto i oboje smo se počeli gušiti u plaču.

Daisyne igračke Justin je došao k nama otprilike pola sata kasnije. Snažno me zagrlio i rekao: „Žao mi je, Auggie.” Bez riječi smo sjeli u dnevnu sobu. Iz nekog razloga, Via i ja smo skupili po kući sve Daisyne igračke i stavili ih na stolić. Sad smo samo buljili u tu hrpu. „Ona je stvarno najbolji pas na svijetu”, rekla je Via. „Znam”, tješio ju je Justin, milujući je po leđima. „Samo je odjednom počela cviljeti?” pitao sam. Via je kimnula. „Otprilike dvije sekunde nakon što si otišao od stola”, rekla je. „Mama je krenula za tobom, ali Daisy je počela cviljeti.” „Kako?” pitao sam. „Ne znam, samo je cviljela”, ponovila je Via. „Kao da zavija?” upitao sam. „Auggie, cviljela je!” odgovorila je nestrpljivo. „Počela je stenjati, kao da je nešto stvarno boli. I dahtala je kao luda. Onda se odjednom samo srušila na pod. Mama je došla do nje, pokušala je podignuti i učiniti nešto jer je bilo očito da je jako boli. No ona ju je ugrizla.” „Molim?” začudio sam se. „Kad ju je mama pokušala dodirnuti za trbuh, Daisy ju je ugrizla za ruku”, objasnila je Via. ,,Daisy nikad nikog nije ugrizla!” odgovorio sam. „Nije bila svoja”, rekao je Justin. „Očito ju je boljelo.” „Tata je bio u pravu”, dodala je Via. „Nismo smjeli dopustiti da joj postane tako loše.” „Kako to misliš?” upitao sam. „Zar je znao da je bolesna?” „Auggie, mama ju je u zadnja dva mjeseca triput vodila kod veterinara. Povraćala je posvuda. Zar nisi primijetio?” „Ali nisam znao da je bolesna!” Via nije ništa rekla. Stavila je ruku oko mojih ramena i privukla me sebi. Ponovo sam počeo plakati. „Žao mi je, Auggie”, rekla je nježno. „Jako mi je žao. Zbog svega, u redu? Opraštaš mi? Znaš koliko te volim, zar ne?” Kimnuo sam. Naša svađa više nije bila bitna. „Je li mama krvarila?” pitao sam. „To je samo ogrebotina”, rekla je Via. „Ovdje.” Pokazala je na donji dio palca.

„Je li je boljelo?” „Mamica je u redu, Auggie. Dobro je.” Mama i tata stigli su kući nakon dva sata. One sekunde kad su otvorili vrata, a Daisy nije bila s njima, znali smo da je više nema. Sjeli smo u dnevnu sobu oko hrpe Daisynih igračaka. Tata nam je ispričao što se dogodilo u bolnici za životinje, kako je veterinar napravio neke rentgenske snimke i krvnu sliku, a zatim se vratio i rekao im da Daisy ima veliku masu. u želucu. Teško je disala. Mama i tata nisu željeli da pati, pa ju je tata podigao na ruke kao što je često činio, s nogama u zraku. On i mama su je izljubili za oproštaj i nježno joj šaptali dok joj je veterinar uvlačio iglu u venu. Nakon otprilike minute uginula je u tatinim rukama. Izgledala je tako spokojno, rekao je tata. Nije je uopće boljelo. Kao da tone u san. Nekoliko puta, dok je govorio, tatin glas je zadrhtao pa se morao nakašljati. Nikad ranije nisam vidio tatu da place. Ali večeras jesam. Otišao sam u maminu i tatinu sobu kako bih zamolio mamu da me stavi u krevet, a onda sam vidio tatu kako sjedi na rubu kreveta, skidajući čarape. Bio je leđima okrenut prema vratima i nije znao da ga vidim. Isprva sam mislio da se smije jer su mu leđa podrhtavala, ali kad je dlanovima pokrio oči, shvatio sam da plače. To je bilo najtiše plakanje koje sam ikad čuo. Zvučalo je poput šapta. Želio sam otići do njega, ali sam shvatio da plače tako tiho jer ne želi da ga netko od nas čuje, pa sam izašao i otišao do Vijine sobe. Vidio sam mamu kako leži u krevetu pored Vije i nešto joj šapće. I Via je plakala. Zatim sam otišao u svoju sobu i odjenuo pidžamu, iako mi to nitko nije rekao. Upalio sam noćnu lampu i ugasio svjetlo te se ušuljao u malu planinu od plišanaca koja je još uvijek bila na krevetu. Imao sam osjećaj da se sve ovo dogodilo prije milijun godina. Skinuo sam slušni aparat i stavio ga na noćni ormarić te povukao pokrivače do ušiju. Zamišljao sam kako se Daisy mazi sa mnom, ližući svojim velikim, mokrim jezikom moje lice, kao da joj je najdraže na cijelom svijetu. I tako sam zaspao.

 Raj Kad sam se probudio još je bio mrak. Ustao sam iz kreveta i ušao u maminu i tatinu sobu. „Mamice?” prošaptao sam. Bilo je mračno pa nisam mogao vidjeti je li otvorila oči. „Mamice?” „Je li sve u redu, dušo?” pospano je upitala. „Mogu li spavati s vama?” Mama se pomaknula na tatinu stranu i ja sam se priljubio uz nju. Poljubila mi je kosu. „Je li ti ruka dobro?” pitao sam. „Via mi je rekla da te Daisy ugrizla.” „Samo me malo štipnula”, prošaptala mi je u uho. „Mamice...” počeo sam plakati. „Žao mi je zbog onog što sam rekao.” „Pssst... Nema ti zbog čega biti žao”, rekla je, tako tiho da sam je jedva mogao čuti. Priljubila se svojim obrazom uz moje lice. „Via me se srami?” upitao sam. „Ne, dušo, ne. Znaš da nije tako. Samo se prilagođava novoj školi. Nije joj lako.” „Znam.” „Znam da znaš.” „Žao mi je što sam te nazvao lažljivicom.” „Spavaj, slatki dječače... Jako te volim.” „I ja tebe jako volim, mamice.” „Laku noć, dušo”, rekla je nježnim glasom. „Mamice, je li Daisy sada s Bakicom?” „Mislim da jest.” „Jesu li u raju?” „Da.” „Izgledaju li ljudi isto kada dođu u raj?” „Ne znam. Mislim da ne.” „Kako se onda prepoznaju?” „Ne znam, srećo.” Mama je zvučala umorno. „Oni to osjete. Ne trebaju ti oči da bi volio, zar ne? To samo osjetiš. Tako je u raju. Tamo vlada samo ljubav i nitko ne zaboravlja one koje voli.” Opet me poljubila. „Spavaj, dušo. Kasno je. I ja sam jako umorna.”

Ali nisam mogao zaspati, čak ni nakon što je mama ponovo zaspala. I tata je spavao, a ja sam zamišljao da mogu čuti Viju kako spava u svojoj sobi. Pitao sam se spava li sada i Daisy u raju. Ako spava, sanja li o meni? Pitao sam se kakav bi bio osjećaj biti u raju i više nemati problema s licem. Kao što moje lice za Daisy nikad nije bilo problem.

 Zamjena Nekoliko dana nakon što je Daisy uginula, Via je donijela kući tri karte za svoju školsku predstavu. Više nismo spominjali našu svađu. One večeri kad je bila predstava, prije no što su ona i Justin krenuli kako bi došli ranije u školu, jako me zagrlila i rekla da me voli i da je ponosna što mi je sestra. Tada sam prvi put otišao u Vijinu novu školu. Bila je puno veća od stare i tisuću puta veća od moje. Više hodnika. Više mjesta za ljude. Jedina stvarno loša stvar s tim mojim slušnim aparatom bila je činjenica da više ne mogu nositi bejzbolsku kapu. U situacijama poput ove, bejzbolske kape su stvarno super-pomoć. Nekad bih volio da se mogu izvući nošenjem astronautike kacige koju sam nosio kad sam bio mali. Vjerovali ili ne, dječak s astronautskom kacigom ljudima je manje čudan nego dječak s licem kakvo je moje. U svakom slučaju, pognuo sam glavu i koračao dugačkim osvijetljenim hodnicima odmah iza mame. Slijedili smo masu ljudi sve do dvorane. Na ulazu su stajali učenici i dijelili programe. Našli smo sjedala u petom redu, blizu sredine. Čim smo sjeli, mama je počela kopati po torbici. „Ne mogu vjerovati da sam zaboravila naočale!” rekla je. Tata je odmahnuo glavom. Mama je uvijek zaboravljala naočale ili ključeve ili nešto treće. Malo je smotana. „Hoćeš da se premjestimo bliže?” pitao ju je tata. Mama je zaškiljila prema pozornici. „Ne, dobro vidim.” „Hi reci sad, ili zauvijek šuti”, tata je pokušao biti duhovit. „Dobro je.” „Vidi, evo Justina”, rekao sam tati, pokazujući na Justinovu sliku u programu. „Dobra mu je ta slika”, odgovorio je tata, kimajući. „Kako to da nema Vijine slike?” upitao sam. „Ona je zamjena”, rekla je mama. „Ali gledaj, tu su joj spomenuli ime.” „Zašto je zovu zamjena?” pitao sam. „Vau, pogledaj Mirandinu sliku”, mama se okrenula tati. „Mislim da je ne bih prepoznala.” „Jesli li čula da će se Martin ponovo vjenčati?” upitao je tata. „Šališ se?!” mama je bila iznenađena. „Tko je Martin?” pitao sam.

„Mirandin tata”, odgovorila je mama i pogledala tatu: „Tko ti je rekao?” „Naletio sam na Mirandinu mamu u podzemnoj. Nije sretna zbog toga. Čekaju i novo dijete.” „Vau”, rekla je mama, odmahujući glavom. „O čemu vi ljudi pričate?” pitao sam. „Ni o čemu”, odgovorio je tata. „Ali, zašto je zovu zamjenom?” htio sam znati. „Ne znam, Ogi Dogi”, odgovorio je tata. „Možda zato jer zamjenjuje glavnu glumicu? Stvarno ne znam.” Htio sam još nešto reći, no tad su se svjetla ugasila. Publika se brzo utišala. „Tatice, možeš li me prestati zvati Ogi Dogi?” prošaptao sam tati u uho. On se nasmijao, kimnuo i podigao palčeve uzrak. Počela je predstava. Otvorio se zastor. Pozornica je bila prazna; na njoj je bio samo Justin koji je sjedio na staroj klimavoj stolici ugađajući violinu. Nosio je starinsko odijelo i slamnati šešir. „Predstava se zove Naš grad”, obratio se publici. „Napisao ju je Thornton Wilder, a producirao i režirao Philip Davenport... Ime grada je Grover’s Corners, država New Hampshire, uz granicu s Massachusettsom – zemljopisna širina je 42 stupnja i 40 minuta, a zemljopisna dužina 70 stupnjeva i 37 minuta. Prvi čin prikazuje jedan dan u gradu. Datum je 7. svibnja 1901. Vrijeme - nešto prije zore.” Odmah sam znao da će mi se predstava svidjeti. Nije bila kao ostale školske predstave na kojima sam bio, poput Čarobnjaka iz Oza ili Oblačno s ćuftama. Ne, više se činila kao predstava za odrasle, i osjećao sam se pametnim što sjedim ovdje i gledam je. Malo kasnije, lik koji se zove gospođa Webb, zove svoju kćer Emily. Znao sam iz programa da je to uloga koju igra Miranda pa sam se nagnuo naprijed kako bih bolje vidio. „To je Miranda”, šapnula mi je mama, žmirkajući prema pozornici na koju je izašla kao Emily. „Izgleda drukčije...” „To nije Miranda”, prošaptao sam. „To je Via.” „O, moj Bože!” viknula je mama, naginjući se naprijed u sjedalu. „Pssst!” rekao je tata. „To je Via”, šapnula mu je mama. „Znam”, prošaptao je tata, smijući se. „Pssst!”

Kraj Predstava je stvarno bila sjajna. Ne želim odati kraj, ali to je ona vrsta kraja od kojeg publika zasuzi. Mama se pogubila kad je Via, glumeći Emily, rekla: „Zbogom, zbogom svijete! Zbogom, Grover’s Cornersu... Zbogom mama i tata. Zbogom satovima koji kucaju i maminim suncokretima. Hrani i kavi. I svježe izglačanim haljinama. I toplim kupkama... i spavanju i buđenju. Oh, Zemljo, previše si lijepa da bi te itko mogao shvatiti!” Via je plakala dok je to govorila. Stvarno. Bile su to prave suze. Vidio sam kako joj se kotrljaju niz obraze. Bilo je odlično. Nakon što se zastor spustio, svi su u publici zapljeskali. Onda su glumci počeli izlaziti, jedan po jedan. Via i Justin su izišli posljednji, a kad su se pojavili, publika se digla na noge. „Bravo!” Čuo sam tatu kako viče kroz ruke. „Zašto svi ustaju? pitao sam. „To su ovacije”, rekla je mama i ustala. Pa sam ustao i ja i zapljeskao. Pljeskao sam sve dok me ruke nisu zaboljele. Na sekundu sam pomislio kako bi bilo kul biti sada Via ili Justin, zbog kojih svi ti ljudi stoje i plješću. Mislim da bi trebao postojati zakon da svatko na svijetu bar jednom u životu dobije ovacije. Konačno, nakon ne znam koliko minuta, red glumaca na sceni povukao se nazad i pred njima se spustio zastor. Pljesak je prestao i svjetla su se upalila. Publika je počela izlaziti. Ja sam s mamom i tatom prošao iza pozornice. Hrpe ljudi čestitale su umjetnicima, okruživši ih i tapšući ih po leđima. Vidjeli smo Viju i Justina u središtu te gomile, kako se smiješe i razgovaraju s ljudima. „O moj Bože, Via!” mama je vrištala od uzbuđenja. „O moj Bože, o moj Bože!” Grlila je Viju tako jako da sam pomislio da će je ugušiti, ali Via se samo smijala. „Bila si nevjerojatna!” rekao je tata. „Da, nevjerojatna!” ponovila je mama, kimajući i odmahujući glavom u isto vrijeme. ,,A i ti, Justine”, rekao je tata, rukujući se s Justinom i grleći ga. „Bio si fantastičan!” „Fantastičan!” ponovila je mama. Bila je iskreno pogođena emocijama i jedva je govorila. „Kakav je to šok bio kad si se pojavila gore, Via!” rekao je tata.

„Mama te isprva nije prepoznala!” dodao sam. „Nisam te prepoznala!” priznala je mama, s rukom preko usta. „Mirandi je pozlilo prije no što je predstava počela”, rekla je Via, bez daha. „Nije bilo vremena ni da se promijeni najava.” Moram reći da mi je izgledala nekako čudno sa svom tom šminkom. Nikad ranije nije se tako našminkala. ,,I ti si uskočila u zadnjoj minuti?” upitao je tata. „Vau.” „Bila je sjajna, zar ne?” umiješao je Justin, s rukom oko Vijina struka. „Cijela je dvorana plakala”, ponosno je izjavio tata. „Je li Miranda dobro?”upitao sam, ali me nitko nije čuo. U tom trenutku, čovjek za kojeg mislim da je njihov učitelj, došao je do Justina i Vije i zapljeskao. „Bravo, bravo! Olivia i Justin!” Poljubio je Viju u oba obraza. „Pogriješila sam u nekim rečenicama”, rekla je Via, odmahujući glavom. „Ali si se izvukla”, dodao je čovjek, smješkajući se od uha do uha. „Gospodine Davenport, ovo su moji roditelji”, rekla je Via. „Mora da ste jako ponosni na svoju kćer!” učitelj se rukovao s njima s obje ruke. „Jesmo!” ,,A ovo je moj mladi brat, August”, rekla je Via. Izgledao je kao da će nešto reći, ali se smrznuo kad je pogledao u mene. „Gospodine D.”, rekao je Justin, povlačeći ga za ruku, „dođite upoznati moju majku.” Via mi je htjela nešto reći, ali onda joj je netko prišao i počeo razgovarati s njom i, prije no što sam se snašao, odjednom sam ostao sam u gužvi. Mislim, znao sam gdje su mama i tata, ali oko nas je bilo toliko ljudi koji su se neprestano sudarali sa mnom, malo me okretali te pogledavali u mene i drugi put, zbog čega sam se osjećao loše. Možda zato jer mi je bilo vruće ili tako nešto, ali odjednom mi se počelo vrtjeti u glavi. Lica ljudi počela su mi se magliti, a njihovi glasovi bili su tako bučni da su me zaboljele uši. Pokušao sam stišati zvuk na svojim Lobotovim slušalicama, ali sam se zabunio i prvo ga pojačao, što me dodatno šokiralo. A onda sam podigao pogled, ali nisam vidio ni mamu ni tatu, ni Viju. „Via?” viknuo sam. Počeo sam se gurati kroz gužvu kako bih našao mamu. „Mamice!” Stvarno nisam vidio ništa, osim trbuha i kravata ljudi oko sebe. „Mamice!” Odjednom me netko primio odostraga. „Pogledaj tko je ovdje!” rekao je poznati glas i čvrsto me zagrlio. Isprva sam pomislio da

je to Via, ali kad sam se okrenuo, bio sam potpuno iznenađen. „Hej, Bojniče Tom!” rekla je. „Miranda!” odgovorio sam i zagrlio je najjače što sam mogao.

SEDMI DIO

Miranda Zaboravila sam da mogu vidjeti toliko prekrasnih stvari, zaboravila sam da možda trebam vidjeti što sve život nosi. Andain, Prekrasne stvari

Laži u kampu Roditelji su mi se razveli u ljeto nakon osmog razreda. Otac je odmah našao drugu. Zapravo, iako mi majka nikad nije rekla, mislim da je to bio razlog zbog kojeg su se razveli. Nakon razvoda, rijetko sam viđala oca, a mama se ponašala čudnije no ikad. Nije bila nestabilna niti išta slično, samo distancirana. Povučena. Moja majka je vrsta osobe na čijem se licu ocrtava dovoljno veselja za cijeli svijet, ali ne i za mene. Nikad nije previše pričala sa mnom, ni o svojim osjećajima, ni o svom životu. Ne znam puno o tome kakva je bila u mojim godinama. Ne znam puno o stvarima koje je voljela ili mrzila. Onih nekoliko puta kad je spomenula svoje roditelje, koje nikad nisam upoznala, pričala je uglavnom o tome kako je, čim je stasala, željela otići što dalje od njih. Nikad mi nije rekla zašto. Pitala sam je više puta, ali se pravila da me ne čuje. Toga ljeta nisam željela ići u kamp. Htjela sam ostati s njom i biti uz nju nakon razvoda. No ona je inzistirala da odem. Pretpostavila sam da želi biti sama pa sam je poslušala. Kamp je bio grozan. Mrzila sam ga. Mislila sam da je bolje kad si mlađi savjetnik, ali nije bilo. Nije bilo nikoga od ekipe koju sam upoznala prošle godine, tako da nisam poznavala nikoga, baš ni jednu osobu. Nisam sigurna zašto, ali počela sam pred curama iz kampa igrati tu igru laži. Kad bi me pitale stvari o meni, ja bih izmišljala - roditelji su mi u Europi, rekla sam. Živim u golemoj gradskoj kući, u najljepšoj ulici u North River Heightsu. Imam psa koji se zove Daisy. Zatim sam jednog dana izlanula da imam malog brata koji je deformiran. Nemam pojma zašto sam to rekla, činilo mi se interesantnim. I, naravno, reakcija koju sam dobila od malih djevojčica u bungalovu bila je dramatična. Stvarno? Tako mi je žao! To mora da je teško! I tako dalje. I tako dalje. Požalila sam što sam to rekla, iste sekunde nakon što sam prevalila laž preko usta. Naravno, osjećala sam se grozno. Da je Via saznala, mislila bi da sam prava čudakinja. I osjećala sam se kao čudakinja. Ali, moram priznati, dio mene je mislio da imam malo prava na tu laž. Poznavala sam Auggieja od svoje šeste godine. Gledala sam ga kako raste. Igrala se s njim. Zbog njega sam odgledala svih šest nastavaka Ratova zvijezda, kako bismo mogli razgovarati o izvanzemaljcima i lovcima na nagrade i svemu tome. Ja sam ona koja mu je dala astronautsku kacigu, koju dvije godine nije skidao s glave. Mislim, nekako sam zavrijedila pravo da ga doživljavam kao svog brata.

A najčudnije od svega bilo je da su laži koje sam izrekla, sve te izmišljotine, učinile čuda za moju popularnost. Ostali mlađi savjetnici čuli su za to od kampera i svi su pričali samo o tom. Nikad u životu nisu me smatrali jednom od „popularnih” djevojaka, ali toga ljeta u kampu, iz tko zna kojeg razloga, ja sam bila djevojka s kojom su se svi htjeli družiti. Voljele su me čak i cure iz bungalova 32. To su bile djevojke na vrhu hranidbenog lanca. Rekle su da im se sviđa moja kosa (iako su me nagovorile da je promijenim). Rekle su da im se sviđa kako se šminkam (iako su i to promijenile). Pokazale su mi kako da pretvorim majice u kratke topiće. Pušile smo. Iskradale smo se kasno noću i hodale kroz šumu do muškog kampa. Družile smo se s dečkima. Kad sam stigla kući, odmah sam nazvala Ellu da se dogovorimo za daljnje planove. Ne znam zašto nisam nazvala Viju. Valjda mi se jednostavno nije dalo razgovarati s njom o nekim stvarima. Ona bi me pitala o roditeljima i kampu. Ella me zapravo nikad nije ispitivala. Ona je u tom pogledu bila jednostavnija prijateljica. Nije bila ozbiljna kao Via. Bila je zabavna. Mislila je da je kul što sam obojila kosu u ružičasto. Htjela je čuti sve o tim odlascima u šumu kasno noću.

Škola Ove sam godine u školi jedva viđala Viju, a kad bismo se i vidjele bilo je nekako čudno. Osjećala sam kao da me osuđuje. Znam da joj se nije svidio moj novi izgled. Znam da joj se nije sviđala ni moja grupa prijatelja. Ni meni se nisu sviđali njezini. Nikad se zapravo nismo posvađale, samo smo se udaljile. Ella i ja smo je ogovarale: ona je takva čistunka, takvo ovo, takvo ono. Znale smo da smo zlobne, ali bilo ju je lakše isključiti pretvarajući se da nam je učinila nešto loše. Istina je da se Via nije nimalo promijenila, ali mi jesmo. Mi smo postale drukčije osobe, a ona je ostala ista kakva je i bila. To me silno ljutilo iako nisam znala zašto. Ponekad bih bacila pogled, da vidim gdje sjedi za ručkom, ili bih pregledala izborne predmete da znam koje sluša. Ali osim usputnog kimanja na hodniku i povremenog „bok”, zapravo uopće nismo razgovarale. Primijetila sam Justina otprilike na polovici školske godine. Ranije nisam; dotad je bio samo mršavi slatki lik s debelim staklima na naočalama i predugom kosom, koji posvuda nosi violinu. A onda sam jednog dana ispred škole vidjela kako grli Viju. „Znači, Via ima dečka!” rekla sam Elli, nekako podrugljivo. Ne znam zašto me iznenadilo da ima dečka. Od nas tri, ona je sigurno bila najljepša, s onim plavim, plavim očima i dugom, valovitom tamnom kosom. Ali nikad se nije ponašala kao da je zainteresirana za dečke. Ponašala se kao da je previše pametna za takve stvari. I ja sam imala dečka - lika koji se zove Zack. Kad sam mu spomenula da ću izabrati kazalište za izborni predmet, on je odmahnuo glavom i rekao: „Pazi da se ne pretvoriš u štrebericu koja čita drame.” Nije baš najsuosjećajniji tip na svijetu, ali je jako sladak. I jako visoko u hijerarhiji. Sportaš prvotimac. Isprva nisam planirala uzeti kazalište. Onda sam vidjela Vijino ime na upisnoj listi i dodala na popis svoje. Uspjele smo izbjeći jedna drugu tijekom većeg dijela semestra, kao da se nismo ni poznavale. Onda sam jednog dana došla ranije na sat kazališta i Davenport me zamolio da napravim dodatne kopije predstave koju je planirao za proljeće. Čovjeka slona. Čula sam za nju, ali nisam znala o čemu je riječ, pa sam preletjela pogledom po stranicama dok sam čekala da fotokopirni aparat odradi svoje. Priča govori o čovjeku koji je živio više od sto godina. Zvao se John Merrick i bio strašno deformiran.

„Ne možemo raditi tu predstavu, gospodine D.”, rekla sam mu nakon povratka na sat. Objasnila sam mu zašto - moj mlađi brat ima prirođenu manu i deformirano lice, i ta bi ga predstava previše pogodila. Činio se ljutit i pomalo bezosjećajan, ali sam onda dodala da bi i mojim roditeljima smetalo da škola daje takvu predstavu. Ukratko, na kraju se odlučio za Naš grad. Mislim da sam se prijavila za ulogu Emily Gibbs jer sam znala da će se i Via prijaviti. Nije mi palo na pamet da bih je mogla pobijediti.

Što mi najviše nedostaje Jedna od stvari koje mi najviše nedostaju kod Vijina prijateljstva je njezina obitelj. Volim njezine mamu i tatu. Uvijek su bili tako gostoljubivi i dragi prema meni. Znam da vole svoju djecu više od ičega na svijetu. Kod njih sam se osjećala sigurno, sigurnije nego bilo gdje. Nije li patetično što sam se osjećala sigurnije u nečijem tuđem domu, negoli u vlastitom? I, naravno, voljela sam Auggieja. Nikad ga se nisam bojala, čak ni kad sam bila mala. Imala sam prijatelje koji nisu mogli vjerovati da odlazim k Vijinima doma. „Njegovo me lice užasava”, govorili su. „Glup si”, odgovarala bih. Auggiejevo lice nije tako strašno kad se navikneš na njega. Nazvala sam jednom kod Vije samo da pozdravim Auggieja. Možda se dio mene nadao da će se ona javiti. Ne znam. „Hej, Bojniče Tom!” rekla sam, koristeći svoj nadimak za njega. „Miranda!” Zvučao je tako sretno što čuje moj glas da me to pomalo iznenadilo. „Sad idem u pravu školu!” rekao mi je uzbuđeno. „Stvarno? Vau!” bila sam potpuno šokirana. Pretpostavljam da nikad nisam pomislila da bi mogao ići u pravu školu. Roditelji su ga jako štitili i valjda sam mislila da će zauvijek ostati mali klinac u astronautskoj kacigi koju sam mu poklonila. Razgovarajući s Auggiejem, shvatila sam da nema pojma da Via i ja više nismo bliske. „Drukčije je u srednjoj školi”, objasnila sam mu. „Na kraju se družiš s puno različitih ljudi.” „Imam i ja prijatelje u novoj školi”, pohvalio se. „Dječaka koji se zove Jack i djevojčicu koja se zove Summer.” „To je sjajno, Auggie”, rekla sam. „Pa, nazvala sam samo da ti kažem da mi nedostaješ i da se nadam da si dobro. Možeš i ti mene nazvati kad god želiš. U redu, Auggie? Znaš da te volim.” ,,I ja tebe volim, Miranda!” „Pozdravi Viju. Reci joj da mi nedostaje.” „Hoću. Bok!” „Bok!”

Bit ću nevjerojatna, ali to nitko neće vidjeti Ni moja majka ni moj otac nisu mogli doći na premijeru predstave - mama zato jer je morala ostati na poslu, a tata zato što je njegova nova žena trebala svakog časa roditi, pa joj je morao biti na raspolaganju. Ni Zack nije mogao doći na premijeru. Imao je utakmicu protiv Collegiatea koju nije mogao propustiti. Zapravo, predlagao mi je da ja propustim premijeru kako bih mogla doći navijati za njega. Naravno, sve moje „prijateljice” su otišle na utakmicu jer imaju dečke koji igraju. Čak ni Ella nije došla. Između predstave i utakmice, izabrala je ekipu. Zato na premijeri nije bilo nikoga tko bi mi bio imalo blizak. A stvar je u tome da sam na trećoj ili četvrtoj probi shvatila da sam dobra u glumi. Srodila sam se s ulogom. Razumjela sam riječi koje sam izgovarala, a rečenice kao da su mi dolazile iz glave. Ili srca. I mogu iskreno reći da sam znala kako ću na premijeri biti više nego dobra, da ću biti sjajna. Bit ću nevjerojatna, ali to nitko neće vidjeti. Svi smo bili iza pozornice, nervozno ponavljajući tekst. Provirila sam kroz glavni zastor kako bih vidjela ljude koji sjedaju u publiku. Tada sam primijetila Auggieja kako hoda niz prolaz s Isabel i Nateom. Zauzeli su tri mjesta u petom redu, u sredini. Auggie je nosio leptir mašnu i izgledao jako uzbuđeno. Narastao je otkako sam ga zadnji put vidjela, prije gotovo godinu dana. Kosa mu je bila kraća i nosio je neku vrstu slušnog pomagala. Ali lice mu se nije nimalo promijenilo. Davenport je prolazio kroz posljednje izmjene sa scenografom. Vidjela sam Justina kako korača lijevo od scene, nervozno mrmljajući tekst. „Gospodine Davenport”, rekla sam, iznenadivši samu sebe dok sam govorila. „Žao mi je, ali ne mogu večeras nastupiti.” Davenport se polako okrenuo. „Molim?!” začuđeno me pogledao. „Žao mi je.” „Šališ se?” „Ne, samo...” promumljala sam gledajući u pod. „Ne osjećam se dobro. Žao mi je. Osjećam kao da ću povratiti.” To je bila laž. „To je samo trema prije predstave...” „Ne! Ne mogu nastupiti! Kažem vam.” Davenport je izgledao bijesno. „Miranda, ovo je nečuveno.”

„Žao mi je!” Davenport je duboko udahnuo, kao da se pokušava obuzdati. Iskreno, izgledao je kao da će eksplodirati. Čelo mu je postalo jarkoružičasto: „Miranda, to je potpuno neprihvatljivo! Samo duboko udahni i...” „Neću nastupiti!” rekla sam glasno, a licem su mi potekle suze. „Dobro!” viknuo je, ne gledajući više u mene. Zatim se okrenuo prema Davidu, klincu koji je bio scenograf. „Idi u rasvjetu i nađi Oliviju! Reci joj da će danas zamijeniti Mirandu!” „Molim?” upitao je David. Nije bio previše bistar. „Idi!” proderao mu se Davenport u lice. „Odmah!” I ostali su vidjeli da se nešto događa pa su se okupili oko nas. „Što se zbiva?” upitao je Justin. „Promjena planova u posljednjem trenutku”, rekao je Davenport. „Miranda se ne osjeća dobro.” „Loše mi je”, rekla sam, pokušavajući zvučati bolesno. „Pa zašto si još ovdje?” Davenport me ljutito pogledao. „Prestani pričati, skini kostim i daj ga Oliviji! U redu? Hajdemo, svi! Hajdemo! Idemo! Idemo!” Otrčala sam do svlačionica iza pozornice najbrže što sam mogla, usput skidajući kostim. Dvije sekunde kasnije začula sam kucanje i Via je otvorila vrata. „Što se događa?” pitala „Požuri se, odjeni ovo”, odgovorila sam, pružajući joj haljinu. „Nije ti dobro?” „Aha, požuri!” Via je izgledala zatečeno, no skinula je majicu i traperice i navukla dugačku haljinu preko glave. Ja sam joj je potegnula prema dolje i zakopčala na leđima. Nasreću, Emily Webb se pojavljuje tek u desetoj minuti predstave, pa su djevojke iz frizure i šminke imale vremena počešljati Vijinu kosu u punđu i našminkati je. Nikad nisam vidjela Viju s toliko šminke - izgledala je poput modela. „Nisam baš sigurna da ću se sjetiti svog teksta”, rekla je, gledajući se u zrcalu. „Tvog teksta.” „Bit ćeš sjajna”, odgovorila sam. Pogledala me u ogledalu. „Zašto to radiš, Miranda?” „Olivia!” Bio je to Davenport, dovikujući s vrata. „Nastupaš za dvije minute. Sad ili nikad!” Via ga je slijedila pa nisam dobila priliku odgovoriti joj na pitanje. Ionako nisam znala što bih joj rekla. Ni sama nisam bila sigurna da znam odgovor.

Izvedba Gledala sam ostatak predstave, stojeći iza pozornice, pokraj Davenporta. Justin je bio nevjerojatan, a Via je, u onoj srcedrapateljskoj zadnjoj sceni, bila sjajna. Jednu je rečenicu malo zeznula, ali Justin ju je pokrio pa nitko u publici nije primijetio. Čula sam kako Davenport mrmlja sebi u bradu: „Dobro, dobro, dobro.” Bio je živčaniji od svih učenika zajedno - glumaca, scenografa, tima iz rasvjete, dečka koji se bavio zavjesama. Iskreno, Davenport je bio u komi. Jedini put kad sam požalila zbog onoga što sam napravila, ako bi se to moglo tako nazvati, bilo je na kraju predstave, kad su svi izišli na pozornicu i poklonili se publici. Via i Justin bili su posljednji glumci koji su došli na pozornicu, a publika se digla na noge dok su se klanjali. Tad mi je, priznajem, bilo pomalo mučno. Ali, nekoliko trenutaka kasnije vidjela sam Natea, Isabel i Auggieja kako joj prilaze, izgledajući tako sretno. Svi su čestitali glumcima, tapšući ih po leđima. Bio je to onaj ludi kazališni kaos iza pozornice, u kojem slatki glumci euforično stoje dok ih ljudi dolaze pohvaliti. U toj gomili primijetila sam da se Auggie malo pogubio. Brzo sam projurila kroz gužvu i došla do njega. „Hej”, rekla sam. „Bojniče Tom!”

Nakon predstave Ne znam zašto sam bila tako sretna što nakon toliko vremena vidim Augusta i zašto sam se tako dobro osjećala kad me zagrlio. „Ne mogu vjerovati koliko si narastao”, rekla sam. „Mislio sam da ćeš ti biti u predstavi!” pogledao me. „Nisam se osjećala dobro”, rekla sam. „Ali Via je bila sjajna, zar ne?” Kimnuo je. Dvije sekunde kasnije pronašla nas je Isabel. „Miranda!” pozdravila me, ljubeći me u obraz. A zatim se okrenula Augustu: „Da više nikad nisi tako nestao.” „Ti si ta koja je nestala”, odgovorio joj je Auggie. „Kako se osjećaš?” upitala me Isabel. „Via nam je rekla da ti nije dobro...” „Mnogo bolje”, odgovorila sam. „Je li ti mama tu?” „Nije. Imala je puno posla, tako da i nije šteta što nisam nastupila”, rekla sam iskreno. „Ionako imamo još dvije predstave, iako mislim da neću biti tako dobra Emily kao što je večeras bila Via.” Nate nam je prišao i razmijenili smo iste riječi. Tada je Isabel rekla: „Vidi, idemo na kasnu večeru da proslavimo predstavu. Jesi li dovoljno dobro da nam se pridružiš? Voljeli bismo da dođeš!” ,,Oh,ne...” počela sam. „Moooolim teeee?!” zacvilio je Auggie. „Trebala bih poći kući”, rekla sam. „Inzistiramo”, dodao je Nate. Dotad su nam prišli i Via i Justin, s Justinovom mamom. Via me zagrlila. „Naravno da ideš s nama”, rekla je, smiješeći mi se onim svojim starim smiješkom. Pomogli su mi da se izvučem iz gužve i, moram priznati, prvi put nakon dugo, dugo vremena, osjećala sam se potpuno sretnom.

OSMI DIO

 August Dohvatit ćeš nebo, Samo poleti... prekrasno dijete. Eurythmics, Beautiful child 

Škola u prirodi u petom razredu Svake godine u proljeće učenici petog razreda škole Beecher odlaze na tri dana i dvije noći u Park prirode Briarwood u Pennsylvaniji, udaljen četiri sata vožnje autobusom. Djeca spavaju u brvnarama, u krevetima na kat. Pale se logorske vatre na kojima se peku razne poslastice i ide se u duge šetnje po šumi. Učitelji su nas za ovo pripremali cijele godine, pa su sva djeca s moje godine silno uzbuđena. Osim mene. Nije baš da nisam nimalo uzbuđen jer nekako jesam, ali stvar je u tome da nikad nisam spavao izvan vlastitog doma. Pa sam pomalo nervozan zbog toga. Većina djece je do moje dobi već spavala kod prijatelja. Mnogi su išli u kampove u kojima se i spava, ili su ostajali kod baka i djedova. Što god. Ali ne i ja. Ako se ne računa boravak u bolnici. No, čak i tada su mama ili tata preko noći ostajali sa mnom. Nikad nisam spavao kod Tate i Poppe ili u kući tete Kate ili ujaka Poa. Kad sam bio jako mali, to je bilo uglavnom zato jer sam trebao previše zdravstvene skrbi, kao što je čišćenje moje trahijalne cijevi svakih sat vremena, ili ponovno umetanje cijevi za hranjenje ako bi se otkvačila. A kad sam narastao, nisam želio spavati negdje drugdje. Jednom sam skoro prespavao kod Christophera. Christophera. Imali smo oko osam godina i još uvijek smo bili najbolji prijatelji. Išao sam sa svojima u posjet kod njega doma. Ja i Christian smo se toliko zaigrali s Lego kockicama Ratovi zvijezda da nisam želio otići kad je bilo vrijeme za polazak. Ponavljali smo: „Molimo vas, molimo vas, može li August prespavati ovdje?” Onda su naši roditelji pristali, pa su se mama, tata i Via odvezli kući. Igrao sam se s Christopherom do ponoći, a onda je Lisa, njegova mama, rekla: „Okej, dečki, vrijeme je da pođete u krevet!” E, tad sam se uspaničio. Lisa mi je pokušala pomoći da zaspim, ali ja sam samo plakao, govoreći da želim kući, pa je u jedan iza ponoći nazvala mamu i tatu. Tata se morao vratiti u Bridgeport i pokupiti me. Došli smo kući tek u tri ujutro. Tako je moje jedino spavanje izvan kuće ispalo kao potpuna katastrofa. I zato sam nervozan oko odlaska u školu u prirodi. S druge strane, stvarno stvarno sam uzbuđen.

 Poznat  Pozn at po Zamolio sam mamu da mi kupi novu putnu torbu jer je moja stara imala po sebi likove iz Ratova zvijezda, a nema šanse da s tim idem u školu u prirodi u petom razredu. Koliko god volio Ratove zvijezda, ne želim biti poznat po tome. U višim razredima osnovne škole svatko je po nečemu poznat. Kao što je Reid poznat po tome što jako voli morski svijet, oceane i stvari poput toga. Amos je poznat po tome da jako dobro igra bejzbol, a Charlotte je poznata jer je bila u televizijskoj reklami kad je imala šest godina. Ximena je pak poznata po tome što je zbilja pametna. Hoću reći da si u osnovnoj školi uglavnom poznat po onome što voliš i moraš biti oprezan oko toga. Kao što se Max G. i Max W. nikad neće moći otarasiti svoje opsesije Tamnicama i zmajevima. Zato sam na neki način pokušavao smanjiti doživljaj s Ratovima  zvijezda. Mislim, uvijek će mi značiti nešto posebno, kao što znače i liječniku koji mi je stavio slušni aparat. Samo, to nije stvar po kojoj želim da me pamte u višim razredima osnovne. Ne znam po čemu želim da me upamte, ali definitivno ne po tom. To nije baš potpuno točno - znam po čemu sam poznat. Ali po tom pitanju ne mogu ništa učiniti. No po pitanju torbe s likovima iz Ratova zvijezda - mogu.

 Paki  Pa kira ranje nje Mama mi je pomogla da se spakiram večer prije velikog putovanja. Stavili smo na krevet odjeću koju ću nositi, a onda je ona sve to uredno složila i počela stavljati u torbu dok sam je ja gledao. Usput, bila je to obična plava putna torba, bez oznaka ili crteža. „Što ako neću moći spavati po noći?” pitao sam. „Ponesi knjigu. Ako ne budeš mogao zaspati, izvuci svjetiljku i čitaj dok ne postaneš pospan”, odgovorila odgovorila je. Kimnuo sam. „Što ako budem imao noćnu moru?” „Tamo će biti tvoji učitelji, srećo”, rekla je. „I Jack. I tvoji tv oji prijatelji.” „Mogu ponijeti Babooa”, predložio sam. Bio je to moj omiljeni plišanac kad sam bio mali. Mali crni medvjedić s mekanim crnim nosom. „Ali... više baš i ne spavaš s njim”, podsjetila me mama. „Ne, ali ga držim u ormaru za slučaj da se probudim usred noći i ne mogu ponovo zaspati”, rekao sam. „Mogu ga sakriti u torbu. Nitko neće znati.” „Onda ćemo tako učiniti”, kimnula je mama, vadeći Babooa iz ormara. „Volio bih da smijemo imati mobitel”, rekao sam. „Znam, i ja bih voljela!” rekla je. „Iako znam da ćeš se sjajno provesti, Auggie. Jesi li siguran da d a želiš da spakiram Babooa?” „Aha, ali na dno torbe da ga nitko ne vidi”, rekao sam. Ugurala je Babooa duboko u torbu i pokrila ga majicama. „Toliko odjeće za samo dva dana!” „Tri dana i dvije noći”, ispravio sam je. „Dobro.” Kimnula je, smiješeći se. „Tri dana i dvije noći.” Zatvorila je torbu i podigla je. „Nije preteška. preteška. Probaj.” Podignuo sam torbu. „Dobro je.” Slegnuo Sl egnuo sam ramenima. Mama je sjela na krevet. „Hej, što se dogodilo s posterom Imperij uzvraća udarac?”  ,,Oh, skinuo sam ga prije sto godina”, odgovorio sam. Odmahnula je glavom. „Hm, nisam to ranije primijetila.” primijetila.” „Znaš, pokušavam malo promijeniti promijeniti imidž”, objasnio sam. „U redu.” Mama se nasmijala, kimajući kao da me razumije. „U svakom slučaju, dušo, moraš mi obećati da nećeš zaboraviti staviti sprej protiv komaraca, u redu? Na noge. Pogotovo kad pođete u šumu. Tamo je, u prednjem pretincu.”

„Mhm.” ,,I kremu za sunčanje”, dodala je. „Ne želiš dobiti opekline. I nemoj, ponavljam, nemoj zaboraviti skinuti slušni aparat ako budeš plivao.” „Mogu li doživjeti strujni udar?” „Ne, ali bi mogao nadrapati od tate jer stoji cijelo bogatstvo”, nasmijala se. „Stavila sam ti i kišnu kabanicu u prednji pretinac. Ista stvar vrijedi za slušni aparat ako bude padala kiša, u redu? Dobro pokrij aparat kapuljačom.” „Da, da, gospodine”, gospodine”, rekao sam, salutirajući. salutirajući. Nasmijala se i privukla me u zagrljaj. „Ne mogu vjerovati da si toliko odrastao ove godine, Auggie”, rekla je nježno, obuhvaćajući rukama moje obraze. „Izgledam li viši?” „Definitivno”, potvrdila je. ,,I dalje sam najniži na godini.” „Ne mislim na tvoju visinu”, kazala je. ,,A što ako mi tamo bude grozno?” „Vjerujem da ćeš se sjajno provesti, Auggie.” Kimnuo sam. Mama je ustala i brzo me poljubila u čelo. „U redu, predlažem da sad idemo spavati.” „Tek je devet, mama!” „Autobus polazi sutra u šest. Ne želim da zakasniš. Hajde. Tri, četiri, sad. Oprao si zube?” Kimnuo sam potvrdno i popeo se u krevet. Htjela je leći pokraj po kraj mene. „Ne moraš me večeras uspavljivati, mama”, rekao sam. „Čitat ću sam dok mi se ne počne spavati.” „Stvarno?” Pogledala me, impresionirana. Stisnula mi je ruku i poljubila je. ,,U redu, onda, laku noć. Lijepo spavaj.” „I ti isto.” Upalila je malu svjetiljku za čitanje pokraj kreveta. „Pisat ću vam pisma”, rekao sam dok je odlazila. „Iako ću vjerojatno doći kući prije no što stignu.” „Onda ih možemo mož emo čitati zajedno”, rekla je i poslala mi poljubac. Kad je otišla iz moje sobe, uzeo sam Lava, vješticu i ormar s noćnog ormarića i čitao sve dok nisam zaspao. ... iako je vještica poznavala duboku magiju, postoji i dublja magija koja joj nepoznata. Njezino znanje seže samo do svitanja vremena. Ali da je

mogla pogledati malo dalje u prošlost, u mir i tamu, prije no što je vrijeme svanulo, tamo bi pročitala i druge čarobne riječi.

Svitanje Sljedećeg dana probudio sam se stvarno rano. U sobi je još uvijek bio mrak, a vani je bilo još tamnije. No, znao sam da će uskoro svanuti. Okrenuo sam se na bok, ali više nisam bio umoran. Tada sam vidio Daisy kako sjedi pokraj mog kreveta. Mislim, znao sam da to nije Daisy, ali na sekundu sam vidio sjenu koja je izgledala baš poput nje. Tada nisam mislio da je to san, ali sad, kad pogledam unatrag, znam da je morao biti san. Nije me uopće rastužilo to što sam je vidio, samo me ispunilo lijepim osjećajima. Nestali su nakon sekunde i više je nisam mogao vidjeti u tami. Soba se polako počela osvjetljavati. Posegnuo sam za svojim slušnim aparatom i stavio ga, i svijet se ponovo probudio. Mogao sam čuti kamione za odvoz smeća kako se kotrljaju ulicom, i ptice u našem stražnjem vrtu. I čuo sam mamin alarm. Daisyn duh učinio me jakim. Znao sam da je sa mnom, gdje god bio. Ustao sam iz kreveta, otišao do stola i napisao mami kratku poruku. Zatim sam otišao u dnevnu sobu, do vrata pored kojih me čekala uredno spakirana torba. Otvorio sam je i čeprkao po njoj dok nisam našao ono što sam tražio. Odnio sam Babooa natrag u svoju sobu, položio ga na krevet i zakvačio na njegova prsa malu poruku za mamu. Onda sam ga pokrio dekicom kako je mama ne bi odmah našla. Na poruci je pisalo: Draga mama, neću trebati Babooa, ali ako ti budem nedostajao, možeš se pomaziti s njim.  XO Auggie

 Prvi dan Vožnja busom brzo je prošla. Sjedio sam do prozora, a Jack je sjedio do mene na sjedalu do prolaza. Summer i Maya bile su ispred nas. Svi su bili dobro raspoloženi. Bili smo glasni i puno se smijali. Odmah sam primijetio da Julian nije u našem busu, iako su Henry i Miles bili. Pretpostavio sam da je vjerojatno u drugom autobusu, ali onda sam načuo kako Miles govori Amosu da je Julian odustao od puta jer je mislio da je boravak u prirodi, citiram, glup. Bio sam oduševljen jer je podnošenje Juliana tri dana i dvije noći zaredom glavni razlog zbog kojeg sam bio nervozan oko cijelog puta. Bez njega sam se mogao stvarno opustiti i ne brinuti ni o čemu. U park prirode došli smo oko podne i najprije ostavili stvari u brvnarama. U svakoj sobi bila su tri kreveta na kat, pa smo ja i Jack odigrali kamen, papir, škare za gornji krevet i ja sam dobio. Juhuhu. Ostali dečki u sobi bili su Reid i Tristan te Pablo i Nino. Nakon ručka u glavnoj brvnari, otišli smo na dvosatnu šetnju kroz šumu s vodičem. Ali to nije bila šuma kakva postoji u Central parku, već prava, gusta šuma. Ogromno drveće u potpunosti je blokiralo sunčevu svjetlost. Posvuda su ležale hrpe lišća i srušeni trupci. Čulo se zavijanje, cvrkut i glasno dozivanje ptica. Spustila se lagana magla, kao da nas je okružio blijedi plavkasti dim. Baš kul. Vodič nam je pokazivao različite vrste drveća pored kojeg smo prolazili, kukce u trulim kladama na stazi, tragove jelena i medvjeda u šumi, razne vrste ptica po čijem smo cvrkutu mogli znati gdje ih možemo naći. Shvatio sam da zbog svog Lobotovog slušnog pomagala zapravo čujem bolje od ostalih, jer sam obično bio prva osoba koja bi čula cvrkut neke nove ptice. Kad smo se vraćali u kamp, počelo je kišiti. Navukao sam kabanicu i povukao kapuljaču kako mi se ne bi smočio slušni aparat, ali dok smo došli do naših brvnara, i traperice i cipele bile su mi skroz mokre. Svi smo pokisli. Ali, bilo je zabavno. Zezali smo se u sobama i tukli mokrim čarapama. Kako je ostatak dana padala kiša, većinu poslijepodneva proveli smo zabavljajući se u sobi za rekreaciju. Imali su stol za ping-pong i stare igre poput Pac-Mana i Navođenja projektila koje smo igrali do večere. Srećom, dotad je prestala kiša pa smo kuhali vani na logorskoj vatri. Drvene klupe oko logorske vatre još su bile mokre, ali smo ih pokrili jaknama i družili se oko vatre, radeći poslastice od keksa i sljeza te jedući najbolje pečene hot dogove koje sam ikad, ali ikad, kušao. Mama je bila u pravu oko

komaraca - bilo ih je bezbroj. Na sreću, pošpricao sam se prije no što smo napustili brvnaru i nisu me živog pojeli kao neku djecu. Svidjelo mi se druženje kraj vatre, pogotovo kad se smračilo. Bilo mi je super kako su komadići žara letjeli uzrak i nestajali u noći. I kako je vatra obasjavala lica ljudi. Volio sam i zvuk koji je dolazio iz vatre. I to kako je šuma bila toliko mračna da nisi mogao vidjeti ništa oko sebe, a kad bi podigao pogled vidio bi na nebu milijarde zvijezda. Tako ne izgleda nebo u North River Heightsu. No, sjetio sam se da je takvo u Montauku kao da je netko rasuo zrnca soli po sjajnom crnom stolu. Kad smo došli u brvnaru bio sam tako umoran da nisam morao izvlačiti knjigu da bih čitao. Zaspao sam čim mi je glava dotaknula jastuk. Možda sam sanjao o zvijezdama, ali se ne sjećam.

Sajmište Sljedeći dan bio je jednako sjajan kao i prvi. Ujutro smo išli jahati, a popodne, uz pomoć vodiča, srušili smo golemo drvo. Do vremena kad smo se vratili na večeru, svi smo opet bili silno umorni. Nakon večere rekli su nam da imamo sat za odmor, a onda smo trebali otići na petnaestominutnu vožnju do sajmišta, na filmsku večer na otvorenom. Nisam prije imao priliku napisati pismo mami, tati i Viji, pa sam im tada napisao jedno o stvarima koje smo radili taj dan i dan ranije. Zamišljao sam kako im čitam pismo kad se vratim, s obzirom na to da nema šanse da dođe kući prije mene. Kad smo stigli na sajmište, sunce je upravo počelo zalaziti. Bilo je oko pola osam. Sjene na travi su se izdužile, a oblaci su dobili ružičaste i narančaste nijanse. Izgledalo je kao da je netko uzeo kredu i razmrljao prstima boje po nebu. Nije da nisam vidio zalazak sunca u gradu, jer jesam, zapravo dijelove zalaska sunca između zgrada, ali nisam bio naviknut da vidim nebo koje se protezalo u svim smjerovima. Tu na sajmištu mogao sam razumjeti zašto su ljudi u prošlosti mislili da je svijet ravna ploča, a nebo kupola koja se zatvara nad njom. Tako se činilo i odavde, sa sajmišta, nasred ovog ogromnog otvorenog polja. Budući da smo bili prva škola koja je stigla ovamo, mogli smo trčati po polju koliko smo htjeli, sve dok nam učitelji nisu rekli da je vrijeme da prostremo svoje vreće za spavanje na tlo i zauzmemo dobre pozicije za gledanje. Otvorili smo torbe i prostrli ih kao deke za piknik na travi, ispred golemog filmskog platna usred polja. Zatim smo krenuli do reda kombija s hranom, parkiranih na rubu polja, kako bismo se opskrbili grickalicama, sokovima i takvim stvarima. Tamo su se nalazili štandovi, kao na tržnici, na kojima su prodavali pržene kikirikije i šećernu vatu. Malo dalje stajali su karnevalski štandovi na kojima možete osvojiti plišanu životinju ako ubacite loptu u koš. Jack i ja smo pokušali, ali nismo uspjeli, no čuli smo da je Amos osvojio žutog vodenkonja i dao ga Ximeni, Oko njih dvoje širio se veliki trač. Sportaš i štreberica. Iz kombija s hranom mogla su se vidjeti polja kukuruza iza filmskog platna. Pokrivala su otprilike trećinu velikog polja. Ostatak je bio okružen šumom. Kako je sunce poniralo sve dublje na nebu, visoko drveće na ulazu u šumu dobilo je tamnoplavu boju. Do vremena kad su na parkiralište stigli učenici iz ostalih škola, mi smo već bili na svojim mjestima, točno ispred platna; to su bila najbolja mjesta na cijelom polju. Dodavali smo si grickalice i sjajno se zabavljali. Jack, Summer, Reid, Maya i ja igrali smo dictionary. Mogli smo čuti kako

dolaze djeca iz drugih škola, glasan smijeh i razgovor klinaca koji stižu na polje, s obje naše strane, ali ih nismo mogli vidjeti. Iako je nebo još uvijek bilo svijetlo, sunce je zašlo i sve oko nas dobilo je tamnoljubičaste tonove. Oblaci su sada bili samo sjene na nebu. Jedva smo vidjeli kartice Pictionaryja ispred sebe. Upravo tada, bez ikakve najave, odjednom su se upalila sva svjetla na kraju polja. Izgledala su kao velika jaka svjetla na stadionu. Pomislio sam na scenu iz Bliskog susreta - kad svemirski brod slijeće i svira glazba: duda-du-da-dunn. Klinci na polju počeli su pljeskati i najvijati, kao da se upravo dogodilo nešto sjajno.

Budi dobar prema prirodi Preko golemih zvučnika ispod velikih svjetala čula se najava: „Dobro došli svi. Dobro došli na 23. zaredom Noć velikih filmova u Parku prirode Briarwood. Dobro došli učitelji i učenici iz... MS 342: škole William Heath...” Veliki uzik čuo se s lijeve strane polja. „Dobro došli učitelji i učenici iz Akademije Glover...” Čuo se još jedan uzvik, ovog puta s desne strane polja. ,,I dobrodošli učitelji i učenici iz., škole Beecher!” Cijela naša grupa uzviknula je najglasnije što smo mogli. „Oduševljeni smo što ste večeras naši gosti i oduševljeni smo što nam vrijeme ide na ruku. Zapravo, možete li vjerovati da imamo uistinu prekrasnu noć?” Ponovo su svi vikali i zviždali. „Dok pripremamo film, molimo vas da na nekoliko trenutaka poslušate važnu najavu. Kao što znate, Park prirode Briarwood posvećen je očuvanju svojih prirodnih resursa i okoliša. Molimo vas da ne ostavljate smeće. Počistite za sobom. Budite dobri prema prirodi pa će i ona biti dobra prema vama. Molimo vas da imate to na umu dok hodate okolo. Ne izlazite izvan narančastih oznaka na rubovima polja. Nemojte ići u polja kukuruza ni u šumu. Štedljivo koristite besplatni internet. Ako vam se kojim slučajem ne gleda film, a vaši kolege možda misle suprotno, budite strpljivi - bez glasnog razgovora, bez puštanja glazbe, bez trčanja uokolo. Zahodi su smješteni preko puta štandova s hranom. Kad film završi, bit će prilično mračno pa vas molimo da ostanete sa svojom školom dok se vraćate u autobus. Učitelji, u Noći velikih filmova često se dogodi da netko odluta - nemojte da se to desi nekom od vaših učenika! Večeras ćete gledati... Moje pjesme, moji snovi!”  Odmah sam počeo pljeskati, iako sam ga gledao nekoliko puta, budući da je to Vijin najdraži film. Bio sam iznenađen kad je mnoštvo djece (ali ne iz Beechera) počelo vikati buuu, zviždati i smijati se. Netko s desne strane polja bacio je limenku soka na platno, što je, čini se, iznenadilo gospodina Guzića. Vidio sam da je ustao i pogledao u smjeru odakle je stigla limenka, iako u mraku nije mogao ništa vidjeti. Film je odmah počeo. Stadionska svjetla su prigušena. Časna sestra Maria stajala je na vrhu planine i ondje se vrtjela. Odjednom je postalo prohladno pa sam obukao gornji dio žute trenirke s natpisom Montauk. Namjestio sam ton na slušnom pomagalu, naslonio se na ruksak i počeo gledati. Brda su živa...

Brda su živa Negdje oko onog dosadnog dijela kad lik s imenom Rolf i njegova najstarija kći pjevaju You are sixteen, going on seventeen, Jack me gurnuo laktom. „Stari, moram piškiti”, rekao je. Obojica smo ustali i nekako preskočili ostalu djecu koja su sjedila ili ležala na vrećama za spavanje. Summer nam je mahnula dok smo prolazili kraj nje i ja sam joj odmahnuo. Bilo je puno djece iz ostalih škola koja su hodala oko kombija s hranom, igrala karnevalske igre ili se samo družila. Naravno, red za zahod bio je ogroman. „Zaboravi to, samo ću naći neko drvo”, rekao je Jack. „To je odvratno, Jack. Pričekajmo”, odgovorio sam. Ali on je krenuo prema nizu drveća na rubu polja koje je bilo iza narančastih linija, za koje su nam izričito rekli da ih ne prelazimo. Naravno da sam ga slijedio. I naravno da nismo imali baterijske svjetiljke jer smo ih zaboravili uzeti. Već je bilo tako mračno da doslovce nismo mogli vidjeti ni deset koraka ispred nas dok smo hodali prema šumi. Srećom, s filmskog se platna odražavala svjetlost pa, kad smo vidjeli svjetiljku kako šara prema nama iz pravca šume, odmah smo znali da su to Henry, Miles i Amos. Pretpostavljam da ni oni nisu htjeli čekati u redu za toalet. Miles i Henry još nisu razgovarali s Jackom, ali Amos je odavno odustao od rata. Kimnuo nam je umjesto pozdrava kad su prošli pokraj nas. „Čuvajte se medvjeda!” viknuo je Henry. On i Miles su se nasmijali odlazeći prema sajmištu. Amos je pokazao glavom prema nama, kao da želi reći ‘Ne obraćajte pažnju na njih’. Jack i ja smo hodali dok se nismo našli u šumi. Onda je Jack potražio savršeno drvo i konačno obavio ono zbog čega je došao, iako mi se učinilo da to traje cijelu vječnost. Šuma je bila puna nepoznatih zvukova, cvrkuta i kreštanja, poput bučnih valova koji izlaze iz drveća. A onda smo, nedaleko od nas, začuli glasno pucketanje, kao kad opali pištolj-igračka, zvuk koji zasigurno nisu proizvodili kukci. Iz daljine, kao iz nekog drugog svijeta, odjekivali su zvuci melodije Rain drops on roses and whiskers on kittens. „Ah, sad je mnogo bolje”, rekao je Jack, potežući zatvarač na hlačama.

,,I meni se pripiškilo”, rekao sam i obavio to kraj najbližeg drveta. Nema šanse da idem dublje u šumu, kao što je otišao Jack. „Osjećaš li ovaj smrad? Poput vonja petarde”, rekao je prilazeći mi. ,,Oh, da, to je to”, odgovorio sam, zakopčavajući hlače. „Čudno.” „Idemo.”

Svemirac Krenuli smo u smjeru iz kojeg smo došli, hodajući prema golemom platnu. Tad smo se umiješali u grupu djece koju nismo poznavali. Upravo su izašli iz šume, gdje su radili stvari za koje nisu željeli da znaju njihovi učitelji. Osjećao se miris dima, petardi i cigareta. Uperili su svjetiljke u nas. Bilo ih je šestero, četiri dečka i dvije djevojke. Izgledali su kao da idu u sedmi razred. „Iz koje ste škole?” viknuo je jedan od dječaka. „Beecher!” odgovorio je Jack, a jedna od djevojaka odjednom je počela vrištati. „O moj Bože!” kriknula je, držeći ruku preko očiju kao da plače. Mislio sam da joj se u lice zaletio ogromni kukac ili tako nešto. „Nema šanse!” uzviknuo je jedan od dečki i počeo mahati rukama po zraku, kao da je upravo dotaknuo nešto vrelo. A zatim je pokrio usta. „Neme šanse, čovječe! Nema šanse!” Počeli su se smijati, istovremeno pokrivajući oči i gurkajući jedan drugog. Glasno su psovali. „Što je ovo?” pitao je klinac koji je uperio svjetiljku u nas. Tek sam tada shvatio da je svjetiljka uperena ravno u moje lice, i da sam ja predmet njihovih komentara i čuđenja. „Maknimo se odavde”, rekao je Jack i povukao me za rukav trenirke. Počeli smo se udaljavati od njih. „Čekaj, čekaj, čekaj!” viknuo je dečko sa svjetiljkom, prepriječivši nam put. Uperio je svjetiljku ponovo u moje lice i sad je bio samo metar i pol od mene. ,,Oh, čovječe! Oh, čovječe!” vikao je, odmahujući glavom, širom otvorenih usta. „Što ti se dogodilo s licem?” „Prestani, Eddie”, rekla je jedna od djevojaka. „Nisam znao da večeras gledamo Gospodare prstenova!” nastavio je. „Pogledajte, ljudi, ovo je Gollum!” Njegovi su se prijatelji počeli histerično smijati. Pokušali smo se maknuti od njih, ali nam je taj Eddie ponovo prepriječio put. Bio je barem za glavu viši od Jacka, koji je otprilike za glavu viši od mene, pa mi se lik činio ogromnim. „Ne, čovječe, to je Alien!” rekao je jedan od dječaka. „Ne, ne, ne, čovječe. To je ork!” smijao se Eddie, gurajući mi svjetiljku u lice. Ovog puta bio je točno ispred nas.

„Ostavi ga na miru, u redu?” rekao je Jack, odmičući ruku kojom je ovaj držao svjetiljku. „Natjeraj me”, odgovorio je Eddie, uperivši svjetiljku u Jackovo lice. „Koji je tvoj problem, stari?” upitao je Jack. „Moj problem je tvoj dečko!” „Jack, idemo”, rekao sam vukući ga za ruku. ,,Oh, čovječe, on govori!” vrisnuo je Eddie, ponovo obasjavajući moje lice svjetiljkom. Jedan od dečki bacio nam je petardu pod noge. Jack se pokušao progurati pokraj Eddieja, ali on ga je uhvatio rukama za ramena i snažno gurnuo. Jack je pao na tlo. „Eddie!” viknula je jedna od djevojaka. „Gledaj”, rekao sam i stao ispred Jacka s podignutim rukama, kao da sam prometni policajac. „Puno smo manji od vas, dečki...” „Meni govoriš, Freddie Krueger? Mislim da ne želiš imati posla sa mnom, ti ružna nakazo”, rekao je Eddie. To je bio trenutak kad sam shvatio da bih trebao početi trčati, najbrže što mogu, ali Jack je još bio na tlu i nisam ga mogao ostaviti. „Hej, stari”, rekao je novi glas iza nas. „Koji je problem, čovječe?” Eddie se okrenuo i uperio svjetiljku prema glasu. Na sekundu, nisam mogao vjerovati koga vidim. „Ostavi ih na miru, stari”, rekao je Amos. Iza njega su stajali Miles i Henry. „Tko to kaže?” upitao je jedan od Eddiejevih prijatelja. „Samo ih pusti na miru, stari”, ponovio je Amos smireno. „Jesi li i ti nakaza?” izazivao ga je Eddie. „Oni su svi hrpa nakaza!” rekao je jedan od njegovih. Amos nije ništa odgovorio već je pogledao prema nama. „Hajdemo, dečki. Gospodin Guzić nas čeka.” Znao sam da je to laž, ali sam pomogao ]acku da ustane i krenuli smo prema Amosu. Onda me odjednom, dok sam prolazio pored njega, taj lik Eddie zgrabio za kapuljaču i silovito povukao, tako da sam posrnuo unazad i pao ravno na leđa. Pao sam na kamen i jako ozlijedio lakat. Nisam mogao dobro vidjeti što se dogodilo nakon toga, osim da se Amos zaletio u Eddieja poput golemog kamiona i obojica su pali na tlo do mene. Sve je nakon toga postalo prilično ludo. Netko me povukao za rukav i viknuo, „Trči!” a netko drugi je istovremeno vikao „Ulovite ih!”. Oko dvije sekunde dvoje je ljudi vuklo moje rukave u suprotnim smjerovima. Čuo sam kako obojica psuju, a onda mi se trenirka poderala i prvi me lik

povukao za ruku te počeo vući za sobom dok smo trčali, najbrže što smo mogli. Čuo sam korake točno iza nas, kako nas sustižu, glasove koji viču i djevojke koje vrište, ali bilo je tako mračno da nisam znao čiji su to glasovi. Imao sam osjećaj kao da smo ispod vode. Trčali smo kao ludi u mrkloj tami i, kad god bih počeo usporavati, lik koji me vukao, viknuo bi: „Nemoj stati!”

Glasovi u tami Nakon što mi se činilo da trčimo stoljećima, netko je konačno viknuo: „Mislim da smo im pobjegli.” „Amose?” „Tu sam!” čuo sam Amosov glas nekoliko metara iza nas. „Možemo stati!” viknuo je Miles iz daljine. „Jack!” kriknuo sam. „Juhu!” javio se Jack. „Tu sam.” „Ne vidim ništa!” „Jesi li siguran da smo im pobjegli?” pitao je Henry, puštajući moju ruku. Tada sam shvatio da je on taj koji me vukao dok smo trčali. „Aha.” „Psst! Poslušajmo!” Svi smo se jako utišali, osluškujući korake u mraku, ali sve što smo čuli bile su žabe i zrikavci i naše luđačko, ubrzano disanje. Ostali smo bez zraka, trbusi su nas boljeli i stajali smo napola presavinuti. „Pobjegli smo im”, rekao je Henry. „Vau! Ovo je bilo napeto!” „Što se dogodilo sa svjetiljkom?” „Pala mi je!” „Kako ste vi dečki znali što se zbiva?” pitao je Jack. „Vidjeli smo ih ranije.” „Izgledali su kao kreteni.” „Samo si se zabio u njega!” rekao sam Amosu. „Znam, jel’da?” smijao se Amos. „Nije to očekivao!” dodao je Miles. „Rekao je ‘Jesi li i ti nakaza’, a ti si samo napravio bam!” ubacio se Jack. „Bam!” rekao je Amos, udarajaći u zrak. „Ali kad sam ga srušio, pomislio sam, trči Amose, nesretniče, on je deset puta veći od tebe! Pa sam ustao i počeo trčati iz sve snage.” Prasnuli smo u smijeh. „Zgrabio sam Auggieja i rekao mu: ‘Trči!’“, nastavio je Henry. „Nisam ni znao da me ti vučeš!” rekao sam.

„Ovo je bilo ludo”, rekao je Amos, odmahujući glavom. „Potpuno ludo.” „Usnica ti krvari, stari.” „Dobio sam nekoliko dobrih udaraca”, objasnio je Amos, brišući usne. „Mislim da su to bili sedmaši.” „Bili su ogromni.” „Luzeri!” viknuo je Henry, tako glasno da smo ga morali utišati. Oluškivali smo sekundu-dvije, kako bismo se uvjerili da nas nitko ne čuje. „Gdje smo mi dovraga?” pitao je Amos. „Ne vidi se ni ekran.” „Mislim da smo u polju kukuruza”, odgovorio je Henry. „Pa, jesmo u polju kukuruza”, javio se Miles, gurkajući stabljiku kukuruza prema Henryju. „U redu, znam točno gdje smo”, rekao je Amos. „Moramo se vratiti u ovom smjeru. To će nas dovesti do druge strane polja.” „Hej, dečki”, rekao je Jack, podižući ruku visoko uzrak. „Bilo je jako kul od vas što ste se vratili po nas. Stvarno kul. Hvala vam.” „Nema problema”, odgovorio je Amos, dajući Jacku pet. Onda su mu i Miles i Henry dali pet. „Aha, dečki, hvala vam”, i ja sam podigao dlan uzrak, kao Jack maloprije, iako nisam bio siguran da će i meni dati pet. Amos me pogledao i kimnuo. „Bilo je kul kako si im se suprotstavio, mali”, rekao je, dajući mi pet. „Tako je, Auggie”, rekao je Miles, dajući mi pet. „Rekao si mu nešto kao: ‘Ljudi, manji smo od vas’...” „Nisam znao što drugo da kažem!” nasmijao sam se. „Super”, rekao je Henry, pa mi i on dao pet. „Oprosti što sam ti poderao trenirku.” Spustio sam pogled. Trenirka mi je bila poderana po sredini. Jedan rukav je otrgnut, a drugi je bio tako istegnut da mi je visio do koljena. „Hej, krvari ti lakat”, rekao je Jack. „Znam.” Slegnuo sam ramenima. Počelo me jako boljeti. „Jesi li dobro?” pitao je Jack, ugledavši moje lice. Kimnuo sam. Odjednom mi se plakalo, ali sam se jako trudio da ne zaplačem. „Čekaj, nema tvog slušnog aparata!” rekao je Jack.

„Što!” viknuo sam, dodirujući uši. Definitivno nije bilo trake sa slušnim aparatom. Zato sam se i osjećao kao da smo pod vodom! „O ne!” rekao sam, i više nisam mogao izdržati. Sve što se dotad dogodilo sad me sustiglo i nisam si mogao pomoći - počeo sam plakati. Ali stvarno jako plakati. Mama bi to opisala „kao da je netko otvorio pipu”. Bilo mi je neugodno pa sam sakrio lice rukom, ali nisam mogao zaustaviti suze. No, dečki su bili jako dragi prema meni. Tapšali su me po leđima. „Bit će sve u redu, stari. Sve je u redu”, govorili su. „Ti si jedan mali hrabri frajer, znaš li to?” Amos me tješio, obgrlivši me oko ramena. A kad sam nastavio plakati, zagrlio me objema rukama, onako kako bi napravio moj tata i pustio me da se isplačem.

Carska straža Vraćali smo se pipajući po travi dobrih deset minuta da vidimo možemo li pronaći moj slušni aparatić, ali bilo je previše mračno da bismo išta vidjeli. Morali smo se doslovce držati jedni drugima za majice i hodati u istoj liniji, kako se ne bismo spotaknuli i pali. Bilo je tako mračno kao da je svuda prolivena crna tinta. „Ovo je beznadno”, rekao je Henry. „Može biti bilo gdje.” „Možda se možemo vratiti sa svjetiljkom”, odgovorio je Amos. „Ne, u redu je”, rekao sam. „Vratimo se samo nazad. Hvala vam.” Hodali smo natrag prema polju kukuruza, a zatim ga prošli i napokon ugledali veliki ekran. S obzirom na to da je bio okrenut od nas, nismo dobivali nimalo svjetla, sve dok nismo ponovo došli do ruba šume. Tada je konačno postalo malo svjetlije. Nigdje nije bilo ni traga sedmašima „Što misliš kamo su otišli?” upitao je Jack. „Natrag do kombija s hranom”, rekao je Amos. „Vjerojatno misle da ćemo ih prijaviti.” „Hoćemo li?” Pogledali su u mene. Ja sam odmahnuo glavom. „U redu”, rekao je Amos, „ali poslušaj me, mali frajeru. Ne hodaj više okolo sam, okej? Ako trebaš nekamo ići, reci nam i ići ćemo s tobom.” ,,U redu.” Kimnuo sam. Kad smo se približili ekranu, mogao sam čuti High on a hill was a lonley goatherd i namirisan’ šećernu vatu sa štanda pokraj kombija s hranom. Bilo je puno djece koja su švrljala uokolo po tom dijelu, pa sam navukao preko glave ono što je ostalo od moje kapuljače, pognuo se i zabio ruke u džepove. Prošlo je dosta vremena otkad sam bio vani bez slušnog aparata i osjećao sam se kao da sam kilometrima pod Zemljom. Osjećao sam se kao u onoj pjesmi koju mi je pjevala Miranda: Kontrola leta zove bojnika Toma, tvoj strujni krug se pokvario, nešto ne valja... Dok sam hodao, primijetio sam da je Amos ostao u mojoj blizini. I Jack mi je bio blizu, samo s druge strane. Miles je bio ispred nas, a Henry iza. Okružili su me dok smo hodali kroz more djece. Osjećao sam se kao da imam vlastitu carsku stražu.

San Onda su izašli iz uske doline i odjednom je vidjela razlog. Tamo su stajali Peter i Edmund i ostatak Aslanove vojske, boreći se očajnički protiv horde strašnih stvorenja koja je vidjela prošle noći - samo što su sada, na dnevnom svjetlu, izgledali još čudnije, zlokobnije i deformiranije. Tu sam stao. Čitao sam više od sata, ali san nije dolazio. Bila su skoro dva sata iza ponoći i svi su spavali. Imao sam svjetiljku ispod vreće za spavanje i možda nisam mogao zaspati zbog svjetla, ali bilo me previše strah ugasiti je. Bojao sam se mraka izvan vreće za spavanje. Kad smo se vratili u svoj dio ispred filmskog platna, nitko nije ni primijetio da nas nije bilo. Gospodin Guzić, gospođa Rubin, Summer i ostala djeca i dalje su gledali film. Nitko nije imao pojma da se meni i Jacku umalo dogodila prava nevolja. Čudno je kako se stvari poslože i kako ti neka noć može postati najgora u životu, dok je svima ostalima to samo obična večer. Na primjer, ja bih ovo definitivno označio kao jedan od najstrašnijih dana u životu. Osim dana kad je uginula Daisy. No, za ostatak svijeta ovo je bio samo običan dan. Nekima je možda bio i dobar dan. Možda je netko danas dobio na lutriji. Amos, Miles i Henry doveli su mene i Jacka do mjesta na kojem smo prije sjedili, sa Summer, Mayom i Reidom, pa otišli na svoja mjesta, gdje su bile Ximena, Savanna i njihova grupa. Na neki način sve je bilo isto kao prije no što smo otišli tražiti zahod. Nebo je bilo isto. Film je bio isti. Sva su lica bila ista. I moje je lice bilo isto. Ali nešto je ipak bilo drukčije. Nešto se promijenilo. Mogao sam vidjeti kako Amos, Miles i Henry pričaju svojoj grupi što se upravo dogodilo. Znao sam da pričaju o tome jer su neprestano pogledavali prema meni. Iako je film još uvijek trajao, ljudi su šaptali u tami. Vijesti poput ove brzo se šire. To je bilo jedino o čemu se razgovaralo dok nas je autobus vozio prema brvnarama. Sve su me djevojčice, čak i one koje nisam dobro poznavao, pitale jesam li dobro. Dečki su govorili o osveti koju spremaju grupi kretena iz sedmog razreda, pokušavajući dokučiti u kojoj su školi. Nisam planirao reći učiteljima što se dogodilo, ali su svejedno saznali. Možda me odala potrgana trenirka ili krvavi lakat. IH je možda stvar u tome da učitelji sve čuju. Kad smo se vratili u kamp, gospodin Guzić me odveo u prostoriju za prvu pomoć i, dok mi je medicinska sestra iz kampa čistila lakat i

zamatala ruku, gospodin Guzić i direktor kampa bili su u susjednoj sobi i razgovarali s Amosom, Jackom, Henryjem i Milesom, pokušavajući dobiti opis napadača. Kad me gospodin Guzić nešto kasnije pitao za njih, rekao sam da nisam zapamtio njihova lica, što nije bilo istina. Vidim ih svaki put kad zatvorim oči prije spavanja. Jasno vidim izraz strave na licu djevojke koja me prvi put vidjela. Način na koji je klinac sa svjetiljkom, Eddie, gledao u mene dok je govorio. Kao da me mrzi. Kao janje za klanje. Sjećam se da je tata to spomenuo, prije sto godina, ali mislim da sam danas konačno shvatio što znači taj izraz.

 Posljedice Kad je bus stigao, mama me čekala ispred škole, zajedno s drugim roditeljima. Gospodin Guzić mi je rekao da su nazvali moje roditelje, da im kažu kako je večer prije došlo do „male nezgode”, ali da je sada sve u redu. Rekao je da su odmah ujutro direktor kampa i neki od njegovih savjetnika otišli potražiti slušni aparat, dok smo mi plivali u jezeru, ali ga nisu mogli naći. Briarwood će nam pokriti troškove slušnog aparata, rekao je. Osjećali su se loše zbog onoga što se dogodilo. Pitao sam se je li Eddie uzeo moja slušna pomagala, kao neku vrstu suvenira. Nešto po čemu će pamtiti orka. Mama me čvrsto zagrlila kad sam izašao iz busa, ali me nije zasula pitanjima kao što sam očekivao. Bilo mi je bolje od njezinog zagrljaja i nisam je odmakao od sebe, kao što su neki klinci radili svojim roditeljima. Vozač busa počeo je iskrcavati naše torbe i ja sam otišao po svoju, dok je mama razgovarala s gospodinom Guzićem i gospođom Rubin koji su joj prišli. Dok sam kotrljao torbu prema njoj, djeca koja mi obično ne kažu ništa, kimala su mi u znak pozdrava ili su me tapšala po leđima dok sam prolazio pored njih. „Jesi li spreman?” upitala me mama kad sam se vratio. Uzela mi je torbu, a ja je nisam pokušao spriječiti - bilo mi je u redu da je ona nosi. Iskreno, da je htjela i mene nositi na ramenima, i na to bih pristao. Kad smo krenuli doma, gospodin Guzić me snažno zagrlio, ali nije ništa rekao. Mama i ja nismo puno govorili putem kući. Kad smo došli do ulaznih stepenica, automatski sam pogledao prema donjem prozoru jer sam na sekundu zaboravio da Daisy neće biti tu, kao obično, uspravljena na sofi, s prednjim šapama na prozorskoj klupici, čekajući nas da dođemo kući. To me dodatno rastužilo kad smo došli unutra. Mama je spustila moju torbu, zagrlila me i izljubila po glavi i licu, kao da me želi udahnuti. „Sve je u redu, mama, dobro sam”, rekao sam, smijući se. Kimnula je i uzela moju glavu u svoje ruke. Oči su joj bile sjajne. „Znam da jesi”, rekla je. „Toliko si mi nedostajao, Auggie.” ,,I ti si meni nedostajala.” Vidio sam da želi reći mnogo toga, ali se suzdržava. „Jesi li gladan?” pitala je. „Pregladnio sam. Mogu li dobiti tostirani sir?”

„Naravno”, odgovorila je i odmah počela spremati sendvič, dok sam ja skinuo jaknu i sjeo za kuhinjski šank. „Gdje je Via?” „Danas dolazi kući s tatom, Auggie. Čovječe, kako si joj nedostajao”, rekla je mama. „Daaa? Svidio bi joj se ovaj park prirode. Znaš koji smo film gledali? Moje pjesme, moji snovi.”  „Morat ćeš joj to reći.” „Pa, želiš li prvo čuti lošu ili dobru vijest?” upitao sam nakon nekoliko minuta, naslanjajući glavu na ruku. „Kako ti želiš”, odgovorila je. „Pa, osim prošle noći, bilo mi je sjajno”, rekao sam. „Mislim, bilo je baš odlično. Zato sam toliko potišten. Osjećam se kao da su mi uništili cijelo putovanje.” „Ne, dušo, nemoj dopustiti da ti to naprave. Bio si tamo više od 48 sati, a taj grozni dio trajao je samo jedan sat. Nemoj im dati da ti to oduzmu, u redu?” „U redu.” Kimnuo sam. „Je li ti gospodin Guzić rekao za aparatić?” „Da, nazvao nas je jutros.” „Je li tata bio ljut? Jer je toliko skup?” „O moj Bože, naravno da nije, Auggie. Samo je htio znati jesi li dobro. To je sve što nam je važno. I da ti oni... dripci... nisu uništili putovanje.” Bilo mi je smiješno kad je rekla „dripci”. „Što je?” upitala me.  „Dripci”, zadirkivao sam je. „To je nekakva staromodna riječ.” „Okej, kreteni. Moroni. Imbecili”, nizala je riječi, okrećući sendvič u tavi.  „Cretinos, kao što bi rekla moja mama. Kako god ih nazvao, da ih vidim na ulici, ja bih...” Odmahnula je glavom. „Bili su prilično veliki, mama.” Nasmijao sam se. „Sedmaši, čini mi se.” Opet je odmahnula glavom. „Sedmaši? Gospodin Guzić nam to nije rekao. O Gospode.” „Je li ti rekao kako me Jack zaštitio?” pitao sam. „A Amos se samo, bam, zaletio u vođu. Obojica su pali na tlo, kao u pravoj tučnjavi! Bilo je sjajno. Amosu je krvarila usnica i sve to.” „Rekli su nam da je došlo do tučnjave, ali...”, zastala je, gledajući u mene s uzdignutim obrvama. „Samo sam... uf... zahvalna sam što ste ti, Amos i Jack dobro. Kad pomislim što se moglo dogoditi...”, odlutala je u mislima, prevrćući prženi sir. „Moja Montauk trenirka skroz je uništena.”

„Pa, možemo je zamijeniti”, rekla je mama. Spustila je tostirani sir na tanjur i stavila ga na šank ispred mene. „Mlijeko ili sok od grožđa?” „Čokoladno mlijeko, molim te.” Počeo sam proždirati sendvič. ,,Oh, možeš li ga napraviti na onaj poseban način, s pjenicom?” „Kako ste ti i Jack uopće završili na rubu šume?” pitala je mama, ulijevajući mlijeko u visoku čašu. „Jack je morao piškiti”, odgovorio sam punih usta. Dok sam govorio, usula je žlicu čokolade u prahu i počela mućkati mlijeko u šalici, držeći je u dlanovima. „Ali, pred zahodom je bio veliki red i nije mu se dalo čekati, pa smo krenuli prema šumi.” Pogledala je u mene tresući šalicu. Znao sam da misli kako nismo trebali to učiniti. Čokoladno mlijeko imalo je pjenu visoku tri centimetra. „Ovo super izgleda, mama. Hvala ti.” „I, što se onda dogodilo?” pitala je, stavljajući ispred mene šalicu s mlijekom. Otpio sam veliki gutljaj. „Je li u redu da više ne pričamo o tome?” ,,Oh. U redu je.” „Obećavam da ću ti sve ispričati kasnije, kad tata i Via dođu kući. Reći ću vam sve detalje. Samo ne želim iznova pričati cijelu priču, znaš?” „Naravno.” Završio sam sendvič u dva zalogaja i iskapio čokoladno mlijeko. „Vau, praktički si progutao taj sendvič. Želiš li još jedan?”upitala je mama. Odmahnuo sam glavom i dlanom obrisao usta. „Mama? Hoću li se uvijek morati brinuti zbog kretena poput ovih?” upitao sam. „Hoće li biti tako i kad odrastem?” Nije odmah odgovorila. Uzela je tanjur i čašu, stavila ih u sudoper i isprala. „Na svijetu će uvijek biti kretena, Auggie”, rekla je, gledajući me. „Ali ja stvarno vjerujem, a i tata stvarno vjeruje, da na Zemlji ima više dobrih nego loših ljudi. A dobri ljudi paze jedni na druge i brinu se jedni za druge. Baš kao što se Jack brinuo za tebe. I Amos. I ostali klinci.” „Oh, da, i Miles i Henry”, odgovorio sam. ,,I oni su bili sjajni. Što je zapravo čudno jer Miles i Henry nisu baš bili ljubazni prema meni tijekom godine.” „Nekad nas ljudi iznenade”, objasnila je mama, češkajući me po glavi. „Valjda.” „Hoćeš li još jednu šalicu čokoladnog mlijeka?”

„Ne, dosta mi je”, rekao sam. „Hvala, mama. Zapravo, nekako sam umoran. Nisam baš dobro spavao prošle noći.” „Trebao bi se odmoriti. Usput, hvala ti što si mi ostavio Babooa.” „Jesi li pročitala moju poruku?” Nasmijala se. „Spavala sam s njim obje noći.” Htjela je reći još nešto, ali joj je zazvonio mobitel pa se javila. Počela je zračiti srećom dok je slušala. ,,Oh, Gospode, stvarno? Koju vrstu?” uzbuđeno je govorila. „Da, tu je. Mislio se odmoriti. Želiš li ga pozdraviti? Oh, u redu je, vidimo se za dvije minute.” Prekinula je. „To je bio tata”, rekla je uzbuđeno. „On i Via su tu, u kvartu.” „Zar nije na poslu?” upitao sam. „Izašao je ranije jer nije mogao dočekati da te vidi”, odgovorila je. „Zato nemoj odmah poći u krevet.” Pet sekundi kasnije tata i Via ušli su kroz vrata. Potrčao sam tati u zagrljaj i on me podigao, zavrtio oko sebe i poljubio. Nije me puštao cijelu minutu, sve dok nisam rekao, „Tata, u redu je.” A zatim je došao red na Viju pa me i ona izljubila, kao što je činila dok sam bio mali. Kad je napokon prestala, ugledao sam veliku bijelu kartonsku kutiju koju su donijeli sa sobom. „Što je to?” upitao sam. „Otvori”, rekao je tata, smješkajući se, nakon čega su se on i mama pogledali kao da imaju neku tajnu. „Hajde, Auggie!” rekla je Via. Otvorio sam kutiju. Unutra je bio najslađi psić kojeg sam ikad vidio. Bio je crn i čupav, s malom šiljastom njuškicom i sjajnim crnim očima te malim spuštenim ušima.

Medo Nazvali smo psa Medo jer je mama, kad ga je prvi put vidjela, rekla da izgleda poput malog medvjedića. Rekao sam: „Tako bismo ga trebali nazvati!” i svi su se složili da je to savršeno ime. Sljedeći dan nisam išao u školu, ne zato jer me bolio lakat, što jest, nego zato da se cijeli dan mogu igrati s Medom. Mama je dopustila i Viji da ostane kod kuće, pa smo se nas dvoje izmjenjivali u maženju s Medom i igrali se s njim povlačenja užeta. Zadržali smo sve Daisyne igračke pa smo ih sad iznijeli, da bismo vidjeli koje mu se najviše sviđaju. Bilo je zabavno cijeli se dan družiti s Vijom. Samo nas dvoje. Bilo je to kao u stara vremena, prije nego što sam posao u školu. Tada nisam mogao dočekati da Via dođe iz škole i da se igra sa mnom, prije nego se baci na zadaću. No, otkad smo stariji i imam svoje prijatelje s kojima se družim, to više ne radimo. Zato je bilo lijepo družiti se s njom, smijati se i igrati. Mislim da se i njoj svidjelo.

 Pomak Kad sam se sljedećeg dana vratio u školu, odmah sam primijetio je da je došlo do velikog pomaka. Monumentalnog pomaka. Seizmičkog pomaka. Možda čak i kozmičkog. Kako god je nazvali, bila je to velika promjena. Sva djeca, ne samo s naše godine, nego sa svih godina, čula su što se dogodilo sa sedmašima, pa odjednom nisam bio poznat samo po onome po čemu su me dotad znali, već po ovoj drugoj stvari koja se dogodila u kampu. Priča o tome što se dogodilo svaki je put zvučala sve napuhanije. Dva dana kasnije, priča je glasila da se Amos opasno potukao šakama s tim klincem, a Miles, Henry i Jack zadali su udarce drugim likovima. A bijeg preko polja postao je duga avantura kroz polje kukuruza i duboku tamnu šumu. Jackova verzija priče vjerojatno je bila najbolja, jer je on tako smiješan, ali u svakoj verziji, bez obzira na to tko ju je pričao, dvije su stvari ostajale iste - napali su me zbog mog izgleda i Jack me branio, a dečki - Amos, Henry i Miles su me dokraja štitili. A nakon što su me zaštitili, gledali su me drukčije. Bilo je to kao da sam jedan od njih. Svi su mi se obraćali s „mali frajeru”- čak i sportaši. Oni veliki likovi koje sam jedva poznavao, pozdravljali su me udarcima šake u šaku po školskim hodnicima. A dogodila se još jedna stvar. Amos je postao jako popularan, pa je Julian, zato jer je propustio cijelu stvar, naglo svrgnut s trona. Miles i Henry nastavili su se družili s Amosom, kao da su zamijenili najboljeg prijatelja. Volio bih da mogu reći da se i Julian počeo bolje ponašati prema meni, no to ne bi bila istina. I dalje me ružno gledao. I dalje nije pričao sa mnom niti s Jackom. Ali on je sada bio jedini koji se tako ponašao. A mene i Jacka više nije bilo briga.

 Patke Pretposljednji dan škole gospodin Guzić me pozvao u svoj ured, kako bi mi rekao da su saznali imena sedmaša iz parka prirode. Pročitao je hrpu imena koja mi nisu ništa značila, a zatim izgovorio i ono posljednje: „ Edward Johnson.” Kimnuo sam. „Prepoznaješ ime?” pitao je. „Zvali su ga Eddie.” ,,U redu. Ovo su pronašli u Edwardovu ormariću.” Predao mi je ono što je ostalo od mog slušnog aparata. Desnog dijela nije bilo, a lijevi je bio oštećen. Traka koja je povezivala oba dijela, Lobotov dio, bila je svijena po sredini. „Iz njegove škole pitaju planiramo li ih tužiti”, rekao je gospodin Guzić. Pogledao sam svoj slušni aparat. „Ne, mislim da neću.” Slegnuo sam ramenima. „Već su mi uzeli otiske za novi.” „Hmm. Zašto ne bi popričao večeras o tome s roditeljima? Nazvat ću sutra tvoju mamu. “ „Bi li ih strpali u zatvor?” „Ne, ne u zatvor. Ali vjerojatno bi išli na sud za maloljetnike. Na taj bi način možda naučili lekciju.” „Vjerujte mi, taj klinac Eddie neće naučiti nikakvu lekciju”, našalio sam se. Ravnatelj je sjeo za svoj stol. „Auggie, možeš li na sekundu sjesti?” upitao je. Sjeo sam. Na stolu su bile iste stvari kao i prošlog ljeta, kad sam prvi put ušao u njegov ured. Ista kocka s ogledalcima, isti mali globus koji pluta u zraku. Imao sam osjećaj da je to bilo jako davno. „Teško je povjerovati da je ova godina skoro gotova, ha?” rekao je, izgledajući kao da mi čita misli. „Aha.” „Je li ti bila dobra godina, Auggie? Je li ti bilo dobro?” „Aha, bilo je dobro.” Kimnuo sam. „Znam da je akademski ovo bila sjajna godina za tebe. Jedan si od najboljih učenika. Čestitam ti na pohvalnici.” „Hvala. Da, bilo je kul.”

„Ali znam i to da je bilo uspona i padova”, rekao je, podižući obrve. ,,A ona noć u parku prirode sigurno je bila jedan od padova.” „Aha.” Opet sam kimnuo. „Ali je na neki način bila i dobra.” „Na koji način?” „Pa, znate, kako su me dečki obranili i sve to?” „To je bilo zbilja divno”, nasmijao se gospodin Guzić. „Aha.” „Znam da je u školi ponekad bilo malo čupavo s Julianom.” Moram priznati, iznenadio me s tim. „Znate za to?” upitao sam. „Ravnatelji osnovne škole imaju svoje načine da saznaju mnoge stvari.” „Imate li nešto poput tajnih nadzornih kamera u hodnicima?” našalio sam se. ,,I mikrofone, posvuda”, nasmijao se gospodin Guzić. „Stvarno, ozbiljni ste?” Ponovo se nasmijao. „Ne, nisam ozbiljan.” ,,Oh!” „Ali učitelji znaju više nego što djeca misle, Auggie. Volio bih da ste mi ti i Jack rekli za one ružne poruke u ormarićima.” „Kako znate za to?” upitao sam. „Rekao sam ti - ravnatelji sve doznaju.” „Nije to bila neka velika stvar”, kazao sam. ,,A i mi smo pisali poruke.” Nasmijao se. „Ne znam je li već javno”, rekao je, „iako će uskoro postati, ali Julian Albans se iduće godine ne vraća u školu Beecher.” „Molim?” Iskreno, nisam mogao sakriti koliko sam iznenađen. „Njegovi roditelji misle da Beecher nije dobar odabir za njega”, nastavio je gospodin Guzić, sliježući ramenima. „Vau, to je velika novost”, rekao sam. „Da, mislio sam da bi trebao znati.” Tada sam primijetio da je nestala slika bundeve koja je visjela iza njegova stola. Sad je tamo visio moj crtež, moj  Autoportret kao životinja, koji sam naslikao za novogodišnju izložbu. „Hej, ovo je moje!” pokazao sam. Gospodin Guzić se okrenuo kao da ne zna o čemu govorim: ,,Oh, da, u pravu si!” rekao je, tapkajući prstima po čelu. „Želim ti to pokazati već mjesecima.” „Naslikao sam sebe kao patka.” Kimnuo sam.

„Volim ovu sliku, Auggie”, rekao je. „Kad mi ju je tvoja nastavnica likovnog pokazala, pitao sam mogu li je staviti na svoj zid. Nadam se da je to u redu.” ,,Oh, da! Naravno. Što se dogodilo s crtežom bundeve?” „Iza tebe je.” ,,Oh, aha. Lijepo.” „Želio sam te pitati još otkad sam je objesio...”, rekao je, gledajući sliku. „Zašto si izabrao predstaviti predstaviti se kao patak?” „Kako to mislite?” odgovorio sam. „Pa to je bio zadatak.” „Da, ali zašto baš patak?” inzistirao je. „Je li u redu pretpostaviti da je to zbog priče o ... hm, pačiću koji se pretvara u labuda?” „Ne”, nasmijao sam se, odmahujući glavom. „To je zato jer mislim da izgledam poput patka.” ,,Oh!” rekao je gospodin Guzić, širom otvorenih očiju. Počeo se smijati. „Stvarno? Uh. Tražio sam simbole i metafore, a... patak je samo patak!” „Aha, valjda”, rekao sam, ne shvaćajući zašto je to toliko smiješno. Smijao se sam sebi dobrih pola minute. ,,U svakom slučaju, Auggie, hvala ti što si čavrljao sa mnom”, konačno je rekao. „Želio bih da znaš kako nam je pravo zadovoljstvo što ideš u našu školu i zaista se veselim idućoj godini.” Nagnuo se preko stola da se rukujemo. „Vidimo se sutra na dodjeli diploma.” „Vidimo se sutra, gospodine Guzić.”

 Zadn  Za dnje je na načel čeloo Ovo je bilo napisano na ploči gospodina Brownea kad smo posljednji put ušli u učionicu engleskog engleskog jezika:

NAČELO GOSPODINA BROWNEA ZA LIPANJ:  SAMO PRATITE PAN I POSEGNITE ZA SUNCEM!  (The Polyphonic Spree) Želim vam sjajne ljetne praznike, razred 5B! Bila je ovo sjajna godina i bili ste divna grupa učenika. Ako se sjetite, molim vas da mi pošaljete razglednicu s VAŠIM osobnim načelom. Može to biti nešto što ste smislili samo za sebe, ili nešto što ste negdje pročitali, a svidjelo vam se. (Ako bude tako, ne zaboravite napisati napisati autora, molim vas!) Stvarno im se radujem. Tom Browne 563 Sebastian Place Bronx, NY 10053

Odbacivanje do škole Završna proslava održavala se u dvorani Više škole Beecher. Iako je od naše kuće do druge zgrade kampusa bilo samo 15 minuta hoda, tata me dovezao jer sam se uredio i jer sam imao nove, sjajne crne cipele koje još nisam razgazio i nisam želio da me bole noge. Učenici su trebali doći u dvoranu sat prije početka ceremonije, ali mi smo stigli ranije, pa smo sjedili u autu i čekali. Tata je uključio CD-player i slušali smo našu omiljenu pjesmu. Obojica smo se smijali i počeli mahati glavama u ritmu glazbe. Tata je pjevao: Andy pjevao: Andy would bicycle across town town in the rain to bring you candy. „Hej, stoji li mi kravata ravno?” upitao sam. Pogledao me i malo mi poravnao kravatu pa nastavio pjevati:  And  John would buy a gown for you to wear to the prom... „Kako mi izgleda kosa?” pitao sam. Nasmijao se i kimnuo. „Savršeno”, rekao je. „Izgledaš sjajno, Auggie.” „Via mi je jutros stavila malo gela”, rekao sam, povlačeći sjenilo za sunce i gledajući se u ogledalcu. ogl edalcu. „Ne izgleda previše razbarušeno?” „Ne, jako je, jako kul, Auggie. Mislim da nikad nisi imao ovako kratku kosu.” „Ne, jučer sam je dao ošišati. Mislim da izgledam odraslije, zar ne?” „Definitivno!” Tata se smješkao, gledajući me i kimajući. But I’m the luckiest guy on the Lower East Side, ‘cause I got wheels, and you want to go  for a ride. „Pogledaj se, Auggie!” rekao je, smijući se od uha do uha. „Pogledaj se, izgledaš tako odraslo i pametno. Ne mogu vjerovati da si završio peti razred!” „Znam, to je baš sjajno.” sjajno.” kimnuo sam. ,,A kao da si jučer krenuo u školu.” „Sjećaš se da sam još imao onu pletenicu iz Ratova zvijezda na stražnjem dijelu glave?” „O moj Bože, u pravu si”, rekao je, trljajući dlanom čelo. „Mrzio si tu pletenic pl etenicu, u, zar ne, tata?” „Mrzio je prejaka riječ, ali je definitivno nisam volio.” „Mrzio si je, hajde, priznaj”, zadirkivao sam ga.

„Ne, nisam je mrzio.” Nasmijao se, odmahujući glavom. „Ali priznajem priznajem da sam mrzio onu astronautsku kacigu koju si nekad nosio, no sio, sjećaš se?” se?” „Onu koju mi je dala Miranda? Naravno da se sjećam! Stalno sam je nosio.” „Bože, Bože, stvarno sam mrzio tu stvar”, smijao se, više za sebe. „Bio sam tako potišten kad sam je izgubio”, rekao sam. ,,Oh, nije se izgubila”, rekao je, onako usput. „Ja sam je bacio.” „Stani. Što si rekao?!” zaprepastio sam se. Iskreno sam mislio da ga nisam dobro čuo. The day is beautiful, and so are you, pjevao je dalje. „Tata!” rekao sam, stišavajući stišavajući muziku. „Molim?” pogledao me. „Ti si je bacio?!” Konačno je pogledao u moje lice i vidio koliko sam ljut. Nisam mogao vjerovati da je tako hladan po tom pitanju. Mislim, za mene je to bilo otkrivenje, a on se ponaša kao da nije riječ o velikoj stvari. „Auggie, nisam mogao podnijeti da gledam kako ti ta stvar skriva lice”, rekao je nespretno. „Tata, volio sam tu kacigu! Mnogo mi je značila! Bio sam jako utučen kad se izgubila, zar se ne sjećaš?” sjećaš?” „Naravno da se sjećam, Auggie”, rekao je nježno. ,,Oh, Auggie, nemoj se ljutiti. Žao mi je. Nisam više mogao podnijeti da nosiš tu stvar na glavi, znaš? Mislio sam da to nije dobro za tebe.” Pokušavao me pogledati u oči, ali ja nisam želio pogledati njega. „Hajde, Auggie, molim te, pokušaj shvatiti”, nastavio je, stavljajući mi ruku ispod brade i naginjući moju glavu prema sebi. „Stalno si nosio tu kacigu. A prava istina, stvarno prava istina jest - nedostajalo mi je tvoje lice, Auggie. Znam da ga uvijek ne voliš, ali moraš razumjeti... Ja ga volim. Volim tvoje lice Auggie, potpuno i jako. Na neki način mi je slamalo srce to što si ga skrivao.” Škiljio je u mene kao da stvarno želi da razumijem. „Zna li mama?” pitao sam. Raširio je oči: „Nema šanse. Šališ se? Ubila bi me!” „Rasturila je kuću dok je tražila kacigu, tata”, rekao sam. „Mislim, provela je tjedan dana tražeći je. Pregledala Pregle dala je svaki ormar, praonicu, tražila je posvuda.” „Znam!” rekao je tata, kimajući glavom. „Zato bi me i ubila!” A onda me pogledao. Nešto na njegovom licu me nasmijalo, a on je potom otvorio usta kao da je upravo nešto shvatio. „Čekaj malo, Auggie”, rekao je, pokazujući prstom na mene. „Moraš mi obećati da nećeš reći mami ništa o tome.”

Nasmijao sam se i protrljao dlanove kao da sam pohlepan. „Da vidimo”, rekao sam, gladeći bradu. „Želim onaj novi Xbox kad izađe sljedećeg mjeseca. I definitivno želim svoj auto za nekih šest godina. Crveni Porche bi dobro došao, i...” Tata se opet počeo smijati. Volim kad ga uspijem nasmijati, s obzirom na to da d a je obično on glavni gl avni zabavljač koji sve nasmijava. nasmijava. „O čovječe, o čovječe!” vikao je, odmahujući glavom. „Stvarno si odrastao.” Počeo je dio pjesme koji najviše volimo pa sam pojačao. Obojica smo počeli pjevati. I’m the ugliest guy on the Lower East Side, but I’ve got wheels and you want to go for a ride. Want to go for a ride. Want to go for a ride. Want to  go for a riiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiide. (Ja sam najružniji najružniji lik na Lower East Sideu, ali imam auto, a ti se želiš provozati. Želiš se vrovozati. Želiš se provozaaaaati., op. prev.) Uvijek smo pjevali taj zadnji dio iz svega glasa, pokušavajući držati zadnju notu jednako dugo kao i lik koji pjeva pjesmu, od čega bismo svaki put pucali od smijeha. Dok smo se smijali, primijetili smo da je stigao Jack. Hodao je prema našem autu pa sam pošao van. „Stani”, rekao je tata. „Samo želim biti siguran da si mi oprostio, u redu?” ,,U redu je, opraštam op raštam ti.” Pogledao me zahvalno. „Hvala ti.” „Ali nemoj više nikad baciti nešto moje bez pitanja!” „Obećavam.” Otvorio sam vrata i izašao iz auta, u trenutku kad je Jack došao do nas. „Hej, Jack”, rekao sam. „Hej, Auggie. Hej, gospodine Pullman”, pozdravio nas je Jack. „Kak’ si, Jack?” upitao je tata. „Vidimo se kasnije, tata”, rekao sam, zatvarajući vrata. „Sretno, dečki!” doviknuo je, spuštajući prednji prozor. „Vidimo se s druge strane petog razreda.” (Aluzija na frazu iz Ratova zvijezda, op. prev.) Mahali smo dok je tata palio auto spremajući se da ode, ali onda sam potrčao prema njemu i on je stao. Gurnuo sam glavu kroz prozor kako Jack ne bi čuo što govorim. „Može li da me ne ljubite previše nakon podjele svjedodžbi?” tiho sam upitao . „To je tako djetinjasto.”

„Trudit ću se.” „Reci i mami.” „Mislim da ona neće odoljeti, Auggie, ali prenijet ću joj.” „Bok, dragi stari oče.” Nasmijao se. „Bok, moj sine, moj sine.”

 Zauzmite svoja mjesta Jack i ja smo ušli u zgradu iza nekoliko šestaša, a zatim ih slijedili do dvorane. Gospođa G. bila je na ulazu, dijeleći program i upućujući djecu kamo da idu. „Peti razredi niz hodnik lijevo”, rekla je. „Šesti razredi desno. Uđite svi. Samo uđite. Dobro jutro. Sjednite na svoje mjesto za ulazak na pozornicu. Peti razredi lijevo, šesti desno...” Dvorana je iznutra izgledala golemo. Veliki sjajni lusteri. Zidovi prekriveni crvenim baršunom. Redovi presvučenih sjedala koja vode do goleme pozornice. Hodali smo niz široki prolaz i pratili znakove za mjesto uz pozornicu za petaše, pa stigli do velike prostorije lijevo od pozornice. Unutra su bila četiri reda stolaca na sklapanje, okrenuta prema mjestu gdje je stajala gospođa Rubin, domahujući nam kad smo ušli u prostoriju. ,,U redu, djeco, sjednite. Samo sjednite”, govorila je, pokazujući redove stolaca. „Ne zaboravite, sjedite po abecednom redu. Hajde, zauzmite svoja sjedala.” Još nisu svi stigli, no oni koji jesu, nisu je slušali. Jack i ja smo se mačevali srolanim programima. „Hej, dečki”, prilazila nam je Summer. Nosila je svijetlo-ružičastu haljinu i čini mi se da se malo našminkala. „Vau, Summer, izgledaš sjajno”, rekao sam joj jer je zaista dobro izgledala. „Stvarno? Hvala. Ti isto, Auggie.” „Aha, dobro izgledaš, Summer”, rekao je Jack, nekako hladno. Tad sam prvi put shvatio da je Jack zatreskan u nju. „Ovo je tako uzbudljivo, zar ne?” rekla je Summer. „Aha, baš jest”, odgovorio sam, kimajući. „Čovječe, pogledaj ovaj program”, rekao je Jack, češkajući se po čelu. „Bit ćemo ovdje cijeli božji dan.” Pogledao sam program. Uvodni govor ravnatelja obrazovne institucije: Dr. Harold Jansen Obraćanje ravnatelja viših razreda osnovne škole: Gospodin Lawrence Guzić 

 „Noć i dan”:  Zbor viših razreda osnovne škole Govor učenika petih razreda:  Ximena Chin Pachelbel: „Kanon u D-u”  Komorna glazba viših razreda osnovne škole Govor učenika šestih razreda: Mark Antoniak   „Under Pressure”   Zbor viših razreda osnovne škole Obraćanje dekana viših razreda osnovne škole: Gospođa Jennifer Rubin Dodjela nagrada (vidi iza) Prozivanje imena „Zašto to misliš?” upitao sam. „jer govori gospodina Jansena traju čitavu vječnost”, rekao je Jack. „Gori je čak i od Guzića.” „Mama mi je rekla da je lani kad je govorio malo zadrijemala”, dodala je Summer. „Što je dodjela nagrada?” pitao sam. „To je kada daju medalje najvećim pametnicama”, odgovorio je Jack. „Što znači da će i u petom razredu sve nagrade dobiti Charlotte i Ximena, kao što su dobile u četvrtom i trećem.” ,,A u drugom nisu?” nasmijao sam se. „Kad smo bili u drugom nisu davali te nagrade”, odgovorio je. „Možda ćeš je dobiti ti ove godine”, našalio sam se. „Možda, ako daju nagradu za najviše trojki!” nasmijao se Jack.

„Zauzmite svoja mjesta!” Gospođa Rubin je podigla glas, očito ljutita jer je nitko ne sluša. „Imamo mnogo toga za proći, zato zauzmite mjesta. Ne zaboravite da sjedite po abecedi! Od A do G je prvi red! Od H do N drugi, od O do Q je treći, a od R do Z je posljednji red. Hajdemo, ljudi.” „Trebali bismo sjesti”, rekla je Summer, hodajući prema prvom dijelu. „Definitivno dolazite k meni doma nakon ovoga, zar ne?” viknuo sam za njom. „Definitivno!” rekla je, sjedajući kraj Ximene Chin. „Kad je Summer postala tako zgodna?” promrmljao mi je Jack u uho. „Začepi, stari”, rekao sam smijući se dok smo išli prema trećem redu. „Ozbiljno, kad se to dogodilo?” šaptao je sjedajući do mene. „Gospodine Will!” viknula je gospođa Rubin. „Zadnji put kad sam provjeravala, W je bilo između R i Z, zar ne?” Jack ju je blijedo pogledao. „Čovječe, u krivom si redu!” rekao sam. „Jesam li?” Jack je složio facu, nešto između potpune zbunjenosti i pokušaja šale, a ja sam pucao od smijeha.

Jednostavna stvar Otprilike sat kasnije sjedili smo u golemoj dvorani čekajući da gospodin Guzić održi svoje „obraćanje višim razredima osnovne škole”. Dvorana je bila još veća nego sam zamišljao, veća čak i od one u Vijinoj školi. Pogledao sam uokolo. Činilo mi se kao da je u publici milijun ljudi. Dobro, možda ne baš milijun, ali definitivno jako puno. „Hvala vam, ravnatelju Jansen, na ljubaznim uvodnim riječima”, rekao je gospodin Guzić, stojeći iza govornice na pozornici i govoreći u mikrofon. „Dobro došli kolege nastavnici i nastavno osoblje... Dobro došli roditelji, djedovi i bake, prijatelji i štovani gosti i, na kraju, dobro došli moji učenici petog i šestog razreda... Dobro došli na završnu ceremoniju viših razreda osnovne škole Beecher! Svi su zapljeskali. „Svake godine”, nastavio je gospodin Guzić, čitajući iz bilješki s naočalama za čitanje na vrhu nosa, „dužan sam napisati dva pozdravna govora: jedan za ceremoniju za pete i šeste razrede koja se održava danas, a jedan za ceremoniju za sedme i osme koja se održava sutra. I svake godine kažem sam sebi: ‘Smanji malo i napiši samo jedan govor koji se može koristiti za obje prilike.’ Čini se kako to ne bi trebalo biti preteško, zar ne? No ipak, svake godine pripremim dva različita govora, bez obzira na svoj zaključak, a konačno sam, tek ove godine, shvatio zašto je tako. Nije to, kako biste mogli pomisliti, zato što ću sutra govoriti starijim učenicima čije je iskustvo polaženja viših razreda osnovne škole uglavnom prošlo, dok je vaše još pred vama. Ne, mislim da to ima veze s vašim godinama i s ovim posebnim trenutkom u vašim životima, koji me, iako sam dvadeset godina među učenicima vaše dobi, i dalje pokreće i motivira. Zato jer ste sada na prekretnici, djeco. Na granici ste između djetinjstva i svega onoga što dolazi nakon toga. Nalazite se na putu.” „Okupili smo se ovdje svi zajedno”, nastavio je gospodin Guzić skidajući naočale i koristeći ih kako bi ili uperio u publiku, „vaša obitelj, prijatelji i učitelji, kako bismo proslavili ne samo vaša postignuća u protekloj godini, školarci Beechera, već i vaše nevjerojatne mogućnosti. Kad se osvrnete na prošlu godinu, želim da se sjetite gdje ste sada i gdje ste bili nekad. Svi ste pomalo viši, malo snažniji i malo pametniji... Nadam se.” Na ovo zadnje neki u publici malo su se zahihotali. „Ali najbolji način da izmjerite koliko ste odrasli nisu centimetri ni broj krugova koje možete trčati oko igrališta, niti vaš prosjek ocjena - iako

su i te stvari važne, budite sigurni u to. Važno je ono što ste učinili sa svojim vremenom, kako ste provodili dane, i čije ste srce izabrali dotaknuti ove godine. To je, za mene, najbolja mjera uspjeha. Postoji sjajan citat iz knjige J. M. Barrieja, i ne, nije riječ o Petru Panu, i neću tražiti da plješćete ako vjerujete u vile...” Svi su se ponovo nasmijali. „Ali u drugoj knjizi J. M. Barrieja s naslovom Mala bijela ptica... piše...” Počeo je prevrtati malu knjigu, a nakon što je pronašao stranicu koju je tražio, stavio je naočale za čitanje. „Hoćemo li napraviti novo pravilo za život... da uvijek pokušamo biti ljubazniji no što je potrebno?” Tada je gospodin Guzić pogledao u publiku. „Ljubazniji no što je potrebno”, ponovio je. „Kakva veličanstvena rečenica, zar ne? Ljubazniji no što je potrebno. Jer nije dovoljno biti ljubazan. Treba biti ljubazniji no što je potrebno. Volim ovu rečenicu i ovu misao zato jer me podsjeća da mi, kao ljudska bića, ne nosimo u sebi samo mogućnost da budemo ljubazni, već i izbor da budemo ljubazni. Što to znači? Kako se to mjeri? Sigurno ne pomoću metra. Kao što sam rekao ranije - nije važno koliko si narastao u godini dana. Ovo drugo zapravo nije mjerljivo, zar ne? Kako znamo da smo bili ljubazni? Što uopće znači biti ljubazan?” Ponovo je stavio naočale i počeo listati drugu malu knjigu. „Postoji jedan odlomak u drugoj knjizi koji bih želio podijeliti s vama”, rekao je. „Ako ćete se malo strpjeti dok ga ne nađem... Ah, evo ga. U priči Pod očima sata, koju je napisao Christopher Nolan, glavni lik je mladić koji se susreće s neuobičajenim izazovima. Ima jedan dio u kojem mu netko pomaže, dječak iz njegova razreda. Na prvi pogled to se čini kao mala gesta. Ali tom mladiću, čije je ime Joseph, to je... pa, dopustit ćete mi...” Pročistio je grlo i počeo čitati iz knjige: ,,U trenucima poput ovoga Joseph je vidio lice Boga u ljudskom obliku. Blistalo je od ljubaznosti prema njemu, sjajilo u svom entuzijazmu, nagovijestilo se u svojoj brizi, zapravo ga je pomilovalo svojim pogledom.” Napravio je pauzu i opet skinuo naočale za čitanje. „Blistalo je od ljubaznosti prema njemu”, ponovio je, osmjehujući se. „Tako jednostavna stvar, ljubaznost. Tako jednostavna stvar. Lijepa riječ podrške koja se da kad je nekom potrebna. Čin prijateljstva. Smiješak u prolazu.” Zatvorio je knjigu, spustio je i nagnuo se naprijed nad govornicom. „Djeco, ono što vam danas želim prenijeti je razumijevanje vrijednosti te jednostavne stvari koja se zove ljubaznost. I to je sve što

vam želim reći. Znam da baš nisam previše popularan zbog svoje... hm... brbljavosti...” Opet su se svi nasmijali. Pretpostavljam da zna da je poznat po dugim govorima. „... ali ono što želim da ponesete sa sobom, vi moji učenici, iz svog iskustva u višim razredima osnovne škole”, nastavio je, „je uvjerenje da je u budućnosti koju ćete stvarati za sebe, sve moguće. Ako svaka osoba u ovoj prostoriji učini svojim pravilom da se, gdje god se nalazila i kad god to može, pokuša ponašati malo ljubaznije no što je potrebno - svijet bi zaista mogao biti bolje mjesto. Ako to učinite, ako se potrudite ponašati malo ljubaznije no što je potrebno, netko drugi, na nekom drugom mjestu, jednog će dana prepoznati u vama, u svakome od vas, lice Boga.” Zastao je i slegnuo ramenima. „Ili bilo koju politički korektnu duhovnu prezentaciju univerzalnog božanstva u koje vjerujete”, brzo je dodao, smješkajući se, za što je dobio mnogo osmijeha i velik pljesak, posebno iz zadnjeg dijela dvorane, gdje su sjedili roditelji.

Nagrade Svidio mi se govor gospodina Guzića, ali moram priznati da sam malo odlutao. Ponovo sam se uključio kad je gospođa Rubin počela prozivati imena djece koja su dobila pohvalnicu, jer smo morali ustati kad bi nas prozvali. Zato sam čekao i slušao da čujem svoje ime dok je čitala popis abecednim redom. Reid Kingsley. Maya Markowitz. August Pullman. Ustao sam. Kad je završila s čitanjem imena, zamolila nas je da se okrenemo prema publici i naklonimo, i svi su zapljeskali. Nisam imao pojma gdje u toj golemoj gužvi sjede moji roditelji. Sve što sam mogao vidjeti bilo je bljeskanje fotoaparata onih koji su fotografirali i roditelje koji su mahali svojoj djeci. Zamislio sam mamu kako mi maše, iako je nisam mogao vidjeti. Zatim se gospodin Guzić vratio na pozornicu kako bi predao medalje za akademsku izvrsnost i Jack je bio u pravu: Ximena Chin je dobila zlatnu medalju za „sveukupnu akademsku izvrsnost u petom razredu”. Charlotte je dobila srebrnu. Charlotte je dobila i zlatnu medalju za glazbu. Amos je dobio medalju za sveukupnu izvrsnost u sportu, zbog čega mi je stvarno bilo drago, jer sam ga od našeg posjeta parku prirode smatrao jednim od svojih najboljih prijatelja. Ali bio sam stvarno, stvarno oduševljen kad je gospodin Guzić prozvao Summerino ime za zlatnu medalju u kreativnom pisanju. Vidio sam kako je stavila ruku preko usta kad je prozvano njeno ime, a kad je prišla pozornici, viknuo sam: „Juhuhu, Summer!” najglasnije što sam mogao, iako mislim da me nije čula. Nakon što su prozvali i zadnje učenike, i dok su klinci koji su dobili nagrade stajali jedan do drugog na pozornici, gospodin Guzić se obratio publici: „Dame i gospodo, veoma sam počašćen što imam čast da vam predstavim najbolje učenike škole Beecher u ovoj godini. Čestitke svima!” Zapljeskao sam, a klinci na pozornici su se poklonili. Bio sam sretan zbog Summer. „Posljednja nagrada ovog jutra”, rekao je gospodin Guzić, „je medalja Henryja Warda Beechera koja se dodjeljuje učeniku koji je po nečem zamijećen ili je bio uzor u određenom području kroz školsku godinu. Ova je medalja naš način da nagradimo volonterstvo ili dodatni rad u školi.” Odmah sam pretpostavio da će Charlotte dobiti i ovu medalju jer je organizirala darivanje tople odjeće za siromašne, pa sam ponovo odlutao. Pogledao sam na sat -10:56. Sad sam već bio gladan.

„... Henry Ward Beecher, po kojem je škola dobila ime, bio je abolicionist i gorljiv zagovornik ljudskih prava u 19. stoljeću”, govorio je gospodin Guzić kad sam ponovo počeo slušati. „Dok sam čitao o njegovu životu, pripremajući se za ovu nagradu, došao sam do odlomka u kojem je napisao nešto što ima sličnosti s temama koje sam ranije dotaknuo, temama o kojima sam razmišljao cijele godine. Ne radi se samo o prirodi ljubaznosti općenito, već i o prirodi ljubaznosti svake osobe. O moći prijateljstva. Testiranju karaktera. Snazi nečije hrabrosti...” I onda se dogodila najčudnija stvar - glas gospodina Guzića malo je puknuo, kao da se zagrcnuo. Pročistio je grlo i otpio velik gutljaj vode. Počeo sam pozornije pratiti što govori. „Snazi nečije hrabrosti”, brzo je ponovio, smješkajući se. Podigao je ruku kao da nabraja. „Hrabrost. Ljubaznost. Prijateljstvo. Karakter. To su kvalitete koje nas definiraju kao ljudska bića i potiču da postanemo veći. A upravo to znači medalja Henryja Warda Beechera - prepoznavanje veličine. Kako to činimo? Kako mjerimo nečiju veličinu? Kažem ponovo, nema mjernog uređaja za takvo što. Kako to uopće definirati? Pa, Beecher ima odgovor na to.” Stavio je opet naočale za čitanje te, prolistavši knjigu, počeo čitati. „Veličina, napisao je Beecher, nije u tome da budeš jak, već u pravilnom korištenju snage... Najveći je onaj čija snaga nosi najviše srca...” Zatim se ponovo, ni od čega, zagrcnuo. Stavio je dva kažiprsta preko usta te za sekundu nastavio. „Najveći je onaj,” rekao je, „koji brine za tuda srca, upravo zbog ljepote svog. Nema smisla da duljim, samo ću reći da sam ove godine veoma ponosan što medaljom Henryja Warda Beechera mogu nagraditi učenika čija je tiha snaga brinula o većini srca.” „Pa, može li August Pullman doći na pozornicu i primiti nagradu?”

 Plutanje Ljudi su počeli pljeskati prije no što sam uopće registrirao riječi gospodina Guzića. Čuo sam da je Maya, koja je sjedila kraj mene, veselo vrisnula kad je čula moje ime, a Miles, koji mi je bio s druge strane, potapšao me po leđima. „Ustani. Digni se!” govorili su klinci oko mene, i osjetio sam mnoštvo ruku koje me dižu u sjedalu, vode do kraja reda, tapšu po leđima, daju mi pet. „Bravo, Auggie!” „Tako treba, Auggie!” Čak sam čuo kako skandiraju moje ime: „Au-ggie! Au-ggie! Au-ggie!” Pogledao sam unatrag i vidio da Jack predvodi skandiranje, sa šakom u zraku, smijući se i signalizirajući mi da nastavim hodati, dok je Amos vikao kroz stisnute šake: „Juhuhu, mali frajeru!” Zatim sam vidio Summer kako se smije dok sam prolazio pored njenog reda. Kad je vidjela da je gledam, tajnovito je podigla palčeve uzrak i tiho mi šapnula: „To, stari”. Nasmijao sam se i odmahnuo glavom kao da ne mogu vjerovati. Stvarno nisam mogao vjerovati. Mislim da sam se smiješio. Možda sam i zračio od sreće, ne znam. Dok sam hodao prema pozornici, sve što sam vidio bila je izmaglica sretnih, nasmijanih lica koja me gledaju i ruku koje mi plješću. I čuo sam ljude kako dovikuju: „Zaslužio si, Auggie!” „Bravo, Auggie!” Vidio sam svoje učitelje kako sjede u prolazu gospodina Brownea, gospođu Petosu, gospodina Rochea i gospođicu Atanabi, sestru Molly i ostale - i svi su pljeskali, vikali juhuhu i zviždali. Osjećao sam se kao da plutam. Bilo je tako čudno. Kao da je sunce punom snagom obasjalo moje lice i zapuhao je vjetar. Kad sam se približio pozornici, vidio sam gospođu Rubin kako mi maše iz prvog reda, a do nje je sjedila gospođa G., koja je uzbuđeno plakala, od sreće, naravno, smijući se i plješćući istovremeno. A kad sam se penjao stepenicama do pozornice, dogodilo se ono najčudesnije - svi su počeli ustajati. Ne samo u prvim redovima, već je sva publika u dvorani odjednom ustala na noge, kličući, vičući i plješćući kao luda. To su bile ovacije. Za mene. Došao sam preko pozornice do gospodina Guzića koji se rukovao sa mnom s obje ruke i šapnuo mi u uho: „Svaka čast, Auggie.” Zatim mi je namjestio zlatnu medalju preko glave, baš kao što rade na Olimpijskim igrama, i okrenuo me prema publici. Osjećao sam se kao da sam u nekom filmu, kao da sam netko drugi. Bilo je to poput one zadnje scene u filmu Ratovi zvijezda 4.: Nova nada, kad Lukeu Skywalkeru, Hanu Solou i Chewbacci plješću jer su uništili Zvijezdu smrti. Gotovo sam mogao čuti

glazbenu temu iz Star Warsa kako svira u mojoj glavi dok sam tako stajao na pozornici. Zapravo, nisam čak bio siguran zašto sam dobio tu medalju. Ne, nije istina. Znao sam zašto. To je kao kad vidiš neke ljude i ne možeš zamisliti kakvi bi mogli biti ako ih upoznaš, bilo da je riječ o nekom u kolicima ili nekom tko ne može hodati. Sada sam znao da sam ja ta osoba drugim ljudima, možda svakom ponaosob u cijeloj dvorani. Doduše, što se tiče mene, ja sam samo ja. Običan klinac. Ali hej, ako mi žele dati medalju jer sam ja ja, to je u redu. Primit ću je. Nisam uništio Zvijezdu smrti niti išta poput toga, ali sam preživio peti razred. A to nije bilo lako, čak ni ako niste ja.

Fotografiranje Nakon svečanosti dodjele nagrada, ispod velikog bijelog šatora iza škole upriličena je proslava za pete i šeste razrede. Klinci su pronašli svoje roditelje i nije mi uopće smetalo kad su me mama i tata počeli grliti kao ludi ili kad me Via zagrlila i dvadesetak puta zaljuljala lijevo-desno. Onda su me zagrlili i Poppa i Tata, pa teta Kate i ujak Po, pa stric Ben, svi nekako vlažnih očiju i mokrih obraza. Ali Miranda je bila najsmješnija jer je plakala više od ostalih i grlila me tako snažno da ju je Via doslovce morala odlijepiti od mene, što je objema bilo jako smiješno. Svi su počeli vaditi svoje fotoaparate i slikati me, a tata je postavio mene, Summer i Jacka za grupnu fotografiju. Stavili smo ruke jedni drugima oko ramena, i prvi put otkako se sjećam, nisam uopće razmišljao o svojem licu. Samo sam se smijao velikim, sretnim osmijehom svim kamerama koje su klikale ispred mene. Fleš, fleš, klik, klik: smijao sam se dok su Jackovi roditelji i Summerina mama nastavili okidati. A onda je do nas došla Charlotte i pitala može li se slikati s nama, a mi smo rekli, „Naravno, nema problema!” A onda su Charlotteini roditelji slikali našu malu grupu, zajedno s ostalim roditeljima. Sljedeće čega se sjećam, stigla su i dva Maxa, potom Henry, Miles i Savanna. Došao je i Amos, a onda i Ximena. Svi smo stajali u velikoj zbijenoj hrpi dok su roditelji klikali kao da smo na crvenom tepihu. Luca. Isaiah. Nino. Pablo. Tristan. Ellie. Zaboravio sam tko je sve došao. Gotovo svi. Jedino što sa sigurnošću znam jest da smo se svi smijali i stiskali jedni uz druge i da više nikoga nije bilo briga je li blizu njegovog moje lice ili nečije tuđe. Zapravo, ne želim se hvaliti, ali imao sam osjećaj kao da mi se svi žele približiti.

Šetnja kući Nakon proslave otišli smo k nama doma, na kolač i sladoled. Jack, njegovi roditelji i njegov mlađi brat, Jamie. Summer i njezina mama. Ujak Po i teta Kate. Stric Ben, Tata i Poppa. Justin, Via i Miranda. Mama i tata. Bio je to jedan od onih sjajnih dana u lipnju kad je nebo posve plavo i sunce sija, ali nije toliko vruće da poželiš da si na plaži. Bio je to savršen dan. Svi su bili sretni, a ja sam osjećao kao da lebdim, s glazbom iz Ratova  zvijezda u glavi. Hodao sam sa Summer i Jackom i nismo se mogli prestati smijati. Sve nas je nasmijavalo. Bili smo u tom nekom hihotavom raspoloženju, kad je dovoljno da netko samo pogleda u tebe i već se počneš smijati. Čuo sam tatin glas ispred nas i pogledao ga. Pričao je neku smiješnu priču dok su hodali niz Aveniju Amesfort. I odrasli su se također smijali. Bilo je kao što je mama uvijek govorila - tata bi mogao biti komičar. Primijetio sam da ona ne hoda s grupom odraslih pa sam pogledao iza nas. Malo je zaostajala za nama, smješkajući se onako za sebe, kao da razmišlja o nečem lijepom. Činila se sretnom. Zastao sam i napravio nekoliko koraka unatrag, iznenadivši je dok je hodala. Stavila je ruku oko mene i privukla me k sebi. „Hvala ti što si me natjerala da krenem u školu”, tiho sam rekao. Zagrlila me i nagnula se kako bi me poljubila u vrh glave. „Hvala tebi, Auggie”, nježno me pogledala. „Za što?” „Za ono što si nam dao”, rekla je. „Zato što si ušao u naše živote. Što si takav kakav jesi.” Nagnula se i šapnula mi u uho. „Ti si stvarno čudo, Auggie. Ti si pravo čudo.”

Dodatak NAČELA GOSPODINA BROWNEA RUJAN Kad imate mogućnost izbora između toga da budete u pravu ili da budete ljubazni, izaberite ljubaznost. - Dr. Wayne W. Dyer  LISTOPAD Vaša djela su vaši spomenici. - Natpis na jednoj egipatskoj grobnici STUDENI Nemoj imati prijatelje koji nisu dobri kao ti. - Konfucije PROSINAC  Audantes fortuna iuvat. (Sreća pomaže hrabre.) - Vergilije SIJEČANJ Nijedan čovjek nije otok, sam za sebe. - John Donne VELJAČA Bolje je znati neka pitanja, nego sve odgovore. - James Thurber  OŽUJAK Lijepe rijeci ne stoje mnogo. Ali postižu mnogo. - Blaise Pascal 

TRAVANJ Ono što je prekrasno je dobro, a onaj tko je dobar uskoro će postati  prekrasan. - Sapfa SVIBANJ Radi svako dobro koje možeš. Pod svaku cijenu, Na sve načine na koje možeš, Na svim mjestima na kojima možeš, Svaki put kada možeš, Svim ljudima kojima možeš, Dok god možeš. - pravilo Johna Wesleya LIPANJ Samo slijedi dan i posegni za suncem!  - The Polyphonic Spree, Light and Day 

NAČELA S RAZGLEDNICA 

NAČELO CHARLOTTE CODY Nije dovoljno biti prijateljski nastrojen. Treba, biti prijatelj. NAČELO REIDA KINGSLEYA Spasite oceane, spasite svijet!  - Ja!  NAČELO TRISTANA FIEDLEHOLTZENA  Ako nešto stvarno želiš u životu, moras se potruditi za to.  A sad tišina, ukoro će pročitati brojeve lutrije!  - Homer Simpson NAČELO SAVANNE WITTENBERG Cvijeće je sjajno, ali ljubav je bolja. - Justin Bieber  NAČELO HENRYJA JOPLINA Nemojte biti prijatelji s kretenima. - Henry Joplin NAČELO MAYE MARKOWITZ Sve što trebaš je ljubav. - The Beatles NAČELO AMOSA CONTIJA Nemoj se previše truditi da budeš kul. To se uvijek vidi i nije kul. - Amos Conti NAČELO XIMENE CHIN

Da biste zadržati sebe, budite iskreni. - Hamlet, Shakespeare NAČELO JULIANA ALBANSA Nekad je dobro početi ispočetka. - Julian Albans NAČELO SUMMER DAWSON Ako možeš proći kroz više razrede osnovne škole a da nikoga ne povrijediš, zaslužio si da ti se kaže:  „To, stari!” - Summer Dawson NAČELO JACKA WILLA Ostani smiren i nastavi dalje!  - Izreka iz Drugog svjetskog rata NAČELO AUGUSTA PULLMANA Svatko na svijetu trebao bi dobiti ovacije barem jednom u životu,  jer svi zajedno pobjeđujemo svijet. - Auggie

 Zahvale Zahvalna sam, preko svake mjere, svojoj sjajnoj agentici Alyssi Eisner Henkin, zato što joj se svidio ovaj rukopis čak i u najranijim fazama i što je tako gorljivo navijala za Jill Aramor, R. J. Palacio ili kako god sam se željela nazvati. Hvala Joan Slattery, čiji me radosni entuzijazam doveo u Knopf. A najviše hvala Erin Clarke, nevjerojatnoj urednici, koja je ovu knjigu učinila najboljom mogućom i koja se dobro brinula o Auggieju i ekipi - znala sam da smo u dobrim rukama. Hvala sjajnom timu koji je radio na Čudu. Iris Broudy, privilegij mi je što te mogu nazvati svojim lektorom. Kate Gartner i Ted Carpenter, hvala vam na prekrasnom omotu. Nancy Hinkel, Judith Haut, John Adamo, Adrienne Eaintraub, Tracy Lerner, Joan DeMayo, Chip Gibson, Lisa Mc Clatchy i, najviše, Lauren Donovan - hvala mojim izdavačima i partnerima u zločinu. „Bili ste tako ljubazni i pažljivi... Obveza mi je da vam se zahvalim” (citiram još jednu pjesmu Natalie Merchant). Hvala, također, timu Čuda s druge strane Atlantika, počevši s Natalie Doherty, koja je zakotrljala priču s Čudom. Hvala Annie Eaton, Larryju, Finlayu, Larryjevom sinu, Jane Lawson, Lauren Bennett, Mads Toy, Phillipi Dickinson i svima vama u Velikoj Britaniji - bilo je apsolutno „veličanstveno” raditi s vama. Puno prije no što sam napisala ovu knjigu, bila sam sretna što sam usko surađivala s lektorima, redaktorima, dizajnerima, menadžerima u proizvodnji, asistentima u marketingu, izdavačima i svim onim muškarcima i ženama koji tiho rade iza zavjese i doprinose nastajanju knjiga, a znam da ne rade zbog novca! Rade iz ljubavi. Hvala agentima prodaje i kupcima knjige, kao i prodavačima knjiga koji rade u ovoj nemogućoj, ali prelijepoj industriji. Hvala mojim divnim sinovima, Calebu i Josephu, za svu radost koju mi donose. Hvala što ste razumjeli svaki put kad je mama morala pisati, i što uvijek birate „ljubaznost.” Vi ste moje čudo. Na kraju, i najviše od svega, hvala mom nevjerojatnom suprugu Russellu, za njegove inspirativne komentare, instinkt i bezuvjetnu potporu, ne samo oko ovog projekta već i za sve ostalo, tijekom godina. Hvala ti što si moj prvi čitatelj, moja prva ljubav, moje sve. Kao što je rekla Maria, „Negdje u svojoj mladosti ili djetinjstvu, mora da sam napravila nešto dobro.” Kako drukčije objasniti ovaj život koji smo zajedno stvorili. Zahvalna sam za svaki dan. Posljednje, ali ne i najmanje važno, željela bih zahvaliti maloj djevojčici ispred slastičarnice i svim ostalim „Auggiejima”, čije su me priče inspirirale da napišem ovu knjigu.